Smrt Jugoslavije - Laura Silber

LA U R A SILB ER / ALLAN LITT LE SM R T JU G O S L A V IJE

B IB LIO TEK A “SV JED O Č A N STV A ’ Urednik IVAN ŠKUNCA Likovna oprema IVAN BALAŽEVIĆ Tekst redigirao te preveo Uvod i Peti dio OMER LAKOMICA

Katalogizacija u publikaciji-CIP Sveučilišna knjižnica Rijeka UDK 949.71"1986/1995":323.1(497.1) SILBER, Laura Smrt Jugoslavije / Laura Silber, Allan Little; s engleskoga prevela Anka Katušić-Balen. - Opatija: “Otokar Kcršovani”, 1996. - 384 str.: ilustr.: 24 cm. - (Biblioteka Svjedočanstva) Prijevod djela: The Death of Yugoslavia. ISBN 953-153-028-9 1. LITTLE, Allan

LAURA SILBER / ALLAN LITTLE

SMRT JUGOSLAVIJE S engleskoga prevela A N K A K A TU ŠIĆ - BA LEN

O T O K A R K ER ŠO V A N I" O P A T IJA

Naslov izvornika Laura Silber & Allan Little THE DEATH OF YUGOSLAVIA Penguin Books BBC Books Copyright© Laura Silber and Allan Little, 1995. and 1996.

300.533

NAPOMENA NAKLADNIKA Nakon agresije JNA na Sloveniju, na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu, pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata usred Europe dolazi do oružanog sukoba koji je sve do današnjih dana privlačio veliku pozornost medija i izazivao zgražanje svjetske javnosti. 0 tom sukobu i patnjama stanovništva na prostorima bivše Jugoslavije objavljene su u svijetu mnoge knjige, a jedna je od njih pripremana usporedo s nastajanjem televizijske dokumentarne serije u pet epizoda “Smrt Jugoslavije”, snimljene za englesku radio-televizijsku korporaciju BBC. Serija je prikazana i na Hrvatskoj televiziji, pa je to i bio razlog što je “Otokar Keršovani” odlučio objaviti cjeloviti, daleko bogatiji tekst knjige. Dakako, knjiga je autorski rad dvoje engleskih novinara i to je njihovo viđenje i njihova prosudba svih tih događanja koje prikazuju, a naš čitatelj će znati procijeniti pravu vrijednost djela. Knjigu su napisali novinarka Laura Silber i novinar Allan Little. Laura Silber je dopisnica “Financial Timesa” za Balkan. Na tom po­ dručju provela je osam godina, i bila je savjetnica u TV seriji “Smrt Jugoslavije”. Među novinarskim, diplomatskim i znanstvenim krugovima je općenito priznata kao jedna od vodećih anglosaskih tumača uzroka 1 razvoja ratova u bivšoj Jugoslaviji. Allan Little bio je dopisnik radio i televizijskog programa vijesti BBC-a još od 1988. te je pratio zbivanja u bivšoj Jugoslaviji od početka izbijanja borbi ljeta 1991. Izvještavao je s većine pozornica sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svojim je oštroumnim analizama razotkrio kako dinamiku rata tako i nemoć pokušaja međunarodne zajednice da ga prekine. Prijevod knjige koju držite u rukama rađen je prema engleskom izdanju iz 1995. godine, u kojem se opisuje razdoblje što su ga obilježili prvi nemiri na Kosovu 1986. i zbivanja do kraja 1994, jednako kao

5

i u televizijskoj seriji. Budući da je nedavno objavljeno i dopunjeno američko izdanje knjige “Smrt Jugoslavije”, mi smo iz njega preuzeli “Uvod” i dopisani 5. dio pod naslovom “Bliži se kraj” koji obuhvaća sva zbivanja u 1995. do potpisivanja Daytonskog sporazuma.

6

UVOD Toga dana mi ćemo reći paklu: “Jesi li se napunio?" A pakao će odgovoriti: “Ima li još?” Mesa Selimović, Derviš i smrt

Bježe muslimanske izbjeglice, trpaju se u kamione, neki padaju us­ trijeljeni u pokušaju da umaknu naletu srpskih agresora. Srpske iz­ bjeglice tvore beskrajnu kolonu traktora, bježeći pred napredovanjem Hrvata. Crne se kosturi zgrada što strše put neba u Sarajevu. Posrednici i političari krše ruke, pitaju se kako zaustaviti ratove u bivšoj Jugoslaviji, što su svojim bolnim valovima nasilja izazvali toliku javnu sablazan. U proteklih pet godina, navikli smo se na te slike. One su vjerno prenosile tjeskobu vremena. Ovu knjigu napisali smo da bismo osvijetlili odluke koje su dovele do grozota i razaranja. Ona je pokušaj da se klinički i nepristrano identificiraju odsudni događaji i tajni sastanci, kako na putu rata tako i u njegovu rasplamsavanju nakon početka neprijateljstava, i da se prema iskazima onih koji su u njima sudjelovali rekonstruiraju ti događaji - prekretnice, ako hoćete, na putu u katastrofu. U njoj nema ni osude, ni oprosta, a niti opravdanja za ikojeg aktera prikazane tragedije. Njome se jednostavno nastoji prenijeti što se dogodilo, i zašto, i po čijoj zapovijedi. Rat u Jugoslaviji nije skrivila međunarodna zajednica. Rat su plani­ rali i poveli Jugoslaveni. Nije bio povijesno neizbježan. Nesreću koja je poklopila narode Jugoslavije pripisati nekim nezaustavljivim silama znači skrenuti pozornost sa središnje dinamike rata. Znači i krivcima gledati kroz prste. To također pruža opravdanje Zapadu što toliko dugo nije uspio umiješati se s dovoljno volje i energije da prekine rat. U

7

ovoj knjizi ispituje se zašto vlade Zapada nisu odlučno intervenirale, i analiziraju se sredstva kojima su to konačno ipak učinile. Ova knjiga pokazuje da Jugoslavija nije umrla prirodnom smrću. Nju su više smišljeno i sustavno ubili ljudi koji od mirnog prijelaza I iz državnog socijalizma i jednostranačke vladavine u demokraciju slo' bodnog tržišta nisu imali što dobiti, samo sve izgubiti. Korijene rata nalazimo u usponu srpskog nacionalizma među beogradskom inteli­ gencijom sredinom osamdesetih godina i u daljnjem korištenju nacionalističke retorike od strane Slobodana Miloševića. Knjiga otkriva Miloševićevo svjesno korištenje nacionalizma kao sredstva postizanja moći, pa učvršćenja vlasti prvo nad Srbijom, a zatim nad Jugoslavijom. Milošević je najprije sanjao da zauzme mjesto Josipa .Broza Tita, kao vođa cijele Jugoslavije. No, kad je 1991. vidio da mu je to nedostiživo, odlučio se za alternativni projekt, za stvaranje nove proširene srpske države koja će obuhvaćati što više moguće teritorija Jugoslavije. Milošević je svojom centralističkom i autoritarnom vlasti, svojim proračunatim, lukavim manipuliranjem politikom etničke nesnošljivosti, isprovocirao ostale narode Jugoslavije, uvjerio ih da ne mogu ostati u jugoslavenskoj federaciji i usmjerio ih na put k neovisnosti. Jedna od središnjih tema naše knjige jest da su, pod Miloševićevim vodstvom, od početka raspada Jugoslavije, Srbi bili ključni secesionisti. Time nije rečeno da je Milošević bio jedino zlo ili isključivi krivac. U maršu Jugoslavije u rat bilo je bezbroj vojnika i to iz svih nacio­ nalnosti. Ova je knjiga i jadikovka zbog propale perspektive Jugoslavije. Naime, kad je pri kraju osamdesetih godina komunizam propadao, Ju­ goslavija je od svih komunističkih zemalja po mnogočemu bila u najboljem položaju da prijeđe na višestranačku demokraciju bilo kao jedinstvena država ili kao skupina država sljednica. Jugoslavija je imala istinsku priliku da zauzme mjesto u novoj i, u ono doba, optimističnoj zajednici europskih naroda. A smišljeno gušenje te prilike, značio je gubitak ne samo za Jugoslaviju, nego i za Europu i sve demokracije, i bio je smrtan udarac mnogim temeljnim moralnim nazorima našeg doba. Ipak, u retrospekciji, slika jedne stabilne i napredne Jugoslavije , može biti varava. Centralistički komunistički sustav samo je zagušio ! etničke nepravde a nije ih ispravio. Za miroljubiv prijelaz na liberalni politički sustav bio je nužan vrlo oprezan pristup, kako iznutra tako i izvana. Sad je jasnije nego ikada da se dogodilo upravo suprotno. Dok su se predsjednici šest jugoslavenskih republika - Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije - javno prepirali

8

oko budućeg ustrojstva zemlje, što je srljala u rat, neki su od njih cinično utirali put u raspad. Knjigu počinjemo s Miloševićevim usponom na vlast i zatim opisom kako se održao na vlasti izazivanjem niza kriza u Srbiji; i kako je temelje svoje moći proširio izvan granica svoje republike. Na kraju, kad je pris­ vojio Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) - onu najvažniju i u konačnici jedinu istinski djelatnu svejugoslavensku federalnu instituciju - i upregnuo je za stvar Srba izvan Srbije, bio je kadar ostale narode Jugoslavije postaviti pred zlokoban izbor: ili ćete ostati u Jugoslaviji pod mojim uvjetima, ili ćete ratovati protiv jedne od najvećih vojski u Europi. Slovenski predsjednik Milan Kučan i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prihvatili su izazov. Slovenija je dobila munjevito kratki rat, dok je Hrvatska u početku rata s JNA izgubila gotovo trećinu svoga teritorija, ali je dobila međunarodnu potporu. Pod plaštom UN-a i potpomognuta Sjedinjenim Državama i Njemačkom, Hrvatska se iduće četiri godine naoružavala i pripremala za povratak izgubljenog teritorija, čime će pokrenuti najveći pojedinačni egzodus nakon Drugog svjetskog rata - masu što će bježati u Srbiju da traži utočište kod čovjeka koji ih je, kao prvo, i gurnuo u nesreću. Izazov je prihvatio i bosanski predsjednik Alija Izetbego_yić, ali s katastrofalnim posljedicama. Zlo­ sretni se voda bosanskih Muslimana razlikovao od svojih kolega slovenskog, hivatskog i srpskog - u jednom važnom aspektu: dok su oni svojim akcijama usmjeravali događaje, on kao da se stalno vukao na repu događaja i akcija u kojima nije imao nikakva utjecaja. Dok se zemlja raspadala, svi su vodeći političari znali da će biti rata; a bar dvojica od njih, Milosevic i Tuđman, za to su se odlučno pripremali. Na putu u rat, predsjednici Srbije i Hrvatske otimali su se za startnu poziciju u predstojećoj borbi oko grabeža teritorija. Počeli su prešutnim sporazumom o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske bez obzira na interese dva milijuna Muslimana te republike, i na njihov račun. Musli­ mani, nepripremljeni za sukob, postat će najveća žrtva - bit će otjerani iz svojih domova, a obilježja njihove kulturne baštine, džamije i grobovi bit će satrti. Miješali su se minareti s pravoslavnim i katoličkim crkvama u arhitekturnom izrazu multietničkog suživota koji je, iako često pre­ kidan razdobljima sukoba, stoljećima bio karakterističan za tu regiju. Kad su se u borbu umiješali međunarodni posrednici, ponašali su se kao da je rat bjelodano uzaludan i bezuman; kao da im jedino valja zaraćene strane uvjeriti u taj truizam, i čim one otvore oči, topovi će ušutjeti. No diplomati zapravo često nisu shvaćali kako su ratove, unatoč prividu kaosa, groznom logikom vodili protagonisti dugoročne borbe za vlast.

9

Važno je također istaknuti što ova knjiga nije. Ona nije vapaj tipa “spasite Bosnu sad” (iako vjerujemo da se Bosna može i treba spasiti). Nije obrazlaganje kako je Zapad propustio da zaštiti slabe od jakih, pa čak ni da održi vlastita obećanja. I nije knjiga o novinarstvu i novi­ narima; nije nikakva pripovijest o životu na bojišnici, nikakvo “mi smo tamo bili i bilo je strašno”. Zacrtali smo ono što smo smatrali glavnim etapama u nasilnom raspadu zemlje. S tim u vezi, a i zato što smo se uzalud trudili da nam knjiga bude što pogodnijeg opsega, ispustili smo mnoge važne događaje. Zanemarena je sudbina Makedonije. Njezin donekle spe­ cifičan i širi sklop okolnosti omogućuje da se ona odijeli od njezinih sjevernih susjeda. Također smo uglavnom prešutjeli neprekidni i dosad neriješeni sukob između Beograda i kosovskih Albanaca, iako je tu riječ o prvoj točki konflikta i o prvoj buntovnoj zajednici protiv koje se vojska pokrenula. Kosovo ulazi u našu pripovijest samo u onoj mjeri u kojoj je bio jezgra suvremenog srpskog mita, a pritužbe male kosovske srpske manjine na albansku većinu bile su prva karta koju je Milošević odigrao. Nismo opisali ni sudbinu oporbenih pokreta u republikama. Rat je otupio oštricu javnog mnijenja i učvrstio izvore moći republičkih vođa: u ovoj katrastrofi oni su bili glavni akteri. Radeći s Brian Lapping Associates, producentima dokumentarnih filmova, imali smo na stotine intervjua sa svim vodećim ličnostima. U pravilu su ovdje navedena osobna sjećanja uzeta iz tih intervjua, ili iz našeg onodobnog izravnog iskustva i zapažanja, osim gdje je to drukčije naznačeno.

Prva jugoslavenska država stvorena je nakon Prvog svjetskog rata na razvalinama otomanskog i habsburškog carstva. Kod osnivanja naz­ vana je Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca a tek kasnije je prekrštena u Jugoslaviju. Njome je vladala srpska dinastija Karađorđevića i bila je utjelovljenje sna o jedinstvu južnoslavenskih naroda što su ga još u devetnaestom stoljeću gajile inteligencije svih južnoslavenskih naroda koje su žudjele za oslobođenjem od strane - što će reći austrijske i turske - dominacije. Mlada je jugoslavenska kraljevina ubrzo postala diktatura. Napose su se hrvatski intelektualci, isprva oduševljeni ide­ alom jugoslavenstva, razočarali i ogorčili. Josip Broz, bravar upola Slovenac a upola Hrvat, bio je svojoj vojsci partizanskih gerilaca poznat kao Tito. Sile Osovine su 1941. napale i podijelile Jugoslaviju. Titu su neprijatelji bili Nijemci, Talijani, hrvatski fašisti (ustaše) i srpski monarhisti (četnici). Komunistička je Jugoslavija proglašena deklaracijom u Jajcu, u srednjoj Bosni, 29. studenog 1943.

10

Sovjetska je armija 1945. oslobodila veći dio istočne Europe od njemačke okupacije i Moskva je dovela komuniste na vlast u Varšavi, Berlinu, Pragu i Budimpešti. Na čelu tih vlasti bili su uglavnom ljudi koji su ratne godine proveli sjedeći na sigurnome u Moskvi. Suprotno tome, Jugoslaveni su se u biti sami oslobodili. Iako je u početku ostao vjeran sovjetskom putu, Tito je bio jedini poslijeratni komunistički vođa u Europi koga nije morala na vlast postaviti sovjetska okupacijska sila nego se od sama dna popeo do vrha sam. S moskovske točke gledišta bio je opasno neovisani previše ambiciozan. Jugoslavija je 1948. is­ tjerana iz zajedničkih institucija istočnog bloka. Nakon razlaza s Moskvom, Tito je vodio Jugoslaviju između Istoka i Zapada. U hladnoratovskoj zapadnoj Europi slavljen je kao protumoskovUćTkomunistički vođa. Jedinstveni položaj zemlje iskoristio je da bi sebi osigurao financijsku potporu. Jugoslavija se u~švom razvoju n^vikla^na prosperitet veći od njenih mogućriostT * Za cijelo vrijeme svog vladanja Jugoslavijom^ J j |o ie radio na tojne ake večeri okupljali promatrači EZ i strani novinari. Odmah se “Argentina” afirmirala kao jedan od onih izuzetnih hotela u ratnoj zoni čija se uprava i osoblje diče pružanjem normalnih usluga unatoč raspadu svake normalnosti oko njih. Novinari i promatrači EZ u bijelome mogli su s morske terase hotela “Argentina” - koju je od položaja Armije štitio sam hotel, pa je bila izložena tek topovnjači što bi povremeno tiho klizila po moru - pratiti put topovskih zrna ispaljenih sa Žarkovića brda koja bi nisko prohujala iznad hotela i u blagom luku nadlijetala crvene starogradske krovove da bi se zabila

178

u ciljeve na lučkom području, pogotovo noću, kad su se zrna žarila intenzivno narančasto, bojom požara na noćnom nebu. Promatrači EZ, prikliješteni u hotelu, kratili su vrijeme učeći novinare tananoj razlici zvuka teških oruđa - ono je opalio brodski top, a ovo dolazi granata iz osamdesetmilimetarskog bacača.13 Onog dana kad se na Žarkovića brdu zavijorila zastava SFRJ, savezni je zapovjednik, general Pavle Strugar, poslao ultimatum hrvat­ skim braniteljima: neka Hrvati predaju oružje i neka sve vojne osobe napuste grad. Jamčio im je siguran prolaz dodajući da do osam sati navečer očekuje odgovor. JNA je imala Dubrovnik na dlanu. Zagreb je uhvatila panika. Činilo se sigurnim da će Dubrovnik pasti, iako su obje strane uviđale da bi bio vrlo skup kopneni napad niz strme litice oko grada. Stipe Mesić pozvao je vlasnike brodica duž dalmatinske obale neka mu se pridruže u konvoju kojim će probiti pomorsku blokadu JNA. Ta je promidžbena senzacija bila smiona i maštovita, ali ipak samo senzacija. Dva je dana svijet pratio Mesića koji je u trajektu “Slavija I” plovio južno od Splita, praćen desecima malih brodova. U Mljetskom su kanalu brodovlje zaus­ tavile topovnjače JNA i naredile neka se vrate. Mesić se sa “Slavije I” radijski povezao s JNA. Topovi pomorske ophodnje bili su upereni prema njemu. “Slavija I” bila je puna hrvatskih dostojanstvenika, među njima premijer, žena ministra vanjskih poslova i omiljena pjevačica Tereza Kesovija kojoj je JNA bila razorila kuću u Konavlima pa se mogla solidarizirati s prognanicima. Mesić je pomorskom zapovjedniku JNA odgovorio da nastavlja u Dubrovnik, našto je zapovjednik odgo­ vorio kako mu je naređeno da ne pušta brodove, a ako flotila krene, smatrat će to neprijateljskim činom i reagirati. Drugim riječima, zbrisat će s površine mora “Slaviju I”. Mesić se nije dao. Uostalom, još je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, prema tome i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, iako je često govorio da je njegova vlast nad jugoslaven­ skom vojskom otprilike podjednaka kao nadzor nad finskom vojskom. “Ja sam vaš vrhovni zapovjednik”, radijski je odgovorio topovnjači JNA, “i ja vas izazivam da potopite moj brod.” Slavne osobe na brodu, mnoge ohrabrene nakon višesatnog boravka u brodskom baru, pljeskale su i klicale. Brodski kapetan, odgovoran za sigurnost posade i putnika, više nije znao tko brodom zapovijeda. Samo je kolutao očima. Na pi­ tanje tko je zapovjednik, umorno je odgovorio: “Samo Bog zna, samo Bog.” Mesić se na posljetku radijski povezao s admiralom Stanetom Brovetom, zamjenikom ministra obrane. Brovet je naredio neka JNA pretraži svaki brod, a kad utvrde da u Dubrovnik ne krijumčare oružje, neka ih puste. Nakon trideset sati plovidbe, “Slavija I” je 30. studenog probila

179

pomorsku blokadu i pristala u Dubrovniku, noseći dobre nakane i malo čega drugog. Mesić je otišao nakon dvanaest sati, a sudbina Dubrovnika nije se promijenila. Mesićevo je komedijanje na moru poslužilo svrsi. Privlačenje po­ zornosti na jade Dubrovnika čudesno je djelovalo na međunarodnu osudu JNA. Bez obzira što je navelo zapovjedništvo JNA da naredi napad na Dubrovnik, činilo se nedvojbenim da je čista pakost igrala važnu ulogu u motiviranju vojnika. Iz dana u dan su ljudi s brda zasipali topničkom i tenkovskom vatrom lijepe turističke hotele na suvremenoj obali Dubrovnika. Gađali su minobacačima hotelska dvorišta i ne­ kažnjeno gledali kako eksplozijom izazvana vatra skače od jednog do drugog automobila i uništava sve što joj se nađe na putu, ostavljajući iza sebe spaljenu zemlju, iskrivljeni metal i polupana stakla. Prognanici koji su se pred vojskom sklonili u Dubrovnik, šćućurili su se u po­ drumima. Najprije su ih bombardiranjem istjerali iz kuća, a sad ih tjeraju iz skrovišta. Teško bombardiranje Dubrovnika činilo se s vojnog stajališta malo ili nimalo razložnim. Bila je to osveta siromašnih gorštaka na jednom od najbogatijih i najviše zapadno orijentiranih po­ dručja bivše Jugoslavije. Vrhunac je bio u studenom, kad su navođenim raketama uništene sve jahte u starogradskoj luci.14 Grad, koji je Byron nazvao biserom Jadrana, bio je idealan ambijent za takvu osvetničku orgiju. Inače suzdržani “Daily Telegraph”, svakako najoprezniji od bri­ tanskih uglednih listova, na naslovnicu je stavio natpis Poput barbarskih horda koje nadiru na Rim, savezna je vojska napustila svaku suzdržljivost.15 General Milan Gvero, glasnogovornik JNA i čovjek koji je za medije smislio onaj groteskni obilazak “oslobođenog” Vukovara, potpuno je odbacivao izvješća o rušenju Dubrovnika. To Hrvati pale automobilske gume, tvrdio je. I, unatoč obilju dokaza koji su govorili suprotno, ap­ surdno je jzjavio: “Na Dubrovnik nije pao ni trun srpskoga praha”.16 Armija nije uspjela prisiliti branitelje Dubrovnika na predaju. Poslije rušenja u studenom, opsadne su se crte napola ustalile, činilo se da vlada neko naoko beskonačno zatišje. Težnje Crnogoraca zasjenili su događaji u Haagu i Beogradu i u svibnju 1992, nakon petomjesečnog primirja u Hrvatskoj, Hrvati su se sporazumjeli s JNA. Povlačenje JNA iz zaleđa Dubrovnika zasjenio je u ono doba početak rata u BiH. Nikad nisu posve objašnjeni razlozi Armije, no, dotle je bilo popustilo neprijateljstvo Srba i Hrvata. Sporazum o povlačenju s hrvatske obale sklopili su 30. rujna 1992. Tuđman i Dobrica Ćosić, predsjednik ostatka Jugoslavije. U bosanskom ratu podudarali su se interesi bivših neprijatelja. Srpski i hrvatski čelnici tajno su se sastajali kako bi između sebe podijelili BiH. Kad se savezna vojska povukla s opsadnih crta oko Dubrovnika, mnogi su promatrači to sma­

180

trali dogovorom između Srba i Hrvata, u kojem je hrvatska protuusluga bila povlačenje iz Bosanskog Broda, čime je olakšana predaja grada Srbima. Bosanski je Brod Srbima svakako bio strategijski mnogo važniji od zaleđa Dubrovnika, jer je na vitalnom koridoru koji spaja srpska područja u zapadnoj Bosni sa samom Srbijom. Istodobno je Hrvatsku mnogo više zanimala deblokada Dubrovnika i oslobađanje susjednih hrvatskih teritorija nego zadržavanje Broda. To je najvjerojatnije objašnjenje oslobođenja Dubrovnika nakon šestomjesečne blokade i povremenih bombardiranja. Upućivalo je to na prirodu bosanskoga rata, rata u kojemu su Srbi i Hrvati uvelike surađivali protiv zajedničkog ? neprijatelja: jedinstvene višenacionalne države Bosne i Hercegovine.

S padom Vukovara, cijela je istočna Slavonija postala ranjiva. Nakon tjedan dana, Armija je napala. Sela Ernestinovo i Laslovo pala su pred neumoljivom silom koja je zbrisala Vukovar. Savezne i srpske snage opkolile su i žestoko granatirale selo Tenjski Antunovac. Grad Osijek bio je iz dana u dan na udaru topničke i minobacačke vatre. Argumentacija je vodila samo jednom zaključku. Laslovo je štitilo cestu iz Osijeka u Đakovo, važnu prometnicu za opskrbu opsjednutih Osječana. Osijek je bio po veličini treći grad u Hrvatskoj i glavni grad istočne Slavonije. Činilo se sigurnim da će doživjeti sudbinu Vukovara. Sad se iz grada izlilo na desetke tisuća građana, koji su svojim pretrpa­ nim automobilima zakrčili glavnu zapadnu cestu, bježeći iz rodnog mje­ sta prije nego što bude - kako se činilo neizbježnim - posve opkoljeno. Istodobno je predsjednik Tuđman na međunarodni pritisak pristao deblokirati zagrebačku vojarnu “Maršal Tito”. Tuđmana su ogorčeni kritičari optuživali da ide neprijatelju na ruku u želji da stekne me­ đunarodni ugled. Dok je savezna vojska prodirala sve dublje u istočnu Slavoniju, Tuđman je predavao stotine tenkova, oklopnih vozila i topničkog oruđa koji su u hrvatskoj ruci mogli služiti za obranu hrvat­ skih teritorija. Opet se Tuđman izložio prijetnji s desnice. Po Hrvatskoj se šuškalo o puču. Tuđman je bez suđenja uhitio i zatvorio svoja dva najistaknutija kritičara: Milu Dedakovića, zapovjednika obrane Vukovara, i Dobroslava Paragu, čelnika ekstremne nacionalističke Hrvatske stranke prava. Paraga je tvrdio, neuvjerljivo, da njegov HOS ima deset tisuća naoružanih ljudi. Hvalio se kako su ti ljudi izdržali glavni udarac u obrani Hrvatske. Ni jedno ni drugo nije bilo točno. Kad je nakon neko­ liko dana njegova stranka zakazala u Zagrebu masovni prosvjed protiv Paragina zatvaranja, skup za koji su tvrdili da će svrgnuti Tuđmana, privukao je samo nekoliko stotina aktivista. Paraga u Hrvatskoj nikad

181

nije stekao onu popularnost u narodu kao njegov srpski pandan Vojislav Savezna vojska i srpska paravojska prodrle su u osječka predgrađa. Arkan, policijski agent i strašni vođa “Tigrova”, čak je ušao u grad i poslije prijetio da će ga osvojiti. Panić, i dalje zapovjednik operacije, imao je nalog svog zapovjednika, generala Blagoja Adžića, načelnika Glavnog stožera, da nastavi. Panić se sjeća tog dana: Onog trena kad je pao Vukovar, Hrvatska je izgubila rat, jer smo bez ikakvih problema mogli krenuti na Zagreb. Osijek je bio napušten. Ušli smo u Osijek. Bilo nam je naređeno da Osijek i Županju zauzmemo čim padne Vukovar i da u dvije kolone idemo na Zagreb, uz rijeke Dravu i Savu. To bismo ostvarili u dva dana. Ali onda su mi naredili da se vratim. Razgovarao sam s Jovićem i Kostićem. I s predsjednikom Miloševićem, on je odlučio, a krnje Predsjedništvo odobrilo. Jednostavno je rekao da “mi nemamo što tražiti u pod­ ručjima gdje žive Hrvati, moramo štititi srpska područja” i dalje ništa. A ja sam mu rekao da ako nam je dužnost štititi Jugoslaviju, onda moramo ići dalje. Jer bi bilo lako. Hrvati su pobjegli iz Vinkovaca, Županje i Osijeka. Kad je pao Vukovar, pala je i Hrvatska. Lako smo mogli nastaviti, ali je predsjednik Milošević, pored ostalog, rekao da moramo stati. Tako je naredio i ministar obrane i ja sam samo poslušao. Zaštitili smo srpska područja, i danas je ovdje crta. Adžić, jugoslavenski general koji je zagovarao uporabu nadmoćne sile kako bi se Slovenija zadržala u federaciji, još je pokušavao sačuvati na okupu nešto slično staroj Jugoslaviji. Opet je sve osujetio Milošević koji je čvrsto držao pod nadzorom krnje jugoslavensko Predsjedništvo. U kolektivnom šefu države bilo je još samo pola članova, trojica iz Srbije i četvrti iz Crne Gore.17 Tuđman se 24. studenog, tjedan dana nakon pada Vukovara, obratio preko televizije prestrašenom hrvatskom narodu. Rekao je da je Hrvat­ ska uspjela “internacionalizirati” sukob i da rat nije izgubljen, unatoč tvrdnjama onih koji pripremaju puč kojim bi srušili hrvatsku vladu. Hrvatska je praktički bez ičega, rekao je, počela rat protiv najveće komunističke vojske u Europi i uspjela stvoriti snažnu obranu, a is­ todobno vodeći uspješne diplomatske pregovore. Zapravo su se tijekom duge opsade Vukovara dogodile dvije stvari. Prvo, Hrvatska, koja je rat počela gotovo bespomoćna, stvorila je vojsku. Tuđman je u kolovozu povjerio generalu Antunu Tušu zapovjedništvo nad hrvatskim oružanim snagama. Tus je kao Hrvat u svibnju bio otpušten s mjesta zapovjednika Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. U tri mjeseca je skrpljeni i kaotični skup dragovoljaca i pričuvnih po­ 182

licajaca pretvorio u discipliniranu bojnu snagu. Kad je preuzeo zapovjedništvo, hrvatske su oružane snage obuhvaćale četiri brigade ZNG i brojne redarstvene snage. Tus je do listopada sve raspoložive snage organizirao u sustav od trideset i pet brigada, a svaka je imala određenu vojnu funkciju. U prosincu je tvrdio da ima pod oružjem 250.000 ljudi organiziranih širom republike u šezdeset brigada. Istodobno je taktika blokade vojarnica, naslijeđena od Tuđmanova bivšeg ministra obrane Martina Spegelja, dala rezultate. Tus je u rujnu, nakon predaje varaždinskoga garnizona, stekao tehniku za formiranje svoje prve tenkovske brigade. Uskoro su garnizoni JNA padali pred hrvatskim snagama jedan za drugim kao pločice domina. Tuđman je potkraj rujna tvrdio da se njegovim snagama predalo sedamdeset ob­ jekata JNA, od garnizona do skladišta oružja i streljiva. Svi znaci, međutim, govore da je, unatoč Panićevoj samouvjerenoj tvrdnji da bi u roku od četrdeset osam sati mogao stići u Zagreb, Milošević naredio prekid rata onda kad su Srbi, uz potporu JNA, osvojili sve što su mogli osvojiti bez beskonačnog krvavog i skupog sukoba. Istodobno su važne pobjede JNA dale teritorijalnu koheziju novom srpskom entitetu u Hrvatskoj. JNA je u rujnu zauzela Petrinju, grad u kojem je do rata bilo pola Srba, a pola Hrvata. Padom Petrinje premještene su granice SAO Krajine duž prirodne barijere rijeke Kupe, svega pedesetak kilometara od Zagreba. (Nato su Srbi bezuspješno ok­ renuli topove na susjedni i veći grad Sisak koji su Hrvati tijekom cijelog rata uspjeli sačuvati.) JNA je, u sjeni pada Vukovara, istisnula Hrvate iz Slunja i tako stvorila ono što će se poslije pokazati vitalnim kopnenim mostom između dviju najvećih srpskih enklava u Hrvatskoj, one Kninske krajine i područja oko Gline u središnjoj Hrvatskoj. Drugo, bila je opravdana Tuđmanova tvrdnja da je internacionalizirao rat. Potkraj studenog Milošević se složio da se u Hrvatskoj rasporede međunarodne snage za održavanje mira. Pristao je uglavnom zato što će te postrojbe biti postavljene pod njegovim uvjetima, na način koji je u skladu s njegovim središnjim ratnim ciljem, podjelom Hrvatske na srpski i na hrvatski entitet, prekrajanjem granica između Hrvatske i Jugoslavije i, na posljetku, secesiji hrvatskih teritorija nas­ tanjenih Srbima i njihovu pripojenju krnjoj Jugoslaviji. Do kraja godine Tuđman je izborio neovisnost za svoju zemlju, ali pobjeda nije ni izdaleka bila potpuna. Trećina zemlje bila mu je pod okupacijom. I Hrvatska je bila gotovo presječena na dva dijela.1

1) Možda su ta dva događaja doista povezana. Postoje čvrsti dokazi da je nakon ožujskog tajnog puta u Moskvu Kadijević povjerovao da će JNA

183

biti sigurna samo ako u cijeloj Jugoslaviji uvede izvanredno stanje, a Gorbacova skinu i smijene kremaljski tvrdolinijaši koji će blokirati svaki pokušaj Zapada da se suprotstavi JNA. 2) AP, 20. kolovoza 1991. 3) Iako je Vukovar još od srpnja bio izložen sporadičnom granatiranju. 4) Unatoč višetjednim mjesnim pregovorima i razmjerno toplim odnosima, Tašić je konačno otišao u okviru sporazuma o prekidu vatre koji je isposlovala EZ, a odnosio se na cijelu Hrvatsku. V. 14. glavu ove knjige, “Jugoslavija a la carte“.

5) AP, 19. rujna 1991. 6) Mnogi nisu znali kamo idu. AP je citirao jednog vojnika koji je na pitanje kamo idu tenkovi, odgovorio: “Ne znam, vjerojatno da tučemo Hrvate.” 7) ficm a popisu iz 1991. u Vukovaru je bilo 43,7% Hrvata i 37,4% Srba. 8) Podatke je vodila ravnateljica bolnice Vesna Bosanac, a vjerojatni su zbog njihove nepristrane preciznosti i zato što su to skromne brojke s obzirom na žestinu i trajanje bombardiranja. Također su u oštroj suprotnosti s dramatičnim, pretjeranim izvješćima Hrvatske televizije. 9) Tanjug, 5. studenog 1991. 10) Tuđmanov susret s Dedakovićem opisao je Mesić, s kojim je Dedaković također razgovarao. 11) In dependent, 22. studenog 1991. 12) U Dubrovniku je živjelo 82,5% Hrvata i 6,7% Srba. 13) Za slikovit opis života tijekom opsade Dubrovnika v. Alec Russell, Prejudice a n d Plum B randy, Michael Joseph, London, 1993. 14) Uništavanje lučkog područja dalo je neke od najzornijih televizijskih opisa rata u Hrvatskoj. Ovjekovječili su ga Paul Davis, dopisnik ITN-a, i nje­ gov snimatelj Nigel Thompson. Jako je pridonio skretanju javnog mišljenja protiv Jugoslavenske armije i srpskoga vodstva. 15) D aily Telegraph, 13. studenog 1991. 16) Gvero je to rekao Michaelu Montgomeryju, tadašnjem reporteru Daily Telegrapha.

17) Makedonski predstavnik Vasil Tupurkovski prestao je za vrijeme rata u Hrvatskoj ići na sjednice Predsjedništva SFRJ, kao i Bogić Bogićević, pred­ stavnik BiH.

184

14

.

JUGOSLAVIJA A L A C A R T E Plan lorda Carringtona Rujan 1991. - siječanj 1992.

Kad se lord Carrington prihvatio posla da u Jugoslaviju dovede mir, predsjednik Vijeća ministara vanjskih poslova EZ, Hans van den Broek, rekao mu je neka poradi na sveobuhvatnom mirovnom spo­ razumu “u roku od dva mjeseca”. Pod tim je uvjetima Carrington pristao, a poslije će u retrospekciji reći kako je Van den Broekovo uvjerenje da je problem raspada Jugoslavije tako lako rješiv bilo “ap­ solutno smiješno”, znak “da nitko od nas pojma nije imao koliko će to biti teško”. Carrington, uglađen i simpatičan engleski aristokrat s uglednom diplomatskom karijerom iza sebe, čovjek je kojem se, u klasno svjesnoj Britaniji, automatski lijepi naziv “državnik”. Bio je prvi ministar vanjskih poslova Margaret Thatcher i uvelike je zaslužan što je bivšu britansku koloniju Rodeziju izvukao iz građanskog rata i 1980. je kao Zimbabve uveo u neovisnost. Dvije godine kasnije preuzeo je osobnu odgovornost što nije uspio spriječiti argentinsku invaziju Falklandskih otoka i dao je ostavku u kabinetu, ostavivši tako iz načelnih razloga mjesto za kojim je najveći dio života težio. U onodobnim političkim nekrolozima opisi­ van je kao čovjek besprijekorne čestitosti. Zatim je u jednom mandatu bio glavni tajnik NATO-a, a sad je uživao u polumirovini kao pred­ sjedatelj londonske aukcijske kuće Christie’s. Od početka se u Carringtonovu bavljenju Jugoslavijom osjećao diletantizam amatera koji nije ostavio stalni posao. U skladu s Van den Broekovim naivnim uvje-

185

renjem da se o ustavnoj budućnosti Jugoslavije može zaključiti spo­ razum za vrijeme njegova polugodišnjeg predsjedavanja EZ, lord Carrington je provodio svoje vrijeme između glavnoga grada Nizozem­ ske i pozlaćena obilja dražbovaonica Christie’s u West Endu. Carrington je prvu sjednicu sazvao 7. rujna u Haagu. Bio je to gorak skup. Nakon prvog susreta s Tuđmanom i Miloševićem uvidio je da će, u nedostatku međunarodno isposlovanog ustavnog sporazuma, dvije najjače nacije pokušati silom nametnuti rješenje ostatku Ju­ goslavije. Kad sam prvi put razgovarao s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem, bilo mi je posve jasno da obojica imaju rješenje koje je uzajamno zadovoljavajuće, to jest, međusobnu podjelu. A podijelit će Bosnu. Srpska će područja dobiti Srbija, a hrvatska će pripasti Hrvatskoj. I ni jedan od njih nije se previše brinuo što će se dogoditi s Muslimanima. A za Sloveniju uopće nisu marili. Slovenija je de facto već bila stekla neovisnost; za posljedice toga više se nisu brinuli ni Srbi ni Hrvati. Carrington je znao što to znači: pokušati sad opet okupiti Jugoslaviju isto je kao zatvoriti vrata staje kad je konj već izjurio. Prema tome, krenuo je od pretpostavke da se Jugoslavija već raspala. Ali je vrlo rano također vidio i posljedice preranog priznavanja neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Insistirao je da se neovisnost ne prizna sve dok se ne nađe ustavno rješenje, na razini cijele Jugoslavije, koje bi bilo prihvatljivo svim republikama. Samo u tom jednom smislu Carrington se, iako se doimao napola uzdržan i samo djelomice angažiran u projektu, približio stvaranju ustavne okos­ nice koja bi olakšala mirni raspad Jugoslavije - ili bar manje krvavi raspad - više nego bilo koji od onih koji su došli nakon njega. Carrington je nastavio ondje gdje je stao propali plan Izetbegovića i Gligorova: priznao je šest republika kao konstitutivne elemente bivše savezne države i stvorio plan kojim će svaka od njih dobiti toliko su­ vereniteta koliko hoće. Bio je to, kako je sročio lord Carrington, pokušaj zacrtavanja “jelovnika” međurepubličkih institucija - za vanjsku politiku, gospodarstvo, zajedničku valutu, obranu itd. Svaka će se republika odlučiti u kojim će institucijama sudjelovati. Činilo mi se ispravnim da se onima koji žele biti neovisni dopusti da budu neovisni, a da se sa središnjom organizacijom udruže ukoliko žele. A oni koji ne žele biti neovisni mogu, dobro, oni mogu ostati u sklopu onoga što je bila Jugoslavija. Drugim riječima, mogli su to učiniti, tako reći, a la carte.

186

No, taj je Carringtonov plan propao iz istog razloga kao Izetbegovićev i Gligorovljev: jer je Milosevic bio protiv njega. Carrington je 4. listopada postigao ono što je smatrao napretkom. Okupio je Tuđmana, Miloševića i saveznog ministra obrane Veljka Kadijevića. Složili su se da mirovnu konferenciju podijele u dvije radne skupine: prva, važnija, radit će na ustavnoj budućnosti zemlje, dok će se druga posvetiti prestanku rata u Hrvatskoj koji je od sastanka 7. rujna bio dramatično eskalirao. Na tom su sastanku svi nazočni utanačili tri načelne točke od kojih polazi mirovna konferencija. Prema zapisniku sjednice bile su to: a) labavo udruživanje ili savez suverenih i neovisnih republika; b) prikladne mjere za zaštitu zajednica, uključivši zajamčena ljudska prava i možebitni poseban status pojedinih područja; cj nikakvih jednostranih promjena granica. Činilo se da se na posljetku Milošević, na međunarodni pritisak, slaže da su republike, a ne narodi, legitimne konstitutivne jedinice fe­ derativne Jugoslavije. Radne su skupine počele zasjedati nakon četiri dana. Radna skupina za institucionalne odnose morala je naći područja zajedničkog interesa oko kojih će se graditi svejugoslavenske institucije. Rasprave su se od­ mah svele na sterilne riječi koje su tijekom proljeća i ljeta obilježavale predsjedničke sastanke na vrhu. U zapisniku sjednice stoji: “Temeljno je slovensko stajalište da prihvaća vrlo ograničen sporazum o za­ jedničkim institucijama.” Hrvatska je na mnogim područjima bila spremna na suradnju, ali samo na međuvladinoj osnovi, drugim riječima, ako takva suradnja ne kompromitira njezinu neovisnost. Oba su sta­ jališta bila beskompromisna, ali nisu, sama po sebi, bila nespojiva s projektom a la carte lorda Carringtona. Stajalište Srbije bilo je s tim nespojivo. U zapisniku piše: Srbija ne bi mogla pristati da radne skupine djeluju na temelju naj­ manjeg zajedničkog nazivnika iskazanih interesa i institucionalnih do­ govora. Konferencija mora pokušati identificirati istinske zajedničke interese koji bi se mogli obraniti u zajedničkoj državi. Svim je Srbima najvažnije da žive u jednoj državi, a ne u više neovisnih republika vezanih slabim međudržavnim odnosima. Ne prihvate li to ostale re­ publike, opravdano će biti priznate republike koje to [neovisnost ] žele nakon sređivanja pitanja sukcesije Jugoslavije i sporazuma o promjeni granica. (Tekst uspravnim pismom istaknuli autori.) Drugim riječima, Srbija nije samo željela pripojiti one dijelove Hrvatske (a prema tome i BiH) gdje su Srbi u većini; također je htjela 187

da je smatraju jedinom zakonitom sljednicom stare federativne repub­ like. Prihvaćanje dobrovoljnog raspada osujetilo bi obje težnje. Carrington je ipak ustrajao. Sredinom listopada, rat se u Hrvatskoj bio raspojasao. Carringtonu su sve više prigovarali što se toliko trudi naći zajednički jezik s onima koji su naredili rušenje Vukovara, te op­ sadu i bombardiranje Dubrovnika. Carrington je 16. listopada podijelio republičkim čelnicima podroban prijedlog na sedam stranica pod nas­ lovom “Sporazum opće nagodbe”. Carringtonov plan bio je zasjenjen razbuktavanjem rata u Bosni i intervencijom UN. No, zaslužuje veće priznanje zbog onog što je pokušao postići, pa i zato što je to svjedočanstvo koliko su me­ đunarodna zajednica i druge republike bile spremne udovoljavati strahovanjima i težnjama Srbije. Planom je zajamčen širok niz poje­ dinačnih, kulturnih i političkih prava Srba izvan Srbije. U onim područjima Hrvatske i Bosne gdje su u većini, Srbi su prema Haškom prijedlogu imali pravo uporabe nacionalnih obilježja i zastava prema svom izboru, pravo na drugu nacionalnost uz nacionalnu pripadnost svojoj republici, školski sustav koji “poštuje vrijednosti i potrebe” Srba. Na posljetku, dano im je pravo da imaju svoj parlament, svoju upravu, pa i regionalnu policiju, i svoje sudstvo.1 To Miloševića nije zadovoljavalo. Kad su se predsjednici republika ponovno našli u Haagu 18. listopada, Carrington je isprva predsjednika svake republike pitao prihvaća li prvi članak “Sporazuma opće na­ godbe”. Milošević je odgovorio da ne prihvaća. Lord Carrington je upitao znači li to da je Srbija promijenila stajalište poslije sastanka prije dva tjedna, kad se Milošević složio s načelom od tri točke. Milošević je odgovorio da Srbija odbacuje prvi, najosnovniji, članak Carringtonova plana. Što se dogodilo između 4. i 18. listopada da se Milošević predomis­ lio? Na odgovor nas navodi slovenski ministar vanjskih poslova Dmitrij Rupel, koji je opazio da srpske delegate ne brinu toliko Srbi u Hrvatskoj koliko nacionalne manjine unutar njihovih vlastitih granica, a pogotovo status Albanaca na Kosovu. Carringtonov je plan vrijedio za cijelu Ju­ goslaviju. Široka autonomija, zajamčena Srbima u Hrvatskoj, teoretski se odnosila i na kosovske Albance. Na sjednici radne skupine re­ publičkih ministara vanjskih poslova, Rupel je uglavnom iz obijesti, budući da se to ionako nije ticalo Slovenije, postavio pitanje Kosova: Srbima u Haagu smetalo je samo pitanje Kosova. U jednoj od komisija počeli su razgovarati kako će regulirati problem manjina, srpske manjine u Hrvatskoj - u to vrijeme raspravljalo se samo o Hrvatskoj - i kako je Srbima teško živjeti pod hrvatskom vlasti. Onda

188

bismo, rekao sam, u novom sporazumu morali dati jednaka prava svim manjinama, pa i Albancima, haha. Jovanović [srpski ministar vanjskih poslova ] užasno se naljutio, to je bilo nešto što nisam smio reći. S tim se završilo naše prijateljstvo. Milosevic je došao na vlast iskorištavajući položaj kosovskih Srba; vlast je učvrstio centralizacijom države i ukidanjem autonomije koju je Kosovu davao Ustav iz 1974. Dajući Albancima ista prava koja je Milošević tražio za Srbe u Hrvatskoj, Carringtonov plan udarao je u same temelje Miloševićeve moći. On to nije mogao prihvatiti, lako je znao da će to platiti sve većom međunarodnom izolacijom svoje re­ publike, Milošević je jedini ustao protiv Carringtonova plana. Nije mislio da će ostati usamljen, računao je s ropskom odanosti Srbijine saveznice Crne Gore. Na sjednici 18. listopada sve je iznenadio crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Kasnio je, pa je zbog njega sjednica bila odgođena više od sat vremena; cijelu je noć bio proveo na sjednici crnogorskog parlamenta na kojoj su raspravljali o vrijed­ nostima Carringtonova plana. Parlament je zaključio da neće zauzeti stajalište o Carringtonovu planu, odluku prepušta osobno Bulatoviću.2 Kad je na njega došao red da govori, svi su, pa i Carrington i Milošević, očekivali da će Bulatović poći Miloševićevim putom: Crna je Gora bila spala na položaj satelita Srbije otkako je Miloševićevom “antibirokratskom revolucijom” ondje doveden na vlast Bulatovićev probeogradski režim. A Bulatović je izazvao senzaciju; jednostavno je rekao: “Pri­ hvaćam prvi dio Haškoga prijedloga.” Miloševićeva je tvrdnja da su Srbi zakoniti sljednici federativne Ju­ goslavije počivala na pretpostavci da će krnja federacija nadživjeti secesiju republika koje su odlučile otići. Uzimao je za gotovu stvar lojalnost Crne Gore u kojoj je javno mnijenje bilo izrazito promiloševićevsko. Bez Crne Gore, tvrdnja Srbije da je jedina zakonita država sljednica ne bi se mogla održati; a po definiciji ne može biti krnje federativne Jugoslavije ako nema bar još jedne republike s kojom će se udružiti. Zbog Bulatovićeve pobune, Milošević i Srbija ostali su usamljeni. Bulatovićeva potpora Carringtonovu planu zapanjila je i razbjesnila Miloševića; a podjednako je zapanjila, ali i zadivila ostale predsjednike za stolom. Bulatović je rekao da Carringtonov plan pred­ stavlja najbolju mogućnost prestanka rata, a njegovoj je republici to prilika da vrati svoj načeti međunarodni ugled: Mislili smo da je plan posve dovoljan. Nama je omogućavao os­ tvarenje naših interesa, a u obzir je uzimao i interese drugih. Bio je to izvrstan način da se prekine rat, rata koji je pogodio i nas, u Crnoj Gori, gdje je deset posto pučanstva bilo mobilizirano. Bio sam pod

189

strašnim pritiscima. Tijekom posjeta Sjedinjenim Državama ondje su me tretirali kao divljaka - tko je taj čovjek čiji građani napadaju i razaraju Dubrovnik? Dubrovnik nam nikad nije trebao, doista više nismo sebi mogli dopustiti da nam ljudi uzalud ginu, a Cma Gora stječe nepovoljan međunarodni glas. Zapravo je Bulatovića s beogradske linije odmamio novac EZ. Jed­ nom je talijanski ministar vanjskih poslova, Gianni De Michelis, upitao Stipu Mesića, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, kako bi se Crna Gora mogla odvući od Beograda. “Kupite ih, kupite ih!”, rekao je Mesić. “Neće vam biti skupi, oni ništa nemaju.” Nato je De Michelis raspravljao s Bulatovićem o razvojnom paketu EZ u milijunima američkih dolara. De Michelis je 18. listopada za ručkom sjedio između Miloševića i Bulatovića. Milošević dobro govori engleski, ali Bulatović zna talijanski. De Michelis kaže: Prije početka konferencije zatražio sam kratak sastanak s Bulatovićem. Žustro smo razgovarali, zahtijevao sam neka Crna Gora zauzme svoje stajalište, a Bulatović mi je rekao da ga to zanima i da će tako učiniti. I tako je učinio. Rekao mi je da Cmu Goru zanima mir... a njega, s druge strane, zanimaju odnosi gospodarskog razvoja s EZ. Italiju je smatrao prirodnim kanalom Crne Gore u Europu. Pregovaralo se o programu suradnje između Italije i Crne Gore. Trideset ili četrdeset milijarda lira u raznim projektima bili su važan program Crnoj Gori, zemlji od 600.000 stanovnika. Mnogi su upozoravali Carringtona neka ne pridaje veliku važnost Bulatovićevoj pobuni protiv Miloševića. “Bulatoviću će zbog toga prerezati grkljan”, rekao je netko u dvorani. Poslije će Henri Wejnaendts, nizozemski veleposlanik u Francuskoj i Carringtonov pomoćnik, pričati kako je u muškom zahodu razgovarao s Miloševićem koji je prezirno odbacio Bulatovićevu pobunu. “Neće Bulatović više dugo biti predsjed­ nik Crne G ore”3, Milošević je rekao Wejnaendtsu. Sutradan je Bulatović došao na udar političke vatre. Beogradski ga je tisak optužio za izdaju. Srpske su novine bile pune kritičkih nas­ lova, opomena da Milošević neće poštedjeti ni svoju crnogorsku braću. Činilo se da se crnogorsko javno mišljenje oštro okreće protiv njega. U Podgorici je bilo prosvjeda. Opet je krenula Miloševićeva putujuća “antibirokratska revolucija”. Bulatović je pozvan u Beograd na niz sas­ tanaka na kojima je trebalo slomiti njegovu volju za otporom. Golemi val napada sručio mi se na glavu kad sam prihvatio Car­ ringtonov plan. U Beogradu sam imao niz neugodnih sastanaka. Cijeli me beogradski tisak nazivao izdajicom. Neki su me [miloševićevci]

190

izravno pitali jesam li špijun, jesam li dobio novac od neke strane zemlje. Sljedeći su dani bili vrlo napeti. Mediji su pisali da sam Miloševiću žabo nož u leđa. Na posljetku je Bulatović morao pristati na referendum o tom pi­ tanju. Znao je da će izgubiti. Zastrašena bukačkim valom srpstva koji bi Bulatovića svrgnuo da je ostao pri svome, Crna se Gora pridružila Srbiji u podnošenju amandmana Carringtonovu planu, prema kojem se priznaje postojanje legitimne države sljednice što obuhvaća teritorije koji nisu izabrali secesiju. Srbija i Crna Gora poslale su 30. listopada svoj amandman u Haag i insistirajući da se u prvi članak plana uvrsti klauzula kojom se izjavljuje da jugoslavenska federacija i dalje postoji za one koji se ne žele od­ cijepiti. Srpsko-crnogorski amandman značio je potpuno odbijanje plana, koje je još pojačano rezultatom crnogorskog referenduma potkraj listopada. Na pitanje hoće li Crna Gora ostati u Jugoslaviji, većina je, kao što se moglo očekivati, glasovala potvrdno. Carrington je izjavio da je amandman “posve neprihvatljiv”. U njemu je vidio Miloševićevu ambiciju za stvaranjem novog teritorijalnog entiteta koji bi obuhvaćao područja u Hrvatskoj i Bosni na kojima žive Srbi. O tome je rekao: Mislim da se sve to, kao obično, svodilo na činjenicu da je on [Mi­ losevic] zaključio kako je ono važno Velika Srbija, a ako bi prihvatio pr\>otni prvi članak koji daje neovisnost Hrvatskoj i Bosni ako žele, onda mu to ne bi bilo moguće. Mislim da drugog razloga nije bilo, jer nijedan njegov argument održanja Jugoslavije nije bio razložan. Mirovni proces nije se maknuo od tog osnovnog kamena spoticanja. Postupno se međunarodna javnost okretala protiv Srbije. Iako se Miloševića još nije općenito smatralo izazivačem i pokretačem rata, ipak ga se identificiralo kao glavnu prepreku miru. Na sastanku na vrhu EZ u Rimu 8. studenog preporučene su trgovinske sankcije protiv Jugoslavije, uključujući embargo na naftu. Po običaju, ministri vanjskih poslova su sve izjednačili: EZ će primijeniti sankcije na cijelu zemlju i na sve strane, ali će uskoro biti ukinute svim republikama osim Srbiji i Crnoj Gori. Potkraj mjeseca studenog, zbog međunarodnog nezado­ voljstva napretkom plana lorda Carringtona, pokrenut je mirovni proces na više kolosijeka, koji je Milošević mogao okrenuti u svoju korist. U okršaj ulazi Cyrus Vance kao mirovni pregovarač UN. Postavio ga je glavni tajnik UN Boutros Boutros Ghali koji više nije mogao kriti sve veću nestrpljivost i razdraženost zbog napora EZ. Bivši američki državni tajnik Vance obećao je raditi paralelno uz lorda Carringtona,

191

a ne protiv njega, no Vance je mogao ponuditi nešto što Carrington nije imao: snage UN za održanje mira. Gotovo od početka Hrvatska je zazivala intervenciju međunarodnih snaga. Htjela je da “plave kacige” stanu na granice Hrvatske sa Srbijom i Bosnom. Kao i uvijek, Srbija je igrala dvoličnu igru. Javno, miloševićevci su oštro odbacivali i samu pomisao na stranu intervenciju u ono što je, kako su naglašavali, unutarnje pitanje Jugoslavije. A po­ tajno su uviđali koliko bi se mogli okoristiti razmještajem stranih postrojba. Samo je bilo pitanje izbora pravog trenutka. Srdačno su dočekali Cyrusa Vancea u Beogradu, a u studenom je središte me­ đunarodnog mirovnog procesa prešlo s EZ na UN. Milošević je već prethodnog mjeseca bio odlučio prihvatiti postrojbe UN. Pravi je trenutak došao potkraj studenoga. Miloševićeva je računica bila dvojaka: prvo, što je JNA u Hrvatskoj bila postigla većinu vojnih ciljeva, i drugo, što je bilo samo pitanje tjedana kad će Hrvatska dobiti međunarodno priznanje. Borisav Jović je rekao: U tom trenu rat u Hrvatskoj bio je pod nadzorom u tom smislu što su svi srpski teritoriji bili pod našim nadzorom, svi osim središnje Sla­ vonije. Slobodan i ja smo nakon mnogih razgovora zaključili kako je došlo vrijeme da se u Hrvatsku upute postrojbe UN koje će štititi tamošnje Srbe. Uvidjeli smo opasnost: kad Hrvatska bude priznata, a shvaćali smo da će do toga doći, JNA će se smatrati stranom voj­ skom koja je zaposjela tuđu zemlju. Zato je najbolje bilo zarana poz­ vati vojsku UN kako bi štitila Srbe. Sad su se međunarodni pregovarači kretali u tri smjera: Haškom konferencijom lorda Carringtona za koju su još formalno bile vezane sve tri strane i koja je naglašavala važnost sveobuhvatnog rješenja za sve dijelove zemlje; plan Cyrusa Vancea o razmještaju međunarodnih snaga u Hrvatskoj koji je imao u vidu posredovanje UN samo u Hrvat­ skoj i nije se obraćao drugim republikama; a treći je smjer dolazio od novog i sve samouvjerenijeg aktera na međunarodnoj pozornici od kancelara nedavno ujedinjene Njemačke, Helmuta Kohla. Da se poslužimo metaforom lorda Carringtona, to je bilo međunarodno pos­ redovanje a la carte. Svaka je strana u sukobu dobila na izbor za koji će se mirovni proces odlučiti. Bosna i Makedonija i dalje su se uzdale u lorda Carringtona, Srbija se priklonila Ujedinjenim narodima i nji­ hovu izaslaniku Cyrusu Vanceu, a Hrvatska je bila pod okriljem Njemačke. Početkom prosinca događaji se zahuktavaju. Tuđman se u Bonnu sastaje s Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom. Od početka je njemačko javno mišljenje bilo izrazito pro-

192

tusrpsko. Njemački su mediji posvećivali veliku pozornost jugoslaven­ skom sukobu. Od svih europskih zemalja Njemačka se smatrala najuže vezanom uz Jugoslaviju, u njoj je bilo mnogo Gastarbeitera iz Jugo­ slavije i snažan hrvatski lobi. Tuđman se u Zagreb vratio čvrsto uvjeren da će Njemačka spasiti njegovu zemlju. Na Hrvatskoj televiziji rekao je da Njemačka “ne oklijeva u svojoj odluci da prizna hrvatsku neo­ visnost”.4 Dva dana kasnije, Vanceovi su napori u Beogradu urodili plodom. Sve su se strane, objavio je on, složile o načelima razmještaja postrojbi UN. Hrvatska je, ohrabrena uvjeravanjem Njemačke da će je odmah priznati, odustala od zahtjeva da postrojbe UN budu uz njezine granice; Srbija se prestala opirati stranoj intervenciji. Obje su strane prihvatile razmještaj što ga je Vance nazivao “mrlje crnila”: UN će nadzirati niz spornih područja o kojima će se obje strane sporazumjeti. Milošević je opravdano računao s tim da će prekid vatre, pod pokroviteljstvom UN, zamrznuti crte sukoba, tako da će se s vremenom pretvoriti u de facto nove međunarodne granice, ali najprije je morao nagovoriti Srbe u Hrvatskoj da se s tim slože.

Njemačka je mjesecima odlučno zahtijevala priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Zato je jačala srpska paranoja da Njemačka u toj regiji ima ambicija. Veljko Kadijević, Branko Kostić i Borisav Jović su govorili o prijetnji uspona nekog Četvrtog Reicha i novom nje­ mačkom Drang nach Osten - prodoru na istok. Nema potvrde da je njihove tjeskobe dijelio i šutljivi, proračunatiji Milošević, ali znao ih je iskoristiti kad god su mu mogle poslužiti. Potkraj studenog, zbog razaranja Vukovara, izgona pola milijuna Hrvata i 230.000 Srba iz njihovih domova, okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija od strane srpske paravojske i JNA, i očito besciljne osvetoljubive opsade i bombardiranja Dubrovnika, njemačko se javno mnijenje nabrusilo preko svake mjere. Bonn je mirovne napore lorda Carringtona, koji se zbog Miloševićeve nepopustljivosti već više od mje­ sec dana nisu micali s mrtve točke, počeo smatrati izgovorom za nerad. Embargo na oružje, što ga je 26. rujna Vijeće sigurnosti nametnulo cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pomogao je Srbima da zadrže veliku vojnu nadmoć. (Posljedice te rezolucije pogodit će Bosnu još teže nego Hrvat­ sku.) Poslije će taj embargo dovesti međunarodne čimbenike u dilemu. Bosanska će vlada zahtijevati da joj Zapad bar dopusti da se naoruža kad već nije spreman obraniti Bosnu. Sjedinjene su Države bile za ukinuće embarga, dok su zemlje EU i Rusija, koje su na terenu imale svoje postrojbe, bile protiv. Kad su druge zemlje - ponajviše Britanija

193

i Sjedinjene Države - obrazlagale da bi preuranjeno priznanje samo omelo mirovni proces, njemački su političari, u svim trima vodećim strankama, to prezirno odbijali. Bonn je tvrdio da je Beograd ionako već omeo mirovni proces. Genscher je čvrsto vjerovao da će priznanjem zaustaviti vojno nadiranje Beograda u Hrvatskoj, a da Milošević sud­ jeluje u mirovnom procesu, koji uopće ne kani poštovati, samo zato kako bi dobio na vremenu da završi vojnu zadaću. Genscher se ni nakon tri godine nije pokajao: Očito je bilo od sama početka. Očito su se htjeli poslužiti pregovorima samo kako bi vojnom silom ojačali svoj položaj. Vrlo sam brzo to zaključio, srpski su čelnici htjeli dobiti na vremenu kako bi nastavili sa svojim vojnim operacijama i postigli svoje vojne ciljeve... Bilo je sve jasnije da će daljnja odgoda priznanja postati ohrabrenje za nas­ tavak rata. Njemačka je odlučila progurati rješenje na sljedećem sastanku mi­ nistara vanjskih poslova EZ u Bruxellesu 15. i 16. prosinca. Genscher je svima dao na znanje: ako se EZ ne odluči na priznanje, Njemačka će to obaviti jednostrano. Bio je to težak udarac duhu Maastrichta. Britanija se žestoko usprotivila priznanju. Nizozemac Hans van den Broek također se izbliza upoznao sa složenošću jugoslavenskog sukoba dok je predsjedao Ministarskom vijeću. I on je preuranjeno priznanje smatrao kobnim. Ali ni Britanija ni Nizozemska nisu bile spremne sta­ viti jugoslavenski mirovni proces ispred jedinstva EZ. Protiviti se Njemačkoj značilo bi uništiti krhke nade koje je EZ i dalje gajila da će izgraditi zajedničku sigurnost, obranu i vanjsku politiku. Na čuđenje i ogorčenje lorda Carringtona, Britanija nije na sastanak poslala svog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, nego njegova zamjenika Douglasa Hogga. Bio je to znak da se Britanija odlučila oprijeti tek simbolično. Sastanku je bio nazočan i lord Carrington. Upozorio je ministre vanjskih poslova da bi priznanjem - kako je rekao - “torpedirali” mi­ rovni proces. U prvom se članku njegova nacrta općeg sporazuma nude neovisnost i priznanje svakoj republici koja to hoće, ali tek nakon što se postigne globalni sporazum; tek kad odcijepljene republike utanače odnose s onima koje se ne odcjepljuju. Carrington je ministrima vanj­ skih poslova rekao da se mirovni proces neće moći nastaviti ako ih priznaju: Oštro sam rekao da nije pravo vrijeme. Istaknuo sam da bi preura­ njeno priznanje torpediralo konferenciju. Poslije toga se konferencija nikako ne bi mogla nastaviti. Uopće ne bi imala smisla. Priznaju li Hrvatsku i Sloveniju, morat će sve druge pitati žele li neovisnost. A 194

zapitaju li Bosance žele li neovisnost, oni neizbježno moraju odgovoriti “da", a to će značiti građanski rat [u Bosni). To sam naglasio što sam mogao jače. Sastanak je trajao veći dio noći. Njemačka je preostalih jedanaest članica tjerala na priznanje. Na kraju je postignut kompromis koji je zbrisao sve ostatke Carringtonove mirovne konferencije i pomno smišljenih pravovaljanih planova koje je EZ sastavila kako bi razmotrila zahtjeve za priznanje neovisnosti. U jutro 17. prosinca jedanaestorica su popustila onome što je praktički bio ultimatum Njemačke i pristala da se pozovu sve jugoslavenske republike, koje žele zatražiti priznanje, neka to učine u roku od tjedan dana; prijave moraju stići do 24. pro­ sinca, a razmatrat će ih peteročlano arbitražno povjerenstvo pod predsjedanjem francuskog suca Roberta Badintera. Badinterova je komisija ustrojena u studenom sa zadaćom da odredi uvjete koje svaka republika mora zadovoljiti prije nego što je prizna EZ. Komisija je 15. siječnja morala podnijeti izvješće. Genschera nije zadovoljio ni taj kompromis. Nije bilo sigurno da će Hrvatska udovoljiti uvjetima za priznanje prema Badinterovim kri­ terijima, koji će od republika što traže neovisnost sigurno zahtijevati da nacionalnim manjinama pruže prikladnu zaštitu i da nadziru svoje granice. Genscher je svima dao na znanje da zaključke Badinterove komisije Njemačka neće smatrati obveznim. Bez obzira na ishod, Njemačka kani ići na jednostrano priznanje. Činilo se da je Genscher odlučio da za Božić neovisnost Hrvatske postane gotov čin. Da bi to postigao, našao je mnoge rupe u Carringtonovu mirovnom procesu, a razmatranjima Badinterove komisije nije pridao mnogo više od akademske vrijednosti. Dobio je što je htio. Hrvati su zapjevali novu pjesmu Danke, Deutschland, a u Splitu je jedna popularna kavana u staroj luci preimenovana u Genscherovu. Kancelar Kohl je to proglasio “velikim trijumfom njemačke vanjske politike”. Lord Carrington je bio bijesan: Činilo mi se da nakon toga nema smisla nastavljati konferenciju. Kad dvije zemlje dobiju neovisnost, pregovori ih više neće zanimati, a vjero­ jatno ni Srbe. Jedini poticaj koji smo imali da bilo koga navedemo na slaganje o bilo čemu, bilo je konačno priznanje njihove neovisnosti. Inače ne bi bilo mrkve. Sami smo je odbacili, tek tako. Dva dana poslije poraženi je lord Carrington opet otišao na put u sve glavne gradove zemlje. Bosna, koja se dosljedno protivila prera­ nom priznavanju Hrvatske i Slovenije, sad se našla u nedoumici koje se najviše bojala: bi li se pridružila Sloveniji i Hrvatskoj u traženju neovisnosti i time izazvala građanski rat sa svojim Srbima ili bi ostala

195

u krnjoj Jugoslaviji pod prevlašću Srbije i time se podvrgnula istoj sud­ bini kao Kosovo, Vojvodina i Crna Gora koji su potpuno pod nadzorom Beograda. Zahtjev su uputile četiri republike: Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH. I doista, kad je u novoj godini Badinterova komisija podnijela izvješće, nametnula je uvjete koje Hrvatska ne bi mogla ispuniti. Pre­ poručila je da se priznaju samo Slovenija i Makedonija. EZ se na to nije osvrtala. Hrvatska je dobila neovisnost, a Makedonija nije. Na priznanje Makedonije uložila je veto Grčka koja se usprotivila imenu te zemlje koje implicira teritorijalne ambicije prema grčkoj istoimenoj sjevernoj pokrajini. Tako je propao prvi samouvjereni pokus EZ u stvaranju zajedničke vanjske politike. Starinska je politička svrsishodnost prevagnula nad pomno sročenim pravnim i političkim meha­ nizmima EZ. Sjedinjene se Države nisu pridružile EZ u priznanju Slovenije i Hrvatske. Poslije će glavni tvorci vanjske politike predsjednika Busha, Brent Scowcroft i Lawrence Eagleburger, izraziti žaljenje što nisu poduzeli ništa više kako bi suzbili utjecaj Njemačke, ali državni je tajnik James Baker, nakon neuspješne misije šest mjeseci ranije u Beogradu, zaključio da to nije američki problem pa to prepuštaju Europejcima koji su izazov prihvatili, puni zanosa i naivnog optimizma. Milošević je pristao na razmještaj postrojba UN u Hrvatskoj zato što je u tome vidio ostvarenje onoga što je htio, učvršćenje svojih vojnih dobitaka u Hrvatskoj. Odjednom je naišao na neočekivanu zapreku, na pobunu u krilu vodstva krajiških Srba, vodstva koje je podržavao i održavao, a koje je sad prvi put odbilo ispuniti njegovu zapovijed. Vanceov je plan, iznesen tijekom posljednjih tjedana 1991, zahti­ jevao ustrojstvo triju UNPA područja, zaštićenih područja Ujedinjenih naroda. Otprilike bi se podudarala s tri zone koje su držali Srbi i (ili) JNA. U UNPA područjima bit će razmješteno više od 10.000 vojnika UN radi zaštite tamošnjeg stanovništva. Zauzvrat, JNA će se potpuno povući iz Hrvatske, srpska će paravojska biti raspuštena i razoružana, a svoje će oružje ili predati JNA prije njena povlačenja, ili, ako im je tako draže, snagama UN, koje će ih nedirnuto uskladištiti na po­ dručjima unutar UNPA. Obje će strane prihvatiti prekid vatre kojim će se praktički zamrznuti postojeće crte bojišnice. Tako će UNPROFOR, kako će se zvati zaštitne snage Ujedinjenih naroda, tvoriti tanku modru crtu koja će područja pod nadzorom Srba odvajati od ostatka republike. Plan je sadržavao i odredbu o povratku svih prognanika kućama. Milan Babić, čelnik krajiških Srba, od početka se protivio Vanceovu planu. Sad se otvoreno sukobio s Miloševićem. Babić je držao da se

196

rat vodio zato da bi se krajiškim Srbima osiguralo pravo da ostanu u Jugoslaviji. JNA je bila najvidljiviji simbol i najsnažniji jamac ju­ goslavenskog suvereniteta u Krajini. U povlačenju JNA Babić je vidio izdaju svog najosnovnijeg ratnog cilja. U srpskoj nacionalističkoj svijesti je povijesna nesreća ratničkog srpskog naroda oduvijek bila da “pobjeđuju u ratu, a gube u miru”. Babić je tvrdio da sad Milosevic tjera krajiške Srbe da se to ponovi. Potkraj siječnja Milošević je odlučio slomiti Babića. Babić je pozvan u Beograd na sastanak Predsjedništva (u kojem su sjedili sami miloševićevci), Vrhovnog zapovjedništva JNA i vođa bosanskih Srba. Najprije su miloševićevci pokušali umiriti Babića. Jović, predstavnik Srbije u krnjem Predsjedništvu, jamčio mu je da će se JNA, napadnu li Hrvati Krajinu, razmjestiti kako bi branila tamošnje Srbe. U tom je smislu Predsjedništvo donijelo rezoluciju. Babić se nije dao. Obrazložio je kako će krajiški Srbi, ako se Bosna odcijepi od Jugoslavije, kako je nedavno bosanska vlada objavila da hoće, ostati bez izravne kopnene veze sa samom Srbijom. U tim su okolnostima beskorisna jamstva JNA, osim ako JNA ne ostane na teri­ toriju Krajine. Tu se prvi put kao vitalno postavilo pitanje sjevernog koridora, koje će uskoro tako dominirati u borbenom i strateškom planiranju u Bosni. Joviću se činilo da se krajiški Srbi boje neovisne Bosne koja bi ih odsjekla od Jugoslavije i učinila ranjivima na hrvatski napad. Zato je Jović razjasnio da će bosanski Srbi učiniti isto što i hrvatski Srbi koji prema tome neće biti odsječeni. Drugim riječima, koridor će uvijek postojati. Čelnici bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Biljana Plavšić, bili su pozvani da uvjere Babića kako oni neće dopustiti da ono što smatraju srpskim teritorijima u Bosni ode iz Jugoslavije. Odluči li se Bosna da objavi neovisnost, oni će slijediti Babićev primjer i zaratiti za promjenu bosanskih granica. Srpska većina, na sjeverozapadu oko Banje Luke, ovisi o sjevernom koridoru koliko i krajiški Srbi. Uloga vođa bosanskih Srba u lomljenju Babića daje malen, ali važan uvid: Bosna je već bila uključena u strategijsko razmišljanje Beograda o stvaranju novih granica velikosrpske države. Sjednica je potrajala sedamdeset sati. Babić je morao većim dijelom toga biti nazočan, a gotovo bez predaha. Njegovi su pristaše optuživali miloševićevce da primjenjuju staru metodu uskraćivanja sna kako bi slomili Babićevu odlučnost. Nakon jednog kratkog predaha, Babić je pustio beogradsko vodstvo da ga čeka dva sata. Kad je na posljetku došao, načelnik Glavnog stožera JNA, general Blagoje Adžić, prasnuo

197

je od bijesa. Popuštali su živci. Branko Kostić, vršitelj dužnosti predsjed­ nika krnje Jugoslavije, koji je vodio sjednicu, prisjeća se te zgode: Babićev ministar za vjerske poslove - imena mu se ne sjećam, ali znam da je imao dugu, dugu bradu - rekao je Adžiću (koji ga zbog nekog razloga nije trpio): “Umuknite, gospodin Babić je predsjednik pa može sam odlučiti kad će doći.” Dvometraš i stokilaš Adžić ustao je i nagnuo se prema malenom ministru za vjerske poslove, koji se sav pretvorio u bradu, i odgovorio: “Umukni ti ili ću te zadaviti!’’ A ministar je nato rekao: “Dobro, dođi i zadavi me. ’’ Adžić je krenuo prema njemu, pa su ga morali zaustaviti. Tada mi se učinilo uputnim da dadem stanku. Onda je Jović pokušao zastrašivanjem. Babiću je rekao: “Ako to ne prihvatite, morat ćemo vas se otarasiti.” Babić je znao da jugoslaven­ ska tajna služba ne zazire od povremenih taktičkih umorstava. Opravdano mu je sinulo da bi ga prkošenje Miloševiću moglo stajati glave. Babić je, prema Joviću, problijedio i upitao: “Što mislite?” “Bez brige”, odgovorio mu je Jović. “Učinit ćemo to legalno, u parlamentu.” Gdje nije uspjelo uvjeravanje i zastrašivanje, uspjela je nekakva kombinacija političkog lukavstva i grube sile. Miloševićevci su išli na raskol među čelnicima krajiških Srba. Babić je u Beograd bio doveo samo svoje najodanije ministre. Znalo se da je Milan Martić, šef policije i zapovjednik krajiških oružanih snaga, bliži stajalištu JNA. Beogradu je bio lojalan i Mile Paspalj, predsjedatelj krajiškog parlamenta. Babiću iza leđa rekao je Joviću da on odobrava plan. Prema uputama je sre­ dinom veljače sazvao sjednicu krajiškog parlamenta. Neće se održati u Babićevu uporištu Kninu, nego u Glini. JNA je oko grada postavila cestovne blokade. Babić je odbio priznati zakonitost te sjednice i nije na nju otišao. Parlament je izglasao smjenjivanje Babića i na njegovo mjesto postavio je Gorana Hadžića, tajnika vukovarskog ogranka SDS. Tu je izglasano i odobravanje Vanceova plana. Babić je sjednicu proglasio nevaljanom, ali bilo je prekasno. Bio je uspješno marginaliziran, a sad je izgubio potporu svog beogradskog zaštitnika. Milošević je javno osudio Babića u otvorenom pismu ob­ javljenom u visokotiražnim “Večernjim novostima”. Bio je to oštar napad na prijašnjeg saveznika i prva u nizu prilika u kojima će se Milošević poslužiti javnom osudom kako bi uništio one koji mu se usude prkositi. Pošto su sve prepreke uklonjene, Cyrus Vance je 12. veljače for­ malno preporučio glavnom tajniku UN razmještaj 12.000 mirovnjaka UN. Dva dana poslije, Rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti odobren je prijedlog o slanju druge po veličini ikad upućene međunarodne snage

198

za održavanje mira, najprije na godinu dana. Zadatak joj je bio nadgledanje prekida vatre, razoružanje srpske paravojske i nadzor nad povlačenjem JNA. Snage iz više od trideset država počele su se 8. ožujka razmještati, pod zapovjedništvom generala Satisha Nambiara, Indijca, u četiri sektora u Hrvatskoj. Iz razloga koji su se čak i tada činili smiješnima, Nambiar je svoj stožer smjestio u središtu bliske oluje, u Sarajevu. Za nepunih mjesec dana provalila je nova oluja. Nad Bos­ nom. 1) Sporazum opće nagodbe, čl. 2. 5. 2) Srpski je parlament na zatvorenoj sjednici odbacio Carringtonov plan. 3) Henri Wejnaendts napisao je u svojoj knjizi L ’ Engrenage chronique yougoslave, juillet 1991-aout 1992 (Editions Denoel, Paris, 1993) da su taj kratki razgovor vodili u muškom zahodu. Milošević je to porekao, kao i drugi članovi srpske delegacije. 4) AP, 6. prosinca 1991.

199

ČETVRTI DIO

BOSNA

*

15. PRIJE POTOPA Srpanj 1990. - ožujak 1992.

Marš Bosne i Hercegovine u rat bio je strašno koban ophod. Ubrzao se kad je u susjednoj Hrvatskoj buknuo rat, ali se mogao spriječiti da u siječnju 1992. EZ nije priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. Tada se bosanski predsjednik Alija Izetbegović našao pred golim izborom - ili zatražiti priznanje ili ostati u Jugoslaviji kojom dominiraju Srbi. EZ je pojurila naprijed, nevoljko praćena Sjedinjenim Američkim Državama, uvjeravajući same sebe da će priznanje značiti mir. A bosan­ skim Srbima značilo je rat. Njihov je čelnik Radovan Karadžić zapri­ jetio: prizna li se Bosna kao neovisna država, bit će to mrtvorođenče, neće preživjeti ni jedan dan. Srbi su krenuli i rat je izbio. Ostvarila su se najcrnja predviđanja. Iz otvora na crnim skijaškim maskama oči im plamtjele. Čarape se rastegnule preko spljoštenih lica. Srpski su strijelci djelovali šlampavo i traljavo, ali barikade su dizali vojnički precizno. Pola dana kasnije, Muslimani su iznutra blokirali Sarajevo. “Stavili smo ih u sendvič, te četničke barikade, zato što je nas bilo više”, rekao je Sefer Halilović, bivši časnik JNA i prvi zapovjednik armije BiH, koji se također potužio da je njegovo političko vodstvo sporo u odobravanju podizanja protubarikada. Ceste su blokirane, četvrti međusobno odsječene. U zoru 2. ožujka 1992. Sarajevo je bilo pretvoreno u prijeteći labirint. Srpski su čelnici tvrdili da su barikade spontano podignute kao odgovor na divljački napad na srpske svatove u kojem je mladenkin otac ubijen, a pra-

203

voslavni svećenik ranjen. “Taj hitac”, rekao je Momčilo Krajišnik, Srbin i predsjedatelj bosanskog parlamenta, “bio je velika nepravda uperena protiv srpskog naroda.” Muslimani su svatove optužili da su na starom turskom bazaru Baščaršiji izazovno mahali srpskim stijegovima. Srpski su čelnici iskoristili napad na svatove kao opravdanje za bari­ kade. One su zapravo bile rani nagovještaj užasa koji će uslijediti. Do njih je došlo na kraju vikenda kad je proveden referendum o neovisnosti za koju su se nadmoćno izjasnili Muslimani i Hrvati. Kao što se moglo očekivati, Srbi, koji su prije četiri mjeseca održali svoj plebiscit, masovno su bojkotirali referendum. Time je formalno potvrđeno ono što se već vidjelo: postojanje golema jaza između glavnih bosanskih zajednica. Referendum o neovisnosti bio je jedan od uvjeta Badinterove komisije da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Nije bio zasnovan da strane približi nekom dogovoru, nego da ozakoni kasnije priznanje. General Kukanjac, u vojarnici Bistrik u središtu grada, razočarao je vođe bosanskih Srba odbivši uporabu JNA pod njegovim zapov­ jedništvom radi podjele Sarajeva. U posljednjem pokušaju da izbjegne užas, pozvao je Izetbegovića i Karadžića zajedno. Karadžić je odbio otići u Predsjedništvo, a Izetbegović je odbio otići u “Holiday Inn”. Konačno su pristali da se nađu u zgradi TV. Svakoga je pratila tjelesna straža od dvadesetak naoružanih ljudi. No, to je bio gubitak vremena. Kukanjac se sjeća žestoke raspre, ali bez dogovora. Rekao sam im vrlo grubo da se igraju ljudskim životima, da bi morali sjesti i razgovarati, dosta nam je tog nacionalističkog ponašanja. Sjed­ nite, razgovarajte, dogovorite se. Ako ne u svom interesu, onda u in­ teresu naroda. Prijetili su jedan drugom šakom pod nos. “Ti si učinio ovo! Ti si učinio ono!” Morao sam se umiješati. Izetbegović je krivio Karadžića za barikade 1. ožujka i rekao da bi Srbi htjeli ovladati Sarajevom. I tvrdio je da vojska ide iz Pala u Sarajevo. Karadžić je sa svoje strane krivio Izetbegovića za urotu koja će se te noći provesti u Sarajevu, pa su se međusobno optuživali tko je koga, kako i kada prevario. U prostoriji je bilo i drugih ljudi, bilo je gusto zadimljeno, a svađa je bila zbilja bijesna. Vani u hodniku družili su se njihovi osobni čuvari. Mjesec dana kasnije ratovat će jedni protiv drugih. Dogovorili su se da ustroje zajedničke ophodnje bosanske policije i JNA. JNA je nagovorila Srbe i Muslimane da skinu barikade. Kriza je bila izbjegnuta, ali su događaji tog vikenda bili generalna proba. “Izgleda”, kaže Izetbegović misleći na srpske čelnike, “da tada još nisu bili posve spremni na rat.”

204

U Bosni su Muslimani, Srbi i Hrvati stvorili svoje posebne političke stranke u pripremama za prve slobodne izbore 9. studenog 1990. Pob­ jeda nacionalističkih stranaka na proljetnim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji zazvonila je na uzbunu među bosanskim komunistima. Upo­ zorili su da bi igra s jugoslavenskim granicama mogla dovesti do građanskog rata, i kritizirali srpske i hrvatske čelnike što unose strah među bosansko pučanstvo.1To je bilo više od taktike straha usmjerene samo na očuvanje vlasti. Sljedeće je godine ravnoteža straha pomogla da se odgodi rat u kojem bi, kako su upozoravali svi nacionalni čelnici, Bosnom potekle rijeke krvi. Prvi su Muslimani, 26. svibnja 1990, u Sarajevu osnovali Stranku demokratske akcije (SDA) kao “politički savez jugoslavenskih građana koji pripadaju muslimanskim kulturnim i povijesnim tradicijama”.2 Prvi joj je čelnik postao Alija Izetbegović, istaknuti muslimanski intelek­ tualac i odvjetnik, čovjek bistrih plavih očiju i istaknutih jagodica. Od šest predsjednika koji su došli na vlast u jugoslavenskim republikama nakon prvih višestranačkih izbora, samo Izetbegović nikad nije bio komunist. Dapače, komunisti su učinili sve da od njega naprave mučenika. Nakon Drugog svjetskog rata, Titovi su se partizani obrušili na vjerske i nacionalne skupine. Izetbegović je bio uhićen kao član elitne nacionalističke skupine “Mladi Muslimani”. U zatvoru je bio tri godine, što je blaga kazna prema kaznama odmjerenim godinu dana poslije, kad se sarajevska skupina pokušala udružiti s mostarskim is­ tomišljenicima. Organizacija “Mladi Muslimani” je razbijena, a Izet­ begović je sljedećih četrdeset godina bio pod neprekidnom policijskom paskom. Izetbegović je ponovno zatvoren 1983, kad i drugi muslimanski in­ telektualci, ovaj put zbog rovarenja u cilju rušenja države. U stan mu je upalo da ga uhite jedanaest pripadnika službe sigurnosti koji su zapli­ jenili na desetine knjiga, pisama i fotografija koje navodno dokazuju njegovu ulogu u uroti.3 Na suđenju se Izetbegović istaknuo izuzetnom pojavom, oštroumljem koje je izazivalo poštovanje, a kad god bi go­ vorio, zavladao bi tajac. No, proglašen je krivim zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i zavjere u cilju stvaranja muslimanske države, i osuđen na četrnaest godina zatvora. Ugledni je jugoslavenski odvjetnik Rajko Danilović, branitelj dvojice od optuženih Muslimana, nazvao to suđenje vrhuncem montiranih političkih procesa u BiH. Vlasti su izmislile lažne podatke, kazao je, a priznanja su iznuđena tjelesnim i duševnim mučenjem. Bosna je odavno bila na glasu po tome što stenje pod najrepresivnijim od svih komunističkih režima u Jugoslaviji. Vlasti su se obarale redom na svaku od triju nacionalnih zajednica. Nakon političkog

205

suđenja Muslimanima, sudilo bi se Srbinu ili Hrvatu. U BiH se doktrina bratstva i jedinstva nametala strože nego igdje u Jugoslaviji. Sve su se funkcije obnašale prema nacionalnom ključu. U političkoj krizi, nastaloj poslije Titove smrti, bilo je sve više političkih procesa, jer se ranjeni bosanski režim nastojao održati represijom. Izetbegović je izdržao samo četiri od odmjerenih mu četrnaest godina zatvora. Pušten je u studenom 1988, a dvije godine poslije postaje predsjednikom SDA. Zbog bistroumlja je imponirao kao političar, ali kad je počeo rat, očevidno je gubio ugled. Godinu dana nakon toga doimao se umorno i nesigurno, nedorastao sukobu koji je oko njega bjesnio. Kao da je njegov brzi pad bio odraz uništenja bosanskog ideala. Srpski i hrvatski nacionalisti pozivaju se na “Islamsku deklaraciju”, ezoterični Izetbegovićev tekst još iz 1973, kao na dokaz da je on kanio stvoriti muslimansku državu. Zapravo je to znanstveno, a ne političko djelo, s ciljem promicanja filozofskog diskursa među Muslimanima, u kojemu isključuje “uporabu sile u stvaranju muslimanske države, zato što to prlja ljepotu i ime islama”.4 Važniji je pokazatelj Izetbegovićeva usmjerenja “Islam između Istoka i Zapada”, objavljen prvi put u Sjedi­ njenim Državama 1984, a četiri godine poslije i u Jugoslaviji, nakon njegova puštanja iz zatvora. U toj knjizi iznosi svoje viđenje islamske države u suvremenu svijetu.5 Zacrtao je kurs između islamskih vrijed­ nosti i materijalnog napretka, izlažući da su dobrobiti svjetovne zapadne civilizacije posve besmislene ako nisu popraćene duhovnim vrijed­ nostima sadržanim pretežno u islamskim društvima. Srpski i hrvatski nacionalisti dohvatili su se uvriježenog uvjerenja da Muslimani nikad nisu bili posebna etnička zajednica, nego su oni Srbi ili Hrvati koji su tijekom petstoljetne turske vladavine podlegli pritisku ili iskušenju i prešli na islam. U njima su zapravo gledali Srbe ili Hrvate koji su se odrekli svog pravog identiteta i prihvatili urese jedne posve tuđe kulture. Taj se prijezir posve lako pretočio u još jedan razlog srpskog i hrvatskog teritorijalnog ekspanzionizma. Muslimani, treća nacionalna skupina u Jugoslaviji, dobili su status posebne nacije Titovim Ustavom iz 1974. Na svoju su nesreću bili jedini narod u Jugoslaviji bez neosporna prava na posebnu republiku.6 Izet­ begović je u Bosni gledao domovinu Muslimana, ali takvu u kojoj su također Srbi i Hrvati. Muslimani još_ ne predstavljaju, rekao je dvije godine prije početka rata, toliku većinu da bi Bosna postala musli­ manskom državom. Nismo na putu prema nacionalnoj državi, nego je naš jedini izlaz u slobodnoj građanskoj uniji. To je budućnost.

206

Možda neki to žele (pretvoriti Bosnu u muslimansku dtžavu), ali ta želja nije realna. Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici, nema ih dovoljno... trebalo bi ih biti sedamdesetak posto.7 Nacionalni snovi - pojava nacionalnih stranaka i vođa - nisu bili odraz starih mržnja, kao što će kasnije tvrditi nemoćna međunarodna zajednica koja se borila da shvati taj rat. No, popularnost isključivo etničkih stranaka jest skrenula pozornost na slabost republičkih insti­ tucija sučeljenih s raznim nacionalnim identitetima. Ilustracija je to i tradicije suživota posebnih zajednica koje bar djelomice čuvaju svoje različite identitete. Temeljna je razlika između triju nacionalnih skupina kolektivno poimanje njihova povijesnog iskustva. Tako su Srbi razdoblje pod turskim carstvom smatrali okupacijom, a Muslimani razdobljem u kojem je stvorena i zatim cvjetala njihova elita. Desetljećima su se održavala takva suprotna shvaćanja, ali je 1990. rast srpskog nacio­ nalizma pretvorio povijest u vrelo mržnje. Gotovo dva mjeseca poslije osnutka SDA, Srbi su utemeljili Srpsku demokratsku stranku (SDS), ogranak kninske stranke karizmatičnog Jovana Raškovića. Za predsjednika je izabran njegov kolega, koščati i čupavi psihijatar Radovan Karadžić. Karadžić je kao pjesnik bio du­ gogodišnji miljenik Dobrice Ćosića, oca srpskog suvremenog nacio­ nalizma, ali ga sarajevsko društvo nikad nije prihvatilo za člana gradske elite. Iako bistar i duhovit, bio je došljak, rođen i odrastao u Crnoj Gori, tek je kao dječak došao u Sarajevo. A ni on nije u sebi gledao vođu sve dok ga Ćosić nije ohrabrio da se posveti politici. Na svečanosti osnivanja SDS, na kojoj su počasni gosti bili i Rašković i Izetbegović, Karadžić je rekao nazočnima da Srbi u Bosni moraju imati jednaka prava - kulturna, vjerska i gospodarska. Moraju se ispraviti nepravde nanesene Srbima, nastavio je i zarekao se da će poštovati slobodu političkog organiziranja, izbora i diobe vlasti.8 A dvije godine kasnije će paravojska njegove stranke istjerati na stotine tisuća ljudi iz njihovih domova i rušiti džamije i druga svetišta u nastojanju da se zatre svaki trag Muslimanima u Bosni. Ubrzo nakon inauguracije SDS-a, i Hrvati su osnovali bosansku podružnicu HDZ. Poput Srba, i Hrvati su se razbjesnili kad je Izet­ begović u rujnu objavio da se SDA protivi načelu nacionalnog pariteta i da će se nova vlada formirati na načelu “jedan čovjek jedan glas”. Izetbegović je pokušao u Bosni igrati istu igru koju je Milošević imao na umu za Jugoslaviju. Ako se u sklopu institucija ne osiguraju građan­ ska i individualna prava, većinski će glas zajamčiti Srbima prevlast u cijeloj zemlje. Isto bi načelo u Bosni dalo najveću vlast Muslimanima, najvećoj etničkoj skupini u BiH na koju otpada 45% od 4,35 milijuna

207

stanovnika. Ključna je razlika bila u tome što je Milosevic išao na promjene koje bi preokrenule sama načela na kojima je bila osnovana Jugoslavija, dok su se Izetbegovićevi prijedlozi odnosili samo na Bosnu. Međutim, prema republičkom Ustavu svaki je od triju naroda bio kon­ stitutivan, što je značilo da se ni jedna važna odluka nije mogla donijeti bez konsenzusa. Unatoč rastućim napetostima, tri su se nacionalne stranke na sara­ jevskom sastanku iza zatvorenih vrata dogovorile da stvore jedinstvenu frontu protiv glavnih protivnika - komunista. Sa svoje strane, refor­ mirani komunisti bezuspješno su nastojali smiriti nacionalističke strasti. Upozoravali su da se trzavice iz Hrvatske prenose u pogranične bosan­ ske regije, i osuđivali seoske straže koje su uvodili bosanski Srbi.9 Još je bilo nade da bi izbori u Bosni mogli biti odraz stoljetnog suživota među glavnim zajednicama. Razumnim se izborom činio pokušaj saveznog premijera Markovića da svojom građanskom stran­ kom ušutka nacionaliste. Neumorni je Marković ostao vrlo popularan, unatoč neprekidnim zaprekama koje su mu postavljale Srbija, Hrvatska i Slovenija. Ispitivanja javnog mišljenja pokazivala su da će većina Ju­ goslavena glasovati za njegovu Saveznu vladu koja je zauzdala hiperinflaciju i dinar učinila konvertibilnim. No, njegov uspješni gospo­ darski program i zarazni optimizam nikad se nisu pretočili u političko viđenje. Njegovo nastojanje da izađe na izbore u Bosni i Srbiji samo je razjarilo srpske nacionaliste koji su se bunili zašto se nije umiješao u hrvatske i slovenske izbore, nego je ondje dopustio da pobijede na­ cionalisti. Istodobno su buntovne republike onemogućile njegova nastojanja da raspiše izbore na razini federacije. Marković je 30. srpnja, na skupu u Potkozarju, najavio stvaranje “saveza reformskih snaga radi izgradnje nove i bogate Jugoslavije”. Deseci tisuća ljudi klicali su Markoviću. Srbi će na istome mjestu dvije godine poslije počiniti neizrecive zločine nad svojim zemljacima Muslimanima. U Potkozarju su bila tri zloglasna logora. Muslimane su odvodili, a njihove domove sravnjivali sa zemljom. Izbori su bili ispit, ne samo za Markovića, nego i za buduću sta­ bilnost Bosne i Hercegovine. U oba su slučaja zatajili. Marković je izgubio iako su ga podupirali neki najomiljeniji bosanski glazbenici, glumci i pisci. Markovićev Savez reformskih snaga dobio je samo tri­ naest od ukupno 240 mjesta u dvodomnom parlamentu. Njegovi jedini saveznici, reformirani komunisti Nijaza Durakovića, dobili su daljnjih osamnaest mjesta. Većina izbornog tijela BiH zloslutno se odlučila za nacionalne stranke. Muslimani su se okupili oko SDA, Srbi su (sa svojim udjelom od 31% stanovništva) poduprli SDS, a Hrvati su (s udjelom od sedamnaest posto u BiH) glasovali za bosanski ogranak HDZ. SDA

208

je u dva izborna kruga dobila 87 mjesta, SDS 71, a HDZ 44. Nacionalisti su osvojili gotovo devedeset posto zastupničkih mjesta. Najjači su bili na selu, a reformisti i bivši komunisti u gradovima. Unatoč javnom suparništvu, nacionalistički su se čelnici obvezali da će se, u slučaju neriješenog rezultata, složno udružiti protiv komunista.10 Izbori su zapravo predstavljali drugi bosanski popis pučanstva. Pobjeda nacio­ nalnih stranaka utrla je put ratu koji će slijediti. Tri su se nacionalne stranke prije izbora tajno dogovorile da će formirati koalicijsku vladu, ali su se i same začudile tolikoj svojoj po­ bjedi. Prema uzoru na nedjelotvorno Predsjedništvo SFRJ, u bosanskom je modelu bilo mjesta za po dva Muslimana, Srbina i Hrvata i jednog Jugoslavena. Najviše su glasova dobili kandidati SDA. Fikret Abdić, lokalni junak iz dalekog sjeverozapadnog kutka Bosne, dobio je 1,010.618 glasova, a Izetbegović 847.386. Oniskog i debeljuškastog Abdića obožavali su Muslimani Cazinske krajine koju je obogatio pri­ hodima od “Agrokomerca”, golema državnog agroindustrijskog kom­ binata. Sreća mu je naglo pala 1987. kad su ga zatvorili zato što je bio izdao tristo milijuna dolara mjenica bez pokrića. Njegovi su pristaše tvrdili da je političko žrtveno janje kojemu su podvalili ljubomorni su­ parnici u vladajućem SK. SDA je silno ojačala kad joj je on uoči izbora pristupio. Kritičari su ga otpisivali kao najdrskijeg kriminalca s bijelim ovratnikom, ali mu je s boravkom u zatvoru čudesno narasla popu­ larnost koja je 1990. prerasla etničke okvire. Nasuprot tome, Izetbegović nije bio privlačan ni Srbima ni Hrvatima. Abdić, koji nije imao dovoljno potpore u SDA, u neobjašnjivoj je pogodbi ustupio svoj opravdani položaj šefa države zato da njegova čovjeka Aliju Delimustafića imenuju ministrom unutarnjih poslova. Abdić će poslije postati najveći Izetbegovićev protivnik, Cazinsku će krajinu proglasiti neovisnom od ostatka ratom rastrgnute Bosne. Ejup Ganić izabran je na listi Jugoslavena iako je bio muslimanski nacio­ nalist. Kao srpski predstavnici izabrani su članovi SDS-a, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Hrvate su zastupali Stjepan Kljujić i Franjo Boras, obojica kandidati HDZ-a. Kljujić je bio privržen očuvanju BiH, dok je Boras sanjao o Velikoj Hrvatskoj.11 Izetbegović je postao predsjednik, Srbin Krajišnik predsjednik par­ lamenta, a Hrvat Jure Pelivan premijer. Neugodna koalicija održat će se tek nešto više od godine dana.

U Hrvatskoj i Srbiji vladao je nacionalizam. Potaknute će se vatre uskoro proširiti na Bosnu. Nitko se nije trudio oko kompromisa. Srbi

209

su se držali svojeg prava da ostanu u Jugoslaviji, Hrvati da napuste ostatak federacije, a Muslimani suvereniteta. Izetbegović je 27. veljače u parlamentu rekao da je spreman boriti se kako bi osigurao suverenitet Bosne. “Mir bih žrtvovao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali za taj mir u Bosni i Hercegovini ne bih žrtvovao suverenitet.” Srbima je to bio bojni poklič. Srpski su zastupnici na toj sjednici odbili rasprav­ ljati o proglašenju bosanske suverenosti koju su predlagale SDA i HDZ. Dok je Jugoslavija u proljeće 1991. tonula u rat, Alija Izetbegović i lukavi Kiro Gligorov, makedonski čelnik, prozvan “lisac” zato što je preživio četiri desetljeća komunizma, borili su se da iznesu prijedlog ustroja budućeg jugoslavenskog saveza kojim bi svi bili zadovoljni. Mr­ šave su se mogućnosti uspjeha raspršile nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, u ožujku 1991. Uskoro je Izetbegović čuo što je utanačeno u nekadašnjem Titovu lovištu: čelnici Srbije i Hrvatske ne samo da se kane otarasiti Ante Markovića, nego se slažu i da podijele , Bosnu. Izetbegović je hrvatske čelnike molio neka mu kažu što se sprema njegovoj republici. Stipe Mesić, hrvatski predstavnik u Pred| sjedništvu SFRJ, samo se nasmijao i zapjevao staru narodnu pjesmu “Nema više Alije”. Nakon ponovljenih oružanih izgreda u Hrvatskoj, SDA i HDZ pro­ glasile su punu potporu Zagrebu u borbi protiv pobunjenih Srba. Istodobno je SDS osudila napad Hrvatske na pobunjene Srbe. Po cijeloj Bosni su u selima niknule noćne straže, često naoružane lovačkim ili starim puškama, koje su provjeravale isprave. U zapadnoj Hercegovini, koja graniči s Hrvatskom i u kojoj su pretežno Hrvati, HDZ je objavila da će njezini članovi priskočiti u pomoć svojim rođacima i prijateljima u Hrvatskoj. Već se vila hrvatska crveno-bijela šahovnica. Palile se bosanske zastave. Tu pripadnost nikad nije bila u pitanju. I prije uzmaha nacionalizma, najekstremniji su bili Hrvati iz zapadne Hercegovine. Nakon Drugog svjetskog rata, Srbi su govorili da “u zapadnoj Hercegovini ništa ne uspijeva osim stijena, zmija i ustaša”. Svaka se nacionalna skupina zahuktavala i gurala druge prema ponoru rata. “Tijekom 1991, pa i početkom 1992, svaka je strana mislila da se ona druga neće usuditi. I tu je bila ta užasno napeta politička igra, sve dok se na posljetku nismo našli na točki od koje nema povratka”, rekao je Koljević, sjedokosi profesor engleskoga kojem je sklonost da citira Shakespearea oksfordskim naglaskom bila u oštroj suprotnosti sa sirovom i nasilničkom politikom režima koji je pred­ stavljao. I zbilja, nazočnost psihijatra i dvoje profesora nije spriječilo vodstvo bosanskih Srba da prihvati neke od najrazornijih ideja sto su

210

se pojavile na europskoj političkoj pozornici potkraj dvadesetog sto­ ljeća. SDS je počela potkopavati državne institucije, najprije bojkotom parlamenta. Stranka je uporno tvrdila da Izetbegović ne može biti predsjednikom Srba, jer pod njegovim vodstvom BiH podupire Sloveniju i Hrvatsku u njihovim ratovima protiv Jugoslavije. Takva bi politika, dokazivali su, Srbe raspršila u nekoliko posebnih država. Nacija bi bila ranjiva do istrijebljenja, stoji u jednom stranačkom proglasu od 11. srpnja.12 Zastupnici SDS tvrdili su da sa svojim bojkotom ne moraju poštovati nijednu odluku parlamenta, u kojemu su sad ionako samo Muslimani i Hrvati. Drugi su golemi povod razdora bile Izetbegovićeve sve plodnije veze s islamskim svijetom. Od svih jugoslavenskih republika BiH je bila naj­ djelatnija u Pokretu nesvrstanih u kojem se nekad isticao Tito. Izetbegović je prigodom posjeta Turskoj u srpnju 1991. - kad je rat u Sloveniji već bio pri kraju, a u Hrvatskoj je nakon proglašenja neza­ visnosti ozbiljno počinjao - zatražio pristup u Organizaciju islamskih zemalja. Bio je to lud potez, za koji je sigurno znao da će mu samo izazvati još gore neprijateljstvo protivnika, Srba i Hrvata. Reakcija je bila promptna i predvidiva. U Beogradu je Radovan Karadžić shvatio taj zahtjev kao dokaz da se “ispunjavaju i naša najcrnja predviđanja da Izetbegović želi pretvoriti BiH u islamsku republiku”. Unatoč secesionističkim težnjama Muslimana, upozorio je Karadžić, bosanski se Srbi ne odriču prava da ostanu u Jugoslaviji.13 Srpska opstrukcija kao da je ojačala koaliciju Muslimana i Hrvata. Ipak, savez im je bio taktički - ciljevi su im se razlikovali. Sarajevo je neprekidno nagrizala sumnja da se Beograd i Zagreb dogovaraju iza njegovih leđa. Izbio je skandal kad je Tuđman, nesposoban da šuti, priznao da su se on i Milošević dogovorili kako je podjela Bosne najbolji način rješenja jugoslavenske krize. Bosansko je predsjedništvo upozorilo da bi to značilo građanski rat i pozvalo JNA da zaštiti središnju ju­ goslavensku republiku, inače će Bosna morati poduzeti mjere da se obrani jačanjem republičke policije. Činilo se da su savezi zaključeni, ali su partneri rovarili jedan dru­ gome iza leđa - pokušavajući utvrditi mogu li sklopiti bolji sporazum. Dok su Srbi i Hrvati razmatrali podjelu Bosne, a njihovi se sunarodnjaci u Hrvatskoj borili jedni protiv drugih, Beograd je istodobno pokušao dogovoriti se s Muslimanima. Srbija je ljeti 1991. učinila iznenađujući korak kako bi navela Bosnu na ostanak u novoj Jugoslaviji u kojoj nema Hrvata ni Slovenaca. Izložila je svoju Beogradsku inicijativu, kako je nazvana, obrazlažući je kao jedini način sprečavanja rata u Bosni, jer ako se Muslimani odcijepe od Jugoslavije, republika će se morati

211

podijeliti. Srbi i Muslimani žive jedni uz druge - zato bi svaka dioba značila rat. Isprva je Izetbegović dao na znanje srpskim čelnicima da je prijedlog vrijedan razmatranja, ali se uskoro potužio da je to samo Miloševićev pokušaj da zavadi muslimanske čelnike i na taj način ovlada Bosnom. Izetbegović je optužio Srbe da bi htjeli diktirati tko će vladati Muslimanima. I zbilja, mnogi su istaknuti Muslimani smatrali da će cijena raskida s Beogradom biti previsoka. Miloševićev je sljedeći potez bio pokušaj marginaliziranja Izetbegovića i vodstva SDA sklapanjem sporazuma s bogatim poslovnim čovjekom Adilom Zulfikarpašićem u kojemu je vidio alternativnog vođu. Zulfikarpašić se poslije Drugog svjetskog rata obogatio u Švicarskoj, a u Bosnu se vratio na višestranačke izbore i financirao SDA sve dok se nije zavadio s Izetbegovićem i osnovao svoju malu frakcionašku stranku, Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Srbija je dala veliku važnost Beogradskoj inicijativi. Čelnici bosanskih Srba i Muslimana jedan su sat nastupali na srpskoj državnoj televiziji. Krupnim se naslovima objavljivao sporazum sa Zulfikarpašićein kao neka velika pobjeda. Bosna ostaje u Jugoslaviji, pisalo je. Kriza je izbjegnuta. Samo što Zulfikarpašić nije bio zamjena za Izetbegovića. Bio je autsajder, bez i najmanje masovne potpore, a beo­ gradska razmetljivost nije mogla prikriti neuspjeh Miloševićeve smicalice. Da je Beogradska inicijativa uspjela, za neko bi vrijeme odgodila rat, ali vjerojatno ga ne bi posve spriječila. Muslimani bi pod srpskim nacionalističkim režimom spali na građane drugog reda. Bio je to posljednji otvoreni pokušaj Beograda da preuzme političku inicijativu. Poslije su pripreme za rat svakim danom postajale sve odlučnije. Bosanski su Srbi počeli proglašavati srpske autonomne oblasti (SAO). Isprva su bile smiješne, poput proglašavanja prelijepe Romanije, planinskog područja istočno od Sarajeva, mikroskopskom državicom SAO. Bilo je viceva na račun tih SAO, ali su nadzorne točke, na kojima su stražarili naoružani Srbi, jasno pokazivale da oni misle ozbiljno. Obrazac je bio dobro poznat iz rata u Hrvatskoj. Srpski su čelnici ustrajali na diobi BiH u etničke regije kao najbolji način da se izbjegne totalni građanski i vjerski rat. Prijedlog je bio očito besmislen: svaka je dioba Bosne bila siguran recept za rat. U rujnu je SDA optužila SDS da je proglašenjem srpskih autonom­ nih oblasti (SAO) prekršila koalicijski sporazum. “Stvaranje srpskih autonomnih područja u Bosni i Hercegovini onemogućava funkcioni­ ranje republičke vlade, a istodobno je napad na zajedničko upravljanje Bosnom i Hercegovinom”, stoji u jednom proglasu SDA. SDA je za­ tražila od srpskih čelnika da osude “spontane” barikade i autonomne oblasti ili da priznaju kako im je to službena stranačka politika. Izet-

212

begovićeva je stranka natuknula da bi Muslimani mogli uzvratiti istom mjerom. Zaoštravao se rat riječima. Srbi su 14. listopada 1991. uništili krhki dogovor koji je ipak nekako omogućavao rad svadljivom parlamentu. Na burnoj noćnoj sjednici zastupnici SDS-a ustali su protiv prijedloga SDA i HDZ o republičkom suverenitetu i položaju Bosne u Jugoslaviji. Pročulo se da je u zgradi podmetnuta bomba. “Mnoge sam događaje zaboravio, ali tu noć nikad neću zaboraviti”, tvrdi Izetbegović. “Tu noć od 14. na 15. listopada 1991, kad je Karadžić izrekao smrtnu presudu muslimanskom narodu.” Srpski je čelnik upo­ zorio Muslimane neka ozbiljno shvate volju srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji: Bosnu i Hercegovinu želite odvesti istim putom pakla i patnja kojim idu Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, nemojte misliti da možda nećete odvesti muslimanski narod u propast, jer se Muslimani u slučaju rata ne mogu braniti... Kako ćete spriječiti da svi ne poginu u BiH? Karadžićeve su riječi šokirale Izetbegovića. “U tom sam trenu imao osjećaj da su se otvorila vrata pakla i svi mi izgaramo u vatrama pak­ lenim.” Izetbegović se obratio skupštini: Njegove riječi i ponašanje objašnjavaju zašto drugi ne žele ostati u toj Jugoslaviji. Nitko više ne želi takvu Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Nitko osim možda Srba. Takvu Jugoslaviju, a i Karadžićevo ponašanje, jednostavno mrze narodi Jugoslavije, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, Mađari, Muslimani, Europa i svijet. Građanima Bosne i Hercegovine želim reći neka se ne boje, jer rata neće biti... Zato mimo spavajte... Kao predsjedniku BiH žao mi je što u ovim prilikama moram govoriti u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani nikoga neće napasti. Ipak, isto tako svečano izjavljujem da će se Muslimani odlučno braniti i opstati. Neće nestati kao što je rekao Karadžić. Oni ne mogu nestati. U svojoj oštroj osudi Srba, Izetbegović je izveo i taktički manevar. Pohvalio je “stabilizacijski učinak” postrojba JNA u Bosni. Armija se brzo pretvarala u srpsku vojsku, jer se muslimanski i hrvatski mladići nisu odazivali na pozive za novačenje. Ali je Izetbegović okrivio pričuvnike JNA da stvaraju pustoš u republici. Bilo je čestih incidenata sa crnogorskim pričuvnicima koji su opsjedali susjedni Dubrovnik. De­ set dana nakon sukoba u parlamentu, eksplozija bombe uništila je džamiju u Trebinju u dubrovačkom zaleđu. Primijenjena je dobro poz­ nata metoda vojne sile isprepletena epizodama političkog nasilja.

213

U dva sata po ponoći 15. listopada, Krajišnik je odlučio prekinuti sjednicu. Srbi su izašli ostavivši zastupnike SDA i HDZ neka nastave svoje savjetovanje. Nazočni su glasovali za suverenitet Bosne i odbacili Beogradsku inicijativu za koju se zauzimao SDS. Bila je to lažna po­ bjeda nakon Karadžićevih prijetećih riječi. Sutradan je general Kadijević doputovao u Sarajevo i sporazumio se s bosanskim čelnicima da se po republici postave zajedničke policijske i vojne ophodnje. Na rastanku je Izetbegović rekao Kadijeviću: “Bosnu prepuštam tvom srcu i duši.” Deset dana poslije Srbi su formirali svoj parlament i glasovali da ostanu u Jugoslaviji. Uništena je svaka iluzija da nacionalistička koalicija još postoji.

Zahuktavao se rat u Bosni. Srbi su 9. i 10. studenog održali svoj prvi plebiscit. Izetbegović ih je optužio da odbacivanjem referenduma u cijeloj republici pokušavaju još više destabilizirati Bosnu. “Bio je to jednostranački plebiscit. Dakako, rezultat je bio slavodobitan, odaziv je bio iznad sto posto. Ne mogu se oteti dojmu da je to bilo glasovanje u boljševičkom stilu.” Na kongresu SDA 30. studenog Izetbegović je ponovno izabran za predsjednika. Stranka je pozvala međunarodnu zajednicu na diplomat­ sko priznanje svih šest jugoslavenskih republika ističući da Bosna neće ostati u Jugoslaviji kojom vladaju Srbi. Kako bi sačuvala sigurnost Bosne, SDA je pozvala da se pošalju mirotvorci u područja kojima patroliraju naoružani Srbi. U završnoj riječi Izetbegović je rekao da su on i vodstvo ponovno otkrili duh muslimanskog naroda karakte­ rizirana snošljivošću prema svemu i svakome. U prosincu je EZ, na pritisak Njemačke - koja se zalagala za ne­ ovisnost Hrvatske - ponudila priznanje svakoj od šest republika ako se obvežu da prihvate kriterije EZ za nove države. S vatrom što je tinjala u Hrvatskoj, Izetbegović je očajnički nastojao Bosni osigurati obećanje zaštite. Bojao se JNA, a kanda je vjerovao da će Sjedinjene Države pomoći obranu Bosne (iako je Washington porekao da je ikad to zajamčio). S Hrvatskom na pragu priznanja, preobrazba jugoslaven­ ske federacije očito je otpadala. Izetbegović nije imao izbora nego zatražiti neovisnost. Bosanski su Srbi uporno ponavljali da će proglasiti svoju državu ako ne budu mogli ostati u Jugoslaviji. Izetbegović je strepio, rekao je da će pokušati nagovoriti Hansa Dietricha Genschera, njemačkog ministra vanjskih poslova, da ne prizna Hrvatsku i Sloveniju. Ali, kad se u studenom našao s Genscherom oči u oči, nije ni načeo taj problem. Možda je njegova šutnja uklonila jednu od posljednjih prepreka priznanju.14

214

Nakon sastanka s dvojicom posebnih izaslanika EZ, lordom Carringtonom i portugalskim veleposlanikom Joseom Cutileirom (Portugal je tada predsjedao u EZ), koji su obilazili glavne gradove republika da bi iznijeli svoj plan, Izetbegović je 19. prosinca otišao lokalnom zapovjedniku JNA Vojislavu Đurđevcu i rekao mu da je odlučio zatražiti neovisnost. Sjedokosi ga je general pogledao i zapitao kani li to Alija objaviti građanski rat. Đurđevcu je neovisnost bila ravna objavi rata. JNA je kanda smatrala da bi se Izetbegović mogao predomisliti. Najviši su generali dolazili i pokušavali ga prijetnjom - i ulagivanjem - natjerati da zadrži Bosnu u Jugoslaviji. A Izetbegović nije digao ruke od JNA. I dugo poslije susreta s Đurđevcem, Izetbegović se nadao da bi JNA mogla obraniti Bosnu. No, sutradan je Predsjedništvo BiH odlučilo da od EZ zatraži priznanje. Dvojica srpskih predstavnika glasovala su protiv. Izetbegović je na sarajevskoj TV objasnio da Bosna nema drugog izbora osim ne­ ovisnosti. Ili to ili Velika Srbija, rekao je. Jugoslavije više nema. Izrazio je slabu nadu u kantonalnu BiH jer će zbog demografske raspodjele veliki dijelovi svake nacionalne skupine ostati izvan određenih joj kan­ tona. U tom svom govoru u TV-dnevniku, Izetbegović je, obraćajući se Srbima, napomenuo kako su bosanske etničke zajednice stoljećima živjele u miru, jedini je izuzetak bio Drugi svjetski rat. I dalje valja težiti za ravnopravnosti naroda.

Srbi su u Bosni imali jednu veliku prednost nad Muslimanima i Hrvatima: JNA. Vojska se početkom 1992. povukla iz Slovenije i Hrvat­ ske, najviše u Bosnu u kojoj je bila glavnina vojne industrije. S povlačenjem se u Bosni nagomilala golema količina teškog naoružanja. Prema teoriji JNA o obrani od vanjskog napada, razvijenoj nakon Ti­ tova raskida sa Staljinom 1948, planinska središnja republika smatrala se najsigurnijim mjestom za kičmu JNA. Karadžić je otišao u Beograd da zatraži da se svi bosanski Srbi koji služe JNA širom Jugoslavije prebace u Bosnu kako bi se tamošnja TO pretvorila u vojsku. Borisav Jović, Miloševićeva desna ruka, rekao je da se Armija neće micati sve dok se ne nađe političko rješenje. Karadžić nam je rekao: Iza Armije je stajalo cijelo srpsko stanovništvo, koje je i računalo da će Armija obraniti Jugoslaviju. Srpski je režim potajno proveo plan koji je ubrzao priznanje Bosne. U siječnju 1997. Milošević je izdao tajnu naredbu da se svi časnici JNA, rodom iz Bosne, upute u svoju republiku. Kad se JNA u svibnju

215

1992. službeno povukla iz Bosne, glavnina časnika koji su ondje ostali, zapravo su bili bosanski Srbi. Više nisu bili građani Jugoslavije koja je dotle postala druga država. Beograd je planirao dalekovidno, za tre­ nutak kad Bosna bude priznata, kazao je Jović. Milosevic i ja smo razgovarali o tome. Ni s kim drugim nismo raz­ govarali. Uputili smo Glavni stožer neka razmjesti postrojbe i neka prebaci u Bosnu sve koji su rodom iz Bosne, a one koji su rodom iz Srbije i Crne Gore, neka povuče u Srbiju i Crnu Goru. Deset dana kasnije javili su nam da je sve vrlo djelotvorno provedeno, iako je Armija nevoljko prihvatila nešto što se kosi s nje­ zinim unutarnjim pravilima. Nismo čekali međunarodno priznanje Bosne da porazmjestimo postrojbe u Bosni. [U vrijeme priznanja ] od 90.000 vojnika u Bosni mislim da ih je 85% bilo rodom iz Bosne. Tako su političari bosanskih Srba, uz pomoć vojske, poduzeli korake da preduhitre međunarodno priznanje i planirani referendum za cijelu Bosnu. Oni su 9. siječnja proglasili svoju Srpsku Republiku Bosne i Hercegovine (koju će poslije preimenovati u Republiku Srpsku) kao sastavni dio jugoslavenske federacije. Srpski su čelnici rekli da je to jedina moguća obrana od Muslimana. Granice samozvane tvorevine obuhvaćale su autonomne oblasti, pa čak i mjesta gdje su Srbi bili u manjini. Ako Srbi žele, naglasio je Karadžić, mogu preuzeti vlast nad šezdeset i šest posto Bosne. Neprekidno sam bio svjestan da će izbiti rat, jer smo vrlo dobro znali da srpski narod neće napustiti Jugoslaviju. Nitko ih nije mogao prisiliti da je napuste. Trebalo je definirati teritorije. Budući da to nitko nije poštovao, morao je izbiti sukob. Svjesni da njihalo ide prema priznanju, bosanski su Srbi sve više galamili, prijeteći da će se Bosna kupati u krvi. Milošević, međutim, to nije smatrao tako važnim događajem. Našalio se s Karadžićem da je ludi rimski car Kaligula svoga konja proglasio senatorom, ali konj to nikad nije postao. Isto vrijedi i za Izetbegovića, rekao je, ima međunarodno priznanje, ali ne i državu. Po istoj logici kojom će se ubuduće često poslužiti, Milošević je ustvrdio da to ništa ne znači. I ispravno je računao da međunarodna zajednica neće braniti ono što je priznala kao državu. Kad su počeli lisabonski razgovori o budućnosti Bosne, riječ kan­ ton” postala je nova krilatica. Činilo se kao da je svaki srpski i hrvatski političar iz Bosne držao u ladici primjerak švicarskog Ustava. Razgovori

216

su se nastavili tjedan dana prije referenduma o neovisnosti. Svi su na­ cionalni čelnici - pa i Srbi koji su bili protiv toga - znali da će većina glasovati za neovisnu Bosnu. To je značilo da će ubrzo uslijediti međunarodno priznanje. Svaka je strana upozoravala na predstojeću nesreću - ali nije ni pokušavala ići na kompromis - iako su svi govorili suprotno. Na pritisak posrednika EZ, tri su se čelnika složila da će priznati postojeće vanjske granice BiH. Također su se složili sa stvaranjem na­ cionalnih teritorijalnih jedinica u BiH. Ono prvo bio je kompromis srpske i hrvatske strane zato što ih je obvezivalo na održanje bosanske države. Drugi je sporazum bio izuzetan. Bio je to potpuni obrat za Aliju Izetbegovića koji je dotad odbijao svaku diobu po nacionalnom načelu. Karadžić i njegov hrvatski pandan Mate Boban oduševljeno su dočekali Izetbegovićev ustupak. A Izetbegović se predomislio čim je dao pristanak. Vrativši se u Sarajevo, predsjednik BiH pokušao je preudesiti sporazum tako da mu osnovicu proširi od etničke na zemljopisnu i gospodarsku. Moćnici iz SDA osudili su sporazum jer su u njemu vidjeli podjelu Bosne. I Izet­ begović je, unatoč svom nevoljkom “da”, u načelu bio protiv svake podjele Bosne. Od svih međunarodnih napora, isprva da se spriječi rat, a poslije da se postigne nekakav dogovor, najčešće je krivo protumačen upravo Lisabonski sporazum. Razočarani izaslanici, srpski i hrvatski naciona­ listi, stalno gude da su u tom trenutku Izetbegović i Muslimani odbacili posljednju mogućnost za mir. Tvrdnje nacionalista da se dioba mogla izvršiti bez krvoprolića, teško da se mogu uzeti ozbiljno. Točna teri­ torijalna podjela nije bila detaljno dogovorena. A poslije će biti jasno da će svaki zahtjev jedne zajednice za nekim mjestom najčešće biti popraćen protuzahtjevom druge. Odmah su stale kružiti priče zašto se bosanski čelnik predomislio. No, to ponašanje, možda posljedica godina provedenih u zatvoru, bilo je tipično za njega. Izetbegović se lako priklanjao sad jednom, a sad drugom prijedlogu. Poslije se šuškalo da ga je Warren Zimmermann, američki veleposlanik u Jugoslaviji, pozvao da odustane od sporazuma. Ali je Zimmermann, čvrst zagovornik ljudskih prava, imao upute da podupre svaki sporazum koji tri strane postignu. Tvrdi da je Izetbegoviću savjetovao: ako se bosanski predsjednik na nešto obveže, mora se toga držati. Poslije će se Zimmermann, koji je tri mjeseca kasnije napustio Jugoslaviju kad su strana veleposlanstva opozvala svoje vele­ poslanike, dati ostavku na dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova djelomice u znak prosvjeda zbog američke politike prema Bosni.

217

Samo dva dana nakon Lisabonskog sporazuma, Srbi i Hrvati izvadili su svoje zemljovide. U Grazu je 26. veljače 1992. održan prvi u nizu njihovih tajnih sastanaka. Poslije su obje strane branile razgovore, pori­ cale bilo kakvu urotu protiv Muslimana, tvrdile da su im posrednici EZ savjetovali dvostrane sastanke. Karadžić je Josipu Manoliću, jednom od Tuđmanovih najpouzdanijih savjetnika, koji je predstavljao bosanske Hrvate, rekao da Srbi moraju imati koridor preko sjeverne Bosne. “Bez koridora je bilo kakvo rješenje isključeno.” Manolić je, veli Karadžić, opširno govorio o seljenju stanovništva. “Predložio je da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da ih se prisili na odlazak”, kaže Karadžić. U uzbuđenju i strci oko referenduma i kasnijih srpskih barikada, koje su paralizirale Sarajevo, zaboravljeni su lisabonski razgovori. “Srbi su bili gotovo sto posto sigurni da žele ostati u Jugoslaviji. Hrvati i Muslimani bili su gotovo sto posto sigurni da žele otići iz nje. Tad je bilo jasno da Bosna neće opstati”, rekao je Karadžić koji je znao da vrijeme ističe. Jedan ozlojeđeni srpski zastupnik rekao je u novom srpskom “parlamentu”: “Svjedoci smo porođaja muslimanskog kopileta na zemlji naših djedova.” Na sjeveru Bosne odmah su izbile prve ozbiljne borbe u Bosanskom Brodu. Za vrijeme rata u Hrvatskoj, JNA je već napadala iz Broda kako bi obranila opsjednutu vojarnicu u Slavonskom Brodu, gradu bli­ zancu odmah preko rijeke Save. Srpski su seljaci poslije referenduma podigli barikade. Htjeli su blokirati prolaz vojsci i oružju preko savskog mosta s hrvatske strane. “Bio je to posljednji most u našim rukama, spajao je Bosnu s ostatkom svijeta”, rekao je novinar Armin Pohara koji je stvorio brođanski Krizni stožer što je preuzeo obranu grada. “Savski mostovi u Brčkom i Samcu već su bili srušeni, most kod Gradiške držali su Srbi, kao i onaj kod Novog. Srbi su svakim danom bili sve bliže. Dan prije početka rata odlučili smo da ćemo zapucati ako oni primaknu barikade mostu.” Pohara je otišao hrvatskoj vojsci u Slavonski Brod i zatražio još oružja radi obrane grada. “Rekao sam im da je rat neizbježan, imamo tri stotine pušaka i tražim još. Dobili smo još pedeset pušaka i dvjesto­ tinjak ručnih granata, što je bilo čudno. Dobili smo i dvije tisuće zrna. Nama je to bilo mnogo. Rat je i počeo u Bosanskom Brodu, siguran sam da će se sa mnom složiti povjesničari.” Hrvatska je vojska krenula na Brod. Neopazice, rat je počeo.

218

1) AP, 26. lipnja 1990. 2) SDA nema nacionalni atribut “muslimanska” jer je u ono doba bila ilegalna. 3) Danilović, Rajko, Upotreba neprijatelja: politička suđenja u Jugoslaviji (1945-1991), Agencija Valjevac, Valjevo 1993, str. 161-171. 4) Džaja, Srećko, Bosna i Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu, Eras­ mus, str. 33, prosinac 1994. 5) Džaja, id., str. 33-41. 6) Etnički Albanci, četvrta po brojnosti skupina u Jugoslaviji, nikad nisu dobili status naroda pod izgovorom da u susjednoj Albaniji imaju matičnu državu. Ostali su nacionalna manjina. 7) Start, 7. srpnja 1990, str. 34. 8) Tanjug, 17. srpnja 1990. 9) SWB, 4. listopada 1990. 10) Oslobođenje, 11. studenog 1990. 11) Ganić (680.783 glasa); Plavšić (557.218) i Koljević (541.212); Kljujić (464.174) i Boras (408.750). 12) Tanjug, 11. srpnja 1991. 13) Tanjug, 18. srpnja 1991. 14) Warren Zimmermann, Foreign Affairs [Vanjski poslovi] (ožujak/travanj 1995), str. 16.

219

16. VRATA PAKLA Početak rata u Bosni 1. do 10. travnja 1992.

Zvorničkom se šefu policije lice nabralo od umora. Noći provedene u bdjenju, u očekivanju nevidljiva neprijatelja, učinile su svoje. Prije nepuna dva tjedna četrdeset je njegovih kolega, samih Srba, uzelo svoje walkie-talkie i oružje, napustilo postaju, sjelo u automobile i odvezlo se iz Zvornika. Bez upozorenja i objašnjenja. Samo su se jednog dana pokupili. A sad će se zacijelo vratiti. U ćeliji su četiri paravojnika iz uže Srbije čekali što će biti s njima. Uhićeni su u dva po ponoći kad su se šuljali gradom. Zatečeni su naoružani automatskim oružjem, noževima i metalnim lancem za gu­ šenje. Policijski ih je šef htio prebaciti iz grada, na sigurno, pa se telefonski obratio za pomoć kontraobavještajnoj službi JNA. Nadasve se bojao da će njihova nazočnost u Zvorniku dati srpskoj paravojsci izgovor za napad. Bilo je to 8. travnja 1992, dva dana nakon što je EZ priznala neovisnost Bosne. U postaju je ušao policijski izvidnik. Ispred grada okupilo se dvije tisuće naoružanih Srba, i dolaze, rekao je. “Ovdje se ne odlučuje o budućnosti Zvornika”, rekao je šef policije. Neće proći ni cijeli dan, a većinsko će zvorničko muslimansko pučanstvo biti istjerano. Srpskoj paravojsci i postrojbama JNA što su se gomilale pred Zvornikom nije trebao izgovor. Osmog travnja počelo je bombardiranje preko Drine, iz uže Srbije. Tisuće su pobjegle, samo preko mosta u Mali Zvornik prešlo ih je dvije tisuće. Sutradan je Arkan, zapovjednik

220

zloglasne paravojne postrojbe “Tigrovi”, dao ultimatum zvorničkim Mu­ slimanima - kojih je u gradu bilo oko šezdeset posto - da se predaju. Kad nisu odgovorili na poziv za predaju, Arkan je krenuo. Zvornik je pao 10. travnja. Jose Maria Mendiluce, najviši dužnosnik UNHCR-a u bivšoj Ju­ goslaviji, bio je kod Miloševića u Beogradu. Milošević mi je rekao, kao što je govorio tijekom cijelog sukoba, da nema vlasti nad bosanskim Srbima, ali pokušat će se poslužiti svojim moralnim autoritetom... Njegovo je službeno stajalište bilo da ako je Bosna neovisna, onda savezna vojska mora izaći iz nje. Očito, nije mi rekao... da će velik dio zapovjedničkog kadra savezne vojske ostati u Bosni kao bosanska vojska. Tada to nije bilo jasno kao što se poslije pokazalo. Mendiluce je iz Beograda otišao s Miloševićevim obećanjem da će učiniti sve što je u njegovoj vlasti (što se svodi, dakako, samo na njegov moralni utjecaj) kako bi podupro misiju UNHCR-a u Bosni. Na povratku u Sarajevo Mendiluce je morao proći kroz Zvornik. Izabrao je pogrešan dan. Kad sam došao na most [preko Drine koja odvaja Srbiju i Bosnu], čuo sam eksplozije od topničke i minobacačke vatre. Na srpskoj strani velika strka. Oko kilometar od mosta paravojska i vojnici JNA skupili su se uz rijeku. Cijelo je područje bilo puno vojske. Zahtijevao sam neka mi dopuste da prijeđem most. Pustili su me na moj rizik. Prešao sam na bosansku stranu. Snažna je topnička vatra dolazila sa srpske strane Drine, vidio sam dim kako se diže iz topova na srpskoj strani. Srpska paravojska i JNA koje su držale taj dio grada, bile su bijesne što je stranac svjedok njihova juriša na grad. Dva su me sata zadržali. Shvatio sam da sam u ozbiljnoj opasnosti. Vidio sam kamione pune mrtvaca. Vidio sam kako paravojnici iz kuća iznose trupla žena, djece i staraca i bacaju ih u kamione. Vidio sam najmanje četiri-pet kamiona puna leševa. Kad sam stigao, čiš­ ćenje je bilo gotovo. Ljudi nije bilo, na ulici nigdje nikoga. Sve je bilo završeno. Pljačkali su i čistili grad nakon pokolja. Bio sam uvjeren da će me ubiti. Nisu ga ubili. Pustili su ga. Preko bojišnice je jurnuo brzinom od sto četrdeset na sat. Prešao je na teritorij pod nadzorom Bošnjaka i ondje našao žrtve čišćenja. U uskoj se dolini sklonilo pet tisuća ljudi. Kad sam stigao automobilom, okružilo me tisuću ljudi. Navalili su na mene, molili me: “Spasite nas, spasite nas!" tako očajno da sam

221

ondje ostao sat vremena i pokušavao ih umiriti. Bilo je mnogo mrtvih, ozlijeđene djece na tlu što su užasnuto gledala, neopisivo užasnuto, a čulo se kako se minobacačka vatra bliži. Mendiluceov dojam da su u osvajanju Zvornika sudjelovale srpska paravojska i JNA, potvrđuje paravojni čelnik ekstremnih nacionalista, Vojislav Sešelj, koji je došao u Zvornik malo nakon onoga što on zove “oslobođenje”: “Zvornička je operacija planirana u Beogradu”, rekao je. U njoj su sudjelovale snage bosanskih Srba, ali su specijalci i najbolje postrojbe došli s ove strane [iz Srbije}. Bile su to policijske postrojbe, takozvane Crvene beretke, posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Armija je neznatno sudjelovala, po potrebi je pružala topničku potporu. Operacija se dugo pripremala. Nije izvedena nimalo užurbano. Sve je bilo dobro organizirano i stručno provedeno. Arkanovi “Tigrovi” su, nakon svojih krvavih iskustava prethodne godine u istočnoj Slavoniji, gdje su prvi put primijenili tehniku etničkog čišćenja, došli 1. travnja u Bijeljinu u sjeveroistočnoj Bosni. Bijeljina i Zvornik bili su Srbima strateški važni za rat. Zajedno, predstavljali su spojnicu koja vezuje dva glavna komada bosanskog teritorija što su ih srpski nacionalisti svojatali: Bosansku krajinu, oko Banjaluke na sjeverozapadu, a na istoku zapadno Podrinje, pa južno od Zvornika i niz istočni i južni bok Sarajeva u istočnu Hercegovinu. Istočna je Bosna bila Beogradu najvažnija, zato što graniči sa Srbijom. Arkan je pokrenuo kampanju zastrašivanja bijeljinskih Muslimana. Njegovi su “Tigrovi” zauzeli snajperske položaje oko grada, prolazili ulicama i u zrak pucali iz strojnica. Pohvatali su muslimanske čelnike i organizirali smaknuća po kratkom postupku. Lako su ugušili sim­ bolični otpor. U sporadičnim uličnim borbama poginulo je najmanje dvadesetak osoba. Slike su stigle u Sarajevo pa je Alija Izetbegović prvi put postao svjestan razmjera i prirode krize koja se spuštala na njegovu zemlju: Bilo je gotovo nevjerojatno. Ubijaju se civili, na slikama vidiš ženska trupla na ulicama. Mislio sam da je fotomontaža, nisam vjerovao svo­ jim očima, nisam vjerovao da je to moguće. Izetbegović je bio pod sve jačim pritiskom da odlučno postupi. Kao da pojma nema kakvu je ulogu JNA gotovo godinu dana igrala u Hrvat­ skoj - i koju počinje igrati u njegovoj zemlji - Izetbegović se za pomoć obratio generalima. Bilo je to, kako će poslije priznati, kao da lisici povjeriš kokošinjac. JNA je, uz Izetbegovićev naivni blagoslov, krenula 3. travnja i do tri po podne okupirala grad. Kampanja zastrašivanja

222

nastavila se uz suučesništvo JNA. Pobjeglo je gotovo cjelokupno bijeljinsko nesrpsko pučanstvo. JNA je opet, tobože “odvajajući zaraćene etničke strane”, zauzela komad teritorija koji će sad, pod njezinom zaštitom, biti pripojen separatnoj srpskoj državi. Izetbegović je u Bijeljinu poslao mješovitu delegaciju koja će istražiti navodne zločine. U njoj su bili članovi kolektivnog Predsjedništva BiH, muslimanski predstavnik Fikret Abdić, i srpska predstavnica Biljana Plavšić, te Hrvat Jerko Doko, ministar obrane BiH. Njihova istraga nije nikamo dovela. Abdić će reći: Bijeljina je bila praktički prazna. Sastao sam se s mjesnim vlastima, rekoše mi što se dogodilo, ali ondje nije bilo nijednog Muslimana pa nismo mogli raspravljati o problemu u cjelini. Muslimani se nisu odaz­ vali našim pozivima. Bili su previše prestrašeni da bi izašli, a osobito prestrašeni da bi o svemu tome razgovarali. Plavšićka nije krila svoje tumačenje događaja. Poljupcem je poz­ dravila Arkana. Nekoliko tjedana kasnije, viši dužnosnik američkog Ministarstva vanjskih poslova, Ralph Johnson, ostao je praznih ruku kad je Miloševića pitao za Arkana. Milošević ga je pogledao ravno u oči i rekao da za njega nikad nije čuo. Poslije šestosatnog rata živaca, Milošević je priznao da je već čuo to ime - taj “Arkan” je osobni čuvar Biljane Plavšić. Izetbegović je 4. travnja popustio pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjedništvu i Ejupa Ganića koji se potvrdio kao njegov de facto zamjenik. Sve više alarmiran bijegom Muslimana iz sjeveroistočne Bosne, naredio je opću mobilizaciju bosanske TO. “Tada je bilo jasno da se nešto mora učiniti”, poslije će reći Ganić. “JNA je bila svugdje i već je bila prerasla u četničku armiju. Počeo je egzodus iz istočne Bosne, počinjena su zvjerstva, zaključili smo da ćemo se braniti onim što imamo.” Ta odluka je razbjesnila čelnike bosanskih Srba koji su tvrdili da će se mobilizaciji odazvati samo Muslimani i Hrvati. Protumačili su je kao objavu rata. Karadžić se izravno obratio Izetbegoviću: Teško nas je pogodila vijest da je Izetbegović zapovjedio opću mo­ bilizaciju, znali smo da to vodi u rat. Nazvao sam Izetbegovića i rekao: “Molim te, opozovi poziv. Znaš da se Srbi neće pridružiti tvojim snagama. ” Rekao je da to ne može učiniti jer je poziv već objelo­ danjen. Nato sam odgovorio neka smisli nekakvu formulu kako bi ga povukao, jer nikad nije prekasno, ali on nije htio. Izetbegoviću se javio i Krajišnik koji je s njim bio u boljim odnosima:

223

Pitao sam ga zna li što to znači. Srbi još uvijek služe vojsku, ali je Muslimani i Hrvati više ne služe. Sad želi organizirati TO. Što misli, tko će ići u njegovu TO? Protiv koga? Protiv Srba? Molio sam ga neka opozove odluku. Rekao sam mu da to može odvesti u rat. Izetbegović mi je rekao da mu je žao, ali ništa ne može učiniti. Osjećao sam da je pod snažnim pritiskom. Koljević i Plavšićka su odmah dali ostavku u Predsjedništvu i krnje Predsjedništvo proglasili nelegalnim. Karadžić je te noći, iz svog stožera u centru, u “Holiday Innu”, gledao u grad s kojim zna da je u ratu. Počeo se osjećati kao u stupici. U Sarajevu je bilo ozračje terora. Ulice su bile puste, a iz naših ureda u “Holiday Innu ” gledali smo muslimanske snajpere, Zelene beretke, postavljene na neboderima. Sve je bilo blokirano, nismo mogli otići iz hotela. / tako smo čekali jutro da vidimo što će se dogoditi. Sutradan ujutro srpska je paravojska opkolila i onda napala sara­ jevsku policijsku školu na južnom rubu grada. Kompleks je bio visoko iznad grada, na zavidnom strategijskom položaju. Bilo je ondje i veliko skladište oružja i streljiva. Srpske su se snage kanile spustiti s položaja na brdu Vrace i s juga ući u grad, prijeći rijeku kod zgrade parlamenta i presjeći Sarajevo na dva dijela ondje gdje je najuže. S policijskom školom u bosanskim rukama, imale bi za leđima dobro naoružana nepri­ jatelja. Moralo se najprije to riješiti. Sad je to postala prva točka borbe u Sarajevu. Sve do 5. travnja, većina je Sarajlija - bili oni Muslimani, Srbi, Hrvati, Židovi ili Jugoslaveni - naivno vjerovala da se njihovu gradu nikad ne može dogoditi rat. Karadžićeva su grozna upozorenja o pri­ jetećoj katastrofi smatrali buncanjem poremećenog i marginalnog fa­ natika. Kod ignoriranja Karadžića među sarajevskim urbanim srednjim staležom, bilo je mnogo snobizma. Mnogi su Sarajlije voljeli jedan dru­ goga podsjećati da on nije njihov; nije čak ni Bošnjak, nego urbanizirani crnogorski seljak, u svojoj obitelji prvi koji se školovao. Sarajlije koji su ga poznavali kao mladića, pamte ga kao nespretna đaka nevična gradskom životu. Rekli bi kako je u grad navodno došao “još u opan­ cima”. A 5. travnja počeli su ga ozbiljno shvaćati. Mobilizacija dan prije prodrmala je samozadovoljno Sarajevo. U zapadnom dijelu grada skupila se mala gomila ljudi pa se glavnom ulicom uputila u središte grada. Masa je rasla, tisuće Sarajlija svih narodnosti pridružile su se svjetini da bi prosvjedovale protiv ludila etničke podjele i sukoba u gradu u kojemu su narodnosti bile tako pomiješane i kojem je najveća dika bila što je stoljećima bio model suživota i uzajamne snošljivosti. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani nosili

224

su jugoslavenske stjegove i Titove slike. Među njima bio je i dvadeset sedmogodišnji knjigovođa Samir Korić. Dvije godine poslije se, kao novinar Reutera, sjećao tog dana: Okupili smo se jer smo mislili da još ima vremena da ljudi promijene mišljenje, da spasimo Sarajevo i Bosnu kao mjesto gdje bi Muslimani, Srbi i Hrvati mogli živjeti kao svih tih 500 godina. U kasno jutro nas je nekoliko tisuća odlučilo doći do jedne od barikada na drugoj strani mosta Vrbanja, iza tornja parlamenta. Kanili smo preko mosta u Grbavicu kako bismo pokazali da grad još pripada narodu, sveukupnom narodu. Dok su vođe povorke, okupljeni u dvorištu parlamenta, formirali Odbor narodnog spasa, prosvjednici su skrenuli desno, preko mosta, i ušli u Grbavicu. Nehotice, kretali su se uzbrdo, prema opsjednutoj policijskoj školi i srpskim puškama. Odjeknuli su hici. Jedan čovjek na čelu povorke bio je pogođen u nogu. Masa je nastavila put. Oni koji su išli sprijeda vidjeli su ljude u odorama iza stabala. Vidjeli su one iz srpske paravojske kako trče od zgrade do zgrade. Opet hici; netko je bacio ručnu bombu. Masa se prestrašila i raspršila. Većina prosvjednika - kojima se još činilo da je otvoreni rat besmislica - i nije znala da je u Sarajevu upravo pala prva ratna žrtva. Prva je poginula Suada Dilberović, dvadeset četverogodišnja studentica medicine iz Dub­ rovnika. Pogođena je u prsa prešavši most Vrbanju, a podlegla kad su je dovezli u koševsku bolnicu. Samir Korić je u početku prosvjeda bio uz nju, ali mu se izgubila iz vida kad je masa pošla prema Grbavici. Njegovo sjećanje na to vrijedi prenijeti u cijelosti. Ono podsjeća na to koliko je Sarajevo, u kojemu su slabo prošle nacionalističke stranke, bilo nepripremljeno za ono što će se dogoditi; i tjera u laž tvrdnju da su rat raspirile “drevne etničke mržnje”. Danas će vam mnogi reći kako su tada znali da će izbiti rat, ali ja nisam znao, a mislim nije ni Suada. Suadi, Muslimanki iz prelijepog Dubrovnika, problem je bio skroz apstraktan. Roditelji su joj od listopada 1991. bili zatočeni u Dubrovniku koji su opsjedali Srbi u ratu s Hrvatskom. U svom su gradu bili prognanici jer su zbog neumornog srpskog granatiranja morali napustiti svoj dom i skloniti se u hotel. Suada se, kao studentica medicine koja je u svibnju trebala diplo­ mirati, tog dana lako mogla kloniti prosvjeda. Nije bila iz Sarajeva, nije bila ni Bosanka. Ali je moja prijateljica bila povrijeđena zbog podjele grada koji je za petogodišnjeg studija upoznala i zavoljela. Njezina je obitelj već plaćala cijenu etničke mržnje koja je čekala ondje, iza barikada.

225

Nije to bila gnjevna masa. Sjećam se plavokose Suade blistavih modrih očiju, smijala se tog jutra. Ljudi oko nas, uglavnom mladi, bili su raspoloženi, željni da na miroljubiv način iskažu svoje mišljenje. Bio sam na pedesetak metara od mosta kad su ispaljeni prvi hici, pet, možda šest. Svi su potrčali. Cim smo se sklonili iza jedne zgrade, užasno sam se naljutio. Ni­ kad mi nije bilo palo na um da bi netko mogao zapucati u skupinu nenaoružanih prosvjednika. Čudno zvuči, ali se rat još nije činio neizbježnim. Tek nakon neko­ liko dana činilo se da nema povratka i mi smo počeli spominjati Suadu kao prvu osobu ubijenu u bosanskom ratu. Ono što nam se činilo slučajnim nasilnim činom, užasnom osob­ nom nesrećom, polako se u našoj glavi oblikovalo u prvi incident kudikamo veće drame, najgoreg europskog rata u pedeset godina.1 Odbor narodnog spasa ispred parlamenta i dalje se obraćao prosvjednicima koji se nisu osvrtali na raniju snajpersku vatru s Vraća. Iz gomile se redao govornik za govornikom, pozivao na micanje bari­ kada, na osudu čelnika svih triju etničkih zajednica, na raspisivanje novih izbora. Događaj je sarajevska televizija prikazala kasno navečer. General Lewis MacKenzie, koji je prije nepunih mjesec dana bio stigao u Sarajevo kao zapovjednik postrojba UN, te je noći, dok se vozio u svoju rezidenciju, opazio lokve krvi na ulicama gdje su pale žrtve srpskih snajperista. Te noći, pod združenim okriljem mraka i topničke vatre, JNA je osvojila sarajevsku zračnu luku, a pred zgradu terminala i prilazne ceste postavila tenkove i oklopna vozila. Karadžić je opomenuo: dobije li BiH međunarodno priznanje kao neovisna država, neće se održati ni jedan dan. Bit će to, rekao je, mrtvorođenče. EZ je 6. travnja po podne priznala Bosnu. (Sutradan su je priznale i SAD.) Karadžić je održao riječ. Proglasio je neovisnu “Srpsku Republiku BiH”, koja će se kasnije preimenovati u Republiku Srpsku, i objavio da počinje postojati od ponoći toga dana, s glavnim gradom Sarajevom (trenutačno pod neprijateljskom okupacijom), a s njim kao šefom države. Bosna se, rekao je, raspala istog dana čim je priznata. Još su u dvorištu parlamenta zasjedali Narodna skupština i Odbor narodnog spasa. S gornjih katova “Holiday Inna” srpski su snajperisti zapucali, ubili bar šest, a ranili desetke osoba. Bosanska je paravojska napala zgradu. Prestrašeno hotelsko osoblje i gosti šćućurili su se u predvorju, dok su se zrna odbijala od zidova. Šest je ljudi uhvaćeno i odvedeno u neizvjesnu sudbinu. Ali Karadžić, njegova kći Šonja i članovi njegova stožera bili su odavno otišli.

226

Je li doista Izetbegovićev poživ za mobilizaciju izazvao rat, kako su ustvrdili srpski čelnici? Daleko od toga. Karadžić i Krajišnik nikad nisu krili da nipošto neće živjeti u neovisnoj bosanskoj državi. Znali su da ih podupire beogradski režim i posrbljena JNA. Znali su i to da se podjela Bosne, ako se ne može postići pregovorima, može ostvariti silom. Izetbegoviću su dali izbor koji je Milošević ostavljao svim svojim neprijateljima: možete imati mir, ali samo pod našim uvjetima. Nekoliko dana kasnije, Momčilo Krajišnik, predsjednik parlamenta samozvane srpske republike, stavio je život na kocku vozeći se u Sarajevo na posljednji sastanak s Izetbegovićem. Našli su se u Krajišnikovu bivšem uredu, u zgradi parlamenta gdje se dogodio masakr nenaoružanih i miroljubivih prosvjednika. Bilo je kasno, već se smračilo. Zrakom je odzvanjala tutnjava topničke i minobacačke vatre s okolnih brda. Počelo je bombardiranje Sarajeva. Prvi je stigao Krajišnik. Zgrada je bila zaključana. Pozvonio je. Nitko se nije pojavio. Počekao je u automobilu. Gradske su ulice bile puste. Konačno je stigao Izetbegović praćen osobnim čuvarom koji je nosio strojnicu s prigušivačem. “Bili smo nekakvi prijatelji”, sjeća se Izetbegović. “Surađivali smo u parlamentu poslije izbora 1990.” Krajišnik, svjestan da je na neprijateljskom teritoriju i da će njegova strana biti ogorčena što se sastaje s muslimanskim čelnikom, zamolio je Izetbegovića neka sastanak ostane tajnom. Izetbegović se složio. Krajišnik mu je onda rekao da može izbjeći rat ako se sporazume o Sarajevu. Uvijek nam je na pameti bila podjela Sarajeva, kako bi Srbi imali svoj dio, a Muslimani svoj. To nije tajna. Smatrali smo da se Sarajevo treba podijeliti u dva grada-blizanca. Rekao sam Izetbegoviću da rat može prestati ako se dogovorimo o Sarajevu. Izetbegović je odbio. Krajišnik je predsjedniku dao kemijsku olovku za uspomenu u znak dobre volje. Izetbegović ju je uzeo. Krajišnik je zaključao vrata svog ureda i otišao, ne ispraznivši radni stol. Na ras­ tanku su se dogovorili da će se opet sastati za dan-dva. Izetbegović se zamračenim ulicama odvezao u Predsjedništvo. Krajišnik je pak kre­ nuo na zapad, u predgrađe Ilidžu koju su držali Srbi. Rafal iz strojnice za dlaku mu je promašio automobil. Odlučio je da se u Sarajevo ne vrati do svršetka rata. Njih dvojica srest će se ponovno osam mjeseci poslije, kad će ih lord Owen u Ženevi posjesti za isti stol. Dotle su već bili zakleti neprijatelji.1 1) Reuter, 4. travnja 1994.

227

17. PREDSJEDNIK JE OTET 2/3. svibnja 1992.

Tog je dana niski sloj oblaka pokrio Bosnu i zamračio predsjedniku Izetbegoviću pogled iz lagana dvomotornog zrakoplova “Cessna” kojim se, nakon tri dana bezuspješnih pregovora u Lisabonu, vraćao kući. Bio je već nervozan, jedva je čekao da dođe kući. Zrakoplov se spustio u Rim da uzme gorivo, a Izetbegović, njegova kći Sabina i zamjenik premijera Zlatko Lagumdžija, pokušavali su sat i pol telefonom dobiti zgradu Predsjedništva u Sarajevu. Sve veze s gradom bile su prekinute. Izetbegović nije znao da je tog jutra počelo dotad najjače bombardi­ ranje, smišljeno gađanje mnogih zgrada državne uprave, te uništavanje, sabotažom iznutra, sarajevske glavne pošte i telefonske centrale. Pre­ kinuto je četrdeset tisuća telefonskih linija, uključujući sve one u središtu grada gdje su bile državne zgrade. Bilo je to 2. svibnja 1992. Predsjednik nije znao da leti u središte oluje i da se neće naći u sjedištu svoje vlade, nego u neprijateljskim rukama. Nakon nekoliko minuta leta kapetan je priopćio da mu je zbog teških borbi uskraćeno dopuštenje za slijetanje u Sarajevo. Neka zra­ koplov proslijedi u Beograd, Zagreb ili Graz. Kapetan je upitao predsjednika kamo želi ići. Beograd nije dolazio u obzir, do Graza je bilo predaleko. Izabrao je Zagreb. Zrakoplov je oštro skrenuo ulijevo i nastavio prema sjeveru. Onda su u pilotsku kabinu stigle nove upute. Kontrola zračnog prometa odobrava slijetanje u Sarajevu. Još traju žestoke borbe, ali

228

predsjednik može sletjeti na vlastiti rizik. Pilot je poruku prenio predsjedniku i opet ga upitao neka izabere odredište. Izetbegovićevi prijatelji znaju kako mu se nakon političkog zatoče­ ništva osamdesetih godina stvorila navika da ne sluša nikoga osim Boga. Sad, suočen s tom dilemom, prepustio se navici. Nekoliko je minuta sjedio u nervozi, prepušten svojim mislima. Nije pitao ni svoju kćer, ni Lagumdžiju, ni posadu zrakoplova. Na posljetku je izustio: “Sara­ jevo.” Sarajevska je zračna luka bila pod nadzorom JNA. Iako su u gradu borbe počele već prije mjesec dana, još nije bilo jasnih crta konfron­ tacije. Izetbegović je naivno (kad danas znamo koliko se JNA dugo pripremala za rat protiv Bosne) u Armiji još gledao neutralnu snagu koja može stati između srpske paravojske i ljudi koje ona želi otjerati iz domova. Ta zabluda nestala je 2. svibnja. General MacKenzie poslao je u zračnu luku oklopni transporter UNPROFOR-a koji će predsjednika i njegove prebaciti u zgradu Predsjedništva. Švedski je zapovjednik transportera čekao sat i pol nakon određenog vremena dolaska zrakoplova, a onda se iz neobja­ šnjivih razloga vratio u stožer UNPROFOR-a. Prema priznanju samoga generala MacKenziea, nitko u UNPROFOR-u nije znao gdje je predsjednik i hoće li se tog dana vratiti u Sarajevo. Kad je zrakoplov sletio, Izetbegović je pogledom prešao preko širokog prostranstva beto­ na u potrazi za napadnim bijelim vozilom snaga UN. Vidio je samo napadna zelena vozila JNA. Obuzela ga je panika. Pobojao se ne samo za sebe, nego i za kćer, za premijerova zamjenika i za svog osobnog čuvara Nurudina Imamovića. Kako se s pratnjom iskrcao, opkolila su ih tridesetorica ljudi s obilježjima JNA. Imamović je nagonski povukao pištolj, ali su mu ga odmah oduzeli. Naredili su im neka pođu u zgradu terminala.

Toga dana, 2. svibnja, rat nije snažno eskalirao samo u Sarajevu, nego i drugdje u Bosni. Tog su se dana srpske snage učvrstile u Brčkom i Doboju, protjeravši iz kuća većinsko muslimansko pučanstvo i osigu­ ravši vitalni koridor istok-zapad, od Srbije do teritorija u Bosni i Hrvatskoj u rukama Srba. Istog su dana Karadžićeve snage pokušale vojnom silom ostvariti njegov plan o podjeli Sarajeva na muslimanske i srpske četvrti. Karadžić je oduvijek isticao svoj naum o podjeli Sarajeva. Njegovo viđenje grada podijeljena na srpski, hrvatski i muslimanski dio, bilo je u oštroj suprotnosti sa sarajevskom stoljetnom tradicijom mirna suživota i etničke pomiješanosti. Bestidno je i pred novinarima i pred

229

diplomatima zagovarao potrebu podizanja zida kroz srce grada. Priželjkivao je Berlinski zid u gradu u kojem je svaka četvrt, svaka ulica, svaka zgrada bila etnički miješana.1 U svom planinskom stožeru na Palama, on bi zadovoljno širio gradske mape i svakom koga je zani­ malo pokazivao kuda bi, prema njegovu prijedlogu, prolazio zid. Istočni je dio grada, uske krivudave ulice starog turskog grada, skupa sa širokim bulevarima susjedne habsburške četvrti iz devetnaestog stoljeća, nami­ jenio Muslimanima i Hrvatima. Sve zapadno od Marijindvora, glavninu sarajevskog industrijskog i trgovačkog potencijala, i najveći dio stam­ benih objekata, nastavali bi samo Srbi. Tako je bio riješio s apsurdnim obrazloženjem da su na poljodjelskim površinama, na kojima je niknulo suvremeno Sarajevo, prvotno živjeli uglavnom srpski ratari. Karadžić se uopće nije ispričavao što bi se prema njegovu naumu golema većina Sarajlija morala natrpati u površinom najmanji i najgušće nastanjeni dio grada. “Muslimani su tako navikli živjeti”, jednom je svečano izjavila njegova zamjenica Biljana Plavšić. “Vole živjeti jedan na drugome, to je njihova kultura. Nama, Srbima, treba prostora.” Kad se 2. svibnja Izetbegović vraćao iz Lisabona, Karadžićeve su snage pokušale prepoloviti grad. Tjednima su zaposjedale uzvisine i opkoljavale Sarajevo sa svih strana. Sad su krenule na grad. S juga su se s brda Vraća i Trebevića spustile u središnji dio Grbavicu. Kolona oklopnjaka prešla je uski most kod Skenderije i prišla stotinjak metara na domak zgradi Predsjedništva. Napredovanje je poduprla topovska i minobacačka vatra s okolnih uzvisina. Topovska i tenkovska zrna zabi­ jala su se u crvene opeke pročelja gradske općine. Sa zapada je druga oklopna kolona krenula iz srpskog okupiranog područja kod zračne luke, očito prema četvrti u kojoj je TV-centar i uočljivi dvostruki ne­ boder sarajevskog lista “Oslobođenje”. U Hrvatskoj su se srpska paravojska i JNA pokazale gotovo nesposobnima da zauzmu kakav urbani teritorij a da ga najprije ne pretvore u ruševine. Raspolagale su vatrenom nadmoći, ali nisu imale pješaštvo kojim će popratiti topničke napade. To se sad ponovilo u Sarajevu. Obje oklopne kolone zaustavili su relativno malobrojni Ro­ doljubni savez, nedavno osnovano oružano krilo SDA,2 i pripadnici bosanske TO, koji su imali samo ručne lansere raketa. Kod Skenderije su čelno vozilo zaustavili u tako uskoj ulici da je blokiralo prolaz ostatku kolone koja je onda bila prisiljena da se povuče. I druga se kolona u neredu raspršila na prvi znak otpora. Bio je to malodušan pokušaj, ali ne i posve neuspješan. Po prvi put je srpska bojišnica ušla u srce grada. Karadžićeve su snage zaposjele Grbavicu i dio susjedne četvrti Hrasno, a na zapadu su sada držale predgrađa Nedžariće i Mojmilo, kao i dio stambene četvrti kod zračne

230

luke. Dalje, srpske su snage posve opkolile predgrađe Dobrinju, jedno od najbogatijih sarajevskih područja, izgrađeno posebno za Zimske olimpijske igre 1984, gdje je stanovalo mnogo sarajevskih mladih in­ telektualaca. Crte bojišnice u samom gradu, uspostavljene šeprtljavim srpskim prodorom 2. svibnja, održale su se tijekom cijelog rata i omogućile de facto podjelu Sarajeva. Grbavica i Nedžarići naći će se u samozvanoj Srpskoj Republici BiH, odvojeni od područja pod nadzorom vlade BiH nekom zelenom crtom u bejrutskom stilu, duž koje će se suparničke vojske (bivši susjedi) sučeljavati u stalnoj, često i smrtonosnoj, neriješenoj igri. Ta je crta podijelili prirodno kohezivne dijelove gradskog središta, odvojila je roditelje od djece. Ta je skroz umjetna i proizvoljna vojna barijera preko noći postala praktički nova granica između neprijateljskih država. No, postojao je još jedan razlog zašto je propao pokušaj da se grad prereže napola. JNA u Bosni još nije potpuno djelovala na srpskoj strani. Mnogi su stari jugoslavenski nastrojeni časnici neprijateljski gledali na srpski nacionalizam i nisu htjeli slušati Karadžića. Karadžić je glavnim krivcem smatrao generala Milutina Kukanjca, zapovjednika Druge vojne oblasti, najvišeg časnika JNA u Bosni. U travnju je Ka­ radžić zatražio od Kukanjca da svoje postrojbe stavi pod zapovjed­ ništvo bosanskosrpskih čelnika i da pomogne presjeći grad napola. Potkraj travnja zahtijevao sam od Kukanjca da iz vojske pusti sve Srbe, a ako ne, neka podijeli Sarajevo na dva dijela kako bi spriječio borbe u samom gradu. Kukanjac je odgovorio da ne može prihvatiti takvu vojnu operaciju koja ne odgovara ulozi vojske kao tamponu između Srba i Muslimana. U većem dijelu republike JNA je bila uspješno pretvorena u srpsku nacionalističku vojsku. Promjena je zaobišla nesretnog Kukanjca. Nije poznavao ni scenarij, ni ulogu koju su od njega očekivali. Sad se našao u zamci, iza vladinih crta, sa četiri stotine ljudi i časnika svog stožera, u vojarnici Bistrika u središtu grada. Sefer Halilović, zapovjednik bosan­ ske TO, naredio je svojim ljudima da opsjedaju Kukanjčevu bazu, obližnji klub časnika JNA i vojnu bolnicu u Marijindvoru. Kukanjac je tjednima pregovarao o postupnom povlačenju JNA iz grada. Halilović je sad odlučio da JNA pusti samo ako preda oružje bosanskoj TO. Središnje su sarajevske ulice bile u kaosu. Granate su često padale i očito nasumce. Gorjela je vijećnica, pošta, hotel “Europa” i obližnje stambene zgrade. Srpski je zrakoplov napao TV-odašiljač na Humu. Pokušaj invazije oklopnim sredstvima izvukao je na ulice Zelene beretke, Rodoljubni savez i TO. Sad je grad bio pod nadzorom niza neovisnih bosanskih paravojnih postrojba koje nikom nisu bile odgo­

231

vorne’wa od kojih su neke bile dobro organizirane, a neke pak obične naoružane bande predratnih kriminalaca. U svom stožeru na krajnjem zapadu Sarajeva, general Lewis MacKenzie nije pojma imao što se događa u središtu grada. U dnevniku je 2. svibnja zapisao: “Razmjerno miran dan, samo nekoliko stotina hitaca iz teških strojnica prema starom gradu i iz njega. Pucnjava trajala cijelu noć pa nisam mogao otići kolegi u stan da gledam Grand prix španjolske Formule 1. A ništa od toga i ne bi bilo jer je tog popodneva stan ionako bio djelomice razoren topovskom vatrom.” MacKenzie je iz Kanade očekivao pošiljku, za koju su mu rekli da bi tog dana morala stići na poštu. U grad je po pošiljku poslao jednog svog administrativca. Časnik se vratio i rekao svom zapovjedniku: “Imam dobru vijest i lošu vijest.” General je upitao: “Koja je dobra vijest?” “Našao sam poštu.” “A loša vijest?” “Srušena je.”

U takav se kaos spustio predsjednikov zrakoplov i Kukanjac je isko­ ristio priliku koja mu se pruža. Iz opkoljene vojarnice zapovjedio je generalu Đurđevcu, zapovjedniku zračne luke, da predsjednika zadrži “radi njegove sigurnosti”. Skupina s predsjednikom sad se našla pod oružanom stražom u uredu upravitelja zračne luke. Izetbegović je zahtijevao da mu se dopusti povratak u grad. Đurđevac je odbijao. Predsjedniku je rekao kako mu je naređeno da njega i delegaciju sprovede u vojarnicu JNA u Lukavici, selu pod srpskim nadzorom, na južnom rubu grada, desetak minuta vožnje od aerodroma. Ondje se general Kukanjac želi naći s predsjednikom, rekao je Đurđevac. Izetbegović je odbio: Rekao sam da se možemo sastati, ali samo u Predsjedništvu. Odbili su, Kukanjac zahtijeva da dođem u Lukavicu. Rekao sam da ni slučajno neću otići u Lukavicu na razgovore. Odgovorili su da moram u Lukavicu. Pitao sam jesam li njihov talac. Rekao sam im da ne idem u Lukavicu, osim silom. Odgovorio mi je da onda moram poći. Izetbegović je zatražio neka mu dopuste da telefonira u Pred­ sjedništvo i svojim suradnicima javi gdje se nalazi. Đurđevac je odbio tvrdeći da su telefonske linije prekinute. Uto je zazvonio telefon na stolu upravitelja zračne luke. Iz grada je zvala neka žena i pitala je li uzletio zrakoplov kojim je tog dana trebala otputovati njezina kćer. Slučajno je dobila upraviteljev izravni broj. Izetbegović je ustao, pnsao upraviteljevu stolu i rekao: “Dajte mi slušalicu. Zlatko Lagumdžija priča:

232

Predsjednik je uzeo slušalicu i rekao: “Dobra večer, gospođo, ovdje Alija Izetbegović, predsjednik BiH." Kratka stanka. Žena se zbunila. On je rekao: “Da, da, tako je, Alija Izetbegović, predsjednik BiH. Biste li bili tako ljubazni, ovdje sam na aerodromu, u upraviteljevu uredu, a Armija nas ne pušta. Ovdje nas zadržavaju. Biste li, molim vas, mogli nazvati Predsjedništvo i reći im da ste sa mnom razgovarali, da sam ovdje, na aerodromu, a ako ne možete dobiti Predsjedništvo, nazovite, molim vas, radio i TV pa im javite. Zahtijevaju od mene da se u Lukavici nađem s ge­ neralom Kukanjcem. Da, s generalom Kukanjcem, da.” Žena nije vjerovala svojim ušima. Predsjednik je rekao: “Hvala lijepa, da, da, hvala vam, da, hvala, gospođo.” Žena ga nije razočarala. Nazvala je sarajevsku TV i ispričala im svoju nevjerojatnu priču. Tako je grad doznao da je njegov predsjednik uhićen. U međuvremenu, Kukanjac je razgovarao s Beogradom. Generalu Blagoju Adžiću, načelniku Glavnog stožera, rekao je da njegovi ljudi u zračnoj luci drže Izetbegovića i zatražio upute. Adžić je nazvao Branka Kostića, predsjednika krnje Jugoslavije. Kostić se naljutio što Adžić, na otvorenoj telefonskoj liniji, priznaje kako je Armija uhitila jednog zakonitog šefa države. Nagonski sam reagirao i rekao: “Blagoje, pa znaš da ga nisu uhitili, samo se brinu za njega radi njegove osobne sigurnosti...” A Adžić je ponovio: “Ne, ne, uhitili su ga!” Nije odmah skopčao... teško je shvaćao što želim reći. Adžiću sam kazao: “Dobro ga čuvajte, ali isko­ ristite ovu priliku da se ukine blokada vojarnice.” Ovlaštenje da se zarobljenim predsjednikom posluže kao adutom u pregovorima o deblokadi sarajevske vojarnice JNA, dao je ropski pokorni miloševićevac Kostić, Crnogorac koji je tada bio vršitelj dužnosti šefa države. U zračnoj luci su u jedan automobil smjestili predsjednika i njegovu kćer, a u drugi Lagumdžiju i osobnog čuvara Imamovića. Pratili su ih jedan tenk sprijeda a jedan straga. Vozili su u Lukavicu, s Izetbegovićem koji je sada ustvrdio da sebe smatra taocem.

Urednik Dnevnika sarajevske TV, Senad Hadžifejzović, upravo se spremao zaključiti emisiju večernjih vijesti kad mu se producent izderao u slušalicu da je program produljen. “Na telefonu je predsjednik Izet­ begović”, reče, “intervjuiraj ga!”

233

Sarajevska je TV bila primila vijest da JNA zadržava predsjednika u zračnoj luci. Nastala je bjesomučna telefonska potraga da se otkrije što je s njim. Zgrada TV je na krajnjem zapadu grada i telefonske veze joj nisu nastradale s rušenjem pošte. TV je imala izravnu vezu s Predsjedništvom koja nije išla preko pošte. Jedina neoštećena linija iz Predsjedništva bila je ona s TV-centrom. Izetbegovićevi kolege iz Predsjedništva mogli su s njim i vanjskim svijetom komunicirati samo preko televizijskog programa uživo. I tako je počela jedna od najneobičnijih dnevničkih emisija u povijesti televizije. Hadžifejzoviću najprije nekoliko minuta nije bilo jasno što se događa. Dok se sabirao, predsjedniku je postavio nekoliko uvodnih pi­ tanja o razgovorima u Lisabonu i događajima u gradu toga dana. Onda ga je upitao: “Gospodine predsjedniče, gdje ste?” “U Lukavici.” Hadžifejzović se zaprepastio. U gradu su svi znali da je Lukavica srpsko uporište, jedna od glavnih baza odakle se vode napadi na grad. “I kakav je vaš status u Lukavici?” “Mislim da sam otet.” Uspaničena Ejupa Ganića nazvali su u Predsjedništvo i spojili sa studijem kako bi mogao razgovarati s predsjednikom. Izetbegović mu je odmah rekao neka ga u odsutnosti zamijeni. Slučajno je Hadžifejzović dobro poznavao generala Đurđevca. Kod njega je služio vojsku, i bio je vojni novinar. “Bio je zaguljen vojnik, znate, ruski tip, uvijek se derao. Ali poznavao sam ga i znao sam da sam mu drag pa sam is­ koristio priliku”, poslije će napisati Hadžifejzović. Predsjednika je zamolio neka mu dadne generala Đurđevca na telefon, pa je televizijski urednik počeo pregovarati o oslobađanju predsjednika. Tijekom razgovora Đurđevac se nije osvrtao na Ganića. Ponavljao je: “Ne razgovaram s tobom, razgovaram s Hadžifejzovićem. ” Htio sam mu polaskati pa sam mu rekao da je poznat kao častan vojnik. Zamolio sam ga da zajamči predsjednikovu sigurnost. Rekao je da hoće, a zaštitit će i predsjednikovu kćer, Lagumdžiju i osobnog čuvara. Na Hadžifejzovićevo zaprepaštenje, u studio je ušao neočekivan gost - Fikret Abdić, član Predsjedništva iz Cazinske krajine i Izetbegovićev suparnik. Tog je dana iz Splita stigao automobilom u Zenicu, a odanle zatim u Sarajevo. Nitko nije shvaćao kako je prešao taj put; morao je proći kroz bosanske, hrvatske i srpske kontrolne punktove. Znalo se da je Abdić blizak bosanskim Srbima i Hrvatima, a i JNA, i da ga neovisna Bosna ne zanima mnogo. Ganić i Stjepan Kljujić, zastupnik Hrvata u Predsjedništvu BiH, dočekali su Abdićev dolazak sa strahom.

234

Vidjeli su u tome potvrdu da je u tijeku pokušaj državnog udara. Abdić je došao svrgnuti Izetbegovića i uvesti kvislinšku vladu koja će BiH vratiti u Jugoslaviju. Ganić je sazvao sastanak članova kabineta koji su već bili u zgradi Predsjedništva. Ministar unutarnjih poslova, abdićevac Alija Delimustafić, zatražio je promjenu vođe. Ne smije se dopustiti da zbog jednog čovjeka Bosna uđe u otvoreni rat s JNA, rekao je. Nato je Rusmir Mahmutčehajić, u proteklih osam-devet mje­ seci jedna od istaknutih ličnosti u osnivanju Rodoljubnog saveza, prasnuo u bijesu. Optužio je Delimustafića za pokušaj državnog udara i praktički za izdaju. Mahmutčehajić je već dugo sumnjao da je De­ limustafić agent vojne kontraobavještajne službe KOS. Delimustafićevo ustrajno potkopavanje Izetbegovića sada, i Abdićev čudesan prolaz kroz srpske kontrolne punktove, čvrsto su uvjerili Mahmutčehajića da je ono što se sada događa još od početka bilo planirano u Beogradu. Ta vrlo privlačna teorija o uroti još je na snazi u sarajevskim vladi­ nim krugovima. Izetbegovića je trebalo oteti i zamijeniti za Kukanjca; kod razmjene su zbog neke greške obojica morali poginuti. Bosanskosrpskoj paravojsci i JNA bio bi to izgovor za zauzimanje i podjelu Sarajeva. U Sarajevo je upućen Abdić, koji je dobio slobodan prolaz kroza sve srpske kontrolne punktove iako je bio istaknuta ličnost u Izetbegovićevoj SD A. Trebalo je da dođe u TV-centar i odanle objavi da preuzima funkcije predsjednika. U međuvremenu će Alija Delimus­ tafić pripremiti teren za novu vladu. Prema tvrdnji drugih vladinih ministara, Delimustafić je cijelo jutro upućivao svoje ljude neka očekuju promjenu vodstva. Pomisao da bi to mogao biti pokušaj njegova svrgnuća sinula je i Izetbegoviću. Zato je odmah imenovao Ganića svojim zamjenikom; htio je preduhitriti svaki Abdićev pokušaj da preuzme vlast. U TV—cen­ tar upućen je Jerko Doko, bosanski Hrvat i ministar obrane, da Abdića drži na oku i onemogući mu svaku javnu izjavu kojom bi potkopao Izetbegovića. Abdić će poslije poricati da je uopće kanio uzurpirati položaj predsjednika. Ali jest bjesnio što je predsjednik imenovao Ganića koji službeno nije ni bio član stranke na vlasti. Abdić je večer proveo u TV-studiju, ali, prestrašen, nije dao nikakvu izjavu za javnost. Ako je to bio pokušaj udara, propao je iz niza razloga: zbog slučajnog i neobičnog telefonskog poziva kojim se Predsjednik poslužio; zbog neuspjeha oklopnih kolona da prepolove grad; zbog Kukanjčeve odlučnosti da spasi svoju kožu i odbijanja da postane žrtvenim janjcem; i zbog Mahmutčehajićeva oštra napada na Delimustafića.3

235

Te noći, u svojoj sobi u Lukavici, predsjednik nije ni oka sklopio. A nije ni Ganić u Predsjedništvu. Sutradan ujutro, nadasve uzrujan i prestrašen, Ganić se ulicom što je sad bila poznata kao Aleja snajpera probio do stožera UN i stana generala MacKenzieja. Zamolio je zapovjednika UN-a da posreduje. Samo Izetbegović, rekao je, ima moralni autoritet da zapovijeda paravojnim postrojbama u gradu. One opsjedaju vojarnicu JNA i bez čvrsta vodstva situacija bi se mogla oteti kontroli. MacKenzie se s predstavnikom EZ u Sarajevu, Colmom Doyleom, bojnikom irske vojske, odvezao u Lukavicu. Ondje je zatekao jarosnu rulju koja je navaljivala na ulazna vrata i zahtijevala da im predaju Izetbegovića. Ono što se nato dogodilo dokazuje koliko se MacKenzie slabo razumio u sukob u koji se upetljao. Našavši u svjetini čovjeka koji zna engleski, nekog kanadskog Srbina, popeo se na poklopac mo­ tora svog automobila i uz pomoć prevoditelja obratio svjetini. Mislio je da su se to okupili ljuti Muslimani koji traže da im oslobode predsjed­ nika. A ondje su bili bijesni Srbi i tražili njegovu glavu. A on je njima jamčio da je došao pregovarati kako bi se Izetbegović pustio. Zbunjena je rulja ipak uzmaknula. Đurđevac je pustio MacKenzieja da čeka puna dva sata i nije htio odgovoriti na pitanja gdje je predsjednik i kako mu je. Na posljetku je ogorčeni MacKenzie ustao i pošao prema izlazu. Đurđevac se smekšao i odveo zapovjednika UN-a u susjednu sobu. Ondje je raščupani i umorni Izetbegović upravo telefonski razgovarao s gene­ ralom Kukanjcem, koji je, kao i on, bio zatočenik iza neprijateljskih crta. Rješenje se činilo očitim. Predsjednik je spustio slušalicu i rekao da su se on i Kukanjac dogovorili o zamjeni. Čovjek za čovjeka. Kukanjac je gotovo odmah ponovno nazvao kako bi promijenio uvjete dogovora. Izetbegović i njegovo društvo bit će zamijenjeni za cijelu vojarnicu - četiri stotine ljudi, njihova vozila, oružje i opremu. MacKenzie je predsjedniku rekao da UN ima premalo vozila i ljudi da bi nadzirao takav konvoj i zajamčio mu sigurnost. Izetbegović je odgovorio da preuzima odgovornost, svojim će postrojbama u gradu narediti neka propuste iz Sarajeva kolonu JNA. MacKenzie je pristao. U Lukavici su skupili vozila, i predsjednik je sa svojom pratnjom krenuo u grad, prema Kukanjčevoj vojarnici na Bistriku. Upravo je na tom putovanju MacKenzie shvatio koliko je ozbiljno rat eskalirao prethodnog dana. Ondje sam bio nekoliko dana prije, ali sad su grad i ulice bili bloki­ rani. Tu je bilo gorućih tenkova, motora što su od eksplozije izletje i iz vozila nasred ceste. Bilo je leševa, mnogi su izgledali kao da se

236

sunčaju. Bilo je i onih koje su polegli na leđa, ruke im prekrižili na prsima, poslagati ih kao cjepanice uz rub ceste. Hoću reći, pustoš, nadrealističan prizor o crnim oblacima dima, i žicama što frcaju is­ krama na ulici. Na sve strane mnogo prolivene nafte i ulja. Bio je to doista vrlo, vrlo ružan prizor. No, to nije bio dogovor kako su ga shvatili članovi Predsjedništva, a kamoli bosanske postrojbe na terenu. Ganić je mislio da je dogo­ vorena jednostavna zamjena čovjeka za čovjeka: Kukanjac za Izetbegovića. Ganić, kojega je Izetbegović prethodne večeri imenovao svo­ jim zamjenikom, sigurno nije bio pristao na evakuaciju cijele vojarnice. A nije bio ni obaviješten da je to odobrio osobno predsjednik. Kad je MacKenzie doveo konvoj kamiona JNA u Kukanjčevu vo­ jarnu, sinulo je bosanskoj paravojsci koja je opsjedala Kukanjca da je izigrana. Bosanska TO bila je očajno slabo opremljena. Na crtama bojišnice oko grada često su pripadnici TO branili barikade samo s jednim kalašnjikovim na njih trojicu. Značajka je bosanskog rata bila da su Bošnjaci imali ljude, ali ne i oružje, za razliku od Srba, koji su uživali oružanu premoć, ali nisu imali ljudi. Bosanski su se dobro­ voljci tužili da moraju čekati da im pogine suborac kako bi došli do vlastite puške. I sad nisu bili pripravni prekriženih ruku gledati kako golemi konvoj oružja i streljiva mirno napušta grad i ide ravno srpskim snagama protiv kojih oni vode tešku borbu. MacKenziejev konvoj, u kojem su bili predsjednik, njegova kći i Lagumdžija (osobni čuvar Imamović pristao je da ostane kod Srba kao nuzjamstvo), ušao je u Kukanjčevu vojarnicu. Generala je našao u uredu na katu gdje pije kavu s Jusufom Pušinom, zamjenikom ministra u Izetbegovićevoj vladi, koji je bio odgovoran za osiguranje. To se svidjelo MacKenzieju koji je to uzeo kao znak suradnje dviju strana. Kukanjac je MacKenzieju rekao da mu treba tri sata da natovari kamione. Mac­ Kenzie mu je odgovorio da ima jedan sat vremena. Plan je bio da konvoj - sad od sedamdesetak kamiona - krene iz vojarne prema crti bojišnice u središtu grada kod Skenderije. Izetbegović i Kukanjac vozit će se u istom oklopnom transporteru UN, a za njima će ići kamioni JNA s četiri stotine ljudi, oružjem, opremom i streljivom. Prije prijelaza bojišnice na teritorij u rukama Srba, konvoj će se podijeliti. Izetbegović i njegovi ukrcat će se u drugo vozilo i odvesti u Predsjedništvo. General Kukanjac sa svojih sedamdeset kamiona produžit će putem u Lukavicu, na srpski teritorij. Nakon jednog sata, MacKenzie, Kukanjac i Izetbegović izašli su u dvorište vojarnice. Na tlu je ležala porazbacana odbačena oprema za koju u kamionima nije bilo mjesta. Načičkani oružjem i streljivom,

237

vojnici su se ukrcali u kamione. Vozila su se svrstala i spremila za pokret. U posljednjem trenutku oglasio se MacKenziejev walkie talkie. Iz njegova ureda u stožeru UN javljali su mu da je upravo stigla poruka predsjednikova zamjenika Ganića: pogodba ne vrijedi. Mijenja se samo Kukanjac za predsjednika, kao što su se prvotno dogovorili. Sve drugo - 400 ljudi, njihovi kamioni, oružje, streljivo i oprema - mora ostati; 0 njihovoj evakuaciji pregovarat će se posebno. MacKenzie je preko dvorišta otišao do predsjednika. Izetbegović je opovrgao Ganićevu zapovijed i rekao da pogodba vrijedi. Onaj iz policije, Pušina, rekao je da konvoju jamči slobodan prolaz. MacKenzie se odlučio za pokret. Javio je svojima u stožeru neka poruče Ganiću da je predsjednik poništio njegovu zapovijed i dao znak za polazak. Konvoj se užasno sporo probijao od izlaza iz vojarnice kroz tijesne 1 krivudave ulice Skenderije. Na čelu je bio MacKenziejev omanji oklopnjak, a iza njega transporter s Izetbegovićem i Kukanjcem. U pet minuta prešli su petstotinjak metara i onda je nastala pucnjava. MacKenzie je zaustavio konvoj i trkom se vratio do mjesta s kojeg je mogao vidjeti zasjedu. Bosanska je paravojska počekala da se vozilo s predsjednikom izmakne iz vida, a onda je presjekla konvoj. Začelje, tridesetak vozila, bilo je još u vojarni na Bistriku. Paravojska je s upe­ renim puškama pljačkala kamione. MacKenzie je pogledom obuhvatio prizor: gore vozila, leže neka trupla, ugnuo se “G olf’ pod težinom stotine kalašnjikova. Našavši časnika bosanske TO koji je znao engleski, MacKenzie mu je rekao da je prolaz konvoja ovlastio predsjednik Izet­ begović. Časnik TO je odgovorio: “Moj predsjednik ništa ne može ovlastiti. On je ili mrtav ili otet.” MacKenzie je otrčao do predsjednikova vozila. Snimatelj sarajevske TV snimao je opći kaos. Jovan Divjak, zamjenik zapovjednika TO, došao je da provjeri je li predsjednik uopće u vozilu. Izetbegović mu je naredio neka prekine zasjedu i dopusti konvoju da nastavi, ali Divjak je bio nemoćan. Urlao je u radio podčinjenima, a odgovarali mu bes­ tjelesni glasovi. Izetbegović je ustrajao: “Reci im neka propuste konvoj, sutra ćemo nastaviti razgovore.” “Reci predsjedniku da sutra razgovori ne dolaze u obzir”, odbrusio je anonimni glas iz radija. “Tko je taj, do vraga?”, upitao je predsjednik. MacKenzie je zatražio od Izetbegovića neka se pokaže, kako bi svojim postrojbama dokazao da je živ i zdrav. Otvorio je okno na krovu transportera i Izetbegović se pojavio. “Znate, usporedba je loša , poslije će reći MacKenzie, “ali bio je to kao neki drugi dolazak. Djelovao je izvanredno umirujuće.” Bošnjački su se borci popeli na transporter da pozdrave svog predsjednika, ni sad ne znajući da je s njim i general Kukanjac.

238

U roku od nekoliko minuta, sve je bilo gotovo. Poginulo je šest vojnika JNA, a nekoliko ih je ranjeno. Bošnjački su borci odnijeli opljačkano oružje i streljivo. Više od stotinu pripadnika JNA ostalo je zatočeno u vojarnici, o njihovoj evakuaciji pregovarat će se posebno. Nakon dvadeset četiri sata u neprijateljskom zatočeništvu, Izetbegović je bio slobodan, kod kuće, i bijesan. Uletio je u zgradu Predsjedništva i odbio se rukovati sa svojim zamjenikom Ejupom Ganićem. “Zar se doista isplatilo izvrgavati me smrti kako bi se domogli četrdesetak pušaka?” upitao je. Tko je izdao zapovijed za napad na konvoj? JNA je okrivljavala Ganića u kojemu je već gledala muslimanskog ekstremista. No, malo je dokaza za to. Mnogo je vjerojatnije da je to zapovjedio Sefer Halilović, zacijelo jedan od neidentificiranih glasova koji su se nad­ vikivali s generalom Divjakom. Pitanje je u neku ruku akademsko. S obzirom na tjeskobu i napetost kojima je bio obuzet grad u protekla dvadeset četiri sata, slabi su bili izgledi da konvoj nesmetano prođe. Mackenzie nije shvatio intenzitet onoga što se događalo prethodnog dana, a ni djelovanje toga na raspoloženje paravojske koja je obilazila ulicama. Incident je pokvario odnose između Vlade BiH i MacKenzieja koji je 3. svibnja zapisao u svoj dnevnik: “Ovo je najgori dan u mom životu.” U operaciji kojom je rukovodio, umalo nisu poginuli jedan šef države i jedan general JNA. Poginulo je šest nižih časnika. Mackenzie je krivio Predsjedništvo BiH da je namjerno sabotiralo konvoj. Nikad nije oprostio bošnjačkim čelnicima. A tog dana je Izetbegović konačno shvatio s kakvim neprijateljem ima posla. Potonula je njegova zabluda da je JNA neutralna snaga. Nakon nekoliko dana maknut je kukanjac, koji je također gajio tu nadu. Zamijenili su ga časnicima koji su znali na čijoj su strani, kako je to vulgarno rekao Branko kostić: “Bio je ponedjeljak. Bio sam u Beogradu kad me po podne nazvao general Adžić [načelnik Stožera JN A ], a po njegovu tonu vidio sam... rekao je da je ono dupe u Sara­ jevu [kukanjac] sve uprskao. Alija je pobjegao, kolona je bila presječena, imali smo žrtava... kukanjcu smo dali nogu jer smo morali vratiti povjerenje u Armiju, kako bi narod u Jugoslaviji znao da svoju djecu šalje ljudima koji znaju što rade.” kukanjac nije bio jedina žrtva. U čistki JNA kojom je zaokružena preobrazba započeta mjesecima prije, 8. svibnja maknuti su i posljednji jugoslavenski generali - ukupno njih trideset osam. kasnije istog mje­ seca, Beograd je pod snažnim međunarodnim pritiskom naredio JNA da se povuče iz Bosne. No to povlačenje bilo je samo kozmetičko, jer su vojnici u Bosni bili u većini rodom iz nje. Oni se nisu povukli.

239

Beograd ih je pretvorio u vojsku bosanskih Srba koja je brojila 80.000 ljudi. Naslijedili su oružje i streljivo koje je s “povlačenjem” ostavila JNA. Još prije toga JNA je u Srbiju preselila ključne tvornice (kao mostarsku tvornicu aviona Soko), za koje se bojala da bi mogle pasti u ruke Muslimanima ili Hrvatima. Kukanjca je zamijenio general koji se dokazao u ratu u Hrvatskoj: Ratko Mladić.

1) Sarajevo 1992. nije imalo posebne srpske, muslimanske ili hrvatske četvrti. S jednom iznimkom. U staroj turskoj četvrti Baščaršiji živjeli su gotovo isključivo Muslimani. Drugdje su Sarajlije živjeli jedni uz druge bez obzira na narodnost. 2) Kad je u Bosni izbio rat, stvorile su se mnoge milicije; uz JNA i bosan­ sku TO, tu je bila i TO bosanskih Srba, policija bosanskih Srba, Rodoljubni savez, Zelene beretke, policija BiH, hrvatska policija, postrojbe bosanskih Hrvata, hrvatska vojska, srpska paravojska kao Arkanovi “Tigrovi”, Šešeljevi četnici, Bijeli orlovi, Žute ose itd. 3) Ubrzo poslije toga je Delimustafić, preplašen i u nemilosti, otišao iz Sarajeva. Ostatak rata proveo je u Austriji, a o događajima 2. i 3. svibnja nikad nije javno govorio.

240

Vojnik JNA nišani protuzračnim topom na Dubrovnik, jesen 1991.

JNA je prvi put napala Dubrovnik 1. listopada 1991. (Snimio: S. Ježina)

(Foto-agencija HINA)

(Snimio: S. Ježina)

Dubrovnik je bio cilj razaranja srpsko-cm ogorske vojske samo stoga što je spomenik hrvatske kulture. (Snimio: S. Ježina)

dolazi u studenom 1991. Na Dubrovnik se nije mogao primijeniti ni jedan izgovor kojim se JNA služila drugdje u Hrvatskoj: zaštita srpskog pučanstva i oslobađanje opsjednutih vojamica. (Foloagencija HINA)

Lijevo: Od srpskih topničkih napada nije pošteđena ni šibenska katedrala sv. Jakova. (Snimio: S. Ježina)

Dolazak mirovnih snaga U N -a u Rijeku. U prvom planu general Phillipe Morillon, 1992. (Snimio: S. Ježina)

Razoreno selo Čanak nedaleko Korenice, 1992. (Snimio: S. Ježina)

Drugi višestranački izbori u Hrvatskoj održani su 2. kolovoza 1992. HDZ je osvojio saborsku većinu, a zastupnička mjesta osvojile su HSLS, HNS, HSP, SDP, HSS, IDS te DA. (Snimio: S. Hančić)

U listopadu 1991. započeli su stalni topnički napadi na Karlovac. Samo u naselju Turanj 600 obitelji ostalo je bez domova. (Snimio: S. Ježina)

Zatočeni Muslimani, njih 3500, koje su Srbi držali u stajama u Manjači, 9. kolovoz 1992.

Iako je Karadžič težio da granicu svoje države povuče dolinom Neretve do mora, u lipnju 1992. hrvatske su snage istjerale Srbe s istočne obale i iz Mostara. Posljedice srpskih napada - razoren grad i izbjeglice. (Snim io: S. Ježina)

U Sarajevu je u dvadeset dva mjeseca opsade od srpskog bombardiranja poginulo preko 10000 osoba, uglavnom civila, od kojih m nogo djece. (Snimio: A. Jelavic)

Posljedice gotovo svakodnevnog bombardiranja Sarajeva, opustošena Skenderija, prosinac 1993.

(Snimio: A. Jelavic)

Gore: Bosanski Srbi u tradicionalnim šajkačama na položajima s kojih su tri godine bombardirali Sarajevo, proljeće 1994.

Lijevo: U nedostatku goriva, Sarajlije su posjekl? stabla po gradskim ulicama. (Snimio: A. Jelavić)

Etničko čišćenje u Bijeljini, travanj 1992. Arkanovi srpski dobrovoljci maltretiraju Muslimana pošto su ga prethodno izbacili kroz prozor na prvom katu. Evakuacija Muslimana iz Srebrenice kamionim a UN-a, travanj 1993. Dijete je u metežu ispalo ali su ga poslije pokupili.

Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić potpisuje Vance-Owenov plan u nazočnosti grčkog premijera Konstantina Mitsotakisa, Atena, svibanj 1993. Radovan Karadžič i Ratko M ladić, zapovjednik snaga bosanskih Srba, razmatraju svoje napredovanje u operaciji Goražde, travanj 1994.

Hrv atska je vojska 22. siječnja 1993. munjevitim udarom oslobodila Maslenicu i zalede Zadra. (Snimio: S. Ježina) HV u oslobođenim Okučanima, 4 svibanj 1995. U samo trideset sati hrvatske postrojbe su u akciji “Bljesak”, započetoj 1. svibnja, projurile kroz zapadnu Slavoniju. (Snimio: P. Macek)

Lijevo: Pripadnici 145. brigade HV u oslobođenoj Hrvatskoj Kostajnici, kolovoz 1995. (Snimio: P. Macek) Desno: Nakon “Oluje” tragovi boravka Srba osobito su se nalazili na katoličkim crkvama. (Snimio: S. Hančić) Hrvatske postrojbe u Slunju, kolovoz 1995. U operaciji “Oluja” Hrvatska vojska je u roku od nekoliko dana zbrisala samozvanu Republiku Srpsku Krajinu i oslobodila gotovo sav okupirani teritorij. (Snimio: R. B eloševic)

Lijevo: Odlazak Srba, Glina, 10. kolovoz 1995. Desno: Hrvatski vojnik daje hranu srpskim izbjeglicama, 10. kolovoz 1995. (Snimio: P. Macek) Dvor na Uni. kolovoz 1995. Kolone vozila koje su ostavili Srbi bježeći preko Une. (Snimio: P. Macek)

Dayton, 21. studeni 1995. Srpski predsjednik Slobodan M ilošević, bosanski predsjednik Alija Izetbegovic', hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i američki državni tajnik Warren Christopher parafiraju mirovni ugovor kojim je zaključen rat u Bosni. (Folo-agencija HINA) Pariz, 14. prosinac 1995. Sjede: predsjednici Slobodan M ilosevic, Franjo Tuđman i Alija Izelbegovič potpisuju mirovni ugovor u Elizejskoj palači. Stoje: španjolski premijer Felipe Gonzales, američki predsjednik Bill Clinton, francuski predsjednik Jacques Chirac, njemački kancelar Helm ut Kohl, britanski premijer John Major i ruski premijer Viktor Čemomirdin. (Foto-agencija HINA)

18. ČIŠĆENJE Ljeto 1992.

U Hrvatsku su stizali na tisuće a s pričama kojima svijet isprva nije vjerovao: pričama o zlostavljanju i mučenju, o masovnim umor­ stvima i deportacijama, o paležu sela i gradova, o divljoj, sadističkoj, samovoljnoj i tako niskoj okrutnosti da su ih optužili da sve to izmišljaju kako bi diskreditirali neprijatelja. Onda je, u svibnju, u politički rječnik ušao nov izraz, izraz koji je postao trajna lingvistička ostavština rata u Jugoslaviji: etničko čišćenje. Prethodne godine bilo je primijenjeno u Hrvatskoj, a u Bosni je postalo tipičnom značajkom sukoba. Kolone izbjeglica koje su se u travnju i svibnju 1992. slivale u Hrvat­ sku, nisu bježale iz ratnih područja. Ti ljudi su zbog svoje nacionalne pripadnosti bili protjerani iz vlastitih domova. Nisu bili tragičan nusproizvod građanskog rata; u njihovu izgonu bila je sva svrha rata. Tijekom proljeća i ljeta, srpski su odredi smrti u sustavnoj kampanji jurili sjevernom i istočnom Bosnom, općinu po općinu, i preuzimali vlast, u većini slučajeva i ne nailazeći na neki vojni otpor. Čišćenje je gdjegdje bilo uredno, obavljeno bez otvorenog sukoba. Takav je primjer selo Orašac južno od Bihaća. Srpska je paravojska najrije opkolila selo pa napala. Šačica naoružanih Muslimana pružila je simboličan otpor. U pucnjavi su petorica ubijena, a selo je palo u nepuna dvadeset četiri sata. U Orašac je ušlo dvjestotinjak srpskih paravojnika, a drugi su blokirali ulaze i izlaze. Išli su od kuće do kuće i tjerali ljude na glavnu ulicu. Odvojili su muškarce od žena i djece. Kad su ženama i djeci oteli novac i nakit, pustili su ih da idu na

241

sjever, u Bihać, a kuće su im opljačkali, pa minirali ili zapalili. Stotinu osamdeset muškaraca odveli su u seosku školu i ondje ih držali dva dana. Drugog je dana stigao neki srpski časnik, kojega nitko od seljana nije poznavao, s popisom od šest imena. Nasumce su izabrali jednog muškarca, Dubravka Handžića, i dali mu popis s imenima istaknutih mjesnih Muslimana. Handžiću je naređeno da ih pokaže. Onda su te ljude izdvojili. Nikad nije otkriveno kakva ih je snašla sudbina. Zajednička je značajka operacija čišćenja bila ta sustavna eliminacija čelnika zajednica - uglednika intelektualaca, članova SDA, bogataša. Već samo postojanje takvih popisa imena u neku ruku je instrument čišćenja. Strah što ga je sijao u susjedne zajednice, kad bi se čule vijesti o tim zvjerstvima, tjerao je mnoge koji su strahovali za sebe da bježe još prije nego što su bili napadnuti. Bilo je to svjesno uklanjanje ar­ tikulirane oporbe i političke umjerenosti. A bilo je također razaranje zajednice od vrha do dna. Dva dana poslije Oraščane su podijelili u manje skupine. Sedam­ desetak njih zatočili su u staroj tvornici za popravak traktora u obližnjem Ripaču. Smjestili su ih u bočno otvorena skladišta s krovom od valovitog lima gdje su spavali na golom betonu. Tamničari, među kojima su bili i neki njihovi bivši susjedi, tu i tamo su ih tukli. Ondje su čekali premještaj u neki od većih koncentracionih logora koje će televizijska ekipa ITN-a kasnije otkriti početkom kolovoza. Drugdje je čišćenje bilo žestoko i popraćeno masovnim umorstvima. Dvadesetog srpnja odabrano je selo Biščani za čišćenje. Tu je paravojska ušla i udarila u ubijanje u kojem je pobila na desetine ljudi. Više od stotinu njih je skupila i povela van mjesta, u prepirci hoće li te preživjele pobiti ili zatočiti. Dvojicu su hladnokrvno ubili, a ostale tukli palicama ili kundacima prije nego što će ih odvesti u logor Trnopolje. Gotovo su se univerzalno primjenjivali ponižavanje, teror i mentalna okrutnost. Zarobljenicima bi rekli da će ih sutra pobiti. U zoru bi ih odveli, uvjerene da će ih sada ubiti, samo da bi ih bacili u drugi logor. Prisiljavali su ih da pjevaju srpske nacionalističke pjesme kako bi zabavljali svoje tamničare i kako bi izbjegli batine. Govorili su im da su im žene silovane i pobijene, da su im djeca mrtva. Cesto su ih, pod prijetnjom smrti, prisiljavali da jedan drugome čine zvjerstva: tjelesno i spolno sakaćenje, često i međusobna ubojstva. Morali su kopati masovne grobove, skupljati i zakapati trupla svojih rođaka i sus­ jeda. Katkad bi i ti kopači grobova bili pobijeni i bačeni navrh gomile tijela koja su skupili. Ta je metoda imala jasan politički cilj koji je daleko nadilazio sadističko iživljavanje zločinaca, pa čak i želju da se stotine tisuća osoba natjera u bijeg. Cilj te metode bio je da se stvori

242

etnički čist teritorij i osigura, sijanjem trajne mržnje i straha, da Musli­ mani i Srbi nikad više ne mogu živjeti zajedno. Karadžic je 6. travnja u ponoć proglasio svoju novu neovisnu državu. Etničko je čišćenje bilo instrument teritorijalnog omeđenja države. U dva je područja kampanja bila najžešća, u sjeverozapadnoj Bosni oko Banje Luke i u Podrinju. U sjevernoj je Bosni bilo 700.000 Muslimana, a u Podrinju su uglavnom svugdje bili u apsolutnoj većini. Očito se etničko čišćenje nije moglo postići preko noći. Čišćenje sjevernobosanskih mjesta i gradova predstavljalo je drukčiji problem od sela. Tu se nije moglo tako lako sakupiti cijelu zajednicu jer su tri naroda uglavnom živjela jedan do drugoga kao u Sarajevu. Zato su u gradovima nesrbima onemogućavali život. Otpuštali su ih s posla, maltretirali na ulici, napadali im kuće, a noću im trgovine dizali u zrak. U nekim su područjima uveli stroga ograničenja kretanja nesrba, koja su neizbježivo podsjećala na ranonacističke zabrane određenih djelatnosti za Židove. U Celincu kod Prijedora je općinskom odredbom bilo zabranjeno Muslimanima da voze ili da putuju auto­ mobilom, a smjeli su telefonirati samo iz pošte. Bilo im je zabranjeno okupljanje u skupinama većim od triju osoba,1i odlazak bez dopuštenja vlasti. U kolovozu su se na balkonima muslimanskih kuća pojavile bijele zastave u znak da su spremni mirno otići, bez izazivanja nereda. Tako je opća pljačka postala organizirani dio etničkog čišćenja. U svakom se većem sjevernobosanskom mjestu tijekom tih mjeseci otvorio “ured za razmjenu pučanstva”. Bio je to eufemizam. To su zapravo bila sredstva provođenja takva oblika etničkog čišćenja - etničkog čišćenja uz eventualan pristanak. Većini Muslimana i Hrvata nisu dopustili da otiđu prije nego što bi potpisali isprave kojima se odriču svih prava na svoje vlasništvo. Stotine tisuća ljudi spremno su se odrekle svojih domova, automobila, poslovnih prostorija, novca, raskošnih do­ bara, u strahu da će ih jiobiti predstavnici srpske lokalne vlasti i paravojni odredi terora. Cesto su čak i plaćali za povlasticu da ih opljačkaju. Kao posljednje poniženje od njih su naplaćivali pristojbu da ih istjeraju iz grada, opljačkaju i pošalju u izbjeglištvo u Hrvatsku ili u područja pod nadzorom Vlade BiH. Bila su dva glavna smjera kojima su ti ljudi bježali ili su bili tjerani. Prvi je vodio u susjednu Hrvatsku. Deseci tisuća su iz Foče i Višegrada danima prolazili planinama dok ne bi našli sigurno utočište. Neki su na putu umirali, preslabi da nastave. Drugi su stizali u organiziranim konvojima zaplijenjenih turističkih autobusa. Jedan je takav konvoj kre­ nuo iz Sarajeva u svibnju, samo zato da bi ga četrdest osam sati zadržali, a poslije opljačkali, Arkanovi “Tigrovi” u Ilidži, četvrti u srpskim rukama. Žene i djeca još su se dvanaest sati truckali uskim planinskim

243

cestama i iscrpljeni i traumatizirani stigli u Split gdje su ih smjestili u športske dvorane ili šatorska naselja hrvatskih izviđača. Egzodus je zatekao UNHCR, Visoko povjerenstvo za izbjeglice, koje je u svibnju imalo u Splitu samo dva službenika, Austrijanca i Egipćanina, što su u staroj luci dijelili malen ured sa zajedničkim telefonom i telefaksom. Mnogi su iz sjeverne Bosne bili ukrcani u zapečaćene vagone u željezničkom čvorištu Doboju i prebačeni u Zagreb koji ih nije mogao primiti jer je Hr/atska od prethodne godine već imala pola milijuna svojih prognanika. Hrvatski je potpredsjednik Vlade Mate Granić, potkraj srpnja objavio da njegova zemlja više ne može primati izbjeglice. Hrvatska, zemlja s nepunih pet milijuna stanovnika, prihvatila je gotovo milijun izbjeglica i pretvarala se u golemi izbjeglički logor. Granić je pozvao zemlje Zapada neka ih počinju prihvaćati više. Europska su dvanaestorica, pod predsjedanjem Britanije, sazvala jednodnevnu kon­ ferenciju u Ženevi, kojoj je glavni cilj bio namicanje novca. Njemačka, u kojoj je već bilo 200.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije, zatražila je kvotni sustav po kojem će svaka zemlja prihvatiti dogovoreni broj iz­ bjeglica, prema svojoj veličini i mogućnosti smještaja. Tome se us­ protivila britanska barunica Chalker, ministrica prekomorskog razvoja, pa je dobila potporu preostalih deset članica EZ-a. Tvrdila je da izb­ jeglice treba smjestiti što bliže njihovim domovima, kako bi se, kad prestanu borbe, mogli što lakše vratiti kući. Izjavila je da to ne govori samo u interesu poreznih obveznika u Britaniji i EZ, nego i u interesu samih izbjeglica. Ali, pretpostavljati da će se izbjeglice moći vratiti nakon rata, značilo je ne shvaćati sam smisao rata koji se i vodio u cilju da se ti ljudi više nikad ne vrate. Barunica Chalker se u Ženevi nije htjela baviti tim pitanjem. Rekla je da je to tema za Londonsku konferenciju, koju je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd bio sazvao za sljedeći mjesec. A u međuvremenu, svijet mora riješiti humanitarnu, a ne političku krizu, i nuždan je, dakle, humanitarni, a ne politički odgovor. Međunarodne su humanitarne agencije nehotice postale suučesnice etničkog čišćenja. U srpnju su unproforci i službenici UNHCR-a, nakon što su ih mjesne vlasti bosanskih Srba uvjerile da Muslimani dragovoljno odlaze kako bi se spojili sa svojim obiteljima, ispratili sedam tisuća “očišćenih” iz sjeverozapadne Bosne preko UNPA-zone pod nadzorom Srba, u Karlovac. Tek su u Karlovcu službenici UN-a shvatili pred kakvim terorom bježe izbjeglice, jer su oni, čim se više nisu trebale bojati, otvoreno progovorili o svojim patnjama. Prisilno su potpisali isprave kojima se odriču svojih kuća i imovine. Unproforci su st zgražali. “Postali smo suučesnicima”, rekao je jedan. “To je ucjena.

244

Suočeni smo izborom ili da postanemo pomagači etničkog čišćenja, ili da desetke tisuća ljudi ostavimo neka i dalje žive u toj mori.” U kolovozu su se vlasti bosanskih Srba još više obezobrazile u svojim zahtjevima. Općine Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe i Bosanske Kostajnice izradile su popise od više od dvadeset tisuća imena Muslimana i Hrvata, i odnijele ih u Topusko, koordinatoru UN-a za civilne poslove, u dijelu Hrvatske pod srpskom vlasti. Od UN-a su traženi autobusi kojima će se popisane osobe izvesti iz tih područja. Ljude se potiče da se svakog dana okupe na trgovima i čekaju prijevoz UN-a; i sad ondje čekaju, govorila je srpska delegacija. Koordinator za civilne poslove očajno je odmahivao glavom. “Osobno poznajem te ljude, svakog dana s njima radim. Pokušao sam im reći da je to što rade zločin protiv čovječanstva, ratni zločin. Ali ne vrijedi. Rade što hoće posve nekažnjeno.” Kad je Hrvatska izbjeglicama zatvorila vrata, još se više pogoršalo stanje očajnih Muslimana zatočenih u sjevernoj Bosni. Mogli su bježati samo na jug, u središnju Bosnu pod nadzorom Vlade BiH. Kolone onih koji su bježali od čišćenja zaputile su se planinskim cestama. Tko je imao automobil, uskoro bi ostao bez njega jer su srpski paravojnici pljačkali na usputnim kontrolnim punktovima. Mučili su ih i strašili dok su se probijali na jug, noseći ono što su mogli. U njih su pucali i tukli ih. Bilo je mrtvih. Često bi morali danima pješačiti da bi stigli u Turbe, sjeverno od Travnika, na teritorij pod nadzorom Vlade BiH. Tu bi se pridružili legijama onih koji su došli prije njih. Nekoć uzorni bosanski grad Travnik, staro sjedište turskih vezira, bio je zavičaj svih triju naroda. Prelijepi se drevni grad u ljeto 1992. pretvorio u golemi izbjeglički logor. Osjetljivu je etničku i socijalnu smjesu poremetio do­ lazak izbjeglica i postupni odlazak mjesnih Srba i Hrvata.2 Tako je bilo sa ženama, djecom i starcima. Muškarcima je bilo mnogo gore. Tjednima se govorkalo da u sjevernoj Bosni Srbi imaju masovne logore, ali su mediji bili najzaokupljeniji opsadom i bombardi­ ranjem Sarajeva. A onda se 9. srpnja novinar njujorškog “Newsdaya”, Roy Gutman, javio nekom muslimanskom čelniku s kojim se prethodne godine upoznao u Banja Luci. “Molim vas, gledajte da dođete ovamo”, zavapio je čovjek. “Ima mnogo ubijanja. Muslimane voze kroz Banja Luku u stočnim vagonima. Sinoć su u dvadeset pet stočnih vagona utrpali žene, djecu i starce. Bili su u užasnom strahu. Kroz otvore su im virile ruke. Nismo se smjeli približiti. Možete li to zamisliti? Kao kad su Zidove slali u Auschwitz. U ime čovječanstva, molim vas, dođite.”3 Najnovijim vojnim napredovanjem Srbi su bili uspjeli stvoriti koridor koji je Banja Luku spajao sa Srbijom.4 Gutman je bio prvi novinar

245

koji je iskoristio taj novi pristup. Prvo je izvješće napisao 3. srpnja a serijom podrobnih intervjua utro je stazu kojom će uskomešati međunarodno javno mnijenje predočeći mu narav rata koji se vodi u Bosni. U “Newsdayu” je 19. srpnja objavljena prva Gutmanova repor­ taža o logorima. Dobio je dopuštenje da posjeti Manjaču. Pognutih glava i ruku zabačenih na leđa muslimanski zatočenici svrstali su se pred svoje srpske tamničare. Jedan po jedan sjedali su na metalni stolac, a onda klečali kako bi im obrijali glavu. Na zapovijed koja se s udaljenosti od dvije stotine metara nije mogla čuti, svaka se skupina od dvadeset muškaraca trčećim korakom vratila u mračne šupe u kojima žive. Na ulazu su stražari mahali gu­ menim palicama kao u očekivanju batinanja što se sprema. Gutmana nisu pustili u šupe, ali je intervjuirao Muslimane koji su u sklopu razmjene bili pušteni. Ispričali su mu kako su dobivali batine, i kako su gledali ponečiju smrt. Bosanskosrpska je vojska Manjaču na­ zivala logorom za ratne zarobljenike, ali Gutman tvrdi kako je već iz svjedočanstava osmorice probranih zatvorenika, koje je smio in­ tervjuirati pod ubojitim pogledom logorskih čuvara, bilo jasno da mnogi od tih zatočenika uopće nisu bili borci. Neki su rekli da nikad nisu nosili oružje, drugi su potvrdili da su imali puške, ali su ih prijavili i predali kad je srpska paravojska ušla u njihovo mjesto i postavila ultimatum da se predaju. Gutmanovo je izvješće izazvalo medijsko ludilo upravo kad su Karadžić i Koljević bili u Londonu na razgovorima pod pokroviteljstvom EZ (predsjedavala je Britanija). U ono vrijeme bili su vrlo susretljivi prema stranim novinarima, a tek će poslije promijeniti držanje na savjet svojih medijskih stručnjaka. Na tiskovnoj su konferenciji bijesno porekli postojanje koncentracionih logora. Ima, rekoše, zarobljeničkih logora, kako je i normalno u svakom oružanom sukobu. Karadžić, koji tečno govori engleski, u najmanje četiri televizijska i radijska intervjua pozvao je sugovornika neka dođe u Bosnu pa se osobno uvjeri kako na srpskom teritoriju nema takvih logora. Pozvao je svakog novinara koji želi razgledati navodne logore neka izvoli doći. ITN i “Guardian” spremno su ga uhvatili za riječ i tako su prvi donijeli tu svjetsku vijest. U međuvremenu je i Roy Gutman povisio svoj udio. “Newsday” je 2. kolovoza objavio reportažu na naslovnici, gdje je petcentimetarskim slovima pisalo BOSANSKI LOGORI SMRTI. Srbi su prvi put optuženi ne samo za masovno zatočenje, nego i za organizirano istrebljivanje: Srpski su osvajači sjeverne Bosne stvorili dva koncentraciona logora u kojima je, prema riječima dvojice nedavno puštenih zatočenika koje

246

je “Newsday” intervjuirao, više od tisuću civila smaknuto ili pomrlo od gladi, a još na tisuće leže ondje sve dok ne umru. Čini se da je svjedočanstvo dvojice preživjelih prvi iskaz očevidaca o onome što bi - kako se pribojavaju međunarodne agencije za ljudska prava - moglo biti sustavno masovno smaknuće.5 Zatim je Gutman opisao prilike u logoru Omarska. Citirajući navod šezdeset trogodišnjaka koga zove samo “Meho”, Gutman je opisao kako se više od tisuću zatočenih Muslimana i Hrvata drži u metalnim kave­ zima, bez sanitarija, gibanja i primjerene hrane. Ondje je zatvorena cijela kulturna i politička elita Prijedora, grada istočno od Banje Luke. Logor je smješten u objektima bivšeg rudnika željeza. “Mehu” su ondje držali više od tjedan dana “s još tri stotine muškaraca u jednom košu od oko šezdesetak četvornih metara u skladištu rudače”. Koševi su bili poslagani po četiri jedan na drugome, a odvojeni rešetkama. “Za­ hoda nije bilo, pa su zatočenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke.” Međunarodni Crveni križ je dva tjedna pokušavao da posjeti Omarsku, ali bosanskosrpske mjesne vlasti nisu mu dopuštale. Četiri dana poslije toga, 6. kolovoza, novinarka ITN Penny Marshall dala je vjerojatno najznamenitiji novinarski prilog u cijelom ratu. Otišla je u Omarsku s britanskim kolegama među kojima je bio Ed Vulliamy iz “Guardiana” koji je napisao: Ljudi su u raznim fazama čovječjeg propadanja i patnje; kosti im na taktovima i zapešćima strše kao kamene krhotine s poput olovke tankih grančica na što su im se svele ruke... Neusporediv je uzdah zatočenika koji očajnički žele govoriti i prenijeti neku groznu istinu koja je tako blizu, a opet tako daleko, ali se ne usuđuju. Gore im pogledi, oni govore samo svojom užasnutom šutnjom, oči se žare ar­ tikulacijom gola, gusta, neutješna straha bez nade.6 Ispostavilo se da postoje četiri velika logora koja će se po zlu glasu pročuti u svijetu. Trnopolje i Manjača bili su tranzitni logori u kojima su zatočenici živjeli u užasnim uvjetima i bili izloženi povremenim bati­ nanjima i sadističkim iživljavanjima svojih čuvara. No u Omarskoj i Keratermu (bivšoj keramičkoj tvornici na periferiji Prijedora) bilo je dokaza da su nakon preslušavanja zatočenike svrstavali u kategorije. Prijetnjom su ih prisiljavali da optužuju jedni druge. Nakon tog procesa rešetanja, svrstavali su ih u tri kategorije - A, B i C. U A kategoriju išli su oni koje se smatralo čelnicima muslimanske zajednice ili drago­ voljcima koje od bošnjačkih paravojski ili TO. Te bi većinom pobili. U B kategoriju dospijevali su ljudi unovačeni u TO. Svi ostali išli su u kategoriju C. Te bi prebacili u Trnopolje ili u kakav drugi logor dok ih ne bi mogli “zamijeniti” za Srbe koje bi zarobile postrojbe Vlade

247

BiH ili za Srbe koji su živjeli na području u rukama Vlade BiH, a htjeli su prijeći na srpsku stranu. Uz to, bilo je bezbrojnih, manjih, privremenih logora poput onoga u Ripaču. Ukupni broj takvih logora nikad se neće doznati, i dvojbeno je jesu li bosanskosrpski čelnici znali lokacije svih njih, a pogotovo hoće li se ikad moći procijeniti koliko je u kojem logoru zatočeno i pobijeno logoraša. Američki senatski Odbor za odnose s inozemstvom primio je 18. kolovoza izvješće iz kojeg je proizlazilo da su. mnogo prije senzacio­ nalnih reportaža~Pehny Marshall i Eda Vulliamyja, vlade Zapada i Ujedinjeni narodi raspolagali podrobnim podacima o logorima. Glavni zaključak tog izvješća bio je da je kampanja etničkog čišćenja u biti ostvarila svoj cilj, jer sada postoji isključivo Srbima nastanjeno područje, a na Srbiji susjednom teritoriju i koji obuhvaća sedamdeset posto teri­ torija BiH. To je bilo popraćeno, kaže se u izvješću, svakakvim zvjer­ stvima, među kojima “nasumičnim i samovoljnim umorstvima... i or­ ganiziranim masakrima... Vjerujemo da je broj mrtvih u prisilnom čišćenju muslimanskog seoskog pučanstva kudikamo veći od broja poginulih u bombardiranju gradova”. U logorima su organizirana umor­ stva bila “rekreacijska i sadistička”. U izvješću se zaključivalo što je za najveću osudu: Ujedinjeni narodi nisu pravodobno reagirali na prva terenska izvješća o zvjerstvima u zatočeničkim logorima. I američko je Ministarstvo va­ njskih poslova zarana raspolagalo izvješćima o umorstvima pove­ zanima za prisilni premještaj pučanstva, ali nije ništa ispitivalo dalje. Izostanak reakcije odraz je sustavnih nedostataka u načinu na koji međunarodna zajednica i Sjedinjene Države prate krizu ljudskih prava. Mnogi bi životi bili spašeni da je svjetska zajednica prije posvetila po­ zornost okrutnostima u BiH. Kad je međunarodna zajednica doznala za razmjere i prirodu iz­ bjegličke krize? Još u svibnju 1992. je bosanska državna agencija “Spasite čovječanstvo” skupljala iskaze očevidaca koji su bježali iz etnički očišćenih područja. Gotovo je odmah počeo prikupljati svjedočanstva i sarajevski odvjetnik Zlatko Hurtić. U lipnju je izvješća očevidaca dijelio novinarima, humanitarnim agencijama, diplomatima i gotovo svakome tko ga je htio slušati. Bosanski veleposlanik pri UN-u, Muhamed Šačirbegović, kaže da je već sredinom svibnja osobno iz­ vijestio Boutrosa Boutrosa Ghalija o logorima. Potkraj travnja smo Ujedinjenim narodima, pa i Boutrosu Boutrosu Ghaliju, počeli davati podatke o koncentracionim logorima. S glavnim smo se tajnikom sastali 15. svibnja. Najprije smo s tim strahovali jer

248

smo mislili da bi nam se moglo reći da širimo zastrašujuće vijesti. Imali smo samo iskaze očevidaca. Ni sami još nismo imali pojma kako je u tim logorima. Ali Boutros Boutros Ghali i ostali nisu nas onda ozbiljno shvatili. U srpnju smo predali precizniji popis logora. UNHCR je 3. srpnja uputio izvješće međunarodnom Crvenom križu, UNPROFOR-u i promatračkim misijama EZ o okrutnostima u četiri logora, a 27. srpnja posebno izvješće o Omarskoj. Poslije će George Kenny, dužnosnik u američkom Ministarstvu vanjskih poslova, koji je dao ostavku u znak prosvjeda protiv američke politike u Bosni, optužiti SAD za zataškavanje. U to je vrijeme smjernica Ministarstva vanjskih poslova bila “pretvarajmo se da se to ne događa”, rekao je Kenny. Pitanje je važno jer otkriva rekurentnu značajku politike zapadnih velesila prema Bosni: da se ona uglavnom vodila televizijskim iz­ vješćima. Sva upozorenja Zlatka Hurtića, predsjednika Izetbegovića, Muhameda Šaćirbegovića, UNHCR-a i Roya Gutmana, bez obzira na uvjerljivost njihovih dokaza o logorima, nisu imala ni djelić utjecaja kao one porazne televizijske snimke. Na međunarodni pritisak, Karadžić je pristao da naredi evakuaciju tih logora pod nadzorom međunarodnog Crvenog križa, uz uvjet da se zatočenici udalje iz ratnih područja. Sporazum je Karadžiću odgo­ varao; pokazuje se kako pravi važan ustupak, i može se na međuna­ rodnoj pozornici prikazati kako obuzdava najgore krajnosti svojih eks­ tremnijih podčinjenih, a istodobno ostvaruje svoj glavni ratni cilj ukla­ njanja Muslimana s teritorija određena za njegovu novu srpsku državu. Potkraj travnja 1992. bilo je 286.000 izbjeglica iz Bosne. Većina ih je otišla u Hrvatsku. Početkom lipnja broj se popeo na 750.000, a sre­ dinom srpnja na 1,1 milijun. Krajem godine, nepuna dva milijuna Bošnjaka, gotovo polovica stanovništva, ostalo je bez doma.7

Prije rata, u Bosni je postojala izreka: “Zbogom, Bosno, odoh u Sarajevo.” Odnosi se na posebnost glavnoga grada u odnosu na svoje ruralno zaleđe. Sarajevo je sa svih strana okruženo brdima, i u karak­ teru toga grada ima neke introverzije, zatvorenosti. Sad je njegova osebujna odvojenost od ostatka republike štetno djelovala. Jer, za onih ljetnih mjeseci 1992, dok se događalo sve što opisujemo u ovom po­ glavlju, svjetski su se mediji usredotočili gotovo isključivo na opsadu i bombardiranje Sarajeva, iako su se drugdje vodile mnogo odlučnije bitke i kampanje. Bio je to problem djelomice pristupa, a djelomice informacija, ali srpskim je čelnicima došao kao naručen. Jednom je Nikola Koljević skupini novinara priznao kako je usmjerenje među­

249

narodne pozornosti na Sarajevo “nama omogućilo da u sjevernoj Bosni ostvarimo ono što smo morali.” Lord Carrington stigao je u Sarajevo 23. travnja i sastao se s predsjednikom Izetbegovićem. Sa situacijom ga je upoznao tamošnji zapovjednik UN-a, general MacKenzie, koji po vlastitom priznanju, iako ne i krivnjom, praktički nije znao ništa o onome što se događa izvan glavnoga grada. Vidio je samo relativni mikrokozam uzastopnih neuspješnih sporazuma o prekidu vatre. Ljutio se na obje strane, i s vremenom će (iako ne već tada) gledati na srpsku stranu kao mnogo fleksibilniju u svom pristupu.8 Evo što je Carringtonu savjetovao: Carringtonu sam rekao kako mi [zapovjednici UNPROFOR-a] sma­ tramo da bosansko Predsjedništvo želi prisiliti međunarodnu zajednicu na vojnu intervenciju, i zato nije raspoloženo poštovati prekid vatre. Mi preporučujemo Carringtonu neka kaže predsjedniku da neće dobiti vojnu intervenciju i prema tome mora naći rješenje s doktorom Karadžićem i bosanskim Srbima. Carrington je s Izetbegovićem bio otvoren. Sputani se predsjednik sjećao riječi mirovnog posrednika: Carrington mi je savjetovao neka počnem pregovore kako bi se našlo neko rješenje dok nas napadaju njihove snage. Odgovorio sam mu da je nemoguće. Njihov je zahtjev i cilj uništiti Bosnu kao zemlju. “Što ćete učiniti?" upitao me. Odgovorio sam da ćemo se braniti. Car­ rington se zamislio. Pogledao me u oči i upitao: “Zašto mislite da se možete obraniti? Znate li o čemu govorite, gospodine Izetbegoviću? Znate li protiv čega se borite? Znate li kakvim naoružanjem oni raspolažu?” Odgovorio sam da nam nema druge, ili uzvratiti udarac ili kapitulirati. Ako kapituliramo, ili će nas porobiti ili pobiti. Nemamo izbora, nemamo alternative. A on mi je rekao: “Gospodine Izetbe­ goviću, vi ne znate s kim imate posla.” MacKenzie je sa svojim središnjim zaključkom imao pravo. Izetbegovićeva strategija jest bila da iznudi međunarodnu vojnu in­ tervenciju. Slagao se da će Bosna, kao logična posljedica srpskih i hrvat­ skih teritorijalnih presezanja, biti zbrisana sa zemljovida, a dva milijuna bosanskih Muslimana morat će se odlučiti jesu li Srbi islamske vjere ili Hrvati islamske vjere, i prema .tome građani drugoga reda u državi definiranoj nacionalnom pripadnošću. Izetbegović je potkraj ljeta pozi­ vao na međunarodnu politiku koja će postati poznata kao ukim i udari” - ukidanje embarga na uvoz oružja njegovoj zemlji i uporaba zračnih snaga NATO-a kako bi se pariralo silnoj srpskoj vatrenoj nadmoći i čvrstim položajima kojima zbog nje raspolažu njihove snage.

250

Nijedna velesila nije to smatrala poželjnim. Zapadni su čelnici za­ magljivali stvar pričama o drevnim etničkim mržnjama, balkanskom divljaštvu i “zaraćenim stranama”. Kad bi se prekršio prekid vatre, bile bi “sve strane krive”. To je bilo točno, ali nije u tome bila stvar. U tom je kontekstu prekid vatre oko Sarajeva mogao samo pomoći Karadžićevim snagama u provedbi plana opisana u ovom poglavlju, jer bi tako priča o Bosni najvjerojatnije nestala s televizijskih ekrana zapadnog svijeta. Na pitanju sarajevske zračne luke opet su se podudarali interesi Srba i Zapada. Vlade Zapada slagale su se da treba pokrenuti golemu humanitarnu akciju kako bi se ublažile patnje protjeranih. Početkom kolovoza postalo je jasno da će, ako Sarajevu hitno ne stigne pomoć, mnogi pomrijeti od gladi. Iako je u gradu bilo hrane, njena nabava i prodaja bile su isključivo u rukama švercera koji su dogovorno nabijali cijene. Vijeće sigurnosti UN je 8. lipnja odobrilo plan o preuzimanju nadzora nad sarajevskom zračnom lukom i pokretanju humanitarnog zračnog mosta. General MacKenzie se silno veselio kad je, na vlastiti zahtjev, smijenjen s položaja načelnika Stožera UNPROFOR-a za Hrvatsku i proglašen zapovjednikom sektora Sarajevo sa zadatkom da bosanskim Srbima oduzme nadzor nad zračnom lukom. Tada su bosanskosrpski čelnici oštro prosvjedovali. Mnogi su ljudi poginuli braneći zračnu luku, to je suvereni srpski teritorij, tvrdili su. Prepuste li obranu samo bataljunu “plavih kaciga”, mogli bi je zauzeti Muslimani, na što nikako ne pristaju. Zapravo su Karadžić i Koljević jedva čekali da postignu sporazum o zračnoj luci pa su u svojim pre­ govorima bili mnogo spremniji za suradnju nego što sc pokazala Vlada BiH. Prema MacKenzieju, ideja o predaji zračne luke potekla je od samoga Karadžića. “Čuo sam da je doktor Karadžić u New Yorku predložio da Srbi otvore zračnu luku, a UN da preuzme cijeli grad s jednom ’zelenom crtom’ koja prolazi sredinom.”9 No Karadžić je i te kako htio spriječiti da Sarajevo umire od gladi; inače bi se samo pojačali pozivi uglednih oporbenih čelnika, među njima i Margaret Thatcher i Boba Dolea, za vojnu intervenciju. Hoće li svijet doista prekriženih ruku gledati kako jedna europska prijestolnica umire od gladi? Karadžić je sa zadovoljstvom planirao povlačenje iz zračne luke, s tim da to prikaže kao važan ustupak, a teret “odgovornog ponašanja” prebaci na Vladu BiH. MacKenzie je predvečer 27. lipnja, kad su njegovi pokušaji za otvaranjem zračne luke zapeli zato što se uzastopni sporazumi o prekidu vatre nisu mogli održati dulje od nekoliko sati, primio neobičan tele­ fonski poziv. U Sarajevo putuje francuski predsjednik Mitterand, ve­ čeras će sletjeti i traži pratnju UN-a u grad.

251

Bila je to ludost. Sletna je staza po svojoj prirodi nadasve izložena. Tjednima već nije bilo nikakvih slijetanja. Nema svjetla na stazi, kon­ trolni toranj ne radi. Staza je prekrivena krhotinama šrapnela, pa će gume prsnuti prilikom slijetanja ako zrakoplov još prije ne sruši jedna ili druga strana, uvjerena da je to opskrba neprijatelju. Aerodromska je cesta bila najopasnija na svijetu, zvali su je Alejom snajpera. Smrtno je opasno voziti se njome u po bijela dana, a samoubojito po mraku. MacKenzie je preporučio da Mitterandov zrakoplov sleti nekamo dru­ gamo, ljudi ondje prenoće i sutradan dođu. Tako je i bilo. Dvadeset osmi lipnja je Vidovdan, obljetnica Kosovske bitke 1389. Nadvojvoda Franjo Ferdinand na taj je dan 1914. došao u Sarajevo kako bi prkosio bosanskim Srbima koji su htjeli odvući Bosnu iz Habsburške Monarhije i ujediniti je sa Srbijom. Snažne su bile povijesne rezonancije. Mitterand je kanio posjetiti samo šefa države. MacKenzie je ostao bez riječi. “Nije mi uopće palo na um da bi predsjednik Francuske posjetio Sarajevo i razgovarao samo s jednom stranom u sukobu.” MacKenzie je nagovarao Mitteranda da se svakako nađe i sa srpskim čelnicima. “Mogao sam zamisliti srpsku reakciju ako bi Mitterand pos­ jetio samo Izetbegovića”, zapisao je u svoj dnevnik. “Iskalili bi bijes na jedinom stalnom međunarodnom posredniku u Sarajevu, na meni.” Mitterand je pristao da se uoči odlaska rukuje s Karadžićem u zračnoj luci. MacKenzie je javio Palama. U utanačeno su vrijeme došli Karadžić i Koljević i praktički prišli francuskom predsjedniku na aerodromskoj stajnici. Rukovali su se i izmijenili nekoliko riječi. Mitterandovo je lice, kao i uvijek, bilo bezizražajno. Oči mu nisu ni trepnule u znak prepoznavanja ili zanimanja. Davao je dojam da i ne zna tko su oni. Uto je zapucalo, kao što je MacKenzie predviđao. S istočnog ruba staze tenk je zapucao u ionako već porušenu Dobrinju koja je bila u rukama Vlade BiH. Odjednom su se pojavila tri srpska vojnika, s lakom ranom na nozi. Ogorčeni je MacKenzie sve to opisao kao običnu predstavu. Netko je donio preveliku pancirku i nabacio je na krhkog Mitteranda. Ovaj nije ni trepnuo, ali je, prvi put tog dana, pokazao svoje godine. Jedva je čekao da ode. Žurni susret s Karadžićem nije na njega ostavio dojam, a dok je trajala topnička bitka, stoički je čekao u zaklonu iza zgrade. Nakon nekoliko minuta pucnjava je prestala. Mitterand se ukrcao u zrakoplov i odletio. Njegova je misija uspjela utoliko što je svijetu pokazao da nije nužna vojna intervencija kako bi se u bosanski kaos unio razum i napredak. Činilo se da je dovoljan smion i junački potez kakav je Mitterand samoreklamerski napravio.

252

Tim potezom stvorio se zamah koji je MacKenzie priželjkivao. Su­ tradan su Srbi, prema obećanju, svrstali svoje tenkove i oklopne transportere na stazi i napustili zračnu luku. MacKenzie je digao stijeg UN. U roku od nekoliko dana je iz Hrvatske, s misije održavanja mira, upućen kanadski bataljun koji je došao da osigura aerodrom. Pokrenut je zračni most i uskoro je svakog dana stizalo po sto pedeset tona hrane i lijekova. Međunarodna je zajednica s olakšanjem odahnula. Javno je mišljenje smatralo da je prošla sarajevska kriza. Otvaranje sarajevske zračne luke predstavlja još jednu značajku reakcije Zapada na bosanski rat. Rat je gotovo od početka tretiran kao humanitarna kriza. Zapadne su vlade postupale kao da je taj rat poplava ili potres, oduševljeno su se bacale na simptome sukoba, bez ikakvih pravih napora da se suoče s uzrocima. Simptomatičan je za to Mitterandov dolazak i njegov komičan susret sa zahvalnim i udvor­ nim Radovanom Karadžićem. Te je noći, 28. lipnja, više od dvije stotine Muslimana utrpano u sobicu u logoru Keraterm kod Prijedora, sjeverozapadno od Sarajeva. Satima su ih tukli. Ostali su logoraši do kasne noći slušali njihovu vrisku. Onda su po njima osuli vatrom iz strojnica. Sutradan ujutro među mrtvima bilo je i ranjenika. Ostali su logoraši morali odnijeti tijela. Procijenili su da ih je pobijeno najmanje sto pedeset. Mjeseci su prošli dok je svijet za to doznao, a dotle je već bilo kasno.

Potkraj tog kobnog ljeta dvije trećine teritorija BiH bilo je u rukama srpskih snaga, većina onoga što su htjeli. Najteže su se bitke vodile na sjeveru, za vitalni koridor koji spaja Banja Luku (a prema tome i područja Bosne i Hrvatske u srpskim rukama) sa samom Srbijom. Koridor je prolazio kroz područje Posavine koje je bilo pretežno hrvat­ sko. Hivatske su snage dvaput prodrle na jug, duboko u teritorij koji je Srbima bio nuždan. No koridor je bio strategijska nužnost jer bez njega ne bi bilo neprekinutog srpskog područja. “Koridor je sam zrak koji dišemo, on je život nas kao naroda”, govorili su banjalučki Srbi. Onamo su poslali svoje najbolje postrojbe. Zapravo su se Srbi učvrstili u koridoru tek nakon tajnih razgovora s Hrvatima, ali je i dalje bio ranjiv. Kod Brčkog je bio širok samo pet kilometara. Postao je Ahilova peta srpske države. Drugo je glavno područje sukoba bilo na jugozapadu, u Mostaru. Karadžić je isprva težio da granicu svoje države povuče dolinom Neretve do mora. Najžešći su velikosrpski nacionalisti tvrdili da bi prema tom planu i Dubrovnik ušao u buduću srpsku državu. Tim planom bi se Mostar podijelio tokom rijeke, pa bi istočni dio pripao

253

Republici Srpskoj. No, u svibnju se JNA povukla iz Mostara, a 17. su lipnja hrvatske snage istjerale Srbe s istočne obale i iz Mostara. Ostala su, međutim, još četiri važna područja na kojima srpski prvi nalet nije uspio zbog neočekivano uspješnog otpora mjesnih bosanskih branitelja u prvim danima borbe. Većinsko je muslimansko pučanstvo sačuvalo Srebrenicu, Žepu i Goražde u istočnoj Bosni. Postale su to neprijateljske enklave u teritoriju koji su Srbi smatrali svojom zemljom. Bližila se zima, koja će zamrznuti crte bojišnice, i bilo je jasno da će te tri enklave biti srpski vojni prioritet u proljetnoj ofenzivi. Trebalo ih je neutralizirati kao vojnu prijetnju i konačno ih očistiti kao neželjene etničke mrlje na inače čistom srpskom području. Četvrta je točka bio nedovršen posao u samom Sarajevu. Karadžić je ostao pri odluci o podjeli grada, po mogućnosti pregovorima, a po potrebi silom. Ali to je moglo pričekati do kraja. Izetbegović se našao u užasnoj nedoumici. Jedini spas od poraza od Srba bilo je “oslobođenje” od strane Hrvata. Nije vjerovao za­ grebačkom “savezniku” - i to iz zdrava razloga.

1) Zabrana zbora i dogovora posljednji je put nametnuta Albancima na Kosovu 1989. 2) O užasima i očaju tijekom dugih marševa u izbjeglištvo, v. Ed Vulliamy, Season s in H ell, Simon & Schuster, London, 1994. 3) Gutman, Roy, Witness to G enocide, Shaftesbury, Element Books Ltd, 1993. 4) Borba za osvajanje koridora izazvala je neke od najžešćih bitaka, od­ nijela je tisuće života, a često je dominirala u raspravama prigodom ženevskih mirovnih pregovora. 5) N ew sday, 2. kolovoza 1992. 6) Vulliamy, Seasons in Hell, London 1994. 7) Izvor podataka, UNHCR, Ženeva. 8) V. MacKenziejeve memoare Peacekeeper, Douglas McIntyre, Vancou­ ver, 1993, o njegovu sve većem razočaranju u Vladu BiH i napose o njegovim trzavicama s Ejupom Ganićem. 9) P eacekeeper, str. 211.

254

19 .

MI SMO POBJEDNICI” Londonska konferencija Svibanj - prosinac 1992.

Londonska je konferencija, pod okriljem britanske vlade i UN-a, bila najambiciozniji međunarodni sastanak na vrhu o Bosni. Više od trideset zemalja i organizacija združilo se u pozivu na poništenje etničkog čišćenja i povrat silom oduzetih teritorija. Nakon otkrića o bosanskim logorima, govornici su redom osuđivali srpsku agresiju. Sudionici su mogli moralizirati, u zabludi da će međunarodna zajednica prijeći u akciju kako bi spasila Bosnu. Zapad je konferenciju pozdravio kao uspjeh. Utvrđeni su okviri postupanja u jugoslavenskoj krizi. Skre­ nuta je ratna plima, vratilo se pouzdanje u sposobnost Zapada da bude predvodnik. Unatoč toj novoj demonstraciji međunarodne odlučnosti, i srpski su čelnici smatrali da su u Londonu pobijedili. Beogradski je režim unaprijed računao s oštrim kritikama. Predsjed­ niku nove Jugoslavije, Dobrici Ćosiću, književniku i nacionalistu koji je prije četiri mjeseca bio preuzeo dužnost, neki je britanski ministar rekao da će Milošević biti pozvan na odgovornost. Ali je Milošević bio veseo prigodom leta u London. Upitao je svog ministra informiranja: “Znaš li zašto putujemo u London? Zato što smo mi pobjednici.” Ministar se zbunio. “Ali imamo sankcije, racioniran je benzin, gospodarstvo je u rasulu.” “Zaboravi redove, mi smo pob­ jednici”, rekao je Milošević i okrenuo se pa nastavio razgovor s crnogorskim predsjednikom Momirom Bulatovićem.

255

U Londonu je Miloševića više od same konferencije kanda zanimalo izravnanje političkih računa s novoimenovanim jugoslavenskim premi­ jerom Milanom Panićem. Svađali su se javno i iza kulisa, a Milošević je čak Paniću prijetio da će ga udariti. Inače je Milošević bio osobno izabrao kako Panića, rođenog Beograđanina i kalifornijskog milijunaša, tako i Ćosića u kojemu su Srbi gledali svog duhovnog oca. Milošević je kanio pustiti taj nevjerojatni dvojac neka plovi, a on će čekati da oluja prođe. Početkom te godine bio je pristupio Ćosiću, koji je iza kulisa imao velik utjecaj, i pozvao ga da stane na čelo nepriznate ju­ goslavenske države koja je obuhvaćala Srbiju i Crnu Goru, a službeno je (i na brzinu) bila uspostavljena 27. travnja 1992. “Skupa možemo spasiti naciju”, rekao je Milošević. To je bila ponuda kojoj Ćosić nije mogao odoljeti. U lipnju se pisac u trošnom taksiju dovezao na svoje predsjedničko ustoličenje. Želeći ukloniti podjele među Srbima i osigu­ rati sebi mjesto u srpskoj povijesti, vremešni se Ćosić htio predstaviti kao čovjek iznad političkih borba. Nije se usuđivao izravno prkositi Miloševiću. Srbija i Crna Gora izvrgavale su se sve većoj izolaciji. Vijeće sigurnosti je 30. svibnja, ogorčeno srpskim okrutnostima u Bosni, nametnulo drakonske gospodarske i političke sankcije. Nakon uvođenja sankcija sve su više jačali pritisci na Miloševića da se povuče s vlasti. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, sveučilišta pa i tvornice - okrenule protiv njega. Milan Panić izabran je kao čovjek koji ostatke Jugoslavije može spasiti iz balkanske pustoši. Svojim vezama s političkim vrhom u Washingtonu pomoći će da se prekine jugoslavenska karantena. No, ako je Milošević mislio da će politički novak samo slušati zapovijedi, onda se prevario. Okružen ekipom svojih američkih savjetnika, Panić je pokušao voditi Jugoslaviju kao što je vodio svoju kalifornijsku far­ maceutsku kompaniju. U jednom trenutku Milošević je čak pristao da razmotri Panićev bizarni prijedlog da se on (Milošević) zaposli u Sje­ dinjenim Državama i posve povuče iz politike. Zanimljivo je da je Milošević čak bio u iskušenju da u SAD-u počne nov život. No, ubrzo se predomislio, a zapretena svađa između gorljivog milijunaša i aro­ gantnog političara na posljetku je javno izbila na Londonskoj konferenciji. Panić je bio dašak svježeg vjetra, izrazita suprotnost srpskim mrkim političarima čvrstorukašima. Njegov je kabinet bio neka čudna mješa­ vina. Pod pritiskom je Panić uzeo neke Miloševićeve ljude, ali nedovoljno, prema mišljenju predsjednika Srbije. Uzeo je i neke Ćosićeve ljude, kao i dva neovisna i sposobna ministra za osjetljive resore kao što su sudstvo i manjinska prava.

256

Panic se prihvatio premijerskog položaja čvrsto uvjeren da će obaviti golemu zadaću završetka rata. Strane je dužnosnike impresionirao propovijedajući suživot balkanskih zajednica, ali je zapravo pokazao kako ima tek najbljeđu predodžbu o onome što se događa u Bosni. U njegovu stanu u Beogradu su mu 13. srpnja rekli da Srbi i dalje napadaju Goražde iako se on obvezao na suprotno. Na to je svojim suradnicima naredio neka nazovu grad, pojma nemajući da je grad pod srpskom opsadom već tri mjeseca i da je odsječen od vanjskog svijeta. Panić se vojnim walkie-talkiejom povezao s Goraždem i pred­ stavio se. Srpskog je zapovjednika upitao treba li mu pomoć. “Samo ljudstvo”, odgovoreno mu je. Panić kanda nije shvaćao da Jugoslavija i dalje pomaže bosanskim Srbima ljudstvom i materijalom.

Otvarajući konferenciju, britanski je premijer John Major ocrtao turobnu sliku sudbine Srbije koja je već pod sankcijama UN-a. Ne zaustave li Srbi zalet, osudit će sebe na potpunu izolaciju. Ne bude li suradnje, pritisak će neumoljivo jačati. Osuda, izolacija. Strane koje se usprotive sporazumu mogu očekivati još jače sankcije, još stroži nadzor. Nikakvu trgovinu, nikakvu pomoć. Nikakvo me­ đunarodno priznanje ili ulogu. Gospodarsku, kulturnu, političku i diplomatsku izolaciju. Na konferenciji je Panić ostavio snažan dojam - čudak i lakrdijaš, ali odlučan da prekine rat. U jednom trenutku, Milošević je zatražio riječ. Panić je nešto načrčkao na komadić papira i stavio ga pred predsjednika Srbije. Pisalo je na engleskome Shut up (Zaveži). Zatim je Panić pokazao papirić vršitelju dužnosti američkog ministra vanjskih poslova, Lawrenceu Eagleburgeru, bivšem veleposlaniku u Jugoslaviji i nekadašnjem prijatelju Slobodana Miloševića. Panić je otišao i korak dalje: na svom engleskom s teškim stranim naglaskom (ni srpski nije znao bolje) rekao je konferenciji da Milošević nije ovlašten da govori. Drugog je dana Europska zajednica, na poticaj Nizozemaca, predložila nacrt rezolucije kojom se udara po Srbima. Srbi su vidjeli nacrt i zaprijetili da će napustiti konferenciju. Britanci su se pak zabrinuli da će se Bosanci i Nizozemci povući ako se dokument ne predloži. A ako se predloži, otići će Srbi. Ruski ministar vanjskih pos­ lova Andrej Kozirjev i njegov zamjenik Vitalij Čurkin koji je bio miljenik medija zato što je izvrsno govorio engleski, a i zbog opuštenog držanja, pokušali su umiriti Srbe i zadržati ih na konferenciji. Srbi su se povukli u svoje prostorije u Centru Kraljice Elizabete Druge.

257

Nastala je strašna svađa. Milosevic je navaljivao da odu, Panic je htio da ostanu. Na posljetku je Milosevic pristao da se ostane, ali samo ako Panić obeća da će šutjeti. Panić mu je pokušao parirati: “Najbolje bi bilo da se neki od nas vrate na konferenciju, a neki ne”, rekao je. U žaru prepirke nitko nije opazio Kozirjeva koji im je ušao u sobu da bi im predložio kompromis: Major će glasno pročitati dokument, ali konferencija će završiti bez rasprave o njemu. Srbi su preko volje pristali. Major je konferenciju nazvao uspjehom zato što je prvi put od početka sukoba dala sveobuhvatni okvir. “Sad znamo što se mora uči­ niti”, rekao je, “kako se mora učiniti i tko to mora učiniti.” Sudionici su se složili da će pooštriti sankcije Beogradu i postaviti promatrače duž srpske međunarodne granice, uključujući Dunav, ali ne i na srpsku granicu s Bosnom koja je na objema stranama bila pod nadzorom Srba. Lawrence Eagleburger objavio je da je osiguran pristanak vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, da će u roku od tjedan dana omogućiti UN-u nadzor nad teškim naoružanjem oko Sarajeva, Bihaća, Goražda i Jajca. Bosanski su Srbi pristali i da se povuku sa “znatnog” - ali još neodređenog - dijela teritorija koji drže. Glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros Ghali objavio je planove o razmještaju novih tisuća vojnika mirovnih snaga koji će štititi humani­ tarne konvoje za civile u BiH. Bližila se prva ratna zima i očekivalo se da će više od 1.3 milijuna ljudi ovisiti o vanjskoj opskrbi hranom, odjećom i skloništem. Čelnici su se složili da bi Vijeće sigurnosti UN moglo stvoriti snage za održanje mira koje bi osigurale prekid vatre i nadzirale vojne pokrete. Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 776 od 14. rujna odlučeno je slanje mirovnih snaga u Bosnu. Francuska je, kao zemlja koja šalje najviše vojnika, preuzela zapovjedništvo nad UNPROFOR-om II, kako je to nazvano, a Britanija je kao druga dobila položaj šefa stožera. Sudionici su se također obvezali da porade na zabrani vojnih letova. U listopadu su UN proglasile bosanski zračni prostor “zonom zabrane leta”. Zaraćene su se strane složile da sporazum mora uključiti priznanje BiH od strane svih republika bivše Jugoslavije i poštovanje sadašnjih granica osim ako se ne promijene uzajamnim sporazumom. Deklaracija je također pozivala strane da: - zatvore “odvratne” logore, a međunarodnoj zajednici odmah dopuste pristup; . . ... , - odbace kao nečovječno i nezakonito tjeranje civila iz njihovih do­ mova u cilju mijenjanja etničkog sastava bilo kojeg područja. Kompenzacija i pravo na povratak;

258

- utvrde okvir za mirovne pregovore u Ženevi, uključujući stvaranje radnih skupina (o takvim pitanjima kao što je sukcesija bivše Ju­ goslavije) i razmotre prijedlog o sudu za ratne zločine; - poštuju sve međunarodne sporazume; - uspostave trgovinske i druge veze sa susjednim zemljama; - pošalju promatrače za ljudska prava na Kosovo, srpsku južnu provinciju s golemom albanskom većinom; u Vojvodinu, sjevernu provinciju s etničkim šarenilom koje uključuje 346.000 Mađara; i na Sandžak, područje koje pripada Srbiji i Crnoj Gori, a pučanstvo mu je većinsko muslimansko. Milošević je uporno odbijao da međunarodni posrednici pregovaraju o budućem statusu Albanaca na Kosovu, tvrdeći da bi to bilo upletanje u unutarnje stvari Srbije. Panić je podupro dolazak na Kosovo pro­ matrača Europske konferencije za sigurnost i suradnju. Godinu dana kasnije, Milošević će ih otjerati. U svojoj završnoj deklaraciji sudionice konferencije su pozvale zaraćene strane da odlože oružje, inače se izlažu trajnoj izolaciji. Ako... Srbija i Crna Gora zbilja kane ispuniti te obveze i djelima i riječima, zauzet će časno mjesto u međunarodnoj zajednici. Ako ne poslušaju, Vijeće sigurnosti bit će pozvano da primijeni stroge sankcije koje vode njihovoj potpunoj međunarodnoj izolaciji. Tekst je bio oštar. Velesile su prijetile da će potpuno osamiti Srbiju od vanjskog svijeta. Međutim, srpskom je predsjedniku ishod bio bolji nego što je očekivao. U deklaraciji se nije spominjala uporaba sile radi kažnjavanja zaraćenih strana. Bio je to težak propust, a Srbiji po­ bjeda. Srbima neće štetiti obične oštre riječi. Na Londonskoj konferenciji su se bosanski Srbi - a pogotovo njihov vođa Karadžić - pojavili ispod skuta svog beogradskog pokrovitelja. 0čito je to bilo Miloševiću u prilog. Dotad je samo on morao podnositi bijes međunarodne zajednice. Dok je Karadžić spremno uživao u sre­ dištu medijske pozornosti, breme odgovornosti gotovo je neprimjetno prešlo na njegova široka pleća. Miloševićev bliski suradnik Dušan Mitević prisjeća se: Gleda li se na to cinično, Londonska je konferencija praktički potvrdila sve učinke rata... Do tada su Srbija i Jugoslavija bile izbri­ sane sa svih programa... A sad odjednom se Ćosić našao za pre­ govaračkim stolom kao predsjednik Jugoslavije... a Panić kao premijer. Ne smijete zaboraviti da je konferencija završila riječima Johna Ma­ jora: “Bog pomogao nama i gospodinu Paniću za mimo rješenje problema..." Ondje je bio i Milošević, u džepu je držao sve karte. I

259

tu su se prvi put pojavili bosanski Srbi s Karadžićem, doduše, ne kao službeni sudionici konferencije, ali ipak su bili ondje. Na samom kraju konferencije je na mjesto lorda Carringtona imeno­ van lord Owen, bivši laburistički ministar vanjskih poslova i čelnik SDP. Srbi su se isprva teško uzrujali jer je još ranije Owen pozivao na zau­ stavljanje srpskih napada s pomoću zračnih udara. No kasnije će se izuzetno toplo sprijateljiti s Miloševićem i steći njegovo potpuno povje­ renje. No, dok se konferencija bližila kraju, Miloševića je svojim ludim ispadima razbjesnio Panić koji se odvažio da zatraži neka se pošalju promatrači na granicu između Srbije i Bosne. Dvije godine poslije, kad se konačno umorio od Karadžića, Milošević će prihvatiti razvodnjenu verziju iste stvari, a za nagradu će mu se djelomično ukinuti sankcije. Nitko od miloševićevaca nije vjerovao svojim ušima kad se Panić drznuo predložiti uzajamno priznanje Hrvatske i Jugoslavije u svom mirovnom planu od dvanaest točaka koji je predočio konferenciji. (U planu je bilo predviđeno i priznanje svih republika bivše Jugoslavije u prvotnim granicama, kao i početak razgovora s čelnicima etničkih Albanaca.) Milošević je odjurio u zračnu luku i Karadžićevim zrakoplovom odletio u Beograd. Sutradan je delegacija bosanskih Srba morala s Panićem otputovati u Srbiju. Samo su se tako mogli vratiti kući. Na pitanje prima li u zrakoplov Karadžića i njegove kolege, Panić je upitao svog pomoćnika: “Tko su oni?” Na kraju je pristao, ali je delegaciju prisilio da sjedi u stražnjem dijelu zrakoplova, dok je on sa svojom ekipom putovao u prvom razredu. Poslije Londonske konferencije Miloševićevi su pomagači poduzeli korake da se otarase Panića, ogorčeni njegovom sklonošću da kaže što god mu padne na um. Tri dana po povratku iz Londona pristupilo se glasovanju o nepovjerenju. Zastupnik Brana Crnčević, jedan od va­ trenih miloševićevaca, obratio se saveznom parlamentu: Upustili smo se u ludost s neuračunljivim čovjekom. Poklonimo li mu povjerenje, upustit ćemo se u još veću ludost.” Panić se održao na položaju zahvaljujući potpori crnogorskih zas­ tupnika u saveznom parlamentu. Panić je u Beograd bio došao kao Miloševiću poćudan čovjek, a poslije pola godine postao je čelnik srpske oporbe. Čak je i Zapad s oprezom polagao nade u ekscentričnog mag­ nata farmaceutske industrije. Ćosić, koji se također bio sukobio s Miloševićem, pozvao je srpskog predsjednika neka ne ide na reizbor. Milošević mu je uzvratio milo

260

za drago. Prva je politička žrtva bio Panic, a nekoliko mjeseci poslije smijenjen je i Cosić. Uoči izbora 20. prosinca, najvažnije je Miloševićevo oružje, beo­ gradska televizija, pokrenulo promidžbeni rat protiv Panića i oporbe općenito. Hvalospjevi srpskom predsjedniku i podli napadi na Panića učvrstili su Miloševića i stvorili uvjerenje da je njegov protivnik agent CIA-e koji rovari da bi se Srbiji pojačale sankcije i otelo joj se Kosovo. U jednom od svojih rijetkih televizijskih intervjua, Milošević je rekao da je Panićev “kormilar” u Washingtonu. Sa znatnom manipulacijom biračkog tijela i grubom zlouporabom medija, predsjednik Srbije osvojio je pedeset šest posto glasova. Panic je, uz izbornu krilaticu “Sad ili nikad” dobio trideset četiri posto.1 Izobličeni i izolirani politički krajolik Srbije postao je plodno tlo za kampanju blaćenja, ne samo Panića, nego i Zapada. U prosincu u Srbiji gotovo nije bilo čovjeka koji se nije ljutio što im je Zapad nametnuo sankcije, i koji se ne bi bojao sljedećeg poteza. Srbi su povjerovali RTB da se njihovi bosanski sunarodnjaci bore za opstanak nacije, da to nije grabež teritorija. Nasuprot tome, “muslimanski su fundamentalisti i hrvatski fašisti” agresori. Nikad nisu prikazivani kako Muslimane tjeraju iz njihovih domova. Bilo je lako uzdati se u kolek­ tivno pamćenje srpskih stradanja od ustaša u Drugom svjetskom ratuPoslije, kad se zbog krvoprolića i razaranja još više udaljila mogućnost višenacionalne Bosne, ispunilo se drugo mračno proročan­ stvo Beograda. , K o -o

.

q c

-

'

.

i c.

'- /u i i

^

-

1) Miloševićevi su socijalisti dobili 101 od 250 mjesta u parlamentu pa su, skupa sa svojim ultranacionalnim satelitom, srpskim radikalima koji su do­ bili 73 mjesta, imali uvjerljivu većinu. Glavna je oporbena koalicja DEPOS, na čelu s Vukom Draškovićem, dobila 49 mjesta, a centristička Demokratska stranka sedam, dok su najveći dio preostalih mjesta dobile slabije stranke, Mađari i Muslimani.

261

20 .

NAJUŽARENIJI KUT Pad Srebrenice i sigurna područja UN Travanj 1993.

Penje se Murat Efendić uza tri stubišta u dalekom krilu Pred­ sjedništva BiH u srcu Sarajeva i ulazi u skučenu tavansku sobicu. Uključuje jedva čujni kratkovalni radio i, prelazeći s jedne na drugu valnu dužinu, upućuje svoj pozivni znak “Sara jedan, Sara jedan”. Od­ jednom mu odgovara poznati glas Ibrahima Bećirevića, radioamatera iz Srebrenice. Tako su već više od pola godine razgovarali dvaput na dan, u devet ujutro i u tri popodne. Ibrahim mu je iz srebreničkog bunkera slao šifrirane poruke o teškom položaju gradske obrane. Srbi su ih opkolili prije gotovo godinu dana. Muslimanski su se branitelji mjesecima povlačili pred bosanskosrpskom vojskom koja je prilazila i sve jače stezala obruč oko grada. Sredina je ožujka, a srebrenički vojni zapovjednici ovom slabom radijskom vezom šifriranim porukama javljaju Sarajevu da im je nestalo streljiva. Neće se više dugo održati. Počinje pogubni slijed događaja koji će poniziti UNPROFOR, razoriti Vanceov i Owenov plan, kobno potkopati vjerodostojnost Vijeća sigur­ nosti UN i zaprijetiti raskolom Sjevernoatlantskog pakta.

Srebrenica,1 u bolja vremena svega dva sata vožnje od Sarajeva, nalazi se u Podrinju, a poput tolikih bosanskih gradova, okružuju je brda. Nastala je oko rudnika srebra. Rimljani su je zvali Argentium. Kad je u travnju 1992. počeo rat, mjesni su se muslimanski čelnici

262

pokušali sporazumjeti s mjesnim Srbima. U početku su uspjeli, ali je pregovore prekinuo dolazak srpskih paravojnika iz same Srbije, onih istih koji su već bili “očistili” Bijeljinu i Zvornik. Sad su samo nastavili put uz rijeku. Mladi policajac Naser Orić, bivši osobni čuvar Slobodana Miloševića, okupio je ljude i potkraj travnja digao bunu istjeravši srpsku paravojsku iz Srebrenice nakon trotjedne okupacije. To je bilo jedno od rijetkih mjesta u kojima su Srbi za prvih tjedana rata doživjeli poraz. Bilo je na stotine mrtvih, a bosanska je TO stekla nadzor nad djelićem teritorija u srcu “Republike Srpske”. Srebrenica i još dvije enklave bile su Srbima vojna i sigurnosna opsesija. Orićeve su snage 7. siječnja, na pravoslavni Božić, iznenada napale srpske položaje na sjeveru, ubijajući srpske civile i paleći im sela. Srbi su se okomili na Srebrenicu i u veljači pregazili susjedna joj musli­ manska sela Cersku i Konjević Polje, a u ožujku su stegnuli obruč oko grada. Tisuće je muslimanskih seljana, od kojih su mnogi već bili izbjeglice, pobjeglo iz zaleđa kad su njihova sela pala u napadu. Nagrnuli su u Srebrenicu koja je bila toliko pretrpana da su došljaci morali spavati pod vedrim nebom. Srbi su istodobno zabranili dolazak inače već neredovitih humani­ tarnih konvoja u enklavu.2U ožujku su na crti bojišnice otvarali prolaze kroz koje su Muslimani bježali u Tuzlu koja je bila u rukama Vlade BiH. Izbjeglice su pripovijedale o teškim patnjama i gladovanju. UNHCR je to nazvao “etničkim čišćenjem glađu”. U veljači je u Sarajevo došla skupina Srebreničana. Pod okriljem noći provukli su se kroz srpske crte, odvažili se na opasan planinski put i pješke stigli u Sarajevo. Zatražili su sastanak s Vladom. Njihova je ogorčenost zapanjila Zlatka Lagumdžiju, zamjenika premijera. Po­ tužili su mu se što je svjetska pozornost usmjerena na Sarajevo, dok se nitko ne osvrće na teško stanje u istočnim enklavama gdje je situacija mnogo gora. Zahtijevali su da, za svakog Muslimana koji umre u istočnoj Bosni, uhite i smaknu jednog sarajevskog Srbina. Lagumdžija nije bio nacionalist, bio je vjeran višenacionalnoj zajednici. Ukorio ih je zbog toga što traže da nedužni ljudi ispaštaju za tuđe zločine i obećao je odlučniju pomoć za dvije stotine tisuća Muslimana opsjednutih u tri istočne enklave. U pokušaju da sudbinu Sarajeva veže uz sudbinu enklava, La­ gumdžija je objavio da Sarajevo više neće primati zračnu pomoć sve dok istočne enklave ne dobiju bar jedan konvoj. Prekinut je zračni most, a cestovni su konvoji vraćeni. Zapravo je Lagumdžija nametnuo cijelom gradu štrajk glađu kako bi skrenuo pozornost na nesretnu istočnu Bosnu.

263

Kad je u ožujku čuo da su srebrenički branitelji ostali bez streljiva, zapovjednik vojske BiH, Sefer Halilović, upozorio je zapovjednika UNa, Phillippea Morillona, da se sprema srpska ofenziva, a srebrenički Muslimani ne mogu obraniti svoj teritorij. Istodobno je jedan britanski liječnik, uposlenik Svjetske zdravstvene organizacije, a koji je pješačeći preko planina bio obišao enklavu, obavijestio Morillona da ondje tisuće ljudi žive na ulici bez krova nad glavom, i da najslabiji već umiru od gladi. Morillon je sad otpočeo niz akcija koje su isprva zbunile, a onda razbjesnile njegove šefove u New Yorku: odlučio je osobno otići u Sre­ brenicu. I tako je Morillon 11. ožujka poveo konvoj od tri vozila šumovitim planinskim putem iza srpskih crta bojišnice kod Bratunca. Poslije će u svoja sjećanja o ratu zabilježiti: Vukli smo se kroza šumu, a nakon dva sata odlučio sam prijeći u oklopno vozilo sa zastavom UN po kojoj će Bošnjaci znati tko smo. Kad smo stigli na jedan brežuljak iznad doline, pojavila su se tri Bošnjaka zapanjeno gledajući nas ondje. “Kako ste se probili?” upitao je jedan. “Ja sam osobno postavio mine na put, očekivali smo vas iz drugog smjera.” U tom je trenutku snažna eksplozija označila da je kamion naišao na minu. Prevrnuo se u jarak. U gluho doba noći Morillonova se skupina uvukla u Srebrenicu. Zatekla je stotine ljudi koji su živjeli na ulici, a stizale su još desetine. Bilo je hladno, u gradu je ponestalo ogrjeva. Ljudi su palili plastične boce kako bi se malo ogrijali i smrad od njih lebdio je u hladnom noćnom zraku. Sutradan se Morillon našao s Orićem. Obećao mu je da će učiniti što može kako bi osigurao prekid vatre i prolaz humanitarne pomoći. Onda je ušao u svoje vozilo kako bi otišao iz grada. Ali mu je Orić bio namijenio nešto drugo. Efendić je iz Sarajeva bio poslao Oriću šifriranu poruku: “Ma što bilo, ne daj Morillonu da ode iz Srebrenice dok narodu tamo ne zajamči sigurnost. Učini to na civiliziran način. Iskoristi žene i djecu.” Tako je Morillon sad vidio da su mu put zakrčile stotine žena i djece što sjede nasred ceste. Bio je zatočen kao oni. Pokušao se pre­ govorima izvući, ali se Orić nije dao. Na posljetku je Morillon, u nastojanju da stekne povjerenje naroda, izašao na balkon i javno dao obećanje koje će ga tijekom sljedećih tjedana toliko progoniti: “Nikad vas neću napustiti.” Članica njegove skupine, Belgijanka Muriel Cor­ nells, tadašnja humanitarna suradnica organizacije Liječnici bez granica, prisjeća se:

264

Bili smo u bolnici i začuli pucketanje megafona. Prišli smo prozoru i čuli Morillona gdje govori: “Sad ste pod zaštitom UN-a. ” Prasnuli smo u smijeh, bio je tako apsurdan prizor - on ondje stoji, a svi ga gledaju. Prevoditelj Branko nije mogao sačuvati ozbiljno lice. Podiže se stijeg UN-a. A naš liječnik Eric reče: “Da, sad smo u velikom sranju. ” Željan da stvori dojam kako je ondje svojom voljom, a ne kao talac, Morillon se ponašao kao da se nije dogodilo ništa neobično. Otišao je na spavanje govoreći neka ga probude u dva po ponoći. Onda se pokušao iskrasti. Krenuo je pješice, neopažen, i na dogovorenom mjestu počekao svoja vozila. Ali su ga bili otkrili. Vozila nisu stigla. U četiri po ponoći pješice se vratio u grad i vidio gdje se gomila od više stotina izbjeglica skuplja u centru. Sve se pretvorilo u farsu. Konačno su mu 13. ožujka dopustili da otiđe, nakon što je obećao da će poći u Beograd i zatražiti da prestane napad na Srebrenicu. Morillon je uspio nagovoriti Srbe da propuste humanitarni konvoj, ali vođe konvoja nisu bili spremni za prijem koji ih je ondje čekao. Kad su iskrcali hranu i lijekove, nastao je urnebes kad su se stotine očajnih žena i djece bacile na kamione i natrpale jedni na druge samo da odu iz opsjednutoga grada. Na putu do Tuzle šest se osoba ugušilo. I opet se UN zatekoše da pomažu u etničkom čišćenju. A bombardi­ ranje grada nije prestalo. Početkom travnja Srbi su preko UNHCR-a uputili ultimatum za predaju. Bosanska je vojska dobila rok od četrdeset osam sati. Najviši dužnosnik UNHCR u bivšoj Jugoslaviji, Jose Maria Mendiluce, otišao je na razgovore u Bratunac odakle se zapovijedalo napadom na Sre­ brenicu. “Ili će se predati pa ćete sve Muslimane izvući iz Srebrenice”, rekao mu je srpski zapovjednik Ilić, “ili ćemo za dva dana osvojiti grad.” Mendiluce je počeo planirati evakuaciju oko 60.000 ljudi. Trebalo je to biti najveće pojedinačno etničko čišćenje od početka sukoba, a provest će ga UN. Mendiluce se nije trudio prikriti kako mu se moralno gadi pristupiti zadatku koji se od njega očekuje. “Osuđujemo etničko čišćenje širom svijeta”, rekao je. “Ali kad imate tisuće ugroženih žena i djece što očajnički žele biti evakuirano, onda sam im dužan pomoći, spasiti im živote. Tu ne mogu sad ulaziti u filozofske ili teorijske rasprave. Jednostavno moramo im spasiti život.” Mendiluce je planirao slati svakog dana po dvadeset kamiona, uglavnom praznih, kako bi svaki put evakuirao po 1000 do 1500 izbjeglica. Dva dana kasnije opet je krenuo Morillon koji je, prema mišljenju njegovih savjetnika, bio postao opasno opsjednut sudbinom Srebrenice i svojim obećanjem da je nikad neće ostaviti. Užasnula su ga izvješća

265

0 nastavku granatiranja. Objavio je da u Srebrenicu ide s konvojem od pet vozila, uz srpsko dopuštenje ili bez njega. Snage za održanje mira UN u načelu mogu djelovati samo uz pristanak svih strana u sukobu. Morillon ga je kršio. Ta gesta postat će dotle najvatreniji znak nemoći UN pred srpskom nepopustljivošću. Morillon je odmakao četrdesetak kilometara od svoje sarajevske baze kad su ga u Sokolcu mjesni zapovjednici zadržali sedam sati. Vra­ tili su njegova tri vozila. Morillon je proslijedio s dva vozila. Zadržali su ga opet u Zvorniku - ovaj put su mu se stotine žena i djece ispriječilo na putu. Popeše mu se na njegova dva bijela vozila, potrgaše mu antene 1 kanistre. Poprskaše mu ih šarenim bojama. Poniziše ga do kraja. U sumrak se vratio na muslimanski teritorij, u Tuzlu, kao Don Kihot u plavoj kacigi. Humanitarci koji su bili ondje kažu da je bio tužan. Kao mnogi od njih, bio je u Srebrenici, znao je u kakvim uvjetima ondje ljudi žive, i osjećao je silnu osobnu odgovornost. Njegovi najbliži suradnici počeli su strahovati za njegovo duševno zdravlje. Zabrinuli su se i dužnosnici UN-a u New Yorku i Beogradu. Moril­ lon ih je opteretio neželjenom odgovornošću, i nisu znali na to što učiniti. Bilo je očito da će Srebrenica pasti. UNPROFOR se Morillonovom dobronamjernom gestom pokazao kao papirnati tigar. UN se našao u otvorenu neslaganju, pa i sukobu, s važnim segmentima međunarodnog javnog mišljenja, a ponajviše s američkim Ministarstvom vanjskih poslova. UNPROFOR nije mogao zaustaviti srpski napad, pa su njegovi dužnosnici počeli promidžbenu kampanju kako bi ublažili međunarodni javni gnjev. Dok se nastavljala srpska ofenziva, general Mladić pozvan je u Beograd na “razgovore o prekidu vatre” s generalom Morillonom i najvišim civilnim dužnosnikom UNPROFOR-a Cedricom Thornberryjem, uglednim irskim odvjetnikom koji se šezdesetih i sedamdesetih proslavio u Belfastu kao borac za građanska prava. Vijeće sigurnosti je reagirajući na međunarodne gnjevne prosvjede zbog Srebrenice uputilo UNPROFOR neka u Srebrenicu pošalje kanad­ sku satniju, od oko 120 ljudi, koja će osigurati redovitu dostavu humanitarne pomoći. General Mladić ih nije htio propustiti. Na Thornberryjevu tešku nepriliku, Mladić, zapovjednik bosanskih Srba, nije nikad krio svoje nakane. Kanađane će pustiti u Srebrenicu tek kad njegova vojska obavi svoj zadatak. Opet je američko Ministarstvo vanj­ skih poslova navaljivalo da se ukine embargo na oružje. Thornberry je bio pod pritiskom da stvori kakve znakove “napretka’ . Njegov re­ ferent za odnose s javnosti, Shannon Boyd, rekla je novinarima u Beogradu kako je general Mladić izrazio “potporu i suradnju” nas­ tojanjima da se kanadska satnija prebaci u Srebrenicu. Koju minutu

266

poslije Mladić je razgovarao s istim reporterima. Kanađani, rekao im je, ući će u Srebrenicu “samo preko mene mrtva i cijele moje obitelji”. Onda je 12. travnja u Sarajevo stigla vijest o kratkom i snažnom topničkom napadu u kojem je za nepun sat poginulo pedeset šest osoba, među njima i neka školska djeca koja su se igrala na nogometnom terenu. Louis Gentile bio je jedini dužnosnik UNHCR u gradu. Tog je dana teleksom javio svom beogradskom uredu: Dvanaest je leševa pokupljeno u školskom dvorištu. Dijelovi tijela i ljudskog mesa visili su po ogradi škole. Tlo je bilo doslovno natopljeno krvlju. Jednom djetetu od svojih šest godina otkinuta je glava. Vidio sam dvoja volovska kola puna tijela. Nisam se radovao snu noću od straha da ću opet vidjeti te slike. Nikada neću moći opisati sav taj užas. U gradu je bilo šesnaest ljudi iz međunarodnih snaga koji su mjesec dana prije bili došli s Morillonom. Prema prvotnom planu, zbog naporna rada pod neprekidnim granatiranjem osoblje se moralo smje­ njivati svaka dva tjedna. No general Mladić je zabranio dolazak novih ljudi iz međunarodnih snaga. Oni koji su već bili ondje, dobrovoljno su odlučili ostati znajući da ih nitko neće zamijeniti ako odu. U četrdesetminutnoj vatrenoj oluji upotrijebili su svoja vozila kao kola hitne pomoći. Njihovo ponašanje u krajnjoj opasnosti Gentile je u svom teleksu opisao kao “nadahnjujuće”. Larry Hollingworth, britanski terenski dužnosnik UNHCR-a, koji se svojom dugom sijedom kosom i bujnom bradom u Bosni proslavio kao oduševljeni pionir najopasnijih i najtežih konvojskih putova, bio je također poznat po svojoj strpljivosti i neuništivoj dobroj volji pred neumoljivim zaprekama. I on je odustao od uobičajenog jezika simetrije i besprijekornosti, kojim su se inače služili dužnosnici UN-a, kojima je bila praksa da nikad ne okrive jednu stranu sve dok ne mognu podjednako okriviti sve strane. Brižljivo odmjerenim tonom, birao je riječi za koje je znao da će toga dana odjeknuti širom svijeta i koje će objaviti sve novine na naslovnicama: Najprije sam pomislio na zapovjednika koji je izdao zapovijed za na­ pad. Nadam se da će se pržiti u najužarenijem kutu pakla. Iduća mi je pomisao bila upućena vojnicima koji su punili i palili topove. Nadam se da će ih u snu vječito progoniti krikovi djece i plač njihovih majki. Zatim sam pomislio na doktora medicine Karadžića, na pro­ fesora književnosti Koljevića, na biologicu gospođu Plavšić i na geologa profesora Lukića. I pitam se, hoće li oni osuditi to zvjerstvo? Ili će izdati svoje obrazovanje i oprostiti ga? Pomislio sam i na tolike Srbe koje u ovoj zemlji poznajem i upitao se: žele li oni da u povijest

267

srpskog naroda uđe ovo poglavlje, poglavlje o tome kako je njihova vojska tjerala nedužne ljude od sela do sela sve dok ih konačno nije stjerala u Srebrenicu, u grad iz kojeg nema uzmaka, i gdje im je sud­ bina da ih odvezu kao stoku ili zakolju kao ovce? Bilo je to ono što je UNPROFOR najmanje želio čuti. To je tjeralo vodu na mlin onih u Clintonovoj administraciji koji su novog predsjed­ nika nagovarali na vojnu intervenciju u Bosni a kojoj se UNPROFOR nepomirljivo protivio. Srebreničke su mjesne vlasti 14. travnja pozvale Gentilea i zamolile ga da prokrijumčari poruku beogradskom stožeru UNOPROFOR-a. Zapovjednik mi je rekao da su se odlučili predati. Nije to, kaže, samo zbog granatiranja središta grada, nego zato što su popustile njihove crte obrane. Doimaju se očajni i dotučeni. Odluka o predaji bila je preosjetljiva da bi se prenijela radiom. Mogli bi je uhvatiti Srbi kojima bi to bilo zeleno svjetlo za završni, razorni napad. Gentile je poruku odnio u Beograd. Te noći Srbi su probili bosanske crte južno i istočno od grada i na juriš osvojili selo Zeleni Jadar na južnom rubu grada. Raspale su se bosanske crte obrane. Srpski se čelični obruč stegao oko sama ruba grada. S položaja na brdu Srbi su vidjeli gotovo svaku ulicu. Radiom je Ibrahim Bećirević - opet šifriranom porukom - javio Sarajevu da grad dijele od pada sati, a ne više dani. Odjednom je nastao tajac u radijskoj postaji u sarajevskom Predsjedništvu. Tridesetogodišnji je Bećirević bio otac dvoje male djece. Glas mu je bio kao u životinje u zamci koja čeka da joj priđe grabežljivac. “Što je sa onih šesnaest kanadskih vojnika?” Efendić je upitao Bećirevića. “Ne znam, svi smo u skloništima”, zapucketao je hrapavi, metalni glas. A onda, kao s kakve primisli, dodao je za kanadske vojnike: “Bez obzira što se ovdje do­ godilo, molim vas, pobrinite se da njima ništa ne bude.” Bio je to trenutak izuzetne netražene velikodušnosti čovjeka koji osjeća da mu se svakim satom smanjuju Izgledi da preživi. Unatoč svim potvrdama da general Mladić ne kani zaustaviti prodor sve dok Srebrenicu ne neutralizira kao vojnu prijetnju, UNPROFOR je danima pregovarao o eventualnom prekidu vatre. Ponuda predaje bila je grom iz vedra neba, s njom su se dužnosnici UNPROFOR-a i u Beogradu i u Sarajevu našli u procijepu. Nitko nije znao što učiniti. Bila je to bolna nedoumica. Političke implikacije predaje bile su velike iz dva razloga. Prvo, zbog vjerodostojnosti mirovnog procesa koji je UNPROFOR podupirao: Bošnjaci i Hrvati bili su prihvatili Vance-Owenov plan kao jedinu mogućnost, a Srbi su ga odbacili; a prema Vance-Owenovu planu Srebrenica i okolno područje pripali bi nekom

268

bošnjačkom odnosno muslimanskom kantonu. Kako je sad UN na te­ renu mogao opravdati zašto utanačuje predaju kojom se grad praktički daje Srbima iako su u njemu Muslimani? I drugo, kako može UN. PROFOR sada, kad Amerikanci forsiraju raspravu u Ujedinjenim i; narodima o embargu na oružje, a svijet razglaba bi li Bosance naoružao, I opravdati to što ih praktički na terenu razoružava? UNPROFOR se ' bojao da bi to neizbježno potaklo zahtjeve za oružanom intervencijom pa su njegovi dužnosnici odmah stali smišljati kako će se izvući iz škripca. Zasad su se u jednome složili, to jest da vijest ne smije stići do novinara. Jedan britanski humanitarac, koji je mjesec dana prije bio posjetio Srebrenicu i sad je bio smješten u sarajevskom stožeru UN-a, te večeri bio je na večeri s nekolicinom novinara. Telefonirao je svojoj bazi da ih obavijesti kako neće kršiti redarstveni sat nego će radije noćiti u “Holiday Innu”. Kad se vratio društvu za stolom, nehajno je rekao: “Tamo su svi u groznoj panici. Srebrenica se predala. Nitko ne zna što učiniti.” Nakon trenutka zaprepaštene šutnje, reporteri su se dočepali svojih satelitskih telefona. Vijest je procurila. Nastala je panika i u njujorškom stožeru UN-a. Mudraci UNPROFOR-a utrošili su cijeli dan da bi smislili formulu. Taj posljednji, nesretni razvoj događaja prikazat će svijetu ne kao predaju, nego kao “sporazum o razoružanju”. General Mladić, postigavši što je htio, konačno je 16. travnja pristao da kanadsku postrojbu propusti u Srebrenicu. Krenula je sutradan i na putu nije naišla na teškoće jer je zapravo išla učiniti ono što je Mladiću odgovaralo. Zadatak joj nije bio da osigura prolaz humani­ tarnim konvojima, nego da primi predaju bosanskog oružja i, da se poslužimo riječima glasnogovornika UNPROFOR-a u Sarajevu, Barryja Frewera, “pomogne u evakuaciji i osigura sletnu stazu kako bi mogla početi evakuacija bolnice.” Istog su dana Cedric Thornberry i general Morillon dogovorili razgovore u sarajevskoj zračnoj luci. Tu su' se licem u lice našli general Mladić i njegov bošnjački pandan Sefer Halilović. Obojica su o do­ gađaju otvoreno govorili kao o predaji, a tako su govorile i službene radiopostaje obiju strana. Samo je UN ustrajao u izmišljotini da ti razgovori predstavljaju neku vrstu “napretka” prema “razoružanju”. Mladić je zakasnio sat i pol. Kad je došao, rekao je Morillonu da nema o čemu raspravljati osim o uvjetima predaje bošnjačke vojske koje je sad spreman diktirati. Budući da je vojska bosanskih Srba vrlo humana, rekao je, svim će civilima - to jest ženama, djeci i starcima - biti dopušteno da napuste Srebrenicu i odu na “muslimanski teritorij”. Pristaje i da se helikopterima odveze petstotinjak ranjenih. S druge

269

strane, svi su muškarci vojni obveznici ili borci, pa će ih smatrati ratnim zarobljenicima. Oni će biti predmetom posebnih pregovora. To su nje­ govi uvjeti, rekao je, i o tome nema rasprave. Morillon je Haliloviću savjetovao neka prihvati Mladićeve uvjete, jer je stanje “beznadno” i hitno valja započeti evakuaciju. Međutim, prethodne noći Vijeće sigurnosti UN bilo je proglasilo Srebrenicu sigurnim područjem, pa iako u Sarajevu nitko nije znao što to znači, UNPROFOR zacijelo nije mogao posredovati u sporazumu koji bi značio isprazniti grad od njegova muslimanskog stanovništva. Sastanak je potrajao od podneva do dva sata po ponoći. Na posljetku je potpisan sporazum o “razoružanju” u deset točaka. S prvom je dogovoreno zamrzavanje trenutnih crta bojišnice: od srpskih snaga ne traži se da se povuku sa zauzetih položaja. Ugovoren je prekid vatre koji stupa na snagu istog dana u pet ujutro. Sporazumom su razoružane snage Vlade BiH i dogovoren dolazak 140 Kanađana koji će pokupiti oružje. To će obaviti u roku od 72 sata od njihova dolaska, a pod nadzorom bosanskosrpskih časnika za vezu. Srbi su pristali na helikoptersko iz­ vlačenje petstotinjak ranjenika, koje će izabrati UNPROFOR u nazočnosti dvojice liječnika od svake strane kako bi se spriječilo da oni koje je Mladić nazivao “ratnim zločincima” - drugim riječima, vojni obveznici - iskoriste evakuaciju ranjenika za bijeg. Svi helikopteri morat će se spustiti na pregled u Zvornik, koji je u rukama Srba, bez obzira na stanje evakuiranih ljudi. Thornberry i Morillon prigovorili su načinu na koji su prethodnog dana o događaju izvijestili predstavnici sedme sile u Sarajevu. Pogotovo im je smetalo isticanje termina “predaja”. Ukorili su časnika za vezu s novinstvom, inteligentnog i simpatičnog kanadskog mornaričkog kapetana Barryja Frewera, što nije nametnuo termin “razoružanje” i “prekid vatre”. Frewer je pak od svoje strane pokazao nesvojstvenu ljutnju što novinari tako uporno izvještavaju o predaji. Sad su se Thornberry i Morillon posvetili vještom sastavljanju vijesti vlastite izrade. Razgovori u zračnoj luci prekinuti su u dva po ponoći, to jest u osam ujutro po njujorškom vremenu. Novinari u Sarajevu - redar­ stvenim satom blokirani u hotelu - obaviješteni su o ishodu tek nakon pet sati ujutro, a to je bilo prekasno da “New York Times’ i ‘ Wash­ ington Post” uvrste vijest u svoje posljednje izdanje. S druge^ strane, novinari UN-a primali su podrobna izvješća tijekom cijele večeri, za­ jedno s izjavama generala Morillona koje je on radijski javljao iz svog oklopnog vozila u zračnoj luci sarajevskom stožeru UN-a, a odanle su ih slali Ujedinjenim narodima u New Yorku. Kad su sarajevski dopis­ nici nazvali svoja uredništva da ih izvijeste o sporazumu, njujorški su dopisnici već bili napisali izvješća o izuzetnom uspjehu koji je UN-

270

PROFOR postigao u Bosni. Uopće se nije isticala nesretna riječ “pre­ daja”, zapravo je nigdje nije bilo. No, unatoč svim naporima UNPROFOR-a, međunarodno se javno mnijenje uzburkalo, a bijes mu je jačao idućih dana dok se provodila evakuacija. Humanitarci su opisivali kako je očajna gomila skakala na helikoptere vičući da ih ukrcaju. Jedan dužnosnik UNHCR-a opisao je kako je dugačak zid amputiranih cupkao nizbrdo prema igralištu gdje su se spuštali helikopteri, i kako je on s druge strane smotka bodljikave žice morao birati tko ide, a tko ostaje. Jedan čovjek, rekao je, koji je bio izgubio jedno oko, nudio je da će sebi iskopati i drugo samo neka ga uzmu u helikopter. Ti prizori emitirali su se širom svijeta i dalje su bili u središtu međunarodne medijske pozornosti. Amerikanci su jačali pritisak. Onda se 16. travnja, dan nakon predaje Srebrenice, Vijeće sigurnosti sastalo u ozračju neopisive međunarodne ogorčenosti i donijelo Re­ zoluciju 819 kojom je Srebrenica proglašena “sigurnim područjem”. (Poslije, nakon propasti Vance-Owenova plana, taj status proširen je na još pet područja.) Ostalo je nejasno značenje tog izraza. U žurnom sastavljanju rezolucije pomno je izbjegnut izraz “zaštićena zona” jer je točno definiran u međunarodnom pravu i obuhvaća zaštitu od napada za sve one koji ondje potraže utočište. Dužnosnici UN-a odmah su uvidjeli da Rezolucija 819 krije opasnosti za organizaciju koja i dalje odlučno odbija da stane na nečiju stranu u ratu. Viši dužnosnik UN-a Shashi Tharoor je naglasio: Teškoća s poimanjem sigurnih područja u to doba u Bosni bila je u tome što se činilo kao da bi proglašenje sigurnih područja u biti koristilo samo jednoj strani u sukobu, a zahtijevalo bi sredstva - što je vrlo važno - koja mirovne snage nemaju. Zato je rezolucija o sigurnim područjima za nas sadržavala opasnost da bude neprovediva. Najprije je “sigurnom” proglašena Srebrenica, a zatim Sarajevo, Tuzla, Bihać, Žepa i Goražde. Ali nikad nije praktički bilo nakane da ih se učini sigurnima, jer bi to značilo da UN napuštaju svoj neu­ tralan položaj. Ubrzo je izraz “sigurno područje” (kao i “zaštitne snage”) postao okrutno pogrešan. Sigurna su područja spadala među najnesigurnija na svijetu. Stvaranje “sigurnih područja” predstavljalo je važno polazište u upletanju Ujedinjenih naroda koji su se dotad ograničavali samo na dostavu humanitarne pomoći i pružanje “dobrih usluga” za dogovoreno sporazumijevanje. Međunarodna se zajednica prvi put obvezala - bar moralno, ako ne u bilo kojem praktičnom smislu - da će štititi jednu stranu u ratu od druge. Deklaracijom o sigurnim područjima pomiješali

271

su se elementi održavanja mira i elementi nametanja mira, a rezultat je bio najgori moguć: nije pružila zaštitu koju je prividno nudila; is­ todobno se UN simbolično svrstala uz jednu stranu u sukobu. Također je to bio dotad najveći korak na putu za koji su se zapadni državnici u početku sukoba zarekli da neće krenuti, na putu koji će ih uvući u sukob s nizom neplaniranih, nepromišljenih, sve duljih koraka. U traženju kratkoročna “rješenja” dugoročne krize, UN je sebi na­ tovario odgovornost koju nije bio spreman poštovati. Boutros Boutros Ghali je zatražio razmještaj 34.000 dodatnih vojnika koji će nadzirati “sigurna područja”, ali su članice dale samo sedam tisuća. Noć nakon što je u sarajevskoj zračnoj luci bio potpisan sporazum o “razoružanju”, general Morillon i njegov časnik Lars-Eric Wahlgren imali su tiskovnu konferenciju u stožeru UN-a u Sarajevu. Na pitanje što sad stoji između Srebreničana i topova njihovih mučitelja, general Wahlgren je odgovorio da je Srebrenica sad “zaštićena plavim stijegom Ujedinjenih naroda”. General Morillon nadodao je da bi svaki daljnji napad Srba na Srebreničane značio “objavu rata cijelom svijetu”. ^ f J' Plan o “razoružanju” nikad nije bio potpuno primijenjen. Naser Orić ostao je na čelu organiziranih snaga obrane Srebrenice koje su se, iako naoružane samo lakim oružjem i bez ičega usporediva sa srpskim teškim naoružanjem, pokazale kao neprekidan trn u oku opsjedateljima. Srbi su u srpnju 1995. završili zadaću koji su bili počeli 1993. Osvojili su grad, a četrdeset tisuća Muslimana je pobjeglo. Bilo je to prvo od šest zaštićenih područja koje je palo u ruke srpskih snaga. Nesposobnost UN-a da spriječi pad grada i “čišćenje” jednog od nje­ govih sigurnih područja približila je više nego ikad mogućnost potpunog povlačenja UN-a iz Bosne i ukidanja embarga na oružje za Bosnu. UNPROFOR je zauzeće Srebrenice nazvao “potpuno neprihvatljivim” i zatražio od Srba da se povuku. A srpski vođa Radovan Karadžić je odgovorio: “Povlačenje? Kakvo povlačenje? Kako se možemo povući iz svoje zemlje?”1 1) Sa 37.000 stanovnika, od kojih je bilo 75% Muslimana a 25% Srba. 2) Prvi humanitarni konvoj od početka rata ušao je tek u studenom 1992.

272

21 .

KAVANA POSLJEDNJE ŠANSE Uspon i pad Vance-Owenova plana Siječanj - svibanj 1993.

Kad se lord Owen 23. travnja vratio u Beograd, znao je da mu je srebrenička kriza dala novo oružje u njegovoj kampanji nagovaranja Srba da prihvate Vance-Owenov plan. Poslije poraza u Srebrenici, Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju kojom su pooštrene sankcije krnjoj Jugoslaviji. Zamrznut će se beogradska imovina u inozemstvu, zabranit će se tranzit kroz Srbiju i Crnu Goru - bile su to najobuhvatnije sankcije dotle nametnute u povijesti UN-a. Plan podjele - ili, kako je naglašavao lord Owen, rekonstituiranja - Bosne u deset pokrajina, najprije je iznesen u siječnju 1993. u Ženevi. Vance i Owen četiri su mjeseca pripremali plan prije nego što su ga iznijeli trima stranama. Bosna bi bila priznata u postojećim granicama, ali bi dosta ovlasti dobio svaki od deset kantona koji su prvenstveno bili određeni nacionalnom strukturom: u tri će biti srpska, u dva hrvat­ ska, i opet u tri muslimanska većina, dok će jedan biti miješani hrvatski i muslimanski. U desetom, u Sarajevu, bit će mješovita vlast svih triju nacionalnih skupina. Republika će zadržati centralnu vladu, ali će nje­ zine ovlasti biti minimalne. Srbi su plan odbacili zbog raspodjele teritorija. Morali bi vratiti velika područja koja su prvih ratnih mjeseci bili osvojili, i koja su imala muslimansku većinu, ali su ih oni poslije “očistili”. Plan je predviđao da se Muslimanima vrati glavnina Podrinja i veliki dijelovi sjeveroza­ padne Bosne. Srbima je uskraćen neprekinut teritorij za koji su se

273

toliko borili. Srbi su prigovarali da bi morali živjeti u izoliranim džepovima bez sigurnih veza ni među tim džepovima ni sa samom Srbijom. Vance i Owen su obrazlagali kako je to najbolji način da se osigura da Srbi i dalje žive kao dio multietničke države, jer prema planu bi međusobna ovisnost bila neizbježna. Isprva je i Vlada BiH odbacila plan zato što bi centralna vlada imala tako slabu vlast da bi praktički etnički kantoni bili samoupravni. U tome je ona vidjela etničku diobu zemlje. Ustvrdila je da plan sank­ cionira etničko čišćenje, što je lord Owen ogorčeno porekao. Ipak je Izetbegović u ožujku, na snažan diplomatski i vojni pritisak, promijenio stajalište i prihvatio plan, djelomice zato da bi stekao međunarodno priznanje, a djelomice, kako sam priznaje, zato što je bio uvjeren da ga Srbi nikad neće prihvatiti i stoga se zato nikad i neće primijeniti. Hrvati su bili oduševljeni planom. Mate Boban, vođa bosanskih Hrvata, jedva da je krio radost kad je vidio zemljovid. Hrvatima je plan davao ono što su htjeli: njihovi su kantoni tvorili velika povezana područja uza samu Hrvatsku sve do srca središnje Bosne. Odmah su prihvatili plan. Toliko su se oduševili ženevskom mirovnom konferen­ cijom da je tad nastala šala: početna slova Hrvatskog vijeća obrane (HVO) znače “Hvala, Vance Owenu”. U travnju je još samo Srbe trebalo uvjeriti. Owen se s Miloševićem, Bulatovićem i Ćosićem sastao u vili u Botićevoj ulici, u elitnoj, zelenoj beogradskoj četvrti, nedaleko od Titova groba. Prema Bulatoviću, “sas­ tanak je protekao ovako: lord Owen je iznio plan, znao je što želimo i kakvi su naši interesi, dokazivao nam je da se plan ne kosi s našim interesima. Milošević je poslije nekoliko sati rekao: ’Dobro, prihvaćam plan, uvjerili ste nas. Pozvat ćemo bosanske Srbe neka poslušaju vaše objašnjenje.’” Što je izazvalo takvu promjenu raspoloženja? Lord Owen tvrdi da se Milošević smekšao zbog međunarodne koalicije koja se svrstavala protiv njega. Znao je kolike će novi paket sankcija štetiti gospodarstvu koje je već uništeno troškovima ratovanja, plaćenih uglavnom inflacijom. “Izrazito gospodarska odluka , poslije je rekao Owen. “Pogodile su ga financijske sankcije. Morali smo uvesti financijske sankcije mjesecima, pa i godinama ranije. Dotad se Milošević uzdao da će Rusi staviti veto na rezoluciju o financijskim sankcijama. Rusija je zamolila Amerikance da problem ne forsira u Vijeću sigurnosti do referenduma o novom ruskom ustavu koji će se održati 27. travnja. Naime, protusrpske bi mjere pojačale potporu nacionalistima, Jeljcinovim protivnicima. Kako bi pojačao Jeljcinove izglede, američko je Ministarstvo vanjskih poslova obećalo da neće na tome ustrajati ako Srebrenica u međuvremenu ne padne

274

ili ako ne bude izgledalo da je pred padom. Owen je 16. travnja tele­ fonirao Miloševiću: “Čujte, jednostavno morate spriječiti pad Sre­ brenice.” Milosevic je Owenu odgovorio da poznaje tamošnjeg musli­ manskog zapovjednika (Orić je prije rata bio Miloševićev osobni čuvar), i zna da su mjesni Srbi ogorčeni zbog poraza koje su im lani nanijele Orićeve snage, pri čemu su poginule stotine Srba. Milošević je Owenu rekao da će biti zatora uđu li Srbi u Srebrenicu. “Nema sumnje da je intervenirao kod Mladića kako ne bi zauzeli Srebrenicu”, kaže Owen. A također nema sumnje da je rezolucija o financijskim sankcijama snažno djelovala. Poslije se savezni predsjednik Dobrica Ćosić tužio da su krnju Jugoslaviju stavili “u neku vrstu koncentracionog logora kojemu granice čuvaju zrakoplovstvo i brodovlje NATO-a i među­ narodna policija”.1 Milošević je imao još jedan razlog da prihvati Vance-Owenov plan. Na sastanku 24. travnja zatražio je od Owena “pojašnjenje” o trima ključnim područjima plana. Prvo se odnosilo na status sjevernoga kori­ dora koji bosanskosrpska područja u sjeverozapadnoj Bosni spaja sa samom Srbijom. Owen mu je potvrdio da bi prema planu dio tog kori­ dora prolazio Posavinom u kojoj bi bila hrvatska većina. Milošević je pitao kakvu će zaštitu imati taj koridor. Owen ga je umirio da će tamo biti upućene jače snage UN-a. (Poslije je Owen od Rusa ishodio obećanje da će duž sjevernog koridora biti razmještene ruske snage, i time je u tom pitanju umirio Miloševića.) Drugo se “pojašnjenje” odnosilo na ustav. Vance-Owenov plan predviđao je kao vladu kolektivnog šefa države, predsjedništvo u kojem bi bili predstavnici svih triju naroda. Milošević je pitao hoće li se odluke donositi većinom glasova ili “konsenzusom”. Većinski bi sustav uvijek omogućio muslimansko-hrvatskoj koaliciji da nadglasa Srbe, dok bi kon­ senzus svakom narodu dao veto pa bi tako Srbi mogli blokirati to tijelo. Owen je umirio Miloševića: bosansko bi predsjedništvo odluke donosilo konsenzusom. Budući da ondje nije bilo Cyrusa Vancea, Milošević je pitao misle li tako obojica supredsjedatelja mirovne konferencije. S Owenom je bio Herb Okun, Vanceova desna ruka, koji je telefonski nazvao Vancea a ovaj je potvrdio da se i u tome složio s Owenom: predsjedništvo će odluke donositi konsenzusom. “Osigurali smo sve kako oni [ Srbi] ne bi u prijelaznom ustavu našli nešto na što nisu pristali”, poslije je objasnio Owen. “Tako su praktički imali pravo veta, što je uzgred rečeno težak način upravljanja, ali takav je bio ponuđeni ustroj.” Miloševićeva se treća briga odnosila na teritorij koji su Srbi osvojili i očistili ga od Muslimana i H r/ata, a koji se prema planu morao vratiti Hrvatima ili bosanskoj vladi (Muslimanima): više od trećine cijelog teri­

275

torija u srpskim rukama.2Prema Miloševiću, Owen je jamčio da Hrvati i bosanska vlada neće nadzirati ta područja, nego će se “samo snage UN-a, koje će jamčiti osobnu sigurnost, sigurnost vlasništva i sigurnost građana, moći razmjestiti na tim područjima”, rekao je.3 Tako se Milosevic uvjerio da mu Vance-Owenov plan omogućuje ostvarenje glavnog ratnog cilja - stvaranje održive srpske države na teritoriju BiH. Dapače, sadržavao je i nadu da će ta država, u praksi ako ne na papiru, imati kontinuirani teritorij, iako je zemljovid Vance-Owena dao Srbima tri različita teritorija povezana samo putovima pod nadzorom UN-a. Milošević je išao na to da bi Srbi mogli potpisati plan, a poslije opstruirati primjenu, kao što su prethodne godine učinili u Hrvatskoj. Zapravo mu je bilo jasno da plan neće ni stići do te faze. Owen je ostao u vili i čekao poziv. Nadao se da će mu Milošević reći da je nagovorio bosanske Srbe, a to bi njemu, Owenu, omogućilo da obavijesti New York neka ne primijeni rezoluciju o financijskim sankcijama. Milošević je razgovarao s Karadžićem, Koljevićem i Krajišnikom i rekao im kako mu je Owen dao presudna “pojašnjenja”, što neuvijeno znači da Srbi mogu potpisati plan, a ne moraju ga primijeniti. Bosanski su se Srbi zgražali i razočarali kad ih je Milošević pokušao prisiliti na potpisivanje plana. “Glavni mu je argument bio”, priznao je poslije Karadžić, “da se plan neće moći provesti. Ali nama je to bilo preopasno i ja to nisam mogao prihvatiti, jer sam znao da međunarodnoj zajednici treba samo deset tisuća vojnika u Zvorniku i Posavskom koridoru da neutralizira Srbe.” Ni Koljević nije vjerovao Miloševićevoj prosudbi da međunarodna zajednica, kad oni potpišu plan, neće forsirati potpunu provedbu: Milošević je računao s tim da se Vance-Owenov plan ne može provesti onako kako je zacrtan i da Srbi imaju dovoljno političkih mogućnosti, tako reći, za širenje autonomije i daljnji razvoj tog procesa. On je u Vance-Owenovu planu gledao prvi pozitivan korak, a rte završni oblik toga. I dakako, htio se što prije otarasiti sankcija.4 O implikacijama “pojašnjenja” koja je dao Miloševiću, Owen je bio iskren: “Mislim da je Milošević zaključio kako su srpski interesi praktički zaštićeni u BiH. Imat će Republiku Srpsku koja će biti u Bosni, ali bit će zaštićen srpski način života.” To, naravno, uopće nije bio plan koji je Vlada BiH mislila da je potpisala. Vance-Owenov plan mogao se tumačiti na razne, pa i proturječne, načine. Namjerno su mnoga pitanja ostala neriješena, a morat će ih raščistiti sve tri strane kad se osigura mir razmještajem snaga UN-a.

276

Milosevic je gotovo cijeli dan nastojao nagovoriti Karadžića i Koljevića da prihvate plan. Bosanski su se Srbi opirali. U šest navečer činilo se da se kolebaju, a na kraju sastanka ustrajali su na tome da to mora riješiti skupština bosanskih Srba koja te večeri zasjeda u Bijeljini, dva sata vožnje automobilom od Beograda. U istoj beogradskoj vili u Botićevoj ulici sastali su se Milošević, Ćosić i Bulatović i sastavili dugo i opširno pismo od gotovo dvije tisuće riječi kojim će pokušati uvjeriti skupštinu bosanskih Srba da prihvati Vance-Owenov plan. Glavni je argument bio da Vance-Owenov plan odgovara srpskom glavnom ratnom cilju, a to je vlastita država. Tako se podrazumijeva da one odredbe plana za koje se čini da dijele srpski teritorij praktički neće nikad biti primijenjene. Pismo je bilo napisano na brzinu i Ćosić se poslije kajao što je bilo arogantno sročeno; u njemu se govorilo: Nije sad pravo vrijeme da se nadmećemo rodoljubljem. Sad je pravo vrijeme za hrabru, promišljenu i dalekosežnu odluku. Nemate pravo deset milijuna građana Jugoslavije izlagati opasnosti međunarodnih sankcija, samo zbog preostalih neriješenih pitanja koja su kudikamo nevažnija od do sad postignutih rezultata. Samo vam želimo reći da u svojim zahtjevima morate biti umjereni. U našim razgovorima [5 lordom Owenom ] dobili smo vrlo važna objašnjenja i definicije: Dana su jamstva da... postrojbe HVO ili muslimanske snage neće moći ući u područja izvan srpskih pokrajina a u kojima žive Srbi. U tim se područjima mogu razmještati samo snage UN-a koje će jamčiti osobnu sigurnost, sigurnost imovine i sigurnost građana... Tako je sigurno... uklonjena opasnost da bi srpski narod bio razdvojen i podijeljen. Drugim riječima, ne očekujemo da će postupak zamišljen [ Vance-Owenovim] planom biti korišten za donošenje odluka koje bi bile vrlo štetne srpskim interesima, ne samo zato što bi to bilo nelogično i nepošteno, nego i zato što će se, prema postupcima zamišljenim planom, sve odluke morati donijeti uz pristanak srpske strane, a i zato što bez pristanka srpske strane Bosna i Hercegovina uopće neće moći funkcionirati... Smatramo da imamo jednako pravo kao i vi da donosimo važne odluke za srpski narod i zahtijevamo da uzmete u obzir naše odlučno stajalište i prihvatite plan. Ovo je pitanje rata ili mira, a mi smo za mir... častan mir koji vam jamči jednakost i slobodu. Drugi je izbor nepotreban rat koji bi sad, kad je srpski narod u BiH dobio jednakost i slobodu i kad ima

277

mogućnost da zadrži većinu teritorija, donio samo nesreću, patnju i nasilje vama i drugima. Milošević je probudio svog ministra vanjskih poslova Jovanovića i rekao mu neka pođe u Bijeljinu i pismo pročita skupštini bosanskih Srba. Jovanovića su neprijateljski dočekali. Bosanskim je Srbima bilo mrsko što ih prisiljavaju da prihvate plan nakon što su svom narodu već mjesecima govorili da to znači smrt srpskom narodu u Bosni. Prva se javila Biljana Plavšić. “Tko je taj Jovanović?” zagrmjela je. “Tko je taj Milošević, taj Bulatović, taj Ćosić? Je li ih izabrao ovaj narod? Nije. Predsjedniče Karadžiću, ovaj je parlament vas izabrao. Ne možete odlučivati. Prema našem ustavu, o ovome odlučuje parlament.” “Parlament” je u sitne jutarnje sate odbacio molbu. Karadžić je na srpskom radiju izjavio: “Zastupnici su rekli da se neće moći vratiti u svoje izborne jedinice ako prihvate Vance-Owenov plan u sadašnjem obliku. Nadamo se da će cijeli srpski narod mobilizirati sve svoje snage kako bi opstao.” Sad je lord Owen shvatio da je Milošević izgubio nadzor nad bosan­ skim ratom. Vance-Owenov plan, združen s paketom financijskih san­ kcija, unio je razdor među Srbe. Međunarodna javnost se raspalila. Nekoliko dana prije Owen je predložio grčkom premijeru Konstantinu Mitsotakisu da Atena organi­ zira sastanak na vrhu kojim bi se pokušalo nagovoriti Srbe da potpišu plan. Mitsotakis je telefonirao Miloševiću i pozvao ga na sastanak. Kon­ ferencija se trebala održati 1. i 2. svibnja. Lord Owen i Cyrus Vance ponadali su se da je bijeljinski “parlament” tako brzo odbacio plan samo zato što im je prenaglo podnesen. Bosanski su Srbi bili stalno obrađivani promidžbom koja nije bila sklona planu, i čak su zatražili Owenovu ostavku. Prema Owenovu mišljenju, da je javno mišljenje bilo pripremljeno unaprijed - makar i samo nekoliko dana unaprijed - bilo bi mnogo lakše nagovoriti parlament bosanskih Srba da učini isti skok kao Milošević. Owen i Vance uvjeravali su Izetbegovića i Tuđmana kako se s razlogom valja nadati da su bosanski Srbi fleksibilni; i svi su pristali otići na atenski sastanak. Kad su bosanskosrpski čelnici došli u Atenu, očekivali su samo novi krug razgovora, ali su uskoro shvatili da su, kako je rekao Nikola Koljević, namamljeni u zamku. Ondje su svi osim njih prihvaćali Vance-Owenov plan. Postao je jasan pravi smisao sastanka: silit će ih da potpišu plan usprkos izričitim uputama njihova parlamenta. Bosanski su Srbi upali u ekspres lonac. Pozvani su u apartman Dobrice Ćosića u konferencijskom hotelu i našli se s Ćosićem, Miloševićem

278

i Bulatovićem. Owen i Vance držali su se uglavnom podalje, ali je Mitsotakis tijekom večeri neprekidno ulazio i izlazio. Od šest navečer Milošević je nastojao pridobiti bosanske Srbe. Rekao im je kako je iz tajnih izvora doznao da će NATO bombardirati srpske položaje i u Bosni i u Srbiji ako Karadžić ne potpiše, a to bi se moglo dogoditi u roku od nekoliko sati nakon prekida sastanka. Vratio se svom ar­ gumentu da se plan nikad neće ni morati provesti, isticao je da je Vance-Owenov plan još neostvarljiviji nakon nedavnog izbijanja nepri­ jateljstava između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni. Prema Karadžiću, pritisak je bio toliki da su čak i konobari, koji su u apartman nosili sve kotlić za kotlićem kave, pokušavali nagovoriti bosanske Srbe da potpišu. Karadžić je prigovarao da bi potpisivanje Vance-Owenova plana značilo priznanje legitimnosti bosanske države, a nju Srbi ne priznaju. Neovisnost svoje republike proglasili su dvanaest sati prije proglašenja Bosne neovisnom državom. Momčilo Krajišnik bio je još tvrđi od Karadžića i Koljevića. Do suza su ga ražalostili svojim neumornim pri­ tiskom Milošević i Ćosić koje je oduvijek jako cijenio i volio. Krajišnik i Ćosić suočili su se na balkonu. Krajišnik je Ćosiću rekao: “Gospodine predsjedniče, vi najbolje znate koliko vas poštujem, ali bit ću iskren prema vama. Radije bih s ovog balkona na četvrtom katu skočio dolje na kamen nego prihvatio plan.” Sastanak se otegao do četiri sata ujutro. Klonuo je sedamdesetogodišnji Ćosić koji je već imao dvije operacije premosnice. Dogovorili su se da će se sastati u rano jutro. U deset počet će plenarna sjednica s Izetbegovićem, Tuđmanom i Matom Bobanom. Spavali su samo sat-dva. A ujutro, po riječima Okuna: “Vance im je odjednom neuvijeno rekao da je to njihova posljednja šansa, američko je zrakoplovstvo spremno da opustoši Bosnu i Srbiju.” Tri su se bosanska Srbina povukla u kut apartmana. Shvatili su kako im neće dati da odu iz Atene sve dok ne pristanu potpisati. Odlučili su da će Karadžić, bude li potrebno, potpisati plan, a pod uvjetom da Mitsotakis, Owen i Vance prihvate da će potpis vrijediti samo ako ga naknadno potvrdi “parlament” bosanskih Srba. Sat je otkucavao, plenarna je sjednica već bila odgođena. Tuđman i Izetbegović su izjavili da će, ako se srpska delegacija ne pojavi do jedan, oni otići iz Atene. Najzad su Bulatović i Milošević pristupili bosanskim Srbima što su se dogovarali i rekli im da im je vrijeme isteklo. Nato je Karadžić kazao da će potpisati. Bulatović je opisao što je poslije bilo:

279

U tom trenu se na scenu odjednom, niotkud, pojavljuje Mitsotakis, vadi pero i zove fotografa iz druge sobe koji je spreman čekao da snimi Karadžića kako potpisuje dokument. Odmah nakon toga poz­ vali smo Owena koji nije mogao vjerovati što se dogodilo. Poslije će se pokazati kako se Milošević toliko bojao da će se na putu na plenarnu sjednicu Karadžić predomisliti, da je pripremio primjerak plana i fotografa da bude pri ruci. Owen je ušavši u sobu zatekao “vrlo, vrlo potresenog Karadžića” kojem su očito “oprali glavu”. Na brzinu je održana plenarna sjednica i Karadžić je opet potpisao, ovaj put u nazočnosti svojih neprijatelja. Uzbuđeni je Mitsotakis malo prije jedan sat objavio vijest oku­ pljenim novinarima. Owen je izjavio kako je “danas na Balkanu vedar, sunčan dan” (imao je pravo samo u doslovnom smislu). Karadžićev plan stvaranja države u državi jest, rekao je Owen, “mrtav i pokopan”. Karadžić je, zgužvan i iznemogao, otputovao iz Atene, ali je prkosno rekao da njegova država nije ni mrtva ni pokopana, nego samo odgođena. U televizijskim i radijskim intervjuima tog popodneva Owen je likovao. Kad su ga upozorili da Karadžićev potpis mora ratificirati bosanskosrpski “parlament”, prezirno je to odbacio. “Samo vi izvolite častiti to tijelo nazivom ’parlament’, ali ja ga tako ne zovem”, rekao je. “I kažem vam, a vjerujte mi jer se odavno bavim politikom, znam da Milošević drži kormilo, a to je ono važno.” Tog se dana Cyrus Vance zahvalio na dužnosti. Već je prije bio najavio odluku da se povuče s položaja predstavnika UN, i već je bio imenovan njegov nasljednik, Thorvald Stoltenberg, bivši norveški mini­ star vanjskih poslova. Owen je bio presretan što se njegov stari prijatelj povlači nakon uspjeha. “Nema sumnje, bili smo oduševljeni...” Nespretno sam taj dan nazvao sretnim. A jest bio sretan dan. Sve smo dali od sebe za taj sporazum, i bio sam prezadovoljan. Osvrnuo sam se da mu maknem na rastanku. Cy Vance sjedio je uz bazen, doimao se mnogo godina mlađim, a ja sam pomislio: kako je divno tako se povući. I ne znam kako, u idućih nekoliko tjedana sve nam je to izmaklo iz ruku. Sljedeća su postaja bile Pale, planinsko uporište bosanskih Srba. Iz Beograda je hitala duga povorka gizdavih, crnih Mercedesa. Vladalo je optimističko raspoloženje. Predsjednik Milošević i njegov najprisniji inozemni saveznik, Grk Mitsotakis, uzdali su se da će samom svojom nazočnosti utjecati na glasovanje “parlamenta”. Ako i ne, lako će nago­ voriti bosanske Srbe da glasuju potvrdno i odustanu od odluke da o planu održe referendum. Na Pale je hodočastio i crnogorski predsjednik Momir Bulatović:

280

Na putu u Pale prošli smo kroz veći dio Srbije. Mnogi su ljudi stajali uz cestu i mahali nam. Takvih prizora nije bilo od Titova vremena. Vidio sam da narod želi da se taj sporazum potpiše. Vozila su ubrzala kad su prešli preko Drine na bosansku stranu. Političari su tad prvi put vidjeli ratna razaranja. “Sve je bilo prazno i pusto”, sjeća se Bulatović. “Na teritoriju pod srpskim nadzorom znao si da ako je neko selo srušeno, onda je sigurno bilo muslimansko.” Dok je blistava povorka krivudala Jahorinom, iznad bivšeg paljanskog skijališta su Radovan Karadžić i ostali vođe bosanskih Srba stajali na terasi hotela. Kad su Milošević i Mitsotakis došli pred svoje do­ maćine, pa je srpski predsjednik pružio ruku Biljani Plavšić, ova je nije prihvatila. U tome je bilo nekog komičnog formalizma: prvi posjet jednog stra­ nog premijera tom švindlu od države. Iako je Milošević došao kako bi ih nagovorio da prihvate Vance-Owenov plan koji su mrzili svim srcem, vođe bosanskih Srba bili su željni da posjet raspravom pretvore u potvrdu svoje mini države. Gosti, među kojima i jugoslavenski predsjednik Dobrica Ćosić i mnoštvo srpskih dužnosnika, izvršili su smotru počasne straže koja je otpjevala neku srpsku pjesmu o otporu protiv Turaka a uz napjev američke vojne obuke. U niskom je letu prošao američki F-16, kao da upozorava što se bosanskim SrbimtT sprema ako se usprotive Zapadu. Nekoliko kilometara dalje, s onu stranu planine, srpsko je topništvo već godinu dana bombardiralo Sara­ jevo. Čim je rasprava počela, nestalo je optimizma što su ga posjetioci možda gajili glede svoje misije. Paljansko je vodstvo potaknulo prkos koji se savršeno poklapao s iskrenim strahom Srba prema tom planu. Nije bilo dvojbe da će Vance-Owenov plan biti odbačen referendumom. Uoči paljanske sjednice najpoznatiji bosanskosrpski novinar Risto Dogo odglumio je na televiziji kako tobože čita vijesti. Gledao je u prazan komad papira, potpisao ga je, izvukao pištolj i ustrijelio se. Brišući umjetnu krv sa čela, Dogo je rekao da srpski narod neće počiniti samoubojstvo. Poruka je bila jasna.5 Iako je Karadžić - pod silnim pritiskom - potpisao plan u Ateni, njegova je preporuka u najbolju ruku bila malodušna. Prijedlog je naz­ vao katastrofalnim, ali je istaknuo moguće posljedice odbijanja. Pos­ lanici su odbacili prijetnje Zapada, insistirajući da je sam plan još opas­ niji od njih. Bio je to šaren skup poslanika iz bivšeg parlamenta BiH, svećenika u dugim crnim mantijama, časnika u bojnim odorama i šake ratnih dobitnika u izlizanim jeftinim odijelima.

281

U svom prvom nastupu Milošević je skupštini samouvjereno rekao da je “odluka za mir u interesu bosanskih Srba i cijelog srpskog naro­ da”. Objavio je da plan daje Srbima jednakost i slobodu. U njegovu govoru odzvanjali su tonovi prošlosti, tonovi komunističkih vođa kojih je autoritet bio nedodirljiv i neupitan. Kako je noć odmicala, Milošević je gubio strpljenje. Naljutio se i natuknuo da bi mogao izolirati bosanske Srbe. Prijetnje nisu imale učinka. Poslanici su se hvalisali kako mlažnjaci NATO-a neće nikad naći cilj u magli koja zastire njihovo planinsko kraljevstvo. Ismijali su Miloševića, čovjeka koji je došao na vlast obvezavši se da će braniti sve Srbe, zbog njegovih pokušaja da spriječi daljnje nametanje gospodarskih sankcija. Miloševićev strah od sankcija vrijedan je prjfezira, rekoše, zaklinjući se da će se po potrebi boriti i s cijelim svijetom. Govornik odluke bio je general Ratko Mladić, zapovjednik snaga bosanskih Srba. U razmetljivom govoru, poslužio se nizom zemljovida da pokaže koliko bi teritorija morali predati muslimanskim nepri­ jateljima. Kad je zdepasti general izvadio zemljovide, Milošević i Bulatović su se uznemirili. Mladić nije bio političar, ali je Bulatović shvatio da će generalova strogo vojna logika imati svoju težinu. Na jednom se zemljovidu vidjelo vojno stanje na terenu, a na drugom demografski raspored Srba. Vrhunski je dokaz bio proziran zemljovid Vance-Owenovih kantona kojim je Mladić poklopio onaj na kojem su se vidjele crte bojišnice. Ne samo da će bosanski Srbi morati predati velika područja, nego će dio srpskog pučanstva ostati u izoliranim, os­ jetljivim područjima. Nakon što je izložio opasnosti što se kriju u Vance-Ovvenovu planu, Mladić je otišao dalje hvaleći se da se njegovi ljudi ne boje intervencije Zapada. Sjednica se oduljila do duboko u noć. Neprekidno su spominjali samoubojstvo, kako oni koji su se zauzimali za prihvat plana tako i oni koji su bili protiv. Predloženi su razni amandmani. Jedan je poslanik čak postavio i svoj uvjet prihvata - da on dobije tri šteke cigareta. Crna lakrdija. Milošević je na sve načine pokušavao nagovoriti zas­ tupnike. Srbi si ne mogu priuštiti da stave na kocku sve što imaju, rekao je, samo zato da bi sve izgubili “kao pijani pokeraš . Očito je ciljao na Karadžića kojeg je ljubav prema ruletu bila dobro poznata. Ćosić, koji je Bosnu bio nazvao “nakaznom tvorevinom”, uvjeravao je skupštinu da su Srbi pobjednici. Njegovo je viđenje bilo ono što je nazvao teritorijalnim i političkim “preustrojenjem Balkana - pravo na potpuno etničko samoodređenje. Za Balkan to znači Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i Veliku Albaniju. Alija Izetbegović nikad neće dobiti

282

svoju muslimansku državu. Vance-Owenov plan nije važan, rekao je, višenacionalna Bosna je uništena. Cijeli je projekt kantona i BiH povijesna privremenost. Braćo i sestre, Alijina država ne postoji. Nema više islamske države. Gotovo je. Moramo to shvatiti. Postojat će federacija, što još nije pravedno, ali bit će. Gdje god je srpska kuća i srpska zemlja, gdje god se govori srpski jezik, ondje će biti srpska država. Zapravo je Ćosić pozivao bosanske Srbe da prihvate plan, jer je, kao i Milošević, znao da se nikad neće moći provesti. U jednom momentu, činilo se da će Milošević prevagnuti. “Za svoj narod možemo žrtvovati sve osim samog naroda, a ne prihvatite li Vance-Owenov plan, žrtvovat ćete svoj narod.” Srpski je predsjednik sjedio kraj Karadžića i poticao ga da se još više založi kako bi uvjerio skupštinu. Osjećajući da su se zastupnici počeli kolebati, čvrstorukaš Momčilo Krajišnik, zvan “gospodin Ne”, predsjednik skupštine, odredio je stanku. Cijelo me vrijeme srce boljelo, jer smo znali da taj plan znači propast našeg naroda. Zato smo na skupštini bili tako čvrsto odlučili da ga ne ratificiramo. Znali smo da nam neće riješiti nijedan problem. Zastupnici bosanskih Srba otišli su u klupsku dvoranu, a gostima nisu dopustili ulaz pod izgovorom da u klub smiju ući samo članovi Srpske demokratske partije. Bila je to pljuska. Miloševića su pustili da satima čeka dok su njegovi nekadašnji štićenici nagovarali zastupnike da ne popuste. Vođe su se bar pretvarali da preporučuju plan, ali njihovi su govori uvijek završavali pozivima na stoički otpor. Nikola Koljević, “pot­ predsjednik”, profesorski je podsjetio skupštinu na srpskog epskog junaka Miloša Obilića, najhrabrijeg borca u Kosovskoj bitki 1389. Obilić je rekao da Turke ne mogu poraziti, jer ih ima previše. “Da se svi mi u sol pretvorimo, turski ručak zasolili ne bi”, rekao je Obilić svojima prije nego što ih je poveo u boj. Koljević je povukao usporedbu. “To Clintonovim momcima ne bi bilo dosta, ne smijemo se izvrgavati opas­ noj bitki s najjačom velesilom.” Od šezdeset pet zastupnika, pedeset jedan bio je za referendum o planu. Usplahireni Ćosić rekao je skupštini kako je dobio izvješća da će Zapad te iste noći početi zračne udare. Kasnije, siva lica i umoran, nazvao je odluku skupštine katastrofalnom. “Ne znam što će sljedeća noć i dan donijeti ovoj zemlji.”

283

Okrenuo se Plavšićki i upitao je kako oni misle izbjeći neumitnu tragediju. Željezna profesorica biologije, koju su vojnici obožavali zbog odlučnosti da odbaci pritisak Zapada, bezizražajno je odmjerila Ćosića i rekla: “Kakva tragedija? Tragedija bi bila da to prihvatimo.” “Oni će bombardirati mostove”, rekao je Ćosić. “Neka ih bombardiraju”, odgovorila je Plavšićka. “Bombardiranjem ne mogu uništiti Srbe.” Milošević je bio vidljivo uzrujan. “Nije bio normalan. To mu se vidjelo po licu i po rukama”, reći će Plavšićka. Srpski predsjednik nije podnosio protivljenje. Oporba je bila tu za to da bi je nadmudrio, uklonio ili svladao na drugi način. “Poslije ga je skupština vrlo bučno izviždala. Nije se znao ponašati u parlamentu jer nikad nije bio na sjednicama parlamenta.” Nijem i bijesan, praćen iscrpljenim Mitsotakisom, Milošević je ušao u automobil i krenuo na dug put kući. Reakcija mu je bila brza. Beograd je objavio da Republici Srpskoj prekida svaku pomoć osim u hrani i lijekovima. A Milošević nije zabo­ ravio ni Plavšićkino ignoriranje. Nisu joj dopustili da prijeđe preko granice u Srbiju. Embargo je bio kratka vijeka, ali šteta je učinjena. Paljanski je sastanak bio prvi Miloševićev javni poraz otkako je postao neprijeporni vođa svih Srba. Prvi put nije uspio nadmudriti svoje političke konkurente.

Paljansko se glasovanje podudaralo s vremenom kad je američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher bez uspjeha pokušavao prodati Europi washingtonsku politiku “ukini i udari”. Njegov plan o opskrbi Muslimana oružjem i o strategijskim zračnim udarima po ob­ jektima bosanskih Srba, naišao je na hladan odaziv kod čelnika zemalja NATO-pakta i Rusije. Francuska i Velika Britanija bile su protiv jer bi njihovi vojnici na terenu bili izvrgnuti možebitnoj odmazdi. Ni sam Christopher kao da nije vjerovao u mudrost tog plana,^ ali bio je od­ vjetnik, a njegov je klijent Clinton htio takvu politiku. Čini se da nisu računali s otporom europskih saveznika koji su po svaku cijenu htjeli izbjeći intervenciju i još se nadali da će čelnici bosanskih Srba prihvatiti Vance-Ovvenov plan. Washington je poslije Christopherova povratka pokušao zataškati prekooceanske nesuglasice. Drugi je ključni trenutak preokreta ame­ ričke politike nastupio kad su predsjednik Clinton i njegova žena Hillary čitali “Balkanske sablasti” Roberta Kaplana, koji je opisao burnu prošlost tog područja. Iz nekog razloga knjiga je snažno djelovala na

284

Clintona, uvjerivši ga da su žitelji Balkana sudbinski osuđeni na nasilje.6 Clintonova je administracija u roku od nekoliko dana napustila dva proturječna plana, i Vance-Owenov i “ukini i udari”. Nikad nije donesen sveobuhvatniji plan od Vance-Owenova koji (unatoč suprotnim kritikama) jest očuvao multinacionalnu Bosnu u njezinim međunarodno priznatim granicama. No, kad su Srbi odbili Vance-Owenov plan, i Sjedinjene Države su ne gubeći vremena digle ruke od njega. Odbačen je tobože zbog prigovora vlade BiH, ali i u strahu da nije izvodljiv. A vjerojatno je odlučan razlog bio taj što bi trebalo uputiti bar 50.000 vojnika kopnenih snaga, od kojih su Sje­ dinjene Države već bile obećale polovicu. S pravom je ogorčeni lord Owen u jednoj emisiji američke TV nazvao “zabludom” prijedlog da se rat završi zračnim udarima. “Ne rješavaju se ti problemi s visine od tri tisuće metara”, rekao je naglasivši da bi Sjedinjene Države mogle pomoći ako bi vojskom pojačale snage UN-a u Bosni, a ne bombardiranjem. Propast Vance-Owenova plana podsjekla je Amerikancima krila, a Christopher je već promijenio taktiku. Htio je smanjiti gubitke i što prije i uspješnije gurnuti Bosnu pod sag. Christopher je u govoru pred Kongresom rekao da je ubijanje u Bosni “pakleni problem”. Sjedinjene Države neće ljutiti svoje saveznike u Sjevernoatlantskom paktu poduzi­ manjem jednostrane akcije “ukini i udari”. “Sami nećemo poduzimati akcije u bivšoj Jugoslaviji.” Otišao je i dalje. Osamnaestog je svibnja izjavio da je na Europi da rješava te “drevne mržnje”. To nisu bile riječi jedne zemlje koja jedva čeka da se umiješa. Zatim je Christopher iznio ideju “blokiranja”. “Učinit ćemo sve što možemo, u dogovoru s našim saveznicima i pri­ jateljima, kako bismo odgovorili na nasilje i blokirali rat.” Pokušao je, neuvjerljivo, istaknuti da Washington ne napušta Muslimane. Rekao je da se Sjedinjene Države ne povlače potpuno i još zastupaju ukidanje embarga na oružje BiH i ograničenu “kompenzacijsku zračnu akciju” kako bi se Muslimani mogli boriti sa Srbima “na ravnoj nozi”. U tom presudnom trenutku Christophera je nehotice spasio njegov ruski kolega Andrej Kozirjev, koji se zalagao za sastanak ministara vanjskih poslova članica Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi se razmotrilo slanje trupa radi zaštite novostvorenih “sigurnih područja”. Američki je ministar vanjskih poslova skrenuo pozornost s washingtonskog političkog vakuuma polivajući hladnim tušem rusku inicijativu za razmještaj vojske. Objavio je da je sastanak odgođen jer se Vance-Owenov plan može provesti samo ako se pošalju snage koje će se boriti protiv bosanskih Srba. Ponovio je da su Sjedinjene Države spremne poslati vojnike kad se strane sporazume o mirovnom planu.

285

A želju za angažmanom na bilo kojoj strani ohladio je izjavom: “Sve su strane počinile zvjerstva.” Sjedinjene Države, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Španjolska donijele su 22. svibnja Plan skupne akcije. S tim dokumentom, što je bio oglašen kao recept za blokiranje rata, Sjedinjene Države su se najviše približile prihvaćanju tekućeg stanja stvari u Bosni. Sve je pod­ sjećalo na “Carevo novo ruho”, jer u planu nije bilo akcije. Clintonova je administracija objavila da će poslati vojni kontingent u Makedoniju i pošla putom koji je zacrtao predsjednik Bush upozoravajući da Sje­ dinjene Države neće trpjeti rat na Kosovu, i naglašavajući da se nikako ne smije dopustiti da to postane uzrokom daljnjih sukoba koji bi mogli uvući Albaniju i, po svoj prilici, američke NATO saveznice Grčku i Tursku. Britanija i Francuska su to progurale, ali tada nitko nije mislio na posljedice. Planom se tražilo zatvaranje bosanskih granica kako bi se spriječili upadi ili vojna pomoć iz Srbije i Hrvatske, i stvaranje šest muslimanskih “sigurnih područja”. Taj prijedlog pozdravio je jedan srpski ultranacionalistički vođa kao “prvo trijezno javno priopćenje Zapada”. Plan skupne akcije zabio je i posljednji čavao u lijes Vance-Owenova plana, i formulirao zametak sljedeće faze mirovnih pregovora: trodijelnu diobu koju su diktirali Srbi i Hrvati, a za koju su posredovali Owen i Nor­ vežanin Thorvald Stoltenberg koji je zamijenio Vancea kao izaslanik UN-a. Do vikenda se Clinton potpuno preokrenuo. Više nije kršio ruke zbog sudbine bosanskih Muslimana i nije hitao da im spasi državu. Objavio je da traži takav dogovor kojim bi se “Muslimanima dao razu­ man teritorij”. Karadžić je pohvalio Clintona što se urazumio. Izetbegović je napao Sjedinjene Države što BiH prepuštaju komadanju. “Svijet nam ne ostavlja mnogo izbora”, požalio se upozoravajući da više neće pristati na isprazne pregovore. Nemoćni predsjednik uopće nije vidio da se to pozornica priprema za novu rundu pregovora u kojoj će Srbi i Hrvati diktirati svoje uvjete. Dok su se Sjedinjene Države nastojale posve distancirati od vezi­ vanja za jedinstvenu BiH, sarajevskoj je vladi zaprijetilo da ostane bez ičega. Bilo je vrijeme da se razmotre mogućnosti. Clinton je jasno dao na znanje da (bar privremeno) Bošnjacima nema spasa. “Draža mi je bila multietnička država u Bosni, ali ako se same strane, uključujući i bosansku vladu... iskreno i pošteno slože s drukčijim rješenjem, Sje­ dinjene Države morat će to vrlo ozbiljno razmotriti.”

286

1) Beogradski radio, 30. travnja 1993. 2) Konačnim se planom predviđalo demilitarizirano područje oko srpskog koridora koji bi bio pod nadzorom UN. Na tome području i još deset “plavih cesta” koje spajaju etničke kantone, bio bi zabranjen prijevoz trupa i vojne opreme. Muslimanskim i hrvatskim postrojbama ne bi se dopustio povratak u kan­ tone dodijeljene njihovim etničkim skupinama a u kojima ima srpskih zajed­ nica. Ondje bi red održavale postrojbe UN. Beograd je pozdravio taj ustupak dan u zadnji čas, koji se zapravo odnosio samo na područje namijenjeno Muslimanima, a kojim su Srbi apsolutno gospodarili - peti kanton, strateško područje uz Drinu. Mirovni su posrednici tražili da se uputi 70.000 vojnika Sjevernoatlantskog pakta. Pola bi dale Sjedinjene Države, a možda nešto i Rusija. U svakom od deset kantona održali bi se izbori u roku od osamnaest mjeseci. Bar dotle bi postrojbe UN-a štitile manjine. Plan je predviđao demilitarizaciju Sarajeva. Kritičari su upozoravali na neuspjeh UN-a da razvojači srpsku paravojsku, a prognanicima omogući povratak. No, uspjeh plana ovisio je o tome koliko su Srbi bili spremni odreći se svoje ideje o ujedinjenju teritorija u rukama Srba u sastav Velike Srbije i hoće li Hrvatska dopustiti neovisnost njoj su­ sjednog područja namijenjena Hrvatima. Utvrđen je raspored primjene mira: Vijeće sigurnosti UN prihvaća plan. VS odobrava provedbu plana i opseg nadzornih snaga na temelju izvješća glavnog tajnika Boutrosa Ghalija. U roku od 72 sata zaraćene strane prijavljuju opsege svoje vojske i naoružanja, izvještavaju o položajima crta bojišnice i minskih polja i pripre­ maju se za provjeru UN-a. Prekid vatre uspostavlja se i ostaje na snazi. U roku od pet dana: pod nadzorom UN-a povlači se teško oružje oko Sarajeva. U roku od petnaest dana: također pod nadzor UN-a stavlja se sve ostalo teško oružje. Sve strane odvajaju se od crta bojišnice kako bi se uspostavile demilitarizirane zone pod nadzorom UN-a. U roku od 45 dana: sve snage vraćaju se u njima određene kantone u skladu s dogovorenom demilitarizacijom. Obnova infrastrukture: struja, plin, voda, željeznice, ceste itd. Uspostava “ruta slobodnih prijelaza” u Sarajevo i iz njega, kako bi se zajamčio promet civilnih dobara i humanitarne pomoći. Uspostava koridora, pod nadzorom UN-a, koji sjeverna područja pod nadzorom Srba spaja sa Srbijom. Uspostava prijelazne središnje vlade u Sarajevu, koja bi imala tri člana od po jednog predstavnika svake etničke skupine, a svaka četiri mjeseca mi­ jenjao bi se predsjedatelj. Uspostava prijelaznih kantonskih vlasti, na temelju etničkog sastava svakog kantona, s tim da ni jedna od triju skupina ne može ni u jednom kantonu biti bez predstavnika.

287

3) Iz teksta pisma članovima “parlamenta” bosanskih Srba, koje su pot­ pisali Milošević, Bulatović i Ćosić. 4) Iako je Vanceov plan, kojim je u Hrvatsku došlo 14.000 vojnika UN-a, predviđao povratak izbjeglica i demilitarizaciju regije, nije ostvareno ni jedno ni drugo. I poslije dolaska UNPROFOR-a nastavljeno je etničko čišćenje Hrvata iz UNPA; nije se mogao vratiti ni jedan prognani Hrvat, a u mnogim se područjima “demilitarizacija” svodila na to da su krajiški Srbi zamijenili vojne odore novim novcatim modrim “policijskim”. Vojna se vozila nisu povukla kao što je plan određivao, samo im je zelena boja premazana mo­ drom i vojska ih je predala policiji. 5) Risto Dogo bio je na glasu po svojem humoru i agresivnoj odanosti srpskoj nacionalističkoj stvari. Za malo više od godine dana zbog tih će oso­ bina izgubiti život. Umoren je, malo poslije blokade koju je Milošević namet­ nuo bosanskim Srbima, kad je bio u Zvorniku, na koncertu srpske pjevačice Cece. Možda su ga, po naredbi srpske tajne policije, ubili ljudi budućeg Cecina muža - Arkana. Izgleda da je Dogo previše znao i bio skupio dokumente o tome što su Arkan i njegovo vodstvo činili tijekom rata u do­ govoru s Miloševićem. 6) Elizabeth Drew, On the Edge, The Clinton Presidency, Simon & Schus­ ter, New York 1994.

288

22

.

STOPUT SE VIŠE ČUVAJ PRIJATELJA Muslimansko-hrvatski sukob 1992. - 1994.

Kako Neretva ulazi u prelijepi Mostar, njezine se široke, ravne obale sve strmije dižu i pretvaraju u uski vrletni kanjon što se usjekao u srce turskog srednjovjekovnoga grada. Turski je sultan 1566. naredio da se najuži dio rijeke premosti lukom sjajnobijeloga mosta. “Jedan je od najljepših mostova na svijetu”, napisala je književnica Rebecca West. “Vitak luk između dva okrugla tornja, parapeti mu se u sredini svijaju pod tupim kutom. Ne poznajem ni jednu zemlju, pa ni Italiju ni Španjolsku, koja bi se dičila tako trajnim ukusom i tako privlačnim rezultatima.” Most su čuvali mostari, a po tome je dobio ime i grad koji je rastao oko mosta. Taj most i grad Mostar postali su simbol ideje BiH, mjesta gdje katolici, pravoslavci i muslimani žive sa svojim osobitostima, ali skupa i u uzajamnom poštovanju. Prezirali su ga mnogi hrvatski na­ cionalisti (ali ne i mostarski Hrvati) kojima je to bio trajan podsjetak na turski utjecaj u zemlji koju su smatrali kršćanskom. Most je preživio pad Turskog Carstva i dva svjetska rata, ali je 9. studenog 1993. (točno četiri godine poslije rušenja Berlinskog zida) prelijepi luk popustio pod topovskom vatrom bosanskih Hrvata i srušio se u modre riječne vode. U ratu u kojem je neprijatelj bila višenacionalnost, rušenje mosta bilo je odraz rušenja multietničkog ideala BiH, mjesta gotovo definiranog gradnjom mostova između zajednica, između naroda i vjera. Bosancima

289

nije bilo jačeg simbola zemlje koju su pokušavali sagraditi. Vlada BiH proglasila je taj dan danom žalosti.

Predznaci sukoba između Muslimana i Hrvata bili su jasni još mnogo prije nego što su Srbi i jedne i druge napali u travnju 1992. Još 1991, dok je Hrvatska padala pod udarima JNA, njen predsjednik Tuđman je preko Hrvata u Izetbegovićevoj vladi ispitivao teren bi li se Izetbegovića moglo nagovoriti da uvede u rat bosansku TO kako bi se otvorila druga fronta protiv Srba. U rujnu 1991, nekoliko dana nakon što je hrvatski Zbor narodne garde počeo opsjedati vojarnice JNA u Hrvatskoj, bosanski je ministar obrane, Hrvat Jerko Doko, predložio mobilizaciju bosanske TO. No, ministar unutarnjih poslova, Alija Delimustafić, Musliman poznat po svojem probeogradskom usmjerenju, već je bio uputio bosan­ sku TO drugim smjerom. Složio se da JNA dopusti da se posluži sjevernom i zapadnom Bosnom kao bazom za napade na hrvatski Zbor narodne garde. Pukovnik Aleksandar Vasiljević, šef kontraobavještajne službe JNA, kaže: On [Delimustafić] pristao je da uspostavimo zajedničke ophodnje i nadzorne točke bosanske policije i JNA na željezničkim pmgama i cestama, koje će nadzirati promet i spriječiti vojne pokrete paravojske, a pomoći razmještaju JNA, pogotovo otkako je vojska iz Srbije i Crne Gore morala onuda proći u Knin da ondje ratuje. Da nisu imali taj pristup, ne bismo se mogli boriti. Bosna nam je bila koridor u Krajinu Tuđmanu se tako vratilo šilo za ognjilo. Kad ga je Slovenija u lipnju / 1991. pozvala da stupi u rat kako bi spriječio napad JNA na Ljubljanu, Tuđman je odbio uvući svoju republiku u sukob. A sad kad je on pozvao Izetbegovića da BiH uvuče u rat kako bi pomogao obrani Hrvatske, Izetbegović je to također odbio. Da su tri zapadne republike bile tako dalekovidne da djeluju zajednički, možda bi ishod rata bio drukčiji. Ovako ih je JNA redom gazila. Hrvati su gajili duboke sumnje u ulogu bosanskih Muslimana u hrvatskom ratu, i mnoge su optuživali što su tijekom 1991. i dobrim dijelom 1992. ostali u JNA. Hrvatska je promidžba optuživala zapovjed­ nika bosanske TO, Sefera Halilovića, za djelatno sudjelovanje u rušenju Vukovara.1 Bilo kako bilo, Tuđman nije nikad prihvatio dugoročan opstanak Bosne kao države. Nije krio mišljenje da je Bosna umjetna jugoslaven­ ska tvorevina bez povijesnog opravdanja. Od početka je promicao ono što je zvao “državotvorstvo” među bosanskim Hrvatima na koje je ot­

290

padalo sedamnaest posto stanovništva BiH. U samo jutro 6. travnja 1992, kad je BiH ušla u otvoreni rat, Tuđman je na novinskoj kon­ ferenciji u Zagrebu rekao: U tome smo pokazali dosljednost. Rekli smo da smo za suverenu i neovisnu BiH, ako osigura status konstitutivnog naroda tamošnjem hrvatskom pučanstvu. [Izetbegović ] polazi od teze da se srpski narod može smiriti... a s druge strane predlaže da ostatak BiH, tj. musli­ manska Bosna, bude unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u BiH ne mogu se s tim složiti, zato što znaju da bi kao manjina bili podložni većinskoj vlasti... predstavnici hrvatskog naroda u BiH zatražili su zajamčeni status konstitutivnog naroda u BiH za tamošnji hrvatski narod.2*i j Tuđman je bio tipično nedosljedan. Dok je tražio međunarodno /priznanje Hrvatske u njezinim postojećim granicama, radio je na potkapanju teritorijalne cjelovitosti Bosne.-Dok je ustav njegove republike poricao srpskoj manjini status “konstitiiilvnog-jiargda”, ipak je tražio j:akav status^ za bosanske Hrvate, u c \ ' r Bosanski Hrvati zemljopisno i polit'ički spadaju u dva različita tabora. Trećina je bosanskih Hrvata živjela u zapadnoj Hercegovini, glasovitom leglu ekstremnih desnih nacionalista, gdje je bilo gotovo sto posto Hrvata, bar na selu.3 Mnogi su se Hercegovci borili u ratu u Hrvatskoj, pa su se 1992. vratili, prekaljeni tim iskustvom i spremni za rat u Bosni. No, većina je bosanskih Hivata živjela u središnjoj i sjevernoj Bosni, u gradovima i zajednicama uz druga dva naroda. Ti Hrvati središnje Bosne su po tradiciji bili mnogo manji nacionalisti, a mnogo više skloni životu u multietničkoj bosanskoj državi nego da traže njenu diobu na etnički čiste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjedništvu BiH, Franjo Boras pripadao je hercegovačkoj tradiciji, a Stjepan Kljujić probosanskoj struji. Tuđman je od početka promicao prvoga. Kad je počeo rat, hercegovački su Hrvati već bili vojno organizirani i opskrbljeni iz Hrvatske. Sila srbo-armije upravo je u Hercegovini naišla na prvi jači vojni otpor; tamo su se Srbi i Hivati puna tri mjeseca sučeljavali preko Neretve, Srbi su bili na istočnoj, a Hrvati na zapadnoj obali, tako dijeleći Mostar. Odavno se po strategijskom planu JNA Neretva smatrala prirodnom granicom krnje Jugoslavije u kojoj će Srbi imati većinu. Ambiciozniji su srpski nacionalisti pomišljali i na Dub­ rovnik, kao prirodnu prijestolnicu buduće proširene srpske republike Crne Gore i Hercegovine. Bosanski su Hrvati 17. lipnja, nakon djelomičnog povlačenja JNA, potpuno istisnuli Srbe iz Mostara i osvojili komad hercegovačkog teri-

291

torija duž istočne obale Neretve. Bio je to prvi ozbiljni poraz Srba od početka rata. Sad je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) konsolidiralo vlast na teri­ torijima pod svojim nadzorom. Preko hercegovačkog HDZ-a dolazilo je oružje i druga opskrba iz Zagreba. Bivši upravitelj robne kuće Mate Boban je pod Tuđmanovim pokroviteljstvom postao de facto vođa bo­ sanskih Hrvata i brzo zasjenio izabrane predstavnike Kljujića i Borasa. Boban je u zapadnoj Hercegovini osnovao vlastitu državu “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu”, s vlastitim stijegom i oružanim postrojbama. Uveo je hrvatski sustav lokalne uprave, hrvatsko školstvo, a hrvatski je postao “službeni jezik”. Još je 1991. hrvatski dinar zamijenio ju­ goslavenski. (Bosna, koja je u kasno ljeto 1992. bila skup odvojenih područja, nalik na leopardovu kožu, još nije imala svoj novac.) Herceg-Bosna je gotovo u svemu bila odraz Srpske Republike BiH, uz jednu važnu razliku - što su Muslimani i Hrvati formalno bili partneri u vojnom savezu koji su Tuđman i Izetbegović potpisali u lipnju. Na istočnoj obali Neretve, u srcu starog Mostara, diže se Turska kuća, muzej koji prikazuje tipičnu muslimansku kuću iz neodređenog razdoblja bosanske prošlosti. Na zidu u dnevnoj sobi visio je kitnjast natpis, stih iz Kurana na arapskom i srpskohrvatskom koji je glasio: Čuvaj se neprijatelja, ali čuvaj se prijatelja sto puta više. Jer, ako ti prijatelj postane neprijatelj, može te teže raniti, jer poznaje zakutke tvog srca. Do kasna ljeta mostarski su Muslimani postali oprezni sa svojim hrvatskim “prijateljima”. Poslije osvajanja Mostara HVO nije ni nas­ tojalo nastaviti borbu i pomoći armiji BiH da oslobodi Sarajevo kao što su mnogi očekivali. Boban je gotovo sve Muslimane otpustio s odgo­ vornih položaja u javnom životu i zamijenio ih hadezeovcima. “Herceg-Bosnu” je pretvorio u jednostranačku etničku državu. Mostar­ ski studio bosanskog radija, koji je bio vjeran Sarajevu, bio je izvrgnut čestim zlostavljanjima od strane hrvatske policije koja ga je povremeno zatvarala. Policija je uvela blokade na cestama oko grada, Muslimani se više nisu mogli slobodno kretati. Boban se nikad nije izjasnio što smatra granicama svoje države. Eksplicitniji je bio njegov čovjek u srednjoj Bosni, Dario Kordić, samou­ vjereni mladi novinar koji se preobrazio u ratnika, nepokolebljivo uvjeren da Bosna pripada Hivatskoj. U Novom Travniku postavio je svoj glavni stožer. Svi su srednjobosanski gradovi, rekao je on, Travnik, Vitez, Jablanica i Konjic, dio Herceg-Bosne. U tri od tih mjesta Musli­ mani su bili u većini. A Muslimani nisu, tvrdio je Kordić, poseban narod, oni su Hrvati islamske vjere.

292

U jesen 1992. na istom su teritoriju paralelno postojale dvije vojske, HVO i armija BiH. Silan priljev muslimanskih izbjeglica koje su Srbi “očistili” pojačavao je napetost i stvarao strah koji je Bobanu bio do­ brodošao - strah da će prognani Muslimani “preplaviti” hrvatska područja. Sukob, koji će postati žestok kao onaj sa Srbima, izbio je 25. lis­ topada u Prozoru u srednjoj Bosni. Počeo je kao spor dvojice mafijaša suparnika oko toga tko će preuzeti jednu isporuku benzina. Taj sukob između bandi brzo je prerastao u “etnički” spor, jer su obje vojske skočile, svaka u obranu svog naroda. Muslimani, protjerani iz Prozora, sklonili su se u brda, ali se većina vratila nakon nekoliko dana kad je popustila napetost. No, sukob je imao sva obilježja otvorenog rata, uključujući granatiranje grada s okolnih brda i ulične borbe vatrenim oružjem. Nakon nekoliko dana središte Prozora bilo je porušeno. Radile su samo hrvatske trgovine. Sukob je izbio r sjevernije, u Novom Travniku, ali će sarajevski radio, lojalan Izetbegovićevoj vladi, otada dalje tvrditi kako je hrvatski fašizam u Bosnu ušao “kroz prozor”. Uslijedila je mrtva točka koja je izazvala izravnu vojnu katastrofu. Prekid suradnje između HVO i armije BiH, združen s dubokim uza­ jamnim nepovjerenjem, doveli su do povlačenja s položaja oko Jajca, sjeverozapadno od Travnika. Jajce je, od početka opkoljeno Srbima, bilo dosta granatirano, ali potkraj listopada nije bilo nikakvih znakova da bi palo. A onda je 29. listopada palo, ali ne zbog srpskog napada, nego zbog kaosa u bosanskoj i hrvatskoj obrani. Srbi su ušli u Jajce, a četrdeset tisuća Jajčana, Muslimana i Hrvata, izlilo se na cestu prema Travniku. Na Londonskoj konferenciji dva mjeseca ranije bosanski su Srbi bili prihvatili da svoje teško oružje koncentriraju oko četiri grada i predaju ga pod nadzor UN-a. Jajce je bilo jedan od ta četiri grada. Kad su Srbi upali u nj, nikakvo oružje nije bilo koncentrirano niti su bili raspoređeni promatrači UN-a. Od onih što su pobjegli, malo je njih otišlo vozilima jer je opskrba Jajca gorivom bila neredovita. Egzodus je 30. listopada i 1. studenog nalikovao na predmehanizirano doba: beskrajna kolona - što se protegnula dokle seže pogled, sve dok se cesta ne izgubi među šumovita brda na sjeveru - umornih ljudi što se probijaju kroz vlažnu jesenju maglu, neki pješice, a drugi natrpani u kola s konjskom zapregom. Većini je trebalo dva do tri dana da stignu u Travnik, koji je sedamdeset kilometara jugoistočno, a dok su oni bježali, Srbi su nastavljali napredovanje sve dok bosanskosrpska vojska nije zauzela visove iznad ceste kojom su bježali. Sve što god je podsjećalo na vojno vozilo, postalo je cilj. Tako su izbjeglice u bijegu morale podnijeti baražnu vatru iz teškog i lakog oružja. Bio je to prvi

293

žalostan primjer kako će neprijateljstvo Muslimana i Hrvata koristiti Srbima. Poslije će general Mladić reći: “Gledat ću ih kako jedni druge uništavaju, a onda ću ih oba gurnuti u more.” Srbi nisu mogli suzdržati radost. Kako je Bosna ulazila u prvu ratnu zimu, to su se crte bojišnice skrutnjivale. Nigdje nije bilo područja gdje bi se teritorijalno sporile vojske bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, ali su obje imale nesređene račune s armijom BiH. Počeo se oblikovati jedan neslužben, prešutan savez. U Kiseljaku, gradu odmah zapadno od Sarajeva, tvrdi su na­ cionalisti, odani hercegovačkim Hrvatima, preuzeli nadzor u lokalnoj upravi i u HVO-u. Trgovali su sa Srbima koji su opsjedali Sarajevo kao i s muslimanskim švercerima u Sarajevu. Kiseljak je mjesecima bio mirno utočište, kopnena bosanska Casablanca, a tamošnji Hrvati koristili su svoj položaj “u sredini”, između Muslimana i Srba i trgovali. Hrvati su kupovali od Srba i prodavali muslimanskim ratnim profiterima koji su dogovorom održavali visoke cijene robe na crnoj burzi u Sara­ jevu. Tako je iz Sarajeva odlazila čvrsta valuta, novac koji su obični Sarajlije godinama zarađivali i štedjeli. Muslimanski gangsteri, hrvatski posrednici i srpski dobavljači, svi su izvrsno zarađivali u tom ucjenji­ vačkom lancu koji je prelazio vojne crte i u kojem su glavni akteri bili kiseljački Hrvati. Na nesreću Sarajeva, Kiseljak je stajao na zapadnom prilazu gradu, ondje gdje je srpski obruč bio najosjetljiviji. Bilo kakav vanjski pokušaj kidanja opsade mogao je doći samo iz tog smjera, a Hrvati su zimi 1992./93. imali valjanih financijskih, a i ciničnih političkih razloga da produlje opsadu grada. Iako su formalno još bili saveznici Vlade BiH, Hrvati su zapravo postali partneri Srba u produženju opsade Sarajeva.

Potkraj travnja 1993, iz zimske je pat-pozicije između Muslimana i Hrvata bukno totalni rat. Nakon pada Srebrenice po srednjoj su Bosni potekle glasine da će deseci tisuća prognanih Muslimana stići za koji dan. Hrvatska je vojska u Kiseljaku i Vitezu, dva hrvatska džepa sjeverno i zapadno od Sarajeva, prešla u preventivnu akciju. Ušla je u muslimansko selo Ahmiće, okruženo hrvatskim selima, i pobila de­ setke civila, žena, djece i staraca. Zatim je zapalila kuće. Dokaze okrutnosti otkrili su britanski vojnici UNPROFOR-a i međunarodni humanitarci 19. travnja - dan poslije potpisivanja spo­ razuma o predaji Srebrenice. Dogodilo se to na kilometar od britanske baze. Britanski zapovjednik, pukovnik Bob Stewart, koji je gotovo plakao od bijesa i ogorčenja što nije imao pojma o tome dok se događalo, zatražio je pristup selu. Pred svjetskim TV kamerama urlao

294

je na zapovjednika nadzorne točke HVO-a koji ga je upitao ima li dopuštenje za ulazak u selo: “Ne treba mi dopuštenje prokletoga HVO-a, ja sam UN! Reći ću vam da je to užasna sramota. Ovdje su masakrirane cijele obitelji. Tko je za ovo odgovoran?” Pripadnici HVO-a samo su se odvezli. Uslijedio je val prisilnih progona, ubojstava, silovanja. Muslimani su bježali iz Viteza u Travnik ili Zenicu tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata vremena da napuste grad ili će biti ubijeni. Uz cestu su nađena tijela dvojice muslimanskih liječnika koji su putovali iz Zenice u Vitez, a ustrijeljeni su iz neposredne blizine u glavu. U Travniku je HVO zahtijevalo razoružanje i raspuštanje bosanske vojske, jer je prema Vance-Owenovu planu (koji su dotle prihvatile hrvatska i bosanska strana) Travnik u hrvatskom kantonu pa ga svi nehrvati moraju napustiti. Nije Vance-Owenov plan uzrokovao borbe Muslimana i Hrvata u središnjoj Bosni; sukob je otpočeo i prije objave plana. Ali je u proljeće 1993. plan dao teritorijalnim zahtjevima bosan­ skih Hrvata pečat zakonitosti koji je inače nedostajao.4 Travnik je sad bio pretežno muslimanski grad, jer su ga preplavili prognanici što su napustili svoje domove u sjevernoj Bosni u srpskom etničkom čišćenju. Ti muškarci, od kojih su mnogi bili prošli one kon­ centracione logore što su prethodne godine bili tako šokirali svijet radikalizirani i ogorčeni tim iskustvom - odlučili su da neće to isto sad trpjeti od Hrvata. U roku od nekoliko dana otjerali su iz Travnika sve postrojbe HVO-a, iako su u Travniku ostale živjeti tisuće Hrvata civila koji neće biti izloženi otrovnoj kampanji etničkog čišćenja što će je Hrvati uskoro primijeniti na muslimanske manjine u svojim sre­ dinama. U Zenici, uporištu Izetbegovićeva SDA, gdje je armija BiH imala najjače korijene, pregovori muslimanskog gradonačelnika i mjes­ nog zapovjednika HVO, usmjereni na vraćanje mira, prekinuti su kad je HVO s okolnih brda bombardiralo središte grada. HVO je istjeran iz grada, kao u Travniku. Sad je muslimanska srednja Bosna sa svih strana bila okružena neprijateljima - usamljeni otok odsječen od glavnoga grada Sarajeva i vanjskog svijeta. Uz to se morala boriti s trima hrvatskim enklavama u svojoj sredini: Novim Travnikom, Vitezom i Kiseljakom. To su bile opsade unutar opsade. Najproblematičniji je bio Vitez jer leži na glavnoj cesti između Travnika i Zenice. Praktički je teritorij pod nadzorom Izetbegovićeve vlade spao na leopardovu kožu izoliranih enklava - oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i triju istočnih enklava Sre­ brenice, Goražda i Žepe. Nijedna od tih enklava nije se mogla održati bez trajne potpore međunarodnih humanitaraca. Pristup i izlaz blokirale su im srpske ili hrvatske snage. Bosna je u proljeće i rano ljeto 1993.

295

bila suočena s vojnom i strateškom stvarnošću da malo-pomalo bude zbrisana s europskog zemljovida. Činilo se sve vjerojatnijim da je jedina budućnost teritorija koji su Srbi i Hrvati sve češće nazivali bivšom BiH, ta da svaku od tih enklava postupno apsorbiraju ili hrvatska ili srpska država koje su se oko njih stvarale.

Pad Srebrenice, odbacivanje Vance-Owenova plana od strane Srba, neuspjeh međunarodne zajednice da provede taj plan i, na posljetku, izbijanje rata između Muslimana i Hrvata, sve se to dogodilo u nekoliko tjedana u travnju i svibnju 1993. Sve je to natjeralo Vladu i armiju BiH da se suoči s novom stvarnosti. Dogodila se politička i vojna drastična promjena: Muslimani su počeli uzvraćati udarce. Sarajevska je psihijatrica Ljiljana Oruč za cijelo vrijeme opsade sačuvala svoj smisao za humor. U ljeti 1993. opisala je bosanski glavni grad kao veliki psihijatrijski laboratorij. Sarajlije, rekla je, boluju od kolektivne psihotične zablude, zablude da će na kraju svijet spasiti i njih i njihovu zemlju. Dugo su živjeli u toj zabludi, nastavila je ona, unatoč svim objektivnim dokazima u suprotno. Stoga je to bila neka vrsta inverzne paranoje: uporno uvjerenje da će na kraju sve dobro ispasti iako je, prema svim racionalnim prosudbama, jasno da neće. “Ta nas je kolektivna psihoza ostavila”, naglašava doktorica Oruč, “u svibnju 1993. Otada smo znali da smo prepušteni sami sebi.” Otpor je počeo u središnjoj Bosni. Treći je korpus armije BiH5 ustrojio dvije nove brigade, sastavljene uglavnom od boraca “očišćenih” iz sjeverne i istočne Bosne. Mnogi su se očeličili nakon onog što su doživjeli od Srba, većina ih je prošla koncentracione logore. U Travniku su osnovali Sedamnaestu “krajišku” brigadu pod zapovjedništvom pu­ kovnika Mehmeta Alagića, žrtve etničkog čišćenja u području Kozare u sjevernoj Bosni. U Zenici, srcu muslimanske Bosne, pojavila se posve nova snaga, Sedma muslimanska brigada. Ova je bila izrazito musli­ manske, a ne bosanske orijentacije. Njeni su časnici bili neskloni Zapadu, nosili su islamske oznake, imali duge brade i pozdravljali se arapski sa “selam alejkum” (mir s vama). Njihove su obitelji išle na satove islamskog odgoja, a žene im i kćeri sve su više na javnome mjestu nosile velove. Prvi se put u Bosni artikulirao prodorni ksenofopski muslimanski nacionalizam. Politika multietničke snošljivosti, tvrdili su časnici Sedme muslimanske brigade, dovela je do uništenja muslimanskog naroda. Vrijeme je da Muslimani uzmu stvar u svoje ruke, ne kao Bošnjaci, nego izrijekom kao Muslimani. Onima na Zapadu koji su bili protiv intervencije na strani Vlade BiH, taj otpor im je pogodno potkrijepio argument - često izrican u

296

obrani politike nedjelovanja - da su “sve strane podjednako krive”. Ali toj novoj armiji prognanika nije bilo nimalo stalo do međunarodnog javnog mišljenja; podilaženje prijestolnicama Zapada, tvrdili su časnici i vojnici te vojske, Muslimanima nije donijelo ništa osim vojnog poraza, izvlaštenja i kršenja ruku uz izraze sućuti iz inozemstva. Muslimani su naučili, govorili su oni, da strpljivi pregovori u Ženevi, Haagu i Londonu nose nesreću, i da u ovom ratu pobjedu neće odnijeti pravedni, nego jaki. Ti ljudi nisu znali za multietnički ideal, više nisu govorili o Srbima i Hrvatima, nego o četnicima i ustašama. U Zenici je povremeno Sedma muslimanska brigada izlazila na ulice i uništavala trgovine koje su pro­ davale alkoholna pića, pa klala svinje i palila im trupla. Tijekom ljetnih i jesenskih mjeseci postali su zakon za sebe, često u sukobu s civilnom policijom, i sve veći strah i trepet građana. Vojna je strategija Trećega korpusa bila da u srednjoj Bosni stvori trokut od Tuzle na sjeveroistoku, do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Najprije je trebalo osigurati ceste između područja leo­ pardove kože. Gusto napučeni viteški džep, u kojem je živjelo ščdesetak tisuća Hrvata, bio je preopasan cilj. Zato je armija BiH počela pustošiti po hrvatskim selima u brdima iznad doline u kojoj je Vitez. Sve su palili i pljačkali, služeći se istom taktikom koja je tijekom prošle godine dana donijela Srbima tolike dobiti. Armija je do početka ljeta osigurala nekakav put kojim se iza viteškoga džepa Travnik spajao sa Zenicom i Tuzlom.6 Granica muslimanskog i hrvatskog teritorija prolazila je Gornjim Vakufom. Taj grad, u kojemu su Britanci imali jednu svoju satniju da bude međupostaja i logistička baza humanitarnim konvojima iz Splita u Tuzlu, tako je često s plimom i osekom vojne sreće prelazio iz ruke u ruku, da potkraj godine u njemu gotovo i nije bilo kuće prikladne za stanovanje. Tijekom ljeta čule su se jezive vijesti o zlostavljanju i mučenju Musli­ mana u hrvatskim logorima. Poslije će se Stipe Mesić sjetiti da mu je prvi rekao za logore Jozo Primorac, aktivist HDZ-a. Rekao je: ‘‘Čuj, Stipe, iznenađen sam, nedavno sam bio u Hercegovini (ondje je imao brata). Tamo dolje imaju logore. Izgledaju kao nacistički, pa i gore od toga, ne daju im hranu i vodu, a i zlostavljaju ih. ” Pitao sam tko je u tim logorima, a on mi je rekao da su to bivši susjedi, iz istoga grada i sela, a jedina im je greška što su Muslimani. Onda je velika skupina Muslimana, koji su bili borci HVO-a, pa su

297

preko noći razoružani i onamo poslani. Bio je vrlo iznenađen, po­ gotovo zbog postupka ondje. To sam prenio Tuđmanu. Odgovorio mi je da i drugi imaju logore. Na posljetku je sredinom kolovoza međunarodni Crveni križ stigao do 6474 logoraša u 51 logoru, od kojih je 4400 bilo u logorima bosanskih Hrvata (Vlada BiH tvrdi da je to premala brojka), 1400 u muslimanskim i 674 u srpskim logorima. Muslimani iz zloglasnog logora Dretelja južno od Mostara, pričali su kako su ih tukli, noću budili i prisiljavali da pjevaju pjesme uvredljive za Muslimane i Izetbegovića. Uskraćivali su im hranu i vodu. Mnogi su pričali kako su morali piti svoju mokraću da ne bi skapali od žeđi. U saopćenju Vijeća sigurnosti od 15. rujna navodilo se kakvu je “odvratnost i osudu” izrazila međunarodna zajednica kad su prethodne godine otkriveni srpski logori pa se pozivalo Hrvate da zatvore svoje logore. Tragedija sukoba između Muslimana i Hrvata nigdje nije bila tako izrazita kao u Varešu, ružnom rudarskom gradu u lijepoj dolini na putu iz Sarajeva prema Tuzli. Vareš se našao na samom rubu muslimansko-hrvatske ratne zone. Do rata je u njemu bilo podjednako Muslimana i Hrvata, uz priličnu srpsku manjinu. Srbi su pobjegli ili su ih preselili početkom rata. Mjesni Hrvati i Muslimani su se tijekom ljeta 1993. trudili da ih ne zatruje sukob koji je razdirao dvije zajednice zapadno od njih. Ali Vareš nije ostao pošteđen. Sukob je toliko polarizirao središnju Bosnu da je, uza sva nastojanja mjesnih vođa, Vareš uskoro bio etnički podvojen. Vrijedan je to primjer dinamike etničkog sukoba. Vareš je postao mikrokozam šireg sukoba. Kao i uvijek, prve su trzavice stigle izvana, dolaskom tisuća bijesnih i napaćenih Hrvata koji su bili protjerani ili su užasnuti pobjegli iz svojih domova u Visokom, Brezi, Kaknju i Zenici. U te je gradove nešto prije stigla slična bujica bijesnih i izmučenih muslimanskih prog­ nanika. Prognanici su sa sobom donijeli akumulirano ogorčenje i strah od onih koji su ih otjerali. Dolazak tolikih prognanih Hrvata u Vareš nije samo pretrpao grad, nego je poremetio osjetljivu etničku ravnotežu. Ipak je mjesno hrvatsko vodstvo i dalje surađivalo s mjesnim musli­ manskim čelnicima. A zbog toga su novopridošli prognani Hrvati ubrzo počeli optuživati mjesne Hrvate da surađuju “s neprijateljem koji je njih otjerao od kuće. Nastao je razdor među Hrvatima. Onda je u listopadu iz Kiseljaka došla jedna postrojba HVO-a, tvrdih hrvatskih nacionalista i mrzitelja Muslimana. Hrvatski gradonačelnik i šef policije nakratko su zatvoreni a onda smijenjeni. Došljak je ustoličen za gra­ donačelnika. Muslimane se uhićivalo, a njihove kuće napadalo i

298

pljačkalo. U roku od nekoliko dana gotovo su svi Muslimani pobjegli u selo Dabravinu na jugu gdje su zatim čekali i planirali povratak. Zapravo Hrvati nisu mogli obraniti Vareš. Gotovo čim su preuzeli vlast, stali su se pripremati za evakuaciju. Imali su dva izlaza, oba kroz srpske teritorije. To im nije bilo teško jer su kiseljački Hrvati imali izvrsne odnose sa Srbima. No, smetalo im je selo Stupni Do, malo više od kilometra od Vareša. U tom je muslimanskom selu bilo dvije stotine pedeset žitelja. Ležalo je na južnoj ruti bijega. Hrvatska je paravojska u noći 23. listopada, nakon jednodnevnog neprestanog gra­ natiranja Stupnog Dola, upala u selo sa skijaškim maskama na glavi ili oličena lica. Svaku su kuću ili minirali ili zapalili. Seljane koji nisu mogli pobjeći ubili su ili zaklali. Neki su živi izgorjeli u svom domu, drugi su ustrijeljeni u pokušaju bijega kroza šumu. Neka su mrtva tijela bačena na lomače u vrtovima pred njihovim domovima. Nakon te orgije ubijanja selo je bilo posuto leševima i svaka je kuća gorjela. Većina seljana uspjela je pobjeći. Desetine njih je pobijeno, a neka tijela nikad nisu nađena. Danima je hrvatska paravojska pljačkala vareške kuće koje su u bijegu napustili Muslimani. Oni Muslimani koji su ostali jer nisu uspjeli pobjeći, zamolili su Šveđane iz snaga UN-a da ih sprovedu na teritorij pod nadzorom vojske BiH. UN nije imao kamione za to, ali su Šveđani postavili oklopnjake na glavnoj gradskoj ulici pa su Muslimanke i nji­ hova djeca danima i noćima ondje taborili jer im je blizina snaga UN bila jedina zaštita. A onda je 3. studenog hrvatski gradonačelnik pošao od kuće do kuće i preko zvučnika dovikivao hrvatskim obiteljima neka se okupe na ulici i pripreme za evakuaciju prije zore. Muslimanska vojska, rekao im je, prilazi gradu sa sjevera, zapada i juga. U jednoj jedinoj noći pobjeglo je više od deset tisuća ljudi. Na jedan dan, grad je bio prazan. Zatim je u nj ušla Sedma muslimanska brigada bez ijednog ispaljena metka. Muslimanski su se civili vratili kućama. Za nekoliko tjedana su muslimanske obitelji, iz gradova i sela koje su zaposjeli Srbi, zaposjele kuće koje su Hrvati napustili. Cijelo se sjevernobosansko naselje Crna Rijeka, koje su Srbi etnički temeljito očistili, sad uselilo u hrvatske domove u Varešu. Tako je Vareš ilustrirao dva ključna elementa rata između Musli­ mana i Hrvata: prvo, sposobnost radikaliziranih došljakajda posiju sjeme etničkog sukoba u zajednici u kojoj su Hrvati i Muslimani skladno živjeli; drugo, činjenicu da se, zbog srpskog etničkog čišćenja, sve više Muslimana i Hrvata tiskalo na sve manjem teritoriju, pa se tako među mještanima rađalo ogorčenje koje se onda prelijevalo u etničku nape­ tost.

299

1) Halilović je to porekao. 2) SWB, 9. travnja 1992. 3) Važna je iznimka Mostar, koji hercegovački Hrvati smatraju svojim glavnim gradom, a u kojemu je bila tipična bosanska mješavina Srba, Hrvata, Muslimana i drugih. 4) Vance-Owenovim planom zacrtani hrvatski kantoni bili su tako veliki kako bi se u njima, uz većinske Hrvate, ipak našle poveće srpske i musli­ manske manjine. Takvo je prostranstvo hrvatskih kantona, prema Vanceu i Owenu, moralo djelovati kao kontrola obnašanja hrvatske vlasti na tim po­ dručjima. HVO je, na poticaj Zagreba^ to protumačio kao slobodu nametanja hrvatske vlasti u muslimanskim i srpskim gradovima i područjima. 5) U to vrijeme armija BiH sastojala se od pet korpusa - sarajevskog, mostarskog, tuzlanskog, bihaćkog i srednjebosanskog. 6) Rat između Muslimana i Hrvata nikad se nije proširio na sjever do Tuzle, gdje je HVO bio u manjini i predaleko od Hercegovine da bi izazivao nadmoćnu Armiju BiH, iako su njegovi zapovjednici bili tome skloni. Savez se održao tijekom cijelog sukoba sve dok, na posljetku, postrojbe HVO nisu pripojene Armiji BiH.

300

23 . NOSAČ ZRAKOPLOVA “INVISIBLE5 Razgovori na moru Ljeto 1993.

Tog su se ljeta, daleko od krvoprolića, tri strane, Muslimani, Srbi i Hrvati, sastajale na ženevskim razgovorima. Posvađani su čelnici noćili u najpomodnijim hotelima uz obale Lemanskog jezera, a po danu su se svađali oko budućih granica BiH. Potkraj rujna odletjeli su na bri­ tanski nosač aviona “Invincible” na Jadranu kako bi riješili muslimanski zahtjev za izlaz na more. Bio je to idealan ambijent za diobu. Pozivajući glavne aktere BiH na još jednu rundu pregovora, prvu poslije propasti Vance-Owenova plana, posrednici lord Owen i Thorvald Stoltenberg rekoše kako “zbog rušenja i patnja sada u Bosni, obojica strepimo nad budućnosti vaše zemlje”. Bio je to dramatičan poziv, ali posrednici su se od početka nastojali distancirati od plana zacrtana po novoj stvar­ nosti. Vlada BiH posrtala je otkako je Washington najavio “Plan skupne akcije”. Odjednom su im savjetovali da prihvate što im se daje ili će ostati bez ičega. Zajedljivi i lukavi Owen i njegov kolega prijazni Stoltenberg, nukali su bosanske glavne protagoniste na sporazum kojeg su uvjete diktirali Srbi i Hrvati. Owen je tvrdio da nastoji postići “bolan kompromis”, a ne diobu. Uza sva nastojanja da preruše plan, glavni suparnici znali su da će predložena unija triju republika nestati čim se osuši crnilo, pa i prije. Čelnik bosanskih Hrvata, Mate Boban, nazvao je plan “Invisible” (Nevidljivi). Ne zna se je li pogrešno upamtio ime

301

britanskog nosača zrakoplova ili je mislio na bosansku uniiu koia nestaje. J Onda je 30. lipnja objavljen napredak. Sve tri strane, pa i Vlada BiH, bile su za ustavni sporazum o uniji republika u BiH, drugim riječima, za etničku diobu. Srbi i Hrvati su napadno sličnim ’priopće­ njima pozdravili sporazum kao kompromis kojim bi se rat mogao završiti. Milošević je objavio da sporazum “potpuno potvrđuje Repub­ liku Srpsku”. Jednom članu delegacije bosanskih Srba sve je to bilo jednostavno: “Turci (pogrdna aluzija na Muslimane) pucat će kao orasi u srpsko-hrvatskoj krcaljki”, rekao je, uvjeren da je svijet priznao Srbe za ratne pobjednike. Koliko su se Srbi radovali, toliko je Izetbegović strahovao. “Osjećam se”, rekao je, “kao žednik koga šalju u pustinju po vodu.” Bosanski je predsjednik bio pod jakim pritiskom. Washington mu je izmaknuo tlo ispod nogu. On se još držao ideje o jedinstvenoj Bosni - domovini Muslimana, ali ta je točka nestala iz većine programa Zapada. Nevoljko je priznao da je trodioba BiH neminovna. Ta podjela dat će Muslimanima jednu bosansku državu. Zasad je ideja multietničke Bosne mrtva. Budući se naraštaji mogu nadati takvoj državi, ali tek kad se otrijezne nakon pijanstva. Izetbegović je bio satjeran u kut. Posrednici su u lipnju, ogorčeni njegovom tvrdokornošću, poduzeli korake kako bi ga oslabili, uvjereni da će time ubrzati mirovni proces. Ponovno su izvukli Predsjedništvo BiH i vratili Izetbegoviću predratnu ustavnu ulogu prvog među jed­ nakima. Na njihov se poziv iz Cazinske krajine, ili Bihaćke enklave, kako će je zvati tijekom rata, nakon duge šutnje pojavio lukavi preživjeli Fikret Abdić kako bi izazvao Izetbegovića tko će biti čelnik bosanskih Muslimana. Pregovarači su računali da će se Abdić sporazumjeti o diobi sa Srbima i Hrvatima. Imali su pravo. Bio je spreman na to, pa je s multietničkom delegacijom bosanskog Predsjedništva otišao u Zenevu na razgovore o diobi. Mjesec dana poslije, bosanska se delegacija, poražena i podvojena, vozila ispod svodova Palače naroda. Izetbegović je, okružen osobnim čuvarima, sjedio u crnom Mercedesu švicarske vlade, a ostatak dele­ gacije išao je trošnom Hondom iza koje se u taksiju vozio srebrnokosi bucmasti Abdić. Predstavljali su golu suprotnost onoj koordiniranoj snazi i nabusitoj samouvjerenosti kojima je isijavala srpska delegacija hrleći u Palaču. Dok su se razgovori odvijali, zaoštravala se borba na terenu. Vojske su prije završne podjele htjele osvojiti što se može. Srbi su zauzeli Igman što se s jugozapada diže iznad Sarajeva. Dok je Zapad prijetio

302

zračnim udarima, srpski su se politički i vojni čelnici igrali mačke i miša s međunarodnom zajednicom oko svog obećanja da će se povući sa strategijskog vrha. Dok je cijela međunarodna zajednica čekala hoće li se srpske snage, prema obećanju, povući s Igmana, Karadžić je u Ženevi spavao - probudio se tek u jedan po podne, umoran nakon što je cijele noći kockao u obližnjem kasinu. A ipak je nadmudrio Zapad, odnosno, dao je svijetu ispriku da se suzdrži od vojne intervencije. Vatrenim i razmetljivim tonom, zapri­ jetio je odmazdom na zračne udare. “Padne li na srpske položaje i jedna bomba, neće više biti pregovora. Imat ćemo totalni rat i kata­ strofu.” Iskoristio je strah članica Sjevernoatlantskog pakta, koje su u Bosni imale vojnike, čak je otišao tako daleko da je zaprijetio da će, u slučaju zračnih udara, on izgubiti vlast nad svojom vojskom, dajući na znanje da će se bosanski Srbi osvetiti vojnicima UN-a koji su iz zemalja NATO-a.1 Bio je to čudan obrat - odjednom je međunarodnoj zajednici konveniralo da Karadžić sačuva vlast. Nasuprot Karadžićevim zlokobnim opomenama, Alija Izetbegović se otvoreno zauzimao za vojnu intervenciju “u ime mira”. Rekao je da budućnost pregovora, pa i cijeli mirovni proces, počiva na zračnim udarima. Međunarodna zajednica nije ništa poduzela. Nije bilo zračnih udara. Nepunih mjesec dana kasnije, objavljeno je priopćenje da su se tri strane složile oko budućih granica svojih etničkih državica. Prema završnoj verziji plana skrojena na brodu “Invincible”, Srbima je pripalo pedeset tri posto bosanskog (kontinuiranog) teritorija, Hrvatima se­ damnaest posto, u dva dijela, a Muslimanima ostatak. Bosna bi prema tom planu bila izrazito kontinentalna. Plan je posebnim putovima zajamčio Muslimanima izlaz na more kod Neuma koji nije prikladan za luku. Ponuđena im je uporaba hrvatske luke Ploče i pograničnog Metkovića na ušću Neretve, kao i uzak izlaz na sjeveru na Savu. Bosanska je vlada htjela da njihova zemlja pokrije cijelu republiku, a u izostanku toga, htjela je da joj zemlja doseže do svake granice. Istočna Bosna - gotovo potpuno pod srpskim nadzorom, iako je prije rata bila većinska muslimanska - ostala je kamen spoticanja. Srbi i Beograd nisu bili spremni predati Muslimanima bilo koji dio istočne Bosne. Bio je to Miloševićev minimum, a htio ga je za sigurnost Srbije. Jedan pogled na zemljovid bio je dovoljan da se shvati kako će ta bizarno uobličena i geografski raskidana zemlja imati tek tanke izglede za opstanak. Sarajevo će dvije godine biti pod upravom UN, a Mostar pod privremenom upravom EZ,2 Karadžić je čak ponudio

303

da iz Sarajeva prokopa tunel kako bi njegovi žitelji mogli putovati u druge dijelove države. Prema sporazumu, unija se morala demilitarizirati, ali nije bilo plana o razoružanju Hrvatske i Srbije čije su vojske sudjelovale u sukobu. Stoltenberg je otišao u New York da od UN-a zatraži još 40.000 vojnika uz onih 10.000 već na terenu. Poslije ljeta provedena u razgovorima i uzaludnom optimizmu da će se postići sporazum, Izetbegović je odbacio plan sastavljen na brodu “Invincible”. Owen i Stoltenberg su se razočarali, uvjereni da nikada dotle nisu bili tako blizu sporazumu. Potaknut ohrabrenjem me­ đunarodne zajednice da uđe u igru, Fikret Abdić proglasio je svoju državu, Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, pa je izbačen iz bosan­ skog Predsjedništva. Pojavila se nova bojišnica, počeo je rat između Muslimana u bihaćkoj enklavi.

Kad god bi srpski i hrvatski čelnici nastavili svoja međusobna otrovna udvaranja, Muslimanima bi zazvonilo posmrtno zvono. Ta urota kosila se sa svakom logikom, ali je imala svoju čudnu dinamiku. Ti zakleti neprijatelji su se međusobno ubijali na bojištu, dok su njihovi vođe zajedno pijuckali viski. Počelo je u ožujku 1991. u Karađorđevu, kad su Milošević i Tuđman raspravili o podjeli Bosne. Uspostavili su tajnu komisiju, sastavljenu od njihovih pouzdanika, koja će prekrojiti granice u Jugoslaviji. Problem srpskih i hrvatskih nacionalista nije bio kako bi te dvije zajednice mogle skupa živjeti, nego kako bi se mogle razdvojiti. Slagali su se u još nečemu. Bosnu i Hercegovinu valja po­ dijeliti, i tako će svaki dobiti svoj kolač i pojesti ga: Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Dva su protivnika u najvećoj tajnosti održala niz sastanaka. U pro­ sincu 1991. (kad u Bosni rat još nije bio počeo, a u Hrvatskoj još nije bio završio), u jednoj sarajevskoj kavani sjedio je Nikola Koljević s hrvatskim nacionalistom Franjom Borasom, svojim kolegom u Predsjedništvu BiH. Tužeći se na ratno stanje između Srba i Hrvata, Boras je rekao da tako ne mora biti. Uostalom, u njegovoj porodici ima mnogo Srba po tazbini, a svi se lijepo slažu. Nadalje, možda bi njih dvojica mogla spriječiti rat ako bi dvije zajednice počele pre­ govarati. Koljeviću je predložio neka ode u Zagreb i sastane se s Tuđmanom. Hrvatski i srpski predsjednik već su razmatrali diobu Bosne. Mi­ lošević je u prosincu 1991. imao vrijedan adut, Krajinu. Inače, Knin nije volio, privatno je govorio da Knin, glavni grad samozvane srpske države, oduvijek pripada Hrvatskoj, sa Srbijom nema ništa zajedničkog.

304

No, vjerovao je da će mu Knin uvijek omogućiti prednost jer to je nešto bez čega Hrvatska ne može opstati, trećina njena teritorija. Tuđman je smatrao da bi se selidbom pučanstva i uklanjanjem Srba riješili problemi Hrvatske. Karadžić se s njim slagao. Treba preseliti kninske Srbe, ali ne u Srbiju, nego u plodnu istočnu Slavoniju, područje Hrvatske pod srpskim nadzorom. Karadžić, koji se smatrao velikim srpskim domoljubom, uopće nije mario za sudbinu svoje srpske braće u Hrvatskoj. S osmijehom je izjavio da su oni naviknuli na seobe, uosta­ lom, onamo su se uselili prije nekoliko stoljeća, bježeći pred Turcima. Njegov se zamjenik Koljević povezao s Tuđmanom. Predsjednik Tuđman predložio je raspravu o preseljavanju stanovništva, uvjeren da će tako stvoriti etnički homogenu državu. No, nije bilo potpunog sporazuma, jer preseljavanje, pa i mirno, ne nudi konačno rješenje, a i zato što to nije bio glavni problem, nego je glavni problem bio i ostao teri­ torijalni. Koljević i Boras bili su već skovali plan. Stipe Mesić, tadašnji čelnik HDZ, bio je promatrač na zagrebačkom sastanku i ondje prvi put čuo izraz “humano preseljenje pučanstva”. Govorilo se o stvaranju etnički čistih područja, drugim riječima, tre­ balo je riješiti problem Muslimana jer je bilo očito da su se Boras i Koljević već dogovorili o međusobnim granicama. Tuđman je imao tri cilja; najprije je htio priznanje Hrvatske i pot­ poru međunarodne zajednice; drugo, htio je podijeliti BiH, to mu je bila životna opsesija; a treće, da bi to postigao, morao je ostati u vezi s Miloševićem. Prvi je sastanak bio uspješan. Tuđman je rekao Mesiću da je prezadovoljan razgovorima. Čak se i nasamo našao s Koljevićem. “Bilo je jasno”, rekao je Mesić, “da su lako komunicirali, a još su obje strane bile u ratu.” No, Koljević je znao da će trebati vremena dok se ukorijeni sjeme novog saveza. Bilo je nemoguće, nakon jednog sastanka s hrvatskim čelnicima, uništiti već postojeću koaliciju u BiH, jer su dotle muslimanski i hrvat­ ski čelnici već održavali javne skupove, i čvorom vezivali zastave u znak zajedništva. U sljedećih šest mjeseci, čak i nakon izbijanja rata u Bosni, hrvatski i srpski čelnici sastajali su se u Mostaru, Banja Luci i Grazu. Karadžić je 6. svibnja, na tajnom sastanku u zračnoj luci Graza, jasno dao na znanje da Srbi zahtijevaju koridor kroz Posavinu u sjevernoj Bosni.

305

Ako im je rat draži od pregovaračkog stola, da vidimo što će biti. I tako smo oslobodili gotovo cijelu Posavinu, osim Orašja. Ponavljao sam im da nema prihvatljiva rješenja bez širokog posavskog koridora. Tada smo vjerovali, kao što i sad vjerujemo, da je najbolja granica ona prirodna, na rijeci Savi. Karadžić i Boban sporazumjeli su se o nekim zemljovidima, ali su mnoga pitanja ostavili otvorenima. Hrvati su tražili Brčko u kojem su prema popisu iz 1991. živjeli Muslimani, Srbi i Hrvati. “Srbi su odbili jer su ga oni izgradili i bio je potpuno srpski grad”, kaže Karadžić. U tom ratu za nadzor nad rijekama Karadžić je predlagao da granica bude Neretva, a Boban je, međutim, predložio mostarsku glavnu ulicu - Maršala Tita. Zarekli su se da će voditi računa o etničkom sastavu i pristali su prihvatiti arbitražu EZ - ako se ne uspiju dogovoriti za zapadno područje oko Kupresa i sjeverno područje sa sedam po­ savskih gradova.3 Karadžiću je prvi sastanak s Bobanom bio vrlo koristan jer je u njemu prepoznao sebe, nacionalista, ali hrvatskog. “Bio je više Hrvat nego katolik, htio je u jednom dijelu Bosne koncentrirati hrvatsko pučanstvo kako bi moglo štititi svoju nacionalnost, a ne katolicizam.” Između Zagreba i Beograda bilo je stalnih kontakata. U siječnju 1994. dogovorili su se da obostrano otvore diplomatske urede. No još su važniji bili posjeti hrvatskih ministara Srbiji, pa i Palama. Hrvatska je nastavila voditi dvije posebne i proturječne politike - tajni dogovor sa Srbima i službeni savez s Muslimanima. Po prvome bi dvije najjače nacije imale moć odlučivanja o sudbini Muslimana, ali se činilo da će u tom savezu Hrvatska uvijek biti slabiji partner. Drugi je, međutim, imao potporu Sjedinjenih Država. Početkom 1994. činilo se da se te dvije osovine uzajamno isključuju. A do ljeta, i raskida Miloševića s bosanskom braćom, dinamika se opet promijenila.1 1) Velika Britanija, Nizozemska, Danska, Švedska, Norveška, Španjolska, Kanada i Francuska. 2) Proveden je sporazum o Mostaru, a Hans Koschnick, bivši bremenski gradonačelnik, postao je 1994. prvi gradonačelnik EZ u podijeljenom gradu. 3) Prema navodima sudionika obiju strana, složili su se da Hrvati dobiju zapadnu obalu Mostara i hercegovačke gradove Neum, Čapljinu, Ljubuški, Široki Brijeg, Posušje, Tomislavgrad, pa i Kupres koji je prije rata imao 51% Srba Srbi nisu osporavali Kreševo, Kiseljak, Fojnicu, Busovaču, Vitez, Jajce (koji su Srbi zaposjeli u listopadu 1992), Travnik, Novi Travnik i Gornji Vakuf. O Muslimanima ni spomena.

306

24 . PITANJE NADZORA Bomba na tržnici i ultimatum NATO-a Veljača 1994.

Sarajlije su misliH.da sve znaju o bombardiranju, ali nitko nije znao da samo jedno minobacačko zrno može u jednom trenutku odnijeti tolike živote. Bomba koja je pala s neba u subotu petog veljače u 12.37, pretvorila je vrevu na gradskoj tržnici, u sjeni katoličke katedrale, u ljudsku klaonicu. Poginulo je šezdeset devet, a ranjeno više od dvije stotina osoba. Zašto je posijana takva pustoš? Neki preživjeli tvrde kako misle da je u padu zrno udarilo u plastičnu nadstrešnicu i eksplodiralo ljudima iznad glava, obasuvši tržnicu tisućama komadića usijanog metala. Još je pogubnije bilo zato što je ispaljeno za inače mirna dana. Jedna od velikih tragičnih ironija Sarajeva bila je i ta što je često više ljudi ginulo za mirna dana, nego za dana kad su snažno granatirana civilna područja. To je bilo zato što su za mirna dana ljudi izlazili na ulice. A tog 5. veljače bio je vedar, sunčan zimski dan, s prepunom tržnicom. Bomba je pala neočekivano. Reakcija nije izostala. Već nakon nekoliko sati predsjednik Izetbegović sazvao je tiskovnu konferenciju na kojoj je rekao da je to “crn, užasan dan. Mi Bošnjaci osjećamo se osuđeni na smrt. Svaka vlada koja podupire embargo na oružje, sudionica je u ovakvim zvjerstvima”. Premijer Haris Silajdžić pozvao je američkog televizijskog izvjestitelja Petera Jenningsa, iz ABC-a, na ekskluzivni intervju. Izetbegović i Si­ lajdžić - obojica vidljivo potreseni razmjerom masakra na tržnici -

307

iskoristili su priliku da kažu kako sad, eto, međunarodna zajednica sili Bosnu da prihvati srpsko-hrvatski “mirovni sporazum”, koji je EU prepakirala, što je jednako potpunoj kapitulaciji, komadanju bosanske države i progonu dva milijuna Muslimana. Nije zaostao ni Radovan Karadžić. Porekao je odgovornost (kao i uvijek kad bi poginulo mnogo civila) i rekao kako je svojim snagama naredio da zaustave sve humanitarne konvoje dok UNPROFOR javno ne skine krivnju sa Srba. Tek je poslije izmislio niz hipoteza da je “muslimanska strana” podmetnula bombu, da je pucano “s musliman­ skih položaja”, ili, što je bilo još bizarnije, da su tijela što su odmah nakon eksplozije prebačena s tržnice u gradsku mrtvačnicu, zapravo stari leševi ondje podmetnuti da ih televizijske kamere snime. Karadžićeva poricanja uvijek bi urodila plodom. General Lewis MacKenzie prvi je povjerovao tvrdnji da je bosanska vlada granatirala svoje ljude kako bi međunarodnu zajednicu uvukla u rat na svojoj strani. To stajalište iznio je prvi put u svibnju 1992, kad je minobacačko zrno u Ulici Vase Miškina pogodilo red građana koji su čekali na kruh. Tada su poginule dvadeset dvije osobe. MacKenzie je tad bio u Beo­ gradu jer je Glavni stožer UNPROFOR-a onamo prebačen iz Sarajeva, a priklonio se mišljenju da su bombu podmetnuli agenti Vlade BiH, iako za tu teoriju nikad nije predočena ni mrvica dokaza. Tijekom rata su svi protivnici vojne intervencije i ukidanja embarga na oružje vodili tihu kampanju širenja ideje o najgorim zvjerstvima što su ih Bošnjaci počinili nad vlastitim narodom. Ta aluzija nikad nije javno izrečena, jer bi je trebalo dokazati. Ako je i bilo ikakvih dokaza, nisu nikad iznijeti na svjetlo. No, ta je kampanja uspjela posijati sjeme sum­ nje među onima koji su bili odlučniji u svojoj osudi bombardiranja Sarajeva. Nikad nije dokazano tko je opalio iz bacača na tržnicu. UNPRO­ FOR je proveo analizu na licu mjesta, ali nije zaključio ništa određeno: zrno je zbog sudara s nadstrešnicom skrenulo sa svoje putanje, a na temelju jednog hica nemoguće je zaključiti o smjeru vatre i prijeđenoj udaljenosti. Analiza kratera pouzdana je samo kad je s istog položaja ispaljeno više hitaca, jer se tako može suziti granica pogreške. UN je mogao reći samo da je hitac došao sa sjeveroistoka, i da su u tom smjeru položaji obiju strana. U prašini što se onda uzvitlala, zatomljen je logičan zaključak da će, ako se u dvadeset i dva mjeseca na jedan grad ispali milijun i više minobacačkih, topovskih i tenkovskih hitaca (kao što su učinili bosanski Srbi) - od kojih su mnogi nasumce ispaljeni u civilna područja - prije ili poslije neki hitac pasti i ondje gdje je okupljena gomila ljudi. Šetnjom po bilo kojoj sarajevskoj sporednoj ulici možemo se osvjedočiti da nigdje nije bilo sigurno od nasumce

308

ispaljene granate: gradske su ulice posvuda izrešetane uočljivim ošte­ ćenjima od minobacačke vatre. Sarajlije su te tragove prozvali “sarajevskim ružama” - po boji krvi. U veljači 1992. svakih je nekoliko metara bilo takvih oštećenja. Od isprazne raspre tko je ispalio kobnu granatu, zanimljivije je na koji su način UN iskoristili prijepor. Toliko je raspoloženje protiv zračnih udara vladalo u UNPROFOR-u, da je novi zapovjednik u Bosni, general Michael Rose, puna dva tjedna nakon nesreće neprestance ra­ dio na postizanju sporazuma kojim bi, kako je on mislio, zračni udari otpali kao nepotrebni. Da je bilo i najmanjeg dokaza da su Bošnjaci skrivili zvjerstvo na gradskoj tržnici, svijet bi sigurno za to čuo. Ne bi bilo sigurnijeg načina da se odbiju argumenti onih (uglavnom u Sjedi­ njenim Državama) koji su nakon događaja 5. veljače tražili vojnu akciju. Najvjerojatnije objašnjenje granatiranja tržnice glasi: tko god ispalio ono zrno, zacijelo nije kanio hotimice pobiti desetine ljudi gađajući najpretrpanije mjesto u gradu. Minobacači nisu izravno vatreno oružje, nisu dovoljno točni da s prvim hicem pogode cilj. Treba ih “voditi” do cilja. U svakom slučaju, masakr 5. veljače samo se po razmjeru razlikovao od napada koje je Sarajevo trpjelo gotovo svakog dana u dvadeset dva mjeseca. Važnost mu je bila u simboličkom odjeku. U Sarajevu je od srpskog bombardiranja poginulo gotovo deset tisuća osoba, uglavnom civila, od kojih mnogo djece. Nogometno igralište, na kojemu su ih većinom pokapali u, silom prilika, tijesnim redovima, postalo je najjači simbol agonije Sarajeva i njegova propala obećanja: leži u sjeni reprezentativnog stadiona Zetra, građena za Zimske olim­ pijske igre 1984. O tome tko je njih ubio, nije bilo nikakva prijepora. Unatoč Karadžićevu mućenju vode nevjerojatnom tvrdnjom da su Muslimani sami sebe gađali, pokolj na gradskoj tržnici ipak je natjerao svijet Zapada da konačno kaže “dosta”.

Način na koji je Zapad rekao “dosta”, prestrašio je lorda Owena. Svaki je glavni grad Zapada zatražio da zrakoplovi Sjevernoatlantskog pakta, koji nadziru nebo iznad Bosne, spriječe ponavljanje tragedije na tržnici. Amerikanci su odlučno zahtijevali intervenciju. Obrazlagali su da u već donesenim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a postoji ovlaštenje za takvo djelovanje. I Francuzi su - po Owenovu mišljenju za njih netipično - zahtijevali energičniju ulogu NATO-a. I oprezni britanski ministar vanjskih poslova, Douglas Hurd - koji bi uvijek prvi kočio međunarodnu intervenciju - priklonio se općem pritisku. Owen je bio zabrinut zbog Rusa. Kozirjev je već bio pokazao veliku fleksibilnost dopustivši NATO-u da nadzire zonu zabrane letova. Rusi

309

su se s tim složili samo zato što se to radilo pod okriljem UN-a. U toj operaciji NATO je provodio naredbu UN-a. Sjevernoatlantski pakt nije djelovao neovisno. Rusi su otišli još dalje: složili su se da se zapovjedniku UN-a u Bosni dopusti da zatraži zračnu potporu u obranu međunarodnih snaga budu li napadnute. Rusi su tu ulogu odobrili NATO-u samo zato što je NATO jamčio da će djelovati isključivo u granicama koje mu odredi UN. Owen je znao da Rusi neće prihvatiti djelovanje NATO-a izvan pokroviteljstva UN-a. Za to Jeljcin neće moći pridobiti svoju javnost. 0 njihovu pragmatizmu donekle govori to što su i Kozirjev, i Jeljcin, 1 Curkin, svi prihvatili da je legitimna uloga NATO-a pomoći UN-u. Prva je stvar bila nadzor zone zabrane letova. To su bili spremni pri­ hvatiti ako bude pod nadzorom UN-a. Zatim smo prešli na pitanje bliske zračne potpore, gdje bi zapovjednik snaga UN-a mogao pozvati zrakoplov NATO-a ako bi snage UN-a bile napadnute. Rusi su to prihvatili. Tako smo znali da će Rusi biti s nama za to da NATO pomaže UN-u. A nikako ne bi pristali da UN odustane od nadzora nad tim postupkom. Owen je smatrao da bi samostalna akcija Sjevernoatlantskog pakta mogla podijeliti međunarodnu zajednicu po crti Istok-Zapad, pa će Rusi biti prisiljeni da priskoče Srbima u pomoć. Mnogo se ističe ruska povi­ jesna veza i kulturna sličnost sa Srbima, ali zapravo Moskvi je sve to bilo samo pitanje strateških i političkih interesa. Rusija nije htjela dopustiti Washingtonu (a u manjoj mjeri Europi) da diktira nove uvjete rješenja sukoba i odlučuje o budućim interesnim sferama. Owen se bojao da će svijet opet upasti u neku konfrontaciju Istok-Zapad hladnoratovskog stila. Viktor Andrejev, civilni predstavnik UNPROFOR-a u Sarajevu, veteran sovjetske diplomacije, otišao je i dalje: bio je uvjeren da bi Bosna mogla izazvati svjetski rat. “Budite sigurni”, rekao je, “velesile se spremaju na konfrontaciju zbog Bosne.” Owen je, kao nekadašnji britanski ministar vanjskih poslova, odmah poduzeo mjere ograničenja štete, kako bi obuzdao ono što je smatrao opasnim hodom prema vojnoj intervenciji. Sutradan nakon bombardi­ ranja, kad je Sarajevo počelo pokapati svoje mrtve, Owen je odletio u Rim, pokupio Stoltenberga, i odanle su obojica odletjeli u Beograd. Zatim su se odvezli preko Drine u porušeni Zvornik na sastanak s Karadžićem. Za vrijeme vožnje Owen je čuo kako general Rose govori na BBC-u i daje dojam kako mu uopće nije pala na um mogućnost da granatu i nisu ispalili Srbi. “Pomislio sam: do vraga, tom čovjeku treba u glavu utuviti neke stvari; pa sam odmah telefonirao Ministarstvu obrane... nadam se da je poruka shvaćena.” Na sastanku u Zvorniku

310

Karadžić je porekao odgovornost i istaknuo da će Srbi negativno odgo­ voriti na svaki pokušaj uporabe sile protiv njih. Owen je otišao uvjeren da bi bilo kakav ultimatum bio, kako je rekao, “crvena krpa biku”. Sutradan je otputovao u Bruxelles na sastanak ministara vanjskih poslova EU gdje je upozorio na oprez. Ondje se oštro založio da NATO ne zauzme neovisno držanje - da ne smije samostalno postavljati ul­ timatume, nego i dalje mora biti potpora inicijativi UN-a. Owen je držao da će samo tako moći zadržati Ruse u mirovnom procesu. Nastala je grozničava diplomatska aktivnost. General Rose ot­ putovao je u Beograd, pa se vratio u Sarajevo odlučan da Srbe i Vladu BiH natjera na prekid vatre i plan povlačenja oružja. Veleposlanici NATO-a okupili su se 9. veljače u Bruxellesu na sjednici vijeća Sjevernoatlantskog pakta. Amerikanci i Francuzi stigli su sa zahtjevom da NATO uputi Srbima ultimatum. Britanci su noć uoči sjednice pokušali postići to da se o toj temi uopće ne raspravlja, obavještavajući ostale članice da general Rose radi na sporazumu o demilitarizaciji koji samo što nije zaključen. Ultimatum NATO-a, ustvrdili su Britanci, samo bi upropastio sporazum jer bi naljutio Srbe i gurnuo ih na prkošenje. Glavni tajnik NATO-a, Manfred Woerner, savjetovao se s ostalim veleposlanicima i utvrdio da su Britanci usamljeni u svom protivljenju akciji NATO-a. Kako se sjeća jedan zapadni diplomat: “Britanski je predstavnik rekao kako nema potrebe održati sjednicu jer je general Rose postigao sporazum. Provjerili smo preko svojih vlastitih izvora i utvrdili da nije tako. Bilo je jasno da nam mažu oči. Na samoj sjednici, nakon britanskog pokušaja da se ona opozove, predočene su nam kon­ kretne verzije [nacrta priopćenja NATO-a]. Britanci su došli s verzijom u kojoj se praktički Srbima govorilo: ' Molimo vas, budite dobri', bez ikakve prijetnje kojom bi se to potkrijepilo. Britanci su htjeli sve pre­ pustiti Ujedinjenim narodima.” Tako su 9. veljače paralelno održane dvije presudne sjednice. U Sarajevu je general Rose pozvao zapovjednike dviju vojska u zračnu luku, a u Bruxellesu je, unatoč britanskim pokušajima, održana sjednica vijeća NATO-a kako je bilo određeno. General Rose je danima pripremao sastanak u sarajevskoj zračnoj luci. Sastavio je plan u četiri točke koji je pozvanim stranama kanio predočiti praktički kao gotov čin o kojemu nema pregovora; prvo, ne­ posredan prekid vatre; drugo, povlačenje teškog oružja bar dvadeset kilometara od Sarajeva ili njegova predaja UN-u; treće, postavljanje postrojba UN-a na ključne položaje između dviju bojišnica; i četvrto, formiranje zajedničke komisije koja bi se svakog dana sastajala kako bi utanačila potankosti oko provedbe plana.

311

Nije bilo lako. Srbi su se najprije usprotivili planu. Karadžić je na sastancima s Roseom do 9. veljače govorio kako bi Srbi pristali da im UN nadgleda teško oružje, ali ne da ima vlast nad njim. Isticao je kako su Bošnjaci brojčano nadmoćniji (što je bila istina), pa je va­ trena nadmoć Srbima nužna kako bošnjačko pješaštvo ne bi pregazilo njihove prve crte. “Rekao sam mu neka se nosi”, poslije je izjavio Rose. Rekao sam da sada djeluje u strategijski posve drukčijim prili­ kama i da nadgledanje nije dovoljno.” Rose se osmog veljače sastao s načelnikom srpskog Glavnog stožera, Manojlom Milovanovićem, koji je prihvatio Roseov plan od četiri točke i pristao da 9. veljače dođe na sastanak u zračnoj luci. Kasnije iste večeri Rose se našao s Jovanom Divjakom, zamjenikom zapovjednika armije BiH. Divjak je bio živahan, omiljen časnik, ali ne utjecajan onoliko koliko se moglo zaključiti po njegovu položaju. Armija BiH imala je dva zamjenika zapovjednika, Srbina Divjaka i Hrvata Stjepana Šibera. Njihovo postavljanje bilo je odraz želje Vlade BiH da dočara bar privid višenacionalnosti u Vrhovnom zapovjedništvu. Divjak ga je primio što je mogao ljepše, pun želje, kako je sam rekao “da mu pokaže kako su pripadnici Armije BiH vojno, intelektualno i kulturno, na njegovoj razini, jer znamo da je on u Velikoj Britaniji ugledan vojni dužnosnik. Te smo ga večeri počastili vojnom večerom i vrlo opušteno razgovarali. Mislim da se našla i boca vina”. Rose je Divjaku rekao kako su Srbi prihvatili da povuku teško oružje u zonu isključenja dvadeset kilometara od grada. Divjak je obećao da će pred­ stavnici Armije BiH doći sutradan na sastanak u zračnoj luci. No, Divjak se preračunao. Postupao je preko svojih ovlaštenja. Izetbegović je već bio odlučio da njegova Vlada neće doći na sastanak. Držao je da je samo na Srbima da poduzmu korake. Zašto bi trebala doći Vlada BiH kad je odgovornost na srpskoj strani? Nakon bom­ bardiranja tržnice potpuno se promijenilo međunarodno raspoloženje. Vlada BiH osjećala je da nikad nije bila tako blizu međunarodnoj vojnoj intervenciji. Izetbegović je strahovao da Rose kuje plan kojim će potkopati novu odlučnost Sjevernoatlantskog pakta i smisliti kompromis kojim će ukloniti potrebu za zračnim udarima. Imao je pravo. Rose je čekao u zračnoj luci. Došli su Srbi, a Bošnjaci nisu. Rose je bio bijesan. Bio je pod jakim pritiskom da isposluje sporazum koji će antiintervencionističkom lobiju u NATO-u omogućiti da ustvrdi kako je dovoljna i sama prijetnja zračnim udarima pa prema tome ne treba ultimatum. Toga su se dana u Bruxellesu sastajali veleposlanici NATO-a i Rose je znao kako mu je to jedina mogućnost da spriječi ono što je smatrao katastrofom - bombardiranje srpskih položaja od strane zra­ koplova NATO-a dok su snage UN-a pod njegovim zapovjedništvom

312

na nišanu srpskog topništva koje će, kako je vjerovao, biti upotrijebljeno za odmazdu. Rose je odjurio u grad, otišao u Divjakov ured i upitao zašto Armija BiH nije poštovala Divjakovo sinoćnje obećanje. Divjak mu je rekao da mu je predsjednik zabranio. Rose je zatražio od Divjaka da ga od­ mah odvede predsjedniku. Izetbegović je upravo davao televizijski intervju za CNN u kojem je rekao: “Smatram da je jedino rješenje kombinacija pregovora i zračnih udara, sami razgovori ne mogu donijeti rezultate, ne! Ovdje je potreban simultan pritisak na agresora, što znači samo jedno - uporabu sile. Pritisne li ih svijet dovoljno, oni će vratiti teritorije.” Rose je prekinuo intervju CNN-u i rekao Izetbegoviću da će pred cijelim svijetom osuditi Vladu BiH ako odmah ne naredi zapovjedništvu Armije BiH da dođe u zračnu luku. Prema Divjaku, Rose je rekao “da će obavijestiti međunarodnu javnost da Vlada i Armija BiH ne žele pregovore pa ćemo mi biti odgovorni za nastavak sukoba, i da je srpska strana pristala na pregovore, a mi smo ih odbili”. Rose je prijeteći natuknuo kako nema dokaza da su Srbi ispalili granatu na tržnicu. Dodao je da svijet neće oprostiti Bošnjacima što nisu iskoristili ovu priliku za mir. Britanski je general smekšao i uplašio Izetbegovića, koji je onda poslao svoju delegaciju u zračnu luku i ponizno se ispričao zbog “nesporazuma”. U roku od sat vremena Rose je dobio usmeni pristanak obiju strana. Ništa nije bilo napisano ni potpisano. Rose je izjavio kako je naučio da su na Balkanu potpisi ionako bezvrijedni. Sporazum je priopćen Bruxellesu. U međuvremenu su veleposlanici NATO-a sastavljali ultimatum. Britance je nadglasao dogovor svih ostalih članica. Juriš su povele Sje­ dinjene Države i Francuska. Krajem dana, NATO je uputio podulji ultimatum Srbima: moraju povući teško oružje dvadeset kilometara od središta Sarajeva ili ga povjeriti nadzoru UN-a. Za to je određen rok od deset dana. Svako oružje koje se nađe na mjestu nakon isteka roka, bit će ciljem zračnih napada zrakoplova NATO-a. Ultimatum nije proslijeđen UN-u. Rose je sad počeo utrku s vremenom. Imao je deset dana vremena za provedbu plana kako bi osujetio zračne udare. Srbi su odmah od prvog dana prkosom odgovorili na ultimatum. Karadžić je izjavio da će srušiti što je moguće više zrakoplova, već u prvom valu četrdesetak posto. Danima ni jedno oružje nije povučeno niti stavljeno pod nadzor UN-a. Nešto je starog topničkog oruđa prebačeno u vojarnicu u Lukavici, te je nenaoružanim vojnim promatračima UN-a dopušteno da ga pregledaju. Bila je to lakrdija za javnost što su je izveli Srbi

313

koji nisu ni prstom maknuli da udovolje uvjetima ni ultimatuma NATO-a ni sporazuma u zračnoj luci. Ali su se glasnogovornici generala Rosea pojavljivali svakog dana kako bi objavili da je učinjen napredak. Srbi su 12. veljače, drugog dana ultimatuma, postavili novi uvjet: za uzvrat što oni povlače teško oružje, Armija BiH mora povući svoje pješaštvo s bojišnice. Opet je to bilo posve izvan uvjeta postavljenih u ultimatumu NATO-a i sporazumu u zračnoj luci. Srbi su se sučelili s NATO-om. Unatoč neuvjerljivu optimizmu generala Rosea, NATO se kanda spremao za prvu borbenu akciju u svojoj povijesti. U Sarajevo su nagrnule strane televizijske ekipe u nadi da će se ponoviti “Pustinjska oluja” iz 1991. s bombardiranjem Bagdada. Iza kulisa je Roseov stožer intenzivno pregovarao sa srpskim čel­ nicima kako bi ih nagovorio da učine štogod čime će uvjeriti NATO da poštuju uvjete ultimatuma. Rose je najprije zatražio da obje strane koncentriraju teško oružje na jedinom “neutralnom” području u zemlji - u sarajevskoj zračnoj luci koju nadzire UNPROFOR. Srbi su to odbili. Onda je general Rose Srbima predložio pet mjesta, koje su razmotrili i opet odbili. Na posljetku, kako se primicao rok, dopušteno je Srbima neka sami izaberu mjesta gdje će njihovo oružje biti stavljeno pod “nadzor” UN-a. Izabrali su pet mjesta izvan grada i tri u gradu, ukupno osam. To je razjarilo Vladu BiH koja je odmah izjavila kako su Srbi izabrali strateške visove s kojih već ^vadeset dva mjeseca bombardiraju grad. Bijesno je Ejup Ganić lupao šakom po stolu kad je vidio zemljovid tih položaja i ljutito optužio UNPROFOR za šurovanje sa Srbima kako bi se onemogućili zračni udari, a bez promjene strateške realnosti op­ sade Sarajeva. Desetodnevni ultimatum gurnuo je UN u ogorčenu javnu raspravu s NATO-om oko definicije riječi “nadzor”. Devetog veljače činilo se da nema sumnje što “nadzor” znači. Ne znači nadgledanje ni praćenje, nego znači da će o uporabi oružja odlučivati snage UN-a, a ne Srbi. Ne samo da će srpski prst biti daleko od obarača, nego će obarač biti pod ključem UN-a. No, početkom roka ultimatuma, takvo tumačenje UN-a o tome što je nadzor počelo je izmicati. Uskoro je stožer generala Rosea počeo tvrditi da UN uopće ne mora biti u fizičkom posjedu oružja a da bi ga mogao učinkovito nadzirati. Ima raznih metoda nadzora”, izjavio je potpukovnik Simon Shadbolt. “Možete ih motriti, znate gdje su, možete trenutačno reagirati. Mi uvjereni da će biti pod našim nadzorom.” A to je Vladi BiH zvu kao da UN na terenu smišljeno razvodnjava ultimatum NATOProšlo je pola roka, a da UN-u nije predan ni jedan srpski i UNPROFOR je 15. veljače prestao davati svakodnevno izvješće napretku. “Više se ne igramo lota”, rekao je glasnogovornik. “Važan

314

je opći trend.” A opći je trend bio jasan. Srbi se nisu kanili pokoriti. Htjeli su držati NATO u škripcu do kraja. Četiri dana prije isteka ultimatuma John Major je otputovao u Moskvu na sastanak s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Poslije sastanka, Jeljcin je iskazao koliko se ljuti na Sjedinjene Države. Zapad ne može odlučivati o Balkanu, rekao je, bez pristanka Rusije. Izrazio je zadovoljstvo što se Major s njim slaže. Odmah sutradan došla je presudna intervencija. Jeljcin je 17. veljače poslao pismo bosanskosrpskom vodstvu. Predao ga je njegov izaslanik Čurkin. U pismu je Jeljcin pozvao Srbe da povuku teško oružje. Za­ jamčio je da će poslati ruske postrojbe na ona područja iz kojih će se bosanski Srbi povući. Nakon napornih pregovora, Karadžić i Mladić su prihvatili tu ponudu i praktički ispunili ultimatum NATO-a. Nekoliko sati nakon toga konvoji vojnih vozila kretali su se po srpskom teritoriju i prevozili oružje koje će se ili posve povući ili će se dovući na stovarišta gdje će ih UN moći nadzirati. Odmah je četiri stotine ruskih vojnika upućeno iz baze u istočnoj Slavoniji gdje su bili razmješteni 1992. u sklopu mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Karadžiću je to bila svo­ jevrsna pobjeda: “Vrlo je važno bilo to što su upućene ruske postrojbe i što se bez predsjednika Jeljcina nije mogao napraviti nikakav važan potez.” Rusima je to bila očita diplomatska pobjeda. Od Jeljcina se i prije tražilo da u Bosnu pošalje ruske vojnike, ali je to uporno odbijao. Pristao je sad kad su se stvari zakuhale kao nikad prije, i tako postigao vrhunac diplomatskog uspjeha i afirmirao Rusiju kao ključnog aktera u međunarodnim naporima oko prestanka rata. Kad su Rusi stigli na Pale, gomile oduševljenih Srba klicalo im je kao da su kakva oslo­ bodilačka vojska. Generala Rosea ništa nisu pitali o razmještaju ruskih vojnika. “Meni je to novost”, rekao je, “ali rado primam dobre vojnike bez obzira iz koje su zemlje.” Nekoliko sati prije isteka roka, dok su njegovi časnici jurili bosanskim područjima i revno obilazili točke gdje su nestašni ten­ kovi i teško oružje još bili postavljeni ili bili “zameteni snijegom”, Rose je izjavio da s istekom presudnog sata očekuje da će biti u krevetu, u duboku snu. Pa sutra je, rekao je, običan ponedjeljak. Za cijelo desetodnevno razdoblje ultimatum NATO-a se rutinski spominjao kao ultimatum “radi prekida opsade Sarajeva”. To uopće nije bilo točno. Iako su na posljetku ušutjeli srpski topovi, bilo je jasno da će opsada ostati čvrsta kao prije. Postavljanjem postrojba UN-a duž bojišnice, pogotovo u središtu grada, eventualna podjela Sarajeva važan srpski ratni cilj - primaknuta je korak bliže. Pojavio se začetak “zelene crte” pod nadzorom međunarodnih snaga. Na pitanje nije li UN praktički podijelio Sarajevo onako kao što je trideset godina prije

315

podijelio Cipar, glasnogovornik UNPROFOR-a, Peter MacFarlane, rekao je bez traga ironije: “Ali ovo je tek privremena mjera, do posti­ zavanja sveobuhvatnog sporazuma.” Tako je, naravno, i razmještaj UN-a na Cipru isprva bio tek privremena mjera koja se s vremenom pretvorila u trajno stanje. I tako se Karadžić izvrsno izvukao iz teškog škripca. Međunarodna je zajednica vidjela kako je pristao na povlačenje oružja. Ušutjelo je njegovo topništvo; prestalo je ubijanje u Sarajevu. Podjela za kojom je toliko žudio, počela se ostvarivati, čak nije morao ni dati vojnike za obranu gradske granice njegove države - UN je to radio za njega. Vlada BiH osjećala se prevarenom i poniženom. Za divno se čudo Karadžić najviše okoristio ultimatumom NATO-a da će protiv njega primijeniti silu. Ipak je granatiranje prestalo. Sarajlijama je neizmjerno laknulo, opet su izlazili na ulice. Počeli su voziti tramvaji. Opet su se otvorile trgovine. UNPROFOR je otvorio novi “modri put” preko zračne luke pa su sad u grad počele pristizati manje količine robe. Cijene su počele padati. Neko se vrijeme vjerovalo da prestaje agonija grada. Bila je to obmana. Urednica “Oslobođenja”, Gordana Knežević, sažela je zbunjenost grada u tom razdoblju. “Kao da su nam smrtnu kaznu”, rekla je, “pretvorili u doživotnu robiju. Teško je osjećati se sretnima, ali bar nam je zasad laknulo.”

316

25

.

MORALNI NAPREDAK Washingtonski sporazum Veljača 1994.

Otkako je Clinton postao predsjednikom, američka politika prema Bosni padala je iz krajnosti u krajnost. Washington je zapravo mogao vrlo malo učiniti. Srbi su zgrabili sedamdeset posto teritorija, a Musli­ mani i Hrvati su se klali oko ostatka. Bila je povučena crta: Sjedinjene Države ne žele slati vojsku u Bosnu, a države NATO-pakta, koje su imale svoje vojnike na terenu, bile su u najboljem slučaju podvojene glede uporabe zračne sile. Poslije Vance-Owenova plana svaki je prijed­ log za prestanak rata bio jednostavno prerušena verzija srpsko-hrvatske podjele. Poticaj obnove muslimansko-hrvatskog saveza - i stvaranje muslimansko-hrvatske federacije - dokrajčio je njihovo uzajamno krvo­ proliće i ojačao Vladu BiH. Sve je iznenadio. Ustroj federacije bio je impresivan pothvat, napose zato što je to bila ljupka diplomatska pirueta koju je u kolu plesača ravnih tabana izveo najnespretniji od njih - Sjedinjene Države. Opstane li ta krhka tvorevina - a mogućnosti su bile slabe - Muslimani će dobiti novo uže za spašavanje. Osigurat će im se dovoz humanitarne pomoći u izolirana muslimanska uporišta, a možda će - što je Sarajevu i pobornicima in­ tervencije u Clintonovoj administraciji bilo još privlačnije - omogućiti isporuku oružja Armiji BiH. Hrvatska više neće blokirati ili pobrati pola svake pošiljke oružja, samo da bi to “oporezivanje” ponovili i bosanski Hrvati. Armija BiH više neće biti vezana borbom s Hrvatima, nego slobodna da bi se suočila sa srpskim neprijateljima. Došlo je to

317

odmah nakon neuspjeha plana EU, teorijski je riješilo Muslimanima težak problem izlaza na more i dalo im neku normalniju, manje rascjep­ kanu državu. Hrvatski, bošnjački, ali što je najvažnije američki diplomati radili su iza kulisa na zaključenju sporazuma mnogo mjeseci prije nego što je 2. ožujka 1994. federacija formalno inaugurirana u Bijeloj kući. Ideja je bila na tapetu još u kolovozu 1993. U Zagrebu se jedne večeri Clintonov posebni izaslanik Charles Redman, sjedeći za večerom između bosanskog premijera Harisa Silajdžića i Mate Granića, ministra vanjskih poslova RH, začudio činjenicom da je objema stranama jako stalo do sporazuma. No, kako je rekao, “ni jedna nije bila voljna poduzeti teške korake da se postigne”. Idućih šest mjeseci nije bilo napretka. Borbe između Hrvata i Musli­ mana samo su se zaoštravale, dvije su se strane sve dublje ukopavale. “Uvijek su obje strane imale valjane izgovore, izazova je bilo u izobilju, često su se gazila obećanja”, sjeća se Redman. Washington je počeo pritiskati Zagreb da obustavi borbe svojih snaga protiv Muslimana u Bosni. Na nekoliko sastanaka s Tuđmanom, Charles Redman, Clintonov posebni izaslanik, i Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, naglasili su da su Amerikanci zago­ vornici neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Jasno su podcrtali da je potpora teritorijalnoj cjelovitosti neke države univerzalni koncept koji se ne može primijeniti na jednu zemlju bivše Jugoslavije, a ne na drugu. Ako Hrvatska želi oteti svoj komad Bosne, onda neka zaboravi potporu Washingtona zahtjevu Zagreba za povrat gotovo trećine Hrvatske koja je u rukama Srba. Galbraith je rekao kako je posjetom dijelovima Hrvatske pod Srbima, “pokazao da razumijemo narav patnja hrvatskog naroda”. U siječnju je došlo do prekretnice. Redman je večerao s jednim, kako sam kaže, “istaknutim Hrvatom” koji mu je objasnio kako Tuđman vidi sebe u kontekstu hrvatske povijesti. Ako bi se predsjednika moglo uvjeriti da bi taj sporazum potvrdio njegovu ulogu u povijesti, možda bi on poduzeo taj korak. T Redman je zaigrao na kartu Tuđmanova osjećaja sudbine i upitao: Kamo ide Hrvatska? Implikacija je bila jasna. Hrvatskoj prijete sankcije. Hrvatska je vojska imala u Bosni oko 30.000 vojnika. Redman je postavio izbor: ili će se Zagreb vladati kako treba ili će se naći izoliran kao Srbija. Zatim su došli telefonski pozivi. “Nije to nipošto bio neki rafal telefonskih poziva ni pritisak s vrha”, kaže Redman. “Bilo je dovoljno da se zna kako ta inicijativa ima pot­ poru i predsjednika Sjedinjenih Država i Europske unije. Uspio sam nagovoriti na takve razgovore ili poruke i neke od najistaknutijih ličnosti

318

Europe”, nadodao je, očito aludirajući na Njemačku koja je od početka 1991. bila uzela Hrvatsku pod svoje okrilje. Sjedinjene su Države naglasile svoju zabrinutost zbog zvjerstava što su ih nad Muslimanima počinili bosanski Hrvati kojima - kako je opet istaknuto - pomaže Zagreb. Galbraith je potajno poslao nekoga u obi­ lazak logora u Hercegovini. “Zatočenici su živjeli u užasnim uvjetima, nisu imali hrane ni odgovarajućeg smještaja, tukli su ih.” Nabacio je da bi ta zlostavljanja mogla biti ratni zločini, a odgovorne za zvjerstva moglo bi se smatrati ratnim zločincima. Javno je osudio logore. Prijetnja je bila jasna. Napori SAD da predobiju hrvatsku vlast dobili su poticaj i u samoj Hrvatskoj. U Zagrebu se strahovalo da Šušak i njegove pristaše imaju glavnu riječ - da je vlast preuzela zapadna Hercegovina. Tu je bio i iskren šok što se sada i na Hrvate gleda kao da se ponašaju poput svojih neprijatelja Srba. Galbraith je shvatio koliko se Zagreb zgraža. Hrvatska je vlada shvatila, pr\>o, da je takva vrsta djelovanja ne­ čovječna i pogrešna, i drugo, da ona vrlo skupo stoji Hrvatsku u smislu njezina međunarodnog ugleda, odnosa s Europom i Sjedi­ njenim Državama... ... ovdje vlada duboko uvjerenje da je Hrvatska žrtva etničkog čišćenja i žrtva ratnih zločina. Ponašanje ljudi koje je Vlada podupirala u Bosni bilo je vrlo štetno za Hrvatsku. U tom totalnom sukobu gubila je moralni oslonac. Ivo Komšić, dugogodišnji hrvatski političar u Bosni, smatrao je da budućnost Hrvata u Bosni ovisi o federaciji Muslimana i Hrvata. Njegov su plan poduprli Hrvati iz Posavine i srednje Bosne jer su znali da bi etnička dioba Bosne, kojom bi se u Hercegovini stvorila posebna hrvatska državica, njih ostavila izvan svojih granica. Zapravo su gotovo dvije trećine bosanskih Hrvata živjele izvan te hrvatske državice i uopće se nisu s njom identificirale. Komšićev je plan obuhvaćao jednak broj hrvatskih, muslimanskih i srpskih većinskih kantona, a davao je nadu i onim Hrvatima koje su početkom rata istjerali iz kuća Srbi, Muslimani pa čak i Hrvati iz zapadne Hercegovine. Plan je poduprla i Katolička crkva. Plan je predviđao decentraliziranu federalnu državu. No, sporazum od 14. rujna 1993, najprije o ustrojstvu takve hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni, a onda njene konfederacije s Hrvatskom, nije se ostvario. Hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić - kojega i protivnici opisuju kao konstruktivna i strpljiva čovjeka - i gorljivi bošnjački premijer Silajdžić bi se sporazumjeli, a onda bi to odjednom palo u vodu. Galbraith je tijekom cijele jeseni gledao kolika su, uza

319

sve njihove grozničave napore, užasna krvoprolića, rušenja i patnje u tom novom ratu. Među moćnicima na terenu još nije bilo nikakve pot­ pore sporazumu. U cijelom tom razdoblju dok su oni pokušavali postići neki sporazum, uvijek bi se dogodilo neko novo zvjerstvo: pripadnici HVO ili kakve otpadničke frakcije HVO poklali bi neko muslimansko selo. A s tim bi naglo zapeli njihovi napori oko ustroja federacije i konfederacije. No, to je Clintonovoj administraciji pokazalo da ima prostora za manevar. Bilo je dovoljno uvjeriti diplomate da je uz primjeren pritisak - koji SAD mogu vršiti i na Muslimane - konfederacija moguća. Kao prvo, hrvatska se vlada morala otarasiti Bobana i njegovih saveznika. “I onda su me, u prosincu 1993", kaže Galbraith,” obavijestili da će Mate Boban poći, kako mi je rečeno, na dugi godišnji odmor." Američkim je diplomatima objava da Boban i njegovi pajdaši ne­ maju potporu većine bosanskih Hrvata bio važan element u skupljanju javne potpore u Hrvatskoj. U Bosni su, međutim, Mate Boban i njegovi držali uzde vlasti. Komšić je pokušao da im je potkopa stalnim sas­ tancima s Tuđmanom - njegovanjem svojih odnosa sa Zagrebom. Početkom veljače Komšić je iznio svoj plan Saboru, skupu uglednih Hrvata iz dijaspore i s prostora bivše Jugoslavije, koji je sazvan u Sara­ jevu. Očajan zbog teškoga stanja u BiH, kao i zbog činjenice da, nastavi li se rat, nigdje više neće biti Hrvata osim u zapadnoj Hercegovini, Sabor je odobrio plan. Za vrijeme ultimatuma NATO-a Srbima - nakon bombardiranja tržnice u Sarajevu 5. veljače - da povuku teško oružje oko Sarajeva, Sjedinjene Države nastojale su približiti Muslimane i Hrvate koji su, bar u tom razdoblju, bili zakleti neprijatelji. Drugi je ultimatum, ovaj put UN-a, imao za cilj da Hrvatsku natjera na posluh. Vijeće sigurnosti dalo je 3. veljače Hrvatskoj rok od četrnaest dana da povuče svoju vojsku ili će se suočiti s posljedicama. Bila je to prešutna prijetnja da će Hrvatsku, kao prije Srbiju, snaći sankcije UN-a i svjetska izoli­ ranost. Prividan je uspjeh ultimatuma NATO-a za Sarajevo ulio međunarod­ noj zajednici novu odlučnost. Redman i Galbraith su tako 16. veljače pozvali Tuđmana da odustane od ideje o hrvatskoj državici u BiH. Zamolili su ga neka ponovo razmotri prijedlog o ustrojstvu federacije, a onda i konfederacije. Za uzvrat su Sjedinjene Države obećale da će pomoći (i ubrzati) gospodarsku, političku i vojnu integraciju Hrvatske u Zapad. Tuđman je također upozoren da je svaka alternativa neu­ godna.

320

Slučajno te noći Galbraith je imao već dogovoren javni nastup. I njegova je poruka glasila: Hrvatska ima izbor, ili će gospodarski i politički pristupiti Zapadu, ili će dijeliti sudbinu Srbije - izolaciju, gospo­ darski slom i beskonačni rat. Hrvatska ne može očekivati međunarodnu potporu za “povlačenje Srba iz Hrvatske” dok je njezina vojska u BiH. Svjetska zajednica više neće trošiti “golema sredstva za čuvanje hrvat­ skih granica dok Hrvatska nastoji kršiti granice druge zemlje”.1 Ne gubeći vrijeme, hrvatski je ministar vanjskih poslova pozvao Galbraitha. Vodstvo je razmotrilo prijedloge veleposlanika Redmana, pregovori mogu početi. Bio je to napredak za kojim su svi težili. Cijeli je sporazum ostao u zraku sve dok strane nisu došle u Wa­ shington. “Na posljetku sam zaključio da će biti najbolje okupiti sve strane i usredotočiti ih na ono što je na kocki. Pregovori su se vodili na drukčiji način, vrlo intenzivno”, kaže Redman. U Washingtonu nije bilo ni jednog sastanka dviju delegacija licem u lice. Redman i Galbraith razmatrali su dokument s Hrvatima pa bi se pridružili Victoru Jackovichu, veleposlaniku u BiH, koji je u susjednoj sobi bio s bošnjačkom delegacijom. Sjedinjenim Državama, rekao je Galbraith, bilo je važno da strane, kad su već došle, i zadrži ondje, pa makar i u posebnim sobama, sve dok ne obave posao. “Bila je to nevjerojatna pobjeda Washingtona”, rekao je bošnjački premijer Silajdžić. “Gospodin Redman i njegovi suradnici samo su išli amo-tamo između nas. Tako su se stvari sređivale - vrlo učinkovito. Doista sam se iznenadio kako je američka diplomacija tako brzo shvatila da je zamisao vrlo vrijedna i da je projekt ostvarljiv.” Četiri su dana pregovarali o nacrtu sporazuma zasnovana na Komšićevu prijedlogu o ustroju kantona. Jednim potezom pera praktički su nestale muslimanske i hrvatske minidržavice. Iduće godine Tuđman je pritisnuo svoje opunomoćenike. Bio je to vrhunac apsurda. Oni isti političari koji su se zalagali za podjelu Bosne, sad su se odjednom izjašnjavali u korist zajedničke države s Musli­ manima. Nije bilo potpuno uvjerljivo, ali dokle god bi trajalo, bio bi to važan element svakog rješenja - a Muslimane bi ojačalo čak i ako federacija ne bi funkcionirala kako je bilo predviđeno. Do godišnjice federacije - proslavljene u Washingtonu u napadnoj odsutnosti Izetbegovića - provedeno je vrlo malo važnih elemenata federacije, a nijedan konfederacije. No, više nije bilo borbe između dviju strana, dapače, bilo je nekoliko njihovih zajedničkih operacija protiv Srba. Muslimani su četiri mjeseca prekida vatre, od 1. siječnja 1995, iskoristili za nabavu oružja. Hrvatske su vlasti, pa prema tome i bosanski Hrvati, propustili oružje. Sporazum je i dalje ovisio o potpori Washingtona i njegovu pritisku na obje strane kako bi uvidjele pogodnosti tog saveza. 321

1) Tu valja napomenuti da u strogom smislu riječi proglašeni cilj međunarodne zajednice i nije bio da osigura povlačenje Srba iz Hrvatske, te da UNPROFOR prvotno nije bio razmješten zato da bi čuvao granice Hrvatske.

322

26 .

CRTA MOGADISHU Bitka za Goražde Travanj 1994.

Proljeće 1994. donijelo je neočekivanu novu nadu. Poslije ultima­ tuma NATO-a koji je ušutkao topništvo oko Sarajeva, SAD i Rusija preuzimaju mirovni proces - Sjedinjene Države nakon uspješnog Washingtonskog sporazuma između Muslimana i Hrvata, a Rusija nakon što je nagovorila Karadžića da svoje teško oružje u Sarajevu stavi pod nadzor UN. Marginalizirani su lord Owen i Thorvald Stoltenberg koji su mnogo izgubili nakon bezuspješnih pokušaja na brodu “Invincible”. Svjetske su se velesile, koje su i nakon hladnoratovskog razdoblja ostale bipolarne, podijelile oko Bosne. Američki izaslanik, veleposlanik Char­ les Redman, i njegov ruski pandan, zamjenik ministra vanjskih poslova Vitalij Čurkin, udružili su se u odlučnosti da ne dopuste da Bosna izazove novu podjelu Europe na Istok i Zapad. Redman i Čurkin su potkraj ožujka bili uvjereni da je cjelovito mirovno rješenje na dohvatu. Vjerovali su da model Sarajeva mogu prenijeti na republiku kao cjelinu: prestanak neprijateljstava; pos­ tavljanje snaga UN između zaraćenih strana; povlačenje teškog oružja. Bili su uvjereni da stajališta obiju strana konvergiraju. Čurkin se vratio u Beograd kako bi iskoristio zamah što ga je mirovni proces dobio Washingtonskim sporazumom i ultimatumom NATO-a. Kad sam se početkom travnja vratio u Beograd, važan mi je bio cilj pokušati isposlovati ne samo prekid vatre, nego potpun prestanak neprijateljstava, nešto poput onog u Hrvatskoj, prestanak nepri-

323

jateljstava i razdvajanje zaraćenih strana snagama UN. Mislim da smo doista imali sansu, ah čim sam stigao u Beograd, sve je pošlo naopako. Kad sam ušao u naše beogradsko veleposlanstvo, telefonirao je veleposlanik Redman i rekao mi da je upravo bombardirano Goražde. Od triju istočnih enklava,' Goražde bi Srbima uvijek bio najtvrđi orah. Bio je kudikamo najveća enklava, a njegovi su bošnjački branitelji bili bolje naoružani i opremljeni nego drugdje. Bili su izvor stalne opas­ nosti bosanskim Srbima, iz džepa bi vršili prepade duboko u srpski teritorij a povremeno bi nanijeli teške gubitke obruču Srba oko njih. Goražde je također bilo strateški kudikamo najvažnija od triju enklava. Ležalo je na prometnici između Višegrada i Foče, dva grada u Podrinju koja su držali Srbi. Oba grada bila su do 1992. većinski muslimanska, ali su početkom rata učinkovito i s malo vojnog napora “očišćena”. U Goraždu je mjesno muslimansko stanovništvo izdržalo, i sad je enklava odvajala dva teritorija u srpskim rukama, tako da je veza između njih bila otežana, opasna, pa i nemoguća bez prijelaza preko susjedne Crne Gore. Nadalje, Srbi su u Goraždu vidjeli kariku preko koje bi Sarajevo moglo skovati vezu sa Sandžakom, regijom s većinskim muslimanskim pučanstvom, što leži dijelom u južnoj Srbiji a dijelom u Crnoj Gori, a odanle i s Turskom. Ta bi “zelena trans­ verzala”, kako su je zvali ideolozi Velike Srbije, Muslimanima bila put kojim će se islam probiti u srce Europe. A Goražde i nije bilo posve odsječeno od ostatka teritorija u rukama Vlade BiH. U prvih petnaest mjeseci rata, bošnjačke su snage - a i tisuće civila - prelazile amo-tamo preko planina, pod okriljem mraka a kroz srpske crte. Put je bio opasan, ali se njime ipak često išlo. Tijekom cijele 1992. i dijelom 1993. karavana mazgi redovito je prome­ tovala s enklavom iz baznog logora Grebak kod Trnova. Tim putom su vojnici i civili nosili hranu, lijekove, lako oružje i streljivo i, uz velike opasnosti, održavali enklavu na životu.2Kad je početkom travnja otpočeo srpski napad na Goražde, dužnosnici UNPROFOR-a su ga omalovažili, ocjenjujući ga kao običnu diverziju kojom bi se htjelo bošnjačke snage odvući s drugih, važnijih bojnih zona. Drukčije je mislio lord Owen: Kad je to počelo, u Parizu smo privatno razgovarali s Krajišnikom i Koljevićem i uopće nismo sumnjali da Srbi ozbiljno kane zauzeti Goražde. Nikad nisam ni posumnjao da im je Goražde važno. Pa to im je bio gotovo strateški imperativ. Bitka za Goražde počela je oko izgradnje obilaznice. Bosanski su Srbi počeli graditi novu cestu kako bi stvorili sigurnije veze između

324

svojih odvojenih komada teritorija. Izgradnju su im ometali upadi bošnjačkih snaga iz enklave. Ironično je to što je zahuktavanje mirovnog procesa potaknulo generala Mladića na pokret. Nakon samoubojstva njegove kćeri u Beogradu, pozornost je Mladiću bila popustila, što mu inače nije bilo svojstveno. Kad se s kćerina sprovoda vratio na Pale, doznao je da se sprema cjeloviti sporazum kojim bi se zamrznule pos­ tojeće crte sukoba. Dakle, valjalo je prije toga riješiti važno pitanje Goražda. Tijekom prvog tjedna travnja, tempo srpske ofenzive je jačao. Isprva je sve podsjećalo na pad Srebrenice prethodne godine - srpske postrojbe stežu omču oko grada, svakim su danom sve bliže, pred njima tisuće ljudi iz okolnih sela bježe tražeći utočište u samom gradu. A ipak, postojale su dvije važne razlike. Prvo, za razliku od Srebrenice godinu dana prije, Goražde je - bar službeno - bilo “sigurno područje UN-a” pa je moglo zatražiti zaštitu temeljem uzastopnih rezolucija UN. I drugo, presedan sa Sarajevom pokazao je koliko može biti učinkovita prijetnja zračnim udarima. General Rose bio je protiv zračnih udara. Smatrao ih je nespojivim s njegovom ulogom zapovjednika snaga za održanje mira. Obrazlagao je da bi česta primjena zračnih udara pretvorila UNPROFOR od snaga za održanje u snage za provedbu mira. A provedba mira znači stati uz jednu stranu u sukobu. Održanje mira zahtijevalo je strogu neu­ tralnost. Snagama za održanje mira nije bila dužnost da interveniraju kako bi tok rata skrenule u korist jedne strane. Česta bi primjena zračnih udara praktički pretvorila NATO u bošnjačko ratno zrako­ plovstvo i kobno bi kompromitirala neutralnost UNPROFOR-a. “Ne možete voditi rat”, volio je Rose ponavljati, “iz bijelih vozila.” Često se mnogo upinjao da objasni kako on u načelu nije protiv vojne in­ tervencije; on kao vojnik ne zauzima o tome stajalište. Međutim, isticao je, ako međunarodna zajednica želi ući u rat na bosanskoj strani, onda neka povuče UNPROFOR i zamijeni ga snagama koje su sposobne za rat. Njegovi su se stožerni časnici šalili da NATO ima spremne velike količine kamuflažne zelene boje za dan kad će se mandat promi­ jeniti. Tanku je crtu između snaga za održanje i snaga za nametanje mira, između bijelih i zelenih vozila, zvao “crta Mogadishu”, prema katastrofalnim posljedicama nastojanja Sjedinjenih Država da u Somaliji nametnu mirovni sporazum. A u travnju je, pod snažnim međunarodnim pritiskom, umalo prešao tu crtu. Rose je podcjenjivao ozbiljnost srpskog napada na Goražde. “Prosuđivali smo da bosanski Srbi forsiraju na taktičkoj razini, i ne misle ozbiljno da zauzmu enklavu”, rekao je. Njegovi su glasnogovornici početkom travnja svakodnevno objavljivali priopćenja za tisak kako bi

325

ublažili alarmantne tvrdnje Vlade BiH o desecima mrtvih i o nemi­ novnoj humanitarnoj katastrofi. Rose nije htio da ono što je smatrao omanjom lokalnom teškoćom onemogući mirovni plan koji je, po nje­ govu mišljenju, bio bliži nego ikad postizanju trajnog rješenja. Ali su se njegovi vlastiti vojni promatrači UN-a u Goraždu, zajedno sa svojim kolegama iz UNHCR-a, pobunili. Onda je 7. travnja “procurio” dokument iz kojeg se vidjelo da su izvješća, koja su oni slali Roseovu stožeru, bila u suprotnosti s onima koja bi Rose predočio javnosti. Načelnik američkog Glavnog stožera, general John Shalikashvili, javno je isključio mogućnost ponavljanja ultimatuma za Sarajevo, obrazlažući da se oružje oko Goražda ne može locirati toliko točno da bi zračni udari bili ostvarivi. A general Mladić se ponio kao da je to zeleno svjetlo koje čeka. Srbi su oštro pojačali bombardiranje i nadiranje. Promatrači UN-a poslali su hitan poziv Sarajevu. “Sve je više mrtvih, izgubljeno je dosta teritorija. Ako to ’nije ozbiljno’, kao što UNPROFOR tvrdi u radijskim izviješćima, nadam se da neću doživjeti nastanak nekog ozbiljnog stanja”, izvijestio je jedan promatrač. “I danas je stanje vrlo ozbiljno. Već smo ponavljali da je naša prosudba stanja ozbiljna i da je broj žrtava među civilnim pučanstvom stalno vrlo visok.” Vrlo smo uznemireni slušajući izvješća svjetskih medija da stanje nije ozbiljno. U svjetskim smo vijestima BBC-ja 5. travnja čuli: “UNPRO­ FOR tvrdi da je to omanji napad na ograničenu području.” S tim se opet ne slažemo. Stanje je teško. Morate shvatiti da od središta Goražda do crta bosanskih Srba ima samo nešto više od tri kilometra. Tko gleda malo područje u jugoistočnom kutku i tvrdi kako je to omanji napad na ograničenu području, pogrešno sudi, griješi i dokazuje da uopće ne razumije što se ovdje događa. UNHCR, koji je također imao predstavnike u gradu, izvijestio je da je u desetodnevnom srpskom napadu poginulo šezdeset sedam osoba, a ranjeno ih je 325, uglavnom civila. General Rose tako je malo mario za posljedice napada na Goražde da je 10. travnja otputovao u Bruxelles gdje će govoriti na sastanku NATO. “Kad sam u Splitu čuo da je doista počeo tenkovski napad s triju strana na džep Goražda, vratio sam se, dakako, odmah. Rose je telefonski i faksom upozorio Mladića da prekine napade na Goražde jer mu prijeti akcija NATO-a. Napadi su se nastavili. Za­ traživši i dobivši odobrenje posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, Yasushija Akashija, Rose je izašao na balkon svog ureda na prvom katu sarajevskog Kluba delegata, pa je kroz otvoreni prozor koji je gledao u komunikacijsku kabinu dolje, izdao zapovijed koja ce dovesti

326

do prvog napada NATO-a u njegovoj četrdesetsedmogodišnjoj povijesti. Dva američka F16 su u 16.22 po srednjoeuropskom vremenu bacila tri bombe na zapovjednički bunker srpskog topništva. Napadi na Goražde nastavili su se kao da se nije ništa dogodilo. Rose je sutradan zatražio novi val zračnih udara. U ponedjeljak 11. travnja u 12.24 sati dva su Horneta američkog Marinskog korpusa bacila još tri bombe na skupinu tenkova i oklopnih transportera koji su pucali ravno na Goražde. Uništili su tri oklopna transportera i kamion. U oba slučaja, zračne udare navodilo je sa zemlje osam britanskih kontrolora napada koje je Rose bio poslao u Goražde tobože kao vojne promatrače UN. Zapravo su svi bili pripadnici britanske specijalne postrojbe SAS. Što se mislilo postići zračnim udarima? Rose je akciju opravdavao time što Rezolucija 836 Vijeća sigurnosti odobrava akciju radi spre­ čavanja daljnjih napada, a ne za obranu teritorija ili zaštitu njegova stanovništva. Nastao je silan pritisak međunarodne zajednice da se radije ide na zračne udare nego na preventivu kojom smo se inače bavili. Dakako, tome sam se oštro opirao, jer to bi nas odvelo u rat s vojskom bosan­ skih Srba, dok smo mi zapravo bili ondje da bismo prekinuli borbe i stabilizirali situaciju. No zračni udari nisu zastrašili Srbe. Topništvo je trenutno ušutjelo, ali napadi NATO-a nalik na ubod igle nisu smanjili vojnu snagu kojom je Mladić raspolagao. Vojska mu je ostala netaknuta, a odluka da nas­ tavi s napadom mu je ojačala. Nazvao je telefonski Rosea i derao mu se dvadeset minuta, prijeteći da ni jedan pripadnik UN-a neće živ otići sa srpskog teritorija. Zatim je primijenio plan koji je bio pripremio još u kolovozu prethodne godine, kad je prvi put zapriječeno zračnim udarima na srpske postrojbe što su zauzele Igman južno od Sarajeva. Pokupio je sto pedeset pripadnika UN-a i zadržao ih kao taoce, dok su njegove postrojbe u sjevernoj Bosni zasule, u znak odmazde, topov­ skom i minobacačkom vatrom Tuzlu koja je bila u rukama Vlade BiH. Karadžić je posjetio Mladića na bojišnici kod Goražda, i dok su se njihove postrojbe pregrupirale radi nastavka napada, njih dvojica su razmetljivo, mrtvo-hladno igrali šah. Da je Roseova namjera bila dis­ kreditirati samu zamisao zračnih udara, teško da bi to mogao učinkovitije izvesti. Širom svijeta, svi koji su od početka bili protiv vojne intervencije, zadovoljno su izustili: “Pa govorili smo vam.” Rusi, koje nitko nije ništa pitao, sad su odlučili da se pobrinu da NATO ne bi opet samostalno postupao. Smatrali su da zračni udari, makar bili i minimalni, prijete širenjem sukoba. Vitalij Čurkin otputovao je na Pale.

327

Bilo je vrlo opasno. Da je NATO reagirao onako kako ga je pozivala Vlada BiH, da je masovno bombardirao područje Goražda ili položaje bosanskih Srba, nastao bi totalni rat u kojemu bi sudjelovali UN i NATO. Dakako, zabrinuo sam se i za reakcije u domovini, gdje bi moglo poći naopako pa bismo se našli u međunarodnoj krizi. Nikad nisam pomislio da ćemo doslovce upasti u Treći svjetski rat, ali ipak u velike političke trzavice, u političku krizu koja bi imala dugoročne nepovoljne posljedice. Curkin je smatrao kako se, u slučaju da zapadni saveznici uđu u rat na strani Vlade Bih, onda ne bi moglo prigovoriti pozivima ruskih nacionalista za obranu Srba. Bosna je zaprijetila da svijet uvuče u novu hladnoratovsku konfrontaciju Istoka i Zapada. Srbi su završni napad počeli 15. travnja. Bošnjačka je obrana tako brzo popustila da su se dva pripadnika britanskog SAS-a odjednom našla na bojišnici. Obojica su bila ranjena, jedan teško. .Njihove su kolege obavijestili Rosea u Sarajevu i zatražili hitnu sanitetsku evakuaciju. Rose je zatražio blisku zračnu potporu koju rezolucija Vijeća sigurnosti dopušta u svrhu zaštite osoblja UN-a, ali zahtjev je morao odobriti Yasushi Akashi, koji je bio na Palama na sastanku s Karadžićem. Rose je nazvao Pale u trenutku kad je Akashi bio na ručku s Karadžićem. Njihov je razgovor onda snimljen, a poslije i ob­ javljen. “Odmah nam treba zračna potpora”, general Rose je rekao Akashiju. “Kako bi bilo da doktor Karadžić naredi trenutan prekid vatre dok mi obavimo hitnu evakuaciju naših ljudi?” odvratio je Akashi. “Dok poruka stigne postrojbama na terenu, svi će već biti mrtvi ili zarobljeni”, odgovorio je ogorčeni Rose. “Imamo ranjenike, moramo se poslužiti Modrim mačem [bliskom zračnom potporom] da ih iz­ vučemo. Inače će ih sve pobiti.” Akashi je upitao Karadžića što se događa na bojišnici kod Goražda. Karadžić je s drugog telefona nazvao Mladića. Mladić je rekao da su britanski vojnici sigurno odlutali sa svojih mjesta ako su ranjeni. “Gospodine predsjedniče, zar vjerujete njima, a meni ne?” upitao je Mladić. “Ja vam govorim istinu, a oni lažu.” Karadžić se uzrujano okrenuo Akashiju i rekao: “Bili su na bojišnici! Što su radili na bojišnici? Ondje ne bi smjeli biti.” I Akashi je odbio Roseov zahtjev za bliskom zračnom potporom. Ranjeni ljudi nisu bili odlutali sa svojih prijavljenih mjesta, ^nego ih je jednostavno pretekao ritam borbe. Poslije će Rose čuti. Čita

328

obrane tako je brzo popustila da su se oni našli ondje. Bojišnica je prohujala mimo njih, a da to uopće nisu znali.” Srbi su 16. travnja objavili da su zaposjeli strateške uzvisine oko Goražda. Kao Srebrenica prethodne godine, sad im je Goražde bilo na dlanu. Bili su na samim vratima grada i nastavljali napad. Rose je po podne opet zatražio blisku zračnu potporu. Ovaj put je Akashi pristao. Uzletjeli su zrakoplovi NATO-a, ali je vrijeme bilo ružno. Mo­ rali su izvesti više preleta da bi točno identificirali ciljeve. Raketa zemlja-zrak pogodila je jedan britanski Sea Harrier. Pilot se katapultirao, a zrakoplov se srušio u plamenu. Misija je napuštena. Na Palama se Čurkin sve više uzrujavao zbog eskalacije koju je taj događaj predstavljao. Karadžić je bio nestao: bio je otputovao u Banja Luku, udaljenu dvanaest sati vožnje automobilom, a telefonski ga se nije moglo dobiti. Po položaju najviši čelnik bosanskih Srba na Palama bio je predsjednik parlamenta Momčilo Krajišnik. Čurkin je poslije rekao kako se Krajišnik skanjivao da preuzme odgovornost za bilo što. Očajni je Čurkin onda nazvao Miloševića. “Moram li osobno preuzeti posao predsjednika Republike Srpske?” upitao je srpskog predsjednika. Čurkin se bojao da bi NATO na rušenje britanskog mlažnjaka mogao uzvratiti novim zračnim udarima. Kad je srušen britanski zrakoplov, počela su stizati bjesomučna iz­ vješća... Nisam znao je li to istina ili nije, ali smo čuli da tridesetak zrakoplova NATO-a kruži iznad Goražda, spremnih na snažno bom­ bardiranje. Pitao sam se što bih mogao učiniti. Imao sam neke vrlo oštre razgovore s Miloševićem i s Krajišnikom, po rangu najvišim ovdašnjim čelnikom bosanskih Srba. Razgovarao sam i s gospodinom Akashijem u Sarajevu, pa je došlo do dogovora da se zrakoplovi povuku s Goražda i da neće biti bombardiranja. Čurkin je nagovorio Akashija neka opozove zračne udare. Za uzvrat je Krajišnik obećao: prvo, da će prekinuti bombardiranje; drugo, da će se srpske postrojbe povući na tri kilometra od središta grada; i treće, da će osloboditi stotinu pedesetak djelatnika UN koje su poslije prvih zračnih udara Srbi bili uzeli za taoce. Sporazum je postignut predvečer i morao je stupiti na snagu odmah. Sutradan će se pregovori nastaviti. Nijedno obećanje nije ispunjeno. Sutradan ujutro Karadžić se vratio iz Banja Luke. Yasushi Akashi vratio se iz Sarajeva na Pale. Sad se Vitalij Čurkin odjednom na neki bizaran način našao u ulozi posrednika ne više između Srba i Vlade BiH, nego između Srba i međunarodne zajednice. Bio jc to najbolji dokaz u kolikoj je mjeri Karadžić u svom duhu identificirao UN i NATO s potporom “muslimanskoj strani”.

329

Karadžićevo ponašanje raspalilo je Čurkina koji će poslije reći: Dakle, obećali su mi to troje da će učiniti. Međutim, nikoga nisu pustili. Nisu se ni za centimetar povukli s mjesta na kojem su bili. A bombardiranje se nastavilo. Karadžić je odugovlačio. Poslije otprilike dva-tri sata, postalo mi je jasno da zbog nekih svojih razloga on ne želi nikakav sporazum. Stoga sam mu rekao kakve prilike propušta, među ostalima i priliku skidanja sankcija, pa sam napustio sastanak. S druge strane, Akashi je bio susretljiviji. Željno se hvatao svake slamke koju bi mogao prikazati kao znak “napretka”. Čurkin nastavlja: Onda je Akashi rekao: “Dobro, a kako bi bilo da bar dogovorimo sanitetsku evakuaciju?" A Karadžić je spremno prihvatio: “O da, o da! To ćemo objaviti!" Shvatio je da je nužno objaviti nešto pozitivno, pa je otišao k novinarima koji su čekali. Doktor Karadžić pozvao je i mene da im se pridružim, ali ja nisam htio. A nakon te kratke tis­ kovne konferencije, prišli su mi neki novinari i postavili neka pitanja, a ja nisam to htio reći, ali rekao sam... Rekao sam da sam strašno razočaran jer sam u jednom vikendu doživio više pregaženih obećanja nego u cijelom svom životu. Trebalo se postići mnogo više. A Akashi je u svom tipičnom stilu rekao novinarima: Predsjednik Karadžić i ja dogovorili smo se da će se sve strane mak­ simalno suzdržavati od svake ofenzivne djelatnosti. U međuvremenu nastavit ćemo pregovore i nastojati što prije potpisati sporazum kako bi se situacija stabilizirala. Predsjednik Karadžić slaže se s hitnom evakuacijom humanitaraca i građana Goražda. UNPROFOR je na to spreman sutra ujutro u osam sati. Tog su dana postrojbe bosanskih Srba i oklopna vozila zaposjele dio grada na desnoj obali Drine. Granatiranje se nastavilo nesma­ njenom žestinom. General Rose je potajno zapovjedio svojima iz SAS-a da napuste grad pješke, neprimjetno, u gluho doba noći. Zračni su ih udari bili otkrili. Bosanski Srbi znali su tko su, pored ostalog i zato što su Ameri­ kanci poslali televizijskim mrežama video-snimke zračnih udara na kojima su se čuli glasovi terenaca kako izrazitim južnjačkim engleskim naglaskom navode zrakoplove u napadu. Kad su se sutradan me­ đunarodni humanitarci probudili, vidjeli su da su ih Roseovi ljudi, prema njihovom shvaćanju, “napustili”. Navodno je gradonačelnik Goražda Ismet Briga zaplakao čuvši da su pripadnici SAS-a otišli. Poslije su međunarodni humanitarci evakuirani helikopterima, dakako,

330

uz spremnu suradnju bosanskih Srba. Goražde je prepušteno svojoj sudbini. U očaju se predsjednik Izetbegović pismom obratio Boutrosu Boutrosu Ghaliju, optužujući ga da je osobno odgovoran za sudbinu enklave: Takozvano sigurno područje postalo je najnesigumije mjesto na svi­ jetu. Prije gotovo godinu dana organizacija kojoj ste vi na čelu pro­ glasila je teritorij Goražda zaštićenim područjem UN-a. Rezolucije 824 i 836 Vijeća sigurnosti spominju to zaštićeno područje, ali to su ostale tek prazne riječi. Ni vi ni vaše osoblje niste učinili ništa kako biste mandat iz tih rezolucija upotrijebili za zaštitu Goraždana i vjerodos­ tojnost Ujedinjenih naroda. Rezultat je očito tragičan. Glavni tajniče, moj vas narod smatra odgovornim za nastalo stanje. Ova zemlja krvari, i tu nema mnogo mjesta za diplomatsko oklijevanje. Padne li Goražde, mislim da će vam osjećaj moralne odgovornosti narediti da napustite položaj glavnog tajnika UN-a. To je najmanje što možete učiniti. Na silan pritisak Amerikanaca i glavnog tajnika NATO-a Manfreda Woernera, Ghali je zatražio od NATO-a da svojim zračnim snagama obustavi daljnje napade. U Bruxellesu se sastalo Vijeće NATO-a, gotovo paralizirano unutarnjom podvojenošću, jer su Amerikanci tražili zračne udare, a Britanci tvrdili da su oni nespojivi s postojećim mandatom UNPROFOR-a. Američki su se diplomati s p reziro m odnosili prema stajalištu Britanaca što ga je jedan Amerikanac, u povjerenju, nazvao “zbilja kukavičkim”. Britanci su pak predbacivali Amerikancima da ne­ maju hrabrosti da pošalju svoje postrojbe na teren. Sjevernoatlantski pakt - da i ne spomenemo takozvane “posebne veze” Britanije i Sje­ dinjenih Država - našao se u krizi kao nikada dotle. Vijeće je objavilo da bi tek “za nekoliko dana” moglo odgovoriti na Ghalijev zahtjev. Skupina od pedesetak bosanskih Srba je 19. travnja upala u stovarište oružja pod nadzorom UN-a, u sarajevskoj zoni isključenja, u vojarni Lukavica, jednom od mjesta određenih 9. veljače sarajevskim sporazumom o prekidu vatre. Uzeli su osamnaest protuzrakoplovnih topova, dok su ih promatrači UN-a - pod čijim je “nadzorom” oružje bilo, kao dio provedbe sarajevskog sporazuma o prekidu vatre - bes­ pomoćno gledali. Mladić je kanda uživao u ponižavanju i izazivanju cijelog Zapada. Prema međunarodnim humanitarcima, do 20. travnja se, nakon nepuna tri tjedna, broj mrtvih bio popeo na 313, a ranjenih je bilo više od tisuću, ali su prema podacima Vlade BiH te brojke bile mnogo veće. Predsjednik Clinton opet je zatražio odlučniju akciju snaga NATO-a.

331

U NATO su uspjeli postići neki kompromis, ali takav koji je raz­ bjesnio Britance. Objavljen je ultimatum Srbima kojim ih se upozorava da će se izvrgnuti zračnim udarima ako ne ispune tri uvjeta: prvo, trenutan prekid vatre; drugo, do subote 23. travnja ujutro povlačenje postrojbi na tri kilometra od gradskog središta; i treće, do utorka 26. travnja navečer povlačenje teškog oružja na dvadeset kilometara daljine. Britanci su, radi jedinstva NATO-a, popustili pritiscima, ali su pros­ vjedovali da ultimatum predstavlja opasan presedan koji čak nadmašuje onaj iz veljače o Sarajevu. Prvi put traži se djelovanje samo od Srba; i usmjeren je, eksplicitno, protiv jedne strane. Sarajevski je ultimatum od 9. veljače zahtijevao da obje strane stave teško oružje pod nadzor UNPROFOR-a. Za Britance, koji su od početka izjednačavali sve strane, bez obzira na ulogu koju je svaka od njih imala u ratu, taj novi ultimatum je, prvi put, izdvajao Srbe kao neprijatelje. Tu su se još više napeli britansko-američki odnosi. Dok se bombardiranje Goražda nastavljalo, Yasushi Akashi je ot­ putovao u Beograd u odluci da još jednom “objavi nešto pozitivno” kako bi spriječio NATO da ostvari svoju prijetnju. S njim je otišao i podtajnik UN-a Shashi Tharoor: Dakako, bili smo svjesni velikih pritisaka od strane nekih članica NATO-a i naravno od strane glavnog tajnika NATO-a da se ostvari zračna akcija. Naša je briga bila da prosudimo je li to nužno, ima li nekog miroljubivog izlaza... U subotu 23. travnja Akashiju se javio admiral Leighton Smith, zapovjednik južnog krila NATO-a, i zatražio odobrenje za zračne udare, zato što Srbi nisu ispunili prvi uvjet ultimatuma NATO-a - nema prekida vatre. Akashi je to odbio jer da navodno postoje dokazi da su Srbi počeli provoditi drugu točku, povlačenje teškog oružja (iako je bio već prošao rok u kojem su to morali učiniti). Akashi je rekao Smithu neka Srbima dade više vremena. Istodobno je general Rose poslao u Gorazde satniju od 150 Ukrajinaca. Smith je to prenio Woerneru, koji je, bijesan što je toliko kom­ promitiran kredibilitet NATO-a, osobno intervenirao. Opetovano je nazivao Akashija u Beogradu. A Akashi se zbog sastanka sa srpskim čelnicima nije htio odazvati na telefonske pozive. Sutradan je objavio da su bosanski Srbi pristali na prekid vatre oko Sarajeva i povlačenje postrojbi na udaljenost od tri kilometra. Ukrajinci su bez teškoća došli u Goražde, a za njima je trebala stići po jedna satnija iz francus g i britanskog bataljuna. Kad su se svrstali na betonu sar® J ^ * luke, spremni za polazak, Francuzi, koji su trebali predvodit.! operacgu, odjednom su dobili naredbu da se okrenu i vrate u vojarmcu. Naime,

332

u Parizu se bilo sastalo francusko Ministarstvo obrane i ono im je, mimo naredbe zapovjednika UN-a, naredilo da se povuku. Ispalo je da general Rose ne može zapovijedati čak ni svojim višenacionalnim postrojbama. Britanci i Ukrajinci proveli su sporazum sličan onome od prethodne godine u Srebrenici: demilitarizacija džepa, nadziranje prekida vatre, postavljanje snaga UN-a između srpske bojišnice i porušenoga grada. Nastao je kakav-takav mir, ali opet tek nakon što je general Mladić zapravo postigao što je htio. Upitno je da li je uopće htio zauzeti Goražde, osim tvornice streljiva na istočnoj obali Drine, koja je, unatoč Mladićevim naporima, ostala u rukama Muslimana. U ratovima na po­ dručju Jugoslavije ulične borbe pokazale su se preskupima i predugima za sve strane. S tog je gledišta bilo dovoljno držati tri enklave opkoljene i, sve u svemu, ukroćene. Ubuduće moći će ih se dobiti trampom u sklopu nekog cjelovitog rješenja. S rješenjem (bar privremenim) slučaja Goražda ostao je neriješen prijepor koji je umalo izazvao raskol u NATO-u. Britanci i Francuzi zaprijetili su da će povući svoje kopnene postrojbe ustraju li Amerikanci na politici poznatoj kao “ukini i udari”. U mjesecima koji će slijediti, uvjeravat će Amerikance da misle ozbiljno tako što će razrađivati po­ drobne planove za eventualno hitno povlačenje. Cijela tužna zgoda nije samo upozorila na podvojenosti u me­ đunarodnoj zajednici. Ona je i izolirala bosanske Srbe od njihovih prirodnih saveznika, Rusa, i prvotnih zaštitnika u Beogradu. Milošević, koji je, prije početka napada na Goražde, osjetio da je uz pomoć Rusa na pragu da zaključi dogovor koji bi doveo do ukinuća sankcija, sad je bio bijesan na Karadžića. Čurkinu je rekao kako mu je Karadžić tajio događaje oko Goražda. Poslije će lord Owen reći kako je goraždanska kriza udaljila dvojicu suparničkih srpskih čelnika više nego ikad. Meni je u slučaju Goražda ono najvažnije bila totalna podmuklost bosanskih Srba prema Čurkinu i Miloševiću. Vjerujem da nakon Goražda odnosi između Karadžića i Miloševića nikad više nisu bili isti. Bosanski Srbi su se pokazali kao bestidni lažljivci, cijelo vrijeme tvrdeći da im nije do Goražda, a htjeli su ga. Poslije toga su izgubili i rusku potporu na dulje vrijeme. Što su i zaslužili. Sramota je ono što se dogodilo oko Goražda.I I Vlada BiH je izvukla pouku. Zračni udari, od kojih su toliko očekivali, došli su i prošli a da nimalo nisu utjecali na tijek rata. Izetbegović se pomirio s dugotrajnim ratom. “I mi ćemo ići na sve ili ništa”, rekao je u jeku goraždanske krize masi u Sarajevu. “Naučili

333

sm o lekciju, a ona glasi: m oram o biti jaki jer na ovom svijetu poštuju sam o snagu.”

1) Druge su dvije sigurne zone, Srebrenica i Zepa, pale 199V 2) Trnovo je palo u srpskoj ljetnoj ofenzivi 1993. pa je u Goražde prestala dolaziti redovita karavana mazgi.

334

27 .

NOŽ U LEĐA Srpski razdor Lipanj 1994.

Kad je Beograd najavio embargo vođama bosanskih Srba, isprva se činilo da je to još jedan Miloševićev makijavelistički manevar kojim će zamazati oči međunarodnoj zajednici. A Milošević je gledajući u budućnost shvatio da mu ne preostaje drugo nego prihvatiti neki novi međunarodni mirovni plan. Nakon dvije godine izolacije i sve veće gospodarske oskudice, Srbija je skupo plaćala svoju potporu ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Milošević se potporom planu nadao postići ukinuće sankcija i prekid izolacije Srbije. Bit će to i poticaj njegovim naporima da se otarasi Karadžića. Otkako je Karadžić odbacio Vance-Owenov plan, Milošević je godinu dana tiho pripremao teren za razlaz s braćom u Bosni. Srpski su mediji, pod strogim Miloševićevim nadzorom, počeli prikazivati Karadžića u drukčijem svjetlu. Sad su ga rjeđe slikali kao srpskog ro­ doljuba, a češće je bilo aluzija da je umiješan u pranje novca i ratno profiterstvo. Milošević je napuštao onu nacionalističku retoriku s pomoću koje je bio postao najmoćniji čelnik cijele bivše Jugoslavije. Sad su vođe bosanskih Srba predstavljale sve ono što Milošević više nije prihvaćao: srpsku pravoslavnu crkvu, četnike i druga obilježja srpskog naciona­ lizma. Srbija je počela slaviti zaboravljene komunističke praznike, dok je Republika Srpska slavila tradicionalne.

335

Nastojeći da se oslobodi svoga suparnika, Milošević je htio i naći žrtveno jare koje bi se moglo okriviti za umorstva i rušenja, siromaštvo i neizvjesnost. Shvaćao je da bi inače njegovoj vladavini mogao doći kraj. Ultimatum zaraćenim stranama da prihvate plan Kontaktne skupine (u kojoj su bile Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države) došao je Miloševiću malo prerano. Sad je morao požuriti svoj posao, a draže bi mu bilo da je polako i zakulisno pripremao Karadžićev pad. Uostalom, nije htio da Srbi u njemu gledaju krvnika Radovana Karadžića koji je u njihovim očima bio heroj. Htio je raskrinkati Karadžića kao krvoločnog hazardera žedna moći, a onda ga ukloniti s političke pozornice. U zemlji opsjednutoj svojom prošlošću, Milošević nije htio da ga gledaju kao izdajicu iz srpskih narodnih pjesama. Ovaj put sve će iz korijena biti drukčije nego u svibnju 1993. kad su vođe bosanskih Srba prezirno odbili Miloševićeve napore oko promi­ canja Vance-Owenova plana. Embargo kojim im je tada zaprijetio bio je odbačen nekoliko dana od objave. Prvo je javno upozorenje došlo 7. lipnja, od predsjednika ostatka Jugoslavije, Zorana Lilića, čije su primjedbe imale težinu jer je upute primao od Miloševića. Bio je to tek nagovještaj onoga što se sprema bosanskim Srbima. Rekao je: “De­ set milijuna jugoslavenskih građana ne mogu biti taoci nikakvom čelniku s područja Jugoslavije, ni Republike Srpske, a ni Republike Srpske Krajine”, misleći na “državu” bosanskih Srba i njen hrvatski pandan. Drugim riječima, Karadžić nije imao pravo odlučivati, to je smio samo Milošević. Srpski je predsjednik bio uvjeren da će bosanski Srbi za nekoliko dana doći do pameti. Diplomatima se pohvalio: “Oni koji su mi prkosili nisu dugo opstali.” Ali ovi jesu odolijevali, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, pa je Beograd jačao pritisak kako bi slomio vodstvo bosanskih Srba. Dok je Miloševićev utjecaj kod čelnika bosanskih Srba isparavao, njegove veze sa srpskobosanskom vojskom ostale su čvrste, bar zato što su ti časnici još bili na beogradskom platnom popišu. Iako je Karadžićev režim postajao sve paranoičniji i sve izoliraniji, on je nakon godine dana još bio na vlasti, kao prvi Miloševićev protivnik koji je opstao. Poslije goraždanske krize međunarodni je mirovni proces, nakon više od godine dana, obnovljen, sad prerušen pod nazivom Kontaktna skupina. Posrednik EU, Owen, ustvrdio je da je novi oblik nuždan kako bi obuhvatio sve zainteresirane strane, napose Rusiju i Sjedinjene Države, inače neće doći ni do sporazuma, a kamoli do njegove provedbe. “Morali ste naći neki način kako uvući Amerikance u krutu stvarnost pregovora i u prljanje ruku dogovorom za koji se poslije

336

moraju založiti i podupirati ga.” Imao je pravo. Glavni su akteri bili mudro iskoristili podvojenost u “međunarodnoj zajednici” - Srbi su igrali na kartu Rusa ili se uzdali u britansku odbojnost prema ukidanju embarga na oružje, dok je Vlada BiH sa svojim muslimanskim čelnicima odolijevala u očekivanju bolje pogodbe, uvjerena da je vrijeme na nje­ zinoj strani, osobito zbog američke potpore. Kontaktna je skupina podsjećala na politiku velesila u devetnaestom stoljeću. Pet država što se skupilo da diktiraju budućnost bivšoj Ju­ goslaviji, bilo je kanda uvjereno da je ta ratom napaćena zemlja daleko od njihovih granica, a uopće se nije trudilo kriti želju da taj problem jednostavno nestane. Klimavi je početak otkrio posthladnoratovsku prazninu - izostanak vodstva i političke dalekovidnosti. Razgovori o Bosni bili su više vježba u reguliranju odnosa među članicama Kon­ taktne skupine i njihova položaja u novom političkom poretku, nego rasprave o Bosni i njezinu pučanstvu. U doba razjedinjenosti, bio je to pokušaj zbližavanja različitih sta­ jališta kako bi se moglo jedinstveno pristupiti zaraćenim stranama. Bilo je to teško, katkad i nemoguće. Nakon slaganja plana, mjesecima su podvojenosti u Kontaktnoj skupini bile tako duboke da je svaki njihov korak obično bio tek najmanji zajednički nazivnik, a prikazan kao nova inicijativa. Kontaktna je skupina nakon svakog svog sastanka izdavala priopćenja kojima se hvalila da je sačuvala jedinstvo. Svi glavni akteri u Bosni tužili su se na tu “drugorazrednu” tvore­ vinu. Bosanski su se Srbi glasno pitali zašto bi slušali neke niže činovnike, ili se j>ak pokorili volji te “svjetske mafije”. Ejup Ganić iz Vlade BiH zapanjio se kako ti ljudi slabo poznaju regiju. S novim ljudima iz Kontaktne skupine sjeli smo za zemljovide. Neki su od njih tražili Banja Luku u Rumunjskoj. Bili su počeli iz ničega i pojma nisu imali. Nisu znali tko gdje živi... Najprije smo razgovarali s ministrima vanjskih poslova, zatim s njihovim pomoćnicima, i na kraju s njihovim slugama. No, američki izaslanik Redman i njegov ruski kolega Čurkin bili su stari lisci. Oni su sve niti držali u rukama. Kontaktna je skupina odmah počela razrađivati nove pojedinosti mirovnog plana po kojem bi BiH ostala u međunarodno priznatim granicama. Federaciji Musli­ mana i Hrvata namijenili su pedeset jedan posto teritorija, a ostatak Srbima. Srbi su tada imali 70% područja, što je značilo da bi morali vratiti trećinu. Muslimansko-hrvatska federacija omogućila je za Sara­ jevo bolju pogodbu. Taj plan predviđao je za federaciju veće komade neprekinutog teritorija.

337

Zemljovidi su završeni potkraj lipnja, ali su čuvani u strogoj tajnosti. Strane ih nisu smjele vidjeti. Živčan zbog kazne koju je Milošević smis­ lio za njega, Karadžić je izjavio da će “prihvatiti zemljovide ako su imalo prihvatljivi, iz ljubavi prema braći u Srbiji i Crnoj Gori, ali pod uvjetom da se ukinu sankcije Beogradu”. To je postala nova srpska pjesma: najprije sankcije, onda mir. Međutim, posrednici su zahtijevali najprije mir, a onda će se ukinuti sankcije. Ruski je izaslanik Aleksej Nikiforov 30. lipnja donio zemljovide u Beograd, a Milošević je dotle već bio odlučio što će. Kontaktna je skupina u Ženevi otkrila zemljovide i zaraćenim stranama dala petnaest dana roka da “prihvate ili ostave”. Nakon što je vidio prijedlog, Karadžić je s osmijehom otišao lordu Ovvenu. “Mislio sam da će zemljovidi biti problem, ali problema nema. Neće biti ni jednog jedinog Srbina koji bi to prihvatio.” Plan je pozivao Srbe da predaju trinaest gradova, hidrocentrale i tvornice koje su u ratu pri­ grabili. Sužen je sjeverni koridor - prolaz koji im je postao tako važan da su o njemu pjevale nacionalističke narodne pjesme. Karadžić je “tih dana bio predrzak”, sjeća se Owen. Karadžić je kao “ponižavajuće” odbacio zemljovide za koje je rekao da su “zacrtani tako da ih Srbi odbace kako bi ih se onda krivilo za nastavak rata”. Na zemljovidima su se vidjele dvije škrbave države s tisućama kilometara predloženih granica. Granične su crte isticale da su zajed­ nice, unatoč ratu, ostale isprepletene. Tri muslimanske enklave u istočnoj Bosni ući će u muslimansko-hrvatsku federaciju. Dvije od njih - Žepa i Srebrenica - bit će međusobno povezane, a tanki će ih put spajati s Goraždem koje će pak imati cestovnu vezu sa Sarajevom. Privremeno će Sarajevo biti pod upravom UN-a, dok se ne odluči o njegovu statusu. Bosanski je premijer Haris Silajdžić prigovorio da zemljovidi učvršćuju srpska vojna osvajanja. “Nagrađuju genocid i etničko čiš­ ćenje... to rješenje ima ozbiljnih nedostataka pogotovo za istočnu Bosnu, a neka područja najvećega genocida, kao primjerice Prijedor, bit će u rukama onih koji su počinili te zločine”, rekao je misleći na gradove koji su prije rata imali muslimansku većinu, a sad su, nakon istjerivanja većinskog pučanstva, bili u rukama Srba. Karadžić je zemljovide nazvao “američkim diktatom” pokušavajući svojim primjedbama nagristi tako teško postignuto, jedinstveno stajalište Kontaktne skupine. Iz nekog razloga, Čurkin, koji je gledao interese Srba (kao što su Sjedinjene Države gledale interese Muslimana), uopće se nije usprotivio nego je dopustio da se Srbima sjeverni koridor praktički presiječe. A Owen, čim je vidio zemljovide, znao je da ih Srbi neće prihvatiti. “On [Čurkin] doista je u pregovorima morao biti

338

malo oštriji, ali toliko je bio sit njih da ih je pustio neka se kuhaju u vlastitom so su ”, kaže O wen.

Dok su se bosanski Srbi naslađivali kako je bilo lako odbiti zem­ ljovide, Milošević je javno stao na stranu Kontaktne skupine, što je bio moćan protuotrov za bosanske Srbe. Srpski je predsjednik 6. srpnja u Beogradu rekao ruskom ministru vanjskih poslova Andreju Kozirjevu: “Nema alternative srpskom ’da’ za plan.” Nastala je mahnita diplomatska jurnjava. Sedam najrazvijenijih1 i Rusija održali su sastanak na vrhu u Napulju i dali zeleno svjetlo planu Kontaktne skupine, te poslali britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda i njegova francuskog kolegu Alaina Juppea u Beograd, Pale i Sarajevo. Iako se doimala odlučnom, Kontaktna je skupina bila podvojena. Europa je bila zaprepaštena prijetnjama Sjedinjenih Država da će jednostrano ukinuti embargo na oružje. Hurd i Juppe, koji su se odlučno protivili ukidanju embarga na oružje, pokušali su kod bosan­ skih Srba stvoriti dojam da će, odbace li plan, Europa morati popustiti američkim pritiscima i dopustiti Muslimanima nabavku oružja. Miloševiću su njihove tvrdnje dobrodošle. Ionako je već bio odlučio raskinuti s bosanskim Srbima ako ga ne budu slušali. Lilićeve su ranije primjedbe bile tek nagovještaj onoga što će doći. A Karadžić kao da nije ozbiljno shvaćao nikakve opomene - ni od Beograda ni od EU. Buncao je o šest stoljeća povijesti i time razbjesnio Hurda. Britanski ih je ministar vanjskih poslova, kaže Nikola Koljević, nagovarao da prihvate plan. “Ne možete reći in e ’. I, molim vas, nemojte reći Ida, ali...’ Možete reći |d a , i’. To je njima bila dolična formula kako ćete odgovoriti na nešto što vam se ne sviđa.” Milošević je pozvao svoje bosanskosrpske štićenike, uključujući i zapovjednike vojske i policije, u vojni kompleks Dobanovci kod Beo­ grada, na sastanak najviših čelnika zemlje. Smišljali su formulu koja bi 1)ila prihvatljiva Kontaktnoj skupini, ali bi izrazila njihove zahtjeve da se pregovara o dijelu paketa. “S predsjednikom Miloševićem smo se u Dobanovcima najviše dogovarali oko toga na koji način da odgo­ vorimo Kontaktnoj skupini a da zvuči kao |d a, i’”, kaže Koljević. Toga se sjeća i crnogorski predsjednik Bulatović: Razgovarali smo neprekidno. U to vrijeme bio sam više s Karadžićem nego sa ženom i djecom. Bio je presudan trenutak. Savjetovali smo Karadžiću da prihvati plan, da kaže kako je to važna pobjeda bosanskih Srba, ali je Karadžić otišao u Ženevu i tamo je onda rekao da je plan porazan. Na svim našim sastancima, od 27. lipnja do 4. kolovoza, kad smo odlučili prekinuti gospodarske odnose, ponavljali smo im da ako oni

339

[bosanski Srbi] odbace prijedlog i odluče ratovati protiv cijelog svi­ jeta, mi im nećemo dopustiti da i nas povuku sa sobom na dno. Srpski predsjednik i njegov crnogorski saveznik ponovili su prijetnje kojima su se prethodne godine poslužili za Vance-Owenov plan. Milosevic, koji se ranije kleo da se Srbija nikad neće pokoriti međunarodnoj volji, sad je izvršavao njezinu zapovijed. Bosanskim je Srbima rekao da shvaća njihovo protivljenje, ali nemaju izbora. Karadžiću je rekao: “Mislio sam da će najtvrđi orah biti Krajišnik, ali sam se prevario, ti si mnogo tvrđi od njega.” Te noći, u svom pokušaju da ih nagovori, Milošević im je kao nuzgredno dobacio nešto što će Koljević tek naknadno shvatiti. “Dobro, ako nećete razgovarati ovako, onda ćemo razgovarati preko novina.” Koljević je mislio da to znači kraj njihovih cijelonoćnih sastanaka. Varao se. Prema Bulatoviću, do pet sati ujutro konačno su se složili da će reći Kontaktnoj skupini: “Republika Srpska” prihvatit će plan Kon­ taktne skupine kao osnovu za pregovore o spornim pitanjima kao što su razmjena teritorija, međunarodna jamstva granica i mogućnost konfederalnog povezivanja s Jugoslavijom. Britanski i ruski diplomati su u najvećoj tajnosti, potaknuti željom da osujete američke napore oko ukidanja embarga na oružje, pripomogli da formulacija bude pri­ hvatljiva međunarodnim posrednicima, koji su plan jednako tretirali kao “uzmi ili ostavi”. Krajišnik je izvadio bilježnicu i svojim beogradskim zaštitnicima rekao: “To je naš sporazum i mi ćemo napisati zaključak.” “A kad smo sutradan pročitali zaključke”, rekao je Bulatović, “nijedna rečenica nije odgovarala onome što smo tijekom vikenda raspravljali i o čemu smo se složili.” Dok su čelnici bosanskih Srba odlazili iz Beograda na sjednicu paljanske skupštine, dotle su se parlamenti Bosne i muslimansko-hrvatske federacije sastajali u Sarajevu da bi odobrili zemljovide. Izetbegović je mirovnu ponudu nazvao “nepravednom i nepoštenom , i otvoreno priznao da plan prihvaćaju samo zato što su sigurni da će ga Srbi odbiti. “Moramo prihvatiti plan, jer bismo odbijanjem samo učinili us­ lugu Karadžiću i Miloševiću.” Izetbegović je poslije objasnio: Zato smo i prihvatili taj loš izbor jer su alternative bile još gore. Zato, nismo oduševljeno prihvatili plan, a ni sada nismo njime oduševljeni... Shvatili smo da vrijeme radi protiv nas, da rat uništava sve mogućnosti takve višenacionalne Bosne kakvu mir može spasiti. Zato smo i odlučili da prihvatimo mir iako mu uvjeti nisu bili pošteni. Dotle se na Palama repriziralo zasjedanje o Vance-Owenovu planu. Karadžić je istaknuo sablasne posljedice u slučaju neprihvaćanja plana.

340

“Narod se mora pripremiti na suze i glad ako odbije plan.” A ipak ga nije pokušao progurati, tvrdeći da Plan predviđa život u BiH pod muslimanskom vlasti. Ne osvrćući se na prijetnje Beograda, bosanski su Srbi udarili svojim kursom. Na kraju zatvorene sjednice paljanske skupštine napisali su Kontaktnoj skupini odgovor na komad papira koji su stavili u ružičastu omotnicu pa je zapečatili. Jedan je predstavnik objavio da će se omot­ nica poslati u Ženevu i tek će ondje, za dva dana, njen sadržaj biti objavljen. Ali je prema prkosnu raspoloženju članova skupštine bilo jasno da je njihov odgovor daleko od bezuvjetnog “da” što ga traži Kontaktna skupina. Ipak je Milošević još vjerovao da može nagovoriti neposlušne štićenike. Iz Rusije su 27. srpnja u Beograd stigli teški kalibri: general Pavel Gračev, ruski ministar obrane, i Vitalij Čurkin. Milošević im je rekao kako se nada da će se na novoj sjednici svoje skupštine bosanski Srbi predomisliti. Zatim su se Rusi sastali s bosanskim Srbima i pozvali ih da prihvate plan. Bosanski su Srbi cijenili generala Gračeva više nego Jeljcina i nje­ gove druge ministre, koje su smatrali slabićima i podložnima pritiscima Zapada. Prema Karadžiću, Gračev mu je savjetovao: “Morate prihvatiti plan, jer ako vas napadnu, mi vas moramo braniti, a to bi nama izazvalo probleme.” Bio bi to novi politički, a možda i vojni sukob na Balkanu, rekao je Gračev, i opasna konfrontacija Rusije i Zapada. Karadžić se nije predomislio, a sa sastanka je otišao samouvjeren: “Ruska nas armija podržava. To smo i prije znali, ali sad je postalo jasno da ruska armija suosjeća sa Srbima.” Sutradan na sjednici skupštine nije bilo promjene. Po običaju, bosanski Srbi bili su prkosno raspoloženi. Milošević se pripremio za rat protiv sad već bivših saveznika. Srpski je predsjenik prvi put javno i nedvosmisleno napao paljansko vodstvo: “Nitko nema pravo odbiti mir u ime srpskog naroda.” Javno je mnijenje u Srbiji bilo zbunjeno otvorenim napadom na one koje su im prije slikali kao mučenike i žrtve. U jednom pismu skupštini bosanskih Srba, srpska je vlada upozorila: “Odbacite li predloženi plan, na najboljem ste putu da počinite zločin protiv svog naroda. Vi nemate pravo na živote građana Jugoslavije.” A bosanski Srbi kao da su bili gluhi na oštru osudu Beograda. Skupština im je 3. kolovoza po treći put odbacila plan Kontaktne skupine i najavila referendum koji će se održati za tri tjedna. Reakcija je odmah uslijedila. Te večeri Bulatović je uživao u ribljoj večeri u Herceg Novom. Dobio je poruku da nazove Miloševića. Razgo­ vor im je bio kratak.

341

“Na žalost su odbacili plan, moramo provesti odluku o zatvaranju gra­ nica. Slažeš li se?" upitao me Milošević. Rekao sam “da", a on je dodao: “Oni su svoje odlučili, a naša odluka stupa na snagu sutra." Savezna je vlada objavila Miloševićevu odluku. Primjena blokade počela je 4. kolovoza. Obustavljen je promet, prekinute su telefonske veze, osim rijetkih iznimaka. Srpski su mediji treštali kako su vođe bosanskih Srba kriminalci i ratni profiteri. “Sad, kad miru nema al­ ternative, oni su protiv mira”, glasila je nova krilatica režimskih novinara, koji su godinama sijali mržnju i raspaljivali nacionalističku histeriju, tvrdeći da nema alternative ratu koji je “Srbima nametnut”. Blokada je bila potpuna. Prva je žrtva novih propisa bila Biljana Plavšić. I prethodne godine bila je prva kojoj su zabranili prijelaz preko granice u Srbiju. Čak se i željezna Plavšićka iznenadila pljusci od svojih bivših zaštitnika. “Jedino što nismo očekivali bilo je da ćemo doživjeti da Srbija uvede sankcije prema nama. Nitko nam to nije rekao. Nitko nije mogao očekivati takav nož u leđa." Nož se duboko zarinuo. Pod Miloševićem su kampanje blaćenja bile postale oblikom umjetnosti. Njegovu izjavu pratio je niz ljutih optužbi: Odbacuju mir u trenutku kad je Republika Srpska dobila pola teri­ torija bivše BiH, kad bi prihvatom mira oslobodili sankcija one bez kojih ne bi postojali... Njihovo odbacivanje mira ne može ni prema kakvim istinskim kri­ terijima biti u interesu naroda, nego samo u korist ratnim profiterima i ljudima prljave savjesti, onima koji se boje vremena kad će doći mir jer će se otkriti svi zločini... Bezbroj su nam puta davali razloga za prekid svih veza s njima. Nisu održali ni jedno jedino obećanje; od Sarajeva do Atene, od Atene do Goražda, od Goražda do parlamenta, od parlamenta do ovog posljednjeg referenduma, za koji su nas uvjeravali da se neće ni održati... Vrhunac je bio nastup Lilića, koji je u opširnom razgovoru optužio bosanske Srbe za sve. Jasno su se vidjeli Miloševićev. prsti Njegovi su bivši štićenici postali opće žrtveno jare, ali nije mu bilo lako oprati ruke od njih. „ . . • Lilić je bosanske Srbe opisao kao planere rata u Sarajevu i okrivi ih za besmisleni napad na Goražde.2 Koliko su puta obećali da neće granatirati Sarajevo i produzavati ago­ niju civila u tom gradu? Koliko su puta obećali da će uhititi bande

342

i paravojne postrojbe koje teroriziraju civile i kaljaju srpsku čast? Pogazili su časnu riječ da će prekinuti bezumni napad na Goražde, napad koji je izazvao tolike smrti i doveo do ultimatuma NATO-pakta i do povlačenja [Srba] na daljinu od dvadeset kilometara... Bosanski Srbi ponašali su se kao da je embargo neugodna obiteljska svađa za koju oni i ne vjeruju da je istinska. Tvrdili su da je to tajni dogovor između dva vodstva. Karadžić se pokušao okoristiti razdorom, suzdržavajući se od izravnih napada na Miloševića i izražavajući sućut. Jadni srpski predsjednik, pod teretom gospodarskih tegoba, popušta pod pritiskom Zapada. Htjelo se reći da je Milošević posustao i pada pod vlast Zapada, a tome nasuprot su oni, bosanski Srbi, snažni i bes­ kompromisni - narod iz srpskog mita. Bosanski su Srbi proveli referendum. Unatoč oštroj kampanji beo­ gradske medijske mašinerije, plan je odbačen ogromnom većinom glasova. U Sarajevu, Vlada BiH čekala je reakciju Zapada. Nije je bilo. Premijer Silajdžić potužio se da Kontaktna skupina šuti, iako su Srbi odbacili plan. “Morali su reći da će, ako bosanski Srbi ne prihvate plan, pooštriti sankcije Srbiji, proširiti sigurne zone i ukinuti embargo na oružje.” No, podvojena se Kontaktna skupina nije mogla složiti što bi učinila. Izabrali su crtu najmanjeg otpora i nametnuli potpunu izo­ laciju vođama bosanskih Srba, koji će, kako su rekli, biti isključeni iz mirovnog procesa sve dok ne prihvate plan. I Milošević je poduzeo korake da provede karantenu bosanskih Srba. Dao je nalog da se između Jugoslavije i Bosne uspostavi istinska granica. No, s tim je samo htio uputiti poruku bosanskosrpskim po­ litičarima, a i Zapadu, što mu je također bilo važno. Inače, bilo je jakih dokaza da je granica ostala propusna. Bosanski su Srbi i dalje primali bitnu vojnu pomoć od Jugoslavenske armije, a iz Beograda su im sveudilj stizale plaće. ^Osnovna ie poanta bila u tome što je Milošević htio postići njihov politički, a ne vojni poraz. Dok" je Beograd vodio svoj verbalni Blitzkrieg protiv bosanskih Srba, međunarodni su posrednici, Owen, Stoltenberg i Akashi, pregovarali 0 slanju promatrača na srpsku i crnogorsku granicu s Bosnom. Na posljetku je Milošević prihvatio ono što je gorljivi Panić predlagao još dvije godine prije na Londonskoj konferenciji. Za uzvrat su mu ukinute neke sankcije: zabrana međunarodnog zrakoplovnog prometa, športske 1 kulturne razmjene. Kakve li ironije! Zapadu, ojađenom nakon uzastopnih propalih mi­ rovnih inicijativa, Milošević je postao osovina ostvarenja mira i sta­ bilnosti u regiji.

343

Bar privremeno, možda samo zato da se otarasi političkih suparnika, Milosevic je odložio srpski casus belli: stvaranje ujedinjene srpske države na ruševinama Jugoslavije. Bez zvijezde vodilje velikosrpske države, Srbi su se zbunili. Kad su išli u rat protiv susjeda, Srbi su mislili da Milošević zna kamo ih vodi. Držali su da se žrtvuju u ime srpskog jedinstva. Bila je to cijena Miloševićeva obećanja “svi Srbi u jednoj državi”. No, raskidom sa zemljacima u Bosni, Milošević je izdao geslo znano svakom Srbinu: "Samo sloga Srbina spašava." Od te su sloge i dosljed­ nosti, s kojom su Srbi kao jedinstvena snaga ušli u rat, ostala samo četiri čirilička “S” načrčkana crvenom bojom ili drvenim ugljenom na spaljenim kućama po srušenim selima diljem Bosne i Hrvatske.

1) Sedam najvećih svjetskih gospodarskih sila: Sjedinjene Države, Njemačka, Japan, Francuska, Italija, Velika Britanija i Kanada. 2) Lilić je optužio Karadžića i za otmicu, i vjerojatno umorstvo, dvade­ setorice muškaraca iz Srbije (od kojih devetnaestorice muslimana) u pokušaju širenja rata na Jugoslaviju. Ni nakon tri godine otkako su odvučeni iz vlaka u Štrpcima, njihove obitelji, ni unatoč Miloševićevim obećanjima, nisu doznale što se te noći 27. veljače 1993. dogodilo njihovim najdražima.

344

PETI DIO

BLIŽI SE KRAJ

28 . PAD KRAJINE Kolovoz 1995.

Hrvatski vojnici nehajno robe trgovinu živežnih nmirnica, dvije starice grabe par naočala kroz razbijeni izlog dućana, a odlutala stoka besciljno tumara ulicama Knina, glavnoga grada samozvane Republike Srpske Krajine, koji je pao 5. kolovoza. Danima je euforija vladala Hrvatskom. Pijući pivo i dižući dva prsta u znak pobjede, vojnici šetaju između izgorjelih karoserija vozila, dječjih bicikla i pseće strvine. Nije se gubilo vrijeme. Zidovi su već prekriveni posterima Franje Tuđmana što ushićeno diže ruke navrh stare kninske tvrđave, a ispod njega potpis: “čovjek koji pobjeđuje”.

Nagovještaj onoga što se krajiškim Srbima sprema došao je mnogo ranije. Hrvatska je vojska u siječnju 1993. munjevitim udarom prešla crte UN-a da bi zauzela Maslenicu na Novskom ždrilu što povezuje središnju Hrvatsku, i glavni grad Zagreb, s dalmatinskom obalom i po veličini drugim gradom zemlje, Splitom. U roku od nekoliko dana Hrvati su vratili komade teritorija oko kojih su se još 1991. bezuspješno tukli više od pet mjeseci. Na svu sreću za Zagreb, pozornost svijeta bila je usmjerena na Bosnu, a međunarodna reakcija bila je u svakom slučaju blaga. Ograničena maslenička ofenziva upozorila je na dva aspekta daljnjeg razvoja događaja. Bila je prvo upozorenje da u Hrvata rastu vojne snage i samopouzdanje. Otkrila je da će oni gurnuti u stranu Ujedinjene

347

narode kad god budu htjeli. I, što je možda jednako važno, pokazala je da slabe teritorijalne ambicije Slobodana Miloševića. Unatoč obećanju što ga je u siječnju 1992. dao Milanu Babiću, da će jugoslaven­ ska vojska braniti Krajinu u slučaju hrvatskog napada, Beograd nije maknuo ni malim prstom. Svibanj 1995. gurnuo je krajiške Srbe još bliže ponoru katastrofe. Hrvatska je vojska zauzela zapadnu Slavoniju - koja je oduvijek bila najranjiviji dio hrvatskog teritorija u rukama Srba - pa je 18.000 Srba pobjeglo, jer im vojska gotovo i nije pružila otpor u njihovu obranu. S padom zapadne Slavonije digli su se glasovi optužbe o sukrivnji Beo­ grada. Ne samo što je Miloševićeva vojska ostala po strani, nego se i njegova televizija držala ravnodušno, spominjući poraz tek u dvade­ setoj minuti večernjih vijesti. Još od prihvaćanja Vanceova plana u siječnju 1992. situacija s lokal­ nim Srbima, koji su trećinu Hrvatske bili proglasili svojom državom, nije se ni za dlaku pomaknula s mrtve točke. Hrvati su bili frustrirani, u strahu da više nikada neće integrirati taj teritorij u Hrvatsku. Na sastanku u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, u veljači 1991, me­ đunarodni su posrednici, na čelu s predstavnicima Sjedinjenih Država i Rusije, pokušali skokom početi mirovni proces. Bili su svjesni da bez trajnog rješenja u Hrvatskoj, nema ni prekida rata u susjednoj Bosni. Pokušali su postići sporazum od tri točke, u postupno provedivim fazama, kojim će Srbi i Hrvati najprije pristati na crtu prekida vatre i povlačenje svojih snaga najmanje na kilometar od nje. Onda će se postrojbe UN-a postaviti između dviju strana. U drugoj fazi bi se pos­ tupno ponovno uspostavio promet, trgovina i komunikacijske veze, uključujući telefonske, ali su, apsurdno, razgovori o toj točki zapeli na pitanju hoće li međunarodni predbroj za Krajinu biti onaj koji joj pripada kao dijelu Hrvatske (385), ili pak onaj kao sastavnom dijelu krnje Jugoslavije (381). S trećom fazom tog nacrta dogovora, ako bi se ikad dospjelo tako daleko, vratio bi se hrvatski suverenitet nad Kra­ jinom od koje bi neki dijelovi uživali autonomiju u okviru hrvatske države. Američki veleposlanik u Zagrebu, Peter Galbraith, borio se za uspjeh plana o mirnoj reintegraciji. Bilo je nekog napretka. Autoput Zagreb-Beograd, takozvani autoput “Bratstva i jedinstva , što su ga gradile najprije Titove omladinske brigade, a poslije zajmovi Zapada, nakon četiri godine je ponovno otvoren, pod nadzorom UN-a. Promet je bio slab, ali su Hrvati sad mogli putovati iz Zagreba ravno do Sla­ vonskog Broda, u istočnoj Slavoniji, za samo dva umjesto pet sati. Uznemiren tekućom rundom razgovora, Milan Martić, bivši kninski šef

348

policije, a sad predsjednik Krajine, krajem travnja zatvorio je autoput na jedan dan. Za prvosvibanjski vikend autoput je opet bio otvoren. Bile su prošle četiri godine od dana kad je hrvatska policija ušla u Borovo Selo da bi u tom srpskom selu podigla hrvatsku zastavu - što je bila obijest od koje je u prvom većem okršaju hrvatsko-srpskog rata poginulo dva­ naest policajaca i dva Srbina. No, ovaj put je igra bila drukčija. Kod jedne benzinske pumpe na autoputu, u blizini Srbima naseljena mjesta Okučani, jedan je Hrvat nasmrt izbo Srbina, kojeg je brat poslije na­ vodno iz osvete zapucao po kolima u prolazu i ubio tri Hrvata. Nastao je rusvaj i Martić je opet zatvorio tu najveću cestu u zemlji. I to je bio posljednji put da Srbi drže autoput. Tuđman je konačno imao razlog za intervenciju što ga je tražio još od masleničke operacije: drugi korak brižljivo pripremljena plana koji će dovesti do pada Krajine. U 4.30 ujutro je Hrvoje Šarinić, Tuđmanov glavni savjetnik, tele­ fonski obavijestio UN. Još ranije hrvatska je vlada bila priopćila UN-u da su vojni pokreti samo vojna vježba. A sad je Šarinić rekao da je riječ o policijskoj operaciji s ciljem da se ponovno otvori autoput. UN je bio zatečen. Svi su mu napori bili usredotočeni na obnovu svestrana prekida vatre u Bosni, što je bio postignut posredovanjem bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Čartera u prosincu, a koji je bio prekršen i trebao je isteći tog vikenda. Bosanski su Muslimani nas­ tojali izbjeći potpisivanje nakon postizanja svoje do tada najveće pobjede nad Srbima, u kojoj su osvojili televizijski odašiljač na planini Vlašić u srednjoj Bosni. “Iznenadili su nas. Svi smo bili u strašnoj brizi zbog Bosne”, sjećat će se poslije glasnogovornik UN-a Christopher Gunness. Yasushi Akashi, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, bio je u Sarajevu gdje je nastojao postići prekid vatre. U samo trideset sati, Hrvati su iz tri pravca projurili kroz područje zapadne Slavonije. Kolona traktora, automobila i kola s konjskim zapre­ gama otegnula se u beskraj - bio je to prvi val od desetaka tisuća Srba što će u iduća četiri mjeseca bježati u svojim traktorima. Bilo je pucanja po civilima od strane hrvatskih vojnika. Stvorio se niz razbi­ jenih vozila. Hrvatska je vojska brzo opkolila određena područja, stvarajući dojam lova na pobunjene Srbe. Cak je ministar obrane Šušak u parlamentu objavio da je 450 ljudi poginulo u nekoj operaciji u kojoj gotovo i nije bilo neke borbe. Sutradan su primijećeni kamioni-hladnjače kako idu ponovno otvorenim autoputom, i Hrvati su započeli veliku kampanju čišćenja, kemikalijama su prali putove. Prepušteni od Beograda neka se snađu kako znaju, 3. svibnja su krajiški Srbi uzvratili odmazdom. Ispalili su rakete Orkan na gradsko središte Zagreba i tom prilikom jednu osobu ubili i 40 ranili. Među­

349

narodna je osuda bila brza, i Martića je optužio za ratni sločin Među­ narodni sud u Haagu što ga je bilo utemeljilo Vijeće sigurnosti UN. Operacija Bljesak, kojom su Hrvati na juriš zauzeli zapadnu Sla­ voniju, izazvala je kaos u vodstvu krajiških Srba. Smijenjen je vojni zapovjednik. Beograd je onamo uputio generala Milu Mrkšića, prijašnjeg zapovjednika vojnih specijalnih snaga, da prodrma iscrpljene i demoralizirane krajiške Srbe. Mrkšić je organizirao mobilnu pričuvnu postrojbu kod Slunja, za koju je rekao da će odvratiti svaki hrvatski vojni napad, bilo sa sjevera ili s juga. Ali je vojska krajiških Srba već bila kobno oslabljena. Četiri je godine Krajina bila po nuždi garnizonska zajednica u kojoj je praktički svaki odrasli muškarac bio ili policajac ili vojnik. Krajiška se republika rušila pod teretom vlastite neodrživosti. Čelnici regije kanda su bili više zainteresirani za crnu burzu nego za vojne pripreme pred neizbježnu hrvatsku ofenzivu. Vojnici pješaci žalili su se u kolovozu da su samo “seljaci i radnici” ostali da brane teritorij i to, unatoč Mrkšićevoj reorganizaciji, sa slabom ili nikakvom strategijskom snagom. Pukovnik Andy Leslie, koji je početkom 1995. došao u Knin kao načel­ nik stožera tamošnjeg malenog kontigenta UN-a, zaprepastio se slabom vojnom spremnošću. Da je mome domu zaprijetilo da ga pregazi neprijatelj, ja bih se uko­ pavao kao mahnit. Izveo bih vojsku na manevre, uvježbavao bih obrambene operacije, pripremio bih drugu obrambenu crtu, gomilao bih zalihe. Ništa od toga nismo vidjeli. Do sama kraja vodstvo krajiških Srba kao da je bilo više zainteresirano obranom svojih pozi­ cija u krajiškoj državi, nego poduzimanjem zbiljskih mjera za obranu teritorija. Da vam stane pamet. Bili su korumpirani, nesposobni i samozadovoljni. I za njih nema isprike. Vodstvo krajiških Srba održalo se četiri godine na vlasti lažući narodu - lažući mu da je njihova država nesavladiva i da će ideja o samoodređenju Srba u Krajini pobijediti unatoč geoekonomskoj stvar­ nosti o krajnjoj međuovisnosti Krajine i dalmatinske obale. U svojoj su izoliranosti krajiški Srbi više nego ikada bili uvjereni da pod hrvat­ skom vlašću nikad ne bi mogli živjeti sigurno. Taj strah imao je razloga. Radi svjetske javnosti, hrvatska se vlast naveliko isticala pozivima krajiškim Srbima da ostanu kod svojih kuća i žive kao građani Hrvatske. Ali ti pozivi nisu mogli zamagliti istinsku težnju hrvatske vlasti da Srbe posve istjera iz Hrvatske i Hrvatima iz drugih krajeva naseli zemlju na kojoj su Srbi živjeli stoljećima. Tuđman je to čak i javno rekao nakon pada Knina.

350

U zadnji čas, vodstvo Krajine pokušalo je provedbom jednog spo­ razuma spasiti svoju državu. Yasushi Akashi, koji je bio izgubio svaki utjecaj što ga je eventualno imao u konfliktu, sastao se 29. srpnja s Milanom Martićem koji se pojavio u razdrljenoj maskirnoj majici iz koje mu se objesio trbuh. Sutradan se Akashi sastao s predsjednikom Tuđmanom. Obje su strane pristale na razgovore u Ženevi 3. kolovoza. Ali dotle je kocka već bila bačena. Hrvatska je otišla na razgovore svjesna da će već sutradan pokrenuti ofenzivu. Od Srba je zatraženo da odmah prihvate hrvatsku vlast. A to je Srbima bilo previše, iako su znali što ih čeka. Onog dana kad su se ti razgovori vodili, Šarinić je obavijestio gene­ rala Janviera, zapovjednika snaga UN-a, da neminovno slijedi napad. Nazvan je Operacijom Oluja. Dotle je Milošević bio spreman prihvatiti što god mu se nudi. Njemu je kudikamo najvažnije bilo skidanje sankcija. Mjesecima se već trudio krajiške Srbe prisiliti na postizanje sporazuma s Tuđmanom. Na dan hrvatske ofenzive je glavni srpski list “Politika”, inače Miloševićev glas­ nogovornik, nedvosmisleno osudio vodstva Krajine i bosanskih Srba što “vode svoj narod praktički u propast”. “Politika” je okrivila vodstvo Krajine za prekid pregovora sa Za­ grebom i gubitak zapadne Slavonije. Bilo je to točno godinu dana otkako je Milošević bio nametnuo blokadu bosanskim Srbima jer mu se nisu htjeli pokoriti i prihvatiti plan Kontaktne skupine. A bila je također godina dana otkako je Martić, drsko prkoseći Miloševiću, bio prešao preko granice u Bosnu kako bi glasovao s “ne” na srpskom referendumu o mirovnom planu. Martić je time htio istaknuti kako su krajiški i bosanski Srbi sudbinski povezani. A sad je Beograd osuđivao oboje. “Ne opravdavajući međunarodnu zajednicu, moramo istaknuti da su paljanski i kninski čelnici svojom politikom izazvali veliku štetu srpskom narodu”, pisao je srpski list. Jasan znak da će Milošević ostati po strani bilo je držanje strogo kontroliranih srpskih medija. U oštroj suprotnosti s ratnohuškačkim tonom prethodnih godina, kad su svaki najmanji incident koristili da bi uzburkali nacionalnu histeriju i etničku mržnju, beogradski su mediji sada umanjivali oluju što se spremala u Hrvatskoj. Štoviše, srpska je televizija jedina javila da su razgovori 3. kolovoza u Ženevi zaključeni u pozitivnom tonu.

U Kninu su 4. kolovoza u četiri sata ujutro sirene garnizona UN-a zatulile na uzbunu. Prve su bombe pale u pet sati i dvije minute. Hrvat­ ske su snage bile pet puta jače od srpskih.

351

Nije samo brojčana nadmoć davala prednost Hrvatima. Tu je bila riječ o stručnoj vojnoj sposobnosti koju su Hrvati mogli steći samo iz svojih sve boljih odnosa sa Sjedinjenim Državama. U srpnju je Hrvat­ ska vojska bila pripremila teren za napad na Krajinu munjevitim upadom u zapadnu Bosnu kojim je bosanskim Srbima otela dva ključna grada, Glamoč i Bosansko Grahovo. Zauzimanjem tih mjesta presječena je veza između Knina, glavnoga grada Krajine, i bosanskih Srba, jer je prekinuta glavna opskrbna ruta Knin-Drvar-Banja Luka. Hrvati su već bili zauzeli visove na planini Dinari i s njenih vrhova im je Knin bio na dometu. Za tri godine vojnog planiranja krajiški su se Srbi pripremali za napad s juga ili sa sjevera. Nisu bili spremni za napad s leđa. Pukovnik Andy Leslie, iz kninskog garnizona UN-a, odmah je prepoznao strategiju čim su Hrvati napali u Bosni. Bila je to školska operacija, ali ne iz škole JNA. Tko je god sastavio taj plan napada, mogao bi s njim u bilo kojoj visokoj vojnoj školi u sjevernoj Americi i zapadnoj Europi dobiti najvišu moguću ocjenu. Kao prvo, napad je uslijedio iz dva pravca. Na sjeveru poduzeta su dva glavna napada - jedan iz Karlovca, drugi iz Siska - oba prema bihaćkom džepu. Istodobno, s juga je izveden napad s tri klina, poduprt vatrom iz teškog topništva i minobacača. U prvom danu Operacije Oluja najmanje je dvije tisuće zrna palo samo na Knin. Gunness je rekao: Bombardiranje Knina bio je ključni strategijski potez. Vojnici na bojišnici čuli su da se Knin bombardira, pa su jednostavno napustili položaje i pojurili natrag k svojim obiteljima. Bio je to smišljeni potez Hrvata da bombardiraju grad dok su žene i djeca još u svojim krevetima. To demantira kao laž tvrdnju o legitimnoj vojnoj akciji. Ali je Vijeće sigurnosti jedva bilo u stanju da je osudi. Na to bombardiranje zapadne vlade napravile su se slijepe. Mireći se sa zauzimanjem zapadne Slavonije u svibnju, diplomacija je praktički Hrvatima dala zeleno svjetlo da silom zauzmu Krajinu. Srpska obrana Krajine se najprije raspala na jugu. Radio-Knm javio je da su pali Drniš i Obrovac - dva mjesta blizu Knina, a na crti bojišnice. U kasno popodne sastalo se vodstvo krajiških Srba i izdalo nalog da otpočne organizirana evakuacija. H itati su ostavili otvorenima putove za bijeg preko Srba i Lapca. Pobježe Milan Martic s vodstvom. Rano uvečer je nalog za evakuaciju priopćen garnizonu UN-a, a e iste večeri krenulo je na put na desetine tisuća krajiških S ba Bil je to prva faza onoga što će idućih dana biti najveća pojedinačna-pnsIna seoba stanovništva u Europi od završetka Drugog svjets^ og ra _. vnik Leslie, koji je najveći dio dana proveo u prevozenju ranjenika 352

u bolnicu, računao je da je toga dana samo na području Knina zacijelo poginulo oko petsto osoba. Pokušao je doći u kontakt s vodstvom krajiških Srba, ali uzalud: M artića i Babića niste m ogli nigdje naći. Nastojali sm o stupiti u vezu s njima. O stavili su jedn og ostarijeg pukovnika i jed n o g starog kapetana da nas pitaju za p o m o ć k o d evakuacije stanovništva. Za to nem a isprike. U m anje o d dvadeset četiri sata je p u čanstvo Knina sa trideset p e t do četrdeset tisuća spalo na oko p e t do šest stotina. Kaos. Totalni kaos.

Na sjeveru se vojska krajiških Srba prilično brzo trgnula nakon prvog iznenadnog napada i pružila donekle djelotvorniji otpor. Držala se u džepovima, napose u Glini i Petrinji. Ali je nadmoćna Hrvatska vojska projurila mimo njih, izolirala ih i u roku od nekoliko dana napala ih i s leđa. Hrvatska je vojska stigla u predgrađe Knina u 11.30 prije podne 5. kolovoza - drugog dana Operacije Oluja. Nije naišla na otpor. Knin je bio prazan. U grad je ušla oko podne. Tenkovi su se parkirali pred vratima vojarne UN-a, i pripadnicima UN-a zabranjeno je izaći. “I tako smo ondje sjedili, dva i pol, možda tri cijela dana, dok su oni čistili grad”, sjeća se pukovnik Leslie. “Bilo je očajno.” Upravo se tog dana masovni egzodus Srba razmahao. Uvečer su Hrvati već bili sigurni da su Srbi u bezglavom bijegu. Hrvatski je radio javio o padu Knina i bijegu Martića za koga se tvrdilo da je navodno u Banja Luci. Hrvatski su mediji također spominjali sigurne rute kroz koje bi Srbi mogli pobjeći u dijelove Bosne u rukama bosanskih Srba. Iako je Tuđman pozivao “lojalne” Srbe da ne napuštaju svoje domove, oni što su se našli na meti topništva nisu nimalo sumnjali da cilj napada nije bio samo vojni. Tuđman je htio da svi Srbi napuste Hrvatsku. Te večeri je preko Dvora, na hrvatsko-bosanskoj granici, pobjeglo osam tisuća ljudi, da bi se pridružilo onim desetinama tisuća što su dan prije pobjegli iz kninskog područja. U roku od nekoliko sati u Topuskom se okupilo dvadeset tisuća izbjeglica da traži zaštitu UN-a. Dotle se s civilnim stanovništvom beznadno pomiješala vojska što je bježala glavom bez obzira. Hrvatsko se napredovanje nastavilo i 6. kolovoza. Ujutro je pala Petrinja, oko koje su 1991. vodene ogorčene borbe. Srbi su zatražili pregovore o prekidu vatre kako bi mogli organizirati sigurnu evakuaciju. Hrvati su pristali, ali su zatražili bezuvjetnu predaju. Otpor se mje­ stimice nastavio. Hrvatska je vojska počela gađati samu cestu kojom su izbjeglice, tu i tamo praćene vojnicima UN-a, bježale u susjednu Bosnu. U svojoj prvoj javnoj izjavi, Martić je ustvrdio:

353

Srpska vojska nije izgubila ni jednu bitku, niti je imala nekih težih gubitaka u ljudstvu ... jesmo napustili neka naselja gdje nije bilo uvjeta da bi ljudi ostali, jer hivatska vojska ima bezgranične rezerve raketa i granata kojima satima uništava srpska sela i gradove. A sutradan, njegova je državica bila većinom pregažena. Na sjeveru se Peti korpus Armije BiH bio probio iz bihaćkog džepa i napredovao prema Topuskom. Raniji upadi Hrvatske vojske u Bosnu, u srpnju, te­ meljili su se na ugovoru od 12. srpnja između Izetbegovića i Tuđmana s ciljem da se olakša pritisak na bihaćki Peti korpus od 10.000 ljudi koji se ondje tri godine branio od napada Srba kako iz Bosne tako i iz Krajine. Za bosansku vladu pad Bihaća značio bi gubitak i posljednjeg traga njene vlasti u zapadnoj Bosni. A za Srbe, Bihać je bio karika što nedostaje da bi se hrvatski i bosanski teritoriji u njihovim rukama spojili sa samom Srbijom, što je Hrvatska htjela spriječiti po svaku cijenu. Posredstvom UN-a dogovoren je prekid vatre s namjerom da se olakša i osigura evakuacija desetina tisuća izbjeglica. No, dotle su već mnogi bili poginuli. Morali su bježati između dva reda ljutitih hrvatskih građana što su ih kod Siska gađali kamenjem. Taj put bile su odredile hrvatske vlasti. Jedna je starica izdahnula nakon što je kamenom pogođena u lice koje joj je neprepoznatljivo oteklo. Po Srbima se pljuvalo. Hrvali su se osvećivali. U događajima od 4. do 8. kolovoza 1995, a napose u gradu Kninu, ima neke čudne koincidencije. U Kninu je, u nekom smislu, rat i počeo, kad su se Srbi, s raspadom Jugoslavije, pobunili i odbili priznati hrvatski suverenitet. Ondje su se Srbi prvi put latili oružja da bi ostvarili svoj ekspanzionistički plan u Jugoslaviji. U tom smislu, to je bio grad koji je Jugoslaviju i usmjerio tako odsudno nizbrdicom u katastrofu. A upravo su s padom toga grada, pet godina kasnije, međunarodni posrednici povjerovali da mogu zemlju usmjeriti na dug put natrag do mira. Naime, četvrti kolovoza bio je dan kad su Srbi prvi put doživjeli težak ratni poraz, dan kad se srpski nacionalistički projekt stao rušiti pod nadmoćnom vojnom silom. Taj dan, 4. kolovoza, raspršio je već napukli mit o nepobjedivosti Srba. Pokazao je da je srpska dižava u Hrvatskoj izgnjilila iznutra, tako da je ona, u momentu kad su Hrvati izgradili vojsku sposobnu da izvede preokret na bojnom polju, zapravo bila gnjila tvorevina. No, vojsku su Hrvati izgradili uz pomoć Zapada. U planiranju ope­ racije pomogli su im umirovljeni američki generali. I NATO je bio na njihovoj strani. Za vrijeme Operacije Oluja, zrakoplovstvo NATO-a

354

bombardiralo je srpske sustave veza, navodno zato što su Srbi radarom “uhvatili” mlažnjake NATO-a, ali zapravo radi pomoći Hrvatima. Zapadni su političari mirovali. Posrednik EU Carl Bildt podigao je osamljen glas prosvjeda (drukčiji od moskovske predvidljive reakcije), tražeći da se Tuđmana optuži za ratni zločin. Kao odgovor na to, pro­ glašen je nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, a to je pak opet bio, prema Bildtovim riječima, “još jedan znak da su oni izabrali put rata a ne pregovora”. Warren Christopher, američki ministar vanjskih poslova, zanijekao je da je Washington makar i prešutno ohrabrio Hrvate na ofenzivu, ali je priznao da bi pobjede Hrvata mogle pomoći procesu šireg spo­ razuma u regiji. Prema nekim dužnosnicima UN-a, iza kulisa je veleposlanik Galbraith, vrativši se iz Washingtona, rekao Tuđmanu da će Sjedinjene Države tolerirati da se Krajina zauzme vojnom akcijom, samo da borba bude “kratka i čista”. Kratka jest bila, ali ne i čista. Iako je njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel izrazio određeno razumijevanje - da Hrvatska mora učiniti ono što mora, za pet dana su svi Srbi, osim nekoliko tisuća njih, pobjegli s područja na kojem su živjeli stoljećima. Nastala je službeno dopuštena kampanja paljenja i pljačkanja u ko­ joj je stradalo više od 20.000 kuća u vlasništvu Srba. U tjednima što su slijedili, kad je Hrvatska vojska već odavno čvrsto držala područje u svojim rukama, ubijani su stariji Srbi. “I dalje svakog jutra nalazimo tijela bačena uz cestu”, izjavio je jedan dužnosnik UN-a više od dva mjeseca poslije. Bosanski su Srbi u očaju i strahu gledali propast svojih sunarodnjaka u Krajini. I oni su sjedili na teritoriju većem nego što bi ga mogli držati; i oni su bili rastegnuti niz nepopravljivo duge crte bojišnice; i njihova se država izjedala iznutra, odsječena od svog bivšeg beograd­ skog pokrovitelja embargom što ga je prethodne godine bio nametnuo Milošević. Radovan Karadžić znao je da bi mogao doživjeti sudbinu sličnu onoj Krajine. U jednom otvorenom pismu, optužio je Miloševića da je napustio cilj što su ga imali svi Srbi, da žive u jednoj državi - u Velikoj Srbiji. “Srbima ste okrenuli leđa. Pod stranim pritiskom toliko ste popustili da se to može usporediti samo s izdajom”, tvrdio je Karadžić. Propast Krajine bila je dotle najjasnija ilustracija Miloševićeve mi­ rovne strategije. Hrvatska je ofenziva planirana i provedena ne toliko na pretpostavci, koliko na izvjesnosti da Milošević neće ništa poduzeti u obranu naroda kojeg je oružanu pobunu pet godina prije on sam potaknuo. Krajiške je Srbe žrtvovao jer je znao da će samo tako sačuvati ono što već ima. Htio je da mu se sankcije skinu i da ga nakon godina

355

izolacije međunarodna zajednica primi kao mirotvorca. Milošević i Tuđman željeli su što veću moguću Srbiju i Hrvatsku na teritoriju bivše Jugoslavije. Hrvatska je do kolovoza postala središnja figura američke strategije. Bila je protuteža Srbiji, od nje upola slabija po broju stanovništva, ali sa snagom međunarodne potpore.2 Kad je Hrvatska vojska otpočela niz svojih uspješnih ofenziva, iznenadila je svijet. Ali sjeme tog uspjeha zapravo je posijao Washington stvaranjem muslimansko-hrvatske fede­ racije. U veljači 1994. američki su izaslanici otvoreno postavili pred Tuđmana izbor: okanite se rata protiv bosanskih Muslimana, pa ćemo mi, Sjedinjene Države, poduprijeti vaš plan o zauzimanju Krajine, a i više od toga; ako ne, naći ćete se u međunarodnoj izolaciji i s gospo­ darskim sankcijama. Pad Krajine izazvao je potpun pomak ravnoteže snaga u Bosni, u korist Hrvata i Muslimana, a na štetu Srba. U idućim mjesecima, Srbi će izgubiti još mnogo više. Sad je hrvatski predsjednik došao na svoje. Na svibanjskoj vojnoj paradi povodom pete obljetnice hrvatske deklaracije o suverenitetu, pojavio se u svečanoj bijeloj odori, od onih kakve bi Tito nosio. Među počasnim gostima bili su strani veleposlanici koji su, nakon kratke borbe sa svojom savjesti, došli da gledaju Hrvatsku vojsku koja je postala regionalna sila kršenjem njihova embarga na uvoz oružja što se tu također slavilo. Poslije se Tuđman, koji je u UN gledao samo velik smokvin list iza kojeg će se moći naoružati, hvalio da su mu diplomati i vojni atašeji prilazili da mu kažu kako su zadivljeni ne samo njegovim naoružanjem, s obzirom na embargo, nego još i više njegovom vojskom. U studenom 1995. Tuđman se pripremao za još jednu ofenzivu, ovaj put na istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar koji je njegova vlada bila nazvala hrvatskim Staljingradom. U svom strategijskom planiranju, Beograd je prepravio ranije zacr­ tane granice Velike Srbije i radikalno smanjio teritorijalne ciljeve. Cijenu su platili krajiški Srbi koji su, do sama dana svoga bijega, slijepo vjerovali da će i oni ući u srpsku državu. Da ironija bude veća, i jesu završili u srpskoj državi. Ali to ni u snu nije bila Velika Srbija. Svoje su upropaštene živote prenijeli u izoliranu i osiromašenu užu Srbiju.

356

29 .

PAX AMERICANA? 136o .

Tri predsjednika - Srbije, Hrvatske i Bosne - mlako se rukuju kao sudionici najambicioznijeg pokušaja postizanja sporazuma u bivšoj Ju­ goslaviji otkako su 1991. u njoj otpočeli ratovi. Pozornica je događaja centar Bob Hope u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, kod Daytona, država Ohio. Kraj njih su američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher i njegov pomoćnik Richard Holbrooke.

Počelo se s fazom poznatom kao “preliminarni razgovori” za vrijeme koje su tri strane u sukobu bile u posebnim ali identičnim prostorijama, dok su međunarodni pregovarači išli od jednih do drugih. Ta tehnika bila je prvi put uvedena za bliskoistočne mirovne pregovore u Norveškoj, pa je dovela do senzacionalnog rukovanja Yitzaka Rabina i Yassera Arafata ispred Bijele Kuće. Tadašnji su razgovori vođeni u najstrožoj tajnosti. Strane nisu imale prilike da pregovore upropaste međusobnim javnim optužbama; a također su, pod plaštem tajnovitosti, mogle razmatrati ustupke i razmišljati o kompromisima bez prisile da, radi svojih odgovarajućih ekstremistički nastrojenih glasača, moraju poći s nepopustljivih, kategoričnih pozicija. Holbrooke se sad potrudio da na Balkan primijeni taj “norveški kanal”, kako je tada bi nazvan. Put do Daytona bio je neizvjestan i dug. S ponižavanjem mirovnjaka UN u lipnju, koje su za stupove uličnih svjetiljki i vojne instalacije bosanski Srbi lancima vezali kako bi spriječili udare zrakoplovstva NATO-a, s padom Srebrenice i, konačno, s postupnom pojavom dokaza o masovnim smaknućima Muslimana, po svemu sudeći na nalog ge-

357

nerala Mladića, napori međunarodne zajednice da prekine rat pali su na najnižu razinu. U ljeto 1995. se u svim glavnim gradovima zapadnog svijeta govorilo samo o povlačenju, osobito ako glavni akteri u regiji žele samo još ratovati. Stvaralo se opće mišljenje, napose u Europi, da je humanitarna pomoć jednostavno produljila rat a da nije mnogo utjecala na njegov ishod. Francuska i Britanija, zemlje koje su dale najviše vojnika, bile su ogorčene što se na njih svaljuje glavni teret odgovornosti zbog propasti misije Ujedinjenih naroda. Sve su češće gunđale neka Wash­ ington šuti ili pak nešto poduzme. Dok su njihovi ministri vanjskih poslova razgovarali o izgledima za povlačenje UN-a, Britanija i Fran­ cuska su u ogromnoj mjeri pojačale svoje vojne snage u Bosni doprinosom u stvaranju novih Snaga za brzu reakciju. Tome su do­ prinijeli i Nizozemci. Snage za brzu reakciju bile su borbeno sposobne i operacijski podređene više izravno Londonu i Parizu, nego Ujedi­ njenim narodima. No, London i Pariz nisu se jasno očitovali o cilju te nove snage. Je li joj cilj bio da “unese malo prave oštrine u misiju UN”, kako je to Clinton predložio? Ili je ondje upućena kako bi pos­ trojbe UNPROFOR-a zaštitila od odmazde u slučaju ponižavajućeg povlačenja? London i Pariz nisu o tome ništa htjeli reći, samo da ništa nije isključeno. Na izglede o eventualnom povlačenju UN-a zazvonila je uzbuna u Washingtonu. Clinton je znao da će ga pozvati neka ispuni obećanje o slanju do 25.000 američkih vojnika radi pomoći saveznicima da se izvuku iz Bosne. S tim se otvarala mogućnost da američki vojnici ginu u obavljanju onoga što nikakav vojni zapovjednik nikad ne bi želio - u pružanju potpore porazu. A Billu Clintonu je izlaganje pogibelji života Amerikanaca za tako neslavan čin, i u godini kad će se boriti za drugi mandat u Bijeloj kući, bilo ravno izbornoj propasti. Bila mu je potrebna neka zdravija opcija. Bijela kuća je 29. lipnja odredila 50 milijuna dolara za financiranje vojne snage u Bosni, ali je priznala da je osigurala samo 15 milijuna, s tankim izgledima da bi Kongres htio odobriti razliku. Dajući dojam prave borbene postrojbe, s kamuflažno obojenim vozilima, a ne u samaritanskom bijelom UN-a, te Snage su, iako su im se u početku ispriječili i Armija BiH i HVO, konačno 23. srpnja stigle u svoju bazu na Igmanu kod Sarajeva. Dotle je, međutim, otpočeo slijed događaja koji će iz osnove promi­ jeniti dinamiku sukoba i pojačati izglede za mir. Taj slijed počeo je nesretno, s padom muslimanske istočnobosanske enklave Srebrenice. Pad Srebrenice bio je najcrnji trenutak međunarodne intervencije u Bosni. Sjedinjene Države i Europa nisu ništa poduzele kako bi spriječile smaknuće možda čak i do osam tisuća muškaraca Muslimana

358

uhvaćenih u pokušaju bijega na teritorij u rukama Vlade BiH. Sre­ brenica je bila jedna od šest po UN-u proglašenih “sigurnih zona”. Njezin pad pokazao je kako međunarodna zajednica nema ni mrvice volje da te zone obrani. Bio je to grozan vrhunac niza loše skrojenih planova i nevoljko datih jamstava; od početka politike “sigurnih zona”, od 34.000 vojnika koliko je bilo procijenjeno da ih treba za provedbu osiguranja, zapadne su vlade dale jedva 7.000; a na kraju je srpska ofenziva - iako predvidljiva - zatekla svijet. Međunarodni promatrači nisu je shvatili kao takvu čak ni kad se posve razmahala. Šćućureni na poljani okruženoj blagim zelenim brežuljcima doline Drine u ljetno doba, bezbrojni su muškarci Muslimani čekali smaknuće. Prizor je uhvatio jedan američki špijunski satelit, ali nikad nije predočen javnosti. Za dana nakon pada istočnobosanske muslimanske enklave Srebrenice u ruke bosanskosrpske vojske, tisuće muškaraca Muslimana dočekalo je tu jezivu sudbinu: neki su ustrijeljeni u bijegu, a drugi su jednostavno svrstani, smaknuti i bačeni u masovne grobnice.

Srpske su snage počele s teškim bombardiranjem Srebrenice 6. srpnja, nakon upada na srpski teritorij bošnjačkih snaga Nasera Orića iz “sigurne zone”, dakle s područja pod zaštitom UN-a koje se smatra demilitariziranim. Ondje raspoređeni nizozemski mirovnjaci nisu znali što učiniti. Sutradan je jednome od njih, koji se povlačio sa svojom postrojbom nakon što su joj srpske snage pregazile promatrački položaj, raznesena glava - a nisu ga pogodili Srbi, nego vojnici Armije BiH koji su htjeli zaustaviti povlačenje nizozemskih vojnika s položaja na crti bojišnice. Zrakoplovi NATO-a u niskom su letu prelijetali brežuljke pod gustom šumom. U roku od dva dana, Srbi su pregazili tri pro­ matračka mjesta i uzeli za taoce trideset nizozemskih vojnika. U Haagu je nizozemski ministar obrane Joris Voorhoeve 9. srpnja otvoreno iznio u kakvoj se situaciji nalaze njegovi vojnici: “opkoljeni su, malobrojni, i u strahu od daljnjih akcija” bosanskih Srba. Nevjero­ jatno, ali on ipak ni sad nije mislio da Srbi žele zauzeti grad. Ali tog istog dana Srbi su priopćili svoj prvi ultimatum: UN i Muslimani moraju evakuirati enklavu u roku od 48 sati. U odgovoru na to, UN je naredio Nizozemcima da se postave u takozvani “položaj blokiranja” - što će reći da tanka plava crta od trideset vojnika s oklopnim transporterima i protuoklopnim raketama pokuša zaustaviti tisuće Srba što nadiru prema gradu s juga. Potpukovnik Tom Karremans, nizozemski zapovjednik u Srebrenici, zatražio je snažne zračne udare. U noći 10. srpnja htio je malo od­ spavati, uvjeren da će ujutro situacija biti radikalno drukčija, da će

359

NATO bombardirati Srbe. No, zapovjednik snaga UN general Bernard Janvier odbio je njegov zahtjev. Na zaprepaštenje svojih kolega Janvier je rekao da bi zračni udari bili preopasni. Bilo je dobro poznato kako je Janvier uvjeren da nastojati spasiti Srebrenicu i nema nekog smislaosobno je enklavu smatrao iz osnove neobranjivom. I zbilja, Janvier je još 24. svibnja bio zatražio da UN povuče svoje snage iz triju istočnih enklava: Pred sobom imamo malo vremena. Moramo poduzeti mjere koje će nam omogućiti da ograničimo pogibelji kojima su izložene naše snage. Budimo pragmatični i iznad svega pošteni, napose prema onima kojih sigurnost držimo u svojim rukama: ako nemaš gromobran, bježi od nevremena. Dok je uzbuna zazvonila, već su se tisuće Srba koncentrirale. Nije se mnogo marilo za prijetnje Srba - i njihovo daljnje gomilanje vojske - nakon lipanjskog gerilskog upada Orićevih ljudi u jedno srpsko selo. Ti kratki upadi dali su srpskim zapovjednicima traženi casus belli za napad na Srebrenicu. U početku, zapadne su vlade bile uvjerene da je ofenzivi cilj neutraliziranje muslimanske enklave a ne njeno zauzi­ manje. U podne 10. srpnja Srbi su ušli u grad. Dotle su konačno odobreni zračni udari NATO-a. No ciljevi su bili ograničeni - uništena su najviše dva tenka. Bilo je premalo i prekasno. Srbi su napredovali, a Nizozemci su se povlačili prema svom glavnom taboru u Potočarima zajedno s tisućama uspaničenih civila koji su, osim šačice njih, već bili doživjeli takvu sudbinu. Treći i posljednji zahtjev za zračnim udarima povučen je, jer je Voorhoeve rekao da su Srbi zaprijetili smaknućem talaca Nizozemaca. Slabo naoružani muslimanski branitelji Srebrenice nisu pružili otpor. Pobjegli su, ostavljajući za sobom tisuće civila. Onda se 12. srpnja gene­ ral Mladić dovezao u središte Srebrenice, praćen lokalnim novinarima od kojih je jedan snimao njegovu pojavu. Prikazan je kako se smiješi i djecu tapše po glavi. No, snimljena je i jedna ružnija video-snimka koja nije prikazana u inozemstvu: Mladić naređuje muškarcima Musli­ manima neka se brže svrstaju u kolonu po jedan. Konačnu pljusku bosanski su Srbi opalili Nizozemcima, i zapravo cijeloj međunarodnoj zajednici, kad je general Mladić pozvao potpu­ kovnika Karremansa da dođe na sastanak s njim. U sobi je bilo zavezano živo prase. Zajapuren pobjedničkim slavljem, general je ponudio Karremansa čašicom šljivovice, pa su zajedno gledali kako jedan srpski vojnik spretno kolje svinjče - a s noža mu curi krv. “Ovako

360

se mi obračunavamo sa svojim neprijateljima”, Mladić je rekao Karremansu. U Beogradu je američki otpravnik poslova Rudolf Perina otišao k Miloševiću kako bi mu prenio zabrinutost Sjedinjenih Država zbog stradanja srebreničkih Muslimana i pozvao ga da obustavi isporuku vojne pomoći bosanskim Srbima, upozoravajući ga da bi pad Srebrenice mogao naštetiti tekućem mirovnom procesu. “A zašto krivite mene? Nisam uspio naći Mladića.” Miloševićeva je tvrdnja bila neuvjerljiva i već poznata, podsjećala je na ranije slučajeve za proteklih godina kad je znao inozemnim sugovornicima, gledajući im ravno u oči, govoriti da su došli na krivu adresu. U jednom intervjuu, Milošević nije krio da je odobrio srebreničku operaciju. Uostalom, rekao je sliježući ramenima, pa gledajte što su oni radili srpskim selima uz enklavu. Dao je dojam da je srpskoj ofenzivi bio cilj neutralizacija enklave kao vojne prijetnje, a ne njezino osvajanje; želja da se onesposobi, a ne da se ubije. Milošević je očito visoko cijenio Mladića. Nadao se da će se general moći otarasiti Karadžića. Srebrenica je ležala unutar onih granica što ih je Milošević zamišljao za srpsku državu koja će izroniti iz ruševina bivše Jugoslavije. Njemu je istočna Bosna oduvijek bila strategijski vitalno važna. Ako se i pokazao voljnim da trguje teritorijima (koje su srpski nacionalisti sma­ trali svetima) dalje na zapadu, ali je za njegovo poimanje sigurne i velike srpske države Podrinje imalo vitalno značenje. Za Srbiju, Sre­ brenica je imala odsudnu ulogu. Na svega petnaestak kilometara od srpske granice s Bosnom, predstavljala bi stalnu prijetnju sigurnosti same Srbije da je ostala u rukama Muslimana. Za Srbiju je istočna Bosna tampon-zona. Muslimanima je pak Srebrenica bila simbol bošnjačkog otpora. Srbi su bili uvjereni da je likvidiranjem Srebrenice postao još nedostižniji bošnjački san da se jednog dana ponovno uspostavi Bosna u njezinim međunarodno priznatim granicama. Svojim potresnim pričama su izbjeglice koji su uspjeli stići u Tuzlu opisali kako nizozemski mirovnjaci, njih ukupno 370, nisu uspjeli zaus­ taviti prodor bosanskih Srba. Nizozemci su učinili što su mogli: svoje tanke zalihe hrane i lijekova podijelili su s nekim od najugroženijih opkoljenih Muslimana. A raspolagali su samo polovinom određenog im punog broja od 730 vojnika i bili su slabo raspoređeni da bi ičim mogli zapriječiti ofenzivu koja je bila u tijeku. Srebrenica je predstavljala jednu od najmučnijih zadaća UN-a u Bosni. U gradiću u kojem je do rata živjelo 8.000 duša, nabilo se 40.000 ljudi a u bijednim prilikama. Srebrenicom su gospodarili paravojni zapovjednici i crnoburzijanci. Opskrba hranom bila je slaba za cijelo vrijeme rata - bosanski Srbi ustrajno su blokirali konvoje pomoći. Snage

361

UN-a u enklavi od prvog su dana djelovale po sličnim nemilim uvjetima, bez svježe hrane, bez struje i s malo goriva, a kadre samo za pješačke ophodnje. Bile su beznadno izolirane, a kad je nastupila konačna ofenziva, nisu raspolagale nikakvim pouzdanim podacima o njezinoj naravi i razmjerima.1 Srpsko slavlje nad Srebrenicom predstavljalo je maksimum poni­ ženja za međunarodnu zajednicu, i ne samo zato što je svijet skrštenih ruku gledao najveće pojedinačno masovno klanje u Europi nakon Dru­ gog svjetskog rata. Postojao je tu još jedan, indikativniji razlog za međunarodnu sramotu: skriven iza međunarodne osude i zgražanja ležao je nadasve istinski osjećaj olakšanja; određeno zadovoljstvo što je ono mutno, neriješeno pitanje istočnih enklava, koje je mirotvorcima zakrčilo zemljovide, konačno skinuto s dnevnog reda. Sad su se mogli zacrtati jasniji zemljovidi na kojima bi se moglo temeljiti nekakvo mi­ rovno rješenje. Mirotvorci su vidjeli da se plan igre promijenio. Čim je dva tjedna kasnije pala Žepa, pokazalo se da je još lakše krojiti prihvatljiv zemljovid. Kad je idućeg mjeseca Hrvatska izvela svoj mu­ njeviti rat protiv krajiških Srba, pokazalo se da prisilna seoba stotina tisuća ljudi (što je od početka bio ratni cilj i srpskom i hrvatskom vođi), koliko god bila za osudu, praktički omogućava pokretanje mi­ rovnog procesa. S pomoću etničkog čišćenja i masovnih umorstava, stvarali su se etnički čisti teritoriji; ako su svjetski čelnici i osuđivali te metode, ali je s njima, kao krajnji rezultat, mir bio bliži nego ikada prije. Muke nesretnih nizozemskih mirovnjaka u Srebrenici pružaju nam malu ilustraciju kako su UN i zapadne vlade bile počele gledati na istočne enklave. Nizozemcima je istjecao rok koji su morali odraditi u Srebrenici. Ali za njih, kao i za njihove britanske kolege u Goraždu, nije bila pripremljena nikakva zamjena. S njima se stavljala točka. U proljeće 1995. se u UN i zapadnim vladama stvorio tihi konsenzus da se enklave ne mogu održati. Ali pad Srebrenice ipak je bio prekretnica u reagiranju među­ narodne zajednice na rat. Nakon toga, ništa više neće biti isto. Pometeno je svako ustezanje da se prekorači ona granica, koju je ge­ neral Sir Michael Rose bio nazvao “crtom Mogadishu”, što je dijelila čuvanje mira od nametanja mira. Ujedinjeni narodi, sad nedvosmisleno predvođeni Sjedinjenim Državama, praktički su zaratili s bosanskim Srbima, odričući se svake tobožnje nepristranosti. A za Amerikancima poveli su se i europski saveznici koji su tri i pol godine upozorava i

362

kako se valja kloniti “balkanske močvare” i opetovano napominjali kako se “ne može sklapati mir s pet tisuća metara visine”. Krajiški su Srbi 19. srpnja napali bihaćki džep u očitom pokušaju da ga presijeku napola. Sad se bosanski rat formalno prelio preko gra­ nice u Hrvatsku. Dva dana poslije, ministri vanjskih poslova država koje su davale vojsku, sastali su se u Londonu u naelektriziranoj atmosferi nastaloj nakon sramote s padom Srebrenice. Skup je bio obuzet sjećanjem na stotine mirovnjaka UN-a uzetih za taoce u reakciji na napade NATO-a. Ministri su odlučili da neće dopustiti ponavljanje toga. Složiše se da na Goraždu - rječnikom Zaljevskog rata 1991. “povuku crtu u pijesku”. Srebrenicu i Žepu nije se ni pokušalo braniti; i zbilja, Snage za brzu reakciju nisu ni bile tako raspoređene da bi se mogle koristiti za obranu tih dviju enklava. Ali s Goraždem, zaključiše ministri vanjskih poslova, bit će drukčije. Napadnu li ga bosanski Srbi, NATO će u njegovu obranu odvratiti zračnim udarima, i to “nerazmjernom reakcijom”. Također se složiše da ukinu takozvani “dvostruki ključ” prema kojem su se zračni napadi mogli izvesti tek kad se ishodi i odobrenje šefa civilnog sektora UN-a, Yasushija Akashija. Sad je NATO bio ovlašten da bombardira na izravan zahtjev zapovjednika snaga UN-a na terenu. Sutradan, u odgovoru na napad krajiških Srba na Bihać, u Splitu su se u aranžmanu Sjedinjenih Država sastali Izetbegović i Tuđman i dogovorili o planu zajedničke obrane. Hrvatska je pristala da uputi svoju vojsku u obranu Bihaća. Tuđman je naredio svojoj vojsci da prijeđe u Bosnu. Hrvatske su snage brzo osvojile Glamoč i Bosansko Grahovo, i na taj način opkolile glavni grad krajiških Srba, Knin. Iako je američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, žurno dogovorio razgovore između Zagreba i vodstva krajiških Srba, u prvom tjednu kolovoza, već je bila pala naredba da se Krajina zauzme. Hrvatska je vojska napala 4. kolovoza i četiri dana kasnije je „država" krajiških Srba nestala. Srebrenica, Bihać, Glamoč i Grahovo, Krajina - činilo se da rat eskalira na svim frontama. Ali, usred prividnog kaosa, Sjedinjene Države nisu ni trena izgubile iz vida glavni cilj. Krajina je još gorjela kad je 10. i 11. kolovoza Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake obilazio najvažnije europske glavne gradove s grubim nacrtom jednog novog plana. Zasnivao se na pretpostavci da će se buduća Bosna i Hercegovina, u svojim postojećim granicama, morati nužno sastojati od dva posebna entiteta: srpskog entiteta koji bi se

363

temeljio na trenutno nepriznatoj Republici Srpskoj, i muslimansko-hrvatske federacije. Planom se također predviđala eventualnost razmjene teritorija i predlagalo, na primjer, da se jedina preostala enklava Goražda zamijeni za dijelove Sarajeva i tako Srbima u istočnoj Bosni dadne sigurnost u zamjenu za nepodijeljeno Sarajevo kao glavnoga grada muslimansko-hrvatske federacije. Richard Holbrooke otpočeo je mahnit obilazak tri glavna grada. Mjesecima je već zahtijevao čvršći američki pristup. Sad je došao na svoje.2 Nenadmašan po umijeću da sa svojim sugovornicima bude oštar, neumorni je Holbrooke bio uvjeren da je Milošević spreman pritisnuti bosanske Srbe u zamjenu za postupno skidanje sankcija. A onda je, 28. kolovoza, došao izgovor na koji su mnogi u NATO-u čekali. U gotovo potpunoj kopiji incidenta koji je bio izazvao prvi ultimatum NATO-a u veljači 1994, jedna je bacačka mina pala blizu sarajevske tržnice i ubila trideset sedam osoba. Ovaj put nije bilo ni mrve one podvojenosti što je godinu dana prije bila tako zamutila vode: u roku od dvadeset četiri sata UN je obavio analizu kratera i objavio da su izvan svake razumne sumnje minu ispalili bosanski Srbi.3 Inače obično uzdržljivi glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros Ghali, osudio je “stalno i besmisleno prolijevanje krvi u Bosni” i pozvao vojne zapovjednike UN-a da “istraže napad i odmah poduzmu odgovarajuće mjere”. Ogorčeni je Izetbegović upozorio: Mi ćemo upotrijebiti sva sredstva da se izvučemo iz ove nesreće. Želim naglasiti: sva sredstva. A što se tiče kriminalaca [Srba], želim im poručiti da ćemo im vratiti istom mjerom i vrlo brzo. Taj dan nije daleko. Sutradan je više od 80 mirovnjaka potajno napustilo Goražde. UN neće više ponoviti raniju pogrešku. Ovaj put neće biti talaca. S noćnog neba 30. kolovoza, val za valom zrakoplova NATO-a tuklo je srpske ciljeve širom Bosne. Konačno je Izetbegović dobio ono što je njegova vlada tražila od sama početka rata: snažnu intervenciju NATO-a na njegovoj strani. Te večeri, Milošević je bio sazvao sastanak srpskih čelnika u Beo­ gradu, na kojem će biti crnogorski predsjednik Momir Bulatovic, vodstvo bosanskih Srba uključujući čvrstorukašicu Biljanu Plavšić, i pa­ trijarh Pravoslavne crkve. Milošević nije krio svoje stajalište o inter­ venciji NATO-a: izazvalo ju je samo vodstvo bosanskih Srba godinama odbijajući da kompromisom zaključi mir. Prema izvješćima, čak se i Plavšićka morala smekšati. Vodstvo bosanskih Srba pristalo je da ih Milošević predstavlja na budućim mirovnim pregovorima.4

364

Napadi NATO-a nastavili su se tri dana. A onda su Sjedinjene Države, smatrajući da je kod Miloševića postignut napredak, zatražile obustavu bombardiranja. Ali u Bosni je general Mladić opetovano od­ bijao da povuče svoje teško oružje oko Sarajeva, obrazlažući da bi takvim činom izložio svoje postrojbe, kao 1994, brojčanoj nadmoći pješaštva Armije BIH. NATO je nastavio s bombardiranjem. U dvo­ tjednoj kampanji, zrakoplovstvo NATO-a izvršilo je 3.400 letova, uključujući 750 napada na 56 ciljeva na terenu. Uništene su zalihe streljiva, protuzračne baterije, radarske instalacije, komunikacijski uređaji, skladišta, topničke postrojbe, zapovjednički bunkeri i mostovi. S tim su ozbiljno pogođena sredstva veze bosanskih Srba koji su privre­ meno onesposobljeni za svaku reakciju. Čak je onesposobljen i civilni telefonski sustav. Usred ovih napada, nastavljeni su razgovori u Ženevi. Delegaciji Jugoslavije bili su priključeni Nikola Koljević i Aleksa Buha kao pred­ stavnici bosanskih Srba. Sve su strane prihvatile zemljovid Kontaktne skupine iz 1994. (koji su bosanski Srbi dotle bili opetovano odbacili) kao osnovu za daljnje pregovore. U toj su točki Sjedinjene Države stale nagovarati sve tri strane da prihvate plan koji se još tek kovao. Prihvaćena su neka “osnovna načela”: Bosna i Hercegovina postojat će i dalje u svojim priznatim granicama, obuhvaćat će dva odjelita enti­ teta, a teritorij će među njima biti podijeljen na 51 posto (muslimansko-hrvatskoj federaciji) prema 49 posto (bosanskim Srbima). Razgovori su se morali nastaviti 14. rujna, ali su odgođeni. Zasjenili su ih događaji na terenu. Dotle su hrvatska i bošnjačka vojska bilježile goleme i brze pobjede u sjeverozapadnoj Bosni. Hrvati su 15. rujna zauzeli Jajce, a Armija BiH ušla je u Donji Vakuf. Vojska bosanskih Srba se povlačila. Pred silinom zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog napre­ dovanja padali su veliki komadi teritorija koji su još od 1992. smatrani neosvojivima. U Sarajevu se počelo uzbuđeno govoriti o padu Banja Luke. Ali Banja Luka ne pade. Vojska bosanskih Srba se pribrala. Wash­ ington je Hrvatima rekao neka obustave ofenzivu i povuku svoje postrojbe iz zapadne Bosne. Tuđman je naredio prekid operacije. No, do kraja rujna su se crte bojišnice bile neprepoznatljivo promijenile. Teritorij što su ga bosanski Srbi držali sveo se od sedamdeset posto na otprilike polovicu; ostatak su držali Hrvati i Muslimani, ugrubo rečeno svaki po pola. Zemljovid što je nastao nakon rujanskih bitaka - ili bar razdioba teritorija u njemu - podudarao se s mirovnim planom koji su bili sa­ stavili Holbrooke i Lake. To je izuzetna podudarnost na jednom području gdje izuzetne podudarnosti obično nisu ono što se čine. Što

365

Banja Luka nije pala i što je Tuđman obustavio ofenzivu upravo pred tu kritičnu fazu, u svoje vrijeme uglavnom je protumačeno kao dokaz da se zemljovid što se stvarao poklapao s onim što su Milošević i Tuđman planimli još u početku - podjelu Bosne na dva dijela (iako Milošević nije više bio gospodar situacije). Bivši mirovni izaslanik EU, lord Owen, primijetio je: Na prigovor da su se srpske snage namjerno povukle, Karadžić je to zanijekao, ali je s odlaskom generala Mladića na bolničko liječenje u Beograd ostala sumnja da to nije bila puka slučajnost što se na vojnom zemljovidu pojavilo razgraničenje kakvo je Tuđman odavno želio. Bio je to također zemljovid kakav Milošević može lako podupri­ jeti jer nakon pada Knina Srbima nije više bilo potrebno držati pristup Krajini iz Banja Luke. Nastavila se leteća diplomacija. Sad je zemljovid, zapreka na kojoj su se slomili toliki prethodni mirovni planovi, bio gotov čin, postignut silom oružja (NATO-a, hrvatskog i bošnjačkog) i uz svjesnu suradnju Beograda. Istog mjeseca kasnije, u New Yorku su se sastali ministri vanjskih poslova Hrvatske, Bosne i krnje Jugoslavije i utvrdili “osnovna načela” što su bila dogovorena u Ženevi. Složili su se nadalje da će oba entiteta koja će ubuduće predstavljati Bosnu, prihvatiti financijske obveze Bosne i Hercegovine kao cjeline. Također su dogovorili o svim procedurama za izbore u svakom entitetu, pa o stvaranju zajedničkog parlamenta, a potom predsjedništva, ministarskog vijeća i ustavnog suda. Angažmani su bili općeniti i još nisu predstavljali nacrt za mirovno rješenje - daleko od toga. Ali je američka administracija bila tako uvjerena da je odsudni prodor izvršen i tako zabrinuta da zalet ne popusti, da je 5. listopada predsjednik Clinton osobno objavio kako za pet dana nastupa prekid vatre.6 Taj prekid vatre potrajat će šezdeset dana; za to vrijeme vodit će se razgovori o “zbližavanju stajališta” koji bi trebali dovesti do sveobuhvatnog mirovnog dogovora; zatim bi se taj dogovor potvrdio sporazumom koji bi se potpisao u Parizu. Unatoč svemu, zapadnim mirotvorcima odgovaralo je da Miloševiću gledaju kroz prste. Predvođen Sjedinjenim Državama, mirovni je proces sad prvi put od izbijanja rata pružao ozbiljne izglede za političko rješenje. Usprkos svojoj vodećoj ulozi u ratu u Bosni, Milošević će biti kamen-temeljac svakog rješenja. Malo nakon poziva svim stranama na razgovor u Daytonu, s novinskih su naslovnica kriknuli novi dokazi o razmjerima zločina počinjenih u Srebrenici. Glavnina dužnosnika

366

Sjedinjenih Država - s izuzetkom američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima, Madeleine Albright, koja se zdušno zalagala za bosansku vladu - postavila se na glavu samo da ne upre prstom u Beograd. “Nema tu nikoga da je uhvaćen na djelu”, rekao je poslije Holbrooke, odlučan da mu mirovni plan ne poremete nikakve optužbe. Padom Krajine, te hrvatskim i muslimanskim pobjedama u Bosni otvoreno je novo poglavlje međunarodne intervencije u bivšoj Ju­ goslaviji. Promjena ravnoteže snaga na terenu izazvana je novom odlukom izvana. Nakon četiri godine političke mrtve točke, NATO je pokrenuo kampanju bombardiranja bosanskih Srba koja jest bila, kako je NATO zaprijetio još nekoliko tjedana prije, “nerazmjerna reakcija”. Ti čimbenici stopili su se u dotle nezapamćenu demonstraciju jedinstva među zapadnim akterima. To, a ne vojni gubici, bio je eventualno naj­ veći problem Srbima. Jer su Srbi, od sama početka sukoba, lukavo igrali na kartu podjele u međunarodnoj zajednici, iskorištavali je i računali s diplomatskom i vojnom paralizom. Kad su se predstavnici svjetskih medija slili u Daytonu, u Ohiu, mir se činio bližim nego ikada. U međunarodnoj zajednici nitko više nije spominjao ni čast ni pravdu. Kako je lord Owen zaključio u svojim uspomenama, to će nedvojbeno biti “mir bez časti”. Bit će to mir koji će u velikoj mjeri udovoljiti glavnom ratnom cilju Hrvatske i Srbije - podjeli. Bit će to također mir koji će nagraditi upotrebu sile; zbilja mir koji je postignut prisilnim stvaranjem etnički čistih teritorija. I upravo je s tog razloga, kad su razgovori u Daytonu započeli, Holbrooke priznao kako će muslimansko-hrvatska federacija, mnogo više nego Srbi, predstavljati najveću prijetnju budućoj stabilnosti svakog rješenja. Iskušenje pred kojim su se sada našli i Zagreb i Sarajevo bilo je da od Srba traže maksimalne ustupke, pa ako razgovori propadnu, da potraže nove vojne pobjede sad kad su se dokazali kao vojno jače strane. Holbrooke je preuzeo na sebe brigu da Washington pritiskom natjera oba bivša gubitnika da se opredijele za mir iako se ratna sreća okrenula u njihovu korist.1

1. Tri mjeseca kasnije, nizozemska vlada objavit će rezultate istrage koja je mirovnjake oslobodila bilo kakve krivnje pa čak i za nemar u Srebrenici. Nisu bili krivi što nisu zaustavili napredovanje Srba, tvrdilo se u jednom is­ tražnom izvješću u kojem se navodilo kako su te lako naoružane snage bile nesposobne da spriječe ubijanje tisuća muškaraca Muslimana i izgon oko 25.000 žena, djece i staraca. “Pad Srebrenice bio je izazvan agresijom bosan­ skih Srba, a ne načinom djelovanja Nizozemaca”, rekao je Voorhoeve, pre­ bacujući krivnju na one vlade koje nisu htjele dati dovoljan broj vojnika za zaštitu enklava.

367

"Iz ovoga valja naučiti kako se treba od početka pobrinuti za dovoljne vojne snage kojima ćete moći zaoštriti obranu kad se neprijatelj posluži tak­ tikom terora”, rekao je Voorhoeve. “Treba vam i jasno određeno naredbo­ davno ovlaštenje, čega nikad i nije bilo u misiji UN.” 2. Holbrooke je gazio stazom koju je bio utro njegov zamjenik Robert Frasure satima strpljiva pregovaranja s glavnim akterima u regiji, a napose s Miloševićem. Frasure je s još dva člana delegacije poginuo kad je oklopnjak u kojem su putovali skliznuo s pogibeljnog puta preko Igmana. Nisu htjeli moliti bosanske Srbe za dozvolu putovanja preko drugog, manje opasnog puta. Bio je to veliki gubitak za američku inicijativu, ali je Holbrooke samo udvostručio napore da osigura dogovor. 3. U ranijem slučaju granatiranja tržnice, u veljači 1994, kad je poginulo 68 osoba, nikad nije utvrđeno izvan svake razumne sumnje tko je ispalio zrno - zbog čega je to postalo predmetom kontroverzije. Dužnosnici UN-a privatno su vjerovali da su ga opalili Muslimani, ali nisu nikad uspjeli točno utvrditi krivca. 4. Dotle je Radovan Karadžić bio, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, optužen kao eventualni ratni zločinac. Stoga nije bio u mogućnosti da prisustvuje daljnjim mirovnim pregovorima, jer bi se izložio opasnosti uhićenja. 5. David Owen, B alkan O dyssey (London, Gollancz, 1995), str. 336. 6. Prekid vatre bio je uvjetovan vraćanjem komunalija Sarajevu, pa je zbog toga bio odgođen nekoliko dana.

368

30 . ZAKLJUČAK U vrijeme kad ovo pišemo, budućnost prostora bivše Jugoslavije je u delikatnoj ravnoteži između rata i mira, gdje jezičac vage podrhtava između to dvoje u nevjerojatnom ambijentu Zrakoplovne baze Wright-Patterson kod Daytona u Ohiju. Tijekom mirovnog procesa dirigira Richard Holbrooke, pomoćnik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. Nakon četiri godine promatranja kako njihovim europskim saveznicima propadaju svi pokušaji da stvore nekakvo rješenje, i osamnaest mjeseci priprema iza kulisa, Sjedinjene su Države u ljeto 1995. preuzele uzde procesa u svoje ruke. Dotle se Washington skanjivao da pruži punu potporu ijednom od prethodnih mirovnih planova, što je svaki put omogućilo nekoj od zainteresiranih strana da iskoristi razilaženja u međunarodnoj zajednici. Do sada je na ruševinama komunističke Jugoslavije niknulo pet novih država. Od njih je najbolje prošla Slovenija. Njeni čelnici, siti Miloševićevih nastojanja da komandira Jugoslavijom, skrenuli su svoju sjeverozapadnu republiku na put u neovisnost s malo teškoća i u dos­ luhu sa srpskim režimom. Vodili su kratki rat koji je imao više veze s televizijskim kamerama nego s crtama bojišnice. Do kraja 1995, slovensko je dvomilijunsko pučanstvo, uživajući životni standard mnogo viši nego u njihovih bivših zemljaka, razvilo izvornu višestranačku kul­ turu. Slovenija je sad stala pred vrata Europske Unije, umalo spremna da bude gotovo potpuno uvučena u gospodarske i političke tokove za­ padnog svijeta, okrećući leđa svojim južnim susjedima. Najjužnija republika, Makedonija, izbjegnula je rat koji su joj mnoge Kasandre zloguko proricale, rat koji je prijetio - i mogao bi još prijetiti

369

- da sukob proširi izvan granica bivše Jugoslavije, uvlačeći u nj Albaniju, Bugarsku, Grčku, pa čak i Tursku, i tako huškajući sadašnje NATO saveznike jedne na druge. Krhki je mir preživio atentat na makedonskog predsjednika u listopadu 1995; Gligorov je automobilom-bombom u Skopju bio tako teško ranjen, da mu je politička karijera naglo i tragično prekinuta. Svojim vještim manevriranjem pridonio je spasu svoje re­ publike od pustošenja koja su pogodila njezine sjeverne susjede. Tragedija je Makedonije u tome što jedina od šest republika nije doživjela rat a jedina je izgubila svog predsjednika. U ostalim repub­ likama, predsjednici koji su 1991. odveli Jugoslaviju u otvoreni sukob, još su na vlasti. Makedonija ostaje okružena grabežljivim susjedima, a obilaze je sab­ lasti neriješenih protuslovlja. Za sada, mir je pojačan nazočnošću mirovnjaka UN - što je prvi slučaj njihove preventivne intervencije u povijesti UN-a. U rujnu 1995. je američki posrednik Cyrus Vance posti­ gao važan dogovor prema kojem je Atena ukinula gospodarski embargo protiv svog sjevernog susjeda pod uvjetom da Skopje usvoji novu zas­ tavu. Grčka je bila nametnula embargo u prosvjedu protiv upotrebe imena Makedonije i simbola šesnaestokrake zlatne zvijezde jer da spadaju u isključivo helensku baštinu. Četiri godine nakon objavljivanja neovisnosti, kojim je trenutno izgubila trećinu svog teritorija što su joj ga oteli pobunjeni Srbi i JNA, Hrvatska je, uz potporu Sjedinjenih Država, 1995. izronila kao glavna sila u regiji. U ofenzivi koju je prešutno odobrio Washington a tiho previdio ostali svijet, Hrvatska je u roku od nekoliko dana zbrisala samozvanu Republiku Srpsku Krajinu, i vratila gotovo sav izgubljeni teritorij. Od 600.000?Srba koji su 1991. živjeli u Hrvatskoj, ostalo ih je malo više od lOO.OOO.v Hrvatski su Srbi bili sastavni dio hrvatskog nacionalnog id e n tite ta )^ tu baštinu je Tuđman želio uništiti. Unatoč embargu na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju, Zagreb je izgra­ dio moćnu vojsku koja je, uz pomoć NATO-a, bez nekih posebnih teškoća pregazila državicu krajiških Srba i njeno pučanstvo izgnala iz Hrvatske. Krajiška je država dotle bila oslabljena zbog z'druženog djelovanja četiriju godina gospodarske izolacije i odluke Beograda da joj ukine vojnu pomoć. U padu Krajine odrazilo se strategijsko razmišljanje Slobodana Miloševića o budućem obliku regije, upravo kao što se odrazilo i razmišljanje Franje Tuđmana. Samo što Milošević nije imao izbora; znao je da se mora otarasiti balasta krajiških Srba. Inici­ jativu je s netom stečenom samosvijesti preuzeo Tuđman. U Zagrebu se primjeni vojne sile klicalo. Tuđman je raspisao hitne izbore u ozračju euforije nakon pada Krajine, godinu dana prije vre­ mena. Njegova je stranka, HDZ, iz tog ozračja izvukla korist dobivši

370

45 posto glasova i komotnu većinu mjesta u Saboru. Posljednji je komad Tuđmanove slagaljke pao na svoje mjesto odmah iza listopadskih izbora, kad su neumorni i požrtvovni izaslanik UN-a Thorvald Stoltenberg^i američki veleposlanik Peter Galbraith u zadnji čas ishodili dogovor ko­ jim je spriječena nova hrvatska ofenziva, ovaj put protiv zadnjeg dijela hrvatskog teritorija u rukama Srba, istočne Slavonije i Baranje. Prema tom sporazumu, međunarodne snage, koje još treba definirati, upravljat će tim područjem u razdoblju od najviše dvije godine, a za to vrijeme ono će se postupno reintegrirati u Hrvatsku. To područje obuhvaća jedine dijelove bivše Krajine koji izravno graniče sa Srbijom; iako je bogato naftom i poljoprivrednom proizvodnjom, Hrvatskoj je bilo strategijski manje važno od područja Knina. U njemu je na obali Du­ nava grad Vukovar, koji Hrvati smatraju svojim Staljingradom. Ratoborni ^Tuđman hvalio se kako će na Božić piti kavu u Vukovaru; ne izruče li mu Srbi taj kraj, rekao je, on će im ga silom oteti. Sad je Tuđman imao u rukama sve adute. No, s tim sporazumom, više nije bilo razloga za rat protiv Srba. I Zagreb i Beograd najaviše da će pristupiti normalizaciji odnosa između dviju republika, odsudnom koraku prema sveobuhvatnom rješenju u bivšoj Jugoslaviji.

Pojava snažne Hrvatske ilustrirala je dva aspekta rata, kao i mira kojim su se Sjedinjene Države nadale da će rat zaključiti; pokazala je da se do nagrada dolazi snagom, a ne razumom; i pokazala je da se stvaranjem etnički čistih teritorija omogućuje crtanje jasnijih zem­ ljovida na kojima će se postići mirovno rješenje. Rat se poveo s ciljem etničke podjele; i rat se mogao završiti samo onda kad se taj cilj postigne. U toj mjer^ razgovori u Daytonu predstavljali su traženje mira preko etničkog čišćenja. Grananje takvih područja bivše Jugoslavije (sad većinom u Srbiji) koja su i dalje etnički mješovita, zloslutno je - baca crnu sjenu nad izglede za dugoročnu stabilnost. Tuđman je ostao opsjednut simbolima državnosti i gotovo mesi­ janskim osjećajem sudbine koja ga je dopala da svome narodu donese slobodu o kojoj je - u_njegovim ečima - sanjao tisuću godina.1 Ali se pokazao mnogo manje oduševljen temeljnim zasadama demokracije za koju tvrdi da ju je donio Hrvatskoj. Ušutkao je javno neslaganje guše­ njem prije raznolikih i impresivno neovisnih medija. Zbog Blitzkriega nad Krajinom nije bilo prosvjeda. Naprotiv, hrvatska je oporba poduprla operaciju - imajući na umu da ni srpska oporba nije osudila ratove u Hrvatskoj i Bosni. Tuđman nije nikad pokušao srpsku manjinu u Hrvatskoj predobiti vjerodostojnim garancijama ljudskih prava, a bio je odlučan da je svede na brojem sićušnu i nemoćnu skupinu. I nastavio

371

je gajiti ekspanzionističke ambicije prema Bosni. Na općim izborima nakon pobjede nad Krajinom, Hrvatima u Bosni i Hercegovini omogućeno je da glasuju i natječu se za položaje u Hrvatskoj. To je razbjesnilo bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića s kojim je Tuđman bio službeno vezan vojnim i političkim savezom. U većini po­ dručja u rukama HVO (bosanskohrvatskih oružanih snaga) nastavilo se upravljati kao da su sastavni dijelovi same Hrvatske. Hrvatska se zastava vije nad zapadnom Hercegovinom, a novac u prometu je hrvat­ ska kuna. Slab je utjeca[ Muslimana na Hrvate. Kad mu se Izetbegović požalio, Tuđman je bio arogantan. “Mi smo vam oslobodili osamdeset posto teritorija”, rekao je bosanskom čelniku. “Bez nas ne biste,bili sposobni da se uopće oslobodite.” , i fo v to ! je Savezna Republika Jugoslavrfaf sfo 'nekom tobožnjom federacijom obuhvaća Srbiju i Crnu Goru, ostaje nepriznata i izolirana. U njoj mlađi partner uživa onoliko autonomije koliko mu je Milošević daje. Prvo žarište na putu Jugoslavije u rat - Kosovo - i dalje tiho vrije. Kosovski su Albanci bili prvi koje je Milošević bacio pod pete. Do 1995, nestali su vizualni simboli represije: na ulicama više nije bilo tenkova. Ali je to područje ostalo u znaku policijske države. A kosovski Srbi i dalje su nezadovoljni i nervozni. Iako u svojim rukama drže svu vlast u pok­ rajini, tvrde kako Milošević nije ispunio svoje obećanje da će ih obraniti i Kosovo napraviti srpskim. Manjine su i dalje trećina stanovništva krnje Jugoslavije. Mirovno rješenje zasnovano na načelu da državnost proizlazi iz nacije, uputilo je moćne signale manjinama u Srbiji - napose Albancima - što bi u budućnosti moglo izazvati nove sukobe. Najtragičnija je sudbina Bosne i Hercegovine. Planine i doline ove divne republike prošarane su izgorjelim i porušenim gradovima i selima iz kojih je najmanje polovica pučanstva što pobjegla, što izgnana, što pobijena. Pod silinom bombi NATO-a, Srbi su odustali od opsade Sara­ jeva i istočne enklave Goražda. Iako po okolnim brdima više nema uperenih topova, za stanovništvo Sarajeva još nema slobode kretanja iz grada i u nj. Bosanska je vlada za vrijeme rata također strogo kon­ trolirala kretanje svojih stanovnika, u strahu da joj se glavni grad ne isprazni. Nakon akcije NATO-a i vojnih pobjeda koje su slijedile, teritorij efektivno u rukama Vlade BiH još nije prelazio dvadeset pet posto od ratom opustošene republike. Od Vance-Owenova plana do sastanka u Daytonu, unatoč intervenciji Washingtona, svakim se novim planom Muslimanima dodjeljivalo manje teritorija nego prije. Ni jedan od tih planova nije Hrvatima dodijelio više od sedamnaest posto teritorija, ali su sad oni držali četvrtinu Bosne. Srbima je, s uzastopnim porazima u ljetu 1995, od sedamdeset posto ostalo otprilike pedeset ppsto teriSa. / H < p K ji

372

r

1 u

torija republike. Na područjima u srpskim rukama, zbrisani su očiti dokazi o ranijem postojanju muslimanskog i hrvatskog pučanstva: džamije i katoličke crkve sravnjene su sa zemljom. Tolerantni duh glavnoga grada Sarajeva i drugih multikulturnih gradova i mjesta, go­ tovo je potpuno uništen srpskim topništvom, i 5a-ola~ Bosanska je vlada ušla u rat katastrofalno nespremna/// Pouzdala se u međunarodnu zajednicu za koju je vjerovala da neće ostati po strani i gledati kako se s karte svijeta briše jedna europska država koja je netom primljena kao suverena članica u Ujedinjene narode. Kad im je konačno svanulo da zapadni svijet neće priteći u pomoć Bosni, republički čelnici stali su se ukopavati za dug rat za povratak izgubljenih područja. Iako slabo naoružana zbog embarga na oružje UN-a, koji su i Hrvati provodili protiv svojih ranijih saveznika, bosan­ skoj vojsci nije nedostajalo vojnika. Svoje pješaštvo unovačila je u legijama izvlaštenih od kojih mnogi, ogorčeni i poniženi, nisu imali što izgubiti, a sve za što se boriti. Godine 1993, kad su izbile ogorčene borbe između Muslimana i Hrvata, dojučerašnjih saveznika u borbi protiv Srba, bosanski izvlaštenici kao da su htjeli ostvariti Audenovo crno proročanstvo: “Ja i publika znamo što sva školska djeca uče. Oni kojima je zlo učinjeno, zlim to vraćaju.” Muslimani su naučili da su im miroljubivi pregovori, s pomoću “dobrih usluga” niza uzastopnih posrednika, donijeli samo poraz i izvlaštenje. Od nestanka može ih spasiti jedino samoobrana, i kasnije, kad će ojačati, navala. Molili su svijet da im ukine embargo na uvoz oružja, kako bi se imali čime braniti. A Vijeće sigurnosti je poduprlo embargo s obrazloženjem većine njegovih stalnih članica da bi se ukidanjem samo izazvalo, “masovno ubijanje”. sou W ashingtons^ ^pdrazum^sWopljen posredstvom°Sjedinjenilh Država, bio je prva opipljivo uspješna međunarodna inicijativa. Njime se pre­ kinuo rat između Muslimana i Hrvata i s njim se ratna sreća počela okretati u njihovu korist, a odsudno je okrenula leđa Srbima. Za početak su Muslimani bar počeli dobivati neku vojnu pomoć, iako su je strogo filtrirali Hrvati jer se samo preko njih Armija BiH mogla naoružavati. Sarajevo se pripremalo za novu borbu. U ljetu 1995. Sjedinjene Države bile su spremne da preuzmu stvar u svoje ruke. Srpske države u Bosni i Hrvatskoj propadale su iznutra. Napuštene od Beograda, sve su se više pretvarale u nesposobne vojne zajednice sa slabim ili nikakvim gospodarskim životom - države u kojima su svakog odraslog muškarca tjerali u odoru, ili policijsku ili vojnu, da bi branio tisuće kilometara nevjerojatno razvučene crte bojišnice od neprijatelja što je prije bio slab, ali je sad mogao samo jačati.

373

Obrat u raspoloženju vlade Sjedinjenih Država i njezinih europskih saveznica izazvao je događaj koji predstavlja najteži ratni zločin poči­ njen u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pad Srebrenice u srpske ruke bio je popraćen masovnim umorstvom tisuća muškaraca Musli­ mana. Tijela su im bačena u masovne grobnice. Nizozemski su mirovnjaci stajali po strani, nemoćni da spriječe klanje. Međunarodna je zajednica ponižena do temelja. Sad se neintervencija činila isto što i sudioništvo.

Dvotjednom kampanjom strategijskog bombardiranja, kombinira­ nom s bošnjačko-hrvatskom ofenzivom, Srbi su istjerani s trećine teritorija što su ga držali više od tri godine. Rat je napravio pun krug. Srbi, koji su ga bili pokrenuli s takvom jedinstvenom odlučnošću da su neprijateljske crte rezali kao sir, sad su bili podijeljeni. Izdali su vlastiti slogan da “samo sloga Srbina spašava”. Milošević, koji ih je poveo u borbu s naoko takvom jasnom vizijom da je sve Srbe skupila pod jednu zastavu, zastranio je s puta. Pokazalo se da onaj koji je potaknuo krvavi raspad Jugoslavije i u čijim su rukama bili svi konci jugoslavenskih ratova, uopće nije na­ cionalist. Milošević, čovjek u kojem se prije gledalo briljantnog taktičara, utjerao je sam sebe, i Srbe, u slijepu ulicu. Srbi će u Miloševićevoj vlasti gledati jedno od najkatastrofalnijih razdoblja svoje suvremene povijesti. U bivšoj Jugoslaviji, držao je sve adute u rukama, i sve ih je odigrao, jedan po jedan. Srbi, koji su se u ratovima gledali kao pobjednici, prekonoći su postali gubitnici. Ipak, držeći u strogoj stezi medije i policiju, Milošević je uspio kanalizirati javno mnijenje u Srbiji. Nakon pada Krajine, nije bilo javnog prosvjeda; samo se još jače produbio osjećaj poraza. Iako ga je zapadni tisak demonizirao, Miloševića su međunarodni posrednici simpatizirali gotovo bez izuzetka. Bio im je inteligentan i duhovit - iako često nisu zamjećivali da im laže u lice i da se igra s njima kao mačka s mišem. Reklo bi se da je sebi našao premca u Richardu Holbrookeu, prvom mirovnom posredniku s kudikamo boljim i već prokušanim oružjem. Kad je došlo do sastanka u Daytonu, od svih balkanskih aktera Milošević je bio najspremniji na suradnju. Bio je mira željniji od svojih rivala. Samo da bi osigurao ukidanje sank­ cija, bio je spreman odreći se samih ratnih ciljeva s kojima je najprije i poveo svoj narod u borbu. Nije htio ni prstom maknuti u obranu krajiških Srba, upravo onog naroda čijim se zaštitnikom bio proglasio. Znao je da je svakim novim danom rata Srbima sve bliži totalni poraz.

374

Pad Krajine bio je dio procesa koji je iz temelja promijenio ravnotežu snaga. Sjedinjene Države, nakon što su četiri godine ok­ lijevale i slušale upozorenja svojih saveznica da će vojna intervencija biti katastrofalna, na kraju su pokazale kako kombinirana primjena sile i diplomacije može stvoriti realne izglede - prve nakon toliko godina - za miroljubivo rješenje. Kad su se predsjednici sastali u Daytonu, prethodno su se, prvi put, složili o podjeli Bosne na dva odjelita entiteta: jedan na trenutnom teritoriju “Republike Srpske”, drugi na području što ga drži muslimansko-hrvatska federacija. Podjela teritorija na terenu bila je odraz one teritorijalne podjele koju su već prije sve strane prihvatile kao razumnu. Sjedinjene Države su u dotle nezapamćenoj mjeri čvrsto držale na uzdi obje strane: Srbe, svjesne da će se suočiti s daljnjim vojnim porazima i još većim gubitkom teritorija ako se ovaj put ne dogovore; i muslimansko-hrvatski savez. Iako su i Zagreb i Sarajevo osjetili da se ratna sreća sad njima smiješi, također su znali da njihove vojne pobjede ovise 0 prešutnoj potpori Sjedinjenih Država. Nadalje, iz uzastopnih vojnih pobjeda su se u bivšoj Jugoslaviji stvorile povelike teritorijalne jedinice u svakoj od kojih je preovladala jedna etiička skupina. Poraz Muslimanima napučenih istočnih enklava Srebrenice i Žepe, i hrvatska pobjeda nad Krajinom, iako su ih javno osudili svi segmenti međunarodne zajednice, privatno su ih pozdravili mirovni posrednici jer su time omogućeni jednostavniji zemljovidi za postizanje određenog teritorijalnog rješenja. Poput Europske unije i Ujedinjenih naroda prije, i Sjedinjene Države su u Miloševiću vidjele ključnu ličnost za pronalaženje rješenja, pa su mu progledale kroz prste ulogu koju je imao u zločinima što su ih Srbi počinili kako bi postigli svoje ratne ciljeve. Milošević će biti nagrađen postupnim ukidanjem gospodarskih sankcija. Ali veliki pobjednik bit će hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njegova uloga u zločinima počinjenim napose, ali ne isključivo, u Bosni i Hercegovini, također je zanemarena u interesu osiguranja mira. Ako Washington donese mir na Balkan, neće se mnogo spominjati ni čast ni pravda. Mir će doći kao rezultat pogodbe s krivcima za jugoslavenske klaonice. Sporazumom će ojačati pozicije - u odgovarajućim državama - upravo one dvojice na čijim plećima leži lavlji dio odgovornosti za jugoslaven­ sku tragediju. To će otprilike biti ostvarenje njihove vizije budućnosti Jugoslavije kakvu su među se najprije i zacrtali na svom tajnom sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991: logična podjela plijena između dviju najvećih i najjačih nacija u zemlji. Gubitnici će biti bosanski Muslimani i oni sve malobrojniji Srbi 1 Hrvati što su ostali lojalni građani Izetbegovićeve izumiruće republike.

375

Oni će za domovinu imati komad kopnom okružena teritorija sa svih strana opkoljena njihovim bivšim neprijateljima. Muslimanski entitet što će nastati američkim mirovnim planom naći će se posve ovisnim 0 Tuđmanovoj Hrvatskoj, kao kakva malena i nemoćna satelitska zemlja koja je Hrvatskoj ono što je Libanon Siriji. U svojoj mirovnoj inicijativi Washington se obvezao da će poslati 20.000 vojnika u Bosnu, kao sastavni dio snaga UN koje će nadzirati provedbu sporazuma. Bez te vojske, neće biti trajnog mira. No, kako su se odvijali pregovori u Daytonu, činilo se da izgledi za trajno rješenje više ovise o ishodu zakulisne borbe između utjecajnih struja u Washingtonu nego o samim balkanskim akterima. S padom Krajine i slabljenjem Republike Srpske u Bosni, Hrvati 1 Muslimani su shvatili - i primjenjuju - veliku pouku jugoslavenskih ratova, pouku koju su Srbi demonstrirali u doba svoje vojne nadmoći: da u poslijehladnoratovskom svijetu nema kolektivne sigurnosti, da ni­ kakva međunarodna volja neće zaštititi slaboga od jakoga; da za stjecanje slobode i sigurnosti nekom narodu nisu potrebni ni zdravi argumenti ni ispravan ideal, nego jaka vojska. Pobjeda će, u bivšoj Jugoslaviji, pripasti ne pravednome, nego jakome,

376

ZAHVALE

Ova knjiga ide uz petosatni televizijski dokumentarni serijal kojeg su autori Norma Percy, Paul Mitchell i Angus Macqueen iz Brian Lap­ ping Associatesa, London. Svojim su smislom za detalje i provjeru pridonijeli da se, u svakoj fazi pripovijesti, otkriju određene istine o rušenju Jugoslavije koje dotle nisu bile poznate. Pripovijest se temelji na tisućama sati razgovora što su tijekom osamnaest mjeseci vođeni sa stotinama osoba koje su imale određenu ulogu - neki veliku, neki malu - u tragediji Jugoslavije. Brian Lapping je umjetnost stvaranja suvremenog povijesnog dokumentarca podigao do viših dometa. Svojom pomoći također su nas zadužili Michael Simkin, koji je neumorno kopao po arhivima Londona, Washingtona, Beograda, Zagreba i - u najtežim prilikama - Sarajeva; Bonnie Boskovic i Lisa Gartside, bez čijih se izuzetnih napora, strpljenja i dosljednosti u praćenju rada i usklađivanju naših napora na rukopisu ova knjiga ne bi pojavila; te Paul Adams, Walter Erdelitsch, Selma Latifić, Azra Nuhefendić, Sanja Šilović, Miloš Vasić, Nina Vlahović, Dina Hamzić i Bojan Zec kojih su pomoć i savjeti bili neprocjenjivi. Iskreno se zahvaljujemo Chrisu Wyldu iz BBC-a i Quentinu Peelu iz Financial Timesa na velikodušnoj strpljivosti kojom su prihvaćali našu opsesiju da pišemo knjigu i hrabrili nas u naporima da izvještavamo o samom ratu. Konačno, zahvaljujemo se i Dušanu Kneževiću i Sheeni McDonald kojih nam je vjera u važnost da se ta pripovijest ispriča bila stalan poticaj u svakoj fazi rada. Općepoznata je činjenica da rat iz čovjeka izvlači i ono što je naj­ bolje i ono što je najgore. Golemu osobnu zahvalnost dugujemo onim bezbrojnim kolegama kojih su hrabrost, požrtvovnost i odlučnost da pripovijest ispričaju onako kako je vide svojim očima nama mogli biti samo inspirativni. S nekima od njih sklopili smo onu vrstu prijateljstva

377

što traje do smrti. Posebice ih imenovati nema potrebe. Oni znaju koji su i čime su dali svoj prilog ovoj knjizi. Raditi u bivšoj Jugoslaviji znači ući u svijet paralelenih istina. Kamo god išli, uvijek ćete naići na isto stopostotno uvjerenje da ono što se nečijem kraju dogodilo nikad nije njegova krivnja, nego redovito tuđa. Rat je zatro svaku naviku samokritičnosti koju su Srbi, Hrvati, Musli­ mani, Slovenci možda prije imali. Svaki je narod prigrlio posebno pravovjerje po kojem je on samo žrtva, a nikada krivac. Mnogi intervjuirani - ali nipošto svi - koji su dali svoj prilog knjizi i serijalu, govorili su u nepokolebljivom uvjerenju da je njihov narod nedužan, a njegova djela bezgrešna. Pisati bilo kakav suvremen prikaz ratova u Jugoslaviji, znači ploviti brzacima ne toliko promišljena nepoštenja, koliko umjetna samozavaravanja. To se ne odnosi samo na mnogobrojne borce, nego, na žalost, i na one koji dođoše s dobrim namjerama da pokušaju sklopiti mir. Tim smo vodama plovili, kad sve zbrojimo, više od jednog desetljeća. S vremenom struje postaju poznate, ali ostaju podmukle. Stoga, svaka je eventualna kriva prosudba u ovoj knjizi, naravno, samo naša.; p o 5 ;+ e '^ v

378

ZEMLJOVIDI

OŽUJAK 1992: Prekid vatre u Hrvatskoj i Bosni na pragu rata

Zaštićena područja UN u Hrvatskoj Bosna i Hercegovina: Hrvatska većina Muslimanska većina [ • _ -----j Srpska većina ______j Područja bez apsolutne nacionalne većine

S R P A N J 1 9 9 4 : P la n K o n ta k tn e s k u p in e i c r te b o ji š n ic e

Teritorij koji Srbi moraju ustupiti Teritorij u rukama Srba Teritorij koji Srbi dobivaju - b o u .■ Sarajevo pod nadzorom UN Teritorij pod muslimansko-hrvatskom vlasti

S avez na R epubli ka J u g os la v ij a

S T U D E N I 1 9 9 5 : C r te b o ji š n ic e u B o s n i i H r v a t s k o j

Teritorij u rukama Srba K

Krajina

Z

Zapadna Slavonija

I

Istočna Slavonija

KAZALO Napomena n a k la d n ik a .......................................................................... U v o d ....................................................................................................... PRVI DIO: PRIPREMA NABOJA "Ovo je naša zemlja"................................................................................... Buđenje sipskog nacionalizma "Niko ne smc da vas b ije " .......................................................................... Uspon Slobodana Miloševića Travanj 1987. - prosinac 1987. Uzmaka n e m a ......................................................................................... Slovensko proljeće 1988. Druže Slobodane, dobro p ro m isli........................................................ Miloševićcva antibirokratska revolucija Srpanj 1988. - ožujak 1989. Izbor cara L a z a r a ................................................................................... Ožujak 1989. - siječanj 1990. Hrvatska puška na hrvatskom r a m e n u ............................................... Buđenje Hivatske 1989. -1990. DRUGI DIO: PALJENJE FITILJA Ostaci poklanog n aroda.......................................................................... Kninska pobuna Siječanj - kolovoz 1990. Odabrali ste r a t ...................................................................................... Naonižavanje Slovenije i Hrvatske Travanj 1990. - siječanj 1991.

5 7

17 24

36 46

59 71

83

96

Ako nc znamo raditi, znamo se tu ć i................................................... 110 Mjesec odluke Ožujak 1991. Silazak u r a t ........................................................................... 125 Hivatska i Srbi Veljača - lipanj 1991. Razgovori gluhih ................................................................................. 139 Posljednja propuštena prilika Svibanj - lipanj 1991. TREĆI DIO: PROVALA RATA Svanulo jc doba E u r o p e ..................................................................... Tobožnji rat u Sloveniji Lipanj - stpanj 1991. "Neobjavljeni i prljavi ral" .................................................................. JNA u Hivatskoj Srpanj - prosinac 1991. Jugoslavija a la carte ........................................................................... Plan lorda Cairingtona Rujan 1991. - siječanj 1992.

149

165

185

ČETVRTI DIO: BOSNA Prije p o to p a ..............................................................................................203 Srpanj 1990. - ožujak 1992. Vrata pakla.................................................................................................220 Početak rata u Bosni 1. do 10. travnja 1992. Predsjednik jc otet .............................................................................. 228 213. svibnja 1992. Čišćenje ................................................................................................ 241 Ljeto 1992. "Mi smo pobjednici".............................................................................. 255 Londonska konferencija Svibanj - prosinac 1992. Najužareniji k u t .................................................................................... 262 Pad Srebrenice i sigurna podmčja UN Travanj 1993. Kavana posljednje š a n s e ......................................................................... 273 Uspon i pad Vance-Owenova plana Siječanj - svibanj 1993.

Stoput sc više čuvaj prijatelja................................................................ 289 Muslimansko-hivalski sukob 1992. -1994. Nosač zrakoplova "Invisible"....................................................................301 Razgovori na mom Ljeto 1993. Pitanje n a d z o r a ........................................................................................ 307 Bomba na tržnici i ultimatum NATO-a Veljača 1994. Moralni n a p re d ak .................................................................................. 317 Washingtonski sporazum Veljača 1994. Crta M ogadishu..................................................................................... 323 Bitka za Gora žele Travanj 1994. Nož u l e đ a .............................................................................................. 335 Sipski razdor Lipanj 1994. PETI DIO: BLIŽI SE KRAJ Pad Krajine ............................................................................................ 347 Kolovoz 1995. Pax A m ericana?...................................................................................... 357 Zaključak.................................................................................................. 369 Zahvale..................................................................................................... 377 Z e m ljo v id i............................................................................................... 379

Laura Silber / Allan Little SMRT JUGOSLAVIJE N akladnik

“OTOKAR KERŠOVANI” Opatija, Maršala Tita 65 Z a nakladnika

ĐU RO SRŠEN Suradnik u izboru fotografija PATRIK MACEK Tisak

“TISKARA RIJEKA” d.d. Rijeka, 1996. Naklada 2000