Sirius 146 147 PDF

 

GODINE 1980. I 1984. »SIRIUS«  JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI ČASOPIS EVROPSKI ZNANSTVENE FANTASTIKE. 1986. DOBITNIK JE NAGRADE EVROPSKOG SF UDRUŽENJA A NOSILAC JE I POVELJE »SFERA«  ZA UNAPREĐENJE ĆEG DOMA STVARALAŠTVA.  

SF

VJESNIKOVA PRESS AGENCIJA

Glavni i odgovorni urednik MILIVOJ PAŠIČEK Izdavač: NIŠPRO VJESNIK (Predsjednika Poslovodnog odbora Vjekoslav Koprivnjak) – OOUR Informativno-revijalna izdanja (direktor Božidar Radman). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555 Telex 21 121 YU VSK Kolegij redakcije: Berislav Grabušnik (grafički urednik), Marija Jurela (urednik), Pavle Lugarić  (zamjenik glavnog urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pupavac (pomoćnik glavnog urednika), Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR Novinska rotacija i OOUR TM. Broj 146/147 – srpanj 1988. Urednik: Hrvoje Prčić  Grafički urednik: Željko Brnetić  Recenzenti: Darije Đokić  i Leskovšek

Žiga

Autor slike s naslovne stranice: Mario Rosanda

SADRŽAJ  Robert Heinlein Heinlein CESTE MORAJU IĆI .............3 Cliford Simak

FATAMORGANA .................38 Pamela Sargent NEČISTA SAVJEST ČOVJEČANSTVA .................55  Ray Bradbury Bradbury PUTNIK ..................................66  Robert Silverberg Silverberg PUTNICI .................................78  Lou Fisher NJEGOVA KRV ....................89 Stipo Jureta KAMEN ..................................99  Numa Sadoul Sadoul U ZNAKU RAKA ............... ................. 120  Algys Budrys ČOVJEK KOJI JE UVIJEK ZNAO ....................................124  Aleksandar Vukovi Vuković  DJEVOJKA ZA ZABAVU ..129  Marion Z. Bradley Bradley KAKO PRIREDITI RUKOPIS ................................................131  Neven Antič evi ević  DAN KAD SU HOBBITI ŠAMARALI CONANA .......135

Uvodna riječ   Dragi čitaoci, od danas imamo novu cijenu — 2000 dinara. To ostavljam bez komentara. rukamadadržite dvobroj i Umislim to ljetni traži

komentar. Prvo: tokom ljetnih praznika raziđemo se po cijeloj zemlji, otocima, planinama, putujemo po Evropi i šire gdje baš nema kioska sa SIRIUSOM, a zgodno je čitati dobre SF priče

 

  uvijek i na svakom mjestu. Drugo: rješavamo probleme sa našom štamparijom jer u poplavi povišenja cijena ne bismo željeli da naš magazin eksplodira kao nova i odleti u nebeske visine. Treće (iako sasvim nevažno): upravo se zaokružava financijski plan u

našem debitantu Stipi Jureti, cyberpunkerskom domaćem pjesniku Aleksandru Vukoviću. Dopada li vam se? Ima toga još, ali da ne nabrajamo. Neven je napisao zgodan esej, bolje rečeno provokaciju u korist fanlasy proze. Sudeći po vašim

kojem SIRIUS ne stoji pa nam treba vremena da blistavo provedemo sve kalkulacije i otkrijemo optimalnu. Dakle, do petog dana mjeseca rujna kad će se na kioscima pojaviti novi, singl broj naše Biblioteke znanstvene fantastike pred vama je 144 stranice SF štiva. Naslovna priča je naš in memoriam Robertu Heinleinu,  jednom od najvećih, jednom iz zlatnog doba iz pionirskih dana znanstvene fantastike. Slučajno, ili to bijaše po svevremenskim zakonima univerzuma, tu je i pri ča Clifforda Simaka, još jednog iz aleje velikana koji je također preminuo. Priču Pamele Sargent poklanja nam Gavrilo Vučković  pa  ju donosimo u izvornom prijevodu iz knjige »Zona sumraka«. Bradbury i Silverberg opisali su slični fenomen ali na sasvim različit način pokazujući nepredvidivost SF maštovitosti i začudnosti. Numa Sadoul je scenarist, režiser, glumac, stripaš iz Brazzavillea, rođen je 1947. i ovo mu je prvo pojavljivanje u SIRIUSU, kao i

glasa ima za vam kim priču,listi mnogo ste najdražu skloniji rubnijim SF temama, pričama koje su bliže fantastici nego tvrdoj znanstvenoj fantaslici. Više volite Ursulu LeGuin nego Clarkea. Više avanture duha nego stroja. Logika mi govori da biste onda trebali voljeti i djela u tolkinovskoj maniri, a vaša pisma govore suprotno. Kao i uvijek, uvažio sam vaše mišljenje, ali me kopka ta nelogičnost, ta suprotnost. Dakle, dragi čitaoci, urednik vas moli, da mu razjasnile, u većem broju opširnih odgovora, antagonizme SF-a i fantasyja. Ja volim oba, a kako se uvijek slažemo u ocjeni najbolje priče u našem magazinu... Nažalost, nećemo se vidjeti dva mjeseca, ali pošla radi sve te dane. Znam da su poskupjele poštanske usluge, ali ne budite cicija i javite se koji put usamljenom u betonskoj džungli koji se odaziva na

č

ć

Vaš urednik Hrvoje Prćić 

ROBERT HEINLEIN

Ceste moraju ići The Roads Must Roll

SIRIUS 2

 

 

T

KO pokreće ceste? Govornik se umirio za pultom, čekaju da mu publika odgovori. Odgovor je stigao u obliku raspršenih povika što su se probili kroz zloslutno nezadovoljstvo mrmljanje mnoštva. — Mi! — Mi! — Bravo!

—uTko obavlja poslove »dolje utrobi«, tako da prljave se Iks Ipsilonsky može lagodno voziti? Ovaj put je to bio jedinstveni urlik: — Mi! Govornik je nastavio iskorištavati zadobivene poene i riječi su se zakotrljale iz njega u škrgutavoj bujici. Nagnuo se prema mnoštvu, dok su mu oči tražile pojedince kojima bi moglo uputiti rije či. Sto drži čitavu privredu? Ceste! Kako prevoze hranu koju jedu? Cestama! Cime odlaze naći,posao? Cestama!Cestama! Kako — se vraćaju ku svojim ženama? Zastao je radi dramskog efekta, pa onda snizio glas. — Gdje bi svi oni bili da vi, momci, ne pokrećete ceste? Bili bi do guše u dreku, i svi to znaju. No znaju li oni to cijeniti? Fuj! Tražimo li previše? Jesu li naši zahtjevi bili nerazumni? »Pravo na otkaz po želji.« Svaki živi šljaker na svakom drugom poslu, ima na to pravo. Plaća jednaka plaći strojovođa«. Zašto ne? Tko su ovdje pravi strojovođe? Moraš li najprije biti mali od kužine s nekakvom blesavom kapicom prije đuje svoj kruh: nego što nau iš obrisati ležaj ili zavrtjeti rotor?»dolje Tko zara »gospoda« u čkontrolnim dvoranama ili momci u utrobi«? I što još tražimo? »Pravo da sami odabiremo svoje inženjere.« A zašto dodavola ne? Tko je pozvan da ih bira? Tehničari? Ili nekakva prokleta, blesava ispitna komisija koja nikad nije bila »dolje u utrobi« i koja ne bi znala razlikovati ležaj rotora od magnetne zavojnice? Urođenom je vještinom promijenio ritam i još više snizio gias. — Velim vam, braćo, vrijeme je da prestanemo prtljati s peticijama Komisiji za transport i prihvatimo se konkretne akcije. Samo neka tralalaču o demokraciji, to je samo bacanje pijeska u oči: moć je u našim rukama i mi smo ti koji se broje! Dok je govornik harangirao, u dnu je dvorane bio ustao neki čovjek. Kad je govornik zastao, on je progovorio. — Brate predsjedavajući — upitao je otegnuto — mogu li ubaciti

SIRIUS 3

 

  nekoliko riječi? — Priznaje ti se pravo, brate Harvey. — Evo što bih ja pitao: čemu sva ta larma? Imamo satnicu višu no i u  jednom drugom cehu, imamo puno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, kao i potpunu zaštitu na radu, tako da nema nikakve opasnosti od gluhoće. — Malo odgurnuo s ušiju šljem za zaštitu od buke. Još je bio u kombinezonu, očito tek došavši sa smjene. — Naravno da moramo, ako želimo otići, poštovati devedesetdnevni otkazni rok; ali, ti bokca, znali smo će valjda što potpisujemo. ići; nestrašno stati svaki put nam kad neki lijeni probisvijet shvatiCeste da mumoraju je na poslu dosadno. A sada Lajko, — prekinuo ga je kratak opominjući udarac maljica predsjedavajućeg — pardon, htio sam reći  brat Lajko, priča kako smo jaki i kako bismo trebali krenuti u konkretnu akciju. Drek! Naravno da bismo mogli blokirati ceste i stvoriti pakao u čitavom društvu, ali to bi mogao učiniti i svaki blesavac s kanticom nitroglicerina, a za to ne bi morao imati čak ni nikakvih tehničkih kvalifikacija. Nismo mi jedine žabe u ovoj bari. Naš posao je važan, u to ne sumnjam, ali gdje bismo svi mi bili bez zemljoradnika, ili ljevača, bez desetaka ostalih zvanja i zanimanja? Prekinuo ga je neki bolesno žućkasti čovječuljak s izbačenim gornjim zubima. ći — rekao je — rado bih bratu — Samo trenutak, brate—predsjedavaju Harveyu postavio pitanje. Potom se okrenuo Harveyu pa ga upitao prefriganim glasom. — Govoriš li, brate, u ime Ceha ili samo u svoje? Ti, slučajno, nikako nisi — tu je zastao pa kliznuo pogledom gore dolje po Harveyevoj vitkoj figuri — policijski špici, š pici, ili tako nešto? Harvey ga je preletio pogledom kao da je čovjek koji mu je postavio to pitanje nekakva gadost što ju je našao u tanjuru. — Sikes, — odgovori — da nisi takav žgoljo, stjerao bih ti zube niz grlo. Ja sam jedan od osniva ča ovog ceha. Bio sam u štrajku šezdeset šeste. A gdje si ti bio šezdeset šeste? S bandom doušničkom? Batić predsjedavajućeg ponovno je zalupao. — Dosta je toga bilo — vikao je. — Nitko tko zna išta o povijesti ovog ceha ne može posumnjati u lojalnost brata Harveya. Nastavljamo s redovnim dnevnim redom. — Zastao je da pročisti grlo. — Obično svoja vrata ne otvaramo strancima i neki su od momaka izrazili gnušanje prema nekim strojovođama pod kojima radimo, ali postoji i me đu njima jedan kojeg uvijek volimo poslušati, kadgod se može odvojiti od svojih nagomilanih dužnosti. Rekao bih da je to možda zato što je i njemu pod noktima crno, baš kao i nama. No, evo, da vam ga predstavim, mister Shorty Van Kleeck... Prekinuo ga je povik iz partera. — Brat Van Kleeck! — OK... brat Van Kleeck. Prvi zamjenik glavnog strojovo đe ovog cestovnog gradića. — Hvala, brate predsjedavajući. — Govornik u gostima žustro je izašao na čistinu pa se poširoko nasmiješio mnoštvu, kao da bubri od njegove naklonosti. — Hvala vam, braćo. Rekao bih da je naš

SIRIUS 4

 

  predsjedavajući u pravu. Uvijek se osje ćam udobnije ovdje u Cehovskoj dvorani sektora Sacramento... zapravo u svakoj cehovskoj dvorani, kad smo s mo već kod toga... negoli u klubu strojovođa. Tih zelenih mladih inženjerskih pripravničkih protuha već mi je pun nos. Možda sam i ja trebao pro ći koju od tih elitnih tehničkih škola, da steknem pravi na čin gledanja na stvari, umjesto što sam se uspeo »odozdo iz utrobe«... A sad o tim vašim zahtjevima koje vam je Komisija za transport naprosto bacila pod noge... Smijem li govoriti otvoreno? — Naravno možeš, Shorty! nasdamožeš imati — Mislim, da pametnije bi mi U bilo šutim, ali povjerenja! naprosto ne mogu zaboraviti kako se osjećate. U današnje doba, ceste su prava stvar, a vi ste ljudi koji ih pokreću. Po prirodnom poretku stvari vi bi trebali biti i ljudi čije se mišljenje sluša i čijim se željama izlazi u susret. Čovjek bi pomislio da bi čak i političari morali imati dovoljno soli da to uvide. Ponekad, dok noćima budan ležim, pitam se zašto operativci naprosto ne preuzmu sve u svoje ruke i... — Na telefonu vaša supruga, mister Gaines. — No, dobro. — Podigao je slušalicu pa se okrenuo prema ekranu. — Da, dušo, znam da sam obe ćao, ali... Savršeno si u pravu, dušo, ali č

Washington je izri ito zatražio misteru Blekinsopu pokažemo sve što zaželi pogledati. Nisam znao da da dolazi danas... Ne, ne mogu ga prepustiti nekom nižem. To ne bi bilo pristojno. On je australijski ministar transporta... Da, dušo, znam da pristojan treba biti najprije u vlastitoj ku ći, ali ceste moraju ići. Takav je moj posao; znala si to i kad si se za me udavala. I to je dio mog posla... Sad si dobra curica. Ma, to je sigurno da ćemo zajedno doručkovati. Evo što, naruči konje i zapakirane doručke pa ćemo to obaviti na pikniku. Čekam te u Bakersfieldu... na uobičajenom mjestu... Zbogom, dušo. Daj malome za laku noć pusu u moje ime. Spustio je slušalicu na stol, našto su se na ekranu rasplinule lijepe, no ozlovoljene crte lica njegove žene. U kancelariju je ušla neka mlada žena. Kad je otvorila vrata, na trenutak je izložila pogledu riječi ispisane na vanjskojjojstrani: »CESTOVNI DIEGORENO. Glavni strojovo đa«. Uputio je pogled progonjeneGRAD zvijerke. — A, vi ste. Nikad se nemojte udati za inženjera, Dolores Dolores;; udajte se za umjetnika. Oni vode bar, kakav-takav, obiteljski život. — U pravu ste, mister Gaines. Ceka vas mister Blekinsop, mister Gaines. — Zar već? Nisam mu se nadao tako skoro. Brod iz Antipoda zacijelo  je uranio. — Da, mister Gaines. — Dolores, zar vi baš nikad nništa išta ne osjećate? — Da, mister Ga Gaines. ines. — Hmmm, doima se nevjerojatno, ali nikad ne griješite u mišljenju. Uvedite mistera Blekinsopa. ću ga,jemister — Uvest Larry Gaines ustaoGaines. da bi pozdravio posjetitelja. Ne baš neki

SIRIUS 5

 

  posebno dojmljiv tipčić, pomislio je dok su se rukovali i razmjenjivali konvencionalne ljubaznosti. Smotani kišobran i polu-cilinder bili su gotovo isuviše uvjerljivi a da bi bili autentični. Oksfordski je naglasak djelimice prikrivao osnovno, isjeckano, monotono, nazalno unjkanje rođenog Australijanca. — Cini mi zadovoljstvo što ste ovdje, mister Blekinsop, i nadamo se da će nam uspjeti da vam boravak učinimo ugodnim. Čovječuljak se nasmiješio. ćekod — Ve Siguran sam biti.kuOvo moj prvi posjet zemlji. ć se osje ćamdakao će. Tijeeukaliptusi, znate, ivašoj smeđpredivnoj a brda... — Ali vaš je put prvenstveno sslužben? lužben? — Da, da. Moj je prvenstveni cilj proučavanje vaših cestovnih gradova, kako bih svoju vladu mogao izvijestiti o opravdanosti pokušaja uvođenja vaših fascinantnih američkih metoda za rješavanje naših socijalnih problema onih najnižih. Mislio sam da ste razumjeli da je to razlog zbog kojeg su me poslali po slali k vama. — Pa i jesam razumio, ali više općenito. Zapravo mi nije jasno što biste to željeli otkriti. Pretpostavljam da ste čuli za naše cestovne gradove, o tome kako su nastali, kako funkcioniraju i tako dalje. — Istina, pročitao sam podosta, ali ja nisam čovjek od tehnike, mister Gaines, nisam inženjer. Moje je područ je sociologija i politika. Htio bih vidjeti kako je ta velika tehnološka promjena utjecala na ljude. Ispri čajte mi sve o tim cestama, pretpostavljajući da ne znam baš ništa. A onda ću vam ja postavljati pitanja. — Cini mi se prikladno. Usput, koliko vas je u grupi? — Samo ja. Tajnicu sam poslao da produži za Washington. — Shvaćam. — Zirnuo je na ručni sat. — Zamalo će vrijeme večeri. A da pođemo do Stocktona nešto pojesti? Ima ondje jedan dobar kineski restoran kojemu sam posebno sklon. Bit će nam potreban otprilike jedan sat, pa ćete tako, dok se budemo vozili, moći vidjeti kako to funkcionira. — Izvrsno. Gaines je pritisnuo dugme na stolu, pa se na velikom ekranu postavljenom na suprotni zid oblikovala slika. Prikazivala je mladog muškarca, snažnog kostura i ćoškastog, posjednutog za polukružni kontrolni stol, kojemu je u pozadini stajala složena ploča s instrumentima. Iz kuta mu je ustiju štrčala cigareta. Mladić je naglo podigao pogled, široko se nasmiješio i mahnuo s ekrana. — Pozdravi i dobre želje, šefe. Cime vas mogu uslužiti? — Haj, Dave. Dopala te noćna smjena, ha? Trknut ću do sektora Stockton na večeru. Gdje je Van Kleeck? — Otišao na nekakav sastanak. Ništa nije rekao. — Ima li što nova? — Ne, sir. Ceste idu i svi su mali ljudi tuutuu na putu ku ći gdje ih čeka večera. — OK. Neka se kreću. — I kretat će se, šefe.

SIRIUS 6

 

  Gaines je uz škljocaj prekinuo vezu pa se okrenuo Blekinsopu. — Van Kleeck je moj glavni zamjenik. Bilo bi mi drago kad bi više vremena posvećivao cesti, a manje politici. No ipak taj Davidson znade sa svime izaći na kraj. Idemo li? Kliznuli su niz električno stepenište pa ispali na plo čnik što je stajao uz rub sjeverne trake od osam na sat. Nakon što su zaobišli stup kružnog stepeništa obilježen s PRIJELAZ K JUŽNOJ CESTI, zastali su uz rub prve trake. — Jeste li se ikadSamo prije vozili pomi nom trakom? upitao jelicem Gaines. — Vrlo jednostavno. pamtite da čse, kad stajete,—okrenete od smjera kretanja. Počeli su se provlačiti kroz gomile ljudi što su se vraćali kući, prelaziti s trake na traku. Središtem trake od trideset trid eset i pet km na sat tekla je pregrada od vitrita što je dosezala gotovo do širokog krova. Veleštovani je mister. Blekinsop na nju bacio pogled i upitno zadigao obrve. — A. to? — odgovorio je Gaines na neizgovoreno pitanje pa povukao klizna vrata na pregradi i kroz njih proveo gosta. — To je vjetrobran. Kad ne bismo na neki način razdvojili zračne struje nad trakama razli čitih brzina, na traci od sto i šezdeset na sat, vjetar bi nam strgnuo oodje djeću. Dok je govorio, pognuo je glavu prema Blekinsopu kako bi se probio kroz nalet vjetra što je udarao u površinu ceste, kroz žamor mnoštva i prigušeno brujanje pogonskog mehanizma skrivenog ispod pokretnih traka. Taj sklop šumova onemogućio je daljnji razgovor dok su nastavljali put prema sredini kolnika. Nakon što su prošli kroz još tri vjetrobrana smještena uz trake od šezdeset, devedeset i sto dvadeset kilometara na sat, napokon su prispjeli i na traku maksimalne brzine, onu od sto i šezdeset na sat, koja je tekla od San Diega do Renoa i natrag, prevaljuju ći čitav put za dvanaest sati. Blekinsop se našao na šest metara širokom plo čniku i ispred još jedne pregrade. Odmah nasuprot njemu jedan je osvijetljeni izlog oglašavao: JAKEOVA PEČENJARNICA Br. 4 Obrok na najveću brzinu na cesti najveće brzine! »Pri bifsteku meku milje same teku!!«  — Fantastično! — rekao je mister Blekinsop. — Baš kao da ručamo u tramvaju. Je li restoran zaista u redu? r edu? — Jedan od najboljih. Nikakve ekstravaganci ekstravagancije, je, ali solidan. — Ovaj, rekao bih, ne bismo li... Gaines mu se nasmiješio. — Voljeli biste ga isprobati, nnije ije li tako, sir? — Ne bih vam žželio elio remetiti planove... — Sve u redu. I sam sam gladan, a od Stocktona smo još dugi sat vožnje daleko. Uđimo. Gaines je pozdravio krđčomaricu kaoKako staruide? prijateljicu. — Dobro vcče, gospo McCoy.

SIRIUS 7

 

  — Ma je li ovo Glavni glavom! O, koliko je vode proteklo otkako sam posljednji put imala zadovoljstvo vidjeti vam lice. — Odvela ih je do separea ponešto odvojenog od mnoštva putnika što su večerali. — A vi i vaš prijatelj biste nešto pojeli? — Da, gospođo McCoy, no da vi naručite za nas? Ali da sigurno budu i vaši bifsteci. — Tri prsta debeli... i od junca koji je živio sretno — Otklizila je, mičući svoje gojno tijelo sa začuđujućom ljupkošću. predviđprenosivi ajući potrebe Glavnog inženjera, gospo  je naIskusno stolu ostavila telefon. Gaines ga je uklju čiođau Mc utičCoy nicumu na pregradi separea pa okrenuo broj. — Halo... Davidson? Ovdje Glavni. Ja sam u Jakeovoj prčvarnici broj četiri. Možeš me dobiti na deset L šest š est šest. Spustio je slušalicu, a Blekinsop ga je uljudno upitao: — Je li baš potrebno da se do vas uvijek može doći? — Ne baš najnužnije potrebno — odgovori Gaines — ali se osje ćam sigurnije kad sam u toku. Ili ja ili Van Kleeck, kad god je dežuran stariji strojovođa, a u ovoj je to smjeni Davidson, moramo biti negdje gdje nas on može naći dok trepneš okom. A ako dođe do stvarne gužve, naravno da želim biti na poprištu. — Sto bi to činilo stvarnu gužvu? — Uglavnom dvoje. Pogonski kvar na rotorima zaustavio bi cestu i vjerojatno nasukao milijune ljudi stotinu ili više milja od njihovih domova. Ako bi se to dogodilo u vrijeme najve će gužve, morali bismo te milijune evakuirati s ceste... što baš ne bi bilo tako jednostavno. — Rekoste milijuni... Zar baš toliko? — Da, toliko; O ovoj cesti ovisi dvanaest milijuna ljudi što živi i radi u zgradama u njenoj blizini ili do pet milja s obadvije strane. Era energije gotovo se neopazivo stopila s Erom transporta, no ipak dva događaja stoje kao međaši te promjene: ovladavanje jeftinom preradom prer adom sunčeve energije i instaliranje prve mehanizirane ceste. Izvori energije u obliku nafte i ugljena u Sjedinjenim Državama bili su — pri čemu je bilo tek nekoliko slučajnih manifestacija zdrave pameti — bestidno rasuti za vrijeme njihova razvoja čitavom prvom polovicom dvadesetog stoljeća. Za to vrijeme automobil je, skromno otpočevši kao bronhitični fijaker bez konja, izrastao u čudovište čeličnoga tijela i s preko stotinu konjskih snaga, sposobno da prevaljuje i više od sto šezdeset kilometara na sat. Čitav je krajolik usključao njima kao prevrelim sladom. Godine 1955. bilo je procijenjeno da na svaka dva čovjeka u Sjedinjenim Državama dolazi po  jedno motorno vozilo. U njima je, međutim, već klijalo sjeme vlastitog uništenja. Osamdeset milijuna čeličnih minotaura kojima upravljaju nesavršena ljudska bi ća pri velikim brzinama, razornije je od rata. U godišnjim statistikama svota isplaćena u ime kasko-osiguranja nadmašivala svotii isplaćenu za kupovinu automobila. Kampanje za povećanje sigurnosti vožnje postale su kronična pojava, no ne bijahu ništa drugo doli bogobojazni pokušaji da se ispravi kriva Drina. U tim pretrpanim metropolama naprosto nije bilo moguće

SIRIUS 8

 

  voziti sigurno. Pješake su sarkastično klasificirali u dva razreda: na brze i na mrtve. Međutim, pješak se mogao definirati i kao čovjek koji je našao mjesto da parkira automobil. Automobil je stvorio goleme gradove da bi ih potom zagušio vlastitim brojem i mrakom. Godine 1900. Herbert George Wells je istaknuo da se točka zasićenja veličine gradova dade matematički predvidjeti, polazeći od transportnih sredstava kao varijable. Ako se uzme u obzir samo brzina automobila, onda bi granični dijametar gradova iznosio nekih tri opasnost stotine kilometara, no zagušenost prometa,pojedinci, kao i nezbježna, prirođena od moćnih vozila kojima upravljaju učinila je besmislenim takva razmatranja. Godine 1955, Saveznu autocestu br. 66, što je povezivala Los Angeles sa Chicagom, tu »Glavnu ulicu Amerike«, pretvorili su u super-autocestu za motorna vozila na kojoj je donje ograni čenje brzine iznosilo stotinu kilometara na sat. Bila je zamišljena kao projekt iz domene javnih radova, a koji bi trebao potaknuti tešku industriju; za posljedicu je imala jedan neočekivani sporedni proizvod. Veliki gradovi Chicago i St. Louis protegnuli su jedan prema drugome pseudopode sve dok se nisu sreli u blizini Bloomingtona, Illinois. A u dva je matična grada došlo do opadanja stanovništva. Iste je godine San Francisco svoje antikne uspinjače zamijenio pokretnim stepeništima, pokretanim Douglas-Martinovim solarnim prijemnim zaslonima. Te je kalendarske godine bio izdan najveći broj vozačkih dozvola u povijesti, ali se kraj automobliske ere već nazirao, na što je već 1957. pošteno upozorio Zakon o narodnoj obrani. Taj zakon, jedan od onih o kojima se uopće najviše raspravljalo nakon što ga je komitet bio iznio, proglašavao je zemno ulje bitnim i ograni čenim ratnim materijalom. Oružane su snage imale prvenstvo na svu naftu, nad zemljom i ispod nje, dok se osamdeset milijuna civilnih vozila moralo suočiti sa škrtim i skupim bonovima. »Privremene« mjere uvedene za drugog svjetskog rata sad su se ustalile. Uzmite super-autoceste tog vremena, urbanizirane čitavom dužinom. Dodajte mehanizirane ulice brežuljaka San Franciscoa. Zagrijte do vrenja neposredno očekivanom nestašicom benzina. Začinite jenkijevskom praktičnošću. Prva je mehanizirana cesta bila otvorena ot vorena između Cincinnatia i Clevelanda, godine 1960. Bila je, kako se i moglo očekivati, relativno primitivne konstrukcije, izrasle iz konvejera za transport rude, stvorenih desetak godina ranije. Najbrža se traka kretala brzinom od svega pedeset kilometara na sat i bila je poprilično uska, a to zato što nikome još jo š nije došla na pamet misao da i njih stvori robom široke potrošnje. Pa ipak, bio je to prototip socijalnog sklopa koji će američkom scenom zavladati za manje od dva desetljeća — sklopa ni seoskog ni gradskog već  takvog koji će od oba uzeti ponešto, sklopa utemeljenog na brzom, sigurno, jeftinom i prikladnom pr ikladnom transportu. Tvornice su — široke, niske građevine čiji su krovovi bili prekriveni istim onim solarnim energetskim zaslonima koji su pokretali, i cestu —

SIRIUS 9

 

  obrubljivale cestu s obadvije strane. U njihovoj pozadini, kao i rasijani između njih, bili su javni hoteli, trgovine na malo, kinematografi, stambene zgrade. Izvan te dugačke, tanke, uske vrpce bili su otvoreni ladanjski predjeli u kojima je živjela ve ćina stanovništva. Njihove su kuće istočkavale brežuljke, nadnosile se nad obale potoka, gnijezdile se izme đu poljoprivrednih dobara. Ljudi su radili u »gradu« a živjeli »na selu« — a to dvoje nije dijelilo niti deset minuta. Gospođa McCoy je Glavnog i njegova gosta posluživala osobno. Pri pogledu na veličanstvene bifsteke njihov je razgovor naglo zamro. Čitavom dužinom tisućukilometarske dionice područni su strojovođe smjene svakoga sata primali izvještaje od svojih podređenih tehničara, zaduženih za manje dijelove. — Subsekcija jedan... Očitanje! — Subsekcija dva... Očitanje! — Podaci tenziometra, sinhrotahometra; napon, opterećenje, temperatura ležajeva. — Subsektor sedam... Očitanje! — Prekaljeni, vješti ljudi u kombinezonima koji su većinu života proveli »dolje u utrobi«, usred neprigušene grmljavine stotinu milja dugačke trake, usred prodornog cvileža pogonskih rotora i jadikovke prenosnih valjaka. Davidson je proučavao model ceste razastrt pred sobom, u glavnoj kontrolnoj dvorani sektora Fresno. Promatrao je gotovo neopazivo sporo puzanje minijaturne trake od stošezdeset na sat pa podsvijesno upamtio brojčanu oznaku na kojoj je bila smještena Jakeova pečenjarnica br. 4. Glavni će uskoro stići do Stocktona; zvrcnut će mu kad poprima sve satne izvještaje. Sve je bilo mirno; transportna tonaža normalna za sate najve će gužve; prije nego što završi smjena već  će mu se i spavati od dosade. Okrenuo se prema svom mlađem strojovođi smjene. — Mister Barnes. — Da, sir. — Mislim da bi nam dobro došlo malo ka kave. ve. — Dobra ideja, ssir. ir. Naručit ću koju šalicu čim skupimo sve satne. Minutna kazaljka kronometara na kontrolnoj ploči stigla je do dvanaestice. Mlađi je strojovođa gurnuo sklopku. — Sve sekcije, izvještaj! — izrekao je uštogljenim, samosvjesnim tonom. Na ekranu su se u trenutku pojavila lica dvojice muškaraca. Mla đi mu  je odgovorio stvarajući isti dojam da radi pod nadzorom. — Kružni tok Diego. Diego... ide! Nijh su smjesta zamijenila druga dvojica. — Sektor Angeles... ide! Potom: — Sektor Bakersfield... ide! I: — Sektor Fresno... ide! I naposljetku, kad je izvijestio i kružni tok Reno, mlađi se inženjer okrenuo Davidsonu da bi mu odraportirao: — Ide, sir. — Jako dobro. Neka samo idu! Ekran je bljesnuo još jednom. j ednom. — Sektor Sacramento; dodatak izvještaju.

SIRIUS 10

 

  — Nastavite. — Mlađi strojovođa Guenther, dok je u svojstvu mlađeg strojovođe sektora smjene obavljao vizuelnu inspekciju, zatekao je mla đeg strojovođu Aleca Jeansa, koji se nalazio na dužnosti tehničara subskecije, kako se bavi igranjem karata s R. J. Rossom, tehni čarem druge klase, u smjeni kao tehničar na istom subsektoru. Nije bilo moguće to čno odrediti na koliko su vremena zanemarili svoju dužnost patrolirahja navedenim subsektorom. — Ima li štete? — Jedan se rotor pregrijao ali i dalje radi sinhronizirano. Skinuli smo ga i zamijenili. — Bravo. Neka blagajnik isplati Rossu to što je odradio i preda ga građanskim vlastima. Mlađeg strojovođu Jeansa uhapsite i zapovijedite mu da mi se javi. — Razumijem, sir. — Samo neka idu! Davidson se ponovo okrenuo prema komandnom pultu pa nazvao privremeni broj glavnog strojovođe Gainesa. — Mister Gaines, bili ste spomenuli da samo dvoje može na tim cestama izazvati veliku nevolju, no navedoste samo pogonske kvarove na rotorima. Gaines je, prije nego što je odgovorio, dovršio progonjenjem jednog odbjeglog lista salate. — Drugi uzrok nevolja zapravo i ne postoji... jer se to ne može dogoditi. Pa ipak, mi sad putujemo brzinom od sto i šezdeset kilometara na sat. Možete li sebi predočiti što bi se dogodilo kad bi ta traka pod nama pukla? Mister Blekinsop se nervozno promeškoljio u naslonjaču. — Hmmm... prilično zbunjujuća pomisao, zar ne? Mislio sam reći, čovjek jedva da je i svjestan da putuje tako velikom brzinom, ovdje u ovako udobnoj prostoriji. Ali kakve bi bile posljedice? — Nemojte se time opterećivati: traka se ne može prekinuti. Izgrađena  je od preklopljenih dijelova i to tako da jjoj oj je koeficijent sigurnosti ve ći od dvanaest. Najprije bi se trebalo odjednom zaustaviti nekoliko milja rotora a osigurači bi na čitavom ostatku linije morali zakazati: tek bi se tada možda stvorilo dovoljno naprezanje da prekine traku. Ipak se to jednom dogodilo, na cesti Philadelphia—Jersey, i ne vjerujem baš da ćemo to ikada zaboraviti. Bila je to jedna od najstarijih brzih cesta i njom je prolazio strahoviti putnički promet baš kao što su prolazili i teški tereti, budući da je opsluživala gusto industrijalizirano područ je. Ta je traka jedvice bila išta više od konvejera, i nitko nije predvi đao koliki će teret morati nositi. Dogodilo se, naravno, pri maksimalnom optere ćenju, kad je ta brza cesta bila pretrpana. Onaj dio iza prekinuća nabrao se miljama, lomeći putnike o krov pri brzini od sto i trideset kilometara na sat. Prednji je dio pucnuo poput biča pa rasuo putnike na sporije trake, pobacao ih na gole rotore i valjke dolje u utrobi i raspljeskao ih o krov. U toj jednoj jedinoj nesre ći izginulo je više od tri tisuće ljudi, pa je bilo mnogo buke oko toga da se

SIRIUS 11

 

  ukinu ceste. Cak su ih bili i zatvorili na tjedan dana i to po nalogu samog Predsjednika, ali ih je potom bio prisiljen ponovno otvoriti. Naprosto nije bilo alternative. — Zaista? A zzašto ašto ne? — Zemlja je postala ekonomski zavisna o njima. One su bile glavno prometalo u industrijskim područ jima... jedino prometalo od ekonomske važnosti. Tvornice su se zatvarale; hrana se nije prebacivala; ljudi su izgladnjeli... pa je Predsjednik bio prisiljen da ih ponovno pokrene. Bilo je to jedino initi; socijalni kristalizirao u jednom obliku i tajšto se se nijemoglo mogaoučpromijeniti prekosenosklop ći. Veliko, industrijalizirano pučanstvo mora imati krupno transportno sredstvo, i to ne samo za ljude već i za potrebe trgovine. Mister Blekinsop je počeo prtljati nešto oko ubrusa, da bi potom plašljivo zamijetio: — Mister Gaines, nije mi namjera da kudim ingeniozno dostignu će, no ne postoji li bojazan da ste stavili isuviše toga na jednu kartu kad ste dopustili da vam čitava privreda postane ovisna o funkcioniranju samo  jednog tipa mašinerije? Gaines je to razmotrio trezveno. — Vidim na što ciljate. Odgovor je da... i ne. Svaka civilizacija koja stoji iznad ruralno-poljoprivrednog tipa ovisna je o nekakvom ključnom tipu mašinerije. Stari je Jug počivao na češljalici za pamuk. Imperijalnu je Englesku stvorio parni stroj. Velike populacije moraju posjedovati strojeve koji proizvode energiju, strojeve za transport i proizvodnju, kako bi mogle preživjeti. Da nije bilo strojeva, nikad ne bi iznikle velike populacije. To nije nedostatak stroja, to mu je vrlina. Međutim, istina je da uvijek, nakon što razvijemo stroj do razine na kojoj je on sposoban održavati velike populacije na visokom životnom standardu, postajemo prisiljeni taj stroj održavati u pogonu, ukoliko ne želimo snositi posljedice. Ali prava je opasnost u tome što strojevima ne upravljaju strojevi, već ljudi. Te su ceste, gledane kao strojevi, posve u redu. Jake su i sigurne i obavit će sve za što su projektirane. Ne, nije riječ  o strojevima, riječ  je o ljudima. Kad stanovništvo postane ovisno o strojevima, pretvara se u taoce ljudi koji te strojeve opslužuju. Ako im je moral visok i osjećaj dužnosti jak... Netko je ispred restorana naglo pojačao zvuk na radio aparatu i tako ispustio val zvuka u kojem su se utopile Gainesove rije či. Kad se zvuk snizio do podnošljive glasnoće, Gaines je upravo izgovarao: — Poslušajte. To potkrepljuje moje riječi. Blekinsop je naćulio uho. Bila je to uzljuljana kora čnica s ritmom koji  je osvajao, pjesma aranžirana vrlo moderno. Ćula se huka mašinerije, respetitivno kloparanje mehanizama. Preko Australijančeva lica prelio se blaženi smiješak prepoznavanja. — To je pjesma vaše poljske artiljerije. Topovi idu, zar ne? Ali ne vidim kakve to veze ima. — Imate pravo to je bila pjesma Topovi idu, ali smo je mi prilagodili našim potrebama. To je Pjesma o cesti mlađih strojovođa. Čekajte čas.

SIRIUS 12

 

  Uporno se bubnjanje marša nastavljalo te se činilo da se s vibracijama ceste ispod njih stapa u jedan jedini ritam. Muški je kor pjevao: ujte kako bruje! Č ujte Glele kako struje! O, poslu našem nikad kraja,  Jer ceste nam idu, idu!  Dok cesta nam klizi Vi to nana njoj znajte Sve je našoj brizi, Tako da ceste idu, idu! i du! O da, hej, hej, hej, To rotorari smo mi... Provjeri svoj sektor da u redu bude!  Jedan; Dva! Dva! Tri!  Jer gdje god da kreneš  Jedno moraš moraš znati  Da ceste tvoje tvoje i nada nadalje lje idu! (Viknuti:) NEKA SAMO IDU!  Da ceste tvoje tvoje i nada nadalje lje idu! 

— Vidite? — upitao je Gaines s više živosti u glasu. — Vidite? To je prava svrha Transportne akademije. To je razlog zbog kojeg transportni inženjeri spadaju u poluvojne profesije, sa strogom disciplinom. Mi smo usko grlo, upravo sine qua non  čitave industrije i sveg privrednog života. Druge grane mogu stupiti u štrajk, jer time izazivaju samo djelomi čne poremećaje. Žetva može tu i tamo zakazati, no čitava će zemlja preuzeti udarac. Ali ako ceste stanu, stati mora i sve ostalo; posljedice će biti isto kao i u slučaju generalnog štrajka... s jednom važnom razlikom: da bi došlo do generalnog štrajka potrebna je suglasnost većine stanovništva, raspaljenog stvarnim negodovanjem; ljudi pak koji upravljaju cestama, bez obzira koliko ih malo bilo, mogu stvoriti tu istu potpunu paralizu. Do sad smo imali samo jedan štrajk na cestama, još šezdeset šeste. Mislim da je bio opravdan i da d a je doveo do ispravljanja mnogih zloupotreba... ali do toga više ne smije doći. — Ali, mister Ga Gaines, ines, što će spriječiti da se to više ne ponovi? — Moral, esprit de corps. Tehničari koji opslužuju ceste neprestano se indoktriniraju u smislu da je njihov posao sveto naslije đe. Osim toga, poduzimamo sve što je u našoj moći da bismo im podigli društveni ugled. No, ipak je od svega najvažnija Akademija. Nastojimo da naši diplomirani strojovođe iz nje izlaze zadojeni istom onom lojalnoš ću da pod svaku cijenu izvrše svoju dužnost prema zajednici, koje tako uspješno svojim pitomcima ulijevaju i vojnopomorska akademija u Annapolisu, vojna u West Pointu, kao i Svemirski centar Goddard. — Ne Goddard? baš sasvim, O, da,ali raketodrom. bit će ga. Potrebno I što mislite, je vrijeme jeste li imali da bi uspjeha? se izgradila tradicija. Kad najstariji strojovođa postane čovjek koji je u Akademiju ušao

SIRIUS 13

 

  kao šiparac, istom ćemo tada moći sebi dopustiti da se malo opustimo i počnemo na to gledati kao na riješen rij ešen problem. — Pretpostavljam da ste i vvii na njoj diplomirali? Gaines se široko nasmiješio. — Laskate mi. Zacijelo izgledam mlađi nego što jesam. Ne; mene su prebacili iz armije. Vidite, za ona tri mjeseca, koliko je trajala reorganizacija nakon štrajka šezdeset šeste, cestama je upravljalo Ministarstvo rata. Ja sam služio u arbitražnoj komisiji koja je odobrila povišice i popravila radne uvjete, atelefona potom su me prekomandirali... Signalna lampica prenosivog u crveno zažari. — Oprostite — reče Gaines pa podigao slušalicu. — Da? I Blekinsop je čuo glas s druge strane str ane žice. — Ovdje Davison, Glavni. C Ceste este idu. — U redu je. Neka sam samoo idu! — Primio sam još jedan izvještaj iz sektora Sacram Sacramento. ento. — Ponovo? I što je sad? Prije nego što je Davidson mogao odgovoriti, veza se prekinula. Kad  je Gaines ispružio ruku da ga nazove, šalica mu se s kavom, još napola puna, svalila u krilo. Blekinsop je bio svjestan, ve ć  u trenutku kad se zaljuljao na rubu stola, zloslutne promjene u brujanju ceste. — Mister Gaines, što se to dogodilo? — Nemam pojma. Alarmno kočenje... Bog bi ga znao zašto. — Ljutito  je okretao brojeve. Ubrzo jjee poto potom m bacio slušalicu na stol, ne potrudivši se da je vrati na viljušku. — Veze su se prekinule. Idemo! Ne... ovdje ćete biti sigurniji. Pričekajte. — Moram li? — No dobro, pođite sa mnom i drž'te se uz mene. — Okrenuo se i potpuno iz svijesti izbrisao australskog ministra. Traka se polako trenjem zaustavljala, dok su orijaški rotori i mirijade valjaka služili kao zamašnjaci koji su spriječavali katastrofalno naglo kočenje. Mala grupica prigradskih putnika, ometenih pri večeri, već  se pokušavala progurati kroz vrata restorana. — Stoj! U komandi koju izriče netko naviknut da ga se sluša, nešto je što prisiljava na izvršenje. Možda je to intonacija, možda kakva ezoteričnija sila, ona za koju vele da ju posjeduju krotitelji životinja i koju primjenjuju pri upravljanju krvoločnim zvijerima. No bilo kako bilo, ta sila postoji, i može se primijeniti da bi se na nešto natjeralo čak i ljude nenavikle na poslušnost. Putnici su se zaustavili na mjestu. Gaines je produžio: — Ostanite u restoranu dok vas ne usmnognema evakuirati. Ja sam glavni strojovođa. Ovdje niste u opasnosti. Vil — Upro je prstom u krupnoga momka kraj vrata. — Ja vas ovlašćujem. Ne dopustite nikom da se udalji bez propisnog odobrenja. Gospođo McCoy, nastavite s posluživanjem večere.

SIRIUS 14

 

  Gaines je krupnim koracima izišao kroz vrata, vukući za sobom Blekinsopa. Vanjska situacija, međutim, nije dopuštala tako jednostavna rješenja. Zaustavila se samo traka od sto i šezdeset na sat; tek metar dalje, susjedna je traka letjela neometano, brzinom od sto i pedeset. Putnici na njoj prolijetali su mimo, nesvarni likovi li kovi kao izrezani iz kartona. Kad se dogodio kvar, šest metara široki plo čnik najbrže trake bio je posve krcat. I sada su mušterije iz du ćana, zalogajmca i ostalih lokala, gosti iz salona i televizijskih gledaonica, svi izašli i nagruvali se na pločnik da bi ća dogodila gotovo smjesta. vidjeli što se je dogodilo. Prva se nesre Gomila sunula pa gurnula neku sredovječnu ženu koja je stajala na vanjskom rubu. U pokušaju da povrati ravnotežu, stavila je nogu na rub trake od sto i pedeset na sat što je sijevala mimo. O čito je još stigla shvatiti svoju jezovitu pogrešku, jer je vrisnuia prije nego što je dodirnuta vrpcu. Zavrtjela se i teško prizemljila na pokretnu traku, da bi je ova zakotrljala u pokušaju da njenoj masi dade, jednim jedinim udarcem, brzinu od sto pedeset kilometara na sat: puna četrdeset dva metra u sekundu. Dok se tako okretala, naprosto je pokosila nekoliko tih kartonskih likova, baš poput srpa kad udari u busen trave. Brzo se izgubila, odnose ći i svoj identitet i ozljede, baš kao i svoju nepoznatu sudbinu. To, međutim, ipak ne znači da je to bio i kraj posljedica njezine nesreće. Jedan od onih treperavih kartonskih likova zbog njenog se impulsa srušio poput kegle pa pao prema traci od sto šezdeset kilometara koja je mirovala, tresnuo u šokirano mnoštvo i najednom se pretvorio u živa čovjeka — no izlomljenog i raskrvavljenog, usred nesretnih, oborenih žrtava čija su tijela zaustavila njegov neobuzdani let. No, ni tu nije bio kraj. Kataklizma se širila od svog izvora, jer je svaki ljudski čun najčešće obarao druge, tako da su popadali po pogibeljnoj granici, naizmjeničnim rikošetom uspostavljajući preskupo plaćenu ravnotežu. Uto je, međutim, središte pomora odjurilo iz vidokruga i Blekinsop ga više nije vidio. Njegov bodri um, navikao da se bavi velikim brojem individualnih ljudskih bića, pomnožio je prizor kojemu je bio svjedokom s tisuću, dvjesto milja krcate konvejerske vrpce, što mu je izazvalo studen u želucu. Na Blekinsopovo iznenađenje, Gaines nije ni pokušao spašavati pale niti smiriti uspaničenu gomilu, već  je bezizražajno lice ponovo okrenuo prema restoranu. Kad je Blekinsop vidio da ovaj u restoran stvarno i ulazi, potegnuo ga je za rukav. — Zar nećemo pomoći nesretnicima? Hladne površine lica čovjeka koji mu je odgovorio nisu ničim podsjećale na njegovog srdačnog, gotovo dječački vedrog domaćina od prije nekoliko minuta. — Ne. Njima će pomoći prolaznici. A ja moram misliti na čitavu đen, me cestu.Povrije I nemojte a iometati. ponešto ogorčen, političar je učinio kako mu je bilo rečeno. Racionalno je znao da je Glavni strojovođa u pravu (čovjek

SIRIUS 15

 

  odgovoran za sigurnost milijuna ne može napustiti dužnost da bi ikome pojedinačno pritekao u pomoć) ali mu je svejedno bila odbojna hladna distanciranost takvog načina gledanja na stvari. Gaines se vratio u restoran. — Gospođo McCoy, gdje je nužni izlaz? — U ostavi, gospodine. Gaines je pohitao onamo, s Blekinsopom za petama. S puta mu se maknuo nekakav nervozni Filipinac što je ondje pripremao salate i on je, kao usput, s pulta na kojemOdmah su počiznad ivale, glave na pod smeo pripremljeno zelenje pa stao na njihovo mjesto. i nadohvat nalazio se okrugli kapak, uravnotežen i pokretan kolom postavljenim u središtu. Kratke čelične ljestvice, šarkama učvršćene za otvor, bile su preklopljene uz plafon i osigurane kukom. Blekinsop je u nastojanju da se brzo uspentra za Gainesom ostao bez šešira. Kad je izronio na krov građevine, Gaines je već  džepnom svjetiljkom pretraživao strop ceste. Vukao je noge i hodao presavijen u onih nespretnih metar i pol prostora što je stajao izme đu krova ispod nogu i stropa iznad glave. Petnaestak metara dalje pronašao je što je tražio — još jedan otvor, sličan onome kojim se poslužio da pobjegne odozdo. Zavrtio je kolo brave pa se uspravio u stvorenom prosoru, da bi potom položio ruke na rubove otvora i jednim se gipkim pokretom odbacio na krov ceste. Njegov je pratilac pošao za njim no ne baš tako spretno. Stajali su u tami dok im je po licu sipila sitna, hladna kiša. Ispod njih, međutim, rasprostrti s obadvije strane do horizonta, žarili su se solarni energetski zasloni blijedo opalescirajući, pri čemu se onih nekoliko postotaka gubitka pri transformaciji sunčeva zračenja u potrošnu električnu energiju manifestiralo kao blaga fosforescenoija. Posljedica nije bila osvijetljena već  prije nešto nalik na sablasni odsjaj snijegom pokrivene ravnice osvijetljene zvijezdom. To je žarenje označilo put kojim moraju poći da bi stigli do zastrtog zida zgrada što je omeđivao put. Staza je bila uska crna traka što se izvijala u tamu preko niskog zaobljenja krova. Krenuli su njome potrčkujući, krećući se najbrže koliko su dopuštale klizava površina i tama, dok su se Blekinsopove misli i dalje bavile problemom Gainesove prividno bezdušne ravnodušnosti. Iako je posjedovao oštar um, u njegovoj je naravi nadvladavalo toplo ljudsko razumijevanje bez kojega nijedan politi čar, bez obzira na druge vrline i mane, ne može dugo biti uspješan. Zbog te karakterne crte, s nepovjerenjem se odnosio prema svakom umu kojim je upravljala jedino logika. Bio je posve svjestan činjenice da se, polazeći od stroge logike, ničim razumnim ne bi moglo opravdati daljnje postojanje ljudskoga roda, a o ljudskim vrijednostima, kojima je služio, da se i ne govori. pratioca, Kad to bi mu bi gauspjelo moždaprobiti umirilo. se nekako Na površini kroz prezaokupljenost je Gainesov izuzetno svog inteligentni um ustrajno kuckao lakom ležernošću elektronskog integratora

SIRIUS 16

 

  — sređujući raspoložive podatke, donoseći preliminarne odluke, odlažući bez predrasuda donošenje prosuobi dok ne dođe do daljnjih podataka, istražujući alternative. Ali ispod toga, u odjeljku izoliranom strogom samodisciplinom od aktivnog bojišta njegova uma, njegovi su osjećaji bjesnili bolnom burom samooptuživanja. Do srca ga je bila kosnula patnja što ju je bio vidio, i predobro je znao koliko se puta umnožila duž linije. Iako mu nije bila poznata nijedna vlastita pogreška, ipak je taj kvar padao nekako na njegova pleća jer vlast rađa odgovornost. Predugo je nosio — kojenašao nitko opasno zdrave svijesti ne može nositinadljudsko olako — breme pa se kraljevanja u ovom trenutku preblizu stanja svijesti koje šalje na dno kapetane zajedno s njihovim brodovima. Zadržala ga je jedino svijest o potrebi za časovitim, konstruktivnim djelovanjem. Ipak, ništa od tog sukoba s ukoba nije izbilo u crtama njegova lica. Na zidu zgrada žarila se zelena crta strelica što su pokazivale nalijevo. Iznad njih, na kraju uske staze, blistao je natpis: DOLJE. Pošli su za njim, pri čemu je Blekinsop dahtao u Gainesovoj brazdi, sve do vrata u zidu, koja su se otvarala na usko stepenište osvijetljeno tek jednom fluorescentnom cijevi. Gaines se sjurio dolje, i dalje s pratnjom, pa su iskrsnuli na pretrpanom, bučnom, nepomičnom pločniku što se priključivao sjevernoj cesti. Odmah uz stepenište, desno, stajala je javna govornica. Kroz vitritna vrata mogli su vidjeti kako neki tusti, dobro odjeveni muškarac žustro razgovara sa svojim ženskim ekvivalentom, odraženom na ekranu. Pred govornicom su čekala još tri građana. Gaines se progurao između njih, zamahom otvorio vrata, zgrabio zbunjenog i zgranutog čovjeka za pleća pa ga izbacio i udarcem noge za sobom zatvorio vrata. Jednim je zamahom ruke po čistio ekran prije nego što je matrona na njemu uzmogla zaprosvjedovati pa pritisnuo dugme nužda-prioritet. Okrenuo je svoj privatni broj, da bi se domalo potom zagledao u zabrinuto lice strojovođe smjene, Davidsona. — Izvještaj! — To sste te vi, Glavni! Hvala budi Bogu! Gdje se nalazite? — Davidsonovo je olakšanje bilo upravo dirljivo. — Izvještaj! Predvodnik je smjene potisnuo osjećaje pa se podvrgao nalogu odgovarajući izravnim, odsječnim rečenicama. — U devetnaest nula devet, kumulativni pokazatelj napona, traka dvadeset, sektor Sacramento, naglo je porastao. Prije nego što su se mogle poduzeti odgovarajuće mjere, napon je u traci prešao kriti čni nivo; osigurači su proradili i prekinut je dovod energije u dotičnu traku. Uzrok kvara nepoznat. Nije uspjelo uspostaviti izravni kontakt s kontrolnim ć

centrom građanskihu linija. Sacramentu. I dalje Ne se radi javljana se uspostavljanju ni preko pomo veze.nih Iz stoktonskog a ni preko subsektora deset odaslan teklić. Nema vijesti o žrtvama. Preko javnog

SIRIUS 17

 

  razglasa emitirano upozorenje da se ne prilazi traci devetnaest. Otpo čela evakuacija. — Žrtava ima — ubacio u bacio se Gaines. — Policijski i medicinski havarijski postupak. Kreći! — Razumijem — odvratio mu je Davldson odsje čno pa prebacio palac preko ramena, no mlađi je strojovođa smjene već bio skočio da bi izvršio naređenje. — Da li da isključim i ostatak ceste. Glavni?

— Ne. Nije vjerojatno da će, nakon prvog meteža, više biti žrtava. Nastavi objavljivati upozorenje. Neka ostale trake samo idu, ili će nastati takav prometni krkljanac da ga ni sam vrag ne bi razmrsio. — Gaines je pritom imao na umu da se trake pod opterećenjem ne mogu dotjerati do pune brzine. Rotori naprosto nisu bili za to dovoljno snažni. Kad bi se čitava cesta zaustavila, morao bi evakuirati baš sve trake, popraviti kvar na traci dvadeset, sve trake ubrzati do pune brzine i tek potom na njih prebaciti ljude skupljene u doba prometa vršnog opterećenja. U međuvremenu, preko pet milijuna putnika stvorilo bi strahovit policijski problem. Bilo je  jednostavnije putnike s trake dvadeset evakuirati preko krova, pa ih pustiti ć

čelnika i guvernera da sam preuzeo izvanredna da se— vrate Obavijesti ku i preostalim gradonatrakama. ovlaštenja. Isto tako i šefa policije i uzmi ga pod svoju komandu. Reci

SIRIUS 18

 

  komandantu da oboruža sve raspoložive mlade strojovođe i da čeka naređenja. Kreni! — Razumijem. Da li da pozovem slobodne tehničare? — Ne. To nije mehanički kvar. Pogledaj ispise; čitav se sektor simultano isključio: netko je te rotore iskopčao rukom. Proglasi kod slobodnih tehničara stanje pripravnosti, ali ih ne naoružavaj i ne šalji dolje u utrobu Reci komandantu da hitno pošalje u subsektor Stockton sve raspoložive starije kadete, nek' mi se jave. Neka ih opremi palicama, pištoljima i granatama— za uspavljivanje. — Razumijem. Jedan se službenik nagnuo Davidsonu preno ramena i šapnuo mu nešto u uho. — Glavni, guverner bi želio razgovarati s vama. — Ne može... a ne možeš ni ti. Tko ti je zamjenik? Jesi li poslao po nj? — Hubbard. Sad je stigao. — Daj njemu nek razgovara s guvernerom, gradonačelnikom, medijima, bilo s kim tko se javi: čak i s Bijelom kućom. Drži se svog pulta. Sad ću prekinuti: Ponovo ću biti u vezi čim otkrijem gdje su izvi i zviđačka kola. — Izišao je iz kabine gotovo prije no što se ekran očistio. Blekinsop se nije odvažio da progovori, ve ć je pošao za njim van, sve do sjeverne trake od trideset pet kilometara. Tu je Gaines zastao pred samim vjetrobranom, okrenuo se pa zadržao pogled na zidu iza nepokretnog pločnika. Tu je otkrio nekakav orijentir ili znak, nevidljiv njegovu pratiocu, pa se malo zaigrao školice preko traka i to takvom brzinom da je Blekinsopa odnijelo dobranih tridesetak metara dalje, gotovo ga spriječivši da pođe za Gainesom kad je ovaj nestao kroz vrata i poletio niz stepenište. Izašli su na uski niži pločnik, »dolje u utrobi«. Lupa koja je sve prožimala naprosto ih je zaposjela, udarajući ih ne samo u uši već  i po čitavom tijelu. Blekinsop se polako počeo snalaziti u sumračnom okolišu, dok se s mukom pokušavao suočiti s tim zidom zvukova. Pred njim je, osvijetljen žutim monokromatskim svjetlom natrijskoga luka, stajao jedan od rotora što je pokretao traku od, osam kilometara na sat, dok se njegov veliki, bubnjoliki stator polako okretao oko učvršćenih magnetskih zavojnica osovine. Gornja je površina bubnja upirala o donju stranicu pokretne ceste i tako doprinosila njenom dostojanstvenom dost ojanstvenom napredovanju. Na lijevo i na desno, po stotinu metara na obadvije strane, pa i dalje u sličnim razmacima, dalje no što je sezao pogled, stajali su drugi rotori. Raspone između rotora premošćivali su vitki valjci sabijeni kao cigare u kutiji, a postavljeni zato da bi traka mogla imati neprekinuti valjkasti oslonac. Valjci su se pak oslanjali na čelične lukove rešetkaste konstrukcije, kroz čije je otvore ugledao red za redom rotora u vrtoglavom slijedu, pri čemu su se ovi, u svuakorn slijede ćem redu, okretali sve brže i brže.Odvojen od uskog pločnika nizom potpornih čeličnih stupova i brže.Odvojen položen usporedo s njim s iste strane rotora, tekao je plitko ukopan

SIRIUS 19

 

  popločani nogostup, rampom povezan na tom mjestu s pločnikom. Gaines  je, vidno ozlovoljen, pogledao duž tog to g tu tunela. nela. Blekinsop je otvorio usta da ga upita što ga to muči, da bi otkrio kako mu je buka zagušila glas. Nije se mogao probiti kroz grmljavinu tisuća rotora i cvilež stotina tisu ća valjaka. Gaines je vidio kako se ovome miču usne i po tome pogodio pitanje. Obavio je dlanove oko Blekinsopsva desnog uha pa povikao: — Nema kola! Mislio sam da će biti ovdje! Australijanac je, u želji da mu nekako pomogne, uhvatio Gainesa za mišicu pa uprstom pokazao prema džunglinešto strojeva. je krenuo pogledom označenom smjeru pa opazio što muGaines je, zaokupljenog drugim, u prvi čas bilo promaklo. Bilo je to pet-šest ljudi što su nešto radili oko rotora udaljenog nekoliko traka. Spuštali su rotor sve dok ovaj nije izgubio doticaj s površinom ceste i sad su se spremali da ga kompletnog zamijene. Rezervni je rotor stajao odmah do njih na niskom, teškom kamionu. Glavni se strojovođa nasmiješio kratkim smiješkom priznanja i zahvalnosti pa usmjerio bateriju prema skupini mehani čara, sabravši prethodno snop u tanku, intenzivnu iglu svjetlosti: Jedan je od tehni čara podigao pogled, pa je Gaines zabljeskao nekoliko puta uzastopce, u nepravilnom ritmu. Lik se tehničara odvojio od skupine pa potrčao prema njima. Bio je to vitki mladi muškarac, odjeven u kombinezon i pokriven valjkastom mornarskom kapicom sa naušnjacima, sav sjajan od zlatnih gajtana i oznaka čina. Prepoznao je Glavnog strojovođu i odsalutirao, a lice mu je obuzeo izraz preozbiljne, dječačke pažljivosti. Gaines je gurnuo svjetiljku u džep pa po čeo živahno gestikulirati obadvjema rukama — bile su to čiste, jasne geste, angažirane i pune značenja kao geste govora gluhonijemih. Blekinsop je posegnuo za svojim diletantskim poznavanjem antropologije i zaključio da je to od svega najsličnije jeziku znakova američkih Indijanaca, s primjesom nekih pokreta prstiju svojstvenih Polinežanima. Ipak je taj jezik nužno bio vrlo neobičan, budući da se prilagodio posebnoj terminologiji. Kadet mu je odgovorio na isti način, zakoračio na rub nogostupa pa bljesnuo baterijom prema jugu. Razaznao je kola, još ponešto udaljena, no koja su se približavala vratolomnom brzinom. Zakočila su pa se zaustavila do njih. Bila je to sitna stvarca, jajolika formom, i podbo čena na dva, jedan iza drugog postavljena kotača. Prednja, gornja površina se okrenula na šarkama pa razotkrila vozača, također kadeta. Gaines mu se kratko obratio jezikom znakova pa Blekinsopa ispred sebe gurnuo u tijesnu putničku kabinu. Dok se krov vraćao na svoje mjesto, zapljusnuo ih je nalet vjetra, pa je Australijanac podigao pogled taman na vrijeme da još na dašak uhvati tri mnogo veća vozila što su prohujala kraj njih. Jurili su na sjever, brzinom ne đih Blekinsop manjom razaznati uspjelo od tri stotine sitne kilometara kapice na mlasat. strojovođa, je povjerovao kadeta Transportne da mu je akademije, kroz prozor posljednjega, ali u to nije bio siguran.

SIRIUS 20

 

  Nije imao vremena da o tome više razmišlja, tako je divlji bio voza čev start. Gaines se nije ni osvrnuo na taj nalet ubrzanja; već  je nazivao Davidsona preko ugrađenog komunikatora. Kad se krov zatvorio u vozilu je zavladala relativna tišina. Na ekranu se pokazalo lice telefonistice relejne stanice. — Dajte mi Davidsona... Kanc Kancelariju elariju zapovjednika smjene! — O! To ste vi, mister Gaines! Gradonačelnik bi želio razgovarati s vama, mister Gaines. — Razumijem! Obavijestite ga... i dajte mi D Davidsona. avidsona. Kreći! — — I ostavite tu vezu prikopčanu za Davidsonov pult sve dok vam osobno ne kažem da prekinete. — U redu. — Njeno je lice ustupilo mjesto licu zapovjednika smjene. smjene. — Vi ste, G Glavni? lavni? Mičemo se... napredujemo OK. Bez promjena. — Jako dobro. Moći ćeš me dobiti preko ove linije ili preko ureda subsektora deset. Sad prekidam. — Sad je Davidsonovo lice ustupilo mjesto licu telefonistice. — Mister Gaines, vaša sup supruga. ruga. Hoćete li preuzeti? Gaines je promrmljao nešto ne baš posve p osve galantno pa odgovorio: — Da. Gospođa Gaines bljesnula je u vjernom faksimilu. Iz njega je pak provalila bujica riječi prije nego što je ona stigla i otvoriti usta. — Dušo, sa mnom je sve u redu, ne brini, do ći ću kući kad dođem. Sad moram ići. — Sve je to bilo u jednom dahu, a onda je pljesnuo po dugmetu koje je očistilo ekran. Zakočili su tako naglo da su ostali bez daha. Stali su kraj stepenica što su vodile u kontrolne prostorije subsektora deset, pa se iskobeljali. Tri su velika kamiona bila izvučena na rampu i tri su voda kadeta bila poredana uz njih u nemirnim redovima. Jedan je kadet doskakao do Gainesa i salutirao. — Lindsay, sir... Mlađi strojovođa smjene. Glavni strojovođa smjene zahtjeva da smjesta dođete u kontrolnu dvoranu. Glavni je strojovođa, kad su ušli, podigao pogled. — Glavni... traži vas Van Klee Kleeck. ck. — Daj ga. Kad se Van Kleeck pojavio na velikom ekranu, Gaines ga je pozdravio: — Hej, Van. Gdje ssii sad? — Uprava Sacramento. D Daj, aj, slušaj... — Sacramento? To je dobro. IIzvještaj. zvještaj. Van Kleeck se doimao zlovoljno. — Izvještaj, evo! Gaines, ja više nisam tvoj zamjenik. A sad... — Kog to vraga trabunjaš? ć

Gaines, — Slušaj, upravo i su nemoj me izabrali me prekidati, za predsjednika pa eš doznati. Privremenog Gotovo jekontrolnog s tobom, komiteta.

SIRIUS 21

 

  — Van, jesu li ti popustili šarafi? Sto ti to sad znači? — Vidjet ćeš. Ovo je... funkcionalistička revolucija. Mi smo u igri; ti više nisi. Zaustavili smo traku dvadeset tek toliko da ti damo naslutiti što sve možemo. O funkciji: Rasprava o prirodnom poretku u društvu, sveto pismo funkcionalističkog pokreta, bilo je prvi put tiskano 1930. godine. Za sebe je ta knjiga tvrdila da sadrži znanstveno točnu teoriju društvenih odnosa. Njen autor, Paul Decker, odbacio je »istrošene i jalove« ideje demokracije i  jednakosti svih ljudi, pa je nadomjestio sistemom u kojem su ljudska bića bila vrednovana »funkcionalno«, a to će reći prema ulozi što su je ispunjavale u privrednom slijedu. Temeljna je teza bila da je za čovjeka ispravno i opravdano da nad svojim bližnjima primjenjuje svu moć  pridodanu njegovoj funkciji i da je svaki drugi oblik društvene organizacije glup, vizionarski i protivan »prirodnom poretku«. Kao da mu je potpuno promakla potpuna međuzavisnost modernog privrednog života. Njegove su ideje bile zaogrnute fluentnom mehanisti čkom pseudopsihologijom utemeljenom na opaženim klasama prvenstva kod kokoši u dvorištu i na znamenitim Pavlovljevim pokusima na psima koji su ustanovili postojanje uvjetovanih refleksa. Zaboravio je spomenuti da ljudska bića nisu ni psi ni djeca. Stari se doktor Pavlov na njega nije ni osvrnuo, kao što se nije osvrnuo ni na tolike druge koji su slijepo i neznanstveno dogmatizirali značenje njegovih važnih no u svom zna čenju strogo ograničenih eksperimenata. Funkcionalizam nije odjednom uhvatio korijena: tridesetih je godina zamalo svatko, od vozača kamiona do prodavačica šešira, imao neki svoj plan kako da sredi svijet, a koji se mogao bez muke naučiti u šest lekcija; začuđujuće je visoki postotak njih uspio te svoje planove i objaviti. Ipak se on postupno širio. Funkcionalizam je postao posebno popularan posvuda među malim ljudima koji su mogli sami sebe uvjeriti da je baš njihov posao onaj bez kojeg se nikako ne može, i da bi, po »prirodnom poretku«, baš oni morali biti glavni dase. Uz toliki broj razli čitih, uistinu nenadomjestivih funkcija, takvo je samozavaravanje uspijevalo bez teškoća. Gaines je, prije nego li je odgovorio, jedan trenutak zurio u Van Kleecka. — Van — rekao je polako — ne misliš valjda ozbiljno da tim možeš proći? Čovječuljak je otpuhnuo iz dubine grudi. — A zašto ne? Kad već   jest  prošlo. Traku dvadeset nećeš moći pokrenuti sve dok mene ne bude volja, a bude li potrebno, mojoj je mo ći da zaustavim i čitavu cestu. Gaines je postajao nelagodno svjestan da ima posla s nerazumnom samoobranom pa se strpljivo suzdržao. ć

da će—armija Naravno mirno da možeš, sjediti Van... i puštati no što da vladaš emo s ostatkom Kalifornijom zemlje? kaoMisliš svojimli privatnim kraljevstvom?

SIRIUS 22

 

  Van Kleeck se doimao prefrigano. — Imam ja plan i za takav slu čaj. Upravo sam završio emitiranje manifesta svim cestovnim tehničarima u zemlji, pri čemu sam im ispričao što smo učinili i pozvao ih da se dignu i zatraže svoja prava. Kad se sve ceste u zemlji zaustave i ljudi počnu gladovati, rekao bih da će Predsjednik dvaput promisliti prije nego što pošalje armiju da se s nama bak će. O, naravno, može on poslati vojnike da me zarobe i ubiju, a ja se ne bojim umrijeti, ali se neće odvažiti zapucati u cestovne tehničare zato što zemlji bez nas nema života; dosljedno tome, morat će se s nama nekako sporazumjeti... pod našim uvjetima! U tome što je izrekao bilo je mnogo gorke istine. Ako taj ustanak cestovnih tehničara postane opći, guverner će ga moći srediti nasilno baš koliko čovjek sebi može priuštiti da liječi glavobolju tako da si raspe mozak. No je li taj ustanak op ći? — Zašto misliš da će tehničari iz ostalih krajeva zemlje poći za tobom? — A zašto ne? To je prirodni poredak stvari. Ovo je doba strojeva; prava moć  posvuda leži u rukama tehničara, ali su ih zeznuli hrpom prastarih fraza i uvjerili ih da se ne posluže svojom mo ći. A od svih klasa tehničara, najvažnija je, apsolutno bitna, klasa cestovnih tehni čara. Od sada pa nadalje, oni sviraju a vi ćete plesati: takav je prirodni poredak stvari! — Na trenutak se okrenuo, proprćkao po papirima na pisaćem stolu ispred sebe pa potom dodao. — To je za sada sve, Gaines. Moram nazvati Bijelu kuću i obavijestiti Predsjednika kako stoje stvari. Ti samo nastavi, i lijepo se vladaj, pa se ne boj zla. Nakon što se ekran izbistrio, Gaines je još nekoliko minuta sjedio sasvim nepomično. Dakle tako je to. Pitao se kakvo je djelovanje, ako je bilo ikakvog, Van Kleeckov poziv na štrajk imao na cestovne tehni čare u drugim krajevima. Nikakvo, pomislio je, ali molim, nikad ne bi ni sanjao da bi se tako nešto moglo dogoditi i me đu njegovim ljudima. Možda je pogriješio što nije našao vremena da razgovara s nekim drugim osim s cestarima. Ne, da je zastao da popri ča s guvernerom, ili novinarima, ni sada  još ne bi prestao. Pa ipak... ipak... Nazvao je Davidsona. — Dave, ima li problem problemaa i u kojem drugom sektoru? — Nema, Glavni. — I na jednoj drugo drugojj cesti? — Ništa nije javljeno. — Jesi li čuo moj razgovor s Van Kleeckom? — Ubacio sam se. Da. — Bravo. Daj neka Hubberd nazove Predsjednika i guvernera i neka im veli da se oštro opirem upotrebi vojne sile dok je god slu čaj ograničen samo na ovu cestu. Reci im da ja neću biti odgovoran ako krenu prije nego ć

što ihDavidson zamolim se zadoimao pomo .kao da dvoji. — Glavni, mislite li da je to baš mudro?

SIRIUS 23

 

  — Mislim! Ako pokušamo napiriti Vana i njegove usijance, može nam se dogoditi da pokrenemo stvarni ustanak koji će obuhvatiti čitavu zemlju. A osim toga, mogao bi tako smrdati cestu da je poslije više ni sam bog ne bi skupio. Kakva ti je prometna tonaža ? — Pedeset tri posto ispod večernjeg maksimuma. — Sto je s trakom dvadeset? — Gotovo evakuirana. — Bravo. Očisti cestu od sveg prometa što god brže možeš. Najbolje će biti da šef policije postavi stražu na sve prilaze cesti kako bi zaustavio novopridošle. Van bi mogao svakog trenutka zaustaviti sve trake: a možda i  ja to budem morao učiniti. Evo mog plana: ja ću se s tim naoružanim kadetima spustiti dolje u utrobu. Udarit ćemo na sjever i svladati svaki otpor na koji naiđemo. Ti uredi da tehničari iz smjene i ekipe za održavanje krenu odmah iza nas. Svaki rotor, čim dođu do njega, moraju isključiti i prikopčati na kontrolnu ploču u Stocktonu. Bit će to krpačina, bez sigurnosnih spojeva, pa se, dakle, pobrini da bude dovoljno tehničara da se pohrvaju sa svakom nevoljom prije nego što do nje i dođe. Pođe li nam to za rukom, izvući ćemo kontrolu nad sektorom Sacramento Vanu ispod nogu, pa će moći ostati u svom kontrolnom centru sve dok ne ogladni dovoljno da se urazumi. Prekinuo je vezu pa se okrenuo Glavnom strojovo đi smjene subsektora. — Edmunds, daj mi kacigu... i pištolj. — Razumijem. — Otvorio je ladicu pa predao svom šefu izduženo oružje ubilačkog izgleda. Gaines se njime opasao pa prihvatio kacigu koju je potom nabio na glavu, ostavivši zadignute naušnjake za zaštitu od buke. Blekinsop je pročistio grlo. — Bih li... ovaj... i ja mogao dobiti šljem? — upitao je. — Sto? — Sad je na njega izoštrio pažnju. — Ne, mister Blekinsop, neće vam biti potreban. Želio bih da ostanete upravo ovdje sve dok vam se ne javim. — Ali... Australijski je državnik otvorio usta da odgovori no onda još  jednom promislio i pokorio se. Iza vrata je mlađi strojovođa smjene zatražio pozornost Glavnog strojovođe. — Mister Gaines, ovdje je neki tehničar koji inzistira da ga primite... Neki Harvey. — Ne može. — Sir, on je iz sektora Sac Sacramento. ramento. — A! Daj ga 'amo. Harvey je ukratko obavijestio Gainesa o tome što je tog popodneva čuo i vidio u Cehu — Zgadila mi se, Glavni, pa sam otišao dok su još kokodakali. Nisam o tome više ni mislio sve dok dvadesetica nije stala. Tad č

č

đ

vas. sam uo da nevolju stvara sektor Sacramento pa sam odlu io da do em do — Koliko se to dug dugoo skupljalo?

SIRIUS 24

 

  — Poprilično, rekao bih. Znate već kako je: uvijek i posvuda ima onih koje uvijek nešto žulja, a mnogi su od njih funkcionalisti. — Harvey, trebali ste do mene ve ć  prije doći. — Harvey se doimao tvrdoglavo. Gaines mu je proučavao lice. — Ne, mislim da ste u pravu. Moj je posao da vodim kartoteku o vašim drugovima, ne vaš. Još nešto? — Ovaj... sad kad smo već došli do toga, pomislih da bih vam možda mogao pomoći da proberete kolovođe. — Hvala. Ostanite uza me. Idemo »dolje u utrobu« da pokušamo napraviti malo reda. Vrata kancelarije naglo su se otvorila i u njima su se ukazali jedan tehničar i jedan kadet, vukući između sebe nekakvo breme. Položili su ga na pod pa počekali. Bio je to nekakav mladić, sasvim očito mrtav. Prednja je strana gornjeg dijela njegova kombinezona bila posve natopljena krvlju. Gaines je pogledao oficira straže. — Tko je to? Edmunds je prestao piljiti i odgovorio: — Kadet Huges: to je teklić što sam ga bio poslao u Sacramento kad su zatajile veze. Kad se nije javio, poslao sam za njim Marstona i kadeta Jenkinsa. Gaines je promrmljao nešto sebi u bradu pa se okrenuo. — Idemo, Harvey. Kadetima što su čekali dolje promijenilo se raspoloženje. Gaines je opazio da je dječačku čežnju za uzbuđenjima zamijenilo nešto ružnije. Bilo  je mnogo razmjene znakova rukama, a nekolicina kao da je provjeravala naboje u pištoljima. Promjerio ih je pogledom a onda dao znak vođi kadeta. Uslijedila je kratka razmjena znakova. Kadet je salutirao, okrenuo se svojim ljudima, nešto kratko progestikulirao pa žustro spustio ruku. U jednoredu su se uspeli do čekaonice i Gaines je pošao za njima. Kad su se našli unutra, i kad se buka izgubila, Gaines im se obratio. — Vidjeli ste kako su donijeli Hughesa; tko sve od vas želi da mu se pruži prilika da ubija gnjidu koja je to učinila? Tri su se kadeta odazvala gotovo časovito: iskoračila su iz vrste i stupila naprijed. Gaines ih je hladno pogledao. — Jako dobro. Vas trojica predajte oružje i vratite se u kasarnu. I svi ostali koji misle da je ovdje riječ  o privatnoj osveti ili da smo lovačka družina, mogu im se slobodno pridružiti. — Pustio je tišinu da malo duže potraje prije negoli je nastavio: — Sektor Sacramento zaposjele su neovlaštene osobe. Mi ga idemo vratiti: ako je moguće, bez žrtava i, također ako je moguće bez zaustavljanja prometa. Plan je da »dolje u utrobi« osvajamo rotor po rotor i povezujemo ga sa Stocktonom. Borbeni Borben i je zadatak ove jedinice da »dolje u utrobi« proslijedi prema sjeveru te da uoči ć

ć

ć edat ve ćina ete

ljudi i svlada kojesvakoga uhitite tko bitibivjerojatno joj se našao posve na putu. nedužna. Imat Uete skladu na umu s time, da prednost upotrebi bombi za uspavljivanje, usp avljivanje, a pucanje s namjerom da se ubije

SIRIUS 25

 

  bit će samo zadnje sredstvo. — Kapetane kadeta, podijelite ljude u odjeljenja po deset, i svako neka ima vođu. Odjeljenja neka se preko prostora »dolje u utrobi« razviju u strijelce, jašući bube, i neka napreduju na sjever brzinom od dvadesetpet kilometara na sat. Između valova ostavite stotinu metara razmaka. Kad god nekog opazite, čitav će se red skupiti, uhititi ga, predati ga transportnom vozilu i potom zaostati i razviti se kao posljednji red. Odredit ćete transporterima što su vas doveli ovamo da prime zarobljenike. Uputite vozače da se drže u liniji s drugim valom. Odredit ćete jednu jurišnu grupu da zauzme kontrolne prostorije subsektora, ali nijedne ne smiju biti zauzete prije nego što subsektor povežemo sa Stocktonom. Odredite i prikladne ljude za vezu. Ima li pitanja? — Pustio je pogled da mu preleti preko lica mladića. Kad se nijedan nije odazvao, okrenuo se zapovjedniku kadeta. — Jako dobro, sir. — Izvršite naređenje! Do trenutka kad su bila podijeljena naređenja već  je bila prispjela i ekipa tehničara koja će ih slijediti, pa je Gaines dao upute i njihovom vo đi. Kadeti su stajali u vrsti kraj svojih podignutih buba. Kapetan kadeta nestrpljivo je gledao u Gainesa. Ovaj kimnu, kadet žustro spusti ruku, i prvi  je val uzjahao pa se udaljio. udaljio. Gaines i Harvey uzjahali su bube pa pošli u liniji s kapetanom kadeta, kojih dvadeset pet metara iza prvoga vala. Proteklo je ve ć  poprilično vremena otkako je Glavni strojovođa posljednji put upravljao jednim od tih sitnih vozila šašavog izgleda, pa se osje ćao pomalo nespretno. Buba ne dodaje baš ništa čovjekovu dostojanstvu, jer i veličinom i oblikom podsjeća na kuhinjsku stoličicu, giro-stabiliziranu na jednom kotaču. Međutim je ona savršeno prilagođena potrebama patroliranja u labirintu mašinerije »dolje u utrobi«, bududući da može proći kroz otvor širok koliko i ramena, budu ći da se njome lako upravlja i da strpljivo stoji uspravljena, čekajući svog  jahača ukoliko ovaj sjaši. Mala izviđačka kola slijedila su odmah iza Gainesa, vrludajući između rotora, dok je audio-televizijski komunikator u njima nastavio služiti kao Gainesova veza s mnogobrojnim drugim njegovim obavezama. Prvih su dvije stotine metara sektora Sacramento prešli bez incidenta, no onda je jedan od strijelaca ugledao bubu parkiranu kraj jednog rotora. Tehničar koji se njome bio poslužio pregledavao je indikatore na njegovom temelju i nije ih opazio kako prilaze. Bio je nenaoružan i nije se opro, no doimao se iznenađeno i ogorčeno, baš kao i vrle zbunjeno. Malo je odjeljenje zaostalo i dopustilo novom prvom valu da ga prijeđe. Tri milje potom, rezultat je bio trideset sedam uhva ćenih, nijedan ubijen. Dva su kadeta bila lakše ranjena te im je zapovjeđeno da se povuku. Samo su četvorica zarobljenika bila naoružana; jednog je od njih Harvey uspio označiti kao kolovođu. Harvey je izrazio želju da pokuša pregovarati s buntovnicima, ako bi se samo ukazala zgoda. Gaines se s tim unaprijed č

đ

č

složio. Poznavao je Harveyevu dugu i ikakvu asnu biografiju vo e stehni ara pa je bio spreman iskušati sve što je nudilo nadu u uspjeh minimumom nasilja.

SIRIUS 26

 

  Nedugo potom prvi je val ulovio još jednog tehničara. Bio je s druge strane rotora; gotovo su nagazili na nj prije no što su ga vidjeli. Nije se pokušao oprijeti iako je bio naoružan i čitav taj događaj ne bi bio spomena vrijedan da u tom trenutku nije govorio u telefon prikop čan u utičnicu u temelju rotora. Gaines je prišao grupi dok je još hapšenje bilo u toku. Zgrabio je mekanu gumenu masku telefona i otrgnuo je čovjeku s usta tako žestoko da  je mogao osjetiti kako mikrofon za primanje zvuka izravno s kostiju trga zube. Zarobljenik je ispljunuo komadić slomljenog zuba i sijevnuo očima, ali se potpuno oglušio na sva pitanja koji su mu bili uputili. Bez obzira koliko brz Gaines bio, bilo je vrlo vjerojatno da su izgubili prednost iznenađenja. Bilo je nužno pretpostaviti da je zarobljenik uspio izvijestiti da je ispod ceste napad u toku. Od uha do uha poslano je upozorenje da treba proslijediti s pojačanom pažnjom. Ubrzo je Gainesov pesimizam dobio opravdanje. Pred njima se pojavila skupina ljudi na bubama, tad još stotinjak metara daleka. Bilo ih je najmanje dvadeset ali se njihova snaga nije mogla to čno odrediti, jer su, dok su napredovali, koristili rotore kao zaklon. Harvey je pogledao Gainesa, koji je kimnuo i dao znak kapetanu kadeta da zaustavi svoje snage. Harvey je krenuo naprijed, nenaoružan, ruku uzdignutih visoko iznad glave i upravljajući bubom prebacivanjem težine čitavoga tijela. Družina buntovnika nesigurno je smanjila brzinu da bi se napokon i posve zaustavila. Harvey im je prišao na desetak metara pa isto tako stao. Jedan od njih, očito vođa, obratio mu se jezikom znakova, na što je ovaj odgovorio na isti način. Bili su isuviše daleko i žuto je svjetlo bilo isuviše nesigurno a da bi mogli slijediti njihovu raspravu. Nastavila se tako nekoliko minuta da bi potom uslijedila stanka. Činilo se kao da vođa nije siguran što bi trebalo učiniti. Jedan je od družine pošao naprijed, vratio pištolj u korice pa nešto popričao s vođom. Ovaj je na njegove žestoke kretnje odgovorio odmahom glave. Čovjek je ponovo počeo iznositi svoje razloge ali ga je dočekao isti niječni odgovor. Zatim se okanio priče, u ime konačne riječi ogorčeno odmahnuo rukama pa potegao pištolj i opalio na Harveya. Harvey se uhvatio za trbuh i nagnuo se prema naprijed. Ovaj je ponovno opalio, Harvey se trznuo i otklizio na tlo Kapetan kadeta je potukao Gainesa u brzini povla čenja. Kad ga je metak pogodio, ubojica je podigao pogled. Doimao se kao da ga je zbunio nekakav neobičan događaj: u smrti je bio još suviše nov a da bi je bio svjestan. Zatim su se pucnjavi pridružili i kadeti. Iako je neprijatelj bio dvaput brojniji od prvog vala, ovome je mnogo pomogla relativna demoralizacija protivnika. Šanse su, nakon prvog, iskrzanog plotuna, bile gotovo jednake. č

č

Manje tridesetbilasekundi nakon kog pucnja itava su je buntovnaoddružba što mrtva što prvog ranjenaizdajni ili pohapšena. Gainesovi gubici brojali dva poginula (uključujući tu i umorenog Harveya) te dva

SIRIUS 27

 

  ranjena. Gaines je promijenio taktiku da bi je prilagodio promijenjenim uvjetima. Sad kad se tajnost izgubila, brzina i udarna mo ć  postali su od prvenstvenog značenja. Zapovijedio je drugom valu da se primakne praktički do peta prvome. Treći je priveo na manje od dvadeset pet metara iza drugog. Ta se tri vala nisu trebala obazirati na nenaoružane, prepuštajući četvrtom da ih pokupi, ali im je bilo zapovijeđeno da bez opomene pucaju na svakoga koga zateknu s oružjem. oru žjem. Gaines ih je upozorio da pritom pokušavaju raniti a ne ubiti, ali je shvatio da je njegovoj molbi jedva moguće udovoljiti. Bit će mrtvih. Dobro, on to nije želio, ali je osjećao da nema izbora. Svaki je naoružani buntovnik potencijalni ubojica, i on nije mogao, ako je želio biti pošten prema vlastitim ljudima, nametati im previše ograničenja. Kad je prestrojavanje bilo gotovo, dao je znak kapetanu kadeta da krene naprijed, pa su prvi i drugi val krenuli zajedno, najvećom brzinom za koju su bube bile sposobne, što je činilo nekih dvadeset pet na sat. Gaines  je krenuo za njima. Skrenuo je da bi izbjegao Harveyevo tijelo pa i nehotice pritom kratko na nj spustio pogled. Pod natrijskim lukom lice je bilo pokriveno ružnom bojom žutice, no ona je pokrivala posmrtnu masku grube ljepote na kojoj su bile očite snažne crte pokojnikova karaktera. Ugledavši ga, Gainesu nije više bilo toliko žao zbog toga što je zapovijedio da se puca, ali mu je zato duboki osjećaj gubitka još teže legao na dušu. Za slijedećih su nekoliko minuta prošli kraj još nekolicine tehničara ali nisu došli u priliku da pripucaju. Gaines je već počeo osjećati nekakvu nadu da bi pobjedu mogao izboriti relativno beskrvno, kad je najednom opazio promjenu u prožimajućem pulsu mašinerije koji je prodirao čak i kroz debelo ojastučenje njegove kacige za zištitu od buke. Podigao je naušnjak taman na vrijeme da čuje kraj mumljavog diminuenda kad su se rotori i valjci napokon do kraja zaustavili. Ceste se zaustavila. — Zaustavi ljude! — doviknuo je kapetanu kadeta. Njegove su riječi prazno odjeknule u nestvarnoj tišini. Krov izviđačkih kola se podigao kad se okrenuo i pohitao prema njima. — Glavni! — zazvao je kadet u njima. — Zov Zovee vas relejna stanica. Djevojka na ekranu, čim je prepoznala Gainesovo lice ustupila je mjesto Davidsonu. — Glavni — smjesta se obratio Davidson — zove vas Van Kleeck. Kleeck. — Tko je zaustavio cestu? — On. — Ima li kakvih bitnih promjena situa situacije? cije? — Ne. Kad ju je zaustavio, cesta je bila prakt praktiički prazna. — Daj mi Van K Kleecka. leecka. KadBravo. je prepoznao Gainesa, lice glavnog urotnika problijedjelo je od nesuzbijanog gnjeva. Riječi su smjesta poletjele.

SIRIUS 28

 

  — Tako! Mislio si, dakle, da se zezam, ha? A što veliš sada, gospodine Glavni strojovođo? Gaines je suzbio želju da mu veli točno što o svemu tome misli, a napose o Van Kleecku. Sve u ponašanju tog čovječuljka djelovalo je na nj poput škripanja stolice. Ipak nije sebi mogao priuštiti priu štiti luksuz da glasno izrazi misli. Potrudio se da mu glas dobije još onaj pravi ton koji će umiriti sugovornikovu taštinu. — Moram priznati, Van, ovu si rundu dobio. Cestu si zaustavio, ali nemoj misliti da te ne shvaćam ozbiljno. I suviše sam te dugo promatrao, a da bih te potcjenjivao. Znam da misliš to što govoriš. Van Kleecku je godilo to iskazivanje poštovanja ali je pokušao to ne pokazati. — Zašto se onda ne opametiš pa se predaš? — upitao je ratoborno. — Ne možeš pobijediti. — Možda i ne, Van, ali znaš da moram pokušati. Osim toga — nastavio je — zašto i ne bih mogao pobijediti? I sam si rekao da mogu pozvati čitavu armiju Sjedinjenih Država. Van Kleeck se pobjedonosno nacerio. — Vidiš ovo? — Podigao je kruškoldbi prekidač  spojen dugim kablom. — Ako ovo pritisnem, to će jednom eksplozijom prokopati čitavu cestu... put do vječnih lovišta. Gaines je iz srca požalio što ne zna više o psihijatriji. No dobro, morat će naprosto dati sve od sebe i uzdati se u volovsku pamet, u nadi da će ga ona odvesti do pravih odgovora. — Van, ovo je bilo prili čno drastično, ali još mi nije jasno kako bismo mi to mogli popustiti. — Ne? Onda bolje promisli još jednom. Ako me prisiliš da raznesem cestu, što ćemo sa svim onim ljudiima koji će biti razneseni zajedno s njom? Gainesove su se misli kretale gnjevnom brzinom. Nije sumnjao da bi Van Kleeck ostvario svoju prijetnju; već  i sama njegova frazeologija, ta. dječ ja kenjkavost izraza »Ako me prisiliš...« odavala je opasnu iracionalnost njegovih duševnih procesa. A takva jedna eksplozija, bilo gdje u gusto napučenom sektonu Sacramento, vjerojatno bi uništila bar nekoliko stambenih zgrada a posve sigurno bi pobila trgovce i ugostitelje na zahvaćenom dijelu vrpce dvadeset baš kao i slu čajne prolaznike. Van je bio potpuno u pravu; Gaines se nije usuđivao dovesti u pogibelj živote prolaznika koji nisu bili svjesni u čemu je spor i nikad se nisu suglasili da preuzmu rizik. Ne bi se na to odvažio pa sve da cesta nikad više i ne krene. Kad smo već  kod toga, nije mu se milila ni misao da će u pogibelj dovesti i samu cestu, no ipak je opasnost kojoj su bili izloženi nedužni prolaznici bila ono što ga je učinilo bespomoćnim. Kroz glavu mu je prostrujala melodija: Čujte kako bruje! Glete kako struje!viO,naposlu našem nikad Što da baš radi,nikamo. što da radi? Dok cesta nam klizi, njoj znajte... To gakraja... ne će odvesti Vratio se ekranu.

SIRIUS 29

 

  — Vidi, Van, ti ne želiš raznijeti cestu ukoliko na to ne budeš prisiljen, u to sam siguran. Ni meni nije do toga. Recimo da dođem do tebe pa da sve u miru pretresemo. Dva razumna čovjeka morala bi se znati nekako sporazumjeti. Van Kleeck je bio sumnjičav. — Je li to nek nekakav akav trik? — A kakav bi mogao biti? Doći ću sam i nenaoružan, najbrže što me kola budu mogla dovesti. — A tvoji ljudi? S Sto to ćemo s njima? — Plandovat će ovdje dok se ne vratim. Možeš ovdje postaviti promatrače da budeš siguran. Van Kleeck je na trenutak tr enutak oklijevao, blokiran između straha od stupice i zadovoljstva da bi svog nekadašnjeg pretpostavljenog mogao vidjeti kako mu dolazi tražiti uvjete. Na koncu se uz gunđanje suglasio. Caines im je svima dao upute i rekao Davidsonu što namjerava učiniti. — Dave, ako se ne vratim za jedan sat, radi po svom nahođenju. — Pripazite se, G Glavni. lavni. — I hoću. Istjerao je kadeta vozača iz izviđačkih kola pa se niz rampu spustio na kolnik, udario na sjever i nagazio na gas. Sad će imati prilike da sabere misli, makar i pri tristo kilometara na sat. Dvije su ga lekcije upravo bole u oči: kao prvo, trake se moraju povezati sigurnosnim kopčama tako da se susjedne trake uspore ili zaustave ukoliko im brzine postanu opasno različite. Da se nikad ne ponovi ono što se dogodilo na dvadesetici! Ali to  je ono osnovno, naprosto mehanička sitnica. Pravi je kvar u ljudima. Dakle, psihološko testiranje mora se usavršiti tako da postane sigurno da su na cestama uposleni samo savjesni, pouzdani ljudi. Ali vrag ga nosi, to je upravo ono što su sadašnji testovi po pretpostavci morali učiniti izvan granica razložne sumnje. Koliko je njemu poznato, usavršena HummWadsworth-Burtonova metoda nikada do sada nije zakazala — nikada sve do danas u sektoru Sacramento. Kako je Van Kleeck uspio navesti na pobunu čitav sektor ljudi provjerenog temperamenta? To naprosto nije bilo logično. Osoblje se nikad bez razloga ne ponaša samovoljno. Jedan čovjek može biti nepredvidljiv, ali su ljudi, uzeti u velikom broju, pouzdani poput strojeva ili proračuna. Oni se mogu mjeriti, ispitivati, klasificirati. Pred njegovim se unutrašnjim okom automatski oslikao kadrovski odjel, s redovima kartotečnih ormarića i službenicima. Našao sam! Našao sam! Van Kleeck, kao glavni zamjenik, bio je zadužen za kadrovsku službu čitave ceste! Bilo je to, jedino objašnjenje koje se slagalo sa svim činjenicama. Jedino je šef kadrovske službe imao prilike da izabere sve trule jabuke i koncentrira ih u jedno bure. Gaines je bio uvjeren, izvan granica razložne sumnje, bila neka izmotancija, je vjerojatno godinama,das jetimtuklasifikacijskim testovima koja temperamenata i dapotrajala je Van Kleeck namjerno ljude kakvi su mu bili potrebni prebacio u jedan sektor

SIRIUS 30  

  nakon što im je krivotvorio dosjee. A to ga je naučilo i drugu lekciju: Potrebni su stroži testovi za rukovodioce, i nijednom se od njih ne smije bez oštrog nadgledanja i provjere povjeriti klasifikacija i razmještanje po dužnostima. Cak bi i njega, Gainesa, morali u tom smislu nadzirati. Quis custodiet ipsos cusiodes? Tko će nadzirati nadzornike? Latinski je možda već zastario, ali ti stari Latini nisu bili tukci. Sad je bar znao u čemu je pogriješio i ta mu je spoznaja pribavila turobno zadovoljstvo. Nadgledanje i nadzor, provjera i nadprovjera, eto što  je rješenje. Bit će to tegotno i neefikasno, no čini se da odgovarajuće mjere sigurnosti uvijek idu na uštrb djelotvornosti. Van Kleecku nije smio povjeriti tolika ovlaštenja a da se nije potrudio bolje ga upoznati. Ali o njemu još i sad može ponešto doznati. Pritisnuo je dugme za alarmno zaustavljanje i tako zaustavio kola brzinom koja je izazvala vrtoglavicu. — Relejna stanica! Možete li me povezati s mojim uredom? — S ekrana ga je pogledalo Doloresino lice — Još ste tu? Bravo — rekao joj je. — Već sam se uplašio da ste otišli kući. — Vratila sam se, m mister ister Gaines. — Dobro moje djevoj če. Dajte mi Van Kleckov osobni dosje. Htio bih vidjeti njegovu povjerljivu karakteristiku. Vratila se s njim izuzetno brzo pa iz njega pro čitala nekakve simbole i postotke. Nekoliko je puta zaredom kimnuo kad su podaci potvrdili njegove slutnje: prikriveni kompleks introvertne inferiornosti. Slagalo se. — »Mišljenje komisije« — pročitala je — »Unatoč  potencijalnoj nestabilnosti na koju ukazuju maksimumi A i D na krivulji sumarnog profila, komisija ipak smatra da je ispitanik prikladan za obavljanje odgovarajuće dužnosti. Njegova je biografija izuzetno dobra, baš kao i njegova sposobnost upravljanja ljudima. Stoga se preporuča njegovo zadržavanje na dužnosti kao i unapređivanje na višu.« — To je sve, Dolores. Hv Hvala. ala. — Nema na čemu, mister Gaines. — Odlazim na obračun. Držite mi palčeve. — Ali, mister Gaines... — Daleko negdje u Fresnou, Dolores se razrogačenih očiju zapiljila u prazni ekran. — Vodi me Van Kleecku! Čovjek kojemu se obratio maknuo mu je pištolj s rebara, pomalo nećkajući se, kako se Gainesu učinilo, pa pokazao Glavnom strojovođi da se uspne stepenicama. Gaines se iskobelja iz vozila i posluša ga. Van Kleeck je bio zasjeo u samu kontrolnu dvoranu sektora umjesto u administrativnu kancelariju. S njim je bilo pet-šest ljudi, svi naoružani. — Dobro veče, upravitelju Van Kleeck. — Čovječuljak se vidno naduo kad mu je Gaines priznao samovoljno uzeti rang. — Ovdje baš ne ćdržimo mnogo do naslova — odgovorio je s upadljivom ravnodušnoš u. — Zovi me naprosto Van. Izvoli sjesti. Gaines tako i učini. Bilo je nužno da nekako udalji te ostale ljude.

SIRIUS 31  

  Pogledao ih je s izrazom dosade no ipak kao da ga sve to pomalo zabavlja. — Zar ne bi sam mogao izaći na kraj s nenaoružanim čovjekom, Van? Ili vi funkcionalisti nemate povjerenja jedan u drugoga? Van Kleeckovo je lice pokazalo da mu ovo baš nije bilo milo, no Gainesov je smiješak ostao nepokolebljiv. Naposljetku je mališa s pisaćeg stola uzeo pištolj pa pokazao prema vratima. — Momci idemo! — Ali Van... — Van, kad rekoh! Kad su ostali sami, Van Kleeck je podigao elektri čnu sklopku što ju je Gaines bio vidio na ekranu pa uperio pištolj u svog nekadašnjeg šefa. š efa. — OK — progunđao je — samo pokušaj nekakvu psinu i sve ide k vragu! Sto ti predlažeš? Gainesov se iritantni smiješak još više raširio. Van Kleeck se namrštio. — Sto je tu dođavola smiješno? Gaines ga je udostojao odgovora. — Smiješan si ti, Van. Iskreno, ovo je za upišat se. Pokrenuo si funkcionalističku revoluciju, a jedino što imaš na umu to je da razneseš cestu na kojoj počiva tvoj naslov. Reci mi — nastavio je — čega se to toliko bojiš? — Ne bojim se ničega! — Ne bojiš se? Ti se ne bojiš? Sjediš ovdje, spreman da s tom svojom prdekalicom izvedeš harakiri, a pričaš mi da se ne bojiš. Kad bi tvoji pajdaši znali koliko si blizu tome da baciš k vragu sve za što ste se borili, ukebali bi te k'o cucka. I njih nj ih se bojiš, jel' da? Van Kleeck je odgurnuo sklopku i ustao. — Ja se ne bojim! — zavrištao je pa obišao stol da bi pošao prema Gainesu. Gaines je ostao sjediti pa se nasmijao. — Ali istina je! Bojiš se i mene, evo, u ovom času. Bojiš se da ću ti istegnuti uši zbog pogrešaka u službi. Bojiš se da ti kadeti neće otsalutirati. đ

ć

č

krivom Bojiš seviljuškom. da ti se smiju Bojiš iza se kad le a. te ljudi Bojišgledaju... se da eši bojiš se zasevedaerom te ne n e opažaju. poslužiti — Ja se ne bojim! — usprotivio se Van. — Ti... ti prljavi, ustobo čeni snobe! Zato što si prošao nekakve snobovske škole misliš da si najpametniji na svijetu. — Zagrcnuo se, a onda su mu rije či postale nerazumljive dok se borio da zadrži suze gnjeva. — Ti i ti tvoji odvratni kadetići... Gaines ga je pažljivo promatrao. Sad je slabost njegova karaktera postala očita — pitao se kako to ve ć i ranije nije opazio. Prisjetio se koliko  je neljubazan Van Kleeck bio kad mu se jednom zgodom ponudio da mu pomogne u nekim zamršenim računanjima. Sad je trebalo zaigrati na tu slabost, sl abost, držati ga toliko zaokupljenog da se ne sjeti pogibeljne ga sedonatjerati otrovči svojih iskrivljenih shvaćanjasklopke. usmjeri Mora na Gainesa te mjeredada sav to isklju svaku drugu misao.

SIRIUS 32  

  Ali ga ipak ne smije podbadati suviše bezobzirno, ili bi hitac ispaljen s druge strane sobe mogao staviti točku i na Gainesa i na svaki izgled da bi se mogao izbjeći krvavi, besmisleni boj za vlast nad cestom. Gaines se opako zasmijuljio. — Van — rekao je — ti si samilosti dostojna mrvica. Ovo je ve ć  od početka izgubljena trka. Savršeno te razumijem: ti si čovjek treće klase i čitavog si se života bojao da bi te netko mogao prozreti i vratiti te u dno društvene piramide. Upravitelj... fuj! Ako si ti najbolje što nam funkcionalisti mogu pokazati, onda sebi možemo dopustiti da ih prestanemo opažati: slomit će se i sami od vlastite nedjelotvornosti. n edjelotvornosti. Zavrtio se u naslonjaču i namjerno okrenuo leđa i Van Kleecku i njegovu pištolju. Van Kleeck je krenuo prema svome mu čitelju, zaustavio se metar podalje i povikao: — Ti! Pokazat ću ja tebi! Zatjerat ću ti metak, eto što ću učiniti! Gaines se zavrtio u stari položaj, ustao pa sigurnim korakom krenuo prema njemu. — Skloni tu prdalicu prije nego što s njome učiniš kakvo zlo. Van Kleeck je uzmaknuo jedan korak. — Da mi nisi prišao! — vrisnuo je. — Da mi nisi prišao... ili ću pucati... vidjet ćemo hoću li! To je dakle to, pomislio je Gaines, i bacio se. Pištolj mu je opalio tik uz uho. No, nije ga zahvatio. Već  su bili na podu. Van Kleecka nije bilo lako držati, kad se uzme u obzir njegova sićušnost. Gdje je pištolj? Tu. Imam ga. Odvojio se od protivnika. Van Kleeck nije ustao. Ležao je rasprostrt na podu, dok su mu ispod sklopljenih vjeđa suze tekle bujicom i dok je cmizdrio poput ozlovoljenog djeteta. Gaines ga je pogledao s nečim nalik samilosti u očima, a onda ga pažljivo udario drškom pištolja iza uha. Otišao je do vrata, na trenutak oslušnuo pa ih oprezno zaključao. Kabel sklopke vodio je do komandne ploče. Razgledao je spoj pa ga pažljivo razdvojio. kontrolnom pultu paKad nazvao je s Fresno. tim bio gotov, okrenuo se prema televizoru na — Okej, Dave — rekao je — povedi ih u napad... I za ime svijeta, požuri! — Potom je razbistrio ekran, ne želeći da ga vođa smjene vidi kako se trese. Kad se idućeg jutra vratio u Fresno, Gaines se, s popriličnom mjerom zadovoljstva u srcu, uzšetao glavnom kontrolnom dvoranom. Ceste su išle — još malo pa će ponovo postići svoju staru brzinu. Bila je to duga noć. Svaki strojovođa, svaki raspoloživi kadet, bio mu je potreban da bi, kako je zatražio, centimetar po centimetar pregledali sektor Sacramento. Morali su ukriž povezati dvije uništene subsektorske kontrolne ploče. Ali su ceste išle — mogao je kroz pod osjetiti njihov ritam. č

č

Zaustavio se kraj obraslog bradu. — Dave, zzašto ašto nezapuštenog pođeš kući? ovjeka — upitao je. — uSadekinjavu bi mogao preuzeti i McPherson.

SIRIUS 33  

  — A što je s vama, Glavni? Ne izgledat izgledatee baš kao majska mlada. — O, ubit ću malo oko u kancelariji nakon što nešto prigrizem. Nazvao sam ženu i rekao da ne ću moći doći. Zato će ona doći ovamo. — Ljuti li se? — Ne baš. Znaš već kakve su žene. — Ponovo se okrenuo prema ploči s instrumentima i zagledao se u brojčanike koji su kuckajući skupljali podatke iz šest sektora. Kružni tok San Diego, sektor Angles, sektor Bakersfield, sektor Fresno, sektor Stockton — Stockton? Stockton! O, nebesa! — Blekinsop! Ostavio je australijskog ministra da čitavu noć hladi dupe u stoktonskoj upravi! Poletio je prema vratima, istovremeno viknuvši preko pr eko ramena: — Dave, daj naruči jedna kola za mene. I brza brzina! — Prije nego što je Davidson mogao potvrditi prijem naloga, Gaines je već  bio prešao preko hodnika i gurnuo glavu u svoju kancelariju. — Dolores! — Izvolite, mister Ga Gaines. ines. — Nazovite moju ženu i recite joj da moram u Stockton. Ako je ve ć  krenula, recite joj neka samo pričeka ovdje. I još nešto, Dolores... — Da, mister Ga Gaines? ines? — Malo je primirite. Ugrizla se za usnicu ali joj na licu nije bilo ni traga ikakvom osje ćaju. — Hoću, mister Gaines. — Vi ste dobro djevojće. — Već  je bio vani, da bi krenuo niz stepenice. Kad je stigao do razine pločnika, pogled na cestu u kretanju zagrijao mu je nutrinu i izazvao u njemu gotovo osjećaj razdraganosti. Žustro je zakoračao prema vratima označenim s DOLJE, tiho zviždućući sebi u bradu. Otvorio je vrata i tada se učinilo da to ritmičko mumljanje i grmljavina »duboko dolje« preuzima njegov napjev unatoč  tome što je posve zagušilo zviždukanje.  Hej, hej hej,  Jer rotorari smo mi... Provjeri svoj sektor da u redu bude!  Je'n! Dva! Tri!  Jer gdje god da kren kreneš eš  Jedno moraš moraš znati  Da ceste tvoje i nadalje idu! Preveo Predrag Raos

In memoriam

Objavljeno posredstvom GPA, München

Robert Anson Heinlein umro je 11. svibnja ove godine. Cinici će reći da je, baš kao i Somerset

napisao skoro ništa što bi mu služilo na čast. Ja bih to formulirao bitno drukčije: Heinlein je u prvoj

Maugham, što se književnog opusa tiče, umro prekasno. U posljednjih petnaestak godina, kažu, nije

polovici pisao vrhunsku svoje klasičnukarijere znanstvenu fantastiku, a nakon toga, kad mu je

SIRIUS 34  

  ugled bio čvrsto osiguran, počeo je pisati nešto sasvim drugo, literaturu koja je bila interesantna njemu samome, o prirodi realnosti, o smislu života i o solipsizmu. Dobri poznavaoci njegova opusa naći će i tu neke od osobitosti onog »starog« Heinleina, no načelno se ta novija djela prije mogu tretirati kao opsesivne metafizičke rasprave nego kao znanstvena fantastika. Zaboravimo ih zato na trenutak. Onaj Heinlein koji će interesirati čitaoca ZF'-literature pisao je i objavljivao između 1941. i 1973. i izgradio reputaciju tako blistavu da  je ni petnaest godina rušenja nije uspjelo dokrajčiti. Na čemu je ta reputacija zasnovana? Budući da naša javnost ovoga velikana zapravo ni ne poznaje, ovo pitanje zahtijeva nešto opširniji odgovor. Čitao sam nedavno »Concatenation«, prvoklasni britanski fanzin koji izlazi jednom godišnje (povodom tamošnje nacionalne konvencije) i u njegovoj velikoj anketi, u kategoriji »Najveći pisac SF-a svih vremena« na prvom mjestu sam pronašao, naravno, Roberto Heinleina. Ne znam koja je

opravdanja samo ako čitaocu pruža umjetnički doživljaj kakvoga književna matica ne može dati. U protivnom dobivamo šund. Tko žanrovski manirizam koristi samo zato da u čitaocu izazove uzbuđenje, bez intelektualnog angažmana, ne proizvodi ništa drugo nego neku podvrstu pornografije. Znanstvena fantastika trebala bi ispitivati i provjeravati. Trebala bi saznavati nepoznato, rušiti lažno, utvrđivati istinito, jer tek tada postaje jednako vrijedna književnoj matici. Tek svojim spoznajnim doprinosom može ona nadoknaditi svoje nesumnjive literarne nedostatke. Najizrazitiji vid takvog spoznajnog pristupa znanstvenoj fantastici ja vidim u tzv. misaonom eksperimentu, metodi pisanja ZF koja na izvjestan način imitira znanstvenu metodu spoznaje. Autor postavlja hipotezu, na primjer o nekoj društvenoj pojavi, a zatim je provjerava fikcijskim eksperimentom, to jest piše književno djelo u kojemu kroz imaginarnu radnju u imaginarnom društvu isprobava održivost te hipoteze. Radnja i društvo moraju

to po čredu identi nim rezultatom, takva anketanosupotpuno trideset i pet godina otkako je L. Sprague de Camp načinio prvu (za »SF Hand-book« 1953) bilo ih je mnogo. Već  35 godina svjetski fanovi najveću počast u ovom žanru odaju piscu koji je u nas zamalo nepoznat. On je nagrada »Hugo« i »Nebula« zajedno osvojio više od bilo kojeg drugog autora, a u nas je poznat uglavnom

se, naravno, konstruirati objektivno, da bi se rigorozno misaoni eksperiment mogao odvijati u što je moguće realnijim uvjetima, što bližim objektivnoj stvarnosti. Kao rezultat eksperimenta pisac dobiva novu teoriju o funkcioniranju društva u danim uvjetima, a mi dobivamo životnu i uvjerljivu književnost. To je vrlo teška metoda pisanja, zahtijeva golemo znanje o prirodi društvenih odnosa i

po pogrdnim izjavamadjelima. ara i po svojim najbanalnijim djkriti elima. Žanrovska literatura, tvrdim, ima

malo je autora na uspješan način. upotrebljava Bez mnogo razmišljanja sjetio bih se možda tek

č

SIRIUS 35  

  par njih: Roberta Heinleina, Frederika Pohla, Roberta Silverberga, Briana Aldissa, Slanislavaa Lema, Ursule Le Guin... Zanimljivo, a i očekivano: sve su to pisci koji jedva da obraćaju pažnju na čuda tehnike; oni prije svega pišu o društvenim procesima. R. A. Heinlein svakako odskače čak i od ovako odabranog društva, prije svega po tvrdoglavoj idiosinkratičnosti i to je dio tajne njegova uspjeha. Gotovo pedeset godina piše on romane kojima ni stigma znanstvene fantastike niti krajnje kontroverzni stavovi ništa ne smetaju u usponu na topliste popularnosti. Istovremeno, Heinlein je vjerojatno i najomraženiji poznati pisac ZF, autor kojega ljudi vole mrziti. Prema njegovu djelu nitko nikada nije bio ravnodušan. Uvijek je izazivao, mamio na diskusiju (pa i svađu) i nikada nije podilazio čitaocima. Ne tvrdim da je uloga pisca znanstvene fantastike da predviđa budućnost, daleko od toga, no čini mi se da je ovo ipak krasna potvrda

romana: DOUBLE STAR (Dvojna zvijezda) 1955. STRANGER IN A STRANGE LAND (Stranac u stranoj zemlji) 1961. THE MOON IS A HARSH MISTRASS (Mjesec je grub gospodar) 1965. TIME ENOUGH FOR LOVE (Dovoljno vremena za ljubav) 1973. FRIDAY (Petak) 1934. Ambicioznijem izdavaču mogao bih preporučiti možda još pet naslova, osobito dva-tri omladinska romana, no za početak bi i ovo bilo dovoljno. Eto, ispao je dug, možda i predug nekrolog. Svakome drugom ZF autoru nekrolog bih mogao sabiti na polovicu ovog prostora. Boljeg epitafa, vjerujem, ne bi ni Heinlein sam bio poželio. BIOGRAFSKA NATUKNICA: Robert Anson Heinlein, rođen 7. srpnja 1907. u mjestu Butler, država Missouri, USA, uvijek je cijenio privatan život i intimu i stoga se o njemu kao osobi zna relativno malo. Znamo da je do

ugolemog svoje djelo znanja uložio. i truda koji je pisac Hoćemo li, dakle, i dalje ignorirati Heinleina? Bilo bi šteta  jer je bio odličan, duhovit i zanimljiv pripovjedač, autor za kojega su rekli da bi i telefonski imenik znao ispričati na interesantan način. Na žalost je kvaliteta njegovih djela uvijek bila vrlo neujednačena, pa bih samo posve nekritičnom zaljubljeniku

 je po etka počeoknjiževne priličnokarijere kasno)(a pisati živio burnim životom — završio je čuvenu pomorsku akademiju u Annapolisu (gdje se proslavio i kao vrstan mačevalac) kao jedan od najboljih ali i najslabije discipliniranih pitomaca. Pet godina služi kao oficir na razaračima i nosačima aviona, a onda odlazi u vojnu mirovinu zbog narušena zdravlja. Heinlein je ovo

mogao preporukriterija iti itav Čovjeku strožih za poopus. četak bih dao možda pet zanimljivih

pozdravio prilikumatematiku da uz vojnei beneficije kao studira fiziku na univerzitetu UCLA, no

č

č

č

SIRIUS 36  

  nije postao ni matematičar niti fizičar, već  je krenuo u šarolik niz zanimanja: upravljanje rudnikom srebra (kad je od toga odustao, nije bilo lako riješiti se rudnika — prvoga ozbiljnog kupca izrešetali su gangsteri mitraljezom na putu do Heinleinova ureda), kupoprodaja nekretnina, arhitektura, pa i politika. Pisati je počeo u svojoj trideset drugoj godini i u roku od samo dvije godine postao je vodeći američki pisac znanstvene fantastike. Ratne godine proveo je kao inženjer u mornaričkim laboratorijima (gdje je imao Isaaca Asimova i L. Sprague de Campa za kolege). Čim je rat završio Heinlein se vratio pisanju i ostvario

briljantnu karijeru. Prvi se probio na prestižno knjiško područ je sa znanstvenom fantastikom, bježeći iz jeftinih petparačkih magazina, prvi se pojavio na listama bestselera... Do smrti je objavio trideset pet romana i oko pedeset pripovjedaka i novela. Prvi je pisac znanstvene fantastike koji se ovim žanrom obogatio, zaradivši u toku karijere iznos od nekoliko milijuna dolara. Posljednje godine života proveo je ležerno (osim 1984. kad se oporavljao od operacije tumora na mozgu): pišući tri mjeseca u godini, a devet mjeseci putujući svijetom. Bruno Ogorelec

CLIFFORD SIMAK

Fatamorgana  Mirage

SIRIUS 37  

 

djednom su iskrsnuli iz tame marsovske noći. Šestero majušnih,  jadnih bića. izmorenih traženjem sedmoga. Pojavili su se na rubu tame i svjetla koje je bacao plamen naše logorske vatre. Ukipili su se i piljili u trojicu Zemljana svojim sovuljagastim očima. Zemljani su bili zatečeni. — Samo mirno — dahne Wompus Smith, mi čući samo krajičkom usana. — Ako ostanemo nepomični, prići će bliže. Vjetar je donosio izdaleka jedva čujan tugaljiv jecaj i nosio ga tko zna kamo, kovitlajući nad pješčanim dinama i šiljcima grebenastih stijena. Stvorenja su i dalje stajala na samoj granici svjetla i tame. Čudne plavo-crvene sjene titrale su na njihovim si ćušnim krznenim tijelima. Doimali su se kao utvare, fatamorgana na tamnoj pozadini noćnog ništavila.

O

—strani. Starosjedioci — promrmlja Lars Nelson Webbu koji je sjedio na drugoj Webb se trgne i zagrcne. Pred njim su se nalazila stvorenja koja nije

SIRIUS 38  

  očekivao vidjeti ni u snu. Bića koja su odjednom došla odnekud iz pustinje i ukipila se na samom rubu svjetla koje je bacala logorska vatra. Webb je dobro znao da su starosjedioci izumrli, uništeni u stupicama koje su postavljali gramzivi pustinjski lovci. Prvo mu se učinilo da su potpuno jednaki i da ih se ne može razlikovati. Zatim je zapazio jedva primjetne razlike u gra đi tijela koje su izražavale osobnost svakog stvorenja. »Samo šestero« — pomislio je — »a potrebno ih je sedmero...« Starosjedioci se polako i oprezno približiše vatri, jasno osvijetljeni. Spustili su se jedan za drugim u pijesak, lice u lice s ljudima. Tišina je postala neizdrživa. Samo je vjetar i dalje donosio sa sjevera jecaj koji je rezao noćnu tišinu poput oštrog sječiva. — Ljudima je drago — promrmlja Wompus Smith. Govorio je  jezikom pustinje. — Ljudi su vas dugo čekali. Jedno je biće odgovorilo. Riječi su mu bile čudna mješavina engleskog i marsovskog. Potpuni besmisao za nenavikle uši. — Umiremo — reče biće. — Ljudi su dugo ubijali. Ljudi mogu pomoći. Sada kada umiremo ljudi će pomoći? — Ljudi su ogorčeni — reče Wompus, ali mu se u glasu osjetio radostan drhtaj, nekakva unutrašnja borba. Kao u psa koji je nanjušio svjež trag. — Nas je ovdje samo šestero — reklo je bi će. — Šestero je premalo. Potreban nam je još jedan. Ako ne nađemo sedmoga, sigurno ćemo umrijeti. Bila bi to smrt za sve starosjedioce. — Ne za sve — usprotivi se Wompus. — Za sve — uporno ponovi starosjedilac. — Postoji šestero, sedmog nema nigdje. — Kako da vam pomognemo? — Ljudi znaju gdje je sedm sedmi.i. Ljudi skrivaju sedmoga. Wompus zatrese glavom. — Gdje da ga skrivamo? — upita. — U kavezu. Wompus ponovo Na zatrese Zemlji. glavom. Da ga vide drugi ljudi. — Na Zemlji nema sedm sedmoga. oga. — Bio je jedan — tiho upadne Webb — u zooparku. — U zooparku — ponovi stvorenje, kao da iskušava okus nove rije či. — Tako smo i mislili. U kavezu. — Umro je — reče Webb — Prije mnogo godina. — Ljudi skrivaju sedmoga — nastavilo je bi će. — Ovdje, na ovom planetu. Pažljivo ga čuvaju. Zele ga prodati. — Ne shvaćam — promrmlja Wompus, ali po njegovoj intonaciji Webb shvati da je i te kako dobro shvaćao. — Nađite sedmoga. Nemojte ga ubiti. Sakrijte ga. Zapamtite: platit ćemo. —

Platiti? A čime? — Pokazat ćemo vam grad — odgovori biće. — Drevni grad.

SIRIUS 39  

  — Kao da govori o vašem gradu — reče Webbu Nelson. — O ruševinama koji vi tražite. — Kakva šteta što zaista nemamo sedmoga — izusti Wompus. — Mi bismo ga dali njima, a oni bi nas odveli do ruševina... — Ljudi su dugo nanosili štetu — reklo je stvorenje. — Ljudi su poubijali sve sedme. Sedmi imaju dobro krzno. Skupo pla ćaju za krzno sedmih — Sto je istina, istina je — usklikne Nelson. — P Pedeset edeset tisuća za kožu bilo koje veličine. A u New Yorku za ogrtač  od četiri kožice pola milijuna u gotovom... Webbu je i sama pomisao na takvu trgovinu bila odurna ali mu je još odurnija bila bezbrižnost kojom je Nelson govorio o njoj. Sada je takva trgovina bila zakonom zabranjena, razumije se, ali je zakon donesen prekasno. Starosjedioce se više nije moglo spasiti. Ako se dobro razmisli, zašto se uopće morao donijeti takav zakon? Zar čovjek kao razumno biće može loviti drugo razumno biće i ubijati ga zbog krzna, zbog 50 tisuća dolara? — Mi ne skrivamo sedmoga — uvjeravao je Wompus. Zakon kaže da smo vam prijatelji Nitko ne smije naškoditi sedmom. Nitko ga ne smije skrivati. — Zakon je daleko — usprotivi se stvorenje. — Ovdje su ljudi sami sebi zakon. — Osim nas — odgovori Wompus. — Mi se ne šalimo sa zakonom. »Kakav drski lažljivac«, pomisli Webb. — Pomoći ćete? — upita stvorenje. — Pokušat ćemo — popustljivo reče Wompus. — Samo sumnjam. Vi niste našli. Ljudi isto tako neće naći. — Nađite. Pokazat ćemo grad. — Tražit ćemo — obeća Wompus. — Dobro ćemo tražiti. Nađemo li sedmoga, dovest ćemo ga. Gdje ćete čekati? — U klancu. či dogovoreno? — Zna Dobro — prislane Wompus. — Dogovoreno. Šestero se polako digoše i krenuše. Na kraju osvijetljenog kruga zastadoše. Onaj što je sve vrijeme govorio, još se jednom okrene: — Do viđenja — reče. — Svima — odgovori Wompus. I nestadoše u tami pustinjske noći. »Na Marsu« — pomisli Webb — »neprekidno osluškujemo. To je cijena koju plaćamo da preživimo. Treba neprestano osluškivati, ogledavati se, ne govoriti i ne micati se. I ne prepustiti se tuzi. Treba zadati udarac prije nego ti ga netko zada. Vidjeti opasnost, čuti opasnost, biti stalno u čiti makar ću sekunde. I pripravnosti,treba susresti i sprije najvažnije, znatijeotkriti opasnost kojauseposljednjem ne vidi i ne djeli čuje... Na kraju se Nelson ponovo prihvatio posla koji je bio prekinuo

SIRIUS 40  

  dolaskom šestorice: oštrio je džepni nož, želeći da bude kao britva. Tiho ritmičko brušenje na kamenu djelovalo je kao otkucaji srca, kao puls rođen daleko od njihove vatre, kao da dolazi iz tame, kao da je melodija.same pustinje. Šutnju je prekinuo Wompus. — Vraški mi je žao, Larse, što ne znamo gdje da tražimo sedmoga. — Aha — prom promrsi rsi Lars. — Mogli bismo napraviti dobar poslić — nastavi Wompus. — U tom gradu je blago nad blagom. bl agom. Tako svi kažu... — Jednostavno lažu — odbrusi Nelson. — Kamenčići — nastavio je Wompus — tako veliki i blistavi da o či gotovo oslijepe. Čitave vreće kamenja. Ne bi mogao sve ni odvu o dvući. — Bila bi mi dovoljna samo jedna takva vreća — prihvati igru Nelson. — Jedna jedina za cijeli život. Webb odjednom spazi da ga obojica promatraju mršte ći se. Ljutito reče: — Nikada nisam čuo ni za kakvo blago. — Morali ste čuti što se naklapa — odreže Nelson. Webb sliježe ramenima. — Možda. Blago me ne zzanima. anima. Ne računam ni na kakvo blago. — Ali ćete ga zgrabiti, ako je tamo — posprdno pospr dno će Lars Nelson. — To uopće nije važno — odreže Webb. — To je j e sporedno. — Sve se bojim takvih sporednosti! Sto znate o tom gradu? — drekne Wompus. I djetetu bi bilo jasno da pitanje nije postavljeno tek tako, bez skrivene nade. — Idete naokolo, skupljate razno kamenje samo iz zabave? Samo onako? Webb zamišljeno pogleda Wompusa, a zatim zastajkujući reče: — Znam samo jedno: otkrio sam gdje bi se mogao nalaziti taj grad. Pošao sam od zemljopisnih i geoloških podataka i odre đenih spoznaja o izvoru kulture. Otkrio sam gdje je mogla teći voda, rasti šume i livade kada  je Mars još bio rascvjetan i mlad. Pokušao sam teoretski postaviti đ

najvjerojatnije — I nikadamjesto niste pomišljali ro enja civilizacije. ni na kakvo I toblago? je sve. — Razmišljao sam samo kako da otkrijem zagonetku marsovske kulture — odgovori Webb. — Kako se razvijala, zašto je umrla i kakva je bila. Wompus pljune. — Vi čak niste ni uvjereni da li grad uopće postoji — drekne. — Sve donedavno zaista nisam bio siguran — nastavi Webb. Sada sam uvjeren. — Zato što su o njemu pričale one zvjerčice? — Upravo zato. Pog Pogodili odili ste. Wompus prezrivo puhne i ušuti. Webb nije skidao pogled sa svojih ći im lica pratilaca, promatraju vatre. »Oni da sam ćaknut«, pomisli. »Preziru me kroz zbogplamen toga. Prepustit će vjeruju me sudbini ne razmišljajući previše. Možda će me i izbosti nožem...«

SIRIUS 41  

  Ocijenio je da zapravo i nema izbora. Nije mogao oti ći sam u pustinju. Ne bi preživio ni dva dana. Da bi se preživjelo u takvim uvjetima trebalo je posjedovali specijalno znanje i specijalne navike uz osobiti na čin razmišljanja. U nenaseljenim predjelima Marsa čovjek je morao i te kako biti sposoban da bi preživio u najtežim uvjetima.. A naselja su bila daleko. Kilometrima prema istoku. — Sutra ćemo promijeniti pravac. Poći ćemo na sjever, a ne na zapad — mirno reče Wempus. Webb ne reče ništa. Ruka mu je oprezno kliznula prema pojasu i opipala pištolj. Osjetio se bolje. Polako je shvatio da se ne može nagoditi s ovom dvojicom. Ali ni drugi vjerojatno ne bi bili bolji. Svi su istog soja. Prekaljeni i poludivlji, skitali su pustinjom love ći, postavljajući stupice, kopajući zamke, uzimajući i otimljući sve što im dođe pod ruku. I u trenutku kada se Webb javio u bazu tamo su se nalazili samo Wompus i Nelson. Ostali pustinjski lovci raštrkali su se još prije dva tjedna pustinjom u lovu na tko zna što. U početku su ga ta dvojica gledala s poštovanjem. Ali kako su dani prolazili, vodiči su se osjećali sve nadmoćnijima, u svom elementu. Tek sad Webb shvati da su ga smotali oko malog prsta. Čekali su u bazi da naiđe žrtva. Bili su bez opreme, a nitko im nije htio dati na dug. Tada se pojavio on i dao im je sve što im je trebalo u pustinji. Čak i više no što su trebali. A sada, kada su imali sve, postao im je j e suvišan teret. — Rekao sam — ponovi Wompus — da sutra idemo na sjever. Webb je i dalje šutio. Wompus povisi p ovisi glas: — Jeste li čuli?... — Još prvi put... — odaz odazove ove se Webb. — Poći ćemo na sjever — ponovi Wompus — i požurit ćemo. — Zar ste tamo sakrili sedm sedmoga? oga? Lars Nelson zahihota. — Pomisli samo. Kakva đavolska misao! Trebaju svih sedam u poslu u kojem je nama sasvim dovoljan jedan muškarac i jedna žena — prosta čki  je namigivao. — Pitao sam — ponovi Webb, obraćajući se Wompusu — jeste li na sjeveru sakrili sedmog? — Nismo — odgovori Wompus. — Poći ćemo na sjever zato što nam se tako hoće. Jasno? — Unajmio sam vas da me vodite na zapad. — Tako sam i mislio — grakne Wompus — da ćete naći nekakav izgovor. Uopće me ne zanima vaše prokleto mišljenje. Objesite ga o šešir! šešir ! — Odlučili ste da me ostavite pustinjii i propustite sudbini — reče Webb. — Dočepali ste se mog novca i više vam nije zanimljivo da me vodite. Sada vam je na umu nešto novo. To može biti samo dvoje. Ili vi imate sedmog, ili vam se čini da znate gdje ga možete naći. Ja sam tu suvišan jer bi mogao Sada odmah, vam preostaje još tosamo jednai sitnica: što sa se mnom. To izbrbljati. možete svršiti a možete ostaviti nekom da učini umjesto vas.

SIRIUS 42  

  — Priznajte da smo vam ipak ostavili da birate — naceri se Nelson. Nelson. Webb pogleda Wompusa i ovaj kimne: — Izaberite, Webbe. Razumije se, mogao bi izvaditi pištolj. Vjerojatno bi mu uspjelo ubiti  jednog prije nego što ga drugi dokrajči. Ali time ne bi dobio ništa. Bio bi ionako mrtav, kao da su ga ubili bez opomene. Već sada je mrtav. Između njega i naselja prostiru se stotine kilometara i čak ako bi i uspio savladati te kilometre, otkud mu jamstvo da bi uopće nabasao na naselja? — Otići ćemo bez zadržavanja — reče Wompus. — Nije baš ugodno putovati noću, ali nemamo kamo. Za dan-dva ćemo već odmagliti daleko prema sjeveru... Lars Nelson doda: — A kada se vratimo u bazu, Webbe, nećemo zaboraviti ispiti koju vama u čast. Wompus nastavi u istom tonu: — Ispit ćemo nešto vama dolično, Webbe. Tada ćemo već  imati dovoljno za takvo što... Webb ne reče ništa. Nije se čak ni pomaknuo. Nepomično je sjedio na pijesku kao da se ne radi o njemu. To ga je užasavalo. Dakako, bila je to reakcija na stotine prijeđenih kilometara. Pustinja je bila okrutna. U njoj je na svakom koraku vrebala neka grabežljivka. Žestoke i krvožedne, spremne napasti i ubiti. Život u pustinji sveden je na najprimitivnije nagone i novajlija brzo shvaća da ga od smrti dijeli tek tanka, tanka nit... — Onda Webbe? Sto ste izabrali? — upita Wom Wompus. pus. — Riskirat ću i pokušati preživjeti — mračno odgovori Webb. Lars Nelson cmokne jezikcm. j ezikcm. — Nadali smo se da ćete izabrati bezbolniji izlaz. Tada bismo mogli za sebe uzeti sve što je potrebno. Ovako smo vam prisiljeni ostaviti kojekakve lijepe stvarčice. — Uvijek se možete vratiti i ubiti me kao kuni ća. To je bar  jednostavno. Hm —mizamisli se W Wompus ompus —— dobra — Dajte svoj pištolj, Webbe rečeideja. Lars. — Bacit ćemo vam ga prije nego odemo... Zašto da riskiramo r iskiramo bez potrebe? Webb izvadi pištolj i bez riječi ga pruži Nelsonu. I dalje je sjedio ne mijenjajući pozu, promatrajući kako pakuju stvari u pjeskohod. — Ostavljamo vam dovoljno da istrajete — objavi Wompus. — Na vašem bih mjestu izabrao lagan i brz kraj. kraj . Webb je još dugo sjedio nepomi čan osluškujući zvuk motori pjeskohoda, sve dok se nije potpuno izgubio. Još je očekivao metak u zatiljak. Na kraju je shvatio da ga ne će ubiti. Dolio je gorivo u vatru i zavukao se u vreću za spavanje. Ujutro se uputio natrag prema istoku slijedeći tragove pjeskohoda. će bitipokriveni će prije ili Tragovi vidljivi još tjedan dana, a možda dulje ali kasnije nestati novim naslagama pijeska malo koje nanosi vjetar. U krajnjoj liniji, sve dok slijedi tragove zna da ide u pravom smjeru.

SIRIUS 43  

  Najvjerojatnije će smrt doći prije nego što nestanu tragovi. Webb je hodao grčevito stišćući pištolj, neprestano se osvrćući na sve strane, zaustavljajući se na uzvišenjima dina i proučavajući predio koji se pred njim prostirao. Vreća za spavanje i stvari koje je nosio sa s a sobom bivali su sa svakom sekundom sve teži. Gulili su mu kožu s leđa. Dan je bio užasno vruć, mučila ga je žeđ. Oprezno i štedljivo pio je kap po kap iz male zalihe vode koju su mu jedva ostavili. Shva ćao je da se više nikad ne će vratiti među ljude. Negdje između dina i linije naseljenosti umrijet će od žeđi ili uboda kukca ili kakve krvožedne zvijeri. Ili jednostavno od iscrpenosti. Šanse su mu bile jedan prema tisu ću. Webb je to znao, ali nije ni jednog jedinog trenutka usporio korak da izra čuna svoje šanse. Išao je prema istoku gonjen nagonom za samoodržanjem. Odlučio se braniti po svaku cijenu ne birajući sredstva. Mora izmicati smrti dok god ima i ma snage. Spazio je koloniju mrava upravo na vrijeme da je zaobiđe, ali se ipak primakao suviše blizu. Mravi su ga osjetili i pojurili za hranom. Morao je bježati više od kilometra. Tek tada je bio potpuno siguran da im je pobjegao Upravo u trenutku kada je želio odahnuti, spazi životinju kako skrivena u pijesku vreba da zakorači u zamku. Iza stijene iskočilo je drugo čudovište i Webb ga u posljednjem po sljednjem djeliću sekunde pogodi ravno među oči. Čitav je sat prosjedio ne mičući se, dok mu je nad glavom kružio divovski kukac nalik na bumbara. Ali imao je sreću. Čudovište je plijen moglo spaziti samo u pokretu, tako da je napokon odletjelo. Webb je za svaki slučaj ostao nepomičan još čitavih pola sata, bojeći se da bumbar čeka negdje u zasjedi kako bi se ustremio na plijen koji mu je umaknuo ispred nosa. Četiri puta je izbjegavao smrti ali je dobro znao da ona i dalje vreba neumoljivo. Možda neće proći ni sat. Neće na vrijeme uočiti opasnost, neće reagirati dovoljno brzo i smrt će ga ščepati. Opsjedale su ga fatamorgane i odvlačile pažnju od opasnih zamki. Pojavljivale su se na nebu, izrastale iz tla, stvarajući slike koje su ga č

mu ile, suslike kakvih na Marsu nije moglo biti. Ako ih je ikada i bilo, nestale nepovratno. Bile su to slike širokih rijeka s brodovima. Slike zelenih šuma i brežuljaka, tako jasne, tako blizu da su se izme đu drveća jasno vidjeli raznobojni cvjetovi. Ponekad je na horizontu vidio planine pokrivene snijegom. I to na planetu koji nije znao što je brdo! Napredujući nije zaboravljao tražiti ogrjev. Možda nai đe na konzerviranu grančicu koja ovdje leži još od vremena kada je Mars pokrivalo zelenilo. Ali nije našao ništa čime bi mogao naložiti vatru, a noć se približavala neumitno. Noćiti bez vatre značilo je sigurnu smrt. Neće proći ni sat i njega će jednostavno požderati. Svakako mora potražiti utočište u nekakvoj pećinu ini kojih je bilo u razbacanom pustinje. Trebalo je na ći i očistiti je odmnogo životinja koje se tamostijenju gnijezde, zatvoriti je kamenjem i samo prileći ne ispuštajući pištolj iz ruke.

SIRIUS 44  

  Na prvi pogled to i nije bilo teško. Pećina je bilo mnogo. Ali trebalo je naći takvu koja ima tako uzan ulaz da se može zagraditi kamenjem. Pe ćina koja nije zatvorena kamenjem, a to je znao i on, začas bi se pretvorila u klopku. Do zalaska je ostalo manje od sata. Napokon je Webb pronašao pećinu koja je odgovarala. Nalazila se izme đu stijena strmog brežuljka. Webb je proveo nekoliko minuta stojeći u njegovu podnožju i promatrao stijene. Sve  je bilo mirno. Nigdje nije vidio vidio nikakve sumnjivo obojene mrlje. Odluči se popeti do pećine. Nije žurio. Nagib je bio oštar i često je morao predahnuti. Najzad je uspio. Približio se pećini s otkočenim pištoljem. Možda se u njoj krije neki đavo? Nije znao kako da postupi. Da li da osvijetli unutrašnjost pećine ili da zapuca bez razmišljanja? »To je najsigurnije« — uvjeravao je sam sebe. Bolje da uništi opasnost... Nije čuo nikakav zvuk, samo je odjednom osjetio kandže grabežljivke koje su zastrugale po stijeni iza njegovih leđa. Brzo je pogledao iza sebe i vidio zvijer, razjapljene ralje, smrtonosne očnjake i sitne očice koje su plamtjele hladnom okrutnošću. Bilo je prekasno da se okrene o krene i zapuca. Nije mogao učiniti ništa... Noge su se nesvjesno odbacile prema pe ćini nevjerojatnom snagom. Osjetio je kako je ogulio leđa na izbočini ulaza u pećinu. Našao se u unutrašnjosti pećine. Nešto mu je okrznulo lice, a zatim je prešao preko nekog bića koje je zabrundalo ljutito. U udaljenom uglu spazio je klupko koje je tiho mijaukalo. Webb se pridigne na koljena i prebaci pištolj iz jedne ruke u drugu okrenuvši se prema ulazu u pećinu. Ugledao je golemu glavu i ramena zvijeri koja je i dalje napadala pokušavajući ući. Zatim su glava i ramena odjednom iščezli i umjesto njih pojavila se divovska šapa koja je počela opipavati unutrašnjost pećine tražeći sakriveni plijen. Nastade graja. Webb je začuo desetak glasova koji su mumljali  jezikom — Čpustinje: ovjek, čovjek. Ubi, ubi, ubi... Webbov pištolj počne rigati plamen i šapa se brzo povuće. Veliko sivo tijelo odskoči, izgubi ravnotežu i udari o nagib i sklizne dolje. — Hvala čovjek — šumjeli su glasovi. — Hvala... Webb polako sjedne i nasloni pištolj na koljena. Sada,je čuo kako život struji oko njega. Znoj mu je izbio na čelu, potekao leđima... Sto se sve krilo u pećini? Tko se nalazio kraj njega? A što su ga oslovili nije značilo baš ništa. Polovica takozvanih životinja na Marsu govorila je žargonom pustinje. Sastojao se od 200—300 riječi. Neke su bile zemaljskog, neke marsovskog a neke tko zna kakva porijekla.nekadašnjeg Mnoge od tihnaroda životinja e nisu bile životinje, već degenerirani potomci kojiuop je ćrazvio marsovsku civilizaciju. Među njima su takozvani starosjedioci dosegli u prošlosti najviši stupanj. Još su

SIRIUS 45  

   jedino oni uspjeli sačuvati oblič je dvonožaca. Ali, postojale su i druge vrste koje su bile na nižim stupnjevima. One su preživjele zahvaljujući miroljubivoj prirodi starosjedilaca. — Ti si sada izvan opasnosti — za čuje Webb. — Ne boj se. Zakon pećine. — Zakon pećine? — U pećini se ne smije ubijati. Vani se smije. U pe ćini je to zabranjeno. — Neću ubijati — odazove se Webb. — Zakon pe p ećine je dobar zakon. — Čovjek zna zakon pećine? — Čovjek neće prekršiti zakon pećine. — Dobro — reče glas. — Onda je sve dobro. Webb s olakšanjem spremi pištolj i skine s le đa vreću za spavanje i položi je kraj sebe. »Mogu im vjerovati« — pomisli. Takav spontan i jednostavan dogovor, kao što je zakon pećine nije teško shvatiti i prihvatiti ga. Taj zakon rezultat je elementarne životne potrebe. To je potreba najslabijih da s dolaskom noći zaborave međusobno rivalstvo, da prestanu jedni druge goniti i da pronađu zajedničko sklonište, sigurna od jačih i okrutnijih ubojica koji izlaze u lov poslije zalaza sunca... Neki glas odjednom reče: — Doći će jutro. Čovjek će nas ubiti. I još jedan: — Čovjek poštuje zakon noću. Ujutro će mu dojaditi. Ujutro će opet ubijati. — Čovjek neće ubijati ujutro — uvjeravao ih je Webb. — Svi ljudi ubijaju reče sigurnim glasom neko bi će. — Ubijaju zbog krzna. Ubijaju zbog mesa. Mi smo meso, mi smo s mo krzno. — Ovaj čovjek neće ubijati — ponovi Webb. — Ovaj čovjek je prijatelj. — Prijatelj? — ponavljali su glasovi. — Mi ne znamo što je to prijatelj. Objasni. Webb nije objašnjavao. Znao je da bi to bilo beskorisno. Oni ne bi shvatili značenje nove riječi. Suviše je strana okrutnim zakonima pustinje. Na kraju upita: — Ima li ovdje kkamenja? amenja? Netko mu odgovori: — U pećini ima puno kamenja. Čovjek treba kamenje? — Treba zagraditi ulaz u pećinu — objasni Webb. — Ubojice i grabežljivci tada neće moći ući. Nisu odmah shvatili smisao rečenice, ali na kraju jedan reče: — Kamenje. To je dobro. Zajedničkim snagama zatvorili su ulaz u pe ćinu. Bilo je suviše tamno ćao su da bi ih doticala mogao vidjeti, ali je kamenje. Webb osje njihova tijela i koja su ga nehotice dok su vukli Neka bila meka pahuljasta, druga Ijuskava kao u krokodila i ljuske su mu greble kožu. Dotaklo ga je i

SIRIUS 46  

  biće koje nije bilo meko već ogavno hladetinasto. Webb se zavukao u ugao pe ćine prislonivši vreću za spavanje na stijenu iza sebe. Sa zadovoljstvom bi se zavukao u vreću ali bi tada morao izvaditi sve zalihe. Znao je da bi nestale do jutra. Hrabrio se i tješio da se pećina zbog topline koju su isijavala tijela neće previše rashladnjeti. A možda čeka i smrt od hladnoće, ali nije mogao ništa učiniti... Provoditi noći u grupi, ubijati i spašavati se jedan od drugog s osvitom zore... Nazvali su to zakonom pećine. Evo o čemu se moglo pisati cijele rasprave. A o nečemu takvu nije pročitao ni u jednoj knjizi o Marsu koje je, inače, godinama proučavao. A pročitao ih je svu silu. Mars ga je privla čio nekom nevidljivom snagom i sve što je bilo u vezi s tim planetom oduševljavalo ga je. Zagonetnost i udaljenost, pustoš i njegovo propadanje, rasplamsavali su mu maštu i na kraju ga i doveli ovamo. Želio je pokušati samo odškrinuti vrata tajanstva i nepoznatog. Možda pronaći uzroke Marsova propadanja i makar samo približno odrediti stupanj koji je dosegla iščezla kultura što je doživjela krah u pradavna vremena. Za marsovske arheologe bilo je toliko poslova koji su zahtijevali izuzetno odricanje i zalaganje. Axelson sa svojim iscrpnim istraživanjem simbolike vodenih lopoča, naivni i ponekad bezuspješni Masonovi napori da pronađe putove velikih seoba. Zatim Smith koji je godinama lutao tim pustinjskim svijetom zapisujući smušene storije o drevnoj veli čini koje su mu pričala mala degenerirana bića. Razumije se da su to uglavnom bili mitovi ali se u njima krio i odgovor na pitanja koja su mučila Webba. Folklor nikada nije samo puka izmišljotina. U njegovoj osnovi uvijek ima i elemenata činjeničkog. Zatim se jednoj činjenici dodaje druga. Te dvije činjenice iskrivljuju se do neprepoznatljivosti i rađa se mit. Ali se u krajnjem zbroju ispod svakojakih slojeva neprestano čuva početna osnova — činjenica ili istina. Tako je i s tim mitom o postojanju velikog, blistavog grada koji se uzdizao nad krajevima. svim ostalim nakulture, Marsukako i bio poznat i ubilanjegovim najudaljenijim Centar je držao Webb, je točka u kojoj su se spajala sva dostignuća, mašta i nastojanja epohe prošle veličine. Ipak arheolozi sa Zemlje ni nakon više od stotinu godina istraživanja i raskapanja nisu našli nikakve tragove gradova, a kamoli Grada svih gradova. Lubanje, grobovi, bijedne straćare u kojima su se sve donedavno sklanjali potomci velikog naroda koji su uspjeli preživjeti masakre, bili su  jedini rezultati velikih istraživanja. istraživanja. Ali mitskog Grada Grada nije bilo nigdje. Ipak je morao postojati! Webb je bio siguran da mit ne laže. Taj mit su prečesto prepričavali u raznim, najudaljenijim dijelovima Marsa pripadnici najrazličitijih vrsta koje su nekad smatrali ljudima. lj udima. činjava. me smrt. opčinio«, pomisli »i jošoma me đop Ali sadajeznam da je»Mars to moja Jedino smrt Webb, može tako ijati. Vjerojatno smrt pritajena i tu, u samoj pećini. Tko im može zabraniti da me ubiju s prvim

SIRIUS 47  

  zracima zore? Jednostavno će me ubiti prije no što stignem ubiti njih. Koliko će trajati noćno primirje? Možda upravo toliko koliko je potrebno da me ubiju...?« Sto je zakon pećine? Odjek minulih dana, sjećanje na davno propalu zajednicu? A možda je taj zakon nešto novo, izazvano zlim životom koji je došao umjesto zajedničkog života? Naslonio je glavu na kamen, zatvorio o či i pomislio: »Pustit ću da me ubiju. Neću sijati smrt. I bez mene ljudi su prevršili svaku mjeru u masakriranju na Marsu. U krajnjem slučaju mogu vratiti samo djelić duga. Neću ubijati bića koja su me ovako primila.« pr imila.« Sjetio se kako se prikradao pećini razmišljajući što da učini. Kolebao se da li da pogleda tko je u pe ćini ili da pištoljem riješi stvar ne razmišljajući koga će ubiti... — Ali tada nisam znao! — krikne. — Nisam još znao! Meko pahuljasto tjelešce dotakne mu ruku i Webb začuje glasić: — Prijatelj znači neće naškoditi? Prijatelj neće ubiti? — Neće nikoga oštetiti. Neće ubiti — potvrdi Webb. — Vidio si šestoricu? — poku pokuša ša se uvjeriti glasić. Webb zadrhti, odmakne se od stijene. Bio je zapanjen. Glasi ć uporno ponovi. — Vidio si šestoricu? — Vidio sam — odgovori Webb. — Kada? — Jedno sunce unatrag. — Gdje su sada? — U klancu — odgovori Webb. — Čekaju u klancu. — Ti loviš sedmoga? —  Ne lovim — reče Webb — Idem kući. — A drugi ljudi? — Otišli su na sjever. Love sedmoga na sjeveru. — Oni će ubiti sedmoga? — Zele uhvatiti sedm sedmoga. oga. Odvest će ga šestorici. Zato da vide grad. ć

su obe ali? — Šestorica Obećali su. — Ti si dobar čovjek. Ti si čovjek-prijatelj. Ti nećeš ubiti sedmoga? — Neću — potvrdi Webb. — Svi ljudi ubijaju. Sedme prije svih. Sedmi imaju dobro krzno. Ono  je skupo. Ljudi su ubili mnogo sedmih. sedmih. — Zakon kaže da se ne smiju ubijati — istakne Webb. — Zakon ljudi kaže da je sedmi prijatelj. Ne može se ubiti prijatelja. prij atelja. — Zakon? Kao zzakon akon pećine? — Da. Kao zakon pećine — potvrdi Webb. — Ti si sedmom sedmomuu prijatelj7 — Ja sam prijate prijatelj lj svima. ć. — Ja sam sedm sedmiinepomi — rečečno, glasičekaju Webb je sjedio ći da mu se tijelo i razum oslobode prve zapanjenosti.

SIRIUS 48  

  — Slušaj sedmi — reče kada je napokon došao k sebi. — Idi u klanac. Nađi šestoricu. Oni te čekaju. Čovjeku-prijatelju je drago i sretan je zbog vas. — Covjek-prijatelj je želio vidjeti grad — usklikne stvorenje. — Sedmi je prijatelj čovjeku. Čovjek je našao sedmoga. Čovjek će vidjeti grad. Šestorica su obećali. Webb je jedva uspijevao da zatomi gorak smijeh. Eto, dogodilo se ono o čemu je sanjao i zbog čega je i došao na Mars. A sada ne može primiti dar koji mu nude. Fizički nije u mogućnosti da ga primi. — Čovjek neće moći — reče. — Čovjek će prije toga umrijeti. Nema hrane. Nema vode. Čovjeku ostaje samo smrt. — Mi ćemo se pobrinuti za tebe — odgovori sedmi. — Nikada nismo imali čovjeka-prijatelja. Ljudi su ubijali nas, mi smo ubijali njih. Ali došao  je čovjek-prijatelj. Mi ćemo se pobrinuti za takva čovjeka. Webb malo pričeka razmišljajući, a zatim upita: — Vi ćete čovjeku dati hranu? Vi ćete čovjeku naći vodu? — Pobrinut ćemo se za tebe — glasio je odgovor. — Kako je sedmi znao da sam vidio šestoricu? — Čovjek je rekao. Čovjsk je pomislio. Tako je sedmi saznao. č

ća u pustinji potpuno Telepatija... zaboravljena. Trag Zanimalo prošlosti, ostatak ga je daveli li neka anstvene druga bi kulture koja jošimaju nije istu sposobnost? —  Čovjek će poći zajedno sa sedmim? — upita sedmi. —  Poći će — odluči se Webb. »Zapravo, zašto ne?« — pomisli. Ići prema istoku nije nikakvo rješenje. Nestat će mu hrane i vode. Prožderat će ga neka grabežljiva zvijer. Nema ni najmanje izgleda da preživi. Ali ako pođe za ovim majušnim bićem, možda ima kakve nade. Ne može biti siguran u svoj spas, ali ipak može imati bar malo nade. Može se nadati da će dobiti vode i hrane. Pojavio se suputnik koji će mu pomoći da se spasi od sigurne smrti koja vreba u pustinji. Č

č

— Hladno ovjekujeje— hladno — Webb. re e sedmi. slož složii se — Hladno mu je jer je sam — objasni stvorenje. — Dvojici je toplo. Pahuljastvo stvorenje mu se uspentra na prsa i obgrli ga oko vrata. Tek trenutak kasnije, Webb je osmjeli zagrliti bi će i privine ga na sebe. — Spavaj — promrmlja sedmi — toplo je, spavaj... Webb je pojeo posljednje ostatke svojih zaliha i tada mu sedmorica starosjedilaca ponoviše: — Pobrinut ćemo se... — Čovjek će umrijeti — uporno je ponavljao Webb. — Ako nema hrane, čovjek umre. — Mi ćemo se pobrinuti — tvrdila su bića koja su se postavila uokrug. — Pobrinut emo kasnije... Shvatioćje da se sada nemaju hrane, ali da će je poslije imati. Ponovo su krenuli na put.

SIRIUS 49  

  Put čini se nije imao kraja Webb je padao s nogu i vikao u snu. Drhtao  je od umora čak i tada kada bi trebalo prijeći malu uzvisinu i pronaći ogrjev. Dan za danom samo pijesak i stijene. s tijene. Put se pretvorio u monotonu melodiju, u primitivni ritam, u pjesmu od tri zujave note. Sjetnu, neprestanu, koja bije u sljepoočicama cijeli ubogi dan i još nekoliko sati kada već padne notć i putnici se zaustave na počinak. Tuče do vrtoglavice, sve dok mozak ne otupi od bubnjanja, bub njanja, sve dok oči više ne vide svijet oko sebe i mušicu pištolja. A napada ča treba preduhitriti hicem. Na svakom koraku osjedale su ih fatamorgane, vječne marsovske iluzije koje graniče s realnošću. Treperave slike stvarale su se na nebu. Voda i drveće, nepregledne zelene stepe, kakvih na Marsu nema već  stoljećima. Kao da im se prošlost vuče za petama. Izgubio je osjećaj za vrijeme i pokušavao je ne ra čunati koliko im je  još preostalo do cilja Na kraju mu se činilo kao da će tako ići vječno, da se nikada neće zaustaviti i da je smisao njihovih života čekati jutro u goloj pustinji i lutati po pijesku dok se spusti noć. Potrošio je posljednju zalihu vode i podsjetio sedmoricu da ne može živjeti bez nje. ć

I—zaista, Kasnije istog odgovorili dana stigli su mu. su do — Vode grada ietamo biti kasnije. u tunelu, duboko ispod ruševina koje su ležale na uzvisini, bilo je vode. Kapala je sadisti čki polako, cijedila se iz polomljene cjevčice. Ali voda, čak i ova koja je kapala tako polako bila je više nego čudo na Marsu. Sedmorica su pila suzdržano. Stoljećima su se naučili živjeti gotovo sasvim bez vode, prilagodili se suši i nije ih mu čila žeđ. Webb je satima ležao pod slomljenom cjevčicom postavljajući dlanove i čekajući da se nakupi bar gutljajčić  vode. Osim toga, bilo je pravo blaženstvo ležati u prohladnom tunelu. Zaspao je, a poslije opet još malo pio. Sada je odahnuo. Ze đ  ga je napokon prestala mučiti, ali je tijelo trpjelo strašnu, neizdrživu glad. Ali ć

hrane nestala.nije bilo i nije bilo nikoga da mu je donese. Si ušna su stvorenja »Vratit će se«, umirivao se. »Otišli su samo nakratko i brzo će se vratiti. Otišli su samo da mi nabave hranu, i čim to obave, vratit će se...« Sve njegove misli o sedmorici su bile dobre misli. S naporom se vratio uskim tunelom na površinu do razvalina grada. Ruševine su ležale na brežuljku koji je nadvisivao okoliš. S njega su se vidjeli nepregledni kilometri pustoši. Od razvalina, iskreno govoreći, nije ostalo gotovo ništa. Ništa lakše proći ovuda i uopće ih ne vidjeti. Tisućljećima je pijesak uporno zatrpavao građevine koje su se urušavale, pretvarale u prašinu dok na kraju nisu postale dijelom brežuljka. će jekamenja Tutragovi i tamoobrade, je Webb nailazio keramike, na komadiali na kojima su se vidjeli na dijelove dobro znao da ih nikada ne bi pronašao sam. Mogao je mirno proći kraj ovog mjesta misleći da su ti

SIRIUS 50  

  kamenčići djelo prirode a ne ostaci os taci izumrle civilizacije. civilizacije. Tunel je vodio u njedra mrtvoga grada, u grobnicu srušene veli čine i ugasle slave naroda čiji su potomci sada kao zvijeri lutali drevnom pustinjom tek ponešto sačuvavši kao žalosnu uspomenu na kulturu što je cvjetala u gradu na brežuljku. Webb je pronašao u tunelu nijeme svjedoke tih dalekih dana: velike, obrađene kamene blokove, srušene stupove, ploče nekadašnjih ulica i čak nešto nalik na statuu. Webb ponovo ode do slomljene cjevčice, postavi dlanove i dobro se napije, a zatim se vrati na površinu i sjedne kraj ulaza u tunel promatrajući površinu Marsa. Da bi se grad mogao otkriti svijetu, bili su potrebni uređaji i snaga mnogih ljudi koji bi prekopali i prosijali pijesak. Bile bi potrebne godine napornog rada, a on nije sa sobom imao ni lopaticu! I još nešto mnogo gore. Nije imao vremena. Ako se sedmorica ne vrate s hranom, neće mu preostati ništa drugo, nego da se zavuče u tunel kako bi se njegov ljudski prah s vremenom pomiješao s prahom tuđeg svijeta. »Pa imao sam lopatu«, odjednom se sjeti. »Wompus i Lars su mi ostavili lopatu. Kakva slučajnost...« Ali sada su mu od svih stvari ostala samo dva predmeta. Vreća za spavanje i pištolj. Sve je ostalo postalo na onom neophodna strašnom da preživi. putu suvišnim. Ta su dva predmeta ostala jer su bila »Arheolog«, pomisli. »Arheolog koji je naišao na najve će arheološko nalazište svih vremena a nije u stanju u činiti apsolutno ništa...« Wompus i Lars sumnjali su da se ovdje nalaze skrovišta s blagom. Ali ovdje nije bilo nikakvih skrovišta koja bi se mogla otkopati i uzeti blago. Pomislio je na slavu, ali ni nju nije mogao o čekivati. Pomislio je na znanje, ali je ono bez lopate i vremena bilo tako đer beskorisno. Znao je da grad postoji i ništa više nije mogao učiniti. Tješilo ga je što su sedmorica još bili živi i što će moći produžiti vrstu bez obzira na strijeljanja i zamke, bez obzira na žeđ  i nesmiljenost pustinjskih lovaca. č

Kakva igrasedam prirode! Sedam majušnih stvorenja,vrsta. sedam itih spolova. I svih je neophodno da bi se produžila Onihrazli šestoro bezuspješno su tražili sedmog, a on, Webb, ga je našao. I sada će se vrsta starosjedilaca produžiti za bar jedno pokoljenje. »Ima li smisla produljivati agoniju vrste koja je izgubila svoje značenje?« — pomisli Webb. Zamišljeno je kimao glavom. »Smiri se«, pomisli. »Tko ti je dao pravo da postavljaš takva pitanja? Postoji li uop će smisao života? Nije moje da to riješim. Ima li uopće smisla što sam se probio do grada? Da li će moja smrt u ovim ruševinama imati kakav smisao ili je ona samo slučajnost u velikom izboru mogućeg, koje pokreće planete njihovim orbitama i dovodi čovjeka u suton na prag njegova doma?...« »Da, to jejesudbina« — čpomislio je. po sebi samo sićušna točka koja se Sudbina i to što je ovjek sam pojavi, ubrzo nestane na platnu vječnosti. Podigao se i shvatio svoju

SIRIUS 51  

  ništavost i svoje smirenje pred licem neproživljenih daljina i pred nebom, i pred mrtvom tišinom koja caruje nad n ad planetom i nad nebeskim prostorima. * * * Umirati od gladi je strašno. Neki oblici smrti su brzi i laki. Smrt od gladi ne pripada takvoj vrsti smrti. Sedmorica se nisu vratili. Ipak ih je Webb čekao kao i prije i gajio prema njima simpatiju pokušavajući naći opravdanje za njihov postupak. Čudnavrlo »Oni treba ne znaju kako dugo čvjerojatno ovjek možetreba živjeti hrane. fiziologija, koja sedam spolova, za bez svoje sparivanje mnogo vremena. A možda im se nešto dogodilo, možda imaju neke svoje poslove. Čim budu mogli, vratit će se i donijeti mi hranu...« Umirao je od gladi pun dobrih misli i strpljenja, kudikamo većeg no što bi mogao očekivati od sebe čak i u mnogo podnošljivijim okolnostima. okolnos tima. Odjednom je shvatio da bez obzira na slabost od gladi, koja prodire u svaki mišić i u svaku koščicu, bez obzira na strah što se izmjenjuje s oštrim mukama gladi koje se ni na tren ne smiruju, čak ni u snu, bez obzira na sve to, razum nije bio u vlasti demona što je uništavao tijelo. Naprotiv, kao da se razum izoštrio od nedostatka hrane, kao da se odvojio od izmu čena tijela i postao biće za sebe koje je zadržalo sve njegove sposobnosti i splelo ih u čvrsti uzao, gotovo neosjetljiv na vanjsko djelovanje. Webb je satima sjedio na glatkom kamenu što je bio dio ruševina, ili je pak ležao na ulazu u tunel neprestano motreći neumitnu pustinju i njen horizont. Svojim izoštrenim umom koji je dopirao do samih korijena bitka i izvora slučajnosti, tražio je smisao u nizu proizvoljnih činjenica sakrivenih pod sistemom reda u svemiru, tražio je sistem koji bi bio dostupan njegovu razumu. Često bi mu se učinilo da će otkriti sistem ali bi mu rješenje izmaklo u posljednjem trenutku. Shvaćao je: ako je čovjeku suđeno pronaći svoj početak, onda je to moguće samo na mjestima koja su slična marsovskoj pustinji. Tu nitko ne smeta i ne narušava pažnju. U početku je Webb lovio kako bi utolio glad. Ali područ je oko ruševina kao da je bilo pusto, bez života, kao da ga je netko začarao. Drugog dana lova Webb je ulovio životinjicu koja je nalikovala na zemaljskog miša. Zapalio je vatru i ispekao lovinu. lo vinu. Kasnije je potražio kožu što se osušila na suncu i dugo je žvakao nadajući se da su u njoj sačuvani hranjivi sastojci koji će mu produžiti život za nekoliko sati. Ali osim te životinjice nije ulovio ništa, jer životinja ovdje gotovo nije ni n i bilo. Napokon je došao dan kada je shvatio da se sedmorica ne će vratiti, da se nikada nisu ni mislili vratiti i da su ga ostavili isto onako kao Wompus i Lars. Shvatio je da nije samo jednom ispao budala. Trebao je krenuti na istok. Nije se smio vra ćati sa sedmim u klanac gdje su ga čekali preostalih šestero. »Možda bih uspio doći do prvih naselja«, pomislio je sada. Na istok! Na istok, u naseljeno područ je! »Pokušaj!« — govorio je sam sebi ne shvaćajući u potpunosti što bi to

SIRIUS 52  

  trebalo značiti. Spustio se s brežuljka i krenuo prema istoku. Ovdje nije imao ni najmanje šanse. Jedina nada bila je u kretanju prema istoku. Prevalio je samo nešto više od kilometra kada je pao u pijesak. Puzao  je i dizao se još jedan kilometar. Upravo su ga u tom trenutku pronašli starosjedioci. — Dajte mi hrane! — kriknuo je i osjetio da je želio kriknuti punim plućima, a iz njega nije izašao nikakav zvuk. — Jesti! Piti!... — Pobrinut ćemo se — odgovarali su, i podigavši p odigavši ga, posjeli. — Život — obratio mu se sedmi — obavijen je mogim opnama. Vanjska opna je proživljena, baciš je i ispod nje naći ćeš nov život... — Laž! — krikne Webb. — Ti ne možeš tako povezano govoriti. Ti ne znaš tako složeno razmišljati! To je nekakva laž... — U svakom čovjeku skriven je čovjek — produži sedmi. — I mnogi drugi... — Govoriš o podsvijesti? — sjeti se Webb i odjednom shvati da je postavio pitanje ne govoreći već  samo u mislima. Na kraju je shvatio da razgovara sa sedmim telepatski. Zato su i misli sedmog bile tako jasne. — Zbaci sa sebe stari život i započet ćeš nov, prekrasan život. Samo đ

č

đ

možeš treba znati ništa kako. učinitiPostoje ako ih ne strogo znaš. odre eni na ini i odre eni postupci. Ne — Postupci? — upita Webb. — Kakvi postupci? Nikada nisam čuo o tome... — Ti si već  spreman — objavi sedmi. — Prije nisi bio, sada si spreman. — Mnogo sam mislio — oglasi se Webb. — Mnogo si mislio — prihvati sedmi — i našao si djelomičan odgovor. Sit, samozadovoljan i samouvjeren Zemljanin nikada ne bi pronašao odgovor. Upoznao si sebe. — Ali ja ne znam načine — usprotivi se Webb. — Znamo ih mi. Mi ćemo se pobrinuti za tebe. Vrh brežuljka odjednom nad njim se stvorila fatamorgana. Iz pijeska uzdigli jesu zatreperlo se gradskii tornjevi i šiljci, viseći mostovi, presijevajući se u svim duginim bojama. Iz pijeska niknuše raskošni vrtovi, cvijetne lijehe, aleje a nad svom tom ljepotom brujala je prekrasna glazba mnogobrojnih zvona. Pod nogama nestalo je usijana pijeska, Sve je obraslo gustom travom. Prema čudesnom gradu vijugala je staza. Čuo se smijeh iz vrtova i s ulica; vidjelo se šareno mnoštvo... Webb se strelovito okrenuo. Sedmorica su  jednostavno nestala. I pustinje više nije bilo. Nalazio se u prekrasnom kraju živopisnog bilja i mirnih vodenih tokova... Okrenuo se prema gradu i pogledao šarenilo što se kretalo. — Ljudi!... ZačDa, uje tko znaLjudi otkuds glas sedmoga: — ljudi. raznih planeta. I ljudi iz daljina što su udaljenije od bilo kojeg planeta. Među njima ćeš naći i predstavnike svog plemena. Ti

SIRIUS 53  

  nisi prvi Zemljanin... Izbezumljen, Webb krene stazom prema vrhu. Začuđenost je brzo nestajala i prije nego što je stigao do gradskih zidina nestala je potpuno nepovratno. * * * Vompus Smith i Lars Nelson stigoše do istog brežuljka nekoliko dana kasnije. Išli su pješice. Pjeskohod im se već  davno slomio. Ostali su bez hrane i sada su lovili pustinjom. Popili su posljednje kapi vode. Nedaleko od brežuljka nabasali su na tijelo isušeno na suncu. Čovjek  je ležao potrbuške u pijesku. pijesku. Kad su ga okrenuli, prepoznaše prepoznaše Webba. — Otkud ovaj ovdje? — Nemam pojma — odgovori od govori Lars. — Bez poznavanja terena, pješice, ne bi se nikada dovukao ovamo. Osim toga, to mu nije bilo na putu. Trebao je ići na istok prema naseljima... Pretražili su mu džepove, ali nisu pronašli ništa osim pištolja. Njihovi su već bili prazni. — Kakva korist od njega? Ionako nećemo uspjeti! — razdraženo će Lars. — Možemo pokušati — odgov odgovori ori Wampus. ća i fontanama vrtoglavim Nad brežuljkom šiljcima, s zatreperi alejama drve fatamorgana. Grad što s blistavim su prskale tornjevima prohladnui vodu. Učinilo im se da čuju i zvona. Wompus pljune iako su mu usta već  davno presahla: — Proklete iluzije! G Gledaju ledajući ih, čovjek lako poludi. — Blizu su. Čini se da ih možeš dohvatiti rukom. Kao da su od nas odijeljeni zavjesom kroz koju se ne mogu probiti... Wompus ponovo pljune i reče: — Hajde, idemo... Okrenuše se i pođoše na istok, ostavljajući za sobom u marsovskom pijesku neravne tragove. č

Prevela Jadranka Vrbnjak-Feren ok

Objavljeno posredstvom P&R

SIRIUS 54  

 

PAMELA SARGENT

Nečista savest čovečanstva

Videti sebe onako kako nas vide drugi može da bude  prilič no no uznemirujuće — naroč ito ito ako ste viđ eni eni oč ima ima vaše sopstvene mač ke ke ARSA je prala posuđe od doručka kad je prvi put čula svoju mačku kako misli: » Žedna sam, zašto mi ona ne da više vode, na ivicama moje č inije inije još ima suve hrane«. Usledila je pauza. »Pitam se kako ona hvata hranu. Uopšte ne ume da se prišunja, uvek  preplaši ptice. Nikad ne uhvati nijednu kad sam ja u blizini. Zašto je j e uvek

M

stavlja u one č etvrtaste etvrtaste okrugle hrana, uostalom? Sta je ivoda ?« stvari kad ponovo mora da je vadi? Šta je Veoma polako, Marša spusti solju koju je prala, zavrnu slavinu i

SIRIUS 55  

  okrete se prema mački. Perl, jedna vitka sijamka, sedela je pored svojih činija od plastike. Pljesnula je novine ispod njih jednom šapom, a onda se ispružila na bok. » Hoću da budem poč ešljana, ešljana, hoću da mi se trbuh poč eše. eše.  Zašto on nije ovde? Uvek nekuda odlazi. Trebalo bi da su oboje ovde, od njih se oč ekuje ekuje da mi služe«. Perlina usta nisu se pomerala, ali Marša je znala da su reči njene. Pre svega, u kući nije bilo nikoga drugoga. Zatim, besteleshi glas imao je u sebi prizvuk mačkastog cvilenja, kao da su reči bile bezmalo, mada ne sasvim, mjaukanje. On, bože, pomisli Marša, ja postajem luda. I dalje gledaju ći mačku, uzmakla je do stražnjih vrata i otvorila ih. Udahnula je svež vazduh i os osetila etila se bolje. Jedan crvendać je kljucao u travi. » Zemljo, daj mi tvoja bogatstva.  Ja gladujem gladujem,, moji mladun mladunci ci kukaju za hranom«. Ovaj glas je imao muzikalan preliv. Marša se osloni o okvir vrata. » Ja stvaram prostor «. «. Ovaj novi glas bio je dubok i trom. »Svemir se razdvaja preda mnom. On je č vrst vrst i mrač an an i vlažan, on pokriva sve, ali ja stvaram prostor. Približavam se beskonač nom. nom. Ko ga je stvorio? Neki džin ogromnih dimenzija mora da je prošao kroz svet, ostavivši beskona č no. no. Ono je sada ispred mene. Toplota... ah! « Glas se prekide. Crvendać je uhvatio glistu. ć

doktor Marša Lerojzalupi kazao.vrata. JednaUgodina pomotransakcionalne , pomislila je, analize a onda:i Pitam nedeljne se seanse šta bi grupne terapije uverili su je da je samo blago deprimiran neurotičar; mada nikada nije bila kadra da vrišti i da lupa po svome jastuku u prisustvu drugih, niti da natera sebe da doktora Leroja naziva Bilom, kao što su činili ostali klijenti, terapija je bar smanjila učestalost njenih migrena, i psihijatar  je bio zadovoljan njenim progresom. Sada je, međutim, bila sigurna da postaje psihotičar; samo psihotičari čuju glasove. Bilo je izvesne satisfakcije u saznanju da se doktor Leroj prevario. Perl je nekud otumarala. Marša se upinjala da ostane mirna. Ako ja mogu čuti njene misli, razmišljala je, može li ona čuti moje? Uzdrhtala je. — Perl — pozvala je drhtavim glasom. — Dođi, mačkice. Lepa moja Perl. — Ušla predsoblje krenula prema stepeniku, stepenicama. Mačjekau se nalazila ina najgornjem čučeći. Rep joj se trzao. Marša se skoncentrira, pokušavajući da Perli prenese jednu poruku.  Ako dođ eš eš odmah u kuhinju, mislila je,  ja ću ti dati č itavu itavu konzervu Super Supera. Mačka se nije pomerila.  Ako ne siđ eš eš odmah, nastavila je Marša da misli,  ja te uopšte neću hraniti.  Perl je mirno sedela. Ona me ne čuje, pomisli Marsa sa olakšanjem. Sada se po čela osećati pomalo budalasto. Samo je uobrazila sve ovo; mora će pitati doktora Leroja šta to znači. bih da da sko skoč č im imm iodavde doč ekam ebih kambila na mislila je Perl, »i daaliseonda noge.» Mogla Mogla bih iim zarijem«,svoje kandže u meso, kažnjena«. Marša uplašeno ustuknu.

SIRIUS 56  

  Tog časa zazvonio je telefon. Marša požuri u kuhinju da odgovori, oslanjajući se leđima o zid dok je stezala s tezala slušalicu. — Halo. — Marša? — Zdravo, Paula. — Marša, ne znam šta da radim, pomislićeš da sam luda. — Jesi li na pposlu? oslu? — Uzela sam bolovanje. Mislim da sam dobila nervni slom. Ćula sam Barona jutros, hoću da kažem, čula sam šta on misli. Čula sam ga vrlo  jasno. Razmišljao jje: e: »Oni opet sve kradu, oni to kradu«, a onda je rekao: » Ali drugi č ovek ovek će ih uhvatiti i doneti nešto od toga natrag, a ja ću lajati na njega i on će se uplašiti mada ja to č inim inim č isto isto prijateljski«. Najzad sam ukopčala šta sve to znači. On misli da su đubretari lopovi i da će ih mlekadžija kasnije uhvatiti. — Da li on misli na nem nemaačkom? — Sta? — Nemački ovčari trebalo bi da znaju nemački, zar ne? — Marša se nasmeja nervozno. — Izvini, Paula. I ja sam čula Perl. A čula sam i jednu pticu i jednu glistu. — Plašila sam se da i Baron može čuti moje misli. Ali izgleda da ih ne č

ćuje miris parfem uje. —upropaš Paula zastade. — mog Isuse.tela. Baron Njegova je upravo predstava ušao. oOnlepom misliprovodu da moj svodi se na to da njuška okolo i proverava koji su psi popiškili njegove omiljene telefonske bandere. Šta ćemo da radimo? — Ne znam. — Marsa spusti pogled. Perl se trljala o njene noge. » Zašto me ne poč ešlja ešlja?« mislila je mačka. » Zašto mi ne poklan poklanja ja pažnju? Ona uvek govori u tu stvar. Ja sam mnogo lepa«. Marša reče: — Nazvaću te kasnije. Dag je sedeo za kuhinjskim stolom kad je j e Marša izašla iz vešernice. — Rano si došao kkuući. Dag podiže pogled, mršteći se ispod svoje guste brade. br ade. — Džimi Barzini je donevo svog hrčka na čas »Pokaži i prikaži«, i čuli.i Bio onda je rada ta prkletinja počDeca ela dasugovori. Svi okolo smo ganjega je to svakog u učionici. se sjatila počela da kraj mu postavljaju pitanja, ali on je samo blebetao, kao da ne može da ih razume. Njegova usta se, međutim nisu pokretala. U prvi mah sam pomislio da to Džimi nekako potura svoj glas, ali nije bilo tako. Onda sam zaklju čio da mi sigurno na neki način čujemo hrčkove misli, a tada je u učionicu ušla gospođa Prajs i rekla mi da i beli pacavi u njenom razredu za nau čne projekte govore, posle čega se preko razglasnog sistema javio Tolman i saopštio da će se nastava prekinuti ranije. — Znači, ja nisam luda — reče Marša. — Ili smo, ina če, svi ludi. Ćula sam Perl. Onda se telefonom javila Paula i rekla da to radi i Baron fon Ribentrop.

Oboje nekoliko trenutaka. Onda Marša upita: — Šta je rekao? Hrčak, hoćusudaćutali kažem. — Rekao je: »»Ho Hoću da izađem iz ovog kaveza«

SIRIUS 57  

  Da li su mačke koje su posedovali Rusi govorile ruski? Pitala se Marša. Da li su psi u Francuskoj komunicirali na francuskom? Ili su životinje bile multllingvisti, ili su ljudi čuli njihove misli na svom materinjem jeziku; toliko je uspela da razabere iz novina. Izvještaji u štampi i televizijski dnevnici sada su bili gotovo isključivo posvećeni tom fenomenu. Da li je sve to značilo da su životinje zapravo postale inteligentne, ili su ljudi naprosto čuli, po prvi put, misli koje su oduvek bile prisutne? Ili je čitav svet zahvatila masovna psihoza? Sada je bilo gotovo nemoguće krenuti u šetnju a da ne čujete ptice i druge kućne ljubimce kako se izražavaju nadugačko i naširoko. Marša je otkrila da je koker španijel, malo dalje niz ulicu, smatrao da ona ima prijatan miris tela, dok je pudlica njenog prvog suseda, gospodina Sempsona, žudela da je gricne za nogu. Uzvici »Približavaju se  zavojevač i«! sprečili su je da nagazi jedan mravinjak. Plašila se da provodi vreme u svome dvorištu otkako je čula jednu malu zmiju: » Ja gmižem. Sunce je toplo. Ja se klupč am. am. Udaram. Udari ili ćeš biti udaren. Tako je to u životu. Moji otrovni zubi su spremni.. « Marša se skrivala od te kakofonije tako što je ostajala u ku ći i, umesto toga, slušala na radiju i televiziji blebetanje raznih etologa, predstavnika č

ćzooloških aknutih,

koji vrtova, su nudili farmera, svojauzgajiva objašnjenja. a pasa, Jedna psihijatara komisija i predsednika nekolicine države spremala se da prouči čitavu stvar; jedan predsednikov savetnik govorio je o tome kako bi trebalo istrenirati ptice selice kao osmatrače da bi se obezbedila vojna kontrola. Marša je čula mnoge teorije. Ljudi su hvatali misli životinja i nekako ih prevodili u pojmove koje su mogli da razumeju. Hvatali su i svoje sopstvene misli i projicirali ih na najbliža stvorenja. Misli životinja bile su manifestacija krivice čovečanstva zato što je ono tretiralo druga živa, osećajna bića kao robove i predmete. Svi ljudi su bili rasisti — ili »vrsisti«, kao što je to jedan filozof formulisao u emisiji »Dobro jutro, Ameriko«; reč je ušla u široku upotrebu. Marša je počela da prati Perl svuda po kući, nadajući se da će steći

č ji moglo izvestan uvid uma mačke karakter; na pamet pamet Ali da bi razumevanje tačke gledišta jedne da palo je učjoj ini jemudrijom. Perl ju je razočarala. Mačkin um bio je uglavnom asocijativan: razmišljala je o hrani, o tome da  je češkaju iza ušiju, o seksu, o oštrenju svojih kandži na kuhinjskom nameštaju. » Hoću da vrebam one ptice u dvorištu«, razmišljala bi ona. »Volim da osećam travu na mojim šapama ali to mi golica nos; kad sam ogrebala po nosu onog psa iz susedstva on je zalajao, mrzim ga, zašto su moji ljudi vrištali na mene kad sam uhvatila jednog miša i stavila im ga na njihov jastuk, žedna sam, zašto mi nikada ne daju ni malo ribe tune nego je  zadrže samo za sebe«? Perl je Maršu nadasve podsećala na njenu svekrvu, čiji su razgovori uvek bili nepovezani. Ipak, smatrala je da još uvek voli mačku, uprkos svemu. Uveče, Perl bi

sko ila da na joj njeno doka je Dagom bi poččela gladikrilo krzno Perlona bi sa rekla »Ovogledala mi baš televiziju, prija«, i poi čMarša ela bi da prede. Noću, pre nego što će otići u krevet, Marša je oduvek zatvarala vrata

SIRIUS 58  

  od spavaće sobe, smatrajući da seks treba da bude privatna stvar, čak i u odnosu na mačke. Sada je bila srećna što je tako postupala. Nije baš bila sigurna da bi želela znati šta Perl ima da kaže na tu temu. Predsednik se pojavio na televiziji da bi podstakao naciju da se vrati svojim svakodnevnim poslovima, a i Dagova škola nastavila je da radi. Marša, ponovno sama preko dana, čistila je usisivačem prašinu u dnevnoj sobi i sa osećanjem krivice razmišljala o tome kako bi trebalo da potraži novo zaposlenje. Meseci provedeni kod kuće učinili su je lenjom; suviše lako se pomirila sa šablonskim životom jedne domaćice i pitala se da li to znači da je neinteligentna. Zahvaćena inercijom, odlučila je da ode u kupovinu bakaluka, umesto da se uputi do agencije za zapošljavanje. Dag je otišao na posao autobusom, ostavivši joj automobil. Osećala se nekako glupavo dok se vozila niz ulicu. Entonova tržnica bila je udaljena svega jedan blok i mogla je da uzme svoja ručna kolica za kupovinu, ali nije imala snage da se suoči sa životinjama svojih suseda. Nije postojala ni najmanja sumnja da je pudlica gospodina Sempsona i jedan mešanac malo dalje niz ulicu ne podnose zato što je bila Perlina vlasnica. U jutarnjim vestima čula je jedan izveštaj iz Indije. Malo je tamošnjih žitelja bilo uznemireno nedavnim događajima, zato što su glasne kontemplacije ć

životinja imaju dušu. samoŠtaviše, potvrdile neki onotamošnji u šta su ljudi mnogiprepoznali ve   verovali: su udapojedinim životinje stvorenjima svoje mrtve rođake ili pretke. Kad se parkirala iza Entonove tržnice i izašla iz kola, opazila je jednog ovčara kako pretura po kantama za smeće. »Kosti«, mislio je pas. » Znam da ovde ima kostiju. Hoću da oglodem jednu. Kakav divan dan! Njušim jednu kuč ku ku u blizini«. Ovčar zalaja. » Zašto mi oni toliko otežavaju da dođ em em do kostiju«? Njegovo raspoloženje postajalo je sve mračnije. Okrenuo se prema Maršinim kolima. » Mrzim ih, mrzim te blistave kotrljajuće oklope, video sam kako se jedan kotrljao i režao dok je jurio niz ulicu i nije je č ak ak ni video, ona je zalajala i zacvilela a onda je umrla, a jedna strana te stvari se otvorila i neki č ovek ovek je izašao iz nje, a stvar je naprosto stajala tamo na svojim tockovima i prela. ih«. Pas ponovojezalaja. Kad je Marša ušlaMrzim u radnju, ugledala gospodina Entona iza registarske kase. — Gde je Džini? — upitala je. Gospodin Enton je obično izgledao raspoložen, kao da su tri decenije čekanja na mušterije pretvorile njegovo okruglo lice l ice u stalan osmeh. Ali tog dana su njegove smeđe oči zurile u nju turobno. — Morao sam je otpustiti, gospođo Bokner — odgovorio je. — Morao sam da otpustim i druge mesare. Trideset godina rada, i sada ne znam koliko ću još dugo izdržati. Moj snabđevač  neće više moći da mi isporučuje meso. — Slegnuo je ramenima. — Cime mogu da vas uslužim? — dodao je i osmehnuo se, kao da su stare navike ponovo oživele. o živele. Gledajući niz prolaz između polica sa konzerviranom robom, Marša je

zapazila je polica sa čmesom gotovo ramena, potpuno prišao prazna.imDruga jedna mušterija,daneki sedokos ovek širokih je, drže ći pakovanje sa šest limenki piva. — Ne znam na šta će sve ovo izaći — reče

SIRIUS 59  

  čovek, vadeći

svoj novčanik. — Prošlog vikenda bio sam na selu sa jednim mojim drugarom. Covek jedva može spavati sa svom onom bukom koja tamo vlada. Cuo sam jednog od tamošnjih kojota. Znate li šta je rekao? Rekao je: » Moram se č uvati uvati onog dvonogog vrebač a«. A vi znate šta to znači. Onda je zaurlao. Trebalo je da vidite emisiju »60 minuta« — reče gospodin Enton. — Dali su priču o lovcima tuna, i o tome kako oni ostaju bez posla. Prikazali su jedan od posljednjih lovova. Ne bi smeli da daju takve stvari dok deca gledaju program. Moj unuk je plakao čitavu noć. — On prebaci jednu ruku preko registarske kase, a zatim produži: — Neki čovek ima farmu. Otkuda on može znati da je to zapravo jedan koncentraciona logor? Sve krave se žale na svoju subdinu. Sada više ne možete ući u štalu a da ne čujete njihove jadikovke. — Uzdahnuo je. — Sreća je što još uvijek dobijamo mleko... jer krave ne mogu da tumaraju okolo sa nabreklim vimenima. Ali šta će, dovraga, biti kasnije? One hoće veće štale, hoće bolju hranu, hoće prostranije pašnjake. Šta ako budu poželele da zadrže sve mleko za svoju telad? — Ne znam — reče Marsa u nedoumici. — Vlada bi trebala da preduzme nešto — zagunđa sedokosi čovek. ć

ć

— je Piliprava i. Oni su sasvim pomahnitali od prenakrcanosti. Farma pili a, to vam ludnica. Svinje... one su najgore, zato što su najpametnije. Znate li kako se osećam? Osećam se kao ubica... imam krv na rukama. Osećam se kao kanibal. Marša je napustila kuću misleći na hamburger i kriške dimljene virdžinijske šunke. Sada je izgubila apetit. — Šta ćete da uradite? — Ne znam — uzvrati gospodin Enton. — Pokušavam da se prešaltujem na voće, povrće i njihove prerađevine, ali to me dovodi u konkurenciju sa tržnicom Džona Remija za vo će i povrće. Moraću angažovati nekog vegetarijanskog savetnika, da bih znao kojom robom da se snabdem. Tamo dalje niz ulicu stanuje onaj devojčurak što je završio vegetarijanski koledž. Nosi se idejom da otvori savetodavnu firmu. ći ukrompira, rečponuditi e Marša, salatu gledajuod pod. — Svašta Mogu — vam moja žena ju je jutros napravila. Krompiri bar ne govore. Još ne. Dag je mrljavio po svojoj večeri od mešanog povrća. — Jesi li primetila? — upitao je. — Ljudi postaju mršaviji. — Ne svi — uzvrati Mašsa. — Nek Nekii ljudi jedu više škroba. — Da — složio se Dag. — Uostalom, gledano dugoročno, to je za nas verovatno bolje. Zivećemo duže. Ja lično se osećam bolje. — Može biti. Međutim, ne znam šta ćemo da radimo kad ponestane mač je hrane za Perl. — Marša je spustila glas spom spominju injući Perl. Posle večere gledali su TV dnevnik. Neka vrsta normalnosti vratila se u emisiju; prvi deo programa sastojao se iz uobi čajene garniture đunarodnih me kriza, kongresnih saslušanja i konferencija za štampu. Otprilike na polovini dnevnika bilo je objavljeno da je predsednikov labradorski prepeličar uginuo; Washington Post je tvrdio da je tajna služba

SIRIUS 60  

  likvidirala psa zato što je predstavljao rizik ri zik za predsednikovu bezbednost. — Blagi bože — reče Marša. Pri kraju programa bilo je još vesti o životinjama. Porodi čni terapeuti u Kaliforniji tražili su od klijenata da na seanse donesu svoje ku ćne ljubimce. Životinjska skloništa širom zemlje bila su prepuna pasa i mačaka kojih su se njihovi vlasnici odrekli. Medicinski istraživači napuštali su proučavanje životinja i okretali se kompjuterskim modelima. Hipodromi su bili zatvoreni zato što su mnogi kladioci dobijali povjerljiva obaveštenja od pojedinih konja. Po Moskvi su kružile glasine da je Kremlj bio potajno i temeljito raskužen, i da je u gradskoj kanalizaciji na đeno na hiljade mrtvih miševa. Postojala je priča o jednom čoveku po imenu Mekdonald čija se rubrika »Mekdonaldova farma« sastojala iz izreka i aforizama koje je on prikupio od životinja na svom seoskom posjedu. Njegova rubrika bila je autorizovana i objavljivana u nekoliko vodećih listova, dovodeći ga u direktno suparništvo sa Farmerom Bobom, komentatorom u emisiji »Danas«, koji je takođe imao jednu takvu rubriku. Marša je podozrevala da dva čoveka mućkaju u dosluhu sa uredništvima listova, jer su joj Mekdonaldove životinje zvučale kao Vil Rodžers, dok su je one od Farmera Boba podsećale na Oskara Vajlda. č

Perl je po ušlatepihu. u prostoriju baš kad se dnevnik ela dajednog grebe kandžama — Jutros sam kod Filazavršavao Donehjuai povidela interesantnog mačka. Neka vrsta filozofa. Njegov vlasnik kaže da on ima teoriju o životu posle smrti i da smatra da ma čke žive u jednom paralelnom svetu. Mačak misli da su svi oni čudni zvuci koje ponekad čujemo zapravo duhovi mačaka. Zanimljivo je da on ne veruje da ptice i miševi imaju duše. — Zašto ne potražiš neko zaposlenje umesto da gledaš u ekran po čitav dan? — upita Bob. — Ne gledam u njega čitav dan. Treba da znaš da trošim mnogo vremena na pripremanje jela. Vegetarijansko kuvanje uzima mnogo vremena ako nisi naviknut na njega. — To nije opravdanje. Znaš dobro da bih ja preuzeo na sebe jedan deo kućnih se ti zaposlila. —poslova, Plašim sekad dabiostavim Perl samu čitav dan. — To te ranije nije zabrin zabrinjavalo. javalo. — Ranije nikada nisam čula šta ona misli. Perl se protegnula, ispružajući prednje noge napred, izbočivši leđa u luk. » Hoću da noćas spavam u krevetu«, mislila je mačka. » Zašto ne mogu da spavam na njemu noću, nego samo preko dana? Oni ga č uvaju uvaju samo za sebe. Puštaju onu ženu sa riđ im im krznom na glavi da na njemu spava noću, a mene ne.« Dan utiša disanje. Marša se uspravi na svome sedištu. »On ju je gurnuo na njega«, produži mačka. » A onda su skinuli svoje spoljne kože, i on se uvijao oko nje i trljao je, a kad sam ja sko č ila ila na krevet, oterao me  je.« Marša ciknu: — Ti bitango! — Dag je čupkao svoju bradu. — Kad se to desilo? — On nije odgovarao. — Mora da je bilo onda kad sam otišla u

SIRIUS 61  

  posetu mojoj sestri, je l'da? Bitango jedna! — Marsa ustade, osećajući se kao da ju je neko udario u stomak. — Ri đe krzno na glavi. To je sigurno bila Ema. Oduvek sam znala da je bacila oko na tebe. Nebesa, mogli ste bar da odete u motel. — Otišao sam s nekoliko mojih prijatel prijatelja ja na par čaša piva — reče Dag spuštenim glasom. — Ona me je dovezla do ku će. Nisam očekivao da će se bilo šta desiti. To mi nije ništa značilo. Rekao bih ti da sam mislio da je važno, ali nije bilo, i zašto onda da te opterećujem time? Ema mi se čak nije ni dopala bogzna koliko.— Zaćutao je za trenutak. — Ti baš nisi pokazivala mnogo interesovanja za seks, znaš. A otkako si prestala da radiš, izgleda da ti nije više ni do čega stalo. Ema bar govori o nečem drugom sem o domaćinskim poslovima i tračevima i Filu Donehjuu. — Nisi čak ni vrata zatvorio — reče Marša, stežući šake u pesnice. — Uopšte nisi pomislio na Perl. — Pobogu, Marša, zar misliš da je normalnim ljudima važno ako ih mačka vidi? — Sada im je važno. » Žedna sam«, reče Perl. » Hoću da mi se da hrana. Zašto niko ne oč isti isti moju kutiju? Ona stalno zaudara. Htela bih da piškim tamo gde mi se đ 

svi a— .« Ubiću tu prokletu mačku — reče Dag i besno zakorači preko prostorije. — Ne, nećeš. — Marsa se ispreči ispred njega, blokirajući mu put. Perl šmugnu iz prostorije. — Pusti me. — Neću. Gušala se s njim. On je odgurnu u stranu i ona vrisnu, a onda zamahnu na njega i poče da plače. Zatim oboje sedoše na pod. Marša ga je psovala između gr čevitih jecaja, a on je stalno ponavljao kako mu je žao. Televizor  je treštao sve dok ga Dag nije isključio i doneo bocu vina. Pili su neko vreme a Marša je razmišljala o tome kako bi volela da ga izbaci iz kuće, ali

ondaDag se setila da nema posaorano, i da iscrpljen bi ostala sama s Perl, je otišao u krevet svojim izvinjavanjima. Marša je s negodovanjem zurila u sofu; trebalo t rebalo je da Dag tu spava, a ne ona. Pre nego što će leći pozvala je Perl. Mačka se oprezno šuljala iz podruma a za to vreme Marša je izvadila iz ostave nešto mač je hrane. — Tvoje najomiljenije jelo — šapnula je ma čki. — Pileće džigerice. Tvoja nagrada. Dobra mačkice. Rano tog jutra Marša je začula jedan oštar prasak. Pudlica njihovog prvog suseda bila je mrtva, opružena na kolovozu. Kad je gosopdin Sempson to otkrio, prešao je preko ulice i počeo da viče prema vratima gospodina Horniga. — Izađi, ubico! — urlao je. — Izađi i kaži mi zašto si ustrelio mog đi napolje! psa. Bitango, Marša je iza stajala u prednjem dvorištu dvoriš tu i posmatrala; Dag je gledao sscenu cenu kroz prozor na zatvorenoj verandi. Koker španijel Novakovih sedeo je na

SIRIUS 62  

  ivici Maršinog travnjaka. » Njušim smrt «, «, mislio je pas. » Njušim srdžbu. Šta se to dešava? Mi smo č ovekovi ovekovi prijatelji, ali zar moramo umreti da bismo dokazali našu odanost? Mi nismo prijatelji, mi smo robovi. Mi ližemo ruke naših gospodara gospodara..« Gospodine Hornig je otvorio svoja vrata; držao je pušku. — Gubi se s mog travnjaka. Šempsone. — Ti si ustrelio mog psa. — Gospodin Šempson je još uvijek bio u pidžami; njegova ćelava glava blistala je na suncu. — Hoću da znam zašto. Hoću odgovor odmah sada, pre pr e nego što pozovem policiju. Gospodin Hornig izađe na verandu i krenu niz stepenice; gospo đa Hornig se pojavi na vratima, huknu i pođe za svojim mužem, otimajući mu oružje. On se otrgnu od nje i pođe prema gospodinu Šempsonu. — Zašto? — vrisnu gospodin Šem Šempson. pson. — Zašto si to učinio? — Reći ću ti zašto. Ja mogu podneti da tvoj vražji pas kevće čitavo vreme, bez obzira na to što mrzim pse koji kevću. Ne marim čak ni što ostavlja izmet svuda po mome dvorištu i što nevezan trčkara okolo. Ali neću da trpim njegovo špijuniranje i njegove proklete uvrede. Taj tvoj pas ima prljavu maštu. — Tamo je — povika gospodin Šempson. — Sada je mrtav. Ti si ga ubio — i ostavio na ulici. Uvredio je moju ženu. Podsmehivao se njenim sisama. Stajao je odmah ispod prozora naše spavaće sobe i pravio viceve na ra čun njenih sisa. — Gospođa Horning se povlačila sa puškom. — Kaže da mi smrdimo. Eto, baš to je rekao. Rekao je da vonjamo kao nešto što je suviše dugo ležalo napolju. Ja se tuširam svakog dana, a on kaže da smrdim. A rekao je i neke druge stvari koje neću da ponovim. Gospodin Šempson se nagnu napred. — Budalo. On nije ništa shvatao. Kako je, dođavola, mogao učiniti nešto protiv svojih misli? Nisi morao da ga slušaš. — Kladim se da znam gdje je došao do svojih ideja. On ne bi mogao sam da ih izmisli. Ustrelio sam ga i drago mi je što sam tako postupio. KakoGospodin ti to zvuči,Šempson Sempsone? je odgovorio svojim pesnicama. Ubrzo su se dva debeljušna čoveka zakotrljala na travi, izmenjujući udarce. Nekoliko dece iz susedstva okupilo se da posmatra spektakl. Pojavila su se jedna policijska kola; Marša je gledala dok su policajci rastavljali dva čoveka. — Gospode — reče Marša ulazeći u kuću. — Stigla je policija — obratila se Dagu, koji je sada ležao opružen na sofi čitajući New York Times. Ćula je kako Perl u susednoj prostoriji grebe trpezarijski sto. » Dobre i oštre«, govorila je Perl. »One su mi dobre i oštre. Moje kandže su tako lepe. Linjam se. Zašto me neko ne poč ešlja ešlja?« — Izneverio sam te — reče Dag iznenada. Marša se ukruti. — Ne mislim samo sa Emom, mislim uopšte. — Nisu spominjali taj incident još ći kada od one je re Perl obelodanila neprijatnu tajnu. —no Ne, nisi — če Marsa. — Jesam. Možda bi trebalo da imamo dete. Ne znam znam..

SIRIUS 63  

  — Znaš da ja za sada još ne želim decu. Uostalom, ne možemo možemo to sebi  još priuštiti. — Nije to jedini razlog — reče Dag, zureći prema ulazu u trpezariju, gde je Perl sada sedela, lickajući šapu, začudo ćutIjiva. — Ti znaš koliko su posesivne sijamske mačke. Ako bismo imali dete, Perl bi ga mrzela. Dete bi po čitav dan moralo da sluša njene podmukle primedbe. Verovatno bi postalo neurotičar. Perl ih je mirno gledala. Oči su joj svetlucale. — Možda bi trebalo da je se otarasimo — produži Dag. — Oh, ne. Ti si naprosto još uvek ljut na nju. Uostalom, ona te voli. — Ne, ne voli. Ona nikoga ne voli. »Pomazite me«, reče Perl. » Neka me neko poč eše eše iza ušiju, i neka to lepo uč ini ini«. — Danas imamo piletinu — reče gospodine Enton kad je Marša ušla u radnju. — Sledeće nedelje ću dobiti govedinu. — Oslonio se o tezgu, bacivši pogled prema satu na zidu: bližilo se vreme zatvaranja. — Džini se vraća u utorak. Stvari će ponovo biti normalne. — Nadam se — reče Marsa. — Od sada ćete me verovatno viđati subotom. Najzad sam našla zaposlenje. Ništa specijalno, rad u kancelariji. č

— Zastala — Zar vam sve ovo ne izgleda udno? — Mahnula je rukom prema pilićje. ima. — U početku jeste. Ali čovek mora da gleda ovako na te stvari. Pre svega, pilići i kokoške su glupi. Verujem da niko zapravo nije znao koliko su glupi sve dok ih nisu čuli kako misle. A krave... e pa, to je baš onako kako je moj snabdevač  rekao. Niko neće naškoditi nekoj pristojnoj životinji, ali mnoge od njih nemaju da kažu ništa pristojno o ljudima, a neke su, reklo bi se, pravi smutljivci. Znate ko će da pograbi sekiru, da se tako izrazim. Dobro je što one ne znaju da ih mi možemo čuti. — Gospodin Enton spusti glas. — A tek svinje. Misle da su bolje od nas, eto šta misle. Sedeti po čitav dan u oboru i misliti da su bolje od nas! Zažali će one zbog toga. Dok mirnija. se MaršaPtice te ve eri uvek vraćala kući sa» Moja pilićima je izgledala sučjoš čavljale: jaja isujajima, topla«.ulica »Vetar me podiže i odnosi od moje ljubavi«. » Žice zuje pod mojim nogama«. » Ja sam snažan, moje gnezdo je č vrsto, vrsto, želim životnu saputnicu«. Jedna veverica polete uz drvo. »Sakrij, sakrij ih. Imam mnogo žirova na mom tajnom mestu. Sač uvati, uvati, sač uvati, uvati, sač uvati. uvati. Ja sam spremna«. Nije čula kućne mezimice svojih suseda. Neki su bili unutra; drugi su bili suviše očigledni. Prošla je pored leševa dveju sivih ma čaka, a onda zaobišla jednog mrtvog mešanca. Osećala je probode u očima. Mi smo oduvek ubijali životinje, mislila je. Zašto bi ovo bilo bi lo drukčije? , Luiza Novak je stajala pored svog mrtvog koker španijela, pla čući. — Luiza? — reče Marša, prilazeći detetu. Luiza diže pogled, šmrkćući. Marša  je zurila u španijela, prise prise se dačju je — pasGospo voleo.đa Džons ga je slučajno — Tata ga je ubio —ćaju rečćei devoj ica. čula i ispričala svima kako je tata udario mamu. Tata kaže da ga je Reks

SIRIUS 64  

  mrzeo i da je namerno grizao njegove papuče i da je hteo da mu iskida grkljan zato što je bezobrazan. Volela bih da je to učinio. Mrzim ga. Nadam se da će umreti. Kad je Marša stigla do svoje kuće, ugledala je kola na prilaznom putu; Dag se vratio s posla. Čula ga je kako korača gore na spratu dok je raspakivala namirnice i stavljala ih na njihova mesta. Perl je ušla u kuhinju i mjauknula, a onda požurila prema vratima, i dalje mjaučući. » Hoću da izađ em em napolje. Zašto me ona ne pušta napolje? Hoću da vrebam ptice, hoću da se igram.« Perl je bila toliko nesvesna, toliko uporna, toliko dosledna u svom nepoimanju. Bolje da se pripaziš, mislila je Marša uzburkano. Bolje ti je da ništa ne misliš dok su naši prijatelji ovde, ako znaš šta je dobro za tebe, ili ću te zaključati u podrum. I bolje ti je da pripaziš šta misliš o meni. Sva zgranuta, odjednom je shvatila da bi, pod određenim okolnostima, mogla da razbije mačkin mozak o zid. » Hoću da izađ em em napolje.« — Perl — reče Marša, naginjući se prema mački. — Perl, slušaj me. Pokušaj da shvatiš. Znam da ne možeš, ali ipak pokušaj. Ne možeš da izađeš napolje, opasno je. Moraš da ostaneš ovde. Moraš da ostaneš u ku ći ć

radi tvogunutra. sopstvenog dobra. Ja znam šta je najbolje. Od sada eš morati da ostaneš Preveo Gavrilo Vučković 

Objavljeno posredstvom GPA, München

SCAN,i prelom: OCR: Sekundica Ispravke MasterYoda www.sftim.com   www.sftim.com

SIRIUS 65  

 

RAY BRADBURY

Putnik The Traveler

P

red zoru Otac zaviri u Cecynu sobu. Ležala je na krevetu. Neodobravajući, zatrese glavom i mahne rukom u njezinu smjeru. — E sad, ako mi možeš reći kakva je korist od toga stalnog ležanja, pojest ću krep-papir sa svoje škrinje od mahagonija. Cijele noći spava, zatim doručkuje i onda opet cijele dane spava. — Oh, ali ona mi mnogo pomaže — objašnjavala mu je Majka, ć

odvode i ga niz hodnik, dalje od blijedaAuspavana — od Pa tvoje ona jebra jedan članova će? od najprilagodjivijih Obitelji. kakva jelika. korist Većina po cijele dane samo spava i ništa ne radi. Naposljetku, Cecy je

SIRIUS 66  

  aktivna. Siđoše niz stepenice, obavljeni mirisom crnih svije ća; rukohvat je bio obložen crnim krepom koji je tu ostao još od Povratka ku ći prije nekoliko mjeseci, i nije bio uništen, šapćući cijelim putem. Sav izmoren, Otac otpusti čvor na kravati. — Mi, eto, radimo noću — reče. — Kako da se promijenimo kad smo, kako ti to kažeš, staromodni? moderni — Naravno — odvrati dai se otvori ne možete podrumska promijeniti. vrata. Ne mogu svi u Obitelji biti S rukom u ruci uđoše u tamu. — Zaista je sretna okolnost što ja uop će ne trebam spavati — reče zagledavši mu se u okruglo lice i nasmije se. — Da ssii se oženio nekom koja spava noću, zamisli kakav bi to bio brak! Svaki bi bio sam, prepušten sam sebi. Nitko od nas nije isti. Svi su divlji. Tako je to u Obitelji. Ponekad dobijemo nekog poput Cecy, koja je sva samo um; ima i onih poput ujaka Einara, koji su letači; nekad nekog poput Timothyja, koji su mirni, tihi i normalni. Pa, onda, i ti si tu, koji spavaš samo danju. A i ja, stalno, cijeli svoj život, uvijek budna. Zato ti ne bi trebalo biti teško da shvatiš Cecy. Svakog mi dana na milijun načina pomaže. Pošalje svoj um do prodavača zelenja da što ima takosvježeg mi pomaže. svojmeumakou mesara. To vidi mi uštedi putnaakoprodaju, je ostaoi bez mesa. Useli Upozori neke babe tračare namjeravaju doći i brbljajući protratiti cijelo poslijepodne. I onda, ima još šeststo drugih stvari... Zastadoše u podrumu ispred velike prazne škrinje od mahagonija. On se smjesti u škrinju, još neuvjeren u ono što je govorila. — Ali kad bi ipak nešto više doprinosila — re če. — Bojim se da ću je morati zamoliti da potraži nekakav posao. — Prespavaj sve to — odvrati ona. — Malo razmisli. Do zalaska sunca možda ćeš promijeniti mišljenje — nastavi zatvarajući poklopac škrinje. — Pa... — poče on zamišljeno, ali se poklopac ve ć bio spustio. — Dobro jutro, — reče mu. jutro dragi — promrmlja zatvoren u škrinju. Sunce je izlazilo. Ona požuri gore da pripremi doručak. Cecy Elliott je bila jedna od Putnika. Naoko je bila jedna od obi čnih osamnaestogodišnjakinja. Ali nitko u Obitelji nije bio baš ono na što je nalikovao. Nije im to ništa predstavljalo. Živjeli su u malim gradovima i na farmama po cijelom svijetu,  jednostavno, nastojeći se što više družiti zajedno i prilagođavati svoje talente potrebama i zakonima svijeta koji se mijenjao. Cecy Elliott se probudi. Pjevušeći, polako je klizila kućom. — Dobro jutro, Majko — reče i ode do podruma da provjeri sve velike škrinje od mahagonija, da ih opraši i uvjeri se da je svaka dobro zatvorena. — Tata — reče brišući jednu od škrinja. SestričI.. na —zalupka Esther — prstima nastavi po provjeravaju i drugu — koja nam je došla— u posjet. trećoj —...ć— Djed Elliott.. Iznutra se začuje šum nalik šuškanju papirusa.

SIRIUS 67  

  — Čudna je to, sva međusobno izmiješana obitelj — tiho je govorila penjući se prema kuhinji. — Mračnjaci i oni koji se boje plama; neki budni, poput Majke, dvadeset i pet od dvadeset i četiri sata; neki spavalice, poput mene, koji od šezdeset minuta pedeset i devet prospavaju. No to su različite vrste sna. Pojede doručak. Dok je jela kajsije, spazi da se Majka zagledala u nju te odloži žlicu. ć

ć

č

ć ga da—jeOtac dobroešto ve sam  promijeniti ovdje. Jasvoje sam mišljenje osiguranje—Obitelji; re e Cecy. on to — ne Uvjerit shvaća.u Samo pričekaj.

— Jesi li malo prije dok sam razgovarala s Ocem bila u meni? — upita Majka. — Jesam. — Učinilo mi se da sam te osjetila kako gledaš mojim o čima — kimnu Majka. Cecy pojede jelo i ode u krevet. Složi čiste hladne plahte i pokrivače, zatim legne povrh njih, zatvori oči odmarajući svoj krhki bijeli lik, ležeći na malim grudima, nagne malu, prekrasno oblikovanu glavu unatrag, okruživši je bujnom kestenjavom kosom. č

Po ela Putovati. Um jojje izi đe iz sobe, prijeđe dvorištem punim cvijeća, poljima, zelenim brežuljcima, preko starih snenih ulica gradi ća Mellina, uđe u vjetar i prijeđe pokraj vlažne depresije gudure. Cijelog će dana letjeti i krivudati. Um će joj ulaziti u pse, sjediti tamo, i ona će osjetiti čekinjaste osjećaje pasa, okusiti sirove kosti, omirisati oštri miris mokra će na drveću. Čut će kao što i psi čuju. Potpuno će zaboraviti ljudsku konstrukciju. Imat će pseći lik. Bilo je to nešto više od telepatije; uđeš na jednu stranu, iziđeš na drugu. Ovo je bilo potpuno odvajanje od jednog tijela i prijelaz u drugo. Bio je to ulaz u pse koji njuškaju drveće, u ljude, stare cure, u radnike oznojene od kopanja, u nerođene bebe, u ružičaste male mozgove. Kamo da krene danas? je trenutak poslije majkalice zavirila sobu, ugleda Cecyno tijeloKad na krevetu; grudi joj senjezina nisu micale, joj jeubilo nepokretno. Cecy  je već bila otišla. Majka kimnu glavom i nasmiješi se. Jutro je prolazilo. Leonard Bion i Sam otiđoše na posao, baš kao i Laura i sestra-manikirka; a Timothy je bio otpremljen u školu. Ku ća se utišala. U podne jedini zvuk koji se čuo bila je igra triju malih Cecynih sestrična u stražnjem dvorištu. U kući su uvijek bili neki rođaci ili ujaci, ili pranećaci ili nećakinje koje su došle samo na jedan dan; dolazili su i odlazili; curili su poput vode iz slavine s lavine i otjecali u slivnik. Kad je visoki glasni čovjek zalupao na vrata i čvrstim koracima ušao u kuću čim mu je Majka otvorila, male se rođakinje prestadoše igrati. — Bio je to ujak Jonn! — bez daha će najmanja djevojčica. — druga. — Onaj Što onkojeg želi?mrzimo? — zzavi aviče—treupita ća. — Izgledao je bijesan. — Mi smo bijesni na njega, eto, o tome se radi — objašnjavala je

SIRIUS 68  

  druga djevojčica ponosno. — Zbog onog što je učinio Obitelji prije šezdeset i prije sedamdeset, i prije dvadeset godina. — Slušajte! — nado nadoda da treća — Otrčao je gore! — Zvuči kao da plače. — Plaču li odrasli? — Pa naravno, ludice! — On je u Cecynoj sobi! Vi če. Smije se. Moli. Plače. Izgleda kao da  je bijesan Najmanja i tužan, i sama i kao kaopodačne seplakati boji, sve i otr to točzajedno! i do podrumskih vrata. — Probudite se! — poviče — Oh, vi tamo dolje, probudite se! vi u škrinjama! Ujak Jonn je ovdje i možda je sa sobom donio i cedrov kolac! Ne želim da mi probije grudi cedrovim kolcem! Probudite se! — Ššš... — slišavala ju je najve ća djevojčica. — Nema cedrov kolac! Ionako ne možeš probuditi ljude lju de iz škrinja. Slušajte! Glave im se nakriviše, a blistave oči uperiše uvis, iščekujući da se nešto dogodi. — Diži se s kreveta! — zapovjedi Majka stojeći na vratima sobe. Ujak Jonn se nagne nad Cecyno uspavano tijelo. Usne su mu se iskrivile. Zelene oči su mu bile divlje i sulude. ć

— Jesam li zakasnio? — upita promuklim glasom, jecaju i. — Je li već otišla? — Već  odavno! — odbrusi mu Majka. — Jesi li slijep? Možda se danima neće vraćati. Ponekad tu leži cijeli tjedan. Ne moram hraniti tijelo, hranu nalazi u bilo čemu ili u bilo kome gdje se nalazi. Odlazi od nje! Ujak Jonn se ukoči, jednim koljenom pritiskajući opruge kreveta. — Zašto nije mogla pričekati? — želio je znati, uzbuđeno je promatrajući, a ruka mu je stalno s talno opipavala njezin jedva čujni puls. — Čuo si me! — Majka se čvrstim koracima uputi naprijed. — Ne smije se dirati. Mora se ostaviti onako kako leži. Tako, da kad se vrati ku ći, može ući u svoje tijelo onako kako treba. Ujak Jonn okrene glavu. Njegovo dugačko, grubo, crveno lice bilo je puno ožiljaka od boginja i potpuno bezosjećajno, a oko očiju bili su crni kolutovi. — Kamo je otišla? Moram je naći! — Ne znam — odvrati Majka glasom koji ga ošinu kao da mu je dala pljusku. — Ima nekih mjesta koje voli više od ostalih. Možeš je pronaći u djetetu koje trči niz stazicu u guduru. Ili se ljulja na lozi. Ili je možeš pronaći u potočnom raku u potoku podno kamena, kako gleda u tebe. Ili možda igra šah unutar kakva starca na trgu ispred sudnice. Znaš isto tako dobro kao i ja da msože biti bilo gdje — re če Majka nakrivivši usta. — A možda je sad i u meni, gleda te, smije se i ništa ti ne govori. Možda je upravo ovo ono što ona govori i dobro se zabavlja. A ti ništa o tome ne znaš. — Zar... — da okrenu se teško, nalik—velikom u obliku stošca. podignu ruke kao Zeli nešto zgrabiti. Kad bihkamenu samo i pomislio... — Pa naravno — nastavi Majka nešto tiše — nije u meni, ovdje. Pa

SIRIUS 69  

  sve da i jest, ne bismo to mogli znati — govorila je, a o či su joj blistale  jedva vidljivom zlobom. Stajala Stajala je visoka i dražesna, gledajući ga bez imalo straha. — A kako bi bilo da mi kažeš što zapravo želiš od nje? Cinilo se kao da osluškuje daleku zvonjavu zvona. Ljutito zatrese glavom kako bi je razbistrio. — Nešto... — zareža —... u meni... — zastane i nagne se nad hladno uspavano tijelo. — Cecy! Vrati se, čuješ li me. Možeš se vratiti ako to želiš!IIzvan zvan prozora obasjanih suncem vjetar nježno zapuše kroz visoke vrbe. Krevet zaškripi pod njegovom težinom. Udaljeno zvono ponovo zazvoni i on ga začuje, ali ga Majka nije mogla čuti. Samo je on mogao čuti njegove snene zvukove ljetnog dana, daleko, daleko. — Mora mi nešto uraditi — re če i načini grimasu. — Već  cijeli mjesec mi se čini kao da... ludim. Imam čudne misli. Namjeravao sam sjesti na vlak i otići u grad kako bih razgovarao s kakvim psihijatrom, ali mi on zacijelo ne bi mogao pomo ći. Znam da mi Cecy može u ći u glavu i istjerati te strahove. Može ih isisati baš kao kakav usisivač, ako mi želi pomoći. Ona je jedina koja mi može sastrugati tu prljavštinu i paučinu i učiniti da se osjećam kao nov. Zato mi je potrebna, shva ćaš li? — reče č

ć

stisnutih usana, mora pomo ći! o ekuju i nekakvo rješenje. Zatim obliže usne. — Ona mi — Nakon svega što si učinio Obitelji? — upita Majka. — Ništa nisam učinio Ooitolji! — Priča se — nastavi Majka — da si u starim, lošim vremenima, kad ti je bio potreban novac, bio pla ćen sto dolara po svakom članu Obitelji na koga si ukazao zakonu, kako bi taj bio proboden kolcem kroz srce. — To nije pošteno! — uzv.knu, pognuvši se poput nekog koga su udarili u želudac. — Ne možeš to dokazati. Ti lažeš! — Pa ipak, mislim da ti Cecy ne će htjeti pomoći. To Obitelj ne bi željela. — Obitelj, Obitelj! — uzvikne lupajući nogama po podu kao veliko brutalno — Prokleta Ne ću zbog njih poludjeti! Potrebna mi  je pomoćdijete. , dovraga, i dobit ćuObitelj! je! Majka ga pogleda; lice joj je bilo suzdržano, ruke je prekrižila na grudima. — Slušajte me, gospođo Eliott — progovori snizivši glas, gledajući je nekom zlobnom slidljivošću, ali izbjegavajući njezine oči. — A i ti, Cecy, — reče uspavanom tijelu — ako si tu — doda. — Slušaj ovo — nastavi i pogleda na zidni sat koji je kucao na podaljem, suncem obasjanom zidu. — Ako se Cecy ne vrati do šest sati poslije podne, spremna da mi raš čisti um i da mi vrati zdravlje, ja ću... ja ću otići na policiju — reče i ustane. — Imam popis svih Elliotta koji žive na farmama uokolo i u samom Mellinu. Policajci mogu za jedan sat nasjeći dovoljno novih cedrovih kolaca da ih pobodu tuce srdaca — zastane, obrišegaznoj s Nije lica, osluškujukroz ći. Udaljeno zvonoElliottovih ponovo zazvoni. Već danima je čuo. ga bilo, ali mogao ga je čuti. I sad je zvonilo, blizu, daleko, pokraj njega,

SIRIUS 70  

  podalje. Nitko ga osim njega nije mogao čuti. Zatrese glavom. Zaviče kako bi zatomio zvuk tih zvona. — Jeste li me čuli? — izdere se na gospođu Elliott, a zatim povuče hlače nagore, pritegne kopču opasača naglom kretnjom i prođe pokraj Majke ka vratima. — Da — odvrati Majka — čula sam te. Ali čak ni ja ne mogu dozvati Cecy ako se ona ne želi vratiti. Kad-tad će se vratiti. Budi strpljiv. Nemoj odmah trčati na policiju... č

već  osam — Netjedana! mogu Ne ekatimogu — prekine to višeje. izdržati! — Ovo—moje, Mrkotapogleda buka u glavi na sat.traje — Idem. Pokušat ću pronaći Cecy u gradu. Ako je ne na đem do šest... pa, znate već kako izgleda cedrov kolac... Bat teških cipela odzvanjao je hodnikom, polako se gubeći dok je silazio stepenicama i izlazio iz kuće. Kad je buka zamrla, majka se okrenu i bolnim, ozbiljnim pogledom pogleda prema spavačici. — Cecy — zazva je tiho, ustrajno. — Cecy Cecy,, vrati se kući! Tijelo ne izusti ni jednu riječ. Cecy je ležala ne mičući se dok joj je majka čekala. Ujak Jonn je prolazio okolišem, a zatim ulicama Mellina, tražeći Cecy u svakom djetetu koje je lizalo sladoled i u svakom bijelom psi ću što je č

tapkao prema željnopoput o ekivanom, nepoznatom cilju.Bilo je svega Grad se nekom rasprostirao nekog ali otmjenog groblja. nekoliko spomenika, zapravo, to su bile zgrade u ime sjećanja na prošle umjetnosti i razbibrige. Bila je tu i velika livada puna brijestova i golemih cedrova. Bilo je i visokih djevoja čkih kuća, uskih, tankih i produhovljeno blijedih, s naočalama od obojena stakla, a na njihovim protanjenim zlatnim kosama nicala su gnijezda prastarih ptica. Bila je tu i trgovina prepuna neobičnih žičanih postolja za soda-boce s podnožjima od šperploče, i čist oštar miris što se nikad ne zaboravlja, a koji se prije nalazio u drogerijama, a sada ga nema. A bila je tu i velika brija čnica ispred koje se nalazio stup omotan crvenim vrpcama vrteći se u staklenoj kukuljici. Bila je tu i trgovina zelenjem sa sjenama mirisa voća, i prašnjave kutije, i miris neke stare Armenke je bio zarđala penija.uGrad ležao cedrova i drvećkoji a meka lišćpoput a; nijemirisa bilo žurbe, a negdje graduje bila je podno Cecy, ona koja je Putovala. Ujak Jonn se zaustavi, kupi bocu narančina soka, ispije je, obriše rupčićem lice, a oči su mu letjele čas na jednu, čas na drugu stranu, poput djece koja preskaču konopac. Plašim se, pomisli. Plašim se. Vidio je jato ptica koje su se odmarale na visokoj telefonskoj žici. Možda je Cecy bila gore, među njima, smijala mu se kroz oštre ptič je oči, stresala perje, pjevala mu? Sumnjičavo pregleda indijansku prodavaonicu cigara Ali ta hladna, izrezbarena sjenka boje duhana nije odavala nikakva znaka života. Nejasno, kao u rano, još pospano nedjeljno jutro, začuje u udolini svoje zvonjavu Bio je potpuno izmučglave ena lica prolazilazvona. su njegovom vizijom.slijep. Stajao je u tami. Bijela — Cecy! — zaviče svemu i svakome. — Znam da mi možeš pomo ći!

SIRIUS 71  

  Protresi me poput stabla! Cecy! — Sljepilo prođe. Bio je okupan hladnim znojem koji nije prestajao i koji je curio poput sirupa. — Znam da mi možeš pomoći! — nastavi. — Vidio sam kako si prije mnogo godina pomogla rođakinji Marianni. Prije deset godina, nije li tako? — zastane nastojeći se sabrati. Marianne je bila djevojka stidljiva poput kakve krtice; kosa joj se svijala poput korijenja oko okrugle glave. U suknji je nalikovala bati ću čala. čnik zvona kora kojiGledala nikad je nijetravke zvonio i plo dok je pod hodala, nogama, samoa ju akoje bipratio vas uop dokćejei opazila, gledala bi vas u obraz, nikad u o či. Majka joj je bila očajna jer je smatrala da se nikad neće udati ili uspjeti u životu Znači, sve je ovisilo o Cecy. Ušla je u Marianne baš kao ruka u rukavicu. Marianne je trčala, skakala, vikala, žute su joj oči svjetlucale. Marianne je zabacivala suknju, nije vezivala kosu ve ć  ju je puštala da slobodno visi oko polugolih ramena. Marianne se glasno smijala i zvonila poput kakva veselog zvona u svojoj haljini. Mijenjala je izraz lica; čas je bila plaha, čas vesela, onda je poprimala učeni izraz, a zatim bi je preplavio izraz materinstva i ljubavi. č

Momci tr alipovukla. za Marianne. Onda se udala. Cecy sesu zatim Marianne je dobila histeričan napad; nestala joj je ki čma. Cijelog je dana ležala poput beživotnog steznika. Ali sad je već  bila stekla neke navike. Ostalo joj je nešto od Cecy, utisnuto u nju baš kao ostatak kakva fosila na stijeni, a Marianne se poče prisjećati navika koje je imala dok je Cecy bila u njoj, tako da je ubrzo opet tr čala, vikala i smijala se, i to sve sama; steznik st eznik kao da je oživio pomoću sjećanja. Otad je Marianne živjela sretno. Stoje ći tako pred prodavaonicom cigara i razgovarajući s njom, ujak Jonn žestoko strese glavom. Desetine svijetlih mjehurića lebdjelo mu je pred očima, a svaki je imao sićušne, mikroskopski male, kose oči koje su buljile u njegov mozak. A što ako nikad ne Elgina? uspije prona i Cecy? Što obožavala ako su je provoditi planinski vjetrovi odnijeli sve do Nije ćli baš tamo vrijeme, u tom utočištu umno poremećenih, dodirujući im mozgove, hvatajući im misli koje su nalikovale konfetima. Negdje u daljini poslijepodneva odzvanjao je razbacani metalni zvižduk; para se povlačili dolinom kroz koju je prolazio vlak, preko hladnih rječica, kroz zrela pšenična polja, ulazila je u tunele baš kao prst u naprstak, n aprstak, uvlačila se pod lukove orahovih stabala koia su se lieskala. Jonn je stajao uplašen. Što ako je Cecy sad u glavi nekog vlakovo đe? Obožavala je voziti se tim golemim strojevima po cijeloj zemlji, tako daleko dokle god je mogla zadržati kontakt. Povlačiti konopce zviždaljke sve dok zvižduk nije odjekivao cijelim krajem koji je ili spavao pod okriljem noći ili drijemao danju.Polako je hodao sjenovitom ulicom. Učini mu se da je krajičkom oka spazio neku staru ženu, smežuranu poput osušene smokve, golu poput

SIRIUS 72  

  sjemenke čička, kako pluta izme i zmeđu grana gloga, a kroz prsa joj je proboden cedrov kolac. Netko vrisnu! Nešto ga udari u glavu. Kos, koji se naglo uzdizao u visinu, ponio je sa sobom i čuperak njegove kose. Zaprijeti šakom prema ptici i baci na nju kamen. — Želiš me uplašiti, je li? — vikao je. ć

č

druguTeško priliku dišu da ga i, vidio zgrabije za kako kosu. ptica Lukavo kruži se izaokrenu njega, od sjeda ptice. na granu Začujei lepet eka krila. Skoči i dograbi je. — Cecy! — zaviče. Imao ju je! Lepršala mu je i cijukala u rukama. — Cecy! — poviče gledajući u prste koji su se poput rešetki zatvorili oko divljeg crnog stvora. Ptica mu je kljunom sisala krv. — Cecy, zdrobit ću te ako mi ne pomogneš! Ptica zakriješti i ogrebe ga. Stiskao je prste oko nje, sve čvršće, čvršće, čvršće. Kad je napokon ptica uginula, ispusti je i ode i nije se ni jedanput okrenuo. Odšeta udolinu samimobavijestila centrom Mellina. to sad doga đa, upitao se. koja Nije jeli prolazila Cecyna majka ljude? Sto Da se li se Elliottovi boje? Teturao je poput pijanca, pod pazusima su mu se vidjela  jezerca znoja. Pa, neka se i oni malo plaše. Bio je već izmoren strahom. Još će je neko vrijeme tražiti, a onda će poći na policiju. Na obali potočića zastrane i nasmije se pomislivši kako sad Elliottovi kao ludi pokušavaju iznaći neki način da se s njim nagode. Ali nije bilo načina. Moraju prisiliti Cecy da mu pomogne. Ne mogu dopustiti da dobri stari ujak Jonn umre lud. Ne, nikako to ne mogu dopustiti. Duboko u vodi ležale su oči i zurile u njega. U žarkim, vrućim, ljetnim podnevima, Cecy je često ulazila u sivilo nježnih oklopa, u glave potočnih rakova. Često je zurila kroz crne jajolike či koje opotok se nje, nalazile na osjetljivim pipcima i osjei ćuhva ala kako tečsu e oko ravnomjerno, u tekuvlaknastim ćim koprenama svježine ćene svjetlosti. Izdišući i udišući čestice koje su plivale vodom, uzbuđivala se; pred očima su joj bile štipaljke obrasle lišajevima koje su nalikovale nekakvom elegantnom priboru za miješanje salate, nabrekle i oštre poput škara. Promatrala je velike korake nekog dječaka kako po dnu potoka idu prema njoj, osluškivala nejasne, vodom prigušene krikove dječaka koji su tražili rakove gurajući svoje blijede prste u vodu, prevrtali kamenje, grabeći i bacajući klizave životinje u limenke gdje su se deseci drugih rakova muvali sitnim koracima. Gledala je bljedunjave prutiće, noge dječaka, kako zastajkuju nad njezinim kamenom, vidjela je nage sjene bokova dječaka koji je pretraživao pr etraživao ći muljevito dnokoji potoka, ruku koja jespazio u o čekivanju tražila,čimčula sugeriraju šapat dječaka je pod stijenom lovinu. Onda, je ruka uronila dublje i kamen se prevrnuo, Cecy odbaci tijelo u kojem je tako rado

SIRIUS 73  

  prebivala, skoči i izazove malu eksploziju u pijesku te nestane niz potok. Smjesti se na nekoj drugoj stijeni, počne čistiti pijesak sa sebe držeći štipaljke pred sobom, ponosila se njima, a sitne su joj crne oči blistale dok  joj je voda potoka mjehurićima ispunjala usta; hladna osvježavajuća voda. Saznanje da mu Cecy može biti vrlo blizu, u bilo kojem živom bi ću, dovodilo je ujaka Jonna do bjesnila. Mogla se nalaziti u nekoj vjeverici ili virusu, čak i u njegovu bolnom tijelu. Mogla je ući čak i u amebe... č

ćući,ljetnih čno se vrte ći u dubokoj neke Za amebe, nekihskaku sparnih neodlupodneva Cecy bi obi avala tamnoj živjeti vodi izdenca. unutar U dane kad je svijet iznad nje, poviše mirne površine vode, bio prava mora od vrućine koja se upila u sve živo na zemlji, sanjivo bi se tu izležavala, treperava, svježa i tako daleka. Poviše nje, drve će se činilo poput nekih slika koje su gorjele u zelenoj vatri. Ptice su nalikovale brončanim markama koje si potamnio i pritisnuo na svoj mozak. Iz ku ća se pušilo kao iz staja. Kad bi se zalupila kakva vrata, bilo je to kao da je netko opalio iz puške. Jedini ugodan zvuk za takvih dana bilo je astmati čno gutanje bunarske vode iz porculanske šalice, a koja je prolazila kroz porculanske zube neke starice. Negdje iznad mjesta gdje se nalazila Cecy bi začula povlačenje nogu starice, njezin uzdišući glas na žarećem kolovoskom ći krozkoju čni odzvanjaju ći tunel suncu. hladu, vire polumra zdenca,Leže Cecyćibinazadnu, čula u zvuk ručne crpaljke je znojna starica energi čno pritiskala, a voda, ameba, Cecy dizali bi se uz grlo zdenca i izlijevali u šalicu iznad koje su čekale suncem isušene usne. Tada, tek tada bi se Cecy povlačila, tek kad bi se usne približile da srknu, šalica zatresla, a porculan dotakao porculan... Johnn se spotakne i ispruži u vodu potoka. Nije se dizao već je tupo sjedio a voda se cijedila s njega. Zatim poče grabiti kamenje i mrviti ga, vikati, hvatati rakove i gubiti ih, psovati. U ušima su mu zvona po čela još jače zvoniti. Onda su vodom počela plivati tijela, jedno po jedno, cijela procesija tjelesa koja nisu mogla postojati, a koja su bila tako stvarna. Poput crva blijeda tjelesa, okrenuta na đa, plutala ći pokraj le lutke čije konce držao. Prolaze njega, voda imsuje kao preokretala glave, takonitko da sunije im sad lica bila vidljiva; bila su to lica članova obitelji Elliott. Sjedeći u vodi, počeo je plakati. Želio je Cecynu pomoć, ali kako ju je mogao očekivati kad se ponaša suludo, proklinje je, mrzi, prijeti i njoj i cijeloj Obitelji? Ustane i strese se. Iziđe iz potoka i uputi se uz brdo. Sad mu je preostalo samo jedno, da moli svakog pojedinog člana Obitelji da se zauzme za njega. Mora ih zamoliti da nagovore Cecy da se što prije vrati kući. Vrata pogrebnog poduzeća u Ulici Court se otvore. Vlasnik poduzeća, omanji, dobro građeni čovjek s brčićima i njegovanim tankim rukama, svrnu—pogled Oh, tonasinjega. tti,i, ujače Jonn — reče, a lice mu izgubi prijazni izraz. — Nećače Bione, — poče Jonn još mokar — trebam tr ebam tvoju pomoć. Jesi

SIRIUS 74  

  li vidio Cecy? — Vidio Cecy? — ponovi Bion Elliott i nasloni se na mramorni stol na kojem je dotjerivao nekog mrtvaca. — Zaboga, ne pitaj me a tome! — nasmije se, zatim prezirno frknu nosom. — Dobro me pogledaj. Prepoznaješ li me? — Naravno, ti si Bion Elliott, Cecyn brat — odvrati John ljutito. — Nije točno — pogrebnik odmahnu glavom. — Ja sam ro đak Ralph, važno, mesar! Da, tu sam mesar. Ralph. Evo,Malo ovdjeprije — nastavi sam radio i lupne nešto prstima u hladnjaku po glaviu—svojoj to je trgovini kad je Cecy iznenada ušla u me. Posudila je moj um kao što se posuđuje šalica šećera, te me ovaj čas tu dovela i stavila u Bionovo tijelo. Jadni Bion! Dobra šala! — Ti nisi... ti nisi Bion! — Ah, ne! Ne, dragi uja če Jonne. Cecy je vjerojatno stavila Biona u moje tijelo. Shvaćaš li u čemu je vic? Mesar zamijenjen mesarom! Netko tko se bavi mrtvim mesom zamijenjen drugim iste is te vrste! — urlao je smijući se. — Ah, ta Cecy, pravo je dijete! — re če brišući suze od smijeha. — Stajao sam tu pet minuta i pitao se što ću sad. Znaš, posao pogrebnika i nije tako težak. Nije ništa teži od rezanja mesa. Oh, Bion će podivljati! Njegov će nasšalu poslovni Cecy vjerojatno nikad nijeintegritet! bio u stanju podnijeti na svojposlije račun. ponovo zamijeniti. Bion — Zar čak ni ti ne možeš kontrolirati Cecy? — upita zbunjeno Jonn. — Nikako. Ona radi što želi. Nem Nemooćni smo. — Moram je nekako pronaći — promrmlja odlazeći prema vratima. — Ako to može tebi prirediti, pomisli samo koliko bi mi mogla pomoći kad bi htjela... — govorio je, a u ušima su mu zvona sve ja če zvonila. Krajičcima očiju spazi neki pokret. Okrenu se i osta otvorenih usta. Tijelo na stolu bilo je proboderio cedrovim kolcem. — Do viđenja! — reče pogrebnik pošto su se vrata s treskom zalupila. Slušao je Jonnove trčeće korake koji su se sve brže udaljavali. Čovjek koji je tog poslijepodneva u pet sati doteturao u policijsku

stanicu stajati nananogama. SaptaoZvona je i bljuvao kaostalno da je otrovan.jedva Više da uopjećemogao nije nalikovao ujaka Jonna. su stalno, zvonila. Vidio je kako za njim hodaju neki ljudi, a grudi su im bile probodene kolcima, no čim bi se okrenuo da ih pogleda, nestajali bi. Šerif dignu pogled sa časopisa koji je čitao i nadlanicom ruke koja je više nalikovala na pandžu, obriše smeđi brk, skinu noge s ctrcana stola, te pričeka da ujak Jonn progovori. — Želio bih prijaviti obitelj koja ovdje živi — prošapće ujak Jonn napol sklopljenih očiju. — To je zla obitelj, koja se lažno predstavlja. — Koje je ime te obitelji? — upita šerif pošto je pročistio grlo. — Molim? — upita ujak Jonn zastavši načas. — Kako se zovu? — ponovi šerif. — — prom promrmlja rmlja — Vaš Sto jeglas... s mojim glasom glasom? ? —Jonn. upita šerif. — Čini mi se poznatim — odvrati od vrati Jonn. — Kao da je...

SIRIUS 75  

  — Čiji? — opet će upitno šerif. — Kao da je glas Cecyne majke! Ima Imate te glas baš kao njezin! — Zar baš takav? — Ona je u vama! Cecy vas je zamijenila baš kao što je to napravila s Bionom i Ralphom! Sad vam ne mogu prijaviti tu obitelj! Ništa ne bih time postigao. — Vjerojatno i ne bi — reče šerif neumoljivim glasom. — Obitelj Čini se me da opkolila! je tako ——odvrati zapomagao šerif ijejezikom ujak Jonn. smo či vrh olovke, te započe rješavati novu križaljku. — Pa, do vi đenja, Jonne Elliott. — A? — Rekao sam »Do viđenja«. — Do viđenja — reče Jonn stojeći pokraj stola, osluškujući. — Čujete li... čujete li vi nešto? — zatim upita. — Zrikavce? — upitno će šerif osluškujući. — Ne. — Zabe? — Ne — odvrati ujak Jonn. — Zvona. Samo zvona. Crkvena. Ona vrst zvona kakvu čovjek poput mene ne može podnijeti. Crkvena zvona. ći dabudite ći ne —čNe, ne Nego, mogu čreujte, ih čujem — odvrati šerif pažljivo bi li ih uo. — oprezni s tim vratima. Uvijekslušaju se zalupe. Vrata Cecyne sobe se naglo otvoriše. Trenutak kasnije uđe ujak Jonn. Na krevetu je ležalo Cecyno nepomično tijelo. Cim joj je dotakao ruku, iza njega se pojavi Cecyna majka. Potrči prema njemu, stane ga udarati po glavi i ramenima sve dok nije pao podalje od Cecy. Posvuda oko njega su zvonila zvona. Smra či mu se. Naslijepo zgrabi Cecynu majku; zubima je grizao usne, zatim otvarao usta kao da se bori da dođe do daha, a oči su mu kolutale. — Molim te, molim te, reci joj da se vrati — govorio je. — Zao mi je. Ne želim više nikoga nikad povrijediti. — Siđi i dolje je pričekaj! — zaviče majka kroz zvonjavu.

— Ne č— ujem te! bu —čivikao jošne jačmogu e. — Moja glava! re če iipritisnu uši rukama. Tako da tojeviše podnijeti! —— nastavi okrenu se na petama. — Kad bih samo znao gdje je Cecy... Ne mogu dalje ovako... — reče i izvuče džepni nož na rasklapanje, otvori ga, te prije no što se Majka stigla i pomaknuti, pade na pod s nožem u srcu, a iz usta mu je curila krv dok su mu cipele čudno stajale jedna na drugoj, jedno oko mu je bilo zatvoreno, a drugo širom otvoreno i bijelo. Majka se sagne nad njim. — Mrtav je — prošapće. — Eto... — mrmljala je i sama ne vjeruju ći, dižući se i udaljujući od lokve krvi. — Eto, napokon je mrtav — re če i sa strahom se ogleda oko sebe. — Cecy, Cecy! — glasno zavi če. — Vrati se kući, dijete! Potrebna si mi! Sobom iz vrati koje je nest ajala sunčeva svjetlost vladala je tišina. nestajala — Cecy, se polako kući, dijete! Mrtvačeve usne se pomakoše. Iz njih se začuje viši, svjetliji glas.

SIRIUS 76  

  — Ovdje sam! Već danima sam ovdje! Ja sam onaj strah koji je nosio u sebi, no nikada to nije naslutio. Reci ocu što sam u činila. Možda će me sad smatrati potrebnijom. Usne mrtvaca se prestanu micati. Trenutak kasnije se Cecyno tijelo ukruti, baš kao noga na koju se navlači čarapa, i ponovo oživi. — Večeru, Majko — reče Cecy i ustane s kreveta. Prevela Ingrid Jurela-Jarak

Objavljeno posredstvom P&R

SCAN, OCR: Sekundica Ispravke i prelom: MasterYoda www.sftim.com  www.sftim.com 

SIRIUS 77  

 

ROBERT SILVERBERG

Putnici  Passengers

NEBULA 1969.

O

d mene su ostali još samo odlomci. Sante uspomena oslobodile su se i otplutale kao da su se i odlomile od glečera. Tako je to uvijek kad Putnik ode od nas. Nikad ne možemo biti sigurni što je sve činilo naše posuđeno tijelo. Preostaju nam samo zaostali tragovi, otisci. Nalik pijesku što se drži oceanom bacane boce. Poput ritmičkog bola u amputiranoj nozi. Ustajem. Sabirem se. Kosa mi je raščupana; češljam je. Lice mi je naborano od neispavanosti. Nekakvo mi je bljutavilo u ustima. Da Putnik nije mojim ustima jeo gnoj? Ponekad i to rade. Rade sve što im padne na pamet. Jutro je. Sivo, kolebljivo jutro. Na trenutak zurim u njega a onda, stresavši se, zamračujem prozor da bih se sada suočio sa sivom, kobeljivom površinom unutrašnje ploče. Moja soba djeluje neuredno. Jesam li bio doveo kakvu žensku? Po pepeljarama ima pepela. Tražim čikove i nalazim nekoliko s mrljama od ruža. Da, ovdje je bila nekakva ženska. Dodirujem plahte. Još su tople od zajedni čke topline. Oba su jastuka ulegnuta. No ona je, međutim, otišla, a otišao je i Putnik i ja j a sam sam. Koliko je to ovaj put potrajalo? Podižem slušalicu i nazivam Centralnog. — Koji je datum? Računarov bezbojni ženski glas odgovara: — Petak, četvrti prosinca, tisuću devetsto osamdeset sedme.

SIRIUS 78  

  — Sati? — Devet sati pedeset jedna minuta, istočno standardno vrijeme. — Vremenska prognoza? — Predviđene temperature kretat će se danas između minus jedan i plus dva. Trenutna temperatura, minus jedan. Puše umjereni sjeverac, dvadesetpet kilometara na sat. Mogućnost oborina minimalna. — Sto preporučujete protiv mamurluka? — Hranu medikament? edikament? Sto vasilijem volja — rrekoh, ekoh, Računar to neko vrijeme prežvakuje. Onda se odlučuje za oboje i aktivira mi kuhinju. Iz pipe počinje teći hladni sok od raj čice. Jaja se počinju pržiti. Iz medicinskog otvora izlazi blago grimizna tekućina. Centralni je računar uvijek tako brižan. Uzjašu li Putnici koji put i njega, upitao sam se. Kakva bi se uzbuđenja za njih u tome mogla kriti? Zacijelo bi moralo biti mnogo uzbudljivije uzajmiti milijun mozgova Centralnog nego živjeti tek na časask u manjkavoj, kratkospojenoj duši korodivnog ljudskog bića! Četvrti prosinca, kako reče Centralni. Petak. Dakle me je putnik imao tri noći. čudo i odvažno opipavam sjećanja, onako Pijem onoopipava blago grimizno kao što čovjek gnojnu ranu. Sjećam se utorka ujutro. Na poslu ništa ne ide. Nijedan od grafikona da ispadne kako treba. Sef odjela sav nabrušen; u posljednjih pet tjedana Putnici su ga uzeli ravno pet puta pa je kao posljedica toga njegov odjel sav u neredu a njegova boži čna premija dovedena u smrtnu pogibelj. Iako nije uobičajeno da se ljude globi zbog propusta izazvanih Putnicima, a što je u skladu sa sistemom, šef odjela kao da se boji da bi se prema njemu mogli ponijeti nepravedno. Grdno smo se mučili. Revidiranje grafikona, igranje s programima, provjeravanje temeljnih veličina po deset puta zaredom. I evo ih van: detaljne prognoze variranja cijena obveznica javnog zajma za veljaču—travanj 1988. Tog smo se popodneva trebali sastati, prodiskutirati

grafikone otkriti što nam oni Ali sei utorka popodne ne govore. sjećam. Putnik me zacijelo tada zaposjeo. Možda na poslu; možda čak i u mahagonijem obloženoj konferencijskoj sali, za vrijeme sastanka. Posvuda oko mene ružičasta zabrinuta lica; ja kašljem, podrigujem, teturam ustavši sa svoje stolice. Oni žalostivo odmahuju glavama. Nitko ne pruža ruku prema meni. Nitko me ne zaustavlja. Isuviše je opasno ometati nekoga koji  je dobio Putnika. Postoje velike šanse da negdje u blizini virka drugi Putnik, još u bestjelesnom stanju, i da se ogledava na koga bi uzjašio. I zato me izbjegavaju. Izlazim iz zgrade. I potom što? Sjedim u svojoj sobi jednog sumornog petka ujutro, jedem kajganu i pokušavam rekonstruirati tri izgubljene noći. Naravno da je to nemogu će. U razdobljima zatočeništva svjesni dio mozga također funkcionira, ali kad se Putnik povuče, s njim odu i gotovo

SIRIUS 79  

  sva sjećanja. Zaostaje samo tanki talog, opora opna blijedih i sablasnih sjećanja. Uzjašeni poslije toga nikad više nije baš sasvim ista osoba; iako se ne može prisjetiti podrobnosti svog doživljaja, ipak ga je on promijenio na vrlo profinjen način. Pokušavam se prisjetiti. Cura? Da: ruž na čikovima. Seks, dakle, ovdje u mojoj sobi. Mlada? Stara? Plavuša? Crnka? Sve je maglovito. Kako se vladalo moje posuđeno tijelo? Jesam sam li biokondiciju. dobar ljubavnik? se trudio, sam ja bio  ja. Održavao U trideset tr idesetUvijek osmoj,sam mogao sam u ljetno lkad jetno popodne izdržati tri teniska seta a da ne klonem. Mogu natjerati ženu da se zažari onako kako je stvorena da se zažari. Nije da se hvalim; naprosto kategoriziram. Svatko ima neku svoju vještinu. Ova je moja. Ali Putnici, kako sam čuo, nalaze nastranu zabavu u iskretanju naših vještina. Je li dakle moj jahač mogao naći nekakvo zadovoljstvo u tome da mi nađe žensku i prisili me da uzastopce skiksam? Ta mi se misao ne dopada. Sad mi se iz svijesti povlači magla. Medikament što mi ga je propisao Centralni djeluje vrlo brzo. Jedem, brijem se, stojim pod vibratorom dok mi koža ne postaje čista. Izvodim jutarnje vježbe. Je li Putnik vježbao moje tijeloveućsrijedu i četvrtakgodinama; ujutro? Vjerojatno Moram sam  blizu srednjim izgubljenine. tonus teškotojenadoknaditi. ponovno stećSad i. Dvadeset puta dodirujem nožne prste ne pregibajući koljena. Ritam se nogama. Liježem i dižem se serijom sklekova. Tijelo se pokorava iako je bilo zlostavljano. To je prvi svijetli trenutak  jave: dok osjećam unutrašnje škakljanje, dok doznajem da u meni još ima elana. Svježi zrak je ono što želim odmah potom. Hitro se ubacujem u odjeću i odlazim. Nema potrebe da se danas javim na posao. Svi oni znaju da sam u utorak uveče dobio Putnika; svi oni ne moraju znati da je on otputovao u petak prije svitanja. Uzet ću si slobodan dan. Prošetat ću se gradskim ulicama, podnijelo.protegnuti udove, obeštetiti tijelo za sva ona zlostavljanja koja je Ulazim u dizalo. Rušim se kroz pedeset katova do tla. Izlazim u turobnost prosinca. Oko mene se dižu tornjevi New Yorka. Na ulici teku automobili. Vozači sjede nabrušeni za volanima. Čovjek nikada ne zna kad će ugrabiti vozača susjednih kola, a kad Putnik preuzima vlast, uvijek slijedi trenutak izgubljene koordinacije. Mnogo je ljudi tako poginulo na našim ulicama i autocestama, ali nikad niti jedan Putnik. Počinjem šetati bez određenog cilja. Prelazim preko Četrnaeste ulice hodajući prema sjeveru i slušam tiho divlje predenje električnih lokomotiva. Vidim nekakvog momka kako se bacaka na ulici i znam da su ga Na uglu Petemu i Dvadeset druge približuje mi se nekakav kojiobuzeli. se doima kao da dobro ide; kravata mu visi ukrivo a iztrbonja džepa kaputa štrči mu Wall Street Journal. Hiho će. Plazi jezik. Opsjednut?

SIRIUS 80  

  Opsjednut. Uklanjam mu se. Žustro koračajući, dolazim do podvožnjaka koji vodi promet ispod Tridesetčetvrte ulice prema Queensu, i na trenutak zastajem da bih gledao dvije kiparice kako se svađaju na rubu pločnika. Jedna je od njih crnkinja. Oči joj se kolutaju od užasa. Druga je gura prema ogradi. Opsjednuta. Ali Putnicima nije na pameti ubijanje već samo zabava. Ona druga djevojka ispušta svoju crnu prijateljicu i ova pada u skutrenu hrpu, sva drhtava. A onda ustaje i daje se u trk. Druga djevojka uvla či u đ

č

usta ošamudugu ćeno.pre u svjetlucave kose, žva e je i kao da se budi. Doima se Odvraćam oči. Nije na čovjeku da gleda dok se njegov supatnik razbuđuje. To je etika opsjednutosti; za ovih mračnih dana stekli smo mnoge nove plemenske običaje. Nastavljam žurno. A kamo toliko žurim? Već sam ionako propješačio više od milje. Kao da se krećem prema nekakvom cilju, kao da mi Putnik još čuči pod lubanjom i goni me amo-tamo. Ali ja znam da nije tako. Ako i samo na trenutak, ja sami slobodan. No mogu li u to biti siguran? Cogito ergo sum  više ne važi. Čak i dok smo opsjednuti mi nastavljamo misliti, i živimo tihojezivi očajavaju nesposobni da se klonimo zlih putova bez obzira koliko oni bili ći i,koliko vodili samouništenju. Siguran sam da mogu razlikovati stanje u kojemu nosim Putnika od stanja u kojemu sam slobodan. Ali možda i ne. Možda u sebi nosim nekog posebice opakog Putnika koji uopće i nije otišao iz mene već se naprosto povukao do malog mozga, koji je u meni stvorio iluziju slobode dok me me đutim svo vrijeme prijevarno goni prema nekom svom cilju. Jesmo li ikad i imali i mali što više od toga: iluzije slobode? Ali to je uznemirivalo, ta misao da sam možda opsjednut a da toga nisam ni sam svjestan. Oblio me teški znoj, ne samo zbog napora hodanja. Stani. Ovdje stani. Zašto bi morao hodati? Sad si u Četrdeset drugoj ulici. Tu je knjižnica. Ništa te ne sili da nastaviš. Stani na trenutak, govorim čini na samome sebi.na Otpo stepenicama knjižnice. Sjedam hladni kamen i govorim samome sebi da sam tu odluku donio sam. No jesam li? To je staro pitanje, slobodna volja nasuprot determinizmu, preobraženo u najgnusniji oblik. Determinizam nije više filozofska apstrakcija: to su studeni vanzemaljski izdanci koji se zavlače među šavove lubanje; Putnici su stigli ima tome tri godine. Od tada su me opsjeli pet puta. Naš je svijet sad posve drukčiji. Pa ipak smo se prilagodili čak i tome. Prilagodili smo se. Imamo svoje obi čaje. Život teče dalje. Naše vlade vladaju, naša se zakonodavna tijela sastaju, s astaju, naše burze vode poslovne transakcije kao i obično, a pronašli smo i metode kompenziranja tog nasumičnog meteža. To je jedini na čin. Sto da drugo učinimo? Da se skutrimo i priznamo poraz? Pred nama neprijatelj protiv kojeg se ne možemo boriti; najbolje što možemo, to jeje oprijeti se izdržljivoš ću. I zato strpljivo podnosimo.

SIRIUS 81  

  Osjećam hlodnoću kamenih stepenica na tijelu. U prosincu malo ljudi sjedi na njima. Govorim sebi kako sam u tu dugu šetnju pošao po vlastitoj slobodnoj volji, da sam po vlastitoj slobodnoj volji i stao, da mi u ovom trenutku nikakav Putnik ne jaši na mozgu. Možda. Možda. Ne smijem sebi dopustiti da povjerujem kako nisam slobodan. A bi li moglo biti, pitam se, da je Putnik u meni ostavio nekakvu đ

zaostalu mogu će. zapovijed? Oti i tamo i tamo, zaustavi se tamo i tamo? I to bi bilo Ogledavam se i promatram.ostale p romatram.ostale na stepenicama knjižnice. Nekakav starac praznog pogleda sjedi na novinama. Momčić od kojih trinaest godina s raširenim nosnicama. Debeljuškasla žena. Jesu li svi oni opsjednuti? Kao da se danas oko mene roje Putnici. Sto više prou čavam opsjednute sve sam uvjereniji da sam ja, bar u ovom trenutku, slobodan. Posljednji sam put između napada bio slobodan tri mjeseca. A neki ljudi, vele, jedva da su ikada slobodni. Za njihovim tijelima vlada velika potražnja pa su im poznati samo razbacani trenuci slobode, sad dan, sad tjedan, sad sat. Nikada nam nije pošlo za rukom da odredimo koliko Putnika preplavljuje naš svijet. Milijuni, možda. Ili možda pet. Tko bi to znao!Uvojak Uvojak snijega vijugavo se spušta sa sivog neba. Centralni je rekao da  je vjerojatnost oborina mala. Da jutros nisu opsjeli i Centralnog? Centralnog? Vidim djevojku. Sjedi dijagonalno prema meni, pet stepenica poviše i tridesetak metara podalje; crna joj je suknja povučena do koljena i otkriva lijepe noge. Mlada  je. Kosa joj je duboke, bogate kestenjaste boje. Oči su joj blijede; na tolikoj udaljenosti ne mogu im točno odrediti boju. Odjevena je jednostavno. Mlađa je od trideset. Nosi tamnozeleni kaput a ruž joj ima pomalo grimiznu primjesu. Usne su joj pune, nos vitak, pomalo orlovski, obrve su joj pažljivo počupane. Ja je poznajem. ći. Ona Proveo došla sam sje njom sobi spavao tri protekle ta. Opsjednuta, k meniu i,mojoj opsjednut, sam snonjom. U tojesam siguran. Veo se sjećanja podiže; vidim njeno vitko tijelo golo na mom krevetu. Kako je moguće da se toga sjećam? Isuviše je jako a da bi moglo biti iluzija. Očito da je to nešto što mi je bilo dopušteno zapamtiti a zbog razloga u koje ne mogu proniknuti. A prisjećam se i više toga. Prisje ćam se zvukova tihog gutanja zraka usred užitka. Znam da me moje tijelo tih triju no ći nije iznevjerilo i da sam ispunio njena očekivanja. A ima toga još. Sjećanje na vijugavu muziku; miris mladosti u njenoj kosi; šuštanje zimskih krošnji. Nekako me vraća u doba nevinosti, u sam jai tajni. bio mlad a djevojke misteriozna bi ća, u vrijeme zabava ivrijeme plesovakad i topline A sada me vuče k sebi.

SIRIUS 82  

  Ali i za ovakve prilike postoji etiketa. Znak je lošeg ukusa prići nekome s kim si se upoznao u opsjednutom stanju. Takav susret ne daje čovjeku nikakve povlastice; stranac ostaje stranac, bez obzira što ste ti i ona radili ili govorili u vrijeme kad ste i mimo vlastite volje bili zajedno. Pa ipak me ona vuče k sebi. Zašto to kršenje tabua? Zašto to otvoreno nepoštovanje etikete? Tako nešto nisam učinio nikada ranije. Imao sam skrupula. Aliispod ja ustajem stepenicom na kojoj sammahinalno sjedio sve dok se ne nađem nje, i hodam tada podižem pogled, a ona isprepli će gležnjeve i naginje koljena kao da je svjesna da njen položaj nije baš posve decentan. Po toj gesti znam da u ovom trenutku nije opsjednuta. Moj se pogled susreće s njenim. Oči su joj magličasto zelene. Ona je krasna i ja mrcvarim mozak da mi pošalje još potankosti o našoj strasti. Uspinjem se stepenicu po stepenicu dok se ne n e zaustavljam ispred nje. — Haj — velim. Ona mi upućuje neodređen pogled. Ne čini se baš kao da me prepoznaje. Oči su joj kao zastrte koprenom, kao što to često biva neposredno nakon što Putnik ode. Ona pu ći usne i procjenjuje me nekako distancirano. — Haj ona hladno. bih rekla vasu poznajem. Ne. — Vi odgovara me ne poznajete. Ali— miNe nešto govoridada ovom času ne želite biti sami. A to za sebe pouzdano znam. — Pokušao sam je uvjeriti očima da su moje namjere pristojne. — Osjeća se snijeg u zraku — rekoh. — Mogli bismo potražiti kakvo toplije mjesto. Volio bih s vama popri čati. — Popričati o čemu? — Pođimo nekamo pa ću vam reći. Ja sam Charles Roth. — Helen Martin. Ona ustaje. Još nije odbacila hladnu neodređenost; sumnjičava je, osjeća se nelagodno. Ali je bar voljna poći sa mnom. Sto je dobar d obar znak. — Je li još pprerano rerano za piće? — pitam. — Nisam baš sigurna. Teško da i znam koliko je sati. — nijesvejedno podne. nešto popiti — veli ona na što se oboje smiješimo. — Još Idemo Odlazimo u bar s druge strane ulice. Sjedimo u mraku, licem u lice i pijuckamo pića; ona daikviri, ja bladi meri. Ona se pomalo opušta. Ja pitam samoga sebe što ja to želim od nje. Zadovoljstvo zbog njezina društva? Njeno društvo u krevetu? Ali u tome sam ve ć uživao, i to tri noći, iako se čini da to njoj nije poznato. Želio sam nešto više. Nešto više. Sto? Oči su joj podlivene krvlju. Malo je spavala te protekle tri noći. Ja govorim: — Je li vam bilo jako neugodno? — Sto? — Putnik... Reakcija izbija lice poput udarca bićem. — Otkudjoj znate da na sam imala Putnika? — Znam.

SIRIUS 83  

  — O tome se ne govori. — Ja sam širokih shvaćanja — govorim joj. — Moj je Putnik izišao iz mene u neko doba prošle noći. Bio sam opsjednut sve do utorka popodne. — Moj je, rekla bih, otišao prije otprilike dva sata. — Obrazi joj dobivaju boju. Ona čini nešto vrlo smjelo kad tako razgovara. — Bila sam opsjednuta od pon ponedjeljka edjeljka uveče. Bilo mi je to peti put. đ

— Menisetako er. Bliskost raste i gotovo da nema potrebe za riječima. Igramo čašama. Naši nedavni doživljaji s Putnicima stvorili su u nama nešto zajedni čko, iako Helen ne shvaća koliko smo prisno u tim doživljajima bili zajedno. Mi pričamo. Ona je aranžer izloga. Živi u malom stan čiću nekoliko blokova odavde. Živi sama. Pita me čime se ja bavim. — Stručnjak za obveznice — velim joj. Ona se smiješi. Zubi su joj besprijekorni. Naručujem još jednu rundu pića. Sad sam već posve siguran da je to ona cura koja je bila u mojoj sobi dok sam bio opsjednut. U meni klija sjeme nade. Sretni nas je slučaj ponovo spojio tako malo vremena nakon što smo se rastali kao sanjalice. A sretan je slučaj i to što mi  je u svijesti ostala i nekakva krpica tog sna. smokad nešto tko bi ga znao i to je zacijelo bilo neštoMi dobro je zajedno u mojoj doživjeli, svijesti ostavilo tako živšto, otisak, i sad joj želim prići svjestan svega, budan, svoga tijela gospodar, i obnoviti taj odnos, no ovaj ga put učiniti stvarnim. Sto nije u redu jer sam uljez na povlastici koja nije moja zbog čega osim zbog kratke nazočnosti Putnika u nama. Pa ipak, osjećam potrebu za njom. Ja je želim. Cini se da i ona osje ća potrebu za mnom, iako ne shvaća tko sam ja. Ali strah je koči. Plašim se da bih je mogao uplašiti i ne žurim se da iskoristim priliku. Možda me već sada odvede k sebi u stan a možda i ne; ja je ne ću moliti. Dovršavamo naša pića. Dogovaramo se da se sutradan nađemo na stepenicama knjižnice. Moja se ruka na trenutak otire o njenu. A onda je više nema. Te noći punim tri pepeljare. Neprestano raspravljam sa samim sobom koliko je mudro to što činim. Zašto je ne pustim na miru? Ja nemam nikakva prava da je progonim. U svijetu kakav je naš postao, najmudrije bi nam bilo da pođemo svatko na svoju stranu. A ipak, kad pomislim na nju, to me polusje ćanje probode. Zamućena svjetla propuštene prilike iza stepenica, djevojački smijeh u hodniku prvog kata, ukradeni poljupci, čaj i kolači. Prisjećam se djevojke s orhidejom u kosi, i one u haljini sa Šljokicama, i one s licem djeteta i o čima žene, sviju njih iz davne davnine, sviju njih izgubljenih, iščezlih, i govorim sebi da ova neću izgubiti, da neću dopustiti da mi je j e oduzmu. Dolazi jutro, mirna je subota. Vraćam se do knjižnice, jedva se i ći da ću je ondje zateći, ali je ona ondje, na stepenicama, i pogled na nadaju nju djeluje kao pomilovanje. Doima se oprezno, zabrinuto; očito je mnogo razmišljala i malo spavala. Zajedno šećemo Petom avenijom. Sasvim mi je

SIRIUS 84  

  blizu ali me ne hvata pod ruku. Koraci su joj žustri, kratki, nervozni. Želim joj predložiti da umjesto u bar odemo do njenog stana. U današnje doba čovjek, dok je slobodan, mora djelovati brzo. Ali znam da bi bilo pogrešno gledati na to kao na taktičko pitanje. Gruba žurba mogla bi biti fatalna i donijeti mi možda uobi čajenu pobjedu koja u sebi krije zatupljujući poraz. U svakom slučaju, njeno raspoloženje teško da išta obećava. Ja je gledam, razmišljam o guda čkoj glazbi i novim snježnim oborinama a ona gleda u sivo nebo. Ona veli: — Osjećam kako neprestano motre na mene. Poput lešinara što kruže nad glavama i čekaju, čekaju. Spremni da se sunovrate. — Ali postoji način da ih se pobijedi. Možemo krasti mrvice života kad oni ne gledaju. — Oni uvijek gledaju. — Ne — velim joj. — Ne može ih biti toliko da bi to mogli. Ponekad gledaju i na drugu stranu. A dok gledaju, dvoje se ljudi može zbližiti i pokušati podijeliti toplinu. — Ali kakve to ima svrhe? — Isuviše si veliki pesimist, Helen. Ponekad na nas zaborave mjesecima. Šanse imamo.probiti Imamokroz šanse. Ali se ne uspijevam njenu ljušturu straha. Ona je oduzeta zbog blizine Putnika, i ne želi ništa otpočeti zbog straha da bi nam to naši mučitelji mogli istrgnuti iz ruku. Dolazimo do zgrade u kojoj živi i ja se nadam da će se smekšati i pozvati me da uđem. Ona se na trenutak koleba, ali samo na trenutak: uzima moju ruku u svoje i smiješi se, a onda smiješak blijedi i nje više nema i ostavlja me samo s riječima: — Vidimo se opet sutra na stepenicama knjižnice. U pod podne. ne. Krećem u dugu ledenu šetnju do kuće, sam. Te noći u mene uspijeva prokapati nešto od njenog pesimizma. Čini se  jalov trud da pokušamo išta spasiti. I još više od toga: pokvareno je od mene vabiti je van, sramotno da joj nudim kolebljivu ljubav kad nisam slobodan. U ovome svijetu, govorim sebi, bismoi se držati podalje od ostalih, tako da nikome ne naškodimo kad trebali n as dograbe nas obuzmu. Ujutro ne odlazim da se s njom sretnem. Tako je najbolje, tvrdoglavo se uvjeravam. Što se ja imam titrati s njom. Zamišljam je pred knjižnicom, kako se pita p ita zašto kasnim, kako u njoj raste napetost, nestrpljivost pa zlovolja. Ljutit će se na mene što sam prekinuo našu vezu ali će njen gnjev brzo jenjati pa će me vrlo brzo i zaboraviti. Dolazi ponedjeljak. Vraćam se na posao. Naravno da nitko ne raspravlja o mom izostanku. Sve je kao da se i nisam bio izgubio. Tržište je tog jutra vrlo živo. Posao je izazovan; prošla  je već  i polovica jutra prije nego što uop će pomišljam na Helen. Ali kad najednom na čnju više misliti ni o čemumra drugome. O svom kukavi kompomišljam, odustajanjunedamogu je uspravim. Djetinjarije čnih misli subotom uveče. Zašto tako pasivno prihvatiti sudbinu? Zašto se predati?

SIRIUS 85  

  Želim se boriti, i to sada, izdubiti uto čište unatoč zlim izgledima. Osjećam duboku uvjerenost da bi se to dalo izvesti. Na koncu konca, možda nas dvoje Putnici nikad više hi ne zagnjave. A to kratko palucanje smiješka pred njenom kućom u subotu, taj trenutni sjaj — on bi mi trebao re ći da ona, iza zida straha, njeguje iste nade. Ona je čekala na mene da je ja povedem. A ja sam umjesto toga ostao kod kuće. Pod pauzom za ručak odlazim do knjižnice, uvjeren u jalovost truda. tr uda. č

AliJaona ondje. Ona Koranaa trenutak duž stepenica; pojavu. joj je prilazim. šuti. vjetar zarezuje njenu vitku — Haj — vel velii napokon. — Oprosti mi zbog onog jučer. — Dugo sam te čekala. Slegnuo sam ramenima. — Bio sam zaključio kako nema smisla da dolazim. Ali sam se sada predomislio. Ona se trudi stvoriti dojam ljutnje. Ali ja znam da je njoj drago što me ponovo vidi — da nije tako, zašto bi danas dolazila ovamo? Ne uspijeva joj da prikrije unutrašnje zadovoljstvo. Ne uspijeva niti meni. Pokazujem prstom preko ulice, prema baru. — Jedan —U redu.daikviri? — pitam. — Kao žrtva pomirnica? Danas je bar prepun ali nam ipak nekako uspijeva prona ći separe. U njenim je očima sjaj kojega ranije nije bilo. Osjećam kako se barijera u njoj runi. — Sad me se već manje bojiš, Helen — vetim. — Nikad se nisam bojala tebe. Bojala sam se onoga što bi se moglo dogoditi ako prihvatimo rizik — Nemoj se bo bojati. jati. Nemoj. — Nastojim se ne bojati. Ali ponekad se čini tako beznadno. Otkako su oni došli ovamo... — Ipak možemo pokušati i dalje živjeti svoj život. — — Možda. Mi to moramo. Hajde da napravimo sporazum, Helen. Da više ne bude čamotinje. Da više ne bude zabrinutosti zbog užasnih stvari koje bi se samo mogle dogoditi. U redu? Stanka. Zatim studena ruka u mojoj šaci. š aci. — U redu. Ispijamo naša pića i ja ih plaćam pokazivanjem Centralne kartice; izlazimo van. Želim da mi kaže neka danas popodne zaboravim na posao i s njom pođem kući. Sada je već neizbježno da me to upita, i onda je bolje prije nego poslije. Pješice prelazimo jedan blok. Ona me ne poziva. Osjećam kako se u sebi bori i čekam, puštam da se ta borba u njoj razriješi bez utjecaja s moje ča samo o strane.poslu, Pješiceo prelazimo jedan blok. distancirani Drži me podrazgovor, ruku ali pri svom vremenu i još to je nekakav kao da smo milje daleki. Na idućem uglu ona se naglo okre će, na suprotnu stranu od

SIRIUS 86  

  svog stana, natrag prema baru. Pokušavam s njom nj om biti strpljiv. Nema potrebe da sad vratolomno požurujem zbivanja, govorim samome sebi. Njeno tijelo za mene nema tajni. Naš smo odnos zapo čeli naglavce, najprije s tjelesnim dijelom; sad će nam trebati vremena da u suprotnom smjeru svladamo onu težu dionicu koju neki nazivaju ljubavlju. Ali naravno da ona nije svjesna toga da smo se mi ve ć bili upoznali pa  još i na takav način. Vjetar puše i kovitla nam pahuljice u lice i zbog ne čeg ć

ti studeni meni uspavanu iskrenost. Znam što moram re i. Moram se ubodi odreći bude svoje unepoštene prednosti. I govorim joj: — Helen, kad sam prošlog tjedna bio obuzet, doveo sam sebi u sobu nekakvu curu. — Zašto sada govoriti o tome? — Zato što moram, Helen. Ta cura si bila ti. Ona zastaje. Okreće se prema meni. Ljudi na ulici žure mimo nas. Lice L ice  joj je vrlo blijedo, a tamnocrvene tamnocrvene mrlje rastu joj na obrazima. obrazima. — To baš i nije neki vic, C Charles. harles. — Nije ni trebao biti. Bila si sa mnom od utorka uve če do petka rano ujutro. — to uop možešSje znati? — Kako Jer znam. Jerćeznam. ćanje je sasvim bistro. Nekako se sačuvalo, Helen. Vidim čitavo tvoje tijelo. — Charles, dosta. — Bilo nam je tako dobro zajedno — velim. — Zacijelo smo obradovali svoje Putnike jer nam je bilo tako dobro. Vidjeti te ponovo bilo  je kao probuditi se iz sna i shvatiti da je san bio stvarnost, da je ta cura tu preda mnom... — Ne! — Pođimo do tvog stana i počnimo ponovo. — Bio si namjerno vulgaran i ja ne znam zašto, ali nije bilo nikakvog razloga da sve pokvariš. Možda sam i bila s tobom, a možda i nisam, ali ti to ne— bi znao, da si i iznao, trebao o tome držati i... ja — Imaš amadež, to velik kaosi nov čić  od pet jezik centiza—zubima govorim četiri prsta ispod lijeve dojke. Ona počinje grcati i baca se na mene, ondje na ulici. Njeni dugački srebrenasti nokti brazdaju mi obraze. Ona me mlati. Ja je grabim. Napadaju me njena koljena. Nitko na to ne obra ća pažnju; prolaznici pretpostavljaju da smo obuzeti pa okreću glave. Ona je izbezumljena od bijesa no moje je ruke grle poput obruča, tako da može samo lupati nogama i brektati i njeno  je tijelo tik uz moje. moje. Ukočena je, tjeskobna. Tihim, alarmantnim glasom ja joj govorim: — Mi ćemo ih potući, Helen. Dovršit ćemo ono što su oni otpočeli. Nemoj se boriti protiv mene. Nema razloga da to činiš. Znam da je lutrijski zgoditak to štojedno te se drugome. sjećam, ali mi dopusti da priđem i ja ću ti dokazati da mi pripadamo — Pusti... me.

SIRIUS 87  

  — Molim te. Molim te. Zašto bismo bili neprijatelji? Nisam ti mislio učiniti ništa na žao. I ja te volim, Helen. Sjećaš li se, kad smo bili klinci, mogli smo se igrati da smo zaljubljeni. Ja sam se igrao, zacijelo si se i ti. Kad nam je bilo šesnaest, sedamnaest. Šaputanja, zavjere, sve je to bila velika igra, i mi smo to znali. Ali sad je igra gotova. Više sebi ne možemo dopustiti da nekoga nadraškamo i onda pobjegnemo. Imamo tako malo vremena kad smo slobodni... Moramo vjerovati, moramo se otvoriti... ot voriti... — To redu. glupavi obi čaj da se ljudi, koje su spojili Putnici, Ne.nije Akou postoji kasnije izbjegavaju, to ne znači da ga mi moramo slijediti. Helen... Helen... Nešto u mom tonu pogađa je u pravu žicu. Prestaje se opirati. Njeno se kruto tijelo opušta. Podiže pogled prema meni dok joj kopni lice izbrazdano suzama; pogled joj je zamagljen. — Vjeruj mi — velim. — Helen, vjeruj mi! Ona se nećka. I onda se počinje smiješiti. U tom trenutku počinjem osjećati studen na potiljku, nešto kao da mi netko utjeruje čeličnu iglu duboko kroz kost. Ja se kočim. Ruke je ispuštaju i padaju daleko od nje. Na trenutak gubim doticaj sa svijetom, no kad se magla razbistruje, sve je drukčije. — Charles? — veli ona. —suCharles? Zglobovi prstiju pritisnuti joj na zube. Ja se okrećem kao da je ne poznam i vraćam se u bar. U jednoj od prednjih niša sjedi mladi muškarac. Crna mu se kosa lašti briljantinom; obrazi su mu glatki. Njegov se pogled susreće s mojim. Ja sjedam. On naručuje pića. Ne razgovaramo. Moja ruka pada na njegovu nadlanicu pa tako i ostaje. Barmen, koji nas poslužuje, mršti se ali ne govori ništa. Na dušak ispijamo naše koktele i spuštamo ispražnjene čaše. — Idemo — veli mladić. Ja izlazim za njim. Preveo Predrag Raos

Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 88  

 

LOU FISHER

Njegova krv  Bloodstream

O

DAZVAVSI se na dopisnicu u srijedu ujutro, Craig Staiford je odveo svog jedanaestogodišnjeg sina do Zdravstvenog centra države New York, koji je u Kingstonu bio smješten u kvadrantu Odjela za dozvole. Ispitivanje Randya počelo je točno na vrijeme i za manje od sata računar je u Albanyu očitao senzore, prešao analize krvi, mokraće i kože pa pretvorio holozrake u digitalne mrvice psiholoških podataka. Otad pa nadalje sve se svelo samo na čekanje da se oslobode transmisijske linije kako bi mogle prenijeti izvještaj. Dok je terminal kraj pisaćeg stola rigao ispis, doktor se smiješio. — Dobre vijesti, mister Stafford — rekao je j e i profesionalnom piruetom otrgnuo papir s pisača. — Randy je u izvrsnom stanju. Ustvari,

SIRIUS 89  

  mogao bih otići tako daleko pa mogu re ći da je to najbolji izvještaj ovoga tjedna. Stafford se namrštio. — Sto znači da ćete mi ga oduzeti. — Mislim da se to ne može tako nazvati. — A kako biste vi to naz nazvali? vali? Doktor je ponovno zirnuo na najdonji redak izvještaja, na zbir brojaka. ć

ć

ću,daunato postigne — Randy već  kod je sre prvog koviispitivanja,  — rekao je. a mnoga — Ustvari, djeca,nema na nesre prilike se toč  našim kemoterapijskim programima nikad i ne dospiju do toga da ih smatramo dovoljno zdravom. Ali je vaš sin već  sad spreman. Nema problema. Već ovaj tjedan može u bolnicu. Stafford je na trenutak pomislio kako to zvuči gotovo uvjerljivo, no, kad je ustao iz naslonjača, na izduženom licu produbili su mu se znakovi prenapetosti a relativno dugački prsti savili u prkosne pesnice. Palo mu je na um kako je Randy još u čekaonici nestrpljivo čekao sretnu presudu, ali za Stafforda je to bio najgori mogući ishod. Bio se nadao negativnom izvještaju. Nadao se bar odgodi. — Ne želim da ode — rekao je. — Ali ta je bolnica... —Zaboravite na to, jednostavno ne želim da bude ondje. Dajte mu mira. — Ne mogu dopustiti.. — Doktor je zastao. Presavio je kompjutorski ispis, pojačao sve pregibe pa ga stavio u već  pripravljenu omotnicu. — Zauzeli ste pogrešan stav, mister Stafford — zapo čeo je na način kojim su govorili kraj uzglavlja prošle generacije medicinara. — Prije svega, kao što dobro znate, zakon je u tom smislu sasvim jasan i neosporiv, a zbog općeg dobra. To očito nije prepušteno dobrovoljnom izboru. Kako bi dijete moglo odlučiti? Kako biste vi mogli odlučiti u njegovo ime? Ne, ne sve je to zapravo vrlo jednostavno. Ako je za bolnicu, onda o nda će u nju i ići... — Znam sve o njoj — otparirao je Stafford — čak i ako sam nisam bio u njoj. Stavite snažno i zdravo dijete u tu bolnicu na gotovo godinu dana. Upoznajete ga sa svim poznatim bolestima a onda ga od njih izliječite, tako da ga nabijete permanentnim antitijelima i u činite imunim prema svemu kako bi ostatak života proveo u savršenom zdravlju. — Mislim, to sam samoo po sebi... — Jest govno! — nadovezao je Stafford, širokim koracima prišao pisaćem stolu pa se nadvio nad njega. — Dakako, dobra je stara Ameri čka zdravstvena služba sve lijepo smislila. Daj malome rak, diabetes, sve srčane bolesti, nekoliko stotina virusa i sve ostalo, Bog bi ga znao što sve ne. Razvi mu imunitete da može doživjeti do sto i osamdesete... Doživjeti s tijelom punim brazgotina i plastičnih dijelova, i dušom punom uspomena na godinu dana provedenih u paklu. Ako je sve to i uznemirilo doktora, na njemu se to nije opažalo. Zabavljen svojim stavio je omotnicu u kruti fascikl pa skinuo plavu karticu što muposlom, je bila pri čvršćena s prednje strane. — Stekli ste pogrešan dojam — rekao je mirnim glasom. — Bez

SIRIUS 90  

  bolnice, vaš bi sin mogao biti sretan ako doživi i devedesetu. Stafford je odmahnuo glavom. — Nije to toga vrijedno. — Dakako da jest. Jasno vam je da će Randy mnoge od tih bolesti pokupiti prirodnim putem, kako život bude tekao. No, ako se od svih razboli odjednom, i pod nadzorom, i u tako ranoj dobi kad ih možemo pobijediti, onda se može nadati brzom izliječenju i podvostručiti očekivanu dužinu —života. A što ćemo sa svim tim patnjama? — Mislim, sve ima svoju cijenu — odgovorio je doktor. — Sasvim iskreno, mister Stalford, jedini lagani način da se stvore antitijela jest pomoću cjepiva. Ali su cjepiva efikasna samo protiv ograni čenog broja bolesti, i nemaju trajno djelovanje, osobito ne nakon stote godine života. Cjepiva, naposljetku, predstavljaju mnogo slabiju dozu od stvarne bolesti. Staffordu su se opustila ramena. Doktor je kimnuo glavom. — Sve će biti u redu — rekao je dok je još jednom provjeravao plavu plastičnu karticu. Očito zadovoljan usporedbom, predao je karticu Staffordu. Na njoj se nije moglo vidjeti ništa do nekoliko perforacija i serijski broj. Stafford je upitno podigao pogled. Doktor mu je objasnio: — Randy se mora javiti u bolnicu u petak poslije podne. Budete li sobom imali ovu karticu, obrada će biti časkom gotova. Hoćete li ga moći sami dovesti? — Hoću — odgovorio je Stafford. — Ova mi godina nije radna. Okrenuo je plastičnu karticu bezbroj put među prstima, ostavljajući s obadvije strane blijede naparene tragove. Znao je da ne može spriječiti to što se događalo. Kad je Randy jednom prošao zdravstveni pregled, bolnica  je bila obavezna. Ustvari bi trebao biti ponosni otac kao što bi to u njegovoj situaciji bio svatko. — Neki i umru — rekao je. Doktor je ustao pa obišao stol kao da želi migom označiti kraj besciljne diskusije. — To je istina — priznao je. — Poneki i umre. No, to su većinom granični slučajevi, djeca u takvom fizičkom stanju u kakvom nikad ne bi ni smjela biti primljena. Njihovi su se roditelji vjerojatno poslužili vezama samo da bi to postigli. Ja osobno mislim da bismo morali pooštriti kriterije. U svakom slučaju, nemojte brinuti jer ima sasvim lijepu priliku da bude u grupi od devedeset četiri posto preživjelih. — Gore nego što sam mislio — bio je Staffordov žu čljivi odgovor. Spremivši u džep prijemnu karticu krenuo je prema vanjskom dijelu ureda da bi preuzeo sina, znajući da bi Randyeve vesele povike morao do čekati bar slabašnim smiješkom oduševljenja. Kao da se smije u mraku. će, Myra ih je radosno čekala pred prednjim vratima, A kodnakuprste, uzdignuta dok joj je ljepuškasto lice bilo puno nade a nježno građene ruke sklopljene među malim dojkama. Stafford joj je usiljeno

SIRIUS 91  

  mahnuo još na prilaznoj stazi, a Randy je, izašavši iz automobila, potr čao da joj javi novost. — Mama, ja idem — rekao je uzbuđeno. Propeo se na prste i pokušavao je dohvatiti. Nizak za svoje godine, i vitak i ponešto mekušan. Pa ipak, krepak i zdrav po svojim mjerilima, kao što je to doktor jutros dokazao, Randy će vjerojatno preživjeti imunizacije Ali u kakvom stanju? I kroz kakve muke? I uz koju cijenu? — Stafford U petak, se kratko mamastresao — govorio pa se odmaknuo je Randy. — od U automobila. petak idem u bolnicu. Sve je sređeno. Myra ga je čvrsto zagrlila. — Randy, pa to je prekrasno. O, molila sam se i molila... i tako sam zbog tebe sretna. — Njezine blistave oči nisu bile svjesne olovno teška muževa koraka kad je ovaj došao da se pridruži slavlju, a kroz aureolu ostvarenih želja nije se osjetio ni metalni prizvuk u Staffordovim riječima. A on je još jednom upitao sina: — Da li zaista žželiš eliš poći? — Dakako, tata — odgovorio je Randy držeći se pobjedonosno. — Idu samo najbolji. Tako veli mama. A svi bi htjeli u bolnicu. — Ali svi ne mogu. — Aha... A posebice Joey — rekao je Randy, no sad malo tiše. — Kad bi Joey mogao sa mnom... — Vrlo važno — uskočila je Myra. — U bolnici ćeš steći nove prijatelje. A sad, pođi gore i presvuci se, a onda možeš Joeyu re ći da ideš u bolnicu. — Povela ga je do predvorja, a kad se vratila Staffordu, pružila mu  je dodatno objašnjenje. — Joey je prošlog tjedna prošao kroz pretrage, ali su ga odbili zbog manjka kilograma. Mati mu je poludjela, a bila je tako sigurna. Stafford je načinio neodređeni pokret koji nije značio ništa osim što je, privremeno, prekinuo svoj dio konverzacije. Trenutak kasnije, kad se uvjerio da mu se sin našao izvan domašaja glasa, popustio je pred osjećajima što su mu grčili želudac. — Sve to ne miriše na dobro — rekao je, no, Myra je ve ć bezbrojput čula takvo njegovo mišljenje. — Molim te, ne počinji sad s tim. Sve je sređeno i tu se više ništa ne može učiniti. — Do sto đavola, Myra, vidjela si tu bolnicu. Znaš kako je u njoj. — Nije ni tak takoo loše. — Nije ni tako loše? Kako možeš?... — Craig, dosta — Ovaj put je u njezinom ina če blagom glasu bilo nešto oštro, i mogao je predosjetiti histeričan plač. — Ispao si smiješan, i ti to znaš. Za Randya je to velika prilika. — Okrenula se na peti i krupnim korakom izašla iz sobe, presjekavši svaku daljnju debatu. Ali on je i tako ve ć  bio umoran od raspravljanja o svemu tome. Umoran doktora, žene, sina, svijeta. Čitavog prokletog svijeta. Nitko ga nikad nijeodhtio ni saslušati. Utonuo je u jastuke svog naslonjača za daljinsko čitanje, ali u njemu

SIRIUS 92  

  nije našao smirenja. Ni duboki mu uzdah nije mnogo pomogao. Dok se tresao pitao se zašto je oduvijek tu bolnicu vidio posve drukčije od ostalih. Možda je u krivu, možda je nerazuman ili jednostavno tvrdoglavo staromodan. Na kraju krajeva bolnice i jesu stvorili medicinski geniji kao odgovor na molbe čovječanstva da se čovjeku produži život i svi su očevi sanjali o tome da im djeca, ako ve ć 4>ni nisu mogli, žive dvjesta godina. Gotovo svi očevi. ći od ubola. koprca Alinaonrubu nikako smrti, nijezatrpan mogaoagonijom, podnijeti škrgutaju sliku Randva bolnici Kakogdje patisei vrišti, spava, samo uz lijekove. I tada, jedno za drugim: astma, leukemija, tumori, mrene, upala pluća... I tako bez predaha, bez kraja, godinu dana. d ana. U trenucima razmišljanja začuo je Randva kako ga zove. Zatekao je dječaka opružena na krevetu, licem prema dolje. Dotaknuo mu je rame i prigušeni je glas lanuo: — Neću ići. Stafford je sjeo do njega. — Ali rekao si da hoćeš. — To je bilo prije, tata. A sad me je strah. Ne znam što će biti sa mnom. Tamo će biti hrpa ljudi koje nikad nisam vidio i koji me nikad nisu vidjeli. A bolnice i tako ne volim... Hoću ostati kod kuće. — Samo mirno — rekao mu je Stafford. A onda se ugrizao za jezik i rekao: — Ne bih te slao onamo da nije sve u redu. Nježno je uzeo sina za ruku pomažući mu da se preokrene i uspravi kako bi mu mogao vidjeti stvarni izraz lica. Ako se Randy ve ć sad toliko plaši, pomislio je, što će se dogoditi kad se stvarno na đe usred tog sablasnog lazareta... kad ga ukopčaju u elektronske bolničarke i na cijevi s plazmom... kad lutajuće sorte svezemeljskih bakterija nagrnu kroz njegovo  jedanaestgodišnje tijelo? Ili kad otkrije da sve vrijeme boli? Sjedeći tako na krevetu Randy je s mukom progutao slinu. — Sve bi vjerojatno bilo okej kad bi išao i Joey — rekao je. — Kad bi i on bio ondje, možeš se kladiti da se uop će ne bih plašio. Zar im ne bi mogao reći da puste Joeya sa mnom? — Možda mu uspije drugiput — odgovorio je Stafford. Promrsio je Randyevu crnu kosu. A onda mu je ruka kliznula niz dje čakovu šiju pa ga privukla malo bliže. — Ali ću ti ipak nešto reći. Sutra ću se odvesti do bolnice da je malo pogledam, da se uvjerim uvj erim je li u njoj sve po p o mjeri za tebe. Craig Stafford je stekao naviku da spava sve do deset sati izjutra — najviše zbog toga je Myri, koja se lako umarala, spavanje do tako kasnih sati uspijevalo svakoga dana. Ali tog jutarnjeg četvrtka Stafford je svoju kavu popio na autocesti Savarin zaustavivši se automobilom na bolni čkom terenu stigavši na sam početak posjeta. Ograda je bila miljama dugačka plastična vrpca što je tvorila polukrug niz rijeku Hudson. Kad se našao unutar nje, pošao je širokom cestom što je vodila do bolnice, došavši ondje je pročitati, ali se nije mogao koncentrirati, golemu posvetnu plopokušao ču koju je potpisao predsjednik Cooper 1996. Poput mnogih drugih zgrada širom zemlje i ova je bila visoka

SIRIUS 93  

  četrdeset pet katova, bez prozora i besprijekorno bijela. I s provjerenom zvučnom izolacijom. Nekolicina posjetitelja u južnom krilu četvrtog kata bile su žene i sad su se one, zajedno sa Staffordom, ne čujno pomicale duž ograde što je opisivala krug iznad bolničkog odjela. Ispod njega, golema prostorija s krevetima bila je zatvorena u prozirnu plasti čnu kupolu koja je čitavu prostoriju činila otvorenom i javnom i pružala nesmetan pogled na čitavu

površinu. Vanjski pomagala. Krevetisusuzidovi bili posljednji bili šahovnica model servomehanizama lebdečih posteljai elektronskih jedne i pol širine. Rasvjeta je bila neizravna i bez odraza, što je zna čilo da su je mogli ostaviti preko čitavog dana i noći. A u glavnim prolazima što su se križali među krevetima, pokretna središnja traka — što je djelovala poput pogonskog nogostupa — dopuštala je skakutavim ljudima i ženama u bijelim uniformama da nadgledaju stotine pacijenata. Za Stafforda je to bio jadni zoološki vrt. Zastao je pa se laktovima naslonio na ogradu zagledavši se u prostoriju. Nije bio načistu zašto je došao i što traži. Nešto što će ga razuvjeriti, o tome nema sumnje. Ali toga ovdje nije bilo. Umjesto toga bili su vidljivi dokazi torture i umorstava. U krevetima, od kojih je svaki bio popunjen, ugledao je prazna lica nepoznate djece — sumorne i beznadne strance što su upali u klopku nečeg što nisu tražili. S mjesta na kojem je stajao nije mogao čuti krikove ali je osjećao baš svaki što bi odjeknuo u golemoj krletci. Crvenokosa djevojčica trgala je ispunu iz svojih jastuka. j astuka. Druga se je gnjevnim šakama mlatila po trbuhu. Dječak je kašljao i gušio se i nastavljao plakati. Drugi je pak po licu zadirao duboku brazdu. Jedan je spavao. — Koje je vaše? — upitao je ženski glas i Stafford se okrenu da joj posveti polovičnu pažnju. — Godinama je bila blizu Myri ali je posvuda bila malo krupnija. — Nije još ovdje — odgovorio je Stafford bez emocija. — O, ovo je zaista vrlo gadno — zajadikovala je. — Ali ne odustajte, možda vam sin uspije. Ili je možda djevoj dj evojčica? — Dječak je. — A jeste li pokušali s tjelovježbom i vitaminima. — Ali s njim je zaista sve u redu. Ustvari, ve ć je i stavljen na jutrašnji spisak. Njezino se lice razvedrilo, iskreno obradovano. — Tako mi je drago zbog vas... A onaj tamo je moj, glava u tre ćem redu. Vidite ga? To je Mike, naš najstariji. Dječak što ga je Stafford ugledao bio je uzdrhtala olupina. Obrazi su mu bili upali. Kosa mu je bila iznere đena. Oči su mu bile zatvorene kao bradavicama, kao da je želio izbje ći hladne poglede čanika i instrumenata i katodnih cijevi što su ispred njega bili složeni u broj čitavu šumu. Stafford se'baš spremao izraziti svoju su ćut ali žena očito za nju nije bila raspoložena.

SIRIUS 94  

  — Još malo pa je gotov i s cirozom jetre — pohvalila se. — Idućeg će tjedna vjerojatno početi s artritisom. Stafford je skeptično kimnuo, nesposoban da nađe pravi odgovor ili pravu boju glasa. Toj su ženi, pomislio je, baš kao i Myri, isprali mozak blagodatima napredne medicine pa je postala posve nesvjesna okrutnosti što su upotpunjavale taj postupak. Ostao je na trenutak do nje prije nego što  je otišao; a onda, kad je krenuo, oči su mu pretraživale odjel kre ćući se od djeteta dozadjeteta preklinje poštedu. — iNa u svakom kraju mu je je vidio okrenuo Randya, leđabolesnog i polakoi krenuo bolnog,prema kako dizalu. Dolje. Upravitelj bolnice, Luriwist, bio je debeo. Većina mu se suvišnoga tkiva nalazila oko struka i bila usječena pojasom. Nešto mu se toga, također, nalazilo i u obrazima, što je, zajedno s blistavim zubima, stvaralo dojam sretnika. Sve u svemu, djelovao je kao čovjek koji je cijenio višak hrane, jutarnja ćaskanja i goleme direktorske urede. On, dakako, nije shvaćao zbog čega bi se to Stafford mogao žaliti. — Vaš je sin vrlo dobroga zdravlja — rekao je Luriwist čitajući zapis u zelenom odsjaju katodne cijevi. — Nemate zbog čega brinuti. — Jednostavno ne želim da dođe ovamo — ponovio je Stafford. Stajao je na drugom kraju pisaćeg stola velikog kao stol za bankete. ban kete. Luriwist je škljocnuo prekidačem i tako isključio ekran. — To je najbolje što mu se moglo dogoditi. Velio bih kad bi i sam to mogao proći. Mislim, kad dečku bude dvaput više godina nego vama sada, osjećat će se i izgledati bolje od vas u ovom trenutku. — Možda. — Da ne sumn sumnjate jate u to? — Dakako da sumnjam. Ne radi se to tako dugo da bi se znalo što se događa u oba slučaja. Pokažite mi pokoljenje dvjestogodišnjaka. — To je akademsko pitanje — usprotivio se Luriwist sa samodopadnim smiješkom. — Sve se to temelji na solidnim medicinskim spoznajama i provedene su bezbrojne terapije na eksperimentalnim subjektima. I ljudima i životinjama. Uspjelo nam je, kod nekih najsitnijih životinja, potrostručiti životni vijek. No bez obzira na to, u svim je slučajevima dokazano da je razina antitijela proizvedena u krvotoku više no dovoljna. — Baš me briga za to! — prasnuo je Stafford. Po čeo se osjećati izubijano i trošno. — Jesu li ti medicinski geniji ikad izmjerili emocionalne ožiljke stvorene za godinu dana na takvom mjestu? Jesu li to ikad iskušali na sebi? I što vi mislite: je li njih briga i za što osim za antitijela? Luriwist se skljokao natrag u naslonjač. Oči su mu izražavale promjenu u stoičkom izrazu i te su se oči prilijepile uz Staffordovo lice. — Sto je to dođavola, Stafforde, s vama? Stafford je malo razmislio. Ne mogu podnijeti da Randy prođe kroz sve teUpravitelj patnje. je zadigao obrvu. — Aha, jedan od onih, ha? — Zabubnjao je prstima po rubu pisa ćeg

SIRIUS 95  

  stola a glas mu je izgubio nešto od površnosti. — Mislim, tu i tamo naletimo na ljude vašeg soja i katkad se uspijemo sporazumjeti. Ali to će vas stajati, recimo, tisuću superdolara. — Za što? — upitao je Stafford. — Da Randya spasim bolnice? Luriwist je odmahnuo glavom. — Tu se ništa ne može. Ali eto što možemo učiniti... Je li vam Randy pravi sin? Ne posvojče ili slično? — Dakako Onda mislim da je mo moj. daj. možemo Zar bih ja... sklopiti posao — rekao je upravitelj. Nagnuo se prema njemu i poslužio se pokretom ruke da podvu če riječi. — Ali to ne ulazi u zapisnik. Strogo izvan zapisnika. Jasno? No dobro, možemo to srediti tako da vaš sin uopće ne osjeti bol. — Bez opasnosti? — začudio se Stafford i potom izrazio sumnje. — Ne vidim kako biste to mogli učiniti. — Zašto ne? Bol je samo poruka koja se kroz živčani sustav šalje mozgu. Tajna je u tome da se ta poruka skrene. — Luriwist je nešto od te tajne smjestio u smiješak. — I tako ćemo skrenuti poruku — nastavio je. — Jednostavno blokiramo živčani sustav na pravim mjestima. Oduzmemo bol pacijentu i prenesemo ga na nekog drugog člana njegove najbliže obitelji. — Hoćete reći da bih ja osjećao bol umjesto Randya? — upitao je Stafford, napola dišući i napola spekulirajući. — Moglo bi se srediti — glasio je odgovor — ako imate tu tisuću. Staffordova se svijest pretvorila u brzu vrpcu misli. Doći do novca bilo  je relativno lako. Ali bol je nešto drugo. Može li on sam podnijeti godinu dana bola? Vidio je u životu dovoljno da bi poznavao užasan dodir bola, ali  je snaga odrasla čovjeka bila daleko žilavija meta od neiskustva jednog dječačića, a osim toga, već sama spoznaja da će Randy to izbjeći... Tjelesna bol neće biti ništa gora od duševnih muka od kojih će ga spasiti. Ali ga još nisu uvjerili. Zato je rekao: — Ne čini mi se moguće. — Sasvim je moguće — pokušao ga je razuvjeriti Luriwist. — Vidite, mi to ne vješamo o zvona jer bi ljudi rekli da je to nekakva crna magija. A možda i jest. No evo na čemu ste... nazovite to crnom magijom. — Ja je ne vvolim. olim. — U redu, onda ću vam reći istinu. To se temelji na medicinskoj praksi koja je potpuno odbačena krajem stoljeća. Ali su se dva stručnjaka iz naše ekipe nastavila s tim igrati i eto, najbolje što su našli bio je prijenos bola. Mnogoput smo se uspješno us pješno poslužili njime — To baš nije neko objašnjenj objašnjenje... e... — Ma dosta, Stafforda! — Činilo se kao da Luriwist postaje sve umorniji i zlovoljniji. — Neću vam tu sad držati školsko predavanje. Ili hoćete da bude tako ili ne ćete. Odlučite se. Stafford je razmaknuo noge u stav »pozor«. ću sobom donijeti novac. — Sutra — Gotovinu, molim — rekao je Luriwist. Čuvar na vratima provjerio je u registru a onda im mahnuo da produže.

SIRIUS 96  

  Randy je sjedio uklinjen na prednjem sjedalu automobila, glave naslonjene na majčino rame. Stafford je spustio brz pogled. Dječak je zbog nečega izgledao mlađi no ikad, gotovo kao da je ponovno postao dojenče. — Kako se osjećaš? — upitao je Stafford. — Okej, mislim — odgovorio mu je sin tiho. Myra ga je jače privila sebi. — Jesi li upamtio sve što sam ti rekla? Samo se sjeti da su doktori i sestre ovdje—zato pogledom, Zastala da tijepomognu. prebrojavaju I neći zaboravi nešto u sebi. da nas za vikenda potražiš — Mama? — Sto je, dušo? — Joey jutros nije došao čak ni da mi kaže zbogom. — Vrlo važno za to. Da znaš koliko tu u bolnici ima dje čaka tvojih godina. Randy je otro oči. — Tata? — Sve će biti u redu — odgovorio je Stafford a onda daleko niz red automobila ugledao slobodno mjesto za parkiranje. Jednom kad su došli do prijemnog prostora, plava se plastična kartica pokazala dostojnom svoje obećane ekspeditivnosti i priskrbila samo jedan komadić papira koji je trebalo potpisati i dva vodi ča u bijelim uniformama koji su pozdravili Randya bodrim, vedrim riječima i već  mnogokratno upotrijebljenim smiješcima, i prije i poslije nakon što su se za nj zakačili. I Stafford vidje kako brzo odlazi. Na nižoj razini, našavši se još jednom u ekstravagantnom uredu, Stafford je stavio novac na pisaći stol i počekao da ga upravitelj izbroji. I nadalje je osjećao da bi to mogla biti nekakva smicalica, nekakva mračna spletka u kojoj neće dobiti što traži a niti ikakvu zadovoljštinu. U najboljem  je slučaju bila čista lutrija. I zato reče: — Mislite da će uspjeti? Luriwist je gurnuo novac u ladicu. — Ne vidim zašto ne. Dosad je uvijek uspijevalo — objasnio je. — Terapiju će provesti glavni u ekipi. I svakiput će skrenuti bol s vašeg sina, mjesecima odjednom, i kad se to dogodi, nervni će osjeti automatski naći vas, njegovu krv i meso. Nadam se da ćete biti dovoljno jaki da to podnesete. — Ja sam spreman — rek rekao ao je Stafford. — Javit ću onima gore, a vama će biti bolje da smjesta krenete kući. — Sad se po prviput u Luriwristovom glasu mogao čuti prizvuk sućuti. — I sretno vam bilo, Stafforde. Myra je osjetila njegov dodir pa se okrenula. — O, vratio si se. Kako mi je drago — rekla je zabrinuto. — S Randyem se događa nešto čudno. Vidiš li onog u tamnom odijelu. je spustio pogled na bolničku sobu. Kraj Randyeva je kreveta stajaoStafford čovjek u tamnom odijelu i s crnom torbicom. — Sto s njim?

SIRIUS 97  

  — Mislim, jednostavno je došao i nije dao doktorima da Randyu daju prvu injekciju. Ne pada mi na pamet tko t ko bi to mogao biti, — Vjerojatno nekakav specijalist — odgovorio je Stafford znajući da  je to istina. — Bolnica se brine da sve starta valjano. Pričekajmo trenutak da vidimo što će učiniti. I eto što je učinio. Otvorio je crnu torbicu pa izvadio pregršt igala od nehrđajućeg čelika. Bile su različite dužine i činilo se kao da skoro do činio. vršaka I eto imaju što po je usebi nekakve Brzo ihkvržice. je zavrnuo nakon što ih je zabo — po dvije u Randyeve uši i još četiri u odabrane točke oko kičme. Za krajeve je svih igala pričvrstio elektronsko pomagalo. Istog je trena na zidnom ekranu počeo pulsirati crveni grafikon i Randyu su se počele tresti ruke. Stafford je sve to gledao, zapanjen. — Akupunktura — promrmljao je, uglavnom sebi u bradu ali je to Myra čula. — Ovaj, mislila sam da se time više nitko ne služi. Stafford se primirio. Pažljivo je odvagnuo od vagnuo riječi. — Očito da se ovdje služe, Myra. Siguran sam da se zbog toga ne moramo brinuti. Ovo je jedna od najboljih bolnica. A u sebi, i nadalje je bio zapanjen. Akupunktura! Sto ono Luriwist reče? Medicinska praksa koja je potpuno odbačena na koncu stoljeća. Drevna vještina akupunkture. Kineska medicina. Igle u koži. — Zaista, Craig — govorila je Myra — mislim da bismo se morali propitati o tome. Nikad nisam čula da bi itko... — Prepustimo to stručnjacima — odgovorio je Stafford kruto i pogledao na sat. Potrajalo je ponešto dok je izveo Myru iz odjela pa je doveo do automobila, zatim je potjerao automobil brzo i bezobzirno, gorljivo se trudeći da dođe kući prije nego što se išta s njim po čne događati. Pitao se koliko mu je vremena ostalo. Dakako, Myra će za to morati doznati, rekao  je samome sebi. Bit će mu potrebna sva njezina pomoć da bi to prebrodio. Hoće li shvatiti? Bacio je na nju pogled, našao je izvanjski sretnu i ponosnu, ali je također ugledao i duboku napetost izazvanu brigom i osjećajem samoće. Mislim, osjećat će se bolje kad otkrije... U tom ga je trenutku zgrabila za rukav. Stegnula se za trbuh. Presavila se i ugrizla ga za ruku. A onda je izvila glavu i zapiljila se u nj, podigavši pogled, i oči su joj bile razrogačene i pune preklinjanja kad je ispustila prvi krik.

Preveo Predrag Raos

Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 98  

 

STIPO JURETA

O

Kamen

DMAH po zalasku sunca krenuli smo izme đu stijenja nastojeći ne pomaknuti niti jedan kamenčić. Velike gromade stijena i pokoji kržljavi grm su nas sakrivali od pogleda stražara sa osmatračnice, te smo nastavili u tišini još stotinjak metara. — Sam bog zna kako ćemo prijeći prijeko — izustih kad smo se opasno približili zidu. — Pazi da se ne opečeš — reče Marko. To se odnosilo na crnu površinu zida koji bi me na najmanji dodir pretvorio u hrpicu pepela. Sljedeće sekunde se ipak pojavila jedna hrpica pepela jer se neki neoprezni

štakor, zaplašen prolaskom, zaletio zidu. Uslijediosmo je kratkotrajni bljesaknašim i u istom trenu su se za čuleravno sirene.kBez oklijevanja potrčali prema stijenama, što dalje od zida.

SIRIUS 99  

  — Glupo — procijedili kad smo se sakrili iza jedne pove će stijene. — Da nastradamo zbog jednog običnog miša. — Suti, može nam koristiti., Na zidu su upalili reflektore i osvjetljavali okolinu, a sa najbliže kule su se čuli odjeci koraka i ubrzo smo ugledali vojnike. Bilo ih je oko dvadesetak sa komandirom koji je izvikivao naredbe i tražio da pretraže okolinu. Ljudi su spominjali »proklete štakore« ali su poslušali naređenje. Eto kako ćemo preći prijeko — šapnu mi Marko. — Odaberi nekog tvoje— visine. Shvatio sam te se zavukoh dublje u sjenu. Marko je legao na tlo. Prva dvojica koji su prošli nisu nam baš bili po mjeri, ali su zato sljedeća dvojica mogli poslužiti te sam jače stisnuo kamen i spremio se za borbu. Prošli su kraj nas ništa ne sluteći. Uspravio sam se i krenuo ka bližem. Brzo smo ih poslali na spavanje, navukli njihove uniforme, te ih svezali i sakrili u najdublju sjenu. Dotad su se vojnici već počeli vraćati pod zid, te im se mi, nabivši kape što smo više mogli, priključismo. Marširali smo ka ulazu u kulu na kraju kolone. Kad smo ušli trebalo je na brzinu smisliti kako se riješiti onih ispred nas. Išli smo ravno prema nekoj zgradi koja je vjerojatno bila kasarna i trebali smo pobjeći prije nego što dođemo do nje. čavo Promatraju i teren nas grozni samispred razmišljao štoilidamala učinimo. obje strane ćceste bilaoko je živica, a malo dalje nas park šumicaS kojoj smo se približavali. — Bježimo među ono drveće — šapnuh Marku. On na to samo kimnu glavom. Polako po česmo usporavati i kad je kolona nešto odmakla preskočili smo živicu i potrčali kroz šumu što smo brže mogli. Zastali smo tek na trenutak da skinemo i sakrijemo uniforme i dalje nastavimo korakom. Došli smo do kraja šume i odmah zašli među prve kuće nekog naselja. Na ulicama nije bilo nikoga te smo nastavili tražeći neki znak života. Ubrzo smo za čuli neku buku i krenuli u tom pravcu. Došli smo do velikog trga koji je bio jarko osvijetljen i na kojem se nalazilo vjerojatno svo stanovništvo ovog mjesta. Probili smo se kroz čemu se radi. Na malo gomilu dovoljno vidjetije oring uzvišenom podiju da na bismo sredini mogli trga stajao koji se od boksa čkog razlikovao samo po tome što je umjesto konopaca oko njega bila razapeta bodljikava žica. Dvojica ljudi koji su se unutra borili dobro su pazili da ne nalete na nju. Bili su vrlo snažni i borili se nekom, meni nepoznatom, vještinom. Obojica su bili goli do pasa i borili se golim šakama, ali su zato na obje podlaktice imali kožne štitnike obložene zakovicama. Tukli su  jedan drugoga dru goga čime god su stigli: rukama, nogama, glavom. Razlikovali su se samo po boji kose. Jedan je imao crvenu kosu, a drugi je bio crnokos. Ljudi oko nas su luđački vikali i navijali, žene su vrištale, a mala djeca su tražila da ih se digne na ramena. Pogled mi privukoše događaji na ringu. Crvenokosi je iz minute u minutu sve više posustajao, a udarac što ga je dobio u glavu podlakticom sa oštrim zakovicama ga je oslijepio. Crni je to iskoristio i serijom udarca ga bacio na žicu. Zatim se zaletio i udario ga svom snagom u pleksus tako da se crveni samo stropoštao na pod. Mislio

SIRIUS 100  

  sam da je time borba gotova, no buka koja je dosegla vrhunac je nagovijestila nešto drugo što se i dogodilo. Crni se sagnuo i brzim udarcem dokrajčio svog protivnika. Pogledom sam potražio Marka koji je sve to posmatrao sa ledenom mirnoćom. Rulja oko nas je mahnitala, a neki čovjek  je došao na ring i najavio sljede sljedeću borbu. * * * Pošto su se ljudi već  počeli razilaziti kućama, mi smo se povukli u gostionicuposljednje koju je borbe. vlasnik,Zauzeli očito smo zadovoljan, otvorio odmah završetka mjesto kraj prozora odaklenakon smo mogli vidjeti kako ulicu, tako i cijelu prostoriju. Gostiona se brzo napunila ljudima. Pijuckao sam pivo i promatrao nekoliko raznobojnih papiri ća koje  je Marko stavio na stol. — Sto ako ovi pap papiri irići ne vrijede? — Sigurno vrijede — odgovori on. — Pog Pogledaj. ledaj. Za susjednim stolom jedan je čovjek upravo plaćao piće takvim crvenim karticama. Pozvah gostioničara da naplati. On brzo dojuri i reče: — Nisam vas prije vidio ovdje ovdje.. Sigurno ste stranci. — Mhm, da. — Jeste li možda sa ssjevera? jevera? — da.ili Klona? — Mhm, Iz Doba — Dob — kratko odgovorih. Kad je vidio da nismo raspoloženi za priču okrenuo se i otišao. No tad se za nas počeo zanimati čovjek koji je maločas plaćao crvenim karticama. — Ha, Dobani. Jeste li vidjeli današnje borbe? Bilo je šest mrtvih — ponosno je započeo. — Da, vidjeli smo, — reče mu uz smiješak Marko — ali to nije ništa posebno. — Kako? Pa zar kod vas im imaa više mrtvih? — Naravno. Dođi jednom kod nas pa se s e i sam uvjeri. — I hoću. I hoću. Tada samsmo ustao sa stolice pokazujući Marku da je vrijeme za polazak. Bez pozdrava izišli na ulicu. — Sad znamo kkamo amo trebamo ići. — Da. Na sjever. — Moramo prvo naći nešto za prijevoz do Doba. Pogledao sam na obje strane ulice i vidio jedan automobil koji mi je izgledao sasvim pogodan za put. Došli smo do njega i Marko ga pokuša otvoriti. Naravno, bio je zaključan. On se odmah sa svežnjem ključeva baci na posao. Za nekoliko sekundi otvorio je vrata i dok se mu čio da upali motor ja sam glumio nervoznog čovjeka koji bezuspješno pokušava po kušava zapaliti cigaretu. Pri tom sam zvjerao okolo da d a se slučajno ne pojavi vlasnik. — Upadaj — reče Marko. — Uspio sam. Te njegove riječi popratilo je ugodno brujanje motora. Ušao sam i on odmah krenu. Polako je vozio sve dok nije izišao iz grada, a onda je krenuo cestom prema sjeveru i povećao brzinu. Noć  je bila mirna i nebo osvijetljeno mnogim zvijezdama.

SIRIUS 101  

  Gledajući ih zadubio sam se u misli i vratio do one večeri u podrumu kad je sve počelo. * * * Nas se dvojica već  dosta dugo poznajemo i skupa smo obavili nekoliko vrlo uspješnih poslova. Nismo htjeli raditi za sitnu lovu pa smo u posljednje vrijeme prihvatili samo nekoliko većih poslova. Bili smo vrlo dobar tim i mnogi su nas tražili. Te smo večeri, kao i svakog petka, sjedili čekali imušterije. za našim podrumu dva manja posla kad stolom nam je uprišao jedani starac upitao nasVe zać smo mjestoodbili za stolom. Sjeo  je, za razliku od svojih ppredhodnika, redhodnika, tek nakon našeg pristanka. Naručio je piće za svu trojicu, otpio gutljaj i upitao: — Želite li posao za pol polaa milijuna dara? Tekućina koja mi se tada slijevala niz grlo htjela je naglo van i Marko mi je udarcem u leđa spasio život. Iznenađeno smo buljili u njega, a on ponovi: — Niste mi odgovorili. Želite li posao za pola milijuna dara? — Čovječe, pa za taj bih novac sam jurišao j urišao na Kulu. — Bit će i toga, između ostalog. Tek sam ga tad pažljivije pogledao. Neobi čno njegovana sijeda kosa pokrivala je gotovo glavu iizbrijano. nije se mogao niti jedan znak ćelavosti. mu Lice mu je cijelu bilo glatko Dok naslutiti je govorio vidjelo se bljeskanje zdravih zubi. Nosio je kožni kaput, a ispod njega bijelu košulju od meni nepoznatog materijala. Unatoč  svemu tome, nije baš ličio na bogataša. — Posao svakako prihvaćamo — reče Marko ne obazirući se na starčeve posljednje riječi. — O čemu se radi? — Kao predujam dobijate po pedeset tisuća svaki — nastavi sjedokosi i izvadi novac. Dok su nas ljudi okolo u čudu gledali, mi smo trpali gomilu novčanica u džepove i slušali starčeve upute. Naš je zadatak vrlo tajnovit i  još uvijek ne znamo koji nam je pravi cilj. Starac nam jjee rekao da moramo prijeći zid i tamo naći grad Dob. Na glavnom trgu trebamo prona ći čovjeka će nam reći što dalje trebamo raditi. Htio koji prodajenešto karteviše, za borbe sam saznati ali toijeonbilo sve što je stari znao ili htio reći. — Čekat ću vas ovdje svakog petka sve dok se ne vratite — rekao je i otišao. — Ako se vratimo — promrmljao sam, ali me Marko nije čuo. Bio je zabavljen prebrojavanjem novca koji nam je dao stari. * * * Do sad smo imali dosta sreće jer smo uspjeli prijeći zid i gotovo smo sigurno na pravom putu za Dob. Putem smo sreli svega dva-tri auta što nije niti čudno obzirom da smo vozili usred noći. * * * Probudilo me sunce koje mi je tuklo ravno u o či. Opazio sam da stojimo u mjestu i začuo Markovo hrkanje. Nalazili smo se u šumarku, oko dvadesetak metara od ceste, i baš kad sam se htio izvu ći iz auta Marko se

SIRIUS 102  

  probudio i počeo se rastezati. Pošto je to u autu prilično teško raditi bez opasnosti za suputnika gotovo mi je izbio zube. — Oprosti — reče i nastavi tjerati muhe. — Ništa, ništa — odvratih i vratih mu udarac. Dok se on oporavljao ja sam izišao iz auta da se malo razgibam. Prošao sam kroz grmlje koje je okruživalo auto i primijetio da je cesta udaljena svega tridesetak metara. Odmah sam se vratio da vidim što je sa ču pa sam Markom. da će svojom biti spreman za tuSamo sam sesesložio prilično iznenadio Nisam kad me oječekivao opalio onom šačetinom. na tle, ali kad je izišao iz auta malo sam se pridigao i nasrnuo na njega. Ne znam koji bi od nas dvojice popustio da nismo začuli zvuk motora. Brzo smo se digli sa zemlje i provirili kroz grmlje. Cestom je prolazila kolona kamiona. — Tko zna što prevoz prevoze? e? — Ne zanima me — reče Marko dok je otresao prašinu sa s a sebe. — Zašto smo uopće i stali ovdje? — Ostali smo bez benzina. S ovim što je ostalo ne ćemo stići ni do ceste. Moramo dalje pješice. Spustili smo se do ceste i nastavili u smjeru Doba. Hodali smo šutke okoće.pola sata smo i kadsejeodsunce većkoja   počelo peći opazismo prveu ku Očistili prašine nas nemilosrdno je pratila čitavim putem i ušli grad. — Moramo saznati da li smo na pravom mjestu — rekoh kad smo zastali na prvom uglu. — Pitaj nekog. Prema nama je išao jedan dje čak od oko deset godina. — Hej mali. Koji je ovo grad? On me začuđeno pogleda i produži dalje bez riječi. Marko skoči za njim i uhvati ga za ruku. — Nisi nam odgovorio — reče mu tiho. — U Dobu ste — isto tako tiho re če mali. — Ne moraš mi zbog toga strgati ruku. ga pusti i okrenu se k meni. Na dječaka se više nije obazirao, a Marko ovaj mu brzo zavuče ruku u džep, izvuče kartice i pobježe. Prije nego što se ijedan od nas uspio snaći nestao je u sjeni sporedne ulice. — Lopov mali — procijedi Marko i potrči za njim. Ja sam ostao znajući da ne bih izdržao jurcanje za nekim nakon dva kilometra pod vrelim suncem. Pričekao sam da se Marko vrati, a on je, kao što sam i mislio, brzo odustao. Vraćao se iz one uli čice polako i šepajući. — Prokletnik — reče kad je došao do mene. — Nestao je. — Ma pusti ga. Imam Imamoo još kartica. Nastavili smo dalje uz Markove psovke i došli da trga. Tu je bio sajam na kojem se prodavalo baš sve. Od igle do kamiona. Obilazili smo okolo u čudu i tražili onog prodavača karata. U gužvi koja je vladala na trgu, nismo ga mogli naći, pa uđosmo u jednu krčmu. Unutra je, također, bila gužva, ali podnošljivija od one vani. U jednom uglu neki je mladi ć  mučio prastari

SIRIUS 103  

  fliper koji je zacijelo poticao iz doba prije rata pa je privla čio svojim, mada izblijedjelim, raznolikim bojama koje ga uvelike razlikuja od današnjih sivih proizvoda. Odlučili smo da se sljedećih sat vremena odmaramo od puta. * * * Ponovno smo prošli svu onu gužvu i vrevu na trgu i kad smo već htjeli odustati od potrage začusmo glas: — zaisutrašnju — Kupite To je —karte rekoh priđosmoborbu! bliže štandu sa kojeg se čuo glas. Izvadio sam iz džepa zlatnik koji je bio znak raspoznavanja i poturih ga pod nos čovjeku koji je maločas viknuo. On nas pogleda, izvadi iz džepa isti takav zlatnik te nam se nakesi. — Dakle, ipak ste stigli — reče, pokupi karte sa štanda i pokaza nam da ga slijedimo. Ušao je u istu krčmu gdje smo bili i prije, te naručio piće. — Zovite me Serge Sergejj — reče. Mi smo mu se predstavili, a Marko upita: — Sto moramo učiniti? — Polako dečki. Nije to tako jednostavno. Nadam se da niste napravili puno buke usput. — Da Ukrali smo jedan auto i razbili glave dvojici vojnika. — li vas ggone? one? — Nismo primijetili — reče Marko. — A ti odgovori na moje pitanje. — OK. Sigurno ste čuli za Kulu. — Misliš na kuću vladara? — Da, upravo na nju. No, ne bojte se, nećete morati u nju — reče kad vidje naša užasnuta lica. — Tamo u blizini se s e nalazi... — ... jedna kapelica u kojoj se nalazi jedan kamen koji moramo vratiti natrag preko zida — prekinu ga Marko. — Kako znate? — To ti je isto kao da moramo na Kulu. Znaš li koliko je ve ć  ljudi pokušalo ukrasti taj kamen i da je broj onih koji su pokušali i broj mrtvaca  jednak? — Plaćeni ste za to. Zao mi je. — Legenda kaže da će svatko tko dodirne kamen, istog trenutka umrijeti — primijetih. — Prihvaćate li posao ili ne? — Naravno — odgovori mu sa smješkom Marko. — Mi smo pohlepni. — I tako ne biste smjeli odbiti — reče i iziđe van. Bijesno smo izjurili za njim. — Sto bi to treba trebalo lo značiti? — Da ste odbili ne biste nnikad ikad otišli odavde. — Prijetiš nam? — Ne. Samo vvam am želim reći kako ste već primili lovu. Nije više htio o tome raspravljati. Dugo nas je vodio uli čicama koje su vodile iznad trga. Marko je nešto ljutito mrmljao sebi u bradu, a ja sam se

SIRIUS 104  

  već  zamišljao kako me okovanog u lance bacaju u najmra čniju tamnicu Kule. — Ne činite takva lica — pokuša nas Sergej utješiti. — Vi ćete sigurno uspjeti jer sam nabavio sve planove koji su vam potrebni. Imam točna vremena izmjena straža i još stotinu drugih pojedinosti. Čak i adrese stražara. — Pritom nam pokaže na oronulu dvokatnicu koja se dizala na kraju ulice kojom smo išli, desetak metara ispred nas. Nismo mu ništa odgovorili, te nasi nova on uvede i pokaza u kojima ćemo spavati. — Isprave odijela su vamsobe na krevetima. — Smijemo li iz izlaziti? laziti? — Samo ako baš morate. Pita li vas netko, vi ste moji rođaci iz Korine i došli ste vidjeti borbe. Klopu ću vam ja donositi. Htio je otići, no Marko ga zadrži. — Gdje su planovi? — Zar se mislite odmah baciti na posao? U redu. Donijet ću vam, a vi se za to vrijeme okupajte i presvucite. pr esvucite. * * * Poslije kupanja sam se mnogo bolje osjećao i optimistički gledao na ć

ć

č

naš glasila zadatak. na nekog OdjeAlana a je Blocha bila vekoji   korištena je rođenali u Korini ista i iste udobna. godineIsprava kad i ja. je Na brzinu sam upamtio sve što je trebalo i izišao iz sobe. Skoro sam se sudario sa Sergejom koji je nosio hrpu papira. — Već si gotov? — upita, pokuca na vrata Markove sobe i u đe. Ušao sam za njim. Marko se upravo brijao i izgledao je malo opušteniji. Sjeo sam na stolicu pored prozora i počeo prelistavati papire koje je Sergej donio. Bilo je tu svega; od rasporeda straže do visine i starosti pojedinih čuvara. Plan kapelice bio je jasan i sve je bilo upisano. Uzeo sam papir sa popravkama koje su bile na njoj rađene. Pažnju mi je privukao jedan podatak. Na papiru je pisalo: 19. 11. — zakopan izlaz iz katakombi. Sektor A-5 đ

— Sto Marko, do i malo. je? Našao si nešto? — promrmlja on i koraknu do stola brišu ći se ručnikom. — Pogledaj ovaj znak pored sobe s kamenom. — Crna mrlja. Kao da je netko zgnječio pauka na tom... — naglo je zastao kad sam mu pokazao podatak na drugom papiru. — Hej, pa to bi moglo upaliti! Sergej! Gdje si dođavola! — Trebate me dečki? — Od koga si dobio ove papire? — Oni su godinama skupljani i mnogi su poginuli zbog njih. — Da, mnogi ginu zbog kamena. Ipak mora da je netko od njih živ. Posebno me zanima čovjek koji je radio plan kapelice. — On je, nažalost, umroove nedavno u tamnicama Kule. A onaj koji je pisao bilješke? — Ne znam. To je ukradeno iz arhiva kapelice.

SIRIUS 105  

  — Dakle, ne znaš čovjeka koji je ovo pisao? — Ne. Marko razočarano odmahne rukom i sjede za stol. — Što će vam ti ljudi? Pa imate papire — za čuđeno upita Sergej. Marko ga pogleda i reče: — Ova bi mrlja trebala biti zatrpani ulaz u kapelicu. Točno? — Točno. đemo u katakombe stižemo nadomak kapelice. Točno? — Pa... Ako uda. — — A sad mi reci kako ući u katakombe kad ne znamo gdje je ulaz u njih? — Krivo. Znam ggdje dje je. * * * Četiri dana poslije našli smo se dobro odmoreni u Sergejevom autu, na putu koji je vodio iz Doba u pravcu zloslutne Kule i kapelice. — Koliko nam treba do tog tvog ulaza? — upitah Sergeja. — Oko tri sata dobre vožnje. Oko nas je bila kamena pustoš bez ijedne biljke i brežuljci koji su se uzdizali sa obje strane ceste kao da su svojom golotinjom pove ćavali napetost koja meni izronio uvijek rasla prije akcije. nekog zida kojijejeu naglo i za jednog iza brijega.Sergej uspori i stade kraj — Ovo je bila pogranična utvrda prije nego što su Stari sagradili zid — reče. — Misliš da je sigurna? — Naravno. Tu sam proveo više vremena sakupljajući podatke nego u Dobu. Ovdje ću vas čekati ako uspijete. Nastavili smo dalje. Nakon dva sata stigosmo do nekog naselja, skrenemo sa ceste na poljski put i poslije beskona čnog truckanja najzad zaustavismo u nekom šumarku. Izvukli smo se iz auta i krenuli za Sergejom koji je nestao u grmlju. Našli smo ga kako desetak metara dalje stoji kraj hrpe stijenja i starih cigli. — — vese veselo reče.ggaa—Marko. Ovdje je ulaz. — No, Jesi hajde li siguran? —loupita — Naravno. Trebate samo m maknuti aknuti ovo malo zemlje. — Tu ima dvije tone kam kamenja enja idiote — progunđah ljutito. — No, dobro. I ja ću vam pomoći. Šutke smo radili do večeri i onda, napokon, sjeli da se malo odmorimo. — Koliko su stare te tvoje katakombe? — upitah Sergeja. — Ne znam točno, ali po riječima mog starog tu su još od prije rata. — Da li je netko već ulazio unutra? — Mnogi. Služile su kao sklonište prije nego što su se vladari vratili. Zatim su zatrpali sve ulaze i sagradili Kulu i zid. — Znamo tu priču, ali ti si već  prije znao za ovaj put do kamena. Zašto nam nisi odmah rekao? — Nadao sam se da ćete smisliti nešto, bolje, ali nije važno. Možda i

SIRIUS 106  

  uspijete. — Vrlo ohrabrujuće — primijetih. — Kakvo je ono naselje kraj kojeg smo prošli? — To je sve što je ostalo od grada koji je ovdje bio prije rata. Oni sada služe Kuli. Mislim da rade na novim kamionima za vladare. To su oni koje ste vidjeli na putu za Dob. Bili smo preumorni za daljnji razgovor i brzo smo utonuli u san. * * * Sutradan smo najzad uspjeli maknuti svo ono kamenje i dospjeti do ploče koja je pokrivala ulaz. Ploča je bila izgrižena rđom i tako čvrsto uglavljena da smo je tek svi zajedno uspjeli maknuti. Ispod nje se pojavila  jama iz koje se osjetio neugodan i vlažan zadah. Već smo prije razmotrili plan istraživanja i Marko je iz auta donio potrebne stvari. Jedan kraj dugog i tankog užeta smo zavezali za stablo pored rupe i ono nam je trebalo poslužiti da se znamo vratiti ukoliko dolje postoji kakav lavirint. Uzeli smo oružje i svjetiljke te krenusmo ka rupi. — Kapelica je oko kilometar prema zapadu — rreeče Sergej. — Odaberite putove koji vode u tom smjeru i probajte se vratiti prije nego što č

čekaj. još padne—mrak. SamoDo nasvetieri priimate Izićšest i ćemo sati.mi pa makar morali minirati strop — reče mu Marko prije nego što je ušao, točnije uskočio unutra. Pričekao sam da se makne pa krenuo, za njim. Dosko čio sam na tvrdo tlo, beton ili nešto slično. Marko je nešto dalje eksperimentirao sa svjetiljkom i razgledao okolinu. Tunel pred nama je bio visok oko dva metra, a širok metar više. Sve je bilo vlažno i mirisalo na trulež i starost. Sa stropa je visila hrpa korijenja drveća i grmlja iznad nas. Ispucali beton je bio pokriven lokvicama vode od kojih se, kao i nd kapi na zidovima, odbijala svjetlost i stvarala čudna atmosfera punu odbljesaka koji su boli oči i poticali maštu. — Kao iz priče — izustih. č

č đ

mojih rije i senije dugo odbijala od za na u eni sve dok iJeka posljednji odjek zamuknuo. Ja zidova sam joši stajali uvijeksmo stajao mjestu gdje sam doskočio i osjetih kako mi na glavu padaju grumenčići zemlje. — Hej, vi dolje, krenite već jednom! — vikao je Sergej. — Ne ću vas vječno čekati! Brzo sam se maknuo s ulaza jer je odozgo već  padala prava lavina zemlje i kamenja. Krenusmo tunelom koji je vodio točno u pravcu kapele. Ja sam išao naprijed, a Marko je iza mene odmatao uže. Jeka naših koraka  je izazivala sluh i stvarala osj osjeećaj da nas netko prati te smo jednom zastali da to i provjerimo. Možda sam se onda i prevario, ali mi se u činilo da nekog ipak ima. Uže nam prvih nekoliko stotina metara nije ni trebalo t rebalo jer je tunel išao ravno kao cesta, a onda se, najednom, ispred nas po čeo pomaljati zid i pomislio sam da skreće lijevo ili desno, ali sam se prevario, spuštao se dolje. — Sto sad? — upitah.

SIRIUS 107  

  — Spuštaj se — reče Marko i pruži mi jedan kraj debelog užeta. — Ja ću te držati. Nije bilo nikakvih stepenica, pa sam samo skliznuo niz kosinu i sigurno stigao dolje. Naišao sam na početak hodnika koji je bio isti kao i onaj gore, a sa strane su se, kao i na gornjem, spuštali manji prolazi koji su se blago uspinjali. — Spusti se slobodno dolje — rekoh. — Nije visoko. Marko i reče: za ljude. Pogledaj. Nema stepenica, na — Ovajsklizne tunel do nijemene napravljen podu je udubina koja očito ne služi da bi se po njoj hodalo, a kao i onaj gore, i ovaj tunel ima kosi pod; Pošto sam to isto i ja primijetio ne rekoh mu ništa nego samo krenuh dalje niz hodnik. U tom trenutku mi je sinulo. Sjetio sam se jednog mog odlaska u Huge. To je sad najve ći grad s one strane zida. Tamo su otpadnu vodu odvodili kanalima koji su vodili ispod tla. — Kanalizacija. — To sam i ja pomislio —»reče iza mene Marko. — Ali koliki bi onda morao biti grad koji je ovo koristio? — Najmanje deset puta veći od Hugea. — prije Da. Gore vladari rata. ima dosta kamenja za takav grad. Tu mora da su živjeli Krenuli smo dalje zaokupljeni tim mislima. Hodali smo dugo kosinom hodnika koji se spuštao sve više u dubinu. Možda nas još uvijek prati sreća  jer ovaj hodnik h odnik je vodio baš u pravcu kapelice. Marko na trenutak zastade i ugasi svjetiljku. Ja također stadoh, dok se on vratio par koraka natrag i pogledao u jedan od manjih prolaza koji je vodio gore. — Dođi ovamo i ugasi svjetiljku. s vjetiljku. Poslušao sam ga i prišao sasvim do njega. — Vidiš li ono svjetlo u prolaz prolazu? u? — Svjetlo — rek rekoh oh nakon kraćeg zurenja. — Danje svjetlo. Brzo smo se počeli penjati uz prolaz ka toj zraci sunca. Morali smo hodati sagnuti jer je tu strop bio osjetno niži i stalno se uspinjao. Napokon smo došli do pukotine u stropu. Pošto smo obojica htjeli znati gdje se nalazimo počeli smo skidati trošne opeke sa stropa. Bio je to prilično pipav i opasan posao jer nam je sve to skupa moglo pasti na glavu, no kad smo skinuli četiri opeke odozgo se urušilo samo malo suhe zemlje. Sloj zemlje iznad opeka je bio debeo svega desetak centimetara. Proširili smo rupu i Marko proturi glavu gore. Neko je vrijeme gledao na jednu, a zatim na drugu stranu i ponovo se sagnuo dolje. — Pogledaj — reče. Uspravio sam se i pogledao preko ruba. Ne postoji baš puno ljudi koji su zaželjeli iz blizine pogledati Kulu, a pogotovo ne iz ovakve blizine. Nije prijatno gledati je iz žablje perspektive i sa dvadeset metara udaljenosti. Čini se još veća i sumornija ovako crno ocrtana ispred sunca koje je zaklanjala svojim zidinama. Okrenuo sam se na drugu stranu i stotinjak metara dalje vidio kapelicu koja je u usporedbi s Kulom izgledala gotovo

SIRIUS 108  

  bezopasno. Spustio sam se nazad u prolaz i krenuo ka glavnom hodniku. Tad smo upalili svjetiljke i krenuli u potragu za hodnikom koji je vodio do kapelice. Pogledali smo već pet manjih prolaza kad smo našli ono što smo tražili — zatrpan prolaz. Oko pedeset metara od ulaza u njega naišli smo na prepreku od betona. — Dakle, tu smo — rekoh i ispitah strop kraj prepreke. Bio je trošan kao i onaj koji smo srušili, ali kad smo makli opeke nije pao niti komadi ć  zemlje. Ukazali su se temelji kapelice. Gore možemo samo uz pomo ć  eksploziva. — Vraćamo se — rekoh. Moramo razmotriti plan kapelice. — I ponijeti dosta eksploziva — potvrdi moju misao Marko. Izvukli smo se iz tog prolaza i pored njega zavezali uže koje je Marko stalno vukao za sobom. Brzo smo se vratili nazad istim putem. Ne znam da li je naša brzina bila uzrokovana samo željom želj om da što prije obavimo posao ili strahom koji se, bar meni, pri svakom pogledu natrag zavla čio u kosti tako da sam mogao ćuti njihovu škripu. Nije to bilo bez razloga, jer mi se ipak nismo usudili niti na trenutak tr enutak zaustaviti bojeći se da ne čujemo i nečije tuđe korake, a ne samo naše. Više se nisam usudio niti okretati boje ći se da ću ugledati dva krvava oka kako me proždrljivo promatraju. Gotovo trčećim korakom stiglibile smo do mjesta gdje smo ušlikoje i tadsusam primijetio da se gore. u zid ispod otvora zabodene metalne šipke služile za penjanje Marko se bez obaziranja uspinjao dok sam se ja jedva suzdržavao da ga ne poguram kako bi brže išao. Kad je on najzad izišao brzo sam se počeo penjati i malo se osvrnuo prije nego što sam izišao van. Učinilo mi se da sam vidio ona dva oka. Cak vrlo blizu i nisam više niti trenutka oklijevao. Izletio sam van tako brzo da nisam primijetio Sergeja, koji se izležavao kraj rupe, i nagazio na njega. Hrpa sočnih psovki iz njegovih usta mi se, poslije, onog mraka dolje, učinila kao najsrdačnija dobrodošlica. S olakšanjem sam odahnuo štio je on primio kao porugu. Marko je umirao od smijeha, a ja se, oslobođen straha, također počeh smijati. Sergej se durio sve do ve čeri kad  je Marko spremio nešto za klopu. Otišao je tek kad se spustio mrkli mrak i zaželio nam više sreće sutra. Nisam bio siguran da se to odnosilo i na mene, ali to i tako nije bilo važno. Prije nego što sam legao otišao sam do rupe te na nju stavio poklopac i na njega nekoliko betonskih gromada. Sigurno je sigurno. * * * Probudili smo se sa prvim zracima zore i dali se na posao. Strah od  jučer je nestao kao rukom odnesen i već sam zaboravio na one oči. Marko  je pripremio oružje i eksploziv i na njegovoj se faci nije moglo ništa primjetiti. Uvijek je bio takav prije akcije. Miran i pribran. Ja sam također spremao svoju opremu i odlučio da ipak ponesem jedan automat. Tek iz straha da čuvara ne bude previše za naša dva pištolja. Marko je pripremao kavu, te sam sjeo kraj njega, raširio kartu kapelice i stao je promatrati. Prostorija sa kamenom je, srećom, bila u onom dijelu kapelice koji se nalazio bliže glavnom hodniku, te se eksploziv mogao postaviti na nekoliko

mjesta ispod same kapelice, a da se ne ošteti kamen. No, to je bio Markov

SIRIUS 109  

  posao i ja se dadoh na izležavanje i pijuckanje kave. Marko je neko vrijeme proučavao kartu i nešto črčkao po njoj, te je najzad odloži i sa blaženim izrazom lica reče: — Srušit ćemo pod same prostorije sa kamenom, uzeti ga i kroz rupu pobjeći natrag. Oni će nas, pošto neće znati sa koje strane smo došli, slijediti kroz hodnik. — I ulovit će nas ako ne budemo dovoljno brzi — dopunio sam ga ja. će! pukne, ću eksploziv — NeKad Postavitteško u glavnom potpaliti ga kad prođemo. da će od tog hodnika hodniku nešto ostati. ostiati. To je bio sasvim dobar plan i trebalo ga je što prije provesti u djelo, jer tko zna kad će nas neki znatiželjni stanovnik onog naselja uz cestu opaziti i obavijestiti one u Kuli? * * * Oko podneva sve je bilo spremno i mi smo potpuno opremljeni ponovo ušli u hodnik. Uzbuđenje zbog početka akcije je u meni potisnulo strah od nepoznatog. Nisam se više obazirao niti osluškivao slijedi li nas netko. Kad smo ušli u niži hodnik Marko je oko pola sata postavljao ve ću količinu eksploziva na zid hodnika. U tih pola sata se u meni ju čerašnji strah ponovo probudio. Šarao sam okolo svjetiljkom očekivajući da se nešto dogodi. I dogodilo samnapokon sebe zavaravao to sjene izbočenog kamenja sa zida,se.aliPrvo sam se uvjerio dadatu su nekog ima. Samo to što su se te sjene klonile svjetla prisiljavalo me da ostanem miran i nisam Marku ništa govorio sve dok do k nije završio posao. — Gledaj — rekoh mu tada i uperih svjetlost svjetiljke niz hodnik. — Sto je to? — Ne znam, ali su nas jučer pratili cijelim putem i pričinilo mi se da mi je jedan, kad smo izlazili, prišao dosta blizu. — Zato si onako izletio? — upita me uz neveseli smiješak. Kimnuo sam glavom i polako krenuo naprijed. Sto smo im se više približavali sjenke su uzmicale dalje u mrak. Marko je povremeno osvjetljavao put iza nas i našao da ih i tamo ima u prili čnom broju. Izgleda da ih je privukao naš jučerašnji dolazak u hodnike. Srećom su se bojali svjetla i uklanjali su mu se koliko god su mogli. Hodali smo sve brže i nadali se da nisu odvezali uže kojim koji m smo označili ulazak u hodnik koji vodi do kapelice. Ipak mi se nije dalo tražiti taj hodnik uz sve ove sjene oko nas. Posebno smo pazili na manje rupe i prolaze da nas ne bi zaskočili. — A da se vratimo? — upitao sam Marka kad mi se u činilo da ih je ispred sve više i više. — Da su nas mislili napasti već bi to učinili — hladno mi odgovori. — Previše love je u igri da bi nas zeznula nekakva noćna šunjala. Nisam baš bio previše uvjeren u to. Tim sam se više zasti đio svog straha kad smo, već  blizu kapelice, najzad vidjeli jednu od tih sjena. Vjerojatno je zaostao za svojima u jednoj rupi i nije se usudio izići van na svjetlo. Kad smo ga osvijetlili, vidjeli smo bi će visoko svega oko metar i  jako mršavo. Glava je nalikovala na glavu šišmiša i jako je otvarao usta

pokrivajući lice rukama koje su imale po četiri prsta i na svakom prstu fine

SIRIUS 110  

  bijele pandže. Tijelo mu je bilo prekriveno tankom bijelom dlakom išaranom golom ružičastom kožom. Panika stvorenja bila je očita, te sam ugasio Svjetiljku što je on iskoristio i kraj mene šmugnuo u mrak. — Ovih se ne trebamo bojati sve dok nam traju svjetiljke — re če Marko i brzo nastavismo dalje. Najzad smo stigli do našeg prolaza i Marko se opet bacio na postavljanje eksploziva. Ja sam svjetlom držao klince na pristojnoj udaljenosti. — Gubimo se odavde — reče Marko pošto je zapalio fitilj. Sjurili smo se do glavnog prolaza i rastjerali klince. Od njih se, osim odjeka koraka, nije mogao čuti niti jedan drugi zvuk. Odjek koraka je prekinula eksplozija i mi smo potr čali do otvora u stropu koji se pojavio. Marko je odlično obavio posao. Na stropu je bila rupa dovoljna da se kroz nju provuče čovjek. Brzo sam se uspentrao gore i to taman da jednog čuvara koji se pridizao sa poda ponovo pošaljem natrag. Prostorija u kojoj sam se našao bila je oko desetak metara duga i isto toliko široka, a na sredini je stajalo postolje s kamenom kojeg je okruživalo staklo. Okolo su bili neki čudni strojevi, sada oštećeni eksplozijom i dim od požara koji je izbio na jednom od njih ve ć je gotovo ispunio prostoriju u kojoj je na podu, osim onog kojeg bilo samrazbijeno ubio, ležalo još troje ljudi.proturiti Staklo ruku oko kamena je sstražara jedne strane i trebalo je samo unutra i uzeti kamen. No ja sam zastao. Marko, koji je također došao gore, viknu: — Što čekaš? Uzmi ga pa bježimo! bj ežimo! — Uzmi ga ti! — vvikmih ikmih prisjetivši se legendi. On pogleda najprije mene, pa kamen, pa vrata iza kojih su se čuli povici jer se izgleda nisu mogla otvoriti o tvoriti izvana. — Idi ti dođavola — reče i dograbi kamen te ga gurne u džep. Nije mi se više tu ostajalo pa skočih u rupu i pognut potrčah ka glavnom hodniku. Nisam odmah upalio svjetiljku, pa nisam vidio klince koji su mi prepriječili prolaz i naletio ravno na njih. Pokrila me hrpa tjelesa i uspaničeno sam upalio svjetiljku i počeo pucati iz automata koji mi je bio u drugoj ruci. Tako sam malo smanjio pritisak, a pošto je Marko već  dolazio iz malog hodnika mašući upaljenom svjetiljkom i pucajući iz pištolja hrpa sa mene se počela povlačiti ostavljajući za sobom mrtve. Marko mi pomogne da ustanem i gurnu me naprijed. Bio sam malo ošamućen no ipak sam koračao. Iza nas su se već  čuli bijesni uzvici siražara i uskoro će biti u glavnom hodniku, a mi nismo bili ni blizu mjestu gdje smo postavili eksploziv. Ako su ove bijele nakaze prčkale po njemu onda smo zbilja u neprilici. Svjetiljkama smo šarali ispred nas i tjerali stvorenja koja su se panično povlačila u svoje rupe. Iza nas su se čuli pucnji, a pošto je hodnik bio prokleto ravan meci su zujali oko o ko nas poput osica. Pribio sam se uza zid i počeo pucati iz automata. Pošto oni iza izgleda nisu imali ništa osim pištolja poskakali su po rupama gdje će ih, valjda, zadržati klinci. Još sam malo pucao po njima i ponovo se dao u trk. Iza nas se čuo poneki pucanj,

ali meci nisu zujali oko mene po čemu sam mogao zaključiti da se čuvari i

SIRIUS 111  

  klinci međusobno čerupaju. Dotrčao sam do mjesta gdje je Marko postavio eksploziv i vidio ga malo dalje kako se zabavlja fitiljem. Nikako mu nije polazilo za rukom da upali šibicu pa sam ja pokušao. Upalila je iz prve i odmah smo potrčali ka prolazu za viši hodnik. Oni iza nas su izgleda savladali klince i dovukli dolje malo težu artiljeriju. Nekim čudom me nije pogodio niti jedan metak dok sam se penjao i nastavili smo trk gornjim hodnikom. Trčali smo tako desetak sekundi i onda, kad sam pomislio da se će ništa čitav ne dogoditi začula od sam koje više se zatresao hodnik i cigle sa stropa počse elepotmula su padatidetonacija oko nas. Još ubrzao jer je prijetila opasnost da se čitav strop hodnika sruši na naše glave. Možda je Marko ovaj put ipak malo pretjerao. Hodnik je stenjao i tutnjao ali je izdržao. Trkom smo stigli do izlaza i izvukli se van. Stavili smo poklopac nazad i nabacali na njega kamenja mada je bilo malo šansi da se netko izvukao živ iz onog krša dolje. Auto nas je spreman čekao na cesti i brzo smo ušli unutra. Marko je sjeo za volan, a ja na zadnje sjedište gdje sam pripremio pravi mali arsenal oružja za slučaj da nas netko prati. Marko je odmah krenuo jer je uzbuna već sigurno bila dignuta i prava sreća da oni ne znaju u kojem smjeru treba tragati. Do Sergejevog bunkera nam treba oko pola sata umjerene vožnje. — Zbog tvog straha smo mogli tamo ostaviti kosti — ljutito mi re če Marko. — Sve one priče... — počeh. — Ma kakve priče. Gledaj! — reče, izvadi kamen iz džepa te mi ga pruži. Izgledao mi je obično kao i svaki drugi, no onda se naglo počeo mijenjati. Buljio sam u njega i nisam mogao odvratiti pogled. Po čelo se dešavati nešto čudno jer su mi se u mozgu počeli vezivati neki čvorovi i ja sam ih bezuspješno pokušavao odvezati i sav sam bio opsjednut mislima kako da se ispetljam iz labirinta vlastitog mozga u kojem sam se našao. Iz daljine je do mene dopirao Markov glas koji kao da je nešto pitao, ali se nisam nikako mogao koncentrirati na to jer sam osjetio luđačku želju da iskočim iz kola. Već sam to i činio kad je Marko shvatio da se nešto čudno dešava i okrenuo se. Kako mi je poslije pri čao, ja sam već otvorio vrata i sa blaženim izrazom lica zakoračio na cestu koja je ispod mojih nogu letjela brzinom od devedeset kilometara na sat. Marko je tada izveo vratolomiju koja nas je mogla obojicu pokopati. U punoj brzini je skrenuo na stranu na koju sam ja već  upola izišao. Taj manevar je auto smjestio u grmlje kraj ceste, a mene na pod ispod sjedišta. sj edišta. * * * Probudio sam se tek nakon Sergejeve intervencije u bunkeru kad mi je sa najvećim zadovoljstvom opalio par ćuški. One su dosta doprinijele odvezivanju onih čvorova i razbistravanju mozga koji se najzad prestao

okretati samseoko sebe. — bilo je prvo što sam uspio reći. — Što dogodilo? — Ne znam točno, ali pokušao si iskočiti iz auta koji je vozio

SIRIUS 112  

  nedozvoljenom brzinom. Marko te nekako spasio, iako ja ne vidim razlog zašto. — Nisam ja spašavao njega, nego kamen — re če tad Marko i izvadi ga iz džepa. — Ne gledajte u njega! — povikao sam. — Zar još ne shva ćate? On me natjerao da skočim! Pritom sam tako uvjerljivo izbjegavao pogledati kamen da ga je Marko bez mnogo d žep. džep. — Hm,razmišljanja možda si u vratio pravu.natrag Cim siuga primio dolje u autu izgledao izgledao si mi malo zelenkast — Dosad nije promijenio boju — primijeti Sergej dok je izlazio iz sobe. Kad su se za njim zatvorila vrata upitah Marka: — Koliko sam dug dugoo spavao? — Oko pola sata — odgovori on. — A ja sam zbog tebe skoro izgubio oči tražeći kamen po podu. — Pa zar nije na tebe djelovao dok si ga gledao? — Nije. Ali to ništa ne znači. Ja također mogu gledati i u sunce koliko god hoću dok bi ti oslijepio za manje od minute kad bi pokušao. Mislim da mi niBio kamen neKoliko može. je on samo više detalja razaznavao od mene pri je u ništa pravu.  jakom sunčevom svjetlu, a to nam je barem jednom ranije spasilo život. Njegovi stari su preživjeli rat u slabijem zaklonu i izmijenjeni su više nego ostali. Ustao sam iz kreveta i pogledao okolo. Prostorija je bila okrugla i umjesto prozora je imala male okrugle otvore koji su vjerojatno služili kao puškarnice. — Što ćemo sad? — upitah. — Sergej mi još ništa nije rekao, ali imam dojam da se ovdje nešto čudno dešava. Kad sam te unosio u dvorište okružila me gomila pasa. Nisu me napali, pa čak ni režali, niti lajali. Samo su stajali tamo i gledali me onim njihovim očima. Tada je došao Sergej i pomogao mi. O psima nije htio govoriti. Ne mogu se osloboditi tih očiju. Tada sam se sjetio onog izlaska iz krčme u Dobu nakon Sergejeve prijetnje i očiju psa lutalice koje sam tamo vidio. No, na pamet mi nije padala niti jedna pametna misao u vezi s tim. ti m. Sergej tad uđe u sobu i reče: — Idemo dečki. Sve je spremno. — Kamo ćemo? — upitao sam ga oprezno. — Na drugu stranu. — Kako misliš prijeći zid? — Znate li da su patrole iz Kule svuda okolo i da će nam uskoro zakucati na vrata. Moramo se brzo maknuti odavde. — Kako onda misliš otići? Zrakom? — Da. Pogodio si. — Misliš reći kako imaš jednu letjelicu ovdje? — upitao ga je Marko

začuđeno.

SIRIUS 113  

  — Zar niste primijetili da su vaši poslodavci bogati. Uz malo truda uspjeli smo dopremiti ovdje jednu. — Mogli ste nam dati jednu i kad je trebalo do ći ovamo — rekoh zajedljivo. — S tim biste privukli previše pažnje u ovim krajevima. — Nadam se samo da ti znaš njome upravljati — promrmljao sam, na što je on samo pokazao da ga slijedimo. čuđje Sišli smopsa. u dvorište, ono je, Markovo veliko enje, bilo slegnuo prazno, bez ijednog Sumnjiačavo samnaga pogledao, a on samo ramenima i nastavio slijediti Sergeja. Doveo nas je do letjelice koja baš i nije ličila na one koje sam znao povremeno vi đati s one strane zida. Nisam vješt u mehanici, ali mi je trebalo biti jasno da nešto nije u redu. Nije imala niti krila, niti elisu i bila je sasvim druga čijeg oblika od svih koje sam vidio. Naime, imala je oblik kugle na kojoj je postojao otvor kroz koji je mogao proći čovjek. Sergej je odmah nestao u unutrašnjosti, a Marko bez mnogo razmišljanja krenu za njim. Htio sam je malo bolje pogledati, ali buka koja je dopirala izvana govorila mi je da su čuvari odlučili na silu provaliti pa sam na brzinu uskočio unutra. Oprostite, nije unutra. Ponovo sam se našao u dvorištu sličnom onom koje sam upravo napustio. Na korak od mene još mene jedna ikugla iz koje sam izišao, ili ušao, Marko je bila stajaojekraj zbunjeno se osvrtao, a mislim da nisvejedno. ja nisam izgledao mnogo pribraniji. Tek tad sam shvatio da smo učinili grešku. Sergej nas je naveo da koristimo nešto što je bilo najstrože zabranjeno. Sve što ne potiče sa ovog svijeta učenici škole kojoj smo mi pripadali nisu smjeli koristiti. Nisam baš previše sujevjeran, ali ova vražja kugla ne spada ovdje. — Sto sad? — upitao sam Marka. — Pravi se lud — reče on. — Nitko nije ništa vidio. Prvo moramo uloviti Sergeja. Dok smo mi tu ćaskali on je već zbrisao. Krenuli smo prema kući koja se nalazila na sredini prostranog dvorišta sa, vjerujem, groznim izrazima lica. On se pojavio na vratima s puškom. puš kom. — Samo mirno dečki. Ta to vam ništa ne škodi. Jedan mali prenosnik. Ne prilaziti mi! Pucat ću! Upomoć! Znao sam da se neće usuditi, no kad smo ga htjeli pritegnuti začuo sam glas: — Pustile tog čovjeka! Okrenuo sam se i uperio revolver u... prazno. Nigdje nikoga. Marko je kraj mene tiho psovao i usput spominjao sve vragove ovog svijeta. Sergej  je htio iskoristiti našu zbunjenost i izmigoljiti, ali kad je vidio cijev uperenu u svoje čelo napustila ga je volja za bijegom. — Tko si ti? — povikah. — Gdje si? — Tu smo — začuo sam glas, no nikako nisam mogao odrediti odakle dopire. Kao da je izvirao iz mene samoga. Marko je po čeo još sočnije i još glasnije psovati no to nam ništa nije pomagalo. Tada se nešto počelo micati

s naše lijeve strane. To nešto je bio čopor pasa koji su dolazili iza ugla kuće

SIRIUS 114  

  pred kojom smo stajali. — To su oni. Govorio sam ti — brzo reče Marko. — Da. To smo mi — glas je odjekivao u mojoj glavi. — Sto želite? — upitao sam, još ne vjerujući sebi da pričam s hrpom mršavih i prljavih cucaka. — Reci prvo svom prijatelju da se smiri jer mu se može nešto ružno dogoditi — začuo sam kad je Marko uperio Sergejevu pušku u njih. Marko spusti — Sad samo je u redu —pušku. odjekivao je glas. — Nama trebate dati dati kamen. — To neće ići — rekao sam. — Mi smo sklopili ugovor. — Da. S nam nama. a. — Možda je to istina, ali kako ćete nam to dokazati? Osim toga, nemate lovu — reče Marko. — Novac vas čeka u vašem gradu. — Nemate ga ovdje? — Ceka vas u vašem gradu. — Reci mi samo kako da stignemo tamo? — upitah cinično. — Da. Kako prijeći zid? — upita i Marko. — Već ste ga prešli — re če Sergej i time potvrdi moje moj e slutnje. Ona kugla dolje je tostrane obavila. se vam u bunkeru sli čćnom onom—kod Kule, samo s druge zida.Nalazimo Morao sam lagati da emo letjeti jer nikad ne biste pristali na n a nešto ovakvo. — Time je spasio i kamen i vaše živote — osjetio sam vibracije glasa koji mi je klizio niz ki čmu. — Sto će on vama? — upitao sam da bih dobio na vremenu, mada ni sam nisam znao koristi li mi to ili ne. — On pripada nama. Za vrijeme prvog posjeta smo vam ga dali kao poklon, ali ga niste znali koristiti i zbog njega ste se me đusobno poubijali i uništili pola vašeg svijeta. Sad ga hoćemo natrag, jer njegovim moćima niste dorasli. — Ako su vam vaši stari pričali o gostima koji su prije rata došli s drugog svijeta, onda znate o čemu pričaju — pokuša nam objasniti Sergej. Nešto sam zaista i čuo o tome, ali sve je to bilo zavijeno u omot legendi o Starima i njihovim nasljednicima Vladarima. Stari su se posvađali zbog poklona sa zvijezda i u ratu je zaista uništeno mnogo toga. Oni koji su bili najbolje zaštićeni od zraka koje donose smrt izišli su nakon nekog vremena da ponovo uspostave vlast. Jedna je strana prva izišla, pronašla kamen i sagradila zid i Kulu. Ali nisu čekali da se druga strana pojavi već su im tražili skloništa koja su se nalazila sa naše strane zida, a neka su uspjeli pronaći i uništiti. Kad se pojave preostali vladari s naše strane zida opet će biti rata. Ako se već nisu pojavili. Dok mi je sve to prolazilo kroz glavu polako smo se povla čili prema kućnim vratima. — Mi i ne tražimo da nam kamen date sada, nego samo da jedan od nas ide s vama da bismo bili sigurni da kamen ne mislite dati nekom

drugom.

SIRIUS 115  

  — Ne namjeravam namjeravamoo sa sobom voditi nikakvog psa. — Mi vas mož možemo emo prisiliti. — Probajte — reče Marko i skoči za mnom kroz vrata koja smo za nama zaključali i brzo se uspeli uz stepenice. Kad sam se uspinjao uz posljednju vidio sam kako vrata odlaze dovraga. Izvaljena su iz šarki i bačena na zid podno stepenica. Mi smo otrčali do prve sobe i na njena vrata nagurali ormar, krevet, stol, stolice i sve ostalo što smo Taman kad je nastao pakao. Začuo se neki šum.našli Kao unutra. da škripi drvenismo podzavršili pod nogama, samo mnogo glasnije i bio sam naglo odgurnut ka zidu. Dobro sam tresnuo o njega dok su oko mene letjeli komadi namještaja. I vrata i prepreke na njima bili su prosto razneseni. Ja sam nekim čudom ostao na nogama i ukočeno zurio u vrata očekujući da se pojavi sam sotona. Marko je nedaleko od mene ležao okrvavljene glave, no u tom trenutku trenut ku ni sebi nisam mogao pomoći. — Siđite! Nije mi bilo ni na kraj pameti ne poslušati. Prodrmao sam Marka, ali je on spavao prilično tvrdim snom pa sam ga prebacio preko leđa i sišao dolje. Oni su čekali na istom mjestu. Dok sam spuštao Marka na pod pogledao sam Sergeja koji je nešto dalje stajao buljeći u nas uplašenim očima. —autu Krenite odmah — naredio je glas i jedan se pas izdvoji i krene prema koji nas je čekao ispred ulaza. Sergej mi je pomogao da smjestim Marka na zadnje sjedište, kratko me pogledao, okrenuo se i bez riječi otišao. Ja sam sjeo za volan, a kraj mene je ve ć sjedio pas kojeg su izabrali da ide s nama. — Vozi — pala je naredba. Dok je Marko na zadnjem sjedištu počeo pokazivati prve znakove života ja sam izveo auto iz bunkera i počeo voziti cestom koja mi je izgledala jako poznato. Dakle, ono s prenosnikom je bila istina u što sam već bio prilično uvjeren i mi smo tako blizu kuće da ćemo za manje od sata biti na sigurnom. — Dakle, ipak vodimo jedno od onih ružnih čudovišta — začuo se zajedljiv glas što je bio siguran znak da je Marko dobro. — Nažalost — odvratih m muu ja. — Vaše reakcije na moje prisustvo samo pokazuju kako je dobro što idem sa vama. — Zašto? — upitah. — Već smo jednom pogriješili kad smo vašoj vrsti dali mo ć u kamenu i sada bi svaka greška u vezi s njim mogla ostaviti nesagledive posljedice za tvoju vrstu — prvi put se obratio samo jednom od nas dvojice. — Oni koje vi nazivate vladarima, počeli su ga više-manje dobro koristiti i prenijeli su dio njegove energije na zid i Kulu, te mnoge objekte od presudne važnosti za život s njihove strane zida. No, isto tako su tu energiju koristili i za rat i uništavanje na vašoj teritoriji. Vi znate njegove mo ći i sigurno je da biste ili vi ili netko drugi, došli na ideju o uništavanju onih

drugih kao i vaši prethodnici. Zato je najbolje da ga vratimo nazad, bar dok

SIRIUS 116  

  vi ovdje ne naučite pravilno koristiti ono što imate. — Kad već  imate takvu moć  da prenosite ljude sa jednog mjesta na drugo u djeliću sekunde i onakvu snagu za razvaljivanje zašto niste sami uzeli kamen? Ne bi vam bilo teško — upitao sam vozeći kroz poznate krajeve nadomak našeg grada. — Jednostavno se više ne želimo miješati mij ešati u vaš život. Svako uništavanje za koje bismo mi bili neposredni krivci bi se protivilo našim osnovnim moralnim načelima. Zato ste ovu stvarnemorali vi ćriješiti. — Zašto nam odmah niste uzeli kamen petljaju i se s nama na ovom putu? — upita ga Marko pomalo mrzovoljno jer ga je, sigurno, glava  još boljela. — Prvo, znamo da vam kamen ne bismo mogli uzeti, a da ne usmrtimo obojicu... Tu je bio prokleto u pravu. Da su nam ozbiljno zaprijetili i tražili da im damo kamen niti jedan od nas dvojice ne bi puno razmišljao prije nego što bi počeo pucati. Kad sad na to mislim sam bog zna kako bi to po nas završilo. —... a drugo, želimo poštivati pogodbu. I mi posjedujemo nešto što vi nazivate čast ili poštenje, samo što tome pridajemo mnogo više pažnje. či nastala je tišina i nastavio sam voziti bez ijedne rije či. Nakonnatihsve riješto S obzirom se dogodilo, mi smo dosta dobro prošli, a i lova koju ćemo dobiti za taj komadić kamena će nam omogućiti dosta raskošan život  jedno vrijeme. Samo nekoliko sekundi poslije kroz glavu su mi prošle sasvim drugačije misli. Ako je kamen omogućio vladarima da sagrade zid i Kulu i još osigurao ogromnu koli činu energije za zid, onda ćemo mi dobiti smiješno malu svotu za njega. Nisam volio biti prevaren, a još manje volim kad me netko iskorištava. K tome sam još i pohlepan. To da. Dok vozim ne mogu ništa poduzeti protiv psa, ali Marko može. Pogledao sam na retrovizor i po izrazu koji sam zapazio na Markovom licu naslutio sam da po tko zna koji put mislimo isto. Upravo je vadio pištolj iz futrole pod pazuhom. — Šteta što to kod vas nije dovoljno razvijeno — odjeknulo mi je u glavi dok je Marko nišanio u pse ću glavu i gotovo istovremeno izbacio pištolj iz ruke uz bolni krik. — Savjetovao bih vam da više ništa ne pokušavate jer me ništa ne spriječava da vas ubijem ako pokušate ponovno ugroziti moj život. Marko je iza mahao rukom kao da želi oponašati ventilator i usput stenjao: — Kopile nijedno! Uža Užario rio ga je. U prilično mučnoj atmosferi dovezli smo se do grada i brzo sam našao kuću u kojoj smo obično boravili kad vma bili bez posla. Izišli smo iz auta, a Marko je gurnuo dlan u prvu lokvu vode pored puta. U glavi mi nije odjekivao nikakav glas pa sam pokucao na vrata i pri čekao da gazdarica otvori. — O, stigli ste — bilo je prvo što je rekla kad je otvorila vrata. —

Hajde, raskomotite se, a ja ću vam donijeti nešto za jelo. Sigurno Sigurn o ste gladni.

SIRIUS 117  

  Šutke smo ušli unutra, a ona nas je pomalo ljutito zapitala: — Je li ovo vaš pas? Zar vam nisam rekla da ne uvodite nikakve životinje u kuću? — To je pas jednog prijatelja — rekao sam joj. — On će samo sjediti tu kraj vrata i neće ništa zaprljati. Odvest ćemo ga čim ručamo. — Dobro. Neka bude po vašem ovaj put — re če ona. — Ali ne dovodite ga više. pada miizbacio na pamet promumlja Marko,Uačjainio sambihbiotosiguran bi ga— onNe najradije van— nogom u stražnjicu. i ja da da se nisam bojao za nogu. Nisam više htio misliti na psa jer nas je na stolu već  čekao ukusan ručak. * * * Tu istu večer smo se pojavili u kr čmi. Ja sam na uzici vodio psa, a Marko je na jednoj ruci imao povoj, a druga mu je bila u džepu s kamenom. Bio je petak i čim smo ušli potražio sam pogledom onog sjedokosog starca. Sjedio je za našim stolom i odmah nas opazio. Mahnuo je rukom u znak da dođemo, no mi smo već krenuli k njemu. — Dobro veče — rekao je dok smo se rukovali. Marko je samo kimnuo glavom i sjeo za stol ne vadeći ruku iz džepa. — Doono mene doprle vijesti uspješno ispunilistavljanjem vaš dio posla, pa sam donio štosuvam pripada —da rečste e stari i to poprati na stol kožnog kovčega. — Provjerite molim vas. Otvorio sam kovčeg i prolistao svaki snop novčanica. Bilo je tu sve što nam je obećao. Zatvorio sam kovčeg i tek tad primijetio da privlačimo mnogobrojne začuđene poglede. Nisam se bojao jer znam da se ovdje nitko ne bi usudio napasti mene i Marka, ali sam zato starca upitao: — Zar se niste plašili doni donijeti jeti ovamo toliki novac? — Ni najmanje — odgov odgovori ori on, — imam pratnju. Pritom je pokazao na susjedni stol gdje su sjedila četvorica gorila čiji izrazi lica nisu bili začuđeni kao kod ostalih. Najbolje bi ih opisao kad bih rekao da su izgledali surovo. — A vaš dio pogodbe? — upit upitaa tiho. Pogledao sam Marka, a on je izvadio iz džepa maramicu u koju je zamotao kamen i stavio je na stol. Stari je uzeo maramicu i pažljivo je razmotao. Gledao sam ga ravno u oči očekujući da se dogodi nešto gadno. Ne znam. Da počne plesati oko stola ili da izvadi pištolj i puca sam sebi u glavu. No ništa od toga. On je kratko gledao kamen proučavajući ga, ponovo ga zamotao u maramicu, sa smješkom ga stavio u unutrašnji džep kaputa i rekao: — Vrlo dobro. Posao je dakle zaključen na obostrano zadovoljstvo. Momci, ja vam se zahvaljujem i nadam se da ćemo i ubuduće dobro surađivati. Ja sam sam sebi izgledao pomalo bijedno jer sam bio jedini u ovom društvu iz kojeg je kamen napravio budalu. Bogatu budalu. Stari je ve ć htio ustati od stola kad ga Marko naglo upita:

— Tko si ti?

SIRIUS 118  

  Stari prvo pogleda psa, pa nas dvojicu, te se udobnije namjesti na stolici i poče: — Vidim da je i on sa vama pa vjerojatno dosta toga znate, a sada to više i ne mora biti tajna. Ja sam jedan od onih koje vi nazivate vladarima. Tu je zastao kao da nam je htio dati vremena da svarimo ono što je upravo rekao, a pošto mi nismo ništa govorili nastavio je: — Oni prijeko su prvi izišli iz skloništa i pronašli kamen. Uz pomo ć  njegove uništavali su jedno po jedno naše sklonište. Mi smo izišli poslije i energije morali smo se skrivati sve dok ili ne preotmemo kamen ili dok se ne dogodi nešto slično ovome. To smo dočekali i sada se vladari mogu pojaviti i sa ove strane zida. Ravnopravno sa onima prijeko, a možda čak i moćniji. Pritom je potapšao mjesto na kaputu gdje je bio kamen. — To nikako — začu se glas i odmah sam po karakterističnom odjeku u glavi znao o kome se radi. — Kamen ćete dati nama. — Naravno — reče starac gledajući u psa. — Vi ste nam pomogli da ga oduzmemo našim neprijateljima. No ipak bih volio da naše vijeće i vaš vođa o tome nađu neko povoljnije rješenje za nas. Čak i ovi momci razumiju koliku on vrijednost predstavlja za ljudski rod. Kako je moguće da jedna tako malena stvar bude izvor toliko velike—koli čine energije? — upitao sam ono što me cijelo vrijeme zanimalo. Očekivao sam odgovor od psa, no rekao mi je stari: — Stvar je u tome što kamen nije izvor nego samo prijenosnik energije. Ne bih puno pogriješio kad bih ga usporedio s uti čnicom za struju koju si, vjerujem, imao priliku vidjeti. On samo omogućuje da se uključimo u mrežu razmjene energije u vasioni, čiji princip mi još uvijek nismo uspjeli shvatiti. — A mi se nećemo truditi da vam to objašnjavamo. Tek što smo vas naučili da se priključite na kamen, pola vašeg svijeta je uništeno u ratnom razaranju — udarao mi je glas u bubnjiće i ovaj put mi se činilo kao da dolazi izvana. — A sad krenimo. Sve dok ne nau čite pravilno koristiti ovakvu količinu energije niste je niti zaslužili. Starac je od mene uzeo uzicu i poveo psa van, a za njim su izišle i one četiri gorile. I nas dvojica nismo puno čekali. Ona što su nam upravo napričali mene se ticalo upravo toliko koliko je iznosila polovina sadržine kovčega čiju sam ugodnu težinu osjetio u ruci dok smo odlazili praćeni pogledima mnogobrojnih gostiju podruma.

SCAN, OCR: Sekundica Ispravke i prelom: MasterYoda www.sftim.com  www.sftim.com 

SIRIUS 119  

  NUMA SADOUL

U znaku raka Cancer

Planet WZX K 3 (vojni štab) — Zona Penetracije — Stanica Vrhovnog koordinatora — Dan 4. godine 777 po ispravljenom Postekspanzionistićkom kalendaru. Izvod iz izvještaja sa 111. sastanka Vijeća ekspanzion ekspanzionisti istič kog kog rata.

Pošto je Vrh Koor. saslušao izvještaje šefova divizija i ustanovio potpuni neuspjeh 111. invazijske misije na 3. planet sustava Sol 9, naglasio  je: — Otkako je naš narod odlučio da se proširi duž svemira i da preuzem

kontrolu nad njime, nikad nam se nijedan planet nije tako odupirao: 111

SIRIUS 120  

  misija i 111 potpunih neuspjeha! Životno je važno za budu ćnost ekspanzionističkog programa, koji će se normalno provoditi, da se to dokrajči i da se slomi otpor tih vražjih domorodaca. Jednoga dana jedan od naših napada mora postići cilj uz pomoć novih procesa kojima neumorno eksperimentiraju naši učenjaci. Ne smijemo odustati ni pod kakvim izlikama, a ja vjerujem u našu sudbinu... pobijedit ćemo! Zatim je dano naređenje svim šefovima da pošalju svoje divizije borbenih stanica (ćelija) na teren radi kalendaru. novoga sedmogodišnjeg po ispravljenom Postekspanzionisti čkom Istoga je dana napada naređenje preneseno svim ekspanzionističkim divizijama. Planet Zemlja — bolnica negdje u Francuskoj — ljetno jutro osamdesetih godina po Rimskom kalendaru. Pošto se pomalo dršćući potpisao u registar prijema i ispunio neke administrativne papire, između ostalih i formalnost »u slučaju smrti«, što se prakticirala prije svake kirurške intervencije, Saul Doman je kašljući i pljujući ušao u dizalo i odvezao se na drugi kat. Nosio je sa sobom, kako su mu savjetovali, samo najnužnije stvari za boravak u bolni čkoj sredini. Uostalom, živio je skromno i sam pa i nije posjedovao mnogo više nego pidžamu, pribor za toaletu, pribor za brijanje, b rijanje, rublje i nekoliko romana. Dizalo je bilo prostrano i sporo i mirisalo je na formol ili eter — nije mogao razlikovati — uostalom, na neko od sredstava za dezinfekciju. Tek kad je izišao iz dizala, zapazio je da je s njim bio i neki zlovoljni čovjek u bluzi i bijelina hlačama, s klompama na nogama. Nesigurna koraka Saul Douman se uputio prema ostakljenom uredu iznad kojeg je pisalo: Recepcija/Dežurni. Tada ga uhvati snažan napad kašlja. U ovo jutarnje vrijeme na katu je još bilo tiho, ali uskoro će početi grozničavo kretanje sve do podneva: buđenje bolesnika, mjerenje temperature, doručak, čišćenje hodnika, kretanje po sobama, vizite »glavnog«, okruženog internistima i bolničarima... sve neizbježne pojedinosti u bolnici. Saul je to sve znao otprije. Pristojno i strpljivo je pitao svoga liječnika i on mu je na sve odgovarao strpljivo. Pošto je prošla kriza kašljanja i maramica ostala okrvavljena, Saul je začuo kako mu se obraća sestra srednjih godina, debeljuškasta i ozbiljna: — Mogu li vam pomoći, gospodine? Ja sam dežurna na ovom katu. Vi ste, zacijelo, gospodin Douman? Dr X će vas odmah primiti. Hoćete U poći u svoju sobu, sobu broj 24, na lijevoj strani hodnika... Odmah će vam donijeti bijelu kavu. Rak je anarhija u tijelu, bujanje, neobično i nekontrolirano, škodljivih stanica u organizmu, a koje se neminovno završava smrću bolesnika ili izliječenjem. Ne živi se cijelog života s rakom koji se širi kao s lumbagom ili hunjavicom. Saul Douman je došao u bolnicu zbog raka na plućima. Star i veliki tumor, da se i ne govori o mogućnostima metastaza. On zna u kakvom je stanju, zna kako su slabi izgledi da preživi. Trideset posto izgleda da poživi još pet godina.

Najprije je morao proći duge, mučne pretrage i testove, biti na režimu,

SIRIUS 121  

  ići na uzimanje tkiva, zračenja, na skaner, vađenje krvi, punktiranje, šetati s kata na kat, od službe do službe, od bolničara do specijalista, u kolicima ili na nosilima. Iscrpljivali su ga danima i noćima, gurali ovamo, onamo, pipali, zračili, iskrvavili, isisali, drogirali. Oslabio je ali je izdržao. Fatalistički je razmišljao: »Zna se kad ulaziš u bolnicu, ali se ne zna kad ćeš iz nje izići.« Počela je prva faza tretmana: kemoterapija. Kratkom operacijom uveden muotrovom. je kateterOtpala u plućmu a daje bivese rastjerale bolesne kemijskim ć  siva kosa, suvišne a na glavi su mustanice ostali  jadni čuperci, koji će također brzo otpasti... Na to su ga upozorili, kao i na to da će mu kosa opet izrasti na kraju liječenja. Ipak, on je drhtao od strave dok se promatrao u ogledalu. Ponekad bi plakao od jada i tjeskobe, ali samo kad je znao da ga nitko neće posjetiti. Mislio je na svoju možda blizu smrt, na svoju usamljenost, sad možda težu nego ikad, na nesnosnu slutnju da će ovdje umrijeti sam, razorena tkiva. Sve ga je boljelo, u plućima, u grlu, u udovima. Osjećao je kako mu tekući otrov izjeda unutrašnjost tijela poput gomile gladnih štakora. Bio je slab, mrtvački blijed, mršav, već  na putu prema drugoj obali svoje rijeke. Bojao se konačne intervencije što se približavala i plašio se da će ostati na operacijskom stolu. — Glupo jejeumrijeti na operacijskom stolu — mislio je. Operacija trajala šest sati i bila je zadovoljavaju ća za one koji su je izvodili. Ali prognoza je bila porazna: tumor se previše raširio, kemoterapija ga nije dovoljno reducirala, pojavile su se metastaze, koje se nisu mogle operirati, opće stanje loše... Bila je predvi đena posljednja kura radioterapije, nekoliko zračenja radi paljenja kanceroznih stanica koje nisu iskorijenjene u operativnom bloku. Ipak, liječnici su ozbiljno sumnjali da će Saul izdržati. Odgurali su krevet na kotačima u sobu za reanimaciju na četvrtom katu. Zaspali pacijent se pomalo smiješno drmusao pri pokretima u vožnji, pun cjevčica, kao loše skrpani monstrum u naučno-fantastičnim filmovima. Iz grla mu je virila kanila za disanje nakon preventivne traheotomije, za svaki slučaj. Iz nosa mu je visila sonda za infuziju, splet vitalnih cjevčica bio je pričvršćen na to jadno tijelo, sasvim simbolično spojen s bočicama. Zivi mrtvac Saul Douman produžavao je j e tako svoj život kao jadna, još dišuća ljuštura, nesvjesna borbe između nade i poraza u tragediji u kojoj se postavlja pitanje kakva zavjesa će se spustiti: crvena za život ili konačno crna? Poslije dvanaestosatne agonije, Saul Douman bio je proglašen klini čki mrtvim. Koma i prestanak rada svih funkcija. Administracija se pitala koga valja obavijestiti da dođe po posmrtne ostatke. Planet WXZ K3 (vojni štab) — Zona Penetracije — Stanica Vrhovnoga koordinatora — 4. dan 784. godine po ispravljenom Postekspanzionistič kom kom kalendaru. Izvod sa 112. sjednice Vije ća ekspanzionisti č kog kog rata. Vrh Koor je saslušao izvještaje šefova divizija i ustanovio potpun

neuspjeh i 112. invazionističke misije na 3. planet sustava Sol 9. Zatim je

SIRIUS 122  

  progovorio: — Još jedanput moramo ustanoviti da naša posljednja misija nije uspjela. Naš je cilj, kao što znate, da se domognemo tijela i identiteta živih bića ubacujući u njih svoje borbene stanice. Sto se ti če ljudi s 3. planeta sustava Sol 9, pothvat je delikatan: ili oni umiru od toga i mi s njima, ili budu izliječeni, što znači da su naše parazitske stanice uništene. Ali, ponavljam, pobijedit ćemo samo budemo li ustrajni i budemo li imali povjerenja u otkri naših učenjaka, koji neumorno traže nove fiksative pomo ću kojih ćemoćaprebroditi i tu prepreku. Zatim je dano naređenje svim šefovima da lansiraju divizije svojih borbenih stanica radi novog napada od sedam godina po ispravljenom Postekspanzionističkom kalendaru. Naređenje je još istoga dana preneseno svim ekspanzionističkim divizijama. Preveo Božidar Stančić 

SIRIUS 123  

 

ALGIS BUDRYS

Čovjek koji je uvijek znao The Man Who  Always Knew

M

ALENI mršavko pogrbljenih ramena sjedne na stolicu najbližu zidu, izvadi novčanicu od jednog dolara iz novčanika i položi je na šank. Iza tankih naočala bez okvira njegove su se oči prazno uprle

uporedanih jednu točna ku policama u zraku negdje na polJedan puta izme u vrha njegova nosa i boca iza šanka. stari đokrugli šešir uvis zavrnuta oboda smežurano je visio preko onih nekoliko pješčanožutih dlaka koščate lubanje. Glavu je držao duboko zavučenu u ovratnik starog, pohabanog kaputa od tvida, a žuti je šal visio spuštajući se iza njegove šije. Prsti čvornatih zglobova rastreseno su se poigravali novčanicom. Barmen Harry bio je upravo zaokupljen miješanjem triju martinija za stol u blagovaonici, ali je istog trena, čim je čovječuljak ušao u bar, uzgledao sa svog posla i nasmiješio mu se. Čim je tri napunjene čaše poredao na poslužavnik i predao konobaru koji je čekao, požurio je na drugi kraj šanka. — 'Bar dan, gospodine M McMahon! cMahon! Cime bih vas mogao danas poslužiti? — Za sada ničim, Harry. Mogu malo posjediti i pričekati?

Naravno da možete, gospodine McMahon, naravno da možete.

SIRIUS 124  

  Harry pogledom zaokruži po baru i praznim stolicama. — Tiho kao u grobu ovog popodneva. Je 1' isto tako gore u laboratoriju ? Čovječuljak polako klimne, očiju spuštenih na prste koji su milovali novčanicu. — Pa, još jedno mirno popodne, pretpostavljam — re če umornim glasom. — Cini se da se tamo neće izleći ništa bar negdje do idućeg tjedna. Harry klimne u znak da razumije. Bio je to, jednostavno govore ći,  jedan—odDosta onih dana. dugo vas nije bilo, gospodine McMahon. Opet ste putovali ? Čovječuljak nabere novčanicu poput harmonike, jedan njen kraj primi između palca i kažiprsta pa je raširi poput lepeze. — Točno. Bio sam par dana u Baltimoreu. — Razravnao je nov čanicu i prstom pogladio površinu šanka. — Znaš, Harry, ne bi me čudilo da ti do iduće godine ponudimo lak na kome bi mogao ostaviti i čisti alkohol cijelu noć! Harry polako u nedoumici zatrese glavom. — Ne razumijem vam ja to, gospodine McMahon. Nikad se ne zzna na što će iduće izaći iz vašeg laboratorija. Ovog tjedna parni strojevi, idu ćeg lak za šankove. Ono što meni nije jasno je odakle smažete sve to vrijeme. Toliko putovati, a svejedno biti najveći pronalazač na svijetu, čak veći i od Edisona... Eto, baš neki dan smo žena i ja išli kupiti par onih vaših džepnih prijemnika i Ema mi je rekla da ne razumije kako vas ja mogu znati. »Čovjek zauzet kao što to mora biti gospodin McMahon«, rekla mi je, »sigurno ne bi stalno dolazio u tvoj bar kao što ti pri čaš.« No, i to vam je prava žena. Ali je u pravu. Ni ja j a to ne shvaćam, kao što sam već rekao. Čovječuljak nelagodno slegne ramenima i ne reče ništa. Tada najednom njegovo lice poprimi odlučan izraz te on zausti da nešto kaže. Međutim, upravo u tom trenu konobar ponovo priđe šanku. — Dva gibsona i jedan wh whiskey iskey sour, Harry. — Već  stižu. Oprostite, gospodine McMahon. Da i vama izmiješam nešto kad sam već tamo? — Još ne, Harry — odmahne čovječuljak glavom. — U redu, gospodine McMahon. Žustro i žurno je Harry stao miješati naručene koktele. Po svemu se činilo da je gospodin McMahon bio na rubu da kaže nešto važno, a sve što  je gospodin McMahon smatrao važnim bila je stvar koju se nije smjelo propustiti. Odložio je shaker glasnije nego obično, ugurao cjedilo i natočio gibsone u čaše. Mogao se samo nadati da se u međuvremenu gospodin McMahon nije predomislio i zaključio da se zapravo ni ne isplati govoriti o onome o čemu je namjeravao. Pa da vidimo što bi onda Ema rekla da se on vrati kući i ispriča joj to što bi mu gospodin McMahon sada rekao, a onda se za godinu ili dvije pojavi nešto novo, nešto kao »ku ćno nezamjenjivo«, na primjer. Ona bi to, naravno, koristila. Morala bi, jer bi to bila najbolja stvar na tržištu. A svaki put kad bi ga uzela u ru ruke, ke, morala bi se sjetiti da joj

 je Harry prvi pričao o tome. Pa neka se onda usudi reći da gospodin

SIRIUS 125  

  McMahon nije njegov stalni gost! Ali, na n a žalost, lak nije ulazio u isti koš. Kad se Harry opet vratio k njemu, čovječuljak je ponovo zurio u prazno, ponovo s onim svojim sitnim, tužnim osmjehom. Kažiprstima je rastreseno gurkao novčanicu lijevo-desno. Grupa ljudi se pojavi na vratima. Harry zamumlja ispod glasa, ali se, srećom, nisu zaustaviti kod šanka. Iz garderobe su produžili ravno u blagovaonicu, pa je Harry odahnuo. Možda će ipak imati vremena da čuje što to gospodin McMahon ima reći. —ovje Pa,čuljak evo mepodigne opet, ggospodine ospodine Č pogled McMahon. sa svoje novčanice, a oči mu oštro zasjaše. — Ti misliš da sam ja neka velika fora, ha, Harry? — Tako je, gospodine — odgovori Harry nesigurno, ne znajući kako bi shvatio to pitanje. — Misliš da sam novi Edison, ha? — Pa, tako mi Boga, gospodine McMahon, bolji ste od Edisona! Čovječuljkovi se prsti zgrčiše i zgužvaše novčanicu u malu, čvrstu lopticu. — Motor sa savršenim izgaranjem? Mlažnjak na kondenziranu paru? Pisaći stroj na glasovne komande? Diskontinuitetni zračni otklon? Takve stvari, ha? — upita oštro. — Tako je, gospodine. I kuću sa svodovima, i minutni ručak i bezlanenu krpu za prašinu i..., Pa, siguran sam da bih tako mogao nabrajati cijeli dan, dovraga! — Nisam izumio ništa od toga — otrese se čovječuljak. Izgledalo je kao da mu se ramena polako uspravljaju kao oslobođena teškog tereta. Pogleda Harryja čvrsto u oči. — Nikad u životu nisam ništa izumio! — Dva gibsona i još jedan whiskey sour, Harry — prekide ih konobar. — Da, odmah. — Nelagodno se Harry udalji niz šank. Polako je naginjao bocu gina, užurbano premećući u mislima što je upravo bio čuo. Kradimice pogleda gospodina McMahona. On je promatrao vlastite ruke, stišćući prste u šake, i smiješio se. Izgledao je sretno. To mu uop će nije bilo slično. Harry poreda piće na konobarov poslužavnik i vrati se na drugi kraj šanka. — Gospodine McMahon? Čovječuljak ga ponovo pogleda. — Molim, Harry? Zaista je izgledao sretan, sretan skroz na skroz, poput čovjeka koji pati od nesanice, a, onda najednom osjeti kako polako tone u san. — Govorili ste nešto o laku...? — Jedan momak u Baltimoreu. Slika fasadne natpise i od toga živi. I to ne naročito dobre natpise: kiša i sunce za čas ih zgule. Primijetio sam ga kad sam prošli puta bio dolje. — Ne razumijem, gospodine, McMahon. Čovječuljak je hitnuo smotanu novčanicu na šank i gledao je kako se

kotrlja.

SIRIUS 126  

  — Pa, vidio sam da je to savjestan mladi momak, čak ako i nije znao previše o bojanju i bojama. I tako sam jučer skoknuo u Baltimore i, naravno, zatekao ga kako se zafrkava s bojama; uzimao je malo ovog i malo onog, mućkao nasumce i napamet; i dobio mješavinu za premazivanje natpisa kakvu ni udarac groma ne bi ogulio. — Zaboga, gospodine McMahon, mislio sam da ste rekli da nije imao pojma o bojama. Čovje čuljak pokupi novsečanicu i izravna — I nije. Jednostavno glupirao. Netkoje.drugi... bilo tko drugi završio završio bi s kantom punom napoja. Ali on mi je izgledao poput čovjeka koji bi mogao napraviti pravu stvar od toga. I izgledao mi je poput čovjeka kome bi to moglo uspjeti negdje oko jučer. Pa sam otišao dolje, dao mu pristojnu ponudu i vratio se s galonom onoga što će postati najbolji lak kojeg je itko ikada bacio na tržište. Harry je nelagodno stiskao prste u džepovima. — Bože, gospodine McMahon... Hoćete reći da to isto radite i sa svim drugim? — Tako je, Harry. — Čovječuljak primi dva ugla novčanice prstima, spoji ih, a onda naglo raširi novčanicu, zadovoljno osluškujući zvuk naglog izravnanja papira nalik pucnju minijaturnog biča. — Baš to isto. Putovao sam jednom vlakom i, kako smo prolazili otvorenim poljima, vidio sam dječaka koji je puštao avio-modele. Dvije godine kasnije vratio sam se tamo, možeš se kladiti, a on je upravo završavao prve nacrte diskontinuitetnog zračnog otklona. Ponudio sam da mu otkupim patentno pravo i dao mu lijepu svoticu unaprijed i vratio se ku ći s otklonom. — Čovječuljak tužno spusti pogled prisje ćajući se toga. — Tim novcem si je plaćao školovanje na aeronautičko-strojarskoj školi. Nikad više nije otkrio ništa novo. — Bože, gospodine McMahon, ne znam što bih mislio. Hoćete reći da vi jednostavno putujete okolo naokolo tražeći ljude koji rade na nečem novom? Čovječuljak odmahne glavom. — Ne. Ja putujem okolo naokolo i nalije ćem na ljude koji će slučajno, na sreću, naletjeti na nešto dobro. Ja u tome imam nevjerojatnu sreću. — Čovječuljak smota novčanicu i nasmiješi se bolnim trzajem svojih osjećajnih usta. — Još i bolje od toga. Ja manje-više znam na što su naletjeti i kada. — Previnuo je cjevčicu napravljenu od novčanice. — Ali ja sam ne mogu doći do tog nečeg. Jednostavno moram čekati. Ja imam samo taj jedan dar. — Oh, Bože, gospodine McMahon, ali to je baš fino imati. Čovječuljak zdrobi svoju novčanicu. — Hoće li biti baš tako, Harry? Kako možeš neposredno koristiti takvu nadarenost? Kako je možeš nazvati? Možeš li izvjesiti firmu »McMahon i kompanija — kupuje i prodaje rabljenu sreću«? Dobivaš li Nobelovu nagradu za izvanredno dostignuće na područ ju sreće?

— Ali vi ste već dobili Nobelovu nagradu, gospodine McMahon.

SIRIUS 127  

  — Za lijek protiv prehlade kojeg je napravio neki apotekar pogrešno označivši nekoliko recepata. — Pa, čujte, gospodine McMahon, meni se čini da je i to bolje od nikakove Nobelove nagrade. Čovječuljkova osjećajna usta se ponovo trznuše. — Da, bolje je, Harry. Malčice bolje. — Gotovo je razderao novčanicu. — Samo malčice bolje. Zagledao se u prazno. — Gospodine McMahon. Ne bih se toliko grizao da sam na vašem mjestu. Nema smisla da se istresate sami na sebi — re r eče Harry zabrinuto. Čovječuljak sleže ramenima. Harry se zbunjeno premakne s noge na nogu i promeškolji. — Volio bih da mogu nešto učiniti za vas. — Bio je to čudan osjećaj, žaliti najsretnijeg čovjeka na svijetu. Čovječuljak ponovo izravna novčanicu gladeći je. — Dva whiskey soura i još jedan gibson — reče konobar. Harry potišteno ode na drugi kraj šanka i stade miješati pi će stalno razmišljajući o gospodinu McMahonu. Začuje ga kako silazi sa stolice i prilazi mu. Podiže pogled sa svog shakera. Čovječuljak mu je stajao nasuprot gledajući u šank. Spustivši pogled, Harry shvati da je po čeo praviti whiskey sour od pića za gibson. Mješavina nije bila slična ičemu što je ikada vidio. Gospodin McMahon gurne svoju novčanicu preko glatke površine šanka. Pruži ruku i uzme čudno piće. Na licu mu je titrao tužno-sretan osmijeh. — Upravo sam to piće čekao, Harry — reče. Prevela Zvijezdana Vlahović 

Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 128  

 

ALEKSANDAR VUKOVIĆ

DJEVOJKA ZA ZABAVU  Živimo slavno! slavno!  Živimo brzo! Umrimo orginalno! Slava je sunce umrlih (Balzak)

Danas je dan pogledaj me nježno i okrutno okreni me i zavrti danas sam tvoja cijela a ona od juče je mrtva uzmi me polako u sloumoušnu  jer želim da osjetim svu tvoju moć  svu Snagu tvog zaibatsua naša će biti i ova noć  i sljedeća sve do kraja Ja znam neće trajati dugo ti si naelektrisan suviše pozitivno a toliko negativnih cura  

okolo kruži prije ili kasnije  jedna od njih imaće veću želju nego ja i njen domet biti će duži postaće tvoja lutkica  jer ti si bos i ti si mrak opijum za one koji žive od Snage posljednja stanica za sve nas izbjeglice u getu požude a danas danas je subota  juče je bio petak dan za umiranje a bit će bit će i sutra

SIRIUS 129  

 

SIRIUS 130  

  Siriusova škoia za pisce

MARION ZIMMER BRADLEY

Kako prirediti rukopis AVNO, sam još odrađivala dok pripravništvo, sa suprotne strane uredničkog stola, doživjela sam neugodnu lekciju o važnosti učenja temeljnih vještina spisateljskog zanata. Radila sam u jednom magazinu kao prvi recenzent i bezimeni urednik. Bilo je to prvog dana moga posla, a radila sam u sobi svoga urednika (zapravo njegovom dnevnom boravku) pa sam ga mogla pitati o svemu što sam mi se činilo dvojbenim. Polako se probijala kroz drugo poglavlje romana koga je ponudio neki, po svemu sudeći, početnik. Rukopis je bio otipkan na tankom blijedožutom papiru, strojem čija su slova bila toliko istrošena da je ponekad tek polovica bila vidljiva. Moj se urednik nagnuo nada mnom i rekao: »Baci to, Marion!« Pobunila sam se: »Ali, to i nije baš tako loše.« »Odbaci to«, ponovio je urednik. »Onaj tko nema pojma o tome kakav mora biti rukopis, zasigurno  je potpuni amater i nije vrijedan pažnje. Možda i zna pisati, ali mora znati i nešto o poslu u koji se želi probiti.« Rekao mi je da rukopis bacim u koš, a tom momku pošaljem štampani formular. Htjela sam autoru poslati pisamce i objasniti mu zašto njegov rukopis nije imao šanse, ali urednik je odlučno odmahnuo glavom rekavši

D

posao da ga vama učimopo kako se radi!«koji Međutim, četnicima, ste naišli na trpeljive i ljubazne urednike pa su vam oprostili aljakvosti vaših prvih rukopisa, od srca poručujem, usvojite ovu temeljnu zanatsku naviku ODMAH! Ona se svodi na ovo: SVAKI profesionalni rukopis mora biti otipkan na stroju čitljivo, s dobrom crnom vrpcom koja daje jasne otiske, kvalitetnom bijelomi papiru, snadvostrukim proredom odgovarajućom marginom. Uredniku treba omogućiti da sve potrebne pojedinosti uoči bez napora, da ih ne mora loviti. Kad kupi materijal mora ga mo ći poslati izravno u štampariju. Da počnemo s onim: treba biti otipkan čitljivo. To znači da bude što je manje moguće tipkanja slova preko slova, brisanja, pravopisnih pogrešaka i takouredalje. Razni korektivni daktilo đaji vrijedni su zlata, ali su korisni tek kada ste prodali nekoliko knjiga pa sebi možete priuštiti profesionalni trošak, a to početnik obično ne može. Zato naučite tipkati! Većina pisaca koje poznam tipkaju s četiri prsta. Ja pripadam generaciji mladih, prije feminističkog pokreta, pa sam glatko i histerično odbila u srednjoj školi upisati kurs daktilografije plašeći se da me to ne odvede u

da ne gubim vrijeme. »Nije naš

usmjereno obrazovanje, a ja sam

SIRIUS 131  

  željela u koledž. Ispalo je da sam samu sebe lišila jedne dragocjenosti koju sam mogla naučiti još u srednjoj školi. Ženski pokret se danas vatreno i opravdano bori protiv procjenjivanja vrijednosti žene na tržištu jedino po tome koliko u minuti otipkati. znakova Smatram da može bi daktilografiju trebalo uvesti kao obavezan predmet i za učenike muškog spola. Tipkanje je, u našem tehnološki orijentiranom društvu, vještina koja uvjetuje opstanak. (Kad bi muškarci znali tipkati, ne bi im trebale sekretarice.) Međutim, bez obzira na feminističku dijalektiku, ja sam s mukom morala savladavati tipkanje u relativno poodmaklom dobu i nije mi bilo lako. Zato, ako ste loš tipkač, s dva prsta, i treba vam »trkač«, žrtvujte nešto novca i kupite neku knjigu, priručnik za brzo tipkanje ili se upišite za neki od kurseva. Ako sebi ne možete priuštiti ispravan pisaći stroj, već  morate kupiti  jeftini u kakvoj zalagaonici ili na buvljoj pijaci, potrošite nešto dinara i dajte ga očistiti i ugoditi. Koristite neistrošenu crnu vrpcu. Ako upotrebljavate električni pisaći stroj koristite uloške da bi vam rukopisi uvijek bili jednaki. Ako  još uvijek koristite vrpcu od tekstila, ne kupujte najskuplje najlonske vrpce. Te vrpce nisu predviđene za maksimalnu čitljivost, nego za dugotrajnu upotrebu, pa su im otisci uvijek blijedi, blijedo sivi. Zamor očiju je glavni problem urednika. Zato uvijek provjerite da li je vaš rukopis »crn ali ugodan«. Kupujte dobre, srednje skupe vrpce i često

crno-crvene vrpce. One se danas rijetko upotrebljavaju i u računovodstvu, a koja korist od povremenog prelaska s crnog na crveno? Ne treba ni spominjati da nikada, ponavljam, nikada, ne upotrebljavate ljubičaste, plave ili purpurnosme osimpisama (ako baš morate)đezavrpce, pisanje svojoj baki ili dragani. Pomodarske galanterijske trgovine vole vam uvaliti zelene ili purpurne vrpce, uvjeravajući vas da tako izražavate svoju ličnost. Međutim, pisanje je posao. Budite, dakle, poslovni. Isključivo crna vrpca, molim lijepo! Upotrebljavajte kvalitetni bijeli papir. To ne znači da morate skupo plaćati specijalni papir za dokumenta koja se moraju stotinu i pedeset godina čuvati u sudskim arhivima. Ali, ne kupujte ni jeftini tanki papir. Taj se brzo haba. Ako pišete roman, za čistopis potrošite nešto više novaca pa kupite bolji papir koji može izdržati nekoliko pročitavanja. Smatram da su i kratke priče u čistopisu vrijedne takvog papira. Ako to ne možete podnijeti, i nešto lošiji papir može proći, jer za prvu verziju kvaliteta papira nije važna. Prvu verziju možete, ako morate, napisati i na poleđini službenih memoranduma, na jeftinom papiru s otpada, jer važno je ono što urednik dobije u ruke. Dvostruki prored s pravilnim marginama! Ja običavam većinom na vrhu i s lijeve strane ostaviti 6 centimetara, a dva i pol s desne. Uredniku tako ostaje dosta prostora da ispiše one zagonetne upute slagaru na marginama. Na dnu ostavite oko dva i pol centimetra,

ih mijenjajte. Nemojte koristiti

ako možete.

SIRIUS 132  

  Kada počnete pisati, na prvu stranicu stavile svoje ime i adresu i to na vrhu. Neki priručnici kažu da to treba napisati s desna, drugi tvrde da je pravo mjesto s lijeva, iskreno da kažem, nisam naišla na urednika kome bi to, ako je čitljivo, bilo važno. Stavite svoje pravo ime Iva Ivanović  41000 Zagreb Moše Pijade 124 To je jedino mjesto u rukopisu gdje možete upotrijebiti prostor kako želite. Zatim, nekoliko redaka niže napišite pseudonim (ako želite), naslov vašeg teksta i približan broj riječi Petar Petrović  ROBOVI MONSTRUMA 40.000 riječi, cca Ako napišete »22.437« riječi, odat ćete da ste amater, jer urednik će broj riječi procijeniti po svome, na drugi način. Ja obično procjenjujem karticu na 250 riječi s obzirom na margine i stroj koji koristim. Nastojte izbrojiti riječi na nekoliko stranica tada počpa niterezultat pisati zaokružiti. tekst. Stavite Tek svoje ime (ili naslov priče) na svaku stranicu. Ja to nisam uvijek radila. Jerry Pournelle ispričao mi  je užasnu priču. Izgleda, neki je dostavljač, neki momkak ili djevojka, ili možda pomoćnik, lunjajući po urednikovom uredu, zapeo za pisaći stol i dva romana rasuo po podu. Desilo se da nijedan od autora nije stavio svoje ime na svaku stranicu, obojicaslova su koristili koris stroj sa istim atipom pa tili je

stranicu po stranicu beznadno izmiješanih rukopisa. (Moram priznati, zapitala sam se što bi bilo da se to dogodilo u uredu nekog avangardnog časopisa, gdje se objavljuju pripovijetke koje imaju labav kontinuitet fabule pa ni čnjak ne bi mogao slijediti stru kontinuitet ni jedne od pripovijedaka...) Od tada i ja stavljam svoje ime na svaku stranicu. Ako vam se ne da tipkati svoje ime na svaku stranicu naručite svoj faksimil i udarite pečat, savjetuje Jerry, prije nego rukopis pošaljete. Brižljivo korigirajte rukopis: Slagari su čudna vrsta ljudi. Čovjek bi pomislio da će svako zdravorazumsko ljudsko biće, kada ugleda napisano »kjoi« to automatski ispraviti u »koji«, ili da će ime otipkano kao JOhn složiti kao John. Ali slagar to ne čini. On slaže doslovno onako kako je napisana (Možda slagari ne znaju čitati?) On nije plaćen da ispravlja greške. Ako je JOhn prošao, kao takav, kroz ruke urednika, slagar smatra da se JOhn i želi. Neko sam vrijeme radila za nekog škrtog i aljkavog izdavača pa je i redaktor bio aljkav, a ja sam doživjeja divno iskustvo da svoje vlastite tipografske greške ugledam odštampane. Dobro je, ako duže vremena radite na rukopisu, nekome drugome dati da ga pročita. Otkrila sam da ja svoja djela znam napamet i ne mogu zapaziti vlastite pogreške. Dajte svojoj ženi ili svome suprugu, prijatelju, rođaku da iskorigira vaš tekst, ali odaberite onoga tko zna pravopis bolje od

netko morao provesti cijelo poslijepodne brižljivo slažući

vas. Ja dobro poznam pravopis, a

SIRIUS 133  

   jednom sam dala rukopis korigirati prijatelju koji u pravopisu nije siguran. Pažljivo je »ispravio« moj tekst u skladu sa svojim idiotskim poimanjem engleskog pravopisa. Ostali smo i dalje prijatelji, ali njemu više ne dam ni blizu svojih rukopisa. Provjerite da li je poštanska omotnica dovoljno velika da bi u nju vaš rukopis stao. Rukopis s malo stranica može se presaviti, ali više od šest stranica treba slati u velikoj, kartonom ojačanoj omotnici. Ja obično rukopise šaljem preporučeno, ali ako ih šaljete na više mjesta onda to može postati preskupo. Debele rukopise najbolje  je slati kao pakete. Uvijek priložite svoju adresu za slučaj da se omotnica prilikom transporta ošteti. Kada šaljem rukopis veći od trideset stranica nikada ne koristim standardni format. Uvijek uzmem posebnu naslovnu omotnicu s istim tekstom kao i na prvoj stranici (pravo ime, naslov i ostalo). Ako rukopis moram slati drugom izdavaču, uvijek nanovo prepišem prvu i zadnju stranicu da ne bi bile zgužvane ili oštećene. Urednici su realisti i dobro znaju da, osim ako niste najveći od najvećih, morate odbijeni rukopis slati i na druge adrese. Podsvjesno, ipak ne vole vidjeti da su vaš drugorazredni izbor. Ne treba ni reći da rukopis nikada, nikada, ne ispuštate iz ruku, ukoliko nemate kopiju. Neki autori ne vole karbon papir pa radije fotokopiraju svoje rukopise. Jedan

istovremena ponuda!« Neki pisci vole koristiti samokopirajući papir. Ja radim u četiri kopije: jednu na tankom papiru za svoju arhivu, dvije za različite svrhe — dajem ih prijateljima na čitanje, radi usporedbe s korekturom i redakcijom drugo.god radili, jednu Međutim, ikako kopiju sačuvajte! Možete reći: »Cemu tolika briga!« Istina, pošta godišnje zagubi jedva dvanaestak rukopisa, ali ako zagubi vaš, budite apsolutno sigurni da će to, po Murphvjevom zakonu, biti vaša najbolja priča. Urednici su poznati po tome što rado zagube rukopis i ne uzrujavaju se puno zbog toga. Slagari gube rukopis. U štampariji se zagubio moj predgovor za »The Birthgrave« Tanith Lee pa je u drugom izdanju štampan na temelju moje kopije. Skladišta bivaju potopljena, u požaru je izgorjela druga priča Teda Whitea, a s njom  je u pakao otišlo tko zna koliko rukopisa. Još uvijek pamtim jednog smiješnog urednika iz mojih mladih dana koji mi se ispri čavao da nije mogao objaviti moj članak, jer je rukopis pojela njegova koza miljenica. Pretpostavljam da nema mnogo urednika profesionalaca koji drže koze, ali svejedno, treba biti oprezan. Predstavlja li sve ovo za vas preveliki trud? Ako je tako onda ste ušli u pogrešan posao. Ovo su temeljna poslovna pravila i nema isprike ako njima niste ovladali. Nitko vas ne može naučiti kako da pišete: svatko vas može naučiti

meninajjeftinijem na poznati pisac piše papiru svojapadjela ih fotokopira i izdavačima šalje

kakođen prire darukopis. pošaljete profesionalno Dobro opremljen rukopis ne

fotokopije s natpisom: »Ovo nije

prodaje lošu priču. Ali, ako neki

SIRIUS 134  

  urednik ima pred sobom dva rukopisa, podjednako na rubu prihvatljivosti, uvjerena sam, priklonit će se onom rukopisu koji mu zadaje manje muke i manje poteškoća štampariji. Napokon, vaša priča može imati mitske čnu kvalitete jednog Tolkiena,ilimagi privlačnost Zelaznyja tržišni potencijal jedne Jacqueline Susann. Ali ako urednik tu vašu pri ču ne uspije pročitati, ništa od toga neće saznati. Urednik želi rukopis koga može zamisliti odštampanog. Čist, uredan rukopis može značiti da je

Iva Ivanović  provela neko vrijeme u daktilobirou prije nego što je postala pisac Petar Petrović, ili da ima trpeljivog muža koji joj pretipkava rukopise. Međutim, isto tako to može značiti da je Iva Ivanović  do srži profesionalac koji  je ovladao profesionalnim vještinama.temeljnim Urednik će to cijeniti i čitati njezin rukopis na profesionalnoj osnovi, a ne gledajući mu kroz prste kao kakvom amateru. Vi baš to i želite! Preveo Momir Lukšić 

NEVEN ANTIČEVIĆ

Dan kad suConana Hobbiti šamarali

V

EC duže vremena razmišljam o tome zašto se čitaoci »Siriusa« tako žestoko protive pojavljivanju fantastike. Ustvari, postavljam ono vječno pitanje koje vjerojatno muči i urednika: koliko ona vaša pisma koja stižu usliku redakciju predstavljaju stvarnu mišljenja svih čitatelja. No, za potrebe ovog članka ja ću pretpostaviti da svi vi volite znanstvenu fantastiku, ali da većina vas ne voli fantastiku, a da  jedan dio ima i izrazito negativan stav prema njoj. Ako ste jedan od tih svakako pročitajte ovaj članak. Zašto? Pa, jedna od derivacija definicije SF-a kaže da ta literatura govori o nama samima toliko odmaknutim u prostoru i vremenu da smo u stanju bez predrasuda s

u sadašnjosti. Ključna riječ ovdje je bez predrasuda. Ako ste bili u stanju toliko puta bez predrasuda razmišljati o temama o kojima govori SF, onda to možete učiniti  još jednom, ovaj put sa stanovišta čiste fantastike. Pokušajte jednom definirati granice izmeđjoš u ova dva tako bliska žanra. Sto je to što odvaja čistu fantastiku od znanstvene fantastike? Po samom imenu rekli bismo riječ  znanost. Znači, ono književno djelo u kojem znanost, u svojem najširem tumačenju, igra tako bitnu ulogu, da bez nje djelo ne bi imalo istu snagu može se nazvati znanstvenom fantastikom. U užem smislu, znanstvena fantastika je literatura koja govori o čovjekovom stavu prema znanosti

kojima smo odrasli prosuditi o sebi

ili još uže prema tehnologiji.

SIRIUS 135  

  Međutim, svrha SF-a, i ujedno njena najznačajnija prednost, je da nam može ukazati na ono što bi inače ostalo pokriveno slijepom pjegom predrasude. A što je onda sa čistom fantastikom? Cime se ona bavi i što  je svrha?dubljim To je vrsta literature s njena daleko korijenima, nastala davno prije pojave znanosti i tehnologije i njen rječnik je rječnik arhetipova i mitologije usađen duboko u našoj kolektivnoj povijesti. Ono što znanstvena fantastika radi sa odnosom čovjeka i znanosti, fantastika radi sa odnosom čovjeka i svijeta oko njega u svoj njegovoj, ukupnosti. Ustvari, to isto radi i literatura glavnog toka, s tom razlikom da kao i SF, fantastika nije omeđena realnošću i može lakše služiti istoj svrsi oslobađanja. Samo, to je oslobađanje od jedne druge vrste predrasuda, od jedne druge vrste sljepila, sljepila koje nas spriječava da vidimo svijet bez tereta civilizacije, svijet bez tehnologije u kojem su čovjek i priroda osnovne vrijednosti. I jednom i drugom žanru srodno je oslobađanje od stega realnosti, transponiranje čitaoca u jedan poseban svijet kojem je cilj da vas učini svjesnim nečega što u ovom našem svijetu ne biste sami uočili. Ali, ako mislite da je fantastika samo priglupa maštarija, varate se, i jedan i drugi žanr imaju svoje stroge zakonitosti, s tom razlikom da su zakoni u znanstvenoj fantastici modificirani zakoni prirode koji se moraju

on sam mora držati kad ih je  jednom donio, i to sa istom znanstvenom rigoroznošću kao da  je riječ  o najelementarnijim zakonima fizike. Ali da vas previše ne zamaram teorijom, ispričat ću vam jednu čevši od prve priču. Ikoju ja sam, knjige sam upoživotu pročitao. Tvainovog Yankeeja na dvoru kralja Arthura, stekao određenu simpatiju prema znanosti u odnosu na magiju. Međutim, sjetite se one Clarkeove misli o tome kako svaka dovoljno napredna znanost izgleda kao magija onome tko ne zna njene principe, sjetite se kako su Arthurovi vitezovi vidjeli magiju tamo gdje je bila znanost. Svaka magija se može, ako to autor želi, prikazati kao znanost. Ja sam još niz godina čitao i volio čvrstu znanstvenu fantastiku dok nisam naišao na Nivenovu priču Nedugo prije kraja (Not long before the end; 1969. g.) i tu se sve promijenilo. Njegove priče iz »Poznatog svemira«, među koje spada i Prsten, bile su primjer znanstvenog pristupa SF-u. Sve dok mnogo kasnije nisam počeo prevoditi njegove radove nisam uočavao manjkavosti njegovih literarnih vještina nasuprot bujici originalnih ideja. Jedna od tih ideja, transponirana u herojsku fantastiku, bila je znanstvena ili logička teorija magije. Čarolija ili mana (Melanezijski termin za unutrašnju esenciju svih stvari) je u Nivenovu svijetu, baš kao energija u našem, konačna i iscrpiva. Mana se crpi iz

održati to fantastici, konzistentnim, su zakoni koje jeapisacu

čarobnjaci  je stvari nema. ili osoba Zato Nivenovi i kad se potroši više

sam propisao za dotični izmišljeni svijet, ali ih se, kao i pisac SF-a, i

ne rasipaju svoje čini na prekrasne zamkove u zraku ili na bespotrebnu

SIRIUS 136  

  pirotehniku. Taj mali detalj je Nivenov originalni doprinos fantastici kao žanru. Smjestivši svoju radnju u svijet oko 12.000 p.n.e. Niven priča o razdoblju kada mana nestaje, o sukobu starog čarobnjaka Warlocka i Gilerendreea, obliku mača koji jedemona opsjeo u mladog snažnog barbarina. Poigravajući se s klišejima žanra, Niven je svom  junaku omogućio da logikom i znanošću pobjedi demona. I da vam ne pričam dalje i ne pokvarim užitak ako jednom budete čitali ovu priču, nakon nje sam počeo zapažati i fantastiku. Prvo sam naravno pročitao Nivenove priče o Svetzu, pa njegovu kolaboraciju sa Davidom Gerroldom Leteći čarobnjaci (The Flying Sorcerers; 1971. g.), zatim sam otkrio Jacka Vancea i njegove dirljivo sulude priče iz zbirke Umiruća Zemlja (Tales od Dying Earth; 1950. g.) i apsurdno komične eskapade Lukavog Kugela sabrane u zbirci Oči Nad-svijeta (The E/es of Overworld; 1966. g.). Nakon toga uvidio sam da su svi velikani žanra pokušali bar jednim tokom svog stvaralaštva dotaknuti i žanr fantastike. Neki su u tome uspijevali bolje nego u SF-u, jedan od najboljih romana Poula Andersona je Slomljeni mač  (The Broken Sword; 1954. g.) čiji se nastavak (The Merman's Children; 1981. g.) događa u Šibeniku. Heinlein, Dickson, Simak i ostali, svi su imali poneki fantasy biser, onda je došao Zelazny sa Jantar

koje su još jednom izmjenile moj stav o fantastici. Do tada sam mislio da su sve te knjige dobra zabava, ali nisam smatrao da ću naći fantasy roman koji bi me mogao ponijeti snažnije od pravog SF-a. Prevario sam se. Tolkienov Gospodar Vodozemljeprstenova (Earthseai triologija triology) Ursule Le Guin bile su knjige koje sam pročitao kao u transu i poslije bezuspješno pokušavao da nađem nešto barem slično. Volio bih da vam sad na desetak strana potanko obrazložim zašto mislim da bi svaki hobbit mogao s lakoćom išamarati Conana, no ostavit ću to za drugi put. Reći ću samo ovo: i Tolkienov Frodo i Ged sa Vodozemlja u svojim književnim razmjerima ne samo da se ni po čemu ne razlikuju od Paula Muad'diba ili Heywooda Floyda iz Odiseje, nego su vjerojatno i jači, jer fantasy više vrednuje svog junaka. Na njegovoj ličnosti, naime, počiva snaga djela. Svi oni streme nekim ljudskim idealima, svi proživljavaju svoje male pobjede i poraze, svi su oni ljudi, bez obzira u kojem ruhu nam dolaze. Pa zar to nije jedna od onih lekcija kojima nas uči baš znanstvena fantastika? Zašto onda mislite, (vi koji mislite, na druge se ovo apostrofiranje naravno ne odnosi) da čista fantastika ne vrijedi, to je isto legitiman književni žanr u kojem ima i pšenice i kukolja, kao i drugdje. Odbacite predrasude, dozvolite barem da vam ponudimo izbor, otkrit ćete još jedan univerzum pun

serijalom, sve više knjiga pa Anthony koje sam sa birao Kantom bilei

svjetova kao i ovi jednako što tako ih nalazite zanimljivih na

su fantastika. Nekako u to vrijeme pod ruku su mi došle dvije trilogije

stranicama »Siriusa«.

SIRIUS 137  

   jedne francuske polu-SF priče sa dosta duhovitim punch-lineom na kraju. PRETVARANJE je vrlo kvalitetna priča osim kraja boji je pomalo neuvjerljiv i ponešto poznat. Uz efektniji svršetak priča bi bila odlična.

Darije Đokić, naš recenzent, ovog se puta načitao. Stiglo je 22 priče, a vi počinjete pisati sve duže priče. Da li je to posljedica želje za ozbiljnijim stvaralaštvom, za beletrističkijim pisanjem ili za što većim brojem kartica ili samouvjerenost Cini mi se da jeuodgovor vlastite kvalitete. ipak ono prvo i da sa kratkih trik-pričica kročimo ka dorađenijoj prozi. Nažalost, pozitivnih odgovora nema više nego obično. Svi su svrstani u kategoriju »Možda«. Najzanimljivija je priča ZAGONETKA koja zadire u sfere socijalne fantastike, ne preteška i zanimljiva. Malo smeta zadnja rečenica koja implicira da je NN

NEM je pjesma u kojoj se spominje mjesec i to je jedina veza sa SF-om. I DALJE LJUBAV NA VASIONSKOM BRODU je još  jedna zajebancija na Hloygeov račun ali daleko od orgazma koji nam je priuštio prvi Hloyge (a honorar za prvu priču smo uplatili u fond iskorištenih djevica vasione). OPSJEDNUTOST — kad bi na ovaj način autor obradio neku drugu temu, a ne olinjalu o

bio inteligentan čnost kakodovoljno je protagonist takvada lishvati koja može pokrenuti značajne društvene promjene, a ovaj kao da ništa od toga ne shvaća. Sve ispada pomalo nategnuto, pa bi, možda, trebalo taj finale malo promijeniti. JASNA je već  bila na recenziji ali nije baš mnogo prerađena. Može se provući i ovako ali još uvijek je tu motivaciona šupljina koja bi se popunila jačim objašnjenjem zašto

inteligentnim koja želi srediti mikrobima, ljude štotj. otkriva prašini paranoidni učenjak i banalno biva ubijen na kraju, dobili bismo dobru priču. APSOLUTNA ANALIZA je marginalno esefična i ne baš zanimljive naracije iako sama ideja o apsolutnoj sintezi-analizi ljudske svijesti nije zanemariva. MIRNA NOĆ  je priča bez ijednog SF elementa, izbor i motivacija likova su slabašni, i kad bi znanstveni sa

Jasna nije sposobna živjeti IDE bez protagoniste. KUDA

»Ruđerakakvima Boškoviihća«opisuje bili autor, takvi seronje

GOSPODIN

je

dorada-obrada

Institut bi odavno propao. REQUIEM je priča o sveopćem

SIRIUS 138  

  miru koji je došao tako kasno da više nikom ništa ne znači, a ne znači ni nama jer smo takvih tema već  vidjeli na tome, iako priča pokazuje talent autora. POSTANAK je preepske naracije, a, čak dobra ideja, je upropaštena lošom konstrukcijom priče,junaka suvišei  je prostora dato odnosu njegove cure što nema veze s ostatkom radnje i zbunjuje čitaoca. SUNČEVA UVALA je također razvučene naracije i stare naivne ideje, a autoricu drugi put nećemo pročitati priče ako nisu otkucane na pisaćem stroju. VRELO je bila na recenziji i ako je nešto prepravljeno, to se baš ne vidi. Zamjerke ostaju iste — sve bi trebalo poizbacivati i prepričati u komadu, skratiti i pojednostaviti te neke likove načiniti manje banalnim kao i kraj koji je tipa deus ex machina. Vrlo je slabo i baratanje znanstvenim pojmovima. KAD SVIJET POLUDI donosi nove ideje o svijetu s teleportacijom, i kad se sve skrati za pet do deset kartica u dijelu koji opisuje kako su protagonisti došli do situacije u kojoj se nalaze, moglo bi biti OK. PRETHODNI UDAR je spaceoperski pokušaj u kojem nismo pronašli ništa, od gramatike do ideje, što bi valjalo. SMRT VELIKOG CENTRA, priča o inteligentnoj supermašini koja odluči uništiti sebe kako ne bi kočila razvoj čovjeka nije za odbaciti. Priču treba skratiti za četvrtinu jer je razvučena, posebno u dijelu o procesu uključivanja i ć

č

čki Mjestimi po viječetni anju. pa bi ino toje trebalo i stil

stranica izvrsna zezancija koja bi čak mogla biti samostojna. Nažalost to je samo priča u priči koja bi trebala ocrtati svijet u kojem se sve zbiva, ali tako dobivamo neravnotežu u priči. Osim toga, slijedeći dio nije baš čni štos na kraju ne  jasan, a klasi razjašnjava dovoljno stvari. Dio S aluzijama na poznate SF pisce trebalo bi izbaciti jer je već ofucan kao ideja. Dakle, treba iznova napisati poveći dio koji bi povezao prvih osamnaest i posljednju stranicu. AZIL je drugorazredna space-opera i autoru treba još mnogo vježbe da popravi očajne likove, banalnu motivaciju, poznavanje nauke, stereotipnost. Pjesme Gorana S, iako ne pretjerano esefične, vrlo su dobre, naročito »Galaktički Neron«. Tucet pjesama Slavka C. pokazuju početničke pjesničke radove, a traže i više od SF elemenata. Isto važi i za Raula K.

PROČITALI SMO ZA VAS Brian Aldiss

izgladiti. PARALELNA OGLEDALA su u prvih osamnaest

Helliconia: proljeće SIRIUS 139

 

  S Brianom Aldissom se, najvjerojatnije, niste rukovali, ali ste zacijelo pročitali neko njegovo djelo. A ako redovito pratite »Sirius«, postoji velika mogućnost da ste doznali da se on u zadnje vrijeme bavio jednom trilogijom i čemu ja da su čmu dosta hvalili. tu pri am?je O tome da je OBranislav Brkić, vječno mu svježa boja na tiskarskim strojevima, u svojoj biblioteci »Zoroaster« objavio prvi dio Aldissove trilogije, roman Helliconia: proljeće. Situacija je ovakva: Helliconia je planet u binarnom zvjezdanom sustavu. Ona se vrti oko manjeg sunca, i to za oko jednu i pol zemaljske godine. Oboje kruže oko većeg, toplijeg sunca, ali ta godina traje oko osam stotina zemaljskih godina. Kako je manje sunce poprilično beznačajno, godišnja doba su zasnovana na kruženju oko velikog sunca. Naravno, pri tome su produžena i dovedena do ekstrema. Zimi je vani hladnije nego u zamrzivaču, a ljeti  je dovoljno da jaje razbijete, pa da  je već  pečeno. Aldiss je dobro iskoristio prednosti koje mu pruža takva klimatska veselica. Uz raznoliki životinjski svijet, zamislio  je i dvije razumne vrste. Jedna od njih je pretežno zimski orijentirana i odaziva se na ime phagori, a druga... druga je jako nalik nama. odnosno vrsti homo vulgaris. Izabravši za početak radnje proljeće, Aldiss odmah dobija na potencijalu napetosti, jer je očito da se moć phagora mora smanjivati, a moć  ljudi povećavati s dolaskom

navedenog jasno je tko će izvući deblji kraj, pa nema smisla optuživati Briana za predvidljivost i nedostatak mašte. Štoviše, on ubacuje jedan prirodni činilac za prilagođavanje ljudi na topla i hladna razdoblja. To je izvjesni virus koji uizaziva proljeće, kod onih koji ga prežive, mršavljenje, au  jesen debljanje. Ne trebaju im nikakve dijete i specijalne prehrane. Sve dosad sam odavao Brianu priznanje na njegovoj maštovitosti i dobrom slaganju prirodnih činjenica. No, kod književnotehničke, odnosno spisateljske strane, stvar je za mrvicu lošija. Iako je jasno da je on pisac, s velikim P, i da zna kako voditi radnju, kako ne daviti sa opisima i kako stvarati uvjerljive likove, Brian je podlegao želji da učini sve to skupa napetijim i poželjnijim za čitanje. U roman je ubacio pasusiće u kojima opisuje ekspediciju Zemljana koja sve to promatra iz orbite. Sasvim nepotrebno i sasvim suvišno. Zamijetite dvostruko odbacivanje. Naime, ne samo što mu oni nimalo ne doprinose radnji, nego nimalo nije jasno kako to rade. Pogotovo što se dobar dio radnje odvija pod zemljom. A koje to kamere mogu? Tko zna, možda će u budućnosti moći. Ovako te pasusiće možete komotno zanemariti ili ih čitati onako kako čitate oglase za stvari koje nikada nećete kupiti. I to bi bilo to. Ukupna ocjena romana bila bi nekih tri plus ili, budimo optimističniji, četiri minus.

čovjek toplijih na ljudsku vremena. prilagodljivost, Naime, bez obzira je

će« Smatram da romanda»Helliconia: je to dovoljan prolje razlog

ipak biće kojem treba toplota. I tako oni ratuju. Zbog maloprije

bude počašćen vašom pažnjom. Zadnja prepreka je cijena od

SIRIUS 140  

 

neuspjelog smrti bivšeg mužabraka, dolazinakon da upozna majku koju nije vidjela godinama. Zbližavanje ovih dviju žena je osnovna tema romana koji je, moram priznati, samo mjestimično uzbudljiv, većinom dobar, a ponekad čak i malo dosadan. Stilski gledano roman je dobro pisan, sa mnogo autentičnih detalja i to je ono što mu, uz emocionalni naboj glavnih junaka, daje posebnu

krugu čitalaca, pretežno onima koji vole Ursulu LeGuin i Michaela Bishopa. Kim Stanley Robinson zaslužio je Nebulu za priču Geometar vjetra (Wind Geometer), a Pat Murphy ponovila je uspjeh sa pripovjetkom Zaljubljena Rachel (Rachel in Love). Kate kratke Wilhelm pobjednica u kategoriji pričjee sa Zauvijek tvoja, Anna (Forever yours, Anna). • Da su Heinlein i Simak umrli to već  znate, a napustio nas je i Michael Shaara u pedeset i osmoj godini života. Shaara je bio jedini dobitnik Pulitzerove nagrade među SF piscima, ali, istina, ne za SF roman (i to nešto govori, zar ne?). • Ovaj mjesec nije donio gotovo ništa novoga u knjigama, nitko od velikana nije objavio ništa spektakularno. Locus je proslavio dvadeset godina izlaženja uz čestitke svih živih u Su. Aca B. Nedeljković  je među inim poslao svoj izvještaj o »Lazarima«, kako se popularno nazivaju nagrade društva »Komarčić«. S obzirom da Krsto Mažuranić  više ne piše za Locus o »Sferi« se ništa ne zna. Na top listama dešava se ono što ve ć  znate, svih deset knjiga su dijelovi serijala. Prvi je Card sa Sedmim sinom, drugi Eddings sa Čuvarima zapada, zatim slijede Anthony sa četvrtim dijelom Faze (to je planeta koja je imala dva paralelna svijeta, u jednom je grad budućnosti, a u drugom zemlja magije), slijede Taltos Stevena Brusta, Silikonski čarobnjak Barbare Hamblv i Dimni prsten Nivena.

će se čnom snagu. mi samo se da specifi ovaj roman Cini svidjeti

Neven Ati evi  

13.000, još uvijek prihvatljivih, dinara. Tko može, moći će, a tko ne može, snaći će se. Rekao je Konfucije. Do »Helliconije: ljeta« ugodan popodnevni odmor i dobar tek. VLATKO JURIC-KOKIĆ 

• Prvo Nebule. Dvostruki dobitnik ove godine je debitantkinja Pat Murphy. Njen roman Žena koja pada (The Falling Woman), o kojem sam pisao u prošlom broju, ovogodišnji je dobitnik Nebule. Ova je knjiga čista fantastika sa znanstvenim zapletom, staroj arheologici koja istražuje napuštene gradove Maya priviđaju se slike iz davne prošlosti. Njena kćerka iz

č

ć

SIRIUS 141  

 

NAGRADNA IGRA

Izgleda da vam je enigmatika druga strast nakon SF-a. Na enigmatsko pitanje iz SIRIUSA 144 stiglo je dosad najviše odgovora, naravno svi su bili točni. Odgovor je; Arthur C. Clarke. Osim znanstvenog rada, brojnih znanstvenopopularnih knjiga i scenarija, egzaktne znanosti u svojim djelima Clarke je jedan od najvećih pobornika tvrdog SF-a. Uz nagradu Kalinga on je i dobitnik nekoliko nagrada za nebeletrističke SF knjige kao što je, recimo, International Fantasy Award. • Točno je odgovorila i dobila »Zoroasterov« hit »Helikonija: Leto« iz pera Brajana Oldisa MIRA SABANAC, 38300 Čapljina, Opštinski sud. (imamo li sad pravo krivo parkirati u Čapljini?) • Bilo je dosta priča u SIRIUSU 144, a vaši su ih glasovi ovako rangirali: Ursula, Isaac, pa dugo nitko, Sheckley i Varley, pa vrlo dugo nitko, pa Anđelković, Soukup, Goldin, Lanier. Da li je to i vaša rang-lista? • Novo nagradno pitanje pitanje dolazi iz svijeta SF filma. filma. Morate odgovoriti tko je jedan od najve ćih režisera SF filmova svih vremena. Svi njegovi filmovi nagrađeni su nekom svjetskom nagradom, a to su: Dr. č

ča (Hugo 1965); Strangelove, 2001:iliSvemirska kako sam odiseja nau io (Hugo prestati 1969); brinuti Paklena i zavolionaran bombu 1971). Oskare nećemo spominjati. Ime tog režisera napišite na dopisnicu, zalijepite na nju lik l ik Bocka s ove stranice, dodajte i svoj izbor za najbolju pri ču u ovom SIRIUSU, pa nam sve pošaljite do 20. srpnja, na adresu VPA-SIRIUS (za nagradno pitanje), 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4.

SIRIUS 142  

 

U PRETPLATI DO 50% JEFTINIJE!!! NOVA KNJIGA NAJPOPULARNIJEG AUTORA ZNANSTVENE FANTASTIKE U SVIJETU – ARTHURA C. CLARKEA KRONIKA ČUDA I MISTERIJA Zadnja je u trilogiji što ju je pisac i istraživač  započeo popularnim MISTERIJAMA SVIJETA a nastavio ZAGONETNIM SILAMA SVIJETA č

Lutaju događaje li kad planinama se ljudi Kine odjednom divlji zapale ljudi? Kako i izgoreobjasniti tako da od udnovate njih ne ostane ništa, a njihovu okolinu plamen ni ne dotakne? Da li su četvero britanskih turista prenoćili u fantomskom hotelu u Francuskoj? To su samo neke od zagonetnih pojava što ih analizira Clarke s osobitim osjećajem za tajanstveno »Svemir je tako čudesan i neobičan... uvijek će postojati stvari koje ne znamo, a možda niti ne možemo znati«, Ilustracija na naslovnoj strani temelji se na tajanstvenom doga đaju !z 1851. godine kad su dva broda iz nestale arktičke ekspedicije Sira Johna Franklina viđena nasukana na golemoj santi leda. Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama u boji. Izlazi iz tiska u 11. mjesecu 1988. godine. Pretplata je otvorena 1. 10.maloprodajna 1988. godine, do kada iskoristiti veliki popust. do Kasnija cijena bit ćemožete do 50 posto veća. PRETPLATNIČKA NARUDŽBENICA ITRO »AUGUST CĆSAREC« 41000 Zagreb, Priiaz JNA 57 Ovim neopozivo naručujem knjigu KRONIKA ČUDA I MISTERIJA po pretplatničkoj cijeni od (zaokružite način uplate): a) 40.000 u jednoj rati b) 50.000 u dvije rate po 25.000 c) 60.000 u tri rate po 20.000. Knjiga izlazi iz tiska u 11. mjesecu 1988. godine. Ime i prezime..................................................................................... č

Broj To na pošte adresa.................................................................................... i mjesto.................................................................... mjesto............................................................................. .........

Pošaljite nam narudžbenicu, a mi ćemo vam pravovremeno poslati uplatnicu.

SIRIUS 143  

 

KUPUJEM PRODAJEM • Prodajem SIRIUSE broj 48, 52—59, 60—102, 108, 110, 112— 126, 127—134 • Mijenjam SIRIUSE (brojeve 34, 35, 42, 43, 44, 46, 48 i 143) za romane iz biblioteke TRAG (za brojeve 162, 163, 164, 175 i 186).

Može i pojedinačno: za jedan TRAG dajem dva SIRIUSA. BORIS NAZANSKY, 41090, Zagreb — Susedgrad, Huarija Bumedijena 2711. • Prodajem SIRIUSE br. 1—11, 14, 16, 18—21, 23, 24, 28—30, 34—37, 39, 44—47, 49, 52, 54, 61—63, 66, 74—82, 84—142 kao i Opću i Likovnu enciklopediju (I dio) te »Jansona« (povijest umjetnosti). SREĆKO ŽITNIK, 58000 Split, Mažuranićevo šetalište 57/111 • Prodajem dobro očuvane fantastične knjige Karlosa Kastanade »Orlov dar« (za 3000 dinara) i »Unutrašnji oganj« (za 10.000 dinara). MILICA MIJATOVIĆ, 11000 Beograd, Bulevar JNA 98

• Cijena pojedinom primjerku 2000 dinara. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 21.600 dinara, a za šest mjeseci 10.800 dinara. Inozemna pretplata za šest mjeseci 13 DM, 102 Asch, 11 Sf r, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 US $ (7,80 avionom). 9 C $ (10 avionom), 4,50 (5,20 avionom). • Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101833-2052 (00027 — SIRIUS) — NlSPRO »Vjesnik«. Interna banka, Zagreb. • Uplata na devizni račun 30101-620-16-15731-3252051 kod Udružene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za Sirius. izdanje OOUR-a IRI). •stranica Cijena400.000 oglasa: dinara. crno-bijela stranica 250.000 dinara, posljednja omotna

SIRIUS 144