Soba Zla - Erik Axl Sund

Erik Axl Sund SOBA ZLA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

Erik Axl Sund

Tko je Victoria Bergman Prvi dio Preveo sa švedskoga MIŠO GRUNDLER

Naslov izvornika Jerker Eriksson & Håkkan Axlander Sundquist Kråkflickan Copyright © Jerker Eriksson i Håkan Axlander Sundquist 2010. Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

U sjećanje na jednu sestru

U mraku mi živimo. Golemo razočaranje nama je urođeno — i baš zato cvjetaju tolike mnoge bajke po šumama Skandinavije — sjetni ugarci neutažive vatre u našim srcima. Mnogi se pretvore u čuvare ognjišta svoga srca; u obamrlosti svojih sanjarija oni prislanjaju uho da bi slušali pucketanje dok ono dogorijeva. Iz Rascvjetalih kopriva Harryja Martinsona

Kuća

je bila stara više od stotinu godina, a njezini čvrsti kameni zidovi bili su debeli jedan metar. To je značilo da im izolacija zapravo nije potrebna, no ona je ipak htjela biti sigurna. U kutu, lijevo od dnevnoga boravka bila je sobica koja joj je služila kao radna i gostinska soba. Ta je soba imala zaseban toalet i vrlo prostran garderobni ormar. Soba je bila posve savršena; imala je samo jedan prozor, a iznad nje je bio neiskorišten tavan. Odzvonilo je nonšalanciji i uzimanju zdravo za gotovo. Ništa se više nije prepuštalo slučaju. Slučajnost je opasan i podmukao pratitelj u životu. Katkad ti je prijatelj, a katkad pak hirovit neprijatelj. namještaj iz blagovaonice nagurala je uz jedan zid i tako oslobodila puno prostora na podu dnevnoga boravka. Zatim joj je preostalo samo da čeka. Prva pošiljka stiropora stigla je prema dogovoru u deset sati. Unijela su je četvorica muškaraca. Trojica su bila u četrdesetima, a četvrti je imao jedva dvadeset godina. Glava mu je bila obrijana i nosio je crnu majicu s dva ukrižena stijega sa švedskim zastavama na prsima, a ispod toga bio je natpis Zemlja mojih predaka. Na laktovima je imao tetoviranu paukovu mrežu, a na zapešćima neke kamenodobne črčkarije. Kad je ostala sama, izvalila se na sofu i planirala što će dalje. Odlučila je krenuti od poda, jer jedino bi zbog njega moglo biti

1

problema. Dvoje staraca koji su živjeli ispod nje bili su praktički gluhi i sve ove godine nije čula ni glasa od njih, no svejedno je trebalo pripaziti na buku. Ušla je u spavaću sobu. Dječačić i dalje čvrsto spava. Njezin susret s njim u lokalnom vlaku bio je veoma neobičan. Jednostavno ju je primio za ruku, ustao se i krenuo skupa s njom, a da ona nije baš ništa morala reći. Činilo se kao da joj je bio suđen. Bilo je to samo po sebi jasno, kao što žena koja doji novorođenče zna da je upravo to dijete samo njezino. Dobila je učenika kojega je uvijek željela i dijete koje nikada nije mogla imati. Prisloni svoj dlan o njegovo čelo, osjeti da mu je temperatura pala, a potom mu provjeri bilo. Sve je kako treba. Pogodila je ispravnu dozu morfija. u radnoj sobi bio je debeli, bijeli tapison koji je uvijek smatrala ružnim i nehigijenskim, no svejedno je voljela po njemu hodati. Sada će joj još više poslužiti svrsi. Oštrim kuhinjskim nožem reže stiropor i lijepi ga debelim slojem ljepila po podu. Ubrzo joj se zavrtjelo od isparavanja ljepila, pa je morala otvoriti prozor koji je gledao na ulicu. Prozor je imao trostruko staklo, a s vanjske strane bilo je pričvršćeno još jedno staklo za zvučnu izolaciju. Ovaj put je slučajnost bila prijatelj. Nasmijala se. Čitav dan je sređivala pod, a u jednakim vremenskim razmacima išla je u sobu pregledati dječaka. Kada je čitav pod bio pokriven, prelijepila je stiropor na svim spojevima srebrnom ljepljivom trakom. U iduća tri dana stigao joj je i ostali građevinski materijal k u ć a

pa se prihvatila rada u svoja četiri zida. U petak joj je ostao još samo strop, a za njega je trebala malo više vremena jer je morala prvo premazati stiropor ljepilom, a zatim ga podbočiti daskama da ostane pritisnut o strop. Nakon što se ljepilo osušilo, prikucala je stare pokrivače na mjesto vrata koja je uklonila. Vrata koja vode u dnevni boravak prekrila je s četiri sloja stiropora da bi ispunila gotovo pola metra prostora između vratnica. Uzela je staru plahtu i objesila je preko jedinoga prozora. Na nišu prozora je za svaki slučaj stavila dvostruki sloj izolacije. Kada je soba bila dovršena, prekrila je pod i zidove vodonepropusnom ceradom. Rad joj je na neki način došao kao meditacija i kada je napokon sjela i promotrila što je učinila, osjetila je u sebi ponos. tijekom idućega tjedna poradila je na detaljima. Kupila je četiri gumena kotačića, zasun, deset metara produžnoga kabela, nekoliko lajsni, vrlo jednostavnu svjetiljku i paket žarulja. Naručila je da joj dostave dva utega, šipku i sobni bicikl. Poskidala je sve knjige s jedne od polica u dnevnome boravku, polegla policu i zašarafila po jedan kotačić u svaki kut. S prednje strane pričvrstila je lajsnu, kojom je prikrila kotačiće, i postavila policu ispred vrata tajne sobe. Zašarafila je policu na vrata i pokušala ih otvoriti. Vrata su nečujno kliznula na kotačićima i sve je savršeno funkcioniralo. Ušarafila je zasun, zakračunala vrata i postavila podnu svjetiljku koja je trebala prikriti taj jednostavni sistem zaključavanja. Na kraju je složila sve knjige natrag na policu i donijela debeli madrac s jednog od dvaju kreveta u spavaćoj sobi. Navečer je donijela usnuloga dječaka u sobu koja će mu biti novi dom.

3

Gamla Enskede

Nije bilo toliko čudno što je taj mladić mrtav, koliko je bilo čudno što je tako dugo ostao živ. Opseg i vrsta njegovih ozljeda govore da je trebao umrijeti puno prije preliminarno ustanovljenog vremena smrti. No nešto ga je držalo na životu, iako bi se običan čovjek već odavno bio predao. Inspektorica krim-policije Jeanette Kihlberg o tome još nije znala ništa dok je autom izlazila iz garaže. Štoviše, nije bila uopće svjesna da će taj slučaj biti prvi u nizu događaja koji će imati presudan utjecaj na njezin život. Vidjela je Åkea na prozoru kuhinje i namignula mu, no on je bio previše zauzet telefonskim razgovorom pa je nije primijetio. Prijepodne će mu proći u pranju hrpe oznojenih majica, blatnjavih čarapa i prljavog donjeg rublja od čitavog tjedna. Uz njega, ženu i sina koji je bio strastveni nogometaš, dotrajala perilica je najmanje pet puta na tjedan bila natrpana tako da je pucala po šavovima. Dok je čekao da vešmašina opere, znao je da bi se trebao popeti do malenog ateljea koji su uredili na tavanu i nastaviti raditi na svim onim nedovršenim uljima na platnu koja je neprestano slikao. Bio je romantičar i sanjar koji je teško dovršavao započeto i kojega je Jeanette više puta gnjavila da stupi u kontakt s nekim vlasnicima umjetničkih galerija koji su iskazali interes za njegove radove. No on bi svaki put samo odmahnuo rukom i rekao da slike još nisu dovršene. Nisu još, ali bit će uskoro. No sve će se to promijeniti. On će postati poznat i novac će se početi slijevati. Napokon će si moći priuštiti sve što su sanjali, od renoviranja kuće do putovanja kamo god požele. sadašnjost

Nakon gotovo dvadeset godina, ona je počela sumnjati da će se to ikada dogoditi. Kada je skrenula prema Nynäsvägenu, začula je zabrinjavajuće lupanje pored lijevoga kotača. Iako nije imala blage veze o tehnici, bilo joj je jasno da nešto ne valja sa starim Audijem i da će ga opet morati ostaviti kod mehaničara. Iz iskustva je također znala da popravak neće biti besplatan, iako je onaj Srbin kraj Bolidena popravljao dobro i jeftino. Dan ranije ispraznila je svoj bankovni račun da bi otplatila novu ratu kredita za kuću, koja je kao i svakoga tromjesečja na naplatu stigla sadistički točno u dan. Sada se nadala da će moći platiti popravak auta u ratama. Prije se tako moglo. Od snažnoga vibriranja u džepu jakne i zvuka Beethovenove Devete simfonije Jeanette je zamalo izgubila nadzor i skrenula s ceste na pločnik. »Halo? Ovdje Kihlberg.« »Bok, Janne. Imamo novi slučaj u blizini stanice metroa Thorildsplan.« S druge strane linije čuo se glas njezina kolege Jensa Hurtiga. »Moramo smjesta onamo. Gdje si ti?« Toliko je galamio na mobitel da ga je morala odmaknuti deset centimetara od uha da ne ošteti sluh. Mrzila je kad je zovu Janne i osjećala je da postaje sve živčanija. Taj nadimak je dobila iz zafrkancije na policijskoj fešti prije tri godine i ubrzo su je tako počeli zvati svi u policijskoj postaji na Kungsholmenu. »Sad sam kod Årste i upravo skrećem prema Essingeledenu. Što se dogodilo?« »Neki dečko pronađen je mrtav u grmlju kod stanice metroa blizu Učiteljske akademije. Billing želi da dođeš što je prije moguće. Zvučao je jako uzbuđen. Sve upućuje na ubojstvo.« Jeanette Kihlberg čula je sve jače lupanje u autu i počela se pitati hoće li morati parkirati sa strane te pozvati vučnu službu i taksi.

5

»Ako mi usrani auto ne crkne, stižem za pet-deset minuta i želim da i ti dođeš.« Auto se zaljuljao i Jeanette se za svaki slučaj prestrojila u desnu traku. »Jasno. Krećem odmah i već ću biti ondje kada ti stigneš.« Hurtig je poklopio, a Jeanette je gurnula mobitel natrag u džep. Tijelo mladoga dečka odbačeno u grmlje; u Jeanetteinoj se glavi odmah pojavila slika tučnjave koja se omakla kontroli i slučaj će vjerojatno biti okarakteriziran kao ubojstvo iz nehaja. Ubojstvo s umišljajem, razmišljala je okrećući volan, jest kad ženu u vlastitoj kući ubije ljubomorni muž nakon što mu je rekla da želi razvod. Barem je inače tako. No činjenica je da su se vremena promijenila i to što su je davno učili na policijskoj akademiji ne samo da je bilo zastarjelo, već i potpuno pogrešno. Metode rada su se promijenile, a policijski posao sada je u mnogočemu teži nego prije dvadeset godina. Jeanette se sjećala kako je u početku išla u ophodnju i bila u dodiru s običnim ljudima. Građani su u to vrijeme pomagali policiji i imali u nju povjerenja. A danas, mislila je, ljudi prijavljuju provale samo zato što to zahtijevaju osiguravajuće kuće. Nitko to ne čini zato što vjeruje da će slučaj biti riješen. Što li je uopće očekivala kada je odustala od studija socijalnog rada i odlučila otići u policiju? Da će promijeniti svijet? Da će moći pomagati? U svakom slučaju, baš to je rekla svojem ocu kada mu je sva ponosna pokazala obavijest o upisu na policijsku akademiju. Da, baš tako. Ona je htjela biti branik između žrtve i zločinca. Željela je biti dobra osoba. A biti u policiji značilo je baš to. Čitavo svoje djetinjstvo bez daha je slušala tatine i djedove priče o policijskome poslu. Bez obzira na to je li bilo ljetno poslije­ podne ili Veliki petak, oko obiteljskoga stola uvijek se raspredalo o bezobzirnim pljačkašima banaka, sitnim lopovima i lukavim prevarantima. Bile su to zgode i uspomene iz mračne strane života. sadašnjost

Baš kao što je miris božićne pečenke ispunjavao nadom, tako je i žamor tih dvaju muškaraca iz dnevnoga boravka ispunjavao osjećajem sigurnosti. Smijala se kad se sjetila koliko je djed nevoljko i sa skepsom gledao na uporabu tehničkih pomagala. Danas je metalne lisice zamijenila plastična žica s kojom je jednostavnije baratati. Jednom je čak rekao da je analiza DNK tek prolazni hir. Svrha policijskoga zvanja je borba na strani dobra, mislila je. A ne pojednostavnjivanje posla. Policija se mora prilagoditi novim zahtjevima koje društvo pred nju postavlja. Biti u policiji znači biti spreman pomoći, znači brinuti se o drugima. Ne može se samo skrivati iza rotirki u blindiranom vozilu i bespomoćno gledati što se događa.

7

Stanica metroa Thorildsplan

Ivo Andrić bio je stručnjak baš za takve krvave i ekstremne smrtne slučajeve. Podrijetlom je bio iz Bosne i radio je kao liječnik u Sarajevu za vrijeme srpske opsade grada koja je trajala gotovo četiri godine. Na svoje oči vidio je toliko ubijene djece da je stoput požalio što je postao patologom. U Sarajevu je ubijeno gotovo dvije tisuće djece mlađe od četrnaest godina, među njima i njegove dvije kćeri. Često se pitao kakav bi mu život bio da je ostao u malenom selu nedaleko Prozora. No sada je za to bilo kasno. Srbi su mu spalili obiteljsko imanje i pobili roditelje i trojicu braće. Stockholmska policija pozvala ga je rano ujutro na očevid. Budući da nikome nije bio cilj blokirati područje oko stanice metroa dulje nego što je nužno, znao je da mora obaviti posao što je brže moguće. Prišao je bliže, pregledao ubijenoga mladića i zaključio po izgledu da je stranac. Izgledao je kao Arapin ili Palestinac. Možda čak Indijac ili Pakistanac. Nije bilo nikakve sumnje da je teško premlaćen, no svakako je neobično to što nije bilo tragova ozljeda dobivenih u samo­ obrani. Sve masnice i hematomi izgledali su kao na tijelu boksača. Kao u boksača koji se nije mogao braniti pa je punih dvanaest rundi primao udarce sve dok se na kraju nije onesvijestio. Provođenje istrage poprišta zločina dodatno je otežavalo to što žrtva nije usmrćena na mjestu gdje je pronađena, već negdje drugdje i to prije dosta vremena. Tijelo je bilo prilično uočljivo u grmlju nekoliko metara od ulaza u stanicu metroa na Thorildsplanu u Kungsholmenu. Očito je da nije moglo na tome mjestu dugo ostati neprimijećeno. sadašnjost

Zračna luka

doimala se sivo i hladno kao to zimsko jutro. Avionom Air Chine doputovao je u zemlju za koju nikad prije nije čuo. Znao je da su isti put prevalile stotine djece prije njega pa je kao i oni već imao dobro uvježbanu priču koju će prodati graničnim policajcima. Bez greške je izreferirao čitavu priču koju je mjesecima ponavljao dok je nije naučio napamet. Tijekom izgradnje sportskih arena za Olimpijske igre radio je kao nosač cigle i žbuke. Živio je kod strica, siromašnog radnika. No nakon što mu je stric teško stradao i završio u bolnici, više se nije imao tko o njemu brinuti. Roditelji su mu umrli, a nije imao braće, sestara ni druge rodbine kod koje bi potražio utočište. Na ispitivanju, graničnim policajcima ispričao je da su mu strica tretirali kao roba u režimu koji se da usporediti jedino s apartheidom. Pet mjeseci radio je na gradilištu, no nije se mogao ni nadati da će ikada postati punopravnim građaninom toga grada. Prema starom popisu stanovništva bio je registriran kao mještanin svoga rodnog sela, koje je bilo jako udaljeno od grada, i zato u gradu u kojem je radio praktički nije imao nikakva prava. Zbog toga je bio prisiljen otići u Švedsku, gdje mu živi jedina preostala rodbina. Nije znao gdje točno žive, no stric je rekao da će mu se rođaci javiti čim stigne u Švedsku. Došao je u tu nepoznatu zemlju bez ičega osim odjeće koju je imao na sebi, mobitela i pedeset američkih dolara. U imeniku mobitela nije bilo brojeva, a nije bilo niti SMS-ova ili slika koje bi otkrile išta o njemu. Mobitel je bio posve nov i još nekorišten.

9

Policiji nije rekao da ima zapisan broj telefona koji je čuvao na papiriću skrivenom u lijevoj cipeli. Bio je to broj koji je trebao nazvati kada pobjegne iz prihvatilišta za izbjeglice. zemlja u koju je došao nije bila nimalo slična Kini. Sve je bilo čisto i prazno. Dok su ga nakon ispitivanja dva policajca vodila praznim hodnicima zračne luke, pitao se izgleda li cijela Europa tako. Čovjek koji ga je naučio što treba reći i koji mu je dao taj telefonski broj, novac i mobitel, rekao mu je da je u posljednje četiri godine uspješno poslao više od sedamdesetero djece u razne dijelove Europe. Ispričao mu je da najviše poznanika ima u zemlji koja se zo­ve Belgija, a u kojoj se može zaraditi mnogo novca. Radilo se o poslovima služenja bogatašima. A ako je radnik bio diskretan i vjeran gazdi, i sam se mogao obogatiti. No bilo je riskantno otići u Belgiju jer ondje nisi smio biti primijećen. Nikada nisi smio izlaziti iz kuće. Švedska je bila sigurnije odredište jer ondje možeš raditi u nekom restoranu i slobodnije se kretati. Ondje slabije plaćaju, no uz malo sreće da se zaraditi puno novca, ovisno o tome kakve poslove obavljaš. I u Švedskoj ima ljudi s istim prohtjevima kao oni u Belgiji. prihvatilište za izbjeglice nalazilo se nedaleko od zračne luke, a onamo su ga odvezli u ci­ vilnom policijskom autu. Ondje je prenoćio u sobi koju je dijelio s nekim crnoputim dječakom koji nije znao ni kineski ni engleski. Madrac na kojem je spavao bio je čist, no vonjao je po zatvoreništvu. Odmah drugi dan nazvao je broj telefona s papirića, a ženski glas objasnio mu je kako doći do kolodvora i ukrcati se na vlak za Stockholm. Kada stigne, neka se ponovno javi radi daljnjih uputa.

Z r ač n a lu k a

u vlaku je bilo toplo i ugodno. Brzo i gotovo nečujno vlak je vozio prema gradu posve bijelom od snijega. No bilo da se radilo o igri slučaja ili sudbini, nikada nije stigao na Glavni kolodvor u Stockholmu. Nakon nekoliko stanica, u vlak je ušla lijepa plavokosa žena i sjela nasuprot njemu. Dugo je gledala u njega, a on ja shvatio kako ona zna da je sâm. Ne samo sam u vlaku, već sam na svijetu. Na idućoj stanici plavokosa žena je ustala i primila ga za ruku. Glavom je pokazala prema izlazu, a on se nije bunio. Kao da ga je dotaknuo anđeo. Slijedio ju je u svojevrsnom transu. Sjeli su u taksi i vozili se gradom. Vidio je da je grad okružen vodom sa svih strana i to mu se svidjelo. Nije bilo toliko prometa kao u njegovoj zemlji. Bilo je čišće i lakše se disalo. Razmišljao je o sudbini i igri slučaja i na trenutak se zapitao što radi s tom ženom. No kad se okrenula prema njemu i nasmijala se, prestao se pitati. Kod kuće su ga uvijek pitali što zna raditi i opipavali mu ruke da vide je li dovoljno snažan. Postavljali su mu pitanja koja se pravio da razumije. Nikada nisu posumnjali u njega. Valjda su ga zato odabrali. No ona ga je odabrala iako nikada ništa za nju nije učinio, a to mu se nikada prije nije dogodilo. soba u koju ga je uvela bila je bijela. U njoj se nalazio velik i širok krevet. Namjestila mu je krevet i dala mu topli napitak. Imao je okus po čaju kakav je pio kod kuće, a zaspao je i prije nego što je ispio sve. Kad se probudio, nije znao koliko je dugo spavao, samo je primijetio da se nalazi u nekog drugoj sobi. U toj sobi nije bilo prozora, a bila je sa svih strana obložena stiroporom. Kad je ustao i pošao prema vratima, osjetio je da je pod mekan i savija se pod njim. Uhvatio je za kvaku, no vrata su bila zaključana.

11

Nije bilo njegove odjeće ni mobitela. Legao je gol na madrac i opet zaspao. Ta će soba biti njegov novi svijet.

Z r ač n a lu k a

Stanica metroa Thorildsplan

Jeanette je osjećala kako joj upravljač vuče udesno i cijeli se auto zanosio ustranu. Posljednji kilometar milila je šezdeset na sat, a kad se zanjihala na Drottningsholmsvägenu pored stanice metroa, zaključila je da je petnaest godina star auto stvarno dao svoje. Parkirala je i krenula prema blokiranom području gdje je ugledala Hurtiga. Bio je za glavu viši od svih, skandinavski plav i krupan iako nije bio debeo. Nakon četiri godine koliko su radili zajedno, Jeanette je na­ učila čitati njegov govor tijela, a sada je primijetila da se doima zabrinut. Kao da ga nešto boli. No kada ju je ugledao, razvedrio se, podignuo policijsku vrpcu koja je ograđivala područje i krenuo joj ususret. »Vidim da je auto izdržao.« Nacerio se. »Nije mi jasno kako ti se da zafrkavati s tom krntijom.« »Nije ni meni jasno. Ali ako mi možeš srediti povišicu, rado bih si kupila mali Mercedesov kabriolet i vozikala se u njemu.« Kad bi barem Åke našao stalni posao i stalni izvor zarade, onda bi si mogla priuštiti pouzdan automobil, mislila je u sebi dok ju je Hurtig vodio prema ograđenom području. »Ima li tragova guma?« pitala je dvije forenzičarke koje su čučale na šljunku. »Ima više različitih«, odgovorila je jedna i pogledala Jeanette. »Mislim da dio njih potječe od kamiona Čistoće koji praz­ ne koševe. No neke tragove su ostavili manji kotači.« Jeanette je imala najviši čin od svih nazočnih na mjestu zločina i stoga je bila službeno odgovorna za vođenje istrage.

13

Navečer će morati podnijeti izvještaj svome šefu, policijskom zapovjedniku Dennisu Billingu, koji će potom izvijestiti tužitelja von Kwista. Njih će dvojica zajedno odlučiti što treba dalje poduzeti bez obzira na njezino mišljenje. Takav je bio zapovjedni lanac. Jeanette se okrenula Hurtigu. »Da čujem. Tko ga je pronašao?« Hurtig je slegnuo ramenima. »Ne znamo.« »Kako ne znate?« »Policijska centrala zaprimila je anonimnu dojavu prije…« Pogledao je na sat. »… prije nekih tri sata, a čovjek koji je nazvao samo je rekao da kod stepenica prema metrou leži mrtav dječak. To je bilo sve.« »Razgovor je snimljen?« »Jasno.« »A zašto je trebalo toliko dugo da nama jave?« Jeanette je postala iznervirana. »Na centrali su sumnjali da se radi o lažnoj dojavi jer čovjek koji je zvao zvučao je pripito. Jezik mu se petljao ili tako nešto. Nije im zvučao vjerodostojno.« »Jesu li otkrili pozivatelja?« Hurtig je pogledao prema gore. »Zvano je s neregistriranog broja.« »Sranje.« »Ali ubrzo ćemo saznati odakle je poziv upućen.« »Dobro. Preslušat ćemo snimku poziva kad se vratimo.« Jeanette je obišla prisutne policajce i ispitala ih jesu li otkrili što korisno. »Ima li svjedoka? Je li tko što vidio ili čuo?« Osvrnula se oko sebe, no svi su niže rangirani policajci samo odmahivali glavom. »Netko je očito dovezao tijelo dječaka ovamo«, nastavila je Jeanette ravnodušnim glasom. Znala je da će im zadatak postati još teži ako u idućih nekoliko sati ne pronađu nekakve tragove. »Čisto sumnjam da je netko vozio truplo podzemnom željeznicom, no svejedno želim snimke nadzornih kamera.« Hurtig joj je prišao. sadašnjost

»Već sam poslao jednog našeg da ih pribavi, dobit ćemo ih navečer.« »Dobro. Budući da je truplo ovamo vjerojatno dovezeno autom, želim popis svih auta koji su prošli naplatne kućice u posljednjih nekoliko dana.« »Jasno«, odvratio je Hurtig, uzeo mobitel i krenuo se udaljavati. »Pobrinut ću se da dobijemo popis što prije.« »Stani malo. Nisam još gotova. Moguće je također da je trup­ lo dovezeno ili dovučeno ovamo biciklom s prikolicom ili tako nečim. Zato se raspitaj tu u školi imaju li oni nadzorne kamere.« Hurtig je kimnuo i otputio se. Jeanette je uzdahnula i okrenula se forenzičarki koja je pregledavala travu u blizini grmlja. »Ima li čega neobičnog?« Žena je odmahnula glavom. »Baš ničega. Ima naravno otisaka stopala i neke od njih ćemo uspjeti izdvojiti, no ne bih se previše nadala.« Jeanette je polako prišla grmlju u kojem je pronađeno truplo umotano u crnu vreću za smeće. Dječak je bio gol i ukočen u sjedećem položaju s rukama obavijenim oko koljena. Ruke su mu bile vezane srebrnom ljepljivom trakom. Koža na njegovim obrazima imala je neku zlatnosmeđu nijansu i donekle je podsjećala na kožnati pergament. Ruke su mu pak bilo gotovo posve crne. »Ima li naznaka seksualnog iskorištavanja?« Pitala je Ivu Andrića koji je čučao ispred nje. »Ne mogu još reći. Ali nije isključeno. Ne bih htio zaključivati naprečac, ali iz iskustva znam da ovako teškim ozljedama najčešće prethodi seksualno iskorištavanje.« Jeanette je kimnula. Policija je pokušala ograditi poprište podizanjem cerade, no budući da je teren bio prilično brežuljkast, mjesto zločina se lako moglo vidjeti ako se netko udaljio nekoliko koraka dalje na uzvisinu. Nekoliko fotografa s velikim teleobjektivima motalo se oko ograđenog područja, a Jeanette ih je bilo gotovo žao. Ti su ljudi

15

24 sata dnevno slušali policijsku radijsku frekvenciju i čekali da se dogodi nešto spektakularno. Novinara pak nije bilo. Novine više nemaju novca da šalju ljude na teren. »Reci mi«, rekao je jedan policajac promatrajući taj prizor. »Kako je ovakvo što moguće?« Pitanje je bilo upućeno Ivi Andriću. Tijelo je bilo gotovo potpuno mumificirano, što je Ivi Andriću bio znak da je dugo bilo držano na nekom vrlo suhom i zatvorenom mjestu gdje nije bilo izloženo stockholmskoj zimi i bljuzgi. »E, pa Schwarze«, rekao je Ivo i pogledao gore. »To tek trebamo otkriti.« »Majke ti, mali je mumificiran. Kao da je faraon. Za to je trebalo puno vremena. Gledao sam na Discoveryju kako su istraživali onog tipa iz Alpa. Ötzija ili kako se već zove.« Ivo Andrić kimnuo je potvrdno. »Sličan je onom čovjeku pronađenom u močvari negdje kod nas na jugu.« »Misliš na čovjeka iz Bockstena«, odgovorio je Ivo Andrić kojem je već dojadilo Schwarzovo brbljanje. »Sad me možeš ostaviti da ovo dovršim pa da možemo ići dalje«, rekao je i odmah požalio što je zvučao kao da mu daje otpust. »Nekad je stvarno teško«, nastavio je Schwarz. »U ovak­ vom grmlju uvijek ima hrpa pasjeg dreka i smeća. Čak i ako je počinitelj ostavio nešto od tog smeća, otkud mi to možemo znati? Isto je i sa svim tim otiscima stopala.« Zabrinuto je kimao glavom i doimao se zamišljeno. Iako je Ivo Andrić bio prekaljen u ovom poslu i vidio je mnoge gadarije, tijekom čitave svoje duge i šarolike karijere nije vidio nešto slično ovome. Po rukama i torzu dječaka bilo je na stotine masnica koje su bile tvrđe od okolnog tkiva, što je značilo da je za života primio nebrojeno mnogo udaraca. Po njegovim stisnutim šakama dalo se zaključiti da nije samo primio već i zadao dosta udaraca. sadašnjost

To je bilo sasvim jasno. No na leđima mumificiranoga dječaka bilo je također mnogo ožiljaka kao od bičevanja. Ivo Andrić pokušao si je u glavi objasniti što se dogodilo. Dječak se borio za život, a kada se prestao boriti, netko ga je još izbičevao. Znao je da se u predgrađima s puno doseljenika održa­ va­ju ilegalne borbe pasa. Ovdje se možda radilo o nečemu sličnom, s tim da se na smrt nisu borili psi već dječaci. To jest, barem jedan dječak je sudjelovao u borbi. S kim se borio moglo se samo nagađati. Činjenica je bila da je ostao živ i kad je već odavno trebao biti mrtav. Obdukcija bi trebala pokazati je li u organizmu imao droge ili kemikalije poput Rohypnola1 ili možda fenciklidina. Ivo Andrić zaključio je da se može baciti na posao čim tijelo prebace na Zavod za patologiju bolnice Karolinska u Solni. Odlučio je sada otići na ručak. Oko podneva tijelo je bilo položeno u sivu plastičnu vreću i u mrtvačkim kolima prebačeno u Solnu. Jeanette Kihlberg završila je očevid i sada je trebala nastaviti u policijskoj postaji na Kungsholmenu. Dok je išla prema parkiralištu, počelo je lagano kišiti. »U vražju mater!« opsovala je glasno i jedan od mlađih kolega, Åhlund, okrenuo se i zbunjeno je pogledao. »Ma muči me auto. Zaboravila sam da je počeo krepavati putem ovamo i sad neće upaliti. Moram zvati vučnu službu.« »Gdje ti je auto?« pitao je kolega. »Ondje.« Pokazala je prema crvenom, hrđavom i prljavom Audiju koji je stajao dvadeset metara ispred njih. »Zašto pitaš? Kužiš se u aute?« »Bavim se autima iz hobija. Nema tog auta kojeg ja ne mogu upaliti. Daj mi ključeve pa ću vidjeti u čemu je problem.« Dala mu je ključeve i stala na pločnik. Kiša se pojačala i ona je počela drhtati. 1

Lijek sedativnog i hipnotičkog učinka, »droga za silovanje«.

17

Åhlund je upalio auto i izveo ga na cestu. Škripa i lupa još se jače čula izvana i zaključila je da će morati nazvati tatu i zamoliti ga da joj posudi malo novca. Prvo će je odbiti i reći da mu je već ionako previše dužna, a onda će porazgovarati s mamom, koja će mu reći neka joj posudi. Na kraju će je tata pitati je li Åke pronašao posao, a ona će mu objasniti kako nije lako biti nezaposleni slikar, ali da će se to uskoro promijeniti. Uvijek isto. Svaki put ona mora progutati govno da bi zaštitila Åkea. A bilo bi tako jednostavno, pomislila je. Kad bi barem progutao ponos i našao bilo kakav posao. Ako ni zbog čega drugog, onda barem da pokaže kako mu je stalo do nje i da razumije koliku ona muku muči s novcem. Vidio je i sam da ona ne može spavati noćima dok ne poplaća sve račune. Nakon kratke vožnje po kvartu, mladi kolega izašao je iz auta i trijumfalno se osmjehnuo. »Problem je u osovini ili u kutiji mjenjača, a možda u oboje. Ako mi daš da ga odvezem, navečer ću se baciti na popravak. Do­ bit ćeš ga natrag za koji dan. Platit ćeš mi samo dijelove i bocom viskija. Može?« »Pravi si anđeo, Åhlunde. Vozi ga i radi što god hoćeš. Ako ga uspiješ srediti, dobiješ dvije boce i moju preporuku kada dođe dan da te promaknu.« Jeanette Kihlberg krenula je prema policijskom autu. Timski duh, pomislila je.

sadašnjost

Sjedište policije, Kronoberg

Na prvom sastanku Jeanette je podijelila radne zadatke. Skupina novaka s policijske akademije čitavo je popodne obilazila to područje i kucala na vrata, a Jeanette je gajila određene nade. Schwarza je zapao nezahvalan zadatak provjere popisa svih vozila koja su prošla naplatne kućice, njih gotovo sto tisuća, dok je Åhlund pregledavao snimke nadzornih kamera s Učiteljske akademije i stanice podzemne željeznice. Jeanette nije imala vremena kao ti novaci, pa je zato takav tip monotone istrage najčešće padao na one neiskusne iz policijskih redova. Prioritet je bio utvrđivanje dječakova identiteta pa je Hurtig dobio zadatak kontaktiranja sa svim prihvatilištima za izbjeglice u stockholmskom području. Jeanette je odlučila osobno razgovarati s Ivom Andrićem. Nakon sastanka, vratila se u kancelariju i nazvala svoje kod kuće. Već je prošlo 18 sati, a danas je bio njezin red da spremi ručak. »Bok! Kako si proveo dan?« Trudila se zvučati veselo iako je bila pod stresom i izmorena. U mnogočemu su bili ravnopravni. Podijelili su kućanske poslove između sebe, pa je tako on bio zadužen za pranje rublja, a ona za usisavanje. Kuhanje je bilo podijeljeno prema kružnom rasporedu u koji je bio uključen i Johan. No unatoč tomu, na nju je pao najteži zadatak privređivanja. »Prije sat vremena završio sam s pranjem. Inače, sve je u redu. Johan je maloprije stigao kući i kaže da si ga obećala voziti na utakmicu večeras. Hoćeš stići?«

19

»Neću moći«, uzdahnula je Jeanette. »Auto mi je krepao na putu prema gradu. Neka Johan ode biciklom, pa nije mu na kraj svijeta.« Jeanettein pogled skrenuo je na obiteljski portret koji si je prikucala na oglasnu ploču. Johan je izgledao tako malen na fotografiji, a sebe nije htjela ni gledati. »Morat ću ostati još nekoliko sati, a potom moram ići me­ troom ako ne uspijem užicati nekoga da me vozi. Naruči pizzu. Imaš li novca?« »Imam, imam.« Åke je uzdahnuo. »Uostalom, ima novca u tegli.« Jeanette se sada sjetila. »Pa da, onda imaš dosta. Jučer sam ubacila petsto kruna. Vidimo se poslije.« Åke nije ništa rekao pa je spustila slušalicu i zabacila se u stolici. Pet minuta odmora. Sklopila je oči.

sadašnjost

Zavod za patologiju

Mrtvi dječak ležao je na obdukcijskom stolu od nehrđajućeg če­li­ ka, a Ivo Andrić otkrio je da su osim stotina manjih kvrga dje­ča­ kove ruke pune uboda od injekcije. Da su svi ubodi bili u pregibu lakta, zaključio bi možda da je, unatoč vrlo mladoj dobi, dječak bio narkoman. No tragova uboda bilo je na obje ruke i to posvuda, kao da se dječak tome opirao. Njegovu pretpostavku potvrdio je pronalazak slomljene igle zabijene u lijevi dlan. No najveće otkriće bilo je da su dječaku odstranjene genitalije. Ivo Andrić utvrdio je da su odrezane vrlo oštrim nožem. Možda se radilo o skalpelu ili žiletu. Nakon prvoga vještačenja na Zavodu za patologiju u Solni, Ivi Andriću postalo je jasno da će mu trebati pomoć kolega iz Državnog laboratorija za sudsku medicinu. U tijelu je pronašao veliku količinu otrova i znao je da mu predstoji duga noć.

21

Sjedište policije, Kronoberg

Hurtig je došao u Jeanetteinu kancelariju i donio snimku jutrošnjeg misterioznog poziva policijskoj centrali. Pružio joj je CD i sjeo. Jeanette se prenula iz sna i protrljala oči. »Jesi li razgovarao s policajcima koji su pronašli dječaka?« »Naravno. Dva policajca su prema izvještaju došla na poprište dva sata nakon što je centrala zaprimila poziv. Na centrali nisu isprva reagirali jer su mislili da se radi o lažnoj dojavi.« Jeanette je izvadila CD iz futrole i ubacila ga u računalo. Razgovor je trajao 20 sekundi. »Centrala 112, izvolite.« Nešto je zapucketalo, no nije se čuo glas. »Halo? Centrala 112, izvolite!« Telefonist je čekao odgovor i začulo kako netko teško diše. »Samo želim reći da u grmlju na Thorildsplanu leži mrtav dečko.« Čovjeku se jezik pleo i Jeanette je shvatila da zvuči pijan. Bio je pod utjecajem alkohola ili droge. »Kako se zovete?« pitao je telefonist. »Nije važno. Shvaćate što vam govorim?« »Shvaćam. Kažete da mrtav čovjek leži na Bolidenplanu.« »Rekao sam na Thorildsplanu.« Čovjek je zvučao iznervirano. »Mrtvac leži u grmlju na Thorildsplanu kod ulaza u metro.« A potom tajac. Samo se čulo telefonistovo nesigurno »Halo?« Jeanette se namrštila. »Ne moraš biti Einstein da zaključiš kako je poziv došao odnekud u blizini stanice metroa.« »Istina. No što ako…« sadašnjost

»Ako što?« Shvatila je da zvuči iznervirano, no nadala se da će snimka razgovora dati barem neki odgovor. Da će barem nešto moći iznijeti zapovjedniku i tužitelju. »Oprosti«, rekla je, no Hurtig je samo slegnuo ramenima. »Bavit ćemo se time ujutro.« Ustao je i krenuo prema vratima. »Radije idi kući Johanu i Åkeu.« Zahvalna, Jeanette se nasmijala. »Laku noć. Vidimo se ujutro.« Kad je Hurtig zatvorio vrata, nazvala je svojega nadređenog, zapovjednika policije Dennisa Billinga. Šef detektivskog Odjela javio se nakon četvrtog zvona. Jeanette mu je ispričala o ubijenom, mumificiranom dječaku, o anonimnom telefonskom pozivu i svemu što je još izašlo na vidjelo tijekom popodneva i večeri. Drugim riječima, nije mu imala ništa važno reći. »Vidjet ćemo kakve će koristi biti od obilaska susjedstva i čekam da mi Ivo Andrić javi što je otkrio. Hurtig vrši ispitivanja i sve već uobičajeno.« »Najbolje je, kao što sigurno znaš, da ovo riješimo što prije. I za tvoje i za moje dobro.« Iako joj je on šef, Jeanette je uvijek teško padalo što se prema njoj odnosi s visine samo zato što je žena. Dennis Billing bio je među onima koji su smatrali da Jeanette ne bi trebala dobiti posao inspektorice. Osobno se, uz neslužbenu podršku tužitelja von Kwista, zalagao da taj posao dobije druga osoba, muškarac naravno. Unatoč njegovom protivljenju, dobila je posao, ali taj je njegov otpor prema njoj bio jasno vidljiv u njihovu odnosu. »Jasno da ćemo poduzeti sve. Javit ću se sutra kad budemo znali više.« Dennis Billing se nakašljao. »Još o nečemu moram s tobom razgovarati.« »O čemu?« »Zapravo je povjerljivo, ali malo ću zaobići pravila. Morat ću posuditi tvoj tim.«

23

»Valjda vam je jasno da to neće biti moguće?« »Od sutra navečer uzimam ih na jedan dan. Onda ti ih vraćam. To je, nažalost, nužno unatoč novonastaloj situaciji.« Jeanette se osjećala nemoćna i preumorna da bi se bunila. Dennis Billing je nastavio. »Mikkelsenu treba pomoć. Prekosutra rade premetačinu domova većeg broja osumnjičenih za raspačavanje dječje pornografije i zato mu treba pomoć. Već sam rekao Hurtigu, Åhlundu i Schwarzu. Sutra još rade kao i obično, a onda prelaze Mikkelsenu. Eto, sad znaš.« Jeanette je shvatila da se nema više što reći. Nije imala što nadodati. Oboje su poklopili. U pola devet Jeanette je napustila policijsku postaju i krenula prema stanici metroa. Na stanici Fridhemsplan pogledala je prema neboderu dnevnih novina Dagens Nyheter i sinulo joj je da se osoba koju traži možda nalazi negdje u blizini. Kakva je to osoba kadra učiniti onakvo nešto? Izašla je na stanici Sockenplan i krenula kući. Kad je ugledala svoju žutu kuću, osjetila je kap kiše na čelu.

sadašnjost

Tvålpalatset

Tijekom krvavoga 18. stoljeća kralj Adolf Fredrik svojim je imenom prozvao trg danas zvan Mariatorget i uvjetovao da se na njemu ne smiju vršiti smaknuća. Sve otada čak je 148 ljudi na tome trgu stradalo u okolnostima koje se mogu nazvati smaknućem. Tim ljudima je bilo sasvim svejedno kako se zove taj trg. Mnoga od tih smaknuća zbila su se kojih dvadesetak metara od kuće u kojoj je Sofia Zetterlund održavala privatne seanse psihoterapije. Njezin se ured nalazio na najvišem katu jedne stare kuće na ulici St. Paulsgatan, odmah do palače Tvålpalatset. Tri stana s toga kata preuređena su u urede koje su iznajmljivala dva stomatologa privatne prakse, jedan plastični kirurg, jedan advokat i psihoterapeutkinja. Unutrašnjost čekaonice bila je svježe uređena i moderna, a arhitekt za uređenje interijera odabrao je dvije velike slike Adama Diesela-Franka, koje su bile iste sive nijanse kao i sofa i dvije fotelje. U jednom kutu stajala je brončana skulptura njemačke kiparice Nadye Ushakove, koja je predstavljala golemu vazu s ružama od kojih su neke uvenule. Na jednoj stabljici bila je malena pločica s ugraviranim riječima DIE MYTHEN SIND GREIFBAR2. Pri predstavljanju skulpture raspravljalo se o značenju toga citata, no nitko nije došao do nekog uvjerljivog objašnjenja. Mitovi su materijalne prirode. Zbog svijetlo obojenih zidova, skupog saga i ekskluzivnih umjetnina, sve je odisalo diskrecijom i bogatstvom. 2

njem. Mitovi su opipljivi (nap. prev.)

25

Nakon nekoliko održanih razgovora za posao, odlučeno je da će bivša liječnička tajnica Ann-Britt Eriksson biti zajednička recepcionarka svima, a dužnost će joj biti ugovaranje sastanaka i drugi administrativni poslovi. »Ima li čega važnog za mene?« pitala je Sofia Zetterlund kad je došla toga jutra, kao i obično točno u osam. »Zvali su iz Huddingea. Žele pomaknuti sastanak s Tyrom Mäkelä na 11 sati. Rekla sam da ćete ih nazvati i još potvrditi.« »Hoću, nazvat ću ih.« Sofia je krenula prema svom uredu. »Još nešto?« »Da«, odgovorila je Ann-Britt. »Mikael je maloprije zvao i rekao da neće uhvatiti popodnevni let, nego slijeće na Arlandu sutra rano ujutro. Poručio je da mi mu bilo jako drago ako noćas prespavate u njegovu stanu da se stignete sutra ujutro barem nakratko vidjeti.« Sofia je zastala s rukom na kvaki. »Aha, a kad imam prvi sastanak danas?« Živciralo ju je što je morala mijenjati planove. Namjeravala je iznenaditi Mikaela večerom u restoranu Gondola, no sada je on, već uobičajeno, pore­ metio njezine ideje. »Imate u devet i još dva tijekom prijepodneva.« »Tko dolazi prvi?« »Carolina Glanz. Piše u novinama da je postala urednica TV-showa pa će sada putovati svijetom i intervjuirati poznate osobe. Nije li to baš neobično?« Ann-Britt odmahnula je glavom i duboko uzdahnula. Carolina Glanz probila se uz mnogo halabuke i dizanja prašine kao kandidatkinja jednog od natjecanja talenata koji pune televizijske rasporede. Pokazalo se da nema nikakve glasovne spo­sobnosti, no prema mišljenju žirija, posjedovala je potrebne oso­bine zvijezde. Tijekom zime i proljeća obilazila je manje noćne klubove i nastupala pjevajući na play back pjesme koje je snimila manje privlačna djevojka puno boljega glasa. Carolina je punila stupce tračerskih novina, a skandali su se nizali jedan za drugim. sadašnjost

Nakon što je medijima prestala biti zanimljiva, počela je pre­ ispitivati samu sebe i svoj izbor karijere. Sofia nije voljela pružati terapiju nazovi slavnima i teško se motivirala za razgovore s njima, iako su joj oni iz čisto ekonomskih razloga bili zanimljivi. Smatrala je da trati vrijeme na pogrešne stvari jer je znala da bi sa svojom kompetencijom bila od veće koristi onima kojima pomoć stvarno treba. Htjela je raditi s pravim ljudima. Sofia je sjela za radni stol i nazvala sanatorij u Huddingeu. Zbog promjene termina sastanka Sofiji nije ostalo puno vremena da se pripremi pa je odmah nakon obavljenog razgovora izvukla sve materijale koje je imala o Tyri Mäkelä. Listala je po fasciklima. Liječnički nalazi, policijski zapisnici i vještačenje sudskog psihijatra, u kojem je stajalo cjelokupno stručno mišljenje. Sve skupa bilo je oko petsto stranica, a znala je da će se ta hrpa papira u najmanju ruku udvostručiti do svršetka slučaja. Pročitala je nalaz vještačenja dva puta od korica do korica i sada se usredotočila na ključne dijelove. Na psihičko stanje Tyre Mäkelä. Stručna skupina bila je podijeljenog mišljenja. Psihijatar koji je vodio ispitivanje zahtijevao je da je se smjesti u zatvor, a istog su mišljenja bili i socijalni radnici te jedan psiholog. Međutim, dva psihologa nisu se s tim slagala i predložila su smještaj na zatvorsku psihijatriju. Sofia je trebala stručnu skupinu navesti da dođe do konsenzusa, no znala je da to neće biti lako. Tyra Mäkelä zajedno sa svojim mužem bila je osuđena za ubojstvo njihova jedanaestogodišnjeg posvojenog sina. Taj dječak imao je dijagnosticiran sindrom fragilnog X sindroma, poremećaja u razvoju koji se očitovao i u psihičkim i u fizičkim simptomima. Dječak je bio bespomoćna žrtva i Sofia bi osjetila veliku tugu čim bi pomislila na taj slučaj. Ta obitelj živjela je izolirano u kući na selu. Forenzička analiza otkrila je kakvim je sve zvjerstvima dječak bio izložen. Bilo je

27

tragova izmeta u plućima i trbušnoj šupljini, opeklina od cigareta te tragova udaraca cijevi od usisivača. Njegovo truplo pronađeno je u šumi nedaleko od njihove kuće. Mediji su posvetili mnogo pozornosti tome slučaju, ponajviše zato što je majka bila umiješana u sve. Nekoliko vrlo prodornih i utjecajnih političara i novinara oblikovalo je javno mišljenje prema kojem je bila nužna najstroža kazna. Tyru Mäkelä treba smjestiti u najstrože čuvani zatvor Hinseberg na najduže moguće vrijeme. Sofia je znala da bi osuđena na zatvorskoj psihijatriji provela duže vrijeme u izolaciji nego da je osude na zatvor. Je li Tyra Mäkelä bila psihički ubrojiva u vrijeme zločina? Prema materijalima, nasilje je trajalo najmanje tri godine. To su problemi pravih ljudi, pomislila je Sofia. Sastavljala je natuknice pitanja o kojima će razgovarati s tom ženom osuđenom za ubojstvo, a iz razmišljanja ju je prenula Carolina Glanz. Ušla je u njezin ured u crvenim cipelama s vrtoglavo visokim petama, crvenoj lakiranoj suknjici i crnoj kožnoj jakni.

sadašnjost

Sanatorij Huddinge

Sofia je stigla do Huddingea nešto iza pola jedanaest i parkirala se pred tim golemim kompleksom. Cijela zgrada bila je prekrivena sivim i plavim pločama, zbog čega je bila u oštrom kontrastu s okolnim kućama obojenim u različite žarke boje. Navodno su takve boje trebale spriječiti bombardiranje bolnice tijekom Drugog svjetskog rata. Smatralo se da će bolnica iz zraka izgledati kao jezero, a okolne kuće trebale su stvarati dojam oranica i livada. Stala je putem u kafeteriji i kupila si kavu, sendvič i novine te krenula prema ulazu. Svoje je stvari zaključala u pretinac na porti, prošla kroz detektor metala i zaputila se dugim hodnikom. Prvo je prošla pored Odjela 113, gdje se kao i obično čula svađa i tučnjava. Ondje su smještali teže slučajeve, koji su dobivali jake doze sedativa i čekali premještaj u Säter, Karsudden, Skogome ili neku drugu ustanovu. Nastavila je ravno, skrenula na Odjel 112 i došla do zajedničke prostorije za razgovore kojom su se služili psiholozi. Zatvorila je vrata, sjela za stol i preletjela naslove u novinama. MRTVAC PRONAĐEN U SREDIŠTU STOCKHOLMA, te MUMIJA U GRMLJU! Uzela je griz sendviča i srk vruće kave. Mumificirano truplo dječaka pronađeno je na stanici metroa Thorildsplan. Mrtva djeca, pomislila je. U članku su bile povučene paralele sa slučajem Tyre Mäkelä i Sofiju je nešto stegnulo u prsima. Kad je pojela sendvič i popila kavu, začulo se kucanje na vratima.

29

brat.

»Naprijed«, rekla je, a vrata je otvorio krupan medicinski

»Bok, Sofia.« »Hej, K. G. Jesi dobro?« »Jesam, osim što su nas maloprije zvali iz prostorije za pušenje i morali smo svladavati lika koji je bacao stolce naokolo. To je baš opaka drogirana stoka koja ima svašta na savjesti.« »Pa da, baš sam prolazila i čula galamu.« »Tu te čeka jedna takva s kojom trebaš porazgovarati.« Pokazao je iza sebe. Nije joj bilo drago kako se medicinska braća izražavaju. Iako se radilo o teškim zločincima, to nije bio razlog da ih se vrijeđa i ponižava. »Uvedi je i ostavi nas nasamo.«

sadašnjost

Tvålpalatset

U dva se Sofia Zetterlund vratila u grad da bi primila novog pacijenta. Imala je još dva sastanka s pacijentima prije kraja radnog vremena, a znala je da će se teško usredotočiti nakon posjeta Hud­ dingeu. Sofia je sjela za stol i počela sastavljati tekst stručnog mišljenja kojim preporuča da se Tyru Mäkelä liječi na forenzičkoj psihijatriji. Nakon sastanka istražnog povjerenstva, psihijatar je počeo preispitivati svoje stajalište da je treba poslati u zatvor, pa se Sofia nadala da će ipak biti moguće donijeti završnu odluku. Ako ni zbog čega, onda za dobro Tyre Mäkelä. Tu ženu treba liječiti. Sofia je izložila podatke o prošlosti te žene i o njezinim ka­ rakternim osobinama. Tyra Mäkelä se već dvaput pokušala ubiti. Već u dobi od četrnaest godina predozirala se tabletama, a s dva­ deset poslana je u prijevremenu mirovinu zbog kronične depresije. Petnaest godina braka sa sadistom Harrijem Mäkeläom rezultiralo je novim pokušajem samoubojstva i ubojstvom njihova posvojenog sina. Sofia je smatrala da je vrijeme provedeno s mužem, koji je ocijenjen dovoljno ubrojivim da bi bio osuđen na zatvor, pogoršalo Tyrinu bolest. Sofijin je zaključak bio da je Tyra patila od stalnih psihoza jer je godinama trpjela nasilje. U posljednjih godinu dana dvaput je bila zaprimljena na psihijatriju, što je išlo u prilog Sofijinoj tezi. U oba slučaja pronašli su je kako izgubljeno luta ulicama i prisilno stavili pod nadzor na nekoliko dana dok nije bila spremna na otpust.

31

Sofia je također uočila nejasnoće vezane uz sudjelovanje Tyre Mäkelä u ubojstvu dječaka. Njezin je kvocijent inteligencije bio toliko nizak da ju se nije moglo držati odgovornom za ubojstvo, no sud je više ili manje prešao preko toga. Sofia je u njoj vidjela ženu koja je idealizirala sve zamisli svoga muža, a neprestano je bila pod utjecajem alkohola. Zbog njezine pasivnosti moglo je se smatrati sudionicom u zločinu, no ona zbog svoga psihičkoga stanja nije bila sposobna išta poduzeti da spriječi zločin. Sudska presuda bila je potvrđena i sada je samo preostalo određivanje kazne. Tyra Mäkelä trebala je liječenje. Ništa ne može ispraviti zločin koji je počinila, no ni njezino zatvaranje nikome neće donijeti korist. Jezive okolnosti slučaja nisu smjele utjecati na donošenje odluke. Tijekom popodneva Sofia je dovršila svoje stručno mišljenje o Tyri Mäkelä, a sastanke ugovorene u tri i četiri je otkazala. Trebala je primiti prolupalog direktora poduzeća i ostarjelu glumicu koja više nije dobivala uloge pa je zbog toga bila u teškoj depresiji. Oko pet je krenula kući, a na izlazu ju je zaustavila Ann-Britt. »Ne zaboravite da iduću subotu idete u Göteborg. Kupila sam vam kartu za vlak i rezervirala sobu u hotelu Scandic.« Ann-Britt stavila je fascikl na pult. »Neću zaboraviti«, rekla je Sofia. Trebala se sastati s izdavačem koji će izdati novi prijevod knjige nekadašnjeg dječjeg vojnika Ishmaela Beaha, A Long Way Gone. Izdavač je htio da Sofia na temelju svojeg iskustva s traumatiziranom djecom provjeri točnost navoda u knjizi. »Kad krećem?« »Rano ujutro. Vrijeme polaska piše na karti.« »U 5:12 sati?« Sofia je duboko uzdahnula i vratila se u svoj ured da bi pročitala izvješće koje je prije sedam godina napisala za UNICEF. sadašnjost

Dok je sjedila za stolom i prelistavala izvješće, počela se pitati je li doista spremna prisjetiti se svega iz tog vremena. Sedam godina, pomislila je. Zar je doista toliko prošlo?

33

Prošlost

Naselje limenih kuća proteže se dva kilometra od sjevera prema jugu na padinama između mora i državne ceste. Džip vozi gotovo devedeset na sat grbavom cestom, a crvena prašina koja se diže s puta ide joj u oči. Vidi li on uopće kud ide? upitala se i pogledala mladića za volanom. On je jedan od gotovo petnaest tisuća nekadašnjih dječjih vojnika koje su unajmile vladine snage. Pogledala je kroz prozor prema straćari koji je bila smještena niže i čvrsto se uhvatila za dršku na vratima. Ovdje je već gotovo dva mjeseca. Došla je kao volonterka Human Rights Watcha, a nakon šest tjedana nastavila je neslužbeno raditi za UNICEF. Je li zapravo radila službeno ili neslužbeno, ni sama nije znala. Ovdje u svemu vlada kaos. Ceste su uništile paravojne postrojbe koje su i dalje aktivne, a one koje nisu uništene pune su zapreka. Postavili su ih cestovni radnici ili dječaci od nekih deset godina koji traže da im se plati naknada za prolaz. Već jako kasni s izvješćem koje je trebala predati. Prije dva tjedna se zajedno s jednim nigerijskim humanitarcem pokušala probiti do izbjegličkog kampa, no morali su odustati na pola puta nakon što su na dionici od tri kilometra naišli na čak dvadeset zapreka. Ovaj put se činilo da će biti lakše. »Stigli smo, gospođo!« rekao je mladić za volanom.

Prošlost

Zaustavio je džip pored hrđave benzinske crpke i okrenuo joj se s osmijehom. »Tu je kraj ceste. Dalje se ne može.« »Dolar?« »Da, može pet dolara!« Kad je ispružio dlan, vidjela je da ima ožiljak preko te­to­važe. RUF — Revolucionarni ujedinjeni front. Čula je da su si zapaljenim barutom mnogi pokušali ukloniti takvu tetovažu. Druga, jednako bolna, metoda skidanja tetovaže jest njezino izrezivanje oštrim komadom stakla. Kako god, ožiljak će ga zauvijek podsjećati što je nekad bio. Ubojica. Dijete kojem je dana vlast nad odraslima. »Da nemate benzin u tim torbama?« pitao ju je i pokazao na njenu prtljagu. Znala je da bočica benzina vrijedi više nego šaka dolara. »Žalim, nemam.« Pružila mu je još dvije zgužvane nov­ čanice. »Sretno vam bilo, čim god da se bavite!« Zahvalila mu je na vožnji, pokupila svoje stvari i izašla iz džipa. Ima velik ruksak i dvije manje torbe koje si je objesila na vrat. S obzirom na vrućinu, bit će joj teško s tim torbama pješačiti više od kilometra-dva. Hodala je polako crvenim, prašnjavim putem. Zdesna se pružao fantastičan pogled na obalu i duge, bisernobijele plaže. Da u naseljima limenih straćara smještenima malo dalje nije vladao pravi pakao, prizor bi bio kao iz turističkog prospekta. Osamdeset tisuća ubijenih civila, dva milijuna izbjeglica i očekivani životni vijek od jedva trideset pet godina. I to u zemlji koja bi mogla biti najbogatija na svijetu. Zemlja je to koja ima jedno od najvećih nalazišta dijamanata na svijetu, no opljačkale su je pohlepne susjedne zemlje i trgovci dijamantima iz Zapadne Europe. To je zemlja ubojica, krijumčara, osakaćene djece i silovanih žena.

35

Svjesna je da je katkad pomalo naivna što se tiče politike, no svejedno joj je jasno da ovdje pravi zločinci nisu ubojice ni vojnici. Krivi su oni s drugog kraja proizvodnog lanca. Direktori banaka, mafijaški kraljevi dijamanata i žene kojima nikad dosta blještavih kamenčića, a nikada se ne zapitaju odakle oni potječu. Tolikima su odsječene ruke i prerezani grkljani da biste se vi mogle kititi, mislila je u sebi. Improvizirani izbjeglički kamp u Lakki pored Freetow­ na podignut je u svega nekoliko dana početkom lipnja pod nadzorom zapadnoafričkih mirovnih snaga. Crveni smog obavijao je naselje limenih straćara, a ona je hodala zavojitom glavnom cestom kojom prolaze rijeke vojnika i izbjeglica. Malo dalje ugledala je pohabanu zastavu Crvenog križa, no osim toga nije vidjela znakove nazočnosti drugih humanitarnih organizacija. Stala je pored prljavog, bijelog kombija na kojem je plavim sprejem bilo napisano Hladna voda. Platila je nekoliko novčića dječaku bez ruku za plastičnu vrećicu napunjenu mla­kom vodom, koju je držao u zubima. Prisjetila se priča koje je čula od djece vojnika iz Port Loka. Kada su pobunjenici iz RUF-a vršili prepade na sela i predgrađa Freetowna, a uvijek su bili pod utjecajem kokaina, heroina i alkohola, davali su svojim žrtvama da izaberu kratki ili dugi rukav. Kratki rukav značio je rezanje ruku iznad lakta. Dugi rukav značio je rezanje oko zapešća. U hladu iza kombija sjedi dječak u malenim kolicima za dječju lutku. Od struka je pokriven prekrivačem koji pada preko drvenog sanduka s praznim bocama. Shvatila je da dječak nema noge. Promatrala je bezrukog i beznogog dječaka pored kombija. Nakon koliko patnje nanesene drugima čovjek prestaje biti čovjekom i postaje zvijer? pitala se. Prošlost

Trgnula se na zvuk sirene. Kad se okrenula, vidjela je vojni autobus na glavnoj cesti pedeset metara ispred sebe. Na krovu autobusa stoji visok, mišićav muškarac koji galami na megafon. Muškarac je zaodjenut plavo-bijelo-zelenom zastavom Sijera Leone i izvikuje nešto nerazumljivo na službenom jeziku, koji ona u ponekim situacijama govori gotovo tečno. Među okupljenom masom nastala je panika, a nakon što je netko kamenom razbio staklo autobusa, iz njega je iza­šlo nekoliko vojnika i zapucalo po ljudima bez upozorenja. Začula je kako meci fijuču oko nje, bacila se na tlo i otpuzala pod kombi da se skloni. Dječak bez ruke čučao je pored nje, a onaj bez noge nepomično je ležao na tlu po­ gođen s nekoliko metaka. Vojni autobus nastavio je prema kampu, a nekoliko vojnika skrivenih iza straćare s druge strane ceste odgovorilo je na njihovu paljbu. Onaj s krova pao je naglavce na tlo, a zastava kojom je bio obavijen natopila se krvlju. Autobus je nastavio voziti i zabio se ravno u jednu straćaru. Motor se ugasio i pucnjava je prestala. Odjednom je zavladala posvemašnja tišina. Crvena prašina letjela je zrakom, a sa svih strana začuli su se jecaji. Na cesti nije bilo nikoga osim čovjeka koji je ležao mrtav nekoliko metara od autobusa. Pogođen je u lice i cijeli lijevi obraz bio mu je raznesen. Iako je izbjeglički kamp u Lakki trebao biti sigurniji nego većina drugih mjesta na kojima je bila, baš je ovdje prvi put doživjela oružani napad sa smrtnim ishodom. Pokušala je ustati, ali nije išlo. Očito je ozlijedila nogu kad se bacila na tlo. Neki ranjenik se šepajući udaljavao, a nekoliko kokoši šetalo je kao da se ništa nije dogodilo. Kroz oblak prašine vidjela je šačicu vojnika kako pretražuju autobus. Netko je zaurlao naredbu i dio njih počeo je vući onog čovjeka umotanog u zastavu. Još je bio živ ali nije pružao otpor.

37

Opet je pokušala ustati, no bol u nozi bila je neizdrživa. Zaključila je da je slomljena. U vražju mater! rekla je u sebi. Dječak bez ruku joj se osmjehnuo. »Mislim da ti treba pomoć. Čekaj tu i pazi da netko ne ukrade vodu. Noge su mi zdrave, otrčat ću po pomoć.« »Što je s tvojim prijateljem?« Pokazala je na beznogog dječaka koji je nepomično ležao koji metar pred njom. »Mrtav je. Nije mi to prijatelj, pa nema veze. Ali tebe boli. To ne valja. Idem po pomoć. Dobro?« Zahvalila mu je, a on je smjesta otrčao. Nakon deset minuta vratio se s dva liječnika koji su joj se predstavili na lošem engleskom. Nakon što su joj na brzinu pregledali nogu, odnijeli su je na rukama do kampa Crvenog križa. Prije nego što su otišli, još je jednom zahvalila dječaku bez ruke. On se doimao sasvim opušten. Poljubio ju je u obraz. »Nema na čemu, gospođo.«

Prošlost

Sjedište policije, Kronoberg

Idući dan inspektorica krim-policije Jeanette Kihlberg detaljno je pregledavala dokumente koje joj je donio pomoćnik Jens Hurtig. Bili su tu zapisnici s ispitivanja, dosjei istraga i sudske presude u slučajevima nasilja ili ubojstava s naznakama sadističkog mučenja, i Jeanette je otkrila da su u svim slučajevima osim jednog počinitelji bili muškarci. Ta iznimka zvala se Tyra Mäkelä i nedavno je zajedno sa svo­jim mužem osuđena zbog ubojstva njihova posvojenog sina. Ništa što je vidjela na mjestu zločina na Thorildsplanu nije bilo slično prijašnjim slučajevima s kojima se susrela i osjećala je da će joj trebati pomoć. Uzela je telefon i nazvala Larsa Mikkelsena, inspektora krim-policije koji je radio na slučajevima nasilja i seksualnog iskorištavanja djece. Odlučila mu je u kratkim crtama iznijeti svoj slučaj. Ako joj Mikkelsen bude mogao pomoći, upoznat će ga sa svim detaljima. Odvratna li posla, mislila je u sebi dok je čekala na telefonu. Ispitivanje i istraga pedofila. Koliko čovjek mora biti jak da izdrži gledanje tisuća sati snimki i milijune fotografija koje prikazuju iživljavanje nad djecom? Zaključila je da od takvog posla čovjeka svlada beznađe. Usudi li se nakon toga imati vlastitu djecu? Nakon razgovora s Mikkelsenom sazvala je opet istražni tim na sastanak da pokušaju povezati činjenice u neku smislenu cjelinu. To baš nije bilo jednostavno jer trenutno nisu imali previše tragova. »Poziv policijskoj centrali upućen je odnekud iz okolice nebodera Dagens Nyhetera.« Åhlund je zamahnuo nekim papirom. »Uskoro ću dobiti detaljnije podatke o tom.«

39

Jeanette je kimnula. »Koliko detaljne?« »Tehničari kažu da mogu utvrditi mjesto odakle je došao poziv s otklonom od deset metara u najgorem slučaju…« Åhlund je utihnuo. »A u najboljem sličaju?« Nacerio se Schwarz. »Hoću reći…« »Dobro je«, prekinula ga je Jeanette. »Bit će nam od koristi.« Sad je imala njihovu pozornost. Ustala je i otišla do ploče na kojoj su bili izvješeni deseci fotografija ubijenoga dječaka. »Što dakle znamo?« Okrenula se Hurtigu. »Na travi i u cvjetnim gredicama na poprištu zločina pronašli smo tragove kotača dječjih kolica i omanjeg auta. Tragovi automobila pripadaju smetlarskom vozilu. Ispitali smo smetlara i njega možemo prekrižiti.« »Netko je mogao dovući truplo u kolicima.« »Točno tako.« »Je li taj netko mogao donijeti dječaka onamo?« upitao je Åhlund. »Netko malo snažniji je mogao. Dječak je težio jedva četrdeset pet kilograma.« U sobi je nastao muk, Jeanette je pretpostavila da i ostali, baš kao ona, zamišljaju kako netko nosi gradom ubijenog dječaka umotanog u crnu vreću za smeće. Åhlund je prekinuo tišinu. »Kad sam vidio koliko je dječak zvjerski zlostavljan, odmah sam pomislio na Harrija Mäkeläa. Da ne znam kako on guli kaznu u Kumli, mislio bih…« »Što bi mislio?« prekinuo ga je Schwarz i nasmijao se. »Mislio bih da je on počinitelj.« »Ma je li? A nama to kao nije palo na pamet?« »Dosta je više!« Jeanette se zagledale u papire. »Zaboravite Mäkeläa. Inspektor Lars Mikkelsen poslao mi je podatke o nekom Jimmieju Furugårdu.« »Tko je taj Furugård?« upitao je Hurtig. »Bivši UN-ov vojnik. Bio je prvo dvije godine na Kosovu, a potom godinu dana u Afganistanu. Vratio se prije tri godine s dobrim preporukama.« sadašnjost

»Zašto nam je on zanimljiv?« Hurtig je otvorio svoj blokić i potražio prazan list. »Jimmie Furugård višestruko je osuđivan zbog silovanja i nasilništva. U većini slučajeva žrtve su mu bili useljenici i homoseksualci, a Furugård nije prezao ni od spolnog nasilja nad svojim djevojkama. Triput je optužen za silovanje. Dvaput je osuđen, jednom oslobođen.« Hurtig, Schwarz i Åhlund pogledali su se i znakovito kimnuli. Uspjela sam ih zainteresirati, pomislila je Jeanette, ali ne i uvjeriti. »A zašto je ratoborno govno istupilo iz UN-ovih snaga?« pitao je Åhlund. Schwarz je zurio u njega. »Prema ovome što vidim, razlog tomu bio je ukor nakon što je opetovano posjećivao prostitutke u Kabulu. No nema nikakvih detalja.« »Više nije u ćuzi?« pitao je Schwarz. »Nije. Pušten je iz Halla krajem rujna prošle godine.« »Ali tražimo li mi stvarno silovatelja?« upitao je Hurtig. »I kako je Mikkelsenu baš on pao na pamet? Mislim, ipak on radi na slučajevima zločina nad djecom.« »Smiri se«, nastavila je Jeanette. »U istrazi nas se potencijalno tiču svi slučajevi seksualnog zlostavljanja. A taj Jimmie Furugård doima se kao gadan tip koji ne bi prezao navaliti na dijete. Poznato je da je najmanje jednom bio osumnjičen za nasilje i pokušaj silovanja dječaka.« Hurtig se okrenuo Jeanette. »A gdje je on sad?« »Mikkelsen kaže da je nestao bez traga. Poslala sam e-mail von Kwistu da raspiše potjeru za njim, ali još mi nije odgovorio. Vjerojatno će htjeti više informacija.« »Najgore je to što nismo baš previše toga otkrili u vezi s ovim na Thorildsplanu, a von Kwist baš nije najbistriji lik…«, uzdahnuo je Hurtig. »Do daljnjeg«, ubacila se Jeanette, »nastavljamo s uobičajenim radnjama dok forenzičari obavljaju svoj posao. Radit ćemo metodično i bez nagađanja. Ima li pitanja?

41

Svi su odmahnuli glavama. »Dobro. Idite raditi svoj posao.« Jeanette se zamislila i lupkala olovkom po stolu. Jimmie Furugård. Moguće je da je biseksualan. Ne smatra se homoseksualcem i bori se protiv svojih poriva. Optužuje samog sebe i osjeća se krivim. No nešto tu ne štima. Uzela je jedne od dnevnih novina koje je kupila na putu do posla, a nije ih stigla pročitati. Primijetila je da su im naslovnice bile praktički iste, samo su se naslovi razlikovali. Zatvorila je oči, opustila se i brojila do sto, a potom uzela telefon i nazvala von Kwista. »Zdravo. Jeste li dobili moj e-mail?« počela je. »Jesam. Nažalost, još pokušavam dokučiti što je vama.« »Kako to mislite?« »Čini mi se da ste vi sišli s uma!« Jeanette mu je po glasu osjetila koliko je uzrujan. »Ne razumijem…« »Jimmie Furugård nije počinitelj kojega tražite i to je sve što trebate znati!« »Ma je li…?« počela je Jeanette ljutito. »Jimmie Furugård je dobar i pošten vojnik UN-ovih snaga. Dobio je brojna odlikovanja i…« »Znam i ja čitati«, prekinula ga je Jeanette. »On je ujedno nacist i višestruko je osuđivan zbog silovanja i nasilja. U Afganistanu je odlazio prostitutkama i…« Jeanette je stala. Shvatila je da tužitelja nimalo ne zanimaju njezini argumenti. Briga njega što ona misli da on nema pravo. »Moram sad ići.« Jeanette je uspjela sniziti ton glasa. »Tražit ćemo negdje drugdje. Hvala što ste si dali truda. Doviđenja.« Spustila je slušalicu, stavila ruke na stol i sklopila oči. Tijekom godina se uvjerila da ljude mogu silovati, ozlijediti, poniziti i ubiti na bezbrojne načine. Svezanih ruku shvatila je i da postoji jednako toliko načina da se uništi istraga i da jedan tužitelj može opstruirati istražne radnje iz sumnjivih razloga. sadašnjost

Ustala je, izašla na hodnik i otišla do Hurtigove kancelarije. Razgovarao je na telefon i pokazao joj rukom neka sjedne. Osvrnula se oko sebe. Hrutigova kancelarija bila je sušta suprotnost njezinoj. Numerirani fascikli na policama i uredno složeni dosjei na stolu. Čak je i cvijeće na prozoru bilo dobro njegovano. Hurtig je završio razgovor i spustio slušalicu. »Što je rekao von Kwist?« »Da Furugård nije naš počinitelj.« Jeanette je sjela. »Možda ima pravo.« Jeanette nije rekla ništa, a Hurtig je izvadio bunt papira i nastavio. »Znaš da ćemo sutra doći malo kasnije?« Jeanette se Hurtig doimao posramljen. »Bez brige. Samo trebate pomoći da prenesu nekoliko računala s dječjom pornografijom i potom se vraćate.« Hurtig se nasmijao.

43

Gamla Enskede

Jeanette Kihlberg izašla je iz policijske postaje nešto iza dvadeset sati dan nakon što je pronađeno truplo na Thorildsplanu. Hurtig se ponudio da je odveze kući, no ona mu se zahvalila uz izliku da želi prošetati do Glavnog kolodvora prije nego što se ukrca na vlak za Enskede. Trebalo joj je malo samoće. Petnaestominutna šetnja. Nije htjela misliti na posao ni financije. Htjela je na trenutak pustiti mozak na pašu i da je nitko ne dira. Nije dugo trajalo. Brzo su je prekinuli. Dok se spuštala stepenicama prema Kungsbrou, dobila je SMS. Javljao joj se tata. »Bok«, pisalo je. »Jesi dobro?« Inače se jako slabo snalazio s mobitelom, pa ju je doista iznenadilo što je odlučio javiti joj se baš SMS-om. Inače ju je uvijek zvao. Napisao je tek dvije rečenice; kratke, ali posve jasne. Da ne povjeruješ, pomislila je. »Dobro sam«, odgovorila je. »Puno posla. Tumbam se u busu.« Nasmijala se tome što je napisala. Tako se on izražavao kada bi se vratio kući nakon odrađene smjene. Kad se približila vijaduktu Klaraberg, misli su joj opet skrenule na posao. Tri generacije policajaca u obitelji. Djed, tata i na kraju ona. Baka i mama bile su kućanice. A Åke, pomislila je. Umjetnik. I kućanica. Kad je tata saznao da kani ići njegovim stopama, naslušala sadašnjost

se njegovih stravičnih priča koje su je trebale prestrašiti i odbiti od nauma. Ljudski ološ. Narkomani i alkoholičari. Bezumno nasilje. Priče da se onoga tko leži na podu ne udara bile su samo — priče. Tako je uvijek bilo i bit će. No jedan dio policijskoga posla mu se gadio. Dok je radio u policijskoj postaji u predgrađu južno od Stock­ holma, u blizini stanice metroa i gradske željeznice, najmanje je jednom godišnje morao sakupljati nečije dijelove tijela. Glavu. Ruku. Nogu. Torzo. Svaki put od toga bi ga obuzeo očaj. Nije želio da ona mora gledati sve to čega se on nagledao, pa se njegova pouka mogla sažeti u jednu rečenicu. »Budi što god hoćeš, samo ne policajka.« No ništa što je on govorio nije ju uspjelo odvratiti. Baš naprotiv, njegove su je priče dodatno motivirale da ustraje. Prva prepreka njezinu primanju na Policijsku akademiju bio je slabiji vid na lijevo oko. Na operaciju oka potrošila je svu ušteđevinu iako je pola godine gotovo svaki dan radila prekovremeno da bi namaknula sredstva. Drugi problem bio je kada su joj rekli da je jednostavno pre­niska. Rješenje je našla kod kiropraktičara. Nakon dvanaest tjedana tretmana za kralježnicu, uspjela se izravnati dovoljno da bude viša za ta dva centimetra koja su joj nedostajala. Dok se vozila na prijamni, ležala je na stražnjem sjedištu auta jer je znala da tijelo gubi na visini nakon dužeg sjedenja. A što ako izgubim motivaciju za posao? pitala se. Bila je prohladna večer u rano ljeto, a ona je otišla na autobusni kolodvor umjesto da ulicom Vasagatan ode na stanicu metroa. To se ne smije dogoditi, zaključila je kad je došla na toplo. Treba gurati dalje.

45

Preko autobusnog kolodvora došla je na Glavni kolodvor, spustila se pokretnim stepenicama i probijala se kroz gužvu između željezničke stanice i stanice metroa. Vidjela je prosjake i ulične prodavače te je počela razmišljati o novcu. Otvorila je novčanik. Imala je još dvije zgužvane stotice, a još će trideset kruna morati dati za kartu. Nadala se da je Åkeu još ostalo nešto novca koji mu je dala za kućne potrepštine početkom tjedna. Ako Åhlund i uspije popraviti auto, svejedno će je to stajati nekoliko tisuća. Posao i financije, mislila je. Kako s tim na zelenu granu? Johan je otišao na spavanje, a Jeanette i Åke sjedili su u boravku i pili čaj. Počinjalo je Europsko prvenstvo u nogometu, a televizijski sportski novinari napravili su detaljnu analizu izgleda švedske reprezentacije. Kao i obično, govorilo se da je cilj najmanje četvrtfinale, nadali su se polufinalu, a sanjalo se i o zlatu. »Zvao je tvoj tata«, rekao je Åke ne skidajući pogled s televizora. »Što je htio?« »Ma ništa posebno. Pitao je za tebe i kako Johanu ide u školi. Mene je pitao jesam li konačno počeo zarađivati za život.« Jeanette je znala da njezinom tati Åke nikad nije sjeo. Jednom ga je čak nazvao vucibatinom. A još ga je zvao i bitangom. Neradnikom. Ljenčinom. Uvrede su bile razne i brojne. I nije ih se libio izreći pred Åkeom i cijelom obitelji. Obično joj je bilo žao Åkea, i u takvim situacijama stala bi na njegovu stranu, no sve češće se i ona slagala s kritikama. Nikakva korist od toga što je on kod kuće, mislila je. Često je govorio da uživa u tome što je on njezina domaćica, no zapravo je i ona jednako tako bila njegova domaćica. Ne bi to bio problem da on uspije nešto zaraditi na svojim slikama, no po tom pitanju se ništa nije događalo. »Åke…« sadašnjost

Nije ju čuo. Na televiziji je bio prilog o kapetanu švedske reprezentacije i Åke se posve zadubio. »S novcem stojimo vraški loše«, rekla je. »Sram me što ću opet morati posuditi od tate.« Šutio je. Ignorira li on to nju? »Åke?« pokušala je. »Slušaš li me?« Uzdahnuo je. »Da, da«, rekao je ne skidajući pogled s TV-a. »Ali sad bar imaš povod da ga nazoveš.« »Kako to misliš?« »Pa Bosse je danas već zvao.« Åke je zvučao razdražen. »Valj­da je red da mu uzvratiš poziv.« Pa daj me nemoj, mislila je Jeanette. Osjećala je da joj se diže tlak. Nije se htjela svađati, pa je ustala s kauča i otišla u kuhinju. Bilo je brdo posuđa. Åke i Johan očito su pekli palačinke. Nije imala namjeru prati posuđe. Neka ostane na hrpi dok ga on ne opere. Sjela je za stol i okrenula broj svojih roditelja. Ovo je zadnji put, rekla je sama sebi. Nakon razgovora, Jeanette se vratila u boravak, sjela na kauč i strpljivo čekala da sportska emisija završi. Jako je voljela nogomet, čak i više nego Åke, no takav tip emisija nikad joj nije bio zanimljiv. Bilo je to mlaćenje prazne slame. »Zvala sam tatu«, rekla je kad je krenula odjavna špica. »Upla­tit će mi pet tisuća na račun da pregrmimo do kraja mjeseca.« Åke je odsutno kimnuo. »Ali ovo je zadnji put«, nastavila je. »Ovaj put mislim ozbilj­no. Shvaćaš?« Uzvrpoljio se. »Da, da. Shvaćam.« To ćemo još vidjeti, pomislila je Jeanette.

47

Vita bergen

Sofia i njezin bivši muž Lasse do stana su došli kompliciranom zamjenom. Mijenjali su Sofijin dvosobni stan na ulici Lundagatan i Lasseov trosobni na Mosebackeu za prostrani peterosobni stan na Åsöbergetu u blizini trga Nytorget i parka Vitaberg. Ušla je u predsoblje, objesila kapu na vješalicu i otišla u boravak. Vrećicu s indijskom hranom za van stavila je na stol i otišla u kuhinju po pribor za jelo i čašu vode. Upalila je TV, sjela na kauč i počela jesti. Rijetko kad je jela na miru; gotovo uvijek je za vrijeme jela nešto radila. Čitala bi neku knjigu ili novine ili bi kao sada upalila TV. Čisto da joj nešto pravi društvo. Gorivo, mislila je. Tijelu treba gorivo da bi moglo funkcionirati. Postala je depresivna što jede sama pa je jela vrlo brzo i prebacivala programe. Dječji program, američka humoristična serija, reklame, obrazovni kanal. Pogledala je na sat i vidjela da će uskoro vijesti. Odložila je daljinski i u tom trenu je zazvonio mobitel. Dobila je SMS od Mikaela. »Kako si? Fališ mi…« pisalo je. Progutala je zadnji zalogaj i odgovorila mu. »Dosađujem se. Malo ću još večeras raditi doma. Pusa.« Posao joj je služio kao bijeg od dosade, a nakon nekog vremena jedna je osoba pobudila njezino zanimanje. Sofia je običavala svake večeri proučiti neke svoje stare bilješke i svaki put se nadala da će uočiti nešto novo ili važno. Odlučila je otići malo u radnu sobu kada prođu vijesti. sadašnjost

Ustala je, otišla u kuhinju i bacila ostatke hrane u smeće. Iz boravka se čula najavna špica vijesti, a glavna vijest već drugi dan zaredom bilo je ubojstvo na Thorildsplanu. Rekli su da je policijska centrala zaprimila dojavu o ubojstvu prethodno jutro, a policija ju je odlučila objaviti. Sofiji se činilo da muškarac sa snimke zvuči kao da je pijan. Izvadila je USB uređaj iz torbe, priključila ga na računalo i otvorila mapu o Victoriji Bergman. Imala je dojam da nedostaje mnogo informacija o osobnosti Victorije Bergman. Tijekom razgovora s njom, pokazalo se da je Victoria u djetinjstvu i za vrijeme odrastanja doživjela mnoge traume u koje je trebalo dublje ući. Mnogi njihovi susreti pretvarali su se u duge monologe, pa se praktički nisu mogli ni smatrati razgovorima. Sofiju bi često počeo svladavati san od Victorijina monotonog, beskrajnog govorenja. Njezini monolozi imali su učinak svojevrsne samohipnoze od koje bi čak i Sofia odlutala u mislima ili bi joj se prispavalo, pa se teško prisjećala detalja iz priča Victorije Bergman. Kada je to spomenula kolegi iz ureda, on joj je rekao da bi mogla snimati razgovore i posudio joj svoj maleni diktafon u zamjenu za bocu finog vina. Označavala je kasete sa snimkama prema vremenu i datumu, te je sada u zaključanom ormariću na poslu imala dvadeset pet snimlje­nih vrpci. Najzanimljivije dijelove je transkribirala i spremila na USB. Sofia je otvorila mapu pod imenom VB, u kojoj je čuvala do­sta tih transkripata. Dvaput je kliknula na jedan dokument i na ekranu se otvorilo sljedeće: Neki dani su mi bili bolji. Imala sam neki predosjećaj u želucu prema kojem sam mogla znati kada će se početi svađati. Sofia je pogledala u svoje bilješke i vidjela da su tema toga razgovora bila ljeta koja je Victoria kao dijete provodila u Dalarni. Gotovo svakog vikenda obitelj Bergman običavala je otići u vikendicu u dvjesto pedeset kilometara udaljenoj Dala-Flodi, a

49

prema Victorijinim pričama, tijekom ljetnih praznika ondje su znali provesti i puna četiri tjedna. Nastavila je čitati: Taj osjećaj u želucu nikad nije bio pogrešan, pa bih se nekoliko sati prije nego što se počnu svađati sklonila u svoju tajnu sobu. Ponijela bih si nekoliko sendviča i napunila bocu sokom jer nikad nisam znala koliko će se dugo svađati i kada će mama imati vremena napraviti jelo. Jednom sam kroz utore među daskama vidjela kako je ganja po polju. Mama je bježala da se spasi, no on je bio brži i uspio ju je srušiti udarcem u vrat. Kad su se poslije vratili u dvorište, ona je imala veliku posjekotinu iznad oka, a on je neutješno plakao. Mami ga je bilo žao. Njega je zapala nepravedna sudba da mora raditi teški posao kako bi uzdržavao dvije žene u svojoj kući. Da smo ga barem mama i ja htjele slušati i da nismo bile to­liko tvrdoglave. Sofia je zapisala nekoliko bilješki o tome što je slijedilo dalje i zatvorila dokument. Sasvim slučajno, otvorila je jedan drugi transkript i shvatila da je to bio zapis s jednog od sastanaka na kojem se Victoria posve izgubila u svojoj priči. Razgovor je počeo kao i obično. Sofia bi postavila pitanje, a Victoria bi odgovorila. Nakon svakog pitanja odgovori su bivali sve duži i sve nepovezaniji. Victoria bi govorila o nečemu što bi je asociralo na nešto sasvim drugo i tako sve dalje u sve bržem tempu. Sofia je potražila snimku toga razgovora, ubacila u kasetofon, pritisnula play, zavalila se u stolac i sklopila oči. Začuo se glas Victorije Bergman. Zato sam to progutala da bi više prestale s kokodakanjem i umuknule su čim su vidjele što sam bila spremna učiniti da bih postala njihovom prijateljicom. No ipak im se nisam uvlačila u dupe. Pravila sam se da su mi drage. Počele su me poštovati. Shvatile su

sadašnjost

da i ja imam mozak i da ga znam upotrijebiti, iako se možda nije tako činilo kada bih išla sama u šetnju. Sofia je otvorila oči, pogledala što piše na kaseti i vidjela da je taj razgovor snimljen prije nekoliko mjeseci. Victoria je govorila o vremenu provedenom u internatu u Sigtuni i vrlo lukavo smišljenom zlostavljanju među učenicima. Glas je nastavio govoriti. Victoria je skrenula na drugu temu. Kad je kućica na drvetu bila dovršena, nije mi više bila zabavna i nije mi se dalo ležati s njim na podu i čitati stripove. Zato, kad je on zaspao, ja sam se iskrala iz kućice, otišla do čamca, uzela dasku, naslonila je na vrata kućice i zakucala dasku čavlima, a on se probudio i pitao se što to radim. Samo ti lezi, rekla sam i nastavila zabijati čavle sve dok ih više nije bilo u kutiji… Glas je iščeznuo, a Sofia je primijetila da tone u san. … a prozor je bio premalen da bi se provukao kroz njega i dok je on unutra plakao, ja sam donijela još dasaka i zakucala ih preko prozora. Možda ga poslije pustim, a možda i ne, no u mraku će imati dovoljno vremena da razmisli o tome koliko me voli… Sofia je isključila kasetofon, ustala sa stolca i pogledala na sat. Sat vremena? Nije moguće, pomislila je. Sigurno sam zadrijemala.

51

Monumentet

Oko devet, Sofia je odlučila udovoljiti Mikaelu i prošetati do njegova stana u ulici Ölandsgatan u četvrti Monumentet. Putem je kupila nešto za doručak jer je znala da mu je hladnjak vjerojatno prazan. Kad je došla u Mikaelov stan, umorna je zaspala na kauču i probudila se tek kad ju je on poljubio u čelo. »Bok, ljubavi. Iznenađenje«, rekao je tiho. Pogledala je zbunjeno oko sebe i pogladila se po mjestu gdje ju je poškakljala njegova oštra, crna brada. »Hej, otkud ti? Koliko je sati?« »Pola jedan. Uhvatio sam posljednji let.« Stavio je na stol veliki buket ruža i otišao u kuhinju. Ona je s gnušanjem pogledala cvijeće, ustala i preko prostranog boravka pošla za njim. Otvorio je hladnjak i izvadio maslac, kruh i sir. »Hoćeš i ti?« pitao je. »Šalicu čaja i sendvič?« Sofia je kimnula i sjela za kuhinjski stol. »Kako si ti provela tjedan?« nastavio je. »Meni je bila prava ludnica. Neki novinar si je umislio da jedan naš preparat ima opasne nuspojave i digla se prašina u novinama i na televiziji. Je li se i ovdje o tome pisalo?« Postavio je dva tanjura sa sendvičima na stol i vratio se do štednjaka, gdje je voda za čaj već kipjela. »Ne, koliko znam, ali moguće je.« Još je bila pospana i zatečena njegovim iznenadnim dolaskom. »Ja sam danas morala slušati ženu koja se smatra žrtvom zlostavljanja masovnih medija…« »Kužim. Prekipjelo joj je«, prekinuo ju je i pružio joj šalicu vrućeg čaja od borovnice. »Ali stat ćemo mi tome na kraj. sadašnjost

Doznali smo da se taj novinar bavio ekoaktivizmom i sudjelovao je u napadu na farmu kuna zlatica. Kad to izađe u javnost…« Nasmijao se i prešao rukom preko grkljana da pokaže kako završavaju oni koji se usude dirnuti u veliku farmaceutsku kompaniju. Sofiji se nije sviđala takva oholost, no nije se imala snage upuštati u raspravu. Za to je ionako bilo prekasno. Ustala je, mak­nula posuđe sa stola, isprala šalice i otišla u kupaonicu oprati zube. Mikael je opet spavao pokraj nje nakon više od tjedan dana i tek je sad osjećala koliko joj je, unatoč svemu, nedostajao. Bio je visok i mršav, iako se u posljednje vrijeme udebljao nekoliko kilograma. Bio je velik, dlakav i topao, a ona je zabila nos u njegov vrat. Podsjećao ju je na Lassea. Sofiju su probudila svjetla nekog auta koja su prešla po podu sobe. Prvo nije znala gdje se nalazi, no kad je sjela u krevetu, prepoznala je Mikaelovu spavaću sobu. Pogledala je na sat s radiom i shvatila da je spavala jedva jedan sat. Oprezno je zatvorila vrata spavaće sobe i otišla u boravak. Imala je osjećaj kao da je nešto zaboravila. Otvorila je prozor i zapalila cigaretu. Blag povjetarac puhnuo je u sobu i raspršio dim u tamu iza nje. Dok je pušila, promatrala je bijelu plastičnu vrećicu koju je vjetar nosio niz ulicu sve dok nije sletjela u lokvu na pločniku preko puta. Moram krenuti ispočetka s Victorijom Bergman, pomislila je. Nešto mi je promaknulo. Torba joj je stajala pored kauča. Sagnula se, izvadila laptop i stavila ga pred sebe na stol. Otvorila je dokument u kojem je u kratkim crtama napisala podatke o Victoriji Bergman. Rođena 1970. Neudana. Nema djece. U razgovorima se usredotočuje na traumatične događaje iz djetinjstva.

53

Djetinjstvo: Kći jedinica Bengta Bergmana, istražitelja u Šved­ skoj međunarodnoj agenciji za razvoj, i kućanice Birgitte Bergman. Najranija sjećanja su joj na vonj očeva znoja i ljeta provedena u Dalarni. Predpubertetske godine: Odrastala u Grislingeu, u općini Värm­dö. Ljeta provodila u vikendici u Dala-Flodi u Dalarni. Vrlo nadarena. Od devete godine pohađala privatnu školu. U ško­lu je krenula godinu dana mlađa od ostale djece, a poslije je kao napredna učenica preskočila osmi razred i odmah krenula u deveti. Mnogo je putovala s roditeljima. Od ranih predpubertetskih godina bila je izložena seksualnom zlostavljanju (otac? drugi muškarci?). Sjećanja su joj nepotpuna, o tome govori u nizu nepovezanih asocijacija. Mladost: Sklona krajnje rizičnom ponašanju, suicidalne tendencije (već u dobi od četrnaest-petnaest godina?). Rane tinejdžerske godine opisuje kao slabašne. I sjećanja na to razdoblje su joj nepotpuna. Gimnaziju je pohađala u internatu u Sigtuni. Ponovno se vratila autodestruktivnom ponašanju. Sofiji je bilo jasno da su Victorijine gimnazijske godine bile pune sukoba. Kad je krenula u gimnaziju, bila je dvije godine mlađa od ostalih u razredu, te je i emocionalno i fizički bila slabije razvijena od drugih djevojaka. Sofia je iz vlastitog iskustva znala koliko zlobne znaju biti tinejdžerke u svlačionici nakon tjelesnog. A Victoria je još k tome bila izložena zlostavljanju svojih kolegica. No nešto je tu nedostajalo. Odrasle godine: Postignuća u karijeri okarakterizirala je kao nevažna. Ograničen socijalni život. Malo toga je zanima. Osnove teme/pitanja: Trauma. Što se dogodilo Victoriji Bergman? Kakav je imala odnos s ocem? Nepotpuna sjećanja. Disocijativni poremećaj? Sofia je shvatila da postoji još jedno važno pitanje na kojem mora poraditi, te je napravila novu bilješku. »Što podrazumijeva pod pojmom slabašne?« napisala je u kutu papira. sadašnjost

Kod Victorije Bergman primjetni su bili tjeskoba i osjećaj krivnje. Možda njih dvije zajedno s vremenom uspiju ući dublje u problem i razmrsiti neke stvari. Ali na to se nije moglo pouzdano računati. Mnogo toga upućivalo je na to da Victoria Bergman pati od disocijativnog poremećaja, a Sofia je znala da u devedeset devet posto slučajeva taj poremećaj nastaje kao posljedica seksualnog zlostavljanja ili sličnih naknadnih trauma. Sofia se susrela s mnogo ljudi koji su doživjeli traumu, ali se nisu mogli sjetiti traumatičnog događaja. Katkad je Victoria Bergman spominjala zvjersko zlostavljanje, a katkad se činilo kao da se toga uopće ne sjeća. No to je u biti logična reakcija, mislila je Sofia. Psiha štiti samu sebe od iskustava koja su bila potresna, pa zato Victoria Bergman, da bi mogla funkcionirati u svakodnevnom životu, potiskuje takve doživljaje i stvara alternativna sjećanja. No što je to Victoria Bergman smatrala svojom slabošću? Je li osoba koja je izložena zlostavljanju zato slaba? Zatvorila je dokument i isključila računalo. Sofia je razmišljala o svojim postupcima tijekom tih razgo­ vora. Jednom prilikom dala je Victoriji Bergman svoju kutiju Paroxetina3, iako nije imala ovlast izdavati lijekove. Ne samo što je to bilo protuzakonito, nego je bilo i neetički i neprofesionalno. Unatoč tomu, odlučila je zaobići pravila. No taj joj lijek nije naštetio. Naprotiv, Victoriji je nakon njega jedno vrijeme bilo puno bolje, a Sofia je zaključila da je ipak dobro postupila. Victoriji je lijek bio potreban, i to je bilo glavno. Osim naznaka disocijativnog poremećaja, bilo je i nekih crta opsesivnog ponašanja, a Sofia je još k tome primijetila znakove koji upućuju na sindrom savanta. Jednom prilikom Victoria Bergman komentirala je Sofijine pušačke navike. »Već ste popušili dvije kutije«, rekla je i pokazala prema pepeljari. »Trideset devet čikova.« 3

Lijek antidepresivnog djelovanja.

55

Kad je ostala sama, Sofia je prebrojila čikove i pokazalo se da je Victoria imala pravo. No možda je sve bila samo slučajnost. Kad se sve uzme u obzir, Victoria Bergman bila je nesumnjivo najzamršenija ličnost s kojom se Sofia susrela u deset godina kao psihoterapeut. Sofia se probudila prva, protegnula se i prošla prstima kroz Mikaelovu kosu pa kroz bradu. Vidjela je prve sijede vlasi nasmijala se u sebi. Sat s radiom pokazivao je da je pola sedam. Mikael se po­ mak­nuo, okrenuo se prema njoj, prebacio ruku preko njenih grudi i primio je za ruku. Prijepodne nije imala ništa zakazano, pa je odlučila kasniti na posao. Mikael je bio odlično raspoložen i pričao joj je kako je prošli tjedan, osim što je tražio prljavštine o onom novinaru, uspio sklopiti unosan posao s jednom berlinskom bolnicom. Bonus na plaću koji će zbog toga dobiti planirao je potrošiti tako što će je odvesti na raskošno putovanje kamo god ona poželi. Sofia je razmišljala, ali nije joj padalo na pamet neko mjesto kamo bi željela ići. »Što kažeš na New York? Ići ćemo u kupnju po velikim robnim kućama. Kao u Doručku kod Tiffanyja i tako to, ha? Već sam istražio neke skupe hotele na Manhattanu. Možemo uzeti puni paket koji uključuje masažu i čišćenje lica.« Zadrhtala je od pomisli na New York. Zašto je htio da idu baš onamo? Je li nešto otkrio? Ma sigurno je čista slučajnost. Lasse i ona posjetili su New York manje od mjesec dana prije nego što se sve raspalo. Preteško bi joj palo kopanje po staroj rani. »Ili bi radije nekamo na ljetovanje? Da putujemo čarterom?« Vidjela je s koliko ushita on o tome govori, no iako se trudila, njegov entuzijazam nije prešao na nju. Osjećala se teškom poput kamena. sadašnjost

Odjednom je pred očima vidjela lice Victorije Bergman. Victoria je katkad tijekom njihovih razgovora zapadala u sta­ nje apatije slično ovisnicima o heroinu i ne bi pokazivala ni trunku emocija. I ona se sada baš tako osjećala te je zaključila kako mora tražiti svog liječnika da joj poveća dozu Paroxetina kad ga sljedeći put vidi. »Nemam pojma što je to sa mnom, stari moj.« Poljubila ga je u usta. »Tako bih rado išla, no opet kao da se ništa ne usudim. Možda sam preopterećena na poslu.« »Pa zato bi ti idealno sjeo odlazak na odmor. Ne mora to biti dugo. Možemo otići na vikend ili takvo što.« Zavrtio se u krevetu i okrenuo se njoj, istovremeno je milujući rukom po trbuhu. »Volim te«, rekao je. Sofia je bila posve odsutna i nije ništa rekla, samo je primijetila da je mrzovoljno iznenada zbacio prekrivač sa sebe i digao se iz kreveta. Nije pošla za njim. Reagirao je ishitreno i impulzivno. »Oprosti mi, ljubavi. Ne ljuti se.« Mikael je uzdahnuo, navukao bokserice i otišao u kuhinju. Zašto je osjećala krivnju? Je li to bilo ispravno i je li joj tre­ bao nametnuti osjećaj grižnje savjesti? Otkud mu to pravo? Osjećaj krivnje bila je najgnusnija ljudska izmišljotina, mislila je. Zatomila je gnjev i pošla za njim. Stajao je i pripremao kuhalo za kavu te je ljutito ošinuo pogledom preko ramena. Odjednom ju je obuzela neka nježnost prema njemu. Nije on kriv što je takav. Prišla mu je sleđa, poljubila ga u vrat i pustila da joj kućni ogrtač padne na pod. Dala mu je da ju uzme na sudoperu, a potom se otišla istuširati. Ništa za to, mislila je.

57

Tvålpalatset

Baš kad je Sofia Zetterlund završila s poslom i spremala se krenuti kući, zazvonio je telefon. »Dobar dan, ja sam Rose-Marie Bjöörn i zovem iz Centra za socijalni rad u Hässelbyju. Imate li časak?« Sofia je pogledala na sat i vidjela da je skoro pola pet, no iako nije baš imala volje za razgovor, pristala je pod uvjetom da neće dugo trajati. »Ne bojte se, neće.« Žena s druge strane zvučala je ljubazno. »Samo sam vas htjela pitati je li istina da imate iskustva u radu s djecom koja su pretrpjela ratne traume.« Sofia se nakašljala. »Istina je. Što vas zanima?« »Imamo ovdje u Hässelbyju jednu obitelj, a njihovu će sinu trebati pomoć nekoga tko je bolje upućen u iskustva kakva je on prošao. Čula sam za vas pa sam vam se zato odlučila javiti.« Sofia je bila silno umorna i najradije bi prekinula razgovor. »Trenutno nemam slobodnih termina. Koliko to dijete ima godina?« »Ima šesnaest godina i zove se Samuel. Samuel Bai. Dolazi iz Si­je­re Leone.« Sofia se dvoumila. Neobične li slučajnosti, mislila je. Već godinama nisam mislila o Sijeri Leone, a sad odjednom imam dvije ponude koje su povezane s tom zemljom. »Možda ipak možemo nešto dogovoriti«, rekla je konačno. »Kada želite da se sastanem s njim?« Dogovorile su se da će joj taj dječak za tjedan dana doći na

sadašnjost

prvu psihološku procjenu, a nakon što je socijalna radnica obećala Sofiji dodijeliti dječakov slučaj, završile su razgovor. Prije nego što je izašla iz ureda, obula je dizajnerske crvene cipele Jimmyja Chooa i znala je da će joj žulj na peti prokrvariti čim uđe u lift.

59

Prošlost

Diše u vrećicu koju je napunila ljepilom. Prvo joj se počinje mantati u glavi, a potom sve zvukove čuje uz odjek. Na kraju Vranovita vidi samu sebe odozgo.

Sišao je s autoceste pred Bålstom. Ona se čitavo jutro pribojavala trenutka kad će on stati pored kanala i ugasiti motor. Zažmirila je i pokušala ne misliti ni na što, a on ju je primio za ruku i polegao. Osjetila je da mu se već ukrutio. »Znaš da i ja imam potrebe, Victoria«, rekao je. »Nije to ništa čudno. Svi muškarci ih imaju i sasvim je prirodno da mi ti pomogneš da se opustim kako bismo mogli nastaviti dalje.« Ona ništa ne govori nego samo žmiri dok joj on jednom rukom miluje obraz, a drugom otkopčava šlic. »Surađuj malo i ne duri se toliko. Neće dugo trajati.« Njegovo tijelo vonja po znoju, a zadah po kiselom mlijeku. Ona čini onako kako ju je on naučio. S vremenom je postala sve umješnija, a kad ju je jednom pohvalio zbog toga, gotovo se osjećala ponosnom. Bila je dobra u nečemu. Kad je bio gotov, uzela je rolu papira koja je stajala po­ kraj mjenjača i obrisala svoje ljepljive ruke. Prošlost

»Što kažeš na to da sad odemo u robnu kuću u Enköpingu i kupimo ti nešto lijepo?« rekao je nasmiješen i gledao je zaljubljeno. »Mogli bismo«, promumljala je kao i inače na sve njegove prijedloge. Nikad nije znala što je točno naumio. Voze se cestom prema Dala-Flodi. Bit će sami čitav vikend. Ona i on. Nije htjela ići. Za doručkom je rekla da joj se ne ide s njim nego da bi radije ostala kod kuće. Tada je ustao od stola, otvorio hlad­njak i izvadio neotvoren tetrapak mlijeka. Stao je iza nje, otvorio tetrapak i polako je zalijevao hladnim mlijekom. Mlijeko joj je teklo po glavi, po kosi, preko obraza i na koljena. Na podu se stvorila velika, bijela mlaka. Mama nije rekla ništa, samo je svrnula pogled, a on je šutke otišao u garažu spakirati stvari u Volvo. Ona se upravo vozi prema zelenim predjelima zapadne Dalarne i u sebi osjeća strahovit nemir. Čitav je vikend nije taknuo. Istina, promatrao ju je dok se presvlačila u spavaćicu, no nije joj nijednom prišao. Dok je ležala, nije mogla zaspati; samo je slušala njegove korake i pretvarala se da je ona sat. Okrenula se na trbuh i bilo je šest sati, potom se ležeći na lijevom boku okrenula u smjeru kazaljke i bilo je devet. Nakon još četvrt okreta legla je na leđa i otkucala dvanaest. Potom se okrenula nadesno i bilo je tri. Opet je legla na trbuh i bilo je šest. Kad bi se okrenula nalijevo, bilo je devet, a kad je legla na leđa, bila je ponoć. Ako uspije ovladati satom, vrijeme će ga prevariti i neće joj doći.

61

Nije znala je li to bilo zbog toga, no držao se podalje od nje. U nedjelju ujutro, prije nego što su trebali krenuti natrag u Värmdö, on je pripremao kašu, a ona mu je iznijela svoju ideju. Budući da još traju ljetni praznici, ona bi voljela ostati tu još malo. Prvo je rekao da je premala da bi se brinula sama o sebi cijeli tjedan. Onda mu je rekla da je pitala tetu Elsu iz susjedne kuće može li biti kod nje i da je Elsu to jako razveselilo. Dok je sjela za stol, kaša se već ohladila. Gadila joj se i sama pomisao da u usta stavi tu sivu masu, pa je unatoč tomu što je kaša već bila dovoljno slatka usipala još decilitar šećera. Da bi popravila okus natopljenih, gnjecavih zobenih pa­ huljica, dodala je još malo mlijeka i pokušala progutati. No ne ide joj, želudac joj se cijelo vrijeme diže. On zuri u nju preko stola. Čekaju jedno drugo, ona i on. »Dobro. Može. Ostaješ tu. Ali znaš da ćeš uvijek biti tatina mala djevojčica«, rekao je i pogladio je po kosi. Bilo joj je jasno da je on nikada neće pustiti da odraste. Uvijek će biti njegova. Obećao je otići u dućan i kupiti sve što bi joj moglo zatrebati. Kad se vratio, prenijeli su njezine stvari teti Elsi, a onda ju je odvezao do pedeset metara udaljene vikendice po malenu torbu s njezinom odjećom. Kad je stao pred ulazom u dvorište, ona ga je brzo poljubila u neobrijani obraz i iskočila iz auta. Vidjela je da je krenuo rukama prema njoj pa ga je htjela preduhitriti. Možda ga pusa zadovolji. »Čuvaj se«, rekao je i zatvorio vrata. Još je barem dvije minute sjedio u autu. Ona je uzela torbu, zakoračila preko malene stube i ušla u kuću. Tek je tada prestao gledati za njom i pokrenuo auto. Prošlost

Lastavice lete nad dvorištem, a Tupp-Andersove krave muzare pasu u oboru iza crvenog štaglja. Gledala ga je kako odlazi na glavnu cestu i vozi dalje kroz šumu, no bila je sigurna da će se ubrzo vratiti pod izlikom da je nešto zaboravio. Također je jednako tako bila sigurna što će tražiti od nje. Sve je bilo toliko predvidljivo i znala je da će se to ponoviti najmanje dvaput prije nego što on doista ode. Možda će se vraćati čak triput dok se ne smiri. Ona stišće zube i gleda prema rubu šume gdje se među drvećem nazire jezero. Nakon tri minute ugledala je bijeli Volvo i vratila se u kuhinju. Ovaj put je bilo gotovo za deset minuta. Potom se s naporom ugurao u auto, pozdravio se s njom i okrenuo ključ u motoru. Victoria ponovno promatra kako Volvo nestaje među drvećem. Zvuk motora sve je slabije dopirao, no ona je i dalje sjedila s grčem u želucu jer se nije htjela prerano ponadati. Znala je koliki bi je tek tada očaj obuzeo. Ipak, nije se više vraćao. Kad se uvjerila da se ne vraća, otišla je do zdenca i oprala se. S mukom je izvukla vjedro ledene vode i drhtala dok se ribala, a potom je otišla teti Elsi na ručak i partiju karata. Sad može odahnuti. Nakon jela odlučila se otići okupati na jezero. Staza ko­ ja vodi dotamo uska je i prekrivena iglicama s drveća koje stvaraju mekan osjećaj pod njezinim bosim stopalima. U šumi čuje glasan cvrkut i shvaća da se to glasaju gladni ptići koji nestrpljivo čekaju da im roditelji donesu hranu. Cvrkut postaje sve glasniji i ona pokušava uočiti odakle dolazi. U malenoj rupi, na visini od kojih dva metra, na starom boru nalazi se gnijezdo. Kad je došla do jezera, legla je u čamac i gledala nebo. Sredina je lipnja, a još je dosta prohladno.

63

Hladna voda teče ispod njezinih leđa, a valovi pljuskaju. Nebo se doima poput nečistog mlijeka, a tračak plamena i jedan morski gnjurac naziru se na rubu šume. Razmišlja o tome da pusti da je valovi odnesu prema rijeci i dalje u slobodu, daleko od svega. Pospana je, no duboko u sebi već jako dugo zna da nikada neće moći zaspati dovoljno čvrsto da pobjegne. Njezina je glava poput lampe koja je ostala upaljena u tihoj, mračnoj kući. Oko hladnog električnog svjetla u njezinim očima vječito lepeću krila krijesnica. Kao i obično, otplivala je četiri puta od mola do hridi pedeset metara na pučini, a onda je raširila prekrivač i legla u travu nedaleko od uske plaže s bijelim pijeskom. Ribe su se probudile, a nad vodom sve vrvi od komaraca, vretenaca i gazivoda. Zažmirila je i uživala u samoći koju nitko ne može poremetiti kad je začula glasove iz šume. Muškarac i žena išli su šumskom stazom, a ispred njih je trčkarao dječak s dugim, plavim uvojcima. Pozdravili su je i pitali je li to privatna plaža. Rekla je da ne zna, ali da misli kako pristup nije ograničen. Ona se uvijek kupala na tom istom mjestu. »Aha, ti si znači već duže tu«, rekao je muškarac i na­ smiješio se. Dječak se sjurio prema obali, a majka je potrčala za njim. »Je li ono ondje vaša kuća?« pitao je i pokazao prstom. Vikendica se vidjela između stabala. »Jest. Mama i tata su u gradu i rade, a ja ću ovdje biti sama cijeli tjedan.« Lagala je jer je htjela vidjeti njihovu reakciju. To je bila njezina igra u kojoj je ona pisala pravila. »O, pa ti si onda jako samostalna?« rekao je muškarac. Vidjela je da žena na plaži pomaže dječaku da se skine. »Prilično«, rekla je i okrenula se prema muškarcu. Izgledalo je kao da ga to zabavlja. Prošlost

»A koliko imaš godina?« »Deset.« Nasmiješio se i počeo skidati košulju. »Deset godina i bit ćeš sama cijeli tjedan. Baš kao Pipi Duga Čarapa.« »Ustuknula je i prošla prstima kroz kosu. Potom ga je počela gledati ravno u oči.« »Da, pa što onda?« Muškarca kao da nimalo ne iznenađuje njezino razočaranje. Ne odgovara ništa nego gleda svoju obitelj. Dječak je krenuo u vodu, a majka ga slijedi s trapericama podvrnutim do koljena. »Bravo, Martine!« viknuo je ponosno. Potom je skinuo cipele i počeo skidati hlače. Ispod traperica je nosio kupaće gaće s uzorkom američke zastave. Preplanuo je po cijelom tijelu i doima joj se zgodan. Nije kao tata, koji ima trbuščić i bijel je kao sir. Odmjerava je pogledom. »Meni se čini da ti mala nemaš dlake na jeziku.« Nije ništa rekla, no na tren je primijetila u njegovu pogledu nešto poznato. Nešto što joj se nije sviđalo. »A sad je vrijeme da se bućnemo«, rekao je i okrenuo joj leđa. Otišao je do plaže i zagazio u vodu. Victoria je ustala i pokupila svoje stvari. »Možda se još vidimo koji put«, rekao je muškarac i namignuo joj. »Bok!« »’Đenja«, uzvratila je i odjednom je počela osjećati da joj samoća stvara nelagodu. Dok se vraćala šumskom stazom prema vikendici, odlučila je brojiti koliko će mu trebati da je dođe posjetiti. Doći će već sutra, pomislila je, i htjet će posuditi kosilicu. Više nije bila sigurna.

65

Gamla Enskede

Stockholm je poput nevjerne bludnice. Još od 13. stoljeća leži na bočatoj vodi i mami ljude svojim otocima, školjevima i nevinom vanjštinom. Jednako je lijep i nevjeran, a njegovu povijest obilježila su krvoprolića, požari i izopćenja. I rasplinuti snovi. Kad je Jeanette ujutro prošetala do postaje metroa Enskede Gård, u zraku je bila neka hladna izmaglica, gotovo prava magla, a travnjaci oko kuća bili su prekriveni rosom. Švedsko rano ljeto, pomislila je. Duge, svijetle noći, zelenilo i ćudljivo čas toplo, čas hladno vrijeme. Inače je stvarno voljela ljeto, no sada se osjećala nekako usamljena. Toliko je toga trebalo učiniti u tom kratkom razdoblju. Veseliti se, dati si oduška i iskoristiti lijepo vrijeme. Sve to sa sobom je nosilo stres. Rano ljeto u ovome gradu je baš podmuklo, mislila je. Bila je jutarnja špica i vlak je bio gotovo dupkom pun. Promet je bio otežan zbog radova na pruzi i tehničkih poteškoća, što je značilo kašnjenje. Stajala je zgurana u kut uz vrata. Tehničke poteškoće? Pretpostavila je da to znači da se netko bacio pod vlak. Osvrnula se oko sebe. Neobično mnogo nasmiješenih ljudi. Vjerojatno zato što su ljetni praznici počinjali za koji tjedan. Razmišljala je o tome kako nju doživljavaju kolege na poslu. Vjerojatno im se katkad čini kao pravi mrgud. Gruba. Možda čak dominantna. Ponekad nagla. Ipak, nije se previše razlikovala od drugih glavnih inspektora. Na ovom poslu bio je nužan određeni autoritet i odlučnost, a sadašnjost

zbog odgovornosti koju je imala, katkad je tražila previše od svojih podređenih. Znala je biti loše volje i izgubiti strpljenje. Je li bila draga svojim kolegama? Znala je da je draga Jensu Hurtigu. A Åhlund ju je poštovao. Za Schwarza se nije moglo reći ni jedno ni drugo. A ostalima je vjerojatno bila draga, a i poštovali su je. No jedno ju je jako smetalo. Većina njih zvala ju je Janne i bila je uvjerena da to čine zato što joj smeta. Odavalo je to manjak poštovanja. Tu su se formirala dva tabora. U taboru Janne glavni je bio Schwarz, a oko sebe je okupljao mnoštvo kolega. U taboru Jeanette bili su Hurtig i Åhlund, iako bi se i oni katkad zabunili, a bila je tu i skupina kolega i novaka koji su njezino ime vidjeli tek na papiru. Zašto ona nije dobivala jednako poštovanje kao ostali šefovi? Imala je veće zasluge i riješila više slučajeva nego većina njih. A svake godine, kad bi došlo izvješće o plaćama, dobila bi crno na bijelom da zarađuje manje nego ostali šefovi njezina ranga. Desetgodišnje iskustvo nije ništa značilo kad su se postavljali novi ljudi na dobro plaćena mjesta i kad se odlučivalo o napredovanjima. Je li moguće da je taj manjak poštovanja bio temeljen na seksizmu i tome da je ona žena? Vlak je stao na stanici Gullmarsplan. Mnogo ljudi je izašlo, a ona je sjela na prvo slobodno mjesto u stražnjem kraju vagona, a vlak se punio novim putnicima. Bila je žena u profesiji kojom dominiraju muškarci i zvali su je, nerijetko podrugljivo, Janne. Znala je da je mnogi smatraju muškobanjastom. Žene nisu bile šefovi u policiji. Žene nisu zapovijedale, ni na poslu ni na nogometnom terenu. Nisu bile kao ona — nisu šefovale, bile grube ili dominantne, i zato su svima bile draže. Vlak se trznuo, krenuo s Gullmarsplana i prešao preko mosta Skanstullsbrona. Janne, pomislila je. Jedna od dečkiju.

67

Zavod za patologiju

Identifikacija žrtve se otegnula. Dječak je po izgledu bio stranac. Svi su mu zubi bili iščupani, pa ga nije bilo moguće identificirati pomoću zubnog kartona. Na Zavodu za patologiju u Solni Ivo Andrić s police je uzeo pohabani i izlizani Državni registar lijekova. Preliminarni nalazi pokazali su da je u dječakovu tijelu bila velika količina lidokain-adrenalina, a Ivo Andrić je upravo pročitao da je taj preparat sastavni dio sredstava za lokalnu anesteziju s djelatnim tvarima lidokainom i adrenalinom. To je jedno od sredstava koje švedski stomatolozi vrlo često upotrebljavaju za anesteziju, a osobito je dobro svojstvo što adrenalin produžuje dje­lovanje anestetika. Zubar, pomislio je. Zašto ne? Sve je moguće. No zašto bi netko, zaboga, nakljukao dječaka lokalnim anestetikom? Vjerojatno zato da ne osjeća bol. Ivi Andriću su tada opet pale na pamet borbe pasa i u glavi mu se stvorila zastrašujuća slika. Slutio je da su tu ne radi samo o zlodjelu. To je bilo učinjeno s ciljem.

sadašnjost

Sjedište policije, Kronoberg

Ni treći dan nakon pronalaska ubijenog dječaka, u policijskoj po­ staji na Kungsholmenu nisu otkrili ništa novo što bi ih dovelo do napretka u istrazi i Jeanette je bila frustrirana. Tužitelj von Kwist nije se predomislio u vezi s Jimmiejem Furugårdom, pa raspisivanje tjeralice nije dolazilo u obzir. Kada je Jeanette nazvala da joj provjere registar nestale djece, nisu pronašli nikoga, barem ne pri prvoj provjeri, tko bi po opisu odgovarao ubijenom dječaku. Bilo je doduše na stotine, pa čak i tisuće djece bez dokumenata u Švedskoj, i putem neslužbenih kontakata s Crkvom i Vojskom spasa doznali su da nitko koga oni poznaju ne odgovara opisu žrtve. Čak im ni u gradskom prihvatilištu na Gamla Stanu nisu mo­gli pomoći. No jedan od zaposlenika prihvatilišta Nattjour rekao im je da je određen broj djece prije boravio pod stockholm­ skim glavnim mostom Centralbronom. »Ti klinci su nevjerojatno plašljivi«, rekao im je čovjek zabrinuto. »Kada dođemo onamo, priđu nam, uzmu sendvič i šalicu juhe i opet se povuku. Jasno nam daju do znanja da ne žele imati posla s nama.« »Zar Centar za socijalni rad tu ništa ne može?« pitala je Jeanette iako je već znala odgovor. »Vrlo su neodlučni. Znam da su nešto pokušali prije nekoliko mjeseci, no tada su svi klinci zbrisali i nisu se vraćali onamo tjednima.« Jeanette mu je zahvalila na informacijama i zaključila da bi možda mogla nešto otkriti ako uspije nagovoriti nekoga od djece ispod mosta da razgovara s njom.

69

Obilazak od vrata do vrata u okolici Učiteljske akademije nije urodio plodom, a dugotrajan i mukotrpan zadatak kontaktiranja svih prihvatnih centara za izbjeglice sada je bio proširen na čitavu središnju Švedsku. Nitko nije prijavio nestanak djeteta koje bi po opisu odgovaralo mumificiranom dječaku pronađenom u grmlju desetak metara od ulaza na stanicu metroa. Åhlund je pregledao sate i sate snimki nadzornih kamera s postaje metroa i s Učiteljske akademije, no nije uočio ništa neobično. U pola jedanaest Jeanette je nazvala Ivu Andrića iz Državnog centra za sudsku medicinu u Solni. »Reci da si nešto otkrio. Mi smo došli pred zid.« »Ah.« Andrić je duboko uzdahnuo. »Ovako stoje stvari. Kao prvo, tijelo je posve suho, dakle mumificirano…« Zašutio je, a Jeanette je čekala da nastavi. »Krenuo sam ispočetka. Kako želiš da ti ovo izložim? Hoćeš u stručnom žargonu ili na razumljiviji način?« »Kako god ti misliš da je najbolje. Ako mi nešto ne bude jasno, pitat ću te.« »Dobro, ovako dakle. Ako se truplo nalazi u suhom okružju visoke temperature i u kojem dolazi do relativno brze izmjene zraka, osušit će se razmjerno brzo. Dakle, neće doći do raspadanja. S jako osušenog tijela, o kakvom se ovdje radi, teško je, praktički nemoguće, ukloniti kožu, osobito kožu s glave. Koža s obraza posve se sasušila i jednostavno se ne može odvojiti od…« »Oprosti što te prekidam«, rekla je Jeanette nestrpljivo. »Ne želim biti neugodna, no mene prvenstveno zanima od čega je umro i kada se to dogodilo. Da je tijelo bilo osušeno, to sam vidjela i sama.« »Jasno. Malo sam odlutao. Moraš znati da je gotovo nemoguće utvrditi vrijeme smrti i mogu samo zaključiti da nije mrtav dulje od pola godine. Za mumifikaciju treba određeno vrijeme, pa nagađam da je umro negdje između studenog i siječnja.« »Da, ali to je prilično dugo razdoblje. Jeste li uzeli uzorke DNK?« sadašnjost

»Jesmo, izuzeli smo DNK iz žrtve i našli smo plastičnu vrećicu s urinom.« »Molim? Zar je netko pišao u vrećicu?« »Tako je, ali nije nužno da je to bio ubojica.« »Istina.« »Ali trebat će nam još tjedan dana da bismo skupili više informacija o DNK i stvorili potpuniji profil. Malo je zamršenije.« »Dobro. A znaš li gdje je tijelo moglo biti pohranjeno?« »Pa, kao što sam rekao… Bilo gdje na suhom.« Nastao je tajac i Jeanette je malo razmislila prije nego što je nastavila. »Znači, u principu se to moglo dogoditi bilo gdje. Bih li ja to mogla učiniti kod kuće?« Predočila si je tu grozomornu i krajnje apsurdnu situaciju. Mrtav dječak u kući u Enskedeu, koji svaki tjedan postaje sve suši i pretvara se u mumiju. »Ne znam gdje ti živiš, no ovo bi se dalo izvesti u najobičnijem stanu. Možda bi u početku malo smrdjelo, no ako bi imala ventilator koji puše toplo i postavila ga pokraj trupla u zatvorenom prostoru, ovo bi se moglo izvesti, a da se nitko od susjeda ne počne žaliti.« »Možda u ormaru?« »Možda ne baš u tako malom prostoru. Prije u spremištu, kupaonici ili tako negdje.« »To nam puno ne govori.« Osjećala je kako postaje sve fru­ striranija. »Znam da ne. Ali imam nešto što će ti možda biti korisno.« Jeanette se usredotočila. »Preliminarni kemijski nalazi pokazuju da je tijelo bilo puno kemikalija.« Napokon nešto, pomislila je. »Za početak, pronašli smo tragove amfetamina u želucu i venama. Očito ga je uzimao u hrani ili piću, no vidljivi su i tragovi ubrizgavanja injekcijom.« »Zar je bio narkoman?« Nadala se dobiti potvrdan odgovor

71

jer bi sve bilo puno jednostavnije da se radi o narkomanu koji je umro u nekom drogeraškom skloništu i s vremenom se potpuno osušio. Mogli bi zatvoriti slučaj i zaključiti da je neki drogirani prijatelj mrtvog dječaka u stanju bunila odlučio odbaciti njegovo tijelo u grmlje. »Nije. Čisto sumnjam. Čini se da je dobivao injekcije protiv svo­ je volje. Tragova uboda ima posvuda, a rijetko koji je pogodio venu.« »U vražju mater!« »Da, baš tako.« »Potpuno si siguran da nije svojevoljno uzimao drogu?« »Ne mogu tvrditi posve sigurno. Ali amfetamin nije ovdje najzanimljiviji, najviše čudi činjenica da je u tijelu imao veliku dozu anestetika. Točnije, radi se o sredstvu zvanom lidokain-adrenalin, koje je proizvedeno u Švedskoj četrdesetih godina. Astra Zeneca ga je prodavala kao lijek za sve. Njime je liječen i papa Pio XII. zbog štucavice, a predsjednik Eisenhower pio ga je zbog umišljene bolesti. Danas je u upotrebi kao analgetik, a stomatolozi se njime koriste kao anestetikom i ubrizgavaju ga iz­ravno u zubno meso.« »Ali… Sad mi ništa nije jasno.« »Da, ovom dječaku lidokain nismo našli u ustima nego u cijelom tijelu, što je jako čudno ako mene pitaš.« »I bio je izložen teškom nasilju, je li tako?« »Dobio je jako puno udaraca, no zbog djelovanja anestetika ostao je na nogama. Na kraju je, nakon nekoliko sati patnje, lijek oslabio njegovo srce i pluća. Bila je to spora i vraški bolna smrt. Jadničak…« Jeanette se zavrtjelo u glavi. »Ali zašto?« pitala je u slabašnoj nadi da joj Ivo može dati neki razuman odgovor. »Ako smijem nagađati…« »Svakako.« »Čisto instinktivno, prvo su mi na pamet pale borbe pasa. Znaš ono kad se dva pitbul terijera bore dok jedan ne umre. Takve se stvari događaju po stockholmskim predgrađima.« sadašnjost

»To baš ne zvuči kao uvjerljivo objašnjenje«, rekla je Jeanette kao iz topa na takvu groznu pomisao. No nije mogla posve isključiti tu mogućnost. Tijekom godina službe, naučila je da ne treba isključiti ni ono što se čini gotovo nemogućim. Mnogo puta kada bi istina izašla na vidjelo, pokazalo bi se da je stvarnost brutalnija i od najbujnije mašte. Prisjetila se onog kanibala iz Njemačke koji je putem interneta stupio u vezu s muškarcem koji je svojevoljno dao da ga ovaj pojede. »To je čisto nagađanje«, nastavio je Ivo Andrić. »Jedna dru­ ga mogućnost čini mi se izglednijom.« »Koja to?« »Moguće je da ga je netko nastavio mrcvariti do neprepoznatljivosti i nakon što je već bio na izdisaju. Netko ga je nakljukao lijekovima i nastavio s nasiljem.« Jeanette se odjednom nečega sjetila. »Sjećaš se onog hokejaša iz Västeråsa koji je zaradio oko stotinu uboda nožem?« »Ne zvuči mi poznato. Možda je to bilo prije nego što sam došao u Švedsku.« »Istina, bilo je dosta davno. Sredinom devedesetih. Ubio ga je skinhead koji se fiksao Rohypnolom. Taj hokejaš bio je deklarirani homoseksualac, a taj nacist je mrzio homiće. Skinjara je nastavio ubadati njegovo mrtvo tijelo iako je već odavno trebao dobiti grč u ruci.« »Da, na tako nešto sam i mislio. Možda se radilo o nekom manijaku zadojenom mržnjom i… Moguće je da je uzimao Rohyp­ nol ili anaboličke steroide.« Jeanette nije bila posve zadovoljna, ali je sada ipak imala od čega krenuti. »Hvala ti, Ivo. Javi mi se ako ti padne još kakva ideja na pamet.« »Naravno. Javit ću se ako otkrijem nešto novo i kad dobijemo rezultate kemijske analize. Sretno.« Jeanette je spustila slušalicu. Osjetila je glad i pogledala na sat. Odlučila si je priuštiti dugu stanku za ručak u policijskoj

73

kantini. Sjest će u najudaljeniji separe kako bi bila na miru što je dulje moguće. Za kojih sat vremena kantina će se biti puna ljudi, a ona je htjela biti sama. Prije nego što je sjela s pladnjem s hranom, uzela je novine koje je netko zaboravio. Inače je izbjegavala čitati što novine pišu o slučajevima koje je ona rješavala, jer je smatrala da bi to moglo utjecati na njezin rad, iako su novinske spekulacije često bile smiješne i nategnute. Odmah joj je postalo jasno da je neimenovani izvor iz policije netko od njezinih najbližih suradnika jer se članak temeljio na podacima koje je znao samo najuži krug ljudi upućenih u istragu. Bila je uvjerena da je Hurtig nedužan, pa je sumnja pala na Åhlunda i Schwarza. »Tu si se dakle sakrila?« Jeanette je podignula pogled s novina. Pored nje je stajao Hurtig i cerio se. »Smijem li sjesti?« Kimnuo je prema praznome mjestu na­ suprot nje. »Već si se vratio?« Jeanette mu je gestikulirala neka sjedne. »Završili smo prije nekih sat vremena. Bili smo u Danderydu. Neki diša građevinske tvrtke imao je pun hard disk dječje pornografije. Žalosno.« Hurtig je obišao oko stola, stavio svoj pladanj na nj i sjeo. »Žena mu je doživjela slom živaca, a četrnaestogodišnja kći samo je gledala dok smo ga odvodili.« »Uf.« Jeanette je odmahivala glavom. Jesu se Åhlund i Schwarz vratili? »Jasno. I oni će doći ubaciti nešto u kljun.« Hurtig je počeo jesti, a Jeanette je primijetila da se doima umoran. Tko zna koliko je sati sna uhvatio. Vjerojatno ne više od dva. »Inače? Je li sve u redu?« pitala je. »Jutros me zvala stara«, rekao je između zalogaja. »Stari se razbolio i sad je u bolnici u Gällivareu.« Jeanette je odložila jedaći pribor i pogledala ga. »Je li nešto ozbiljno?« sadašnjost

Hurtig je odmahnuo glavom. »Da ne povjeruješ. Desna ruka mu je zapela u cirkularu, no stara kaže da su mu uspjeli spasiti većinu prstiju. Ona ih je pokupila i stavila u vrećicu s ledom.« »Mili Bože.« »No palac nije uspjela pronaći.« Hurtig se nacerio. »Popapala maca. Ali dobro, stari se manje služio desnom rukom. Inače izrađuje stolariju i svira violinu, a u oba slučaja mu je lijeva ruka potrebnija.« Jeanette se zapitala koliko ona točno zna o svom kolegi i morala je sama sebi priznati da baš ne zna previše. Hurtig je odrastao u Kvikkjokku, osnovnu školu je pohađao u Jokkmokku, a gimnaziju u Bodenu. Potom je nekoliko godina radio, nije se sjećala gdje, a kada su na Sveučilištu u Umei pokrenuli studij za obuku policajaca, upisao se u prvu generaciju. Nakon odrađene prakse u policiji u Lulei, tražio je posao u Stockholmu. To su bili samo službeni podaci, o njemu nije znala ništa osobno osim da živi sam u stanu na Söderu. Ima li djevojku? Valjda. »A zašto je u bolnici u Gällivareu?« pitala je. »Ne žive li oni u Kvikkjokku?« Prestao je žvakati i pogledao je. »Zar misliš da postoji bolnica u selu s jedva pedeset stanovnika?« »Tako malo selo? Sad kužim. Onda je tvoja mama morala voziti tatu do Gällivarea? Sigurno ima dosta donde.« »Dvjesto kilometara do bolnice u Gällivareu, a put automobilom traje gotovo četiri sata.« »Tako«, rekla je Jeanette i postidjela se svog nepoznavanja geografije. »Nije ondje lako. Vražja Laponija je velika. Prevelika.« Hurtig je ušutio na trenutak, a onda nastavio. »Misliš da je ukusan?« »A što to?« Jeanette ga je zbunjeno pogledala. »Palac mog starog«, nacerio se. »Misliš da ga je mačka znala cijeniti? Doduše, sigurno nije bilo puno mesa na koščatom palcu starog Sama4. Što ti misliš?« 4

Sami — nomadski narod sa sjevera Skandinavije, prije pogrdno zvani Laponci.

75

Nije imala pojma da je on Sam. Odlučila je da će idući put poći s njim na pivo kad je pozove. Ako želi biti dobra šefica, a ne samo glumiti da to jest, onda je krajnje vrijeme da bolje upozna svoje podređene. Jeanette je ustala, uzela svoj pladanj i otišla po dvije šalice kave. Uzela je i nekoliko kolačića i vratila se natrag. »Ima li što novo o telefonskoj dojavi?« Hurtig je progutao zalogaj. »Da, baš sam dobio izvješće nedugo nakon što sam stigao.« »I?« Jeanette je srknula vruću kavu. Hurtig je odložio jedaći pribor. »Kao što smo i mislili. Poziv je došao iz okolice nebodera Dagens Nyhetera. Točnije iz ulice Rålambsvägen. A ti?« Hurtig je uzeo kolačić i umočio ga šalicu kave. »Što si ti radila prijepodne?« »Imala sam koristan razgovor s Ivom Andrićem. Kaže da je dječak bio pretrpan kemikalijama.« »Molim?« Hurtig se začudio. »Velike količine anestetika. Ubrizganog.« Jeanette je uzdahnula i nadodala. »Najvjerojatnije protiv njegove volje.« »Jebote.« Poslijepodne je pokušala stupiti u vezu s von Kwistom, no njezina joj je tajnica rekla da se tužitelj trenutno nalazi u Göteborgu, gdje sudjeluje na konferenciji, i neće se vratiti dva dana. Jeanette je provjerila televizijski raspored na internetu i vidjela da će ta konferencija biti u izravnom prijenosu. Tema konferencije bio je porast nasilja u prigradskim naseljima. Kennet von Kwist, koji se zalagao za oštrije mjere i strože kazne zatvora, u debati se među ostalima trebao sučeliti i s bivšim ministrom pravosuđa. Na putu kući, Jeanette je svratila do Hurtiga; dogovorili su se da će sutra u deset otići do mosta Centralbrona. Bilo je važno da što prije porazgovaraju s nekom od te djece koja su obitavala kod mosta.

sadašnjost

Gamla Enskede

Bilo je pola pet i u prometu na ulici Sankt Eriksgatan vladao je kaos. Popravak starog Audija stajao je Jeanette osamsto kruna za dijelove i dvije boce Jamesona, no smatrala je da je vrijedilo svakog novčića. Auto je išao kao urica nakon što ga je Åhlund popravio. Turisti iz provincije, nenavikli na užurbanost u velikom gradu, trudili su se ponašati kao da su iskusni gradski stanovnici. Nije ispalo najbolje. Stockholmska mreža prometnica građena je u vrijeme kada je bilo mnogo manje auta i bila je prikladnija za gradić od kojih dvadeset tisuća stanovnika nego za milijunski grad koji se jednom čak kandidirao za domaćina Olimpijskih igara. Budući da je jedan trak na mostu Västerbron bio zatvoren zbog radova, još se teže prometovalo i zato je Jeanette trebalo više od jednog sata da stigne do Gamla Enskedea. U normalnim uvjetima za to je trebalo manje od petnaest minuta. Kad je ušla u kuću, dočekali su je Johan i Åke. Spremali su se na nogometnu utakmicu i obojica su nosila jednake dresove i zeleno-bijele šalove. Bili su uvjereni u pobjedu i jedva su čekali okršaj, no Jeanette je već iz iskustva znala da će se za koji sat vratiti razočarani i ljuti. Priče o tome kako njihova momčad ne zna pobjeđivati i kako su im protivnički navijači podrugljivo skandirali čula je već mnogo puta. »Danas pobjeđujemo!« Åke ju je na brzinu poljubio u obraz i pojurio niz stepenice za Johanom. »Vidimo se poslije.«

77

»Neću biti doma kad se vratite.« Primijetila je da se Åke ozlovoljio. »Moram na zadatak, vratit ću se kući iza ponoći.« Åke je slegnuo ramenima, zakolutao očima i otišao za Johanom. Jeanette je za njima zatvorila vrata, odbacila cipele, otišla u boravak i izvalila se na kauču da se malo odmori. Za tri sata mora opet na posao i nadala se da će uspjeti barem malo odrijemati. Misli su joj se rojile i lelujale kao nepovezane niti, a stvari vezane uz istragu miješale su se s kućnim dužnostima. Travu treba pokositi, pisma treba napisati, ispitivanja treba provesti. Trebala je biti mama koja zna što joj dijete radi. Trebala je voljeti i biti voljena. Uz to je trebalo stići i živjeti. Odnosno, upravo je to sada činila. Živjela je. Besani drijem od kojeg se nije odmorila. Mali prekid u stalnom pokretu. Kratki odmor u cjeloživotnom tjeranju vlastitoga tijela na rad. Kao Sizif, pomislila je.

sadašnjost

Most Centralbron

Prometna se gužva smanjila, a kada je parkirala auto, vidjela je da sat na Glavnom kolodvoru pokazuje dvadeset do deset. Izašla je iz auta, zatvorila vrata i zaključala. Hurtig je stajao pored malenog štanda i držao dvije kuhane kobasice u rukama. Kad je ugledao Jeanette, nasmijao se sa stidom kao da je činio nešto zabranjeno. »Užina?« Jeanette je pokazala na kobasice. »Evo ti jedna.« »Jesi vidio ima li koga od njih tamo?« Jeanette je dobivenom kobasicom pokazala prema mostu Centralbron. »Kad sam stigao, vidio sam jedno od vozila iz prihvatilišta. Idemo malo porazgovarati.« Salvetom je obrisao komadić salate od račića koji mu se zalijepio za obraz. Išli su parkiralištem ispod Klarastrandsledena, slijeva im je bio Tegelbacken i hotel Sheraton. Dva različita svijeta na prostoru ne većem od nogometnog igrališta, pomislila je Jeanette kad je ugledala neobičnu skupinu koja je stajala u mraku između betonskih stupova. Dvadesetak mladih, neki od njih tek djeca, stajali su okupljeni oko kombija sa znakom gradskog prihvatilišta. Nekoliko djece ustuknulo je kad su vidjeli dvoje pridošlica i nestalo pod mostom. Dvojica socijalnih radnika iz gradskog prihvatilišta nisu imali korisnih informacija za njih. Djeca su dolazila i odlazila, i iako su socijalni radnici iz prihvatilišta dolazili onamo gotovo svaku večer, rijetko tko od djece im se povjeravao. Bezimena lica su se smjenjivala. Dio njih se vratio svojim kućama, dio ih je nastavio ovako, a nemali broj njih je umro.

79

To je bila činjenica. Predozirali su se ili počinili samoubojstvo. Novac, odnosno nedostatak novca, bio je zajednički problem svih tih mladih. Jedan od socijalnih radnika iz prihvatilišta rekao im je da u nekim restoranima dopuštaju toj djeci da zarađuju pranjem posuđa. Za jedan dan rada u dvanaestsatnoj smjeni dobili bi topao obrok i sto kruna. Jeanette nije iznenadilo to što su se mnogi od njih prostituirali. Djevojka od kojih petnaest godina se ohrabrila, prišla joj i pitala Jeanette tko su pak oni. Nasmiješila se i Jeanette je vidjela da joj nedostaje dosta zubi. Jeanette je razmislila prije nego što je odgovorila. Laganje ne bi bilo pametno. Ako želi zadobiti djevojčino povjerenje, treba biti iskrena. »Zovem se Jeanette i policajka sam«, počela je. »A ovo je moj kolega Jens.« Hurtig se nasmiješio i pružio djevojci ruku. »Aha. I što hoćete?« Djevojka je gledala Jeanette u oči i doimalo se kao da uopće nije primijetila Hurtigovu ispruženu ruku. Jeanette joj je rekla da su pronašli ubijenog dječaka i da im treba pomoć pri identifikaciji. Pokazala joj je dječakovu sliku koju je izradio policijski crtač. Djevojka se zvala Aatifa i rekla je da se obično kreće po cen­tru grada. Socijalni radnici ustvrdili su da nema ništa čudno u vezi s njom. Majka i otac su joj izbjeglice iz Eritreje i oboje su nezaposleni. Zajedno s roditeljima i šestero braće i sestara živi u unajmljenom četverosobnom stanu u Huvudsti. Ni Aatifa ni njezini prijatelji nisu prepoznali dječaka i nisu znali ništa o njemu. Nakon dva sata, Jeanette i Hurtig su odustali i vratili se na parkiralište. »Tako mali, a već odrasli.« Hurtig je vrtio glavom i izvadio ključeve. »Kvragu, to su još djeca. Trebali bi se igrati i graditi kućice na drvetu.« Jeanette je vidjela da se stvarno uzrujao. »A kad netko od njih nestane, nikome ne nedostaje.« sadašnjost

Pored njih prošlo je vozilo hitne s upaljenim rotirkama, ali bez sirene. Skrenulo je lijevo na Tegelbackenu i nestalo u tunelu. Od tužnih prizora koje je vidjela, Jeanette je zadrhtala i stisnula se u jakni. Åke je hrkao na kauču. Pokrila ga je prekrivačem, otišla u spavaću sobu, skinula se i gola uvukla u krevet. Ugasila je lampu i otvorenih očiju ležala u mraku. Čula je fijuk vjetra u žaluzinama, šum lišća na drveću u dvorištu i udaljeno brujanje automobila. Bila je žalosna. Nije joj se spavalo. Htjela je shvatiti.

81

Tvålpalatset

Sofia je bila jako iscrpljena kad je izašla iz sanatorija u Huddingeu. Razgovor s Tyrom Mäkelä bio je naporan i zbog toga je Sofia odbila preuzeti još jedan slučaj koji bi joj bio dodatno opterećenje. Lars Mikkelsen zamolio ju je da sudjeluje u istrazi protiv pedofila koji će biti optužen za seksualno zlostavljanje svoje kćeri i raspačavanje dječje pornografije. Sve je priznao po uhićenju. Nikad kraja ovome, pomislila je dok je s osjećajem pritiska u prsima vozila po Huddingevägenu. Osjećala se kao da je sama proživjela sve što i Tyra Mäkelä. Sva ta sjećanja na poniženja ostavila su dubok ožiljak i htjela su navrijeti van u cijelom svom jadu. No ožiljak je zakopan duboko u prsnom košu i tek katkad se javi kao prodorna bol. Osoba koja iskusi koliko zla čovjek može nanijeti čovjeku, oko sebe podiže neprobojan zid. I ne pušta da išta izađe van. Teške misli morile su je cijelim putem dok se vraćala u ured da bi obavila razgovor koji je obećala Centru za socijalni rad iz Hässelbyja. Trebala se sastati s bivšim dječjim vojnikom Samuelom Baijem iz Sijere Leone. Znala je da će se razgovor vrtjeti oko bezumnog nasilja i ne­pojmljivih zvjerstava. Na takve dane nije imala apetita. U sobi za odmor bilo je tiho. Sklopila je oči kako bi malo povratila balans. Samuel Bai bio je visok i mišićav mladić koji je u početku iskazivao otpor i slabo zanimanje za razgovor. No kada je Sofia predložila da se s engleskog prebace na krio, otvorio se i postao mnogo razgovorljiviji. sadašnjost

Tijekom tri mjeseca u Sijeri Leone naučila je taj zapadno­ afrički jezik pa su dugo razgovarali o Freetownu i mjestima koja su im oboma bila poznata. Kako je razgovor tekao, Samuel joj se sve više povjeravao jer je shvatio da ona barem dijelom može razumjeti ono što je prošao. Nakon dvadesetak minuta, počela se nadati da će uspjeti ostva­riti pozitivan pomak. Samuel Bai imao je problema s koncentracijom, nije mogao mirno sjediti dulje od pola minute i teško je kontrolirao iznenadne izljeve osjećaja. Sve to upućivalo je na ADHD, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, pri čemu je bio naglašeno hiperaktivan i nije mogao kontrolirati impulzivne reakcije. Ali to nije bilo sve. Uočila je da su se Samuelova visina glasa, intonacija i govor tijela mijenjali ovisno o temi razgovora. Povremeno se iznenada prebacivao s krija na engleski, a onda pak na neki dijalekt krija koji nikad nije čula. I pogled mu se mijenjao zajedno s govorom i držanjem tijela. Čas bi sjedio uspravno i intenzivna pogleda, glasno i razgovijetno govorio o tome kako planira otvoriti restoran u centru grada, a čas bi se pogrbio i umorna pogleda mumljao nešto na tom čudnom dijalektu. Kod Victorije Bergman Sofia je uočila naznake disocijativnog poremećaja, a kod Samuela je to već uzelo maha. Sofia je posumnjala na to da Samuel zbog strahota koje je proživio kao dijete pati od posttraumatskog poremećaja, koji je prouzrokovao i poremećaj ličnosti. Dalo se zaključiti da u njemu postoji više ličnosti koje se međusobno izmjenjuju, a da on toga nije svjestan. Ta se pojava katkad nazivala poremećajem višestruke ličnosti, ali Sofia je smatrala da je disocijativni poremećaj prikladnije ime. Znala je da je s takvim osobama jako teško raditi. Bilo je potrebno mnogo vremena, kako za svaki razgovor, tako i za cjelokupno liječenje. Sofiji je postalo jasno da uobičajene seanse od četrdeset pet do šezdeset minuta neće biti dovoljne. Sa Samuelom će ih morati produžiti na devedeset minuta i predložiti njegovoj socijalnoj radnici najmanje tri seanse tjedno.

83

Dodatna otegotna okolnost bila je ta što su takve seanse za­ htijevale i da se terapeut potpuno koncentrira. Tijekom prvoga razgovora sa Samuelom Baiem osjećala je isto ono što je doživljavala prilikom monologa Victorije Bergman. Kao i Victoria, Samuel se znao dovesti u stanje samohipnoze, a to njegovo sneno stanje prenijelo bi se i na Sofiju. Znala je da će morati dati zadnji atom svoje snage kako bi pomogla Samuelu. Za razliku od rada na sudskoj psihijatriji, gdje od liječenja pacijenata koje je susretala nije bilo koristi, osjećala je da Samuelu doista može pomoći. Razgovarali su više od jednog sata, a kad je Samuel otišao, Sofia je imala jasniji uvid u njegovu ranjenu psihu. Bila je umorna, no znala je da radnom danu nije kraj. Morala je još zaključiti predmet Tyre Mäkelä, a potom se pripremiti za provjeru točnosti navoda u knjizi onoga dječjeg vojnika. Bila je to priča o tome što se dogodi kada djeca dobiju vlast nad životom i smrti. Izvadila je tekst i prelistavala verziju na engleskom. Izdavač joj je poslao popis pitanja i očekivao je da mu ona da odgovore na sastanku u Göteborgu, no ubrzo je shvatila da mu ne može pomoći. Bilo je previše komplicirano. Knjiga je već bila prevedena i ona je samo mogla komentirati neke tehničke detalje. No knjiga Samuela Baija još nije bila napisana, a stajala je pred njom. Ma boli me briga za ovo, pomislila je. Sofia je rekla Ann-Britt neka otkaže kartu za vlak i sobu u hotelu u Göteborgu. Ne zanima ju što će reći izdavačka kuća. Katkad su najbolje odluke impulzivne. Prije nego što je mogla kući, završila je predmet Tyre Mäkelä i poslala e-mailom istražnom povjerenstvu iz Huddingea svoje završno mišljenje. To je ionako bila čista formalnost. sadašnjost

Složili su se da Tyru Mäkelä treba liječiti na zatvorenom od­ jelu psihijatrije, baš kako je Sofia predlagala. Osjećala je da je nešto postigla. Utjecala je.

85

Monumentet

Nakon večere, Sofia i Mikael zajedno su raspremili stol i ubacili posuđe u perilicu. Mikael je rekao da se samo želi izvaliti pred televizorom, a Sofiji je to odgovaralo jer je imala još posla. Otišla je u njegovu radnu sobu i sjela za pisaći stol. Ponovno je počelo kišiti. Zatvorila je maleni prozor i izvadila laptop. Iz torbe je izvadila kasetu na kojoj je pisalo »Victoria Berg­ man 14« i ubacila je u kasetofon. Sofia se sjetila da je na toj seansi Victoria bila tužna, no kada ju je Sofia pitala je li tužna, odmahnula je glavom. Začula je svoj glas. »Slobodno mi reci što god želiš. A možemo i sjediti u tišini ako ti to bolje odgovara.« »Mogli bismo, ali meni tišina stvara strahovitu nelagodu. Nekako mi je preintimna.« Glas Victorije Bergman postao je mračniji, a Sofia se naslonila i sklopila oči. Sjećam se da mi je bilo deset godina. Dogodilo se to u Dalarni. Tražila sam ptičje gnijezdo i kad sam ga pronašla u maloj rupi na drvetu, počela sam se oprezno verati. Kad sam se uspela, udarila sam svom snagom po drvetu i cijukanje iz rupe je prestalo. Ne znam zašto sam to učinila, no činilo mi se ispravnim. Zatim sam se udaljila nekoliko koraka, skrila se u grm borovnica i čekala. Ubrzo je došla ptičica i ušla u tu rupu. Čim je ušla, opet je počelo cijukanje. Sjećam se da mi je išlo na živce. Odrasla ptica je ponovno otišla, a ja sam dovukla jednu kladu do stabla. Uzela sam prilično veliku batinu i uspela se na kladu. Počela sam snažno nabijati batinu u rupu u stablu sve dok cijukanje nije prestalo. Spustila sam se i čekala da sadašnjost

se ptica vrati. Htjela sam vidjeti kako će reagirati kad ugleda svoje mrtve ptiće. Sofia je osjetila da su joj usta suha. Ustala je, otišla u kuhinju i popila čašu vode. Nešto iz Victorijine priče zvučalo joj je jako poznato. Podsjećalo ju je na nešto. Možda na nešto što je sanjala? Da, vjerojatno će biti to. Nešto što je sanjala. Vratila se u radnu sobu. Snimka se vrtjela dalje jer nije zaustavila kasetofon. Glas Victorije Bergman bio je jezivo pištav i suh. Sofia se trgnula kada je snimka došla do kraja. Bunovna od sna pogledala je oko sebe. Već je prošla ponoć. Pod prozorom je sve bilo tiho i pusto na ulici Ölandsgatan. Kiša je stala, no sve je još bilo mokro i sjalo se na svjetlu uličnih lampi. Ugasila je računalo i otišla u boravak. Mikael je već otišao na spavanje i ona se polako uvukla do njega u krevet. Dugo je ležala budna i razmišljala o Victoriji Bergman. Najzanimljivija je bila činjenica da se Victoria nakon monologa smjesta vraćala u svoju uobičajenu, prisebnu ličnost. Kao da se prešaltavala s jednog programa na drugi. Pritisak na daljinski i već je bila na drugom kanalu. Govorila bi drugim glasom. Je li isti slučaj bio i sa Samuelom Baijem? Smjenjuju li se i kod njega različiti glasovi? Vjerojatno. Sofia je primijetila da Mikael ne spava pa ga je poljubila u rame. »Nisam te htio buditi«, rekao je. »Izgledala si tako ljupko dok si sjedila ondje. I govorila si u snu.« Oko tri u noći, ustala je iz kreveta, izvadila jednu kasetu, umetnula je u kasetofon, naslonila se i pustila da utone u glas s vrpce. Neki dijelovi ličnosti Victorije Bergman počeli su sjedati na svoje mjesto i Sofia je smatrala da je napokon razumije. Počela je suosjećati s njom.

87

Riječi Victorije Bergman u glavi su joj stvarale jasnu sliku kao da je riječ o filmu. No Victorijina teška žalost ju je plašila. Bila je pregolema da bi je uspjela pojmiti. Beskrajna patnja tijekom godina urezivala je sve dublji ožiljak u njezino meso. Vjerojatno je sama oblikovala svoje sjećanje, dan za danom, i stvorila vlastiti svijet u kojem se čas tješila, a čas si zamjerala zbog toga što se dogodilo. Sofia je zadrhtala od prijetećega glasa Victorije Bergman. Katkada je šaputala, a katkada bi govorila tako brzo da je pljuvala. Sofia je zaspala i nije se budila sve dok Mikael nije otvorio vrata i rekao da je već jutro. »Zar si cijelu noć presjedila ovdje?« »Gotovo cijelu. Danas primam jednu pacijenticu i jednostavno moram prokljuviti kako da joj pristupim.« »Dobro. Moram ići. Vidimo se navečer?« »Da. Čujemo se još.« Zatvorio je vrata, a Sofia je odlučila slušati dalje i okrenula kasetu. Čula je sebe kako diše kad je Victoria zastala. Kad je nastavila govoriti, glas joj je zvučao puno strože. … znojio se i htio je da se zagrlimo iako je bilo jako vruće, a on je još nastavio dodavati vodu na parni agregat. Vidjela sam mu testise između nogu kad se nagnuo naprijed da izlije vodu iz drvenog vjedra i poželjela sam ga udariti tako snažno da padne na užareno kamenje. To se kamenje nikad nije do kraja ohladilo. Svake srijede ponovno ga se zagrijavalo, toliko da prži sve do kosti. Sjedila sam tiho, tiho poput miša, i cijelo vrijeme znala sam da me promatra. Pogled mu je postao čudan, teško je disao, a potom smo otišli pod tuš, gdje bi me izribao nakon igre. Znala sam da unatoč tomu nikad neću biti čista. Trebala sam mu biti zahvalna što me uputio u tolike tajne pa ću biti spremna jednog dana kad se počnem viđati s dečkima koji znaju biti previše zagrijani i nespretni. On nije bio takav jer je vježbao čitav život, a tome su ga poučili sadašnjost

baka i njezin brat. To mu nije bilo na štetu nego je zato postao snažniji i izdržljiviji. Istrčao je skijaški maraton Vasaloppet sto puta, sa slomljenim rebrima i razbijenim koljenima, i nije se nijednom požalio, iako je u Evertsbergu čak i povratio. Ogrebotine koje su mi ostale ondje dolje kad je završio s igrom u sauni i izvukao prste van nisu bile vrijedne spomena. Kad je završio sa mnom i zatvorio vrata saune, razmišljala sam o ženki pauka koja jede sitne mužjake nakon parenja… Sofia se trgnula. Bilo joj je mučno. Očito je opet zaspala i sanjala svakakve grozote jer je kasetofon stao. Taj monotoni glas utjecao je na njezine snove. Jednolični monolog Victorije Bergman uvukao joj se u podsvijest.

89

Prošlost

Krila muhe zapela su u žvakaćoj gumi i nije se mogla iskoprcati. Uzalud se batrgaš, mislila je Vranovita. Nikad više nećeš letjeti. I sutra će opet svanuti, ali tebi neće.

Kad je Martinov tata prošao pokraj nje, instinktivno se stresla. Stajali su na makadamu ispred kuće tete Else, a on je sišao s bicikla. »Martin stalno pita za tebe. Nema se s kim igrati.« Ispružio je ruku i pomilovao je po obrazu. »Bilo bi nam drago da jedan dan pođeš s nama na ku­ panje.« Victoria je svrnula pogled. Već zna kamo takvo dodirivanje vodi. Vidjelo se to iz njegova pogleda kad joj je kimnuo, pozdravio je i otišao dalje niz cestu. Kao što je očekivala, zastao je i okrenuo se. »Eh, da te pitam. Imate li možda kosilicu? Trebao bih je posuditi.« Isti je kao i svi ostali, pomislila je. »Eno je pored štaglja«, rekla je i mahnula na pozdrav. Pitala se kada će doći po kosilicu. Osjetila je napetost u prsima od same pomisli na to jer je znala da će je tada opet dodirnuti. Prošlost

Znala je to, ali svejedno nije prestala ići na plažu. Iz nekog njoj nepoznatog razloga, ipak je uživala provoditi vrijeme s tom obitelji, osobito s Martinom. Još se nevješto izražavao, no njegovi sažeti i katkad jedva razumljivi izrazi ljubavi spadaju u najljepše riječi koje joj je netko uputio. Oči mu zablistaju svaki dan kad je opet vidi, a onda potrči prema njoj i čvrsto je zagrli. Zajedno su se igrali, kupali se i šetali šumom. Martin se probijao kroz neprohodni gustiš, pokazivao prstom na sve, a Victoria mu je govorila kako se što zove. »Gljiva«, rekla bi, ili »bor« ili »hrušt«, a on je pokušavao ponoviti za njom. Učila ga je o šumi. Skida cipele i osjeća kako je pijesak lagano škaklja među prstima. Skida majicu i osjeća toplinu sunca na koži. Valovi joj zapljuskuju noge, a potom se baca u vodu. Leži u vodi dok joj se koža posve ne smežura i priželjkuje da joj se čitava koža oguli i otpadne, i da joj ostane samo nova i netaknuta. Čuje kako obitelj ide stazom. Martin je veselo uskliknuo kad ju je ugledao. Sjurio se prema vodi, a ona mu je požurila ususret da ne bi ušao u vodu i smočio odjeću. »Pippi moja«, rekao je i zagrlio je. »Martine, pa znaš da smo odlučili ostati ovdje sve do početka zimskog polugodišta«, rekao je njegov tata i pogledao Victoriju. »Ne moraš je zato udaviti od silnoga grljenja.« Victoria mu uzvraća zagrljaj i odmah joj postaje jasno. Tako malo vremena. »Da smo barem sami ti i ja«, šapnula je Martinu u uho. »Ti i ja«, ponovio je. On treba nju, a ona njega treba još više. Obećao je samome sebi da će neprestano nagovarati tatu da mu dopusti ostati ovdje što je dulje moguće.

91

Victoria je navukla majicu preko mokrog kupaćeg kostima i obula sandale. Uzima Martina za ruku i vodi ga do plaže. Ispod kristalno čiste površine vidi raka kako puzi po dnu. »Sjećaš li se kako se zove ova biljka?« pitala ga je da mu skrene pozornost na paprat dok ona uzme raka. Brzo ga je zgrabila za oklop i skrila ga sebi iz leđa. »Paprat?« rekao je Martin i pogledao u nju. Počela se smijati i Martin se smijao s njom. »Paprat«, ponovio je. Usred smijeha, izvukla je raka i gurnula mu ga pred lice. Prestravio se i briznuo u histeričan plač. Da se na neki način iskupi, bacila je raka na tlo i gazila ga cipelama sve dok nije prestao micati kliještima. Obujmila ga je rukama, no i dalje je neutješno plakao. Osjeća da je izgubila kontrolu nad njim; više nije do­ voljno da samo bude kraj njega. Potrebno je nešto više, a ona ne zna što. Gubitak kontrole nad njim je kao da je izgubila kontrolu nad samom sobom. Prvi put nije imao povjerenja u nju. Pomislio je da mu želi nauditi, da je i ona jedna od onih koji žele činiti zlo. Ne želi da druženjima s Martinom dođe kraj, no zna da će je tata doći pokupiti u nedjelju. Želi zauvijek ostati u vikendici. Želi biti s Martinom. Zauvijek. On je posve ispunjava. Ona ga katkad gleda dok spava, vidi kako mu oči igraju pod spuštenim vjeđama, sluša njegove tihe uzdahe. Miran san. Pokazao joj je kako to izgleda, da stvarno postoji. Subota je došla neumoljivo. Na plaži je sve kao i obično. Martin sjedi na rubu prekrivača pored nogu roditelja koji drijemaju i igra se drvenim konjićima koje su kupili u dućanu u Gagnefu. Prošlost

Nebo su prekrili oblaci i popodnevno sunce tek bi se povremeno promolilo. Victoria zna da se trenutak od kojeg strepi jako približio. Oproštaj. »Sad je stvarno vrijeme da krenemo kući«, kaže mama i diže glavu s ruke svoga muža. Ustala je i počela stavljati stvari u košaru za piknik. Uzima konjiće Martinu koji iznenađeno gleda u svoje prazne ruke. Tata otresa prekrivač i slaže ga. U travi je ostao tamniji trag povijenih vlati na mjestu gdje su ležali. Victoria gleda kako se trava ubrzo ponovno diže prema nebu, i sljedeći put kad bude vidjela to isto mjesto, izgledat će kao da te obitelji nikad nije ni bilo. »Victoria, bi li danas možda došla k nama na večeru?« pitala je mama. »Možemo igrati croquet 5, a ti i Martin možete biti u timu.« Zadrhtala je od sreće. Još vremena. Dobivam još vremena. Teta Elsa će vjerojatno biti tužna ako s njom ne provede posljednju večer, ali jednostavno ne može odbiti poziv. Nikako. Kad se obitelj udaljila šumskom stazom, Victoriju je ispunio miran osjećaj iščekivanja. Puna samopouzdanja, pospremila je stvari u svoju torbu za plažu, no kući nije išla širokim putem, nego se kretala kraj brvnara pored jezera i uživala u miru i samoći. Rukama je prešla preko glatke površine drveta i razmišljala o tome koliko je vremena prošlo pokraj tih trupaca, kolike su ih ruke dotaknule i uglačale sve dok više nisu pružali otpor. Kao da ih se više ništa ne tiče. I ona bi htjela tako, da je ništa ne može dirnuti. Nekoliko sati tumarala je šumom; vidjela je kako su stab­la okrenula svoje krošnje prema suncu, kako su se svila 5

Croquet — sport koji se igra drvenim palicama i lopticama, donekle sličan golfu.

93

od vjetra te kako na njima raste mahovina ili žive paraziti. No u unutrašnjosti svakog stabla nalazi se savršen trupac. Samo ga treba pronaći, pomislila je i glasno zapjevala: »Mi svijetom bicikliramo. Po ulicama i trgovima sviramo. Znademo svirati na sto načina. Pa čak i na svojim kotačima.« Izašla je iz šume i stigla do proplanka. Na tome mjestu, usred bujnog šumskog raslinja, svjetlost sipi kroz krošnje na vitke borove i meku mahovinu. Doima se kao u snu. Nakon toga još će danima pokušavati opet pronaći taj proplanak, no koliko god ga tražila, neće ga uspjeti pronaći te na kraju više neće biti sigurna postoji li on uopće. No sada, dok je tu, čini joj se jednako stvaran kao što je ona sama. Kad je Victoria zakoračila u predsoblje tete Else, odjednom je osjetila neki nemir. Razočarani ljudi mogu nauditi drugima makar to ne čine namjerno. Naučila je to iz iskustva. Otvorila je vrata i čula kako se blizu nje vuku papuče tete Else. Kad se pojavila u hodniku, Victoria je primijetila da je teta Elsa još pogrbljenija i bljeđa nego inače. »Hej, malena«, pozdravila je teta Elsa, no Victoria je šutjela. »Dođi ovamo da malo porazgovaramo«, rekla je Elsa i krenula prema kuhinji. Victoria je izula cipele, krenula za Elsom u kuhinju i sjela na stolac nasuprot njoj. Za tim su stolom u kuhinji znale kartati vist. Svaki put kad izgubi, Elsa se smije toliko glasno da njezin smijeh odzvanja u lusteru iznad njih, a potom svojim smežuranim rukama obujmi Victorijine. »Nepobjediva kraljice vista«, rekla bi joj. »Reci kakvu nagradu tražiš i dobit ćeš je.« Nagrada je uvijek bila čokolada i tople kiflice s maslacem. Prošlost

No ovaj put se radilo o nečem drugom. Victoria vidi umor u njezinim očima; zubi su joj čvrsto stisnuti a usne tužno obješene. »Mala moja Victoria«, započela je i pokušala se nasmiješiti. Victoria vidi da joj oči svjetlucaju kao da je plakala. »Znam da ti je ovo posljednja večer«, nastavila je, »i najradije bih pripremila pravu gozbu i igrale bismo karte cijelu noć… No nažalost, ne osjećam se baš najzdravije.« Victoria je ispustila uzdah olakšanja, a onda je uočila krivnju u Elsinim očima. Prepoznala je istu krivnju, kao u svojim očima. Kao da je i Elsu opsjedao isti nemir zbog toga što je polijevaju hladnim mlijekom po glavi, zbog toga što je tjeraju jesti leću dok ne povrati, zbog toga što ne dobije poklon za rođendan ako se samo obrati krivim tonom, zbog toga što biva kažnjena za svaku pogrešku. U očima tete Else Victoria prepoznaje da je i ona naučila kako nije dovoljno truditi se dati sve od sebe. »Mogu ti skuhati čaj«, Victoria će veselo. »I ušuškati te u krevet i čitati ti nešto dok ne zaspiš.« Elsino se lice razvedrilo, usne su joj se razvukle u osmijeh i ispustile glasan smijeh. »Ti si tako draga«, rekla je i pomilovala Victoriju po obrazu. »A ja ti ne mogu prirediti oproštajnu večeru. I što ćeš ti raditi kad ja zaspim? Nećeš valjda sjediti sama u mraku?« »Ne brini se«, rekla je Victoria. »Martinovi roditelji rekli su da ga mogu doći spremiti u krevet i da mogu biti kod njih na večeri. Prvo ću tebe strpati u krevet, pa njega, a onda je vrijeme za klopu.« Elsa se nasmijala i kimnula. »Napravit ćemo salatu i za njih.« Stajale su pored sudopera i rezale povrće. Svaki put kad Victoria priđe bliže Elsi, osjeti snažan vonj mokraće koji je podsjeti na tatu. Krutog tatu.

95

Od tog vonja joj je mučno. A zna i kakav okus ostavlja u ustima. Teta Elsa ima tvrde karamele od naranče koje Victoria smije jesti bez pitanja. Stoje u limenci na kuhinjskom stolu. Uvijek otvara tu limenku kada pokušava odagnati misli o njemu. Nikada ne zna kada će je spopasti sjećanje na njega pa zato nikada ne zagrize karamelu sve dok ne postane tanka poput listića. Draže joj je da je bombon bode u nepce nego da se ne može obraniti od sjećanja koja naviru. Cuclala je karamelu i rezala krastavac na srednje debele ploške. Na listovima salate još ima malo blata iako ih je Elsa oprala, no Victoria joj ne želi ništa reći jer zna da njezine stare oči više ne vide tako sitne detalje. Ne želi da se Elsa osjeća krivom, ali i ne kani jesti salatu. Dosta joj je gutanja sranja. Ušuškala je Elsu u krevet kao što je obećala, ali je cijelo vrijeme mislila na Martina. »Ti si jako dobra djevojčica, znaš?« rekla je Elsa prije nego što je Victoria zatvorila vrata. Uzela je salatu i krenula u uzbuđenom iščekivanju prema vikendici Martinovih. Razmišlja o tome kako bi bilo dobro kad bi uspjela nagovoriti tatu da je ostavi ovdje još koji tjedan. Bilo bi dobro svima. A ovdje ima još toliko uzbudljivih stvari koje tek treba pokazati Martinu. Jedino što kvari idilu je pomisao na Martinova tatu. Smatra da je gleda sve intenzivnije, da joj se smije sve srdačnije i da svaki put sve duže zadrži ruke na njezinim ramenima. No i to je spremna prihvatiti samo da izbjegne svog tatu još koji tjedan. U početku nikad nije jako opasno, mislila je. Tek kada je počnu uzimati zdravo za gotovo, tada prestaju biti oprezni. Kad je prišla vikendici, začula je glasove. Učinilo joj se kao da čuje tatu pa je usporila. Vrata su bila napola otvorena, a iz kuće se čulo pljuskanje vode. Prošlost

Prišla je vratima, otvorila ih i tako zaljuljala starinsko zvonce koje je nad njima visjelo. Začuo se prigušen zvon. »Pippi, jesi li to ti?« viknuo je tata iz kuhinje. »Uđi slo­bodno.« U hodniku je fino mirisalo. Victoria je ušla u kuhinju. Na podu je bilo korito za kupanje u kojem je stajao Martin. Mama je sjedila u stolici za njihanje kraj prozora i bila zadubljena u pletenje. Sjedila je okrenuta leđima, no nakratko se okrenula i pozdravila Victoriju. Tata je sjedio gol do pojasa samo u kratkim hlačama pored Martinova korita. Victoria se sledila kad je vidjela što radi. Martin je bio cijeli nasapunan, a njegov tata joj se nasmiješio. Jednu ruku drži na Martinovoj stražnjici, a drugom ga pere. Victoria gleda netremice. »Dogodila se nezgoda«, rekao je tata. »Martinu je po­ bjeglo u gaće dok smo se igrali u šumi.« Tata je brižno trljao dječakov spolni organ. »Mora biti čisto kao suza, znaš?« govorio mu je. Victoria je vidjela kako tata drži njegov mali pimpek između palca i kažiprsta. Drugom rukom ga je lagano trljao po jajima. Ta joj je slika poznata. Tata s djetetom, a mama u istoj sobi okrenuta leđima. Iznenada joj je posuda sa salatom postala toliko teška da joj je ispala iz ruku. Komadi rajčice, krastavaca, luka i listovi salate razletjeli su se po podu. Martin se rasplakao. Mama je odložila pletivo i ustala iz stolice za njihanje. Victoria je uzmaknula prema vratima. Počela je trčati iz predsoblja. Sjurila se niz stepenice, spotaknula se i pala kao klada na šljunak, no odmah se podigla i nastavila trčati. Trčala je niz kućni prilaz, izletjela kroz dvorišna vrata na put i otrčala gore prema svom dvorištu. Uplakana, zalupila je vrata vikendice i sručila se na krevet.

97

Kipjelo je u njoj. Shvatila je da će i Martin postati iskvaren; odrast će, postat će muškarac i bit će kao i svi ostali. Htjela ga je zaštititi od toga, žrtvovati sebe da njega spasi. Ali zakasnila je. Sve lijepo bilo je izgubljeno njezinom krivnjom. Začulo se oprezno kucanje na vratima. Čula je glasove Martina i njegova tate. Polako je prišla vratima i zaključala ih. »Je li se nešto dogodilo, Victoria? Što te tako uzru­ jalo?« Pokušala se odmaknuti, no škripave podne daske odale su da se nalazi tek nekoliko centimetara od vrata. »Victoria, otključaj, molim te. Čujemo da si tu.« Jasno joj je da sada ne smije otključati. Bilo bi previše bolno. Umjesto toga, šmugnula je u spavaću sobu, otvorila pro­ zor sa stražnje strane kuće i izašla van. Obišla je štagalj i izašla na makadamski put. Začuli su njezine korake i krenuli su prema njoj. »A, tu si! Mislili smo da si unutra. Kamo si pobjegla?« Osjećala je da će se početi smijati. Mama i tata s djetetom omotanim u ručnik u naručju. Izgledali su tako smiješno. Tako bojažljivo. »Baš mi se prikenjalo«, lagala je, a da nije znala otkud joj to, no zvučalo je dobro. Počeli su se smijati i zagrlili je. Mama je nosi u naručju natrag u njihovu vikendicu i govori joj da tu nema ništa čudno. Njezine ruke pružaju joj osjećaj sigurnosti kao i inače kad je sve opet dobro. Nema se više čega bojati. Njezine noge udaraju o bedra Martinove mame sa svakim korakom, no čini se da joj to ne smeta. Odlučno nastavlja dalje. Kao da je Victoriji mjesto kod njih. Prošlost

»Hoćete li se vratiti ovamo i sljedeće ljeto?« pitala je. Mama je prislonila svoj obraz uz njezin. »Hoćemo«, prošaptala je. »Vraćat ćemo ti se svako lje­ to.« Nakon toga ljeta Martin će poživjeti još šest godina.

99

Sanatorij Huddinge

Karl Lundström bit će optužen zbog posjedovanja dječje pornografije i seksualnog zlostavljanja svoje kćeri Linnee. Kad je Sofia Zetterlund skrenula prema sanatoriju Huddinge, razmišljala je koliko zna o tom čovjeku. Karl Lundström imao je četrdeset četiri godine i bio visoko pozicioniran u građevinskom poduzeću Skanska, gdje je bio odgovoran za projekte izgradnje mnogih velikih zgrada i industrijskih pogona u Švedskoj. Njegova supruga Annette ima četrdeset jednu godinu, a kći Linnea četrnaest. Obitelj se u posljednjih deset godina šest puta selila od Umee na sjeveru do Malmöa na jugu, a trenutno žive u prostranoj vili s prijelaza stoljeća blizu zaljeva Edsviken u Danderydu. U tijeku je velika policijska akcija otkrivanja pedofilskoga lanca kojem je on možda pripadao. Stalno seljenje, pomislila je na ulazu na parkiralište. Tipičan uzorak ponašanja pedofila. Seli se da ga ne bi otkrili i da nitko ne primijeti kako nešto ne valja u toj obitelji. Ni Annette Lundström ni kći Linnea nisu htjele priznati što se događalo. Majka je bila očajna i sve nijekala, dok je kći u stanju potpune apatije samo šutjela. Parkirala je pred glavnim ulazom i ušla u zgradu. Putem je odlučila još jednom proučiti svoje materijale. Prema zapisnicima s policijskog ispitivanja i primarnom psi­ hi­jatrijskom vještačenju, moglo se zaključiti da je kod Karla Lund­ ströma mnogo toga proturječno. U zapisniku s policijskog ispitivanja vrlo je detaljno pisalo sve što im je Lundström govorio, među ostalim i to kako je funkcionirao taj navodni pedofilski lanac njega i drugih muškaraca. sadašnjost

Lundström je rekao da su se on i ostali muškarci našli jer su prepoznali da imaju isti odnos prema djeci. Govorio je o fizičkoj privlačnosti prema djeci koju su drugi teško mogli shvatiti, a koju su pedofili instinktivno prepoznavali jedni kod drugih. Ponekad su jedni kod drugih mogli prepoznati takve sklonosti bez riječi, samo prema pogledima i govoru tijela. Naoko se sasvim uklapao u tip ljudi s pedofilskim i efebofilskim poremećajem ličnosti s kakvima se Sofia već susretala. Njihovo najjače oružje bila je sposobnost da ugnjetavaju, manipuliraju, steknu povjerenje te nametnu krivnju svojim žrtvama koje drže u pokornosti. Na kraju bi to dovelo do uzajamne ovisnosti žrtve i zlostavljača. Nije im samo interes za djecu bio zajednički. Također su dijelili i mišljenje o ženama. Njihove su žene bile posve potlačene; shvaćale su što se zbiva, ali se nikad nisu miješale. Sofia je vratila spis u torbu. »Aha, hajde da ovo obavimo što brže. Došli ste procijeniti moju mentalnu ubrojivost. Što vas zanima?« Sofia ga pogleda. Karl Lundström imao je rijetku plavu kosu, na mjestima pro­ sijedu. Oči su mu umorne i podbuhle, a činilo joj se da mu se iz pogleda može iščitati tuga i ozbiljnost. »Želim razgovarati o vašem odnosu s kćeri«, reče. Nije bilo potrebe za okolišanjem. Prešao je rukom preko brade. »Ja volim Linneu, ali ona mene ne voli. Bio sam nasilan prema njoj i to sam priznao jer želim samo svima olakšati situaciju. Svojoj obitelji, mislim. Volim svoju obitelj.« Glas mu je zvučao umorno i nezainteresirano, a ravnodušna intonacija odavala je izvještačenost. Uhićen je nakon što je dugo bio pod prismotrom, a među dječjom pornografijom koja je pronađena u njegovu računalu bilo je mnogo fotografija i videosnimki njegove kćeri. Nije mu preostalo drugo nego da prizna krivnju.

101

»Kako mislite da im to olakšava?« »Treba ih zaštititi. Od mene i ostalih.« Ta je izjava bila toliko neobična da je morala postaviti potpitanje. »Zaštititi od ostalih? Na koga to mislite?« »Na one od kojih ih samo ja mogu zaštititi.« Povukao je ruku i osjetila je da vonja po znoju. Očito se nije prao danima. »Ako policiji dam sve informacije o ovome što se događa, Annette i Linnea dobit će zaštićeni identitet. Njih dvije previše znaju. Ima opasnih ljudi. Njima ljudski život ništa ne znači. Vjerujte mi, ja to znam. Bog nije stvorio te ljude, oni nisu Njegova djeca.« Shvatila je da Karl Lundström govori o ljudima koji prodaju djecu u seksualno roblje. Na ispitivanju u policiji podrobno je opisao kako mu je Organizatsija, ruska mafija, više puta prijetila i da se boji za živote svoje obitelji. Sofia je o tome razgovarala s Larsom Mikkelsenom, ali on je smatrao da Lundström laže. Ruska mafija nije radila na način koji je on opisao, a njegove su izjave bile pune proturječja. K tome, nije mogao podastrijeti nijedan opipljivi dokaz policiji da su mu prijetili. Mikkelsen je bio uvjeren da Karl Lundström želi zaštićeni identitet za svoju obitelj samo kako bi ih spasio od sramote. Sofia je pak sumnjala da Karl Lundström izmišlja da bi sebi stvorio olakotne okolnosti. Htio se prikazati junakom, a bilo je baš suprotno. »Kajete li se zbog toga što ste učinili?« Morala je kad-tad postaviti to pitanje. Doimao se odsutan. »Kajem li se?« reče nakon kraće šutnje. »Komplicirano je to… Oprostite, kako ste rekli da vam je ime? Sofia?« »Sofia Zetterlund.« »Aha, da. Sofia znači mudrost. Prikladno ime za psihoterapeutkinju. Ispričavam se. Dakle, ovako…« Duboko je uzdahnuo. »Mi… To jest, ja i ostali, međusobno smo izmjenjivali svoje žene sadašnjost

i djecu. Mislim da je u posljednje vrijeme i Annette to prešutno odobravala. A i ostale supruge također… Sastajali smo se u kući sjena, ako me razumijete.« Kuća sjena? pomisli Sofia. I taj joj je pojam bio poznat iz predistražnih materijala. »A Annettein je um zatvoren«, nastavlja ne čekajući Sofijin odgovor. »Nije glupa, samo odbija vidjeti ono što joj se ne sviđa. To je njezin način samoobrane.« Sofia je znala da ta pojava nije ništa neobično. Kod osoba bliskih žrtvi često je prisutna ta pasivnost, koja omogućava da se zlostavljanje nastavi. No Karl Lundström je samo zavlačio. Pitala ga je kaje li se. »Jeste li ikada uvidjeli da je to što činite pogrešno?« Pokušala je na taj način. Malo je šutio, potom je opet duboko uzdahnuo i nagnuo se naprijed preko stola. »Morate mi pojasniti pojam pogrešno da bih razumio. Mislite li da je to kulturno pogrešno, društveno pogrešno ili pogrešno na neki drugi način?« Sad se razbudio. Pogled mu je postao oštriji, a držanje tijela sigurnije. »Karle, pokušajte mi reći što je pogrešno za vas, a ne za nekoga drugog.« »Nisam nikad rekao da sam učinio nešto pogrešno. Samo sam slijedio nagon koji svi muškarci imaju u sebi, samo ga potiskuju.« Sofia je shvatila da je počeo izlagati svoju obranu. »Zar vi ne čitate knjige?« nastavio je. »Postoji jedna crvena nit koja se proteže od antike do danas. Čitajte Arhiloha… Grančicu mirte u ruci je veselo nosila, a rascvale ruže kosu joj krasile. Tad na njezina ramena pade moja sjena i tijelo djevice u starcu raspali ljubavni plam… Stari Grci su o tome pisali. Alkman je u svojim koralima slavio dječju senzualnost. Onaj koji djece nema u samoći život provodi i za djecom gorko čezne. I ta čežnja izjeda ga sve dok ne ode u kuću sjena… U 19. stoljeću o istoj su temi pisali

103

Nabokov i Pasolini, da spomenem samo neke. Iako je Pasolini pisao o dječacima.« Sofia je prepoznala izjave koje je davao na ispitivanju. »Što ste mislili pod tim da ste se sastajali u kući sjena?« pitala je. Nasmijao se. »Slikovito sam se izrazio. To je metafora za tajno, zabranjeno mjesto. Treba se tješiti s mnogo poezije, psihologije, etnologije i filozofije da bi se čovjek osjećao shvaćenim. Ja nisam jedini, ali čini se kao da sam sâm u svom vremenu. Zašto je sada moja žudnja pogrešna?« Sofiji je bilo jasno da ga to pitanje već dugo muči. Znala je da se pedofilija ne može izliječiti. Može se jedino navesti pedofila da uvidi kako njegove perverzije nisu prihvatljive jer štete drugima. No nije ga prekidala, htjela je čuti kako on razmišlja. »U biti to nije pogrešno, meni se ne čini pogrešno, a vjerujem da isto misli i Linnea. Uvjerenje da je to pogrešno je društvena i kulturna izmišljotina. Dakle, to nije pogrešno samo po sebi. Ljudi su jednako osjećali i razmišljali prije dvije tisuće godina i sada, no ono što je prije bilo društveno ispravno sada je društveno pogrešno. Naučeni smo da je to pogrešno.« Sofia je smatrala da je njegovo razmišljanje provokativno ira­ cionalno. »Dakle, po vama shvaćanja i predodžbe iz davnina nisu podložne preispitivanju?« Doimao se posve uvjeren. »Ne. Ne, ako se time kosi s prirodom.« Karl Lundström prekrižio je ruke i odjednom se doimao rato­boran. »Bog je priroda…« promrmlja. Sofia je sjedila i šutjela. Čekala je da on nastavi, no budući da nije nastavio, odlučila je skrenuti razgovor u drugom smjeru. Vratila se na pitanje srama. »Kažete da neki ljudi žele nauditi vašoj obitelji. Pročitala sam dio zapisnika s ispitivanja u policiji u kojem piše da vam je prijetila ruska mafija.« sadašnjost

On kimne. »Postoje li i drugi razlozi iz kojih biste htjeli da Annette i Linnea dobiju zaštićeni identitet?« »Ne«, kratko i jasno. Njegovo samopouzdano držanje nije ju uvjerilo. Nesklonost objašnjavanju signalizirala je da dvoji, iako se trudio to skriti. Ovaj čovjek osjeća sram, makar taj sram bio zakopan duboko u njegovoj srži. Pokušala je opet. »Kažete da današnje društvo osuđuje vaše postupke?« Kimne razdraženo. »Također ste rekli kako ste svjesni da ste svojoj kćeri nanijeli štetu s obzirom na to da vaše ponašanje nije prihvatljivo u modernoj pravnoj državi…« »Brinuo sam se o njima«, prekine je. »Nikada im ništa nije nedostajalo i nemam se čega sramiti kao otac i glava obitelji.« Ponovno se nagnuo naprijed. Opet je imao onako intenzivan pogled, a ona se odmaknula kad je osjetila njegov vonj. Nije se osjetio samo po znoju. Zadah mu je zaudarao na aceton. »Imate obraza pitati me sramim li se?« nastavlja. »Reći ću vam nešto, nešto što nisam rekao policiji…« Od njegovih promjena raspoloženja Sofia je osjećala nelagodu. Vonj acetona mogao je upućivati na manjak kalorija u organizmu i pothranjenost, možda se izgladnjivao. Uzima li kakve lijekove? »Oko nas postoje određeni ljudi, sasvim obični ljudi, to mo­ že biti vaš kolega, rođak ili bilo tko. Ja nikada nisam kupio dijete, ali ti ljudi jesu…« Zjenice su mu izgledale normalno, ne njezino iskustvo s psihofarmakologijom govorilo joj je da tu nešto ne valja. »Kako to mislite?« Odmaknuo se unatrag i činilo se kao da se na trenutak opušta. »Policija je na mojem računalu pronašla stvari koje kompro­ mitiraju samo mene, no ako žele pronaći ono pravo, neka pretraže

105

vikendicu gore u Ångeu. Postoji čovjek po imenu Anders Wikström. Policija bi trebala pretražiti njegov podrum.« Lundströmov je pogled lutao i Sofia je sumnjala u istinitost njegovih navoda. »Anders Wikström kupio je dijete od jednog čovjeka iz Organizatsije. Treća brigada ili kako se to već zove. Solntsevskaya Bratva. U jednom ormariću su dvije videosnimke. Na prvoj snimci su dječak od četiri godine i muškarac, pedijatar iz južne Švedske. Muškarčevo se lice ne vidi, no ima madež u obliku djeteline s tri lista na bedru prema kojem ga se lako može identificirati. Na drugoj snimci je sedmogodišnja djevojčica s Andersom, još dva muškarca i jednom Tajlanđankom. Ta je snimka snimljena prošlo ljeto i najodvratnija je od svih.« Karl Lundström ubrzano je disao i dušnik mu je poskakivao gore-dolje dok je govorio. Fizički se gadio Sofiji. Nije znala želi li čuti više i osjećala je da teško zadržava profesionalnost dok je on govorio o tim stvarima. No ipak, smatrala je da je njezina dužnost da ga sasluša i pokuša razumjeti. »To se dogodilo prošlog ljeta?« »Da… Anders Wikström je debeli tip na snimci. Ona druga dvojica nisu htjela reći kako se zovu, a po Tajlanđanki se vidjelo da nije htjela u tome sudjelovati. Pila je puno alkohola, a jednom kad nije poslušala što joj je Anders rekao, dobila je šamar.« Sofia nije znala treba li mu vjerovati. »Dakle, vi ste vidjeli te snimke«, pokušala je tako. »Ali kako znate sve te detalje o osobama sa snimke?« »Bio sam nazočan kad su snimane«, rekao je. Sofia je znala da mora obavijestiti policiju o tome što joj je ispričao. »Imate li puno iskustva s takvim tipom zlostavljanja?« Karl Lundström doimao se tužan. »Ispričat ću vam kako to funkcionira«, počeo je. »U ovom trenutku nekih petsto tisuća ljudi putem interneta razmjenjuje dječju pornografiju u obliku fotografija ili videosnimki. Da biste dobili pristup tim materijasadašnjost

lima, preduvjet je da i vi zauzvrat snimite vlastiti materijal. To nije teško ako poznajete prave ljude. Za stopedeset tisuća dobijete dječaka iz Latinske Amerike kojeg pokupite sa sigurnog mjesta. Dječak službeno ne postoji i vaše je vlasništvo. To znači da s njime možete činiti što vas je volja, a na kraju najčešće završi tako da dječak nestane. Ako nemate dovoljno hrabrosti da mu sami oduzmete život, morate nekome platiti, a gotovo nitko nema za to hrabrosti. To vas najčešće stoji više od onih stopedeset tisuća koje ste već platili, katkad i dvostruko više, a s takvim ljudima nema cjenkanja.« Te informacije nisu bile novost za Sofiju. To je rekao i policiji na ispitivanju. Unatoč tome, osjećala se kao da će joj pozliti. Imala je grč u želucu, a grlo joj je bilo suho. »Želite reći da ste i vi kupili dijete?« Karl Lundström kiselo se osmjehnuo. »Nisam, ali poznajem ljude koji jesu. Anders Wikström kupio je ono dvoje djece iz filmova koje sam vam spomenuo.« Sofia proguta knedlu. U dušniku je peče, a ruke joj se tresu. »Kakav je bio osjećaj svjedočiti tomu?« Opet se nasmiješi. »Uzbudio sam se. A što ste očekivali?« »I vi ste u tome sudjelovali?« Nasmije se. »Ne, samo sam gledao… Bog mi je svjedok.« Sofia ga je promatrala. Usta su mu se smijala, no oči su mu odavale tugu. »Često spominjete Boga. Hoćete li mi reći nešto o svojoj vjeri?« Slegnuo je ramenima i podignuo obrve u znak pitanja. »O mojoj vjeri?« »Da.« Opet je uzdahnuo. Zvučao je ravnodušno kad je nastavio. »Ja vjerujem u božansku istinu. U Boga koji nama nije pojmljiv. U Boga koji je u pradavna vremena bio blizak ljudima, no čiji je glas u nama utihnuo kroz stoljeća. Što se više Boga institucionaliziralo u ljudskim izmišljotinama kao što su Crkva i svećenici, to je manje onog izvornog ostajalo.«

107

»A što je to izvorno?« »Gnoza. Čistoća i mudrost. Vjerovao sam da je Bog prebivao u Linnei kad je bila malena… I mislio sam da sam ga pronašao. Ali ne znam, pogriješio sam. Današnja su djeca nečista već pri rođenju. Već u majčinoj utrobi zatruje ih žamor vanjskog svijeta. To je žamor zemaljske neiskrenosti i sitničavosti, besmislenih riječi i trčanja za materijalnim, prolaznim stvarima…« Sjedili su tako neko vrijeme u tišini, a Sofia je razmišljala o tome što je rekao. Pitala se mogu li religijska uvjerenja Karla Lundströma na neki način objasniti zašto je seksualno zlostavljao svoju kćer i osje­ ćala je da mora prodrijeti u srž teme ovog razgovora. »Kad ste prvi put seksualno zlostavljali svoju kćer?« Odgovorio je kao iz topa. »Kad? Pa… bile su joj tri godine. Trebao sam pričekati još koju godinu, no tako se dogodilo… Dogodilo se takoreći slu­čajno.« »Recite mi kako ste to tada doživjeli i kako danas gledate na to.« »Pa… ne znam. Teško je to reći.« Lundström se uzvrpoljio i nekoliko puta pokušao zaustiti. Otvarao je i zatvarao usta, a Adamova jabučica mu je poskakivala dok je gutao. »Dogodilo se… kao što sam rekao, slučajno«, rekao je konačno. »Nije bio pogodan trenutak jer tada smo živjeli u kući u središtu Kristianstada. U središtu grada svi su mogli vidjeti što se zbivalo.« Zastao je i činilo se da razmišlja o tome. »Kupao sam je na dvorištu. Imala je dječji bazenčić. Pitao sam je smijem li se i ja kupati s njom i dopustila mi je. Voda u bazenčiću se ohladila pa sam uzeo crijevo da ga napunim toplom. Bilo je to staro crijevo s metalnom mlaznicom i ventilom. Cijeli dan je ležalo na suncu i bilo je toplo i ugodno u ruci. Onda je ona rekla da je to pimpek…« Doimao se postiđeno. Sofia je kimnula u znak razumijevanja. »Tad sam shvatio da misli na moj ili ne znam…« »Kako ste se tada osjećali?« sadašnjost

»Pa, zavrtjelo mi se u glavi… U ustima sam osjetio okus že­ ljeza, podsjećao je na krv. Možda mi je to bilo od srca? Ipak ono pumpa krv.« Ušutio je. »Gurnuli ste joj mlaznicu crijeva i niste mislili da je to što činite pogrešno?« Sofiji je bilo mučno i jedva je skrivala svoje gađenje. Karl Lundström doimao se umoran i nije ništa rekao. Svejedno je odlučila nastaviti. »Rekli ste kako ste mislili da ste pronašli Boga u Linnei. Ima li to neke veze s tim što se dogodilo u Kristianstadu? I s vašim poimanjem dobra i zla?« Polako je zatresao glavom »Ne razumijete…« Pogledao je Sofiju u oči i polagano krenuo obrazlagati svoje stajalište. »Naše društvo temelji se na izmišljenome moralu… Kako čovjek ne bi bio savršen kad je stvoren na sliku i priliku Božju?« Odmahnuo je rukom i odgovorio na svoje pitanje. »Radi se o tome da nije Bog napisao Bibliju, nego ljudi… Pravi Bog nadilazi ljudsko poimanje dobra i zla, nadilazi Bibliju…« Sofia je shvatila da bi on mogao tako unedogled raspravljati o poimanju dobra i zla. Možda otpočetka postavlja krivo pitanje? »Bog Starog zavjeta je hirovit i ljubomoran jer je On zapravo čovjek. Ali postoji iskonska istina o čovjeku koju Bog iz Biblije ne poznaje.« Pogledala je na sat, vidjela da im vrijeme ubrzo istječe pa ga je pustila da nastavi. »Gnoza. Istina i mudrost. Vi biste to trebali znati jer se zovete Sofia. Vaše ime na grčkom znači mudrost. U gnosticizmu je Sofia žensko biće koje je skrivilo ljudski pad.« Kad su Lundströma odveli u pritvor, Sofia je ostala sjediti i razmišljati. Nije mogla prestati misliti na Lundströmovu kćer Linneu. Tek je ušla u tinejdžerske godine, a već je toliko duboko ranjena da će je to obilježiti za čitav život. Što će biti s njom? Hoće li

109

Linnea, baš kao i Tyra Mäkelä, postati zlostavljačica? Koliko ljudsko biće može trpjeti prije nego što se posve iskvari i pretvori u čudovište? Sofia je pregledavala svoje spise i tražila podatke o njegovoj kćeri. Pisale su tek šture informacije o njezinu školovanju. Pohađala je prvi razred srednje škole u internatu u Sigtuni. Imala je dobre ocjene. Osobito uspješna u sportu. Školska prvakinja u trčanju na osamsto metara. Djevojčica koja većini njih može pobjeći, pomislila je Sofia.

sadašnjost

Prošlost

Ona tog starca nikad prije vidjela i ne zna tko je on. No on si je iz nekog razloga uzeo za pravo da komentira njezinu odjeću. Vranovitoj je njegov kratki kaput bio skroz u redu, pa je umjesto pljuvanja po njegovoj odjeći odlučila pljunuti mu ravno u lice.

U lijevom tornju u Sigtuni nalazi se deset učeničkih domova koji pripadaju internatu. Škola, koju su nekada pohađali kralj Carl XVI. Gustaf, Olof Palme i bratići Peter i Marcus Wallenberg6, odisala je prošlošću i tradicijom. I baš je zato ta raskošna žuta zgrada internata otporna na skandale. Prvo što je Victoria Bergman naučila bilo je da sve što se ondje dogodi ondje i ostaje, a s takvim je redom već odavno bila upoznata. Zarobljena u mjehuru te nijeme strave provela je čitavo svoje djetinjstvo. Bilo je to očitije nego išta drugo. Integritet Sigtune ne dovodi se u pitanje. Čim je izišla iz auta, osjetila se slobodnom kako se nije osjećala još otkad je ostala sama u Dala-Flodi. Odmah je počela disati punim plućima. Znala je da više ne mora strepiti od koraka pred vratima svoje sobe. 6

Obitelj Wallenberg — utjecajna židovska obitelj u Švedskoj koja je iznjedrila poznate bankare, političare, industrijalce i diplomate. Najpoznatiji od njih je Raoul Wallenberg, koji je spašavao mađarske Židove za Drugog svjetskog rata.

111

Na prijemu se upoznala s dvije djevojke s kojima će dije­ liti sobu u ovom polugodištu. Zovu se Hannah i Jessica. I one su također iz Stockholma i doimaju joj se tiho i pristojno, da ne kaže dosadno. Jedva su dočekale da ispričaju kako su njihovi roditelji visoki dužnosnici stockholmskoga suda i smatrale su da im je suđeno da pođu stopama svojih roditelja i postanu pravnice. Victoria ih je pogledala u naivne plave oči i shvatila da joj one nikad neće učiniti ništa nažao. Slabići su. Doživljava ih kao dvije lutke bez vlastite volje koje puštaju drugima da misle i planiraju za njih. One su poput ljudskih sjena. Gotovo ih ništa ne zanima i jedva da i o čemu odlučuju. Već prvoga tjedna u internatu Victoria je shvatila da skupina cura iz četvrtog razreda kuju nekakav plan. Primijetila je kako se veselo pogledavaju preko stolova u menzi. Bile su pretjerano uljudne i čitavo vrijeme se držale u blizini nje i ostalih novih učenica. Zbog svega toga Victoria je postala sumnjičava. Pokazalo se da je bila sumnjičava s pravom. Pozornim promatranjem njihovih pogleda i pokreta, Vi­ctoria je vrlo brzo shvatila koja je djevojka neformalna pred­vodnica skupine. Zove se Fredrika Grünewald, visoka je i crnokosa. Victoria smatra da Fredrika zbog izduženog lica i izbočenih prednjih zubi sliči na konja. Victoria je iskoristila priliku tijekom velikog odmora. Vidjela je da Fredrika ide u toalet i krenula je diskretno za njom. »Znam da planirate obred inicijacije«, lagala je ravno u oči iznenađenoj Fredriki. »I nema mrtve šanse da mene tome podvrgnete.« Prekrižila je ruke i nonšalantno uzdignula glavu. »To jest, ne bez borbe.« Fredriku je očigledno zadivila Victorijina drska izravnost i samouvjeren nastup. Urotnički su razgovarale i potajice Prošlost

popušile svaka po jednu cigaretu dok je Victoria izlagala plan koji će udariti temelje svim budućim inicijacijskim ritualima. Bilo je jasno da će nastati skandal, a Fredriku Grünewald osobito su uzbuđivale Victorijine dramatične najave natpisa na naslovnicama novina: »SKANDAL U KRALJEVOJ ŠKOLI! DJEVOJČICE RITUALNO PONIŽAVANE.« Tijekom toga tjedna dodatno se zbližila sa svojim cimericama Hannom i Jessicom. Uspjela ih je nagovoriti da joj se povjeravaju i vrlo brzo postale su prijateljice. U petak navečer okupile su se u svojoj sobi, a Victoria je otvorila ruksak smiješeći se ponosno i tajnovito. »Gledajte ovo«, rekla je. Hannah i Jessica iskolačenih očiju gledale su u tri boce voćne votke koje je Victoria uspjela prošvercati u ruksaku. »Jeste za?« Hannah i Jessica nesigurno su se nasmiješile i neodlučno pogledale jedna drugu, a potom su oduševljeno kimnule glavama. Victoria im je dala velike čaše jer je bila uvjerena da cure pojma nemaju koliko alkohola mogu podnijeti. Znatiželjne, brzo su popile i počele glasno govoriti. Nakon prvotnog smijuljenja, ubrzo im se počelo mantati i postale su umorne. Do dva u noći boce su bile prazne. Hannah je već zaspala na podu, a Jessica se s mukom dovukla do kreveta i zaspala u trenu. Victoria je popila tek koji gutljaj, i nervozna i u iščekivanju legla je u krevet. Ležala je budna i čekala. Prema dogovoru, starije cure došle su u četiri ujutro. Hannah i Jessica probudile su se dok su ih nosile hodnikom, niza stube i preko dvorišta do alatnice pored domarove kuće, no bile su previše ošamućene da bi mogle pružiti otpor. U alatnici su se djevojke prerušile; navukle su ružičaste kukuljice i svinjske maske. Maske su napravile od plastičnih

113

čaša, a na ružičastom platnu za kukuljice izrezale su rupe za oči. Crnim nalivperom nacrtale su si nasmiješena usta, a rupe na njuški označile su s dvije crne točke. Čaše su napunile istrganim komadima aluminijske folije i povezale si maske oko glava pomoću gumica. Kada su se prerušile, jedna od njih izvadila je videokameru, a druga je počela govoriti. Zvuk koji dopire kroz isturenu njušku zvuči više kao vibrirajuće, metalno šištanje nego kao riječi. Victoria je primijetila da je jedna od starijih djevojaka izašla iz alatnice. »Vežite ih«, prosiktala je jedna od njih. Maskirane su pograbile Hannu, Jessicu i Victoriju, po­ sjele ih na stolce, vezale ih čvrstom srebrnom ljepljivom trakom i zavezale im povez preko očiju. Victoria je zadovoljno sjedila nagnuta unatrag i čula da se djevojka koja je izašla van vratila. Iznenada je osjetila užasan smrad nečega što je ta djevojka donijela. Ujutro je Victoria pokušavala izribati smrad iz svoje kože, no činilo se da se jako upio. Sve skupa ispalo je gore nego što je očekivala. U zoru je ušla u Fredrikinu sobu, a kad se probudila, sjela je na nju i pritisnula je. »Daj mi snimku«, prosiktala je Victoria tiho da ne probudi Fredrikine cimerice dok se ova pokušavala osloboditi. Victoria ju je čvrsto zgrabila za ruke. »Ma da ne bi«, rekla je Fredrika, a Victoria joj je osjetila u glasu da se boji. »Zaboravljaš da ja znam tko ste vi. Jedino ja znam tko se skrivao iza maski. Hoćeš da tvoj tatica sazna što ste nam učinile, je li?« Fredrika je shvatila da nema izbora. Victoria se popela gore do sobe s elektronskim uređajima i napravila dvije kopije videokasete sa snimkom. Jednu Prošlost

će ubaciti u poštanski sandučić na autobusnom kolodvoru u frankiranoj kuverti i poslati na svoju adresu u Värmdöu, a drugu će čuvati u rezervi i poslati snimku novinama ako joj ikad ponovno pokušaju nešto učiniti.

115

X2000

Drugi put u manje od dva tjedna Ivo Andrić morao je sudjelovati u istrazi ubojstva dječaka. Sjedio je sa šalicom kave u vagon-restoranu vlaka X2000 koji stiže na Glavni kolodvor u 13:40. Jutros su ga zvali iz stockholmske policije, a on je u dogovoru sa svojim šefom prekinuo godišnji odmor i sjeo na prvi vlak. Otvorio je fascikl sa slikama koje su mu poslali. U njemu je bilo šest vrlo detaljnih fotografija u boji. Ogledao se oko sebe kako bi se uvjerio da nitko neovlašten neće vidjeti to što je on kanio pogledati. Na prvoj fotografiji vidjelo se osakaćeno tijelo ostavljeno na molu. Kao i u prethodnom slučaju, žrtva je dječak, a Ivo je doznao da je tijelo pronašao stariji bračni par tijekom jutarnjeg džoginga na otoku Svartsjölandetu. Druga fotografija iz blizine je prikazivala dječakova leđa i bilo je jasno vidljivo da se i u ovom slučaju radilo o zvjerskom nasilju. Za razliku od dječaka pronađenog na Thorildsplanu, identitet ove žrtve bio je poznat. Dječak pronađen na molu zvao se Jurij Krilov, Bjelorus za kojim se tragalo od početka ožujka, kada je pobjegao iz centra za azilante u Upplands Väsbyju. Prema podacima Useljeničkog ureda, dječak nije imao rodbine ni u Švedskoj ni u Bjelorusiji. Ivo Andrić ustao je i otišao po još kave, no putem se predomislio i umjesto toga naručio čašu vina. Ionako je trebao biti na odmoru pa je smatrao da si može dati malo oduška. Ostatak puta čitao je izvješće o prvom slučaju i pomno bilježio sve sličnosti. Odmah mu je postalo jasno da se s velikom sigurnošću može reći da se radi o istom počinitelju, koji je sada postao dvostruki sadašnjost

ubojica. Koliko će još dječaka nestati i biti pronađeno mrtvo dok ovo ne završi?

117

Otok Svartsjölandet

Nakon Hurtigova jutrošnjeg poziva, Jeanette Kihlberg smjesta je sjela u auto i odvezla se do Svartsjölandeta nadgledati istražne radnje u vezi s bjeloruskim dječakom. Jedini pravi tragovi koje su pronašli bila su dva djelomična otiska cipela, jedan veće cipele i jedan manji, gotovo dječji, te tragovi automobilskih guma. Forenzičari su napravili odljeve tih otisaka, no od njih će biti koristi tek kad ih budu imali s čime usporediti. Stotinjak metara od mjesta gdje je pronađen dječak, Åhlund je primijetio iste tragove pored stabla i ogrebenu boju. Ako je to bio počiniteljev auto, sad su znali da je plave boje. Tijekom prijepodneva tužitelj von Kwist donio je odluku da nad tijelom dječaka bude izvršena proširena obdukcija, što je značilo najdetaljniju vrstu obdukcije, koja se uvijek primjenjivala kod zločina ovakvog tipa. Jeanette se nadala da će obdukciju obavljati Ivo Andrić. Unatoč svim okolnostima, osjećala se dobro iako je znala da će je zbog dva ubijena dječaka tužilac pritisnuti da što prije podastre konkretne rezultate istrage. Svejedno, tužilac i dalje nije kanio raspisati tjeralicu za Jimmiejem Furugårdom. Nesposobna budaletina, pomislila je Jeanette. Da je on radio svoj posao, već su mogli odbaciti sumnju ili pak proširiti istragu protiv Furugårda. Netko je zlostavljao djecu koja nisu bila ničija i iživljavao se nad njima do smrti. Usprkos tomu što su izašli u medije i molili pomoć građana da se identificira dječak pronađen na Thorildsplanu, telefoni za dojave nisu zvonili. sadašnjost

Naprotiv, nakon što je priča objavljena u emisiji Traženi na programu TV3, javilo se dosta lunatika koji su preuzeli odgovornost za ubojstvo. Izlazak u medije katkada je znao pomoći u istrazi koja je tapkala u mraku, no ovaj put bio je to čisti gubitak vremena. Morali su razgovarati sa svakime tko se javio, čak i ako je odmah bilo jasno da ih navode na krive tragove. Luđake koji su ih nazivali trebalo je, da su zakoni imalo oštriji, strpati u umobolnicu u Långbrou i pružiti im adekvatnu pomoć. Umjesto toga, takvi su ljudi tumarali ulicama Stockholma i borili se sa svojim demonima pomoću alkohola i droge. Vraga socijalna država, pomislila je i još se više naljutila.

119

Zavod za patologiju

Ivo Andrić povukao je patentni zatvarač i otvorio plastičnu vreću s truplom. Zapuhnuo ga je neugodan vonj. Nakon dugog vre­ mena u vodi, masnoća iz tijela pretvorila se u masu nalik kitu i imala je užegao smrad. Tijelo je ležalo u šašu kod Svartsjölandeta najmanje tri tjedna, a na njemu su bili tragovi teškog premlaći­ vanja. Koža na dječakovim rukama i stopalima upila je toliko vode da je sada visjela labavo poput rukavica ili čarapa. Papilarne linije nisu bile oštećene pa mu se moglo uzeti otiske. Tijela koja leže u vodi poprime karakterističan položaj tijela s glavom, rukama i nogama prema dolje te trupom i leđima podignutima dok su noge svijene u kukovima. Zbog toga tijelo počinje truliti od glave jer dolazi do izljeva krvi u glavu. U dječakovim plućima nije bilo puno vode, pa se najvjerojatnije nije utopio nego je već bio mrtav kad je bačen u vodu. Nakon nekoliko sati u vodi, na tijelo su navalile muhe, a u kutovima očiju te oko nosa i usta Ivo Andrić opazio je malena žuta i žuto-crvena zrnca. Bila su to jajašca muha, koja bi se nakon nekoliko dana pretvorila u ličinke, odnosno takozvane mrtvačke crve, koji si izbuše put u dubinu do mekog tkiva kojim se potom hrane. Nakon nekoliko tjedana, ličinke se izlegnu i nastaje novi naraštaj muha. Ivo Andrić jedanput je vidio tijelo posve prekriveno debelim, gmizavim slojem bijelo-žutih ličinki. Tijela koja su trunula u vodi vrlo često bila bi i meta riba. Tako je bilo i u ovom slučaju. Dječakove oči bile su dijelom pojedene. Imao je velike hematome na krajevima čeljusti i vrhu brade. sadašnjost

I ovom dječaku bile su odstranjene genitalije, a Ivo Andrić utvrdio je da je to učinjeno jednako precizno kao i u prošlom slučaju. Uhvatio je tijelo da ga okrene i pregleda leđa. Bilo je opušteno i mekano pa je morao biti jako oprezan da ne nanese veću štetu nego što je nužno. Preko leđa su se protezali podljevi krvi, koji su upućivali na to da je dječak bio bičevan. Ivu neće iznenaditi ako u tijelu otkriju veliku količinu lido­ kain-adrenalina i nadao se da će kemijski laboratorij što prije obaviti analizu uzetih uzoraka.

121

Sjedište policije, Kronoberg

»Zaboravi Furugårda!« bilo je sve što je von Kwist rekao. »Molim? Kako to mislite?« Jeanette Kihlberg je ustala i stala pored prozora. »Taj čovjek je vrlo vjerojatno… Ništa mi sad nije jasno.« »Furugård ima alibi i nema nikakve veze s ovim. Jako sam pogriješio što sam te slušao.« Jeanette je osjetila koliko se tužitelj uzrujao i vidjela je da se jako zacrvenio u licu. »Furugård je čist«, nastavio je. »Ima alibi.« »A kako glasi alibi?« Von Kwist je kratko šutio, a onda nastavio. »Ovo što ću reći je povjerljivo i mora ostati između nas. Odat ću ti samo jednu informaciju. Jasno?« »Da, da. Naravno.« »Švedski vojni kontingent u Sudanu, to je sve što mogu reći.« »I?« »Furugårda su dok je bio u Afganistanu prerasporedili u Sudan i ondje je proveo čitavo proljeće. Nedužan je.« Jeanette nije više znala što bi rekla. »Sudan?« bilo je jedino što je uspjela reći i osjećala se krajnje bespomoćno. Opet na početku. I dalje nemaju osumnjičenog za ubojstva, a jedino što znaju je ime jedne žrtve. Dječak pronađen na Svartsjölandetu najvjerojatnije je bio Jurij Krilov. Bio je siroče iz Molodečna, mjesta udaljenog jedan sat vožnje prema sjeverozapadu od Minska u Bjelorusiji. Kako i sadašnjost

zašto je došao u Švedsku moglo se samo nagađati, a bjelorusko veleposlanstvo na Lidingöu nije bilo od velike pomoći. Mumificirani dječak pronađen u grmlju kod stanice podzem­ ne željeznice na Thorildsplanu još nije bio identificiran i Jeanette je u vezi s tim zatražila pomoć od Europola u Haagu. Ali uzalud. Europa je vrvjela djecom ilegalnim imigrantima o kojima institucije nisu ništa znale. Posvuda je bilo djece koja bi došla i samo nestala, a da nitko nije znao kamo su otišla. A čak i ako su znali, nitko ništa nije poduzimao. To su ionako bila samo djeca. Ivo Andrić ju je nazvao iz Solne i obavijestio da je Jurij Krilov najvjerojatnije kastriran još dok je bio živ. Pitala se što bi to moglo značiti. Takvo brutalno nasilje i tor­tura iz njezinog su iskustva upućivali na to da je počinitelj mu­škarac. No u svemu tome postojalo je nešto ritualno, pa se nije moglo isključiti da je sudjelovalo više osoba. Je li se možda radilo o krijumčarima ljudi? Kako god bilo, sada se mora usredotočiti na najizgledniju pretpostavku, na to da se radi o nasilnom muškarcu koji živi sam i koji vjerojatno već ima dosje u policiji. Problem je bio što je takvih muškaraca bilo mnogo. Prekopala je po hrpi papira na radnom stolu. Tisuće stranica dokumenata o stotinjak potencijalnih počinitelja. Odlučila je još jednom pregledati hrpu na kojoj su bile sudske presude i zapisnici s policijskih ispitivanja. Nakon tri sata naišla je na nešto zanimljivo. Ustala je, izašla na hodnik i pokucala na vrata Jensa Hurtiga. »Imaš tren?« Okrenuo se prema njoj s upitnim pogledom, a ona mu se nasmiješila. »Dođi«, rekla je. Sjeli su za stol jedno drugom nasuprot i Jeanette je pružila jedan fascikl Hurtigu.

123

Izgledao je iznenađeno kad ga je otvorio. »Karl Lundström? Njega smo uhitili u onoj akciji. Imao je dječju pornografiju u računalu. Kakve veze on ima?« »Objasnit ću ti. Karla Lundströma ispitala je krim-policija i u ovim zapisnicima stoji Lundströmov detaljni opis kupoprodaje djeteta.« Doimao se zainteresiran. »Kupoprodaje djeteta?« »Da. A Lundström je detaljno upoznat s time. Navodi točne novčane iznose i tvrdi da on sam nikada nije kupio dijete, ali pozna brojne ljudi koji jesu.« Hurtig se nagnuo unatrag i duboko udahnuo. »Čovječe, pa to zvuči zanimljivo. Spominju li se imena?« »Ne, ali materijali o Lundströmu još nisu kompletirani. Usporedno s ispitivanjima traju i vještačenja na sudskoj psihijatriji. Možda baš sada s njim razgovara neki psiholog koji bi nam mogao reći nešto više.« Hurtig je prelistao gomilu papira. »Ima li još što?« »Ima još nekoliko stvari. Karl Lundström zagovornik je kastracije pedofila i silovatelja. No između redova dâ se iščitati da ni to ne smatra dovoljnim. Treba kastrirati sve muškarce.« Hurtig je zakolutao očima. »Ne zaključuješ li ipak možda prenaglo? Ipak se u ovim slučajevima radi o malenim dječacima.« »Moguće, no zbog još bih ga nekih stvari željela provjeriti«, nastavila je Jeanette. »Ima jedan odbačeni slučaj u kojem je bio optužen za silovanje djeteta, nasilje i oduzimanje slobode, otprije sedam godina. Djevojčica koja ga je optužila tada je imala četrnaest godina i zove se Ulrika Wendin. Pogodi tko je odbacio slučaj.« Nacerio se. »Pretpostavljam tužilac Kenneth von Kwist.« Jeanette je kimnula. »Ulrika Wendin prijavljena je na ovoj adresi u Hammarby­ höjdenu i mislim da bismo trebali što prije otići onamo.« »Dobro… Još nešto?« Pogledao ju je sa skepsom pa nije odoljela da mu ne kaže. »Supruga Karla Lundströma je zubarica.« Sad mu ništa nije bilo jasno. sadašnjost

»Zubarica?« »Da, Lundströmova žena je zubarica, što znači da on ima pristup lijekovima. A znamo da je barem jedna od naše dvije žrtve bila drogirana anestetikom kojim se služe stomatolozi. Lidokain-adrenalinom. Zbroji jedan plus jedan. Neće me iznenaditi ako nalazi pokažu da i u Krilovljevu tijelu ima tragova te supstance. Ukratko, nije nemoguće da se sve to poklapa.« Hurtig je odložio fascikl na stol i ustao. »Dobro, uvjerila si me. Lundström nas zanima.« »Nazvat ću Billinga«, rekla je Jeanette. »Nadam se da će on uvjeriti tužitelja da nam dopusti da ga ispitamo.« Hurtig je zastao na vratima i okrenuo se. »Je li baš nužno da uvlačimo von Kwista u to? Ne radi li se tu o prvom obavijesnom razgovoru?« »Nažalost, ne«, rekla je Jeanette. »Budući da se protiv Lund­ ströma sprema optužnica, moramo barem obavijestiti tužitelja.« Hurtig je uzdahnuo i otišao. Nazvala je policijskog načelnika Dennisa Billinga, koji je na njezino iznenađenje bio neuobičajeno susretljiv i obećao da će učiniti sve da bi uvjerio tužitelja. Zatim je nazvala voditelja istrage u krim-policiji, Larsa Mikkelsena. Objasnila mu je zašto zove, no kad je spomenula Karla Lund­ ströma, nasmijao se. »To se ne uklapa.« Mikkelsen se nakašljao. »On nije ubojica. Tijekom godina sam se susreo s mnogo ubojica i znam ih prepoznati. Taj čovjek je bolesnik, ali nije ubojica.« »Lako moguće«, rekla je Jeanette. »No svejedno me zanimaju njegove veze s trgovcima djecom.« »Lundström tvrdi da je jako dobro upućen, ali nekako sumnjam da ćete kod njega išta pronaći. Trgovina djecom se odvija preko granica i vjerojatno vam pomoć može pružiti jedino Interpol. Vjerujte mi, radim s takvim govnima već dvadeset godina i dajemo sve od sebe.« »Zašto ste tako sigurni da Lundström nije ubojica?« pitala ga je.

125

Opet se nakašljao. »Ništa nije isključeno, no ako ga vidite, sve će vam biti jasno. Najbolje da razgovarate sa psiholozima sa sudske psihijatrije. Neka Sofia Zetterlund angažirana je kao stručnjak na tom slučaju. No vještačenje je tek na početku, pa ćete vjerojatno morati pričekati nekoliko dana na informacije iz Huddingea.« Razgovor je završio. Jeanette nije imala što za izgubiti, a psihoterapeutkinja joj možda kaže nešto korisno, barem neki sitni detalj. Zna se dogoditi. Činilo se da ima dobar razlog da nazove tu Sofiju Zetterlund. No radno vrijeme već je odavno završilo pa je Jeanette odlučila pričekati s pozivom. Vrijeme je da ode kući.

sadašnjost

Gamla Enskede

Putem je nazvala Åkea i pitala ima li u kući kakve hrane, no oni su naručili pizzu, a u hladnjaku nije bilo ničega. Zato je stala na benzinskoj crpki u blizini dvorane Globen i pojela pečene kobasice. Bilo je toplo, pa je spustila prozorsko staklo i pustila da je vjetrić miluje po obrazu. Kad je stala pred kućom i ušla u dvorište, osjetila je miris svježe pokošene trave, a kad je zašla za ugao kuće, vidjela je Åkea kako sjedi na trijemu i pije pivo. Bio je znojan i prljav nakon košenja neravnog i kamenitog dvorišta. Prišla mu je i poljubila ga u neobrijan obraz. »Bok, ljubavi«, rekla je već po običaju. »Baš si lijepo pokosio, već je bilo skroz zaraslo. Neki su već buljili preko ograde.« Pokazala je glavom prema susjednoj kući i gestikulirala guranje prstiju u usta. Åke se nasmijao i kimnuo. »Gdje je Johan?« »Na nogometnom igralištu s prijateljima.« Pogledao ju je, nakrenuo glavu i nasmiješio se. »Lijepa si, iako se doimaš umorna.« Obujmio ju je oko struka i posjeo sebi na koljena. Prošla je rukom po njegovoj ošišanoj kosi, izvukla mu se iz zagrljaja, ustala i otišla s trijema u kuhinju. »Imamo li vina? Baš bi mi dobro sjela čaša.« »Imaš otvoren karton na klupi, a u hladnjaku je i nekoliko kriški pizze. No budući da smo sami još sat vremena, što kažeš na to da se povaljamo?« Nisu vodili ljubav već tjednima i znala je da se on samozadovoljavao u WC-u, no jednostavno je bila preumorna i samo je htjela sjesti uz čašu vina i uživati u ugodnoj ljetnoj večeri. Okrenula se i vidjela da je krenuo prema njoj.

127

pivo.

»Može«, rekla je bez imalo entuzijazma. Čula je kako je to zvučalo, ali nije joj se dalo pretvarati. »Zajebi to ako nisi raspoložena.« Okrenula se i vidjela da se vratio na trijem i otvorio još jedno

»Oprosti«, rekla je. »Ali toliko sam užasno umorna da se samo želim presvući u nešto udobnije i odmarati dok se Johan ne vrati. Možemo se prije spavanja.« Odvratio je pogled i promrmljao. »Ma da. Može i tako.« Duboko je uzdahnula jer je osjećala da to nije dovoljno. Odlučnim korakom otišla je do Åkea i stala pred njim raširenih nogu. »E, ne može to tako! Začepi gubicu i zajaši me kao čovjek! Nema priče ni predigre!« Primila ga je za ruku i izvukla iz stolca. »Kresnut ćemo se na podu kuhinje!« »Pa majku mu, cijelo vrijeme provociraš!« Åke je istrgnuo svoju ruku iz njezine i otišao prema prednjem kraju kuće. »Uzet ću bicikl i idem po Johana.« Koliko je muškaraca, pomislila je, smatralo da ima pravo od nje nešto zahtijevati i nabijati joj osjećaj krivnje. Njezini šefovi, Åke i sva ona stoka na koju je uzalud trošila svoje dane. Zapravo svi muškarci koji su na ovaj ili onaj način utjecali na njezin život, a puno puta lakše bi joj bilo da ih nema.

sadašnjost

Sanatorij Huddinge

Sofia se osjećala pregaženo nakon što je otac Linnee Lundström, pedofil Karl Lundström, izašao iz sobe. Iako je nijekao, bilo je jasno da ga je užasno sram. Sram se vidio u njegovim očima dok je govorio o onom što se dogodilo u Kristianstadu, a onda je to prikrio svojim vjerskim promišljanjima i pričama o trgovini dje­ com kao seksualnim robljem. Svrha tih priča bilo je zatomljivanje srama. Krivnja i sram nisu bili na njemu nego na savjesti cijelog čovječanstva ili ruske mafije. Jesu li njegove priče bile nesvjesno izmišljene? Sofia je odlučila Larsu Mikkelsenu prenijeti informacije koje su tijekom razgovora izašle na vidjelo, iako je bila uvjerena da policija neće pronaći nikakvog Andersa Wikströma u Norrlandu niti videokasete u ormariću ispod stuba u njegovu podrumu. Nazvala je policiju, spojili su je s Mikkelsenom te mu je ona ukratko ispričala što joj je rekao Lundström. Završila je razgovor retoričkim pitanjem. »Je li nemoguće u jednoj od najvećih švedskih bolnica dobiti lijek protiv tjeskobe?« »Je li se Lundströmu vrtjelo u glavi?« »Jest. A ako kanim nastaviti raditi s njim, mora biti bistar u glavi.« Kad je Sofia napustila Odjel 112 sanatorija u Huddingeu, razmišljala je o svojem odnosu prema poslu. S kakvim je ljudima zapravo željela raditi?

129

U kakvim je slučajevima bila najkorisnija? I koliku će cijenu morati platiti u ružnim snovima i grčem u želucu? Željela je raditi s pacijentima kao što su Samuel Bai i Victoria Bergman, no pokazalo se da im ona nije bila dovoljna pomoć. U slučaju Victorije Bergman previše se angažirala i bila je nerazborita. A u ostalim slučajevima? Izašla je na parkiralište, izvadila ključeve od auta i još jednom bacila pogled na bolnički kompleks. S jedne strane bio je rad u sanatoriju s ljudima kao što je Karl Lundström. Tu odluke nije donosila ona sama. Dala bi svoje mišljenje istražnom povjerenstvu i u najboljem slučaju to bi mišljenje bilo proslijeđeno kao stručna preporuka pravosuđu. To ju je podsjećalo na igru pokvarenog telefona. Ona bi šapnula svoje mišljenje u nečije uho, šaptanje bi se nastavilo od osobe do osobe, sve dok ne bi došlo do nekog suca koji bi izrekao presudu sasvim drukčijeg sadržaja, možda pod utje­ cajem nekog ustrajnog porotnika. Zaključala je vrata auta i zavalila se u sjedalo. S druge strane bio je rad u uredu s klijentima kao što je Carolina Glanz, koji su joj plaćali po satu. Postoje dogovoreni okviri, razmišljala je dok je okretala ključ. Potpisujemo ugovor s ugovorenim uvjetima. Ima korist od drugih i biva korištena. Klijenti plaćaju za dogovorene termine i zahtijevaju da se terapeutkinja sto posto posveti njima, a za korist koju oni imaju, terapeutkinja dobiva novčanu naknadu. Žalosna činjenica, pomislila je dok je izlazila s parkirališta. Kao da sam prostitutka.

sadašnjost

Tvålpalatset

Boksački klub u kojem je Linnea godinama trenirala nalazi se u istoj zgradi na ulici Sankt Paulsgatan, u kojoj je i ured Sofije Zetterlund. Ime toga kluba bilo je dvojbeno. Jedna priča kaže da su osnivači kluba prije trenirali na livadi pored vile nazvane Linnea, dok druga kaže da je klub otvoren baš na dan kad se slavi godišnjica rođenja Carla von Linnéa. Treća verzija kaže da su ti boksači bili veliki ljubitelji pjevača Everta Taubea te da je konačna odluka o imenu kluba donesena zbog toga što je pijani bard jedno ime smatrao najljepšim na svijetu, na zemlji najdivnijim. Linnea. Kad se Sofia vratila u ured, osjećala se posve praznom. Imala je još sat vremena do iduće seanse sa sredovječnom ženom s kojom se sastala već dva puta, a čiji je glavni problem bio to što ima problema. U razgovoru s njom trebala se posvetiti tome da shvati problem koji nije bio problem zbog kojeg je došla, no postao je problemom nakon što se manje-više neprimjetno tijekom njihova razgovora pretvorio u problem. Sofia se osjećala bespomoćno. O čemu će ovaj put biti riječ? O slici na zidu koja je visjela ukoso otkako je njezin muž prejako zalupio vratima kad je krenuo na posao? Slika je bila nagnuta na jednu stranu i tako simbolizirala probleme u braku i narušavala simetriju njihova doma. On je bio kriv što se ona loše osjećala, iako ona u posljednjih dvadeset godina nije radila ništa osim što je žderala čokoladne praline dok su njihova djeca bila neuspješna u svemu čega su se primila.

131

Uključila je računalo, pregledala svoje bilješke i shvatila da se ne mora pripremati ni za jedan razgovor. Nakon ovoga, dolazi joj Samuel Bai. Stvarni ljudski problemi, pomislila je. Još jedan sat. Victoria Bergman. Stavila je slušalice na uši. Victorijin glas zvučao je kao da joj je zabavno. Lako mi se bilo nasmijati samoj sebi kad sam vidjela njihova ozbiljna lica kad sam kupila colu za deset örea i napunila jaknu slat­ kišima koje sam prodavala svima koji su se natjecali, odnosno onima koji su imali hrabrosti zgrabiti me za grudi ili između nogu, a potom sam se smijala kad sam pobjesnjela i napunila ključanicu ljepilom pa su zakasnili, a onaj bradati tip ju je opalio imenikom po glavi da su zubi zveckali i natjerao tu jednu da pljune žvakaću makar još nije izgubila okus, a ja sam kasnije u nju zalijepila muhu… Sofiju je zadivilo koliko joj se glas mijenjao s nizanjem asocijacija. Kao da su to bila sjećanja mnoštva osoba koje su govorile preko medija. Usred rečenice Victorijin glas poprimio je sjetan ton. … no ja sam imala još puno žvakaća u rezervi i strpala bih novu u usta dok je on sjedio i čitao te zavirivao varam li i prepisujem riječi s ruke, no one su se razmazale od znoja i pogrešno sam napisala samo zato što sam bila nervozna, a ne zato što sam bila glupača kao ostale jadnice koje su mogle nabaciti loptu tisuću puta, a da se ne umore, no nisu znale ništa o glavnim gradovima ili ratovima iako su trebale jer su stalno pokretale ratove i nikad nisu znale kad je dosta nego bi se okomile na neku koja se imalo isticala ili nosila hlače krive marke, imala ružnu frizuru ili bila predebela… Glas je postao oštriji. Sofia se sjetila da se Victoria tada razljutila. … kao ona visoka, debela cura koja se uvijek vozikala na triciklu, imala čudno lice i stalno slinila; jednom su joj rekle neka se skine, ali nije shvatila što žele dok joj nisu skinule hlače. Uvijek su mislile da je ona samo veliko dijete i jako su se iznenadile kad su sadašnjost

vidjele da je dolje bila odrasla, a potom si mogao dobiti batine ako nisi plakao kad bi dobio udarac u trbuh, pa su se svi samo smijali i išli dalje umjesto da se svađaju ili žale ili budu čvrsti i odlučni… Potom je glas utihnuo. Sofia je čula svoje disanje. Zašto nije tražila Victoriju da nastavi? Premotala je kasetu naprijed. Gotovo tri minute tišine. Četiri, pet, šest minuta. Zašto je to uopće snimala? Čulo se samo disanje i šuškanje papira. Nakon sedam minuta Sofia je čula zvuk šiljenja olovke. A tada je Victoria prekinula tišinu. Nikad nisam udarila Martina! Nikad! Victoria je praktički vrištala i Sofia je morala stišati zvuk. Nikad. Nisam ih iznevjerila. Zbog njih sam gutala govna. I to hrpu govana. Navikla sam trpjeti sranja! Jebeni snobovi iz Sigtune! Zbog njih sam gutala govna! Sofia je skinula slušalice. Znala je da su se Victoriji sjećanja miješala i da bi često zaboravila što je rekla prije nekoliko minuta. No je li se tu radilo o običnim rupama u sjećanju? Bila je nervozna prije sastanka sa Samuelom. Ovaj put razgovor nije smio završiti u slijepoj ulici kao prethodnih nekoliko puta. Mora prodrijeti u njegov um dok nije prekasno, dok joj nije posve iskliznuo iz ruku. Znala je da će morati dati zadnji atom snage da bi razgovor bio uspješan. Kao i inače, Samuel Bai došao je točno na vrijeme u pratnji socijalnog radnika iz Hässelbyja. »Pola tri?« »Mislim da bismo ovaj put trebali razgovarati nešto dulje«, rekla je Sofia. »Dođite po njega u tri.« Socijalni radnik ušao je u lift i otišao. Sofia je pogledala Samuela; on je fućkao. »Drago mi je što se opet vidimo, gospođo«, rekao je i široko se nasmiješio. Sofiji je bilo lakše kad je shvatila s kojom od Samuelovih ličnosti ovaj put razgovara.

133

To je bio Iskreni Samuel, kako ga je Sofia nazvala u svojim bilješkama, iskreni, otvoreni i dragi Samuel koji je baš svaku rečenicu započinjao s »Da budem iskren, gospođo…« Uvijek je govorio engleski sa svojim domaćim naglaskom, koji je Sofiji zvučao zabavno. U posljednje vrijeme Samuel bi postajao otvoren čim bi socijalni radnik otišao i mogli bi se baciti na posao. Zanimljivo je da sa mnom postaje tako otvoren i iskren, po­ mislila je i uvela ga u ured. Zbog te otvorenosti, Iskreni Samuel bio je najzanimljivija od svih Samuelovih ličnosti s kojima se Sofia dosad upoznala. Obični Samuel, kako je nazivala njegovu dominantnu ličnost, bio je zatvoren, uljudan i nije previše govorio. Iskreni Samuel bio je dio njegove ličnosti koji je govorio o strahotama koje je počinio kao dječak. Bilo ga je gotovo bizarno promatrati; nasmiješen i šarmantan davao je Sofiji komplimente o lijepim očima i skladnim grudima, a potom bi završio rečenicu time kako je u mračnoj kolibi u Lumley Beachu nedaleko do Freetowna nekoj djevojčici odsjekao uši. Zatim bi prasnuo u gromoglasan smijeh koji ju je podsjećao na smijeh nogometaša Zlatana Ibrahimovića. Bio je to vedar smijeh duboka glasa od kojeg bi mu se cijelo lice ozarilo. No katkada bi tako sijevnuo očima da je Sofia zaključila ka­ko se u Samuelu krije još jedna ličnost koja se dosad još nije izrazila. Sofia je kroz svoju terapiju pokušavala sve te ličnosti objediniti u jednu jedinstvenu osobu. No bila je svjesna da u takvim slučajevima ne smije previše navaljivati. Pacijent mora uspjeti ovladati svime što nosi u sebi. Kod Victorije Bergman sve je došlo samo od sebe. Victoria se u svojim dugim monolozima doimala kao ljudski filtar koji pokušava pročistiti zlo iz sebe. S njim je morala biti oprezna, ali paziti da terapija ne bude bez učinka. Iskreni Samuel nije se previše uzbuđivao dok je govorio o strahotama koje je proživio. No njoj se sve više činilo da je u njemu tempirana bomba. sadašnjost

Rekla mu je da sjedne i Iskreni Samuel spustio se na stolac gotovo zmijskim pokretom tijela. Taj savitljiv i gmizavi govor tijela pripadao je toj ličnosti. Sofia ga je pogledala i oprezno se nasmiješila. »Pa… kako si, Samuele?« Kucnuo je svojim velikim srebrnim prstenom o rub stola i veselo je pogledao. Potom je napravio pokret kao da ga je val zapljusnuo od jednog ramena do drugog. »Nikad bolje, gospođo… A da budem iskren, moram vam reći…« Iskreni Samuel volio je razgovarati. Čak je pokazao iskren interes za Sofiju i postavljao joj osobna pitanja te ju je otvoreno pitao za njezino mišljenje oko raznih stvari. To je bilo dobro jer je tako mogla navoditi razgovor u smjeru koji je smatrala važnim kako bi došlo do napretka u terapiji. Razgovor je trajao oko pola sata, a onda se Samuel, na Sofijino razočaranje, prebacio na ličnost Običnog Samuela. Gdje je pogriješila? Razgovarali su o segregaciji, temi koja je zanimala Iskrenog Samuela, a on ju je pitao gdje živi i na kojoj stanici metroa treba sići ako bi joj želio doći u posjet. Kad je rekla da živi na Södermalmu i da se silazi na stanici Skanstull ili Medborgarplatsen, nestalo je njegova osmijeha i počeo se držati rezervirano. »Pa da, kod Monumentala…«, rekao je na lošem švedskom. »Samuele?« »Di su? Pljunuo mi je u lice… Paukovi na rukama. Teto­ važe…« Sofia je znala o kojem događaju govori. Od Centra za socijalni rad u Hässelbyju saznala je da je Samuel bio napadnut u jednom haustoru na ulici Ölandsgatan. Kad je rekao Monumental, mislio je na četvrt Monumentet u blizini stanice metroa Skanstull. Blizu Mikaelova stana, pomislila je. »A gledajte moju tetovažu, piše R kao revolucionarni, U kao ujedinjeni i F kao front. Gledajte!«

135

Povukao je majicu prema dolje i pokazao joj tetovažu na prsima. Grbavim slovima pisalo je RUF, a njoj je značenje tog simbola bilo itekako poznato. Je li sjećanje na napad izazvalo prebacivanje na Običnog Sa­ muela? Razmišljala je o tome, a on je sjedio šutke i zurio u stol. Možda je poniženje zbog napada bilo previše za Iskrenog Samuela pa je sve prepustio Običnom Samuelu, koji je takoreći odrađivao svaku formalniju komunikaciju s policijom ili Centrom za socijalni rad. Zato se Iskreni Samuel povukao čim je u razgovoru spomenut napad. Sigurno je tako, pomislila je. Jezik je nositelj psiholoških simbola. Shvatila je kako će vratiti Iskrenog Samuela. »Ispričavam se na trenutak.« »Molim?« Nasmiješila mu se. »Nešto ti želim pokazati. Čekaj tu. Vraćam se za minutu.« Izašla je iz ureda, krenula ravno prema čekaonici stomatologa Johanssona i ušla kroz vrata desno od svog ureda. Ušla je bez kucanja u stomatološku ordinaciju. Ispričala se iznenađenom Johanssonu, koji je upravo ispirao usta jednoj starijoj gospođi, i zamolila ga da joj posudi mali motocikl igračku koji je stajao na polici iza njega. »Trebam ga na samo jedan sat. Znam da ga jako čuvate, ali pazit ću na njega.« Umilno se nasmiješila šezdesetgodišnjem stomatologu. Znala je da mu se sviđa. Stari je perverznjak, rekla je sama sebi. »Eh, ti psiholozi…«, podsmjehnuo se ispod maske. Ustao je i uzeo maleni metalni motor s police. Bio je to stari model Harleya Davidsona crvene boje. Bio je kvalitetne izrade, a Johansson je tvrdio da je napravljen u SAD-u 1959. od pretopljenog metala i guma s pravog Harleya. Savršen je, mislila je Sofia. sadašnjost

Johansson joj je pružio motorić i podsjetio je koliko vrijedi. Najmanje dvije tisuće na internetskoj dražbi, a možda i više ako bi zagrizao neki Japanac ili Amer. Težio je najmanje jedan kilogram, mislila je kad je izašla iz njegove ordinacije i vraćala se u svoj ured. Ponovno se ispričala Samuelu i stavila motor na prozorsko okno lijevo od stola. »Isuse, gospođo!« uskliknuo je. Nije očekivala da će se toliko brzo opet prebaciti. Oči Iskrenog Samuela oduševljeno su se sjajile. Jurnuo je prema prozoru, a Sofiji je bilo zabavno promatrati ga kako vrlo oprezno vozi i okreće motor dok pritom fućka i zaljubljeno klikće. »Isuse, predivan je…« Tijekom prijašnjih razgovora uočila je da Iskreni Samuel ima jednu strast. Nekoliko puta govorio joj je o moto-klubu iz Freetowna, kamo je često odlazio i divio se nizu parkiranih pila. Kad mu je bilo četrnaest, nije odolio iskušenju; ukrao je jedan Harley i vozio se njime dugim obalnim pojasom izvan grada. Samuel je sjeo u stolac s motorom u naručju i gladio ga kao da je psić. Oči su mu blistale, a usne su mu se razvukle u širok osmijeh. »Sloboda, gospođo. To se zove sloboda… Ti motori meni su ono što je mamina sisa bebama.« Počeo joj je govoriti o tome koliko ga zanimaju. Onaj tko ima motor ne samo da je slobodan, nego njime privlači cure i stječe prijatelje. »Reci mi nešto o svojim prijateljima.« »Kojima? Spaljenima ili facama? Više volim ove koji su face. Da budem iskren, takvih imam puno u Freetownu… Za početak Collin, on je strašna faca…« Sofia se diskretno nasmiješila i pustila ga da joj govori o Collinu i ostalim prijateljima, sve faca do face. Nakon deset-petnaest minuta shvatila je da će joj vjerojatno govoriti o njima do kraja seanse. Kroz anegdote i naizmjenične riječi divljenja i hvale opisivao je svoje prijatelje nevjerojatno detaljno. Shvatila je da mora bolje paziti. Od bujice riječi Iskrenog Samuela i njegovih pokreta tijela gubila je koncentraciju.

137

Morat će pokušati usmjeriti razgovor na neku drugu temu. A tada se dogodilo ono o čemu je prije razmišljala, ali nije očekivala da će se to dogoditi sada. Pojavila se još jedna Samuelova ličnost.

sadašnjost

Prošlost

Kamp Crvenog križa u Lakki sastojao se od tri poveća šatora puna bolesnih ili ranjenih ljudi i jedne zidane kućice koja je služila kao spremište za lijekove i ostalu opremu. Tu zidanu kućicu čuvala su dva do zuba naoružana vojnika jer su se pobunjenici htjeli domoći lijekova. Omotali su joj iščašeno koljeno. Užasno je boljelo dok su joj liječnici namještali koljeno, ali bol joj nije smetala i odbila je ponuđenu tabletu morfija. Ne misli da ju je zaslužila. Kad je zamolila da je posjednu na klupicu umjesto da zauzima ležaj, svi su samo odmahnuli glavom i rekli joj da njezino izigravanje mučenice u Sijeri Leone ne funkcionira. Ubrzo je zaspala unatoč bolovima u nozi. Kad je otvorila oči, bio je mrak i samo je nekoliko svje­ tiljki svjetlilo na ulazu te pored peći nasred bolničkog šatora. »Budni ste?« Probudio ju je dubok muški glas. »Ja sam Marcus, radim kao pedijatar za UNICEF. Sutra vas vozim u zračnu luku.« Pružio joj je čašu vode i pogledao na sat. »Ovdje više ne možete puno pomoći. Vrijeme je da se vratite kući.« Okrenuo se, ugasio svjetiljku i izašao iz šatora. Za manje od tjedan dana Marcus će poginuti. Ubit će ga djeca kojoj je došao pomagati. Mali naoružani ljudi koji siju smrt. Djeca vojnici.

139

Put prema zračnoj luci sjeverno od Freetowna dijelom vodi kroz džunglu i teško je prohodan. Marcus vozi, a ona leži na stražnjem sjedištu džipa i drži zavojem omotanu nogu na povišenom. Pred Lungijem su zapeli u blatu jer je žestoki pljusak pretvorio šumski put u kaljužu i shvatili su da će im trebati pomoć ako kane nastaviti dalje. Onaj tren kad su odlučili ostaviti auto i nastaviti pješice, ispred sebe su ugledali svjetla automobila i začuli vrisku i zaglušnu glazbu. Kroz vjetrobran je vidjela da su automobili stali, no zbog jake kiše i mraka nije se vidjelo koliko ima pobunjenika. Čula je kako im Marcus pokušava objasniti da su humanitarci na putu prema zračnoj luci Lungi. Oprezno je gurnula glavu kroz prozor da bi bolje vidjela što se događa. Znala je da su njihove stvari u džipu vrijedna roba. Do­ lari, benzin, dva automatska pištolja, kamere, liječnički instru­ menti i velika boca devedeset šest postotnog alkohola za dezinfekciju. No znala je da su najpoželjnija roba bili oni sami. Vođa skupine pobunjenika ima nekih dvadeset godina, dok su ostali uglavnom dvanaestogodišnjaci, a nekoliko dječaka nije starije od šest-sedam godina. Vidi se da su dječaci ušlagirani. Vjerojatno su uzeli amfetamin u kombinaciji s nekim halucinogenim sredstvom i doimali su se kao u kolektivnom transu. Mladi pobunjenički vođa nasmijao se i bez upozorenja udario Marcusa kundakom u lice. Izvukli su je iz auta. Bolovi u nozi bili su neizdrživi. Vođa ju je grubo zgrabio za kosu i raskopčao joj košulju. Okrenuo se tim malenim dječacima. »Hoćete je drpati?« Nasmijao se, nagnuo nad nju i čvrsto je zgrabio za dojku. Kao kroz maglu vidi njegovo nasmiješeno lice. Vidi vatru i eksplozije, ali ne čuje ništa. Ostala je bez sluha. Prošlost

Kao da promatra samu sebe izvana. Kao da je izašla iz tijela. Ne osjeća ništa osim bolova u nozi i lakše joj je ako se usredotoči na njih. Djeca se osvećuju, mislila je. Netko joj je razrezao hlače. Nagnuli su joj glavu unatrag i nečija ruka ju je prisilila da zine. U ustima osjeća odvratni okus palmina vina. Kad joj se sluh vratio, čula je koturanje bačvi s naftom i plač nekog od dječaka. Vratila se u svoje tijelo i mozak joj opet funkcionira. Ispred nje stoji dječak i zakopčava hlače dok se ostali smiju. Jedan stariji dječak udario ga je po leđima, a ovaj se sagnuo i stao ogledati oko sebe. Vidjela je da joj se niz bedro slijeva krv i nogavica joj je bila sva crvena od krvi. Misli da je vrištala, ali nije bila sigurna. Deset minuta nakon toga ponovno je otvorila oči. Pored nje leži sklupčani Marcus s velikom ranom. On jedva da je pri svijesti, a nju oči peku od suza. Podignula je glavu i vidjela da se vođa nagnuo nad njom. Otpustio je remen i otkopčao šlic. »Popišam se na tebe, kujo…« Topli mlaz imao je čudno slatkast vonj, a prije nego što ju je poprskao po očima vidjela je da je crvene boje. Svijet oko nje više nije bio trodimenzionalan. Bio je plosnat kao na slici. Zar on to mokri krv? pomislila je. Kad je završio, zgrabio ju je za vrat i podignuo kao da je lutka i osjetila je kako se njegov spolni organ klati o njezin goli trbuh. Ugurao joj je jezik u usta i polizao je po nosu i očima. Imao je neobičan okus po crvenoj tekućini. Jeo je ciklu, pomislila je u trenutku kad je izgubila svijest i utonula u mrak.

141

Podignula je glavu i okrenula se oko sebe. Vidi slabašno svjet­ lo iznad sebe. Je li to žarulja? Svjetlo prodire kroz prljavo platno koje se leluja na vjetru. Ne, to je Mjesec. Oči su joj se priviknule na tamu i sada na slabašnoj svjetlosti vidi oko sebe zidove od blata. Pokušava se sabrati. Nju i Marcusa bacili su u jamu i prekrili ih debelim platnom. Kane li ih žive zakopati? Znala je da se mora pribrati. Pogledala je oko sebe i sve joj je bilo jasnije. Mekana blatna stijenka jame ukošena je. Možda je nagib dovoljan da može ispuzati van? Do ruba ima tek dva-tri metra. Pokušala je, ali bolovi su bili prejaki. Noktima je zagrebla po rahloj zemlji i uspjela se dovući do vrha jame. Ono svjetlo koje je dopiralo kroz platno ipak nije bila žarulja nego mjesečina. Ostala je na trbuhu i oprezno podignula platno za desetak centimetara kako bi vidjela što se događa. Pada dosadna, sitna kiša, a na svjetlosti mjesečine vidi jednog dječaka kako leži na tlu i spava. Začula je nekakvu pjesmu i uvukla glavu. »Mambaa manyani… Mamani manyimi…« Žrtve postaju nasilnici, pomislila je. Odrasli su im oduzeli djetinjstvo i oni se sada osvećuju. Žrtve i nasilnici postaju isti. Tako mora biti. Izvukla se iz jame, pronašla nekakav prekrivač koji je bio prebačen preko kamena i zaogrnula se njime. Vukla se na laktovima po tlu sve dok nije došla do grmlja i gustiša. Tek se onda usudila ustati. Oslonjena na otkinutu granu, šepala je prema dnu padine. Od bolova i iscrpljenosti ponovno je izašla iz tijela. Promatrala se izvana. Vidjela je svoje noge kako se kreću, ali nije ih osjećala. Prošlost

Noć je tekla, a ona nije znala gdje je. Mjesec se skrio iza krošnji i kao da je otišao nekim svojim putem po mračnome nebu. Čula je šum vode dok je spavala pored potočića. Koliko je dana prošlo? Ne zna. Kad je sve prošlo, sjećala se samo tuđih glasova i sjena. Probudili su je ženski glasovi. Zatim je začula glas muškarca koji je rekao da pripada vladinim postrojbama. Vozili su je kroz sjenovitu šumu, nije znala kamo. Još glasova. Siluete prolaze pokraj šatora. Ležala je na krevetu, a neki glas sa strane rekao joj je da su Marcusovu glavu pronašli odrubljenu u kartonskoj kutiji na stubama gradske vijećnice u Freetownu. Sjena se nadvila nad nju i ispričala da su Marcusu obrijali tjeme i preko njega urezali tri slova. RUF.

143

Dnevni boravak

bio je obasjan svjetlošću televizora. Čitavu noć bio je uključen na Discovery, a u pola šest na kauču ju je probudio jednoličan glas spikera. »Pla Kat je tajska riječ za plagijat, no to je i ime velike, agre­sivne ribe koja se uzgaja za borbe koje u Tajlandu prerastaju u spektakularna natjecanja. Dva mužjaka zatvore u maleni akvarij, a oni instinktivno žele štititi svoj teritorij i napadaju jedan drugoga. Brutalna i krvava borba gotova je tek kada jedna riba ugine.« Nasmijala se, ustala i otišla u kuhinju pristaviti kavu. Dok je čekala da kava zavri, naslonila se na prozor i gledala na ulicu. park, olistala stabla, parkirani automobili i tek probuđeni ljudi. Stockholm. Södermalm. Dom? Ne, dom je negdje drugdje. Dom je stanje uma. Osjećaj koji ona više nikad neće doživjeti. Nikad više. Polako joj se u umu rodila jedna zamisao. Kad je popila kavu, sklonila je šalicu sa stola i vratila se u boravak. Pomaknula je podnu lampu, podignula zasun i otvorila vrata iza police. Vidjela je da dječak čvrsto spava.

D n e v n i b o r ava k

stol u boravku bio je pun novina od prošlog tjedna. Očekivala je da će novine pisati o nestanku djeteta, i vjerovala je da će ta priča završiti na naslovnicama. Pa valjda je nestanak jednog djeteta velika vijest? Vijest koja bi prodavala dnevne novine barem tjedan dana. Tako je inače bilo. No nije bilo ni slova o tome da netko traga za njim. Ni u vijestima na radiju ni glasa, i shvatila je da je dječak bio savršeniji nego što se mogla nadati. Budući da ga nitko nije tražio, znala je da će dječak ostati s njom dok god bude ispunjavala njegove najosnovnije potrebe, a to je i kanila. Zadovoljit će ih i više nego što treba. Učinit će ga profinjenim, tako da želi iste stvari kao i ona sve dok njih dvoje ne postanu jedno biće. Ona će biti pametna glava toga bića, a on će biti njegovi mišići. Sada, dok je ležao omamljen na madracu, bio je tek embrij. No kada nauči razmišljati jednako kao ona, za njih će postojati samo jedna istina. Kad ga nauči kako je to istovremeno biti žrtva i nasilnik, tada će shvatiti. On će biti životinja, a ona će odlučivati smije li životinja ići za svojim nagonima. Zajedno će tvoriti savršeno ljudsko biće u kojem će slobodnom voljom upravljati jedan um, a tjelesnim nagonima drugi. On će zadovoljiti njezine nagone i u tome će uživati. Nijedno od njih neće biti odgovorno za ono što čini ono drugo. tijelo će se sastojati od dva bića, jedne životinje i jednog ljudskog bića. Jedne žrtve i jednog nasilnika. Jednog nasilnika i jedne žrtve.

145

Slobodna volja bit će spojena s fizičkim nagonom. Dvije suprotnosti u jednome tijelu. soba je bila mračna pa je upalila stropnu žarulju. Dječak je došao k sebi i dala mu ja da pije. Oprala mu je znojno čelo. U malenom toaletu napunila je umivaonik mlakom vodom i vratila se natrag. Oprala ga je malenim ručnikom namočenim u vodu i sapunom. Potom ga je pomno osušila. Prije nego što se vratila u stan, opet mu je dala injekciju s anestetikom i čekala dok nije izgubio svijest. Zaspao je s glavom na njezinim prsima.

D n e v n i b o r ava k

Restoran Harvest Home

Gosti su kao i obično bili skup domaćih slikara, polupoznatih glazbenika i glumaca te nekoliko slučajnih turista koji su htjeli doživjeti navodni boemski duh Södermalma. Zapravo je baš ta četvrt bila najmalograđanskija i etnički najhomogenija u čitavoj zemlji, a u tom je dijelu grada živjelo više novinara nego igdje drugdje u Švedskoj. U tom se dijelu grada događalo najviše zločina, no u medijima je Södermalm uvijek predstavljan kao trendovski i intelektualan, a ne opasan i nasilan kvart. Slabost, pomislila je Victoria Bergman i frknula nosom. Već je pola godine išla na terapije Sofiji Zetterlund, no kakva korist od toga? U početku joj se činilo da joj ti razgovori pomažu, bio joj je to ispušni ventil i smatrala je da Sofia Zetterlund dobro sluša. U početku. Poslije je imala osjećaj da baš ništa time ne dobiva. Sofia Zetterlund samo bi sjedila i doimala se kao da spava. Victoria joj se posve otvarala, a Sofia bi samo hladno kimala glavom, zapisivala nešto, prelistavala svoje papire, prčkala po diktafonu i doimala se odsutnom. Izvadila je kutiju cigareta iz torbe, stavila je na stol i nervozno lupkala prstima po stolu. Od neraspoloženja je osjećala kao da joj je kamen na prsima. Kamen koji je već dugo pritišće. Danima, mjesecima. Godinama. Predugo je trajalo da bi to više mogla trpjeti.

147

Victoria je sjela na terasu restorana u ulici Bondegatan. Otkako se preselila u Södermalm, često je odlazila onamo da popije čašu, katkad i dvije, vina. Ondje se otpočetka osjećala domaće. Osoblje je bilo ljubazno, i nisu se pokušavali previše zbližiti s gostom. Mrzila je nasrtljive konobare koji bi joj se nakon nekoliko posjeta istom restoranu počeli obraćati imenom. Osjećala se zbog toga kao da je osoba koja stalno visi u birtiji, a nije htjela stvoriti takvu sliku o sebi. Victoria je pred sobom ugledala opušteno, pospano i nezainteresirano lice Sofije Zetterlund i na um joj je pala zamisao. Izvukla je olovku iz džepa sakoa i posložila tri cigarete pred sobom na stolu. Na jednu je napisala SOFIA, na drugu SLABA, a na treću POSPANA. Potom je napisala SOFIA ZZZZZZZZZZ… preko cijele kutije cigareta. Zapalila je cigaretu na kojoj je pisalo SOFIA. Obično sranje, mislila je. Dosta je bilo seansi. Zašto bi više išla? Sofia Zetterlund nazivala se psihoterapeutkinjom, a zapravo je slaba osoba. Kuhar iz restorana izašao je na ulicu i zapalio cigaretu. Prepoznao ju je i kimnuo, a ona mu se nasmiješila. Restoran je bio tek dopola ispunjen, iako je bio petak i kasno poslijepodne. Vjerojatno je razlog tomu bilo oblačno i prohladno vrijeme, a i bio je dan bez utakmica na Europskom nogometnom prvenstvu koje se upravo igralo. Vlasnici restorana bili su nizozemsko-švedski par, i bio je postavljen TV za praćenje prvenstva. Victoria je bila tu neki dan kad su igrale Nizozemska i Francuska. Restoran je bio krcat jer su se u njemu okupili svi Nizozemci koji žive u Stockholmu. Po zidovima su visjele narančaste zastavice s nizozemskim crnim lavom zajedno sa zastavama i girlandama u bojama švedske zastave. Ukrasi su još bili ondje i ostat će sve dok neka od tih dviju reprezentacija ne pokaže slabost i ispadne s prvenstva. sadašnjost

Mislila je sebi i Gau. Ona i Gao nisu bili slabi. Još joj je u glavi bilo to što se događalo u posljednje vrijeme i počela je osjećati određenu euforiju. No unatoč tom uzbuđenju, još ju je izjedalo neko nezadovoljstvo. Osjećala se kao da treba nešto više. Bilo joj je jasno da će pred Gaa morati postaviti ispit koji on neće proći. A onda će se možda osjećati kao što se osjećala u početku. Znala je da samo želi vidjeti onaj Gaov pogled i ničiji drugi. Vidjeti njegove oči kada shvati da ga je prevarila. Prijevara je bila njezina droga, služila se lažima da bi se osjećala dobro. Imati dvije osobe pod svojom vlašću i odlučivati koga maziti, a koga gaziti. Ako pametno igra i samovoljno odlučuje tko će od njih biti žrtva, na kraju oni zamrze jedan drugoga i čine sve da dobiju priznanje. A kada postanu dovoljno nesigurni, požele ubiti jedan drugoga. Gao je bio njezino dijete. Njezina odgovornost i njezino sve. Prije njega, imala je samo jednog takvog. Martina. Pijuckala je vino i pitala se je li njezina krivnja što je on nestao. Nije, pomislila je. Nije ona bila kriva, pa bila je samo dijete. Kriv je bio njezin tata. Uništio je njezino povjerenje u odrasle, a Martinov tata morao je platiti zbog krivnje svih muškaraca. Bila sam mu samo draga, a ja sam krivo protumačila njegove dodire, mislila je Victoria. Bila je zbunjeno dijete. Otpila je duži gutljaj vina i prolistala jelovnik iako nije kanila ništa naručiti.

149

Ulica Bondegatan

Sofia Zetterlund ušla je u butik Tjallamalla na ulici Bondegatan u potrazi za nekim zgodnim krpicama, no umjesto odjeće kupila je maleni portret Velvet Undergrounda, nekadašnjeg benda Loua Reeda, koji je slušala kao tinejdžerica. Iznenadila se što u tom butiku prodaju i umjetnička djela, jer dosad za to nije čula. Ali nije ni sekunde dvojila jer je smatrala da je ta slika pravo otkriće. Sjela je na terasu obližnjeg restorana Harvest Home i stavila sliku na stolac pored sebe. Šoping je ublažio njezin nemir. Možda joj ne bi škodila ni čaša vina. Naručila je pola vrča njihovog domaćeg bijelog vina. Konobarica ju je prepoznala i nasmiješila se, a Sofia joj je uzvratila osmijeh dok je palila cigaretu. Pokušavala je prestati pušiti, no sve je više bila uvjerena da je to nemoguće. Uz nikotin je lakše razmišljala i katkad je znala popušiti deset-petnaest cigareta zaredom. Razmišljala je o seansi sa Samuelom Baijem otprije nekoliko sati. Zadrhtala je od pomisli na to što je probudila u njemu i od svoje reakcije. Kad se razljutio, bio je neubrojiv, podigao je zid koji ga je posve dijelio od svega razumnog. Razmišljala je kako je pokušala prodrijeti u tu frenetičnu i kaotičnu svijest i u njoj stvoriti neko čvrsto uporište, no nije uspjela. Malo je otpustila šal koji je nosila i opipala svoj bolni vrat. Imala je sreću što je preživjela. Nije znala kako dalje nastaviti s njegovom terapijom. sadašnjost

Sve je išlo dobro do trenutka kad se pojavio taj novi Samuel. Sjedio je s motociklom igračkom u rukama i sav se unio u priču o svojim prijateljima iz djetinjstva, a onda je Sofia posvjedočila zastrašujućem preobražaju. Znala je da disocijativne ličnosti mogu mijenjati identitete vrlo brzo. Jedna riječ ili gesta bila je dovoljna da Samuel promijeni ličnost. U rečenici u kojoj je govorio o jednom prijatelju iz djetinjstva, Samuel je spomenuo zatvor u ulici Pademba Road. Kada je spomenuo zatvor, glas mu se promijenio u prigušeno režanje. »Zatvorrrrr…« Glasno se nasmijao i gadno je prestrašio. Široki osmijeh na licu je ostao, no bio je posve prazan, a pogled mu je postao mračan. Sofia je zapalila cigaretu. Činilo se kao da je na rubu suza. Sredi se. Jaka si ti. Nejasno se sjećala toga što se dogodilo. Sjeća se da je Samuel ustao i naslonio se na stol te srušio šalicu s olovkama, koja se otkoturala i pala njoj na koljeno. I sjeća se što je režao. Prvo je govorio krio. »I redi, an a de foyou. If yu ple wit faya yugo soori!« Spreman sam i došao sam po tebe. Ako se budeš igrala s vatrom, požalit ćeš. A potom se prebacio na plemenski jezik. »Mambaa manyani… Mamani manyimi…« Zvučalo je kao kad djeca govore, gramatički vrlo jednostavno, no nije bilo dvojbe oko toga što je to značilo. Te je riječi već jednom čula. Zatim ju je snažno pograbio za vrat i podignuo kao da je lutka. A tad joj se zacrnilo pred očima. Kad je Sofia drhtavom rukom prinijela čašu vina usnama, primijetila je da plače. Otrla je oči rukavom bluze. Znala je da se mora prisjetiti točno što se dogodilo. Pokupio ga je socijalni radnik, razmišljala je.

151

Sjetila se da je sa smiješkom predala Samuela njegovu socijalnom radniku. Kao da se ništa neobično nije zbilo. No što se dogodilo prije toga? Zanimljivo je da se sjećala jedino parfema koji joj je bio po­ znat. Takav parfem imala je Victoria Bergman. Šok, pomislila je Sofia, zbog nedostatka kisika jer me pokušao zadaviti. Sigurno je to. No znala je da to nije cijela istina. Napunila je čašu vinom. Ne uspijevam razdvojiti jedan slučaj od drugoga, zaključila je razborito i popila nekoliko gutljaja. To je pravi razlog zašto mi ne ide od ruke. Samuel Bai i Victoria Bergman. Jednake iznenadne promjene ličnosti. Od šoka koji je pretrpjela i nedostatka kisika mozak joj se blokirao i zato je jedino sjećanje vezano uz što se dogodilo sa Samuelom bilo vezano uz Victoriju Bergman. Ne ide mi ovo od ruke, tiho je ponovila sama sebi. Nije do­voljno da otkažem iduću seansu s njim, moram ih potpuno prekinuti. Ja mu trenutno jednostavno ne mogu pomoći. Tako će biti, pomislila je i osjetila naglo olakšanje nakon što je donijela odluku. Ponekad si čovjek mora dopustiti da bude slab. Iz razmišljanja ju je prenuo mobitel. Neki nepoznat broj. »Halo?« javila se s oklijevanjem. »Ovdje Jeanette Kihlberg iz stockholmske policije. Jesam li dobila Sofiju Zetterlund?« Nije bilo profesionalno odgovoriti kao što je ona to učinila. Ljuta sama na sebe, lagala je: »Oprostite, upravo sam na sastanku. Zaboravila sam isključiti mobitel.« »Aha. Da vas nazovem poslije?« »Ne. Ispričavam se, samo tren…« Sofia je ustala i ušla u restoran. Bio je gotovo prazan, no za svaki slučaj otišla je u toalet i zaključala se da je glasovi ljudi sadašnjost

za šankom ili iz kuhinje ne bi odali da nije stvarno na sastanku. Zakračunala je vrata toaleta. »Sad možemo razgovarati na miru.« »Sastanak petkom pred kraj dana?« »Da… Ovaj… Recimo da je bilo administrativne prirode.« Katkad su joj laži jednostavno sipale iz rukava i divila se svojoj sposobnosti izmišljanja. »Zovem zbog jednog vašeg pacijenta, Karla Lundströma. Postoje naznake da je umiješan u slučaj na kojem radim i Lars Mikkelsen mi je preporučio da se javim vama jer ste vi obavili razgovor s Lundströmom. Zanima me je li vam Karl Lundström rekao nešto što bi nama moglo pomoći.« »Ovisi o čemu se radi. Kao što sigurno znate, obvezna sam čuvati tajnu i ako se ne varam, potreban vam je nalog tužitelja da bih se mogla izjasniti o istrazi koja je u tijeku.« »Rješavamo ishođenje naloga.« Sofia je sjela na školjku i zagledala se u neku črčkariju na zidu. »Istražujem slučaj ubojstva dvojice dječaka koji su prije smrti bili mučeni. Pretpostavljam da čitate novine ili gledate vijesti pa vam to sigurno nije promaknulo. Bila bih vam zahvalna da mi kažete bilo što o Lundströmu, pa makar se činilo i krajnje nevažno.« Sofiji se nije sviđalo kakvim joj se tonom obraća. Istovremeno je zvučala dodvorno i bahato. Činilo joj se da na prepad iz nje želi izvući informacije koje joj ne bi smjela dati. Sofia se osjetila uvrijeđenom. Kime je ona nju smatrala? »Kao što sam rekla, ne mogu vam ništa reći dok mi ne predočite nalog tužitelja, a uostalom, nemam trenutno sa sobom spise o Karlu Lundströmu.« Čula je razočaranje u glasu te žene. »Shvaćam. No ako se predomislite, javite se. Bila bih vam zahvalna na bilo kakvoj informaciji.« Netko je zakucao na vrata toaleta i Sofia je znala da mora prekinuti razgovor.

153

Monumentet

Navečer su Sofia i Mikael čavrljali i gledali TV, a njemu je kao i obično bilo najvažnije pohvaliti se svojim uspjesima na poslu. Znala je da je narcisoidan i da najviše uživa slušati svoj glas. No te je večeri ona imala potrebu ispuhati se i ispričati što je proživjela. Popravila je šal oko vrata da Mikael ne bi vidio tragove davljenja. »Danas me jedan pacijent napao.« »Molim?« Mikael je bio zaprepašten. »Ma ništa ozbiljno, jedan šamar, ali… Mislim da ću otkazati tom pacijentu.« Ispričala mu je kako je pogrešno procijenila Samuelovo mentalno stanje. Prije ga se nikad nije bojala, na seansama s njim osje­ćala se sigurno. Ali ovaj put se stvarno uplašila. Jako uplašila. Rekla je da je razočarana što mora prekinuti njegovu terapiju jer je gajila nade da mu može pomoći, a i bilo je zanimljivo s njim raditi. »Događa li se to stalno?« Mikael ju je pogladio po ruci. »Jasno da ne možeš nastaviti s pacijentom koji ti predstavlja prijetnju.« Rekla je da joj treba zagrljaj. Kasnije, dok je ležala s glavom na Mikaelovu ramenu, promatrala ga je iz profila na prigušenom svjetlu spavaće sobe. »Prije nekoliko tjedana pitao si me želim li ići s tobom u New York. Sjećaš se?« Pomilovala ga je po obrazu, a on se okrenuo prema njoj. »Naravno da se sjećam. Rekla si da ne želiš. Predomislila si se? Ako želiš, već nam sutra mogu rezervirati karte.« sadašnjost

Čula je koliko se oduševio i na trenutak požalila što je to uopće spomenula. S druge strane, možda je bilo vrijeme da mu kaže… »Lasse i ja bili smo ondje lani…« »U redu je, shvaćam. Možemo otputovati drugamo. U London ili u Rim. Nisam nikad…« »Molim te, ne prekidaj me«, rekla je oprezno. Zašto nije mogao shvatiti koliko joj je bilo teško? »Na tom smo se putovanju Lasse i ja doista zbližili. Ne znam kako da to kažem, ali kao da smo se tek tada prvi put stvarno upoznali. A onda sam se prestrašila. Ne onoga što se tada dogodilo, nego nečega poslije.« »Sigurno želiš da ja to čujem?« »Ne znam. Ali to što se dogodilo bilo je važno za mene. Poželjela sam dijete s njim i…« »Aha, i to sam trebao čuti?« Mikael je uzdahnuo. Sofia se naljutila, maknula glavu s njegova ramena i pružila ruku prema noćnoj lampi. Upalila je svjetlo i sjela, dok je Mikael napravio grimasu i prekrio lice rukom. »Želim da me saslušaš«, rekla je. »Jer ti ovaj put imam reći nešto što je doista važno.« Mikael se omotao dekom i okrenuo se. »Htjela sam dijete s njim«, započela je. »Bili smo skupa deset godina i nikad ništa jer on nije želio dijete. Ali na tom pu­ tovanju dogodilo se nešto zbog čega se predomislio.« »Smeta mi svjetlo, možeš ga ugasiti?« Zaboljelo ju je koliko je nezainteresiran, no ugasila je lampu i sklupčala se iza njegovih leđa. »Želiš li ti djecu, Mikaele?« upitala ga je. Uzeo je njezinu ruku i prebacio je preko sebe. »Hm… možda ne baš sad.« Sjetila se što bi joj Lasse uvijek odgovorio. Deset godina je govorio »ne baš sad«. No u New Yorku je promijenio mišljenje. Bila je uvjerena da misli ozbiljno, iako je sve bilo nekako drukčije kad su se vratili kući. Na ono što se dogodilo poslije nije htjela misliti. Ljudi se

155

tako promijene da se čini kao da se u svakom čovjeku krije nekoliko verzija jedne osobe. S Lasseom se zbližila, on je nju odabrao. A s druge strane, postojao je jedan drugi Lasse koji ju je gurao od sebe. To su zapravo osnove psihologije, pomislila je. Bez obzira na to, bilo ju je strah. »Je li tebe nečega strah, Mikaele?« upitala je tiho. »Ima li nešto što te posebno straši?« Nije odgovorio i shvatila je da je zaspao. Neko je vrijeme ležala budna i razmišljala o Mikaelu. Što je uopće u njemu vidjela? Zgodan je. Sličan Lasseu. Bio joj je zanimljiv unatoč tomu ili baš zato što je bio običan. Imao je klasično malograđansko podrijetlo. Odrastao je u Saltsjöbadenu s mamom, tatom i mlađom sestrom. U udobnom i sigurnom okružju. Novca mu nije manjkalo. Školovao se, igrao nogomet i krenuo tatinim stopama. Sve kako treba. Njegov otac oduzeo si je život netom prije nego što su se njih dvoje upoznali, a Mikael nikad o tome nije želio razgovarati. Kad god bi ona to spomenula, on bi izašao iz sobe. Tatina smrt bila mu je bolna rana. Shvaćala je da su bili jako bliski. Njegovu majku i sestru susrela je samo jedanput. Zaspala je njemu iza leđa. U pola četiri probudila se oblivena znojem. Već treću noć zaredom sanjala je Sijeru Leone i bila previše izmučena da bi mogla ponovno zaspati. Mikael je čvrsto spavao pored nje pa se polako iskrala iz kreveta da ga ne probudi. Njemu je smetalo kad ona puši u stanu, no uključila je strop­ ni ventilator u kuhinji, sjela i zapalila cigaretu. Mislila je na Sijeru Leone i pitala se je li pogriješila kad je otkazala davanje stručnog mišljenja o onoj knjizi. Bio bi to pametniji i sigurniji način da apsolvira ono što je ondje proživjela, nego što se sastala oči u oči s dječjim vojnikom Samuelom Baijem. sadašnjost

Sijera Leone za nju je po mnogo čemu bila razočaranje. S djecom kojoj je htjela poboljšati život nije se nikad uspjela zbližiti. Sjeća se njihovih bezizražajnih lica i averzije prema humanitarcima. Ubrzo je shvatila da je ona za njih stranac. Odrasla, bijela strankinja koja ih je vjerojatno više plašila nego što im je pomagala. Djeca su je gađala kamenjem. Izgubili su povjerenje u odrasle. Nikada se nije osjećala tako bespomoćnom. A sada je doživjela neuspjeh i sa Samuelom Baijem. Razočaranje, pomislila je. Ako je Sijera Leone bila razočaranje, i njezin život sada, sedam godina poslije, bio je jednako veliko razočaranje. Napravila je nekoliko sendviča, popila čašu soka i razmišljala o Lasseu i Mikaelu. Lasse ju je iznevjerio. Hoće li je i Mikael razočarati? Bilo im je tako dobro u početku. Jesu li se počeli udaljavati jedno od drugog i prije nego što su se doista zbližili? Između njezina poslovnog i privatnog života zapravo nije bilo nikakve razlike. Različita lica su se stapala. Lasse. Samuel Bai. Mikael. Tyra Mäkelä. Karl Lundström. Svi oko nje bili su stranci. Izmicali su joj iz ruku, izmicali njezinoj kontroli. Sjela je pokraj štednjaka, zapalila novu cigaretu i gledala kako ventilator raznosi dim. Dohvatila je maleni diktafon sa stola. Bilo je jako kasno i trebala je pokušati zaspati, ali nije odoljela iskušenju pa je uključila diktafon. … uvijek se bojao visina, no jako se želio voziti na panoramskom kotaču u zabavnom parku. Da nije bilo njega, ne bi se to nikada dogodilo i govorio bi skanskim dijalektom, odrastao i naučio vezati žnirance. Zar je to bilo tako teško upamtiti? No bio je vraški razmažen i cijelo je vrijeme tjerao svoju volju. Sofia je osjetila da tone. Prije nego što je utonula u san, misli su joj navirale nesputano.

157

Vrata

su se otvorila i plavokosa žena mu je došla. I ona je bila gola, i prvi put je vidio razodjevenu ženu. Čak ni svoju majku nije vidio takvu. Zažmirio je. Sklupčala se pored njega i ležala šutke. Mirisala mu je kosu i milovala ga po prsima. Nije mu bila prava majka, ali ona ga je odabrala. Ugledala ga je i sa smiješkom ga primila za ruku. Nikada ga nitko nije tako milovao i nikada se prije nije osjećao tako sigurnim. Drugi su uvijek sumnjali u njega. Nije im bilo stalo, samo su ga stalno pritiskali i iskušavali njegove sposobnosti. Ali ova plavokosa žena nije sumnjala. Opet je zažmirio i pustio je da čini s njim što želi. madrac je bio vlažan nakon njihovih aktivnosti. Nekoliko dana nisu činili ništa nego samo ležali u krevetu i spavali. Kad je bio nesiguran što ona želi od njega, pažljivo bi mu pokazala na što misli. Iako mu je to sve bilo novo, brzo je učio i s vremenom je postajao sve spretniji. Najteže mu je bilo naučiti kako se služiti onim predmetom koji je nalikovao na pandžu. Često ga je preslabo povlačio pa mu je ona morala pokazati kako da je grebe da poteče krv. Ako je grebao jako, počela bi stenjati, ali nije ga zbog toga korila pa je shvatio kako je bolje da grebe što grublje iako mu nije zapravo bilo jasno zašto. Možda je to zato što je ona anđeo pa ne osjeća bol. V r ata

strop i zidovi, pod i madrac, škripavi stiropor pod njegovim nogama i sobica s tušem i toaletom. Sve je to bilo njegovo. Dane je provodio dižući utege, vježbajući trbušnjake i vozeći sobni bicikl koji mu je postavila u kut sobe. U toaletu je bio maleni ormarić. Bio je pun ulja i krema kojima ga je svake večeri mazala. Neka od tih ulja i krema imala su intenzivan miris, no od njih bi nestajao umor nakon vježbe. Druga su pak mirisala predivno, a od njih mu je koža bila glatka i gipka. Gledao se u ogledalo, napeo mišiće i nasmiješio se. ta soba bila je kao minijaturna preslika zemlje u koju je došao. Tiha, sigurna i čista. Sjetio se što je veliki kineski filozof rekao o ljudskoj sposobnosti stjecanja znanja. Čujem i zaboravim, vidim i sjetim se, učinim i shvatim. Riječi su bile suvišne. Trebao ju je samo gledati i naučiti što ona želi da on čini. A kad to bude činio, shvatit će. U sobi je vladala tišina. Kad god bi on nešto pokušao reći, ona bi mu stavila ruku na usta i ušutkala ga, a kada bi ona njemu nešto htjela reći, činila je to uz kratko, prigušeno mumljanje i znakovnim jezikom. Nakon nekog vremena, on više nije izustio ni riječ. Primijetio je koliko je zadovoljna kad ga gleda. Kad bi položio glavu na njezina koljena, a ona ga milovala po kratko ošišanoj kosi, osjećao je mir u sebi. Pjevušenjem ispod glasa pokazivao joj je koliko uživa. U sobi je bilo sigurno. Promatrao ju je i učio se, ponavljao ono što je htjela da čini i s vremenom je prestao razmišljati u obliku riječi i rečenica te je sva iskustva povezivao s tjelesnim čuvstvima. Sreća je postala osjećaj topline u trbuhu, a nemir napetost u vratnim mišićima.

159

U sobi je bilo čisto. Samo je činio i shvaćao. Čiste emocije. Nikad nije rekao ni riječi. Kad se htio izraziti, činio je to u slikama. Postat će samo tijelo i ništa više. Riječi su besmislene. Riječima nije mjesto u mislima. No riječi su bile u umu i nije si mogao pomoći. Gao, pomislio je. Zovem se Gao Lian.

V r ata

Sjedište policije, Kronoberg

Nakon razgovora sa Sofijom Zetterlund, Jeanette Kihlberg osjećala se rezignirano. Znala je da će biti teško ishoditi nalog. Bila je sigurna da će von Kwist biti tvrdoglav. A tvrdoglava je bila i ta Sofia Zetterlund. Jeanette se nije sviđala njezina hladnoća. Bila je previše racionalna i hladnokrvna. Rječ je o dvoje ubijenih ljudi, pa zašto onda ne želi pomoći ako može? Je li to sve samo zbog profesionalnog ponosa i obveze čuvanja tajne? Osjećala se kao da tapka u mraku. Tijekom prijepodneva ona i Hurtig bezuspješno su pokušavali doći do Ulrike Wendin, djevojke koja je prije sedam godina optužila Karla Lundströma za silovanje i napad. Njezin broj iz telefonskog imenika bio je isključen, a kad su došli na adresu na kojoj je prijavljena u Hammarbyhöjdenu, nitko im nije otvorio. Jeanette se nadala da će djevojka pronaći poruku koju su joj ostavili u kasliću i javiti im se čim stigne kući. Ali telefon nije zazvonio. Ovaj slučaj bio je pravi Sizifov posao. Osjećala je da joj je potrebna hitna promjena. Treba nove izazove. Ako napreduje unutar policijskih redova, to znači da će se baviti uredskim i administrativnim poslovima. No je li to željela? Dok je čitala internu obavijest da se organizira trotjedni tečaj o policijskom ispitivanju djece, začulo se kucanje na vratima. U kancelariju su ušli Hurtig i Åhlund. »Idemo na pivo. Hoćeš s nama?«

161

Pogledala je na sat. Pola pet. Åkeov je red da pripremi večeru. Makaroni i mesne okruglice pred TV-om. Tišina i osjećaj da je dosada jedino što ih trenutno povezuje. Promjena, pomislila je. Zgužvala je obavijest i bacila je u koš. Tri tjedna u školskoj klupi. »Ne mogu. Možda drugi put«, rekla je i sjetila se da je samoj sebi obećala pristati kad je pozovu. Hurtig je kimnuo i nasmiješio se. »Dobro, vidimo se sutra. Nemoj se ubiti od posla.« Izašao je i zatvorio vrata. Prije nego što se spremila krenuti kući, donijela je odluku. Nazvala je Johana i dogovorili su se da on prespava kod Davida, a ona je rezervirala dvije ulaznice za kino za ranu projekciju. Nije to bila bogzna kako velika promjena, ali ipak je bio pokušaj da malo živne sivu svakodnevicu. Prvo kino, onda večera. Možda i pivo. Åke je zvučao razdraženo kad se javio. »Što radiš«, pitala ga je. »Isto kao i uvijek u ovo doba. A ti?« »Spremam se kući, ali mogli bismo se naći u gradu.« »Johan će uskoro stići, a ja upravo…« »Johan će spavati kod Davida«, prekinula ga je. »Pa dobro. Gdje ćemo se naći?« »Ispred robne kuće Söderhallarna u šest i petnaest.« Završili su razgovor i Jeanette je ubacila mobitel u džep jak­ne. Nadala se da će ga razveseliti, ali zvučao je rezervirano. Na kraju krajeva, bio je to samo odlazak u kino. Ali mogao je pokazati bar malo entuzijazma, pomislila je i isključila računalo. Jeanette je prošla pored stuba gradskog centra Medborgarhuseta i spomenika ubijenoj ministrici Anni Lindh te ugledala Åkea. Doimao se vrlo odlučan pa je stala i promatrala ga. Dvadeset godina zajedno. Dva desetljeća. Prišla mu je. »Zaokruženo, sedam tisuća«, rekla je i nasmiješila se. »Molim?« Åke je bio zbunjen. sadašnjost

»Vjerojatno i malo duže. Nikad mi nije išlo računanje.« »O čemu ti to?« »Zajedno smo otprilike sedam tisuća dana. Kužiš? Dvadeset godina.« »Aha…«

163

Indira

Jedinstvena studija o ljudskom poniženju, najduži film snimljen mobitelom, nije bio baš najbolji film koji je Jeanette gledala, ali zasigurno nije bio ni toliko loš kao što je tvrdio Åke. »Trebala si me poslušati«, šapnuo joj je Åke u uho. »Trebali smo gledati Indianu Jonesa. Ovo je uzalud bačenih dvjesto kruna.« Jeanette je odmahnula glavom i ustala iz sjedala u kinu. Šutke su izašli iz kina, nastavili gore prema Medborgarplatsenu i u ulicu Götgatan. »Jesi gladan?« pitala ga je. »Ili bi radije da odemo nekamo na pivo?« »Malo sam gladan«, rekao je gledajući ravno pred sebe. »Što bi ti htjela?« Jeanette je postajala frustrirana. Njezina je inicijativa bila da idu u kino, predložila je da odu na pivo ili možda večeru, a on je bio nezainteresiran i ravnodušan. »Pa ne znam. Možda da odemo kući. Sigurno si mrtav umoran nakon svega što si danas radio«, rekla je ironično. »Pa i jesam«, rekao je. »Skroz sam zgažen.« Jeanette je zastala i povukla ga za jaknu. »Prestani. Samo sam se šalila. Naravno da idemo na večeru. Možemo u Indiru na Bondegatanu.« »Da, da.« Pogledao ju je. »Malo klope neće škoditi.« Jeanette je to zvučalo kao da se on žrtvuje. Bio je prisiljen provesti još koji sat u njezinom društvu. Indijski restoran bio je krcat i morali su čekati deset minuta da se stol oslobodi, što je još više iznerviralo Åkea. Kad su napokon dobili stol u podrumskom dijelu restorana, bio je vidno ljutit. sadašnjost

Pitala se kad su zadnji put jeli indijsku hranu. Prije pet godina? Kad su zadnji put uopće bili u restoranu? Možda prije dvije godine. Prije nego što se Johan rodio, sredinom devedesetih, u središtu grada otvorilo se mnogo indijskih restorana, a ona i Åke imali su neko vrijeme naviku barem jednom tjedno jesti u indijskom restoranu. Naručili su svatko po jedno pivo Kingfisher, a vrlo brzo su im poslužili i hranu. Jeanette je naručila običan palak paneer 7, a Åke je odabrao piletinu s čilijem. Brzo su ih poslužili pa je odmah postao bolje volje. Ili je to možda bilo zbog piva. Već je trusio drugo. »Ukusno je«, rekla je Jeanette između zalogaja. »Ali uvijek sam kukavica.« »Da, uvijek naručuješ jedno te isto«, rekao je Åke. Uvijek jedno te isto? Jeanette je znala da je baš on uvijek bio predvidiv. Uvijek bi naručio prezačinjeno jelo, objašnjavao joj zašto treba jesti začinjenu hranu, a objed bi završio tako da bi njemu bilo zlo i tražio bi da idu kući. »Svaki put jedeš isto«, nastavio je. »Zašto ne bi kušala nešto novo?« »Kao što rekoh, kukavica sam. A kakvo je ovo tvoje?« Åke se nacerio. »Ljuto je. Hoćeš malo?« »Vrlo rado.« Jeanette je uzela pola žličice i to joj je bilo previše. Morala je isprati grlo pivom i vodom. »Kako ovo možeš jesti?« nasmijala se. »Živa vatra.« Navrle su joj suze na oči i obrisala se salvetom. A njegov odgovor zvučao je kao déjà vu. »Kao prvo, zdravo je. Ljuta hrana ubija bakterije u želucu i potiče na znojenje. Pokreće se rashladni mehanizam organizma. Zato ljudi u zemljama s toplom klimom jedu ljuto. A kao drugo, baš te pukne. Od ljute hrane ti endorfini divljaju u mozgu kao da si napušen.« 7

Indijsko jelo od špinata, sira i curryja.

165

»I kao treće, skroz je mačo«, nadodala je ona. Znala je da će se naceriti i složiti s njom. »Zdravo i mačo.« Nasmiješio se. Pogledala je u njegov tanjur. Već je bio pri kraju s jelom. Još malo pa će mu pozliti. Past će u čili-komu, kako je on to nazivao. Naručili su svako po još jedno pivo, i primijetila je da on već pomalo zuji. Od ljute hrane zacrvenio se u licu i znojio se. Ali nije se predao dok nije počistio tanjur. Konobarima je rekao da je bilo ukusno, no da bi volio da je bilo malo ljuće. A onda je i njima ponovio sve ono o ljutoj hrani, a oni su kimali u znak slaganja. Jeanette je shvatila da joj dosađuje. Pokušala je skrenuti razgovor na neku drugu temu, no njega to nije interesiralo i shvatila je da i ona njemu dosađuje. Nakon jednog sata Jeanette je postalo jasno da razgovaraju samo o hrani i da je to bila repriza razgovora koji su vodili barem deset puta prije nekih petnaest godina. Učmalost, pomislila je i pogledala Åkea. Naručio je još jedno pivo, a posljednjih petnaest minuta nije prestajao prčkati po mobitelu. Svake dvije minute otpio bi nekoliko većih gutljaja, svakih pet bi pogledao na sat. Tu i tamo je mobitel zavibrirao. »S kim se dopisuješ?« Pogledao ju je. »Ovaj… Radi se o jednom novom umjetničkom projektu. Pregovaram.« Jeanette se zainteresirala. Zar se napokon nešto događa? »O čemu se radi? Kaži mi.« Otpio je još gutljaj piva. »Samo malo… da odgovorim na poruku.« Opet tišina. Vidjela je da je postao blijed. Stavio je mobitel na stol, prekrio usta rukom i zacvilio. »Da nemaš možda Gastal?« Pogled mu je bio prazan. »Imaš žgaravicu?« Bezuspješno se pokušao nasmiješiti. »Ma ne, samo trebam nešto da neutralizira čili.« sadašnjost

»Nažalost, ne«, rekla je Jeanette. »Nemam Gastal. Ali možemo pitati konobare. Ako ništa drugo, mogu ti dati žličicu sode bikarbone.« Samo se htjela našaliti, no on to očito nije shvatio. »Ma vraga«, rekao je. »Idem u WC. Ti dotle plati da možemo ići.« Ustao je i odjurio u zahod. Jeanette je već znala da će mu dugo trebati, a kad se vrati, predložit će da kući idu taksijem. Platila je i čekala. Novi umjetnički projekt, razmišljala je. Tko zna s kim to pregovara. Vratio se za stol nakon dvadeset minuta sa suznim očima i samosažalnim izrazom lica. Nije sjeo, samo je uzeo jaknu sa stolca. »Jesi platila?« »Jesam. Kako ti je?« Odjenuo je jaknu i nije ništa odgovorio. »Jesi zvala taksi?« »Nisam, mislila sam da ćemo metroom.« »Ma nema šanse. Moram kući što prije. Imam grčeve u trbuhu.« S čili-komom večer je završila. Dok su stajali pred restoranom, Jeanette ga je opet pitala o tom umjetničkom projektu. Okolišao je i promrmljao da od toga vjerojatno neće biti ništa. »Rekao si večeras da si mrtav umoran.« Jeanette je zaustavila slobodan taksi. »Jesi li slikao?« Uzdahnuo je. Činilo se kao da će povratiti. Četiri velika piva u malo više od sat vremena, pomislila je Jeanette. I još ono jelo. Samo još fali da se ispovraća po taksiju. »Nisam«, rekao je konačno. Taksist je lagano potrubio da ih podsjeti kako taksimetar otkucava. »Izvukao sam neke stare slike koje kanim doraditi.« »Aha, baš super…« Jeanette se sjetila koliko je puta Åke već dorađivao stare slike. Svaki put bi na kraju zaključio da ih je pogoršao ili bi ih jednostavno uništio.

167

Otvorio je vrata taksija. »Koliko naplaćujete do Gamla Ens­ kedea?« »Taksimetar je uključen«, rekao je taksist. »Negdje dvjesto-tristo kruna.« Jeanette je sjela naprijed. Shvatila je da će je ova večer skupo stajati. A koja korist od svega? razmišljala je dok se Åke zavalio na stražnje sjedalo. Okrenula se taksistu. »Znate gdje je to? Reći ću vam gdje trebate skrenuti kad dođemo blizu.« Pogledao ju je i nabrao čelo. »Vi ste mi odnekud poznati.« Jeanette je dobro pamtila lica i nakon nekoliko sekundi sjetila se odakle ga poznaje. Bio je to njezin kolega iz razreda iz osnovne škole. Oči i nos bili su mu gotovo isti kao prije, usta su još bila donekle slična, jedino mu usne više nisu bile onako pune. Činilo joj se kao da se dječje lice skrilo ispod slojeva sala i obješene kože i nije uspjela suzdržati smijeh. »Isuse… Magnuse? Jesi li to ti?!« I on se nasmijao i prešao rukom preko gotovo posve ćelave glave kao da je htio sakriti trag koji su ostavile godine. Sjećala se da je imao dugu, kovrčavu kosu. Bila je smeđecrvene boje, a sada je imao tek mali crveni čuperak navrh tjemena. »Nettice?« Kimnula je. Već je dugo nitko nije tako oslovio. Isključio je taksimetar. »Nek’ bude sto pedeset jer smo stari prijatelji.« Nasmiješio joj se i krenuo. Stari prijatelji, pomislila je. Bio je razredni grubijan. Jedanput ju je čak i udario. Na satu tjelesnog u sedmom razredu. Bio je tip kakvog su se ljudi klonili. Ali Jeanette mu se nije htjela sklanjati. Pogledala ga je i pretpostavila da i on misli isto što i ona. »Pa…« rekao je dok su se vozili Ringvägenom prema Skanstullu. »Čime se baviš?« »Policajka sam.« Nasmijao se i okrenuo prema njoj. »Uf, da ga opet uključim onda?« Kucnuo je po taksimetru. »Bez brige.« sadašnjost

Stali su na crvenom kod Ringena. Pružio je ruku i pozdravio Åkea na stražnjem sjedalu, koji je izgledao jako loše. »U braku ste?« Pitanje je bilo upućeno oboma, no Åke je samo okrenuo glavu i sklupčao se na stražnjem sjedalu. »Aha«, odgovorila je Jeanette. Upalilo se zeleno i auto je opet krenuo. »A ti?« »Neženja. Taksist…« Vozili su se po mostu Skanstullsbronu. »Moram ti reći da me ne iznenađuje što si postala policajka.« »Je li? A zašto?« »Pa skroz je jasno.« Pogledao ju je znakovito. »I u razredu si bila policajka. Imala si stav o svemu. Kad sad razmišljam, bila si zbilja žestoka.« Žestoka? Jeanette se i ne sjeća koliko je puta plakala kao mala. U njihovoj je školi bila nekolicina nasilnika, a on je bio jedan od njih. Pa iako se ona sasvim dobro nosila s njima, uvijek ju je mučilo to što drugi moraju trpjeti. »Hoću reći«, nadodao je. »Bilo nas je nekoliko koji smo bili stoka. Sjećaš se onog dečka s naočalama? I one šutljive cure?« »Aha. Fredrik i Ann-Christine.« Itekako ih se dobro sjećala. »E, baš oni. Njih smo stalno maltretirali, ali ti nam nisi nikad dala mira. Stalno si nam bila za vratom… Nije čudo da si postala murjakinja. I stari ti je bio murjak, ne?« Opet se nasmijao. »Prebrzo voziš«, rekla je Jeanette hladno. Usporio je i prestao se smiješiti. »Oprosti«, rekao je. »Malo sam se zanio.« Jeanette se prisjetila koliko je puta morala intervenirati kad su nekoga maltretirali. A oni bi joj se potom cerili i rugali se. Sad ju je slušao bez pogovora. Åke je ostatak večeri proveo u bauljanju od kreveta do zahoda. Nešto prije ponoći činilo se da je zaspao. Jeanette je sjedila u naslonjaču u dnevnom boravku i gledala neki bezvezni film o američkim policajcima koji love teroriste. Bilo joj je dosadno pa je otvorila bocu vina.

169

Kako predvidivo, pomislila je. Dijelom se to odnosilo na film, a dobrim dijelom i na njezin odnos s Åkeom. Je li ona predvidiva? Vjerojatno. Palak paneer. Razredna murjakinja već u osnovnoj.

sadašnjost

Prošlost

Jedina je cura koja radi ondje preko ljeta. I petnaest dečki koji cijelo vrijeme izazivaju jedan drugoga, a laboratorij nije baš velik, osobito zato što su svi unutra jer stalno pada kiša. Kartaju magarca da bi odredili koji će od njih ići s Vranovitom u drugu sobu.

Velika livada ispod stare vojarne u Polacksbackenu puna je vrtuljaka, igara i štandova. Sredina je kolovoza i putujući lunapark ostaje u Uppsali tjedan dana. Ona će pokazati Martinu taj dio grada dok njegovi roditelji idu na večeru u centar. Martin je dražestan i odlično raspoložen, a primijetila je da mu je od svega najdraže što je sam s njom. Nakon svih ljeta koja su proveli zajedno, ona mu je postala najbolja prijateljica i uvijek bi njoj došao kad je htio razgovarati o nečem važnom. Na primjer, kad je bio tužan ili kad je htio učiniti nešto uzbudljivo, nešto zabranjeno. Tijekom ljetnog polugodišta toliko joj je nedostajao, da je nekoliko puta tjedno sjedala na autobus i posjećivala ga u njegovoj kući u Bergsbrunni. Nedostajala su joj njihova ljeta provedena skupa, igre i tajne. Nije bilo isto kad su ondje bili i njegovi roditelji, jer su stalno htjeli odlučivati o svemu, a nisu imali dovoljno znanja ni mašte da shvate što Martin doista želi i treba. Vjerojatno će im ovo ljeto biti posljednje koje provode

171

zajedno, jer je Martinovom tati ponuđen dobro plaćen posao dolje u Skåneu. Obitelj će se odseliti početkom kolovoza, a mama je već rekla da su Martinu pronašli dadilju koja će se dobro i odgovorno brinuti o njemu. Victoria je obećala naći se s njegovim roditeljima u osam pored panoramskog kotača s kojega će Martin moći vidjeti kilometre prostrane uppsalske ravnice. S vrha kotača vidi se čak do njihove kuće u Bergsbrunni. Čitavo poslijepodne Martin je bio oduševljen zato što će se na panoramskom kotaču popeti u visine. Gdje god se nalazili u tom kraju, odasvud možete vidjeti taj veliki kotač s košarama za vožnju na visini od gotovo trideset metara. Ona se ne veseli vožnji kotačem, jer ne samo što će to biti kraj te večeri, nego je to možda i posljednje što će njih dvoje činiti zajedno. Poslije više neće biti ničega. Nije htjela da i odrasli budu ondje. Zato je predložila da se odmah provozaju na panoramskom kotaču, a onda će se voziti još jednom kada dođu mama i tata. Tako će im moći pokazivati prstom različita mjesta i prije nego što ih oni primijete. Njemu se ideja jako svidjela, a prije nego što su stali u red za vožnju kotačem kupili su gazirane sokove. Zavrtjelo im se u glavi kad su stali ispod kotača i pogledali gore. Nevjerojatno je visok. Obgrlila ga je i pitala je li ga strah. »Malčice«, rekao je, no vidjelo se po njemu da to nije istina. Prošla mu je rukom po kosi i pogledala ga u oči. »Nije to ništa strašno, Martine«, rekla je trudeći se zvučati uvjerljivo. »Ja sam s tobom i ne prijeti ti nikakva opasnost.« Nasmiješio joj se i grčevito je primio za ruku kad su sjeli u košaru. Novi putnici su se ukrcavali i polako se njihova košara dizala sve više i više, a Martinov je stisak oko njezine ruke postajao sve snažniji. Kad se košara nagnula, a oni ostali Prošlost

visjeti na trenutak gotovo na samom vrhu dok su se dolje ukrcavali posljednji putnici, rekao je da više ne želi biti ondje. »Želim dolje.« »Ali Martine«, pokušala ga je razuvjeriti. »Kad budemo na samom vrhu, moći ćeš vidjeti svoju kuću u Bergsbrunni. Zar ne bi to htio?« Pokazivala mu je rukom krajolik oko njih kao što je to činila kad mu je pokazivala šumu. »Pogledaj ono ondje«, rekla je. »Ono je mol, a ono tamo je tvornica.« No Martin nije htio gledati. »Molim te… možemo li sići?« rekao je očajnički. Nije ga shvaćala. Pa on je mislio da je to dobra ideja i udavio ju je koliko je mljeo o tom panoramskom kotaču. A sad se više nije htio voziti. Dobila je želju da ga dobrano protrese, no pustilo ju je kad je vidjela da je počeo plakati. Kad se kotač zavrtio, pogledao ju je i obrisao suze rukavom. Kod trećeg okretaja, kao da je netko odnio njegov strah i probudila se znatiželja od pogleda koji je pucao pred njima. »Ti si najbolji na svijetu«, prošaptala mu je u uho. Na­ smijali su se i zagrlili. Tijekom vožnje vidjeli su mnoga poznata mjesta. Vidjeli su igralište i brdo na kojem su se zimi sanjkali. Ali nisu vidjeli Martinovu kuću u Bergsbrunni jer ju je zakrila šuma u Sävji. Iza vojarne u Polacksbackenu vidjeli su se rijeka Fyrisån, most Kungsängsbron i pročistač otpadnih voda. Duž rijeke kroz stabla nazire se niz brodova-kuća. Na jednome molu kupaju se neka djeca, a njihov smijeh dopire čak do košare u kojoj sjede Martin i Victoria. »I ja bih se kupao«, rekao je. Martinovi roditelji neće doći još četrdeset pet minuta, a rijeka nije daleko. No zahladilo je, a oni nisu imali kupaće kostime. A njoj je i poznato koliko zna smrdjeti dolje kraj rijeke ako vjetar puhne iz krivog smjera i sa sobom donose slatkast i zagušljiv vonj prljavštine i izmeta iz obližnjeg pročistača otpadnih voda.

173

No on je bio uporan. Samo se htio kupati. A budući da je ova večer za njih bila posebna, popustila je bez previše protivljenja. Kad je vožnja kotačem završila, jedva je čekao da stignu do rijeke. Napustili su vrevu lunaparka, obišli vojarnu i spustili se stazom preko strme padine do rijeke Fyrisån. Na molu na kojem su se maloprije kupala djeca sada nije bilo nikoga, tek je jedan ručnik koji je netko zaboravio bio prebačen preko ograde. Brodovi-kuće ljuljaju se mračni i prazni na tamnoj površini vode. Ona je odlučno stupila na mol, sagnula se i provjerila kakva je voda. Poslije neće moći shvatiti kako ga je mogla izgubiti. Samo je nestao iznenada. Dozivala ga je. Očajnički ga je tražila u grmlju i šašu na obali. Pala je i raskrvarila se na oštrom kamenju, no Martinu nije bilo ni traga ni glasa. Otrčala je natrag do mola, no voda je mirovala. Baš ništa. Ništa se nije pomaknulo. Činilo joj se kao da je zatvorena u gustom balonu kroz koji ne dopiru zvukovi ni utjecaji vanjskog svijeta. Kad je shvatila da ga ne može pronaći, otrčala je posrćući natrag do lunaparka i tumarala izgubljeno između štandova s pivom i vrtuljaka da bi na kraju sjela nasred puta na kojem je vla­dala velika gužva. Noge i stopala prolaznika, miris kokica koji izaziva mučninu. Blještava svjetla svih boja. Ima osjećaj da je netko naudio Martinu. Počinje plakati. Kada su je pronašli Martinovi roditelji, nije uopće reagirala. Plakala je beskrajno i neutješno i pomokrila se po sebi. »Martina nema«, ponavljala je. Čula je kako Martinov tata zove bolničara Hitne pomoći i osjetila kako ju je netko zaogrnuo dekom. Netko ju je primio za ramena i polegnuo. Prošlost

U početku se nisu previše zabrinuli zbog Martina, jer lunapark nije bio prevelik, a ovdje je bilo dovoljno ljudi koji su se mogli pobrinuti za izgubljeno dijete. Ali nakon nekih pola sata potrage, u njegove se roditelje počeo uvlačiti nemir. Martinu nije bilo ni traga u lunaparku i njegov tata odlučio je pozvati policiju. Počela je temeljita pretraga područja oko lunaparka. Te večeri Martina nisu pronašli. Tek idući dan kad su počeli pretraživati rijeku, pronašli su njegovo tijelo. Prema ozljedama zaključili su da se utopio, vjerojatno nakon što je udario glavom o kamen. Pozornost su privlačile duboke porezotine na tijelu, koje su vjerojatno nastale iste noći. Zaključili su da su te ozljede nastale od propelera motornog čamca. Victoriju su zaprimili na nekoliko dana na promatranje u Sveučilišnu bolnicu. Prvi dan nije prozborila ni riječ i liječnici su zaključili da je u teškom stanju šoka. Tek ju je drugi dan policija mogla ispitati, no onda je doživjela napadaj histerije koji je trajao najmanje dvadeset minuta. Policajcu koji ju je ispitivao rekla je da je Martin nestao nakon vožnje na panoramskom kotaču, a nju je uhvatila panika jer ga nije mogla pronaći. Trećeg dana u bolnici Victoria se probudila usred noći. Osjećala je da je netko promatra, a u sobi je zaudaralo. Kad su joj se oči priviknule na tamu, vidjela je da u sobi nema nikoga, ali nije se mogla osloboditi osjećaja da je netko promatra. I osjećala je taj odvratni smrad izmeta. Polako je ustala iz kreveta i izašla iz sobe na hodnik. Na hodniku je gorjelo svjetlo, ali bilo je posve tiho. Osvrnula se oko sebe ne bi li pronašla razlog svoje nelagode. A onda ga je ugledala. Ugledala je trepereće crveno svjetlo. Ta spoznaja bila je tako brutalna da ju je ostavila bez daha. »Prestanite!« vrisnula je. »Nemate me pravo snimati!«

175

Čula je korake koji su joj se približavali sa svih strana. Znala je. Potajice su je nadzirali, pratili su i snimali svaki njezin pokret, bilježili svaku njezinu riječ. Možda su je pratili cijeli život. Kako je bila tako glupa da već prije nije posumnjala? Istovremeno su se pojavila tri bolničara. »Što se događa?« pitao ju je jedan, a druga dvojica su je uhvatila za ruke. »Gonite se!« vrisnula je. »Pustite me i prekinite s tim svojim predstavama! Nisam ništa učinila!« Bolničari je nisu pustili, a kad se počela opirati, zgrabili su je još čvršće. »Polako, smiri se«, rekao je jedan od njih. Čula je kako joj zavjerenički govore iza leđa. Njihova je urota bila toliko očita da je bila smiješna. »Prestanite govoriti u tim vražjim šiframa i došaptavati se!« vrisnula je. »Kažite mi što se događa. I uzalud vam sve, nisam ja ništa učinila. Nisam ja razmazala govno po pro­ zoru!« »Znamo da nisi«, rekao je jedan od njih. Pokušavaju je smiriti. Lažu joj u facu, a ona nema koga dozvati upomoć. U njihovoj je vlasti. »Dosta!« viknula je kada je vidjela da jedan od njih priprema špricu. »Pustite mi ruke!« Potom je zapala u dubok san. Odmarala se. Ujutro joj je došao psihijatar. Pitao ju je kako se osjeća. »Kako to mislite?« pitala ga je. »Pa nisam ja ništa kriva.« Psihijatar joj je objasnio da je krivnja koju je osjećala zbog Martinove smrti prouzročila halucinacije. Psihozu, paranoju i post­traumatski stres. Victoria je mirno i šutke slušala što joj je govorio, no u njoj se stvarao nijem i snažan otpor, poput oluje koja se diže.

Prošlost

Kuhinja

je bila uređena kao jednostavna obdukcijska sala. Na policama u smočnici nisu stajale tegle i hrana, već boce glicerina, kalijeva acetata i brojne druge kemikalije. Na sudoperu čistom kao u ljekarni stajale su razne alatke. Sjekira, pila, različita kliješta, kombinirke i papagajke. Na ručniku su bili složeni manji instrumenti. Skalpel, pinceta, igla i konac te duga šipka s kukom na jednom kraju. Kad je završila, umotala je tijelo u čisto bijelo platno. Teglicu s odrezanim genitalijama pospremila je među ostale posude u kuhinjski element. Napudrala mu je lice i pažljivo ga našminkala olovkom i svijetlim ružem. Na kraju je obrijala sve one kovrčave dlačice s tijela, jer je otkrila da se od formalina tijelo donekle ukruti, a koža nabubri. Bez dlaka koža će biti glatkija. Kad je završila sa svime, dječak je izgledao kao da je živ. Kao da spava.

177

Danvikstull

Tijelo trećeg dječaka pronađeno je pored kuglane ispod Danvikstulla i, prema stručnjacima, bilo je ispravno balzamirano. Jeanette Kihlberg bila je sva jadna. Ne samo zato što su izgubili utakmicu protiv Gröndala, nego i zato što je umjesto kući pod tuš morala na novo poprište ubojstva. Znojna i odjevena u nogometni dres stigla je na mjesto gdje je pronađena žrtva. Pozdravila je Schwarza i Åhlunda te otišla do Hurtiga koji je stajao i pušio pored ograđenog prostora. »Kako je prošla utakmica?« pitao je Åhlund. »Popušile smo 3:2. Pogrešno je dosuđen jedanaesterac protiv nas, zabile smo si autogol i vratarica je potrgala križni ligament.« »Da, da. Uvijek sam ja lijepo govorio«, ubacio se Schwarz i nacerio se. »Nije nogomet za cure. Uvijek imate problema s koljenima. Jednostavno niste građene za to.« Osjetila je srdžbu, ali nije se imala snage opet prepirati. Od kolega je slušala uvijek istu priču kad je bila riječ o ženskom igranju nogometa. No bilo joj je neobično što mlad čovjek kao što je Schwarz ima tako zastarjele stavove. »Da vidimo. Što imamo ovdje? Znamo li tko je žrtva?« »Nemamo pojma«, rekao je Hurtig. »Ali bojim se da strahovito sliči na dva prijašnja slučaja. Dječak je balzamiran i doima se kao da je živ, osim što je malo bljeđi. Netko ga je polegnuo na ručnik pa je izgledalo kao da se sunča.« Åhlund je pokazao prema šumarku pored kuglane. »Još nešto?« »Andrić kaže da je moguće da je tijelo ovdje ležalo nekoliko sadašnjost

dana«, odgovorio je Hurtig. »Meni to ipak zvuči malo vjerojatno. Ležao je tu na otvorenom, a barem bi meni bilo čudno da vidim nekoga kako leži na ručniku po noći.« »Možda nitko nije prolazio ovuda sinoć.« »Možda, ali svejedno…« Jeanette Kihlberg obavila je ono što se od nje očekivalo i zamolila Ivu Andrića da joj se javi čim završi nalaz obdukcije. Htjela je da joj on sve ispriča u četiri oka i rekla mu da je može nazvati u bilo koje doba dana. Åhlund i Schwarz dobili su naredbu da ostanu i čekaju prve rezultate forenzičke analize. Dva sata nakon što je stigla na mjesto zločina, Jeanette je sjela u auto i krenula kući. Tek sad je počela osjećati umor nakon utakmice. Dok je vozila kružnim tokom na Sickli, nazvala je Dennisa Billinga. »Bok, Jeanette je. Jesi zauzet?« Načelnik policije zvučao je zadihano. »Baš idem kući. Kako stojimo?« Skrenula je prema mostu koji vodi u Hammarbyhöjden. »Ah, još jedan mrtav dječak. Kako stoje stvari s Lund­ strömom i von Kwistom?« »Nažalost, von Kwist se i dalje protivi tome da ispitamo Lundströma. Trenutno ne mogu bogzna što oko toga učiniti.« »A zašto se on toliko joguni? Zar mu je Lundström stari kompić ili što?« »Polako, Jeanette. I ti i ja znamo da je von Kwist jako sposoban…« »Ma vraga jest!« »Tako je kako je. Sad moram prekinuti. Razgovarat ćemo sutra.« Dennis Billing je poklopio. Kad je skrenula desno prema Enskedevägenu i nakon kružnog toga stala na semaforu, zazvonio joj je mobitel. »Ovdje Jeanette Kihlberg.« »Ovaj… Dobar dan, ja sam Ulrika. Tražili ste me.«

179

Glasić je bio nježan. Jeanette je shvatila da je zove Ulrika Wendin. »Ulrika? Baš dobro da ste se javili.« »Što ste trebali?« »Karl Lundström«, rekla je Jeanette. Nastao je muk s druge strane. »Dobro«, rekla je djevojka nakon kraće šutnje. »Što s njim?« »Htjela bih razgovarati s vama o tome što vam je učinio jer se nadam da biste mi mogli pomoći.« »Kvragu…« Ulrika je uzdahnula. »Ne znam usudim li se opet prolaziti sve to.« »Razumijem da vam je to mučno, no radi se o nečem važnom. Možete nam pomoći ako nam kažete što znate. Ako ga osude za ovo za što je optužen, i vi ćete dobiti zadovoljštinu.« »Za što je optužen?« »Sve ću vam reći sutra ako se pristanete sastati sa mnom. Mogu li doći k vama?« Opet je nastao muk i Jeanette je nekoliko sekundi slušala kako ta djevojka teško diše. »Može… Kad ćete doći?«

sadašnjost

Zavod za patologiju

Već je prošla ponoć kad je tijelo dopremljeno u obdukcijsku salu i Ivo Andrić shvatio je da će mu trebati pomoć. Još na mjestu zločina utvrdio je da je zločin izveo netko vješt i stručan. Sasvim slučajno ispalo je da je jedan noćni čistač na patologiji bio Ukrajinac koji je studirao medicinu na Sveučilištu u Harkovu. Čim je ugledao truplo, rekao je da ga podsjeća na Lenjina. Ivo Andrić zamolio ga je da mu objasni, a ovaj mu je rekao da se sjeća kako je neki profesor imenom Vorobjov dobio 1920-ih zadatak da balzamira Lenjinovo tijelo. Ivo Andrić otišao je u drugu sobu, spojio laptop na internet i potražio podatke o tome. Tjedan dana nakon Lenjinove smrti, tijelo je počelo pokazivati prve znakove raspadanja. Koža je požutjela i potamnila, pojavile su se mrlje i gljivice. Zadatak da pokuša očuvati tijelo dobio je profesor Vorobjov s Odsjeka za anatomiju Sveučilišta u Harkovu. Ivo Andrić zadivljeno je čitao opisani postupak. Prvo su uklo­nili unutarnje organe, oprali truplo octenom kiselinom i premazali meko tkivo formaldehidom. Nakon nekoliko dana intenzivnog rada, položili su Lenjinovo tijelo u stakleno korito i prelili ga mješavinom vode i raznih otopina, među kojima su bili glicerin i kalijev acetat. Ivo Andrić vratio se u obdukcijsku salu i odmah shvatio da je onaj tko je balzamirao dječaka činio to prema bilješkama Vorobjeva. Njegova pretpostavka da je balzamiranje obavio netko stručan možda je bila preuranjena. Bilo je dosta da je taj netko imao pristup internetu.

181

A s obzirom na to da se vjerojatno radilo o istom počinitelju kao i u prethodna dva slučaja, kojem su bili dostupni razni anestetici, očito mu nije bio problem doći ni do kemikalija za balzamiranje. Ovom dječaku bilo je između dvanaest i petnaest godina. Ozljede su bile identične kao i kod prethodne dvojice dječaka. Stotine masnica, ubodi igle i rane na leđima. Kao što je i očekivao, i ovom su dječaku bile odstranjene genitalije. Jednako oštrim nožem i jednako precizno. Ivo Andrić odlučio je napraviti gipsani odljev dječakovih zubi, koji su za divno čudo bilo netaknuti, i poslati ih na sudsku odontologiju na identifikaciju. Bilo je već pola tri u noći i dvoumio se treba li nazvati Jeanette Kihlberg i reći joj što je otkrio. Uostalom, ona je inzistirala da je zove u bilo koje doba. Netko je počinio već tri ubojstva i vjerojatno neće na tom stati. Dok je tipkao njezin broj, postalo mu je hladno.

sadašnjost

Gamla Enskede

Nakon razgovora s Ivom Andrićem Jeanette je bilo teško ponovno zaspati. Nije pomoglo ni Åkeovo hrkanje, iako je taj problem znala riješiti. Gurnula bi ga, a on bi se mrmljajući okrenuo postrance. U pola pet Jeanette se više nije dalo ležati i prevrtati u krevetu, pa je tiho otišla u kuhinju i skuhala si kavu. Dok se kava kuhala, sišla je u podrum i stavila rublje na pranje. Napravila si je nekoliko sendviča i sa šalicom kave izašla u dvorište. Prije nego što je sjela, otišla je do kućnog prilaza i iz poštanskog sandučića uzela novine. Naravno da je glavna vijest bila pronalazak mrtvog dječaka kod Danvkistulla i Jeanette se osjećala kao da je progonjena. S druge strane ulice, kraj susjedova poštanskog sandučića stajala su ostavljena dječja kolica. Jutarnje sunce probilo se kroz živicu pa je rukom zaštitila lice od jarkog svjetla kako bi vidjela što se zbiva. Nešto se pomaklo u grmlju. Neki mladić pojurio je u punom trku niz ulicu zakapčajući šlic hlača, a Jeanette je shvatila da se on to upravo popišao na njezinu živicu. Otišao je do onih dječjih kolica, izvadio novine i stavio ih u sandučić. Zatim je otišao do sljedeće kuće. Dječja kolica, pomislila je, a tada joj je sinulo.

183

Sjedište policije, Kronoberg

Kad je došla na posao, Jeanette je prvo nazvala distributera novina. »Dobar dan, ovdje Jeanette Kihlberg iz stockholmske policije. Trebam informaciju tko je raznosio novine u okolici Učiteljske akademije devetog svibnja ujutro.« Telefonistica je zvučala nervozno. »Dobro… provjerit ću. A o čemu je riječ?« »O ubojstvu.« Dok je Jeanette čekala da joj se jave iz novinske distribucije, pozvala je Hurtiga u svoju kancelariju. »Jesi li znao da se neki raznosači novina služe dječjim kolicima umjesto kolicima prikvačenim za bicikl?« pitala je Hurtiga kada je došao i sjeo nasuprot nje. »Ne, nisam znao. Zašto pitaš?« Pogledao ju je zbunjeno. »Sjećaš se da su pronašli tragove dječjih kolica na Thorilds­ planu?« »Jasno.« »A tko to hoda gradom rano ujutro?« Hurtig se nasmiješio i kimnuo. »Raznosači novina…« »Uskoro će zvoniti telefon«, rekla je Jeanette. »Možeš se ti javiti.« Sjedili su u tišini možda jednu minutu, a onda je telefon zazvonio. Jeanette je uključila zvučnik. »Jens Hurtig, stockholmska policija.« Djevojka iz tvrtke za distribuciju novina se predstavila. »Ma­ loprije sam razgovarala s policajkom koju je zanimalo tko je razno­ sio novine u zapadnom Kungsholmenu devetog svibnja.« »Točno.« sadašnjost

Jeanette je vidjela da je Hurtig kimao glavom. »Zove se Martin Thelin, ali ne radi više za nas.« »Imate li broj na koji ga možemo dobiti?« »Imamo njegov broj mobitela.« Zapisao je broj i pitao telefonisticu ima li osobne podatke tog raznosača novina. »Imam njegove podatke. Trebate ih?« »Da, molim.« Hurtig je zapisao matični broj Martina Thelina i završio raz­ govor. »Dakle, što misliš?« pitao je Jeanette. »Imamo li sumnjivca?« »Ili to ili je svjedok. Lako je moguće da je vozio truplo u dječjim kolicima, zar ne?« Jeanette je kimnula. »Ili je možda Martin Thelin pronašao tijelo na Thorildsplanu dok je raznosio novine i nazvao 112.« Rekla je Åhlundu da istraži Thelina. Dala mu je njegov broj mobitela. »A sad brzo na posao«, nastavila je. »Recite mi tko vam je najsumnjiviji.« »Karl Lundström«, odgovorio je Hurtig kao iz topa. »Aha«, odvratila je. »A zašto?« Činilo se da to Hurtiga zabavlja. »Pedofil je. Zna kako se kupuju djeca iz trećeg svijeta. Smatra da je kastracija dobra ideja. Žena mu je zubarica pa ima pristup anesteticima.« »Slažem se«, rekla je Jeanette. »Usredotočit ćemo se na nje­ga. Jutros sam dobila dosje predistražnog postupka u slučaju Ulrike Wendin pa mislim da bismo ga trebali malo proučiti prije nego što odemo k njoj.«

185

Hammarbyhöjden

Djevojka koja im je otvorila vrata bila je sićušna i nije se doimala starijom od osamnaest godina. »Zdravo, ja sam Jeanette Kihlberg, a ovo je moj kolega Jens Hurtig.« Djevojka je svrnula pogled, kimnula glavom i otišla u malenu kuhinju. »Jeste li za kavu?« pitala je i sjela za stol. Jeanette se djevojka doimala nervoznom. »Ne treba, hvala. Nećemo se dugo zadržati.« Jeanette je sjela nasuprot djevojci, a Hurtig je ostao stajati kod vrata. »Na vratima vam piše drugo prezime«, rekla je Jeanette. »Ma da, unajmila sam ovaj stan preko posrednika.« »Znam kako je. Stockholm je pravi užas. Nemoguće je pronaći stan ako nisi milijunaš.« Jeanette se nasmiješila. Djevojka se više nije doimala uplašenom i uzvratila joj je osmijehom. »Ulrika, prijeći ću odmah na stvar da nas što prije skinete s vrata.« Ulrika Wendin kimnula je i nervozno lupkala prstom po stolnjaku. Jeanette je ukratko ispričala Ulriki o kakvoj se optužnici protiv Karla Lundströma radi i činilo se da se djevojka malo opustila kad je shvatila da postoje dovoljno čvrsti dokazi protiv tog pedofila i da će završiti iza rešetaka. »Prije sedam godina optužili ste Karla Lundströma za silovanje. Vaš slučaj se može ponovno pokrenuti i mislim da imate dobre izglede za pobjedu.« sadašnjost

»Pobjedu?« Ulrika Wendin slegnula je ramenima. »Ne želim to opet proživljavati…« »Hoćete li mi reći što se dogodilo?« Djevojka je šutke sjedila i gledala u stolnjak, a Jeanette joj je promatrala lice. Na licu joj je vidjela strah i nesigurnost. »Ne znam odakle početi…« »Najbolje otpočetka«, rekla je Jeanette. »Ja i…« počela je. »Ja i prijateljica javile smo se na oglas s interneta…« Ulrika Wendin zašutjela je i pogledala Hurtiga. Jeanette je shvatila da Ulriku smeta njegova nazočnost pa mu je gestom pokazala da bi bilo najbolje da ode iz prostorije. »U početku je to bila zafrkancija«, nastavila je kad je Hurtig izašao u hodnik, »no ubrzo smo shvatile da tako možemo zaraditi novac. Davatelj oglasa želio je spavati s dvije djevojke. Zaradile bismo pet tisuća…« Jeanette je vidjela koliko joj je teško o tome pričati. »U redu. I što je onda bilo?« Ulrika Wendin i dalje je gledala u stol. »Bila sam u to doba živa koma… Napile smo se i odlučile sastati s njim. Došao je autom po nas.« »Karl Lundström?« »Da.« »U redu. Nastavi.« »Otišli smo u neku birtiju. Plaćao nam je pića, no moja frendica je zbrisala. Naljutio se, ali ja sam obećala da ću otići s njim u pola cijene…« Jeanette je vidjela da ju je sram. Nastavila je slabašnim glasom. »Zavrtjelo mi se u glavi, a on me odveo do auta. Izgubila sam svijest. Probudila sam se u hotelskoj sobi.« Jeanette je bilo jasno da ju je drogirao. »Ne znaš u kojem hotelu?« Ulrika Wendin sada je prvi put pogledala Jeanette u oči. »Ne.«

187

U početku je Ulrikina priča bila nesigurna i nepovezana, no ipak je prešla na stvar. Ispričala je da je bila prisiljena na seks s trojicom muškaraca, a Karl Lundström je stajao sa strane i snimao. Na kraju ju je silovao i on. »Kako znaš da je to bio Karl Lundström?« »Nisam znala tko je on dok ga jednom prilikom nisam vidjela u novinama.« »Tada si ga prijavila?« »Da.« »I prepoznala si ga na prepoznavanju sumnjivaca?« Ulrika Wendin doimala se iscrpljeno. »Jesam, no imao je alibi.« »Je li moguće da si se prevarila?« Iz djevojčinih očiju sijevnuo je prijezir. »Nema mrtve šanse. To je bio on.« Ulrika Wendin uzdahnula je i opet se odsutno zagledala u stol. Jeanette je kimnula. »Vjerujem ti.«

sadašnjost

Kärrtorp

Kad su Jeanette i Hurtig izašli iz djevojčina stana na parkiralište, Hurtig je prvi put otvorio usta otkako su došli. »I, što misliš?« pitao je. Jeanette je otključala auto i otvorila vrata. »Mislim da će von Kwist morati ponovno otvoriti njezin slučaj. Sve drugo bilo bi povreda radne dužnosti.« »A što je s našim slučajem?« »Upitno je.« Sjeli su i Jeanette je upalila auto. »Upitno?« Hurtig se nasmijao. Jeanette se počešala po glavi. »Jebiga, to je bilo prije sedam godina. Bila je pijana i drogirana. A uostalom, nema baš previše sličnosti sa zločinom koji istražujemo.« Baš kad je usporila prije križanja, zazvonio joj je mobitel. Ma tko je sad? pitala se. Zvao je Åhlund. »Gdje ste?« pitao je. »U Hammarbyhöjdenu, baš se vozimo prema gradu«, odgovorila je Jeanette. »Onda se bolje vratite natrag. Raznosač novina Martin Thelin živi u Kärrtorpu.« Bivši raznosač novina Martin Thelin doimao se mamuran kad je otvorio vrata odjeven u crnu trenirku i raskopčanu košulju. Bio je neobrijan i zaležane kose, a zadah iz njegovih usta ubio bi slona. »O čemu se radi?« Martin Thelin se nakašljao, a Jeanette se učinilo da će povratiti pa se pomaknula korak unatrag.

189

»Možemo li ući?« Hurtig je izvadio policijsku značku i pokazao prema stanu. »Naravno, samo je malo nered.« Martin Thelin je slegnuo ramenima i pustio ih unutra. Jeanette se iznenadila što je on tako indiferentan prema policijskom posjetu, no pretpostavila je da je znao kako će mu kad-tad policija pokucati na vrata. Stan je smrdio po prolivenom pivu i ustajalom smeću i Jeanette se trudila disati samo na usta. Thelin ih je odveo u boravak, sjeo u jedini naslonjač i pokazao Jeanette i Hurtigu neka sjednu na kauč. »Smijem li otvoriti prozor?« Jeanette se ogledala oko sebe, a kad je teško mamurni muškarac kimnuo, otišla je širom otvoriti prozor i potom sjela pokraj Hurtiga. »Recite nam što se dogodilo na Thorildsplanu.« Jeanette je izvadila blok za bilješke. »Znamo da ste bili ondje.« »Dobro razmislite«, nadodao je Hurtig. »Zanimaju nas svi detalji.« Martin Thelin njihao se naprijed-natrag i Jeanette je bilo jasno da pokušava natjerati svoj od alkohola ishlapjeli mozak da se sjeti. »Znate, ni to jutro nisam bio skroz trijezan«, započeo je, izvukao kutiju cigareta i uzeo jednu. »Cugao sam cijelu večer prije toga, i to do sitnih sati…« »Ali išli ste odraditi svoju smjenu?« Jeanette je zapisala u blokić. »Tako je. A kad mi se razbistrilo u glavi, stao sam pored stanice metroa da se popišam i onda sam ugledao plastičnu vreću.« Iako nije bio trijezan, njegov iskaz bio je detaljan i koherentan. Otišao je u grmlje lijevo od pothodnika koji vodi do stanice metroa, popišao se i potom ugledao crnu vreću za smeće. Otvorio je vreću i šokirao se kad je ugledao što je u njoj. Sav zbunjen, vratio se na pločnik, pokupio dječja kolica u kojima je vozio novine i brzo preko parka otišao do ulice Rå­lambsvägen. sadašnjost

Pokraj nebodera Dagens Nyhetera nazvao je 112. I to je bilo to. Ništa drugo nije vidio. Hurtig je pozorno promatrao tog muškarca. »Imamo vas pravo privesti jer nam se niste sami došli javiti. No ako pođete s nama u postaju i date uzorak sline na analizu, progledat ćemo vam kroz prste.« »Uzorak sline?« »Da, kako bismo izuzeli vaš DNK iz tragova s mjesta zlo­ čina«, pojasnila mu je Jeanette. »Na plastičnoj vreći bilo je mokraće.«

191

Plastična podna obloga

škripala je dok se onaj drugi vrpoljio u snu. Taj dječak je jako dugo spavao. Gao je izbrojio da je prošlo već dvanaest sati jer je naučio da se sat koji se slabašno čuo iz daljine oglasi svakih sat vremena. Sat se opet oglasio i on se pitao je li to sat neke crkve. Razmišljao je u riječima, iako to nije htio. Marija, mislio je. Petar, Jakov, Magdalena. Gao Lian. Iz Wuhana. Čuo je da se ovaj drugi probudio. u tami je taj drugi dječak zvučao još glasnije. Plač, zveckanje lancem, stenjanje i kukanje na nekom nepoznatom jeziku. Gao nije bio na lancu. Imao je slobodu da s tim drugim čini što ga volja. Možda se ona vrati ako on nešto učini tom dječaku? Nedostajala mu je, a nije znao zašto ne dolazi. Primijetio je da onaj drugi stalno pipa u mraku kao da nešto traži. I povremeno bi uzviknuo nešto na nekom čudnom jeziku. Zvučalo je kao da kaže: Čto, čto, čto. Htio je da tog dječaka nestane. Gao ga je mrzio i zbog njegove se nazočnosti u sobi osjećao usamljenim. Napokon je došla. Bio je tako dugo u mraku da su ga oči boljele kad se upalilo svjetlo. Onaj drugi počeo je vrištati, plakati i ritati se. Kad je potom na svjetlu ugledao Gaa, smirio se i prostrijelio ga pogledom punim mržnje. Možda je samo bio ljubomoran što Gao nije bio na lancu? Plastična podna obloga

Plavokosa žena ušla je u sobu i prišla Gau sa zdjelom u rukama. Spustila je zdjelu vruće juhe na pod, poljubila ga u čelo i prošla mu prstima kroz kosu, a on je razmišljao koliko je volio njezinu blizinu. Ubrzo se vratila s još jednom zdjelom koju je dala onom drugom. On je počeo halapljivo jesti, a Gao je čekao dok ne zatvori vrata i dok se svjetlo opet ne ugasi. Nije htio da ona vidi koliko je bio gladan. Nakon sat vremena opet se vratila. Na ramenu je nosila torbu, a u ruci joj je bio nekakav crni predmet sličan velikom kukcu kornjašu. strop je obasjavala svjetlost munja kad je onaj drugi dječak umro. Gao se više nije osjećao usamljen; mogao se slobodno kretati sobom i nije se više morao kriti pred tim drugim. I ona mu je sada češće dolazila, što je također bilo dobro. Ne jedno mu se ipak nije sviđalo. Počele su ga boljeti noge. Nokti na nogama postali su mu predugački i urastali su u meso pa mu je svaki korak bio bolan. Jedne noći dok je spavao, došla mu je, a da on nije primijetio. Kad se probudio, ruke su mu bile iza leđa, a noge čvrsto svezane. Zajahala ga je i vidio je samo sjenu njezinih leđa. Napokon je shvatio što je kanila. Samo mu je jedan čovjek dosada to činio, u sirotištu u blizini Wuhana gdje je odrastao. Puno puta ga je taj starac s ožiljkom ganjao po hodnicima. Starac bi ga uvijek uhvatio i potom izvukao nož. Uhvatio bi Gaa za no­ ge toliko čvrsto da bi ovaj počeo plakati, izvukao nož iz drvene futrole i počeo se smijati tako da su mu se vidjela krezuba usta. Nije bilo lijepo što mu je ona, koju je toliko volio, takvo što činila. Naposljetku je odvezala uže i dala mu hranu i piće. Odbio je taknuti hranu, a kad joj je dosadilo da ga miluje po čelu i kad je otišla iz sobe, on je još dugo ležao budan i razmišljao o tome što mu je učinila.

193

U tim trenucima ju je mrzio i nije više htio biti ondje. Zašto mu je naudila kad joj je on jasno dao do znanja da to ne želi. Nikad to prije nije činila i nije se dobro osjećao zbog toga. No malo poslije kad mu je opet došla, primijetio je da je plakala. Osjetio je i da ga noge više ne bole i vidio da ne krvare kao što su krvarile uvijek kad mu je starac rezao nokte. Tada je prvi put progovorio pred njom. »Gao«, rekao je. »Gao Lian…«

Plastična podna obloga

Gamla Enskede

Sunce je izašlo prije nekoliko sati i rosa s travnjaka je isparila. Jeanette Kihlberg gledala je kroz prozor kuhinje i bilo joj je jasno da će dan biti topao. Nije bilo vjetra i slamnati krov s druge strane ceste već se pušio od vrućine. Raznosač novina prolazio je s dječjim kolicima pored grmlja. Martin Thelin, pomislila je. Baš kao i Jimmie Furugård, i on je imao vrlo čvrst alibi. Furugård je bio na tajnoj vojnoj misiju u Sudanu, dok je Thelin bio u centru za odvikavanje. Proveo je šest mjeseci u Hälsinglandu. Hurtig je dvaput provjerio je li možda išao na dopust. Bilo je sigurno da Thelin nije umiješan. Bilo je pola osam. Sjedila je sama za stolom i doručkovala. Johan je još bio u krevetu i čulo se da vrlo glasno diše. Nije znala gdje je Åke. Nije se vratio još od sinoć iz lumpanja s nekim kompićem. Nije došao kući i nije se javljao na mobitel kad ga je prije pola sata nazvala. Otkud mu lova za birtiju kad smo švorc? zapitala se. Od pet tisuća koje je posudila od tate dvije je dala Åkeu. Frendovi me časte, uvijek joj je govorio, no ona je dobro znala kakav je on nakon nekoliko čaša. Raspištoljio bi se i plaćao runde svima. Åke je bio galantan s njihovim zajedničkim novcem. Ne, to je bio njezin novac koji je posudila od tate i moralo joj je ostati dovoljno da ima što dati i Johanu. Åke i ona praktički se nisu vidjeli nekoliko dana i razmišljala je o onom nesretnom posjetu kinu i večeri poslije. Njih su dvoje postali toliko različiti. Do promjene nije došlo preko noći; ona im se polako pri-

195

kradala, i nije joj bilo jasno kad ih je sustigla. Prije pet godina, prije dvije ili prije pola godine? Nije mogla odrediti. Znala je samo da joj fali komunikacija kakvu su nekad imali. Iako su u mnogočemu imali različita mišljenja, diskutirali su, razgovarali, bili znatiželjni i iznenađivali jedno drugo. No njihovi dijalozi polako su se pretvorili u dva tiha monologa. Posao i financije bile su im glavne teme razgovora, a čak ni o tome nisu pošteno razgovarali, makar im je bar to trebalo biti lako. Komunikacija je zamrla. Ona je osjećala da mu dosađuje, on je bio zlovoljan i nezainteresiran. Jeanette je popila zadnji gutljaj kave i sklonila šalicu sa stola. Potom je ušla u kupaonicu, oprala zube i stala pod tuš. Pitala se s kime uopće može komunicirati. S curama iz nogometne ekipe svakako. Ne baš uvijek, ali dovoljno često da su joj nedostajale kada bi prošlo dulje vrijeme između treninga i utakmica. S njima je mogla komunicirati. I to ne samo verbalno nego i fizički. Kroz igru, suradnju na terenu, čitanje pogleda i govora tijela. Instinktivna komunikacija u kolektivnom kretanju. Kad je dobro funkcioniralo, bilo je fantastično. Sve je išlo tako lako, kao samo od sebe. Deset-petnaest različitih osoba, s različitim mišljenjima, sklo­ nostima i uvjerenjima, pripadalo je jednoj zajednici. Jasno da se nisu sve međusobno slagale, no sa svima se moglo otvoreno razgovarati o svemu. Nije bilo važno jesu li se smijale, šalile ili prepirale. Dvije igračice mogle su biti prijateljice na terenu iako su bile posve različite kao osobe. Međutim, ni s jednom od njih nije se družila izvan terena. Poznavale su se godinama, išle su zajedno na fešte i na pivo, no nikada nijednu nije pozvala doma. A znala je i zašto. Jednostavno nije imala energije za to. Svu je energiju trošila na poslu jer je takav posao to od nje zahtijevao. Jeanette je izašla iz tuša, obrisala se i počela odijevati. Pogledala je na sat i shvatila da bi mogla zakasniti. sadašnjost

Izašla je iz kupaonice, otvorila vrata Johanove sobe i vidjela da on i dalje čvrsto spava. Vratila se u kuhinju i napisala mu kratku poruku. »Dobro jutro. Kasno ću doći kući. Jelo ti je u hladnjaku, samo ga moraš podgrijati. Uživaj. Voli te mama.« Vani je na suncu bilo gotovo trideset stupnjeva i bilo bi joj draže da je mogla s Johanom uživati negdje na plaži. Ali, bilo joj je jasno da još dugo neće moći na odmor. Ipak ne toliko dugo kao što je mislila.

197

Sjedište policije, Kronoberg

Pola sata kasnije u policijskoj postaji na Kungsholmenu Jeanette je vodila kratak i obeshrabrujući razgovor o tijeku istrage s Hurtigom, Åhlundom i Schwarzom. Tijekom prijepodneva Jeanette je saznala da treba nastaviti s istragom samo zato što bi loše izgledalo da slučaj tako brzo strpaju u ladicu. Za tri ubijena dječaka nikoga nije bilo briga. Jeanette je između redaka pročitala da je njezin posao nadalje samo prikupljati korisne informacije u slučaju da bude ubijen neki dječak koji bi bio nečiji i kojega bi netko tražio. Da pronađu ubijenog i izmrcvarenog švedskog dječaka čija bi rodbina preko medija optužila policiju da ne čini dovoljno. Jeanette je smatrala da za to ne postoji stvaran rizik jer je bila uvjerena da počinitelj vrlo promišljeno bira svoje žrtve. Okrutnost i način ubijanja navodio je na zaključak da se radi o jednom te istom ubojici. No ipak nije mogla biti sigurna. Katkada bi se slučajnosti poklopile i zavarale istragu. Odbacila je svaku sličnost sa slučajevima kada ljubomorni muž zadavi ženu ili kada pijana tučnjava završi smrću. Ti slučajevi nisu bili zanimljivi. Ovaj počinitelj nije se uklapao u profil običnih ljudi koji u afektu nekome oduzmu život. Ovdje se radilo o mučenju i sofisticiranom nasilju, a počinitelj je pritom imao pristup anestetiku i znao kako ga upotrijebiti. Žrtve su bile dječaci kojima bi počinitelj odstranio genitalije. Ako se ijedno ubojstvo može nazvati normalnim, ova su zasigurno bila baš suprotno. Hurtig je oprezno pokucao na vrata i ušao. Sjeo je u stolac i doimao se posve ravnodušnim. sadašnjost

»I? Što ćemo?« pitao je. »Pojma nemam«, odgovorila je kao da se njegova apatija prenijela i na nju. »Koliko vremena imamo? Pretpostavljam da nam ovo nije na vrhu liste prioriteta.« »Imamo nekoliko tjedana, no ako ubrzo nešto ne pronađemo, morat ćemo odložiti slučaj na stranu.« »Dobro. Predlažem da stupimo u kontakt s Interpolom i još jednom provjerimo prihvatne centre za azilante. Ako ni od toga ne bude ništa, idemo opet do mosta Centralbron. Odbijam povjerovati u to da djeca mogu samo tako nestati, a da ih nitko ne traži.« »Slažem se, no mislim da je u ovom slučaju baš suprotno«, rekla je Jeanette i pogledala Hurtiga u oči. »Kako to misliš?« »Ova djeca nisu nestala, ona su se samo odjednom poja­ vila.« Åke ju je nazvao u pola tri. Prvo nije shvatila što govori koliko je bio uzbuđen, no kad se smirio, uspjela je skopčati o čemu se radi. »Kužiš? Imam izložbu. To je jedna super galerija, a ona je već prodala tri moje slike.« Tko to ona? pitala se Jeanette »Nalazi se u centru, u Östermalmu. Ne mogu još doći k sebi.« »Åke, smiri se. Zašto mi to prije nisi rekao?« Zapravo joj je natuknuo da se nešto događa dok su bili na večeri poslije izlaska u kino, no ona je za to vrijeme razmišljala kako se on već gotovo dvadeset godina povlači po kući. Ona ga je uzdržavala i financirala njega i njegovo slikarstvo. A sad je pronašao galeriju koja će izlagati njegove slike, a da joj ništa nije rekao. Čula ga je kako diše u slušalicu, ali nije rekao ništa. »Åke?« Trgnuo se nakon nekoliko trenutaka. »Ja… ne znam. Odjednom mi je palo na pamet. Pročitao sam članak u Umjetničkoj

199

perspektivi i odlučio otići razgovarati s njom. Sve se slagalo s time što je napisala u članku. Isprva me bilo strah, no cijelo vrijeme znao sam da postupam ispravno. Bilo je krajnje vrijeme.« Dakle, zato sinoć nije došao kući, pomislila je Jeanette. »Åke, govoriš mi u zagonetkama. Kamo si to išao?« Objasnio joj je da je galeristicu jedne od najvećih umjetničkih galerija u Stockholmu posve oduševio njegov rad. Preko svojih veza uspjela je prodati tri njegove slike za gotovo četrdeset pet tisuća već prije otvaranja izložbe. Galeristica je očekivala da će zaraditi još barem četiri puta toliko, a obećala mu je još jednu izložbu u filijali njezine galerije u Kopenhagenu. »Kao da izlažem u Louisiani 8«, nasmijao se Åke. »Makar je to tek malena galerija u blizini Nyhavna.« Jeanette je preplavila neka toplina. Ali iako je bila sretna što se to napokon dogodilo, u želucu je imala neki grč kao da nešto nije u redu. Jesu li njegove slike samo njegove? Bezbrojne su noći probdjeli skupa i razgovarali o njegovim slikama. Najčešće bi se on na kraju rasplakao i rekao da to tako dalje ne ide, a ona bi ga tješila i uvjeravala da mora nastaviti dalje. Vje­rovala je u njega. Znala je da je nadaren, iako baš ona i nije bila autoritet na području umjetnosti. »Åke, neprestano me iznenađuješ. Ali za ovo si zaslužio na­ gradu.« Nije mogla suzdržati smijeh, iako je ustvari htjela pitati zašto je sve obavio u tajnosti, bez njezina znanja. Toliko su dugo čekali na to. »Bilo me strah da će se izjaloviti«, rekao je naposljetku. »Uvijek si mi bila potpora. Majku mu, pa živio sam na tvojoj grbači da bih se mogao baviti slikanjem. Bila si mi mecena. Jako cijenim sve što si za mene učinila.« 8

Muzej moderne umjetnosti sjeverno od Kopenhagena. sadašnjost

Jeanette nije znala što bi rekla. Mecena? Zar je tako na nju gledao? Je li ona bila njegov privatni bankomat? »I znaš što još? Znaš tko još ima izložbu u Kopenhagenu u isto vrijeme kad i ja? I to u istoj galeriji!« Proslovkao je: »D i e s e l — F r a n k« i glasno se nasmijao. »Adam Diesel-Frank! Moram sad prekinuti. Idem s Alexandrom dogovoriti još neke detalje. Vidimo se navečer!« Znači, zove se Alexandra. Prekinuli su razgovor i Jeanette je ostala sjediti šutke za stolom. Dvadeset godina nije poduzeo ništa da proda barem jednu sliku. A sad ih odjednom prodaje sve. Koliko je samo puta odbio kad mu je ona pronašla vezu u nekoj galeriji! Odbio je primiti galerista iz Göteborga. Rekao je da se »ne usuđuje«. Drugi put je bio »bolestan«, treći put nije imalo smisla jer su njegova djela »bezvrijedna«.

201

Gamla Enskede

Kad je Jeanette skrenula prema kućnom prilazu, morala je naglo zakočiti da se ne zabije u nepoznati auto koji je stajao parkiran pred ulazom u garažu. Na tablicama crvenog sportskog automobila pisalo je ime vlasnice. KOWALSKA je bilo ime galerije s kojom je Åke stupio u kontakt pa je Jeanette zaključila da je vlasnica auta sigurno Alexandra Kowalska. Otvorila je vrata i ušla u kuću. »Ima koga?« Nije bilo odgovora pa se popela stubama na kat. Začula je glasove i smijeh iz Åkeova ateljea. Pokucala je na vrata. Unutra je nastao muk, a ona je otvorila vrata. Na podu je ležalo nekoliko Åkeovih slika, a za stolom su sjedili on i nevjerojatno lijepa plavokosa žena od kojih četrdeset godina. Nosila je usku crnu haljinu i bila diskretno našminkana. To je očito Alexandra, pomislila je Jeanette. »Hoćeš nazdraviti s nama?« Åke je pokazao na bocu vina na stolu. »Idi si uzeti čašu«, dodao je kad je vidio da nema čaše za nju. Koji je sad ovo vrag? mislila je Jeanette gledajući u kruh, sir i masline na stolu. Alexandra se nasmijala i pogledala je. Jeanette se nije sviđao njezin smijeh. Zvučao je izvještačeno. »Da se nas dvije upoznamo?« Alexandra je znakovito podignula obrvu i ustala. Bila je visoka, viša od Jeanette. Prišla je Jeanette i pružila joj ruku. »Alex Kowalska«, rekla je, a Jeanette je po naglasku zaključila da nije iz Švedske. »Jeanette… Idem po čašu.« sadašnjost

Alexandra, ili Alex kako je više voljela da je zovu, zadržala se gotovo do ponoći, a onda je pozvala taksi. Åke je zaspao na kauču u boravku, a Jeanette je sjedila sama u kuhinji s čašom viskija. Jeanette nije trebalo dugo da shvati kako je Alex Kowalska manipulatorica. Nije se tu radilo samo o Åkeovim slikama. Alex je čitavu večer gledala u njega i davala mu komplimente Jeanette pred očima. Nekoliko puta Jeanette je diskretno pokušala Alex dati do znanja kako je vrijeme da ode kući. No ona se samo smiješila, a Åke je donosio bocu za bocom finog vina. Alex je obećala Åkeu još jednu izložbu. Imala je veze u Kra­kówu, odakle je bila podrijetlom. Ta žena je toliko govorila o uspjehu i proboju na tržištu da je Jeanette već u tom vidjela provokaciju. Govorila je u superlativima o Åkeovom slikarstvu i kovala velike planove za budućnost. A usto mu je dijelila komplimente. Alex je rekla Åkeu da se s njim predivno družiti, a kao umjetnika ga je smatrala bezobrazno nadarenim i uzbudljivim. Njegove oči su iskrene, intenzivne, inteligentne i tako dalje. Usto mu je rekla da ima lijepa zapešća, a kad ih Åke uz osmijeh promotrio, prešla je prstima po venama na njegovu zapešću i rekla da su takve vene odlika umjetnika. Jeanette je većina toga što je Alex izgovorila bilo patetično, no Åkea je očigledno ponio ushit od silnih komplimenata. Ta žena je zmija, mislila je Jeanette i razmišljala o tom koliko će Åke biti očajan kad se njegove nade ne ostvare. Ugasila je svjetlo u kuhinji i otišla u boravak probuditi Åkea, koji je hrkao. Nikako ga nije uspjela prenuti iz sna pa je na kraju otišla sama u krevet. Jeanette je loše spavala; imala je noćne more, a kad se probudila, bila je potištena. Pokrivač joj je bio mokar od znoja, no nije imala želje ustati. Ipak, nije mogla ni ostati ležati. Kako bi bilo lijepo imati običan posao, pomislila je. Posao na kojem bez problema možeš javiti da si bolestan i uzeti slobodan dan. Posao na kojem te netko može zamijeniti, a obveze se mogu odgoditi na dan ili dva.

203

Uspravila se u krevetu, zadrhtala i gurnula pokrivač na stranu. Ni sama nije znala kako se našla na nogama. Njezino tijelo refleksno je donijelo odluku. Poručilo joj je da preuzme odgovornost. Obavi svoju dužnost i ne odustaj. Istuširala se, odjenula i otišla u kuhinju, gdje je Johan doručkovao. Osjećaj bezvoljnosti ju je napustio i bila je spremna za novi radni dan. »Već si ustao? Pa tek je osam.« Nalila je vodu u kuhalo za kavu. »Nisam mogao spavati. Večeras imamo utakmicu.« Prelistao je novine, došao do sportskih stranica i počeo čitati. »Je li neka važna utakmica?« Jeanette je izvadila šalicu i tanjurić i stavila ih na stol te iz hladnjaka uzela mlijeko i šlag. Johan nije odgovorio. Jeanette je nalila kavu u šalicu, sjela njemu nasuprot i ponovila pitanje. »Utakmica kupa«, promumljao je ne skidajući pogled s no­ vina. Jeanette se opet osjetila nemoćnom zbog toga što ništa nije znala. Nije pojma imala kako njezino dijete provodi dane. Sjetila se i da cijelo polugodište nije bila na roditeljskom u školi, nego samo na kraju školske godine. »S kim igrate? Kakav je to kup?« »Prestani!« Odložio je novine i ustao. »Ionako te ne zanima.« »Daj, Johane. Naravno da me zanima, samo imam jako puno posla…« Zastala je i razmislila. Zar su jadne isprike bile jedino što je imala? Bilo ju je sram. »Igramo protiv Djurgårdena.« Uzeo je svoj tanjur i stavio ga u sudoper. »Večeras se igra finale. Mislim da će tata doći na utakmicu.« Izašao je u hodnik. »Sigurno dobivate«, viknula je za njim. »Djurgården je šuga.« Nije ništa odgovorio, samo je otišao u sobu i zatvorio vrata. Kad je već bila na odlasku, čula je Åkea kako se miče na sadašnjost

kauču. Ušla je u boravak. Sjedio je i trljao se po obrazu. Kosa mu je bila raščupana, a oči krvave. »Odoh ja«, rekla je. »Ne znam kad ću doći kući. Možda kasno navečer.« »Dobro.« Pogledao ju je, a iz njegova umornog pogleda Jeanette je bilo jasno da ga uopće nije bilo briga hoće li ona doći kući ili ne. »Ne zaboravi da Johan navečer ima utakmicu. Volio bi da dođeš.« »Vidjet ćemo.« Ustao je. »Otići ću ako stignem, ali nije sigurno. Moram s Alex urediti katalog za izložbu, a to može potrajati. Ali mogla bi ti otići.« Ironično se nasmijao. »Ne pili. Znaš da ne mogu.« Okrenula se, izašla u hodnik i krenula prema izlaznim vratima. Cipele i čizme bile su nabacane na hrpi punoj blata i prašine. Nezainteresiran je, pomislila je. Beskoristan i samoživ. »Nazvat ću te poslije da čujem kako je prošlo.« Otvorila je vrata, izašla van i zalupila ih prije nego što je stigao odgovoriti.

205

Sjedište policije, Kronoberg

Prema gradu se po običaju prometovalo otežano, no gužva je malo popustila nakon Gullmarsplana pa kad je parkirala i pogledala na sat, bilo je tek prošlo devet. Odlučila je radni započeti dugom šetnjom oko Kungsholmena da bi očistila glavu od privatnih misli i zamijenila ih onima vezanim uz posao. Kad je ušla u svoj ured, za njezinim je stolom sjedio Hurtig i čekao je. »Lijepo, kasni se«, nacerio se. »Zašto sjediš tu?« Pokazala mu je neka se premjesti na drugi stolac. »Ispravi me ako griješim, Jeanette«, počeo je. »No trenutačno ne stojimo baš dobro.« Jeanette je kimnula. »Što želiš reći?« »Bio sam slobodan i malo pregledao stare slučajeve ekstremnog nasilja…« »Dobro, i?« Jeanette je osjetila neku tjeskobu jer je znala da je Hurtig ne bi gnjavio da nije nešto pronašao. »Slučajno sam naišao na ovo.« Pružio joj je smeđi fascikl. Na fasciklu je pisalo »Bengt Bergman. Istraga završena.« Otvorila je fascikl u kojem je bilo dvadesetak araka ispisanih pisaćim strojem. »Reci mi što si o njemu otkrio pa ću proučiti ako mi se učini zanimljivo.« Zatvorila je fascikl. »Zanimljivo je, itekako zanimljivo. Bengt Bergman bio je dosad sedam puta na ispitivanju u policiji, posljednji put prošli ponedjeljak.« »U ponedjeljak? Zašto?« sadašnjost

»Žena imenom Tatjana Ahatova optužila ga je za silovanje. Prostitutka je i ima…« Zastao je. »Jebiga, nije mi zato postalo sumnjivo nego zbog brutalnosti. A kad sam usporedio s drugim optužbama, sve su bile iste.« »Isto nasilje?« »Da. Te su djevojke bile teško pretučene, neke su bičevane remenom, a sve su bile analno silovane nekim predmetom, vjerojatno bocom.« »Pretpostavljam da nije osuđen ni za što samo zato što nije u registru silovatelja.« »Točno. Nije bilo dovoljno dokaza, a žrtve su uglavnom bile prostitutke. Bila je njihova riječ protiv njegove, a ako sam dobro vidio, u svim slučajevima mu je supruga potvrdila alibi.« »Misliš da bismo ga ipak trebali privesti?« Hurtig se nasmijao i Jeanette je shvatila da je najbolje sačuvao za kraj. »U dva slučaja bio je prijavljen zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Djevojčice i dječaka. Radilo se o bratu i sestri iz Eritreje. I tu je bilo tragova nasilja…« Jeanette je uzela fascikl sa stola i prolistala materijale. »Ti bokca, Hurtig. Imam sreće što radim s tobom. Pogledaj ovo… to je to!« Izvadila je jedan podeblji spis i preletjela ga pogledom. »Lipanj 1999. Djevojčica od dvanaest i dječak od deset godina. Bru­talno silovani, tragovi bičevanja, seksualno zlostavljanje, djeca stranog podrijetla. Slučaj je odbačen na temelju… što piše? Izjave djece su se razlikovale pa su odbačene kao nevjerodostojne. I taj put mu je supruga pružila alibi. Teško ćemo mu prišiti ijedan od tih slučajeva. Treba nam nešto više.« Hurtig je već i na to mislio. »Možemo okušati sreću«, rekao je. »U spisima sam pronašao ime Bergmanove kćeri. Mogli bismo ispipati zna li ona što.« »Sad mi nije jasno. Što misliš da bi nam ona mogla reći?« »Što ja znam, možda ona nije toliko sklona pružati ocu alibi kao što mu ga pruža supruga. Istina da je to kockanje, ali katkad upali. Što kažeš?«

207

»Dobro. Ali ti ćeš je zvati.« Jeanette mu je pružila telefon. »Imaš njezin broj?« »Naravno«, rekao je Hurtig i razdraženo izvukao blokić s bilješkama i otipkao broj. »Imam samo broj mobitela, adresu nažalost ne znam.« Jeanette se nasmijala. »Znao si da ću pristati?« Hurtig se nasmiješio i šutke čekao da mu se netko javi. »Dobar dan… Trebam Victoriju Bergman. Jesam li dobio pravi broj?« Hurtig se doimao iznenađen. »Halo?« Namrštio se. »Poklopila je«, rekao je. Pogledali su jedno drugo. »Pričekat ćemo malo pa ću je ja pokušati nazvati.« Jeanette je ustala. »Možda će sa ženom htjeti razgovarati. Kako god, sad mi treba kava.« Izašli su na hodnik i otišli do čajne kuhinje. U trenutku dok je Jeanette vadila plastičnu čašu s vrućom kavom iz aparata, u prostoriju je ušao Schwarz, a za njim i Åhlund. »Jeste čuli?« Schwarz je popravio futrolu. »Čuli što?« Jeanette je odmahnula glavom. »Bila je pljačka zaštitarskog kombija na Söderu. U ulici Folkungagatan.« Jeanette se učinilo da se Schwarz nasmiješio. »Billing hoće da odemo onamo i pomognemo. Nedostaje im ljudi.« »Ajde dobro. Ako on tako kaže, onda idite.« Jeanette je slegnula ramenima. Njih dvojica su kimnula i požurila u hodnik. »Kao Lolek i Bolek su.« Hurtig se nasmijao. »Iskreno, mislim da je Schwarzu zabavnije ganjati pljačkaše nego ovdje prelistavati stare dosjee.« »A komu ne bi bilo?« Deset minuta poslije, Hurtig je opet otipkao broj i pružio slušalicu Jeanette, koja je pogledala na sat na računalu i zapisala: 10:22 h, ZVALA BERGMANOVU KĆER. Nakon tri zvučna signala, javila se žena. »Bergman.« Glas joj je bio dubok, gotovo kao muški. sadašnjost

»Victoria Bergman? Kći Bengta Bergmana?« »Da, ja sam.« »Dobar dan, ovdje Jeanette Kihlberg iz stockholmske policije.« »Recite, što trebate?« »Ovaj… Dobila sam vaš broj od odvjetnika vašeg oca. Zanima ga hoćete li moći biti svjedok obrane na suđenju koje mu predstoji?« Hurtig je kimnuo i nasmiješio se na tu njezinu laž. »Pametno«, prošaptao je. U slušalici je bio muk, a onda je žena progovorila. »Aha, i zato me zovete.« »Znam da vam je to neugodno, ali prema onome što su mi rekli, mogli biste imati informacije koje bi išle u korist vašem ocu. Znate li za što je optužen?« Hurtig je odmahivao glavom. »Ti nisi normalna!« Jeanette je na to odmahnula rukom i čula je kako je žena uzdahnula. »Žalim, ali nisam razgovarala ni s njim ni s mamom više od deset godina. Da budem iskrena, čudi me što on misli da bih htjela imati ikakve veze s njim.« Zbog takvog odgovora Jeanette je pomislila da je Hurtig ipak imao pravo. »Tako dakle. To se ne poklapa s onim što sam ja čula«, nastavila je lagati. »Kako god, ja tu ništa ne mogu. Ali ako vas zanima, mogu vam reći da je sto posto kriv. Osobito ako se radi o nečem što ima veze s visuljkom među njegovim nogama. Taj visuljak je gurao u mene od moje treće ili četvrte godine.« Od toliko izravnog odgovora Jeanette je ostala bez riječi pa se morala nakašljati. »Ako je istina to što kažete, zašto ga onda nikad niste optužili pred sudom?« Koji je sad ovo vrag? pitala se dok joj je Hurtig pokazivao palac gore i smiješio se trijumfalno.

209

»To ću zadržati za sebe. Nemate nikakvo pravo zivkati me i ispitivati o njemu. On je za mene mrtav.« »U redu, razumijem. Neću vas više uznemiravati.« To je bilo to i Jeanette je spustila slušalicu. Kakva je bila situacija? Što god da je očekivala kad je nazvala kćer Bengta Bergmana, nije bila spremna za ovo što je čula. Hurtig je sjedio šutke i čekao da ona nešto kaže. »Privest ćemo ga«, rekla je naposljetku. »Dobro.« Hurtig je ustao. »Hoćeš ga ti ispitati ili je moj?« »Ja ću, ali možeš promatrati ako želiš.« Kad je Hurtig izašao, zazvonio je telefon i Jeanette je vidjela da je zove šef. »Pa gdje si ti, kvragu?« Billing je zvučao uzrujan. »U svom uredu. Zašto?« »Čekamo te već više od petnaest minuta. Nisi valjda zaboravila na sastanak šefova?« Jeanette se uhvatila za glavu. »Ma ne, nikako. Evo me, stižem od­mah.« Spustila je slušalicu, brzo izašla u hodnik i dok je žurila prema konferencijskoj dvorani, postalo joj je jasno da će ovo biti dug dan.

sadašnjost

Gamla Enskede

Kad je Jeanette idući dan za doručkom otvorila novine, imala je razloga za sram već drugi put u kratkom vremenu. Na sportskim stranicama bila je slika Johanove momčadi. Hammarby je u finalu svladao Djurgården sa 4 :1, a Johan je zabio dva gola. Jeanette je bilo krivo kao psu što ga prošlu večer nije nazvala i pitala kako je prošla utakmica, iako joj je rekao da igraju finale. Zbog Billingove sitničavosti, sastanak šefova se otegnuo, a ostatak popodneva potrošila je u pokušaju da pronađe Bengta Bergmana i na ispitivanje prostitutke koja ga je optužila. Nije rekla puno, samo je ponovila isto što je izjavila pri podnošenju prijave. Bilo je već osam navečer kad je Jeanette izašla iz policijske postaje. Zaspala je pred televizorom prije nego što su Åke i Johan došli kući, a kad se probudila iza ponoći, njih su dvojica već bili u krevetu. Sad je bilo kasno da ga pita. Šteta je već napravljena i nije mogla učiniti ništa da je ispravi. Jeanette je shvatila da više pozornosti posvećuje mrtvim dječacima iz istrage nego svom sinu. No tu se ništa nije dalo učiniti. Danas će vjerojatno biti nesretan i misliti da ga je zanemarila, no nadala se da će jednog dana ipak shvatiti. Shvatiti da mu nije bilo tako loše. Ima krov nad glavom, kruh na stolu i roditelje koji ga, unatoč tomu što su zaokupljeni vlastitim problemima, vole najviše na svijetu. Ali što ako to ne shvati kad odraste i upamti samo ono što je bilo loše?

211

Čula je da je Johan izašao iz sobe i otišao u kupaonicu dok se Åke spuštao niz stepenice. Jeanette je ustala i stavila još dva tanjura i dvije šalice na stol. »Dobro jutro«, rekao je Åke, izvadio sok iz hladnjaka i otpio nekoliko gutljaja iz tetrapaka. »Jesi li razgovarala s njim?« Izvukao je stolac, sjeo i zagledao se kroz prozor. Bilo je sunčano i vedro. Preko dvorišta su prelijetale lastavice i Jeanette je mislila predložiti da doručkuju u vrtu. »Nisam. Upravo se probudio i odmah otišao pod tuš.« »Strašno se razočarao u nas.« »Nas?« Jeanette je htjela da je pogleda u oči, no on je zurio kroz prozor. »Mislila sam da je samo na mene bijesan.« »Nije.« Åke se okrenuo. »A što si ti učinio da je bijesan na tebe?« Åke je tresnuo šalicu o stol, odgurnuo stolicu i naglo ustao. »Bijesan?« Nagnuo se preko stola. »To ti misliš? Da je Johan bijesan na nas?« Jeanette je bila zatečena. »Ali…« »Nije on ni ljut ni bijesan. Tužan je i razočaran u nas. Misli da ne marimo za njega i da se cijelo vrijeme samo svađamo.« »Zar ti nisi bio jučer na utakmici?« »Nisam stigao.« »Kako nisi stigao?« Jeanette je shvatila da pokušava svoju krivnju prebaciti na Åkea. No isto tako je smatrala da je njegova dužnost da stvari kod kuće funkcioniraju. Ona se ubijala od posla, a kad ni to nije bilo dostatno, opet je ona morala zvati svoje roditelje i moliti da joj posude novac. Njegova je dužnost bilo pranje posuđa i katkad rublja te je trebao paziti na to da Johan piše zadaće. »Jednostavno nisam stigao. Eto.« Jeanette je vidjela da je jako uzrujan. »Imam ja život i izvan ova četiri zida«, nastavio je i zamahnuo rukama iznad stola. »Kvragu, ne mogu više disati. Osjećam se kao da se gušim.« sadašnjost

Jeanette je također postajala ljutita. »Pa poduzmi onda nešto!« izderala se. »Pronađi pravi posao umjesto da samo visiš u kući.« »Zašto se svađate?« Johan je stajao na vratima. Odjenuo se, ali kosa mu je još bila mokra. Jeanette je vidjela da je tužan. »Ne svađamo se.« Åke je ustao i otišao do aparata za kavu. »Mama i ja samo razgovaramo.« »Nije tako zvučalo.« Johan je krenuo natrag u svoju sobu. »Dođi, Johane. Sjedni.« Jeanette je uzdahnula i pogledala na sat. »Tati i meni je žao što jučer nismo došli na utakmicu. Vidim da ste pobijedili. Čestitam.« Jeanette je uzela novine i pokazala mu sliku. »Ah«, uzdahnuo je Johan i sjeo za stol. »Znaš«, nastavila je Jeanette, »i tata i ja imamo mnogo posla…« Počela mu je praviti sendvič i tražila riječi, ali ih nije našla. Iznevjerili su ga i nije bilo opravdanja. Stavila je sendvič pred Johana, koji ga je pogledao s gađenjem. »Svima ostalima su došli roditelji, makar i oni rade.« Jeanette je pogledala u Åkea očekujući potporu, no on je samo zurio kroz prozor. Bezuvjetna ljubav, pomislila je. Ona je trebala biti ta koja je gaji, no nekako je to prebacila na sinova pleća. »Ali znaš«, rekla je i pogledala molećivo Johana, »tvoja mama lovi zlikovce da biste ti, tvoji prijatelji i njihovi roditelji mogli mirno spavati.« Johan ju je prostrijelio pogledom, a u očima mu je bio bijes kakav nikad prije nije vidjela. »To mi govoriš od pete godine!« izderao se i ustao od stola. »U vražju mater, nisam više šmrkavac!« Otišao je u sobu i zalupio vratima. Jeanette je sjedila sa šalicom kave u rukama. Bila je još topla. Jedini izvor topline u ledenoj atmosferi.

213

»Kako je do ovoga došlo?« Åke se okrenuo i zamišljeno je pogledao. »Ne sjećam se da je ikad bilo drukčije«, rekao je i pogledao u nju. »Idem uključiti vešmašinu.« Okrenuo joj je leđa i otišao. Jeanette je prekrila lice rukama. Navrle su joj suze. Osjećala je da joj tlo pod nogama izmiče. Sve što je uzimala zdravo za gotovo sada je bilo poljuljano. Što je ona bez njih dvojice? Sabrala se, izašla u hodnik, stavila jaknu preko ruke i otišla bez pozdrava. Ionako je nisu htjeli u blizini. Sjela je u auto i prepustila se onome što je još imala od života.

sadašnjost

Sjedište policije, Kronoberg

Dok je čekala da von Kwist bude slobodan, pročitala je sve što je uspjela pronaći o anesteticima, a posebno o lidokainu. U pola jedanaest napokon je uspjela dobiti tužitelja telefonom. »Zašto si tvrdoglava?« počeo je. »Koliko ja znam, ti nemaš veze s tim slučajem. Mikkelsen radi na tome. Je li tako?« Jeanette je živciralo njegovo obraćanje svisoka. »Tako je, ali željela bih nešto raščistiti. Radi se o nečemu što je rekao tijekom ispitivanja.« »O čemu točno?« »Najvažnije od svega, tvrdio je da zna kako kupiti dijete. Dijete koje nikomu ne nedostaje i koje samo nestane kad netko plati. I još bih ponešto htjela od njega saznati.« »A što?« »Ubijeni dječaci bili su kastrirani i u tijelu im je pronađen anestetik kakav rabe stomatolozi. Karl Lundström ima vrlo radikalne poglede u vezi s kastracijom, a kao što sigurno znate, njegova supruga je stomatologinja. Ukratko, zanima me zbog te istrage.« »Oprosti, ali…«, von Kwist se nakašljao, »Sve mi to zvuči vrlo nategnuto. Nemaš ništa konkretno. A tu ima i još nešto što ne znaš.« Zašutio je. »A što ja to ne znam?« »Tijekom ispitivanja bio je pod utjecajem vrlo jakih lije­ kova.« »Pa dobro, to nije izlika da…« »Draga moja«, prekinuo ju je. »Ne znaš o kakvim se lijekovima radi.«

215

Zbog tužiteljeva obraćanja svisoka kipjela je od bijesa, ali zna­la je da se mora suzdržati. »Istina. O kakvim se lijekovima radi?« Čula ga je kako lista papire. »Znači li ti išta naziv Xanor?« Jeanette je razmislila. »Ne bih rekla…« »Znao sam. Očito je da nisi ozbiljno shvatila Lundströmov iskaz.« »Kako to mislite?« »Xanor je lijek pod čijim je utjecajem Thomas Quick9 priznao krivnju za gotovo sva neriješena ubojstva. Da su ga samo pitali, priznao bi i ubojstva Olofa Palmea i Johna F. Kennedyja. Pa čak i genocid u Ruandi.« Von Kwist se zahihotao na svoju duhovitost. »Dakle, mislite da…« »Nema smisla da ga dalje istražuješ«, prekinuo ju je. »Odnosno, zabranjujem ti da nastaviš s istragom.« »Zar vi to možete?« »Jasno da mogu i već sam razgovarao s Billingom.« Jeanette je ključala od bijesa. Da tužilac nije bio toliko arogantan, možda bi i prihvatila njegovu odluku, no sada je čvrsto odlučila da ga neće poslušati. Mogao je Lundström biti pod utjecajem bilo kojih lijekova, ali ono što je rekao bilo je previše zanimljivo da bi se samo tako odbacilo. Nije kanila odustati.

9

Thomas Quick — čovjek koji je priznao krivnju za više od 30 neriješenih ubojstava u Švedskoj. Poslije se pokazalo da je kompulzivni lažljivac koji je većinu svojih navoda izmislio. sadašnjost

Tvålpalatset

Olujne kapi kiše tutnjale su po bakrenom krovu nekadašnje pivnice München, a Riddarfjärden su obasjavale munje. Sofia Zetterlund odlučila je malo razbistriti misli šetnjom oko trga Mariatorget. Usto ju je počinjala i boljeti glava. Bilo je toplo, a jutarnja kiša isparavala je na suncu. Lijevo od kipa Tora na mostu, nekoliko starijih muškaraca se boćalo, a po travnjaku su ležali ljudi na prekrivačima. Ispušni plinovi automobila s ulice Hornagatan miješali su se s prašinom koja se dizala sa šljunčanih staza pa je bilo teško disati. Zašla je za ugao kod dućana Seven Eleven i krenula prema Crkvi sv. Marije. Nakon dvadeset minuta vratila se u ured. Glavobolja joj se pojačala pa je otišla u toalet, umila se i popila dvije tablete. Nadala se da će nakon toga imati dovoljno snage. Otključala je pretinac ispod pisaćeg stola, izvukla dosje Karla Lundströma i malo se podsjetila na njegov slučaj. Tijekom psihološke procjene došla je do zaključka kako ništa ne upućuje na to da ga treba smjestiti na psihijatriju. Svoje je mišljenje temeljila na tome da su izjave Karla Lundströma ideološke prirode pa je preporučila da ga se pošalje u zatvor. No čini se da ništa od toga. Po svemu sudeći, općinski sud kanio je poslati Karla Lund­ ströma u sanatorij. Budući da je tijekom ispitivanja i istrage u Huddingeu bio pod utjecajem Xanora, njezino mišljenje nije uzeto u obzir prilikom donošenja sudske odluke. Drugim riječima, njezin zaključak nakon razgovora s njim je odbačen.

217

Sud je u njemu vidio tek jadnog i zbunjenog čovjeka, no Sofiji je bilo jasno da to što je rekao nije bila posljedica uzimanja lijekova. Karl Lundström smatrao je da samo on uviđa istinu. Vodio se pravom jačega i držao da ima pravo zlostavljati slabije od sebe. Svoje kvalitete je uzdizao iznad svega. Sjetila se što joj je rekao. Sve što je rekao bilo je u vlastitu obranu. »Ne mislim da sam učinio išta pogrešno«, rekao je. »To je samo pogrešno u današnjem društvu. Vaš moral je ukaljan. Poriv postoji od pradavnih vremena. Riječ Božja ne zabranjuje incest. Svi ljudi osjećaju jednaku žudnju kao i ja, pradavnu žudnju temeljenu na spolnosti. Tako piše u Petoknjižju. Ja sam Božje stvorenje i provodim Njegovu volju.« Moralnofilozofska i kvazireligijska opravdanja. Mogla je samo konstatirati da je zbog uvjerenosti u svoju veličinu Karl Lundström jako opasan čovjek. Čovjek koji se smatra iznimno inteligentnim. I pokazuje očit nedostatak empatije. Zbog sposobnosti manipulacije, vrlo je vjerojatno da bi nakon nekog vremena provedenog na psihijatriji dobio privremeni dopust, a svaka njegova sekunda na slobodi znači opasnost za druge ljude. Odlučila je nazvati inspektoricu Jeanette Kihlberg iz krim-policije. Ovaj put imala je dužnost zanemariti odluku suda. Jeanette Kihlberg bila je blago rečeno iznenađena kada joj se Sofia javila i rekla da želi sastanak u vezi Karla Lundströma. »Zašto ste se predomislili?« »Ne znam ima li veze s vašim slučajem, no mislim da je Lundström umiješan u nešto puno veće. Je li Mikkelsen provjerio Lundströmovu priču o Andersu Wikströmu i videosnimkama?« »Mislim da upravo radi na tome. No Mikkelsen smatra da je Lundström izmislio Wikströma i da neće pronaći baš ništa. Znam da ste vi proveli vještačenje i da se čini da je psihički bolestan.« sadašnjost

»Da, ali nije toliko bolestan da ne bi snosio odgovornost za svoje postupke.« »Aha… tako? Pretpostavljam da postoji ljestvica psihičkih bolesti.« »Postoji ljestvica kaznene odgovornosti.« »To znači da kazna ovisi o tome u kolikom je stupnju netko bolestan?« nadovezala se Jeanette. »Točno tako. A kazna se propisuje ovisno o slučaju, a u ovom slučaju moja preporuka je zatvor. Uvjerena sam da Lund­ strömu na psihijatriji ne mogu pomoći.« »Slažem se«, rekla je Jeanette. »Ali kako komentirate činjenicu da je bio pod utjecajem lijekova?« Sofia se nasmiješila. »Prema onom što sam pročitala, nije bio pod tolikim utjecajem lijekova da bi to bilo presudno. U krvi je imao vrlo malenu dozu Xanora.« »Isto kao Thomas Quick.« »Da, da. Ali Quick je popio puno više lijekova.« »Dakle, neka se time ne opterećujem?« »Baš tako. Mislim da Lundströma treba ispitati o slučajevima ubijenih dječaka. Otvorio je prozor, možda otvori i vrata.« Jeanette se nasmijala. »Otvorio je prozor?« »Da. Ako u priči o kupovini djece ima i trunka istine, možda od njega možete još toga doznati.« »Shvaćam. Hvala vam na informacijama.« »Nema na čemu. Kad bismo se mogle sastati?« »Javit ću vam se sutra prijepodne pa se možemo naći u vrijeme ručka. Može tako?« »Dogovoreno.« Završile su razgovor i Sofia je pogledala kroz prozor. Bilo je sunčano.

219

Monumentet

Navečer je počelo kišiti i grad se odjednom doimao prljavijim. Sofia Zetterlund pokupila je svoje stvari i otišla iz ureda. Vrijeme je bilo očajno, a ni večera s Mikaelom nije bila ništa bolja. Stvarno si je dala truda jer dugo vremena neće zajedno večerati. Mikaela su pozvali da dođe raditi u sjedište tvrtke u Njemačkoj i neće ga biti nekoliko mjeseci. Nakon vrlo bezvoljnog razgovora, on je zaspao na kauču, odmah nakon deserta koji je Sofia spravljala gotovo sat i pol. Ispekla je kolač od mrkve sa svježim sirom i grožđicama. Dok je prala čaše u sudoperu i slušala njegovo hrkanje iz boravka, odjednom je osjetila da nije dobro. Nije bila zadovoljna na poslu. Svi koji su imali neke veze s Lundströmovim slučajem išli su joj na živce. Socijalni radnici, psiholozi, sudski vještaci. I njezini pacijenti iz klinike također su je živcirali. Carolina Glanz počela je dolaziti rjeđe, otkazala je nekoliko posljednjih seansi, a Sofia je iz žutih tiskovina doznala da za život zarađuje snimajući pornografske filmove. Ni Victoria Bergman joj više nije dolazila. To je bila šteta. Sofia je sada dane provodila tako što je držala predavanja i učila šefove tvrtki kako da budu vođe. Većina toga je bilo rutinski i nije se za to morala pripremati, a na kraju joj je postalo dozlaboga dosadno i zapitala se je li vrijedno njezina truda. Odlučila je ostaviti posuđe, otišla sa šalicom kave u radnu sobu i uključila računalo. Izvadila je maleni diktafon iz torbe i stavila ga na stol. Bila je to borba Victorije Bergman i djevojčice koja je, po svemu sudeći, bila ona sama kad je bila mala. Možda je neki događaj iz djetinjstva bio presudan? sadašnjost

Victoria se stalno vraćala na neki događaj iz prvog razreda gimnazije, no Sofia nije znala o čemu se točno radi, jer bi Victoria brzo skrenula na drugu temu. A možda je bilo nešto više od pojedinačnog događaja. Možda je bila žrtva tijekom čitavog odrastanja. Možda je bila izopćena i najslabija. Sofiji se činilo da Victoria prezire slabost. Okrenula je čistu stranicu u notesu i odlučila da će odsad uvijek uz sebe imati notes dok sluša snimke razgovora. Kad je pogledala na omot vrpce, vidjela je da je taj razgovor snimljen prije jedva mjesec dana. Čula je Victorijin suhi glas: … i stajala ondje s rukama zalijepljenim ljepljivom vrpcom na leđima i dopustila tuđim rukama da čine što ih je volja, iako ja to nisam željela. Nisam htjela plakati, jer nisu ni oni plakali, a to bi bilo prilično bolno nakon što su prešli tako dug put da bi spavali sa mnom, a ne sa svojim ženama. Njima je sigurno bilo ljepše što su mogle biti doma i baviti se koječim, umjesto da one dobiju rane po rukama i nogama od silnog vucaranja po podu… Sofia je posegnula za šalicom kave i prema buci iz boravka zaključila da se Mikael probudio. Bila je zbunjena, umorna i bezvoljna. Čuo se žamor televizora. Bila je fizički izmorena, kao nakon naporne vježbe. I još taj ubitačni glas. Romon kiše na prozorima. Mikael. Da prestane slušati? … ti tipovi samo su htjeli ujutro otići i vratiti se kući na zdravi i ukusni ručak, koji im je prijao iako im je u ustima još bio okus njezine vagine… Sofia je čula da je Victoria zaplakala i zapitala se kako to da se Victoria sama ničeg od toga ne sjeća. Kad te nitko ne gleda, možeš polizati tave i natrpati se onoga što bi se inače bacilo. A onda su me ostavili kod bake i djeda. Bilo

221

je lijepo jer se nisam morala svađati s tatom, a bez njega mi je bilo lakše i zaspati. Nisam morala piti vino i krasti tablete da bi mi u glavi bilo bolje. Samo sam htjela utišati taj glas koji je svaki dan zanovijetao i pitao usudim li se… Sofia se probudila pred računalom u pola jedan u noći i osje­ćala se loše. Zatvorila je dokument i krenula u kuhinju popiti čašu vode, no predomislila se i otišla u predsoblje te izvadila cigarete iz džepa sakoa. Pušila je pod kuhinjskom napom i razmišljala o Victorijinim pričama. Sve je sjedalo na svoje mjesto. Iako se u početku doimalo nepovezanim, zapravo nije bilo rupa u priči. Sve je to bio jedan te isti dugotrajni događaj. Jedan sat koji se poput gume rastegnuo na čitav život. Koliko čovjek može izdržati da ne pukne? pomislila je i odložila cigaretu u pepeljaru. Vratila se u radnu sobu i pregledala svoje bilješke. Pisalo je: SAUNA, PTIĆI, KRPENI PAS, BAKA, TRČANJE, LJEPLJIVA TRAKA, GLAS, KOPENHAGEN. Riječi su bile pisane njezinim rukopisom, iako nešto razvučenije i neurednije. Zanimljivo, pomislila je i ponijela notes u kuhinju. Privukla je stolac bliže štednjaku. Dok se vrpca u diktafonu premotavala, uzela je cigaretu iz pepeljare. Zaustavila je vrpcu na polovici i pustila je. Prvo je začula svoj glas. »Kamo ste išli kada je put trajao toliko dugo?« U glavi je vidjela Victoriju kako se namješta u stolcu i popravlja suknju koja joj se podigla uz bedro. »Tad sam još bila jako mala, no mislim da smo išli Dorotei i Vilhelmini na jug Lapplanda. A možda smo se vozili i duže. Prvi put sjedila sam na prednjem sjedištu i osjećala sam se odraslo. Mnogo toga mi je govorio, a poslije me ispitivao da vidi sjećam li se. Jednom prilikom imao je nekakav leksikon i ispitivao me glavne gradove svijeta. U leksikonu je pisalo da je glavni grad sadašnjost

Filipina Quezon City, ali ja sam znala da je to Manila i točka. On se jako naljutio i kladili smo se u nove pancerice. Kad se pokazalo da sam imala pravo, kupio mi je rabljene pancerice koje nikada nisam obula.« »Koliko ste dugo bili ondje? Je li i majka putovala s vama?« Dok je slušala taj razgovor, Sofia je pomislila da je previše forsirala. Zapalila je novu cigaretu i potom je odložila u pepeljaru. Čula je da se Victoria smije. »Ma ne, ona nikad nije išla s nama.« Sjedile su u tišini gotovo čitavu minutu, a onda je opet začula sebe kako pita Victoriju o nekom glasu koji je spomenula. »Kakav je to glas? Čujete li glasove u glavi?« Sofia je sama sebi išla na živce što je ponavljala pitanje. »Moguće je da sam ih čula kao dijete«, odgovorila je Victoria. »No otpočetka je to bio više kao neki intenzivan zvuk, čija su se glasnoća i tonalitet postupno pojačavali. Poput sve glasnijeg pjevušenja.« »Čujete li još uvjek taj zvuk?« »Ne, već ga dugo nisam čula. Ali kad mi je bilo šesnaest ili sedamnaest godina, taj jednolični zvuk pretvorio se u pravi pravcati glas.« »I što je taj glas rekao?« »Uglavnom me pitao usudim li se sada. Usuđuješ li se? Usuđu­ješ li se? Usuđuješ li se sada? Katkada bi to postalo vrlo zamorno.« »A što mislite da je glas pitao usudite li se?« »Pa jasno je. Pitao je usudim li se oduzeti si život! Da samo znate koliko sam se borila s tim glasom. Kad sam to napokon učinila, glas je nestao.« »Pokušali ste počiniti samoubojstvo?« »Jesam. Imala sam sedamnaest godina i bila sam na nekom putovanju s prijateljima. Razišli smo se negdje u Francuskoj, a kad sam stigla u Kopenhagen, osjećala sam se posve slomljenom i pokušala sam se objesiti u hotelskoj sobi.« »Pokušali ste se objesiti?«

223

»Da… Kad sam došla k svijesti, ležala sam na podu kupaonice s remenom oko vrata. Kuka na stropu je popustila. Pala sam i razbila zube i nos. Krvi je bilo posvuda i izbila sam jedan sjekutić.« Otvorila je usta i pokazala Sofiji umjetni desni sjekutić. Bio je drukčije nijanse nego lijevi. »I nakon toga je glas utihnuo?« »Da, čini se. Dokazala sam da se usudim pa više nije imao razloga za zanovijetanje.« Victoria se nasmijala. Sofia je na snimci idućih nekoliko minuta čula samo disanje. Šutjele su. Zatim se čulo kako Victoria ustaje, odijeva se i odlazi iz sobe. Sofia je ugasila treću cigaretu, isključila napu i otišla u krevet. Već su bila gotovo tri sata, a kiša je prestala. Što je to učinila da je Victoria prestala dolaziti na terapiju? Uspjele su zajedno doći na neki trag. Shvatila je da joj nedostaju razgovori s Victorijom Bergman.

sadašnjost

Put

koji je krivudao preko Svartsjölandeta bio je pust, no na kraju je ipak pronašla nekog dječaka. Bio je sam u jarku s potrganim biciklom. Trebao mu je prijevoz. Vjerovao je svima. Nije naučio prepoznati izdane ljude. soba je bila obasjana svjetlošću žarulje, a ona sjedi na stolcu u kutu i promatra predstavu. Na zid nasuprot vrata od javorovine koja vode u dnevni boravak pribila je čvrsti željezni obruč za kakav se inače prikvače brodovi tegljači. Razodjenuli su dječaka, stavili mu okov oko vrata i vezali ga za pribijeni željezni obruč lancem dugim dva metra. Mogao se kretati na prostoru od četiri kvadratna metra, ali nije mogao dosegnuti do nje. Po podu je bio razvučen električni kabel, a ona je u krilu držala električni pištolj napunjen s dvije elektrode koji je mogla upotrijebiti ako zatreba. Kad bi dječaka pogodila time, kroz tijelo bi mu u pet sekundi prošlo pedeset tisuća volti. Mišići bi mu se grčili, no ne bi ga ozlijedilo. Dala je Gau znak da predstava može početi. Utrošio je čitavo popodne na duhovno čišćenje. Nakon više sati meditacije gotovo je ispraznio glavu od misli. Logika ga više nije sprečavala da čini ono za što je bio uvježban.

225

Nekoliko sekundi nakon što je predstava počela, i zadnje misli su mu izašle iz glave. Postao je čista tjelesnost sa samo četiri osnovne životne potrebe. Zrak. Voda. Hrana. San. Ništa više. Postao je stroj, pomislila je. plastična podna obloga zaškripala je kad se lancem vezani dječak počeo micati. Još je bio zbunjen i ošamućen kad je došao k svijesti i nesigurno se ogledao oko sebe. Pokušao je pomalo nespretno potrgati lanac oko vrata, no ubrzo je shvatio da je to nemoguće pa je oprezno otpuzao natrag, ustao i stao leđima prema zidu. Gao se kretao naprijed-natrag pred nagim, bespomoćnim dje­­čakom. Šutnuo ga je u ošit i natjerao da na koljenima pokušava doći do daha. Potom ga je šutnuo točno iznad uha pa je dječak cvileći zalegao na pod. Nešto je puknulo i krv je potekla iz dječakova nosa. Shvatila je da je borba previše neravnopravna pa je popustila lanac uplakanom dječaku. žarulja se njihala i sjene su plesale po leđima dječaka koji je puzao. Gao je sve shvaćao i bilo mu je posve jasno što se od njega očekuje. No drugi dječak je mislio da će mu preklinjanje i plač pomoći i nikako nije uviđao ozbiljnost situacije. Ležao je na podu i ritao se nogama kao štenac na dresuri. Pitala se je li to zato što je dječak sada prvi put iskusio stvarnu fizičku bol pa njegov instinkt za preživljavanjem nije bio razvijen. Možda je odgojen da vjeruje kako su ljudi po prirodi put

dobri? Zbog te zablude jednostavno nije imao izgleda da se obrani. Gao ga je zasuo kišom udaraca. Na kraju je pokušala učiniti borbu ravnopravnijom tako što je dala dječaku nož, no on ga je odbacio i preplašeno vrisnuo. Ustala je sa stolca i pružila Gau bočicu s vodom i amfetaminom. Bio je sav oznojen, a mišići trupa napinjali su mu se od dubokog disanja. Ona i on postat će nešto savršeno i cjelovito. U sjenama, oni su bili jedno. Početak i kraj. Krv i bol. Električni impulsi. Polako je počela bičevati dječaka po leđima električnim kabelom da bi sve više pojačavala tempo i počela ga luđački udarati. Dječakova su leđa bila sva krvava. Uzela je špricu i kanila mu uliti anestetik u grlo, no dječak više nije bio živ. Bilo je gotovo.

227

Sjedište policije, Kronoberg

Ime Karla Lundströma zasad je bilo jedino zanimljivo na popisu osumnjičenih. Jeanette Kihlberg bila je ugodno iznenađena što joj se Sofia Zetterlund javila. Možda će od njihova sastanka biti neke koristi za istragu. Bio je nužan neki pomak jer je istraga tapkala u mraku. Thelina i Furugårda odavno su otpisali, a ispitivanje osumnjičenog silovatelja Bengta Bergmana nije urodilo plodom. Jeanette je Bergmana doživjela kao posebno neugodnog čovjeka. Emocionalno labilan, no opet hladno proračunat. Toliko je puta spomenuo da je iznimno suosjećajan, a onda svojim ponašanjem pokazao baš suprotno. Jednostavno nije mogla zanemariti sličnosti njegova slučaja i slučaja Karla Lundströma. Svaki put kad je Bergman za nešto bio optužen, supruga mu je pružila alibi. Jeanette je ukazala na to von Kwistu kad je tražila da se njegovu suprugu ponovno ispita. Isto je tako ukazala na sličnost sa slučajem Karla Lundströma, kojega je supruga Annette štitila dok je on zlostavljao njihovu kćer. Kao i obično, tužilac je bio nepopustljiv i Jeanette se morala pomiriti s tim da je pokušaj s Bengtom Bergmanom bio pucanj u prazno. Ne može glavom kroza zid. No iz kratkog telefonskog razgovora s njegovom kćeri, Jeanette je postalo jasno da Bengt Bergman ima štošta na savjesti. Nitko se ne odrekne svojih roditelja bez razloga. Jeanette je po svemu zaključila da će tužitelj vrlo vjerojatno odbaciti optužbu prostitutke Tatjane Ahatove za silovanje. sadašnjost

Što je jedna sredovječna prostitutka višestruko osuđivana za zloporabu narkotika mogla protiv visokopozicioniranog službenika uglednog državnog poduzeća? Bila je njezina riječ protiv njegove. Nije bilo teško zaključiti kome će tužilac von Kwist vjerovati. Ne, Tatjana Ahatova nije imala nimalo izgleda, pomislila je Jeanette i odložila dosje o Bengtu Bergmanu. Opet je osjetila umor, i najradije bi uzela godišnji i samo uživala u ljetu i toplini. No Åke je otputovao u Kraków s Alexandrom Kowalskom, a Johan je bio u Dalarni kod nekih prijatelja. Shvatila je da bi se osjećala usamljeno. »Imaš posjet.« Hurtig je ušao u njezinu kancelariju. »Ulrika Wendin je dolje na ulazu. Ne želi doći ovamo, ali kaže da želi razgovarati s tobom.« Ta mlada žena stajala je pred vratima i pušila. Iako je bilo vruće, nosila je debelu crnu jaknu, crne traperice i glomazne vojničke čizme. Ispod navučene kapuljače provirivale su samo velike tamne naočale. Jeanette joj je prišla. »Želim ponovno pokretanje mojeg slučaja«, rekla je Ulrika i ugasila cigaretu. »Dobro… Možemo negdje sjesti i razgovarati. Vodim te na kavu.« »Može. Ali nemam novca sa sobom.« »Ja častim. Hajdemo.« Šutke su prošle ulicom Hantverkargatan, a Ulrika je stigla popušiti još jednu cigaretu prije nego što su sjele na kavu. Obje su naručile kavu i sendvič i sjele na terasu. Ulrika je skinula tamne naočale i Jeanette je postalo jasno zašto ih je imala. Imala je modricu pod desnim okom koje je bilo natečeno. Veličina modrice odgovarala je veličini šake, a prema boji činilo se da je stara nekoliko dana. »Koji ti se vrag dogodio?« kao iz topa ispalila je Jeanette. »Tko ti je to učinio?« »Bez brige. Jedan tip kojeg znam. Inače je skroz drag. Kad

229

ne pije, mislim.« Nasmijala se posramljeno. »Ja sam ga pozvala na cugu i posvađali smo se kad sam htjela stišati glazbu.« »Bože dragi, Ulrika! Pa nisi ti svejedno kriva. S kakvima se ti to družiš? Lik te udario jer si htjela stišati glazbu zato da se susjedi ne žale?« Ulrika Wendin slegnula je ramenima i Jeanette je bilo jasno da ne želi više o tome. »Uglavnom…« rekla je Jeanette. »Pomoći ću ti s pravne strane ako želiš podići optužnicu protiv Lundströma.« Pretpostavila je da se von Kwist baš neće pretrgnuti. »Kako to da si se odlučila na to?« »Nakon našeg razgovora«, počela je »shvatila sam da to nije iza mene. Želim da se sve sazna.« »Sve?« »Da. Onda mi je bilo teško. Stidjela sam se…« Jeanette je odmjerila tu mladu ženu i ostala zaprepaštena koliko se krhkom doimala. Ulrika se uzvrpoljila. »Nisu me samo silovali.« Jeanette je nije htjela prekidati, no Urlikin muk značio je da očekuje da je nešto pita. »Što si prešutjela?« »Bilo je tako ponižavajuće«, rekla je konačno. »Učinili su nešto da sam ostala oduzeta od struka naniže, a dok su me silovali…« Opet je ušutjela. Jeanette ju je razumjela. »Što je bilo?« Ulrika je ugasila cigaretu i zapalila drugu. »Samo je iscurilo iz mene. Mislim, izmet… Kao da je dijete izašlo iz mene.« Jeanette je vidjela da je Ulrika na rubu plača. Oči su joj se zamutile, a glas joj je drhtao. »Bilo je kao neki ritual. Uživali su u tome. Bilo je toliko ponižavajuće da nisam imala snage ispričati policiji.« Ulrika je obrisala oči o rukav, a Jeanette je suosjećala s njom. »Je li moguće su te drogirali nekim anestetikom?« »Da, tako nečim.« sadašnjost

Pogledala je Ulrikinu modricu. Podljev se širio od des­nog oka gotovo do uha. Tukao ju je takozvani novi dečko. Prije sedam godina silovala su je i ponizila četiri muškarca, od kojih se jedan zvao Karl Lundström. »Idemo u moj ured da možeš dati valjan iskaz.« Ulrika Wendin je kimnula. Anestetik? pomislila je Jeanette. Bila je stroga tajna da su u tijelima ubijenih dječaka pronašli anestetik. Ovo sigurno nije slučajnost. Jeanette je odjednom srce počelo brže lupati.

231

Tvålpalatset

Kad je telefon zazvonio, Sofia Zetterlund bila je toliko zadubljena u svoje misli da je prolila kavu trgnuvši se na prodorni zvuk. Razmišljala je o Lasseu. Kad je podignula slušalicu i čula Ann-Britt kako se ispričava, još je mislila na njega i razmišljala koliko joj nedostaje unatoč svemu što joj je učinio. »Zove vas Jeanette Kihlberg iz policije«, rekla je Ann-Britt. »Dobro. Spoji je.« Čuo se klik. »Ovdje Sofia Zetterlund.« »Jeanette Kihlberg pri telefonu. Je li ikako moguće da ranije izađete na pauzu za ručak da dobijemo malo na vremenu? Mislila sam putem kupiti kinesku hranu pa da se nađemo na stadionu Zinkensdamm. Volite kinesku hranu?« Dva pitanja i jedna pretpostavka u jednom dahu. Jeanette Kihlberg nije gubila vrijeme. »Ionako su ove godine Olimpijske igre u Pekingu pa se moram pripremiti«, našalila se Sofia. Jeanette se nasmijala. Pozdravile su se i Sofia je spustila slušalicu. Nije bila koncentrirana. I dalje joj je Lasse bio u mislima. Otvorila je ladicu i izvadila njegovu fotografiju. Visok, crnokos, izražajnih plavih očiju. No najviše su joj u sjećanju ostale njegove ruke. Iako je radio uredski posao, priroda mu je podarila ručetine kao stvorene za majstora. Bila je sretna što je uspjela potisnuti osjećaj da joj nedostaje i postati ravnodušna. Nije zaslužio da pati za njim. sadašnjost

Sjećala se što mu je rekla u hotelskoj sobi na Upper West Sideu dok su bili u New Yorku, prije nego što se sve raspalo. Dajem ti sebe, Lasse. Predajem se cijela u tvoje ruke i vjerujem da ćeš se brinuti o meni. Bila je tako naivna. To se više ne smije ponoviti. Nikome više neće dopustiti da joj se toliko približi. Sofia je odjenula sako i izašla iz ureda.

233

Stadion Zinkensdamm

»Aha, napokon se upoznajemo uživo«, rekla je Jeanette Kihlberg i pružila ruku na pozdrav. Smiješi se. »Baš tako«, odgovorila je Sofia Zetterlund s osmijehom. Žena s kojom se upoznala imala je četrdesetak godina i bila puno niža nego što je Sofia zamišljala. Jeanette se okrenula, a Sofia je slijedila njezine gipke, sigurne korake. Sjele su na veliku, novosagrađenu betonsku tribinu stadio­ na Zinkensdamm i gledale prema terenu od umjetne trave. »Neobično mjesto za ručak«, rekla je Sofia. »Zinken je legendarno mjesto«, odvratila je Jeanette s osmijehom. »Teško bi bilo naći bolje mjesto. Osim stadiona Kanalplan.« »Kanalplan?« »Da. Nacka Skoglund10 nekad je ondje igrao. Sada ženska momčad Hammarbyja igra na tom stadionu. Ali bolje da odmah prijeđemo na stvar. Vama se možda žuri.« »Nema frke. Možemo ovdje biti cijeli dan ako treba.« Jeanette je halapljivo jela pileće krilce. »Dobro, jer moglo bi potrajati. Lundströma nije lako prokužiti. A postoje i nejasnoće oko činjenica koje su izašle na vidjelo.« Sofia je odložila vrećicu na sjedalicu do sebe. »Jeste li pronašli tog Andersa Wikströma, Lundströmova prijatelja iz Ångea?« »Nismo. Jutros sam razgovarala s Mikkelsenom. U Ångeu doduše živi nekakav Anders Wikström. Točnije Anders Efraim 10 Karl

Lennart ›Nacka‹ Skoglund — slavni švedski nogometaš iz 50-ih i 60-ih. sadašnjost

Wikström. No on ima preko osamdeset i već je pet godina u staračkom domu u Timråu. Nikad nije čuo za Karla Lundströma i teško da ima ikakve veze s tim.« Sofiju to nije iznenadilo. To se poklapalo s onim u što je i ona cijelo vrijeme bila uvjerena. Anders Wikström je plod Lund­ strö­move mašte. »Dobro. Jeste li otkrili još što?« Jeanette je ostatke hrane zgužvala u vrećicu. »Lundströmu to nije jedini grijeh. Jučer predvečer jedna djevojka mi je dala iskaz koji može biti važan za istragu. Ne mogu vam reći više, no postoji poveznica s ubojstvima koja istražujem.« Jeanette je zapalila cigaretu i zakašljala se. »Majku mu, moram se odviknuti… Hoćete vi, možda?« »Može jedna…« Jeanette joj je pružila upaljač. »Jeste li pitali njegovu suprugu zna li za videosnimke?« Jeanette je kratko šutjela, a onda progovorila. »Kad ju je Mikkelsen pitao o tome, davala je vrlo nesuvisla objašnjenja. Te nije znala, te se ne sjeća, te je nije bilo doma i slično. Laže da ga zaštiti. A u priče Karla Lundströma teško mi je prozreti. Sve to o Andersu Wikströmu i ruskoj mafiji. Mikkelsen smatra da laže čim zine.« »Nisam posve uvjerena da Karl Lundström samo laže«, rekla je Sofia i duboko uzdahnula. »To je jedan od razloga zašto sam vas zvala.« »Kako to mislite?« »Mislim da je situacija mnogo zamršenija.« »Da? Na koji način?« »Mislim da postoji mogućnost da on katkad govori istinu, a potom počne fantazirati. Znači umišlja i zavarava samog sebe. Učinio je nešto što je najstroži tabu: spolno je zlostavljao svoju kćer.« »Mislite da se na taj način nosi s krivnjom?« »Da. Počne samoga sebe prezirati do te mjere da se počne osjećati odgovornim i za brojna druga zlodjela koja zapravo nije počinio.«

235

Sofia je otpuhala nekoliko oblačića dima. »Tijekom naših razgovora nekoliko je puta problematizirao pojam pogrešnosti pojave da muškarce privlače djevojčice. Sasvim je jasno da on takve porive smatra više-manje prirodnima. Da bi konačno uvjerio samog sebe, izmislio je nekolicinu slučajeva toliko ekstremnih da se preko njih ne može prijeći samo tako.« Sofia je ugasila cigaretu. »Kako je Linnea?« Jeanette se doimala zamišljeno. »Osim onoga što je pronađeno u Lundströmovu računalu, u podrumu je bilo i dosta starih VHS-kaseta.« »U podrumu njihove kuće?« »Da. A osim Lundströmovih otisaka, na kasetama su pronađeni i Linneini.« Sofia je zadrhtala. »Zar je i ona gledala snimke skupa s njim?« »Mislimo da jest. Nakon analize, utvrđeno je da se radi o, oprostite na takvom izrazu, klasičnoj dječjoj pornografiji. Prema onom što smo otkrili, snimke su nastale u Brazilu krajem devedesetih. Već dugo kruže među pedofilima, a među kolekcionarima imaju, pardon, kultni status…« »Dakle, nema veze s ruskom mafijom?« »Ne. Ruska mafija, kao i Lundströmov izmišljeni lik Anders Wikström u ovom slučaju nisu ništa krivi. Međutim, sadržaj snimki odgovara onome što je opisao u razgovoru s vama. Glavna je razlika da su snimke nastale u Brazilu prije dvadeset godina.« »To ima smisla. Za laži o Andersu Wikströmu našao je inspiraciju u već postojećim snimkama dječje pornografije. To objašnjava zašto su njegove izmišljotine bile tako detaljno opisane.« »U jednoj ladici Lundströmova radnog stola pronađen je uvojak kose i nekoliko pari gaćica njegove kćeri. Kako to objašnjavate?« »Takvo mi je ponašanje poznato. Skuplja trofeje«, rekla je Sofia. »Cilj je očuvati nadmoć nad žrtvom. Uz pomoć tih predmeta, on se u mašti može vratiti u vrijeme silovanja i ponovno ga proživjeti.« sadašnjost

Neko su vrijeme sjedile šutke. Možda zato što je sve to skupa bilo previše užasno. Sofia je razmišljala o tom što je sve proživjela Linnea Lund­ ström. Sjetila se Victorije Bergman i pitala se kako se Linnea nosi s traumom. Victoria je naučila kanalizirati mučna iskustva. Pitanje je kako Linnea funkcionira. »Kako je djevojčica?« Jeanette je raširila ruke i izgledala zbunjeno. »Mikkelsen kaže da reagira kao i druga djeca s kojom se dosad susretao. Ljuta su i osjećaju se izdano. Nikome ne vjeruju. Kada ne plače, vrišti da mrzi svog tatu, no istovremeno joj nesumnjivo nedostaje.« Sofia je opet pomislila na Victoriju Bergman. Odrasla je žena koja je i dalje dijete. »Shvaćam«, rekla je. Jeanette je pogledala prema igralištu. »Imate li vi djece?« pitala je i opet zapalila cigaretu. Sofiju je pitanje iznenadilo. »Nemam… Nisam imala vremena za djecu. A vi?« »Imam sina.« Sofia je primijetila da se Jeanette doima zamišljeno. »On je…« Jeanette je postala vrlo ozbiljna. »Linneine je dobi. U toj su dobi toliko osjetljivi, ako me shvaćate…« »Da, znam.« »Pa da, Mikkelsen kaže da je baš to vaša specijalnost. Rad s traumatiziranom djecom…« Jeanette je raširila ruke i nadodala: »Iskreno, nikako ne mogu shvatiti takav tip zločinaca. Koji vrag ih na to nagoni?« Pitanje je bilo izravno i Sofiji je bilo jasno da se od nje očekuje isto tako izravan odgovor, no isprva nije znala što bi rekla. Jeanetteina energičnost i nazočnost istodobno su joj pobuđivale i odvlačile pozornost. »Na to nije lako dati odgovor«, rekla je napokon. »Ali što se vašeg pitanja tiče, kod Karla Lundströma uočila sam nekoliko čudnih detalja.« »Što, na primjer?«

237

»Ne znam znači li to išta, no često je spominjao kastraciju. Jednom me prilikom pitao znam li kako se škopi mužjak soba i ispričao mi da se sobovi testisi drobe tako da ih netko izgrize. A jedanput je čak otišao toliko daleko da je rekao kako ljude treba spolno osakatiti odmah po rođenju.« Jeanette je nekoliko sekundi šutjela. »Ovo o čemu razgovaramo mora ostati među nama. No to što ste mi rekli nedvojbeno pojačava moje sumnje. Vidite, tri mrtva dječaka koja smo pronašli bila su kastrirana.« »Kao da…« Jeanette je prijekorno pogledala Sofiju. »Da ste mi bar to ispričali prvi put kad smo razgovarale.« »Nije bilo razloga da prekršim tajnost kad ste mi se prvi put javili. Nisam vidjela nikakvu povezanost s vašim slučajem.« Jeanette je rukama pokazala da se ispričava. Sofia je shvatila da je Jeanette nagle naravi i, na svoje iznenađenje, primijetila je da joj se to sviđa. Lice Jeanette Kihlberg nije prikrivalo osjećaje i Sofia je vidjela kako se optuživački pogled gasi i prelazi u potištenost. »Nema smisla prepirati se sad. Imate li još kakvih korisnih saznanja?« »Lidokain-adrenalin«, rekla je Sofia. Jeanette je dim cigarete zapeo u grlu i jako se zakašljala. Sofia je bila zatečena silinom reakcije i nije znala što bi sada rekla, no Jeanette ju je pretekla kroz kašalj. »Kojeg vi to vraga govorite?« »Ovaj… Karl Lundström rekao je da je Anders Wikström običavao žrtvama ubrizgati lidokain-adrenalin. No to mi je sredstvo nepoznato. Ne znam je li to nešto opojno.« Jeanette je odmahnula glavom i duboko udahnula. »To nije droga«, rekla je rezignirano. »To je anestetik. Baš taj anestetik pronašli smo u tijelima ubijenih dječaka. Lidokain-adrenalin upotrebljavaju stomatolozi. Žena Karla Lundströma je stomatologinja. Trebam li više išta reći?« Opet je nastao muk. sadašnjost

»Uf. To baca ozbiljnu sumnju, moram reći«, rekla je Sofia nakon kraće šutnje. Jeanette je zazvonio mobitel i ona se ispričala. Sofia nije mogla čuti što govori osoba s druge strane linije, no nešto je očito jako uzrujalo Jeanette. »Pa jebemti… Da… I?« Jeanette je ustala i počela se šetati amo-tamo po tribini. »Da, da. Shvaćam. Ali kako se to moglo dogoditi?« Opet je sjela. »Dobro. Dolazim…« Spremila je mobitel i uzdahnula rezignirano. »U vražju mater.« »Što se dogodilo?« »Mi o vuku, a…« »Molim?« Jeanette se zavalila unatrag u sjedalici i potiho nekoliko puta opsovala dok je otpuhivala dim cigarete. S njezina lica sve se moglo pročitati. Očaj. Bijes. Rezignacija. Sofia nije znala što da kaže. »Neće biti moguće više ispitati Lundströma«, promumljala je Jeanette Kihlberg. »Objesio se u ćeliji. Što kažete na to?«

239

Prošlost

Zbog snježne oluje na istočnoj obali SAD-a let 4592 je pre­usmjeren na zračnu luku u Torontu, umjesto da sleti na aerodrom John F. Kennedy. Kompenzacija za kašnjenje im je rezervacija u hotelu s četiri zvjezdice i novi let sljedećeg jutra. Nakon tuširanja, odlučuju ostati u hotelskoj sobi i podijeliti bocu šampanjca. »Ovo je divno! Konačno godišnji.« Lasse se nagne i legne na krevet. Sofia, koja stoji u donjem rublju i šminka se pred zrcalom pokraj kreveta, podiže vlažan ručnik i baca ga na njega. »Dođi k meni, idemo napraviti dijete«, reče joj iznenada, i dalje s ručnikom na glavi. »Želim dijete s tobom«, ponavlja i Sofia se ukoči. »Što si to rekao?« »Rekao sam da bismo trebali imati dijete.« Sofia nije sigurna šali li se on to s njom. »Stvarno to misliš?« Ponekad joj kaže tako nešto i sekundu kasnije povuče što je rekao. No ovaj je put nešto u njegovu glasu drugačije. »Da, zašto ne. Uskoro ti je četrdeset, a to već može biti prekasno. Ne meni, ali tebi. A imam osjećaj da bismo trebali napraviti sljedeći korak… Ma, znaš što mislim.« Skida ručnik sa sebe i jasno joj je da je potpuno ozbiljan. »Ljubavi! Da samo znaš koliko mi je drago!« Možda je to od alkohola ili od dugog, napornog puta, ali Sofia počinje plakati. Vjerojatno je ipak kriva kombinacija oboje. Prošlost

»Mala, pa ne plačeš valjda?« Ustaje s kreveta i prilazi joj. »Što ne valja?« »Ne, ne, ne. Samo sam nevjerojatno sretna. Naravno da želim dijete s tobom. Znaš da sam to oduvijek željela.« Pogleda ga u oči u zrcalu. »Odlično, onda je dogovoreno! Sad ili nikad.« Ona se približi krevetu, on je obgrli, poljubi u vrat i počne joj otkopčavati grudnjak. Oči mu sjaje baš kao nekad, a nju prolaze trnci. Nakon toga odlaze u noćni klub u ulici Nassau, jedan od dva-tri lokala ispred kojih nije bio dugi red. U klubu je svjetlo prigušeno, mjesto se sastoji od niza pregrađenih prostorija, razdvojenih crvenim baršunastim za­ vjesama. U najvećoj je prostoriji malena pozornica koja je bila prazna kad su ušli. Nema mnogo ljudi, sjedaju za šank i naručuju piće. Prolazi nekoliko sati, za to vrijeme joj alkohol udara u glavu, klub se popunjava i glazba postaje sve glasnija. Jedan muškarac i žena sjedaju do njih za šank. Kasnije se neće sjećati ni njihovih imena, ali nikada neće zaboraviti što je uslijedilo. Ispočetka razmjenjuju samo poglede i osmjehe. Žena Sofiji daje kompliment zbog detalja u odjevnoj kombinaciji. Pića se nižu i uskoro se svi četvero povlače do jednog kauča u mirnijem dijelu lokala. Prostorija je velika. Svjetlo i glazba su prigušeni. Kauč je u obliku srca. U tome trenutku jasno joj je na kakvo ju je to mjesto Lasse doveo. On je predložio da izađu van. I nije li odlučno krenuo u smjeru Nassaua? Pomalo se glupo osjeća što joj je toliko trebalo da shvati gdje se nalazi.

241

Nakon toga sve ide brzo i vrlo jednostavno. Nije samo alkohol kriv. Nešto se događa između nje i Lassea u blizini dvoje stranaca. On je predstavlja kao svoju životnu družicu. Govor nje­ gova tijela govori da su njih dvoje zajedno i jasno joj je da se trudi osigurati joj da se osjeća sigurno. U jednome trenutku ona odlazi od stola na toalet, a na povratku nalazi ženu kako sjedi pokraj Lassea, a mjesto pored stranog muškarca je slobodno. Istog časa osjeća uzbuđenje i pulsiranje u sljepoočnicama te sjeda do njega. Pogleda Lassea i shvaća kako on zna da ona zna što se događa i da nema ništa protiv. Može si zamisliti da ga dijeli s drugom. Pa ovdje je, u njegovoj blizini, i zna da nikada ne bi napravio nešto protiv njezine volje. Više nemaju tajni. Voljet će se jednako, što god da se dogodi. Osim toga, imat će i dijete. Kad se sljedećeg jutra probudila, Sofia je imala užasnu glavobolju. I od zijevanja je vidjela zvijezde. »Sofia, probudi se… Letimo za malo više od sat vremena.« Baca pogled na sat na noćnom ormariću. »Kvragu, petnaest do šest… Koliko sam dugo spavala?« »Kojih pola sata«, Lasse se smije. »Trebala si se vidjeti jučer.« »Jučer?« Smiješi mu se, iako joj to zbog glavobolje teškom mukom uspijeva. »Malo prije, hoćeš reći? Dolazi ovamo!« Gola je i pušta prekrivač da spuzne. Okreće se na trbuh i podvuče jednu nogu pod sebe. »Dođi!« Lasse se ponovno nasmije. »Prelijepa si dok ovako ležiš… Ali nisi valjda zaboravila da imamo goste?« Prošlost

Okrenula se da ga poljubi, pritom čuje prskanje iz ku­ pao­nice i kroz odškrinuta vrata vidi dva gola tijela. »A to je problem?« Jesu li pogriješili? Kako bilo, osjećaj je dobar, a i on se doima sretnim. »Može na brzaka«, šapne joj. »Avioni ne čekaju ovak­ ve luđake.« Glavobolja joj sada djeluje samo kao ugodna vrtoglavica. Napuštaju hotel u velikoj žurbi, uskaču u taksi da bi stigli na aerodrom. Muškarac i žena mašu im smijući se, a da nisu razmijenili ni adrese ni brojeve telefona. Za vrijeme leta malo je zadrijemala, uglavnom zahvaljujući trima bočicama votke koje su podijelili za doručak. Budi je njegovo lagano migoljenje. »Sofia? Moraš ovo vidjeti. Izgleda futuristički…« Zaspala mu je na ramenu i brzo se uspravila i pogledala kroz prozor. Pod njima je New York, bijel pod snijegom s obje strane rijeke Hudson, koja kao crna crta presijeca bjelinu grada. Mreža ulica u Bronxu i Bergenu izgleda poput tankih linija na bijelome papiru. Sjene nebodera nalikuju dijagramima. Njegova joj blizina daje sigurnost. Pred hotelom na Manhattanu, na Upper West Sideu, sunce sja na čistom plavom nebu. Sofia je već nekoliko puta bila u New Yorku, ali od zadnjeg je posjeta prošlo već skoro deset godina i zaboravila je koliko taj grad može biti lijep. Lasse i ona zagrljeni stoje pred prozorom u hotelskoj sobi i s petnaestog kata imaju fantastičan pogled na Central Park, prekriven debelim snježnim pokrivačem koji je napadao tijekom noći. »Nije ti žao što smo to napravili?« pita je i pomakne joj kosu s čela. Ona se okreće i poljubi ga u usta.

243

»Lasse… odavno se nisam osjećala… Tako smo bliski.« »Želiš li da to ponovimo s njima?« Pogleda ga praveći se začuđena. »Što to?« Nasmije se i razigrano mu kažiprstom pritisne nos. Zatim se uozbilji. »Lasse, nije bitno, to je bila jedna noć i… bila je posebna. Imala sam osjećaj kao da smo se tek upoznali.« Zastane nakratko i pomiluje ga po obrazu. »Ali to nije bilo zbog njih. Nešto se dogodilo između tebe i mene. Bilo je kao nekad… iako bolje. Osjetila sam nešto novo u vezi nas. Sada se mogu osloniti na tebe… hoću reći, nije da to prije nisam mogla, ali sad osjećam…« Ne može pronaći prave riječi. »Da?« On djeluje radoznalo, ali i malo potišteno. »Imam osjećaj da ti se predajem, Lasse. Imaš me cijelu, dajem ti sve i imam povjerenja u tebe, znam da ćeš se brinuti o meni.« Pogleda ga ravno u oči i čini joj se da je žalostan. »Ja…« Zastane i čvrsto je zagrli te je dugo drži u zagrljaju. Ima osjećaj kao da joj nešto želi reći. »I ja tebe volim«, reče nakon nekog vremena, ali ona misli da joj je isprva želio reći nešto drugo. U zrcalu se vidi prozor prema kojemu je on okrenut. Lice mu se odražava u staklu i čini joj se kao da plače. Misli na to kako im je bilo prije samo nekoliko tjedana. Ovo je sada kao neki drugi svijet. Sad želi djecu s njom, sad će sve biti drugačije. Pušta je i ponovno je pogleda. Jest, plakao je, ali sada se smije cijelim licem. »Znaš što bismo sad trebali?« »Ne znam… Što to? Ti si bio ovdje valjda sto puta, pa valjda znaš«, reče ona i nasmije se. »Prvo ćemo se spustiti na rani ručak u hotelski restoran. Hrana je izvanredna, barem je bila kad sam bio ovdje prošle godine. Onda ćemo se odmoriti sat-dva i nakon toga te vodim nekamo. Na jedno mjesto koje u ovo doba godine izgleda vrlo posebno.« Prošlost

»U ovo doba godine?« »Čuj, nije seks-klub. Ovo je mjesto uzbudljivo iz drugih razloga. Vidjet ćeš, bit će iznenađenje.« Presvlače se i dizalom se spuštaju do restorana. Kad su došli do deserta, uspjela ga je nagovoriti da preskoče odmaranje i odmah nastave s iznenađenjem. U tome trenu njegov pogled djeluje lukavo, on se ispriča i nestaje. Deset minuta kasnije vraća se, ali ne za njihov stol, nego za šank, gdje se naginje prema konobaru i dodaje mu nešto. Razmjenjuju par riječi i zatim se nasmiješen vraća za stol. Iznenada se čuje zvuk gitare i doboša iz zvučnika. Lokal je gotovo prazan i odmah joj postaje jasno da je glazba koja svira posvećena njoj. Odmah prepoznaje pjesmu, ali isprva se ne može sjetiti gdje ju je čula. Odlaže žlicu i pogleda Lassea, koji sjedi bez riječi i smije se. »Dakle, Lasse! Volim ovu… kako si znao?« Uto se sjeti gdje je čula tu pjesmu. Prije nekoliko godina bila je u kinu, gledala jedan azijski film, tajlandski ili vijetnamski, u njemu ju je čula. Film nije ostavio osobit dojam na nju, ali pjesmu koja se provlačila kroz film dok je filmski par ležao, pušio cigarete na jutarnjem suncu ili vodio ljubav nije mogla zaboraviti. Kad se vratila iz kina, sjeća se da je Lasseu rekla da joj se svidjela jedna pjesma iz filma. Smijao joj se dok mu ju je pokušavala otpjevati, ali očito je točno shvatio o čemu se radi. Ali, zašto dosad ništa nije rekao? On i dalje šuti i Sofia postaje nestrpljiva. »Tko to pjeva? Znam da je iz onog filma… Pa ti ga nisi ni gledao?« On se nagne u stolcu. »Nisam, ali ti si mi je otpjevala. Idemo nazdraviti pa ću ti ispričati.« Napuni im čaše i nastavlja. »Djevojka iz pjesme je za­ pravo iz mjesta u koje sad idemo. A ploča je, kad smo već kod toga, stajala u ormariću ispod linije dobrih deset godina, ali nikad je nisi htjela poslušati do kraja kad bih ti je

245

pustio. Rekla si da to slušaju starci. Ovo je zadnja pjesma na albumu.« Nazdravljaju, ali Lasse ostaje sjediti pred njom u tišini. Ona je strpljiva, razmišlja i sluša tekst pjesme. Uskoro shvaća što je htio reći. And the straightest dude I ever knew was standing right for me all the time… Oh, my Coney Island baby, now. I’m a Coney Island baby, now. Uzdahne i nasmiješena se nasloni u stolcu. »Coney Island? Idemo na Coney Island? Usred zime?« Njezino viđenje Coney Islanda, smještenog južno od Manhattana, daleko na kraju Brooklyna, jesu pješčane plaže i dotrajali lunapark iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ljeti se možda može otići onamo, ali ne krajem studenog. »Lasse, nisi normalan.« »Vjeruj mi, predivno je«, reče joj i djeluje ozbiljan. »Svi­djet će ti se.« Pomiluje ga po dlanu. »Plaže, vrtuljci, bljuzgavica, jaki vjetar, totalna pustoš? Osim možda narkomana i pasa lutalica? Svidjet će mi se, kažeš? A tko je idiot koji ovo pjeva?« Dugo se ljube, a zatim joj on kaže da se radi o Lou Reedu. »Lou Reed? Ali nemamo nijedan njegov album…«, reče mu upitnim tonom. On se smije. »Ne sjećaš se omota? Lou Reed u odijelu s leptir-mašnom, lica dopola skrivenog iza crnog šešira.« Ona se smije. »Lasse, zafrkavaš me. Kažem ti da nemamo taj album kod kuće. Povremeno čistim ormare, za razliku od nekih.« On djeluje postiđeno. »Ma naravno da imamo taj album, kako misliš da ga nemamo?« Njegova nesigurnost je zabavlja. »Sasvim sam sigurna da nemamo i da mi ga nikad nisi pustio. Ali, nema veze. Ovo što si upravo napravio opravdava tvoju zbunjenost.« »Ovo što sam napravio?« Prošlost

»Da, to što si mi pustio pjesmu, budalo.« Ponovno se smije. »Sjetio si se da mi se svidjela.« Njemu je to, čini se, došlo kao olakšanje i nesigurnost nestaje s njegovog lica. »Tako dakle… Onda pijmo u to ime!« Ponovno nazdravljaju i ona pomisli koliko ga voli. Kad mu je otpjevala pjesmu nakon što se vratila iz kina, nije djelovao kao da je prepoznaje. Zapravo je ustrajno čekao pravu priliku da joj je pusti. Dugo je čekao na nju, čekao je i nije zaboravio. Možda je to samo sitnica, ali toj sitnici ona pridaje veliku težinu. Stalo mu je do nje, iako to nikad otvoreno ne govori, daje joj to do znanja na svoj način. Zadnji je dan posvećen šopingu i odmaranju u hotelskoj sobi. Bilo im je odlično na Coney Islandu, baš kao što je i rekao. Lunapark na ulazu u Brooklyn je zatvoren tijekom zime, ali bili su u nekoliko zanimljivih barova sve do kasno u noć. Plaža je bila pusta, samo su im galebovi pravili društvo dok su šetali poluotokom sve do kasnih sati. U avionu na povratku kući, Sofia razmišlja koliko je vre­mena prošlo otkad su mogli ovako opušteno provoditi vri­ jeme zajedno. Ima osjećaj kao da je ponovno pronašla onog Lassea za kojeg je čitavo vrijeme znala da postoji, ali kojega nije vidjela godinama. Iznenada ga ponovno ima, Lassea u kojeg se zaljubila. Po povratku u Stockholm je sve, pak, izblijedjelo. Samo nekoliko tjedana nakon što su se vratili, Sofia je shvatila da, koliko god željela da nije tako, on će je uvijek dovoditi u neugodne situacije. Jednakom brzinom kojom joj se vratio, sada nestaje. Sjede za stolom, doručkuju i čitaju novine. »Čuješ…«

247

»Aha…« Zaokupljen je novinama. »Test na trudnoću…« Niti da bi podigao pogled s novina. »Ispao je negativan.« Podiže pogled. Zbunjen je. »Što to?« »Nisam trudna, Lasse.« Nekoliko sekundi šuti. »Oprosti, zaboravio sam…« Po­ sramljeno se nasmiješi i vraća se svojim novinama. Ta njegova smetenost više mu ne pristaje. »Zaboravio? Zaboravio si o čemu smo pričali u New Yorku?« »Ma nisam.« Djeluje umorno. »Samo imam puno oba­veza oko posla. Jedva da znam koji je dan.« Šuštanje novina. Gleda u njih, ali jasno joj je da ne čita. Ne miče očima i pogled mu nije fokusiran. Uzdahne i izgleda još umornije. Dani provedeni u New Yorku su kao nejasna sjećanja na san. Njegova blizina, povjerenje među njima, dan proveden na Coney Islandu, sve je nestalo. Umjesto sna, sada ima sivu, predvidljivu svakodnevicu u kojoj ona i Lasse prolaze jedno pored drugog kao sjene. Misli o tome da je on uzima zdravo za gotovo, to je jasno kao dan. Zaboravio je i na dijete koje su trebali imati, ne može to shvatiti. Osjeća da će uskoro eksplodirati. »Nego, Sofia, nešto sam ti htio reći«, konačno se ostavlja novina. »Nazvali su me iz Hamburga i rekli da je došlo do nekih komplikacija. Trebaju me dolje i nisam mogao reći ne.« Pruža ruku da dohvati sok i nesigurno je pogleda, prvo natoči njoj, zatim sebi. »Znaš kakvi su Nijemci, nikad ne odmaraju. Čak niti za Božić i Novu godinu.« U tom trenutku ona pukne. Prošlost

»Ma daj, molim te, ovaj put bi trebao znati usporiti!« vikne i baci novine prema njemu. »Nije te bilo ni za jedan blagdan ove godine. I sad te ne bi trebalo biti ni za Božić i Novu godinu! Ne može više tako. Pa jebemu, ti si im šef, valjda možeš dati nekom drugom da se za blagdane bavi tim usranim poslom!« »Sofia, molim te, smiri se.« On slegne ramenima i vrti glavom. Čini joj se da se smijulji. Ni ovako ljutitu ne shvaća je ozbiljno. »Nije to baš tako lako kao što ti misliš. Onog trena kad ih pustim, sve počne propadati. Naravno, Nijemci jesu sposobni, ali nisu baš samostalni. Znaš kako je, vole red i disciplinu, vole da je sve kao po špagi.« Nasmije se i pokuša joj se približiti. Ali ona je i dalje bijesna. »Možda se stvari ne raspadaju samo u Njemačkoj čim te nema.« »Molim? Što si time htjela reći?« Iznenada izgleda preplašen. »Što hoćeš reći s tim? Nešto se dogodilo?« Nije očekivala ovakvu reakciju te se njezin gnjev smiruje. »Ne, ne znam što sam htjela reći, ali užasno sam ljuta i razočarana što ću opet biti sama za blagdane.« »Razumijem, ali nije da mogu nešto napraviti u vezi s tim«, reče on i ustane, okrene joj leđa i počne vraćati hranu sa stola u hladnjak. Odjednom se čini tako dalekim. Nešto kasnije on je pod tušem, a ona odluči napraviti nešto što nikada tijekom deset godina, koliko su zajedno, nije učinila. Otišla je u hodnik i izvadila njegov poslovni mobitel iz džepa sakoa. Taj mobitel uvijek drži isključenog zvuka kad je slobodan kod kuće. Otključava tipkovnicu i uspijeva pronaći popis biranih brojeva.

249

Prva četiri su njemački brojevi, ali peti je broj sa stock­ holmskim predbrojem. Slijedi još njemačkih brojeva, a zatim ponovno isti broj sa stockholmskog gradskog područja. Nastavlja dalje, isti se broj ponavlja u pravilnim razmacima. Provjerava datume i vidi da je isti broj u Stockholmu nazivao nekoliko puta dnevno. Čuje da je Lasse završio s tuširanjem i vraća telefon u njegov sako. Nešto skriva. Osjeća kako joj se bijes vraća. Stoji u hodniku i čuje ga kako zatvara slavinu. Sad će se brijati, za što dobro zna da će potrajati otprilike pet minuta. Ponovno uzima mobitel, pronalazi nepoznati broj, pritisne tipku. Dok zvoni, ona se prišulja vratima kupaonice. Meki ženski glas se javlja. »Bok, ljubavi! Mislila sam da si zauzet…« Sofia je hladna kao led. »Halo… jesi tu?« Glas joj je veseo. Sofia prekida poziv. Sjedne za kuhinjski stol. Meni iza leđa? pomisli. Sve se raspada. Lasse izlazi s ručnikom oko pasa. Nasmiješi joj se i odlazi u spavaću sobu odjenuti se. Zna da će ići pristaviti kavu kad bude gotov. Otvara hladnjak, vadi mlijeko i izlije ga u slivnik. Zatim zgužva ambalažu i baci je u smeće. On stiže u kuhinju. »Ako misliš piti kavu, trebaš si otići kupiti mlijeko. Ne­ma ga više.« »Kako nema, pa jučer sam kupio novo pakiranje.« »Otkud ja znam, u svakom slučaju, nema ga. Ja ionako ne pijem mlijeko.« On uzdahne i otvori hladnjak kako bi se uvjerio da je to istina. Prošlost

»Idem kupiti mlijeko, a ti za to vrijeme pristavi kavu.« Nakon što je čula da se vrata zatvaraju, vratila se u hodnik i vidjela da je obukao samo majicu. Sako i dalje visi na svom mjestu. Vadi mobitel i vidi dva propuštena poziva. Vjerojatno je to zvala ona žena, ali ne usuđuje se provjeriti jer će onda pozivi nestati s ekrana. Provjerava primljene poruke. Nakon tridesetak pročitanih poruka koje su Lasse i nepoznata žena izmijenili tijekom nekoliko mjeseci, čini joj se da više od toga ne može podnijeti.

251

Sjedište policije, Kronoberg

Put uzdaha povezuje zgradu stockholmske policije sa zgradom suda i to je dionica koju pritvorenici prelaze kad idu na sudske rasprave. Put vijuga podzemnim hodnicima i navodno je bio mjesto gdje se dogodilo nekoliko samoubojstava. Karl Lundström objesio se u ćeliji u pritvoru i trenutno je ležao u komi. Jeanette Kihlberg znala je kako to znači da se njegov zločin možda nikada neće moći potpuno istražiti. Već su iste večeri kad se dogodio pokušaj samoubojstva na televiziji izvijestili o događaju i nekoliko se dežurnih moralista žalilo na sigurnosne propuste unutar zatvora. Čak su i psihijatri dobili po nosu jer su pogriješili u procjeni Lundströma kao nesklonog samoubojstvu. Jeanette je sjedila naslonjena u obli uredski stolac i gledala kroz prozor. Kako bilo, napravila je što je mogla. Sada je prisiljena nazvati Ulriku Wendin i ispričati joj kako se situacija promijenila. Djevojka nije zvučala zabrinuto kad joj je Jeanette ispričala što se dogodilo te objasnila da sve dok je Karl Lundström u komi, nema govora o ponovnome suđenju. Åhlundu i Schwarzu dodijeljen je zadatak da provjere je li plavi Volvo Karla Lundströma mogao biti isti automobil koji se u Svartsjölandetu zabio u stablo, ali početna istraga nije upućivala na to. Boja laka nije se podudarala. Bile su to dvije različite nijanse plave. sadašnjost

Karl Lundström, pomislila je. S druge strane stakla pržilo je popodnevno sunce. Telefon je zazvonio, i obaviještena je da je pronađeno novo truplo. Otprilike u isto vrijeme kad si je Karl Lundström zavezao plahtu oko vrata u pritvoru u Kronobergu, pronađen je mrtav dječak na tavanu u Södermalmu.

253

Monumentet

Ivo Andrić isprva nije trebao imati veze sa četvrtim slučajem ubijenog dječaka. No sudski patolog Rydén, koji je trebao pregledati tijelo, tražio je da mu netko asistira jer je njegov pomoćnik bio na odmoru. Ivo je pristao kad su ga zamolili da uskoči. Zapravo nije bilo mnogo dokaza koji bi upućivali na to da je dječak pronađen na tavanu u četvrti Monumentet kod Skanstulla bio žrtva istoga počinitelja kao i prethodne žrtve, osim što mu je lice bilo posve unakaženo. Dvije prazne duplje pokazivale su gdje su se nekad nalazile oči i moglo se samo naslućivati što su nekada bili nos i usta. Čitavo je lice bilo prekriveno plikovima ispunjenima tekućinom, a od kose je ostao tek pokoji pramen. Teška željezna tavanska vrata se otvaraju i ulazi inspektorica krim-policije Jeanette Kihlberg. »Zdravo, Rydén. Sve je pod kontrolom, nadam se?« reče i okrene se prema Ivi Andriću. »Tako dakle, i ti si ovdje završio.« »Samo privremeno, čini se. Netko je na godišnjem, pa sam došao ja.« Ivo Andrić se počeše po glavi. Na prvi pogled laiku bi moglo izgledati kao da se radi o opeklinama, ali budući da je tijelo uglavnom bilo netaknuto, a odjeća nije pokazivala tragove čađe ili pepela, drugi se zaključak sam nametao. »Čini se da se radi o kiselini«, reče Ivo Andrić, a Rydén potvrdno kimne. Na podu pod dječakom, kao i na zidovima, bilo je tragova prskanja. Rydén je izvadio štapić za uho i umočio ga u jednu od žutih lokvica. Pomirisao je vatu i djelovao zamišljeno. sadašnjost

»Ovako na licu mjesta. Čini se da se radi o solnoj kiselini, vjerojatno visoke koncentracije, ako imamo na umu kako je djelovala na njegovo lice. Pitam se je li onaj tko ga je unakazio shvaćao koliko je i sam riskirao? Vjerojatnost da ozlijedi i sebe bila je velika.« Ivo Andrić si protrlja bradu. »Ovaj se zid čini nov.« Pokazuje prstom na lijevi zid i nastavlja. »Zidari obično koriste neki oblik kiseline. Opeku sa starog zida namaču da bi se žbuka bolje primila, ako se ne varam.« »Zvuči moguće«, reče Rydén. »Znamo li tko je on?« Jeanette se okrene prema njima. »Mislio sam da je to tvoj posao«, odgovori joj Rydén. »Ivo i ja trebamo otkriti kako je zločin počinjen. Ne tko je počinitelj, a pogotovo ne zašto. Ali mali je imao neku skroz čudnu ogrlicu na sebi. Slikali smo je i skinuli, nije da znam nešto o etnologiji, ali izgleda kao da je afričkog podrijetla.« »Tko ga je pronašao?« upita Jeanette. »Neki narkić koji ovdje živi i koji je rekao da je išao gore po neku kutiju s pločama koje je htio prodati. Ali ako uzmemo u obzir da su lokoti na nekoliko spremišta niže u hodniku obijeni, bit će da se time bavio kad je našao malog obješenog na stropu. Sigurno mu je prizor bio dobrano neugodan, ako mene pitaš.« Jeanette Kihlberg odlazi prema Schwarzu i Åhlundu, koji stoje i razgovaraju na drugoj strani tavana. »Znači, i Lolek i Bolek su tu?« reče im zafrkantski. Åhlund se nasmijao i zatim potvrdio da je muškarac koji je pronašao dječaka na putu prema Kungsholmenu; vode ga na ispitivanje. Ništa nije upućivalo na to da je ikako bio povezan sa slučajem, ali nisu to još mogli isključiti. Tijekom sljedećih nekoliko sati, mjesto zločina je osigurano, i mnogo je predmeta spremljeno u plastične vrećice i označeno brojevima. Omča je bila napravljena od običnog užeta za rublje, sa ženskim čvorom. Dječak je oko vrata imao tipičan trag od užeta koji je izgledao kao obrnuto slovo V, a vrh je bio kod čvora koji

255

se urezao u kožu gotovo do centimetra dubine. Trag od omče bio je tamnocrven i koža je bila sasušena. Uz rub ozljede, Ivo Andrić primijetio je mala, jedva vidljiva krvarenja. Na podu ispod obješenog tijela bila je lokva urina i hrpa izmeta. »Bez ikakve sumnje je da si nije sam oduzeo život.« Rydén je pokazao na ono što je nekada bilo dječakovo lice. »Ako nije bio slučaj da je prvo privezao uže za strop, zavezao omču oko vrata i na kraju si sam u lice bacio vjedro solne kiseline, za što smatram da je nevjerojatno i neuvjerljivo. Doduše, naravno da je moguće da si mlad, psihički nestabilan čovjek odluči oduzeti život, koliko god to bolesno djelovalo, i ako nema razloga sumnjati na zločin. Osim ako se to, kao u ovome slučaju, ne pokaže fizički nemogućim.« »Kako to misliš?« upita Jeanette. »Konopac o koji je obješen barem je deset centimetara prekratak.« »Prekratak?« »Tako je. Konop nije dovoljno dug da bi ga mogao privezati za strop dok je stajao na ljestvama. Osnove opažanja, dragi Watsone.« Rydén pokazuje prema stropu. »Uz to, bio je živ kad je obješen. Došlo je do pražnjenja crijeva, ali ako pobliže pogledamo, sigurno ćemo pronaći i spermu.« »Hoćeš reći da je svršio dok se gušio?« Schwarz se okrene prema Rydénu i Jeanette se čini kao da će se početi smijati. »Da. To se često događa. Ali, kao što sam rekao. Netko ga je objesio, vjerojatno pomoću onih ljestava.« Rydén pokazuje prema ljestvama naslonjenima na zid nešto dalje. »Zatim su ljestve položene tako da izgleda kao da je stajao na njima i napokon mu je bačena kiselina u lice. A čemu sve to?« »Dobro pitanje…« »Prva mi je pomisao bila da je ubojica htio skriti njegov identitet.« Ivo se okrene prema Jeanette. »Ali tvoj je posao is­ tražiti to. Za kraj, bitan je taj neobičan detalj da je konop bio prekratak. Toga se treba primiti.« sadašnjost

»Posebno je zanimljivo da drugi put u kratkom roku to imam prilike vidjeti.« Rydén izgleda zadovoljno, nejasno je zašto. »Što hoćeš time reći?« »Ne mislim na kiselinu, nego na to s konopom koji je prekratak.« »Dobro, što s tim?« Jeanette postaje radoznala. »Dogodila se ista stvar. Nađen je mrtav sredovječni muškarac koji je varao svoju nevjenčanu suprugu, imao je dvije obitelji. Jedino smo oko tog detalja razbijali glavu, inače je sve upućivalo na samoubojstvo.« »A nikada niste posumnjali u to?« »Nismo, nevjenčana supruga je izjavila da se vratila s puta i pronašla ga tako. Ona je i pozvala policiju. Ispod stolca našli smo hrpu telefonskih imenika.« »Znači, mislili ste da je naslagao imenike i stao na njih da bi dosegao omču?« »Da, to je bio zaključak do kojeg smo došli. Ona je rekla da je u šoku pomaknula imenike kako bi ga spustila, a nije bilo razloga da sumnjamo u to. Općenito nije bilo tragova koji bi upućivali na to da je još netko bio nazočan ondje, a koliko se sjećam, imala je alibi. Čuvar parkirališta i kondukter u vlaku potvrdili su njezinu priču.« »Jeste li mu napravili analizu krvi?« Jeanette je grizao osjećaj da postoji nešto što ne vidi, a nalazi joj se pred nosom. Poveznica koju nije mogla uočiti. »Ne, koliko ja znam, ne. Nije bilo potrebe. Jednostavno je slučaj otpisan kao samoubojstvo.« »Znači, ne misliš da to ima ikakve veze s ovim slučajem?« »To je tvoj dio priče, Janne«, reče Rydén. »To su dva sasvim nepovezana slučaja.« »U redu, možda je to istina. Ali dajte ga odvezite u Solnu da na forenzičkoj toksikologiji provjere ima li tragova anestetika.« Rydén djeluje smeteno. Ivo Andrić je odmah shvatio na što Jeanette cilja, pa je pojasnio. »Imamo trojicu na patologiji. Ubijene dječake za koje mislimo da su žrtve istog počinitelja. Naravno, ima dosta razlika

257

između njih i ovog ovdje. Svi su bili žrtve teškog zlostavljanja, povrh toga i kastrirani. A uz sve to, bili su pod utjecajem lijekova i imali su tragove narkotika u krvi, pa ako provjerimo ovog tvog, možda…« Napravi gestu kao da prepušta riječ Jeanette. »Gle, ne znam. Jednostavno, imam osjećaj.« Zahvalno po­ gleda Ivu.

sadašnjost

Zavod za patologiju

U unutrašnjem džepu kod dječaka pronašli su dokument socijalne službe u Hässelbyju. Odjednom je dječak dobio ime. Schwarz i Åhlund odmah su otišli njegovim roditeljima i dovezli ih u Solnu na identifikaciju. Ispostavilo se da je ogrlica koju je dječak imao oko vrata bila obiteljska dragocjenost koja se generacijama nasljeđivala u obitelji. Naravno, zbog njegova kiselinom nagriženog lica, nije se mo­glo sa sigurnošću utvrditi identitet, ali kad su roditelji vidjeli dječakovu tetovažu, bili su posve sigurni da se radi o njihovu sinu. RUF, urezano komadom stakla u prsa, nije baš bio najuobičajeniji ukras u Stockholmu, pa je u 11:22 sati potpisan papir koji je dje­čaku vratio lice. Što se tiče kiseline, Rydén je bio u pravu. Radilo se o solnoj kiselini koncentracije devedeset i pet posto. Nalazi krvi pokazali su da je dječak uzeo veliku količinu amfetamina prije nego što je obješen o strop. Odgovor na pitanje je li primio i lidokain-adrenalin još nisu imali. Dječak je obnažen i otvoren ležao na stolu za obdukciju, razrezan od vrata do penisa. Ivo Andrić je primijetio nekoliko ma­lih tragova na lijevoj strani njegovih prsa. Nije bilo tragova igle, što znači da je pripravak morao primiti putem hrane ili pića. Kad je tri sata kasnije bio gotov s izvještajem, nazvao je Jeanette Kihlberg i ispričao joj ukratko što je otkrio. »Dosta toga podsjeća na ostale dječake«, reče joj za početak. »Zasad imamo samo tragove amfetamina, ali u ovom slučaju nisu injektirani.«

259

»Nisu?« »Ne, amfetamini su uneseni u tijelo na neki drugi način. Ali našao sam dva mala traga na prsima.« »Kakve tragove?« »Kao da su od elektrošokera, ali nisam sasvim siguran.« »Ali si sasvim siguran da nije bilo sličnih tragova na drugim dječacima?« »Nisam jer su stvarno bili u lošem stanju. Ali jednostavno ću ih ponovno pregledati. Javit ću ti se.« Prekinuli su razgovor. Elektrošoker, pomisli Jeanette Kihlberg. Netko je stvarno zastranio.

sadašnjost

Sjedište policije, Kronoberg

Dječak kojeg su pronašli obješenog na tavanu u četvrti Monumentet zvao se Samuel Bai, bilo mu je šesnaest godina i njegov je nestanak prijavljen čim je pobjegao od kuće. Socijalna služba u Hässelbyju pružila im je podatke o zloporabi droga, krađama i fizičkom nasilju. Roditelji su pobjegli od rata u Sijeri Leone i bili su predmetom nekoliko istraga. Najveći problem u obitelji bio je njihov najstariji sin Samuel, koji je pokazivao sve simptome ratne traume i bio je u nekoliko navrata liječen na dječjoj psihijatriji u ordinaciji u ulici Maria Prästgårdsgata, kao i u okviru privatne prakse terapeutkinje imenom Sofia Zetterlund. Jeanette se trgne. Ponovno Sofia. Prvo s Lundströmom, a sad sa Samuelom Baijem. Svijet je mali, a Stockholm je još manji. Zanimljivo je kako ova žena stalno iskrsava, pomisli Jeanette. Ali možda ipak nije. Pet istražitelja u Švedskoj radi sva vještačenja koja se odnose na spolno iskorištavanje djece. Koliko je psihoterapeuta specijalizirano za traumatiziranu djecu? Dvoje ili možda troje. Podiže slušalicu i bira broj Sofije Zetterlund. »Zdravo Sofia. Jeanette Kihlberg na telefonu, radi se o Samuelu Baiju iz Sijere Leone. Liječili ste ga. Sada smo ga pronašli mrtvog.« »Mrtvog?« »Da. Ubijen je. Možemo li se naći tijekom poslijepodneva?« »Možete doći odmah. Upravo sam mislila krenuti kući, ali mogu pričekati.« »Može, dogovoreno. Kod vas sam za najviše petnaest minuta.«

261

Tvålpalatset

Jeanette je morala napraviti dva kruga oko trga Mariatorget dok nije pronašla slobodno mjesto za parkiranje. Dizalom se popela na kat, a u foajeu ju je dočekala žena koja se predstavila kao Ann-Britt, Sofijina tajnica. Jeanette je objasnila zašto je došla i kad je žena otišla po Sofiju, krenula se ogledavati po prostoriji. Otmjeno je uređena, s umjetničkim djelima i primjetno skupim namještajem, što joj je odavalo dojam da, želiš li zarađivati lijep novac, ovo je mjesto na kojem želiš raditi. A ne kao ona, crnčiti na Kungsholmenu. Tajnica se vratila sa Sofijom, koja je pitala Jeanette želi li što. »Ne hvala, nema potrebe. Ne želim vas nepotrebno zadržavati pa mislim da bismo mogle odmah početi.« »Nema problema, zaista«, odgovori joj Sofia, »ako mogu pomoći, rado ću to učiniti. Dobar je osjećaj biti od koristi.« Jeanette promotri Sofiju i instinktivno osjeti da joj se sviđa. Tijekom njihovih prijašnjih razgovora između njih je postojala distanca, ali sada, nakon samo dvije-tri minute, Jeanette je iz Sofijina pogleda naslutila da je iskreno prijateljski nastrojena. »Pokušat ću izbjeći frojdovske omaške«, našalila se. Sofia joj je odgovorila smijehom. »I bolje ti je.« Jeanette nije bilo jasno što se dogodilo, otkud taj intimni ton, ali nije ga mogla zanemariti. Dopustila si je na trenutak uživati u tome, osjetiti to. Sjele su si nasuprot, Sofia za stol, Jeanette preko puta te se gledale sa znatiželjom. »Što te zanima?« upita Sofia. sadašnjost

»Radi se o Samuelu Baiju… mrtav je. Pronađen je obješen na tavanu.« »Samoubojstvo?« upita Sofia. »Ne, nipošto. Ubijen je i…« »Ali, upravo si rekla…« »Jesam. Ali netko ga je drugi objesio. Možda u neuspjelom pokušaju da se to prikaže kao samoubojstvo, ali… ne, nije čak ni pokušaj prikrivanja ubojstva.« »Nije mi baš jasno kako to misliš. Ili je samoubojstvo ili nije.« Sofia vrti glavom ne shvaćajući i pali cigaretu. »Mislim da možemo preskočiti detalje. Samuel je ubijen. Jednostavno, to je činjenica. Možda ćemo nekom drugom prilikom imati mogućnost malo više porazgovarati o tome, ali zasad mi treba nešto više informacija o njemu.« »U redu. Ali da pojasnimo, što te točno zanima?« »Za početak, zašto je dolazio k tebi?« »Istina, nisam specijalizirani dječji terapeut, ali radila sam u Sijeri Leone i zbog toga smo napravili iznimku.« »Ajme, to ne zvuči dobro«, reče Jeanette suosjećajno. »Rek­ la si napravili smo? Je li više ljudi donosilo tu odluku?« »Jest, kontaktirala me socijalna služba iz Hässelbyja, i pitali su me bih li možda mogla raditi sa Samuelom. Ipak je on iz Sijere Leone, ali to, naravno, već znaš?« »Tako je.« Jeanette razmisli prije nego što će nastaviti. »Koliko znaš o tome što je doživio dolje u…« »Freetownu«, nadopuni je Sofia. »Ispričao mi je, između ostalog, da je bio član jedne kriminalne bande i da se uzdržavao krađama i provalama. Osim toga, povremeno bi im neki lokalni mafijaški boss naložio da zastrašuju ljude.« Sofia hvata zrak. »Ne znam znaš li to, ali Sijera Leone je u kaotičnom stanju. Paravojne skupine iskorištavaju djecu da za njih rade stvari na koje odrasli ne mogu ni pomisliti. Djecu je lako na to navesti i…« Jeanette primjećuje da je Sofiji teško govoriti o tome, ali nema pomoći. Koliko je god želi poštedjeti, mora saznati neke stvari. »Koliko je Samuelu tada bilo godina?«

263

»Izjavio je da je već sa sedam godina ubio prvog čovjeka. Do desete godine je prestao računati sva počinjena ubojstva i silovanja. Sve pod utjecajem hašiša i alkohola.« »Užasno. Što to ljudi rade?« »Ne ljudi. Samo muškarci… ostatak čovječanstva možeš pre­ križiti.« Sjede u tišini i Jeanette razmišlja što je sve Sofia mogla doživjeti za vrijeme koje je provela u Africi. Teško je zamišlja u takvoj okolini kad je vidi u ovim cipelama, s ovom frizurom. Tako je čista. »Smijem li?« Jeanette pokazuje na kutiju cigareta koja leži pokraj telefona. Sofia joj polaganom kretnjom dodaje kutiju i gleda je ravno u oči cijelo vrijeme. Pepeljaru stavlja između njih, na pisaći stol. »Samuelu je prilagodba na švedsko društvo bila nevjerojatno teška i od prvog je dana imao velikih problema.« »Naravno, tko ne bi nakon svega?« Pomisli na Johana koji je u jednom periodu imao poteškoća s koncentracijom, iako nije bio ni blizu ičega sličnog onome što je Samuel doživio. »Upravo tako.« Sofia kimne. »U školi mu je bilo teško sje­ diti na miru. Bio je glasan i ometao kolege iz razreda. Nekoliko ga je puta uhvatio bijes i postao bi agresivan kad se osjećao povrijeđeno ili neshvaćeno.« »Znaš li kako je provodio slobodno vrijeme? Mislim, kad nije bio u školi ili kod kuće? Jesi li imala osjećaj da se nekoga boji?« »Samuelov nemir, u kombinaciji s njegovim iskustvom s na­siljem, bio je razlog što je često imao problema s policijom i državnim institucijama. Relativno nedavno, sad u proljeće, netko ga je napao i opljačkao.« Sofia dohvati pepeljaru. »Što misliš, zašto je pobjegao od kuće?« »Nestao je neposredno nakon što su on i njegova obitelj saznali da će od jeseni biti smješten u popravni dom. Mislim da bi to mogao biti razlog zašto je odlučio pobjeći.« Sofia ustaje. »Moram popiti šalicu kave. Može i tebi jedna?« sadašnjost

»Rado.« Sofia odlazi do predsoblja i Jeanette čuje zvuk aparata za kavu. Jeanette pomisli na neobičnost ove situacije. Dvije dobro prilagođene, inteligentne odrasle žene sjede i raspravljaju o ubojstvu nasilnog i disfunkcionalnog mladog muškarca. Nemaju apsolutno ništa zajedničkog s dječakovim svijetom, ali svejedno sjede ovdje. Što se to od njih očekuje? Trebaju li pronaći istinu koje nema? Shvatiti nešto što je nemoguće shvatiti? Sofia se vraća s dvije šalice vruće crne kave i spušta ih na radni stol. »Žao mi je što ti ne mogu više pomoći, ali ako mi daš nekoliko dana da malo prolistam svoje bilješke, možda bismo se mogle ponovno naći?« Zanimljiva žena, pomisli Jeanette. Kao da je čitala njezine misli. Bilo je to fascinantno i, iako Jeanette nije točno shvaćala zašto, zastrašujuće. »Učinila bi to? Bila bih ti silno zahvalna.« Nasmiješila se i osjetila kako ima sve više i više povjerenja u Sofiju. »Ako nemaš ništa protiv, mogle bismo spojiti ugodno s korisnim i otići zajedno na večeru.« Jeanette zbunjeno sluša vlastiti glas. Otkud joj je ta večera pala na pamet? Nije imala običaj razgovarati ovako intimno. Ni kolegice iz nogometne ekipe nije pozvala kući, iako ih je dugo poznavala. Umjesto da odbaci prijedlog, Sofia se nagnula prema naprijed i pogledala je u oči. »Mislim da je to odlična ideja. Prošla je cijela vječnost otkad sam večerala u društvu.« Sofia napravi pauzu, zatim nastavi, ne mičući pogleda s Jeanette. »Doduše, trenutačno obnavljam kuhinju. Ali ako te to ne smeta, možemo naručiti hranu. Bilo bi mi drago da dođeš k meni.« Jeanette kimne. »Recimo u petak?«

265

Tvålpalatset

Nakon što je ispratila Jeanette Kihlberg do dizala, Sofia se vratila u svoju sobu. Osjećala se ushićeno, gotovo sretno i pomislila je kako je otvoreno pozvala Jeanette na večeru. Je li to stvarno bilo pametno? Samo zato što je osjetila nešto za Jeanette, ne mora značiti da su njezini osjećaji uzvraćeni. Kako bilo, naći će se i izvan posla, a što se sve može dogoditi, to će već vidjeti. Izvadila je kasete na koje je snimila Victoriju Bergman, stavila jednu od njih u kasetofon i pritisnula tipku play. Začula je Victorijin glas, uzela notes i položila ga u krilo, naslonila se i zatvorila oči. … naravno da je glupa jadnica oduvijek sve znala, iako se pravila da nije čudno probuditi se sama i pronaći ga kod mene, a na podu bi bile njegove gaće sa žutim mrljama, smrdjele su. Sofia pokušava odagnati nametljive slike koje joj prenosi Victorijin glas. Moram se ponašati profesionalno, pomisli, ne smijem postati previše osobna. Ali ipak, u njoj je slika oca koji se ušuljava kćeri u sobu. Liježe pored nje. Sofia si predočava miris genitalija te jedva diše, počinje se osjećati loše. Posvuda ustajali miris, ne da se isprati. … a vikati, naravno, nisam mogla jer bih dobila ćušku i plakala sve do jutra. Krastavac na kruhu s paštetom bio je dovoljno slan i bez mojih suza, tako da je bilo bolje šutjeti i pjevušiti i odgovarati kad bi te nešto pitali. Bilo je lijepo otići u posjet rođakinji koja je živjela u Östersundu, Borgholmu ili gdje već. Tata je rekao da je sadašnjost

ondje bilo toliko ludih ljudi, da bi bilo bolje da ih je upola manje, a ja sam se, naravno, složila. Nastavila sam pjevušiti i sjedila s čokoladom, a njegova je ruka opet bila ondje kad mama nije gledala… Sofia osjeti da to ne može više slušati, ali nešto joj ne dopušta isključiti kasetofon. … mogla sam trčati brže i više, ali nikada dovoljno dobro da bih dobila trofej koji bi se moglo staviti na policu pokraj slike dječaka koji nije htio plivati kad je vidio kako stvari stoje… Glas je sve većeg intenziteta, glasniji, ali jednako monoton. Raspon frekvencija i boja se promijenio. Ispočetka je bas. … i samo se htio grliti, ali već je našao drugu s kojom će ići na praznike… Zatim alt. … i tetošiti ga, kad je ona trebala ići gore, sve do nacionalnog parka Padjelanta… Mezzosopran, sopran, sve svjetlije i svjetlije. … i proći pješice dvadeset kilometara dnevno i mirisati zlatni korijen, što je bilo jedino uzbudljivo, jer je na tlu postojalo nešto što nije bilo ružno… I dalje zatvorenih očiju, pipala je po stolu, našla kasetofon i gurnula ga na pod. Tišina. Otvori oči i pogleda u notes. Dva pojma. PADJELANTA, ZLATNI KORIJEN. O čemu je to Victoria govorila? O povrijeđenosti kad te netko bez upozorenja izbaci iz svog života kada to najmanje očekuješ? O traženju sigurnosti u vlastitom integritetu i pokušaju da postane nedodirljiva? Sofia osjeća da tapka u mraku. Želi shvatiti, ali kao da je Victoria bila potpuno rastrojena. Gdje god da je Victoria pogledala, stajala je sama sa sobom oči u oči i pokušavala se pronaći, ali sve što je pronalazila bio je netko stran.

267

Sofia zatvori notes i sprema se krenuti kući. Pogleda na sat. Bilo je dvadeset do deset, dakle spavala je gotovo pet sati. To je objašnjavalo zašto ju je boljela glava.

sadašnjost

Gamla Enskede

Nakon sastanka sa Sofijom Zetterlund, Jeanette je bilo teško koncentrirati se na posao. Nešto ju je dirnulo, ali nije mogla odrediti o čemu se točno radilo. Veselilo ju je što će je ponovno vidjeti. Zapravo, jedva je čekala petak da je opet vidi. Nakon skretanja s ceste Nynäsvägen, samo što se nije sudarila s malim crvenim sportskim automobilom koji joj je došao slijeva i koji ju je, prema pravilu desne strane, trebao propustiti. Istoga trena kad je ljutito zatrubila, vidjela je da je to Alexandra Kowalska. Glupa kravo, pomislila je, ali joj je veselo mahnula. Alexand­ ra joj je odvratila i zavrtjela glavom kao da se ispričava. Nakon što je parkirala automobil na prilazu i ušla u kuću, naletjela je na Åkea koji je stajao u kuhinji i pekao pljeskavice. Bio je vrckav, dobro raspoložen. Jeanette je sjela za pripremljeni stol. »Da ne povjeruješ!« odmah je počeo. »Alex je bila ovdje i rekla mi da je izložba u Kopenhagenu postavljena, i da sam već prodao dvije slike. Vidi!« Izvukao je papirić iz džepa i bacio ga na stol. Vidjela je da se radi o čeku na iznos od osamdeset tisuća švedskih kruna. »Ovo je samo početak«, nasmijao se i preokrenuo meso u tavi, a zatim je otišao do hladnjaka i izvadio dva piva. Jeanette je sjedila u tišini i razmišljala. Znači, tako to bude kad se sve promijeni iz temelja. Jučer se brinula hoće li imati novca do kraja mjeseca, a sada, koji sat kasnije, sjedila je ovdje s čekom većim od dvije mjesečne plaće. »Dobro, što sad ne valja?« Åke je stajao pred njom i dodao joj otvoreno pivo. »Ne misliš da je dobra stvar što konačno zara-

269

đujem na nečemu za što si ti sve te godine mislila da je samo hobi?« Čula je razočaranje u njegovom glasu. »Åke, zašto to kažeš? Dobro znaš da sam uvijek vjerovala u tebe.« Namjeravala je staviti mu ruku na podlakticu, ali izmaknuo se i krenuo prema štednjaku. »Da, to sada kažeš. Ali još prije koji tjedan prigovarala si mi da sam neodgovoran.« Okrenuo se i nasmijao joj se. Ali nije to bio iskren smiješak, nego oholost. Primijetila je kako gnjev u njoj raste dok je gledala njegov samozadovoljan smijeh. Nisu li bili zajedno u tome? Je li bio po­ sve slijep na činjenicu da je ona bila ta koja se uvijek, otkad su zajed­no, brinula da bude hrane na stolu i boje na njegovoj paleti? Åke je došao do nje i zagrlio je. »Oprosti. Glup sam«, rekao je, ali to joj je zvučalo nekako samo reda radi. »Alex je rekla da će u nedjelju objaviti kritiku u novinama, a poslije bih im trebao dati intervju za subotnji prilog. Joj, ovo sam bogme zaslužio.« Podigao je ruke u zrak kao da je upravo dao gol.

sadašnjost

Vita bergen

»Jesi me uspjela naći?« upita Sofia otvarajući vrata Jeanette. »Naravno«, odgovori Jeanette. »Bila sam ja policajka i prije GPS-a.« Sofia se počela smijuljiti i pozvala Jeanette da uđe. »Kuhinja je, kao što sam rekla, izvan pogona, tako da nam preostaje dnevni boravak.« Jeanette uđe i osjeti nepoznat miris koji draži nos. Kod nje je dominirao miris terpentina i ustajale sportske odjeće, a ovdje je glavni miris oštar, gotovo kemijski miris čistoće pomiješan s blagim cvjetnim mirisom i Sofijinim parfemom. Sviđalo joj se, ili je samo cijenila promjenu. Mnogo je vremena prošlo otkad je zadnji put posjetila nekoga u njegovu domu i po prvi put nakon dugog vremena osjećala se dobrodošlom. »Bome, nekima nije loše«, reče Jeanette ogledavši se po velikom, minimalistički uređenom dnevnom boravku. »Hoću reći, živiš u centru grada, i još k tome sama.« Sofia joj je ponudila da sjedne na trosjed, i otišla je objesiti njezin sako. Jeanette je sjela, uz dubok uzdah olakšanja. »Ponekad bih dala sve samo da mogu doći doma i sjediti, ne raditi ništa.« Naslonila je glavu na naslon i pogledala Sofiju. »San snova, izbjeći sve te poglede koji nešto očekuju od tebe, sve to tuđe tapkanje po kući, planove za ručak, naporne razgovore pred televizorom.« »Možda«, reče Sofia značajno se nasmijavši, »ali zna ovdje biti prilično samotno.« Vratila se u sobu. »Ima trenutaka kada samo poželim prodati stan i odseliti se.«

271

Izvadila je dvije čaše iz vitrine i natočila vino te sjela pokraj Jeanette. »Jesi li jako gladna, ili možemo malo pričekati? Imam talijanskog pršuta i sira.« »Nema problema, mogu pričekati.« Pogledale su se. »Kamo bi se onda preselila?« nastavi Jeanette. »Hm. Kad bih to znala, sutra bih prodala stan, ali nemam pojma. Možda nekamo izvan zemlje.« Sofia podigne čašu i nazdravi. »Zvuči uzbudljivo«, reče Jeanette i podigne čašu prema So­ fiji, »ali nisam sigurna da je to išta manje samotno.« Sofia se nasmije. »Očito sam povjerovala u mit o nepristupačnim Šveđanima i u to da su svi topli i ugodni čim se preseliš južnije.« Jeanette odgovori smijehom, ali razumjela je ozbiljnost te tvrdnje. Hladnoća. Kao da je i sama nije osjetila. »Najviše me privlači to što ne bih razumjela što ljudi govore.« Sofijin osmijeh izblijedi. »Ozbiljno? Stvarno to misliš?« »Ma, zapravo ne, ali ponekad mislim da bi bilo baš dobro imati ispriku da ne razumiješ što ljudi govore…« Jeanette osjeti da se možda previše odala. Ima nešto u Sofiji zbog čega ne cenzurira svoje misli prije nego što ih oblikuje u riječi i izgovori, kao što to inače čini. Sofia razmisli i reče: »Amsterdam me oduvijek privlačio, ali zapravo ne znam što želim. Možda zvuči kao kliše, ali želim doći na nešto, a ne pobjeći od nečeg, ako razumiješ što mislim?« »Da sve za čime čovjek žudi na kraju ispadne kliše?« upita Jeanette izazivajući i Sofia se nasmije. »Poznat mi je taj osjećaj, i ako ćemo iskreno, a treba biti iskren, onda…« Jeanette zastane i preoblikuje rečenicu. »Hoću reći, ti i ja se ne poznajemo još toliko dobro.« Pogleda Sofiju duboko u oči i otpije gutljaj vina. »Znaš li čuvati tajnu?« sadašnjost

Odmah je požalila dramatičnost koju je naglasila ovakvim izražavanjem. Kao da su tinejdžerice i namjeravaju zajedno otkrivati svijet, kao da su riječi jedino što čovjek treba da bi se osjećao sigurnim. Mogla ju je odmah pitati i Hoćeš biti moja najbolja prijateljica? Radilo bi se o istoj vrsti naivnog pokušaja kontroliranja kaotične stvarnosti riječima, umjesto da puste stvarne događaje da odluče što će tko reći. Riječi, a ne djela. Riječi umjesto sigurnosti. »Ovisi radi li se o nečem potencijalno kažnjivom. Ali opet, znaš da imam obvezu čuvanja tajne.« Sofia se nasmije. Jeanette je zahvalna na načinu kako se Sofia nosi s njezinim adolescentskim pitanjem. Sofia je gleda kao da je želi vidjeti. Sluša kao da želi razumjeti. »Da si desno nastrojena, ovo bi sigurno smatrala kažnjivim.« Sofia se nasloni smijući se. Vrat joj je dug i žilav, istovremeno ranjiv i snažan. Jeanette se i sama tiho nasmijala, malo se premjestila da joj bude bliže i podigla noge na trosjed. Osjećala se kao kod kuće. Pitala se je li sve tako jednostavno kako se čini, ima li sve manje prijatelja jer joj je posao uvijek bio na prvom mjestu. Ovo je nešto drugo. Nešto samo po sebi razumljivo. »U braku sam s Åkeom dvadeset godina i počela sam to osjećati.« Okrenula se da gleda Sofiji ravno u oči. »A ponekad mi je dosta baš svega jer unaprijed u detalj znam sve što će reći i kako će reagirati.« »Neki bi to nazvali sigurnošću«, Sofia reče glasom u kojem se nazire profesionalno preispitivanje. »Pa zapravo da. Ali tragičan dio priče je upravo to što se njemu takve stvari sviđaju. Ti i ja, Jeanette, to mi kaže kad slučajno nešto kažemo istovremeno. A ja odgovorim: Valjda. Ti i ja. To je

273

neprestani pokušaj da se pronađe neki razlog i objašnjenje zašto živimo zajedno. On vidi sličnosti gdje ih nema i onda ih uzdiže na razinu nečeg značajnog, ili je to barem nekad radio. Više ne znam. Ponekad se pitam nije li se i on umorio od toga.« Sofia sjedi u tišini i Jeanette primijeti da razmišlja, izgleda ozbiljno. »Naravno da se osjećam sigurno jer ga imam tako blizu, ali istovremeno… Kao da živim s bratom. Ma, ne znam više što je bliskost… Ne može to biti samo pitanje fizičke blizine. Kvragu, osjećam se kao da nisam fer.« Jeanette rezignirano odmahne rukama, iako je znala da joj Sofia neće predbacivati. »U redu je«. Sofia se oprezno nasmiješila i Jeanette joj je uzvratila. »Rado ću te saslušati, pod uvjetom da želiš da te saslušam kao prijateljica.« »Naravno. Ne mogu si priuštiti terapeuta tvog ranga. Gle, policajka poput mene. Ti valjda naplaćuješ tisuću kruna po satu?« »Tako je, i to bez PDV-a.« Nasmiju se i Sofia napuni njihove prazne čaše. »Dakle, naravno da volim Åkea, ali ne vjerujem da želim živjeti s njim. Zapravo, sigurna sam da ne želim. Sve je samo zbog Johana, mog sina, on me drži na mjestu. Ima trinaest godina i ne znam kako bi podnio rastavu. A možda i bi. Ipak je dovoljno velik da shvati da se takve stvari događaju.« »Zna li Åke da se ovako osjećaš?« »Vjerojatno sumnja da više nisam sto posto posvećena našem odnosu.« »Ali nikada niste razgovarali o tome?« »Ne, nismo baš. Više je to osjećaj između nas. Ja se bavim svojim stvarima, on svojima.« Jeanette prelazi prstom po rubu vinske čaše. »Zapravo… ne znam čime se trenutačno bavi. Nema vremena oprati rublje, nema vremena čistiti, a sad se čini da više nema vremena ni za Johana.« »Stalno je tu, ali nikad ga zapravo nema?« reče Sofia sarkastično. sadašnjost

»Osim toga, mislim da se spetljao sa svojom galeristicom«, Jeanette je čula samu sebe kako to kaže. Je li to tako lako izgovoriti jer je Sofia psihoterapeut? »Mora li čovjek osjećati da netko obraća pozornost na njega kako bi se osjećao sigurnim?« Sofia otpije gutljaj vina. »Ali to je temeljni nedostatak u većini međuljudskih odnosa. Ljudi zaboravljaju obraćati pozornost jedan na drugoga, cijeniti što onaj drugi radi, jer je jedini put vrijedan truda onaj vlastiti. Vlastiti interesi su uvijek na prvom mjestu. Nije to ništa neobično, iako jest tužno. Za to krivim individualizam. Postao je poput religije. Zapravo je užasno neobično da ljudi u svijetu punom ratova i patnje omalovažavaju sigurnost i odanost. Moraš biti jak, ali jedino ako to možeš sam, u suprotnom si automatski slabić. To je stvarno užasan paradoks!« Jeanette je vidjela kako se nešto u Sofiji promijenilo, kako joj je glas potamnio i postao grublji. Nije mogla sasvim pratiti njezine iznenadne promjene raspoloženja. »Oprosti, nisam te htjela uzbuđivati.« »Nema problema, i sama sam doživjela kako je to kad te netko uzima zdravo za gotovo.« Sofia ustane. »Nego, što kažeš, hoćemo mi nešto pojesti?« »Drage volje, inače će mi vino udariti u glavu.« Jeanette je Sofiju pogledom slijedila sve do kuhinje. Kad se vratila, u rukama je imala pladanj koji je položila na stol. »Morat ćeš mi oprostiti«, reče. »Red je da kažeš što te mu­ či. Samo želim reći da sam ponekad stvarno umorna od ljudi koji ne razumiju koliko bliskošću s nekim drugim mogu učiniti zla jedni drugima.« Jeanette sada još jasnije primjećuje Sofijin produbljeni, manje melodičan glas. Shvatila je da joj je pronašla bolnu točku. »Hoću reći«, nastavila je Sofia s mukom, »zašto ne otići u Afriku napraviti nešto korisno ako ti fali uzbuđenja, ako je adrenalin ono što tražiš? Ne, ljudi idu skakati s padobranom, penjati se po planinama ili prevariti ženu; nekome iza leđa iznevjere dano obećanje i zabavlja ih kad drugi zbog toga nastrada.«

275

Sofia vadi tanjure i sjedne. Obje si uzimaju nešto za jelo. Jeanette je uvidjela da je Sofia povrijeđena i željela je popraviti situaciju, ali shvatila je da više ne zna kako se to radi. Uzima zalogaj salate s tjesteninom. »Mislim da razumijem što želiš reći«, reče potom oprezno, »ali zar stvarno misliš da se radi o običnoj potrazi za uzbuđenjem? Hoću reći, promjena sama po sebi nije loša, nije uvijek pogrešno povremeno se prepustiti.« »Naravno da nije, ali za to moraš imati sve karte na stolu i ne povrijediti druge više nego što je nužno.« Sofijin se glas vratio svojoj normalnoj boji, čak je počela jesti. Jedu u tišini. Jeanette primjećuje da se Sofia smirila. »S druge strane, nije to baš tako jednostavno«, reče nakon nekog vremena, pokušavajući se sa Sofijom naći na pola puta. »Åke je čovjek na mjestu. Dobar je prema meni i obožava Johana. Ali donekle je i nepopravljivi romantičar, o svima i svemu misli samo najbolje, a ako si policajac, baš tako ne smiješ razmišljati. Ja sam uvijek sumnjičava. On je živa ekonomska katastrofa i ne mogu to tumačiti drukčije nego kao izraz, ne baš zloće, ali barem potpunog nedostatka empatije.« Sofia ponovno puni njihove čaše. »Jesi li mu rekla kako ti to vidiš? Ekonomska nesigurnost jedan je od najčešćih uzroka problema u braku.« »Jasno je da moramo imati svojih neslaganja, ali ovo kao da je… ne znam, ali ponekad imam osjećaj da si on ne može predočiti kroz što ja prolazim kad ne možemo platiti račune pa moram zvati roditelje i posuđivati novac. Kao da je to samo moja odgovornost.« Sofia je ozbiljno pogleda. »Meni to zvuči kao da on sam nikada nije imao nikakve odgovornosti. Kao da je uvijek imao nekoga tko se brinuo o svemu.« Jeanette kimne, bez riječi. Čini joj se kao da su svi dijelovi slagalice pronašli svoje mjesto. »To stoji, ali čuj, dosta više te priče«, reče i položi ruku Sofiji na rame. »Našle smo se da bismo pričale o Samuelu, zar ne?« sadašnjost

»Još stignemo i to, ali ne nužno večeras.« »Znaš li«, prošapće Jeanette, »da sam jako sretna što sam te upoznala. Sviđaš mi se.« Sofia joj se približi i stavi ruku na njezino koljeno. Jeanette šumi u glavi dok gleda u Sofijine oči. U njima bi mogla pronaći sve što je uvijek tražila, pomisli. Nagne se prema njoj i vidi kako Sofia odgovara istom kretnjom. Usne im se susreću, meko, intenzivno. Istovremeno začuje kako netko od susjeda pokušava zakucati sliku na zid. Netko s čavlom i čekićem.

277

Prošlost

Kada čovjek pogleda unatrag, ponekad može točno odrediti trenutak u kojem je započelo novo doba, iako se tada činilo kao da se dani smjenjuju jedan za drugim kao i uvijek. U slučaju Sofije Zetterlund, počelo je to po povratku iz New Yorka. Dva je tjedna bila na bolovanju i ležala kod kuće, u krevetu, razmišljajući o svojoj situaciji na poslu i svome privatnom životu. Kako su se približavali blagdani, tako su u njezinoj svijesti sve više prevladavale misli o privatnom životu. Prvog dana nakon blagdana, odlučila je nazvati Poreznu upravu kako bi dobila detaljnije podatke o muškarcu o kojem je mislila da zna sve. Poreznoj upravi treba samo matični broj građana da bi joj poslali sve podatke koji postoje o Larsu Magnusu Petterssonu. Nema veze što će morati čekati dva-tri dana. Sve su joj činjenice čitavo vrijeme stajale pred nosom. Zašto je čekala? Možda nije htjela znati? Je li zapravo ipak znala? Kada je pitala za Larsa Petterssona, u njegovoj farmaceut­ skoj kompaniji isprva nisu znali o kome se radi, ali nakon što je inzistirala, naposljetku su njezin poziv proslijedili na Odjel prodaje. Na centrali je djevojka pristupačna i pokušava joj pomoći kako god zna. Nakon kratkog traženja, pronašla je jednog Magnusa Petterssona koji je prestao raditi kod njih prije osam godina, i samo je kratko radio u Hamburgu, u njihovu uredu u Njemačkoj. Prošlost

Zadnja njegova adresa koju imaju je u Saltsjöbadenu. Pålnäsvägen. Poklapa slušalicu ne pozdravivši i podiže papirić na koji je zapisala nepoznati broj koji je pronašla u Lasseovu telefonu. Internetska pretraga pokazala je da je broj registriran na Miju Pettersson koja živi u ulici Pålnäsvägen u četvrti Saltsjöbaden. Na istoj je adresi registriran još jedan broj, koji pripada Cvjećarni Pettersson u Fisksätri i unatoč tomu što je počela shvaćati da svog muškarca dijeli s drugom ženom, i dalje ne želi vjerovati da je sve ovo išta više od golemog nesporazuma. Ne bi Lasse nikad. Kao da stoji u hodniku u kojem se pred njom otvaraju jedna vrata za drugima. U djeliću sekunde sva se vrata otvore i hodnik joj djeluje dug do beskonačnosti, a u daljini vidi istinu. U istome trenutku ugleda sve, shvaća sve i sve postaje jasno kao dan. Jasno joj je zašto stoji gdje stoji. Zašto je Lasse ondje gdje je. Sve je tako razumljivo, dok je istovremeno pogađa osjećaj nestvarnosti, toliko snažno da joj je teško disati. Lasse je, dakle, bio zaokupljen dvjema obiteljima. Jednom u Saltsjöbadenu i s njom u stanu u Södermalmu. Naravno da je to trebala shvatiti mnogo ranije. Njegove grube ruke svjedočile su o fizičkom radu, iako je tvrdio da radi u uredu. Velika kuća vjerojatno zahtijeva mnogo rada i sigurno mu se zbog toga činilo ugodnim svakog drugog tjedna izležavati na kauču i gledati televiziju. Tjedan dana sa ženom i tjedan dana s njom bio je savršen plan. Nesigurnost i ljubomora je grizu i primjećuje da je prestala logički razmišljati. Zar jedino ona nije razumjela što se događa? Prisjeća se razgovora koji su vodili u kuhinji, odmah po povratku kući iz New Yorka, kad se iznenada činio tako prestrašenim. Je li mislio da ga je prozrela? Sve joj je odmah jasno.

279

Potrebna mu je pomoć, pomisli. Ali ne moja. Ona ne može spasiti čovjeka kao što je on, ako mogućnost spašavanja uopće postoji. Ustaje i odlazi u radnu sobu, gdje pretražuje njegove ladice u pisaćem stolu. Ni sama na zna što očekuje pronaći, ali mora postojati nešto što će baciti dodatno svjetlo na identitet čovjeka s kojim je živjela. Ako su njezine sumnje točne, s godinama je morao postati sve neoprezniji. Obično to tako bude, zar ne? Postoje čak i ljudi koji praktički žele biti otkriveni i zbog toga svjesno rastežu granice sve to točke kad ih napokon otkriju. Ispod nekoliko brošura s logotipom njegove farmaceutske kompanije pronalazi kuvertu iz bolnice Söder. Vadi papir i čita. Radi se o uputnici datiranoj devet godina prije, na kojoj piše da je Lars Magnus Pettersson naručen kod urologa radi vazektomije. Isprva joj ništa nije jasno, ali potom shvaća da se Lasse dao sterilizirati. Prije devet godina. Dakle, sve joj ove godine nije mogao dati dijete za kojim je žudjela. Sve što je rekao u New Yorku, da želi dijete s njom, bilo je ne samo laž, nego je bilo i nemoguće. Sloj po sloj fasade otpada, uskoro neće ostati ništa u što će moći biti posve sigurna. U što može biti? U to da je Sofia, to zna. Ali osim toga? Može li se pouzdati u svoja sjećanja? Ne, samo po sebi, ne može. Slike sjećanja mogu se s godinama promijeniti, čovjek može idealizirati ili demonizirati određeni događaj. Ali kvragu, ona je ipak psihoterapeut. Kao da je netko stisnuo uže oko njezina grudnog koša i polako počeo sve jače stezati, čini joj se da će se onesvijestiti. Njezino iskustvo s pacijentima koji pate od napadaja panike pomaže joj razumjeti što upravo proživljava. Prošlost

No koliko god racionalno sagledava situaciju, ne može se ne bojati. Umirem li? pomisli prije nego što joj se sve zacrni pred očima. U petak dvadeset i osmog odvezla se u Fisksätru. Pada kiša pomiješana sa snijegom, a termometar na toplani u Hammarbyju pokazuje temperaturu malo iznad nule. Parkira se u marini i uspinje se pješice prema centru mje­sta. Istog časa ugleda malenu cvjećarnicu, ali koleba se hoće li ući. Nije da se ima čega bojati, ali nije sigurna kako će reagirati suočena sa ženom s kojom je deset godina dijelila svog muškarca. Ako ta druga žena ne zna za Lasseov dvostruki život, ne može je kriviti ili držati odgovornom. Dakle, kog vraga zapravo radi ovdje? Što to želi znati, a da već ne zna? Pretpostavlja da je sasvim jednostavno, da želi vidjeti lice nepoznate žene. Ali sad dok stoji ovako sama na trgu, nije više toliko sigurna. Koleba se, ali kad bi se okrenula i vratila kući neobavljena posla, to bi je samo nastavilo izjedati. Odlučno uđe u trgovinu, ali na svoje razočaranje, otkriva da je osoba za blagajnom djevojka u dobi između dvadeset i dvadeset i pet godina. »Dobar dan, sve najbolje za blagdane.« Djevojka obiđe pult i dođe k Sofiji. »Tražite li nešto određeno?« Sofia se koleba, okreće se s namjerom da ode svojim putem, ali u tome trenutku otvaraju se vrata stražnje prostorije i u trgovinu ulazi jedna tamna, lijepa žena u pedesetim godinama. S lijeve strane prsa ima pločicu s imenom na ko­joj piše Mia. Visoka je gotovo kao Sofia i ima velike tamne oči. Sofia ne može prestati gledati ove dvije žene koje si upadljivo sliče. Majka i kći.

281

Na mlađoj ženi vidi i jasne Lasseove crte lica. Njegov blago nepravilan nos. Ovalno lice. »Oprostite, tražite li nešto određeno?« Mlađa žena pre­kida neugodnu tišinu i Sofia se okrene prema njoj. »Buket za moju…« Sofia proguta slinu. »Za moje roditelje. Danas slave godišnjicu braka.« Mlada žena odlazi do staklene police s cvijećem. »Evo, mislim da bi vam koji od ovih buketa mogao odgovarati.« Pet minuta kasnije, Sofia ulazi u trgovinu pokraj Cvjećarnice Pettersson i kupuje veliku šalicu crne kave i kolač s cimetom. Sjeda za stolić s pogledom na trg i pijucka kavu. Ništa nije bilo onako kako je očekivala. Mlađa žena joj je pronašla buket, a Mia se vratila u skladište. To je bilo sve. Sofia pretpostavlja da je platila, ali nije posve sigurna. Valjda je ipak platila jer nitko nije došao za njom. Sjeća se zvuka malog zvona na vratima i škripanja snijega. Netko je po trgu prosuo šljunak. Šalica s kavom peče je u ruci, što je razbuđuje. Nema mnogo ljudi vani, iako je već drugi radni dan nakon božićnih praznika, pa pretpostavlja da su oni koji nisu kod kuće i ne uživaju u odmoru otišli u centar grada iskoristiti blagdanske popuste. Odlaže buket cvijeća pokraj sebe na klupicu. Ruže su crvene, ružičaste i narančaste, čvrsto zavezane s ljiljanima i orhidejama. Pogleda papirić koji grčevito drži u ruci. Račun. Ipak je platila. Pomisli na Lassea, i što više misli na njega, to joj sve biva nestvarnije. Stisne buket i nagura ga u smeće pokraj klupice. Kava završava na jednak način, nema nikakvog okusa. Čak je niti ne grije. Osjeća kako joj od bijesa izbijaju suze i mora se siliti Prošlost

zadržati ih. Lice prekriva rukama i pokušava razmišljati o nečemu što nisu Lasse i Mia. Ispada nemoguće. Mia, koja je sve to vrijeme vodila ljubav s njim. A djevojka, Lasseova kći? Njegovo dijete. Dijete koje nije želio imati s njom. Lasse s Mijom ima sve što nije htio imati s njom, drugom ženom. Vidi svoje kiselo, podbuhlo lice pokraj Mijina nasmiješenog. Pomisli na album Loua Reeda, koji joj je pustio u baru hotela u New Yorku. Polako shvaća da taj album sigurno stoji u njegovoj zbirci u Saltsjöbadenu i da su ga on i Mia slušali. Odmah joj se vraćaju slične situacije. Njegova rastresenost koju je ona doživljavala kao šarmantan dio njegovog karaktera, zapravo je rezultat činjenice što je živio dvostrukim životom. Sofia osjeća da joj hladno drvo hladi kralježnicu. Naginje glavu unatrag, kao da želi spriječiti suze da joj poteku niz obraze. Zna da mora prekinuti s Lasseom. I to je sve. Nema više misli, nema promišljanja, ničeg više. Pusti ga neka se bavi svojim problemima kako god zna i može, ali za nju će biti kao da je mrtav. Treba samo donijeti odluku, inače će biti sve teže i teže. Neće se svađati ili vikati, neće niti pokušati dobiti nekakvo objašnjenje. Neke stvari se jednostavno mora iščupati iz vlastitog života da bi čovjek mogao preživjeti. Nije joj to prvi put. Ali ima nešto što mora učiniti prije toga, koliko god je boljelo. Mora ih vidjeti zajedno, Lassea, Miu i njihovu kćer. Zna da mora vidjeti tu sliku, u suprotnom nikada neće moći prestati misliti na njih. Mora vidjeti kako sretna obitelj izgleda kad je na okupu. Neće joj to dati mira, to joj je jasno. Prisiljena je suočiti se s tim. Tijekom dana koji su preostali do Stare godine, Sofia Zetterlund se ne bavi s previše stvari. Jedan jedini put razgovarala

283

je s Lasseom i razgovor nije trajao više od pola minute, za to je vrijeme glumila da je nezainteresirana i u gužvi te objasnila da ima važnog posla u ordinaciji. Oko jedanaest sati navečer na Staru godinu, Sofia je sjela u automobil i odvezla se do Saltsjöbadena. Nije morala dugo tražiti da bi pronašla ulicu Pålnäsvägen. Parkirala je automobil stotinjak metara od njihove velike kuće i krenula pješice prema prilazu kući. Bila je to žuta dvokatnica s bijelim panelima na rubu krova i velikim, brižno održavanim vrtom. S lijeve strane od kuće bile su kamene stepenice koje su vodile u stražnje dvorište, gdje je nazrela da se nalazi trijem. Ispred otvorene garaže stajao je Lasseov automobil. Obišla je garažu i popela se stepenicama do stražnjeg dijela kuće. Zaštićena stablima, imala je dobar pogled kroz veliki prozor duž cijelog zida. Žuta svjetlost unutra odiše dobrodošlicom i toplinom. Lijepa tamnokosa žena iz cvjećarnice izlazi iz kuhinje s pladnjem na kojem su čaše za šampanjac. Iz obližnje sobe dolazi kći, zajedno s mladićem koji sliči Lasseu. Zar ima i sina? Dvoje djece. Gotovo odrasle. Sjedaju na veliki trosjed, a Lasse im toči šampanjac u čaše te, smiješeći se, nazdravljaju. Sofia stoji tamo pola sata kao oduzeta i svjedoči predstavi od koje samo što ne prasne u smijeh. Tako je stvarna i istovremeno tako umjetna. Sjeća se kako su ju jednom proveli iza kulisa scene na kojoj se prije toga odigrala predstava. Ne sjeća se koja, ali bilo joj je potresno vidjeti scenografiju odostraga. S prednje strane vidio se bar ili restoran, a ispod prozora more i zalazak sunca. Sve se doimalo stvarno, s istrošenim namještajem i zvučnim efektima sa snimljenim galebovima i zapljuskivanjem valova. Kad je nakon toga došla iza kulisa, sve joj se činilo tako tričavim. Namještaj je bio napravljen od ploča iverice spojeProšlost

nih ljepljivom trakom i vijcima. Posvuda zapetljani kablovi svjetiljki koje su stvarale iluziju zalaska sunca i zvučnika za zvučne efekte. Kontrast između toga i žive slike s prednje stra­ne bio je toliko velik, da se nakon svega osjećala gotovo prevarenom. Ovo čemu sada svjedoči ista je takva scena. Na površini djeluje primamljivo, ali iznutra je lažna. Malo prije nego što otkuca ponoć, u trenutku kad je vidjela kako vesela obitelj ustaje da još jedanput nazdravi, uzela je mobitel i birala njegov broj. Vidjela je kako se trznuo i shvatila da mu mobitel vibrira. Nešto je rekao i otišao na kat. Vidjela je kako se jedan prozor osvijetlio, a nekoliko sekundi kasnije zazvonio je njezin telefon. »Bok, draga. Sretna Nova godina! Što radiš?« Čuje mu po glasu kako se trudi zvučati užurbano. Još uvijek je u uredu u Njemačkoj i mora raditi, iako je Nova godina. Prije nego što je stigla išta reći, morala je odmaknuti mobitel i povratiti u jedan od obližnjih grmova. »Halo, što radiš? Jako te loše čujem. Mogu te nazvati malo poslije? Trenutno sam malo u gužvi.« Čuje ga kako pušta vodu u umivaoniku kako netko u prizemlju ne bi čuo da razgovara. Jedna brana puca i ruši se, navire rijeka razočaranja. Čini joj se da nikada neće prihvatiti činjenicu da je bila druga žena. Prekida razgovor i vraća se prema automobilu. Cijelim putem kući plače, a kiša i snijeg šibaju vjetrobransko staklo i miješaju se s njezinim suzama. U ustima osjeća gorki okus maskare. Podaci koje će joj poslati Porezna samo će potvrditi sve što već zna. Popuniti praznine. Pålnäsvägen. Detalji.

285

Njegova odsutnost i njegova hladnoća. Cvijeće koje nije kupovao na aerodromu, nego uzimao iz cvjećarnice Pettersson u Fisksätri. Žena i dvoje odrasle djece. Deset se godina loptala sama sa sobom i dok je vjerovala da on u tome sudjeluje i dobacivala mu loptu, on je samo stajao u mjestu ne podižući ruke. »Što kažeš, Lasse, da si priuštimo četiri tjedna preko ljeta u Italiji, da iznajmimo kuću?« »Čuj, Lasse, što misliš? Prekinula bih piti pilule.« »Ne misliš da je vrijeme da se preselimo izvan grada?« »Mislila sam…« »Voljela bih…« Deset godina prijedloga i ideja kroz koje mu je otkrivala sebe i svoje snove. Isto toliko godina kolebanja i bježanja. »Ne znam…« »Imam dosta obaveza na poslu…« »Morat ću otputovati…« »Trenutno ne mogu, ali uskoro…« Njezina je želja za djetetom bila samo njezina. Ne i njegova. Već je imao dvoje i više mu nije trebalo. Njezina želja za vlastitom kućom bila je samo njezina. Ne i njegova. Već je imao jednu i dodatna mu nije trebala. U jednom jedinom dugom trenutku oduzeo joj je sve. Apatična je. Satima se besciljno vozi, u stvarnost je vraća tek lampica koja joj pokazuje da ostaje bez goriva. Stane i gasi motor. Sve što je prije samo nekoliko dana bilo stvarno i očito, pokazalo se iluzijom, obmanom. Treba li pasivno promatrati kako se njezin život raspada na dijelove? Kamion prolazi trubeći tek koji pedalj od nje i uto ona pali štop-svjetla. Ako će umrijeti, onda će to biti sa stilom, a ne u nekom blatnjavom jarku u industrijskom području u Västbergi. Prošlost

Victoria Bergman, njezina nova pacijentica, ne bi nikad mogla prihvatiti da se netko prema njoj odnosi kao prema stvari koju se može odbaciti kada ti dosadi, pomislila je. Iako dosad nisu imali mnogo seansi, Sofia je shvatila da Victoria ima snagu o kojoj ona može samo sanjati. Unatoč svemu što joj se dogodilo, Victoria je preživjela i preoblikovala iskustva u spoznaje. Iznenada Sofiji pada na pamet ideja da nazove Victoriju. Pritom primijeti da nije vidjela Lasseovu poruku: »Draga. Idem na avion, dolazim kući. Moramo razgovarati.« Izlazi iz mape s porukama i bira Victorijin broj, čeka da signal zazvoni. Začudo, zauzeto je. Nasmije se shvativši što je upravo pokušala napraviti. Victoria Bergman? Pa ona ide na terapiju k njoj, a ne obratno. Pomisli na Laseovu poruku. Kući? A gdje je to točno? Avion? Sjest će u auto i odvesti se iz Saltsjöbadena, to je sve. Možda je naslutio da je saznala. Zbog nečega je odlučio napustiti svoju pravu obitelj ovako navrat-nanos. Ipak je Nova godina. Iznenada joj je ponovno mučno, uspijeva otvoriti vrata u zadnji čas da bi se nadvila nad sivu bljuzgavicu. Pali automobil, grijanje stavi na najjače i vozi prema Årsti, spušta se u tunel i nastavlja prema Hammarby Sjöstadu. Staje na benzinskoj pumpi, gdje je došla natočiti gorivo i nakon toga ulazi u trgovinu. Vrzma se među policama, razmišlja kud da krene i ljuti se na sebe što si je dopustila izolirati se do te mjere da je sada tako jadna i usamljena. Došavši na red na blagajni, spusti pogled u košaricu i primjećuje da je uzela dva brisača, mirisni borić i šest paketa čokoladnih keksa. Plaća i kreće prema izlazu, gdje zastaje pred stalkom s jeftinim naočalama za čitanje. Automatski počne isprobavati nekoliko modela s najmanjom mogućom dioptrijom. Na kraju nalazi jedne s crnim okvirima, s kojima izgleda vitkije, oštrije i nešto starije. Sofia primjećuje da joj trgovac stoji

287

okrenut leđima i brzo spremi naočale u džep. Što se to događa? Nikada dosad nije ništa ukrala. Sjedne u automobil i vadi mobitel, vraća se Lasseovoj zadnjoj poruci i pritisne ›Odgovori‹. »Ok. Vidimo se kod kuće. Čekaj me ako ne dođem prije tebe.« Zatim se vozi prema centru, parkira automobil u garaži u ulici Olofa Palmea. Kreditnom karticom plaća kartu koja vrijedi dvadeset i četiri sata. To će biti dovoljno. Umjesto pod vjetrobransko staklo, kartu stavlja u novčanik. Već je pola šest na novogodišnje jutro, stiže na Glavni kolodvor i zaustavi se na odlaznom terminalu pred velikom pločom na kojoj je prikazan odlazni red vožnje. Västerås, Göteborg, Sundsvall, Uppsala i tako dalje. Odlazi do jednog od automata na kojima se kupuju karte, ponovno vadi kreditnu karticu i kupuje povratnu kartu do Göteborga s polaskom u osam. Na kiosku kupuje dvije kutije cigareta, zatim sjeda u jedan od kafića i čeka. Göteborg? pomisli. Odjednom uviđa što se upravo sprema učiniti.

Prošlost

Gamla Enskede

Nedjeljno jutro je nevjerojatno lijepo i Jeanette se rano probudila. Prvi put nakon mnogo vremena osjećala se stvarno odmorno. Vikend je prošao bez većih problema. Åkeovi roditelji bili su u posjetu i dosad je sve proteklo iznenađujuće bezbolno, iako je njegova mama izjavila da je svinjski file bio malo presuh i da se krumpirovu salatu ne kupuje u trgovini. Sve u svemu, dobro su se proveli. Gledali su televiziju i igrali društvene igre. Svekar i svekrva trebali su se vratiti prijepodnevnim vlakom, ostatak dana imala bi za sebe. Ostala je ležati u krevetu i planirala kako će iskoristiti slobodno vrijeme. Apsolutno ništa neće raditi. Bavit će se nekim sitnicama, malo čitati i možda se prošetati. Čuje Åkea koji se probudio. Duboko je disao i okrenuo se. »Jesu li svi na nogama?« Zvučao je umorno i povukao pokrivač preko glave. »Ne bih rekla. Tek je pola osam, tako da možemo ostati još neko vrijeme u krevetu. Čut ćemo kad tvoja mama počne rondati po kuhinji.« Åke ustane i počne se oblačiti. Samo ti idi, ionako nemamo što raditi, pomisli. Pred sobom ima svijetlo Sofijino lice. »Kad im ide vlak?« »Malo prije dvanaest. Hoćeš da ih odvezem?« reče Jeanette pokušavajući zvučati ravnodušno. »Možemo zajedno«, reče on, očito pokušavajući zvučati pri­ jateljski raspoloženo.

289

Pola sata kasnije, Jeanette silazi u kuhinju na zajednički doručak. Nakon što su završili i raspremili stol, uzela je šalicu kave i izašla u vrt. Bila je prilično sretna, unatoč svemu. Susret sa Sofijom otišao je u posve drugom smjeru nego što je očekivala i nadala se da Sofia osjeća isto što i ona. Poljubile su se i po prvi put je prema nekoj ženi osjetila nešto što je dosad osjećala samo prema muškarcima. Je li moguće da seksualnost nije nužno vezana uz spol? pomisli osjetivši se zbunjeno. Možda je stvarno toliko banalno da je jedino bitno o kojoj se osobi radi, a ne je li ta osoba muškarac ili žena. I treba biti jednostavno. Ali istovremeno je komplicirano. Popila je kavu i vratila se u kuću. Åke i njegov otac sjedili su pred televizorom i gledali neki prirodnoznanstveni dokumentarac, dok je Johan pomagao baki u kuhinji sa suđem. Kad je došlo vrijeme da krenu na Glavni kolodvor, Jeanette je odnijela njihove torbe do auta jer se nije željela naći na putu dok budu pospremali zadnje stvari i vrlo emotivno se opraštali od Johana. Jeanette ih je dovezla do parkirališta na Centralplanu i zaustavila se između dva taksija. Pomogli su joj izvaditi kofere i poslije još jednog srcedrapateljnog pozdrava na peronu, mahnuli su i Jeanette je osjetila kako joj je postalo lakše disati. Uzela je Åkea za ruku i polako su se odšetali prema automobilu. Naporne misli koje je imala tijekom dana kao da su bile otpuhane. Unatoč svemu, ona pripada Åkeu i on njoj. Nije sve u uzbuđenju i radoznalosti. Preostalo im je jedino stisnuti zube. Na povratku kući, zaustavili su se pokraj jednog kioska i kupili Dagens Nyheter. U današnjim novinama trebala je biti recenzija Åkeove izložbe. Najradije bi bio kupio novine još prije doručka, ali budući da nije htio da mu roditelji pročitaju eventualnu kritiku koja bi ga sasjekla, pričekao je. sadašnjost

Kad su se vratili, zajedno su sjeli za kuhinjski stol i otvorili novine pred sobom. Jeanette ga nikada prije nije vidjela ovako nervoznog. Smijao se i pretjerano se pravio bezbrižan. »Evo«, rekao je, presavio novine po sredini i stavio ih između njih dvoje. Sjedili su u tišini i čitali svaki za sebe. Kad je Jeanette shvatila da to stvarno pišu o njezinom Åkeu, počelo joj se vrtjeti. Kritičar je pisao vrlo poetski. Prema njemu je slikarstvo Åkea Kihlberga bilo nešto najvažnije što se u posljednjem desetljeću dogodilo švedskoj umjetnosti i Åkeu je proricao svijetlu budućnost. Bez sumnje će postati novi švedski kulturni izvozni proizvod, a u usporedbi s njim su kolege umjetnici Ernst Billgren i Max Book djelovali kao banalni epigoni. »Moram nazvati Alex.« Åke je ustao i otišao u predsoblje po telefon. »Poslije moram natrag u grad. Možeš li me odvesti?« Jeanette je ostala sjediti i nije znala kako bi se trebala osjećati. Sve je bilo kao san. »Da, naravno«, odgovorila je i odmah shvatila da odsad nadalje ništa više neće biti kao što je bilo. Nije imala pojma koliko je bila u pravu, iako stvari neće ispasti onakvima kako ih je ona zamišljala.

291

Ulica Allhelgonagatan

Zvuk harmonike obavijao je zaglušujući promet u ulici Dalsland­ gata dobro znanim tonovima. Kroz otvoreni prozor čula se balada Everta Taubea11 i Sofia Zetterlund je zastala i slušala prije nego što je nastavila prema Mariatorgetu. Nekoliko se prolaznika nasmiješilo kimajući glavama, a jedna žena počne pjevušiti tužnjikavi tekst o malome kojeg su zavezali o glavni jarbol i zatim zaboravili na njega dok je brod tonuo. Glazba je došla kao neočekivana stanka i poslužila je kao verbalni katalizator u zemlji u kojoj nitko ne razgovara s drugima bez razloga. Ali svi znaju pjesme Everta Taubea jer su ih usvojili s majčinim mlijekom. Poslije večeri provedene s Jeanette, Sofia se osjećala zbunjeno. Ono što je ispočetka trebalo biti poslom motivirani susret, razvilo se u nešto vrlo osobno. Jeanette ju je emotivno dotakla, i Sofia je doživjela čulno uzbuđenje kakvo nije osjetila nikad prije. S Jeanette se osjećala poželjno onako kako s Lasseom nikada nije mogla. Istovremeno ju je plašilo što netko može toliko primjetno utjecati na njezino sveukupno raspoloženje i na takav način imati kontrolu nada njom. U vrijeme koje je provela s Mikaelom, on nije uspio ostaviti toliko traga na njoj, kao što je Jeanette uspjela odmah, a to joj se sviđalo. U tome je uživala i posvećivala joj se. Ali više nije bila sigurna da je to dobra ideja. 11 Evert

Taube (1890. — 1976.), slavni švedski trubadur čije pjesme se smatraju dijelom tradicije i opće kulture. sadašnjost

Veza sa Jeanette bi sve prilično zakomplicirala. Kad je izašla na ulicu Allhelgonagatan, zastala je, izvadila mali diktafon iz torbe i stavila slušalice. Na omotu kasete pisalo je da je snimka nastala prije četiri mjeseca. Sofia je pritisnula play i nastavila hodati. »… otišla sam trajektom u Dansku s Hannom i Jessicom, onim dvjema prijetvornim ženskama koje sam upoznala u Sigtuni, i koje su apsolutno morale otići na festival u Roskilde i ostaviti me samu u šatoru s ta četiri ogavna mala Nijemca koji nisu stali cijelu noć, dirali su me, trljali me, stiskali i stenjali, a ja sam sve to vrijeme čula Sonic Youth i Iggyja Popa u daljini i nisam se mogla ni pomaknuti jer su me naizmjence čvrsto držali…« Posve izolirana, dovela se u sanjivo stanje, nije ni čula ni vidjela ljude oko sebe. »… znala da su moje takozvane prijateljice bile u prvom redu pod binom i nije ih uopće bilo briga što nisam znala za sebe od njihova slatkog desertnog vina i da su me silovali, a poslije mi se nije dalo pričati zašto sam loše volje, i samo želim otići…« Ulica Magnusa Ladulåsa. Sve se događalo samo od sebe. Ulica Timmermans. Slike se oblikuju u slike koje nikada prije nije vidjela, ali koje su joj svejedno dobro poznate. »… u Berlin, gdje sam im pobacala stvari iz ruksaka i lagala da smo pokradene dok sam spavala, a one otišle kupiti još vina, kao da već nismo previše popile. Iskorištavale su priliku jer im nije bilo roditelja, koji su bili fini ljudi i bili kod kuće u Danderydu i radili, da bi mogli poslati novce koji su nam trebali da nastavimo putovanje…« Shvatila je kuda Victorijina priča vodi i sjetila se da je baš ovu kasetu već nekoliko puta preslušala. Sigurno je u desetak navrata slušala priču o Victorijinu putovanju Europom. Kako je mogla zaboraviti? »… do Grčke, gdje smo zapele na carini, a prtljagu su nam pregledavali sa psima i fizički pregled su odrađivali napaljeni frajeri koji bi buljili u grudi kao da ih nikada prije nisu vidjeli, a onda

293

su smatrali prikladnim koristiti rukavice od lateksa kad bi stavili prste u tebe. Onda je sve zlo prošlo i pila se votka i imala si rupe u sjećanju valjda kroz cijelu Italiju i Francusku, a došla k sebi negdje u Nizozemskoj. A onda su obje nazoviprijateljice rekle da im je pun kufer svega i da se vraćaju kući, a ja sam ih ostavila na Gare du Nordu i pokupila se s nekim tipom u Amsterdam, a taj isto nije znao držati prste k sebi, pa je dobio teglu za cvijeće u glavu. Bilo je itekako opravdano maznuti mu novčanik, a novac je bio i više nego dovoljan za hotelsku sobu u Kopenhagenu, gdje je sve trebalo završiti, glas je trebalo ušutkati i trebala si pokazati da se usudiš. Ali remen je popustio i pala si na pod, razbila zub i…« Odjednom osjeti kako je netko uzima pod ruku i strese se. Posrne, zakorači u stranu. Netko joj strgne slušalice i na sekundu je sve posve tiho. Prestane postojati i smiri se. Kao kad stigneš do površine nakon što si preduboko zaronio, pa napokon možeš napuniti pluća svježim zrakom. Zatim čuje automobile i dovikivanja i zbunjeno se ogleda oko sebe. »Je li sve u redu?« Okrene se i zagleda u živi zid na nogostupu, shvaća da stoji nasred ceste. Oči je promatraju i kritično procjenjuju. Pokraj nje je automobil. Vozač bijesno trubi, prijeti šakom i turira motor. »Trebate pomoć?« Čuje glas, ali ne može odrediti kome pripada. Teško se usredotočuje. Brzo se vraća na nogostup te natrag prema Mariatorgetu. Podiže diktafon, želi izvaditi kasetu i vratiti je u kutiju. Pritisne eject. Smetena je, gleda u prazni diktafon.

sadašnjost

Prethodno u ulici Borgmästargatan

Mambaa manyani… Mamani manyimi…

Sofia Zetterlund se budi s pulsirajućom glavoboljom. Sanjala je da je išla u planine s nekim starijim muškarcem. Nešto su tražili, ali ne može se sjetiti što. Muškarac joj je pokazao neki neugledan cvijet i rekao joj da ga iskopa iz zemlje. Tlo je bilo stjenovito i ruke su je boljele. Kad je napokon uspjela izvaditi cijeli cvijet, muškarac joj je rekao neka pomiriši korijen. Mirisao je kao buket pun ruža. Zlatni korijen, pomisli i ode u kuhinju. U posljednje je vrijeme rjeđe imala glavobolju i prošla bi za koji sat, ali sada kao da je postala neprolazna. Postala je dio nje. Dok aparat za kavu šišti, Sofia prelistava notes s bilješkama o razgovorima s Victorijom Bergman. Čita: SAUNA, PTIĆI, KRPENI PAS, BAKA, TRČATI, LJEP­ LJIVA TRAKA, GLAS, KOPENHAGEN, PADJELANTA, ZLATNI KORIJEN. Zašto je zapisala upravo ove riječi? Vjerojatno je zaključila da su to Victoriji bili važni detalji.

295

Pali cigaretu i nastavlja listati. Na predzadnjoj stranici vidi nove bilješke, ali napisane naopako, kao da je počela pisati od kraja notesa: SPALITI, BIČEVATI. TRAŽITI DOBROTU U MESU… Isprva ne prepoznaje rukopis. Djetinje je kvrgav, gotovo nečitak. Vadi olovku iz torbice i pokušava napisati iste riječi nedominantnom rukom. Shvatila je da je ona napisala te ri­ ječi, ali lijevom rukom. Spaliti? Bičevati? Tražiti dobrotu? Sofiji se zavrti i u glavi joj blago šumi, povrh neprolazne glavobolje. Razmišlja bi li otišla u šetnju. Možda bi joj svježi zrak pomogao razbistriti misli. Šum se pojačava i teško joj je koncentrirati se. Vrištanje djece s ceste probija se kroz prozorsko staklo i u nosu osjeti oštar vonj. Svoj vlastiti znoj. Ustaje, namjerava uključiti aparat za kavu, ali vidjevši da je već uključen, vadi šalicu iz ormarića. Natoči si kave i vrati se za stol. Na stolu su već četiri šalice. Jedna je prazna, ostale tri su pune do vrha. Pokušava, ali ne može se prisjetiti. Kao da se stalno ponavlja, kao da je zapela u neprestano istoj kretnji. Koliko je dugo budna? pomisli. Je li uopće spavala? Pokušava se sabrati, razmišlja, ali njezino pamćenje kao da se može podijeliti na dva dijela. Prvo je prošlost i sve što ima veze s Lasseom, sve do putovanja u New York. Ali što se događalo nakon što su se vratili kući? Sjećanja iz Sijere Leone jednako su jasna kao i razgovori sa Samuelom, ali što se događalo nakon toga? Na ulici je buka i Sofia počinje nemirno šetati amo-tamo po kuhinji. Drugi dio njezinih sjećanja više nalikuje zaustavljenim prizorima ili nejasnim dojmovima. Sadrži mjesta koja je posjetila. Ljude koje je upoznala. P r e t h o d n o u u l i c i B o r g m ä s ta r g ata n

Bez prepoznatljivih slika ili lica. Samo kratki isječci. Mje­sec koji je djelovao poput svjetiljke, ili je bilo obratno? Izlazi u predsoblje, oblači sako i pogleda se u ogledalo. Podljevi od Samuelovih ruku počeli su blijedjeti. Omota maramu još jednom oko vrata da bi ih prikrila. Uskoro će deset sati i vani je još ljetna vrućina, ali na nju to kao da ne djeluje. Ona ne gleda oko sebe, već u sebe i pokušava shvatiti što joj se to događa. U njoj sijevaju nepoznate misli. Rečenične konstrukcije koje nisu njezine, nego Victorijine, formulacije koje spominju tijelo izloženo nasilju. Njezini stavovi o tome tko odlučuje kada osobne fantazije, porivi i žudnje prelaze granicu društveno prihvatljivoga i postaju razorni. Victoria govori o dobru i zlu, pri čemu zlo, baš kao rak, živi i raste u naizgled zdravom organizmu. Ili je to rekao Karl Lundström? U parku Björns Trädgård sjedne na klupu. Šum je postao zaglušujući i ne zna je li u stanju vratiti se kući. Vraća se Victorijin nemilosrdni glas. Usudiš li se? Usudiš li se? Usudiš li se danas, usrana kukavico? Mora kući, mora prileći. Uzeti tabletu i još malo odspavati. Vjerojatno je samo premorena od posla i žudi za samoćom i mrakom u svome stanu. Kad je zadnji put nešto pojela? Ne sjeća se. Neuhranjena je. Sigurno je to problem. Unatoč nedostatku apetita, mora se prisiliti jesti, a zatim se pobrinuti da hranu zadrži u sebi. Ne smije povratiti. Kako je ustala, tako je velikom brzinom i s upaljenim sirenama prošlo nekoliko policijskih vozila. Slijedila su ih tri velika gradska terenca s crnim zatamnjenim staklima i upaljenim rotirkama. Očito se nešto dogodilo. Kupuje dvije vrećice hrane u McDonald’su na trgu Medborgarplatsen. U razgovoru s ostalim užurbanim gosti-

297

ma saznaje da se dogodila pljačka kombija koji je prevozio novac u ulici Folkungagata. Netko spominje da je došlo do pucnjave, a netko drugi da je nekoliko ljudi ranjeno. Sofia uzima svoje vrećice i izlazi. Izašavši na cestu, krenula je prema kući, ali nije vidjela Samuela Baija. Ali on je vidio nju i počeo ju je slijediti. Prošla je pored područja ograđenog policijskom trakom, kod Östgötagate je skrenula udesno, prošla Kocksgatu i nastavila lijevo prema Åsögati. Samuel ju je dostigao u blizini parkića i potapšao je po leđima. Trznula se i okrenula. On ju je brzo obišao i ponovno se morala okrenuti da bi vidjela o kome se radi. »Hej! Dugo se nismo vidjeli!« Samuel se nasmijao svojim sjajnim bijelim osmijehom i napravio korak unatrag. »Imate koji hambić za mene? Vidim da ste kupili za dvoje.« Kao da je prestala disati. Ostani mirna, pomisli. Ostani mirna. Ruka joj refleksno krene prema vratu. Ostani mirna. Razabire Samuelov engleski i jasno joj je da ju je promatrao neko vrijeme. Nasmiješi se. Nasmiješi se i reče da ima dovoljno hrane i za njega, i predlaže mu da pojedu kod nje. On uzvrati osmijehom. Jest neobično, ali njezin strah nestaje jednakom brzinom kojom se pojavio. Odjednom zna što treba učiniti. Samuel uzima jednu vrećicu i zajedno nastavljaju prema ulici Renstierna, potom skreću u Borgmästargatu.

P r e t h o d n o u u l i c i B o r g m ä s ta r g ata n

Ona odlaže svoju vrećicu na stol u dnevnom boravku. On je pita smije li se istuširati prije nego što krenu jesti. Ona mu dodaje čisti ručnik. On zatvara vrata za sobom. Što se to događa? Sauna, ptići, trčati, ljepljiva traka, glas, Kopenhagen, Pa­ djelanta, Zlatni korijen, spaliti, bičevati. Krči voda u cijevima. »Sofia, Sofia, smiri se, Sofia«, šapće sama sebi i pokušava disati duboko i polako. Ptići, trčati, ljepljiva traka. Pričeka trenutak prije nego što će se vratiti u dnevni boravak. U blizini hamburgera osjeća se ustajali miris nagorenog mesa. Spaliti, bičevati. Ponovno osjeća mučninu i baci se na trosjed rukama prekrivajući lice. Sauna. Pod tušem prska voda, a Victorijin glas tutnji joj u glavi. Kao da si probija put u njezino meso i nagriza joj mozak. Cijelog je života slušala taj glas, ali nikada se nije uspjela naviknuti na nj. Usudiš li se, usudiš li se možda danas? Ustaje na klimavim nogama i odlazi u kuhinju po čašu vode. Hajde, pomisli, moraš se smiriti. U predsoblju nailazi na svoj odraz u zrcalu, izgleda umorno. Umorno do srži. Otvara slavinu, ali kao da joj voda nije dovoljno hladna, pa u sebi vidi gdje nastaje, duboko pod zemljinom korom, duboko ispod nje, tamo gdje je vruće kao u paklu. Mlaz je opeče, kao da je od čiste magme. Gori joj pred očima. Djeca pred logorskom vatrom. Mambaa manyani… Mamani manyimi… Sofia zadrhti od sjećanja na dječju pjesmicu.

299

Odlazi u predsoblje i grozničavo u torbi traži Paroxetin. Pokušava skupiti dovoljno sline da proguta tabletu. Usta su joj suha, ali svejedno uzima tabletu. Gorka je, pokušava je progutati, ali pilula joj zastane u grlu. Ponovno je pokušava progutati i osjeća kako tableta polako prolazi jednjakom. Usudiš li se danas? Usudiš li se? »Ne, ne usuđujem se«, promrmlja tiho spuštajući se leđa naslonjenih o zid. »Nasmrt me strah.« Stisne se kao u klupko, čeka da lijek počne djelovati. Pokušava samu sebe uljuljkati i smiriti. Čekanje. Gorčina koju ne može izbjeći. Sauna, ptići, krpeni pas. Grčevito se drži pomisli na krpenog psa, na mir. Krpeni pas, krpeni pas, ponavlja samoj sebi, pokušavajući utišati glas i uspostaviti nanovo kontrolu nad vlastitim mislima. Odjednom zazvoni mobitel u predvorju, ali zvuk kao da dolazi s nekog drugog svijeta. Svijeta kojemu više ne pripada. Teškom mukom ustaje, namjerava se javiti na telefon koji je slučajno zazvonio upravo sada, kad samo što nije izgubila dodir sa stvarnošću. Taj je poziv vraća natrag, stvara poveznicu između nje i svijeta. Ako se uspije javiti, moći će ponovno naći svoj put kući. To je činjenica koju zna i daje joj snage javiti se. »Halo«, promrmlja i ponovno se spušta na pod oslonjena o zid. »Halo? Čujete li me?« »Čujem, ovdje sam«, odgovara Sofia Zetterlund i čini joj se da je ponovno kod kuće. Da je na sigurnom. »Dobar dan… Tražim Victoriju Bergman. Imam li dobar broj?« Poklapa slušalicu i udari u smijeh. Mambaa manyani… Mamani manyimi… Iznenada prepoznaje Victorijin glas, ustaje i ogleda se oko sebe. P r e t h o d n o u u l i c i B o r g m ä s ta r g ata n

Misliš da ne znam što si naumila učiniti, kukavico glupa. Sofia se orijentira prema glasu, ulazi u dnevni boravak, ali prostorija je prazna. Ima osjećaj da joj treba cigareta i traži kutiju. Premeće po stvarima i napokon je pronalazi, drhteći stavlja cigaretu u usta, pali je i duboko uvlači dim, očekujući da će Victoria dati glasa od sebe. Čuje Samuela kako buči u kupaonici. Znači, više ne pušiš ispod nape u kuhinji? Sofia se strese. Dobro, pa kako to Victoria zna? Otkad je zapravo ovdje? Ne, pokušaj se smiriti. Nemoguće je. Što se zapravo događa u tvojoj kuhinji? »Victoria, što misliš pod tim?« Sofia se prisilno pokušava vratiti svojoj stručnoj ulozi. Što god da se dogodi, ne smije pokazati strah, mora ostati mirna, povratiti kontrolu. Vrata kupaonice se otvaraju. »Razgovarate sami sa sobom?« Sofia se okrene i vidi Samuela koji stoji gol na vratima. Voda s njega kaplje, on je promatra. Smiješi se. »S kim razgovarate?« Ogledava se po prostoriji. »Nema nikoga.« Samuel napravi nekoliko koraka u predsoblju i odlazi do ulaza. »Tko je tu?« »Ne osvrći se na nju«, reče Sofia. »Igramo se skrivača.« Uzima Samuela pod ruku. On djeluje zbunjeno i prinese ruku njezinome licu. »Što je s vašim licem, gospođo? Čudno izgledate…« »Obuci se i požuri, trebaš pojesti prije nego što se ohladi.« Izvlači ladicu komode i dodaje mu još jedan ručnik. On ga omota oko sebe, Sofia vadi kutijicu s Phenobarbitalom iz torbe i isprazni sadržaj u šalicu s Coca-Colom. Hoćeš i njega zaključati? »Victoria, molim te, prestani«, reče Sofia molećivo, »Ne znam o čemu govoriš. Što pokušavaš reći?« Držiš dječaka zaključanog u stanu. U sobi iza police s knji­gama.

301

Sofiji ništa nije jasno i osjeća sve izraženiju nelagodu. Uto se sjeti teksta pjesme koju je prvi put čula dok je bila zatvorena u jami usred džungle. Mambaa manyani… Mamani manyimi… Strašilo jebe djecu… Sigurno ima prljavu pičku… Odvratna debela kurvetino. Nije ti pomoglo rezanje brit­ vom po rukama? Sofia se prisjeća kako je sjedila iza kuće tete Else i rezala se. Krvave rane je sakrivala ispod dugih rukava. Sad umjesto toga kupuješ premale cipele. Tek toliko da te podsjete na bol. Sofia si pogleda stopala. Ima velike rane na petama jer to već godinama radi. Na rukama ima svijetle ožiljke od brit­ vice, krhotina stakla i noževa. Iznenada se otvara drugi dio njezina pamćenja i ono što su dosad bile nejasne zamrznute slike, postaju cijele sekvence. Ono što je bila prošlost, postaje sadašnjost i sve sjeda na svoje mjesto. Tatine ruke i mamini pogledi puni osude. Martin na panoramskom kotaču, most preko rijeke Fyrisån, a zatim sram što ga je uspjela izgubiti. Sveučilišna bolnica u Uppsali, lijekovi, terapija. Sjećanja iz Sigtune i maskirane djevojke koje su formirale krug oko nje. Poniženje. Dečki koji su je silovali u Roskildeu, zatim bijeg u Kopenhagen i neuspjeli pokušaj samoubojstva. Sijera Leone i djeca koja nisu znala što zapravo mrze. Jama u tami, meka zemlja pod stopalima i mjesec kroz tkaninu. Alatnica u Sigtuni, zemljani pod i žarulja kroz povez na očima. Ista slika. Sofia je prekopavala po Victorijinoj nutrini i ponekad P r e t h o d n o u u l i c i B o r g m ä s ta r g ata n

bi pronašla stvari koje je Victoria toliko pokušavala zaboraviti da je tome posvetila čitav život. Victoria sada hoda po njezinu stanu, u njezinoj privatnoj sferi. Posvuda je, i nigdje. Kasetofon uz koji si satima sjedila i u koji si govorila i govorila i govorila. Samo da ne bi razmišljala o Lasseu koji te napustio. Nije više mogao podnijeti sve to razglabanje o tvojem teškom djetinjstvu. Ti si htjela ići u seks-klub u New Yorku, ti si htjela grupni seks. Hvala Bogu da nije htio imati djecu s tobom. Sofia kao da će pokušati protestirati, ali ne može iz sebe izvući ni riječ. Sterilizirao se, zar ne, pomisli. Perverzna si. Pokušala si mu ukrasti dijete. Mikael je Las­ seov sin! Zar si to zaboravila? Glas se povisuje, toliko da se ona povlači i utone u trosjed. Čini se da će joj bubnjići puknuti. Mikael? Lasseov sin? To ne može biti istina… Podmećeš kao ptica kukavica! Prizor sretne obitelji tijekom novogodišnje noći u kući u Saltsjöbadenu. Sofia vidi Lassea kako nazdravlja s Mikaelom. Nakon što si ubila Lassea, spetljala si se s Mikaelom. Ne sjećaš se toga? Po podu si razbacala telefonske imenike, da bi izgledalo kao samoubojstvo. Uže je bilo prekratko, nije li tako? Iz daljine čuje da se Samuel vraća iz kupaonice i nejasno ga vidi kako sjeda za stolić u dnevnom boravku. Otvara vrećicu u kojoj je hamburger i počinje jesti u tišini. Sjedi i promatra ga. Samuel pohlepno ispija svoju Coca-Colu. »S kim vi to razgovarate?« Vrti glavom. Sofia ustaje i odlazi u predsoblje. »Šuti i jedi«, odbrusi mu. Ne može procijeniti je li primijetio promjenu u njezinu glasu jer nije reagirao. Promatra si lice u ogledalu nad stolićem u predsoblju. Kao da joj je jedna strana paralizirana. Ne prepoznaje samu sebe. Izgleda tako staro. »Koji je ovo vrag«, promrmlja slici u zrcalu, približi mu se i nasmije se, stavi prst pred usta i prođe njime preko

303

prednjeg zuba, onoga koji je razbila prije dvadeset godina, kad se pokušala objesiti u hotelskoj sobi u Kopenhagenu. Mimeza. Odnos između onoga što vidi i onoga što se ne smije dovoditi u pitanje. Sva sjećanja joj se vraćaju. Uto joj ponovno zazvoni mobitel. Pogleda ekran. 10:22. Javlja se: »Bergman«. »Victoria Bergman? Kći Bengta Bergmana?« Pogleda u dnevni boravak. Sredstvo za spavanje svladalo je Samuela. On je bez svijesti na kauču, oči mu se polako pomiču. »Da, ja sam.« Moj je otac Bengt Bergman, pomisli Sofia Zetterlund. Ja sam Victoria, Sofia i sve što stoji između njih dvije. Glas koji joj zvuči poznato postavlja joj pitanja o njezinom ocu i ona mehanički odgovara na pitanja, ali nakon što razgovor završi, ne sjeća se baš ničega što je rekla. Grčevito drži telefon i promatra Samuela. Toliko toga mu leži na savjesti, ali ipak je tako nevin, pomisli i odlazi do police s knjigama, podiže zasun koji je drži u mjestu. Čim je otvorila vrata od javorovine, zapuhne je ustajali zrak. Gao sjedi u kutu sobe, obgrlio je koljena rukama. Žmiri okrenut prema izvoru svjetlosti koja se probija kroz odškrinuta vrata. Sve je pod kontrolom. Ona izlazi, gura policu natrag na mjesto i počinje se svlačiti. Nakon brzinskog tuširanja ogrne se velikim crvenim kućnim ogrtačem i prozračuje stan praveći propuh nekoliko minuta. Pali tamjan, natoči si čašu vina i sjedne na trosjed pokraj Samuela. Njegovo je disanje duboko i pravilno. Oprezno ga pomiluje po glavi. Unatoč svim izopačenostima koje je počinio kao dijete vojnik u Sijeri Leone, nije nikome ništa kriv, pomisli. On je žrtva jer nije znao što je činio. P r e t h o d n o u u l i c i B o r g m ä s ta r g ata n

Njegove su namjere bile dobre, netaknute osjećajima poput osvete ili zavisti. Isti ti osjećaji bili su njezina motivacija. Sunce je počelo zapadati, vani svjetlo slabi, a prostorija miruje u zagasitom sivkastom sjaju. Samuel se blago pomakne, zijevne i pridigne se u sjedeći položaj. Pogleda je i nasmiješi se svojim bijelim zubima. Ona malo rastvori kućni ogrtač i sjedne nasuprot njemu. Njegov pogled prati njezine listove i podiže se prema onome skrivenom pod frotirom. Dan ti je slobodan izbor, pomisli. Ili ćeš slijediti svoj nagon, ili ćeš ga nadvladati. Ti si taj koji bira. Uzvraća mu osmijeh. »Što ti je to«, reče i pokaže prstom na njegovu ogrlicu. »Otkud ti to?« On se razvedri, skine ogrlicu i podigne je pred sobom. »Dokaz da sam faca.« Ona se pravi da joj to imponira i nagne se kako bi pobliže promotrila ogrlicu. Pritom primjećuje da joj gleda u grudi. »A što si učinio da si zaslužio nešto ovako lijepo?« Nasloni se i još malo podigne ogrtač, da mu pokaže da ne nosi gaćice. On proguta slinu i približi joj se. »Ubio sam majmuna.« Nasmije se i položi joj ruku na golo bedro. Pogled mu je fiksiran na nju, pa ne uspijeva vidjeti kako ona podiže čekić koji je cijelo vrijeme držala skriven pod jednim jastukom. Je li čovjek zao ako ne osjeća krivnju? pomisli i svom snagom udari čekićem u Samuelovo desno oko. Ili je osjećaj krivnje preduvjet zla?

www.crowarez.org

305

Sjedište policije, Kronoberg

Sofia Zetterlund spušta slušalicu i pita se što se dogodilo. Jeanette je rekla da trebaju razgovarati. Činilo se hitnim, rekla joj je da su se pojavili novi detalji u istrazi smrti Samuela Baija. Zbog čega Jeanette želi razgovarati s njom i je li možda nešto posumnjala? Nervozna je. Stjerana u kut. Je li je netko možda vidio sa Samuelom? Sofia ulazi u dnevni boravak, gleda policu s knjigama. Na svome je mjestu. Unutra je samo Gao, a on nije problem. Vraća se u predsoblje provjeriti šminku, zatim uzima torbicu i izlazi na ulicu. Folkungagatan, treba prehodati četiri bloka do stanice podzemne željeznice. Prekratka je to šetnja da bi stigla razmisliti što dalje. Da bi se stigla predomisliti. Navikla se na Victorijin glas, ali glavobolja je u punom jeku i osjeća pulsiranje. Sve je nesigurnija što se više približava policijskoj postaji, ali kao da je Victoria gurka prema naprijed. Kao da joj govori što treba učiniti. Noga pred nogu. Jedna, druga. Ponovi isti pokret. Križanje. Stani. Pogledaj lijevo, desno i ponovno lijevo. Sofia Zetterlund prijavljuje se na centrali policijske postaje i nakon kratke sigurnosne provjere, puštaju je prema dizalu. Otvori vrata. Uđi. Nakon nekoliko minuta čekanja, po nju dolazi odlično raspoložena Jeanette. sadašnjost

»Baš dobro da si mogla doći tako brzo«, reče joj. Same su u dizalu i pomiluje ju po ramenu. »Često sam mislila na tebe i bilo mi je drago što sam imala razloga da te nazovem.« Sofia je zbunjena. Ne zna kako bi reagirala. U njezinoj su glavi dva glasa koja se bore za njezinu pozornost. Jedan joj sugerira da zagrli Jeanette i ispriča joj tko je ona zapravo. Odustani, govori joj glas. Završi s ovime. Upoznala si Jeanette, gledaj na to kao na znak. Ne, ne, ne! Ne još. Ne možeš joj vjerovati. Ista je kao i svi ostali, iznevjerit će te čim pokažeš slabost. »Puno toga se događalo u zadnje vrijeme…« Jeanette pogleda Sofiju. »Pritišću nas sa svih strana, a Samuelov slučaj postaje sve čudniji i čudniji. Može kava?« Uzimaju svaka svoju kartonsku čašu na automatu za kavu, prolaze dugačkim hodnikom i naposljetku stižu do pravih vrata. »Evo, ovdje je moj mali kutak«, reče Jeanette. Prostorija je skučena, prepuna fascikala i naslaganih papira. U malome prozoru stoji usahli cvijet, a do njega fotografija jednog muškarca i dječaka. Jasno je da se radi o Åkeu i Johanu. »O čemu si željela razgovarati?« Sofiji su usta suha i glas joj je hrapaviji i tamniji nego inače. Jeanette se nagne preko pisaćeg stola. »Dobili smo rezultate testiranja DNK i sada smo sigurni da je ono Samuel.« Jeanette podiže papir koji je ležao na stolu. »Sjećaš li se da je Samuel ikad spomenuo da ga je netko fizički maltretirao? Otprilike prije godinu dana.« Intenzivnim pogledom gleda Sofiju. Traži znak nečega. Sjeti se detalja, Sofia. Sofia razmišlja. »Zapravo da, spomenuo je da je doživio na­ pad u blizini Ölandsgate…« »Znači, u četvrti Monumentet«, nadopuni je Jeanette. »Napadnut je u toj četvrti, istoj onoj u kojoj je pronađen obješen.« »Je li? Da, moguće je. Sjetila sam se da je rekao da je jedan od napadača po rukama imao tetovirane zmije.« »Ne zmije, paukovu mrežu.« Jeanette baci praznu kartonsku

307

čašu u koš za smeće. »Radi se o mladiću koji je u tinejdžerskoj dobi bio neonacist, a u tim je krugovima pitanje statusa imati paukovu mrežu na laktovima. To bi trebalo značiti da si nekog ubio, a u njegovu slučaju je to vrlo upitno. Ali to nije bitno za ovu priču.« Jeanette ustaje i otvara prozor. Čuju se djeca koja se igraju u parku. Sofia pred sobom ima Gaa koji je surovo masakrirao Samuela, koji je bio u previše lošem stanju da bi pružio otpor. Samuel je teturao i jedva se nespretno pokušavao obraniti od Gaovih napada i udaraca. Sofia gleda kroz prozor i razmišlja kako je Samuelovo iskopano oko toliko krvarilo da je na kraju pao u nesvijest zbog gubitka krvi. Sigurno mu je bilo jasno da je to kraj. Istoga časa kad se onesvijesti, divlja zvijer pred njim bacit će se na njega i rastrgati ga u komadiće. Vidio je to već u Sijeri Leone i znao je da je to igra mačke i miša s unaprijed poznatim rezultatom. Telefon na Jeanetteinom pisaćem stolu zazvoni, ona se ispriča i javi. »Naravno, evo sjedi ovdje pokraj mene, stižemo čim prije.« Jeanette poklapa slušalicu i ispitivački pogleda Sofiju. »Mladić s tetoviranim paukovim mrežama zove se Petter Christoffersson i trenutno je ovdje u zgradi. Uhićen je pod optužbom za fizičko nasilje i umislio si je da ćemo pregovarati s njim ako nam da neke informacije. Očito gleda previše američkih filmova i misli da i ovdje stvari tako funkcioniraju.« Sofiji šumi u glavi i počinje se znojiti. »Mislila sam da bi ti mogla biti nazočna i slušati razgovor. Tvrdi da nam može reći nešto o Samuelu. Izgleda da ga je vidio dan prije nego što je pronađen mrtav, ispred McDonald’sa na Medborgarplatsenu u društvu neke žene. Navodno zna o kome se radi i…« Jeanette zastane. »Uglavnom, sve ti je jasno.« Sofia se prisjeća kako je Gao s lakoćom rasjekao malog dječaka kojeg su pronašli pored ceste, na otoku Ekeröu. Za vrijeme sadašnjost

dok je Jeanette bila kod nje u posjetu, Gao mu je razbijao lubanju čekićem. Kasnije su komadiće kosti bacili u smeće s ostacima pečenog pileta. Laži. Izmišljaj. Napadaj po potrebi. »Ovaj, ne znam je li to baš primjereno. Nisam sigurna smijem li… Ali naravno, pristajem.« Sofia pozorno promatra Jeanetteinu reakciju. Kao da je testira. »Imaš pravo. Nije u redu. Ali možeš sjediti sa strane i gledati. Slušati što nam on ima reći.« Ustaju i odlaze u hodnik. Prostorija za ispitivanja smještena je kat iznad Jeanetteinog, te joj ona pokazuje ulaz u obližnju malu sobu. Duž jednog zida je staklo kroz koje se može promatrati događaje u sobi za ispitivanja. Petter Christoffersson sjedi naslonjen u stolcu, djeluje opušteno. Sofia promatra njegove tetovaže i prepoznaje ih. To je on. Kad ga je zadnji put vidjela, na sebi je imao majicu s dvije švedske zastave otisnute na prsima. Dopremio joj je građevinski materijal za sobu koju je pregradila iza police za knjige. Stiropor, daske, čavle, ljepilo, cerade i srebrnu ljepljivu traku. Kako se uspjela naći u ovako dijaboličnoj situaciji? Osjeća kako joj znoj probija duž leđa. »Jednostrano zrcalo.« Jeanette pokazuje na staklo. »Ti vidiš njega, ali on tebe ne.« Sofia po džepu sakoa traži papirnatu maramicu i briše znojne ruke. Nije joj dobro. Cipele je žuljaju i ima knedlu u grlu. »Kako si, Sofia?« Jeanette je pogleda. »Odjednom mi je počelo biti loše. Mislim da ću povratiti.« Jeanette djeluje zabrinuto. »Želiš li se vratiti u moju sobu?« Sofia kimne. »Ovo možda nije bila dobra ideja. Vraćam se za pola sata.« Sofia je ponovno u hodniku. Izvukla se.

309

U Jeanetteinoj radnoj sobi stoji pred policom za knjige pričvršćenom o zid. Vrlo brzo pronalazi debeli fascikl na kojem piše THORILDSPLAN — N. N. Nakon daljnje potrage, pronalazi sljedeći fascikl: SVARTSJÖLANDET — JURIJ KRILOV i DANVIKSTULL — N. N. Okrene se i pogleda neuredni pisaći stol. Pokraj telefona nalaze se naslagane kutije CD-a. Podigne ih nekoliko, radi se o snimljenim ispitivanjima. Rastreseno gleda kutiju za kutijom, zapravo ne čitajući što piše na omotu, ali na zadnjoj kutiji naglo zastane. Isprva misli da je krivo vidjela, ali ponovno provjerava i nalazi disk na kojem piše BENGT BERGMAN. Pretpostavlja da mora postojati kutija s praznim diskovima i nervozno je traži. Nalazi je na vrhu police, pokraj staklenke s gumicama i spajalicama. Obilazi pisaći stol, sjeda pred računalo, ubacuje originalni i prazni disk. Na okviru koji je pita želi li kopirati disk, odabire yes. Sekunde lete i ona misli na to kako je s Gaom prevezla Samuelov leš u Mikaelovu zgradu u četvrti Monumentet. Kako su ga prenijeli do tavana, ujedinjeni u zajedničkom poslu. Objesili su tijelo o strop. Za manje od dvije minute, računalo izbacuje oba diska i ona original vraća gdje ga je pronašla. Kopiju posprema u torbicu. Sjedne natrag i uzima časopis. Gao je primijetio kiselinu i cijelo je vjedro prolio Samuelu u lice. Jeanette se vratila deset minuta kasnije i pronašla Sofiju kako čita stari broj časopisa ŠVEDSKA POLICIJA. »Jesi li našla nešto zanimljivo?« upitno je pogleda. Jeanette kao da Sofiju promatra na novi način, i Sofia ponovno osjeća nesigurnost. »Pa, možda i bih da ima križaljke«, odgovori Sofia, »ali nisam uspjela pronaći ništa, pa samo gledam slike. Kako je prošlo s malim ljubiteljem paukova? Jesi li saznala nešto korisno?« Jeanette i dalje djeluje smeteno. sadašnjost

»Otkad stanuješ u ulici Borgmästargatan?« pita je iznenada i Sofia se strese. »Ne razumijem zašto pitaš.« »Pa, zanima me otkad stanuješ na toj adresi, na jugu grada?« Sofiji je neugodno, osjeća se izloženo. »Od devedeset i pete… Živim tamo već trinaest godina. Isu­ se, kako vrijeme leti.« »Jesi li u zadnje vrijeme primijetila nešto neuobičajeno? Oso­ bito posljednjih pola godine?« Kao da je sad ona osumnjičenik na ispitivanju. »Kako misliš, neuobičajeno?« Sofia proguta knedlu. »Ipak je to glavni grad, znaš i sama. Pijanci, tučnjave, luđaci koji pričaju sami sa sobom, razbijeni auti…« »Nestali dječaci…« »Da, ima i toga. I ubijenih dječaka po tavanima. Ali da bih ti mogla pomoći s nekom konkretnom informacijom, morat ćeš biti malo preciznija.« Sofia osjeća kako Victoria preuzima vodstvo. Laži joj dolaze same od sebe, uopće ih ne mora smišljati. Kao da glumi u predstavi u kojoj napamet zna svoj tekst. »Ovako, Petter Christoffersson je zimus radio u jednoj robnoj kući koja prodaje građevinski materijal smještenoj u Sickli. Tvrdi da je kratko nakon Nove godine vozio narudžbu do jednog stana na jugu grada. Teret je uglavnom bio materijal za izolaciju. Ne sjeća se točno gdje je to bilo, ali otprilike u dijelu grada koji danas vole zvati Sofo. Vrlo odlučno tvrdi da je žena koja je preuzela materijal bila ona ista s kojom je vidio Samuela dan prije nego što je pronađen mrtav.« Sofia se nakašlje. »Je li pouzdan svjedok koji govori istinu, ili se samo pravi važan? Mislim, prije si rekla da se pokušava nagoditi?« Jeanette prekriži ruke i počne se ljuljati u stolcu. Ne skida pogled sa Sofije. »I ja se pitam to isto. Ali njegova priča je dosta uvjerljiva. Doima se uvjerljiva zbog određenih detalja.«

311

Nagne se prema naprijed i nastavi nešto tiše. »Naravno, opis koji je dao nije previše određen. Ženu je opisao kao plavokosu, malo višu i plavih očiju. Rekao je da je zgodna, zapravo zgodnija od prosjeka, tako je rekao. Ali općenito gledano, taj opis odgovara velikom broju žena. Mislim, kako je on to opisao, to može biti bilo tko, čak i ti.« Nasmij se. Sofia se nasmije i izrazom lica pokazuje koliko joj se nevjerojatnom čini ta tvrdnja. »Vidim da ti nije baš dobro«, reče Jeanette. »Možda bi naj­ bolje bilo da odeš kući.« »Vjerojatno… Mislim da hoću.« »Malo se odmori. Mogu doći k tebi nakon posla.« »Stvarno?« »Pa naravno. Idi kući, prilegni. Kupit ću vino putem, može?« Jeanette pomiluje Sofiju po obrazu.

sadašnjost

Vita bergen

Podzemnom željeznicom krenula je od zgrade općine prema glavnom kolodvoru, zatim je presjela na zelenu liniju kod trga Medborgarplatsen. Uslijedila je šetnja jednaka onoj otprije nekoliko sati, ovoga puta u suprotnom smjeru. Stotinu i dvanaest stepenica. Po povratku kući, ubacila je kopirani disk u prijenosno računalo. »Prvo ispitivanje Bengta Bergmana. Početak u trinaest sati i dvanaest minuta. Voditeljica ispitivanja je Jeanette Kihlberg, prisutan je Jens Hurtig. Bengt, osumnjičeni ste za nekoliko kaznenih djela, ali ovo se ispitivanje prvenstveno odnosi na djelo silovanja, s mogućnošću prekvalifikacije u teško silovanje i na djelo fizičkog nasilja, s mogućnošću prekvalifikacije u teško fizičko nasilje, za što je propisana minimalna zatvorska kazna od dvije godine. Možemo li početi?« »Aha…« »Odsad nadalje želim da se izražavate jasno i govorite u ovaj mikrofon. Kada kimnete, to se na snimci neće čuti. Tražim od vas da budete što je moguće razgovjetniji. Dobro. Znači, krećemo.« Slijedi tišina. Sofia čuje da netko pije i odlaže čašu na stol. »Bengte, je li sve u redu?« »Za početak, zanima me koja je razina vašeg formalnog ob­ razovanja?« Odmah prepoznaje glas svog oca. »Odakle vam pravo da me ispitujete? Imam iza sebe dobrih osam godina visokog obrazovanja i sveučilišnu diplomu, a uz to sam i samostalno učio dosta psihologije. Je li vam poznato ime Alice Miller?«

313

Sofia se strese od zvuka njegova glasa, refleksno napravi korak unatrag i podigne ruke u samoobrani. Iako je odrasla, njezino je tijelo toliko naviknuto na tu kret­nju da joj je postala instinktivna. Adrenalin joj kola žilama i sprem­na je na bijeg. »Dakle, Bengte, morate shvatiti da ja, a ne vi, vodim ovo ispitivanje. Je li jasno?« »Ne znam baš…« Jeanette Kihlberg ga odmah prekida. »Je li jasno, pitala sam?« »Da.« Sofia vjeruje da je prkosan jer je i dalje naviknut voditi riječ te biti onaj koji postavlja pitanja, pa se ne osjeća ugodno u poziciji ispitivanog. »Pitala sam je li sve u redu?« »Pih, a što mislite? Kako bi vama bilo da sjedite na mome mjestu, krivo optuženi za svakakve strahote?« »Vjerojatno bih to smatrala zastrašujućim i učinila bih sve što je u mojoj moći da razjasnim situaciju. Osjećate li se i vi tako? Želite li nam ispričati zašto ste uhićeni?« »Kao što sigurno znate, zaustavila me policija južno od grada, dok sam bio na putu prema Grisslingeu. Tamo živimo supruga i ja, na Värmdöu. Zaustavio sam se jer sam vidio ženu koja je stajala uz cestu, bila je sva krvava. Namjera mi je bila pomoći joj i odvesti je u bolnicu Söder da joj pruže odgovarajuću njegu, to je sve. Otkad je to kažnjivo?« Njegov glas, njegov specifičan izgovor, njegova oholost, stan­ ke u govoru i prividna smirenost, sve to vraća je ponovno u vrijeme kada joj je bilo deset godina. »Znači, tvrdite da ste nevini i da niste oštećenoj Tatjani Ahatovoj nanijeli ozljede koje su dokumentirane? Imali ste priliku pročitati opis.« »Pa to je suludo!« »Molim vas, pročitajte što piše u dokumentu.« »Čujte, pa ja ne podnosim nasilje. Na televiziji gledam isključivo vijesti i ako ponekad i pogledam neki film ili odem u sadašnjost

kino, uvijek biram samo pristojne filmove. Jednostavno rečeno, ne želim imati posla s ovakvim stvarima…« Pod nogama kao da joj je ponovno puteljak što se spušta prema jezeru, prekriven iglicama. Već je kao šestogodišnjakinja naučila kako se ophoditi s njim da ga se udobrovolji. Sjeća se okusa karamela koje joj je davala teta Elsa. Ledene vode iz bunara i tvrde četke na koži. Jeanette Kihlberg ga ponovno prekida. »Hoćete li vi pročitati ili moram ja?« »Draže bi mi bilo da vi to učinite, kao što sam rekao, ja ne…« »Prema izvješću liječnika koji je pregledao Tatjanu Ahatovu, zaprimljena je u bolnicu Söder u nedjelju navečer, oko devetnaest sati. Na njoj su uočene sljedeće ozljede: teške ozljede unutar anusa, te…« Kao da govore o njoj. Prisjeća se boli. Koliko ju je boljelo, iako je on tvrdio da je ugodno. Koliko je bila zbunjena kad je shvatila da je to što njih dvoje rade krivo. Sofia to više ne može slušati i gasi kasetofon. Posljedice svih tih užasnih stvari koje je učinio konačno su ga dostigle, pomisli. Ali neće biti kažnjen za ono što je meni učinio. Nije pošteno, ja moram živjeti sa svojim ožiljcima, a on može samo nastaviti dalje. Legne na pod i zapilji se u strop. Samo želi spavati, ali kako? Ona je Victoria Bergman, a on je i dalje tu. Bengt Bergman. Njezin otac. Još je živ. Jedva dvadeset minuta vožnje udaljen od nje. Pri susretu su se zagrlile i Sofia je na Jeanette osjetila svjež miris kao da se tek istuširala, kao i neki novi parfem koji dosad nije na njoj namirisala. Odlaze u dnevni boravak i Jeanette odloži kartonsko pakiranje vina na stolić. »Sjedni, idem po čaše. Pretpostavljam da ćeš ti vino.« »Može. Ovo nije bio lak tjedan.«

315

Uzmi vrč. Natoči vino. Napuni čaše. Sofia natoči malo vina. Prilagodi se situaciji, pripazi na znakove. Postavljaj osobna pitanja. Sofia primjećuje da su Jeanetteine oči vlažne i posve joj je jasno da uzrok tome nije samo umor. »Kako si, Jeanette? Doimaš se žalosno.« Uspostavi kontakt očima. Pokaži empatiju. Može i blagi osmijeh. Pogleda Jeanette u oči i nasmiješi joj se, puna razumijevanja. Jeanette gleda u stolić, bez riječi. »Proklet bio«, reče iznenada. »Mislim da je Åke zaljubljen u svoju galeristicu. Pa koliko glup može biti?« Uzmi njezinu ruku u svoju. Pomiluj je. Sofia uzima Jeanetteinu ruku. Osjeća koliko je Jeanette napeta, ali napetost ubrzo popušta i ona uzvraća stiskom Sofijine ruke. »Da budem iskrena, nisam sigurna je li mi uopće stalo. Dosta mi ga je.« Jeanette zastane i uzdahne. »Nego, reci mi, kakav se to miris osjeti?« Sofia pomisli na staklene tegle u kuhinji, na Gaa iza police s knjigama i odmah osjeti miris kemikalija i kiseline koji ispunjava stan. »Nešto ne valja s odvodom. Susjedi preuređuju kupaonicu.« Jeanette djeluje skeptično, ali čini se da ju je odgovor zadovoljio. Preusmjeri razgovor na nešto drugo. »Jeste li saznali još nešto o Lundströmu? Ili je on i dalje u komi?« »Još je u komi. Ali to zapravo ne mijenja mnogo na stvari. Tužitelj se uhvatio one priče o lijekovima i svega toga… Znaš već…« »Jeste li provjerili podatke koje vam je dao onaj mali s tetovažom?« »Misliš na Pettera Christofferssona. Ne, nismo se pomaknuli s mjesta. Ne znam zapravo što bih mislila. Iskreno, činilo mi se da je najviše zainteresiran za moje grudi.« Nasmije se i njezin je smijeh zarazan. sadašnjost

Sofia osjeća olakšanje. »Kakav je tvoj dojam o njemu?« »Pun je kompleksa, nesiguran, opsjednut seksom. Standard­ no«, počne Jeanette. »Vjerojatno je nasilan, barem u stvarima koje su mu bitne. Pritom mislim na sve što se protivi njegovim željama ili dovodi u pitanje njegovu ideologiju. Nipošto nije blesav, ali njegova je inteligencija destruktivna. Doima se i autodestruktivno.« »Zvučiš kao psiholog.« Sofia otpije gutljaj vina. »Moram priznati da me baš zanima dijagnoza koju bi mu postavila…« Jeanette neko vrijeme sjedi u tišini, a zatim nastavlja glumeći ozbiljnost. »Pretpostavimo da se od Pettera Christofferssona zatraži da protumači značenje jednog problema, recimo… nevjere. Recimo da mu je djevojka prespavala kod prijatelja. Za njega je to izdaja i uvijek će odabrati onu alternativu koja je najnepovoljnija za njega i za sve uključene…« »Ali, naravno, ona je spavala sama na kauču«, ubaci se Sofia. »I…« dodaje Jeanette, »prespavati kod prijatelja za njega znači poševiti se s prijateljem. Naravno, u svim pozama koje njegov mozak može zamisliti…« Jeanette zastane i prepušta Sofiji da dovrši priču. »A nakon toga njih dvoje razgovaraju o tome kakav je on jadnik jer sjedi kod kuće i ništa ne sumnja.« Prasnu u smijeh i Jeanette se nasloni na kauč. Sofia ugleda tamnocrvenu mrlju na svijetloj tkanini. Brzo uzme najbliži jastuk i baci ga na Jeanette, koja prihvaća igru, dohvaća jastuk i odloži ga pored sebe, nesvjesno pokrivajući mrlju od Samuelove krvi. »Kvragu, zvučiš kao da smo kolegice. Jesi li sigurna da nisi završila psihologiju ili nešto slično?« Sofia se nagne prema njoj i stavi svoju ruku na Jeanetteinu, dok drugom rukom podigne čašu vina i približi je usnama. Jeanette djeluje pomalo smeteno. »Što misliš o priči da je vidio onu ženu?« »Mislim da je sa Samuelom vidio plavokosu, zgodnu ženu. Sigurno je dobro proučio njezinu pozadinu. Mlad je i samo mu je

317

seks na pameti. Snimi, odmjerava, snimi, odmjerava, zatim malo mašta i masturbira.« Jeanette se smije. »Zapravo ne vjerujem da se radi o istoj ženi kojoj je dostavio građevinski materijal.« Pravi se zainteresirana. »Stvarno, kako to?« »On je jedan od onih koji na ženi vide samo grudi ili guzu. Sve su mu žene iste.« »Meni je malo čudno što nije tvrdio da je ta žena očijukala s njime, ili nešto slično. To bi bilo u skladu s njegovim ponašanjem, odnosno tumačenjem situacije, ako razumiješ što hoću reći. Gotovo da bi to bilo uvjerljivije.« Jeanette se počeše po glavi i ponovno se nasmije. »Znači, činjenica da ne laže čini njegovu priču manje uvjerljivom? Ako se vi terapeuti bavite takvim stvarima, onda mi je jasno zašto si završila u tom poslu. Svaki dan novo iznenađenje…« Ispije zadnji gutljaj vina i natoči si treću čašu. Na trenutak sjede u tišini i gledaju se. Sofiji se sviđaju Jeanetteine oči. Pogled joj je znatiželjan i ne odmiče ga. Oči joj odišu inteligencijom. Ali to nije sve, ima tu i hrabrosti i karaktera. Teško je točno odrediti. Sofia je svjesna da je Jeanette sve više fascinira. U roku od deset minuta svi su se Jeanetteini osjećaji i sve njezine osobine odrazile u njezinim očima. Smijeh. Samopouzdanje. Inteligencija. Tuga. Razočaranost. Sumnja. Frustracije. U neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu, pomisli. Jedino mora pripaziti da Jeanette ne primijeti njezinu tamnu stranu. Prisiljena je zatomiti je pri susretima s njom. Jeanette neće nikada upoznati Victoriju Bergman. Ali Sofia i Victoria povezane su poput sijamskih blizanaca, ovisne su jedna o drugoj. Dijele isto srce, a krv koja teče njihovim žilama ista je. I dok Victoria prezire njezinu slabost, ona se divi Victorijinoj snazi onako kako se podređeni divi jačemu od sebe. Sjeća se kako se znala zatvoriti u sebe kad bi joj se rugali. sadašnjost

Kako je bila pristojna, pojela sve što je bilo na tanjuru, dopuštala mu da je dira. Prilagođavala se, a to je nešto što Victoria nikada nije mogla. Victoria se sakrila duboko u njoj. Victoria se pritajila i čekala svoje vrijeme. Čekala je trenutak kad će Sofia biti prisiljena da je oslobodi jer će to biti jedini način da se spasi. Da je samo pokušala naći snagu u sebi, možda bi uspjela. No ona je, umjesto toga, pokušala izbrisati Victoriju iz sjećanja. Tijekom gotovo četrdeset godina Victoria je pokušavala pokazati Sofiji da je ona ta koja drži konce u rukama i Sofia ju je ponekad i slušala. Primjerice, kad je ušutkala dječakovo brbljanje dolje na rijeci. Kad se pobrinula za Lassea. Sofia osjeća da joj glavobolja popušta, da se njezina savjest rasteže poput gume i samo što ne pukne. Osjeća da želi sve ispričati Jeanette. Ispričati joj kako ju je otac zlostavljao. Opisati joj noći tijekom kojih se nije usudila zaspati u strahu da će doći k njoj, opisati dane kad u školi nije mogla ostati budna. Želi ispričati Jeanette kako je to kad u sebe trpaš hranu, a potom je povratiš. Kad uživaš u boli koju ti nanosi žilet. Želi joj reći sve. »Ispričavam se, vino je učinilo svoje. Moram na toalet.« Sofia ustaje i osjeća kako joj alkohol udara u glavu, nasmije se oslonivši se na Jeanette, koja joj uzvraća polaganjem svoje ruke na njezinu. »Čuj…« Jeanette je pogleda. »Jako mi je drago što sam te upoznala. Ti si nešto najbolje što mi se dogodilo od… ni sama ne znam otkad.« Sofia zastane, iznenada preplavljena nježnošću. »Što će biti s nama kad se više ne budemo morale nalaziti? Poslovno, mislim.« Osmjehne se. Daj pristojan odgovor. Sofia se smiješi. »Mislim da ćemo se svejedno nalaziti.«

319

Jeanette nastavi: »Voljela bih da upoznaš Johana. Svidio bi ti se.« Sofia se ukoči. Johana? Potpuno je zaboravila da u Jeanetteinu životu postoje druge osobe. »Koliko ono ima godina, trinaest?« upita. »Tako je. Najesen kreće u srednju školu.« Martin bi sljedeće godine napunio trideset. Da samo njegovi roditelji nisu slučajno vidjeli oglas za kuću koja se iznajmljivala u Dala-Flodi. Da on nije htio ići na panoramski kotač. Da se nije predomislio i zaključio da se ipak želi okupati. Da nije rekao da je voda prehladna. Da nije pao u vodu. Sofia razmišlja o Martinovu nestanku nakon vožnje na panoramskom kotaču. Pogleda Jeanette duboko u oči i istovremeno čuje Victorijin glas kako odzvanja u njoj. »Što kažeš, mogle bismo za vikend povesti Johana u Gröna Lund?« Sofia promatra Jeanetteinu reakciju. »Odlična ideja«, reče i nasmije se. »Oduševit će te.«

sadašnjost

Vita bergen

Jeanette pali cigaretu. Tko je zapravo Sofia Zetterlund? Osjeća da joj je bliska, ali istovremeno joj je toliko neshvatljiva. Zna biti nevjerojatno prisna, samo da bi odjednom, bez ikakvog upozorenja, postala netko drugi. Možda je to razlog što toliko privlači njezinu pozornost. Izne­nađuje ju, nepredvidljiva je. A i glas joj ponekad mijenja boju, zar ne? Sofia je zatvorila vrata kupaonice za sobom, a Jeanette je ustala s fotelje i otišla do police s knjigama. Čovjek je ono što čita, pomisli. Naravno da je to kliše, ali radoznala je i s velikom pozornošću promatra hrbate knjiga. Pet debelih svezaka knjiga iz psihologije, psihoanalitičke dijagnostike i kognitivnog razvoja djece. Mnoštvo knjiga iz filozofije i sociologije, biografije, književnost. Suspiria de Profundis, 120 dana Sodome, The Betrayal of the American Man, odmah pored političkih romana Jana Guilloua i detektivske trilogije Stiega Larssona. Na krajnjoj lijevoj strani police stoji knjiga naslova koji ju je zaintrigirao. A Long Way Gone, Memoirs of a Boy Soldier. Izvlači knjigu i primjećuje zasun sa strane. Neobično je na polici s knjigama imati takvo što, pomisli u istome trenutku kad se Sofia vratila u prostoriju. »Polica ti je toliko teška da si je morala pričvrstiti o zid?« Jeanette pokazuje na zasun i nasmiješi se. »Zapravo da, jednom se srušila kad je susjed pokušavao objesiti sliku o zid.« Sofia se smije. »Ovo je samo mjera opreza.« Jeanette je gleda pozorno, ispitivački. Sofijin smijeh doima joj se usiljen.

321

»Znači, sviđa ti se Stig Larsson?« upita Sofia. »Koji od njih dvojice? Stig ili Stieg? Dobar ili zao?« Jeanette se nasmije i pokaže joj omot knjige. Nova godina Stiga Larssona. »Zao, pretpostavljam?« »Vidim da imaš i dva izdanja Scum Manifesta Valerie Solanas.« »Da, bila sam svojevremeno mlada i gnjevna. Sada mi je knjiga poprilično zabavna. Smijem se onome što sam tada shvaćala smrtno ozbiljno.« Jeanette vraća knjigu na mjesto. »SCUM. The Society of Cut­ ting Up Men. Nisam toliko upućena, iako sam je pročitala. I ja sam bila mlada, mislim da sam je čitala u pubertetu. Na što si mislila kad si rekla da ti je zabavna?« »Radikalna je i taj radikalizam je zabavan. Napisana je kao huškanje protiv muškaraca i toliko je dosljedna kad se radi o muškim nedostacima, da muškarci ispadaju neka smiješna bića kojima se naprosto moram smijati. Prvi put sam je pročitala kad sam imala deset godina i tada sam sve to progutala. Doslovno, kako je napisano. Sada se smijem i detaljima i cjelini, a i bolje je tako.« Jeanette naiskap ispije preostalo vino. »Deset godina, kažeš? Mene je u toj dobi moj romantičarski otac natjerao da pročitam Gospodara prstenova. Kako su to tebe odgajali, da si tako mala čitala ovakve knjige?« »Čitala sam to na svoju ruku.« Sofia stoji bez riječi i duboko diše. Jeanette vidi da je uznemirena i pita što nije u redu. »Ma, knjiga koju si držala u ruci kad sam se vratila«, odgovori joj. »Ostavila je jak dojam na mene.« »Na ovu misliš?« Jeanette izvlači knjigu o dječaku vojniku i pogleda naslovnicu. Dječak s puškom preko ramena. »Da, na tu. Samuel Bai je bio dijete vojnik u Sierra Leoneu. Autor ove knjige ima jako slično ime. Ishmael Beah. Tražili su me da provjerim činjenice prije izdavanja, ali nisam se usudila prihvatiti posao.« Jeanette preleti pogledom tekst na poleđini knjige. sadašnjost

»Pročitaj naglas«, reče Sofia. »Podcrtani tekst na stranici dvjesto sedamdeset i šest.« »Bio jednom lovac koji se uputio u džunglu upucati majmuna. Kad mu se dovoljno približio, sakrio se iza jednog stabla, podigao pušku i naciljao. I baš kada je namjeravao povući okidač, majmun mu je rekao: ›Ubiješ li me, umrijet će ti majka, ako me ostaviš na životu, umrijet će ti otac.‹ Majmun je sjeo uspravno, nastavio žvakati hranu i zadovoljno se češkao. Što bi ti napravio da si se našao na mjestu lovca?« Jeanette odloži knjigu i uputi pogled Sofiji. »Ne bih ga dirala«, reče Sofia.

323

Grisslinge

Sofia Zetterlund podzemnom željeznicom ide od Skanstulla do Gul­lmarsplana, gdje je još jučer parkirala automobil jer nije željela da je snime kamere koje radnim danom između pola sedam ujutro i pola sedam navečer nadgledaju ulaze i izlaze prema središtu Stockholma. Šuma u Årsti obojila je pogled s nadvožnjaka u Skanstul­ lu nijansama tamnozelene, niže u lučici za male brodove vrlo je živahno, a terase oko poznate vjetrenjače Skanskvarnen na ulazu u grad već su popunjene. Budući da već mjesecima nema apetita, Sofia više ne razlikuje jednu vrstu boli od druge. Fizička bol, koja je tjera na povraćanje nekoliko puta dnevno, ispreplela se s psihičkom. Preuske cipele je žuljaju. Sve što joj nanosi bol postalo je jedno, i njezina je mračna strana tijekom ljeta postala sve jača. Postalo joj je sve teže i teže cijeniti stvari koje su je prije za­nimale, a ono što je prije voljela, odjednom joj je počelo ići na živce. Koliko god se prala, uvijek joj se činilo da se osjeti miris znoja i da joj noge počnu smrdjeti samo koji sat nakon tuširanja. Pažljivo je promatrala ljude iz svoje okoline, ne bi li pronašla neki znak da su zamijetili njezine tjelesne mirise. Kako bi reakcija izostala, pretpostavila bi da jedino njoj smetaju. Ostala je bez tableta Paroxetina, a nije mogla stupiti u kontakt ni s kime tko bi joj ih mogao nabaviti. Više se nije usudila ni koristiti kasetofon. Nakon svake seanse bila je posve iscrpljena, ponekad bi prošlo i nekoliko sati dok ne bi došla k sebi. sadašnjost

Ispočetka joj je bilo ugodno imati nekoga da je sasluša, ali naposljetku više nije imala što reći. Analiziranje joj više nije potrebno. To je vrijeme prošlo. Sada joj treba akcija. Uzima ključeve automobila, otvara vrata i sjeda na vozačko mjesto. Protiv svoje volje dodirne ručicu mjenjača da bi je izbacila iz brzine. Osjeća odbojnost i počinje joj se vrtjeti u glavi. Sjećanje na rolu toaletnog papira pokraj mjenjača i njegovo disanje, sve joj je tako izoštreno. Bilo joj je deset godina. Skrenuo je s autoceste prije skretanja za Bålstu, na putu prema Dala-Flodi. Osjeća hladnu kožu mjenjača s unutarnje strane dlana. Izbrazdana površina draška joj kožu i ona čvrsto prima dršku. Odlučila je. Nema više kolebanja. Nema premišljanja. Odlučno ubacuje u prvu brzinu, pokreće automobil i vozi cestom za Hammarby, prema Värmdöu. Nakon Ormingea počinje padati sitna kiša, zrak je svjež i vlažan. Ponovno teško diše. Čekanju je došao kraj, pomisli i vozi prema večernjoj svjetlosti koja se gasi na horizontu. Slijedi uličnu rasvjetu. Automobil se polako zagrijava, ali ona je do srži ledena, a toplina je tek vlažna opna na njezinoj koži. Ne dopire joj do nu­trine. Ne može se probiti kroz njezinu ledeno hladnu odlučnost. Ništa je neće smekšati. Oštra je poput oštrice noža. Četvrt sata poslije stigla je do trgovine Willys u Gustavsbergu, skrenula na parkiralište za kupce i zaustavila se. Nema sjećanja vezanih za ovo mjesto. Zavrti joj se u glavi od spoznaje da se nešto može toliko promijeniti, samo nekoliko stotina metara od mjesta na kojemu je vrijeme stalo i nastavilo tapkati u mjestu. Gdje je njezin život stao. Ovdje je nekada bio šumarak u kojemu su se, navodno, okup­

325

ljali pijanci. Ali ti stranci nisu joj učinili ništa nažao. Samo su joj bližnji mogli zaista nauditi. Šuma je bila sigurno mjesto. Sjeća se proplanka uz rub imanja. Onoga kojeg više nije mogla pronaći. Sjaja sunca na lišću, nijansi bijele mahovine koje su zatrle sve što je bilo čvrsto i oštro. Na stražnjem sjedištu ima staru sportsku jaknu koja joj je nekoliko brojeva prevelika. Ogleda se oko sebe, navuče jaknu i zaključa automobil. Otprije je odlučila da će preostali dio puta prehodati. Onaj dio koji zahtijeva potpunu koncentraciju. Zahtijeva promišljanje, a promišljanje može otvoriti put pomirenju, ali vožnja od Gullmarsplana do Värmdöa u Sofiji Zetterlund samo je ojačala njezinu odlučnost. Ne kani se predomisliti i odbacuje sve primisli o pomirbi. On je donio svoje odluke. Sada je na njoj red da reagira. Svaki kamen kojim je popločen put obilježen je sjećanjima i sve što vidi podsjeća je na život od kojeg je pobjegla. Zna da je ono što će napraviti nepovratno. Sve će se razriješiti. Poslije ovog ništa više ne postoji. Dosegla je točku u kojoj će kretanje koje je on svojevremeno započeo završiti. Alternativa tome nikada nije ni postojala. Kako si posijao, tako ćeš žeti, pomisli. Navlači kapuljaču i kreće niz ulicu koja vodi prema Gris­ slingeu. Hodajući uz kupalište, vidi brodice izvučene na kopno tijekom zime. Sjeća se kako je ležala u čamcu u Dala-Flodi, onoga ljeta kad je upoznala Martina. Gradski autobus prolazi pokraj nje i gleda ga kako staje na stajalištu pedeset metara pred njom. Skreće ulijevo, uspinje se na brežuljak i prolazi pokraj pizzerije te ponovno skreće lijevo. Ne želi da je itko vidi, pa žuri prema prilazu. Čuje kako je prati lupkanje klompi, taj poznati zvuk iz djetinjstva što odzvanja između kuća. sadašnjost

Pomisli koliko je puta trčala gore-dolje ovom ulicom, u ono doba života koje je trebalo biti vrijeme igre. Dijete koje je nekada bila sada je pokušava spriječiti da izvede što je naumila. To dijete ne želi nestati. Ali ona ga želi izbrisati. Roditeljska kuća bila je izgrađena u svrhu funkcionalnosti i protezala se na tri etaže. Čini joj se manja nego prije, ali i dalje se jednako prijeteće pruža prema nebu. Kuća je gleda svojim prozorima s navučenim zastorima. Brižno uzgojeno cvijeće pruža se duž njih, kao da bi više od svega željelo pobjeći odonud. Bijeli Volvo parkiran je pred kućom. Ovdje su. Sa svoje lijeve strane vidi stablo jarebike koje su roditelji posadili na dan njezina rođenja. Naraslo je otkad ga je zadnji put vidjela. Kad joj je bilo sedam godina, pokušala ga je zapaliti, ali stablo nije željelo gorjeti. Visoka ograda koju je napravio da susjedima zakloni pogled u dvorište sada joj je pruža odličan zaklon. Šulja se uza zid, uspne na terasu i proviri kroz podrumski prozorčić. Bila je u pravu. Njihove su rutine i dalje toliko smiješno pra­vilne, da će i danas, kao i svake srijede, večer provesti u sauni. Tik ispod prozora vidi odjeću koja leži pažljivo posložena na klupici. Guši je sama pomisao na miris njegovih hlača, zvuk rasporka koji se otvara, navalu kiselkastog znoja u trenutku kad hlače padnu na pod. Pažljivo otvara nezaključana ulazna vrata i ulazi u predsoblje. Prvo što primjećuje jest zagušljiv miris čaja od mente. Ovdje se osjeća miris bolesti, pomisli. Bolesti koja se uvukla u zidove. Osjeća miris straha i miris bijesa. Njezine cipele ponovno stoje uz njegove. Na trenutak je svladava osjećaj da je sve kao što je bilo. Da se vratila kući nakon jednog posve običnog dana u školi, da i dalje pripada ovome životu. Oslobađa se te primisli prije nego što je posve obuzme. Ovaj svijet nije moj, uvjerava samu sebe. Donijele smo svoju odluku.

327

Na prstima ulazi u dnevni boravak i ogleda se oko sebe. Sve je kao što je i bilo. Ni jedna jedina stvar nije se pomakla sa svoga mjesta. Velika je soba vrlo jednostavno uređena, što je ona uvijek doživljavala kao znak neinventivnosti i oskudice. Izbjegavala je pozivati prijatelje kući jer se sramila. Na bijelim zidovima nekoliko je reprodukcija slika s narodnim motivima, među ostalima i jedna slika Carla Larssona, na koju su iz tko zna kojeg razloga bili izuzetno ponosni. I dalje visi na svome mjestu, posve nevažna. Prozrela je sve njihove laži i obmane. Namještaj iz blagovaonice kupljen je na jednoj aukciji u Bro­­darni, skupo ga je platio. Morali su ga restaurirati i nanovo tapecirati, u Falunu su im istrošenu tkaninu na stolicama zamijenili gotovo identičnom novom. Sve se doimalo savršeno, ali zub vremena već je i tu novu tkaninu nagrizao. Osjeća se blagi miris istrunulog života koji je u jednom trenutku stao. Na stolu stoji petrolejska lampa i kristalna posudica za šećer. Sofia prijeđe prstom po posudi i ostavlja otisak prsta na površini ljepljivoj od masti i prašine, koje kao da su tankim slojem prekrile sve predmete u prostoriji. U jednom se kutu nalazi crveno vreteno s kojim se igrala, a na zidu iznad njega visi nekoliko starih instrumenata. Jedna violina, mandolina i citra. On mrzi promjene i želi da sve ostane onako kako je navikao. Ne podnosi mamino premještanje namještaja. Kao da je u točno određenome trenutku zaključio da je sve savršeno i da tako treba biti. Tada je vrijeme stalo. Živio je u iluziji da je savršenstvo vječno i da se takvo stanje održava samo od sebe. On je na sve to slijep, pomisli Sofia, slijep za bolest koja ga okružuje, a koju ona trenutačno vidi posve jasno. Prljavština. Ustajali mirisi. sadašnjost

Njezina uokvirena svjedodžba visi pokraj stuba koje vode na gornji kat. Prekriva prazninu koju je ostavila afrička maska koja je nekada visjela na istom mjestu, a koja je zauvijek nestala. Uspinje se tihim koracima, skrene ulijevo i otvori vrata svoje nekadašnje sobe. Ne može disati. Soba izgleda jednako kao što je izgledala onoga dana kada ju je napustila u napadu bijesa, uvjerena da se nikada neće vratiti. Pisaći stol i stolac stoje na svome mjestu. Uvenuli cvijet na prozoru. Još jedan trenutak zaustavljen u vremenu. Sačuvali su sjećanje na nju, zatvorili vrata njezina života i nikada ih više nisu otvorili. Sofia otvara vrata ormara u kojemu je i dalje obješena njezina odjeća. Na čavlu u dnu ormara visi ključ koji nije korišten više od dvadeset godina. Na dnu je mala crvena drvena kutija s narodnim ukrasima koju joj je poklonila teta Elsa onoga ljeta kad je upoznala Martina. Prsti joj sami prelaze po izrezbarenim ukrasima na poklopcu kutije. Pokušava skupiti snagu i pripremiti se za ono što slijedi kad je otvori. Ne zna što će unutra pronaći. Odnosno, točno zna što je unutra, ali ne zna kako će reagirati na to. U kutiji se nalaze jedna kuverta, album s fotografijama i pokidana plišana igračka. Na kuvertu je položena videokaseta koju je svojedobno sama poslala. Pogledom pretražuje donju stranu pisaćeg stola, u koju je urezala mnoštvo srca i napisala bezbroj imena. Prstom prati urezana slova i pokušava prizvati u sjećanje lica koja su iza njih stajala. Nijednog se ne sjeća. Jedino ime koje joj nešto znači je Martinovo. Njoj je bilo deset, a njemu tri godine kad su se upoznali na odmoru na imanju u Dala-Flodi. Sjeća se kako ju je promatrao svojim malenim očima i da nikada nije vidjela tako širom otvorene oči. U njima nije bilo

329

ničega što bi podsjećalo na druge, nije bilo srama, nije bilo krivnje. Nije bilo zla. Prvi put kad je svoju ručicu stavio u njezinu, to je bilo sve što je želio, ništa više. Želio je samo dotaknuti joj ruku. Sofia položi ruku na Martinovo ime s donje strane stola, osjeća kako tuga u njoj raste i širi se grudima. Držala ga je na rukama, slijedio je svaki njezin pogled. Bio je tako pun ljubavi. Tako pun povjerenja. Vidi samu sebe. Bilo joj je deset godina. Pored sebe vidi Martinova oca. Sjeća se kako je mislila da on predstavlja prijetnju. Sjeća se kako je pokušala igrati igru kojom je toliko dobro ovladala. Kako je neprestano čekala na taj trenutak, taj čas kada će je pokušati zgrabiti i učiniti svojom. Kako je htjela zaštititi Martina od odraslih ruku, od toga odrasloga tijela. Tiho se nasmije svome sjećanju i naivnom uvjerenju da su svi muškarci jednaki. Sve bi bilo drugačije da nije vidjela Martinova oca kako ga dotiče. U tome si je trenutku definitivno potvrdila da su svi muškarci beskrupulozni i spremni na sve. Ali u tome je slučaju bila u krivu. Gledajući unatrag, postaje joj jasno. Martinov je otac bio posve normalan otac. Kupao je svog sina. Ništa više. Krivnja, pomisli. Bengt i ostali muškarci prebacili su krivnju i na Martinova oca. Desetogodišnja Victoria u njemu je vidjela kolektivnu mušku krivnju. Vidjela ju je u njegovim očima i načinu na koji ju je dirao. Bio je muškarac i to je bilo sasvim dovoljno. Nema potrebe za daljnjom analizom. Dovoljne su posljedice vlastitog načina razmišljanja. Sofia prelazi rukom po pisaćem stolu i misli na silne sate koje je Victoria provela za ovim stolom, pišući zadaću. Sve vrijeme koje je posvetila studiju, usmjerena na cilj, jer studij je bio njezina sadašnjost

karta za bijeg odande. Sjedila bi ovdje i osluškivala hoće li čuti korake na stubama, i osjećala bi mučninu kad bi ih čula kako se svađaju kat niže. Čita natpis na kaseti koju drži u ruci. Sigtuna, ’84. Vani na cesti neki automobil prođe velikom brzinom, a njoj kaseta ispadne iz ruke. Zvuk joj se učini zaglušujućim i ona se posve ukoči. Ipak, ništa ne upućuje na to da su je dolje u sauni čuli. I dalje je sve tiho. Njome ovlada pomisao da je možda sve što se događalo prestalo otkad je ona nestala iz njihovih života. Možda je ona bila korijen svega zla? Ako je tako, onda nema plan koji bi slijedila, raspored kojeg bi se mogla slijepo držati. Unatoč dvojbi, ne može se oduprijeti želji da pogleda film. Mora to sve proživjeti još jednom. Katarza, pomisli. Sjedne na krevet, ubaci kasetu u videorekorder i upali televizor. Sofia se sjeća da je Victoria imala osjećaj potpune kontrole nad osjećajima i postupcima sviju uključenih, otprilike kao što se redatelj ili pisac vjerojatno osjećaju kad u par redaka promijene sudbinu nekome od svojih likova. Film započinje uz šum i ona stišava zvuk na televizoru. Slika je jasna i prikazuje prostoriju osvijetljenu jednom jedinom žaruljom. Vidi tri djevojke na koljenima pred redom djevojaka pod svinjskim maskama. S lijeve strane je ona, Victoria. Blago se smiješi. Stara videokamera zuji. »Vežite ih!« promrsi netko i udari u smijeh. Kako su ruke triju djevojaka zavezane iza leđa ljepljivom tra­ kom, tako su im stavljene i marame preko očiju. Jedna od maskiranih djevojaka uzima vjedro vode. »Tišina! Snima se!« reče djevojka s kamerom. »Dobrodošli u internat u Sigtuni!« nastavi, a istovremeno se sadržaj vjedra

331

prazni po glavama triju djevojaka. Hannah zakašlje, Jessica ispusti krik, dok Sofia gleda samu sebe kako sjedi, ne ispustivši glasa. Jedna od djevojaka napravi korak naprijed, na glavu stavlja studentsku kapu i nakloni se uz prateću gestu prema kameri i zatim se okrene prema djevojkama na tlu. Sofia zaintrigirano gleda kako se Jessica počinje ljuljati naprijed-natrag. »Ja sam predstavnica Učeničkog zbora!« Sve ostale počnu se glasno smijati. Sofia se nagne naprijed i ponovno stiša zvuk na televizoru, dok djevojka nastavlja govoriti. »Naša cijenjena ravnateljica šalje vam košaru dobrodošlice, a vi, da biste postale naše punopravne kolegice, morate pred nama jesti.« Smijeh postaje sve glasniji, zvuči odglumljeno. Kao da se djevojke smiju na silu pod utjecajem Fredrike Grünewald, a ne zato što ih prizor doista zabavlja. Kamera zumira scenu i vide se samo Jessica, Hannah i Victoria koje sjede na podu.

sadašnjost

Grisslinge

Sofia Zetterlund nijemo sjedi pred televizorom i osjeća kako bijes u njoj buja. Dogovor je bio da im serviraju čokoladni puding, ali Fredrika Grünewald priuštila im je pravi pseći izmet, želeći učvrstiti svoju nadmoć nad mlađim djevojkama. Ponosna je dok gleda samu sebe na snimci. Unatoč svemu, nije se dala, odnijela je pobjedu izdržavši taj posljednji udarac. Odigrala je svoju ulogu do kraja. Bila je naviknuta na takav tretman. Sofia vadi kasetu i vraća je u kutiju. U cijevima pišti, dolje u podrumu upalili su grijač vode. Čuje njegov uzrujani glas iz saune, kao i majčine pokušaje smirivanja. Sofia osjeća vonj ustajalog zraka i pažljivo otvara prozor. Promatra dvorište na koje se spušta sumrak. Njezina stara ljuljačka još visi sa stabla. Sjeća se da je nekad bila crvena, ali sada su ostali samo sasušeni, sivo-smeđi komadići otpalih slojeva boje. Svijet fasada, pomisli i ogleda se po sobi. Na zidu vidi svoj portret s kraja osnovne škole, bliještećeg osmijeha i očiju punih života. Ništa ne daje naslutiti što se zapravo odigrava u njoj. Naučila je igrati igru. Osjeća da je na rubu i da će početi plakati. Ne zato što se kaje, nego zato što počinje misliti na Hannah i Jessicu, koje su bile žrtve Victorijine igre, ali nikada nisu saznale da je to od početka bila njezina ideja. Bio je to eksperiment koji je ispitivao krivnju. Šala je postala smrtno ozbiljna. Prihvatila je ulogu žrtve pred Hannah i Jessicom, iako to zapravo nije bila.

333

Iznevjerila ih je. Tri je godine s njima dijelila sramotu. Tri ih je godine osveta držala zajedno. Mrzila je Fredriku Grünewald i sve druge bezimene djevojke iz više klase, koje su živjele u Danderydu i Stocksundu, kao i novac njihovih roditelja, kojim su mogle kupiti najljepšu i najskuplju dizajnersku odjeću. Mislile su da su posebne, one i njihova zvučna imena. Bile su četiri godine starije. Četiri godine zrelije od nje. Tko se danas najviše kaje? Jesu li zaboravile, jesu li sve potis­ nule? Sofia sjedne na svijetloplavi, meki tapison i nagne glavu unatrag, gleda u strop. I dalje je žbuka napukla na istim mjestima, a otkad je zadnji put bila ovdje, ima i novih napuknuća. Pita se tko je čuvao ugovor koji su sastavile i potpisale vlastitom krvlju. Hannah? Jessica? Ona? Tri su se godine držale zajedno, nakon toga su izgubile kontakt. Posljednji ih je put vidjela u Parizu, u podzemnoj željeznici na postaji Gare du Nord. Podiže izlizani album s fotografijama i otvara ga na posljednjoj stranici. Ne prepoznaje samu sebe na slikama. To je samo neko dijete koje s njom nema veze. Prisjeća se sebe dok je bila mala i ne osjeća ništa. To nisam ja, ni ona kojoj je bilo pet godina, ni ona kojoj je bilo osam. To ne mogu biti ja jer ja ne osjećam ono što su one osjećale i ne razmišljam kako su one razmišljale. One su mrtve. Sjeća se kako je osmogodišnjakinja, koja je nedavno naučila gledati na sat, ležala u krevetu i glumila kazaljke. Nikada joj nije uspjelo prevariti vrijeme. Vrijeme bi je uvijek uzelo pod ruku i odvelo odonud. U albumu koji drži pred sobom, starija je sa svakom stranicom. Smjenjuju se godišnja doba i rođendanske torte. sadašnjost

Nakon fotografija iz Sigtune, zalijepila je kartu za vlak i do nje ulaznicu na festival u Roskildeu. S druge strane nalaze se tri mutne fotografije, redom Hannah, Jessice i nje. Nastavlja gledati fotografije, dok istovremeno povremeno osluškuje zvukove iz podruma. Čini se da se on smirio. Njih tri bile su tri mušketira, iako su joj pred kraj okrenule leđa i pokazale da nisu ništa drukčije od ostalih. Naravno, ispočetka su sve dijelile i zajedno rješavale probleme koji bi se pojavili, ali u zaista bitnim situacijama iznevjerile bi jedna drugu. Bile su površne i okretale se kako vjetar puše, nisu znale prepoznati što je zaista bitno. Kad su stvari postale ozbiljne i trebalo je imati karaktera, one su poput djevojčica plačući otrčale mamicama. Smatrala ih je previše blesavima. Sada, dok gleda te fotografije, uviđa da su samo bile neiskvarene. Vjerovale su u ljude. Pouzdale su se u nju. To je bilo sve. Sofia se strese pri zvuku lupanja i vikanja iz podruma. Otvaraju se vrata saune i prvi put u mnogo godina čuje njegov glas. »Nije da mislim da ćeš ikada biti čista, ali ovo bar otklanja smrad!« Pretpostavlja da je, po običaju, dohvatio mamu za kosu i iz­ vu­kao je iz saune. Hoće li je politi vrućom vodom ili natjerati da nekoliko minuta stoji u ledenoj vodi? Sofia zatvori oči i razmišlja što će učiniti ako odluče prekinuti boravak u sauni. Pogleda na sat. Ne, on je rob rutine, što znači da će ova tortura potrajati još barem pola sata. Sofia se pita što njezina majka govori svojim kolegama na poslu. Koliko puta čovjek može rasjeći obrvu na vratima kuhinjskog ormarića i koliko se često može poskliznuti u kadi? Ne bi li trebala malo pažljivije hodati po stepenicama, ako je pala već četiri puta u posljednjih pola godine? Ljudi sigurno sumnjaju, pomisli. Jedan je jedini put podigao ruku na Victoriju, ali umjesto da on nju udari, ona je njemu u glavu bacila lonac, na što se povukao poput morskog psa. Bio je velik i jak, sve dok nije naišao na jačeg od sebe. Sam si je stvorio nadmoćnog protivnika. Mjesecima se poslije žalio na glavobolju. Mama mu nikad nije vraćala, ona je plakala. Došla bi k Vic-

335

toriji i uvukla joj se u krevet, tražila utjehu. Victoria je davala sve od sebe i ležala bi budna sve dok ona ne zaspi. Nakon jedne svađe, mama je uzela automobil i odvezla se od kuće. Nekoliko je dana provela u hotelu. On, koji nije znao kamo je otišla, postao je nervozan i Victoria ga je morala smirivati dok joj je plakao na grudima. Kad bi bila takva situacija, Victoria nije išla u školu, nego bi se satima uokolo vozila biciklom, a kad bi trebala u školu odnijeti ispričnicu, potpisali bi joj je bez pitanja. Unatoč svemu, te njihove svađe imale su svojih prednosti. Sofia se nasmije tom sjećanju. Taj osjećaj nadmoći, osjećaj da znaš tajnu. Victoria je njihove slabosti nosila duboko u sebi. Oboje su znali da ih je u bilo kojem trenutku mogla upotrijebiti protiv njih. Ali nikada to nije učinila. Njezin je izbor bio gledati kroz njih kao da su zrak. Onaj kojemu se ne pridaje pozornost, taj ni nema mogućnosti braniti se. Sjedne na krevet, uzme crnog psića od pravog zečjeg krzna i zarije nos u njega. Vonja po prašini i plijesni. Malene, žute staklene oči gledaju je i ona im uzvraća pogled. Kad je bila mala, znala je držati psića uza sebe i gledati ga duboko u oči. Nakon nekog bi se vremena otvorio jedan maleni svijet, najčešće bi se radilo o nekakvoj plaži, i ona bi taj minijaturni svijet istraživala sve dok je ne bi svladao san. Sada neće zaspati. Put ovamo zauvijek će je učiniti slobodnom. Zapalit će sve mostove za sobom. Ponovno grli svog psića. Prije kao da je mislila da je nitko ne može povrijediti, da je samo trebalo sve držati u sebi, igrati po zadanim pravilima i pokušati biti pametniji od protivnika. Kao da je mislila da se bitke dobivaju uništenjem drugih. Bila je to njegova logika kad bi ga uhvatio jedan od njegovih napada. »Tata, tata, tata«, mrmlja za sebe u pokušaju da joj pojam izgubi značenje. sadašnjost

On sjedi dolje u sauni. Nitko ga se nije usudio napustiti, osim Victorije. Jedino što je uspio usaditi u nju jest žudnja za bijegom. Nikada je nije naučio što znači imati potrebu ostati. Bijeg je bio najvažniji, pomisli. Ruku pod ruku išli su destruktivnost i nagon za samoodržanjem. Iznutra je razdiru slike sjećanja. Stežu je u grlu, sve je boli. Nije bila spremna na ovu bujicu, nije mislila da će prizori iz doba o kojem nije razmišljala više od dvadeset godina stajati ovako jasni pred njom. Zna da je trebala osjetiti još mnogo više nego što jest, ali umjesto toga, ona je ležerno, uz osmijeh, prihvaćala događaj po događaj. Išla je tako od poniženja do poniženja. Kao da čuje zvuk tog smijeha. Zvuk koji postaje sve glasniji, zaglušujući. Ljulja se naprijed i natrag u svojoj djevojačkoj sobici. Nešto tiho mrmlja za sebe. Kao da se zvuk iz nje propušta kroz stisnute usne. Onako kako pišti iz probušene gume bicikla. Prekriva uši rukama, pokušava prigušiti zvuk manije, one za koju je prije vjerovala da predstavlja osjećaj sreće. On je u toj sauni uništio sve što je ona mogla postati, što svojim bolesnim, sadističkim sklonostima, što svojim ispadima emotivnosti i samosažaljenja. Sofia iz kutije podiže kuvertu, na poleđini stoji M. Unutra je jedna fotografija i pismo. Datirano je devetoga srpnja 1982. Martinu su očito pomogli da ga napiše. U pismu stoji da je sunčano i toplo i da se kupa gotovo svaki dan. Nakon toga je nacrtao cvijet i nešto nalik malome psu. Na dnu piše HRIDINA I PAUKOV CVIJET. Na poleđini fotografije piše da je fotografirana na otoku Fåröu, u ljeto 1982. Na slici je Martin kada mu je bilo pet godina, stoji pod stablom jabuke. U naručju drži bijeloga kunića, koji kao da mu pokušava iskočiti iz ruku. Smije se i škilji prema suncu blago nagnute glave. Vezice na njegovim cipelama su razvezane, djeluje sretno. Lagano prstom prelazi po Martinovom licu i razmišlja kako nikada nije naučio dobro vezati vezice, zbog čega je stalno posrtao.

337

Pomisli na njegov smijeh, zbog kojeg nije mogla izdržati da ga ne zagrli. Prepušta se gledajući fotografiju, njegove oči, njegovu kožu. Još se sjeća mirisa njegove kože nakon što bi dan proveo na suncu, nakon večernjeg kupanja ili ujutro dok bi mu se na obrazu još vidjele crte koje je ostavio jastuk. Misli na zadnje sate koje su proveli zajedno. Loše joj je od svih tih sjećanja. Ustaje s kreveta i odšulja se u hodnik te u mali toalet za goste koji njezini roditelji nikada ne upotrebljavaju. Oprezno otvara slavinu i čuje zavijanje vode u cijevima. Hrđavo-crvena voda prska umivaonik te ona skupi dlanove i pije iz njih. Mlaka voda ima okus po željezu, ali barem joj više nije zlo. Otvara ormarić iznad umivaonika i nalazi čašu u kojoj je četkica za zube, ispire je i napuni crvenkastom vodom. Vraća se u svoju sobu. Ponovno sjeda na rub kreveta i zatvara oči. Prekriži ruke na prsima, obgrli samu sebe. S vremenom slike sjećanja postaju sve bljeđe i ponovno joj počinje biti loše. Pruža ruku i dohvaća čašu s mutnom vodom te otpije gutljaj. Cijevi u zidu pored kreveta zapište. Sofia se naglo uspravi i u tom naglom pokretu ispusti čašu, koja se razbija o pod. Kvragu, pomisli. Kvragu. Začuje korake na stepenicama. Prepoznaje težinu tih koraka. Srce joj toliko snažno udara da jedva diše. Nisam ja, pomisli. Ti si. Čuje ga kako zvekeće s priborom u kuhinji i otvara slavinu. Zatim je zatvara i njegovi koraci nestaju u smjeru podruma. Ne želi dalje prizivati sjećanja, samo želi da sve ovo završi. Jedino što joj je preostalo jest spustiti se do podruma i odraditi ono zbog čega je došla. Izlazi iz sobe i silazi niz stepenice, ali se zaustavi pred kuhinjskim vratima, uđe u kuhinju i ogleda se po prostoriji. Nešto je ipak drugačije. sadašnjost

Pod radnom površinom, gdje svojevremeno nije bilo ničega, sada stoji sjajna nova perilica za posuđe. Koliko li je samo sati provela sjedeći ondje iza zastora i slušala razgovore odraslih? Ali nešto je drugo još ovdje, baš kao što je i naslućivala. Odlazi do hladnjaka i pogleda izrezani članak iz lokalnih novina, koji je nakon gotovo trideset godina vidljivo požutio. TRAGIČNA NESREĆA: dEVETOGODIŠNJI DJEČAK PRONAĐEN MRTAV U RIJECI. Sofia gleda članak. Zna ga napamet, godinama ga je svako­ dnevno čitala. Odjednom je zatečena nelagodom, drugačijom od one koju je obično osjećala čitajući ovu vijest. Ova nelagoda nije toliko nalik tuzi, nego nečemu drugome. Kao i nekada, utješno je čitati da se devetogodišnji Martin neobjašnjivo utopio u rijeci Fyrisån. Da policija ne smatra da se radi o zločinu, nego o tragičnoj nesreći. Osjeća kako se njome širi smirenost i osjećaj krivnje polako nestaje. Bila je to nesreća. Ništa više.

339

Prošlost

Čuči na molu, s rukom u vodi. »Nije hladna«, laže mu. No on ne želi doći za njom. »Ovdje čudno miriše«, reče joj. »I hladno mi je.« Pogleda ga i uzdahne. Jedva su se spustili do obale, i pravo budi rečeno, on je bio taj koji se želio okupati. »A da odemo natrag? Ovdje smrdi i hladno mi je.« Ruga se njegovoj neodlučnosti. Prvo je htio na panoramski kotač, onda se odjednom predomislio. Zatim je htio na kupanje, a sada se predomislio. »Začepi nos ako ti smrdi. Vidi mene, uopće mi nije hladno!« Ogledava se da bi se uvjerila da nema nikoga u blizini. Jedini koji bi je eventualno mogli vidjeti jesu oni što sjede na vrhu panoramskog kotača, ali te su kabine trenutačno prazne. Svlači svoju pletenu vestu i majicu, zatim sjeda na most, pa skida hlače i čarape. Ostavši samo u gaćicama, ispruži se na molu. Koža joj se naježila na prohladnom vjetriću koji joj je prošao leđima. »Eto vidiš da nije toliko hladno. Hajde, dođi!« On oprezno krene prema njoj, a ona sjedne postrance kako bi mu odvezala cipele. »Imamo jakne sa sobom, nećeš se smrznuti. Osim toga, u vodi je toplije nego vani.« Nagne se i uzme ručnik koji je netko zaboravio na potpornom stupu mola. »Vidi, imamo čak i ručnik s kojim se možemo obrisati. Nije mokar, i još se ti smiješ prvi obrisati.« Prošlost

Iznenada se začuje piskavi zvuk s mosta Kungsäng, niže niz rijeku gdje se pročišćavaju otpadne vode. Martin se uplaši i strese. Ona se nasmije jer to nije drugo doli signal da će se most otvoriti za prolaz brodova. Prvi signal slijedi još nekoliko njih u kraćim razmacima. Kod mosta je već toliki mrak da ritmično paljenje crvenog svjetla stvara odbljesak na okolnom drveću. Sâm most se ne vidi. »Ne boj se. Most će se otvoriti tako da brodovi mogu proći.« On djeluje izgubljeno. Očito je da se i dalje smrzava, pa ga ona privije k sebi i snažno zagrli. Njegova je kosa lagano škaklja pod nosom i ona se smijulji. »Ne moraš se ići kupati ako se ne usudiš…« Zvuk s mosta utihne i potom se začuje tutnjava metala, koju slijedi prigušeno štropotanje. Pomični most se otvara i ubrzo drvena brodica klizi prolazom upaljenih bočnih svjetala, a slijedi je poveći gliser s kabinom. Sjede na molu jedno do drugoga dok brodovi prolaze. Ona razmišlja kako će joj biti pusto kad dođe jesen i on više ne bude ovdje. Da pusti sve kvragu i preseli se u Skåne? Ne, to ne bi funkcioniralo. »Ti si moj mali dečkić.« On leži u tišini, stisnut uz nju. »O čemu razmišljaš?« On podigne pogled prema njoj i nasmiješi se. »Bit će super preseliti se u Skåne«, reče. Ona je ledena. »Bratić mi živi u Helsingborgu, igrat ćemo se svaki dan. On ima jako dugu stazu za autiće i dat će mi jedan. Možda dobijem Ponzak Fajrebird.« Odjednom joj je tijelo slabašno i nepokretno. Zar se želi preseliti u Skåne? Pokušava ustati, ali ne uspijeva joj. Pomisli na njegove roditelje… Oni… On nije jedan od njih. Ne u pravom smislu!

341

Tisuću misli roji se u njezinoj glavi. Misli na njihovo neprestano razglabanje o seljenju, na to da će joj ga oduzeti i da će ona nestati iz njegova života. »A na ljeto ćemo ići u inozemstvo za praznike. Moja nova dadilja ići će s nama. Letjet ćemo avionom.« Želi nešto reći, ali ne može ispustiti ni glasa. Sve ovo zapravo nisu njegove riječi, pomisli. Pogleda ga. Leži pokraj nje, sanjiva pogleda uprta u nebo. Licem mu prijeđe sjena nalik krilu ptice. Ona želi ustati, ali kao da je neki čelični stisak drži za ruke i pritišće prsa. Kuda da idem? pomisli izbezumljena. Želi da sve što je rekao nestane, želi ga odvesti odande. K sebi. Uto se nešto dogodi. Zamuti joj se pred očima i ima osjećaj da će povratiti. Kao da joj vrana kriješti ravno u uho. Prestrašeno podigne pogled, a sasvim do nje je njegovo nasmijano lice. Ali ne, to nije on, to su oči njegova oca i njegovih odvratnih usana koje joj se podrugljivo smiju. Uto vrana u njoj zalepeće crnim krilima njoj pred očima. Svaki mišić njezina tijela je napet, priprema se za obranu u strahu za vlastiti život. Vranovita ga dohvati za kosu, toliko čvrsto da mu uspijeva počupati nekoliko velikih pramenova. Udara ga. U glavu, u lice, po tijelu, krv mu teče iz ušiju i nosa. U očima mu isprva vidi samo stravu, ali zatim i nešto drugo. Duboko u njegovu pogledu vidi se da mu nije jasno što se događa. Vranovita ne prestara udarati. On se prestaje micati i njezini udarci postaju sve slabiji. Tada se plačući nagne nad njega. On ne ispušta ni glasa od sebe, samo leži i prazno gleda u nju. Oči su mu bezizražajne, ali miču se, trepću. Disanje mu je ubrzano, on hropće. Prošlost

Vrti joj se u glavi i osjeća težinu u mišićima. Kao kroz maglu, ona ustaje, odlazi s mola potražiti veliki kamen uz obalu rijeke. Titra joj pred očima dok se vraća s kamenom u rukama. Njegova lubanja prsne. Zvuči kao da je zgazila jabuku. »Ovo nisam ja«, reče ona. Njegovo tijelo polako tone. »Plivaj…«

343

Grisslinge

Sofia Zetterlund skine izrezak iz novina, pažljivo ga presavije i spremi u džep. To nisam bila ja, pomisli. To si bila ti. Otvori hladnjak, koji je po običaju pun tetrapaka mlijeka. Sve je kao što je i bilo, sve je kako treba biti. Zna da on pije dvije litre mlijeka dnevno. Mlijeko je čisto. Sjeća se da joj je jednom izlio cijeli tetrapak mlijeka na glavu jer nije željela ići s njima na selo. Mlijeko joj se cijedilo niz kosu, po ramenima, na pod, ali morala je ići. Tamo je upoznala Martina. Trebale su to biti suze, a ne mlijeko, pomisli i zatvori vrata hladnjaka. Iznenada se začuje zujanje, ali ne iz hladnjaka, nego iz njezina džepa. Mobitel. Neka zvoni. Trebala bi se požuriti jer zna da će uskoro završiti sa saunom, ali ipak se tiho uspinje stepenicama prema svojoj sobi. Mora se uvjeriti da nema ničega što bi trebalo sačuvati. Ničega što bi joj moglo nedostajati. Lunjo, pomisli i odlučuje sačuvati psića od prave zečje dlake. On nije nikome ništa skrivio, upravo suprotno. Godinama joj je bio utjeha i uvijek ju je slušao. Ne, ne može ga ostaviti. Podiže psića s kreveta. Na trenutak je poželjela uzeti i album s fotografijama, ali njega treba uništiti. To su Victorijine fotografisadašnjost

je, a ne njezine. Odsada nadalje ona je samo Sofia, iako će zauvijek biti prisiljena dijeliti život s drugom osobom. Prije nego što će se tiho spustiti niz stepenice, obiđe još sobu svojih roditelja. Sve izgleda kao nekad, baš kao i u dnevnome boravku. Čak je i smeđi prekrivač s cvjetnim uzorkom na krevetu isti, doduše sada je istrošen i izblijedio. Zastane u hodniku, osluškuje. Sudeći po mrmljanju koje se čuje iz saune, upravo su u fazi mirenja. Pogleda na sat. Bio je ovo maratonski boravak u sauni. Vraća se u dnevni boravak, dok se iz saune čuje buka. Netko je izašao. Svaki boravak u sauni imao je svoju vlastitu dramsku strukturu, koja je pratila zadani obrazac. Prva se faza sastojala od tišine i nervoze u želucu. Znala je da ne može izbjeći drugu fazu, ali nikada se nije prestala nadati da će baš ovaj put biti iznimka i da će zajedno boraviti u sauni kao svi normalni ljudi. Kad bi se on počeo migoljiti i prolaziti si rukom kroz rijetku kosu, bio je to znak mami, najava sljedećeg čina. S godinama je naučila tumačiti znakove i na prvu naznaku da se treba udaljiti i ostaviti ih same, učinila bi to. »Joj, meni je prevruće«, obično bi rekla. »Mislim da idem u kuću, pristavit ću vodu za čaj.« Ovog puta se ta debela kravetina neće izvući. Koliko je čula, sada drugom fazom dominira nasilje. Kad je ona ostajala sama s njim, nije bilo tako. U njezino mu je doba trebalo oko dvadeset minuta, prije no što bi prešao u treću, najnaporniju fazu. Plakao bi i tražio pomirenje i tada je trebalo pametno odigrati karte, inače bi se vratili u drugu fazu. Prije nego što će se spustiti do podruma, ogleda se uokolo po posljednji put. Odsad nadalje postojat će samo uspomene. Neće više biti fizičkog podsjetnika kojemu bi se mogla vratiti da joj potvrdi ono što pamti. U dnevnome boravku skida sliku sa zida i odlaže je na pod. Oprezno stane nogom na nju i staklo se razbije. Potom izvadi

345

litografiju iz razbijenog okvira i, polako je kidajući, zadnji put promotri motiv. Unutrašnjost tipične kuće u Dalarni. U prvome je planu ona, gola s visokim, crnim jahaćim čizmama do koljena. Leđima zakriva pogled na prljavu plahtu. Na podu u pozadini je Martin, nezainteresiran za prizor. Sada na slici vidi tek nasmiješenu djevojčicu i dražesno dijete koje se neometano igra s kutijicom i drvenom kockom. Jahaće čizme koje ju je jednom prisilio obuti, sada su samo obične čarape, a plahta s njezinom krvlju i njegovim tjelesnim tekućinama, čista je spavaćica. Litografija Carla Larssona. Samo ona zna da je idila bila lažna. Svi su ostali vidjeli dekorativnu sliku, ništa više od toga. Duboko diše i ustajali miris plijesni škaklja joj nos. Mrzi Carla Larssona. Spuštajući se stepenicama prema podrumu, izbjegava one za koje zna da škripe. Skrene u obližnju prostoriju, jednu od sobica za goste. U podrumu su uredili tu prostoriju, prekrivenu tapisonom, sa smeđim brodskim podom na zidovima. Koristili su je u slobodno vrijeme. U sobicu do nje, postavio je stol za stolni tenis, profesionalni Stigin stol s ojačanim nogama, za razliku od onih amaterskih stolova. Neko su vrijeme igrali gotovo svaki dan, ali dosadilo mu je nakon što je ona postala previše dobra. Jednom je igra završila zato što je on varao, a nju je to toliko razbjesnilo da mu je bacila reket u glavu. Nikada više nisu igrali. Sofia pronalazi dovoljno dugu dasku i zatim odlazi do male kupaonice s tušem, odmah pokraj saune. Ovdje ih može jasno čuti. Jedino on govori. »Jebote, što si starija, nisi baš mršavija. Daj se ogrni ručnikom.« Sofia zna da će ona učiniti što joj on kaže bez imalo protivljenja. Odavno je prestala plakati. Prihvatila je činjenicu da život nije ispao onako kako je planirala. sadašnjost

Nema tu više tuge. Ostala je samo apatija. »Da mi te nije žao, izbacio bih te odavde. I ne mislim na saunu. Izbacio bih te iz kuće. Ali kako bi se ti jadna snašla? Ha!?« Mama šuti. Kao i uvijek. Na tren je u dvojbi. Možda je samo on zaslužio umrijeti. Ne, ne, i ona mora platiti što je godinama šutjela i bila poniz­ na. Da nije bila takva, on ne bi mogao nastaviti činiti to što je činio. Sve je to izgrađeno na njezinoj šutnji. Tko šuti, podržava. »Pa jebote, reci nešto!« Toliko su zauzeti sobom da ne čuju kako je postavila dasku pod drvenu kvaku na vratima saune i učvrstila je o zid sa suprotne strane. Zatim je izvadila upaljač.

347

Sjedište policije, Kronoberg

Telefon zazvoni, zove je Dennis Billing. »Zdravo, Jeanette«, reče on. Istog je časa postala sumnjičava zbog njegova ulagivačkog tona. »Zdravo, Dennise, pa nismo se dugo čuli«, odgovara mu ironično i ne može izdržati a da ne nadoda: »Čemu dugujem čast?« »Joj, prestani«, frkne on, »Ne pristaje ti takvo držanje!« Izvanjska fasada puca i Jeanette se istog trena osjeća na svom terenu. »Već više od dva mjeseca čitam tvoja izvješća i ne razumijem kuda to vodi, a sad dobijem ovo.« Načelnik utihne. »Ovo?« upita Jeanette i pravi se da ne zna o čemu se radi. »Da, ovaj izvrstan tekst o strašnim stvarima koje su se dogodile…« Odjednom zašuti. »Mislite na moje zadnje izvješće o dosadašnjem napretku u slučaju ubojstava malih imigranata?« »Upravo tako.« Dennis Billing se nakašlje. »Odlično si obavila posao i drago mi je da je gotov. Možeš mi predati zahtjev za godišnji i već sljedeći tjedan biti na moru.« »Ne razumijem…« »Kako to misliš? Sve upućuje na to da je počinitelj Karl Lund­ström. On je i dalje u komi, a ako se i probudi, neće biti moguće podići optužnicu protiv njega. Liječnici kažu da je zadobio ozbiljna oštećenja mozga. Vegetirat će. Što se žrtava tiče, čuj, dvojica su neidentificirana… i, ovaj…« Pokušava oblikovati rečenicu. »I djeca su?« kaže Jeanette na to, osjeća da ne može zadržati potisnuti bijes. sadašnjost

»Pa da, možda, ali da nisu ilegalci, onda bismo…« »Da je situacija drukčija«, nadopuni ga Jeanette i nastavi, »na slučaju bi radilo pedesetak ljudi. A ne ovako, ja i Hurtig, uz povremenu pomoć Schwarza i Åhlunda. To pokušavate reći?« »Janne, molim te, dosta je bilo. Što to insinuiraš?« »Ništa ja ne insinuiram, ali jasno mi je da ste nazvali da mi kažete da je slučaj zaključen. Što ćemo sa Samuelom Baijem? I von Kwistu je valjda jasno da ga nije mogao Lundström iskasapiti.« Billing duboko uzdahne. »Ali nemate osumnjičenih!« vikne u slušalicu. »Nema nijednog traga koji vodi nekamo. Cijela priča bi mogla imati veze s trgovinom ljudima, a što da mi radimo s tim, jesi li razmišljala o tome?« »Razumijem«, reče Jeanette i uzdahne. »Znači, hoćete reći da skupimo što imamo i pošaljemo von Kwistu?« »Upravo tako«, reče Billing. Jeanette nastavi, »… a nakon toga će von Kwist pročitati naše dokumente i zatim odbaciti slučaj jer nemamo osumnjičenih.« »Upravo tako. Vidiš da možeš, samo kad hoćeš.« Načelnik se nasmije. »I onda ti i Jens idete na godišnji. Svi sretni i zadovoljni. Dogovoreno? Sažetak istrage i tvoj zahtjev za godišnjim bit će sutra na mom stolu, recimo u vrijeme ručka?« »Dogovoreno«, odgovori Jeanette i poklopi slušalicu. Zaključuje da je najbolje obavijestiti Hurtiga o novim naputcima. »Upravo sam saznala da moramo završiti s ovim.« Hurtig je u svome uredu. Isprva djeluje iznenađeno, a zatim se nagne prema naprijed i otvori dlanove u upitnoj gesti. Izgleda razočarano. »Pa kvragu, to je suludo.« Jeanette se baci u stolac i osjeća se vrlo umorno. Kao da joj je tijelo utonulo u stolac i propalo do poda. »Je li zaista?« njezin je odgovor. Ne može se igrati đavoljeg odvjetnika, ali zna da joj je, kao nadređenoj, zadatak držati se odluke svog šefa. »Čuj, dugo vremena se ništa nije dogodilo. Nije se pojavio nijedan novi trag. Lako je moguće da se tu radi o trgovanju lju-

349

dima, kao što je Billing spomenuo, a u tom slučaju to više nije naš posao.« Hurtig vrti glavom. »Što s Karlom Lundströmom?« »A što bi bilo, leži u komi, nije da nam može biti od neke pomoći.« »Ne ide ti laganje, Janne! Naravno da je ta pedofilčina…« »Tako je kako je. Nema se tu više što učiniti.« Hurtig preokrene očima. »Imamo ubojicu koji vani slobodno šeće, a mi ovdje sjedimo vezanih ruku zbog nekog tamo fiškala. Samo zato što te klince nitko nije tražio! Pa o čemu mi pričamo! A što s onim Bergmanom? Zar nećemo pokušati naći njegovu kćer i popričati s njom? Izgledalo je kao da bi nam imala što reći.« »Ne, Jens. I ti znaš da je gotovo, slučaj je zaključen. Mislim da je najbolje da pustimo sve kvragu. Barem zasad.« Obraća mu se imenom samo kad joj počne ići na živce, ali vidjevši koliko je razočaran, ljutnja joj odmah splasne. Ipak su zajednički radili na ovome, bio je angažiran na slučaju koliko i ona. Preostalo joj je otići kući i zaspati na kauču. »Idem«, reče. »Dali su mi slobodno, pa ću to iskoristiti.« »Jasno, jasno«. Hurtig joj okrene leđa.

sadašnjost

Gamla Enskede

Sve radnje koje slijede događaju se po davnoj rutini jer je svaki pokret dosad izvela već tisuću puta. Prolazi pokraj arene Globen. Skreće desno na kružnom toku pokraj restorana Södermalms Bröd. Slijedi ulica Enskedevägen. Ne treba razmišljati. Sve što radi, radi po navici. Nakon skretanja na prilaz garaži, Jeanette Kihlberg već treći put u kratkom vremenu samo što se ne sudari s crvenim sportskim automobilom Alexandre Kowalske. Kao i prvi put kad se to dogodilo, automobil je bio nemarno parkiran pred garažom, zbog čega je Jeanette prisiljena naglo zakočiti. »Jebemu!« vikne kad joj se pojas urezao u rame. Ljutito se vraća unatrag i parkira uz živicu, izađe i glasno zalupi vratima. Ljetnom večeri u Enskedeu širi se miris prepečenog mesa. Kako je izašla iz automobila, tako ju je zapuhnuo vonj nebrojenih roštilja na ugljen. Slatki, teški miris širi se čitavom četvrti, ulazi u dvorišta, i Jeanette to doživljava kao znak obiteljske sreće i zajedništva. Roštilj pretpostavlja društvo, nitko to ne radi sam za sebe. Izrazitu tišinu prekidaju glasovi susjeda, smijeh i uzbuđena vika s nogometnog igrališta. Pomisli na Sofiju i pita se što ona sad radi. Uspinje se stepenicama prema ulazu u kuću i upravo kad je htjela otvoriti vrata, netko je iznutra pritisnuo kvaku. Morala se brzo odmaknuti da je vrata ne udare. »So long, macane.« Alexandra Kowalska okrenuta joj je le­ đima i izlazeći maše Åkeu, koji stoji nasmiješen u predsoblju. Smiješak mu zamre čim ugleda Jeanette.

351

Alexandra se okrene. »Pa bok«, nasmiješi joj se bezbrižno. »Baš sam bila na odlasku.« Glupa kravo, pomisli Jeanette i uđe u kuću ne odgovorivši joj. Zatvori vrata za sobom i skine jaknu. Macan? Odlazi u kuhinju, gdje Åke stoji i maše kroz prozor. Ona baci torbu na stol, on je nesigurno pogleda. »Sjedni«, reče mu oštro dok otvara hladnjak. »Macan?« nastavi frknuvši. »Izvoli mi lijepo objasniti što se tu događa.« Jeanette pokušava ne podići glas, ali sva titra od bijesa. »Kako to misliš? Što bih ti trebao objasniti?« Jeanette odlučuje odmah prijeći na stvar. Ne smije dozvoliti njegovu psećem pogledu da je izigra, a zna da je u ovakvim situa­ cijama uvijek tako umilno gleda. »Reci mi zašto sinoć nisi došao kući i zašto se nisi javio.« Upi­re pogled u njega. Naravno, on je gleda svojim psećim pogledom. Pokušava se nasmiješiti, ali ne ide mu. »Bio sam… hoću reći, bili smo vani. U restoranu u Operi. Malo smo previše popili…« »I?« »I onda sam prespavao u gradu, Alexandra me dovezla kući.« Åke odmiče pogled. Gleda kroz prozor. »A zašto se držiš tako posramljeno? Ševite se?« Malo mu treba previše vremena, pomisli Jeanette dok on šuti. Zatim se osloni laktovima o stol, prekrije lice rukama i prazno zuri pred sebe. »Mislim da sam zaljubljen u nju…« Tako dakle, pomisli Jeanette i uzdahne. »Jebote, Åke…« Ustaje bez riječi, uzima torbu i odlazi u predsoblje, otvara ulazna vrata i izlazi van. Spušta se prema prilazu i izlazi na ulicu, sjeda u automobil i vadi mobitel iz torbe, bira Sofijin broj. Treba joj netko s kime može razgovarati. Odgovora nema. Uspjela je stići do ulice Nynäs, kada je nazvao Åke i rekao da će uzeti Johana i provesti vikend kod svojih roditelja. Da je možda sadašnjost

dobro da si uzmu nekoliko dana i odvojeno razmisle o čitavoj situaciji, svako iz svog kuta. Da mu treba vremena za razmišljanje. Jeanette je posve jasno da je to samo izlika. Šutnja je oružje, i to dobro, pomisli ulazeći u kružni tok na Gullmarsplanu. Ovo je samo odgađanje. Život kakav je bio prije samo nekoliko mjeseci uzimala je zdravo za gotovo, a sada kao da je otpuhan. Ne zna ni kako će joj izgledati dani koji slijede. Pali radio jer ne želi slušati vlastite misli. Već je hvata strah od buđenja u praznoj kući.

353

Hammarby

Na povratku iz Grisslingea, Sofia Zetterlund stala je uz jezero u Hammarbyju, na Statoilovoj benzinskoj crpki. Presvukla se u toaletu, nagurala je skupu, nagorenu haljinu u košaru za smeće. Smrknula se pomislivši da je stajala više od četiri tisuće kruna. Vratila se u trgovinu i kupila poveći komad kozjeg sira, pakiranje keksa, teglicu crnih maslina i mjericu jagoda. Dok je plaćala kupljeno, mobitel u džepu počeo je vibrirati. Ovoga puta izvadila ga je i pogledala tko zove. Prestao je zvoniti dok ga je držala u ruci i primala vraćeni ostatak novca. Na ekranu je stajalo da ima dva propuštena poziva. Pozdravila je prodavača i pogledala na ekran — Jeanette Kihlberg. Vratila je mobitel u džep. Pričekat će, pomisli. Hodajući prema izlazu, ugledala je stalak s naočalama za čitanje. Pogled joj je odmah zastao na okviru identičnom onome koji je ukrala na novogodišnje jutro prije kojih pola godine. Zastala je. Odvezla se do Glavnog kolodvora i kupila povratnu kartu do Göteborga. Jutarnji vlak krenuo je na vrijeme, u osam. Sjela je u prazni vagon-restoran sa šalicom kave. Ubrzo nakon što je vlak krenuo, kondukter je došao provjeriti kartu koju mu je pružila i istovremeno drugom rukom namjerno prevrnula šalicu s vrućom kavom koja je stajala na stoliću. Vrisnula je i kondukter je otrčao donijeti joj papirnati ubrus da se obriše. Nasmiješi se prisjetivši se toga i skine jedan par naočala sa stalka. Stavi ih na nos i promotri se u malome ogledalu. Kondukter joj je donio ubruse i dok se brisala, izbacila je sadašnjost

grudi i pitala ga jesu li joj na bluzi ostale mrlje, sve u nadi da će je se sjećati ako joj poslije bude trebalo potvrditi alibi. Policija je na kraju nije niti tražila da pokaže poništenu kartu koju je platila kreditnom karticom. Progutali su njezinu priču od A do Ž. Kad je vlak stao na Južnom kolodvoru, brzo se iskrala u za­ hod, podigla kosu u čvrstu punđu i stavila ukradene naočale. Prije nego što je sišla s vlaka, preokrenula je kaput. Odjednom je umjesto crnog, nosila smeđi. Sjela je na jednu od klupica i zapalila cigaretu čekajući na prigradski vlak koji će je vratiti u Stockholm, k Lasseu. Nema se što reći, pomislila je i vratila naočale na stalak. Nijedno objašnjenje nije bilo dovoljno dobro. Iznevjerio ju je. Pljunuo joj u lice. Ponizio je. Za njega jednostavno više nije bilo mjesta u njezinome novom životu. Mogla ga je napustiti i poslati kvragu, ali u tome ne bi bilo zadovoljštine. I dalje bi živio tamo negdje. Možda sa svojom zakonitom ženom, možda sam ili s još jednom novom ženom. Kako bilo, sve to više ne bi bilo bitno. Važno bi bilo jedino to da bi on i dalje bio na životu. Izlazi iz trgovine i hoda prema automobilu. Tek tada primjećuje da joj kosa zaudara po dimu. Okupat će se kad se vrati kući. Otvara vrata automobila i prisjeća se kako je pronašla Lassea zavaljenog na kauču u dnevnom boravku. Skoro ispražnjena boca viskija odavala je da je vjerojatno dobrano pijan. Vjerojatno ne bi bilo ništa neobično da si muškarac, nakon što je otkriveno da je tijekom deset godina vodio dvostruki život, u pijanome stanju oduzme život. Bilo bi, zapravo, očekivano. Pali automobil, motor zabrunda i ona ubaci u prvu brzinu te skrene s crpke. Glasno je hrkao otvorenih usta i morala se boriti protiv poriva da ga probudi i suoči s istinom.

355

Tiho je otišla u kupaonicu i izvukla pojas njegovoga tamnocrvenog kućnog ogrtača, koji je ukrao u hotelu u New Yorku. Vozi prema gradu. Cestom 222 prema zapadu. Svjetla uličnih svjetiljki kližu uz vjetrobransko staklo. Lasse je ležao na boku, glave spuštene u stranu i nezaštićenog vrata. Važno je bilo da čvor sjedne na pravo mjesto i da ne ostavi više od jednog traga. Zavezala je omču i pažljivo mu je prevukla preko glave. Kad je čvor bio točno na predviđenom mjestu i preostalo joj je još samo stisnuti omču, odjednom se ukipila. Počela se premišljati i razmišljati o rizicima, ali nije se mogla sjetiti ničega što bi je odalo. Nakon što sve bude gotovo, vratit će se na glavni kolodvor i pričekati popodnevni vlak iz Göteborga, zatim će pokupiti automobil iz garaže. Trebala bi je dočekati kazna za parkiranje, ali nakon što kontrolorima pokaže važeću kartu, morat će joj poništiti kaznu. Istovremeno bi time ojačali i potvrdili njezinu priču da je dan provela u Göteborgu i vratila se vlakom. Skrene udesno i spusti se prema ulici Hammarbybacken, zatim stigne do starog nadvožnjaka u Skanstullu i prođe tunelom ispod hotela Clarion. Disciplina. Moraš biti koncentriran i ne smiješ impulzivno reagirati jer te to može izdati, misli. Kontrolori na parkiralištu, karta za vlak i kondukter koji ju je vidio u vagon-restoranu, sve je to bilo dovoljno da je se otpiše kao potencijalno sumnjivu, tim više što se, na kraju krajeva, radilo o samoubojstvu. Telefonski imenici na podu bili su posljednji detalj koji je upotpunjavao sliku koja je prikazivala samo­ ubojstvo. Vozi uzbrdo ulicom Renstierna, prolazi Skånegatom i Bondegatom te skreće udesno u Åsögatu. Čvrsto je stisnula pojas ogrtača i vukla ga svom snagom. Las­ se je hvatao zrak, ali zahvaljujući opijenosti alkoholom, njegov mozak slao je zbrkane impulse. sadašnjost

Nikada se više nije probudio. Objesila ga je na kuku stropne lampe. Pod njega je smjestila stolac, a kad je vidjela da mu noge ne dopiru do stolca, uzela je telefonske imenike i razbacala ih po podu. Bilo je bjelodano da se radi o samoubojstvu.

357

Skanstull

Neposredno prije mosta u Johanneshovu, Jeanette Kihlberg pogleda na veliki, sferični sat koji pokazuje da je devet i dvadeset, te odlučuje ponovno nazvati Sofiju. Bira broj i pritisne telefon na uho, istovremeno začuje sirene. U retrovizoru vidi kako joj se velikom brzinom približavaju tri vatrogasna vozila. Usporava. Telefon zvoni, ali nitko se ne javlja. Prolazi prvo vatrogasno vozilo. I dalje se nitko ne javlja. Molim te, javi se, preklinje Jeanette u sebi. Trebam te. Do trenutka kad je posljednje vozilo prošlo i promet se ponovno počeo ubrzavati, signal je odzvonio već deset puta. Prekinula je poziv. Poželi da je negdje drugdje, da živi sasvim drukčiji život. Sjetila se jednog dokumentarnog filma o čovjeku kojem je jednog dana sve dozlogrdilo. Umjesto da kao i obično otiđe na posao u Kraljevsku bolnicu u Kopenhagenu, on je krenuo suprotnim smjerom i biciklom se odvezao sve do južne Francuske. Napustio je ženu i djecu u Danskoj i započeo novi život u jednom malom planinskom selu. Novinarima koji su ga posjetili radeći reportažu rekao je da ne želi imati ništa sa svojim bivšim životom. Sve ih je redom poslao kvragu. Jeanette misli da bi i ona mogla učiniti istu stvar. Ostaviti sve, neka se Åke iskoprca iz toga. Johan joj je jedina otegotna okolnost, ali on bi joj se, naravno, mogao kasnije pridružiti. Uvijek ima putovnicu u torbi i zapravo je ništa ne može spriječiti. Ali tada tjeskoba odjednom sadašnjost

nestane. Kao da je osvješćivanje da zapravo nije vezana, na neki čudan način učinilo da potrebu za oslobađanjem više ne osjeća kao neodložnu. Glazbu na radiju prekida prometno izvješće koje upućuje stanovnike Grisslingea da zatvore prozore jer je izbio veliki požar. Besciljno nastavlja voziti. U slobodnom je padu.

359

Vita bergen

Sofia Zetterlund ulazi u prazan i pust stan. Gau nema ni traga, a soba skrivena iza police s knjigama počišćena je i izribana. Osjeća se miris sredstva za čišćenje, iako se i dalje nazire blagi miris urina. Teški prekrivač uredno je prevučen preko madraca. Injekcije su položene na stoliću, odmah do boce s lidokain-adrenalinom. Kako to da njezin kolega u ordinaciji, stomatolog Johansson, nikada nije primijetio da mu nedostaju? Ponovno je slučajno imala sreće. Živcira je Gaovo ponašanje i samovolja, napravio je nešto, a da mu ona to nije naredila. Što sada da slijedi? Osjeća kako u njoj navire nekontrolirani strah. Čitava joj je ova situacija strana. Iznenada se događaju stvari na koje ne može utjecati, stvari koje su izvan njezine moći. Ne zna otkud joj taj poriv, ali odjednom počinje histerično vrištati. Suze joj teku niz obraze i ne može se smiriti. Toliko se toga istovremeno događa i traži kuda će se kanalizirati. Udara u zid dok ne izgubi osjet u objema rukama. Napadaj traje gotovo pola sata, nakon čega se napokon uspijeva smiriti, najviše jer se fizički izmorila. Stisne se u fetalni položaj na mekanome podu. Nosnice joj nadražuje miris dima. Sanja ožiljke koje nosi. Zaliječene rane koje su ostavile svijetli trag na koži. Zadah iz usta od kojeg bi osjećala mučninu i zbog kojeg se i danas ne voli ljubiti. Sjećanju je potrebno iskustvo. Nešto se dogodi, mozak pojmi događaj i pretvori ga u sjećanje, a s vremenom dijelovi tog procesa sadašnjost

postaju nejasniji, postaju cjelina. Nekoliko događaja pretvori se u jedan. Čini joj se da je njezin život jedno isprepleteno klupko u kojemu su se nasilje i zlostavljanje pretvorili u jedno jedino zbivanje, koje je zatim postalo iskustvo, a ono je, pak, postalo spoznaja. Nema početka i zato nema niti kraja. Što je to postojalo u njoj, a da više ne postoji? Što je to nekoć vidjela, a što više ne može vidjeti? Tražila je nove mogućnosti razvijanja vlastite osobnosti. Nije tražila alternativu ili nadopunu, nego jedno posve novo biće. Pretpostavku bez ograničenja. Sada kida tanku opnu koja je dijeli od ludila. Ništa ne počinje od mene, pomisli. Ništa nije počelo u meni. Ja sam beživotni plod u procesu truljenja. Život mi se sastoji od dugog niza trenutaka, poredanih jedan za drugim, jedan različit od drugog, izdvojenih činjenica što paralelno postoje. Primjećivanje otuđenja i shvaćanje same sebe.

361

Stockholm

Prvi put otkako je u svojoj novoj domovini, Gao Lian iz Wuhana sam šeće Stockholmom. Izašavši iz stana u ulici Borg­mästargan, spušta se skliskim stepenicama koje od Klippgate vode prema Sofijinoj crkvi. Prelazi Folkungagatu i uspinje se stepenicama prema obližnjem domu za nemoćne. Sjedne na klupicu u ulici Fjällgata, otkud vidi čitav grad. Pogled mu pada na velike putničke trajekte, nešto dalje u luci vide se malene jedrilice. Slijeva ima pogled na Kraljevsku palaču i Gamla stan, povijesnu gradsku jezgru. Lastavice koje ga, glasajući se, nadlijeću u lovu na insekte, iste su one ptice koje su živjele pod krovom njegove kolibe u Wuhanu. I zrak je isti, iako je ovdje čišći. Nastavlja šetnju prema Slussenu i prelazi most prema povijesnoj jezgri. Radoznalo osluškuje nepoznati jezik i čini mu se da ljudi oko njega zvuče kao da ne izgovaraju rečenice, nego da pjevaju. Novi mu jezik zvuči ugodno, kao stvoren za ljupku poeziju i pita se kako zvuči kad su ljudi koji ga govore ljutiti. Nekoliko se sati probija kroz vrevu ulica i uličica te se s vre­ menom sve lakše orijentira i bez problema uspijeva ići kuda hoće. Do večeri već ima posve jasnu unutrašnju kartu djelića grada između dvaju mostova. Vratit će se ovamo i bit će mu to početna točka za kasnije istraživanje drugih dijelova grada. Vraća se kući ulicom Götgatan sve do križanja sa Skånskom ulicom, gdje skreće ulijevo i nastavlja ravno sve do stana. Plavokosu ženu nalazi u mračnoj sobi gumenih zidova. Leži iscrpljena na podu i u pogledu joj vidi da je negdje daleko. Sagne se i poljubi joj stopala te se razodjene. sadašnjost

Pažljivo i brižno složi odijelo, onako kako mu je ona mnogo puta pokazala. Zatim legne pored nje. Zatvori oči i čeka da mu anđeo da daljnje instrukcije.

363

Vita bergen

Sofiji Zetterlund još se ni kosa nije osušila, a već joj zvoni telefon. »Victoria Bergman?« pita je nepoznati glas. »Tko pita?« odgovara ona praveći se sumnjičavom, iako dobro zna da bi je nazvali prije ili poslije. »Zovem iz policije s Värmdöa i tražim Victoriju Bergman. Jeste li to vi?« »Jesam. O čemu se radi?« Pokušava zvučati prestrašeno, kako već vjeruje da ljudi zvuče kad ih policija nazove kasno navečer. »Jeste li vi kći Bengta i Birgitte Bergman iz Grisslingea na Värmdöu?« »Jesam, ja sam… Što se dogodilo? O čemu se radi?« Uzbuđena je jer se na sekundu-dvije zaista zabrinula. Kao da je izašla iz vlastitog tijela i stvarno nije znala što se dogodilo. »Zovem se Göran Andersson i pokušavao sam stupiti u kontakt s vama, ali nisam mogao pronaći vašu adresu.« »Čudno. O čemu se radi?« »Zapala me teška zadaća da vam prenesem kako smo gotovo sigurni da su vaši roditelji preminuli. Kuća im je izgorjela i pretpostavljamo da su tijela koja smo pronašli njihova.« »Ali…« zamuckuje. »Primite moje iskrene isprike što ste to saznali na ovaj način, ali i dalje ste prijavljeni kod svojih roditelja i dobio sam broj od njihova odvjetnika…« »Kako mogu biti mrtvi?« Victoria podigne glas. »Pa razgovarala sam s njima, ima možda koji sat. Tata je rekao da idu u saunu.« »Tako je. Pronašli smo ih u sauni. Zasad se čini da je požar krenuo od podruma i osnovana je sumnja da je plamen zahvatio sadašnjost

agregat, a oni se iz nekog razloga nisu uspjeli izvući. Moguće je da su se vrata zaglavila, ali zasad su to samo pretpostavke. Više ćemo znati nakon detaljnije istrage. U svakom slučaju, radilo se o tragičnoj nesreći.« Nesreći, pomisli. Ako smatraju da je to bio nesretan slučaj, znači da nisu pronašli dasku. Bila je u pravu kad je pretpostavila da će i ona izgorjeti prije nego što vatrogasci stignu ugasiti vatru. »Možda biste trebali porazgovarati s nekim. Dobit ćete broj dežurnog psihologa kojeg možete nazvati.« »Hvala, neće biti potrebno«, odgovori. »I sama sam u struci, imam svojih kontakata. Hvala vam na brizi.« »U redu, tako znači. Javit ću vam se sutra s daljnjim informacijama. Popijte nešto žestoko i nazovite neku blisku osobu. Zaista mi je žao što sam vas morao obavijestiti ovim putem.« »Hvala«, reče Sofia Zetterlund i poklopi slušalicu. Konačno, pomisli. Stopala je bole, ali osjeća se tako živom. Ništa nije ostalo od starog života. Konačno se nazire kraj.

365

Sjedište policije, Kronoberg

Nakon što je Jeanette zatvorila ulazna vrata, začula je kako prve kapi kiše počinju lupkati o prozorski lim. Skupljaju se oblaci i čini joj se da u daljini čuje grmljavinu. Sjedne u automobil i ostavlja za sobom pustu kuću u Gamla Enskedeu, dok se prva ljetna oluja nadvija nad sivo-crni Stockholm. Åke je pripremio dokumente za razvod, a Jeanette ih je tijekom prijepodneva bez riječi potpisala, iako joj se činilo ironičnim da on odjednom pokazuje takvu sposobnost za akciju. Stigavši u policijsku postaju, posprema svoj pisaći stol, zalijeva cvijeće i prije nego što će napustiti radno mjesto, odlazi k Jensu Hurtigu poželjeti mu ugodan odmor. »Jesi li vidjela ovo?« reče i doda joj neki papir. »Što to?« »Nestao je dječak. Linus Alenius, ima petnaest godina. Nestao je na Ekeröu. Našli su mu bicikl bačen u neki jarak. Ekerö. Kužiš?« »Ekerö. Svartsjölandet. Jasno mi je. Ali Linus Alenius?« Pogledom prijeđe po podacima i ubrzo zaključi da se radi o jednom posve običnom švedskom dječaku.« Ne, ovo se ne slaže u ostatak slike, pomisli. Ne uklapa se u uzorak. »Zasad se samo smatra nestalim«, reče Hurtig, »znači, nije u našoj domeni.« »Tako je. Osim toga, na godišnjem smo«, reče ona i odloži papir. »Što planiraš?« »Prekosutra uzimam noćni vlak i idem gore, do Älvsbyna, pa dalje busom do Jokkmokka. Tamo će me stara pokupiti. Odmarat ću se, malo ću pecati… Možda pomoći starom oko kuće.« sadašnjost

»Kako je on nakon one nesreće s cirkularom?« pita Jeanette, posramljena što nije prije pitala. »Može držati gudalo, iako mu baš ne ide to sviranje violine, ali tragičan dio priče je što mu stara mora vezivati cipele.« Hurtig isprva djeluje ozbiljno, ali zatim se ozari i nasmiješi. »A ti? Uživat ćeš u miru i tišini?« »Ne bih baš rekla. Idem u Gröna Lund s Johanom i Sofijom. Znaš da baš ne volim visine, ali htjela sam Sofiju upoznati s Johanom. Budući da je predložila da odemo u Gröna Lund, nema mi druge nego da stisnem zube.« Smiješak mu postaje zafrkantsko podsmjehivanje. »Iskušaj neki od vlakića smrti.« Jeanette se nasmije i prijateljski ga lagano udari u trbuh. »Vidimo se za koji tjedan«, reče mu, ne znajući da će se vidjeti za manje od sedamdeset i dva sata. U tome trenutku će njezinog sina smatrati nestalim gotovo dvadeset i četiri sata.

367

Vita bergen

Sofia Zetterlund budi se istovremeno s Victorijom Bergman. Osjeća se potpunom. Gao i ona proveli su dva dana u krevetu razgovarajući s Victorijom. Sofia joj je ispričala sve što se dogodilo otkako su se njihove ličnosti razdvojile, prije više od dvadeset godina. Victoria je uglavnom šutjela. Zajedno su stalno ispočetka slušale snimke s kaseta i Victoria bi svaki put zaspala. Prije je uvijek bilo obratno. Tek se sada, nakon četrdeset i osam sati, Sofia osjeća sprem­ nom suočiti se sa stvarnošću. Stavlja kuhati kavu, polaže laptop na kuhinjski stol i pritišće gumb za paljenje. Vadi šalicu za kavu iz ormarića i sjeda za računalo. Otkad su je službeno obavijestili o smrti roditelja, surfala je stranicama pogrebnih poduzeća i tražila najjednostavniji mogući način da pokopa njihove ostatke. Dogovoren je termin u petak na glavnome gradskom groblju. Provjerava mobitel i primjećuje da ju je Jeanette zvala nekoliko puta. Zapeče je savjest. Sjetila se da joj je obećala posjet Gröna Lundu s Johanom, pa je odmah nazove. »Pa kvragu, gdje si ti?« pita je Jeanette zabrinuto. »Bila sam nešto bolesna i nisam se mogla javiti. Nego, što ćemo s Gröna Lundom?« upita Sofia. »Jesi li i dalje slobodna u petak?« Sofia pomisli na polaganje urne u petak. »Naravno«, odgovori. »Kad se vidimo?« sadašnjost

»Može kod trajekta za Djurgården u četiri?« »Može!« Slijedi poziv odvjetniku koji sastavlja popis ostavine. Zove se Viggo Dürer i stari je obiteljski prijatelj. Vidjela ga je nekoliko puta kad je bila dijete, ali sjećanje joj je mutno. Sjeća se Old Spicea i vonja po rakiji. Čuvaj ga se. Odvjetnik Dürer obavještava je da je jedina nasljednica sve imovine svojih roditelja. »Sve imovine?« reče ona zbunjeno. »Pa kuća je izgorjela…?« Viggo Dürer joj objašnjava da su njezini roditelji, osim osiguranja kuće koje vrijedi oko četiri milijuna, imali i ušteđevinu od devetsto tisuća kruna, kao i portfelj dionica tržišne vrijednosti gotovo pet milijuna kruna. Sofia naloži odvjetniku da što je prije moguće dionice proda i novac joj stavi na privatni račun. Viggo Dürer je pokušava nagovoriti da ne dira dionice, ali ona ostaje pri svome, pa on naposljetku pristaje učiniti kako je rekla. Računica joj pokazuje da će uskoro raspolagati s više od deset milijuna kruna. Postala je vrlo bogata žena.

369

Gamla Enskede

Jeanette poklopi slušalicu. Sretna je. Sofia je samo bila bolesna i nije se mogla javiti na telefon. Nepotrebno se brinula. Zahvaljujući Gröna Lundu, konačno ima iznenađenje za Johana, ali i priliku za susret sa Sofijom. Sada, kada je napokon na godišnjem odmoru, nekoliko će se dana samo odmarati. Nakon toga može početi razmišljati o budućnosti. Kuća je prevelika za nju i Johana, pa namjerava predložiti Åkeu da je prodaju. Pomisli na Sofijin veliki stan u centru grada i poželi nešto slično. Nada se da se Johan neće previše protiviti ideji selidbe u grad. Njezino razmišljanje prekine zvono na vratima. Odlazi otvoriti vrata. Pred vratima stoji policajac u uniformi, nikada ga prije nije vidjela. »Dobar dan, ja sam Göran«, reče i pruži joj ruku. »Jeste li vi Jeanette Kihlberg?« »Göran?« njezin je odgovor. »O čemu se radi?« »Ovako…« Nakašlje se. »Radim na Värmdöu i prije nekoliko dana imali smo veliki požar na otoku. Dvije su osobe preminule, činilo se da se radi o nesreći. Bili su u sauni i…« »I…?« »Ljudi koji su preminuli u požaru zvali su se Bengt i Birgitta Bergman, a ono što se isprva činilo kao nesreća, možda je ipak malo kompliciranije.« Jeanette se ispriča i pozove ga u kuću. »Sjednimo u kuhinju. Može kava?« »Ne hvala, neću dugo.« www.crowarez.org

sadašnjost

»Ovaj… Zašto ste došli?« Jeanette uđe u kuhinju i sjedne za stol. Policajac je slijedi. Sjedne i nastavi. »Provjerio sam ih i vrlo brzo sam pronašao podatak da je bio kod vas na ispitivanju zbog silovanja.« Jeanette kimne. »Tako je. Nismo ništa saznali i morali smo ga pustiti.« »Razumijem… a sada je mrtav… Nazvao sam njegovu kćer i rekao joj što se dogodilo, a ona je zvučala, kako da kažem?« »Čudno?« Jeanette pomisli na razgovor koji je vodila s Victo­rijom Bergman. »Ne baš. Prije bih rekao indiferentno.« »Oprostite, Görane.« Jeanette postaje nestrpljiva. »Ali zašto ste došli ovamo?« »Ona ne postoji.« »Tko ne postoji?« Jeanette se odjednom osjeća neugodno. »Nešto mi je bilo čudno u vezi s njom… Bio sam radoznao i provjerio sam je.« »Što ste pronašli?« »Ništa. Apsolutno ništa. Nijedan službeni dokument, račun u banci, ništa. Nada. Victoria Bergman u više od dvadeset godina nije ostavila ni traga za sobom.«

371

Kapelica Svetog križa

Sunce sja i Stockholm pokazuje svoje najljepše lice. Doduše, prava jesenska oluja bila bi pogodnija scenografija za polaganje urne s posmrtnim ostacima Bengta i Birgitte Bergman. Stabla u Koleraparku šepure se u svim zamislivim nijansama, od blijede zlatno-smeđe do najtamnije ljubičaste, među kojima je najljepše tamnozeleno lišće javora. Sofia skreće s ceste Nynäsvägen ulijevo na Sockenvägen, na­­ stavlja ravno i prolazi pokraj ulaza u podzemnu željeznicu i cvje­ ćar­nice, vozi još stotinu metara i napokon skreće udesno na cesticu koja vodi prema kapelici i omanjem parkiralištu uz glavno stockholmsko groblje. Desetak je automobila već parkirano ovdje, ali nitko od vlasnika nije došao na pogreb njezinih roditelja. Ona će biti jedina nazočna. Gasi motor, otvara vrata i izlazi. Zrak je svjež i nekoliko puta duboko udahne. Kamenom popločeni put omeđen visokim stablima vodi sve do kompleksa zgrada, među kojima je krematorij i jedna otvorena dvorana. Prolazi pokraj postarijeg para koji sjedi na klupici i tiho razgovara. S desne strane kapelice veliki je križ koji baca turobnu sjenu na travnjak. Vidi pastora iz daljine. Stoji pognute glave, ozbiljan. Urna s pepelom dviju osoba stoji na zemlji pred njim. Tamnocrveno trešnjino drvo. Materijal koji trune, tako je pisalo na internetskoj stranici pogrebnog poduzeća. Stajalo ju je nešto više od tisuću kruna. Pet stotina kruna po osobi. sadašnjost

Na pogrebu su samo njih dvoje. Ona i pastor. Tako je odlučila. Bez osmrtnica, bez nekrologa. Samo skroman oproštaj bez suza i snažnih osjećaja. Bez velikih govora o praštanju ili nespretnih pokušaja prikazivanja umrlih onakvima kakvi nikada nisu bili. Bez uspomena koje im pripisuju vrline koje nisu imali i bez sjećanja koja bi preminule prikazala kao svece. Ovdje neće biti takvih pretjerivanja. Pozdravlja pastora i on joj objašnjava kako će ceremonija izgledati. Budući da je odbila religiozni dio obreda, izgovorit će samo nužne fraze prije nego što spuste urnu u zemlju. Predavanje u Stvoriteljeve ruke i molba da smrt i uskrsnuće Isusa Krista iskupe čovjeka stvorenoga na sliku Božju odrađeno je prije kremiranja, dok Sofia još nije došla. Iz praha si nastao. U prah ćeš se vratiti. Gospodin Isus Krist pozvat će te k sebi na Sudnji dan. Sve će biti gotovo za manje od deset minuta. Zajedno kreću prema grobu, prolaze maleno umjetno jezero i šeću među stablima među kojima je postavljeno nadgrobno kamenje. Pastor, nizak, mršav muškarac kojemu ne može odrediti dob, nosi urnu. Slabašan, kreće se starački usporeno, ali pogled mu otkriva dječačku radoznalost. Oboje šute. Ona ne ispušta urnu iz vida. Ovdje leži ono što je ostalo od njezinih roditelja. Nakon kremiranja spaljene su kosti sastrugali u jednu posudu, dok se pepeo ne ohladi. Ono što se ne može spaliti, poput Bengtovog umjetnog kuka, izvađeno je prije nego što je peć ostatke kostura pretvorila u prah. Paradoksalno je, ali smrt njezinog oca za nju ga je učinila živućim. Jedna su se vrata otvorila, kao da se rasporio otvor u zraku, i sada pred njom stoje širom otvorena i nude joj slobodu. Tragovi. Kakve je on tragove ostavio za sobom? Sjeća se jednog davnog događaja. Bile su joj četiri godine, a Bengt je upravo napravio novi pod u jednoj od prostorija u podrumu. Iskušenje da ostavi otisak dlana

373

u čistom, žitkom cementu bilo je jače od straha od prijekora za koji je znala da će uslijediti. Maleni otisak ruke ostao je ondje sve do požara. Vjerojatno je i dalje ondje, pod ostacima izgorjele kuće. Ali što je ostalo od njega? Svi fizički tragovi koje je ostavio za sobom ili su uništeni ili prodani, prosuti na vjetru. Spremni za prodaju na aukciji. Uskoro će biti anonimni predmeti u posjedu potpunih stranaca. Stvari bez prošlosti. S druge strane, trag koji je ostavio u njoj, nadživjet će ga u obliku srama i krivnje. Krivnje koje se ne može riješiti, koliko god hrabri bili njezini pokušaji. Nastavit će rasti i rasti u njoj. Što sam zapravo znala o njemu? pomisli. Što se skrivalo u dubini njegove duše, o čemu je sanjao? Za čime je žudio? Naprijed ga je tjeralo neprestano nezadovoljstvo, pomisli. Koliko god mu bilo toplo, uvijek se tresao od hladnoće i koliko god da je jeo, želudac mu je uvijek krulio od gladi. Pastor stane, spusti urnu i pogne glavu u molitvi. Zeleni komadić tkanine s otvorom u sredini rasprostrt je pred nadgrobnim kamenom od crvenoga granita. Sedam tisuća kruna. Pokušava susresti pastorov pogled. On napokon podiže glavu i kimne joj. Ona se približi za nekoliko koraka, obiđe tkaninu, sagne se i objema rukama primi uzicu pričvršćenu o crvenu urnu. Iznenađena je težinom urne zbog koje joj se konopac urezuje u kožu. Pažljivo se približi crnoj jami, stane pred njom i polagano položi urnu unutra. Kratko oklijeva, a zatim pušta uzicu koja pad­ ne na poklopac urne. Dlanovi je peku. Na svakome ima urezan crveni trag. Stigmata, pomisli.

sadašnjost

Slobodni pad

Najpopularnija atrakcija zabavnoga parka Gröna Lund obnovljeni je vidikovac visok stotinu metara i vidljiv gotovo svugdje u Stockholmu. Putnike se polako dovede na visinu od osamdeset metara, gdje na trenutak stoje, a zatim se obruše prema zemlji brzinom od stotinu i dvadeset kilometara na sat. Put prema dolje traje dvije i pol sekunde, a pri zaustavljanju putnici su izloženi silama koje se uvećavaju do vrijednosti od tri i pol G. Za vrijeme kočenja, dakle, ljudsko tijelo teži tri puta više od uobičajenog. Još je gore pri samom spuštanju. Čovjek pri kretanju brzinom od sto kilometara na sat teži više od dvanaest tona. »Znaš da su ovo prošlog ljeta zatvorili?« Sofia se smije. »Je li? A zašto?« Jeanette stisne Johanovu ruku. Naprave nekoliko koraka naprijed. Vrti joj se od same pomisli da će Sofia i Johan uskoro biti ondje gore. »U SAD-u je čelično uže u jednom zabavnom parku nekome prerezalo stopala. Gröna Lund je bio zatvoren radi sigurnosnih provjera.« »Kvragu… dosta. Nije trenutak za ovakve priče.« Johan se smije i gurka je sa strane. Ona mu se smiješi. Odavna ga nije vidjela ovako živahnog. U zadnjih nekoliko sati Johan i Sofia prošli su vožnje na nekoliko vrtuljaka i jednom katapultu. Uz to imaju i fotografiju koja ih prikazuje kako vrište na vlaku smrti.

375

Jeanette je sve to vrijeme provela na tlu i promatrala ih s grčem u želucu. Došli su na red i ulaze, a ona se odmiče. Johana pomalo napušta hrabrost, ali Sofia se penje na platformu te je on slijedi, nesigurno se smiješeći. Zaposlenik parka provjerava jesu li sve sigurnosne prečke spuštene. Zatim se sve počinje događati vrlo brzo. Košara u kojoj sjede počinje se podizati, a Sofia i Johan nervozno joj mašu. U istome trenutku kad Jeanette primjećuje da se njihova po­ zornost preusmjerava na pogled koji im se pruža na grad, čuje zvuk razbijanja stakla iza svojih leđa. Trojica muškaraca sudjeluju u tučnjavi. Jeanette treba dvanaest minuta da ih razdvoji. Sedam stotina i dvadeset sekundi. Gotovo je. Kokice, znoj i aceton. Ošamućena je od mirisa. Teško joj je odrediti koji su stvarni, a koje umišlja dok prolazi pokraj autodroma. Zrak je naelektriziran i zagušljiv. Bljutavo slatkasti zapuh iz muškog zahoda miješa se s mirisom spaljene gume. Mrak počinje padati, ali ugodno je toplo i nebo se razvedrilo. Asfalt je još vlažan od iznenadnog proloma oblaka, a trepereća svjetla u raznim bojama reflektiraju se u lokvicama vode i bodu je u oči. Strese se i ustukne čuvši iznenadan krik s vlaka smrti. Netko ju je potapšao s leđa, čuje se psovanje. »Kog to vraga radiš?« Zastane i zatvori oči. Pokušava isključiti sve glasove u glavi. Što ćeš sada? Sjesti i plakati? Što si napravila Johanu? Sofia se ogleda oko sebe, shvaća da je sama. sadašnjost

»… nije da se bojao visine, ali kad se spustila zaštitna prečka, počela je padati kiša i kako su se počeli dizati, osjetila je da se trese od straha, a kad se košara počela tresti, rekao je da se predomislio i da želi sići…« Netko je udari u lice. Obraz je peče, vlažan je i slan. Oštar je šljunak grebe po leđima. »Što joj je?« »Zovite hitnu.« »O čemu ona to?« »… plakao je i bilo ga je strah. Pokušala ga je primiriti dok su se sve više uspinjali, imali su pogled na čitavu Uppsalu i mogli vidjeti sve brodove na Fyrisånu i kada mu je to rekla, prestao se žaliti i rekao joj da to nije Uppsala, nego Stockholm, a brodovi koje vidi su trajekti koji voze do Djurgårdena…« »Čini mi se da je rekla da je iz Uppsale.« »… kad su stigli do vrha, počelo je grmjeti i vidjeli su munje, zatim je sve stalo, a ljudi na tlu bili su tek sitne točkice i izgledali su kao da ih se može spljoštiti pod prstima poput mušica…« »Past će u nesvijest.« »… i u tome trenutku, srce ti je u petama, sve se sručilo na tebe, ali baš tako je trebalo i biti…« »Pustite me naprijed!« Glas joj je poznat, ali ne može točno odrediti kome pripada. »Maknite se, poznajem je.« Hladna ruka na čelu koje gori. Poznati miris. »Sofia, što se dogodilo? Gdje je Johan?« Victoria Bergman zatvori oči, naviru joj sjećanja.

377

Erik Axl Sund autorsko je ime šved­skog spisateljskog dvojca Jerkera Eriks­sona i Håkana Axlandera Sund­ quista. Jerker i Håkan već više od deset godina eksperimentiraju s glazbom, filmom i umjetnošću. Sa svojim elektro-punk bendom i love you baby! bili su na brojnim turnejama po Ukrajini, Rusiji, Bjelorusiji i Poljskoj. Mračan psihološki triler Soba zla njihovo je prvo zajedničko literarno ostvarenje koje je oduševilo i publiku i književnu kritiku. Njime su začeli trilogiju Tko je Victoria Bergman (nastavci Plamen gladi, Pitijina istina) koja je recentni književni fenomen skandinavskog i svjetskog trilera. Trilogija Tko je Victoria Bergman nagrađena je 2012. posebnom nagradom koju dodjeljuje Švedska akademija pisaca krimića i ocijenjena je »vrhunskom, hipnotizirajućom psihoanalitičkom prozom«.

379

Nakladnik: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb Za nakladnika:  Zvonimir Čimić Glavna urednica:  Silvia Sinković Urednica:  Nataša Pejić Tehnički urednik:  Nikica Ostarčević Fotografija autora:  Per Hemström Dizajn naslovnice:  Janka Carev Tisak:  Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb — srpanj 2013.

ISBN SERIJE (tvrdi uvez) 978-953-324-816-5 ISBN (1. knjiga) 978-953-324-815-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 847764