SKRIPTA-Soc Rad s Djecom i Mladima

Kad je u pitanju zaštita djece bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini postoje dva oblika zaštite: 1. vaninstitucionalna zaštita; 2. institucionalna zaštita Vaninstitucionalna Vaninstitucionalna zaštita podrazumijeva starateljstvo, porodični smještaj i usvojenje, dok institucionalna zaštita podrazumijeva domski smještaj djece bez roditeljskog staranja

USVOJENJE Brojna istraživanja su pokazala da je usvojenje najbolji i najkvalitetniji oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja. Prema Porodičnom zakonu FBiH usvojenje je poseban oblik porodično pravne zaštite djece bez oba roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos Porodični zakon Bosne i Hercegovine poznaje dvije vrste usvojenja: 1. nepo nepotp tpun unoo uusv svoj ojen enje je 2. potp potpun unoo usvo usvoje jenj njee  Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih  potomaka, sa druge strane,  prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.  Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima. Prema članu 103. st1. nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života. Nepotpuno usvojenje je raskidivo i dijete može da se vrati u biološku porodcu, jer za vrijeme dok boravi u usvojiteljskoj porodici dijete, kao što je već navedeno, ne raskida odnose sa roditeljima i drugim srodnicima. Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva, jednak krvnom srodstvu. U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika. Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života. Potpuno mogu dijete usvojiti bračni partneri zajednički, maćeha ili očuh djeteta i vanbračni partneri koji najmanje pet godina žive u vanbračnoj zajednici. Potpuno usvojenje se češće primjenjuje od nepotpunog. Dosadašnja praksa je pokazala da se na potpuno usvojenje uglavnom daju vanbračna djeca kod koje, gotovo u pravilu, nije utvrđeno očinstvo I potpuno i nepotpuno usvojenje se mogu zasnovati samo ako su u interesu usvojenika, tj, djeteta koje e usvaja. Bez obzira na oblik usvojenja njegov cilje je briga za dijete kojem treba osigurati porodicu i uslove za normalan razvoj. Samim činom (bilo kojeg oblika) usvojenja, usvojioci postaju zakoniti zastupnici djeteta i dužni su da se staraju o djetetovoj ličnosti i njegovim pravima, na isti način kako se staraju prirodni roditelji o svojoj djeci.

Postupak za zasnivanje usvojenja Pokretanje postupka počinje tako što bračni par koji želi da usvoji dijete podnosi pismeni zahtjev za usvojenje CSR, tj. Organu starateljstva. Nakon toga OS je dužan u skladu sa zakonom da preduzme čitav niz radnji kako bi se spriječilo da usvojenje bude zloupotrebljeno. OS mora da utvrdi da li su ispunjeni svi zakonom utvrđeni uslovi za zasnivanje usvojenja. U postupku prikupljanja podataka o budućim usvojiteljima, važna su mišljenja pedagoga i psihologa o tome da li su usvojitelji sposobni da pruže djetetu adekvatnu zaštitu i njegu. STARATELJSTVO Prema Porodičnom zakonu, starateljstvo se određuje kao “oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i  punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama”.1 Svrha starateljstva je zamjena roditeljskog staranja, odnosno zaštita osobnosti i interesa punoljetnih štićenika, naročito njihovim liječenjem i osposobljavanjem za samostalan život i rad. Porodični zakon Članom 186. određuje da će se pod starateljstvo staviti maloljetna maloljetna osoba: čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od tri mjeseca; čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo; čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost ili im je ona oduzeta ili ograničena; • • •

1

Porodični Zakon FBiH, Čl 160. st 1.

•

čiji su roditelji odsutni, spriječeni ili nesposobni redovno se starati o svom djetetu, a nisu povjerili njegovo čuvanje i odgoj osobi za koju je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uvjete za staratelja.

Treba naglasiti da Porodični zakon Bosne i Hercegovine poznaje dva oblika starateljstva: neposredno i posredno.  Neposredno starateljstvo se primjenjuje kod djece koja su institucionalno zbrinuta, a pod ovim pojmom se podrazumijeva vršenje poslova starateljstva od strane određenog radnika centra za socijalni rad (najčešće socijalni radnik koji radi na  pitanjima zaštite djece bez roditeljskog staranja). S druge strane, posredno starateljstvo se primjenjuje kod djece bez roditeljskog staranja, koja su zbrinuta jednim oblikom vaninstitucionalnih oblika zaštite. U slučaju posrednog starateljstva, za staratelja se imenuje osoba koja ima lična svojstva i sposobnosti za vršenje dužnosti staratelja i koja je dala svoj pristanak da bude staratelj. Staratelj ne može biti osoba: kojoj je oduzeto roditeljsko staranje; kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika; od koje se, s obzirom na njeno ranije i sadašnje vladanje, osobna svojstva i odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnosti staratelja; sa kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju. • • • •

•

Centar za socijalni rad, tj, organ starateljstva, je odmah po saznaju da je nad nekim licem neophodno primjeniti starateljstvo, dužan po službenoj dužnosti poduzeti potrebne aktivnosti i pokrenuti postupak za stavljanje lica pod starateljstvo.  Nakon određivanja potrebe za stavljanje određene osobe pod starateljstvo i donošenjem rješenja o tome, organ starateljstva donosi rješenje o postavljanju staratelja mkoji se prije toga upoznao sa pravilima, ovlaštenjima i dužnostima staratelja. Staratelj je dužan da se samostalno i savjesno stara o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravlja njegovom imovinom, pri čemu je dužan da cijeni mišljenje štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi. Da bi se staratelj mogao starati o imovini štićenika, vrši se njen popis i procjena. To će ujedno osigurati štićenika od starateljeve moguće zloupotrebe imovine, a staratelja od neosnovanih prigovora o njenom upravljanju. Za svoj rad staratelj ima pravo na mjesečnu naknadu, osima ako je prema zakonu dužan izdržavati štićenika. Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje prestankom razloga zbog kojeg je štićenik stavljen pod starateljstvo, zatim sticanjem poslovne sposobnosti, odnosno punoljetstvom, usvojenjem, zaključenjem braka i smrću štićenika. U Švedskoj postoje 4 obrasca biranja starateljskih poodica: odabiranj putem ličnih osobina budućih staratelja odabiranje putem obrazovnih inicijativa isključivo odabiranje među srodnicima odabiranje putem porodičnih konferencijskih grupa Kod prvog obrasca fokus je na tome kako profesionalac procjenjuje ličnost budućeg staratelja. U toku odabira koriste se upitnici, intervju i posjeta starateljskoj porodici. Drugi obrazac (ili program PRIDE) je ustvari odabiranje putem edukacionih inicijativa. Cilj je uspostavljanje „mreže iskusnih staratelja da bi se olakšao stalni nadzor, obučavanje i specijaliziranje“. Treći obrazac se koristi prvenstveno da bi se obezbijedio porodični kontinuitet i što manje traumatskih iskustava. Suština dabiranja putem KPG je da se daljnja rodbina djeteta uključi u problem zaštite djeteta. Praksa je pokazala da, nakon što saznaju da dijete treba staratelja, neko od rodbine prihvati daljnju brigu o djetetu. • • • •

PORODIČNI SMJEŠTAJ Pojmovno određenje porodičnog smještaja dali su mnogi autori. Navedeni su neki od njih. Dr. Marko Mladenović određuje porodični smještaj kao “poseban oblik socijalne zaštite kojim se u drugoj porodici obebjeđuje organiziran smještaj djece bez roditelja, djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen prilikama u vlastitoj porodici, radi njihovog zbrinjavanja i osposobljavanja za samostalan život” Prahin Durda porodični smještaj određuje kao “važan oblik socijalne zaštite djece koja su lišena mogućnosti da žive i razvijaju se u vlastitoj porodici, bilo stoga što je uopće nemaju ili stoga što su odnosi u njoj poremećeni i nepovoljni za razvitak i formiranje djece”.  Nadežda Gojković navodi da se “porodični smještaj kao oblik socijalne zaštite javlja sa ciljem da ugroženom detetu zameni  prirodnu porodicu, kako bi njegov opći razvoj pretrpeo što manje oštećenje”

Centri za socijalni rad imaju suštinsku ulogu u smještaju djece bez roditeljskog staranja u hraniteljske porodice. Zahtjev se podnosi Centru za socijalni rad, koji prvo pokušava da nađe hraniteljsku porodicu među rođacima djeteta bez roditeljskog staranja. Izbor porodice je najvažniji

zadatak koji se stavlja pred radnike centra za socijalni rad. U skladu sa zakonskom regiulativom zadaci centra za socijalni rad su sljedeći:  pronalaženje i izbor porodice koja će pružiti optimalne uslove za razvoj djeteta;  priprema djeteta za smještaj;  priprema roditelja, ukoliko ih dijete ima; rad sa djetetom s ciljem lakše adaptacije u novoj porodici;  pomoć starateljima u ostvarivanju njihove funkcije. • • • • •

Prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom (Čl. 35.), dijete se ne može smjestitu u porodicu: u kojoj je jednom od bračnih drugova oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; u kojoj je jedan od bračnih drugova lišen roditeljskog prava; u kojoj su poremećeni porodični odnosi; • u kojoj su neki članovi sa društveno negativnim ponašanjem u kojoj bi zbog bolesti nekog člana porodice bilo ugroženo zdravlje smještenog djeteta. • • •

•

 Neki od uslova koje treba da zadovoljava smještaj djeteta su uslovi vezni za stambene prilike ali i lokacija porodice, u smislu blizine škole, zdravstvene ustanove i sl. Veoma je važno obratiti pažnju i na materijalno stanje porodice koja pruža smještaj, kao i na motiv zbog kojeg žele biti hraniteljska porodica. Upravo zbog činjenice da bi neki drugi motivi, u prvom redu materijalni, mogli biti dominantni, u mnogim zemljama porodice u koju se smješta dijete bez roditeljskog staranja ne dobivaju nikakvu naknadu.

INSTITUCIONALNA ZAŠTITA Institucionalni ili domski oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, u Bosni i Hercegovini ima relativno dugu tradiciju. Ovaj oblik zaštite je svoju posebnu ekspanziju doživio nakon Drugog svjetskog rata (jer je kao i nakon svakog rata veliki  broj djece ostao bez jednog ili oba roditelja, odnosno bez roditeljskog staranja). Institucionalni smještaj je krajnje rješenje kojem se pribjegava kada dijete nije moguće smjestiti u drugu porodicu (hraniteljsku ili starateljsku), kako iz humanih razloga tako i zbog činjenice da je ovaj oblik zbrinjavanja veoma skup.

Smatra se da domski smještaj nije povoljan oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja zbog unutrašnje organizacije doma, koja je kruta i traži određeni režim života na koji se djeca vrlo teško privikavaju. Nažalost, smještaj djeteta bez roditeljskog staranja u dom je ponekad jedina mogućnost za zaštitu djeteta. U pogledu veličine i unutrašnje organizacije postoje velike razlike u dječjim domovima. Neki domovi su vrlo mali i  primaju po desetoro djece, a neki su puno veći i mogu da prime i do dvije stotine djece bez roditeljskog staranja. U Bosni i Hercegovini postoje tri osnovna tipa domova za djecu, i to: dom za novorođenčad i malu djecu dom klasičnog tipa dom porodica. • • •

Dom za novorođenčad i malu djecu Ova institucija namijenjena je za smještaj napuštene djece i djece koja zbog različitih razloga ne mogu odrastati u svojoj  porodici. Ova vrsta domova služi za kratkotrajni prihvat i zbrinjavanje djece do pronalaženja potpunijeg oblika zaštite ili stvaranja uslova za povratak u svoju porodicu. Ove institucije često služe i za prihvat majki sa tek rođenom djecom, kako  bi im se pružilo sigurno, privremeno utočište. Dugo se mislilo da zavodski uslovi nisu štetni za dojenčad i malu djecu. Međutim, danas se mnogi psiholozi i psihijatri ne slažu sa ovim mišljenjem. Naime, brojna istraživanja su pokazala da djeca bolje napreduju i razvijaju se kada im se pruži individualna pažnja i kada se nalaze u porodičnoj atmosferi gdje im se pruža roditeljska ljubav. Dom klasičnog tipa

Osnovna karakteristika domova klasičnog tipa je da su štićenici raspoređeni u grupe prema dobnoj i spolnoj pripadnosti –  grupe su formirane od vršnjaka i pripadnika samo jednog spola. Druga karakteristika je da su ove grupe velike i da često dijele samo jednu veliku spavaću sobu. Za sve štićenike doma tretman je isti i nema nikakvog individualnog rada sa djecom, pa se često govori da ovakav režim podsjeća na život vojnika u kasarni.

Dom porodica Za razliku od domova klasičnog tipa, u u institucijama koje su uređene po modelu „dom porodica“, formiraju se grupe koje čine djeca oba spola i različitog uzrasta, a individualni rad sa djecom je dosta zastupljeniji. Ovakva organizacija institucionalne zaštite omogućava da se kod djece razvije osjećaj pripadnosti i da znaju da imaju podršku odraslih. To nije moguće u domovima klasičnog tipa. Karakteristika ovog tipa doma je i odgajateljski par koji živi u domu. U pogledu unutrašnje organizacije i liderskog stila, u većini zemalja sa visokim standardom, izdvajaju se tri osnovna  pristupa institucionalnoj zaštiti, i to: 1. Dom porodične grupe – ovakav pristup je prisutan u manjim institucijama gdje je rukovodilac doma ujedno i ključna ličnost, odgovorna za pružanje odgovarajuće zaštite djece i dnevno vođenje ustanove. Ovi domovi često primaju 7 – 10 djece; 2. Hosteli za adolescente – ovi domovi su srednje veličine. Rukovodilac doma je direktno uključen u svakodnevne  poslove, ali kao dio šireg tima osoblja. Broj djece u ovim hostelima kreće se od 10 – 12 i pretežno se radi o djeci koja su starija od 15 godina; 3. Višenamjenski domovi – primaju oko 25, a često i više djece koja su podijeljena u grupe. Osoblje koje brine o djeci ima više terapeutski stav prema svojim zadacima, a rukovodilac doma samo ograničeno sudjeluje u dnevnoj brizi o djeci.

ZADACI CSR U ZAŠTITI DJECE I MLADIH S DELINKVENTNIM PONAŠANJEM Uloga i zadaci centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva u zaštiti djece i mladih s delinkventnim ponašanjem, dosta je složena i regulisana odgovarajućom zakonskom regulativom. S pravnog aspekta nadležnost centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva podrazumijeva slijedeće : - Isključiva nadležnost organa starateljstva ; - Nadležnost u postupku prije donošenja odluke ; - Nadležnost nakon donošenja sudske odluke. Isključiva nadležnost organa starateljstva odnosi se na djecu mlađu od 14 godina koja su učinila krivično djelo, i protiv kojih se ne može pokrenuti krivični postupak. Pored toga organ starateljstva je nadležan i za maloljetnike učinitelje krivičnih djela protiv kojih nije pokrenut krivični postupak, ili nije izrečena krivična sankcija,te za djecu i mlade koji nisu učinila krivično djelo ali su evidentni poremećaji u ponašanju. Nadležnost organa starateljstva u postupku prije donošenja odluke dosta je složena i raznovrsna i zakonom regulisana. OS nije stranka u postupku, niti je organ optužbe niti odbrane.OS ima pravo da bude obavješten o pokretanju postupka, da se upozna sa tokom postupka i da u toku postupka daje prijedloge, ukazuje na činjenice i dokaze koji su od važnosti za donošenje pravilne odluke.pored toga OS na zahtjev sudije za maloljetnike pribavlja podatke o maloljetnom učinitelju krivičnog djela. Tokom pripremnog postupka OS vrši nadzor nad maloljetnikom Nadležnost organa starateljstva nakon donošenja sudske odluke ogleda se u sljedećem: OS brine se o stvaranju uslova i kontroliše izvršenje vaninstitucionalnih mjera, te neposredno realizuje vaspitnu mjeru pojačanog nadzora organa starateljstva. CSR ima značajnu ulogu u sprovođenju institucionalnih mjera, jer vrši pripremu maloljetnika i njegove  porodice za odlazak u instituciju, odvodi maloljetnika u instituciju, prati rezultate resocijalizacije, cijelo vrijeme sarađuje sa  porodicom....

OTKRIVANJE DJECE I MLADIH S DELINKVENTNIM PONAŠANJEM Blagovremeno otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem daje veće izglede za uspješnu resocijalizaciju. Zato je   jedan od zadataka CSR otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem, kao i drugim vrstama poremećaja u  ponašanju. Izvori otkrivanja su raznovrsni i nisu uvijek pouzdani. U praksi centri za socijalni rad najčešće podatke o delinkventnom ponašanju djece i mladih dobijaju od roditelja, škole, susjeda, MUP-a... Dosadašnja praksa pokazuje da su  prijave MUP-a, tužilaštva i suda najpouzdanije, zbog činjenice što ovi organi prijavljuju djecu i mlade na osnovu učinjenog krivičnog djela.

Prema Milovanoviću i Krgoviću ovi izvori se djele u dvije grupe. U prvu grupu spadaju maloljetnici za čije delinkventno  ponašanje znaju samo roditelji, i oni obično traže pomoć od stručnjaka u CSR. Roditelji nisu u stanju da objektivno i kritički sagledaju i procjene svoj odnos prema djetetu, a ukoliko to i učine kao glavni uzrok navode njihovo međusobno neslaganje, koje se ispoljava uzajamnim optuživanjem i prebacivanjem krivice s jednog na drugog roditelja. Za uspješnu resocijalizaciju je značajno što su se roditelji sami obratili za pomoć. U praksi su poznati i slučajevi da roditelji koji više nisu u stanju da pozitivno djeluju na djete, insistiraju na njegovom kažnjavanju. U drugu grupu spadaju maloljetnici čije je delinkventno ponašanje poznato organima MUP-a, tužižilaštvu, sudu...Najčešće se radi o akutnim prestupnicima, čije je delinkvetno ponašanje uvjetovano određenom situacijom koja je roditeljima nepoznata.

PRIKUPLJANJE PODATAKA O LIČNOSTI I SOCIJALNOJ SREDINI MALOLJETNIH DELINKVENATA Prikupljanje podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnika od posebnog su značaja za donošenje konačne odluke o društvenoj reakciji na delinkventno ponašanje. Prikupljanjem podataka stručni radnici CSR utvrđuju indikacije i njegove  potencijale. U proučavanju ličnosti maloljetnika moraju se obuhvatiti svi dinamički aspekti ličnosti maloljetnika, od ekonomskih uslova, odnosa u porodici, školi, društvu...Posebna pažnja se posvećuje: - porodična sredina (prethodna i nova, ako je maloljetnik promijenio ranije mjesto življenja) - ekonomsko i socijalno stanje porodice - kultura sredine u kojoj živi maloljetnik  - odnosi među članovima porodice i vaspitni postupci - način i vrijeme ispoljavanja društveno – negativnog ponašanja maloljetnika - odnos maloljetnika prema učenju i radu - društvo maloljetnika, njegovo interesovanje i način korištenja slobodnog vremena - neki istaknuti doživljalji koji bi se mogli dovesti u vezu s pojavom delinkventnog ponašanja Proučavanjem životnog razvoja maloljetnika moraju se otkriti glavni uzroci njegovog delinkventnog ponašanja. Životni razvoj maloljetnika, koji ispoljavaju poremećaje u društvenom ponašanju, u metodološkom pogledu može se  proučavati na tri načina: hronološki, retrospektivno i po kompleksima.  Hronološka analiza – najčešće se primjenjuje kod složenih poremećaja u društvenom ponašanju maloljetnika, odnosno onda kada indikacije osnovano ukazuju da je delinkventno ponašanje posljedica stalnog dejstva događaja iz prošlosti.  Retrospektivna analiza  – izučava karakteristične manifestacije psihičkog, fizičkog i socijalnog života maloljetnika. U ovoj se analizi polazi od sadašnjosti i ide se u prošlost, sve dok se u određenoj fazi razvoja ne naiđe na uzročne faktore delinkventnog ponašanja. Retrospektivna analiza koristi se u proučavanju životnog razvoja akutnih maloiljetnih delinkvenata, čiji su uzroci takvog ponašanja u akutnoj situaciji.  Analiza životnog razvoja – po kompleksima ili područjima života usmjerena je prema određenim oblastima života maloljetnika, kao što su : osnovno obrazovanje, srednje školsko obrazovanje, izbor zanimanja, društvo vršnjaka, posebni događaji ili traume.

RESOCIJALIZACIJA MALOLJETNIH DELINKVENATA Resocijalizacija je proces osposobljavanja pojedinca da ponovo prihvati društvene norme i društveno prihvatljive obrasce  ponašanja. Resocijalizacija se odnosi na osobe koje ranije nisu bile pravilno socijalizirane, odnosno osobe koje nisu uspjele da izgrade pozitivna shvatanja o vrijednostima, pozitivne stavove, navike i druga lična svojstva, pa su zbog toga učinila neko krivično djelo. Resocijalizacija treba trajno ukloniti delinkventno ponašanje kod ovih osoba i osposobiti ih za integraciju u društvenu sredinu, u kojoj će biti aktivni i korisni članovi društvene zajednice. Delinkvent treba da shvati da  problemi s kojima se suočava ne dolaze samo od društva, već da su oni proizvod i njegove ličnosti, njegove percepcije stvarnosti, njegovih motiva...U procesu resocijalizacije veoma je važno da delinkventna osoba pravilno shvati uzroke svojih problema i lično učešće u njima.

PRINCIPI RESOCIJALIZACIJE Resocijalizacija ima svoje principe koji predstavljaju jedinstvenu cjelinu, jer su u direktnom odnosu međuzavisnosti. Po Stakiću postoji osam principa resocijalizacije : 1. princip naučnosti 2. princip poštovanja ličnosti 3. princip individualizacije 4. princip prirodnosti uslova resocijalizacije

5. 6. 7. 8.

princip svestranosti princip jedinstva – koordinacije princip realnosti princi čuvanja profesionalne tajne.

 Princip naučnosti 

Ovaj princip izražava potrebu naučnog utemeljenja prakse resocijalizacije. Zapravo, neophodna je primjena naučnih dostignuća, saznanja i naučnih zahtjeva u resocijalizaciji osoba s poremećajima u ponašanju. Ovaj princip podrazumijeva i stvaranje uslova i mogućnosti sopstvene naučne produkcije u oblasti resocijalizacije. Poseban doprinos učinjen je uvođenjem stručnjaka iz različitih oblasti u praksu resocijalizacije. Poštivanje principa naučnosti podrazumijeva stalnu, otvorenu i višesmjernu razmjenu naučnih dostignuća među srodnim disciplinama, što uključuje potrebu za stalnim educiranjem i razmjenom iskustava stručnjaka koji rade u oblasti resocijalizacije.  Princip poštovanja ličnosti 

Ovaj princip podrazumijeva prihvatanje maloljetnika onakvog kakav on stvarno jeste sa svim njegovim potencijalima i slabostima. Princip poštovanja ličnosti podrazumijeva da se maloljetniku pruži mogućnost da aktivno učestvuje u izboru, postavljanju i realizaciji programa kojim će se postići njegova resocijalizacija. Princip poštovanja ličnosti maloljetnika od izuzetnog je značaja na krajnje rezultate resocijalizacije. Najveći potencijal za promjenu leži u samom maloljetniku, odnosno njegovoj ličnosti, a ne u programu, metodi i tehnici. Dosadašnja praksa pokazala je da je jedini ispravan način da se kod maloljetnika probudi potreba za  promjenom ponašanja jeste uspostavljanje kvalitetnog saradničkog odnosa s maloljetnikom. U suštini ovaj princip znači  povjerenje potencijalne mogućnosti maloljetnika, kako u onekoje su otkrivene tako i u one koje su nedovoljno stimulisane i neotkrivene.  Princip individualizacije

Princip individualizaicje proističe iz posebnosti svakog maloljetnika. Ovaj princip zahtijeva da se proces, ciljevi i zadaci, tok resocijalizacija kao i vrsta, broj i način primjene metoda i tehnika u toku tretmana stalno prilagođavanju potrebama, mogućnostima i individualnim specifičnostima maloljetnika a ne obrnuto. Stakić ističe da ovaj princip izvire iz tri grupe faktora i to : 1. heterogenost populacije mladih s poremećajima u društvenom ponašanju 2. raznovrsnost formi, modela, metoda i tehnika tretmana 3. heterogenosti populacije metodičara, stručnjaka koji realizuju tretman. Maloljetni delinkventni međusobno se veoma razlikuju. Razvoj metoda i tehnika tretmana od izuzetnog je značaja, jer  njihova raznovrsnost daje mogućnost da se u svakom konkretnom slučaju primjeni ona koja će dati najbolje rezultate u radu sa maloljetnikom. Heterogenost stručnjaka koji provode resocijalizaciju ogleda se u činjenici da se problemom resocijalizacije bave različiti stručnjaci. U praki se resocijalizacijom bave: defektolozi, specijalni pedagozi, pedagozi, andragozi, psiholozi, socijalni radnici. Sa stanovišta individualizacije ova šarolikost nije nedostatak nego prednost, jer  omogućava da se odabere program koji najviše odgovara u konkretnom slučaju, a u isto vrijeme da se odabere osoba koja će najbolje realizovati program.  Princip prirodnosti uslova resocijalizacije

Ovaj princip posebno je došao do izražaja poslije brojnih istraživanja koja su upozorila na štetnost dugotrajnog života i rada u uslovima relativne izolacije i segregacije. Ustanovilo se da se javlja fenomen socijalizacije na zavodske uslove života, kao i stigmatizacije, što u znatnoj mjeri ometa tok socijalne reintegracije mladih po napuštanju zavoda. Međutim,   pokazalo se da integralna resocijalizacija sa sobom nosi i brojne probleme. Zapravo, postojeće institucije, prvenstveno škole, a na neki način i javno mnijenje nisu bile spremne da odgovore na posebne, odnosno specijalne potrebe mladih s  poremećajima u ponašanju, tako da su ih zanemarivali i gurali u drugi plan, a u drugim školama su insistirali na njihovom izdvajanju. Na ovaj način se jedna humana mjera pretvara u svoju suprotnost.Drugi način poštovanja ovog principa jeste taj da se postojeće ustanove što više prilagode prirodnim uslovima. Tako dolazi do formiranja malih institucija koje su locirane u naseljenim mjestima i koje su otvorene prema svojoj okolini, a u radu sa maloljetnicima, kao okvirni model unutrašnje organizacije, primjenjuje se tzv. porodični model i naglašava osamostaljivanje i odgovornost maloljetnika.  Princip svestranosti 

Maloljetnička delinkvencija kao društveni fenomen izuzetno je složena, kompleksna, dinamična i raznovrsna problematika. U osvjetljavanju i tumačenju pojave maloljetničke delinkvencije mora se pristupiti s različitih aspekata, odnosno iz ugla različitih naučnih disciplina. U procesu resocijalizacije posvećuje se posebna pažnja ne samo psihološkim i socijalnim

aspektima, nego i materijalnim, pravnim, medicinskim....Princip svestranosti nalaže i potrebu za kompleknim programom tretmana maloljetnika. Ovaj princip također nalaže da se u proučavanju, tumačenju i prevazilaženju problema maloljetničke delinkvencije moraju uzeti u obzir svi relevantni aspekti svakog konkretnog slučaja. U suštini, ovaj princip je zasnovan na činjenici da se tek s potpunim uvidom u cijeli problem, odnosno svestranim sagledavanjem problema, može ocijeniti uloga i značaj pojedinih aspekata. Poštujući ovaj princip u oblasti resocijalizacije, posebno u njenom praktičnom dijelu došlo se do saznanja da u proces resocijalizacije maloljetnih delinkvenata moraju biti uključeni stručnjaci različitih  profila. Potreba za multidisciplinarnim zasnivanjem prakse resocijalizacije javlja se kao uvjet bez kojeg se ne može  poštovati ovaj princip.  Princip jedinstva – koordinacije

Radi očuvanja integriteta i cjelovitosti pojave ili problema koji se tretira, multidisciplinarni se pristup u praksi najčešće odvija kroz timski rad, odnosno kroz zajednički, međusobno usaglašeni i usklađeni rad stručnjaka različitih profila. Drugi nivo ispoljavanja ovog principa odnosi se na potrebu za usklađenim djelovanjem različitih službi i institucija koje učestvuju u procesu resocijalizacije. U ovom slučaju koordinacija se odnosi na potrebu da se zajedničkim radom na  problemima ili slučajevima, uspostavljenje ne samo opšte, već konkretne saradnje, zajedničkog razmatranja i analiziranja  problema, te zajedničke realizacije pojedinih problema.  Princip realnosti 

Princip realnosti zahtijeva da programi resocijalizacije maloljetnika s poremećajima u ponašanju budu na realnoj osnovi, a to znači da se vodi računa o mogućnostima i ograničenjima svakog pojedinačnog maloljetnika i postojećim društvenim uslovima. Zato pri odabiru programa resocijalizacije treba odabrati program koji je ne samo najoptimalniji za konkretnog maloljetnika, već i onaj koji ima najviše izgleda da se realizuje. U praksi se javljaju problemi u odabiru i realizaciji   programa resocijalizacije. Jedan broj stručnjaka posebno onih koji su dobro teorijski obrazovani, ali bez velikog  praktičnog iskustva, striktno se drži teorijskih ideja i zakona, čak i u slučajevima kada je jasno da taj program nema šanse za uspjeh. Drugu grupu čine stručnjaci koji zanemaruju prirodna ograničenja kod konkretnih maloljetnika i na svaki način  pokušavaju da od njih u vaspitanju i obrazovanju dobiju univerzalno zamišljen maksimum. Treću grupu čine mladi i ambiciozni stručnjaci koji u želji za dokazivanjem zanemaruju potencijale maloljetnika i odmah im nude najsloženije i najintenzivnije vidove pomoći. Upravo kao reakcija na potcjenjivanje realnih potencijala i mogućnosti maloljetnika, formulisan je princip pomoći od samopomoći . Ovaj princip treba da jasno istakne potrebu da se realni potencijali ličnosti i socijalnih prilika ne smiju zapostavljati, već da je jedan od temeljnih ciljeva resocijalizacije jačanje i razvijanje potencijala koje posjeduje maloljetnik.  Princip čuvanja profesionalne tajne

U radu sa maloljetnim delinkventima mora se vrlo obazrivo postupati. Ova obazrivost potrebna je prvenstveno u cilju izbjegavanja stigmatizacije, odnosno obilježavanja mlade osobe kao delinkventa. Stigmatizacija često prouzrokuje niz neželjenih posljedica tako da mlada osoba, unatoč svojoj želji da se promijeni, nailazi na niz teškoća u socijalnoj integraciji. Ovaj princip nalaže da je stručnjak dužan da čuva povjerljivost i tajnost onformacija do kojih dolazi u radu s maloljetnim delinkventima, odnosno da se ovi podaci mogu koristiti isključivo u profesionalne svrhe i u stručnim,   profesionalnim kontaktima. Princip čuvanja profesionalne tajne ne znači ograničavanje mogućnosti u tretmanu maloljetnilka. On samo nalaže da se u radu s maloljetnicima mora voditi računa da se neopreznim postupcima ne kompromituje realizacija osnovnog cilja socijalne reintegracije maloljetnika.

ODGOJNE / VASPITNE MJERE 1. Disciplinske mjere Ukor (RS) Upućivanje u disciplinski centar (RS, FBiH) 2. Mjere pojačanog nadzora (1–3 g) Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja Pojačan nadzor u drugoj porodici Pojačan nadzor organa starateljstva 3. Zavodske mjere Upućivanje u odgojnu / vaspitnu ustanovu (6 mj – 3 g) Upućivanje u odgojno / vaspitno popravni dom (1-5 g) Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje • •

• • •

• • •

MALOLJETNIČKI ZATVOR  (ne može biti kraća od 1 godine, niti duža od 10 godina, a izriče se na pune godine ili na  pola godine)

Kumulativni uslovi: - da je počinitelj krivičnog djela stariji maloljetnik, tj da ima navršenih 16 godina - da je za učinjeno krivično djelo propisana kazna zatvora teža od 5 godina - da je krivično odgovoran

MJERE SIGURNOSTI / BEZBJEDNOSTI 1. Obavezno psihijatrijsko liječenje 2. Obavezno liječenje od ovisnosti 3. Lišenje predmeta Primarna prevencija ima za cilj da se različitim aktivnostima unaprijed djeluje na moguće uzroke maloljetničke delinkvencije. Sekundarna prevencija je usmjerena na identifikaciju ikontrolu simptoma, zaustavljanje daljeg napredovanja problema, te  pomoć u rješavanju nekog problema koji se već ispoljio. Tercijarna prevencija usmjerena je na tretiranje maloljetnika kod kojih se već ispoljilo delinkventno ponašanje, a u cilju sprječavanja recidivizma.