Slatka Nevolja - Cora Carmack

CORA CARMACK

SLATKA NEVOLJA S engleskoga prevela Mirjana Čanić

2

PRVO POGLAVLJE Duboko sam uzdahnula. Predivna si. Nisam u to mogla sasvim povjerovati pa sam još jednom u sebi ponovila. Divna si. Predivna. Da majka čuje moje misli, rekla bi mi da moram biti ponizna, ali poniznost me nikamo nije dovela. Bliss Edwards, ti si prilika i pol. Pa kako sam onda završila kao jedina dvadesetdvogodišnjakinja koju poznajem, a koja se nikad nije poševila? Negdje između prikazivanja Školskog zvona i Tračerice, postalo je nevjerojatno da djevojka diplomira na koledžu i da još uvijek bude jungferica. Sada stojim u svojoj sobi, žaleći što sam smogla hrabrosti da to priznam svojoj prijateljici Kelsey. Reagirala je kao da sam joj upravo rekla da skrivam rep pod svojom suknjom A-kroja. A znala sam i prije nego što joj se čeljust razjapila da je to bila jezivo loša ideja. “Ozbiljno? Je li to zbog Isusa? Ono, čuvaš se za njega?” Za Kelsey je seks bio vrlo jednostavan. Tijelo joj je kao u Barbike, a mozak seksualno nabrijan kao u tinejdžera. “Ne, Kelsey”, rekla sam. “Pomalo je teško čuvati se za nekoga tko je mrtav više od dvije tisuće godina.” Kelsey svuče košulju i baci je na pod. Vjerojatno sam napravila grimasu jer me pogledala i nasmijala se. “Opusti se, čedna djevo, samo mijenjam košulju.” Zakoračila je u moju garderobu i stala prevrtati po odjeći. “Zašto?” “Zato, Bliss, jer izlazimo kako bi se mogla poševiti.” Potonju je riječ izrekla zakotrljavši jezikom, što me podsjetilo na one noćne reklame za erotske telefonske 3

linije. “Isuse, Kelsey.” Izvukla je majicu koja je na meni izgledala pristojno, ali na njezinim će raskošnim oblinama izgledati skandalozno. “Što je? Rekla si da to nema veze s njime.” Opirala sam se porivu da se lupim dlanom po čelu. “I nema. Ne mislim... Mislim, idem ja u crkvu i sve skupa. Odnosno, katkada. Samo... ne znam. Nikad nisam bila previše zainteresirana.” Zastala je s novom majicom napola prebačenom preko glave. “Nikad nisi bila zainteresirana? Za dečke? Jesi li lezbijka?” Jednom sam načula kako moja majka, koja nije mogla pojmiti da ću uskoro diplomirati, a da nemam zaručnički prsten, isto ovo pitanje postavlja ocu. “Ne, Kelsey. Nisam lezbijka, rako da možeš navući majicu do kraja. Ohladi.” “Ako nisi lezbijka i nije riječ o Isusu, onda je samo stvar u pronalasku pravog frajera.” Zakolutala sam očima. “Jao, Zar samo to? Pronaći pravog frajera? Zašto mi nitko prije nije to rekao?” Zategnula je svoju plavu kosu u visoki konjski rep, koji je nekako još više isticao njezine grudi. “Ne mislim na pravog muškarca za udaju, srce. Mislim na pravog tipa od kojeg će ti krv brže zakolati. Zbog kojeg ćeš isključiti taj svoj analitički, procjenjivački, hiperaktivni mozak i najzad misliti svojim tijelom.” “Tijela ne mogu misliti.” ““ Vidiš”, rekla je. “Analitički. Procjenjivački.” “Dobro! Dobro. U koji ćemo bar večeras?” “Stumble Inn, naravno.” Zastenjala sam. “Fino.” “Što?” Kelsey me pogleda kao da ne kužim odgovor na prilično jednostavno pitanje. “To je sjajan bar. I još važnije, to je bar koji vole dečki. A kako mi volimo dečke, onda volimo i taj bar.” Moglo bi biti i gore. Mogla me je odvesti u klub. 4

“U redu. Idemo.” Ustala sam i krenula prema zastoru koji odvaja moju sobu od ostataka stana. “Opa! Halo!” Dograbi me za lakat i povuče toliko snažno da sam se leđima dočekala na krevetu. “Ne možeš ići takva.” Spustila sam pogled na svoju odjeću - cvjetna suknja A-kroja i jednostavna majica koja je otkrivala pristojnu količinu dekoltea. Izgledala sam slatko. Baš bih u ovome mogla pokupiti frajera... valjda. “Ne vidim u čemu je problem”, rekoh. Zakolutala je očima, a ja sam se osjetila kao dijete. Mrzim se osjećati kao dijete, a to je gotovo uvijek bio slučaj kad bi se poveo razgovor o seksu. Kelsey potom reče: “Srce, u ovom trenutku izgledaš kao nečija dražesna sestrica. Nijedan tip ne želi poševiti mlađu sestru. A ako i želi, onda ti je bolje da ga izbjegavaš u širokom luku.” Aha, sasvim je sigurno da se osjećam kao dijete. “Kužim.” “Hm... Zvuči mi kao da vježbaš isključivanje tog tvog pretjerano aktivnog mozga. Izvrsno. A sad stani tamo i pusti me da odradim čaroliju.” Pod čarolijom mislila je na mučenje. Nakon što sam uložila veto na tri majice zbog kojih sam se osjećala kao prostitutka, par hlača koje su podsjećale na tajice te suknju toliko kratku da bi mogla na najblaži povjetarac svijetu otkriti moju mačkicu, složile smo se oko uskih kapri traperica niska struka i čipkaste crne majice koja je lijepo isticala moju bijelu kožu. “Jesi li obrijala noge?” Kimnula sam. “Druge... stvari... obrijane?” “Koliko god je to potrebno, a sad briši.” Ovdje sam podvukla crtu na naš razgovor. Nacerila se, ali nije se prepirala. “U redu. Dobro. Prezervativi?” “U torbici.” “Mozak?” “Isključen. Odnosno, barem... stišan.” “Sjajno. Mislim da smo spremne.” Nisam bila spremna. Nimalo.

5

Postojao je valjan razlog zašto se dosad nisam seksala i sad sam ga spoznala. Bila sam opsjednuta kontrolom. Upravo sam zato cijeloga života tako dobro prolazila u školi. I zato sam postala sjajna inspijentica - nitko nije znao voditi kazališne probe kao ja. A kad sam smogla hrabrost da glumim, uvijek sam bila bolje pripremljena od ostalih kolega u klasi. Ali seks... to je bilo nešto sasvim oprečno pojmu “kontrola”. Tu su emocije i privlačnost, i ta nesretna druga osoba koja jednostavno mora biti uključena. A ja zabavu tako ne zamišljam. “Previše razmišljaš”, rekla je Kelsey. “Bolje i to nego da ne razmišljam dovoljno.” “Ali ne i večeras”, reče. Pojačala sam ton na njezinu iPodu čim smo ušle u automobil kako bih mogla na miru promisliti. Ma, mogu ja ovo. To je samo još jedan problem koji valja riješiti, stavka koju trebam provjeriti na svom popisu zadataka. Ništa lakše. Jednostavno. Neka tako i ostane. Zaustavile smo se pred barom nakon nekoliko minuta, a noć je bila sve osim jednostavna. Hlače su mi bile preuske, majica prekratka, mozak zamagljen. Željela sam povratiti. Nisam željela biti djevica. Toliko znam. Ne želim se osjećati kao nezrela čistunka koja nema blage veze o seksu. Ne podnosim kad nešto ne znam. Nevolja je u tome što... ma koliko nisam željela biti djevica, isto toliko nisam željela ni seks. Zagonetka nad zagonetkama. Zašto ovo ne može biti nešto poput onih pitalica u stilu: Kocka je kvadrat, ali kvadrat nije uvijek kocka? Kelsey je već stajala pred mojim vratima, a njezine cipele s visokim potpeticama lupnule su u isti čas kad je zapucketala prstima i krenula izvlačiti me iz automobila. Ispravila sam ramena, zabacila kosu (neodlučno) pa ušla za njom u bar. Uputila sam se ravno prema šanku, najkraćim putem, uspela se na barski stolac i mahnula barmenu. I on je bio moguća meta. Plavokos, prosječno građen, simpatična lica. Ništa osobito, ali sasvim sigurno nije bio za odbacivanje. Mogao bi biti dobar za 6

“jednostavno”. “Što vam mogu donijet’, dame?” Južnjački naglasak. Nedvojbeno domaći dečko. Kelsey uskoči: “Dvije tekile, za početak.” “Neka bude četiri”, graknula sam. Zazviždao je i susreo mi pogled. “Takva je noć, je l?” Nisam bila spremna riječima izraziti kakva je ovo noć bila pa sam samo rekla: “Treba mi malo tekuće hrabrosti.” “I rado ću ti pomoći.” Namignuo mi je i nije se takoreći ni udaljio, a Kelsey je skočila na stolac, rekavši: “On je taj! On je taj!” Zbog njezinih sam riječi imala dojam da sam na vlaku smrti, svijet kao da se sunovratio, a moji organi pokušavali su ga sustići. Jednostavno mi je trebalo više vremena da se prilagodim. To je to. Zgrabim Kelseyino rame i silom je umirim. “Ohladi, Kels. Ponašaš se kao vražja Čivava.” “Što je? Baš je dobar. Sladak. Simpatičan. I totalno sam vidjela kako ti mjerka dekolte. Dvaput? Nije bila u krivu. Ali ja i dalje nisam bila baš zainteresirana spavati s njime, što nije bio razlog da ga sasvim isključim, ali sve bi ovo bilo kudikamo lakše da sam zapravo bila zainteresirana. “Nisam sigurna... Nije zaiskrilo”, rekla sam. Slutila sam kolutanje očima pa sam brže-bolje dometnula: “Još!” Kad se barmen vratio s našim pićima, Kelsey je platila, a ja sam zgrabila svoje dvije čašice prije nego što je i predala karticu. On je načas zastao, nasmiješivši se prije nego što će se prebaciti na drugu mušteriju. Maznula sam jednu od Kelseyinih čašica. “Imaš sreću, jer ovo je tvoja velika noć, Bliss. Inače se nitko ne smije ispriječiti između mene i tekile.” Podignula sam ruku i rekla: “Pa, nitko neće stati između ovih nogu, osim ako nisam pijana k’o čep, i zato mi predaj i tu posljednju.” Kelsey je zatresla glavom, ali smiješila se. Popustila je nakon nekoliko sekunda i s četiri tekile u svojem krvotoku mogućnost seksa činila mi se nešto manje jezivom. Umjesto barmena, prišla nam je njegova kolegica i ja sam naručila viski s kolom, kako bih mogla pijuckati dok se pokušavam iskoprcati iz ovog kaosa. 7

Bio je tu, dakle, taj barmen, ali on će biti slobodan tek nakon dva ujutro. Ja sam ionako već bila nervozna k’o pas pa ako se ovo otegne do sitnih jutarnjih sati, postat ću psihotična. Već sam to mogla zamisliti... luđačka košulja zbog seksa. Pokraj mene stajao je tip koji mi se, kako se činilo, približavao nekoliko centimetara nakon svakog pića koje bih popila, ali imao je najmanje četrdeset. Ne, hvata. Nategnula sam iz čaše, zahvalna što je barmen pojačao dozu viskija, pa stala pogledom skenirati bar. “Što kažeš na onoga?” upita me Kelsey pokazujući na tipa za obližnjim stolom. “Previše ulickan.” “Onaj?” “Hipster.” “A onaj tamo?” “Bljak. Dlakav.” Popis se nastavio sve dok nisam bila prilično sigurna da je ova noć pušiona. Kelsey je predložila da svratimo i do drugog bara, a to je bilo posljednje što sam željela. Rekla sam da moram do zahoda, nadajući se da će joj netko zapeti za oko kako bih mogla pobjeći bez prevelike drame. Zahodi su bili otraga, iza sale za biljar i pikado te dijela s manjim, okruglim stolovima. I tada sam ga spazila. Odnosno, tehnički govoreći, prvo sam zamijetila knjigu. I nisam mogla držati jezik za zubima. “Ako je to način da pokupiš curu, predložila bih ti da se prebaciš u dio gdje je prometnije.” Podignuo je pogled s knjige, i najednom mi je bilo teško gutati. Bio je vjerojatno najzgodniji frajer kojeg sam večeras vidjela - plava kosa padala mu je preko kristalnoplavih očiju, bradica upravo dovoljno izrasla da izgleda muževno, a ne obraslo, a zbog njegova bi lica i anđeli propjevali. Ali mene nije ponukao na pjevanje. Nego na bljuvanje. Zašto sam se zaustavila? Zašto uvijek moram ispasti glupača? “Molim?” Um mi je obrađivao njegovu savršenu kosu i jarkoplave oči pa mi je trebala sekunda da odvratim: “Shakespeare. Nitko ne čita Shakespearea u baru osim ako to 8

nije fora da zbari curu. Samo kažem da bi možda imao više sreće tamo naprijed.” Nije govorio ništa jedan dugi trenutak, ali onda su mu se usne razvukle u osmijeh, otkrivši - ma zamisli - savršene zube. “Nije to nikakva fora, a čak i da jest, čini se da mi i ovdje sjajno ide.” Naglasak. Ima britanski naglasak. Mili Bože, umirem. Diši. Trebaš disati. Ne gubi glavu, Bliss. Spustio je knjigu, ali ne prije nego što je označio stranicu. Zar je doista čitao Shakespearea u baru? “Ne pokušavaš pokupiti curu?” “Nisam pokušavao.” Mom analitičkom umu nije promaknula upotreba perfekta. Kao da... nije pokušavao nikoga zavesti prije, ali sad možda pokušava. Opet sam ga pogledala. Sad se cerio - bijeli zubi, bradica zbog koje je bio neodoljiv. I sama ta pomisao bila je dovoljna da se šokiram. “Kako se zoveš, ljubavi?” Ljubavi? Ljubavi! Još uvijek umirem. “Bliss.” “Je li to šala?” Snažno sam pocrvenjela. “Ne, tako se zovem.” “Divno ime za divnu djevojku.” Vibracija njegova glasa postala je duboka, zbog čega mi se utroba zgrčila - kao da mi maternica veselo pleše po ostalim organima. Bože, umirala sam najduljom, najmučnijom i najuzbudljivijom smrću u povijesti. Je li uvijek ovako kad si uzbuđen? Nije ni čudo da su ljudi zbog seksa spremni na kojekakve ludorije. “Pa, Bliss, tek sam došao u grad, a već sam uspio ostaviti ključ s unutarnje strane vrata stana. Čekam bravara, zapravo, pa sam mislio pametno iskoristi vrijeme.” “Tako što ćeš se malo podsjetiti na Shakespearea?” “Pokušavam, barem. Iskreno govoreći, taj mi se tip nikad nije bogzna kako sviđao, ali neka to ostane među nama, može?” Prilično sam sigurna da su mi obrazi i dalje bili crveni, ako je vrućina što je iz njih isijavala bila ikakav pokazatelj. Štoviše, imala sam dojam da mi je cijelo tijelo 9

zahvaćeno plamenom. Nisam sigurna je li to bilo zbog prestravljenosti ili njegova naglasaka zbog kojeg bih mogla, ovdje pred njime, spontano izgorjeti. “Izgledaš razočarano, Bliss. Voliš li Shakespearea?” Kimnula sam, jer grlo mi je bilo stegnuto. Namrštio je nos, a mene su zasvrbjeli prsti od želje da slijedim liniju njegova nosa sve dolje do usnica. Gubim razum. Zapravo, nedvojbeno sam sišla s uma. “Nemoj mi samo reći da voliš Romea i Juliju?” Dakle, ovo - ovo je nešto o čemu mogu raspravljati. “Otelo, zapravo. To mi je omiljena drama.” “Ah, vjerna Dezdemona. Odana i čista.” Srce mi preskoči otkucaj na riječ “čista”. “Ja, ovaj...” Borila sam se sabrati misli. “Sviđa mi se sukob razuma i strasti.” “Meni se više sviđa strast.” Oči mu se tada spuste i prijeđu po mome tijelu. Kralježnica mi je bridjela sve dok nisam pomislila da bi mi mogla iskočiti iz kože. “Nisi me pitala za ime”, rekao je. Pročistila sam grlo. A to nipošto nije moglo biti privlačno. Bila sam društvena poput špiljskog čovjeka. Upitala sam: “Kako se zoveš?” “Pridruži mi se pa ću ti reći.” Nisam mislila ni na što drugo osim na činjenicu da su mi noge kao žele, a ako sjednem, to će me spriječiti da učinim nešto neugodno, primjerice, da se onesvijestim od navale hormona koji su se prilično očito oslobodili u mome mozgu. Potonula sam na stolac, ali umjesto da osjetim olakšanje, od napetosti sam se još više ukočila. Progovorio je, a moje su se oči prikovale na njegove usne. “Zovem se Garrick.” Tko bi rekao da ime može biti tako seksi? “Drago mi je, Garrick.” Nagnuo se naprijed, nalakćen, i zamijetila sam njegova široka ramena i mišiće kako se pomiču ispod tkanine košulje. Tada su nam se oči spojile, a prigušeni prostor oko nas zatamnio se kad me je zarobilo ono plavetnilo njegova pogleda. 10

“Naručit ću ti piće.” Ovo nije trebalo biti pitanje. Štoviše, kad me je pogledao, ništa na njemu nije bio nesigurno. Odisao je samopouzdanjem. “A onda možemo još malo o razumu i strasti.”

11

DRUGO POGLAVLJE Nisam mogla razabrati je li plameni osjećaj u mojim grudima bio prouzročen tajanstvenim Garrickovim pogledom ili je to bio podsjetnik na viski s kolom koji sam iskapila kao da je voda. Konobar je stigao na Garrickov znak, a ja sam iskoristila trenutak da se malo ohrabrim dok je on naručivao piće. “Bliss?” ponukao me je Garrick. Od njegova mi glasa tijelom prostruje žmarci. Pogledala sam ga, a onda konobara koji je sasvim slučajno bio onaj barmen od maločas. Zaustila sam zatražiti još jedan viski s kolom, ali barmen me zaustavi položivši mi ruku na rame. “Sjećam se - viski s kolom, zar ne?” Kimnula sam, a on mi namigne i nasmiješi se. Zastala sam na trenutak, pitajući se kako je znao što ću naručiti. Bila sam prilično sigurna da me je zadnji put poslužila njegova kolegica. On mi se i dalje smiješio pa sam se prisilila odgovoriti. “Hvala, ovaj...” “Brandon”, dodao je. “Hvala, Brandone.” Dobacio je pogled Garricku, zatim se ponovno usredotočio na mene. “Da kažem tvojoj prijateljici da ćeš brzo doći?” “Oh, ovaj, naravno. Valjda.” Nasmiješio se i ostao u mjestu, zureći u mene nekoliko trenutaka prije nego što se okrenuo i uputio prema šanku. Znala sam da moram ponovno pogledati Garricka, ali strepila sam da bih se mogla rastopiti u lokvicu uzbuđenja i nelagode susretnem li opet one prekrasne oči.

12

Rekao je: “Znaš, katkad se pitam je li Dezdemona uistinu bila nedužna. Možda je znala kakav dojam ostavlja na muškarce i uživala je u tome da izaziva ljubomoru.” Tada sam ga pogledala u oči. Bile su sužene, proučavajući me. Progutala sam nervozu i uzvratila pogled. “Možda se plašila snage Otelovih osjećaja i nije znala kako s njime razgovarati. Komunikacija je najvažnija, uostalom.” “Komunikacija, je li?” “Mogla je riješiti gomilu njihovih problema.” “U tom slučaju, nastojat ću biti što jasniji.” Podignuo je stolac i spustio ga samo nekoliko centimetara od mojeg. Kliznuo je pokraj mene i rekao: “Radije bih da se ne vratiš svojoj prijateljici. Ostani ovdje sa mnom.” Progutaj, Bliss, rekla sam sebi. Moraš progutati, inače bi mogla početi sliniti. “Pa, prijateljica me čeka. Što ćemo raditi ako ostanem?” Pružio je ruku i zabacio mi kosu iza ramena. Ruka mu je okrznula moj vrat, zaustavivši se na točki gdje mi je puls vjerojatno podivljao. “Možemo razgovarati o Shakespeareu. Možemo razgovarati o čemu god želiš. Iako, ne mogu ti obećati da mi tvoj prelijepi vrat neće odvraćati pozornost.” Prstima je putovao uz moju čeljust sve dok nije dospio do brade koju je blago gurnuo naprijed pritiskom kažiprsta. “Ili tvoje usne. Ili te oči. Mogao bih te zavoditi pričama o svom životu, kao što je Otelo zavodio Dezdemonu.” Već sam bila dovoljno zavedena. Moj je odgovor bio sramotno zadihan: “Radije ne bih uspoređivala našu večer s parom čiji je odnos završio ubojstvom i samoubojstvom.” “Vidjet ćemo.” Nacerio se, prst mu je kliznuo s moje brade. Koža mi je gorjela tamo gdje ju je dotaknuo i morala sam svladati se da se ne nagnem naprijed i slijedim njegov dodir. “ Touche. Nije me briga što ćemo raditi sve dok si tu.” “Okej.” Bila sam beskrajno ponosna jer sam uspjela smireno odgovoriti, umjesto da sam bubnula nešto u stilu: O, Bože, učinit ću sve što poželiš, a što mi se trenutačno motalo glavom.”Možda bih trebao češće ostaviti ključ u stanu.” Ja bih radije da nas dvoje ostanemo tamo zaključani. 13

U džepu mi stane vibrirati i ja požurim odgovoriti na poziv prije negoli se oglasi moja sramotna melodija zvona, pjesma nekakvog boy benda. “Da?” “Jesi li pala ili nešto?” Bila je to Kelsey. “Ne, Kelsey, nisam. Čuj, zašto ne bi otišla kući bez mene.” Garrickove se oči zatamne, a meni dah zastane kad mu se pogled spustio na moje usne. “Nećeš se izvući iz ovoga, Bliss. Večeras ćeš se poševiti pa čak i ako te ja budem morala za kosu odvući.” Bože, je li mogla glasnije? Pomislila sam da je Garrick morao čuti, ali oči mu nisu napuštale moje usne. “Neće biti potrebno, Kels.” Pokušala sam smisliti nekakav šifrirani način da joj kažem kako sam već pronašla svog tipa kad sam čula kako Kelsey uvlači dah, nakon čega je uslijedilo: “O, moj Bože” Pogledala sam preko Garrickova ramena na vrijeme da vidim kako joj se osmijeh širi, a odmah potom i nimalo pristojan pokret ruke. “Aha, okej. Onda, čujemo se poslije, Kels.” “Nego što! Nazvat ćeš me i ispričati mi svaki prekrasni detalj.” “Bolje ti je da večeraš što više toga vidiš, srce. Očekujem da će ti oči biti širom otvorene nakon ovog večerašnjeg susreta.” Prekinula sam ne odgovorivši. “Prijateljica?” Kimnula sam, jer mi je zbog njegova pogleda krv učas uskipjela. Nikad me u životu nitko nije ovoliko uzbudio, a da me nije ni dotaknuo. Seks se u valovima kotrljao s ovog muškarca i bila sam iznenađena shvativši da sam itekako zainteresirana naučiti plivati. “Ostaješ?” Ponovno sam kimnula, svaki mišić u mome tijelu bio je zategnut. Ako me uskoro ne poljubi, rasprsnut ću se. I baš kad sam mislila da bi se to moglo dogoditi, barmen se vratio s našim pićima. Došao je s osmijehom koji je, međutim, splasnuo čim je vidio koliko blizu Garrick i ja sjedimo.

14

“Oprostite što me nije dugo bilo. Tamo je ludnica.” Pribrala sam se. “Nema problema, Brandone.” “Naravno. Želite li još nešto?” “Ne, sve je u redu.” Brandonove oči polete prema Garricku, potom se prigne bliže meni. “Sigurno?” “Sigurni smo”, kruto uskoči Garrick prije nego što će mu predati nekoliko novčanica. “Zadrži ostatak.” Brandon je obišao još jedan par nekoliko stolova dalje, zatim se vratio u prednji dio bara. Kad nas više nije mogao čuti, okrenula sam se Garricku. Zamijetila sam da mu je ruka pronašla put do naslona moga stolca. “Jesi li ti ljubomoran tip, Garrick?” “Ne bih rekao.” Izvila sam obrvu, a on se bestidno nasmiješio. Potom dometne: “Možda me je rasprava o Otelu malo nabrijala.” “Onda pričajmo o nečemu drugome. Kad je bravar rekao da će doći do tvog stana?” Brzo je pogledao na sat, a ja sam ugrabila priliku da odmjerim nevjerojatne mišiće njegovih ruku. “Trebao bi brzo doći.” “Trebaš li ga tamo pričekati?” Bilo je teško odrediti što sam točno željela u tom trenutku. Sasvim je sigurno da mi se sviđao, kao i to da sam željela da me poljubi, ali navikla sam sabotirati ovakve stvari tako da nikad ne bi otišle predaleko. Uvijek sam tražila izlaz, priliku za bijeg. “Pokušavaš li me se riješiti?” Udahnula sam. Nema odustajanja. Nema izlaza, ne ovaj put. Ugrizla sam se za usnicu i pogledala ga. Nadala sam se da nije mogao nazrijeti strah što je brujao pod mojom fasadom samopouzdanja. “Pa, možda bismo mogli otići i pričekati ga.” Ponovno je pogledao moje usne. “Moja gospo?” “Ne želiš da dovršimo piće?” Uzeo mi je ruku i pritisnuo usne na zapešće. “Dovoljno sam opijen.” 15

Nasmijala sam se jer je izjava bila suluda (ali i zato što nisam željela priznati da djeluje). Nacerio se. “Pretjerao sam? A što mogu... Bard u meni budi nagon za dramom.” “Probajmo malo s realizmom.” “Mislim da bih i to mogao”, odvratio je. Nisam ni pojmila njegove riječi, a on me povukao sa stolca i prekrio usne svojima. Njegov me je miris preplavio - limun i koža i nešto zbog čega su mi narasle zazubice. Bila sam gotovo previše šokirana da bih mogla reagirati, ali i izrazito svjesna činjenice da me ljubi usred bara, sve dok mi nije gricnuo donju usnicu. Tada sam zaboravila na sve osim na njega. Cijelo mi je tijelo podrhtavalo, a srce je potonulo u želudac kao da se sila gravitacije udvostručila. U glavi mi se zamutilo, ali nisam marila. Otvorila sam usta i njegov je jezik smjesta kliznuo unutra, preuzevši kontrolu. Ruke su mi se stegnule na njegovim leđima i on me privukao bliže. Poljubac mu je bio spor, zatim brz, pa nježan, a onda osvetnički. Bili smo toliko priljubljeni da sam mogla osjetiti svaki mišić njegova tijela, ali svejedno sam željela biti još bliže. Ruku je uvukao pod moju majicu na leđima - vrući prsti pritiskali su moju već pregrijanu kožu. Jecaj mi se oteo s usana zbog intimnosti dodira. Smjesta sam zbog toga zažalila, jer zvuk kao da mu je razbistrio glavu i on se odmaknuo. Nisam mogla spriječiti usne da krenu za njime, ali ostao je izvan mog dosega. Umjesto toga, zastenjao je i pognuo glavu pa utisnuo vrući poljubac u moj vrat. Mozak mi je sasvim sigurno bio utišan. U tom sam trenutku bila samo tijelo, i Bože, bilo mi je divno. Bilo je to samo zbroj mojih neurona koji su podivljali. Teško je uzdahnuo, a njegov mi je dah opržio kožu. Glas mu je bio hrapav kad je progovorio: “Oprosti. Malo sam se zanio.” Bila je to prava riječ. Zanos. Nikad nisam bila tako očarana nekim muškarcem. Nikad nisam bila tako... izvan kontrole. Bila sam ujedno uzbuđena i uplašena. Lice mu se stvorilo ispred moga i pokušala sam zadržati ravnodušan izraz. Izvukao je ruku ispod moje majice, a ja sam zadrhtala - moja je koža žalila zbog gubitka. Koraknuo je unatrag. “Dobro. Možda je vrijeme za malo više razuma, a nešto manje strasti.” Nasmijala sam se, ali u sebi sam pružila srednji prst razumu. Dovoljno je dugo mnome vladao.

16

TREĆE POGLAVLJE “Šališ se, zar ne?” Zurila sam u njega, pitajući može li se moja strana opsjednuta kontrolom s ovim nositi. Rukom je prešao duž moje čeljusti. “Obećavam da ću biti pažljiv.” Zatresla sam glavom i njemu je ruka pala. “Mislim da ne mogu.” “Samo se drži uz mene. Obećavam ti... bit će zabavno.” “Garrick...” “Bliss, vjeruj mi.” Duboko sam udahnula. Mogu ja ovo. Samo moram stišati mozak, kao što to kaže Kelsey. “Okej, ali požuri... prije nego što se predomislim.” Lice mu se razvuče u osmijeh pa me brzo poljubi u sljepoočnicu. “Tako treba, curo.” Onda je pažljivo namjestio kacigu na moju kosu, prebacio nogu preko svog motocikla i ponudio mi ruku. Potisnula sam neodlučnost i spustila dlan na njegov. Sjedalo je bilo zaobljeno pa, iako sam pokušala sjesti nekoliko centimetara dalje, klizila sam sve dok mi tijelo nije bilo sasvim priljubljeno o njegovo. Ruku je položio na moje koljeno, uvijajući prste sve dok nisu dospjeli do one osjetljive točke otraga. “Drži se.” Učinila sam kako mi je rečeno i umalo da mi nije prsnula žilica u mozgu kad sam pod tkaninom košulje osjetila bridove njegovih trbušnih mišića. Najednom sam bila pretjerano svjesna trbuščića što mi je virio iznad pojasa traperica. Jednom će pogledati moje tijelo i shvatiti da nije dovoljno dobro za njegovo. Kvragu. 17

Vjerojatno je već sad mogao osjetiti taj trbuščić pritisnut o njegova leđa i već se kaje. Onda me je povukao rukom koju je držao oko mog koljena i još me više privukao k sebi, iako sam mislila da mu ne mogu biti bliže. Nisam samo bila naslonjena na njega, bila sam zalijepljena. Zdjelica mi je bila toliko blizu njemu da mi se zavrtjelo u glavi. I u tom smo trenutku krenuli. Zarila sam nokte u njegov trbuh, on je poskočio i cijeli se motor nagnuo ustranu. Vrisnula sam. Bolje rečeno, zakriještala. Točno u njegovo uho. Ispravio nas je, a onda usporio zbog znaka “stop”. “Je li sve u redu?” Licem uronjena u njegovo rame, uspjela sam protisnuti: “Aha.” “Oprosti, ljubavi. Samo sam malo škakljiv, to je sve.” “Oh.” Opustila sam prste koji su doslovce zakopali u njegove bokove. Hvala dragome Bogu da mi nije mogao vidjeti lice. Crvenilo mi nikako nije pristajalo. Uzeo mi je ruke i povukao ih, tako da su mi podlaktice bile na njegovu trbuhu. Potpuno sam ga obgrlila. “Ovako je bolje. Pokušajmo još jednom.” Ovaj put, kad smo krenuli, nisam vrisnula. Polako je ubrzavao, a ja sam sklopila oči i naslonila obraz na njegova leđa. Shakespeare mi je, zbog prijašnjeg razgovora, zaglavio u mislima pa sam u sebi ponavljala sve što sam znala ne bih li se nečim zaokupila. Počela sam s Hamletovim solilokvijem. Potom sam se prebacila na “Govor na dan sv. Krispina” iz Henrika V. i baš sam započela s Macbethovim monologom “Sutra pa sutra i opet sutra” kad me je Garrick prekinuo. “Stvarno voliš barda.” Prestravljenost je postala moja zadana emocija. Očigledno nisam recitirala u sebi, kao što sam mislila. “Oh, ovaj, samo lako pamtim,” I dalje obrazom naslonjena na njegova leđa, pokušala sam umiriti podivljalo srce. Sad, kad se motocikl nije kretao, moj je mozak mogao slobodno strahovati od one druge stvari na koju sam se tako zdušno trudila ne misliti. Seks. Seksat ću se. S dečkom. 18

I to s kakvim komadom. Koji je, k tome, bio seksi Englez. A možda ću samo povratiti. Što ako povratim na seksi Engleza? Što ako povratim na seksi Engleza tijekom seksa? “Bliss?” Trgnula sam se, zgroženo se zapitavši jesam li, kojim slučajem, opet naglas govorila. “Da?” “Možemo sići s motocikla kad god poželiš.” “Oh.” Povukla sam ruke tako brzo da umalo nisam izgubila ravnotežu i pala. Srećom, uz samo jedan tiši usklik, uspjela sam se stabilizirati i polako kliznula s motocikla. Tada sam listom noge okrznula cijev s bočne strane i opet sam vrisnula. Bila je vrela. Jebeno vrela. I sad me je pekla koža. “Bliss?” Odšepala sam nekoliko metara od motocikla kad me je Garrick sustigao. Unatoč tome što sam snažno stegnula šake i ugrizla se za usnicu da potisnem bol, oči su mi se napunile suzama. Obujmio mi je lice rukama, potom pogledao dolje u moju nogu gdje je crveni trag sjajio otprilike dva centimetra ispod ruba hlača. “O, prokletstvo.” Usnice su mi i dalje bile čvrsto stisnute, jer nisam bila sigurna mogu li ih otvoriti, a da ne briznem u plač. Garrick je provukao ruku oko mog struka, a ja sam svoju prebacila preko njegova ramena. “Dođi, ljubavi. Nadajmo se samo da je bravar već stigao.” Tek sam tada pogledala oko sebe i shvatila gdje se nalazimo. Bili smo u mom apartmanskom naselju. Živimo u istom apartmanskom naselju! Dvojila sam trebam li mu nešto reći kad me je usmjerio prema svom stanu. Umalo da nisam nešto nabacila kad smo prošli pokraj mog automobila, ali onda sam se podsjetila da bi ovo trebala bila avantura za jednu noć. Stanovao je jednu zgradu 19

dalje od moje. Hvala Bogu. Što bi bilo da mi je prvi susjed, pa da ga moram viđati svakoga dana nakon katastrofalnog pokušaja seksa? Dospjeli smo do njegovih vrata. Nije bilo bravara. Koža na listu me pekla kao da sam stajala pokraj vatre. Zabrinuto me pogledao i izvukao mobitel. Dvaput je pritisnuo tipku za zvanje, ponovno birajući broj koji je zvao posljednji. Odmaknuo se od mene kako bi razgovarao, a ja sam se svom težinom naslonila na zid pokraj njegovih vrata. Seks mi očigledno nije bio suđen. Ovim mi sam Bog poručuje da sam trebala biti opatica. Zaredi se, o kćeri, i slična sranja. Bila sam u tolikom deliriju da sam pobrkala Boga i Shakespearea. Garrick se vratio, a čak i kad se mrštio, bio je predivan. “Loše vijesti. Bravar je zapeo i neće moći doći još barem sat vremena.” Pokušala sam se ne lecnuti. I podbacila. Kleknuo je i prstima prošao uz moju potkoljenicu, zaustavivši se nekoliko centimetara desno od moje opekline. Hvala Bogu da sam se depilirala. Duboko je uvukao dah pa ga ispustio kroz nos. Načas je sklopio oči, zatim kimnuo. “Dobro. Pa, u tom slučaju, možda bismo te trebali odvesti na hitnu.” “Što? Ne!” Što bi Kelsey rekla? Izišla sam s namjerom da se poševim, a umjesto toga završila na prvoj pomoći. “Bliss, opeklina nije toliko gadna, ali ako je uskoro ne previjemo, boljet će k’o sam vrag.” Glavu sam naslonila na zid, otpuhnuvši zalutali pramen s lica. “Ne živim daleko odavde. Možemo otići do mene.” “Oh. Okej.” Osmijeh mu se vratio na lice, i u jednom trenutku bila sam previše preplavljena drugim osjećajima da pomislim na bol. Dometnuo je: “Trebat ćemo paziti kad se budeš ponovno penjala na motocikl. Ne bismo željeli da se ponovno opečeš.” 20

Zagrizla sam donju usnicu. “Pa, zapravo ne moramo ići motociklom.” On skladno izvije obrvu. “Kad kažem da ne živim daleko, mislim na to da živim u zgradi preko puta.” Tada mu obje obrve poskoče. Njegovo je iznenađenje potrajalo samo jednu sekundu prije nego što mu je jedan sasvim drukčiji izraz preletio licem - bilo mi je ga je teško dokučiti, no leptirići u mom trbuhu počeli su se grčiti. “Pođimo onda do tvoga stana... susjedo.” Osjetila sam slabost u koljenima, i to ne samo zbog bola. Teško sam progutala, ali usta su mi dalje bila suha. Nije me ponovno zagrlio, no prstima mi je blago dotaknuo leđa i tamo ih ostavio dok smo hodali. Dospjeli smo do mog stana za manje od minute. Ruka mu se spustila do mojih slabina dok sam prekapala po torbici tražeći ključeve i na sekundu zaboravila sam što uopće tražim. Ključeve. Mog stana. U koji će on ući. Sa mnom. Sam. Da se poševimo. Seks. Seks. Seks. Prsti kao da su mi bili slomljeni dok sam bezuspješno pokušavala umetnuti ključ u bravu. Nije prozborio ni riječ. Nije mi ni uzeo ključeve. Što je bilo dobro jer to bi me do kraja razjarilo. Možda jesam bila psihička, emocionalna i tjelesna olupina, ali ne treba mi frajer da mi okrene ključ u ključanici. Ruka mu je ostala mirna, nježna, strpljiva na mojim leđima, sve dok nisam silom uspjela otvoriti vrata. Kad sam koraknula naprijed u mračan hodnik, njegova ruka nije krenula za mnom. Osvrnula sam se, a on je stajao na mom trijemu, s rukom ležerno uvučenom u džep. Osmijeh mu je bio toliko topao i prekrasan da mi je srce zamalo prestalo kucati. Ali izgledao je kao da nema namjeru ući. To je bilo to. Predomislio se. jer sam bila koma. Zašto ne bi? Uvukla sam dah, podsjetivši se da sam divna. I nisam bila nesigurna ni stidljiva. Samo sam bila nevina. Ništa strašno. A ako ne želim više biti nevina, morat ću s nekim spavati. Vrijeme je za akciju.

21

“Čekaš li pozivnicu?” upitala sam odmjeravajući ga dok je neodlučno stajao pred vratima. “Je li ovo dio gdje mi kažeš da si vampir?” Nacerio se. “Ne, kunem se da sam blijed samo zato što sam Englez.” “Što onda čekaš? Što se dogodilo s tipom koji me je posjeo pokraj sebe, predstavio se i jasno mi dao do znanja da ne želi da se vratim prijateljici?” Što se dogodilo s tipom koji je bio odvažan onako kako bih se ja samo mogla pretvarati? Koraknuo je naprijed tako da se našao na pragu pa se naslonio na dovratak. “Taj tip pokušava biti kavalir jer, ma koliko želio da dođeš u njegov stan i ma koliko te želio poljubiti - ozlijeđena si i bojim se da me zapravo ne želiš ovdje.” “Hoćeš reći - on se boji?” “Hmm?” “Govorio su u trećem licu, a onda si se prebacio na prvo...” A ja sam lupetala. “Zbilja.” Još uvijek se smiješio. Što je sad to značilo? “Drago mi je da smo se upoznali, Bliss.” Bio je to lakši način da se izvučem ako nisam željela s ovim nastaviti. Ako sam željela da moja nevinost ugleda svjetlost dana... opet. Okrenuo se. Trebala sam ga samo pustiti da ode. “Čekaj!” Gotovo se neprimjetno nasmiješio i ponovno izvio obrvu. Disanjem sam pokušala otjerati strah. “Ako on pokušava biti kavalir, ne bi li trebao ostati i pomoći ozlijeđenoj djevojci koja nema pojma što će s opeklinom od motora?” Oči mu napuste moje pa letimice pogleda moj list, a kad ih je ponovno podignuo, pronašle su moje usne. “Ozlijeđena djevojka je u pravu. Tako bi postupio jedan kavalir.” Tada je ušao u stan i zatvorio vrata. Svjetlost ulične lampe je iščezla i stajali smo u mračnom hodniku, jer je žarulja pregorjela prije nekoliko tjedana i još je nisam zamijenila. Mogla sam osjetiti kako se s njega širi toplina kad mi je prišao bliže. Ruku je opet položio na moja leđa pa šapnuo u tami: “Pokaži mi put, ljubavi.”

22

ČETVRTO POGLAVLJE Stajala sam u kupaonici u donjoj majici i gaćicama s hlačama oko koljena, na rubu nesvjestice. Garrick je bio s druge strane vrata i kao da je bio magnet. Srce mi je stalno pokušavalo iskočiti iz grudi, prema njemu. Rekao mi je neka svučem hlače te da bih neko vrijeme trebala izbjegavati nositi usku odjeću preko opekline. Bio mi je ponudio pomoć da ih svučem, ali mene je ponovno preplavio osjećaj da bih mogla povratiti. Pa sam se sama pokušala iz njih izmigoljiti, ne uspijevajući izbjeći da mi tkanina dotiče ozlijeđenu kožu. Povukla sam tkaninu malo niže i zagrizla usnicu trudeći se zatomiti jauk. “Bliss?” Garrick je lagano pokucao na vrata. “Jesi dobro?” “Ma super”, odvratila sam. Povukla sam hlače i ponovno zastenjala. “Bliss, pusti da ti pomognem. Brinem se.” Sklopila sam oči, nastojeći smisliti način kako da ovome doskočim. Nespretno šepajući s hlačama oko koljena, pronašla sam suknju s elastičnim pojasom u košari za rublje. Navukla sam je preko glave i povukla dolje da mi prekrije gaćice, zatim sjela na zahodsku školjku. Osjećala sam vrelinu u obrazima, sigurna da su poprimili najstrašniju nijansu crvene. Ali što je - tu je. Rekla sam: “Okej, uđi.” Vrata su se polako zanjihala i provirila je najprije Garrickova glava, a potom i cijelo tijelo. Bacio je pogled na moju zgužvanu suknju i traperice nabrane oko koljena. Onda je prasnuo u smijeh. Gromoglasan. “Ovo je tako ponižavajuće.” Kako ću se poševiti s njime nakon ovoga? Stisnuo je usnice da zaustavi smijeh, ali veselje mu je i dalje plesalo u očima. “Oprosti. Znam da te boli. Samo, izgledaš tako...” 23

“Suludo?” “Slatko.” Ošinula sam ga pogledom. “Suludo slatko.” Osmijeh mu je bio opojan i morala sam se protiv volje nasmiješiti. “U redu. Sad kad si se lijepo nasmijao, pomogni mi svući hlače”, rekla sam istom ironijom na koju sam se oslanjala sve otkako je ušao. On ironiju nije shvatio, ili možda nije za nju mario, jer mu je pogled bio fiksiran na mene, a mogla sam ga opisati jedino kao grabežljiv. Najednom, u meni je gorjelo još štošta osim kože na nozi. Žutio je u mene jedan trenutak prije nego što će spustiti oči i nakašljati se. Kleknuo je i uzeo moju nogu u ruke. Već sam prije počela povlačiti hlače dolje pa je opekotina sad bila prekrivena. Ruka mu je lebdjela nad patentnim zatvaračem koji je sad bio negdje u razini mojih bedara. Ponovno je pročistio grlo, zatim uvukao ruku u nogavicu. Srčani udar. Bila sam prilično sigurna da me je strefio. Drugom je rukom povukao traperice što je niže mogao, baš ispod koljena. Pogledao je gore u mene, još jednom pročistio grlo i rekao: “Smijem li posuditi tvoju ruku?” Nisam bila u stanju odgovoriti, ali ispružila sam desnu ruku čiji je dlan bio neugodno oznojen. Uzeo mi je ruku i uvukao u nogavicu, pridruživši je svojoj. “Drži ruku ovdje i guraj tkaninu što dalje od noge. Ja ću učiniti to isto s donje strane pa ćemo ih pokušati svući, a da ne dotičemo opeklinu.” Kimnula sam, a ruka mi je bila deset puta mirnija od srca. Klizio je rukom van i unutra, a od njegova blagog dodira podilazili su me žmarci. Učinio je ono što je rekao, povlačeći tkaninu dalje od moje kože, a onda smo zajedno pokušali svući hlače. Nije to bila najuspješnija misija. Te su traperice bile sramotno uske (zahvaljujući Kelsey) i svako toliko tkanina bi se sudarila s mojom kožom, a ja bih se lecnula. “Oprosti”, svaki put bi se ispričao, kao da je to bila njegova krivnja. Željela sam 24

ga ušutkati, ali toliko mi se sviđalo kako je otezao tu riječ da sam ga pustila. Nakon minutu ili dvije sporog i opreznog manevriranja, traperice su najzad pale na pod. Oboje smo se nasmijali - onako kako se smiju u filmovima kad uspiju deaktivirati bombu. A kad sam se prestala smijati, shvatila sam da su mu ruke još uvijek na mojoj nozi. Jednom je obujmio koljeno, a drugom nježno milovao kožu oko opekline. Nastavi li me ovako dodirivati, rastopit ću se lokvicu točno ovdje na podu. “Ovaj... hvala.” Tada kao da je shvatio što radi. Oči su mu poletjele prema rukama. Umjesto da ih smjesta povuče, nacerio se i polako prešao prstima niz moju nogu pa je pustio. “Nema na čemu. Sad je moramo ohladiti. Mogli bismo je podmetnuti pod vodu.” Zamislila sam kako mi je noga podignuta nad umivaonikom ili kako oboje pokušavamo manevrirati u kadi. Zacijelo me je odao izraz lica jer je dometnuo: “Možda će biti dovoljan i vlažan ručnik.” Dodala sam mu ručnik iz košare iza leđa pa se okrenuo prema umivaoniku čekajući da voda bude što hladnija prije nego što će ga smočiti. Uvukla sam dah kad ga je položio preko opekline, ali hladnoća je bila ugodna, dovoljno da se opustim prvi put otkako smo došli u stan. “Bolje?” Kimnula sam. “Nego što. Nikad više neću odjenuti tako uske traperice.” Nasmiješio se. “E to bi bilo baš šteta.” Trebat će mi ventilator da se ohladim nastavi li govoriti takve stvari. “Čuj”, počeo je. “Žao mi je zbog ovoga. Nisam te trebao nagovarati da sjedneš na onaj motor.” “Nisi ti kriv što nemam pojma o motociklima pa mi nije bilo ni na kraj pameti da bi cijev mogla biti vrela.” “Ne mogu vjerovati da se nikad nisi vozila na motociklu.” “E, pa postoji štošta što nikad nisam radila.” On izvije obrvu. “Kao što?” “Pa...” Kunem se da su mi otkucaji srca u ušima odzvanjali kao glu-pa, glu-pa, glu-pa. “Ovaj, sve do danas nisam upoznala Britanca.” 25

Nasmijao se, prstima nesvjesno prolazeći kroz kosu. Poželjela sam i sama to učiniti. Rekao je: “I zato si me poljubila, je li? Izgleda da sve Amerikanke padaju na taj naglasak.” Progutala sam osmijeh i rekla: “Vjerujem da si ti bio onaj koji je poljubio mene.” Ustao je, a razbarušena plava kosa pala mu je preko čela, uokvirivši one vragolaste plave oči. “I jesam.” Ponovno je provukao ručnik kroz vodu da ga ohladi, ali tijelo mi je bio previše usplamtjelo da bih mogla osjetiti razliku kad ga je vratio na kožu. Drugom mi je rukom opet obujmio gležanj. Pažljivo sam umirila dah i rekla: “Tvoj red.” “Hmm?” “Što ti nikad nisi napravio?” “Pa nikad se nisam upucavao djevojci u baru.” Zinula sam. “Stvarno?” Kako je to bilo moguće? Bio je prekrasan! Možda su se djevojke jednostavno bacale na njega još pred samim ulazom u bar, pa se nikad nije morao gnjaviti ulaskom. Slegnuo je ramenima i srao mi palcem milovati gornji dio stopala. “Znam da se ovo ne slaže sa stereotipom o Englezima, ali nikad nisam bio tip kojeg zanima oblokavanje, ovaj, opijanje. “Ni ja”, dočekala sam. A to sam i mislila iako mi je u glavi još bila zbrka od sve one tekile. “Pa što je dovelo netipičnog Britanca u Teksas?” Slegnuo je ramenima. “Već sam neko vrijeme u Sjedinjenim Državama. Došao sam ovamo na školovanje i nikad se nisam vratio. Zapravo, tek sam se nedavno ponovno doselio u Teksas. Nisam bio ovdje nekoliko godina.” “I ja. Vratila sam se prije nekoliko godina.” U Teksasu sam živjela kao klinka, ali preselili smo se u Minnesotu kad sam krenula u osmi razred. Oduvijek sam imala namjeru vratiti se ovamo na koledž. Još je jednom smočio ručnik i sjedili smo tamo razgovarajući. Ispričao mi je o svom djetinjstvu u Engleskoj i kako se život tamo razlikuje od ovoga u Sjedinjenim 26

Državama. “Prvi put kad mi je jedan lik rekao da mu se sviđaju moje gaće, bio sam toliko šokiran da sam mislio da sam izišao iz kuće bez nekoliko ključnih stvari.” “Gaće? Ne razumijem.” “Tako mi zovemo donje rublje, ljubavi.” “Oh”, nasmijala sam se. “Dobro da znam.” “Kad sam zamolio kolegu iz razreda da mi posudi gumicu - vi ih zovete brisalica - svi su se toliko smijali da sam bio spreman rezervirati let za London istoga dana.” Pokušala sam zatomiti smijeh, ali bezuspješno. No zaključila sam da je to i zaslužio jer se onako smijao mojoj muci s gaćama... ovaj trapericama. “Vjerojatno je to bilo užasno.” Posegnuo je za gazom koju sam ranije izvukla iz ormarića i oprezno je položio preko opekline, pa zalijepio rubove dok je govorio: “Čovjek se navikne. Dovoljno sam dugo ovdje da se prilično dobro snalazim. Povremeno, nakon što se vratim iz posjeta Londonu, treba mi nešto vremena da se ponovno priviknem, ali sve u svemu, može se reći da sam prilično amerikaniziran.” “Osim tog naglaska.” Nasmiješio se. “Pa ne mogu se još riješiti i naglaska, je li? Kako bih onda privlačio pozornost ljepotica kao što si ti?” “Čitanjem Shakespearea u baru, očito.” Nasmijao se, a zvuk njegova smijeha raširio se mojom kožom, opustivši mi živce. “Slatka si”, rekao je. Zakolutala sam očima. “Da... Suludo slatka, kako smo ranije utvrdili.” “Bi li radije da kažem kako si suludo seksi?” I tek tako, opuštenost koju sam osjećala isparila je, a dah mi je postao plitak. Nisam imala odgovor. Što bih na ovo uopće mogla reći? “Čemu takav pogled?” upitao je. Nisam imala pojma koja se od mnoštva emocija sad odražavala na mojemu licu, 27

pa sam samo slegnula ramenima. “Ponašaš se kao da ti nitko prije nije rekao da si seksi.” To bi bilo zato što zaista nije. “Što znam da ne može biti istina, naročito kad izgledaš ovako kao večeras. Nisam mogao skinuti ruke s tebe, a tek smo se upoznali. Bio bih posramljen, samo da nisam onoliko uživao.” To je bilo to. Možda se nikad nisam seksala, ali znala sam dovoljno da prepoznam kad mi se tip uvaljuje. I za divno čudo, nije me bilo briga. Samo mi je bila važna činjenica da sjedi ovako blizu mene i da me dovodi do ludila. Rukom je i dalje opušteno milovao moj gležanj, a ako me uskoro ne poljubi - eksplodirat ću. “Pogledaj me, ne mogu ni sada skinuti ruke s tebe.” Progutala sam, ali u ustima mi je bio osjećaj kao da sam progutala kutiju s pijeskom. Pridignuo se na koljena, rukom putujući od gležnja do vanjskog dijela moje neozlijeđene potkoljenice. Bokovi su mu bili samo nekoliko centimetara od mojih koljena dok sam ja samo sjedila tamo na zahodskoj školjci, obamrla. “Kaži mi da nisam lud”, rekao je. Nisam to mogla. U ovom sam trenutku bila toliko daleko od razuma da nisam mogla dijeliti savjete o razumnom ponašanju. “Reci da te smijem poljubiti.” To... e, to sam mogla. “Smiješ me...” Nisam ni dovršila rečenicu a njegove su se usne našle na mojima i moja je opeklina pala u zaborav.

28

PETO POGLAVLJE Poljubac je trajao prekratko. Neugodan jauk razočaranja oteo mi se s usana, ali nisam si mogla pomoći. Srećom, Garrick nije bio gotov. Ustao je i povukao me za laktove. Privlačio me k sebi, sve dok nam tijela nisu bila priljubljena, a što bi bilo nemoguće da sam ostala onako sjediti. “Ovako je bolje”, rekao je. Nisam se gnjavila potvrditi. Samo sam se pridignula na prste i poljubila ga. U usporedbi s našim prijašnjim poljupcima, ovaj je bio nježan i istraživački, kao da me kuha na laganoj vatri. Jednu je ruku ovio oko moga vrata, palcem nježno pritišćući kljucnu kost. Druga je plesala od moje kose, ramena pa do bokova i onda natrag. Prvi put u životu usredotočila sam se samo na osjećaj muškog tijela uz svoje, na to kako mu jezik miluje moj, na žmarce topline tamo gdje su mu prsti doticali moju kožu. Nisam mislila ni na što drugo - ni na svoj ubrzan dah, ni na to jesu li mi ruke na pravome mjestu, kao ni na to što je očekivao. Samo sam se gubila u njemu. Ruke su mi se spustile na njegove bokove, poželjela sam i sama malo istraživati. Uvukla sam ruke između nas sve dok se nisu našle na njegovu trbuhu. Na moje pokrete, usne su mu se malo snažnije pritisnule uz moje. Jezik je zavukao malo dublje. Klizila sam objema rukama prema gore, osjećajući pod tkaninom majice snažne obrise njegova tijela. Kad sam dospjela do prsa, rukom mi je privukao bok pa mi je trbuh bio priljubljen uz njegov. Mogla sam osjetiti koliko me je želio i mlaz tjeskobe prošao mi je kralježnicom. Poljubac mu je tada postao silovitiji, brži, i žurno sam uzvraćala, ne obazirući se na živce. Jednu sam ruku ostavila na njegovim prsima, drugu mu ovila oko vrata, i još se više pridignula na prste tako da su mi kukovi bili u razini s njegovima. 29

Garrick je prekinuo poljubac i drhtavo uzdahnuo uz moje usne. Briljantno plavetnilo njegovih očiju sad je gotovo sasvim preuzelo crnilo zjenica. Spustio je ruku na moju čeljust i palcem povukao donju usnicu. Nekoliko beskrajnih sekunda samo me je proučavao. “I jesi suludo seksi, znaš.” Pete sam spustila na pod, listovi su mi previše gorjeli da bih ostala na prstima. Nisam više mogla gledati u njegove oči. Svaki put kad bih gotovo potpuno isključila mozak, rekao bi nešto što bi ga ponovno uključilo. Rekla sam: “Znaš da ti ne treba takvo upucavanje. Već sam te ljubila.” “A kako je to bio dobar poljubac!” Palcem mi je ponovo milovao usnicu i podignuo lice prema svome. “Volio bih da to ponovimo na nekom drugom mjestu osim u tvojoj kupaonici.” “O, dobro.” Želi li ovim reći da odemo u spavaću sobu? Bila sam prilično sigurna u to. Petljala sam s kvakom nekoliko sekunda prije nego što mi je zamagljeni mozak uspio otvoriti vrata. Ponovno smo se našli u mračnom hodniku i ruka mu je još jednom pronašla moja leđa. “Oprosti, u hodniku nema svjetla, a nisam stigla zamijeniti žarulju.” Usne su mu bile točno uz moje uho kad je odgovorio: “Ne smeta mi mrak.” Ušli smo u dnevnu sobu i upalila sam svjetlo. Moj je stan otvorenog tlocrta, bez pregradnih zidova. Dva su zida od cigle, a ostali su oličeni lijepom bojom šljive. Strop je visok, s izloženim cijevima što su se nad nama križale. Moja soba je zdesna, odvojena od dnevnog dijela tek zastorom boje lavande, jer zapravo nisam imala vrata. “Pa, ovo je moja dnevna soba.” Pokazala sam rukom, nesigurna očekuje li obilazak ili bih to trebala preskočiti i odvesti ga ravno u sobu. Sve mi je ovo bilo nepoznato i nisam imala blage veze trebamo li najprije odraditi one uobičajene stvari. Srce mi je divljački tuklo dok je koračao sobom, proučavajući sliku ovdje, neko dranguliju ondje. “Lijepa je. Pristaje ti, rekao bih.” Ozarila sam se. Obožavala sam ovaj stan. Uvijek sam imala dojam kao da sam u epizodi Prijatelja. “Sram me je priznati da je moj stan još uvijek krcat kutijama. Ne bi ti bio zanimljiv obilazak.” 30

Bože, kako bih voljela da smo sada kod njega. Onda bi on kontrolirao situaciju. Mrzila sam to što nisam znala što ću dalje. Oči su mu poletjele prema zastoru koji vodi u moju sobu. Bio je brz. Pogled mu se gotovo u istom času vratio na svjetiljku pokraj koje je stajao, ali ipak sam zamijetila. To je bilo to. Poševit ću se. Da mu kažem da sam nevina? Trebala bih. Da mu kažem sad? Ili kad do toga dođe? Sjetila sam Kelseyina savjeta i prisila se utišati strahove. Snizila sam ton toliko da sam se mogla pretvarati da uopće ne mislim. Prije nego što se ustrtarim, krenula sam naprijed i podignula ruku. Smjesta ju je prihvatio pa sam ga povela iza zastora, u svoju sobu. Kako u ovom dijelu stana nije bilo lustera na stropu, uključila sam svjetiljku s desne strane, zatim se udaljila od njega kako bih uključila i onu pokraj kreveta. Kad sam se okrenula, u ruci je držao sramotno kratku suknju na koju me je Kelsey ranije nagovarala. Oči su mu susrele moje i zbog njegova sam osmijeha imala dojam kao da su mi pluća na rubu kolapsa. Istrgnula sam mu suknjicu iz ruke, pokupila nekoliko drugih odjevnih predmeta s kreveta i sve utrpala u ormar. “Oprosti zbog ovoga.” “Nisi čula da se bunim.” Izvila sam obrvu i rekla: “Zaboravi. Nećeš me nikad vidjeti u onoj suknjici.” “Nikad? Je li to izazov, ljubavi?” To je obećanje. Obišao je ugao kreveta kako bi mi se pridružio u prostoru između postelje i zida. “Rado bih ti pomogao prekršiti obećanje.” Spustio mi je ruku na rame, srednji prst podvukavši pod naramenicu moje majice. “Sigurna sam da bi mi pomogao s koječime.” Ruka mu se napela na mom ramenu i oči mu padnu na moje usne. “Itekako.”

31

Onda me poljubio. Ovaj se put nije trudio biti nježan i sladak. U njegovu je poljupcu bilo gladi i očaja zbog čega sam zadahtala uz njegove usne. Zubima mi je povlačio donju usnicu, isto kao maločas palcem, i cijelo mi je tijelo na to zadrhtalo. Blago se nagnuo i obgrlio me oko struka, podignuvši me gore tako da su nam tijela bila u savršenoj ravnini. Jedva da sam mogla prstima dodirivati pod, ali nisam marila. Držao me. Zakopala sam prste u njegove razbarušene kovrče i prepustila se poljupcu. Uzmaknuo je nekoliko koraka i sjeo na rub kreveta. Noge sam nagonski raširila. Ruka, kojom me je držao oko struka, sad se stegnula na mojoj guzi i privukla bliže njemu. Ako sam i imala ikakve sumnje kamo sve ovo vodi, sada su isparile. Ponovno me je povukao, izvivši istodobno i svoje kukove, a ja sam prekinula poljubac, zadihana. Usnama je prelazio duž moje čeljusti pa niz vrat. Lebdjele su nad točkom gdje mi je tuklo bilo, a jezikom je polizao osjetljivu kožu. Nastavio je dolje niz ključnu kost, sve dok ga nije zaustavila majica. Mislila sam da će prestati, ali odgurnuo je naramenicu, a usne mu nisu napuštale moju kožu. Drugu je ruku uvukao pod rub majice, dražeći mi kožu na struku. Ruke su mi i dalje bile u njegovoj kosi, pa sam ih snažnije stegnula i povukla mu lice prema svome. Dok smo se ljubili, ruka mu krene gore, prelazeći preko mog prsnog koša, ostavljajući plameni trag na mojoj koži. Kad mi je obujmio dojku, zanjihala sam se, a on je zastenjao. Suknja, koju sam ranije navukla, sad je bila oko mojih bedara, a među nama nije bilo gotovo ničeg. Izvila sam kukove naprijed i sad sam ja zaječala. Kad je drugom rukom pronašao rub moje majice, svukao mi ju je preko glave. Prekinuli smo poljubac kako bismo dopustili tkanini da prođe između nas. Opirala sam se porivu da se pokrijem dok je prelazio pogledom po meni. I, Bože, kako sam samo bila zahvalna Kelsey jer je uporno navaljivala da odjenem neko lijepo donje rublje. Ovaj je komplet bio crn, s bijelom čipkom. Kad me je pogledao, požuda u njegovim očima bila je nedvojbena i znala sam da nije mario za moj trbuščić koji me je ranije ove večeri mučio. Desnom mi je rukom nježno gnječio dojku, dok je lijeva pronašla moj vrat. Privukao mi je lice svome. Mislila sam da će me opet poljubiti, ali u posljednjem je trenutku odustao i pritisnuo obraz uz moj. Utisnuo je poljubac na rub moje čeljusti, tik ispod uha. I kako je to bilo predivno. Bio je to tek kratak, nedužan poljubac, ali natjerao me da 32

mu stegnem kosu i guram kukove uz njegove. Usnama je okrznuo moju usnu školjku dok je šaptao: “Jesam li ti rekao da si suludo seksi? Mislio sam reći da si nevjerojatno seksi.” A ja sam bila nevjerojatno uzbuđena. Ponovno me je poljubio, potom se okrenuo i polegnuo me leđima na krevet. Zastao je da svuče majicu preko glave i prvi sam put vidjela čvrste mišiće njegova tijela koji su me ranije zadivili. Pridignuo se na koljena, a meni su noge i dalje bile oko njegova struka. Zastao je i ponovno me proučavao. Ovo je bio trenutak kad bili mu trebala reći. Samo sam trebala to bubnuti. Izvaliti. Djevica sam. Samo te dvije riječi. Nije teško, zar ne? Progutala sam i pročistila grlo. On je tada pognuo glavu i pritisnuo usne na kožu mog trbuha i sve su mi misli isparile.

33

ŠESTO POGLAVLJE Možda neću ni izdržati do seksa. S obzirom na to kako je usnama označavao moje tijelo, vjerojatno ću spontano izgorjeti prije nego što do toga i dospijemo. Prstima je prelazio uz moja bedra, milovao kožu na kukovima, tik uz rub gaćica. Nešto je u mom mozgu prsnulo i obuzela me panika. Bit ću užasna u ovome... vjerojatno najgora koju je ikad imao. A onda me više nikad neće htjeti vidjeti (a ja sam njega stvarno željela opet vidjeti). Sigurno ću biti toliko traumatizirana da se više nikad neću poželjeti seksati, što je značilo da će svaka moja veza, do kraja života, biti osuđena na propast. Završit ću usamljena i očajna u društvu svojih devet mačaka i tvora. Nisam željela završiti sama, očajna, s devet mačaka i tvorom. Onda je mi je gurnuo gaćice ustranu i bila sam sve samo ne očajna. Crnilo je plesalo rubovima mojih očiju, svi moji osjeti kao da su se stopili u jedno, tamo gdje me je dodirivao, i tako mi svega - bilo je neopisivo. Prstima je dotaknuo onu točku u meni zbog čega sam se izvila gore i prema njemu. Glavu je pognuo i stao spuštati poljupce na moje grudi. Ruke su mi se pomicale vlastitom voljom dok su mu gnječile leđa, a onda se provukle oko njegova struka pa sam mu otkopčala gumbe na trapericama. Ispustio je zvuk iz pozadine grla kad su mu se usne sudarile s mojima. Ljubio me je grozničavo, pririšćući me o madrac. Poljubac se nastavio - vatreniji i brži, i trebalo mi je nešto više. Klizila sam rukom uz napetu kožu njegova trbuha do prednjice traperica. Onda su mu se usne odvojile od mojih i zastenjao je. Nije se povukao, usne su mu lebdjele tik nad mojima. Dah mu je bio ubrzan. “O, Bože, Bliss...” Utisnuo je i posljednji lagani poljubac na moje usne, a potom se stao povlačiti sve dok nije klečao nada mnom. Čula sam metalni zvuk njegova patentnog zatvarača, a pogled mi je bio fokusiran na njegova ramena dok je on petljao s odjećom. Ostao je uspravljen nekoliko sekunda, a ja sam pogled zalijepila za strop. 34

Željela sam ovo. Očajnički. Baš sam krenula ponoviti svoju mantru, kad je vratio usne i ruke na mene grozničavo, gotovo očajnički. Mogla sam osjetiti kako u mojoj srži raste pritisak, svaki mišić u mojim nogama napeo se dok sam čekala ono što sam znala da slijedi. Tada mi je povukao gaćice niz noge i ugnijezdio tijelo između mojih bedara i imala sam osjećaj kao da sam uronila u led. Poševit ću se. S tipom kojeg sam tek upoznala i o kojem nisam znala apsolutno ništa. Ni on nije znao ništa o meni... uključujući i činjenicu da sam nevina. Bože, Željela sam nastaviti s ovim, dojadilo mi je biti djevica, a on je bio nevjerojatno seksi, ali ovo nisam bila ja. Nisam to mogla. Ne s njime. Jednostavno... nisam. Ukočila sam se ispod njega, no njegove su usne nastavile ljubiti onu točku gdje se vrat spaja s ramenima. Trebala sam mu reći da sam djevica ili da nisam spremna. Ne bi to bilo ni lijepo ni jednostavno, ali barem bi me razumio... vjerojatno. Umjesto toga, moje su se oči zaključale za porculansku zdjelu za kekse s poklopcem u obliku mačke koju sam naslijedila od prabake i mozak mi je smjesta smislio suludo opravdanje. “Stani! Mačke! Prestani...” Koji mi je vrag? Dlanove sam pritisnula o njegova ramena i blago ga odgurnula. Povukao se, očiju tamnih, kose razbarušene, usana natečenih od ljubljenja. Umalo da se tada nisam predomislila. Izgledao je gotovo neodoljivo. Gotovo. “Oprosti, ljubavi. Jesi li spomenula mačke?” “Da, ne mogu ovo... sad. Jer... imam mačku. Da, imam mačku koju moram, ovaj, pokupiti. Pobrinuti se za nju! Moram se pobrinuti za mačku! Tako da... ne mogu ovo.” Pokazala sam između nas, nadajući se da mu ne zvučim sumanuto kao 35

što sam zvučala sebi. Što je bilo nemoguće. Pa ja uopće nemam mačku! Ne znam koje su mi sinapse zakazale u mozgu, ali poželjela sam se zviznuti. Željela sam udariti samu sebe tako da se onesvijestim. U ovom bih trenutku vjerojatno mogla uroniti u bazen pun klorovodične kiseline, a da me nitko na to ne bi trebao nagovarati. Mozak mu je sigurno bio zamagljen kao i moj jer je zastao nekoliko trenutka, pokušavajući shvatiti, a onda se ogledao oko sebe. “Ne vidim mačku.” Grlo mi se počelo sušiti, kao i uvijek kad bih lagala. Bila sam užasno loša lažljivica (prema, ovaj, vlastitom svjedočenju). “To je zato što nije ovdje... Da. Mačka koju imam nije ovdje jer... moram otići po nju. Zaboravila sam da je trebam pokupiti.” Bacio je pogled na sat na kojem je bilo 00:20. “Sada bi je trebala pokupiti?” Ponovno sam ga gurnula, ali sad se lako otkotrljao s mene. Bio je potpuno gol, a ja sam bila u grudnjaku i suknji, gaćice su mi i dalje bile zakačene za gležanj. “Da... Ona je kod veterinara! To je veterinar koji radi dvadeset i četiri sata.” “Radi dvadeset i četiri sata?” “Uh, pa da. U Americi imamo... takve veterinare. To je tako.” Ona klorovodična kiselina sad mi je zvučala neopisivo privlačno. “I trebala sam je pokupiti prije nekoliko sati.” “A ne možeš ujutro otići po nju?” Pokušala sam navući gaćice preko drugog stopala pa sam se spotaknula i pala unatrag, stražnjicom lupivši na drveni pod. “Isuse, Bliss!” Skočio je s kreveta i kleknuo pokraj mene, što me samo još više smelo s obzirom na to da je još uvijek bio nag i, ovaj, još uvijek spreman. “Dobro sam, kunem se, dobro sam. Samo... Ako je ne pokupim večeras, naplatit će mi naknadu, a to si ne mogu priuštiti.”

36

“Onda, daj da se odjenem pa ću poći s tobom.” “Ne! Ovaj, ne, u redu je. Zar ne bi bravar trebao uskoro doći?” Ovo sam začinila osmijehom za koji sam se nadala da govori: Ma nije to ništa strašno. No sigurna sam da je zapravo govorio: Ja sam luđakinja, bježi dok ne bude prekasno. Pogledao je na sat, a njegovo je prekrasno lice nagrdilo mrštenje. “Pa, da, valjda.” “Sjajno. Ja ću... Samo ću skoknuti onamo. Možeš izići, ovaj, kad god...” Pogled mi ponovno odluta na njegovo tijelo i osjetim kako se rastapam u lokvicu gluposti i prestravljenosti i uzbuđenja. “Kad god, ovaj, budeš spreman. Ovaj, svršiš. Ovaj, kad god želiš.” Proletim tada kroz zastor koji je skrivao sobu od ostatka stana pa pojurim prema vratima ne obazirući se na njegovo dozivanje. Tek kad sam prešla pola parkirališta shvatila sam: 1. Nemam cipele. Ni majicu. 2. Nisam ponijela ključ. Ni ništa drugo, zapravo. 3. Upravo sam ostavila neznanca u stanu. Golog. Tko god izjavio da bi avanture za jednu noć trebale biti jednostavne i bez obaveza, očito nikad nije upoznao nespretnjakovićku kao što sam ja.

37

SEDMO POGLAVLJE Četiri. To je broj osoba koje su me vidjele kako se skrivam iza ugla svoje zgrade, odjevena samo u suknju i grudnjak. Jedanaest. To je broj mravljih ugriza koje sam zaradila na bosim nogama. Dvadeset sedam. To je broj pokušaja da ne zaplačem - bezuspješnih. Garrick je ostao u mom stanu još dobrih deset minuta nakon što sam otišla. Sve to vrijeme um mi je bio kao u šestogodišnjeg djeteta koje je upravo popilo punu kadu energetskog pića. Što je radio unutra? Možda se samo jaaako sporo odijevao? Možda mi prekapa po stvarima? Ili pravi nered po stanu jer sam pobjegla i ostavila ga kao najvećeg papka još od Kanyea Westa na dodjeli nagrada VMA iz 2009,? Kad je najzad izišao, gledala sam kako zatvara vrata, potom zastaje. Pogledao je metalni broj apartmana zakucan u zid pokraj vrata, i samo ga neko vrijeme promatrao. Onda je zavrtio glavom i krenuo prema svom stanu. Čekala sam sve dok mi se nije izgubio iz vidokruga, pa sam pričekala još pet minuta da budem sigurna (još šest ugriza mrava, jedan prolaznik i četiri vizije samoozljeđivanja). Čim sam ušla, sklupčala sam se u krevetu. Onom istom gdje sam se umalo poševila. Istom onom krevetu gdje sam se željela poševiti... u neku ruku. Istom onom krevetu u kojem je bio nevjerojatno seksi, nevjerojatno gol Britanac. Možda sam upravo skočila s litice u Grad luđaka, ali dala bih se zakleti da je poplun i dalje bio topao tamo gdje je do maločas bilo njegovo tijelo. Kao prava luđakinja, uronila sam licem u jastuk i stala njuškati, kao što to rade djevojke u filmovima i knjigama, da vidim mogu li osjetiti njegov miris. Nisam ga osjetila. Osjećala sam se superjezivo. 38

Također nisam mogla zaspati u ovom krevetu jer bih poludjela. Odnijela sam jastuk do kauča, gdje sam neko vrijeme samo tupo sjedila, vjerojatno u šoku. Ako ništa, barem se mogu tješiti da je ovo bilo privatno poniženje. Nitko nije morao saznati koliko sam jadna. I nakon mog graničnog napadaja shizofrenije, prilično sam sigurna da će me izbjegavati u širokom luku, kao što sam, uostalom, ja planirala izbjegavati njega. Možda živimo u istom apartmanskom naselju, ali da se mene pita, više se nikad ne moramo vidjeti.

Jutro je svanulo prerano, i bila sam ukočena od spavanja na kvrgavom kauču. Uz to, u glavi mi je bubnjalo kao da sam se doista odalamila po licu, kao što sam sinoć bila u napasti. Glupa tekila. Kretala sam se tromo, odvukavši se do tuša sporije no inače. Kosa mi je bila mokra kad sam začula kucanje na vratima. Kelsey je gotovo pala na mene kad sam otvorila vrata, jer je pokušavala viriti kroz špijunku. Bez riječi se nasmiješila i oblikovala ustima: “Je li još tu?” Uzdahnula sam i rekla: “Nije, Kels. Otišao je.” Okrenula sam joj leđa, uhvativši se za glavu ne bih li pokušala zaustaviti vrtoglavicu. Ostavila sam vrata otvorenima i udaljila se, znajući da će ući pozvala je ja unutra ili ne. “Netko je jutros mrzovoljan. Zar je bilo tako grozno? Je li, ono... sićušan?” “Nije...” Doduše, nije da sam ga imala s kime usporediti, ali bila sam prilično sigurna da to nije bio slučaj. “O, znači samo je bilo loše?” Trebala bih joj jednostavno reći da to nisam obavila, ali u glavi mi je tuklo, želudac mi je kruljio i nisam željela da me prisiljava na drugi izlazak i drugi pokušaj. Pa sam slagala. “Bio je dobar. Samo sam mamurna.” “Dobar? Dobar? Ma daj, onaj tip je bio prekrasan! Molim te, barem se pretvaraj da ti se svidjelo.” “Svidjelo mi se!” Ako se pod time podrazumijeva najbolje ljubljenje u mom životu. “On mi se svidio.” Te su riječi izletjele iz mojih usta prije nego što sam mogla promisliti o 39

posljedicama. “O, ne!” kriknula je Kelsey. “Ne, nisi valjda! Znam da ti je prvi i sve skupa, ali to ne znači da se odmah moraš zaljubiti. To je bilo samo tjelesno iskustvo. Pokušaš li neku glupost, primjerice pristaneš li se udati za tog tipa, osobno ću te odvući od oltara i borit ću se rukama i nogama.” “Ne! U pravu si, naravno.” Slegnula sam ramenima kao da sve to nije ništa osobito, ali grlo mi se osušilo i mogla sam osjetiti kako mi se koža na vratu i obrazima crveni. Nadala sam se da će pretpostaviti da mi je samo neugodno, jer je uvijek mogla lako prozreti moje laži. “Kunem se, nije ništa važno. Nisam zaljubljena u njega. I neću se udati. Dapače, jedva da se ičega i sjećam.” Pod “jedva” mislila sam na ono što se zapravo nije ni dogodilo. Ostatak je, međutim, itekako bio urezan u moje sjećanje. Čak ni svemoćna tekila nije mogla isprati uspomene. Da je barem mogla isprati sjećanje na ono kako se sve završilo. “Pa, to je koma. Ali sve je u redu, je li?” “Aha.” Prisilim se na osmijeh. “Sve je okej.” Kelsey me tada zagrli. Bio je to jedan od onih trenutaka kada bismo se trebale povezati, ili kliknuti, ili misliti na istu stvar, ali kako je s moje strane sve bila laž, samo sam joj uzvratila zagrljaj, pokušavajući se pretvarati da me tješi jer mi je neugodno. “U redu, sad ubaci dupe u brzinu. Ako ne popijem kavu prije predavanja, krepat ću. Ritam mi je još uvijek poremećen nakon božićnih blagdana i osjećam se kao vražji zombi.” Što je za Kelsey značilo da, na ljestvici od jedan do deset, njezina prpošnost zauzima mjesto broj šest. Uvijek sam mislila da sam druželjubiva, sve dok nisam postala inspicijentica. Tada sam ustanovila da samo nisam voljela tišinu. Kad bi oko mene bilo dovoljno onih voljnih da zabavljaju druge, shvatila bih da kudikamo više uživam u promatranju. Starbucks na kampusu bio je krcat zombijima - hordama neispavanih studenata. Kad sam dobila svoju kavu s mlijekom i karamelom, bila sam već prilično razbuđena i sigurna da kasnimo na prvo predavanje posljednjeg semestra zadnje godine faksa. Odjurile smo prema zgradi Lijepih umjetnosti, prohujavši pokraj hipstera sa studija umjetnosti koji su pušili uz vrata. Otrčale smo niz hodnik gdje su nas, dakako, dočekala zatvorena vrata malenog teatra gdje su se održavali satovi glume. “Shipoopi”1 rekla je Kelsey. 40

Tada... zato što studiramo glumu... zapjevale smo onu pjesmu iz mjuzikla The Music Man. Jer u životu ti katkad baš treba malo glazbe. (Ali pjevale smo ispod glasa i brzo, jer smo ipak kasnile na predavanje.) Nije bilo šanse da uđemo u kazališnu dvoranu, a da suludo ne bučimo. Vrata su škripala i lupala ma što učinile. Gurnule smo jedna vrata i odmah čule Erica Barnesa, voditelja odsjeka, kako govori: “Kasnite!” Automatski smo odvratile: “Oprostite, Eric!” Pazeći da ne prolijemo kavu, progurale smo se iza zastora na rubu prostorije i svalile se na najbliža prazna sjedala na tribinama. Spustila sam kavu i stala razmještati svoje stvari, prekapajući po torbi u potrazi za olovkom i bilježnicom. “Kao što sam rekao”, nastavio je Eric, “Ben Jackson trebao je predavati na ovom kolegiju.” Ben je bio vjerojatno najomiljeniji profesor glume, ali ponuđena mu je uloga u toj genijalnoj novoj predstavi na Broadwayu pa je zatražio stanku tijekom ovog semestra. “Ali, kao što znate, on će idućih nekoliko mjeseci biti u New Yorku, a do tada će ga mijenjati jedan od naših najdarovitijih bivših studenata gospodin Taylor.” Napokon sam pronašla tupu olovku na dnu torbe. Valjda će mi poslužiti. Kelsey je odabrala taj trenutak da me zgrabi za lakat i privuče k sebi. Podignula sam oči prema njoj, potom prema prednjem dijelu dvorane, u smjeru njezina pogleda. Tada mi je olovka, koju sam se onako potrudila pronaći, ispala iz ruke i otkotrljala se, nestavši u bezdanu ispod tribina. Novi je profesor zurio u mene, iako su svi ostali pljeskali, na što bi on vjerojatno trebao mahati ili se barem smiješiti. Oči su nam se susrele i najednom sam bila silno zahvalna na tome što sam maločas spustila kavu. Jer novi je profesor bio gol u mome krevetu, nema tome ni osam sati. Garrick je bio moj profesor.

41

OSMO POGLAVLJE Imala sam dojam da su prošli sati prije nego što je odvratio pogled. Kad jest, osmijeh koji je uputio ostalima odisao je nelagodom i odsutno je navlačio kravatu oko vrata. “Hvala, Eric. Molim vas, zovite me Garrick.” Mislim da sam mogla osjetiti kako se zrakom otpuštaju hormoni kad su djevojke u prostoriji čule njegov naglasak. Osjetila sam kako Kelsey zuri u mene, ali oči su mi bile zalijepljene za jedan od stropnih reflektora nad pozornicom trudeći se voljom umiriti podivljalo srce. Ovo je bilo loše. Ovo je bilo jezivo loše. “Kao što je Eric rekao, ovdje sam diplomirao, a zatim sam prošloga svibnja magistrirao glumu na Sveučilištu Temple u Philadelphiji. Tamo sam radio u kazalištu, nekih šest mjeseci, kad me je Eric nazvao i pitao bih li bio zainteresiran za privremeni posao ovdje.” Pogledala sam ga krajičkom oka, istodobno se nadajući i užasavajući pri pomisli da bismo ponovno mogli uspostaviti kontakt očima. Nije me gledao. Štoviše, cijelim je tijelom bio okrenut prema studentima na drugom kraju dvorane, uglavnom ignorirajući dio gdje sam ja sjedila. Osim činjenice da namjerno nije gledao prema jednom dijelu prostorije, nije bilo drugoga znaka da je zabrinut ili na bilo koji način uzrujan. Meni su, međutim, obrazi gorjeli, a ruke su mi se tresle dok sam ih pritiskala o koljena. “Uživao sam one četiri godine koje sam ovdje proveo i, ovaj. Letimice me je pogledao i nisam mogla ništa doli uzvratiti pogled - očiju razrogačenih, skamenjena. Pročistio je grlo i vratio pogled na drugu stranu prostorije. “Zaista sam uzbuđen što sam se vratio.” Poželjela sam se zavući u rupu i umrijeti. Poželjela sam se zavući u rupu negdje u dnu provalije da me zatrpa lavina i onda umrijeti. 42

Poželjela sam... plakati. Eric se tada ispričao pa nas je ostavio da se upoznamo s našim novim profesorom. Poželjela sam da se mogu i sama ispričati jer, sasvim slučajno, ja sam ga prilično dobro upoznala. “Pa, dakle”, počeo je Garrick. “Jasno je da nisam mnogo stariji od vas.” Opet su mu oči poletjele prema mojima. Postalo mi je gotovo nemoguće gutati. “Namjera mi je da vas pripremim za idući korak vašeg putovanja i dam vam neke smjernice, iako ni sam nisam tako daleko odmakao. Svi mi volimo Erica, Bena, Kate i ostale profesore, ali valja nam priznati da nisu baš mlado meso.” Svi su se nasmijali. Ja sam, pak, bila odveć zauzeta koncentrirajući se na to da ne povratim. “Svijet je bio drukčiji kad su oni počinjali svoje karijere. Kad sam sjedio na vašem mjestu, ovaj smo kolegij zvali Priprema apsolvenata. Mislim da se sad zove Kazališno poslovanje. Na kolegiju ćemo proći sve: od audicija do aktivnosti Udruženja kazališnih umjetnika. Također, dio vremena provest ćemo u razgovorima o onoj apstraktnoj strani našega posla. Jer - i žao mi je što vam to moram priopćiti ono najteže u ovome poslu nije dobivanje uloga i spajanje kraja s krajem, iako je i to teško. Najteže je ostati pozitivan i ne zaboraviti zašto ste odabrali ovaj poziv.” Nije se morao pretjerano truditi da nas uplaši. Svi smo već bili na oprezu. Svi smo već imali one razgovore u gluho doba noći, naknadno promišljajući o svojoj odluci (pijani, dakako) otkako je počela akademska godina. “Sada, ako nemate ništa protiv, volio bih čuti nešto o vama. Počnimo s predstavljanjem i onim što biste voljeli raditi nakon diplome.” Bilo nas je otprilike dvadeset. Prvih osam recitiralo je svoja imena uz ono obavezno: “Selim se u New York.” Nema tog glumca koji ne sanja o odlasku u New York. Oni koji su sretni u tome katkada i uspiju. Neki od nas će, međutim, morati biti prizemniji. Cade, uz Kelsey moj najbolji prijatelj, reče:”Cade Winston. U ovom trenutku dvojim između nastavka školovanja i toga da krenem obilaziti audicije. Ne mogu razlučiti želim li zaista nastaviti školovanje ili sam samo preplašen.” Garrick se nasmiješio, a iako sam bila izvan sebe, i ja sam se nasmiješila. I sama sam slično osjećala u vezi s mnogim stvarima u životu... ne samo u vezi s glumom. Garrick je rekao: “Dobro. Ovo je bilo iskreno, Cade. A što budeš iskreniji sam sa sobom, to bolje. Nade i snovi sjajna su stvar, ali kudikamo je mudrije imati čvrst 43

plan. Vidjet ćemo hoćeš li uspjeti otkriti što zaista želiš upravo na ovim predavanjima.” Nakon toga, kao da je svima bilo lakše izreći sve što im je bilo na duši, umjesto onoga što smo mislili da se od nas očekuje. Toliko smo dugo morali braniti naš izbor profesije da nam je postalo teško pokazivati ranjivost. Neko vrijeme trpiš zapitkivanja o tome što ćeš ako stvari krenu nizbrdo, a onda neizbježno počneš misliti kako bi neuspjeh trebao biti dio plana, Katkad poželim da mogu biti kao Kelsey. Ona je neustrašiva. Doduše, lako je biti neustrašiv kad ti obitelj pliva u novcu. “Kelsey Summer. Nakon faksa godinu dana samo ću putovati i istraživati prije nego što odlučim kamo dalje. Kažu da su najbolji oni glumci koji su zanimljivi i kao osobe, pa smatram da je dobro uložiti u sebe i postati bolja, zanimljivija osoba.” “Diva”, promrsim sebi u bradu. Ona suzi pogled i brzo me uštipne za nadlakticu. Zacviljela sam i umalo da nisam pala sa sjedala u isto vrijeme kad me je Garrick pogledao i rekao: “A ti?” Trljajući ruku, morala sam odvratiti pogled od njegovog prije nego što sam mogla odgovoriti. “Bliss Edwards. Nisam sigurna želim li biti glumica ili se baviti kazališnom produkcijom. A kako zapravo ne postoji program magisterija gdje se nudi oboje, mislim da ću istražiti što se nudi na tržištu rada ili nešto slično.” Ponovno sam ga pogledala, ali oči su mu se već premjestile na Doma, koji je sjedio jedan red iznad mene. Sklopila sam oči i duboko udahnula. Kelseyina je ruka pronašla moju i stisnula je. Trebalo je još dvadeset minuta da se svi predstave jer - ipak smo mi ljudi iz teatra. Volimo slušati sebe dok govorimo. Ostalo je još samo pet minuta do kraja predavanja i Garrick reče: “Sjajno. Čini mi se kao da ste svi odredili idući korak. Želim da u srijedu dođete na predavanje sa svojim životopisom i fotografijama i budete spremni za audiciju.” “Zašto?” upita Dom. “Ovo je prvi tjedan predavanja. Audicija neće biti barem još nekoliko tjedana.” Dom je, više od ikoga, volio slušati sebe. “Nije važno”, odvratio je Garrick. “U stvarnom svijetu možete otići na deset 44

audicija dnevno. Možete imati nekoliko tjedana za pripremu ili jedan sat. Vaš je posao gluma, ali samo ako dobijete ulogu, a do tada je nužno odlaziti na audicije tako da biste u tome trebali biti što bolji. A sad, razlaz. Vidimo se u srijedu.” Nacerio se. Nije to bio jedan od onih predivnih osmijeha kao sinoć, ali i dalje je bio dovoljan da zateturam dok sam silazila s tribina. Bila sam kod zastora, jedva nekoliko metara od vrata, kad sam čula: “Gospođice Edwards, mogu li s vama razgovarati?” Kelseyin izraz lica zaglavio je negdje između sažaljenja i veselja. Prvi put u ovih posljednjih dvanaest sati željela sam udariti još nekoga osim sebe. “Ručak u podne?” upitala je. Kimnula sam iako nisam bila sigurna hoću li do tada poživjeti. Kvragu, nisam bila sigurna ni hoću li biti u stanju otići na iduće predavanje. Nisam se žurila dok sam mu prilazila, Čekajući da ostali studenti iziđu. Dom je u tom trenutku bombardirao Garricka pitanjima, pa sam si uzela trenutak da se zaokupim Cadeom. Dok je Kelsey bila prijateljica koja me je vukla po barovima i poticala na kojekakve ludorije, Cade je bio onaj koji je uvijek znao što treba kazati. Prve su mu riječi bile: “Na ljestvici od jedan do kuje, koliko si mamurna?” Izvila sam kut usnice u osmijeh. Bilo je to sve što sam uspjela u svom vrtlogu emocija, ali ipak je to bio osmijeh. “Ovisi... Upravo sad? Solidna sedmica. A ako mi se Dom pokuša obratiti... trebat će nam veća ljestvica.” Nasmijao se i nešto me natjera da se zapitam bi li prošla noć nekako isparila da sam njemu rekla svoju tajnu umjesto Kelsey. Nekako sumnjam da bi stvari bile iste. “Moram gibati. Političke znanosti.” Napravio je grimasu, a ja sam se pridružila, sretna što sam se toga riješila prošle godine. “Hajdemo nekamo večeras, okej?” “Može.” Ovaj put sam se nasmiješila jer Cade je znao sjajno odvući pozornost, a to mi je u ovom trenutku zasigurno najviše trebalo. Cmoknuo me je u obraz i onda krenuo svojim putem. Okrenula sam se prema Garricku i vidjela kako me promatra, očiju tamnih i suženih. Dom je odavno otišao. Vjerojatno je izišao kroz vrata s druge strane. Nekoliko trenutaka samo smo stajali u neugodnoj tišini. Ruke su mu bile u džepovima, a moje su petljale po remenu torbe prebačene preko ramena. 45

Najzad je pročistio grlo. “Kako ti je noga?” Progutala sam i pogledala dolje na noge. Danas sam odjenula suknju kako opekotina ne bi bila pokrivena. Okrenula sam nogu da može vidjeti zavoj. “Dobro. Jutros sam je previla. Stvorio se mjehur, ali koliko vidim, ili barem prema internetu, to je normalno.” Pogledala sam ga, ali njemu su oči i dalje bile na mojim nogama. Ukočila sam se. Bože, ovo je bilo tako neugodno. Ponovno je pročistio grlo. “Znači... Na koledžu si.” Znači...Ti nisi” Ostao je miran jedan trenutak, zatim se naglo okrenuo ustranu, udaljivši se nekoliko koraka pa se vrativši. Prste je frustrirano provlačio kroz kosu, a ja sam samo mogla misliti na svoje prste u njegovoj kosi i na to kako je bila nevjerojatno mekana. “Mislio sam...” Počeo je, “Pa, zapravo, nisam previše razmišljao. Ali nije mi se učinilo da si studentica. Rekao sam ti da sam ovdje pohađao školu i da sam se nedavno vratio, a ti si rekla ‘I ja’, pa sam samo pretpostavio da smo u istoj situaciji.” Spopala me je ta nerazumna potreba da trepćem. Nije da sam plakala ili nešto slično, ali jednostavno nisam mogla prestati. Rekla sam: “Živjela sam u Teksasu kad sam bila dijete. Na to sam mislila kad sam rekla da sam se vratila ovamo na školovanje.” Kimnuo je jednom, a onda nastavio kimati. I tako, on je kimao, ja sam treptala i nijedno nije govorilo ono što se zapravo trebalo reći. A kako nisam mogla podnijeti tišinu, prva sam je prekinula. “Neću nikome reći.” Obrve su mu se izvile, ali nisam mogla procijeniti je li to bilo iznenađenje, osuda ili tek facijalni tik. “Mislim, nije da se nešto... Nije da smo... Mislim, nije da smo pravili zvijer koja ima dvoja leđa.”2 O, Bože. Ubij me. Ubij me. Ubij me. Zvijer koja ima dvoja leđa? Mislim, stvarno? Imam dvadeset i dvije godine i umjesto da samo ispljunem riječ “seks”, ja sam 46

se poslužila Shakespeareovim citatom. I to krajnje neugodnim citatom. A on se smiješio! Njegov je osmijeh izazvao nešto čudno u mojoj utrobi zbog čega sam pomislila na prošlu noć, a to je bilo nešto o čemu u ovom trenutku ni u ludilu nisam smjela razmišljati. Nikakve zvijeri. Ni leđa. Ni prošla noć. Odvratila sam pogled, nastojeći se pribrati. Duboko sam udahnula i rekla što sam mirnije mogla: “Ovo ne mora biti ništa važno.” Trebao mu je trenutak da odgovori i pitala sam se čeka li da ga pogledam. Ako jest, načekat ćemo se. “U pravu si. Oboje smo odrasli. Možemo jednostavno zaboraviti ono što se dogodilo.” Nije bilo šanse da bih mogla zaboraviti što se dogodilo. Ali mogu se pretvarati. Mogu glumiti. “Dobro”, kimnula sam. Okrenula sam se da odem, ali njegov me glas zaustavi. “Kako ti je mačka?” “Koja mačka? O, moja mačka. Mačka... koja je moja. Ovaj, ona je...” Već sam rekla da je ženka, zar ne? “Dobro je. Mijauče, prede i tako...” Bože, zašto su vrata morala biti tako daleko? Nastavila sam koračati, preko ramena dobacivši posljednje riječi: “Moram na predavanje. Vidimo se u srijedu, valjda, okej, bok!” Požurila sam kroz vrata pa niz hodnik do umjetničkog odjela, prošavši pokraj učionice gdje su se održavale vježbe iz oblikovanja keramike, te uletjela u zahod za invalide kojim se nitko nije koristio. Tamo sam potonula na koljena (na zahodski pod). Očigledno sam bila izvan sebe jer... bljak! Usredotočila sam se na to da ne hiperventiliram. Samo sam se ja mogla slučajno spetljati sa svojim profesorom. U jedno sam bila sigurna - nema vražje šanse da ću doći na iduće predavanje.

47

DEVETO POGLAVLJE “Kunem se da je u zraku bila tolika količina neugode da se mogla gotovo opipati.” Lice mi je bilo pritisnuto o stol u studentskoj menzi dok me je Kelsey nutkala prženim krumpirićima i ostalim čudesnim ugljikohidratima. Mlitavo me tapšala po leđima. Nije bilo ama baš ničega majčinskoga u Kelsey. Ali barem se trudila. “Pretjeruješ, Bliss. Jedino što sam ja osjetila u zraku bio je seksualni naboj. Mislim, nije te često gledao, ali kad jest... Uh! Jao!” “Nema šanse da preživim semestar na tom predavanju.” “Ne budali. Glumica si. Glumci stalno spavaju jedni s drugima, a onda nastave svatko svojim putem. Kvragu! Zar se ne sjećaš prve godine, ono kad se nisi željela ljubiti s Domom u onom prizoru, pa vas je Eric poslao u drugu prostoriju rekavši da se tamo ljubite sve dok vam ne postane ugodno?” “Zašto uopće spominješ ono što je - od danas - drugi najužasniji trenutak mojeg života?” Ona zakoluta očima. “Zato što si ga preboljela.” “Nikad neću preboljeti to da mi je Dom zabio jezik u grlo. Još uvijek osjećam onaj grozni okus.” “Ma bit ćeš ti u redu, Bliss. To je samo pet mjeseci. Morat ćeš ga viđati samo tri sata tjedno. Bit će gotovo prije nego što i trepneš. Onda se možete kresnuti još jednom prije nego što pođeš sa mnom na put oko svijeta.” “Toliko je suludih stvari u toj izjavi da ne znam odakle bih počela.” “Počet ćeš tako što ćeš pojesti ručak jer ćemo zakasniti na režiju.” Gunđajući, utrpala sam nekoliko krumpirića u usta ne bih li joj udovoljila. Prekapala je po torbici tražeći mobitel, ali ruke su joj se skupile oko nečeg 48

drugog. “Oh, zaboravila sam, imam analgetik... Hoćeš li jedan?” Progutala sam i rekla: “A zašto bi mi trebao?” Ona nagne glavu u stranu. “Zar te ne boli nakon... znaš... hopa-cupa?” Glupa si, Bliss. Tako si jebeno glupa. “O! O, da. Ne, ne, u redu sam. Jutros sam progutala gomilu tableta. Dobro sam, hvala.” “Tako treba, curo.” Ostatak dana provela sam kao na autopilotu, spremna otići kući i zavući se u čahuru zaborava zvanu san. Nisam se gnjavila svući odjeću pije nego što sam se svalila na krevet. Nekoliko sati poslije probudio me telefon. Bio je to Cade. “Hej, mala... jesi li spremna na druženje?” Zamućena pogleda zaškiljila sam na sat. Bilo je tek sedam. Zijevnula sam. “Aha... naravno. Što si imao na umu?” “Pa, mislio sam...” “Nema cuge”, prekinem ga. “Ne mogu podnijeti cugu.” Nasmijao se. “Ništa od onoga ‘klin se klinom izbija, ha? U redu... Lindsay večeras nastupa u Grindu. Što kažeš na kavu?” Opet sam zijevnula. Lindsay je bila kolegica s naše godine. Večer provedena uz njezinu svirku bit će jednostavna i opuštena. Upravo ono što mi je trebalo. “Kava zvuči savršeno.” Kad sam dvadeset minuta poslije izišla, glava mi se trzala s jedne strane na drugu, svladana paranojom da ću ugledati Garricka. Kad sam bila sigurna da nikoga nema u blizini, otrčala sam na parkiralište i ušla u Cadeovu starudiju od Honde. Pozdravio me osmijehom. Odoljela sam porivu da pogledam u smjeru Garrickova apartmana. “Zaboravio sam spomenuti da si danas sjajno izgledala. Mislim, osim onog daška ljupkog mamurluka. Nikad ne nosiš suknje na predavanje.” Željela sam mu reći: “Daj, kreni već jednom”, ali zvučalo bi to preludo, čak i za mene, pa sam odvratila: “O, opekla sam nogu pa ne smijem nositi ništa usko.” 49

“Ozbiljno?” upitao je. “Što se dogodilo?” Nisam mu baš mogla reći pravi razlog, jer onda će željeti znati čiji je bio motocikl i zašto nisam bila s njim i bla, bla, bla. “Oh, opekla sam se na peglu za kosu.” “Opekla si nogu peglom za kosu? Pa kolike su ti to dlake na nogama?” Pomislili biste da sam nakon tolikog laganja u protekla dvadeset četiri sata barem malo napredovala. Ali, varate se. “Ha, ha. Baš si smiješan.” Napravila sam grimasu. “Gurnula sam je s ormarića, mamlaze, i pala mi je na nogu.” Petljala sam s klimatizacijskim uređajem iako je jedva radio u ovoj krntiji. “Samo nemoj proliti kavu po sebi. Ili, još bolje... naruči ledenu kavu.” “Razumijem, kapetane”, rekla sam. Grind je bio ljupki kućerak na samom kraju kampusa, preuređen u kafeteriju prije nekoliko godina. Kave su se naručivale unutra, a ispred je bila terasa gdje se većinu večeri održavala svirka uživo. Unutra je bilo krcato. Poslala sam Cadea da nam pronađe mjesto na terasi i rekla mu da ću nam donijeti pića. Sebi sam naručila ledenu kavu, a Cadeu voćni sok. On nije volio kavu, ali došao je ovamo samo zbog mene. Stajala sam u redu nekih deset do petnaest minuta. Kad sam najzad krenula prema terasi, nisam imala pojma gdje je Cade. Prolazila sam između stolova, kimajući poznanicima, izbjegavajući gledati u one koje nisam poznavala. Uhvatila sam Lindsayin pogled na pozornici, upravo kad je zauzimala mjesto, pa mi se nacerila. Najzad sam opazila Cadea kako stoji pokraj stola uz pozornicu. Bilo je to izvrsno mjesto s obzirom na to koliko se svijeta vrzmalo ovdje. Prišla sam mu i gurnula ga laktom u leđa. “Isuse, Cade, mislila sam da te nikad neću pronaći. Mogao si mi barem poslati poruku.” Cade se osvrnuo preko ramena, zatim me obgrlio i uzeo voćni sok iz moje lijeve ruke. “Oprosti, dušo. Zanio sam se razgovorom. Pogledaj tko je ovdje.” Povukao me je naprijed, a tamo je bio Garrick.

50

Ovaj put nisam imala tu sreću da sam prethodno spustila kavu. Zato, kad sam ugledala Garricka, ispustila sam je iz ruke i razlila se po mojim nogama. Cade, sa svojim superbrzim refleksima, izmaknuo se i za dlaku izbjegao da kava završi na njegovim espadrilama. “Sranje, Bliss. Samo sam se šalio za ledenu kavu, ali drago mi je da si me poslušala. Kunem se, nisi prije bila ovako nespretna.” I dalje nisam bila u stanju progovoriti. Noge su mi bile hladne i ljepljive, a lice mi je gorjelo. “Evo”, rekao je Cade. “Sjedni. Gospodin Taylor je ponudio da mu se pridružimo.” “Garrick, Cade.” Sigurna sam da je to rekao Cadeu najmanje deset puta do sada. Cade ga je ignorirao, okrenuvši se prema meni.”Skoknut ću unutra i donijeti ti ubruse. Hoćeš li nešto drugo popiti?” “Ne, ne. Dobro sam, Cade. Idem se očistiti.” “Zaboravi. Tebi se Lindsayina glazba sviđa više nego meni. Ta samo pjeva o promjenama i ženskim stvarima. Ne želiš to propustiti. Sjedni.” Gurao mi je rukama ramena sve dok mi stražnjica nije dotaknula stolac. Tada se izgubio, a ja sam ponovno ostala nasamo s Garrickom. “Što ćeš ti ovdje?” ljutito sam upitala. Nasuprot tome, on je bio ljubazan i smiren, možda malčice sjetan. “Još mi nije priključen internet u stanu, a morao sam provjeriti poštu. Mogu otići, ako želiš.” Želim. “Ne želim.” Uzdahnula sam. “Ne želim te otjerati. Samo bih radije da nas nisi pozvao za svoj stol.” “Pa, Cade mi nije rekao da je s tobom. Samo sam bio ljubazan.” “Oprosti, samo, ovo mi je čudno. Cade ne zna...” “... i neću mu reći, ako te to brine. Volio bih zadržati posao. Uostalom, tvoj privatni život nije moja stvar. Ono što se dogodilo među nama je stvar prošlosti.” Glas mu je postao grub dok je govorio. Stvar prošlosti? Zašto sam te riječi osjetila kao udarac u trbuh? Zubi su mu bili stisnuti, privukavši mi pogled na onu glatku, snažnu liniju njegove čeljusti. “Obrijao si se”, primijetila sam. Jezik mi je bio brži od pameti, očito... 51

Čeljust mu se opustila i smeteno me je pogledao. “Ovaj, da. Jesam.” Sjedili smo u tišini i jednostavno nisam mogla prestati zuriti. Oči su mu bile plave poput oceana; ovako obrijan, izgledao je mlade, manje sirovo seksi, a više kao dečko iz susjedstva. Pogled je spustio na moje usne i shvatila sam da grickam donju usnicu. Bože, željela sam ga opet ljubiti. Skočila sam sa stolca. “Ovo je bila loša ideja. Odoh ja. Reci Cadeu da mi je pozlilo ili nešto slično.” Ustane i on. “Ne, Bliss, čekaj. Oprosti. Nemoj ići. Ja ću... Sranje, ni sam ne znam što ću. Samo ću sjediti i neću ni zucnuti. Možete me potpuno ignorirati. Stvarno.” U tom je trenutku Lindsay stupila na malu improviziranu pozornicu, svjetla su se upalila, publika je zapljeskala. Ako kanim otići, onda to moram učiniti sada. Ustanem li usred svirke, Lindsay će vidjeti i naljutiti se. Zato sam, razumu unatoč, ponovno sjela. Garrick je održao obećanje - nije pomicao pogled sa zaslona računala. Sjedila sam bez riječi dok je Lindsay provjeravala zvuk, napinjući vrat da ne gledam u njega. Cade se vratio točno u trenutku kad se Lindsay predstavljala. “Hej”, šapnuo je. “Randy je u smjeni, pa mi je posudio ručnik. Zaključio sam da je to bolje od hrpe ubrusa.” Tada je podignuo jednu od mojih ljepljivih nogu u krilo, izuo mi cipelu i stao brisati nogu vlažnim ručnikom. Zahihotala sam se kad je prešao po osobito škakljivom dijelu. Čula sam kako je Garrick prestao tipkati. Instinktivno sam ga pogledala, ali on je gledao Cadea... i moje noge. Pročistila sam grlo i povukla nogu. Uzela sam ručnik od Cadea i rekla: “Hvala, mislim da mogu sama. Ne vjerujem ti da me nećeš škakljati.” Garrick se vratio svom računalu, Cade se usredotočio na Lindsay, a ja sam sagnula glavu kako bih pobliže pogledala stopala. Kad sam bila sigurna da me ne gledaju, stisnula sam oči i u sebi vrisnula. Vrisak iz sveg grla bio bi bolji, ali uzet ću ono što mi se nudi. 52

Prepoznala sam Lindsayinu prvu pjesmu, čuvši je nekoliko puta do sada, kako na pozornici tako i na kazališnim probama i stankama između predavanja. Zvuk joj je sjajan, kristalan i akustičan, a stihovi su neka vrsta društvene kritike, prozivajući ljude zbog njihovih sranja. I zato sam se, kad se nagnula prema mikrofonu i najavila iduću pjesmu, silno iznenadila. “Ova je nešto drukčija od onoga što ste od mene naviknuli slušati. Simpatični vlasnik ovog objekta”, pokazala je ustranu,

Ma koliko si blizu, Uvijek si daleko Pogledom te pratim I nije mi teško

Tihi žamor od maločas utihnuo je. Promjena je bila toliko dramatična da su sve oči sad bile uprte u nju. No dala bih se zakleti da je jedan par očiju bio prikovan za mene.

Umorna od laži, sita želje puste I duše čežnjom ogrnute Na koži te osjećam, u osmijehu vidim Više smo od toga, oduvijek smo bili Prohujao je čas radosti prave

Svakog dodira i cjelova Jer smo usijane glave Jer odolijevamo

53

Pogled mu je bio težina što mi je pri tiskala kožu. Srce mi je divlje tuklo u grudima, a dah postao plići. Nisam željela odoljeti. Nisam si mogla pomoći. Pogledala sam. “mahni nam, Kenny.” Poprijeko ju je pogledao, ali mahnuo je. “Kako bilo... Kenny je izrazio želju da odsviram barem jednu pjesmu koja nije... kako si ono rekao, Kenny? Ogorčena ili politički angažirana, mislim da je tako rekao. A kako nisam u stanju napisati bilo što slično, otpjevat ću pjesmu mog prijatelja koji želi ostati anoniman. Zove se Odolijevamo” Pjesma je počela nježno, jednostavnim nizom akorda, vrlo slično njezinu uobičajenom stilu. Zatim se melodija promijenila, postala tugaljiva, ali i strastvena, gotovo očajna. Zapjevala je... a ja sam poželjela da sam otišla dok sam još mogla.

Zadrži dah, sklopi oči Sjeti se drugih s kojima proveo si noći Ne čudi me uzdah tvog poraza Kako za laži imaš obraza?

Ali nije gledao u mene. Nije tipkao, no oči su mu bile uprte u zaslon, i izgledao je kao da je... odsutan. Umišljam li?

Prohujao je čas radosti prave Svakog dodira i cjelova Jer smo usijane glave Jer odolijevamo Ma koliko si blizu, Uvijek si daleko

54

Pogledom te pratim I nije mi teško

Najednom nisam više željela biti ovdje. Nisam mogla biti ovako blizu njemu. Poludjet ću. Bilo je to glupo... gluplje od usputne ševe, ali sviđao mi se. Nije volio Shakespearea, i vozio je motocikl, i bio mi je profesor... ali sviđao mi se.

Dosta mi je svega Ne želim ništa tise Ni glumiti ni opirati se Želim više!

55

DESETO POGLAVLJE Lindsay je odsvirala posljednjih nekoliko akorda, zatim isplazila jezik i rekla: “Bljak. Sretan, Kenny?” Cade se nasmijao i podviknuo. Okupljeni su stali pljeskati i zviždati. Pokušala sam podignuti ruke i sama zapljeskati, ali bile su mi poput olova u krilu. Pogledala sam Garricka i sad je gledao u mene. Oči su mu bile tamne, a kad su nam se pogledi sreli, nije se ni potrudio odvratiti pogled. Možda nisam umišljala da me je maločas gledao. Zurili smo jedno u drugo dok je pljesak jenjavao i prvi put u životu shvatila sam što znači kad kažu da će ti srce iskočiti iz grudi. Osjećala sam da nešto u meni očajnički želi van. Prije nego što sam sasvim izgubila glavu, odlijepila sam pogled, ustala i povukla Cadea za lakat. “Hej, što je?” Dobro me je poznavao i uočila sam kako mu pogled postaje zabrinut. “Jesi li dobro?” “Aha, naravno. Samo sam umorna. Možeš li me odvesti kući?” “Jasno, naravno.” Pritisnuo je dlan o moj obraz, kao kad majka provjerava ima li joj dijete povišenu temperaturu. Jedva da je skinuo pogled s mene kad je rekao: “Hvala vam što ste nam ustupili svoj stol, gospodine Taylor. Vidimo se u srijedu.” “Garrick, Cade, molim te. Laku noć.” Garrick je gledao u Cadea dok je govorio, što je vjerojatno bilo i najbolje. Cade me je obgrlio oko ramena i pustila sam ga da me povede nadsvođenim prolazom do bočnog izlaza koji je vodio na parkiralište. Nikad nisam bila sretnija što sam se uvukla u zahrđali auto koji blago vonja na ulje i sir. Cade je sjeo pokraj mene. “Sigurno si dobro?” “Aha, jesam. Samo sam umorna,” “Okej.” Nije se doimao uvjerenim. “Odvest ću te kući.” 56

Okrenuo je ključ i ništa se nije dogodilo. Nije se pokrenuo motor, ni svjetla, ništa. “Auuu, sranje.” “Što je?” upitala sam. “Što to znači?” “Znači da mi je auto obično govno.” Ponovno je okrenuo ključ, a kad se opet ništa nije dogodilo, udario je dlanom o upravljač. Povukla sam noge gore na sjedalo i spustila glavu na koljena, “Čekaj trenutak.” Cade je izišao iz auta i podignuo poklopac motora. Ostala sam sklupčana u sjedalu, pokušavajući voljom iz mozga izbrisati posljednja dvadeset četiri sata. Negdje između analiziranja svakog Garrickova pogleda koji mi je večeras uputio i planiranja što ću reći i kako se ponašati na idućem predavanju, vjerojatno sam zaspala. Iduće čega sam bila svjesna, Cade me je drmusao da se probudim, a auto i dalje nije bio upaljen. Protrljala sam uoči i izišla iz automobila. “Oprosti, izgleda da sam bila umornija nego što sam mislila.” “Čuj, ne možemo pokrenuti auto. Pokušali smo sve čega smo se mogli dosjetiti.” Mozak mi nije registrirao ono “mi” sve dok se poklopac motora nije počeo spuštati, a Cade je i dalje stajao pokraj mene. I, naravno, tamo je opet bio Garrick. Jer svemir mi jednostavno nije želio ništa olakšati. “Čak smo pokušali pokrenuti auto uz pomoć motocikla gospodina Taylora.” “Rekao sam ti da me zoveš Garrick, Cade.” “Aha, aha, znam. Onda, bilo kako bilo, ja nisam daleko...” O, Gospode. Ne. Molim te, ne. Cade je stanovao u obližnjem studentskom domu, što je značilo da može pješice otići kući. Moj je stan, međutim, bio nekoliko kilometara udaljen od kampusa. “Zamolio sam gospodina Taylora da te odbaci kući i pristao je. Ispostavilo se da vas dvoje stanujete u istom stambenom naselju.” “Ma nemoj mi reći.” Pokušala sam prisiliti svoju stisnutu čeljust na osmijeh. 57

“Baš lijepo od njega, ali mogu nazvati Kelsey da me pokupi. Nije potrebno.” “Ali ionako idete na isto mjesto...” Cadeova smetenost bila je dražesna, ali ja sam ga samo željela udariti nogom u potkoljenicu. “Aha, ali...” “Bliss”, prekinuo nas je Garrick. Bože, nikad mi neće dojaditi to kako izgovara moje ime onim predivnim naglaskom. “U redu je. Stvarno. Nema nikakvih problema. Obećavam da ću te brzo odvesti kući.” Gledao je u mene kao da je to najobičnija stvar na svijetu. Kao da je to što ću ga obgrliti dok me bude vozio nešto sasvim okej. Kao da nisam imala zavoj oko noge zbog zadnje vožnje na tom motociklu. Cade je zijevnuo. Izgledao je umorno baš kao što sam se i sama osjećala. Znala sam da će čekati sa mnom budem li navaljivala da pričekam Kelsey. Protrljala sam oči i duboko uzdahnula. Ipak, nedovoljno duboko. “Okej, u redu. Hvala... gospodine Taylor. Vidimo se sutra, Cade.” Cade se nasmiješio, nesvjestan moje muke, i rekao: “Sjajno.” Brzo me je poljubio u čelo i oboma nam poželio laku noć, potom otrčao preko ceste prema kampusu. Ovaj se put nisam ni gnjavila time da smilim disanje. Znala sam da mi nema pomoći. Ispravila sam ramena i okrenula se sučelice njemu. Jedan me je trenutak samo promatrao, zatim rekao: “Ne možeš me zvati gospodine Taylor’.” Unatoč napetosti među nama, nasmijala sam se. Zbilja je bilo suludo... s obzirom na sve. “Okej... Garrick.” Predao mi je kacigu i popeo se na onaj motocikl. Nije me trebao upozoriti na auspuh dok sam se penjala, ali svejedno jest. Večeras je na sebi imao laganu jaknu zbog prodora hladne fronte (odnosno, koliko može biti hladna u Teksasu). Držala sam se za jaknu, umjesto za njega. Vožnja je bila još strašnija od prethodne jer nisam imala čvrst oslonac, ali odbijala sam oviti ruke oko njega. Ponajviše stoga što nisam bila sigurna hoću li ih poslije biti kadra maknuti.

58

Kad smo stigli, sišla sam s motocikla u tren oka. Mislim da sam ga pozdravila. Iskreno govoreći, bila sam u tolikoj panici da sam samo odjurila. A on me nije zaustavio. Ušavši u stan, riskirala sam i osvrnula se. I dalje je bio na motociklu. Nakon jedne sekunde, ponovno ga je pokrenuo i udaljio se. Promatrala sam kako odlazi, boreći se s luđačkim porivom da pođem za njime. Ma što osjećala... među nama ne može biti ništa.

U srijedu sam stajala iza pozornice do posljednjeg trenutka, čekajući da se predavaonica napuni prije nego što i sama uđem. Imala sam svoje fotografije i životopis, kao što nam je rečeno, i zauzela sam mjesto pokraj Cadea u najdaljem dijelu predavaonice, tako da je između mene i Garricka sjedilo najmanje deset studenata. Koju minutu nakon devet Garrick je zamolio za tišinu. “U redu. Dakle, kao što sam rekao u ponedjeljak nećemo gubiti vrijeme. Bacamo se odmah na ono najteže. Danas ćemo održati audiciju s ulomkom iz drame Tramvaj zvan čežnja Tennesseeja Williamsa. Ako je niste dosad pročitali, trebali biste smjesta provjeriti odluku o svom studiju. Podijelio sam vas u parove. Popis parova i ulomak iz teksta nalaze se na stolu s moje lijeve strane. Sad možete izići i imate deset minuta da se pripremite prije nego što pozovem prvi par. Primijetit ćete da sam odabrao prizor koji se odvija netom prije vrhunca, kad Stanley siluje Blanche, sestru svoje supruge.” “Čovječe, stvarno je siluje?” Bio je to Dom, očigledno jedan od onih koji bi trebali promisliti o izboru studija. “Tako je, Dome. Dakle, problem s audicijama jest taj da često morate izvesti prizor vrhunca, a da prethodno niste izveli uvod i zaplet. U ovo ulazite emotivno slijepi. Stoga su trenuci prije audicije iznimno važni. Imate samo deset minuta da se povezete sa svojim partnerom i likom. Sretno!” Izmaknuo se u stranu, a glumci su, poput svjetine na rasprodaji u Walmartu, pohrlili prema stolu, pokušavajući se dočepati popisa i pronaći svog partnera. Meni se nije dalo tiskati, ali Kelsey me je ščepala za lakat, ne ostavivši mi previše izbora. Uzela sam skriptu i prepoznala prizor. Garrick se nije šalio kazavši da je riječ o početku samog vrhunca. Blanche je već luda ko šiba. Letimice sam pogledala popis i, gle čuda... bila sam u paru s Domom. 59

Pritisnula sam čelo rukom, tupo pulsiranje kuckalo je točno iznad lijevog oka. Trenutak kasnije Dom je prebacio ruku preko mog ramena. “Ma tko bi to rekao, Blissful, opet smo zajedno.” Otresla sam mu ruku i uputila se prema vratima. “Daj da to obavimo, Dominic.” Kad sam izišla iz kazališta, parovi su se već razmjestili po hodniku. Jedino preostalo mjesto bilo je točno pred vratima kazališta, što nam je jamčilo da ćemo biti prvi na redu. Što je, također, značilo da imamo manje vremena za probu od ostalih. Od te pomisli samo što mi nije izbio osip, ali svemir se danas očito urotio protiv mene. Kakogod, barem ću ranije završiti s predavanjem. “U redu, Dome. Pa da vidimo što tu imamo.” Veći dio od deset minuta provela sam objašnjavajući Domu o čemu se zapravo radi u drami i odabranom prizoru. On je bio jedan od onih tipova koji dobro izgledaju, i prilično dobro glume pretjerano samouvjerene gadove (uglavnom zato što je i sam bio pretjerano samouvjeren gad). I to bi, otprilike, bilo sve. “Znači, moj lik je pijan, je li?” “Da, Dome.” “Super. A ti si luda?” Uzdahnula sam. “Pa, u neku ruku. Malo sam rastrojena, i štošta umišljam, a ti si onaj koji mi razbija iluzije.” “Sjajno. A onda te napadnem.” Zakolutala sam očima. Ovo nema smisla. “Da, jasno. Kako bilo, počet ćemo tako da ja sjedim na stolcu, a ti ulaziš na pozornicu s lijeve strane, okej? Ne vjerujem da će tražiti da izvedemo cijeli prizor jer će to predugo trajati.” I naše je vrijeme prohujalo jer su se otvorila vrata i Garrickov pogled pao je na mene: “Bliss, Dom, spremni?” Dom me protiv moje volje povuče na noge i kaže: “Naravno, Garrick.” Bila sam sve samo ne spremna. Mrzila sam kad ne bih bila spremna. Garrick je uzeo naše fotografije i životopise pa ih jednu minutu u tišini proučavao. Uzela sam stolac, dovukla ga do sredine pozornice i sjela. Presavinula sam skriptu kako mi papir ne bi bio prevelik i nezgrapan. Rekao nam je da se 60

predstavimo kao da ga prvi put vidimo i onda nam dao znak da počnemo. Prizor počinje s Blanche, odjevenom u najbolju odjeću (uključujući i tijaru), koja razgovara sa zamišljenim udvaračima na zamišljenoj zabavi. Trebalo mi je nekoliko sekunda da se uživim u prizor jer moji su osjećaji tjeskobe i nelagode bili sasvim suprotni Blancheinu blaženom neznanju. Ali kad sam u tome uspjela, bilo je lako odbaciti svijet oko sebe i prepustiti se njezinu smijehu, snovima i iluzijama. Kad je Dom doteturao na pozornicu, valjalo mi je priznati da je bio sjajan kao Stanley. Unatoč tome što nije imao blage veze o drami, prštao je Stanleyjevom karizmom i apsolutnim prezirom prema Blanche. Iskoristila sam vlastitu nelagodu zbog situacije s Garrickom, pustivši je da istječe iz mene i usmjerivši je prema Domu. Negdje na pola druge stranice, Garrick nas prekine. “Dobro, dobro. Bliss, počela si malo nesigurno, ali poslije si bila izvrsna. Dome, mislim da si zbilja dobro shvatio Stanleyja.” Odoljela sam napasti da zakolutam očima. “Ali... ne osjećam tvoju povezanost s partnericom kao što to osjećam kod Bliss. Ona je stalno svjesna tebe, svaki pokret prilagođava tvome. Želim vidjeti tvoje reakcije. Nastavit ćemo s dijelom kad Blanche zove Western Union, pa ćemo vidjeti možemo li se malo više usredotočiti na međusobnu povezanost.” Kimnula sam, krenuvši prema suprotnom kraju pozornice kamo sam planirala smjestiti zamišljeni telefon. Odabrao je vjerojatno najteži dio za početak. Preskočili smo radnju sve do onog dijela kad Stanley razara savršen svijet o kojem sam sanjala, a svejedno sam morala iznijeti onaj isti strah i paranoju. Sklopila sam oči i duboko udahnula. Strah. Paranoja. Kako bih se osjećala da netko dozna za mene i Garricka? Ili, kad bi doznao da sam djevica? Kvragu... kako sam se osjećala u trenutku prije nego što sam ga odbila? To je bio istinski strah, prava paranoja. Osjetivši navalu samopouzdanja, otvorim oči i odglumim da uzimam telefon. Kako sam u ruci morala držati skriptu, odustala sam od pantomime da držim slušalicu, i samo sam se pretvarala da govorim u mikrofon. Dahnula sam i zatražila operatera. Strah je bio tako stvaran da su mi suze navrle u oči - nisam se morala bogzna kako potruditi. Nastavila sam brbljati, panika se podizala mojim glasom, gušeći mi riječi. 61

Glas mi se slomio kad sam zavapila upomoć. Zaista sam imala osjećaj da sam u zamci. Ostala sam bez daha. Čula sam kako mi Dom prilazi sleđa i sledila sam se. Ustuknula sam, a on je zakoračio između zamišljenih vrata i mene. Gutao me pogledom i nisam morala glumiti odbojnost koju sam osjećala. Pokušala sam otići, ali on se ispriječio. Rekla sam mu da me pusti, no nije se pomaknuo s mjesta. Smijući se, počeo mi je prilaziti i osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo. Izišla sam iz lika tek toliko da pomislim kako smo oboje zaista izvrsni. Kudikamo bolji nego što sam mislila. Onda mi se u vidokrugu pojavilo Domovo iskešeno lice i smjesta sam se vratila. Pokušala sam uteći, ali bio mi je stalno za petama, i dalje se cerekajući. Tada je stegnuo ruke oko mojih nadlaktica, povukavši me gore prema sebi. Otimala sam se, izvivši cijelo tijelo kako bih se oslobodila. Privukao me je, stegnuvši me snažnije, toliko da me je zapravo zaboljele i maleni je drhtaj nelagode prostrujao mojom kralježnicom. Lice mu je bilo tik uz moje pa sam na koži osjetila vrelinu njegova daha. Trebala bih se srušiti, poražena, i on bi me odvukao s pozornice nakon čega slijedi prizor silovanja. Ali stvari su se odvijale ponešto drukčije. Dom je spustio skriptu, zgrabio me za vrat i privukao na poljubac. Šokirana, gurala sam ga slobodnom rukom, ali nastavio je, ne shvaćajući da se opirem ja, a ne Blanche. Odgurivala sam se i migoljila, ali bio je presnažan, a usne su mu bile toliko čvrsro pritisnute o moje da nisam mogla ništa reći. Skupljala sam snagu za posljednji pokušaj otpora - brzi udarac koljenom u prepone - kada je Dom otrgnut od mene. Gutajući zrak, vidjela sam Garricka kako se pjeni, pustivši jednu od Domovih ruku koju mu je bio izvrnuo na leđima pod neobičnim kutom. “Gdje si točno u ovom scenariju pročitao taj pokret, Dominic?” upitao je Garrick ubojito tihim glasom. Nisam gubila vrijeme na logična pitanja. Zaletjela sam se u Doma, gurajući ga unatrag. “Koji je ono bio vrag, Dome? Scena silovanje se ne događa na pozornici, šupčino.”

62

Zgrabio mi je zapešće kad sam ga pošla ponovno gurnuti. “Hej, pokušao sam se povezati. Improvizirao sam. Pa glumci to rade!” Garrickova ruka spusti se na Domovu i stisne ga nešto snažnije nego što je možda bilo primjereno. Dom mi je smjesta ispustio zapešće i ja sam se povukla korak unatrag. “Možda i rade,” počeo je Garrick. “Ali glumci također poštuju jedni druge. Osim ako ne želiš biti optužen za nasilje, ovakve se stvari dogovaraju s partnerom unaprijed.” Vidjela sam kako Garrickova smirena fasada puca. “Sad izlazi. Slobodan si.” Dom je bio vidno bijesan. Ošinuo me je prezirnim pogledom i toliko snažno gurnuo vrata da su tresnula o vanjski zid. Ovaj tjedan jednostavno nisam mogla doći do daha. Je li svemir zasipao sranjima i druge ili samo mene? Dodir na mojoj ruci bio je lagan poput perca i Garrick je sad bio ispred mene, držeći moju ruku u svojoj. Modrica se već počela stvarati tamo gdje me je Dom bio ščepao. Garrick je protrljao lice i onda me pogledao. “Vjerojatno sam ovo mogao bolje riješiti”, rekao je. Nisam ni shvatila koliko mi u glavi bubnja sve dok se nisam nasmijala, a bol mi je stala odzvanjati glavom. Nagonski sam sklopila oči. Garrickovi prsti okrznuli su mi čeljust, poslavši razorne drhtaje mojom kožom od točke gdje me je dotaknuo. Oči su mi i dalje bile sklopljene. Ako ih ne otvorim, neću moći učiniti ništa pogrešno, zar ne? Ali ako ih otvorim i ugledam ono prekrasno lice i one usne... naći ću se na jednom sasvim drukčijem teritoriju... koji je zasigurno pogrešan, pogrešan, pogrešan. Šapat mog imena bio je upozorenje prije nego što je usne spustio na moje.

63

JEDANAESTO POGLAVLJE Pomislila sam da je ovaj poljubac loša zamisao točno tri sekunde prije nego što sam sasvim prestala razmišljati. Uvukao je jezik u moja usta, znatiželjan, grozničav i zahtjevan. Bila je to strast u najsirovijem obliku. Uvijek sam se pretvarala da razumijem kemiju među glumcima na pozornici o kojoj su redatelji govorili, ali sad sam je doživjela. Što god da se događalo kad bi me dodirivao, bilo je poput kemijske reakcije - molekule su se mijenjale, premještale, zagrijavale. Bože, bilo je prevruće. Glasan smijeh koji sam prepoznala kao Kelseyin zasjekao je maglu u mom umu i otrgnula sam se od Garricka. Ispred su čekali drugi studenti. Koliko sam dugo uopće bila ovdje s njime? Prišao je korak naprijed, no ja sam podignula ruku. “Stani! Stani! Ne možemo ovako. Rekli smo da ćemo sve zaboraviti! Štoviše, ti si to rekao! Ne možeš to reći i onda ovo učiniti.” Oprosti. Nije izgledao kao da se kaje. Izgledao je kao da želi sve ponoviti. Zatresla sam glavom i krenula prema vratima. “Čekaj, Bliss. Žao mi je. Ovo se više neće ponoviti, okej?” “Okej.” Tako sam odgovorila, ali ovo je bilo sve samo ne okej. Ponašao se kao da nisam htjela ovaj poljubac, ali hej! Riskirao je isto koliko i ja! Zašto onda samo ja razmišljam o posljedicama? Izišla sam i čula Doma kako prepričava što se dogodilo nekolicini mladića okupljenih pokraj vrata. “Tip je totalni pizdun. Ponašao se kao da sam je želio silovati ili tako nešto. Bio je to samo poljubac. Nije da to već nismo radili.” Zakolutala sam očima. “I nekim čudom, bilo je još gore nego prvi put. Ne bi li s vremenom trebao postati bolji, Dome?” Prijatelji su prasnuli u smijeh, ali ipak sam 64

ga čula kad je dobacio: “Kujo!” Nastavila sam svojim putem. Imala sam tek toliko vremena da kupim najveću šalicu kave koja postoji prije idućeg predavanja.

Ostatak tjedna bio je prilično miran, na svu sreću. Garrick se držao podalje, a ja sam imala dovoljno obaveza da zaokupim misli. Dobili smo zadatke za režiju, što je značilo da mi valja prionuti na posao i čitati kako bih mogla pronaći scenu koju ću režirati. U petak smo na Garrickovu predavanju razgovarali o audicijama pa nam je zadao da proučimo sve o Udruženju kazališnih umjetnika. Zato sam veći dio vikenda provela čitajući svaku dramu koju sam kod sebe imala (i većinu Cadeovih) te iščitavajući pravilnik Društva, najdosadnije štivo koje je svijet ikad vidio. Idućeg tjedna čekale su nas prijave za prvu semestarsku audiciju na glavnoj pozornici i moju pretposljednju u životu. Ne prođem li dobro u petak, imat ću još samo jednu priliku za sudjelovanje u predstavi prije diplome. Glumila sam u prvoj ovogodišnjoj predstavi, na drugoj sam bila inspicijentica, ali otada nisam ni u čemu sudjelovala. Već su mi ponudili mjesto inspicijentice u zadnjoj predstavi ove školske godine, ali bilo me je strah pristati u slučaju da ne prođem ovu audiciju. Bože, tek mi je sad počelo dolaziti u glavu. Uskoro ću diplomirati, a nisam ni blizu onome što sam očekivala. Kad sam se upisala na faks prije tri i pol godine, mislila sam da ću dosad već imati jasan plan. Mislila sam da ću biti sigurna u ono što želim radit, u svoj idući korak. I, iskreno govoreći... mislila sam da ću dosad već upoznati tipa za kojeg ću se udati. Hoću reći, svaki bračni par kojeg poznajem upoznao se tijekom studija. Ja sam, međutim, samo nekoliko mjeseci od diplome, a pomisao na brak u ovom mi se trenutku čini apstraktnom. Ne pomaže ni to što prilikom svakog našeg razgovora moja me majka najprije pita: “Jesi li nekoga upoznala?” Načas pomislim kako bi reagirala da je, idući put kad me priupita, izvijestim o trenutačnom stanju svoga ljubavnog života. Možda bi pošizila. Možda bi pitala kad se planiramo vjenčati - mamine je reakcije katkad teško predvidjeti. Kako itko u ovim godinama uopće može odlučiti s kime želi provesti ostatak života? Pa ne mogu odlučiti ni što bih za večeru! Nisam u stanju odrediti ni želim li biti glumica, iako moj studentski kredit u iznosu od trideset pet tisuća dolara vrišti da bih odluku trebala što prije donijeti. Do kraja ovoga tjedna stvari s Garrickom počele su izgledati kao da se ništa 65

osobito nije dogodilo, u što sam neprestano sebe pokušavala uvjeriti. Uletjela sam na predavanje u zadnji čas, a obično bih bila prva u učionici. Održao je riječ i na predavanjima bio strogo poslovan, što je zapravo značilo da smo minimalno razgovarali. Nikad ga više nisam susrela u Grindu, iako sam često tamo zalazila. Bio je na audicijama, ali kao i svaki drugi profesor. No čak ni njegova prisutnost nije mogla umanjiti moje ushićenje zbog predstave. Kao glumicu, oduvijek su me klasične uloge privlačile više od onih suvremenih (otuda i opsesija Shakespeareom), a sada je napokon na red došla i grčka drama (bolje rečeno, adaptacija grčke drame). Fedra nikad ne bi bila moj prvi izbor, s obzirom na to da se radnja vrtjela oko zabranjene ljubavi, a što mi u ovom času ni najmanje nije trebalo. No barem ću se na audiciji moći do kraja uživjeti u svoj lik. Doduše, Fedra je žudjela za svojim pastorkom, a ne profesorom, ali osjećaji su bili više-manje isti. Odavno nisam ovoliko željela ulogu. Kad je došao moj red da uđem u kazalište na audiciju, osjećala sam se dobro, samouvjereno. Znala sam tekst. Znala sam lik. Znala sam kako je to željeti nekoga koga ne možeš imati. I više od svega... znala sam kako je to kad nešto istodobno želiš i ne želiš. U tu minutu i pol izvedbe unijela sam i posljednji atom požude, straha i sumnje, otvorivši se onako kako to nikad nisam u stvarnom životu, jer ovdje... ovdje si mogu dati oduška, hiniti da nije riječ o meni... pretvarati se da je sve ovo Fedra. Bila sam iskrenija pod onim reflektorima nego na danjoj svjetlosti. I sve je bilo gotovo za tili čas, a kad sam se vratila iza pozornice, pitala sam se jesam li pružila dovoljno. Kad su audicije završile, svi smo otišli proslaviti. Ujutro ćemo biti pozvani na drugi krug, i to će biti razlog jednoj sasvim novoj vrsti brige, ali do tada ne možemo ništa poduzeti. Svi zajedno (mahom studenti prve i zadnje godine) zauzeli smo cijeli jedan dio Stumble Inna. iako smo sjedili za odvojenim stolovima, nepristojno smo se nadvikivali i živo nam se fućkalo živciramo li time ostale goste. Noć smo počeli s tekilama, što je bilo donekle jezivo slično onoj večeri kad sam upoznala Garricka, ali brže-bolje sam se otresla tog osjećaja. Ovdje sam s prijateljima. Godit će mi da se malo opustim i zabavim. Sjedila sam s Cadeom i Kelsey, naravno, a s nama je bila i Lindsay te Jeremy, simpatični student druge godine s kojim sam se lani pijana ljubila. Otada se stalno motao oko mene, ali bila sam sigurna da je znao kako među nama neće biti ništa. Ovih dana za oko mu je zapela naša glavna seksi-luđakinja Kelsey. Zatim, bila je tu i 66

Victoria, koja je vrlo lako mogla proći kao mješanka Kelsey i Lindsay. Imala je Kelseyine cice (ali i ono droljasto ponašanje), no Lindsayin stav koji je odavao da mrzi sve i svakoga. I zadnja osoba za našim stolom bio je Rusty koji je uglavnom bio kralj svega spontanog i urnebesnog. Jeremyje jedini bio premlad da pije, ali konobaru nije bilo ni na kraj pameti da nam svima provjerava osobne iskaznice. Bacio je oko na Cadeovu osobnu, a onda samo pogledom skenirao ostale. Naručili smo piće pa hranu, a onda još alkohola. Osjećala sam se prilično dobro sve dok se razgovor nije zavrtio oko audicije. Rusty je bio onaj koji je razbio led. “Onda... kako je prošla ona incestuozna drama?” Zakolutala sam očima. “Uopće nije incestuozna, Rusty. Nisu u krvnom srodstvu.” “Nije važno.” Slegnuo je ramenima. “Imam i ja maćehu i usr’o bih se k’o grlica da mi se počne nabacivati.” Kelsey se nasmijala. “To vjerojatno ima veze s time što si homić.” “Upoznao sam tvoju maćehu. Meni se može nabacivati kad god počeli”, rekao je Cade. Da smo bili drukčiji, Rusty bi pošizio, možda čak i zviznuo Cadea u ruku... ili posred lica. Umjesto toga, njih su se dvojica pljesnuli dlanovima. “Ne stvarno, kako je bilo?” nastavio je Rusty. “Ja sam bio očajan. Bit ću sretan dobijem li ulogu drugog stražara ili sluge.” Kelsey uskoči: “Ubila bih da mogu igrati Afroditu. Mislim, tko drugi ima cice dostojne nje?” Victoria podigne ruku. “Ovaj, halo? Zar si oćoravila?” Pokaže potom na svoje grudi. “Ma daj, zar tebe uopće zanima Afrodita?” “Bome, ne zanima me”, dočeka Victoria.”Ali to ne znači da ti moje cice neće zamjeriti što ih ignoriraš.” Svi su se nasmijali. Jeremy je općenito bio prilično tih kad bismo bili ovako na okupu. Valjda mu nije bilo lako s nama jer mi smo svaki slobodan trenutak u protekle četiri godine proveli zajedno, a on je bio novi u našemu društvu. “Što je s tobom, Bliss?” upita Lindsay. “Svi znamo da si se navlažila od same 67

pomisli na tu ulogu.” Možda bih se zacrvenjela da mi obrazi već nisu bili zajapureni od alkohola. “Mislim da je prošlo dobro. Samo... stvarno kužim Fedru, znate?” Kelsey prasne u smijeh i ja je udarim ispod stola. Cade mi se nasmiješi. “Što? Zar žudiš za nekim članom obitelji kojeg nikad nisam upoznao?” Gurnula sam mu rame svojim, a on se nasmijao, zagrlivši me i privukavši bliže sebi.”Šalim se, mala.” “Ma samo... kužim kako je to kad nešto želiš, ali se trudiš i prisiljavaš se povjerovati u suprotno. Ne mora biti riječ o ljubavi. Nego o nečemu što želiš, a ne možeš imati ili misliš da to ne zaslužuješ. Kvragu... Želimo uloge koje su dobili naši prijatelji, a iako su oni naši prijatelji i trebali bismo biti sretni zbog njih, sjedimo na audiciji i mislimo kako bismo mi bolje odigrali ulogu. Želimo ono što ne možemo imati. Ljudima je to u prirodi.” Čini se da sam se malo zanijela. Svi su bili tihi kad sam dovršila. Sve dok Rusty nije rekao: “Očito nisi dovoljno popila!” Pa smo nastavili piti, a ubrzo su stigla i jela, masna i veličanstvena. “Vi, ljudi, shvaćate da postoji jedna važna tema koju nismo ni načeli.” Victoria je izvila obrvu i nastavila: “O profesoru koji je inkarnacija seksa i od kojeg bismo mogle zatrudnjeti samo gledajući ga?” Većina je mladića za stolom zagunđala (osim Rustyja) dok je većina djevojaka (osim mene), ali i Rustyja, stala ispaljivati različite varijante “Nego što!” Victoria se hladila rukama. “Ozbiljno, onaj prvi dan kad je progovorio, mislim da sam svršila samo zbog njegova naglaska.” Ostala sam šutke, kao i Kelsey, koja me prostrijelila upitnim pogledom. Mogla bih se ispričati i otići u zahod. Hoće li ikome to biti sumnjivo? Pa ionako sam previše popila, “Kelsey, zašto me ne podržiš?” upitala je Victoria. “Smijem li se zabilježiti čim diplomiramo?” Pokušala sam zadržati ravnodušan izraz lica. Kelsey se nasmiješila. “Aha, sladak je. Ali za mene malo previše pristojan. Ja 68

volim opasne frajere.” Namignula je Jeremyju i sigurna sam da bi mu čeljust iskočila iz zgloba da ju je samo malo više razjapio. “Što? Njegov motocikl nije dovoljno opasan za tebe?” upita Cade. “Ima motocikl? Nisam to znala!” Osine me pogledom punim prijekora, kao da sam je izdala jer joj nisam iznijela tu osobitu informaciju. “Što se dogodilo s njim i Domom?” upita me Lindsay. “On i dalje gunđa o tome kako ga je ovaj sredio na audiciji.” Cadeova ruka klizne s naslona separea na moje rame i kratko me stisne. “Dom je najobičniji papak. Gospodin Taylor ga je samo odvukao od mene, to je sve.” Rusty se nasmije i pokaže na Cadea i mene. “Vas dvoje ste baš slatki. Gospodin Taylor ovo, gospodin Taylor ono. Mislim da ste vas dvoje jedini koji na njega gledate kao na profesora, umjesto kao na komad mesa.” Zakolutala sam očima. Nikad mu nisam rekla “gospodine Taylor” u oči, ali bilo mi je čudno razgovarati o njemu s drugima i pritom izgovarati njegovo ime. Imala sam osjećaj da bi mi se sve tajne mogle iščitati na licu i da bi svi znali kako o njemu nisam nimalo razmišljala kao o profesoru. Možda mi ipak treba onaj zahod. Gurnula sam Cadea, a on se izvukao iz separea i propustio me. Svakim novim korakom moje se tijelo opuštalo. Neće me biti nekoliko minuta, zatim ću se vratiti, a oni će biti na nekoj sasvim drugoj temi i sve će biti u redu. Prolazila sam pokraj šanka kad sam začula svoje ime. “Bliss.” Okrenula sam se, ali nisam nikoga vidjela. “Bliss.” Glas je sad bio bliže, i ovaj put, kad sam pogledala iza šanka, ugledala sam ga barmen. Nasmiješila sam se trudeći se izgledati kao da mi je drago što ga vidim. Ali ruku na srce... nisam se mogla sjetiti njegova imena. Važnije su me stvari zaokupile one večeri. Kao i uvijek kad bih pomislila na Garricka, želudac mi je poskočio i morala sam se usredotočiti da se ne prepustim sjećanjima. Kad sam prišla šanku, barmen reče: “Hej... nadam se da ti nije strašno što se sjećam tvog imena.” Samo malo. 69

“Obećavam da se neću prestrašiti ako ćeš mi oprostiti što se ja ne sjećam tvog.” Usne mu se načas objese prije nego što nasmiješio i rekao: “Brandon.” “Tako je, Brandon, naravno. Žao mi je. Imala sam naporan tjedan.” “Pa, daj da ti ga malo popravim.” Uzeo je čašicu i natočio tekilu. “Kuća časti.” Bilo mi je neugodno prihvatiti, ali nisam mogla ni odbiti. Pa sam mu zahvalila, slegnula ramenima i iskapila tekilu u jednom gutljaju. Nasmijala sam se, ne zato što je nešto bilo smiješno, nego zato što mi se to učinilo ispravnim. “Čuj”, počeo je Brandon. “Ne želim biti naporan, ali bi li voljela da nekad zajedno iziđemo?” Želim li s njime nekamo izići? Važnije, želim li s njime spavati? Unatoč svom onom ludilu s Garrickom, i dalje sam bila djevica. A i dalje sam to željela promijeniti. Evo mi prilike da se toga riješim... Prilike koja ne podrazumijeva nepoštivanje fakultetskih pravila. Pogledala sam ga. Kelsey je bila u pravu... Bio je sladak. I sasvim sigurno zainteresiran. Pokušala sam zamisliti kakav bi s njime bio seks. Pokušala sam zamisliti kako jedno drugome svlačimo odjeću, njegove ruke na mojoj koži, njegove usne na mojima. Pokušala sam, ali u svakom prizoru koji bih zamislila, Garrick je bio taj koji je sve to radio, a ne Brandon. Dovraga, zašto nisam mogla samo zapucketati prstima i da više ne budem djevica? Zašto je to moralo podrazumijevati seks? I zašto sam mogla misliti samo na Garricka, iako sam odbila seks s njime? Zašto je moj mozak odbijao razumno razmišljati? Brandon je sam odgovorio na svoje pitanje: “Pretpostavljam da ovo vjerojatno znači ne. Kao što to obična i jest slučaj kad se toliko dugo čeka s odgovorom.” Kruto sam se nasmiješila, usnica čvrsto stisnutih. “Oprosti. Izgledaš mi kao dobar momak, ali jednostavno me takvo što ne zanima... u ovom trenutku.” Dovraga, uvijek je bilo ovako. Uvalila bih se u neugodnu situaciju, a onda se izvlačila izrazima kao “u ovom trenutku”. Brandon je kimnuo. “Sve je u redu. Ne brini. Ja, ovaj... Trebao bih se vratiti poslu.”Ne čekajući moj odgovor, uputio se prema suprotnom kraju šanka kako bi poslužio drugu mušteriju. Uzdahnuvši, otišla sam prema zahodu gdje sam isplahnula 70

lice vodom. Nije mi to pomoglo razmrsiti klupko kaosa u glavi, ali osjetila sam kako mi alkohol škaklja želudac što mi je pomoglo da se lakše nosim sa zbrkom. Vratila sam se do našega stola gdje su me, zahvaljujući Cadeu, dočekale još dvije čašice s tekilom. Srećom, tračali su o nečem što nije uključivalo Garricka. Kad je stigla iduća runda, koža mi je bila poput tople deke, a grlo me je boljelo od smijanja zbog stvari koje mi inače možda i ne bi bile naročito smiješne. Već smo se dobrano zapili pa se razgovor rasuo na nepovezane rečenice, međusobne šale i smijeh. “Toliko sam razvaljen”, počeo je Rusty, “da samo želim sjediti u svom autu i svirati harmoniku dok ne dođem sebi.” Moj smijeh bio je neugodno glasan. “Imaš harmoniku?” “Jebote, da. Hoćeš čuti kao sviram?” “Naravno!” Novčanik sam ostavila Cadeu kako bi mogao platiti moje piće, za nagradu ga sočno cmoknuvši u obraz. “O, i ja bi, i ja bi”, kriknula je Kelsey. I ona je dala novčanik Cadeu, potapšavši ga po glavi umjesto poljupca. Rusty nas obje obgrli oko ramena. “Zapamtite, momci. Dame uvijek vole muškarce koji znaju svirati.” Lindsay je otpuhnula. “Ali tvoj instrument ne voli djevojke, Rusty.” “Što ne znači da one ne vole njega? Sigurna sam da se razina buke u baru snizila za pola kad smo otišli, ali nisam bila u stanju to razabrati. U glavi mi je još uvijek treštalo, a nakon nekoliko minuta ostatak škvadre pridružio nam se uz Rustyjev automobil gdje je svirao harmoniku i pjevao pjesmu za koju je kazao da je francuska (no prilično sam sigurna da je samo lupetao). Nije nam, zapravo, bilo ni važno. Nakon nekoliko minuta znali smo dovoljno riječi da pjevamo s njime. Pjevali smo serenade gostima iz bara dok su bauljali prema svojim automobilima u dva ujutro. Pjevali smo na engleski i nerazgovijetno mrmljali. Pjevali smo Britney Spears i Madonnu i temu iz Fantoma iz opere. Cade je čak nešto blesavo odrepao. I nismo prestali zavijati sve dok svi nisu otišli pa je vlasnik izišao i otjerao nas. 71

Bili smo previše pijani da vozimo, osim možda Jeremyja, ali nijedan naš automobil nije bio dovoljno velik da se možemo svi utrpati. Pa sam, iznebuha, rekla: “Hajdemo do mene. To je nekih kilometar odavde i sigurna sam da imam votku u hladnjaku.” I tako, uz ratnički poklič “votka!” najzad krenusmo. Poslije sam zbog toga silno zažalila, ali u tom trenutku jednostavno nisam željela da ova noć završi.

72

DVANAESTO POGLAVLJE Negdje između bara i svoga stana izula sam cipele. Imale su niske potpetice, ali svejedno su me žuljale. Zato sam se samo sagnula i odbacila ih. “Hej, mala, što radiš?” Zabila sam se u Cadea, hihoćući se. Još sam ranije ove večeri mislila da sam pijana, ali sad, nakon što je prošlo neko vrijeme... bila sam razvaljena. Vjerojatno više nego ikad prije. “Cipele su glupe. Zašto ih ljudi uopće nose?” Nasmijao se. “Kako ne bi nagazili na čavao i zaradili tetanus, eto zašto.” “Čuj... Čun... Čuuudooo.” Ukradeno sa Knjigoteke

Nasmijao se, pa sam se nasmijala i ja, iako nisam imala pojma što je bilo smiješno. “Preslatka si. Dođi ovamo. Nosit ću te na leđima da ti spasim stopala.” “Jupi!” Čučnuo je, a ja sam mu skočila na leđa. S cipelama u ruci teturali smo ulicom. Kad smo dospjeli do mog parkirališta, pjevala sam neku izmišljenu pjesmu koja je išla otprilike ovako: “Cade je moj junak, baš je pravi luđak!” “Kako to misliš - luđak? Nikad nisam bio luđak.” “Cade je moj frend, zajedno ćemo na West End. Auto mu smrdi na sir, jednog ćemo dana svi na njegov pir.” Rusty dovikne: “Može, ali bez mene.” “Rusty je papak koji s nama neće, vjetar u mojoj kosi huji kao cvijeće.” Cade prasne u smijeh. “Valjda miriše?” “Što miriše? “Ma zaboravi.” Nacerio se. 73

U vidokrugu se pojavila moja zgrada. “Jao, sranje. Zaboravila sam torbicu.” “Ja sam je uzeo, mala.” “Stvarno? Ma najbolji si!” Glasno sam ga i sočno cmoknula. Ciljala sam obraz, ali mislim da sam ga poljubila negdje u vrat. Upravo tada čula sam Jeremyja kako urla: “Hej! Gospodine T.! Što ima?” “Ovdje je onaj hrvač?” upitala sam. “Ma kakvi, to je gospodin Taylor.” Zaskvičala sam, pustila Cadeovo rame i nagnula se unatrag da ga potražim pogledom. Pritom sam poremetila Cadeovu ravnotežu pa smo oboje pali na pod, a on je završio na meni. Jauknula sam. “Sraaanje! Cade je težak k’o sam vrag, makar mi je strašno drag”, stenjala sam/pjevala. Poda mnom se tlo njihalo, kao da sam bila na pučini. Cade potom reče: “Bok, gospodine Taylor.” “Bok, Cade. Sve u redu?” “Naravno.” Pridignuo se na koljena pa ustao. Kad me je pokušao povući, mogla sam jasno vidjeti Garricka koji je zurio dolje u mene. Kosa mu je bila sva seksi, a osmijeh predivan. Nije bilo pošteno da tako dobro izgleda. Zaječala sam i prekrila oči. “Zašto me svemir mrzi?” Obojica se na to nasmiju, ali nije bilo nimalo smiješno. Ne, zbilja. Zašto me svemir mrzi? “Dođi, mala.” Cade me pokuša povući, ali bila sam obamrla. “Mislim da ne mogu ustati”, rekla sam. “Osjećam se kao raskvašena knedla.” “Zbilja?” Cadeovo veselo lice okrenulo se od mene, a meni se oči sklope. “Imate li što protiv, gospodine Taylor?” 74

Nisam se ni snašla, a već sam bila u zraku, lebdeći. Nagnula sam se ulijevo i tamo je bio Garrickov profil. Bio je ro tako lijep profil. Ruka mi je bila na njegovu ramenu, a on i Cade su me nosili. Zatim me je samo Garrick nosio, dok je Cade čučnuo i prekapao po mojoj torbici, tražeći ključeve. Glavu sam naslonila na Garrickova prsa. “Tako lijepo mirišeš. Zašto uvijek tako lijepo mirišeš?” Cade se nasmije. “Okeeej. Ovo je, dakle, znak da našeg profesora pustimo na miru.” Pustila sam Garricka, a Cade me je obgrlio oko struka. “Oprostite, gospodine Taylor.” “U redu je.” “Čujte, bila bi prestravljena kad bi znala da ste je vidjeli U ovakvom stanju. Kunem se da inače nije ovakva. Samo je pod velikim stresom u zadnje vrijeme. Razlog mi je nepoznat. “U redu je, Cade. Kunem se. Laku noć, Bliss.” Trgnula sam se i zgrabila mu rukav košulje. “Ne, ostani.” Uto se odnekud stvorio Rusty, u ruci držeći svoju harmoniku. “Aha, Garrick, ostani. Mala Bliss ima votke.” Garrick se podsmjehne. “Mislim da je maloj Bliss bilo dosta. Hvala na pozivu, ali postoje određene granice koje ne bih smio prijeći.” Oči mu susretnu moje i znala sam da ne misli samo na tulum. Ovo me je otrijeznilo, ne previše, doduše, ali dovoljno da shvarim kako od sebe pravim budalu. “Budite oprezni, momci. Zabavite se.” Tada se udaljio, a Cade mi je pomogao ući i odveo me do kauča. Momci su se spremali poharati moj hladnjak, a Kelsey je sjela pokraj mene na kauč i prevalila se preko mog krila. “Onda, tvoj ljubavnik je večeras izgledao prilično sjajno.” “Kelsey! Zaveži!” “Što je? Nitko me nije čuo.” Ogledala sam se oko sebe. Bila je u pravu. Momci su tamanili čips iz moje smočnice, Lindsay i Victoria su točile votku u čaše za sok. Kad sam se uvjerila da 75

nitko ne obraća pozornost, pogledala sam Kelsey. “Uvijek dobro izgleda. Ne znam koliko ću još moći sve ovo izdržati. Jednog ću dana samo spontano izgorjeti i skočiti na njega usred predavanja.” Nasmijala se. “Ma koliko bi to moglo biti zanimljivo... svjesna si da je to jezivo loša ideja? Uostalom... već si bila s njime. Očigledno je bio dovoljno dobar da ga opet poželiš, ali nije da ti predstavlja zagonetku koju jedva čekaš riješiti. Samo se trebaš nečim zaokupiti.” Bezvoljno sam kimnula iako sam bila sigurna da ne postoji to što bi mi odvratilo misli od Garricka. Uostalom, Kelsey nije znala da mi je i dalje bio zagonetka. O, Bože, kako sam se samo željela pretvarati da sam Nancy Drew. Kelseyine oči bijesnu i ona se pridigne s mog krila. “Znate li koju igru nikad nisam igrala?” reče svima u sobi. “Zavrti bocu.” Victoria je bila sumnjičava. “Nikad to nisi igrala? Ozbiljno?” Kelsey slegne ramenima, zatim se okrene, dobaci mi pogled preko ramena i namigne. “Što mogu?” Nastavi: “Kasno sam sazrela. A kad su mi narasle ove cure”, pokaže na svoje bujne grudi, “frajerima više nije trebala igra da me nagovore na poljubac.” Cade izvije obrvu. “A sad nam kao treba?” Ona skoči s kauča i sjedne na pod, prekriživši noge, pa sa stolića dograbi napola punu bocu vode. “Naravno da ne treba. Ali sama igra je uzbudljiva.” Ščepala mi je ruku i povukla me. U hipu sam sletjela na pod, histerično se smijući. “Vidite?” rekla je Kelsey. “Bliss se već ludo zabavlja. Vic, ovamo s tom votkom! Malo ćemo začiniti igru da bude zanimljivija. Ovo je verzija za odrasle, što znači da nema cmakanja. Želim vidjeti jezike.” “Kunem se, Kelsey, perverznija si od većine frajera koje poznajem”, rekla je Lindsay. “Hvala ti! U redu, ne želim biti nerazumna. Možete odabrati cmakanje... ali za kaznu morate popiti čašicu votke.” Većini je mladića naočigled laknulo. No Rusty se doimao razočaranim. “Ovdje ima mnogo više cura nego momaka”, istaknula je Lindsay.

76

Victoria se nacerila. “Možda bismo trebale otići po Garricka i pozvati ga da nam se pridruži.” Problijedjela sam. “Ne! Ne dolazi u obzir.” “Bože, Bliss, baš si čistunka.” Kelsey mi se značajno nasmiješi i time mi skrene misli. Posegnula sam naprijed i zavrtjela bocu. Zaustavila se na Rustyju i nisam mu ni pružila mogućnost da odabere vrstu poljupca. Nagnula sam se prijeko, dograbila ga za ovratnik i privukla sebi. Bila sam toliko pijana da je poljubac bio nespretan, ali svi smo bili pijani i zato - koga briga? Ljubila sam ga još nekolika sekunda prije nego što ću ga odgurnuti i kliznuti na svoje mjesto. Rusty je zazviždao. “Kvragu, curo, da nisam sto posto homić, pozvao bih te na spoj.” Zabacila sam glavu i nasmijala se. Bilo je divno prepustiti se. Rusty je bio idući na redu, a žrtva je bio siroti Jeremy. Zgrabio je bocu votke i rekao: “Nemoj mi zamjeriti, Rusty, ali jednostavno nisi moj tip.” Nasmiješio se, pošteno potegnuo pa utisnuo lagani, brzi poljubac na Rustyjeve usne. Svi smo uglas uzdahnuli, poput srednjoškolaca. Začulo se kucanje na vratima i Kelsey skoči i šmugne niz hodnik. Vratila se s još desetak studenata s naše godine. “Ne smeta ti, zar ne?” upita me. Ovo je bilo tako nalik na Kelsey - najprije pozove pa tek potom traži dopuštenje. Ipak, samo sam zatresla glavom jer mi se fućkalo za sve, “Sjajno. Zauzmite svoja mjesta, dame i gospodo. Vrijeme je za razvrat.” I zbilja, nije postojala bolja riječ. Već za nekoliko minuta gledala sam prijatelje kako se ljube s prijateljima, bez obzira na to sviđaju li se jedni drugima ili se ne podnose. Ovu smo noć odlučili sve ostaviti sa strane i pustiti da nam boca vode upravlja životima. Kad se boca drugi put zaustavila na meni, bila ju je zavrtjela jedna djevojka. Dečki su naglas negodovali kad smo obje odabrale popiti votku. Ali ipak su navijali kad smo se cmoknule. Smijući se, zavrtjela sam bocu i zaustavila se na Cadeu. Cade je imao onaj simpatični izgled dečka iz susjedstva, uz nezaobilazan dječački osmijeh koji me je sad obasjao. Slegnula sam ramenima i dopuzala do 77

njega. Kleknuvši pred njime, stavila sam mu ruku na rame i nagnula se. Poljubac je isprva bio poput svakog drugog... a onda je najednom postao nešto više. Cadeova mi je ruka obujmila glavu dok me je drugom privukao sebi, držeći me oko struka. Usne su mu se grozničavo pomicale na mojima, očajnički, kao da nam slijedi sudnji dan, a ovo je njegova posljednja prilika da okusi malo sreće. Poljubac je bio dovoljno žestok da se mojim trbuhom stane širiti toplina, ali i dovoljno nježan da imam osjećaj kao da me obožava. Načas sam zaboravila gdje sam i s kim sam, uživajući u toj toplini. Tada je netko zazviždao i, djelić po djelić, svijet se počeo vraćati. Otvorila sam usta i zagledala se u svog prijatelja, koji me je ljubio kao da ne želi ništa osim toga. Vratila sam se na svoje mjesto, u krug, ne obazirući se na prijatelje koji su komentirali naš poljubac. Opijena, i posve smetena, idućih nekoliko minuta povukla sam se u sebe. Osjećala sam poglede na sebi, Cadeov, dakako, ali vjerojatno i Kelseyin. No pokušavala sam se pribrati jer me samo jedna napuklina dijelila od toga da se ne raspadnem. Bili smo pijani. Ovo zasigurno nije ništa značilo. K tome, toliko sam bila smetena zbog Garricka da sam žudjela za kontaktom s bilo kime. I to je bilo sve. Onaj poljubac nije značio ništa. I dalje smo prijatelji. Cade i ja uvijek ćemo biti prijatelji. Ostala sam tako još nekoliko minuta, sve dok mi se u glavi nije počelo vrtjeti toliko da to više nisam mogla ignorirati. U želucu mi se stvorila mučnina. Ustala sam, ispričavši se i rekavši svima neka ostanu dokle god žele. Rekla sam im i gdje mogu pronaći pokrivače i jastuke, žele li prespavati, pa se povukla u svoju sobu, zavukavši se pod pokrivače i najzad odbacivši usiljeni osmijeh. Rekla sam sebi da će ujutro sve biti bolje.

78

TRINAESTO POGLAVLJE Kad je jutro svanulo, pokraj mene u krevetu ležala je onesviještena Kelsey, a petero drugih studenata ležalo je u dnevnoj sobi te jedan u kadi. To mi je izmamilo osmijeh na pola sekunde, prije nego što me je mamurluk okrutno podsjetio na to koliko mrzim cijeli svijet. Iščetkala sam zube i isplahnula lice prije nego što sam se vratila u sobu. Čula sam kako se vrata tiho otvaraju pa zatvaraju i provirila glavom iza zastora da vidim tko je to bio. Cade se vratio s dovoljnom količinom masnog doručka da nas sve zasiti. Duboko sam udahnula i zakoračila u dnevnu sobu. “Spasio si mi život”, šapnula sam. Podignuo je pogled, nasmiješio se i predao mi ogroman burrito s kobasicom, jajima i sirom. “Kako se osjećaš?” Namrštila sam se. “Kao da sam podletjela pod autobus. I to onaj golemi, pun sumo hrvača.” Skočila sam na šank pa idućih deset sekunda provela u gorkom kajanju dok mi se u glavi vrtjelo. On je sjeo na barski stolac ispod mene. Burrito je bio savršen. Debela, pahuljasta tortilja, vruća jaja, slasna šalša. “Obožavam ovaj burrito. Udala bih se za njega samo da ga ne želim ovako očajnički smazati” “Tragedija prave ljubavi”, šapnuo je Cade. Ja sam se, kao, nasmiješila, i on se, kao, nasmiješio, i prvi put u ovih nekoliko godina našeg druženja osjećala sam se nelagodno u Cadeovoj blizini. Odvratila sam pogled i usredotočila se na ljude što su ležali u mojoj dnevnoj sobi. “Kako je sve prošlo nakon što sam otišla u krevet?” 79

“Više-manje isto. Jeremy je, u to više nema sumnje, preko ušiju zatreskan u Kelsey. Victoria je istresla pola kutije opušaka na travu ispred zgrade, a Rusty se odurno izbljuvao u tvojoj kupaonici.” Nabrala sam nos. “Ne brini. Sve je počišćeno. Znam da bi te strefio srčani udar da si se probudila i ono zatekla.” Progutala sam, a duboko u mome želucu smjestila se težina. “Predobar si prema meni, Cade.” On je samo slegnuo ramenima. Uvijek je bio predobar prema meni. “Čuj”, počela sam, “ono sinoć...” Počeše se po zatiljku, a usne mu se razvuku u neveseo osmijeh. “Aha, valjda bismo morali o tome porazgovarati, ha?” Položio je ruke na šank pokraj mene, kao da se trebao ohrabriti za ono što je slijedilo. Pročistila sam grlo, što mi nije nimalo olakšalo. “Onda... Ti?” Ruke je stezao sve dok mu članci na prstima nisu pobijelili. Zatim ih je naglo opustio i odgovorio: “Aha. Već neko vrijeme.” Podignula sam pogled, ali izraz njegova lica bio je nedokučiv. “Zašto mi nikad nisi nešto rekao?” “jer... Plašio sam se. Ti si mi najbolja prijateljica. I gotovo nikad ni s kim ne izlaziš... Mislio sam da nećeš biti zainteresirana.” Jesam li bila zainteresirana? Mogla sam osjetiti kako mi besmislene suze naviru u kutovima očiju i treptajem sam ih otjerala. Cade je bio sjajan tip. Obožavala sam se družiti s njime. A onaj je poljubac nesumnjivo bio sjajan. Bilo je logično da mi se sviđa, ali... Garrick je bio onaj ali. Bi li mogla zaboraviti Garricka? Prestati za njime žudjeti? Čula sam Cadeov uzdah. “Nisi zainteresirana, zar ne?” Bože. Zar su mu oči morale biti onako izražajne? Mogla sam u njima iščitati sve razočaranje, svu nesigurnost. Voljela sam ga; u to sam bila sigurna. I mislim da bih se jednoga dana mogla u njega zaljubiti, samo sam se najprije morala riješiti osjećaja prema Garricku. Da se ovo dogodilo prošloga semestra, zar bih se imalo 80

premišljala? “Iskreno, Cade? Ne znam. Je li ovo grozan odgovor?” On je načas promislio, a ja nisam mogla podnijeti tišinu. “Nije da mi se ne sviđaš. Ustvari, mislim da si prilično savršen. Ali... ti si mi i najbolji prijatelj i nisam sigurna. A moram biti sigurna.” “I ja želim biti siguran.” Duboko je uzdahnuo i nasmiješio se. Bio je to iskren osmijeh, ali ne onako vedar kao što sam od njega navikla. “Mogu živjeti s ‘možda’.!

Kad sam u ponedjeljak ujutro došla u kazalište, popis za drugi krug audicija već je bio izvješen. Glumačka postava (i popis za drugi krug) sami su po sebi čudovišni. To je samo jedan običan list papira na zidu, no kad su oko njega natisnuti oni koji ti već znaju sudbinu, hod do oglasne ploče postaje mučan poput hodanja prema vješalima. Oči se okreću prema meni. Pokušavam procijeniti njihovu reakciju. Gledaju li me sa sažaljenjem? Ili samo prikrivaju ushićenje? Samo sam nekoliko koraka udaljena od tih ljudi, ali živim u jednom sasvim drugom svijetu jer oni su već pročitali taj list papira. A jednom kad im se pridružim, pritisak neće popustiti. Tamo, pred popisom, ne smiješ pokazati emocije. Ne smiješ plakati za ulogom koju nisi dobio ili šiziti na onoga tko je odabran. Ne smiješ vriskati zbog uzbuđenja ili bijesa. Popis se valja pročitati, a potom ne odavati osjećaje. Što se, možda, ne čini osobito teškim, ali mi smo glumci. Od emocija živimo. Cade me susretne nekoliko metara dalje. “Jesi li već pročitao?” On zatrese glavom. “Nisam. Čekao sam tebe.” Među nama se i dalje šuljala nelagoda nakon jučerašnjeg razgovora. Nijedno nije bilo sasvim sigurno što bi ono ključno možda trebalo značiti. Ali u tom trenutku to nije bilo ni važno. Bili smo dvoje glumaca koje čeka poraz ili još jedna bitka. Bili smo tjeskobni, iako smo se trudili to ne pokazati, i u ovom trenutku nije bilo mjesta za ono mnoštvo drugih emocija što su među nama prštale. Uzeo mi je ruku i nisam sebi dopustila da mozgam što bi to moglo značiti. Trebala mi je utjeha. Trebao mi je da me smiri i bila sam prilično sigurna da mu je i samome to bilo potrebno. 81

Žurno smo prešli tih nekoliko metara prema popisu, a gomila pred njime razmaknula se da nas propusti. Prva uloga na popisu bila je ona Hipolita, pastorka. Sedmorica studenata pozvana su u drugi krug, a među njima Cade i Jeremy. Pogledala sam ga i bio je potpuno ravnodušan. Ništa se nije dalo iščitati na njegovu licu. Ni uzbuđenje, ni nervoza. Sedmorica studenata na popisu znači da redatelj nije bio siguran. Znači da još uvijek nije vidio ono što je želio. Znači da su svi u igri za ulogu - dobit će je onaj koji se najviše istakne u drugome krugu. Stisnula sam Cadeovu ruku i smjesta je uzvratio stisak. Znam da ljudi govore kako često osjete da im srce ubrzano kuca i čini se da to nije bilo osobito važno. Ali kad sam vratila pogled na popis, srce mi je tuklo kao da mi cijeli život ovisi o tom cilju. Zvukovi su bili nejasni u mojim ušima, vidno polje mi se suzilo, i imala sam dojam kao da sam na rubu nečeg zastrašujućeg i veličanstvenog, nečeg što bi moglo značiti let ili pad - uspjeh ili poraz. Oči su mi pronašle zadebljanim slovima ispisanu riječ Fedra. I tada sam ugledala svoje ime, i ništa osim svoga imena - kao da je to bila svjetlost na kraju tunela. I bilo je to neusporedivo bolje od prolaska kroz cilj. Kao kad uhvatiš zrak na površini nakon što si bio siguran da ćeš se utopiti, siguran da umireš. Zatomila sam olakšanje i sreću, zato što su me drugi gledali, ali i zato što je ovo bio samo popis za drugi krug. To je samo značilo da me još nisu odbacili. Cadeova druga ruka pridružila se našim spojenim, potpuno preklopivši moju. Očima sam nastavila skenirati popis prema dolje. Tezej. Ovo ne može biti točno. Tezej je bio lik. Oči mi polete natrag, prema vrhu, tražeći ono što mi je promaknulo. Ispod Hipolita je bilo sedam imena. A onda, ispod Fedre, samo moje. Nema drugog kruga. Samo ja. Dobila sam ulogu. Tada sam, prekršivši sva nepisana pravila, vrisnula. Cade se nasmijao, podignuo me uvis i stao vrtjeti ukrug. Ljudi oko nas su pljeskali i, po tome kako su nas neki od njih gledali, znala sam da su čuli glasine o našem poljupcu. Ali u tom trenutku, u 82

tom blaženom trenutku, ništa od svega nije bilo važno. Dobila sam ulogu.

83

ČETRNAESTO POGLAVLJE Ošamućena sam otišla na Garrickovo predavanje. Uvijek postoji drugi krug. Čak i ako bi bili prilično sigurni koga žele za ulogu, bila bi to prilika da se još jednom uvjere, da još jednom pogledaju izvedbe onih najboljih. Ali mene su izravno angažirali, što je značilo da su već bili sigurni. Nešto je bujalo u mojim grudima i, prije nego što sam se dospjela pribrati, oči su mi se napunile suzama. Jedan sam trenutak ostala iza zastora prije nego što ću ući u predavaonicu. Pokušala sam duboko disati, ali time nisam uspjela potisnuti emocije što su mi nadimale grudi. Pa sam učinila ono najlogičnije. Zaplesala sam. Plesala sam bez glazbene podloge. Vriskala sam ne ispuštajući ni glasa. Slavila sam u tišini, u tami, iza zastora gdje me nitko nije mogao vidjeti. No - kakve sam sreće - netko me je itekako vidio. “Pretpostavljam da si vidjela popis.” Sledila sam se, dupeta i dalje zabačenog ulijevo od mog zadnjeg slavljeničkog plesnog koraka. Polako sam se uspravila, okrenula se i rekla: “Bok, Garrick.” Usne su mu bile napućene, oči raširene, i znala sam da se upinje svim silama da ne prasne u smijeh. “Zdravo, Bliss. Čestitam.” Kosa mi se razletjela na sve strane, zahvaljujući ranije spomenutom plesu, pa sam je zataknula iza uha što sam bolje mogla. “Hvala. Prilično sam, ovaj, uzbuđena.” “Kao što bi i trebala biti. Tvoja audicija...” Prišao je korak bliže i, kao i uvijek, njegova je prisutnost zgulila svaku nelagodu i sve ostale emocije, ustupivši mjesto vreloj požudi. “Bila si fantastična. Nisi imala konkurenciju.” 84

Teško sam progutala, ali čvor u mome grlu je ostao. Moje “hvala”, bilo je šapat. “Ali petak navečer...” O, Bože. “Ma koliko suludo slatka bila, molim te, nemoj se više onako opijati. Eric želi da budeš u najboljoj mogućoj formi za ulogu.” “Naravno”, kimnula sam, zgrožena. “Apsolutno. Obećavam. “Uz to, bio sam zabrinut zbog tebe.” “Oh.” Oči mu prelete mojim licem, odmjerivši moju nedvojbeno luđačku kosu, oči i usne, a onda pogledom okrzne i nogu, tamo gdje je opeklina zacijelila i za sobom ostavila tamnoružičasti ožiljak. “Ne volim biti zabrinut za tebe.” Imala sam osjećaj kao da će mi srce iskočiti iz grudnog koša ako smjesta nešto ne poduzmem. Ovo je bio opasan teritorij. U meni se nešto rađalo, nešto više od puke privlačnosti i opsesije njegovim izgledom i tijelom i naglaskom - nešto opasno. Prsti mu dotaknu kovrču na mome obrazu i od blizine njegove kože samo što nisam eksplodirala. Nasmiješila sam se i pokušala sve okrenuti na šalu. “Možda bi trebao više brinuti o sebi. Jer kažeš li još jednom da sam ‘slatka’, mogla bih te ozlijediti, vjerojatno i doživotno osakatiti.” Prišao mi je korak bliže i svijet kao da se stisnuo oko nas. Ruka u mojoj kosi pomaknula se i člancima prstiju okrznuo mi je obraz. Stišao je glas i rekao: “Kako ti ovdje ne smijem govoriti ništa drugo, zasad ćeš se morati time zadovoljiti.” Umom mi bljesne trenutak kad je prvi put rekao da sam suludo slatka. Traperice su mi tada bile oko koljena. Onda je rekao da sam suludo seksi i pomogao mi da ih svučem. Očito sam trebala naučiti pregristi jezik, a ne bubnuti prvo što mi padne na um, ali nisam o tome mogla misliti u ovom trenutku, jer glavom mi je odzvanjala njegova zadnja riječ... zasad, zasad, zasad. Pročistio je grlo i povukao se korak unatrag, ispustivši kovrču koju je držao među prstima. “Zašto ne bi otišla zauzeti mjesto na predavanju?” Kimnula sam, šmugnuvši mimo njega iza zastora. Čekalo me slobodno mjesto između Kelsey i Cadea, a oboje su imali identičan širok osmijeh. Nasmiješila sam se, otresavši se misli o bliskom susretu s Garrickom 85

kako bih još malo uživala u sreći. Kad sam sjela, Kelsey se prignula da me zagrli pa mi šapnula na uho: “Izgleda da ti je zatreskanost u profesora zaista pomogla da se uživiš u lik. Silno se ponosim tobom, srce.” Snuždeno sam je pogledala, ali sam kimnula u znak zahvalnosti. Zatim sam se okrenula Cadeu. Malo prije smo se držali za ruke i zagrlili se kad sam saznala, ali nisam bila sigurna kakav bi sad trebao biti protokol. Život u svijetu neizvjesnosti bio je... zamršen. Prije smo Cade i ja bili opušteni. Druženje s njim bilo je neopterećeno, gotovo kao kad bih bila sama. A sada, odjednom, sve što smo činili i sve što bismo izrekli bilo je prožeto napetošću. Kao da je sve postalo nekako prenaglašeno. Kad bismo se dotaknuli, zamijetila bih. Kad se ne bismo doticali, zamijetila bih. I najednom sam mogla uočiti “ne”. Više nije postojalo “možda”. Pa sam se sledila. Oboje smo čekali, zaglavljeni u prostoru između djelovanja i odbijanja. Bili smo ništa. Bili smo u stanju mirovanja. Onda je Garrick zamolio za tišinu, a osjećaj nelagode stavljen je na čekanje. Znala sam... znala sam da ćemo naposljetku morati ovo prebroditi... pronaći način kako ponovno funkcionirati zajedno. Stvari se mogu odgađati sve dotle dok se ne dogodi sranje. Ali zasigurno mogu čekati još malo. Danas je bio dan uzbuđenja i nije bilo razloga da ga bilo čime pokvarim. Kad je predavanje završilo, Eric me je čekao ispred predavaonice. “Dobro jutro, Bliss. Možemo li načas porazgovarati?” Trepnula sam, zatečena. “Naravno.” Otvorio je vrata kazališta i pokazao da se vratim unutra. Slijedila sam ga iza zastora, a on je rukom pokazao prema sjedalu točno iza Garricka. Posjela sam se oprezno na sjedalicu, pogledavajući ih, ne znajući što se događa. Tada mi sine. Doznao je. Zašto bi inače želio razgovarati sa mnom i Garrickom? O, Bože. Što će se sa mnom dogoditi? 86

Hoće li mi zabraniti daljnje studiranje? Izbaciti me s faksa? U najboljem slučaju, uskratit će mi stipendiju. Čime ću onda platiti školarinu? U ušima mi je grmjelo, a sila gravitacije činila se toliko snažnom da sam imala osjećaj kao da ću potonuti ravno kroz pod. Garrick će po svoj prilici ostati bez posla. Što će onda? Vratiti se u Philadelphiju, ili London, ili nešto, i nikad ga više neću vidjeti. Okrenula sam se prema njemu, pokušavajući pogledom izraziti žaljenje, ali on se... smiješio? “Bliss”, počeo je Edward, “moram priznati da sam iznenađen.” Zrak mi naglo napusti pluća. “G... gospodine, tako sam... “Sasvim je sigurno da si dobro iskoristila vrijeme provedeno ovdje, ali nisam imao pojma da si sposobna za izvedbu kakvu si pokazala na audiciji.” I dalje sam stezala zube i zadržavala dah iščekujući da mi očita bukvicu, pa mi je trebalo nešto vremena da shvatim kako se to ipak neće dogoditi. “Uvijek si bila nekako u svom svijetu. Suzdržana. Oprezna. Kao da si sve radila automatski, možda je to najtočniji opis. Ali na onoj audiciji - proživljavala si onaj trenutak. Osjećala si, umjesto da razmišljaš. Vidio sam u tebi sve nijanse emocija snagu i ranjivost, žudnju i zgražanje, nadu i sram - i to je bilo prilično očaravajuće. Ne znam što se promijenilo, ali molim te da tako i nastaviš. Čim si se samo malo odvažila, bljesnula si.” Nesvjesno, pogled mi se zaključa s Garrickovim. Je li znao? Je li naslutio da je sve to bilo zbog njega? Je li znao da me je ovo među nama ispunilo dosad nepoznatim osjećajima i da, prije samo koji dan, nikad ne bih ovako riskirala. Moja noć s njime vjerojatno je bila jedina nepromišljena stvar koju sam ikad učinila. “Hvala vam, gospodine.” “Nema na čemu. Veselim se našoj suradnji. A kad smo već kod toga, volio bih da dođeš na drugi krug u srijedu. Željeli bismo da čitaš neke prizore s Hipolitom, tako da možemo steći dojam kako će sve izgledati na pozornici, vidjeti kakva je kemija između tebe i drugih kandidata.” “Naravno. Doći ću.” “Sjajno. Garrick će ti biti na raspolaganju za sva moguća pitanja. On će biti asistent redatelja u produkciji, pa ako ri bilo što zatreba, možeš nam se obojci obratiti.” 87

Blago me je potapšao po ramenu i otišao. Ostala sam nasamo s Garrickom. Srce mi je i dalje nestrpljivo tuklo. Ne znam je li to bilo zbog straha da smo uhvaćeni na djelu ili samo zato što sam sjedila pokraj jedinog tipa kojeg sam željela, ali ga nisam mogla imati. “Ne sjećam se jesam li ti to spomenuo, ali zaista se ponosim tobom”, rekao je Garrick. “Hvala ti. Mislim da sam još uvijek u šoku.” Bila sam još uvijek u šoku zbog svega. “Pa, počni se navikavati. Koliko sam imao priliku vidjeti, mislim da možeš zaboraviti karijeru inspicijentice, osim ako to zaista ne želiš. Ti su glumica, Bliss, vjerovala ti to ili ne.” Kimnula sam, pohranivši tu misao. “Jesi li razmišljala o još nečemu što bi voljela raditi nakon diplome?” Cupkala sam resice na koljenima traperica. “I nisam nešto...” “Pa, ako želiš o tome razgovarati, znaš da mi se uvijek možeš obratiti.” Izvila sam obrvu, nesposobna sročiti riječima koliko mi je daleka bila ta pomisao. Rekao je: “Ozbiljan sam. Ponašaš se kao da nema šanse da budemo prijatelji.” Ako je to uopće bilo moguće, obrve su mi se još više izvile. Pomisao da budemo prijatelji... bila mi je nepojmljiva. Nikad nisam zamišljala kako moji prijatelji izgledaju nagi. Nikad me nije mučila želja da spavam s prijateljima. Nasmijao se ispod glasa i zatresao glavom. “Okej, okej. Onda je, možda, za prijateljstvo malo prerano, ali nadam se da ćeš mi se obratiti ako ti nešto zatreba... bilo što.” Čežnja koja me je zapljusnula bila je drukčija od svega što me je prije njemu privlačilo. Želja da budem s njime bila je i dalje prisutna, ali sad sam željela više. Željela sam se priviti u njegovo naručje, samo nasloniti glavu, osjetiti utjehu. Bog neka mi pomogne, ali željela sam da mi profesor bude dečko.

88

PETNAESTO POGLAVLJE Kad sam u srijedu ušla u gledalište, Eric je pregledavao papire nešto tražeći. “O, Bliss, uranila si, kao i uvijek. Sjajno. Čini se da sam negdje zametnuo bilješke pa ću samo skoknuti do ureda. Ti sjedni s Garrickom i malo se opusti.” Unatoč tome što sam već dobila ulogu, bila sam nervozna zbog drugog kruga audicija. Što ako svi očekuju da budem savršena? Što ako je moja izvedba na audiciji bila slučajnost? Promatrala sam kako Eric izlazi kroz vrata iza pozornice i pirala se... Što ako je promijenio mišljenje? Sjela sam u red ispod Garricka, požalivši što nisam još malo ostala s glumcima koji su čekali i pripremali se za drugi krug audicije. Kad se nagnuo prema meni, rekla sam: “Hej, prijatelju.” Odustala sam od pokušaja da ne budem nespretna, odlučivši to jednostavno prihvatiti. Nasmijao se, što je valjda bilo dobro. Zasigurno je moglo biti i gore. Rekao je: “Nisi nimalo uvjerljiva, ali petica za trud.” “Netko olako dijeli petice.” “Netko samo ima slabu točku kad je riječ o tebi.” Nagnuo se prema meni i premda mu je lice bilo udaljeno najmanje metar od mojega, kunem se da sam te riječi osjetila kao da mi ih je šapnuo na uho. “Oprosti”, gotovo odmah je dometnuo. “Nekad se jednostavno zaboravim.” Rekla sam: “I ja”, ali bila je to laž. Nikad nisam zaboravljala. Ovo sam željela. Željela sam da mogu zaboraviti na kilometre koji su se među nama ispriječili i samo se prepustiti ovdje u njegovoj blizini, ali nisam mogla. Pročistio je grlo, no ovaj put nisam umišljala njegovu blizinu - bio je samo nekoliko centimetara od mojega uha. “Moram te nešto pitati.” “Okej”, uslijedio je moj zadihani odgovor. 89

“Cade.” Okrenula sam se, smetena, i smjesta se nagnula unatrag jer su nam lica bila preblizu. “To nije pitanje.” “Jesi li još uvijek s njim?” “S njim?”“ “Samo... Nisam siguran. Još uvijek zajedno sjedite na predavanjima, ali sad je nekako drukčije. Zato sam mislio da ste možda prekinuli.” Mislio je da Cade i ja hodamo? Zar sam bila tako prokleto nesvjesna? Očito su svi živi primijetili da je moj najbolji prijatelj u mene zaljubljen. Toliko o tome da želim biti Nancy Drew. U ovom sam scenariju očito bila Shaggy iz Scooby Dooa. “Nismo imali što prekinuti”, rekoh. “Molim?” “Tako je! Cade i ja nismo zajedno. Nikad nismo ni bili.” Oči su mu bile raširene, a glava nagnuta na način koji je odavao da mi uopče ne vjeruje. “To si mislio sve vrijeme? Da sam ga prevarila s tobom?” O Bože. Tip u kojeg se možda zaljubljujem misi da sam drolja. Mogu li stvari biti još više sjebane? Glavom je vrtio lijevo-desno, ali nisam bila sigurna je li to bilo niječan odgovor ili je samo pokušavao posložiti kockice. “Ne znam što sam mislio. Uvijek ste zajedno i dodiruje te. Stalno te dodiruje. Vjeruj mi, primijetio sam. Samo sam pretpostavio da je to razlog... pa, zašto si onako pobjegla one večeri.” “Nisam pobjegla zbog Cadea. Morala sam otići po svoju mačku...” “Bliss, nisam budala.” Bože, to je bilo to. Nekako sam mislila da sam se izvukla s tim jalovim opravdanjem. Mislim, očigledno ga to nije odbilo kao što sam isprva mislila da hoće. Ali oduvijek je znao da je to bila izlika, samo nije znao pravi razlog. A pravi mu razlog nisam mogla odati, ne sada, ne ovdje u ovom kazalištu gdje bismo trebali biti profesionalci (iako sam bila prilično sigurna da smo granicu profesionalnosti već odavna prešli). “Imam mačku! Imam!” Dovraga... zašto se nikada ne mogu sjetiti spola moje zamišljene mačke. “Ovaj... Ona je siva i preslatka i ime joj je...” rekla sam prvu stvar koja mi je pala na um... “Hamlet.” 90

Dakle, pa ja sam genij! Nisam u stanju ni smisliti žensko ime za ženku mačke. Kao da je u mom mozgu postojao taj most između razuma i apsurda, i nekako sam ga spalila. “Imaš mačku po imenu Hamlet?” “Imam.” Ubijte me. “Itekako imam.” To je bilo to. Valja mi nabaviti mačku. “Dobro. Onda, ako ne hodaš s Cadeom, što se događa među vama?” Mogla sam osjetiti kako toplina gmiže po koži moga vrata. “Ništa.” “Jako loše lažeš.” I bila sam grozna lažljivica. Uši su mi vjerojatno izgledale kao da sam sat vremena provela u solariju. “Ništa. Samo nešto što se dogodilo u petak kad sam bila... Kako to vi Britanci kažete? Naroljana? Odvaljena?” Odmaknuo se od mene, ali rukama je stezao naslon mog stolca. “Jesi li spavala s njime?” “Molim? Nisam!” Nije se nagnuo opet prema meni, ali malčice je popustio stisak na naslonu stolca. Okrznuo je člankom prsta moju ruku. “Dobro.” “Garrick...” Zalazio je na teritorij na kojem ne bi smio biti. Drsko se nasmiješio. “Što je? To što te ne mogu imati u ovom trenutku ne znači da mi je drago da budeš njegova.” Mozak mi se spotaknuo na ono “u ovom trenutku”, ali silom sam otjerala te misli.”Pretvarat ću se da nisi o meni govorio kao o imovini koju treba posjedovati.” “Zar ne možemo imati jedni druge?” Kad bi mozak mogao doživjeti orgazam, sigurna sam da bi to ovako izgledalo. Ne bi mi se to trebalo sviđati, ali u njegovim se očima zrcalila izvjesna posesivnost, što je slala drhtaje niz moju kralježnicu sve dok mi prsti nisu obamrli. Nisam mogla odgovoriti na njegovo pitanje pa sam postavila svoje: Što te je spopalo? Zar nisi obećao da ono nećemo ponoviti?” Provukao je ruke kroz kosu, a kovrče su mu stršile tako ljupko da mi je želudac poskočio. “Ne znam. Samo... Izludio sam zamišljajući vas dvoje zajedno.” 91

“Poljubili smo se. Ništa drugo.” Lecnuo se kao da sam upravo objavila da ćemo se Cade i ja vjenčati i imati čopor djece. Nisam ga mogla pogledati u lice. jer bih poželjela učiniti lude stvari. Ponovila sam: “Bio je to samo poljubac. I nije ništa značio.” “Ne želim da te bilo tko drugi ljubi.” “Garrick...” Počela sam mrziti upozoravajući ton u svom glasu. Nastavi li ovako, neću biti u stanju dalje se odupirati. Bacit ću se na njega i to po svoj prilici u času kad se Eric vrati ovamo. “Znam da nisam pošten. Zapravo, ponašam se kao pravi gad. Stalno sebi govorim da te moram ostaviti na miru, ali istina je... Nisam siguran mogu li. A sad kad znam da nisi s Cadeom...” “Što to govoriš?” Vrata su zaškripala i shvatila sam koliko smo blizu. Srce mi je fijuknulo poput puknute žice na gitari i pomaknula sam se nekoliko sjedala dalje točno sekundu prije negoli je Eric ušao u prostoriju. Pobjednički je podignuo svoju bilježnicu. “Imam je! I donio sam ti primjerak originalne drame, Bliss, tako ne moraš koristiti scenarij s bilješkama.” Borila sam se da umirim srce kad mi je Eric predao knjigu. Ne gledaj u Garricka. Ne gledaj ga. Svejedno, bila sam bolno svjesna njegove blizine. Čak i da se pomaknem nekoliko redova dalje od njega, sigurna sam da bih osjetila svaku njegovu kretnju, svaki udah i pogled. Bilo mi je ugodno držati majušnu knjigu u ruci, još uvijek toplu od Ericova dodira, i morala sam odoljeti napasti da se istog časa ne zadubim u tekst sve ne bih li odvratila misli od Garricka. Inspicijentica Alyssa, koja je bila godinu mlada od mene, ušla je u prostoriju, objavivši da su svi spremi započeti kad god to Ericu bude po volji. Kimnuo je pa se okrenuo prema meni. “Bliss, počet ćemo s Hipolitom. Reći ću im da još jednom izvedu monolog, a onda ćeš ti uskočiti. Samo budi onakva kao i na svojoj audiciji. Budi objektivna želiš ga, ali tvoj sram i strah su ti prepreka.” Letimice sam pogledala Garricka. Trebalo bi biti dovoljno jednostavno. Alyssa se vratila, a za njom je mirno ušao Jeremy. Zauzela je mjesto za stolom, 92

a on je stao nasred pozornice, ramena zabačenih, brade podignute. Dobro je izgledao. S ponosom sam mu se osmjehnula. Naš mali student druge godine. “Bok, Jeremy. Za početak bismo voljeli još jednom poslušati tvoj monolog, tek toliko da zakotrljamo priču. Onda ćemo vidjeti kako ti ide s Bliss.” Jeremy je pročistio grlo. Načas je zastao. Obožavala sam ovaj trenutak. Bio je to vrhunac iščekivanja i nade. Kao kad se spremaš skočiti s litice, znajući da će ono što slijedi biti ujedno jezivo i prelijepo - i smisao života. Taj je trenutak... opojan.

Avaj, i suviše sam rekao. Moj je razum pred ljubavlju utekao.

U početku je Jeremyjeva izvedba bila prožeta očajem, ali zvučao je neiskusno. Izgledao je mlado. Kad je govorio, riječi i osjećaji iz njega su provaljivali. Kad je počeo ispovijedati svoju ljubav Ariciji, bujica se nije mogla zaustaviti.

I ponosnu dušu ovisnost mori, Šest mjeseci očaj moju dušu bara, Trpeć muku što mi srce puno stida para. Jer protiv sebe ja ne mogu...

Nisam zapravo ni shvatila da su i Fedra i Hipolit bili zaljubljeni, i zbog toga posramljeni - Fedra zbog onoga koga je voljela, a Hipolit zato što je uopće i bio zaljubljen. U Jeremyjevoj se izvedbi osjećao taj sram koji ga izjeda, i pitala sam se jesam li i sama tako izgledala na svojoj audiciji... Izgledam li tako svaki put kad pomislim na Garricka.

93

Kad blizu ste, bježim, kad niste, ja vas tražim.

Garrickove su oči bile na Jeremyju, povremeno ih spuštajući na bilješke koje je zapisivao u laptopu na svome krilu. Posljednji je stih odjekivao mojom glavom poput glazbe, melodije koja ti ne da mira. Kad blizu ste, bježim. Ma koliko bio daleko, vraćam mu se. Sve se vraća njemu. Eric tada ustane sa svoga mjesta i kaže: “Dobro. Dobro. Da te vidimo sada s Bliss.” Odlijepila sam oči od Garricka i uzela scenarij. Krenula sam prema pozornici, koljena su mi blago klecala, a stopala kao da su obamrla. Koliko god voljela Jeremyja, već mi je za nekoliko minuta bilo jasno da nije Hipolit. Ponajprije, nije bio onaj smioni, zgodni mladić koji bi mogao zaludjeti Fedru. Bio je dječak. Strastven, ali to katkad nije bilo dovoljno. Zatim su na redu bila dva mladića kojima je, također, nedostajalo samopouzdanja. Njihove su audicije brzo svršile. A onda je došao red na Cadea. Uvijek sam mislila kako je Cadeov as u rukavu njegov glas. Na pozornici bi preuzeo onaj promukli glas koji bi bez obzira na jačinu bio moćan, A za dramu prepunu lirike, glas mu je bio savršen. Često je teško dokučiti Ericov izraz lica, ali bilo je sigurno da se doima sretniji s Cadeom negoli s njegovim prethodnicima. Stvari su raspale onoga časa kad smo se (Jade i ja našli zajedno na pozornici. Izvodili smo prizor u kojem Fedra otkriva svoje osjećaje Hipolitu. Razgovaraju o smrti Tezejevoj - Fedrinu suprugu, Hipolitovu ocu. Hipolit nikad nije volio svoju pomajku. Nije znao da je bila okrutna prema njemu samo kako bi ga lakše udaljila od sebe, jer ga je voljela i prije Tezejeve navodne pogibije. Dobro nam je išlo u onom dijelu gdje smo razgovarali o Tezejevoj smrti, ali negdje usred mog monologa Eric je izišao iz kabine i popeo se na pozornicu. “Stanite. Stanite. Cade, što to radiš?” Cade je bio zabezeknut i možda na rubu toga da povrati. “Molim?”

94

“Ti nju prezireš. Kad ti do glave dođu njezini osjećaji, trebao bi biti prestravljen, zgrožen, gnjevan.” “Naravno, gospodine.” “Pa zašto onda izgledaš kao zaljubljeni psić koji joj uzvraća osjećaje?” Kao da mi nije bilo dovoljno Fedrino grizodušje koje sam unijela u svoju izvedbu, na mene se svalila i sva težina vlastite krivnje. Ja sam za ovo kriva. Nije bila riječ o drami, nego o meni. Dugo je skrivao osjećaje, ali od tuluma, otkako sam ga poljubila, sve su više izbijali na površinu. Ogrnuo se svojom nadom kao plaštem. Nisam ga gledala dok su on i Eric razgovarali, jer nisam bila sigurna mogu li prikriti sažaljenje, a on bi bio silno nesretan kad bi to opazio. Pa sam, umjesto toga, gledala Garricka. Lice mu je bilo napeto, lako je bio nekih pet metara udaljen od mene, imala sam osjećaj da ga gledam izdaleka. Samo me je jedan časak dulje pogledao prije nego što će prebaciti oči na Cadea i još se više namrštiti. Nakon nekoliko sekunda ponovno je susreo moje oči i netremice me gledao. Nešto je bilo drukčije u njegovu pogledu, nešto se promijenilo, nešto zbog čega mi je srce brže zakucalo, a koža se naježila. Cade i ja dovršili smo naš prizor bez daljnjih incidenata. Nije to bila najsnažnija izvedba koju je bio u stanju pružiti, ali svejedno sam mislila da je bio najbolji do sada. Možda sam samo bila pristrana. Trebala bih biti sretna što je mom prijatelju problem čak i glumiti gađenje prema meni. Ali negdje u pozadini uma misao je posađena, korijenje se sve više širilo unatoč mojim pokušajima da ga sasiječem. Kad bi znao pravi razlog zašto sam mu rekla “možda”... Kad bi znao tko nas razdvaja, vjerojatno bi me s lakoćom prezirao. Bila sam pomalo rastresena tijekom iduće dvije audicije. Toliko, zapravo, da je Eric zaključio kako je vrijeme da me pusti na stanku. Žudeći za svježim zrakom, iskrala sam se kroz izlaz u slučaju opasnosti (koji nikad nitko nije koristio) i znala, i prije nego što sam ćula da se vrata za mnom otvaraju, da će me Garrick slijediti. “Bila si dobra”, rekao je. Brzo sam uzdahnula. Mogao bi to biti i smijeh, samo da sam imala više snage. “Aha, zato si došao za mnom da me utješiš.” “Ovdje sam zbog potpuno sebičnih razloga.” Mislila sam kako ću se naviknuti slušati ovakve stvari - na njegovu otvorenost. Ali nisam. “Bio si u pravu. Ponašaš se kao pravi gad.” 95

Ono malo bijesa u mojim riječima isparilo je onog časa kad se nacerio. Stao je pokraj mene, zagledavši se u točku negdje u daljini, prema kampusu. “Stalno mislim na to kako je ova predstava nekakav znak. Strahovito me podsjeća na nas.” “jesam li u ovoj situaciji ja maćeha zaluđena požudom ili ti?” Vratio je pogled na mene, prodoran dok je skenirao obline moga tijela. “O, nema sumnje da sam to ja”, odvratio je. “Fedra stalno govori da je sebična. Da se zbog toga prezire, ali ipak ne odustaje. Ne može si uskratiti ono što želi, premda tako srlja u propast.” “I jesi li nešto naučio iz naše književne usporedbe?” “Nisam baš. Ne mogu se oteti dojmu da bi ona sve ponovila samo da je imala priliku... priliku da to izvede kako spada. Čak i kad bi priča od sto puta samo jednom imala sretan svršetak, vrijedilo bi.” “Slušaj, Garrick, iako je usporedba koju povlačiš dražesna, naročito s tim tvojim naglaskom, pomalo sam umorna od metafora i usporedbi s kobnim ljubavnim pričama. Samo reci ono što želiš. Cijelu sam se noć mučila razumjeti drevni tekst. Nemam snage još i tebe dešifrirati.” “Samo ti govorim da sam pogriješio.” Prišao je korak bliže, a moja je iscrpljenost iščezla, ustupivši mjesto elektricitetu što mi je sada strujao kožom. “Govorim ti da mi se sviđaš. Govorim ti da me nije briga to što sam ti profesor.” Onda me poljubio. Odgurnula sam ga prije nego što mi je pomutio um i poharao srce. Užitak koji sam osjetila nakon poljupca već je počeo popuštati, i sad je bio poput jeke. No iako sam ja bila ta koja je odgurnula njega, nedostajao mi je. “Garrick, ovo je ludo.” “Volim lude stvari.” Pitanje je bilo... volim li ja? Ovo je bilo nešto najluđe što sam ikad učinila, i bila sam ujedno ushićena i prestravljena. Ustuknula sam, trebajući razdaljinu da mogu sabrati misli, natjerati mozak da uguši ludilo. Toliko je mogućnosti da sve ovo pođe po zlu. Ali opet, prvi put u životu otkrila sam da mi je život zanimljiviji od priče ili lika na stranicama. I, Bože, silno sam željela doznati kako će priča završiti. Uostalom, nije li Eric primijetio da sam bolja kad sam odvažna? Mislio je na 96

glumu, dakako, ali nije li to bila istina i u životu? Garrickova je ruka blago okrznula moje čelo, a onda ju je zavukao u moju kosu. “Samo razmisli.” O, razmislit ću, itekako. To će po svoj prilici biti sve na što ću moći misliti. Utisno mi je nježan poljubac na čelo i ostavio me vani, misli zbrkanih, srca zbunjenog.

97

ŠESNAESTO POGLAVLJE “Zašto bi, pobogu, željela mačku?” upitala je Kelsey kad smo sutradan odlazile s predavanja iz režije. “Jednostavno je želim, okej? Hoćeš li sa mnom ili nećeš?” Slegnula je ramenima. “Ne mogu. Oprosti. Moram raditi. Povedi Cadea.” Kao da je bio dozvan, Cade uskoči između nas dvije i zapitah se koliko je načuo od našeg razgovora. “Kamo da me povede?” “Idem u azil za napuštene životinje nabaviti mačku”, odvratila sam. “Oh, super”, rekao je kimajući. “Da barem ne živim u domu. Baš bih volio imati psa.” Bila sam svjesna razdaljine koju je pažljivo održavao među nama i gotovo neprestanog poskakivanja njegove glave, kao da mu je kimanje bilo zanimacija od koje nije kanio odustati. Kelsey je spustila sunčane naočale s tjemena, nataknuvši ih na nos iako smo još uvijek bili u zgradi. “Pa, koliko god ovo bilo zabavno, moram gibati. Vas dvoje lijepo se zabavite u azilu. Samo se nemoj vratiti s gomilom mačaka, Bliss.” Kelsey je bila nesvjesna uspaničenog pogleda kojim sam je ošinula. Cade i ja nismo bili nasamo od onog “možda” razgovora. Prebacio je torbu na drugo rame, petljajući rukama kao i uvijek kad bi bio nervozan. “Ako želiš sama... i to je super.” “Ne, ne. Pođi sa mnom.” Moramo ovo nekako prebroditi. A za to su postojala samo dva načina - ili ćemo biti zajedno ili nećemo. Neizvjesnost će uništiti naš odnos (a već je bio prilično načet). Ako već moramo obaviti taj razgovor, vjerojatno je najbolje to učiniti u društvu ljupkih životinja. “O.K. Super”, rekao je. 98

Super... aha. Bilo mi je drago što sam ja vozila. Mogla sam tako zaokupiti um i tijelo. I bio je to moj auto pa sam mogla raspaliti glazbu koliko god sam htjela. Ono na što nisam računala, međutim, to je da se Cade u mom autu osjećao kao doma pa je mrtavhladan stišao glazbu. “Onda, zašto si odlučila nabaviti mačku?” O, ma znaš. Umalo da se nisam poševila s profesorom, ali pobjegla sam izvukavši se na račun izmišljene mačke, a sad on želi da stvarno budemo zajedno, iako je to najgora moguća ideja, ali mene u neku ruku nije ni briga jer mi tijelo, a vjerojatno i srce, govore da je to genijalna ideja. I tako, sad mi treba mačka kako on ne bi skužio da sam mu lagala jer sam djevica pa sam se prepala seksa s njime. “Jednostavno sam poželjela imati jednu mačku”, bilo je ono što sam zapravo odgovorila. “Oh. Super.” Kaže li još jednom “super”, vrištat ću. Zaustavila sam se na parkiralištu azila, požalivši što ipak nisam rekla Cadeu da ću poći sama. Trebalo mi je nešto pahuljasto i ljupko u rukama. Ušli smo u azil i dočekao nas je onaj upečatljivi vonj veterinarskih ambulanti i skloništa za napuštene životinje. Čak je i žena za prijamnim pultom izgledala pomalo mačkasto, kao da joj je ovo radno mjesto bilo utkano u DNK. Lice joj je bilo blago špicasto, oči kose, a kosa kratka i pahuljasta. “Bok! Kako vam mogu pomoći?” “Bok”, odzdravila sam. “Udomila bih mačku.” Ona pljesne ručicama koje su mi se pričinile kao šape. “Pa to je sjajno! Imamo puno divnih kandidata. Povest ću vas u dio s mačkama i ostaviti vas da malo razgledate.” Krenuli smo za njom niz hodnik, a onaj je miris antiseptičkog sredstva bio sve snažniji i snažniji, nedvojbeno kako bi prikrio smrad gomile životinja smještenih na ovome mjestu. Tu smo. Prostorija je bila krcata kavezima i ne znam je li zborno mijaukanje počelo kad smo ušli, ili je tako bilo stalno, ali zvuk nas je potpuno obavio. 99

“Ostavit ću vas nasamo. Sve što tražimo jest da iz kaveza izvadite samo jednu životinju.” Uz širok, mačji osmijeh, mahne nam i ode. Bez riječi sam zavirivala u kaveze, osjećajući se izgubljeno. Nisam bila sasvim sigurna želim li zapravo imati mačku, iako sam ih voljela. Što ću s njom kad diplomiram? Je li vrijedna jednog muškarca? Je li vrijedna seksa? Mislim, nije da ne postoje druge mogućnosti za gubitak nevinosti. Pogledala sam Cadea koji je ugurao prste u obližnji kavez, draškajući mačku crnu kao ponoć. Ruku na srce, ovo nije bilo samo zbog seksa, iako je tako počelo. Ma koliko željela Garricka, prilično sam sigurna da ću pri ponovnom pokušaju seksa ponoviti svoju nespretnu izvedbu. “Znaš što?” rekoh naglas. “Možda ipak nisam spremna za mačku.” Okrenula sam se prema vratima kad mi se na putu ispriječio Cade. “Hej! Malo smo neodlučni? Nisi nijednu uzela u ruke. Barem im pruži priliku.” Otvorio je kavez s crnom mačkom i uzeo je u ruke. Porom ju je približio meni, milujući joj čeljust. Oči su mi bile u razini te krznene loptice i mogla sam jasno razabrati gmljavinu njezinog predenja. Uzmaknula sam korak unatrag, pokušavajući mu bez riječi dati do znanja što mislim. “Nije da ne volim mačke. Štoviše, mislim da bih baš uživala kad bih... imala mačku. Ali što ako je uzmem, a nisam za to spremna? Što ako odaberem pogrešnu mačku? Što ako budem loša... kao vlasnica mačke, mislim?” Bože, bi li sve ovo bilo lakše kad bih mogla reći ono što mi je zaista na umu? Cade je zakolutao očima i tutnuo mi životinju u ruke. “Bliss, u ovome ne bi mogla biti loša čak i kad bi se trudila.” Mogu biti loša u seksu, međutim. Poznajući moj preaktivan, neurotičan mozak mogla bih biti skroz-naskroz užasna. Mačka je podignula šapu i protrljala tjeme o moju bradu. I bila je prilično dražesna. Cade se ozario, a ja sam pomislila... možda bi Cade bio bolji izbor. Bi li me seks tako užasavao da spavam s Cadeom? Sama me pomisao na to natjera da zadrhtim. Vratim mu mačku u ruke i dalje nesigurna, ali ponešto mirnija. Prišla sam nizu kaveza, pogledom tražeći nekakvu sivu mačku koja bi mogla proći kao Hamlet. Kad 100

sam je pronašla, sudbina mi se zasigurno smijala u lice. Sklupčala se u pozadini kaveza, krupnih, preplašenih zelenih očiju. Povukla sam vratnice kaveza, a ona je grleno zarežala. Naravno... Moja će mačka biti prestrašena. Iza mog ramena, Cade je rekao: “Ma šališ se.” Da se barem šalim. Ali rekla sam Garricku da je Hamlet siva mačka. “Katkad je ono što nas najviše plaši upravo ono najvrednije”, rekla sam. Prilično sam sigurna da sam to jednom pročitala u kolačiću sreće. Onda je vjerojatno riječ o mudroj izreci, zar ne? Posegnula sam u kavez, pripremljena na ugriz ili grebanje ili potpuni u masakr, ali dok su mi ruke kružile oko te zvjerke, ona je samo reagirala muklim rezanjem. Cade je zavrtio glavom, zbunjen. “Zašto bi željela baš ovu?” Podignuo je onu crnu bliže licu. “Ovaj je tako sladak.” Nimalo slatko, mačka u mojim rukama bila je sva nakostriješena - nogu ispruženih, očiju raširenih. Imala sam osjećaj da bi me ogrebla samo da sam je pokušala više priviti uza se. Spustila sam je na pod, a ona je šmugnula, sakrivši se ispod obližnje klupe. Znam da me je pitao za mačku, ali ja sam čula još jedno pitanje. Ono koje nije postavio, barem ne danas. Cade je bio drag, i pomisao da budem s njime nije me paralizirala. Štoviše, pomisao da budem s njime nije u meni budila nikakve snažne osjećaje. I tada sam spoznala... “Cade... moram povući ono možda’.” Kunem se da su čak i mačke prestale mijaukati. Mogla sam zamisliti njihovu zapanjenost. Pitala sam se kako se na mačjem jeziku kaže: Jao, ne, nije valjda! “Oh.” Voljela bih da je nekako drukčije reagirao - zaurlao, prepirao se, bilo što. Čekala sam da se nakostriješi kao ona mačka, ispruži pandže, iskesi zube. Umjesto toga, on se mirno udaljio i pažljivo vratio crnu mačku u kavez, vjerojatno poštujući zamolbu one žene da ne vadimo više mačaka odjednom. Takav je bio Cade, uvijek je poštivao pravila. Takva sam i sama nekoć bila, ali počela sam shvaćati da to više ne želim. Pokreti su mu bili mehanički, jednostavni, precizni. Zatvorio je vratnice kaveza 101

i povukao zasun uz oštar škljocaj. Ostao je okrenut leđima kad je rekao: “Smijem li pitati zašto?” Uzdahnula sam. Zaslužio je znati istinu, ali zar sam mu je mogla reći? Nije smio znati. Ako ću biti s Garrickom (koga ja zavaravam - naravno da ću biti), onda to nitko nije smio znati. Čak ni moji najbolji prijatelji. “Ja... Možda postoji netko drugi.” “Možda?” Ovo je bilo nepojmljivo grozno. Izbjegavao me je pogledati, a srce u mojim grudima bilo je poput papira, što je značilo da je bilo gotovo bezosjećajno - zato što ovo radim svom najboljem prijatelju. “Stvari su još uvijek pomalo... zamršene. Ali sviđa mi se, jako. Mislila sam pričekati i vidjeti hoće li moji osjećaji oslabjeti, kako bismo nas dvoje mogli...” Zastala sam, ne želeći izraziti riječima ono što sam mislila. Jer nije imalo smisla. “Ali, Cade, ne mogu podnijeti kako se stvari među nama dvoma odvijaju. Nije prošao ni tjedan, a imam osjećaj kao da umirem. Grozno mi je što moram preispitivati svaki svoj potez kad sam u tvojoj blizini, vječito se pitajući je li to okej, prelazim li granicu, pitajući se jesam li te nečim povrijedila. Nedostaje mi moj najbolji prijatelj, iako si uvijek blizu mene. I zato sam... morala donijeti odluku. Previše te trebam u svom životu, a da bih uništila naše prijateljstvo. Kad bih pristala biti s tobom, a moji osjećaji prema njemu ne nestanu... Ne bih to mogla. Molim te, reci mi da nisam već sve uprskala. Molim te, molim te.” Tada se okrenuo i bila sam zapanjena patnjom koju sam vidjela na njegovu licu. Bilo je neprepoznatljivo, smrknuto. “Volio bih kad bih ti mogao reći da smo nas dvoje sad okej, Bliss. I ja tebe trebam. Ali ne mogu se pretvarati da se nisam nadao. Ne znam mogu li to. Istina je... Povrijedila si me. Nenamjerno, toliko znam. Ali volim te i svaki trenutak kad mi tu ljubav ne uzvraćaš... boli.” “Cade...” Posegnula sam za njime. “Nemoj, molim te. Ne mogu.” Vonj sredstva za dezinfekciju najednom je bio neizdrživ, izazivajući mi mučninu. “Što ne možeš, Cade? Ne možeš mi biti prijatelj?” upitala sam. “Ne znam, Bliss. Jednostavno, ne znam. Možda? Dašak gorčine u njegovu glasu bio je jedva primjeran, ali osjetila sam ga kao pljusku posred lica. Izišao je, a ja sam 102

potonula na klupu, osjećajući se smoždeno, istrošeno, ranjeno. Moje srce od papira bilo je rastrgano. Sjedila sam tamo pitajući se jesam li ovo mogla bolje izvesti. Postoji li put kojim sam mogla krenuti, a da sve ovo do kraja ne zaribam. Bi li bilo bolje da sam odmah rekla ne? Jesam li trebala pričekati da završe predavanja, da Garrick ode pa da onda nešto pokušam s Cadeom? Kad sam se kao djevojčica jednom posvađala s prijateljicom, majka mi je rekla da se odnosi nekad jednostavno istroše. Poput zvijezda, blistaju briljantnim sjajem, a onda nešto, ništa posebno, pode po zlu, i one se samo ugase. Izgore. Nisam mogla pojmiti da je došao kraj mom prijateljstvu s Cadeom. Nešto me je stalo gurkati u list, a onda je glava sive mačke provirila između mojih nogu. Provukla je cijelo tijelo kroz prostor između mojih potkoljenica, trljajući se o mene. Napravila je krug pa pritisnula glavicu o moju nogu. Spustila sam ruku, a ona se ukipila, od straha se priljubivši o pod. Sporije sam pomicala ruku sve dok se nije našla na njezinim leđima, klizeći po krznu u jednom glatkom potezu. Tijelo joj se opustilo pa sam je još jednom pomilovala, Spustila sam se na pod pokraj nje. Ponovno se nakostriješila, ali nije pobjegla. Kad sam se uvjerila da joj je ugodno sa mnom, uzela sam je u ruke. Pritisnula sam lice o njezino krzno, upijajuću utjehu koju nije ni znala da mi pruža. “Hajdemo se dogovoriti nešto, Hamlet. Pomoći ću ti da se manje plašiš ako i ti meni u tome pomogneš.”

103

SEDAMNAESTO POGLAVLJE U trenutku kad sam popunila potrebne obrasce i smjestila Hamlet u jeftinu kartonsku nosiljku za mačke, prošlo je gotovo trideset minuta od Cadeova odlaska. Kad sam se našla na parkiralištu, od njega nije bilo ni traga ni glasa. Izvukla sam mobitel, nije bilo poruke. Pogledala sam na vjetrobransko staklo, nije bilo poruke. Nazvala sam ga na mobitel, nije odgovarao. Ponovno sam ga nazvala i smjesta me je prebacilo na govornu poštu. Do trenutka kad se oglasio zvučni signal, plakala sam. “Cade, žao mi je. Užasno mi je žao. Ne znam kako ovo ispraviti. Samo želim da budemo kao što smo uvijek bili. Bože, to je glupo. Znam da ne može biti tako. Znam da ništa više ne može biti kao prije, ali... ne znam. Zaboravi. Samo... javi mi jesi li dobro. Nisi u mom autu i ne znam kako si otišao kući, ako si uopće otišao. Samo me nazovi, molim te. Razgovarajmo o ovome.” Nekoliko minuta poslije sjedila sam pokraj svog automobila na šljunku, traperica prekrivenih prašinom, kad sam dobila poruku. Dobro sam. Pokušala sam ga opet nazvati, no ponovno me je prebacilo na govornu poštu. I ma koliko se trudila drukčije osjećati, ma koliko se trudila nadati da ćemo ovo prebroditi... već sam znala. Osjećala sam se praznom. Možda je to bilo zbog grizodušja. Možda sam jednostavno napokon skrenula pameću? Možda nisam imala kamo, ali kad sam se vratila u svoje stambeno naselje, nisam otišla u svoj stan. S Hamlet u ruci, otišla sam do Garricka. Ne znam kako sam izgledala kad je otvorio vrata. Ne želim ni znati. Ali gotovo 104

je smjesta još šire rastvorio vrata, pokazavši mi da uđem i ne postavljajući pitanja. Nikad nisam bila u njegovu stanu. Trebala sam upiti pogledom prostor ili ga zamoliti da me povede u obilazak. Trebala sam nešto reći, ali na usnama mi je samo bio jecaj, iscrpivši mi svu snagu, svu koncentraciju da ga potisnem. Ali čak ni to nije bilo dovoljno kad mi je prstima podignuo bradu. Izgovorio je moje ime i vidjela sam zabrinutost u njegovim očima. Suze su se izlijevale iz mene kao iz prepune čaše, nisam ih mogla kontrolirati, nisam mogla ispravno disati, nisam mogla objasniti. Uzeo je kutiju s mačkom i obgrlio me oko ramena. Poveo me je hodnikom, gotovo identičnim kao mojim, prema dnevnoj sobi koja je pak bila sasvim drukčija. Bila je krcata knjigama, neke su bile na policama, neke u hrpama na podu. Namještaj je bio jednostavan, pomalo suvremen, ali ne toliko da oklijevam potonuti u jastuke crnog kauča privukavši grudima jedan bijeli jastučić. Onda se Garrick stvorio pokraj mene, izvukavši mi mekani jastučić iz ruku i zamijenivši ga svojim tijelom. Povukao me je u krilo, njišući me kao dijete, brišući mi suze, milujući mi kosu, trljajući leđa. “Zamrzio me je”, najzad sam protisnula. Nije me ništa pitao, ali njegova me je zabrinutost potaknula, izmamila riječi iz mojih usta. “Tko, ljubavi?” Ubrzani, kratki dahtaji napuštali su moja usta, majušni jecaji koje, čini se, nisam mogla obuzdati. “C... Cade.” “Cade te nikad ne bi mogao mrziti”, rekao je. “Mrzi me. Otišao je. Ne želi sa mnom razgovarati.” Izgubila sam se u još jednom naletu suza, a on me je samo privukao, namjestio mi glavu pod svoju bradu, položivši je na prsa. Pustio me je da se isplačem, ne prestajući mrmljati: Sve će biti u redu, ljubavi. Riješit ćete to. Smiri se. Diši, Bliss. Ovdje sam. Bit će sve okej. Što god da se dogodi, nešto ćemo smisliti. U redu je, ljubavi. Vjerojatno je promrmljao tisući varijanti sličnih riječi i nije prestajao, iako ga zapravo nisam ni čula. Kad sam prestala plakati, bila sam preumorna za bilo što drugo. Ležala sam mlitavo na njemu, samo dišući. A on me je grlio. Najzad, nekakav je zvuk zasjekao kroz maglu. Muklo, nestrpljivo rezanje. Hamlet. Ostavila sam Hamlet u onoj kutiji sve ovo vrijeme. 105

Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj, načas ponovno bistre glave. “Oprosti, morat ću je odvesti doma.” Ustala sam, posegnuvši za kutijom, kad me je Garrick primio za laktove. “Ostani, ljubavi. Uzrujana si. Ja ću se pobrinuti za mačku.” Ne. Nisam mu to smjela dopustiti. Jer onda će vidjeti sve one potrepštine za mačku koje sam sinoć kupila, a koje su i dalje bile nove-novcate i neotvorene. “Ne, u redu je. Stvarno bih trebala poći. Dobro sam sad. Hvala ti.” “Bliss, molim te, razgovaraj sa mnom.” Tijelo mi se protiv volje nagnulo prema njemu, žudeći za utjehom, ali još nisam donijela odluku. “Ne znam.” “Što misliš na to da odeš kući i pobrineš se za mačku, a ja ću malo kasnije donijeti večeru. Možemo razgovarati, ili samo pogledati film, ili što god želiš. Samo... ako te ovakvu ostavim, poludjet ću od brige.” Nakon jednog trenutka sam kimnula. “Okej.” “Stvarno?” “Da, samo mi daj sat vremena, može?” Nasmiješio se. I znala sam... u nevolji sam.

Bila sam prilično uvjerena da me moja nova mačka ne podnosi. Nisam joj mogla zamjeriti, nakon što sam je onoliko dugo ostavila u onoj kutiji. Što god učinila, svaki put kad bih joj se približila, zarežala bi kroz stisnute zube. Smjestila sam joj hranu u kuhinju, što je ignorirala. Napunila sam kutiju pijeskom i smjestila je u smočnicu. Podignula sam je i odnijela do kutije, spustivši je unutra tako da može znati gdje je. Jednom je zasiktala, a onda odjurila, usput prevrnuvši kutiju. Nestala je pod mojim kaučom, samo su sjajne, zlobne oči bile vidljive u tami. Zašto nisam rekla Garricku da mi se mačka zove Lady Macbeth? To bi bilo kudikamo prikladnije. Ostatak vremena bila sam sama sa svojim mislima, što je bilo ugodno otprilike kao i virus ebole. Uredila sam dnevnu sobu, zatim promislila o bijegu. Onda sam 106

uredila i spavaću sobu pa odjurila u kupaonicu, sigurna da ću se izbljuvati. Nisam. A zamalo da nisam poželjela da jesam. Tako bih barem mogla reći da sam se razboljela. Prije nego što sam se dospjela nagovoriti... začulo se kucanje na vratima. Imala sam osjećaj kao da mi je srce trampolin. Duboko sam udahnula. Nisam mu ništa obećala. Rekao je da bismo mogli razgovarati. Ili pogledati film. Ili što god želim. Ovo ne mora biti ništa strašno. Kad sam otvorila vrata, Garrick je izgledao toliko veselo da mi je bilo teško ostati prestravljena u njegovoj prisutnosti. “Zaboravio sam te pitati što bi pojela, pa sam nam uzeo pizzu i burger, i salatu.” Držao je sve troje u ruci i odjednom me preplavi spoznaja koliko mi se zapravo sviđa. Ne samo u romantičnom smislu. Općenito, bio je baš onako predivan. Nasmiješila sam se. “Pizza je super.” Povukla sam se korak unatrag, a on je ušao u stan. Koliko god šizila ranije, sad mi je bilo prirodno da je ovdje. Nije da nisam i dalje bila nervozna, samo... imala sam osjećaj kao da ovdje pripada. Krenuli smo prema kuhinji/dnevnoj sobi, a on je spustio hranu na malu okruglu policu spojenu s kuhinjskom radnom plohom. Ja sam se zaposlila donošenjem pića i tanjura, a kad se više nisam imala čime zaokupiti, izvukla sam jedan od barskih stolaca ispod šanka i sjela pokraj njega. Izvadila sam krišku pizze na svoj tanjur, a on je otvorio salatu. Suzila sam oči. “Ne misliš valjda ozbiljno jesti salatu dok se ja davim u masnim čudesima?” Izlio je preljev na zelenu salatu i nacerio se. “O, ja ću jesti burger. I malo pizze. Ako mi nešto ostaviš.” Zakolutala sam očima. Muškarci su baš koma. Razgovarali smo. Ni o čemu bitnom. Zgrozio se kad sam umočila krišku pizze u umak. Kad sam ga nagovarala da i sam kuša, namrštio se kao da mu se to gadi, ali vidjela sam kako je ponovno umočio komadić kad sam ustala nadoliti nam pića. Tek kad sam shvatila da sam se toliko najela da bih mogla eksplodirati, on je spomenuo moj raniji slom živaca. “Onda, možeš li mi sad ispričati što se točno dogodilo s Cadeom?” 107

Uzela sam feferon s napola pojedenog komada pizze na tanjuru. “Posvađali smo se, valjda. Mislim. Nisam sigurna. Još se nikad nismo zapravo posvađali.” “Razlog?” Izgurala sam zrak koji sam zadržavala u plućima pa stala spremati hranu u hladnjak, a tanjure u sudoper. “Zbog poljupca.” Mogla sam zamisliti Garrickovu reakciju, a da je nisam morala ni vidjeti, pa sam odlučila još i oprati posuđe... iako sam imala perilicu. “Sviđam mu se”, nastavila sam. “Priznao mi je to nakon poljupca. Pokušavali smo se ponašati kao da se ništa nije promijenilo, ali bilo je grozno i dojadilo mi je pretvaranje da je sve normalno.” Stvorio se pokraj mene, uzeo je tanjur i obrisao ga. Dosad je zasigurno shvatio da mi je lakše razgovarati kad se ne gledamo u oči jer mu je pogled bio usredotočen na tanjur još dugo nakon što ga je obrisao. “I što si onda učinila?” “Rekla sam mu da mislim da među nama neće biti ništa.” “Nisi nimalo zainteresirana?” upitao je Garrick, Mislim da Garrick zapravo ovo ne bi trebao čuti, ali dobit će ono što je tražio. Trebao mi je ispušni ventil. “Razmišljala sam o tome. Cade je drag, volim biti s njime, ali ne budi u meni one prave osjećaje.” Prestao je zuriti u tanjur i okrenuo se prema meni, naslonivši se bokom o radni stol pokraj mene. “Budim li ja u tebi prave osjećaje?” Pogledala sam ga tek toliko da vidim šali li se. Odvratila sam pogled. “Glupo pitanje.” “Je li? Ne može te se baš tako lako pročitati.” Obrisala sam ruke krpom i sjela na kauč, zabivši se u kut i povukavši jastuk na krilo. “Ozbiljan sam”, nastavio je Garrick. “Katkad reagiraš kao, pa, kao što želim. Ali pokatkad, kao na drugom krugu audicija, guraš me od sebe kao da te ne privlačim onako kao što ti privlačiš mene.” 108

Još sam čvršće stegnula jastuk na grudima. “Privlačiš me, Garrick, ali sam isto tako i zbunjena... i zabrinuta. I nije mi jasno zašto ti nisi.” Sjeo je na suprotan kraj kauča i sad je među nama bio srednji jastuk. “Mislim da se itekako brinem”, rekao je. “I dalje misliš da je to pametno?” Zatresao je glavom, smijući se. “O, sasvim sigurno nije pametno. Znam to, ali iskreno, Bliss? Grozno mi je ovdje. Sjajno je imati siguran posao i uživam u predavanjima, ali ovdje nemam nijednog prijatelja. Idem na posao, a onda se vraćam u stan. I mislim na tebe jer si ne mogu pomoći i nemam ništa drugo što mi me zaokupilo. Naročito kad znam da si u susjedstvu. One večeri kad smo se upoznali... Bliss, inače se tako ne ponašam. Ali razmišljao sam o svemu u vezi sa svojim dolaskom ovamo i ti si bila sve što mi je trebalo. Ne znam koliko sam se puta svladao da ne dođem ovamo i pokucam ti na vrata. I da, kad bih te vidio s Cadeom, to bi mi sasvim sigurno bila dodatna motivacija, ali više od svega... sviđaš mi se, Bliss. Kao profesoru. Kao osobi. Kao muškarcu.” Bilo mi je teško ravnomjerno disati, teško potisnuti čežnju s lica, teško odoljeti porivu da posegnem za njime. “Onda, što ćemo sad?” upitala sam. “Nemam pojma.” Meni se, međutim, štošta vrtjelo glavom. I to je bio problem. “Ako krenemo u ovo...” počela sam pa se zaustavila. Cijeli se njegov stav promijenio, i imala sam dojam kao da odražava moj. Prijeći ćemo granicu i oboje smo to znali. “Ako ćemo krenuti u ovo, moramo biti oprezni.” Kimnuo je, očiju prikovanih za moje. “I mislim da se ne bismo trebali žuriti. Budemo li se žurili, mogli bismo se naći na skliskom terenu.” Uz to, trebalo mi je još vremena da razmislim o ovome, o seksu s njime. Morala sam razmisliti je li to ono što želim. Nisam bila sigurna da ćemo uspjeti u naumu da ne žurimo, ali bio je to jedini način da se ne prestrašim. Koga ja zavaravam? Prestrašit ću se kako god da okreneš. Razlika je samo hoću li se prestrašiti toliko da se izbljujem ili da se zaključam u stan na tjedan dana. “Okej.” Garrick je kliznuo bliže meni, našavši se na polovici srednjeg jastuka. “Mogu biti oprezan i... ne žuriti.” Kožom su mi prostrujali žmarci kad je ispružio ruku prema meni. Jedan sam se trenutak prepustila strahu, ali onda je potreba da ga dotaknem prevladala. Gurnula 109

sam jastuk s krila i kliznula prema njemu. Spustila sam ruku na njegovu, a on ju je privukao usnama i tamo zadržao. Sklopio je oči, a taj se jednostavni dodir upio u moje tijelo, ublažavajući moju tjeskobu. Poput ključa u ključanici, moje se tijelo spojilo s njegovim, savršeno mu pristajući. S rukom na njegovim grudima, a njegovom na mome ramenu, duboko sam udahnula i više nije bilo povratka.

110

OSAMNAESTO POGLAVLJE Lakoća prethodne večeri isparila je do petka ujutro. Cade nije bio sasvim bijesan, ali ni bilo što drugo. Nije mi se obraćao u garderobi niti je sjedio pokraj mene na predavanjima. Kad sam se pridružila skupini studenata u razgovoru, on se udaljio. Bilo je to poput ovisnosti, a on je, čini se, polako izlazio iz apstinencijske krize. Pomogao mi je Garrickov nježni osmijeh na predavanju. Zauzeli smo računala u predavaonici za dizajn kako bismo odradili istraživanje u vezi s planovima nakon diplome. Neki su pretraživali poslijediplomske studije, drugi mogućnosti za praksu. Kelsey se pak bacila u potragu za zrakoplovnim kartama i hostelima u gradovima diljem svijeta. Ja sam samo zurila u okvir za pretragu na pretraživaču. Ruke su se skupile na naslonu moga stolca i Garrickovo se tijelo nagnulo prema mojemu. Njegova je blizina itekako zbunjivala. “O čemu razmišljaš, Bliss?” Trebala bih reći: O tebi, nagom. To bi ga, bome, šokiralo. Nisam, naravno, zaista mislila o njemu golome...pa, sad kad već to spominjem, jesam... ma kvragu. Kako rekoh, zbunjujuće. Zatresla sam glavom, jer nisam imala odgovor, barem ne onaj koji sam mogla naglas izgovoriti. Obišao me je i naslonio se na stol, zagledavši se u mene. “Gluma ili kazališna produkcija?” Njegov se pogled činio previše intiman u prostoriji punoj studenata iako nas nitko nije gledao osim Kelsey. Pogledala bi nas svaki put kad bi mi se Garrick obratio, što me je samo podsjetilo na to da moramo biti oprezni. “Ne znam”, promrsila sam. “Okej, onda, što kažeš na gradove? Možeš početi s traženjem stanova. To je 111

sasvim sigurno nešto o čemu ćeš morati razmišljati, naročito ako želiš otići u New York.” Zurila sam u okvir za pretragu. Rugao mi se. “Ne mogu si priuštiti New York”, rekla sam. “U redu. Većina ne može. Postoji gomila različitih tržišta koje možeš uzeti u obzir. Philadelphia.” Trgnula sam se i pogledala ga. Želi li ovim reći da potražim stan u Philadelphiji? Tamo gdje je živio? Pokušava li mi nešto natuknuti ili sam nešto pogrešno protumačila? Lice mu je bilo nedokučivo kad je nastavio: “U Dallasu i Houstonu ima dovoljno posla. Chicago. Seattle. Boston. Zapravo, imaš izbora napretek.” Okrenula sam se natrag računalu dok mi je srce još uvijek malo prebrzo kucalo. Večer smo proveli mazeći se na kauču. To nije značilo da smo zajedno ni da sam zbog njega spremna odseliti na drugi kraj države. “Samo nastavi istraživati. Nešto potraži”, rekao je prije nego što će nastaviti dalje. Spustila sam prste na tipkovnicu, ali bili su teški poput olova, preteški da bih ih mogla pomaknuti. Zurila sam u slovo P. Krajičkom sam oka vidjela kako Kelsey bulji, i ma koliko sad bila znatiželjna u vezi s Philadelphijom, u okvir sam utipkala “praksa za kazališnu produkciju”. Onda sam pregledavala jednu stranicu za drugom, pogledavajući sat u kutu zaslona, voljom pokušavajući natjerati brojke da se brže mijenjaju. Kad je predavanje završilo, moje je olakšanje bilo kratkotrajno. Objavljen je popis odabranih glumaca. Još uvijek sam bila Fedra, što je bilo dobro. Kako bi samo bilo neugodno da se Eric predomislio. Kelsey je dobila Afroditu, baš kao što je željela. Rusty je dobio ulogu stražara, baš kao što je i predvidio. A Cade je bio Hipolit. Pokucala sam na Garrickova vrata te večeri, nervozna unatoč našem dogovoru da se nećemo žuriti. Nismo zapravo imali poseban dogovor za večeras, a iako smo započeli kakvu-takvu vezu, još uvijek nismo razmijenili brojeve mobitela. Zato sam se nadala da neću biti previše nasrtljiva ako ga potražim drugu večer zaredom. Hamlet je, nema sumnje, bila sretna što sam izišla iz stana. Još uvijek nismo pronašle zajednički jezik. Moja je zabrinutost popustila čim je otvorio vrata i rekao: “O, hvala Bogu. Već 112

sat vremena razmišljam o tome da odem do tebe, ali plašio sam se da ću pokucati na vrata, a tamo će biti gomila ljudi ili nešto.” Nasmijala sam se. “Možda bismo onda trebali razmijeniti telefonske brojeve. “Hoćeš li me unijeti u mobitel pod nekakvim tajnim imenom, tako da nitko neće znati tko sam kad ti budem slao erotske poruke?” rekao je. Oči mi se razrogače: “Planiraš mi slati erotske poruke?” Oči su mu plesale od veselja, a onaj čarobni osmijeh ponovno se vratio na njegovo lice. “Nisam isključio tu mogućnost. Oh. Oh. Živci su mi ponovno divljali. Uzeo mi je ruku i povukao me u dnevnu sobu gdje je na kauču bila rastvorena knjiga. Bila je to zbirka poezije, dakako, jer je bio savršen i toliko izvan moje lige. Označio je stranicu i odložio zbirku na hrpu knjiga na rubu kauča. Posegnuo je za mnom i isprepleli smo prste u prostoru između naših tijela. Željela sam se nasloniti na njega, utonuti u njega i ne micati se iz njegova zagrljaja sve dok to ne budem morala, ali i dalje mi je bilo pomalo neugodno. Jesmo li već na onom teritoriju gdje mi je takvo što dopušteno? Hi moramo tek do tamo dospjeti? “Dakle... popis glumaca”, rekao je. Zastenjala sam i zabacila glavu na naslon kauča. “Nije baš tako loše, zar ne?” “Ovisi o tome hoće li Cade početi razgovarati sa mnom dok ne počnu probe, što je otprilike za dva tjedna.” Nisam morala brinuti o tome trebam li se opustiti jer se Garrick nije mislio hoće li me privući sebi. Glava mi je savršeno pristajala uz oblinu njegova ramena. “Cade mi se čini kao razuman momak. Siguran sam da će biti bolje nakon što prođe neko vrijeme.” Kimnula san, nadajući se da je u pravu, ali nisam bila sasvim uvjerena. Cade jest bio razuman. Nevolja je bila u tome... što mu je razum vjerojatno govorio da se drži podalje od mene ako ne želi da mu pregazim srce. I možda je rako bilo najbolje. Zaslužio je bolju od mene. “U redu”, rekao je Garrick. “Dosta o tome. Ne sviđa mi se taj potišteni izraz na 113

tvome licu. Nažalost, naše su mogućnosti za večernji provod prilično ograničene jer ne možemo nikamo izići. Dakle, što kažeš na film?” Navukla sam osmijeh na lice. Kad mi je osmijehom uzvratio, nisam se trebala suviše truditi da ga tamo zadržim. “Film mi zvuči sjajno.” Odabrao je nekakvu komediju, vjerojatno želeći oraspoložiti me. Onda je ugasio svjetla i pridružio mi se na kauču. Kad je počela uvodna špica, zavalio se i povukao me za sobom. Bio je opružen na leđima, a ja sam bila na boku, smještena između njega i naslona kauča. Oklijevala sam jedan čas prije nego što sam mu spustila glavu na prsa. Trudila sam se gledati film, stvarno jesam, ali bilo je teško usredotočiti se kad mi je njegovo ravnomjerno disanje milovalo kosu, a rukom mi je prelazio po kralježnici, što je bilo nešto između škakljivog i zavodljivog. Bila sam itekako svjesna kako su mu se prsti malo-pomalo spuštali niže niz moja leđa, sve dok nije dotaknuo onaj djelić kože između ruba majice i pojasa kratkih hlačica. Zadržao bi se tamo tek djelić sekunde prije nego što bi se vratio gore. Onda mu je prst plesao po osjetljivoj koži na mome zatiljku i morala sam zatomiti poriv da zastenjem. Brzo sam ga pogledala, ali bio je usredotočen na film, potpuno nesvjestan bunila koje je u meni izazivao. Naposljetku sam zaključila da je vrijeme da mu i samome dam dozu onoga što sam osjećala. Raširila sam dlan na njegovim prsima, blago pritisnuvši. Stala sam pratiti apstraktni crtež na majici, logotip nekog benda, rekla bih. Zatim sam nastavila prelaziti rukom preko njegovih prsa, prateći obris jednog prsnog mišića, zatim dolje niz prsnu kost do njegova čvrstog trbuha, pa natrag uz prsa do mišića koji se protezao od ramena do bicepsa. Kad mi je ruka preuzela njegove pokrete, lagano prelazeći uz rub majice, njegova se ruka na mojim leđima umirila. Ta me mirnoća samo prevalila preko ruba. Ohrabrena, vratila sam ruku i zavukla prste pod rub njegove majice, noktima mu nježno povlačeći po koži. Ruka se na mojim leđima pomaknula, kliznuvši uz moj vrat pa u kosu. Raširila sam dlan, pritisnuvši ga o njegovu toplu kožu. Ruka u mojoj kosi se stegnula, ne toliko da me zaboli, ali dovoljno da mi povuče glavu malo unatrag. Gledao me je, nije bilo ni traga onom vragolastom osmijehu, njegove su se plave oči činile crnima u polumraku sobe. Plesale su po mome licu, brzo prelazeći od očiju do usana. Iščekivanje me je ubijalo pa sam zakopala prste u njegovu kožu, a disanje mu više nije bilo onako ravnomjerno, no i dalje me je samo gledao. Polizala 114

sam usnice, a on je na njima zadržao pogled, toliko da mi se od nestrpljenja toplina stala širiti među nogama pa sam se počela migoljiti ne bih li se kako oslobodila pritiska. Kad sam podignula jednu nogu, ovivši je oko njegove, napokon je krenuo u akciju. Rukom u kosi povukao me je naprijed i našli smo se na pola puta. Sve ono iščekivanje od proteklih deset minuta svelo se na točku gdje su nam se usne spojile. Dodir je bio preblag da mi izazove vatromet u glavi, ali izazvao je nešto slično, poput uzbuđenja kad držiš prskalicu u ruci - navala osjećaja dok prskalica dogorijeva. Usne su mu ostale blizu, a iako sam ga već nekoliko puta dosad okusila, slutnja me je izluđivala. Imala sam osjećaj kao da nam je ovo prvi poljubac. Povukao se i naslonio čelo na moje. “Hvala ti”, rekao je. Hvala? Je li to bilo kao - hvala, ali ne, hvala? Hvala, ali gledam film i ostavi me miru? “Na čemu?” “Jer si nam pružila priliku. Znam da si bila, i vjerojatno si još uvijek, uplašena. Ali već si mi neizmjerno obogatila život. Ne znam je li bio ovoliko iskren zato što je bio glumac pa nije zazirao od pokazivanja ranjivosti ili zato što je jednostavno bio takav. Voljela bih da i sama mogu tako, ali ja sam bila drukčija. “Smijem li te nešto pitati?” Ruka koja je bila u mojoj kosi stane prelaziti uz moju čeljust. “Naravno”, odvratio je. “Zašto si prihvatio ovaj posao? Naravno da mi je drago što si ovdje, ali sam si rekao da ti je grozno.” “Bilo je. Ali više nije.” Naslonio se natrag i poljubio me, pjevušeći dok je pritiskao usne o moje. Nije mi promaknuto to da nije odgovorio na moje pitanje, ali nisam toliko marila za odgovor a da bih prekinula poljubac, naročito kad je najzad otvorio usta pa sam osjetila onaj slatki okus mente dok mu se dah miješao s mojim.

115

Jezik mu je klizio uz moj, a moja ruka pod njegovom majicom je oživjela, stegnuvši ga i privlačeći sve dok mi zdjelica nije bila priljubljena o njegov bok. Poljubac je bio dug i božanstven, ali prespor, prespor, prespor... Željela sam više. Željela sam da nam tijela oblije vrućina, da se usne sudaraju, a ne lagano izazivaju. Nisam željela izgubiti kontakt s njegovom kožom, ali željela sam preuzeti kontrolu. Zato sam izvukla ruku ispod njegove majice i spustila je na njegovo lice. Privukla sam ga bliže, nastojeći promijeniti ritam. Jedan se trenutak prepustio, poljupci su postali brži, dahtali smo dok su nam se glave naginjale, a usne borile. I, Bože, kako je bilo divno. Privlačila sam ga bliže, želje neutažene, nedovoljno blizu, sve dok se nije pridignuo i prevalio na bok, okrenuvši svoje lice prema mome. Uzdah pobjede oteo mi se iz grla, a on je uzeo moju ruku koja je bila na njegovu licu i odmaknuo je, pomičući je sve dok nije bila zarobljena na mojim leđima, i tamo je ostavio, pritisnuvši je o moje slabine. Tada se ponovno nagnuo, promijenivši ritam, polako i nježno milujući mi usne. Izluđivao me je. Pokušala sam se priljubiti uz njega, ali bio je snažan, zakucavši me natrag, ne žureći se. Frustrirano sam zastenjala. A on se nasmiješio. “Što je, ljubavi?” Kojekakva je bujica riječi mogla provaliti iz mojih usta, neke od njih nepovezane, no većina ne tako ugodna. Srećom, ono što sam uspjela protisnuti bilo je točno ono što sam mislila. “Presporo mi je ovo”, zacviljela sam. I to stvarno zacviljela. “Rekao sam ti da mogu sporo.” “Kretenu.” To je, zapravo, bila jedna od ljepših riječi koje su mi se vrtjele glavom. Nije imao čak ni toliko pristojnosti da odglumi zabrinutost. Samo se nasmijao. Vrpoljila sam se, pokušavajući osloboditi ruke, a on me je umirio poljupcem, ovaj put malo snažnijim, zadovoljivši me malo više nego onaj posljednji. A zatim, baš kad sam počela zaboravljati zašto sam maločas bila onako frustrirana, ponovno se povukao. Bilo je to apsurdno, ali doista sam mislila da bih mogla zaplakati. Usnama je pratio liniju moje čeljusti, došavši do one točke ispod uha zbog čega se svaki napeti mišić u mome tijelu opustio. 116

“Ne pokušavam mudrovati”, šapnuo je. “Samo ti želim pružiti ono što želiš. Teško mi je kad se prepustim, kad te ljubim onako kako bih stvarno želio, jer rada mogu misliti samo na miris tvoje kože i na to kako je želim opet kušati.” Usne su mu gorjele na mome vratu. Zubima mi je blago grebao kožu i moji su bokovi nagonski poletjeli naprijed, sada dotičući njegove. Zastenjao je, a njegov je šapat postao promukao, gubeći mekoću. “Sjećam se težine tvojih dojki u mojoj ruci i kako su reagirale kad sam u tebe stavio prst,” Ugrizla sam usnicu kako bih zatomila jecaj što mi je bujao u grlu. Željela sam osjetiti njegove ruke na sebi, željela da svučemo odjeću. “Mislim na tvoje tijelo pod mojim. Mislim na to kako sam u tebi. Mislim na sve to i to me izjeda. A tada mi je posljednja stvar na pameti da ne žurim.” Sada sam se pogubila. Nisam mogla zadržati jecaj, mislila sam da ću se raspasti zbog njegovih riječi. “I zato se moramo polako ljubiti, osim ako nisi promijenila mišljenje. Jesi li? Promijenila mišljenje?” Jesam! O, Bože, molim te, da! Ovo je bilo mućenje. Ali pravi se razlog počeo odmotavati u mojoj glavi, preuzevši kontrolu i urazumivši me. Što ako pokušamo voditi ljubav i ja se opet ustrtarim i sve uprskam? “Ne, nisam promijenila mišljenje”, rekla sam. Zatim dometnem: “Kretenu.” Jer ovo jest bilo mučenje, a sudeći prema izrazu na njegovu licu, dobro je to znao. “Hmmm. Onda nećemo žuriti.”

117

DEVETNAESTO POGLAVLJE Još uvijek sam bila pomalo ljuti ta na Garricka kad sam te večeri odlazila, ali kad me je otpratio do vrata i pitao što radim sutra, nisam bila dovoljno ljutita da ga otpilim. Cade nije razgovarao sa mnom, a nisam se čula s Kelsey, pa sam mu rekla da sam slobodna i dogovorili smo se za večeru kod mene. Spavala sam do podne, krevet mi je bio preugodan da bih se prisilila izvući. Priuštila sam sebi dugo tuširanje, a zatim odradila domaće zadatke i čitala knjigu. Kad sam provjerila sat, bilo je tek tri popodne. Dograbila sam laptop i stala pretraživati kazališta u Philadelphiji. Pronašla sam stranicu s informacijama o gotovo svim gradskim kazalištima, slobodnim radnim mjestima i audicijama. Pregledavala sam stranicu, čitajući koje se predstave trenutačno prikazuju te uvjete za radna mjesta, označavajući ono što mi je bilo zanimljivo. Telefon mi je zvonio, ali zvučao mi je predaleko. Pokušala sam pratiti zvuk, no zvonjava je prestala prije nego što sam dospjela do dnevne sobe. Srećom, tko god zvao, bio je uporan te je nazvao opet nakon nekoliko trenutaka. Telefon je sigurno negdje oko kauča. Izvukla sam jastuke, ali nisam ga pronašla. Provjerila sam ispod bilježnica i knjiga, i opet ništa. Najzad, spustila sam se na pod i zavirila pod kauč. Eno ga, svijetli u prašnjavoj tami. A odmah pokraj telefona, sijevajući pogledom, bila je Hamlet. Onaj trenutak ljupkosti koji sam u njoj vidjela u azilu nije se više ponovio. I nisam sumnjala da je nekako odvukla moj mobitel ispod kauča samo da mi napakosti. “Čuj, mačko, ne znam zašto me ne podnosiš, ali očigledno si nešto zaboravila. Ja sam ta koja te je spasila.” Legla sam na trbuh i uvukla se ispod kauča, posegnuvši za telefonom. “I trebala bi mi biti zahvalna.” Kad mi se ruka približila, zarežala je. 118

“Aha, da, zaveži.” Morala sam se zavući gotovo polovicom tijela u prostor između kauča i poda kako bih dohvatila telefon, a izvlačenje je bilo neugodnije od uvlačenja. Dva propuštena poziva od mame. Zastenjala sam. Trebala sam ga ostaviti ispod kauča. U tom je trenutku ponovno zazvonio, treći put. Odgovorila sam: “Bok, mama.” “Zašto se nisi javila prva dva puta? Je li sve okej?” “Dobro sam, mama. Samo nisam mogla pronaći telefon.” “Pa, trebala bi imati neko mjesto gdje ćeš ga odložiti čim uđeš u stan. Tako ćeš uvijek znati gdje je.” “Imat ću to na umu, mama.” “Dakle, tvoja neorganiziranost nije ništa novo. Što se još događa u tvom životu?” Kunem se, moja je majka jedina osoba na svijetu koja ne smatra da sam opsjednuta kontrolom i to samo zato što je ona neusporedivo gora. Postavila je i neizbježno pitanje: “Jesi li koga upoznala?” Zakolutala sam očima. Da sam tako reagirala njoj pred očima, međutim, ne bih se dobro provela. “Prilično sam zauzeta faksom, mama. U stvari, upravo sam dobila glavnu ulogu u predstavi.” “O, pa to je lijepo”, rekla je mlako. Ona inače misli da odlasci u kazalište škode mojoj inteligenciji. “To je, zapravo, prilično velika stvar.” “Naravno da jest, dušo. Samo znaš koliko se ja i tvoj otac brinemo. Bilo bismo kudikamo mirniji kad bismo znali da imaš nekoga tko se financijski brine o tebi.” Začulo se kucanje na vratima i krenula sam otvoriti dok sam odgovarala: “Kao prvo, financijska sigurnost nije dobar razlog za udaju, majko, premda bi tebi zbog toga bilo lakše. Kao drugo, ne treba mi dečko da se brine o meni. Mogu se sama brinuti za sebe.” Garrick je bio s druge strane vrata, uranivši gotovo sat vremena, i zasigurno je čuo kraj moje rečenice. Izvio je obrvu, smiješeći se, i kad bih mogla posegnuti kroz telefon i ugušiti svoju majku, to bih i učinila. “Kako bilo, moram ići, mama. Imam društvo.” 119

“Je li muško?” Zastenjala sam i rekla: “Zbogom.” Divno sam se osjećala kad sam prekinula vezu. Toliko da sam došla u napast da je opet nazovem samo kako bih to mogla ponoviti. Garrick se nasmijao. “Tvoja mama zvuči baš kao moja.” Ošinula sam ga pogledom. “Uranio si.” Jutros sam mokru kosu samo skupila u konjski rep. Planirala sam je ispeglati prije nego što on dođe, ali sad je bila sva u neredu. A nakon puzanja ispod kauča, bila sam sva prašnjava. “Je li to u redu?” Vjerojatno bi bilo prilično neljubazno da mu kažem neka lijepo ode doma i vrati se za sat vremena. “U redu je. Možeš gledati TV ili nešto. Treba mi samo sekunda.” Mahnula sam prema dnevnoj sobi i šmugnula u spavaću, pitajući se koliko mogu popraviti stanje za pet minuta. Povukla sam gumicu iz kose i pogledala valovit, vlažan nered s kojim sam se morala suočiti. Nisam imala vremena da je osušim i ispeglam, a ako je osušim bez peglanja, imat ću pahuljasti busen na glavu. Rukama sam je još više razbarušila, malo je zgnječivši, nadajući se da će postići ležeran kovrčavi izgled. Nanijela sam malo pjene, ali to je bilo sve za što sam imala vremena. Na brzinu sam nanijela jedan sloj maškare i malo balzama za usnice, nadajući se da mu neće smetati moj prirodni izgled. Kad sam izišla iz sobe, bio je opružen na mom kauču, gledajući televiziju, a Hamlet je bila sklupčana poput loptice na njegovim prsima. Stajala sam tamo u šoku, sigurna da sanjam. Okrenuo se i vidio kako ih promatram. “Hej, pa tvoja je kosa kovrčava.” Kimnula sam. Gotovo uvijek sam je ravnala. “Sviđa mi se”, dometnuo je. Još uvijek sam bila zapanjena činjenicom da se moja mačka onako zadovoljno ugnijezdila na njegovim prsima... predući. Imao je nadnaravne moći, to je bilo jedino moguće objašnjenje. “Dođi ovamo”, rekao je, ustavši i premjestivši Hamlet na krilo. Sjela sam oprezno, malo dalje od njega. Pokazala sam na mačku i rekla: “Kako si uspio?” 120

“Što?” “Privoljeti je na to da je držiš?” “Je li ženka?” upitao je. “Da, i mrzi sve i svakoga. Naročito mene.” “Vlastita te mačka mrzi?” “Radimo na našim problemima.” Nasmijao se. “Možda je ljutita jer si joj dala muško ime.” Ispružila sam ruku da je pomilujem i, kao i uvijek, moj trud bio je nagrađen rezanjem. Garricku je Hamletina mržnja bila urnebesno smiješna. I dalje ju je držao, što je značilo da sam bila prognana na drugi kraj kauča jer mi je moja mačka preotela mog... što god da jest. Uh! Bilo je to nešto o čemu nisam htjela ni razmišljati. Mislim, naša je veza očigledno bila tajna, pa nije da su nam etikete bile nužne, ali bila sam znatiželjna. Što će se dogoditi kad završi akademska godina? Hoćemo li uopće dotle potrajati? Ustala sam kako bih pripremila večeru i nečim zaokupila misli. Skuhala sam špagete znajući da je to jedino jelo koje ne mogu upropasti, bez obzira na to koliko bila nervozna. Doduše, uvijek sam bila nervozna u Garrickovoj blizini. On je očigledno imao sasvim suprotan učinak na Hamlet koja je ubrzo zaspala na njegovu krilu. Uvidjela sam priliku da učinim ono za čim sam čeznula otkako je došao. Ostavila sam večeru da se kuha na štednjaku i krenula prema kauču. Nisam sjela, strepeći da ne probudim onog mušičavog stvora, no spustila sam ruku na Garrickovo rame i nagnula se na poljubac. Kako su mu ruke bile zarobljene ispod Hamlet, mogla sam kontrolirati poljubac. Ruke su mi pronašle njegovu kosu, čarobnu i mekanu kao i uvijek, i poljubac se produbio. Ljubila ga sam žestoko, jer sam to mogla, i nije se trudio da me spriječi. Bio je to poljubac za kakvim sam žudjela prethodne noći, a koji mi nije htio dati. Nisam se željela povući, ali morala sam dovršiti večeru. Oči su mu bile tamne kad smo se razdvojili. “Mislim da si ti mala žlica”, rekao je. Nasmijala sam se. “Da, ovo sam i planirala. I Hamlet je bila uključena.” “Poljubi me opet.”

121

Nije me trebao dvaput pitati. Svaki put kad bismo se poljubili, moje je samopouzdanje raslo. Što sam ga dulje poznavala, to sam postajala smionija. Svidjelo mi se to... gotovo podjednako koliko mi se sviđao on. Netko je pokucao na vrata, triput i glasno, a nakon nekoliko sekunda uslijedila su još tri udarca. Bili smo još uvijek zadihani od poljupca i nisam bila sigurna je li moje srce onako žestoko tuklo zbog Garricka ili zbog šoka. “Očekuješ li nekoga?” šapnuo je. Zatresla sam glavom. Još tri udarca, a onda je Kelsey doviknula kroz vrata: “Znam da si unutra, Bliss! Otvaraj!” Sranje. Nisam se gnjavila biti nježna dok sam podizala Hamlet s Garrickova krila pa je spustila na kauč. Umalo da nisam ni zamijetila kad je zarežala; postalo mi je to sasvim normalno. Zgrabila sam Garricka i povukla ga na noge. Nisam imala pojma kamo ću ga sakriti, ali zaključila sam da je kupaonica vjerojatno bolje rješenje od spavaće sobe jer je jedina imala vrata. Brže-bolje ugurala sam ga unutra. “Oprosti, riješit ću je se, obećavam.” Da sam barem otišla kod njega. Protrljala sam usne, nadajući se da mi nisu natečene kao što sam to osjećala. Prošla sam rukom kroz kosu, i kad sam bila sigurna da nema izdajničkih tragova, otvorila sam vrata. Kelsey je projezdila mimo mene. “Pa bilo je i vrijeme. Što si radila?” Odglumila sam zijevanje. “O, ma znaš, samo lješkarim.” Zakolutala je očima i pogledala me kao da sam ja ta koja nekom smeta. “Onda je dobro da sam došla. Ne kanim te pustiti da ostaneš doma u subotu navečer, kukajući nad svime što se dogodilo s Cadeom.” Ščepala mi je zapešće i ugurala me u spavaću sobu. Kupaonica je, dakle, bila dobar izbor. “Ne kukam!” rekoh. “I kako znaš za to s Cadeom.” 122

“Jer svi znaju, srce. Usput, ljutita sam jer mi nisi ispričala svu tu dramu koja se događala.” Sjajno. “Ustvari, i nije bila nekakva drama. Brzo ćemo se pomiriti, sigurna sam”, rekla sam. “O, srce, zar nisi čula? Cade je umalo odbio ulogu u Fedri. Na kraju ipak nije, hvala Bogu. Rusty ga je odgovorio. Ali ne bih rekla da nije bila nekakva drama.” Potonula sam na krevet, a utroba mi se uvrtala poput krpe koju netko cijedi. Zar je Cade bio toliko uzrujan? Odustao bi od sjajne uloge samo da ne bude u mojoj blizini? Kelseyin glas dopirao je iz mog ormara i imala sam deja im od one noći kad je sve ovo započelo. Stane izvlačiti majice i suknje, a ja upitam: “Što radiš?” “Izlazimo. Moraš zapamtiti da postoji svijet i izvan tvog stana.” “Ne, Kelsey. Stvarno ne bih.” Pomislila sam na Garricka u kupaonici i pitala se može li nas čuti. “Baš mi je krivo. Jer nemaš izbora. Ne sjećam se kad sam se zadnji put dobro isplesala i sad mi treba pobočnica.” Zastenjala sam i svalila se na krevet. Ona mi baci suknju u lice. “Spremaj se. Tada mi na um sine savršen izgovor. “Ne mogu. Upravo kuham večeru.” “Sjajno. Umirem od gladi. Što jedemo?” Katkada pomislim da bi mi bez prijatelja život bio kudikamo lakši. Vratila sam se u kuhinju, no ona mi je bila za petama. Predugo sam ostavila umak bez nadzora pa se sad na rubovima lonca uhvatila zagorjela korica. Toliko o tome da ne mogu upropastiti špagete. “Ideš, ženo! Planirala si u jelu utopiti probleme? Pa ovdje ima za troje!” Samo sam slegnula ramenima. Nisam mogla smisliti ništa pametno čime bih objasnila zašto sam kuhala za dvoje (od kojih jedno ima priličan apetit). Izvadila sam špagete na tanjure, nastojeći ostaviti nešto i za Garricka, iako nisam imala blage veze kad bi uopće i mogao jesti.

123

Jela sam brzo, pustivši Kelsey da vodi razgovor koji se vrtio oko toga koliko je vremena prošlo otkako se zadnji put baš onako dobro poševila. Kimala sam, smijala se kad je to trebalo, sve vrijeme trpajući hranu u usta. Slistila sam sve s tanjura prije nego što je ona svoje i kušala. Spustila sam svoj tanjur u sudoper i onda krenula u hodnik. “Kamo ćeš?” upita Kelsey. Doviknula sam preko ramena: “U kupaonicu” i nastavila hodati. Kad sam dospjela do vrata, osvrnula sam se, sretna vidjevši kako je Kelsey zauzeta špagetima, pa se uvukla unutra. “Je li otišla?” upitao je Garrick. “Psst!” Bio je naslonjen na umivaonik i posegnula sam mimo njega te otvorila slavinu ne bih li prigušila naše šaptanje. “Nije. Oprosti. U stvari, upravo jede naše špagete.” Napučio je usnice, a ja sam se nagnula naprijed, prigušivši smijeh o njegova prsa. “Hoće li brzo otići?” Pogledala sam gore u njega, ne odmičući se. “Neće. Misli da sam u depresiji zbog Cadea i odlučila je da me nekamo izvede.” Privukao me je sebi i naslonio lice tamo gdje se vrat spaja s ramenom. Zatim je ispustio zvuk koji me je neobično podsjetio na Hamlet. Ovila sam ruke oko njega, podjednako razočarana. “Znam. Kakva pušiona.” Kao da sam mu dala ideju, usne su mu prekrile kožu na mjestu gdje mi je tuklo bilo i stao blago sisati. Nasmijala sam se i odgurnula ga. “Garrick, ona je tamo.” Kao po narudžbi, Kelsey pokuca na vrata. “Dosta sa smicalicama, chica! Odabrala sam ti odjeću.” Kvaka se počne okretati i ja pohrlim da je presretnem. Umetnula sam nogu tako da je vrata mogla samo odškrinuti. Rekla sam: “Ne odugovlačim, samo se spremam. Daj mi odjeću pa ću se ovdje presvući.” Doimala se sumnjičavom zbog mog hinjenog ushićenja. Nikad nisam bila ovako ushićena kad bi me izvlačila u provod. I dalje sam se smiješila, kao da me je 124

stres najzad svladao i samo što ne puknem. Predala mi je odjeću i, prije nego što je imala priliku odgovoriti, gurnula sam vrata i zaključala ih što sam tiše mogla. Kad sam se okrenula, Garrick je sjedio na zahodskoj školjci. Uključila sam radio, pojačavši do granice izdržljivosti te okrenula slavinu. “Žao mi je, Garrick.” Glava mu je bila u razini mojih grudi dok je sjedio. Spustio je ruke na moje bokove, privukavši me k sebi. “U redu je, ljubavi. Ovo se moralo dogoditi prije ili poslije.” “Da barem možeš poći sa mnom.” “I ja, ljubavi, ali sve je okej. Drugi put ćemo večerati. Trebala bi se presvući. Što prije iziđeš odavde, manje su šanse da će me uhvatiti.” Kimnula sam. Ruke su mi se blago tresle dok sam privlačila odjeću na prsa. Rekao je: “Zatvorit ću oči”, a ja sam zahvalno utisnula poljubac na njegov obraz. Nasmiješio se i sklopio oči, onda naslonio laktove na koljena, licem zaronivši u dlanove. Svukla sam majicu što sam brže mogla i izvukla se iz hlačica. Navukla sam preko glave kratku crnu majicu, a onda uzela suknju. Želudac mi je potonuo. Bila je to na grozomorna, jezivo kratka suknja. Zacijelo sam glasno opsovala, jer je Garrick podignuo glavu. Oči su mu bile sklopljene kad je upitao: “Je li sve okej?” Rekla sam: “Da.” Iako sam mislila, kvragu, nije. Navukla sam suknju i bila je kratka baš kao što sam i pamtila. Uzdahnula sam. Nema šanse da ću u ovome izići iz kuće. Rukom sam dotaknula Garrickovo rame kaneći mu reći da idem pronaći nešto drugo, ali njemu su se oči otvorile i fiksirale moje noge koje su najednom postale slabe, poput niti tkanine umjesto mišića i kostiju. Jedna mu se ruka skupila oko mog koljena i poškakljala kožu otraga. Morala sam se pridržati za njegovo rame da ne bih kolabirala. “Pokušavaš me uništiti, je li?” protisnuo je. “Nije li ovo suknja za koju si rekla 125

da je nikad nećeš obući?” “I neću je obući večeras. Idem u sobu pronaći nešto druOkrenula sam se, a njegova je druga ruka dotaknula moje bedro. “Čekaj.” Prstima je pratio bezobrazno kratak rub suknjice, dospjevši do stražnje strane bedra, nekoliko centimetara ispod moje stražnjice. “Nevjerojatno si seksi.” Glas mu je bio toliko promukao da sam mogla osjetiti kako mi koža upija vibracije. Nagnuo se dolje i svaku riječ zapečatio čednim poljupcem na mome bedru. Kontrolirao me je kao da sam glina u njegovim rukama. Samo da je pokušao, mogla sam mu dati svoju nevinost, točno tamo u kupaonici i to bez previše opiranja. Ali Kelseyina je šaka lupala o vrata, prenuvši me iz požudnog sanjarenja. “Kvragu, Bliss. Daj požuri.” S njezinim se riječima vrati i moj strah. Jasno, sada misli da sam seksi. Ali djevice su trenutačno nešto najneprivlačnije na svijetu. Hoće li promijeniti mišljenje kad dozna? “Moram ići. Oprosti. Vjerojatno je ostalo još špageta, ako želiš jesti nakon što odemo. Ja... Nazvat ću te, može?” Kimnuo je, očiju i dalje zatamnjenih, odlučnih. Oteturala sam niz hodnik, kaos hormona i osjećaja. Bila sam toliko smetena da se nisam ni sjetila presvući, shvativši to tek kad sam već privezala pojas u Kelseyinu autu, na putu do kluba.

126

DVADESETO POGLAVLJE Kad smo ušle u klub Ecstasy, bio je mračan i zamagljen. Ritam glazbe bubnjao je kroza zidove i podove, ulijevajući se kroz moju kožu, izazivajući mi nervozu. Ovo uopće nije bilo mjesto po mojem ukusu, ali Kelsey ga je obožavala. Zaključila sam da mi je najpametnije držati se šanka, možda pročavrljati s kojim dečkom samo ne bih li je skinula s vrata. Onda će vjerojatno otići kući s nekim tipom i ostaviti mi svoj automobil. Tako bi to obično bilo. Nisam, međutim, predvidjela da će mi moja izazovna odjeća pomrsiti račune. Jedva da smo minutu i pol bile unutra prije nego što me jedan frajer pozvao na ples. Odbila sam, zaradivši opak pogled od Kelsey. “Što je?” viknula sam nad glazbom, “rekla si da moram doći ovamo, a ne da moram i plesati.” Stajale smo kod šanka i trudila sam se privući pozornost barmena, dok me je ona korila. “Ti si najveća gnjavatorica koju poznajem. Izgledaš opako seksi večeras, a samo ćeš sjediti ovdje i pućiti usnice kao i uvijek.” “Onda si me možda trebala ostaviti kod kuće da tamo pućim usnice.” Jedan me tip potapšao po ramenu i nisam mu ni pružila priliku da me bilo što pita prije nego što sam rekla - ne. Kelsey se podbočila i, za jednu Barbiku, izgledala je prilično opako. “Jasno mi je da si uzrujana i da se svašta događa. Pokušavam imati razumijevanja, ali što je tvoj problem?” “Nemam problema, Kelsey. Samo mi nije drago to što misliš da me možeš odvlačiti nekamo a da nisi nijednom pomislila što ja želim.” “U redu! Kako god! Odustajem! Sjedi ovdje i pući se. Ja odoh plesati.” Okrenula se i progurala kroz gužvu, prolivši usput nekoliko pića i udarajući druge. Opaka Barbie. 127

Pomaknula sam se na stolcu, svjesna činjenice da su mi zbog moje kratke suknjice noge zalijepljene za plastiku. Ne bih se iznenadila ni da mi je dupe izvirilo, ali u tom sam trenutku bila previše bijesna da bih marila. Naručila sam viski s kolom i sjedila tamo, pjeneći se dok sam je čekala. Znam da nije mislila ništa loše, ali tulumarenje nije rješenje svih svjetskih problema. Uvijek sam znala da smo različite, ali nikad nisam shvatila koliko me zapravo ne razumije. “Smijem li te počasiti pićem?” upitao je glas iza moga ramena. Podignula sam punu času, ignorirajući ga. Tip je svejedno sjeo pokraj mene. Prignuo se da me još nešto pita, a ja sam prasnula: “Ne zanima me!” Onda je poznati glas odgovorio: “Drago mi je to ćuti.” Umalo da nisam pala sa stolca kad sam čula naglasak. “Garrick!” Garrick je bio tip koji je sjedio pokraj mene, kape duboko navučene preko očiju, prekrivši svoju prekrasnu plavu kosu. Nije zvučao kao Garrick kad je prvi put progovorio. Zvučao si... Kad je ovaj put odgovorio, naglasak je opet nestao i zvučao je kao Amerikanac. Bez nekakvog izrazitog naglaska, samo... normalno. “Glumac sam, Bliss. Znam kako prikriti naglasak.” Još uvijek u šoku, upitala sam: “Što ćeš ti ovdje? Što ako te netko vidi?” “Prerušio sam se, u neku ruku. A ako me netko prepozna, samo ću reći da smo slučajno naletjeli jedno na drugo. Profesor sam, nisam se zavjetovao da se odričem društvenog života.” “Ali zašto?” “Zato što nisam mogao provariti pomisao da plešeš s nekim drugim u toj suknjici.” Rukom mi je okrznuo bedro i sva ona vrelina od prije ponovno je navalila. “Garrick, prestani! Netko će nas vidjeti! Što ako se Kelsey vrati?” “Sudeći prema predstavi koju ste izvele maloprije, mislim da se to neće tako skoro dogoditi.” Lecnula sam se. Možda sam ipak bila kuja. “Dođi.” Ustao je i pružio mi ruku. Ogledala sam se oko sebe, plašeći se da je prihvatim. Bilo je tako mračno. Ako je ovdje i bio netko poznat, nema šanse da to doznamo osim ako se ne nađemo s njim licem u lice. “Prestani toliko razmišljati”, rekao je i obgrlio me oko ramena, povukavši me sa 128

stolca. Gola koža mojih bedra neugodno je zaškripala o sjedalo, ali on kao da to nije ni primijetio ili nije mario. Isprepleo je prste s mojima i povukao me u gomilu. Glavu sam držala pognutom, usredotočivši se na to da spuštam stopala tamo gdje su prošla njegova. Poveo me je niz nekoliko stuba na donju etažu, gdje je nekim čudom bilo još mračnije, a tijela još više natiskana. Nisam mogla vidjeti nikoga, osim ljude u svojoj neposrednoj blizini. Mahao je i gurao se sve dok se nismo našli u najudaljenijem kutku, a onda me uvukao između sebe i zida. Leđima je bio okrenut drugima, a njegovo me je visoko tijelo potpuno sakrilo. Njegov je dah škakljao moje uho kad je šapnuo: “Bolje?” Kimnula sam. Mislim, još uvijek smo bili u klubu i radije bih da sam s njime kod kuće, ali ovo je već bilo najbolje klupsko iskustvo koje sam ikad doživjela. Iako sam znala što je osjećao prema meni, bila sam suviše nervozna da plešem s njime licem uz lice. Pa sam se okrenula i leđima naslonila na njegovo tijelo. Ruke su mu se smjesta našle na mojim bokovima, privlačeći me k sebi. Osjećaj je istjerao sav zrak iz mojih pluća. Sklopila sam oči kako ne bih morala zuriti u zid i pokušala sam pustiti da me glazba obuzme. Polako, njegovi su se kukovi izbacili naprijed i ja sam ih slijedila, gurajući se o njega. Uzdahnuo je uz moje uho i poslao žmarce niz moju kralježnicu. Klizio je rukom od mog boka do trbuha. Raširio je prste, palac mu je bio nekoliko centimetara od mog grudnjaka, a malim je prstom pratio pojas moje suknje. Istom me je rukom privlačio k sebi, počevši uvijati kukovima. Zvijezde su mi plesale pred sklopljenim očima, srce je kucalo u ritmu glazbe. Njegovo tijelo uz moje kao da je pojačalo toplinu već zagrijane prostorije i osjetila sam znoj kako mi vlaži vrat. Bokovi su mu se kretali uz glazbu, polako i senzualno, ali svako malo, na žešći ritam, pritisnuo bi se snažnije o mene. Usnama je dodirivao kožu na mome vratu, a ja sam padala, padala, padala prepuštajući se osjećajima. Nije mi bilo dovoljno. Hoću li ga se ikada zasititi? Posegnula sam rukama gore i iza sebe, mrseći mu kosu, a on je zabrujao od užitka. Dlan na mom trbuhu krenuo je gore, lagano prelazeći od moje podignute ruke pa dolje niz bok. Prelazio je nježno niz moju dojku, slao drhtaje kroza me, koji su se pojačali kad je prstima prešao preko moje nepristojno kratke suknje i stegnuo mi bedro. Pjesma se promijenila, ali ne i mi. I dalje me je izluđivao rukama. Tijela su nam ostala čvrsto priljubljena i bila sam toliko uzbuđena da sam bila ošamućena od želje. Cijeli se svijet vrtio, a samo smo mi bili na mjestu. Ili smo se, možda, mi vrtjeli. Znala sam samo da smo tu, izdvojeni od svih ostalih, i da želim da ovako bude zauvijek. 129

Pronašao je onu točku ispod moga uha, a ja sam zaječala, sretna što je glazba progutala zvuk. Grickao mi je vrat zubima, a ja sam zakopala nokte u njegova leđa. “Bože, Bliss, imaš li uopće pojma koliko te očajnički želim?” Bokovi su nam se opet uvijali i bila sam sigurna da to prilično dobro znam. Pjesma je završila, i nisam više mogla izdržati. Izvukla sam mobitel iz grudnjaka gdje sam ga - vrlo prikladno - uvukla. Garrick je zastenjao i ponovno nam priljubio bokove, ali bila sam usredotočena na telefon. Ruke su mi drhtale, ali ipak sam uspjela otipkati poruku Kelsey. Upoznala nekog. Odlazim. Oprosti za ono prije. Čujemo se sutra? Ne čekajući odgovor, povukla sam Garricka prema izlazu. Ovaj put nisam marila koliko se brzo vozimo njegovim motociklom. Samo sam se čvrsto držala i u sebi ga požurivala. Usne su mu bile na mome vratu prije nego što sam umetnula ključ u bravu. Dah mi je bio toliko ubrzan da se mogao opisati jedino kao dahtanje. Kad smo najzad uspjeli otvoriti vrata, gurnula sam ih toliko da su snažno tresnula o zid. Sutra ću provjeriti nisam li kojim slučajem napravila rupu u zidu. Čim su se vrata zatvorila, ljubili smo se. Izula sam cipele negdje na pola puta od motocikla do vrata i sada, ovako bosoj, bio mi je previsok. Pomisao nam je očigledno u isto vrijeme pala na um, jer ruka mu je napustila moja bedra i obujmio mi je guzu, podignuvši me tako da sam mu noge ovila oko struka. Leda su mi udarila o vrata i dahnula sam. Jezik je uvukao u moja usta, prodirući unutra i van, brzo i žestoko, baš kako sam voljela. “Krevet”, dahtala sam između poljubaca. Nagnuo se unatrag tek toliko da pita: “Jesi sigurna?” Onda smo se opet ljubili, a ritam koji je postavio bio je podjednako zavodljiv i opojan kao i glazba u klubu. Opet je upitao: “Bliss, jesi sigurna?” Jesam li? Zašto me to pita? Zar ne shvaća da ga samo želim ljubiti? Želim ga ljubiti dok se svijet ne raspadne. “Krevet”, ponovila sam. “To nije odgovor.” Ipak, krenuo je prema sobi. Čvrsto sam se držala o njega, prebacivši poljupce na njegovu čeljust, a zatim i 130

vrat kako bi se mogao usredotočiti na hodanje. Svejedno, nekako sam uspjela dovesti nas u situaciju da zapnemo o zastor. Ono, doslovce zapnemo. Naušnica mi se zakačila za tkaninu, a nisam to primijetila sve dok nije nastavio hodati. Bol mi je sijevnuo kroz uho i glavu. “Što je? Oprosti! Što se dogodilo? Što sam učinio?” “Uho.” Čini se da mi se rječnik sveo na kratke rečenice. “Kvragu. Ne miči se.” Pokušao je objema rukama osloboditi naušnicu, ali onda smo izgubili ravnotežu. I oboje tresnuli o komodu koja se nalazila odmah na ulazu u spavaću sobu. Sudeći prema tome koliko me bolio lakat, sutra mi ne gine vraška modrica. Kad je bol popustio, nasmijala sam se jer, kao i uvijek - život mi je bio lakrdija. Što se tiče sreće, ja sam jedan od onih hibrida za koje ne znaš bi li im se smijao ili bi ih prezirao. Oboje Smo se smijali, pokušavajući doći do daha, no sada zbog sasvim drugog razloga. Bok me je bolio tamo gdje je zviznuo o komodu. Uho je i dalje bilo zakačeno za zastor, a noge još uvijek oko njegova struka. Smijući se, Garrick mi je utisnuo sočan poljubac u čelo. Možda ovaj urnebes i nije bio tako loš. “Okej, daj da te odmrsimo. Spustit ću te, može.” Nježno me je spustio na pod, a moj podivljali puls počeo je usporavati. Nekoliko me je minuta pokušavao osloboditi, ali prsti su mu bili preveliki i nespretni. Najzad sam rekla: “Samo otkopčaj naušnicu. Ja ću je sutra izvući iz zastora.” Smijući se, poslušao me je. Dok sam maločas imala dojam da ću izgorjeti u našem poljupcu, sad je toplina što se mnome širila bila drukčija, slađa. Plamen svijeće umjesto otvorene, razbuktale vatre. Protrljao je rame tamo gdje se udario o komodu i rekao: “Baš smo smotani.” Spojila sam dva prsta i rekla: “Ma samo malčice.” Ovio je dlan oko moga vrata i privukao me bliže, još jednom me poljubivši u čelo. Sklopila sam oči, pomislivši kako ovako izgleda savršenstvo. 131

“Mislim da nam je zastor možda učinio uslugu. Tvoje noge u toj suknji dobrano su uništile moju samokontrolu.” Nasmiješila sam se. “Rekla sam ti da je nisam smjela odjenuti.” “O, meni je itekako drago da jesi. To je uspomena koje ću se rado sjećati. Još dugo.” Lupila sam ga u ruku, ali nije mi smetao njegov vragolasti osmijeh. Rekao je: “Vjerojatno bih sad trebao poći, prije nego što ponovno izgubim razum.” Pustila sam ga, iako je velik dio mene vrištao od negodovanja. A kad je otišao, proslavila sam na gotovo isti način kao i kad sam doznala da sam dobila ulogu u Fedri. Zaplesala sam. Jer... napokon... sve je krenulo nabolje.

132

DVADESET PRVO POGLAVLJE Sve je krenulo nizbrdo. Prva proba Fedre bila je katastrofa epskih razmjera. Čak i nakon dva tjedna, Cade nije htio sa mnom razgovarati, a sudeći po pogledima kojima su me ostali šibali, činilo se da su svi na njegovoj strani. Iako bi prvo čitanje uvijek bilo pomalo ustajalo, jer bismo svi sjedili za stolom, ovo je bilo gore od tjedan dana stare pizze. Svako toliko Eric bi zatresao glavom, a ja sam jasno čitala njegove misli: Što se dogodilo s ljudima koje sam angažirao prošloga tjedna? Svaki je prizor bio gori od prethodnog, poput odvijača koji je umetnut pod pogrešnim kutom. Ali nismo odustajali, nastojeći izvesti nešto što je očigledno bilo osuđeno na propast. Kad smo dovršili, osjećala sam se kao ispuhani balon. Bila sam silno uzbuđena zbog predstave. Ovome sam se nadala otkako sam bila brucošica, a sad sam se našla ovdje i bilo je nepodnošljivo. Eric je hinio optimizam, govoreći kako će na pozornici sve teći glatko! Mislim da mu nitko nije povjerovao. A ako i jest, ta se neutemeljena nada raspršila kad smo održali prvu probu na pozornici, što je - ako je to uopće i bilo moguće - bilo još gore. Nelagoda između mene i Cadea kao da se ušuljala u svakog od glumaca, sve dok svi nisu bili ukočeni i napeti. Ni na predavanjima nije bilo bogzna kako bolje. Cade se držao podalje od mene, a Kelsey je još uvijek bila Ijutita, tako da sam pobijala onaj poznati stih “Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe”. Bila sam potpuno sama. Imala sam samo Garricka. Bila sam prestravljena dubinom osjećaja prema njemu. Stvari među nama bile 133

su predobre. Ništa u životu nije bilo ovako predivno, barem ne u mome. Zaustavio me je nakon predavanja u srijedu ujutro. “Bliss, čekaj malo.” Nisam se žurila spremati stvari, čekajući da svi ostali napuste informatičku učionicu. Kad smo ostali nasamo, upitala sam: “Što ima?” Nasmiješio se: “Ništa.” Onda me je pritisnuo o stol iza mojih leđa i poljubio. Šokirano sam dahnula. A njegov je jezik nasrnuo u moja usta. Nisam mogla ništa osim treptati, a onda me je podignuo na stol, uglavivši kukove između mojih raširenih bedara dok su mu usne gorjele na mojima. Nije bilo blagosti u njegovu poljupcu. Bio je to grozničav, ukraden trenutak i bila sam ošamućena željom. Objesila sam se o njega, sigurna da ću se raspasti na komadiće, no tada se on povukao. Morala sam se usredotočiti na disanje nekoliko dugih sekunda, prije nego što mi je uopće i palo na um da bih trebala biti Ijutita. Uštipnula sam mu biceps. “Zar si poludio? Što je tebi? Što da je netko ušao?” Odgurnula sam ga od sebe i skočila sa stola, nogu nestabilnih kad su se dočekale na podu. “Pomislio sam da izgledaš previše seksi za ovako rano ujutro.” Pooštrila sam pogled. “Ozbiljna sam, Garrick.” “I ja sam”, odvratio je. Primio me je za lakat i odvukao u suprotan kraj prostorije, tamo gdje nas nitko ne može vidjeti s vrata, i gdje ćemo biti upozoreni ako netko bude ulazio. “Kad je riječ o tebi, Bliss, itekako sam ozbiljan.” Je li govorio ono što sam mislila? Pogled u njegovim očma bio je opasan. Nisam bila u stanju jasno razmišljati kad mi je bio ovako blizu. Pokušao me je privući na još jedan poljubac, ali čak i kad smo bili ovako skriveni, bila sam preplašena. Imala sam osjećaj kao da ponovno proživljavam onu prvu noć u mome krevetu. Jesam li ovo ja? Jesam li spremna na nešto ovakvo? Okrenula sam glavu, a usne su mu pronašle moj vrat. Sve je bilo tako zbunjujuće. Kako sam mogla istodobno nešto tako očajnički željeti i ne željeti? Dio se mene želio priviti uz njega i preklinjati da mu usne nikad ne napuste moje, a drugi je dio želio pobjeći glavom bez obzira, vrišteći. Drugi je dio prevladao. 134

Izvukla sam se iz zagrljaja i podignula ruku, spriječivši ga da me slijedi. “Ne mogu. Moram poći. Želim pronaći Cadea prije večerašnje probe i vidjeti možemo li nešto riješiti.” Tada sam pobjegla iz učionice, a koža mi je i dalje gorjela od njegova dodira. Cade je već bio otišao kad sam došla u garderobu i nisam ga uspjela uhvatiti nasamo sve do kraja dana. Mislila sam ga zamoliti da porazgovaramo prije probe, ali svi su se motali okolo, zureći i, iskreno govoreći, jednostavno nisam imala snage. Što je značilo da je naša treća proba otpočela podjednako loše kao i one prethodne. Eric, koji nije imao pojma o drami koja se odvijala izvan pozornice, bio je izvan sebe. Mislim da je mogao pretpostaviti da je sve to poticalo od Cadea i mene, pa nas je zamolio da se udaljimo. Rekao je da želi malo vremena provesti s ostatkom ansambla, ali svejedno želi da odradimo dio posla. Zato nas je poslao u omanju prostoriju da vježbamo sami. S Garrickom. Sve je slutilo na apokalipsu. Ovakve se grozne stvari događaju samo kad slijedi propast svijeta. Zavidjela sam Garricku na smirenosti. Iz njegova se ponašanja ništa nije moglo pročitati. Ja sam, s druge srrane, bila olupina u ljudskom obličju. Dvaput smo prošli kroz prvi prizor. Cade je bio beživotan, a ja očajna. Ma koliko puta Garrick promrsio kroz zube “Življe malo”, “Snažnije” ili “Riskirajte”, i dalje smo bili užasni. Garrick, koji je znao za što smo oboje sposobni, postajao je sve više frustriran. Nije se gnjavio glumiti optimizam. “Pet minuta odmora.” Otišla sam u zahod i isplahnula lice vodom. Ovo je moralo prestati. Ako sam mogla glumiti s Domom, onda zasigurno mogu i s Cadeom, ma koliko bio uzrujan. Bio mi je najbolji prijatelj, ali jednostavno moram naučiti kako potisnuti osjećaje i misliti o njemu kao o bilo kome drugome ako želim biti glumica. Malo se oraspoloživši, vratila sam se u prostoriju. Cade i Garrick već su bili unutra i razgovarali. “Znam da se među vama događa nešto osobno, ali morate to prebroditi”, rekao je Garrick. 135

“Pokušavam, ali nije to tako jednostavno.” Garrick mi je bio okrenut leđima, ali mogla sam vidjeti Cadeovo lice, koje je bilo blijedo i snuždeno, zgužvano poput odbačene loptice papira. Gušila sam se, poželjevši da sve ovo prestane, poželjevši da nikad nije ni počelo, “Ne trudiš se dovoljno. Dakle, nije ti uzvratila osjećaje. Takav je život.”Čeljust mi se razjapila. Kako je mogao biti ovako okrutan? Garrick, koji je bio toliko drag i pun razumijevanja kad sam došla kod njega nakon svađe s Cadeom? “Takve se stvari događaju. Odrasti. Jesi li glumac ili nisi? Ne smiješ dopustiti da ti osjećaju upravljaju životom.” Usta su mi se osušila, a u grlu se stvorio čvor. Otvorila sam vrata širom i rekla: “Dosta.” Gorčina u mome glasu zapanjila je i mene samu, ali nisam zapravo trebala biti iznenađena. Nisam mogla podnijeti da Cade bude povrijeđen, a da napokon tome nisam ja uzrok. Garrickove riječi upile su se kroz moju kožu, a ruke su mi drhtale od bijesa. Cade je bio zgrožen kad me je ugledao. Garrick je izgledao kao da se nimalo ne kaje, što je još više potpirilo moj gnjev. “Ovo se tebe ne tiče”, rekla sam Garricku. Okrenuo se prema meni i cijelo lice kao da mu je bilo zgužvano od mrštenja. “Tiče me se kad oboje donosite osobne probleme na probe,” Znala sam, logično, da je u pravu. Znala sam da mi je profesor i da mu je to posao, ali osuda u njegovu glasu ipak me je sasjekla. I željela sam mu uzvratiti istom mjerom. “Vjerojatno si u pravu”, rekoh. “Možda ovo zaista nije mjesto za osobne odnose. I, zapravo, nije mudro miješati posao i osjećaje, zar ne?” Bio je toliko miran da sam ga željela prodrmati. Željela sam zariti nokte u njegova ramena, gurati ga i vući. “Bliss, ponašaš se neprofesionalno.” “Ja se ponašam neprofesionalno? Ti mi to kažeš?” “Nas dvoje možemo poslije o ovome razgovarati.” Rukom mi je dotaknuo lakat i mrzila sam što su mi koljena zaklecala od njegova dodira čak i kad sam bila ovako ljutita. Istrgnula sam se.

136

“Ne želim poslije o ovome razgovarati. Od tebe samo želim da režiraš. Ne želim da se miješaš u moj odnos s Cadeom. Čuješ li me? Razumiješ li me? Ne miješaj se. To je sve što želim od tebe.” Najzad, nešto je u njegovu mirnom izrazu napuklo. Čeljust mu se stegnula i načas je čvrsto stisnuo oči. Nisam se osjećala onako dobro kao što sam mislila da hoću i već sam poželjela sve povući. “U redu.” Podignuo je ruke i ponovio: “U redu. Kao redatelj, želim da se oboje saberete prije iduće probe, osim ako ne želite da vam počnemo tražiti zamjenu. Slobodni ste.” Vrata su se za njim zalupila i čula sam jeku kako odzvanja u mojoj glavi. Bila sam nevjerojatno glupa. Ovo je bilo nevjerojatno glupo. Gotovo sam sasvim zaboravila da je Cade bio sa mnom, sve dok nije rekao: “Sveca mu, Bliss. On je taj tip?” Mogla sam zanijekati. Mogla sam mu ispričati cijelu priču. Mogla sam pobjeći. Ali osjećala sam se suviše iscrpljenom da bih se uopće i pomaknula. Pala sam na koljena, obgrlivši se oko struka kao da ću time nekako spriječiti da se raspadnem, kao da se bol neće uvući u mene budem li se dovoljno čvrsto držala. Ali uvukla se. I sve praznine u meni najednom su bile prepune riječi zbog kojih sam se kajala i srama koji sam osjećala sad kad je otišao. Nisam mogla ništa doli plakati. Izlijevalo se iz mene, polako i uporno, podižući se poput plime, noseći sa sobom sve što sam voljela u vezi s nama. Ruka mi je dotaknula rame i okrenula sam se, puna nade. Bio je to Cade. Polako i nesigurno, kleknuo je pokraj mene i zagrlio me. Načas sam oklijevala, znajući njegove osjećaje, znajući koliko mu sve ovo mora biti teško, znajući da je, kao i uvijek, predobar prema meni. Onda se više nisam mogla opirati. Ionako sam već bila dovoljno sebična - ne mogu mu bogzna kako više nauditi. Utonula sam u njegov zagrljaj, prepustivši se. Bio je to ružan plač, ali nisam marila. Jer moja sposobnost da uništim sve što je dobro nije poznavala granice. “U redu je”, rekao je Cade. “Nije bilo toliko gadno.” 137

“Nije bilo gadno?” Protrljala sam oči, a ruke su mi bile umrljane crnom. “Možda u usporedbi s holokaustom, ali što se tiče prekida, mislim da je bilo itekako gadno.” Ukočio se. “Vas dvoje ste zajedno? Ono, stvarno zajedno?” “Nekoliko tjedana, tehnički govoreći, prije nego što sam sve uprskala.” Bože, nije ni čudo da sam djevica. Vjerojatno sam u prošlom životu porazbijala cijeli zid zrcala. Sviđala sam mu se, iako su šanse za to bile gotovo nikakve. Unatoč činjenici da sam pobjegla od seksa posluživši se najbjednijim mogućim izgovorom. Unatoč činjenici da još uvijek nisam kanila s njime spavati. Unatoč tome koliko sam jebeno nespretna. Sviđala sam mu se. Ponovno sam zaridala, jer to je bilo tako nepošteno. “On ti se baš sviđa, je li?” Boreći se doći do daha, kimnula sam. “Sviđa. Znam da je to ludo. Znam da je glupo. Ali, ali... upoznali smo se prije nego što sam znala da nam je profesor i jednostavno si ne mogu pomoći. Pokušala sam. Oboje smo pokušali. A sad pretpostavljam da ću ga stvarno morati preboljeti.” Cade me je njihao u zagrljaju i iako je to bilo lijepo, osjećala sam se nezrelo, neiskusno. Neprofesionalno, kako je rekao Garrick. “Oprostit će ti”, rekao je Cade. “Ja bih ti oprostio.” Željela sam pitati znači li to da mi jest oprostio, ali bila sam previše uplašena. Pa sam ostala u njegovu zagrljaju, uplakana i tiha, samo za slučaj da je ovo bilo privremeno zatišje, za slučaj da je ovo sve što ću od njega dobiti. Kad smo napustili studio, proba je bila završila i svi su otišli. Otpratio me je do automobila i počela sam se nadati... nadati se da ćemo možda biti okej. Nije me poljubio u obraz kao što bi učinio prije. Spustio je ruku na moje rame. Iako je bilo drukčije, bilo mi je dovoljno. “Bit će sve u redu”, rekao je. I nadala sam se da misli na sve... na nas, na Garricka, na život. To mi je trebalo.

138

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Pomišljala sam otići do njegova stana čim se vratim kući ali, iskreno govoreći, plašila sam se. I bilo mi je kudikamo lakše prepustiti se samosažaljenju. Imala sam paketić čokoladnog čipsa, kolačiće i sladoled u hladnjaku, koji je bio na čekanju za ovakve slučajeve. Bilo bi divno kad bih sve to mogla podijeliti s Kelsey, ali nisam si mogla priuštiti da podijelim tajne s bilo kime, a bilo bi neopisivo sebično od mene da sam natjerala Cadea da svjedoči ovoj paradi jada. Obećao je da neće nikome reći i vjerovala sam mu. Sjedila sam na jednom kraju kauča, odmjeravajući Hamlet opruženu u drugom kutu. Pitala sam se bi li me mogla utješiti. Bila je dobra prema meni samo jednom, u još jednom tužnom trenutku, pa sam možda imala šansu. Posegnula sam za njom, no dočekala me ne samo uobičajenim rezanjem nego je i zasiktala. Očito je bila na Garrickovoj strani. Pomislila sam otići do njega najmanje tisuću puta, možda i više. Ali morala sam se s time suočiti - od samoga početka nisam mu bila dorasla. S vremenom bih mu dojadila, jednom kad popusti ona čarolija zabranjenog voća. A nisam bila u stanju ni zamisliti što bi se dogodilo da nas netko otkrije. Od same pomisli na to mojim je tijelom navalio adrenalin, kao i onda kad me je poljubio u informatičkoj učionici. Možda sam sebi učinila uslugu time što sam prekinula vezu. Mislim, bilo je ovo sjebano do kraja, ali bilo bi mi još gore nakon nekog vremena. U svom polumračnom, tihom stanu, u sladoledom izazvanoj omaglici, mogla sam sebi priznati da sam se zaljubila. Naša mi je tako kratka veza bila poput dana provedena na suncu, nakon što si cijeloga života živio u podzemlju (krtica u ovoj priči sam ja - onakva kakva sam nekoć bila). Možda je to sve što se od ovakvih veza može dobiti - bljeskovi sunca. Možda je bilo prejako da se može podnijeti dulje vrijeme. Možda bih samo trebala biti zahvalna. Nisam se osjećala zahvalnom. Osjećala sam se jadno (i punom sladoleda). U srijedu smo opet bili u informatičkoj učionici i nijednom se nije približio 139

mome stolu. Te je večeri na probi sjedio u gornjem redu, nešto zapisujući, i nije prozborio ni riječ. Isto je bilo i u četvrtak i petak. Doduše, gluma na probama se poboljšala sad kad smo Cade i ja sklopili primirje (u neku ruku). Nismo ponovno bili baš pravi prijatelji, ali mogli smo razgovarati bez značajnijih katastrofa, i oboje smo dovoljno razbistrili misli da se možemo usredotočiti na predstavu. Vratila sam se u svoje stanje krtice tijekom vikenda, ne napuštajući stan, tuširajući se samo kad je to bilo apsolutno nužno. Bilo kojeg drugog vikenda Kelsey bi me prisilila na izlazak, ali još je uvijek bila pomalo nabrušena zbog mog ponašanja u klubu. Tako da sam, sve u svemu, bila sama. Nisam imala nikoga osim Hamlet. Koja me je mrzila snagom tisuću sunaca. Cijeli sam tjedan provela u stanju otužne usamljenosti prije nego što sam smogla hrabrosti da nešto poduzmem. Svratila sam do njegova ureda, plašeći se suočiti s njime u stanu ili nakon predavanja. Kad sam prišla vratima, razgovarao je na telefon. “Znam.” Kimao je i smiješio se. “Znam. Nećeš se ni snaći, a već ću biti kod kuće. Koliko još? Samo tri mjeseca?” Sledila sam se. Zalijepila sam se za zid pokraj vrata, a pluća su mi se činila praznima ma koliko puta udahnula. “Ono? Ne, s time je svršeno. I, zapravo, nije bilo ništa osobito važno... Samo neprimjereno.” Nešto se u meni mrvilo, nešto što je već bilo ranjivo i krhko, i sad se počelo raspadati. “Trebao sam biti pametniji. Znam, ali to je ionako svršena priča i stvarno me više nije ni briga, znaš? Aha, aha. Pronaći ću neko drugo mjesto za rad. Jednostavno nije vrijedno truda.” Nije vrijedno truda? Mislim da sam se do tog trenutka još uvijek nadala, iako sam se pokušavala od toga odgovoriti. Nada... sjebana je to stvar. Neću plakati. On je s time svršio. Pa sam trebala i ja. I trebala sam biti sigurna da on to zna. Ako je mislio dati otkaz kako bi bio što dalje od mene, morala sam to 140

spriječiti. Nisam kanila biti razlog njegova odlaska. Prije nego što sam se mogla predomisliti, ispružila sam ruku i pokucala na okvir vrata pa zakoračila unutra. Podignuo je pogled, a ja sam se spotaknula preko onoga što sam mislila reći. Zurio je u mene jedan trenutak, zaboravivši na telefon u ruci. Onda je najzad trepnuo i vratio se razgovoru. “Hej, moram ići. Nazvat ću te poslije, može?” Mrzila sam onoga tko je bio s druge strane linije. Je li to neka djevojka? Je li imao djevojku u Philadelphiji? Je li mu i to bila samo usputna veza, samo seks (odnosno, zamalo pa seks)? Tko bio da bio, govorio je još dvadesetak sekunda dok je on odgovarao s “da” i “okej” i kimao. Kad je prekinuo, još uvijek nisam imala blage veze što bih mu rekla. Nekoliko me je trenutaka bez riječi gledao, a onda upitao: “Kako ti mogu pomoći, Bliss?” Njegov me je službeni ton zatekao, ali potrudila sam se odgovoriti istom mjerom. “Samo sam željela ispričati se za svoje ponašanje tijekom naše zajedničke probe. Cade i ja smo sve razriješili...” Prekinuo me je. “To sam primijetio.” Misli su mi zapele, načas se raspršivši. “Onda... ja, ovaj, obećavam da se to neće ponoviti. Ubuduće ću se truditi biti profesionalna. Nema mjesta mom osobnom životu na probama ni u tvojoj predavaonici.” Spustio je olovku kojom se igrao i počeo ustajati. “Bliss...” Što god kanio reći nisam to mogla čuti. Budem li morala slušati njegovo razuvjeravanje (iako sam već znala da ga nije briga) rasplakat ću se i napraviti od sebe budalu. Pa sam ga presjekla: “U redu je. Ništa osobito važno, zar ne? Zastao je i bila sam sigurna da zna kako lažem, sigurna da je to mogao vidjeti u mom uskipjelom želucu, u mom zgnječenom srcu. Voljom sam ga tjerala da mi povjeruje. Dobro sam. Sve sam preboljela. Dobro sam. Dobro. Dobro. “U redu”, najzad je rekao. Pohlepno sam udahnula. 141

“Sjajno. Hvala ti na vremenu. Ugodan dan!” A onda sam izjurila i trčala, trčala, trčala niz stube, vani na svjež zrak, gdje sam mogla disati i puniti pluća sve dok više nisam imala osjećaj da ću briznuti u plač. Od toga trenutka podignula sam zidove od osmijeha, zatvorila se smijehom. Pomirila sam se s Kelsey, obećavši joj da ću ići na ples kad god to poželi. Usredotočila sam se na probe, pamteći sve svoje stihove i do tjedan dana unaprijed. Marširala sam poput vojnika, probijajući se naprijed, ne želeći se osvrtati. Eric je hvalio moj rad na probama, govoreći kako može osjetiti moj sram, moj samoprijegor u svakom izgovorenom stihu, može ga vidjeti u mom stavu. Smiješila sam se, pretvarajući se da mi je drago to čuti. Usmjerila sam se na diplomski rad, na to kamo ću nakon faksa. Možda bih mogla nategnuti kreditnu karticu i otići na put s Kelsey. Možda ću se vratiti kući i pronaći kakav posao, uštedjeti nešto novca. Mama bi u tome uživala. Možda ću ostati ovdje, zaposliti se u Targetu ili nešto. Samo sam morala diplomirati. Sve će tada biti lakše. Onda ću... sve riješiti. Sve ću ispričati Kelsey i u tulumima utopiti patnju. Onda. Nisam mogla to dočekati. Činilo mi se sasvim izvedivo. Sve dok sada nije sve sjebalo. Još nas je tjedan dana dijelilo od proljetnih praznika - prijeko potrebnog predaha. U petak popodne svi smo se našli u kazalištu, prije početka radionice iz režije. Cijeli se odjel okupio u kazalištu - mladi redatelji bili su prestravljeni, a ostalima se raspoloženje kretalo u rasponu od dosade do sadističkog uživanja. Voljom sam pokušavala požuriti vrijeme, sve dok Rusty nije ustao kako bi objavio vijest prije prvog prizora. Pročistio je grlo, što je bilo neobično ozbiljno za Rustyja. “Dakle... jučer sam bio kod liječnika...” “I trudan si?” doviknuo je netko iz pozadine. “Ne”, nasmiješio se, premda slabašno. “Zapravo... imam mononukleozu.” Prošao je trenutak prije nego što su njegove riječi sjele na svoje mjesto. “Liječnik kaže da inkubacija traje od četiri do osam tjedana, što znači da sam je pokupio negdje u siječnju ili veljači. Stoga... možda biste trebali biti oprezni kad pijete iza drugih ili... kad radite druge stvari.” 142

Siječanj ili veljača. Tulum. Ljubila sam se s Rustyjem na tulumu. Svi smo se međusobno ljubili. Nagonski, oči mi potraže druge koji su sudjelovali u igli “zavrti bocu”. Njihova su lica bila podjednako tjeskobna i prestravljena kao i moje. Ako je Rusty već tada bio zarazan, to je značilo da sam i je ja mogla pokupiti, baš kao i Cade i Kelsey i Victoria i svi ostali na tulumu. I Garrick. Dovraga.

143

DVADESET TREĆE POGLAVLJE Krenula sam prema njemu čim je prizor završio. Glumci su se vrzmali naokolo, još uvijek u kostimima. Profesori su čestitali studentima i svatko je gravitirao prema svome društvu, kujući planove za vikend. Svi su se doimali smireni i sretni, a meni se činilo da se bliži smak svijeta. Hodanje do Garricka bilo mi je poput ulaska u prostoriju punu virusa bedrenice. Ali svejedno sam to učinila. Srećom, ni s kim nije razgovarao, samo je provjeravao nešto u mobitelu. Stajala sam iza njega nekoliko sekunda. Bila sam uzbuđena samim tim što mi je bio ovako blizu. Bio je poput otrova. Udisala sam njegov miris i mogla osjetiti kako rušim zidove i zaštitu koju sam izgradila. Nisam znala jesam li ispustila kakav zvuk ili me je samo osjetio iza leđa, ali okrenuo se i pogledao me. Načas sam pomislila da će se nasmiješiti. Tada se izraz njegova lica promijenio i postao oprezan. Kao da mi nije vjerovao. A onda mu je lice postalo bezizražajno. Mnoštvo je emocija i uspomena navalilo na moje zidove, pokušavajući se preko njih preliti. Izgledao je kao da mu se fućka za mene. Željela sam samo bubnuti što imam i otrčati, ali znala sam da je to glupo. Nije baš uobičajeno upozoriti profesora da mu je studentica možda prenijela mononukleozu. “Možemo li razgovarati... nasamo?” upitala sam. Pogledao je uokolo, i mogla sam zamisliti kamo su mu oči poletjele. Prema Ericu, vjerojatno. Možda i prema Cadeu ili Domu. Kamo god gledao, ostao je usredotočen kad je rekao: “Mislim da to nije dobra ideja, Bliss.” Aha, već sam davno ostala bez dobrih ideja. “Neću dugo”, obećala sam. Najzad me je pogledao. Željela sam vjerovati da sam vidjela mekoću i blagost u njegovim očima, ali možda sam sve to samo umislila. Stalno sam nešto umišljala. 144

Samo bih trebala sklopiti oči i vidjela bih ga kako poseže za mnom, usana tek nekoliko milimetara od mojih. Ali uvijek... uvijek bih otkrila da to nije bila stvarnost. Ruka se ovila oko mog ramena i privukla me u zagrljaj. Bio je to Eric. Počeo je govoriti o probama, i kostimima, i proljetnim praznicima, i svemu onome za što u mojoj glavi jednostavno nije bilo mjesta. Pogledala sam Garricka koji se smiješio svom nadređenom. Osmijeh mu je bio krut, smiješio se stisnutih usnica. Kad sam zadnji put vidjela onaj prekrasni osmijeh? Možda mu i ne moram ništa reći. Možda nisam bila bolesna. Nije da se ljubio s nekim drugim tko je bio na tom tulumu (nadam se). Ako se nisam zarazila, ne mora ni znati. Uz to, očito je želio zaboraviti da se naša mala avantura ikad i dogodila. Mislim, razgovarao je o promjeni radnog mjesta, pobogu. A sve otada bila sam oprezna da ga ne gledam predugo ili da mu ne budem preblizu ili bilo čime odam da ga nisam preboljela. Jer koliko god stvari bile loše, bilo bi neusporedivo gore kad bi otišao. Aha. Reći ću samo ako to budem morala. Nema potrebe da bilo što spominjem ako problem zapravo i ne postoji. Ispričala sam se i pozdravila ih obojicu. Onda sam se vratila pretvaranju. Barem sam imala nekakve koristi od svog obrazovanja, čak i ako je to bilo sve što ću ikada postići. Naučila sam kako lagati. Zadnji dan predavanja prije proljetnih praznika probudila sam se iscrpljena i bilo mi je toliko hladno da sam se na Garrickovu predavanju ogrnuta džemperom iako je bilo proljeće u Teksasu. Bilo je prilično jasno što mi se sprema ili je trebalo biti, ali bila sam toliko zaokupljena preživljavanjem dana i čekanjem praznika da sam potisnula svoju nelagodu. Garrick nas je pustio ranije, ali ne prije nego što je poručio: “Žao mi je što sam vam zadao zadatak tijekom praznika, ali kad se vratite, želim konačan plan što ćete raditi 23. svibnja, što je, za one koji ne prate kalendar, dan nakon vaše diplome.” Dom se zahihotao iza mojih leđa. “Računa li se pijanstvo od prethodne večeri kao plan?” Nisam imala snage ni zakolutati očima. “Neke ću od vas vidjeti večeras na probama, a ostalima želim ugodne praznike. Pazite da ne završite u zatvoru, ili da se ne vjenčate, ili bilo što slično. Uživajte!” Mislim da su svi zapljeskali, ali bila sam pomalo ošamućena. Pokupila sam 145

stvari, zaključivši da ne moram otići na ostala današnja predavanja. Trebala bih poći kući i malo odspavati. Pomisao na san bila mi je silno privlačna. Bit ću dobro nakon što malo odspavam. Vrtjelo mi se u glavi dok sam teturala prema vratima. Nisam ni shvatila da su svi ostali otišli i da smo Garrick i ja ostali nasamo dok me nije upitao: “Jesi li dobro, Bliss?” Kimnula sam. Glava kao da mi je bila puna pamuka. “Samo sam umorna”, rekoh. Bila sam dovoljno prisebna da mi odgovor bude neutralan - ni zahtjevan ni bezobrazan. “Hvala i želim ti ugodne praznike.” Glas mi je zvučao udaljen i valjalo mi je upeti svu pozornost da iziđem kroz vrata i odem do auta. Vožnja kući bila je zagonetka. Sasvim je sigurno da sam vozila, iako se nisam mogla sjetiti čak ni kako sam okretala upravljač, no odjednom sam se našla pred svojim stanom, tako blizu krevetu. Poželjela sam odmah baciti se na njega, ali moja neurotična potreba da objesim kalendar odmah do kreveta podc sjetila me na večerašnje probe. Namjestila sam budilicu u pet popodne, tako da mogu na vrijeme pripremiti večeru, te još jednom u pet i pet, za slučaj da prvi alarm slučajno isključim. Onda se krevet ovio oko mene i sunovratila sam se u zaborav. Nekoliko minuta poslije, svijet je vrištao i bilo je toliko zaglušno da sam pokušala stisnuti ruke na ušima, ali bile su mrtve, beživotne na bokovima. Gutnula sam, a jezik mi je bio poput žice, grlo me je peklo, kao i ispucale usnice. Preokretanje na bok činilo se kao pomicanje planine. Na satu je bilo 5.45. Trepnula sam i ponovno pogledala. 5.45. Svijet je i dalje vrištao i napokon, napokon sam uspjela podići ruke i pritiskati gumb na satu sve dok se buka nije utišala. Ponovno sam pokušala gutati, ali jezik mi je bio prevelik. Dok je klizila niz grlo, pljuvačka me je pržila poput kiseline. U omaglici, ponovno sam pogledala sat. Bila sam izvan vremena. Proba počinje za petnaest minuta. Nekako... ne znam kako, zapravo... izvukla sam se iz kreveta. 146

Noge su mi drhtale kao da je pod bio barka, a ispod nje more. Imala sam obaveze... znala sam to, ali nisam mogla razmišljati dok mi je onaj uporan osjećaj govorio da sam nešto propustila. I bilo je strašno hladno. Gdje mi je kaput? Treba mi kaput. Ogrnuta najtoplijom stvari koju sam mogla pronaći, oteturala sam van prema automobilu. Svijet se u sekundi preokrenuo, poput djeteta koje ne želi mirno sjediti. Ispružila sam ruku da održim ravnotežu, ali nisam se imala za što pridržati. Posrnula sam ustranu. Nisam pala, nekako sam uspjela ostati na nogama. Zurila sam u tlo. Bi li bilo loše dolje na tlu? No bilo je strahovito hladno. Kanim li leći, trebala bih svakako ući unutra... ili u auto. Imam li vremena odspavati u autu? Zatresla sam glavom, nastojeći razbistriti maglu, i nešto jezivo zaklepetalo je u mojoj lubanji. Boli. Bože, kako boli. Pritisnula sam glavu rukama, nastojeći shvatiti zašto, i ponovno progutala što je također bilo bolno. Sve me je boljelo. Baš sve. Nisam mogla više stajati uspravno. Bilo je preteško. Gotovo da sam pala na tlo, pružajući ruke, misleći hoće li asfalt biti topao na mom obrazu, kad me je nešto obuhvatilo s leđa. Nastavila sam pružati ruke, ali bila sam uhvaćena, poput ribe što se batrga na udici. Briznula sam u plač jer u glavi mi je tuklo, a grlo mi je bilo stegnuto poput škripca. Još uvijek sam žudjela za kaputom i nisam željela biti riba, željela sam spavati. Spavati. Netko mi je govorio da sam dobro. Udica je nestala i moj me jastuk još jednom prigrlio. Vjerojatno sam sanjala. Spavala.

Nešto je zujalo. Pomislila sam na pčele. Letjela sam s pčelama. “... biti dobro. Ne znam koliko je stanje loše, ali sasvim je sigurno da ima vrućicu. Nije pri sebi. Mononukleoza, da. Da je odvedem u bolnicu? Sigurno? Sigurno. Okej. Da. Bok.” Ispružila sam ruku, bilo je previše riječi. Pčele ne bi trebale govoriti, to nije imalo smisla. Gdje sam? 147

“Gdje sam?” Jauknula sam. Sve me i dalje boljelo, čak i nakon sna. Ruka mi je nešto pronašla. Ili je nešto pronašlo moju ruku. I bilo je toplo, a ja sam se smrzavala. Uzdahnula sam. Toplina je pronašla moj obraz i ja sam se gurala o nju, želeći još. “Hladno mi je”, rekla sam toplini. A tada je toplina odgovorila, tiha i nježna: “Ne znam što učiniti.” Zgrabila sam toplinu što mi je držala lice i zatražila: “Još.” Onda je toplina nestala, iako sam se pokušala za nju držati. Pokraj mene je prohujao zrak i tresla sam se, tresla, tresla. Plakala sam, a suze su bile poput ledene rijeke. “Hladno je”, rekla sam. Progutala sam, ali bilo mi je još gore. Mrzila sam ovo. Željela sam da svrši. Molim te, molim te. Molim te. “Molim te.” “Ovdje sam, ljubavi. Drži se.” Svijet se urušio, iskrivio, raspao. I primio me u naručje, noseći me sa sobom, ali umjesto smrti, pala sam u toplinu, čvrstu i snažnu. Uhvatila sam se, želeći u njoj ostati, zaustaviti drhtavicu, zaustaviti sve. Bilo je to sunce i držalo me u svojim rukama, zazivalo imenom, doticalo me od glave do nožnih prstiju. Zaspala sam u kolijevci neba i na rukama zvijezda. Kad sam se idući put probudila, glava mi je bila dovoljno bistra da shvatim kako sam bolesna. Morala sam disati kroz nos, jer mi je grlo bilo otečeno, preosjetljivo da izdrži prolaz zraka. Mišići su me boljeli, a želudac je bio prazan poput jame. Još uvijek mi je bilo hladno, ali ne ledeno. San me je ponovno mamio. Još uvijek sam bila previše iscrpljena. Ali znala sam, znala sam što to znači. Ipak sam se zarazila mononukleozom, Što je značilo da moram reći Garricku. Ali to je moglo čekati dok mi se glava ne prestane raspadati, dok ne napunim pluća i kad mi grlo ne bude u plamenu. Jednom kad vrućica popusti, nazvat ću ga. Premjestila sam se, poželjevši da nemam laktove ni koljena ni ramena, jer su bili sama bol. A onda, znala sam da sanjam, da mi je vrućica pomutila razum, jer je Garrick bio ispod mene, njegova naga prsa bila su mi jastuk. Bila je okrutna ova vrućica. Ali znala sam da je to samo zato što sam mislila na njega. Vjerojatno sam 148

još uvijek sanjala. Oči su mu bile otvorene i zurio je u mene. Nije ništa govorio, samo je zurio. Ovo ne može biti stvarnost. “Da je ovo barem stvarnost”, zajecala sam prije nego što sam ponovno utonula u san. San. San.

Kad sam se opet probudila, drhtavica je prestala i bila sam sama. Iako sam znala da je sve bio samo san, pritisnula sam lice o jastuk, želeći da je stvarnost. Sve dosad nisam primijetila - ili samo nisam htjela priznati - da sam i dalje zaljubljena u Garricka. Možda nikad nisam ni prestala biti zaljubljena. Svaka uspomena ili maštarija vukla me sve dublje u ponor čežnje. Iako još uvijek izmoždena, morala sam se potruditi da ponovno zaspem. “Bliss, probudi se.” Nije prošla ni sekunda. Vjerojatno je sve ovo bio san. “Moraš nešto popiti. Probudi se.” Pokušala sam se okrenuti, još više utonuti u san, ali nešto me je povlačilo pa sam protiv volje sjela. Nešto me je guralo o leđa, ne dopuštajući mi da ležim, pa sam se nagnula ustranu. Glava mi se sudarila s nečim tvrdim. Nisam sasvim ležala. Sklopila sam oči. “Ne, ne, nećeš. Najprije popij nešto. Onda možeš spavati.” Spavala sam. Barem sam tako mislila. Zasigurno sam spavala, jer u mojim se rukama niotkuda stvorila šalica. Bila je topla, gotovo isto kao i ruke koje su me grlile. Mirisala je divno i pustila sam da mi se šalica prinese usnama. Juha. Pileća s knedlicama, možda. Bila je slana i topla, ali bilo mi je preteško gutati. Odgurnula sam šalicu. “Molim te, ljubavi. Brineš me. A to ne volim.” 149

Poznavala sam ove riječi i bilo je okrutno od moje podsvijesti da mi ih ponavlja sada kada za mene više nije mario. Podignula sam pogled i bio je tamo, možda još savršeniji u mom stanju sna nego na javi: bio je sunce. Uvijek je bio sunce - blistav i sjajan. Ovo je bilo previše. Boljelo me je sve. “Nedostaješ mi”, rekla sam svome suncu. “Bila sam glupa. I sad sam izgubila svjetlost.” Nije mi kazao da i ja njemu nedostajem. Nije izgovorio nijednu riječ koju sam željela čuti. Rekao mi je: “Pij, Bliss. Razgovarat ćemo kad ozdraviš.” Učinila sam što je tražio jer sam bila suviše iscrpljena da se opirem, suviše umorna da se suočim sa stvarnošću. Polako sam pijuckala, zabacujući glavu unatrag, puštajući da mi tekućina klizi niz grlo kako se ne bih morala previše truditi da gutam. Kad sam popila pola šalice, nisam to više mogla podnijeti. Odgurnula sam je i pustio me je. “Sad možeš spavati. Spavaj, ljubavi.” Svalila sam se na jastuke, ali preplavio me je strah. Strepila sam da ću “izgubiti ovo... ovaj prostor između svjetova u kojem ništa nisam zabrljala. Možda će sada doći Cade i Kelsey. I uskoro će moj život opet biti jednostavan. Garrick iz snova rukom mi je pomilovao čelo. “Mislim da je vrućica prošla. To je dobro. Već bi se ujutro trebala bolje osjećati.” Namrštila sam se. “To znači da ću te uskoro morati nazvati.” “Nazvati mene?” “Da ti kažem da bi se i ti mogao razboljeti.” Njegova se glava nagne ustranu. Zašto me nije razumio? “Misliš da to već ne znam?” “Ne znaš. Ti nisi stvaran.” “Nisam?” “Pravi Garrick ne bi bio ovdje.” Sklupčala sam se na jastuku, poželjevši da se probudim iz ovog sna. Nije mi više bio ugodan. On nije bio stvaran. Nismo bili ništa jedno drugome... ne više. Ali Garrick iz snova je ostao tamo, s rukom na mojoj kosi, i prepustila sam se vjerovanju, barem još neko vrijeme. 150

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Negdje oko četiri ujutro probudila sam se u lokvi znoja, tijela zapletena u plahte, lica zalijepljena za krevet. Valjda je vrućica napokon popustila. Spustila sam dlanove na krevet kako bih se pridignula, ali moj je osjećaj za ravnotežu očito bio poremećen. Krevet mi je bio neravan. Posegnula sam iza leđa nespretno pipajući da nađem svjetiljku pa upalila svjetlo. Mislila sam da mi se privida pa sam je nekoliko puta upalila i ugasila. A onda sam se uštipnula. I to jako. Ali ništa se nije promijenilo. Garrick je nedvojbeno spavao u mome krevetu. Sranje. Sranje. Što je zapravo u onom mom bunilu bilo stvarno? Osjećala sam se sigurnom misleći da je vrijeme koje sam provela kao pčela bilo stvar maste, baš kao i onih nekoliko mitoloških bića za koje bih se dala zakleti da sam ih vidjela. Zatim sam živjela na Suncu, s izvanzemaljcima. Ali Garrick je bio u mome krevetu. Sasvim je sigurno da je bio i u mojim snovima, ali nije moguće da je sve bila stvarnost. Katkad bi letio i uglavnom je bio nag. I bilo je tu još mnoštvo trenutaka, neki su mi bili u magli, ali neki su bili vrlo jasni. Gdje je bila granica? Što se zaista dogodilo? Kvragu, je li ovo sada uopće bila stvarnost? Možda samo sanjam da mi je vrućica popustila? Šizila sam, i prije nego što sam dospjela dovoljno se pribrati da uobličim kakav-takav plan, već sam ga drmala da se probudi. Kad se probudio, pogled mu je bio zamućen, ali bio je prelijep. Jedan sam trenutak bila zapanjena činjenicom da je spavao na mome jastuku. Bio je u mome krevetu. Sa mnom. 151

Spavao je. Spavali smo zajedno. “Budna si.” Bože, otkad pospanost i divota tako dobro idu jedna uz drugu? Razrogačenih očiju, kimnula sam, ne promislivši prethodno što ću mu reći kad ga probudim. “Kako se osjećaš?” Na ovo sam imala odgovor. “Grozno. Sve me boli. Najviše grlo.” Ispružio je ruku i položio je na moje bedro. Kao da je to bilo nešto najnormalnije. Kao da stalno jedno drugome spuštamo ruke na bedra. “Mislim da je to normalno”, rekao je. Ovo s rukom na bedru? Ne, ne... moje grlo. Nastavio je: “Treba li ti što?” Zatresla sam glavom. Koji se vrag dogodio dok sam bila u bunilu? Pridignuo se i plahta je pala oko njegova struka, izloživši mome pogledu gornji dio njegova tijela. Zatim mu je plahta pala oko kukova, privukavši moj pogled na mišiće koji su nestajali pod pojasom njegovih bokserica. O, Bože. Ruka mu je prošla kroz moju kosu, moju kosu koja se činila mlitavom i masnom na mome licu, u snažnom kontrastu s njegovim predivnim izgledom. On, međutim, kao da nije mario. I opet sam se upitala, koji se vrag događa? “Drago mi je da si dobro”, rekao je. Kimnula sam. Kimanje je jedino što sam znala, jedino što sam mogla shvatiti. Kimanje je, barem za sada, imalo smisla. “Trebala bi još spavati - Osim ako nisi gladna.” Odmahnula sam glavom. “Onda spavaj.” Blago me je gurnuo i polako sam spustila tijelo, sigurna da će ovaj paralelni svemir prestati postojati onog časa kad mi glava dotakne jastuk. Nije. Povukao je gore pokrivač i izvukao se iz kreveta. “Odlaziš?” upitala sam. Zastao je i vidjela sam da je shvatio gdje smo i koliko malo odjeće ima na sebi. Oklijevao je, nesiguran. Bila je to neobična emocija koju sam rijetko kod njega vidjela. “Želiš li da odem?” Poželjela sam zaustaviti ovaj trenutak, proučavati ga, 152

upamtiti sekundu kad je ovaj odvažni mladić bio ispunjen sumnjom. Naravno da nisam željela da ode. Nikad to ne bih poželjela. Odmahnula sam glavom, sretna što me je slabost barem donekle umirila. Njegov je osmijeh bio toliko širok da sam zaboravila da je sumnja ikad i postojala. “Onda neću otići. Idem samo donijeti malo vode. Spavaj.” Otišao je, a ja sam se prevalila na bok, omamljena. Mogla sam čuti slavinu. Pokušala sam zamisliti što radi. Pod nije škripao, znači da se nije vraćao. Je li samo stajao pokraj sudopera i pio? Ili pod nije škripao jer je moje haluciniranje prestalo i on se neće vratiti? Je li pod škripao dok je odlazio u kuhinju? Nisam se mogla sjetiti. Počela sam paničariti. Možda sam trebala ustati, otići za njim, uvjeriti se da je stvaran. Onda se moj krevet ulegnuo i osjetila sam toplinu iza sebe i ruku koja me je obgrlila oko struka. Najprije sam se ukočila, a onda opustila tako naglo da sam se gotovo uvukla u njega. Bio je tako topao da sam imala osjećaj da me ponovno hvata vrućica. Povukao je moju kosu na jastuk tako da mi je vrat bio otkriven. Tada sam osjetila nešto, vršak njegova nosa možda, kako mi nježno škaklja kožu, i njegov dah. “Garrick?” Ruka mu se ukrutila, tijelo privilo uz moje, čak su nam i bedra bila priljubljena. “Sutra, Bliss. Spavaj.” Da spavam? I sama mi je pomisao na san bila nepojmljiva, ali kad se njegov dah umirio, a ja se priviknula na njegov dodir, shvatila sam koliko sam još uvijek iscrpljena. Željela sam analizirati što se dogodilo, čega sam se sjećala, a čega nisam, ali san mi se činio važnijim. Garrick je bio u pravu. Moglo je to čekati do jutra. Bit će ovdje. Rekao je da nikamo ne ide, ali za svaki slučaj prekrila sam rukom njegovu koja je bila na mom trbuhu. Mislila sam da je već usnuo, ali bio je dovoljno budan da reagira, ispreplevši prste s mojima. Kad sam bila sigurna da je stvaran i da me neće napustiti... kad su sve moje sumnje iščezle, utonula sam u san. Probudila sam se nekoliko sati kasnije. Svjetlost se ulijevala kroz visoke prozore, koža mi je bila skliska od znoja. Načas sam pomislila da opet imam vrućicu. Sjela sam, a Garrickova je ruka spala s mog struka. Zastenjao je. 153

Obrve su mu bile namrštene, a grašci znoja istočkali su mu lice. Pritisnula sam ruku na njegovo čelo i nije bilo sumnje - gorio je. Grozno je izgledao, ali mogla sam pretpostaviti da sama izgledam još gore. Koža i odjeća bile su mi vlažne od znoja, njegovog i mog. Imala sam osjećaj kao da su prljavština i bolest razmazane po mome tijelu. Oprezno sam se izvukla iz Garrickova stiska i posadila stopala na hladne podne daske. Kad sam se osovila na noge, zaboljelo me je sve do kostiju, kao da su bile polomljene pa pogrešno namještene, i sad ih moram nanovo slomiti i namjestiti kako valja. Svaki je korak bio kao da mi je netko zabio čavle u pete, koljena, kukove. Morala sam se pridržavati za zid samo kako bih mogla uspravno stajati. A moj se put do kupaonice sastojao od trideset sporih, nesigurnih koraka, umjesto uobičajenih deset. Kad sam tamo dospjela, ostala sam bez daha i bila spremna ponovno zaspati. Mom bolom smušenom umu činilo se najvažnije to da se najprije operem. Pustila sam vodu pod tušem, ostavivši ručicu slavine na hladnoj vodi, umjesto da kao i obično automatski okrenem na toplu. Izmigoljila sam se iz odjeće, zakukavši svaki put kad bih svukla jedan komad i shvatila da je ispod drugi. Kad sam dospjela do grudnjaka, umalo da nisam od svega digla ruke. Najzad sam bila slobodna, ali više nisam imala snage stajati pod tušem. Poput djeteta koje tek uči prve korake, uvukla sam se u kadu, polegnuvši se na leđa i pustivši da mi voda pljuska po koži. Trbuh mi je bio toliko osjetljiv da se svaka kap činila poput sićušnog projektila kojim me netko odozgo zasipa. Svejedno, bilo je hladno, lijepo, ugodno i rastapala sam se od užitka. Dugo sam tamo ležala, svako malo utonuvši u san da bih se potoni prenula. Kad mi se dah umirio, a bol u mišićima popustila, uspravila sam se i pustila da mi voda natapa kosu i klizi niz lice. Šampon je postao zločinac u mojoj priči, pekući mi oči i iscrpljujući me dok sam ga pokušavala utrljati i isprati. Imala sam osjećaj da su prošli sati prije nego što je voda bila dovoljno čista da mogu bez straha otvoriti oči. A zatim se nisam mogla natjerati da isto ponovim i s balzamom za kosu. Zatvorila sam slavinu i zavalila se, osjećajući kako voda poda mnom otječe. Što su mi oči dulje bile zatvorene, to mi je tijelo postajalo teže. Majušne kapljice vode na mojoj koži polako su se sašile, i bio mi je ugodan taj osjećaj praznine, mirnoće. Tada sam se sjetila Garricka i shvatila sam da sam dovoljno dugo bila sebična. Stijenka kade bila mi je poput golemog zida. Trebala sam upeti i posljednji atom snage da je prekoračim. Odijevanje nije dolazilo u obzir. Omotala sam kosu 154

ručnikom, a tijelo frotirskim ogrračem. Dograbila sam nekoliko ručnika, natopivši ih hladnom vodom i potom ih iscijedila. Sad sam se osjećala malo življe, i uspjela sam hodati, a da se ne moram pridržavati za zid. Bol je i dalje bio prisutan u pozadini moga uma sa svakim novim korakom, ali bio je podnošljiv. Ipak, laknulo mi je kad sam ponovno utonula u krevet pokraj Garricka. Svukla sam pokrivače i on se promeškoljio, ali nije se probudio. Spustila sam jedan vlažni ručnik na njegovo čelo, a drugi sam odmotala i prekrila mu prsa. Posljednjim sam tapkala po njegovim rukama i nogama. Čak mi je i to postalo preteško, pa sam uvila taj zadnji ručnik i podmetnula ga pod njegov vrat. Onda sam legla pokraj njega i zaspala. Idući put zajedno smo se probudili. On je još uvijek imao vrućicu, ali uspjela sam ga uvjeriti da popije malo vode. Tek kad sam se i sama napila, shvatila sam koliko sam ožednjela. Pomogla sam mu da ispije punu čašu, a onda sam sama iskapila dvije. Imala sam tek toliko snage da sa sebe stresem debeli ogrtač i zamijenim ga pidžamom. Stavila sam novi vlažni ručnik na Garrickovo čelo i on je uzdahnuo. “Hvala ti”, promrmljao je. Nisam bila sigurna koliko je bio pri sebi. Očigledno je znao da sam ovdje, jer me je nekoliko puta zazvao imenom otkako se probudio. Znao je i da je bio bolestan, ali ne znam čega je još bio svjestan. “Nema na čemu. Pošteno govoreći, ti si se prvi pobrinuo za mene.” Oči su mu bile sklopljene, ali smiješio se. “Tebi to bolje ide.” “Nije važno”, rekla sam. “Lijepo je što nisam bila sama.” Pokušao se preokrenuti na bok da me pogleda, ali završio je samo ispruživši ruke, i dalje ležeći na leđima. Ovila sam ruku oko njegovih prsa i povukla ga, a on je mene obgrlio i također povukao. Sad je bio na boku, bliže meni. Kad se smjestio, uzdahnuo je, iscrpljen tim malim pokretom. “Žao mi je”, rekao je. “Zašto?” Zato što mu treba pomoć? Činio se kudikamo snažniji i u boljem stanju nego što sam to bila ja.

155

“Zato što sam te ostavio. Zato što sam se umiješao u tvoj odnos s Cadeom. Zato što sam bio previše tvrdoglav da ti kažem koliko mi nedostaješ. Žao mi je.” Bila sam zbunjena jer komadići slagalice nisu sasvim sjedali na svoje mjesto. Ali čula sam ono što mi je bilo važno. Bilo mu je žao, ali i meni. U mozgu mi je bila prevelika zbrka da bih se mogla prisjetiti zašto se ovo nije trebalo događati. Privukla sam ga k sebi, glava mu je pala u udubljenje između mog vrata i ramena. Duboko sam disala, činilo se prvi put nakon nekoliko mjeseci. Željela sam ga pitati za onaj telefonski razgovor, za našu svađu, za sve. Ali on je samo mrmljao “oprosti”, iznova i iznova i sve to zapravo nije bilo ni važno. Čvršće sam ga zagrlila i zajedno smo se borili protiv bolesti i spavali.

156

DVADESET PETO POGLAVLJE I iduće smo dane proveli u sličnom stanju - ležali smo zagrljeni, negdje između sna i jave, hraneći se i tuširajući kad smo mislili da smo za to sposobni. Bilo je neobično misliti na bolest kao na oazu, ali tako nam se činilo. Kad bi nam tjelesne potrebe svladale um, nismo trebali razgovarati, ni o našem odnosu ni o onome što ga je prekinulo. Nismo morali ništa shvaćati niti objašnjavati. Nisam čak morala brinuti o tome što sam djevica, kao ni o ideji da s njime spavam. Njegovali smo jedno drugo i pronalazili okrepu u tišini, ispod mojih pokrivača, daleko od svijeta. Do subote smo se dovoljno oporavili da možemo provesti nešto više vremena izvan kreveta, jesti normalne obroke, gledati televiziju... razgovarati. Ležali smo na kauču, moja su leđa bila uz njegova prsa, obgrlio me je rukom. Trebali smo gledati televiziju, ali njegovo je čelo bilo naslonjeno na moj vrat i ja sam ga ispitivala o prvom danu kad sam se razboljela. “Što ti je Eric rekao kad si ga nazvao?” “Nije bio uzrujan, ako to pitaš. Mislim da se dosad razboljelo već pola postave.” Sjajno. Naša će predstava biti katastrofa budemo li svi iscrpljeni. Mogli bismo je nazvati eksperimentalnim komadom - Fedra u letargiji. Postavila sam još jedno pitanje: “Što je rekao na to da se brineš o meni?” Njegovo se ćelo podignulo s mog vrata. “On to ne zna. Rekao mi je da te spremim u krevet i da ćeš biti dobro. Predložio je da s tvog telefona nazovem tvoju mamu.” Dakle, to bi bilo užasno. Poznajući moju majku, pitala bi ga planira li me zaprositi odmah nakon što mu sazna ime. “Ali ostao si.” “Nisam te mogao ostaviti u onakvom stanju. Rekao sam Ericu da se ni sam ne osjećam dobro, pa sam ostao s tobom.” 157

“Ali zašto?” “Stvarno to moraš pitati?” “Moram.” Čula sam njegov telefonski razgovor prije nekoliko tjedana, čula kako govori da ga više nije briga, da je sve to bilo usputno. Ma koji bio razlog njegova ostanka... morala sam ga čuti. Rekao je: “Pa, ako je tako, onda ću to učiniti kako spada.” Pokušao je sjesti iza mene, ali kako smo bili priljubljeni na kauču i još pomalo slabi, završili smo isprepletenih udova, a on me je gotovo posve prekrio tijelom. Ja sam još uvijek bila na boku, stiješnjena pod njime. Migoljio se pokušavajući se odmaknuti, no podsjetio me na kornjaču koja se koprca na leđima. Najzad je odustao, pridignuvši se tek toliko da se mogu prevaliti na leđa, a onda se nešto nježnije spustio na mene. Unatoč tome što smo tjedan dana spavali u istom krevetu, ovo mi je svejedno bilo nekako previše intimno, uzbudljivo, zastrašujuće. Pridignuo se na laktove koliko je to bilo moguće, ali bio je slab pa me je pritiskao težinom svog tijela. I to mi se svidjelo. “Što sam ono govorio?” upitao je. “O, da. Možda se zaljubljujem u tebe.” Trepnula sam. Onda još jednom. Treptala sam kroz mnoštvo emocija koje su me preplavile u samo nekoliko sekunda - šok, nevjerica, ushit, strah, požuda, nesigurnost i na kraju nešto... preveliko da bih to mogla imenovati. U meni je bila cijela jedna galaksija osjećaja... zamršena i beskonačna i čudesna i krhka. A u središtu je bilo moje sunce. Garrick. Ljubav. To je dvoje sad bilo istoznačnica. Zaljubljuje se u mene? Mene? Dodir njegove ruke isisao me je iz rog svemira i vratio u ovaj trenutak. “Mogla bi izludjeti čovjeka tom šutnjom.” “I ja tebe volim”, rekla sam. Tada mi sine da on to nije izrekao baš tim riječima. Samo je rekao da se zaljubljuje. K tome, umetnuo je “možda”. Sranje. “Mislim... htjela sam reći da i ja osjećam isto. I sama se zaljubljujem. Jer da sam već zaljubljena, bilo bi to prebrzo. Bilo bi ludo. Pretjerano, zar ne? Da, pretjerano. Prebrzo. I zato... Nisam zaljubljena u tebe. Nisam. Nije da si ti netko u koga se ne bih mogla zaljubiti, nego postoji razlika između zaljubljivanja i zaljubljenosti. I mi smo ovo prvo, a ne drugo. Ne još. Stoga, i ja se možda zaljubljujem u tebe. To je ono što sam mislila reći. To je sve što mislim reći.” Raspadala sam se. Pogled mu je bio blag i nepromijenjen i ništa nije odavao, a ja sam nastavila lupetati. Najzad me je 158

poljubio, ali bilo je to kao da me želi ušutkati, kao da želi da konačno prestanem govoriti. Uzdahnula sam. “To si trebao učiniti prije nego što sam počela ovaj svoj suludi monolog.” Nasmijao se i ponovno me poljubio, ovaj put malo dulje. “Sviđa mi se tvoj suludi monolog. Bolje rečeno, volim tvoje sulude monologe. Dakle, riješeno je. Više se ne zaljubljujem. Nego sam apsolutno zaljubljen u tebe. To nije pretjerano, je li?” Njegov je osmijeh bio čaroban i toliko vragolast da sam mu uštipnula ruku. Nije imao ni toliko pristojnosti odglumiti bol. Samo me je ljubio, pritisnuvši se cijelom težinom o mene, i bila je to najbolja moguća varijanta “pretjeranosti”. Uvijek sam previše razmišljala, bila previše zaokupljena, kao što je to primijetio Eric. Ali otkako sam upoznala Garricka, bila sam sklona tome da uopće ne razmišljam. Riječi što su mi izlazile iz usta uvijek su bile gotovo neprilične, ali katkada bih... izrekla i pravu stvar. Katkada je ono što ti prvo padne na um dobro prolazilo. Katkada su jednostavnost i iskrenost bile doista najbolje. Nadala sam se da je ovo jedan od tih trenutaka. “Djevica sam”, rekoh mu. “Zato sam pobjegla one večeri kad smo se upoznali. Nisam imala mačku. Nisam bila s Cadeom. Samo sam bila uplašena.” Zastao je usred poljupca na mom vratu. Zatim, polako, poput pomicanja tektonskih ploča, njegova se glava podignula. Zurio je u mene, kroz mene. Opirala sam se porivu da sakrijem lice, da pobjegnem, vrišteći, da smislim još jedno glupavo opravdanje koje podrazumijeva neku drugu životinju. Šapnula sam: “Mogao bi izludjeti djevojku tom šutnjom.” Reagirao je - doduše, jedva primjetno - koža među njegovim obrvama se nabrala. “Daj da ovo razjasnimo... Nisi imala mačku? Zar si nabavila mačku samo kako mi ne bi morala reći da si nevina?” Stisnula sam usnice kako ne bi zadrhtale. Kimnula sam. Izraz njegova lica bio je nešto između šoka i zadovoljstva. Zabezeknut - to je bio najbolji opis. Potpuno. “Rekao si da voliš moju šašavost”, podsjetila sam ga. 159

“Volim. Volim tebe... Samo... Iskreno? Laknulo mi je.” “Laknulo ti je to da sam nevina? Što je, mislio si da sam nekakva radodajka?” “Nikad ne bih pomislio da si radodajka.” Je li potpuno neprimjereno to da mi je bilo silno dražesno kako je izgovorio tu riječ? “Ali znao sam da nešto skrivaš. Brinuo sam da postoji neki drugi razlog zašto ne želiš biti sa mnom. Mjesecima sam bio paranoičan.” “Bio si paranoičan? Čula sam tvoj telefonski razgovor kad si rekao da je to bilo neprimjereno. Kanio si promijeniti posao zbog mene. Plašila sam se da ćeš se spakirati i otići samo ako te pogledam ili nečim odam koliko mi nedostaješ.” “O čemu to govoriš? Nikad nisam planirao otići.” “Čula sam te. Onog dana kad sam svratila u tvoj ured. Razgovarao si nekim iz Philadelphije i rekao da si nas prebolio i da je to bila samo...” Podignuo je ruku i pritisnuo je o moje usne. “Bliss, sada ću zaustaviti tvoj suludi monolog. Dok je naša situacija sve samo ne primjerena, ti mi nikad nisi bila nešto neprimjereno. I nisam kanio otići, čak i da su mi dali otkaz. Bio sam previše zaljubljen u tebe.” Odoljela sam napasti da ispravim njegovu upotrebu prošlog vremena. Zaljubljen je u mene. Voli me. Bože, kako je to divan osjećaj. Toliko divan da bih ga mogla dati istetovirati negdje na tijelu. Ispuhnuo je zrak, a svijetli pramenovi na njegovu čelu zaplesali su. “Telefonski razgovor je zapravo bio o nečemu što se dogodilo prije nego što sam napustio Philadelphiju. To je jedan od razloga zašto sam odande otišao.” Sjetila sam se onoga dana kad sam ga pitala zašto je napustio Philadelphiju, kad je prilično učinkovito promijenio temu tako što me je poljubio. Nisam tada marila. Da sam navaljivala, možda bi se stvari zbivale drukčije. Premjestio se legavši pokraj mene. Jedva da me je gledao dok je govorio. “Imao sam prijateljicu, Jennu. Naš je odnos umnogome sličio tvom odnosu s Cadeom. Sprijateljili smo se na faksu i premda sam znao da to nije dobra ideja, pokušali smo postati nešto više. Bilo mi je stalo do nje, ali kao do prijateljice, i ništa više. Kad sam prekinuo vezu... pa, bilo je gadno. Zajedno smo glumili u predstavi. Dosta smo radili zajedno, u istim kazalištima, i baš kao i na prvim probama za Fedru - svaki bismo zajednički prizor upropastili. Ishod je bio takav da sam jedva uspijevao pronaći posao, a većina je naših prijatelja stala na Jenninu stranu. Zato, kad mi je Eric ponudio zaposlenje, objeručke sam prihvatio. Isprva sam se strahovito sramio. Pobjegao sam. Odustao sam. I usput izgubio dobru prijateljicu. Telefonski razgovor koji si načula bio je o Jenni. O tome da je to svršena priča. I zato sam bio onako grub prema Cadeu. Bio 160

sam prestravljen zbog pomisli da bi mogla završiti s njime iako sam znao da ste samo prijatelji. Plašio sam se da ćeš počiniti istu pogrešku kao i ja. Oprosti. Loše sam to izveo. Da sam ti sve ispričao kad si me pitala, možda bi me razumjela...” Sada sam ja njega prekinula poljupcem. Prevalila sam se na bok i privukla ga k sebi. Sve sam emocije pretočila u taj poljubac - nesigurnost koju sam osjećala zbog njegovih osjećaja, strah zbog svoje nevinosti, kajanje zbog svakog uzalud potraćenog trenutka. Sve sam te osjećaje otpustila, poslavši ih od sebe poljupcem. “Sad sve shvaćam”, rekla sam, “To je najvažnije.” “Volim te”, rekao je. Nikad mi neće dojaditi ove riječi. “I ja tebe volim.” Rekao je: “Možeš li to još jednom ponoviti? Tako da budem siguran da mi bolest nije pomutila razum.” Poljubila sam ga nježno. U našem trenutačnom stanju, nježno je bilo sve za što smo bili kadri. “Volim te, Garrick.” Bila sam zapanjena jer se više nisam plašila. Ne više.

161

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Zlatna ogrlica bila je teška na mome vratu. Kosa mi je bila nakovrčana i ukrašena draguljima, a haljina, iako jednostavna, bila je teška i raskošna. Sjedila sam zureći u zrcalo u garderobi dok mi je šminkerica uređivala kosu i nanosila kazališnu šminku. Bila je premijera, i unatoč mom teškom kostimu i nakitu, imala sam dojam kao da lebdim. Uzbuđenje je kolalo mojim žilama brže od krvi. Bili smo ovdje. Najzad. Premijera je bila odgođena tjedan dana zbog bolesti, ali svejedno sam mislila da je predstava dobra. Zaista dobra. I nisam bila usamljena u svom mišljenju. Kelsey je ušla u garderobu, prekrasna kao Afrodita. “Znam, znam. Ne moraš buljiti. Znam da divno izgledam.” Nasmiješila sam se, sretna što mi se vratila. Bila je jedina od mojih bliskih prijatelja koju nije pokosila ona užasna mononukleoza, što je bilo prilično okrutno s obzirom na to da je igra s bocom bila upravo njezina zamisao. Pojavila se posljednjeg dana proljetnih praznika, zahtijevajući da “prestanemo biti picajzle i da je vrijeme da se pomirimo”, zatekavši pritom Garricka i mene zagrljene u krevetu. Vrlo brzo je skopčala zašto nisam htjela ići na ples one večeri i sa širokim se osmijehom povukla iz moje sobe, govoreći: “Ne obazirite se na mene. Nisam ništa vidjela, šutjet ću kao zalivena.” Isprva se Garrick prepao, ali ona je otada postala naš saveznik. Nasmiješila se Megan, šminkerici koja je dovršavala moju frizuru, i rekla: “Izgleda sjajno, Meg! Fantastična si! Mislim da te Alyssa treba pa bi možda mogla malo požuriti.” Megan je kimnula prije nego što će napustiti garderobu, nanijevši gotovo pola boce laka za kosu na svoj konačni proizvod. Kelsey se bacila na stolac pokraj moga. “Nema na čemu. I prvo, izgledaš 162

prekrasno. Malo ti zavidim. Zar ne bi Afrodita trebala imati ljepšu haljinu?” Zakolutala sam očima. “U redu, dobro. Nema veze. Drugo, bit ćeš divna večeras. Ozbiljno. Ono, divna toliko da zaslužuješ nagradu Tony. Treće, želim ti sreću.” Nagnula se i polizala mi obraz, što je bio nekakav uvrnuti ritual koji je izvodila svaki put prije premijere. “I posljednje, netko te čeka vani da ti poželi sreću. Imate pet minuta do zagrijavanja. Mogu ti obećati privatnost tri minute tako da ti je pametnije da vrijeme što bolje iskoristiš.” Utisnula je brzi poljubac na moj obraz, pohitavši potom prema vratima pa ih zatvorivši nakon što se Garrick ušuljao. “Bok”, rekao je. “Hej.” Ušao je dublje u garderobu, a ja sam ustala. Zbunjivao me je moj odraz u brojnim zrcalima postavljenim posvuda po garderobi, pa sam se usredotočila na njega, što nije bilo teško. Izgledao je predivno, kao i uvijek. “Izgledaš...” Zastao je, pogledom upijajući moj raskošni tamnoplavi kostim. “Kažeš li slatko, živog ću te oderali.” Nasmiješio se i privukao me k sebi te, pazeći da mi ne razmaže šminku, utisnuo poljubac u vrat. Zatim se pogno i poljubio me tik iznad srca, točno uz rub haljine. Stegnula sam mu ramena, osjećajući vrtoglavicu od samog njegova dodira. “Mislio sam reći da izgledaš nevjerojatno seksi. Drago mi je da mi nisi maćeha.” Nasmijala sam se. “Nisam sigurna da je dobro i to što sam tvoja studentica.” Povlačio je usne po mojem vratu, a zatim približio lice. Plavetnilo njegovih očiju bilo je gotovo iste nijanse kao i moja haljina, tamno i grešno. “Jedan mjesec”, rekao je. Za mjesec dana on mi više neće biti profesor, a ja više neću biti njegova studentica. Samo jedan mjesec, a onda nitko neće mariti za naše osjećaje, neće biti važno tko za njih zna. Za mjesec dana prvi ćemo put voditi ljubav. Činilo se to kao razuman plan dok smo bolesni bili skriveni u mome stanu. Imala sam vremena da se suočim sa svojom tjeskobom, a bilo je najvažnije to što tada više nećemo biti u opasnosti. Ali što me dulje gledao ovako kao što me je gledao sada, s ljubavlju, manje sam marila za čekanje. 163

“Volio bih da te mogu zapravo poljubiti”, rekao je, s čežnjom gledajući u moje usne koje su bile pune i crvene zahvaljujući slojevima kazališne šminke. “Večeras”, rekla sam. “Nakon zabave. Kod mene?” Nagnuo se naprijed, u posljednjem trenutku skrenuvši s mojih usana i poljubivši me u onu točku ispod uha, znajući da će mi od toga zaklecati koljena. “Jedva čekam. ‘Šiba me groznica požude’”, citirao je jedan od mojih stihova iz drame, što me podsjetilo na to da nam je vrijeme vjerojatno isteklo. “Bolje da kreneš prije nego što se ostali vrate. Usput zahvali Kelsey.” “O, hoću. Najbolja stvar koja mi se ikad dogodila... jest to što je ta cura doznala za nas.” Okrenula sam leđa zrcalu, provjeravajući jesu li mi frizura i šminka i dalje besprijekorni. “Pretvarat ću se da nisi upravo izjavio kako ti je moja najbolja prijateljica nešto najbolje što ti se u životu dogodilo.” Iako je trebao biti na odlasku, pohitao je prema meni i obgrlio me sleđa. Poljubio me u vrat još jednom i rekao: “Volim te.” Promatrala sam ga u zrcalu. Izgledali smo lijepo zajedno - on u odijelu, ja u grčkoj togi. Još uvijek mi je bilo pomalo nevjerojatno ovo što se među nama događalo. “I ja tebe volim”, rekla sam. Ostala sam zureći u zrcalo dok je odlazio, misleći kako izgledam drukčije. Ne samo zbog kostima i šminke - izgledala sam sretno. Čula sam Alyssu kako zove na zagrijavanje i duboko sam udahnula, nastojeći umiriti podivljalo srce. Danas je bio veliki dan. Naša prva izvedba Fedre. Moja posljednja premijera ovdje. A bude li onako kako sam zamislila - i noć kad sam izgubila nevinost.

Postoje ti trenuci u kazalištu kad se sve odvija baš kao što bi i trebalo. Kostimi i scena bili su savršeni, publika ushićena i zainteresirana, a gluma laka. I večeras je bilo tako. Svi glumci bili su strastveni. 164

A ja... ta dva sata na pozornici živjela sam jedan drugi život. Živjela sam sram. Bila mi je to poznata emocija. Živjela sam nadu kad je do mene doprla vijest o smrti moga supruga. Sanjala sam da bi možda... možda bi Hipolit mogao biti moj. Prožela me jeza kad mi osjećaji nisu bili uzvraćeni i kad sam doznala da mi suprug ipak nije mrtav. Patila sam kad je Hipolit ubijen zbog mojih lažnih optužbi. I, naposljetku, osjetila sam spokoj, olakšanje nakon priznanja grijeha. Kao da sam osjetila kako otrov koji je Fedra uzela kola mojim žilama, juri prema mome srcu. Tek kad sam se stropoštala na pod, kad je Tezej izrekao svoje posljednje stihove i kad su se svjetla potom prigušila - tek sam se tada vratila u stvarnost. Pljesak je počeo u mraku, a meni je dah zapeo u grlu. Potiskivala sam suze potaknute doživljajem nečeg tako savršenog i moćnog kao što je bila moja izvedba. I to je bila bit teatra - takav doživljaj. Nikad ga više nećemo moći ponoviti. Samo oni večeras prisutni u publici znaju kakva je bila predstava. Svaka je predstava neponovljivo iskustvo. Kao da su se zvijezde poredale jer najednom je toliko toga u mojem životu postalo očigledno. Sve ono što me je dosad mimoilazilo, sada se odjednom razbistrilo u mome umu. Sve je imalo smisla i nisam mogla dočekati da vidim Garricka. Iza pozornice je nastao posvemašnji metež kad smo se tamo pojavili nakon posljednjeg naklona. Prijatelji i članovi obitelji natiskali su se u hodnicima između pozornice i garderoba. Eric je bio tamo, smiješeći se, ponosan na predstavu koju smo svi zajedno iznijeli. Prvo sam zagrlila njega, neizmjerno zahvalna što mi je pružio ovu priliku i što me nije otpilio onog prvog tjedna kad sam bila onako grozna na probama, “Ovo je bila tvoja najbolja izvedba, Bliss. Trebala bi biti ponosna.” Bila sam, o, Bože - itekako sam bila ponosna. Lice mi se gotovo rastopilo od osmijeha. Garrick je bio iza njega, a premda je bilo riskantno, i njega sam zagrlila. Nije me dugo držao u zagrljaju, tek toliko da mi šapne na uho: “Briljantno.” Onda sam se izgubila u gužvi. Bila sam skliska od znoja, a haljina mi je bila teška kao da se netko o mene objesio, ali uživala sam u zagrljajima i čestitkama kojima su me salijetali. A kad sam se ponovno našla u garderobi... Zaplesala sam. Svi smo plesali. Kelsey je uključila svoj iPod i slavili smo dok smo sa sebe svlačili slojeve teških kostima. Garderoba je bila krcata cvijećem, što je pomoglo 165

prikriti vonj znoja. Kad smo se izvukli iz kostima, sad odjeveni u svoju odjeću, te očistili lica od kazališne šminke i nanijeli svoju, krenuli smo proslaviti. Uputili smo se prema SideBaru, jedinom baru blizu kampusa u koji su smjeli i oni mladi od dvadeset i jedne, što je bilo obavezno s obzirom na to da je išla cijela glumačka postava. Iznenadila sam se kad sam ugledala Cadea kako me čeka ispred garderobe. “Hej, mogu li te povesti do SideBara?” Bio je to neobičan korak, ali zasigurno dobrodošao. Odgovorila sam: “To bi bilo sjajno, ali planirala sam ranije otići. Prilično sam umorna.” “Oh”, kimnuo je. “Onda, što misliš da ja idem s tobom pa ću poslije pronaći nekoga da me odbaci doma?” “Naravno, nemam ništa protiv.” Šutke smo hodali prema mom autu, a ja sam zveckala ključevima ne bih li nekako ispunila tišinu. Pokrenula sam motor i smjesta isključila radio. “Onda, što ima, Cade?” Nervozno je petljao s pojasom. Nije odgovorio na moje pitanje. Umjesto toga, upitao je: “Kakva je situacija s tobom i Garrickom?” Namrštivši se, izišla sam s parkirališta, promatrajući ga krajičkom oka. “Zašto pitaš?” “Oprosti. Je li ovo bilo čudno? Nisam mislio biti čudan, samo sam te prijateljski pitao.” Izgledao je kao da mu je strahovito neugodno. Kako smo uopće na ovo spali? “Nije čudno, Cade. Oprosti. Samo sam... oprezna. Među nama je sve sjajno, zapravo”, rekla sam. Kimnuo je. “Dobro. Baš dobro.” Nakon što sam toliko vremena provela s Garrickom, zaboravila sam kako je to s tipovima koji odugovlače i ne govore sve što im je na umu. “Samo mi reci o čemu si htio razgovarati, Cade. Što bilo da bilo, u redu je.” Duboko je udahnuo. I dalje je bio nervozan, ali nije više petljao. “Imam jedno pitanje, ali prilično sam siguran da pripada u kategoriju zabadanja i ne bih želio prekoračiti granicu.” “Cade, znam da je ono među nama bilo neugodno. Ali još uvijek mislim da si 166

mi jedan od najboljih prijatelja. Želim da mi ponovno budeš najbolji prijatelj. Možeš me pitati bilo što.” “Hoćete li ostati zajedno nakon diplome?” Moja je nagonska reakcija bila: “Da.” Doduše, nismo zapravo o tome razgovarali, barem ne tim riječima. Nagovijestili smo takvu mogućnost, jasno, naročito s obzirom na cijelu onu priču o “jednom mjesecu”, ali nismo zapravo o tome razgovarali. “Ostaješ li ovdje? Ili se seliš u Philly? Ili nekamo drugdje?” Ušla sam na parkiralište, koristeći potragu za slobodnim mjestom kao izliku da saberem misli. Ovo zasigurno nije bio razgovor koji smo vodili, ma koliko ja o tome razbijala glavu. “Zašto pitaš?” Promrsio je kosu, a ja sam odoljela porivu da kažem: “Daj, čovječe, pljuni već jednom!” “Pa... prijavio sam se na poslijediplomski nekoliko mjeseci prije... pa, prije svega. I nisam baš mislio da ću otići, ali upao sam, i sad mislim kako mi je ta ideja vrlo privlačna.” “Stvarno? To je divno, Cade.” “Na Temple, u Philadelphiji.” “Oh.” To je fakultet na kojem je studirao i Garrick. “Samo nisam bio siguran hoćete li vas dvoje biti u Philadelphiji i hoće li vam biti neugodno što ću i ja biti tamo. A ako neće, mislio sam da bismo se i dalje mogli... znaš, družiti. Ako Garrick ne bude imao ništa protiv.” U mojoj se glavi počela stvarati slika kako bi mi život mogao izgledati. I bila je prilično ugodna. Sjajna, štoviše. “Ne znam hoćemo li živjeti u Philadelphiji ili nećemo. Ali ako budemo - ne, neće biti nimalo čudno. I da, družit ćemo se. A Garricku se to može sviđati ili ne; on ne odlučuje o tome što ću ja raditi. Mislila sam ono što sam ti ranije rekla, Cade. Zaista želim da opet budemo prijatelji.” Nasmiješio se, najzad se opustivši u sjedalu. “I ja.”

167

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Cade nije bio jedini koji je razmišljao o budućnosti. U SideBaru pošteno smo proslavili, jeli i pili, a razgovor je ubrzo postao sentimentalan. Razmjenjivali smo uspomene s naših prvih predstava, s predavanja koje smo zajedno pohađali, tuluma koji su gadno završavali. Rusty je predložio da ponovimo tulum ljubljenja pa je bio zasut ubrusima i komadićima papira, čak i komadom vruće savijače. Baš kao i u kazalištu - život je satkan od savršenih trenutaka, kad se zvijezde tako poredaju, i točno si tamo gdje želiš biti, sa savršenim ljudima, radeći točno ono što želiš. Odlazak s koledža činio se nepojmljiv. Nikad nisam bila sretnija negoli ove četiri godine koje sam ovdje provela. Pogledala sam sve za stolom dok su se smijali i vriskali (bili smo zbilja preglasni). Ovi su ljudi bili moja obitelj. Razumjeli su me i poznavali onako kako nitko drugi nije. Nisam mogla zamisliti život bez njih. “Jao! Oprez - suze!” kriknula je Kelsey. “Bliss se raspekmezila!” Obrisala sam oči posramljena jer je bila u pravu. “Zaveži! Samo vas sve volim, okej?” Kelseyine ruke najprije su zagrlile mene, a onda Rustyja pa Cadea, a tada sam prestala pratiti. Rusty je rekao: “Prestani se ponašati kao da nemamo pred sobom još mjesec dana. Ne znam kako vi, ali ja imam dugačak popis stvari koje moram ostvariti uz vašu pomoć. Počevši od toga da se razvalim od cuge nakon posljednje premijere. Stoga počnimo.” Jela sam i pila, slušajući priče i razgovore oko sebe, upijajući sve. Život je bio 168

dobar i bude li po mome,, trebao bi postati još bolji. Nije mi bilo lako ispričati se nakon što je večera završila. Ne zato što sam bila nervozna zbog onoga što sam večeras imala u planu - zbog toga sam se, zapravo, osjećala sjajno - nego zato što nisam željela napustiti svoje prijatelje. Bilo je neobično da ti netko već nedostaje iako ga još nisi ni napustio, ali tako sam se sada osjećala. Bila sam melankolična sve vrijeme na putu od bara do svog automobila, ali nije prošlo dugo i sjeta je popustila pred onim što me čekalo. Nisam poslala poruku Garricku kad sam bila na putu, kao što sam mu obećala jer sam željela imati malo vremena za sebe kako bih se mogla pripremiti. Na brzinu sam se istuširala i ostavila kosu da se suši na zraku i kovrča, jer je Garrick tako volio. Podsjetilo me je to na onu noć u klubu i srce mi je od same uspomene brže zakucalo. Uzela sam vrećicu s donjim rubljem iz Victorias Secreta iz kutka ormara, koje sam kupila posebno za ovu prigodu. Odjenula sam ga, pokušavajući zamisliti što će Garrick pomisliti ili osjetiti kad me ugleda. Promatrajući se u zrcalu, osjećala sam se seksi, kao što mi je uvijek i govorio. Ponovno sam odjenula haljinu koju sam nosila nakon premijere, ne želeći mu odmah odati što nosim ispod. Pospremila sam sobu, pobrinuvši se da su prezervativi na noćnom ormariću i zatim sjela na krevet. Učinit ću to. Zaista ću to učiniti. Večeras ću s Garrickom voditi ljubav. Nešto se uskomešalo u mojim grudima. Isprva sam mislila da je to nervoza, ali poslije sam prepoznala o čemu je riječ. Bio je to isti onaj osjećaj što me je obuzeo kad sam doznala da ću glumiti Fedru. I onda opet nakon što smo onako dobro izveli predstavu. Bilo je to nešto više od uzbuđenja, nešto još bolje. Zato što sam to mogla, počela sam skakati po krevetu. Osjećaj je bio tako dobar da sam to ponovila. Mlatarala sam rukama, jer mi se činilo da je tako bolje, pa prekrila lice i ispustila najtiši vrisak koji sam mogla protisnuti. “Što to radiš?” Garrick je bio u podnožju kreveta, a veseo osmijeh razlio se njegovim licem. 169

Ciknula sam i svalila se na krevet. “Što ćeš ti ovdje?” upitala sam. “Vidio sam ti auto ispred zgrade pa sam svratio. Nisam znao da si već počela tulumariti i to bez mene. Pretpostavljam da si uzbuđena zbog uspješne predstave?” Sišla sam s kreveta što sam elegantnije mogla (što je značio da je bilo sve samo ne elegantno). Trebala sam ovakvo što očekivati. Čini se da jednostavno ne mogu imati intiman trenutak s Garrickom, a da pritom ne izvedem nešto krajnje neugodno. Barem se ovaj put to dogodilo na samom početku. “Predstava je bila sjajna, ali drago mi je da sam kod kuće.” Položila sam ruku na njegova prsa, a on me privukao u zagrljaj. “Večeras si bila izvrsna, i sad te mogu imati samo za sebe.” Nisam zapravo promislila o tome koji bi bio najbolji pristup onome što sam večeras željela. Promislila sam o donjem rublju i prezervativima i o mogućem bolu, ali ne toliko o samom razgovoru. Mislim, bio je muškarac, pa sam sumnjala da je zapravo mario kako ću mu reći, ali ipak... željela sam da to bude kako treba. “Kako je bilo na proslavi?” upitao je. “Dobro, stvarno dobro. Nedostajat će mi svi oni nakon faksa. Ludo je i pomisliti da nas samo mjesec dana dijeli od diplome.” “Jedan mjesec.” Nasmiješio se i prignuo na poljubac. Mislim da me je imao namjeru samo kratko poljubiti, ali nisam mu pružila previše izbora. Ovila sam ruke oko njegova vrata kako bih ga zadržala na svojoj razini i pritisnula usne čvršće o njegove. Blago je zabrujao, a vibracija mi je zaškakljala usnice. Rukom je obujmio moj prsni koš i željela sam da je pomakne gore, da nastavi. Željela sam da me svuda dodiruje. Odugovlačio je pa sam rastvorila usta i jezikom pratila rub njegovih usnica. Pustio me je unutra, a njegov je okus bio opojan kao i uvijek. Svakim novim dodirom njegova jezika bila sam sigurnija. Povukla sam ruke s njegova vrata i zavukla ih pod košulju, prstima mu pritišćući leđa. Njemu su ruke, međutim, ostale na sigurnom, na mojim rebrima i vratu, ali osjetila sam kako se grče i blago stežu na dodir kože o kožu. Nastavio me je ljubiti... polako, sigurno. I drugu sam ruku zavukla pod košulju, osjećajući izbočine njegovih trbušnih 170

mišića, pa nastavila gore prema prsima. Nadala sam se da će naslutiti što želim i prema tome pomicati svoje ruke. Ali nije. Frustrirana, blago sam ga gurala sve dok mu krevet nije pritiskao stražnji dio koljena. Nisam tratila vrijeme nego sam ga opkoračila, sjevši mu na krilo, pritisnuvši se o njega, kao i one prve večeri kad smo se umalo poševili. “Bliss”, šapnuo je. Bilo je to zamalo upozorenje. Vjerojatno sam mu trebala reći što želim, ali zbog načina kako me je ljubio, ili točnije, kako me nije ljubio, u meni se probudila nesigurnost, očaj. Želi me, govorila sam sebi. I vjerovala u to. Uglavnom. Samo sam trebala mali poticaj. Povukla sam se unatrag, čekajući da mu se oči otvore, da me pogleda. Kad su mu oči susrele moje, bile su previše bistre, previše usredotočene za moj ukus. Posegnula sam dolje i uhvatila rub haljine. Ispustio je zvuk iz grla kad sam je stala povlačiti gore, ali nisam se zaustavljala sve dok je nisam svukla preko glave. Oči su mu u početku odlučno ostale na mojima, ali kad sam se nagnula naprijed, pobrinuvši se da trljam dojke o njegova prsa, oborio je pogled. Njegov uzdah bio je upravo ono što sam željela. Crni grudnjak bez naramenica bio je toliko tijesan da sam imala vjerojatno najraskošniji dekolte dosad, A gaćice... pa, jedva da bi se tako mogle i nazvati. “Bliss.” Sad je moje ime nedvojbeno izgovoreno kao upozorenje. “Precjenjuješ moju samokontrolu.” “O, prilično sam sigurna da je savršeno točno procjenjujem. Naginjala sam se naprijed sve dok nisam bila sasvim priljubljena o njegove kukove. Usne su mi lebdjele nad njegovima, žudeći za njegovim poljupcem. Dojadilo mi je navaljivati - sad je bio njegov red. Kao i uvijek, samo iščekivanje bilo je dovoljno da me svlada. Pogledom je prelijetao između mojih očiju i usana, i sad, kad sam bila u donjem rublju, ruke su mu doticale moju kožu ma gdje ih spustio. Jednom je rukom ostavljao plameni trag na mojim slabinama, a druga se stegnula u mojoj kosi. Njihala sam kukovima, a ruka u kosi jače se stegnula. “Bliss”, protisnuo je kao da trpi bol. Nasmiješila sam se. Ovo je bilo baš zabavno. 171

“Garrick”, odvratila sam, nedužno raširivši oči. “Ovo je sasvim suprotno od polako.” Uzdahnula sam, zanjihavši se naprijed pa mi je donja usnica blago okrznula njegovu. Trljala sam se o njega, izvijajući se što sam sporije mogla. “Mislim da smo dovoljno dugo čekali”, rekla sam. Ruka na mojim leđima snažnije me privukla sve dok mi grudi nisu bile priljubljene o njegove. Još uvijek je bio u košulji. Željela sam da je svuče. “Što to znači?” Ah, evo pogleda koji sam obožavala - taman, pomalo zamućen. “Znači”, odvratila sam pronašavši rub njegove košulje, “da mi je dosadilo čekati.” Povukla sam, a njegove su ruke automatski slijedile moje, dopustivši mi da mu povučem košulju preko glave prije nego što će se vratiti točno tamo gdje su bile maločas. Grudi su nam se susrele, koža je klizila o kožu i on je zastenjao. “Moraš biti vrlo jasna u vezi s onim što sad želiš, Bliss”, rekao je. U redu, došao je trenutak da to izgovorim. Bez umanjenica i metafora, poput zvijeri s dvoja leđa, ili tanga u horizontali, ili bilo što drugo podjednako blesavo. Seks. Želim se seksati, pa sam, bome, to mogla i izreći. Prignula sam se i poljubila ga kako bih ga malo ohrabrila. Kvragu i s čekanjem da me sam uzme. To je trajalo predugo. Kad sam se povukla, usnama me je pokušao slijediti. Udovoljila sam mu jednim brzim poljupcem i rekla: “Vodi ljubav sa mnom.” Sve na njemu se napelo - ruke na meni, njegovo prekrasno lice, tijelo ispod mene. “Bliss, zbog mene ne moraš učiniti ništa što ne želiš.” “Zar ti se čini da sam na bilo što prisiljena? Dapače, imam dojam da ja prisiljavam tebe.” Usne mu se sudare s mojima - zubi i jezici i strast. Bilo je upravo dovoljno da se stresem od želje, ali onda je svršilo. Garrick je zadihano odgovorio: “Ne prisiljavaš me ni na što. Samo želim da si sigurna. Možeš prestati kad god želiš.” Usne mu se rašire u osmijeh. “Ne moraš izmišljati novog kućnog ljubimca.” Taj osmijeh... bio je tako frustrirajući i seksi u isto vrijeme. Spustila sam ruke na njegova ramena i odgurnula se, ustavši. “Ako ćeš me 172

pokušavati i dalje odgovarati...” Nisam učinila ni korak, a on me je zgrabio i okrenuo tako da su mi leđa udarila o madrac. Dah mi je brzo napustio pluća, a prizor njega kako se nadvija nada mnom probudio je onu vrelinu u mom trbuhu. “Nisam te pokušao ni od čega odgovoriti. Samo sam želio biti kavalir.” Aha. I one je prve večeri pokušao odigrati na tu kartu. Još uvijek je bio iznad mene pa sam zakačila prste o njegov remen, povukavši ga dolje na sebe. “Učini mi uslugu? Sutra budi kavalir.” Bila sam prilično sigurna da je odgovorio. “Da, moja gospo”, ali onda me je ljubio i više nisam ni za što marila.

173

DVADESET OSMO POGLAVLJE Ljubio me je grozničavo i dovoljno dugo da sam u ustima osjećala njegov okus više negoli svoj. Zakopala sam nokte u njegova ramena jer sam uočila da bi tada svaki put snažnije pririsnuo kukove o moje. Ne bude li pazio, uskoro ću mu pustiti krv. Milovao mi je bokove, šaljući drhtaje mojom kožom kad bi doticao one osjetljive točke. I najzad, jedna se ruka došuljala na moja leđa posegnuvši za kopčom grudnjaka. Usne su napustile moje i spustile se na udubljenje vrata. Bradom, opet prekrivenom kratkom bradicom, blago mi je grebao dojke. Izvila sam se prema njemu u istom času kad mi je otkopčao grudnjak. Hladan zrak ukrutio mi je bradavice, pretvorivši ih u malene pupoljke, a ja sam čeznula za njegovim dodirom. Jednom je rekao da bismo mogli posjedovati jedno drugo i u ovom sam času samo to željela. Garrick je spuštao poljupce između mojih dojki, blago ih grebući obrazima. Ponovno sam zakopala nokte u njegovu kožu, a on je pritisnuo kukovima u istom trenutku kad je jednu dojku obujmio rukom, a drugu usnama. Nešto je zaiskrilo pod mojom kožom i zaječala sam, trzajući se pod njime. Jednu je bradavicu trljao među prstima, drugu blago stegnuo zubima i mogla sam osjetiti kako mi se zatamnilo pred očima. Riječi su istjecale iz mojih usta, neke poznate, neke nerazumljive. Posljednje su bile: “Volim te.” Izvio se i osmjehnuo se: “Da sam znao kako je lako izmamiti priznanje o tvojim osjećajima, učinio bih to davnih dana.” Mozak mi nije bio u stanju odgovoriti riječima. Umjesto toga, ruke su mi pronašle njegov remen. Otkopčala sam ga, a zatim i gumb na trapericama. Njegov je drski osmijeh iščeznuo. 174

Polako sam povukla patentni zatvarač, a sam zvuk izmamio je jecaj iz moga grla. U isto vrijeme sam mu spustila traperice i bokserice. Kad se povukao da svuče hlače, iskoristila sam trenutak da i sama svučem svoje gaćice i dograbim prezervativ s ormarića. Kad je podignuo pogled, na trenutak se ukočio u šoku, kao da je tek sada shvatio koliko sam ozbiljna. Brzo se pribrao i nagnuo na poljubac. “Znaš da te volim, zar ne?” “Znam.” Rekla sam. Mislim da ne bih ovo mogla, a da u to nisam bila sigurna. To je bilo ono što mi je trebalo. To je ono zbog čega su strah i nervoza bili podnošljivi. Ponovno me je poljubio, a prsti su mu pronašli moj procjep. Kliznuo je unutra istodobno jezikom pronašavši moj. Počeo je polako, onda su mu se poljupci ubrzali zajedno s prstima. Stegnula sam mu ramena, blago povlačeći noktima, a on je povio prste u meni. Zaječala sam prekinuvši poljubac. Usne je vratio na moje grudi, posvuda spuštajući poljupce lake poput perca. Mogla sam osjetiti pritisak kako buja u mojoj srži i povukla sam mu glavu prema svojoj. Pritisnuo je čelo o moje, usne su nam se doticale, ali nismo se ljubili, a zatim me je pritisnuo dlanom i pod mojom kožom potaknuo eksplozije. Poput vatrometa, svijet mi je eksplodirao u šarenoj svjetlosti. Svijet se spajao i raspadao u komadiće pod mojim sklopljenim vjeđama, a usne su mi bile rastvorene u nijemom vrisku. Osjetila sam njegove poljupce ispod uha i posegnula za njime, ovivši ruke oko njegovih leđa. Cijelom se dužinom tijela pritiskao o mene i moje je tijelo zauzvrat zadrhtalo. “Jesi li sigurna?” ponovno je upitao. Moj mozak nije znao kako da budem hladnokrvna u ovom trenutku pa sam rekla: “Molim te. O, Bože, da.” I tada sam osjetila bol, neugodan, ali tijelo mi je bilo toliko opušteno da nisam o tome previše razmišljala. Ljubio me je dok je prodirao unutra, zatim zastao, zastenjavši. “O, Bože, Bliss.” Cijelo mu je tijelo bilo napeto nad mojim. Mogla sam vidjeti istaknute obrise 175

njegovih napetih mišića na ramenima, na rukama koje je položio uz mene. Mogla sam ih osjetiti u toplini njegovih prsa priljubljenih o moja. Odagnala sam misli na bol, prstima i očima prateći te obrise. Nakon nekoliko trenutaka duboko je udahnuo i zagledao se u mene. Najprije me je umirivao poljupcima, a onda šaptao “ljubavi” i “ljepoto” i “savršena si”. Kad je bio sasvim u meni, najednom se umirio, drobeći mi usne svojima. Udovi su mi bili poput želea, pa sam se samo ovila oko njega, držeći se što sam mogla snažnije. Izvukao se, samo malčice, prije nego što je ponovno prodro unutra. Oštro sam dahnula, ugrizavši si usnicu od bola. Garrick je usnama uhvatio moju donju usnicu, nježno, pažljivo. “Jesi li dobro”, upitao je. Kimnula sam, nesigurna mogu li progovoriti. “Želiš li da prestanem?” Zatresla sam glavom. Nisam to nimalo željela. Željela sam da i on osjeti ono što sam ja maločas osjetila. Željela sam ga držati dok se raspada u mojim rukama. Ponovno je prodro u mene, ali ovaj put nije bilo toliko bolno ni neugodno. “Nastavi”, šapnula sam. Dok je prodirao, Garrick je zario glavu u udubljenje između mog vrata i ramena, prelazeći usnama preko točke gdje mi je tuklo bilo. Sada sam bila dovoljno pribrana da izvijem kukove i susretnem njegove. On je zastenjao i vibracije sam osjetila sve dolje do nožnih prstiju. Usnama je obilježavao kožu mog vrata i ramena dok smo stvarali vlastiti ritam. Nešto je ulazilo i izlazilo iz mene, i svaki put kad bi nam se koža dotaknula, osjetila bih malo veći pritisak. Rukom mi je obujmio dojku, i ćutjela sam užitak kako se šulja sve dolje do točke gdje su nam se tijela spajala. Ovila sam noge oko njegovih kukova i privukla ga bliže sebi. Načas je usporio ritam, sklopivši oči. Bio je prekrasan dok se pokušavao suzdržati. Cijeli se moj svijet širio u obruču njegovih ruku. Nakon jednog trenutka stao se ponovno pomicati, ovaj put zavukavši ruku između nas. Poslije ću se brinuti zbog toga što je bio ovako dobar u ovome, zasad sam bila previše zauzeta užitkom. Bila sam tako blizu, svaki je mišić u mome tijelu 176

bio napet. Još sam jednom, posljednji put, zakopala nokte u njegova ramena - moj omiljeni trik - i njegovi su se kukovi trgnuli naprijed. “Bliss”, zastenjao je. Još sam mu snažnije stegnula ramena i odignula kukove. Glava mu je pala na moj vrat, njegov dah bio je vreo na mojoj koži. Nabio je naprijed tako snažno da mi se cijelo tijelo izvilo i užitak se ulijevao kroz mene tako brzo da su mi pred očima zaplesale zvijezde. Umirio se, lica i dalje pritisnuta o moj vrat, držeći me u rukama. Podignula sam lice prema njegovome, gledajući kako mu se oči čvrsto stežu, a usta rastvaraju, dok mu je tijelo drhtalo uz moje. Kad je otvorio oči, bile su tamne, ali usredotočene na mene. Utisnuo je poljubac u moje čelo, potom na obraze i najzad na usne. “Volim te”, rekli smo u istom času. Kliznuo je iz mene, i smjesta sam posegnula za njime jer mi je već nedostajao nedostajao mi je način kako smo pristajali jedno drugome. Smjestio se pokraj mene i privukao me u naručje. Spustila sam glavu na njegova prsa, tamo gdje sam mogla čuti otkucaje njegova srca. Bili su brzi, kao i moji. Isprepleli smo prste i on je naslonio obraz na moju kosu. Bilo je savršeno. Danas je bio dan savršenih trenutaka. I nisam bila sigurna hoće li moje iduće riječi sve ovo još uljepšati ili možda uništiti, ali dosad sam već naučila da je kod Garricka neposrednost dobro prolazila. Kad mi se dah smirio, rekla sam: “Gledala sam malo stanove u Philadelphiji.” “Jesi li?”“ Kimnula sam, i dalje nesigurna što misli. “Znam da nismo o tome razgovarali”, počela sam. “Ali malo sam razmišljala i zaključila da se želim usredotočiti samo na glumu. A kako si ne mogu priuštiti New York, Philly mi se čini kao prilično dobro mjesto. Mislim, nisam još donijela konačnu odluku. Samo sam malo istraživala. Znaš, pretraživala što se nudi u kazalištima, nadolazeće audicije, stanove,”posliće, takve stvari. Ali ako misliš da to nije dobra ideja, ne moram...” “Zaustavi se, ludice.” Ovo je bila jezivo loša ideja. Upravo sam upropastila divan trenutak... kao i 177

uvijek. Ozbiljno, izumit ću nekakav stroj koji bi me mogao šokirati ili zviznuti u lice kad god ovako nešto zabrljam. Bilo bi to poput nekakve obuke i možda na kraju naučim kad treba zavezati. Ruke su mu pronašle moju čeljust i podignuo mi je lice prema svojem. Palcem mi je milovao usnicu, zagledavši se u mene. “Mislim da bi ti se Philadelphia strašno svidjela”, rekao je. Svjetlost je ponovno zasjala u njegovu osmijehu i opustila sam se u njegovu naručju. “Ali nemoj brinuti o stanovima. Možeš ostati kod mene dok ne pronađeš nešto što ti odgovara.” Izraz na njegovu licu bio je oprezan - crte glatke, usne zatvorene, negdje na rubu osmijeha. Progutala sam knedlu u grlu i rekla: “Stvarno?” “Ali ako ne pronađeš stan koji ti se sviđa, uvijek možeš odlučiti da se preseliš k meni.” Posegnula sam za njime i zagladila mu kosu s čela kako bih mu mogla vidjeti oči. “Zar mi predlažeš da se preselim k tebi? Nisam sasvim sigurna. Obično si izravniji.” Nasmiješio se. “Bio je to pokušaj da te tražim da se preseliš k meni, a da te pritom ne preplašim. Jesam li uspio?” “Ne plašim se”, odvratila sam. I to sam mislila.

178

EPILOG Šest mjeseci poslije

Garrick

Oči su mi uvijek bile na Bliss tijekom ovog prizora. Bila je ljupka i radosna, i morao sam se svim silama suzdržati da ne pohitam prema njoj. Naš je redatelj napisao scenarij prema njezinoj adaptaciji Ponosa i predrasuda, i sumnjam da bi odobrila moju izmjenu u kojoj Elizabeth završi s Bingleyjem, umjesto s onim uštogljenim gospodinom Darcyjem. Blissine su se oči spojile s mojima, a iako bih trebao oblijetati oko lika njezine sestre, moj mi je lik bio posljednja stvar na umu. Premjestili smo se u formaciju za ples, gdje smo se neprestano vrtjeli. Svaki put kad bismo se Bliss i ja mimoišli, oči bi nam se susrele, ruke okrznule, i prokleo bih redatelja jer mi nije dodijelio ulogu Darcyja. Izvrsno bih odglumio uštogljenost. Čim se zastor spustio, pronašao sam je iza pozornice i privukao u naručje. “Garrick”, uzdahnula je u mome zagrljaju. Riječi su vibrirale u mojim prsima i snažnije sam je privukao. Šapnuo sam joj u uho: “Morate mi dopustiti da vam kažem koliko vas žarko volim i kako ste divni.” Nasmijala se. “Kažeš to svake večeri nakon predstave.” Povukao sam se unatrag, obraz mi je klizio uz njezin. Kovrče oko njezina lica škakljale su mi čelo. “Što da vam kažem? Uporan sam.” Zagundala je, usana čvrsto stisnutih. “Uporan? Rekla bih nemaštovit. Mogao si barem izmisliti svoju rečenicu.”

179

Prelazio sam prstima po njezinim leđima. Mogao sam osjetiti vrpce na njezinu korzetu. Bože, volio bih je vidjeti u tome. Samo u tome. “Želiš nešto originalno, ljubavi?” “Želim. Sutra od vas očekujem najbolju moguću rečenicu koju možete smisliti, gospodine Taylor. Ali sada se moram odjenuti.” Odmaknula se od mene, uputivši se prema ženskoj garderobi. Osvrnula se i osjetio sam kako pogledom prodire u mene. Nekoliko je originalnih misli prošlo mojom glavom, od kojih nijednu nisam smio naglas izgovoriti. Njezin osmijeh kao da je govorio da zna točno što mi je na umu. “Požuri”, rekao sam. “Strpljenje je vrlina, gospodine Taylor.” Znala je da me izluđuje kad mi se tako obraća. Ponovno bih se osjećao kao njezin profesor, što je bilo frustrirajuće i seksi u isto vrijeme. Kanio sam joj to i reći, ali već je nestala u garderobi. Zastao sam jedan trenutak da udahnem i razbistrim misli. Večeras. Moj se plan počinje realizirati večeras. A ako ne uspije, vjerojatno ću to samo bubnuti bez prethodna upozorenja. A s obzirom na to koliko je Bliss bila sklona paničarenju, to neće dobro završiti. Presvukao sam kostim što sam brže mogao, objesivši ga kako bi se garderobijerka za nj mogla pobrinuti. Sutra smo imali slobodan dan, što je značilo da je dan za pranje kostima. I to je bilo dobro, jer je moje odijelo zasigurno znalo i bolje mirisati. Nekoliko nas je kolega pozvalo na piće, ali otpilio sam ih. Nadao sam se da će i Bliss učiniti isto. Večeras sam je želio samo za sebe. Odjenuo sam se u rekordnom vremenu i pričekao Bliss. Kad je prva djevojka izišla, nasmijala se i zatresla glavom. Nagnula se unatrag i rekla: “Bliss, tvoj dečko praktički slini.” Dečko. Još uvijek se nisam na to sasvim naviknuo. Čak i nakon što je Bliss diplomirala, bilo mi je čudno kad bi nas drugi vidjeli zajedno. Bilo je lijepo to što smo počeli ispočetka u Philadelphiji. Nismo se morali skrivati. Svaka glumica koja bi izišla, značajno bi se nasmiješila. Ali Bliss se nije žurila, ostavivši me da čekam dulje nego što je bilo uobičajeno. “Bliss!” doviknuo sam kroz vrata. “Pokušavaš me mučiti? 180

Vrata su se opet širom otvorila, još se jedna glumica smijuljila, ali to nije bila Bliss. Djevojka je rekla: “Prilično sam sigurna u to.” Zastenjao sam i naslonio lice na zid. Vrata su se otvorila i nisam se ni gnjavio pogledati. “Samo naprijed, ljubavnice. Ja sam posljednja.” Okrenuo sam se i ugledao Alice, stariju ženu koja je glumila gospođu Bennet. Nasmiješio sam se i posegnuo za vratima. Alice se nasmijala. “Sretno!” Nisam ni razmišljao o njezinim riječima sve dok nisam zakoračio u garderobu. Sveca mu. Bliss je još uvijek bila u korzetu, sjedeći na stolcu i gledajući me u zrcalu. Dojke su joj bile podignute i isturene, oči tamne dok me je promatrala. Podignula je ruku i stala izvlačiti ukosnice iz kose. Padala je po njezinim ramenima, a meni su se usta osušila. Bila je predivna. “Nisam li ti kazala da budeš strpljiv?” Prisilio sam se pokrenuti i prišao joj sleđa. Posegnuo sam za njezinom kosom i pomogao joj s ukosnicama. Bože, obožavao sam njezinu kosu. Omotao sam jedan uvojak oko prsta i rekao: “Znam biti strpljiv. Samo ne mogu biti daleko od tebe. To si dosad zasigurno već shvatila.” Nacerila se i naslonila glavu na moje ruke. “Mislim da je to bilo očigledno od samoga početka.” Spustio sam ruke s njezine kose na vrat. Pritisnuo sam palčevima, nježno je masirajući. Vjeđe su joj zatreperile i sklopile se. Usne se razdvojile. Nije imala pojma koliko je bila seksi. U ovom je korzetu izgledala poput kakve pin-up djevojke iz 1950-ih. Prignuo sam se i spustio usne na oblinu njezina ramena. Unatoč tome što je bila nekoliko sati pod vrućinom reflektora na pozornici, svejedno je božanstveno mirisala. Povlačio sam usne uz njezin vrat do one točke ispod uha, što ju je izluđivalo. Uzdahnula je, kao da je moj poljubac istisnuo sav zrak iz njezinih pluća. Ruke je skupila na mome zatiljku, bliže me privukavši. Nasmiješio sam se o njezinu kožu. Rekla je: “Začarali ste me.” 181

Nasmijao sam se, prstom prateći finu ključnu kost. Mogao bih dirati njezino tijelo, a da mi to nikada ne dosadi. “Dušu i tijelo?” upitao sam, citirajući rečenicu iz drame. Otvorio sam usta da kušam njezinu kožu. Bila je gotovo jednako slasna kao i uzdah koji je uslijedio. “Sasvim sigurno”, rekla je. “Tko je sad neoriginalan?” Kucanje na vratima razbilo je čaroliju. Benji, inspicijent, provirio je glavom u prostoriju. Okrenuo sam se tako da sakrijem Bliss u onom grešnom korzetu. “Jeste i spremni? Mislio sam zaključati.” “Oprosti, Ben. Izlazimo za sekundu.” Izraz njegova lica bio je sumnjičav. “Obećavam. Dvije minute.” Čim je zatvorio vrata, Bliss je ustala. Morao sam sklopiti oči da zatomim želju da je dotaknem. Taj korzet... Moj Bože. Držao sam oči sklopljenima jer je to bio jedini način da odavde iziđemo za dvije minute. Svejedno, slušati je dok se presvlačila bilo je pravo mučenje. Šuškanje tkanine i povlačenje patentnog zatvarača u mojim je mislima budilo žive prizore. Iako je nisam mogao vidjeti, mogao sam osjetiti njezinu prisutnost, naročito kad je zakoračila ispred mene. Ruku je ovila oko moga vrata, povukavši mi glavu dolje. Oči su mi još uvijek bile sklopljene, ali toplina njezina daha milovala mi je lice. “Idemo kući, gospodine Taylor.” To ime. Otvorio sam oči, a ona se smijuljila. Za ovu je igru potrebno dvoje. “O, gospođice Edwards, mislim da to zaslužuje pritvor.” Oči joj se suze. “Ili barem malu kaznu.” Silno sam uživao vidjevši kako joj crvenilo oblijeva obraze. “Ne bi se usudio.” Umjesto odgovora, nagnuo sam se i prebacio je preko ramena. Ciknula je i uhvatila se za moja leđa.” “Garrick!” “Psst, gospođice Edwards. Nosim vas kući.”

182

Beniji je nestrpljivo čekao pokraj vrata. Još se više namrštio kad nas je ugledao. “Kao prvo, to je bilo tri minute. Brojio sam. Kao drugo, odurni ste. Kao da gledam nekakav film na Lifetimeu”, rekao je. Samo sam se nasmijao i poželio mu laku noć. Bliss je isprva napućila usnice, ali kad sam je nastavio nositi preko ramena, čak i nakon što smo napustili zgradu, počela se opirati. “Okej, Garrick, dokazao si svoje.” “Nemam pojma o čemu to govoriš. Nisam ništa mislio dokazati. Sviđa mi se da te nosim.” “E pa, dosta je zabave. Spusti me.” Zastao sam, načas se pretvarajući da razmišljam. Iskoristio sam priliku i klizio rukom niz njezina bedra. Odvratio sam: “Mislim da nam tek sada slijedi zabava.” Ponovno sam krenuo, a Bliss je bila paralizirana, ali i zainteresirana doznati gdje će mi ruka završiti jer se nije pomicala. Tek kad sam počeo silaziti stubama u podzemnu željeznicu počela je mlatarati nogama i brzo me uštipnula. “Garrick, neću ti dopustiti da me nosiš dolje u podzemnu. Spuštaj me, odmah.” Mogao sam joj zamisliti lice crveno od bijesa i najednom sam je poželio vidjeti. Rumene obraze. Sužene oči. Napućene usnice. Kad sam dospio do dna stubišta, zastao sam, dopustivši da joj tijelo klizne niz moje. Zadržao sam joj ruke na struku kako bih je usporio. Klizanje njezina tijela niz moje bilo je božanstveno. Uvukla je dah, a kad su nam se lica našla u istoj razini, oči joj nisu bile sužene nego sklopljene. Usne nisu bile napućene - donju je usnicu uhvatila među zubima tako da mi se grlo osušilo. Obrazi su joj bili rumeni, ali imao sam dojam da to nije bilo zbog bijesa, “Namjerno si to učinio”, rekla je. Promuklo sam se nasmijao. Nije bila jedina na koju je utjecala naša blizina. “Naravno da sam to namjerno učinio. Štoviše, mislim da bi nam ovo trebao postati ritual nakon predstave.” Zatresla je glavom i nasmiješila se, ali nije rekla “ne”. Čak i pod prigušenim svjetlima podzemne postaje blistala je. Još uvijek nisam mogao vjerovati da je mogu doticati. Nije bilo nikoga tko bi nas razdvojio. Nikoga tko bi nas mogao odati. Bio sam u napasti da objavim svoju ljubav svim drugim putnicima, ali nisam želio 183

prekinuti ovaj trenutak. Sviđalo mi se kako me je nijemo gledala, očiju ispunjenih nečim većim od puke želje. Usrećila me je, i nadao sam se da isto vidim u njoj. Najednom nisam mogao dočekati da dođemo kući i da otpočnem sa svojim planom. Zavukao sam prste u njezinu kosu i privukao je na poljubac. Stegnula je ruke na mojim ramenima, noktima mi pritišćući kožu. Nisam se žurio dok sam joj kušao usne, gubeći se u njoj dok smo čekali vlak.

Čim smo stigli u stan, rekao sam joj da se idem tuširati. Nedjeljom smo imali dvije predstave, tako da mi je tuš itekako trebao. Pustio sam je neka najprije opere zube. Čekao sam da pusti vodu pa sam se bacio na posao. Pronašao sam Hamletinu pernatu igračku (jedini razlog zbog kojeg bi se svojevoljno približila Bliss) i sakrio je pod krevet. Onda sam otišao do ormara i pronašao džep odijela u koje sam sakrio prsten. Otvorio sam kutijicu da ga još jednom pogledam. Nije bio pretjerano raskošan. Bio sam samo glumac, na kraju krajeva. Bliss ionako nije bila osoba koja se previše kitila. Bio je jednostavan i blistav, i nadao sam se da će ga obožavati onoliko koliko sam ja obožavao nju. Pjenušav osjećaj ispunio mi je želudac, kao da sam progutao one blesave bombone koje je Bliss voljela. Što ako sam požurio? Ne, ne, o svemu sam dobro promislio. Ovako je bilo najbolje. Otvorio sam gornju ladicu noćnog ormarića i zavukao kutijicu s prstenom sasvim otraga. Voda u kupaonici se utišala pa sam se vratio do ormara, svlačeći košulju. Bacio sam je u košaru upravo u trenutku kad je Bliss ušla u sobu. Prišla mi je sleđa i spustila dlan na moju nagu kožu, utisnuvši maleni poljubac u moje rame. “Hoćeš li mi donijeti Hamlet prije tuširanja?”upitala je. Nasmiješio sam se i kimnuo. Bliss je bila odlučna u nakani da je Hamlet zavoli, tako da se svake večeri igrala s mačkom najmanje pola sata prije spavanja. Hamlet bi se motala oko Bliss sve dotle dok bi mahala onom pernatom igračkom po zraku, ali čim bi je pokušala dotaknuti, ova bi šmugnula. Pronašao sam mačku u kuhinji, skrivenu pod stolom. Posegnuo sam rukom dolje, a ona se gurala glavicom o moje prste, predući. Podignuo sam je kad je Bliss doviknula: “Dušo, jesi li vidio igračku?”

184

Ušao sam u sobu i smjestio Hamlet na krevet. Ona se sklupčala, nepovjerljivo odmjeravajući Bliss. “Gdje si je zadnji put vidjela?” upitao sam. “Mislila sam da sam je ostavila na komodi, ali ne mogu je pronaći.” Pomilovao sam Hamlet da je umirim, a zatim cmoknuo Bliss u obraz. “Ne znam, srce. Jesi sigurna da je nisi negdje drugdje ostavila?” Uzdahnula je i stala pretraživati sobu. Okrenuo sam se, prikrivajući osmijeh dok sam izlazio. Uletio sam u kupaonicu i pustio vodu pod tušem. Pričekao sam nekoliko sekunda pa se vratio u hodnik. “Bliss?” zazvao sam. “Aha?” “Provjeri ladice u noćnom ormariću. Igrala se usred noći, i mislim da se sjećam kako sam je uzeo i tamo spremio.” “Okej!” Kroz otvorena vrata promatrao sam kako obilazi krevet. Hodao sam u mjestu nekoliko sekunda, pustivši da mi noge padaju na pod malo snažnije nego što je bilo potrebno, zatim otvorio pa zatvorio vrata glumeći da sam se vratio u kupaonicu. Tada sam se sakrio u prostoru između vrata spavaće sobe i zida. Otvorila je gornju ladicu, a moji su otkucaji srca zvučali poput bubnjeva. Ne znam kad mi je točno srce počelo tako snažno tući, ali sad je to bilo sve što sam mogao čuti. Nisam je još pitao hoće li se udati za mene. Ali poznavao sam Bliss i znao sam da je sklona paničarenju. Ovim ću joj vrlo očigledno dati do znanja što kanim, tako da će imati vremena prilagoditi se prije nego što zaista postavim pitanje. Zatim, za nekoliko mjeseci, kad budem vidio da se priviknula na tu ideju, zapravo ću je pitati. Takav je bio plan, barem mislim tako. Nadao sam se da će biti jednostavno, ali ovo mi se činilo... kompliciranim. Najednom sam se sjetio mnoštva načina kako bi sve ovo moglo poći naopako. Što ako se prepadne? Što ako pobjegne kao one naše prve zajedničke noći? Ako pobjegne, hoće li se vratiti u Teksas? Ili će otići Cadeu koji je živio u sjevernom dijelu grada? On bi je pustio da ostane dok ne promisli o svemu, ali što ako se u međuvremenu među njima nešto razvije? Što ako me mrtva-hladna odbije? Sad je sve bilo dobro. Savršeno, štoviše. No 185

što ako sve to uništim ovom psinom? Bio sam toliko obuzet crnim slutnjama da nisam ni vidio trenutak kad je ugledala kutijicu. Čuo sam kako je otvara, zatim kako uzdiše i govori: “O, Bože.” Dok su mi usne prije bile suhe, sada nisam mogao dovoljno brzo gutati. Ruke su mi se tresle na vratima. Ona je samo stajala na mjestu, okrenuta leđima. Nisam joj mogao vidjeti lice. Sve što sam mogao vidjeti bila je njezina napeta, uspravljena kralježnica. Blago se zanjihala. Što ako se onesvijesti? Što ako sam je toliko prestrašio da će zapravo izgubiti svijest? Već sam stao smišljati objašnjenja. Čuvao sam to za prijatelja? Bio je to rekvizit za predstavu? Bio je to... bio je... Sranje, ni sam nisam znao što. Mogao bih se jednostavno ispričati... Reći joj da znam kako sam požurio. Čekao sam da nešto učini - vrisne, pobjegne, brižne u plač, onesvijesti se. Sve bi bilo bolje od njezine ukočenosti. Trebao sam samo biti iskren s njom. Nisam bio dobar u ovakvim stvarima. Rekao sam što sam mislio - bez planova, bez manipulacija. Najzad, kad sam već pomislio da će mi se tijelo raspasti od stresa, okrenula se licem prema krevetu i mogao sam vidjeti samo njezin profil, ali grickala je usnicu. Što je sad to značilo? Što je mislila? Možda kako se iz svega izvući? Tada, polako, poput sunca što je granulo na obzoru, nasmiješila se. Brzo je zaklopila kutijicu. Nije vrisnula. Nije pobjegla. Nije se onesvijestila. Možda jest pustila koju suzu. Ali uglavnom je... plesala. Njihala se i skakutala i smiješila, kao onda kad je dobila ulogu u Fedri. Prepustila se kao i one večeri nakon premijere, točno prije nego što smo prvi put vodili ljubav. Možda i ne moram čekati nekoliko mjeseci. Rekla je da želi čuti moju najbolju rečenicu sutra nakon predstave i sad sam znao što ću joj reći.

186

ZAHVALE Proces nastajanja ove knjige bio je itekako turbulentan. Imala sam ideju koja je bila drukčija od svega što sam dotad napisala. Moja me sestra poticala u pisanju, i onda, za samo nekoliko tjedana, imala sam prvu skicu. Odluka da knjigu sama objavim bila je podjednako brza i kaotična. Na kraju, nekoliko je osoba kojima moram zahvaliti. Najprije majci, koja je u mene usadila ljubav prema knjigama. Hvala ti što si moja prijateljica i moja učiteljica. Hvala ti na korekturi gotovo svega što sam ikada napisala. Hvala što si uvijek vjerovala da sam dovoljno nadarena i da mogu ostvariti svoje snove. Hvala i mome ocu - znam da su d moji odabiri stresni. Često smo se zbog njih prepirali, ali uvijek si bio uz mene kad sam te trebala. Isto je bilo i s ovom knjigom i zato ti hvala! Mojim sestrama - hvala na vašoj ljubavi prema knjigama koje dijelimo, hvala što slušate moja lupetanja o idejama, na entuzijazmu koji pokazujete prema mom radu u trenucima nesigurnosti i na tome što trpite moje mušice. Volim vas. Hvala Lindsay i Michelle, mojim prvim čitateljicama. Mislim da nikad ne bih mogla dovršiti knjigu da se vama nije toliko svidjela. Hvala Ani jer je bila moja navijačica. Znaš da ću ti uvijek uzvratiti uslugu. Hvala Heather što je odgovarala na sva moja nemoguća pitanja. I naposljetku, ali zasigurno nije najmanje važno, hvala vama, dragi čitatelji! Zahvaljujem svim blogerima koji su pomogli podijeliti informaciju, a naročito djevojkama iz YA sestrinstva. Hvala, hvala, tisuću puta hvala!

187

O AUTORICI Cora Carmack autorica je koja voli pisati o svojim vršnjacima, dvadesetgodišnjacima. Štošta je radila u životu - dosadne poslove (poput onog u Targetu), zabavne poslove (primjerice u kazalištu), stresne poslove (poput podučavanja) te posao iz snova (poput pisanja). Obožava kazalište, putovanja i sve što je nasmijava. Uživa dovoditi svoje likove u najneobičnije situacije, a zatim im pokušati pomoći da pronađu ljubav. Jer nespretnjakovićima također treba ljubav.

Pratite je na twiteru CoraCarmack

Posjetite njezin blog bttpill coracarmack.blogspot.com za najnovije vijesti o budućim nespretnim romansama.

188

Bilješke [←1] Skladba iz brodvejskog mjuzikla The Music Man, u žargonu se koristi kao “sranje”. [←2] Citat iz Otela, W. Shakespeare

189