Slavoj Žižek - O pušenju i netoleranciji

ostaje zdrav i ne ugrožava našu psihičku ili biološku stabilnost. Čokolada može, ali bez masnoća. Coca Cola može, ali dijetalna. Kava može, ali bez kofeina. Pivo može, ali bez alkohola. Seks može, ali samo siguran. Sjetite se tekstova u popularnim časopi­ sima koji promoviraju seks kao nešto dobro za vaše zdravlje: seksualni čin je kao jogging jača srce i smanjuje napetost. Čak i ljubljenje je dobro za vaše zdravlje. Čini se da postoji samo jedna (ili radije dvije) iznimka u ovom sretnom svijetu zdravog uživanja: cigarete (i, ako ćemo se držati naše teze, droga). Iz različitih, uglavnom ideoloških razloga, pokazalo se nemogućim pretvoriti užitak pušenja u zdravu i korisnu radnju. Pušenje je ostalo smrtonosna ovisnost, i ta osobina uništava sve njegove druge osobine (opušta, pomaže u stvaranju prijateljskih kontakata). ačanje ove prohibicije može se promatrati u postupnim promjenama upozorenja na kutijama cigareta. Prije dosta godina obično bismo dobili neutralni stav stručnjaka poput upozorenja ministarstva zdravstva: "Pušenje cigareta može biti opasno za vaše zdravlje". Ton je postao agresivniji s vremenom: "Pušenje vas može ubiti" - jasno upozorenje da je pretjerano uživanje smrtonosno. Dalje, upozorenja su postala sve veća i veća, i na kraju su im priključene kolor fotografije pluća pocrnjelih od katrana. Nije stoga čudno da se prohibicija pušenja tako brzo proširila. Prvo,. pušenje je zabranjeno u uredima. Potom su avioni postali zona bez pušenja, pa restorani, pa aerodromi, pa barovi, potom čak i privatni klubovi. Kad se to pokazalo nedovoljnim, pušenje je zabranjeno pedeset metara od ulaza u zgradu. U jedinstvenom slučaju pedagoške cenzure koja podsjeća na staljinističl'U praksu retuširanja fotografija dužnosnika, američka je pošta uklonila cigarete s poštanskih maraka koje su prikazivale Roberta Johnsona i Jacksona Pollocka... Takve zabrane usmjerene su na pretjerano i riskantno uživanje Drugih, koje je sadržano u dubokom uvlačenju dima s neponOVljivim užitkom, nasuprot yuppijimcz Clintonove ere koji su pušili bez uvlačenja, seksali se bez penetracije ili jeli hranu bez masnoća. Kako je to kazao Jacques Lacan - nakon što je Bog umro, više ništa nije dopušteno. Najbolji pokazatelj novog statusa pušenja je, po običaju, Hollywood. Nakon postupnog nestajanja Haysovog kodeksa iz kasnih pedesetih, kadu su svi tabui poput homoseksu -

94

p LAYBo Y l 8

o I sR PA N J

2

ol

2.

'Užitak se tolerira, čak i promiče, ali san10 pod ~vjetoln ~a ostaj~ zdrav l ne ugrozava nasu psihičku ili biološku stabilnost. Čokolada lnože, ali bez Inasnoća. Coca Cola lTIOŽe, ali dijetaina. Kava može, ali bez kofeina. Pivo n10že, ali bez alkohola. Seks lTIOŽe, ali samo siguran alnosti, eksplicitnog seksa, droga i sličnog pali, jedan je tabu ne samo preživio, nego bio nametnut poput prohibicije: pušenje. U klasičnom Hollywoodu tridesetih i četrde­ setih godina, pušenje na ekranu je bilo potpuno normalno, funkcioniralo je kao zavodnička metoda (prisjetimo se kad u "Imati i nemati" Lauren Baccall pita vatre Humphreya Bogarta). Danas, rijetki ljudi koji puše na ekranu su arapski teroristi, kriminalci i antijunaci. Netko je čak ozbiljno razmatrao digitalno brisanje cigareta iz starih klasičnih flimova. Ova nova prohibicija pokazuje zaokret u statusu morala. Haysov kodeks je bio utemeljen na ideologiji, na nametanju seksualnih i društvenih pravila. Nova etika se temelji na zdravlju: loše je sve što prijeti našem zdravlju i blagostanju.

ogledajte samo čudnu ulogu elektronske cigarete, koja funkcionira kao neslatki šećer. Ova elektronska naprava simulira ,čin pušenja duhana tako što proizvodi dim koji donosi fizički izgled, a često i okus ili nikotinski sadržaj kao kod uvlačenja duhanskog dima, ali samo kroz miris. Namjera mu je poništiti zdravstveni rizik povezan sa cigaretama. No, E-cigarete su u nekim slučajevima zabranjene u avionima jer ukazuju na ovisničko ponašanje. E-cigaretu je teško klasificirati i regulirati: je li riječ o drogi? O lijeku? No, tko su ti drugi čije "ovisničko ponašanje" - drugim riječima demonstracija pretjeranog uživanja - nas toliko uznemirava? Nije to nitko drugi nego oni koje, u judeo-kršćan­ skoj tradiciji, zovemo susjedima. Susjedi nas po definiciji uznemiravaju, a uznemiravanje je još jedna riječ koja, bez obzira što se čini da se odnosi na točno određenu činjenicu, funkcionira dvosmisleno. U svom osnovnom značenju ta riječ označava brutalne činjenice silovanja, premlaći­ vanja ili drugih oblika nasilja koji moraju biti osuđeni. Međutim, u dominantnim oblicima korištenja riječi uznemiravanje, to osnovno značenje uzmiče prema osudi svakog pretjeranog približavanja jednog ljudskog bića drugome, sa svojim željama, strahovima i užicima. Dvije teme određuju naš tolerantni stav prema drugima: P9štivanje različitosti i opsesivni strah od uznemiravanja. Drugi su u redu ako njegovo ili njezino prisustvo nije napadno, ako drugi nisu istin-

ski drugi. Moja dužnost da budem tolerantan prema susjedu znači da mu se ne bih smio previše približaviti, i da ne bih smio previše zalaziti u njegov prostor. Trebao bih poštivati njegovu netoleranciju prema mojoj pretjeranoj bliskosti. To bi, zapravo, moglo biti središnje ljudsko pravo u kasnokapitalistič­ kom društvu: pravo da ne budeš uznemira van, nego ostati na sigurnoj udaljenosti od drugih. udovi u većini zapadnih društava danas nameću zabranu približavanja da bi spriječili nekoga da uznemirava drugu osobu, recimo da ga prati ili ga pokušava zavesti. Onaj koji uznemirava može dobiti sudsku zabranu približavanja žrtvi i ostati na udaljenosti većoj od 100 metara. U toj mjeri je sadržano nešto što je nužna obrana od želja drugih: nije li očito da ima nečeg užasno nasilnog u pokazivanju strasti prema drugom ljudskom biću? Strast po definiciji nanosi bol svom "predmetu". Čak i ako "primatelj" pristane na to mu netko "okupira" prostor, on ili ona nikad to ne može napraviti bez određenog iznenađenja. Ili, da variramo Hegelovu izreku "Zlo obitava u svakom pogledu koji primjećuje zlo oko sebe", netolerancija prema drugima obitava u pogledu koji svuda uočava netolerantne prema drugima. Posebno bismo trebali biti sumnjičavi prema muškarcima koji su opsjednuti seksualnim uznemiravanjem žena. Čim malo zagrebemo po profeminističkoj politički korektnoj površini, uočit ćemo poznati musKo-šovinistički mit o tome kako su žene bespomoćna stvorenja koja ne bi trebalo štititi samo od nametljivih muškaraca, nego i od samih sebe. Nije problem u tome što žene ne mogu same sebe zaštititi, nego u tome da bi mogle početi uživati u tome da ih se seksualno uznemirava, da će muška nametljivost osloboditi u tim ženama samouništavajuću eksploziju pretjeranog seksualnog užitka. Trebalo bismo se fokusirati na onu vrstu subjektivnosti koja je sadržana u ovim opsesijama, različitim oblicima uznemiravanja: narcisoidnom subjektivnošću za koju je sve što netko drugi radi (obraća mi se, gleda me) potencijalna prijetnja. Uz poštovanje žena kao predmeta uznemiravanja: što su više pokrivene to se muška pažnja više usmjerava prema njima i onome što se krije ispod vela. Talibani nisu samo prisiljavali žene da se u javnosti pojavljuju potpuno pokrivene, nego su im branili i nošenje cipela s petama koje proizvode zvuk. Žene su morale hodati

tako da ne stvaraju previše zvukova, jer je to moglo poremetiti unutrašnji mir i posveće­ nost muškaraca. Zbog ovoga je cybersex ultimativno korektni seks. S obzirom da se bavimo samo virtualnim partnerima, u cybersexu nema uznemiravanja. Ova ideja prostora u kojem nitko nije uznemiravan i u kojem smo slobodni ispuniti svoje najprljavije fantazije, svoj najviši izraz nalazi u nedavnom prijedlogu kojim bi se u SAD-u razmotrila prava nekrofila. Zašto bi nekrofili bili uskraćeni za pravo da se seksaju s leševima? Ideja je bila formulirana tako da bi na isti način na koji ljudi pristaju donirati organe za medicinske svrhe, mogli dati odobrenje da se njihova tijela predaju nekrofiIima. Ovaj prijedlog objašnjava koliko se savršeno politički korektna pozicija protiv uznemiravanja uklopila u Kierkegaardovu staru tezu da je jedini dobar susjed - mrtav susjed. Susjedov leš je idealni seksualni partner "tolerantnog" subjekta koji pokušava izbjeći uznemiravanje. Leš ne može biti uznemiravan. U isto vrijeme, leš ne uživa, pa je i uznemirujuća prijetnja da će netko prekomjerno uživati također eliminirana. eđutim, ovaj neočekivani povratak smrti u srce političke korektnosti pokazuje da se nije lako riješiti nasilja. Nasilje se vraća u pokušaju da ga se riješimo. Koja je unutrašnja logika onoga što smatramo seksualnim uznemiravanjem? To je asimetrija zavođenja, neravnoteža između želje i predmeta

U klasičnom Hollywoodu

tridesetih i četrdesetih godina, pušenje na ekranu je bilo potpuno normalno, funkcioniralo je kao zavodnička 111etoda ... želje. Na svakoj etapi erotskog odnosa samo je dogovoreni reciprocitet s uzajamnim slaganjem dopušten. Spolni odnos je deseksualiziran i postaje ugovor poput tržišne razmjene između jednako slobodnih partnera, u kojoj se razmjenjuje užitak. Eksplozivno širenje pornografije je doprinos digitalnih medija ovoj deseksualizaciji seksa. U njoj se stalno obećava sve više i više seksa, pokazivanje "svega", ali sve što isporučuje je beskrajno reproducirano pseudozadovoljstvo, odnosno sve više i više sirove stvarnosti - od ekstremnih penetracija šakom, pa do najgoreg snuffa. Uspon političke korektnosti i rast nasilja su zbog toga dvije strane istog novčića. Osnovna premisa političke korektnosti je redukcija seksualnosti na obostrani dogovor. Pokret za prava homoseksualca neizbježno je dosegao svoj klimaks }14akvim "ugovorima" u kojima se dogovaraju ekstremni oblici sadomazohističkog seksa poput tretiranja osobe kao psa s ogrlicom, ropskog odnosa, mučenja. U takvim oblicima pristajanja na ropstvo, tržišna sloboda doseže svoj klimaks i uništava se: trgovina robljem postaje vrhunski izraz slobode! (PS. Ja nisam pušač, i nikad nisam bio, i potpuno se slažem s dodatnim oporezivanjem i

kažnjavanjem duhanske industrije.) a

W~

m1J~g

"Ne brinite, nije ništa strašno, vratit ćemo vas na leđa za dan-dva." PLAYBOY 1 8 0 I

SRPANJ 2012.

95