Slobodno Vrijeme i Igra

Ratko R. Božović Filozofski fakultet, Nikšić Univerzitet Crne Gore

Pregledni naučni članak UDK: 379.8 Primljeno: 21. 09. 2007.

SLOBODNO VRIJEME I IGRA

Free Time, Play and Game ABSTRACT Free time and play are mutually dependent categories that are always realized together. We either play because we have free time or we have free time because we play (E. Fink). Play, no matter whether it is children’s or artistic play or a spontaneous sports game (excluding professional sports), most fully complements human existence and thereby realizes free time as a time in freedom and freedom of time. Therefore, free time exists and is most prominent in play. Moreover, one game releases its creative power and effort through another one, especially through games of leisurely character. The means that free time is realized through games and vice versa. That, first of all, happens by a realization of freedom through a game in a free creative act, but also through an entertaining as well as leisurely play. KEY WORDS free time, freedom, play, game, entertainment, leisure APSTRAKT Slobodno vrijeme i igra se međusobno uslovljavaju, odnosno ostvaruju. Igramo se zato što imamo slobodno vrijeme ili imamo slobodno vrijeme zato što se igramo (E. Fink). Igra bilo to dječja ili umjetnička igra ili igra umjetnosti, pa i spontana sportska igra (ali ne profesionalna) najpotpunije ispunjava ljudsku egzistenciju i time ostvaruje slobodno vrijeme, kao vrijeme u slobodi i slobodu vremena. Prema tome, slobodno vrijeme odigrava se i u igri dolazi do punog izraza. Štaviše, jedna igra od svog stvaralačkog naboja i napora oslobađa se kroz drugu igru, pogotovu onu zabavnog karaktera. KLJUČNE RIJEČI slobodno vrijeme, sloboda, igra, zabava, razonoda

Igra kao slobodno vrijeme Ukoliko je igra više istinska, utoliko više i potpunije ispunjava vrijeme ljudske egzistencije, vrijeme svakodnevice, pa time čovjekovo slobodno vrijeme. Dakle, u pravom slobodnom vremenu mora biti više igre, bilo sportske bilo igre umjetničkog stvaranja ili uopšte igre stvaralaštva, stvaralačkog čina igre. Jednostavno rečeno, ako je slobodno vrijeme u pravom smislu slobodno, onda je naprosto nerazumljivo da ono nije ispunjeno igrom. Uostalom, igra je iskonska

98

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

ljudska potreba ili jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja (E. Fink). A u kojem se to vremenu može odigravati igra ako ne u slobodnom vremenu? Eugen Fink će čak ustvrditi: „samo igra ima ’slobodno vreme’“, da bi potom istakao „igramo se jer imamo slobodno vreme – ili imamo slobodno vreme jer se igramo“ (E. Fink, 1984: 336). Inače, Fink govori o raznim segmentima vremena u kojima živimo, radimo, stvaramo, dakle, različito ispunjenim. „Od 24 sata potrebno je otprilike jedna trećina za spavanje, jedna trećina za rad, jedna trećina za život, zbog koga se radi, dakle za porodicu, građanske dužnosti, za uživanje života, za zadovoljstvo, odmor itd.“ (Ibid.) Pošto je u savremenom dobu porasla proizvodna snaga rada ili, kako to kaže E. Fink, sve više rad preuzet od mašine, onda se oslobodio dio vremena koji se može po volji koristiti, ali opet to je najčešće „ispražnjeno vrijeme“. To prazno vrijeme se najčešće javlja kao „pustošna dosada“ koja se obično mora rasteretiti i protraćiti. S obzirom na to da se u „oslobođenom vremenu“ ne mora raditi odnosno zarađivati, da takođe ima dovoljno vremena za odmaranje, jednostavno za okrepljenje, ostaje dovoljno vremena da se prema nahođenju ispuni bilo kojim sadržajem. Ali, već tu sada postoji, po Finku, bitna razlika koja se ogleda u tome da li je ili nije to vrijeme ispunjeno igrom. Ako je, dakle, slobodno vrijeme ispunjeno igrom, onda ono nije „prazno vrijeme“ nego, naprotiv, predstavlja „stvaralačko ostvarivanje života, naime stvaralačko izvršavanje jedne imaginarne proizvodnje, koje nas kao smisleno predočavanje postojanja u izvesnoj meri, ponovo oslobađa iz odlučnih situacija naše životne istorije“ (Ibid., 339). Inače, Fink kaže da čovjek zarobljen vremenom jednostavno gubi vezu sa tokom vremena u koje neprestano upada ili je u njega upleten. Zato sloboda igre nije samo iluzorno i utopijsko nadoknađivanje praznine vremena, nego, naprotiv, sloboda za „ne-stvarno“ i u nestvarnom rasterećeni smo svakodnevnih briga od velikih opterećenja dužnosti pa i dostojanstva. A umjetnost je, reći će E. Fink, „najviše originalna forma igre, ona je najviše mogućnost da se u mediju ’privida’ ono bitno dovede do epifanije“ (Ibid., 341). Niče, pored toga što smatra da su dječja igra i umjetnička igra dvije najstvaralačkije igre, on, prije svega, misli na veliku i uopšte stvaralačku igru ili igru stvaralačkog čina kada inače ističe da ne zna drugog načina opštenja s velikim zadacima osim igre. A gdje se to opštenje moglo više ostvariti do u vremenu najveće stvaralačke slobode kao što je bilo vrijeme grčke dokolice, a koje bi opet, ako se striktno držimo Ničea, moglo biti predsokratovsko vrijeme. To će opštenje Niče na neki način operacionalizovati na sopstvenom primjeru kada je stvarao veliko djelo u jednoj slobodnoj stvaralačkoj igri: „Život mi je postao lak, najlakši, kada je od mene tražio najteže. Ko me gledao u sedamdeset dana ove jeseni kada sam bez prekida radio same stvari prvoga reda, koje ne može uraditi niko drugi posle mene, nije opazio na meni nijednog poteza naprezanja, ali tim više preobilnu svežinu i veselost. Nikada nisam jeo sa prijatnijim osećanjima, nikada nisam bolje spavao. Ja ne znam drugog načina da opštim s velikim zadacima osim igre (istakao – R. R. B.): ovo je,

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

99

kao obilježje veličine, bitna pretpostavka“ (F. Niče, 1982: 41). Kao što se vidi, Niče opisuje „prirodno stanje ljudske stvaralačke ličnosti i to na vlastitom primjeru kada je u igri stvarao iz punog zadovoljstva, veliko djelo. Ono što, spolja gledano, od strane laičkog svijeta (javnosti) izgleda mukotrpan i uzaludan rad, pogotovu u pogledu korisnosti, za svakog stvaraoca je ugođaj pun zadovoljstva, gdje se „rađanje“ djela doživljava kao rađanje djeteta. Inače, kaže se – rađanje djela (umjetničkog, filozofskog, naučnog). I Marks je isticao da je pravo stvaralaštvo đavolski naporan posao, ali samodjelatnost kao slobodna igra ljudskih stvaralačkih snaga. A kad bi se to sve moglo igrati kao u vremenu slobode, gdje se vrijeme očituje kao samostvaralačka igra samih stvaralaca. Poetesa Vesna Krmpotić, autorka 86 knjiga, posebno nove vjerovatno najveće (najkrupnije) u svijetu do sada objavljene knjige od čak 3000 strana, 4.955 grama (skoro 5 kilograma), sa 11.664 stiha, s lakoćom kaže o lakoći umjetničkog stvaranja kao svojevrsne stvaralačke igre. „Često me pitaju kako sam uspela da napišem toliko knjiga. Šalim se i kažem da patuljci i vile obavljaju taj posao pisanja dok ja stvaram. Uživam u pisanju, ono je moj kontakt sa stvarnošću, sa sobom. Mnogo putujem. Volim lep nakit. Majka sam tri sina. Je li to odgovor na vaše pitanje? Mislim da jeste.“ (Zabilježila Draginja Matović, pod naslovom: Stvarnost proizvodimo sami, dnevni list Večernje novosti, sreda, 21. mart, 2007, str. IV-V). Dakle, V. Krmpotić sve stiže, ono što je obavezno i ono neobavezno (spontano), rađanje i njegovanje djece, ali i rađanje poezije i to sve uz provode i putovanja; iz jedne u drugu igru. Živi punim životom sveukupne dokolice. Ona se tako reći stalno igra i to na pravi način, stvaralački. Skoro tako da stvarno izgleda kao bajkovito a bajkovito kao stvarno, kako se inače nešto slično tome Krmpotićeva i izjasnila. Ovdje nas V. Krmpotić podstiče da se pitamo kako to da se igra neka druga igra bilo zabava bilo razonoda, odnosno odmara od „napora punog zadovoljstva“ kao što čine sami vrhunski stvaraoci, posebno umjetnici?! Imaju li vrhunski stvaraoci neko drugačije slobodno vrijeme kao odušak od ispunjene, nekada i napregnute, dokolice? Je li njihovo „slobodno vrijeme“ nižeg reda od slobodnog vremena običnih ljudi, posebno od njihovog vlastitog redovnog vremena pune stvaralačke slobode, samodjelatnosti, ne djelatnosti? Ali, ipak sigurno je da se slobodno vrijeme ostvaruje u igri i igra u slobodnom vremenu, prije svega, ostvarivanjem slobode kroz igru u slobodnom stvaralačkom činu, pa i u igri kao zabavi čak i razonodi, tj. opuštanju od slobodne stvaralačke igre, bez obzira na postizanje punog zadovoljstva sa stvaralačkim djelanjem i stvorenim djelom. I najstvaralačkije a uz to najslobodnije vrijeme traži neko još drugo vrijeme, vrijeme zabave i razonode ili vrijeme lakše (jednostavnije) igre, kako bi se stvaralac ipak opustio (odmorio), pa bilo to i djelomično, od „napora“ stvaralačke igre. No, kako god bilo da bilo igra je, bilo da je ona umjetničko-stvaralačka, dječja ili sportska (neprofesionalna), ona ljudska aktivnost koja je ipak najbliskija slobodnom vremenu. Štaviše, jedna igra se javlja kao oblik oslobođenja (samo)djelatnosti od prave stvaralačke igre i time se ukupno

100

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

vrijeme javlja kao dokolica. Tako sve dođe kao samoizbor, samoodređenje, samodeterminacija, kao samoprodukcija, kao vrijeme u slobodi i sloboda vremena (Despot, 1976). Muzika je manje-više dobra za sva vremena, povijesna i istorijska, za sve, iako različite, kategorije ljudstva. Ona je takva, bilo kao čisto umjetničkostvaralačka igra ili prava zabava, bilo kao propratna pojava nekih drugih (pogotovu neslobodnih) djelatnosti, kada dođe kao „melem na ranu“ od mučnine profesionalnog rada. Huizinga, bez obzira na to što ističe da mnogo šta proističe iz igre, ipak oblasti umjetničkih izražavanja razlikuje, pozivajući se na stare Grke, prema tome koliko imaju veze s igrom. Tako će on istaći da je pjesništvu, muzici i plesu dodijeljivano više muza gdje su sve one zajedno bile pod vlašću Hefesta i Atine Ergane, za razliku od likovnih umjetnosti, kojima nije dodijeljivana nijedna muza, te su stoga dalje od bitnih svojstava igre. To će on eksplicirati: „Dubokosežnoj razlici između umjetnosti muza i plastičnih umjetnosti uglavnom odgovora prividno nepostojanje igračkoga u likovnim umjetnostima, nasuprot umjetnosti muza u kojima je igrački karakter vrlo izrazit“ (J. Huizinga, 1970: 22021). Estetičko djelovanje u umjetnosti muza započinje, reći će Huizinga, javnim izvođenjem umjetničkog djela, gdje se to upravo odigrava u dokolici kao vremenu slobode slobodnih grčkih građana. A šta se sve odigrava sa sportskom igrom u današnjem savremenom dobu? „... Sve većom sistematizacijom i discipliniranjem igre postepeno se gubi ponešto od njenog čisto igračkog sadržaja. To se očituje i u podjeli igrača na profesionalne i amatere. Iz skupine igrača izdvajaju se oni za koje igra više nije igra i koji, iako veoma sposobni, ostaju na ljestvici ispod pravih igrača. Ponašanje onih kojima je igra poziv više nije pravo igračko ponašanje; u njih više nema spontanosti i bezbrižnosti. U modernom se društvu sport sve više i sve brže izdvaja iz područja čiste igre te postaje elementom sui generis: on nije više igra, a nije još ni zbilja“ (ibid., 262). Kada je u pitanju korišćenje slobodnog vremena vrhunskih profesionalnih sportista, automatski se moramo pitati: da li ga uopšte i imaju današnji sportisti? A kada se nema slobodnog vremena, onda nema ni spontane igre. U superprofesionalnom vrhunskom sportu sve je podređeno uspjehu i novcu, kada sportista prodaje svoje duh i tijelo. Igra ne ovladava sportistom nego neke spoljne svrhe, kojima se sportska igra podređuje i samim time gubi kao istinska igra. Profesionalizaciju tako reći „u stopu prati“ masovnost (publike) i efekti komercijalizacije širokih razmjera. Sport postaje biznis kojim se zarađuje kao svojim mukotrpnim radom i po čemu je različit od drugih biznisa. Sve je sport manje igra i zabava za sportiste, a i za publiku takođe manje igra, koju jednosmjerno zamjenjuje razonoda za popunjavanje „praznine slobodnog vremena“. Dakle, sport kao mukotrpan (fizički i psihički) napor (posao) postaje sport „bez igre“ koji jednostavno pri završetku traži opuštanje (mišića i psihe) kroz pasivno odmaranje (ležanje, spavanje) ili opet pasivno razonođavanje bez istinskog slobodnog vremena.

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

101

Zadovoljstvo u igri ili igrom prenosi se na zadovoljstvo zaradom zadobijenom rezultatom kao uspjehom, prestižom. Time se u današnjem profesionalnovrhunskom sportu gubi igra i slobodno vrijeme sportista. Jedno i drugo vrijeme, radno i neradno, nije slobodno, odnosno, skoro da ne dodiruju slobodu. U stvari, što je vrhunski sport profesionalniji i popularniji, to je igra više izmještena iz obaveznog i neobaveznog vremena i tako kao da je ostavljena po strani za neko drugo, nadolazeće vrijeme bez profesionalne sportske karijere. Šarl Bar, francuski istraživač igre, posebno sportske igre, dobro uočava kako se sve više sport gubi kao istinska igra što više postaje materijalno unosna društvena pojava „sa svojim zvaničnicima, vjernicima i svojim moralom“. Inače, Šarl Bar govori o mnogim planetarnim igrama koje prevazilaze svoj nacionalni karakter. A takve nijesu samo sportske igre, nego i pozorišne igre, igre na sreću, muzičke manifestacije plesova i dr. (Bear, 1960: 121-25). Kada smo već kod sporta, odnosno kod sportske igre, onda je nezaobilazno jedno umjetničko-sportsko događanje koje se odigrava u Srbiji sa bivšim vrhunskim svjetskim (za sva vremena) igračem-fudbalerom (Maradonom) i jednim takođe svjetski vrhunskim filmskim rediteljom (Kusturicom). Naime, Kusturica je snimio * dugometražni dokumentarni film o životu i životnoj igri velikog igrača (fudbalera). Najpre se nameće konstatacija da je ovaj veliki fudbaler (igrač) igrao, u velikoj mjeri, svoju fudbalsku igru. Čak je dao rukom priznati gol i to nikom drugom do Engleskoj, kolijevci svjetskog fudbala i jednoj od preteča savremenog industrijskog fudbala. Istovremeno, ovaj igrač-fudbaler iz Latinske Amerika (određenije, iz Argentine) „dobro“ je Evropi prodao svoju čarobnu igru, da bi se ujedno autodestruktivno predao uživanju droge i time završio svoju fudbalsku igru. Život ovog fudbalskog čarobnjaka poslužio je kao inspiracija Emiru Kusturici da napravi umjetničko-dokumentarni (a možda donekle igrani) film, pun simbolike, kako to kaže ovaj reditelj koji zna i umije, sa domišljatom aluzijom na današnju svjetsku političku moć. Dakle, jedna prava igra određenog igrača (fudbalera) ne utapa se u moru „igre“ svjetskih moćnih političkih sila. Maradona, ipak, više igra svoju igru nego što igra igru po uputstvu moćne fudbalske organizacije. Time njime ovladava igra, nasuprot ovladavanju moćnih organizacija igrom i igračima. On, u stvari, igrom brani igru od svakojakih „igara“ koje se pletu oko istinske igre. Kusturica je ostvario stvaralačko-umjetničku igru o sportskoj igri, i ujedno prikazao prkosnu igru vrhunskog igrača fudbala. On očekuje izuzetno vrijedan film. Uostalom, na to nas je i do sada Kusturica navikao. Na to upućuje i njegova izjava: „Ima jedna jako bitna stvar: onaj gol koji je Maradona dao (rukom – um. R. R. B.) Englezima, kada je predriblovao sedam igrača, ja ću iskoristiti da umesto glava fudbalera ubacim glave Margaret Tačer, pape Vojtile, princa Čarlsa, oba Buša i ostalih koje je Maradona ———— *

Ovaj tekst pisan je (bukvalno rukopisno) sredinom marta 2007, u vrijeme završetka (poslednje klape) filma Emira Kusturice o Diegu Maradoni, tj. kada je predstojao rad na montaži filmskog materijala.

102

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

driblovao u životu. Film će biti sa sedam smrtnih grehova, gdje će svaki od tih driblinga ponaosob začiniti početak tih glava“ (zabilježio novinar Vladimir Lojanica pod naslovom: Dijegovi driblinzi, „Blic", subota 17. mart, 2007, str. 15.). Ako ovu priču o umjetničkoj igri (filmskom stvaralaštvu) na temu sportske (fudbalske) igre prevedemo na relaciju slobodnog vremena i igre, a da bi stvari došle na svoje mjesto, onda se jasnim pokazuje da je umjetnička igra daleko ispred i iznad sportske igre, inače bliže istinskoj igri i slobodi. Prema tome, umjetnost, ako je slobodna, onda je i spontana igra u slobodnom vremenu. A sport, što je više vrhunski, toliko je više mukotrpna djelatnost nego što je igra, koja se odvija ako ne u radnom vremenu, a ono zasigurno u obaveznom ili obavezujućem vremenu. Voren Sasman uspješno opisuje vrijeme dvadesetih godina 20. vijeka u SAD, kada je na djelu bilo „nacionalno divljanje“ u navijanju za igrača bejzbola Džordža Džermana Ruta. Rut je igrao i pobjeđivao, postizao uspjeh. A uspjeh je vrijednosna odrednica (jedna od ključnih američkog društva koje hoće da, po svaku cijenu, napreduje), i to kako u oblasti ekonomije tako i u oblasti sporta. Ovaj vrhunski igrač bejzbola bio je sportski borac, donekle homo ludens, čak i kockar, posebno potrošač (homo consumens), hedonist. „Rut je“, ističe V. Sasman, „bio vrhunski proizvođač u tom mehanizovanom svetu igre. Bio je idealni heroj u svetu potrošača. Amerikanci su uživali u Bejbovim preterivanjima; tešili su se Rutovim životom, koji im se činio pun ogromnih zadovoljstava. Retko bi se dešavalo (čak i u tom dobu sve veće popularnosti frojdističke misli) da je neko bio svestan onoga što bi se moglo kriti iza ove fasade preterivanja i bolesti“ (V. Sasman, 1987: 240). Živimo vrijeme dominacije receptivnog usmjeravanja, kada čovjek daleko više prima nego što odašilje poruke ili stavove. U takvoj konstelaciji odnosa, uopšte uslova ljudske egzistencije, čovjek se istinski daleko manje igra, pa i zabavlja. Igru i zabavu sve više zamjenjuje razonoda jednostranog primanja, a bez povratne akcije sopstvenog odašiljanja poruka. Čovjek jednostavno stalno od sredstava masovnih komunikacija čeka odaslatu poruku i pouku koje se često štimuju kao pouke relaksacije. Time čovjek postaje paradoksalno osamljen i onda kada se nalazi u fizičkom prisustvu drugih ljudi, čak članova svoje porodice. Jednosmjernost kontakata sa događajima kojima nas obasipaju razni TV-kanali češća je pojava nego neposredni međusobni kontakti ljudi, a pogotovu nego doživljavanje istinskih umjetničkih vrijednosti putem neposredne recepcije takvih djela. „Razonodne funkcije popularne kulture“, reći će Boguslav Sulkovski, „polažu akcenat na manje osjećajne doživljaje, aktiviraju sekularne doživljaje i identifikaciju s junakom na ekranu. Međutim, zabavljanje djelima visoke umjetnosti mnogo je složenije, mimesis umjetnosti usporava brzo izvođenje. Konzument tu mora uzeti u obzir takođe neophodnost analiza formalnih vrlina predstave, a kontemplacija, vrednovanje i ocjena postaju jednake po važnosti sa osjećajnim doživljajima“ (Sułkowski, 1984: 65). No, i kada nije u pitanju zabava koja se dešava putem

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

103

doživljavanja igre umjetničkog stvaralaštva nego ona zabava koja se nameće putem masovnih učestvovanja ljudi sa psihičkom opuštenošću, ali ne i bez jednog oblika fizičke agresivnosti, agresivnosti tijela. Tada dolazi do toga da takva zabava više ima svojstva razonode nego svoja svojstva, pogotovu ne svojstva imaginacije i mašte koja prate igru. Tako npr. pod snagom elektronske muzike nastaje ili se jednostavno aktivira masovna scena učesnika, gdje dolazi do jednoličnog izjednačavanja svih prisutnih. Zaista, u pravu je poznati teoretičar igre Johan Huizinga kada tvrdi: „Sigurno je da se upravo u današnjim plesnim oblicima karakter igre gotovo potpuno gubi iz biti koja je plesu svojstvena“ (J. Huizinga, 1979: 219). Anonimnoj masi razdvojenih pojedinca koji se nikada neposredno ne sretaju ne smeta da im konformizam receptivne orijentacije objezbjeđuje istovjetnost egzistencije, tako da svi liče jedni na druge. U samoj igri gubi se sama igra, pošto je u njoj prestiž supsumirao ljepotu igre, ljepotu ispoljavanja duha i tijela bez interesa, pa čak i sama pravila igre. Sve se čini u interesu postizanja uspjeha (višeg ranga), za slavu i po cijenu ugrožavanja vlastitog života. Takvom svojom pozicijom igra neće i ne može da bude radikalni protest otuđenom radu niti otuđenoj ljudskoj egzistenciji, već postaje vez na gruboj tkanini ukupno otuđenog čovjekova života. Čak se to odigrava i onda kada fenomenološki izgleda kao suprotstavljanje postojećoj otuđenoj i postvarenoj svakodnevici. To čini da se sakriva prava stvarnost, pa i igra u njoj i o njoj, izraz stvarnosti kroz igru, posebno kroz umjetničku igru. A veliko je pitanje i to ne samo koliko je sada onih koji znaju da opažaju komediju i tragediju života pa i da znaju da se odupru „sugestiji svrha koje skrivaju igru koje se igra s nama“ (Gadamer, 1978: 142), nego i koliko ih može biti i onda kada bi mogli uticati da se preokrene taj odnos, da se zaista igramo, a ne da se „igraju“ s nama. Veliki grčki filozofi Platon i Aristotel, za razliku od Heraklita, davali su igri manji značaj u odnosu na filozofsko mišljenje. Platon je posebno davao manji značaj igri i poeziji nego ideji, a Aristotel nego svrsishodnom (korisnom) radu. Ali ipak oni nijesu igru ni najmanje omalovažavali niti je smatrali nekorisnom radnjom. Johan Huizinga je dobro zapazio Platonov i Aristotelov doprinos razumijevanju značenja i značaja igre za društvo, za državu. Platon ističe, iako donekle funkcionalistički, da mladi igranjem i muzičkim vaspitanjem postaju pravi građani države koji podižu ono što su prethodne generacije srušile. Naime, Platon će reći: „Ako su deca lepo započela igrom i ako se pomoću muzičkog vaspitanja nauče zakonitosti, onda će ih ona (suprotno onima drugima) pratiti svuda, jačaće ih i ponovo će podizati u državi ono što se srušilo“ (Platon, 1966: IV, 425). To se kod djece i kod odraslih slobodnih građana odigrava u dokolici. U staroj (antičkoj) Grčkoj igra je vezana za dokolicu, za slobodu mladih koji uživaju u igri i muzici. Veza, kaže Huizinga, između kulta, plesa, muzike i igre možda nigdje nije tako jasno izražena kao u Platonovom djelu Zakoni. Tako će Platon istaći postojanje potrebe kod mladih da se igraju, skakuću, kao i posebnost njihovih osjećanja da kroz igranje uvode određene pravilnosti u

104

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

pokrete koji se zovu ritmom i harmonijom, tj. one sposobnosti za koje nijesu sposobna ostala živa bića (Platon, 1971: I, 653; D, 653 E). Aristotel je nastojao da poveže igru i rad, kao i da ukaže na potrebu shvatanja suprotnosti između rada i dokolice, gdje je dokolica za slobodne građane temelj svega, potrebna za razvoj plemenitih odgojnih djelatnosti. Igra je, pored ostalog, potrebna i zbog rada jer „igra“ ulogu odmaranja od napora u radu, te je oblik relaksacije i ujedno pripreme za rad. Aristotel neke „nekorisne“ aktivnosti smatra značajnim za ukupnu ljudsku egzistenciju. On će precizirati značenja rada, dokolice i igre i njihovih međusobnih odnosa: „Ako je, međutim, i jedno i drugo potrebno, ali ako pre treba izabrati dokolicu nego rad i ako je dokolica cilj rada, ostaje da se ispita čime čovek treba da se bavi u dokolici. Svakako ne igrom, jer bi, u tom slučaju, igra morala da bude cilj našeg života, a to je nemoguće. Igru pre treba primenjivati kao prekid rada, jer čoveku koji radi potreban je odmor, a igra i postoji radi odmora. Pri radu, međutim, čovek se muči i napreže, pa stoga pri uvođenju igara treba paziti da se primene u pogodnom trenutku, jer one treba da služe kao lek. Prilikom takvih pokreta duša se opušta i uživanje joj pruža odmor“ (Aristotel, 1984: VIII, II, 1337b, 1338a). Pored toga što ne pravi bitnu razliku između igre i razonode, Aristotel jednu i drugu posmatra tipično funkcionalistički potrebne radu, kao pripremu za njega i kao relaksaciju (odmaranje) od njega. „Jer igra i razonoda su jedna vrsta odmora, a odmor je potreban jer čovek nije u stanju da neprekidno naporno radi. No, odmor zato nije krajnji cilj, jer se ona uzima samo zato da bi se prikupila energija za dalji rad. Srećom život je, međutim, po našem mišljenju, život usmeren ka vrlini, a to je uslovljeno ozbiljnim radom, a nije u šali i zabavi“ (Aristotel, 1980: X, V, 1176b, 1117a). Dakle, igra je, po Aristotelu, isto što i razonoda, gdje se jedna i druga ne mogu mjeriti sa radom kao ozbiljnom djelatnošću. Aristotel ne izvodi eudemonizam iz igre i razonode, nego, naprotiv, iz ozbiljnog rada kao prave vrline. U stvari, Aristotel ne razmišlja o igri umjetnosti, pogotovu o igri stvaralaštva uopšte ili igri kao stvaralačkom činu. Ta stvaralačka praksa (zajedno grčki praxis i poiesis) rezervisana je, po Aristotelu, za vrijeme slobode – dokolicu, tj. tamo gdje nije mjesto igri, niti zabavi i razonodi. A Rože Kajoa će za igru eksplicite reći: „Uopšte uzevši, igra se javlja kao vid vaspitanja tela, karaktera ili inteligencije, bez unapred utvrđenog cilja. Sa tog stanovišta, što je igra dalje od realnog života, njena vaspitna vrijednost je veća. Jer ona ne daje recepte, nego razvija sposobnosti“ (Kajoa, 1979: 192). Vrijednosti igre koje joj Rože Kajoa daje nijesu daleko od one dimenzije slobodnog vremena što predstavlja ostvarivanje stvaralačke sposobnosti koju Žofr Dimazdije, poznati istraživač tog vremena, markira u svojoj definiciji. A ta definicija glasi: „Sobodno vrijeme je skup aktivnosti kojima se po svojoj volji pojedinac može u potpunosti predati, bilo to kada se odmara ili zabavlja, bilo da povećava nivo svoje obaviještenosti ili svoje obrazovanje, bilo da se dobrovoljno društveno angažuje ili da ostvaruje svoju slobodnu stvaralačku sposobnost nakon što se oslobodi svojih profesionalnih, porodičnih i društvenih obaveza“

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

105

(Dumazedier, 1962: 29). Ostvarivanje slobodnih stvaralačkih sposobnosti kao spontano-svojevrsne stvaralačke igre ljudskih snaga u slobodnom vremenu, predstavlja onu dimenziju vremena u kojem se najvrednije ostvaruje ljudska sloboda. No, opet to ne znači da je to jedina dimenzija ili karakteristika slobodnog vremena.

Zabava ili razonoda i slobodno vrijeme Kada je riječ o zabavi i razonodi u slobodnom vremenu ili o zabavnom i razonođivačkom karakteru slobodnog vremena, onda se zasigurno ne može izostaviti sport, odnosno sportska takmičenja kao aktivnost koja ima veliki, ako ne i najveći, udio u zabavljačkoj i razonođivačkoj ulozi u slobodnom vremenu. No, taj zabavni i razonodni karakter sporta istrgnut je od sportista i prenesen na masovnu publiku. Naime, vrhunski profesionalni sport sve više ostaje bez istinske igre, gdje se slobodno vrijeme i igra u njemu pretvaraju u oblike najprofesionalnijeg i najobaveznijeg izvršilačkog rada, ali rada koji je izuzetno, čak basnoslovno, plaćen. Inače, igra sa pravilima, pored igara čiste mašte i mimičkih igara, koje Agneš Heler u okviru svoje klasifikacije igara uzima kao igre sa takmičarskim obilježjem ili obilježjem konkurencije, karakteristične su po izraženoj popularnosti pošto zahvataju ogromnu publiku. Nesporno je da tim igrama pripadaju i same sportske igre. „Ali one sve“, ističe A. Heler, „imaju pivlačnost zato što je mogućnost dobijanja ili gubljenja, napetost puna iščekivanja, već po svojoj prirodi takva da zahvata publiku“ (Heler, 1978: 354). Radi se, u stvari, o tome da što je veća profesionalizacija sportskih igara to je veća zainteresovanost publike za njih, uz istovremenu disproporciju u pogledu zavisnosti sporta od izvođača „igre“ u odnosu na zavisnost od posmatrača, tj. sve je manja zabavnost za izvođače koliko je veća razonoda za posmatrače (publiku). Već pominjani poljski istraživač zabave i razonode Boguslav Sulkovski naglašava: „Sve prijatnosti slobodnog vremena mogu se sa formalne tačke gledišta razmjestiti na skali, od zabave u društvu, kada učesnici stoje uzajamno u kontaktu licem u lice, kroz spektakle u kojima se javlja podjela na publiku i glumce, pa do razonode koja pruža mogućnosti isključivih posrednih nepersonalnih kontakata među strankama“ (Sułkowski, 1984: 54). B. Sulkovski s pravom ukazuje i na oblike nedruštvenih zabava koje se odvijaju u samoći. Kod razonode se, dakle, javlja takva situacija da davalac razonode zauzima privilegovanu poziciju u odnosu na primaoca razonode, dok zabava ipak predstavlja bar neki oblik improvizacije, gdje svi učesnici posjeduju podjednaka prava. To ograničenje participacije primaocima razonode posebno nameću elektronski mediji koji faktički posjeduju zatvoreniju strukturu, gdje davalac, raspolažući tehničkim uređajima, uz istovremeno oslanjanje na navike primalaca, može u izvjesnim granicama vršiti nad njima simboličku premoć. No,

106

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

opet postoje određeni oblici međusobnih kontakata davalaca i primalaca programa, ali koji ipak više predstavljaju improvizacije komuniciranja, nego pravo ravnopravno komuniciranje. „Ako se složimo sa takvim tokom odnosa pojma interakcije prema pojavi, u kojoj suštinski prave interakcije više i nema, onda prelaz između istorijske zabave sa učestvovanjem i moderne razonode postoje moguće stepenovanje tako da su jedne razonode bliže zabavi, dok druge pak stoje na drugom polu“ (Ibid., 56-57). Igra nije isto što i zabava a pogotovu nije što i razonoda. Zabava može biti, često i jeste, sastavni dio igre, ali ne uvijek i igra. Ali, zabava može biti sastavni i prateći element drugih aktivnosti koje ne samo što nijesu igra, nego čak „pod parolom“ igre bivaju ne-igra ili „igra“ oko igre. Svaka igra, za razliku od zabave, podliježe strogo ustanovljenim i važećim pravilima i normama. Takođe, igra je ograničena vremenom i prostorom u kojima se izvodi, bez obzira na to što se odigrava u slobodnom vremenu. I po tome je igra veoma ozbiljna stvar, što opet ne znači da su zabava odnosno razonoda, po pravilu, neozbiljne stvari, iako ih znaju pratiti različiti oblici neozbiljnosti. No, u tome ipak ne treba ni pretjerivati pa na čovjeka isključivo misliti kao na ozbiljno stvaralačko biće. Postavlja se pitanje šta to znači da postoji otvorena suprotstavljenost između (profesionalnog) rada i razonode ili zabave? Zar javljanje potrebe za zabavom nije karakteristično reagovanje ljudi poslije iscrpljujućeg napora u radu. U stvari, normalna je pojava da ljudski organizam poslije teškog fizičkog napora kao i poslije fizički neuporedivo lakšeg ali zato daleko više monotonog rada zahtijeva odmor pune pasivnosti ili neke oblike pasivne razonode. Takođe, poslije intelektualnog napora i emocionalne iscrpljenosti, naprosto su potrebni impulsi zabave i razonode kao oblici za opuštanje čovjeka od određenih „zategnutosti“. Servantes će u romanu Don Kihot istaći kako se u književnosti ne mora saopštavati istina nego laži, koje kao takve služe za zabavu, pa i za igru dokonih misli, isto tako kao što to mogu činiti igra šaha, loptanje i bilijar. U stvari, ide se dotle, pripovijeda Servantes, da se štampaju takve knjige s uvjerenjem da se neće naći „takva neznalica koja bi smatrala bilo koju od tih knjiga istinitom“ (M. Servantes, 2004 : 225). Servantes inače upućuje na one koji ne moraju da rade kao i na one koji to ne mogu kako bi potpunije i smislenije (slobodnije) ispunili vrijeme u nekim spontano-izabranim samodjelatnostima. Dakle, radi se o svojevrsnoj zabavi koja se postiže (ili se može postizati) na kreativan način pri takvom čitanju knjiga, bez obzira na to koliko te knjige prenose istinite ili lažne događaje; bitno je da njihovi sadržaji izraženi kroz umjetničku formu budu od koristi konzumentima knjige u cilju pružanja estetskog zadovoljstva (Ibid.). Izgleda, onako kako je Servantes znao genijalno da stvara, skoro da je znao i da tumači estetsko značenje vrednovanja i razumijevanja književnog djela, pa i značenje igre umjetnosti i umjetnosti igre. Postoji fizička zamorenost kao npr. kod ribara ili mornara, poslije daleke i duge plovidbe ili napornog vađenja rude i još uz to izolovanost od prirodnih,

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

107

drugarskih i rodbinskih kontakata. Pitamo se, zar ima nešto loše u tome što će u slobodnom vremenu oni sebe zadovoljiti nekim oblikom uznesene deprivacije? Uostalom, za njih i znatno povećanje prostora u kojem je smješteno slobodno vrijeme nije dovoljna kompenzacija za sve podnesene gubitke koji nastaju na osnovu teškog pa i nekada neljudski organizovanog rada. Zato će nad zabavom i razonodom tih ljudi možda do kraja lebdjeti rutina, čak i agresija koje su prenesene iz svijeta nametnutih obaveza (Ibid., 89). I onda kada ne trpi toliko posljedice nužno-obavezujućeg vremena, čovjek je često lišen šanse da se igra tako da se odriče ne samo igre nego i neposredne zabave; zadovoljava se samo oblicima razonode upadajući tako bez svog učestvovanja u magičnu preosjećajnost. To se javlja kada se čovjek jednostavno projektuje ili identifikuje sa ličnostima (akterima) masovne kulture, bilo to sa glumcem (ili junakom radnje u predstavi) bilo sa vrhunskim sportistom. U stvari, javlja se jedna svojevrsna infantilizacija odraslih, gdje ih određene falš-situacije određuju kao nedorasle individue. A kult zvijezde (sportiste) kao npr. što se odigralo sa Bobijem Rutom u SAD, vrhunski predisponiranim igračem bejzbola, i to tako da je njegovom pojavom profesionalni bejzbol postao „američka igra broj jedan“. „Ruth je postao prvi suvremeni sportaš prodan publici u jednakoj mjeri zbog svoje boje, ličnosti i privlačnosti masama koliko i zbog svojih izvanrednih sposobnosti“ (Lasch, 1986: 137). Zvijezde sporta i uopšte masovne kulture postaju izvor i slika razonode širokih narodnih masa bez neposrednog učešća u tome, bez sopstvenog zabavljanja, a pogotovu bez pravog igranja. Sport je tako postao, kako kaže Kristofer Laš, predmet masovne potrošnje. Zato nije slučajno ni to što se radno i slobodno vrijeme pogrešno dopunjavaju. Iste društvene organizacije koje organizuju materijalnu proizvodnju takođe organizuju društvene uslove za zabavu i razonodu, odnosno uobičajen način korišćenja slobodnog vremena. A na samom startu dolazi do toga da svi drugi više nego sami igrači vode igru (igrači se sami ne mogu prepuštati igri), zato sport gubi uslove i sposobnost „da oživi duhove igrača i gledalaca, da ih prenese na višu razinu postojanja. Opreznost, budnost, proračunljivost – toliko prisutni u svakodnevici no toliko protivni duhu igre – počeli su oblikovati sport kao što oblikuju i sve drugo“ (Ibid., 139). A ma koliko publika bila svjesna svega toga, opet hrli na sportske utakmice i sportska takmičenja, uopšte prati sportska događanja bez obzira na sportske skandale koji prate sport; tako publika troši svoje slobodno vrijeme. Poseban doprinos popularizaciji sporta daju sredstva masovnih komunikacija, naročito televizija koja jednostavno zna da ušika gledalačke mase pred ekranom. Naprosto im ne dâ bilo gdje drugo da krenu. Koliki je interes televizije za prenos sportskih manifestacija – da bi se mase svijeta stavljale u pasivnu poziciju bezazlenog razonođavanja – govore neki podaci o sumama novčanih sredstava u SAD što ih televizijske kuće troše za emitovanje nekih sportskih događaja. Hauard L. Nikson II iznosi neke finansijske pokazatelje: „U SAD 1970., televizija je predala preko 60 miliona dolara profesionalnim fudbalerima i onima sa koledža. Prema

108

SOCIOLOGIJA, Vol. L (2008), N° 1

Brodkasting magazinu, 1973. godine radio i televizijska prava za prvu ligu bejzbola navodno su koštala preko 40 miliona dolara. Veliko šarenilo profesionalnih i amaterskih sportskih organizacija crpe svoje glavne zarade iz televizijskih ugovora. Nedeljni sportski TV-vodič sadrži prave indikacije koje ukazuju koliko je sport postao zavisan od televizijskog dolara“ (Nixon II, 1978: 61). Ti novčani stimulansi, pored ostalih, popularišu vrhunski sport, podstičući otkrivanje talenata za sport i njihovo uporno praćenje, forsirano treniranje sa ostalim pripremama za takmičenje u cilju postizanja što boljih rezultata. Mnoge tradicionalne igre i zabave podrazumevale su aktivno učestvovanje svih prisutnih, s ciljem uspostavljanja i učvršćenja zajedničkih vrijednosti, time u interesu održavanja zajednice sa što većim stepenom društvenosti. Time, takvi oblici zabave istovremeno su zauzimali i vrijeme obaveze i slobodno vrijeme, ujedno spojeni rekreativnim i relaksacionim karakterom. Nije, dakle, bilo „ubijanja vremena“, kao što se to odigrava u današnje vrijeme tehničke civilizacije i njenog produženog boravka u raznim sadržajima i formama masovne kulture, u koje spada i pasivno uživanje publike prilikom praćenja vrhunskih sportskih takmičenja. U savremenom svijetu čovjek je sebi obezbijedio mnogo više vremena za slobodnije izražavanje nego što je to mogao u prethodnim vjekovima. Normalno, za očekivati je da će toga biti sve više sa daljim razvojem proizvodnosti rada i sve većim stvaranjem društvenog bogatstva, posebno u nerazvijenom dijelu svijeta, kojem, inače, i sami pripadamo. Ali, slobodno se može tvrditi da nijedno društvo danas u svijetu ne organizuje na pravi način korišćenje slobodnog vremena svojih građana. Bernard Šo je interesantno zapazio: „Mi ljudi, davno smo znali da organizujemo jedan deo našeg života, rad; ali smo zaboravili da unesemo više reda u drugi deo, u slobodno vreme.“ Koliko je drugi dio tvrdnje tačan, možemo reći, toliko je prvi dio sporan. Naime, rad jeste bolje organizovan, iako ne najbolje, u društvima super-razvijene proizvodnosti rada, visokog tehnološkog nivoa, stroge tehničke podjele rada i nadasve najstrožije specijalizacije. Organizovan je, dakle, na zavidnom nivou samo u društvima najrazvijenije industrijske proizvodnje (postindustrijskim društvima). U ogromnom drugom dijelu svijeta baš zbog loše organizacije rada mnoga društva tog svijeta ostaju u podređenoj poziciji, zavisna od razvijenog svijeta. Ali, postavlja se pitanje, koliko ta profesionalizacija u superrazvijenoj proizvodnji ima strogo usmjerenje na predmetnu dobit na nemilosrdnom tržištu robâ i radne snage? U vremenu prevlasti posjedničke logike i potrošačke psihologije, neposredni proizvođač ostaje na rubu vladajuće organizacije rada, skoro bez cerebralnog udjela u svemu tome, gdje se prepušta stalnom monotonom opetovanju istih radnih operacija. Takav rad (p)ostaje „produžena ruka“ u vrijeme poslije njega, u „slobodno vrijeme“, predodređujući tako u mnogo čemu cjelokupnu ljudsku egzistenciju. Ukoliko bi ljudski rad bio kreativniji i sa većom participacijom radnog čovjeka u njemu, više u pravednije vrednovan, utoliko bi se čovjek u njemu

Ratko R. Božović: Slobodno vrijeme i igra

109

osjećao slobodnijim, pa samim tim organizovao svoje slobodno vrijeme sa više istinske igre u njemu.

Literatura Aristotel (1980), Nikomahova etika, Beograd: Nolit Aristotel (1984), Politika, Beograd: BIGZ Beart, Ch. (1960), Recherches des éléments d’une sociologie des Peuples Africains à partir de leurs jeux, Paris Despot, B. (1976), Plädoyer za dokolicu, Beograd: Mala edicija ideja Dumazedier, J. (1962), Vers une civilisation du loisir?, Paris: Editions du Seuil Fink, E. (1984), Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, Beograd: Nolit Gadamer, H. G. (1978), Istina i metoda (Osnovi filozofske hermeneutike), Sarajevo: „Veselin Masleša“ Heler, A. (1978), Svakodnevni život, Beograd: Nolit Hujzinga, J. (1970), Homo ludens, Zagreb: Matica hrvatska Kajoa, R. (1999), Igre i ljudi, Beograd: Nolit Lasch, C. (1986), Narcistička kultura, Zagreb: Naprijed Niče, F. (1982), Ecco homo, Beograd: Grafos Nixon II, H. L. (1978), Sport and Social Organization, Indianopolis: Bobbs–Merril Educational Publishing Platon (1966), Država, Beograd: Kultura Platon (1971), Zakoni, Beograd: BIGZ Sasman, V. (1987), Kultura kao istorija, Beograd: Rad Servantes, M. (2004), Don Kihot, preveli: Branimir Živojinović i Duško Vrtunski, Podogrica: Nezavisni dnevnik VIJESTI Sułkowski, B. (1984), Zabawa (Studium socjologiczne), Warszawa: Państowowe Wydawnictwo Naukowe