Sjećanja [dr. Mehmed "Meša" Selimović, 1990.]

Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome.

, J

Likovno obogaćenje I Safet Zec Likovna oprema I Rančić Fotografija I Akšamija

~ 'i!

~ ~·-.

~1~

, r

J

„

{

1

I

• „

. (

,

I

„ ~

~ ~

"'"

I

(r .r

, -:;:J

-.

~

~

Meša Selimović SABRANA DELA U DESET KNJIGA Jubilarno izdanje - osamdeset godina od Meše Selimovića

SJEĆANJA

rođenja

MEŠA SELIMOVIĆ

~

SJECANJA memoarska proza

BEOGRADSKI IZDAVAČKO-GRAFIČKI ZAVOD SVJETLOST

I SJEĆANJA

ZAŠTO RADIM ONO U ŠTO NE V JERUJEM?

Oduvijek sam sumnJicavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobio~ grafijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka

neuočena

ili

nepostojeća

osobina:

čovjek

i nes-

vjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni. Osim toga, moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sje..:ćanja su samo moja, društveno prilično nevažna: nikad nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima. Zbunilo me i jedno tužno pismo i gotovo zauvijek otrgnulo i od Uspomena i od pisanja uopšte. Pisala mi ga je djevojčica Sabiha učenica IV razreda osnovne škole u jednom našem malom mjestu:

7

»Druže Selimoviću, želim da se sa tobom dopisujem, jer sam čula tl.a si dobio roman pohvalu. Meni je bilo drago što si dobio taj roman. Pa ti želim i u idućoj godini. Da te pitam kako ti je u školi. Meni je dobro pa i ja sam dobra učenica. Ja sam sada četvrti razred osnovne škole u G. Zeli1n da mi napišeš šta sve učite u osnovnoj školi. Pitan1 te kako si mi i kako su tvoji ukućani . Ja imam tri brata i četiri sestre, a ja sam peta. Jednom mi je brat u dm·e E., drugom M., jednoj mi je sestri .ime M .. ona je završila osnovnu školu i srednju školu sa odličnim. Ali se je ona udala. Drugoj mi je sestri ime A., trećoj mi je ime S., a četvrtoj E. Ona je naj mlađa i ide u prvi razred osnovne škole. Dva su brata oženjena, a treći će sad u maju da završi zanat. Zelim ti dugo učenje, drugarica Sabiha, IV b. razred osnovne škole u G. Zelim da mi odmah odgovoriš i hoću sa tobom da se dopisujem«. Na posljednjoj stranici pisma Sabiha je nacrtala svoju ruku.

-

Dugo nisam mogao da zaspim te noći pošto sam dobio pismo. Užasnulo me saznanje da moja draga Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, pojma nema ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je književna nagrada. Sabiha za mene misli da sam još učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove »Derviš i smrt«, a ona nije, iako je odlič­ na učenica. Zeli mi dugo učenje, jer njeno neće biti dugo: poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole zaposliće se ili u polju, ili oko stoke ili kao nekvalifikovani radnik u nekom preduzećut ako bude imala sreće, kao i njena sestra, koja je završila s odličnim uspjehom, »ali se je ona udala«: nije joj pomoglo što je bila odlična učenica, u višu školu nije mogla. Htjela bi da se dopisuje sa svojim kolegom, vje11ovatno je pusto i tužno u njenoj kasabi, a ona je i nemirnija i radoznalija od druge djece i, eto, pokušala je da se prokljuca iz tvrde provincijske opne. Nacrtala je i svoju dječiju ruku koja je izvršila i takvo čudo da zna napisati riječi i misli. Uskoro će možda i to zaboraviti, a ako ne zaboravi i ostane u njoj prazna želja da ne stane na tački do koje je doprla, znaće da je nesrećna. Pa za koga ja to pišem? - upitao sam se zgranut. Sabiha nikad nije uzela niti je vidjela, a vjerovatno neće nikad ni vidjeti, ni moj ni neki drugi roman. Kao što neće vidjeti ni mnogi drugi, radnici, seljaci, nepismeni, zaposleni u inostranstvu, gledaoci TV-kvizova, većina vozača automobila, ljudi sa konferencija, domaćice zaprepašćene cijenama, pijanci, i ko bi znao ko sve još ne. Takvih, stvarno nepismenih, u Jugoslaviji ima preko 9

20,000.000: oni ne znaju ni za naše knjige, ni za nas, ni za naše probleme. Kako uspijevamo da zaboravimo gorku istinu i ·grubu stvarnost, i Sabihinu ruku i vakuum u kojem živimo, i laž kojom se branimo? I za koga pišemo? Pa ipak, evio, pišem svoja »Sjećanja« rukiovoden jednim važnim i jednim smiješnim razlogom . Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjen1 želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta _po meni, preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslo·bodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti. To je, naravno, neriješen teoretski spor sa samim sobom, o suštini oblikovane slike svijeta: »malo je biti samo ja«. Za literaturu nema značaja moje· golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući . oblik života koji mi omogućava neophodnu identtfikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenirn likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po moguć-

10

nosti svačije. Ali je mnogo važniji oblik doživljavanja putem unutrašnjeg iskustva, aktiviranjem pctisnutih misli i osjećanja iz oblasti nesvjesnog: to je mogući izvor identifikacije s ogromnim brojem ljudskih postupaka, jer smo, naravno u toku svoga života potisnuli u sferu nesvjesnog i podsvjesnog velik broj zabranjenih misli. One su bogat fond za razumijevanje svega ljudskcog, ako naše kočnice i predrasude dozvole da postanu svjesne, da se oslobode mnogobrojnih hipoteka koje ih drže u tami naše podsvijesti. Naravno, možda je samo pretpostavka i želja, da će zabilježeno iskustvo prestati da mi se nameće svojim sirovim oblikom kao književna tema. Ali, pred piscem stoji toliko prepreka, od kojih je on sam sebi najteža, da u svojim mukama često postane i sujevjeran, pa ako uobrazi da će mu pomoći zapis protiv ma kakvih uroka, ne vjerujem da neće potražiti svaku pomoć. Drugi razlog što pišem »Sjećanja« je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom An·· drićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. (Andrić je odbio.) Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pei stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno ·oko trideset stranica. Učinio sam i to.· Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije 11

toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematič­ nost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći i odlučiti da pravovremena pripreme cjelovite autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam s njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati sluča­ ju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napiše1n ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu

o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudrim »Sjećanja« na provjeru. Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće »Svjetlost« izbor kritika o mojim književnim djelima (»Kritičari o Meši Selimoviću«), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem svoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao »Sjećanja« 1izmijenivši tl proširivši razgovor s mladim novinarem.

DJED

Začudo,

njegova slika je prva oživjela kad sam uplovio u maglu sjećanja ... . . . Nerazbuđeno jutro, glava još ošamućena od sna, tijelo toplo i nejako od dubokog spavanja. tučana peć u ćošku sobe veselo bukti, naložena ne znam kada, bio sam u snu kad je neko založio bukova drva što sad veselo prašte, ne izlazi mi se iz sna, na silu otvaram oči, .želim da se ponovo vratim u blaženstvo odsutnosti i paučinastih snova, ali kočijaši već lupaju vratima velikog hambara, udaraju o dovratak okovanim kištrama1 punim zobi, čuje se grub smijeh i glasne psovke, nervozan topot konjskih kopita u stajama, nestrpljivo mukanje krava, veseo razgovor u kuhinji, a onda - kao munja bljesne misao: djed! Sna i tromosti odjednom nestaje! Pogledam, brat još spava u svom krevetu, nije mi:? pretekao, krti se, zaklanja oči rukom, brani se ori dana, navlači čaršaf na oči, da se zaštiti od blještavog jutarnjeg svjetla. Kao da se igra, tiho leprša veseli januarski snijeg, pomislim na sankanje i liguranje niz Deminac, pun sam zanosnog osjećanja ne1

sanduk za zob, od njem. Kiste

13

iskazane sreće, srce trepti od razdraganosti. Iskradam se na prstima, trčim hodnikom, kao vihor upadam u djedovu sobu. Da li je neko stigao prije mene? Nije, niko, prvi sam u toj jutarnjoj trci za ljubav. Djed sjedi u ćošku sobe, na dušeku, u bijeHm rubinama, u bijelim pamučnim čarapama. smiješi se: moj svakodnevni raj je slobodan. Ni nena1 nije u sobi, iako mi ona ne smeta, osim kad klanja sabah2 , tada moram da ćutim i mirujem čitavu vječnost, dok ne svrši molitvu. - Poranio! - kaže djed najljepšim glasom, od baršuna, od ljubavi, od dobrote i širi svoj mekani ćurak postavljen lisičinom, prebačen preko ramena: naglavce

skačem

u to drago okrilje, nježno od

Lisičje

dlake, toplo od djeda, miriše na jag, na čisto tijelo, na svježinu -tek preobučene košulje od svilenog beza, na provjetrenu sobu, na sigurnost, na novu vatru, na dobre ljude, na čist snijeg što neprestane pada lelujajući se pored prozorskih okana. Raznježen sam do suza i do smijeha, život je čudesno lijep, kao da neko priča divnu bajku. A onda nahrupe ostala braća i sestre, ulijeću u djedov zagrljaj, ćućorimo, kao pilići, guramo se, pričamo napreskok, ne znamo šta govorimo, važno je samo da nas djed vidi i pomiluje, sve dok u sobu ne uđe nena s mangalom punog žara na kojP-rrJ polako sag.on1jeva komadić anduza3 , lelujajući jedva vidljivim pramičkom dima i šireći ugodan miris po cijeloj kući. Sve mi je duboko u sjećanju, i tihi snijeg, i topla soba, i mekana djedova ruka, i plavkasta duša anduza, i bezrazložna dječja uzbuđenost. 1

2 3

14

baka, očeva majka jutarnja molitva mirisni korijen koj.:m se kadi soba kad se stavi na žar

- Je li dosta? - kaže nena tobože strogo. - Još malo - molimo umiljavajući se. - Dosta je. Znamo da sve to spada u jutarnji ritual, odmičemo se i čekamo. Ispod jastuka djed vadi (tobože slučajno je našao) švapske bombone (u svilenoj hartiji, sitne, pravilna oblika, potpuno drukčije od dugih arnautskih slipa), kutiju s crvenim rahatlukom, ili jabuke, naranče, grohotulje 1, tahan-halvu, kako kad, dijeli svima redom, počevši od najmlađih. Onda uzn1e srebrnu duhansku kutiju, polako savija cigaru, stavlja je u dugi ćilibarski kamiš i pažljivo ostavlja pored fildžana u koji je nena sipala kafu: popiće je kad uzme slatko. - A sad na umivanje! - kaže nam smiješeći se, i mi se povlačimo, ne usuđujemo se da ne poslušamo. Nije mnogo govorio, a nama se činilo da stalno pričamo, o nečemu lijepom i dragom, možda zato što je pažljivo slušao naše čavrljanje, gledajući nas s ljubavlju svojim velikim plavim očima , ubacujući poneku riječ o vremenu, o našim igrama, ili najčešće o snovima koje smo sanjali, i tako je lijepo znao da ih tumači, da je sve ispadalo na našu sreću i korist. U ta nezaboravna jutra sve je bilo prekrasno, i snijeg što pada lagano lelujajući se, i igre što nas čekaju, i škola koju ne volimo suviše. Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. 1 niska nan.i,zana od .suhih šJj,jva, nizane j ezgre oraha

između

kojih su pro-

15

•

Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovu batinama ili grdnjpravdanim časom i ukorom. Tu do..c;adnu dužnost činili smo sebi zanimljivijom tako što smo za vrijeme molitve pravili neviđen nered, ubadali smo jedni druge čiodom otpozadi, skrivali cipele, sjedali nekome na glavu dok je bio na »sedždi« (s čelom na podu), izmišljali stotinu čuda, zbog čega su školske vlasti izabrale za đake malu džamiju u jednoj perifernoj ulici. Ali su religije najdirektnije upoređivane prema vjeroučiteljima. Cinilo nam se da su otjelotvorenje religije koju su predstavljali, kao da su njeni ambasadori: oni su bili neposredna slika vjerečiji su tumači bili.

Muslimanski kateheta. - Mi muslimani smo susretali svoga vjeroučitelja (takođe doktora teologije, sa kairskog El-azhara) s teškim osjećanjem mučnine, kao da će uskoro propast svijeta, ili da u životu ima toliko tegoba, da ne bi bila nikakva šteta ako se to desi. Hipohondar, uobraženi bolesnik, neprestano je držao sebe na oprezi, hvatajući 77

signale opasnosti od stomaka, prsa, glave, ozeblih mišića, pa je zabrinuto sjedio za katedrom grijući stomak dlanovima, ili je navlačio bijeli šal da zaštiti grlo, da spriječi ili olakša nazeb, ili je zatezao kožu na ruci (jer je vjerovao da je koža elastična sve dok je čovjek mlad), ili je zurio kroz prozor, ili ne.kud iznad nas, onemoćao od osjećanja izgubljenosti. Ako bi ponekad zaboravio na sebe i na svoje zamišljene tegobe, tromo je hodao po razredu i pričao nam dstoriju islama, daveći nas suhim podacima, gnječeći riječi, valjajući ih mrtve po ustima, pa smo i mi gubili volju za život. »Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah, pripadao je redu Hašim, plemena Kurejš ... Ko će da mi odnese meso kući?« Po intonaciji se jedva moglo shvatiti da su to dvije različite rečenice. Za trenutak bi nastala tišina, dok se ne razbudim.o, a onda bi cio razred graknuo, svi bismo poskakali, dižući ruku: »Ja! Molim ja!« Svi smo željeli da se spasemo od njegovog mrtvog glasa i izgubljenog pogleda, ali je, na žalost, mogao da odahne samo jedan. Sa zavišću smo ga pr.atHi kako, ne žun~ći, :ide pored parka, pa preko živopisne pijace, kroz Tabašnice, preko Jale, do Brda i do profesorove kuće ograđene zidovima; i opet natrag, polako, slobodan da stane gdje hoće, da se poigra, da se nagleda, da se nauživa. A mogao je da izostane još jedan čas. Ali se nike nije usudio da sam pobjegne s časa, jer je naš vjerouči ­ telj zlovoljno zapisivao krivca (sve je radiio zlovoljno) i, ništa ne zaboravljajući, nastajao da bude kažnjen. Nikoga nije tukao, ali smo prema njemu uvijek ostali suprotstavljeni, u stavu odbrane ih neprijateljstva. Zaista, da su ga na to mjesto doveli najveći neprijatelji islama, ne bi našli boljeg, to

78

jest goreg. (Kad sam docnije došao do prevoda Kur-ana, nisam se mogao načuditi zašto je krio od nas tako poetičan i mudar tekst.)

Pravoslavni kateheta. - Pravoslavni kateheta je bio sušta suprotnost muslimanskom: živ, nervozan, ironičan, olujan, uvijek mu je neko za nešto kriv, za što bilo. I katoličkom: mrzovoljan, neljubazan, nekomunikativan. Svakome se obraćao s oštrim podsmijehom, nastojao da svakoga oštro ujede, da se pamti i priča, bio nemilosrdan u proganjanju svih đaka, a naročito pravoslavnih. Nismo znali zašto je kivan na cio svijet, možda zato što je bio veoma niskog rasta, niži od svih đaka, pa se tako svetio cijelom ljudskom rodu, višem od sebe, a posebno njegovom pravoslavnom dijelu. Muslimanski kateheta je bio prirodno odbojan, a pravoslavni se trudio i uspijevao da bude vrlo nesimpatičan. I tako su njih dvojica: uporno radili proti\· religije, mobilišući sve više ateista. (Poslije, sjc::ćajući se u životu kako su mnogi predstavnici ideologija pokazivali malo ili nimalo volje da se približe ljudima, palo mi je na um da oni nisu pridobijali ljude za ideologiju, već su bili čuvari 1i ključari ideologije; samo dr Drago D. nije bio ideološki birokrata, on je shvatio da ljude treba neprestano pridobijati za ideologiju, inače će ubrzo postati ravnodušni.) Prije nego što postane potreba, ideologija treba da postane navika.

Lamarkov pristalica. - Dr Drago D. mi je još dva puta u životu obratio posebnu pažnju na sebe, 79'

1925. i 1941. U četvrtom razredu gimnazije pisao sam pismeni zadatak iz srpskohrvatskog jezika, sa slobodnom temom o slobodi volje. Upravo u to vrijeme sam čitao o Lamarkovoj teoriji evolucije, i temperamentno sam napao teističku ideju o svijetu kao primitivnu i nenaučnu. Kao potpuna neznalica, bio sam vrlo žestok i isključiv. Ako je bog svemoguć pisao sam - zašto mi ostavlja mogućnost da g:riiješim? Ako to čini svjesno, onda je pakostan. Ako nije mogao drukčije, ako je učinio ustupak satani, onda nije svemoguć. Ako nam ostavlja slobodnu volju da se odlučujemo prema svon1e nahođenju, onda je bog izvor zla, jer je imao mogućnost da zlo iskorijeni: U stvari, boga nema: postoji samo Priroda i društvo sa svojim zakonima i svojim moralom koji određuju odnos dobra i zla. Ta uprošćena pozitivistička teza odjednom je postala slučaj, cijela stvar je iznesena na sjednici nastavničkog savjeta, kao težak prestup protiv školske i društvene discipline. Na nesreću, dva-tri dana ranije izazvao sam nezgodan incident u katoličkoj crkvi: na večernjoj službi ušao sam u crkvu s jed·nom djevojkom, učenicom, i dok se služba služila, pred punom crkvom, u sjaju svijeća i mnogih električnih sijalica, nas dvoje smo prilično bezbrižno pričali i smijali se kod ulaznih vrata. Iznenada je pred nas stao, neprimijećen je prošao kroz masu, dr Drago D. u zlatno-bijeloj svešteničkoj stoli, i tiho rekao: »Molim vas, odmah izađite iz crkve! Ne ometajte službu božju!« Izašao sam postiđen, i du·· _go nakon toga sam se osjećao nelagodno, možda najviše zato što me nije izgrdio, a brinuo sam se i zbog moguće disciplinske kazne u školi, a pogotovu sam bio siguran da će mi taj glupi incident znatno ote.80

žati položaj kad se na sjednici nastavničkog zbora bude raspravljalo o pismenom zadatku za koji san1 optužen. Desilo se, međutim, pravo čudo. Na sjednici savjeta muslimanski vj eroučitelj je uporn'O zahtijevao da budem kažnjen isključenjem iz škole; pravoslavni kateheta je prezrivo ćutao, jer nije bio u pitanju đak pravoslavne vjere, inače bi svakako bio za kaznu; ostali nastavnici su pristali na predloženu kaznu, da se ne zamjere hodži zbog jedne upaljene đačke glave. Tada se cijelom nastavničkom savjetu suprotstavio katolički kateheta, dr Drago. »Mislim da je kazna prestroga i da neće postići željenu svrhu rekao je, braneći me. Dječak je mlad, temperamentan, iskren, pošten. Ne krije ono što misli. Zar da kažnjavamo za iskrenost? Zar da od đaka stvaramo dvoličnjake koji će jedno misliti a drugo govoriti? Kaznom bismo postigli suprotan cilj, jer bismo ga zauvijek učvrstili u misli zbog koje bi stradao: ostao bi i u svojim i u tuđim očima mučenik pogođen preoštrom kaznom. A ako nam je stalo da u t'Oj mladoj duši ne ostane traga razornih ideja koje je našao u knjigama, dajmo mu priliku da ih zaboravi: oprostimo mu i objasnimo mu u čemu je pogriješio!« Pokolebao ih je, i mada mi nije oprošteno, nisam ni isključen iz škole: kažnjen sam ukorom nastavničkog savjeta, posljednjom kaznom pred isključenje, zahvaljujući pametnoj odbrani dr Drage, koja bi mogla da posluži kao lekcija mnogim sudijama koji tako lako posežu za kaznama. A 1941, kad su ustaše organizovale NDH, između mnogih šokova doživio sam jedan možda najneočekivaniji: čovjek koji mi je ostao u najljepšoj uspomeni, koga smo svi zapamtili kao pametnog i pravednog. čovjeka, · postao je e

SJećabja

81

ustaški logornik u Tuzli, i pod njegovom upravonl je izvršeno deportovanje Srba i Jevreja u koncentracione logore. Tada sam pomislio, po shemi koja mi je od njega ostala, da je i on svoje grijehe počeo da baca u torbu iza leđa. Strijeljan je jednog tmurnog oktobarskog jutra kad su naše jedinice oslobodile Tuzlu 1944. godine - pročitao sam to u jednom štampanom partizanskom dnevniku o tiP1 danima. Ta neslavna ratna završnica jednog života koji mi je do 1941. izgledao savršeno čist. potpuno me zbuillila. Da li je on pxiikcivao svoje pravo lice, a u suštini je uvijek bio ono što je otvoreno pokazao početkom rata? Ili je postao ustaša tek 1941, što je teško povjerovati, jer je odmah postavljen za logornika, na jednu od najodgovornijih ustaških dužnosti: 1 to znači da je bio provjeren i mučno sam mislio kako je mogućno da je takav čovjek kakvog znamo iz gimnazijskih dana, pristao na ubijanje nevinih ljudi? (Među ostalit"l njegovim žrtvama bio je i Danilo Salom, profesor matematike, divan čovjek i rijedak stručnjak; dr Drago D. je na svoga bivšeg kolegu poslao mlade ustaše, bivše Salomove đake, koji su ga mučili u kući i na ulici.) Da li je njegovo ranije korektno ponašanje bilo samo privid i maska, i da li je te mogućno da se čovjek tako pretvara i skriva? Ili potpuna ideološka opredijeljenost podrazumijeva pristajanje na sve konsekvence, pa i na zločin? Veoma sam mnogo mislio o dr Dragi D., i preživio cijelu skalu raspoloženja, od bijesa u 1941. do ču­ đenja i nerazumijevanja u toku rata, i napokon do žaljenja što su neka lijepa sjećanja samo maska 1

82

vrhovna izvršna vlast u gradu

za ružnu suštinu koja će se jednom otkriti. Utoliko mi je milije sjećanje na dobre ljude koji su ostali ono što su bili.

Profesori koje pamtim. - Profesor Kolis, nastavnik francuskog jezika, bivši francuski konjički kapetan, bio je originalna ličnost. Suh kao grana, visok, kratko podšišan, uvijek obučen u sportsko odijelo, bridžes pantalone ili pumperice, držao se vojnički i tražio to i od nas đaka. Kad nekog prozove, đak je morao da stane pored klupe i da paradnim korakom domaršira do pred katedru, tu da stane u stavu »mirno« i razgovijetno kaže ime i prezime, a onda, opet u stavu »mirno« glasno da odgovara na pitanja, kao da podnosi raport. O njemu se pričalo kako je u jednom starijem razredu uzalud prozivao đaka po imenu Birkobarku, nekoliko puta, a kad su mu rekli da takav ne postoji, on je pokazao u dnevniku zapisano ćirilicom: Vučkovački. On je to čitao latinicom. Drugi nastavnik francuskog jezika bio je divan čovjek, grof Boris Kačalov, nekadašnji bogati plemić, upravnik carskih imanja, vrlo -obrazovan, vrlo kulturan, duhovit, prijatan, jednostavan, strpljiv, širokogrud. Imao je veliku fotografiju na kojoj je posljednja carJca držala na krštenju njegovu kćerku. Ima-o je značajne rođake u cijelom svijetu, u Parizu, Rimu, Londonu, ali se on divno osjećao u maloj Tuzli. Docnije, kad sam i ja postao nastavnik, provodio sam lijepe ča­ sove u njegovoj kući, uz pravi ruski samovar, i uz ugodan razg-ovor, nikad isključivi i neprijatan. Nije se slagao s boljševičkim režimom, ali ni s neprav-

,.

83

dom starog carskog rez1ma, i imao je razumijevRnja aa pobunu obespravljenih ruskih masa. Samo je Kačalov zastupao zanimljivo mišljenje da klasna promjena vlasti ne znači i suštinsku promjenu vlasti, jer se zadržava tradicija i duh naroda. Duh naroda, formiran kroz mnoga stoleća, n e može se promijeniti za ne~oliko decenija. A ruskom narodu je određeno da trpi, to je njegova sudbina i poslanje. Kao i srpskom narodu. Zar istorija i jednog i drugog naroda ne pokazuje koliko su njihove sudbine tragične? Drugi narodi u istoriji plaćaju manje i prolaze lakše. Zar bi se Gogolj, Dostojevski, pa i Gorki, mogli zamisliti bez tog patosa nacionalne patnje'! Tog martirijskog bogotražilaštva. I kad se nisam slagao s njim u mišljenju, oduševljavao me način na koji je razgovarao s ljudima: bio je nevjerovatno tolerant~n, nimalo uzak 'i zagrižljiv, nikad isključiv, spreman da duhovitom primjedbom pređe preko razlike u shvatanjima i da dopusti mo. gućnost drukčijeg mišljenja. Ako se nj egovoj impozantnoj korpulenciji, i zaprepašćujućoj čistoći tena i bijele kose, doda široka kultura, poznavanje mnogih svjetskih jezika i literatura, šarmantnost i blagorodan ton, duhovitost, tolerantna spremnost na dijalog, nije ni čudo što me opčinio taj čovjek: on je bio primjerak najvišeg ruskog i evropskog plemstva, rafinovan, prosvijećen i civilizovan, tako nam blisko poznat samo iz ruskih romana. Iznenada sam sreo grofa Rostova. Da li zato što sam bio nespreman i nedovoljno obrazovan u odnosu na njega, ali me je uvijek pobjeđivao njegov šarm, moja namjera da mu politički protivuriječim uvijek 84

se pretvarala u ugodan opšti razgovor u kojem je Boris Kačalov uvijek dominirao, a ja sam bio zahvalni slušalac. Imponovao mi je i profesor dr Lavolpičelo, zbog nevjerovatnog znanja kojim je raspolagao. će­ lav, krupan, spor i tih, nekadašnji katolički pop, predavao je klasične jezike i filozofiju, i ne san10 da je poznavao grčki i latinski jezik i literaturu, vec i sve svjetske jezike. Posebno se bavio filozofijom i čitao nevjerovatno mnogo. U gradu je bio sudija dr Trojer koji je kupovao svaku knjigu koja je štampana i pažljivo bi je razrezao pa onda poklanjao prijateljima. Dr Lavolpičelo je takođe kupovao knjige, ali je sve čuvao i čitao. Rijetko se s kim družio, iako je bio u stvari dobar čovjek: pomagao je svim đacima koji su ga molili za savjet i pomoć u pogledu literature za obradu neke teme. Nije išao u kafane, polako je išao iz škole prema kući, ili šetao sa ženom, blago osmjehnut, rastresena izgleda, čudan.

Od ostalih nastavnika najviše pamtim profesore srpskohrvatskog jezika i književnosti. Bili su to zanimljivi ljudi i intelektualci koji su se, svaki na svoj način, borili s tamom provincije. Dušan Muždeka, boem, šarmer, kozer, temperamentan predavač, i sam dobar pjesnik, uvodio nas je u tajne poezije sa strašću, s ljubavlju i poznavanjem, ali s predrasudom da nas ništa na svijetu ne smije interesovati osim poezije, i živio je u uvjerenju da neprestano razmišljamo o pjesmama i o versifikaciji. Bio je začuđen i nesrećan kad god Dragi profesori. -

85

\

bi vidio da to n1Je tačno. 1 Srećom, rijetko je kad htio da to vidi, više je volio svoju čudačku vjeru. S nekoliko drugih intelektualaca (dr Dragan Bućić, ljekar i pripovjedač, dr Dušan Vučkovački, su·· Osim knjiga interesovao sam se sportom, trčanjem na kratke staze i fudbalom, zatim skautizmom i đačkom društvenom djelatnošću. U to vrijeme u Tuzli su postojala četiri fudbalska kluba: »Šumadija« (srpski), »Zrinjski« (hrvatski), »Zmaj od Bosne« (muslimanski) i »Sloboda« (radnički). Jedno vrijeme igrao sam u »Slobodi«, lijevu polutku, ali kad su od nas zahtijevali da u dresovima i kopačkama prođemo glavnom ulicom od radničkog doma do igrališta pred svaku utakmicu, mi đaci smo to odbili jer nam je uprava škole zabranjivala da igramo fudbal, i tada smo prešli u druge klubove; ja sam pre~ao u »Šumadiju«. Za vrijeme studija, u Beogradu, igrao sam u BUSK-u (Beogradski univerzitetski sportski klub). Đaci su se tada toliko interesovali za fudbal, da je za neke škole nastao problem kako da održavaju nastavu. Direktor tehničke škole, Francuz, inženjer Pop, riješio je taj problem na jednostavan način: uveo je fudbal kao obavezan predmet u školu, i tako ga odmah učinio neatraktivnim. Veoma sam V10lio skautsku organizaciju i bio sam sve, od običnog skauta do stjegonoše (stijeg - mjesna organizacija skauta). U skautskoj organizaciji mnogo se angažovao i Ivan Marković-Irac, i tada komunista, i docnije od 1941. org.aniza.tor U8tanka na Majevici i poli.!tički komesa!r I majevačkog odreda. Poginuo je sa štabom Majevačkog odreda 1942. god u Vukosavcima. Na skautskim izletima prorađiva­ li smo partijske materijale koje je Ivan Marković donosio. Bio sam aktivan u svim đačkim udruženjima. Bio sam vođa skauta, predsjednik ferijalnog saveza, predsjednik literarne družine. Sve sam radio, samo nisam učio, i naravno u VII razredu, na prvom polugodištu, katastrofalno sam prošao. Tada je izašla notica u ·~Poliitici«, »Među nama« da je taj i taj, predsjednilk svih đačkih družina pao iz sedam. predmeta. Tada mi je otac rekao: »Učiš za sebe, a ne za mene, pa kako hoćeš. Parazite neću trpjeti.« Do kraja godine popravio sam sve slabe ocjene. U ljeto 1928. g. bio sam stjegonoša tuzlanskih skauta. Ljetovali smo u Makarskoj, sa stijegom iz Slavonskog Broda, Bjelovara i Bijeljine. Tada je kroz Makarsku prošao kralj Aleksandar, i svi skauti koji su logorovali u Makarskoj trebalo je da ga dočekaju. Ja sam izabran da ga pozdravim u ime svih skauta. Predao sam mu raport, pitao me o broju iskauta, o uslovima logorovanja, o tome kako se zabavljamo, sve rastresen-0, odsutno, gledajući me odozdo, jer ·sam bio znatno viši od njega. Ivan Marković-Irac me poslije ismijevao kako sam bio uzbuđen. 1

86

dija i pjesnik, Radovan Jovanović, profesor i pjesnik i drugi) izdavao je' književni časopis i.Sredina«, kojd. je prkosio provincijskoj skučenosti sred ine, i čudno je što je nosio to ime. Sastajalište članova redakcije bilo je u bifeu starog hotela »Bristol« (sada porušenog). Troškove za štampanje časopisa podnosila je nekolicina urednika i saradnika, bez ikakve dotacije i bez ičije pomoći: dizali su kredit na mjenice i plaćali hartiju i štampanje. Honorare nisu plaćali. »Sredina« je izlazila nekoliko godina, i to je herojstvo svoje vrste. (U Tuzli je između dva rata štampano nekoliko časopisa i novina, i djelovalo nekoliko zanJimljivtih pisaca, pa je čudo da još nije osnovan muzej književnosti, kad već postoji likovna galerija.)1 1 1. X 1968. otvorena je nova zgrada tuzlanske gimnazije, na drugoj obali Jale, ispod Ilinčice, umjesto stare koja je srušena uslijed slijeganja zemlje. Tom prilikom sam pozvan da govorim na svečanosti otvaranja. Održao sam ovaj govor: »Drugarice i drugovi, Kad smo kao mladi profesori došli na tuzlansku gimnaziju, naše poštovanje prema toj školi, koja je uživala visok ugled i čuvala lijepu tradiciju, bilo je veoma veliko. A~o jedna ustanova ima 1svoju bogatu istoriju li. svoje zvjezdane trenutke, u pokretu Mlade Bosne, u otporu protiv Austro-Ugairske, i uvij.ek smo osjećali obavezu da kolilko možemo - budemo na nicvou prethodnika. Predratna revolucionarna aktivnost ii naročito revolucija od 1941-1945. uslovili su da se svijetla tradicija sačuva i da se u dugom traja1nju Gi'lllll1JaZije upišu nove sllraindce, Olbil~ežene životom i pregalaštvom narodnih heroja bivših

đaka.

Danas je možda i teško, naročito mlađima, znati šta je nekad znači'la g!mnazija u malom mjestu, odsječenom od svijeta, s jednom jedinom uskotračnom prugom, s rđa­ vim putev!ma, s malo ili nimalo veza s većim kultuTnim cenitirirn.a. GiimJnazi.ja. je bila žim kiultunnog života;, i u njoj se održavao živim ljudski duh, pa čak i stvaralaštvo, mada je za to bilo malo povoljnijih wslova. Postojala je samo uporna želja da se glava drži visoko. Ostaće bar u n::ima sjećanje, a i grad bi trebalo da im sačuva uspo.menu, na usamljene pojedince kojima je samo ~..mnazija

87

Najdublje nu Je ostao u sjećanju Radovan Jovanović, profesor književnosti, istorije i geografije, tih, ozbiljan, povučl?n. bolešljiv, pa ipak uv.ijek spreman na šalu i razgovor, darovit pjesnik, pritisnut nemaštinom i provincijom. Kad sam docbiJa krov, zašt~ta i podstrek, i koji: su djelovali. s ogromnom hrabrošću kao da su rad:li u sklopu moćnih institucija. SEkar-boem, profesor T:.mč:šin, čija su ulja i pasteli ukrašavali vel:ku salu stare zgrade i koji je generacije upoznavao s čudom umjetnoot:; profesor, kompozitor Veljko Cesarev!ć, koji je svojom muz:kom razbijao čamu u nama; profesori Dušan Mudžeka i Radovan Jovanović, talent.ovan.i pjesnici, koji su s drugim intelektualcima, dr Dušanom Vučkovačkim, dr Draganom Bućićem, rektorom Jankovićem i drugima, da pomenem samo neke, godinama, uz najveće lične žrtve, izdavali vrlo dobre knj!ževne časop:se, što ni•je uspijevalo nd daleko već'.m sredinama. I ako smo mi, nj:hovi đaci, išta postigli u žtvotu, zahvaljujemo to nj!ana, t:m hrabr:.m darovitim ljudima koji nisu htjeli da pristanu na mrak. Osjećam da je nj1:.h ov duh i njihovo djelo prisutno danas ovdje rr•eđu nama. A pr:Sutne su i mnoge gen~racije đaka, možda najveća vtijednost ovog gra®. Mnogi od nj:h su mrtvi, stotinama ih je palo u posljednjem ratu. Ako ih pominjem, to nije samo sentimentalnost i njje sam pomen divnim mladićima koji su v:še voljeli slobodu svoje zemlje nego svoju s:gumost. Pom!njem ih zato što ih vidim ovdje u l~ku sadašnj~h đaka: bili su mladi kao i oni kad su pošli u borbu za koju se nisu spremali, i vratili su se, evo~ s ist!m svjetlom u očima svojih današnjih vršnjaka. Djela ne ginu, i život se na.stavlja obogaćen. Cestitajući vam ovu Lijepu svečanost, srećan sam što mogu da joj prisustvujem kao spona iz.među onog što je bilo svijetlo, i onog što će biti još ljepše. Predajemo ovu zgradu mladim generac:jama, predajući im s njom i bogate tradicije, koje su ponos ove gimnazije i ovog grada.« Namjerno sam i:stakao grupu zaboravljen!h tuzlanskih intelektualaca, spojivši sjećanje na nj:h sa sjećanjem na sve napredne generadje, od Mlade Bosne do Revolucije. Neki politički rulrovodioci, međutim, oštro su mi prigovorili što nisam govorio samo o komunčst!ma. Ni sad ne smatram da sam pogriješio. _ Kako mi tada niko n:je uzeo rukop:S moga govora, štampam ga u svojim »Sjećanjdma«. Neka ostane zabilježen gdje bilo.

88

nije došao u gimnaziju, kao profesor, zbližili smo se. »Bježi odavdje! - govorio je. - Ubiće te provincija.« »Kako vas nije ubila?« - pitao sam. »Ništa me ne pitaj !« rekao je, i ja sam mogao samo da naslutim njegovu dramu, obilježenu talentom, snom o uspjehu, prezirom sredine, pićem, sirotinjom, opterećenošću porodicom, sviješću o bezizlazu. Njegov dar nije potpuno došao do izražaja, iako je svoje pjesme i prozne crtice objavljivao po tadašnjim časopisima, ali nije štampao nijednu knjigu. Velimir Zivojinović-Masuka je unio jednu njegovu pjesmu u antologiju »Misli«, 1928. Pamtim i sari jedan stih te pjesme: Juče

se ubog smirio, cingaro cinkuš najmanji. A danas umro imućan jauču zvona četiri.

Umro je prije ovog posljednjeg rata, a ni do danas niko nije pročitao roman koji je ostavio u rukopisu. Neko je nesrećan i nakon smrti. Profesor Vojin Dramušić je iz generacije đaka Bogdana i Pavla Popovića, stvaralaca »beogradskog stila«. Poštujući akribičnost svojih učitelja, Dramušić je svemu prilazio sistematično, krajnje ozbiljno a uvijek s ljubavlju, tako da nam je nastava književnosti bila i zanimljiva i korisna. Toliko je bio superioran i siguran taj mladi profesor, da ' sam se, prirodno, pobunio protiv njegovog znanja, njegove sistematičnosti, njegove kulture, i kapriciozno se durio na njega. Možda smo i nesvjesno žalili za bravuroznim improvizacijama profesora Muždeke i za njegovim vatrometima; Muždeka je sve

stvarao na licu mjesta, ponesen tekstom, Dramušić je unaprijed pripremao sve analize i sve podatke. Bila su to dva načina, jedan intuitivno-impresionistički, drugi analitično-egzaktni. Ali su oba tn profesora »krivi« što je književnost postala moj:i sudbina. I svi drugi profesori, eruditi i neznalice, kulturni i primitivni, ozbiljni i .šarlatani, svi su oni, neko manje, neko više, doprinijeli našem duhovnom formiranju i našem iskustvu, s namjerom i uvjerenjem da čine najbolje. 1 Većinom su mrtvi i žive samo u sjećanjima svojih đaka. Pominjen1 ih samo po dobru: Neka im ovo svjma bude rahmet-dova.2

Univerzitet. - Svii moji profesori s univerziteta su mrtvi. (Mnogo je mrtvih u mome sjećanju). Imao sam sreću i stigao sam da slušam predavanja Bogdana Popovića (Teorija Književnos1li. in nuce). Pavla Popovića (Srednjovjekovna i Dubrovačka Književnost, Romantizam) Vladimira Corovića (!storija Južnih Slovena), Veselina Cajkanovića (Latinski jezik i Književnost), Stjepana Kuljbakina S najviše ljubavi i simpatije misln na nastavnika b:.ologije, Sergeja N., bivšeg kozačkog ofic:ira-kapetama, d ivnog, zanirnljf..vog čovjeka koji je poznavao ogroma'.1 broj ljudi u Tuzli i okol:.ni. Svakome je prilazio savršeno jcdnosta'Vtlo i odmah uspostavljao pr'..san kontakt, uvlačeći ljude u svoje probleme i ulazeći u tuđe. Dosta je pio i bio čuven po tome što je jednom popio sav špiritus :iz preparata biološkog kabineta, pa su svi daždevnjiaci, gušteri i zmije ostali »na suhom«. Pričao je izU1Zetno zainimljtve priče, očevidno imlišljene. N~kad ni.je govorio o politici. Đaci su ga voljelii, iako nije bi~ naročit znalac svoga predmeta. 2 m-01-itva za pokoj duše •

90

1

(Staroslovenski jezik) Aleksandra Belića (Srpski jezik) i druge. Zaista, velika imena! Branko Miletić, rijedak znalac fonetike, izmučio me eksperimentima iz oblasti formiranja glasova i na akcenatskim vježbama, uvijek sam morao da čitan1 odabrane tekstove i da gutam plastelin posut talkom po kojem je ostajao trag od dodira jezikom. Melodija moga južnog govora okrenula se bila protiv mene, a dr Miletić je uživao: - Prava muzika! - govorio Je, a ja sam se -kiselo osmjehivao. (Umro je mlad, prije drugog rata). Sa zadovoljstvom ispisujem imena svojih univerzitetskih profesora. Oni spadaju među najveće svjetske slaviste i među najveće naučnike u svojim strukama, i žao mi je što od njih nisam više naučio. 1

Dr Stjepan Kuljbakin, autor najbolje svjetsk~ gramatike staroslovenskog jezika, koji je dolazio na predavanja gotovo potpuno paralisan, predavao je sa začuđujućom svježinom. Iako ozbiljno obolio od Parkinsonove bolesti, nikad nije izostao sa čaPo očevoj želj1i, a on je tada bio upravnik Majevač­ kog rudnika lignita (vlasnik: dr Tomljenoviić, posljednji hrvatski ban), upisao sam rudarstvo (Montanistiku), iako nisam imao ni volje ni smisla za to. Učinio •sam to da zadovolj~m dr Tomljenovića, koj~ mi je obećao sti'Pendiju, oca koji već nije materi:jalno dobro stajao, pa je ht~o da mi osigura bezbjedan studiij. Teška predavanja iz matematike, hemije, f:z:ke i drugih egzaktnih predmeta ubila su mi svaku volju za montanisti.ku, i ja sam išao na predavanja iz knj:..ževnosti i filozo1iije, ili sam bazao po Beogradu, a naročtto uveče, po kafanama. Od kuće su mi slali dosta novaca, ~ sve sam trošio s društvom na kafane. Jedan student prava iz Samca organ:rrovao je grupu bogatijih zelembaća i u partijama po.kera dizao nam ogromne svote, tako da smo ga mi obilato ·i zdržavali na studijama, i još imao lijepu ušteđevinu na knj:ž~ci. Kad je otac bankrotirao, nije više mogao da mi šalje novac za izdržavanje u Beogradu, i ja sam up.~sao pravo, jer sam to mogao 1

91

sova i vježbi, uvijek spreman na strpljiv razgovor sa studentima o staroslovenskom jeziku, koji jE' fenomenalno znao. Ali nikad nije htio da · se upušta u » tuđu« materiju: jednom sam ga na vježbama upitao za određenu pojavu iz istorije jezika (angelus, andio, andjeo), a on me zamolio da upita1n gospodina Belića, on se boji da nije dovoljno stručan za tu oblast! A znao je isto toliko koliko Belić, ali se strogo držao svoje naučne sfere. Braća Bogdan i Pavle Popović, a naročito Pavle, (jer se Bogdan polako povlačio iz javnog života), predavali su izvanredno zanimljivo, pa su im predavanja bila interesantnija nego pisani tekst. Ali i ono što su pisali, spadalo je u ono što je Matoš nazvao beogradskom školom, ističući iznad svega živost d slikovitost stila. Od njih sam učio (ali nisam dobro naučio tu francusku mudrost) da predavanja uvijek treba osvježavati odgovarajućim anegdotama, koje razbijaju monotoniju izlaganja u kojem informacija mora da zauzme važno mjesto. Pavle Popović, čiji je čuveni početak »Pregled srpske književnosti ~ studirati vanredno. Poslije pune dvije god!ne UIP'.isao sam XIV grupu nauka (Srpski jez!.k i Jugoslovenska knj~ev­ nost) i kao pitomac Gajretova studentskog doma, prvo u Dositejevoj a zatim u Dahnatinskoj ulioi, nastavio studije. Kako su mi priznali četiri semestra, htio sam da završim studije za preostala četiri semestra i učio sam kao nikad u 7Jivotu. Ubrzo sam položio ispit pod c) (Lat:nski, Ceški i Nac. istoriju). Budući da sam književnost prilično dobro poznavao, prijavio sam je za ispit već nakon godinu dana pod B), a jezik sam ostavio za diplomski, tla b!h imao više vremena za učenje. D~plomlrao sam nakon 41/z semestra stud:ja, umjesto čet:xi kako sam želio, ipak u rekordnom vremenu. Pred ispitnom komisijom u kojoj su bild Aleksandar belić, Stjepan Kuljbakin i Branko Miletić, od 27 kand!data položio sam samo ja i još jedan kolega. B!lo je to marta 1934. godine.

92

već klasičan,

(»Bio je to momenat neocenjive vaznosti u književnoj istoriji slovenskih naroda kad su, pre više od hiljadu godina dva: bratct, oba u zrelim i mužanskim godinama, zaseli jedn{) veče za sto u svojoj kući u Carigradu, i, pri slaboj svetlosti zemljanog žiška u kojem je ulje sagorevalo, napisali paunovim ili trščanim perom na jedno1n pergamentnom listu prve reči slovenskog prevoda sveštenih knjiga ... «), bio je majstor da oživi mrtvi podatak plastičnim detaljem, da ga učini zanimljivim i pamtljivijim. (Mnogo šta se može zaboraviti, ali će se zapamtiti, valjda zauvijek, slabo svjetlo žtlška u jednoj carigradskoj kući, na početku slovenske pismenosti.) Braću Popović su mnogi napadali, ali im niko ne može osporiti. da su oni stvorili svoj stil, što se rijetko kome može priznati. Od Pavla Popovd.ća i drugih profesora (Stevanovtić. Džonić) naučio sam i to da student ima pravo da se ne slaže s profesorom i da tQ kaže, uz obavezu da za to ima neki argumenat. Naši stari profesori su mirno slušali čak i revolucionarne misli o literaturi i ideologiji uopšte, potpuno suprotne njihovim shvatanjima, i nikad nisu svojim profesorskim autoritetom prekidali diskusije i izlaganja na seminarima, već su se suprotstavljali argumentima, koliko su mogli i znali. Cesto smo se potpuno razi1azili u mišljenjima, ali je svako ostajao na svome stanovištu, i to nikome nije smetalo. (S Aleksandrom Belićem niko, naravno, nije diskutovao ni o čemu: nisu se na polemiku s njim usuđivali ni najznačajniji naši slavisti, učinili su to tek kad je umro, pa i to obazrivo i plašljivo.) Za vrijeme studija, na mojoj grupi sakupilo se dosta zanimljivih studenata, marksistički i napredno orijenti93

sanih, koji su svoj stav nametnuli cijeloj grupi. Među njima su bili Milovan Đilas, Nikola Lopičić i drugi, a u naš seminar, na žučne diskusije, dolazili su i drugi mladi ljudi, izvan grupe i izvan fakulteta. Te rasprave, oštre, temperamentne, ozbiljne (»Angažovanost u literaturi«, »Politika i kultura« i sl.), ostale su mi u živom sjećanju ne samo zato što se tu moglo čuti mnogo interesantnih mišljenja, drukčijih od školskih i profesorskih već i zato što su se uklapale u atmosferu vremena okrenutog socijalnim problemima. To je doba »No·· ve Literature«, »Stožera«, »Zemlje«, oštrih studentskih demonstracija, mitinga u velikoj sali Pravnog fakulteta, sukoba s policijom i žandarmerijom. Ali sam te rasprave doživljavao na naročit način zbog svoje lične muke, zbog svoje naravi. Kako sam bio zatvoren i plahovit, potpuno okrenut sam sebi, i najobičnije javno ispoljavanje, kao što je glasan pozdrav, potpuoo. me zbunjivalo 1i natjerivalo mi crvenilo u lice. (Pretpostavljam da me očeva hladnoća i distanciranost učinila nesigurnim.) Diskusije u seminaru slušao sam s ogromnim zanimanjem, a u mnoge probleme bio sam upućen koliko i ostali diskutanti, ali se nisam usudio da kažem i jednu jedinu riječ. Nisu mi se dopadale ni suhe, šture formulacije ideoloških stavova, pa ni uski racionalizam, ali ni to nisam smio da kažem. Dugo je prošlo dok nisam otvorio usta, i gotovo doslovno tako: otvorio usta. Znao sam šta i kako treba da kažem, ali me važnost trenutka toliko impresionirala, toliko je očiju bilo okrenuto prema meni, toliko je ušiju slušalo šta ću reći da nisam rekao ništa. Promucao sam nekoliko nepovezanih riječi, i sjeo, poražen. Nisam ručac. ni večerao toga dana, 94

nisam spavao te noći. Bio je to jedan od mnogih mojih poraza u životu (ništa nisam postigao bez muke, boreći se najčešće sam protiv sebe), ali i jedan od najtežih, jer mi je tada izgledalo da se neću nikada moći uključiti u društvo svojih vršnjaka: moji strašni kompleksi su me potpuno blo~­ rali. Srećom, imam prilično jaku volju i ne priznajem lako poraz. Poslije nekoliko nedjelja opet sam se javio da uzmem riječ, i uzeo sam je: . uspio san1 da kažem nekoliko rečenica. U glavi mf:·je, doduše, tutnjalo kad sam sjeo, bio sam crven u licu i oznojen po cijelom tijelu, kao da su me progurali kroz užarenu peć, sve je ispalo slabo, ali već nije bilo beznadno. Gotovo cijelu godinu dana sam se tako borio protiv svoje bolesne osjetljivosti, protiv straha od neuspjeha, protiv fantoma koje je stvarala moja neurastenična emocija dok nisam počeo da govorim manje-više normalno. Nikad nisam zapažen po nekoj briljantnoj riječi, po nekoj besjedi, po nečem posebnom, ali je meni bilo dovoljno da ne budem zapažen po nespretnosti. Tako sam u zakašnjenju, uvijek, u svemu: dok drugi odmah ispoljavaju ono što mogu, ja moram dugo da se rvem s mišlju da li treba to da radim, jesam li sposoban ili se možda prihvatam nečega za što nemam ni dara ni smisla. A ipak sam, začudo, u svemu ostalom bio normalan mlad čovjek, dobar sportista, dobar drug i prijatelj, veseo učesnik u kafanskim i kućnim sjedeljkama, zaljubljen u djevojke, zaljubljen u Beograd, zaljubljen u život. Muka je nastajala samo kad sam silazio sa te svoje obične životne staze,

95

kad se trebalo ogledati na nekom poslu kojd na.Je samo. spontano življenje. (Možda je na nesigurnost nekih mojih postupaka uticalo i to što sam, u dugoj istoriji moje porodice, prvi intelektualac: za sve sam mogao naslijediti gene i u krvi prenesenu sposobnost, osim za intelektualni rad: tu je trebalo počinjati sve iz početka.) Beograd iz tog vremena, oko 1930. godine bio je i balkanska palanka, kako kaže Krleža, s mirisom luka i ćevapčića (zapamtio sam kafanu potleušicu umjesto današnje palate »Albanije«, i niz niskih, drvenih kafana na mjestu današnjeg bioskopa »Beograd«), ali i vedar, dinamičan grad, s veselim, otvorenim i gostoljubivim ljudima od duha i vedre riječi, s interesom i brigom za kulturu. Sjećam se da je ponekad bilo teško dobiti kartu za neki koncert na Kolarčevom narodnom univerzitetu, ili mjesto za predavanje. Premijere u Narodnom pozorištu davale su se veoma često i bile su dobro posjećene: doduše, na reprizama je bilo malo posjetilaca i tada smo mi studenti popunjavali salu. Sa većinom mojih kolega odlazio sam u Narodnu biblioteku, stizali smo i na predavanja, i na igranke (u studentskoj menzi, u zgradi Zadružnog saveza u Poenkarevoj ulici), ii na korzo u Knez-Mihajlovoj ulici, i na vesela kućna sijela, i u kafane (nesrećan što se nikad nisam mogao naviknuti na alkohol), a učestvovali smo i u političkom životu ondašnjeg Beograda, naročito u demonstracijama, pa i u onim velikim, čuvenim, protiv tadašnjeg predsjednika vlade generala Petra 2ivkovića i zvanične politike, kad smo zauzeli zgradu Pravnog fakulteta i istakli crne zastave na prozore.

96

Tih godina Hasan Brkić je bio član Gradskog komiteta Beograda, i često smo se susretali. Kako je KPJ imala svoje ljude u mnogim tijelima i organizacijama na Univerzitetu, meni je rečeno da se primim funkcije predsjednika Udruženja za Društvo naroda, što sam i učinio, kao i sve što je Partija od mene tražila. (Po nalogu Partije postao sam i sekretar studentskog društva »Solidarnost«.) Jedino nisam htio da postanem član KP, nisam htio >>da izgubim neza~ ·isnost«. Tako sam i rekao Hasanu Brkiću. Hasan se toga sjećao i za vrijeme rata, nije zaboravio ni oprostio tu moju mladićku uvrnutost, mada smo bili dobri prijatelji. Da li zbog te izjave ili što su i drugi ljudi vidjeli moje osobine, u mojoj partijskoj karakteristici, od 1941. do 1951. godine, uvijek je uz ostala obilježja, stajalo da sarn intelektualac, individualista, kao sasvim negativna karakteristika. Sad mislim da drukčije i nije moglo biti. Bio sam nepotpuno prilagođen zahtjevima i prilikama u periodu revolucije, i ·to svojom krivicom: uvijek i u svemu imao sam svoje mišljenje, što je i dosadno· i štetno u jednoj oružanoj revoluciji koja nužno zahtijeva jedinstvo i disciplinu. AH da sam uspio da pobijedim svoju prirodu, vjerovatno ne bih ni bio pisac. (Ne znam da li da kažern na žalost ili srećom.)

7

Sjećanja

DRUGI RAT I REVOLUCIJA

Rat sam

dočekao

izgubljen, deprimiran postojećim društveno-političkim stanjem u Jugoslaviji i svijetu. Jugoslavija, u kojoj je već postajao građan­ ski rat, preko noći je postala poprište nasilja i mržnje a ljudi su se izdvajali u dva tabora, u žrtve i krvnike. Za bombardovanje Beograda sam saznao u Tuzli, preko radija, a onda je sve krenulo strmoglavce. Ustaše su preuzele vlast 10. aprila 1941. i proglasili uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, sve do Drine. Bio sam zaprepašćen brzim napredovanjen1 njemačkih trupa i brzim raspadanjem jugoslavenske vojske, iz koje je znatan broj oficira dezertirao, bježeći kući ili prilazeći neprijatelju. Neki oct njih su ostali među ustašama. Jedna himera, jedna želja grupe idealista, jedna kombinacija velikih svjetskih sila, za čije formiranje nijedan od njenih naroda nikad nije pitan, Jugoslavija je nestajala u bunilu mržnje i opšte pometenosti. Započela je vladavina noža i genocida, sve dok KPJ uskoro nije organizovala revoluciju i mnogim poštenim ljudi99

ma ukazala ne samo na mogućnost otpora i odbrane već revolucionarnog oslobođenja.

Slikarka Marija. - Njemačke trupe, dolazeći od Zvornika, ušle su u Tuzlu već 10. aprila, čini mi se, mada nisam siguran, ali znam da je bilo nevjerovatno brzo. Bio je to mučan doživljaj: hladno veče, sitna kiša, ulice puste, nemir u duši. šta će sutra biti sa svima nama, šta sa svijetom, šta sa životom? Nailazi pustoš i užas, nailazi apokaliptič­ ko zlo. Stajao sam u mračnoj uličici s jednom mladom djevojkom, njemačkog prezimena, slikarkom. Gledala je kako prolazi njemačka kolona, još očaj­ nija nego ja. Plakala je neprestano, pominjući vjerenika, Srbina, rezervnog oficira, koji je negdje u vojsci, u rezervi. »Šta li je s njim, je li se borio, je li zarobljen, je li ranjen?« Nije mogla ni pomisliti da li je poginuo. A ja sam je rastreseno tješio iH ćutao, razmišljajući da li da bježim u Srbiju još u toku noći ili da sutra nađem nekog ko će poći sa mnom. Zašto u Srbiju, i tamo su Nijemci? Ne znam, ali moram u Srbiju. Slikarka Marija plače, zbog Nijemaca, zbog vjerenika, zbog nečega što ne razumijem; i ja sam uznemiren ali ne ovako strašno kao ona, ne ovako beznadno. Ne smije da se rastane od mene, čini mi se da bi se ubila da ostane sama, moli me da pođemo u njen stan, možemo odatle da gledamo Nijemce, penjemo se na drugi sprat, odmah prilazimo prozoru, ne paleći svjetlo gledamo njemačku kolonu kako prolazi glavnorn ulicom, motocikli, kamioni, tenkovi, u savršenorn redu, s upaljenim farovima, tutnjeći gvožđurijon1 u toj noći bez nade i za mene, i za ovu lijepu dje100

vojku, i za milione ljudi na svijetu. Plakala m1 JC na ramenu i na grudima, poslije je uzdisala sjedeći pored mene na kauču i šapućući izgubljeno da će se ipak nekako živjeti, a onda bi je opet presjeklo neko njeno saznanje, i udaljavali smo se svako u svoj nemir. I ponovo bismo se tražili, da zaboravimo strašnu muku. Rastali smo se kad je svanulo: noć, vlažna i trula, natuštena i nespokojna, nije žurila da izađe ispod mokrih kestenova na rubu pločnika. Preko trga, idući iz medrese prema »Šarenoj« džamiji, prelazile su softe, jedan za drugim, u nanulama, žureći na jutarnju molitvu, kao svako jutro, kao uvijek. (Uskoro su ih Nijemci istjerali iz medrese, i u tu lijepu zgradu uselili svoje jedinice; i u gimnaziju takođe, i sve škole u gradu.) U partiza·nima sam docnije našao dosta učenika medrese. Desetak dana poslije one noći, najcrnje od svih, slikarka Marija, što je plakala zbog vjerenika Srbina, koji se izgubio na nekom kaljavom putu naše ili tuđe zemlje, kao zarobljenik, možda, ali sigurno nestao jer se nikada nije vratio, postala je član njemačkog Kulturbunda. Je li onaj grčeviti plač bio oproštaj od ranijeg života i od bivše ljubavi? Je li znala šta će se desiti i da će Nijemci doći, je li znala da mora prići njemačkom Kulturbundu'? Sve o njoj sam

nagađao,

a nisam ni znao da se

smatra Njemicom, ali sam umirao od straha da me ne prijavi zbog one noći, i izbjegavao sam da se sretnemo. Nije me prijavila, m-0žda zato što ni ona nije bila nevina, jer je dosta ružnih riječi rekla o Nijemcima, a možda nije ni pomišljala da mi nanese zl-o. Ko zna šta se u njoj dešavalo, kakve su je muke razapinjale. Uskoro sam je izgubio 'iz 101

vida, i ne znam šta je u nJOJ prevladalo, ljudski obzir ili njemačka pripadnost.

Ilegalni rad. - Nisam otišao u Srbiju, uvidio sam da to nije lako, a možda ni moguće: legalno nisam mogao otići, a ako bih pobjegao krišom, mimo javnih džada i cesta, preko planina, doveo bih u tešku situaciju majku, sestre i braću, ne samo zato što sam uglavnom ja izdržavao dosta brojnu po rodičnu družinu, već i zato što bi ih ustaše uzele na zub, i ne bi im bilo lako. Uskoro sam počeo da se družim s komunistima, i, za divno čudo, odjednom je sve postalo lakše. Cudan optimizam, bez ikakve realne podloge, toliko se snažno uselio u mene, da više nisu bile važne okolnosti ni očevidne činjenice, kao što je ogromna snaga njemačke vojske, slabost i neodlučnost antifašističke svjetske koalicije, brojna slabost našeg antifašističkog fronta, sve nije imalo nikakva značaja: snaga naše želje i vjere bila je jača od svake očevidnosti. Užasan genocid koji su ustaše počele da sprovode protiv Srba u Bosni i Hercegovini, nečuveni zločini na koje se uho teško moglo naviknuti jer takvo masovno varvarstvo nije bilo poznato u istoriji, stradanje čitavih srpskih krajeva, zatiranje svega živog, sve je to natjerivalo čovjeka da se odredi, ili da se suprotstavi ili da se demorališe. Za mene je to bilo pitanje humaniteta: da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprotstavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem. A živjeti bez samopoštovanja nije lako. Kandidat za člana KP postao sam u jesen 1941, zbog bezbroj izvršeruh važnih i nevažnih zadataka, ali mi Gradski komitet 102

nije nikako đavao dopuštenje da idem u partizane, jer . sam bio potreban u gradu. Prilično olako sam izložio opasnosti cijelu porodicu, naročito majku, koja je samo gledala šta radimo, doduše bez i jedne riječi prigovora. I pored strahovite opasnosti, jer je teror ustaša bio zaista manijački, pristao sam d3 nam u kuću dođe ilegalac Muhamed Sadiković­ -škrab, instruktor Pokrajinskog komiteta, za kojim je tragala njemačka i ustaška policija po cijeloj NDH. Trebalo je da ga neko vidi kako ulazi u našu kuću, da ga neko od komšija prijavi, da ga policija nađe u kući i prepozna po fotografijama koje su štampali na potjernicama, pa da svi mi zaglavimo u logor. Niko nas ne bi mogao spasti. Da li smo bili mladi, da li je jedan zanos kakav je naš tadašnji

toliko zarazan i toliko opčinjavajući da otklanja svaki strah, da li je to lakomislenost kao posljedica teško objašnjivog optimizma, zaista ne znam, i gotovo je nemoguće s današnjom psihologijom pojačanog opreza objasniti s kakvom smo ležernošću sačekivali njemačke i ustaške pretrese u našoj kući , a poslije se smijali kako je Škrab u posljednji čas umakao kroz prozor u baštu. Luđački smo igrali na rubu vulkana, prkoseći razumu. Kao da je prijetnja smrti što su je ustaše nemilice sijale oko nas davala perverznu draž svemu što smo činili: bili smo kao pijani od te igre sa smrću, ponekad i sasvin1 nerazumne. (Nekad nismo tražili ovakva objašnje·nja, sve smo nazivali političkom sviješću). Još se nekako i može objasniti moje držanje i držanje braće i sestara, bili su skojevci ili članovi partije od prije rata, a bili smo mladi, neoženjeni i neudati, bez osjećanja porodičnih obaveza, spremni na svaki rizik na putu koji smo sami izabrali. Ali se

danas divim i čudim našoj pokojnoj maJCl, koja nije bila komunista, koje se nije ticala domovina kao pojam teško shvatljiv običnim empirijskin: iskustvom, koja je jasno vidjela s kakvom se vatrom igramo i u kakvoj su opasnosti i naša kuća i naši životi, njoj se divim, kažem, kako je pristala na sve. Ona je znala, bila je potpuno sigurna, da je na kraju svega može očekivati samo gubitak; imanje je i mogla da prežali, ali je bilo sasvim vjerovatno da nećemo svi dzvući žive glave. Pa ipak je pristala. Ne znam šta bi se desilo da se pobunila u ime razumnosti, do koje nam nije bilo stalo, ali bi sigurno bilo teško i nama i njoj. Ovako smo izgubili sve što su ona i otac, i nena i djed prije njih, sticali decenijama, ali niko se nije ni osvrnuo na taj gubitak, porazio nas je drugi, u krvi. (O majci sam pisao u romanu »Tišine«.) Najjači utisci iz rata vezani su mi za zatvor, i njih se najčešće sjećam. Partizanska borba i revolucija osvijetljeni su u meni vrlo difuzno, možda i zbog retroaktivnog dejstva nekih naknadnih saznanja, a kako ne želim da budem nepravedan, za sada ostavljam da uspomene jasnije isplivaju iz magle vremena. Ako poživim, stići ću da kažem svoju riječ o svemu; ako ne stignem i ne kažem. neće biti nikakva šteta, jer moje svjedočenje nema naročitog značaja Bio bi mi potreban još jedan, dug život, da opišem našu revoluciju, svu njenu složenost i protivurječnost, njenu surovost, njeno herojstvo i njene nevine žrtve. I bezmjernu vjeru mladih u ljepši život nakon revolucije, i njihovu spremnost da umru za ideal, koji je u njihovin• srcima bio ljepši od svake stvarnosti što bi je mogli zamisliti. - Biće divno poslije pobjede - govorio 104

je osamnaestogodišnji dak, na Majevici. - Ne znarn kakio, a1i biće dJivno. - Nije doživeo da vidi kako će biti, poginuo je na Majevici 1943. godine.

Zatvor. - U zatvoru sam bio prvo u samici opštinskog zatvora, izgrađenog valjda u tursko vrijeme, stare i memljive zgrade pored rječice Jale. Zatvoreni smo moja sestra, mlađi brat i ja, i ležali smo u tri ćelije-samice, poredane jedna do druge. Odmah su nam stavili okove na noge i na ruke. Kad je, obilazeći zatvor, u moju ćeliju ušao upravnik policije Muftić (dobro smo se poznavali: njegov sin i kći bili su moji đaci), dodirnuo je okove: Malo je suviše stegnuto - rekao je. - Prilično odgovorio sam, želeći da interveniše u moju korist a ne hoteći da zamolim. - Nakon Muftićeva odlaska, u ćeliju je ušao stražar i još više mi stegao okove, pa su mi ubrzo otekle i noge i ruke. Jedva sam disao. Kad je dežurni stražar u zatvoru bio Andvija Božić, seljače iz sela Bi.starca kod Tuzle, otključavao nam je okove i puštao nas da cijele noći · slobodno hodamo i razgovaramo, a on bi stražario da ne naiđe neko od starješina. Jednog dana je moja sestra dobila zapaljenje srednjeg uha i počela je da plače od velikih bolova. Počeli smo da lupamo u vrata, tražeći od stražara da pozove ljekara, a on nam je zaprijetio da ćemo se rđavo provesti ako ne prestanemo da vičemo, a od ljekara nema ništa, ovo nije bolnica da ljekar dolazi za svaku sitnicu, već zatvor u kojem se zna red. Kad je uveče došao Andrija, sestra se već gubila od bolova. Andrija je plakao gledajući njene muke, i mogao 0

105

je samo da donese tople vode, a mi smo dali mara·mice da sestra stavlja obloge, a sutra je otišao po 7.atvorskog ljekara, Rusa, dr šerstnjeva, divnog čovjeka, koji je sestri dao lijekove. Kako smo svi bili fotografisani za jasenovački logor, Andrija je rekao da će on pratiti naš transport pa ćemo zajedno pobjeći iz voza, ali su nas premjestili u okružni zatvor, a Andrija je zaista pratio drugu grupu zatvorenika u Jasenovac, negdje su iskočili iz voza i mnogi su se spasli. Andrija je poginuo. Pomenuću

koje, među mnogima, moje sjećanje izdvaja. Nisu možda najvažniji, ali u ovom sadašnjem raspoloženju oni su mi se nametnuli kao najzanimljiviji. Sva četvorica su vezana za moj1:'l zatvorska sjećanja, sasvim slučajno, jer sam taj dosje otvorio. Kad otvorim neki drugi, i drugi ljudi će naći svoje mjesto. (U »Dervišu i smrti« govorim slično: još

četiri čovjeka

ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na ko-· ljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjeća­ jući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram ... Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su po·· vezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znarn kako, iskače između drugih, i izlazi na svijetlo, da se pokaže . . . «) » ...

106

U samom 'početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na p a 1 a č i , drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u ro · manu »Derviš i smrt«: »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić ne·· sigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«, i slušao, misleći da sanjam, kako na obližnjoj~ jalskoj džamiji mujezin poziva na početak posta (moj je trajao već tri dana bez prekida), kad se kroz mali otvor ćelijskih vrata (boketa, špijunka) začu tiho, šaputljivo pjevanje. Razabrao sam i riječi ruske pjesme.:

... već puca mitraljez i pu.§ka, tučemo f a§iste sve ... Slušao sam, gotovo paralisan; da Li već doživljavam halucinacije? Kad sam prišao vratima, doduše sporo, zbog okova na nogama, nikoga nije bilo. Poslije jedan sat, još je bilo rano jutrio, i mrak, kroz špijunku se iopet čuo glas, isti. - Cekaj ! - šapnem. - Daj mi vode! - Odmah - kaže taj neko.

107

I ode. Hoće li se vratiti? Hoće, vraća se, n:? vidim mu dobro lice u tami hodnika, čujem: - Namjesti usta .na otvor! - kaže, 'i vidin1 kako se kroz boketu promalja šiljak fišeka od hartlij e. - Drži, sipam! Uzeo sam fišek u usta, kao cuclu, i osjeti:o kako mi se niz sasušeno grlo cijedi životodavna tekućina. Poslije tri dana i tr.i noći! - Nemoj više, zaboljeće te stomak - čuje111 šapat kroz vrata. - Hoćeš H hljeba? - Hoću. - Drži! - Kroz mali otvor ubacuje a ja na drugoP1 kraju hvatam na dlan isitnjene komade hljeba, kao za golubove, i gutam gladno. Dugo tako drobi hljeb kroz otvor špijunke, a ja ne mogu da kažem: dosta. A kad on sam prestane, kaže: - Donijeću još. Poslije. Pitam ga ko je. Kaže da je partizan, zarobljen, ime mu je Smajo V., petnaest mu je godina, zaspao je na odmoru za vrijeme marša i ostao iza jedinice (Šeste brigade, čini mi se), na spavanju su ga našli domobrani i doveli u zatvor, sad je slobodnjak, uskoro će početi da ga puštaju u grad ... U sivom jutru što je polako osvajalo, nazirao sam čisto dječije lice, vedre plave oči, srećan osmijeh. Zahvalio sam mu, dirnut i njegovom pričom, i njegovim djetinjim izgledom i njegovim prisustvom. Kad je počeo da izlazi u grad, učinio nam je velik0 usluge, jer smo preko njega uspostavili vezu sa sekretarom Gradskog komiteta i organizovali efikasnu odbranu za četrdesetak komunista, koliko nas je tada bilo u zatvoru. Poslije rata, 1947. mislim,

108

obilazio sam analfabetske tečajeve u goraždanskon1 srezu. Zanoćio sam u starom, jedinom hotelu u Goraždu, i dok sam čekao večeru, deprimiran provincijskom čamom kojom je odisala kafana puna zagušljivog, kiselog, prastarog smrada, natopljenog duhanskim dimom, mirisom rakije, vonjem znoja, prožeta atmosferom beznađa u kojem samoubistvo nije nimalo teško, u vici i pjesmi pijanih gostiju, ružno pijanih, nekako tužno i bijesno u isti mah, pa su sjetna pjesma i surovo ubistvo mogući gotovo u isto vrijeme, učinilo mi se da raspoznajem jedan glas. Oštra sluha i pamćenja za sve glasove koje sam ikad čuo, pitao sam se: Je li to Smajo? Da, bio je to zaista Smajo V., moj divni dječak iz zatvora, iskrivljena pijana lica, neartikulisana glasa, zakrvavljenih očiju. Prepoznao je i on mene, prišao mi i počeo da me grli, pijano, neugodno, dosadno, zvao me u svoje društvo, vikao: sjećaš li se, a iz njega je bazdila rakija, bijeli luk i praznina. Otišao sam u hladnu hotelsku sobu, tužan kao rijetko kad u životu. Poslije sam saznao da je Smajo V., kome je· data spomenica i služba u UDB-i postao notorni alkoholičar. Tada nije imao ni punih dvadeset godina. Šta se s njim desilo? šta ga je slomilo? Drugi čovjek koga posebno pamtim iz zatvora, nije ni borac ni junak niti je i po čemu znamenit. Jednoga dana, već je bila kasna jesen ili rana zima, ubacili su mi ga u ćeliju. Rekao je odmah sve o sebi: ime mu je Mujo, hama! je po zanimanju, zatvoren zato što je, odveden u njemačku komoru, izgubio njemačkog tovarnog konja sa dva sanduka municije, negdje na Ozrenu, u ofanzivi na partizane. Poslije nekoliko dana, mada to nije izričito rekao,

109

otkrio sam da je sanduke s njemačkom mun1c1Jorr1 bacio negdje u šumski čestar a konja prodao seljacima. Vidi mu se na licu, a ni on ne krije: voli piće, meku rakiju najviše, a može poslužiti i svako drugo. Ponašao se snishodljivo. Uzalud sam molio da sjedne bliže, ni za živu glavu nije htio da sjedne na drvenu p a 1 a č u već na betonski pod ćelije, a odvaja se od mene, kaže, zato što ima vaške, da oprostim. Govorio sam mu da slobodno sjedne kraj mene, jer i ja, bez oproštenja, imam i vaške i stjenice. Ne, rekao je: svako na svoje mjesto. Slatko sam se nasmijao: e, ako nam to ne pomogne. Sve je bilo uzalud, bio je uporan, pa je čak i spavao na betonu. Poslije sam shvatio da to nije snishodljivost, nije ni izraz simpatije prema borcu, već čisto ljudski obzir, ljudska pažnja prema tuđem stradanju. Izražavao je to na čudan, svoj način, ostavljajući meni »počasno « mjesto. Mujo nije ništa znao o politici, nije ga se to ticalo. Nijemci i ustaše su vlast kao i svaka druga, samo krvavija nego i jedna druga; na pijaci iz pušaka ubijaju golubove koje nikad niko nije dirao, i zato je Hafiz iz Kuga rekao da će ti Nijemci propasti za pet godina. Slobodan od svih mjerila društvene vrijednosti, jer ga se više nije ticalo nijedno, bez ambicija i bez nade da će ikad izmijeniti svoj položaj. skroman u zahtjevima, zadovoljan jeftinom rakijom, komadom hljeba i kafanskom klupom za spavanje, Mujo je bio čovjek sam po sebi, bez ijedne lažne oznake, bez predubjeđenja, bez iznuđenih obzira, jednostavan, u povoljnijem stanju od mene, zato obazriv i pažljiv. Začudo, nije pomislio da ga u drugim prilikama, ni ja ni iko sličan meni, nije ni pogledao: bio je iznad mene po mnogim

110

ljudskim osobinama. Nije znao ni ko sam ni šta sam, niti ga se ticalo: po pogledu kojim je pratio pokrete mojih lancima vezanih ruku i nogu, vidio sam da sam za njega samo čovjek koji je dopao nevolje i velikog jada. Nij e to pokazao nijednon1 riječju, ali se vidjelo po svemu. Ne vjerujem da je uopšte shvatao našu borbu, jer je znao, i govorio to, da će uvijek jedni imati - drugi gledati, jedni vladati - drugi slušati, ali ono što se dešavalo vidio je na svoj' način, kao čovjek koji žali ljudske patnje: - Mnogo strada mlad svijet - objasnio mi je ono što je vidio od ove borbe. Kako nije bio politički krivac, izlazio je s ostalim zatvorenicin1a na rad, obično po kućama gradskih činovnika. Vraćao se pred veče, donoseći mi u hartiju zamotana parče hleba, slanine, kolača, pite, čak i voće, jabuke, šta bilo. - Našao sam, govorio je nemarno, čak ostavljajući utisak da je ukrao, samo da bi me uvjerio kako je lako došao do jela i da to nije nimalo važno. Možda je ponekad i ukrao, ali sam bio uvjeren da češće uštedi od svojih usta. A onda bi sjeo na beton, na svoj poderani kaput, i počela bi neviđena svečanost riječi, jeziciranje bez premca. Ne znam da li je bio svjestan ljepote svoga pri·čanja, ali ja ljepše nikad nisam čuo. Bilo je slikovito, skladno, pomalo podsmješljivo na svoj račun , zanimljivo, slatko, ali kad bih još ne znam šta rekao, ne bih mogao da objasnim tajnu i slast tog čudesnog kazivanja. Govorio je uvijek o sebi, o onome što se njemu događalo, naročito u vrijeme> kad je u cirkusima nastupao kao kra I j g v ož đ a i č e I i k a, i Oi drugim artistima, o drugiln ljudima s kojima se susretao na svojim putovanjima, o ženama, o prijateljima i neprijateljima, o 111

zlim i dobrim ljudima (i uvijek su zli stradali a dobri pobjeđi.ivali, kao da je u njima stalno živjelo pučko osjećanje pravde, naivne ali životne), pričao je o svemu i svačemu, i nije bilo važno ono što je pričao već kako je pričao, kao u svakoj umjetnosti. A to kako je toliko njegovo, da sam poslije, nekoliko puta, uzalud pokušavao da zapišem svoje sjećanje na to nezaboravno ćaskanje, na tu magiju satkanu od riječi, čiji čar ni danas ne zaboravljam; uzalud, zaista, jer je sve ostajalo hladno i beživotno, kao svaka reprodukcija. Možda je tajna bila u njegovom glasu, u intonaciji i muzici tečnih rečenica, u plastici slike, u toplini obraćanja, ili u svemu tome zajedno, a ipak ostaje mnogo neobjašnjenog, mnogo nedorečenog kad hoću da kažem kako je to zaista bilo. Zato mi ostaje da tu magiju, kao ča­ ranje, objasnim hipnotičkom sugestivnošću, kakvu nisam sreo ni prije ni poslije. A naknadno sam

otkrio, kad je Mujo pušten iz zatvora, namjenu tog pričanja,

pa mi je postalo još draže. Taj jednostavni a složeni čovjek pleo je svoju čarobnu priču obenđijavajući moju misao, da ne vidi okove, prljavu zatvorsku ćeliju, ustaške stražare, da se ne muči strepnjom zbog Jasenovca i zbog smrti što kao crna ptica kruži iznad nas, da tu moju unezvijerenu misao oslobodi vremena i mjesta što j~ drže sapetu. Uspijevao je: izlazio sam s njim iz ove uske hladne ćelije pridružujući mu se u zanimljivim doživljajima. Vodio me, kao što odrasli čovjek vodi dijete, zaštitnički. Da nije bio toliko vješt da potre svijest i okolnosti, možda bi i smetalo to njegovo uplitanje; ovako je bilo najljepši poklon. Kad je pošao, rekao je doviđenja, a sigurno nije vjerovao da ću izaći iz zatvora, jer se iz jase112

novačkog

zatvora izlazilo samo u smrt. Ali ja njega više nisam našao živog; kad se rat svršio, otišao sam u kafanu gdje je stanovao, čekao na posao, spavao. - Tu je i umro - rekli su mi njegovi drugovi hamali. Zao mi je bilo što nisam mogao čime bilo da mu vratim dobro koje mi je učinio. Treći čovjek koga sam upamtio, i uvijek o njemu pričam s oduševljenjem, to je dr Peleš, advokat ti.izlanski. Sreo sam se s njim u posebnim okolnostima: jednog dana su mi skinuli lance s nogu, i dvojica naoružanih ustaša su me potjerala tuzlanskim ulicama u župsko redarstvo. Ta zloglasna ustaška policija nalazila se u Srpskoj varoši, kraj pravoslavne crkve, i da bismo dotle došli, morali smo proći cijelu Tuzlu. Ustaše su me vodile najmanjim uličicama, kako bismo sreli što manje ljudi. Ti susreti bili su vrlo zanimljivi: nisam oče­ kivao da ću vidjeti oduševljenje na licima, ali ni toliki strah ili tobožnju rastresenost zbog koje su izbjegavali da me primijete. I već sam počeo da pogađam kako će reagovati neki poznanik koji mi ide u susret, hoće li se vratiti kao da je nešto zaboravio, ili će preći na drugu stranu ulice i proći pwed mene zagledan u zemlju? Vidim: ide prema meni neki poznanik, viši činovnik u porezu: šta će učiniti? Ništa: ide sredinom ulice, ne skreće na drugu stranu, zamišljeno okreće u ruci sklopljeni kišobran, zabrinuto gleda u nebo, hoće li kiša pasti? Tako i prolazi, zabavljen svojim dubokim mislima i ne primijeti me, tako je i riješio više, izgleda, moje nego svoje pitanje - da li će mi se javiti: nije me vidio. To mi je i rekao poslije rata, kad sam se našalio kako je gledao u nebo. Drugi poznanik, trgovac, otac jednog mog đaka, kao stru8

Sjećanja

113

jom udaren, prišao je izlogu i počeo da zuri u robu, kao da mu život od toga zavisi. Neki su stidljivo, i zaista sa strahom, gledali u stranu, pa u mene, žmirkali očima da bude i pozdrav, ali da se može shvatiti i kao slučajnost. Izlazeći iz jedne 'm ale uličice, vidio sam. na ćošku Zemaljske banke dr Peleša, Srbina, starijeg čovjeka, uglednog građa­ nina. šta li će učiniti? - mislio sam. Ima dovoljno vremena da pređe preko ulice i da izbjegne susret sa mnom. Ali nije se micao, nije žurio da pređe ulicu. Kako će me dočekati? Ne bih mu zamjerio da se napravi kako me ne vidi, nije u položaju da se nezgodno eksponira. Kad sam se približio na desetak metara, dr Peleš je skinuo šešir i duboko se poklonio preda mnom, držeći šešir na prsima. Zaprepastio sam se. Nisam skidao očiju s njega, vidio sam njegovu bijelu kosu i nagnuta staračka ramena. Tako je ostao i kad sam prošao. šta je to, mislio sam zabezeknuto. Poklon pred tuđim stradanjem? Poštovanje naše borbe? Prezir prema zločincima? Ne znam i nikad nisam saznao, ali sarn zapamtio to junaštvo kakvo nisam očekivao ni od mlađih. Poslije rata, uvijek sam našao vremena da se s vremena na vrijeme poklonim tom divnom čo­ vjeku, mada. je to bilo suviše lako i beznačajno prema njegovom antičkom gestu. Ako ovaj zapis znači više od toga mog iskazivanja zahvalnosti bić~ mi drago što je našao svoj smisao. S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog i neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. Bio je neumoran u tom poslu, intervenisao, molio, vodio protestne delegacije, pri-

114

jetio da će sve muslimansko stanovništvo dići na bunu, uspio je da spase veoma mnogo ljudi svih vjera i nacionalnosti. Poslije rata, kad sam ga ,posjetio, da mu se zahvalim, vidio sam da puši najjeftinije cigarete. Pitao sam ga zašto to. Zbog penzije, odgovorio je. Određena mu je nevjerovatno niska penzija. Otišao sam kod nekih drugova i molio da se ta nepravda ispravi. Kad je umro, na sahranu ie došlo desetak hiljada ljudi, među ko·jima najviše Srba - seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, »crveni pop«, koji je cio rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ. Još jedan upamćenik je takođe iz zatvora. Cudan čovjek, sasvim čudan čovjek, nikad ga nisam shvatio potpuno, nisam se često ni slagao s njim, ali sam ga uvijek poštovao. Poštovao sam, zapravo, njegovu dosljednost, toliko krutu, nepopustljivu, samoubilačku, da sam je ponekad smatrao ludošću. Pa ipak mislim o njemu s divljenjem. Ime mu je Arkadije R„ sin je carskog pukovnika - emigranta, živio je s majkom, jer mu je otac umro, bio odličan đak, izuzetan po svemu, kulturniji od svojih vršnjaka, ozbiljniji, odlučniji, nemirniji, i već u šestom ili sedmom razredu gimnazije ležao je u zatvoru kao komunista. Već tada je bolovao od tuberkuloze. Za vrijeme rata bio je nekoliko puta u ustaškom zatvoru, pa i u moje vrijeme. Strahovito su ga mučili, najviše od svih. (Nas ostale nisu.) Prkosio je i na svako pitanje ustaša o svom političkom uvjerenju odgovarao da je komunista i dodavao da je Crvena armija najbolja i najjača vojska na. svijetu. Ispitivali su ga u raznim sobama, najčešće a•

115

na posljednjem spratu, i toliko tukli, da je on pa-· dao u nesvijest, a ustaše su ga za noge vukle niz stepenice četiri sprata, a glava mu je, kao mrtva udarala o beton stepeništa. U prizemlju su ga ba-· cali u 1 e dar u, golog 'Ostavljali preko cijele noći. Ujutru su ga, polusvijesnog, jedva živog, ubacivali kao vreću, u našu zajedničku ćeliju, valjda da ga vratimo u život ili da umre među nama. Mi smo bili uvjereni da će umrijeti, naročito kad su. ga prvi put tako ubacili. Sav u rani, kao oguljen, sa tragovima čizama po cijelom tijelu, potpuno nemoćan, ležao je pred nama, slomljen, jedva dišući golim sepetom mršavih grudi. Pažljivo, sa strahom, bojeći se da ga dodirnemo, polivali smo ga i zalivali vodom, brisali skorenu krv sa usana, stavljali mokre krpe na ubijena mjesta, i Arkaša je vaskrsao! Polako se dizao, podržavan na našim rukama i progovorio, kao u transu, u početku sam mislio

da nije potpuno došao svijesti i da bunca. Govorio je

Davičove

Ja za za za

stihove iz »Celije«:

nisam krao, ja nisam klao, slobodu ja sam se bio, slobodu veću, za ljudsku sreću život o kom sam snio.

Zar je ovo moguće? Da li to vjera održava život u ovom slabom tijelu? I zar ni na šta drugo ne misli nego na tu svoju vjeru? Polako guta hljeb kojii mu dajemo u malim zalogajima, smiješi se na nas. - Ubili su te - kažemo, a on klima glavorn i sliježe ramenima. - Nemoj više da im prkosiš, Arkaša - molim ga. - Ako te još jednom ovako udese, gotov si. - Arkaša ćuti. I nakon nekoliko dana

116

opet ga odvode, i sami izbezumljeni njegovom upornošću, i sve se ponavlja, i prkos, i ubilačke batine, i vučenje za noge niz četiri sprata, i ledara, i vraćanj e u našu ćeliju, i osmijeh kojim nas pozdravlja vraćajući se iz smrti. Spasao se zajedno sa nama, ili mi s njim: kad smo već određeni da pođemo u Jasenovac, zatvorski ljekar, dr Šerstnjev je iskoristio crveni vjetar koji se pojavio kod starog Tunj e, rudara s Husina, i na vrata dviju naših ćelija stavio natpis: tifus. Stražari nisu smjeli ni da priđu, i hranu su nam doturali kroz otvorena vrata i sklanjali se. To je potrajalo izvjesno vrijeme, dok Gradski komitet partije nije organizovao odbranu cijele grupe. (Optužbu je napisao javni tužilac dr Rato Deletiš, i tek smo tada saznali da je naš simpatizer, jer je tužba bila sastavljena tako da nam je davala ogromne šanse do budemo osl,0bođeni, što se dogodilo. Dr Deletiš je po~ije rata prešao • na rad u Sarajevo·.) Još jednom je nemirni Arkadije potvrdio svoju prirodu, 1948, opet je zatvoren. Ne znam šta se s njim desilo, mislim da je preživio, iako je već odavno bio teško bolestan. Dok ovo završavam, j.avljaju se u pamćenju i druge ličnosti, nezadovoljne što sam ih zaboravio> što sam ih mimoišao: dvije sestre, Muslimanke, od sedamnaest i osamnaest godina, koje su bile s nama u zatvoru a ubijene su u jasenovačkom logoru; ilegalac Škrab, najhrabriji i najhladnokrvniji čovjek koga sam ikad sreo; grupa đaka iz razreda u kojem sam bio razrednik, koji su me, na putu do župskog redarstva, presretali na nekoliko ćoškova, da me vide i pozdrave, mnogi su poginuli u revoluciji; i mnogi, mnogi hrabri, mladi ljudi koje znam iz partizana, a koje nikad neću vidjeti, 117

1

jer su umrli mladi, bez žaljenja, bez uzdaha, kako samo mladost umire. Obećao sam, biće valjda vremena i snage da i o njima ostavim zapis koji zaslužuju, a zaslužuju mnogo više i ljepše nego što je ovom prilikom rečeno o drugima.

»Skrab«. - U junu 1941. počeo sam da radim u ilegalnoj partijskoj organizaciji, povezan s mladom Ludmilom Pandža, koja mi je neposredno davala zadatke. Osim prikupljanja »crvene pomoći « , prenošenja oružja do određenih punktova, sakupljanja lijekova i zavoja od apotekara i ljekara, glavni zadatak mi je bio slušanje radio-vijesti i pisanje ilegalnih obavještenja o našim i svjetskim frontovima, posebno o sovjetsko-njemačkom frontu. Tekst sam predavao Arkadiju Rudomino, a on je odnosio nekome drugome. Koliko sam tada bio zanesen revolucijom, vidi se i po tome što mi je bilo sasvim normalno što smo za neke rukovodioce u partizanskim štabovima morali nabavljati i slati samo specijalne cigarete (»Drina« i »Ljubuški«, čini mi se) i to bez gunđar. .ja i bez pobune. Kako smo kod ustaša bili ozloglašena komunistička porodica, nije mogla da prođe nijedna. sedmica bez ustaškog ili g estapovskog pretresa . Obično su dolazili između ponoći i zore, i svi ukućani su morali da stoje u jednoj sobi onako kako su zatečeni, u pidžamama i spavaćicama. Naročito je bilo teško zimi, drhtali smo od zime, ali nismo smatrali da je to neka osobita nezgoda: bili smo mladi i zaneseni! Sjećan1 se kako je prve zime, prilikom takvog jednog pretresa, sestra drhtala na hladnoći u tankoj spavaćici. - Dršćeš li to od straha? - pitao ju je jedan •

118

ustaša. - Voljela bih tebe da vidim kako bi drhtao na ovakvoj hladnoći - odgovorila je ljutite. Uplašio sam se da će se desiti štogod neželjeno, jer je sestra Fadila vrlo nagla, a ustaša sigurno nije mogao podnijeti da mu neko protivurječi. Ustaša se, međutim, samo podrugljivo nasmijao. Najviše ih je nervirala gomila knjiga po cijeloj kući, u stalažama, u sanducima, po hodnicima, uvijek su bili u neprilici šta da rade s tolikim mnoštvom ukoričene štampe: ako ne pregledaju knjige, mogu da sakrijem što god hoću; ako bi pregledali knjigu po knjigu ostali bi u kući deset dana i deset noći neprestano. Zato se uvijek, prilikom svakog pretresa ponavljala ista ceremonija gunđanja i psovanja. -

Ako si

pročitao

samo

trećinu

ovih

knjiga, govorili bi mi, morao si poludjeti! Pretresi, iznenadni i u nedoba, bili su naročito opasni zbog Muhameda Sadikovića, strogog partijskog ilegalca koji je u našoj kući stanovao punn godinu dana, od oktobra 1941. do septembra 1942. godine. Bio je to nevjerovatno hrabar čovjek, koji je s falsifikovanom legitimacijom i sa svim ausvajsima slobodno hodao ulicama, mada su ga sve potjernice marljivo tražile po NDH, jer je kao komunista-zatvorenik skočio sa drugog sprata iz zatvora u Savskoj ulici u Zagrebu, i od partijskog rukovodstva upućen u Tuzlu. Lično, s ruksakom na leđima i potrebnim mate.rijalom, naročito sanitetskim, prolazio je kroz mnogobrojne bodljikave žice oko Tuzle prema Ozrenu i Majevici. Kao partijski rukovodilac okolnih rukovodstava NOP odreda nije se slagao s nekim rukovodiocima, ali nikad ništa nije htio da kaže, samo se smijao i šalio, uvijek vedar i dobro raspoložen. Za mene je, sa svojih dvadeset 119

i pet godina i svojom fent>menalnom hrabrošću, bio ideal revolucionarnog junaka. Desilo se, međutim, ono što je prirodno i od čega ga nije rnugla odbraniti ni gvozdena partijska disciplina: zaljubio se, žestoko, u mladu djevojku, aktivistkinju, člana partije, i mada se ništa nije izmijenilo u njegovoj aktivnosti, neki drugovi su rekli da se neustrašivi lav pretvorio u zaljubljenog mačka. Bila je to u stvari njegova osuda. Pozvan je na Majevicu, i u prvoj noći dok je s drugovima spavao u jednoj kući, ubih su ga četnici. Poslije ga nikad niko više nije pomenuo ni po dob~ ni po zlu. Samo je Tošo Vujasinović u svojoj memoarskoj knjizi »Ozrenski odred« napisao da su mu seljaci javili kako su u svom selu uhvatili nekog Škraba i pitaju šta da rade s njim. A taj »neki« Skrab bio je instruktor Pokrajinskog komiteta! Kad sam druga Vujasinovića upitao kako je mogućno da se tako napiše o poznatom drugu, objasnio mi je da su tako mislili seljaci koji ga nisu poznavali.

Odlazak u partizane. - Poslije dugog odlaganja, napokon, negdje tokom marta, dobili smo naređenje da krenemo na Majevicu, tačno određe­ nog dana. Bila je to organizovana akcija partije sinhronizovana tako da se desi istog dana, s raznih mjesta gdje su bili stacionirani odredi legije (Srebrenik, Caparde i dr.) radi manifestacionog karaktera. S oficirima u uniformi i pod oružjem bili smo dr Ethem Camo i ja, u civilnim odijelima. Podno sela Crveno Brdo u Srebreniku, gdje je, preko rječice, počinjala ničija zemlja a zapravo partizanska teritorija, održali smo manifestacioni miting,

120

pucajući

iz pušaka (mislim da su govorili Ethen1 Camo i Omer Gluhić) i pregazili rječicu. Ali - nije bilo partizanskog kurira kako je dogovorena. U oduševljenju koje nas je nosilo, nismo ni mislili da je to neka nar.očita nevolja: znamo da je odred na Majevici, i naći ćemo ga! Ali kako su oficiri, radi lakšeg prelaska s okupirane na oslobođenu teritorij u ostali u punim uniformama s oznakama i s naoružanjem, odjednom smo se našli u nevolj i kakvu nismo ni slutili: svi seljaci na koje smo nailazili, bili su gluhi i nisu znali šta ih pitamo ili nisu ni pojma imali da postoje nekakvi partizani! Uzalud smo objašnjavali kako idemo u partizane, mislili su da idemo protiv njih! Napokon nam jedan mladić reče da ni on ne zna za partizane, ali da idemo· u selo, pa da upitamo. U selu su nas dočekali začudo spremni, začu­ đeni što ih pitamo za neke partizane, ali na naše uporno objašnjavanje i insistiranje rekoše nam da jedan od nas, bez oružja pođe u šumu. Ja ostavim revolver, ostavim družinu i pođem u tamnu bukovu šumu, dosta daleko i duboko. Iznenađen, opazin1 pod bukvom omalena, punačka seljaka, sjedi s puškom preko koljena. Naredio mi je da stanen1 na desetak koraka od njega i onda je počeo da me ispituje. Sve sam mu ispričao, i kako smo· održali miting (što je bilo glupo), i kako nas partizanski kurir nije dočekao, i kako seljaci uporno nisu htjeli ni da čuju ni da razumiju, morao sam da nabrojim sve partijske aktiviste u Tuzli. Odjednom čovjek s puškom iznenada me upita: - Poznaješ li Valtera Perića? - Poznajem. Stanuje kod udovice profesora J ovanovića. - Znaš li mu partijska ime?

121

- Znam: Valter. - Ne znaš drugo? - Od juče se zove Braco. Covjek se tada. nasmija, ustade i zagrli me. - Ostade ti glava - reče veselo. - Da nisi znao Valterovo novo ime, ubio bih te. - Onda mi je glava zaista visila o koncu: novo Valterovo ime zna samo nekoliko ljudi. I tek ga je dobio prije dan-dva. - Tako ti je bilo suđeno - na.smijao se. - A kurir nije došao, jer je veza na Snagovu provaljena, pa je sve odgođeno. Cudim se da vam nije javljena. Reče mi da mu je ime Pero Janković, zvan.i Knez, sekretar sreskog komiteta partije. Cuo sam za njega i ranije. I on je čuo za mene, zna i za moju sestru, ovdje je, u odredu, i bila bi šteta da me baš on ubio. Došli smo pred usplahirene oficire veseli: tek naknadno su vidjeli u kakvu smo nevolju upali. Kad smo sve objasnili, počelo je bogato čašćenje. Dotle su bili direktno opkoljeni. Tu noć sam zapamtio po dubokom uzbuđenju koje me neprestano potresalo što sam napokon u partizanima, i po rojevima buha koje su mi nemilice ispija.le krv. Poslije su im se pridružile vaške i stjenice; to mi je bila jedna od

najvećih

nevolja

u partizanima.

Prvo sam prošao borbenu provjeru, ja koji sam znao samo gradske ulice, školu i knjige, ali sam smatrao da je takav postupak potpuno ispravan: došao sam ovamo da se borim, i zaista treba da se zna jesam li upotrebljiv S partizanima. -

122

i za što, ili sam kukavica. Napali smo Suhopolje, što ja naravno nisam znao dok nismo došli ispod utvrđene kasarne u kojoj su bili ustaše i domobrani. Podilazili smo utvrđenju preko brežuljkaste preorane njive, vlažne od kiše. Ne znajući ništa o ratovanju, gledao sam šta rade drugi, i puzao sam na trbuhu, s puškom pred sobom, ne odvajajući se od masne crnice, pužući na koljenima. Kad su nas domobrani primijetili, počeli su da pucaju iz tri mitraljeza, ali su nas prebacivali zbog brijega koji nas je nadvišavao i štitio. Ali kad smo dostigli granicu horizonta, zasula nas je žestoka vatra, pa smo i mi počeli da pucamo. Ja sam bio u borbenom redu neposredno uz legendarnog majevičkog i semberskog junaka Veljka Lukića-Kurjaka. Vikao je neprijateljima da se predaju, i tiho izdavao naređenja kuririma koji su ležali iza njega. Naročito je želio da zaobilaznim manevrom podiđe utvrđe­

nju sa strane na kojoj nije bilo mitraljeza-šarca, ali uzalud, jer su tri mitraljeza bila tako dobro postavljena, da se niodakle nije moglo prići. Iznenada sam primijetio da je borac do mene ispustio pušku kao da ju je odbacio, i klonuo licem na oranicu: na čelu mu je bila jedva vidljiva rupa od metka i crven tanak mlaz krvi. Instinktivno sam ga gurnuo u lakat, ali on se nije maknuo, bio je mrtav. - Bolničari! vikao je neko, i uskoro su ga odnijeli u pozadinu. Počeli su da padaju i drugi, mrtvi ili ranjeni, od mitraljeza, pušaka pa i od bacača. Začu­ do, mene nije bilo strah, primijetio sam to i poslije, strah, tako da kažem fizički strah, nikad nisam osjećao, ali nisam osjećao nikakvu potrebu da se iskažem hrabrošću i nikad to sebi nisam znao potpuno objasniti. Izgleda da me ipak obuzimao određeni oblik

123

nervoze, jer sam i u časovima najveće opasnosti obično zviždukao ili pjevušio. Ponekad m~ u dramatičnim trenucima iznenada obuzima san, kao što je bilo za vrijeme žestokog bombardovanja Srebrenika. Svi oko mene su mislili da sam hrabar, ali to je bio oblik nervoze. - U toku borbe oko Suhopolja komandant odreda Veljko Kurjak se odjednom povukao, mahnuvši rukom da pođerr10 nekoliko koraka, da se podvučemo pod brijeg a da ostavimo osmatrače. Izgubio se u nepoznatom pravcu, u skokovima. Poslije izvjesnog vremena, pola sata najmanje, čuli smo fijuk granate bacača. Promašila je. Druga je udarila u utvrđenje, i treća. Poslije smo doznali da je to Kurjak sam gađao iz jednog minobacača bez nišanskih sprava, i imao sreće. Posada utvrđen]a se odmah predala, bilo ih je pedesetak. Razoružani su i opkoljeni u porti pravoslavne crkve. Jedan po jedan uvođeni su u jednu kuću gdje je u jednoj sobi zasjedao štab odreda. Domobrani su ulazili u sobu štaba i, uplašeni, odavali imena ustaša, kod kojih su pronađene i legitimacije. Upravo kad su ispitivali jednog po·ručnika , ušao sam u štapsku sobu. Niko mi nije ništa rekao, i ostao sam u sobi. Domobrani su poručnika najgore i najteže optuživali za surovost prema njima, za bezobzirnost prema stanovništvu, za natjerivanje u borbu s revolverom u ruci, čak je jednog domobrana i ubio zbog nečega što je on smatrao nedisciplinom. Bio je vezan debelom žicom i tučen je i dosad, očevidno. Ali on je sv.e .poricao. Nije imao nikakvih dokumenata, pred njim su na podu ležale neke fotografije, žene i dvoje djece. - Sin i kćerka - ponavljao je neprestano, želeći da razinekša i umilostivi svoje sudije, ali su 124

sjedili oko njega crni kao sudbina. Raspolagali su bogatim svjedočenjima, i htjeli su da čuju priznanje. Poručniku je opet život visio o tankoj niti priznanja da je ustaša i zapovjednik postaje, što je on poricao, iako je bio najstariji po činu. Tada su isljednici, iznervirani poručnikovom upornošću počeli da ga tuku, naročito po glavi i licu. Uskoro mu je krv potekla iz nosa i usta i iz časa u čas bivalo je sve strašnije. Naročito je Kurjak bio bijesan. Pa zašto si uništio ustašku legitimaciju kad nisi kriv? I znači li to da svi domobrani lažu? Poručnik je ćutao, a glava mu je padala sve niže. Pokušavao je da obriše okrvavljeni nos o rame, ali nije uspijevao, i bio je sve zamazaniji. Odjednom sam osjetio kako mi u stomaku postaje mučno. Nikad, ni jedan jedini put, nisam prisustvovao ispitivanju ili mučenju krivaca, niti ijednom strijeljanju. U tom pogledu ostao sam potpuno bez iskustva. Čak nisam učestvovao ni u čijoj osu·· di na smrt. Zato sam smatran slabim i suviše mekim čovjekom, što sam vjerovatno i bio. Da su svi učesnici naše Revolucije bili ovakve zadušne babe kao ja, Revolucija bi slabo prošla. Ustaški poručnik je strijeljan u obližnjem šumarku, zajedno s ostalih nekoliko ustaša, a svi domobrani su pušteni kući, u donjem vešu i u opancima (unif·o rme i cokule su im skinute), održana in1 je neka vrsta mitinga o ciljevima NOB, što su oni pažljivo slušali. Neke smo od njih poslije hvatali i prepoznavali po nekoliko puta, oduzimali im oružje i uvijek puštali kući, jer su zaista bili slabi vojnici. Tek kad su krajem 1943. godine formirane posebne SS jedinice za gerilsku borbu od naših ljudi, obučavane u Njemačkoj, postale su to naj-

125

krvavije neprijateljske jedinice koje su činile velika zla stanovništvu i uporno i vješto se borile protiv naših odreda i brigada. Sjećam se, za vrijeme borbe u Birču, dovikivali smo se :na veoma malim razdaljinama. Psovalo se, naravno, govorile pogrdne riječi, naši su vikali: Rusi su na Drini! A oni su odgovarali: - Mi smo u Birču! Bili su to naši ljudi s njemačkim komandnim kadrom, i imali bismo mnogo više muke s njima da u doticaju s domaćim stanovništvom nisu počeli da se naglo demorališu: dezertirali su masovno ili tražili da nam se predaju. U ljeto 1944. godine predavale su se čitave regimente s potpunim naoružanjem. S Maj evičkim partizanskim odredom prešao. sam cijelu Majevicu i Semberiju, najčešće u pot-· razi za četnicima, koji su neprestano održavali vezu između Srbije i Bosne. Od stalnih i brzih marševa, u početku sam mislio da ću samo pasti i više se neću ni dići. Uskoro sam se navikao i bio jedan od najbržih i najizdržljivijih. U avgustu 1943. povučen sam u selo Trnavu, kraj Bijeljine, zvali smo je »malom Moskvom,