Snijeg - Orhan Pamuk

Orhan Pamuk

Snijeg S turskoga prevela Marta Andrić

VUKOVIĆ & RUNJIĆ ZAGREB • 2006.

Bavimo se opasnim krajnostima časnim lopovom, nježnim ubojicom, Praznovjernim ateistom. ROBERT BROVCNING, Apologija biskupa Rlougrama U književnom djelu politika je kao pucanj pištolja usred koncerta -gruba stvar koju je nemoguće ne primijetiti. Sad ćemo govoriti o veoma ružnim stvarima... STENDHAL, Parmskt kartuzijanski samostan Uništite narod, slomite ga, ušutkajte ga. Jer europsko je prosvjećenje mnogo važnije od naroda. DOSTOJEVSKI, iz Bilježaka za 'Braću Karamazove' Zapadnjak u meni se uznemirio. JOSEPH CONRAD, Pred zapadnjačkim očima

Sadržaj 1. Putovanje u Kars 2. Udaljene mahale 3. Siromaštvo i povijest 4. Ka i Svila u slastičarnici Novi život 5. Prvi i zadnji razgovor ubdjice i ubijenoga 6. Muhtarova tužna priča 7. U sjedištu Stranke, u Policiji, te ponovno na ulicama 8. Priča o Modrom i Rustemu 9. Nevjernik koji se ne želi ubiti 10. Snijeg i sreća 11. Ka i šejh efendija 12. Nedžipova priča o Hidžran 13. Šetnja s Kadifom, pod snijegom 14. O ljubavi, pokrivanju i samoubojstvu, za večernjim objedom 15. U Narodnom kazalištu 16. Nedžipov krajolik i Kaova pjesma 17. Igrokaz o djevojci koja spaljuje svoju feredžu 18. Revolucija na pozornici 19. Noć prevrata 20. Noć koju je Ka prespavao i jutro nakon nje

21. Ka u hladnim, strašnim odajama 22. Karijere Sunaja Zaima: vojska i moderno kazalište 23 24. 25 26.

Sa Sunajem u kriznom štabu Šesterokutna pahulja Ka s Kadifom u hotelskoj sobi Modri se obraća cijelom Zapadu

27- Ka pokušava nagovoriti gospodina Turguta da potpiše proglas 28. Ka i Svila u hotelskoj sobi 29 U Frankfurtu 30. Kratkotrajna sreća 31 Tajni sastanak u Hotelu Azija 32. O ljubavi, beznačajnosti i nestanku Modroga 33- Strah od metka 34- Posrednik 35- Ka i Modri u ćeliji 36 Pogodbe oko života i igre, umjetnosti i politike 37- Pripreme za zadnju predstavu 38. Prisilno gostovanje 39- Ka i Svila u hotelu 40. Nedovršeno poglavlje 41 Izgubljena zelena bilježnica 42 Iz Svi li na kuta 43- Zadnji čin 44- Četiri godine kasnije u Karsu Rječnik turcizama Prevoditeljičine bilješke

I. Tišina snijega Putovanje u Kars TIŠINA snijega, mislio je čovjek u autobusu na sjedalu iza vozačeva. Da je to bio početak kakve pjesme, ono što je u sebi osjećao nazvao bi "tišinom snijega". Na autobus koji će ga od Erzuruma prevesti do Karsa stigao je u zadnji čas. Do erzurumskog autobusnog kolodvora bio je dospio iz Istanbula nakon dvodnevnoga putovanja kroz snježne mećave, i dok je po prljavim i hladnim hodnicima, s torbom u ruci, pokušavao doznati odakle kreću autobusi za Kars, netko mu reče da jedan takav upravo polazi. Uspio je uhvatiti autobus, staro vozilo marke Magirus; vozačevu pomoćniku nije se dalo ponovno otvarati prtljažnik pa mu je rekao da žure. Stoga je uza se imao veliku tamnocrvenu torbu marke Bally, stajala mu je medu nogama. Sjedio je uz prozor, u debelom kaputu boje pepela. Kupio ga je pet godina ranije u Frankfurtu u jednom Kaufhofu. Napomenimo odmah kako će mu tijekom dana koje će provesti u Karsu taj nježni, lijepi kaput biti uzrokom stida i nespokoja, ali jednako tako i izvorom osjećaja sigurnosti. Čim je autobus krenuo, naš putnik kraj prozora širom je otvorio oči u nadi da bi možda mogao vidjeti nešto novo. Dok je on tako promatrao rubne erzurumske mahale, njihove majušne i bijedne dućančiće i pekarnice te se pokušavao naviriti u trošne kavane, počeo je prelijetati snijeg. Bio je teži i krupniji od snijega što je padao tijekom puta od Istanbula do Erzuruma. Da putnik kraj prozora nije bio tako umoran od putovanja i da se malo pažljivije zagledao u krupne pahulje što su se s neba spuštale poput perja, mogao je naslutiti da se bliži snažna snježna mećava; mogao je možda na samom početku shvatiti kako je krenuo na put koji će mu

život stubokom promijeniti; mogao se, možda, istoga trena okrenuti i vratiti. Ali, on na povratak nije ni pomišljao. Pogled je upravio prema nebu što je, kako se spuštala večer, bivalo svjetlije od tla. Sve krupnije i krupnije pahulje nošene vjetrom nije smatrao vjesnicima nadolazeće nesreće, nego dugo iščekivanim znacima sreće i prostodušja, napokon dočekanog nasljedstva koje mu je namrlo djetinjstvo. U Istanbul, grad svoga djetinjstva i sretnih godina, nakon dvanaest godina prvi se put vratio tjedan dana ranije da bi prisustvovao pogrebu svoje majke. Ostao je ondje četiri dana, a potom posve neplanirano krenuo put Karsa. Osjećao je da ga je taj snijeg nadnaravne ljepote usrećio čak i više nego ponovni susret sa Istanbulom nakon tolikih godina. Bio je pjesnik i u jednoj od svojih starijih pjesama - poznatoj veoma malom broju turskih čitatelja - napisao je kako nam jednom u životu snijeg pada i u snovima. I dok je snijeg, baš kao i u snovima, padao nečujno i beskrajno dugo, naš putnik se, pročišćen godinama priželjkivanom nevinošću i čistoćom, optimistično odvažio povjerovati da ovaj svijet može smatrati svojim domom. Malo potom učinio je nešto na što već jako dugo nije ni pomislio: u svom je sjedalu zaspao. Iskoristimo njegov san i prišapnimo ponešto o njemu! Iako je u Njemačkoj proživio dvanaest godina kao politički izgnanik, on se nikada nije pretjerano zanimao za politiku. Poezija je bila njegova glavna strast i jedina misao. Imao je četrdeset dvije godine; bio je samac, nikada se nije ženio. Za jednog Turčina bio je povisok, mada se to ne može vidjeti dok spava sklupčan u sjedalu; bio je svijetle puti, zbog putovanja još bijede, a kosa mu je bila smeđa. Bio je povučen i volio je samoću. Da je mogao vidjeti što se dogodilo ubrzo nakon što je zaspao - kako mu je glava zbog truckanja u autobusu spuznula prvo na rame, a zatim i na grudi putnika koji je sjedio uza nj umro bi od srama. Naš putnik, tijela nalegnutog na suputnika, bio je dobronamjeran i častan čovjek, i zbog tih svojih osobina - poput Cehovljevih beznadno tromih i neuspješnih junaka - uvijek pomalo tugaljiv. Kasnije ćemo se još mnogo vraćati problemu tuge. Jasno je da on u tom neugodnom položaju neće moći još dugo spavati, zato na brzinu recimo još i ovo: ime mu je Kerim Alakušoglu, ali mu se ono nikada nije sviđalo pa je uvijek želio da ga oslovljavaju inicijalima: da ga zovu Ka. Stoga ćemo i mi u ovoj knjizi tako postupiti. Još tijekom školovanja, naš je junak svoje zadaće i ispite tvrdoglavo potpisivao s Ka; na fakultetu se na evidencijskim listama bilježio kao Ka, riskirajući svaki put da time izazove sukob s profesorima i državnim službenicima. Potrudio

se da to ime prihvate i njegova majka, obitelj i prijatelji, a kako je pod njim objavio i svoje zbirke pjesama, ime Ka je medu Turcima u Turskoj i Njemačkoj pratila slabašna, tajnovita slava. Nakon što su krenuli iz erzurumskog kolodvora, vozač autobusa zaželio je putnicima sretan put, pa dopustite da i ja učinim isto i dodam: Sretan ti put, dragi Ka... Ne, ne bih vas želio obmanjivati: ja sam Kaov stari prijatelj i sve ono što će ga u Karsu snaći znao sam i prije nego što počeh pričati ovu priču. Nakon Horasana autobus je skrenuo prema sjeveru, ravno prema Karsu. Kad se na jednoj od uzbrdica, što su sa svakom okukom bivale sve više, iznenada ukazala konjska zaprega, vozač je naglo zakočio i Ka se istoga trena probudio. Nije mu trebalo dugo da se priključi ozračju zajedništva i savezništva koje je bilo zavladalo autobusom. Svaki put kad bi na zavojima ili uz ivice stjenovitih provalija autobus usporio, i on je kao i putnici iza njega - mada je sjedio neposredno iza vozača ustajao ne bi li bolje vidio put; suputniku koji je s pomoćničkom gorljivošću vozaču brisao zamagljeno prednje staklo kažiprstom je pokazao kutak koji mu je promaknuo (pomoć je ostala nezamijećena), a kad je vijavica postala tako jaka da su brisači zakazali te se prednje staklo u jednom trenu pretvorilo u bijelu plohu, i on je, poput vozača, pokušavao dokučiti kamo ide put koji se više i nije mogao razabrati. Znakove pokraj puta zakrio je snijeg pa ih se nije moglo pročitati. Kad je mećava ojačala, vozač je ugasio duga svjetla, i dok se put u polutami nešto bolje nazirao, autobusom je zavladao mrak. Putnici su, prestravljeni i bez ijedne riječi, promatrali ulice sirotinjskih kasabica pokrivenih snijegom, blijeda svjetla ruševnih jednokatnica, putove do udaljenih sela, zbog snijega neprohodne, i ponore obasjane slabašnim svjetlima autobusa. Ako su pričali, šaputali su. Tako je i Kaov susjed, onaj kojemu je zaspavši spuznuo na grudi, šapu-ćući upitao Kaa zašto je krenuo u Kars. Bilo je lako zaključiti da Ka nije odande. "Ja sam novinar", šapnuo mu je Ka. To nije bila istina. "Idem u Kars radi općinskih izbora i žena koje su počinile samoubojstvo." To je bila istina. "Govore da su sve istanbulske novine pisale da je predsjednik općine u Karsu ubijen, i o ženama samoubojicama...", odgovorio mu je susjed obuzet nekim snažnim osjećajem za koji Ka nije mogao procijeniti je li ponos ili stid. Tri dana poslije Ka će, uplakan, ponovno susresti toga mršavog, lje-puškastog seljaka u Karsu, na Halid-pašinoj aveniji zatrpanoj snijegom.

Tijekom putovanja progovorio je s njim u još nekoliko navrata. Doznao je da je majku otpravio u bolnicu u Erzurum zato što ona u Karsu nije dovoljno dobra, da se bavi stočarsrvom u jednom selu negdje u okolici Karsa, da mu je teško, ali da se ne buni, da ne žali sebe nego - zbog nekih tajnovitih razloga koje Kau nije odao - državu, i da mu je drago što jedan učeni gospodin poput Kaa dolazi Čak iz Istanbula da bi se posvetio problemima koji su zavladali Karsom. U njegovim jednostavnim riječima i ponositu držanju bilo je nečega plemenitog što je kod Kaa pobudilo poštovanje. Ka je osjećao kako ga prisutnost toga čovjeka smiruje. Tijekom dvanaest godina provedenih u Njemačkoj nikada nije bio osjetio takav spokoj: sjećao ga se iz onih vremena kad je znao uživati u nježnom suosjećanju prema onome koga bi smatrao slabijim od sebe. U takvim bi prilikama na svijet nastojao gledati očima čovjeka punog sažaljenja i ljubavi. Učinivši i sada to isto, shvatio je da se manje boji beskrajne snježne mećave i da autobus neće završiti na dnu kakve provalije, nego će makar i kasnio - stići do Karsa. Kad se autobus u deset sati, s tri sata zakašnjenja, počeo probijati ulicama Karsa pokrivenima snijegom. Ka uopće nije mogao prepoznati grad. Nije mu bilo jasno gdje bi se trebao nalaziti željeznički kolodvor što se pred njim bio pojavio onoga proljetnog dana kad je prije dvadeset godina došao u Kars vlakom s parnom lokomotivom, ni gdje je Hotel Republika "s telefonom u svakoj sobi" do kojega ga je vozač fijakera bio dovezao izvozavši ga prethodno po čitavu gradu. Kao da je sve bilo izbrisano ili nestalo pod snijegom. Dva-tri fijakera na autobusnom kolodvoru prizivala su sjećanja, ali je grad izgledao mnogo tužnije i siromašnije od onog iz njegovih uspomena. Kroz zaleđene prozore autobusa ugledao je betonske stambene zgrade kakve su u posljednjih desetak godina niknule po čitavoj Turskoj, panoe od pleksiglasa zbog kojih su sva mjesta postala jedno drugome nalik, i izborne plakate na uzicama razvučenima s jedne na drugu stranu ulica. Čim je, zakoraknuvši iz autobusa, zagazio u meki snijeg, u nogavice mu strugnu oštra hladnoća. Dok se raspitivao za Hotel Snježna palača gdje si je još iz Istanbula telefonom rezervirao sobu, medu putnicima koji su od vozačeva pomoćnika uzimali prtljagu ugledao je neka poznata lica, ali je snijeg toliko padao da se nije mogao sjetiti tko bi oni trebali biti. Nakon što se smjestio u hotelu, otišao je u gostionicu Zeleni zavičaj i ondje ih ponovno ugledao: jedan muškarac, iscrpljen i umoran, ali još

uvijck lijep i privlačan, i debela, ali graciozna žena, očigledno njegova supruga. Ka ih je pamtio iz Istanbula, iz revolucionarnoga političkog kazališta sedamdesetih godina. Čovjek se zvao Sunaj Zaim. Promatrao ih je rasijano i odsutno; u jednom mu je trenu sinulo kako je ta žena slična nekoj djevojčici iz njegova razreda iz osnovne škole. I na licima drugih muškaraca za njihovim stolom zapazio je bljedilo i beživotnost tako svojstvenu kazalištarcima... Sto li je ta mala kazališna skupina radila u tom zaboravljenom gradu te hladne veljačke noći?... Prije nego što je napustio gostionicu mjesto koje je dvadeset godina ranije vrvjelo od uštogljenih službenika s kravatama Kau se učinilo da je za drugim stolom ugledao jednog od naoružanih ljevičarskih junaka iz sedamdesetih godina. Ali kao da je snijeg prekrio sjećanje na njega, jednako kao i tu gostionicu i osiromašeni, izdišući Kars. Jesu li ulice bile puste zbog snijega ili po tim zaleđenim kaldrmama i inače nikada nikoga nije bilo? Pažljivo je čitao plakate po zidovima: izborne plakate, reklame za narodne učionice i restorane, i proglase protiv samoubojstva s parolama "Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula" koje je mjesna vlast nedavno dala polijepiti. U jednoj polupraznoj čajani, kroz izloge okovane ledom, ugledao je grupicu muškaraca okupljenu oko televizora. Susret sa starim kamenim kućama u ruskom stilu barem ga je malko razveselio; zbog njih je Kars u njegovu sjećanju živio kao posebno mjesto. Hotel Snježna palača bio je jedna od onih profinjenih ruskih građevina s daškom Baltika. Toj dvokatnici uskih, izduženih prozora prilazilo se kroz dvorište čiji je ulaz bio nadsvođcn lukom. Prošavši ispod visokog luka izgrađenog stotinu i deset godina ranije - visokoga zato da bi konjske zaprege mogle ispod njega nesmetano prolaziti Ka je zadrhtao od jedva primjetnog uzbuđenja, ali je bio toliko umoran da se na to nije osvrnuo. Recimo ipak da je to uzbuđenje bilo povezano s jednim od razloga njegova dolaska u Kars: tri dana ranije, u Istanbulu, svratio je u uredništvo novina Republika i ondje susreo svog prijatelja iz mladosti, Tanera, a taj mu je rekao da će se u Karsu održati općinski izbori i ispričao mu kako je u Karsu, jednako kao i u Batmanu, mlade djevojke zahvatila samoubilačka pošast te mu predložio da, ukoliko želi pisati o tim temama i usput dobiti priliku da nakon dvanaest godina izbivanja vidi i upozna pravu Tursku, pođe u Kars, za što bi mu on mogao - budući da nitko drugi nije zainteresiran za taj posao - izdati novinarsku iskaznicu. Na kraju svega dodao je i to da u Karsu živi njihova prijateljica s fakulteta, lijepa Svila. Iako se razvela od Muhtara, rekao je, ostala je ondje živjeti s ocem i mladom sestrom u Hotelu Snježna palaèa. Slušajuæi Tanera, politièkog komentatora u Republici, Ka se bio sjetio Sviline ljepote. U hotelskom predvorju visokoga svoda recepcionar Džavit gledao je televiziju. Kau je predao ključeve sobe na drugom katu s brojem 203. Zatvorivši za sobom vrata sobe, Ka je odahnuo. Pažljivo se preispitao i zaključio kako mu se tijekom putovanja suprotno njegovim strahovanjima - ni misli ni srce nisu mučili pitanjem hoće li Svilu u hotelu zateći ili neće. Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida. Oko ponoći, u pidžami, prije nego što je legao, u tami sobe prišao je prozoru i lagano razmaknuo zastore. Gledao je kako snijeg bez prestanka pada krupnim, teškim pahuljama.

2. Naš je grad spokojno mjesto Udaljene mahale PREKRIVAJUĆI gradsku prljavštinu, blato i tamu, snijeg bi kod Kaa uvijek budio osjećaj čistoće, ali nakon prvoga dana provedena u Karsu on je za njega i/.gubio nevinost. Ondje je snijeg bio nešto zamorno, nesnosno, zastrašujuće. Čitave je noći padao. Ni dok je Ka toga jutra hodao ulicama, sjedio u kavanama punim nezaposlenih Kurda, susretao se - s papirom i olovkom u rukama, poput okorjela novinara - s glasačima, uspinjao se strmim i zaleđenim kaldrmama siromašnih mahala te razgovarao s predsjednikom općine, valijinim pomoćnikom i obiteljima djevojaka koje su se ubile, snijeg uopće nije stajao. U djetinjstvu su mu prizori ulica pokrivenih snijegom, dok bi ih promatrao s prozora svoga sigurnog doma na Nišantašu', izgledali kao prizori iz kakve bajke; isti ti prizori sad su mu davali naslutiti kako je spokojan život srednje klase (a sjećanje na taj život već je godinama bio nosio u sebi kao posljednje utočište) došao do svoga kraja, da bi mjesto prepustio siromaštvu čiji tužni kraj nije želio ni zamišljati. Rano izjutra, dok se grad još budio, ne obazirući se na snijeg što je padao. Ka se žurno uputio kroz Ataturkovu aveniju prema najsiromašnijem dijelu Karsa s mahalama potleušica podignutih preko noći, k četvrti pod imenom Kaleiči2. Zbog svega što je vidio gazeći brzim koracima ispod grana divljih maslina i platana, otežalih od snijega: zbog starih i dotrajalih ruskih kuća kroz čije su prozore bile izvedene cijevi sobnih peći, zbog snijega što se spuštao u praznu utrobu tisućljetne armenske crkve uspravljene ponad spremišta za ogrjev i transformatora, zbog čopora razularenih pasa što su na petstogodišnjem kamenom mostu preko zaleđena potoka lajali na svakog prolaznika, i tankih vitica dima ponad majušnih straćara mahale Kaleiči koja se pod snijegom činila pustom i

Snijeg ostavljenom - zbog svega se toga toliko ražalostio da su mu se oči napunile suzama. Dvoje djece, djevojčica i dječak, poslani zarana k pekaru s druge strane potoka, gurkali su se noseći u naručjima tople kruhove i tako se veselo smijali da se i Ka njima osmjehnuo. Nije ga toliko dirnulo tamošnje siromaštvo ili beznađe, nego nešto što će sljedećih dana opetovano susretati u svakom kutku grada: u praznim izlozima fotografskih radnji, na vlažnim prozorima čajana dupkom punih besposlenih kartaša, na pustim trgovima pod snijegom... To što ga je toliko potreslo bio je čudan i snažan osjećaj samoće. Činilo se da je taj grad zaboravljen od svih i da će snijeg nad njim tiho padati do svršetka svijeta. Toga je jutra Kaa pratila sreća: posvuda je dočekan kao poznati istan-bulski novinar, osoba s kojom su se svi uz veliko zanimanje željeli poru-kovati; svatko mu je - od valijina pomoćnika pa do onih najsiromašnijih - otvorio vrata i s njim razgovarao. Građanima Kar.sa predstavio ga je gospodin Serdar, izdavač Novosti graničnoga grada s nakladom od tristo dvadeset primjeraka, koji je svojedobno pisao izvještaje za list Republika (većina ih nikada nije objavljena). Kaova prva dužnost toga jutra, čim je krenuo iz hotela, bila je susresti se s tim - kako su ga u Istanbulu nazivali - "lokalnim dopisnikom"; našao ga je na ulazu u uredništvo novina i odmah shvatio da taj čovjek poznaje cijeli Kare. Gospodin Serdar mu je prvi postavio pitanje koje će mu tijekom tri dana provedena u Kareu biti postavljeno na stotine puta: "Dobro došli u naš grad na granici, gospodine. Ali, zašto ste došli ovamo?" Ka mu je odgovorio da je došao pratiti izbore, a možda i napisati ponešto o djevojkama samoubojicama. "I ovdje se priče o djevojkama samoubojicama preuveličavaju, jednako kao što je to bilo i u Batinanu", odgovorio je novinar. "Pođimo do gospodina Kasima, on je pomoćnik šefa policije. Neka znaju da ste stigli, za svaki slučaj." Bila je to provincijska navika koja je korijene vukla još iz 1940-ih: svaki pridošlica, pa bio on i novinar, običavao se javiti policiji. Ka se nije protivio; bio je politički izgnanik i vratio se u zemlju nakon mnogih godina progonstva, a osim toga, u gradu se - mada se o tome nije govorilo - na neki način osjećala prisutnost kurdske separatističke gerile, pristalica Radničke stranke Kurdistana (skraćenicom: PKK). I tako su krenuli kroz tešku snježnu vijavicu: prošli su kroz natkrivenu povrtlarsku tržnicu i preko Avenije Kazima Karabekira s nizom željezari-ja i prodavaonica rezervnih dijelova za traktore, pokraj čajana u kojima

19 su tužni nezaposleni gosti gledali televiziju ili snijeg što je padao, i mljekarskih dućana s ogromnim kolutovima masnoga sira kašara u izlozima. Petnaest minuta bilo im je dovoljno da poprijeko prijeđu čitav grad. Gospodin Serdar je tijekom puta na tren zastao da bi Kau pokazao ugao na kojemu je ubijen bivši predsjednik općine. Prema jednoj od glasina, ubijen je zbog nekog banalnog lokalnog problema: zbog rušenja protuzakonito izgrađena balkona. Ubojica je pronađen tri dana kasnije u nekom selu kamo je pobjegao nakon zločina, u jednom sjeniku, zajedno s oružjem. Tijekom ta tri dana prije njegova uhićenja proširilo se toliko priča da na koncu, kad je uhićen, nitko nije mogao vjerovati da je on doista pravi krivac; jednostavnost njegova motiva bila je razočaravajuća. Zgrada Policijske uprave u Karsu bila je visoka trokatnica u Faik-bego-voj aveniji s nizom starih kamenih kuća, nekadašnjim vlasništvom ruskih i armenskih bogataša, kasnije većinom pretvorenih u državna zdanja. Dok su čekali pomoćnika šefa policije, gospodin Serdar je Kau pokazao njezine visoke ukrašene stropove te mu ispripovijedao kako je ona od 1877. do 1918. godine, tijekom ruskoga razdoblja, prvo bila konačište "sa sto soba" u vlasništvu nekog bogatog Armenca, a potom služila kao ruska bolnica. Na hodniku se pojavio pomoćnik šefa policije, gospodin Kasim s pivskim trbuhom, i uveo ih u svoj ured. Ka je odmah shvatio da gospodin Kasim ne čita novine Republika jer ih smatra previše lijevima, kao i da ga se uopće nije dojmilo to što gospodin Serdar nekoga hvali zato što je pjesnik, ali da se pred njim - zbog toga što je vlasnik najprodavanijih lokalnih novina - ipak ustručava. Kad je gospodin Serdar završio sa svojim govorom, gospodin Kasim se Kau obratio pitanjem: "Želite li zaštitu?" "Kako?" "Dat ću vam jednoga od naših ljudi u civilu. Da budete mirniji." "Zar mi je to potrebno?" upitao je Ka uzrujavši se poput pacijenta kojemu liječnik predlaže da se pri kretanju počne pomagati štapom. "Naš je grad spokojno mjesto. Protjerali smo teroriste sklone separatizmu. Ali ipak zlu ne trebalo." "Ako je Kars mimo mjesto, zaštita mi nije potrebna.", odgovorio je Ka. U sebi je potajno želio da pomoćnik šefa policije još jedanput potvrdi kako je Kars spokojno mjesto, ali gospodin Kasim to nije ponovio. Prvo su pošli u sjeverni dio grada, do najsiromašnijih četvrti, Kaleiči i Bajram-paša. Snijeg je padao kao da ne zna stati. Prilazili su kućercima sklepanim od kamena, briketa i žljebastih metalnih ploča: gospodin Serdar bi pokucao na ulazna vrata našto bi se prvo ukazala žena; kod nje bi

Snijeg se raspitao za mušku glavu u kući. Ako bi ga ukućani prepoznali, objasnio bi im, glasom koji je ulijevao povjerenje, da je njegov prijatelj, poznati novinar, došao iz Istanbula u Kars pratiti lokalne izbore. Dodao bi kako gospodin Ka nije tu samo radi izbora, nego bi volio doznati i nešto više o problemima u Karsu; o razlozima samoubojstava medu ženskim svijetom, primjerice. Tako bi, ukoliko bi bili voljni reći koju o onome što ih muči, učinili nešto dobro i za svoj grad. Neki od domaćina poveselili bi se misleći kako su pridošlice izborni kandidati koji su se običavali pojavljivati s limenkama suncokretova ulja, kutijama sapuna i paketima keksa i tjestenine. Oni koji bi ih iz znatiželje i gostoljubivosti odlučili pozvati unutra prvo bi upozorili Kaa da se ne boji pasa i njihova laveža. Neki bi pak vrata otvarali u strahu, misleći kako je i to samo još jedan od dugogodišnjih, uobičajenih policijskih upada pa bi šutjeli kao zaliveni čak i nakon što bi se uvjerili da gosti nisu poslani od vlasti. Članovi obitelji preminulih djevojaka (Ka je uskoro imao priliku čuti šest priča o samoubojstvima) neprestano su ponavljali kako se djevojke nikada ni na što nisu žalile, i kako su ih ti tužni događaji zaprepastili i ražalostili. Goste bi uvodili u majušne, ledene sobe i nudili im mjesto na naherenim stolcima i uleknutim divanima. Podovi su ondje bili zemljani ili zastrti jeftinim, strojno pletenim tepisima. Kako su prelazili iz kuće u kuću, činilo im se da ih je sve više. U svakoj bi od njih. medu djecom koja su se natezala igrajući se polomljenim plastičnim igračkama (autićima i jednorukim lutkama), bočicama i praznim kutijama od lijekova i čajeva, bili posađeni uz peći na drva (netko od ukućana vatru bi s vremena na vrijeme pročeprkao ne bi li bolje grijala) ili kraj električnih peći napaja-nih prokrijumčarenom strujom, i ispred televizora koji se, mada do kraja stišan, nikada nije gasio; potom bi slušali priče o beskrajnim problemima u Karsu, o siromaštvu, o radnicima izbačenim s posla i djevojkama samoubojicama. Majke su plakale nad svojim sinovima koji su ostali bez posla ili dospjeli u zatvor, hamamski poslužitelji im objašnjavali da jedva prehranjuju svoje osmeročlane obitelji iako rade dvanaest sati na dan, radnici bez posla kukali kako se dvoume čak i oko odlaska u čajanu jer nemaju ni za čaj... Svi su oni, žaleći se na svoju hudu sreću i na državu i općinu. Ka u svoje jade iznosili kao da govore o problemima čitave države i naroda. U jednom trenu, usred tužnih, gnjevnih priča. Ka je primijetio kako u svim tim kućama vlada polutama; unatoč jakome svjetlu što je ulazilo kn,/, prozore, naprezao se da razabere oblike pokućstva. Štoviše, U sljepoća koja ga je gonila da pogled okrene prema snijegu što je vani

21 padao, kao da ga je zaogrnula, poput zavjese od tila, ili poput snježne tišine: njegov je duh odbijao primati priče o siromaštvu i bijedi. Ipak, svjedočanstva o samoubojstvima koje je tada čuo nikada neće zaboraviti; pratit će ga sve do smrti. Ono što je za Kaa u tim pričama bilo najpotresnije nije bilo siromaštvo, bezizlaznost i bešćutnost. Nije to bilo ni nerazumijevanje roditelja tih djevojaka (batinali su ih na mrtvo ime, ne dopuštajući im čak ni izlaske iz kuće), kao ni zlostavljanje njihovih ljubomornih muževa ili besparica. Ono što ga je prestravilo i zaprepastilo bio je način na koji je samoubojstvo postalo dijelom svakodnevice: uvuklo se u nju neopazice, iznenada i bez imalo pompe. Jedna je djevojka, primjerice, nekoliko dana prije nego što će je nasilu zaručiti s nekim postarijim vlasnikom čajane, jedne večeri, kao i svake druge, večerala sa svojom majkom, ocem, troje braće i sestara i bakom; nakon što su ona i sestra, kao i inače, hihoćući i natežući se, pokupile tanjure, pošla je u kuhinju donijeti kolače; no iz kuhinje je izišla u vrt, a zatim se kroz prozor uvukla u spavaću sobu svojih roditelja i ondje se ubila očevom lovačkom puškom. Njezini roditelji su, čuvši pucanj, tijelo svoje kćeri koja je trebala biti u kuhinji našli kako se u sobi svija i trza u lokvi krvi, i jednako kao što nisu mogli shvatiti zašto se ubila, nikako se nisu mogli domisliti ni tomu kako je iz kuhinje dospjela u spavaću sobu. Neka druga djevojka, šesnaestogodišnjakinja, jedne se večeri, baš kao i svake druge, s bratom i sestrom svađala i tukla oko daljinskog upravljača i oko toga koji će se program gledati; otac ju je nato, razdvojivši ih. dvaput ošamario, a ona se povukla u svoju sobu i strusila ogromnu bocu pesticida Mortalina kao da pije sodu. Treća se nesretnica s petnaest godina udala iz ljubavi. Dijete joj je imalo šest mjeseci kad se jednom, nakon uobičajene svađe s depresivnim, nezaposlenim mužem, slomljena od batina zaključala u kuhinju i ondje se - unatoč urlanju njezina muža koji je, shvativši što se događa, pokušavao razvaliti vrata - s unaprijed pripremljenom kukom i konopcem objesila u samo jednom pokušaju. Ka je bio opčinjen beznadnom brzinom kojom se, prema tim pričama, iz uhodane svakodnevice prelazilo u - smrt. Svi unaprijed pripremljeni detalji - kuke unaprijed zabijene u stropove, nabijene puške i boce pesticida prenijete iz spremišta u spavaće sobe - bili su dokazom da su te djevojke i žene misli o samoubojstvu dugo, dugo nosile u sebi. Iznenadna samoubilačka pošast medu mladim ženama i djevojkama najprije se bila pojavila u Batmanu. gradu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Karsa. Poznato je da je u svjetskim razmjerima broj samo-

snijeg ubojstava muškaraca u prosjeku tri do četiri puta veći nego kod žena: upravo je zbog toga činjenica da je u Batmanu broj samoubojstava medu ženama bio trostruko veći od muškaračkih, i k tome gotovo četverostruko veći od općega svjetskog prosjeka, prvo privukla pažnju nekoga radišnog mladog službenika u Institutu za državnu statistiku u Ankari; jedan novinar, njegov prijatelj, to je otkriće potom objavio u Republici kao blic-vijest, ali to nikoga od Turaka nije zaintrigiralo. No, vijest iz Republike pročitali su i dopisnici nekih njemačkih i francuskih novina pa su se zainteresirali za stvar, posjetili Batman i napravili reportaže te ih objavili u svojim zemljama. Na to su odmah reagirali i turski novinari: tako su se i domaće i strane novinarske čete sjatile u Batman. Interes i pažnju medija neke su djevojke doživjele samo kao dodatan poticaj za odvažan samoubilački korak, upozoravali su državni službenici zaduženi za problem samoubojstava. Pomoćnik karskoga valije rekao je Kau da broj samoubojica u Karsu prema statistici još nije dostigao onaj u Batmanu i da se "zasad" ne protivi Kaovu susretu s obiteljima pokojnica, te ga zamolio da, dok s njima bude razgovarao, riječ "samoubojstvo" ne spominje pretjerano često, kao i da se, kad bude pisao za Republiku, potrudi pisati bez preuveličavanja slučaja. Odbor sastavljen od stručnjaka za samoubojstva - psihologa, policajaca, pravnika i službenika Odjela za vjerske poslove - već je, rekao je, započeo s pripremama za prijelaz iz Batmana u Kars: grad je već bio oblijepljen plakatima s natpisom "Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula" koje je dao tiskati Odjel za vjerske poslove, a vjerske brošure s istim natpisom stigle su u valijino sjedište i uskoro su trebale biti podijeljene. Ipak, valijin pomoćnik nije bio siguran da će sve te mjere moći zaustaviti novootpočelu epidemiju: štoviše, bojao se da bi "mjere" mogle polučiti rezultate posve suprotne željenima. Mislilo se, naime, da su mnoge djevojke odluku o samoubojstvu i donijele pod utjecajem kako vijesti o samoubojstvima, tako i pritiska stalnih propovijedi protiv samoubojstava koje su odašiljali državni službenici, njihovi očevi, muževi i vjerski službenici. "Jasno je da se djevojke ubijaju zato što su krajnje, očajnički nesretne, u to nema sumnje", rekao je Kau valijin pomoćnik. "Međutim, da su jad i nesreća jedini razlog samoubojstava, pola bi se žena u Turskoj poubijalo." Protusamoubilačke savjete upućene ženama odašiljao je zbor muških glasova sastavljen od državnih službenika, muških članova njihovih obitelji i imama, i to je rasrdilo ženski svijet, primijetio je valijin pomoćnik vjeveričjeg lica i četkastih brkova: zbog toga je, dodao je ponosno, pisao u

23 Ankaru da se u Odbor za propagandu protiv samoubojstava uvrsti barem jedna žena. Misao da je samoubojstvo zarazno i da se može širiti poput kuge, prvi se put u javnosti bila pojavila pošto je jedna djevojka doputovala iz Batmana u Kars i ondje se ubila. Ka se toga popodneva susreo s njezinim ujakom: sastali su se u mahali Ataturk, u vrtu (jer ih nisu htjeli primiti u kuću). Pod stablima divlje masline svinutim od snijega on im je, s cigaretom u ruci, ispričao njezinu priču. Njegova se nećakinja dvije godine ranije bila udala u Batman. Jest da je ondje od jutra do mraka obavljala kućanske poslove i uz to bila izložena stalnim grdnjama svoje svekrve jer nije imala djeteta, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljan razlog za samoubojstvo. Nego, djevojka se u Batmanu, gradu u kojemu se žene ubijaju, bila okužila samoubilačkom mišlju. Dok je gostovala kod svoje obitelji u Karsu, pokojnica je bila savršeno sretna, dodao je na kraju, pa su se time još više zgranuli kad su - baš onog jutra kad se trebala vratiti u Batman - našli u krevetu njezino mrtvo tijelo, a kraj uzglavlja pismo kojim ih je obavijestila da je popila dvije kutije tableta za spavanje. Mjesec dana nakon što je ta žena samoubilačku zarazu prenijela iz Batmana u Kars, njezina šesnaestogodišnja nećakinja je - ugledavši se na tetu - prva podlegla. U razgovoru s njezinim uplakanim roditeljima Ka je morao obećati da će vijest sa svim pojedinostima objaviti u novinama. Djevojka se, rekli su, ubila zato što je njezin učitelj pred cijelim razredom izjavio da nije djevica. Ta se vijest ubrzo pronijela cijelim Karsom, našto je njezin zaručnik razvrgao zaruke, a ustuknuli su i prijašnji prosci te lijepe djevojke. Baka po majci već joj je počela ponavljati: "Izgleda da se ti nikada nećeš udati", kad je jedne večeri, dok su svi zajedno gledali na televiziji prizore nekoga svadbenog slavlja, njezin pijani otac zaplakao... Iste te večeri djevojka je progutala sve tablete za spavanje koje je sakupila potkradajući baku (očito je da je, jednako kao misao na samoubojstvo, i metoda bila zarazna). Kad se na obdukciji ispostavilo da je djevojka bila nevina, njezin je otac krivio i učitelja koji je lansirao ružnu glasinu i, ništa manje, pokojnu rođakinju iz Batmana. Njezina je obitelj Kau predočila sve okolnosti samoubojstva želeći da u reportaži koju će objaviti napiše kako su sramotne optužbe protiv njihove kćeri bile neosnovane; zamolili su ga i da učitelja koji ju je optužio izvrgne javnoj sramoti. Kaa je u svim tim pričama posebno tištala jedna od okolnosti: činjenica da su te djevojke jedva uspijevale pronaći vremena i skrovitosti neophodnih za samoubojstvo. Čak i nakon gutanja pogubnih tableta, dok su potajno umirale, prostoriju u kojoj su ležale dijelile bi s još nekim. Ka

•>"!/"'/cg pjevačica koju ste sad vidjeli kako u Kolu sreće okreće kolo svojevremeno je bila metresa smaknutog ministra vanjskih poslova Fatina Ruštua Zor-lua; prije trideset i pet godina to je znala cijela Ankara." Kad je Ka iz džepa izvadio Novosti graničnoga grada te ih, rekavši kako je u njima tekst koji govori protiv njega, pokazao ostalima, već je prošlo dvadeset minuta otkako su počeli večerati; iako je televizor bio upaljen, za stolom je nastao tajac. "Baš sam i ja to htio spomenuti, ali sam se skanjivao: bojao sam se da biste me mogli pogrešno shvatiti", reče gospodin Serdar. "Serdaru, Serdaru, kakva li ti je sad zapovijed stigla i od koga?" prekori ga gospodin Turgut. "Zar ti nije žao našega gosta? Dajte mu neka pročita svoju budalaštinu!" "Želio bih da znate kako ne vjerujem ni riječ onoga što sam napisao", reče Serdar uzimajući od Kaa pružene mu novine. "Ako budete mislili da sam vjerovao, povrijedit ćete me. U tome nema ničega osobnog - reci mu, molim te, i ti, gospodine Turgute: novinari u Karsu prisiljeni su pisati takve naručene tekstove." "Da. Serdar je zbog naredbi iz valijina sjedišta neprestano prisiljen nekoga blatiti", reče gospodin Turgut. "Pročitaj da čujemo!" "Ali ne vjerujem ni riječ!", ponovi Serdar ponosno. "Čak ni naši čitatelji neće vjerovati. Zato se i nemate čega bojati." Vijest je pročitao sa smiješkom, sarkastično naglašavajući dramatičnost pojedinih riječi. "Kao što se vidi, nema razloga za strah!" rekao je na kraju. "Jeste li vi ateist?" okrenu se gospodin Turgut Kau. "Nije u tome stvar, tata", umiješa se Svila. "Ako te novine raspaćaju, sutra će ga na ulici ubiti." "Ništa se neće dogoditi, molim lijepo", reče gospodin Serdar. "Vojska je pokupila sve karske islamiste i nazadnjake." Okrenu se Kau. "Iz vašega pogleda vidim da se niste uvrijedili i da znate koliko cijenim vaše umjetničke napore i humanost. Ne budite prema meni nepravedni: ne stavljajte na nas europske kalupe, oni nam nimalo ne odgovaraju! Budale koje došavši u Kars umišljaju da su u Europi - to i gospodin Turgut jako dobro zna - ne šetaju ovim gradom ni tri dana: zatuku ih iza prvog ugla. ime im izbrišu... Tisak u istočnoj Anadoliji u teškoj je krizi. Nisu Karslije ti koji nas kupuju i čitaju. Na moje su novine pretplaćeni državni uredi. A mi, naravno, pišemo vijesti kakve naši pretplatnici žele čitati. Na svim stranama svijeta, čak i u Americi, novine vijesti kroje prema ukusu svojih čitatelja. Ako čitatelj od vas želi laži, nijedne se novine neće usuditi na-

287 pisati istinu i tako si srušiti prodaju. A ako će mi istina povećati prodaju, zašto je ne bih napisao? Samo, policija nam najčešće ne dopušta pisati po istini. U Ankari i Istanbulu imamo sto pedeset pretplatnika porijeklom iz Karsa. Redovito izvještavamo o njihovim tamošnjim uspjesima i bogatstvu: preuveličavamo, sladimo i lažemo. samo da obnove pretplatu! I znate što: na kraju i sami povjeruju u te naše laži!" Glasno se nasmijao. "Ali dobro, to je druga stvar." "Tko je naručio tu vijest, to nam reci!" reče gospodin Turgut. "Molim vas lijepo, znate i sami da je zaštita izvora jedan od najvažnijih principa zapadnoga novinarstva." "Moje su kćeri našega gosta zavoljele", reče gospodin Turgut. "Ako te novine sutra raspačaš, nikada ti neće oprostiti. Nećeš li se osjećati odgovornim ako ga ubije kakav poludjeli fundamentalist?" "Zar se toliko bojite?" nasmije se gospodin Serdar Kau. "Ako se toliko bojite, sutra nemojte izlaziti na ulicu!" "Umjesto da se skriva on, ti sakrij novine!" reče gospodin Turgut. "Nemoj ih raspačati!" "To će naljutiti moje pretplatnike." "Dobro", reče gospodin Turgut kao da se dosjetio rješenja. "Onima koji su naručili daj ove novine. A što se tiče ostalih, izbaci tekst o našem gostu i za njih otisni nove novine." Tu su zamisao podržale i Svila i Kadifa. "Laska mi što moje novine uzimate tako ozbiljno", reče gospodin Turgut. "Ali tko će pokriti troškove novoga tiska, trebali biste mi i to reći." "Otac će vas i vaše sinove častiti večerom u gostionici Zeleni zavičaj", predloži Svila. "Ako ćete i vi doći, pristajem", odgovori gospodin Serdar. "Samo, pričekajmo da snijeg stane i da se riješimo ove kazališne bande! Doći će i gospođica Kadifa. Gospođice Kadifa, biste li mi mogli pomoći oko novoga članka, umjesto ovoga izbačenog? Mogli biste mi dati govor koji bi podržavao kazališni prevrat; našim bi se čitateljima to jako dopalo." "Ne bi mogla, ne bi", umiješa se gospodin Turgut. "Rekao bih da ti moju kćer uopće ne poznaješ!" "Možete li mi, gospođice Kadifa, reći vjerujete li da će se nakon kazališnoga prevrata broj samoubojstava u Karsu smanjiti? I to bi se svidjelo našim čitateljima. Osim toga, vi ste bili protiv samoubojstava mladih muslimanki." "Sad više nisam protiv samoubojstava", dobaci mu Kadifa osorno. "Ali zar se time ne očitujete kao ateist?" nastavi gospodin Serdar. Koliko

bnijeg god da mu je bilo stalo započeti novu raspravu, bio je dovoljno trezven da primijeti kako ga svi za stolom prijekorno gledaju. "Dobro, dajem riječ: novine neću raspadati", reče. "Otisnut čete novu verziju?" "Čim krenem odavde, prije nego što pođem kuci." "Zahvaljujemo vam", reče Svila. Nastupila je duga, čudna tišina. Kau se svidjela: po prvi put nakon mnogih godina osjetio se dijelom jedne obitelji. Shvaćao je da je ono što se zove obitelj izgrađeno na užitku da se - unatoč svim nesrećama i teškoćama - uporno nastoji na održanju zajedništva, i bilo mu je žao što sam to nije ostvario. Bi li sa Svilom mogao biti sretan do kraja života? Nije sreća bila ono što je tražio, nakon treće čaše rakije to je posve jasno vidio: čak je bio spreman reći da više voli biti nesretan. Važno je bilo podijeliti beznađe: sviti središte u kojemu će dvije nesretne osobe živjeti daleko od ostaloga dijela svijeta. Osjećao je da će takvo gnijezdo moći izgraditi sa Svilom rako što će mjesecima voditi ljubav. Sjediti u predvečerje s tim dvjema djevojkama, od kojih je s jednom spavao, osjetiti njihovu prisutnost, mekoću njihova tena, znati da se navečer neće vratiti u prazan stan... Povjerovao je obećanju putene sreće i još je čuo da novine neće biti raspačane i - njegovoj sreći nije bilo kraja. Zbog prevelike sreće, glasine i govorkanja prepričana za stolom nije doživio kao strašne vijesti, nego kao zastrašujuće retke kakve stare priče. Jedan od dječaka koji Zahidi pomažu u kuhinji pripovijedao joj je da je čuo kako je na stadion - na kojemu je snijeg toliko visok da se golovi vide samo otpola- dovedeno jako mnogo zarobljenika: ondje su ih držali cijeli dan da se promrznu i pobole, možda i umru, a nekoliko njih su, za lekciju ostalima, na ulazu u svlačionice strijeljali. Uslijedili su možda i preuveličani izvještaji očevidaca terora Z. Demirkola i njegovih drugova koji su čitav dan pretresali grad: napali su Društvo Mezopotamija koje je osnovalo nekoliko mladih Kurda što se bave "folklorom i književnošću", a kako nisu našli koga su tražili, okomili su se na staroga čajdžiju koji ondje i noći, te ga, mada s politikom nije imao baš nikakve veze, pretukli na mrtvo ime. Trojicu muškaraca - dva berbera i jednog nezaposlenog - koji su bili osumnjičeni (ali ne i privedeni) da su šest mjeseci ranije Ataturkov spomenik na ulazu u Ataturkov poslovni centar zalili bojom i kanalizacijskom vodom, čitavu su noć toliko tukli da su pred zoru priznali odgovornost na samo za tu akciju, nego i za neke druge protuata-turkovske izgrede u gradu: Ataturkovu spomeniku u vrtu Industrijske škole čekićem su razbili nos, na zidnom plakatu s Ataturkovim likom u

289 kavani Onbešlije13 napisali su nepristojne riječi, a Ataturkov spomenik nasuprot vladinu konaku planirali su razbiti sjekirama. Za dvojicu mladih Kurda ispostavilo se da su nakon vojnog udara po kućama u Halid--pašinoj aveniji pisali slogane: jednoga od njih su ubili, a drugoga tukli dok nije izgubio svijest. Jednog nezaposlenog mladića doveli su da sa Škole za imame i hatibe opere natpise: kad je dečko počeo bježati, pucali su mu u noge. Zahvaljujući uhodama raspoređenim po svim čajanama, pokupljeni su svi građani koji su širili neosnovane i ružne priče o vojsci i kazališnoj družini. Ipak, kao i uvijek za tragičnih i zločinačkih dana, nisu se mogle izbjeći preuveličane glasine: govorilo se o mladim Kurdima koji su ginuli aktivirajući bombe u rukama, o pokrivenim djevojkama koje su se ubijale u ime pobune protiv vojnog udara, i o kamionu natovarenu dinamitom, zaustavljenom dok se približavao policijskoj postaji Inonu. Kad su spomenuli samoubilački napad kamionom natovarenim dinamitom, i Ka je pažljivo poslušao razgovor (već je ranije negdje bio čuo priču o tome), a sve je ostalo vrijeme mislio samo na to kako je lijepo provesti noć sjedeći mirno uz Svilu. Malo poslije ponoći domaćini su ustali ispratiti gospodina Serdara, a zatim i sami krenuli prema sobama. Kau je došlo da Svilu pozove u svoju sobu. Bojao se ipak da bi mogao biti odbijen i tako narušiti sreću pa se popeo u sobu ne davši joj ni naslutiti što mu se motalo po glavi.

34Ni Kadifa neće prihvatiti Posrednik U SOBI je, stojeći kraj prozora, popušio cigaretu. Snijeg više nije padao: smirivalo ga je mrtvilo snijegom pokrivene ulice obasjane blijedim svjetlom uličnih svjetiljaka. Znao je da je mir koji je osjećao bio mnogo više povezan s ljubavi i srećom, negoli s ljepotom snijega. Uz to, godilo mu je što se u Turskoj mogao zbližiti s ljudima sebi sličnima, jednakima. Bio je čak toliko sretan da si je mogao priznati kako se njegov spokoj napajao na nadmoći koju je ondje osjećao zato što je došao iz Njemačke ili iz Istanbula. Netko je pokucao: začudio se ugledavši pred sobom Svilu. ''Neprestano mislim na tebe, ne mogu spavati", rekla je čim je ušla. Odmah mu je bilo jasno da će do zore voditi ljubav i ne pomišljajući na gospodina Turguta. Najčudesnije je bilo to što se Svila našla u njegovu zagrljaju, a da prije toga nije morao otrpjeti muke čekanja. Dok je čitavu noć s njom vodio ljubav, nadišao je i granice sreće: dotadašnje životno i ljubavno iskustvo nije mu dalo naslutiti da postoji takvo područje, područje izvan vremena i iznad strasti; nikada dotad nije doživio takav užitak. Zaboravio je na maštarije i prohtjeve naučene iz pornografskog tiska i filmova, koje je sa ženama s kojima je bio prije uvijek držao spremnima u nekom zakutku podsvijesti. U Sviiinoj je blizini otkrio u sebi glazbu koju nikada prije nije čuo: napredovao je prepuštajući se njezinim melodijama. Povremeno bi zaspao, trčao po snovima o ljetnim praznicima okupanima rajskom svjetlošću, sanjao da je besmrtan i gledao se kako u avionu koji se ruši jede jabuku koja nikada neće nestati. Potom se budio s mirisom jabuke, mirisom Sviline tople kože, izbliza joj gledao oči u snježnom polumraku i žućkastom svjetlu s ulice, a kad bi vidio da je i ona budna i da ga gleda bez riječi, činilo mu se da su se jedno kraj drugog

2C,T opružili poput dva kita što se odmaraju u plićaku, i tek bi tada primijetio da se drže za ruke. Za jednog od takvih buđenja pogledali su se u oči. "Razgovarat ću s ocem", rekla je Svila. "Idem s tobom u Njemačku." Ka nije mogao spavati. Čitav mu se život vrtio pred očima kao da je sretan film. Negdje u gradu odjeknu eksplozija. Krevet, soba, hotel - sve se strese. Izdaleka se začu rafal iz strojnice. Snijeg je pucnjavi oduzimao težinu. Zagrlili su se i čekali u tišini. Kasnije je pucnjava prestala. Ka je dva puta ustao iz toplog kreveta i zapalio cigaretu osjećajući na oznojenoj koži ledeni zrak koji je strujio kroz prozor. Nije mu došla nikakva pjesma. Bio je sretan kao nikad u životu. Ujutro ga je probudilo kucanje na vratima. Svila nije bila kraj njega. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put zaspao, ni što je zadnje s njom razgovarao, ni kada je pucnjava zamukla. Na vratima je bio recepcionar Džavit. Rekao mu je da je u hotel došao neki oficir: Kau je poručio da ga je Sunaj Zaim pozvao u štab. Sada ga dolje čeka. Ka nije žurio, obrijao se. Puste karske ulice doživio je čak i čarobnijima i ljepšima nego prethodno jutro. U gornjem dijelu Ataturkove avenije naišli su na kuću razva-ljenih vrata, porazbijanih prozora i izbušenih zidova. U krojačnici mu je Sunaj Zaim rekao da je u toj kući izvršen samoubilački napad. "Pogreškom nije došao ovamo, nego se pokušao uvući u jednu od kuća na uzvišici, jadan", rekao je Sunaj Zaim. "Razletio se u paramparčad pa se još ne zna je li bio islamist ili PKK-ovac." Kod Sunaja je zapazio djetinjasti zanos: tako se ponašaju veliki glumci kad preozbiljno shvate svoje uloge. Izbrijano mu je lice sjalo, uredno se odijelo nadimalo od krepkosti. "Ulovili smo Modroga", rekao je gledajući Kaa ravno u oči. Sreću zbog te vijesti Ka je instinktivno pokušao sakriti, ali Sunaju to nije promaklo. "Loš je to čovjek bio", rekao je. "Sigurno je da je on naručio ubojstvo direktora Instituta. Dok s jedne strane govori da je protiv samoubojstava, s druge okuplja nezrele i nerazborite jadnike i bodri ih za samoubilačke napade. Policija je sigurna da je u Kars navukao toliko eksploziva, da bi čitav grad mogao dići u zrak. Za revolucionarne noći trag mu se zameo. Sakrio se na mjesto za koje nitko nije znao. Cuo si, zar ne, za onaj smiješni sastanak u Hotelu Azija jučer predvečer?" Ka potvrdi kimnuvši glumački neprirodno. "Moja životna zadaća nije kažnjavati te sumnjivce, nazadnjake i terori-

snijeg ste", reče Sunaj. "Postoji jedna drama koju već godinama želim postaviti, zato sam sada ovdje. Ima jedan engleski pisac, ime mu je Thomas Kyd; od njega je Shakespeare ukrao Hamleta. Ja sam otkrio još jedno Kvdovo djelo, nepravdom zaboravljeno: zove se Španjolska tragedija. Govori o zavadi i krvnoj osveti, sastavljeno je kao igra unutar igre. Petnaest je godina otkako Funda i ja čekamo priliku da to postavimo." Kad je u sobu ušla Funda Eser, Ka se teatralno presamitio i odmah primijetio da se ženi s nevjerojatno dugom muštildom to svidjelo. Prepričali su mu sadržaj predstave, mada to nije tražio. "Malko sam ga pojednostavio da našemu gledateljstvu bude i ugodan i odgojno koristan", pojasnio je Sunaj. "Dok ga sutra budemo igrali, gledat će nas i posjetitelji u kazalištu i - putem izravnoga prijenosa - cijeli Kars." "1 ja bih to volio vidjeti", reče Ka. "Željeli bismo da i Kadifa igra s nama... Funda bi bila njezina zla protivnica. Kadifa će se na pozornici pojaviti pokrivena. Kasnije će, listajući protiv besmislenih običaja na koje se i oslanja krvna osveta, iznenada pred svima otkriti glavu", reče Sunaj pompozno zbacivši zamišljeni rubac s glave. "Opet će biti nereda", reče Ka. "Za to se ne brini. Sad nam vlada vojska." "Kadifa to ionako neće prihvatiti." "Znamo da je Kadifa zaljubljena u Modroga", reče Sunaj. "Ako se ona otkrije, odmah ću narediti da njega puste. Nek' bježe zajedno kud im volja i - nek' im je sa srećom!" Fundino lice zasja nježnim suosjećanjem, kao u kakve dobrodušne bake kad zaštitnički prati dvoje mladih ljubavnika iz domaće melodrame dok bježe za srećom. Kau sinu kako bi ona i njegovu i Svilinu ljubav blagoslovila istim takvim izrazom. "Svejedno sumnjam da će Kadifa pristati na otkrivanje u izravnom prijenosu", reče potom. "Stanje je takvo kakvo jest i baš smo zato mislili da si ti jedina osoba koja bi je na to mogla nagovoriti", nastavi Sunaj. "Nagodbu s nama doživjela bi kao šurovanje sa samim Sejtanom. Za tebe, međutim, zna da si veoma sklon pokrivenim djevojkama. K tome si i zaljubljen u njezinu stariju sestru." "Nije stvar samo u Kadifi; i Modroga treba nagovoriti. Mada, naravno, prvo treba razgovarati s Kadifom", izgovorio je Ka, premda su mu sve misli bile zaokupljene grubom jednostavnošću rečenice "K tome si i zaljubljen u njezinu stariju sestru".

2-93 "Sve ćeš to srediti kako znaš i umiješ", odgovori mu Sunaj. "A ja ti dajem sve moguće ovlasti, i povrh toga jedno vojno vozilo. Nagodi se - jasno, u moje ime - kako ti se bude činilo da je najzgodnije." Zašutjeli su. Sunaj je primijetio Kaovu rasijanost. "Ne želim se u to upuštati", reče Ka. "Zašto?" "Možda i zato što sam kukavica. Sad sam jako sretan. Ne želim od sebe napraviti hodajuću metu za islamiste. Reći će: taj je ateist sredio da se Kadifa otkrije, i još doveo učenike da je gledaju... Da pobjegnem i u Njemačku, jedne će me noći ubiti na ulici." "Prvo će ubiti mene", odgovori mu Sunaj ponosno. "Ali dopalo mi se što si za sebe rekao da si kukavica. I ja sam kukavica, i to takva da mi nema ravne, vjeruj mi. U ovoj zemlji jedino kukavice opstaju. Ali svaka kukavica čitav život sanjari kako će se jednoga dana preobraziti u junaka, nije li tako?" "Ja sam sad jako sretan. Ne želim se junačiti, uopće ne želim. San o junaštvu je utjeha za nesretne. Osim toga, na što se svodi junaštvo naših ljudi? Na ubijanje: ubijaju ili jedni druge, ili sami sebe!" "Dobro, ali zar u sebi ne čuješ makar i slabašan glasić koji ti govori da tvojoj sreći nije suđen dug vijek?" "Zašto plašiš našega gosta?" umiješa se Funda Eser. "Nijedna sreća ne traje vječno, toliko znam", odgovori mu Ka oprezno. "Ali i pored toga nemam ni najmanju namjeru da se zbog neumitne nadolazeće nesreće proglasim junakom i sam ih natjeram da me ubiju." "Ako se ne prikloniš nama, neće te ubiti u Njemačkoj: ubit će te ovdje. Jesi li vidio današnje novine?" Pokazao mu je zadnji broj Novosti graničnoga grada, isti kao onaj koji je vidio prethodne večeri. "Bezbožnik u Karsu", pročita Funda Eser pozornički izražajno. "To je jučerašnji prvi tisak", ne dade se smesti Ka. "Gospodin Serdar je kasnije odlučio otisnuti nove brojeve i izgladiti stvar." "Aha, ali tu odluku nije proveo pa je jutros raspačao prvu verziju", po-tuče ga Sunaj. "Nikada nemoj vjerovati novinarima. Vjeruj nama: mi ćemo te zaštititi. Vjerski fanatici vojsci ne mogu ništa pa će im prvi posao biti zatući bezbožnoga zapadnjačkog slugu." "Jesi li ti naručio tu vijest od gospodina Serdara?" upita ga Ka. Sunaj podigne obrve i naškubi usta pogledavši ga uvrijeđeno kao da mu je dirnuo u čast, mada se vidjelo da je zadovoljan: uživio se u ulogu dovitljiva političara pa su mu i niski udarci pristajali.

Snijeg "Ako mi obećate da ćete me do kraja štititi, bit ću vam posrednik", reče Ka. Sunaj mu je dao riječ, zagrlio ga i čestitao mu što se priključio jakobin-skim redovima te obećao da se dva čuvara od njega više neće odvajati. "Ako bude potrebno, zaštitit će te i od tebe samoga!" doda u zanosu. Da bi potanko razradili planove oko nagovaranja i posredovanja, sjeli su i popili prvi jutarnji čaj divna mirisa. Funda je bila presretna, kao da se njihovoj kazališnoj družini priključio kakav slavan i vrstan glumac. Rekla je nešto o snazi Španjolske tragedije, ali je Ka uopće nije slušao jer se zagledao u divnu bijelu svjetlost što je navirala kroz visoke prozore krojačnice. Kad je krenuo iz krojačnice, razočarao se: za čuvare su mu dodijeljena dva kršna naoružana momka. Nadao se da će barem jedan od njih biti oficir, ili detektiv u civilu, naočit i finih manira. Sjetio se jednoga poznatog pisca koji je svojedobno na televiziji izjavio da ne vjeruje u islam i da je turski narod glup; jednom ga je vidio u društvu dvojice elegantnih i pristojnih čuvara koje mu je država dodijelila da ga sačuvaju u starosti. Ne samo da su mu (u dostojanstvu kakvo - mislio je Ka - priznati opozicionar i poznati pisac i zaslužuje) nosili torbu, nego su mu i otvarali vrata, na stubištima ga držali pod ruku i uspješno ga štitili od pretjerano znatiželjnih obožavatelja i neprijatelja. A dva gorostasa koja su kraj Kaa sjela u kamion nisu se ponašala kao da ga čuvaju: činilo se kao da ga drže pod prismotrom. Čim je stupio u hotel, vratila mu se jutrošnja radost i premda je poželio što prije naći .Svilu, bojao se da bi je - kad bi pred njom nešto zatajio, makar to bilo i posve nevažno - mogao iznevjeriti, pa je zaključio da bi bilo pametnije prvo nekako doći do Kadife i s njom porazgovarati u četiri oka. Ali kad je u predvorju naletio na Svilu, odmah je zaboravio svoju namjeru. "Ljepša si od Svile u mom sjećanju", rekao je gledajući je zadivljen. "Sunaj me je bio pozvao, želi da budem posrednik." "Kakav posrednik?" "Sinoć je uhapšen Modri!" nastavi Ka. "Što si se tako stužila? Ne brini, mi nismo u opasnosti. Da, Kadifi će biti teško. Ali meni je, vjeruj mi, laknulo." Brzo joj je ispričao sve što je čuo od Sunaja i objasnio joj eksplozije i pucnjave prethodne noći. "Jutros me nisi probudila kad si odlazila. Ne brini, sve ću srediti, nikome se ništa neće dogoditi. Pobjeći ćemo u Frankfurt. Jesi li razgovarala s ocem?" Rekao je da priprema jednu

295 nagodbu, da će ga zbog toga Sunaj poslati k Modrom, ali da prije toga obvezno mora razgovarati s Kadifom. Neočekivanu strepnju u Svilinim očima objasnio je kao brigu za njega i to mu se jako svidjelo. "Poslat ću ti Kadifu u sobu za koju minutu", rekla je Svila i otišla. Ušavši u sobu, ustanovio je da mu je krevet namješten. Stvari medu kojima je prethodne noći proživio najljepšu noć svoga života, blijeda svjetiljka na stoliću i izblijedjeli zastori sad su se kupali u posve drugačijoj snježnoj svjetlosti i tišini, ali je još uvijek punim plućima mogao udahnuti miris ljubavne noći. Bacio se na krevet i zureći u strop pokušavao samome sebi predočiti sve nevolje u koje će zapasti ukoliko ne uspije pridobiti Kadifu i Modroga. Kadifa je u sobu uletjela s pitanjima: "Što si doznao o hapšenju? Jesu li ga zlostavljali? Pričaj!" "Da su ga zlostavljali, ne bi me pustili k njemu", reče Ka. "A odvest će me uskoro. Uhapsili su ga nakon sastanka u hotelu, to je sve što znam." Kadifa je pogledala kroz prozor, na ulicu pokrivenu snijegom. "Sad si ti sretan, a ja nesretna", reče. "Koliko se sve promijenilo od našeg sastanka u sobi sa sanducima!" Ka se sjetio sobe 217 gdje se jučer popodne s njom sastao, i kako je, prije nego što su iz nje izišli, u njega uperila pištolj i pretražila ga: sad mu je to izgledalo kao draga, stara uspomena koja ih je povezivala. "Nije to sve, Kadifa", rekao je Ka. "Sunajevi suradnici uvjerili su ga da je Modri dobrano umiješan u ubojstvo direktora Instituta. Da stvar bude gora, u Kars je stigao dosje s dokazima o njegovoj odgovornosti za ubojstvo televizijskog voditelja iz Izmira." "Tko su mu ti suradnici?" "Nekoliko karskih MIT-ovaca... Dva-tri vojnika s njima povezana... Ali, Sunaja ne gone samo njihovi utjecaji: ima on i svoje interese, svoje umjetničke ciljeve. Tako barem on kaže. Večeras će na pozornici Narodnoga kazališta postaviti jedan komad u kojemu ima ulogu i za tebe. Stani, poslušaj me! Televizija će opet organizirati prijenos uživo, cijeli će Kars moći gledati. Ako ti pristaneš glumiti, a Modri uspije nagovoriti dječake iz Škole za imame i hatibe da dođu i predstavu odgledaju pristojno i u tišini, i zaplješću samo na nekoliko za to predviđenih mjesta, Sunaj će osloboditi Modrog. Sve će se zaboraviti, nitko neće stradati. Mene je izabrao za posrednika." "Koji komad?" Rekao joj je sve što je čuo o Thomasu Kydu i Španjolskoj tragediji te

omjfsg dodao da je Sunaj djelo izmijenio i prilagodio. "Na način na koji je tijekom dugogodišnjih anadolskih turneja uspijevao povezati Corncillea, Shakespearea i Brechta s trbušnim plesom i prostačkim pjesmicama." "A ja ću vjerojatno biti silovana pred kamerama da bi se dao povod krvnoj osveti." "'Ne. Prvo ćeš biti pokrivena Španjolka, a kad ti dozlogrdi gnjavaža oko krvne osvete, rasrdit ćeš se, postati buntovnica i otkriti se." "Kod nas biti buntovnica ne znači otkriti se, nego pokriti." "Ali ovo je igra, Kadifa. I baš zato što je igra, ne bi ti smjelo biti teško otkriti se." "Jasno mi je što se od mene traži. Neka je igra. Da je i igra u igri, ne bih se otkrila!" "Gledaj, Kadifa: za dva dana snijeg će stati i ceste će se otvoriti. Zatvorenike će tad prepustiti tamničarima na milost i nemilost. Ako Modri taj trenutak dočeka u zatvoru, nikada ga više nećeš vidjeti. Jesi li dobro razmislila?" "Ako razmislim, bojim se da ću prihvatiti tvoju ponudu." "Osim toga, ispod marame možeš staviti periku. Nitko neće vidjeti tvoju kosu." "Da sam htjela nositi periku, stavila bih je da mogu ući na fakultet, kao i neke moje prijateljice." "Sad nije stvar u spašavanju časti pred fakultetskim vratima. Sad ćeš to učiniti da spasiš Modrog." "Kako možemo znati hoće li Modri htjeti biti spašen tako što ću se otkriti?"' "Htjet će", odgovori Ka. "Tvoje otkrivanje neće povrijediti njegovu čast. Jer nitko ne zna za vašu vezu." Po srdžbi u njenim očima shvatio je da joj je dirnuo u slabu točku; vidio je potom i da se čudno smješka, i uplašio se. I osjetio ljubomoru. Bojao se da bi sad mogla reći nešto strašno o Svili, nešto što bi ga uništilo. "Nemamo mnogo vremena, Kadifa", reče sa istim čudnim strahom. "Znam da si dovoljno pametna i tankoćutna da se iz ovoga posla izvučeš bez imalo muke. Govorim ti ovo kao netko tko je godinama živio kao politički prognanik. Slušaj me: život se ne živi zbog načela, nego zato da bismo bili sretni." "Ali nitko ne može biti sretan bez načela i bez vjere", odvrati. "Točno. Ali u zemlji kao što je naša, zemlji u kojoj je ljudski život ovoliko jeftin, nepromišljeno je upropastiti se zbog onoga u što vjeruješ. Velika načela i vjerovanja nisu za nas: oni su za ljude iz bogatih zemalja."

2-97 "Upravo suprotno. U siromašnoj zemlji ljudima ne preostaje ništa drugo osim vjere." Nije rekao ono što mu je palo na pamet. ("Ali ono u što vjeruješ nije ispravno!") Rekao je: "Ali ti nisi siromašna, Kadifa. Ti si iz Istanbula." "Zato ću se i ponašati prema svojim načelima. Vjersko licemjerje prezirem: ako se otkrijem, zaista ću se otkriti." "Dobro, a što kažeš na ovo: neka u kazališnu dvoranu ne puste nikoga. Neka Karslije predstavu gledaju samo na televiziji. Kamera će prvo prikazati kako u trenutku srdžbe zbacuješ maramu. Za ono nakon toga napravit ćemo montažu: naći ćemo neku djevojku sličnu tebi i straga je prikazati kako raspušta kosu." "To bi bila samo lukavija varijanta onoga s perikom", odgovori Kadifa. "Na kraju će ionako svi misliti da sam se otkrila." "Je li važno ono što ti nalaže vjera ili ono što će drugi misliti? Na ovaj način nećeš morati pokazati kosu. A ako ti nije važno to nego ono što će drugi misliti, kad sve ove gluposti završe, razglasit ćemo da je sve to bila tek filmska montaža. Kad pukne vijest da si sve to učinila samo da bi spasila Modrog, dečki iz Škole za imame i hatibe još će te više poštovati." "Dok nekoga svim silama pokušavaš na nešto nagovoriti, dogodi li ti se ikada da uvidiš kako govoriš stvari u koje uopće ne vjeruješ?" reče posve drugačijim glasom. "Dogodi. Ali sad se tako ne osjećam." "A kad ti se dogodi, kako se osjećaš kad tu osobu uspiješ u to uvjeriti? Osjetiš li krivnju što si je nagovorio? Jer na taj si je način doveo u bezizlaznu situaciju." "Ono u što te vodim nije bezizlaznost, Kadifa. Pametna si, i možeš i sama vidjeti da drugoga izlaza nema. Sunajevi momci objcsit će Modroga bez razmišljanja, ruka im ni u jednom trenu neće zadrhtati. Objesit će ga, a ti na to ne možeš pristati." "Recimo da se pred svima otkrijem i prihvatim poraz. Kako da znam da će Modroga pustiti? Zašto bih vjerovala ovoj državi?" "Imaš pravo. To prepusti meni: ja ću s njima razgovarati." "Kad ćeš razgovarati, s kim?" "Nakon što se vidim s Modrim, opet ću otići k Sunaju." Oboje su zašutjeli. Tišina je potvrdila da je Kadifa manje-više prihvatila zadane uvjete. Ka je ipak, da bi bio siguran, pogledao na sat, i to tako da ga i Kadifa vidi. "Je li Modroga uhapsio MIT ili vojska?" "Ne znam. Ali tu vjerojatno i nema neke razlike."

snijeg "Vojnici ga možda i ne bi mučili", reče. Malo je šutjela. "Htjela bih da mu daš ovo." Pružila mu je starinski upaljač presvučen sedefom s umetnutim dragim kamenjem i kutiju Marlboroa. "Upaljač je očev. Modri voli njime zapaliti cigaretu." Ka je uzeo cigarete, upaljač je ostavio. "Ako mu dam upaljač, shvatit će da sam prvo bio kod tebe." "Neka shvati." "U tom će slučaju znati i da sam s tobom razgovarao i zanimat će ga što si odlučila. A ja mu nisam namjeravao reći da sam se prvo vidio s tobom i da si pristala otkriti se samo da bi njega spasila." "Zato što na to ne bi pristao?" "Ne. I sama znaš da je on dovoljno pametan i razuman da prihvati da se otkriješ kako bi ga spasila. Ono što neće prihvatiti, to je da nisam prvo razgovarao s njim nego s tobom." "Ali ovdje se ne radi samo o politici; stvar je osobna: radi se o meni i njemu. Modri će to shvatiti." "Sve da i shvati, znaš i sama da će htjeti biti prvi s kojim se o tome razgovaralo. On je Turčin. I, osim toga, islamist. Ne mogu otići k njemu i reći mu: 'Slušaj, Kadifa će se otkriti da bi tebe oslobodili.' Mora misliti da je to njegova odluka. Pitat ću ga što misli o srednjem rješenju; kako bi bilo da izvedemo onu smicalicu s perikom, ili ono s tvmontažom. Odmah će samoga sebe uvjeriti kako će time spasiti tvoju čast i kako je to rješenje prihvatljivo. Tvoje i njegovo poimanje časti se ne poklapaju: tvoje je iskreno i ne zna za prijevare, a njegovo je praktično. Ali njemu sad neće biti do rasprave o tome. Neću mu smjeti ni spomenuti da bi se ti, ako se otkriješ, htjela doista otkriti." "Ljubomoran si na Modrog, mrziš ga", rekla je Kadifa. "Ne želiš mu čak priznati ni da je Čovjek. Isti si kao laici što sve koji se nisu pozapadnjačili smatraju primitivnim i nemoralnim smećem i misle da će od njih samo batinama napraviti ljude. Drago ti je što ću pokleknuti pred vojnom silom da bih spasila Modroga. Tu svoju nemoralnu radost ne možeš čak ni sakriti." Pogledala ga je s gađenjem. "Ako je Modri trebao prvi odlučiti što ćemo učiniti, zašto ti koji si također Turčin - ali valjda neke druge vrste - zašto od Sunaja nisi otišao ravno k Modrom, nego si prvo došao k meni? Hoćeš li da ti kažem zašto? Zato što si prije toga htio vidjeti kako ja svojevoljno pristajem na poniženje! I to bi ti trebalo dati nadmoć pred Modrim, pred čovjekom kojega se bojiš!" "Istina je da se Modroga bojim. Ali sve ostalo što si rekla nije istina.

299 Kadifa. Da sam prvo otišao k Modrom, a zatim došao k tebi s odlukom da se trebaš otkriti, to bi izgledalo kao zapovijed i ti ne bi pristala." "Ti nisi posrednik, ti si ortak onih zločinaca!" "Kadifa, meni više nije stalo ni do čega osim da se iz ovoga grada izvučem zdrav i čitav. I ti bi sad trebala pustiti svoja načela. Već si učinila i previše kako bi cijelom Karsu dokazala da si pametna, ponosna i hrabra. Čim se izvučemo odavde, tvoja sestra i ja pobjeći ćemo u Frankfurt. Da bismo tamo bili sretni. Tebe želim nagovoriti na istu stvar: što god činila, misli na svoju sreću. Ako odavde pobjegneš s Modrim, smjestit ćete se u nekom europskom gradu i kao politički prognanici sasvim pristojno živjeti. I vaš bi otac, siguran sam, došao za vama. Ali prije svega toga, pouzdaj se u mene." Dok je govorio o sreći, iz njezinih sjajnih očiju kliznula je krupna suza. Usne su joj se opet razvukle u onaj čudni smiješak kojega se Ka bojao, suzu je brzo otrla dlanom. "Jesi li siguran da će moja sestra otići iz Karsa?" "Siguran sam", rekao je Ka iako uopće nije bio siguran. "Neću insistirati da upaljač predaš Modrom i da mu kažeš da si se prvo vidio sa mnom", reče Kadifa poput gorde, ali popustljive princeze. "Ali hoću biti sigurna da će Modroga osloboditi čim se otkrijem. Sunajevo jamstvo - ili riječ nekog drugog - neće mi biti dovoljno. Znamo mi do koje se mjere možemo pouzdati u našu državu." "Tako si pametna, Kadifa", reče joj Ka. "Od svih ljudi u Karsu, ti si najviše zaslužila biti sretna!" Došlo mu je da doda "I Nedžip", ali je to odmah potisnuo. "Daj mi i upaljač. Ako se ukaže kakva zgodna prilika, dat ću mu i njega. Ali, molim te, pokušaj mi vjerovati." Kad mu je pružila upaljač, zagrlili su se, neočekivano i toplo. Držeći u zagrljaju njezino tijelo, krhkije i tanje od Svilina, Ka je zadrhtao od nježnosti, ali se suzdržao da je ne poljubi. U tom je trenu netko pokucao, a Ka je pomislio "dobro da sam se suzdržao". Na vratima je bila Svila, došla je reći da je po Kaa došlo vojno vozilo. Oči su joj ispitivački i suosjećajno zadržavale njihove poglede, pokušavala je doznati što se u sobi u međuvremenu dogodilo. Ka je izišao, a da je nije poljubio. Na kraju hodnika okrenuo se zbog krivnje i nadmoći; pred vratima njegove sobe, dvije sestre stajale su zagrljene.

35Ja nisam ničiji špijun Ka i Modri u ćeliji SLIKA dviju sestara zagrljenih u dnu hodnika dugo mu nije izlazila iz glave. Kad je vojno vozilo zastalo pred jedinim semaforom u gradu, na raskrižju Ataturkove i Halid-pašine avenije, pogled mu je s visokoga sjedišta pokraj vozača pobjegao u sobu na drugome katu jedne armenske kuće. Zračila se pa je bila otvorena: između oljuštenoga prozorskog krila i zavjese što je lepršala na laganome vjetru Ka se u sobu navirio poput okorjela voajera i tako postao svjedokom tajnog političkog sastanka; kad je ruka svjetlopute i srdite žene povukla zavjesu, on je već bio posložio detaljno razrađenu i iznenađujuće točnu priču o onome što se u sobi događalo: dva iskusna militanta, predvodnika karskih kurdskih nacionalista, pred sobom su imala šegrta iz jedne čajane čiji je stariji brat bio ubijen u akciji prethodne noći i dok se taj dječak kraj peći, omotan zavojima marke Gazo, kupao u znoju, oni su ga pokušavali uvjeriti da će se u policijsku postaju na Faik-begovoj aveniji kroz stražnja vrata uvući bez imalo muke. i jednako lako aktivirati bombu koju je na sebi nosio. Suprotno Kaovim očekivanjima, vojni kamion nije skrenuo u spomenutu policijsku postaju, ni zastao kod raskošnoga zdanja iz prvih godina Republike gdje se nalazilo sjedište Nacionalne sigurnosti, nego je nastavio Ataturkovom avenijom, da bi prošavši Faik-begovu zastao kod zgrade Vojnog štaba u samome centru grada. Od tog se dijela grada 1960-ih godina planiralo napraviti veliki središnji gradski park, ali kad se početkom sedamdesetih dogodio vojni udar, čitavo je područje pretvoreno u vojnu bazu ograđenu visokim zidovima unutar kojih su - pod ubogim i malokrvnim topolama gdje su djeca ubijala dosadu vozajući se biciklima - podignuti vojni stanovi, zgrade nove vojne uprave i poligoni: stoga je Slobodni dom, list blizak vojnim krugovima, i pisao kako upravo novim

30i okupatorima treba zahvaliti što su kuća u kojoj je Puškin odsjeo za posjeta Karsu i carske konjušnice, podignute za kazačke konjanike četrdeset godina prije njegova dolaska, ostale sačuvanima. Ćelija u koju su zatvorili Modroga nalazila se odmah uz te starinske konjušnice. Kaa je vojni kamion ostavio pod bajkovitom kamenom zgradom na koju su se naslonile od snijega otežale grane staroga stabla divlje masline. Unutra su ga dočekala dva uljudna muškarca (Ka je i opet ispravno pretpostavio da se radi o MIT-ovcima) te ga, smještajući mu na prsa diktafon, napravu poprilično zastarjelu za devedesete, omotali rolom zavoja Gazo, i pokazali mu kako će ga uključiti. Savjetovali su mu da se s onim dolje ponaša kao da ga sažalijeva i da mu želi pomoći, te ga upozorili da mu je zadatak navesti Modroga da prizna sve zločine - bilo da ih je počinio, bilo organizirao - kako bi ih uređaj mogao zabilježiti. Ka uopće nije mislio da ti ljudi ne znaju što je pravi razlog njegova dolaska. Hladno, kameno stubište malenoga kamenog zdanja - u carska doba korištenoga kao štab ruske konjice - spuštalo se u podrum gdje se nalazila povelika ćelija bez prozora kamo su u to doba vojnici zatvarani zbog neposluha. Za prvih godina Republike podrum je služio kao skladište; 1950-ih je pak preuređen u uzorni primjerak atomskoga skloništa. Što god da je u prošlosti bio. Ka ga je sad našao mnogo čišćim i ugodnijim nego što je očekivao. Iako je u ćeliji bilo veoma toplo (grijala ju je električna peć Arćelik koju je Muhtar, glavni mjesni trgovac, svojedobno poklonio vojsci kao zalog dobrih odnosa), Modri je na krevetu ležao pokriven čistom vojničkom dekom. I čitao. Kad je ugledao Kaa, ustao je i nataknuo cipele iz kojih su vezice bile izvučene te mu službeno, ali sa smiješkom stisnuo ruku i odmah mu, poput čovjeka odlučna da odmah prijeđe na razgovor o poslu, pokazao stol od iverice kraj zida. Čim su sjeli za stol, Kau je pogled privukla pocinčana pepeljara puna opušaka pa je izvadio Maribora i pružio mu ga s riječima da dobro izgleda. Modri je rekao da ga nisu zlostavljali, i šibicom zapalio prvo Kaovu, a onda svoju cigaretu. "Pa recite mi, poštovani, za koga sad špijunirate?" upitao ga je sa simpatičnim smiješkom. "Pustio sam špijunažu", odgovorio je Ka. "Sad sam posrednik." "To je još jadnije. Špijuni za novce prenose besmislice koje uglavnom nikome ne koriste. A posrednici, to su pametnjakovići koji bezočno guraju nos u sve i sva i igraju na 'nepristranost'. Kakva je u tome tvoja korist?" "Izvući se živ i zdrav iz ovoga užasnoga grada."

Snijeg "Ateistu koji se ovamo dovukao sa Zapada da bi nas uhodio takvo jamstvo danas može dati jedino Sunaj." Tako je Ka shvatio da je Modri vidio zadnji broj Novosti graničnoga grada. Smijuljio mu se ispod brka; Ka ga je gledao s gađenjem. Cijeli je život raj šerijatski militant pričao o okrutnostima turske države, a sad je dopao u ruke iste te države i to s dva dosjea o zločinima: odakle mu samo ta radost i smirenost? Osim toga. Ka je tek tad shvatio zašto je Kadifa u njega toliko zaljubljena: Modri je toga dana izgledao bolje nego ikada. "Oko čega se vrti tvoje posredovanje?" "Oko tvog oslobađanja", odgovorio je Ka te mu pribrano sažeo Suna-jcv prijedlog. Mogućnost da Kadifa pri otkrivanju stavi periku ili da se sve montira nije spomenuo: sačuvao ih je za trenutak kad se s Modrim počne nagađati. Dok mu je objašnjavao težinu situacije, rekao mu je da okrutnici koji pritišću Sunaja čekaju prvu priliku da Modrog objese; uživao je u svojoj nadmoći, ali je osjetio i krivnju pa je odmah dodao da je Sunaj luđak nad luđacima i da će se, čim snijeg stane i ceste se otvore, sve vratiti u normalu. Kasnije će se pitati je li to za Sunaja rekao da bi se umilio MIT-ovcima. "Jasno je, dakle, da se ja mogu nadati slobodi baš zato što je Sunaj luđak", rekao je Modri. "Tako je." "Reci mu, dakle, ovako: njegov prijedlog odbijam. A tebi zahvaljujem što si se potrudio i došao ovamo." Ka je na tren pomislio da će Modri ustati, pružiti mu ruku i odvesti ga do vrata. Šutjeli su. Modri se mirno ljuljao na stražnjim nogama stolice. "Ako se zbog ovog posredničkog neuspjeha iz Karsa ne uspiješ izvući u jednom komadu, to neće biti zbog mene, nego zato što si brbljav: nisi se trebao hvaliti svojim ateizmom. U ovoj se zemlji čovjek smije ponositi ateizmom samo ako mu leđa čuva vojska." "Ja se ne ponosim ateizmom." "Onda dobro." Opet su neko vrijeme pušili bez riječi. Ka je slutio da mu ne preostaje ništa drugo, osim da ustane i ode. "Zar se ne bojiš smrti?" rekao je potom. "Ako je to prijetnja: ne bojim se. A ako me pitaš kao prijatelj: da, bojim se. Ali što god sad učinio, ovi će me zločinci svejedno objesiti. Tu se više ništa ne da promijeniti." Opet mu se toplo osmjehnuo, smiješkom koji ga je proklinjao. Nje-

3°3 govi pogledi su mu govorili: gle, ja sam u daleko težem stanju nego ti, ali sam svejedno mirniji od tebe. Ka je sa stidom primijetio da je njegov strah i nespokoj povezan s nadom u sreću koju je, otkako se zaljubio u Svilu, nosio u trbuhu poput dragoga grča. Zar Modri nije imao nikakve nade slične njegovoj? "Brojat ću do devet, a onda otići", rekao je sam sebi. "Jedan, dva..." Ako do pet Modri ne promijeni mišljenje, Svilu neće moći povesti u Frankfurt. Nadahnuto je počeo ni/.ati sve što mu je palo na pamet. Krenuo je od nesretna posrednika kojega se sjećao iz djetinjstva, iz nekog crno-bijelog američkog filma, ustvrdio da će proglas koji je iznjedrio sastanak u Hotelu Azija - ukoliko ga malo dotjera - u Njemačkoj objaviti bez ikakvih problema, napomenuo mu kako ponekad u životu ljudi - iz inata i trenutačnog hira - donesu pogrešne odluke zbog kojih se kasnije itekako pokaju (i sam se, naprimjer, dok je bio gimnazijalac jednom rasrdio i napustio košarkaški tim da se više nikada ne vrati, pa je sišao na Bospor i čitav taj dan gledao more), povjerio mu svoju veliku ljubav prema Istanbulu i dodao kako su proljetna predvečerja na Bebeku predivna, i još mu je mnogo toga rekao. Modri ga je hladnokrvno odmjeravao, ali se ovaj nije dao ni smesti ni ušutkati: čitav je razgovor izgledao baš kao zadnji razgovor prije smaknuća. "Da im sad ponudimo i najnevjerojatnije ustupke, oni neće održati riječ", zaključio je Modri. Pokazao je hrpicu papira i olovku na stolu. "Tražili su da napišem čitavu svoju životnu priču, sve svoje krivnje i sve što poželim. Ako pokažem dobru namjeru i pokajem se, mogli bi me možda pomilovati. Uvijek sam sažalijevao budale koje bi u ovakvim trenucima izdale načela i proklele cijeli svoj život. Ali, kad već umirem, htio sam da oni koji ostaju doznaju barem nekoliko istinitih činjenica o meni." Sa stola je uzeo jedan od ispisanih papira. Počeo je čitati, smrtno ozbiljan, kao i onda kad je davao izjavu za njemačke novine: "Dana 20. veljače, kad se govori o mojem smaknuću, želim reći da se ne kajem ni zbog čega što sam do dana današnjega učinio u ime politike. Otac mi je umirovljeni pisar istanbulskog financijskog ureda, ja sam mu drugo dijete. On je kriomice posjećivao džerahijsku tekiju, i moje djetinjstvo i rana mladost protekli su u njegovoj poniznoj i tihoj sjenci. Kao mladić pobunio sam se protiv njega i postao ljevičarski bezvjerac; dok sam studirao, pridružio sam se mladim militantima i kamenovao mornare s američkog nosača aviona. Tih sam se godina oženio pa razveo; bilo mi je teško. Godinama se nikome nisam pokazivao. Inženjer sam elektrotehnike. Zbog mržnje prema Zapadu, revoluciju u Iranu dočekao sam s

Snijeg odobravanjem. Ponovno sam postao musliman. Vjerovao sam riječima imama Homeinija: 'Danas je mnogo preče zaštititi islam, negoli klanjati namaz i postiti'. Nadahnjivali su me Franz Fanton sa svojim napisima o nasilju, Sejid Kutb i njegovi stavovi o seobama i promjenama mjesta pred nasiljem, i Ali Senati. Da bih pobjegao od vojnog udara, skrio sam se u Njemačku. Zatim sam se vratio. U Groznom sam se s Čečenima borio protiv Rusa. Ondje sam ranjen pa desnu nogu vučem. Kad su Srbi okupirali Bosnu, pošao sam onamo. Djevojka koju sam ondje oženio, Bošnjakinja Merzuka, došla je sa mnom u Istanbul. Zbog političkog djelovanja i stava o seobama koji mi nije dopuštao da se na bilo kojem mjestu zadržim duže od dva tjedna, rastao sam se i od druge žene. Nakon što sam presjekao sve veze s muslimanskim skupinama preko kojih sam dospio i do Čečenije i do Bosne, prošao sam svaki pedalj Turske. Do današnjega dana niti sam koga ubio, niti sam naredio da se koga ubije, iako vjerujem da je neprijatelje islama - ukoliko je to potrebno - dopušteno ubijati. Bivšeg predsjednika karske opčine ubio je jedan poremećeni Kurd. Bio je koči-jaš, i naljutio se što je predsjednik naredio uklanjanje konjskih zaprega. Ja sam u Kars došao zbog mladih djevojaka samoubojica. Samoubojstvo je najveći grijeh. Kad umrem, neka kao uspomena na mene ostanu moje pjesme; želio bih da se objave. Sve su kod Merzuke. Toliko." Šutjeli su. "Nisi prisiljen umrijeti", rekao je Ka. "Zbog toga sam ovdje." "Ako je tako, ispričat ću ti nešto drugo." Siguran da ga pažljivo sluša, zapalio je još jednu cigaretu. Je li bio svjestan diktafona koji se na Kaovoj slabini nečujno vrtio, poput vrijedne kućanice? "U Miinchenu ima jedno kino koje subotom navečer, u ponoć, prikazuje dva filma. Ulaz je besplatan, često sam tamo odlazio", počeo je Modri. "Znaš onog Talijana koji je snimio film Alžirski rat o francuskom zulumu u Alžiru? Jednom su dali njegov zadnji film Oueimada. Događa se na nekom otoku na Atlantiku gdje se uzgaja šećerna trska, a govori o obmanama i revolucijama koje su tamo sijali engleski kolonizatori. Prvo su našli nekog crnca i izazvali pobunu protiv Francuza, a onda se iskrcali na otok i uzeli stvari u svoje ruke. Crnci se potom još jednom pobune, sad protiv Engleza - jer prvi im je ustanak zapravo propao - ali im Englezi spale otok i poraze ih. Voda ta dva crnačka ustanka je uhapšen: jutro je. i on čeka vješanje. Tad se pojavljuje - tko? Čovjek koji ga je i našao, potaknuo ga na prvi ustanak, godinama mućkao po otocima, i na koncu u ime Engleza ugušio zadnju pobunu. A to je Marlon Brando. On se, znači, ušulja u šator gdje ovaj leži zarobljen, presiječe mu užad i oslobodi ga."

3° 5 "Zašto?" Modri coknu, blago nervozan. "Kako zašto? Pa da ga ne objese! Ako ga objese, postat će legendom, i otočani će njegovo ime nositi poput barjaka na čelu svojih pobuna! Ali crnac je mudar i zna zašto ga je ovaj odvezao: zato odbija slobodu i ne bježi." "Jesu li ga objesili?" upita Ka. "Jesu, ali to nije prikazano", odgovori Modri. "Umjesto toga prikazano je što se dogodilo špijunu Marlonu Brandu koji je crncu ponudio slobodu, jednako kao što je i ti sad nudiš meni. Baš kad se spremao napustiti otok, jedan ga je domorodac ubio: izbo ga je nožem." "Ja nisam špijun!" reče Ka, ne uspijevši svladati uvrijeđenost. "Nemoj se opterećivati riječju 'špijun'; ja sam, recimo, špijun islama." "Ja nisam ničiji špijun!" viknu Ka i ne pokušavajući prikriti uvrijeđenost. "Hoćeš reći da u ovaj Maribora nisu stavili nikakav prašak, da me ne namjeravaju otrovati ili bar ošamutiti? Najbolja stvar koju su Amerikanci dali svijetu je crveni Mariboru. Mogao bih ga pušiti do kraja života." "Ako se budeš pametno postavio, pušit ćeš ga još sto godina!" "Eto, to sam mislio kad sam rekao 'špijun'", odgovori Modri. "Jedan od špijunovih poslova je navući čovjeka da promijeni mišljenje." "Ja te sad samo hoću upozoriti koliku ćeš glupost napraviti ako ovim zaluđenim, fašističkim krvnicima dopustiš da te ubiju. Osim toga, tvoje ime nikada neće postati ni barjak ni išta slično. Ovdašnji su ljudi kao janjad: vezani su za vjeru, ali će na kraju opet postupiti onako kako im naredi država. Svim onim rogobornim šejhovima, i pobunjenicima što su ustali vičući kako će nam vjera kliznuti kroz prste, i militantima odgojenima u Iranu - svima će se dogoditi isto što i Saidiju Nursiju: ako se za života malo i pročuju, kad umru, neće im se znati ni za grob. Sto u ovoj zemlji rade s truplima vjerskih voda čije bi ime jednoga dana moglo postati barjak? Stave ih u avion i izbace nad pučinom! Sve ti to znaš i bolje od mene. Znaš i što se dogodilo s grobovima hezbollahčija u Batmanu kad je narod počeo k njima hodočastiti: jedne su noći samo nestali! Gdje su sad ti grobovi?" "U srcima našeg naroda." "Aha, jesu. Samo dvadeset posto ovog naroda glasa za islamiste. I to za jednu mlaku stranku." "Ako je mlaka, zašto su je se prepali i organizirali vojni udar? To mi reci! Eto, toliko o tvom nepristranom posredovanju!" "Ja jesam nepristran posrednik", reče Ka, instinktivno povisivši glas.

snijeg "Nisi. Ti si zapadni špijun. Ti si europski rob koji ne prihvaća slobodu, ali, kao i svaki pravi rob, i ne znaš da si rob. Na Nišantašu si se malko eu-ropcizirao i svim srcem naučio kako treba omalovažavati narodnu vjeru i tradiciju, pa se sad držiš gospodinom u odnosu na druge. Za tebe, put koji vodi k dobru i moralu ne vodi kraj vjere i Allaha ni kroz jednakost s drugima, nego se svodi na oponašanje Zapada. Možda i možeš protisnuti rijeĆ'-dvije protiv zuluma nad islamistima i Kurdima, ali u srcu se još uvijek potajno raduješ vojnim udarima." "Mogu ti srediti i ovo: Kadifa može ispod marame staviti periku, tako joj nitko ne bi vidio kosu kad se otkrije." "Nećete me natjerati da pijem vino!" zagrmi Modri. "Ja neću biti ni Europljanin, ni njihova kopija. Svoj ću vijek proživjeti kako ja hoću, i bit ću svoj. Vjerujem da ljudi mogu biti sretni i ako nisu Europljani, i ako Europljane ne oponašaju. Ima ona rečenica koju eurofili ponavljaju kao papige: 'da bismo bili kao zapadnjaci prvo moramo naučiti biti individue', jer u Turskoj, kažu, individua nema. E, u tome se krije značenje moga smaknuća: ja istupam protiv zapadnjaka kao pojedinac, a budući da sam pojedinac, odbijam ih oponašati!" "Sunaj toliko polaže u spomenutu predstavu, da ti mogu srediti i ovo: Narodno kazalište bit će prazno. Kamera će prvo prikazati Kadifu kako ruke diže prema marami. Nakon toga možemo napraviti montažu i prikazati kosu neke druge djevojke." "Poprilično mi je sumnjivo što se oko mene toliko trudiš." "Jako sam sretan", reče Ka osjećajući grižnju savjesti kao da laže. "Nikad u životu nisam bio ovoliko sretan. Htio bih tu sreću zaštititi." "Zašto si toliko sretan?" Nije rekao: "Zato što pišem pjesme", kao što će kasnije misliti. Nije rekao ni: "Zato što vjerujem u Allaha." Umjesto toga izlanuo je: "Jer sam zaljubljen!" i dodao: "Moja će draga poći sa mnom u Frankfurt." Pora-dovao se što je svoju ljubav uspio otkriti pred nekim tko s njom nema baš nikakve veze. "A tko ti je draga?" "Kadifina starija sestra Svila." Vidio je da se Modri zbunio. Odmah se pokajao što se tako zanio. Zašutjeli su. Modri je zapalio još jedan Maribora. "Kad je čovjek toliko sretan da osjeti potrebu svoju sreću podijeliti s nekim tko je pred smaknućem, to se mora gledati kao dar Allahove dobrote. Pretpostavimo da ću ja, da ne bih narušio tvoju sreću i da bi se ti izvukao iz ovoga grada, prihvatiti tvo-

307 je prijedloge; pretpostavimo i da će Kadifa - da ne bi naudila sreći svoje sestre prihvatiti ulogu i odigrati je tako da ne povrijedi svoju čast: tko mi može jamčiti da će oni održati riječ i mene osloboditi?" "Znao sam da ćeš to reći!" viknu Ka, ushićen. Zašutio je. Stavio je prst na usta da bi Modrog upozorio da šuti i bude pažljiv. Raskopčao je jaknu i pred svojim ispitanikom zaustavio diktafon. "Ja ću ti biti jamac. Prvo će tebe osloboditi", reče. "Kadifa će izići na pozornicu tek kad iz tvog skrovi-šta dobije vijest da si slobodan. Ali da bi Kadifa sve ovo prihvatila, moraš joj napisati pismo kojim ćeš potvrditi da se slažeš, i predati ga meni." Sve te pojedinosti smislio je toga časa. "Omogućit ću ti da budeš pušten prema svojim uvjetima i na mjestu na kojemu ti budeš želio", šapnuo mu je. "Sakrit ćeš se negdje gdje te nitko neće naći i tamo ostati sve dok se ceste ne otvore. Možeš mi vjerovati." Modri mu je pružio jedan od papira sa stola. "Napiši ovdje da će se Kadifa pojaviti na pozornici i otkriti se tako da se ne povrijedi njezina čast; zauzvrat, ja ću biti pušten i bit će mi omogućeno da se sretno izvučem iz Karsa, za što si mi ti, Ka, posrednik i jamac. Ako ne budeš održao riječ, i ako je budem izigran, kako će jamac biti kažnjen?" "Ono što snađe tebe, nek' snađe i mene!" "Može! 1 to napiši." I Ka je njemu pružio papir. "A ti napiši da pristaješ na moje prijedloge, da ću Kadifi ja prenijeti tvoju odluku i da je na Kadifi da donese odluku. Ako ona pristane, stavit će to na papir i ti ćeš na odgovarajući način biti oslobođen prije nego što se ona otkrije. Sve to napiši. Ne moraš sa mnom dogovarati gdje ćeš i kako biti pušten; za to možeš izabrati nekoga kome više vjeruješ. Predlažem da to bude Nedžipov pobratim Fazil." "Onaj dečko koji je Kadifi slao ljubavna pisma?" "To je bio Nedžip, on je umro. On je bio posebna osoba, poslan od samog Allaha", reče Ka. "Ali i Fazil je dobar kao i on." "Ako ti tako kažeš, vjerujem", reče Modri i poče pisati po papiru pred sobom. Modri je bio prvi gotov. Kad je Ka dovršio svoju izjavu, vidio je da ga Modri gleda s onim blago šeretskim smiješkom, ali to nije uzeo k srcu. Poslove je obavio kako je i planirao, i iz grada će moći otići sa Svilom: bio je izvan sebe od sreće. Papire su razmijenili bez riječi. Ka je vidio da je Modri papir koji mu je on dao presavinuo i stavio u džep i ne pogledavši ga, pa je i on učinio isto. Potom je, siguran da ga Modri gleda, pritisnuo tipku na diktafonu i ponovno ga pokrenuo. Prvo su šutjeli. Kau je trebalo malo vremena da se sjeti zadnjih riječi

amjeg izgovorenih prije nego Što je isključio diktafon. "Znao sam da ćeš to reći", ponovi. "Ali ako obje strane ne pokažu povjerenje, neće doći do sporazuma. Moraš vjerovati da će država stajati iza riječi koju ti je dala." Gledali su jedan drugoga u oči i smješkali se. Svaki put kad se kasnije bude sjećao toga trenutka, Ka će s kajanjem osjećati kako ga je prevelika sreća tada bila spriječila da primijeti srdžbu svoga sugovornika, i misliti kako, da je tu srdžbu bio primijetio, nikada ne bi postavio ovo pitanje: "Hoće li Kadifa pristati na ovaj dogovor?" "Hoće", odgovorio je Modri kipteći od srdžbe. Opet su malo šutjeli. "Budući da sa mnom želiš sklopiti sporazum koji će me vratiti u život, pričaj mi još malo o svojoj sreći", rekao je Modri. "Nikoga u životu nisam ovako volio", rekao je Ka. Te je riječi smatrao naivnim i budalastim, ali ih je svejedno izgovorio. "Jedino mi Svila može donijeti sreću." "što je sreća?" "Naći svijet u kojemu ćeš moći zaboraviti svu bijedu i potištenost. Imati uza se nekoga tko ti znači čitav svijet...", reče Ka. Htio je još nešto reći. ali je Modri odjednom skočio na noge. U tom je trenu Kau počela dolaziti pjesma s naslovom "Sah". Pogled mu je preletio po Modrom koji je pred njim stajao: iz džepa je izvukao bilježnicu i počeo brzo pisati. Dok su se pred njim nizali stihovi o sreći i vlasti, i mudrosti i pohlepi, Modri se pokušavajući shvatiti što se zbiva - navirivao u bilježnicu preko njegova ramena. Ka je taj pogled osjećao u sebi; kasnije će zapaziti kako se ono što je taj pogled smjerao našlo u pjesmi. Ruku koja je pisala pjesmu gledao je kao da je tuđa. Shvatio je da Modri to neće primijetiti, a želio je da i on nasluti barem to kako tom rukom upravlja neka druga sila. A Modri je sjeo na rub kreveta i obješenoga lica odbijao dimove, baš kao pravi osuđenik na smrt. Pokleknuvši pred porivom koji će si kasnije često i uvijek uzaludno pokušavati objasniti, Ka je opet osjetio potrebu da mu se povjeri. "Godinama nisam pisao pjesme", rekao je. "Otkako sam u Karsu, opet su mi se otvorili svi pjesnički putevi. podigle sve brane. To pripisujem božanskoj ljubavi koju sam ovdje osjetio." "Ne bih te htio povrijediti, ali tvoja ljubav prema Allahu potječe iz zapadnjačkih romana", rekao je Modri. "Ako ovdje u Allaha budeš vjerovao kao zapadnjak, ispast ćeš smiješan. Nećeš moći čak ni vjerovati da vjeruješ. Ti ne pripadaš ovoj zemlji, gotovo bi se moglo reći da i nisi Turčin. Pokušaj prvo biti kao svi ostali, vjeru ostavi za kasnije."

309 Ka je duboko osjetio koliko ga Modri ne voli. Uzeo je nekoliko listova sa stola i presavinuo ih. Rekavši da se s Kadifom i Sunajem mora što prije vidjeti, udario je po vratima ćelije. Kad su se vrata otvorila, okrenuo se Modrom i pitao ga ima li kakvu poruku za Kadifu. Modri se nasmijao. "Budi oprezan", rekao je. "Da te tko ne ubije."

3 6. Vi nećete zapravo umrijeti, nije li tako, gospodine? Pogodbe oko života i igre, umjetnosti i politike DOK SU mu na gornjem katu MIT-ovi trudbenici polagano skidali ljepljive trake čupajući mu dlačice, Ka se instinktivno priklonio njihovu podrugljivom mudrijašenju pa se skupa s njima šalio na račun onoga iz podruma. To objašnjava zašto tad nije promislio zbog čega se Modri prema njemu držao onako neprijateljski. Vozaču vojnog kamiona naredio je da ga pričeka u hotelu. Njegova dva čuvara prehodali su za njim čitavu kasarnu, uzduž i poprijeko. Na malenu trgu okruženom oficirskim stanovima, na snijegu pod topolama, grudali su se dječaci, maleni galamdžije. Sa strane ih je gledala slabašna curica u crveno-crnoj vunenoj jaknici kakvu je i Ka nosio u trećem razredu osnovne škole. Malo dalje, njezina dva prijatelja gurala su ogromnu grudu za snješka. Zrak je bio kristalno čist; zamorna je mećava bila na izmaku i već se počelo pomaljati sunce. U hotelu je odmah potražio Svilu. Našao ju je u kuhinji: na sebi je imala kutu kakvu su svojevremeno nosile sve gimnazijalke, i preko nje pregaču. Oči su mu zasjale od sreće; htio ju je i zagrliti, ali nisu bili sami. Prepričao joj je sve događaje toga dopodneva; stvari se razvijaju dobro, rekao je, i za njih. i za Kadifu. Jest da su novine raspačane, ali on se, rekao je, uopće ne boji da će biti ubijen. Htjeli su još razgovarati, ali je u kuhinju ušla Zahida s viješću da pred vratima stoje dva zaštitara. Svila ju je zamolila da ih uvede i ponudi čajem. S Kaom se na brzinu sporazumjela da će razgovor nastaviti u njegovoj sobi. Čim je ušao u sobu, objesio je kaput i. zagledan u strop, počeo čekati Svilu. Iako je mogao biti siguran da će Svila doći bez oklijevanja - morali su o mnogočemu razgovarati - nije ni trepnuo. a već se obreo u najcrnjem očaju. Prvo je zamislio da nije mogla doći jer je naletjela na oca; zatim

3" je sa strahom pomislio da nije ni željela doći. Trbuh mu se polako počeo grčiti od one boli koja mu se poput otrova razilazila po čitavome tijelu. Ako je ta bol bila ono što drugi nazivaju "ljubavnom boli", on u tome nije nalazio ništa što bi ga usrećilo. Što je njegova ljubav prema Svili bivala jačom, ti trenuci nepovjerenja i pesimizma postajali su sve učinkovitiji. Osjećaj nepovjerenja i strah od prijevare i razočaranja - to je, eto, ono sto se zove "ljubav"; samo, drugi o njoj ne govore kao o porazu i poniženju, nego se njome još hvale i ponose... Bit će da je njegov doživljaj ljubavi drugačiji nego kod drugih ljudi, zaključio je sam sa sobom. Sto je više čekao, njegova se paranoja sve više granala: Svila neće doći, ona zapravo ionako ne želi doći, ako i dođe, doći će po kakvom tajnom zadatku, da bi ga navukla u kakvu zamku, svi su oni - Kadifa, gospodin Turgut i Svila - zapravo urotnici i dogovaraju se kako ga se riješiti... Te su mu misli bile neizdržive, a još mu je teže bilo što je i sam uviđao koliko su bolesne i paranoične. Trbuh mu se grčio dok je, primjerice, svjestan koliko su njegove fantazije bolesne, Svilu zamišljao s nekim drugim ljubavnikom. Ponekad se, da bi smirio bolove i izbrisao zastrašujuće prizore (u jednom od njih Svila ga ne želi ni vidjeti jer je odustala i od njega i od Frankfurta), utjecao za pomoć logici, jedinom dijelu svoga uma koji zaljubljenost još nije bila posve izbacila iz ravnoteže; voli me, sigurno me voli, govorio je sam sebi; da me ne voli, kako bi mogla pokazati onakvu strast? Svaki put kad bi mu se učinilo da će se uspjeti iskobeljati iz očaja, s novim naletom crnih misli ponovno bi se sručio na samo njegovo dno. Začuo je korake na hodniku: to nije Svila, pomislio je; ide netko tko će mu reći da neće doći. Kad je na vratima ugledao Svilu, licem su mu preletjeli i sreća i neprijateljstvo. Čekao ju je točno dvanaest minuta i to ga je umorilo. Utješio se vidjevši da se našminkala i stavila ruž. "Razgovarala sam s ocem, rekla sam mu da odlazim u Njemačku", rekla mu je. Bio je toliko ošamućen i povrijeđen svojim očajničkim konstrukcijama, da njezine riječi u početku nisu mogle doprijeti do njega. Svila je pak, iznenađena što ga njezina vijest nije obradovala, počela sumnjati; štoviše, njegovo ju je držanje razočaralo pa se odlučila povući. Ipak, bila je svjesna da je Ka u nju jako zaljubljen i da je već sad za nju vezan kao bespomoćno petogodišnje dijete za majku. Znala je i da je Ka želi povesti u Njemačku ne samo zato da bi unijela sreću u njegov dom, nego i zbog nade da će tamo, daleko od svih očiju, biti u potpunosti i samo njegova. "Dragi, što je tebi?" Dok se tijekom godina koje će uslijediti bude svijao od ljubavne boli,

omjeg tisućama će se puta sjetiti koliko je bila nježna i blaga kad ga je to pitala. Ispričao joj je - jedan po jedan - sve svoje nemire, i strah od napuštenosti, i najstrašnije prizore koji su mu ikada zaživjeli pred očima. "Vjerojatno te je neka žena jako povrijedila kad se već unaprijed toliko bojiš ljubavne boli." "Nisam mnogo patio, ali već se sad bojim patnje koju ću zbog tebe doživjeti." "Ja te nikada neću povrijediti", rekla je Svila. "Volim te, poći ću s tobom u Njemačku, sve će biti dobro." Svom ga je snagom zagrlila, i vodili su ljubav s lakoćom koja se Kau učinila nadnaravnom. Uživao je i u grubostima i u čvrstim zagrljajima i u bjelini njezine nježne kože, ali su oboje osjetili da nisu bili bliski kao prethodne noći. Kaove su misli bile zaokupljene posredničkim planovima. Vjerovao je kako će po prvi put u životu dosegnuti sreću; ukoliko bude pametno postupao i iz Karsa se sretno izvukao sa svojom dragom, ta sreća nikada neće prestati. Dok je zamišljen nad planovima pušio cigaretu gledajući kroz prozor, začudio se osjetivši da mu dolazi nova pjesma. Zapisao ju je jednako brzo kako mu je i došla, a Svila ga je gledala s ljubavlju i divljenjem. Tu pjesmu s naslovom "Ljubav" pročitat će kasnije na šest pjesničkih druženja u Njemačkoj. Oni koji su je čuli rekli su mi da se temeljila na ljubavi, ali je još više govorila o napetosti između spokoja i samoće, i povjerenja i straha; bila je pjesma o posebnom odnosu prema nekoj ženi (samo me jedna osoba pitala tko je bila ta žena), ali se najviše oslanjala na najtamnije zagonetke Kaova života na koje on, očigledno, nije imao odgovora. Kaove bilješke su, međutim, govorile o uspomenama na Svilu, o čežnji za njom, i o skrivenim značenjima njezine odjeće i pokreta. Ni sam ne znam koliko sam ih puta pročitao, pa me se možda i stoga Svila onako snažno dojmila pri našem prvom susretu. Tek što se Svila odjenula i otišla s obećanjem da će poslati sestru, pojavila se Kadifa. Da bi smirio njezine krupne oči, Ka joj je odmah rekao da se nema zašto brinuti i da Modroga nisu zlostavljali. Dodao je da se morao dobrano potruditi da ga pridobije za plan i da je Modri veoma hrabar čovjek, a zatim s časovitom inspiracijom počeo razrađivati unaprijed pripremljenu laž: prvo je slagao da mu je najteže bilo uvjeriti Modroga da će Kadifa pristati na dogovor. Modri se zabrinuo da bi Kadifa mogla biti povrijeđena njihovim sporazumom, jer je Ka trebao prvo s njom razgovarati. Kadifica je na to podigla obrve pa je shvatio da bi svoju laž morao nekako potkrijepiti: zato je dodao kako je u tom trenu sumnjao u iskrenost

3>3 njezina ljubavnika. Dugo se natezao s Modrim jer mu čak ni prijedlog o montaži nije bio dovoljna potvrda da će Kadifina čast ostati neokaljana, pa ako je na koncu i pristao na sporazum - nevoljko, doduše - ipak se ne smije zanemariti poštovanje koje je iskazao prema odluci jedne žene. Ka je s užitkom izmišljao laži za te nesretne ljude koji su si upropastili život gušeći se u besmislenim političkim obračunima u tom glupom Karsu, u gradu koji ga je podučio nečemu što je već odavna trebao znati: da se najveća životna istina skriva u sreći. Gledao je kako Kadifa, koju je smatrao mnogo hrabrijom i požrtvovnijom od sebe, bez zadrške guta njegove laži, i žalostio se sluteći kako ni ona nikada neće doživjeti sreću. Zato je priču naprijeko presjekao još samo jednom laži, zadnjom i nevinom: Modri ga je na kraju šaptom zamolio da Kadifu pozdravi. Na kraju joj je još jedanput naširoko prepričao plan i pitao je što misli. "Otkrit ću se onako kako ja budem htjela", odgovorila mu je. Zaključivši da će pogriješiti ako još jednom ne pribjegne lažima, rekao je da Modri nije imao ništa protiv perike ili nekog sličnog razumnog rješenja. Lice joj se zgrčilo od srdžbe pa je ušutio. Prema sporazumu, prvo će Modri biti oslobođen; kad se on dokopa skrovista, Kadifa će se otkriti (kako ona bude htjela). Može li Kadifa na jedan papir napisati da je o svemu obaviještena i svoju suglasnost potvrditi potpisom? Ka joj je pružio izjavu Modroga da je pažljivo pročita i vidi kako se to radi. Zapazio je koliko ju je potresao i susret s rukopisom njezina ljubavnika, to ga je ganulo. Dok je čitala pismo, u jednom ga je trenu i pomirisala, trudeći se da Ka to ne primijeti. Osjetio je da oklijeva pa joj je rekao da bi mu njezino pismo bilo od velike pomoći dok bude nagovarao Sunaja i njegovu četu da oslobode Modrog. Moguće je da joj vojska i državni službenici nisu pretjerano skloni jer svi znaju kakvu je ulogu odigrala u pobuni oko pokrivanja, ali je sigurno da joj i oni i čitav Kars skidaju kapu zbog njezina junaštva. Pružio joj je list papira i pogledao je kad se zauzeto predala pisanju: od one noći kad je s njom prošao kraj kasapnica razgovarajući o zvijezdama, Kadifa se naočigled postarala. Kad je njezinu izjavu spremio u džep, rekao joj je da će im - ukoliko pridobije Sunaja - sljedeći zadatak biti pronaći sigurno mjesto na koje bi se Modri mogao skriti nakon što ga oslobode. Bi li mu mogla u tome pomoći? Svečano je kimnula. "Ne brini", rekao joj je potom Ka. "Svi ćemo na kraju biti sretni." "Čovjek je sretan kad postupa ispravno", odgovorila je. "Ispravno je ono što nas može usrećiti", zaključio je Ka. Zamislio je vrlo

"-""_/cS skori dan kad će Kadifa doći u Frankfurt gostovati u Svilinu i njegovu sretnom domu. Svila će joj u Kaufhofu kupiti elegantan ogrtač; svi će zajedno ići u kino, a poslije u nekom od restorana na Kaiserstrasse jesti kobasice i piti pivo. Čim je Kadifa otišla, uzeo je svoj kaput, spustio se i sjeo u vojni kamion. Zaštitari su sjedili iza njega. Pitao se je li kukavica zato što se boji da bi - da mu nije njih dvojice - mogao nastradati. Sa suvozačkog mjesta nadgledao je ulice: nisu izgledale nimalo zastrašujuće. Gledao je žene na putu prema čaršiji, s mrcžastim torbama u rukama; gledao je i djecu koja su se grudala, i starce koji su išli ruku pod ruku pazeći da se ne okliznu, i zamišljao kako će u frankfurtskim kinima gledati filmove držeći Svilu za ruku. Sunaj je bio s pukovnikom Osmanom Nurijem Čolakom, svojim revolucionarnim sudrugom. Ka im je, ozaren nadolazećom srećom, rekao što je postigao. Sve je uredio: Kadifa je pristala na ulogu u predstavi i na otkrivanje, a Modri je objeručke prihvatio i postavljene uvjete i oslobođenje. Osjetio je da Sunaja i pukovnika povezuje razumijevanje svojstveno pametnim ljudima koji su u mladosti čitali iste knjige. Bio je oprezan, ali im je ipak poprilično samouvjereno ukazao na delikatnost obavljenog zadatka. "Hvalama sam prvo pridobio Kadifu, a zatim i Modroga", rekao im je. Njihove izjave predao je Sunaju. Dok ih je Sunaj čitao, Kau se učinilo da je revolucionar već pripit, mada još nije bilo ni podne. U jednom trenu glavu je primaknuo Sunajevoj; rakijski zadah potvrdio je njegovu pretpostavku. "Taj momak želi da ga se pusti prije nego što se Kadifa pojavi na pozornici", rekao je Sunaj. "Bistar momak, nema što." "I Kadifa želi isto", dao se u obranu Ka. "Učinio sam sve što sam mogao: ovo je najbolje što smo mogli dobiti." "Zašto bismo im mi - mi kao država - vjerovali?" umiješa se pukovnik Osman Nuri Čolak. "I oni su izgubili povjerenje u državu", rekao je Ka. "Ako obje strane ne pokažu barem malo povjerenja, nikamo nećemo stići." "Mi bismo ga sad mogli objesiti, nije da ne bismo, ali - kasnije bi nam se to moglo razbiti o glavu; mislim, kad vlasti počnu otkrivati što su sve pijani glumac i propali pukovnik učinili u ime revolucije... Zar mu to nije palo na pamet?" "Pretvara se da se ne boji smrti, i u tome je pravi majstor. Zato i nisam uspio shvatiti što zapravo misli. Dao mi je naslutiti da vjeruje kako će nakon vješanja postati legendom."

3'5 "Dobro, recimo da ćemo prvo njega osloboditi", rekao je Sunaj. "Tko nam može jamčiti da će Kadifa održati riječ i odigrati svoju ulogu?" "Sjetite se tko joj je otac: gospodin Turgut je čitav svoj život upropastio zbog časti i odanosti svojim uvjerenjima. Ako ništa drugo, njezinoj riječi možemo sasvim sigurno vjerovati više nego riječi njezina ljubavnika. Ali ako joj sad kažeš da je Modri oslobođen, ni sama neće znati hoće li večeras igrati ili neće. Ćudljiva je; svakoga trena može promijeniti odluku." "Što predlažeš?" "Znam da ovaj udar niste poduzeli samo zbog politike, nego i u ime umjetnosti", rekao je Ka. "2ivot gospodina Sunaja dokaz je da se u politiku upleo za ljubav umjetnosti. Ako biste oslobađajući Modroga mislili da je to tek običan politički potez, to ne bi bilo vrijedno vašeg izlaganja opasnosti. Ali siguran sam da uviđate kakvo će značenje imati Kadifino otkrivanje pred čitavim Karsom: bit će to i trijumf umjetnosti, i iznimno važan politički događaj." Sunaj je zagrlio i poljubio svog starog prijatelja iz vojničkih dana. Nakon što je pukovnik izišao, Sunaj je rekao: "A sad bih sve ovo htio prenijeti svojoj ženi!" te uhvatio Kaa pod ruku i poveo ga u drugu prostoriju, još dublje u kuću. U hladnoj i praznoj sobi s nemoćnom električnom pećicom, Funda je uživljeno recitirala tekst koji je držala u rukama. Vidjela je da je Sunaj i Ka gledaju kroz otvorena vrata, ali se nije dala smesti. Njezine napadno našminkane oči, usne premazane debelim slojem drečava ruža, dekolte koji joj je ogromne grudi dopola otkrivao i pretjerane geste privukle su svu Kaovu pažnju pa nije čuo ni riječ od onoga što je izgovarala. "Tragična ispovijest silovane osvetnice iz Kvdove Španjolske tragedije", šapnu Sunaj ponosno. "S manjim izmjenama, doduše: promijenio sam ga prema Brechtovom Dobrom čovjeku iz Sečuana, i još više vlastitim na-dahnutim intervencijama. Dok Funda večeras bude ovo recitirala, gospođica Kadifa će brisati suze rubom svoje marame, skupljajući hrabrost da je skine." "Ako je gospođica Kadifa spremna, možemo odmah početi s probama", reče Funda Lser. Strast u Fundinu glasu nije ga asocirala samo na njezinu ljubav prema kazalištu, nego se sjetio i često ponavljane tvrdnje Sunajevih protivnika iz vremena borbi za ulogu Ataturka - tvrdnje da je Funda Eser lezbijka. Sunaj joj je, ne kao revolucionar, nego kao ponosan producent, objašnjavao kako Kadifa još nije riješila hoće li "preuzeti ulogu", kad u sobu uđe zapovjednik straže s viješću da je pred vratima gospodin Serdar, vlasnik

•J '*i/C-S Novosti graničnoga grada. Ugledavši pred sobom toga čovjeka, Ka se osjeti izazvanim. Već godinama nije osjetio takvo što, valjda otkako je napustio Tursku; jedva se svladao da mu ne razbije nos. Ali domaćini su ih odmah poveli do trpeze s rakijom i sirom, priređene, očigledno, mnogo ranije. Sjeli su, poslužili se, i započeli sa samouvjerenim i opuštenim razgovorom, poput okrutnih moćnika uvjerenih da imaju pravo odlučivati o tuđim sudbinama; uvjerenih da njihove riječi mogu promijeniti tijek svjetske povijesti. Na Sunajev zahtjev Ka je i Fundi ponovio svoje riječi o politici i umjetnosti. Oduševila se, a kad je novinar poželio uzeti bilješke da bi te riječi objavio i u novinama, Sunaj ga je izgrdio bez imalo ustručavanja. Naredio mu je da prvo ispravi laži o Kau koje je objavio dan ranije. Gospodin Serdar je obećao da će prvom prilikom na prvoj stranici objaviti što pozitivniju vijest o Kau; zaboravni karski čitatelji brzo će zaboraviti prvi, nelijepi dojam o Kau, dodao je ponizno. "Ali danas vam glavni naslov mora biti naša večerašnja predstava!" po-viknula je Funda Eser. Cjospodin Serdar je spremno potvrdio da će dobiti članak kakav god budu htjeli: sami mogu i osmisliti tekst i odrediti veličinu članka. Priznao je da je njegovo poznavanje klasičnog i modernog kazališta ograničeno, pa bi bilo najbolje da mu gospodin Sunaj sad kaže što će se sve večeras dogoditi; drugim riječima, ako bi mu gospodin Sunaj sad izdiktirao Čitavu vijest, sutrašnja bi naslovnica bila besprijekorna. Sve ih je podsjetio da je tijekom novinarskog života usavršio metodu objavljivanja unaprijed: upravo su stoga njegove vijesti gotovo uvijek točne. Kako je rok za predaju tekstova u tisak zbog izvanrednog stanja u gradu pomaknut na četiri sata, preostala su mu još puna četiri sata. "Neće mi trebati mnogo vremena da ti izdiktiram što će se večeras događati", rekao je Sunaj. Ka je primijetio da je Sunaj, čim je sjeo za stol, jednu rakiju sasuo kao u suhu zemlju. Sad je već ispijao drugu, i to još pohlepnije; u očima mu je zapazio žalost i strast. "Novinar, piši!" viknuo je tad Sunaj gledajući gospodina Serdara kao da mu prijeti. "Naslov: 'Smrt na pozornici'. (Malo se zamislio.) Podnaslov: (Opet se malo zamislio.) 'Tijekom sinoćnje predstave poginuo slavni glumac Sunaj Zaim', Još jedan podnaslov:..." Tu su uslijedile smisleno zbijene riječi: Ka je ostao zadivljen. Slušao ga je s poštovanjem, bez smiješka. Na nekoliko je mjesta pomogao novinaru koji govornika nije dobro razumio. Za cijelu vijest, uključujući i naslove i podnaslove, Sunaju je - zajedno

317 sa stankama za razmišljanje i rakiju - trebalo oko jedan sat. Kad sam godinama kasnije posjetio Kars, od gospodina Serdara, vlasnika Novosti graničnoga grada, dobio sam taj cijeli tekst: SMRT NA POZORNICI TIJEKOM SINOĆNJE PREDSTAVE POGINUO SLAVNI GLUMAC SUNAJ ZAIM Protekle noći. za povijesne priredbe u Narodnom kazalištu, pokrivena djevojka Kadifa u prosvjetiteljskom je žaru prvo skinula maramu, a zatim, držeći na nišanu Sunaja Zaima koji je u predstavi oživio Zlikovca, povukla okidač. Predstava se prenosila uživo; čitav je grad zaprepašten. Sunaj Zaim i njegova kazališna družina, došavši k nama prije tri dana. svojim su revolucionarnim i kreativnim predstavama ukazali na vezu kazališne i životne stvarnosti i čitavome Karsu donijeli svjetlo prosvjećenja i reda, a sinoć su nam priredili još jedno iznenađenje. Predana ljubav za prosvjetiteljsko kazalište godinama je Sunaja Zaima poticala da na pozornicu postavi vlastitu preradu djela engleskoga pisca Kvda. nepravedno zaboravljenoga, iako je utjecao čak i na Shakcspearea; ono što mu nije uspjelo dok je igrao po anadolskim kasabicama. praznim pozornicama i čajanama, sinoć je u našem Narodnom kazalištu ostvario na najbolji mogući način. Tijekom moderne i potresne drame koja nosi tragove i francuskog "jacobin" i engleskog "jacobean" kazališta, djevojka Kadifa. prkosna predvodnica pokrivenih djevojaka, ponijeta kazališnim žarom iznenada je odlučila otkriti se. da bi zatim, praćena pogledima zadivljenih Karslija, pištolj u svojoj ruci ispraznila u velikog kazalištarca Sunaja Zaima (u ovoj predstavi Zlikovca), obespravljenog i ugnjetavanoga kao šio je bio i Kyd. Karslijc nisu zaboravili predstavu izvedenu dva dana prije kad su također korišteni pravi meci. pa su prestravljeni odmah zaključili daje Sunaj Zaim doista ustrijeljen. Tako se dogodilo da ih se njegova smrt na kazališnim daskama dojmila i snažnije nego život. Gledateljima je bilo jasno da je poruka djela oslobođenje od spona tradicije i vjere, ali Zaimovu smrt nisu mogli prihvatiti, mada su ga gledali dok se. do kraja uvjeren u svoju ulogu, svijao u lokvi krvi. Ipak, već su tada znali da njegove zadnje riječi nikada neće zaboraviti: u njihovu će sjećanju uvijek živjeti kao glumac koji je za umjetnost žrtvovao život.

Jltl/fu Nakon što je Sunaj završio s naknadnim izmjenama, gospodin Serdar je svima za stolom pročitao konačnu verziju njegova članka. "S vašim dopuštenjem, ja ću ovu vijest, ovakvu kakva jest, u sutrašnjem broju objaviti, u to nema sumnje", rekao je gospodin Serdar. "Ali nakon tolikih vijesti koje sam objavio prije nego što se dogode, ovo će mi biti prvi put da ću se moliti da mi se vijest ne ostvari! Vi nećete doista umrijeti, gospodine, zar ne?" "Ono što pokušavam učiniti je sljedeće: umjetnost dovesti do njezina cilja, do legende!" odgovorio je Sunaj. "Osim toga, kad sutra snijeg okop-ni i ceste se otvore, moja smrt Karslijama neće značiti baš ništa." Pogledao se s Fundom oči u oči. Gledali su se s toliko razumijevanja, da im je Ka pozavidio. Hoće li i on sa Svilom dostići njihovu razinu, hoće li ikada dijeliti takvu sreću? "Gospodine novinaru, vi sad pođite i svoje novine priredite za tisak", reče Sunaj. "S obzirom na to da se radi o članku od povijesne važnosti, neka vas moj zapovjednik opskrbi i negativom moje fotografije." Čim je novinar otišao, Sunaj je prestao sa šalama koje je Ka pripisivao rakiji. "Prihvaćam uvjete koje su nam Kadifa i Modri ponudili", rekao je. Funda ga je pogledala podignutih obrva pa joj je pojasnio da će se Kadifa otkriti, ali će Modri prije toga biti oslobođen. "Gospođica Kadifa je vrlo hrabra žena. Sigurna sam da ćemo se na probama brzo sporazumjeti", rekla je Funda Eser. "Poći ćete k njoj zajedno", nastavio je Sunaj. "Ali prije toga moramo osloboditi Modrog i dopustiti mu da nam izmakne i sakrije se, i o tome obavijesti Kadifu. A za to će trebati vremena." Sunaj je tako zanemario Fundinu želju da odmah počne s probama te s Kaom počeo raspravljati na koji bi način bilo najbolje osloboditi Modroga. Iz Kaovih bilježaka zaključujem da je on tada bio poprilično uvjeren u Sunajevu iskrenost. Drugim riječima, Ka je povjerovao da Sunaj nije namjeravao Modroga pratiti nakon što ga jednom pusti, da nije namjeravao tražiti njegovo skrovište i da ga, nakon što se Kadifa otkrije, nije planirao ponovno hapsiti. MIT-ovci su bili ti koji su proširili takve zaključke jer su osjetili da se događa nešto čudno. Svim su se silama trudili doznati o čemu se radi: mikrofone su zasijali posvuda, razaslali su dvostruke špijune, čak su na svoju stranu pokušali pridobiti i pukovnika Osmana Nurija Čolaka. Sami nisu imali vojne snage kojom bi, nakon što uklone Sunaja, uvrijeđenog pukovnika i šačicu oficira koja ih je podržavala, nastavili revoluciju, ali su svojim ljudima svejedno govorili kako treba učiniti sve da se Sunajevim "umjetničkim" ludostima stane na kraj.

3'9 Prije nego što je vijest sročena za rakijskim stolom posložena za tisak, gospodin Serdar ju je voki-tokijem pročitao svojim prijateljima u MIT--ovoj karskoj centrali: nisu mogli reagirati ničim drugim osim brigom za Sunajevo duševno zdravlje i stabilnost. Do zadnjega trena nitko nije znao koliko su bili obaviješteni o Sunajevoj namjeri da oslobodi Modrog. Ali s današnjeg stajališta rekao bih da te pojedinosti nisu imale osobitoga utjecaja na kraj ove priče; zato vam provedbu plana za oslobađanje Modrog neću naširoko opisivati. Sunaj i Ka su se dogovorili da provedbu povjere jednom od Sunajevih zapovjednika, porijeklom iz Sivasa, i Fazi-lu. Fazilovu adresu dobili su od MITovaca; Sunaj je poslao vojni kamion kojemu je trebalo svega deset minuta da Fazila doveze. Činilo se da ga je malo strah, i Kaa više nije podsjećao na Nedžipa. Kad je sa zapovjednikom krenuo u glavnu kasarnu, izišli su kroz stražnja vrata krojacnice da bi izigrali špijune. Iako su MIT-ovci sumnjali da će Sunaj izvesti neku glupost, nisu imali dovoljno ljudi da bi pokrili baš cijeli grad. Nakon što su Modrog pokupili iz ćelije u kasarni, posadili su ga u kamion te ga, pridržavajući se Sunajeve upute ("Nema varanja!"), odvezli do željeznog mosta, kao što ih je Fazil već unaprijed zamolio, i ondje ga ostavili. Prema informacijama koje je Ka uspio prikupiti, Modri se potom prvo uvukao u jednu bakalnicu (izlog je, prema dogovoru, bio zatrpan gumenim loptama, kutijama deterdženata i reklamama za kobasice). Nedugo nakon toga kraj bakalnice je zastala konjska zaprega i Modri se bez ikakvih problema zavukao među Ajgazove plinske boce zakrivene hasurom. Fazil je bio jedini koji je znao kamo ga je zaprega odvezla. Sav taj posao oko Modrog potrajao je sat i pol. Oko pola četiri, kad su po karskim ulicama sjenke stabala počele zamirati, a iz tamnih kutaka krenuo prvi mračak, Fazil je Kaditi donio vijest da je Modri na sigurnom. Susreli su se na stražnjim, kuhinjskim vratima: Fazil je u nju gledao kao da je svemirka, a ona njega nije ni primijetila, baš kao što nije primjećivala ni Nedžipa. Odmah se okrenula i radosna potrčala u svoju sobu. Svila je tad već sat vremena bila u Kaovoj sobi, i taman je izlazila. Tih sat vremena moj dragi prijatelj je, kako je kasnije pisao, bio sretan zbog obećanja sreće. Ali da bih vam to podrobnije opisao, prijeći ćemo na novo poglavlje.

37Jedini večerašnji tekst je Kadifina kosa Pripreme za zadnju predstavu KAO što sam već spomenuo, Ka je bio od onih ljudi koji se, misleći na nesreću koja će nakon nje uslijediti, sreće boje. Znamo, dakle, da je sreću dublje proživljavao kad bi je već počeo gubiti, nego dok je bio sretan. Kad se, ustavši od Sunajeve rakijske trpeze, skupa sa svojim čuvarima vraćao u hotel, bio je sretan: uvjeren da se sve dobro odvija radovao se skorom susretu sa Svilom, ali mu je korak otežavao strah da sreća neće još dugo trajati. Dok komentiramo njegove bilješke o pjesmi koju je napisao toga četvrtka oko rri popodne u svojoj hotelskoj sobi, moramo, stoga, pred očima imati oba ta stanja njegove duše. Pjesmu s naslovom "Pas" Ka je povezao s psom s kolodvora, crnim kao ugljen; vraćajući se iz krojaČnice u hotel, ponovno ga je susreo. Četiri minute nakon što ga je vidio, ušao je u svoju sobu i pjesmu napisao dok mu se tijelom poput otrova Širila ljubavna bol - i sreća, i strah od njezina gubitka. U pjesmi je opisao koliko se u djetinjstvu bojao pasa, sjetio se kako ga je kao šestogodišnjaka u parku Mačka14 napao strašan sivi pas, i spomenuo jednog neodgojenog prijatelja iz četvrti koji je svoga psa puštao na prolaznike. Kasnije je shvatio kako je u djetinjstvu strah od pasa doživljavao kao kaznu za sretne trenutke. Pažnju mu je privukao paradoks da je za njega isto mjesto bilo i raj i pakao: djetinje ulične radosti kao što su igranje nogometa, skupljanje dudova ili razmjenjivanje nogometaških sličica iz žvakaćih guma, strah od pasa činio je još dragocjenijima. Sedam ili osam minuta nakon što je doznala da se Ka vratio u hotel, Svila se popela u njegovu sobu. Tih nekoliko minuta Kau nisu naudile: još nije znao zna li ona da se vratio i tek je planirao kako će je pozvati pa nije stigao ni pomisliti da neće doći ili da ga je odlučila napustiti. Zato ga je njezin dolazak još više usrećio. Osim toga, njezino je lice zračilo

32-1 radošću; iskrenom i sigurnom radošću kakvu je teško zatomiti. Rekao joj je da se sve odvija po planu, a i ona je njemu rekla isto. Na njezino pitanje odgovorio je da će Modri uskoro biti oslobođen. I to ju je obradovalo, kao i sve ostalo. Poput sretnih parova što u sebičnom strahu zatvaraju oči pred tuđom tugom i nevoljama, ne samo da su sami sebe uvjeravali da će sve biti dobro, nego su sa stidom osjetili da su spremni zaboraviti sve patnje i krvoprolića, samo da ne bi naškodili vlastitoj sreći. Nekoliko su se puta grčevito zagrlili i poljubili, ali se nisu spustili na krevet. Ka joj je rekao da će u Istanbulu vizu za Njemačku dobiti za jedan dan i da u konzulatu ima nekog poznanika pa se neće morati odmah vjenčati zbog vize nego će moći pričekati trenutak kad oboje za to budu spremni. Isplanirali su sve, do najsitnijih pojedinosti: od toga kako će Kadifa i gospodin Turgut poobavljati ovdašnje poslove i doći u Frankfurt, do toga u koji će ih hotel ondje smjestiti. Neke pojedinosti bile su toliko nestvarne da su ih se i sami stidjeli; izgovarali su ih u vrtoglavici, s lakomislenom nadom u sreću. Svila je rekla da joj je otac uznemiren i zbunjen svojim političkim potezima (jer osvetničke bombe ne biraju mjesto), i upozorila Kaa da više ne bi trebao ni izviriti na ulicu. Jedno su drugom obećali da će iz grada otići prvim autobusom. Držat će se za ruke i kroz prozor gledati planinske ceste zametene snijegom. Svila je rekla i da je već počela pakirati kufer. Ka joj je savjetovao da ništa ne nosi, ali ona je imala čitavu hrpu stvari koje je još od djetinjstva nosila za sobom; bez njih nikamo ne bi mogla poći. Dok su stajali pred prozorom zagledani u ulicu pod snijegom (pas koji je nadahnuo pjesmu čas bi se pojavio, čas nestao), na Kaovo nagovaranje pobrojala je neke od tih stvari: dječji ručni sat, jedan od dva sata koje je majka svojim djevojčicama kupila dok su još živjeli u Istanbulu (Kadifa je svoj izgubila, pa je vrijednost Svilinoga još više porasla); pulover boje leda. poklon pokojnog ujaka koji je jedno vrijeme živio u Njemačkoj, pleten od kvalitetne angorske vune, ali toliko uzak i pripijen da ga u Karsu nikada nije mogla odjenuti; stolnjak vezen srmom koji je majka dala napraviti za njezin miraz (kad ga je prvi put prostrla. Muhtar ga je pokapao džemom tako da ga, nažalost, nikada više neće moći upotrijebiti); zbirka od sedamnaest bočica od parfema i alkoholnih pića koje su, iako ih je počela skupljati bez nekog posebnog razloga, s vremenom zadobile značenje amajlija pa ih nikako ne bi mogla ostaviti; fotografije iz djetinjstva na kojima sjedi u krilu svojih roditelja (i koje je Ka u tome trenu jako želio vidjeti); crna večernja haljina od kadife koju je kupila u Istanbulu (Muhtar joj je dopustio da je kupi, ali joj je - zbog dubokog dekoltea - dopuštao da je nosi

'*t/\5 samo po kući), i šal, kombinacija svile i satena s izvezenim rubovima, koji je kupila da bi prikrila dekolte i tako Muhtara nagovorila da promijeni mišljenje; cipele od antilopa koje nije imala srca nositi po karskom blatu, i medaljon od jaspisa koji je odmah izvukla da mu ga pokaže jer ga je slučajno imala uza se. Ako sada kažem da sam četiri godine nakon toga dana vidio isti taj medaljon na crnoj satenskoj vrpci oko Svilina vrata dok je sjedila točno nasuprot meni na večeri kod predsjednika karske općine, neka se, molim, ne pomisli da se udaljujem od naše teme. Upravo suprotno, tek sad ulazimo u samo njezino središte: Svila je, naime, bila toliko lijepa da to ni ja ni vi koji mojim posredovanjem pratite ovu priču sve do ovoga trena nismo mogli zamisliti. Na toj sam je večeri prvi put vidio: od ljubomore i divljenja pomutila mi se pamet. U svjetlu tih osjećaja, priča o izgubljenoj zbirci pjesama moga dragog prijatelja krenula je posve novim tokom. Mora da sam u tom trenu odlučio napisati ovu knjigu koju sad držite u rukama. Tad još nisam bio svjestan te odluke; njezina me ljepota potpuno izbezumila. Nije me omasio nijedan od osjećaja koji čovjeka neizostavno slome pred nadnaravno lijepom ženom: bio sam i očajan, i ushićen, i manji od makova zrna. Odmah mi je bilo jasno što se zapravo te večeri zbivalo: moji domaćini, tobože okupljeni da bi razmijenili koju riječ s gostom književnikom i usput pretresli domaće tračeve, svojom su pričom zavaravali i sebe i mene; jedini cilj njihove priče bio je prikriti Svilinu ljepotu. Bojao sam se da bi se moja teška ljubomora mogla razviti u ljubav, ali sam svejedno očajnički želio i sam doživjeti ono što je proživio moj pokojni prijatelj: i ja sam želio makar i nakratko uživati u ljubavi tako lijepe žene! Potajna misao da je Ka nekoliko zadnjih godina svoga života uludo protratio, pretvorila se u uvjerenje da "ljubav ovakve žene i zaslužuje jedino onaj tko je osebujan i produhovljen onoliko koliko je to bio moj pokojni prijatelj!" Bih li je mogao nagovoriti da pode sa mnom u Istanbul? Obećao bih joj da ćemo se vjenčati, gurali bismo nekako do trena kad bi se sve otkrilo (Što bi za mene, jasno, bilo ravno katastrofi), ali - s takvom bih ženom mogao i umrijeti! Imala je široko, odlučno čelo. velike, mutne oči, a usne... Iste kao u Melinde, toliko profinjene da ih se nisam usudio pogledati. Sto li je mislila o meni? Je li s Kaom ikada o meni razgovarala? I prije nego što sam popio drugu čašu, shvatio sam da mi je srce izmaklo nadzoru. A onda sam na sebi osjetio ljubomorne poglede njezine sestre Kadife, koja je sjedila malo dalje od nas. No, vratimo se našoj priči! Još uvijek su stajali pred prozorom: Ka je uzeo medaljon i stavio joj ga

32-3 oko vrata, nježno je poljubio i još jednom bez razmišljanja ponovio kako će u Njemačkoj biti sretni. Uto je Svila opazila da im je u dvorište utrčao Fazil, malo počckala, a zatim sišla u kuhinju i ondje zatekla sestru. Bit će da joj je Kadifa ondje rekla da su Modroga oslobodili. Sestre su se tad povukle u sobu. Ne znam o čemu su ondje razgovarale i što su radile. Ka je ostao u svojoj sobi. Srce mu je bilo puno radosti zbog novih pjesama i vjere u sreću da je i onaj dio njegova uma koji je dvije sestre neprestano uhodio po Snježnoj palači sad odustao od svoje dužnosti. Kasnije sam iz meteoroloških zabilježaka saznao da se negdje u to doba nebo razvedrilo: nastupila je južina. Sunce je čitav dan cijedilo ledenice što su visjele s grana i krovova, a gradom su se već mnogo prije mraka počele širiti glasine da će se te noći ceste otvoriti, što je značilo i da je kazališnoj revoluciji došao kraj. Oni koji su se i godinama kasnije događaja tih dana sjećali do najsitnijih pojedinosti, rekli su mi da je nekako u to vrijeme Televizija pograničnog Karsa građane počela pozivati na novu predstavu družine Sunaja Zaima. Slutili su da Karslije još nisu uspjeli potisnuti krvave uspomene na događaje od prije dva dana; zato su mlađahnom Hakanu Ozgeu, najomiljenijem gradskom tv-voditelju, dali da pročita kako se te večeri gledateljima neće dogoditi ništa strašno jer će oko pozornice biti postrojene snage sigurnosti, a budući da će i ulaz biti besplatan, predstava je građanima preporučena kao obiteljski večernji izlazak. Taj srdačni poziv urodio je, međutim, samo još većim strahom pa su gradske ulice još za dana opustjele. Svi su slutili da će se te večeri opet dogoditi neki užas; osim luđaka koji su događajima - kakvi god oni bili - htjeli svjedočiti izbliza (ta skupina od nekoliko očajnih mladića, šačice sada sputanih ljevičara, a inače poklonika primjene sile, staraca s umjetnim zubalima koji su htjeli pošto-poto biti na mjestu događaja kad dođe do ubojstava, i kemalista oduševljenih tv-zvijezdom Sunajem bit će, moram reći, dočekana s poštovanjem), većina je Karslija zaključila da im je pametnije ostati kod kuće i događaje pratiti putem najavljenoga izravnog prijenosa. Negdje u to doba ponovno su se sastali Sunaj i pukovnik Osman Nuri Čolak; pošto su ispravno zaključili da bi kazališna dvorana te večeri mogla ostati prazna, po dječake iz Škole za imame i hatibe poslali su vojne kamione, a u gimnaziju, učiteljske stanove i državne urede uputili naredbu da se stanoviti broj učenika i zaposlenika te večeri ima pojaviti u kazalištu u sakoima i s kravatama. Nešto kasnije, Sunaj se, prema riječima onih koji su ga vidjeli. /a\ukao u jedan prašnjavi sobičak i ondje se svalio na pod; opružio se po otpacima tkanine, papirima za pakiranje i praznim kartonskim kutijama. Nije to

orujeg učinio zato što je bio pijan, nego iz dugogodišnje navike: uvjeren da mu meki kreveti iskrivljuju tijelo, prije svakog važnog nastupa običavao je opružiti se na grub i tvrd ležaj i ondje malo odspavati. Prije nego što je legao, sa ženom je vrlo glasno popričao o tekstu predstave koji još nije bio uspio uobličiti, te ju je poslao Kadifi u Snježnu palaču s naređenjem da počnu s probama. Čim je kročila u Snježnu palaču, Funda se - plemenito, ali i samouvjereno kao da čitav svijet poznaje i bolje nego svoj džep - odmah uspela u djevojačku sobu i svojim zvonkim glasom djevojke istoga trena prisilila na prisan ženski razgovor, što je dokaz kako joj pozornica nije bila dovoljna da iskaže svu svoju darovitost. Srce i oči zaokupila joj je, naravno, Svilina ljepota, ali su joj sve misli bile obuzete Kadifinom ulogom. Mislim da je tu ulogu toliko cijenila zbog važnosti koju joj je pridavao njezin muž. Jer tijekom dvadeset godina koje je provela glumeći diljem Anadolije potlačenu i silovanu ženu, Funda je djelovala sa samo jednim ciljem: glumeći žrtvu, nastojala je probuditi muški dio publike. Kako je sve akcije ženskih likova - bile to udaje, rastave, otkrivanja ili pokrivanja - vidjela samo kao sredstvo da junakinju učine bespomoćnom i time neodoljivom, možda se i ne može reći da je u potpunosti shvaćala kemalističke i prosvjetiteljske komade u kojima je nastupala, ali se mora priznati da ni pisci (sve odreda muškarci) koji su stvorili te ukalupljene junakinje, ženskim ulogama nisu znali pripisati ništa više osim erotično-sti i društvenih dužnosti. Mora se još dodati da je Funda uloge nastavljala živjeti i izvan pozornice, i to s vještinom i uvjerljivošću koje je rijetko koji pisac mogao i zamisliti. No, nedugo nakon što je ušla u sobu predložila je Kadifi da otkrije svoju lijepu kosu i da otpočnu s probama. Kad se Kadifa, bez pretjeranog ustručavanja, otkrila. Funda je prvo, zadivljena, vrisnula te svoj vrisak odmah pojasnila riječima da joj je kosa divna, sjajna i živa, toliko da s nje ne može skinuti pogled. Posadila je Kadifu pred ogledalo i dok joj je češljem od umjetne slonovače s liskunom polako češljala dugu kosu, objasnila joj je kako bit kazališta nije u riječima nego u pojavama. "Pusti neka kosa govori, nek' muškarci polude!" rekla je sad već poprilično zbunjenoj Kadifi te je, da bi je smirila, poljubila u kosu. Bila je dovoljno pametna da osjeti kako je taj poljubac u Kadifi probudio uspavanog vražićka, i dovoljno iskusna da i Svilu zainteresira za predstavu: iz torbice je izvukla elegantnu ploskicu i u sva tri čaja koja im je donijela Zahida Ijucnula nekoliko kapi konjaka. Kad se Kadifa usprotivila, nagrdila ju je riječima: "Ali, draga, nećeš li se večeras i otkriti?" Kadifa se na to rasplakala, a ona joj je, ne dopuštajući joj da je odgurne, sitnim

32-5 poljupcima zasula i obraze, i vrat, i ruke. Potom je djevojkama, da bi ih oraspoložila, pročitala "Sunajevo nepoznato remek-djelo". Tiradu nevine hostese, ali ih to nije nasmijalo nego još više rastužilo. Čim je Kadifa izjavila kako bi željela početi vježbati tekst, rekla je da će jedini njezin tekst te večeri biti sjaj njezine duge i lijepe kose koja će sve karske muškarce ostaviti bez daha. I, što je još važnije, da će joj i sve žene poželjeti pogladiti kosu, i to s ljubavlju i ljubomorom. U isto je vrijeme u svoju i Svilinu čašicu neprestano dolijevala konjak. Rekla im je da na Svilinu licu čita sreću, a iz Kadifinih očiju hrabrost i prkos. A kad bi je pitali koja je od njih dviju ljepša, eh, na to doista ne bi znala odgovoriti. Njezin je zanos potrajao sve dok u sobu nije ušao gospodin Turgut, crven od uzbuđenja. "Na televiziji su upravo rekli da će se Kadifa, predvodnica pokrivenih djevojaka, tijekom večerašnje predstave otkriti", rekao je. "Je li to točno?" "Idemo i mi vidjeti!" reče Svila. "Dopustite da vam se predstavim, poštovani", reče Funda. "Ja sam životna družica poznatoga kazalištarca i novoga državnika Sunaja Zaima: ime mi je Funda Eser. Željela bih vam prije svega čestitati na ovim dvjema krasnim djevojkama. A što se tiče Kadifine hrabre odluke, odmah vam moram reći da se nemate čega bojati." "Karski fanatici to joj nikada neće oprostiti!" odgovorio je gospodin Turgut. Svi zajedno prešli su u blagovaonicu, do televizora. Tu je Funda gospodina Turguta uhvatila za ruku i rekla mu kako mu u ime svoga muža koji upravlja cijelim gradom može jamčiti da će sve biti dobro. Ka je čuo graju u blagovaonici pa se i on spustio k njima i od razdragane Kadife doznao da je Modri oslobođen. Premda je ništa nije pitao, odmah je dodala da neće pogaziti riječ, i da se s gospodom Fundom već počela pripremati za predstavu. Tih sedam-osam minuta tijekom kojih je Funda Eser upotrijebila sav svoj šarm kako bi gospodina Turguta nagovorila da se ne protivi Kadifinoj odluci, a svi prisutni gledajući televiziju glasno razgovarali, Ka će se kasnije nebrojeno puta sjetiti ubrajajući ih u najsretnije minute svoga života. Više nije sumnjao da će biti sretan, i već je samoga sebe vidio kao ravnopravna člana brojne i zabavne obitelji. Mada još nisu bila četiri sata, u blagovaonicu visoka stropa, zidova oblijepljenih starim i tamnim tapetama, već se počeo uvlačiti mrak, topao poput uspomena iz djetinjstva; Ka se zgledao sa Svilom i smješkao. A onda je na kuhinjskim vratima ugledao Fazila i pošao k njemu; nastojeći ne narušiti radost u blagovaonici, pokušao ga je ugurati u kuhinju i ispitati. Dječak se, međutim, nije dao: na kuhinjskim je vratima stajao

bmjeg kao ukoj)an pretvarajući se da gleda televiziju, mada je zapravo prijetećim, ali zadivljenim pogledima odmjeravao prisutne. Kad ga je Ka na kraju ipak uspio uvući u kuhinju, i Svila je primijetila da se nešto događa pa je došla za njima. "Modri želi s vama još jednom razgovarati", reče Fazil ne skrivajući da mu je drago što je pokvario igru. "Promijenio je mišljenje o jednoj temi." "O kojoj temi?" "To će reći vama. Zaprega koja će vas odvesti k njemu bit će u hotelskom dvorištu za deset minuta", reče i istrča u dvorište. Kau je srce brže zakucalo; nije se bojao samo zato što danas više nikako nije želio izlaziti iz hotela, nego i zato što ga je bilo strah vlastitoga kukavičluka. "Nemoj ići, opasno je", rekla mu je Svila, izgovarajući upravo njegove misli. "Sad već ionako znaju za tu zapregu. Sve ćeš upropastiti." "Ne, ići ću", odgovorio je Ka. Zašto je rekao da će poći iako to uopće nije htio? Dok je išao u školu, često mu se događalo da digne ruku iako ne zna odgovor na profesorovo pitanje; kad je odrastao, znao je kupiti ne onaj pulover koji mu se sviđao, nego neki mnogo lošiji, za iste novce. Možda zbog tjeskobe, ili zbog straha od sreće. Dok su se, skrivajući se od Kadife, penjali u njegovu sobu. želio je da Svila kaže nešto izvanredno, da učini nešto što bi ga prisililo da ostane. No, u sobi su opet samo stajali pred prozorom, i ona mu je samo ponavljala otprilike iste riječi i iste misli: "Nemoj ići, nemoj danas više izlaziti iz hotela, nemoj se igrati našom srećom" itd., itd... Ka ju je slušao zamišljen, kao žrtveno janje, i gledao kroz prozor. Kad je u dvorište ušla zaprega, začudio se nad svojom zlom srećom; srce mu se stisnulo. Nije ju poljubio, ali ju je zagrlio i rekao nekoliko oproštajnih riječi; izišao je iz sobe, u predvorju se neopazice provukao kraj dva čuvara zagledana u novine, prošao kroz kuhinju, došao do odurne zaprege, zavukao se pod hasuru i legao. Nemojte sad, molim, pokušavati pročitati i ono što nisam napisao. Ovakvim razvojem priče nisam nastojao reći da će se Ka tim kolima odvesti do životne točke odakle mu neće biti povratka, niti sam dao naslutiti da će prihvativši poziv Modroga promijeniti tok ove priče. S takvim se pretpostavkama nikada ne bih složio, jer Ka će imati još nebrojeno mnogo prilika da sam utječe na ono što će mu se događati u Karsu i da dohvati "sreću" (što god on pod tim mislio). Ali nakon što sve bude završeno, on će na stotine puta s kajanjem promišljati sve događaje iz Karsa, i svaki put

3^7 pomisliti kako je - da mu je Svila pred prozorom u njegovoj sobi rekla pravu riječ mogao odustati od posjeta Modrome. Nikada, međutim, ni sam neće znati koja je riječ trebala biti ta "prava riječ". A to nam daje pravo da ga, gledajući ga šćućurenog pod zaprežnom hasurom, promatramo kao čovjeka koji je pokleknuo pred sudbinom. Kajao se što je ondje; ljutio se i na sebe i na čitav svijet. Tresao se od hladnoće, bojao se da će se prehladiti, znao je da od Modroga ne može očekivati ništa dobro. Kao i za prvoga putovanja zapregom, misli su mu zaokupljali zvuči s ulica i ljudski glasovi, ali ga ovaj put uopće nije zanimalo kamo će ga zaprega odvesti. Kad je zaprega zastala, izvukao se tek pošto ga je kočijaš pozvao da iziđe, te ušao u bijednu zgradu kakvih se po Karsu već dosita nagledao; u zapuštenu zgradurinu isprana pročelja. Po uskom i trošnom stubištu uspeo se dva kata (jednom će se, kad bude sretan, sjetiti kako ga je kroz odškrinuta vrata jednoga od stanova, pred kojima je stajao red poslože-nih cipela, odmjerio par sjajnih dječjih očiju), prošao kroz otvorena vrata i pred sobom ugledao Handu. "Promijenila sam odluku", rekla mu je sa smiješkom, "neću se odreći one djevojke koja sam bila." "Važno je da si sretna." "Sretna sam jer mogu raditi što želim", odgovorila je. "Više se ne bojim ako se u snovima vidim drugačije." "Što radiš tu, nije li to malo opasno?" "Jest, ali čovjek se jedino u opasnostima može usredotočiti na život", reče Handa. "Shvatila sam da se nikada ne bih mogla usredotočiti na ono u što ne vjerujem; na otkrivanje, naprimjer. Ovdje sam imala prilike podijeliti svoj problem s gospodinom Modrim; i zato sam sretna. Kako napreduju vaše pjesme?" Večera za kojom je dva dana prije s njom razgovarao Kau se sad činila toliko dalekom, da ju je na tren pogledao kao da se ničega ne sjeća. Do koje je mjere željela uputiti na svoju bliskost s Modrim? Otvorila je vrata pokrajnje sobe; Ka je ušao i ondje zatekao Modroga kako gleda crno-bi-jeli televizor. "Uopće nisam sumnjao da ćeš doći", rekao mu je Modri, zadovoljan. "Ne znam zašto sam došao", odgovori mu Ka. "Zbog nemira u sebi", reče mu Modri kao da mu je sve jasno. Pogledali su se s mržnjom. Obojica su primijetila da je Modri iz nekog razloga zadovoljan, a Ka izmučen kajanjem. Handa je izišla iz sobe zatvorivši za sobom vrata.

onijeg "Želim da Kadifi kažeš da se ni na koji način ne petlja u večerašnji cirkus", rekao mu je Modri. "Nisi li joj to mogao poručiti i po Fazi 1 u?" Po izrazu njegova lica Ka je shvatio da Modri ne zna tko je Fazil pa je dodao: "Po dečku kojega si poslao po mene." "Aha", sjeti se Modri. "Kadifa ga ne bi ozbiljno shvatila. Nikoga osim tebe ne bi ozbiljno shvatila. Stvar će uzeti zaozbiljno jedino ako od tebe čuje koliko sam u vezi s ovom temom ozbiljan. Možda je već i sama zaključila da se ne treba otkriti. Pogotovo ako je vidjela ove gadosti od reklama kojima se najavljuje njezina večerašnja uloga..." "Kad sam izlazio iz hotela, ona je već počinjala s probama", odgovori Ka s neskrivenim zadovoljstvom. "Reći ćeš joj da se ja tomu izričito protivim! Odluku da se otkrije nije donijela slobodnom voljom, nego zato da bi mene spasila. Nagodila se s državom koja je od političkoga zatvorenika napravila taoca; sad više nije dužna držati se svoje riječi." "Sve ću joj to reći", odgovori Ka. "Samo, ne mogu znati kako će ona postupiti." "Neću biti odgovoran za ono što će večeras učiniti - to mi želiš reći, zar ne?" Ka je šutio. "Ako Kadifa večeras pođe u kazalište, i ti ćeš biti odgovoran, itekako odgovoran, Konačno, ti si nam smjestio nagodbu." Otkako je došao u Kars, Kau je savjest po prvi put rekla da je u pravu i da može biti miran: zločinac se napokon i ponio kao zločinac, i to dokazao svojim zlim riječima, a njega to više nije ni najmanje zbunjivalo. "U pravu si, uzeli su te za taoca", rekao je da bi ga smirio, razmišljajući kako bi se trebao ponašati da ga ne razljuti prije nego što se uspije izvući iz njegova skrovišta. "Predat ćeš joj i ovo pismo", reče mu Modri pruživši mu kuvertu. "Možda neće vjerovati ako joj samo ti preneseš moju poruku." Ka uze kuvertu. "Ako se jednoga dana uspiješ dokopati Frankfurta, naći ćeš Hansa Han-sena i objaviti onaj proglas... Znaš i sam kolikoj su se opasnosti izložili oni koji su ga potpisali." "Hoću, naravno." Na Modrom se vidjelo da nije zadovoljan, da nije postigao ono što je htio. Mnogo je mirniji bio to jutro dok je u ćeliji čekao smaknuće. A sad je svoj život držao u vlastitim rukama i baš je zato bio toliko bijesan: već je unaprijed znao da dane koji su pred njim neće znati pretočiti ni u što drugo, osim u srdžbu. Ka je kasno primijetio da je i Modri svjestan toga njegovog zaključka.

32.9 "Bio ovdje, bio u svojoj dragoj Europi, ti ćeš uvijek živjeti kao njihova kopija; uvijek ćeš biti podla kukavica!" "Dovoljno mi je da budem sretan." "Idi, hajde, nosi se!" viknu Modri. "I znaj ovo: oni koji traže samo sreću, nikada je ne nadu!"

3 8. Nismo vas htjeli ražalostiti Prisilno gostovanje KA je bio sretan što je umakao Modrom, ali čim ga se riješio, osjetio je da je veza koja ga je s njim povezivala ravna prokletstvu. Bila je dublja od obične radoznalosti i gađenja: jedva da je izišao iz njegove sobe, a već je s kajanjem osjetio da će mu taj čovjek nedostajati. Gledajući kako mu prilazi dobroćudna i uvijek zamišljena Handa, pomislio je koliko je ta djevojka nerazborita i glupavo naivna, ali mu je ponos i taj put brzo splasnuo. Handa ga je, širom otvorenih očiju, zamolila da pozdravi Kadifu i da joj kaže kako uopće nije važno hoće li se ona te večeri na televiziji (da, upravo tako, rekla je na televiziji, a ne na pozornici) otkriti ili neće: ona će je uvijek voljeti. Objasnila mu je i kojim putem treba krenuti kad iziđe iz zgrade kako ne bi privukao tajnu policiju. Ka je iz stana izletio u panici, ali kad je na prvom katu osjetio da mu dolazi pjesma, sjeo je na prvu stepenicu ispred vrata zakrčenih cipelama, iz džepa izvukao bilježnicu i počeo pisati. To je bila osamnaesta pjesma njegova karskog ciklusa; da je u bilješkama nije pojasnio, teško da bi itko pogodio kako je njome aludirao na razne osobe s kojima su ga povezivale i ljubav i mržnja. Pred kraj osnovne škole, u Školi za napredne učenike na Šišliju, poznavao je razmaženoga sina jedne jako bogate i ambiciozne obitelji. Taj je dečko bio balkanski prvak u jahanju i toliko samostalan i samouvjeren da mu se uvijek divio. U gimnaziji je pak upoznao mladića čija je majka, Bjeloruskinja, bila školska kolegica njegove majke. Odrastao je bez oca i bez braće i sestara, i već se u gimnaziji drogirao. Bio je blijede puti, i tajnovit; činilo se da ga ni za što nije briga, a opet je, na neki svoj način, sve znao. Konačno, dok je služio vojni rok u Tuzli, drugovao je s nekim zgodnim, tihim i samodovoljnim momkom koji ga je uvijek gnjavio grubim Šalama: kad bi ih.

33' naprimjer, postrojili, istupio bi iz svoga reda i sakrio mu kapu. Sa svim tim ljudima Kaa su povezivale i ljubav i mržnja. Riječ koja je sjcdinjavala oba osjećaja, "ljubomora", nametnula se i kao naslov pjesme; njome je sebi objašnjavao zbrku u svojoj glavi. Ipak, znao je da mu pjesma pokušava poručiti još nešto: nakon nekog vremena duše i glasovi tih dječaka nastanili su se u njemu. Kad je izišao iz zgrade, nije mu bilo jasno gdje se točno nalazi, ali čim se spustio jednom nizbrdicom, shvatio je da je stigao do Halid-pašine avenije. Ne, nije se mogao suzdržati: okrenuo se i vratio do one iste zgrade da još jednom vidi skrovište Modroga. Krenuo je prema hotelu. Zaštitari nisu bili uz njega, bojao se. Pred općinskim sjedištem približio mu se jedan civilni automobil; prednja vrata su se otvorila. Zastao je. "Gospodine Ka, ne bojte se, mi smo iz policije: uđite, odbacit ćemo vas do hotela." Dok je pokušavao shvatiti što bi mu bilo sigurnije (da ga policija otprati do hotela ili da bude viđen kako ulazi u njihov auto), otvorila su se i stražnja vrata i pred njim se našao ogroman čovjek. (Kao da ga je negdje već vidio... Na koga ga podsjeća?... Na jednog dalekog amidžu iz Istanbula? Točno, na amidžu Mahmuda!) Snažnim i grubim udarcem koji nikako nije išao uz maloprijašnju srdačnost, amidža ga gurnu u auto. Dok je vozilo kretalo, još ga je dvaput udario, šakom u glavu. Ili ga je udario dok je sjedao? Jako se bojao, u autu je bilo neobično mračno. Jedan sprijeda - ne amidža Mahmud, nego onaj do njega - psovao je kočijaški. Dok je bio mali, u Ulici pjesnikinje Nigar živio je jedan čovjek: isto je tako psovao djecu kad bi lopta pobjegla u njegovo dvorište. Ka je šutio; činilo mu se da je dijete. I auto je (sad mu je tek sinulo: civilna policija u Karsu vozi Renaulte, a ovo je bio skupi i prostrani Chevrolet 56), baš kao da zastrašuje zločesto dijete, kružio po mračnim karskim ulicama, spuštao se i uspinjao, i na koncu stao u nekom dvorištu. "Gledaj preda se!" rekli su mu. Uzeli su ga pod ruke i poveli uza stube. Kad su se popeli. Ka je bio siguran da ljudi koji su ga doveli - ako se broji i vozač, bila su ih trojica - ne mogu biti islamisti. (Gdje bi isla-misti našli takav auto?) Nisu bili ni iz MIT-a, jer MIT-ovci su - ili barem većina njih - bili uz Sunaja. Jedna su se vrata otvorila, jedna zatvorila, i Ka se obreo pred prozorom okrenutim na Ataturkovu aveniju, u jednoj od armenskih kuća visoka stropa. U sobi je ugledao crno-bijeli televizor, stol zatrpan prljavim tanjurima, narančama i novinama, aparat za koji će kasnije doznati da služi za elektrošokove, nekoliko voki-tokija, pištolje,

snijeg vaze, ogledala... Shvativši da je dospio u ruke specijalnog tima, nasmrt se prepao, ali kad je na drugom kraju sobe ugledao Z. Dcmirkola (i on je njega gledao), laknulo mu je: poznato lice, pa nek' je i ubojica! Z. Demirkol igrao je dobrog policajca. Jako je žalio što su Kaa doveli tako kako su ga doveli. Ka je ispravno zaključio da zlog policajca igra amidža Mahmud, pa je svu pažnju posvetio Z. Demirkolu i njegovim pitanjima. "Što to Sunaj smjera?" Ka mu je iznio sve, do najnepotrebnijih sitnica - nije ispustio čak ni Kyda ni Španjolsku tragediju - zamotavši svaku informaciju što je ljepše znao i umio. "Zašto je pustio onog kretena Modrog?" Zato da Kadifu natjera da se na pozornici, odnosno na televiziji otkrije, odgovorio mu je Ka. Inspiracija ga je prevarila pa se pametnjakovićki poslužio i šahovskim terminom: bila je to malo prehrabra "žrtva", rekao je. No, time je ujedno povučen potez kojim se dirnulo u moral karskih islamista. "Tko može jamčiti da će djevojka održati riječ?" Ka mu je odgovorio da je Kadifa obećala pojaviti se na pozornici, ali i da nitko u to ne može biti siguran. "Gdje se Modri sad skriva?" upita ga Z. Demirkol. Ka mu odgovori da o tome ništa ne zna. Zašto uza se nije imao zaštitare kad su ga oni našli, i odakle se vraćao? "Iz večernje šetnje", promumljao je Ka, a kad je ustrajao na tom odgovoru, Z. Demirkol se, kao što je i očekivao, bez riječi povukao da bi njegovo mjesto zauzeo amidža Mahmud mrko ga odmjeravajući. I on je, kao i čovjek s prednjeg sjedala, znao jako mnogo prostačkih psovki. Njima je zakitio sve što je spomenuo: neovisno o tome je li mu objašnjavao na koji bi način on riješio neka politička pitanja (s nekim se rješenjima i Ka složio), ili ga upućivao u najvažnije državne interese, ili mu samo prijetio, psovke je prosipao poput djeteta koje svaki obrok, prije nego i pogleda o čemu se radi, bez razmišljanja okupa kečapom. "Sto ti misliš postići time što skrivaš tog islamskog terorista, tog krvnika i iranskog plaćenika?" rekao mu je amidža Mahmud. "Znaš što će on napraviti s takvima kao što si ti ako dođe na vlast? Znaš kako će udesiti takve liberalne mekušce i europska potucala, jel' da znaš?" Ka je bez oklijevanja odgovorio da zna, ali ga je amidža svejedno podsjetio kakvu su sudbinu doživjeli iranski demokrati i komunisti kad su vlast preuzele mule: "U dupe su im nabijali dinamit pa ih dizali u zrak, kurve i pedere strijeljali.

333 zabranili sve knjige osim vjerskih, a umišljenim intelektualcima kao što si ti prvo skidali skalp, a onda pokupili njihove glupave zbirke i..." Tu je opet rekao nekoliko nepristojnih riječi. Izgledao je kao da je sit svega: Kaa je ponovno pitao gdje se Modri skriva i odakle se vraćao kad su ga ulovili. Kad mu je Ka još jednom ponudio svoj bljutavi odgovor, amidža mu je stavio lisice, ne skrivajući da mu ga je već stvarno dosta. "Sad pazi što ću ti napraviti", rekao mu je te ga bez imalo srdžbe nekoliko puta ošamario i udario šakom u glavu. Proučavajući kasnije Kaove bilješke, izdvojio sam pet važnih razloga koji pokazuju da njega te batine nisu pretjerano ražalostile; nadam se da mi čitatelji neće zamjeriti što ću ih ovdje pobrojati bez imalo uljepšava-nja. i. Kaovo poimanje sreće podrazumijevalo je da dobro i zlo koje mu je namijenila sudbina moraju biti u ravnoteži; stoga je batine doživio kao predujam za bijeg sa Svilom u Frankfurt. 2. Kako je potjecao iz uglednih krugova, ispravno je pretpostavio da bi ga porijeklo sad moglo zaštititi: takve kao što je on specijalni tim sigurno tretira drugačije nego karske probisvijete i bijednike. Neće ga nasmrt pretući; ne bi im bilo ni od kakve koristi da ga obilježe ožiljcima koji nikada neće zacijeljeti ili da od njega naprave svoga vječitog neprijatelja. 3. Jednako je tako ispravno zaključio i da će zbog batina Svila prema njemu biti još pažljivija. 4. Dok je dva dana prije, u utorak predvečer, u policijskoj postaji gledao krvavo lice isprebijanog Muhtara, došao je do glupog zaključka da policijske batine čovjeka mogu pročistiti od krivnje za trulež vlastite zemlje. 5. Ponosio se svojom ulogom: dosljedno je igrao političkog kažnjenika i unatoč batinama isljednicima nije odao gdje se skriva njegov Štićenik. Dvadeset godina ranije ovaj posljednji razlog činio bi mu se mnogo suvislijim; ta vrsta ponosa sad već poodavno nije bila u modi pa ga se i sam pomalo stidio. Iz nosa mu je curila krv; njezin slani okus na usnama vratio ga je u djetinjstvo. Kad mu je zadnji put nos krvario? Dok su amidža Mahmud i ostali, ostavivši ga samog u polumračnom kutu, zbijali redove pred televizorom, Ka je brojao nezgode svoga nosa još od djetinjstva: sjetio se prozora u koje ga je toliko puta prikliještio, lopti u lice i udarca

onijeg koji je dobio za jedne svađe u vojsci. Počelo sa mračiti: Z. Dcmirkol i njegovi drugovi smjestili su se pred televizor i gledali Mariannu, a Ka je, okrvavljena nosa, premlaćen i ponižen, sjedio u kutu poput zaboravljena djeteta, i bio zadovoljan. Bojao se doduše da bi ga mogli i pretražiti i otkriti pismo koje mu je Modri dao za Kadifu. Zajedno s ostalima, bez riječi i s kajanjem, dugo je gledao Mariannu, razmišljajući kako je sad gledaju i gospodin Turgut i njegove kćeri. Kad su počele reklame, Z. Demirkol je ustao, uzeo sa stola onaj aparat, pokazao ga Kau i pitao ga zna li čemu služi, a zatim nakratko zašutio, poput oca koji djetetu prijeti šibom. "Hoćeš da ti kažem zašto volim Mariannu?" pitao ga je kad se serija nastavila. "Zato što zna što želi. A vi intelektualci - vi nemate pojma što zapravo hoćete: muka mi je od vas! Kažete demokracija, a onda surađujete sa šerijatčijama. Pričate o ljudskim pravima, a nagađate se s teroristima i ubojicama... S jedne strane pričate o Europi, s druge se ulizujete islam i-stima... Kažete feminizam, a podržavate čovjeka koji žene pokriva. Kad naletiš na kakav problem, ne znaš ga riješiti po vlastitome stavu i savjesti, nego nagađaš kako bi Europljanin postupio, pa njega oponašaš. Ali ne možeš ti biti kao Europljani! Znaš što bi oni sad učinili? Ako Hans Han-sen objavi onaj vaš glupavi proglas, Europljani će ga uzeti zaozbiljno pa će nam u Kars poslati kakvu delegaciju. Znaš što će ona prvo učiniti? Prvo će čestitati vojsci i zahvaliti nam što vlast nismo prepustili islamistima! Ali, jasno, čim se dokopaju svoje Europe, pljuvat će po nama i govoriti kako kod nas nema demokracije, pederi podmukli... A vi -vi em se žalite na vojsku, em se skrivate iza nje kad islamisti izvuku noževe. Ali ti si sveto već i sam uvidio: zato te neću mučiti." Ka je shvatio da je opet red na "dobroti"; uskoro će ga pustiti i kraj Marianne odgledat će s gospodinom Turgutotn i njegovim kćerima. "Ali prije nego što te pošaljem u hotel k tvojoj dragoj, htio bih ti povjeriti još nekoliko informacija o ubojici i teroristu kojega štitiš i za kojega radiš; samo onako, da znaš na čemu si", reče Z. Demirkol. "Aha, da, prije svega: u ovu pisarnicu nikad nisi dolazio, jel' jasno? Mi ćemo je ionako za nekih sat vremena isprazniti. Novo sjedište bit će nam najviši kat Škole za imame i hatibe. Ondje ćemo te čekati. Možda se sjetiš gdje se skriva Modri i kamo si se večeras 'šetao', pa to poželiš i s nama podijeliti. A sad da se vratimo tvom zgodnom, modrookom junaku: Sunaj ti je još na početku rekao da je on ubio onog spikera ptičjeg mozga koji je vrijeđao Našeg Poslanika, a znaš i da je on potezao konce oko ubojstva direktora Instituta kojemu si i sam imao prilike svjedočiti. Ali ima još jedna stvar

335 koju ti nisu rekli - bit će da ti nisu htjeli slomiti srce - mada su je MIT--ove pčelice dokumentirale do najsitnijih pojedinosti... A mi smo mislili da bi bilo dobro da i to doznaš." Sad smo došli do točke na koju će se Ka tijekom sljedeće četiri godine, vrteći unatrag traku svoga života, svaki put vratiti sa željom "da je bar bilo drugačije"... "Gospođica Svila s kojom planiraš pobjeći u Frankfurt svojedobno je Ijubovala i s Modrim", rekao je tad Z. Demirkol nježnim glasom. "Prema ovom dosjeu preda mnom, njihova je veza počela prije četiri godine. U to je vrijeme gospođica Svila bila žena gospodina Muhtara, onoga koji je prije dva dana povukao kandidaturu za predsjednika općine. Taj nepa-metni bivši ljevičar i - oprosti mi na izrazu - pjesnik. Modroga je u svoju kuću primao najsrdačnije što je mogao; nadao se da će mu on pomoći oko organiziranja karske islamističke mladeži, ali, nažalost, pojma nije imao što mu se zbivalo iza leda: dok je on dane provodio u trgovini, među električnim pećima, u njegovu domu Modri i Svila proživljavali su strastvenu vezu." "Te su riječi unaprijed pripremljene, taj čovjek mi laže", mislio je Ka. "Prva osoba koja je primijetila tu tajnu vezu - ukoliko, naravno, ne računamo MITovu službu za prisluškivanje - bila je gospođica Kadifa. U to doba Svilin i Muhtarov brak već je dobrano bio u krizi. Kadifin dolazak na studij Svila je iskoristila kao izgovor, ostavila Muhtara i počela stanovati sa sestrom. Modri je i dalje dolazio u grad radi 'organiziranja mladih islamista', i nastavio odsjedati kod Muhtara, svoga velikog štovatelja, a kad bi Kadifa otišla u školu, hitao je u sestrinski stan na sastanke sa Svilom. Trajalo je to tako sve dok u grad nije stigao i gospodin Turgut pa su se i on i njegove kćeri smjestili u Hotelu Snježna palača. Nakon toga sestrino mjesto preuzela je Kadifa, mlada pokrivena buntovnica. Imamo, međutim, dokaze da je naš modrooki Casanova imao i prijelazno razdoblje: jedno je vrijeme veoma uspješno opsluživao obje sestre." Ka je upregnuo svu svoju snagu da vlažne oči izmakne pogledu Z. De-mirkola; tek je tad primijetio da s mjesta na kojemu je sjedio može vidjeti sve tužne i drhtave ulične svjetiljke uzduž čitave Ataturkove avenije. "Sve ovo govorim samo zato da bih ti pokazao da će te tvoje meko srce upropastiti, i da uvidiš koliko je glupo što pred nama skrivaš brlog toga zvjerskog ubojice", pojasni mu Z. Demirkol. Sto je bio okrutniji, i on je, kao i svi specijalni agenti, bivao sve rječitiji. "Nemoj misliti da sam te htio ražalostiti, to nikako. Ali kad kreneš odavde, možda ćeš misliti da ovo što sam ti rekao nije plod truda tajne službe koja svojim mikrofonima već

omjeg više od četrdeset godina pokriva čitav grad: možda ćeš pomisliti da sam sve to izmislio. Možda će te i gospođica Svila uspjeti razuvjeriti: ta oboma vam je stalo da san o sreći u Frankfurtu sačuvate neokaljanim... Mekoga si srca i znam da ti je teško, ali dopusti da ti otklonim sumnje: pročitat ću ti tek nekoliko uvjerljivih isječaka iz ljubavnih telefonskih razgovora. Tako ćemo odati priznanje i silnom trošku naše države koja financira prisluškivanja i daktilografima koji su ih sve marljivo pretipkali..." "E, pa krenimo: 'Dragi, najdraži, dan bez tebe dan je bez života!', rekla je, primjerice, gospođica Svila jednog toplog ljetnog dana, 16. kolovoza prije četiri godine, možda i za njihova prvog rastanka... Dva mjeseca kasnije Modri je ponovno stigao u grad radi konferencije pod naslovom 'Islam i pokrivanje'; u samo jednom danu osam ju je puta nazvao iz raznih bakalnica i čajana da bi jedno drugom ponovili koliko se vole. Nakon dva mjeseca, kad je planirala, ali se nije mogla odlučiti na bijeg s njim, rekla mu je ovako: 'Samo se jednom u životu ljubi, a moja si ljubav ti'. Drugom prigodom, valjda ljubomorna na njegovu ženu Merzuku koja ga je čekala u Istanbulu, objašnjava mu kako ne može s njim spavati dok joj je otac u hotelu. 1 - šećer na kraju: u zadnja dva dana čuli su se još tri puta. Možda su i danas razgovarali. Još nemamo ispis tih posljednjih razgovora, ali nije ni važno: pitat ćeš ti Svilu što je bilo na redu. Ispričavam se, doista se ispričavam: vidim da ti je i ovoliko bilo previše, nećemo nastaviti. Ne plaćite, molim vas, nek' vam moji prijatelji skinu lisice pa se lijepo umijte, i neka vas, ako hoćete, odvezu do hotela."

39Plač u dvoje i njegove draži Ka i Svila u hotelu KA se htio vratiti pješice. Oprao je krv što mu se iz nosa spustila niz usne i bradu, i nekoliko puta punim dlanovima zapljusnuo lice; sa svojim domaćinima, razbojnicima i ubojicama, oprostio se s "allahemanet" kao da napušta kakvo ugodno druženje na koje je došao svojom voljom, i krenuo polumračnom Ataturkovom avenijom, krivudajući i zanoseći se poput pijanca; nakon što je, skrenuvši nesvjesno u Halidpašinu aveniju, ćuo kako iz malene galanterije ponovno svira "Roberta" Peppina di Caprija, zaplakao je ridajući. Tad je, eto, ponovno sreo onoga mršavog, simpatičnog seljaka kojega je upoznao tri dana prije, svoga suputnika u autobusu od Erzuruma do Karsa kojemu je zaspavši spuznuo na grudi. Dok je cijeli Kars još uvijek gledao Mariannu, on je prvo na Halid-paši-noj aveniji naletio na gospodina Muzafera, odvjetnika, a kad je zatim skrenuo u Aveniju Ka/.ima Karabekira, naišao je i na vlasnika autobusne agencije i njegova starog prijatelja koje je upoznao za prvog posjeta tekiji šejha Saadetina. Iz njihovih je pogleda vidio da mu suze još nisu stale. U zadnjih nekoliko dana nebrojeno je puta prošao kraj zaleđenih izloga, dupkom punih čajana, fotografskih radnji s ocvalim dahom nekadašnjih sretnih dana, uličnih svjetiljaka, bakalnica s kolutima sira kašara u vitrinama i tajnih policajaca na uglu Karabekirove i Crnogorske avenije; ako ih sad i nije vidio, znao je da su ondje. Pred ulazom u hotel sreo je dvojicu čuvara i smirio ih rekavši da je sve u redu. Odmah se povukao u sobu nastojeći da ga nitko ne vidi. Bacio se na krevet; nije mogao suspregnuti jecaje. Dugo je plakao. A onda je plač stao, sam od sebe. Osluškivao je grad; nakon minute-dvije, koje su mu se, kao i čekanja u djetinjstvu, učinile beskrajno dugim, netko je pokucao: bila je Svila. Mali s recepcije rekao joj je da je Ka nekako čudan pa je

Snijeg odmah doletjela. To je rekla, upalila noćnu svjetiljku, pogledala ga u lice, zgranula se i zašutjela. Dugo su šutjeli. "Saznao sam za tvoju vezu s Modrim", šapnu Ka. "On ti je rekao?" Ka ugasi svjetiljku. "Oteli su me Z. Demirkol i njegovi prijatelji", pro-šapuće. "Već vam četiri godine prisluškuju telefon." Ponovno legne. "Da barem mogu umrijeti", reče, i zaplače. Svilina ruka pogladi ga po kosi i to ga još više rasplače. Kakav sam ja gubitnik, pomisli. Utješi ga misao da ionako nikada nije bio sretan. Niti će ikada biti. Svila se spusti kraj njega na krevet i zagrli ga. Neko su vrijeme zajedno plakali i to ih je još više povezalo. U mraku sobe Svila je, odgovarajući na Kaova pitanja, ispričala svoju priču. Rekla je da je sve to Muhtarova krivnja: ne samo da je Modroga pozvao u Kars i smjestio ga u njihovu kuću, nego je od tog islamista koji mu je bio idol tražio da potvrdi kako je njegova žena divno stvorenje. Osim toga, Muhtar se u to vrijeme prema njoj jako ružno ponašao: nju je krivio što nisu imali dijete. Sigurno je i Ka uvidio koliko je Modri vješt na riječima, da se i ne spominju svi ostali aduti na koje bi pala svaka, a pogotovo nesretna žena. Kad je njihova veza počela, Svila se svim silama opirala nastojeći da ne upadne u nevolje. Prvo samo zato da Muhtar ne bi nešto primijetio, jer - još uvijek ga je voljela i nije ga htjela povrijediti. A kasnije, kako se ljubav rasplamsavala, i zato jer se bojala da se iz te ljubavi neće znati izvući. Modri je bio daleko nadmoćniji od Muhtara. to je ono što ga je u početku činilo toliko privlačnim; slušajući svoga muža kako lupeta o političkim temama, propadala je u zemlju od srama. Čak i kad Modri nije bio u Karsu, jadni ga je Muhtar neprestano hvalio, govorio kako bi trebao češće dolaziti i korio Svilu što se prema Modrom ne ponaša dovoljno srdačno, pa čak ni pristojno. Muhtar nije shvatio o čemu se radi ni kad ga je ostavila i počela živjeti s Kadifom, i ukoliko mu Z. Demirkol ili njemu slični u međuvremenu nisu dali kakav mig. bit će da još ni danas ništa ne sluti. Nije on kao Kadifa: ta ih je mudrica pročitala čim je stigla u Kars. Zna Svila da se ona pokrivenim djevojkama pridružila samo zato da bi mogla biti što bliže Modrom. A budući da još od djetinjstva zna i koliko joj je njezina sestrica zavidna, od prvoga je trena bila svjesna da je i ona bacila oko na Modroga. Vidjela je da ni Modri prema Kadifi nije ravnodušan: tako se, eto, njezina ljubav počela topiti. Ukoliko se njih dvoje spetljaju, mislila je, i ona će se okoristiti jer će se tako riješiti Modrog. A onda joj se još i otac doselio u Kars, što je bio dodatan izgovor da svoga nevjernog ljubavnika drži na distanci. Njezina

339 je priča vezu s Modrim uvjerljivo spuštala na grijeh iz prošlosti, i možda bi joj Ka i povjerovao da se u jednom trenu nije previše zanijela i izlanula kako "Modri Kadifu zapravo nikada nije volio: on je još uvijek zaljubljen u mene!" Nakon te rečenice koju nikako nije želio čuti, pitao ju je što sad misli o tom "bijedniku": odgovorila mu je da o tome više ne želi razgovarati i da im ta pogreška iz prošlosti ne smije biti prepreka za kovanje planova o sretnoj frankfurtskoj budućnosti. Ka se tad sjetio da je Svila i ovih dana razgovarala s Modrim, što je ona spremno zanijekala: dovoljno je znala o političkim spletkama pa je odmah dodala kako je Modri nije ni mogao zvati jer bi tako odao svoje skrovište. "Nikada mi nećemo hiti sretni", odgovorio je nato Ka. "Ne, otići ćemo u Frankfurt i bit ćemo sretni!" usprotivila se Svila i zagrlila ga. Prema Svilinim riječima, Ka joj je tada povjerovao, a zatim ponovno zaplakao. Ona ga je još čvršće zagrlila pa su opet zajedno plakali. Ka će kasnije zapisati da je Svila možda tek tada otkrila kako zajednički plač, zajedničko lutanje područjem neodlučnosti između poraza i novoga života, čovjeku može biti koliko bolno, toliko i ugodno. On je pak tad osjećao kako je sve više i više voli. S jedne ju je strane grlio što je jače mogao i plakao, a s druge je smišljao kako dalje, i instinktivno osluškivao glasove iz hotela i s ulice. Već je bilo blizu šest sati: sutrašnji broj Novosti graničnoga grada već je bio otisnut, ralice su krenule u odlučan proboj prema Sarikamišu, a Funda Eser se, ne skrivajući svoj šarm, skupa s Kadifom vojnim kamionom odvezla do Narodnog kazališta gdje su našle Sunaja i otpočele s probama. Tek nakon pola sata Ka je Svili uspio reći da za Kadifu ima poruku od Modrog. U međuvremenu su ležali i plakali; Ka se bojao da će ponovno voditi ljubav, ali se to nije dogodilo: sputavali su ih strah, neodlučnost i ljubomora. Počeo ju je propitivati kad se zadnji put vidjela s Modrim i spopadati je veoma nespretnim optužbama da se ona s Modrim još uvijek potajno nalazi i dogovara i svaki dan vodi ljubav. Ka će se kasnije sjećati da je Svila, odgovarajući na njegov napad, u početku odgovarala srdžbom, uvrijeđena što joj ne vjeruje, a kad je shvatila da su u njegovim riječima osjećaji nadglasali zdrav razum, uvrijeđenost je zamijenila nježnošću; on je pak iz toga razgovora izvukao dvostruku korist: uživao je i u njezinoj nježnosti, i u svojoj grubosti. Tijekom sljedeće četiri godine mnogo će mu vremena proteći u kajanju i samooptuživanju; sam će sebi priznati da je čitavoga života svoje grube ispade (koji su uvijek ostajali na riječima) koristio samo kao sredstvo kojim je mjerio koliko ga sugovornik voli. Dok je Svilu izazivao tvrdnjama da još uvijek voli Modroga i da je zapravo Modri

snijeg onaj kojega želi, nije ga zanimalo što će mu odgovoriti: želio je doznati do koje je mjere sposobna biti strpljiva i pažljiva prema njemu. "Sad me ovim pitanjima kažnjavaš što sam nekada bila u vezi s Modrim", rekla je Svila. "Mene trebaš samo zato da bi njega zaboravila", odgovorio joj je Ka, i uplašio se vidjevši na njezinu licu da je to istina; jedva se suzdržao da ne zaplače. Možda je bio snažan i zato što se već naplakao. "Modri je KadiH poslao poruku iz svoga skrovišta", rekao je. "Naređuje joj da pogazi obećanje, da ne nastupi i ne otkrije se. Jako je odlučan." "Bolje da joj to ne kažemo", odgovori Svila. "Zašto?" "Ako Kadifa pogazi riječ, mi ćemo izgubiti Sunajevu zaštitu. Ni za Ka-difu to ne bi bilo dobro. Jer, htjela bih je odvojiti od Modroga." "Ne", reče Ka. "Htjela bi ih zavaditi." Vidio je da ga ljubomora u Svili-nim očima samo naružuje, ali se svejedno nije mogao suzdržati. "Ja sam svoje račune s Modrim odavna poravnala." Pomislio je da grubost tih njezinih riječi nije iskrena. Ali se suzdržao i to joj nije rekao. A onda se u trenu zatekao kako. zagledan kroz prozor, i to izgovara. I još se više rastužio uvidjevši da je nakon ljubomornih i srditih ispada krenuo i u napad na samoga sebe. Došlo mu je da zaplače, ali se zavarao očekujući nastavak Svilina odgovora. "Točno, jedno sam ga vrijeme jako voljela", reče Svila. "Sad je to uglavnom prošlo, sad sam dobro. Sve što bih htjela, jest otići s tobom u Frankfurt." "Kako si ga to jako voljela?" "Jako sam ga voljela", odgovorila je Svila i odlučno ušutjela. "Objasni mi kako si ga to jako voljela." Iako je izgubio hladnokrvnost, osjetio je da je Svila neodlučna: željela je i reći istinu, i utješiti ga; htjela je i podijeliti svoju ljubavnu patnju, i ražalostiti ga onoliko koliko je to i zaslužio. "Voljela sam ga više nego ikoga dotad", odgovorila je i skrenula pogled. "Možda j zato što nikada i nisi upoznala nikoga osim Muhtara", rekao je Ka i pregrizao jezik. Ne samo zato što ju je povrijedio, nego i zato što je slutio da će njezin odgovor biti još bolniji. "A možda kao turska djevojka nisam imala ni prilike pretjerano se družiti s muškarcima. Ali ti si nešto drugo: u Europi si sigurno upoznao jako mnogo slobodnih djevojaka. Neću te pitati ni za jednu od njih. Reći ću

34i ti samo ovo: pretpostavljam da su te te djevojke naučile kako s novim ljubavima zaboraviti i preboljeti staru." "Ja sam Turčin", odgovori Ka. "Rečenica 'Ja sam Turčin' izgovara se najčešće kao isprika ili izgovor za krivnje i grijehe." "Zato ću se vratiti u Frankfurt", reče Ka neuvjerljivo. "A ja ću poći s tobom i bit ćemo sretni." "Nadaš se da ćeš u Frankfurtu zaboraviti Modroga, zato želiš poći sa mnom." "Kad dođemo u Frankfurt, neće mi trebati dugo da se u tebe zaljubim. Ja nisam kao ti: nisu mi dovoljna dva dana da se zaljubim. Ako budeš strpljiv i ne slomiš me svojom turskom ljubomorom, jako ću te voljeti." "Ali sad me ne voliš", reče Ka. "Još uvijek voliš Modroga. Sto ga to čini tako posebnim?" "Drago mi je što to želiš doznati, ali - strah me je kako ćeš reagirati ako ti kažem." "Ne boj se", reče Ka ne vjerujući vlastitim ušima. "Jako te volim." "Pa dobro: ja ću ionako moći živjeti jedino s onim tko me i nakon ovoga što ću sad reći bude mogao voljeti." Malo je pošutjela, a onda pogled maknula s Kaa i okrenula se snijegom pokrivenoj ulici. "Modri je jako nježan, jako zanesen i plemenit", reče toplim glasom. "Nikome ne želi zlo. Jednom je prilikom čitavu noć proplakao zbog dvoje štenadi kojima su ubili majku. Vjeruj mi, nikome nije sličan." "Nije li on ubojica?" javi se Ka s ruba očaja. "Svatko tko ga poznaje i deset puta manje od mene, shvatio bi koliko je to tvoje pitanje glupo i smijao bi ti se. Ah, nikoga on ne bi mogao ubiti... On je dijete. I baš kao dijete uživa u igrama i sanjarijama, voli oponašati i pričati priče iz Šahname i Mesnevije: kao da u njemu žive na stotine ljudi! Siguran je u sebe, pametan, odlučan i vrlo snažan; a opet, i jako zabavan, i... Ali, dušo, jako mi je žao, nemoj plakati: hajde, dosta je bilo plakanja, molim te..." Prestao je plakati samo na tren, dovoljan da joj kaže kako više ne vjeruje da će u Frankfurt moći otići zajedno. Sobom je zavladala teška tišina, povremeno presijecana Kaovim jecajima. Legao je na krevet, leda okrenuo prozoru i skutrio se poput djeteta. I ona je legla uz njega, i zagrlila ga s leda. Ka joj je prvo htio reći "Pusti me!" a onda je šapnuo: "Zagrli me još jače..."

Snijeg Jastuk natopljen suzama hladio mu je obraz; to mu se svidjelo. Ugodan mu je bio i Svilin zagrljaj. Zaspao je. Kad su se probudili, bilo je sedam sati: oboje su ponovno vjerovali u sreću. Nisu se mogli pogledati u lice, ali su oboje tražili izgovor za novo zbližavanje. "Pusti, dušo, pusti sve to", rekla je Svila. Ka nije znao je li to trebao biti znak očaja ili nade da će se sve iz prošlosti jednom zaboraviti. Vidio je da se ona sprema otići iz sobe. Jako je dobro znao da, ako se u Frankfurt vrati bez nje, više neće biti sposoban ponovno zakoračiti u svoju tužnu svakodnevicu. "Nemoj ići, sjedi još malo", reče sa strahom. Nakon čudne i uznemirujuće tišine ponovno su se zagrlili. "Bože, moj Bože, što li će biti?" reče Ka. "Sve će biti dobro", odgovori mu ona. "Vjeruj mi!" Osjećao je da će se iz te more izvući samo ako joj bude vjerovao poput djeteta. "Dođi da ti pokažem stvari koje ću spakirati za Frankfurt!" reče Svila. Izlazak iz sobe dobro mu je došao. Svilinu ruku koju je držao dok su silazili stubištem pustio je pred vratima stana gospodina Turguta, ali je bio ponosan što su kroz predvorje prošli kao "par". Otišli su pravo u Svilinu sobu. Iz ladice je izvukla ledeno-plavi pulover koji u Karsu nikada nije odjenula, raširila ga i pokupila kuglice naftalina, stala pred zrcalo i prislonila ga na sebe. "Ocijeni ga", rekao je Ka. Kad je svukla široki, vuneni pulover koji je imala na sebi i na bluzu odjenula ovaj uski, Ka se ponovno zadivio njezinoj ljepoti. "Hoćeš li me voljeti do kraja života?" upita je Ka. "Hoću." "Sad obuci onu haljinu koju si smjela nositi samo po kući." Svila otvori ormar, haljinu skine s vješalice, izvadi vrećicu naftalina, pažljivo je raskopča i počne odijevati. "Volim kad me tako gledaš", reče uhvativši Kaov pogled u zrcalu. Gledao je njezina lijepa, duga leđa i ono izazovno mjesto na kojemu se kosa prorjeduje, i liniju kralježnice, i jamice na ramenima kad je rukama pokupila kosu i podigla je kao da pozira. Bio je i zadivljen i ljubomoran, i sretan i nesretan. "Oho, što znači ta haljina?" ude u sobu gospodin Turgut. "Na koji se bal spremamo?" Ali na licu mu nije bilo ni traga radosti. Ka si je to protumačio očinskom ljubomorom: obradovao se.

343 "Otkako je Kadifa otišla, reklame na televiziji postale su još strasnije", reče gospodin Turgut. "Ako nastupi, jako će pogriješiti." "Tata, hoćete li i meni objasniti zašto ne želite da se Kadifa otkrije?" Prešli su u salon do televizora. Na ekranu se pojavio spiker i objavio kako će "večerašnji izravni prijenos staviti točku na tragediju koja je godinama sputavala naš društveni i duhovni život: večerašnja predstava Karslije će spasiti od vjerskih predrasuda i otvoriti nam put k modernom životu i jednakosti muškaraca i žena". Večeras se Karslije nemaju čega bojati jer će se za njihovu sigurnost pobrinuti policija i aktualna vlast. Osim toga, ulaz će biti besplatan. Zatim se na ekranu ukazao gospodin Kasim, pomoćnik šefa policije. Reportaža s njim bila je očigledno snimljena unaprijed. Nije bio raščupan kao za revolucionarne noći: kosa mu je sad bila uredno začešljana, košulja izglačana, kravata na svome mjestu. Nakon što je Karslijama ponovio da na večerašnji kulturni spektakl mogu doći bez straha, rekao je da su učenici vjerske škole već bili u policijskoj postaji gdje su obećali da će se večeras lijepo ponašati i pljeskati samo kad to predstava bude zahtijevala, kako se i pristoji građanima Europe i ostalih civiliziranih zemalja. Večeras se neće tolerirati nikakve ispade, neprilične šale ili komentare, dodao je. Karslije su baštinici tisućljetne kulture i znaju kakvo ponašanje dolikuje kazalištu. S tim je riječima nestao. Tad se vratio spiker, rekao riječ-dvije o predstavi te dodao kako se glavni glumac Sunaj Zaim godinama pripremao za taj komad. Na ekranu su se vrtjeli zgužvani plakati jakobinskih predstava u kojima je Sunaj igrao Napoleona, Robespierrea i Lenjina, Sunajeve crno-bijele fotografije (kako je Funda bila mršava nekada!) i razne druge kazališne uspomene za koje je Ka pomislio da ih glumački par nosi za sobom u kovčegu (stare ulaznice i programi, novinski isječci iz vremena kad se Sunaj spremao igrati Ataturka i bolni prizori iz anadolskih kavana). Dokumentarac je bio dosadan kao da ga je snimila neka od turskih državnih televizija, ali jedna Sunajeva fotografija koja se počesto pojavljivala i očigledno bila novijega postanka uvjerljivo je podsjećala na diktatore iz zemalja sovjetskog bloka, ili iz Afrike i s Bliskog istoka. Stanovnici Karsa taj su dokumentarac gledali još od jutra pa su već povjerovali da je njihovu gradu mir donio Sunaj: već je postao jedan od njih, "građanin od povjerenja" koji im je pomogao da počnu vjerovati kako se još uvijek smiju nadati svjetlijoj budućnosti. Osamdeset godina prije, kad su se osmanlijska i ruska vojska povukle iz Karsa prepustivši grad turskim i armenskim pokoljima, Turci su proglasili državu i nad gradom razvili barjak, znak svoje nezavisnosti. Sad se na ekranu zavijorio isti taj barjak, flekav i pun rupa od moljaca

Snijeg (nitko nije znao odakle su ga izvukli). Ugledavši ga, gospodin Turgut skoči kao da ga je netko ubo: "Taj je čovjek lud! Sve će nas upropastiti. Kadifa mora odustati, ovoga trena!" "Točno, mora odustati", odgovori Svila. "Ali ako joj kažemo da ste joj to vi naredili, ona će se - ta poznajete je, tata - otkriti iz inata." "Pa što ćemo?" "Neka Ka odmah ode u kazalište i nagovori je da ne izlazi na pozornicu!" reče Svila i okrene se Kau, uzvinutih obrva. Ka već dugo nije gledao televiziju nego Svilu, ali ga je takva promjena plana potpuno iznenadila: zbunio se i prepao. "Ako se želi otkriti, može se otkriti i kod kuće, kad se stvari primire", reče gospodin Turgut Kau. "Sunaj nam večeras opet priprema nekakav užas, u to nema sumnje. Zašto sam nasjeo na lundino nagovaranje, zašto sam Kadifu predao tim luđacima?..." "Ka će otići u kazalište i razgovarati s Kadifom, tata." "Do Kadifc sad samo vi možete doći, vi ste jedini kome Sunaj vjeruje. A što vam je s nosićem?" "Pao sam na ledu", odgovori Ka kao da je nešto skrivio. "I čelo ste udarili, vidim, i čelo vam je pomodrjelo." "Čitav je dan hodao po gradu", reče Svila. "Kadifu povucite u kakav zapećak tako da vas Sunaj ne primijeti...", reče gospodin Turgut. "Nemojte joj ni slučajno reći da smo vas mi na to nagovorili, i pazite da ona ne kaže Sunaju što ste joj rekli. Neka sa Sunajem ne raspravlja, neka izmisli kakvu ispriku. Nek' mu kaže: 'Bolesna sam', da, to bi bilo najbolje; može još dodati: "Otkrit ću se sutra, kod kuće'. Nek' mu tako obeća. Kažite joj da je svi mi jako volimo. Kadifa, srce moje." U očima su mu se vrtjele suze. "Tata, mogu li s Kaom malo nasamo porazgovarati?" reče Svila i povuče Kaa do stola. Zahida je već prostrla stoinjak i postavila trpezu: nedostajala je samo večera. Sjeli su za jedan kraj. "Reci Kadifi da joj je Modri to poručio zato što je u opasnosti, kaži joj da je u škripcu." "Prvo mi objasni zašto si promijenila mišljenje", odgovori Ka. "Ah, dragi, nemaš me zašto sumnjičiti, samo sam ocu dala za pravo, eto, samo toliko. Sad se i meni čini da nam je večeras najvažnije zaštititi Kadifu." "Nije tako", odgovori Ka oprezno, "nešto te je drugo natjeralo da promijeniš mišljenje".

345 "Nemamo se čega bojati. Ako će se Kadifa otkriti, može se otkriti i kasnije, kod kuće." "Ako se večeras ne otkrije, kod kuće - tu, pred ocem - tu se nikada neće otkriti. To i sama znaš." "Najvažnije je da mi se sestra kući vrati zdrava i živa." "Bojim se", reče Ka. "Bojim se da mi nešto skrivaš." "Dragi, nema ničega takvog. Jako te volim. Ako me želiš, poći ću s tobom u Frankfurt. Kad budeš vidio koliko sam te zavoljela, zaboravit ćeš sve ove dane. I voljet ćeš me, i vjerovati mi." Ruku je spustila na Kaovu, vlažnu i toplu. Gledao je Svilin odraz u zrcalu ponad bifea; njezina izazovna leda zakrivena samo tankim naramenicama baršunaste haljine ostavila su ga bez riječi. Nije mogao vjerovati da su njegove oči tako blizu njezinim prelijepim, krupnim očima. "Kao da sam siguran da će se dogoditi nešto strašno", reče potom. "Zašto?" "Zato što sam jako sretan. U Karsu sam napisao osamnaest pjesama, još uvijek ne znam kako mi je to uspjelo. Ako napišem još jednu, imat ću cijelu zbirku, zbirku koja se sastavila sama od sebe. Vjerujem i da ti želiš poći sa mnom i osjećam da me očekuje još veća sreća. Opasno je biti ovako sretan, siguran sam da se sprema nešto užasno." "Što to?" "Čim ja izidem odavde i krenem u kazalište, ti ćeš se naći s Modrim." "Hajde, kakve su sad to gluposti?" odgovori Svila. "Ne znam čak ni gdje se skriva." "Mene su prebili zato što nisam htio odati njegovo skrovište." "I nemoj odati", smrknu se Svila. "A kasnije ćeš vidjeti koliko je tvoj strah bio besmislen." "E-e, što je sad, zar niste krenuli Kadifi?" reče gospodin Turgut. "Predstava počinje za sat i petnaest minuta. Na televiziji kažu i da će se ceste svakoga trena otvoriti." "Ne želim ići u kazalište, ne želim izići odavde", prošaputa Ka. "Vjeruj mi, iz ovoga grada nećemo moći otići ako Kadifa bude nesretna", reče Svila. "U tom slučaju ni mi ne bismo mogli biti sretni. Ako ništa drugo, otiđi i pokušaj s njom razgovarati, barem će nam savjest biti mirna." "Kad mi je prije sat i pol Fazil donio poruku od Modroga, nagovarala si me da ne izlazim iz hotela." "Kako ti mogu dokazati da neću izići iz hotela kad odeš, reci brzo", upita ga Svila.

snijeg Ka se nasmiješi. "Poći ćeš sa mnom u moju sobu, zaključat ću te. Uzet ću ključ sa sobom; vratit ću se za pola sata." "Može", odgovori ona radosno i ustane. "Tata, idem u svoju sobu na nekih pola sata, a Ka će, ne brinite, odmah poći razgovarati s Kadifom... Budite tu, nemojte ustajati; gore moram na brzinu dovršiti jedan poslić." "Hajdete, nek' vam je Allah na pomoći", odgovori gospodin Turgut preplašenim glasom. Svila uze Kaovu ruku i provede ga kroz predvorje i uza stube. "Vidio nas je Džavit", reče Ka. "Što će pomisliti?" "Koga briga?" nasmije se Svila. Gore je iz Kaove ruke uzela ključ, otključala sobu i ušla. U sobi se još uvijek osjećao dašak njihove ljubavne noći. "Ovdje ću te čekati. Čuvaj se. Nemoj se prepirati sa Sunajem." "Kad Kadifu zamolim da ne izlazi na pozornicu, hoću li joj reći da ne izlazi zbog nas i vašeg oca ili zbog Modroga?" "Zbog Modroga." "Zašto?" "Kadifa ga jako voli - eto zašto. Tamo ideš da bi moju sestru izvukao iz nevolje. Pusti sad ljubomoru, nemoj tako misliti na Modroga." "Ako to budem mogao." "U Njemačkoj ćemo biti jako sretni", reče Svila s rukama oko Kaova vrata. "Hajde, da čujem: u koje ćemo kino ići?" "U Filmskom muzeju ima jedno kino koje subotom kasno uvečer daje američke artfilmove, bez titlova", reče Ka. "Tamo ćemo ići. Usput ćemo u restoranima oko kolodvora jesti doner i kompot. Poslije kina ići ćemo kući: vrtjet ćemo po televizijskim programima i zabavljati se. A nakon toga ćemo voditi ljubav. Oboje ćemo moći živjeti od moje prognaničke plaće i honorara s predstavljanja ove zadnje zbirke, i nećemo morati ništa drugo raditi: moći ćemo se samo voljeti." Pitala ga je kako će se zvati nova zbirka; rekao joj je. "Baš lijepo", odgovori Svila. "Hajde, dragi, sad pođi, jer će se otac zabrinuti pa će sam krenuti." "Više se ne bojim", slaže joj Ka. "Ali za svaki slučaj: ako se nešto dogodi, čekat ću te u vlaku koji prvi krene iz grada." "Ako uspijem izići iz ove sobe", nasmije se Svila. "Gledaj kroz prozor dok ne skrenem za ugao, može?" "Može!" "Bojim se da te nikada više neću vidjeti", reče Ka zatvarajući vrata. Zaključavši vrata, ključ je spremio u džep kaputa.

347 Čuvare je na ulici pustio nekoliko koraka ispred sebe da bi se mogao bez ometanja okrenuti Svili na svom prozoru. Vidio je kako ga gleda; stajala je mirno na prozoru sobe 203, na prvom katu Hotela Snježna palača. Još je bila u haljini od kadife; njezina ramena boje meda već su drhturila od hladnoće. Stajala je ondje ogrnuta blijedonarančastim svjetlom malene noćne svjetiljke. Taj će prizor Ka povezati sa srećom i često ga se sjetiti tijekom sljedeće četiri godine. Svilu više nikada neće vidjeti.

40. Mora da je teško biti dvostruki agent Nedovršeno poglavlje KAD je Ka krenuo prema Narodnom kazalištu, ulice su već bile potpuno puste; osim nekoliko gostionica, sve su radnje već pospuštale rešetke. Zadnji gosti po čajanama, iscrpljeni od dana provedena uz čaj i cigarete, jedva su odvojili oči od ekrana kad su počeli ustajati. Pred Narodnim kazalištem žmirkala su svjetla tri policijska vozila; nešto dalje, pod krošnjom divlje masline, pritajio se tenk. Noć je rastjerala studen: niz ledenice sa streha curila je voda potapajući pločnike. Vojnici i policajci raspoređeni oko pozornice u praznoj dvorani slušali su jeku glumačkih glasova: proba je još uvijek trajala. Ka je izabrao jedno od sjedala; pažljivo je pratio Sunajeve riječi, glasne i razgovijetne, neodlučne i tihe odgovore pokrivene Kadife i Fundine upadice ("recite to s osjećajem, draga Kadifa!") dok je po pozornici razmještala rekvizite (stablo i stol za šminkanje s ogledalom). Kad su na sceni ostale samo Funda i Kadifa, Sunaj je prišao Kau spa-zivši u tami žar njegove cigarete. "Ovo su najsretniji dani moga života", rekao mu je. Iz usta mu je bazdjela rakija, ali nije bio pijan. "Koliko god sad isprobavali, sve će ovisiti o osjećajima koji će nas ponijeti kad predstava počne zaozbiljno. Kadifa je ionako talentirana za improvizaciju." "Otac joj je po meni poslao poruku i amajlijicu, protiv uroka", reče Ka. "Mogu li na tren porazgovarati s njom nasamo?" "Čujem da si bio prevario svoje čuvare i nakratko im umakao. Snijeg se topi, vlakovi samo što nisu krenuli, kažu. Ali prije nego što se to dogodi, mi ćemo odigrati našu predstavu", reče Sunaj. "Je li se Modri barem dobro skrio?" nasmije se. "Ne znam." Sunaj ustade s obećanjem da će mu poslati Kadiru i pridruži se probi.

349 Isti tren upališe se svjetla pozornice, a Ka shvati da glumački trio povezuje duboka privlačnost. Prepao se brzine kojom je pokrivena Kadifa uletjela u kazališni svijet. Da nije pokrivena i da ne nosi onaj ružni, dugi ogrtač kakav nose sve pokrivene djevojke; da odjene suknju kao njezina sestra i barem malo otkrije duge noge, bila bi mu mnogo bliža. Pa ipak, kad je sišla s pozornice i sjela kraj njega, u jednom je trenu osjetio zašto je Modri ostavio Svilu i izabrao nju. "Kadifa, sastao sam se s Modrim. Pustili su ga, skrio se. Poručuje ti da večeras ne nastupaš i ne otkrivaš se. Poslao ti je i pismo." Pismo joj je pružio krišom, kao da joj na ispitu dodaje šalabahter. A Kadifa ga je uzela, naočigled raširila i pročitala. Pročitavši ga još jedanput, nasmijala se. U njenim ljutitim očima Ka je ugledao suze. "I tvoj otac tako misli. Koliko je pametno to što si se odlučila otkriti, toliko je i glupo što ćeš to učiniti večeras, pred hordom iz vjerske škole. Sunaj opet priprema nekakav užas. Nema potrebe da večeras budeš ovdje. Reci im da si bolesna." "Nikome se ja ne moram ispričavati. Sunaj mi je ionako rekao da ako želim, mogu otići." Kau je bilo jasno da ne razgovara s mladom djevojkom kojoj je u zadnji tren zabranjeno nastupiti u školskoj predstavi: srdžba i razočaranje na Kadifinu licu odražavali su mnogo teže stanje. "Ostat ćeš ovdje?" "Ostat ću, i nastupiti." "Jesi li pomislila koliko će to ražalostiti tvoga oca?" "Daj mi amajliju koju mi je poslao." "Nemam je, i/.mislio sam je da bih mogao s tobom razgovarati." "Mora da je teško biti dvostruki agent." Vidio je koliko joj je teško; još ga je više ražalostilo što je primijetio da su joj misli negdje drugdje. Htio ju je uhvatiti za ramena, privući i zagrliti, ali - nije učinio ništa. "Svila mi je rekla za svoje nekadašnje odnose s Modrim", reče Ka. Kadifa bez riječi iz džepa izvadi kutiju cigareta, polako izvuče jednu, stavi je u usta i zapali. "Dao sam mu cigarete i upaljač", reče Ka nevjesto. Nije odgovorila. "Hoćeš li to učiniti zato što si zaljubljena u Modroga? Što to on ima da ga toliko voliš? Reci mi, molim te!" Vidio je da govori uzalud, i da sa svakom riječi sve dublje tone. Ušutio je-

snijeg Funda s pozornice pozove Kadifu: na nju je bio red. Kadifa ga pogleda suznim očima i ustade. U zadnji su se tren zagrlili. Osjećajući još uvijek Kadifinu blizinu i miris, Ka je neko vrijeme gledao na pozornicu. Misli su mu lutale, nije mogao pratiti predstavu. Izgubio je samopouzdanje, nešto mu je nedostajalo: ljubomora i kajanje nisu mu dopuštali da misli logično. Donekle je shvaćao zašto pati, ali nije znao zašto je patnja tako razorna i snažna. Zapalio je cigaretu razmišljajući kako će se ta patnja nadviti nad godine koje će sa Svilom proživjeti u Frankfurtu - ukoliko je, naravno, uspije povesti. Bio je zbunjen. Otišao je u zahod u kojemu se dva dana prije našao s Nedžipom i ušao u isti pregradak. Otvorio je prozor i zagledan u mračno nebo cigaretu popušio do kraja. Osjetivši da je još jedna pjesma na putu, prvo nije mogao vjerovati. Možda mu je poslana da ga utješi i ohrabri, pomisli i brzo je zapiše u zelenu bilježnicu. Ali kad je završio s pisanjem, tijelom mu je još uvijek kolala ona ista bol. Izjurio je iz kazališta sa strahom. Kad je krenuo snijegom pokrivenom kaldrmom, činilo mu se da će mu svježi zrak dobro doći. Dva čuvara gazila su uz njega, a on je bio još zbunjeniji. Ovime smo došli do točke na kojoj ovo poglavlje moram zaključiti i - da biste priču bolje razumjeli započeti novo. To ne znači da Ka potom nije učinio nešto što bi bilo vrijedno zapisivanja, nego - morao bih prije pogledati kamo je Ka smjestio tu zadnju pjesmu s naslovom "Mjesto gdje svijet prestaje" u svojoj zbirci koja se zove Snijeg.

4i. Svatko ima svoju pahulju Izgubljena zelena bilježnica "MJESTO gdje svijet prestaje" devetnaesta je i posljednja pjesma Kaova karskog ciklusa. Kao što već znamo, osamnaest od tih pjesama Ka je sačuvao u zelenoj bilježnici koju je uvijek imao uza se. Zapisivao ih je čim bi mu "došle" i kako ih je "čuo", makar i s pokojom prazninom. Jedina nezapisana pjesma bila je ona koju je odrecitirao na pozornici one večeri kad se dogodila revolucija. U dva od četrdesetak pisama i/. Frankfurta namijenjenih Svili koje nikada nije poslao, pisao joj je da sete pjesme s naslovom "Mjesto na kojemu nema Allaha" nikako ne može sjetiti; zbirku bez nje neće moći završiti pa bi Svili bio veoma zahvalan ako bi zavirila u video-arhiv Televizije pograničnog Karsa. U svojoj sobi u Frankfurtu dugo sam se zadržao nad ta dva pisma te sam pročitao i ono što nije bilo zapisano: nižući retke pisama, Ka se bojao da bi Svila mogla pomisliti kako mu je priča o pjesmi poslužila samo kao izgovor da joj pošalje ljubavno pismo. Pahuljicu na koju sam, pošto sam se u hotelsku sobu vratio s Melindi-nim kasetama, već blago pripit naišao u jednoj od Kaovih bilježnica stavio sam na kraj dvadeset i devetog poglavlja ovog romana. Sljedećih sam dana pročitao Kaove bilježnice i mislim - ili se usuđujem reći - da sam barem donekle shvatio što je želio učiniti rasporedivši pjesme iz Karsa po crtežu šestokrake pahulje. Nakon što se vratio iz Karsa, Ka je u mnogim knjigama nailazio na bilješke o pahuljama: doznao je tako da putanja svake pahulje - počevši od njezine kristalizacije u nebu do gubljenja oblika i nestanka na zemlji - zahtijeva osam do deset minuta, a kad je doznao da se svaki šesterokraki kristalić oblikuje djelovanjem mnoštva tajnovitih sila kao što su vjetar, hladnoća ili visina oblaka, zaključio je da pahuljice i ljudi imaju mnogo

sinjeg toga zajedničkog. Pjesmu "Ja, Ka" napisao je u karskoj knjižnici imajući pred očima jednu pahulju; kasnije će misliti kako se upravo ta pahulja nalazi u središtu njegove zbirke pjesama pod naslovom Snijeg. Voden istom logikom, kasnije si je dokazao da i pjesme "Džennet", "Šah" i "Kutija čokoladnih bombona" imaju svoje mjesto na zamišljenoj pahulji. Zato je, posluživŠi se crtežima pahulja po knjigama, nacrtao vlastitu pahulju i po njoj razmjestio sve pjesme koje su mu došle u Karsu. Na taj je način jednom pahuljom prikazao i strukturu svoje nove zbirke i sve ono što je njega činilo onime što je bio. Vjerovao je da svaki čovjek ima svoju pahulju, nešto poput karte svoga postojanja. Nazive za tri grane pahulje - Pamćenje, Mašta i Razum - uzeo je s Baconova stabla ljudske spoznaje, ali je komentirajući pjesme iz Karsa mnoge stranice ispunio iscrpnim analizama svake od njezinih devetnaest točaka. Bilješke o pjesmama iz Karsa skupljene u tri bilježnice velikim se dijelom mogu čitati kao disertacija o pahuljama, ali i kao Kaova rasprava o smislu vlastita života. Kad je, recimo, pisao o pjesmi "Umrijeti ustrijeljen" i njezinu mjestu na pahulji, prvo je pojasnio strah na kojemu se ona utemeljila, potom pokazao zašto je ta pjesma morala biti smještena na izdanku okrenutu grani Mašte, i zbog čega se smjestila na grani Pamćenja, u neposrednoj blizini pjesme "Mjesto gdje svijet prestaje". Uvijek je, ipak, dodavao kako su i na pjesme i na njihov raspored utjecale mnoge sile čije mu porijeklo i značenje nije dano spoznati. Bio je, kao što je već rečeno, siguran da svaki čovjek ima svoju pahulju: ljudi su jedni drugima slični samo kad ih se gleda izdaleka, tvrdio je, a onaj koji želi i dokazati koliko se razlikuje od drugih, koliko je jedinstven i neobičan, može to učiniti prikazom vlastite pahulje. Kaova rasprava o zbirci i vlastitoj pahulji zahtijevala je stranice i stranice napomena i dodatnih pojašnjenja (npr.; Zašto je pjesma "Kutija čokoladnih bombona" smještena na grani Mašte?, Kako je pjesma "Čitavo čovječanstvo i zvijezde" utjecala na kristalizaciju Kaove pahulje?, itd.), ali mi ćemo se na njima zadržati samo onoliko koliko to roman bude zahtijevao. Kao mladić, Ka je ismijavao već proslavijene poete koji su i/, silna sebeljublja - uvjereni da će svaka njihova glupost jednoga dana postati temom znanstvenih raspredanja - sami od sebe za života isklesali spomenike na koje se na koncu nitko nije htio ni osvrnuti. Ako se sjetimo da je godinama izrugivao i "moderne" pjesnike koji su ostajali zbunjeni onime što bi napisali, začudit ćemo se što je zadnje četiri godine proveo tumačeći samome sebi vlastite pjesme; no, i za to postoji objašnjenje. Pažljivim čitanjem njegovih bilježaka dolazimo do zaklju-

353 čka da je Ka bio uvjeren kako on nije jedini autor tih pjesama. Vjerovao je da su mu te pjesme odnekuda "dolazile", a on je bio tek posrednik u njihovu zapisivanju ili, u jednom slučaju, izgovaranju. Na nekoliko je mjesta zapisao da bi svoju "pasivnu" ulogu mogao izmijeniti ukoliko bi razriješio značenje i skrivenu simetriju pjesama, za što su mu bilješke bile nužne. Nadalje, sve praznine svoje zbirke, nedovršene stihove i ne-zapisanu pjesmu "Mjesto na kojemu nema Allaha" mogao je napisati tek pošto je razriješio značenje onoga što je u Karsu zapisao. Jer kad se vratio u Frankfurt, pjesme su mu prestale "dolaziti". Iz Kaovih bilježaka i pisama vidi se da je tek potkraj četvrte godine uspio proniknuti u tajni ustroj pjesama i dovršiti zbirku. Zbog toga sam, vrativši se u svoju sobu, čitavu noć prevrtao po njegovim papirima i bilježnicama. San sam rastjerivao rakijom i samoga sebe iznova i iznova sluđivao mišlju kako i pjesme moraju biti tu negdje, tu negdje pod mojim rukama. Do zore sam, slijedeći tragove iz bilježnica, nekoliko puta prevrnuo njegove isprane pidžame, kasete s Melindom, kravate, knjige, upaljače (tako sam primijetio da sam u stanu pokupio i upaljač koji je Ka-difa bila poslala Modrom, ali mu ga Ka nije uručio); nekoliko puta sam i zadrijemao pa se trzao od tužnih i zastrašujućih snova (Ka mi je govorio da sam "ostario", bojao sam ga se), i na koncu zaspao. Probudio sam se tek oko podneva; preostali dio dana proveo sam po bljuzgavim frankfurtskim ulicama pokušavajući - bez pratnje Tarkuta Olčuna - doznati što više informacija o Kau. Dvije žene s kojima je Ka bio u vezi tijekom onih osam godina prije odlaska u Kars spremno su se odazvale mome pozivu na razgovor (rekao sam im da pišem njegovu biografiju). Prva njegova ljubavnica, Nalan, ne samo da nije znala ništa o njegovoj zadnjoj zbirci pjesama, nego nije znala ni da je pjesnik. Bila je udana; skupa s mužem vodila je dvije donerdžinice i putničku agenciju. Nakon što mi je bez ustručavanja rekla da je Ka bio teška osoba, svadljiv. mrzovoljan i uvredljiv, malo je i zaplakala. (Više nego za Kaom, žalila je za njegovom mladošću žrtvovanom za ljevičarske ideale.) Kao što sam i pretpostavljao, ni njegova druga ljubavnica, djevojka Hildegard, nije znala ništa ni o zadnjim pjesmama, ni o zbirci Snijeg. Pomalo me pekla savjest što sam joj svoga prijatelja i njegovo mjesto u turskoj poeziji predstavio daleko važnijima nego što su bili, ali ni ona, činilo mi se, nije bila pretjerano iskrena. Povjerila mi je da je nakon Kaa ljetne praznike prestala provoditi u Turskoj. Ka je, nastavila je koketno. bio veoma "problematičan": zapravo je bio pametno i usamljeno dijete koje je u vezi tražilo majčinsku ljubav. Znao je i sam da takvu ljubav

Mtjeg nikada neće naći: da ju je i našao, opet bi pobjegao svojini putem. I tako, zaključila je, koliko se lako bilo u njega zaljubiti, toliko ga je teško bilo voljeti. Ka joj mene nikada nije spomenuo. (Niti znam zašto sam joj to pitanje postavio, niti zašto sam sad to ovdje zapisao.) Kad smo se na kraju rukovali, otkrila mi je nešto što nisam primijetio tijekom čitava razgovora (a trajao je sat i petnaest minuta!): pokazala mi je svoju lijepu desnu ruku dugih prstiju i nježnih zglobova, i tek sam tad primijetio da joj na kažiprstu nedostaje prvi članak. Nasmijala se: jednom kad su se posvađali, Ka joj se zbog toga narugao. Kad je zaključio da je zbirku dovršio, Ka je nije odmah dao pretipkati i umnožiti, nego je i s njom postupio kao i s prethodnim zbirkama: prvo ju je predstavio na "književnim večerima". Tako je sa svojim rukopisom obišao Kassel, Braunschvveig. Hannover, Osnabruck, Bremen i Hamburg. Da bih prošao njegovim stopama, i ja sam - odgovarajući na pozive raznoraznih domova kulture, i uz pomoć Tarkuta Olćuna organizirao "večeri" po istim tim gradovima. Kao i moj prijatelj, veliki štovatelj uvijek točnih i urednih njemačkih vlakova, i ja sam se divio njihovu "protestantskom komforu", kako ga je opisao u jednoj od pjesama. Smjestio bih se na sjedište kraj prozora (uvjeren da bi i Ka postupio jednako) i s tugom promatrao uredne livade i njihove odraze u prozorima vlaka, ljupka sela s živopisnim crkvicama Što su drijemala u dnu dolinka, i djecu s ruksacima u raznobojnim kabanicama po malenim kolodvorima. Na odredištima bi me dočekala po dva Turčina, dva izaslanika turskih društava, s cigaretama među zubima: njima bih odmah objasnio kako bih želio učiniti isto što i moj prijatelj koji ih je posjetio sedam tjedana ranije. Tako bi me moji domaćini u svakom gradu prvo smjestili u kakav jeftin i malen hotel, a potom odveli u neki od turskih restorana gdje bismo, uz zeljanicu i doner, razgovarali o politici i turskoj - nažalost - posvemašnjoj nezainteresiranosti za kulturna pitanja. Kasnije bih šetao hladnim, praznim gradom i zamišljao se na mjestu svoga prijatelja koji je istim ulicama prolazio pokušavajući zaboraviti tužne uspomene na Svilu. Pred petnaestak, dvadesetak posjetitelja zainteresiranih za politiku, književnost i raznorazna turska pitanja, ravnodušno bih pročitao strani-cu-dvije iz svoga najnovijeg romana, a zatim temu naprasno skretao na poeziju; rekao bih im da sam blizak prijatelj velikog pjesnika Kaa koji je nedavno ubijen u Frankfurtu i svoje izlaganje zaključivao pitanjem: "Sjeća li se možda itko od vas bilo čega o pjesmama koje je ovdje pročitao za zadnjega posjeta?" Tad bih otkrivao da većina posjetitelja moje "književne večeri" nije

355 posjetila i Kaovu. Po komentarima većine onih koji su bili i na njegovu predstavljanju ubrzo bih zaključio da su se ondje zatekli kako bi razgovarali o politici, ili da su došli sasvim slučajno; o pjesmama mi ne bi mogli reći gotovo ništa, ali su mi vrlo opširno opisivali njegovu pojavu: sivi kaput iz kojega nije izlazio, blijedo lice, neurednu kosu i nervozne pokrete. Za razliku od života i poezije moga prijatelja, njegova smrt im je vrlo brzo privukla svu pažnju. Odslušao sam jako mnogo teorija u kojima su se kao moguće ubojice spominjali islamisti, MIT-ovci, Armenci, njemački skinbeadsi, Kurdi i turski nacionalisti. Na sreću, uvijek bi se pojavila i pokoja suosjećajna i pametna duša, pokoji odani poklonik književnosti koji je Kaa odslušao sa zanimanjem i poštovanjem. No, ni od takvih slušatelja ne bih, nažalost, doznao ništa novo: govorili bi mi kako im je pričao o svojoj novodovršenoj zbirci, pročitao im pjesme "Ulice od sna", "Pas", "Kutija čokoladnih bombona" i "Ljubav" te složno zaključivali kako su im te pjesme bile jako, jako čudne. Na nekoliko je mjesta spomenuo da je te pjesme napisao u Karsu, što je slušateljstvo protumačilo kao suosjećajno i domišljato obraćanje njihovoj čežnji za domovinom. Nakon jednog predstavljanja, prišla mi je neka crnomanjasta trideseto-godišnjakinja. udovica s jednim djetetom, koja je jednako tako bila prišla i Kau. Sjećala se da je Ka bio pročitao i pjesmu s naslovom "Mjesto na kojemu nema Allaha". Pročitao je, rekla je, samo jednu kiticu; bit će da se bojao da bi tom pjesmom mogao koga povrijediti, lako sam joj dugo dosađivao pitanjima, ta se pažljiva zaljubljenica u poeziju sjećala samo da je pjesma govorila o "nekom jako strašnom prizoru". Doznao sam, ipak, i nešto korisno: budući da je na "književnoj večeri" u Hamburgu sjedila u prvom redu, jasno se sjećala da je Ka pjesme čitao iz zelene bilježnice. Iz Hamburga sam se u Frankfurt vratio noćnim vlakom, istim vlakom kojim se vratio i Ka. Izišavši iz kolodvorske zgrade, prošetao sam - kao i on - kroz Kaiserstrasse i neko se vrijeme zadržao po sex-sbopovima. (U samo tjedan dana na policama se pojavila još jedna Melindina kaseta.) Došavši do mjesta na kojemu mi je prijatelj ubijen, zastao sam i samome sebi prvi put otvoreno priznao ono s čim sam se u međuvremenu već nesvjesno pomirio: kad je Ka pao na zemlju, ubojica je pobjegao ukravši iz njegove torbe zelenu bilježnicu. Tijekom jednotjednog proputovanja po Njemačkoj, svaku sam noć čitao njegove bilješke i uspomene iz Karsa. Tješio sam se: u videoarhivu karske televizije na mene čeka barem jedna od Kaovih dugih pjesama. Vrativši se u Istanbul, nekoliko sam noći u zadnjim vijestima gledao kakvo je vrijeme u Karsu i zamišljao kako bih ondje mogao biti dočekan.

Snijeg Ako kažem da sam, baš kao i Ka, u Kars stigao u predvečerje nakon što sam dan i pol proveo po autobusima, da sam se s torbom u ruci, tresući se od hladnoće, smjestio u Hotel Snježna palača (nisam sreo ni zagonetne sestre ni njihova oca) i da sam sate i sate proveo šetajući po karskim snježnim i zaleđenim ulicama, jednako kao i Ka četiri godine prije (tijekom kojih je gostionica Zeleni zavičaj pretvorena u bijednu pivnicu), ne bih želio da čitatelji ove knjige pomisle kako sam bio na pravome putu da postanem Kaova sjena. Ka je počesto znao natuknuti kako kod mene nema ni traga njegove tugaljivosti i pjesničkoga zanosa; to je bio zid koji je razdvajao ne samo nas dvojicu, nego i njegov tužni Kars od bijednoga Karsa koji se otkrivao pred mojim očima. No, pustimo sad to; na redu je priča o osobi po kojoj smo nas dvojica slični; o osobi koja nas je povezala. Svilu sam prvi put vidio na večeri kod predsjednika općine, priređenoj u moju čast; jedan pogled na nju bio je dovoljan da mi se zavrti u glavi! A ja sam želio iskreno vjerovati da me vrtoglavica spopala zbog rakije, da je mogućnost da se u nju zaljubim obična ludost, a ljubomora na moga prijatelja čista besmislica... Dok sam kasnije kraj svoga prozora u Snježnoj palači gledao kako mokri snijeg - koji nije imao ništa od poetičnosti Kaova snijega - pada po mokrim kaldrmama, tko zna koliko sam se puta pitao zašto iz Kaovih bilježaka nisam shvatio da je Svila toliko lijepa. Prepustivši se porivu, izvukao sam nekakvu bilježnicu i "baš kao Ka" (a to je fraza koju sam tih dana često ponavljao) počeo pisati nešto što bi se danas moglo prepoznati kao početak knjige koju čitate: sjećam se da sam Kaovu ljubav prema Svili pokušavao prepričati kao da sam je sam doživio. Neki od skrovitih kutaka moga zbunjenog uma podsjetio me tad na sljedeće naravoučenije, gorak plod mojih iskustava: ljubav ću najlakše izbjeći ako se u potpunosti predam kakvoj knjizi, bilo da je čitam ili pišem. Jer, suprotno od uobičajena mišljenja, čovjek - ukoliko želi - ljubav može zaobići. Ali da bi vam to pošlo za rukom, morate se riješiti i žene koja vas je zaludjela, i "treće osobe", duha koji vam je i podmetnuo ljubavni požar. Ja sam se, međutim, već odavna bio dogovorio sa Svilom da se sljedećega dana popodne sastanemo u slastičarnici Novi život kako bismo razgovarali o Kau. Ili sam barem mislio da sam joj rekao kako bih s njom htio razgovarati o Kau. U slastičarnici nije bilo nikoga osim nas; dok se na onom istom crno-bijelom televizoru dvoje ljubavnika grlilo pred mostom preko Bospora, rekla mi je kako joj nije nimalo Iako pričati mi o Kau. Svoje razočaranje i patnje mogla bi povjeriti jedino onome tko bi je strpljivo slušao;

357 zato joj je laknulo kad je čula da je ta osoba Kaov bliski prijatelj koji je zbog njegovih pjesama potegnuo sve do Karsa. Jer, ako bi me uspjela uvjeriti da prema Kau nije bila nepravedna, možda bi barem donekle primirila svoje nedoumice. Ipak, oprezno mi je daia do znanja da bi je moje nerazumijevanje teško povrijedilo. Na sebi je imala dugu smeđu suknju koju je nosila i onog "revolucionarnog" jutra dok je Kau posluživala doručak, i isti staromodni široki remen (budući da sam se s njima susreo u Kaovim bilješkama, odmah sam ih prepoznao); na licu joj se srdžba smjenjivala s tugom, kao i na Melindinu. Pažljivo sam pratio svaku riječ njezine duge priče.

42. Spakirat ću svoj kufer Iz Svilina kuta KAD je Ka, krenuvši u Kazalište iza dva čuvara, zastao i okrenuo se da zadnji put pogleda Svilu, ona je bila puna nade, uvjerena da će ga jednoga dana iskreno voljeti. Vjera da će nekog muškarca moći zavoljeti oduvijek joj je davala više poleta i od ljubavi i od zaljubljenosti; stoga joj se sad činilo da stoji na vratima novoga života, na pragu sreće kojoj je suđen dug vijek. Zato se tijekom prvih dvadeset minuta nakon Kaova odlaska uopće nije brinula: činjenica da ju je ljubomorni ljubavnik zaključao u sobu ne samo da je nije uznemirila, nego ju je čak razdragala. Misli su joj se vrtjele oko kufera; ako bude mislila o stvarima koje bi uza se voljela imati do kraja života, lakše će preboljeti rastanak s ocem i sa sestrom, a što se prije spakira, to će prije i sretnije s Kaom pobjeći iz Karsa. Kad se Ka ni nakon pola sata nije vratio, zapalila je cigaretu. Sad je već mislila koliko je glupa što je samu sebe uvjerila da će sve biti u redu; zatočenje u sobi samo je podjarivalo taj osjećaj; ljutila se i na sebe i na Kaa. Tad je ugledala recepcionara Džavita: izišao je iz hotela i nekamo otrčao. Pitala se kako bi bilo otvoriti prozor i dozvati ga, ali je dečko nestao prije nego što je odlučila da to i učini. Zavaravala se da će Ka doći svakoga trena. Četrdeset i pet minuta nakon Kaova odlaska, teškom je. mukom otvorila zamrznuti prozor i nekom mladiću na ulici - a bio je to jedan mirni učenik koji se držao daleko od kazališta - doviknula da je ostala zaključana u sobi 203 te ga zamolila da ude u hotel i obavijesti recepcionara. Dečko se začudio, ali je ipak ušao. Malo potom u sobi je zazvonio telefon. "Sto ti radiš tamo?" viknuo je iz slušalice gospodin Turgut. "Ako si ostala zaključana, zašto nisi nazvala?"

359 Minutu poslije otac joj je rezervnim ključem otključao vrata. Rekla mu je da je i ona htjela s Kaom poći u Narodno kazalište, ali joj Ka nije dopustio pa ju je zaključao u sobu; budući da su gradske telefonske veze prekinute, mislila je da ni hotelski telefoni ne rade. "Telefoni su proradili", odgovorio je gospodin Turgut. "Ka je odavna otišao, brinem se", rekla je Svila. "Kako bi bilo da i mi pođemo u kazalište i vidimo što je s Kadifom i s njim?" Mada je bio uznemiren, gospodin Turgut si je dao dovoljno vremena za pripreme oko izlaska iz hotela. Prvo nije mogao naći rukavice; potom se sjetio da bi mu Sunaj mogao zamjeriti ako dođe bez kravate. I putem je otezao, dijelom zato što ga staračke noge nisu mogle brže nositi, dijelom da Svilu prisili da posluša njegove savjete. "Nemoj se ni slučajno suprotstavljati Sunaju", rekla mu je Svila. "Nemoj zaboraviti da je on nekadašnji revolucionar koji se ponovno domogao moći!" Ugledavši znatiželjnu masu okupljenu pred ulazom u kazalište - učenike koje su dovezli autobusima, prodavače što su jedva dočekali takav skup, policiju i vojsku gospodin Turgut se sjetio sličnih sastanaka iz mladosti; srce mu je zaigralo. Privinuvši se još jače uz Svilinu ruku, osvrtao se oko sebe i razdragan i preplašen: tražio je priliku za prepirku u koju bi se i sam mogao uključiti, sukob koji bi barem sa strane mogao podržati. Uvidjevši da bi mu većina okupljenih mogla biti unučad, grubo je odgurnuo jednog od mladića koji su se navlačili na ulazu i odmah se postidio svoga nedjela. Gledalište još nije bilo popunjeno, ali se već slutila obiteljska atmosfera, kao na školskim predstavama; Svili se učinilo da je zalutala u jedan od onih snova u kojima sve poznate ugledate okupljene na istome mjestu. Nije, međutim, ugledala ni Kadifu ni Kaa, pa se zabrinula. Uto im je prišao neki vodnik i povukao ih u stranu. "Ja sam otac glavne glumice", prigovorio mu je gospodin Turgut. "Morao bih je vidjeti što je prije moguće." Zvučao je poput zabrinuta oca koji je u zadnji tren odlučio svojoj kćeri zabraniti glavnu ulogu u školskoj predstavi sumnjiva sadržaja. 1 vodnik se zabrinuo te mu, poput razborita učitelja, odlučio svesrdno pomoći. Malko su pričekali u sobi, gledajući Ataturkove i Sunajeve slike po zidovima; Kadifa im se pridružila sama. Čim ju je ugledala, Svila je znala da će ona večeras nastupiti, što god joj sad rekli. Svila ju je pitala za Kaa. Odgovorila joj je da se nakon što je s njom razgovarao vratio u hotel. Svila je nastavila rekavši kako ga ni usput nisu

snijeg sreli, ali se više nisu mogle zadržati na toj temi: gospodin Turgut je, sa suzama u očima, Kadifu počeo preklinjati da ne nastupi. "Sad je kasno, tata: moju su ulogu već toliko razglasili, da mi je opasnije ne nastupiti nego nastupiti", odgovorila mu je Kadifa. "Zar ne znaš koliko ćeš razjariti mlade imame i hatibe ako se otkrijeŠ, zar ne znaš koliko će se svi ljutiti?" "Ako smijem biti iskrena, tata, nakon svih godina, smiješno je čuti vas kako me nagovarate da se ne otkrijem: kao da se šalite sa mnom." "Nema tu šale, draga Kadifa", odgovorio joj je gospodin Turgut. "Reci im da si bolesna." "Ali - nisam bolesna..." Tu je gospodin Turgut zaplakao. Svila ga je samo gledala: kao i uvijek kad bi se uspio usredotočiti na najpatetičniju stranu kakva problema, i sam se čudio svojim suzama. Znao je kako se zadržati na površini patnje, a primao ju je s takvom dobrodošlicom da se Svili uvijek činilo kako bi se jednako iskreno rasplakao i nad kakvim posve suprotnim razlogom. I Svila i Kadifa voljele su tu njegovu osobinu, dokaz njegove dobrote, ali u usporedbi s onim o čemu su one sad htjele razgovarati, uzrok očeve tuge činio im se sramno "lakim". "Kad je Ka izišao?" pitala je Svila samo usnama. "Odavna se trebao vratiti u hotel!" odgovorila je Kadifa na isti način. Jedna su drugoj u očima ugledale strah. Četiri godine kasnije, u slastičarnici Novi život. Svila mi je rekla da su u tom trenu obje pomislile na Modroga: to je bio razlog njihova straha! A na oca se uopće nisu obazirale. Svilinu iskrenost protumačio sam kao izraz povjerenja; shvatio sam da ću kraj priče neizbježno doživjeti iz njezina kuta. Neko vrijeme nijedna nije progovorila. "Rekao ti je da ni Modri ne želi da nastupiš, zar ne?" Kadifa joj je pogledom rekla: "Čuo je i otac." Obje su krajičkom oka pogledale oca, i vidjele da njegovim uplakanim očima nije promaklo njihovo došaptavanje; pratio ih je pažljivo pa nije propustio ni riječ "Modri". "Kako bi bilo, dragi tata, da nas dvije malo popričamo nasamo?" "Uvijek se držite pametnijima od mene", šmrcnuo je gospodin Turgut i izišao iz sobe. Vrata nije zatvorio. "Jesi li dobro promislila, Kadifa?" "Jesam." "Znam da jesi", odgovorila je Svila. "Samo, jesi li pomislila da ga možda više nikada nećeš vidjeti?"

3bi "Ne znam", rekla je Kadifa oprezno. "A i jako se ljutim na njega." Kadifina veza s Modrim sastojala se od uspona i padova - od ljubomornih ispada i svađa, do mirenja i novih početaka... Svila je sad pred očima imala povijest njihove veze (osim zagonetnih dijelova koje su i pred njom uspjeli sakriti); bilo joj je teško. Koliko su već godina zajedno?... Nije bila sigurna, ali nipošto nije željela ponovno čeprkati po onom vremenu kad su obje bile njegove ljubavnice. S ljubavlju je pomislila na Kaa: on će joj pomoći da zaboravi Modroga. Kadifa je sestrinskom intuicijom preuzela Sviline misli. "Ka je strašno ljubomoran na Modroga", rekla joj je. "Jako te voli." "Nisam vjerovala da me je u tako kratkom vremenu mogao toliko zavoljeti", odgovorila joj je Svila. "Sad vjerujem." "Idi s njim u Njemačku." "Čim se vratim kući, spakirat ću kufer. Vjeruješ li doista da ćemo nas dvoje moći biti sretni?" "Vjerujem", odgovorila je Kadifa. "Samo, nemoj mu više pričati o svojoj prošlosti. Već zna previše, a još i više sluti." Svila se gnušala nad Kadifinim samouvjerenim mudrovanjem, kao da o životu zna daleko više od starije sestre. "Govoriš kao da se poslije ovoga više nećeš vratiti kući", odgovorila joj je. "Jasno da ću se vratiti", prekorila ju je Kadifa. "Ali mislila sam da ti ideš iz ovih stopa." "Imaš li ikakvu ideju o tome kamo je Ka mogao otići?" Gledale su se u oči; Svila je osjetila da su se obje uplašile istoga. "Moram ići", rekla je Kadifa. "Moram se našminkati." "Drago mi je što ćeš se otkriti, ali me još više raduje što ćeš se napokon izvući iz toga ružnog modrog ogrtača." Ogrtač joj je sezao sve do gležnjeva. U nekoliko plesnih koraka Kadifa je napravila piruetu gledajući kako oko nje lepršaju njegovi rubovi. Uto se s hodnika začuo starački hihot: čitav njihov razgovor kroz odškrinuta je vrata pratio i gospodin Turgut. Vidjevši ga nasmijana, sestre su se zagrlile i poljubile. Mora da se gospodin Turgut već odavna bio pomirio s Kadifinim nastupom. Sad nije zaplakao, a odustao je i od dijeljenja savjeta. Zagrlio ju je i poljubio te ih zamolio da ga što prije izvedu iz kazališne gužve. Na izlazu iz kazališta i putem do hotela Svila se nadala da bi mogla sresti Kaa ili nekoga tko bi znao nešto o njemu; iako se na sve strane osvrtala, nije ugledala ništa što bi moglo biti od pomoći. Kasnije mi je rekla sljedeće: "Kau je bilo kakav razlog mogao biti dovoljan da ga u tre-

crnjeg nu šatre pesimizam. A ja sam sad tražila jednako glupe razloge kako bih narednih četrdeset i pet minuta provela u optimizmu." Čim su ušli u hotel, gospodin Turgut se smjestio pred televizor da bi hipnotiziran neprekidnim reklamama za predstavu očekivao izravni prijenos, a Svila se dala u slaganje kufera za Njemačku. Pitanje "Gdje li je Ka?" potiskivala je maštanjem o njihovu novom životu i pred otvorenim ormarom birala stvari koje će ponijeti. Dok je u kufer gurala i donje rublje i čarape ("mada ih ranije nisam planirala ponijeti misleći da u Njemačkoj sigurno imaju i kvalitetnije, ali, tko zna, možda se na njih ne bih mogla naviknuti"), nešto joj je reklo da pogleda kroz prozor: ugledala je kako pred hotelom zastaje vojni kamion koji je već nekoliko puta dolazio po Kaa. Sletjela je niz stubište, i otac je bio na vratima. Izbrijani policajac orlovskoga nosa kojega nikada prije nije vidjela rekao je "Turgut Jildiz" i njezinu ocu predao zatvorenu kuvertu. Gospodin Turgut ju je svečano preuzeo, blijed kao smrt. Kad ju je drhtavim rukama otvorio, iz nje je prvo kiiznuo nekakav ključ. Potom je izvukao pismo i počeo ga čitati: shvativši da je za Svilu, prvo ga je pročitao do kraja, a zatim joj ga predao. Četiri godine poslije, Svila mi je - i iz samoobrane, i zato što je željela da ono što ću napisati bude utemeljeno na istini - pružila to pismo. Srijeda, u osam sati navečer Gospodine Turgut, biste li bili tako dobri da ovim ključem oslobodite Svilu koja je zaključana u mojoj sobi i da joj zatim predate ovo pismo? Sve će biti dobro. Molim vas, nemojte mi zamjeriti. S poštovanjem Draga. Nisam uspio nagovoriti Kadifu da odustane. Vojnici su me, da bi me zaštitili, doveli ovamo, na željeznički kolodvor. Put za Erzurum se otvorio, vojska me nasilu prvim vlakom šalje iz grada. Kreće u pola /c. Uzmi moju torbu i svoje stvari i dođi. U devet i petnaest po tebe će doći vojno vozilo. Čuvaj se, nemoj izlaziti na ulicu. Dođi. Jako te volim. Bit ćemo sretni. Službenik orlovskoga nosa rekao je da će "u 21.15" ponovno doći i otišao. "Odlaziš?" upitao ju je gospodin Turgut. "Brine me što će biti s njim", odgovorila je. "Čuvaju ga vojnici, ništa mu se neće dogoditi. Hoćeš li nas ostaviti i otići?"

3t>3 "Vjerujem da ću s njim biti sretna. I Kadifa misli isto." Ponovno je pročitala pismo, kao da je dokument o budućoj sreći; zatim je zaplakala. Ali, ni sama nije znala zašto plače. "Možda i zato što mi je bilo teško ostaviti oca i sestru", rekla mi je godinama kasnije. Vidjela je koliko me zanima sve što je u tim trenucima osjećala; možda je i zato u svoju priču sve dublje zaranjala. "A možda sam se bojala i nečeg drugog o čemu sam tad mislila", rekla mi je potom. Nakon što su joj suze stale pa je skupa s ocem otišla u svoju sobu gdje su još jednom provjerili je li sve spakirala, prešli su u Kaovu sobu i njegove stvari složili u tamnocrveni kufer. Oboje su bili puni nade. Kadifa će, insallah, brzo završiti studij pa će - govorili su jedno drugom - ona i otac doći k Svili u goste. Kad su završili s Kaovim kuferom, sišli su u stan i sjeli pred televizor vidjeti što je s Kadifom. "Samo da predstava brzo završi i da sve bude dobro: da na vlak kreneš mirna", rekao je gospodin Turgut. Ništa drugo nisu rekli; stisnuli su se jedno uz drugo kao da gledaju Ma-riannu, ali se Svila uopće nije mogla usredotočiti na televiziju. Od prvih dvadeset i pet minuta izravnog prijenosa, sjećala se samo ovoga: Kadifa je bila pokrivena, u dugoj haljini crvenoj kao krv, i u jednom je trenu izjavila: "Neka bude kako vi želite, dragi tata!" Shvatila je da me iskreno zanima što je u tim trenucima mislila pa je dodala: "Misli su mi, jasno, bile drugdje." Kad sam se nastavio vraćati na to "drugdje", spomenula je vlak u kojem ju je čekao Ka i putovanje koje im je slijedilo. Potom je spomenula strah. Ali jednako kao što ni te večeri samoj sebi nije znala objasniti čega se boji, ni meni sada to nije mogla reći. Prozori njezina uma bili su širom rastvoreni, sve je osim onoga na televiziji - zapažala mnogo pažljivije nego inače. Osjećala se poput putnika kojemu se, nakon duga izbivanja, dom iz kojega je krenuo i sve u njemu Čini neobičnim, kao da se u međuvremenu i promijenilo, i smanjilo, i ostarjelo. Čudila se stvarima oko sebe, čak i stolićima i naborima na zastorima. Vlastiti je dom gledala kao stranac: po tome je shvatila da je svom životu dopustila da se od te noći nastavi na nekom posve drugom mjestu, a to joj je, kako mi je objasnila u slastičarnici Novi život, bio siguran dokaz da je te večeri bila odlučna otići s Kaom. Netko je pozvonio, potrčala je i otvorila. Vojni kamion koji će je odvesti na kolodvor bio je uranio. Službeniku na vratima rekla je da će odmah doći; glas ju je izdavao. Potrčala je k ocu, sjela kraj njega i zagrlila ga što je jače mogla.

""t/'S "Došao ti je prijevoz?" pitao ju je otac. "Ako si se spakirala, imaš još malo vremena." Gledala je Sunaja na televiziji, a uopće ga nije vidjela. Nije se mogla smiriti: potrčala je u svoju sobu i u kufer ubacila papuče i torbicu za šivaći pribor s patentnim zatvaračem koju je uzela s prozorske daske. Sjela je na krevet i nekoliko minuta plakala. Kao što mi je kasnije rekla, kad se nakon toga spustila k ocu, više uopće nije sumnjala u odluku da s Kaom pobjegne iz Karsa. Riješila se i sumnje i neodlučnosti pa joj je laknulo; zadnje trenutke u Karsu odlučila je provesti kraj voljenoga oca. Kad je recepcionar Džavit viknuo da je netko na vratima, držala se kao da se nje to ne tiče. Gospodin Turgut joj je predložio da donese Coca--Colu iz hladnjaka, i dvije čaše, da nazdrave. Na kuhinjskim vratima ugledala je Fazila. Nikada neće zaboraviti njegovo lice: njegov je pogled govorio da se dogodilo nešto strašno. I još je nešto govorio, nešto što je Svila tada prvi put zapazila: Fazil se smatrao dijelom njihove obitelji. "Ubili su Modroga i Handu", rekao je, i otpio pola čaše vode koju mu je pružila Zahida. "A samo ju je Modri mogao odgovoriti od ovoga." Zaplakao je; Svila se nije ni pomaknula. Rekao je da mu je unutarnji glas naredio da pode k Modrom; s Modrim je bila i Handa, a vojska ih je napala na dojavu. Da ih netko nije izdao, ne bi ih napalo toliko vojske, čitav odred. Ne, ne može biti da su njega slijedili, jer kad je stigao, sve je već bilo svršeno. Već su se bila štrcala i djeca iz okolnih kuća, i on je skupa s tom djecom u svjetlu vojnih reflektora vidio truplo. Truplo Modroga. "Mogu (i ostati ovdje?" protisnuo je potom. "Ne ide mi se od vas, nikamo mi se ne ide." Svila je izvadila još jednu čašu, za njega. Nije mogla naći otvarač; otvarala je i zatvarala pogrešne ladice i pretince. Sjetila se da je u kufer stavila i bluzu na cvjetove koju je imala na sebi kad je prvi put vidjela Modrog. Uvela je Fazila u salon i posjela ga na stolicu kraj kuhinjskih vrata; na tu je stolicu bio sjeo Ka u utorak navečer kad se napio i nije mogao pisati pjesmu jer su ga svi gledali. Zastala je, kao oduzeta: osluškivala je bol koji se u njoj širio poput otrova. Fazil je bez riječi izdaleka gledao u Kadifu na ekranu; prvo je njemu pružila čašu Goca-Cole, onda ocu. Činilo joj se da sve gleda izvana, kao da snima. Otišla je u svoju sobu. Nekoliko trenutaka stajala je u tami. Uzela je Kaovu torbu. Izišla na ulicu. Hladno je bilo vani. Policajcu u civilu koji ju je čekao pred vratima rekla je da ona ne ide iz grada.

365 "Trebali smo vas odvesti na vlak", odgovorio joj je. "Odustala sam, ne idem, hvala vam lijepa. Ovaj kufer, molim vas, dajte gospodinu Kau." Ušla je, sjela kraj oca. Čuli su kako kamion odlazi. "Rekla sam im da odu", kazala je ocu. "Ostajem." Gospodin Turgut ju je zagrlio. Gledali su predstavu, nije im bas bilo jasno o čemu se radi. Pred kraj prvoga čina. Svila je ustala s riječima: "Idemo Kadifi. Mnogo joj toga moram reći."

43Žene se ubijaju iz ponosa Zadnji čin Španjolsku tragediju Thomasa Kyda Sunaj je - pod utjecajem inspiracije, ali i čitave lepeze raznih drugih razloga - temeljito preradio, i tek joj u posljednji tren promijenio i naslov: zato se samo u zadnjih pola sata neumornog reklamnog programa o njoj počelo govoriti kao o Tragediji u Karsu. Za one koji su već bili u kazalištu, promjena naslova stigla je prekasno. Dio njih u kazalište je dopremljen vojnim autobusima; drugi su nasjeli na pozive s televizije pa su došli ili uvjereni da im se ništa ne može dogoditi dok ih čuva vojska, ili iz znatiželje, spremni žrtvovati i život samo da bi događaje vidjeli svojim očima (jer je povjerenje u "prijenos uživo" narušila teorija da se prijenos daje s vrpci uvezenih iz Amerike). Dio gledatelja činili su nasilu dovedeni državni službenici (sad nisu doveli i obitelji). Nitko od njih nije znao za novi naslov, a da i jest, teško da bi - jednako kao i cijeli grad koji je predstavu gledao na televiziji shvatio o čemu predstava govori. Snimku prve i zadnje izvedbe Tragedije u Karsu našao sam četiri godine kasnije u arhivu Televizije pograničnog Karsa. Prvi njezin dio gotovo je nemoguće sažeti. Priča se vrti oko krvne osvete u nekoj "zaostaloj, siromašnoj i zalupljenoj" kasabi, ali se nikako ne kaže zašto su se ljudi počeli međusobno ubijati, niti itko od likova - ni ubojice, ni žrtve koje padaju kao muhe - objašnjava ili pita o čemu se radi. Sunaj je jedini lik koji se protivi primitivnim nagonima naroda, koji ih navode na krvnu osvetu; o tome raspravlja sa svojom ženom i s mladim ženskim likom kod kojega nalazi više razumijevanja (to je Kadifa). Iako predstavlja bogata i prosvijećena moćnika, Sunaj se rado zabavlja i pleše s običnom pukom, a druženje s njima ukrašava mudrim replikama o smislu čovjekova postojanja, potkrepljujući ih - u duhu "igre u igri" - monolozima iz Shakespearea,

367 Victora Hugoa i Brechta. Iako sa osnovnom radnjom - dakle, s pokoljem - nemaju nikakve veze, u predstavi se tu i tamo javljaju i Sunajcvi monolozi o gradskom prometu, o ponašanju za trpezom, nekim osobinama od kojih Turci i muslimani nikada neće odustati, nemjerljivoj važnosti Francuske revolucije i korisnim stranama cjepiva, prezervativa i rakije, a bogata prostitutka gledatelje poučava trbušnom plesu te uporabi šampona i kozmetike. Te kratke i poučne scene ne narušavaju skladni nered cijele predstave. Jedino što povezuje svu silu improvizacija i naleta inspiracije jest Su-najeva strastvena zaigranost: on je bio razlog da gledatelji nisu mogli maknuti oči s pozornice. Kad god bi radnja zapela, a gledatelji se počeli zgledati od nezadovoljstva i dosade, on bi se - prizivajući u sjećanje najsvjetlije trenutke svih svojih nastupa iznenada rasrdio i kritikama zasuo zločince koji su upropastili narod i državu, ili se, hramajući s jednog kraja pozornice na drugi, s tugom prisjetio kakve uspomene iz mladosti, odrecitirao pokoji redak M. Montaignea o prijateljstvu, ili žalostio gledatelje objašnjavajući im koliko je Ataturk bio usamljen. Lice mu se sjalo od znoja. Gospoda Nurija, učiteljica i zaljubljenica u kazalište i povijest, koja ga je i dva dana ranije zadivljena pratila iz prednjih redova, kasnije mi je rekla kako su prvi redovi bili dobrano zapahnuti Sunajevim rakijskim zadahom. Ne, nije time htjela reći da je Sunaj bio pijan: bio je "zanesen". 1 drugi su gledatelji ostali zadivljeni njegovim zanosom: kar-ski državni službenici srednjih godina spremni na sve kako bi slavnome glumcu prišli što bliže, udovice, mladi kemalisti koji su slične scene već stotinu puta odgledali na televiziji, i sva muška populacija željna pustolovine i moći, svi su oni tvrdili da je Sunaj te večeri "sjao", i zabljesnuo ih toliko da ga nisu mogli pogledati u oči. Jedan od učenika koje je vojska nasilu prevezla u Narodno kazalište bio je i Mesut (onaj koji se protivio zajedničkom ukapanju vjernika i ateista). Četiri godine kasnije i on će mi povjeriti da ga je Sunaj te večeri očarao. Možda je to mogao priznati i zbog svega što je u međuvremenu proživio: bio se, naime, priključio jednoj malenoj naoružanoj islamisti-čkoj skupini, ali se i u njih razočarao pa se vratio u Kars i zaposlio u nekoj čajani. Teško je, rekao mi je, objasniti zašto su se učenici vjerske škole divili Sunaju. Možda su ga poštovali zbog apsolutne moći koja je tada bila u njegovim rukama: isto su to i za sebe priželjkivali. Moguće je da su mu bili i zahvalni što je svojim zabranama zakočio njihovo nepromišljeno izlaganje opasnostima i dizanje ustanka. "Nitko nije imun na radost nakon vojnih udara: svi im se zapravo potajno raduju", rekao

Snijeg mi je. Još ih se nešto dojmilo: Sunaj je bio najmoćniji čovjek u gradu, a nije se ustezao pojaviti se na pozornici i predati se na milost i nemilost običnome narodu. Kad sam, došavši kasnije u Kars, u zgradi Televizije pograničnog Kursa gledao snimku te večeri, i ja sam ostao zadivljen tišinom u dvorani. Kao da su svi zaboravili na razlike i sukobe koji su ih dijelili: nije više bilo podjele na očeve i sinove, na moćne i progonjene: jedna im je stvar svima bila zajednička: strah i zastrašujuće uspomene. Ni sam nisam mogao biti ravnodušan pred osjećajem koji će jako dobro razumjeti svaki stanovnik nasilničkih i agresivno nacionalističkih zemalja: pred očaravajućim zajedništvom koje se skriva iza riječi "mi". Zahvaljujući Sunaju, nitko se od prisutnih nije osjećao kao "stranac"; sve ih je povezala ista tragična priča. Kadifa je bila jedina prijetnja tom zanosu: Karslije se u početku nikako nisu mogli naviknuti na njezinu prisutnost na pozornici. Bit će da je i kamerman to osjetio, pa se u svim važnijim trenucima okretao samo Sunaju kao da Kadife i nema, prikazujući je jedino za onih scena kad bi se ponižavala pred moćnikom, kad bi ga opsluživala poput sluškinje u farsama. Ali kako su se još od podneva vrtjele reklame koje su najavljivale da će se Kadifa tijekom predstave otkriti, gledatelji su pažljivo pratili svaki njezin korak. Gradom se proširilo mnoštvo priča; neki su tvrdili da ju je na otkrivanje prisilila vojska, drugi pretpostavljali da se neće ni pojaviti na pozornici... Kao i obično, i sad je gotovo svatko skovao svoju verziju mogućih događaja: tako se dogodilo da su i oni koji su dotad znali samo za njezinu aferu oko pokrivanja (a da joj čak ni ime nisu znali), u samo jedno popodne o njoj doznali sve što se moglo doznati. Zato je početak predstave mnoge razočarao: kud se na pozornici rijetko pojavljivala, tu je - makar je odjenula usku i dugu crvenu haljinu - još uvijek bila pokrivena. Tek u dvadesetoj minuti predstave, po dijalogu između nje i Sunaja gledatelji su naslutili da se od Kadife može očekivati i nešto više: kad su nakratko ostali sami na sceni, Sunaj ju je pitao "koliko je odlučna" te joj pojasnio kako ne može prihvatiti "da se ljudi odlučuju na samoubojstvo samo zbog bijesa". Kadifa mu je odgovorila sljedećim riječima: "U ovome gradu u kojemu se ljudi međusobno ubijaju poput životinja tvrdeći kako to čine za dobro i sreću ove zajednice, tko se može usprotiviti mome samoubojstvu?" te smugnula s pozornice kao da bježi od Funde Eser koja se u tom trenu pojavila. Četiri godine kasnije pažljivo sam poslušao sve koji su mi htjeli pričati

369 o toj večeri: prema njihovim svjedočenjima, gledajući na sat, rekonstruirao sam i usporedio svaku minutu svega što se te večeri dogodilo. Tako sam izračunao da je to bila scena kad je Modri Kadifu zadnji put vidio. Naime, prema pričama stanovnika susjednih kuća i policajaca koji su još uvijek radili u Karsu, kad im je policija pokucala na vrata. Modri i Handa gledali su televiziju. U službenom izvještaju pisalo je da je Modri, ugledavši na vratima vojsku i policiju, uletio u kuću, zgrabio oružje i počeo pucati bez upozorenja; susjedi i učenici vjerske škole (kojima nije trebalo dugo da Modroga proglase legendom) tvrdili su pak kako je Modri, pokušavajući spasiti Handu, prvo viknuo "Ne pucajte!", ali im je Z. Demirkolov specijalni odred u času uletio u kuću i izrešetao ne samo njih dvoje nego i čitav stan. Unatoč strašnoj buci, nitko iz susjednih kuća - osim nekoliko malih znatiželjnika - nije reagirao na pucnjavu. Karslije su već bili navikli na takve noćne napade; osim toga, te večeri ništa nije moglo biti važnije od izravnog prijenosa iz Narodnog kazališta. Sve su ulice bile puste, svi dućani zabravljeni, i - uz nekoliko iznimaka - sve čajane pozatvarane. Sunaj je jako dobro znao da su sve oči u gradu okrenute njemu: odatle je crpio nadnaravnu snagu i samopouzdanje. Bit će da je i Kadila osjetila da će se moći iskazati samo onoliko koliko joj on bude dopustio: zato se cijelo vrijeme vrtjela u njegovoj blizini i spremno koristila svaku priliku koju joj je davao. Budući da. za razliku od svoje sestre, Kadila kasnije nije htjela sa mnom razgovarati o tim danima, nikada neću znati o čemu je razmišljala, ni tih dana, ni te večeri. Tijekom sljedećih četrdesetak minuta predstave gledateljima je postajalo sve jasnije da se Kadifa odlučno priprema za otkrivanje i samoubojstvo; zato su joj se, korak po korak, sve više divili. Kad se napokon uspjela nametnuti kao važan lik, predstavu je povela prema pravoj drami koju I-undine i Sunajeve napola poučne, napola šaljive i srdite upadice nisu davale naslutiti. Napokon je postalo jasno da Kadifa predstavlja junakinju koju je muško nasilje stjeralo u kut, junakinju koja je spremna na sve. Iako "pokrivena buntovnica Kadifa" u Karsu nikada nije zaboravljena, mnogi moji sugovornici sažalijevali su je i godinama kasnije, tvrdeći kako ju je čitav grad svim srcem prihvatio i u novoj ulozi. Kad bi se pojavila na pozornici, tišina bi zavladala i dvoranom i čitavim gradom; nakon svake njezine riječi čeljad po kućama, okupljena oko televizora, gurkala bi se s poluglasnim pitanjem: "Što je rekla, što je rekla?" Za jednog od takvih trenutaka duboke tišine, sa željezničkog je kolodvora odjeknuo zvižduk: nakon četiri dana iz grada je kretao prvi vlak.

bmjeg Ka je sjedio u vagonu u koji su ga vojnici smjestili nasilu. Kad je bio vidio da je vojni kamion dovezao samo njegov kufer, a ne i Svilu, preklinjao je i molio vojnike da mu dopuste da je još jednom vidi; nisu mu dopustili, ali ih je barem uspio nagovoriti da kamion još jedanput pošalju u hotel; kad se vozilo opet vratilo prazno, oficire je zamolio da vlak u kolodvoru zadrže pet minuta duže, ali se Svila ni tada nije pojavila: prometnik je tad zazviždao za pokret, a Ka je zaplakao. Dok je vlak kretao, suzne je oči okrenuo prema izlazu iz kolodvorske zgrade koji je gledao na spomenik Kazima Karabekira, zamišljajući daće ugledati kako prema njemu korača povisok ženski lik s torbom u ruci. Kad je vlak počeo ubrzavati, vlakovoda je još jednom zasvirao. Svila i gospodin Turgut čuli su ga baš kad su iz Hotela Snježna palača krenuli prema Narodnom kazalištu. "Ode vlak", rekao je gospodin Turgut. "Da", odgovorila je Svila. "I ceste će se otvoriti svakog trena pa će se valija i zapovjednik vratiti u grad." Dodala je još nekoliko riječi ("sad će i ovaj glupi vojni udar brzo završiti, sve će se vratiti u normalu"), mada uopće nije razmišljala o onome što je izgovarala; govorila je samo zato što se bojala da bi iz njezine šutnje otac mogao zaključiti kako misli na Kaa. Koliko je u tim trenucima mislila na Kaa, a koliko na Modroga i njegovu smrt - to ni sama nije znala. Teško se žalostila jer je propustila priliku za sreću; mrzila je Kaa. Više ni najmanje nije sumnjala u uzroke svoje srdžbe. Četiri godine kasnije sa mnom će nevoljko raspravljati o tim uzrocima; moja pitanja i sumnje će je uznemiriti, ali će sama reći da je još te noći shvatila da Kaa više nikada ne bi mogla voljeti. Kad je začula zvižduk vlaka koji je Kaa odvezao iz grada, srce joj se slomilo; možda je bila i malo iznenađena. Ali jedino što je tada željela, bilo je razgovarati s Kadifom. "Kako je tiho, kao da je cijeli grad napušten", rekao je gospodin Turgut pomislivši da je Svili tišina neugodna. "Grad utvara", odgovorila je Svila samo da bi nešto rekla. Na jednom uglu pred njima se pojavila kolona od tri vojna vozila, skrenula i nastavila njihovom ulicom. Gospodin Turgut je rekao da je to dokaz da su se i ceste otvorile. Gledali su kako kolona nestaje u mraku sve dok im i svjetla na vozilima nisu nestala iz vida. Prema mojoj kasnijoj istrazi, u srednjem su se vozilu nalazila dva mrtva tijela: tijela Modroga i Hande. Svjetlo na zadnjem džipu bilo je iskrivljeno; zato je u jednom trenu obasjalo izlog Novosti graničnoga grada pa je gospodin Turgut opazio da je već izvješen sutrašnji broj. Zastao je i pročitao: "Smrt na pozornici. Tijekom sinoćnje predstave poginuo slavni glumac Sunaj Zaim."

371 Nakon što je vijest dvaput pročitao, krenuli su prema kazalištu što su brže mogli. Pred kazalištem su još uvijek stajala ista vojna vozila, a malo dalje sjena istog tenka. Na ulazu su ih pretražili. Gospodin Turgut je rekao da je "otac glavne ženske uloge". Već je počeo drugi čin; u posljednjem redu našli su dva prazna sjedala i sjeli. I taj je čin sadržavao ponešto šaljivih scena koje je Sunaj godinama usavršavao. Funda je čak nekoliko puta zavrtjela trbuhom; izgledala je kao da se šali na vlastiti račun. Ali i na pozornici i u dvorani atmosfera je postajala sve teža, a tišina sve dublja. Kadifa i Sunaj sve su češće ostajali sami na sceni. "Ipak bih vas morao zamoliti sljedeće: objasnite mi zašto ćete se ubiti!" rekao je Sunaj. "Čovjek to ne može u potpunosti znati", odgovori Kadifa. "Kako to mislite?" "Kad bi čovjek znao zašto se ubija, kad bi si mogao jasno predočiti razlog samoubojstva, ne bi se ubio!" "Neee, to uopće nije tako! Neke se žene ubijaju zbog ljubavi, neke pokleknu pred batinama svojih muževa, neke se ubijaju prije nego ih siromaštvo izjede do kosti, neke..." "Kako je vaš pogled na život jednostavan!" ubaci se Kadifa. "Umjesto da se ubije zbog ljubavi, žena se strpi, malko pričeka, i ta bol prođe! Ni siromaštvo nije dovoljan razlog za samoubojstvo. Umjesto da se ubije, žena uvijek može pobjeći od muža tiranina, a što se siromaštva tiče - uvijek se negdje nešto može ukrasti." "Dobro, a što je onda pravi razlog?" "Jasno je da je osnovni razlog svih samoubojstava ponos. Ili je bar za žene tako." "Mislite, ubiju se kad im ljubav pregazi ponos?" "Uopće ne razumijete!" nasmija se Kadifa prijezirno. "Žene se ne ubijaju kako bi pokazale da im je ponos povrijeđen, nego da bi pokazale koliko su ponosne!" "Jesu li se vaše prijateljice zbog toga ubile?" "Ne mogu govoriti u njihovo ime. Svatko ima svoje razloge. Ali svaki put kad razmišljam o svome samoubojstvu, ćutim da su i one mislile jednako. Trenutak samoubojstva za žene je trenutak kad su najusamljenije, i kad najbolje shvaćaju što znači biti žena." "Jeste li tim riječima svoje prijateljice nagovarali na samoubojstvo?" "Same su se na to odlučile; same su izabrale samoubojstvo."

snijeg "Svi znamo da u Karsu nije zaživjelo ono što nazivamo 'osobnom, slobodnom odlukom': da bi pobjegli od batine, ljudi se udružuju, skrivaju se po džematima i uvlače u raznorazne zajednice. Priznajte. Kadifa, da ste se s tim djevojkama potajno sastajali i nagovarali ih na samoubojstvo!" "Ali kako bi to bilo moguće?! Počinivši samoubojstvo, te su djevojke postale još više same: čak su ih se i očevi odricali zbog toga, za neke čak nije priređena ni dženaza." "A vi ćete se sad ubiti da biste opovrgli njihovu usamljenost, da biste pokazali kako se radi o masovnom pokretu? Kadifa, vi šutite... Ali ako se ubijete, a ne kažete nam zašto ste se ubili, neće li poruka koju nam time želite dati biti pogrešno protumačena?" "Ništa ne želim poručiti svojim samoubojstvom", odgovori Kadifa. "Ali pogledajte koliko vas ljudi promatra: oni vas gledaju s brigom i zanimanjem. Ako ništa drugo, recite im ono što vam je sad na pameti!" "Žene se ubijaju s nadom da će tim postupkom nešto postići", odgovori Kadifa. "A muškarci, oni se ubijaju kad izgube nadu da će ikada išta postići." "To je istina", reče Sunaj i iz džepa izvadi pištolj marke Kirikkale. Pištolj zabljesnu pod kazališnim svjetlima; gledatelji ga nisu ispuštali iz vida. "Kad uvidim da sam dogurao do kraja, da sam dokraja poražen, hoćete li me, molim vas, ovime ubiti?" "Ne želim završiti u zatvoru." "Ali nećete li se i vi ubiti?" reče Sunaj. "Samoubojstvom ćete si ionako otvoriti put u džehennem: ne morate se, prema tome, bojati kazne, ni na ovom, ni na drugom svijetu." "Eto, upravo se zato žene ubijaju: da bi pobjegle od kazni bilo koje vrste." "Kad se pomirim s porazom, želio bih da mi kraj dođe od ruke ovakve žene!" reče Sunaj okrenuvši se pompozno publici. Časak je pošutio. U pravi je tren osjetio da se publika počela dosađivati: zato je nastup nastavio s jednom od Ataturkovih ljubavnih pustolovina. Kad je drugi čin priveden kraju, gospodin Turgut i Svila zadoše iza pozornice potražiti Kadifu. Njezina garderoba, prostrana soba koju su nekada koristili akrobati iz Moskve i Petrograda, armenske glumačke skupine koje su igrale Molierea, i plesači i glazbenici što su u Kars svraćali tijekom turneja po Rusiji, sada je bila hladna kao led. "Mislila sam da ti odlaziš", reče Kadifa Svili. "Ponosim se tobom, draga moja, bila si sjajna!" reče gospodin Turgut i

373 zagrli Kadifu. "Da ti je dao oružje i zamolio te da ga ubiješ, ja bih ustao, prekinuo predstavu i viknuo: 'Kadifa, ne pucaj!"' "Zašto?" "Kako zašto? Pištolj je možda pun!" reče gospodin Turgut i prenese joj vijest iz sutrašnjih novina. "Serdar vijesti piše unaprijed s nadom da bi se mogle i ostvariti, ali ih većina na koncu ispadne netočna. Ne bojim seja Serdarovih vijesti. Ali znam da ovako veliku vijest Serdar nikada ne bi mogao objaviti bez Sunajeva blagoslova: zato se bojim! Očito je da mu ju je Sunaj izdiktirao. Moguće je da se ne radi samo o reklami. Možda te želi navesti da ga na pozornici ubiješ. Draga kćeri, pazi što radiš: nemoj potegnuti obarač prije nego što se uvjeriš da je pištolj prazan! I nemoj se otkriti zbog toga čovjeka! Svila ostaje. Još ćemo mi živjeti u ovome gradu; nemoj da nas islamisti uzaman zamrze!" "Zašto je Svila odustala, zašto nije otišla?" "Zato što više voli svoga oca, i tebe, i sve nas", reče gospodin Turgut držeći Kadifu za ruku. "Tata, mi bismo opet malo nasamo porazgovarale", reče Svila. Čim je to izgovorila, na Kadifinom je licu ugledala strah. Dok se gospodin Turgut približavao Sunaju i Fundi Eser koji su ušli s drugog kraja prašnjave sobe visoka stropa, Svila je Kadifu zagrlila svom snagom. Vidjela je da ju je to još više uplašilo; uzela ju je za ruku i povela u kut koji je od ostaloga dijela prostorije bio odijeljen zastorom. Funda se malo prije odatle izvukla s bocom konjaka. "Bili ste sjajni, Kadifa", rekla je. "Ne dajte se smetati, opustite se kao da ste u svojoj kući." Kadifa je bila sve bijeda i bijeda; Svila joj je pomogla da sjedne. Uhvatila je njezin pogled i očima joj rekla da se dogodilo nešto strašno. "Opkolili su Handu i Modroga, i ubili ih", izgovorila je potom. Kadifine su oči na tren zamrle. "Bili su u istoj kući? Tko ti je rekao?" Zašutjela je vidjevši koliko je Svila ozbiljna. "Rekao mi je mali Fazil, dečko iz vjerske škole. Odmah sam mu povjerovala. Jer, vidio ih je svojim očima..." Zastala je da bi Kadifa, blijeda kao smrt, shvatila što joj je rekla. Potom je nastavila: "Ka je znao gdje se Modri skriva. Nakon što se vidio s tobom, nije se više vratio u hotel. Mislim da je on odao specijalnom timu mjesto na kojem su se skrivali Modri i Handa. Zato nisam otišla u Njemačku s njim." "Kako znaš?" odgovori Svila. "Možda im nije rekao on, možda ih je netko drugi odao."

Snijeg "I to je moguće, i o tome sam razmišljala. Ali srce mi je tako sigurno reklo da je to učinio Ka, da sam shvatila kako razumom nikada neću moći povjerovati da nije kriv. I shvatila sam da ga nikada neću moći voljeti: eto, zato sam odustala od Njemačke." Kadifi je ponestalo snage, nije više mogla slušati Svilu. Svila je vidjela da je njezina vijest tek sad do nje doprla. Pokrivši lice rukama, Kadifa je počela ridati. Svila ju je zagrlila, i ona je plakala. Ali plakala je tiho: djelić njezina uma govorio joj je da plače iz istog razloga iz kojega i njezina sestra. Već su nekada tako plakale, jednom ili dvaput, za onih sramnih dana kad su se obje nemilosrdno borile za naklonost istog ljubavnika, Modroga. Svila je slutila da je ovime sve svoje bitke privela kraju: nikada neće otići iz Karsa. Ostarjela sam, pomislila je u jednom trenu. Pomiriti se sa starenjem, biti toliko pametna da od svijeta više nikada ništa ne poželi: to je ono što će ponijeti iz svojih bitaka, ono za što će sada biti sposobna. Više ju je brinula Kadifa; plakala je izaglasa. Vidjela je da je žalost njezine sestre teža i razornija. Na trenutak je osjetila zahvalnost što nije u njezinoj koži - ili je uživala u osveti? - i odmah se postidjela. Iz dvorane se čula pjesma koju su u Narodnom kazalištu uvijek puštali na stankama (jer je, navodno, poboljšavala prodaju leblebija i sode): Baby come closer, closer to me, pjesma koju su i kao mlade djevojke slušale po istanbulskim kinima. U to su vrijeme obje željele naučiti engleski, a nijednoj to nije uspjelo. Svila je vidjela da je pjesma Kadifu još jače rasplakala. Zastori su bili malko razmaknuti: na drugom kraju sobe Sunaj i otac su živo raspravljali dok im je Funda u čaše nadolijevala konjak. "Gospođice Kadifa, ja sam pukovnik Osman Nuri Čolak", reče jedan vojnik srednjih godina nepristojno razgrnuvši zastor, i pozdravi ih naklonom do zemlje kao da je sad sišao s filmskoga platna. "Cijenjena gospođice, bih li ikako mogao olakšati vašu tugu? Ako se više ne želite vratiti na pozornicu, imam za vas radosnu vijest: putovi su otvoreni, vojne su snage nadomak grada." Osman Nuri Čolak te će svoje riječi kasnije ponavljati na vojnom sudu kao dokaz da je grad pokušavao zaštititi od besmislenog vojnog udara. "Dobro sam, gospodine, sasvim sam dobro: hvala vam", odgovorila je Kadifa. Po njezinim pokretima Svila je zaključila da je Kadifa već usvojila ponešto od Fundinog uvijek kazališnog držanja. A s druge joj se strane divila: skupila je svu snagu da bi se pribrala. Jedva je ustala: popila je

375 čašu vode, a onda počela polako šetati po širokoj prostoriji iza pozornice: izgledala je kao utvara. Pred početak trećeg čina, Svila ju je namjeravala izvesti prije nego što ih opazi otac. Nije im uspjelo, prišao im je u zadnjem trenu: "Ne boj se", rekao je gospodin Turgut misleći na Sunaja i njegove prijatelje, "to su moderni ljudi." Treći je čin počeo s Fundom Eser: otpjevala je narodnu pjesmu o silovanoj ženi. Za razliku od nekih dijelova predstave koji su se gledateljima činili prezamršenim i "previše učenim", pjesma ih je sve zagrijala. Kao i inače, l'unda je s jedne strane plakala i psovala muški rod, a s druge s užitkom prepričavala zlo koje ju je snašlo, do najsitinijih pojedinosti. Nakon što je otpjevala još dvije pjesme i gledatelje, pogotovo djecu, nasmijala parodijom jedne reklame (kojom je ustvrdila da Ajgaz plinske boce ne puni plinom nego prdežem), pozornica je zamračena: potom su na nju dostupala dva vojnika koja su jezivo podsjećala na naoružane vojnike što su se dva dana ranije pojavili pred kraj predstave. Na pozornicu su dovukli vješala i postavili ih: dvoranu je prekrio zloslutan muk. Vješalima su prišli Kadifa i Sunaj, šepajući. "Nikada nisam mislio da će se događaji ovako brzo razviti", rekao je Sunaj. "Je li to priznanje da niste uspjeli postići ono što ste željeli ili ste uvidjeli da ste ostarjeli pa želite umrijeti sa stilom?" upita Kadifa. Svila je vidjela koliko se Kadifa muči da bi se zadržala na pozornici. "Vrlo ste inteligentni, Kadifa." "A to vas plaši?" odgovori Kadifa napetim, srditim glasom. "Da!" odgovori joj Sunaj, stari zavodnik. "Ne bojite se vi moje inteligencije: bojite me se zato što sam svoja!" viknu Kadifa. "U našem gradu muškarci se ne boje ženske inteligencije; boje se da ženama neće moći upravljati!" "Upravo suprotno", odgovori Sunaj. "Ovu sam revoluciju poduzeo da biste se vi žene mogle ponašati kao Europljanke, da biste mogle same sobom upravljati. Zato sad želim da se otkrijete." "Otkrit ću se", reče Kadifa. "A nakon toga ću se objesiti kako bih dokazala da to nisam učinila ni zbog vas, ni zato da bih oponašala Europljanke." "Ali siguran sam da vi jako dobro uviđate da ćete takvim postupkom pobrati europske aplauze i simpatije? Mislim, vi ste individua, i kao takva ćete se objesiti; uviđate, zar ne? Ni vaš oduševljeni nastup za njemačke

Snijeg novine na onom takozvanom tajnom sastanku u Hotelu Azija nije prošao nezapaženo. Priča se da ste vi savjetovali djevojke koje su se ubile, jednako kao i pokrivene djevojke." "Samo se jedna djevojka ubila zbog pokrivanja: to je bila Teslima." "Vi ćete, dakle, biti druga..." "Neću, otkrit ću se prije nego što se ubijem." "Jeste li dobro promislili?" "Jesam", odgovori Kadifa. "Jako sam dobro promislila." "Onda ste, bit će, razmislili i o ovome: samoubojice idu u džchcnnem. Mene, dakle, možete ubiti bez straha: u svakom ćete slučaju završiti u džehennemu. Je li tako?" "Nije", odgovori Kadifa. "Nije, zato što ne vjerujem da ću završiti u džehennemu ako se ubijem. A tebe ću ubiti da bih s ovoga svijeta izbrisala jednog neprijatelja naroda, vjere i žena!" "Hrabri ste i iskreni. Kadifa. Ali naša vjera brani samoubojstvo.'* "Točno, sura Žene Kurana Časnog izričito zabranjuje samoubojstvo", odgovori Kadifa. "Ali to ne znači da Svemogući Allah mladim djevojkama koje su se ubile neće oprostiti i da će ih poslati u džehennem." "Aha, vi ćete dakle Kuran protumačiti onako kako vama odgovara." "Ne, istina je upravo suprotna", nastavi Kadifa. "Nekoliko mladih djevojaka iz Karsa ubilo se zato što se nisu mogle pokrivati, mada su to željele. Uzvišeni je Allah pravedan i vidi njihovu patnju. A budući da i u mome srcu plamti ista takva božanska ljubav, i ja ću, kao i one, nestati iz ovoga grada u kojemu za mene nema mjesta." "Svjesni ste, zar ne, da će taj vaš postupak rasrditi vjerske velikodostojnike koji su se po ovoj hladnoći i snijegu probili do Karsa da bi očajne žene i djevojke odgovorili od samoubojstva... A u Kur'anu..." "O svojoj vjeri ne želim razgovarati ni s ateistima ni s onima koji se iz straha pretvaraju da vjeruju. Dovršimo konačno ovu igru!" "U pravu ste. Namjera mi nije bila propitivati vašu savjest: bojao sam se da bi vas strah od džehennema mogao spriječiti da me ubijete: zato sam razgovor skrenuo na ovu temu." "Ništa ne brinite, ubit ću vas bez imalo grižnje savjesti." "Lijepo", odgovori Sunaj uvrijeđeno. "A ja bih vam sad povjerio najvažnije naravoučenije svoga dvadesetpetogodišnjeg kazališnog života: nijedan gledatelj ne može pratiti dijalog duži od ovoga; uskoro će početi zijevati. Ako ste za, prijeđimo s riječi na djela!" "Dobro." Sunaj je i/vukao isti pištolj marke Kirikkale i pokazao ga i gledate-

377 ljima i Kadifi. "Vi ćete se sad otkriti. Zatim ću vam predati oružje i vi ćete me ubiti... A budući da će se takvo što po prvi put moći vidjeti u izravnom prijenosu, dopustite mi da naše gledatelje još jednom uputim na važnost..." ''Dosta!" ubaci se Kadifa. "Do sita sam se naslušala muškaraca koji objašnjavaju zašto se djevojke ubijaju." "Imate pravo", reče Sunaj igrajući se pištoljem. "Ipak, dodao bih još riječ-dvijc. Tek toliko da se karski gledatelji koji su nasjeli na vijest i/, novina i sad nas gledaju ne prepadnu. Pogledajte, Kadifa, šaržer ovoga pištolja. Kao što vidite, ovaj je šaržer prazan." Šaržer je izvadio, pokazao ga Kadifi i vratio ga na mjesto. "Vidjeli ste da je prazan, zar ne?" reče poput vješta mađioničara. "Da." "Ali dajte da budemo posve sigurni!" Ponovno izvadi šaržer, okrenu se publici kao da im pokazuje zeca iz šešira, i ponovno ga vrati. "Dopustite mi da na kraju kažem nekoliko riječi koje su mi na srcu. Netom rckoste da ćete me mirne savjesti ubiti. Pretpostavljam da se nada mnom gnušate 2ato što sam poveo ovaj vojni udar i pucao po narodu jer ne nalikuje zapadnjacima; znajte, ipak, da sam to učinio za dobro našeg naroda." "Dobro", reče Kadifa. "A sad ću se ja otkriti. Molim da me svi gledaju." Licem joj je preletio grč; podigla je ruku i u času svukla maramu. Dvorana je odgovorila mrtvom tišinom. Sunaj ju je odmjerio glupavim pogledom, pretvarajući se da takvo što nije očekivao. Potom su se oboje okrenuli publici, poput neuvježbanih glumaca koji su zaboravili svoje retke. Cijeli je Kars s divljenjem gledao Kadifinu kosu; dugu, kestenjastu, lijepu kosu. 1 kamerman je skupio svu hrabrost i po prvi put Kadifu uzeo u prvi plan. Vidjelo se koliko joj je neugodno: stidjela se kao žena kojoj se u gužvi raskopčala haljina. Po svemu se vidjelo da joj je jako teško. "Dajte mi oružje", reče s nestrpljenjem. "Izvolite", odvrati Sunaj i pruži joj pištolj držeći ga za cijev. "Ovako ćete pritisnuti obarač." Kad je Kadifa preuzela pištolj. Sunaj se nasmijao. Cijeli je Kars mislio da će se razgovor još nastaviti. Izgleda da je i Sunaj tako mislio. "Kosa vam je prelijepa, Kadifa. Čak bih vas i ja ljubomorno skrivao pred drugim muškarcima, samo da je ne vide", rekao je Sunaj. kadli Kadifa potegnu obarač. Začuo se i pucanj. Više nego pucnju, cijeli se Kars začudio Sunaju koji se stresao i pao kao da je doista ustrijeljen.

snijeg "Kako je sve glupo!" rekao je Sunaj. "Niti razumiju modernu umjetnost, niti će ikada biti moderni." Gledatelji su očekivali dugi samrtnički monolog. Umjesto toga, Kadifa pištolj gotovo prisloni na Sunaja i ispali još četiri metka. Sunajevo je tijelo svaki put zadrhtalo i počelo se pridizati da bi sa svakim metkom palo na /emlju kao da je sve teže i teže. Četiri metka ispaljena su učas. Gledatelji nisu od Sunaja očekivali samo dobro odglumljenu smrt, nego i mudru tiradu o smrti, ali kad su vidjeli da mu je lice oblila krv, prestali su se nadati. Gospoda Nurija, uvjerena da su u kazalištu sva zbivanja i efekti važni koliko i tekst, ustala je da bi zapljeskala: prepavši se Sunajeva lica, srušila se u sjedalo. "Izgleda da sam ga ubila", rekla je Kadifa gledateljima. "I dobro si postupila!" viknu iz zadnjih redova jedan učenik Škole za imame i hatibe. Čuvari i vojska po dvorani, zapanjeni događajem na pozornici, niti su vidjeli s kojeg se mjesta javio taj dječak koji je probio tišinu, niti su ga pokušali uhvatiti. Kad je gospoda Nurija - učiteljica koja je već dva dana s divljenjem pratila Sunajeva pojavljivanja na televiziji i bila na sve spremna samo da mu bude što bliže - zaridala, nije samo cijela dvorana, nego je i čitav Kars shvatio da su događaji na pozornici posve stvarni. Dva vojnika navukla su kazališni zastor pritrčavši jedan drugome sitnim, smiješnim koracima.

44Danas ovdje Kaa nitko ne voli Četiri godine kasnije u Karsu ČIM je zastor navučen, Z. Demirkol i njegovi drugovi /grabili su Kadifu te je "radi njezine sigurnosti" izveli kroz stražnji izlaz na Kazim-begovu aveniju, posadili je u vojni džip i odve/.li u ćeliju u centralnoj kasarni koja je toga dana bila ugostila i Modroga. Nekoliko sati kasnije otvorile su se sve ceste oko Karsa; vojne jedinice kojima je bilo naređeno da uguše maleni "vojni udar" grad su osvojile bez ikakvih problema, nitko im nije pružio otpor. Valijin zamjenik, zapovjednik divizije i drugi vlastodršci smijenjeni su zbog neizvršavanja dužnosti; šačica vojnika i MIT-ovaca optuženih da su surađivali s "revolucionarima" završila je u zatvoru, mada su tvrdili da su to učinili "za državu i narod". Gospodinu Turgutu i Svili tek je tri dana kasnije bilo dopušteno posjetiti Kadifu. Čim je vidio kako se Sunaj svija na pozornici, gospodin Turgut je zgranut shvatio da je doista ubijen, ali se svejedno nadao da će se Kadifa izvući bez posljedica pa je učinio sve što je mogao ne bi li kćer još iste večeri poveo kući; uvidjevši da mu to neće uspjeti, pred zoru se praznim ulicama, držeći se sa starijom kćeri pod ruku, vratio u hotel: dok je on plakao, Svila je iz kufera vadila stvari i slagala ih u ormar. Karslije koji su događajima svjedočili kao gledatelji tek će sljedećega jutra, listajući Novosti graničnoga grada, doznati da je Sunaj doista preminuo neposredno nakon svoje uprizorene smrti. Gledateljstvo iz kazališnih redova razišlo se zbunjeno, ali u tišini čim su zastori navučeni; gradska se televizija nikada više nije vratila na događaje triju prevratnih dana. Kars je bio sviknut uličnim progonima "terorista" koje bi s vremena na vrijeme poduzeli specijalni timovi ili državne oružane snage, i agresivnim razdobljima izvanrednih vladavina, pa građanima nije trebalo dugo da i ta tri dana prestanu smatrati po bilo čemu iznimnima. Sljedeće je jutro

onyeg Glavni štab počeo s istragom u koju se uključio i vladin Ured za inspekcije; njima su Karslije prepustili političku stranu "kazališnog udara", jer su im se kazališni i umjetnički dojmovi ionako činili važnijima. Jedno od važnijih pitanja oko kojih se zadržavala sva njihova znatiželja bilo je, primjerice, sljedeće: ako je Sunaj u pištolj stavio prazan šaržer - a svi su vidjeli da jest - kako ga je Kadifa istim tim pištoljem mogla ubiti? Detaljni izvještaj major-inspektora poslanog iz Ankare da u miru - nakon što je život u Karsu krenuo starom kolotečinom - istraži "kazališni udar" i kod ove mi je teme, kao i na mnogim drugim mjestima u ovoj knjizi, bio od velike pomoći: nije se tu radilo o čarobnjaČkom triku, zaključio je major, nego o nečijoj vještoj ruci. Budući da Kadifa o toj noći nije htjela razgovarati ni sa sestrom ni ocem, ni s tužiteljima, pa čak ni sa svojim odvjetnikom (unatoč njegovim dobrim namjerama), major-in-spektor je, da bi došao do istine, postupio jednako kao i ja četiri godine kasnije: razgovarao je s mnoštvom sugovornika (ili, točnije rečeno, uzeo je njihove izjave) i pretresao sve mogućnosti i govorkanja. Prva od gradskih teorija koje je major-inspektor opovrgnuo bila je da je Kadifa Sunaja Zaima ubila bez njegova dopuštenja, svjesno i namjerno: dokazao je da mlada žena nije imala dovoljno vremena da bi iz džepa izvukla drugi pištolj ili da bi prazni šaržer zamijenila punim. Koliko god da se činilo da se Sunaj čudi svakom pucnju, kasnija policijska istraga - koja je uključivala i detaljnu pretragu svega što je Kadifa imala na sebi - pokazala je da je te večeri korišten jedan pištolj i jedan šaržer, što se još i bolje vidjelo na televizijskoj snimci. Karslijama se svidjela i teorija da je na Sunaja istodobno pucao još netko, iz nekog drugog kuta, ali su balistički izvještaj i rezultati obdukcije nedvojbeno pokazali da su meci u glumčevu tijelu ispaljeni pištoljem marke Kirikkale u Kadifinoj ruci. Kadifine zadnje riječi na sceni ("Izgleda da sam ga ubila!"), Karslijama su poslužile samo kao dodatan poticaj da je proglase legendom, gledajući u njoj i junakinju i žrtvu; major je pak te riječi smatrao dokazom da se Kadifin čin ne može promatrati kao "ubojstvo s predumišljajem", što mu je, nadalje, poslužilo da tu vrstu ubojstva i pojam zločinačke namjere - kao da je pred sobom već vidio tužitelja koji će voditi Kadifinu parnicu pa ga navodi na pravi put - naširoko razradi na dvije razine (pravnoj i filozofskoj) te na koncu zaključi kako ni riječi koje je Kadifa izgovarala nisu bile njezine, nego pokojnikove: ono što je nije uspio naučiti na probi, u usta joj je znalački stavio tijekom same predstave. Sunaj je dvaput rekao da je šaržer prazan da bi ga potom utaknuo u pištolj: to je bila prijevara kojoj su povjerovali i Kadifa i cijeli Kars. Ako mi dopustite, zaključio bih ma-

3»/ jorovim riječima: kad smo se našli u njegovoj kući u Ankari, kamo se tri godine nakon karske istrage povukao u prijevremenu mirovinu, razgovor sam na tren skrenuo prema romanima Agathc Christie na njegovim policama, našto mi je povjerio da mu se kod njezinih knjiga najviše sviđaju naslovi te izjavio: "Šaržer je bio pun". Činjenicu da je Sunaj pun šaržer uspio prikazati kao prazan ne treba pripisati opsjenarskim vještinama iskusnoga kazalištarca: nakon tri dana nemilosrdnog nasilja koje su njihovim gradom sijali Sunaj Zaim i njegovi prijatelji (broj mrtvih je, skupa sa Sunajem, iznosio dvadeset i devet), Karslije su bili toliko zastrašeni da su svi bili spremni povjerovati da je prazna čaša puna. Ako se slijedi takav način razmišljanja, dolazi se do zaključka da Kadifa nije bila jedina Sunajeva suigračica. Svi su mogli znati da će Sunaj na pozornici umrijeti jer je on svoju smrt unaprijed najavio, a ipak, Karslije su događaje odgle-dali s užitkom - pod izgovorom da se radi samo o igri - pa se i njih bez oklijevanja može proglasiti sukrivcima. Sljedeća gradska teorija tvrdila je da je Kadifa Sunaja ubila da osveti Modrog: major je i to mišljenje smatrao neutemeljenim jer Kadifa nije mogla znati da je prazan pištolj pun. Druga je teorija govorila da se ponijela lukavo: Sunaja je ubila, mada se sama nije namjeravala ubiti (gradski islamisti su je zbog toga hvalili do neba, a prorepublikanski laici optuživali). Major je na to odgovorio kratko: umjetnost ne treba brkati sa stvarnošću. Neki su govorili da je Kadifa Sunaja ubila uvjerena da će se nakon toga i sama ubiti, ali je na kraju od samoubojstva odustala; ni to nije bilo moguće jer su i Sunaj i Kadifa znali da su vješala na pozornici bila od kartona. Izvještaj marljivoga major-inspektora poslanog od Glavnog štaba kar-ski vojni tužitelji i suci zasuli su hvalama i izrazima poštovanja. Tako se dogodilo da Kadifa nije osuđena za politički motivirano ubojstvo, nego je zaključeno da se radi o ubojstvu iz nehata i nedostatka opreza, za što je dobila zatvorsku kaznu od tri godine i jednog mjeseca, ali je puštena nakon dvadeset mjeseci. Pukovnik Osman Nuri Čolak osuđen je po člancima 313. i 463. turskog Kaznenog zakona: zbog organiziranja ilegalnih skupina i odgovornosti za ubojstva počinjena od strane nepoznatih izvršitelja zatrpali su ga teškim presudama, ali ga je već šest mjeseci kasnije zahvatila odluka o pomilovanju, lako je uz pomilovanje dobio i prijetnju da o danima vojnog udara ne smije nikome ni pisnuti, sljedećih mu se godina znalo dogoditi da mu se na kasarnskim pijankama razveže jezik pa bi pred starim prijateljima tvrdio kako je tih prcvratnih dana pokazao, "ako ništa drugo", barem dovoljno hrabrosti da na svjetlo dana iznese ideale koji leže u svakom Ataturkovu vojniku, što mu je, nadalje, davalo

bntjeg pravo da prijatelje optužuje za strah od vjerskih fanatika, za tromost i kukavičluk. Nekoliko vojnih lica i državnih službenika, koji su također bili upetljani u prevratne događaje, svoja je nedjela pokušalo pripisati pokoravanju zapovijedima ili domoljublju; vojni sud nije imao sluha za njihove isprike pa ih je opteretio krivnjom za ilegalno udruživanje, ubojstva i bespravno korištenje državne imovine, ali je i njih ubrzo oslobodila odluka o pomilovanju. Jedan od njih, mlad i umišljen potporučnik koji će kasnije postati vatreni islamist, po izlasku iz zatvora poćeo je u islamističkom časopisu 7,avjet objavljivati seriju tekstova pod naslovom "I ja sam bio revolucionar"; ubrzo je procijenjeno da njegovi tekstovi vrijeđaju vojsku pa je dalje objavljivanje zabranjeno. Što se tiče golmana Vurala, za njega je - čim se slegla prašina revolucionarnih dana - ustanovljeno da se angažirao u gradskom MIT-u. Ostale članove Sunajeve kazališne skupine i sud je proglasio "običnim umjetnicima". Iste noči kad joj je muž poginuo. Funda se dala u nekontrolirani napad: vrijeđala je svakoga tko je pred nju kročio, prijeteći da će pred javnost iznijeti sve što zna o prljavim poslovima, izdajama i podvalama kojima je svjedočila u prethodna tri dana. Zato joj je dijagnosticiran živčani slom pa je smještena na psihijatrijski odjel Vojne bolnice u Ankari gdje je četiri mjeseca zadržana na promatranju. Nekoliko godina nakon što je puštena iz bolnice proslavila se po cijeloj zemlji jer je glas posudila vještici u popularnoj dječjoj seriji; najbolnija uspomena još uvijek joj je bila muževa propala borba za ulogu Ataturka ("propala zbog ljubomore i kleveta"), a jedina utjeha Ataturkovi spomenici kojima su zadnjih godina kao model najčešće služile fotografije s upečatljivim i nezaboravnim pozama njezina muža ("koji je poginuo u jednoj nesreći na radnome mjestu"). Budući da je major-inspektor u svome izvještaju definirao i Kaovu ulogu u prevratnim događajima, vojni sudac je i njega pozvao za svjedoka. Ka se, međutim, na piva dva zasjedanja kad se očekivala i njegova izjava nije pojavio te je sud za njim raspisao potjernicu. Kadifa je zatvorsku kaznu izdržavala u Karsu; gospodin Turgut i Svila posjećivali su je svake subote. Za lijepih proljetnih i ljetnih dana, s dopuštenjem uviđavnoga upravitelja kaznionice, pod velikim dudovim stablom nasred kaznioničkoga dvorišta prostrli bi bijeli stolnjak; dok bi se častili Zahidinim punjenim paprikama na maslinovu ulju, nudeći prženim ćuftama i druge zatvorenice, a kuhana jaja gulili tek pošto bi se njima kucnuli, slušali bi Chopinove preludije s prenosivog kasetofona marke Philips koji je gospodin Turgut u tu svrhu dao popraviti. Gospodin

3»3 Turgut se svim silama trudio da mu kći zatvorsku kaznu ne doživi kao sramotu: zatvor je uspoređivao s internatom kroz koji svaki častan građanin prođe prije ili kasnije. Ponekad bi doveo i koga od obiteljskih prijatelja, primjerice gospodina Serdara, novinara. Jednom im se pridružio i Fazil. Kadifa je kasnije zamolila da ga ponovno dovedu. Dva mjeseca po izlasku iz zatvora vjenčala se s tim mladićem, četiri godine mlađim od sebe. Prvih šest mjeseci stanovali su u jednoj od soba Snježne palače, gdje je Fazil radio na recepciji. Kad sam ja došao u Kars, već su se - sa svojom bebom - preselili u stan. Kadifa je svako jutro sa šestomjesečnim Omer-džanom dolazila u hotel; dok bi se zabavljala hotelskim poslovima, Svila i Zahida bi joj čuvale i hranile sina, prepuštajući ga potom zaigranom djedu, gospodinu Turgutu. Fazil se, da ne bi ovisio o tastu, zaposlio u foto-saraju Svjetlost. Uz to je radio u Televiziji pograničnog Karsa; sa smiješkom mi je rekao da mu se posao zove "asistent produkcije", mada zapravo radi kao potrčko. Prvi dan kad sam stigao u Kars predsjednik općine je, kao šro sam već napisao, u moju čast priredio večeru. Sljedeći dan oko podneva sastao sam se s Fazilom u njihovu novom stanu u Aveniji Hulusija Ajtekina. Dok sam zamišljen gledao kako se snijeg polagano spušta na tvrđavu i potok, Fazil me je dobrodušno pitao zašto sam došao u Kars. Trgnuo sam se pomislivši da je tim pitanjem ciljao na Svilu, koja mi je na jučerašnjoj večeri zavrtjela glavom; zato sam mu naširoko opisao svoje zanimanje za pjesme koje je Ka napisao u Karsu te mu povjerio kako bih o njima možda pokušao napisati knjigu. "Ako pjesama nema, kako ćeš o njima napisati knjigu?" upitao me prijateljski. "Ne znam ni sam", odgovorio sam. "Jedna od pjesama trebala bi biti u televizijskom arhivu." "Nju ćemo navečer naći. Samo, ti si prošao cijeli Kars, uzduž i poprijeko. Sve mi se čini da ti zapravo namjeravaš napisati knjigu o nama." "Obilazio sam mjesta koja je Ka spominjao u pjesmama", stao sam se braniti. "Ali - na licu ti vidim da bi volio pisati o nama: da bi svojim čitateljima volio objasniti koliko smo siromašni i drugačiji od njih. Samo, ja neću da me staviš u takav roman." "Zašto?" "Zato što me ne poznaješ! Kad bi me i poznavao, i kad bi me mogao opisati onakvim kakav jesam, tvoji čitatelji na Zapadu ne bi bili u stanju vidjeti moj život; jedino što bi prema meni mogli osjetiti bilo bi sažalje-

snijeg nje. Njima bi, naprimjer, bilo smiješno da ja pišem islamistički znanstve-nofantastični roman. Ne želim biti lik kojemu će se čitatelji suosjećajno smješkati." "Pa dobro." "Znam da si se rastužio", rekao je Fazil. "Nemoj moje riječi uzeti k srcu, dobar si čovjek. A opet, i tvoj prijatelj je bio dobar čovjek, i možda nas je želio i zavoljeti, ali je na kraju svejedno učinio ono najgore što je mogao." Da Modri nije bio ubijen, Fazil nikada ne bi mogao oženiti Kadifu, a sad je Kaovu izdaju predstavljao kao nesreću koja je i njega pogodila. To mi se činilo u najmanju ruku nepošteno, ali sam šutio. "Kako znaš da je ta optužba istinita?" pitao sam mnogo kasnije. "To zna cijeli Kars", odgovorio mi je mekim, gotovo nježnim glasom, ne optužujući ni Kaa ni mene. U njegovim očima vidio sam Nedžipa. Predložio sam mu da mi sad pokaže svoj znanstveno-fantastični roman; već me prije pitao bih li ga bio voljan pročitati, ali je odmah dodao kako mi ga neće dati jer bi volio biti kraj mene dok ga budem čitao. Sjeli smo za stol gdje su on i Kadifa svaki dan večerali gledajući televiziju, i zajedno bez riječi počeli čitati prvih pedeset stranica Fazi lova znanstveno-fantastičnog romana, romana kakav je i Nedžip zamišljao četiri godine prije. "Kakav je, je li dobar?" pitao je Fazil samo jednom i kao da se ispričava. "Ako ti je dosadan, ostavi." "Ne, ne, dobar je", rekao sam i sa zanimanjem nastavio. Kad smo kasnije krenuli niz snijegom pokrivenu Aveniju Kazima Kara-bekira, još sam mu jedanput iskreno rekao da mi se roman veoma dopao. "Možda to kažeš i zato da bi me obradovao", rekao je Fazil ozaren. "Bilo kako bilo, učinio si mi veliku uslugu. I ja bih tebi htio nešto učiniti. Ako namjeravaš napisati roman, možeš spomenuti i mene. Pod uvjetom da i ja tvojim čitateljima nešto izravno kažem." "Što to?" "Ne znam. Ako se toga sjetim dok budeš u Karsu, reći ću ti." Razišli smo se dogovorivši se da ćemo se te večeri sastati u Televiziji pograničnoga Karsa. Kad je Fazil potrčao prema foto-saraju Svjetlost, okrenuo sam se i pogledao za njim. Do koje sam mjere mogao vidjeti Nedžipa koji je u njemu živio? Je li još uvijek u sebi osjećao Nedžipovu prisutnost, onako kako je to bio povjerio Kau? Koliko čovjek u sebi može čuti glas nekoga drugog? Dok sam to jutro hodao karskim ulicama, razgovarao s ljudima s koji-

3*5 ma je i Ka razgovarao i sjedio u istim čajanama, mnogo mi se puta dogodilo da sam se osjetio kao Ka. Zarana sam sjeo u čajanu Sretna braća gdje je Ka napisao pjesmu "Čitavo čovječanstvo i zvijezde" te sam, kao i moj dragi prijatelj, pokušao naći svoje mjesto na ovome svijetu. Džavit, recepcionar u Snježnoj palači, rekao mi je da kod preuzimanja ključa ključ ne uzmem nego zgrabim, "baš kao gospodin Ka". Dok sam lunjao sporednim sokačićima, jedan me bakal pozvao u svoju radnju s riječima: "Jeste li vi pisac koji je došao iz Istanbula?" Zamolivši me da napišem kako su sve novinske vijesti o samubojstvu njegove kćeri Teslime od kojega je prošlo već četiri godine bile krive, sa mnom je razgovarao jednako kao i s Kaom, čak mi je ponudio Coca-Colu. Koliko se tu radilo o slučajnosti, koliko o mojim konstrukcijama? Shvativši u jednom trenu da sam zabasao u Ulicu Bajtarhane, pogledao sam u prozore tekije šejha Saadetina te se. da bih doznao kako se Ka osjećao kad je u nju zašao, uspeo stepenicama iz Muhtarove pjesme. Muhtarove pjesme našao sam medu Kaovim papirima koje sam donio iz Frankfurta; Ka ih, očigledno, nije poslao Fahiru. No, već u petoj minuti našeg prvog razgovora Muhtar mi je, rekavši kako je Ka bio "pravi gospodin", objasnio kako su se Kau njegove pjesme, kad mu ih je predao u Karsu, veoma dopale te ih je s pohvalama i preporukama poslao jednom umišljenom istanbulskom izdavaču. Bio je zadovoljan svojim poslovima, nadao se da će se na predstojećim izborima izboriti za mjesto predsjednika općine kao kandidat jedne novoosnovane islamističke stranke (nastale na temelju zabranjene Stranke blagostanja). Muhtar je, zahvaljujući svojoj mekoj naravi uvijek spremnoj na sporazum, sa svima bio u dobrim odnosima; zato su nas pustili i u zgradu Policijske uprave (podrum nam. ipak. nisu htjeli pokazati) i u Bolnicu socijalnog osiguranja gdje je Ka poljubio Nedžipovo mrtvo tijelo. Dok mi je pokazivao ruševine Narodnoga kazališta koje je pretvorio u skladište kućanskih aparata, priznao je da je "donekle" odgovoran za stanje u kojemu se ta zgrada sada nalazi, ali me pokušao utješiti riječima kako je "ionako nisu izgradili Turci, nego Armenci". Pokazao mi je sva ona mjesta kojih se Ka prisjećao s čežnjom da još jednom vidi Svilu i Kars; prošli smo pokraj hrpica izloženoga povrća prekrivenog snijegom, i svih željezarskih radnjica u Aveniji Ka/ima Karabekira. U Poslovnom centru Halid-paša predstavio me odvjetniku Muzaferu. svome protukandidatu. i otišao, laj bivši predsjednik općine prepričao mi je, kao i Kau, povijest republikanskoga Karsa; dok smo hodali mračnim i tužnim hodnicima poslovnoga centra, jedan bogati vlasnik planinskoga stočarskog selišta koji je stajao na vratima Društva

Snijeg ljubitelja životinja oslovio me s "gospodine Orhanc" i uveo me unutra da bi mi ispripovijedao kako je četiri godine prije - mada se on toga sjeća bistro kao da je bilo jučer - baš nekako u vrijeme kad je ubijen direktor Pedagoškog instituta. Ka ušao ovamo i zamišljen sjedio u jednom kutu u salonu za borbu pijetlova. Nije bilo dobro što sam malo prije nego što ću se sastati sa Svilom odslušao sve pojedinosti o trenutku u kojemu je Ka shvatio da je u nju zaljubljen. Prije nego što sam krenuo na mjesto sastanka, u slastičarnicu Novi život, zašao sam u pivnicu Zeleni zavičaj i popio rakiju da se opustim i oslobodim straha od zaljubljivanja. Ali čim sam u slastičarnici sjeo nasuprot Svili, shvatio sam da su me moje pripremne mjere samo još više razoružale. Rakija koju sam popio na prazan želudac više me je zbunila nego opustila. Imala je krupne oči i dugo, usko lice, baš po mom ukusu. Dok sam se pokušavao naviknuti na njezinu ljepotu (činila mi se još i ljepšom od lika koji je od našeg jučerašnjeg susreta živio u mojim mislima), očajnički sam samoga sebe uvjeravao da je ono što me zbunjuje ljubav koja je povezala nju i Kaa. ljubav o kojoj sam znao sve pojedinosti. A to me upućivalo na još jednu moju slabu stranu: za razliku od Kaa koji je živio kako je htio. u slobodi kakva je i pristajala pravom pjesniku, ja sam bio samo običan romanopisac, pisar koji svaki dan u određeno vrijeme sjeda za svoj posao. Možda sam joj i zato rekao kako je Ka u Frankfurtu živio vrlo urednim životom i pobrojao joj, s neskrivenim simpatijama, osnovne točke svakog njegovog dana: ustajanje u isto vrijeme, šetnju istim ulicama, boravak u istoj knjižnici i rad za istim stolom. "Ja sam doista bila odlučila krenuti s njim u Frankfurt", odgovorila je Svila potkrijepivši mi tu svoju odluku mnoštvom detalja, sve do pripreme kufera. "Samo, sad mi je teško prisjećati se koliko je Ka bio divan čovjek", zaključila je. "A ipak. prema vašem prijateljstvu osjećam veliko poštovanje i htjela bih vam pomoći oko knjige koju namjeravate napisati." "Ka je - zahvaljujući vama - u Karsu napisao divnu knjigu", pokušao sam je izazvati. "U svojim je bilježnicama opisao svaku minutu ona tri dana koja je ovdje proveo: nedostaje samo nekoliko sati pred polazak." Sa začuđujućom iskrenošću, ne skrivajući baš ništa, dala se u popunjavanje te praznine: iako joj je očigledno bilo mučno govoriti tako otvoreno, rekla mi je sve Što je znala ili pretpostavljala. Njezina me iskrenost zadivila. "Niste imali nikakav dokaz kojim biste mogli opravdati to što niste otišli s njim", rekao sam joj nastojeći da ne pomisli kako je optužujem. "Neke stvari čovjek shvati srcem."

3*7 "Kad ste već priču skrenuli na srce", započeo sam kao da se ispričavam te joj prenio sve što sam doznao iz pisama koje joj Ka nikada nije poslao, a ja sam ih bio primoran pročitati kao građu za svoju knjigu: rekao sam joj da je Ka tijekom prve godine po povratku svake večeri pio po dvije tablete za spavanje da bi mogao zaspati; da se napijao do besvijesti; da mu se, dok bi hodao frankfurtskim ulicama, nerijetko događalo da umjesto neke prolaznice u daljini ugleda nju; da je svaki dan nekoliko sati provodio vrteći pred očima - poput usporene snimke - njihove, u njegovu sjećanju uvijek žive, zajedničke trenutke; da se smatrao iznimno sretnim kad bi je uspio zaboraviti i na koji časak, da do smrti više nikada nije bio ni s jednom ženom, da se, nakon što je nju izgubio, "više nije smatrao čovjekom, nego utvarom"... Kad sam primijetio kako joj oči sjaje od nježnog suosjećanja, kao da mi govore: "Prestanite, molim vas!" i kad sam zapazio da je obrve podigla kao da se čudi neobičnome pitanju, shvatio sam da joj sve to nisam ispripovijedao da bih joj vratio sjećanje na svoga prijatelja, nego da bih joj nametnuo sebe. "Možda me je vaš prijatelj doista jako volio", rekla je. "Ali - ne i toliko da bi još jednom pokušao doći u Kars." "Za njim je bila raspisana potjernica," "To nije bilo važno. Došao bi na sud, rekao riječ-dvije i ništa mu se ne bi dogodilo. Nemojte me pogrešno shvatiti, dobro je postupio što nije došao, samo - Modri je godinama potajno dolazio u Kars samo da bi mene vidio, mada mu je glava bila ucijenjena." Srce mi se stegnulo kad sam vidio kako su joj, kad je izgovorila riječ "Modri", smeđe oči zabljesnule, a licem se razlila iskrena tuga. "Ali vaš se prijatelj nije bojao suda", nastavila je kao da me tješi. "Jako je dobro shvatio da sam ja znala što je bila njegova krivnja i da zato nisam došla na vlak." "Tu mu krivnju nikada niste mogli dokazati", odgovorio sam. "Jasno mi je da se sad i vi osjećate krivim, iz istog razloga", rekla je mudro i cigarete i upaljač spremila u torbicu kako bi pokazala da je našem sastanku došao kraj. Kazao sam "mudro" jer sam, čim je to izgovorila, poražen shvatio kako je njoj jasno da ja nisam ljubomoran na Kaa, nego na Modroga. Kasnije sam ipak zaključio da sam u svojim analizama pretjerao: nije ona ciljala na to, nego me samo pokušala upozoriti koliko sam i sam potonuo u Kaovu krivnju. Ustala je, bila je povisoka, sva je bila lijepa; obukla je kaput. Stajao sam zbunjen. "Večeras ćemo se ponovno vidjeti, zar ne?" rekao sam, uznemiren. Uopće nije bilo potrebe da to kažem.

bntjeg S riječima: "Naravno, moj vas otac očekuje", nestala je simpatičnim, sebi svojstvenim koracima. Rastužuje me što iskreno vjeruje da je Ka "kriv", rekao sam samome sebi. I samoga sebe obmanjivao. Ono što sam prvotno želio bilo je da "svoga ubijenog prijatelja" predstavim što ljepšim riječima, da njegove slabosti, pogreške i "krivnju" na površinu izvučem što polaganije i što neprimjetnije i time izbrišem uspomenu na njega, da bismo zatim mi krenuli na naše prvo zajedničko putovanje. San prve noći po susretu sa Svilom - plan da je povedem u Istanbul - sad mi se činio veoma dalekim: prvo je trebalo dokazati da Ka "nije kriv". Je li to značilo da sam uvidio kako - u razračunavanju s dvojicom pokojnika - onaj na kojega sam bio ljubomoran nije bio Ka, nego Modri? Kad se počelo smrkavati, krenuo sam karskim ulicama pokrivenima snijegom; ta me šetnja samo dodatno rastužila. Televizija pograničnoga Karsa preselila se u Crnogorsku aveniju, u jednu novu zgradu nasuprot benzinskoj stanici. Taj trokatni betonski poslovni centar Karslije su smatrali simbolom napretka: međutim, dvije godine bile su i više nego dovoljne da se u njegove hodnike zavuče blatnjavo, istrošeno i mračno ozračje njihova grada. Fazil me srdačno dočekao u studiju na drugom katu; upoznavši me dobronamjerno sa svakim od svojih osam kolega, rekao mi je da bi željeli da im za večerašnje vijesti dam kratku izjavu, a ja sam pomislio kako bi mi to moglo olakšati poslove u Karsu. Tijekom petominutnog snimanja, voditelj programa za mlade koji me intervjuirao, Hakan Ozge, zatekao me s izjavom na koju ga je možda uputio i Fazil: "Čujemo da pišete roman čija se radnja događa u Karsu!" Uspio sam promrmljati nekakav komentar. O Kau nije bilo ni spomena. Ušavši u direktorov ured, pregledali smo police sa zakonski pohranjenim videovrpcama; prema datumima na njima našli smo snimke prva dva izravna prijenosa iz Narodnog kazališta. Pred starim televizorom u nekoj malenoj, zagušljivoj prostoriji, uz čašicu čaja prvo sam pogledao Kadifin spektakl. Tragediju u Karsu. Zadivile su me "kritičke vinjete" Fun-de Fser i Sunaja Zaima i njihovo parodiranje reklama koje su bile veoma omiljene četiri godine prije. Prizor u kojemu Kadifa skida maramu i otkriva svoju lijepu kosu da bi zatim ubila Sunaja nekoliko sam puta premotao i pažljivo odgledao. Sunajeva je smrt doista izgledala kao dio predstave. Osim gledatelja u prednjim redovima, nitko nije mogao vidjeti je li šaržer pun ili prazan. Gledajući drugu kasetu, shvatio sam da je većina scena iz predstave

3*9 Domovina ili marama, kao i imitacije, avanture vratara Vurala i trbušni ples dražesne Funde Eser, samo dio stalnog repertoara koji se pojavljivao pri svakom nastupu te kazališne skupine. Razgovore snimljene na toj pohabanoj vrpci gotovo se nije dalo razumjeti: sve što se čulo bili su uzvici iz dvorane, izvikivanje slogana i nerazgovijetno urlanje. Ipak, nakon što sam vrpcu nebrojeno puta premotao da bih iznova i iznova poslušao Ka-ovu pjesmu koju će on kasnije nazvati "Mjesto na kojemu nema Allaha", veći njezin dio uspio sam zapisati. Kad me je Fazil pitao zašto je Nedžip ustao i počeo nešto govoriti gledajući kako Ka recitira pjesmu koja mu je u tom trenu došla, pružio sam mu papir da pročita ono što sam zapisao. Dvaput smo odgledali prizore u kojima vojnici pucaju po gledateljima. Dok smo hodali kroz snijeg u Aveniji Ahmeda Muhtar-paše, na čelu jednoga psa crnog kao ugljen ugledao sam bijelu šaru u obliku savršenog kruga. Odmah sam shvatio da je to pas o kojemu je Ka napisao pjesmu pa sam od jednog bakalina kupio kruha i kuhano jaje, ogulio ga i dao životinji koja je razdragano mahala zavrnutim repom. "To je kolodvorski pas", rekao je Fazil vidjevši da nam se pas prikrpio. "Maloprije ti nisam rekao, bojao sam se da nećeš doći. Stara spavaonica učeničkog doma je prazna. Nakon revolucionarne noći proglasili su je terorističkim i reakcionarnim leglom i zatvorili. Od tada je napuštena, zato sam iz Televizije uzeo baterijsku svjetiljku." Upalivši je, okrenuo ju je prema tužnim očima crnoga psa. Životinja je mahnula repom. Vrtna kapija bivšeg učeničkog doma, nekadašnjeg armenskog konaka i kasnijeg sjedišta ruskog konzulata u kojemu je konzul živio sa svojim psom, bila je zaključana. Fazil me je uhvatio za ruku i pomogao mi da preskočim nizak zid. "Noću smo ovuda bježali", rekao mi je pokazavši mi povisok prozor s razbijenim staklom. Pažljivo je ušao, osvijetlio prostoriju i povukao me unutra. "Ne bojte se, nema nikoga osim ptica." Stakla na prozorima, prljava i zaleđena, nisu propuštala svjetlost, a neki su prozori bili zakovani daskama pa je unutra bilo mračno kao u rogu. Fazil je bez imalo ustručavanja (bilo je očito da je ovamo već dolazio) krenuo stubištem, okrenuvši svjetiljku unatrag da bi meni obasjao put, poput radnika u kinima koji okašnjele posjetitelje odvode do mjesta. Sve je zaudaralo na prašinu i pli-jesan. Prolazili smo kroz polomljena vrata koja su, jednako kao i tragovi od metaka po zidovima, bila uspomena na revolucionarnu noć; pogledavajući u kutove visokih svodova prostorija na gornjem katu i osluškujući lepet krila uznemirenih golubova koji su se ugnijezdili u cijevima od peći, prošli smo kroz redove praznih i zahrdalih kreveta na kat. "Ovo je moj, a

Snijeg ovo Nedžipov", rekao je Fazil pokazavši dva susjedna gornja ležaja. "Da ostale ne bismo uznemirivali došaptavanjem, nekada smo po čitavu noć ležali na istom ležaju: gledali bismo u nebo i razgovarali." Kroz razbijena stakla u gornjem dijelu jednog prozora otvarao se pogled na krupne pahulje koje su se tromo spuštale kroz krug svjetlosti oko ulične svjetiljke. Pažljivo sam se zagledao, zadivljen. Mnogo kasnije Fazil je rekao: "A ovo je pogled koji se otvara s Nedži-pova ležaja", pokazujući na uzak sokačić ispod prozora. Bio je to prolaz - ne bi ga se moglo nazvati ulicom - širine jedva dva metra, odmah uz domski vrt, stisnut između bočnog, slijepog zida banke Ziraat i stražnjeg zida neke zgrade, bez prozora. Blatnjavo tlo svjetlucalo je odražavajući fluorescentno plavu svjetlost svjetiljke na prvom katu banke. Da ga netko ne bi smatrao ulicom, nasred prolaza stajao je crveni natpis: "Ne ulazi". U dnu tog prolaza koji je, kako mi je Fazil prenio, Nedžip nadahnuto nazvao "kraj ovoga svijeta", stajalo je tamno, golo stabalce; dok smo ga gledali, ono iznenada planu crvenom bojom. "Ima već sedam godina kako je crvena reklamna svjetiljka nad fotosarajem Svjetlost pokvarena", šapnu Fazil. "Crvena svjetiljka žmirka, a Nedžipu se, kad bi ga gledao sa svoga ležaja, činilo da se to stabalce divlje masline s vremena na vrijeme zapali. On je ovaj prizor ponekad promatrao čitavu noć, do zore. Nazvao ga je 'ovaj svijet'. Nekad bi mi ujutro, nakon neprospavane noći, rekao: 'Čitavu sam noć promatrao ovaj svijet!' Očito je da ga je opisao tvom prijatelju pjesniku Kau, a on ga je stavio u svoju pjesmu. To sam shvatio dok smo gledali snimku, zato sam te doveo ovamo. Samo, tvoj prijatelj je tu pjesmu nazvao 'Mjesto na kojemu nema Allaha'; time je Nedžipa iznevjerio." "Rahmetli Nedžip mu je ovaj prizor i opisao kao 'mjesto na kojemu nema Allaha'", rekao sam. "U to sam siguran." "Ne vjerujem da je Nedžip umro kao ateist", odgovorio je Fazil oprezno. "Samo je sumnjao." "Zar više ne čuješ Nedžipov glas u sebi?" nastavio sam. "Ne bojiš li se da bi s vremenom mogao postati ateist, poput onog čovjeka iz priče?" Nije mu bilo ugodno vidjeti da sam i ja doznao za sumnje o kojima je četiri godine prije razgovarao s Kaom. "Sad sam oženjen, imam dijete", odgovorio je. "Te me teme više ne zanimaju kao nekada." Odmah se pokajao što se prema meni ponio kao da sam zapadnjak koji ga pokušava navesti na ateizam. "Razgovarat ćemo o tome kasnije", rekao je prijateljskim glasom. "Moj tast nas očekuje na večeri, ne bi bilo zgodno da zakasnimo, zar ne?"

39' Ipak mi je, prije nego što smo siŠli, u kutu jedne široke prostorije koja je ruskom konzulu služila kao pisarnica pokazao stol, krhotine rakijskih boca i stolice. "Nakon što su se ceste otvorile, Z. Demirkol i njegovi drugovi ostali su ovdje još nekoliko dana i nastavili s uklanjanjem kurdskih militanata i islamista." Uplašio sam se tog detalja koji sam sve dotad uspješno potiskivao iz misli. Nisam htio misliti na Kaove zadnje sate u Karsu. Crni pas nas je čekao na vrtnoj kapiji i otpratio sve do hotela. "Nekako si se pokunjio". rekao je Fazil. "Sto ti je?" "Možeš li prije večere doći sa mnom u sobu? Nešto bih ti dao." Dok sam od Džavita uzimao ključeve, pogledao sam kroz otvorena vrata stana gospodina Turguta: unutra je bilo svijetlo i svečano, ugledao sam i postavljen stol, čuo glasove uzvanika i osjetio Svilinu prisutnost. U kuferu sam imao Kaove fotokopije pisama koje je Nedžip četiri godine prije napisao Kadifi. Kad smo došli u sobu, dao sam ih Fazilu. Tek sam kasnije pomislio kako sam to učinio da bih ga opteretio uspomenom na njegova pokojnog prijatelja, jednako kao što je i mene tištalo sjećanje na moga. Dok je Fazil, sjedeći na krevetu, čitao pisma, iz kufera sam izvadio jednu od Kaovih bilježnica i još se jednom zagledao u pahulju koju sam prvi put vidio u Frankfurtu. Tako sam vidio ono što sam već odavna znao: pjesmu "Mjesto na kojemu nema Allaha" Ka je smjestio točno na granu Pamćenja, a to je značilo da je Z. Demirkola posjetio u napuštenoj spavaonici učeničkog doma, da je vidio ono što je Nedžip gledao sa svoga ležaja i da je, prije nego što je napustio Kars, otkrio na što se oslanjao Nedžipov "prizor". Na granu Pamćenja Ka je razmjestio samo one pjesme koje su govorile o njegovim uspomena, bilo iz djetinjstva, bilo iz Karsa. Tako sam se i ja uvjerio u ono što je znao čitav Kars: nakon što se nije uspio spora/umjeti s Kadifom, moj prijatelj je napustio Narodno kazalište i, dok ga je Svila čekala zaključana u njegovoj sobi, otišao k Z. Demirkolu koji ga je čekao u spavaonici da bi mu odao skrovište u koje se sklonio Modri. Lice mi vjerojatno nije izgledalo ništa bolje od Fazilova, zbunjena i zgranuta. Odozdo su dopirali nejasni glasovi gostiju, a s ulice uzdasi tužnoga grada Karsa. Jednako kao i Fazil, i ja sam se u tišini gubio u uspomenama na svoga dvojnika; tu nije bilo mjesta za uzmak: naši su dvojnici bili i strastveniji, i složeniji, i stvarniji od nas. Pogledao sam kroz prozor: padao je snijeg. Rekao sam Fazilu da bismo se morali spustiti na večeru. On je prvi otišao, potišten kao da je počinio zločin. I.egao sam na krevet i mučio se zamišljajući što je moj prijatelj mislio dok je iz Narodnog kazališta išao prema učeničkom domu. kako je

Snijeg gledao u stranu dok je razgovarao sa Z. Demirkolom, kako je - jer sasvim sigurno nije znao reći točnu adresu - s onim zločincima sjeo u isti auto i izdaleka im, s riječima: "Eno, tamo", pokazao kuću u kojoj su se skrivali Modri i Handa... Je li mi doista bilo mučno o tome misliti? Ili sam ja. 'pisar", potajno likovao nad porazom svoga prijatelja pjesnika? Gnušao sam se i nad samim sobom i pokušao o tome ne misliti. Kad sam sišao medu goste gospodina Turguta, Svilina ljepota me samo dodatno dotukla. Dopustite mi da vam tu noć opišem u najkraćim crtama: svi uzvanici počevši od uljudnog direktora Telefonske centrale gospodina Redžaija. zaljubljenika u književnost i memoare, preko gospodina Serdara, novinara, pa do samog domaćina svi su dali sve od sebe da me oraspolože, a ja sam se napio kao životinja... Kad god bih pogledao u Svilu koja je sjedila meni nasuprot, u meni bi se nešto slomilo. U vijestima su prikazali intervju sa mnom: dok smo ga gledali, sramio sam se svojih nervoznih pokreta. S domaćinom i s gostima razgovarao sam o povijesti njihova grada, o novinarstvu u Karsu i o uspomenama na revolucionarnu noć; sve sam to snimio na diktafon koji sam u Karsu uvijek imao uza se, ali sam se držao poput dremljiva novinara koji je odavna izgubio vjeru u svoj zanat. Dok sam srkao Zahidinu čorbu od leće, učinilo mi se da sam lik u kakvom provincijskom romanu iz 1940-ih... Boravak u kaznionici Kadifu je uozbiljio i smirio - ili sam barem ja tako mislio. Kaa nitko nije ni spomenuo - nije bilo riječi čak ni o njegovoj smrti - i to me još više rastužilo. Kadifa i Svila su se u jednom trenu povukle da bi pogledale maloga Omerdzana koji je spavao u drugoj sobi, a ja sam poželio poći za njima. Samo, vaš pisac - za kojega su drugi uzvanici govorili da se "nalio baš kao pravi umjetnik" dotad je bio već toliko pijan da ga noge nisu mogle ponijeti. A ipak, jednog dijela te noći sjećam se kristalno jasno: u neki kasni sat Svili sam rekao da bih želio vidjeti sobu broj 203 u kojoj je odsjeo moj prijatelj. Svi su zašutjeli i pogledali me. "Dobro", rekla je Svila. "Izvolite." S recepcije je uzela ključ. Slijedio sam je uza stube. Vrata su se otvorila. Zastori, prozor, snijeg. Miris sna, sapuna i blagi dašak prašine. Bilo je hladno. Dok me Svila odmjeravala i sumnjičavo i dobronamjerno, spustio sam se na krevet na kojemu je moj prijatelj u njezinu zagrljaju proveo najsretnije sate svoga života. Kako bi bilo da ovdje umrem? Ili da Svili obznanim svoju ljubav? Ili da pogledam kroz prozor? Dolje nas čekaju, da. točno, svi nas oni čekaju za stolom. Promrmljavši nekoliko gluposti, uspio sam Svilu nasmijati. A kad mi se već tako srdačno nasmijala, pre-

393 valio sam preko usana i ove sramotne riječi, povjerivši joj čak da sam ih unaprijed smislio: "Ništauživotučovjekanemožeusrećitiosimljubavi...ninjegoviromaniniputovanja...jakosamusamljcn...kadbihvamrekaodabihdokrajaživotaželioostatiovdjeuovomegradukrajvasštobistemiodgovorili?" "Gospodine Orhane". započela je Svila. "Muhtara sam svim silama željela voljeti, nije išlo; Modroga sam jako voljela, nije išlo; vjerovala sam da ću moći voljeti Kaa, nije išlo; jako sam željela imati dijete, nije išlo. Nakon svega ovoga, ne vjerujem da ću ikada ikoga moći iskreno voljeti. Sad samo želim biti uz svojega nećaka Omerdžana. Hvala vam, ali vi to ionako niste mislili ozbiljno." Po prvi put nije govorila o "vašem prijatelju", nego je izgovorila Ka-ovo ime; za to sam joj najiskrenije zahvalio. Možemo li se sutra oko podneva ponovno sastati u slastičarnici Novi život da bismo razgovarali samo o Kau? Nažalost, bila je zauzeta. Ali kao dobra domaćica, da me ne bi povrijedila, obećala mi je da će sutra navečer i ona doći na željeznički kolodvor da me isprati. Ujutro sam se iskrao iz hotela nastojeći da me nitko ne vidi i cijeli dan proveo hodajući Karsom, prvo s Muhtarom, a kasnije s gospodinom Serdarom i Fazilom. Budući da sam se dan prije pojavio u večernjem dnevniku, Karslije su me susretali mnogo srdačnije pa sam bez ikakvih teškoća sakupio mnoštvo pojedinosti potrebnih da bih svoju priču mogao dogotoviti. Muhtar me predstavio vlasniku Koplja, prvog mjesnog islamističkog glasila s nakladom od 75 primjeraka, i njegovu najplodnijem kolumnistu, umirovljenom ljekarniku koji je na naš sastanak malo okasnio. Od njih sam doznao da je islamistički pokret u Karsu - pritisnut antidemokratskim mjerama usmjerenima protiv njega - posustao; čak mu ni Škola za imame i hatibe više nije davala podršku kakvu je nekada dobivao. Tad sam se sjetio kako su Nedžip i Fazil tog starog ljekarnika svojevremeno planirali ubiti zbog dva "sumnjiva poljupca" koje je udijelio Nedžipu. U istim novinama sad je pisao i vlasnik Hotela Veseli Kars koji je nekada Sunaju Zaimu prijavljivao svoje goste; kad nas je razgovor doveo do sad već zastarjelih događaja, on me podsjetio na jedan detalj na koji sam bio potpuno zaboravio: čovjek koji je četiri godine prije ubio direktora Pedagoškog instituta nije, nasreću, bio iz Karsa, rekao je. Identitet ubojice, inače glavnog konobara u jednoj čajani u Tokatu, otkriven je ne samo prema snimci zabilježenoj za vrijeme zločina, već i prema balističkom izvještaju poslanom iz Ankare gdje se ispostavilo da

Snijeg je istim oružjem ubijena još jedna žrtva. Tijekom suđenja priznao je da ga je u Kars pozvao Modri. Budući da je sud zaključio da se radi o "neuračunljivoj i neuravnoteženoj osobi", tri je godine proveo u duševnoj bolnici Bakirkoj. Kad su ga pustili, smjestio se u Istanbulu gdje je otvorio kavanu Veseli Tokat, a u časopisu Zavjet počeo pisati kao kolumnist zadužen za zaštitu prava pokrivenih djevojaka. A što se tiče pobune karskih pokrivenih djevojaka, njihov je pokret nakon što se Kadifa otkrila na neko vrijeme zamro, i mada se činilo da je sad ponovno počeo uzimati zamah, u odnosu na stanje u Istanbulu gotovo nije bio vrijedan spomena: njegove su najvažnije zastupnice ili izbačene s fakulteta, ili su školovanje nastavile na sveučilištima po drugim gradovima. Vatrogasac koji se tijekom postrevolucionarnih dana proslavio kao pjevač, u međuvremenu je postao glavna zvijezda emisije "Krajiške melodije", koja se jednom na tjedan emitirala na Televiziji pograničnog Karsa. Ta se emisija snimala utorkom navečer, a emitirala petkom: glasoviti je vatrogasac pjevao uz pratnju saza koji je svirao njegov bliski prijatelj, glazbeno nadareni vratar bolnice Kars, inače jedan od stalnih posjetitelja tekije šejha Saadetina. Gospodin Serdar me predstavio i dječaku koji se tijekom prevratne noći bio pojavio na pozornici. Maleni "Dozluk" kojemu je otac nakon te noći zabranio da se ikada više - pa bilo to i u školskim predstavama - pojavi na pozornici, sad je bio odrastao čovjek, i još se uvijek bavio raznošenjem novina. Zahvaljujući njemu, doznao sam čime se bave karski socijalisti (koji su, da bi bili u tijeku, ovisili o istanbulskim novinama): još uvijek su se divili islamistima i kurdskim nacionalistima koji su spremni dati i život da bi se suprotstavljali državi, povremeno su objavljivali kolebljive proglase koje nitko ne čita, a jedino za što su bili sposobni bilo je tugaljivo, ali gordo prepričavanje nekadašnjih junaštava i žrtava. Kod svih svojih sugovornika osjetio sam čežnju za požrtvovnim junakom koji će sve nas izvući iz nezaposlenosti i siromaštva, spasiti nas od bezakonja i kriminala; budući da sam se pred njima pojavio kao donekle poznat romanopisac, cijeli je grad, činilo mi se, pomislio da bih ja mogao biti taj dugoočekivani spasitelj. Ali - moje loše istanbulske navike - moja rasijanost i neorganiziranost, opsesivno » koristoljubivo svraćanje razgovora na teme koje samo mene zanimaju (kao grada za roman) i moja žurba - nisu im se uopće dopale, a oni se nisu ustručavali pokazati mi koliko sam ih razočarao. Jedan krojač po imenu Maruf koji mi je u čajani Jedinstvo ispričao cijelu svoju životnu priču, htio me povesti kući da bi me upoznao sa svojim nećacima pa da se svi zajedno napijemo; nagovarao me da u Karsu ostanem još dva dana kako bih u srijedu navečer

395 mogao prisustvovati skupu Ataturkove mladeži, prijateljski me nudio cigaretama čim bi vidio da mi je prethodna dogorjela i naručivao nam čaj za čajem (cigarete i čajcve uglavnom nisam odbijao). Čovjek iz Vartoa s kojim je Fazilov otac drugovao još od vojničkih dana rekao mi je kako je u protekle četiri godine jako mnogo kurdskih nacionalista ili poubijano ili pozatvarano: nitko se više nije priključivao planinskim odredima. Nijedan od mladih Kurda koji su sudjelovali na sastanku u Hotelu Azija nije više živio u gradu. Zahidin nećak, simpatični mladi kockar, poveo me na borbu pijetlova koja se održavala svake nedjelje popodne; tamo su nam ponudili rakiju u čašicama za čaj. Popio sam dvije, jednu za drugom, i to s užitkom! Kad je pala večer, po snijegu sam se teškim koracima - poput nesretna putnika bez ikoga svoga - vratio u hotel. Do odlaska sam imao još mnogo vremena, ali sam iz hotela htio krenuti sam, da me nitko ne vidi, pa sam se odmah dao u slaganje kufera. Dok sam izlazio kroz kuhinjska vrata, naišao sam na špijuna Safeta koji je još uvijek svaku večer dolazio k Za-hidi na zdjelicu čorbe. Sad je bio u mirovini: prepoznao me jer me je dan ranije vidio na televiziji. Htio je sa mnom razgovarati. Kad smo sjeli u čajanu Jedinstvo, rekao mi je da mu, iako je umirovljen, država još uvijek s vremena na vrijeme dodijeli kakav manji zadatak. Konačno, pravi karski špijun nikada i ne može otići u mirovinu. Gradske tajne službe zanimalo je po kojem sam poslu ja stigao u grad i što sam došao istražiti. (Staru "armensku stvar", kurdske pobunjenike, vjerska udruženja ili političke stranke?) Ako bih mu na to odgovorio, možda bi od tajne službe mogao izvući koji novčić, rekao mi je s dobrodušnim smiješkom. Pažljivo birajući riječi spomenuo sam mu Kaa, a onda ga, podsjetivši ga da je četiri godine prije moga prijatelja pratio po ovome gradu, zamolio da mi o njemu kaže koju riječ. '"Bio je dobar čovjek, volio je ljude. I pse", rekao je. "Ali pamet mu je bila u Njemačkoj, bio je jako šutljiv. Danas ga ovdje nitko ne voli." Dugo smo šutjeli. Ne očekujući da ću dobiti ikakav odgovor, pitao sam ga, i opet oprezno, zna li možda išta o Modrom: tako sam doznao da je godinu dana prije jednako kao što sam ja sad došao prateći Kaov trag - iz Istanbula stigla skupina mladih islamista i državnih neprijatelja da bi se raspitala o njegovu grobu. No, ovdje ništa nisu našli: gotovo je sigurno da je njegovo tijelo iz aviona izbačeno nad pučinom kako mu grob ne bi postao odredištem hodočasnika. Pridružio nam se i Fazil; i on je rekao da je čuo slična govorkanja, te dodao kako su mu prijatelji iz Škole za imame i hatibe pripovijedali da je ista ta skupina, preselivši se kasnije u

Snijeg Njemačku jer je i Modri ondje neko vrijeme proboravio kao "hadžija", u Berlinu osnovala islamističku organizaciju koja se s vremenom sve više i više širila pa je počela objavljivati i svoj časopis koji se zove Hidžra, u čijem su prvom broju napisali da će se onome koji je ubio Modroga osvetiti. Tako smo pretpostavili da su oni ubili Kaa. Bit će da je i rukopis Kaove zbirke Snijeg završio u rukama nekoga od berlinskih "hadžija", pomislio sam zagledan u snijeg koji je vani padao. Tad je za naš stol sjeo još jedan policajac, koji mi je odmah rekao kako su sve brbljarije kojima su ga opteretili njegovi sugrađani čista laž. "Nemam ja željezne oči!" rekao je. Očigledno nije shvatio zašto ga je njegova nesretna i nesuđena izabranica, rahmetli Teslima, prozvala "željezno-okim starcem". Volio ju je svim srcem i - da se nije ubila - jasno da bi je oženio. Tad sam se sjetio kako je četiri godine prije Safet u knjižnici Fazilu oduzeo iskaznicu. Taj događaj, koji je Ka opisao u svojim bilježnicama, Safet i Fazil možda su odavno zaboravili. Kad smo Fazil i ja izišli na snježne karske ulice, i policajci su krenuli za nama. (Ne bih mogao reći je li se to trebalo protumačiti kao prijateljsku gestu ili kao profesionalnu znatiželju.) Žalili su se na život i nevolje koje on donosi, na ljubav i starost. Obojica su bili gologlavi; pahulje su se. ne topeći se, skupljale na njihovoj sijedoj i rijetkoj kosi. Kad sam ih pitao je li grad sad još siromašniji i prazniji nego četiri godine prije, Fazil je odgovorio da sad svi još više gledaju televiziju i da nezaposleni, umjesto da idu u čajane, radije ostaju kod kuće i gledaju filmove na besplatnim satelitskim programima sa svih strana svijeta. Svi su nekako uspjeli skupiti novca da kraj prozora montiraju bijeli antenski tanjur: to je ujedno jedina novost koja se u međuvremenu dogodila u uređenju grada. U slastičarnici Novi život svi smo kupili po jedan kolačić od oraha, poslasticu u obliku polumjeseca koja je direktora Pedagoškog instituta stajala života, i pojeli ga umjesto večere. Vidjevši da smo se uputili prema željezničkom kolodvoru, policajci su se od nas oprostili, a nas smo dvojica, osluškujući škripu svojih koraka, nastavili tužnim ulicama oba-sjanima tek pokojom neonskom svjetiljkom; prolazili smo kraj zabravlje-nih radnji, praznih čajana, napuštenih armenskih kuća, pored zaleđenih osvijetljenih izloga i ispod grana topola i divljih maslina, otežalih od snijega. Budući da policajci nisu bili za nama, skrenuli smo u sporedne ulice. Mada nam se ranije bilo učinilo da bi snijeg mogao stati, sad je padao sve jače i jače. a ja sam bio sve tužniji. Ne znam je li me rastužila pustoš gradskih ulica ili sam se žalostio zbog odlaska; osjetio sam čak i

397 krivnju, kao da ću Fazila ovdje ostaviti samoga. Kroz zavjesu od ledenica koje su se spuštale sa sasušenih i isprepletenih grana dvaju stabala divlje masline prhnuo je vrabac; preletio nas je, zbunjen teškim pahuljama, i nestao. Netaknuti, paperjasti snijeg puste je ulice pokrio takvom tišinom da nismo čuli ništa osim svojih koraka i daha koji je, kako smo napredovali, bivao sve brži i dublji. Tiha ulica, s redovima kuća i dućančića, podsjećala je na ulice iz snova. Načas sam zastao nasred ulice i pogledao prema nebu; izabrao sam jednu pahulju i njezinu putanju pratio sve dok se nije spustila na tlo. Fazil mi je uto pokazao izblijedjeli plakat koji je već četiri godine stajao poviše ulaza u čajanu Svjetlost: ČOVJEK JF. AI.LAHOVO REMEK-DJELO, A SAMOUBOJSTVO JE HULA "U ovu čajanu dolaze policajci pa se nitko nije usudio taknuti plakat", rekao je Fazil. "Osjećaš li se ti kao Allahovo remek-djelor" pitao sam ga. "Ne. Jedino je Nedžip bio Allahovo remek-djelo. A kad je Allah uzeo njegovu dušu, ja sam se udaljio i od straha od ateizma, i od nastojanja da produbim svoju ljubav prema Allahu. Eto, tako je to bilo: nek' mi sad dragi Allah oprosti!" Do kolodvora smo stigli kroz pahulje koje, činilo mi se, nisu padale, nego su visjele u zraku. Lijepe kamene kolodvorske zgrade, ponosa rano-republikanskoga razdoblja, koju sam spomenuo u svome romanu "Crna knjiga", sad više nije bilo: na njezinu je mjestu podignuto neugledno betonsko zdanje. Na kolodvoru su nas dočekali Muhtar i pas crn kao ugljen. Deset minuta prije polaska vlaka stigao je i gospodin Serdar, novinar: predavši mi stare brojeve Novosti graničnoga grada u kojima je bilo riječi o Kau. zamolio me da - kad u svojoj knjizi budem pisao o Karsu i njegovim nevoljama ne kažem ništa loše ni o gradu ni o njegovim stanovnicima. Vidjevši da mi je gospodin Serdar predao svoj dar, i Muhtar mi je s ustručavanjem pružio plastičnu vrećicu: u njoj je bila bočica kolonjske vodice, maleni kolut karskoga sira kašara i njegova prva zbirka pjesama koju je u vlastitoj nakladi tiskao u Erzurumu, s posvetom. Psiću o kojemu je moj dragi prijatelj napisao pjesmu kupio sam sendvič, a sebi kartu. Dok sam ga hranio gledajući kako mi razdragano maše repom, dotrčali su i Kadifa i gospodin Turgut. Od Zahide su u zadnji tren doznali da sam otišao.

snijeg Razmijenili smo nekoliko kratkih rečenica o karti, putovanju i snijegu. Gospodin Turgut mi je s ustezanjem pružio novo izdanje Turgenjevljeva romana (Prva ljubav) koji je u zatvoru preveo s francuskoga. Pogladio sam Omerdžana u Kadifinu naručju. Majka mu je bila zaogrnuta elegantnim istanbulskim šalom; na pramenove koji su ostali otkriveni spuštale su se pahulje. Okrenuo sam se Fazilu jer više nisam mogao gledati u lijepe oči njegove žene te ga pitao je li smislio rečenicu koju bih mogao staviti u svoj roman smješten u Karsu, ako ga jednoga dana napišem. Sto bi htio poručiti mojim čitateljima? "Ništa", odgovorio mi je odlučnim glasom. Vidjevši da sam se razočarao, predomislio se. "Mislio sam nešto, ali ne znam, možda vam se neće svidjeti...", reče. "Ako napišete roman koji se događa u Karsu i ako u njega stavite i mene, vašim bih čitateljima htio poručiti da ne povjeruju ni u jednu riječ koja bude govorila o meni ili o nama koji ovdje živimo. Nitko tko živi daleko od nas ne može nas razumjeti." "Pa ionako nitko ne bi vjerovao takvom romanu." "A ne, povjerovali bi, sigurno bi povjerovali", zajapuri se Fazil. "Da bi sebe mogli smatrati pametnima, nadmoćnima i humanima, nas će pokušati doživjeti kao smiješne i simpatične: čak će sami sebe uvjeravati da nas razumiju i vole. Ali ako negdje stavite ove moje riječi, možda će ostaviti mjesta za sumnju." Obećao sam to učiniti. Kadifa je primijetila da mi pogled bježi prema kolodvorskom ulazu pa se pridružila našem razgovoru: "Čujem da imate malenu i lijepu kćer koja se zove Ruja", reče. "Moja sestra nije mogla doći, ali me zamolila da vam prenesem pozdrave /a vašu djevojčicu. A ja sam vam donijela ovu uspomenu na moju nedovršenu kazališnu karijeru." Pružila mi je fotografiju koja je prikazivala nju i Sunaja Zaima na pozornici Narodnoga kazališta. Prometnik je zazviždao za pokret. Vjerojatno sam bio jedini putnik. Zagrlio sam i pozdravio svakoga od svojih domaćina. Fazil mi je u zadnji tren u ruke tutnuo torbu s kopijama video-vrpci i Nedžipovom kemijskom olovkom. S darovima u rukama, jedva sam se popeo u vlak koji je već kretao. Svi su stajali na peronu i mahali mi; i ja sam se nagnuo kroz prozor i mahnuo njima. Tek sam u zadnji čas primijetio da je crni pas, isplazivši veliki ružičasti jezik, veselo trčao za mnom duž cijelog perona. A onda su svi nestali u sve gušćim krupnim pahuljama.

399 Sjeo sam. Promatrao sam narančasta svjetla zadnjih kućica rubnih mahala koje su se kroz snijeg jedva razabirale i navirivao se u bijedne sobičke pune ljudi okupljenih oko televizora: zagledan u tanke i drhtave vitice dima iz niskih dimnjaka na snijegom pokrivenim krovovima, počeo sam plakati. Od travnja 1999. do prosinca 2.001.

Rječnik turcizama abdest obredno pranje muslimana prije molitve aferim uzvik Bravo! ajet stavak, ulomak ili rečenica iz Kur'ana ajran mliječni napitak sličan kefiru allahemanct pozdrav Zbogom! Allahu ekber uzvik Bog je velik! aman uzvik Milost! amidža stric bajram najveći islamski blagdan (u godini su dva: Ramazanski i Kurban-bajram); muško ime bakal, bakalin trgovac na malo (živežnim namirnicama) bakalnica malena trgovina živežnim namirnicama beg plemićka titula u Osmanskom carstvu; visoki vojni ili civilni dostojanstvenik; gospodin, gospodar berber brijač berićetan blagoslovljen, srećonosan berzeh po islamskom vjerovanju, prostor i vrijeme u kome umrli iščekuju sudnji dan besmela fraza U ime Allaha, milostivog i samilosnog bešika kolijevka bujrum Izvoli!, Izvolite! čajdžija kuhar čaja u čajanama i gotovo svim javnim institucijama čaršija tržnica, dio naselja u kojemu se odvija trgovački i društveni život čolak jednoruk, sakat čorba gusta juha

Ićefnuti se prohtjeti se ćepica mala plitka pletena kapa daidža ujak defterdar upravitelj financija derviš islamski redovnik, sljedbenik nekog od mističnih redova divan vrsta sofe divanska književnost književno stvaralaštvo učenih krugova u okviru Osmanskoga Carstva, nastalo pod utjecajem islamske kulture doner mesni specijalitet donerdžinica ugostiteljska radnja u kojoj se prodaje doner džehennem pakao džemat muslimanska vjerska općina; područje jedne džamije ili jednog imama dženaza muslimanski pogrebni obred džennet raj džerahije ime jednog derviškog reda džin nevidljivo duhovno biće, dobar ili zao demon džuma-namaz svečana podnevna molitva koja se petkom obavlja u džamiji dozluk naočale efendija gospodin, gospodar clem dakle evlija kod muslimana "sveti", odnosno "dobri" čovjek feredža vrsta ženskog ogrtača gazi heroj, junak hadžija hodočasnik koji je obavio hadž hamam javno kupalište han drumska krčma; konačište handžar dug dvosjekli nož hatib propovjednik, imam koji petkom i bajramima drži propovijed hczbollahčije pristalice 1 le/bollaha hidžra seoba Muhamedova iz Meke u Medinu, polazna točka islamskoga kalendara (622. g.n.e.) imam muslimanski svećenik, osoba koja predvodi molitvu inšallah fraza Ako Allah da jahnija vrsta mesnog jela jok ne kabadahija siledžija, grubijan

403 kadaif slastica od pečenih tankih vlakana tijesta prelivenih ukuhanim šećerom kajmakam upravitelj administrativnog okruga unutar jedne pokrajine kalpak svečana krznena kapa kasaba gradić kasapnica mesnica kebab mesni specijalitet kepčija velika žlica s dugom drškom kijamct sudnji dan konak zgrada valije ili kojeg drugog visokog upravnog ili vojnog zapovjednika; bolja kuća, kuća uglednog domaćina lcblebije prženi slanutak mahala gradska četvrt mašallah riječ divljenja i odobravanja melek anđeo minder divan, sofa mula teolog, teološki obrazovan čovjek namaz muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan, u određeno doba dana padišah car, vladar paramparčad sitni dijelovi, komadići pastrma sušeno ovčje meso paša plemićka titula; general patika sportska cipela, tenisica rahat na miran način, komotno rahatlokum slastica rahmetli pokojni ramazan deveti mjesec islamskog kalendara, mjesec velikog posta salep toplo zaslađeno bezalkoholno piće koje se pije zimi šaraj dvor, palača saruk zavoj oko kape, čalma satara mesarska sjekirica saz vrsta tambure s dugom drškom simit pecivo sa sezamom sokak ulica srma ukrasna srebrna nit sudžuk kobasica od ovčjeg ili goveđeg mesa sura jedno od 114 poglavlja Kur'ana

šah car šehit musliman koji junačkom smrću pogine u borbi za vjeru; muèenik šejh starješina nekog derviškog reda i tekije Šcjtan Sotona šerbe, šerbet slatki bezalkoholni napitak šerijat muslimanski vjerozakon šerijatćija fanatični pristalica šerijata tabut mrtvački kovčeg kod muslimana tarikat derviški red, sljedba tekbir izgovaranje riječi Allahu ekber, "Bog je velik" tekija derviški samostan tespih muslimanska brojanica ulema muslimanski vjerski učenjak vahdetčije islamistička organizacija vaiz propovjednik vala doista, zaista, bogami valija guverner pokrajine zulum nasilje

Prevoditeljičine bilješke 1. Ugledna četvrt u europskom dijelu Istanbula. 2 "U tvrđavi"; karska četvrt koja se nalazi na području nekadašnje karske tvrđave. 3 Refah Partisi, stranka zabranjena nakon državnog udara 1997. godine. 4 Milli Istihbarat Te§kilati, Nacionalna tajna služba. 5 An-Nur, Sura xxiv. 6 Al-Ahzab, Sura xxxni. 7 ANAP, Anavatan Partisi, Domovinska stranka. 8 Pogledati pahuljicu na kraju 29. poglavlja. 9 An-Nisa, Sura iv. 10 Kemalisti su nasljednici i pronositelji ideja Kemala Atatiirka, koje se mogu sažeti u tzv. 6 načela: republikanizam, nacionalizam, laicizam, populizam, etatizam i revolucionarni reformizam. n Ulogu i značaj koji vojska ima u Republici Turskoj teško je prispodobiti ulozi vojske u poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj. Stoga sam se prevodeči vojne termine priklonila njihovim značenjskim ekvivalentima iz vremena Jugoslavije. 12 Sulejmandžije (tur. Sulevmancilar) su tarikat koji je kao islamistička organizacija aktivan u Turskoj i u nekoliko europskih zemalja. U Njemačkoj im je sjedište u Kolnu. Obzoraši (prema tur: Milli Goru^, "'Nacionalni pogled") su pripadnici terorističke, islamističke i proturepublikanske organizacije. Djeluju u Turskoj, Europi i Australiji. Europsko sjedište im je u Kolnu. Cemalettin Kaplan je voda islamističke. terorističke i proturepublikanske organizacije. Godine 1983. Kaplan je u Kolnu objavio osnivanje tzv. Islamističke Federativne Države Anadolije, a sebe, proglasivši se kalifom, postavio za njezina predsjednika. 13 Od tur. onbe§. petnaest. Generacija rođena 1899. ili 190c. koja je s petnaest godina pozvana u 1. svjetski rat. 14 Mačka (tur. Mačka) je ime jednog istanbulskog naselja (i parka koji je u njemu). Ta riječ u turskom jeziku nema nikakvo značenje, a porijeklo joj nije jasno: ne treba je povezivati sa značenjem koje ima u hrvatskom.

O autoru Orhan Pamuk, rođen u Istanbulu 1952., najistaknutiji je suvremeni turski romanopisac, autor sedam romana, a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. Bijelizamak (1985.), njegov treći roman, dobio je Independentovu nagradu za stranu književnost i time mu otvorio put k međunarodnoj afirmaciji. Uslijedili su Crna knjiga (1990.) i Navi život (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman Zovem se Crvena (1998.) uskoro ga je nadmašio, priskrbivši mu 2003. i uglednu književnu nagradu IMPAC Dublin. Pamuk je potom objavio roman Snijeg (2002.) te Istanbul: grad. sjećanja (2003.). Orhan Pamuk dobitnik je Nobclove nagrade za književnost 2006. O prevoditeljici Marta Andrić (Strizivojna, 1977.), završila studij povijesti, etnologije i turkologije. Od 2004. radi na Katedri za turkologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u prijevodu Pamukova romana Zovem se Crvena.