Skripta Problem Uma i Tijela

UVOD U PROBLEM UMA I TIJELA Saţetak poglavlja: Kratak uvod u problem uma i tijela smještanjem u okvir filozofije uma. Opis nastanka filozofije uma i problema uma i tijela. Osnovna pitanja problema uma i tijela. Glavni pojmovi: Filozofija uma, ontološki problem uma i tijela (mind&body problem), pojmovna analiza, kognitivna znanost, dogma o utvari u stroju, biheviorizam Filozofi: Rene Descartes, Gilbert Ryle Filozofija uma. Današnja filozofija uma (philosophy of mind) nastala je posljednjih sedamdesetak godina i to kao posljedica cijelog niza dogaĊaja u analitiĉkoj filozofiji jezika. O problemu se uma, odnosno duha govori bez prestanka još od antiĉkih vremena. No današnja filozofija uma ima svoje specifiĉnosti, kako u izvorima iz kojih je nastala, tako i u motivima zbog kojih je nastala te sredstvima rješavanja koje koristi za rješavanje problema uma. Ukratko, filozofija uma je zapoĉela kao filozofija psihologije, analiziranjem mentalnih pojmova i iskaza što se koriste kako u svakodnevnom jeziku tako i u psihologiji. Motivi filozofije uma su objašnjenje uma, a sredstva su pojmovna analiza baštinjena iz tradicije analitiĉke filozofije te znanstvena otkrića o radu mozga/uma do kojih dolaze znanosti okupljene u kognitivnu znanost.1 Filozofija uma, dakle, slijedi nakon razvoja psihologije kao posebne znanosti, pogotovo nakon razvoja bihevioristiĉke psihologije. Prema tome, trenutak u kojem je zaĉeta filozofija uma mogli bismo smjestiti u drugu ĉetvrtinu dvadesetog stoljeća. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća u Austriji i na anglosaksonskom govornom podruĉju cvjeta logiĉki pozitivizam i analitiĉka filozofija. Upravo u okviru tih filozofskih tradicija nastaje poseban pristup umu kroz iskaze o umu, pristup danas poznat pod nazivom filozofija uma. Problem uma i tijela. Filozofija uma je široko istraživanje koje u sebi ukljuĉuje mnoštvo semantiĉkih, epistemoloških i ontoloških problema. Ontološki dio problema uma je 1

Kognitivna je znanost interdisciplinarni pristup spoznaji i našim mislima, a koji se temelji na iznašašćima kognitivne psihologije, neurologije, istraživanja umjetne inteligencije, lingvistike i filozofije.

1

istraživanje naravi uma i tijela te njihova meĊusobna odnosa, a poznatiji je pod nazivom mind-body problem. Taj dio filozofije uma nastoji odgovoriti na pitanja poput: Što je to um ili kakva je vrsta bića um? Što je to tijelo, ili kakva je vrsta bića tijelo? Koji je meĊusobni odnos izmeĊu uma i tijela? Rješenja tog problema danas većinom pripadaju materijalistiĉkoj tradiciji. Poĉeci problema uma i tijela. Iako je prva referentna povijesna figura svakog opširnijeg uvoda ili zbornika tekstova filozofije uma, toĉnije njezina spomenuta ontološkog dijela poznatijeg pod nazivom problem uma i tijela, upravo Rene Descartes, filozofija uma, kakvom smo je prethodno opisali, ipak ne zapoĉinje njime. Nerijetko se dogaĊa da današnji filozofi uma pronalaze inspiraciju u prošla tri stoljeća filozofije, a i problemi što se u njoj pojavljuju ĉesto se mogu pronaći još dalje u filozofskoj prošlosti. No, za potrebu našeg smještanja problema uma i tijela u povijesni kontekst filozofije dovoljno je zapoĉeti od filozofa koji je prvi Descartesa nazvao tvorcem «dogme o utvari u stroju» (the dogma of the Ghost in the Machine): Gilberta Rylea. Svojom pojmovnom analizom2 Ryle je, iako mu to nije bio prvotni cilj, u filozofiji ponovo pokrenuo pitanje o umu i njegovoj naravi. Budući da je Ryle ĉesto bio optuživan za biheviorizam, a što je on odbijao, potrebno je upoznati se s bihevioristiĉkim pokretom u psihologiji, koji vremenski prethodi Ryleovom djelu.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. Što je filozofija uma? 2. Kako se naziva ontološki dio filozofije uma? 3. Koja su osnovna pitanja problema uma i tijela? 4. Tko je začetnik današnje filozofije uma? 5. Što je kognitivna znanost? 6. Što je pojmovna analiza? 7. Tko je, prema Ryleu, tvorac «dogme o utvari u stroju»? 2

Pojmovna analiza je istraživanje strukture naših pojmova, posebno kljuĉnih pojmova kognitivne organizacije našeg svijeta. Usp. RUNGGALDIER, E. i MACAN, Ivan (1997) Analitička filozofija jezika. Zagreb: skripta FFDI. str. 9.

2

I. BIHEVIORIZAM I KARTEZIJANSKI DUALIZAM Saţetak poglavlja: Opis biheviorizma i razlike izmeĎu metodološkog i filozofskog biheviorizma. Ryleova kritika Descartesove teorije uma i tijela pomoću kategorijske pogreške. Analiza Descartesova dualizma. Analiza Ryleove kritike Descartesova dualizma. Ryleova teorija uma kao teorija značenja. Analiza Hempelovog biheviorizma. Kritika i utjecaj biheviorizma. Glavni pojmovi: metodološki biheviorizam, logički ili filozofski biheviorizam, introspekcija, Descartesov mit, kategorijska pogreška, res extensa, res cogitans, Cogito, dispozicija (disposition) i zbivanje (occurrence), mentalni i empirijski (fizikalni) iskazi, verifikacija, semantika, naturalizam. Filozofi: John B. Watson, B.F. Skinner, Gilbert Ryle, Rene Descartes, Carl G. Hempel, Rudolf Carnap, Ludwig Wittgenstein, Bertrand Russell, Hilary Putnam

VRSTE BIHEVIORIZMA Biheviorizam je stajalište po kojemu je za odreĊenje «uma» najbitnije ponašanje. Ukratko, «um» = «odreĊena vrsta ponašanja». Razlikujemo dvije vrste biheviorizma: metodološki i filozofski biheviorizam. Metodološki biheviorizam ili biheviorizam u psihologiji je program psiholoških istraživanja temeljen na promatranju izvanjskog ponašanja ĉovjeka u kontroliranim uvjetima i ne zadire niti u jeziĉnu ni u ontološku problematiku filozofije. Njegovim se zaĉetnikom smatra John B. Watson3, a od znaĉajnijih predstavnika spominje se i B. F. Skinner.4 Osim u sluĉaju uvoĊenja novih termina i kriterija za njihovu primjenu, metodološki biheviorizam ne odgovara ni na jeziĉno pitanje «što znaĉi rijeĉ 'um'?», niti na ontološko pitanje «kakvo je biće um?» Njega poglavito zanimaju ĉovjekove reakcije na izvanjske podražaje te pravilnosti što se pritom pojavljuju. Cilj mu je, dakle, 3 4

Vidi WATSON, John B. (1924) Behaviorism. New York: Norton. Vidi SKINNER, B.F. (1953) Science and Human Behavior. New York: Macmillan.

3

predviĊanje i kontrola ljudskog ponašanja. Od tuda i sam naziv biheviorizam (eng. behaviour = ponašanje). Metodološki biheviorizam pritom slijedi formu: «input output», odnosno «ulaz-izlaz», zanemarujući ono što bi moglo biti na mjestu crte. No, to zanemarivanje nije ontološki, već metodološki stav. Bihevioristi su pogotovo odluĉni u odbacivanju do tada popularne metode introspekcije kao izvora relevantnih podataka za psihološko istraživanje. Sve što se treba znati je ono što je javno, tj. svima dostupno kao predmet promatranja. Logiĉki biheviorizam. Nas će poglavito zanimati filozofski, odnosno logiĉki biheviorizam ĉiji je neposredni cilj ili ispitivanje valjanosti filozofske uporabe jezika kojim se um svakodnevno opisuje ili pak znaĉenje i smislenost psiholoških iskaza. Filozofski je biheviorizam, dakle, prvotno teza o znaĉenju psiholoških iskaza, bilo da oni pripadaju jeziku svakodnevice ili pak jeziku psihologije kao znanosti. To je semantiĉko ispitivanje koje nastoji svojim rezultatima izbjeći, odnosno pokazati neopravdanim, i samo postavljanje ontološkog problema uma i tijela. Drugotne posljedice tih ispitivanja mogli bismo uvjetno opisati kao odreĊena stajališta o naravi mentalnih stanja, što je ustvari inicijalno pitanje ĉitave filozofije uma. S druge strane, u širem povijesnom kontekstu biheviorizam je moguće sagledati i kao reakciju na kartezijanski dualizam koji je tada, u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, smatran službenim5 znanstvenim stajalištem o mjestu uma u prirodi. Zajedniĉko metodološkom

i

filozofskom

tipu

biheviorizma

jesu

upravo

odbacivanje

ili

zanemarivanje dogaĊaja u «unutarnjem svijetu» kao uzroka pomoću kojih možemo objasniti ponašanje ĉovjeka, a samim time i bilo kakve relevantnosti izvješća ispitanika o njihovom «unutarnjem svijetu» za znanstvenu istinu. Introspekcija, kao znanstvena metoda, time gubi na važnosti. Prema bihevioristima, smisleni su psihološki iskazi samo iskazi o ponašanju. Psihološki iskazi, drugim rijeĉima, ne govore o niĉem što bi se nalazilo «iza» ili «u dodatku» vidljivom ponašanju. Razne vrste biheviorizma u prvoj polovici dvadesetog stoljeća zastupali su i Rudolf Carnap, Bertrand Russell, Ludwig Wittgenstein, ali najviše povezani s filozofijom

5

Ryleova dijagnoza. Vidi u RYLE, Gilbert (1949) The Concept of Mind, London: Penguin Books. str. 13. Koristim Penguinovo izdanje iz 1990.

4

uma bili su Gilbert Ryle i Carl Hempel pa ćemo i njihovo uĉenje uzeti kao primjere bihevioristiĉkog shvaćanja uma.

DESCARTESOV MIT I KATEGORIJSKA POGREŠKA

Suvremena filozofija uma nastaje u okrilju filozofije jezika. Britanski je filozof Gilbert Ryle (1900-1976) jedan od zaslužnih, ako ne i najzaslužniji, za njezin nastanak. U svojem klasiĉnom djelu «Pojam uma» (The Concept of Mind) iz 1949. godine nastoji razriješiti filozofske probleme režući ili otpetljavajući jedan jedini zamršeni filozofski ĉvor što leži u srcu mnogih filozofskih zagonetki: Descartesov mit o «utvari u stroju». Ryle želi pojmovnom analizom svakodnevnog mentalnog jezika razotkriti Descartesovu zlouporabu tog istog svakodnevnog mentalnog jezika koju je poĉinio prigodom konstrukcije njegove poznate dualistiĉke teorije o umu i tijelu. Taj je Descartesov mit, tvrdi Ryle, skrenuo filozofiju na pogrešan put. OruĊe koje Ryle koristi pri raskrinkavanju Descartesa naziva se «kategorijska pogreška». Što je kategorijska pogreška? Kategorijska je pogreška je naziv za pogrešku premještanja pojmova u logiĉke tipove ili kategorije u koje oni ne pripadaju. Kategorija ili logiĉki tip kojoj pojam pripada jest skup naĉina na koji se pojam logiĉki legitimno koristi. Nerazumijevanje funkcioniranja našeg jezika u svakodnevnom kontekstu vodi u pogrešnu uporabu rodnih ili apstraktnih pojmova što nas pak dovodi do ontološke pogreške postuliranja postojanja entiteta koji, ustvari, ne postoje.6 Ryle tvrdi da Descartes, a i mnogi drugi nakon njega koji nastoje riješiti problem uma i tijela, odnosno duhovnog i materijalnog, ĉine «kategorijsku pogrešku», budući da koriste neke svoje središnje filozofske pojmove («um» i «tijelo») kao da pripadaju jednoj kategoriji, dok oni ustvari pripadaju sasvim drugoj. Nastojeći objasniti što je to kategorijska pogreška Ryle donosi nekoliko primjera.

6

Usp. PRIEST, Stephen (1991) Theories of the Mind, London: Penguin Books. str. 46.

5

Ryleovi primjeri kategorijskih pogrešaka. Prvi je primjer stranca što prvi put dolazi na sveuĉilište. Vodiĉ mu pokazuje zgrade fakulteta, upravnu zgradu, laboratorije, knjižnice, igrališta... No stranac ga upita: Ali gdje je sveuĉilište? U tom sluĉaju stranac ĉini kategorijsku pogrešku: on pogrešno koristi rijeĉ «sveuĉilište» kao nešto što oznaĉava pojedinaĉni «predmet» meĊu «istovrsnim predmetima» (u ovom sluĉaju kao još jednu zgradu meĊu zgradama, ili instituciju meĊu institucijama), kao da pripada u takvu kategoriju ili takav tip pojmova, dok je sveuĉilište u stvari «naĉin organizacije tih institucija», odnosno pripada u sasvim drukĉiju kategoriju. Sveuĉilište nije nešto «u dodatku» ostalim institucijama. Istu pogrešku ĉini i djeĉak koji gleda mimohod brigade koja ima satnije, baterije, eskadrile itd., i nakon što ih vidi pita kada će se pojaviti brigada. On pretpostavlja da je brigada nadopuna tim jedinicama, dijelom sliĉna njima i dijelom od njih razliĉita. Djeĉaku se mora objasniti da je gledajući mimohod satnije, baterije, eskadrile kako prolaze pored njega u stvari gledao mimohod brigade. Mimohod nije bio parada satnija, baterija, eskadrila i brigada; to je bila parada satnija, baterija i eskadrila jedne brigade. U tom sluĉaju djeĉak isto ĉini kategorijsku pogrešku. Descartesova kategorijska pogreška. Ryle Descartesov dualizam opisuje na sljedeći naĉin: «Službeni je nauk, koji uglavnom potjeĉe od Descartesa, nešto poput sljedećeg. S nepouzdanom iznimkom idiota i novoroĊenĉadi u naruĉju, svi ljudi imaju um i tijelo. Neki radije kazuju da je svaki ĉovjek oboje, i um i tijelo. Njegovo tijelo i njegov um obiĉno su upregnuti zajedno, ali nakon smrti tijela um može nastaviti postojati i funkcionirati Ljudska su tijela u prostoru te podvrgnuta zakonima mehanike koji vladaju svim ostalim tijelima u prostoru. Izvanjski promatraĉi mogu promatrati tjelesne procese i stanja... Ali um nije u prostoru, niti su njegove operacije podvrgnute zakonima mehanike. O radu neĉijeg uma ne može svjedoĉiti drugi promatraĉ; njegov je

6

tok privatan. Samo ja mogu imati izravnu spoznaju stanja i procesa mog vlastitog uma. Osoba, dakle, živi dvije usporedne povijesti: jednu koja se sastoji od onog što se dogaĊa u i njegovu tijelu te drugu koja se sastoji od onoga što se dogaĊa u njegovu umu. Prva je javna, druga je privatna. DogaĊaji u prvoj povijesti su dogaĊaji u fiziĉkom svijetu, a oni u drugoj su dogaĊaji u mentalnom svijetu».7 Budući da govori o umu na taj naĉin, Descartes, tvrdi Ryle, ĉini kategorijsku pogrešku, jer «um» i «tijelo» nisu pojmovi što pripadaju u istu kategoriju, ne oznaĉavaju jednu stvar (um) što postoji na istoj razini pored druge stvari (tijela) ili toĉnije kazano ne postoje um i tijelo kao dvije suprotnosti što pripadaju istoj kategoriji. Samim time, ne možemo ih niti suprotstaviti: mind-body problem je stoga lažan problem. Svi zagovaratelji redukcije uma na tijelo ili tijela na um pretpostavljaju da je disjunkcija «um ili tijelo» legitimna. Ryle smatra, za razliku od takvog shvaćanja, da se bez problema može u jednom odreĊenom logiĉkom tonu kazati da postoji um, a u drugom, drukĉijem logiĉkom tonu da postoji tijelo.8 Descartes je, dakle, stavio u pogrešan odnos pojmove «um» i «tijelo». Ryle, kao što smo vidjeli, ide korak unatrag: i prije nego što je upao u mind-body problem u kojem se istražuje mogućnost redukcije uma na tijelo, on ukazuje na filozofsku nelegitimnost suprotstavljanja pojmova uma i tijela iz kojeg taj problem proizlazi. Ukoliko prihvatimo da ta dva pojma pripadaju razliĉitim kategorijama, njihove suprotstavljenosti nestaje, a samim time nestaje i mind-body problem. No, postbihevioristiĉki razvoj mind-body problema ukazuje na to da Descartesova pogreška oĉito nije bila u tome što mu Ryle pripisuje. Pogledajmo što je to Descartes napisao o umu i tijelu da ga Ryle okrivljuje za tako veliku pogrešku?

7 8

RYLE (1949): 13. Usp. RYLE (1949): 24.

7

DESCARTES O UMU I TIJELU Tijelo. Descartes9 ljudskim tijelom smatra lice, šake, cijeli stroj udova..., odnosno sve ono što ima i mrtvac. «... pod tijelom razumijevam sve ono što se može ograniĉiti nekim oblikom, odrediti mjestom i tako ispuniti prostor da se iz njeg iskljuĉuje svako drugo tijelo; koje se može opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom ili njuhom, isto tako i gibati na razliĉite naĉine, ne samo od sebe, nego dodirom neĉega drugog: jer sam sudio kako tjelesnoj naravi ne može nikako pripadati snaga da samu sebe pokreće, osjeća ili misli...».10 Tijelo je, dakle, općenito jest sve što ima oblik, nalazi se na odreĊenom mjestu i to tako da se nijedno tijelo ne može više staviti na to mjesto: tijelo je protežna stvar (res extensa). Tijelo se može opaziti osjetilima: pogledom, dodirom, sluhom, okusom i njuhom. Iako tijelo opažamo svojim osjetilima, možemo ga spoznati samo svojim razumom (poznat je primjer svijeće koja se rastapa, te joj se time mijenja sve što možemo opaziti osjetilima, a to ostaje još uvijek ista svijeća). Ono se može gibati, ali se ne giba samo od sebe (pasivno je) nego može biti pokrenuto samo neposrednim dodirom (kontaktom) s drugom stvari (koje je već pokrenuto). Tijelo samo po sebi ne može osjećati niti misliti. Ĉovjek («ja»). Kada Descartes razmišlja o tome tko je on, dolazi do spoznaje da od sebe može odvojiti (tj. može dvojiti u njihovo postojanje) i svoje ruke, i svoje lice, i sve tjelesno, i svoje osjećaje, i svoje koraĉanje, i svoje hranjenje. Jedino što ne može od sebe otrgnuti, a da to još uvijek ostane on, jest mišljenje. Najpoznatiji izraz te njegove spoznaje jest poznati Cogito: «Cogito, sum!». Hrvatsko objašnjenje Cogita moglo bi glasiti: «ja jesam, ja postojim – samo i toliko dugo dok mislim. Ukoliko prestanem misliti, prestajem i postojati». Descartes zakljuĉuje svoje razmišljanje na sljedeći naĉin: 9

Usp. DESCARTES, Rene (1993) Metafizičke meditacije. Svezak prvi: Razmišljanja o prvoj filozofiji, Zagreb: Demetra. Pogotovo drugo i šesto razmišljanje. 10 DESCARTES (1993): 50.

8

«Ja» sam stoga nužno stvar koja misli, res cogitans: (ono misleće), tj. duh, duša, razum, um... Treba priznati da Descartes ne kaže da je ĉovjek samo i jedino misleća stvar, nego samo tvrdi da je nužno misleća stvar. Duh (um).11 Što bi bila ta misleća stvar (res cogitans)? To je stvar što dvoji, razumijeva, tvrdi, nijeĉe, hoće, neće, zamišlja i osjeća. Descartesovo «ja», ta misleća stvar, nije sa svojim tijelom povezana kao brodar s brodom, nego je s njime najprisnije povezana i gotovo pomiješana u jedinstven sklop. Osjeti žeĊi, gladi, bola itd. nisu ništa drugo nego zbrkani oblici mišljenja nastali od spoja mješavine tijela i duha. Tijelo po svojoj naravi uvijek djeljivo, duh je pak posve nedjeljiv: duh je jednostavna, jedna i cjelovita stvar. Ako se odsjeĉe koji dio tijela, ništa se od duha ne gubi. Duhom se ne mogu nazvati ni sposobnost htijenja, osjećanja i razumijevanja jer je uvijek jedan te isti duh koji hoće, koji osjeća, koji razumijeva. MeĊusobno djelovanje duha i tijela. Uzevši u obzir razliĉitost duha i tijela, Descartes nastoji i objasniti kako te dvije vrste stvari, unatoĉ svojim suprotnim svojstvima, utjeĉu jednu na drugu. On tvrdi da svi dijelovi tijela ne djeluju neposredno na duh, nego samo na mozak ili jedan mali njegov dio (epifiza), u onaj za koji kažu da je smješteno zajedniĉko osjetilo. Taj dio raspoloženost onda prenosi duhu. Dio mozga djeluje na duh, obavještava duh o nekim stanjima i oĉekuje od njega djelovanje. Upravo u tom podruĉju leži i najveći problem u Descartesovoj teoriji uma i tijela: problem nemogućnosti meĊusobnog djelovanja dvije supstancije koje imaju suprotna sva svoja svojstva.

11

Rijeĉi «um» i «duh» kroz ĉitava skripta koriste kao sinonimi. U hrvatskom prijevodu Descartesa koristi se duh pa u ovom dijelu rada koristim rijeĉ «duh», no ona je, u ovom sluĉaju, sinonim za «um» koju koristim za prijevod eng. rijeĉi mind, što mi se ĉini puno adekvatnijim prijevodom. Rijeĉ «um» se koristi u većini skripta.

9

RYLEOVA KRITIKA DESCARTESOVE TEORIJE UMA I TIJELA Ryle Descartesovu teoriju opisuje na sljedeći naĉin:12 postoje um i tijelo koji se nalaze u meĊusobnoj uzroĉno-posljediĉnoj svezi. To su nizovi dogaĊaja dvije paralelne povijesti: unutarnje umske i izvanjske tjelesne. DogaĊaji u izoliranom podruĉju nazvanom «um» su privatni, nedostupni nikome drugome osim samom subjektu kojem pripadaju. DogaĊaji u prostoru su javni, u naĉelu dostupni svima. Umsko postoji samo u vremenu, dok tjelesno postoji i u vremenu i u prostoru. Fiziĉko se sastoji od materije ili je funkcija materije, umsko se sastoji od svijesti ili je funkcija svijesti. Zahvaljujući introspekciji, osoba ima izravnu spoznaju najbolje vrste rada svoga vlastita uma. Takva teorija uma i tijela donosi sa sobom mnoge teorijske teškoće: 1. problem meĊudjelovanja izmeĊu uma i tijela: prijenos iz podruĉja uma (primjerice, želja da se pomakne ruka) u podruĉje tijela (pomicanje ruke) ostaje misteriozan jer, po definiciji, takav prijenos ne može pripadati ni jednom ni drugom podruĉju. Njega ne možemo spoznati ni introspekcijom niti promatranjem u laboratoriju. 2. problem neotvorenosti svih sadrţaja unutarnjeg ţivota našeg uma introspekciji: Freud je pokazao da ĉovjek može misliti da želi ono što u stvari i ne želi. 3. problem drugih (tuĊih) umova: zastupnik kartezijanske teorije, na temelju njezinih premisa teško se može oduprijeti zakljuĉku da nema dobrog razloga vjerovati da postoje drugi umovi. 4. problem uspješnog opisivanja mentalnog ţivota. To je problem konstrukcije i primjene naših svakodnevnih pojmova o mentalnim moćima i operacijama. Oznaĉavaju li naši mentalni izrazi, primjerice, želim, vjerujem, znam, nadam se... posebne epizode u struji svijesti? Kako onda drugim ljudima pripisujemo ta mentalna stanja, ukoliko ona oznaĉavaju dogaĊaje u njihovoj tajnoj struji svijesti? A mi to ipak svakodnevno, i sa zapanjujućom toĉnošću, ipak ĉinimo.

12

Usp. RYLE (1949): 13 - 25.

10

Razlozi Descartesove pogreške. Kako je Descartes mogao zapasti u takve teorijske teškoće? Ryle smatra da su se u Descartesu sukobila dva motiva: motiv znanstvenika što prihvaća tvrdnje mehanicizma i motiv moralnog i religijskog ĉovjeka koji nije mogao prihvatiti da se ljudska narav razlikuje samo u stupnju kompleksnosti od sata. Zbog toga je Descartes krenuo sljedećim putem: Mentalni dogaĊaji ne mogu oznaĉavati mehaniĉke procese, pa moraju oznaĉavati nemehaniĉke procese; mehaniĉki zakoni objašnjavaju pokrete u prostoru kao posljedice drugih pokreta u tom prostoru, a drukĉiji zakoni moraju objašnjavati procese u umu. Ponašanje koje nazivamo inteligentnim mora imati drukĉije uzroke od onog što ga nazivamo neinteligentnim – vrsta neinteligentnog ponašanja mora imati ĉisto mehaniĉke uzroke, dok inteligentno ponašanje mora uzrokovati um. Budući da Descartes nastoji objasniti funkcioniranje uma prema sliĉnom modelu kako se mehanicistiĉki objašnjava ponašanje materije, Ryle to naziva paramehaniĉkom hipotezom. Drugim rijeĉima, Descartes je želio oĉuvati stari pojam duha opisujući ga pomoću nove galilejevske sintakse. Descartesov nered. Descartesova je terminologija, smatra Ryle, uzrok nereda u logiĉkoj geografiji mentalnih izraza13 pa to podruĉje treba srediti. On je razliku izmeĊu «uma» i «tijela» nastojao pokazati kao razliku unutar iste kategorije rijeĉi ili unutar okvira rijeĉi što se nalaze na istoj logiĉkoj razini. Taj okvir obuhvaća rijeĉi poput: stvar, atribut, stanje, proces, promjena, uzrok, posljedica... Ako um opisujemo pomoću tih rijeĉi, onda se on opisuje kao posebna vrsta stvari, a mentalni procesi opisuju se kao uzroci i posljedice, sliĉni onim u mehaniĉkom svijetu. Descartes je, dakle, nelegitimno koristio pojam «duh», odnosno «um», kao izraz što oznaĉava neku stvar pored druge stvari (tijela), stvari razliĉite po svojim svojstvima od tijela, ali ipak stvari.

13

Skup mentalnih izraza ili mentalni jezik je, najopćenitije kazano, jezik koji koristimo kako bismo opisali svoja psihološka stanja poput misli, osjećaje, raspoloženja, doživljaje,... U taj skup pripadaju i svakodnevni i teorijski filozofski izrazi poput «duh», «duša», «um», «volja»....

11

RYLEOVA TEORIJA UMA Znaĉenje pojma «um». No, rijeĉ «um» ne oznaĉava stvar pored drugih stvari, već postoji «umski» naĉin na koji se tijelo ponaša ili sklonost tog tijela odreĊenoj vrsti ponašanja. Ryle, dakle, smatra da pojam «uma» i sve ostale izraze što pripadaju u «mentalni, unutarnji jezik» treba prevesti u iskaze ĉije je mjesto u logiĉkoj geografiji odreĊenije. Prema Ryleu svi se mentalni iskazi mogu prevesti, analizirati, odnosno parafrazirati bez ostataka, bez da nešto bude izostavljeno u prijevodu, u odreĊene opise ponašanja ili u opise dispozicija za odreĊena ponašanja. U teoriji što nam je opisuje Ryle, um je samo skup naĉina ponašanja ili dispozicija za odreĎeni način ponašanja. Kad nekome svakodnevno pripisujemo odreĊena mentalna stanja, onda ne ĉinimo ništa drugo nego pripisujemo odreĊenu vrstu ponašanja, bilo verbalnog bilo neverbalnog. Ti nas svakodnevni mentalistiĉki izrazi, ukoliko ih pravilno razumijemo, ne moraju odvesti u kartezijanski dualizam. Dispozicije za ponašanje i zbivanje ponašanja. Što su dispozicije (dispositions)?14 Dispozicije su rijeĉi poput «znati», «težiti», «biti duhovit»... koje ne opisuju neko zbivanje ponašanja (occurrence), nego oznaĉavaju mogućnost ĉinjenja ili osjećanja nekih stvari ukoliko za njima nastaje potreba. Uzmimo za primjer Ryleovu analizu «vjerovanja».15 O «vjerovanju» ĉesto mislimo kao o privatnom, kao o unutarnjoj epizodi ili dogaĊaju u nizu ostalih mentalnih dogaĊaja u našem umu. Ryle smatra da je to velika pogreška jer za njega «imati vjerovanje» nije ništa drugo doli imati tendenciju ponašati se ili priĉati na odreĊene naĉine. «Vjerovanje» je, kao i «znanje», dispozicija. Kad netko vjeruje da je led tanak, on ima tendenciju ponašati se na odreĊeni naĉin: upozoravati ostale, klizati uz sam rub smrznutog jezera, djelovati prestrašeno ukoliko primijeti mali pomak leda... Ne oznaĉavaju svi mentalni termini dispozicije. Neki se odnose i na zbivanja (occurrences). Kako bismo vidjeli razliku izmeĊu njih promotrimo jedan drugi Ryleov primjer: pušaĉ. Kada nekoga opisujemo kao pušaĉa (tj. opisujemo njegovu dispoziciju) to

14 15

Vidi. RYLE (1949): 112 – 147. Usp. RYLE (1949): 128 – 129.

12

ne znaĉi da on upravo sada puši jednu cigaretu (što je primjer ponašanja, zbivanja u tijeku). Taj dogaĊaj što se upravo zbiva Ryle naziva occurrence (zbivanje, zgoda). «Biti pušaĉ» znaĉi imati naviku pušenja cigareta. «Biti pušaĉ» u sebi sadrži mnogo više nego «pušiti cigaretu», jer pušenje jedne cigarete ne znaĉi da je netko pušaĉ, odnosno da ima naviku pušenja cigareta. Neki mentalni termini, dakle, referiraju na dispozicije, dok drugi referiraju na ponašanje koje se zbiva (occurrence). Prijevodi mentalnih iskaza. Kako bismo, primjerice, preveli iskaz iz mentalistiĉkog jezika «X osjeća bol!» ili «X ima mentalno stanje što ga nazivamo «bol»». Pomoću opisa ponašanja ili dispozicija za ponašanje prijevod bi mogao glasiti: «X pravi grimase i plaĉe»(occurrence) ili «Ako u blizini postoji tableta za smanjivanje bolova, onda će je X popiti.» (disposition), ili «Ako X pitamo što mu je, on će nam kazati da ga boli zub» itd. Mentalistiĉki pojam «bol», tzv. «unutarnji osjećaj boli», preveli smo u opis ponašanja ili u opis dispozicije za ponašanje i to pomoću situacije u kojoj postoje zadovoljeni odreĊeni uvjeti, odnosno postojanje tablete za smanjivanje boli. Dok je ponašanje u tijeku samo jedan dogaĊaj, dispozicija za ponašanje ne oznaĉava mogućnost samo jednog ponašanje, nego može biti mnogostruka. «Bol» dakle znaĉi «ili praviti grimase i plakati ili imati dispoziciju za popiti tabletu protiv bolova ukoliko je to moguće». Ryle tvrdi da je upravo taj prijevod (ukoliko popišemo sve uvjete) toĉan i potpun prijevod naše rijeĉi «bol». Ne postoji ništa u izrazu «bol» što ne bi bilo sadržano u iskazu «praviti grimase i plakati» ili «imati sklonost popiti tabletu protiv bolova». Ne postoji, dakle, nikakav dodatni dogaĊaj u našoj struji svijesti kao nešto što dolazi uz ponašanje ili dispozicije za ponašanje. Izraz «bol» je samo skraćen naĉin na koji izražavamo opis ponašanja ili dispozicije za odreĊeni naĉin ponašanja. Kod Ryleove analize mentalnih pojmova primjetan je obrat, odnosno bijeg iz ontologije na semantiku i epistemologiju: Više se ne pita ontološko pitanje koje vrste stvari postoje ili postoji li «um», nego na temelju ĉega pripisujemo odreĊena mentalna stanja drugome ĉovjeku, tj. što je znaĉenje naših mentalnih termina. U Ryleovu sluĉaju, ono na temelju ĉega neĉemu pripisujemo neka mentalna stanja, ono javno, postaje i sve što ti izrazi o mentalnim stanjima oznaĉavaju. Drugim rijeĉima, skup pokazatelja postaje sve ono što taj mentalni izraz oznaĉava – ne postoji ništa u dodatku tom skupu

13

pokazatelja – primjerice «žeĊ», postaje ono što smo prije, zavedeni Descartesovim pojmom uma, smatrali «izvanjskim pokazateljima žeĊi» (neverbalno ponašanje: svi simptomi dehidracije, ili pak verbalno ponašanje: pitanje «gdje je voda?» ili iskaz «žedan sam»).

Ryle i biheviorizam. Iako Ryle nikad nije priznao da je biheviorist, niti da ga je prvotno zanimala teorija uma, mnogi su mu pripisivali upravo to stajalište. Njega je najviše zanimalo što konstituira filozofski problem i kako ga riješiti?16 Budući da je izvor filozofskih problema pronašao u Descartesovu pojmu uma, njegov je metodološki pristup ipak usko povezan s teorijom uma, što nam daje pravo smjestiti ga meĊu bihevioriste glede uma.

HEMPELOV LOGIĈKI BIHEVIORIZAM Razlika izmeĊu Rylea i Hempela. Za razliku od Rylea i, povijesno gledajući prije njega, Carl G. Hempel nije imao problema u nazivanju svog stava logiĉkim biheviorizmom. Hempel je bio ameriĉko-njemaĉki filozof znanosti, logiĉki pozitivist, koji je vjerovao da svi pravi problemi mogu biti riješeni pomoću empirijske verifikacije i razraĊene logike, koji je vjerovao u jedinstvo znanosti i svedivost svih iskaza znanosti na iskaze fizike, koji je vjerovao da je mjesto psihologije meĊu prirodnim znanostima. Ryle je, s druge strane, bio filozof jezika koji je vjerovao da filozofski problemi nastaju kao posljedica pogrešne uporabe svakodnevnog, obiĉnog jezika. Njihova polazišta ĉine njihove biheviorizme razliĉitim. Status psihologije. U svojem ĉlanku «Logiĉka analiza psihologije», 17 koji je prvi put objavljen na francuskom jeziku 1935. godine, Hempel polazi od drukĉijeg pitanja nego Ryle. Njega, naime, zanima je li psihologija prirodna ili duhovna znanost? Hempel kao metodu rješavanja tog problema prihvaća logiĉku analizu jezika znanosti što ju je 16

GUTTENPLAN, Samuel (1994) «Ryle, Gilbert» u GUTTENPLAN, Samuel (1994) (ed.) A Companion to the Philosophy of Mind, Oxford: Blackwell. str.541. 17 HEMPEL, Carl G. (1949) «The Logical Analysis of Psychology», u BLOCK, Ned (1980): 14 – 23.

14

provodio Beĉki krug. Ta je škola njegovala «princip verifikacije», odnosno uvjerenje da je neki iskaz istinit ako i samo ako postoji postupak odreĊivanja njegove istinitosti ili neistinitosti. Prihvaćala su se dva postupka odreĊivanja istinitosti: pomoću tautologija matematike i logike te pomoću potvrĊivanja ili opovrgavanja promatranjem. Dakle, definicijama i empirijskim iskazima. Svi iskazi koji ne mogu proći ovaj test nisu neistiniti, nego besmisleni. Je li onda psihologija prirodna ili duhovna znanost? Hempel smatra da je u vrijeme kad je on pisao svoj ĉlanak općeprihvaćeno mišljenje bilo da se mentalni pojmovi razlikuju od fizikalnih po tome što su posebno usko povezani sa znaĉenjem. Dok fizikalne dogaĊaje u potpunosti objašnjavamo jer ih možemo pratiti do njihovih uzroka, mentalne dogaĊaje tumaĉimo preko onog što nam se kaže (odnosno što nam netko drugi kaže o svojim mentalnim stanjima do kojih je dospio introspekcijom) te to nastojimo uklopiti u širi kontekst znaĉenja. Prema tom shvaćanju postoji, dakle, temeljna dihotomija u znanostima, potpuno neprohodni ponor izmeĊu prirodnih znanosti ĉiji je predmet lišen znaĉenja te znanosti duha i kulture koje imaju predmet s intrinziĉnim znaĉenjem. Metodološki bihevioristi, kao što smo vidjeli, ne pristaju na tu vrstu podjele. Hempel se priklanja njima. Oni smatraju da bi se znanstvena psihologija trebala ograniĉiti na prouĉavanje tjelesnog ponašanja kojim ljudi i životinje odgovaraju na promjene u njihovoj fiziĉkoj okolini te da trebaju proglasiti neznanstvenom svaki opisni ili objašnjavalaĉki pokušaj koji koristi termine introspekcijske ili «razumijevajuće» psihologije poput «osjećaj», «doživljeno iskustvo», «ideja», «volja», «namjera»... Ukoliko su bihevioristi u pravu, nema nepremostive granice izmeĊu psihologije i fizike. Psihološki i empirijski iskazi. Hempel želi pokazati kako su uvjerenja metodoloških biheviorista utemeljena i to pomoću usporedbe iskaza iz prirodnih znanosti i psiholoških iskaza. Uzmimo najprije Hempelov primjer18 iskaza iz prirodnih znanosti, odnosno iz fizike: «Danas u jedan sat temperatura u ovoj sobi bila je 20 stupnjeva Celzijusovih.» Pitanje je kako znamo znaĉenje ovog iskaza? Hempel predlaže sljedeće rješenje: oĉito samo kada znamo pod kojim bismo uvjetima proglasili taj iskaz istinitim, a pod kojim 18

Usp. HEMPEL (1949) u BLOCK (1980): 16.

15

uvjetima neistinitim (ali ipak nije potrebno znati je li iskaz istinit). Stoga mi razumijemo znaĉenje tog iskaza ako znamo da je istinit kada je cjevĉica odreĊene vrste napunjena s živom (termometar sa skalom u celzijusima) bila smještena u ovoj sobi danas u jedan sat pokazala poklapanje razine žive i oznake 20 na skali. Sve su te reĉenice reĉenice fizikalne provjere ili empirijski iskazi. Naš iskaz samo potvrĊuje održivost svih tih reĉenica fizikalne provjere pa taj iskaz nije dakle ništa drugo doli skraćena formulacija svih tih reĉenica provjere. Sažmimo rezultate ovog razmišljanja: 1. Iskaz o temperaturi može bez promjene u znaĉenju biti preveden u drugi, dulji iskaz u kojem se rijeĉ temperatura više ne pojavljuje. Taj termin funkcionira samo kao skraćenica koja omogućava sažet i potpun opis stanja stvari koje bi inaĉe bilo komplicirano opisati. 2. Dva iskaza koja se razlikuju u formulacijama mogu imati isto znaĉenje. Hempelov zakljuĉak je sljedeći: znaĉenje se iskaza uspostavlja uvjetima njegove verifikacije. Dva razliĉito formulirana iskaza imaju isto znaĉenje ili isti djelotvorni sadržaj onda i samo onda kada su oba istinita ili oba neistinita u istim uvjetima. Iz toga proizlazi da je iskaz za koji se ne može pokazati nijedan uvjet verifikacije, koji je u principu nepodložan provjeri uvjeta, u potpunosti lišen sadržaja te je bez znaĉenja. U takvom sluĉaju imamo posla s «pseudo – iskazom», što znaĉi gramatiĉki ispravno sastavljenim nizom rijeĉi, ali bez sadržaja. Primjer prijevoda psihološkog iskaza. Razmotrimo na isti naĉin sada i primjer19 psihološkog iskaza koji sadrži mentalni termin «bol»: «Ivana boli zub». Koji je poseban sadržaj tog iskaza, odnosno koje su okolnosti u kojem bi on bio verificiran. Evo nekih reĉenica provjere koje opisuju te okolnosti: a) Ivan plaĉe i pravi patniĉke grimase b) Ivan na pitanje: «Što ti je?» odgovara «Boli me zub.». c) Podrobnije ispitivanje otkriva pokvaren zub s rupom 19

Usp. HEMPEL (1949) u BLOCK (1980): 17.

16

d) Ivanov krvni pritisak, probavni procesi, brzina njegovih reakcija pokazuju takve i takve promjene e) Takvi i takvi se procesi pojavljuju u Ivanovu središnjem živĉanom sustavu Sve su okolnosti koje verificiraju taj psihološki iskaz izražene fizikalnim reĉenicama provjere. Bol je stoga samo skraćenica ĉinjenice da su verificirane sve njezine reĉenice provjere. Taj iskaz može biti bez gubitka sadržaja preveden u iskaz koji više ne sadrži termin «bol», nego samo fizikalne termine. I to je primjenjivo na sve psihološke iskaze. Ako iskaz koji može biti bez promjene znaĉenja biti preveden u jezik fizike nazovemo «fizikalni iskaz», a one iskaze koji su već oblikovani terminologijom fizike nazovemo «iskazima fizike» onda možemo zakljuĉiti: Sve smislene psihološke iskaze (sa znaĉenjem), tj. one koji se u principu mogu verificirati, možemo prevesti u iskaze koji ne ukljuĉuju psihološke pojmove nego samo pojmove fizike. Iskazi psihologije su stoga iskazi fizike te je psihologija integralni dio fizike. Razlike izmeĊu njih proistjeĉu iz praktiĉnih razloga i smjera interesa, a ne iz principa. Biheviorizam podupire fizikalistiĉku koncepciju psihologije. Hempel tvrdi da njegov argument pokazuje da je mind-body problem ustvari pseudoproblem ĉija je formulacija utemeljena na nedozvoljenoj uporabi znanstvenih pojmova. Semantiĉka pitanja o umu. Treba ponovo naglasiti da Hempel, kao ni Ryle, ne daju odgovore na ontološka pitanja o tome koje vrste bića postoje. Oni se bave semantikom, odnosno znaĉenjem psiholoških pojmova. Hempelov logiĉki biheviorizam ne tvrdi da umovi, osjećaji, kompleksi inferiornosti... ne postoje, niti da je njihova egzistencija upitna. On tvrdi da je već i samo pitanje o postojanju tih psiholoških konstrukcija pseudoproblem, budući da se ti pojmovi u njihovoj legitimnoj uporabi pojavljuju samo kao skraćenice u fizikalistiĉkim iskazima. Filozofski bihevioristi, dakle, nastoje semantikom razriješiti ontološka pitanja tako da ih prikažu lažnim pitanjima. Iako je biheviorizam nastao kao reakcija na dualizam i iako je većina biheviorista sklona materijalizmu, zahvaljujući takvom ne-ontološkom, odnosno semantiĉkom pristupu, biheviorizam ostaje konzistentan s materijalizmom, ali i s dualizmom. Moguće

17

je naše tijelo ima dispozicionalna svojstva, ali isto tako je moguće da dispozicije budu utemeljene u nematerijalnoj supstanciji, a ne u molekularnoj strukturi našeg tijela. Danas je općepriznato da, unatoĉ tome što je temeljna ideja biheviorizma još uvijek veoma utjecajna,20 ekstremni biheviorizam u Ryleovom i u Hempelovu smislu nije dao zadovoljavajuće odgovore. Koje su mane, a ujedno i uzrok propasti, filozofskog biheviorizma?

KRITIKA BIHEVIORIZMA

Postoje tzv. zdravorazumski prigovori (sredstvima osnovnih zdravorazumskih intuicija) biheviorizmu, ali i oni tehniĉke naravi (sredstvima same njihove teorije).21 Zdravorazumski prigovor je oĉit: biheviorizam ispušta «fenomenalno mentalno» iz svog opisa. Za njih ne postoji doživljaj «kako je to biti» u odreĊenom mentalnom stanju, kako je to mirisati jorgovan, kako je to vidjeti izlazak sunca, kako je to biti ljut, kako je to biti žedan... Njihov opis, ĉini se, ispušta tu vrstu naše svakodnevne stvarnosti. Zbog toga se ĉini da je tvrdnja biheviorizma kako su iskazi o ponašanju potpuni prijevod iskaza o mentalnim stanjima neistinita. Primjeri zdravorazumskih prigovora. Prema kritiĉarima bihevioristiĉkih teorija, ljudi kakvima ih bihevioristi opisuju jesu ljudi koji mogu «glumiti anesteziju» (feigning anesthesia), što ĉini temelj zdravorazumskih Putnamovih prigovora koji se nazivaju superglumac

(superactor)

i

superspartanc

(superspartan).22

Možemo

zamisliti

superglumca koji tako dobro glumi (ponaša se) kao da je u velikoj boli, a da ga ustvari ništa ne boli. S druge strane možemo zamisliti ĉovjeka, superspartanca, koji tako dobro podnosi bol, koji niĉim ne pokazuje svoju bol, odnosno u njegovom ponašanju ne možemo pronaći ništa po ĉemu bismo zakljuĉili da ga nešto boli. Drugim rijeĉima, moguće je da dva ĉovjeka imaju isto ponašanja, a razliĉita mentalna stanja te obratno. Nemoguće je, dakle, poistovjetiti ponašanje i mentalna stanja. 20

Usp. BYRNE, Alex (1994) «Behaviourism» u GUTTENPLAN (1994): 132-140. Za primjer takvih prigovora vidi SEARLE (1994): 33 – 35. 22 Vidi PUTNAM, Hilary (1965) «Brains and Behavior» u BLOCK (1980): 24 – 36. 21

18

Tehniĉki prigovori biheviorizmu su sljedeći: 1. Nejasnost Ryleova termina «dispozicija». Nijedan termin, pa tako ni dispozicionalni termin, ne može biti dobro definiran, ukoliko je definiens te definicije «otvoren»,23 odnosno uvijek se može dodati još jedan uvjet i tako u beskonaĉnost. Broj kondicionala pomoću kojih objašnjavamo dispozicije (primjerice, «Ako X pitamo kako je, onda će nam X kazati da ga boli zub», «Ako se X naĊe blizu tablete protiv boli, onda će on popiti tu tabletu», ... ) teži beskonaĉnosti. 2. Ĉini se da je upitno i samo objašnjenje kondicionala što se koriste za objašnjenje dispozicija. Pojavljuje se svojevrsna cirkularnost u objašnjenju: analiza vjerovanja pomoću ponašanja zahtjeva pozivanje na želju, a objašnjenje želje zahtjeva pomoću ponašanja zahtjeva pozivanje na vjerovanje. Uzmimo primjer dispozicije: «X boli zub». Jedan kondicional što ga koristimo za objašnjenje te dispozicije je sljedeći: «Ako X boli zub (odnosno X želi tabletu protiv bolova), on će, ukoliko ga pitamo, kazati da ga boli zbu». No, X će to samo kazati ukoliko vjeruje da ćemo mu dati tabletu ili vjeruje da mu možemo pomoći ili vjeruje da smo dobronamjerni. Ili, X nam neće kazati da ga boli zub, ukoliko želi da njegova potreba ostane skrivena jer vjeruje da ne smije kazati istinu. Ĉini se da, ukoliko želimo do kraja objasnili te dispozicije, moramo ponovo upotrijebiti mentalne termine (vjerovanja, želje) koje je biheviorizam uvoĊenjem nementalnih dispozicija želio izbjeći. 3. Biheviorizam svojom analizom mentalnih termina pomoću ponašanja ili dispozicija za ponašanje ispušta kauzalni odnos izmeĊu mentalnih stanja i ponašanja. Ĉini se da postoji uzroĉni odnos izmeĊu našeg, primjerice, mentalnog stanja što ga nazivamo «bol» i našeg ponašanja, odnosno «uzimanja tablete». «Bol» dolazi prije i uzrokuje «uzimanje tablete», tako da ta dva termina ne mogu

23

Usp. CHURCHLAND, Paul M. (1994), Matter and Consciousness, Cambridge, MA: The MIT Press. str. 24.

19

biti identiĉna kako to tvrde bihevioristi, odnosno «bol» se ne može prevesti kao «uzimanje tablete».

Navedeni se prigovori smatraju najutjecajnijima za razvoj teorija o umu koje se neposredno nastavljaju na biheviorizam i to upravo na temelju pokušaja da se uklone navedeni nedostaci biheviorizma.

UTJECAJ BIHEVIORIZMA

Zbog filozofske pozadine na kojem je nastao, na filozofski biheviorizam treba gledati kao na teoriju znaĉenja, tj. kao na dio sveukupnog nastojanja da se svi filozofski problemi riješe analizom jezika. Cilj je takvog istraživanja jezika odreĊivanje pravog znaĉenja filozofskih pojmova, odnosno pravilne naĉine njihove uporabe. Samim otkrivanjem takvih pravilnih naĉina upotrebe jeziĉnih izraza nestali bi, kako su analitiĉki filozofi vjerovali, i svi filozofski problemi koji su, upravo zbog toga što su nastali na temelju zlouporabe jeziĉnih izraza, lažni problemi. Budući da se gotovo ĉitava ontologija smješta u podruĉje pseudoproblema, bihevioristi ne govore o rješenju ontološkog problema, već o jeziĉnim problemima rješenje kojih bi kao svoju posljedicu imalo odbacivanje cjelokupne ontologije. Takav će stav imati posljedice za ĉitavu buduću filozofiju uma: nastojat će se riješiti ontološki problemi bez priznavanja ontologije kao istraživanja sa svojim posebnostima. Pokazat će se, a pokazuje se još i danas, da ĉisto analitiĉki pristup ontološkoj problematici nije plodonosan, pa se pribjegava ili misaonim eksperimentima ili se poziva na rezultate istraživanja iz drugih znanstvenih podruĉja o umu. Ekstremno bihevioristiĉko stajalište ipak nije moglo pasti na plodno tlo, ali je temeljni bihevioristiĉki pristup naturalistiĉkog objašnjenja «uma» te naglašavanje veze izmeĊu ponašanja i mentalnih stanja našao svoje buduće poklonike. Tako je biheviorizam zapoĉeo tradiciju rješavanja problema uma koja kao svoj rezultat ima to da gotovo svaka do sada ponuĊena teorija uma govori o svemu drugome osim o umu. 24 Na nedostacima biheviorizma najprije se oblikuju teorije identiteta. 24

Usp. SEARLE (1994): 53.

20

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. Koji bi bio najkraći opis biheviorizma? 2. Što je metodološki biheviorizam? 3. Tko je bio zastupnik metodološkog biheviorizma? 4. Kakav je status introspekcije u biheviorizmu? 5. Što je logički ili filozofski biheviorizam? 6. Tko je sve zastupao neku vrstu filozofskog biheviorizma? 7. Koje je najpoznatije djelo Gilberta Rylea i što u njemu kritizira? 8. Što je kategorijska pogreška? 9. Zašto, prema Ryleu, Descartes čini kategorijsku pogrešku? 10. Što Descartes kaže o tijelu i umu te o njihovu meĎusobnu djelovanju? 11. Koje sve prigovore Ryle upućuje Descartesovoj teoriji o umu i tijelu? 12. Koja je glavna teza Ryleove teorije uma? 13. Što su, kod Rylea, dispozicije? 14. Kako bi Ryle preveo mentalne iskaze poput «Gladan sam» ili «Vjerujem da vani pada snijeg»? 15. Po čemu se razlikuju Ryleov i Hempelov biheviorizam? 16. Što su, za Hempela, mentalni ili psihološki iskazi? 17. Što je to princip verifikacije? 18. Koji su zdravorazumski prigovori biheviorizmu? 19. Koji su tehnički prigovori biheviorizmu? 20. Kakav je utjecaj biheviorizma na daljnji razvoj filozofije uma? Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. BYRNE, Alex (1994) «Behaviourism» u GUTTENPLAN, Samuel (1994) (ed.) A Companion to the Philosophy of Mind, Oxford: Blackwell. Str. 132-140. 2. DESCARTES, Rene (1993) Metafizičke meditacije. Svezak prvi: Razmišljanja o prvoj filozofiji, Zagreb: Demetra. Pogotovo drugo i šesto razmišljanje. 3. HEMPEL, Carl G. (1949) «The Logical Analysis of Psychology», u BLOCK, Ned (1980) (ed.) Readings in Philosophy of Psychology. Vol,. 1, Cambridge: Harvard University Press. Str. 14 – 23. 4. PUTNAM, Hilary (1965) «Brains and Behavior» u BLOCK (1980): 24 – 36. 5. RYLE, Gilbert (1949) The Concept of Mind, London: Penguin Books.

21

II. TEORIJE IDENTITETA 1. VRSTE MATERIJALIZMA U PROBLEMU UMA I TIJELA Saţetak poglavlja: Problem uma i tijela prestaje biti samo jezični problem jer teoretičari identiteta nastoje uspostaviti odnos izmeĎu stvari i otkriti pravu narav čovjeka. Teorije identiteta su vrsta materijalizma koje nastoje poistovjetiti um i tijelo. Postoje type i token teorije identiteta, odnosno reduktivni i nereduktivni materijalizam. Glavni pojmovi: teorija identiteta, type ili vrsni identitet, token ili pojedinačni identitet, reduktivni materijalizam, nereduktivni materijalizam, fizikalizam, kauzalna teorija uma, materijalizam središnjeg stanja, anomalni monizam. Filozofi: U.T. Place, J.J.C. Smart, D. M. Armstrong, David Lewis, Donald Davidson

Povratak od pojmova k stvarima. Uz Wittgensteinovu filozofiju, Ryleova je pojmovna analiza bila svojevrsni vrhunac pristupu filozofiji kao djelatnosti što nastoji analizom pojmova riješiti sve filozofske probleme. To je filozofija koja se od stvari povukla prema pojmovima. Kao reakcija na Ryleov biheviorizam nastala je teorija identiteta koja predstavlja svojevrsni obrat, povratak od pojmova k stvarima. Pojmovna analiza i dalje ostaje korisno sredstvo, nerijetko i jedino filozofsko oruĊe, ali ne i sam cilj filozofije. Teorija identiteta, dakle, nema samo za cilj razriješiti pojmovne razmirice, nego objasniti narav stvari i ĉovjeka.25 Taj je povratak ontološkim problemima oblikovan unutar analitiĉke tradicije. Ta je tradicija poznata po odbacivanju metafiziĉkih stavova, po naglašavanju važnosti semantike, po nominalizmu i naturalizmu. Takav pristup nameće mnoga ograniĉenja i, ĉini se, brzo zatvara krug mogućih rješenja.

Mjesto teorija identiteta unutar materijalizma. Teorije su identiteta vrsta materijalizma. Materijalizam je ontološka teorija po kojoj je sve što postoji materijalne naravi.26 Materijalnim se najprimjerenije i najdetaljnije bavi fizika, a barem je u naĉelu moguće svoĊenje iskaza svih prirodnih znanosti na iskaze fizike, pa od tuda i naziv 25

Usp. ARMSTRONG, D. M. (1980) «The Casual Theory of Mind» u LYCAN, William G. (1990) (ed.) Mind and Cognition: A Reader, Oxford: Blackwell. str. 38. 26 U pravilu, materija se ne definira. Ĉesto se samo kaže da je materijalno ono o ĉemu govori fizika.

22

fizikalizam. Materijalizam je u mind&body filozofiji širi pojam od fizikalizma jer u sebi ukljuĉuje i nereduktivni te eliminativni materijalizam, a fizikalizam se ĉesto koristi kao sinonim za reduktivni materijalizam ili teorije identiteta. Fizikalizam nastoji kompleksne stvari objasniti pomoću odnosa izmeĊu njihovih elementarnijih sastavnica pa ga zbog toga nazivamo i reduktivnim materijalizmom. Za fizikalizam se koristi i naziv teorija identiteta ili teorija istovjetnosti, a što zahvaljuje poistovjećivanju mentalnog i fiziĉkog. Puni bi naziv glasio teorija psiho-fizičkog identiteta. Budući da se um poistovjećuje s posebnom organizacijom materije, odnosno s ljudskim mozgom, ta se teorija nerijetko naziva i materijalizam središnjeg stanja (central-state materialism). Materijalizam središnjeg stanja je u isto vrijeme i vrsta kauzalne teorije uma. Kauzalna teorija uma nastoji preko uzroĉnih uloga mentalnog i fiziĉkog dokazati da je ono što ima iste uzroĉne uloge jedna te ista stvar: ukoliko mentalno stanje M ima istu uzroĉnu ulogu U kao i neurofiziološko stanje N, onda je to mentalno stanje M isto što i neurofiziološko stanje N.

Type i token identitet. U raspravama o teorijama identiteta razlikuju se dvije vrste identiteta: vrsni (type) i pojedinaĉni (token) identitet. Vrsni ili type identitet je identitet izmeĊu odreĊenih vrsta mentalnih dogaĊaja i odreĊenih vrsta fiziĉkih dogaĊaja, tj. kvalitativno sliĉni mentalni dogaĊaji moraju biti sliĉne vrste procesa u mozgu. Postoje, dakle, obrasci koji se ponavljaju: istu vrstu mentalnih stanja mora pratiti ista vrsta procesa u mozgu. To nam daje nadu u postojanje psiho-fiziĉkih zakonitosti, koji bi, u konaĉnici, potvrdili identitet svijesti i procesa u mozgu. Klasiĉna teorija identiteta je upravo takva vrsta identiteta. No, neurologijska istraživanja pokazuju da ista mentalna stanja mogu biti korelirana s različitim procesima u mozgu, tj. ista se mentalna stanja mogu ostvariti pomoću mnoštva razliĉitih neurofiziĉkih procesa. Teoretiĉari identiteta izlaz vide u drugoj vrsti identiteta izmeĊu mentalnog i fiziĉkog: token identitetu ili identitetu primjeraka ili pojedinačnom identitetu. Pojedinačni identitet znaĉi da je pojedinačni mentalni dogaĊaj (event) identiĉan s pojedinačnim fiziĉkim dogaĊajem. Takva vrsta identiteta ne postavlja zahtjev za postojanjem psiho-fiziĉkih zakonitosti, ali postavlja poteškoće za uspješnu uspostavu identiteta izmeĊu mentalnog i fiziĉkog. Anomalni monizam Donalda Davidsona je primjer teorije identiteta primjeraka i primjer nereduktivnog materijalizma koji, unatoĉ nemogućnosti otkrivanja psiho-fiziĉkih zakona,

23

tvrdi identitet izmeĊu pojedinaĉnog mentalnog dogaĊaja i pojedinaĉnog fiziĉkog dogaĊaja. Plan. Ukratko ćemo razmotriti dvije vrste reduktivnog materijalizma (type teorije identiteta): klasiĉnu teoriju identiteta U.T. Placea i J.J.C. Smarta te vrstu kauzalne teorije uma poznatu pod nazivom «materijalizam središnjeg stanja» koju zastupaju D. Lewis i D. M. Armstrong. Nakon njih slijedi i prikaz teorije nereduktivnog materijalizma (token teorije identiteta), odnosno anomalni monizam Donalda Davidsona.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. Koje sve vrste materijalizma postoje u problemu uma i tijela? 2. Koji se sve nazivi koriste za fizikalizam? Zašto? 3. Koja je specifičnost materijalizma središnjeg stanja? 4. Pomoću čega um nastoji opisati kauzalna teorija uma? 5. Koja je razlika izmeĎu type i token identiteta?

24

2. KLASIĈNA TEORIJA IDENITETA: KONTINGENTNI I NUŢNI IDENTITET Saţetak poglavlja: Središte teorije identiteta je znanstvena hipoteza: «Svijest je proces u mozgu». Razlika izmeĎu definicije i kompozicije, nužnog i kontintentnog identiteta. Načini uspostave identiteta izmeĎu dva iskaza s različitim značenjima. Paralele iz prirodnih znanosti. Razlozi za vjerovanje u materijalizam. Osam prigovora teoriji identiteta i Smartovi odgovori. Princip jednostavnosti i epifenomenalizam.. Glavni pojmovi: teorija ideniteta, znanstvena hipoteza, kompozicija i definicija, nužni i kontingentni iskazi, značenje i referencija, neutralne ili kvazilogičke riječi, «kukac u boci», epifenomenalizam. Filozofi: U.T. Place, J.J.C. Smart, L. Wittgenstein

Dvije teze teorije identiteta. Zastupnici teorije identiteta napustili su ekstremni biheviorizam jer su ga, zbog nemogućnosti potpune analize ili prijevoda mentalnih iskaza u iskaze o ponašanju, smatrali dvojbenim. U.T. Place, jedan od zaĉetnika teorije identiteta, vjeruje kako je bihevioristiĉka analiza mentalnih dispozicionalnih termina poput «vjerovanja» ili «spoznavanja» moguća, ali ista takva analiza postaje problematiĉna kod analize «pojavnih», fenomenalnih mentalnih termina poput «osjećati bol».27 Nakon bihevioristiĉkog pokušaja analize ili prijevoda ostaje, dakle, tvrdokoran i neprevodiv ostatak pojmova okupljenih oko pojma svijesti. Uz to, oĉito je pogrešno i bihevioristiĉko zanemarivanje svjesnih doživljaja kao uzroka našeg ponašanja, ali i kao uzroka ostalih naših mentalnih stanja. Biheviorizam nas, ĉini se, stavlja pred dilemu: ili povratak u dualizam ili sasvim drukĉiji pristup problemu mentalnog. Povratak u dualizam vraća nas u teorijske probleme koje je razotkrio Ryle. Zbog toga je prva teza teorije identiteta da neuspjeh biheviorizma ne može za sobom povlaĉiti i prihvaćanje dualizma.28

27

Usp. PLACE, U.T.(1956) «Is Consciousness a Brain Process?», British Journal of Psychology, str. 45 – 50. Reizdano u LYCAN (1990): 29 – 36. 28 Neki zastupnici teorije identiteta ĉesto ne daju neki novi argument za pobijanje dualizma, već se pozivaju na Occamovu britvu prema kojoj je nedopustivo kompliciranje ukoliko postoji jednostavnije rješenje, a u ovom sluĉaju jednostavnije rješenje im se ĉini prihvaćanje fiziĉke naravi ĉovjeka, odnosno ĉovjeka kao u cjelosti fiziĉkog bića. Usp. SMART, J.J.C. (1959) «Sensations and Brain Processes», Philosophical Review 68. str. 141-156. Reizdano u ROSENTHAL (1991): 169-176. Drugi pak, poput Davida Lewisa, nastoje ĉvršće, deduktivnim argumentom, utemeljiti tezu fizikalizma. Vidi LEWIS, David K. (1966) «An Argument for the Identity Theory». The Journal of Philosophy, LXIII, 1. str. 17-25.

25

Druga i središnja teza teorije identiteta je da su mentalna stanja ustvari fiziĉka stanja mozga. Pojašnjenje središnje teze. Treba naglasiti da ta teza ne tvrdi da postoji stroga uzroĉna veza izmeĊu mentalnog i fiziĉkog, nego tvrdi da je mentalno isto što i fiziĉko. Ta se teza ĉesto izražava iskazom: «svijest je proces u mozgu», s time da se smatra kako je ta teza postavljena kao znanstvena hipoteza koju se ne može opovrgnuti ili potvrditi logiĉkom analizom, već samo eksperimentalnim putem.29 Hipoteza je svaki iskaz koji je predložen kao rješenje za neki problem, a ujedno je otvoren ispitivanju svoje istinitosti. Kad je neki iskaz hipoteza, mi još uvijek ne znamo je li taj iskaz istinit ili ne, ali znamo da može biti ili istinit ili neistinit, odnosno da postoji naĉin dokazivanja njegove istinitosti ili neistinitosti. Ako je hipoteza «znanstvena» to znaĉi da je naĉin dokazivanja njezine istinitosti moguć pomoću metoda prirodnih znanosti. Hipotezu «svijest je proces u mozgu» ne možemo, dakle, odbaciti samo na temelju znaĉenja pojmova «svijest» i «proces u mozgu», nego samo na temelju eksperimenta. Placeov cilj nije dokazivanje teorije psiho-fiziĉkog identiteta, nego «samo» odstranjivanje logiĉkih smetnji što prijeĉe plauzibilnost te teorije.30 Razlika izmeĊu definicije i kompozicije. U ĉemu je razlika izmeĊu iskaza koji se može odbaciti putem logike od iskaza koji se može odbaciti eksperimentalnim putem? Place iskaze koje možemo odbaciti samo na logiĉkim temeljima naziva definicije, a one koje možemo odbaciti samo eksperimentalnim putem kompozicije.31 Za razlikovanje tih iskaza potrebno je razlikovati ulogu rijeĉi «je» kojom izražavamo identitet u definiciji i ulogu rijeĉi «je» kojom izražavamo identitet u kompoziciji. Uzmimo iskaz: «Trokut je geometrijski lik s tri stranice». U tom iskazu rijeĉ «je» oznaĉava identitet izmeĊu «trokuta» i «geometrijskog lika s tri stranice». Ukoliko s desne strane rijeĉi «je» stoji bilo 29

Kada se govori o «logiĉkoj analizi» tu se ĉesto misli na analizu pojmova ĉiji je rezultat odreĊivanje znaĉenja tog pojma, odnosno definicija ili opis pomoću drugih pojmova, glavnih svojstava/oznaka. Ukoliko analiziramo pojmove «svijest» i «proces u mozgu», iz samih njihovih znaĉenja ne možemo pronaći zajedniĉka svojstva, već štoviše sva njihova bitna svojstva jesu suprotna, iz ĉega slijedi da ta dva izraza govore o razliĉitim stvarima. Ovakav pojednostavljeni prikaz razliĉitosti znaĉenja nalazi se u temelju svake esencijalistiĉke kritike teorije identiteta. 30 Usp. PRIEST (1991): 103. 31 Usp. PLACE (1956) u LYCAN (1990):30-31.

26

što drugo ĉega nema u izrazu «geometrijski lik s tri stranice», taj će iskaz nužno biti neistinit. Tomu je tako jer je taj iskaz definicija, a definicijom se iskazuje značenje nekog termina. Mogli bismo dakle umjesto rijeĉi «je» kao kopulu u definicijama koristiti rijeĉ «znaĉi» pa bismo dobili sljedeći iskaz: «Trokut znači geometrijski lik s tri stranice». Ta su dva izraza semantiĉki istovjetna, tj. imaju isto znaĉenje. Zbog toga se kaže da su ti iskazi nužni iskazi, istiniti po definiciji. S druge strane imamo iskaze poput: «Njegov krevet je kartonska kutija». U tom iskazu rijeĉ «je» ima sasvim drugu ulogu nego u definiciji, jer u tom sluĉaju rijeĉ «je» spaja dva izraza koja su slučajno meĊusobno povezana istim objektom (referiranjem na isti predmet), odnosno ona uspostavlja vezu izmeĊu njih koja se ne može uspostaviti preko njihovih znaĉenja već samo empirijskim putem. To je kontingentni, a ne nužni iskaz. U nužnim iskazima vrijedi da kad god je primjenjiv subjektni izraz («trokut»), onda je primjenjiv i predikatni izraz («lik s tri stranice»). Kod kontingentnih iskaza to ne vrijedi, nego je to tek kontingentna ĉinjenica da su dva izraza, «njegov krevet» i «kartonska kutija» primjenjivi na isti objekt.32 Logiĉka neovisnost ne znaĉi ontološku neovisnost. Razlika izmeĊu nužnih i kontingentnih iskaza kljuĉna je za opovrgavanje argumenta koji tvrdi da ako su značenja dvaju izraza sasvim nepovezana, onda se oni ne mogu biti o istoj stvari, odnosno ne mogu referirati na isti objekt ili stanje stvari. Ta razlika, nadalje, otvara mogućnost teze da je tvrdnja «svijest je proces u mozgu» znanstvena hipoteza/kontingentni iskaz, a ne definicija/nužni iskaz.33 Drugim rijeĉima, iskazi o svijesti i iskazi o mozgu mogu imati razliĉito značenje (klasiĉna teorija identiteta priznaje razliĉitost značenja mentalnih iskaza i iskaza o procesima u mozgu), ali svejedno mogu referirati na isti objekt ili isto stanje stvari, odnosno logički (jeziĉno) mogu biti neovisni, ali ontološki povezani. Kako bismo naglasili tu ontološku povezanost, taj bismo iskaz mogli parafrazirati i na sljedeći naĉin: «Svijest je ista stvar što i proces u mozgu» ili «Svijest je identična s procesima u 32

O Kripkeovom razlikovanju izmeĊu vrsta iskaza: kontingentni/nužni, apriorni/aposteriorni, te analitiĉki/sintetiĉki bit će govora kasnije. Važno je naglasiti da teoretiĉari identiteta ne prave te razlike te da je za njih, u ovom sluĉaju za Placea, nužni iskaz isto što i apriorni, odnosno analitiĉki iskaz. 33 To razlikuje kontingentni fizikalizam teorije identiteta od apriornog fizikalima Carnapa koji tvrdi da mentalni iskazi imaju isto znaĉenje kao i neki fizikalni iskazi u koje mogu biti prevedeni. Usp. SESARDIĆ, Neven.(1984). Fizikalizam. Beograd: Istraživaĉko-izdavaĉki centar SSO Srbije. str. 7.

27

mozgu». No, nema semantiĉke istovjetnosti: Izraz «svijest» ne znači isto što i izraz «procesi u mozgu». Placeov primjer. Uzmimo Placeov primjer kontingentnog iskaza iz znanosti: «Oblak je mnoštvo sitnih suspenziranih ĉestica».34 Kad razmotrimo svakodnevni izraz «oblak» uz njega povezujemo sljedeće znaĉenje: «polupozirna vunenasta masa što se nalazi na nebu, a ĉiji se oblici neprekidno mijenjaju». No, kada smo došli u situaciju da se vinemo u nebo i približimo se oblacima, uvidjeli smo da izrazu «oblak» možemo pridružiti i izraz «mnoštvo sitnih suspenziranih ĉestica». Znaĉenje je onog prvog «oblaka» i ovog drugog «oblaka» sasvim razliĉito i nema nikakve nužne, odnosno logiĉke veze izmeĊu njih, no promatranjem je potvrĊeno da se radi o jednom te istom objektu. Smatra se da je iskaz «Svijest je proces u mozgu» upravo jedan takav iskaz, iskaz koji se sastoji od subjektnog i predikatnog izraza ĉija su znaĉenja logiĉki neovisna, ali koji se odnose na jednu te istu stvar, naime na fiziĉke procese u mozgu.35 Budući da izmeĊu ta dva izraza postoji samo kontingentni identitet, taj iskaz možemo verificirati ili opovrgnuti samo a posteriori, odnosno samo eksperimentalnim putem.

USPOSTAVA IDENTITETA SVIJESTI I PROCESA U MOZGU IzmeĊu iskaza «Svijest je proces u mozgu» i iskaza «Oblak je mnoštvo sitnih suspenziranih ĉestica» postoji prihvatljiva paralela do trenutka kada upitamo kako smo 34

Drugi, ĉesto korišteni primjeri kontingentnih iskaza jesu: «Voda je H2O», «Danica je Veĉernjaĉa», «Toplina je srednja kinetiĉka energija molekula», «Svjetla su elektromagneski valovi»... I kod njih se smatra da je identitet uspostavljen empirijskim putem, odnosno da je kod njih došlo do uspješne redukcije izraza iz jedne teorije (primjerice, izraz «toplina» iz puĉke psihologije) u izraze druge, uspješnije teorije (izraz «srednja kinetiĉka energija molekula» iz fizike). Vidi CHURCHLAND (1994): 26. 35 Zanimljivo je zamisliti što bi se dogodilo sa znaĉenjem termina «mentalno» ako se jednog dana teorija psiho-fiziĉkog identiteta pokaže istinitom. Ukoliko se, kako to većina empirista smatra, znaĉenje nekog termina odreĊuje prihvaćanjem jeziĉnih konvencija (vidi BOYD, Richard (1980) «Materialsm without Reductionism: What Physicalism Does Not Entail» u BLOCK (1980): 69-75.), onda bi i znaĉenje «mentalnog» moglo biti promijenjeno i prošireno tako da u sebi obuhvaća odreĊene fiziĉke karakteristike: u tom sluĉaju više nema ni logiĉke neovisnosti izmeĊu ta dva termina. To je možda već i sluĉaj sa znaĉenjem rijeĉi 'oblak' u kojem je prvotno svakodnevno znaĉenje prošireno drugotnim, suvremenijim znaĉenjem 'oblaka'. (Usp. PRIEST (1991): 105). Dakle, ni tzv. nužni iskazi, definicije, nisu nužni već kontningentni. Oni su nužni samo de dicto, ali ne i de re. Većina pisaca iz podruĉja mind&body filozofije prihvaća takvo antiesencijalistiĉko shvaćanje znaĉenja.

28

uspostavili identitet subjektnih i predikatnih izraza u tim iskazima. U sluĉaju «oblaka» identitet se uspostavlja neprekinutim promatranjem približavanja oblaku na taj naĉin da krećemo od zemlje gdje nam on izgleda kao «vunenasta masa» do trenutka kada uronimo u oblak i uvidimo da je on «mnoštvo sitnih suspenziranih ĉestica». U sluĉaju «svijesti» ne postoji takav naĉin uspostave identiteta, jer koliko god mi introspekcijom uranjali u svijest ili pomno promatrali svoju svijest, nećemo dospjeti do neuronske aktivnosti u našem mozgu. Ili obrnuto: koliko god neurofiziolozi pomno promatrali mozak, ĉak i do najsitnijih detalja, neće vidjeti svijest. Ne postoji, dakle, neprekinutost promatranja koja bi omogućila uspostavu identiteta kao što je to moguće u sluĉaju «oblaka». Drugim rijeĉima, postoji jaz izmeĊu introspektivnog skupa promatranja i neurofiziološkog skupa promatranja, jaz koji nam onemogućuje «jednostavnu» uspostavu identiteta. Primjer sliĉne uspostave identiteta u znanosti. Place smatra da to ne treba izgledati kao nepremostiv problem jer i u današnjoj znanosti postoje sluĉajevi u kojima se identitet uspostavlja izmeĊu dva skupa promatranja izmeĊu kojih ne postoji izravna veza, odnosno neprekinutost promatranja. To se dogaĊa u sluĉaju općeprihvaćenog iskaza: «Bljesak je kretanje elektriĉnih naboja». U tom primjeru pokazuje se problem uspostave identiteta, a koji je sliĉan uspostavi identiteta izmeĊu svijesti i procesa u mozgu. Naime, kako god pomno promatrali bljesak, nećemo vidjeti kretanje elektriĉnih naboja i obrnuto, kako god pomno gledali kretanje naboja nećemo vidjeti bljesak. Kako onda uspostavljamo identitet u tom sluĉaju? Placeov je odgovor sljedeći: dva skupa promatranja smatramo promatranjima istog dogaĊaja u sluĉajevima gdje tehniĉka znanstvena promatranja, u kontekstu odgovarajuće znanstvene teorije, omogućuju neposredno objašnjenje promatranja ĉovjeka na ulici.36

Uvjeti uspostave identiteta svijesti i procesa u mozgu. Za uspostavu identiteta svijesti i procesa u mozgu, isto kao i u sluĉaju bljeska, nije dovoljno to što su svijest i procesi u mozgu korelirani, odnosno kad god je prisutno jedno, prisutno je i drugo: u tom je sluĉaju zamisliva prisutnost jednoga bez drugog. Nije ĉak dovoljna niti dokazivanje stroge uzroĉne povezanost izmeĊu procesa u mozgu i svijesti, jer bi to znaĉilo da govorimo o 36

PLACE (1956) u LYCAN (1990): 33.

29

dvije razliĉite stvari izmeĊu kojih postoji uzroĉna sveza. Potrebna nam je potvrda o identitetu svijesti i odreĊenih procesa u mozgu. Potrebno nam je objašnjenje onoga što se doživljava u svjesnom iskustvu, subjektovih introspektivnih promatranja, pomoću onoga što se dogaĊa u mozgu. Trebalo bi, dakle, biti moguće objasniti, primjerice, izraz «bol» pomoću «takva i takva aktivnost mozga»: to bi numerički trebalo biti jedna te ista stvar. To bi se objašnjenje moralo dogoditi unutar jedne šire znanstvene teorije, u sluĉaju svijesti najvjerojatnije neurologije. Uspostava je identiteta, dakle, prepuštena nekoj budućoj neurologiji i njezinom otkrivanju ili odbacivanju hipoteze o identitetu svijesti i procesa u mozgu. Razlozi vjere u materijalistiĉko objašnjenje uma. Hipoteza «svijest je proces u mozgu» oĉito je naĉin na koji materijalisti izražavaju svoju vjeru u materijalnu narav ĉitavog svijeta. Od kuda oni crpe svoju nadu? Neupitan je uspjeh prirodnih znanosti koji se dogodio prošla tri stoljeća. Fizika, kemija, biologija... oblikuju sve suvisliju sliku o svijetu oko nas, ali i o nama samima, mijenjajući stara vjerovanja što smo ih prije imali o sebi. Materijalisti smatraju da će se taj trend nastaviti te da će prirodne znanosti, prije ili kasnije, upotpuniti svoje teorije. Zbog toga vjeruju da će u svoju teoriju moći uklopiti i ljudsku svijest. Oni za to daju i neke razloge:

1.

Ĉovjek zapoĉinje kao ĉisto fiziĉki organizam (kao oploĊeno jajašce: genetski programirana jednostaniĉna organizacija molekula), razvija se prema informacijama zapisanim u svojoj DNK te izrasta u biće fiziĉke graĊe ĉije je ponašanje rezultat interakcije njegovih unutarnjih stanja i izvanjskog fiziĉkog svijeta.

2.

Teorija evolucije je danas jedino ozbiljnije objašnjenje kontrole ponašanja koje ima svoj temelj u neuronskoj aktivnosti.

3.

Sve se više potvrĊuje ovisnost mentalnih fenomena o neuronskoj aktivnosti.

4.

37

Vjera u napredak i uspjeh neurologije.37

Usp. CHURCHLAND (1994): 28.

30

I, u konaĉnici, u povijesti znanosti su se već dogodile mnoge takve uspješne teorijske redukcije (primjerice, «toplina» u «srednja kinetiĉka energija molekula») pa zašto bi svijest bila izuzetak?

PRIGOVORI KLASIĈNOJ TEORIJI IDENTITETA Uzmimo primjer svjesnog iskustva, primjerice glavobolju.38 Ako je iskaz «imam glavobolju»39 uopće izvješće o nekom procesu, onda je to, tvrdi teorija identiteta, izvješće o procesu koji je, ustvari, proces u mozgu. Time se ne tvrdi da se izvješće o «glavobolji» može prevesti u izvješće o «procesima u mozgu». Jedino što se tvrdi je sljedeće: ukoliko je izvješće o «glavobolji» uopće izvješće o neĉemu, onda je to izvješće o procesima u mozgu. Glavobolja nije ništa «over and above» procesa u mozgu kao što nacije nisu ništa «over and above» graĊana.40 Glavobolja nije samo izvanjski uzroĉno povezana s procesima u mozgu. Glavobolja je proces u mozgu. Toj su Placeovoj tezi dani mnogi prigovori na koje je Smart41 nastojao odgovoriti. Prvi prigovor. Prvi se prigovor temelji na svakodnevnoj ĉinjenici da svi ljudi mogu imati iskustvo glavobolje i izvješćivati o tome, a da pritom ne znaju ništa o procesima u svojem mozgu. Štoviše, ljudi ni ne moraju znati da imaju mozak. Glavobolja, dakle, nije isto što i proces u mozgu. Taj je prigovor, ukoliko prihvatimo Placeovo razlikovanje kontingentnih i nužnih iskaza, lako izbjeći. Smart odgovara da mogu postojati istiniti kontingentni iskazi oblika «A je identiĉno s B», a u isto vrijeme da netko ne zna da je A isto što i B. Primjerice, netko može znati da je neka zvijezda «Veĉernjaĉa», bez da zna da je ta ista 38

U poglavlju što slijedi svjesno iskustvo glavobolje uzimam kao paradigmu svekolikog svjesnog iskustva, odnosno sve što se kaže o glavobolji vrijedi i za svako svjesno iskustvo. No, ponekad postoji zahtjev za slijeĊenjem originalne argumentacije pa će biti potrebno koristiti i neke druge primjere poput 'imanje naknadne slike žutog', itd. 39 Nije u duhu hrvatskog jezika u kojem bismo kazali «boli me glava», ali izraz «imam glavobolju» je toĉniji prijevod s engleskog jezika, a budući da se govori o mentalnim procesima, onda je «glavobolja» adekvatniji opis tog procesa. 40 Usp. SMART, J.J.C. (1959) u ROSENTHAL (1991): 170. Smart i nakon 40 godina brani teoriju identiteta. Vidi SMART, J. J. C. "The Identity Theory of Mind" u ZALTA, Edward N. (ed.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2000 Edition). Internet adresa: http://plato.stanford.edu/archives/fall2000/entries/mind-identity/. 41 Usp. SMART (1959) u ROSENTHAL (1991): 169-176.

31

zvijezda ustvari «Danica», odnosno da je u isto vrijeme istinit kontingentni iskaz «Danica je Veĉernjaĉa». Drugi prigovor. Drugi se prigovor temelji na kontingentnosti veze izmeĊu izraza «glavobolja» i «proces u mozgu». Kontingentna je ĉinjenica da kad imamo glavobolju postoji odreĊena vrsta procesa u mozgu. Moguće je, iako ne baš vjerojatno, da znanost jednog dana otkrije da te dvije stvari uopće nisu povezane te da je naša fiziološka teorija pogrešna. Moguće je, dakle, da kad izvješćujemo o glavobolji mi ne izvješćujemo o procesu u mozgu. Taj prigovor nema snage jer ništa ne dokazuje, već samo ukazuje na malo vjerojatnu mogućnost. Treći prigovor. Treći, i najteži prigovor, temelji se na problemu kvalitativnih osjećaja ili qualia. Iako prvi i drugi prigovor ne dokazuju da je glavobolja nešto drukĉije i iznad procesa u mozgu, oni dokazuju da je quale ili kvalitativni osjećaj glavobolje, iskustvo «kako je to imati» (what is it like) glavobolju, nešto iznad i drukĉije od procesa u mozgu. Ĉini se prihvatljivim reducirati neke mentalne procese na procese u mozgu, ali to je nemoguće uĉiniti i s nekim mentalnim svojstvima (a qualia su navodno takva svojstva). To je, i prema Smartovu priznanju, najjaĉi prigovor klasiĉnoj teoriji identiteta. Smartov je odgovor veoma originalan i mnogi ga naturalisti kasnije slijede. Prigovor iz postojanja naknadne slike ili bolnosti bola nastoji se razriješiti sljedećim objašnjenjem. Kad zatvorimo oĉi i kažemo «vidim žuto-naranĉastu sliku» mi ustvari kažemo nešto poput «dogaĎa se nešto slično onome što se inače dogaĎa kada su moje oĉi otvorene, kad sam budan, a ispred mene postoji dobro osvijetljena naranĉa, tj. kad dobro vidim naranĉu». 42 Rijeĉi «dogaĊa se nešto što je sliĉno onome što se inaĉe dogaĊa kada» jesu kvazilogiĉke ili neutralne rijeĉi (topic-neutral words),43 tj. ne pripadaju ni dualistiĉkoj niti materijalistiĉkoj metafizici. Te rijeĉi mogu objasniti kako osjećaji mogu biti procesi u mozgu, a da onaj što izvješćuje o svojim osjećajima ne zna ništa o svojim procesima u mozgu, jer taj je naĉin izvješćivanja veoma apstraktan: «nešto se dogaĊa što je slično 42

SMART (1959) u ROSENTHAL (1991): 172. Od tuda ĉest naziv za teoriju identiteta: «Topic-neutral approach». Takvom «neutralnom» pristupu Rosenthal prigovara da gubi iz vida ono što mentalno ĉini razliĉitim od fiziĉkog, ono po ĉemu misli i želje nazivamo upravo «mentalnim» a ne «fiziĉkim». Vidi ROSENTHAL, David M. (1994) «Identity Theories» u GUTTENPLAN (1994): 349-350. 43

32

onome što se dogaĊa kada...». Primjerice, ĉovjek može izvijestiti o tome da je netko u sobi i time ustvari izvješćivati o tome da je doktor u sobi, ne znajući i nikad ne ĉuvši za doktore. Snaga tog odgovora ovisi o mogućnosti naše sposobnosti izvješćivanja o tome da je jedna stvar sliĉna drugoj stvari, bez da možemo iskazati na koji joj je naĉin sliĉna. Drugim rijeĉima, sva introspektivna izvješća imaju sljedeću formu: pojavljuje se unutarnji proces x, takav da je x sliĉan onome što se dogaĊa kada na mene utjeĉe odreĊeni fiziĉki poticaj. Tu se onaj koji izvješćuje zaustavlja – a to je veoma apstraktna i općenita razina, ne specificirajući ništa drugo što bi moglo dati nekakve metafiziĉke odrednice. U takvom opisu postoje samo fiziĉki i logiĉki termini, odnosno nema nikakvog specifiĉno mentalnog termina. Zbog toga je prihvatljiva mogućnost da je «to nešto što se dogaĊa» identiĉno s odreĊenim procesom u mozgu. 44 Ĉetvrti prigovor. Ĉetvrti se prigovor temelji na svojstvima tzv. mentalnih objekata: Naknadna slika ili paslika nije u fiziĉkom prostoru. Proces u mozgu je u fiziĉkom prostoru. Dakle, naknadna slika nije proces u mozgu. Smart odgovora na sljedeći naĉin: nisu naknadne slike procesi u mozgu, nego je iskustvo imanja naknadnih slika proces u mozgu. To se iskustvo iskazuje u introspektivnim izvješćima. Ne postoje stvari poput naknadnih slika, ali ima iskustva imanja naknadnih slika, a to je iskustvo opisano neizravno u rjeĉniku materijalnih objekata, a ne u fenomenološkom rjeĉniku – jer takvo što ne postoji. Peti prigovor. Peti prigovor nastoji izbjeći postuliranje «mentalnih objekata» te se temelji na svojstvima iskustva mentalnih stanja: smisleno je kazati da je molekularno kretanje u mozgu brzo ili sporo, istosmjerno ili kružno. Nema smisla kazati da je iskustvo 44

Usp. SHAFFER, Jerome (1963) «Mental Events and the Brain» u ROSENTHAL (1991): 177-179. O tome se prigovoru, u raznim oblilcima, raspravlja i dan danas: to je problem statusa qualia. Što znaĉi da Smartov odgovor nije bio uspješan, iako se ne može niti zanemariti njegov veliki utjecaj. Tim se prigovorom i kritikom Smartovog odgovora u spomenutom ĉlanku posebno bavi J. Shaffer. Shaffer misli da ukoliko Smart smatra da govor o osjetima moramo nauĉiti referencijom na neki utjecaj iz okoline to ne povlaĉi za sobom da to što smo nauĉili zahvaljujući nekom utjecaju iz okoline mora biti moguće definirati pomoću tog istog utjecaja. U najboljem je sluĉaju Smartova analiza mentalnih pojmova uputa za učenje znaĉenja tih termina. Ako pak ĉovjek izvjesti o svojoj glavobolji, onda on zacijelo primjećuje pojavu neĉega i da to nešto ima nekakva obilježja (inaĉe ne bi znao razliku izmeĊu glavobolje i užitka). U većini sluĉajeva ne primjećujemo nikakva fizička obilježja – niti stanje svojih mozgova, niti izvanjske podražaje, a ipak primjećujemo nekakva obilježja. Ta obilježja, dakle, moraju biti nefiziĉka svojstva jer inaĉe ne možemo objasniti kako smo uopće nešto primjetili.

33

glavobolje brzo ili sporo... Dakle, glavobolja nije isto što i dogaĊaj u mozgu. Smart se u svojem odgovoru na to pitanje poziva na razlikovanje izmeĊu znaĉenja rijeĉi i predmeta referencije: «iskustvo» i «procesi u mozgu» nemaju isto znaĉenje, što ne iskljuĉuje mogućnost da referiraju na jednu te istu stvar. Ako ĉovjek izvješćuje o svom iskustvu onda on izvješćuje o neĉemu što mu se dogaĊa, ali pritom ostavlja otvorenim pitanje kakve je naravi to što se dogaĊa, primjerice, dogaĊa li se glavobolja u materiji u krutom ili u plinovitom stanju, ili možda u neprostornom mediju. Ukoliko će se jednog dana potvrditi da «iskustvo» i «procesi u mozgu» referiraju na istu stvar, možda ćemo i prihvatiti jeziĉnu konvenciju45 u kojoj je smisleno govoriti o iskustvima terminima što odgovaraju fiziĉkim procesima. Šesti prigovor. Šesti se prigovor temelji na privatnosti našeg iskustva: Osjećaji su privatni. Procesi u mozgu su javni. Ako je ĉovjek iskren onda ne može pogriješiti kad kaže «Boli me glava». No, može pogriješiti o svojim iskazima o procesima u mozgu. Nadalje, može se kazati da dva ili više ljudi gleda isti proces u mozgu, ali ne može se kazati da više ljudi izvješćuje o istom unutarnjem iskustvu. Dakle, osjeti nisu procesi u mozgu. Smart odgovara da taj argument samo pokazuje da jezik introspektivnih izvješća ima drukĉiju logiku od jezika materijalnih procesa. Dok teorija o procesima u mozgu ne bude dovoljno razvijena i općeprihvaćena nećemo imati kriterij za iskaz «Smith ima takvo i takvo iskustvo» osim introspektivnog izvješća samo Smitha pa smo prihvatili jeziĉno pravilo da je istinito ono što Smith kaže.

Sedmi prigovor. Sedmi se prigovor temelji na zamislivosti nekih situacija koje proizlaze iz kontingentnosti veze izmeĊu iskustva i mozga. Mogu, naime, zamisliti da se pretvorim u kamen, a da svejedno imam slike, glavobolje... Smart odgovara da se može zamisliti i

45

Tu se eksplicitno pokazuje to što se prešutno prihvaća: rodne pojmove odreĊuje prihvaćanje jeziĉnih konvencija a ne sama «bit» predmeta kojeg nastojimo definirati. Takav je nominalizam prihvaćen kod najvećeg broja filozofa s podruĉja filozofije uma. Drugim rijeĉima, odabirom prihvaćanja jeziĉne konvencije moguće je promjeniti definiciju neke stvari, odnosno izraz poput «glavobolja» može se jednog dana poĉeti koristiti kao termin iz fizike, odnosno može se spajati u smislene iskaze zajedno s rijeĉima «brz», «istosmjeran»... Moguće je, primjerice, da će nam jednog dana biti prihvatljivo kazati: «Moja je glavobolja istosmjerna». Vidi BOYD (1980) u BLOCK (1980): 69-75. Taj je nominalizam izvorno Lockeovo objašnjenje općih pojmova u LOCKE, John (1690) An Essay Concerning Human Understanding. Pogotovo III knjiga, 4. poglavlje.

34

da Veĉernjaĉa nije Danica, ili da bljesak nije elektriĉno pražnjenje... Time se samo potvrĊuje da «iskustvo» i «procesi u mozgu» nemaju isto znaĉenje, ali ne i da ne referiraju na istu stvar. Osmi prigovor. Osmi je prigovor ustvari Wittgensteinov46 prigovor poznat pod nazivom «kukac u kutiji» (PI §293) koji problematizira kako opisi iskustva (opis vlastite boli), ako su izvješća, imaju uporište u jeziku? Jer svako jeziĉno pravilo za svoju ispravnu primjenu mora imati javni kriterij. Smartov odgovor: promjena u opisima kako stvari jesu i kako ih osjećamo je samo promjena iz «to je tako» u «to izgleda tako». U sluĉaju kad bi naivan ĉovjek mogao kazati «vidim naranĉasti krug» kad zatvorim oĉi, a mi smo nauĉili kazati «Čini mi se da vidim naranĉasti krug». Introspektivno nam objašnjenje «ĉini mi se da vidim naranĉasti krug» govori o pojedinĉevu stanju svijesti na isti naĉin kao i «vidim naranĉasti krug», a razlikuje se samo u samo u tome što se suzdržava od tvrdnje o tome što se dogaĊa u izvanjskom svijetu. Već se kod trećeg prigovora govorilo o otvorenosti, apstraktnosti i općenitosti iskaza o iskustvu, a to objašnjava zašto nema jezika o privatnim kvalitetama. Povratak istih prigovora u novom ruhu. Zanimljivo je što se, unatoĉ Smartovoj argumentaciji, većina ovih prigovora ponovo «vraća» u ovom ili onom obliku. Ili su to esencijalistiĉki prigovori potpomognuti drukĉijim teorijama znaĉenja poput Kripkeovih prigovora, ili su to prigovori koji vide problem u kontingentnosti veze uma i mozga što ostavlja nepremostiv jaz za objašnjenje te veze, ili su to prigovori vezani uz status qualia, ili prigovori iz spoznaje neĉeg «novog» unatoĉ sveobjašnjavajućoj fiziĉkoj teoriji svijeta. Razlika izmeĊu Smarta i Placea. Smart je, dakle, svojim odgovorima nastojao obraniti uvjerljivost Placeove teze o identiĉnosti svijesti i procesa u mozgu. No, postoji jedna mala razlika izmeĊu Placea i Smarta glede logiĉkog statusa same Placeove hipoteze. Smart ne smatra da je Placeova hipoteza prava znanstvena hipoteza jer ne postoji zamisliv

empirijski

eksperiment

koji

bi

odluĉio

izmeĊu

materijalizma

i

46

Za Wittgensteinove poglede o izvješćivanju naših «unutarnjih» stanja vidi MLADIĆ, Damir (2003) «Wittgenstein i kartezijansko kazalište» u ŠKORIĆ, Marija i SOMUN, Nikola (2003) (ur.) Ne misli, gledaj! Zbornik radova studentskog simpozija o filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Zagreb: Marija Škorić.

35

epifenomenalizma.47 Ukoliko su epifenomenalizam kao vrsta dualizma i teorija procesa u mozgu kao vrsta materijalizma jednako konzistentni s ĉinjenicama, princip jednostavnosti opravdava nas u prihvaćanju materijalizma. Može li materijalizam teorije identiteta ipak biti ĉvršće utemeljen?

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: Koja je središnja teza teorije identiteta U.T. Placea? Što znači da je neka tvrdnja «znanstvena hipoteza»? Koja je razlika izmeĎu definicije i kompozicije? Primjeri. Je li teza «Svijest je proces u mozgu» definicija ili kompozicija? Zašto? Što to znači da logička neovisnost ne znači i ontološku neovinost? Što to znači u slučaju iskaza «Svijest je proces u mozgu?» 6. Kako se uspostavlja identitet izmeĎu dva različita izraza (primjer «oblak» i «mnoštvo čestica u suspenziji»? 7. Koji su omiljeni primjeri kontingentnih iskaza (kompozicija) u fizikalista? 8. Kako uspostaviti idenitet «Svijesti» i «procesa u mozgu»? Što trebamo objansniti? 9. Koji su razlozi za vjerovanje u fizikalizam? 10. Nabroj barem tri prigovora klasičnoj teoriji identiteta. Koji su, za vas, najprihvatljiviji, a za koje mislite da je Smart uspio odbaciti? 11. Koja je razlika izmeĎu Placeovog i Smartovog fizikalizma? 1. 2. 3. 4. 5.

Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. PLACE, U.T.(1956) «Is Consciousness a Brain Process?», British Journal of Psychology, str. 45 – 50. 2. ROSENTHAL, David M. (1994) «Identity Theories» u GUTTENPLAN, Samuel (1994) A Companion to the Philosophy of Mind. Oxford: Blackwell: 349-350. 3. SMART, J.J.C. (1959) «Sensations and Brain Processes», Philosophical Review 68. str. 141-156.

47

O epifenomenalizmu je dovoljno kazati da je ta teorija o mentalnom vrsta dualizma svojstava koji tvrdi da su mentalna svojstva epi-fenomen, nešto razliĉito i nedvodivo na procese u mozgu, ali bez ikakve kauzalne uloge: nematerijalni i uzroĉno nemoćni nus-produkt procesa u mozgu.

36

3. KAUZALNA TEORIJA IDENTITETA ILI «SVIJEST JE FIZIĈKE NARAVI ZBOG SVOJE UZROĈNE ULOGE» Saţetak poglavlja: Lewisov pokušaj identifikacije svijesti i procesa u mozgu pomoću zajedničke uzročne uloge. Glavni pojmovi: kauzalna teorija identiteta, uzročna uloga, deduktivni argument, materijalizam središnjeg stanja Filozofi: David Lewis, D.M. Armstrong Lewisov deduktivni arugment. David Lewis48 ne nastoji, kao što to ĉini klasiĉna teorija identiteta, samo pokazati da je hipoteza «svijest je proces u mozgu» prihvatljiva radna hipoteza, već i ĉvršće utemeljiti vjeru u fiziĉku narav svijesti. On i ostali zastupnici kauzalne teorije identiteta nastoje preko uzroĉnih uloga mentalnih stanja uspostaviti identitet mentalnih stanja i stanja mozga. Njegov deduktivni argument možemo sažeti na sljedeći naĉin: odluĉujuća49 je znaĉajka (definitive characteristic) svjesnog iskustva kao takvog njegova uzroĉna uloga. Drugim rijeĉima, to što ga ĉini iskustvom jest upravo njegova uzroĉna uloga, odnosno bitno je svojstvo svjesnog iskustva da ono uzrokuje odreĊeno ponašanje. Te uzroĉne uloge što prema analitiĉkoj nužnosti pripadaju iskustvu, u stvari pripadaju odreĊenim fiziĉkim stanjima. Budući da ta fiziĉka stanja posjeduju odluĉujuće znaĉajke iskustva (uzroĉne uloge), ona dakle moraju biti ta iskustva. Ĉini se da se Lewis oslanja na naĉelo: ako nešto ima istu uzroĉnu ulogu, onda je to jedna te ista stvar. Ili sažetije parafrazirano: Svjesna su iskustva bitno definirana svojom uzroĉnom ulogom. U fizici, fiziĉka stanja imaju te uzroĉne uloge. Dakle, iskustva su fiziĉka stanja.

Ili kako to sam Lewis formulira: 48

Usp. LEWIS (1966): 17-25. Kako bi naglasio «odluĉujući» smisao rijeĉi «definitive» ĉesto koristim izraz «bitna» što može zavesti da je rijeĉ o nekom esencijalistiĉkom pristupu. No, to nije tako: «bitno» u ovom sluĉaju ne oznaĉava neku «bit pojma», nego ima samo funkciju naglašavanja ili oznake važnosti ili presudnosti. 49

37

«Mentalno stanje M = ima uzroĉnu ulogu U (prema definiciji M-a). Neuralno stanje N = ima uzroĉnu ulogu U (prema fiziološkoj teoriji). Dakle, mentalno stanje M = neuralno stanje N (prema tranzitivnosti =).»50 Prva premisa. Prvom se premisom tvrdi da je bitna ili odluĉujuća oznaka iskustva upravo njegova uzročna uloga te da se ista može izraziti konaĉnim skupom uvjeta što specificiraju njezine tipične51 uzroke i njezine tipične posljedice pod raznim okolnostima. Drugim rijeĉima, kauzalna analiza mentalnih pojmova smatra da pojam mentalnog stanja u sebi ukljuĉuje, i u tome se u potpunosti iscrpljuje, pojam stanja koje je sposobno biti uzrok odreĊenih posljedica ili posljedica odreĊenih uzroka.52 Tek u tom uzroĉnoposljediĉnom nizu to stanje u potpunosti pronalazi svoje odreĊenje. Bez svojeg odreĊenja kao uzroka odreĊenog ponašanja i posljedice odreĊenih podražaja izvana, pojedinaĉno mentalno stanje ne možemo odijeliti i razlikovati od ostalih mentalnih stanja. Za razliku od biheviorizma, kauzalna teorija prihvaća mentalna stanja kao nešto stvarno i odjelito od našeg ponašanja i kao nešto što uzrokuje to ponašanje – što je više u skladu s našim svakodnevnim shvaćanjem našeg iskustva. Biheviorizam je mentalna stanja shvaćao kao odreĊene vrste ponašanja ili kao dispozicije za ponašanje, dok kauzalne teorije shvaćaju mentalna stanja i ponašanje kao dvije razliĉite i odvojene stvari, iako ne i meĊusobno neovisne. Takvo shvaćanje mentalnih stanja dopušta mogućnost da se neka mentalna stanja mogu pojaviti unatoĉ tome što se ne pokazuju u ponašanju, što u biheviorizmu nije bilo moguće.

Druga premisa. Drugom se premisom tvrdi da postoji ujedinjeno tijelo znanstvenih teorija koje zajedno omogućuje istinito i iscrpno objašnjenje svih fiziĉkih fenomena. Materijalist ima povjerenje u objašnjavalaĉku adekvatnost fizike. No, to ne znaĉi da ne postoji nematerijalno (ontološka teza), nego samo to da ne trebamo nematerijalno da 50

LEWIS, David K. (1972) «Psychophysical and Theoretical Identifications» u ROSENTHAL (1991): 204. ili u BLOCK (1980): 207. 51 Upotrebom rijeĉi «tipiĉne» nastoje se izbjeći prigovori upućeni biheviorizmu, naime da je nemoguće nabrojati sve uzroke i sve posljedice odreĊenog mentalnog stanja. «Tipiĉni» uzroci i «tipiĉne» posljedice u sebi ukljuĉuju i druga mentalna stanja, što u biheviorizmu nije bio sluĉaj. 52 ARMSTRONG (1980) u LYCAN (1990): 40.

38

bismo objasnili materijalno. Iz toga bi slijedilo da sve fiziĉko (u našem sluĉaju to je ljudsko ponašanje) što možemo objasniti pomoću niza uzroka i posljedica mora isto tako biti fiziĉko. Znanost za koju se vjeruje da će u svom zrelom obliku dati iscrpno objašnjenje mentalnih termina je neurologija. Mentalno nije epifenomen. Iako Lewis dopušta postojanje nematerijalnog, to nematerijalno ne može biti uzroĉno djelotvorno, već samo epifenomen. No, iskustva nisu uzroĉno nedjelotvorna, nego i te kako odreĊuju naše ponašanje. Dakle, iskustva ne mogu biti nematerijalna. Nakon toga slijedi da je svjesno iskustvo, budući da je u potpunosti odreĊeno svojom ulogom u fiziĉkom uzroĉnom nizu, fiziĉko stanje ili fiziĉki proces. Primjer cilindriĉnog lokota. Lewis kao pojašnjavajuću paralelu koristi primjer cilindriĉnog lokota za bicikle. Lokot najjednostavnije definiramo kao ono ĉime zakljuĉavamo stvari i time prijeĉimo druge da nam ih ukradu. Dakle, odluĉujuća je karakteristika tog lokota (kao i svakog drugog lokota, tj. lokota kao takvog) njegova otkljuĉanost (biti otkljuĉan) odnosno zakljuĉanost (biti zakljuĉan): to je njegova uzroĉna uloga. Sve što možemo iskoristiti kako bismo zakljuĉali ili otkljuĉali neke stvari možemo, u širem smislu te rijeĉi, nazvati lokotom. Kod cilindriĉnog lokota, odreĊena kombinacija brojeva otkljuĉava taj lokot. To je sve što moramo znati da bismo lokot nazvali otkljuĉanim. Ali mi možemo znati i mnoštvo drugih stvari o tom lokotu: možemo znati da se on sastoji od cilindara, utora i diskova i da te dijelove možemo pomicati na taj naĉin da se utori paralelno poslože što lokot ĉini otkljuĉanim. To poravnanje utora ima istu uzroĉnu ulogu koju mi analitiĉki pripisujemo otkljuĉanosti lokota. Što nas opravdava u uspostavi sljedećih identiteta: «otkljuĉanost lokota» identiĉna je «poravnatosti utora tog lokota» ili «otkljuĉati lokot» je identiĉno s «poravnati njegove utore». «Otkljuĉanost» je opis jedne te iste stvari na razini njegove kauzalne uloge, dok je «poravnatost utora» opis detalja tog stanja, s time da i «poravnatost utora» ima istu kauzalnu ulogu. Na isti naĉin trebali bismo pristupati svijesti i procesima u mozgu.

39

Smisao i znaĉenje. U tim se sluĉajevima Lewis oslanja na Fregeovo53 uĉenje o smislu i znaĉenju. Značenje (u tom sluĉaju predmet na koje rijeĉi «svijest» i «procesi u mozgu» referiraju, naime na procese u mozgu) je isto, ali smisao (naĉin na koja nam je ta stvar, naime procesi u mozgu, dana) je razliĉit. U sluĉaju izraza «svijest», smisao ili naĉin na koji su nam procesi u mozgu dani, dan nam je pomoću njihovih uzroĉnih uloga koje im sluĉajno (kontingentno) pripadaju. U sluĉaju izraza «procesa u mozgu» ista nam je stvar, naime procesi u mozgu, dana na naĉin detaljnog opisa. Slabosti analogije s cilindriĉnim lokotom. Primjer cilindriĉnog lokota za bicikle ĉini se neprijepornim. No, što je sa sviješću i procesima u mozgu? Kod lokota možemo empirijski potvrditi identitet «otkljuĉanosti» i «poravnatosti utora», no ĉini nam se da je u sluĉaju svijesti taj naĉin uspostave identiteta neprimjenjiv. Kad neki lokot nazovemo otkljuĉanim, to nije ništa drugo nego da su utori tog lokota poravnati. Kod otkljuĉanosti lokota ne ĉini nam se da postoji ništa «više od» ili ništa «što nadilazi» sklop utora, cilindra i diskova. No u sluĉaju kad nekog ĉovjeka proglasimo svjesnim, ne tvrdimo samo da se u njegovu mozgu pojavljuju odreĊeni procesi, niti samo da njegova svijest ima odreĊenu kauzalnu ulogu, nego da i taj ĉovjek ima subjektivno iskustvo koje je nesvodivo na jezik kauzalnosti ili na opis procesa u mozgu.

KAUZALNA TEORIJA UMA I MATERIJALIZM SREDIŠNJEG STANJA Utjecaj biheviorizma. Kao što smo vidjeli, u kauzalnoj teoriji uma mentalna su stanja uzroci ljudskog ponašanja. Za razliku od bihevioristiĉkog pojma mentalnih stanja, u kauzalnoj su teoriji uma mentalna stanja nešto stvarno, razliĉito i odvojeno od ljudskog ponašanja, a imaju moć uzrokovanja ljudskog ponašanja. No ta odjelitost mentalnih stanja od ljudskog ponašanja nije potpuna: značenja termina kojima nazivamo mentalna stanja, izvlaĉimo na temelju veze tih mentalnih stanja s odreĊenim obrascima ponašanja,

53

Usp. FREGE. Gottlob (1892) «O smislu i znaĉenju» u FREGE, Gottlob. (1995). Osnove aritmetike i drugi spisi. Zagreb: Kruzak. str 167 – 194.

40

odnosno referencijom na njihove posljedice (ponašanje).54 Tu je utjecaj biheviorizma i njihovog naglašavanja veze izmeĊu mentalnih stanja i ponašanja veoma snažan.

Mentalni termini kao teorijski termini. Zbog tog utjecaja biheviorizma, kauzalna teorija gleda na mentalne termine kao na teorijske termine (tj. oni su termini što pripadaju odreĊenoj teoriji). Kad govorimo o vlastitu umu pomoću mentalnih termina mi, ustvari, teoretiziramo (ne izvješćujemo) o tome što se dogaĊa u nama. Jedino što sigurno znamo je da to što se dogaĊa u nama ima nekakvu uzroĉnu snagu, tj. uzrokuje odreĊenu vrstu našeg ponašanja i to što se dogaĊa u nama. Ništa više ne znamo o tome sigurno, a najmanje o tome koja je prava narav toga što se dogaĊa u nama: naša je teorija uma još veoma primitivna. Znanstvene su teorije pozvane objasniti što se to dogaĊa u nama. Pojmovna nas analiza mentalnih termina dovodi samo do uzroka u nama, ali ne odgovara na pitanje kakva je narav tih uzroka. Budući da ne znamo njihovu pravu narav moguće je, dakle, i postojanje mentalnih uzroka ponašanja kojih nismo svjesni te ĉija se «mentalnost» odreĊuje neovisno od «svjesnog». 55 Jedino sigurno svojstvo mentalnih stanja je to da su uzroci ponašanja. Prema tome, termini kojima opisujemo naša mentalna stanja su teorijski termini koji dobivaju svoje znaĉenje pomoću referencije na ponašanje što ga uzrokuju: ona su unutarnji uzroci našeg ponašanja, a sami nepoznate naravi. Jedino što o njima sigurno znamo je da uzrokuju i to da uzrokuju odreĊeno ponašanje, tj. spoznajemo samo jedno njihovo svojstvo – uzrokovnost: imaju moć uzrokovati ponašanje.

54

CAMPBELL, Keith. (1984) «Central State Materialism» u ROSENTHAL (1991): 189. Svakodnevni govor poistovjećuje «mentalno», «psihiĉko» i «svjesno». To je ĉesto zbunjujuće u filozofiji uma jer se mentalno u tom sluĉaju ne koristi kao svakodnevni pojam, već kao teorijski, poglavito odreĊen unaprijed danim definicijama. Prema tome, mentalno može biti svjesno i nesvjesno. Ipak, nezadovoljstvo danim definicijama zbog njihove nepotpunosti tjera filozofe da svoj termin «mentalnog» razvijaju, ĉini se, sve više pomoću termina «svjesno», ili pak da ga potpuno odbace iz razmatranja kao suvišnog i promašenog. Nadalje, mentalne termine o osjetima u svakodnevici ne koristimo kao teorijske termine, nego kao opisne termine onog što se dogaĊa u nama. Jedna je od materijalistiĉkih strategija upravo da se zanijeĉe «izvješćivalaĉki» karakter mentalnih termina te da ih se prikaže kao teorijske termine odreĊene, loše teorije. Od tuda i naziv «puĉka psihologija» koji se od Lewisa naovamo koristi za naše svakodnevno opisivanje naših mentalnih stanja. Budući da se ta teorija, ili puĉka psihologija, može prikazati kao neadekvatna, prihvatljivo je odbaciti tu teoriju i zamijeniti je drugom, boljom, znanstvenijom. Vidi poglavlje o eliminativnom materijalizmu. 55

41

Je li glavobolja objašnjenje? No, problem je u tome što mi, kad osjetimo glavobolju, to znamo i bez upotrebe nekog osjetilnog organa: takav mentalni dogaĊaj nije teorijski – on je datost, a ne objašnjenje neĉega što nam je dano. Kauzalna teorija uma na to odgovara: mi smo svjesni naših unutarnjih stanja koja su, više-manje, meĊusobno sliĉna. Introspektivna, svjesna spoznaja je samo spoznaja mentalnog stanja kao uzroka ili pod vidikom uzroka i ništa više. Kad sam ljut, jedino što znam o tome je da to stanje uzrokuje odreĊeno ponašanje – stiskanje šaka, koĉenje vilice, udaranje, vikanje... Drugim rijeĉima, jedno mentalno stanje razlikujemo od drugog mentalnog stanja samo pomoću njihovih posljedica – kriterij razlikovanja je izvanjski, a ne unutarnji. Nema, dakle, kvalitativnih svojstava naših mentalnih stanja na temelju kojih bismo razlikovali jedno takvo mentalno stanje od drugog. Spoznaja unutarnjih stanja je samo izravna spoznaja kauzalnih moći, koje pak uĉimo odrastajući. Materijalizam središnjeg stanja. Kauzalna teorija uma postavlja znanstveni zadatak: pronaći što u ĉovjeku uzrokuje one vidove njegova ponašanja koje je «izraz» mentalnih uvjeta. Dovršen zadatak znaĉi potpunu teoriju o ljudskom umu. Općenito se prihvaća važnost mozga kao najvažnijeg dijela tijela odgovornog za ponašanje. Zbog toga se kauzalna teorija uma jedan svoj izraz pronalazi u materijalizmu središnjeg stanja (Central-state materialism), odnosno u postavci da se ponašanje u potpunosti objasniti pomoću termina središnjeg živĉanog sustava. Um, uzrok ponašanja, nije ništa drugo doli mozak. No, ni živĉani sustav ne smije imati nikakva ne-fiziĉka svojstva, već samo svojstva što ih prepoznaju fizika i kemija. Materijalizam središnjeg stanja je najekonomiĉnija verzija kauzalne teorije uma jer uzroke ponašanja pronalazi u ĉisto materijalnim objektima, u mozgu kako ga shvaća neurofiziologija. Um je stvar ima uzroĉne uloge. Po tome se teorije identiteta razlikuju od biheviorizma. No, za razliku od dualizma koji tvrdi da je ta stvar nematerijalna, teorije identiteta tvrde da je ta stvar materijalna. Kauzalne teorije uma u svojoj verziji materijalizma središnjeg stanja tvrde da je ta stvar odgovorna za naše ponašanje i da je materijalna: a jedini je kandidat za takvu ulogu ljudski mozak. Prema tome, mind-body problem će biti riješen kada neurofiziologija u potpunosti objasni odnos uma i ostatka tijela, odnosno mozga i

42

ostatka tijela. Mind-body problem se pretvara u body-body problem, i time problem postaje tehniĉke, a ne naĉelne naravi. Um je jednostavno mozak, odnosno posebna vrsta organizacije materije u tijelu. Time nestaje naĉelna prepreka rješavanju mind&body problema, a i ponuĊeno rješenje nudi smjer u kojem bismo mogli spoznati mnoštvo novih informacija o odnosu uma i tijela. Um kao skup uzroka je krnji um. U ĉemu je onda problem s kauzalnom teorijom? U srcu kauzalne teorije uma leži tvrdnja da um nije ništa drugo doli skup mnoštva uzroka. Ako je tomu tako, onda trebamo pitati sljedeće pitanje: je li um samo to ili postoje neka svojstva mentalnih stanja koja nisu kauzalna svojstva? Uzmimo ponovo sluĉaj glavobolje. Glavobolja uzrokuje odreĊenu vrstu ponašanja pa je i možemo opisati kao mentalno stanje koje je uzrokovano na odreĊeni naĉin i koje uzrokuje odreĊeno ponašanje. No, ĉini nam se da to nije sve: glavobolja boli. Nije dakle sve u teorijskom opisu bola, jer on nas i boli. Kauzalna analiza, isto kao i prije nje bihevioristiĉka analiza, ispušta nešto veoma važno iz svoje analize mentalnog stanja glavobolje – kako je to osjećati glavobolju. Sve što kauzalna teorija kaže o glavobolji istinito je za ĉovjeka kojeg glavobolja nikada ne boli.56 Postoje dakle i nekakva svojstva mentalnih stanja koja nisu samo uzroĉna svojstva. Ta svojstva nazivamo fenomenalnim svojstvima. Odnos kauzalne teorije i materijalizma središnjeg stanja. No, ĉak i ako se kauzalna teorija uma pokazala neistinitom, to ne znaĉi da je i materijalizam središnjeg stanja neistinit. Još je uvijek moguće da je um materijalne naravi i to ukoliko su fenomenalna svojstva ontološki neutralna (odnosno nisu nematerijalna). Fenomenalna svojstva, prema tome, ne bi bila svojstva mentalnih stanja, nego bi mogla biti način na koji mentalna stanja izgledaju onome tko ih ima. Ta svojstva ne pripadaju naravi mentalnih stanja (ontologiji) nego naĉinu na koji ona izgledaju (epistemologiji).57 To što one izgledaju tako kao što nama izgledaju ne povlaĉi za sobom i to da one stvarno jesu takve. Time bi, navodno, materijalizam središnjeg stanja ĉak i uz priznavanje fenomenalnih svojstava

56 57

Usp. CAMPBELL (1984) u ROSENTHAL (1991): 194. Usp. ARMSTRONG (1980) u LYCAN (1990): 46.

43

ostao plauzibilan. U raspravi o fenomenalnim svojstvima ili qualia promotrit ćemo plauzibilnost te strategije materijalista.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. Koji argument u prilog teoriji identiteta daje David Lewis? Objasni (znati rekonstruirati argument). 2. Zašto, prema Lewisu, mentalno nije epifenomenalno? 3. Koji je Lewisov primjer uspješnosti kauzalnog opisa? Koje su slabosti te analogije? 4. Što je smisao, a što značenje i kako to razlikovanje Lewis primjenjuje na iskaz «svijest je proces u mozgu». 5. Koje je, prema Lewisu, najsigurnije svojstvo mentalnog? 6. U čemu je vidljiv utjecaj biheviorizma na kauzalnu teoriju? 7. Koji je odnos kauzalne teorije i materijalizma središnjeg stanja? 8. Koje su slabosti poimanja uma kao skupa uzroka? Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. CAMPBELL, Keith. (1984) «Central State Materialism» u ROSENTHAL, David M. (1991) The Nature of Mind. Oxford: Oxford University Press: 189 – 196. 2. LEWIS, David K. (1966) «An Argument for the Identity Theory». The Journal of Philosophy, LXIII, 1. str. 17-25. 3. LEWIS, David K. (1994) «Lewis, David: Reduction of Mind» u GUTTENPLAN, Samuel (1994) A Companion to the Philosophy of Mind. Oxford: Blackwell: 412-431.

44

4. KRIPKEOVA KRITIKA I MOGUĆNOST VIŠESTRUKE OSTVARIVOSTI Saţetak poglavlja: Kripkeova kritika teorija identiteta pomoću njegove teorije značenja. Prigovor iz mogućnosti ostvarivosti istih mentalnih stanja u različitim fizičkim stanjima. Glavni pojmovi: kontingentni i nužni iskazi, kruti označitelji, aposteriorne nužnosti, višestruka ostvarivost, neuralni šovinizam, funkcionalno specificirano stanje. Filozofi: Saul Kripke, Hilary Putnam, David Lewis, Jaegwon Kim

KRIPKEOVA KRITIKA TYPE TEORIJA IDENTITETA Što se kritizira. Kritici je podvrgnuta osnovna teza, zajedniĉka svim teorijama identiteta: «svijest je proces u mozgu», ili «mentalna stanja su identiĉna stanjima mozga». Radikalni ili reduktivni materijalizam, opisan takvim iskazom, suoĉava se s mnogim poteškoćama, od kojih smo naveli najveću: ignoriranje fenomenalne svijesti ili «kako je to biti» u nekom stanju. No, postoje i neke tehniĉke poteškoće proizašle iz samih teorija. Prividna kontingentnost iskaza «svijest je proces u mozgu». Najpoznatija «tehniĉka» kritika teorija identiteta je Kripkeova kritika.58 Teorija identiteta tvrdi da je iskaz «svijest je proces u mozgu» kontingentni iskaz – što znaĉi da su znaĉenja termina «svijest» i «proces u mozgu» razliĉita, a da identitet izmeĊu njih uspostavljamo empirijskim promatranjem. Kako bi se ideja o kontingentnosti tog iskaza uĉinila prihvatljivom, teoretiĉari identiteta ĉesto daju primjere iz drugih podruĉja života, pogotovo iz znanosti koja, barem u sadašnjem kulturnom okruženju, polaže najveće pravo na «istinitost». Takav je primjer kontingentnog iskaza iz znanosti «toplina je kretanje molekula», a trebao bi fizikalistima poslužiti kao paradigmatski primjer kontingentnog iskaza. I u tom iskazu navodno termini «toplina» i «kretanje molekula» nemaju isto znaĉenje, no ipak se potvrĊuje da se odnose na jednu te istu stvar.

58

Vidi KRIPKE, Saul. (1971) izvadak iz «Identity and Necessity» u BLOCK (1980): 144-147. Hrvatski prijevod kao «Istovjetnost i nužnost» u MIŠĈEVIĆ i POTRĈ (ur.) (1987). Kontekst i značenje. Rijeka: ICR. str. 113 – 134.

45

Kripke tvrdi da to nije toĉno i da nijedan od ta dva iskaza nije kontingentan.59 U sluĉaju iskaza «Toplina je kretanje molekula» Kripke govori o prividu kontingencije. Termin «toplina» i termin «kretanje molekula» jesu kruti oznaĉitelji (rigid designators)60 iz ĉega slijedi da je iskaz «toplina je kretanje molekula» nužni iskaz: nezamislivo je da postoji «toplina», a da ne postoji «kretanje molekula» i obrnuto. Nezamislivo je da se termin «toplina» koristi za nešto drugo, a ne za «kretanje molekula». Privid kontingentnosti tog iskaza daje nam ĉinjenica da smo identificirali toplinu pomoću kontingentne činjenice da postoje bića na ovom planetu, mi, koja su osjetljiva na toplinu ili na kretanje molekula na odreĎeni način. Koristimo opis «to što uzrokuje takve i takve osjete» kako bismo odredili što je to «toplina», ali ustvari mi opisujemo kontingentno svojstvo topline – naime svojstvo da «uzrokuje takve osjete u nama». «Glavobolja» kao kruti oznaĉitelj. Iskaz «svijest je proces u mozgu», dakle, ne može biti kontingentni iskaz poput iskaza «toplina je kretanje molekula» upravo zbog toga jer ovaj potonji i nije kontingentni iskaz. S druge strane, smatra se da je kontingencija iskaza «svijest je proces u mozgu» vidljiva u tome što je moguće zamisliti da postoje procesi u mozgu, a da ne postoji glavobolja ili obratno, da postoji glavobolja, a da nema procesa u mozgu. Kod iskaza «toplina je kretanje molekula» mogli smo objasniti privid kontingencije opisom kontingentne ĉinjenice da toplina u ljudima budi «takve i takve osjete». U sluĉaju svijesti, primjerice glavobolje, to ne možemo uĉiniti na taj naĉin, odnosno objasniti glavobolju kao nešto što u nama budi takve i takve osjete. Glavobolja upravo je takav i takav osjet – izvan toga glavobolja ne postoji: ne mogu kazati da je osjet glavobolje kontingentno svojstvo glavobolje koju sad imam. U sluĉaju «procesa u mozgu» možemo kazati da je kontingentna ĉinjenica što «takvi i takvi procesi u mozgu u nama bude takve i takve osjete», ali u sluĉaju «glavobolje» ne. Ĉini se da su i

59

KRIPKE (1971) u BLOCK (1980):144. Kruti oznaĉitelji su termini koji u svakom mogućem svijetu oznaĉuje isti predmet. Usp. KRIPKE, Saul. (1997) Imenovanje i nužnost. Zagreb: Kruzak. Ako je tomu tako, onda iskaz koji se sastoji od dva kruta oznaĉitelja mora biti nužno istinit. Šire objašnjenje Kripkeove kauzalne teorije znaĉenja, na kojoj poĉiva snaga njegovog prigovra teoriji identiteta, prelazi granice ovog rada. Važno je napomenuti samo da kruti oznaĉitelji (primjerice, vlastita imena) nisu skraćenice odredbenih opisa (Russell, Frege) jer odredbeni opisi mogu biti kontingentni, a kruti oznaĉitelji ne! Ne-kruti oznaĉitelji su pak termini koji ne oznaĉavaju nužno isti predmet u svakom mogućem svijetu. Iskazi u kojima je barem jedan termin ne-kruti oznaĉitelj nisu nužni iskazi. 60

46

«glavobolja» i «procesi u mozgu» kruti oznaĉitelji: kad je god nešto glavobolja, ona je upravo to što jest (glavobolja) a ne nešto drugo ili pak kad je god nešto «proces u mozgu» to je upravo i bitno taj objekt, a ne nešto drugo. Glavobolja je odreĊena vrsta iskustva, a procesi u mozgu odreĊena molekularna konfiguracija – što znaĉi oba termina dobivaju svoje znaĉenje iz esencijalnih svojstava, a ne akcidentalnih. Budući da postoje dva kruta oznaĉitelja, iskaz u pitanju mora biti nužan – što je u suprotnosti s tvrdnjama teoretiĉara identiteta o vrsti iskaza «svijest je proces u mozgu». Taj iskaz, prema Kripkeu, mora biti nužan, a ne kontingentni iskaz: mora se tvrditi da dok god postoji svijest postoji i proces u mozgu i obratno. No, teoretiĉari identiteta to ne priznaju pa se nalaze u nevolji jer moraju objasniti kako mogu postojati stvari za koje mi vidimo da su moguće, a one u stvari nisu moguće, odnosno kako stvari koje možemo zamisliti ustvari nisu stvari koje možemo zamisliti. Teoretiĉari identiteta nalaze se u toj nevolji jer poistovjećuju apriorno, analitiĉko i nužno s jedne strane, a aposteriorno, sintetiĉko i kontingentno s druge strane. Kripke tvrdi da mogu postojati aposteriorne nužnosti, s ĉime se teoretiĉari identiteta ne slažu. Ĉini se da je teza o kontingentnosti iskaza «Svijest je proces u mozgu», a na kojoj se temelji teorija identiteta, podlegla Kripkeovoj kritici. Odgovor fizikalista. Odgovor fizikalista može poĉeti usredotoĉenjem na pojam «glavobolje»: Kripke tvrdi da se glavobolja mora osjetiti da bi bila glavobolja. Moguće je odgovoriti da postoje situacije u kojima nismo svjesni svoje glavobolje, npr. u situacijama kad nam netko odvraća pozornost – prema tome bi veza izmeĊu naše glavobolje i našeg osjećanja te glavobolje bila nenužna, a što je u suprotnosti s Kripkeovim pretpostavkama o boli.61 Samim time bila bi i oslabljena intuicija prema kojoj je glavobolja samo kontingentno vezana sa stanjima mozga (odnosno nije više zamislivo da postoji glavobolja, a da ne postoji odreĊeno stanje mozga i obrnuto). Iako Lewis62 drži da se Kripkeova kritika ne odnosi na kauzalnu teoriju identiteta što je on i Armstrong predlažu, on kaže da «glavobolja» nije kruti oznaĉitelj, odnosno «glavobolja» ne mora odreĊivati isto stanje u svim mogućim situacijama. Primjerice, «bol» je kontingentno ime koje oznaĉava razliĉite stvari u razliĉitim svjetovima – «bol»

61 62

ROSENTHAL (1994) u GUTTENPLAN (1994): 354. LEWIS, David (1978) «Mad Pain and Martian Pain» u BLOCK (1980): 216 – 222.

47

imenuje bilo koje stanje koje u razliĉitim svjetovima ima istu kauzalnu ulogu koja je tipiĉna za bol. S druge strane, «imanje boli» ili «iskustvo boli» nije kontingentno ime, no o tome, drži Lewis, njegova teorija ne govori.

KRITIKA TYPE TEORIJA IDENTITETA IZ MOGUĆNOSTI VIŠESTRUKE OSTVARIVOST MENTALNIH STANJA Kljuĉni prigovor teorijama identiteta. Višestruka ostvarivost mentalnog (multiple realizability of mental) tvrdi da je moguće ostvariti mentalna stanja u razliĉitim mozgovnim i kemijskim strukturama. Taj prigovor predstavlja jedan od kljuĉnih63 prigovora reduktivnom materijalizmu, odnosno «type» teoriji identiteta. Zbog tog su razloga mnogi filozofi odbacili type teoriju identiteta (barem klasiĉnu verziju te teorije) te se okrenuli funkcionalizmu (koji je, ustvari, nerijetko vrsta token teorije identiteta). Snažnija verzija teorije identiteta, tipska ili vrsna teorija identiteta, smatra da je vrsta mentalnih stanja identiĉna s odreĊenom vrstom stanja mozga, odnosno kad god se pojavljuje odreĊena vrsta mentalnih stanja (primjerice, glavobolja), tad se pojavljuje i odreĊena vrsta stanja mozga (primjerice, aktivnost c-vlakana) koja je ustvari ta glavobolja. No, ĉini se da tomu nije tako jer su mnoga mentalna stanja ostvariva u razliĉitim stanjima mozga ili ĉak u razliĉiti kemijskim stanjima. Jedan od najvećih kritiĉara teorije identiteta bio je Hilary Putnam, otac funkcionalizma.64 Putnamova kritika. Putnam65 opisuje teoriju identiteta kao teoriju koja tvrdi da su: «mentalna stanja ustvari stanja mozga». U tom sluĉaju teoretiĉari identiteta moraju strogo odrediti koje fiziĉko-kemijsko stanje organizam mora imati da bi imao mentalno stanje, primjerice glavobolju. Pritom taj organizam mora: (a) «imati mozak odgovarajuće fiziĉko-kemijske strukture i 63

«Kljuĉnih» ne u smislu da je taj prigovor općeprihvatljivi dokaz protiv vrsne teorije identiteta, nego da je alternativa što ju je ponudio Putnam, uz taj prigovor, promijenila tijek razvoja filozofije uma u korist funkcionalizma. 64 Putnam se kasnije odrekao funkcionalizma. 65 Vidi PUTNAM, Hilary (1967) «The Nature of Mental States» u BLOCK (1980): 223-231.

48

(b) taj mozak mora biti u odgovarajućem stanju.»66 To stanje mora biti moguće stanje svih mozgova, tj. mora biti ostvarivo u svim mozgovima: mozgu sisavaca, reptila, mekušaca (hobotnica je mekušac i sigurno osjeća bol)... S druge strane, to stanje ne smije biti moguće stanje mozga svih fiziĉki mogućih bića koja ne mogu osjetiti bol. Ĉak i ako pronaĊemo takvo stanje, to stanje mora biti i stanje mozga svakog izvanzemaljca, ukoliko na njega naiĊemo, koji može osjetiti bol. Postoji mogućnost da paralelna evolucija dovede do jednog jedinog fiziĉkog «korelata» boli u svim živim bićima u cijelom svemiru, ali takva je hipoteza suviše ambiciozna. Ta se hipoteza ĉini još manje vjerojatnom ukoliko vidimo da teoretiĉari identiteta ne tvrde samo da je «bol=odreĊeno stanje mozga» nego da su sva mentalna stanja (glad, žeĊ, raspoloženja....) odreĊena stanja mozga. Ukoliko, dakle, pronaĊemo samo jedan jedini primjer da su moguća ista mentalna stanja (primjerice, glad) u dva razliĉita fiziĉkokemijsko strukturirana organizma (primjerice, ĉovjek i hobotnica), teorija identiteta pada u vodu. Putnamov prijedlog. Putnam drži da je važna funkcionalna izomorfnost, funkcionalna organizacija, a ne materijal u kojem se ta funkcionalna izomorfnost ostvaruje. Zamislimo da susretnemo Marsovca koji nam je funkcionalno izomorfan u svakom pogledu, ali da mu ne priznajemo mentalna stanja jer nema neurone nego nekakav drukĉiji živĉani sustav, primjerice ima mozak od sira.67 Prema teoriji identiteta ne možemo mu pripisivati mentalna stanja, ĉime postajemo neuralni šovinisti.

Empirijske potvrde Putnamove kritike. Putnamov se prigovor oslanja na tri vrste empirijskih razmatranja: 1. Iz neurologije dolazi Lashleyev nauk o neurološkoj ekvipotencijalnosti koji kaže da bilo koja od raznolikog mnoštva mentalnih funkcija može biti poslužena od bilo koje od raznolikog mnoštva struktura mozga. Ukoliko je tomu tako, a teorija

66 67

PUTNAM (1967) u BLOCK (1980): 228. Usp. PUTNAM, Hilary (1973) «Philosophy and Our Mental Life» u BLOCK (1980): 136.

49

identiteta tvrdi da je vrsta mentalnih stanja identiĉna s odreĊenom vrstom stanja mozga, onda je neurološka ekvipotencijalnost dokaz protiv vrsne teorije identiteta. 2. Iz teorije evolucije dolazi razmatranje koje se temelji na pretpostavci da darvinovski nauk o konvergenciji vrijedi kako za filogenezu morfologije i ponašanja tako i za filogenezu psihologije. Prema tom nauku moguće je, dakle, da postoje organizmi koji su nam psihološki jednaki, ali ĉija je fiziologija sasvim razliĉita. Pronalazak takvog bića smatra se protprimjerom za tezu teorije identiteta. 3. Iz prihvatljive mogućnosti umjetne inteligencije, jer ukoliko dozvolimo pripisivanje

psiholoških

predikata

umjetnim

bićima

(primjerice,

veoma

sofisticiranim robotima ĉiji je «mozak» sastavljen od silikonskih ĉipova), onda se i to može smatrati dokazom protiv teorije identiteta. 68 Odgovor fizikalista. Kao zastupnik teorije identiteta, Lewis69 smatra da Putnam nije pokazao da mentalna stanja ne mogu biti oboje: i funkcionalna stanja i stanja mozga. Moguće je da se funkcionalno stanje nazove funkcionalno specificirano stanje, a moguće je da to bude funkcionalno specificirano stanje mozga. Nadalje, teza da odreĊeno mentalno stanje, npr. bol, treba biti uvijek ostvarivo u jednoj jedinoj fiziĉko-kemijskoj strukturi, preradikalni je oblik iza kojeg razumni teoretiĉari identiteta ne stoje. Ĉak se i stanja mozga dva ĉovjeka mogu razlikovati kada zamišljaju istu stvar, primjerice kad zamišljaju «ljetovanje na Mljetu». S druge strane, Kim tvrdi da ĉinjenica da se dva mozga razlikuju po svojoj fiziĉkokemijskoj strukturi (po materijalu od kojeg su sastavljeni) ne povlaĉi za sobom da ta dva mozga ne mogu biti u istom fiziĉko-kemijskom stanju: «sama ĉinjenica da se fiziĉki temelj dva živĉana sustava razlikuje u materijalnom sastavu ili fiziĉkoj organizaciji pod odreĊenom shemom klasifikacije ne povlaĉi za sobom da ta dva sustava ne mogu biti u

68

Usp. BLOCK, Ned i FODOR, Jerry A. (1972) «What Psychological States Are Not» u BLOCK (1980): 238. 69 Vidi LEWIS, David (1969) «Review of Putnam» u BLOCK (1980): 232-233.

50

istom fiziĉkom stanju pod drukĉijom shemom».70 Dokazivati kako ljudski mozak i mozak psa ne mogu biti u istom stanju mozga zbog njihove razliĉite fiziĉko-kemijske strukture je sliĉno kao i dokazivati da nema mikrofiziĉkog stanja «ispod» temperature zbog toga jer sve vrste objekata s krajnje razliĉitim mikrofiziĉkim sastavom mogu imati istu temperaturu. Ako mozak reptila i ĉovjeka može biti u istom «temperaturnom» stanju, zašto ne bi bio u istom «mozgovnom stanju» kad se to stanje karakterizira pomoću fiziĉko-kemijskih termina? Istost i različitost stanja, smatra Kim, ovise o apstraktnoj karakterizaciji tih stanja – razlika, primjerice, u materijalu ne implicira razliku u srednjoj kinetiĉkoj energiji molekula. Drugi naĉin na koji se može otkloniti Putnamov prigovor o višestrukoj ostvarivosti mentalnih stanja jest pretpostaviti da je mozgovni korelat bola ovisan o vrsti bića, primjerice «Kad je ĉovjek u boli onda ima stanje mozga A», a «Kad je pas u boli onda ima stanje mozga B»: ta nam pretpostavka omogućuje barem identifikaciju ljudskog bola sa stanjima ljudskog mozga te psećeg bola sa stanjima mozga psa.

Generalizirajući,

vrsno-odreĊene

korelacije

opravdavaju

vrsno-odreĊeno

poistovjećivanje. Takvo vrsno-odreĊeni identitet mentalnih stanja i stanja mozga Kimu se ĉini dovoljnim za teoriju identiteta.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. Zašto Kripke misli da iskaz «Svijest je proces u mozgu» nije kontingentni iskaz (što je temeljna pretpostavka teorije identiteta)? 2. Zašto Kripke misli da iskaz «Svijest je proces u mozgu» mora biti nužni iskaz? 3. Kako fizikalisti odgovaraju Kripkeu? 4. U čemu se sastoji prigovor iz višestruke ostvarivosti? 5. Kako Putnam kritizira teorije identiteta? Na koje se empirijske dokaze poziva? 6. Kako fizikalisti odgovaraju Putnamu? Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. KIM, Jaegwon (1972) «Physicalism and the Multiple Realizability of Mental States» u BLOCK (1980): 234-236. 2. KRIPKE, Saul. (1971) izvadak iz «Identity and Necessity» u BLOCK (1980): 144-147. Hrvatski prijevod kao «Istovjetnost i nužnost» u MIŠĈEVIĆ i POTRĈ (ur.) (1987). Kontekst i značenje. Rijeka: ICR. str. 113 – 134. 3. LEWIS, David (1978) «Mad Pain and Martian Pain» u BLOCK (1980): 216 – 222. 70

KIM, Jaegwon (1972) «Physicalism and the Multiple Realizability of Mental States» u BLOCK (1980): 235.

51

5. ANOMALNI MONIZAM - VRSTA «TOKEN» TEORIJE IDENTITETA Saţetak poglavlja: Mjesto token teorija identiteta u materijalizmu. Anomalni monizam Donalda Davidona. Nedostatak psihofizičkih zakona i supervenijencija. Problemi sa supervenijencijom i Kimova kritika nereduktivnog materijalizma. Utjecaj teorija identiteta. Glavni pojmovi: type i token redukcija, anomalni monizam, mentalni dogaĎaj, psihofizički zakoni, zakoni premošćivanja, supervenijencija. Filozofi: Donald Davidson, Jaegwon Kim Token identitet. Budući da se dualizam drži neprihvatljivim rješenjem, a «type» teorije identiteta, kao i prije njih biheviorizam, imaju nedostatke koji se iz današnje perspektive ĉine nepremostivim, jedna je od mogućih opcija kojoj materijalist može pribjeći tzv. «token» teorija identiteta. Budući da type-type redukcija nije moguća, možda je moguća token-token redukcija, odnosno uspostava identiteta pojedinaĉnog mentalnog stanja (primjerice, bola) i pojedinaĉnog stanja u mozgu. U se tom sluĉaju to isto stanje mozga prilikom druge pojave mentalnog stanja «bola» ne mora uopće pojaviti, ali se neko stanje mozga mora pojaviti. Ne postoji, dakle, nikakva korelacija pojavljivanja vrste mentalnog stanja «bol» i vrste odreĊenog stanja u mozgu, ali postoji korelacija pojedinačnog mentalnog stanja i pojedinačnog stanja mozga. No, token verzija teorije identiteta, ĉini se, ne može osigurati konstantnost potrebnu za utvrĊivanje psiho-fiziĉkih zakona, a što nam se ĉini potrebnim ukoliko želimo ĉvršće utemeljiti identitet mentalnog i fiziĉkog. Ako su psiho-fiziĉki zakoni nemogući, token fizikalisti moraju objasniti (a) zašto su oni nemogući i (b) kako bez njih uspostaviti identitet mentalnog i fiziĉkog. Vrsta nereduktivnog materijalizma koji nastoji odgovoriti na ta pitanja je anomalni monizam Donalda Davidsona.71 Objašnjenje naziva «anomalni monizam». U nazivu anomalni monizam izraz «anomalni» znaĉi da se mentalno «ne može podvesti pod zakon» ili «ne može uhvatiti u

71

Vidi DAVIDSON, Donald (1982) Essays on Actions and Events, Oxford: Oxford University Press.

52

nomološku mrežu fizike»,72 a monizam znaĉi da je sve postojeće jednovrsno, odnosno materijalno. Drugim rijeĉima, Davidson tvrdi da su svi dogaĊaji fiziĉki, ali odbija tezu da se mentalnom može dati ĉisto fiziĉko objašnjenje (nereduktivni materijalizam). Potrebno je napomenuti da Davidson govori o mentalnim dogaĎajima (events) koji, ukoliko ih se razlikuje od procesa, stanja ili atributa, ne govore o potonjima. DogaĊaj je neponovljiv, prostorno-vremenski odrediv, pojedinaĉni. Primjer dogaĊaja je «atentat na nadvojvodu Ferdinanda=dogaĊaj koji je pokrenuo Prvi svjetski rat».73 Principi mentalnih dogaĊaja. Za mentalne dogaĊaje Davidson uvodi tri principa: 1. Princip kauzalne interakcije: postoji kauzalna interakcija barem izmeĊu nekih mentalnih i fiziĉkih dogaĊaja (Davidson kasnije kaže da postoje dobri razlozi da svi mentalni dogaĊaji imaju uzroĉno-posljediĉnu vezu s fiziĉkim dogaĊajima) 2. Princip nomološkog karaktera kauzalnosti: ako postoji kauzalnost, onda postoji i zakon pod koji se ta kauzalna veza može podvesti. Drugim rijeĉima, dogaĊaji koji se meĊusobno odnose kao uzrok i posljedica mogu se podvesti pod stroge deterministiĉke zakone. 3. Princip anomalnosti mentalnog: ne postoje psihofiziĉki zakoni («zakoni koji povezuju mentalne dogaĊaje pod njihovim mentalnim opisima s fiziĉkim dogaĊajima pod njihovim fiziĉkim opisima»).74 Razlog tomu je nepostojanje psiholoških zakona. Zakoni o kojima je rijeĉ u 2. principu ne mogu biti psihofiziĉki zakoni, odnosno ne postoje strogi deterministiĉki zakoni na temelju kojih mentalni dogaĊaji mogu biti predviĊeni i objašnjeni. Zakoni o kojima je rijeĉ u 2. principu onda moraju biti fiziĉki zakoni pa stoga Davidson zakljuĉuje da je mentalno ustvari fiziĉko, sa zadrškom da je nemoguće opisati mentalno kao mentalno pomoću fiziĉkog rjeĉnika, odnosno nijeĉe mogućnost analitiĉke redukcije (redukcije mentalnog na fiziĉko pomoću definicija mentalnih predikata pomoću fiziĉkih termina) kao i mogućnost redukcije mentalnog na 72

DAVIDSON, Donald (1970) «Mental Events» u BLOCK 1980:107. DAVIDSON (1970) u BLOCK 1980: 109. 74 DAVIDSON, David (1994) «Davidson, Donald» u GUTTENPLAN (1994): 231. 73

53

fiziĉko pomoću tzv. zakona premošćivanja (bridging laws) koji povezuju mentalno i fiziĉko. No, ontološku je redukciju je, ustvari, uĉinio uspostavom identiteta mentalnog i fiziĉkog dogaĊaja pomoću 1. i 2. principa. Uspostava token identiteta - supervenijencija. Budući da treći princip iskljuĉuje mogućnost psihofiziĉkih zakona, a Davidson zastupa teoriju identiteta, on mora odgovoriti na pitanje: Kako je moguća uspostava identiteta bez vidljivih korelacija koje podliježu zakonitostima? Davidson smatra da su tvrdnje o identitetu i tvrdnje o zakonitostima meĊusobno neovisne te navodi nazive teorija koje pokazuju tu neovisnost: nomološki monizam ili reduktivni materijalizam (postoji korelacija izmeĊu dva dogaĊaja te postoji i identitet izmeĊu ta dva dogaĊaja, koji su ustvari jedan te isti), nomološki dualizam (raznorazne vrste paralelizma, interakcionizma i epifenomenalizma koje tvrde da postoji u zakon opisiva korelacija izmeĊu materijalnih i nematerijalnih dogaĊaja), anomalni dualizam (ne postoje zakonitosti koje odreĊuju odnos izmeĊu postojećih materijalnih i nematerijalnih dogaĊaja) te, na kraju anomalni monizam što ga sam Davidson zastupa (mentalno je identiĉno fiziĉkome, ali ne postoje zakoni kojima bismo opisali njihov odnos). Ipak, neka veza izmeĊu «mentalnog» i «fiziĉkog» opisa mora postojati. Tu vezu Davidson naziva supervenijencija. Supervenijencija znaĉi da «ne mogu postojati dva sliĉna dogaĊaja u svim fiziĉkim pogledima koji bi se razlikovali u nekom mentalnom pogledu, odnosno objekt se ne može promijeniti u mentalnom pogledu, a da se pritom ne promijeni u nekom fiziĉkom pogledu».75 Takva veza izmeĊu mentalnog i fiziĉkog, odnosno ovisnost mentalnog o fiziĉkom, ne povlaĉi za sobom postojanje psihofiziĉkih zakona na temelju kojih bismo mogli mentalno reducirati na fiziĉko. Drugim rijeĉima, kauzalnost i identitet su odnosi izmeĊu pojedinaĉnih dogaĊaja (bez obzira kako ih opisali), a zakoni su jeziĉni (ovise, dakle, o naĉinu na kojih ih opisujemo). Zbog toga odnosi izmeĊu mentalnih dogaĊaja i fiziĉkih dogaĊaja mogu biti u kauzalnom odnosu, mogu biti i identiĉni, bez da je tu vezu moguće opisati pomoću zakona. Tako se mogu pomiriti prvotna tri principa. Prva se dva principa bave dogaĊajima, a treći princip opisivanjem tih dogaĊaja, jer dogaĎaji su mentalni samo ukoliko se opišu kao takvi.

75

DAVIDSON (1970) u BLOCK 1980: 111.

54

Problem anomalizma nalazi se na jeziĉnoj razini i ĉini se da mentalni i fiziĉki izrazi nisu stvoreni jedni za druge. Problem pishofiziĉkih zakona. Što prijeĉi postojanje psihofiziĉkih zakona? Taj problem je općenit za sve oblike definicijskih redukcionizama mentalnog (biheviorizam, type teorija identiteta) koji smatraju da postoji sistem u neuspjehu tih teorija. Dosadašnje nam spoznaje govore da je holizam mentalnog,76 odnosno ovisnost našeg ponašanja o našim vjerovanjima i željama koje su, nadalje, modificirane i posredovane našim daljnjim vjerovanjima, željama, stavovima.... i tako bez granice, odgovoran za nemogućnost psihofiziĉkih zakonitosti.77 Fiziĉko je opisivo zakonima jer tvori zatvoreni sustav, dok mentalno ne konstituira zatvoreni sistem pa nije opisivo zakonima. Uspostava identiteta. Kako uspostaviti identitet izmeĊu mentalnog i fiziĉkog? Tu se Davidson ne razlikuje previše od, primjerice, Lewisa jer smatra da ukoliko je neki mentalni dogaĊaj m uzrokuje fiziĉki dogaĊaj p, onda (prema prvom i drugom principu) pod nekim opisom m i p oprimjeruju neki strogi zakon. Taj zakon, zbog holizma i otvorenosti mentalnog, može biti samo fiziĉki. Prema tomu, možemo zakljuĉiti da je taj mentalni dogaĊaj ustvari fiziĉki dogaĊaj. Vrijedi, dakle, pravilo da je svaki mentalni dogaĊaj koji je u kauzalnom odnosu s fiziĉkim dogaĊajima i sam fiziĉki dogaĊaj. Problemi. Problemi s kojima se suoĉava nereduktivni materijalizam, a poglavito Davidsonova vrsta teorije token identiteta, jesu sljedeći: Budući da mentalno supervenira nad tijelom, odnosno potpuno je ovisno o tijelu, onda mu oduzimamo kauzalnu moć. Ukoliko nasumice ispremještamo mentalna svojstva, u uzroĉno-posljediĉnoj strukturi Davidsonovog svijeta anomalnog monizma ništa se neće promijeniti. Supervenijencija ostavlja mentalno (um) besposlenim, što nas odvodi u neku vrstu epifenomenalizma glede mentalnog.78 No, epifenomenalizam barem posjeduje odreĊenu dozu realizma glede mentalnog, iako ga uzroĉno obogaljuje. Kod anomalnog monizma stvari s 76

U filozofiji uma holizam se ĉesto objašnjava kao ideja da sadržaj neĉijeg vjerovanja ovisi o izvoĊenju iz ili o vezama s drugim vjerovanjima koje ĉovjek ima. Usp. GUTTENPLAN, Samuel (1994) «Holism» u GUTTENPLAN (1994): 347. 77 Usp. DAVIDSON (1970) u BLOCK 1980: 113. 78 Usp. GUTTENPLAN, Samuel (1994a) «An Essay on Mind» u GUTTENPLAN (1994): 95.

55

mentalnim stoje još gore. Ako mentalno nema nikakvu kauzalnu ulogu, onda je ono i nepotrebno pa anomalni monizam nije nikakva vrsta nereduktivnog materijalizma već oblik eliminativnog materijalizma. Iako prividno anomalni monizam dopušta postojanje mentalnog, tom mentalnom se ne samo oduzima svaka korisna uloga u obliku uzroĉne moći, nego je njegovo pojavljivanje krajnje tajnovito i uzroĉno neobjašnjivo, dakle suvišno.79

Kimova kritika nereduktivnog materijalizma. Temeljno je pitanje kojim se bave drugi zastupnici nereduktivnog materijalizma sljedeće: Mogu li se uvoĊenjem odnosa «supervenijencije» izmeĊu mentalnog i fiziĉkog riješiti problemi redukcije? Odnos «supervenijencije» u sebi sadrži dva zahtjeva: (1) zahtjev nereduktivnosti ili nemogućnost redukcije, tj. nemoguće je reducirati ono što supervenira (mentalno) na ono nad ĉime supervenira (fiziĉko) i (2) zahtjev materijalizma ili potreba da materijalno ipak odreĊuje mentalno (budući da je mentalno samo podvrsta materijalnog): odnos zavisnosti, tj. ono što supervenira (mentalno) mora ovisiti o i biti odreĊeno onime nad ĉime supervenira (fiziĉko). Kim,80 primjerice, smatra da ideja supervenijencije može ispuniti prvi zahtjev, odnosno da ta ideja za sobom ne povlaĉi nužnost psihofiziĉkih zakona, odnosno nužnost nomološke redukcije. Ali pritom ne može ispuniti drugi zahtjev, odnosno odnos zavisnosti mentalnog o fiziĉkome. Kad god govorimo o korelacijama i ovisnosti mentalnih i fiziĉkih svojstava, tada govorimo, barem u korijenu, o psihofiziĉkim zakonima koji mogu omogućiti redukcionizam. U tom sluĉaju pred materijalistima stoji jednostavan izbor: ili materijalizam ili proturedukcionizam.

79

Usp. KIM, Jaegwon (1994) «The Myth of Nonreductive Materialism» u WARNER R. i SZUBKA T. (1994): 246. 80 Usp. KIM (1994) u WARNER R. i SZUBKA T. (1994): 242-260.

56

UTJECAJ TEORIJA IDENTITETA Teorija identiteta, pojmljena kao fizikalistiĉki monizam, odnosno kao reduktivni ili nereduktivni materijalizam u najširem smislu tih rijeĉi, nije nikako završena i odbaĉena. Odbaĉene su pojedine teorije kao teorije s «previše» nedostataka, ali sama ideja sadržana u srži teorije identiteta, odnosno ontološki identitet uma i tijela, ostala je kao misao vodilja mnogobrojnih pokušaja što slijede. Možda su propali naĉini na koji je taj identitet nastojao biti objašnjen, što ne znaĉi da taj identitet, u stvarnosti, ne postoji. Mogli bismo kazati da je teorija identiteta privremeno «stavljena u stranu» dok se ne pronaĊu mehanizmi koji će objasniti probleme koji iz teorija identiteta proizlaze, odnosno dok se ne pronaĊu adekvatna objašnjenja uspostave identiteta mentalnog i fiziĉkog. Svi materijalisti, a većina današnjih filozofa uma jesu takvi, nadaju se pronaći takva objašnjenja. To se ĉesto smatra krajnjim ciljem teorija uma. Iako, povijesno gledajući, nakon teorija identiteta dolazi do nastanka i dominacije funkcionalizma u filozofiji uma, to ne znaĉi niti da funkcionalisti ne mogu zastupati identitet mentalnog i procesa u mozgu. Štoviše, filozofi poput D. Lewisa i F. Jacksona smatraju funkcionalizam samo zaobilaznim putem prema teoriji identiteta.81 Budući da je funkcionalizam ontološki neutralna teza, odnosno kompatibilna i s dualizmom i s materijalizmom, moguće je, a u većini sluĉajeva to i je tako, da filozof zastupa i funkcionalizam i teoriju identiteta u isto vrijeme. No, funkcionalisti poput Putnama, Fodora i Blocka smatraju da iz istinitosti funkcionalizma slijedi neistinitost teorije identiteta. Pogledajmo zašto.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Po čemu se token redukcija razlikuje od type redukcije? Što je anomalni monizam? Koja tri principa mentalnog postavlja Davidson? Što je supervenijencija? Zašto, prema Davidsonu, ne postoje psihofizički zakoni? Koji su osnovni problemi nereduktivnog materijalizma?

81

Vidi SMART, J. J. C., "The Identity Theory of Mind" u ZALTA, Edward N. (ed.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2000 Edition). Internet: http://plato.stanford.edu/archives/fall2000/entries/mind-identity/.

57

Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. DAVIDSON, Donald (1970) «Mental Events» u BLOCK (1980):107-119. 2. DAVIDSON, David (1994) «Davidson, Donald» u GUTTENPLAN (1994): 231. 2. KIM, Jaegwon (1994) «The Myth of Nonreductive Materialism» u WARNER R. i SZUBKA T. (1994): 242-260.

58

III. FUNKCIONALIZAM Saţetak poglavlja: Izvori i definicija funkcionalizma. Turingov stroj i strojni funkcionalizam. Um kao softver, tijelo kao hardver. Problem qualia ili problem liberalizma i šovinizma. Teleološki funkcionalizam. Homunkularni funkcionalizam i intencionalni opis. Glavni pojmovi: Turingov stroj, strojni funkcionalizam, teleološki funkcionalizam, qualia. Filozofi: Hilary Putnam, Ned Block, Daniel Dennett, William Lycan. Veća apstraktnost. Kako bi izbjegli kritike upućene teoriji identiteta funkcionalisti moraju «stati na pola puta» i zadržati se samo na razini apstraktnijih opisa «kauzalnih uloga» kao najvažnijih za odreĊivanje «mentalnog», bez iskaza o tome kakva je krajnja narav onoga u ĉemu se realiziraju te kauzalne uloge. Nakon pronalaženja zamjerki teorijama identiteta, a na neki naĉin i paralelno s njima, razvila se teorija o mentalnim stanjima koju nazivamo «funkcionalizam». Izvori funkcionalizma. Jedan od izvora82 funkcionalizma nalazimo kod Smarta i njegovog «neutralnog» pristupa mentalnom podruĉju. Taj je «neutralni pristup» trebao osigurati oslobaĊanje od «ontološke» prtljage, poglavito «mentalnosti» kao neĉega suprotnog «fiziĉkome». Tu «neutralnu analizu» možemo, prema Smartu, osigurati opisima svojih unutarnjih stanja pomoću iskaza oblika: «nešto se dogaĊa u meni sliĉno onome što se dogaĊa kada....», gdje na mjesto tri toĉke dolazi opis tipiĉnih podražaja iz okoline. Smarta slijede Lewis i Armstrong te oni odreĊuju «mentalno» preko «kauzalnih uloga», samo što se i na tome ne zaustavljaju, nego poistovjećuju «mentalno» i «procese u mozgu»: oni su, dakle, i materijalisti središnjeg stanja. Funkcionalisti nisu nužno materijalisti središnjeg stanja, jer oni ostaju na «apstraktnijoj», funkcionalnoj razini, što im dozvoljava da kauzalne uloge ima svaka stvar, od neurona do ĉipova. Lewis i Armstrong specificiraju nositelje tih kauzalnih uloga pa su ujedno i funkcionalisti i

82

Usp. BLOCK, Ned (1980a) «Introduction: What Is Functionalism?» u BLOCK (1980): 177-181.

59

teoretiĉari identiteta. Vrstu funkcionalizma što je zastupaju Lewis83 i Armstrong nazivamo «functionalism specification». Ponekad se ta vrsta funkcionalizma naziva i «funkcionalizam a priori», budući da je ta vrsta funkcionalisitĉke analize ustvari analiza znaĉenja mentalnih termina. Drugi izvor funkcionalizma nalazimo u ranim ĉlancima Hilary Putnama gdje on zastupa vrsni identitet mentalnih stanja i funkcionalnih stanja pa tu vrstu nazivamo «functional state type identity».84 Taj se funkcionalizam naziva još i empirijski funkcionalizam budući da funkcionalnu analizu smatra znanstvenom hipotezom.85 Definicija funkcionalizma. Funkcionalizam, u najopćenitijem smislu, mentalna stanja odreĊuje pomoću njihovih kauzalnih uloga. Mentalna se stanja odreĊuju pomoću njihovih kauzalnih uloga i to uzimajući u obzir: (a) osjetilne podražaje iz okoline, (b) ponašanje i (c) ostala mentalna stanja. Mentalno stanje «bol», primjerice uzrokovana opeklinom, funkcionalistiĉki se opisuje kao nešto što je (a) uzrokovano oštećenjem tkiva tijela prevelikom toplinom, (b) što uzrokuje pojavu drugog mentalnog stanja, primjerice želje da se oslobodi tog stanja i (c) što uzrokuje micanje oštećenog dijela tijela od uzroka oštećenja, izvora topline. Imamo, dakle, podražaj i ponašanje kao i kod biheviorizma, ali se dodaju i «unutarnja stanja», odnosno druga mentalna stanja kao važna karika u kauzalnom nizu podražaj-reakcija. Ta druga mentalna stanja mogu veoma utjecati na to kakva će reakcija biti pa stoga funkcionalizam zaobilazi prigovor biheviorizmu po kojem ĉovjek može «glumiti» ili «ne pokazivati» svoja unutarnja stanja. Ako ta «unutarnja stanja» specificiramo kao stanja mozga, onda taj funkcionalizam nije ništa drugo doli teorija identiteta.

83

Iako, npr. Block (BLOCK 1980a: 181) smatra da je Lewis, zbog svoje kauzalne teorije uma, obvezan prvenstveno na tezu funkcionalizma (npr. kod pitanja što je zajedniĉko svim «bolima»?), Lewis sam sebe smatra prvenstveno teoretiĉarem ideniteta. Vidi LEWIS, David (1994) «Lewis, David: Reduction of Mind» u GUTTENPLAN (1994): 412. 84 Vidi sljedeće poglavlje. 85 Usp. BLOCK (1978) «Troubles with Functionalism» u BLOCK (1980): 271.

60

1. STROJNI FUNKCIONALIZAM Turingov stroj. Funkcionalizam je ponuĊen kao shema prihvatljivije radne hipoteze od hipoteze teorije identiteta «bol je stanje mozga». Ukratko, Putnam svoju tezu izlaže u obliku hipoteze «bol, ili stanje bivanja u boli, je funkcionalno stanje cijelog organizma».86 U objašnjavanju modela organizma Putnam je koristio zamisao Turingova stroja pa se njegova inaĉica funkcionalizma ĉesto naziva «funkcionalizam Turingova stroja» ili samo «strojni funkcionalizam». Kasnije je zamisao Turingova stroja bila zamijenjena zamišlju «probabilistiĉkog automata» koji, za razliku od Turingova stroja, dopušta da prijelaz izmeĊu razliĉitih stanja stroja ne bude deterministiĉki, već probabilistiĉki. Svaki se model probabilistiĉkog automata sastoji od «ulaznih podataka» ili osjetilnih podataka (input), «instrukcija» koje odreĊuju vjerojatnost sljedećeg «unutarnjeg», odnosno stanja samog organizma, te vjerojatnost motornih «izlaznih podataka» ili ponašanja (output). Tako dobijemo serijski niz: Ulazni podaci ili osjetilni podražaji ------ uzrokuju promjenu u ------ već postojećem unutarnjem stanju organizma (koje u sebi već posjeduje mnoštvo instrukcija) ------- što rezultira ------ sljedećim unutarnjim stanjem organizma ----- koje uzrokuje odreĊenu vrstu ----- izlaznih podataka ili ponašanja. U tom serijskom nizu svi elementi, od ulaznih podataka, preko postojećeg stanja organizma koje može biti izmijenjeno ulaznim podacima, mogu utjecati na izlazne podatke. Tako je moguće izbjeći prigovore biheviorizmu, jer postoje «unutarnja stanja» ili stanja samog organizma, koje mogu izmijeniti izlazne podatke ili ponašanje, pa odreĊeni «input» ne mora uvijek imati isti «output». Funkcionalistiĉka hipoteza o boli. Tako se hipoteza «bol je funkcionalno stanje organizma» može preciznije izraziti: 1. Svi organizmi sposobni za osjećanje boli jesu probabilistiĉki automati. 86

Vidi PUTNAM (1967) u BLOCK (1980): 226.

61

2. Svi organizmi sposobni za osjećanje boli posjeduju barem jedan opis odreĊene vrste (tj. biti sposoban za osjećanje boli je posjedovanje odgovarajuće vrste funkcionalne organizacije). 3. Nijedan organizam sposoban za osjećanje boli ne može se rastaviti na dijelove od kojih svaki posjeduje opis vrste na koji se odnosi (2). 4. Za svaki opis vrste o kojoj govori (2) postoji podskup ulaznih podataka iz senzora (osjetila) takav da je organizam s tim opisom u boli onda i samo onda kad se neki od njegovih ulaznih podataka nalaze u tom podskupu.87

Prednosti funkcionalizma. Prednosti te hipoteze nad tezom biheviorizma gdje je mentalno poistovjećeno s ili odreĊenim ponašanjem ili s dispozicijama za ponašanja jest, dakle, da ona uzima u obzir i skup «unutrašnjih» stanja koja utjeĉu na ponašanje te time izbjegava prigovore o «superglumcu» ili «superspartancu» koji može «lažirati» svoja mentalna stanja drukĉijim ponašanjem. Prednost te hipoteze nad type teorijama identiteta je u tome što izbjegava prigovor iz višestruke ostvarivosti jer ne zahtijeva isti materijal u kojem bi isto mentalno stanje trebalo biti ostvareno. Prednost te teorije nad token teorijama anomalnog monizma jest u tome da mentalno ima strogo odreĊenu «ulogu» u funkcionalizmu, dok je njezin status u anomalnom monizmu nejasan i tajnovit. Funkcionalizam ima jednu veliku prednost nad svim dosada spomenutim teorijama uma: on daje istraživalaĉki program, odnosno smjer kojim možemo krenuti kako bismo potvrdili valjanost funkcionalizma. Na temelju zamisli da su organizmi sposobni za bol probabilistiĉki automati može se ispitati funkcionalistiĉku tezu na sljedeći naĉin: ukoliko se uspije proizvesti «mehaniĉki» model organizma, funkcionalistiĉka teza, u najširem smislu te rijeĉi, je istinita. Softver i hardver. U eri kompjutera još jedna paralela ĉini funkcionalizam veoma privlaĉnim: što je kompjuterski program za kompjuter, to je um za ljudsko tijelo. Um je, dakle, softver, a tijelo je hardver. Um se može «instalirati» u razliĉite vrste tijela, kao što se isti program može izvršavati u razliĉitim hardverskim konfiguracijama, ĉime se

87

PUTNAM (1967) u BLOCK (1980): 227.

62

izbjegava neuronski šovinizam i dopušta mogućnost umskih bića razliĉitog materijalnog sastava (od izvanzemaljaca do silikonskih umjetnih inteligencija).

Tri vrste opisa ljudskog mozga. Strojni funkcionalizam smatra da se ljudski mozak može opisati na tri naĉina: u jeziku neurobiologije koja opisuje stanja mozga, u jeziku «programa» koji se izvršava u nižim razinama (hardveru/vetveru – mozgu) te u našem svakodnevnom jeziku kojim opisujemo ljudska stanja pomoću termina poput vjerovanja i želja. Funkcionalisti mogu prevesti taj svakodnevni jezik pomoću funkcionalnih stanja (programa). Taj jezik je neovisan o neurobiologiji, jer se taj program može izvršavati i u drugim sistemima koji se ne moraju sastojati od neurona. Postoji nekoliko tehniĉkih prigovora88 vrsti strojnog funkcionalizma kakvog zastupa Putnam, no ti problemi izlaze iz okvira ovoga rada. Druga vrsta prigovora su zdravorazumski prigovori vezani uz fenomenalna svojstva ili qualia, a budući da je to prigovor svakoj teoriji funkcionalizma (a i biheviorizmu i teoriji identiteta), promotrit ćemo ga ukratko sada, a opširnije u drugom, a kasnije i u trećem, dijelu rada.

QUALIA KAO GLAVNI PROBLEM STROJNOG FUNKCIONALIZMA Liberalizam i šovinizam. Funkcionalizam optužuje biheviorizam za liberalizam, odnosno za pripisivanje mentalnih svojstava stvarima koje ih, ustvari, nemaju. To je posljedica bihevioristiĉkog stava o nepotrebnosti «unutarnjih stanja». S druge strane, funkcionalizam kritizira teorije identiteta za šovinizam, odnosno za nepripisivanje mentalnih svojstava stvarima koje ih imaju (jer jedina je njihova mana što nemaju mozak sastavljenog od istog materijala od kakvog je sastavljen naš mozak). Block drži da je problem to što se na funkcionalizam mogu primijeniti isti ti prigovori, odnosno svaka

88

Za detaljnu kritiku Putnamove verzije funkcionalizma vidi BLOCK i FODOR (1972) u BLOCK (1980): 237-250.

63

verzija funkcionalizma koja uspješno izbjegava prigovor da je previše liberalna samim time postaje šovinistiĉka. 89

Odsutna qualia. Primjeri koji oslikavaju liberalizam funkcionalizma jesu primjeri sistema kojima bi prema funkcionalizmu trebali pripisati mentalna stanja, a što nam se ĉini neprihvatljivim. Block nas poziva da zamislimo tijelo izvanjski u svemu jednako ljudskome, ali iznutra razliĉitom. Umjesto neurona u mozgu tog tijela jesu mali ĉovjeĉuljci, homunculi, koji ĉine isto što i neuroni ĉine (preuzimaju funkcionalistiĉke uloge neurona) pa su im funkcionalno istovjetni. Pitanje je, bi li takav sistem bio svjestan? Kako bi nam gore opisana situacija bila još bliža, Block koristi i misaoni eksperiment o narodu Kine. Zamislimo da više od milijardu Kineza meĊusobno povežemo radiosignalima te da ih sve zajedno povežemo s umjetnim ljudskim tijelom. U opisanom sluĉaju taj sistem Kineza preuzima ulogu mozga «izvan» tijela. No, ukoliko je taj sistem Kineza i funkcionalno izomorfan ĉovjekovu mozgu, možemo li ga zamisliti svjesnim? Ima li taj sistem fenomenalna stanja ili qualia? Postoji li doživljaj «kako je biti» taj sistem? Prihvatljiv prima facie odgovor je zacijelo negativan. Ovaj se argument protiv funkcionalizma ĉesto naziva argumentom odsutnih qualia (the Absent Qualia Argument).90

Obrnuta qualia. Drugi argument (iako se vremenski pojavio prije) protiv funkcionalizma koji se temelji na qualia jest tzv. argument iz obrnutih qualia (the Inverted Qualia Argument).

91

Zamislivo je da dva ĉovjeka koji se nalaze u istom

funkcionalnom stanju (isti input, isti odnosi izmeĊu mentalnih stanja, isti output), a da pritom jedan vidi «crveno», a drugi «zeleno», odnosno da se razlikuju u pogledu svojih qualia. Kod njih je istovjetno sve što je opisivo relacijski (funkcionalno), ali razlika postoji u intrinziĉnom ili «unutarnjem» (kvalitativno). Oni, dakle, unatoĉ istom funkcionalnom opisu imaju različite qualia. Što postavlja pitanje o tome opisuju li 89

Vidi BLOCK (1978) «Troubles with Functionalism» u BLOCK (1980): 268-305. Usp. BLOCK (1978) u BLOCK (1980): 275-278. 91 Vidi BLOCK i FODOR (1972) u BLOCK (1980): 244-245. Nadalje, SHOEMAKER, Sydney (1975) «Functionalism and Qualia» u BLOCK (1980): 251-267. te daljnja rasprava u SHOEMAKER, Sydney (1982) «The Inverted Spectrum», Journal of Philosophy LXXIX, 7. Reizdano u BLOCK, FLANAGAN,GUZELDERE (eds.), 1997: 643-662. 90

64

funkcionalna stanja u potpunosti mentalna stanja, ili nešto izostavljaju. Budući da se qualia smatraju bitnim svojstvom mnoštva mentalnih stanja (primjerice, kako je to osjetiti bol), onda funkcionalistiĉko odreĊenje «mentalnog» (primjerice, bol je stanje uzrokovano oštećenjem tkiva tijela prevelikom toplinom, a uzrokuje pojavu drugog mentalnog stanja, tj. želje da se oslobodi tog stanja i rezultira odreĊenim ponašanjem, tj. micanjem oštećenog dijela tijela od uzroka oštećenja, tj. izvora topline) u najmanju ruku nije potpuno. Qualia, primjerice «kako je to osjetiti bol», nisu funkcionalistiĉki opisive (kao stanje koje ima uzrok u izvanjskom podražaju, u drugim mentalnim stanjima i koje uzrokuje druga mentalna stanja i ponašanje). Qualia, ĉini se, ostaju nepremostiv problem za strojni funkcionalizam.

65

2. TELEOLOŠKI FUNKCIONALIZAM Teleološki pojam funkcije. Funkcionalizam u svom prvotnom, strojnom obliku, ĉini se veoma ranjivim. Zbog toga funkcionalizam mijenja svoj prvotni oblik mijenjajući pojam funkcije kakav nalazimo u strojnom funkcionalizmu (matematiĉki pojam funkcije gdje svaki input ima jedinstven output) u teleološki pojam funkcije (funkcija ili svrha ove stvari je ta i ta ili tzv. objašnjenje pomoću finalnog uzroka) koji se ĉini primjerenijim biološkoj zbilji.92 Nije, dakle, dovoljno opisati apstraktnu strukturu ili program kako to ĉini strojni funkcionalizam, već je potrebno i odrediti što ta apstraktna struktura ili program ĉini, odnosno koja je njezina svrha. U dva razliĉita organizma probava se može obavljati na sasvim razliĉite naĉine i to u dva smisla: proces probave se može dogaĊati u organima različitih kemijskih sastava, ali i na različite naĉine (apstraktnije, programski govoreći). Ili dva kompjutera mogu pomnožiti dva broja na nekoliko razliĉitih naĉina (razlikuju se po programu), a da rezultat uvijek bude isti (svrha ostaje ista). Ti sluĉajevi pokazuju razliku izmeĊu strojnog pojma funkcije i teleološkog pojma funkcije. Ista stvar (ili program) može imati razliĉite funkcije (u teleološkom smislu) u razliĉitim okolinama. Teleološka funkcija, dakle, ovisi o svojoj okolini. Teleološki funkcionalisti u prvi plan stavljaju upravo teleološki pojam funkcije za kojeg smatraju da može odgovoriti na sve izazove upućene strojnom funkcionalizmu, jer on dozvoljava da dva organizma imaju psihološki različita stanja unatoĉ njihovim istim funkcionalnim stanjima. Za strojni funkcionalizam to nije dopustivo. Razmotrimo jednu vrstu teleološkog funkcionalizma, koju zastupa Daniel Dennett,93 a koju je William Lycan nazvao homunkularni funkcionalizam. Homunkularni funkcionalizam je vrsta teleološkog funkcionalizma koja smatra da ponašanje pokazuje psihološke kapacitete nekog sistema, a ti se kapaciteti mogu objasniti gledajući na taj sistem kao na sistem meĊusobno povezanih komponenti. Te se komponente nazivaju homunculi (mali ĉovjeĉuljci) koji se odreĊuju pomoću funkcije ili 92

Usp. SOBER, Elliott (1985) «Putting the Function Back into Functionalism» u LYCAN (1996): 97. Rasprava o Dennettovoj teorija svijesti je glavni dio ovoga rada. Ovo nam poglavlje pokazuje mjesto Dennettove teorije mentalnih sadržaja, na kojoj kasnije gradi teoriju svijesti, u njegovom najužem filozofskom okružju suvremenih teorija o umu. 93

66

svrhe koju obavljaju. Imamo, dakle, sistem ili timove homunkularnih komponenti, institucionalno ureĊen, svaki odreĊen pomoću svoje funkcije, a koji meĊusobno suraĊuju u proizvodnji odgovora na izvanjske podražaje, odnosno u proizvodnji ponašanja. Homunkularni funkcionalizam poistovjećuje mentalna stanja sa svojstvom imanja takvog i takvog institucionalno karakteriziranog stanja stvari što se postiže u jednom (ili u više njih) odgovarajućem humunkularnom odjeljku ili subagenciji.94 Intencionalni opis. Za razliku od biheviorizma koji kreće od temeljnih mehanicistiĉkih principa (poput zakona posljedice koji kaže da se ponavljaju djela iza kojih slijedi nagrada) kako bi objasnio inteligentno ponašanje, programer umjetne inteligencije kreće suprotnim putem: njegov pristup programiranju je sasvim antropomorfan i opisiv pomoću intencionalnih termina (želja, vjerovanja, nadanja....). Ukoliko programer želi napisati program koji će, primjerice, razumjeti pitanja na hrvatskom jeziku (svrha programa) on će prvo razdijeliti program u podsisteme od kojih će svaki izvršavati intencionalno opisiv zadatak (svrha podsistema), primjerice, koji će prepoznati pitanja, razlikovati subjekte od predikata, zanemarivati nevažne rijeĉi. Veliki program se, dakle, sastoji od više potprograma od kojih je svaki opisiv kao inteligentni homunkul sa svojom vlastitom svrhom (funkcijom). Svaki se takav homunkul može razdijeliti u manje, a samim time i u manje pametne grupe ili sisteme homunkula, a ti manje pametni homunkuli se dijele u još manje i gluplje homunkule... sve dok ne doĊemo do stupnja inteligencije homunkula dovoljnom da «izaberu» izmeĊu većeg i manjeg broja (1 i 0). Kada smo došli do tog stupnja, onda smo došli do funkcija koje se mogu opisati pomoću stroja, odnosno mehaniĉki. Kad program proradi kako treba, i kad dobije ĉisto svoj mehanicistiĉki opis, onda i sve male ĉovjeĉuljke s njihovim svrhama možemo otpustiti iz službe.95

Prijelaz s mentalnog na nementalno. Nadahnut tim pristupom programiranju, Daniel Dennett isto primjenjuje na ĉovjeka: osoba je takvo udruženo biće koje obavlja veoma složene funkcije koje nazivamo mentalnim, a sastoji se od takvih ne-osobnih podsistema 94

Usp. LYCAN (1987) «The Continuity of Levels of Nature» u LYCAN (1996): 81. Usp. DENNETT, Daniel C. (1975) «Why the Law of Effect Will Not Go Away» u DENNETT, Daniel C. (1978) Brainstorms. Philosophical Essays on Mind and Psychology. London: Penguin books. 1997. str. 8081. 95

67

(koji objašnjavaju zašto osoba ima te psihološke sposobnosti), koji se opet mogu razlomiti na još jednostavnije podsisteme (koji objašnjavaju više podsisteme).... Osoba se, dakle, objašnjava pomoću tima homunkula, dok se ti homunkuli nadalje objašnjavaju pomoću tima manje inteligentnih homunkula....96 Tako je moguć prijelaz s intencionalnog i inteligentnog na neintencionalno i neinteligentno, prijelaz s antropomorfnog preko funkcionalistiĉkog na neuroznanstveno, prijelaz s uma na obavljanje odreĊene uloge/funkcije preko kojih možemo doći do odreĊenog nositelja te uloge, u sluĉaju ĉovjeka do neurona, prijelaz s teleološkog na mehaniĉko. U stvari, zna se da takav prijelaz postoji, ali nema jedne jedine toĉke prijelaza već se to dogaĊa postupno. Postoji veliki broj razina na kojima možemo provesti razliĉitu funkcionalnu karakterizaciju i nema razine na kojoj bismo to prestali moći, od najapstraktnije (izražene bihevioristiĉkim terminima) do najkonkretnije (izražene terminima neurobiologije). Važno je napomenuti da temeljna funkcionalistiĉka razlika izmeĊu uloge i nositelja uloge ostaje važećom, te da se funkcionalna stanja (koja se poistovjećuju s mentalnim stanjima) ne mogu svesti na odreĊenog nositelja uloge (u sluĉaju ĉovjeka neuronski mozak). Zbog te podjele izmeĊu uloge (svrhe) i nositelja uloge, koja preostaje na svim razinama, mentalno ima svoju posebnost i nesvedivost, što i objašnjava nastanak samog problema uma i tijela. Promatrajući ĉovjeka na taj naĉin, tajna mentalnog nije ništa veća nego tajna srca, bubrega, ili džepnog kalkulatora.97 Izbjegavanje prigovora. Kako takav funkcionalizam može izbjeći Blockove prigovore ili o liberalizmu ili o šovinizmu funkcionalizma? Teleološko shvaćanje funkcije omogućuje nam jedan drukĉiji pristup koji iskljuĉuje mnoge stvari (poput jezera ili bolivijske ekonomije) iz kandidata za posjedovanje mentalnih stanja ili pak ukljuĉivanje u grupu kandidata koju bi neuralni šovinizam iskljuĉivao (poput Marsovaca ili umjetnih inteligencija). Block smatra da funkcionalizam može biti ili liberalan, ili šovinistiĉki. William Lycan drži da takvo postavljanje problema zanemaruje ĉinjenicu razliĉitih razina funkcionalistiĉkih opisa, a iz ĉega slijedi da su te dvije ponuĊene opcije samo krajnosti s mnoštvom meĊustupnjeva koji zasigurno mogu omogućiti funkcionalni opis koji može na

96 97

Usp. LYCAN, William G. (1987) u LYCAN (1996): 80. LYCAN (1987) u LYCAN (1996): 83.

68

zadovoljavajući naĉin opisati svakog nositelja mentalnih stanja. Ĉak ni sve vrste mentalnih pojava ne moraju biti opisive na istoj funkcionalistiĉkoj razini. Što nam otvara vrata prema rješavanju problema qualia, a još uvijek ostaje u okviru funkcionalizma. Problem qualia. Kako se riješiti qualia? Lycan, kao i Dennett, drži da je sama ideja kako ĉovjek može biti istovjetan drugom ĉovjeku u svemu fiziĉkom (u svakoj molekuli), a pritom imati razliĉite qualia, njemu nezamisliva (iako je mnogi drugi filozofi prihvaćaju). Nemoguće je, dakle, da je ĉovjek u svemu jednak drugom ĉovjeku, osim u qualia. Nadalje, višerazinska funkcionalna analiza nam dozvoljava bifurkaciju, odnosno razdvajanje mentalnih stanja i njihovih kvalitativnih svojstava i to tako da mentalna stanja opisujemo u potpunosti funkcionalistiĉki, a da njihova qualia opisujemo s obzirom na konkretnu neurofiziologiju bića koje se nalazi u funkcionalistiĉki opisanom stanju. Uzmimo primjer bola. «Bol» se opisuje funkcionalistiĉki kao stanje uzrokovano oštećenjem tkiva tijela, a koje uzrokuje pojavu drugog mentalnog stanja, primjerice, želje da se oslobodi tog stanja te rezultira micanjem oštećenog dijela tijela od uzroka oštećenja tijela. Za svako biće vrijedi ta definicija bola. No, kako je to osjećati taj bol ovisi o kemijskoj strukturi sistema koji se nalazi u funkcionalistiĉki opisanom stanju bola! Tako je bol, kvalitativno gledajući, za ĉovjeka drukĉiji nego bol za Marsovce ili hobotnice. Nadalje, ukoliko želimo qualia uhvatiti u funkcionalistiĉku mrežu, možemo nastojati pokazati da qualia nije ono što mi zdravorazumski mislimo da je: nije jednostavna (nesastavljena) nego sastavljena. Droge mogu promijeniti kvalitativni doživljaj našeg bola, što nam pokazuje da možemo odvojiti djelić po djelić bola (koji se možda sastoji od želja, nagona, vjerovanja...), tako da na kraju i sam bol (qualia) nestane. Unatoĉ prethodno opisanim naĉinima rješavanja qualia, ĉini se da su ona tvrdoglava i da se ne mogu izbaciti iz uma mnogih filozofa uma. Zahvaljujući problemima vezanim uz qualia danas i postoji potreba za teorijom svijesti koja bi uspjela ono ĉemu svi funkcionalisti-fizikalisti streme – pomiriti svijest i naravni svijet. Zbog toga će rasprava o qualia biti u središtu pozornosti drugog dijela ovog rada.

69

POSLJEDICE FUNKCIONALIZMA IzmeĊu svih ponuĊenih teorija uma, funkcionalizam je najproduktivnija, najutjecajnija i najzastupljenija istraživalaĉka struja. No, on ne rješava filozofske probleme što ih nasljeĊuje od biheviorizma i teorija identiteta, ali ipak nudi plodonosnu alternativu: istraživalaĉki program koji može rezultirati znanstvenom teorijom uma. Kognitivna znanost, unatoĉ nedostatku krajnjeg rezultata, odnosno prihvatljive teorije uma, nije bez rezultata. Mnogo smo nauĉili tehniĉkih detalja o funkcioniranju našeg uma, no ĉini se da tajna uma još uvijek ostaje neotkrivena. Pitanje je, je li razlog tomu krivi pristup umu, ili je tu u pitanju nedostatak nekog genijalnog uvida koji bi, držeći se funkcionalizma, ponudio rješenje, ili su problemi tehniĉke nedostatnosti ti koji prijeĉe pristup umu, ili nam taj put k umu zbog naših kognitivnih sposobnosti uopće nije otvoren. Možemo kazati da i funkcionalizam nastavlja potcjenjivati problem qualia. Ne može se kazati da su funkcionalisti «gluhi» za problem qualia, ali ga nastoje razriješiti unutar ponuĊenih funkcionalistiĉkih okvira, koji su ipak preuski. Qualia s jedne strane i ponuĊeni naturalistiĉki, funkcionalistiĉko-fizikalistiĉki okvir s druge strane, nisu u skladu. Qualia se ne uklapaju u taj naturalistiĉki okvir – on im je preuzak. Ĉini se da postoji nekoliko mogućnosti, ili proširiti taj naturalistiĉki okvir (što ĉini Chalmers), ili odbaciti taj naturalistiĉki okvir (što znaĉi prigrliti dualizam), ili odbaciti qualia (što znaĉi zanemariti naše snažne intuicije). Ĉini se da je «najzdraviji» (najdosljedniji) naturalistiĉki stav glede qualia i ostalih mentalnih stanja, radikalno nijekanje njihova postojanja,98 što pogotovo temeljito ĉini posljednji potomak naturalistiĉke tradicije – eliminativni materijalizam.

Pitanja na koja treba znati odgovoriti:

1. 2. 3. 4.

Po čemu se funkcionalizam razlikuje od teorija identiteta? Tko je prvi zastupao funkcionalizam? Kako se, najopćenitije, definira funkcionalizam? Što je strojni funkcionalizam?

98

Unatoĉ što ne pripada struji eliminativnog materijalizma, Dennett radikalno nijeĉe postojanje qualia, odnosno on je eliminativist glede fenomenalne svijesti. Vidi DENNETT, Daniel C. (1988) «Quining qualia» u LYCAN (1996): 519-548. Pogledati poglavlje 3.5. ovoga rada.

70

5. 6. 7. 8.

Koje su prednosti funkcionalizma? Koji su prigovori funkcionalizmu? Što je teleološki funkcionalizam? Kako je moguć, u homunkularnom funkcionalizmu, prijelaz s inteligentnog na neinteligentno ponašanje?

Preporuke za daljnje ĉitanje: 1. BLOCK, Ned (1978) «Troubles with Functionalism» u BLOCK (1980): 268-305. 2. BLOCK, Ned i FODOR, Jerry A. (1972) «What Psychological States Are Not» u BLOCK (1980): 237-250. 3. PUTNAM, Hilary (1967) «The Nature of Mental States» u BLOCK (1980): 223-231 4. SHOEMAKER, Sydney (1975) «Functionalism and Qualia» u BLOCK (1980): 251267. 5. SHOEMAKER, Sydney (1982) «The Inverted Spectrum», Journal of Philosophy LXXIX, 7. Reizdano u BLOCK, FLANAGAN,GUZELDERE (eds.) (1997): 643-662. 6. SOBER, Elliott (1985) «Putting the Function Back into Functionalism» u LYCAN (1996): 97-106.

71

IV. ELIMINATIVNI MATERIJALIZAM Saţetak poglavlja: Jednostavnost eliminativizma. Pučka psihologija kao teorija. Prednosti ontologije koja ne sadrži um. Reakcije, navike i kvajnovski naturalizam. Neuspješnost pučke psihologije kao teorije i njezina zamjena uspješnijom neurologijom. Nedostatci eliminativnog materijalizma. Glavni

pojmovi:

pučka

psihologija,

teorija

teorije,

propozicionalni

stavovi,

teoretiziranje i izvješćivanje, kvajnovski naturalizam, neurologija. Filozofi: Richard Rorty, Paul Feyerabend, Paul Churchland, Patricia Churchland

Jednostavno rješenje. Eliminativni materijalizam je vrsta materijalizma koja drži da je nemoguće reducirati mentalno na fiziĉko, a uzrok tome je nepostojanje mentalnog kako ga opisuje «umski» jezik. Eliminativisti, kao i funkcionalisti, vide velike teškoće u redukciji mentalnog na fiziĉko što je zastupa teorija identiteta, ali tu teškoću nastoje riješiti pukom eliminacijom jedne strane u jednadžbi identiteta (svijest=proces u mozgu), naime, onog mentalnog (svijesti). Eliminacija se dogaĊa tako da jednostavno prestanemo opisivati ono što nam se dogaĊa (svoja unutarnja stanja) pomoću mentalistiĉkog jezika te prihvatimo neki adekvatniji naĉin opisivanja (pretpostavlja se neurološki) tih svojih stanja. Puĉka psihologija kao teorija. Budući da nam se naš mentalistiĉki jezik ĉini toliko bliskim, kako ga je moguće odbaciti i zamijeniti neĉim potpuno stranim poput neurološkog rjeĉnika? Moguće je, tvrde eliminativisti, jer naš svakodnevni govor o željama, vjerovanjima, osjećajima... nije ništa drugo nego korištenje termina koji pripadaju jednoj pogrešnoj teoriji o ĉovjekovim stanjima i uzrocima njegova ponašanja. Svaka teorija u sebi ukljuĉuje odreĊenu ontologiju, tj. postulira svoje središnje entitete ĉije postojanje, odnosi i djelovanje objašnjavaju odreĊenu pojavu. Odbacivši pogrešnu teoriju odbacujemo i postojanje entiteta pomoću kojih ta teorija tumaĉi odreĊenu pojavu, u našem sluĉaju naša unutarnja stanja i naše ponašanje. U sluĉaju tumaĉenja naših unutarnjih stanja i ponašanja, eliminativisti pogrešnom teorijom uma smatraju naše

72

svakodnevno tumaĉenje naših stanja («neraspoložen» sam, «ljut» sam, «vjerujem da pada snijeg») i našeg ponašanja (udario sam ĉovjeka jer sam bio «ljut», nisam izašao van jer sam «vjerovao da pada kiša») koje nazivaju puĉkom/narodnom psihologijom ili folk psihologijom. Kada govorimo o svojim unutarnjim stanjima mi, tvrde eliminativisti, ne «izvješćujemo» o onome što se u nama dogaĊa, nego tumačimo i teoretiziramo o tome što se dogaĊa unutar nas. Središnja je tvrdnja eliminativista, dakle, da je naš svakodnevni govor o našim unutarnjim stanjima i o uzrocima našeg ponašanja teorija i to pogrešna teorija. Ukoliko se pokaže da ta puĉka teorija ustvari nije teorija, eliminativni materijalizam gubi na svojoj plauzibilnosti. Primjeri iz prošlosti. Kako bi eliminativisti poduprli svoju tezu eliminacije, pozivaju se na povijest u kojoj su se takvi sluĉajevi dogaĊali. U povijesti je moguće pronaći ne samo uspješne meĊuteorijske redukcije na koje se pozivaju teoretiĉari identiteta (voda=H20), nego i sluĉajeve kada je bilo nemoguće staru teoriju reducirati na noviju, a što je rezultiralo odbacivanjem stare teorije. Jedna je od takvih teorija, primjerice, teorija o uzrocima bolesti koja je u starom obliku postulirala postojanje demona, a koju je u potpunosti istisnula novija teorija koja govori o virusima i bakterijama. U sluĉaju demona, bilo je nemoguće svesti središnje entitete te teorije o bolestima na središnje entitete teorije o virusima i bakterijama, pa smo bili prisiljeni prihvatiti superiorniju teoriju i odbaciti demone. Ta teorija nije bila nepotpuna ili nedovoljno precizna teorija o bolestima. Ona je bila potpuno promašena i pogrešna teorija. Sliĉno tome, «želje», «vjerovanja», «emocije» bit će odbaĉeni kao uzroci našeg ponašanja te zamijenjeni drugaĉijim naĉinom opisivanja naših unutarnjih stanja, npr. «aktivnost odreĊenog podruĉja mozga»..... Neadekvatnost puĉke psihologije. Budući da je puĉka psihologija neadekvatna, kao i teorija o tumaĉenju dogaĊaja u prirodi pomoću duhova, moramo je u potpunosti odbaciti, odnosno zamijeniti novom i boljom teorijom. Ne trebamo, dakle, nastojati popraviti ili nadopuniti stare mentalistiĉke puĉke psihologije novijim fiziološkim teorijama, nego jednostavno moramo odbaciti staru puĉku psihologiju. Eliminativni materijalisti kao kandidata za izvor bolje teorije o ljudskom ponašanju vide buduću, razvijeniju

73

neurologiju, koja je potpuno neovisna o tezi identiteta što zahtjeva i terminološku redukciju mentalnih procesa na procese u mozgu.99 Nije potrebno, dakle, prevoĊenje mentalistiĉkih termina poput «želja» u neurološke termine poput «aktivnost c-vlakana», nego odbacivanje termina «želja» te korištenje samo termina «aktivnost c-vlakna». Time smo, prema eliminativistima, i riješili ontološki prijepor uma i tijela, jer nam je za objašnjenje ĉovjekovih stanja i njegova ponašanja više nije potrebna puĉka teorija o mentalnom. Izbjegavanje qualia. Ta strategija rješavanja problema uma i tijela ima veliku prednost pred ostalim materijalistiĉkim teorijama jer, ĉini se, izbjegava raspravu o qualia: «Eliminativni materijalisti tvrde da je zdravorazumska psihologija naprosto pogrešna teorija i da u onom smislu kako ona shvaća mentalne dogaĊaje tih dogaĊaja zapravo nema. Time na jednostavan naĉin potpuno izbjegava diskusiju o fenomenološkim svojstvima, jer se vjerovanje u njihovo postojanje tretira poput ostalih pogrešnih i prevladanih teorija kao što je, na primjer, vjerovanje u vještice: kao što nema vještica, tako u stvari nema ni mentalnih stanja. Ovakvo uspostavljanje materijalizma po kratkom postupku ima taj nedostatak što ne može objasniti kako dolazi do psihofiziĉkog problema. Stoga zvuĉi opravdano Smartova primjedba kada je, upotrebljavajući Russellove rijeĉi iz sasvim drugog konteksta, rekao da eliminativni materijalizam «ima sve prednosti kraĊe nad poštenim radom»».100

Radikalnost eliminativnog materijalizma. Eliminativni materijalizam je, dakle, radikalna tvrdnja da je naše svakodnevno zdravorazumsko razumijevanje uma potpuno pogrešno te da mentalna stanja, koja takvo razumijevanje uma pretpostavlja, ne postoje.

99

Vidi FEYERABEND, Paul (1963) «Mental Events and the Brain» u ROSENTHAL (1991): 266-267. SESARDIĆ, Neven (1984) Fizikalizam, Beograd: Istraživaĉko-izdavaĉki centar SSO Srbije. Str. 55.

100

74

1. KLASIĈNI ELIMINATIVIZAM

Postoje samo stanja mozga. Uz Paula Feyerabenda, najpoznatiji je predstavnik klasiĉnog eliminativizma Richard Rorty. Klasiĉni eliminativizam je svojevrsna reakcija na teorije identiteta, s time da je ona ustvari teorija identiteta provedena do kraja: postoje samo stanja mozga. Za razliku od klasiĉne teorije identiteta, Rorty svoju teoriju isprva naziva «nestajućim oblikom» (the disappeareance form) teorije identiteta, da bi kasnije prihvatio izraz kojim je James Cornman101 opisao njegovu vrstu fizikalizma, naime «eliminativni materijalizam». U dva svoja ĉlanka,102 kao i u dijelu svoje najpoznatije knjige,103 Rorty nastoji pokazati kako je moguće da govor o «osjetima» (qualia) nestane iz našeg jezika, kao što je to nestao govor o demonima i vješticama. Drugim rijeĉima, Rorty drži da će se problem uma i tijela riješiti na taj naĉin što će puĉka psihologija sasvim nestati. Taj će mentalistiĉki rjeĉnik zamijeniti, nadomjestiti neurologija sa svojim rjeĉnikom, a da se pritom neće nimalo umanjiti naša sposobnost opisivanja. Antipodejci. Misaonim eksperimentom o Antipodejcima,104 bićima u svemu jednaka nama osim što nemaju pojmove poput «uma», «svijesti», «mentalnog», ali imaju veoma razvijenu neurologiju, želi pokazati nepotrebnost mentalistiĉke terminologije za opisivanje stanja u kojima se nalazimo. Antipodejci, u stvari, imaju iskaze poput «osjećam se dobro», «želim biti to i to», «vjerujem u to i to», ali ti iskazi nisu mentalistiĉki jer se ne odnose se na nekakva posebna mentalna stanja te ih ne razlikuju po vrsti od iskaza poput «boli me trbuh»…koja oznaĉavaju razliĉita tjelesna stanja. Njima je, dakle, problem uma i tijela bio potpuno nepoznat. Njihova razvijena neurologija ima velik kulturni utjecaj na Antipodejce pa su oni svoja stanja opisivali iskazima o stanjima svog mozga. Primjerice, ako bi se Antipodejac opekao na vrućoj peći, onda bi to popratio iskazom: «Aktivirao sam svoja c-vlakna.», s

101

Vidi CORNMAN, James (1968) «On the Elimination of Sensations and Sensations», The Review of Metaphysics, Vol. XXII, 15-35. 102 RORTY, Richard (1965) «Mind-Body Identity, Privacy, and Categories», The Review of Metaphysic, Vol. XIX (1965): 24-54; RORTY, Richard (1970) «In Defense of Eliminative Materialism», The Review of Metaphysic, Vol. XXIV, (1970): 112-121. 103 RORTY, Richard (1979) Philosophy and the Mirror of Nature. Princeton: Princeton University Press. 104 Vidi RORTY (1979): 70-106.

75

time da nije opisivao svoja qualia, nego svoja neuronska stanja. Antipodejci jednostavno ne shvaćaju što su to qualia. Kad bi Antipodejci opisivali i doživljavali same sebe, oni nikad ne bi o sebi govorili kao o subjektu ili umskom biću. Oni bi, ĉini se, bili vrsta materijalistiĉkih neposrednih realista koji nisu evoluirali od svijesti do samosvijesti. Antipodejci bi zbog toga imali velike poteškoće s prevoĊenjem Platona, Descartesa, Kanta, Hegela... Kad bismo ih pitali na temelju ĉega znaju da su njihova vlakna stimulirana, oni bi odgovorili da «jednostavno znaju». Budući da je to pitanje poluĉilo nezadovoljavajući odgovor, možemo ih pitati postoji li nekakvo neuronsko, popratno stanje koje se pojavljuje prigodom razumijevanja iskaza «aktivirana su mi c-vlakna»? Odgovor je da. Postoji neuronsko stanje serije T koje se javlja u takvim prilikama. Ljudi su zaglavili na «umu». Okrenimo se sad ljudima. Ako antipodejski govor o stanju njihovih c-vlakna ima istu ulogu u izvješćivanju o našim stanjima kao i naš govor o qualia, ĉemu onda naše insistiranje na tome da mi posjedujemo «um», «qualia» i sliĉno? Ako nam njihova neurologija pokazuje kako je naš govor o qualia samo temelj za govor o našim neuronima, te ako postoji neki «višak» stanja uz ona neurološka, zar taj višak stvarno može biti temeljem za razlikovanje izmeĊu dviju ontoloških kategorija? Mi smo, smatra Rorty, pukom sluĉajnošću zaglavili na «duhovnosti» kao što smo mogli zaglaviti i na aristotelovskoj astronomiji. Izbacivanjem «uma» riješili bismo ontološki prijepor uma i tijela. Prednosti Antipodejske ontologije. Zašto Rorty daje prednost Antipodejcima? Jedan od razloga je zacijelo jednostavnost antipodejske ontologije: njihova ontologija zaobilazi mnoge probleme koje mentalni teorijski okvir postavlja. Kao što uvoĊenje demona u objašnjavanje bolesti sa sobom donositi mnoge teorijske probleme (koliko ima vrsta demona, tko ih vidi, koji što uzrokuje...) tako i zadržavanje na osjetima kao uzrocima našeg ponašanja donosi mnoge probleme (odnos osjeta i procesa u mozgu, problem drugih umova...). On, dakle, uviĊa sliĉnost izmeĊu govora o demonima i govora o osjetima (qualia). Govor o demonima je nestao kada smo otkrili da su demoni zapravo vrsta halucinacije. Izvješćujući o demonima, mi ustvari izvješćujemo o sadržaju svojih

76

halucinacija. Iz toga ne slijedi identitet demona i sadržaja naših halucinacija, nego to da demoni uopće ne postoje. Ako ljudi nešto nazivaju «X» nema razloga da taj X pripada u istu vrstu entiteta kao i stvarni «X». Štoviše, nema razloga da to što ljudi zovu «X-om» uopće i postoji. 105 Teoretiziranje i izvješćivanje. Danas većina ljudi ne bi prihvatila postojanje demona, ali prije nekog vremena to nije bio sluĉaj. Kao što bi za nekog vraĉa bila skandalozna ideja da ne postoje demoni, tako je nama danas neprihvatljiva tvrdnja da bi govor o fenomenalnoj svijesti mogao biti zamijenjen govorom o procesima u mozgu. Problem je u tome što mi smatramo da ne pretpostavljamo nikakvu teoriju (ne teoretiziramo) o tome o ĉemu govorimo kad govorimo o svojim osjetima, nego smatramo da izvješćujemo (primjerice, «osjećam bol») o onome što «vidimo» ili introspekcijom dohvaćamo unutar sebe. Rorty smatra kako «Sluĉaj demona pokazuje da novi naĉini objašnjavanja pojave, prethodno objašnjenje pomoću referencije na odreĊenu vrstu entiteta, u kombinaciji s novim objašnjenjem o tome što se izvješćuje pomoću iskaza o promatranju te vrste entiteta, može dati dobar razlog za kazati da ne postoje entiteti te vrste».106 Iskazi o osjetima, dakle, mogu izgubiti i svoju izvješćivalaĉku ulogu (reporting role) i svoju objašnjavalaĉku ulogu (explanatory role), kao što su to izgubili i iskazi o demonima. Zašto? Teorija o demonima je odbaĉena zato jer je pronaĊena «bolja» teorija o bakterijama i virusima, a koja je govor o demonima uĉinila suvišnim i kompliciranim. Teorija o osjetima bit će odbaĉena zbog toga jer je pronaĊena «bolja» teorija o neurološkim stanjima. Reakcije i navike. Kako je moguće da nam iskazi poput «aktivirala su se moja c-vlakna» budu prihvatljiva izvješća o onome što nam se dogaĊa? Mogu li nam oni zamijeniti opise

105 106

Usp. RORTY (1965): 27-28. RORTY (1965): 30.

77

poput «imam osjećaj boli»? Rorty smatra da je naše izvješćivanje o «boli» posljedica navike ne-zakljuĉujućeg izvješćivanja (non-inferential reports). Mi smo izvježbani da na odreĊene pojave u nama reagiramo iskazivanjem reĉenice «Boli me». Suprotno od onoga što promatramo (observe) je ono na što zakljuĉujemo (infer), odnosno ono što nikad ne promatramo. Rorty ne vidi apriornog razloga zašto «procesi u mozgu» ne bi mogli biti sadržaj ne-zakljuĉujućeg izvješćivanja, jer je razlika izmeĊu promotrivog (pronaĊenog, otkrivenog, danog, «nepreraĊeni» sadržaj) i ne-promotrivog (uĉinjenog, stvorenog, oblikovanog, forma) ovisna o jeziĉnoj praksi. A ta se praksa može mijenjati zahvaljujući napretku u istraživanju. Ukoliko prihvatimo da razlika izmeĊu promotrivog i nepromotrivog (zakljuĉujućeg) ovisi o trenutnoj jeziĉnoj praksi, onda je i razlika izmeĊu privatnog i javnog ovisna o istoj praksi.107 Tada se i gubi razlika koja iskaze o osjetima ĉini govorom o neĉem privatnom, dok iskaze o procesima u mozgu ĉini govorom o neĉem javnom. Kad išĉezne ta razlika izmeĊu privatnog i javnog, gubi se i svaki razlog zbog kojeg iskazi o procesima u mozgu ne bi mogli zamijeniti iskaze o osjetima. Ukoliko je tomu tako, utoliko je stvar naših jeziĉnih navika hoćemo li kazati «boli me» ili «aktivirala su mi se c-vlakna», a jeziĉne navike se mijenjaju i zahvaljujući utjecajima znanstvenih otkrića. Kvajnovski naturalizam. Ovdje je možda važno pripomenuti da je zajedniĉko svim eliminativnim epistemologiji,

materijalistima 108

kvajnovsko

odbijanje

apriorne

strategije

u

odnosno obijanje tvrdnje kako postoje apriorni, nepromjenjivi uvjeti

naše spoznaje. I tzv. apriorni uvjeti spoznaje (naĉini na koji si predstavljamo i modeliramo svijet) i sami su formirani psihološkim i neurobiološkim podacima te su, samim time, promjenjivi i podložni reviziji. Ti apriorni uvidi jesu samo artikulacije pretpostavki koje žive duboko u našem kolektivnom poimanju nas samih. Kao što iskustva i misli o izvanjskom svijetu predstavljaju (represent) izvanjski svijet, iako mu ne moraju sliĉiti, tako i unutarnja iskustva i misli o nama samima mogu predstavljati, a ne i sliĉiti, našoj unutarnjoj stvarnosti koju predstavljaju. I spoznaje o unutarnjem, kao i 107

RORTY (1965): 40. U suprotnom bi trebala postojati svijest što prethodi uĉenju jezika, a ĉije nepostojanje su, drži Rorty, dokazali Wittgenstein i njegovi uĉenici. 108 QUINE, W. V. O. (1968) «Epistemology Naturalized» u QUINE, W.V.O. (1969) Ontological Relativity and Other Essays. New York: Columbia University Press. str. 69-90. Dennett nastavlja tim putem glede eliminacije osjeta ili qualia.

78

spoznaje o izvanjskom svijetu, jesu pojmovno i teorijski posredovane, što znaĉi promjenjive i podložne ispravcima, a što je rezultat složenog procesuiranja informacija.109 Tako shvaćen, govor o osjetima može nestati kao što je to nestao govor o demonima. Termin «osjet» ili «bol» može izgubiti svoju izvješćivalačku ulogu (ono što «vidimo») kao i svoju objašnjavalačku ulogu (ono ĉime objašnjavamo neko ponašanje), kao što je termin «demon» izgubio svoju izvješćivalaĉku ulogu (vraĉevi «vide» demona oko bolesnika) kao i svoju objašnjavalaĉku ulogu (demoni su uzroci bolesti). Te će uloge preuzeti «procesi u mozgu».

2. NOVIJI ELIMINATIVIZAM I NEUROLOGIJA

Eliminacija qualia i propozicionalnih stavova. Rorty je nastojao prikazati koherentnom ideju o eliminaciji govora o fenomenalnim stanjima, tj. osjetima, ali nije dao dovoljno dobrih razloga zašto bismo prihvatili cjelokupnu strategiju eliminativista. Mentalna stanja nisu samo osjeti, nego postoji i druga velika podgrupa mentalnih stanja koju nazivamo propozicionalni stavovi (propositional attitudes). Propozicionalni stavovi su mentalna stanja, poput vjerovanja ili želja, a koje izražavamo pomoću iskaza poput «vjerujem da ____» ili «želim da _______» gdje na praznu crtu dolazi razni semantiĉki sadržaj (primjerice, «pada snijeg»). S funkcionalistima se eliminativisti donekle slažu oko irelevantnosti osjeta, ali kad se pitanje prebaci na probleme propozicionalnih stavova te njihovog svojstva intencionalnosti, odnosno «oneĉemnosti» (aboutness) tih mentalnih stanja, onda dolazi do potpunog razilaženja. Za funkcionaliste propozicionalni stavovi imaju ulogu posrednika izmeĊu percepcije i ponašanja, što im pridaje središnju objašnjavalaĉku ulogu. Za novije eliminativiste, propozicionalni stavovi poput vjerovanja i želja, kao i sve ostale vrste mentalnih stanja, ne postoje.110 Kao što je neslaganje oko osjeta bila toĉka razmimoilaženja eliminativizma i teorija identiteta, tako je i neslaganje

109

Usp. CHURCHLAND, Patricia Smith i SEJNOWSKI, Terrence J. (1989) «Neurophilosophy and Connectionism» u LYCAN (1996): 225-226. 110 Vidi RAMSEY, William (2003) «Eliminative Materialism» u ZALTA, Edward N. (ed.) The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2003 Edition). Internet adresa: http://plato.stanford.edu/archives/fall2003/entries/materialism-eliminative/

79

oko

propozicionalnih

stavova

mjesto

najžešćih

prijepora

funkcionalizma

i

eliminativizma. Strategija eliminacije puĉke psihologije. Budući da se puĉka psihologija sastoji, dakle, i od propozicionalnih stavova, eliminativisti moraju dodatno objasniti što s njima. Kako bi eliminativisti uspjeli u svojoj namjeri eliminacije puĉke psihologije, moraju na zadovoljavajući naĉin odgovoriti na nekoliko pitanja: (1) zašto misle da puĉka psihologija ima status teorije? (2) ukoliko vrijedi (1), zašto misle da je puĉka psihologija pogrešna teorija? Te (3) ukoliko vrijede (1) i (2), zašto bi neurološka teorija bila prihvatljivija teorija od puĉke psihologije. Churchlandov put. Paul Churchland, vjerujući da su problemi s osjetima riješeni, nastoji riješiti i problem propozicionalnih stavova, odnosno pokazati nemogućnost njihova svoĊenja na neurološki rjeĉnik što znaĉi, prema eliminativizmu, da i propozicionalne stavove, kao naĉin objašnjenja naših unutarnjih stanja i našeg ponašanja, treba u potpunosti odbaciti.111 Churchland se, dakle, obrušava na carstvo intencionalnosti, središnje podruĉje funkcionalistiĉkog materijalizma. Kako bi u potpunosti uspio u uvjeravanju u potrebitost eliminacije puĉke psihologije, on mora za puĉku psihologiju osigurati status teorije, u svemu jednakoj ostalim empirijskim teorijama, osim što ima slabiju objašnjavalaĉu i predviĊalaĉku snagu, odnosno što je «lošija» teorija. Prvo, dakle, moramo odgovoriti na pitanje zašto bi puĉku psihologiju uopće morali smatrati teorijom? Je li puĉka psihologija teorija? Puĉka je psihologija, kao naš zdravorazumski pojmovni okvir za mentalne pojave, ujedinjujući element mnogih problema filozofije uma. Uzmimo, primjerice, puĉku psihologiju kao objašnjenje ljudskog ponašanja, tj. naĉin na koji mi svakodnevno (pomoću termina poput želja, vjerovanja, strahova, namjera...), s relativno velikom toĉnošću, objašnjavamo i predviĊamo ponašanje ljudi koji nas okružuju. Objašnjenja, smatra Churchland, pretpostavljaju zakone koji povezuju uvjete 111

Vidi CHURCHLAND, Paul (1981) «Eliminative Materialism and the Propositional Attitudes» u LYCAN (1996): 206-223. Hrvatski prijevod kao ĉlanak «Eliminativni materijalizam i propozicijski stavovi» u MIŠĈEVIĆ, Nenad i PRIJIĆ, Snježana (1993) Filozofija psihologije: zbornik tekstova. Rijeka: Hrvatski kulturni dom. Str. 45-63.

80

objašnjenja s ponašanjem koje se objašnjava. Postoji, dakle, mreža zdravorazumskih zakona koja se može iskonstruirati na temelju tih svakodnevnih objašnjenja i predviĊanja. Takav sistem zakona, s posebnom vrstom teorijskih entiteta koje uspostavlja, možemo, unatoĉ njegovoj robustnosti, nazvati teorijom. Znaĉenja mentalistiĉkih termina koji se pojavljuju u toj puĉkoj psihološkoj teoriji možemo razumjeti kao i znaĉenja ostalih teorijskih termina: njihovo je znaĉenje odreĊeno mrežom zakona unutar kojih se pojavljuju. Nadalje, ĉini se da su strukturalna obilježja puĉke psihologije jednaka onima matematiĉke fizike, a jedina je veća razlika izmeĊu njih ta što se potonja bavi apstraktnim entitetima nazvanim brojevi, dok se puĉka psihologija bavi apstraktnim entitetima nazvanim propozicije. Zbog toga što je eliminativni materijalizam teorija koja smatra da je puĉka psihologija teorija, odnosno prihvaća Sellarsovu tezu da mi koristimo teorijski okvir kako bismo objasnili inteligentno ponašanje, ĉesto ga se naziva teorija teorije (theory theory).112 Ako već i prihvatimo puĉku psihologiju kao empirijsku teoriju, zašto moramo prihvatiti njezinu neadekvatnost? Nedostatci puĉke psihologije kao teorije. Puĉka psihologija kao teorija ima nekoliko nedostataka. Prvi nedostatak je njezina objašnjavalaĉka nemoć ne samo kod sluĉajeva kada dolazi do mentalnih oboljenja, ili kod razlika u inteligenciji kod pojedinaca, nego i u sluĉajevima kada treba objasniti neke svoje središnje psihološke procese, primjerice spavanje i uĉenje. Zanimljivo je da ona ne može objasniti ni, primjerice, hvatanje lopte u letu ili gaĊanje grudom snijega automobila u pokretu. Puĉka psihologija nema mehanizama kojima bi to uĉinila te se, u najboljem sluĉaju, pokazuje kao površna i nepotpuna teorija. Drugi njezin nedostatak vidljiv je kad pogledamo u njezinu povijest: ĉini se da ona nije, u smislu teorijskog razvoja, uĉinila nijedan korak unaprijed već skoro tri tisuće godina. Time ona pokazuje ne samo da je neplodna, nego štoviše, pokazuje znakove dekadentnosti jer joj svakim stoljećem sve više podruĉja izmiĉe. Sjetimo se samo da su prije ljudi objašnjavali sve prirodne fenomene pomoću intencionalnih kategorija poput ljutnje vjetra, darežljivosti rijeke... Budući da smo uvidjeli kako je napredak potrebit jer postoje neobjašnjene stvari, a vidimo da tog napretka nema već tisućljećima, ĉini se da okvir puĉke psihologije ne daje baš previše prostora za napredak. 112

Usp. RAMSEY (2003): 1.

81

Treći nedostatak puĉke psihologije vidljiv je u njezinoj nesumjerljivosti, odnosno nekompatibilnosti s drugim, dominirajućim empirijskim teorijama koje su joj objašnjavalaĉki

superiornije.

Intencionalni

rjeĉnik

puĉke

psihologije

ĉini

je

nepomirljivom sa suvremenom fizikom, evolucionarnom biologijom i neuroznanošću. Ĉini se da je ti njezini nedostaci ĉine dobrim kandidatom za eliminaciju! Rješenje većine problema filozofije uma. Odbacivanjem puĉke psihologije kao neadekvatne teorije riješili smo jednim potezom većinu problema filozofije uma. Uz već spomenuti problem uma i tijela, tu je i problem drugim umova (other minds), jer naše uvjerenje da postoje drugi umovi nije više rezultat analogije s našim vlastitim sluĉajem, a niti zakljuĉivanja na temelju podataka o neĉijem ponašanju, nego to uvjerenje postaje puka objašnjavalaĉka hipoteza o ponašanju pojedinaca. Um bismo uspjeli izbrisati iz svojih jednadžbi. Adekvatnost neurologije. Ostaje nam pitanje o prikladnosti neurologije kao stožerne znanosti za najadekvatnije opisivanje naših «unutarnjih» stanja (ako taj izraz u eliminativnom materijalizmu ima više smisla). Patricia Churchland113 jedna je od najglasnijih zastupnika ujedinjene znanosti o umu-mozgu, znanosti koja nastaje spajanjem, odnosno svoĊenjem psihologije na neurologiju. Dok funkcionalisti zbog razloga višestruke ostvarivosti i svojstva intencionalnosti mentalnih stanja zastupaju autonomiju psihologije, tj. drže da je nemoguće psihologiju svesti na neurobiologiju, Churchland smatra takav psihološko-neurološki teorijski dualizam nepotrebnim. Njezini su razlozi sljedeći: Suvremena neuroznanost već može nazrijeti obrise neuroloških odgovora na funkcionalna pitanja poput kako se spremaju informacije, kako mreže uĉe ili kako mreže neurona predstavljaju. Problem višestruke ostvarivosti za nju je prenaglašen, budući da se može riješiti lokalizacijom, odnosno odreĊena funkcionalna stanja mogu se reducirati na odreĊene neuronske konfiguracije, bez potrebe da se izvrši cjelokupna redukcija. Štoviše, redukcija će biti postepena, s mnogo meĊukoraka, primjerice, s funkcionalnih svojstava na mreže ili sisteme neurona... Ĉini se, nadalje, da i intencionalnost ili «oneĉemnost» ili kako mozak predstavlja svijet izvan sebe, sve više 113

Usp. CHURCHLAND, P.S. i SEJNOWSKI (1989) u LYCAN (1996): 224-252.

82

prestaje biti bauk te da je i to moguće opisati pomoću neurobioloških odnosa. Budući da su svi veći prijepori izmeĊu funkcionalizma i neurobiologije rješivi, više nema razloga da se neuroznanost i njezin jezik ne smatra najadekvatnijim naĉinom opisivanja naših unutarnjih stanja. Dobar kandidat za traženje odgovora na pitanje kako naš um/mozak funkcionira dat će, prema Churchlandima, novi konekcionizam (New Connectionism ili Parallel Distributed Processing), istraživalaĉki program na polju umjetne inteligencije, pomoću svojeg modela paralelnih mreža (Parallel-network models) koji simulira rad neuronskih mreža, a taj odgovor će nas konaĉno osloboditi Booleovskog sna o jeziku kao reprezentacijama (ili misli kao imanja reĉenice u glavi) i o logici kao komputaciji (ili mišljenju kao slijeĊenju logiĉkih pravila). Ti će nas odgovori osloboditi puĉke psihologije zajedno sa svim njezinim mentalnim sadržajima ili znaĉenjima, odnosno oslobodit će nas od problema intencionalnosti. Ukoliko se naše poimanje nas samih mijenja zahvaljujući promjenama teorijskih okvira, nema razloga zašto detaljizirana i završena neurologija sa svojim otkrićima o funkcioniranju našeg uma/mozga, ne bi imala najviše utjecaja na oblikovanje tog teorijskog okvira.

SLABOSTI I POSLJEDICE ELIMINATIVIZMA Na prvom je mjestu, svakako, njegova duboka protuintuitivnost. No, budući da su se u prošlosti intuicije ĉesto pokazale lošim protuargumentima, potrebno je iskazati neke filozofski izraĊenije argumente protiv eliminativnog materijalizma. Neki filozofi prigovaraju eliminativizmu da svojim negiranjem postojanja vjerovanja upadaju u samopobijanje, jer da bismo nešto tvrdili moramo u to i vjerovati – a ako vjerovanja ne postoje, onda ne možemo ni tvrditi da vjerovanja ne postoje. Ako pak eliminativisti to tvrde, onda imaju vjerovanje o tome da vjerovanja ne postoje, što je nedopustivo. Drugi se prigovor temelji na tvrdnji da puĉka psihologija nije nikakva teorija. Najpoznatije odbijanje teoretskog statusa puĉke psihologije dolazi iz kognitivne znanosti koje tvrde da puĉka psihologija nije teorija, nego da mi objašnjavamo i predviĊamo

83

neĉije ponašanje pomoću simulacije, odnosno pretvaranja da smo drugi i kako bismo se, uz njegova pretpostavljena vjerovanja, mi ponašali da smo on u sliĉnoj situaciji. Takvo je shvaćanje poznato pod nazivom «teorija simulacije».114 Treći se prigovor temelji na prihvaćanju da je puĉka psihologija teorija, ali i veoma uspješna teorija – što eliminativisti nastoje negirati. Pomoću puĉke psihologije ĉesto veoma uspješno možemo predvidjeti ponašanje drugih ljudi – što se može protumaĉiti samo time da je puĉka psihologija uspješna i da propozicionalni stavovi postoje. Daljnje rasprave o statusu puĉke psihologije veoma su opširne i daleko prelaze granice ovoga rada. Kamo nakon eliminativizma? Nakon eliminativizma, ĉini se, ne postoji drugi smjer osim prihvaćanja neke vrste fizikalizma ili neke vrste funkcionalizma ili pak povratak k nekoj vrsti dualizma. To se, ustvari, i dogaĊa. Fizikalisti nastoje dobiti onoliko fizikalizma «koliko je to moguće» uz priznavanje postojanja qualia (Kim). Funkcionalisti i instrumentalisti115 (Dennett) sve više bježe u kognitivnu znanost, a ponekad zajedno s eliminativistima (Churchlandi) u neuroznanost. Dualisti glede naravi qualia nastoje se ili pomiriti s epifenomenalnim statusom qualia (Jackson) ili pak na drugi naĉin naturalizirati svijest (Chalmers). Ĉini se da se teorije uma iscrpljuju u tim mogućnostima. Kao da svi priznaju da je filozofija iscrpila svoje mogućnosti te da rješenje dolazi izvan nje. Rješenje će se dogoditi pronalaskom pravog modela uma okrunjenog prvom umjetnom inteligencijom ili pronalaskom neuronskog korelata svijesti. Možda je eliminacija uma doista krajnja posljedica do kraja izvedenog naturalistiĉkog pristupa umu, ali ĉini se da je malo filozofa spremno prijeĉi tu granicu koja bi promijenila ljudsku civilizaciju na naĉin na koji to nijedna filozofska ideja do sada nije. Eliminacijom uma nestaje i zadnja ontološka prepreka potpunom materijalizmu.

114

Vidi GORDON, Robert M. (2001) «Folk Psychology as Mental Simulation» u ZALTA, E. N. The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2001 Edition). Internet adresa: http://plato.stanford.edu/archives/spr2001/entries/folkpsych-simulation/ 115 Instrumentalisti glede propozicijskih stavova jesu oni koji smatraju da iako su reĉenice o propozicijskih stavovima ĉesto istinite, one stvarno ne opisuju bića neke posebne vrste, nego ih samo koristimo kako bismo sistematizirali bliskije pojave. Najpoznatiji instrumentalist je D.C.Dennett. Vidi LYCAN (1996): 147. Dennett kasnije odbija tu etiketu.

84

Pitanja na koja treba znati odgovoriti:

1. Kako glasi osnovna teza eliminativnog materijalizma? 2. Što je pučka psihologija? 3. Zašto eliminativisti drže da je pučka psihologija teorija i to neadekvatna teorija o našem umu/mozgu? 4. Na koje se primjere iz prošlosti pozivaju eliminativisti kad ukazuju na potrebu eliminacije pučke psihologije? 5. Što su propozicionalni stavovi? 6. Koja je razlika izmeĎu funkcionalizma i eliminativizma? 7. Koja je znanost, prema eliminativistima, najbolja za rješenje problema uma/mozga? 8. Koje su prednosti i nedostatci eliminativnog materijalizma?

Preporuke za daljnje ĉitanje: 1.CHURCHLAND, Patricia Smith i SEJNOWSKI, Terrence J. (1989) «Neurophilosophy and Connectionism» u LYCAN (1996): 224-252. 2.CHURCHLAND, Paul (1981) «Eliminative Materialism and the Propositional Attitudes» u LYCAN (1996): 206-223. Hrvatski prijevod kao ĉlanak «Eliminativni materijalizam i propozicijski stavovi» u MIŠĈEVIĆ, Nenad i PRIJIĆ, Snježana (1993) Filozofija psihologije: zbornik tekstova. Rijeka: Hrvatski kulturni dom. Str. 45-63. 3. RAMSEY, William (2003) «Eliminative Materialism» u ZALTA, Edward N. (ed.) The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2003 Edition). Internet adresa: http://plato.stanford.edu/archives/fall2003/entries/materialism-eliminative/ 4.RORTY, Richard (1970) «In Defense of Eliminative Materialism», The Review of Metaphysic, Vol. XXIV, (1970): 112-121.

85

V. ZAVRŠNI POGLED NA PROBLEM UMA I TIJELA Materijalizam. Biheviorizam, teorije identiteta, funkcionalizam i eliminativizam se ne sukobljavaju ontološki nego metafiziĉki. «Veliki» je ontološki prijepor o krajnjoj naravi «mentalnoga», ĉini se, razriješen na samom poĉetku projekta filozofije uma zapoĉetog s biheviorizmom: materijalizam je jedino prihvatljivo rješenje u okviru današnje znanstvene slike svijeta. Od tada u filozofiji uma djeluje obrazac: netko pruži materijalistiĉku teoriju uma – drugi pronalaze slabosti i na temelju tih slabosti netko drugi ponudi drugaĉiju teoriju uma. Pritom svi dijele zajedniĉko vjerovanje: materijalna teorija uma jedina je moguća teorija uma. Zajedniĉko vjerovanje ima za posljedicu i zajedniĉki problem koji se cijelo vrijeme iznova pojavljuje, ponekad u novom ruhu, ali bez prestanka prisutan kroz razvoj filozofije uma: naime ĉinjenice koje mi znamo o svom umu, svoju svijest ili qualia. Budući da ne mogu objasniti te nama najintimnije poznate ĉinjenice, a koje ne možemo odvojiti od svojeg pojma uma, te neuspješne teorije, ĉini se, govore o neĉem drugom, a ne o umu.116 Preostaje, dakle, samo tehniĉki prijepor o posebnosti «mentalnoga» kao problem koji materijalizam mora riješiti: ono što treba uĉiniti je samo uspješno specificirati mehanizme objašnjenja te posebnosti. Ako je mentalno samo posebna vrsta materijalnog, onda treba objasniti njezinu posebnost, ĉime bismo ga povezali s ostatkom fiziĉkog carstva entiteta. Izdanak te bihevioristiĉkofunkcionalistiĉko-fizikalistiĉke tradicije je kognitivna znanost. Kognitivna znanost u svojoj srži ima pitanje «Kako neinteligentni djelići materije proizvode inteligentno ponašanje?». To im se pitanje ĉini plodonosno, ali pritom zanemaruju drugo pitanje «Kako nesvjesni djelići materije proizvode svijest?»,117 pitanje koje je, unatoĉ pomanjkanju orijentacije u kojem smjeru treba krenuti s odgovorom, možda važnije nego što bi to jedan funkcionalistiĉko-fizikalistiĉki prikaz uma bio voljan priznati. Naturalistiĉki projekt. U cijelom tom naturalistiĉkom projektu (biheviorizam - teorije identiteta - funkcionalizam) mentalni pojmovi nastoje se ili objasniti nementalnim (funkcionalnim i fiziĉkim) pojmovima ili se mentalni pojmovi, u krajnjem sluĉaju, 116 117

Usp. SEARLE, John R.(1994) The Rediscovery of the Mind, Cambridge: The MIT Press. str. 30. Ta se pitanja pojavljuju u SEARLE (1994): 55.

86

nastoje u potpunosti izbaciti iz upotrebe (eliminativizam). Mentalni se pojmovi, dakle, ĉesto uzimaju kao pojmovi koji referiraju na složevine koje se mogu poistovjetiti s neĉim drukĉijim od njih samih, neĉim elementarnijim od njih samih, a ĉime ih se može povezati s ostatkom fiziĉkog svijeta. Ovisnost ontologije o semantici i epistemologiji nikad nije bila toliko izražena koliko u suvremenoj filozofiji uma. Postoje veoma strogi kriteriji proizašli iz naĉina kako nešto znamo (tj. iz uzroĉnog djelovanja neke stvari) koji odreĊuju što uopće postoji (tj. ako spoznamo da nešto ne djeluje uzroĉno, to onda i ne postoji) i koje je naravi to što postoji (tj. ako nešto uzroĉno djeluje na materiju, onda je i to samo materijalno), tj. postoji velika umiješanost epistemologije u ontologiju što potonjoj oduzima neovisnost i zasebnost koju je posjedovala tijekom ĉitave povijesti filozofije, a koje se i danas teško odriĉe. Problem svijesti. U cijelom prethodno opisanom projektu zajedniĉki je jedan problem: problem svijesti, svjesnog ili fenomenalno iskustva. Svakoj predloženoj teoriji uma upravo, ĉini se, izmiĉe rješenje problema fenomenalnog iskustva ili «kako je to biti» taj um. Mnoštvu razvijenih razliĉitih pristupa umu, koje bismo mogli nazvati plodonosnima, iako ne uvijek i filozofski prihvatljivima, ostaje zajedniĉko zanemarivanje subjektivnosti, odnosno posebnosti njihovog ontološkog statusa! Ili se pak pitanje fenomenalnog želi riješiti epistemološki (a ne ontološki), tj. kao drukĉiji naĉin spoznaje o svijetu, ili ga se pak u potpunosti negira kao nevažno (nema nikakvu uzroĉnu ulogu) ili nepostojeće (ne postoji na naĉin kako si to mi svakodnevno zamišljamo). Takva je situacija postala neizdrživa i ĉitava filozofija uma okrenula se potrazi za teorijom svijesti koja bi omogućila mjesto svijesti u naturalistiĉkoj slici svijeta. Ili je pak u potpunosti okrenula leĊa svijesti i poĉela se baviti problemima koje je moguće riješiti. Tako se dogodio rascjep u filozofiji uma, rascjep na istraživanje inteligentnog ponašanja (ĉesto objedinjenim pod nazivom problema intencionalnosti) koji predvodi kognitivna znanost i na istraživanje svijesti koja ostaje temeljnim filozofskim problemom. Taj je rascjep posljedica opisanog naturalistiĉkog istraživanja uma koje je tijekom vremena sasvim promijenilo pojam «uma» koji joj je prethodio. Ĉini se da nas problem svijesti vraća, u filozofskom smislu, opet na poĉetak problema uma i tijela, na vrijeme prije Ryleova «razotkrivanja» Descartesovog mita o

87

«utvari u stroju». No, otkrića koja je filozofija uma potaknula, ne mogu se i ne smiju zanemariti. S te strane, ne strogo filozofske, ĉini se da je filozofija uma bila plodonosnija od bilo koje filozofske discipline u prošlosti. A neki filozofi, poput Daniela Dennetta, navješćuju konaĉni trijumf izbacivanja utvara iz ovog svijeta. Slijedi pregledna tablica osnovnih stajališta i slabosti/snage ponuĊenih suvremenih rješenja na problem uma i tijela. Ustvari, uz navedena posebne slabosti svakog stajališta, ĉini se da je zajedniĉko svim tim stajalištima to što nijedno od njih ne govori o umu, barem ne u svakodnevnom, zdravorazumskom smislu te rijeĉi.

88

Naziv stajališta

Opis stajališta

Slabosti

Snaga

Dualizam

Postoje um i tijelo kao dvije razliĉite i odvojene supstancije, meĊusobno povezane na neki naĉin.

Nesklad sa suvremenim fizikalnim zakonima. Znanstvena sterilnost: nedostatak teorije o umu.

Psihološka prihvatljivost.

Biheviorizam

Um je ili neka vrsta ponašanja ili dispozicija za neko ponašanje.

Um nema nikakvu uzroĉnu ulogu, što je u neskladu s našim svakodnevnim iskustvom.

Takav se um može mjeriti, odnosno znanstveno promatrati.

Reduktivni materijalizam

Um je proces u mozgu.

Postoje bića za koja bismo mogli kazati da imaju um, a nemaju mozak-problem višestruke ostvarljivosti

Uzima u obzir povezanost i ovisnost uma i mozga. Mogućnost empirijske provjere.

Nereduktivni materijalizam

Um je proces u mozgu, ali proces koji se ne može uhvatiti u nomološku mrežu, odnosno koji se ne može objasniti metodom fizike.

Nejasna uzroĉna uloga uma.

Objašnjava nemogućnost teorijske redukcije uma na procese u mozgu.

Strojni funkcionalizam

Um je funkcionalno stanje ĉitava organizma.

Problem qualia. Problem pripisivanja mentalnih stanja onima koja ih nemaju.

Izbjegava prigovor iz višestruke ostvarljivosti: bića koja imaju um ne moraju biti istog fiziĉkog sastava kao i ljudi.

Teleološki funkcionalizam

Um je funkcionalno stanje ĉitava organizma koji ima neki cilj kojem teži.

Problem qualia.

Moguće je imati dva razliĉita stanja uma unatoĉ istom funkcionalnom stanju.

Eliminativni materijalizam

Um ne postoji. Ne postoje ni qualia, niti propozicionalni stavovi.

Protuintuitivnost. Treba dokazati da je puĉka psihologija samo teorija. Uspješnost puĉke teorije.

«Brzo» rješenje problema uma i tijela. Jednostavnost.

89