Skripta Evolucijska psihologija

Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji Studij psihologije Evolucijska psihologija

skripta, odabrana poglavlja iz:

Evolutionary Psychology: The New Science of the Mind David M. Buss

Zagreb, 2010. 1

POGLAVLJE #1: Znanstveni pokreti koji su doveli do stvaranja evolucijske psihologije Ljudski mozak je najkompleksnija organska struktura u poznatom svijetu te je ujedno i fokus istraživanja evolucijske psihologije. CILJ ove nove znanstvene discipline jest razumijevanje mehanizama mozga ili uma kroz evolucijsku perspektivu. Evolucijska psihologija usmjerava se na četiri ključna pitanja: (1) Zašto je mozak dizajniran na način na koji jest – koji su kauzalni procesi stvorili i

oblikovali njegovu današnju formu? (2) Kako je mozak dizajniran – koji su njegovi temeljni mehanizmi i sastavni dijelovi,

te na koji način su organizirani? (3) Koje su funkcije tih sastavnica i njihove organizirane strukture – za što je mozak

predviđen? (4) Na koji način informacije iz današnje okoline u interakciji s tim sastavnicama

uzrokuje ponašanje koje možemo opažati? Pitanja o misterijima ljudskog uma nisu nova – sežu u prošlost od starih Grka do novijih psiholoških teorija poput Freudove teorije psihoanalize, Skinnerove teorije potkrepljenja i konekcionizma. Tek u posljednjim desetljećima, evolucijska psihologija javlja se kao ujedinjavajući teoretski okvir za sintezu istraživanja o ljudskom mozgu: spaja nalaze svih disciplina koje se bave mozgom (učenje i pamćenje, pažnja i percepcija, emocije, interpersonalna privlačnost i ljubomora, seksualno ponašanje i roditeljstvo, samopouzdanje i samopredstavljanje, altruizam i žrtvovanje, moralnost i vjernost, kultura, samosvijest...) • PREKRETNICE U POVIJESTI EVOLUCIJSKE IDEJE Evolucija se odnosi na postepenu promjenu organskih struktura. Svijest o ovoj ideji postojala je i prije nego je Darwin 1859. objavio svoje klasično djelo O podrijetlu vrsta. Oni koji su vjerovali u ovakvu vrstu promjene zvali su se evolucionisti. Jean Pierre Antoine de Monet de Lamarck (1744-1829)  prvi upotrijebio riječ biologie u svrhu imenovanja područja koje izučava život. 2

Postulirao dva uzroka promjene: (1) prirodna težnja svake vrste k „višim formama“ te (2) nasljeđivanje stečenih osobina. Prema njegovoj teoriji, životinje se bore za preživljavanje što uzrokuje lučenje tekućina koje povećavaju organe uključene u tu borbu tj. važne za preživljavanje (primjer: žirafa!) Barun Georges Léopold Cuvier (1769-1832)  predložio teoriju katastrofizma prema kojoj vrste izumiru zbog naglih katastrofa (primjer: meteori i dinosauri!) Općenito, biolozi prije Darwina primjećivali su varijacije u vrstama od kojih su neke imale začuđujuće strukturalne sličnosti (primjer: krila ptica i peraje tuljana). Usporedbe među vrstama ukazivale su da život nije statičan te da su možda sve potekle od davnog zajedničkog pretka. Također su primjećivali kako mnoge vrste posjeduju svrsishodne osobine (kornjačin oklop štiti njene unutarnje organe od okolinskih čimbenika, kljunovi ptica pomažu u lomljenju oraha). No, prije Darwina nedostajala je teorija koja bi objasnila kako su se te promjene događale tijekom vremena i na koji način su stvorene korisne i prilagođene osobine. Tj., nedostajao je uzročni mehanizam ili proces koji bi objasnio ove biološke fenomene. • DARWINOVA TEORIJA PRIRODNE SELEKCIJE

Darwin je pokušao objasniti ne samo zašto se promjene u oblicima događaju tijekom vremena, već i specifičan način na koji se taj proces odvija. Želio je utvrditi kako dolazi do nastanka nekih novih vrsta i izumiranja drugih, kao i zašto sastavni dijelovi životinja postoje u određenom obliku. Za odgovore na ova pitanja presudno je bilo putovanje na brodu Beagle (1831.-1836.) tijekom kojeg je skupio mnoštvo empirijskih dokaza za svoju teoriju. Većinu uzoraka skupio je na otočju Galapagos. Tamo je proučavao različite vrste zeba, te zaključio kako je vjerojatno da su se razvile od zajedničkog pretka, no da su ekološki uvjeti svakog otoka utjecali na različit izgled tih ptica. Međutim, uzrok ove promjene još uvijek mu je bio nepoznat. Ključni dio u slagalici otkrio je čitajući Malthusov esej koji ga je upoznao s idejom da su populacije organizama mnogo brojnije no što ih može preživjeti i reproducirati se. Rezultat

3

toga je „borba za opstanak“ u kojoj se povoljne varijacije održavaju u populaciji, a nepovoljne nestaju. Ponavljanje ovog procesa kroz generacije u konačnici vodi do nastanka nove vrste. Tri sastavnice teorije prirodne selekcije su: (1) Varijacije  pružaju sirovi materijal evolucijskom procesu, za evoluciju su važne

samo one koje se mogu nasljeđivati. (2) Nasljeđe  djelomičan prijenos materijala. (3) Selekcija  odnosi se na to da organizmi s varijacijama koje su korisne u

preživljavanju i reprodukciji ostavljaju više potomaka. • DARWINOVA TEORIJA SEKSUALNE SELEKCIJE Darwin je u svojim opservacijama primijetio i čudne strukture koje nisu pridonosile preživljavanju, poput paunovog repa, te također da se spolovi dramatično razlikuju u veličini i strukturi. Darwin se pitao zbog čega te razlike postoje kada oba spola imaju jednake probleme preživljavanja. Njegov odgovor na ova pitanja bila je teorija seksualne selekcije koja govori da neke adaptacije nastaju kao posljedica uspješnog parenja. Seksualna selekcija djeluje putem dva mehanizma. 1. Intraseksualna kompeticijia (npr. borba rogovima kod muških jelena putem koje

dolaze do pristupa ženki) – karakteristike poput veličine, snage ili atletske sposobnosti, koje vode do uspjeha u natjecanju s pripadnicima istog spola prenose se na iduće generacije zbog reproduktivne uspješnosti jedinki koje ih posjeduju 2. Interseksualna selekcija (Darwin je naziva selekcija ženki) – odnosi se na proces

putem kojeg pripadnici jednog spola imaju konsenzus o poželjnim karakteristikama pripadnika suprotnog spola, te su jedinke koje posjeduju te karakteristike poželjnije za parenje; u većini vrsta ženke su izbirljivije, ali oba spola sudjeluju u svim oblicima nadmetanja za partnera Ova teorija objašnjava određene anomalije. Npr. mužjaci su veći od ženki kod vrsta u kojima se fizički sukobljavaju s drugim mužjacima u natjecanju za reproduktivni uspjeh.

4

Iako je Darwin vjerovao da su prirodna i seksualna selekcija dva odvojena procesa, danas znamo da potiču od istog temeljnog mehanizma. Oba procesa se sada naime smatraju djelom istog mehanizma – diferencijalnog reproduktivnog uspjeha putem nasljednih razlika u ustroju. Ipak razlikovanje je korisno u prepoznavanju dvije vrste adaptacija – onih koje su evoluirale zbog prednosti u preživljavanju (npr. preferencija slatkog i masne hrane, strah od zmija) i one koje su evoluirale zbog reprodukcijskih prednosti (npr. bolja sposobnost u borbi spola koji se natječe).

• ULOGA PRIRODNE I SEKSUALNE SELEKCIJE U TEORIJI EVOLUCIJE

Prirodna i seksualna selekcija nisu jedini razlozi evolucijske promjene. Neke promjene se događaju zbog genetskog toka, tj. nasumičnih varijacija u genetskoj strukturi populacije. Ove varijacije događaju se zbog mutacija, efekta utemeljenja i bottle-neck efekta. Efekt utemeljenja javlja se kada mali dio populacije osnuje novu koloniju, a nije potpuno genetski reprezentativan za originalnu populaciju. Sličan tome je i bottle-neck efekt koji nastaje smanjenjem populacije zbog npr. prirodnih katastrofa, a preživjeli nose samo dio gena originalne populacije. Zaključno, iako je prirodna selekcija primarni uzrok evolucijskih promjena i jedini poznati uzrok adaptacija, nije jedini uzrok evolucijske promjene. Nadalje, evolucija putem prirodne selekcije nije namjerna niti prospektivna. Događa se zbog većih mogućnosti preživljavanja jedinki koje nose određene osobine, te prenošenja istih putem nasljeđivanja. Još jedna karakteristika selekcije je postupnost; barem u usporedbi s ljudskim životnim vijekom. Ona traje stotinama, tisućama, a u nekim slučajevima i milijunima generacija tijekom kojih su se oblikovani mehanizmi koje vidimo danas. Mogu se javiti i duga razdoblja bez promjene praćena naglom promjenom, fenomen poznat kao punctuated equilibrium. Prirodna selekcija ujedinila je sve vrste u evolucijsko drvo života i povezala sve vrste uključujući i čovjeka putem zajedničkih predaka. Npr. ljudi i čimpanze dijele više od 98% zajedničkog DNK, te su dijelili zajedničkog pretka prije oko 6 milijuna godina. Ova teorija implicira da je nastanak ljudi i drugih vrsta ,,slijep“, tj. produkt sporog, neplaniranog, kumulativnog procesa selekcije. To je naravno u suprotnosti s kreacionističkim pogledom koji

5

na ljude gleda kao na dio božanskog velikog plana ili namjernog dizajna. Kontroverze o objašnjavanju podrijetla čovjeka putem selekcije nastavljaju se i danas. • MODERNA SINTEZA: GENI I MEHANIZMI HERITABILNOSTI

Pri objavljivanju svoje teorije, Darwin nije znao prirodu mehanizama heritabilnosti. Ovaj problem riješen je Mendelovim otkrićem gena. Gen je definiran kao najmanja cjelovita jedinica koja se nasljeđuje nepromijenjena, tj. bez da se fragmentira ili spaja. Genotip, za razliku od gena, ne prenosi se u cijelosti već se mijenja kroz generacije kod vrsta koje se razmnožavanju spolnom reprodukcijom. Na taj način svaka jedinka nasljeđuje nasumičnu polovicu majčinih i očevih gena. Ujedinjenje Darwinove teorije i genetike kulminiralo je u pokretu ,,moderne sinteze“. Tada su odbačene brojne zablude u biologiji, uključujući Lamarckovu teoriju, te je prirodna selekcija dobila čvršće temelje.

• ETOLOGIJA Darwin je zamislio svoju teoriju kao primjenjivu i na društveno ponašanje, a ne samo na fizičke strukture. Naime, svo ponašanje zahtijeva podlogu u fizičkim strukturama te je poznato da se vrste prema principu selekcije, mogu uzgajati zbog određenih karakteristika ponašanja (npr. psi). Prva važnija disciplina koja se utemeljila na proučavanju ponašanja iz evolucijske perspektiva je etologija. Prvi fenomen koji su etolozi dokumentirali otkrio je Konrad Lorenz, a naziva se utiskivanje. Ono se odnosi na način učenja koji je evolucijski preprogramiran u biologiji organizama (npr. pačići koji slijede majku). Etologija se definira kao proučavanje neposrednih mehanizama i adaptivne vrijednosti životinjskog ponašanja. Etologe zanimaju četiri glavna problema: 1. Neposredni utjecaj na ponašanje 2. Razvojni utjecaj na ponašanje

3. Funkcija ponašanja (adaptivna svrha) 4. Evolucijsko ili filogenetsko podrijetlo ponašanja

6

• INKLUZIVNI FITNES William D. Hamilton razvio je teoriju inkluzivnog fitnesa. Smatrao je da prirodna selekcija favorizira karakteristike koje uzrokuju prenošenje gena jedinke neovisno o tome da li ona stvara potomke direktno. Naime, Hamilton je smatrao da je takav pogled, koji uzima u obzir jedino mjeru direktnog reproduktivnog uspjeha, preuzak. Inkluzivni fitnes obuhvaća zbroj vlastitog reproduktvnog uspjeha pojedinaca i efekte koje njihove akcije imaju na reproduktivni uspjeh njihovih genetskih srodnika. Ova teorija utjecala je na sagledavanje ponašanja iz perspektive pojedinih gena. Kako bi se olakšala replikacija gena, treba osigurati preživljavanje jedinke koja ga nosi, potaknuti tu jedinku na reprodukciju, te pomoći u preživljavanju i reprodukciji onim jedinkama koje nose kopije istog gena.

• PROMJENE U RAZUMIJEVANJU ADAPTACIJA I PRIRODNE SELEKCIJE Važne prekretnice u evolucijskoj biologiji dijelom su zasluga i George C. Williamsa i njegovog rada Adaptacija i prirodna selekcija. Williams je preispitao do tada prevladavajuće mišljenje o grupnoj selekciji koja govori da adaptacije nastaju za dobrobit grupe. Prema ovoj teoriji npr. životinja bi ograničila vlastitu reprodukciju kako se populacija ne bi povećavala u slučaju nedostatka resursa. Williams tvrdi da bi ovakav mehanizam bio izuzetno slaba sila u evoluciji (npr. sucidalne ptice). Drugim riječima selekcija individualnih razlika unutar vrste umanjuje snagu selekcije koja djeluje na razini grupa. Drugi doprinos Williamsa je daljnja razrada teorije inkluzivnog fitnesa koja je djelomično riješila ,,problem altruizma“, na način da je kao primarne dobitnike altruističnog ponašanja prepoznala genetske srodnike. Osim pažljive definicije i analize adaptacija, Williams je izdvojio kriterije za prepoznavanje adaptacije (pouzdanost, efikasnost i ekonomičnost).

• TRIVERSOVE SEMINALNE TEORIJE 7

Robert Trivers 70-tih godina objavio je tri utjecajna rada koja su se ticala „seminalnih teorija.“ Prva je bila teorija recipročnog altruizma među jedinkama koje nisu genetski rođaci tj. pod kojim uvjetima su mogli evoluirati mehanizmi razmjene i obostrano povoljne transakcije. U drugom radu predstavljena je teorija roditeljskog ulaganja koja je objasnila uvjete pod kojima se seksualna selekcija odvija za pojedini spol. Treća teorija bila je ona konflikta roditelja i potomaka koja postulira da čak i bliski srodnici poput roditelja i njihove djece ulaze u sukobe jer dijele samo 50% zajedničkih gena. Npr. ono što je optimalno za dijete, poput korištenja što više roditeljskih resursa, nije nužno optimalno i za roditelja, koji bi te resurse mogao ravnopravnije raspodijeliti među više djece.

• KONTROVERZE VEZANE UZ SOCIOBIOLOGIJU Edward O. Wilson 1975. godine objavio je knjigu Sociobiologija: Nova sinteza u kojoj je predstavio sintezu stanične biologije, integrativne neurofiziologije, etologije, komparativne psihologije, populacijske biologije i bihevioralne ekologije. Dalje od toga, obuhvatio je raspon vrsta od mrava do ljudi tvrdeći da se isti temeljni principi mogu primijeniti na objašnjavanje ponašanja svih vrsta. Iako doprinos sociobiologije nije bio u otkriću nekih novih teorija, Wilson je pokušao pod jednim imenom spojiti mnoga različita, interdisciplinarna saznanja evolucijske teorije u brojnim znanstvenim disciplinama. Najviše kontroverze proizašlo je iz dijela knjige koji se odnosio na ljude i Wilsonove tvrdnje da će sociobiologija „kanibalizirati psihologiju.“ Nadalje, ustvrdio je da će se mnogi fenomeni jedinstveni ljudima poput kulture, religije, etike i estetike moći objasniti ovom novom sintezom. No, usprkos ovim grandioznim tvrdnjama, Wilson nije pronašao dovoljno empirijskih dokaza koji bi „potkovali“ iznesene teorije u kontekstu ljudskog društva.

• ZABLUDE VEZANE UZ TEORIJU EVOLUCIJE

1) Ljudsko ponašanje je genetski determinirano. Genetski determinizam odnosi se na tvrdnju da je ponašanje kontrolirano isključivo utjecajem gena, bez imalo ili uz vrlo malo okolinskih čimbenika. Evolucijskoj teoriji često se 8

nepravedno zamjera da zastupa ovakvo gledište. Nasuprot ovoj miskoncepciji, evolucijska teorija predstavlja interakcionistički okvir te podrazumijeva da su za ponašanje potrebna dva „sastojka“: evoluirane adaptacije i input od okoline koji pokreće razvoj i aktivaciju ovih adaptacija. 2) Ukoliko je nešto evoluirano, ne može se promijeniti. Još jedna česta zabluda je i ona da evolucijska teorija implicira nepromjenjivost ljudskog ponašanja. No, ljudi aktivno mijenjaju svoj okoliš koji potom utječe i na aktivaciju (ili neaktivaciju) određenih evoluiranih mehanizama. Spoznaja o određenim društvenim i psihološkim adaptacijama, kao i o načinima njihove aktivacije, pruža nam mogućnost da promijenimo neka nepoželjna ponašanja. 3) Mehanizmi koje trenutno posjedujemo su optimalno dizajnirani. Otkrića o evolucijskoj funkcionalnosti naših evoluiranih mehanizama ne znače da su oni „optimalno dizajnirani.“ Postoje mnogi faktori zbog kojih su postojeće strukture daleko od savršenih. Jedan uzrok tome su evolucijski zaostatci, koji se javljaju jer je evolucija spor proces te odgovara na selekcijske pritiske određenog okoliša koji se u međuvremenu mijenja. To znači da su naši današnji mehanizmi evoluirali iz selekcijskih pritisaka koji su bili prisutni u kamenom dobu te nisu optimalni za današnju okolinu. Drugi uzrok su cijene adaptacija. Evolucija preferira mehanizme u kojima su dobiti veće od cijene u odnosu s drugim mogućim dizajnom. To znači da su naši mehanizmi evoluirali kako bi bilo razumno učinkoviti u rješavanju adaptivnih problema, ali nisu optimalni koliko bi mogli biti kada ne bi postojala ograničenja u obliku cijene.

• PREKRETNICE U NASTANKU MODERNOG ČOVJEKA Neke od prekretnica u evoluciji modernog čovjeka:  Prije 15 bilijuna godina Velikim praskom nastaje svemir.  Prije 4.7 bilijuna godina nastaje Zemlja.  Prije 3.7 bilijuna godina nastaje prvi život na Zemlji.  Prije 85 milijuna godina nastaju prvi primati.

 Prije 4.4 milijuna godina živi prvi primat koji se kreće na dvije noge.  Prije 2.5 milijuna godina – prvo kameno oruđe (povezano s Homo habilisom). 9

 U periodu od prije 500-100 000 godina – vrijeme najbržeg razvoja mozga u

liniji Homo.  Prije 150-120 000 godina – zajednički predak modernog čovjeka u Africi.  Prije 40-35 000 godina – Homo sapiens stiže u Europu.

Nakon dolaska Homo sapiensa u Europu, u vremenu od prije 27 000 godina pa do sadašnjosti, ova vrsta proširila se po cijelom planetu, a drugi hominidi su izumrli.

PREKRETNICE U POLJU PSIHOLOGIJE 1) Freudova psihoanalitička teorija  Postavio temelje ljudske psihologije u kontekstu seksualnosti, na istu gleda kao na motivirajuću silu kod odraslih i djece. Dvije vrste instinkata – oni koji se odnose na preživljavanje i seksualni instinkti – slaže se s Darwinove dvije teorije evolucije. 2) William James i psihologija instinkata  Smatrao da čovjek posjeduje više instinkata nego životinje, koji su nastali putem evolucije prirodnom selekcijom te su adaptacije za rješavanje određenih problema. 3) Biheviorizam  Watson i Skinner. Naglasak na učenju, smatrali da postoji malo urođenih karakteristika ljudi, već generalna sposobnost učenja. 4) Kognitivna revolucija  Proizašla iz mnoštva saznanja o iznimkama kod „fundamentalnih zakona učenja“ koje su postavili bihevioristi (npr. Harry Harlow i eksperiment s majmunskim majkama), proučavanja jezika i napretka u računalnoj tehnologiji koji je doveo do informacijsko-procesirajuće metafore. Ponovno se počinju istraživati psihološki procesi i ono što se događa „unutar glave,“ a ne samo ponašanje.

10

POGLAVLJE #2: Podrijetlo ljudske prirode

TRI TEORIJE PODRIJETLA SLOŽENIH ADAPTIVNIH MEHANIZAMA Tri su teorije koje objašnjavaju podrijetlo čovjeka kakav je on danas. Jedna od tih teorija je kreacionizam, prema kojem je svijet sa svim biljkama i životinjama, od jednostanične amebe do složenog ljudskog mozga, stvorilo božansko biće. Najčešće se takvo vjerovanje odnosi na doslovnu interpretaciju biblijskog stvaranja svijeta u 6 dana. Kreacionizam nije validan kao znanstvena teorija iz tri razloga. Prvo, ne može se testirati jer iz svoje generalne premise ne nudi empirijske pretpostavke i predviđanja koja bi mogla biti provjerena (Npr. Sve što postoji, postoji zato što je nadnaravno biće to tako stvorilo). Drugo, kreacionizam ne generira istraživanja niti nove znanstvene spoznaje. I, treće, kreacionizam se nije pokazao korisnim u objašnjavanju otkrivenih organskih mehanizama. Stoga se kreacionizam svrstava u domenu religije ili vjerovanja, a ne u domenu znanosti. Druga velika teorija je teorija sijanja, prema kojoj život nije nastao na Zemlji, nego je, prema jednoj verziji, sjeme života došlo na Zemlju na meteoritu ili, prema drugoj verziji, inteligentni vanzemaljci su iz drugih galaksija ili s drugih planeta došli na Zemlju i tu posadili sjeme života. Bez obzira na podrijetlo sjemena, ono je evoluiralo u sve ostale oblike života prisutne danas na Zemlji. Teorija sijanja može se testirati. Možemo tražiti ostatke meteorita ili izvanzemaljskih posjeta, kao i što možemo tražiti dokaze za postojanje živih bića koja se nisu mogla razviti na Zemlji. Međutim, teorija sijanja nailazi na tri problema, a to su da trenutno nisu nađeni nikakvi dokazi da se sijanje dogodilo, teorija sijanja nije dovela do novih znanstvenih otkrića niti objašnjava postojeće znanstvene spoznaje. I fundamentalni problem je u tome što uzročna objašnjenja razvoja života gura korak unatrag, tako se možemo pitati kako su se razvili ti posjetitelji vanzemaljci te koji su procesi odgovorni za razvoj sjemena u oblike života koji danas postoje. Treća teorija je teorija evolucije prirodnom selekcijom. Iako se naziva teorijom, fundamentalna načela tog evolucijskog procesa znanstveno potvrđena. Teorija prirodne 11

selekcije sadrži znanstvene kvalitete, na način da pruža organizacijski okvir poznatim činjenicama, vodi novim predviđanjima i pruža smjernice za važne domene znanstvenih istraživanja. Dakle, među tri navedene teorije zapravo niti nema stvarnog natjecanja, evolucijska teorija je jedina plauzibilna teorija može objasniti zadivljujuću raznolikost svijeta kakav danas je. • TRI PRODUKTA EVOLUCIJE 1. Adaptacije – nasljedne i pouzdano razvijene karakteristike koje su se opstale kroz prirodnu selekciju jer su pomagale u rješavanju problema preživljavanja ili reprodukcije bolje nego alternativne karakteristike koje su postojale u populaciji kroz period evolucije. Da bi se neka karakteristika proglasila adaptacijom treba zadovoljavati uvjete efikasnosti, ekonomičnosti, preciznosti i pouzdanosti. Svaka adaptacija ima svoj period evolucije. Prvi korak je mutacija- spontana promjena u strukturi dijela DNA, koja, u slučaju da pomaže jedinki, prenosi se dalje u populaciji, npr. pupčana vrpca. 2. Nusprodukti – karakteristike koje ne rješavaju adaptivne probleme i nemaju funkcionalan dizajn, samo se prenose s karakteristikama koje imaju funkcionalan dizajn (adaptacijama) jer su uparene s njima, npr. pupak. 3. Nasumični efekti – efekti proizvedeni nekim mutacijama, iznenadnim promjenama u okolišu ili mogućim razvojnim efektima, npr. određeni oblik pupka kod različitih osoba.

EEA (Enviroment of evolutionary adaptedness) se odnosi na selekcijske sile, tj. adaptivne probleme koji su odgovorni za oblikovanje adaptacija kroz određeni period vremena. EEA za uspravno kretanje (hodanje na dvije noge) uključuje selekcijske pritiske koji su djelovali oko 4,4 milijuna godina. Evolucijska psihologija se bavi posebnim vidovima adaptacija koji uključuju ljudsku prirodu, a to su psihološke adaptacije i njihovi nusprodukti.

12

• RAZINE ANALIZE U EVOLUCIJSKOJ PSIHOLOGIJI 1. Generalna evolucijska teorija Prva razina analize je generalna evolucijska teorija. U modernom vremenu, evolucija prirodnom selekcijom promatra se iz genetske perspektive – različita replikacija gena je pokretač evolucijskog procesa kojim su formirane adaptacije. Evolucijska teorija uključuje više od prirodne selekcije, no ona je jedini poznati fundamentalni uzročni proces sposoban za stvaranje kompleksnog funkcionalnog dizajna i stoga se smatra kao najgeneralnija razina u evolucijskoj teoriji. Ta razina je danas vodeća paradigma za čitavu biologiju, kao i za evolucijsku psihologiju. Kada evolucijski psiholozi stoga testiraju svoje hipoteze, oni ne testiraju generalnu evolucijsku teoriju, već se ta razina uzima kao paradigmatski. Prvenstveno jer postoje nadmoćni dokazi koji podupiru generalnu evolucijsku teoriju, te zbog toga što nisu ponuđena nesavladiva alternativna objašnjenja. 2. Srednja razina evolucijskih teorija Ova razina obuhvaća teorije kao što su Triversova teorija roditeljskog ulaganja i seksualne selekcije, teorija recipročnog altruizma, itd.. Ova razina je još uvijek je prilično široka te pokriva široke domene funkcioniranja. Također, ova razina je prikladna za znanstveno testiranje i opovrgavanje. Teorije ove razine moraju biti kompatibilne s generalnom evolucijskom teorijom, ali i stajati na vlastitim temeljima. 3. Specifične evolucijske hipoteze Specifične evolucijske hipoteze mogu se empirijski provjeriti putem testiranja njihovih predikcija. Ukoliko predikcije ne budu empirijski potvrđene, hipoteze na kojima se temelje dovode se u pitanje. Ako su ključne hipoteze dovedene u pitanje kroz nekoliko predikcijskih neuspjeha, onda je i vrijednost teorije srednje razine iz koje su proizašle upitna. Npr., sukladno Triversovoj teoriji, možemo zaključiti da će žene više cijeniti muškarce koji su spremni ulagati u potomstvo, koji imaju veći raspon resursa, inteligentni su i malo stariji od njih. Ove hipoteze su testirane u psihologijskim istraživanjima, potvrđene su u nizu studija te se stoga Triversova teorija smatra pouzdanom.

• DVIJE STRATEGIJE ZA GENERIRANJE I TESTIRANJE EVOLUCIJSKIH HIPOTEZA 13

1. Top-down strategija – strategija kod koje se hipoteze generiraju na temelju generalne evolucijske teorije, testiraju se predviđanja temeljena na hipotezama nakon čega se procjenjuje jesu li empirijski rezultati potvrdili predviđanja. 2. Bottom up strategija – počinje se s opservacijama na temelju kojih se razvijaju hipoteze i predviđanja. Ta se predviđanja testiraju, nakon čega se procjenjuje jesu li ih empirijski rezultati i potvrdili.

• TEMELJI EVOLUIRANIH PSIHOLOŠKIH MEHANIZAMA Sve vrste imaju prirodu koja se može opisati i objasniti, čije su temeljne strukturalne jedinice evoluirani psihološki organizmi. Sve vrste imaju prirodu Svaka vrsta suočila se s jedinstvenim selekcijskim pritiscima kroz svoju evolucijsku povijest, što je predstavilo jednako jedinstven proces adaptacije. I ljudi imaju prirodu – kvalitete koje nas definiraju kao jedinstvenu vrstu. Sve psihološke teorije impliciraju njeno postojanje, npr. za Freuda su to seksualni i agresivni implusi, za Jamesa mnoštvo instinkata, a za Skinnera mehanizmi učenja, a budući da je evolucija selekcijom jedini poznati kauzalni proces koji može stvoriti te osnovne komponente ljudske prirode, sve psihološke teorije su implicitno ili eksplicitno evolucijske. Evolucijska psihologija usmjerava se na analizu ljudskog uma kroz evoluirane mehanizme, kontekst u kojem su se razvili i ponašanje koje je uvjetovano tim mehanizmima. Evoluirani psihološki mehanizam je skup procesa unutar organizma sa sljedećim obilježjima: (1) Postoji u sadašnjoj formi jer je uspješno rješavao problem preživljavanja ili

reprodukcije tijekom evolucijske povijesti. (2) Operira s uskim rasponom informacija (npr. oko – ne vidimo rendgenske zrake;

podražaji iz EAA ili oni slični njima u današnjem okruženju). (3) Aktivirani ulaznom informacijom, govore tijelu s kojim se adaptivnim izazovom susreće. 14

(4) Nakon aktivacije, kroz niz pravila donosi odluku o ponašanju (npr. INPUT: zmija 

IF THEN: procjena situacije  OUTPUT: napad, bijeg ili zamrzavanje) (5) Rezultira fiziološkom aktivnosti, informiranjem ostalih psiholoških mehanizama ili

manifestnim ponašanjem (npr. INPUT: zmija  OUTPUT: strah – fiziološka aktivnost; evaluacija mogućnosti poput bijega ili zamrzavanja – informacija ostalim psihološkim mehanizmima; bijeg ili zamrzavanje – manifestno ponašanje). (6) Krajnje usmjereni rješavanju prezentiranog adaptivnog problema. Neki mehanizmi koji su prije bili adaptivni danas nisu nužno najbolja rješenja. Primjerice, preferencija za slatkim koja se razvila kao adaptacija na okolinu u kojoj nije bilo dovoljno hrane prisutna je i danas kada postoji obilje takvih namirnica. Ta adaptacija u ovom okolišu stoga može dovesti do prekomjerne konzumacije slatkog i masnog, što je u konačnici loše za zdravlje.

• OSOBINE EVOLUIRANIH PSIHOLOŠKIH MEHANIZAMA (1) Osiguravaju (nearbitrarne) kriterije po kojima analiziramo/dijelimo ljudski um, a to je

prema funkcionalnosti (npr. u fizionomiji, jetra izvršava drugačiju funkciju od srca ili glave). (2) Uglavnom usmjereni na specifičan problem – ne postoji generalni adaptivni problem. 

Generalna rješenja neučinkovito vode ponašanje.



Ako i dovedu do rješenja, rade to uz visoku cijenu.



Kriterij uspjeha varira od problema do problema.

(3) Postoji velik broj evoluiranih mehanizama, jer postoji velik broj problema. (4) Specificitet, kompleksnost i brojnost mehanizama daje ljudima bihevioralnu

fleksibilnost – adaptacije nisu rigidni instinkti (komponenta pravila odlučivanja) (5) Generalni mehanizmi – specifični za ljude; nov način rješavanja izazova preživljavanju koji se razvio zbog učestalih promjena okoline (npr. inteligencija, radno pamćenje).

•

UČENJE, KULTURA I EVOLUIRANI PSIHOLOŠKI MEHANIZMI 15

Okvir evolucijske psihologije rješava dihotomiju poput nasljeđe vs. okolina, urođeno vs. naučeno i biološko vs. kulturološko. Okoliš i selekcijski pritisci oblikovali su sve mehanizme, uključujući i kognitivne. Okolinski uvjeti tijekom razvoja potrebni su za pojavljivanje tih mehanizama, te su okolinski utjecaji nužni kako bi se mehanizam aktivirao. Sva ponašanja nastaju kao produkt interakcije evoluiranih psiholoških mehanizama s okolinskim informacijama. Evoluirano ne znači suprotno od naučenog. Npr. ako pojedemo pokvarenu hranu, osjećamo mučninu. Kasnije ćemo imati averziju prema takvoj hrani (naučit ćemo da više ne jedemo pokvarenu hranu), a mehanizam odgovoran za osjećanje mučnine je evoluirani mehanizam. •

METODE TESTIRANJA EVOLUCIJSKIH HIPOTEZA

Nakon što se formuliraju hipoteze o evoluiranim psihološkim mehanizmima i specificiraju predviđanja, idući korak je empirijska provjera. Evolucijski psiholozi imaju na raspolaganju različite metode za to: (1) usporedba između vrsta, (2) usporedba između spolova, (3) usporedba jedinki unutar vrste, (4) eksperimentalne metode.

•

IZVORI PODATAKA ZA TESTIRANJE EVOLUCIJSKIH HIPOTEZA

Podatke možemo pribaviti iz različitih izvora, a to su (1) arheološki podaci, (2) podatci iz lovačko-sakupljačkih društava, (3) opservacije, (4) samoprocjene, (5) life-history i javni podatci, (6) ljudski proizvodi/ostatci.

• IDENTIFIKACIJA ADAPTIVNIH PROBLEMA Ljudi su se, kao i druge vrste, suočavali s velikim brojem adaptivnih problema kroz povijest i tako razvili kompleksne adaptivne mehanizme. Nameće se pitanje koji su to adaptivni problemi bili? Identifikacija tih problema velik je zadatak kojim će se znanstvenici baviti još desetljećima. Ovo su neke smjernice od kojih se može krenuti u potrazi za odgovorima, Moderna evolucijska teorija Jedna smjernica je struktura moderne evolucijske teorije, prema kojoj je pokretač evolucijskog procesa raznolika reprodukcija gena koji su odgovorni za različit dizajn, ili kroz

16

potomke ili pomagajući genskim srodnicima u reprodukciji,. Stoga, svi adaptivni problemi moraju biti vezani uz potrebu za preživljavanjem ili pomoć pri reprodukciji. A to su: 1. Problemi preživljavanja i rasta – dovođenje organizma do točke u kojoj je sposoban za reprodukciju 2. Problemi parenja – selekcija, privlačenje, zadržavanje partnera te izvođenje seksualnog ponašanja potrebnog za reprodukciju 3. Problemi roditeljstva – pomaganje potomcima da prežive i da rastu, do točke u kojoj su sposobni za reprodukciju 4. Problemi pomaganja genetskim srodnicima – pomaganje u reprodukciji rodbine koja nosi kopije gena Univerzalna struktura ljudskih društava Svi ljudi žive u grupama. Sve grupe imaju socijalnu hijerarhiju što je univerzalna pojava u našoj vrsti. Identifikacija takvih svojstava ljudskih interakcija pruža polazišnu točku za identifikaciju adaptivnih problema. Tradicionalna društva Lovačko-sakupljačka društva više sliče uvjetima u kojima smo evoluirali nego moderna društva. Postoje snažni dokazi da su ljudi bili lovci i sakupljači kroz 99% naše povijesti. Istraživanje takvih društava, pruža informacije o vrsti adaptivnih problema s kojima su se naši preci suočavali. Paleoarheologija i paleoantropologija Npr. analiza zuba naših predaka može otkriti što su jeli. Analizom kostiju može se otkriti od kojih su bolesti bolovali i tako otkriti s kojim su se adaptivnim problemima suočavali. Postojeći mehanizmi Najčešće fobije kroz kulture su fobija od zmija, paukova, visine, mraka, nepoznatih ljudi, ali ne od auta ili utičnica. To nam govori da smo razvili prilagodbe na probleme iz razdoblja predaka, a ne na moderne probleme. Univerzalnost seksualne ljubomore govori da žene i muškarci nisu bili vjerni. Ukratko, naši sadašnji psihološki mehanizmi pružaju pogled u prirodu adaptivnih problema koji su bili prisutni kod naših predaka. Task analiza 17

Task analiza započinje s opservacijama o ljudskom ponašanju i postavlja pitanje kako se to ponašanje pojavilo, tj. koji su se kognitivni i ponašajni zadaci morali riješiti? Npr. ljudi češće pomažu rođacima nego ne rođacima. Prvi problem je određivanje tko su rođaci, tj. nositelji kopija gena i koliko su im bliski, tj. genetski slični. Riješili su ovaj problem raspoznavanjem po fizičkom izgledu. Task analiza nam omogućava identifikaciju adaptivnih problema koji su se morali riješiti da se neko ponašanje može dogoditi.

POGLAVLJE #3: ,,NEPRIJATELJSKE“ SILE PRIRODE PRIBAVLJANJE HRANE I SELEKCIJA Najvažniji problem vezan uz preživljavanje i prehranu je kako pribaviti prikladnu količinu kalorija i nutrijenata kao što su natrij, kalcij, cink, bez da istovremeno unesemo toksine. Problem selekcije hrane posebno je važan za omnivore, npr. štakore i ljude. Jedući i biljke i životinje, povećava se rizik trovanja. Štakori su razvili preferencu za slatkim, a izbjegavanje gorke hrane koja često sadrži toksine; neofobiju, tj. averziju na novu hranu. Novu hranu kušaju u malim količinama i odvojeno od druge hrane kako bi procijenili ogovara li im nova hrana ili im stvara mučninu, što je učenje uvjetovanjem. Za ljude hrana ima i socijalnu komponentu. Dijeljenje hrane je statusni simbol, strategija udvaranja, znak bliskosti ili gesta pomirenja. Neuspjeh u pribavljanju hrane može muškarcima smanjiti status u grupi. Ljudi su razvili mehanizme za borbu s prirodnim toksinima. Hrana koja nam loše miriše ili je gorkog okusa upućuje da je bolje za nas da ju ne pojedemo. Pljuvanje i povraćanje su mehanizmi koji nas sprječavaju da pojedemo štetne tvari ili da ih se riješimo. Osjećaj gađenja je adaptacija koja služi obrani od mikroba i bolesti. U kroskulturalnoj studiji Amerikanaca i Japanaca (Rozin, 1996), najodvratniji su im bili izmet i ostali tjelesni otpadi, loša higijena, otvorene rane, neprimjeren seks i smrt. Reakcija gađenja na te stvari je funkcija zaštita tijela od dolaženja u kontakt s tvarima koje bi mogle biti štetne za zdravlje. Ljudi preferiraju začine jer ubijaju ili spriječavaju rast mikroorganizama i sprječavaju razvoj toksina u hrani koju jedemo. Na taj nas način čuvaju od bolesti ili trovanja hranom. Jači su začini učinkovitiji i stoga se češće koriste u vrućim klimama, gdje se hrana brže kvari. Češće se rabe u mesnim jelima nego u vegetarijanskim, zbog toga što se opasni mikroorganizmi razmnožavaju više na mesu. Korištenje začina je kulturalno prenošeno.

18

Voće je najčešća namirnica prehrane većine primata. Voće je bogato šećerom i etanolom. Primati, uključujući i ljude, konzumirali su male količine etanoloa milijunima godina putem zrelog voća. Stoga se ljudska sklonost alkoholu može objasniti kao nusprodukt adaptivne sklonosti zrelom voću. Alkoholizam se mogao razviti kao maladaptivni nusprodukt prekomjernog uživanja ovih frutarijanskih mehanizama.

• Bolesti u trudnica – Hipoteza zaštite embrija Prema Profetu (1992) 75% - 89% žena izvješavalo je o jutarnjim mučninama za vrijeme trudnoće. Profet smatra da bi se i averzija prema određenoj hrani trebala uključiti u definiciju jutarnje mučnine, tada bi se postotak povećao na oko 100%. Jutarnja mučnina je zapravo adaptacija koja spriječava majke da konzumiraju i apsorbiraju tetratogene – toksine koji mogu biti štetni razvoju djeteta. Specifična hrana koja je odbojna trudnicama je kava, meso, alkohol i povrće. Mnoge dožive i osjećaj mučnine na miris pržene hrane ili hrane s roštija koja sarži kancerogene. Kada bi konzumirale navedenu hranu vjerojatno bi povraćale, kako bi se spriječio dolazak toksina do fetusa. Jutarnja mučnina javlja se u vrijeme kada je fetus najosjetljiviji na toksine, otprilike 2 do 4 tjedna nakon začeća, kada se organi počinju formirati, a potpuno nestaje do 14 tjedna, kada osjetljivo razdoblje razvitka organa prestaje. Trudnice koje nemaju jutarnje mučnine u prvom tromjesečju podliježu

triput češće

spontanom pobačaju. Postoje i kroskulturalni dokazi za jutarnju mučninu, što je također jedan od dokaza da se radi o adaptaciji. U studiji 27 društava nađeno je da je jutarnja mučnina prisutna u 20 društava. Ta su društva više konzumirala meso i životinjske proizvode koji sadrže patogene parazite naspram 7 društava u kojima nije bila prisutna mučnina (Fessler, 2002; Fluxman i Sherman 2000).

• Hipoteza o lovu Ljudi trebaju konzumirati vitamine A i B12 koje se nalaze u mesu i koju su nam prijeko potrebni za život. Ljudi naspram ostalih primata imaju manji probavni sustav, ljudska crijeva su kraća pa se proteini i hranjive tvari brže probavljaju. Ti nalazi sugeriraju da smo se u evolucijskoj povijesti hranili mesom i da je naš organizam evoluiralo u tom smjeru. 19

1. Hipoteza o priskrbljavanju Mužjaci ljudske vrste priskrbljuju hranu potomcima, što je rijetko u životinjskom svijetu. To prikupljanje hrane je objašnjenje za evoluciju lova koja objašnjava i pojavu snažnih muških koalicija. Lov zahtijeva organizane koalicije, jer jedan čovjek ne bi mogao savladati veliki plijen. Također, hipoteza lova može objasniti i neke druge fenomene kao npr. recipročni altruizam i socijalnu razmjenu između prijatelja, podjelu rada prema spolovima (muškarac lovi, žena sakuplja) i razvoj kamenog oruđa. 2. Hipoteza pokazivanja statusa među muškarcima Muškarci koji ulove više hrane imaju beneficije u društvu, tj. više poželjnih partnerica, potomke koji više preživljavaju, prestiž koji ih čini poželjnim za moćne saveze s drugima.

• Hipoteza o sakupljanju Suprotno većini mišljenja, kameno se oruđe prvo upotrebljavalo za kopanje i sakupljanje biljki, a tek poslije se koristilo za lov. Hipoteza o sakupljanju upućuje na to da je hrana primata bila biljnog podrijetla. Žene su većinu vremena sakupljale hranu i brinule se o djeci. Ova hipoteza korigira isključivo fokusiranje na muški lov, stavlja naglasak na ulogu žene u evoluciji i sugerira da se prehrana naših predaka sastojala uglavnom od biljaka. • Hipoteza o lešinarima Prema ovoj hipotezi, naši su se preci hranili mesom životinja koje su ubile druge životinje. Oruđe je služilo za jedenje, a ne za ubijanje životinja. Međutim, ova teorija nailazi na nepremostive teškoće u objašnjavanju pribavljanja hrane. Lovac, sakupljač ili lešinar? Zaključak: Ljudski preci bili su omnivori, a meso i sakupljane biljke su bili važni sastojci prehrane. Velika zastupljenost muških lovaca i žena skupljačica u tradicionalnim društvima ukazuje na to da su obje aktivnosti bile dio ljudske povijesti u pribavljanju hrane.

20

• Spolne razlike u specifičnim prostornim sposobnostima (adaptacije na lov i sakupljanje) Spolne razlike u prostornoj sposobnosti odražavaju adaptacije na lov i sakupljanje. Žene su u prosijeku bolje na zadacima pamćenja lokacija – koje olakšavaju sakupljanje, a muškarci u mentalnoj rotaciji objekata, navigaciji i čitanju mape – sposobnostima koje su olakšavale lov (Silverman i sur., 1992, 2000).

•

MJESTO ŽIVLJENJA

Još jedan adaptivan problem bio je naći mjesto za življenje. Ljudi su razvili preference za krajolike bogate resursima i za mjesta u kojima imaju dobar pogled, oponašajući tako savana naselja naših predaka. Savana hipoteza Selekcija je preferirala motivacije, odluke i preference koje su vodile do otkrivanja i nastanjivanja na teritoriju bogatom resursima potrebnim za održavanje života i u isto vrijeme izbjegavanje teritorija siromašnog resursima i potencijalnog opasnog za preživljavanje. Orians (1980, 1985) takvu selekciju naziva savana hipotezom. Savana hipoteza je potvrđena studijama preferenci krajolika i preferiranjem življanja na preglednijim mjestima. Orians i Heerwagen (1992) su predložili 3 faze u odabiru mjesta življenja. Prvo selekcioniramo (emotivan proces, ukoliko nema skloništa ili je pregusta vegetacija, napuštamo mjesto); drugo sakupljamo informacije (o resursima i potencijalnim opasnostima) i treće eksploatiramo (ostanak dok se ne iscrpe resursi). Odabir mjesta življanja može biti i temporalno ovisan. Npr. gromovi i munje signaliziraju da treba odmah naći sklonište. Selekcija je oblikovala preference za mjesta stanovanja u modernom svijetu. Iako živimo daleko daleko od od savanskih nizina, uređujemo svoj okoliš na način da oponaša udobna drevna naselja. Volimo živjeti u stanovima s pogledom, a ne u podrumima, brže se oporavljamo ako su se iz bolnice mogla vidjeti drveća (Ulrich, 1984) i postavljamo slike i fotografije koje ponovno stvaraju panorame drevnog savanskog naselja (Appleton, 1975).

• PREDATORI I OSTALE OKOLINSKE OPASNOSTI 21

Strah je vitalna evolucijska ostavština koja vodi organizam izbjegavaju prijetnji i ima jasnu vrijednost kod preživljavanja. Strah se razlikuje od fobije po tome što se strah javlja kod realne opasnosti, nije pod voljnom kontrolom i vodi bjegu iz zastrašujuće situacije. Marks (1987) i Bracha (2004) ukazuju na 6 funkcionalnih obrana od napada: 1.,,Smrzavanje” – pomaže u skrivanju od predatora, inhibira agresivne napade 2. Bijeg – udaljava organizam od specifičnih prijatnji 3. Borba – neutralizira opasnost napadom 4. Pokoravanje – uglavnom kada je prijetnja netko iz vrste 5. Prestravljivanje – ,,glumljenje smrti”, predator izgubi interes 6.Onesvješćivanje - gubitak svijesti je signal napadaču da mu nije prijetnja (onesvješćivanje na pogled krvi ili oružja, imalo funkciju da neratnici (žene i djeca) pokažu da nisu prijetnja, češće kod žena i djece) Uz ove mehanizme, strah izaziva i druge evoluirane psihološke reakcije poput izlučivanja epinefrina – pomaže u zgrušavanju krvi ukoliko dođe do ranjavanja, izlučivanju glukoze koja oslobađa energiju za bijeg; ubrzavanja pulsa – pojačava cirkulaciju krvu iz probavnog sustava u mišiće; ubrzanog disanja – opskrba mišića kisikom i ubrzano izdisanje ugljičnog monoksida.

Najčešći ljudski strahovi Ljudi će češće razviti strahove od opasnosti koje su bile prisutne u okolišu naših predaka nego od onih koje su sada prisutne. Npr. zmije nisu više problem u urbanoj okolini, ali automobili jesu. Međutim, strahovi od automobila, pištolja ili cigareta su praktički nepoznanice za razliku od straha od zmija. Specifični ljudski strahovi izbijaju u dobi kada se možemo susresti s opasnošću. Strah od visine ili stranaca javlja se u dobi od 6 mjeseci, upravo kada djeca počinju puzati i time odmicati od majki. Strah od stranaca je i kroskulturalno potvrđen. Djeca se više boje muškaraca stranaca, nego žena, što odgovara činjenici da su u povijesti nepoznati muškarci bili opasniji od žena (Heerwagen i Orians, 2002). Separacijska anksioznost javlja se u dobi od 9 do 13 mjeseci i također je kroskulturalno potvrđena. Strah od životinja javlja se u dobi od 2 godine, kako dijete počinje sve više istraživati okolinu. 22

Agorafobia, strah od javnih mjesta ili prostora iz kojih je teško pobjeći, javlja se kasnije, kada mladi napuštaju dom. Neki strahovi razlikuju se s obzirom na spol, žene pokazuju više straha od događaja u kojima bi se mogle ozlijediti, biti napadnute, opljačkane, silovane ili od prometnih nesreća (Fletchenhauer i Buunk, 2005). Ovo je posebno zanimljivo zbog toga što, osim u slučaju sliovanja, ostale se stvari češće događaju muškarcima. Jedno od objašnjenja je da je seksualna selekcija kod muškaraca posredovala rizičnijim strategijama (zbog održavanja statusa, rasusra i prilika za parenje), a kod žena opreznijim strategijama (zbog skrbi nad potomcima). Ta hipoteza objašnjava i učestaliji strah od zmija kod žena (38 %) nego kod muškaraca (12%). Ljudi brže percipiraju stvari koje su prijetnje, a osjetljivi su i na takve zvukove. Prema Neuhoffu (2001), postoji razllika u obradi dolazećih zvukova naspram odlazećih. Promjene u dolazećim zvukovima percipiraju se većima, kao i bližima. Ova ,,zvučna pristranost“ je perceptivna adaptacija dizajnirana radi boljeg izbjegavanja približavajućih opasnosti, npr. predatora.

Hipoteza adaptivne konzervativnosti straha Kod anksioznih poremećaja često se javlja generalizacija straha na šire objekte ili situacije od onih koje su prvotno izazivale strah. Npr. kod agorafobije na početku se može javiti strah od gomile ljudi, zatim kako se fobija pogoršava, strah se može javiti i u npr. običnim trgovinama, a dalje dovesti i do zatvaranja u kuću. Hipoteza adaptivne konzervativnosti straha objašnjava pojavu generalizacije. Zamislimo da u jednom scenariju osoba pretpostavi da nešto nije opasno, ali ju ugrize i osoba umre; a u drugom scenariju osoba pretpostavi da je nešto opasno, a zapravo nije. Cijena pretpostavke da je nešto sigurno kad zapravo nije je puno veća od da pretpostavke da nešto nije sigurno,a zapravo je. Stoga neke generalizacije mogu biti adaptivne, čak i ako to ponekad rezultira pogrešnim izbjegavanjem objekata koji su bezopasni.

•

DJEČJE ADAPTACIJE PRTIV PREDATORA

23

Barrett (2002, 2005) sugerira da bi djeca mogla izbjegavati predatore trebaju imati 3 kognitivne vještine : (1) mogućnost kategoriziranja opasnosti kao ,,predatora“ ili ,,opasne životinje“, (2) razumijevanje da predator želi pojesti plijen i anticipacija ponašanja predatora (3) razumijevanje smrti kao potencijalnog ishoda. Barrettova studija je pokazala da djeca u dobi od 3 godine mogu razumju predator-plijen susrete kao i poimanje smrti kao trajnog i nepromjenjivog stanja, u svim kulturama.

•

DARWINOVA MEDICINA: BORBA S BOLESTIMA

Ljudi su razvili obrambene mehanizme kao što su vrućica i anemija koje pomažu u borbi s bolestima. Umjetno snižavanje vrućice ili povećavanje željeza u krvi zapravo nanosi više štete nego što pomaže izlječenju. Vrućica Mehanizmi odgovorni za porast temperature su zapravo korisni, omogućuju tijelu da se lakše bori s bolesti. Studije su pokazale da se djeca s vodenim kozicama brže oporavljaju ukoliko im se ne snižava vrućica. Također, ukoliko se pacijente zaražene sifilisom zarazi i malarijom, koja proizvodi vrućicu, 30 % pacijenata je preživilo, dok sifilis u prosijeku ubija 99% zaraženih. Snižavanje željeza u krvi Željezo u krvi je zapravo hrana za bakterije. Uslijed infekcije tijelo proizvodi kemikaliju koja snižava željezo u krvi. Istovremeno, ljudi spontano reduciraju konzumaciju hrane bogate željezom, npr. jaja i šunku. Također se i smanjuje apsorbiranje željeza u tijelu. Liječnici dugo nisu znali za ovu pojavu pa su pogrešno pripisivali suplemente željeza bolesnicima.

• TEORIJA STARENJA Starenje je propadanje svih tjelesnih mehanizama. Williams (1957) je razvio plejotropnu teoriju starenja. Plejotropija je pojava da gen ima dva ili više različitih efekata. Npr. gen koji je odgovoran za visoku razinu testosterona kod muškaraca uzrokuje da su u mladosti uspješniji u natjecanju s drugim muškarcima za status, a u starosti povećava rizik od raka 24

prostate. Kroz ovaj proces, razvili smo mnogo gena koji pomažu ranije u životu, ali imaju štetne posljedice kasnije, kada je slaba elekcija. Plejotropna teorija starenja objašnjava zašto organi propadaju u kasnijoj životnoj dobi, ali i zašto muškarci umiru otprilike 7 godina ranije nego žene. Selekcijske sile snažnije utječu na muškarce nego na žene zbog toga što je reproduktivna varijanca muškaraca viša nego kod žena. Najplodnije žene kroz život mogu roditi oko 12 djece, dok muškarci mogu napraviti puno više potomstva. Stoga je selekcija intenzivnija za muškarce i proizvodi više pjelotropnih gena koji uzrokuju raniju smrt. Ukratko, selekcija je moćnija ranije u životu zbog toga što sve što se tada dogodi može utjecati na ostatak reproduktivnog razdoblja u životu.

•

SAMOUBOJSTVO

De Cantazaro (1991, 1995) sugerira da će se samoubojstvo najvjerojatnije dogoditi kada jedinka ima dramatično reduciranu sposobnost da doprinose svom inkluzivnom fitnesu. To uključuje očekivanje lošeg zdravlja, kroničnu nemoć, sramotu ili neuspijeh, slabe izglede za heteroseksualno parenje i osjećaj da je na teret obitelji. Osobe s niskim reproduktivnim potencijalom (npr. ako se doživljavaju neprivlačnima) i koje su velik teret obitelji (može ometati reproduktivni uspjeh bližnjih) imaju više suicidalnih ideja, imaju osjećaj beznađa i depresivni su.

25

POGLAVLJE #4: Dugoročne strategije parenja kod žena Moderne žene naslijedile su preference kod odabira dugoročnih partnera od svojih ženskih predaka. Naime, žene koje su u prošlosti bile nedovoljno selektivne pri odabiru partnera imale su manji reproduktivni uspjeh od onih koje su bile izbirljivije. Dugoročno parenje za žene donosi mnoštvo prednosti te mogućih sredstava. Pri odabiru dugoročnog partnera, bitno je da isti ima određene karakteristike važne za rješavanje za žena kritičnih adaptivnih problema te su na temelju ovih „potreba“ evoluirale određene ženske specifične preference. • TEORIJSKA PODLOGA Teorija roditeljskog ulaganja (Trivers)  Žene su u evolucijskoj prošlosti seksom riskirale mnogo ulaganja te su one koje su bile selektivnije u odabiru partnera bile evolucijski uspješnije. Triversova teorija postulira da će spol koji više ulaže u potomke biti selektivniji i izbirljiviji kod biranja partnera te da će pripadnici spola koji manje ulaže biti kompetitivniji kako bi dobili pristup partnericama. • ŽENSKE PREFERENCE 1. Ekonomski resursi i dobra financijska perspektiva  Žene preferiraju partnere koji posjeduju određene karakteristike koje signaliziraju da imaju pristup ekonomskim resursima. Ovo se ne odnosi nužno direktno na posjedovanje mnogo novca već i na kvalitete povezane s

26

većom mogućnošću pribavljanja resursa u budućnosti, poput ambicioznosti, inteligencije i starosti (potencijal); mogućnosti zarade i sl. 2. Visok socijalni status  Još jedan indikator posjedovanja resursa. 3. Preferenca za starije muškarce  Starost muškarca također je indikator koji se odnosi na njegov status u društvu te dostupnost resursa. 4. Ambicioznost i poduzetnost  Radišnost, ambicioznost i poduzetnost neki su od najboljih prediktora za napredovanje na poslu i povećanje prihoda. Žene preferiraju muškarce koji posjeduju ove osobine jer također ukazuju na sposobnost osiguravanja resursa potrebnih da bi žena riješila svoje adaptivne probleme te smatraju da je njihov izostanak u muškarcu veoma nepoželjan, dok muškarci u svojim ženama nedostatak ambicije ne vide niti pozitivno niti negativno (Buss i Schmitt, 1993). 5. Pouzdanost i stabilnost  Druga i treća najpoželjnija karakteristika partnera, dobivena u kroskulturalnom istraživanju. Jedan razlog tome je da su pouzdani signali da će resursi biti stabilni i konzistentni tijekom vremena, a drugi da muškarci koji ne posjeduju ove karakteristike često mogu predstavljati emocionalni i druge troškove za žene te su češće nasilni, više ljubomorni, posesivni te imaju više izvanbračnih odnosa. 6. Atletička građa  Muškarci koji su snažniji i atletički građeni mogu obraniti partnericu od različitih opasnosti te su stoga poželjni znakovi koji ukazuju na fizičku spretnost i snagu (V-oblik torza). 7. Dobro zdravlje i fizički izgled  Loše zdravlje predstavlja opasnost od ranije smrti partnera te posljedično i gubitak resursa. Nadalje, takav partner može prenijeti razne bolesti i viruse ženi, a i potomcima pošto je zdravlje djelomično i nasljedno (paunovo perje!). Jedan od znakova zdravlja jest i fizički izgled, tj. simetričnost lica i tijela. Tijekom evolucijske povijesti, velik broj okolinskih događaja i genetskih stresora utjecao je na odmake od simetrije te su osobe koje su smatrane simetričnima na taj način pokazivale otpornost na takve pogubne utjecaje i razvojnu stabilnost.

27

8. Ljubav i obvezivanje  Osim posjedovanja potrebnih resursa, važno je i da je partner voljan uložiti ih u ženu i njihove potomke. Primarna funkcija ljubavi je upravo ta da signalizira obvezivanje, koje podrazumijeva i vjernost te sukladno tome i ekskluzivno ulaganje u partnericu i zajedničke potomke. 9. Spremnost za ulaganje u djecu  Spremnost na ulaganje ovisi o tome traži li muškarac raznolikost te hoće li svoje resurse uložiti u traženje novih partnerica ili u djecu te također i o tome kolikom procjenjuje mogućnost da je dijete njegovo. Ovo ukazuje na to da će se muškarci dosta razlikovati u tome koliko su i na koji način spremni uložiti u određeno dijete. Žene su razvile preference za muškarce koji pokazuju spremnost za ulaganje u njihovu djecu (Istraživanje La Cerra sa slikama muškarca i djeteta u različitim situacijama i procjena njegove poželjnosti). 10. Sličnost  Sličnost vodi do emocionalnog zbližavanja, kooperativnosti, komunikacije, nižeg rizika od prekida te moguće povećane mogućnosti preživljavanja potomaka. I muškarci i žene pokazuju snažne preference za partnere koji dijele njihove vrijednosti, politička uvjerenja, intelektualni nivo i sl. 11. Dodatne preference: humor, izbjegavanje incesta i glas. Moguće je da preferenca za humor proizlazi iz toga da je signal “dobrih gena” tj. kreativnosti i odličnog funkcioniranja kompleksnih kognitivnih vještina. Izbjegavanje incesta izraženije je kod žena jer je njihov trošak pri tome veći nego kod muškaraca, tj. ulažu više u dijete s većom mogućnošću bolesti i niže inteligencije. Nekoliko studija također je pokazalo da žene kod partnera preferiraju dubok glas, što je moguća posljedica dubine glasa kao signala za spolnu zrelost, veličinu tijela, dobru genetsku kvalitetu ili sve navedeno zajedno. No, ova karakteristika poželjnija je tj. više istaknuta kod kratkoročnih strategija parenja.

• KONTEKSTUALNI UTJECAJI NA ŽENSKE PREFERENCE Kod govora o ženskim preferencama moramo biti svjesni da one nisu rigidne, već je važno da se mijenjaju, sukladno s kontekstom u kojem se žena nalazi, na adaptivan način. 28

Istraživanja su pokazala barem pet takvih kontekstualnih utjecaja: 1. Vlastiti pristup resursima  Iako hipoteza strukturalne bespomoćnosti predviđa da će žene koje imaju velik pristup resursima manje voditi računa o resursima potencijalnih partnera, istraživanja su pokazala da ipak nije tako. Naime, empirijski podaci pokazuju da žene s višim primanjima i višim stupnjem obrazovanja više vrednuju partnerov pristup resursima nego žene s nižim primanjima – rezultat koji se ponovio i u međukulturalnim istraživanjima. 2. Vremenski kontekst  Ženske preference mijenjaju se s obzirom na to da li se radi o kratkoročnom ili dugoročnom partneru. Istraživanja su pokazala da žene pri odabiru partnera za dugoročno parenje cijene osobine koje ukazuju da će moći uzdržavati potomke i biti dobar otac (ambicioznost, visoko obrazovanje, kreativnost, odanost i sl.) Ove kvalitete značajno su manje važne kod kratkoročnih strategija. 3. Menstrualni ciklus  Kada imaju najveću šansu za ostati trudne, žene preferiraju muškarce koji imaju više maskulina i simetričnija lica. Prema hipotezi “dobrih gena,” tomu je tako jer ove karakteristike ukazuju na zdrav imunološki sustav. 4. Poželjnost žene kao partnerice za parenje  Žene koje su poželjnije suprotnom spolu prema evolucijski bitim čimbenicima imaju snažnije preference za simetrične, maskuline muškarce te traže veći broj karakteristika u dugoročnom partneru (izbirljivije su).

• UTJECAJ PREFERENCI NA PONAŠANJE Nekoliko istraživanja ukazuje da ženske preference imaju utjecaj na ponašanje vezano uz strategije parenja. Npr., žene u većem broju odgovaraju na oglase u kojima muškarci pokazuju dobar financijski status. Žene koje imaju velik broj karakteristika poželjnih muškarcima su u najboljoj poziciji da dobiju partnera kojeg žele te su zbog toga izbirljivije. Odabir takvih žena znakovit je utoliko što nam ukazuje na osobine koje žene najviše vrednuju kod muškaraca. Podaci su pokazali da se fizički atraktivne žene uistinu više udaju za 29

muškarce s višim primanjima i statusom. Nadalje, žene diljem svijeta udaju se za starije muškarce što se izravno nadovezuje na istu preferencu. No, ženske preference imaju i utjecaj na ponašanje muškaraca. Npr., kod intraseksualne kompeticije, muškarci više nego žene ističu svoje resurse (skupi automobili, razgovor o poslovnom uspjehu i sl.) te verbalno ponižavaju druge muškarce na temelju nedostatka ambicioznosti i materijalnih sredstava.

POGLAVLJE #5: Dugoročne strategije parenja kod muškaraca • TEORIJSKA PODLOGA 1. Koju korist muškarci imaju od braka i obvezivanja? Jedno od objašnjenja zašto bi muškarci pristali na brak leži i u ženskim preferencama. Pošto su žene u našoj evolucijskoj prošlosti tražile znakove ¸

predanosti prije nego su

pristajale na seks, muškarci koji se nisu mogli obvezati zbog toga su imali problema s privlačenjem poželjnih partnerica. Nadalje, muškarci koji su spremni na dugoročno investiranje u ženu i njihovu djecu mogli su birati iz šireg spektra poželjnih potencijalnih partnerica. Treća prednost ove strategije leži u povećanoj vjerojatnosti da je upravo on otac zajedničke djece jer ima stalan seksualni pristup odabranoj ženi (sigurnost u očinstvo). Nadalje, u povijesnim društvima u kojima je smrtnost djece bila velika, ulaganje od oba roditelja značajno je povećavalo vjerojatnost da će potomak preživjeti. Stoga su muškarci koji su bili spremni na dugoročno obvezivanje i roditeljsko ulaganje imali veću vjerojatnost da će im djeca preživjeti. Osim investiranja resursa dok su djeca malena, dugoročne veze imale su i daljnje dobrobiti u obliku političkih i odgojnih prednosti potomaka koje kasnije utječu na njihov reproduktivni uspjeh. Naposljetku, u mnogim društvima oženjeni muškarci imaju i viši socijalni status te se smatra da su dosegli zrelost tek tada. Još jedna prednost nalazi se u tome što u ženinoj obitelji muškarac također pronalazi vrijedne saveznike. 2. Problem procjene ženine fertilnosti i reprodukcijskog potencijala. 30

Kako bi bili reproduktivno uspješni, muškarci su morali izabrati ženu koja je mogla roditi djecu. Za razliku od primata, ljudi imaju mnogo složeniji i drukčiji način parenja. Naime, ženska ovulacija je skrivena te ljudi imaju seksualne odnose tijekom cijelog ovulatornog ciklusa, a ne samo za vrijeme u kojem je moguća oplodnja. Skriveni estrus na taj način je problem detekcije ovulacije kod žena zamijenio problemom detektiranja reproduktivnog potencijala. Reproduktivni potencijal odnosi se na broj djece koje osoba određene dobi i spola može imati u budućnosti. Fertilnost se odnosi na trenutni broj održivih potomaka koje žena može

roditi.

Npr.

petnaestogodišnjakinja

ima

veći

reproduktivni

potencijal

od

dvadesetpetogodišnjakinje jer ima više vremena za reprodukciju u budućnosti, no dvadesetpetogodišnjakinja je fertilnija jer žene u toj dobi rađaju više djece nego u tinejdžerskim godinama. Problem prepoznavanja reproduktivne vrijednosti i fertilnosti muškarci rješavaju putem evoluiranih mehanizama osjetljivih na znakove koji koreliraju s ženinom reproduktivnom vrijednošću poput zdravlja i mladosti. • MUŠKE PREFERENCE 1. Mladost  Mladost je jedan od najvažnijih znakova reproduktivnog potencijala jer se on sve više smanjuje kod žena nakon dvadesete godine. Ova preferenca može se pronaći u svim kulturama, i većinom se očituje u tome da muškarci žele žene oko dvije i pol godine mlađe od njih. Ove razlike variraju u različitim kulturama, tako da npr. Skandinavci izražavaju preference za žene samo godinu mlađe dok se u poligamnim društvima u kojima se muškarci kasnije žene ta razlika povećava. Općenito, što su stariji, muškarci traže veću razliku u godinama. Jedan evolucijski model ovo objašnjava na način da muškarci ne traže mladost kao takvu već se vode karakteristikama koje ukazuju na reproduktivni potencijal i fertilnost. Muškarci u tinejdžerskom razdoblju općenito preferiraju malo starije žene jer imaju veću fertilnost. Neki od problema s ovom hipotezom odnose se i na to da muškarci u npr. pedesetima traže žene od trideset, koje su prošle vrijeme najveće fertilnosti. Ovaj nalaz može se objasniti time što imaju poteškoća u privlačenju dramatično mlađih partnerica te se zadovoljavaju s

31

onim što mogu dobiti. Nadalje, velike razlike u godinama mogu proizvesti veće probleme u braku i nestabilnost. 2. Evoluirani standardi fizičke ljepote  Ono što muškarci smatraju privlačnim također bi, prema evolucijskoj teoriji, trebalo odražavati ženinu reproduktivnu vrijednost. Ove standarde možemo podijeliti na dvije skupine znakova: (1) fizički izgled (pune usne, čista i glatka koža, bujna kosa, dobra raspodjela mišića i masnih naslaga itd.); (2) ponašanje (visoka razina energije, način hoda, facijalne ekspresije). Ford i Beach otkrili su neke od tih univerzalnih znakova poput čiste kože bez lezija i rana koja signalizira mladost i zdravlje. Još jedan znak mladosti i zdravlja jest duga, zdrava kosa. Femininost lica također se smatra atraktivnom iz više razloga – što su starije, ženama lice postaje manje feminino; femininost lica povezana je s višim razinama estrogena koji pak korelira s fertilnošću. Simetrija lica, kao i prosječnost lica, također su važne u procjeni atraktivnosti. Dok simetrija ukazuje na veću razvojnu stabilnost, prosječnost je indikator genetske ili fenotipske kvalitete. Istraživanja su ukazala da se standardi ljepote najvjerojatnije javljaju rano u razvoju (dojenčad dulje gleda u atraktivna lica). Također je pokazano da su ovi evoluirani standardi univerzalni u svim kulturama. 3. Preferenca za količinu masnog tkiva i kritični omjer struka i bokova  U kulturama u kojima nema mnogo hrane, punašnije žene smatraju se poželjnima. U tom slučaju, „debljina“ je znak bogatstva, moći i primjerene prehrane tijekom razvoja. U europskim zemljama i SADu, situacija je obrnuta te se bogatije žene ističu mršavošću. Istraživanja su pokazala da iako muškarci preferiraju žene prosječne težine, žene imaju percepciju da trebaju biti mršavije nego je to točno. Devendra Singh otkrio je oblik tijela koji muškarci univerzalno smatraju najprivlačnijim, a odnosi se na omjer struka i bokova žene. Zdrave žene visokog reproduktivnog potencijala imaju ovaj omjer između 0,67 i 0,80. Istraživanja su pokazala da je on dobar prediktor dugoročnog zdravstvenog stanja te fertilnosti i uspjeha u trudnoći.

• POSTOJE LI MUŠKE PREFERENCE ZA ŽENE KOJE OVULIRAJU?

32

Jedno od logičnih predviđanja s obzirom na evolucijsku teoriju bilo bi to da su muškarci razvili preference za žene koje ovuliraju. Na taj način, muškarci bi imali određene prednosti pred svojim suparnicima poput mogućnosti da tada pojačaju svoje napore za reprodukciju i maksimiziraju šansu za oplodnju, sačuvaju resurse koje bi inače potrošili na žene koje ne ovuliraju i ograničili period u kojem svoju partnericu brane od drugih udvarača. Više skupina dokaza ide u prilog tome da muškarci možda ipak mogu otkriti kada žena ovulira. Naime, koža žena tada postaje više prokrvljena te su im obrazi crveniji. Koža se također u tom periodu malo posvijetli, što se smatra seksualno atraktivnim. Nadalje, u tom periodu povećava se cirkulacija estrogena što pridonosi smanjenju omjera struka i bokova. Istraživanja su također pokazala da muškarci preferiraju miris žena koje su u fertilnoj fazi menstrualnog ciklusa. No, moguće je i da žene koje ovuliraju šalju više seksualnih signala muškarcima, na koje oni potom reagiraju. Seksualna želja kod žena postupno se povećava s približavanjem ovulacije. Činjenica da muškarci više dotiču žene koje ovuliraju u barovima za samce može biti produkt i toga da je seksualna želja tih žena povećana te da sukladno tome šalju više signala na koje muškarci zatim reagiraju.

• KONTEKSTUALNI UTJECAJI NA MUŠKE PREFERENCE 1. Muškarci na pozicijama moći Kao i kod žena, niti svi muškarci ne mogu dobiti partnerice koje bi prvotno željeli te se moraju „zadovoljiti“ najboljim što mogu dobiti. No, dokazi za evolucijsku teoriju mogu se naći u ponašanjima muškaraca na pozicijama moći tj. muškaraca visokog statusa u raznim povijesnim društvima. Jedan takav primjer su imućni muškarci u Njemačkoj tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, koji su se ženili za mlađe žene nego oni koji nisu imali mnogo sredstava. Takav slučaj bio je i s većinom kraljeva i careva u mnogim kulturama, koji su imali hareme mladih i privlačnih žena. Potvrda iz današnjeg društva također ne nedostaje. Filmske i rock zvijezde poput Jack Nicholsona i Mick Jaggera često izabiru partnerice koje su dva ili tri desetljeća mlađe od njih. Istraživanja su također pokazala da muškarci s višim stupnjem obrazovanja i oni na višim pozicijama u svojoj struci imaju atraktivnije žene te da oni s više sredstava traže sve mlađe partnerice. 2. Utjecaj gledanja atraktivnih manekenki u medijima. 33

U današnjim medijima kroz reklame se većinom ističu veoma atraktivne žene. Istraživanja su pokazala da muškarci kojima su prethodno prikazane slike veoma atraktivnih manekenki procjenjuju svoje trenutne partnerice kao manje atraktivne, a sebe kao manje zadovoljne i manje predane trenutnoj vezi od muškaraca kojima su prikazane žene prosječne atraktivnosti. Ovo ukazuje na problem koji se može pojaviti u današnjem društvu da muškarci češće razmišljaju o promjeni partnerica zbog mnoštva nerealističnih slika kojima ih mediji svakodnevno zasipaju. 3. Testosteron i strategije parenja. Hormon testosteron igra ključnu ulogu u strategijama parenja kod muškaraca i vremenu i energiji koje ulažu u pronalaženje partnerica. Razina testosterona povećava se nakon interakcije s atraktivnim ženama te povećana razina pomaže u potrazi za partnericama. No, održavanje visoke razine ovog hormona može imati loš utjecaj na imunološki sustav i roditeljsko ulaganj kod muškaraca. Sukladno tome, razina testosterona opada kada muškarac uđe u dugoročnu vezu. No, neki muškarci u vezama također traže i veze s drugim ženama. Istraživanja su pokazala da je razina testosterona kod tih muškaraca veća nego kod onih koji ne traže nove partnerice.

• UTJECAJ PREFERENCI NA PONAŠANJE Postoje četiri izvora podataka koji pružaju potporu hipotezi da preference utječu na reproduktivno ponašanje muškaraca: 1) Muškarci koji odgovaraju na osobne oglase više se javljaju ženama koje ističu da su mlađe i atraktivnije. 2) Muškarci u kulturama diljem svijeta žene se za žene prosječno mlađe 3 godine, muškarci koji se nakon razvoda opet žene također biraju još mlađe žene (otprilike 5 godina u drugom braku, a 8 u trećem). 3) Žene pridaju mnogo brige svom fizičkom izgledu kako bi privukle muškarce, što ukazuje na muške preference. 4) Kako bi diskreditirale suparnice, žene najčešće komentiraju njihov fizički izgled i promiskuitet, što je uspješno jer se odnosi na preference koje muškarci imaju za biranje dugoročnih partnerica.

34

POGLAVLJE #6: Kratkoročne seksualne strategije

STRATEGIJE KRATKOROČNOG PARENJA KOD MUŠKARACA Koristi Na osnovi Triversove teorije roditeljskog ulaganja i seksualne selekcije mogu se očekivati spolne razlike u želji za kratkoročnim parenjem, i to da su muškarci evoluirali tako da imaju veću želju za usputnim seksom. U jednoj godini, muškarac koji bi imao spolni odnos s više žena, imao je više šansi za da ih oplodi i dobije više djece, dok žena, koja ima više partnera u jednoj godini, može imati samo jedno dijete. Tako da muškarci koji prakticiraju kratkoročne strategije parenja imaju veću korist u direktinom povećanju broja potomaka. Danas npr. oženjeni muškarac s dvoje djece može jednom uspješnom parenjem povećati reproduktivni uspjeh za 50 % ukoliko partnerica ostane trudna. Povijesno, muškarci su reproduktivni uspjeh povećavali češće preko većeg broja partnerica, nego povećanjem broja djece po partnerici. Rizici Kratkoročne strategije parenja (1) povećavaju rizik od spolno prenosivih bolesti, mogu dovesti do (2) stigmatizacije muškarca kao ,,ženskaroša“ što može naškoditi njegovom ugledu u traženju dugoročne partnerice, (3) smanjuju mogućnost preživljavanja potomaka zbog nedostataka roditeljskog ulaganja i zaštite, (4) povećavaju nasilje od ljubomornih partnera žene s kojom su se upustili u aferu, (5) povećava nasilje od obitelji (oca, brata) te žene, (6.) riskiraju da se njihova žena ili partnerica, zbog osvete upusti u aferu ili skup razvod. 35

Unatoč visokim rizicima kratkoročnog parenja, za

muškarce

su

one

selekcijski ipak preferirane. Stoga su muškarci razvili psihološke mehanizme kojima se služe u reduciranju ovih rizika ili koriste strategije kratkoročnog parenja onda kada su rizici niski ili se mogu izbjeći.

• ADAPTIVNI PROBLEMI PROVOĐENJA KRATKOROČNE STRATEGIJE

PARENJA 1. Broj partnera Uspješna potraga za kratkoročnim parenjem zahtijeva prvo adaptaciju koja motivira na takvo ponašanje. Motivacija proizlazi iz želje seksualnom pristupanju velikom broju žena. Druga adaptacija je snižavanje kriterija potrebnih za kratkoročnu vezu čime se osigurava širok raspon potencijalnih parterica. Treća adaptacija je kraće vrijeme za iniciranje seksualnih odnosa. 2. Seksualna dostupnost Muškarci će u kratkoročnim strategijama preferirati žene koje pokazuju znakove seksualne dostupnosti. Dakle, žene koje otvorenije pokazuju dostupnost odjećom ili promiskuitetnim ponašanjem bit će nepoželjnije za dugoročne veze, ali poželjne za kratkoročne veze. U kratkoročnim strategijama su čednost, seksualna neiskusnost, konzervativnost i slabo izražen seksualni nagon odbojne. 3. Prepoznavanje fertilnih žena Muškarci koji traže kratkoročne partnere preferiraju žene koje pokazuju znakove povezane s fertilitetom. Maksimalno fertilna žena ima najveću vjerojatnost da zatrudni. Muškarci koji traže dugoročne partnerice će preferirati žene koje su mlađe od dobi kada su

36

najfertilnije, zbog toga što će se te žene vjerojatnije začeti u budućnosti. Dakle, ovdje pravimo razliku između fertilne naspram reproduktivne vrijednosti. 4. Izbjegavanje obveza Za muškarce koji traže kratkoročne partnerice predviđa se da će izbjegavati žene koje zahtijevaju obvezivanje prije pristajanja na seks. Što više mora ulagati u jednu ženu, broj partnerica koje može privući se smanjuje.

• DOKAZI

EVOLUIRANIH

ADAPTACIJA

ZA

KRATKOROČNE

STRATEGIJE PARENJA Fiziološki dokazi 1. Veličina testisa Veliki se testisi razvijaju kao posljedica natjecanja sperme. U utrci za oplođivanje jajašca, pobjeđuje ejakulat koji sadrži više sperme. Veličina testisa kod muškarca s obzirom na relativan omjer naspram tijela, veća je od testisa gorila i orangutana. Testisi kod muških gorila su 0.018 % od njihove tjelesne mase, 0.048 % kod orangutana, a 0.079 % kod ljudi. Relativno veliki testisi kod ljudi upućuju na to da su žene u evolucijskoj povijesti imale spolne odnose s više od jednog muškarca u rasponu od nekoliko dana. Ovolika veličina testisa se vjerojatno ne bi razvila da nije postojalo natjecanje sperme. Također sugerira da su oba spola težila kratkoročnim strategijama u nekom vremenu. Ljudi ne posjeduju najveće testise od svih primata. Vrlo promiskuitetne čimpanze imaju testise velike 0.269 % od ukupne tjelesne mase. Prema Wranghamu (1993), ženke gorile u prosjeku imaju jednog partnera, žene (kod ljudi) 1.1, a ženke čimpanze 9.9. Stoga, ponašanje koje vodi natjecanju u spermi, tj. promiskuitet, povezan je s količinom sperme, tj. selekcijskim pritiscima koji vode razvoju većih testisa. 2. Varijacije u inseminaciji

37

Baker i Bellis (1995) su proveli istraživanje na 35 parova. Pronašli su da broj spermija raste kako se povećava odvojenost partnera. Kada su provodili 100% vremena zajedno, količina spermija je bila 389 milijuna spermija po ejakulatu. Kada su provodili 5% vremena zajedno, količina spermija je narasla na 712 milijuna. Broj spermija se povećava kada postoji opasnost da je partnerica prevarila partnera za vrijeme njihove odvojenosti. To ukazuje na evolucijsku povijest u kojoj su ljudi imali vanbračne afere.

Psihološki dokazi 1. Želja za velikim brojem različitih partnerica Muškarci su razvili požudu koja ih motivira da traže više partnerica kako bi osigurali reproduktivnu dobit. Istraživanje Bussa i Schmitta (1993) pokazuje da muškarci imaju veću želju za seksualnim partnerima nego žene. U prosjeku, muškarci u životu žele imati 18 seksualnih partnerica, a žene 4 do 5 partnera. Regan i Atkins (2006) su ispitali 676 muškaraca i žena da procijene učestalost seksualne želje. Muškarci su procijenili da imaju želju u prosjeku 37 puta tjedno, a žene 9 puta. U velikoj kroskulturalnoj studiji, od 16 288 ljudi, 6 kontinenata i 52 zemlje, dobivena je potvrda da muškarci izražavaju veću želju za većim brojem partnera od žena (Schmitt i sur, 2003).

2. Kraće vrijeme za iniciranje seksualnih odnosa Muškarci i žene razlikuju se u vremenu potrebnom za pristajanje na seks. Oba spola su se složila da bi u vremenu od 5 godina poznavanja partnera pristali na seks s njim. Za svaki kraći interval, muškarci su bili voljniji pristati na seks. To je adaptivno zbog toga što muškarci na taj način osiguravaju veći broj partnerica. Muškarci su također voljniji upustiti se u usputni seks, kao i spustiti standarde da bi došlo do njega. Labaratorijski eksperimenti pokazali kako muškarci procjenjuju poželjnije žene koje su ,,seksualno lako dostupne“, ali samo za kratkotrajne strategije parenja. 3. Snižavanje standarda Visoki standardi (IQ, dob, ličnost, bračni status) smanjuju broj prihvatljivih partnerica. Muškarci prihvaćaju veću dobnu razliku u kratkoročnim strategijama naspram žena (Buss i

38

Schmitt, 1993). Ali, uz smanjivanje nekih standarda, prednost daju seksualno iskusnijm, promiskuitetnijim te partnericama s jakim seksualnim nagonom. 4. Minimiziranje predanosti nakon seksa Iskusni muškarci procjenjuju partnerice manje atraktivnima poslije seksa, dok kod neiskusnih muškaraca i žena nema ove pojave (Haselton i Buss, 2001). Ovo smanjenje privlačnosti ukazuje na psihološki mehanizam koji služi promoviranju nerestriktivne seksualne strategije, postkopulativno napuštanje kako bi se umanjilo ulaganje u samo jednu ženu te sklonost prijevarama u dugoročnim vezama. 5. Closing time fenomen U barovima za samce otkriven je closing time fenomen – pojava da se atraktivnost osoba suprotnog spola znatno povećava kako se približava vrijeme zatvaranja (Glaude i Delany, 1990). Iako oba spola percipriraju drugi spol privlačnijim, kod muškaraca je to izraženije. Ovaj fenomen ne ovisi o alkoholu. 6. Spolne razlike u seksualnim fantazijama Muškarci imaju dvostruko više fantazija od žena i sanjaju više seksualnih snova. Seksualne fantazije muškaraca češće ukljućuju strance, anonimne partnere ili više partnera. Muškarci ponekad promijene nekoliko partnera u fantaziji, dok žene to rijetko rade. 43% žena i samo 12% muškaraca ne bi nikad mijenjalo partnere unutar fantazije. 32% muškaraca i samo 8% žena je zamišljalo odnos s više od 1000 partnera kroz život. Muškarci 4 puta češće razmišljaju o grupnom seksu, i 78% njih, naspram 32% žena bi pristalo na seks u troje. Glavna obilježja muških fantazija su požuda, fizička gratifikacija, bez ulaska u veze, emocionalnog angažiranja, kompliciranih zapleta, flerta, udvaranja ili duge predigre (Ellis i Symons, 1990). Također brojnost i novost su ključni sastojci u muškim fantazijama. Ženske fantazije uključuju poznate partnere, ključne su im emocije i osobnost. Žene naglašavaju nježnost, romantiku i osobnu uključenost. 7. Seksualno žaljenje Željenje je osjećaj tuge zbog nečega iz prošlosti i ima funkciju u motiviranju izbjegavanja prijašnjih grešaka. Seksualno žaljenje odnosi se na propuštene prilike i na poduzete aktivnosti. Muškarci više žale za propuštenim prilikama, a žene za poduzetim aktivnostima. Prema Kambertu, Kahnu i Appleu (2003). muškarci koji su poslije usputnih seksualnih ponašanja 39

osjetili neugodne emocije, osjetili su ih zbog (1.) partneričine želje za vezom i (2.) zbog prekomjernog uživanja alkohola i droge. Dakle, seksualno žaljenje kod muškaraca ima obilježje evoluiranog mehanizma za facilitiranje ostvarivanja seksualnih prilika i izbjegavanja veza.

Bihevioralni dokazi 1. Izvanbračne afere 50% muškaraca iz Kinesey studije (1948) imalo je vanbračnu aferu, a samo 26% žena. Prema Kinseyju, muškarci bi bili promiskuitetni da nisu ograničeni socijalnim restrikcijama, dok su žene generalno manje zainteresirane za veći broj partnera. Antropolog T. Gregor (1985) opisuje amazonsko Mehinaku pleme, u kojem muškarci svoje žene opisuju kao ,,bezokusne“, a ljubavnice kao ,,sočne“. 2. Prostitucija Prostitucija je univerzalna pojava u svim društvima i u svim su kulturama muškarci dominantini korisnici.

KRATKOROČNE STRATEGIJE PARENJA KOD ŽENA Dokazi: 1. Orgazam Žena odbaci 35% sperme kroz 30 minuta od odnosa. Ako žena doživi orgazam onda odbaci 30%. Razlika od 5% nije velika, međutim, repetitivno je uočena, od žene do žene, kroz generacije. Orgazam ima funkciju da povuče spermu od vagine kroz grlić maternice i maternicu, povećavajući vjerojatnost začeća. Količina sperme koju žena zadržava ovisi o tome ima li aferu. Žene češće doživljavaju orgazme s ljubavnicima nego s muževima. Također, spolne odnose s ljubavnicima imaju češće u vrijeme ovulacije, kada je vjerojatnost začeća veća. 2. Izvanbračne afere

40

Žene u svim društvima, osim u onim najrestriktivnijima, ponekad imaju izvanbračne odnose. Moderni kulturološki, kao i plemenski dokazi, upućuju na to da se žene ne priklanjaju uvijek dugoročnim strategijama parenja.

•

HIPOTEZE O ADAPTIVNOSTI ŽENSKIH KRATKOROČNIH STRATEGIJA PARENJA

1. Resursi U povijesti su žene mogle izabrati kratkoročne strategije parenja u zamjenu za meso, dobra ili usluge. Također su mogle skriti tko je zapravo otac potomku i na taj način dobiti resurse od dvojice ili više muškaraca. Prema hipotezi roditeljske nesigurnosti svaki bi muškarac mogao biti voljan uložiti u ženinu djecu s obzirom da postoji mogućnost da dijele njegove gene. Još jedno objašnjenje je zaštita drugog muškarca od predatora i agresivnih muškaraca. Budući da primarni partner ne može uvijek biti prisutan da brani ženu, ona mže dobiti dodatnu pomoć od drugog muškarca. Smith (1984) predlaže hipotezu povećanja statusa kroz kratkoročne veze, žena može steći socijalne resurse i pristup elitnijem društvu kroz aferu s muškarcem visokog statusa. 2. Geni Ako je primarni partner neplodan, žena kroz kratkoročno parenje stječe back-up u začeću. Također, kratkotrajno parenje može doprinjeti superiornijim genima u usporedbi s genima primarnog partnera, posebno ako se radi o aferi s muškarcem visokog statusa. Takvi geni magu pružiti šanse za bolje preživljavanje i reprodukciju – sexi sin hipoteza (Fisher, 1958). Dakle, ako žena ima odnose s posebno atraktivnim muškarcem, i njen sin će imati te gene i on će dalje biti jako privlačan ženama u svojoj generaciji. Osiguran mu je seksualni pristup i reproduktivni uspjeh te će stoga donijeti majci više unuka. Kratkotrajne strategije parenja poboljšavaju i genetski varijabiliet djece (Smith, 1984). 3. Mijenjanje partnera Ukoliko primarni partner prestane donositi resurse ili postane nasilan, žena kroz aferu može inicirati razvod ili prekid. Druga varijanta ove hipoteze je da žena jednosatvno nalazi

41

partnera koji je bolji od muža i tako započinje s kratkoročnim strategijama kao sredstvom za promjenu partnera. 4. Kratkoročni za dugoročne ciljeve Ulazak u kratkoročne veze je sredstvo za pristup i procjenu prospektivnih dugoročnih partnera (Buss i Schmitt, 1993). Ulaskom u kratkoročne veze žena može procijeniti kvalitete koje traži kod dugoročnog partnera. Dva predviđanja proizlaze iz ove hipoteze. Žene će kod kratkoročnog partnera doživljavati odbojnim ako je (1.) već u vezi, jer to znači da će ga ona teže privući za dugoročnog partnera; kao i ako je (2.) promiskuitetan, jer to sugerira da on zaista želi samo kratkotrajnu, a ne dugotrajnu vezu. Još jedno od objašnjenja ove hipoteze je da žena uvježbava vještine privlačnosti i zavođenja tako da kasnije može privući poželjnijeg dugoročnog partnera.

5. Manipulacija Osveta zbog muževe nevjere, tj. način da ga odvrati od budućeg varanja. Također, žena ovim putem može natjerati partnera na veću razinu obveze, ako on vidi da postoji drugi muškarac koji je ozbiljno zainteresiran za njegovu partnericu.

Rizici:  Stigmatizacija

žena

kao

promiskutitetnih,

muškarci

čak

i

u

relativno

promiskuitetnim kulturama cijene vjernost u potencijalnih supruga.  Ukoliko žene prakticiraju isključivop kratkoročne strategije parenja, povećava se

rizik od fizičkog i seksualnog nasilja.  Povećava se rizik od neželjene trudnoće i infanticida.  Ukoliko muž dozna za ženinu nevjeru, može joj uskratiti resurse.  Postoji rizik od povećanog nadmetanja potomaka koji mogu biti slabije

međusobno povezani zbog toga što imaju različite očeve.  Povećan je rizik od spolno prenosivih bolesti, rizik koji je veći za žene nego

muškarce (Symons, 1993).

42

• ZAŠTO ŽENE VARAJU? Hipoteze koje su najviše potvrđene su promjena partnera, izbacivanje partnera, dobivanje resursa, kratkoročno-dugoročni ciljevi. Hipoteze sa značajnom potvrdom su dobri geni i seksi sin hipoteza. Hipoteze koje nisu potvrđene su povećanje statusa i manipulacija partnerom. Hipotezu dobrih gena potvrđuju istraživanja o tome što žene smatraju privlačnim za vrijeme ovulacije, budući da u toj fazi jedino mogu imati korist kratkoročnog parenja. Za vrijeme ovulacije ženama su privlačniji muškarci simetričnih crta lica te maskulinih lica. Povećana je preferenca za visokim muškarcima, inteligentnima, fizički atraktivnim i mišićavima. Također, povećana je preferenca za muškarcima koji pokazuju socijalnu dominaciju. Te su osobine odraz dobrih gena.

• UTJECAJ KONTEKSTA NA KRATKOROČNO PARENJE 1. Individualne razlike u kratkoročnom parenju Žene koje preferiraju kratkoročne strategije parenja percipiraju i veću dobit od njih. Dobit se odnosi na veće seksualne resurse, u smislu seksualnog eksperimentiranja, doživljavanja orgazma i velikog spolnog uzbuđenja zbog toga što je partner bio fizički privlačan. Dobit se također odnosi i na poboljšavanje vještina zavođenja i privlačnosti, kao i na posebne beneficije kao što su skupa odjeća, unaprijeđenje karijere, nakit i korištenje partnerovog automobila. Žene koje preferiraju ove strategije procijenjuju ih vjerojatnijima u kontekstu da im je partner otpušten ili da mu se snizi plaća ili da je smrtno bolestan. Ovo ide u prilog hipotezi promjene partnera. Žene koje preferiraju kratkoročne strategije spremnije su na seks bez obveza, a privlačniji su im muškarci koji su popularni i fizički atraktivni što ide u prilog sexi sin hipotezi. 2. Život s očuhom

43

Odsutsvo oca u odrastanju značajan je prediktor preferiranja kratkoročnih strategija za muškarce i žene, kao i da će prije ući u pubertet te da će ranije od vršnjaka imati prvi spolni odnos. Ellis i Garber (2000) nalaze da je prisutnost očuga, čak više nego odsutsvo biološkog oca, ključan faktor koji utječe na rano spolno sazrijevanje djevojaka – indikator za kratkoročne strategije. Biološki očevi više ,,čuvaju“ kćeri, tj. brinu se da ne počinju rano sa spolnim odnosima. Slaba privrženost roditeljima je također povezana s promiskuitetom, kod oba spola.

3. Životne faze Usputni seks povezan je s razvojnim životnim fazama. Adolescenti u mnogim kulturama skloni su privremenom parenju kao sredstvu postizanja više vrijednosti na ,,tržištu“, eksperimentiranju s različitim strategijama, uvježbavanju vještina zavođenja i uče što im se sviđa. Nakon toga su spremniji za brak.

4. Omjer spolova Muškarci su skloniji kratkim odnosima kada je mnogo žena seksualno dostupno zbog toga što im je omjer spolova u koristi i stoga mogu bolje zadovoljiti želju za raznolikošću (Pedersen, 1991). Među Acheima, muškarci su skloni visokom promiskuitetu zbog toga što je 50% muškaraca više nego žena. Kad je omjer takav da ima više muškaraca, i muškarci i žene su skloniji dugoročnim odnosima, dugim brakovima s malo razvoda (Pedersen, 1991).

5. Vrijednost partnera i samopouzdanje Vrijednost partnera odnosi se na nečiju sveukupnu poželjnost suprotnom spolu. Muškarci koji imaju visoku vrijednost imaju spolne odnose u ranijoj dobi, veći broj partnera i ne smatraju potrebnom privrženost prije spolnog odnosa. To su muškarci koji imaju visok status, koji su socijalno dominantni, s većim SHR (shoulder to hip omjer), uspješni sportaši muškarci i s privlačnim licima i maskulinim tijelima Skloniji su kratkoročnim strategijama parenja. Žene koje imaju samopercipiranu ,,veću vrijednost“ nisu sklonije kratkoročnim strategijama. Žene koje imaju nisko samopoštovanje imaju više partnera, one-night standova i sklonost 44

kratkoročnim strategijama. Zašto je samopouzdanje takav prediktor kod žena treba dalje istražiti.

POGLAVLJE #7: PROBLEMI RODITELJSTVA Iz evolucijske perspektive, potomci su nositelji roditeljskih gena te bi selekcija trebala favorizirati mehanizme roditeljstva koji osiguravaju preživljavanje i reprodukciju potomka. Roditeljska briga dokumentirana je i kod drugih vrsta, iako kod nekih ne postoji. Razlog tome je visoka cijena koju roditelj pri tome mora podnijeti – gubitak resursa i vremena te također i rizik za preživljavanje. Kod vrsta kod kojih je pronađena roditeljska briga, korist mora biti veća od mogućih posljedica. Također, kod većine vrsta kod kojih postoji briga za potomka, majke većinom ulažu više od očeva. To je jedno od intrigantnijih pitanja na koje evolucijska psihologija pokušava dati svoj odgovor. • ZAŠTO SE MAJKE BRINU ZA DJECU VIŠE OD OČEVA? Hipoteza roditeljske nesigurnosti 45

Pošto se oplodnja kod ljudi događa unutar žena, muškarac nikada ne može biti 100% siguran (za razliku od majke) da je upravo on otac djeteta. To znači da iz muške perspektive uvijek postoji određena vjerojatnost da je drugi muškarac oplodio ženinu jajnu stanicu. Iako ova hipoteza nije dovoljna za objašnjavanje manjeg roditeljskog ulaganja sa strane očeva, ipak pokazuje da se za očeve manje korisno ulaganje u potomke, za razliku od majki. Hipoteza prilika za parenje Ova hipoteza odnosi se na razlike među spolovima u propuštenim prilikama za parenje kao direktnog rezultata ulaganja u potomstvo. Naime, reproduktivni uspjeh muškaraca ograničen je brojem žena koje može oploditi te oni stoga imaju veliku korist od parenja s mnogo partnerica. Žene izravno ne mogu povećati svoj reproduktivni uspjeh parenjem s više muškaraca. Iz toga proizlazi da će roditeljsko ulaganje muškarca biti veće kada su troškovi propuštanja prilika za parenje niski. Npr., kada je u mating pool-u više poželjnih muškarca to se odražava na korištene strategije parenja – muškarci tada više koriste dugoročne strategije te ulažu više u potomke. No, ukoliko je “višak” žena, tada muškarci imaju mnogo više šansi za parenje te preferiraju kratkoročne strategije.

46

• RODITELJSKA BRIGA IZ EVOLUCIJSKE PERSPEKTIVE Selekcija bi, gledano općenito, trebala favorizirati adaptacije roditeljske brige koje povećavaju fitness roditelja. Iz toga proizlazi da će mehanizmi roditeljske brige favorizirati neke potomke nauštrb drugih. Drukčije rečeno, roditeljsko favoriziranje nekih potomaka javlja se jer su selekcijom nastali mehanizmi kod roditelja da favoriziraju djecu za koju je vjerojatnije da će im ulaganje “vratiti” višim reproduktivnim uspjehom. Općenito, evoluirani mehanizmi roditeljstva osjetljivi su na tri konteksta: 1. Genetska povezanost s potomkom. 2. Mogućnost pretvaranja ulaganja u fitness.

3. Alternativno iskorištavanje korištenih resursa. Genetska povezanost s potomkom Istraživanja s roditeljima koji žive s djecom koja nisu njihovi genetski potomci pokazala su da je manje vjerojatno da će ti roditelji usmjeriti svoje resurse i roditeljsku ljubav prema djeci s kojom nisu genetski povezani (Daly i Wilson, 1988) . 53% poočima i 23% pomajki iskazali su da imaju roditeljske osjećaje prema djeci svojih partnera. Također je pokazano da poočimi stvaraju manje kontakata s tom djecom te da su prema njima agresivniji (Flinn, 1988). Analizom folklorne literature poput bajki također je pokazano kako se poočimi i pomajke prikazuju kao zli, negativni likovi (Thompson, 1955). No, ova istraživanja ne smije se shvatiti na način da je to “pravilo” te da je svim nemoguće ostvariti pozitivan odnos s djecom koja nisu genetski potomci. Koji su načini na koje muškarci procjenjuju sigurnost u očinstvo? (1) Informacije o partneričinoj vjernosti tijekom perioda začeća; (2) Percepcija sličnosti djeteta s ocem. Daly i Wilson (1982) proveli su istraživanje putem snimanja rođenja. Majke i njihovi rođaci nakon rođenja su komentirali kako dijete sliči na oca  pokušaj utjecaja na očevu percepciju da je dijete njegovo kako bi se potaknulo roditeljsko ulaganje. Nasuprot tome, kada se nepristrane procjenjivače tražilo da spoje slike novorođenčadi s majkama i očevima, točnije

47

su spajali slike s majkama. Daljnje studije pokazale su da očeva percepcija sličnosti s djetetom utječe i na kasnije ulaganje. Majke su mnogo manje osjetljive na ove sličnosti. Nadalje, muškarci koji su svoje žene percipirali kao više vjerne ulagali su više resursa u zajedničke potomke. Percepcija sličnosti s djecom također može utjecati i na nasilje u obitelji. Pronađena je korelacija između percepcije sličnosti s djecom i ozbiljnosti ozljeda koje su muškarci nanijeli svojim suprugama. Za one koji su smatrali da djeca ne liče na njih bilo je više vjerojatno da će nanijeti teške fizičke ozljede svojim partnericama. Antropološka istraživanja povezana uz roditeljsko ulaganje (Anderson, Kaplan i Lancaster, 1999) potvrdila su tri predikcije istraživača: (1) Muškarci više sredstava dodjeljuju svojim genetskim potomcima nego djeci s kojom nisu genetski povezani. (2) Muškarci koji nisu sigurni u svoje očinstvo ulažu manje resursa od onih koji su sigurni u očinstvo. (3)Muškarci ulažu više u djecu čija je majka njihova trenutna partnerica, nego u djecu iz

prijašnjih veza  ukazuje da je ulaganje u djecu dijelom i funkcija “udvaranja”. Život u obitelji s osobom koja nije genetski roditeljem djeteta također nosi i opasnost od zlostavljanja. Podaci iz istraživanja Daly i Wilsona (1985) pokazala su da je opasnost od fizičkog zlostavljanja 40 puta veća za djecu koja žive s jednim genetskim roditeljem i partnerom ili partnericom. Ovaj učinak ostaje stabilan čak i nakon kontroliranja faktora kao što su siromaštvo i socioekonomski status. Daljnje opasnosti postoje i kod ubojstava djece, koja su mnogo vjerojatnija ukoliko se ne radi o genetskim potomcima. Najveći rizik je za djecu od dvije godine i mlađu tj. rizik ubojstava za djecu predškolske dobi koja žive u takvim obiteljima je od 40 do 100 puta veći od onih koji žive s oba genetska roditelja. Ovo je vidljivo i u etnografskim podacim iz nekih plemenskih društava, gdje su muškarci tražili da dijete bude ubijeno ukoliko ima neke fizičke karakteristike koje potiču sumnju da nije njihovo. Hipoteza primarnog skrbnika (primary caretaker hypothesis)  žene će, jer su 100% sigurne u svoje roditeljstvo, razviti adaptacije koje pomažu djeci da prežive. Istraživanja su pokazala da žene imaju veće preference od muškaraca za siluete i slike novorođenčadi (Maestripieri i Pelka, 2002). Ovaj interes za djecu koji se javlja u kasnom djetinjstvu i adolescenciji ima funkciju učenja tj. olakšava učenje roditeljskih vještina putem promatranja i

48

izravnog iskustva. Žene također bolje prepoznaju facijalne ekspresije djece te brže reagiraju na pozitivne i negativne eksprecije emocija. Postoje dvije varijante ove hipoteze  hipoteza promoviranja privrženosti koja govori da bi žene trebale biti bolje od muškaraca u dekodiranju svih facijalnih ekspresija te biti osjetljivije na njih kako bi im djeca bila sigurno privržena. Hipoteza prijetnje fitness-u predviđa da bi žene trebali biti posebno osjetljive na opasnosti koje signaliziraju negativne emocije kod djece. Rezultati raznih istraživanja pokazuju da je potrebna neka sinteza ove dvije hipoteze. Shelley Taylor smatra da žene imaju tzv. “tend and befriend” adaptaciju, koja uključuje zaštitu djece od predatora i drugih prijetnji te stvaranje društvenih mreža kako bi djeca imala i tu vrstu zaštite. No, važno je zapamtiti da ove razlike ne znače da muškarci uopće ne ulažu u djecu. U svim kulturama u svijetu, muškarci stvaraju duboke emocionalne veze sa svojim potomcima, hrane ih i štite, uče novim vještinama i olakšavaju njihova društvena savezništva, utječu na njihove strategije parenja te im pomažu da si osiguraju status. Mogućnost pretvaranja ulaganja u fitness Evolucijska teorija ne tvrdi da roditelji svjesno odlučuju ulagati više u pojedino dijete, no selekcijski pritisci potaknuli su stvaranje psiholoških mehanizama koji proizvode određene pomake u ulaganju. Geary (2000) je pokazao da roditeljsko ulaganje u djecu značajno utječe na njihovo fizičko i društveno blagostanje. Viši stupanj roditeljskog ulaganja, poput sredstava i vremena koje roditelji s djetetom provode u igri, u pozitivnoj je korelaciji s akademskim i društvenim vještinama te kasnijim socioekonomskim statusom. Daly i Wilson (1988, 1995) identificirali su dvije značajke koje utječu na roditeljsko ulaganje: (1) Je li dijete rođeno s nekom abnormalnosti, (2) Dob djeteta. Djeca rođena s određenim anomalijama poput Downovog sindroma imaju manju vjerojatnost reproduktivnog uspjeha od zdrave djece. Istraživanja su pokazala da je velik dio ove djece institucionaliziran. Također, vjerojatnost da će biti zlostavljana mnogo je veća za djecu rođenu s određenim anomalijama nego za zdravu djecu. 49

Janet Mann (1992) provela je istraživanje na sedam parova blizanaca od kojih je jedno dijete bilo zdravije te je opažala ponašanje majki prema svakom djetetu tj. pozitivno majčinsko ponašanje (ljubljenje, grljenje, igranje s djetetom i sl.) Mann je testirala hipotezu zdravog djeteta – pretpostavku da će zdravstveni status djeteta utjecati na stupanj pozitivnog majčinskog ponašanja. Kada su djeca imala 4 mjeseca, pola majki se ponašalo pozitivnije prema zdravom djetetu dok su s navršenih 8 mjeseci djece sve majke više pozitivnog ponašanja usmjeravale prema zdravoj djeci. Dob djeteta Reproduktivna se vrijednost povećava od rođenja prema pubertetu. Primarni razlog tome je što određeni postotak djece, posebice novorođenčadi, ne uspjeva preživjeti i stoga snižava prosjek reproduktivne vrijednosti u toj dobi. Npr. prosječni četrnaestogodnišnjak ima veću reproduktivnu vrijednost nego prosječno novorođenče zbog toga što neka novorođenčad neće uspjeti preživjeti do četrnaeste. Daly i Wilson postavljaju hipotezu što je mlađe dijete, veća je vjerojatnost infanticida. Dva su negativna indikatora da dijete neće biti reproduktivno uspješno, a to su abnormalnostii pri rođenju i mlada dob. Oni su ujedno i prediktori ubojstva od strane roditelja. Daly i Wilson ne tvrde da je ubojstvo adaptacija per se, nego da će roditelji preferirati potomke koji obećavaju reproduktivni uspjeh. Infanticid prestavlja ekstremnu i rijetku manifestaciju negativnih roditeljskih osjećaja. Postoje snažni dokazi u prilog tvrdnji da roditelji više ulažu u zdravu, nego u nezdravu djecu, što sugerira da je selekcija pogodovala psihološkoj adaptaciji da su roditelji osjetljivi na reproduktivnu vrijednost djece. Trivers – Willard hipoteza Sinovi i kćeri imaju u prosjeku jednak reproduktivni uspjeh, ako je raspored spololova jednak u populaciji, ali ,,stanje“ sina ili kćeri ukazuje na to koji će biti uspješniji. To je jezgra Trivers – Williard hipoteze: ako su roditelji u dobrom stanju, producirati će više sinova, u koje će i više ulagati, stoga će sinovi biti visoko reproduktivno uspješni. Ako su roditelji u lošem stanju, tj. ako imaju malo resursa za ulaganje, trebali bi više ulagati u kćeri.

50

• ALTERNATIVNO

ISKORIŠTAVANJE

RESURSA

ZA

ULAGANJE

U

POTOMSTVO Kontekst koji predviđa (ne)kvalitetu roditeljske skrbi je alternativno korištenje resursa, a može ih se uložiti u dijete. Trud i energija su ograničeni, stoga trud koji se ulaže u jednu aktivnost, nužno znači neulaganje u drugu. Ženska dob i infanticid Reproduktivna vrijednost opada s godinama stoga se može očekivati da je selekcijski oblikovano da starije žene ulažu odmah u djecu, jer ako to ne učine, možda propuste priliku da ponovno zatrudne i rode. Daly i Wilson (1988) stoga pretpostavljaju da će infanticid biti češći kod mladih žena, što su istraživanja i potvrdila. Bračni status i infanticid Neudane žene mogu podizati dijete bez pomoći oca, mogu napustiti dijete ili ga dati na posvajanje ili ga može izvršiti infanticid i pokušati privući muža s kojim će onda imati djecu. Daly i Wilson (1988) predlažu da će ženin bračni status utjecati na vjerojatnost da će počiniti infanticid, što je također potvrđeno istraživanjima. Roditeljsko ulaganje naspram ulaganja u reprodukciju Muškarci imaju više koristi od žena ako osiguraju dodatne partnere. Muškarci nisu 100% sigurni u roditeljstvo. Žene će stoga vjerojatnije ulagati u roditeljstvo nego u dodatne partnere. Postoje kroskulturalni dokazi koji idu u prilog ovoj teoriji. Npr. u plemenu Ye'Kwana, u Venecueli, majke drže djecu u naručju 78% vremena, a očevi samo 1.4%. Ostatak vremena dijete drži druga rodbina, najviše žene, npr. sestre, tetke i bake. Također, samohrani roditelji su u oko 90% slučajeva majke. Žene imaju i drugačije fiziološke reakcije na slike djece – šire im se zjenice. Majke mogu i identificirati novorođenčad, samo 6 sati nakon poroda, prema mirisu, dok očevi ne mogu. Žene imaju bolju sposobnost identificiranja facijalnih ekspresija djece, bez obzira na prethodno iskustvo s djecom.

51

• TEORIJA KONFLIKTA RODITELJA I POTOMAKA Djeca i roditelji imaju različite želje u raspodjeli resursa, djeca žele više nego što je to korisno roditeljima dati. Idealna akcija za roditelje će rijetko biti idealna i za djecu (Trivers, 1974). Daly i Wilson (1988) pronalaze mnoga ponašanja koja to odražavaju, npr. iz perspektive roditelja, djeca trebaju dobivati jednak udio resursa. Međutim, iz perspektive djeteta, koje ima 100% svojih gena, a s bratom ili sestrom dijeli samo 50% svojih gena, ono će za sebe željeti više roditeljskih resursa. Triversova teorija identificira dakle važno područje genetskog konflikta interesa između roditelja i djece u optimalnoj podjeli resursa. Predviđa da će (1) djeca i roditelji dolaziti u konflikte oko vremena napuštanja obitelji, roditelji će htjeti da djeca odu ranije (2) roditelji će poticati braću i sestre na suradnju više nego što djeca prirodno žele i (3) roditelji će nagrađivati suradnju braće, a kažnjavati konflikte. Istraživanje Andrewsa (2006) ide u prilog ovoj teoriji, identificirajući maloljetničke pokušaje suicida kao manipulaciju roditelja da ulažu više nego što bi u normalnim okolnostima. In utero konflikt Spontani pobačaji najčešće se događaju prije 12 tjedna trudnoće, a mnogo ih se dogodi i prije nego što žena propusti prvu mjesečnicu tako da ni ne zna da je bila trudna. To se uglavnom događa zbog kromosomskih abnormalnosti fetusa. Predstavlja mehanizam zaštite majke od ulaganja u dijete koje ne bi dugo preživjelo i čuva ju za kasnije ulaganje u djecu s više šansi za preživljavanje. Adaptacija koja se razvila da zaštiti fetus je hormon hCG, kojeg proizvodi fetus da bi se spriječila majčina mjesečnica i da ostane implantiran. Majčino tijelo registrira hCG kao znak da je fetus zdrav i neće ga pobaciti. Nakon uspješne implantacije, razvija se konflikt oko opskrbe hranom. Kad fetusu zatreba više hrane, otpušta supstance u majčin krvotok koje uzrokuju sužavanje arterija; što dovodi do povišenog tlaka tako da više krvi (i hranjivih tvori) dolazi do fetusa. To može izazvati i oštećenje majčinog tkiva (npr. preeclampsia – oštećenje bubrega). Podaci o tisućama trudnoća pokazuju da majke kojima se povećao krvni tlak u trudnoći, imaju manje spontanih pobačaja .

52

POGLAVLJE #13: Put prema ujedinjenoj evolucijskoj psihologiji Istraživanja i saznanja u današnjoj psihologiji su uvelike pridonijela našem razumijevanju funkcioniranja mentalnih procesa u čovjeka, no još uvijek su fragmentirana po različitim područjima. Kognitivni psiholozi otkrili su mnoge kognitivne pristranosti i heuristike koje ukazuju na to da ljudski um ne operira prema formalnim logičkim pravilima. Socijalni psiholozi su pak otkrili mnoge zanimljive fenomene poput zabušavanja u grupi (Latane), nalaza da ljudi uspješne ishode pripisuju svojim zaslugama, a za neuspješne krive druge (Nisbett i Ross) ili da se pokoravaju autoritetu čak i kada to znači davanje opasnih elektrošokova drugima (Milgram). Razvojni psiholozi otkrili su da djeca počinju razumijevati da drugi imaju želje s 3 godine, ne razumiju da drugi imaju uvjerenja do četvrte godine te ne razumiju da ljudi imaju seksualne porive do puberteta. Psiholozi ličnosti također su dokumentirali zanimljive nalaze, poput onih da su neki ljudi više skloni manipulaciji od drugih. Klinička psihologija pomogla je u otkrivanju mnogih poremećaja i njihovih značajki, kao npr. da dvostruko više žena pati od depresije nego muškaraca, da je shizofrenija uvelike nasljedna te gotovo nemoguća za izliječiti te da se fobije poput onih od zmija ili visin mogu lako izliječiti putem sustavne desenzitizacije. Evolucijska psihologija za sada je jedina uvjerljiva metateorija dovoljno snažna da integrira sve ove discipline u jednu cjelinu. • EVOLUCIJSKA KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA Svi psihološki mehanizmi podrazumijevaju postojanje procesirajućih jedinica koje su oblikovane za rješavanje adaptivnih problema. Pošto je većina ovih problema društvene naravi, kognitivna psihologija mora se pozabaviti i načinima na koje procesiramo informacije o drugim ljudima. Cijeli kognitivni sustav je, prema evolucijskoj psihologiji, kompleksan skup poveznih procesirajućih jedinica koje su funkcionalno specijalizirane za rješavanje specifičnih klasa adaptivnih problema.

53

Tradicionalna kognitivna psihologija zasniva se na nekoliko temeljnih pretpostavki koje evolucijska psihologija dovodi u pitanje. Jedna od tih jest da “kognitivna arhitektura” ima generalnu svrhu i da je slobodna od sadržaja. To znači da su iste procesirajuće jedinice koje su odgovorne za biranje hrane, odgovorne i za npr. biranje partnera. Evolucijski psiholozi tvrde upravo suprotno – da je um najvjerojatnije sastavljen od velikog broja specijaliziranih mehanizama od kojih je svaki posebno oblikovan za rješavanje određenog adaptivnog problema. Postoje barem dva problema s ovom pretpostavkom: (1) Uspješno adaptivno rješenje nekog problema razlikuje se od područja do područja – npr. karakteristike potrebne za uspješan odabir hrane nisu jednake onima potrebnima za uspješno biranje partnera; (2) postoji bezbroj mogućih ponašanja koja bi mogao proizvesti takav generalni mehanizam te u tom slučaju organizam ne bi mogao razabrati koja od tih su adaptivno poželjna. Druga pretpostavka koju evolucijska psihologija dovodi u pitanje jest funkcionalni agnosticizam – pogled da se procesirajući mehanizmi mogu proučavati bez razumijevanja adaptivnih problema koje bi trebali rješavati. Evolucijska psihologija nasuprot tomu podrazumijeva proučavanje ljudske kognicije putem funkcionalne analize. Ukratko, evolucijski psiholozi su zamijenili temeljne pretpostavke mainstream kognitivne psihologije s drukčijim setom pretpostavki koji potiče integraciju s ostatkom znanosti koja se bave živim bićima (Cosmides i Tooby, 1994): (1) Ljudski um sastoji se od seta evoluiranih procesirajućih mehanizma usađenih u ljudskom živčanom sustavu. (2) Ovi mehanizmi i razvojni procesi putem kojih nastaju su adaptacije oblikovane putem prirodne selekcije tijekom vremena u evolucijskoj okolini. (3) Mnogi od ovih mehanizama su funkcionalno specijalizirani kako bi proizveli ponašanje koje rješava određeni adaptivni problem, kao što je izbor partnera, učenje jezika i suradnja. (4) Kako bi bili funkcionalno specijalizirani, mnogi od ovih mehanizama moraju biti strukturirani na sadržajno-specifičan način. Evolucijski psiholozi, naime, smatraju kako bi se kognitivna psihologija trebala bazirati na komputacijskim teorijama koje specificiraju problem koji se rješava te zašto postoji jedinica koja ga rješava tj. specificiraju funkciju procesirajuće jedinice.

54

Pažnja i pamćenje Razumna evolucijska pretpostavka jest da su pažnja i pamćenje kod ljudi izuzetno selektivni, tj. dizajnirani kako bi primjećivali, pohranjivali i dosjećali se informacija koje su najvažnije za rješavanje adaptivnih problema. Studija naslovnica novina iz osam zemalja tijekom 300 godina otkrila je da je najveću pažnju privlačilo nekoliko ključnih tema: smrt, ubojstvo ili fizički napad, pljačka, ugled, altruizam ili herojstvo, samoubojstvo, bračni problemi poput nevjere i sl., silovanje, itd (Davis i McLeod, 2003). I istraživanja pamćenja također ukazuju na postojanje evoluiranih funkcija. U istraživanju s muškarcima i ženama u kojem su ispitanici trebali zamišljati određene situacije s naznakama emocionalne i seksualne nevjere, žene su se kasnije više dosjećale znakova emocionalne nevjere od muškaraca, a muškarci znakova seksualne nevjere (Todd, Hertwig i Hoffrage, 2005). Ovi nalazi pružaju potporu hipotezi da se sadržaj onoga što pamtimo uvelike podudara s adaptivnim problemima koje trebamo rješiti. Rješavanje problema: Heuristike, pristranosti i prosudba u nesigurnosti Mnogo istraživanja u kognitivnoj psihologiji bavi se raznim pogreškama u prosuđivanju koje su prisutne kod ljudi, od kojih ćemo razmotriti dvije. Pogreška proporcije (base-rate fallacy) odnosi se na sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo podatke koji se odnose na proporcije ili relativne frekvencije kada su predstavljeni uz određene informacije o pojedincu. Naime, ljudi zanemaruju stvarne matematičke proporcije dok pridaju previše važnosti individualnim informacijama. Pogreška konjunkcije (conjunction fallacy) odnosi se na obrnuto poimanje vjerojatnosti složenih događaja tj. tendenciju ljudi da veću vjerojatnost pripisuju složenom događaju sastavljenom od više nezavisnih događaja, nego pojedinom nezavisnom događaju (npr. zadatak s Lindom  je li vjerojatnije da je bankovna činovnica ili feministica i bankovna činovnica). Tooby i Cosmides zastupaju evolucijsku teoriju kognitivnih mehanizama nazvanu ekološka racionalnost, koja se sastoji od evoluiranih mehanizama dizajniranih na način da koriste ekološku strukturu kako bi olakšali rješavanje adaptivnih problema. Ekološka struktura odnosi se na statističke pravilnosti koje su se javljali tijekom evolucijskog vremena, poput toga da je seks nastupao nakon duljeg pogleda, kiša pratila grmljavinu i sl. Kognitivni mehanizmi izuzetno su uspješni u rješavanju ovih problema, no mnogo lošiji s novim 55

problemima. Nadalje, formalni logički zakoni neovisni o sadržaju koje koriste kognitivni istraživači neuspješni su u rješavanju stvarnih adaptivnih problema. Još jedan problem s ovom vrstom istraživanja jest što su mnoga koristila artificijelne podražaje koji u stvarnom svijetu ne postoje tj. s kojima se naši preci nisu susretali. Ljudi u svakodnevnom životu jako dobro rade s frekvencijama, no manje s prosudbama vjerojatnosti temeljenima na jednom događaju što se traži u većini istraživanja. Rješavanje adaptivnih problema kod ljudi ovisi o tri stvari: (1) Specifični cilj (problem koji želimo rješiti); (2) Prisutni resursi za njegovo rješavanje; (3) Kontekst u kojemu se problem javlja. Kriterij prema kojem se gleda “točnost” rješenja jest evolucijski, a ne formalno logički – bitno je vodi li ono do bolje šanse za preživljvanje i reprodukciju. Reprezentacija frekvencija i prosudba u nesigurnosti Tooby i Cosmides zastupaju hipotezu frekvencija tj. tvrde da su neki mehanizmi dizajnirani da kao input uzimaju informacije o frekvencijama te također proizvode informacije o frekvencijama kao output. Neke od prednosti ovakvog rezoniranja su: (1) omogućavaju osobi da “sačuva” broj događaja na kojima je prosudba utemeljena; (2) omogućavaju obnavljanje te baze podataka pod utjecajem novih informacija; i (3) omogućavaju stvaranje novih referentnih klasa nakon što su događaji zapamćeni tako da osoba prepozna razlike između podataka kada je to potrebno. Istraživanja su pokazala da se davanje točnih odgovora drastično povećava kada su podatci prezentirani u frekvencijama. Naime, nalazi ukazuju na to da ljudi ne zanemaruju informacije o proporcijama ukoliko su one prikazane na način koji je bliži onome kako bi ih susreli tijekom evolucije. Evolucijska psihologija tvrdi da umjesto jedne generalne inteligencije, ljudi posjeduju više inteligencija tj. specifičnih sposobnosti rezoniranja koje se podudaraju s prirodom adaptivnih problema koje su trebali rješavati.

56

• EVOLUCIJSKA RAZVOJNA PSIHOLOGIJA Razvojna psihologija nema poseban sadržaj kao druge psihološke discipline, već se više odnosi na vremenski pristup proučavanju psiholoških mehanizama. Jedna od evolucijskih činjenica koju suvremena razvojna psihologija ne uzima u obzir jest to da se ljudi u različitim periodima u životu suočavaju s različitim adaptivnim problemima. Npr., dojenčad je suočena s problemom preživljavanja no ne i s problemom reprodukcije. Problemi vezani uz traženje partnera javljaju se prije problema roditeljstva. Kao generalno pravilo, metateorija evolucijske psihologije predviđa da će se novi adaptivni mehanizmi javljati ili aktivirati u životu pojedinca kako se suočava sa znakovima novih adaptivnih problema. Mehanizmi teorije uma Rad Leslie, Wellmana i drugih dokumentirao je da se teorija uma javlja kod djece s oko tri godine. Teorija uma podrazumijeva svijest i zaključivanje o uvjerenjima i željama drugih ljudi u svijetu koji okružuje dijete. Ovo im omogućava da predvide tuđe ponašanje. Ovi mehanizmi pomogli su ranim ljudima da riješe adaptivne probleme kao što su očekivanje napada, smirivanje konflikata među roditeljima, formiranje savezništava i sl. Nedavna istraživanja također se bave i razlikama među spolovima u sposobnosti empatije. Empatija se odnosi na to da osoba može predvidjeti ponašanje drugih, i suosjećati s njima. Rezultati ovih istraživanja pokazali su da se javljaju male, ali konzistentne, razlike koje upućuju na superiornost žena pri empatiji. Baron-Cohen (2005) pretpostavlja da ove razlike uzrok imaju u različitim strategijama parenja muškaraca i žena tj. sposobnostima potrebnima za odgoj djece i pregovaranja i savezništva u hijerarhiji žena i djevojčica. Neki istraživači smatraju da su mehanizmi teorije uma mnogo zasićeniji sadržajem no što se prvotno mislilo, tj. da se razlikuju s obzirom na društvene adaptivne probleme za koje su dizajnirani.

57