Slavoj Žižek - Nedjeljivi Ostatak

SLAVOJ ŽIŽEK

NEDJELJIVI OSTATAK \~:;; .:

·'1·· ·· ···

OGLED O SCHELLINGU I SRODNIM ' PITANJIMA

Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" Schelling-za-Hegela: "Nestajući posrednik" Kvantna fizika sLacanom Dodaci za Demetrino izdanje Indeks imena i pojmova

DEMETRA Filosofska biblioteka Dimitrija Savića

Slavoj Žižek (1949.) je od sredine 90-ih jedan od najpoznatijih filozofa u svjetskim razmjerima. Autor je i priređivač mnogobrojnih knjiga iz područ­ ja psihoanalitičko-filozofske teorije kulture, znanosti, umjetnosti, povijesti ideja te suvremenog društva, politike i medija; kao stariji istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju pri Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, stalni je gostujući predavač na nekolicini sveučilišta i privatnih akademija u Americi i u Europi. Najuži izbor Žižekovih djela, u koji svakako pripada i ova knjiga, čine Znak, označitelj, pismo. Prilog materijalistic1wj teoriji označi­ teljske prakse, Beograd: Mladost, 1976; The Sublime Object ofIdeology, London-New York: Verso, 1989. (prijevod: Sublimni objekt ideologije, Zagreb-Sarajevo: Arkzin, Društvo za teorijsku psihoanalizu, 2002.); Tarrying with the Negative. Kant, Hegel, and the Critique of Ideology, Durham: Duke University Press, 1993.; For They Know Not What They Do. Enjoyment as a Political Factor, London-New York: Verso, 1991.; The Ticklish Subject. The Absent Center of PoliticalOntology, London-New York, Verso, 1999. (prijevod: Škakijivi subjekt, Sarajevo: Šahinpašić, 2005.). Ove knjige čine dio već nepreglednog opusa koji je po efektu i živosti pristupa klasičnoj modernoj i suvremenoj filozofiji neusporediv s bilo kojim autorom današnjice, osim s utjecajem Umberta Eca na prijelazu 80-90. godina 20. stoljeća, dakle baš onoga autora koga je Žižek nemudro nazvao "špageti-semiotičarem". S obzirom na takvo Žižekovo značenje na globalnoj akademskoj i kulturnoj sceni osobito je značajno da ova knjiga predstav~a primjerak iz njegove "A produkcije", kako se Zižek sam izražava u kategorizaciji svojih radova. Knjiga Nedjeljivi ostatak. Offled o Schellingu i srodnim pitanjimajednaje od tri Zižekove teorijsko-filozofske studije (v. još Sublimni objekt ideologije iz 1989. te Tarrying with the Negative iz 1993.) koje su posvećene klasičnoj njemačkoj filozofiji i njezinu različitom t~matskorn razvoju u suvremenoj filozofij i, psihoanalizi i kritičkoj teoriji ideologije, i koje f1Io7.ofsko-teorijski predstavljaju središnji ako ne i najznačajniji dio njegova opusa. Knjigu je za hrvatsko izdanje priredio i preveo Nebojša Jovanović, alIrmirani autor II području psihoanalitičke teorije kultur , umjetnosti i medija. Kao suprevodilac jedne od Zit. kovih knjiga (Sublimni objekt ideologije)

Izvornik: Slavoj Žižek

The Indivisible Remainder An Essay on Schelling and Related Matters Verso, London - New York 1996

Slavoj Žižek, 1997.

Edi/or: © DEMETRA d.o.o., Zeleni /rg 21XVll, 10000 Zagreb Tel. (+385- 1) 65-222-96, 65-502-03 i /elljax. 61-993-47 E-mail: dimitrije.savic@Zg. l-com. hr Sva prava pridržana

SLAVOJ ŽIŽEK

NEDJELJIVI OSTATAK OGLED OSCHELLINGU I SRODNIM PITANJIMA

Preveo Nebojša Jovanović

DEMETRA

Fi/oso/ska biblioteka Dimitrija Savića

DEMETRA FILOSOFSKA BIBLIOTEKA

DIMITRIJA SAVIĆA Svezak 99 ISBN 978-953- 225-096-4 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučiliJna knjižnica Zagreb

Sadržaj Uvod ..................................................... . DIO PRVI:

Grafička

priprema

MALEKOCI birotehničke

usluge d.o.o. Trnsko 21e

Tisak i uvez GRAFITA

Likovna oprema korica

Miroslav Ozmec - EPROMA

F. W. 1. SCHELLING,

ILI, NA IZVORIMA DIJALEKTiČKOG MATERIJALIZMA

Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. Prije Početka - 13. Nesvjesni akt - 17. Kontrakcija Bitka - 24. Nagoni i njihovo kruženje - 31. Od slobode do slobodnog subjekta - 38. Božansko ludilo - 43. Schellingovska politika - 48. Praizvorna disonanca 52. "Simbolička kastracija" - 57. Paradoks refleksije - 61. Virtualna stvarnost Ideja 64. Uspon od Vječnosti do Vremena - 66. "Ulančavanje" 69. - "Sopstvo kao takvo jest duh" 71. - Egzistencija i njezin Temelj 75. - Zlo kao pervertirano jedinstvo Egzistencije i Temelja - 77. Tri razine slobode 84. Materijalistički pojam subjekta 87. Apsolut "van pameti" 91. "Formula svijeta" - 94.

13

2 Schelling-za-Hegela: "Nestajući posrednik" ..................... 101 Od subjektivacije do subjektivne destitucije - 101. Želja naspram nagona 104. "Glas je glas" - 109. "I" kao kategorija - 114. Dvoznačni status jejezika - 118. Što je idealizam? - 122. "Potisnuta" geneza modernosti - 127. Die Versagung: Od Paula Claudela... 128.... do Franca Prešerna - 134. Dijalektička transsupstancijacija 139. Kako se Duh vraća samome sebi - 143. Nema subjekta bez praznog označitelja - 148. Prenagljena identifikacija 152. Privid "objektivnog Duha" - 158. Simbolički trik - 162. HA je a"- 166. Glas kao dopuna - 170. Šofar - 173. Kako ne treba čitati Lacanove "formule seksuacije" 180. Ženskost kao maskerada 184. Pohvala histerije 189. "Želja je želja Drugog" - 195.

VII

---------------------- Sadnaj---------------------DIO

II:

SRODNA PITANJA

3 Kvantna fizika sLacanom ................................... 207 "Umrežena" želja 207. Kartezijanski cyberpunk 213. Cinizam kao reflektirana ideologija - 219. Cinizam naspram ironije - 225. "Il. teza" kvantne fizike 231. "Komplementarnost" 234. Protiv historicizma - 238. Kako štakora učiniti ljudskim? 243. Pet poučaka "dvostrukog proreza" - 247. O'eatia ex nihila 256. DODACI ZA DEMETRINO IZDANJE

I. Bibliografija citiranih djela s podacima a prijevodima na hrvatski,

srpski i slovenski. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 fl. Bibliografija SlaVl?ia Žižeka (izbor) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

**** INDEKS IMENA II'OJMOVA ...•••••••...•.•.••..••.••....•.•••.•••.

275

UVOD

Kao Slovenac uvijek sam poklanjao posebnu pažnju onim mjestima u Freudovim spisima i pismima gdje se spominju Slovenci ili Slovenija. Kako je Slovenija u Freudovo doba bila dio Austrijskog carstva, ta su spominjanja iznenađujuće rijetka. Pored omalovažavajuće ali ipak zagonetne reference na nekog "unanalysierbaren" slovenskog pacijenta u pismu talijanskom analitičaru Edoardu Weissu l, tuje još jedan, možda i značajniji slučaj. Na jednom od svojih ljetovanja Freud je posjetio Škocjansku jamu, veličanstveni podzemni sistem spilja u južnoj Sloveniji - opće je znano da je spuštanje u podzemne spilje Freudu poslužilo kao metafora za ulazak u pakao nesvjesnog. Dakle, usred šetnje tim fascinantnim mračnim svijetom, Freud je iznenada problijedio, suočivši se s neugodnim iznenađenjem: u tim sumračnim dubinama pred njim je iskrsnuo jedan drugi posjeti lac jame, dr. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, desničarski kršćanski demagoški populist i ozloglašeni antisemit... Tu ne smijemo previdjeti igru riječi s Lueger, što na njemačkom, naravno, smjesta asocira na Luge, laž. Taj slučajni susret kao daje uprizorio Freudu temeljnu istinu njegovog učenja, istinu koju prikriva opskurantistički New Age pristup prema kojem se u najvećoj dubini naše ličnosti krije naše istinsko Sopstvo kojemu se moramo otvoriti, tj. kojemu moramo dopustiti da se slobodno izrazi. Upravo suprotno, ono što otkrivamo u najdubljoj I za detaljnu analizu te reference, vidi Slavoj Žižek, For They Know Not What They Do: Enjoyment as a Political Factor, London & New York: Verso, 1991, poglavlje I.

VIII

Uvod -----------------------

Uvod -----------------------

jezgri naše ličnosti jeste temeljna, konstitutivna, praizvorna laž, proton pse(idos, fantazmatska konstrukcija kojom pokušavamo prikriti nekonzistentnost simboličkog poretka u kojem živimo.

cije nije bilo ništa. Liječnik je tad s ogledala dohvatio jednu razglednicu s polugolom ljepoticom i, mahnuvši njome vojniku ispred nosa, zaurlao: "Gledaj 'vamo! Pogledaj ove sise, vidi ovu pičku! Drkaj! Kako to da ti se ne može dići? Kakvo si ti to muško! Hajde, drkaj!" Svi mi u sobi, uključujući i samog liječnika, popratili smo taj spektakl opscenim kikotom. Uskoro nam se pridružio i sam nesretni vojnik, sa smiješkom postiđene osobe, razmjenjujući s nama poglede solidarnosti i istodobno nastavljajući s masturbacijom ... Ta je scena u meni izazvala doživljaj kvazi epifanije: sadržavala je in nuce sve odlike Moći nelagodnu mješavinu nametnutog užitka i ponižavajućeg izvođenja Moći, instance Moći koja izvikuje stroge zapovijedi, no istodobno s nama, svojim potčinjenima, dijeli opsceni smijeh koji svjedoči o dubokoj solidarnosti ...

Tu možemo vidjeti kako Lacan (kao i Freud) pobija Foucaultovo svrstavanje psihoanalize u tradiciju mišljenja koja počinje s kršćanskom praksom ispovijedanja, odnosno Foucaultovu postavku da u psihoanalitičkoj terapiji subjekt-analizant razotkriva, ispituje, rasvjetljava istinu o sebi, skrivenu duboko u svom nesvjesnom. Posve suprotno, subjekt u vlastitim bezdanim "dubinama" nailazi na praizvornu laž. Nasuprot slavnom disidentskom sloganu Vaclava Havela o "životu u istini", psihoanaliza ističe da je "prirodno stanje" ljudske životinje upravo život II laži. Freudov nelagodni susret sažima takoreći dvije blisko povezane lacanovske teze: Gospodar je nesvjestan, skriven u infernainom svijetu, i onje opsceni šarlatan "verzija oca" je uvijek pere-version. Ukratko, poučak za Jdeologiekritik glasi: svaka Herrschaft počiva na nekom limtazmatskom užitku. Osobno iskustvo otkrilo mi je tu inherentnu opscenost Moći na najneukusniji-i-najugodniji način. Sedamdesetih sam godina služio (obavezni) vojni rok u maloj kasarni JNA bez prave medicinske službe. Liječnik iz obližnje vojne bolnice jednom tjedno bi otvarao ordinaciju II sobi u kojoj je spavao vojnik na obuci za medicinskog asistenta. U okvir velikog ogledala iznad umivaonika u sobi, vojnik je zataknuo nekoliko razglednica s polugolim djevojkama - naravno, uobičajeni materijal za masturbaciju u to predpornografsko doba. Kad bi liječnik navratio u tjedni posjet, svi mi koji smo se prijavili za liječnički pregled, sjeli bismo na dugačku klupu duž zida nasuprot umivaoniku i čekali na pregled.

Moglo bi se reći da ta scena daje sjajan primjer simptoma Moći: groteskni eksces u kojem, u jedinstvenom kratkom spoju, službeno suprostavljeni i međusobno isključivi stavovi otkrivaju svoju uznemirujuću složenost, u kojem namrgođeni zastupnik Moći nenadano počinje namigivati u gesti opscene solidarnosti, dajući nam do znanja da stvar (tj. njegove zapovijedi) ne trebamo shvatiti odveć ozbiljno, i upravo na taj način samo učvršćuje svoju moć. 2 Cilj "kritike ideologije", analize ideološkog zdanja, jest izvući simptomatsku jezgru koju službeni, javni ideološki tekst odbacuje, ali istodobno i treba za svoje nesmetano funkcioniranje. U iskušenju smo reći da se svaka od tri glavne političko-ide­ ološke pozicije ("desnica", "centar", "ljevica"), oslanja na takvu nepriznatu ali neizbježnu dopunu: "desnica" teško prikriva svoju fascinaciju mitom o "iskonskom" aktu nasilja za koji se pretpostavlja da postavlja temelje zakonskom poretku; "centar" računa na urođenu ljudsku sebič­ nost (liberalizam se, između redova, po pravilu obraća egoističkoj rav-

Jednom takvom zgodom, red je došao na mladog polupismenog vojnika koji se požalio na bolove u penisu (već to je bilo dovoljno da izazove opsceno smijuljenje svih nas, uključujući i liječnika): kožica na glaviću bilaje odveć uska paje nije mogao normalno povući natrag. Liječnik mu je naredio da svuče hlače i pokaže svoju muku. Vojnik je tako i postupio, i kad je kožicu bez problema povukao s glavića, dodao je da do nevolje dolazi samo pri erekciji. Liječnikje tad rekao: "U redu, pa drkaj onda, nek' ti se digne, da to provjerimo!" Duboko postiđen i crven II IiClI, vojnik je počeo onanirati naočigled svih, ali, naravno, od erek-

Što bi tad bio subverzivni antipod te opscenosti moći? Dopustite mijošjedno priovaj put na posljednje dane komunističke vladavine u Sloveniji, kad su komunisti, savršeno svjesni da su im dani odbrojani, očajnički pokušavali ugoditi svima. Ljubljanski studentski radio intervjuirao je jednog starog komunističkog kadrovika pravog, u sivom odijelu, strapavim manirima itd. - rešetajući ga provokativnim pitanjima o njegovom seksualnom životu. Očajnički nastojeći da im udovolji, kadrovikje davao prave odgovore, no okoštalim činovničkim jezikom: daje seksualnost bitan dio njegove socijalističke ličnosti; da promatranje golih žena i dodirivanje njihovih intimnih dijelova daju bitan poticaj njegovim stvaralačkim naporima ... Istinski subverzivan u cijeloj stvari bio je groteskni nesklad između pozicije iskazivanja (ukočeni birokratski jezik) i seksualnog, intimnog sadržaja iskaza.

2

3

2

sjećanje,

Uvod - - - - - - - - - - - -

Uvod ---------------------

nodušnosti individue prema nevoljama drugih ljudi); "ljevica", na što dugo upozoravaju pronicljivi konzervativni kritičari od Nietzschea naovamo, manipulira s ressentimentom i obećanjem osvete ("Sad je naš red da ... "). Ipak, sve to nije razlog da zaključimo kako nema izlaza, kako je svaka subverzija postojeće strukture moći lažna, iluzorna, unaprijed osudena na to da bude uhvaćena mrežom onoga što želi dovesti u pitanje. Upravo suprotno: svaka struktura moći neizbježno je rascijepljena, nekonzistentna. U samom temelju njezinog zdanja nalazi se raspuklina koju možemo iskoristiti kao polugu za djelotvornu subverziju strukture moći ... Ukratko, možemo uzdrmati temelje moći zato što sama stabilnost njezinog moćnog zdanja ovisi o nepostojanoj, krhkoj ravnote:I.i. Drugi zaključak duboko je sukladan prethodnom, iako se pogrešno može učiniti suprotstavljen: možda je došao trenutak da se riješimo stare ljevičarske opsesije s načinima i sredstvima "subvertiranja" i "podrivanja" Poretka, te da se usredotočimo na suprotno pitanje, koje, slijedimo li Ernesta Laclaua, možemo nazvati "uređivanjem Poretka": ne kako potkopati postojeći Poredak, nego kako Poredak uopće nastaje iz nereda? Kakve nekonzistentnosti, kakvi rascjepi dopuštaju zgradi Poretka da se održi? Filozof koji se najviše približio tom opscenom tamnom dvojniku javne Moći bio je F. W. J. Schelling: uz Geist ide i Geisterwelt, nema čiste duhovnosti Logosa bez opscene sablasne "duhovne tjelesnosti" živih mrtvaca itd. Ta perverzija duhovnosti i idealnosti nije slučajna: njezina je mogućnost implicirana u samoj pretpostavci duhovnosti. Schellingovski pojam "duhovne tjelesnosti" omogućava nam da uspostavimo neočekivanu vezu s Marxom. Danas je neupitno da Schelling prefigurira niz ključnih marxovskih motiva, sve do Marxova "revolucionarnog" prigovora Hegelovoj dijalektici da spekulativno-dijalektičko razrješenje kontradikcija ostavlja aktualni društveni antagonizam netaknut (Hegelov "spekulativni pozitivizam'V Još jednu vezu s tim nizom daje i marxovska problematika "robnog fetišizma" čije korijene nalaziillO kod Schellinga. Odnosno: zašto je Marx odabrao upravo poj am feti/,.i:m(l pri koncipiranju "teološke mušičavosti" robnog univerzuma? Tu

trebamo imati na umu daje "fetišizam" religijski izraz za (bivšu) "lažnu" idolatriju nasuprot (današnjoj) pravoj vjeri: za Židove, fetiš je bilo Zlatno tele; za pristaše čiste duhovnosti, fetišizam označava "primitivno" praznovjerje, strah od duhova i drugih sablasti itd. Marxova je pak poanta da robni univerzum daje neophodnu fetišističku dopunu "službenoj" duhovnosti: kršćanska duhovnost možda i jest "službena" ideologija našeg društva, no njezin pravi temelj jest idolatrija Zlatnog teleta novca. Ukratko, Marxova je poanta duboko schellingovska: nema Duha bez duhova-sablasti, nema "čiste" duhovnosti bez opscene sablasti "oduhovljene tvari". Prvi korak od "duha k duhovima" napravio je upravo Schelling svojom kritikom čistog duhovnog idealizma, njegovog beživotnog "negativnog" nihilizma. U dijalogu Clara (1810), on je zabio klin u jednostavni komplementarni zrcalni odnos između Unutrašnjeg i Vanjskog - između Duha i Tijela, između idealnog i stvarnog elementa koji zajedno tvore živi totalitet Organizma - skrećući našu pozornost na dvostruki višak koji "strši". Na jednoj je strani duhovni element tjelesnosti: u samoj tvari prisutan je nematerijalan ali fizički element, suptilno tijelo relativno neovisno o vremenu i prostoru, koje daje materijalnu osnovu našoj slobodnoj volji (životinjski magnetizam itd.). Na drugoj je strani tjelesni element duhovnosti: materijalizacija duha u neku vrstu pseudostvari, u bestvarne prikaze (duhove, žive mrtvace). Jasno, ta dva viška in nuce sažimaju logiku opozicije robnog fetišizma i althusserovskih Ideoloških Aparata Države (lAD): robni fetišizam Uključuje uznemirujuću "spiritual izae iju" robe-tijela, dok lAD materijaliziraju duhovnog, bestvarnog velikog Drugog ideologije. 4 Ipak, zar se Schel1ingova opskurna razmišljanja o Apsolutu koj i prethodi stvaranju svijeta naprosto ne mogu pomiriti s našim postprosvjetiteljskim pragmatičkim univerzumom? Između silnih banalnosti kojima nas je zadužio Karl Popper, jedna se ideja izdvaja kao posebno gluplja od ostalih: ideja o inheretnoj vezi filozofskog "total izma" ("čvrste" filozofije koja nastoji dokučiti Apsolut) i političkog totalitarizma, ideja da um koja smjera na Apsolut time postavlja temelje totalitarne dominacije. Tu je ideju lako ismijati kao egzemplaran slučaj inherentne imbecil-

Marxovu dugu Schellingu, vidi Manfred Frank, Der Unendliche Mange/ an

4 Za detaljniju razradu toga, vidi Slavoj Žižek, "Introduction: The Spectre ofIdeology", u Slavoj Žižek (ur.), Mapping Ide%gy, London & New York: Verso, 1994.

l ()

S'dll, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1973.

4

5

Uvod -----------------------

Uvod ----------------------

filozofije, njezine inferiornosti u usporedbi s dijalek(ilili hermeneutičkom) tradicijom - ali, zar i Adorno i Horkheimer, dva velika protivnika popperovske orijentacije, svojom Dijalektikom prosvjetiteljstva ne idu u istom smjeru?

Višak koji izmiče samoposredovanju možemo detektirati na primjeru problematike Zla. Hegel svodi Zlo na potčinjeni moment u samoposredovanju Ideje kao vrhunskog Dobra, dok je kod ScheIlinga Zlo permanentna nemogućnost koja nikada ne može biti posve "ukinuta [azifgehoben]" u Dobru i od strane Dobra. Doxa, ili čak klišej, o Schellingu glasi da u njegovoj filozofiji SUbjekt može potvrditi svoje samoprisustvo samo na pozadini mračnog, gustog, neprobojnog Temelja [Grund] koji se povlači, sažima u sebe onog trenutka kada ga prosvijetli svjetlost Uma: logos nikada ne može posve posredovati/interiorizirati tu Drugost Temelja u svojoj elementarnoj dimenziji, Grund nije ništa drugo do smetnja Drugosti koja zauvijek zadržava svoju izvanjskost...

nosti

analitičke

tičkom

Za početak, u iskušenju smo poduzeti "iskustveno" pobijanje pretpostavke o inherentnoj vezi između filozofskog "total izma" i politič­ kog totalitarizma: sjedne strane, filozofija koja legitimira totalitarni politički režim općenito je neka vrsta evolucijskog ili vitalističkog relativizma; s druge strane, upravo tvrdnja o "kontaktu s Apsolutom" može legitimirati otpor individue zemaljskoj političkoj moći. Otud je ta veza daleko od neizbježnosti i samoočiglednosti - prije će biti da je obrnulo. Ne pruža li sam Schelling krajnji argument contra: on zagovara najčvršću verziju filozofije Apsoluta (u prvom dijelu svojih Weltalter on nastoji predstaviti Prošlost kao "doba" samog Boga prije stvaranja), a istodobno, u ime same te reference na Apsolut, on relativizira Državu, tj. smatra je kontingentnom, neostvarenom-nepotpunom u samom njezinom pojmu? Kako, dakle, stojimo sa Schellingom danas? Dva usmjerenja daju koordinate suvremene filozofsko-ideološke scene: "postmoderni", novi relativistički sofizam (od neopragmatista do dekonstruktivista) i New Age opskurantizam. Referenca na Schellinga, na njegovu kritiku Hegela i modernog idealizma uopće, od ključne je važnosti za oba ta usmjerenja. Novi sofisti naglašavaju kako je Schelling prvi napravio raspuklinu u Hegelovu panlogicizrnu, uvodeći motive kontingencije i konačnos­ ti; New Age opskurantisti pak vide ScheIlinga kao filozofa koji je izveo "jungovski" obrat, uvodeći pojmove Weltseele, praizvorna Mudrost, seksualizirana kozmologija itd. I tu je odnos između ScheIlinga i Hegela čvorište, raskršće na kojem se "sve odlučuje". Prema prevladavajućoj doksi, u Hegelovu apsolutnom idealizrnu ipanlogicizmu samokretanje Ideje stvara svoj vlastili sadržaj i retroaktivno utemeljuje njezinu vlastitu pretpostavku, dočim Schelling pravi rascjep koji otvara put posthegelovskoj problematici konačnosti: hegelovska Ideja može shvatiti jedino idealnu neizbježnost stvari, ono što stvar jeste, stvar u svome konceptualnom određe­ nju. u svojoj pojmovnoj mogućnosti; no, ostaje nepojmljiva sama kontingentna činjenica da nešto uopće postoji, činjenica koja ovisi o slohodnom aklu stvaranja.

6

Je li adekvatno to razumijevanje hegelovskog dijalektičkog procesa kao samoposredovanja Pojma koji se eksternalizira, postavlja svoj sadržaj u svoju neovisnost i aktualnost, a potom ga interiorizira, prepoznaje sebe u njemu? Naravno, naša je premisa da nije. Pa ipak, cilj nam nije naprosto braniti Hegela od Schellingove kritike, demonstrirajući kako Schelling promašuje metu i, u krajnjoj instanci, zavija na mjesec u vodi - bila bi to prilično dosadna, čisto akademska vježba. Naša je teza složenija: u slučaju Schellinga, kao i kod Hegela, ono što možemo nazvati formalnom ovojnicom greške (uobičajena varljiva slika ScheIlinga kao filozofa iracionalnog Temelja, Weltseele itd.; uobičajena varljiva slika Hegela kao filozofa apsolutnog idealizma, ostvarenog samoposredovanja Pojma itd.), skriva i istodobno sadrži nečuvenu subverzivnu gestu koja je - i tu leži naša krajnja premisa - u oba slučaja ista. Stoga neće­ mo suprotstavljati Hegelovu pamet Schellingovoj, nego ćemo pokušati utvrditi obrise te geste, prema kojoj su uobičajena čitanja Schellinga i Hegela, te dvije "formalne ovojnice pogreške", naprosto dva načina previđanja, zakrivanja te geste. Naša druga premisa, naravno,jest ta da nam pristup toj gesti, toj jedinoj istinskoj Sache des Denkens omoguća­ va upravo Lacanova psihoanalitička teorija. Zašto se, točnije govoreći, usredotočavamo na nacrte Weltalter? Jean-Claude Milner5 nedavno je pokušao pobrojati značajke velikih djela materijalističke misli, od Lukrecijeva De rerum natura preko Marxova Kapitala do Lacanova opusa. Njihova glavna značajka jest nedovršenost: sva ta djela kao da se neprestano hvataju istog ključnog probles Vidi Jean-Claude Milner, L 'amvre claire, Pariz: Editions du Seuil, 1995.

7

Uvod -----------------------

Uvod -----------------------

ma (stvaranje robnog fetišizma kod Marxa; "čvor" koji spaja Realno, Simboličko i Imaginarno kod Lacana). Iako nitko od njih ne uspijeva te njihova djela ostaju fragmenti, sam je taj neuspjeh teorijski veoma produktivan. Naravno, naša je poanta da u istu skupinu spadaju i Schellingovi nacrti Weltalter, sa svojim neuspjehom da pruže definitivnu formulaciju "početka svijeta", prijelaza od predsimboličkog kaosa Realnog da univerzuma logosa. Posebno je zanimljivo to da Schelling nema problema s probijanjem kroz mračni pakao predsimboličkih nagona ("Bog prije stvaranja svijeta"), ali opetovano postaje žrtvom svog povratka s tog "tamnog kontinenta" u naš obični univerzum jezika.

nosti", utemeljenu na strukturi vremenitosti,? on ustrajava na tome da tri dimenzije vremena (Prošlo, Sadašnje i Buduće), nisu puki obzor ljudske konačne vremenitosti, nego čine tri "doba" samog Apsoluta ... Naravno, takvo čitanje implicira da moramo odbaciti Apsolut, Sistem itd., i potvrditi sve elemente koji prefiguriraju kasniji razvoj (Marxovu kritiku Hegela, Heideggerovu analizu vremenitosti itd.).

Ova je knjiga napisana u nadi da će doprinijeti našem prepoznavanju Schellingovih nacrta Weltalter kao jednog od rasadišta materijalizma. Ta tvrdnja nužno izaziva trenutačan odgovor: Schelling materijalist? Nije li on prije posljednji veliki predstavnik antropomorfne, predznanstvene teozofije? U predgovoru prvom francuskom prijevodu Schellingovih Filozofskih istraživanja o biti ljudske slobode i srodnim pitanjima, Henri Lefebvre napisao je da taj spis "sigurno nije istinit, ali je svejedno veoma bitan za istinu".6 Ta nam tvrdnja može poslužiti i kao smjernica, pod uvjetom da ne promašimo njezin paradoks: poanta nije ta da odbacimo ono što kod Schellinga nije istinito, lažnu ("opskurantistič­ ku", "teozofsko-mitološku") ljušturu sistema, kako bismo dokuči li jezgru njegove istine. Njegovaje istina prije nerazmrsivo povezana s onim što nam, iz naše suvremene perspektive, može izgledati očigledno "neistinito", tako da sam pokušaj odbacivanja dijela ili aspekta koji smatramo "neistinitim", neizbježno izaziva gubitak istine same - ne možemo baciti prljavu vodu a da ne izgubimo i bebu. Odnosno: kako se obično tumači prožimanje neistine i istine kod Schellinga? Prema jednom od općih mjesta o Schellingu, on je filozof prijelaza, smješten u rascjep između dvije epohe - jednom je nogom još II univerzumu spekulativnog idealizma čija je tema imanentno samorazvijanje vječnog Apsoluta, a drugom već u posthegelovskom univerzumu konačnosti-kontingencije-vremenitosti. Iako Schellingovi nacrti Weltalter (od 1811. do 1815.) sadrže sve sastojke za "analitiku konač-

Upravo je Heidegger dao najkoncizniju formulu takvog čitanja, tvrda se Schellingova filozofija "sistem slobode" - odlikuje neumoljivom i nerješivom napetošću između svoja dva konstitutivna pojma, slobode i sistema. Naravno, prema Heideggeru, ScheIlinga kobno ograničava njegova priklonjenost sistemu: odnosno, Schellingovo nastojanje da pravilno pojmi bit slobode osuđeno je na neuspjeh samim okvirom sistema ... Ukratko - kako ironično sažima Marc Richir, komentator inače sklon Heideggeru - okvir sistema ne dopušta Schellingu da postane Heideggerom i razvije analitiku konačnosti. 8 deći

Naše se čitanje radikalno suprotstavlja takvom svođenju ScheIlinga na "međupojavu", kod koje naprosto trebamo odbaciti formu Apsoluta da bismo dobili analitiku konačnosti: mi se upravo protivimo odbacivanju Schellingove naracije o Apsolutu, kao nekoherentnog kratkog spoja između postmetafizičke problematike kontingencije-vremenitosti-konačno st i i metafizičke problematike Apsoluta. Schellingovo mjesto uistinu jeste "prijelazno", no njegova misao upravo kao takva, kao "nestajući posrednik" između idealizma Apsoluta i posthegelovskog univerzuma konačnosti-vremenitosti-kontingencije, nakratko, takoreći u bljesku, čini vidljivim nešto što je trenutak prije bilo nevidljivo i što će opet biti nevidljivo već u sljedećem trenutku. Eto zašto je jedinstvena Schellingova "prijelazna" pozicija, njegova dvostruka nesuvremenost sa vlastitim dobom: on pripada trima diskurzivnim domenama, on takoreći istodobno govori tri jezika: jezik spekulativnog idealizma, jezik antropomorfuo-mističke teozofije, i postidealistički jezik kontingencije i konačnosti. Naravno, paradoksalno, upravo je "regresija" iz čisto filozofskog idealizma upredmodernu teozofsku problematiku, omogu-

fi F. W. J. Schelling, La liberte humaine, uvod Henri Lefebvre, Pariz: Rieder, 1926, sir. 7.

7 Vidi Alan White, Schelling: An Introduction /o the System ofFreedom, New Haven, CT, & London: Yale University Press, 1983, str. 142. 8 Vidi Marc Richir, "Schelling et I'utopie metaphysique", u F. W. J. Schelling, Recherches sur la liber/e humaine, Pariz: Payot, 1977, str. 176.

8

9

Uvod ---------------------ćila

Schellingu da prestigne samu modernost. Odnosno: s jedne strane, Schelling jest posljednji veliki predstavnik predmoderne "antropomorfne" seksualizirane vizije univerzuma (neki od njegovih učenika taj su koncept doveli do krajnosti - na primjer, J. J. Goerres u svome opsežnom Seksualnom sistemu ontologije). Na drugoj strani, samo tanka, nevidljiva crta dijeli ScheIlinga od otvorene tvrdnje, u potpuno postmodernističkom stilu, o nemogućnosti spolnog odnosa, tj. o temeljnoj "rastrojenosti", poremećenoj ravnoteži, kao pozitivnom ontološkom konstituentu univerzuma. Što se tiče Weltalter, treba uvijek držati na umu točan diskurzivni kontekst Schellingova pothvata: njegov krajnji cilj bilo je postizanje takozvanog "najstarijeg sistemskog programa njemačkog idealizma" iz njegove mladosti i stvaranje sistema "racionalne mitologije" koji bi u popularno-mitološkoj formi predstavio najviše uvide u narav Apsoluta, pokrećući na taj način potpunu duhovno-političku obnovu njemačke nacije kroz prevladavanje mrtvo uzica modernosti. Kako da objasnimo taj korak od logičke prezentacije ka mitskoj pripovijesti danas, u našem diskurzivnom kontekstu? Nije li to "regresija" u neku vrstu New Age mitologije? Kada u ključnim točkama svojih teorijskih građevina Freud i Lacan također pribjegnu mitskoj pripovijesti (Freudov mit o praiskonskom ocu u Totem i tabu, njegovo pozivanje na Platonov mit o androginom praiskonskom čovjeku u "S onu stranu načela ugode"; Lacanov mit o "lameli" u Četiri temeljna pojma psihoanalize), na to ih tjera ista nužda kao i Schellinga: potreba za formom mitske naracije javlja se kada pokušamo razbiti krug simboličkog poretka i položiti račun o njegovom stvaranju ("porijeklu") iz Realnog i njegovih predsimboličkih antagonizama. Ukratko, Schellingove Weltalter trebamo čitati kao metapsihološko djelo u strogom freudovskom značenju tog izraza.

10

DIO PRVI F. W. 1. SCHELLING,

ILI, NA IZVORIMA DIJALEKTIČKOG MATERIJALIZMA

SCHELLING-PO-SEBI: "ORGAZAM SILA" Prije Početka Kako, dakle, početi ogled o Schellingu? Možda je najprimjerenije usrese na problem samog Početka, ključni problem njemačke klasične filozofije - prisjetimo se samo Hegelove detaljne razrade tog problema i svih njegovih implikacija u Znanosti logike. Schellingov "materijalistički" doprinos najbolje predočava njegova temeljna teza da, donekle pojednostavljeno, istinski Početak nije na početku: postoji nešto što prethodi i samom početku - kružno kretanje čiji začarani krug prekida neka gesta, analogna presijecanju gordijskog čvora, pravi početak, tj. praizvomi akt odluke. Početak svih početaka, početak kat' exokhen kako bismo danas kazali, "majka svih početaka" - jeste, naravno, "U početku bijaše Riječ" iz Evanđelja po Ivanu: prije nje nije bilo ničega, 0. bilaje samo praznina Božje vječnosti. Prema Schellingu, pak, "vječ­ nost" nije nikakva neopisiva masa u vječnosti se zbiva mnogo toga. Riječi prethodi kaotični-psihotični univerzum slijepih nagona i njihovih kruženja, nediferenciranog pulsiranja, a Početak nastupa u trenutku izgovaranja Riječi koja taj samozatvoreni krugotok nagona "potiskuje", zatomljuje u vječnu Prošlost. Ukratko, Početak je zapravo zaključak, učinak odluke koja, razdvajajući prošlo i sadašnje, razrješuje prethodnu nepodnošljivu napetost kružnog kretanja nagona: istinski Početak je prijelaz od "zatvorenog" kruženja do "otvorenog" progresa, prijelaz od nagona do želje, ili, lacanovski rečeno, od Realnog do Simboličkog. dotočiti

13

- - - - - - - - - Nedjeljivi ostatak

- - - - - - Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" - - - - - -

Ovdje smo u iskušenju prizvati ledino rješenje [THE SOLE SOLUTION], pravu schellingovsku znanstveno-fantastičnu priču Erica Franca Russella, koja opisuje unutrašnja osjećanja nekoga tko je pun dvojbi, vrti se u jalovom krugu i pravi svakojake planove samo da bi ih već u sljedećem trenutku odbacio. Na koncu se odlučuje i izgovara: "Neka bude svjetlost!" Ukratko, sve što smo pri čitanju smatrali jadikovanjem nekog zbunjenog idiota, promeće se u oklijevanje Boga neposredno pred stvaranjem. Početak nastupa kada "nađemo riječ" koja presijeca mrtvouzicu, začarani krug ispraznog i zbrkanog premišljanja. Upravo u tom smislu Početak je problem "fenomenalizacije": kako uopće dolazi do toga da Bog izgovori Riječ i da se na taj način sam sebi razotkrije, pojavi? Tu ne smijemo promašiti glavnu poantu: kao kod Hegela, problem nije toliko kako dokučiti ono nournenaIno Po-sebi onkraj fenomena; pravi je problem kako se i zašto Po-sebi uopće otcjepljuje od sebe, kako zauzima distancu prema sebi i tako prazni prostor u kojemu se može pojaviti (samome sebi). Dakle, kako dolazi do fenomenalizacije Boga, izgovaranja Riječi u Njemu, Riječi koja magično, na neki nedokučiv način, razbija neprobojnu tminu nagona? Tajefenomenalizacija mogućajedino pod uvjetom da ni samo kruženje nagona, koje prethodi počet/cu, zapravo nije praizvorna, neprevladiva datost. Odnosno, pojam vrtloga nagona kao krajnje osnove, "izvora svih stvari", čini nezamislivom mogućnost slobode: kako iz tog vrtloga može nastati Riječ koja će ga nadvladati, uobličiti, "disciplinirati"? Posljedično, krajnjem Temelju [Grund] stvarnosti, praizvornom vrtlogu nagona, tom Kotaču Sudbina koji prije ili kasnije guta i uništava svaki objekt, mora prethoditi neko nedokučivo x, koje potom, na način koji tek treba objasniti, "kontrahira" nagone.

kalno "antropocentričan": čovjek nije puki epifenomen u univerzumu, zanemariva čestica prašine - između svega stvorenog, jedino čovjek posjeduje "moć središta" te je kao takav u neposrednom dodiru s bezdanom praizvorne slobode:

No, nije li praizvorni vrtlog nagona krajnji temelj kojemu ne može prethoditi ništa? Schelling bi se s tom pretpostavkom posve suglasio, samo bi dodao kako je sporan upravo sam status tog "ništa": Temelju prethodi sama bestemeljnost, bezdan [Ungrund]; tj. ovo ništa koje prethodi Temelju, sve je samo ne puko nihil privativum, ono predstavlja "apsolutnu indiferenciju" kao bezdan čiste Slobode koja još nije predikatsvojstvo nekog Subjekta, nego označava čisto neo sobno Htijenje [Wolien], koje neće ništa. - Kakav pristup mi smrtnici imamo ovom vrelu svih stvari, tom bezdanu slobode? Schellingov temeljni stav tu je radi14

Čovjeku treba priznati princip koji je izvan i iznad svijeta; jer, kako bi on jedini između svih bića mogao slijediti dug put razvitaka od sadašnjosti do najdublje noći prošlosti, kako bi se on jedini mogao uspeti do početka vremena, ako u njemu ne bi postojao princip prije početka vremena? Crpljeno iz izvora svih stvari i njemu istovjetno, ljudska duša posjeduje svijest/su-znanje [Mitwissenschaft] o stvaranju.'

Donekle smo požurili - trebali bismo rekonstruirati upravo sve korake koji su odveli ScheIlinga u zagovaranje identiteta između ljudske slobode i praizvornog bezdana koji je "izvor svih stvari". Schelling je prije svega bio filozof slobode, filozof koji se prihvatio "nemogućeg" zadatka promišljanja slobode u okviru filozofskog sistema, tj. stvaranja filozofskog sistema koji ne bi isključivao slobodu. No, što je točno sistem? Približimo se tome pitanju možda neočekivanom obilaznicom, uzimajući za naše polazište film Briana Levanta Obitelj Kremenko [THE FUNTSTONES, 1994]. Osim što daje egzemplarnu lekciju o predstavi "primitivnoga" (film anakronistički projicira današnje pojave u prošlost "primitivnog" kamenog doba, prokazujući elementarnu strukturu današnjeg društva u njezinoj destiliranoj formi, svedenu na njezine najosnovnije crte), filmje posebno zanimljiv jer za svoju "premisu" ima pokušaj da uspostavi savršenu korelaciju između dvaju skupova (našeg suvremenog, kasnokapitalističkog potrošačkog življenja i kamenog doba), tako da gledalac cijelo vrijeme strepi: hoće li film uspjeti naći u kamenom dobu odgovarajući korelat za svaki fenomen našeg društva, tj. hoće li mu poći za rukom da prenese suvremene high-tech izume u uvjete kamenog doba (automobili na nožni pogon; letjelice koje lete zahvaljući pticama pričvršćenim za njihova krila; papiga koja služi kao diktaI F. W. J. Schelling, Die Weltalter. Fragmente. ln den Urfassungen von 18Il und 1813, Manfred Schr5ter (ur.), MUnchen: Biederstein, 1946 (ponovljeno izdanje 1979.), str. 4; citirano prema Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy, New York & London: Routledge, \993, str. 101.

15

Nedjeljivi ostatak ron; itd.)? Jedan profesor filozofije u Ljubljani nedavno je doživio nešto na usmenom ispitu jedan je student imao izgovor zašto ne može odgovoriti niti najedno postavljeno pitanje: "Spinozin Bog?" "Žalim, pripadnik sam religijske sekte koja brani pominjanje Božjeg imena u javnosti, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje." "Leibnizove monade?" - "Leibniz tvrdi da su monade zatvorene u sebe, bez vrata i prozora; no, kako sam klaustrofobičan, to vam ne mogu reći ništa o njima,jer me, znate, hvata nelagoda ... " "Sistem" ćemo iz toga dobiti prema premisi da moramo dovršiti niz, uključujući u njega cijelu historiju filozofije: Tales? Oprostite, ali on je tvrdio da je osnova svega voda, a kako ne znam plivati, plašim se utapanja. Platon? Prema njemu, ideje lebde u zraku, visoko iznad tla, no kako se bojim visine, sama pomisao na Platonove ideje izaziva mi vrtoglavicu ... , itd. Schellingovaje poanta donekle slična radikalna neizvjesnost: hoće li fi lozof uspjeti da u svoj sistem uključi sve? Ili će pak ujednom trenutku zapeti o kakav element koji će razotkriti njegovu nakanu i raskrinkati njegovu nemoć? Znakovito, takvu tjeskobu kod čitatelja najčešće izaziva upravo Hegelov sistem. Prema doxi, Hegel je filozof koji inzistira na utemeljenosti svega tako da svaki dijalektički obrat očekujemo s tjeskobom - hoće li mu opet poći za rukom da "izvede trik" i ponudi prividno racionalno objašnjenje ili će ga konačno uhvatiti i prisiliti da prizna svoju sljepariju? "Sistem" uvijek sadrži sličnu riskantnu premisu da će dva skupa (skup iskustvene stvarnosti i skup konceptualne mreže) korelirati bez ostatka, i Schelling se oslanja upravo na stalnu tjeskobu u pogledu ishoda cijelog pothvata - činjenica da je univerzum racionalno ustrojen, sapet u uzročni nexus, nije samoočigledna, nego je upravo ono što se mora objasniti: "Cijeli je svijet potpuno sapet umom, no pravo je pitanje kako se uopće uhvatio u tu mrežu uma?"" Schelling tu izvrće uobičajeno gledište: problem nije to kako je u univerzumu, ustrojenom prema neumoljivim prirodnim zakonitostima, sloboda uopće moguća, tj. gdje je u determinističkom univerzumu mjesto za slobodu koja ne bi bila puka iluzija utemeljena na našem nepoznavanju pravih uzroka, nego je problem u tome kako se svijet uopće pojavio kao racionalni toslično;

Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" - - - - talitet uzročnih međusobnih veza. (Kao što ćemo vidjeti kasnije, Schelling izvodi sličan obrat u pogledu onto)oškog dokaza o postojanju Boga: po njemu problem ne leži u skoku od pojma Boga k Bogu kao stvarnoj datosti - stvarnost je uvijek već zadata, pripada praizvornoj ck-stazi našeg duha, tako da je pravi problem prije prijelaz od sirove činjeni­ ce besmislene egzistencije Boga (Apsoluta) do njegovog pojma, tj. kako Bog rađa logos, kako izgovara Riječ i postavlja sebe kao Um.) Otud za ScheIlinga ona praizvorna, radikalno kontingentna činjenica, koju ni na koji način ne možemo objasniti, jest sama sloboda, koju ne sputava ništa, sloboda koja u nekom smislujeste Ništa i pravi je problem kako to Ništa onog bezdana praizvorne slobode biva sputano, uhvaćeno uzroč­ nim sponama Uma.

Nesvjesni akt

2 F. W. J. Schelling, Grundlegung der positil'en Philosophie, Torino, 1972, str. 222; citirano prema Wolfram Hogrcbe, Pradikation und Genesis. Metaphysik als FundaII/cllwlh