Slavoj Žižek - O nasilju

Biblioteka

~J

book

~ marker

IzdajI! Naklada LJEVAK d.o.o. Dirl!kf(}r PETRA LJEVAK U1'I!dnik KRISTIJAN YUJIČIĆ

Slavoj Žižek

o NASILJU

ŠEST POGLEDA SA STRANE

Prijl!Vod s engleskoga i pogovor TONČI VALENTIĆ

~Ll

.lJnAI

Zagreb, svibani 2008.

Naslov izvornika:

SLAVOJ ŽIŽEK

VIOLENCE

SIX SIDEWAYS REFLECTIONS

Copyright © Slavoj Žižek, 2008

First published in Great Britain in 2008 by

PROFILE BOOKS LTD.

Dizajn: Dan Magford

Fotografija na naslovnici © Jean Gaum1Magnum Photos

© za hrvatsko izdanje

Naklada Ljevak d.o.o. 2008.

Recenzenti

prof. dr. sc. NADEŽDA ČAČINOVIČ

dr. sc. MARIJAN KRIVAK

Knjiga je objavljena uz

novčanu

potpor

G~ADS~,A ! SVEUČiLIŠNA KNJiŽNICA OSIJEK

1111111111111111111111111111

871241386

ISBN 878-953-178-940-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 662256

SADRfA)

Uvod nRAN.NOVO KRVAVO RUHO........................................................7

S

Adagio ma non troppo e molto espressivo: SOS NASILJE Nasilje: Subjektivno i objektivno ............................................... 14

Dobri ljudi iz Porto Davosa ...................................................... 19

Liberalno-komunističko selo ..................................................... 26

Seksualnost u atonalnom svijetu................................................ 30

:I

Allegro moderato Adagio: STRAHUJ OD SVOGA BLIŽNJEG KAO OD SAMOGA SEBEI Politika straha ............................................................................... 39

Bližnji kao stvar .............................................................................. 43

Nasilje jezika .................................................................................. 52

, Andante ma non troppo e molto cantabile: ))DIŽE SE PUMA ZAMUtENA KRVLJUcc Neobičan slučaj fatičke

komunikacije ........................................ 65

Teroristički resantiman .............................................................. 73

Subjekt za kojeg se pretpostavlja da pljačka i siluje .................... 80

lt Presto: ANnNOMIJE TOLERANTNOG UMA Liberalizam ili fundamentalizam? Dabogda ih oba kuga poharala! ................................................ 90

Jeruzalemski krug kredom .............................................................. 99

Anonimna religija ateizma ............................................................ 108

5

Molto adagio - Andante:

TOLERANCIJA KAO IDEOLOŠKA KATEGORIJA Kulturalizacija politike ............................................................ 118

Djelotvorna univerzalnost ....................................................... 121

Acheronta movebo: Područja pakla ........................................... 132

6 Allegro: BOŽANSKO NASILJE Benjamin s Hitchcockom ............................................................. 148

Božansko nasilje: što ono nije ..................................................... 153

... I napokon, što ono jest!.. .......................................................... 162

Epilog: ADAGIO ..................................................................... 169

Bilješke.................................................................................... 179

Bibliografija ............................................................................ 195

Pogovor (Tonči Villentic) ..........................................................201

Kazalo .....................................................................................210

UVOD

nUNINOVO KRVAVO RUHO

Postoji stara priča o radniku kojeg su sumnjičili za kradu: svake večeri kad bi napuštao tvornicu ispred sebe je gurao kolica koja su stražari pomno pretraživali ali nisu nalazili ništa sumnjivo jer su ona bila prazna, dok naposljetku nisu shvatili o čemu se radi: radnik je krao upravo sama kolica ... Ako se može naći zajednički nazivnik odnosno teza koja objedinjuje refleksije koje slijede u ovoj knjizi, onda je to činjenica da se isti para­ doks odnosi i na nasilje. Potrebno je učiniti korak unatrag, odvojiti se od fascinantnog iskušenja izravnog subjektivnog nasilja koje vrši jasno prepoznatljiv počinitelj i umjesto toga uočiti obrise pozadine koja generira takve ispade; takav korak unatrag omogućava nam identifi­ cirati nasilje koje podupire upravo naša nastojanja da se protiv njega borimo i zagovaramo toleranciju. Ovo je polazišna točka, možda čak aksiom ove knjige: _subjektivno nasilje predstavlja samo najvidljiviji vrh trokuta kojeg čine još dvije vrste objektivnog nasilja. Prvo, tu je »simboličko(~, nasilje utjelovljeno u jeziku i formama, ono što Heidegger naziva »našom kućom bitka«. Kao što ćemo vidjeti kasnije, ta vrsta nasilja ne djeluje samo u očitim i detaljno proučavanim slučajevima poticanja i odnošenja spram druš­ tvene dominacije koj~ se reproducira u našim svakidašnjim govornim oblicima: postoji fundamentalnija forma nasilja koja pripada jeziku kao takvom i njegovu nametanju odred7nog univerzuma značenja. Drugo, postoji ono što nazivam »sistemskim« nasiljem koje se odnosi na često katastrofalne posljedice »glatkog« funkcioniranja naših eko­ nomskih i političkih sistema.

8

SLAVOJ ŽiŽEK

Kvaka je u tome da se subjektivno i objektivno nasilje ne mogu proma­ trati s iste pozicije: subj~kti~~ se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje »normalnog« mirnog stanja stvari. Objektivno' je nasilje, medutim, upravo ono nasilje ~nherentno »normalnom« poret­ ku stvari. Objektivno je nasilje nevidljivo stoga što podržava takvo stanje nulte točke naspram kojega - kad se ono naruši - nasilje doživljavamo ~a.o subjektivno: da bismo ga uočili, potreban nam je ukošeni pogled,

paralaksa. Sistemsko nasilje je stoga nešto poput ozloglašene »crne tvari« u fizici, protuteža suviše vidljivom subjektivnom nasilju. Ono je možda nevidljivo, ali ga treba uzeti u obzir da bi se shvatio smisao onoga št!=' se doima »iracionalnim« izljevom subjektivnog nasilja. Stoga, kada nas u medijima obasipaju raznim »humanitarnim kriza­ ma« koje se neprestance javljaju diljem svijeta, treba uvijek imati na umu da je takva »kriza« postala medijski vidljiva kao rezultat složene borbe za prevlast u kojoj, prema ustaljenom pravilu, humanitarna pitanja imaj~' manje važnu ulogu od kulturnih, ideološko-političkih i ekonomskih pitanja. Naslovnica časopisa nme od 5. lipnja 2006. godine nosila je naslov »Najsmrtonosniji rat na svijetu« a tekst je detaljno opisivao kako je otprilike četiri milijuna ljudi umrlo u Demokratskoj Republici Kongo uslijed političkoga nasilja u proteklih desetak godina. Nakon tog teksta nije uslijedila uobičajena humanitarna larma već samo nekoliko pisama čitatelja - kao da je neka vrsta fl1trirajućeg mehanizma takve vijesti zau­

stavila u tome da posve prodru u naš simbolički prostor. Kazano na cini­ čan način, nme je odabrao pogrešnu žrtvu koja hegemonski želi zauzeti mjesto patnika - trebao se držati popisa uobičajenih sumnjivaca (poput položaja Muslimanki, priče o tome kako se žrtve jedanaestog rujna hva­ taju u koštac s gubitkom voljene osobe itd.). DR Kongo se danas ponovo efikasno pojavljuje kao Conradovo >lsrce tame« s kojim se nitko ne želi suočiti licem u lice. Čak je i smrt palestinskog djeteta sa Zapadne obale (da i ne spominjemo izraelske ili američke žrtve) medijski tisuću puta dragocjenija od smrti bezimena djeteta u Kongu.

o NASILJU

9

Treba li nam još neki drugi dokaz za tezu da je humanitarni osjećaj za hitno djelovanje posredovan i uvjetovan jasnim p~iitiČkiITI. r~;;:~tra­ njim~TdfJ~~ima?Kojrsu to cilJevI? Da bismo '()dgovoriiT~;: ovopit~';'j~ potrebno je malo se odmaknuti i pogledati stvari iz druge perspektive. Kad su američki mediji prigovarali javnosti u drugim zemljama da ne pokazuju dovoljno sućuti spram žrtava jedanaestog rujna, bili smo u iskušenju odgovoriti im onako kao što se Robespierre obratio onima koji su se žalili zbog nedužnih žrtava revolucionarnog terora: "Prestanite mahati tiraninovim krvavim ruhom ispred moga lica jer ću povjerovati da želite zasužnjiti Rim.«l Umjesto izravnog suprotstavljanja nasilju, ova knjiga sadrži šest različitih pogleda sa strane, promatrajući nasilje iz iskošene i pomaknu­ te perspektive. Temeljna premisa nalazi se u stavu da izravna konfron­ tacija sadrži nešto što zamagljuje pogled na cijelu situaciju: S!9?T.isutn() nasilje iterorJgQ...Lsiml2..~tija I:?r~m.!1..trt;v~a neumoljivo djelujU kao ma~~c 'k~li- nas sp~e~i!ya. cl~. razmišlJ!ln.:~. Nep;i.;t;a~o··k~nceptua1n() razvijanje taloce. tipologije: pasilja moralo bi prema definiciji ignorir~ti njegov traumatski učinak. S druge strane, hladnokrvna i nepristrana analiza nasilja na odredeni način reproducira njegov užas i sudjeluje u njemu. Ovdje bi takoder trebalo r~!!C?,~~~i.~le~~.?_r:t~US!~~~ i is!i_ni-. ~()s~: ono što izvještaj o silovanoj ženi (ili o bilo kojem drugom narativu traume) čini istinitim upravo je njegova činjenična nepouzdanost, zbrka inekonzistentnost - kad bi žrtva bila u stanju svjedočiti i izvi­ jestiti o svome mučnom i ponižavajućem iskustvu na jasan i precizan način s podacima koji su pregledno izloženi, postali bismo sumnjičavi spram njezina odviše konzistentnog iskaza. Stoga je na neki način pro­ blem sastavni dio rješenja: upravo činjenične manjkavosti u izvještaju

-

subjekta koji je pretrpio neku traumu svjedoče o istinitosti njegovog! njezinog izvještaja, jer ukazuju na to kako je sadržaj o kojem se izvješta­ .. ­........ _., .. ,:a »zarazio« samu formu _~~yj~~~~~~2. o njemu. Dakako, isto se odnosi i na »nepouzdanost« iskaza preživjelih iz hoiokausta: svje42k.k0li.b.i!:>io ~.

10

SLAVOJ ŽiŽEK

.'ls!~iu precizno i jasno pri'povijedati o yWtitom iskustvu h~K~!~~

~!,' n~§JU!l:ffio&e s~l>_e gislr@i~: 2 Stoga je jedini prikladni pristup ovom predmetu onaj koji dopušta da se varijacije na temu nasilja drže

na distanci iz poštovanja prema njegovim žrtvama. Ovdje bi trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom nakon Auschwitza. 3 Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora m~ogo je vjerodostojnije negoli reali­ stička proza koja u tome ne uspijeva. Odnosno, kad Adorno proglašava poeziju nemogućom (ili radije barbarskom) nakon iskustva Auschwitza, ' riječ je o nemogućnosti koja omogućuje: poezija uvijek po definiciji govori »0 nečemu« čemu se ne možemo izravno obratiti već samo na to aludirati. Ovdje se ne treba libiti već otići korak dalje i prisjetiti se stare izreke koja kaže da glazba nastupa kad riječi zanijeme: što ako ima istine u tome da je - kao u nekoj povijesnoj slutnji - Schoenbergova glazba uobličila tjeskobu i užas Auschwitza prije negoli što je do njega došlo? U svojim memoarima Ana Ahmatova opisuje što joj se zbilo kad je u jeku staljinističkih čistki čekala u dugačkom redu ispred lenjingradskog zatvora čekajući vijesti o svome zatočenom sinu Levu: Jednog dana me nerko iz mase prepoznao. Iza mene nalazila se mlada žena, usana plavih od hladnoće, koja me dakako nikad prije nije upoznala po imenu, i prekinu­ la šutnju od iscrpljenosti kojoj smo svi bili podložni upitavši me šapatom (ondje su svi šaptali): »Moieš li ovo opisati?«. Rekla sam da mogu, nakon čega je nešto poput osmijeha prešlo preko onoga što je nekad bilo njezino lice. 4

Naravno, ključno pitanje glasi: na kakav se to »opis« ovdje smjera? Nedvojbeno nije riječ o »realističkom« ,opisu situacije, nego o onome što Wallace Stevens naziva »opisom bez mjesta( koji je odlika umjet­ nosti: ne opis koji sadržaj smješta u povijesno vrijeme i prostor, nego onaj koji - bivajući pozadinom fenomena kojeg opisuje - stvara vla­ stiti nepostojeći (virtualni) prostor na taj način da ono što se u njemu pojavljuje nije pojava koju podržava dubina realnosti koja stoji iza njega, nego pojava bez konteksta koja se u cijelosti podudara sa stvar­ nim bivanjem, odnosno, da ponovo citiram Stevensa, »ono što se čini

o NAIILJU

11

da jest i po čemu sve postoji«. Takav umjetnički opis »nije oznaka za nešto što se nalazi izvan njegove forme«5 - on svoju vlastitu unutarnju formu izvodi iz konfuzne stvarnosti na isti način na koji je Schoenberg »ekstrahirao« unutarnju formu totalitarnog terora, odnosno načina na koji takav teror utječe na subjektivnost. Znači li takvo pribjegavanje umjetnosti ujedno i opasnost povratka kontemplativnom stavu koji na neki način iznevjerava potrebu za neod­ godivim djelovanjem da se »učini nešto« u vezi s opisanim užasom? Prisjetimo se !~n()€!_.osjetaja hitnos,~i koji prožima ljevičarsko­ liberalni humanitarni diskurs o nasilju: u njemu prilikom uprizorenja scena nasilja (prema ženama, crnci ma, beskućnicima, homoseksualcima itd.) zajedno postoje apstraktnost i slikovita {pseudo)konkretnost - »u toj zemlji svakih šest sekundi silovana je jedna žena«, »dok čitate ovaj ,

,.

",.,

-- .

"'~~"."

odlomak, desetoro ~jece ~!I!tU~t ~e od_gI~~i«, itd. U podlozi svega toga nalazi se d,y~y~ni osjetaj moralnoga bijesa. Ovakvu pseudo-hitnost prije nekoliko g~di~~Čak'~~Ti;k~ri'it~~~i u lancu kafića Starbucks, gdje su na ulazu posjetitelje čekali plakati na kojima je stajalo da se otprilike polovica profita kompanije izdvaja za medicinsku pomoć djeci u Gvatemali (državi iz koje potječe kava koju prodaju), tako da sa svakom kavom koju kod njih popijete na neki način spašavate život jednog djeteta. U tome postoji jedan fundamentalno anti-teorijski procjep: nema vremena za r,~i~!i~je, treba djelovati odmah. Putem ovog lažnog osje­ taja hitnosti ~2~t~i .postindustrijskog doba koji žive u svom izoliranom _

•._ _"" _ _" . - .. • •_ _ _ ,.

__ " o ' ' ' '

virtualnom svijetu Il~.samo dane poriču ili ignoriraju brutaJ!lu..,#.y()J.Qu stvarnost koja se nalazi izvan njihova svijeta, nego na nju.cijelo..w.ije.tl1r; ~uju. Kao što je nedavno kazao Bill Gates: »Sto nam znače kompjute~ ri kad milijuni ljudi još uvijek nepotrebno umiru od dizenterije?« Suprotno takvom lažnom zahtjevu za hitnošću, prisjetimo se divnog Marxova pisma Engelsu iz 1870. godine u kojoj se, barem za trenutak, činilo kao da revolucija u Europi ponovo kuca na vrata. Marxovo pismo

12

SLAVO, ŽiŽEK

odaje njegov panični strah: ne bi li revolucionari mogli pričekati nekoli­ ko godina, s obzirom na to da on još nije dovršio svoj Kapital? Kad se u kritičkoj analizi suvremene globalne konstelacije ne pojav­ ljuje neko jasno rješenje ili »praktičan« savjet što treba učiniti, kad se ne vidi svjedo na kraju tunela (a svjesni smo toga da bi to svjetlo moglo pripadati vlaku koji nam dolazi u susret i s kojim bismo se mogli suda­ riti), uobičajeno se postavlja pitanje: »Sto ~!s1!l9__QQg!!.,~r:~b~i činiti, ,........._

••,

",

'

"'.

,',

o. _

••''''"

,'!"i!~~ .~.!!f!lJuj9iitU"~~Mlj?« Trebalo bi smoći s_l!!l&c:.L~~gov?~!!!:,~R~~ uJ?~!? t?'« Postoje situacije u kojima jedina istinski »praktična« stvar koju možemo učiniti jest odoljeti iskušenju da se istog trena angažira­ mo te »f~.ki!Lt~idj.eJi«, što znači strpljivu kritičku analizu. Čini se da nas nužnost angažiranja silno pritišće iz svih smjerova. U poznatom odlomku iz djela Egzistencijalizam je humanizam, Sartre se bavi dvojba­ ma mladića iz Francuske 1942. godine koji je razapet izmedu obaveze pomaganja svojoj usamljenoj i bolesnoj majci i dužnosti priključivanja Pokretu otpora u borbi protiv Nijemaca; Sartreova je poanta dakako u tome da ne postoji apriorni odgovor na tu dvojbu - mladić bi trebao donijeti odluku koja se temelji samo na vlastitoj bezdano; slobodi, što pretpostavlja da u cijelosti snosi posljedice takve odluke. 6 Opsceni treći izlaz iz te dileme sastojao bi se u savjetu mladiću da svojoj majci kaže kako će se priključiti Pokretu otpora, a svojim prijateljima iz Pokreta otpora da se mora brinuti za svoju majku, dok će se u stvarnosti on povući na neko mirno mjesto i učiti ... U ovom savjetu nalazi se mnogo više od jeftinog cinizma: on pri­ ziva u sjećanje poznati sovjetski vic o Lenjinu. za vrijeme socijalizma, Lenjinove riječi upućene mladima koje predstavljaju odgovor na pitanje »što činiti?« a glase »učiti, učiti i samo učiti«, neprestance su isticane i nalazile su se na zidovima svih škola. Evo kako glasi vic: Marxa, Engelsa i Lenjina upitali su što bi radije imali: ženu ili ljubavnicu? Posve očeki­ vano, Marx, koji je bio konzervativan kad je riječ o privatnom životu, odgovara: »Ženu!«, a Engels koji je u većoj mjeri bio bon vivant priželj-

I

JQ'5IF'A,Il;R II :':.

~"·$M"'{ERA

I C~~IUp~~J\;:;~It3L1SNA I

KNJI2NICA O;,IJl::K

i

kuje ljubavnicu. Medutim, na sveopće iznenade~trđI:!gl5Wfl:··

»~J~E.i1!J1!l,~!L