Simone de Beauvoir - Drugi Spol
May 11, 2017 | Author: Jeremey Bush | Category: N/A
Short Description
Fem...
Description
briana
1
briana
Simone de Beauvoir
DRUGI SPOL S francuskoga prevela MIRNA ŠIMAT Simone de Beauvoir LE DEUXIÈME SEXE
2
briana
PRVI SVEZAK
ČINJENICE I MITOVI
3
briana
Jacquesu Bostu
Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca, i jedan loš princip koji je stvorio kaos, mrak i ženu. PlTAGORA
U sve što su muškarci napisali o ženama treba posumnjati, jer su oni istodobno i sudac i stranka. POULAIN DE LA BARRE
4
briana
Uvod Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. Tema razdražuje, pogotovo žene, a i nije nova. Već se mnogo pisalo o raspravi o feminizmu, danas je gotovo pa zaključena. Nemojmo više o tome... Ipak, o tome se još govori. I ne čini se baš kao da su opsežne gluposti izgovorene tijekom posljednjeg stoljeća rasvijetlile problem. Uostalom, postoji li tu problem? I kakav je on? Postoje li uopće žene? Dakako, teorija o vječnom ženskom još ima pobornika; oni šapću: »Čak i u Rusiji, one su i dalje žene«; no drugi dobro obaviješteni ljudi - a katkad su to ti isti, uzdišu: »Žena se gubi, žena je izgubljena.« Više ne znamo zasigurno postoje li još žene, hoće li ih svagda biti, treba li to željeti ili ne, koje mjesto zauzimaju na ovome svijetu, koje bi mjesto trebale zauzimati? »Gdje su žene?«, pitao se nedavno jedan neredoviti časopis.1 No prije svega: što je to žena? Netko je jednom rekao: »Tota mulier in utero: to je maternica.« Govoreći pak o nekim ženama, znalci izjavljuju: »To nisu žene«, iako imaju maternicu kao i ostale. Svi se slažu da ljudska vrsta podrazumijeva i ženski spol. On danas, kao i nekoć, čini otprilike polovicu čovječanstva; a opet nam se govori da je »ženskost u opasnosti«. Bodre nas: »Budite žene, ostanite žene, postanite žene.« Svako ljudsko biće ženskog spola nije dakle nužno žena; u tu svrhu potrebno je biti dijelom tajanstvene i ugrožene stvarnosti - ženskosti. Izlučuju li jajnici ženskost? Je li ona utisnuta na Platonovu nebu ideja? Je li dovoljna šuštava suknja da siđe na Zemlju? Iako se neke žene silno trude utjeloviti je, model ženskosti nitko nikada nije patentirao. Rado ga opisujemo nejasnim i svjetlucavim pojmovima koji kao da su posuđeni iz rječnika proročica. U doba svetoga Tome bit ženskosti činila se jednako pouzdano određena kao uspavljujuće svojstvo maka. No konceptualizam je izgubio na snazi. Prirodne i društvene znanosti više ne vjeruju u postojanje nepromjenjivih entiteta koji bi definirali određene karaktere kao što su karakter žene, Židova ili crnca. One karakter smatraju sekundarnom reakcijom na neku situaciju. Ako danas više nema ženskosti, znači da je nikada nije ni bilo. Znači li to da riječ »žena« nema nikakva sadržaja? To uporno tvrde pobornici filozofije prosvjetiteljstva, racionalizma, nominalizma: žene bi među ljudskim bićima bile samo ono što proizvoljno označavamo riječju »žena«. Amerikanke posebno rado misle da žena kao takva više ne postoji; ako se neka nazadna još smatra ženom, njezine joj prijateljice savjetuju psihoanalizu kako bi se oslobodila te opsesije. O jednom, inače iritantnom djelu naslovljenom Modern Woman: a lost sex, Dorothy Parker je napisala: »Ne mogu biti objektivna prema knjigama koje ženu tretiraju kao ženu... Moja je zamisao da svi mi, i muškarci i žene, tko god bili, moramo biti smatrani ljudskim bićima.« No nominalizam je pomalo nedostatna doktrina; i antifeministima je lako pokazati da žene nisu muškarci. Žena je svakako poput muškarca ljudsko biće, no takva tvrdnja je apstraktna. Činjenica je da je situacija svakoga konkretnog ljudskog bića uvijek jedinstvena. Odbiti kategorije vječnoga ženskog, crne duše, židovskoga karaktera, ne znači nijekati da danas postoje Židovi, crnci, žene: takvo nijekanje za prozvane ne predstavlja oslobađanje, nego neautentičan bijeg. Jasno je da se nijedna žena ne može bez primisli nastojati smjestiti onkraj svojega spola. Jedna poznata spisateljica prije nekoliko godina nije dopustila da 1
Danas više ne postoji, zvao se Franchise.
5
briana
se njezin portret pojavi u nizu fotografija posvećenom upravo ženama piscima. Željela je da je se smjesti među muškarce; no kako bi uživala u toj povlastici, iskoristila je utjecaj svojega supruga. Žene koje tvrde da su muškarci ne zahtijevaju time manje muškog uvažavanja i poštovanja. Također se sjećam jedne mlade trockistice kako stoji na pozornici usred burnog sastanka pripremajući se zamahnuti šakom, unatoč svojoj očitoj krhkosti. Nijekala je svoju žensku slabost, ali je to činila iz ljubavi prema jednom aktivistu kojemu je željela biti ravnopravna. Prkosni stav mnogih Amerikanki dokazuje da ih opsjeda osjećaj njihove ženskosti. I doista, dovoljno se prošetati otvorenih očiju kako bi se zaključilo da se čovječanstvo dijeli u dvije kategorije pojedinaca čiji su odjeća, lica, tijela, osmijesi, ponašanje, interesi, zanimacije, očito različiti. Možda su te razlike površne, možda im je suđeno da nestanu. Sigurno je to da one u ovom trenutku sasvim očigledno postoje. Ako funkcija ženke ne dostaje za definiciju žene, ako je također odbijamo objasniti »vječnim ženskim«, a ipak priznajemo da, bilo to i privremeno, na Zemlji ima žena, moramo si postavili pitanje: što je žena? Samo izricanje pitanja odmah mi sugerira prvi odgovor. Znakovito je to što ga uopće postavljam. Muškarcu ne bi palo na pamet pisati knjigu o jedinstvenoj situaciji u kakvoj se unutar čovječanstva nalaze muškarci2. Želim li se definirati, prvo moram izjaviti: »Ja sam žena«. Ta istina čini temelj na kojemu će se izgraditi svaka druga tvrdnja. Nijedan muškarac se nikada ne postavlja ponajprije kao pojedinac određenog spola: to da je čovjek se podrazumijeva. Formalno, u općinskim registrima i izjavama o identitetu, rubrike muško i žensko pojavljuju se kao simetrične. Odnos između dvaju spolova nije odnos dvaju elektriciteta, dvaju polova. Muškarac istodobno predstavlja i pozitivno i neutralno do te mjere da se na francuskom kaže »les hommes« za ljudska bića, s obzirom na to da se pojedinačno značenje latinske riječi »vir« prilagodilo općem značenju riječi »homo«. Žena predstavlja negativ - tako da joj je svako određenje nametnuto kao ograničenje, bez reciprociteta. Znala sam se živcirati tijekom apstraktnih rasprava kada bi mi muškarci govorili: »Mislite to jer ste žena.« No znala sam da mi je jedina obrana odgovor: »Mislim tako jer je to istina«, čime bih eliminirala svoju subjektivnost. Nije dolazio u obzir odgovor: »A vi mislite suprotno jer ste muškarac«, jer se podrazumijeva da činjenica bivanja muškarcem nije posebnost. Muškarac je u pravu bivajući muškarcem, a žena je ta koja je u krivu. Praktički, jednako kao što je za antiku postojala apsolutna okomica prema kojoj se definirala kosa crta, postoji apsolutni ljudski tip, a to je muški tip. Žena ima jajnike, maternicu, te posebne uvjete koji je zatvaraju u njezinu subjektivnost. Često se kaže da ona razmišlja hormonima. Muškarac nadmoćno zaboravlja da su i u njegovoj anatomiji hormoni, i testisi. On svoje tijelo shvaća kao izravnu i normalnu vezu sa svijetom vjerujući da ga je pojmio u svojoj objektivnosti, dok tijelo žene smatra otežalim svime što ga specificira: smatra ga preprekom, zatvorom. »Ženka je ženka zbog određenog manjka svojstava«, govorio je Aristotel. »Ženski karakter treba sagledavati kao karakter pogođen prirodnom manjkavošću.« Sveti Toma pak izjavljuje da je žena »nesavršeni muškarac«, »usputno« biće. To simbolizira priča o Genezi u kojoj se Eva pojavljuje izvučena, prema Bossuetovim riječima, iz »suvišnog Adamova rebra«. Čovječanstvo je muško i muškarac definira ženu ne po njoj samoj nego u odnosu na njega; ne smatra je se autonomnim bićem. »Žena, relativno biće...«, piše Michelet.
2
Izvještaj Kinsey se primjerice ograničava na definiranje spolnih karakteristika američkog muškarca, što je sasvim druga stvar.
6
briana
Slično tvrdi i Julien Benda u Rapport d'Uriel: »Muško tijelo ima smisao samo po sebi, bez obzira na tijelo žene, dok se potonje čini lišeno smisla ako se ne pozovemo na muško... Muškarac se poima bez žene. Ona se ne poima bez muškarca.« I ona nije ništa drugo nego ono što muškarac o njoj odluči; tako je se naziva »spolom«, tvrdeći time da muškom ona suštinski figurira kao spolno biće: za njega je ona spol, dakle apsolutno je spol. Ona se određuje i razlikuje u odnosu na muškarca, a ne on u odnosu na nju. Ona je neesencijalno nasuprot esencijalnome. On je Subjekt, on je Apsolut: ona je Drugo3. Kategorija Drugoga je jednako davna kao i sama svijest. U najprimitivnijim društvima, u najdrevnijim mitologijama, uvijek nailazimo na dvojnost Istoga i Drugoga. Ta podjela nije odmah označena kao podjela među spolovima i ne ovisi ni o kojem empirijskom podatku: to je ono što proizlazi uz ostalo iz radova Graneta o kineskoj filozofiji, iz radova Dumézila o Indiji i Rimu. U parovima Varuna-Mitra, Uran-Zeus, Sunce-Mjesec, dan-noć, isprva nije impliciran nijedan ženski element, ništa više nego u opreci dobra i zla, radnih i neradnih dana, desnice i ljevice, Boga i Lucifera. No drugost je temeljna kategorija ljudske misli. Nijedan se kolektiv nikada ne definira kao Jedan, a da odmah ne postavi Drugog nasuprot sebi. Dovoljna su tri putnika slučajno okupljena u istom odjeljku vlaka pa da svi ostali putnici postanu nejasno neprijateljski »drugi«. Za seljanina, svi koji ne pripadaju njegovu selu su sumnjivi »drugi«; za onoga tko se rodio u nekoj zemlji, stanovnici zemalja koje nisu njegova čine se kao »stranci«; Židovi su »drugi« za antisemite, crnci za američke rasiste, domoroci za kolonizatore, proleteri za posjedničke klase. Zato je na kraju proširene studije o raznim figurama primitivnih društava Lévi-Strauss mogao zaključiti: »Prijelaz sa stanja Prirode na stanje Kulture obilježen je čovjekovom sklonošću promišljanju bioloških odnosa u obliku sustava opreka: dualnost, drugost, opozicija i simetrija, bilo da se predstavljaju u jasnim ili nejasnim oblicima, tako manje čine fenomene koje bi valjalo objasniti nego temeljne i neizbježne zadanosti društvene stvarnosti.«4 Ti se fenomeni ne bi mogli razumjeti kada bi ljudska stvarnost bila isključivo mitsein utemeljen na solidarnosti i prijateljstvu. Oni se međutim rasvjetljuju kada prateći Hegela otkrijemo u samoj svijesti temeljno neprijateljstvo prema svakoj drugoj svijesti. Subjekt se postavlja jedino dok se suprotstavlja. Nastoji se potvrditi kao ono esencijalno i pretvoriti drugo u neesencijalno, u objekt. Samo, druga svijest suprotstavlja svijesti recipročno nastojanje: putujući, domorodac sa sablažnju primjećuje da u susjednim krajevima postoje domoroci koji pak njega promatraju kao stranca; između sela, klanova, naroda, klasa postoje ratovi, potlači, trgovina, sporazumi, borbe koje ideji Drugoga oduzimaju njezino apsolutno značenje i razotkrivaju njezinu relativnost. Htjeli-ne htjeli, pojedinci i skupine moraju priznati recipročnost odnosa. Kako to da među spolovima recipročnost nije postavljena, da se jedan od pojmova afirmirao kao jedini esencijalni i zanijekao svaku odnosnost prema svojemu korelativu, definirajući ga kao čistu drugost? Zašto žene ne osporavaju mušku 3
Tu je ideju najjasnije izrazio E. Lévinas u eseju Le Temps et l'Autre (Vrijeme i drugo). On kaže: »Ne postoji li situacija u kojoj neko biće nosi drugost kao nešto pozitivno, kao bit? Koja drugost to ne ulazi čisto i jednostavno u opoziciju s dvjema vrstama istoga roda? Mislim da je suprotno, apsolutno suprotno, čiju suprotnost ni po čemu ne pogađa veza koja se može uspostaviti između njega i njegova korelativa, suprotnost koja na koncu dopušta ostati apsolutno drugo, takva suprotnost je žensko. Spol nije bilo kakva specifična razlika... Razlika u spolovima nije ni proturječje... (Ona) nije ni dvojnost dvaju komplementarnih pojmova jer dva komplementarna pojma pretpostavljaju unaprijed postojeću cjelinu... Drugost se ostvaruje u ženskom - pojmu koji je istog ranga, ali obrnutog smisla od svijesti.« Pretpostavljam da g. Lévinas ne zaboravlja da je žena također svijest za sebe. No upada u oči što je namjerno preuzeo gledište muškarca ne upozorivši na recipročnost subjekta i objekta. Kada piše da je žena misterij, podrazumijeva da je misterij za muškarca. Stoga je ovaj opis, koji bi htio biti objektivan, zapravo potvrda muškoga povlaštenog položaja. 4 Vidi C. Levi-Strauss, Les structures elementaires de la parente (Elementarne strukturesrodstva). Zahvaljujem C. LevijuStraussu što mi je ustupio prijelom svojeg doktorata kojim sam se uz ostalo obilno koristila u drugom dijelu.
7
briana
suverenost? Nijedan se subjekt ne postavlja otprve i spontano kao neesencijalan. Nije Drugo to koje, definirajući se kao Drugo, definira Jednog: za Drugoga ga je postavio Jedan postavljajući se kao Jedan. No kako se ne bi dogodilo da Drugo postane Jedan, treba ga podčiniti tom neobičnom gledištu. Odakle u žene proizlazi ta podčinjenost? Postoje i drukčiji slučajevi u kojima je, tijekom kraćeg ili duljeg vremena, jedna kategorija uspjela apsolutno dominirati drugom. Često do te povlastice vodi brojčana nejednakost: većina nameće svoj zakon manjini ili je progoni. No žene nisu manjina poput američkih crnaca, poput Židova: na zemlji ima jednak broj žena i muškaraca. Često su dvije prisutne skupine isprva bile neovisne: bilo je doba kada su se ignorirale ili je svaka priznavala autonomiju druge. Određeni povijesni događaj zatim bi slabiju skupinu podčinio jačoj: židovska dijaspora, uvođenje ropstva u Ameriku, kolonijalna osvajanja povijesne su činjenice. U tim slučajevima za potlačene postojalo je razdoblje prije toga datuma: zajedničke su im prošlost, tradicija, katkad religija, kultura. U tom bi smislu usporedba koju je Bebel povukao između žena i proletarijata bila najbolje utemeljena. Proleteri također nisu u brojčanoj manjini te nikada nisu činili odvojeni kolektiv. No u nedostatku nekoga događaja, povijesni razvoj je taj koji objašnjava njihovo klasno postojanje i pokazuje distribuciju tih pojedinaca u toj klasi. Nije oduvijek bilo proletera, a uvijek je bilo žena. One su žene svojom fiziološkom strukturom; od početaka povijesti one su bile podčinjene muškarcu. Njihova ovisnost nije posljedica nekoga događaja ili postanka, ona se nije dogodila. Dijelom zato što umiče slučajnoj prirodi povijesne činjenice, drugost se ovdje čini apsolutom. Neko stanje koje je nastalo s vremenom, može se promijeniti u nekom drugom povijesnom trenutku: haićanski crnci su jedni od onih koji su to doista dokazali. Čini se međutim da neko prirodno stanje prkosi promjeni. Priroda je zapravo jednako promjenjiva kao i povijesna realnost. Ako se žena pokaže kao neesencijalno koje se nikad ne preobražava u esencijalno, to znači da ona sama ne izvršava taj preobražaj. Proleteri kažu »mi«. Crnci također. Postavljajući se kao subjekti, oni u »druge« pretvaraju buržuje, odnosno bijelce. Žene - osim na nekim skupovima koji ostaju apstraktne manifestacije - ne kažu »mi«; muškarci kažu »žene«, a one preuzimaju tu riječ kako bi same sebe označile; one se ne postavljaju autentično kao Subjekt. Proleteri su digli revoluciju u Rusiji, crnci na Haitiju, u Indokini se Indokinezi još bore. Ženska akcija je uvijek bila samo simbolička agitacija; one su dobile samo ono što su im muškarci željeli prepustiti; ništa nisu uzele: primile su. To je stoga što one nemaju konkretnih načina da se okupe u zajednicu koja bi se postavila suprotstavljajući se. Nemaju prošlost, povijest, vjeru koja bi im bila vlastita. I nemaju poput proletera solidarnost u radu i interesima. Među njima čak nema ni one koncentriranosti u prostoru koja od američkih crnaca, Židova iz geta, radnika iz Saint-Denisa ili Renaultovih tvornica čini zajednicu. One žive raspršene među muškarcima, a dom, posao, ekonomski interesi, društveni položaj ih veže za određene muškarce - oca ili muža - više nego za druge žene. Kao buržujke, solidarne su s buržujima, a ne s proleterkama; kao bjelkinje s bijelim muškarcima, a ne s crnim ženama. Proletarijat može naumiti poubijati vladajuću klasu. Fanatični Židov ili crnac može sanjati o dolasku do tajne formule za atomsku bombu i o stvaranju uvjeta za potpuno židovsko, odnosno crno čovječanstvo. Žena čak ni u snu ne može istrijebiti muškarce. Veza koja je spaja s opresorima nije ravna nijednoj drugoj. Spolna podjela zapravo je biološka činjenica, a ne trenutak u povijesti čovječanstva. Njihova oprečnost iscrtala se unutar prvobitnog mitseina i nije ga razbila. Par je temeljna jedinica čije su dvije polovice prikovane jedna za drugu; nikakvo spolno cijepanje društva nije moguće. To je ono što temeljno označava ženu: ona je Drugo unutar cjeline čija su dva dijela jedan drugome nužna.
8
briana
Mogli bismo zamisliti da bi ta recipročnost olakšavala njezino oslobađanje. Kada Herkul suče vunu do Omfalinih nogu, zarobi ga želja. Zašto Omfala nije uspjela steći trajnu vlast? Kako bi se osvetila Jazonu, Medeja ubija njegovu djecu. Ta nam okrutna pripovijest sugerira da žena iz veze koja je veže za djecu može izvući zastrašujući utjecaj. Aristofan je u Lizistrati duhovito zamislio skupštinu žena gdje one zajednički, za dobrobit društva, pokušavaju iskoristiti potrebu koju muškarci za njima imaju. No to je samo komedija. Legenda prema kojoj su se otete Sabinjanke suprotstavile svojim otimačima upornom neplodnošću pripovijeda i to da su muškarci, tukući ih kožnim remenjem, kao čarolijom slomili njihov otpor. Biološka potreba - spolna želja i želja za potomstvom - koja mužjaka dovodi u stanje ovisnosti o ženki nije društveno oslobodila ženu. Gospodara i roba također spaja recipročna ekonomska potreba koja ne oslobađa roba. To je stoga što u odnosu gospodara i roba gospodar ne ističe potrebu koju ima za drugim. On ima moć zadovoljenja te potrebe i ne medijatizira je. Suprotno tomu, rob u ovisnosti, nadi ili strahu pounutarnjuje potrebu za gospodarom. Makar je potreba jednaka kod obojice, ona uvijek igra u korist opresora i protiv oprimiranog: to na primjer objašnjava toliko sporo oslobađanje radničke klase. Žena je muškarcu oduvijek bila barem vazal, ako već ne i rob. Dva spola nikad nisu ravnopravno dijelila svijet; iako njezin položaj evoluira, žena je još i danas prilično prikraćena. Gotovo ni u jednoj zemlji njezin pravni status nije jednak statusu muškarca, a često je znatno oštećuje. Čak i kada su joj prava apstraktno priznata, zbog dugotrajne navike nikako da se konkretno izraze u običajima. Ekonomski gledano, muškarci i žene praktički čine dvije kaste. I kada je sve jednako, ovi prvi imaju povoljniju situaciju, više plaće, veće šanse za uspjeh nego njihove odnedavne konkurentice. U industriji, politici itd. su ne samo brojniji nego i zauzimaju najvažnije položaje. Osim posjedovanja konkretnih ovlasti, imaju prestiž čiju tradiciju održava obrazovanje od najranije dječje dobi: sadašnjost obavija prošlost, a u prošlosti su svu povijest stvarali muškarci. U trenutku u kojem žene počinju sudjelovati u elaboraciji svijeta, taj svijet još uvijek pripada muškarcima. Oni u to ne sumnjaju, one jedva da sumnjaju. Odbiti biti Drugo, odbiti suučesništvo s muškarcem, za nju bi značilo odustati od svih prednosti koje joj savez s nadmoćnom kastom može pružiti. Muškaracsizeren materijalno će štititi ženu-vazala i pobrinut će se opravdati njezino postojanje. Uklanjajući ekonomski rizik, ona uklanja i metafizički rizik slobode koja bi postavila ciljeve bez tuđe pomoći. Zapravo, uz etičko nastojanje svakoga pojedinca da se afirmira kao subjekt, u njemu postoji iskušenje da pobjegne od svoje slobode i postane stvar: to je štetan put jer pasivan, otuđen, izgubljen pojedinac postaje žrtva tuđih želja, odsječen od svoje transcendentnosti, prikraćen za svaku vrijednost. No to je lak put. Njime izbjegavamo tjeskobu i napetost egzistencije za koju smo istinski odgovorni. Muškarac koji ženu čini Drugim pronaći će dakle u njoj snažno suučesništvo. Tako žena ne zahtijeva postati subjektom, zato što za to nema konkretna sredstva, osjeća nužnu vezu koja je veže uz muškarca, a da pritom ne uspostavlja reciprocitet te se često zadovoljava svojom ulogom Drugoga. Već tu se postavlja pitanje: kako je cijela ta priča započela? Shvaćamo da je dvojnost spolova kao svaka dvojnost prerasla u sukob. Shvaćamo i da je superiornost onoga koji se uspio nametnuti kao nadmoćan trebala biti apsolutna. Ostaje nam objasniti zašto je baš muškarac na početku odnio pobjedu. Čini se da su žene mogle pobijediti; borba se mogla i ne razriješiti. Odakle to da je ovaj svijet oduvijek pripadao muškarcima i zašto se tek danas stvari počinju mijenjati? Je li ta promjena nešto dobro? Hoće li ona donijeti ravnopravnu podjelu svijeta među muškarcima i ženama? Daleko od toga da su ovo nova pitanja; na njih je već dano mnogo odgovora; no upravo činjenica da je žena Drugo pobija sva opravdanja kojima muškarci oduvijek 9
briana
odgovaraju na to pitanje: njima su suviše očito ravnali vlastiti interesi. »U sve što su muškarci napisali o ženama treba posumnjati, jer su oni istodobno i sudac i stranka«, rekao je u 17. stoljeću Poulain de la Barre, slabo znani feminist. Posvuda i u svako doba mužjaci su razmetljivo uživali osjećajući se kraljevima svega postojećeg. »Blagoslovljen bio Bog naš Gospodin i Gospodin svih svjetova što me nije napravio ženom«, govore Židovi u svojini jutarnjim molitvama, dok njihove supruge pomirljivo mrmljaju: »Blagoslovljen bio Gospodin što me stvorio po svojoj volji.« Među dobročinstvima na kojima je Platon zahvaljivao bogovima prvo je bilo to što su ga stvorili slobodnim i ne robom, drugo muškarcem, a ne ženom. No muški ne bi mogli u potpunosti uživati u toj povlastici kada je ne bi smatrali utemeljenom u apsolutu i vječnosti: iz činjenice svoje nadmoći pokušali su ustanoviti pravo. »Budući da su zakone smišljali i uređivali muškarci, davali su prednost vlastitomu spolu, a pravnici su promaknuli te zakone u principe«, pridodao je Poulain de la Barre. Zakonodavci, svećenici, filozofi, pisci, mudraci svim su silama nastojali dokazati da je ženska podčinjenost željena na nebu i korisna na zemlji. Religije koje su oblikovali muškarci odražavaju tu volju za dominacijom. U legendama o Evi i Pandori pronašli su svoje oružje. Stavili su filozofiju i teologiju u svoju službu, kao što smo vidjeli u citatima Aristotela i svetog Tome. Od antike satiričari i moralisti rado oslikavaju ženske slabosti. Poznate su nam silovite optužbe koje su se kroz čitavu francusku književnost podizale protiv žena. Manje nadahnuti Montherlant preuzima tradiciju Jeana de Meunga. To se neprijateljstvo katkad čini utemeljenim, često bezrazložnim; zapravo, ono krije manje ili više spretno zamaskiranu želju za samoopravdanjem. »Lakše je optužiti jedan spol nego opravdati drugi«, rekao je Montaigne. U nekim je slučajevima postupak očit. Rimsko pravo, na primjer, na očigledan način ograničava prava žena pozivajući se na »slaboumnost, krhkost spola« u trenutku kada žena slabljenjem loze postaje opasnost za muške nasljednike. Zapanjujuće je kako se u 16. stoljeću, u želji da se udana žena zadrži pod skrbništvom, poziva na autoritet svetog Augustina koji izjavljuje da »žena životinja je ni čvrsta niti postojana«, dok se neudanoj priznaje sposobnost da upravlja svojim dobrima. Montaigne je vrlo dobro shvaćao proizvoljnost i nepravdu sudbine dodijeljene ženi: »Žene uopće nisu u krivu kada odbijaju pravila uvedena na ovome svijetu, tim više što su ih muškarci donijeli bez njih. Prirodno dolazi do spletaka i razmirica između njih i nas«, no ne ide toliko daleko da bi postao njihov branitelj. Tek u 18. stoljeću oni zaista demokratični muškarci objektivno promišljaju pitanje. Uz ostalo, Diderot se posvećuje dokazivanju da je žena poput muškarca ljudsko biće. Nešto je kasnije Stuart Mill gorljivo brani. No ti su filozofi iznimno nepristrani. U 19. stoljeću rasprava o feminizmu opet postaje rasprava pobornika. Jedna od posljedica industrijske revolucije je sudjelovanje žene u proizvodnom radu. U tom trenutku feministički zahtjevi izlaze iz područja teorije i pronalaze temelje u ekonomiji. Njihovi protivnici postaju tim agresivniji. Iako je zemljišno vlasništvo djelomično detronizirano, buržoazija se grčevito drži starog morala koji u postojanosti obitelji vidi jamstvo privatnog vlasništva. Kako ženska emancipacija postaje pravom prijetnjom, buržoazija sve žešće zagovara ostajanje žene u kući. Čak i unutar radničke klase muškarci su pokušali zakočiti to oslobađanje jer su im se žene činile kao opasne suparnice, tim više što su bile navikle raditi za niske plaće. Ne bi li dokazali inferiornost žene, antifeministi su se umjesto religiji, filozofiji i teologiji, obratili znanosti: biologiji, eksperimentalnoj psihologiji itd. Drugom se spolu u najboljem slučaju dopuštala »jednakost u različitosti«. Taj izraz koji se proširio poput munje vrlo je znakovit. Upravo se njime za crnce u Americi koriste zakoni Jima Crowa. No takva tobože egalitaristička segregacija poslužila je samo uvođenju krajnjih diskriminacija. U ovoj usporedbi ništa nije slučajno: bilo da je riječ o rasi, kasti, klasi ili spolu koji su svedeni na 10
briana
niži položaj, postupci opravdavanja su isti. »Vječno žensko« odgovara »crnoj duši« i »židovskom karakteru«. Ipak, židovski je problem prilično drugačiji od preostala dva: za antisemita je Židov prije neprijatelj nego niža kategorija, i kao takvom za njega na ovom svijetu nema mjesta; radije bi ga istrijebio. No postoje snažne poveznice između položaja žena i crnaca: jedni i drugi se danas emancipiraju od istoga paternalizma, a donedavno dominantna kasta želi ih zadržati »na svojem mjestu«, to jest na mjestu koje je ona za njih odabrala. U oba slučaja ona se služi više-manje iskrenim pohvalama vrlinama »dobrog crnca« nesvjesne, djetinje, nasmijane duše, krotkog crnca, i vrlinama žene koja je »zaista žena«, to jest frivolne, djetinjaste, neodgovorne žene podčinjene muškarcu. U oba slučaja dominantna kasta argument izvlači iz činjeničnog stanja koje je sama stvorila. Poznata je dosjetka Bernarda Shawa: »Bijeli Amerikanac u biti stavlja crnca u rang čistača cipela i iz toga zaključuje da je dobar samo za čišćenje cipela.« Taj začarani krug nalazimo u svim sličnim situacijama: kada se pojedinac ili skupina pojedinaca drže u položaju podčinjenosti, činjenica je da jesu podčinjeni; no ovdje treba pravilno shvatiti glagol »biti«. Bilo bi podmuklo pridati mu supstancijalnu vrijednost kada ima dinamični hegelovski smisao: biti znači postati takvim, biti pretvoren u ono kakvim se očituje. Da, žene sveukupno danas jesu inferiorne muškarcima, to jest njihov položaj koji im otvara manje mogućnosti. Pitanje je treba li se takvo stanje stvari nastavljati. Mnogi muškarci priželjkuju da se ono nastavi: nisu se još svi predali. Konzervativna buržoazija u ženskoj emancipaciji i dalje vidi opasnost koja prijeti njezinu moralu i interesima. Neki se muškarci boje ženske konkurencije. U studentskom tjedniku Hebdo-Latin neki je dan jedan student izjavio: »Svaka studentica koja preuzme posao liječnika ili odvjetnika otima mjesto nama.« On nije doveo u pitanje svoja prava na ovom svijetu. Ulogu tu ne igraju samo ekonomski interesi. Jedna od povlastica koju opresija osigurava opresorima jest da se i najniži među njima osjeća superiornim. »Siromašni bijelac« s juga SAD-a može se utješiti mislima da nije »prljavi crnac«, a imućniji bijelci vješto iskorištavaju takvu vrstu ponosa. Jednako se i posve osrednji muškarac među ženama smatra polubogom. Bilo je mnogo lakše za gospodina de Montherlanta zamišljati se junakom kada se suočavao sa ženama (uostalom, hotimice ih je izabrao) nego kada bi morao među muškarcima potvrditi svoju ulogu muškarca. Ulogu koju su mnoge žene obavile bolje od njega. Tako je u rujnu 1948. u jednom od svojih članaka u Figaro littéraire, g. Claude Mauriac - čijoj se silnoj originalnosti svatko divi mogao napisati o ženama: »Mi slušamo u tonu (sic!) pristojne ravnodušnosti... najbriljantniju među njima, dobro znajući da njezin um manje ili više očito odražava ideje koje potječu od nas." Dotična očito ne odražava baš ideje g. C. Mauriaca osobno, s obzirom na to da mu ne znamo nijednu. To da odražava ideje nekih muškaraca moguće je: kod samih muških ima znatan broj onih koji prisvajaju stavove koji nisu njihovi. Dođe nam da se upitamo ne bi li g. Claudeu Mauriacu bilo bolje da se napaja dobrim odrazom Descartesa, Marxa ili Gidea nego samim sobom. Hvalevrijedno je to što se zamjenicom »mi« on poistovjećuje sa svetim Pavlom, Hegelom, Lenjinom, Nietzscheom i s njihove visine prezrivo promatra stado žena koje mu se usuđuju obratiti kao jednake; iskreno rečeno znam da mnoge ne bi mogle g. Mauriaca poslušati »tonom pristojne ravnodušnosti«. Ustrajala sam na ovom primjeru jer muška prostodušnost u njemu razoružava. Postoji mnogo istančanijih načina na koji muškarci izvlače korist od ženske drugosti. Za sve one koji pate od kompleksa manje vrijednosti, ona je čudesan melem: nitko prema ženama nije arogantniji, agresivniji ili prezirniji od muškarca zabrinutog za svoju muževnost. Oni koji se ne boje sebi sličnih mnogo su spremniji u ženi pronaći sličnog; no
11
briana
čak i njima je mit Žene kao Drugoga iz mnogo razloga drag.5 Ne može ih se kriviti što nisu radosno žrtvovali sve blagodati koje iz toga mita crpe: znaju što gube odustajući od žene kakvu priželjkuju, ne znaju što će im donijeti žena kakva će biti sutra. Potrebno je zaista mnogo samoodricanja da odbacite položaj jedinoga i apsolutnoga Subjekta. Uostalom, velika većina muškaraca nije izravno u toj mjeri drska. Ne postavljaju ženu kao inferiornu: danas su previše prožeti demokratskim idealom da u svim ljudskim bićima ne bi prepoznali jednake. U krilu obitelji, djetetu ili mladiću čini se da žena posjeduje isto društveno dostojanstvo kao odrasli muškarci. Kasnije mladić, želeći i voleći, iskusi otpor i neovisnost žene koju želi i voli. Oženjen, poštuje u svojoj ženi suprugu, majku, a u konkretnom iskustvu bračnog života ona se pred njim potvrđuje kao slobodno biće. Tako se može uvjeriti da među spolovima više nema socijalne hijerarhije i da je ugrubo, uza sve razlike, žena jednako vrijedna. Budući da ipak utvrdi neke inferiornosti - od kojih je najvažnija profesionalna nesposobnost - pripisuje ih prirodi. Kada je prema ženi suradnički i dobronamjerno nastrojen, tematizira princip apstraktne jednakosti, a konkretnu nejednakost koju ustvrđuje ne uspostavlja on. No čim uđe u sukob sa ženom, situacija se obrće: tematizirat će konkretnu nejednakost te će mu ona čak poslužiti kao argument za poricanje apstraktne jednakosti.6 Na taj način mnogi muškarci tobože iskreno potvrđuju da žene jesu jednake muškarcima i da nemaju što zahtijevati, no u isto vrijeme i to da žene nikad neće moći biti jednake muškarcima i da su njihovi zahtjevi uzaludni. Naime, muškarcu je teško procijeniti golemu važnost socijalnih diskriminacija koje se izvana čine beznačajnima, ali su njihove moralne, intelektualne reperkusije toliko usađene u ženu da se može činiti da potječu od njezine iskonske prirode.7 Ni ženama najskloniji muškarac nikad dobro ne poznaje njezinu konkretnu situaciju. Stoga ne treba vjerovati muškima kada se trude obraniti povlastice čijega raspona nisu ni svjesni. Nećemo se dati zastrašiti brojem i silovitošću napada na ženu, ni prevariti koristoljubivim pohvalama »pravoj ženi«, niti osvojiti entuzijazmom koji ženina sudbina izaziva u muškaraca koji je ni za što na svijetu ne bi željeli dijeliti. Ipak, ništa manje nepovjerljivo ne treba sagledavati ni feminističke argumente: polemičnost pod svaku cijenu često im oduzima svu vrijednost. Ako »žensko pitanje« djeluje isprazno, to je zato što ga je muška nadmenost pretvorila u »svađu«; u svađi je teže dobro razmišljati. Neumorno se pokušavalo dokazati da je žena superiorna, inferiorna ili jednaka muškarcu: stvorena nakon Adama, ona je očito sporedno biće, rekli su jedni; baš nasuprot, rekoše drugi, Adam je bio samo skica i Bog je upravo s Evom uspio stvoriti savršeno ljudsko biće; njezin je mozak najmanji: no relativno je najveći; Krist se napravio muškarcem: možda iz smjernosti. Svaki argument odmah priziva suprotni, a često su oba u krivu. Ako želimo progledati, trebamo izaći iz tih kolotečina. Treba odbaciti nejasne pojmove superiornosti, inferiornosti i egalitarnosti koji su izvrnuli smisao svim raspravama i krenuti iznova. No kako ćemo onda postaviti pitanje? I prije svega, tko smo mi da ga postavljamo? Muškarci su i sudac i stranka: žene također. Gdje pronaći anđela koji bi mogao razriješiti spor? Zapravo, anđeo bi bio slabo kvalificiran da o tome govori, ne bi znao ništa o problemu. Što se hermafrodita tiče, to je posve poseban slučaj: on nije ujedno muškarac i 5
Znakovit je tekst Michela Carrougesa koji se na tu temu pojavio u 292. broju Cahiers du Sud. On ogorčeno piše: »Da bar ne postoji nikakav mit žene, nego samo kohorta kuharica, matrona, prijateljica noći, kaćiperki čija je funkcija užitak ili korist!« Po njegovom mišljenju, znači, žena ne postoji zbog sebe same; on uzima u obzir samo njezinu funkciju u muškom svijetu. Njezina je svrha u muškarcu. Nakon ovoga zaista možemo pretpostaviti njezinu poetsku »funkciju« svakoj drugoj. Pravo je pitanje zašto bi je se trebalo definirati u odnosu na muškarca. 6 Na primjer muškarac izjavi da svoju ženu ne nalazi ni po čemu manje vrijednom zato što nema zanimanje: kućanski poslovi su jednako plemeniti itd. Ipak, pri prvoj svađi uzvikuje: »Ne bi mogla preživjeti da nema mene!« 7 Opisivanje toga procesa bit će cilj drugog sveska ove studije.
12
briana
žena, prije će biti da nije ni muškarac niti žena. Mislim da su za rasvjetljavanje ženske situacije još uvijek neke žene najprikladnije. Sofizam je pokušati svesti Epimenida na koncept Krećanina, a Krećane na lažljivce: ne postoji tajanstvena bit koja diktira muškarcima i ženama iskrenost ili neiskrenost; njihov ih položaj više ili manje potiče na traganje za istinom. Danas si mnoge žene, sretne što su im dodijeljene sve povlastice ljudskih bića, mogu dopustiti luksuz nepristranosti: za time čak osjećamo i potrebu. Nismo više kao naše starije suborkinje; u glavnim smo crtama dobile partiju. U posljednjim raspravama o statusu žene Ujedinjeni narodi neprestano zahtijevaju da se dovrši proces izjednačavanja spolova, a mnoge od nas nikad nisu ni morale iskusiti svoju ženskost kao smetnju ili prepreku. Mnogi nam se problemi čine važnijima od onih koji se tiču samo nas: i taj nam odmak ostavlja nadu da će naš stav biti objektivan. Ipak mi intimnije od muškaraca poznajemo ženski svijet zato što u njemu imamo korijenje, neposrednije poimamo što za ljudsko biće znači činjenica da je žensko i više nastojimo to spoznati. Rekla sam da ima važnijih problema; i ovaj svejedno može u našim očima zadržati neku važnost: po čemu je činjenica da smo žene utjecala na naše živote? Koje su nam točno prilike pružene, a koje su nam uskraćene? Koju sudbinu mogu očekivati naše mlađe sestre i u kojem ih smjeru valja orijentirati? Dojmljivo je što cjelokupnu žensku književnost danas više pokreće trud za jasnoćom nego zahtijevanje ženskih prava. Na izlasku iz ere obilježene nesređenim polemikama ova je knjiga pokušaj da se podvuče crta. Ipak, bez sumnje se nemoguće baviti ijednim ljudskim problemom bez pristranosti: sam način postavljanja pitanja i razne usvojene perspektive pretpostavljaju hijerarhije interesa. U svakom svojstvu nalaze se neke vrijednosti. Ne postoji takozvani objektivan opis koji se ne temelji na etičkoj pozadini. Umjesto da pokušavamo prikriti principe koje manje-više izričito podrazumijevamo, bolje bi ih bilo postaviti; tako se ne osjećamo obaveznima na svakoj stranici precizirati koji smisao dajemo riječima: superioran, inferioran, bolji, lošiji, napredak, nazadovanje itd. Ako pogledamo neka od djela posvećenih ženi, vidjet ćemo da je najčešće usvojeno gledište ono o javnom dobru, općem interesu: u biti svatko pod tim podrazumijeva interes društva kakvo bi želio zadržati ili uspostaviti. Što se nas tiče, procjenjujemo da je jedino javno dobro ono koje osigurava osobno dobro građanima; institucije prosuđujemo s gledišta konkretnih prilika danih pojedincima. No isto tako ne miješamo ideju osobnog interesa s idejom sreće: to je pak drugo gledište s kojim se često susrećemo. Nisu li žene iz harema sretnije od žena biračica? Nije li kućanica sretnija od radnice? Ne znamo baš što riječ sreća znači, a još manje koje prave vrijednosti pokriva. Ne postoji mogućnost mjerenja tuđe sreće i uvijek je lako proglasiti sretnom situaciju koju drugom želimo nametnuti: one koje osuđujemo na stagnaciju pogotovo proglašavamo sretnima pod izlikom da je sreća nepomičnost. To je dakle pojam na koji se nećemo referirati. Usvojit ćemo perspektivu egzistencijalističkog morala. Svaki subjekt se konkretno postavlja kao takav kroz projekte koji služe kao način transcendencije; subjekt ostvaruje svoju slobodu samo neprestanim posezanjem za novim slobodama; ne postoji drugo opravdanje sadašnje egzistencije osim njezina širenja prema beskonačno otvorenoj budućnosti. Svaki put kada transcendencija zapadne u imanenciju dolazi do degradacije egzistencije u en soi, slobode u izvještačenost. Taj pad je moralna pogreška ako subjekt na njega pristane. Ako mu je on nametnut, poprima lice frustracije i opresije. U oba slučaja on je apsolutno zlo. Svaki pojedinac koji nastoji opravdati svoju egzistenciju doživljava je kao beskonačnu potrebu za transcendiranjem sebe. Položaj žene na jedinstven način pak definira to što se ona, premda je kao svako ljudsko biće autonomna i slobodna, otkriva i odabire u svijetu u kojem joj muškarci nameću da se prihvati kao Drugo: nastoji je se zadržati 13
briana
objektom, predodrediti imanenciji jer će njezinu transcendenciju stalno transcendirati neka druga, suštinska i suverena svijest. Drama žene je taj sukob između temeljnog zahtjeva svakog subjekta koji se uvijek postavlja kao esencijalan i zahtjeva položaja koji je čini neesencijalnom. Kako se ljudsko biće u ženinu položaju može ostvariti? Koji su mu putovi otvoreni? Koji vode do zida? Kako pronaći neovisnost unutar ovisnosti? Koje okolnosti ograničavaju žensku slobodu i može li ih ona prevladati? To su temeljna pitanja koja bismo željeli rasvijetliti. To znači da, zanimajući se za šanse pojedinca, ne definiramo prilike pojmovima sreće, nego pojmovima slobode. Jasno je da ovo pitanje ne bi imalo nikakva smisla kada bismo pretpostavljali da ženu opterećuje fiziološka, psihološka ili ekonomska kob. Stoga ćemo početi raspravom o gledištima na ženu iz kuta biologije, psihoanalize, historijskog materijalizma. Zatim ćemo pokušati točno pokazati kako se oblikovala »ženska stvarnost«, zašto je žena definirana kao Drugo i koje su bile posljedice toga s muškoga gledišta. Onda ćemo sa ženskoga gledišta opisati svijet kakav im je ponuđen i moći ćemo shvatiti s kojim se poteškoćama žene susreću u trenutku kada, pokušavajući pobjeći iz sfere koja im je do dana današnjeg bila dodijeljena, nastoje sudjelovati u ljudskom mitseinu.
14
briana
Prvi dio
SUDBINA
15
briana
Prvo poglavlje Biologijski podaci Žena? To je bar jednostavno, kažu ljubitelji jednostavnih formula: ona je maternica, jajnik. Ona je ženka: ta riječ je dovoljna za definiciju. U ustima muškarca apozicija »ženka« odzvanja poput uvrede. On se pak svoje animalnosti ne stidi, naprotiv, ponosan je ako se za njega kaže »To je mužjak!« Pojam »ženka« nije pogrdan zato što ukorjenjuje ženu u prirodu, nego zato što je zarobljava u njezinu spolu; a ako se taj spol muškarcu čini prijezira vrijedan i neprijateljski čak i kod nevinih životinja, očito je tomu uzrok neprijateljski nemir koji u njemu potiče žena. Svejedno u biologiji traži utemeljenje toga osjećaja. Riječ ženka u njemu izaziva bjesomučni slijed slika: golemo okruglo jajašce hvata i uškopljuje okretni spermatozoid; čudovišna i proždrljiva matica termita vlada podčinjenim mužjacima; bogomoljka i paučica, site ljubavi, samelju svojeg partnera i proždru ga; kuja koja se tjera trči uličicama, ostavljajući za sobom trag prljavih mirisa; majmunica se bez srama pokazuje, pa skriva s licemjernom koketnošću; a najponosnije od svih zvijeri, tigrica, lavica i pantera ponizno liježu u carskom stisku mužjaka. Inertna, nestrpljiva, prepredena, glupa, bezosjećajna, putena, nemilosrdna, ponižena: muškarac u ženu projicira sve ženke odjednom. Ona doista i jest ženka. No prestanemo li razmišljati u klišejima, odmah se postavljaju dva pitanja: što u životinjskom carstvu predstavlja ženka te koja se posebna vrsta ženke ostvaruje u ženi?
* Mužjaci i ženke su dva tipa jedinki koji se unutar jedne vrste razlikuju po pitanju reprodukcije. Možemo ih definirati samo korelativno. No ponajprije valja primijetiti da smisao podjele vrsta na dva spola nije jasan. U prirodi ona nije univerzalno ostvarena. Ostanemo li samo pri životinjama, znamo da je među jednostaničnima kao što su trepetljikaši, amebe, bacili razmnožavanje u temelju različito od spolnosti, jer se stanice dijele same. Neki se višestanični organizmi razmnožavaju shizogonijom, to jest dijeljenjem pojedinačnog organizma čije je podrijetlo također aseksualno; drugi blastogenezom, to jest dijeljenjem pojedinačnog organizma koji je pak nastao seksualnim fenomenom: fenomeni pupanja i segmentacije u žarnjaka, spužva, crva, plaštenjaka dobro su znani primjeri. U fenomenima partenogeneze djevičansko se jaje razvija u embrij bez intervencije mužjaka, on ili ne igra nikakvu ili igra sporednu ulogu: neoplođena jaja pčele dijele se i proizvode trutove; kod ušenaca mužjaci su odsutni niz generacija i neoplođena jaja daju ženke. Umjetno smo reproducirali partenogenezu u ježinca, morske zvijezde, žabe. Ipak, u višestaničnih organizama događa se da se dvije stanice stope, oblikujući ono što nazivamo zigotom; oplođivanje je nužno da bi jaja pčele dala ženke, jaja ušenaca mužjake. Neki biolozi su iz toga zaključili da bi čak i u vrsta kadrih opstati na jednospolni način obnavljanje spolnih stanica mješavinom stranih kromosoma bilo korisno za pomlađivanje i oživljavanje loze. 16
briana
To vodi zaključku da je u najsloženijim oblicima života spolnost prijeko potrebna funkcija; samo bi se elementarni organizmi mogli razmnožavati bez spolnih organa, a k tomu bi tako iscrpljivali svoju vitalnost. Danas se međutim tu hipotezu smatra jednom od najvećih izmišljotina: promatranjima je dokazano da se nespolno može razmnožavati u beskraj i bez ikakve degeneracije. Ta je činjenica posebno upadljiva u bacila. Eksperimenti partenogeneze bivali su sve brojniji, sve odvažniji i u mnogo vrsta se mužjak pokazao potpuno beskorisnim. Uostalom, da je korisnost stanične razmjene dokazana, i ona bi se činila čisto neopravdanom. Biologija konstatira spolnu podjelu, no da je prožeta finalizmom, ne bi je mogla izvesti ni iz strukture stanice, ni iz zakona staničnog umnožavanja, ni iz jednoga elementarnog životnog fenomena. Postojanje heterogenih gamet8 nije dovoljno za definiranje dva različita spola; u biti, često se događa da diferencijacija spolnih stanica ne dovede do diobe vrste na dva tipa: obje spolne stanice mogu pripadati istom pojedincu. To je slučaj hermafroditskih vrsta, kojih je među biljkama mnogo, a koje nalazimo i u brojnih nižih životinja, na primjer u kolutićavaca i mekušaca. Reprodukcija se tada obavlja ili samooplođivanjem ili križanom oplodnjom. Neki biolozi su i ovdje nastojali opravdati uspostavljeni poredak. Gonohorizam, to jest sustav u kojem različite gonade pripadaju različitim pojedincima, ocijenili su usavršavanjem hermafroditizma, evolucijskim ostvarenjem; drugi pak gonohorizam drže temeljnim/prvobitnim: hermafroditizam bi bio njegova degeneracija. U svakom slučaju nadmoć jednog sustava nad drugim sadrži, što se evolucije tiče, najspornije teorije. Sve što sa sigurnošću možemo ustvrditi jest da ta dva načina reprodukcije supostoje u prirodi, da i jedan i drugi služe nastavljanju vrste i da se, poput heterogenosti gameta, heterogenost organizama koji nose gonade čini slučajnom. Razdvajanje pojedinaca na muški i ženski spol tako nam se pokazuje kao neumoljiva i slučajna činjenica. Većina filozofskih pravaca uzela ju je kao gotovu i ne pokušavajući je objasniti. Poznajemo platonovski mit: u početku su bili muškarci, žene i androgini; svaki pojedinac posjedovao je dvostruko lice, četiri ruke, četiri noge i dva zalijepljena tijela. Jednoga su dana razrezani na pola kao »što se prepolovi jaje« i otada svaka polovica pokušava naći svoju komplementarnu polovicu: bogovi kasnije odlučiše da će se spajanjem dviju različitih polovica stvoriti nova ljudska bića. No ta priča pokušava objasniti samo ljubav: podjela na spolove je po tome shvaćena kao zadana. Aristotel je ne opravdava dodatno: jer ako je suučesništvo oblika i sadržaja potrebno u svakoj radnji, nije nužno da su aktivni i pasivni principi raspodijeljeni u dvije heterogene kategorije pojedinaca. Tako sveti Toma izjavljuje da je žena »usputno« biće, što je jedan način uspostave - kroz mušku perspektivu - slučajnoga karaktera spolnosti. Hegel bi ipak bio nevjeran svojem racionalističkom deliriju da ga nije pokušao logički utemeljiti. Spolnost po njemu predstavlja medijaciju kroz koju se subjekt postiže konkretno kao rod. »Rod se u pojedincu proizvodi kao učinak protiv disproporcije njegove individualne stvarnosti, kao želja da u drugom pojedincu svoje vrste pronađe osjećaj sebe samoga ujedinjujući se s njim, da se upotpuni i da time obavije rod u svoju prirodu i uvede ga u život. To je kopulacija.« (Filozofija prirode, 3. dio) I nešto dalje: »Proces se sastoji od sljedećeg, da u stvarnosti postanu što su u sebi, to jest jedan rod, jedan jedini subjektivni život.« I Hegel zatim izjavljuje da je, kako bi se ostvario proces približavanja, prvo potrebno da postoji razlikovanje dvaju spolova. No njegovo dokazivanje nije uvjerljivo: previše se osjeća unaprijed stvorena namjera da se u svakoj operaciji pronađu tri momenta silogizma. Prijelaz pojedinca na vrstu, preko kojega se pojedinac i vrsta ostvaruju u svojoj istini, 8
Gametama zovemo spolne stanice čija fuzija čini jajašce.
17
briana
mogao bi se dogoditi bez trećeg člana u jednostavnom odnosu stvoritelja prema djetetu: reprodukcija bi mogla biti aseksualna. Ili bi pak odnos jednoga prema drugome mogao biti odnos dvoje bližnjih, s tim da diferencijacija prebiva u singularnosti pojedinaca istoga tipa, kao što je slučaj u hermafroditskih vrsta. Hegelov opis donosi vrlo važno značenje spolnosti: no njegova je pogreška što uvijek od značenja čini razlog. Obavljajući seksualne aktivnosti ljudi definiraju spolove i njihove odnose kao što kreiraju smisao i vrijednost svih funkcija koje obavljaju: no oni nisu nužno implicirani u prirodi ljudskoga bića. U Fenomenologiji percepcije Merleau-Ponty primjećuje da nas ljudska egzistencija sili da revidiramo pojmove nužnosti i mogućnosti. »Egzistencija«, kaže on, »nema slučajnih atributa, nema sadržaja koji ne pridonosi njezinu oblikovanju, ne priznaje u sebi samoj čistu činjenicu jer je sama pokret kojim se činjenice preuzimaju.« To je točno. No točno je također to da postoje uvjeti bez kojih se sama činjenica egzistencije čini nemogućom. Prisutnost u svijetu strogo implicira položaj tijela koje je istodobno stvar svijeta i gledište na taj svijet: no ne zahtijeva se da to tijelo posjeduje tu ili tu posebnu strukturu. U Bitku i ništa Sartre raspravlja o Heideggerovoj tvrdnji po kojoj je ljudska stvarnost posvećena smrti samom činjenicom svoje omeđenosti; pokazuje da bi bio moguć omeđen i vremenski neograničen život; međutim, kada u ljudskom životu ne bi bivala i smrt, odnos čovjeka sa svijetom i sa samim sobom bio bi toliko dubinski uzdrman da se izreka »čovjek je smrtan« prikazuje sasvim drukčijom od neke empirijske istine: besmrtnik, biće koje postoji ne bi više bilo ono što nazivamo čovjekom. Jedno od bitnih svojstava njegove sudbine jest to što kretanje njegova vremenskog vijeka stvara za njim i pred njim beskonačnost prošlosti i budućnosti: zato se produživanje vrste otkriva kao korelativ pojedinčeve vremenske ograničenosti; tako možemo promatrati fenomen reprodukcije kao ontološki utemeljen. No tu se treba zaustaviti: produživanje vrste ne povlači za sobom spolnu diferencijaciju. U redu, nju su živa bića toliko preuzela da povratno ulazi u konkretnu definiciju egzistencije. No svejedno su svijest bez tijela i besmrtni čovjek u strogom smislu riječi nepojmljivi, dok možemo zamisliti društvo dvospolaca ili ono koje se razmnožava partenogenezom. Što se uloga jednog, odnosno drugog spola tiče, o njima su se stavovi mnogo mijenjali; isprva uopće nisu bili znanstveno utemeljeni, samo su odražavali društvene mitove. Dugo se mislilo, a i danas se misli u nekim matrijarhalnim primitivnim društvima da otac nema nikakvu ulogu u začeću djeteta: duhovi predaka se u obliku živih klica uvlače u majčin trbuh. Dolaskom patrijarhata, muškarac energično zahtijeva svoje potomstvo; moramo majci dodati još jednu ulogu u prokreaciji, no priznajemo joj samo to da nosi i uhranjuje živo sjeme: samo je otac stvoritelj. Aristotel zamišlja da je fetus nastao susretom spermija i mjesečnice: u toj simbiozi, žena daje samo pasivnu tvar, muški je princip onaj koji je snaga, aktivnost, pokret, život. To je i Hipokratova doktrina, on priznaje dvije vrste sjemena, slabo ili ženskog roda, i snažno koje je muškog roda. Aristotelovska se teorija ponavljala tijekom cijeloga srednjeg vijeka i sve do modernoga doba. Potkraj 17. stoljeća Harvey je žrtvovao košute nedugo nakon okota i u kutovima maternice pronašao mjehuriće koje je zamijenio za jajašca, a to su ustvari bili embriji. Danac Stenon je ženske spolne žlijezde nazvao jajnicima, a do tada ih se nazivalo »ženskim testisima«, te je na njihovoj površini zapazio mjehuriće koje je Graaf 1677. zabunom poistovjetio s jajašcima i dao im svoje ime. Nastavilo se jajnik smatrati homolognim muškoj žlijezdi. No iste su godine otkriveni »sjemeni sitnoživi« i zaključeno je da oni prodiru u žensku maternicu; no vjerovalo se da se oni u maternici samo hrane i da je pojedinac već unutar njih unaprijed oblikovan; Nizozemac Hartsaker je 1694. napravio crtež čovječuljka skrivenog u spermarozoidu, a 1699. jedan drugi učenjak objavljuje da je vidio kako spermatozoid odbacuje svojevrsnu kukuljicu ispod koje se 18
briana
pojavio mali čovjek te ga je i on nacrtao. U tim se pretpostavkama ženu ograničavalo na uhranjivanje aktivnoga živog principa koji je već savršeno oblikovan. Te teorije nisu bile općeprihvaćene i rasprave su se nastavile sve do 19. stoljeća; izumom mikroskopa moglo se proučiti životinjsko jajašce; 1827. Baer identificira jajašca sisavaca: to je element sadržan unutar Graafova mjehurića; uskoro se moglo proučiti i njegovo dijeljenje; 1835. su otkriveni »sarkod« (Felix Dujardin), to jest protoplazma, zatim stanica, a 1877. organizirano je promatranje prodiranja spermatozoida u jajašce morske zvijezde. Tu je utemeljena simetrija jezgara dviju gameta; pojedinosti njihova spajanja prvi je put analizirao jedan belgijski zoolog 1883. godine. No Aristotelove ideje svejedno nisu izgubile na utjecaju. Hegel procjenjuje da bi dva spola trebala biti različita: jedan bi bio aktivan, drugi pasivan, a podrazumijeva se da ženku dopada pasivnost. »Muškarac je tako zbog te diferencijacije aktivni princip, dok je žena pasivan princip jer u svojoj cijelosti ostaje nerazvijenom.«9 Čak i kada je jajašce priznato kao aktivan princip, muškarci su i dalje pokušavali suprotstaviti njegovu inerciju agilnosti spermatozoida. Danas se da naslutiti obrnuta težnja: zbog otkrića partenogeneze neki su znanstvenici sveli ulogu mužjaka na ulogu običnog fizičkokemijskog agenta. Ispostavilo se da su u nekim vrstama djelovanje kiseline ili neki mehanički podražaj dovoljni da izazovu dijeljenje jajašca i razvoj embrija; iz toga se smjelo pretpostavilo da muška gameta nije nužna za razmnožavanje, ona bi u najboljem slučaju bila kvasac; možda će jednoga dana suradnja muškarca u razmnožavanju postati nepotrebna. Čini se da je to želja velikoga broja žena. No ništa ne opravdava tako smjelo predviđanje jer ništa ne opravdava uopćavanje procesa specifičnih za život. Fenomeni nespolnog umnožavanja i partenogeneze ne čine se ni manje ni više temeljnima od fenomena spolnog razmnožavanja. Rekli smo da potonjem ne dajemo a priori prednost: no ništa ne upućuje na to da ga je moguće svesti na elementarniji mehanizam. Tako, odbijajući svaku a priori doktrinu, svaku riskantnu teoriju, nalazimo se pred činjenicom kojoj ne možemo naći ontološki temelj i empirijsko opravdanje te joj ne bismo mogli a priori pojmiti domet. Možemo se nadati da ćemo doprijeti do njezina značenja proučavanjem njezine konkretne stvarnosti: tada će se možda otkriti sadržaj riječi »ženka«. Ne mislimo ovdje ponuditi neku filozofiju života; a u raspri između finalizma i mehanizma ne želimo brzopleto zauzeti stranu. Svejedno je nevjerojatno što svi fiziolozi i biolozi upotrebljavaju manje-više finalistički jezik, samim time što daju smisao životnim fenomenima; mi ćemo prisvojiti njihov rječnik. Ne odlučujući ništa vezano uz odnos života i svijesti, možemo reći da svaka živa činjenica znači transcendenciju, da se u svakoj funkciji uhranjuje neki projekt: naši opisi ne podrazumijevaju ništa više od toga.
* U velikoj većini vrsta muški i ženski organizmi surađuju u razmnožavanju. Temeljno ih određuju gamete koje proizvode. U nekih su alga ili gljiva te stanice koje se spajaju da bi proizvele jajašce identične. Ti slučajevi izogamije su znakoviti po tome što očituju baznu istovrijednost gameta; općenito gledano gamete se razlikuju, no njihova sličnost je dojmljiva. Spermatozoidi i jajašca proizlaze iz evolucije pradavno identičnih stanica: razvoj primitivnih ženskih stanica u ovocite razlikuje se od razvoja spermatocita protoplazmatskim fenomenima, no stanični su fenomeni osjetno isti. Ideju koju je 1903. iznio biolog Ancel još se i danas smatra važećom: »Nediferencirana sjemena stanica 9
Hegel, Filozofija prirode, treći dio
19
briana
postat će muška ili ženska ovisno o uvjetima s kojima se susreće u spolnoj žlijezdi u trenutku svojega pojavljivanja, uvjetima koji su regulirani transformacijom određenog broja epitelnih stanica u hranjive elemente, koji razvijaju poseban materijal.« To izvorno srodstvo izražava se u strukturi dviju gameta koje, unutar svake vrste, nose isti broj kromosoma. U trenutku oplođivanja dvije jezgre miješaju svoje supstance i u svakoj se događa redukcija kromosoma te se oni svode na polovicu svojega prvobitnog broja: ta se redukcija u obje jezgre događa na analogan način; zadnje dvije podjele jajašca koje završe oblikovanjem polarnih tjelešaca jednake su zadnjim podjelama spermatozoida. Danas smatramo da, ovisno o vrsti, muška ili ženska gameta određuje spol: u sisavaca spermatozoid posjeduje kromosom heterogen od ostalih, a mogućnosti su mu sada muške, sada ženske. Što se nasljednih osobina tiče, Mendelovi zakoni statistički pokazuju da njih jednako prenose i otac i majka. Važno je ovdje istaknuti da u tom spajanju nijedna gameta nema prednost nad drugom: obje žrtvuju svoju individualnost, jajašce upije cijelu njihovu supstancu. Znači da postoje dvije dosta uobičajene predrasude za koje se - barem na ovoj temeljnoj razini biologije - ispostavlja da su krive: prva je pasivnost ženke; nijedna gameta ne sadrži životnu iskru, ona zabljesne pri njihovu spajanju; jezgra jajašca je životni princip upravo simetričan principu spermatozoida. Druga predrasuda proturječi prvoj, a svejedno su često u suživotu: prema njoj ženka jamči opstanak vrste, jer je egzistencija muškoga principa eksplozivna i nestalna. U stvarnosti embrij čuva spolne stanice oca kao i majke i ponovno ih zajedno prenosi svojim potomcima u sada muškom, sada ženskom obliku. Mogli bismo reći da su to androgine spolne stanice koje s naraštaja na naraštaj preživljavaju pojedinačne preobrazbe somatskih stanica. Dakle između jajne stanice i spermatozoida primjećujemo najzanimljivije sekundarne spolne razlike; bitna posebnost jajne stanice jest njezina nabijenost sadržajem koji bi trebao hraniti i štititi embrij; ona skuplja rezerve na kojima će fetus izgraditi svoja tkiva, rezerve koje nisu živa supstanca nego su inertna materija; zbog toga joj je oblik masivan, okrugao ili jajolik, i zauzima relativno mnogo prostora. Znamo koliko može narasti ptičje jaje; u žene je promjer jajne stanice 0,13 mm; dok se u ljudskoj spermi nalazi šezdeset tisuća spermatozoida po kubičnom milimetru: masa spermatozoida je smanjena do krajnjih granica, ima tanahan repić, malenu izduženu glavu, ne otežava ga nikakva strana bit, on je sav - život. Takva ga struktura predodređuje na pokretljivost; dok je jajna stanica, u kojoj je pohranjena budućnost ploda, fiksni element: zatvorena u ženkinu organizmu ili obješena u nekoj sredini izvan nje, pasivno čeka oplođivanje; muška gameta je kreće potražiti; spermatozoid je još uvijek gola stanica, jajna stanica je, ovisno o tome koje je vrste, zaštićena ili nije membranom. No u svakom slučaju, čim spermij uđe s njom u kontakt, gurne je, zanjiše i uvuče se u nju: muška gameta odbaci rep, glava joj se napuše i jednim okretom osvoji jezgru; za to vrijeme jajašce odmah oblikuje membranu koja ga ograđuje od ostalih spermija. U morskih ježinaca u kojih je oplođivanje izvanjsko lako nam je primijetiti, oko jajašca koje inertno pluta, navalu spermija koji ga okružuju poput aureole. To natjecanje je također važan fenomen koji nalazimo u većine vrsta. Budući da je mnogo manji od jajne stanice, spermatozoid se općenito odašilje u mnogo većim količinama i na svaku jajnu stanicu idu brojni pretendenti. Tako je jajna stanica, aktivna u svojem bitnom principu, dakle jezgri, površinski pasivna; oblikom zatvorena u sebe, uhranjena u sebi samoj, podsjeća na gustu noćnu tminu i počinak vlastita unutarnjeg bića. Za antike, zatvoreni svijet, neprovidni atom se predstavljalo u obliku kugle; nepokretna, jajna stanica čeka; nasuprot tomu, otvoreni, vitki, spretni spermatozoid označava nestrpljivost i neizvjesnost egzistencije. Ne valja se 20
briana
prepustiti užicima alegorija: često prispodobljavamo jajnu stanicu s imanencijom, spermatozoid s transcendencijom; baš odustajući od svoje transcendentnosti, mobilnosti, potonji prodire u ženski element: ščepa ga i uškopi inertni lik koji ga apsorbira nakon što mu je otkinuo repić; riječ je o čaroliji, uznemiravajućoj poput svih pasivnih radnji; dok je aktivnost muške gamete racionalna, u njoj je riječ o pokretu mjerljivom kategorijama vremena i prostora. Zapravo je ovdje riječ gotovo samo o zabludama. Muške i ženske gamete stapaju se zajedno u jajetu; zajedno se ukidaju u svojem totalitetu. Pogrešno se smatra da jajašce proždrljivo upije mušku gametu, kao što je pogrešno reći da si ona slavodobitno prisvoji rezerve ženske stanice jer se u činu koji ih miješa gubi individualnost jedne i druge. Nesumnjivo se taj pokret činio mehaničkoj filozofiji racionalnim fenomenom bez premca; no za suvremenu fiziku ta je ideja nejasna jednako kao djelovanje izdaleka; uostalom, ne znamo pojedinosti fizičko-kemijskih djelovanja koja dovode do plodonosnog susreta. Svejedno je moguće iz toga sučeljavanja izvući vrijedan trag. U životu postoje dva kretanja koja se sjedinjuju; on se održava samo nadilazeći se, nadilazi se samo pod uvjetom da će se očuvati; ta dva trenutka uvijek dolaze zajedno, samo u mislima ih se može razdijeliti: ipak, malo prevladava jedan, malo drugi. Dvije se gamete u svojem zajedništvu istodobno i nadilaze i nastavljaju. No jajna stanica svojom strukturom predviđa potrebe koje će uslijediti; građena je tako da hrani život koji će se u njoj probuditi; spermatozoid naprotiv ni na koji način nije opremljen za osiguravanje razvitka zametka koji stvara. S druge strane jajna stanica nije sposobna sama proizvesti promjenu koja će potaknuti novu eksploziju života: dok spermij može promijeniti smjer. Bez skrbi jajne stanice njegovo bi djelovanje bilo uzaludno; no bez njegove inicijative, jajna stanica ne bi ispunila svoje životne mogućnosti. Zaključujemo dakle da je uloga dviju gameta u temelju identična; one zajedno stvaraju živo biće u kojem se obje gube i nadilaze. No u sporednim i površinskim pojavama koje uvjetuju oplođivanje, putem muškog elementa dolazi do izmjene situacije, nužne za novi procvat života; putem ženskog elementa taj se procvat utvrđuje u stabilan organizam. Bilo bi drsko iz te tvrdnje izvesti da je ženi mjesto u kući, no ima drskih ljudi. U svojoj knjizi Le Tempérament et le Caractère Alfred Fouillée je ne tako davno htio definirati čitavu ženu počevši od jajne stanice, a muškarca počevši od spermatozoida. Mnoge samozvano duboke teorije počivaju na takvoj igri dvojbenih analogija. Nije nam jasno na koju se to filozofiju prirode te lažne misli pozivaju. Ako pogledamo Mendelove zakone, i muškarci i žene su jednako proistekli iz spermija i jajne stanice. Pretpostavljam da takvim mutnim duhovima radije plutaju preživjeli zaostaci stare srednjovjekovne filozofije prema kojoj je kozmos bio slika i prilika mikrokozmosa: zamišlja se da je jajna stanica ženski čovječuljak, a žena divovska jajna stanica. Takva snatrenja, napuštena još u doba alkemije, u čudnom su kontrastu sa znanstvenom preciznošću opisa s kojima se istodobno stapaju: moderna biologija teško se prilagođava srednjovjekovnom simbolizmu; no naši ljudi se ne udubljuju u to. Trunku oprezniji, priznat ćemo ipak da od jajašca do žene vodi dug put. U jajašcu još nije sadržan ni spomen ženke. Hegel s pravom primjećuje da se spolni odnos ne može svesti na odnos dviju gameta. Zato moramo proučiti organizam ženke u njegovu totalitetu. Već smo rekli da u velikom broju biljaka i nekih nižih životinjskih vrsta, među kojima su i mekušci, specifikacija gameta ne dovodi do specifikacije pojedinaca, jer svaka od njih proizvodi istodobno jajašca i spermarozoide. Čak i kada se spolovi razdvoje, među njima nema nepropusnih pregrada kao što su one koje razdvajaju vrste; kao što se gamete definiraju počevši od izvornoga nediferenciranog tkiva, mužjaci i ženke se više čine kao varijacije na zajedničku teinu. U nekih životinja - najtipičniji je primjer Bonellia
21
briana
viridis - embrij je isprva aseksualan i slučajnosti njegova razvoja su te koje naknadno odlučuju o njegovoj seksualnosti. Danas priznajemo da u većini vrsta spolno određenje ovisi o genotipskoj građi jajeta. Pčelino jajašce, koje se razmnožava partenogenezom, daje isključivo mužjake; buhino, u istim uvjetima, isključivo ženke. Kada se jajašca oplođuju upada u oči to što je - osim možda u nekih paukova - broj muških i ženskih jedinki vidno jednak; diferencijacija proizlazi iz različitosti jednoga od dva tipa gameta. U sisavaca su spermatozoidi ti koji posjeduju bilo mušku potencijalnost, bilo žensku; ne znamo baš što to, tijekom spermatogeneze ili ovogeneze, odlučuje o posebnom svojstvu različitih gameta. U svakom slučaju, Mendelovi zakoni su dovoljni za objašnjavanje pravilne raspodjele. Za oba spola postupak oplođivanja i početak embrijskog razvoja izvršavaju se na istovrstan način; epitelno tkivo iz kojega bi trebala nastati spolna žlijezda gonada je na početku jednako; u određenom stadiju sazrijevanja definiraju se testisi ili, kasnije, nastaje jajnik. To objašnjava zašto između hermafroditizma i gonohorizma postoji određen broj međustadija. Vrlo često jedan od spolova ima neke organe svojstvene komplementarnom spolu. Najviše upada u oči slučaj žabe krastače; u mužjaka zamjećujemo zakržljali jajnik nazvan Bidderovim organom koji se umjetno može navesti na proizvodnju jajašaca. U sisavaca također nalazimo ostatke te spolne bipotencijalnosti: uz ostalo, muška maternica, mliječne žlijezde u mužjaka i Gartnerov kanal te klitoris u ženke. Čak i u vrsta kod kojih je spolna podjela najizrazitija postoje pojedinci koji su istodobno muško i žensko: slučajevi interseksualnosti su brojni u životinja i ljudi, a u leptira te vodenih puževa nailazimo na primjere ginandromorfizma u kojemu se muška i ženska obilježja slažu u neku vrstu mozaika. Naime, genotipski gledano, na fetus ipak dubinski utječe sredina iz koje crpi svoju supstanciju: znamo da je u mrava, pčela, termita način ishrane taj koji od ličinke čini gotovu ženku ili koči njezino spolno sazrijevanje, svodeći je na rang radilice. Utjecaj se u tom slučaju širi na čitav organizam: u insekata je soma vrlo rano spolno određena i ne ovisi o spolnim žlijezdama. U kralježnjaka ulogu regulatora igraju uglavnom hormoni spolnih žlijezda. Brojnim pokusima je dokazano da se variranjem endokrine okoline može utjecati na određivanje spola. Drugi pokusi cijepljenja i kastracije ostvareni na odraslim životinjama doveli su do moderne teorije spolnosti. U mužjaka i ženka kralježnjaka, tijelo je identično, možemo ga smatrati neutralnim elementom; djelovanje spolne žlijezde je ono što mu daje spolna obilježja. Jedni od hormona koje izlučuje djeluju stimulativno, a drugi inhibitorno. Genitalni trakt je po prirodi somatski i embriologija pokazuje da se precizira iz dvospolnih skica pod utjecajem hormona. Dok se hormonalna ravnoteža ne uspostavi i dok se nijedan od dva spolna potencijala nije potpuno ostvario, traje interseksualnost. Brojem ravnopravno raspoređeni vrstom, razvijeni na sličan način iz identičnih korijena, organizmi muškog i ženskog spola pokazuju se dubinski simetričnima. I jedne i druge obilježava prisutnost žlijezda što proizvode gamete, jajnika ili testisa, s time što su procesi spermatogeneze i oogeneze, kako smo već vidjeli, analogni. Te žlijezde ispuštaju svoje izlučevine u više ili manje složen kanal, ovisno o hijerarhiji vrsta: ženka pušta jajašce izravno kroz jajovod ili ga zadržava u kanalu ili u odvojenoj maternici prije nego što ga izbaci; mužjak izbacuje sjeme van ili je opremljen organom za parenje koji mu omogućuje da ga unese u ženku. Statistički gledano, mužjak i ženka se dakle pokazuju kao dva komplementarna tipa. Treba ih promotriti s funkcionalnoga gledišta da bismo pojmili što ih čini posebnima. Vrlo je teško pojmu ženke dati općevažeći opis; definirati je kao nositeljicu jajnih stanica, a mužjaka kao nositelja spermatozoida je veoma nedostatno jer je odnos organizma s gonadama vrlo promjenjiv; obratno od toga, odvajanje gameta ne utječe izravno na cjelokupni organizam. Bilo je tvrdnji da jajašce, kao veće, troši više životne 22
briana
snage od spermatozoida; no njih se izlučuje u neopisivo značajnijoj količini tako da se potrošnja po spolovima izjednačava. Namjera je bila da spermatogeneza posluži kao primjer rasipnosti, a ovulacija model štedljivosti, no i potonji fenomen obilježava apsurdna rastrošnost. Golema većina jajašaca nikada ne bude oplođena. U svakom slučaju, gamete i gonade ne nude nam mikrokozmos čitavog organizma. Njega je potrebno izravno proučiti. Jedno od najnevjerojatnijih obilježja životinjske hijerarhijske ljestvice jest to što se odozdo prema gore život individualizira; na dnu služi samo održavanju vrste, na vrhu se troši kroz jedinstvene jedinke. U rudimentarnih vrsta organizam se gotovo može svesti na reprodukcijski sustav. U tom slučaju prednost ima jajašce, dakle ženka, jer je ponajprije jajašce posvećeno čistom ponavljanju života; no ženka je tu gotovo cijela abdomen i čitavu njezinu egzistenciju proguta rad čudovišne ovulacije. Naspram mužjaka ženka dostiže divovske dimenzije, no njezini su udovi često samo batrljci, tijelo bezoblična vreća, svi organi degeneriraju u korist jajašaca. Zapravo, iako čine dva zasebna organizma, mužjaka i ženku tada se teško može smatrati jedinkama, oni tvore jednu jedinu cjelinu nerazdvojivo povezanih elemenata: riječ je o posredničkim slučajevima, između hermafroditizma i gonohorizma. Primjerice u skupini entoniscidae, nametnicima koji žive na morskim račićima, ženka izgleda poput bjelkaste spirale okružene inkubacijskim listićima koji čuvaju tisuće jajašaca; usred jajašaca nalaze se sićušni mužjaci i ličinke koje bi trebale pružiti zamjenu za mužjake. Podčinjenost patuljastog mužjaka još je potpunija u edriolydnusa: on je pričvršćen ispod ženkine ljušture, nema vlastiti probavni sustav, njegova je uloga isključivo reprodukcijska. No u svim tim slučajevima ženka je jednako podčinjena kao on: podčinjena je vrsti. Ako je mužjak privezan za svoju družicu, i ona je privezana, bilo za neki živi organizam preko kojega se kao nametnica hrani, bilo za neki mineralni supstrat; sagorijeva proizvodeći jajašca koja sićušni mužjak oplođuje. Kada život poprimi nešto složenija obličja, počinje se ocrtavati autonomija pojedinca te veza koja ujedinjuje spolove popusti; no u kukaca oba spola ostanu usko podređena jajašcima. Često, kao u vodencvjetova, supružnici uginu odmah nakon snošaja i lijeganja jaja; katkad, kao u kolnjaka ili komaraca, mužjak, lišen probavnog sustava, ugine nakon oplodnje, dok se ženka može hraniti pa preživi: stvaranje jajašaca i njihovo lijeganje zahtijevaju nešto vremena; ženka izdahne čim je sudbina sljedeće generacije osigurana. Povlastica koju među većinom kukaca ima ženka proizlazi iz toga što je oplodnja generalno vrlo brz proces, dok ovulacija i inkubacija jajašaca zahtijevaju dugi rad. Kod termita je golema matica, nakljukana kašom, koja liježe jaje po sekundi sve dok je, kada postane neplodna, nemilosrdno ne masakriraju, jednako porobljena kao i patuljasti mužjak pričvršćen na njezin abdomen, koji oplođuje jaja redom kojim ona izlaze. U matrijarhalnim društvima mravinjaka i košnica mužjaci su nametljivci koje se ubija svakom prilikom: u vrijeme svadbenog leta svi mužjaci mrava pobjegnu iz mravinjaka i polete prema ženkama. Ako ih sustignu i oplode, uginu iscrpljeni na licu mjesta; ako to ne uspiju, radilice ih ne puštaju natrag, ubijaju ih pred vratima ili puštaju da umru od gladi. No i sudbina oplođene ženke je tužna: ona se samotnjački zarije u zemlju gdje često ugine od iscrpljenosti liježući prva jaja; ako uspije ponovno izgraditi mravinjak, provede dvanaest godina zatvorena u njemu neprestano liježući jaja. Radilice, to jest ženke čija je spolnost atrofirala, žive četiri godine, ali životom koji je potpuno posvećen podizanju ličinaka. Jednako je i s pčelama. Bumbar koji se pridruži matici u svadbenom letu padne na tlo rasporene utrobe; ostale se bumbare prima natrag u košnicu gdje vode dokon život; početkom zime ih se smakne. No zakržljale ženke, pčele radilice, kupuju svoje pravo na život neprekidnim radom; matica je zapravo robinja košnice; bez prestanka liježe jaja; a s obzirom na to da se po smrti 23
briana
stare matice više ličinaka pčela prihranjuje ne bi li mogle ciljati na njezino mjesto, prva koja se izlegne poubija ostale u kolijevci. Kod velikih paučnjaka ženka nosi jaja u vrećici na zatku sve dok ne sazriju: mnogo je veća i snažnija od mužjaka te se događa da ga pojede nakon parenja. Iste životne navike primjećujemo u bogomoljke, oko koje se izgradio mit proždrljive ženstvenosti: jajašce kastrira spermatozoid, bogomoljka ubije svojega muža, te su činjenice navijestile ženski san o kastraciji. No uistinu bogomoljka takvu okrutnost očituje ponajprije u zatočeništvu: na slobodi, okružena dovoljno bogatom trpezom, rijetko svojega mužjaka pretvori u obrok. Ako ga pojede, čini to kao što ženka mrava kada se povuče u osamu često pojede neka od vlastitih jajašaca: da bi imala snage leći ih i održavati vrstu. U tim činjenicama vidjeti nagovještaj »borbe spolova« koja suočava pojedince kao takve ravno je bulažnjenju. Ni u mrava, ni u pčela, ni u termita, ni u paukova ni u bogomoljke ne možemo reći da ženka podčinjava i proždire muškarca: vrsta je ta koja ih na različite načine proždire oboje. Ženka živi dulje i čini se važnijom; no ona uopće nema autonomiju; lijeganje jaja, inkubacija, briga za ličinke čine cijelu njezinu sudbinu; njezine ostale funkcije su djelomično ili potpuno zakržljale. U mužjaka se naprotiv nazire individualna egzistencija. Vrlo često u oplodnji pokazuje više inicijative od ženke; on je taj koji je traži, napada, opipava, uhvati i nametne joj parenje; katkad se za to bori s drugim mužjacima. U skladu s tim su u njega organi za kretanje, opip, hvatanje često najrazvijeniji; mnoge leptirice su beskrilne dok njihovi mužjaci imaju krila; mužjaci imaju razvijenije boje, pokrilje, nožice, prihvataljke. Katkad to bogatstvo prati razmetljiva raskoš jarkih boja. Izuzev kratkotrajnog parenja, život mužjaka je beskoristan, bezrazložan: uz marljivost radilica, dokonost bumbara je znatna povlastica. No ta povlastica je sramota; često mužjak životom plati ništavnost u kojoj se ocrtava neovisnost. Vrsta koja ženke drži u zarobljeništvu kažnjava mužjaka koji mu pokušava pobjeći: brutalno ga uništi. U razvijenijih životnih oblika razmnožavanje se pretvara u proizvodnju različitih organizama; poprima dva lica: održavajući vrstu, također stvara nove pojedince. Ta se novina obistinjuje kao što se obistinjuje i posebnost pojedinca. Upečatljivo je dakle kako se dva momenta, perpetuacije i kreacije, dijele; taj rez, naznačen već u trenu oplodnje jajašca, možemo promatrati kroz cijeli stvaralački fenomen. Ne traži tu podjelu sama struktura jajašca; ženka kao i mužjak ima određenu autonomiju i njezina veza s jajašcem popusti; ženke riba, žaba, ptica nikako se ne mogu svesti na abdomen; što je veza majke s jajetom opuštenija, manje je iscrpljujuća zadaća polijeganja jaja i više je neodređenosti u odnosu roditelja s mladuncima. Može se dogoditi da otac preuzme brigu o tek izlegnutim životima; to je u riba čest slučaj. Voda je element kadar nositi jajašca i spermu i osigurati njihov susret; oplodnja u vodenom okolišu gotovo je uvijek vanjska; ribe se ne pare: u najbolju se ruku trljaju jedna o drugu da bi se nadražile. Majka izbaci jajašca, otac sjeme: uloge su im identične. Nema razloga zbog kojega bi majka više od oca prepoznavala jaja kao svoja. U nekih vrsta roditelji napuste jaja i ona se razvijaju bez njihove pomoći; katkad im gnijezdo pripremi majka; katkad pak ona bdije nad njima nakon oplodnje; no vrlo često je otac taj koji se pobrine za njih. Čim ih je oplodio, potjera daleko ženku koja ih pokuša pojesti, divljački ih brani od svakog približavanja. Zabilježeni su mužjaci riba koji stvore svojevrsnu zaštitnu mrežu puštajući mjehuriće zraka obavijene nekom izolirajućom supstancom; često također inkubiraju jaja u svojim ustima ili, poput morskog konjica, u naborima trbuha. U žaba svjedočimo sličnim fenomenima: one ne znaju za pravi snošaj; mužjak obgrli ženku i time potakne lijeganje jaja: kako jaja ispadaju iz kanala, on pusti svoje sjeme. Vrlo često, posebno u slučaju krastače poznate pod imenom žaba primalja, otac je taj koji jajašca nosi okolo sa sobom i osigurava njihovo izlijeganje, nakon što ih je u vjenčićima omotao oko nogu. U ptica se 24
briana
oblikovanje jajeta unutar ženke odvija dosta polako, jaje je relativno veliko i izbacuje se dosta teško; jaje s majkom ima mnogo bliži odnos nego s ocem koji ga je oplodio u brzinskom snošaju; uglavnom je ženka ta koja sjedi na jajetu i potom bdije nad ptićima; no vrlo često otac sudjeluje u svijanju gnijezda, u zaštiti i ishrani ptića; ima, iako rijetkih, slučajeva - na primjer vrapci - gdje on sjedi na jajima i podiže mlade. Golub i golubica u guši izlučuju vrstu mlijeka kojim hrane ptiće. Ono što se ističe u svim ovim slučajevima gdje otac igra ulogu hranitelja, jest to što se tijekom razdoblja u kojem se on posvećuje potomstvu spermatogeneza prekida; zabavljen održavanjem na životu, nema više nagona za stvaranjem njegovih novih oblika. U sisavaca život poprima najsloženije oblike i najkonkretnije se individualizira. Ovdje se rez između dvaju vitalnih momenata: održavanja i stvaranja, konačno provodi u djelo podjelom među spolovima. U tom razredu, ako promatramo samo kralježnjake, majka sa svojim potomstvom održava najbliže odnose i otac za njega sve manje haje. Ženkin čitav organizam podređen je majčinstvu koje njime upravlja, dok je seksualna inicijativa doživotna povlastica mužjaka. Ženka je plijen vrste; jednu ili dvije sezone parenja, ovisno o slučaju, životom joj ravna spolni ciklus, ovulacijski ciklus, čije trajanje kao i ritam nasljedstva variraju od vrste do vrste; taj se ciklus rastavlja u dvije faze: u prvoj dolazi do sazrijevanja jajašaca (broj im se razlikuje po vrstama) i do procesa pravljenja gnijezda unutar maternice; u drugoj dolazi do nekroze masnog tkiva koja se završava eliminacijom tako stvorena gnijezda, sada u obliku bjelkastog iscjetka. Estrogenska faza odgovara razdoblju tjeranja; no tjeranje je u ženke pasivno; spremna je primiti mužjaka, čeka ga; čak i kod sisavaca, kao i kod nekih ptica, događa se da ga ona izaziva; no ograničava se na to da ga zaziva ispuštanjem glasova, pokazivanjem ili razmetanjem; ne bi mogla nametnuti snošaj. Na kraju priče odluka ostaje na njemu. Vidjeli smo da je čak i u kukaca, gdje si ženka potpunom žrtvom koju podnosi za vrstu osigurava tako velike povlastice, obično mužjak taj koji izazove oplodnju. U riba on često svojom prisutnošću ili milovanjima pozove ženku na lijeganje jajašaca; u žaba djeluje kao poticatelj. No ponajprije u ptica i sisavaca joj se nametne; vrlo ga često ona ravnodušno podnese ili mu se čak odupre. Ona može izazivati, pristajati, no u svakom je slučaju je on taj koji je uzima: ona je uzeta. Ta riječ često ima vrlo precizno značenje jer on ili ima tomu prilagođene organe ili je jači, mužjak je zgrabi, učini je nepomičnom; on je taj koji aktivno izvodi pokrete snošaja; u mnogih insekata, u ptica i u sisavaca, on prodire u nju. Time se ona pokazuje kao nasilno uzeta unutrašnjost. Mužjak ne provodi silu nad vrstom jer se ona nastavlja samo obnavljajući se, nestala bi da se jajašca i spermatozoidi ne spajaju; samo, ženka zadužena za zaštitu jaja ga zatvori u sebe samu i njezino tijelo, skrovište jajašcu, ga krije i od mužjakovog oplođivanja; tijelo je dakle otpor koji treba slomiti, dok se penetracijom mužjak ostvaruje kao aktivnost. Njegova je dominacija izražena položajem u snošaju: u gotovo svih životinja mužjak je na ženki. I nesumnjivo je organ kojim se služi također materijalan, no ukazuje se u svom animiranom aspektu: on je alatka; dok je u toj operaciji organ ženke samo inertni spremnik. Mužjak tu položi svoje sjeme: ženka ga prima. Tako, iako u prokreaciji igra temeljno aktivnu ulogu, ona podnosi snošaj koji je penetracijom i unutarnjom oplodnjom otuđuje od sebe same. Iako osjeća spolnu želju kao individualnu želju, s obzirom na to da se za tjeranja događa da potraži mužjaka, seksualnu pustolovinu ipak proživi prije svega kao unutarnju priču, a ne kao vezu sa svijetom i drugima. No temeljna je razlika između mužjaka i ženke sisavaca to što spetmatozoid putem kojega život mužjaka transcendira u drugo u istom brzom trenu mužjaku postaje stran i odvaja se od njegova tijela; tako se mužjak u trenutku nadilaženja svoje individualnosti ponovno u nju zatvara. Suprotno tomu, jajašce se počelo rastajati od ženke kada se, zrelo, odvojilo od folikule i upalo u 25
briana
jajovod; no kada u njega prodre strana gameta, ono se smjesti u maternicu. Najprije silovana, ženka je zatim otuđena; nosi fetus u svojem trbuhu sve do nekog stadija sazrijevanja, koji je različit od vrste do vrste. Zamorac se okoti gotovo odrastao, pas još sasvim blizak fetalnom stanju; budući da u njoj stanuje drugo koje se hrani njezinom supstancom, ženka je tijekom cijelog razdoblja gestacije ona sama i drugo od nje same; nakon porođaja hrani novorođenče mlijekom iz svojih sisa. Tako da se baš i ne zna kada bi ga se moglo smatrati autonomnim: kada se oblikuje kao plod, kada se rodi ili kada se odvoji od sise? Što se ženka više pokazuje odvojenom individuom, to se nasilnije životni kontinuitet učvršćuje onkraj svakog odvajanja; riba i ptica, koje izbacuju neoplođeno jajašce ili oplođeno jaje, manje su zatočenice svojega potomstva od ženke sisavca. Ona opet nalazi svoju autonomiju nakon rođenja mladih. Tada se između nje i njih uspostavi distanca; i od odvajanja se njima posveti; bavi se njima poduzetno i inventivno, bori se da bi ih obranila od ostalih životinja i čak postaje agresivnom. No obično ne nastoji potvrditi svoju individualnost; ne suprotstavlja se ni mužjacima niti drugim ženkama; slab joj je borbeni instinkt10; usprkos danas apokrifnim Darwinovim tvrdnjama, ona bez mnogo biranja prihvaća mužjaka koji se pred njom pojavi. Nije riječ o tome da ne posjeduje individualne osobine, baš naprotiv; u razdobljima kada pobjegne majčinskim obvezama, katkad se može izjednačiti s mužjakom: kobila je jednako brza kao pastuh, lovačka kuja ima jednako dobar njuh kao i pas, kada ih se podvrgne testiranju, majmunice se pokazuju jednako inteligentnima kao majmuni. Jedino što tu individualnost ne zahtijeva kao pravo: ženka abdicira u korist vrste koja traži tu abdikaciju. Sudbina mužjaka je veoma drukčija; upravo smo vidjeli da se u samom svojem nadilaženju on razdvaja i potvrđuje u sebi samome. Ta je crta konstanta od kukaca do viših životinja. Čak i ribe i kitovi, što žive u jatima, gipko pomiješani u kolektiv, iz njega se izvlače u razdoblju tjeranja; izoliraju se i postanu agresivni prema drugim mužjacima. Trenutačna kod ženke, seksualnost je kod mužjaka medijatizirana: postoji distanca koju mužjak aktivno ispunjava između želje i njezina taženja. Kreće se, traži, opipava ženku, miluje ju, imobilizira prije nego što prodre u nju. Organi koji služe funkcijama relacije, kretanja i prihvaćanja često su u njega bolje razvijeni. Nevjerojatno je da se živi nagon koji u njega proizvodi množenje spermatozoida prevodi također čudesnim perjem, sjajnom krljušti, rogovima, grivom, pjevom, bujnošću. Ni za »vjenčano ruho« koje odijeva za parenje niti za njegove zavodničke parade ne smatra se da imaju selektivan cilj. No oni očituju životnu moć koja se s besplatnim i nevjerojatnim luksuzom razvija u njega. Ta vitalna velikodušnost, aktivnost koju razvija da bi se pario, i u samom koitusu dominantna afirmacija njegove moći nad ženkom, sve pridonosi postavljanju pojedinca kao takvoga u trenutku kada nadilazi sebe samoga. U tome Hegel s pravom vidi kod mužjaka subjektivni element, dok ženka ostaje zatvorenom u vrstu. Subjektivnost i razdvajanje odmah znače sukob. Agresivnost je jedna od značajki mužjaka koji se pari. Ne objašnjava se suparništvom jer je broj ženki otprilike jednak broju mužjaka. Prije se suparništvo može objasniti iz te borbenosti. Reklo bi se da prije prokreacije mužjak, prisvajajući čin koji perpetuira vrstu, potvrđuje stvarnost svoje individualnosti kroz borbu protiv istovrsnih stvorenja. Vrsta počiva u ženki i apsorbira velik dio njezina individualnog života. Mužjak naprotiv integrira u svoj individualni život specifične žive snage. Nesumnjivo je da i on trpi zakone koji ga nadilaze, u njega postoji spermatogeneza i periodičko tjeranje. No ti procesi tiču se ukupnog organizma mnogo 10
Neke kokoši se u peradarniku bore za najbolja mjesta i među sobom udarcima kljunom uspostavljaju hijerarhiju. U nedostatku mužjaka, ima i krava koje silom preuzmu mjesto na čelu stada.
26
briana
manje nego ovulacija. Proizvodnja spermatozoida nije zamorna, kao ni ovogeneza u uskom smislu riječi. No razvitak jajašca u odrasle životinje za ženku je apsorbirajući posao. Koitus je brza operacija koja ne umanjuje vitalnost mužjaka. On ne očituje gotovo nikakav očinski instinkt. Vrlo često napušta ženku odmah nakon parenja. Kada ostaje uz nju kao vođa obiteljske skupine (monogamne obitelji, harema ili stada), tu zaštitničku i hraniteljsku ulogu igra prema cijeloj zajednici. Rijetko se izravno zanima za djecu. U vrstama koje pogoduju razvoju individualnog života, mužjakov napor prema autonomiji - koji kod inferiornih životinja uzrokuje njegovu smrt okrunjen je uspjehom. Općenito je veći od ženke, robusniji, brži, pustolovniji. Vodi neovisniji život čije su aktivnosti više bezrazložne. Veći je osvajač, vladar: u životinjskim društvima uvijek je on taj koji zapovijeda. U prirodi ništa nikada nije potpuno jasno: dva tipa, mužjak i ženka, ne razlikuju se s jasnoćom. Katkad kod njih primjećujemo dimorfnost - boja krzna, razmještaj mrlja i šara - koja se čini apsolutno kontingentnom. Dapače, događa se da su neraspoznatljivi i da se njihove funkcije jedva razlikuju, kao što smo vidjeli kod riba. Ipak, ukupno gledajući, i posebice na vrhu životinjske ljestvice, dva spola predstavljaju dva različita aspekta života vrste. Njihova suprotnost nije, kao što se mislilo, ona između aktivnosti i pasivnosti: ne samo da je jezgra jajašca aktivna, nego je embrionalni razvoj živi proces, a ne mehaničko odvijanje. Bilo bi prejednostavno definirati je kao razliku između promjene i stalnosti: spermatozoid stvara život samo zato što se u jajašcu održava njegova vitalnost. Jajašce se može održati samo nadilazeći se, inače regredira i degenerira se. Ipak, točno je da u tim operacijama, od kojih su obje aktivne, održavanje i stvaranje, sinteza postanka nije ostvarena na isti način. Održavati znači zanijekati raspršivanje trenutaka, znači tijekom njihove pojave potvrditi kontinuitet. Stvoriti znači učiniti da unutar vremenskog jedinstva iskrsne apsolutna, odvojena sadašnjost. Točno je isto tako da se u ženki kontinuitet života pokušava ostvariti unatoč odvajanju. Dok odvajanje u nove i individualizirane snage potiče muška inicijativa. On se dakle može afirmirati u svojoj autonomiji. Specifičnu energiju integrira u vlastiti život. Suprotno tomu, s individualnošću ženke bori se interes vrste. Ona se čini opsjednutom stranim moćima: otuđenom. Zato, dok individualnost organizama dodatno jača, suprotnost spolova se ne ublažava: baš naprotiv. Mužjak pronalazi sve raznolikije putove za trošenje snaga čiji postaje gospodar. Ženka sve više osjeća svoje ropstvo. Sukob između njezinih vlastitih interesa i interesa regenerativnih snaga koje su u njoj ogorčava je. Porođaj krava i kobila je mnogo bolniji i opasniji od porođaja mišice ili zečice. Žena koja je najviše individualizirana od ženki čini se također i najkrhkijom, onom koja najdramatičnije proživljava svoju sudbinu i koja se najviše razlikuje od svojega mužjaka. U ljudskoj vrsti kao u većini vrsta rađa se otprilike jednak broj pojedinaca oba spola (sto djevojčica na sto četiri dječaka). Evolucija embrija je analogna. Ipak, primitivni epitel ostaje neutralan kod ženskog fetusa. Posljedica toga jest da je dulje podložan utjecaju hormonalne sredine i da je njegov razvoj češće obrnut. Većina hermafrodita su genotipski ženski subjekti koji su se naknadno maskulinizirali: reklo bi se da se muški organizam odmah definira kao muški, dok ženski embrij oklijeva s prihvaćanjem svoje ženskosti. No ta prva mucanja fetusnog života još su nam uvijek previše nepoznata da bismo im mogli pridati smisao. Jednom razvijeni, genitalni su aparati u oba spola simetrični. Hormoni jednoga i drugoga pripadaju istoj kemijskoj obitelji, sterolima, i svi proizlaze iz kolesterola. Oni su ti koji upravljaju sekundarnim diferencijacijama some. Ni njihove formule ni anatomske posebnosti ne definiraju ljudsku ženku kao takvu. Njezina funkcionalna evolucija je razlikuje od mužjaka. U usporedbi s tim razvoj muškarca je jednostavan. Od rođenja do puberteta manje-više stalno raste. Oko petnaeste, šesnaeste 27
briana
godine počinje spermatogeneza koja se na stalan način vrši do starosti. Njezinu pojavu prati proizvodnja hormona koja precizira muževnu konstituciju some. Otada mužjak ima spolni život normalno integriran u njegovu individualnu egzistenciju: u žudnji i koitusu njegovo nadilaženje prema vrsti miješa se sa subjektivnim trenutkom transcendencije. On je svoje tijelo. Ženska priča je mnogo složenija. Od embrijskog života opskrba jajnim stanicama je definitivno konstituirana. Jajnik sadrži otprilike pedeset tisuća jajašaca od kojih je svako omotano u ovojnicu i od kojih će otprilike četiristo dospjeti do zrenja. Čim se rodi, vrsta je uzme pod svoje, i nastoji se afirmirati: dolazeći na svijet žena prolazi vrstu prvog puberteta. Jajne stanice naglo rastu. Zatim se jajnik smanji za otprilike petinu: reklo bi se da je djetetu dan predah. Dok se njegov organizam razvija, genitalni sustav ostaje manje-više stacionaran: neke folikule se napuhuju, no bez dostizanja zrelosti. Djevojčičin rast analogan je dječakovu: u istoj dobi ona je čak često veća i teža od njega. No u vrijeme puberteta vrsta ponovno zahtijeva svoja prava: pod utjecajem jajničkih lučenja, broj folikula koje rastu povećava se, jajnik postaje tijesan i raste, jedno od jajašaca sazrije i otvara se menstrualni ciklus. Genitalni sustav poprima svoj definitivan volumen i oblik, soma se feminizira, uspostavlja se endokrina ravnoteža. Nevjerojatno je da taj događaj poprima oblik krize. Žensko tijelo pruža otpor dok dopušta vrsti da se u njemu nastani. Ta je borba oslabljuje i dovodi u opasnost. Prije puberteta umre otprilike jednako dječaka kao i djevojčica: od četrnaeste do osamnaeste godine umre sto dvadeset osam djevojčica na sto dječaka, a od osamnaeste do dvadeset šeste godine sto pet djevojaka na sto mladića. U to doba često dolazi do kloroze, skolioze, tuberkuloze, osteomijelitisa itd. Kod nekih do puberteta dolazi abnormalno prerano. Može se dogoditi oko četvrte ili pete godine života. Kod drugih se naprotiv uopće ne dogodi. Subjekt je tada infantilan, pati od amenoreje ili dismenoreje. Neke žene pokazuju znakove muževnosti: višak izlučevina iz nadbubrežne žlijezde daje im muške osobine. Te anomalije nipošto ne predstavljaju pobjedu pojedinca nad tiranijom vrste: njoj se ne može umaći jer podčinjavajući život pojedinca, ona ga i hrani. Ta se dvostrukost izražava na razini jajničkih funkcija. U jajniku vitalnost žene ima svoje korijene kao što u testisima to ima muška vitalnost. U oba slučaja kastrirani pojedinac nije samo neplodan, nego regredira i degenerira. Neoblikovan, loše oblikovan, organizam je cijeli osiromašen i neuravnotežen. Organizam se razvija upravo razvijanjem genitalnog sustava. Ipak, mnogi genitalni fenomeni ne tiču se života subjekta ili ga čak dovode u opasnost. Mliječne žlijezde koje se razvijaju u doba puberteta nemaju nikakvu ulogu u pojedinačnoj ekonomiji žene: one se u bilo kojem trenutku života mogu amputirati. Mnoge izlučevine jajnika imaju svoj cilj u jajnoj stanici, njezinu zrenju, prilagodbi maternice njezinim potrebama: za cjelokupni organizam one su prije čimbenik neuravnoteženosti nego regulacije. Žena je prilagođena potrebama jajne stanice više nego sebi samoj. Od puberteta do menopauze ona je poprište jedne priče koja se odvija u njoj i koja je se osobno ne tiče. Anglosasi mjesečnicu nazivaju »the curse«, prokletstvom, i doista u menstrualnom ciklusu nema nikakve individualne svrhe. U Aristotelovo doba smatralo se da se svaki mjesec prolije krv namijenjena, u slučaju oplodnje, stvaranju krvi i mesa djeteta. Istina te drevne teorije jest da žene neprekidno počinju s poslom gestacije. U drugih sisavaca taj se ciklus odvija samo jednu sezonu. Nije popraćen krvarenjem: samo kod viših majmuna i kod žene se svakoga mjeseca završava u boli i krvi.11 Otprilike četrnaest dana jedan od Graafovih folikula koji obavijaju jajašca volumenom raste i sazrijeva dok jajnik izlučuje hormon smješten na razini folikula, 11
Analiza ovih fenomena posljednjih je godina mogla napredovati usporedbom fenomena koji se događaju kod žene s onima koje nalazimo kod viših majmuna, pogotovo u rodu rezus majmuna. »Jasno da je mnogo lakše eksperimentirati s ovim potonjim«, piše Louis Gallien (La Sexualite).
28
briana
nazvan folikulinom. Četrnaestog dana dolazi do ovulacije: folikul se rasprsne (što katkad dovodi do laganog krvarenja), jajašce upadne u jajovod dok se otvor na mjestu rasprsnutog folikula pretvara u žuto tijelo. Tada počinje druga faza ili lutealna faza obilježena lučenjem hormona progesterona koji djeluje na maternicu. Ona se mijenja: kapilarni sustav stjenke bubri, nabire se, stvarajući jednu vrstu čipkanog uzorka. Tako se u maternici gradi kolijevka namijenjena primanju oplođenog jajašca. Kako su te stanične transformacije nepovratne, u slučaju kada ne dođe do oplodnje ta se tvorevina ne resorbira. Možda se kod ostalih sisavaca nepotrebni ostaci odvode limfnim kanalima. No kod žene, kada se endometrij raspada, dolazi do ljuštenja sluznice, kapilare se otvaraju i krvna masa iscuri van. Zatim, dok degenerira žuto tijelo, sluznica se obnavlja i počinje nova folikularna faza. Ovaj složeni proces, još uvijek dosta nepoznat u detaljima, pokreće cijeli organizam jer je popraćen hormonskim lučenjima koja reagiraju na štitnu žlijezdu i hipofizu, na središnji živčani sustav i vegetativni sustav, te posljedično na cijelu utrobu. Gotovo sve žene, više od osamdeset pet posto njih, pati od poteškoća u tom razdoblju. Arterijski tlak se podiže prije početka krvarenja i zatim se spušta. Brzina pulsa te često i temperatura rastu: slučajevi vrućice su česti. Abdomen postaje bolan. Često dolazi do zatvora te zatim do proljeva. Često također dolazi do povećanja jetrenog volumena, retencije ureje, abuminurije. Kod mnogih subjekata dolazi do hiperemije sluznice grla (grlobolje), a kod nekih do slušnih i vidnih poteškoća. Znojenje je pojačano i početkom ciklusa popraćeno mirisom sui generis, koji može biti vrlo jak i trajati cijelu mjesečnicu. Bazalni metabolizam je povišen. Broj crvenih krvnih zrnaca se smanjuje. Ipak krv prenosi supstance koje su uglavnom pohranjene u rezerve tkiva, posebno kalcijeve soli. Ove soli utječu na jajnik, na štitnjaču koja hipertrofira, na hipofizu koja upravlja metamorfozom sluznice maternice i čija je aktivnost pojačana. Ta nestabilnost žlijezda dovodi do velike živčane osjetljivosti: zahvaćen je središnji živčani sustav, često dolazi do glavobolje, a vegetativni sustav pretjerano reagira: dolazi do smanjivanja automatske kontrole središnjeg sustava što oslobađa reflekse, grčeve i očituje se u jako nestabilnom raspoloženju: žena je emotivnija, nervoznija, razdražljivija nego obično i može pokazivati znakove teških psihičkih poteškoća. U tom razdoblju ona najjače doživljava svoje tijelo kao neprozirnu, otuđenu stvar. Ono je plijen tvrdoglavog i stranog života koji u njemu svakoga mjeseca sastavlja i rastavlja kolijevku. Svakoga se mjeseca jedno dijete priprema na rođenje i abortira u ljuštenju maternice. Žena, kao i muškarac, jest svoje tijelo,12 no njezino je tijelo različito od nje. Žena doživljava još dublje otuđenje kada oplođeno jajašce siđe u maternicu i tamo se razvije. Jasno da je gestacija normalan fenomen koji, ako se odvija u normalnim zdravstvenim i prehrambenim uvjetima, nije štetan za majku: štoviše se između nje i fetusa uspostavljaju određene interakcije koje su za nju povoljne. Ipak, nasuprot optimističnoj teoriji čija je društvena svrha preočita, gestacija je zamoran posao koji za ženu ne predstavlja individualnu korist13 te naprotiv zahtijeva teške žrtve. Prvih je mjeseci često prate manjak apetita i povraćanja koja ne nalazimo ni kod koje druge ženke i koja odražavaju revolt organizma protiv vrste koja ga uzima u posjed. Organizam osiromašuje fosforom, željezom, a posljednji je deficit vrlo teško nadoknaditi. Povećana aktivnost metabolizma uznemiruje endokrini sustav. Negativni živčani sustav je u stanju povećane razdražljivosti. Što se krvi tiče, njezina specifična težina se smanjuje, dolazi do anemije, slična je krvi »onih koji poste, pothranjenih, osoba koje su pretrpjele opetovana 12
»Ja sam dakle svoje tijelo, makar u mjeri u kojem imam neko iskustvo, i recipročno je moje tijelo kao prirodni subjekt, kao provizorna skica mog potpunog bića.« Merlau-Ponty, Phenomenologie de la Perception) 13 Ovdje polazim isključivo od fiziološkog gledišta. Jasno je da psihološki majčinstvo može za ženu biti vrlo povoljno, kao što može značiti i katastrofu.
29
briana
krvarenja, konvalescenata«.14 Sve čemu se zdrava i uhranjena žena može nadati jest da će nakon porođaja bez mnogo poteškoća nadoknaditi potrošeno. No često u trudnoći dolazi do teških nezgoda ili do manje opasnih poremećaja. Ako žena nije snažna, ako se ne brine dobro za higijenu, prerano će se izobličiti i ostarjeti zbog trudnoća: znamo koliko je taj slučaj čest na selu. Sam porođaj je bolan, čak i opasan. U toj krizi najbolje vidimo da tijelo ne zadovoljava uvijek vrstu i pojedinca zajedno. Događa se da novorođenče umre i također da dolazeći na svijet ubije svoju majku ili da njegovo rođenje izazove kod nje kroničnu bolest. Dojenje je također iscrpljujuća rabota. Skup čimbenika, od kojih je nesumnjivo glavni pojava hormona progestina, vodi do izlučivanja mlijeka iz mliječnih žlijezda. Dolazak mlijeka je bolan, često popraćen groznicom, te dojilja nauštrb vlastite snage hrani novorođenče. Sukob vrsta-pojedinac, koji tijekom porođaja katkad poprima dramatičan oblik, daje ženskom tijelu zabrinjavajuću krhkost. Često se kaže da žene imaju »bolesti u trbuhu«. Istina je da one u sebi kriju neprijateljski element: vrstu koja ih nagriza. Mnoge od njihovih bolesti nisu posljedica infekcije vanjskoga podrijetla nego unutarnjeg poremećaja. Tako lažni metritisi nastaju iz reakcije sluznice maternice na nenormalnu uznemirenost jajnika. Ako žuto tijelo opstaje umjesto da se resorbira nakon mjesečnice, izaziva salpingitise, endomettiozu itd. Još jednom teškom krizom žena umiče zahvatu vrste. Između četrdeset i pete i pedesete godine dolazi do fenomena menopauze, obrnutih od onih puberteta. Jajnička aktivnost se smanjuje ili čak nestaje: taj nestanak povlači za sobom vitalno osiromašenje pojedinca. Pretpostavlja se da kataboličke žlijezde, štitnjača i hipofiza, nastoje nadoknaditi nedostatke jajnika. Tako uz depresiju primjećujemo sljedeće fenomene: valunge, visoki tlak, nervozu, katkad i ponovno izbijanje spolnog instinkta. Neke žene tada skupljaju mast u svojem tkivu, druge pak postaju muževnije. Kod mnogih se ponovno uspostavlja endokrina ravnoteža. Tada se žena oslobađa jarma bivanja ženkom. Ne može je se usporediti s eunuhom jer je njezina životnost netaknuta. Ipak, više nije plijen snaga koje je nadilaze. Koincidira sa sobom samom. Katkad se govori da starije žene čine »treći spol«. One uistinu nisu mužjaci, no više nisu ni ženke. Često se ta fiziološka autonomija očituje u zdravlju, ravnoteži, snazi koje nisu ranije posjedovale. Na čisto spolne razlike naslaguju se kod žena posebnosti koje su njihove višemanje izravne posljedice. Hormonska djelovanja su ta koja određuju žensko tijelo. Prosječno je žena niža od muškarca, lakša, kostur joj je tanji, zdjelica šira, prilagođena ulogama nošenja djeteta i porođaja, njezino vezivno tkivo si pripaja masti i konture su joj zaobljenije od muških. Opći izgled: morfologija, koža, kosa itd., jasno je drukčiji kod dvaju spolova. Mišićna snaga je mnogo manja kod žena: otprilike dvije trećine mišićne snage muškarca. Ima manji dišni kapacitet: pluća, dušnik i grkljan manji su kod žene. Različit grkljan za sobom povlači i razliku u glasu. Specifična težina krvi je kod žena manja: dolazi do manje vezanja hemoglobina. To znači da su sitnije i sklonije anemiji. Njihov puls je brži, krvožilni sustav nestabilniji: lako se zarumene. Nestabilnost je markantna značajka njihova organizma općenito. Uz ostalo u muškarca postoji stabilnost kalcija u metabolizmu, dok žena zadržava mnogo manje mineralnih soli i izbacuje ih tijekom mjesečnica i trudnoće. Čini se da jajnici katabolički djeluju na kalcij. Ta nestabilnost dovodi do poremećaja u jajnicima i štitnoj žlijezdi koja je razvijenija kod žena nego kod muškaraca: nepravilnost endokrinih izlučivanja reagira na vegetativni živčani sustav. Živčana i mišićna kontrola nije savršeno osigurana. Taj nedostatak stabilnosti i kontrole dovodi do njihove emotivnosti izravno vezane uz vaskularne
14
Usp. H. Vignes u Traite de psyhologie, svezak XI., urednici Roger i Binet.
30
briana
razlike: lupanje srca, rumenilo itd. Time su podložne konvulzivnim manifestacijama: suzama, ludom smijehu, živčanoj krizi. Vidimo da mnogo ovih značajki opet proizlazi iz podređenosti žene vrsti. To je najmarkantniji zaključak ovoga testa: žena je od svih ženki sisavaca najotuđenija, a najsilovitije odbija tu otuđenost. Ni kod jedne druge podčinjenost organizma reproduktivnoj funkciji nije veća ni teže prihvaćena: krize puberteta i menopauze, mjesečno »prokletstvo«, duga i često teška trudnoća, bolan i katkad opasan porođaj, bolesti, nesreće, karakteristični su za ljudsku ženku: rekli bismo da joj je sudbina tim teža čim se više protiv nje buni potvrđujući se kao pojedinac. Ako je usporedimo s muškarcem, on se čini beskrajno povlaštenim: njegov genitalni život ne proturječi njegovoj osobnoj egzistenciji. Ta se odvija kontinuirano, bez krize i uglavnom bez nezgoda. U prosjeku žene žive jednako dugo kao i on. No mnogo su češće bolesne i postoje brojna razdoblja u kojima ne raspolažu samima sobom. Ovi biološki podaci su od iznimne važnosti. Oni u ženskoj povijesti igraju glavnu ulogu, oni su suštinski element njezina položaja. U svim našim kasnijim opisima morat ćemo se referirati na njih. Jer budući da je tijelo naš instrument poimanja svijeta, svijet se predstavlja posve drukčije ovisno o tome poima li ga se na jedan ili drugi način. Stoga smo ovako dugo proučavali te podatke, jer su oni jedan od ključeva koji nam omogućuju da shvatimo ženu. No odbijamo to da oni za ženu čine zadanu sudbinu. Oni nisu dovoljni da se utvrdi hijerarhija spolova, ne objašnjavaju zašto je žena Drugo, ne osuđuju je na to da zauvijek zadrži tu podčinjenu ulogu.
* Često se tvrdilo da jedino fiziologija omogućuje odgovor na ova pitanja: ima li osobni uspjeh jednake šanse u oba spola? Koji od njih unutar vrste igra važniju ulogu? No prvi od ovih problema uopće se ne predstavlja na isti način za ženu i ostale ženke, jer životinje čine zadane vrste za koje je moguće donijeti statične opise: dovoljno je razvrstati zamijećeno da bi se odredilo je li kobila ili nije jednako brza kao pastuh, uspijevaju li muške čimpanze bolje na testovima inteligencije od ženskih čimpanzi; dok se čovječanstvo neprekidno razvija. Bilo je materijalističkih znanstvenika koji su pokušali problem postaviti potpuno statično. Prožeti teorijom psihofiziološkog paralelizma nastojali su ustanoviti matematičke usporedbe između muških i ženskih organizama, i zamišljali su da ta mjerenja odmah definiraju njihove funkcionalne sposobnosti. Navest ću primjer iz dokonih rasprava koje je potaknula spomenuta metoda. Kako se pretpostavljalo da, na neki tajanstven način, mozak izlučuje misli, činilo se vrlo bitnim odrediti je li prosječna težina ženskog mozga manja od one muškog mozga. Otkrilo se da u prosjeku prvi teži 1200 g, a drugi 1360 g, s tim da težina ženskog mozga varira od 1000 do 1500 g, a muškog od 1150 do 1700 g. No apsolutna težina nije značajna, stoga se odlučilo voditi računa o relativnoj težini. Otkriveno je da je ona 1/48,4 kod muškarca i 1/44,2 kod žene. Ona bi dakle bila u prednosti. Ne, valja biti još precizniji: u takvim usporedbama, najmanji organizam je uvijek najpovlašteniji. Da bi se točno apstrahiralo tijelo uspoređujući dvije skupine pojedinaca, treba podijeliti težinu mozga sa snagom P 0,56 težine tijela ako pripadaju istoj vrsti. Smatra se da muškarci i žene predstavljaju dva različita tipa. Dakle dolazimo do sljedećih rezultata: Za muškarca: P 0,56 = 498 1360/498 = 2,73 Za ženu: P 0,56 = 446 1220/446 = 2,74
31
briana
Dospjeli smo do jednakosti. Ono što izaziva velik interes za te marne rasprave jest da se nije mogao utvrditi nikakav odnos između težine mozga i razvoja inteligencije. Ne bismo mogli dodatno psihički rastumačiti kemijske formule koje definiraju muške i ženske hormone. Što se nas tiče, mi kategorički odbijamo ideju psihičko-fiziološkog paralelizma. To je doktrina čiji su temelji odavno i definitivno potkopani. Ako je spominjem, to je zato što, filozofski i znanstveno uništena, ona i dalje proganja mnoge mislioce. Vidjeli smo da se kod nekih još povlače i najdrevniji zaostaci. Također odbacujemo bilo kakav sustav referenci koji podrazumijeva postojanje prirodne hijerarhije vrijednosti, na primjer evolucijske hijerarhije. Dokono je pitati se je li žensko tijelo više ili manje infantilno od muškoga, sliči li više ili manje tijelu viših primata itd. Sve te disertacije koje miješaju mutan naturalizam s još mutnijim etikama ili estetikama samo su prazne riječi. Samo kroz ljudsku perspektivu može se unutar ljudske vrste uspoređivati muško i žensko. No definicija muškarca jest da je on biće koje nije zadano, koje se samo čini onim što je. Kako je vrlo točno rekao Merleau-Ponty, muškarac nije prirodna vrsta: on je povijesna ideja. Žena nije zadana stvarnost, nego postajanje. U njezinu bi je postajanju trebalo suočiti s muškarcem, to jest trebalo bi definirati njezine mogućnosti. Ono što uzrokuje tolike rasprave jest što je se želi svesti na ono što je bila, na ono što je danas, a usput se postavlja pitanje njezinih sposobnosti. Činjenica je da se njezine sposobnosti jasno očituju samo kada su ostvarene, no činjenica je također da kada promatramo biće koje je transcendencija i nadilaženje, nikad ne možemo zatvoriti poglavlje. Ipak, rekli bismo, kroz perspektivu koju ovdje usvajam - onu Heideggera, Sartrea, Merleau-Pontyja - ako tijelo nije stvar, ono je situacija. Naše zahvaćanje svijeta i skica naših projekata. Žena je slabija od muškarca. Posjeduje manje mišićne snage, manje crvenih krvnih zrnaca, manji respiratorni kapacitet. Trči sporije, može podići manji teret, nema gotovo nijednog sporta u kojem bi se mogla natjecati s njim. Ne može se suprotstaviti muškarcu u borbi. Toj slabosti se dodaju nestabilnost, manjak kontrole i osjetljivost o kojima smo govorili: to su činjenice. Njezino zahvaćanje svijeta je stoga ograničenije. Ima manje čvrstine i manje ustrajnosti u projektima koje je također i manje sposobna izvršiti. To znači da je njezin pojedinačni život siromašniji od muškarčeva. Uistinu se ove činjenice ne bi mogle zanijekati, no ne nose svoj smisao u sebi samima. Čim prihvatimo ljudsku perspektivu, definirajući tijelo počevši od egzistencije, biologija postaje apstraktna znanost. U trenutku kada fiziološki podatak (mišićna inferiornost) dobiva značenje, odmah se pokazuje da on ovisi o čitavom jednom kontekstu. »Slabost« se otkriva kao takva samo u svjetlu ciljeva koje si čovjek postavlja, instrumenata kojima raspolaže i zakona koje si nameće. Ako ne želi pojmiti svijet, ideja zahvaćanja stvari nema smisla. Kada to poimanje ne zahtijeva puno korištenje tjelesne snage, iznad iskoristivog minimuma, razlike se poništavaju. Tamo gdje običaji zabranjuju nasilje, mišićna energija ne može utemeljiti dominaciju: potrebne su egzistencijalne, ekonomske i moralne referencije da bi se pojam slabosti konkretno definirao. Rekli smo da je ljudska vrsta antifizis. Izraz nije posve točan jer čovjek ne može proturječiti zadanom. No načinom na koji ga prihvaća čini od njega istinu. Priroda je za njega stvarana samo onoliko koliko se nastavlja njegovim djelovanjem. Njegova vlastita priroda tu nije iznimka. Kao što nije moguće apstraktno izmjeriti teret koji ženi predstavlja njena uloga rodilje, nemoguće je izmjeriti i njeno zahvaćanje svijeta. Odnos majčinstva prema pojedinačnom životu prirodno je kod životinja uređen ciklusom tjeranja i godišnjim dobima. Kod žene je nedefiniran. Samo društvo može o njemu odlučivati. Ovisno o tome traži li više ili manje porođaja, ovisno o higijenskim uvjetima u kojima se odvijaju trudnoća i porođaj, podčinjenost žene društvu je veća ili manja. Tako, 32
briana
ako možemo reći da se među razvijenijim životinjama pojedinačna egzistencija suverenije potvrđuje kod mužjaka nego kod ženki, u ljudskoj vrsti pojedinačne »mogućnosti« ovise o ekonomskoj i socijalnoj situaciji. U svakom slučaju, pojedinačne povlastice ne povjeravaju uvijek mužjaku nadmoć unutar vrste. Ženka tijekom majčinstva povraća drugu vrstu autonomije. Katkad mužjak nameće svoju dominaciju: to je slučaj, na primjer, majmuna koje je proučavao Zuckermann. No često dvije polovice para vode odvojen život. Lav s lavicom podjednako dijeli brigu o brlogu. Ni ovdje se slučaj ljudske vrste ne može izjednačiti ni s kojim drugim. Prvo, ljudi se ne definiraju kao pojedinci. Nikad se muškarci i žene nisu izazivali u pojedinačne bitke. Par je iskonski mitsein, a i on se uvijek pojavljuje kao fiksni ili pomični element puno većega kolektiva. Unutar tih društava, tko je, mužjak ili ženka, najnužniji za vrstu? Na razini gameta, na razini bioloških funkcija koitusa i gestacije, muški princip stvara da bi zadržao, ženski princip zadržava da bi stvarao. Što u društvenom životu znači ta podjela? Za vrste koje parazitiraju na stranim organizmima ili supstratima, za one kojima priroda daje hrane u izobilju i bez potrebnoga uloženog truda, uloga mužjaka ograničena je na oplodnju. Kada treba tragati, loviti, boriti se da bi se osigurala hrana potrebna mladunčadi, mužjak često pridonosi njihovu održavanju. Taj doprinos postaje apsolutno nužan u vrsti gdje djeca ostaju nesposobna pobrinuti se za svoje potrebe dugo nakon što ih je majka prestala dojiti: tada rad mužjaka dobiva golemu važnost. Životi koje je potaknuo ne bi opstali bez njega. Dovoljan je jedan mužjak da svake godine oplodi mnogo ženki, no da bi nakon rođenja djeca preživjela, da bi ih se obranilo od neprijatelja, da bi se prirodi otelo sve što trebaju, prijeko su potrebni mužjaci u množini. Ravnoteža proizvodnih i reproduktivnih snaga ostvaruje se različito u raznim ekonomskim trenucima ljudske povijesti i oni uvjetuju odnos mužjaka i ženke prema djeci i posljedično i među sobom. No tada izlazimo iz područja biologije: samo u svjetlu nje ne možemo postaviti primat jednog od spolova na osnovi uloge koju igra da bi nastavio vrstu. Napokon, društvo nije vrsta. U njemu se vrsta ostvaruje kao egzistencija. Transcendira se prema svijetu i prema budućnosti, njegovi običaji ne proizlaze iz biologije. Pojedinci nikad nisu prepušteni svojoj prirodi, odgovaraju toj drugoj prirodi što je čini običaj i u kojoj se odražavaju želje i bojazni koje prevode njihov ontološki stav. Ne kao tijelo nego kao tijelo podređeno tabuima, zakonima, subjekt navješćuje samoga sebe i ispunjava se: vrednuje se u ime nekih vrijednosti. Još jednom, fiziologija nije ta koja može utemeljiti vrijednosti: radije, biološki podaci zaodijevaju one vrijednosti koje im egzistant povjerava. Ako poštovanje ili strah koje žena nadahnjuje zabranjuju upotrebu nasilja nad njom, mužjakova mišićna nadmoć nije izvor moći. Ako su običaji, kao u nekim indijanskim plemenima, takvi da mlade djevojke same biraju muževe, ili ako otac odlučuje o brakovima, seksualna agresivnost mužjaka mu ne povjerava nikakvu inicijativu, nikakvu povlasticu. Intimna veza majke i djeteta bit će za ženu izvor dostojanstva ili poniženja ovisno o vrijednosti pripisanoj djetetu, koja je vrlo promjenjiva. Sama ta veza, već smo rekli, bit će ili neće biti priznata ovisno o društvenim predrasudama. Dakle unutar ontološkoga, ekonomskoga, socijalnoga i psihološkoga konteksta trebamo rasvijetliti biologijske podatke. Podčinjenost žene vrsti, granice njezinih individualnih sposobnosti, činjenice su od iznimne važnosti. Žensko tijelo jedan je od suštinskih elemenata položaja koji žena zauzima u svijetu. No ipak nije dovoljno da je se definira. Tijelo ima proživljenu stvarnost samo kao prihvaćeno u svijesti kroz djelovanja i unutar nekoga društva. Biologija nije dovoljna za odgovor na pitanje koje nas 33
briana
zaokuplja: zašto je žena Drugo? Pitanje je kako se u njoj priroda nastavlja tijekom povijesti. Pitanje je što je čovječanstvo napravilo od ljudske ženke.
34
briana
Drugo poglavlje Psihoanalitičko gledište Golem napredak koji je psihoanaliza ostvarila u odnosu na psihofiziologiju ogleda se u smatranju da nijedan čimbenik ne utječe na psihički život a da nije zadobio ljudsko značenje. Konkretno ne postoji tijelo-objekt koje su opisali znanstvenici, nego tijelo koje subjekt proživljava. Ženka je žena, u mjeri u kojoj se takvom osjeća. Postoje biološki esencijalni podaci koji pak ne pripadaju situaciji koju je ona proživjela, u tom se smislu struktura jajašca u njoj ne odražava. Naprotiv, ne osobito značajan biološki organ poput klitorisa u njoj igra jednu od glavnih uloga. Nije priroda ta koja definira ženu, nego ona samu sebe definira ponovno preuzimajući prirodu kroz afektivnost. Iz te se perspektive izgradio cijeli jedan sustav: ovdje ga ne mislimo kritizirati u cijelosti, nego samo provjeriti koliko je pridonio proučavanju žene. Rasprava o psihoanalizi nije jednostavan pothvat. Kao i sve religije - kršćanstvo, marksizam - i psihoanaliza se, usprkos tomu što je utemeljena na krutim konceptima, pokazuje iritantno neuhvatljivom. Katkad se u njoj riječi koriste u najužem značenju: pojam falus na primjer vrlo precizno označava tu mesnatu izraslinu, muški spolni organ. Katkad se pak toliko prošire da zadobivaju simboličku vrijednost: falus tada može izražavati ukupnost muškoga karaktera i položaja. Ako napadnemo slovo doktrine, psihoanalitičar misli da joj ne poznajemo duh; ako odobravamo njezin duh, odmah nas želi zatvoriti u slovo. Doktrina nije važna, kaže on: psihoanaliza je metoda; no uspjeh metode učvršćuje vjeru dogmatika. Gdje bismo uostalom mogli susresti pravo lice psihoanalize ako ne u psihoanalitičara? No i među njima, kao i među kršćanima i marksistima, ima heretika. Više njih je izjavilo da su »najveći neprijatelji psihoanalize sami psihoanalitičari«. Usprkos često sitničavoj skolastičkoj preciznosti, mnoge dvosmislenosti nisu razriješene. Kao što su primijetili Sartre i Merleau-Ponty, rečenica »seksualnost je koekstenzivna s egzistencijom« može se razumjeti na dva posve različita načina. S jedne strane može značiti da svaki avatar živog bića ima spolno značenje, a s druge da svaki spolni fenomen ima egzistencijalni smisao. Moguće je i pomiriti ove dvije tvrdnje, no često se ograničavamo da iz jedne kliznemo u drugu. Uostalom, čim razdvojimo »spolno« od »genitalnog« pojam spolnosti izgubi na jasnoći. »Spolno u Freuda označava urođenu sposobnost pokretanja genitalnog«, rekao je Dalbiez. No ne postoji ništa zamršenije od ideje »sposobnosti«, to jest mogućega: stvarnost je jedina provjera mogućnosti. Kako nije filozof, Freud odbija filozofski pravdati svoj sustav. Njegovi učenici tvrde da on time spretno izmiče svim napadima metafizičke prirode. Ipak iza svih njegovih tvrdnji stoje metafizički postulati: rabiti vlastiti jezik znači prihvatiti neku filozofiju. Iste nejasnoće koje otežavaju kritiku tu istu kritiku čine nužnom. Freud se nije mnogo zamarao ženskom sudbinom. Vidi se da je njezin opis preslika opisa muške sudbine, s nekoliko izmijenjenih osobina. Prije njega, seksolog Maranon izjavljuje: »Kao zasebna energija libido je, možemo to reći, snaga muškog predznaka. Isto bismo mogli reći i za orgazam.« Po njemu su žene koje postižu orgazam »virilne« žene; 35
briana
spolni zanos je »jednosmjeran«, a žena je tek na pola puta.15 Freud ne ide tako daleko: priznaje da je ženska spolnost razvijena koliko i muška, ali je kao samostalnu gotovo i ne proučava. Zapisao je sljedeće: »Libido je suštinski, postojano i redovito muški, bilo da se pojavljuje u muškarca ili žene.« Odbija posebno ustanoviti ženski libido te mu se on stoga nužno čini kao složena devijacija ljudskog libida općenito. Isprva se, misli Freud, libido razvija na identičan način u oba spola. Sva djeca prolaze kroz oralnu fazu u kojoj su usmjereni na majčina prsa, zatim kroz analnu fazu te napokon dospijevaju do genitalne faze. Tek tada se počinju razlikovati. Freud je rasvijetlio činjenicu kojoj do tada nije priznata sva važnost. Muška se erotičnost definitivno lokalizira u penisu, dok kod žene postoje dva različita erotska sustava: klitorisni koji se razvija u infantilnoj dobi, te vaginalni koji se razvija tek nakon puberteta. Kada dječak stigne do genitalne faze njegov je razvoj završen; s autoerotskog bi ponašanja kojemu je cilj subjektivni užitak, trebao prijeći na heteroerotsko, koje će užitak vezati za neki objekt, obično ženu. Taj će se prijelaz dogoditi u narcističkoj fazi za vrijeme puberteta, no penis će kao u djetinjstvu ostati povlašteni erotski organ. Žena će također kroz narcizam morati na muškarca objektivirati svoj libido. No taj će proces biti mnogo složeniji jer će ona s klitorisnog užitka trebati prijeći na vaginalni. Za muškarca postoji samo jedna genitalna etapa, dok su kod žene dvije. Za nju je mnogo veći rizik da nikad ne dospije do kraja svojeg spolnog razvoja, da ostane u infantilnom stadiju i zbog toga razvije neuroze. Već u autoerotskom stadiju dijete se slabije ili jače veže za objekt. Dječak se usredotoči na majku i želi se identificirati s ocem; prepadnu ga vlastite težnje i uhvati ga strah da će ga otac za kaznu osakatiti. Iz Edipova kompleksa nastane »kastracijski kompleks«; tada on razvije agresivne osjećaje prema ocu no u isto vrijeme interiorizira njegov autoritet. Tako se gradi superego koji cenzurira incestuozne sklonosti. Te se sklonosti odbace, kompleks se odstrani i sin se oslobodi oca, koga je zapravo samom sebi nametnuo u obliku moralnih pravila. Što je Edipov kompleks izraženiji i borba s njim žešća, to je superego jači. Freud je prvo na posve simetričan način ispričao priču o djevojčici; potom je ženskom obliku djetinjastog kompleksa nadjenuo ime Elektrin kompleks; no očito ga je definirao više prema muškom modelu, nego po njemu samom. Ipak prihvaća jednu veoma važnu razliku među njima: djevojčica najprije ima fiksaciju na majku, dok dječaka ni u kojemu trenutku seksualno ne privlači otac. Spomenuta je fiksacija zaostatak iz oralne faze. Djevojčica se zatim identificira s ocem; no oko pete godine, otkriva anatomsku razliku među spolovima i na nedostatak penisa reagira kastracijskim kompleksom. Umišlja da je osakaćena i zbog toga pati; onda mora odustati od svojih muških pretenzija, identificira se s majkom i pokušava zavesti oca. Kastracijski kompleks i Elektrin kompleks jedan drugoga raspiruju. Djevojčičina frustracija tim je bolnija što bi ona, voleći oca, željela biti njemu slična. Žal što nije učvršćuje međutim njezinu ljubav: nježnošću koju osjeća za oca može nadomjestiti svoju inferiornost. Djevojčica prema majci osjeća suparništvo, neprijateljstvo. Zatim se i u njoj gradi superego, incestuozne sklonosti se potiskuju. No superego je osjetljiviji. Elektrin kompleks je složeniji od Edipova samim time što je prva fiksacija bila na majku; kako je otac i sam bio objekt te ljubavi koju je osuđivao, njegove su zabrane bile slabije nego u slučaju sina suparnika. Baš kao i njezina genitalna evolucija, vidimo da je sveukupna seksualna drama složenija za djevojčicu nego za njezinu braću. Ona može poželjeti na kastracijski kompleks reagirati odbacivanjem svoje ženskosti, upornom žudnjom za
15
Neobično je naići na tu teoriju i u D. H. Lawrencea. U romanu The Plumed Serpent, don Cipriano se svojski trudi da mu ljubavnica nikada ne postigne orgazam, trebala bi treperiti zajedno s muškarcem, a ne individualizirati se u užitku.
36
briana
penisom i identifikacijom s ocem. Zbog toga će stava ona ostati u klitorisnom stadiju, postati frigidna, ili se okrenuti homoseksualnosti. Dva bitna prigovora koja možemo uputiti ovom opisu proizlaze iz činjenice da ga je Freud preslikao s muškog modela. On pretpostavlja da se žena osjeća kao osakaćeni muškarac, no ideja osakaćenosti podrazumijeva uspoređivanje i vrednovanje. Mnogi psihoanalitičari se danas slažu da djevojčica žali za penisom ne pretpostavljajući međutim da joj je on oduzet. Njezino žaljenje čak i nije tako sustavno i ne može se izroditi iz običnog sučeljavanja anatomija. Tolike djevojčice kasno otkriju mušku građu, a kada je i otkriju, otkriju je samo vizualno. Dječak ima živo iskustvo svojega penisa, koje mu omogućuje da se njime ponosi, ali ni taj ponos ne nalazi izravni korelativ u ponižavanju sestara zato što one poznaju muški organ samo izvana. Ta izraslina, taj krhki mesnati štapić može u njima pobuditi jedino ravnodušnost ili čak gađenje. Kada se u djevojčice pojavi žudnja, ona proizlazi iz prethodnog vrednovanja muškosti. Freud ga uzima zdravo za gotovo, a tek bi ga trebao objasniti.16 S druge strane, budući da se nije nadahnuo originalnim opisom ženskoga libida, pojam Elektrina kompleksa vrlo je nejasan. Već u dječaka Edipov kompleks isključivo genitalne naravi nikako nije sveprisutan. Ipak, osim u vrlo rijetkim slučajevima, ne možemo prihvatiti da otac za kćer bude izvor genitalnog uzbuđenja. Jedan od velikih problema ženske erotičnosti jest taj što se klitorisni užitak izolira: tek oko puberteta se u ženskom tijelu, a vezano za vaginalnu erotičnost, razvija velik broj erogenih zona. Tvrdnja da očevi poljupci i maženja imaju »intrinzičnu sposobnost« potaknuti klitorisni užitak u desetogodišnje djevojčice u većini slučajeva potpuno je besmislena. Prihvatimo li da je afektivna priroda Elektrinog kompleksa veoma neodređena, tada dovodimo u pitanje fenomen afektivnosti koju frojdovskim sredstvima ne možemo definirati ako je razdvojimo od spolnosti. U svakom slučaju nije ženski libido taj koji divinizira oca, a majku nije divinizirala želja koju ona budi kod sina. To što se ženska želja usmjerava na suvereno biće daje joj izvorni značaj, no ona nije sastavnica svojeg objekta, nego ga trpi. Suverenost oca je društvena činjenica i Freud je ne uspijeva objasniti. I sam priznaje da je nemoguće utvrditi koji je autoritet u nekom povijesnom trenutku odlučio da otac odnosi prevagu nad majkom. Ova odluka po njegovu mišljenju predstavlja napredak, no napredak kojemu se ne zna uzrok. »Ovdje se ne može raditi o očinskom autoritetu jer je taj autoritet ocu dodijeljen tek s napretkom civilizacije«, napisao je Freud u svojem zadnjem djelu.17 Pojmivši manjkavost sustava koji samo na spolnosti temelji razvojnu putanju ljudskog života, Adler se razilazi s Freudom: on spolnost kani ponovno uklopiti u cjelokupnu osobnost. Dok se u Freuda svi postupci temelje na želji, to jest potrazi za užitkom, Adleru se čini da je čovjek ipak usmjeren na neke ciljeve. Pokretača zamjenjuje motivima, svrhom, planovima. Inteligenciji daje toliko mjesta da spolno u njegovim očima često ima samo simboličku vrijednost. Prema njegovim teorijama ljudska se drama rastavlja na tri dijela. Svaka osoba ima volju za moći, ali je ona popraćena kompleksom manje vrijednosti. Taj sukob osobu tjera na korištenje bezbroj strategija da bi izbjegla suočavanje sa stvarnošću, od straha da je neće moći svladati; subjekt gradi distancu između sebe i društva od kojega strepi: otuda proizlaze neuroze koje remete njegov odnos s društvom. Što se žene tiče, njezin kompleks manje vrijednosti zadobiva oblik stidljivog odbijanja vlastite ženskosti. Taj kompleks nije izazvan nedostatkom penisa nego cjelokupnom situacijom. Djevojčica zavidi na falusu samo kao simbolu 16 17
Ovoj ćemo se raspravi opširnije posvetiti u drugom svesku, poglavlje I. Usp. Moses und der Monotheismus, Mojsije i monoteizam.
37
briana
povlastica dodijeljenih dječacima; mjesto koje zauzima otac u obitelji, sveopća prevaga muških, obrazovanje, sve potvrđuje njezinu ideju muške nadmoći. Kasnije, tijekom spolnih odnosa, sama seksualna poza koja ženu smješta ispod muškarca novo je poniženje. Ona reagira »muškim protestom«: ili se nastoji maskulinizirati, ili pak ženskim sredstvima kreće u borbu protiv muškarca. Kroz majčinstvo ona može u djetetu pronaći ekvivalent penisa. No da bi to ostvarila, ona se najprije mora cjelovito prihvatiti kao žena, drugim riječima mora prihvatiti svoju inferiornost. Podjele u njoj mnogo su dublje nego u muškarcu, i to ne njezinom voljom. Nema ovdje potrebe ustrajati na teorijskim razlikama između Adlera i Freuda ni na mogućnostima njihove pomirbe. Ni pokretač ni motiv nikada nisu dovoljni: svaki pokretač postavlja motiv, dok se motiv može pojmiti samo putem nekog pokretača; sinteza adlerizma i frojdizma čini se dakle ostvariva. Zapravo, uvodeći pojmove cilja i svrhe, Adler u potpunosti zadržava ideju psihičkog kauzaliteta. Njegov odnos s Freudom pomalo podsjeća na odnos energetizma i mehanizma: bilo da je riječ o sudaru ili o privlačnoj sili, fizičar uvijek prihvaća determinizam. Taj je postulat zajednički svim psihoanalitičarima. Ljudska se povijest po njima objašnjava prepletanjem determiniranih elemenata. Svi ženi dodjeljuju istu sudbinu. Njezina se drama svodi na sukob između njezinih »virilnih« i »ženskih« težnji. Prve se ostvaruju u klitorisnom sustavu, druge u vaginalnoj erotici; kao dijete se poistovjećuje s ocem; zatim se osjeća manje vrijednom s obzirom na muškarca i stavljena je pred izbor: ili će sačuvati svoju autonomiju, virilizirati se, što na podlozi kompleksa manje vrijednosti izaziva napetosti koje mogu dovesti do neuroza, ili će se pak u ljubavnoj podčinjenosti sretno ostvariti, a to joj je rješenje olakšano ljubavlju koju je pružala svom suverenom ocu; on je taj koga traži u ljubavniku ili mužu, a spolna ljubav je u nje popraćena željom da je se pokori. Za to će biti nagrađena majčinstvom koje će joj donijeti novu vrstu autonomije. Čini se kao da ova drama ima neku svoju dinamiku; pokušava se odvijati usprkos svim nezgodama koje je izobličuju i svaka je žena pasivno podnosi. Psihoanalitičarima je lako pronaći empirijske potvrde svojih teorija: znamo da se dosta suptilnim kompliciranjem Ptolomejeva sustava dugo moglo tvrditi da on pokazuje točan položaj planeta. Ako iznad Edipa stavimo obrnutog Edipa, ako u svakoj tjeskobi vidimo želju, uspjet ćemo u frojdizam utkati i činjenice koje mu proturječe. Neki oblik uvijek možemo dokučiti samo u odnosu na njegovu podlogu, a način na koji je oblik shvaćen određuje potom i tu podlogu; dakle, ako uporno opisujemo neku priču iz frojdovske perspektive, iza nje ćemo pronaći frojdovsku shemu. Međutim, kada neka doktrina navodi na beskrajno i proizvoljno nizanje usputnih objašnjenja, kada promatranje otkrije jednak broj anomalija kao i normalnih slučajeva, bolje je napustiti stare okvire. Stoga se danas svaki psihoanalitičar na svoj način trudi da učini frojdovske koncepte podatnijima; nastoji ih izmiriti; primjerice, jedan suvremeni psihoanalitičar piše: »Čim postoji kompleks, on po definiciji ima više sastavnica... Kompleks je skup disparatnih elemenata, pri čemu jedni ne mogu zastupati druge.«18 No ideja jednostavnog grupiranja elemenata je neprihvatljiva, psihički život nije mozaik; on je sasvim potpun u svakom od svojih momenata i to jedinstvo treba poštivati. To je moguće samo ako u disparatnim činjenicama pronalazimo izvornu namjeru egzistencije. Kako ne može doprijeti do tog izvora, čovjek podsjeća na bojište gdje su nagoni i zabrane jednako lišeni smisla i slučajni. U svih psihoanalitičara dolazi do sustavnog odbijanja ideje izbora i korelativnog pojma vrijednosti; u tome je intrinzična slabost sustava. Budući da je razdvojio nagone i zabrane od egzistencijalnog izbora, Freud nam ne uspijeva objasniti 18
Baudouin, L.'Ame enfantine et la psychanalyse.
38
briana
odakle su oni potekli. Shvaća ih kao datosti. Pokušava zamijeniti pojam vrijednosti pojmom autoriteta; no u Mojsiju priznaje da ne raspolaže sredstvima kojima bi objasnio taj autoritet. Incest je na primjer zabranjen jer ga je zabranio otac. No zbog čega? To je tajna. Superego interiorizira naredbe i zabrane proizvoljne tiranije; instinktivne težnje su tu, ne znamo zašto. Te su dvije stvarnosti heterogene jer je moral shvaćen kao suprotan spolnosti. Ljudsko zajedništvo čini se razoreno, nikakav most ne spaja pojedinca i društvo: da bi ih ujedinio, Freud mora posegnuti za neobičnim pričama.19 Adler je dobro uočio da se kastracijski kompleks može objasniti samo u društvenom kontekstu. Dotaknuo se problema vrednovanja, ali nije dopro do ontološkog izvora vrijednosti koje društvo priznaje i nije shvatio da su te vrijednosti upletene u spolnost u pravom smislu riječi, te tako nije spoznao njihovu važnost. Nema sumnje, spolnost u ljudskom životu igra značajnu ulogu, a možemo reći da ga cijela prožima. Već nam je fiziologija pokazala da se životi testisa i jajnika miješaju sa životom tijela. Živo biće je spolno tijelo. U njegove odnose s drugim živim bićima, također spolnim tijelima, uvijek se dakle upliće spolnost. Međutim, ako su tijelo i spolnost konkretni izrazi egzistencije, onda bi nam upravo ona mogla poslužiti i da dokučimo njihova značenja: bez takve perspektive, psihoanaliza zdravo za gotovo uzima neobjašnjene činjenice. Na primjer, navodno je djevojčicu sram čučnuti gole stražnjice da se pomokri, ali što je to zapravo sram? Jednako tako, prije no što se zapitamo je li muški spol ohol zbog penisa ili izražava li se njegova oholost kroz penis, moramo znati što je to oholost i kako se taština subjekta može utjeloviti u objektu. Ne valja spolnost shvaćati strogo zadanom; u živom biću postoji i jedna izvornija »potraga za bitkom«; spolnost je samo jedan od njegovih aspekata. To pokazuje Sartre u Bitku i ništa; to kaže i Bechelard u svojim djelima o zemlji, zraku, vodi. Psihoanalitičari smatraju da je temeljna istina o čovjeku njegov odnos s vlastitim tijelom i tijelima sebi sličnih unutar nekog društva. No čovjek se u prvom redu zanima za bit prirodnog svijeta oko sebe, koju pokušava otkriti u radu, igri, u svim iskustvima »dinamične mašte«; čovjek se kani ponovno konkretno spojiti s egzistencijom preko cjelokupnog svijeta, shvaćenog na sve moguće načine. Obrađivanje zemlje i kopanje rupe jednako su izvorne aktivnosti kao i grljenje i snošaj: varamo se kada u njima vidimo samo seksualne simbole. Rupa, ljepljivo, usjeklina, tvrdoća, cjelovitost su prvobitni realiteti; čovjek se ne zanima za njih zato što mu je libido tako naložio, prije će biti da je libido obojen onako kako su se ti realiteti otkrili čovjeku. Cjelovitost ne opčinjava čovjeka zato što simbolizira žensko djevičanstvo, nego mu njegova ljubav prema cjelovitosti čini djevičanstvo dragocjenim. Rad, rat, igra, umjetnost su načini bivanja na svijetu koji se ne mogu svesti ni na koje druge. Oni otkrivaju osobine koje međudjeluju s onima koje pak otkriva spolnost. Pojedinac se izabire ujedno preko njih i preko erotskih iskustava. No jedino s nekoga ontološkog stajališta možemo dokučiti jedinstvo toga izbora. Psihoanalitičar najgrublje odbacuje baš taj pojam izbora, u ime determinizma i »kolektivnog nesvjesnog«. To nesvjesno navodno čovjeka opskrbljuje gotovim slikama i univerzalnom simbolikom; ono bi trebalo objasniti analogije iz snova, omaške, delirije, alegorije i ljudske živote. Govoriti o slobodi značilo bi odreći se mogućnosti objašnjenja tih uznemirujućih sukladnosti. No ideja slobode nije nespojiva s postojanjem izvjesnih konstanti. Čest uspjeh psihoanalitičke metode, usprkos njezinim teorijskim pogreškama, valja tražiti u činjenici da u svakoj posebnoj priči postoje datosti kojima nitko i ne sanja zanijekati općenitost: situacije i ponašanja se ponavljaju; trenutak odluke pojavi se upravo unutar općenitosti i ponavljanja. »Anatomija je sudbina« kaže Freud; tom motu 19
Freud, Totem i tabu.
39
briana
odgovara i Merleau-Pontyjev: »Tijelo je općenitost«. Egzistencija je jedinstvena unatoč razdvojenosti živih bića: očituje se u analognim organizmima; otuda dakle konstante unutar veze ontološkog i spolnog. U određenom razdoblju tehnika te ekonomska i socijalna struktura nekog kolektiva otkrivaju svim njegovim članovima identičan svijet, a isto tako postoji i konstantan odnos spolnosti prema socijalnim formama; slične osobe, smještene u slične prilike, pronaći će u danome slična značenja. Ta analogija ne utemeljuje neku strogu univerzalnost, nego omogućuje da u pojedinačnim pričama pronađemo opće tipove. Simbol nam se ne ukazuje kao alegorija koju je razradilo tajanstveno nesvjesno, on je poimanje značenja kroz analogon označiteljskog objekta. Budući da je egzistencijalni položaj za sva živa bića jednak i da je jednaka faktičnost s kojom se moraju suočiti, značenja se mnogima otkrivaju na isti način. Simbolika nije pala s neba niti je izbila iz podzemnih dubina: nju je, baš kao i jezik, razradila ljudska stvarnost koja je ujedno mitsein i razdvojenost. Time se može objasniti činjenica da u njoj svoju ulogu nalazi i invencija pojedinca: psihoanalitička metoda ju je praktički prisiljena uzeti u obzir, bilo da to doktrina odobrava ili ne. Takva nam perspektiva na primjer dopušta da razumijemo vrijednost koju se općenito pridaje penisu. Nemoguće je to obrazlagati, a da ne pođemo od jedne egzistencijalne činjenice, to jest od subjektove težnje otuđenju. Tjeskoba koju mu izaziva sloboda usmjerava subjekt na to da samoga sebe traži u predmetima, što nije ništa doli bijeg od sebe samoga. Ta težnja je tako fundamentalna da dijete, odmah nakon odbijanja od sise, razdvojeno od totaliteta, svim silama nastoji u zrcalima, u očima roditelja pronaći svoju otuđenu egzistenciju. Urođenici se otuđuju kroz manu, totem; pojedinci u civiliziranim društvima kroz svoju vlastitu dušu, svoje ja, svoje ime, svoje vlasništvo, svoje djelo: upravo u tome leži prvo iskušenje neautentičnosti. Penis je dječaku posebno prikladan za ulogu »dvojnika«. Za njega je on istodobno i strani objekt i on sam; on je igračka, lutka i dio vlastita tijela; roditelji i dojilje se ophode prema njemu kao prema maloj osobi. Stoga se prihvaća da za dijete penis postaje »alter ego, obično lukaviji, inteligentniji i vičniji od osobe«20. Budući da su urinarna funkcija i kasnije erekcija negdje između voljnih i spontanih procesa, te da je penis hirovit, gotovo stran izvor subjektivno doživljenog užitka, subjekt postavlja penis kao sebe samoga i drugo od sebe samoga. U njemu se primjetno utjelovljuje specifična transcendentnost te je on izvor ponosa. Falus je odvojen, otud muškarac može u njegovu osobnost uklopiti život koji ga preplavljuje. Stoga se prihvaća da dužina penisa, snaga mokraćnog mlaza, erekcija i ejakulacija za muškarca postaju mjera vlastite vrijednosti.21 Stoga stoji da falus tjelesno inkarnira transcendenciju; kao što stoji i da dijete osjeća da ga je otac transcendirao, to jest frustrirano je svojom transcendencijom, dakle opet dolazimo na frojdovsku ideju »kastracijskog kompleksa«. Lišena tog alter ega djevojčica se ne otuđuje kroz neku primjetnu stvar te ostaje sama sebi izvan dosega: zato se mora pretvoriti u objekt i postaviti kao Drugo. Pitanje je li se ona ili nije uspoređivala s dječacima sporedno je. Važna je činjenica da djevojčicu odsutnost penisa, čak i kada ju nije spoznala, sprječava da pred samom sobom postoji kao spol. To povlači za sobom brojne posljedice. No konstante na koje upućujemo svejedno ne definiraju sudbinu pojedinca: falus dobiva toliku vrijednost jer simbolizira suverenost koja se ostvaruje na drugim poljima. Kada bi se žena uspjela afirmirati kao subjekt, izmislila bi ekvivalente falusu: lutka koja utjelovljuje nadu u buduće majčinstvo može postati svojinom dragocjenijom od penisa. Postoje matrilinearna društva u kojima žene u svojim rukama 20
Alice Balint, La Vie intime de l'enfant (Intimni život djeteta), str. 101. Čula sam za slučaj mališana sa sela kojima je zabavno natjecati se u izlučivanju izmeta: onaj s najobilnijim i najčvršćim izmetom uživao je prestiž koji nijedno drugo postignuće, ni u igrama ni u tučnjavi, nije moglo donijeti. Govno ovdje igra istu ulogu kao penis: također dolazi do otuđenja.
21
40
briana
drže maske kroz koje se kolektiv otuđuje. Penis tada gubi dobar dio slave. Tek u situaciji koju poimamo u cijelosti anatomska povlastica utemeljuje istinsku ljudsku povlasticu. Psihoanaliza može naći svoju istinu samo u povijesnom kontekstu. Kao što za ženu nije dovoljno reći da je ženka, tako je se ne može definirati ni po tome koliko je svjesna svoje ženskosti. Jedino u društvu čija je članica, žena postaje svjesna svoje ženskosti. Interiorizirajući nesvjesno i cijeli psihički život, i sam jezik psihoanalize sugerira da se drama pojedinca zbiva u njemu samom. Riječi kao što su kompleks, težnje itd. to impliciraju. Međutim život je veza sa svijetom. Pojedinac se definira tragajući sam za sobom po svijetu. Upravo bismo se prema svijetu trebali okrenuti da odgovorimo na pitanja koja nas muče. Psihoanaliza prva nije kadra objasniti zašto je žena Drugo. I sam Freud prihvaća da se prestiž penisa objašnjava očevom suverenošću i priznaje da ne zna podrijetlo muške nadmoći. Ne odbacujući sve doprinose psihoanalize, jer su neka njezina zapažanja veoma korisna, odbacit ćemo dakle njezinu metodu. Kao prvo, nećemo se ograničiti na poimanje spolnosti kao datosti. Skučenost toga stava očituje se i u škrtosti opisa koji se tiču ženskoga libida. Već sam rekla da ga psihoanalitičari nikada nisu proučili izravno, nego samo oslanjajući se na muški libido. Oni kao da ne znaju za temeljnu ambivalenciju privlačnosti koju muškarac izaziva u ženi. I frojdovci i adlerijanci objašnjavaju tjeskobu žene pred muškim spolovilom kao inverziju osujećene želje. Stekel je točnije primijetio da je ovdje riječ o nekoj iskonskoj reakciji, ali ju je objasnio vrlo površno: žena se boji defloracije, penetracije, trudnoće, boli i taj strah koči njezinu želju. Takvo je objašnjenje previše racionalno. Umjesto da prihvatimo da se želja prerušava u tjeskobu ili da uzmiče pred bojazni, trebalo bi ujedno hitan i ustrašen poziv što ga ona predstavlja promisliti kao iskonsku datost; karakterizira je nerazmrsiva sinteza privlačnosti i odbojnosti. Upadljiva je činjenica da mnoge ženke životinja u isti mah potiču snošaj i bježe od njega. Okrivljuje ih se za koketeriju, licemjerje, no apsurdno je nastojati objasniti primitivne reakcije pozivanjem na kompleksno ponašanje. Baš naprotiv, upravo su te reakcije u osnovi držanja što ga se u žene naziva koketnošću ili licemjerjem. Ideja »pasivnog libida« zbunjuje jer se libido s muškog stanovišta definirao kao nagon, energija. No ne bismo mogli a priori pojmiti ni da svjetlost može biti ujedno žuta i plava. Potrebna je predodžba o zelenom. Bolje bismo sagledali stvarnost ako bi, umjesto da libido definiramo mutnim pojmovima poput »energije«, značenje spolnosti sučelili sa značenjem drugih vidova ljudskog ponašanja, kao što su uzimanje, hvatanje, jedenje, činjenje, podnošenje itd., s obzirom na to da spolnost jest jedan od načina na koji se poima objekt. Trebalo bi proučiti svojstva erotskog objekta ne samo u spolnom činu nego u percepciji općenito. Takvo proučavanje izlazi iz okvira psihoanalize koji postavlja erotiku kao nesvodivu pod misao. S druge strane mi ćemo sasvim drukčije postaviti pitanje ženske sudbine: smjestit ćemo ženu u svijet vrijednosti i dat ćemo njezinu ponašanju dimenziju slobode. Mislimo da žena može birati hoće li se potvrditi kao transcendencija ili otuđiti kao objekt; ona nije igračka u rukama proturječnih nagona; ona smišlja rješenja među kojima postoji etička hijerarhija. Psihoanaliza autoritetom nadomješta vrijednosti, nagonom izbor, te na taj način predlaže zamjenu za moral, to jest ideju normalnosti. Ona je svakako vrlo korisna u liječenju, no u psihoanalizi općenito uzela je isuviše maha. Deskriptivna shema se nudi kao zakon. Pritom, mehanistička psihologija zacijelo ne može prihvatiti pojam moralne invencije; u najboljem slučaju može objasniti minus, a nikada plus; u najboljem slučaju prihvaća neuspjehe, nikada ostvarenja. Ako subjekt ne reproducira u potpunosti razvoj koji se smatra normalnim, smatrat će se da je razvoj stao, a isti zastoj protumačit će se kao manjak i negacija, nikada kao pozitivna odluka. Otuda nas toliko zaprepašćuje 41
briana
psihoanalitičko tumačenje velikih ljudi. Kažu nam da u njima nije do kraja izvršen određeni transfer ili sublimacija. Ne pretpostavlja se da su oni to možda sami odbili i da su možda za to imali dobre razloge. Ne želi se uzeti u obzir da su njihovi postupci mogli biti motivirani slobodno postavljenim ciljevima. Pojedinca se uvijek objašnjava kroz njegovu povezanost s prošlošću umjesto da se ima u vidu budućnost u koju se on projicira. Pritom nam se redovito pruža samo neautentična slika osobe, a u neautentičnosti se rijetko koji kriterij osim normalnosti može naći. Ženska sudbina viđena iz toga kuta djeluje potpuno zapanjujuće. Po shvaćanju psihoanalitičara, »identificirati se« s majkom ili ocem znači otuđiti se kroz neki model, pretpostaviti spontanom pokretu vlastite egzistencije tuđu sliku, glumiti život. Pokazuju nam ženu razapetu između dva načina otuđenja; jasno je da će žena ako glumi muškarca doživjeti neuspjeh; ali ako glumi ženu također upada u zamku. Biti žena značilo bi biti objekt, Drugo; kakav god bio njezin izbor Drugo opstaje kao subjekt. Pravi problem za ženu koja odbija bježati od sebe predstavlja ostvarivanje sebe kao transcendencije. Treba vidjeti koje joj mogućnosti pružaju nazovi muško i žensko držanje. Kada dijete slijedi put koji mu je pokazao jedan od roditelja, možda to čini zato što svojevoljno preuzima roditeljske projekte: djetetovo ponašanje može biti posljedica izbora koji su motivirali određeni ciljevi. Čak je i u Adlera volja za moći samo jedna vrsta apsurdne energije. On »muškim protestom« naziva svaki projekt u kojem se utjelovljuje transcendencija. Kada se djevojčica penje na stabla, prema Adleru je to zato da bi se izjednačila s dječacima. On i ne pomišlja na to da joj se penjanje sviđa. Za majku je dijete nešto posve drugo od »ekvivalenta penisu«. Slikanje, pisanje, bavljenje politikom nisu samo »dobre sublimacije«, postoje ciljevi vrijedni sami po sebi. Poricati ovu očiglednost znači iskriviti čitavu ljudsku povijest. Može se primijetiti određena usporednost naših opisa i opisa psihoanalitičara. To je zato što se s muškog gledišta, dakle s gledišta koje dijele muški i ženski psihoanalitičari, ženskima smatraju ponašanja otuđenja, a muškima ona u kojima se subjekt postavlja kao transcendentan. James Donaldson, povjesničar ženskog pitanja, primijetio je da su definicije »muškarac je mužjak ljudske vrste, a žena ženka ljudske vrste« asimetrično osakaćene; samo se u psihoanalitičara muškarca definira kao ljudsko biće, a ženu kao ženku. Svaki put kada žena postupi kao ljudsko biće kaže se da oponaša mužjaka. Kad god neki psihoanalitičar opisuje djevojčicu ili djevojku, pretpostavlja se da bi se trebala identificirati s ocem ili s majkom, da je podijeljena između »virilnih« i »ženskih« težnji. Mi naprotiv smatramo da ona oklijeva između uloge koja joj se nudi, to jest uloge objekta, Drugoga, i zahtjeva za slobodom. Tako se zna dogoditi da se složimo oko izvjesnih činjenica, pogotovo kada uzmemo u obzir putove neautentičnog bijega koji se ženama nude. No mi tim činjenicama nikako ne pridajemo značenje koje im pridaje frojdovac ili adlerijanac. Mi ženu definiramo kao ljudsko biće u potrazi za vrijednostima unutar svijeta vrijednosti, čija ekonomska i socijalna struktura ne smije biti zanemarena. Mi ćemo ženu proučiti iz egzistencijalne perspektive, imajući u vidu njezin sveukupni položaj.
42
briana
Treće poglavlje Gledište historijskog materijalizma Teorija historijskog materijalizma istaknula je vrlo važne istine. Čovječanstvo nije životinjska vrsta, ono je historijska stvarnost. Ljudsko društvo je antifizis: ono ne podnosi pasivno prisutnost prirode, nego na sebe preuzima odgovornost za nju. To preuzimanje odgovornosti nije unutarnja i subjektivna operacija, ona se i objektivno izvršava u praksi. Dakle žena se ne bi mogla smatrati samo spolnim organizmom: među biološkim datostima, važne su samo one koje u akciji dobivaju konkretnu vrijednost. Svijest koju žena prima o sebi nije definirana samo njezinom spolnošću. Ona odražava položaj koji ovisi o ekonomskoj strukturi društva, strukturi koja prenosi stupanj tehnološke evolucije na kojemu se nalazi čovječanstvo. Vidjeli smo da su biološki dvije esencijalne crte koje obilježavaju ženu sljedeće: njezin utjecaj na svijet je manji nego muškarčev; uže je podređena vrsti. No te činjenice dobivaju sasvim drugu vrijednost u različitim ekonomskim i socijalnim kontekstima. U ljudskoj povijesti utjecaj na svijet nikada se ne definira golim tijelom: ruka, sa svojim palcem za hvatanje, već se nadilazi prema instrumentu koji uvišestručuje njezinu moć; od najdavnijih prethistorijskih dokumenata muškarac nam se uvijek prikazuje naoružan. U doba kada se radilo o vitlanju teškim toljagama, zastrašivanju divljih zvijeri, tjelesna slabost žene značila je upadljivu inferiornost. Bilo je dovoljno da instrument zahtijeva lagano veću snagu od one kojom raspolaže žena pa da se ona prikaže krajnje nemoćnom. No može se dogoditi naprotiv da tehnologija poništi mišićnu razliku koja razdvaja muškarca od žene: obilje stvara superiornost samo u perspektivi potrebe; nije bolje imati previše nego imati dovoljno. Dakle upravljanje velikim brojem modernih strojeva zahtijeva samo dio muških resursa: ako nužni minimum nije veći od kapaciteta žene, ona u radu postaje ravnopravna muškarcu. Zapravo, danas možemo upravljati golemim količinama energije jednostavnim pritiskom na dugme. Što se majčinskog tereta tiče, on ovisno o običajima dosta varira po važnosti: težak je do iznemoglosti ako se ženi nameću brojni porođaji i ako mora hraniti i podizati djecu bez pomoći; ako slobodno rađa, ako joj društvo pomaže u trudnoći i kroz brigu za dijete, majčinske su obaveze lake i mogu se jednostavno kompenzirati u području rada. To je gledište koje zastupa Engels ocrtavajući žensku povijest u Porijeklu obitelji: ta bi povijest esencijalno ovisila o povijesti tehnologije. U kameno doba, kada su zemlju dijelili svi članovi klana, nerazvijenost primitivnih lopata i motika ograničavala je poljoprivredne mogućnosti. Ženske su snage po mjeri rada trebale za eksploatiranje vrtova. U toj prvobitnoj podjeli rada dva spola već na neki način tvore dvije klase. Među tim je klasama ravnopravnost. Dok muškarac lovi i ribari, žena ostaje kod kuće. No kućanski zadaci podrazumijevaju produktivan posao: lončarstvo, tkanje, vrtlarstvo, a time žena ima veliku ulogu u ekonomskom životu. S otkrićem bakra, kositra, bronce, željeza, s pojavom pluga, agrikultura širi svoje područje. Potreban je intenzivan rad kako bi se raskrčile šume i polja počela davati plodove. Tada muškarac pribjegava pomoći 43
briana
drugih koje porobljuje. Pojavljuje se privatno vlasništvo: kao gospodar robova i zemlje, muškarac postaje i gospodar žene. Tu je smješten »veliki povijesni poraz ženskoga spola«. On se objašnjava preokretom do kojega je u podjeli rada došlo zbog izuma novih oruđa. »Isti uzrok koji je ženi osigurao negdašnji autoritet u kući: njezina zatočenost u kućanskim poslovima, taj isti uzrok je sada osigurao prevlast muškarca; ženski kućanski poslovi nestajali su otada pored muškog proizvodnog rada; potonji je bio sve, prvi su bili nevažni dodatak.« Tada očinsko pravo zamjenjuje majčinsko pravo: prijenos imanja ide s oca na sina, a ne više sa žene na njezino pleme. To je nastanak patrijarhalne obitelji utemeljene na privatnom vlasništvu. U takvoj je obitelji žena oprimirana. Muškarac, vladajući kao suveren, dopušta si uz ostalo i seksualne hirove: spava s robinjama ili heterama, poligaman je. Čim običaji recipročnost učine mogućom, žena se osveti nevjerom: brak se prirodno upotpunjava preljubom. To je jedina ženska obrana protiv kućnog ropstva u kojem je se drži. Društvena opresija koju podnosi je posljedica njezine ekonomske potlačenosti. Ravnopravnost se može ponovno uspostaviti tek onda kada će oba spola imati zakonski jednaka prava; no to oslobođenje zahtijeva povratak cijeloga ženskog roda u javne poslove. »Žena se može emancipirati samo kada u velikoj društvenoj mjeri bude mogla sudjelovati u proizvodnji i kada za kućanske poslove bude potrebna u neznatnoj mjeri. A to je postalo moguće tek u velikoj modernoj industriji, koja ne samo da naveliko prihvaća ženski rad nego ga i formalno traži...« Tako su ženska sudbina i sudbina socijalizma intimno vezane, što vidimo i u velikom djelu koje je Bebel posvetio ženi. On kaže: »Žena i proleter su oboje potlačeni.« Isti razvoj ekonomije, počevši od preokreta koji su donijeli strojevi, treba osloboditi i jednu i drugoga. Ženski problem svodi se na problem radnoga kapaciteta. Moćna u doba kada je tehnika bila prilagođena njezinim mogućnostima, detronizirana kada je postala nesposobna da je iskorištava, žena u modernom svijetu ponovno pronalazi svoju ravnopravnost s muškarcem. Otpori staroga kapitalističkog paternalizma su ti koji u većini zemalja sprječavaju da se ravnopravnost konkretno ostvari. Ostvarit će se čim se takvi otpori slome. U SSSR-u već jesu, tvrdi sovjetska propaganda. I kada se socijalističko društvo ostvari u čitavom svijetu više neće biti muškaraca i žena, nego samo među sobom ravnopravnih radnika. Iako sinteza koju je skicirao Engels označava napredak naspram onih koje smo ranije proučili, ona nas razočarava: najvažniji problemi su prikriveni. Glavni pokretač cijele povijesti je prijelaz s režima zajednica na privatno vlasništvo: uopće nam se ne kaže kako se on uspio ostvariti. Engels čak i priznaje da »o tome do danas ništa ne znamo«22; ne samo da ne zna povijesne potankosti toga nego ni ne nudi nikakvu interpretaciju. Jednako tako nije jasno da je upravo privatno vlasništvo dovelo do podčinjavanja žene. Historijski materijalizam zdravo za gotovo uzima činjenice koje bi trebalo objasniti: bez prethodne rasprave postavlja spregu interesa koja čovjeka veže za vlasništvo. No gdje taj interes kao izvor društvenih institucija nalazi svoj izvor? Tako Engelsovo izlaganje ostaje površno, a ideje koje otkriva čine se neizvjesnima. Upravo ih je nemoguće produbiti, a da ne premašimo historijski materijalizam. Potonji nam ne bi mogao ponuditi rješenja problema na koje smo upozorili zato što oni zanimaju čitavog čovjeka, a ne onu apstrakciju kakva je homo oeconomkus. Jasno je na primjer da sama ideja pojedinačnog posjedovanja može zadobiti značenje samo ako krenemo od izvorne sudbine živog bića. Da bi se ona pojavila, prije svega u subjektu treba postojati težnja da se postavi u svojoj krajnjoj pojedinačnosti te afirmacija vlastite egzistencije kao autonomne i odvojene. Shvaćamo da je takav zahtjev 22
Porijeklo obitelji.
44
briana
ostao subjektivan, unutarnji i bez istine dok god pojedinac nije imao praktičnih sredstava da mu objektivno udovolji: bez odgovarajućih alata, prvo nije doživljavao svoju moć na svijetu, osjećao se izgubljenim u prirodi i u kolektivu, pasivnim, ugroženim, kao igračka mračnih sila. Samo poistovjećujući se s čitavim plemenom usuđivao se promišljati samoga sebe: totem, mana i zemlja bili su kolektivni realiteti. Otkriće bronce muškarcu je omogućilo upravo da se, iskušavajući težak i proizvodni rad, otkrije kao stvaratelj koji dominira prirodom, više je se ne boji, pred pobijeđenim otporom ima hrabrosti pojmiti sebe kao autonomnu aktivnost, ostvariti se u svojoj pojedinačnosti.23 No to se postignuće ne bi nikada ostvarilo da ga čovjek nije izvorno želio; lekcija rada nije se upisala u pasivni subjekt. Subjekt se sam iskovao i pokorio kujući svoje oruđe i pokoravajući zemlju. S druge strane afirmacija subjekta nije dovoljna da bi se objasnilo vlasništvo: u izazovu, bitki, pojedinačnoj borbi, svaka svijest može se pokušati uzdići do suverenosti. Da bi izazov poprimio oblik potlača, to jest ekonomskog suparništva, da bi otuda isprva poglavica, a zatim i članovi plemena, mogli zahtijevati privatna dobra, u čovjeku se mora naći jedna druga izvorna tendencija. Već smo u jednom od prethodnih poglavlja rekli da se živo biće uspijeva zahvatiti samo otuđujući se; traži se po svijetu pod licem koje je tuđe, a koje čini svojim. U totemu, mani, teritoriju koji zauzima, pleme susreće baš njegovu otuđenu egzistenciju; kada se osoba odvoji od zajednice, traži posebnu inkarnaciju: mana se individualizira u poglavici, zatim u svakom pojedincu. Istodobno si svatko nastoji prisvojiti dio zemlje, oruđa za rad, žetve. U tim bogatstvima koja su njegova čovjek pronalazi i sama sebe jer se u njima izgubio. Također shvaćamo zašto im je mogao pridati tako temeljnu važnost kao i vlastitu životu. Tada interes čovjeka za svoje vlasništvo postaje razumljiv odnos. No vidimo da ga ne možemo objasniti samim oruđem: treba pojmiti čitav stav čovjeka naoružanog oruđem, stav koji podrazumijeva ontološku infrastrukturu. Jednako je nemoguće iz privatnog vlasništva deducirati žensku oprimiranost. I ovdje je nedostatnost Engelsova gledišta očita. Dobro je uočio da je ženska mišićna slabost postala konkretna inferiornost tek u odnosu s brončanim i željeznim oruđem, ali nije uvidio da sama ograničenja njezina radnog kapaciteta čine konkretni manjak tek u određenoj perspektivi. Muškarac je transcendencija i ambicija te baš zato projicira kroz svako novo oruđe nove zahtjeve: kada je izumio brončano oruđe više se nije zadovoljavao eksploatacijom vrtova, htio je raskrčiti i kultivirati prostrana polja: ta volja nije izbila iz same bronce. Ženska nesposobnost je prouzročila njezinu propast jer ju je muškarac sagledao unutar projekta bogaćenja i ekspanzije. A ni taj projekt ne dostaje da bi se objasnila činjenica njezine oprimiranosti: spolna podjela rada mogla je značiti prijateljsko zajedništvo. Da je izvorni odnos čovjeka sa sebi sličnima bio isključivo prijateljski, ne bismo mogli objasniti nijednu vrstu podčinjenosti. Taj je fenomen posljedica imperijalizma ljudske svijesti koji nastoji objektivno pratiti njezinu suverenost. Da u toj svijesti nije bilo izvorne kategorije Drugoga i izvorne namjere da se Drugime dominira, otkriće brončanog oruđa ne bi moglo prouzročiti žensku oprimiranost. Engels ne objašnjava ni posebni značaj te oprimiranosti. Pokušao je svesti suprotnost spolova na klasni sukob, a to baš nije izveo uvjerljivo. Njegova teza nije održiva. Točno je da spolna podjela rada i opresija koja iz nje proizlazi ponegdje podsjeća na klasnu podjelu, no ne bi ih se moglo pomiješati. Ne postoji nikakav biološki temelj raskola među klasama. Radeći, rob osvješćuje samoga 23
Gaston Bachelard u djelu La Terre et les reveries de la volonte (Zemlja i sanjarije volje, u nas neprevedeno) uz ostalo radi sugestivnu studiju kovačeva rada. Pokazuje kako se kroz čekić i nakovanj čovjek afirmira i odvaja. »Kovačev trenutak ujedno je i zaista izoliran i nabujao trenutak. Silina jednog trenutka promiče radnika u gospodara vremena«, str. 142; te dalje: "Bitak koji kuje prihvaća izazov svemira postavljen pred njega.«
45
briana
sebe protiv gospodara. Proletarijat je svoj položaj uvijek testirao pobunom, vraćajući se tim putem esencijalnom, tvoreći prijetnju svojim eksploatatorima. Cilj mu je upravo to da kao klasa nestane. U uvodu smo rekli koliko je ženska situacija različita, posebice zbog životne zajednice i interesa koji ženu čine solidarnom s muškarcem te zbog suučesništva koje muškarac u ženi nalazi. U njoj ne prebiva nikakva želja za revolucijom, ne bi se mogla poništiti kao spol, traži samo da se ukinu neke posljedice spolne specifikacije. Još je gore to što se ženu ne bi bez licemjerja moglo proučavati isključivo kao radnicu. Jednako kao njezina sposobnost u produkciji važna je i njezina uloga u reprodukciji, kako u socijalnoj ekonomiji tako u osobnom životu. Postoje vremena u kojima je korisnije podizati djecu nego vući plug. Engels je zataškao problem, ograničava se na izjavu da će socijalistička zajednica ukinuti obitelj, što je dosta maglovito rješenje. Zna se koliko je često i radikalno SSSR morao mijenjati obiteljsku politiku tako da se na različite načine uravnoteže neposredne potrebe proizvodnje s potrebama ponovnog nastanjivanja. Poništiti obitelj uostalom ne znači nužno osloboditi ženu: primjeri Sparte i nacističkog režima dokazuju da, da bi žena bila izravno vezana za državu, može biti jednako oprimirana od muškaraca. Istinski socijalistička etika, recimo ona koja traga za pravdom ne poništavajući pritom slobodu, koja pojedincima nameće obaveze ne ukidajući međutim individualnost, naći će se u priličnoj neprilici pred problemima koje postavlja ženski položaj. Nemoguće je jednostavno poistovjetiti trudnoću s nekim radom ili službom kao što je vojna služba. Više se zadire u život neke žene kada se od nje zahtijevaju djeca nego kada se uredbama propisuju zanimanja građana: nijedna se država nikada nije usudila službeno proglasiti koitus obaveznim. U spolni odnos i majčinstvo žena ne ulaže samo vrijeme i trud nego i temeljne vrijednosti. Uzalud racionalistički materijalizam tvrdi da ne poznaje taj dramatični karakter seksualnosti: ne može se uredbama propisati spolni nagon. Nije sigurno da ovaj u sebi ne nosi odbijanje svojeg zadovoljenja, govorio je Freud. Izvjesno je pak to da se ne dopušta integrirati u socijalno jer u erotici postoji pobuna trenutka protiv vremena, individualnog protiv univerzalnog. Kada se erotiku stalno želi kanalizirati i iskoristiti, može je se ubiti jer se ne može raspolagati živom spontanošću kao što se raspolaže inertnom materijom. Isto ga se tako ne može dodatno forsirati kao što se forsira slobodu. Ne može se izravno prisiliti ženu da na svijet donosi djecu. Moguće ju je jedino osuditi na situacije u kojima majčinstvo za nju predstavlja jedini izlaz: zakon i običaji joj nameću brak, zabranjuju se metode protiv začeća i pobačaj, zabranjuje se razvod. Upravo takvu staru patrijarhalnu stegu danas iz mrtvih diže SSSR, oživljava paternalističke teorije o braku i time još jedanput traži od žene da se pretvori u erotski objekt. Jednim se nedavnim proglasom pozivalo sovjetske građanke da se elegantno odijevaju, koriste šminku te postanu kokete kako bi zadržale muževe i rasplamsale im želju. Taj primjer sjajno pokazuje da je ženu nemoguće promatrati samo kao produktivnu snagu, za muškarca je ona seksualna partnerica, rodilja, erotski objekt, Drugo u kojem traži samoga sebe. Totalitarni i autoritarni režimi uzalud su zajedničkim dogovorom zabranili psihoanalizu i objavili da za građane lojalne kolektivu ne postoje osobne drame, erotika je iskustvo u kojem individualno uvijek iznova osvoji generalno. A za demokratski socijalizam koji ne bi poništio pojedince nego klase, pitanje sudbine pojedinca zadržalo bi svu svoju važnost, spolna podjela bi zadržala svu svoju važnost. Spolni odnos koji ujedinjuje ženu s muškarcem nije isti kao onaj koji on održava s njom. Veza koja je veže za dijete nije usporediva ni s jednom drugom. Ženu nije stvorilo brončano oruđe niti je može uništiti stroj. Tražiti za nju sva prava i šanse koje pripadaju ljudskom biću ne znači da moramo zanemariti njezin poseban položaj. A da bismo je upoznali treba se udaljiti od historijskog materijalizma koji u muškarcu i ženi vidi samo ekonomske entitete. 46
briana
Dakle na isti način odbijamo Freudov seksualni monizam i Engelsov ekonomski monizam. Psihoanalitičar će sve socijalne zahtjeve žene protumačiti kao fenomen »muškog protesta«; za marksista naprotiv njezina seksualnost samo više ili manje zaobilazno izražava njezin ekonomski položaj. No kategorije »klitorisnog« i »vaginalnog« su jednako kao i one »buržujskog« i »proleterskog« nemoćne kada treba obuhvatiti konkretnu ženu. U temelju osobnih drama i ekonomske povijesti nalazi se egzistencijska infrastruktura koja jedina omogućuje da se u cijelosti shvati neobičan oblik kakav je život. Vrijednost frojdizma proizlazi iz toga što je živo biće tijelo: način na koji se testira kao tijelo pred drugim tijelima konkretno prevodi njegov egzistencijalni položaj. Isto tako marksistička teza točno tvrdi da ontološke težnje živog bića poprimaju konkretan oblik s obzirom na materijalne mogućnosti koje mu se nude, posebice s obzirom na one mogućnosti koje nalazi u tehnologiji. No ako ih se ne integrira u totalitet ljudske stvarnosti, sama seksualnost i sama tehnologija ne mogu objasniti ništa. Zato u Freuda zabrane koje je postavio superego i nagoni ega ispadaju kao slučajne činjenice, a u Engelsovu izlaganju o povijesti obitelji najvažniji događaji kao da iskrsnu ovisno o hirovima nekoga tajanstvenog slučaja. Da bismo otkrili ženu nećemo odbiti određene priloge biologije, psihoanalize, historijskog materijalizma, ali smatramo da tijelo, spolni život, tehnologija za čovjeka konkretno postoje samo ako ih pojmi iz globalne perspektive svoje egzistencije. Vrijednost mišićne snage, falusa, oruđa može se definirati samo u svijetu vrijednosti: njome upravlja temeljni projekt živog bića koje se transcendira prema bitku.
47
briana
Drugi dio
POVIJEST
48
briana
I. Ovaj je svijet oduvijek pripadao muškom rodu, ali nijedno od za to ponuđenih obrazloženja ne čini nam se dovoljnim. Razmatrajući ponovno podatke prethistorije i etnografije, ali u svjetlu egzistencijalne filozofije, moći ćemo shvatiti kako je ustanovljena spolna hijerarhija. Već smo ustvrdili da, kada se dvije kategorije ljudi nađu zajedno, redovito jedna drugoj želi nametnuti svoju suverenost. Ako su obje kadre braniti taj zahtjev, među njima nužno nastaje odnos recipročnosti, obilježen tenzijama bez obzira na to je li riječ o neprijateljstvu ili prijateljstvu. Ako je povlaštena, jedna od dviju kategorija odnosi prevagu nad drugom i svim silama se trudi zadržati je u oprimiranom položaju. Shvaćamo dakle da je muškarac imao namjeru dominirati ženom, ali koje su mu povlastice omogućile da ostvari tu namjeru? Podaci koje etnografija nudi o primitivnim oblicima ljudskog društva strašno su proturječni, a što su etnografi bolje obaviješteni i manje sistematični, stanje je sve gore. Posebice je teško zamisliti ženin položaj u razdoblju koje je prethodilo poljoprivredi. Ne znamo čak ni jesu li u životnim uvjetima toliko drukčijim od današnjih ženska muskulatura i njezin dišni sustav bili jednako razvijeni kao muški. Dodjeljivani su joj teški poslovi i ponajprije je ona nosila teret. Posljednja je činjenica dvosmislena: po svoj prilici je ženi ta uloga bila dodijeljena jer je muškarac u skupini čuvao ruke slobodnima da bi se obranio od mogućih napadača, životinja ili ljudi. Njegova je uloga dakle bila opasnija i zahtijevala je više snage. Svejedno se čini da su u brojnim slučajevima žene bile dovoljno robusne i otporne da sudjeluju u ratnim pohodima. Prema Herodotovim zapisima, Dahomeyjevim predajama o Amazonkama i mnogim drugim antičkim i modernim svjedočanstvima, znalo se dogoditi da žene sudjeluju u ratovima ili krvnim osvetama. One bi tamo pokazivale jednaku hrabrost i okrutnost kao i muški. Spominju se žene koje su zubima kidale jetra svojim neprijateljima. Usprkos svemu vjerojatno je da su onda kao i danas muškarci bili tjelesno jači; u doba toljage i divljih zvijeri, u doba kada je otpor prirode bio maksimalan, a oruđa rudimentarna, takva je nadmoć sigurno bila od iznimne važnosti. U svakom slučaju, koliko god su tadašnje žene bile robusne, u borbi s neprijateljskim svijetom robovanje reprodukciji je za njih predstavljalo strašan hendikep: pripovijeda se da su si Amazonke sakatile dojke, što znači da su barem u ratno vrijeme odbijale majčinstvo. Što se normalnih žena tiče, mjesečnica, trudnoća i porođaj smanjivali su njihove radne sposobnosti i osuđivali ih na duga razdoblja nemoći. Da bi se obranile od neprijatelja i opstale zajedno sa svojim potomstvom, trebale su zaštitu ratnika i plodove lova i ribolova kojima su bili posvećeni mužjaci. Kako očito nije bilo nikakve kontrole rađanja, kako priroda ženama ne osigurava razdoblja neplodnosti kao drugim ženkama sisavaca, opetovana majčinstva su sigurno crpila najveći dio njihove snage i vremena. Žene nisu bile sposobne djeci koju bi donijele na svijet osigurati opstanak. Ovo je prva činjenica s ozbiljnim posljedicama: počeci ljudske vrste su bili mukotrpni. Plemena sakupljača, lovaca i ribolovaca od zemlje bi uspijevala otrgnuti tek mrvice, i to pod cijenu velikog truda. Rađalo se previše djece s obzirom na dobra kojima je zajednica raspolagala. Apsurdna plodnost nije dopuštala ženi da aktivno sudjeluje u povećavanju tih dobara, a pritom je unedogled stvarala nove potrebe. Prijeko potrebna 49
briana
za perpetuiranje vrste, žena ju je perpetuirala u prevelikoj mjeri. Na muškarcu je bilo da osigurava ravnotežu između reprodukcije i produkcije. Tako žena nije imala čak ni povlasticu da osigura preživljavanje vrste spram muškog stvaratelja. Nije igrala ulogu jajašca u odnosu na spermatozoid ili maternice u odnosu na falus. Žena je samo djelomično sudjelovala u nastojanju ljudske vrste da ustraje u svojem bitku, muškarcu treba zahvaliti što je taj cilj konkretno ostvaren. Međutim, budući da se ravnoteža produkcija-reprodukcija uvijek uspije uspostaviti, makar pod cijenu čedomorstava, žrtava, ratova, s gledišta kolektivnog preživljavanja muškarci i žene su jednako nužni. Čak bismo mogli pretpostaviti da je u nekim razdobljima prehrambenog obilja uloga zaštitnice i hraniteljice podčinila mužjaka ženi-majci. Postoje ženke životinja koje iz majčinstva crpe potpunu autonomiju; kako to da se žena iz istog razloga nije uspjela popeti na pijedestal? Čak i u razdobljima kada je čovječanstvo najžešće zahtijevalo rađanja, kad je potreba za radnom snagom prevagnula nad potrebom za sirovinama koje bi se iskorištavalo, čak u vremenima kada se najviše štovalo majčinstvo, ono ženama nije omogućilo da osvoje prvo mjesto.24 Razlog tomu je što čovječanstvo nije obična prirodna vrsta. Ono se ne nastoji održati kao vrsta; u planu mu nije stagnacija, nego teži nadilaženju samoga sebe. Primitivni čopori jedva da su se bavili svojim potomstvom. Nevezani za teritorij, bez ikakva vlasništva, bez inkarnacije u nekoj stabilnoj stvari, nikako si nisu mogli konkretno predočiti ideju trajnosti. Nisu se zabrinjavali nadživljavanjem sebe samih niti su se prepoznavali u svojemu potomstvu; nisu se bojali smrti niti su tražili nasljednike; djeca su za njih predstavljala teret, a ne bogatstvo; to dokazuje činjenica da su čedomorstva u nomadskih naroda uvijek bila brojna, a mnoga novorođenčad koju se ne bi pobilo umrla je u nedostatku higijene, uz opću ravnodušnost. Žena koja rađa tako ne poznaje oholost stvaranja; osjeća se kao pasivna igračka mračnih sila, a bolni je porođaj beskorisna ili čak nesnosna nezgoda. Kasnije su djeca dobila na cijeni. No kako god, rađanje i dojenje nisu aktivnosti, nego prirodne funkcije. Nisu dio nekoga projekta. Zato žena u njima ne nalazi motiv ponosite potvrde svoje egzistencije; pasivno podnosi svoju biološku sudbinu. Kućanski poslovi kojima se posvećuje zato što se jedini mogu uskladiti s majčinskim dužnostima osuđuju je na ponavljanje i imanenciju. Iz dana u dan se reproduciraju u identičnom obliku koji se gotovo bez ikakve promjene perpetuira iz stoljeća u stoljeće; ne proizvode ništa nova. Muški je slučaj sasvim drugačiji. Muškarac ne prehranjuje kolektiv kao što to čine pčele radilice, nekim jednostavnim vitalnim procesom, nego postupcima koji transcendiraju njegovu životinjsku prirodu. Homo faber je od pamtivijeka izumitelj: već su štap i toljaga, kojima se oboružao da omlati voćke i zatuče životinje, pribor što mu je ojačao utjecaj na svijet. Ne samo da kućanstvo opskrbljuje ribom koju je ulovio u moru, nego najprije mora osvojiti vode dubeći čunove. Da bi prisvojio bogatstva koja svijet pruža pripaja si sam svijet. Tim činom testira svoju moć; postavlja si ciljeve i priprema putove do njih: ostvaruje se kao živo biće. Da bi muškarac opstao, stvara; preplavljuje sadašnjost, otvara budućnost. Zato pohodi u lov i ribolov imaju sveti karakter. Uspješne pohode dočekuje se trijumfalno i slavljenički; muškarac u njima prepoznaje svoju ljudskost. Isti ponos on očituje i danas pri izgradnji brane, nebodera, nuklearnog reaktora. Nije radio samo na očuvanju postojećeg svijeta, razorio mu je granice te položio ti temelje za novu budućnost. Njegova aktivnost ima još jednu dimenziju koja mu daje vrhovno dostojanstvo: često je opasna. Kada bi krv bila samo prehrambena namirnica, ne bi vrijedila više od mlijeka; lovac međutim nije mesar: u borbi s divljim životinjama izvrgava se riziku. Da bi 24
Bachoffenove elukubracijeu u sociologiji danas više ne uživaju nikakvu povjerenje.
50
briana
ojačao čopor, pleme kojemu pripada, ratnik stavlja na kocku vlastiti život. Ovime briljantno dokazuje da nije život vrhovna vrijednost za čovjeka, nego bi trebao služiti ciljevima važnijim od njega samoga. Najgore prokletstvo žene je njezina isključenost iz ratničkih pohoda. Čovjek se ne uzdiže iznad životinje dajući novi život, nego riskirajući vlastiti; zato unutar ljudske vrste prednost nije dana spolu koji rađa nego onome koji ubija. Ključ čitave tajne nalazi se u upravo rečenom. Na biološkoj razini izvjesna vrsta opstaje samo stvarajući se iznova; no takvo je stvaranje samo ponavljanje istog Života u različitim oblicima. Transcendirajući Život Egzistencijom muškarac jamči ponavljanje Života: tim nadilaženjem stvara vrijednosti koje čistom ponavljanju osporavaju svaku vrijednost. U životinjskom svijetu bezrazložnost i raznolikost aktivnosti mužjaka ostaju uzaludni s obzirom na to da u njih nije uključen nikakav projekt. Kada mužjak ne služi vrsti, ono što čini je ništavno. S druge strane, kada služi vrstu, ljudski mužjak oblikuje lice svijeta, stvara novo oruđe, smišlja, kuje budućnost. Postavljajući se kao suveren u tome nailazi na suučesništvo same žene: jer i žena je živo biće, i u njoj postoji transcendencija te njezin plan nije ponavljanje nego nadilaženje same sebe u drukčijoj budućnosti. U suštini svojeg bića pronalazi potvrdu muških težnji. Zajedno s muškarcima sudjeluje u svečanostima koje slave uspjehe i pobjede mužjaka. Njezina je nesreća u činjenici da je biološki posvećena ponavljanju Života, a istodobno ni u njezinim vlastitim očima Život ne nosi sam po sebi njene razloge postojanja i razlozi su važniji od samog života. Neki dijelovi dijalektike kojom je Hegel definirao odnos gospodara prema robu još bi se bolje mogli primijeniti na odnos muškarca prema ženi. Povlastica Gospodara, kaže Hegel, proizlazi iz toga što on nadređuje Duh Životu činjenicom što riskira svoj život. No zapravo je i pobijeđeni rob upoznao isti rizik. Dok je žena izvorno biće koje daje život i ne riskira svoj. Između muškog i nje nikada nije bilo borbe. Hegelova se definicija primjenjuje posebno na nju. »Druga (svijest) je ovisna svijest za koju je suštinska stvarnost animalni život, dakle biće dobiveno od drugog entiteta.« No ovaj se odnos razlikuje od odnosa opresije jer žena također cilja na prepoznavanje vrijednosti koje konkretno dosežu muški. On je taj koji otvara budućnost prema kojoj se i ona transcendira. Uistinu žene nikad nisu muškim vrijednostima suprotstavile ženske. Muškarci, želeći zadržati muške prerogative, izmislili su tu podjelu. Željeli su stvoriti žensku domenu - pravilo života, imanencije - samo da bi u njoj zatvorili ženu. No iznad svake spolne specifikacije živo biće traži opravdanje u pokretu svoje transcendencije. Podčinjenost žena tomu je dokaz. One danas zahtijevaju da ih se prizna kao živa bića ravnopravna s muškarcima, a ne da podčine egzistenciju životu, muškarca svojoj animalnosti. Egzistencijalna perspektiva nam je dakle omogućila da pojmimo kako su biološki i ekonomski položaj čopora morali dovesti do muške nadmoći. Ženka više od mužjaka trpi zbog ljudske vrste. Čovječanstvo je uvijek nastojalo umaknuti svojoj specifičnoj sudbini. Izumom oruđa, održavanje života je za muškarca postalo aktivnošću i projektom, dok je kroz majčinstvo žena ostala prikovana za svoje tijelo, kao životinja. Zato što se čovječanstvo u svojem bitku dovodi u pitanje, to jest životu pretpostavlja razloge življenja, muškarac se naspram žene postavio kao gospodar. Muškarčev projekt nije da se ponavlja u vremenu, nego da vlada trenutkom i kuje budućnost. Muška aktivnost, stvarajući vrijednosti, postavila je samu egzistenciju kao vrijednost. Pobijedila je nad zbrkanim silama života. Podčinila je prirodu i ženu. Sada nam valja vidjeti kako se ova situacija perpetuirala i kako se razvijala tijekom stoljeća. Koje je mjesto čovječanstvo 51
briana
dalo tom dijelu sebe samoga koji se u sebi definirao kao Drugo? Koja su mu prava priznata? Kako su ga muškarci definirali?
52
briana
II. Upravo smo vidjeli da je u primitivnom čoporu ženska sudbina vrlo teška. Kod životinjskih ženki reproduktivna je funkcija prirodno ograničena i tijekom njezina izvršavanja jedinka je više-manje oslobođena ostalih napora. Samo ženke domaćih životinja katkad do iznemoglosti, unutar njihovih individualnih kapaciteta iskorištava zahtjevan gazda. Nesumnjivo je to bio i slučaj žene u doba kada je borba protiv neprijateljskog svijeta tražila puno upošljavanje resursa zajednice. Tada bi se umoru neprestane i nepravilne prokreacije pridružio umor od teških kućanskih poslova. Svejedno pojedini povjesničari tvrde da je u tom stadiju muška nadmoć najmanje izražena. Umjesto toga valjalo bi radije reći da se tu nadmoć izravno živjelo, a još nije postavljena i željena. Ne nastoji se kompenzirati okrutne nedostatke koji hendikepiraju ženu, no također je se ne pokušava ni mučiti kao što će biti slučaj kasnije u paternalističkom režimu. Nijedna institucija ne proglašava nejednakost spolova; jednako tako ni nema institucija: nema vlasništva, nema nasljedstva, nema prava. Religija je neutralna: obožava se neki bespolni totem. Tek kada se nomadi ustale na jednom tlu i postanu poljoprivrednici niknut će institucije i pravo. Čovjek se više ne ograničava na borbu protiv neprijateljskih sila. Počinje se konkretno izražavati putem lika koji nameće svijetu, promišljati taj svijet i promišljati sebe. U tom trenutku se spolna diferencijacija odražava u strukturi kolektiva, poprima jedinstven značaj: u poljodjelskim zajednicama ženi se često pripisuje nevjerojatan prestiž. On se suštinski objašnjava posve novom važnošću koju zadobiva dijete u civilizaciji koja se temelji na radu na zemlji. Kada se smjeste na nekom teritoriju, ljudi ga prisvajaju. Vlasništvo se pojavljuje u kolektivnom obliku. Ono od svojih vlasnika zahtijeva potomstvo. Majčinstvo time postaje sveta funkcija. Mnoga plemena žive u komunitarnom režimu: to ne znači da žene pripadaju svim muškarcima iz kolektiva. Danas ne vjerujemo da se ikada prakticirao brak iz promiskuiteta. No muškarci i žene imaju vjerski, socijalni i ekonomski život samo kao grupa: njihova individualnost ostaje samo biološka činjenica. Brak, kakav god bio njegov oblik: monogamija, poligamija, poliandrija, također je samo profana slučajnost koja ne stvara nikakvu mističnu vezu. Za suprugu on nije izvor podčinjenosti, ona ostaje članicom plemena. Cijelo pleme okupljeno pod istim totemom mistično posjeduje istu manu, a materijalno zajedničko uživanje istoga teritorija. Prema procesu otuđenja o kojemu sam govorila, pleme se na tom teritoriju poima kao objektivan i konkretan lik. Zbog trajnosti tla ono se dakle ostvaruje kao jedinstvo čiji identitet opstaje kroz raspršenost vremena. Samo taj egzistencijalni korak omogućuje razumijevanje identifikacije koja je opstala do naših dana, identifikacije između plemena, roda, obitelji i vlasništva. Koncepciju nomadskih plemena za koja postoji samo trenutak, poljodjelsko društvo zamjenjuje koncepcijom života ukorijenjenog u prošlosti, koji se spaja s budućnošću: štuje se totemski predak koji daje ime članovima plemena. A pleme pridaje dubinsko zanimanje za svoje potomke: nadživjet će samo sebe kroz tlo koje im ostavlja i koje će oni iskorištavati. Zajednica promišlja svoje jedinstvo i želi egzistenciju s onu stranu sadašnjosti: prepoznaje se u djeci, nju prepoznaje kao svoju, u njoj se ispunjava i nadilazi. 53
briana
No mnogi primitivni ljudi ne znaju ulogu koju ima otac u prokreaciji djece. Djecu smatraju reinkarnacijom duhova predaka koji lebde oko nekih stabala, stijena, svetih mjesta, i koji silaze u žensko tijelo. Katkad se smatra da žena ne treba biti djevica da bi ta infiltracija bila moguća, a ima i naroda koji vjeruju da se infiltracija događa kroz nosnice i usta. U svakom slučaju, defloracija je ovdje sporedna i, iz mističnih razloga, rijetko muževa apanaža. Majka je očito nužna za porođaj djeteta. Ona je ta koja čuva i hrani sjeme u utrobi i dakle preko nje se u vidljivom svijetu život plemena produžuje. Tako njoj pripada glavna uloga. Vrlo često djeca pripadaju plemenu svoje majke, nose njegovo ime, sudjeluju u njegovim pravima i pogotovu u uživanju zemlje koju pleme posjeduje. Zajedničko vlasništvo se dakle prenosi po ženskoj liniji: preko žena su polja i žetve osigurani za članove plemena i obrnuto preko svojih majki su ti članovi predodređeni za to ili to područje. Stoga možemo smatrati da mistički zemlja pripada ženama: imaju ujedno religiozan i legalan zahvat nad njivama i njihovim plodovima. Veza koja ih spaja je još uža od pripadnosti. Režim majčinskog prava odlikuje se pravom asimilacijom žene zemlji. U obje se putem njihovih avatara ostvaruje trajnost života, života koji je suštinski razmnožavanje. Kod nomada se prokreacija čini kao slučajnost, a bogatstva tla ostaju nepoznanicom. No poljoprivrednik se divi misteriju plodnosti koja se širi u usjevima i majčinoj utrobi. Zna da je stvoren kao i stoka i žetve, želi da njegovo pleme iznjedri druge ljude koji će ga perpetuirati perpetuirajući plodnost polja. Posvemašnja priroda mu se čini poput majke. Zemlja je žena, a u ženi obitavaju iste opskurne moći kao i u zemlji.25 Djelomično se iz tog razloga ženi povjerava poljodjelski posao: sposobna u svoje krilo prizvati duhove predaka, također može učiniti da iz zasijanih polja niknu plodovi i klasje. I u jednom i u drugom slučaju nije riječ o stvaralačkoj operaciji nego o magičnom čaranju. U ovom se stadiju čovjek više ne zadovoljava ubiranjem plodova s tla: no još uvijek ne poznaje svoju moć. Oklijeva između tehnika i magije. Osjeća se pasivnim, ovisnim o Prirodi koja nasumice dijeli život i smrt. Dakako, više-manje prepoznaje korisnost spolnog čina i tehnika koje pripitomljuju tlo. No djeca i žetva svejedno mu se čine kao natprirodni darovi. I misteriozna isparavanja ženskog tijela na ovaj svijet privlače bogatstva zakopana u misterioznim izvorima života. Takva su vjerovanja danas još živa među brojnim indijskim, australskim i polinezijskim plemenima.26 Dobila su tim više na važnosti što su se uskladila s praktičnim interesima kolektiva. Majčinstvo osuđuje ženu na sjedilački život; prirodno je, dok muškarac lovi, ribari, ratuje, da ona ostane uz ognjište. No primitivni narodi su kultivirali gotovo isključivo vrtove skromnih dimenzija, unutar seoskih granica. Oruđe kamenog doba nije zahtijevalo intenzivan trud. Ekonomija i mistika slažu se s prepuštanjem poljodjelstva ženi. Kako počinje rađati, zapada je i kućna industrija: žene tkaju sagove i prekrivače, izrađuju keramičke posude. Često su one te koje predsjedaju razmjenom dobara: trgovina je u njihovim rukama. Preko njih se dakle plemenski život održava i širi. O njihovu radu i magičnim osobinama ovise djeca, krda, žetve, posuđe, čitavo blagostanje grupe čija su one duša. Toliko moći kod muškaraca nadahnjuje poštovanje pomiješano sa strahom koji se odražava u kultu žena. U njima se sadržava cijela nepoznata Priroda.
25
»Zdravo, Zemljo, majko ljudi, budi plodna u zagrljaju Boga i ispuni se plodovima na korist čovjeku«, glasi staro anglosasko čaranje. 26 U Ugandi i u indijskom plemenu Bhantu neplodnu ženu smatraju opasnom za vrt. Na Nikobarskim otocima misle da će žetva biti bolja ako je napravi trudnica. Na Borneu žene biraju i čuvaju sjeme. »Čini se da se osjeća prirodna sklonost žena zrnju za koje kažu da je trudno. Katkada žene provode noć u rižištu dok riža klije« (Hose i Mac Dougall). U zapadnoj Indiji, gole žene noću vuku plug po poljima. Indijanci s Orinoca ženama su prepuštali sijanje i sađenje jer »jednako kao što žene znaju na svijet donijeti djecu, zrnje i korijenje koje one zasade donijet će obilije plodove od onih što ih zasade muške ruke« (Frazer). U Frazera nalazimo brojne slične primjere.
54
briana
Već smo rekli da se čovjek uvijek promišlja samo promišljajući Drugoga; poima svijet u znaku dvostrukosti, koja isprva nema spolni značaj. No prirodno bivajući drukčija od muškarca koji se postavlja kao isti, žena će potpasti pod kategoriju Drugoga. Drugo obavija ženu. Prvobitno nije dovoljno važna da bi ga sama utjelovila, tako da se unutar Drugoga iscrtava potpodjela: u drevnim kozmogonijama jedan te isti element često ima i muško i žensko utjelovljenje. Tako su Ocean i More kod Babilonaca dvostruko utjelovljenje kozmičkog kaosa. Kada ženska uloga poraste, ona gotovo potpuno apsorbira regiju Drugoga. Tada se pojavljuju ženska božanstva putem kojih se obožava ideja plodnosti. U iranskoj Suzi pronađena je najstarija slika Velike Božice, Velike Majke u dugoj haljini, s visokom frizurom, koju nam drugi kipovi pokazuju okrunjenu kulama. Iskapanja na Kreti već su iznjedrila nekoliko njezinih likova. Katkad ima steatopigiju i čuči, katkad stoji, mršavija, katkad je odjevena i često gola, stežući ruke pod napuhanim grudima. Ona je kraljica nebesa, predstavlja je golubica. Također je i carica pakla, iz njega izlazi pužući, a simbolizira je zmija. Pojavljuje se u planinama, šumama, na moru, u izvorima. Posvuda stvara život; ako ubije, ponovno oživi. Hirovita, raskošna, okrutna poput Prirode, istodobno milostiva i strašna, vlada cijelom Egeidom, Frigijom, Sirijom, Anatolijom, cijelom zapadnom Azijom. U Babilonu se zove Ištar, Astarta kod semitskih naroda, a u Grka Gea, Rea ili Kibela. Pronalazimo je u Egiptu pod Izidinim značajkama. Muška su joj božanstva podređena. Vrhovni idol u dalekim regijama neba i pakla, žena je na zemlji okružena tabuima kao sva sveta bića, sama je tabu. Zbog moći koje posjeduje promatra je se kao čarobnicu, vješticu. Povezuje je se s molitvama, katkad postaje svećenica, kao što su bile druidkinje kod drevnih Kelta. U nekim slučajevima sudjeluje u vladanju plemenom, događa se čak da vlast izvršava sama. Ta davna vremena nisu nam ostavila nikakva pisanog traga. No velike patrijarhalne epohe čuvaju u svojoj mitologiji, svojim spomenicima, svojim tradicijama, sjećanje na vrijeme kada su žene zauzimale vrlo visok položaj. Sa ženskoga gledišta, brahmansko doba je regresija u doba Rig Vede, a ono u primitivni stadij koji mu je prethodio. Beduinke iz predislamskoga doba imale su mnogo viši status od onoga koji im pripisuje Kuran. Veliki likovi Niobe, Medeje, podsjećaju na eru kada su se majke dičile smatrajući djecu svojim vlasništvom. A u homerskim pjesmama, Andromaha i Hekuba imaju važnost koju već ni klasična Grčka više ne priznaje ženama skrivenim u tami gineceja. Ove činjenice dovele su do pretpostavke da je u primitivna vremena postojala prava vladavina žena. Tu hipotezu, što je postavlja Baschoffen, preuzeo je Engels. Prijelaz s matrijarhata na patrijarhat njemu se čini kao »veliki povijesni poraz ženskoga spola«. No zapravo je to zlatno doba žene samo mit. Reći da je žena Drugo znači reći da među spolovima nije postojao recipročan odnos: Zemlja, Majka, Božica, za muškarca nije bila bližnja. Njezina se moć potvrđivala onkraj ljudske vladavine: ona je dakle bila izvan te vladavine. Društvo je oduvijek bilo muško. Politička moć uvijek je bila u rukama muškaraca. »Javni ili jednostavno društveni autoritet uvijek pripada muškarcima«, tvrdi Lévi-Strauss na kraju svoje studije o primitivnim društvima. Bližnji, drugi koji je također isti, s kojim se ostvaruju recipročni odnosi, muškome je uvijek muška osoba. Dvostrukost otkrivena u ovom ili onom obliku unutar kolektiva, suprotstavlja skupinu muškaraca skupini muškaraca, a žene su dio dobara koje ovi posjeduju i koja im služe kao instrument razmjene. Zabuna je posljedica miješanja dva lika drugosti koji se međusobno isključuju. Onoliko koliko je žena smatrana apsolutnim Drugim, to jest kakva god bila njezina magija, kao neesencijalno, jednako ju je toliko nemoguće promatrati kao
55
briana
drugi subjekt.27 Žene dakle nikada nisu činile odvojenu skupinu koja bi se postavila za sebe pred muškim grupiranjem. Nikada nisu imale izravan i autonoman odnos s muškarcima. »Veza recipročnosti na kojoj se temelji brak ne ustanovljuje se između muškaraca i žena, nego između muškaraca s pomoću žena koje samo za to pružaju glavnu priliku«, kaže Lévi-Strauss.28 Konkretan položaj žene nije pod utjecajem vrste filijacije koja prevladava u društvu kojemu ona pripada. Bio režim patrilinearan, matrilinearan, bilateralan ili neodređen (neodređenost nikad nije stroga), žena je uvijek pod okriljem muškarca. Jedino je upitno ostaje li nakon udaje podređena autoritetu svojega oca ili starijega brata, autoritetu koji će se proširiti i na njezinu djecu, ili prelazi pod mužev autoritet. U svakom slučaju: »Žena je uvijek samo simbol svoje loze... matrilinearna filijacija znači ruku ženina oca ili brata koja se proteže do bratova sela.« Ona je samo posrednica prava, a ne njegova vlasnica. Zapravo se režimom filijacije definiraju odnosi dviju muških skupina, a ne odnosi dvaju spolova. Praktički gledano konkretan položaj žene nije na stabilan način vezan za ovaj ili onaj tip prava. Događa se da u matrilinearnom režimu žena zauzima vrlo visok položaj: treba međutim imati na umu da prisutnost žene poglavice, kraljice, na čelu jednog plemena apsolutno ne znači da su žene u njemu suverene. Dolazak na vlast u Rusiji Katarine Velike ni po čemu nije promijenio sudbinu ruskih seljanki. Ništa manje često nije i da žena živi u poniženju. Uostalom, slučajevi gdje žena ostaje u svojem plemenu, a mužu su dopušteni samo kratki, to jest tajni posjeti, vrlo su rijetki. Gotovo uvijek žena odlazi živjeti pod krov svojega supruga: ta činjenica je dovoljna da se očituje primat muškoga. »Iza oscilacija u vrstama filijacije«, kaže Lévi-Strauss, »postojanost patrilokalne rezidencije svjedoči o temeljnoj asimetriji među spolovima koja odlikuje ljudsko društvo.« Iz toga što žena zadržava djecu kod sebe proizlazi da se teritorijalna organizacija plemena ne preklapa s njegovom totemskom organizacijom: ova je rigorozno utemeljena, ona slučajna. No praktički je prva važnija jer mjesto gdje ljudi žive i rade vrijedi više od njihove mističke pripadnosti. U tranzicijskim režimima koji su najrašireniji, postoje dvije vrste prava, religiozno i ono utemeljeno na zauzimanju i obrađivanju zemlje, i ta prava međusobno zadiru jedno u drugo. Iako je samo laička institucija, brak ima veliku društvenu važnost i bračni par, premda lišen religijskog značenja, snažno je prisutan na ljudskom planu. Čak i u kolektivima gdje susrećemo veliku seksualnu slobodu, doliči da žena koja donese dijete na svijet bude udana. Ona ne uspijeva sama sa svojim potomstvom sačiniti autonomnu grupu, a bratova religijska zaštita joj nije dovoljna, te je nužna prisutnost supruga. On često ima veliku odgovornost što se tiče djece. Ona ne pripadaju njegovu plemenu, ali svejedno je on taj koji ih hrani i odgaja. Među mužem i ženom, ocem i sinom stvaraju se veze kohabitacije, rada, zajedničkih interesa, nježnosti. Između te laičke obitelji i totemskog plemena odnosi su vrlo složeni, kako svjedoči i raznolikost vjenčanih rituala. Primitivno muž kupuje ženu od stranog plemena, ili u najmanju ruku postoji razmjena dobara između plemena, gdje jedno pleme daje jednog od svojih članova, a drugo stoku, plodove, radnu snagu. No kako muž preuzima ženu i njezinu djecu, događa se također da od brata svoje supruge dobije nadoknadu. Nestabilna je ravnoteža između mističkih i ekonomskih stvarnosti. Muškarac je često povezaniji sa svojim sinovima nego sa svojim nećacima. Odabrat će se afirmirati kao otac kad ta afirmacija postane moguća. Zato svako društvo naginje patrijarhalnom obliku kada evolucija diže muškarčevu 27
Vidjet ćemo da se ta razlika nastavila. Epohe koje ženu smatraju Drugim su one koje je najžešće odbijaju integrirati u društvo kao ljudsko biće. Danas ona postaje bližnje drugo samo izgubivši svoju mističnu auru. Na tu su dvosmislenost oduvijek igrali antifeministi. Oni rado uzdižu ženu kao Drugo tako da njezinu drugost postave kao apsolutnu i neumoljivu i ženi odbijaju pristup ljudskom mitseinu. 28 Usp. Lévi-Strauss, Elementarno strukture srodstva.
56
briana
svijest o sebi samom i vodi ga do nametanja svoje volje. No važno je naglasiti da se čak ni u vremenima kada je još bio zbunjen pred tajnama Života, Prirode, Žene, nikada nije odrekao svoje moći. Kada je prestrašen opasnom magijom koju krije žena, postavlja je kao suštinsko, on je taj koji je postavlja i tako se ostvaruje kao esencijalno u otuđenju koje dopušta. Usprkos bogatim vrlinama kojima je žena ispunjena, muškarac ostaje njezinim gospodarom kao što je i gospodar plodne zemlje. Suđeno joj je da bude podređena, posjedovana, iskorištavana kao što je Priroda čiju čarobnu plodnost utjelovljuje. Prestiž koji uživa u muškim očima dobiva od njih. Klanjaju se pred Drugim, obožavaju Božicu Majku. No koliko god se moćnom činila, poima je se pojmovima koje je stvorila muška svijest. Svi idoli koje je izmislio muškarac, kako god ih je zastrašujućima učinio, zapravo su ovisni o njemu i stoga će mu biti moguće da ih uništi. U primitivnim društvima ta ovisnost nije priznata i postavljena, nego postoji smjesta, u sebi. Lako će je se medijatizirati čim muškarac jasnije osvijesti samoga sebe, čim se usudi afirmirati i suprotstaviti. I uistinu, čak i kada se muškarac poima kao datost, kao pasivan, onaj koji trpi slučajnosti sunca i kiše, također se ostvaruje kao transcendencija, kao projekt. U njemu se već afirmira duh, volja protiv zbrke i neizvjesnosti života. Totemski predak čije raznolike inkarnacije preuzima žena je više-manje jasno, pod svojim imenom životinje ili stabla, muški princip. Žena mu perpetuira tjelesnu egzistenciju, ali njezina uloga je samo hranidbena, a ne stvaralačka. Ni u jednom području ona ne stvara. Održava plemenski život dajući mu djece i kruha, ništa više: ostaje posvećena imanenciji. Od društva utjelovljuje samo statičan izgled, zatvoren u sebe, dok muškarac nastavlja prisvajati funkcije koje to društvo otvaraju prirodi i sveukupnom ljudskom kolektivu. Jedini njega dostojni poslovi su rat, lov, ribolov, on osvaja neobičnu lovinu i pripaja je plemenu. Rat, lov, ribolov predstavljaju ekspanziju egzistencije, njezino nadilaženje prema svijetu. Mužjak ostaje jedino utjelovljenje transcendencije. Još uvijek nema praktična sredstva da potpuno zavlada Ženom-Zemljom, ne usuđuje se podići protiv nje: ali već je se želi osloboditi. Po mojem mišljenju u toj želji valja tražiti dubinski razlog slavnog običaja egzogamije, tako raširenog u društvima s materinskom filijacijom. Čak i ako muškarac ne zna za ulogu koju igra u prokreaciji, brak za njega ima veliku važnost: njime dostiže dostojanstvo odrasle osobe i dobiva parcelu svijeta. Preko majke je vezan s plemenom, s precima, i sa svime što čini njegovu vlastitu bit. No u svim laičkim ulogama, braku, radu, pokušava pobjeći iz toga kruga, afirmirati transcendenciju nasuprot imanenciji, otvoriti si budućnost drukčiju od prošlosti u koju su mu uronjeni korijeni. Prema vrsti pripadnosti priznatoj u različitih društvima, zabrana incesta poprima različite oblike, no od primitivnog doba do danas zadržava isti smisao: ono što muškarac želi posjedovati, jest ono što on nije. Ujedinjuje se s onime što mu se prema njemu čini kao Drugo. Zato žena ne treba sudjelovati u suprugovoj mani, trebala bi joj biti strana: dakle strana njegovu plemenu. Primitivni brak se katkad temelji na otmici, bilo stvarnoj, bilo simboličkoj: s obzirom na to da je nasilje počinjeno nad drugim najočitija potvrda njegovoj drugosti. Osvajajući ženu silom, ratnik dokazuje da si je umio pripojiti tuđe bogatstvo i razbiti sudbinske granice pripisane mu rođenjem. Kupnja u različitim oblicima - plaćeni danak, pružanje usluga - manje dramatično očituje isto značenje. 29 29
U već citiranoj tezi Levija-Straussa nalazimo potvrdu te ideje u ponešto drugačijem obliku. Iz njegove studije proizlazi da zabrana incesta nipošto nije primitivna činjenica iz koje proizlazi egzogamija. No ta zabrana u negativnoj formi odražava pozitivnu volju za egzogamijom. Ne postoji nijedan izravan razlog zašto bi bilo neprilično da žena opći s muškarcima iz svoga klana, ali je društveno korisno da sudjeluje u uslugama putem kojih svaki klan, umjesto da se zatvori u sebe sama, s drugim klanom uspostavlja recipročan odnos: „Egzogamija ima više pozitivnu nego negativnu vrijednost... ona zabranjuje endogamni brak... ne zato što brak sa srodnicima donosi biološku opasnost, nego zato što egzogamni brak donosi društvenu dobrobit.“ Grupa ne smije privatiziran konzumaciju žena koje su jedno od njezinih dobara, nego pretvoriti tu konzumaciju u sredstvo komunikacije. Ako je brak sa ženom iz klana zabranjen, „jedini je
57
briana
Malo-pomalo muškarac je medijatizirao svoje iskustvo te je, u njegovim reprezentacijama kao i u njegovoj praktičnoj egzistenciji trijumfirao muški princip. Duh je pobijedio nad Životom, transcendencija nad imanencijom, tehnika nad magijom i razum nad praznovjerjem. Devaluacija žene nužna je etapa u povijesti čovječanstva: jer ona nije izvlačila svoj prestiž iz svoje pozitivne vrijednosti, nego iz muške slabosti. U ženi su se utjelovili zabrinjavajući prirodni misteriji: muškarac se izvlači iz njezina utjecaja kad se oslobađa prirode. Na prijelazu iz kamenog u brončano doba omogućeno mu je da svojim radom osvoji tlo i samoga sebe. Poljoprivrednik je podređen neizvjesnostima zemlje, nicanja, godišnjih doba, pasivan je, moli i čeka: zato su totemski duhovi ispunjavali ljudski svijet. Seljak je trpio hirove prirodnih moći. Radnik naprotiv oblikuje oruđe po svojem planu. Svojim mu rukama nameće lik svojega projekta. Suočen s inertnom prirodom koja mu odolijeva, no koju pobjeđuje, afirmira se kao suverena volja. Pospješivanjem udaraca po nakovnju pospješuje izradu oruđa: dok ništa ne može ubrzati zrenje klasja. Shvaća svoju odgovornost nad izrađenom stvari: njegov potez, spretan ili nespretan, izrađuje ili razbija, pažljiv i vješt dovodi je do točke savršenstva na koju je ponosan: njegov uspjeh ne ovisi o milosti bogova nego o njemu samom. Izaziva svoje drugove, diči se svojim uspjesima. Ako još uvijek ostavlja mjesta za rituale, egzaktne tehnike mu se čine mnogo važnijima. Mistične vrijednosti prelaze u drugi plan, a praktični interesi u prvi. Ne oslobađa se u potpunosti od bogova, ali ih odvaja od sebe razdvajajući se od njih. Šalje ih na njihovo olimpsko nebo i sebi zadržava zemaljsko područje. Veliki Pan počinje blijedjeti kad zazveči prvi udarac čekića i započne vladavina čovjeka. On shvati svoju moć. U odnosu svoje stvaralačke ruke s izrađenim predmetom on doživljava uzročnost: zasijano sjeme niče ili ne niče, dok metal uvijek na isti način reagira na oganj, na kaljenje, na mehaničku radnju. Taj svijet alatki može se zatvoriti u jasne koncepte: tada se mogu pojaviti racionalna misao, logika i matematika. Cijeli lik svemira je izokrenut. Štovanje žene bilo je povezano s vladavinom agrikulture, vladavinom neumoljivog trajanja, neizvjesnosti, slučajnosti, čekanja, misterija. Vladavina homo fabera je vladavina vremena koje se može osvojiti kao prostor, nužnosti, projekta, akcije, razuma. Čak i kada se suoči sa zemljom, od tada će joj se muškarac suprotstaviti kao radnik. Otkriva da je moguće obogatiti tlo, da je dobro da ga se ostavi odmarati, da na taj način treba tretirati to sjeme: on je taj koji upravlja žetvama. Iskopava kanale, navodnjava ili isušuje tlo, gradi putove i hramove: iznova stvara svijet. Narodi koji su ostali pod okriljem božice-majke, oni kod kojih se perpetuirala materinska filijacija, tako su stali na primitivnom stadiju civiliziranosti. Ženu se naime štovalo onoliko koliko je muškarac bio rob vlastitih bojazni, suučesnik vlastite nemoći: iz straha, a ne iz ljubavi izgradio je njezin kult. Mogao se ostvariti samo počevši je detronizirati.30 Muškarac će tada kao suveren priznavati muški princip stvaralačke snage, svjetlosti, inteligencije, reda. Kraj božice-majke iskrsnuo je bog, sin ili ljubavnik, koji joj je još uvijek podčinjen, no sliči joj kao jaje jajetu i s njom je povezan. On također utjelovljuje princip plodnosti: to je bik, Minotaur, Nil koji oplođuje egipatske ravnice. Umire u jesen i ponovno se rađa u proljeće nakon što je nepovrediva ali uplakana supruga-majka posvetila sve svoje napore da pronađe njegovo tijelo i oživi ga. Na Kreti vidimo pojavljivanje toga para koji pronalazimo na svim obalama Mediterana: u Egiptu su to Izida i Horus, u Feniciji Astarta i Adonis, u Maloj Aziji Kibela i Atis, te u helenskoj Grčkoj Rea i Zeus. Zatim će Velika razlog tomu taj što je ona ista dok treba (i dakle može) postati drugo... Žene koje se prodaju u ropstvo mogu biti iste one koje su prvobitno ponuđene. Jednima i drugima treba samo znak drugosti koji je posljedica izvjesnog položaja u strukturi, a ne urođenog značaja“. 30 Naravno, to je nužan, ali ne i dovoljan uvjet: postoje patrilinearne civilizacije koje su se zaustavile na primitivnom stadiju. Druge su se, poput civilizacije Maja, degradirale. Ne postoji apsolutna hijerarhija između društava majčinskog i onih očinskog prava: no samo su potonja tehnički i ideološki evoluirala.
58
briana
Majka ostati bez prijestolja. U Egiptu, gdje ženski položaj ostaje iznimno povoljan, božica Nut koja utjelovljuje nebo i Izida, oplođena zemlja, supruga Nila, Ozirisa, ostaju božicama goleme važnosti. No ipak je Ra, bog sunce, svjetlo i virilna energija, taj koji je vrhovni kralj. U Babilonu Ištar je samo Mardukova supruga; on je taj koji stvara stvari i jamči im harmoniju. Semitski bog je muško. Kad Zeus ovlada nebom, potrebno je da Gea, Rea i Kibela abdiciraju: ostaje samo Demetra kao impozantno, no sporedno božanstvo. Vedski bogovi imaju supruge, ali njih se ne obožava jednako kao i bogove. Rimski Jupiter nema premca.31 Dakle, trijumf patrijarhata nije bio ni slučajan niti posljedica kakve nasilne revolucije. Od iskona čovječanstva, njihova biološka povlastica dopustila je muškima da se sami afirmiraju kao suvereni subjekti. Nikad se nisu odrekli te povlastice. Djelomično su otuđili svoju egzistenciju kroz Prirodu i Ženu. No potom su je ponovno osvojili. Osuđena na igranje uloge Drugoga, žena je tako bila osuđena na posjedovanje samo neizvjesne moći: rob ili idol, nikad sama nije birala svoju kob. »Muškarci prave bogove; žene ih obožavaju«, rekao je Frazer. Oni su ti koji odlučuju hoće li njihova vrhovna božanstva biti ženskog ili muškog roda. Mjesto žena u društvu još uvijek je ono koje im muškarci daju. Žena nikad nije nametnula vlastiti zakon. Možda bi ipak, da je proizvodni rad ostao na razini njezinih snaga, žena mogla s muškarcem ostvariti osvajanje prirode. Ljudska se vrsta naime afirmirala protiv bogova kroz muške i ženske jedinke. No žena nije mogla svojima učiniti obećanja oruđa. Engels je samo nepotpuno objasnio njezin pad: nije dovoljno reći da je izum bronce i željeza dubinski izmijenio ravnotežu proizvodnih snaga i da je tim putem došlo do inferiornosti žene. Ta inferiornost sama po sebi ne dostaje za shvaćanje opresije koju je pretrpjela. Po nju je pogubno to što, ne mogavši postati partnericom u radu za radnika, biva isključena iz ljudskog mitseina: to što je žena slabija i nižega proizvodnog kapaciteta ne objašnjava to isključivanje. Zato što nije na svoj način sudjelovala u radu i mišljenju, zato što je ostala služiti misterijima života, muškarac u njoj nije prepoznao sličnoga. Od onda kad je nije prihvatio, kad je u njegovim očima sačuvala dimenziju drugoga, muškarac je mogao samo postati njezinim opresorom. Muška želja za ekspanzijom i dominacijom pretvorila je žensku nesposobnost u prokletstvo. Muškarac je želio iscrpiti nove mogućnosti koje su mu otvorile nove tehnike, pozvao je robovsku radnu snagu, sveo je sebi sličnoga na ropstvo. Budući da je robovski rad bio mnogo učinkovitiji od onoga koji je mogla pružiti žena, izgubila je ekonomsku ulogu koju je igrala u plemenu. A u svojem odnosu s robom gospodar je pronašao potvrdu svoje suverenosti, mnogo radikalniju od mlakog autoriteta koji je imao nad ženom. Budući da je izazivala strahopoštovanje zbog svoje plodnosti, i kako je bila drugo od muškarca te sudjelovala u uznemirujućem karakteru drugoga, žena je na izvjestan način muškarca držala ovisnim o sebi čak i u trenucima kad je ovisila o njemu. Recipročnost odnosa gospodar-rob za nju je postojala aktualno i zbog toga je izbjegla ropstvo. Roba ne štiti nikakav tabu, on je samo podjarmljen čovjek, ne drukčiji nego inferioran. Proći će stoljeća dok se ne aktualizira dijalektička igra njegova odnosa s gospodarom. U organiziranome patrijarhalnom društvu rob je samo teretna životinja s ljudskim licem: gospodar nad njim ima titanski autoritet. Time raste njegov ponos: i okreće ga protiv žene. Sve što osvaja, osvaja protiv nje; kako postaje moćniji, ona sve više propada. Posebice kad postaje vlasnikom tla također zahtijeva vlasništvo 31
Valja zabilježiti (prema M. Begouenu, Journal de psychologie, 1934.) da u razdoblju aurignacien nalazimo mnoge kipiće žena pretjerano naglašenih spolnih atributa. U spiljama nalazimo i grube crteže samih vulva. U razdobljima solutréen i magdalénien nestaje tih prikaza. U aurignacienu su vrlo rijetki muški kipići i ne postoji prikaz muškog spolnog organa. U magdalénienu još nalazimo pokoju figuraciju vulve, ali u malom broju, dok je naprotiv otkriveno mnogo prikaza falusa.
59
briana
nad ženom. Onomad je bio opsjednut manom, Zemljom. Sada ima dušu, zemlje. Oslobođen Žene također zahtijeva ženu i vlastito potomstvo. Želi da obiteljski rad kojim se koristi za polja bude potpuno njegov i zato mu radnici trebaju pripadati: podjarmljuje ženu i djecu. Potrebni su mu nasljednici kojima će produljiti svoj ovozemaljski život tako što će im ostaviti u nasljedstvo svoja dobra, a oni će mu u grobnicu položiti počasti nužne za odmor njegove duše. Kult kućnih bogova nadovezao se na konstituiranje privatnog vlasništva i funkcija nasljednika ujedno je i ekonomska i mistična. Tako se od dana kad agrikultura prestaje biti suštinski magična operacija i postaje ponajprije stvaralački rad, muškarac otkriva kao generativna snaga. Polaže pravo na svoju djecu istodobno kad i na svoje žetve.32 U primitivna vremena nema značajnije ideološke revolucije od one kojom agnacija zamjenjuje materinsku filijaciju. Tada se ženu spušta na rang dojilje, sluškinje, a suverenitet oca raste. On je taj koji posjeduje prava i prenosi ih. Apolon u Eshilovim Eumenidama proglašava te nove istine: »Majka nije ta koja stvara ono što zovemo njezinim djetetom: ona je samo hraniteljica sjemena prolivenog u njezino krilo. Onaj koji stvara je otac. Žena kao strani rizničar prima sjeme te ga, ako bogovi tako žele, zadrži.« Jasno je da ove tvrdnje nisu rezultat nekog znanstvenog otkrića: one su ispovijest vjere. Nesumnjivo ga je iskustvo tehničke uzročnosti, iz kojega muškarac crpi sigurnost o svojoj stvaralačkoj moći, dovelo do toga da spozna da je jednako nužan za razmnožavanje kao i majka. Ideja je vodila opažanje. No ono se ograničava na dodjeljivanje ocu jednake uloge kao i majci: dovelo je do pretpostavke da je prirodni uvjet začeću susret sperme s mjesečnicom. Ideja koju izražava Aristotel: žena je samo tvar, »princip pokreta koji je muško kod svih bića koja rađaju, bolji je i božanskiji«, govori o želji za moći koja nadilazi svaku spoznaju. Pripisujući isključivo sebi svoje potomstvo, muškarac se definitivno rješava utjecaja ženskosti, nasuprot ženi osvaja dominaciju svijetom. Posvećena razmnožavanju i sporednim zadacima, lišena svoje praktične važnosti i mističnog prestiža, žena djeluje još samo kao služavka. Ovo su osvajanje muškarci prikazali kao svršetak silovite borbe. Jedna od najdrevnijih kozmogonija, kozmogonija Asiro-Babilonaca, pripovijeda nam o njihovoj pobjedi u tekstu koji datira u 7. stoljeće, ali reproducira mnogo stariju legendu. Ocean i More, Atum i Tiamat, stvorili su nebeski svijet, zemaljski svijet i sva velika božanstva. No uvidjevši da su previše nestašni, odlučiše ih uništiti. Tiamat, žena-majka, vodila je borbu protiv najjačeg i najljepšeg od svojih potomaka, Marduka. On ju je nakon što ju je porazio u borbi, nakon strašne bitke, ubio i presjekao joj tijelo napola. Od jedne je polovice napravio nebeski svod, od druge potporu zemaljskom svijetu. Zatim je organizirao svemir i stvorio čovječanstvo. U drami Eumenide, koja ilustrira trijumf patrijarhata nad majčinskim pravom, Orest također ubija Klitemnestru. Svojim krvavim pobjedama, virilna snaga, sunčeve moći reda i svjetlosti pobjeđuju nad ženskim kaosom. Odrješujući Oresta, tribunal bogova proglašava da je bio Agamemnonov sin prije nego Klitemnestrin. Staro majčinsko pravo je mrtvo: odvažan muški ustanak ga je ubio. Vidjeli smo da se zapravo prijelaz na očinsko pravo ostvario polaganim pomacima. Muško osvajanje bilo je ponovno osvajanje: muškarac je samo uzeo u posjed ono što je već posjedovao. Pravo je uskladio sa stvarnošću. Pritom nije bilo borbe, pobjede i poraza. Ipak, ove legende imaju duboki smisao. U trenutku kad se muškarac afirmira kao subjekt i sloboda, medijatizira se ideja Drugoga. Od toga je dana odnos s Drugim drama: postojanje 32
Kao što je žena bila izjednačena s brazdom, muškarac je sada izjednačen s plugom, i obrnuto. Na crtežu pluga iz kasitskog razdoblja iscrtani su simboli reproduktivnog čina. Zatim je jednakost falus-plug često plastično reproducirana. Riječ Iak na nekim austroazijskim jezicima znači ujedno i falus i lopatu. Postoji asirska molitva upućena božanstvu čiji je "plug oplodio zemlju".
60
briana
Drugoga je prijetnja, opasnost. Drevna grčka filozofija, koju Platon u tom smislu ne demantira, pokazala je da je drugost isto što i negacija, dakle Zlo. Postaviti Drugo znači definirati manihejstvo. Zato religije i zakonici ženu tretiraju s tolikim neprijateljstvom. U doba kad se ljudski rod uzdignuo do pisane redakcije svojih mitologija i zakona, patrijarhat je definitivno ustanovljen: muški su ti koji sastavljaju zakone. Prirodno je da ženi daju podređeni položaj. No mogli bismo zamisliti da je promatraju jednako dobronamjerno kao djecu i stoku. Ništa od toga. Organizirajući opresiju žene, zakonodavci je se boje. Od ambivalentnih odlika koje je nosila ponajprije zadržavaju one zlokobne: od svete postaje nečista. Eva, dana Adamu da bi mu bila partnerica, upropastila je ljudski rod. Kad se žele osvetiti muškarcima, poganski bogovi izmišljaju ženu te je već prvorođena među ženskim stvorenjima, Pandora, oslobodila sva zla koja trpi čovječanstvo. Drugo je pasivnost nasuprot aktivnosti, različitost koja razbija jedinstvo, materija suprotstavljena formi, nered koji se opire redu. Žena je dakle posvećena Zlu. »Postoji dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca; i loš princip koji je stvorio kaos, tamu i ženu«, kaže Pitagora. Manuovi zakoni je definiraju kao podlo biće koje valja držati u ropstvu. Levitik je izjednačuje s teglećom stokom koju posjeduje patrijarh. Solonovi zakoni joj ne dodjeljuju nijedno pravo. Rimsko pravo stavlja je pod starateljstvo i proglašava njezinu »imbecilnost«. Kanonsko pravo je smatra »vratima Đavla«. Kuran je tretira s apsolutnim prijezirom. Međutim Zlo je nužno Dobru, materija ideji i noć svjetlosti. Muškarac zna da mu je za zadovoljenje njegovih žudnji, perpetuiranje njegova života, žena nužna. Potrebno ju je integrirati u društvo: u mjeri u kojoj se podčinjava redu koji su ustanovili muški, očišćena je od svoje iskonske prljavštine. Ideja je snažno izražena u Manuovim zakonima: »Žena legitimnim brakom dobiva iste odlike kao i njezin suprug, slično rijeci koja se gubi u oceanu, i nakon smrti je primljena u isti nebeski raj.« Nadalje, Biblija pohvalnim riječima iscrtava portret »snažne žene«. Kršćanstvo, usprkos mržnji prema tjelesnom, poštuje posvećenu djevicu i kreposnu i poslušnu suprugu. Povezana s kultom, žena čak može imati važnu vjersku ulogu: brahmanke u Indiji i flaminije u Rimu jednako su svete kao i njihovi muževi. U paru je muškarac taj koji dominira, ali zajednica muškog i ženskog principa ostaje nužna za mehanizam plodnosti, za život i društveni poredak. Ta ambivalentnost Drugoga, Ženke je ono što će se odražavati u nastavku ženske povijesti. Do naših dana bit će podređena volji muškaraca. No ta volja je dvojaka: potpunom aneksijom žena bi bila snižena na rang stvari; a muškarac nastoji vlastitim dostojanstvom ogrnuti ono što osvaja i posjeduje. Drugo u njegovim očima zadržava malo svoje primitivne magije. Kako od supruge učiniti ujedno i služavku i partnericu, jedan je od problema koje će muškarac pokušati riješiti. Njegov će stav evoluirati kroz stoljeća, što će dovesti i do evolucije u ženskoj sudbini.33
33
Mi ćemo proučiti tu evoluciju na zapadu. Povijest žene na istoku, u Indiji, Kini, doista je bila povijest dugog i nepromjenjivog ropstva. Od srednjeg vijeka do današnjih dana usredotočit ćemo ovu studiju na Francusku, čiji slučaj je tipičan.
61
briana
III. Detronizirana stupanjem na snagu privatnog vlasništva, za privatno vlasništvo je ženska sudbina vezana tijekom stoljeća. Velikim dijelom njezina se povijest preklapa s poviješću nasljedstva. Možemo shvatiti temeljni značaj te institucije ako imamo na umu da vlasnik otuđuje svoju egzistenciju u vlasništvu. Do vlasništva mu je stalo više nego do samog života. Ono prelazi uske granice ovoga vremenskog života, opstaje onkraj uništenja tijela, kao zemaljska i osjetljiva inkarnacija besmrtne duše; no to preživljavanje se ostvaruje samo ako vlasništvo ostane u rukama posjednika: nakon smrti ne bi moglo biti njegovo osim ako ne pripadne pojedincima u kojima se on produžava i prepoznaje, koji su njegovi. Kultivirati očinsku domenu, posvetiti kult očevim duhovima, to je za nasljednika jedna te ista obaveza: on osigurava preživljavanje predaka na zemlji i u podzemnom svijetu. Muškarac dakle neće prihvatiti da dijeli sa ženom ni svoja dobra ni djecu. Neće uspjeti potpuno i zauvijek nametnuti svoje pretenzije. No u vrijeme moćnog patrijarhata, otima ženi sva prava na posjedovanje i prijenos dobara. Uostalom, čini se logičnim da joj ih zaniječe. Kad se prihvati da djeca neke žene više nisu njezina, ona odjednom nemaju nikakve veze s grupom iz koje je potekla žena. Brakom se žena od sada više ne posuđuje od jednog plemena u drugo, nego je se radikalno oduzima grupi u kojoj je rođena i pripoji grupi njezina supruga. On je kupuje kako se kupuje grlo stoke ili roba, nametne joj svoja kućna božanstva, a djeca koju žena rodi pripadaju suprugovoj obitelji. Kad bi bila nasljednica, zloupotrebljavala bi to prenoseći bogatstva iz očeve obitelji u muževu obitelj: brižno je se isključuje iz nasljedstva. No s druge strane, zato što ne posjeduje ništa, žena nije uzdignuta na dostojanstvo osobe. Ona sama čini dio muškarčeve baštine, prvo baštine svojega oca, zatim svojega muža. U strogo patrijarhalnom režimu otac može na smrt osuditi, čim se rode, i mušku i žensku djecu. No u prvom slučaju društvo najčešće ograničava njegovu moć: svako normalno muško novorođenče prima se u život; dok je običaj napuštanja djevojčica veoma raširen. Kod Arapa je bilo masovnih čedomorstava: odmah po rođenju djevojčice bi bacali u rake. Prihvaćanje ženskog djeteta je s očeve strane čin slobodne velikodušnosti. Žena u ta društva ulazi samo s pomoću vrste milosti koja joj se pruža, a ne legitimno kao muško. U svakom slučaju, ljaga porođaja čini se za majku puno gorom kad je dijete žensko: kod Hebreja Levitik u tom slučaju zahtijeva dvostruko dulje pročišćenje nego ako je na svijet donijela dječaka. U kolektivima gdje postoji običaj »cijene krvi«, zahtijeva se samo mala svota kad je žrtva ženskoga spola: njezina je vrijednost u usporedbi s muškim kao vrijednost roba prema slobodnom čovjeku. Kad je djevojka mlada, otac ima svu vlast nad njom; brakom je u cijelosti prenosi na supruga. Budući da je njegovo vlasništvo, poput roba, tegleće stoke, stvari, prirodno je da muškarac može imati supruga koliko mu srce želi. Samo ekonomski razlozi ograničavaju poligamiju. Muž može napustiti svoje žene radi vlastita hira, društvo im ne pruža ama baš nikakvo jamstvo. Naprotiv, žena je potom osuđena na strogu čednost. Usprkos tabuima, društva majčinskog prava dopuštaju veliku slobodu ponašanja. Rijetko se zahtijeva predbračna čistoća, a na preljub se gleda bez mnogo strogoće. Suprotno tomu, kad žena postane muško vlasništvo, on je želi kao djevicu i pod paskom najtežih kazni zahtijeva potpunu vjernost. Najgori bi zločin bilo riskirati da se nasljedna prava daju nekom potomku stranca. Stoga pater familias ima 62
briana
pravo usmrtiti suprugu koja je zgriješila. Onoliko koliko traje privatno vlasništvo, toliko se bračna nevjera sa ženine strane smatra zločinom najgore izdaje. Svi zakoni, koji su do naših dana zadržali nejednakost što se tiče preljuba, spominju težinu povrede koju je počinila žena riskirajući da u obitelj donese kopile. A premda je pravo da presudimo sami ukinuto nakon Augusta, Napoleonov zakon još obećava oprost porote pravedničkom mužu. Kad je žena pripadala ujedno očinskom plemenu i obitelji u koju se udala, između dva niza veza koje su se prepletale i čak ukrštale, uspijevala je zadržati dosta veliku slobodu, jer bi joj svaki od dvaju sustava služio kao potpora protiv drugoga. Na primjer, često je mogla izabrati muža prema svojem hiru, zato što je brak bio samo laički događaj koji nije utjecao na dubinsku strukturu društva. No u patrijarhalnom režimu ona je vlasništvo svojega oca koji je udaje po svojoj volji; zatim, zarobljena u suprugovoj kući, ona je još samo njegova stvar i stvar genosa u koji je uvedena. Kad obitelj i privatna baština bez prijepora ostaju temelji društva, žena također ostaje potpuno otuđena. To se dogodilo u muslimanskom svijetu. Struktura mu je feudalna, to jest nije se pojavila dovoljno jaka država da bi ujedinila i podčinila različita plemena: nijedna vlast ne drži u šaci patrijarhalnog poglavara. Religija stvorena u doba kad je arapski narod bio ratnički i osvajački za ženu je pokazivala samo najveći prijezir. »Muškarci su superiorni ženama zato što je Bog dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje«, kaže Kuran. Žena nikad nije imala ni stvarnu moć ni mističan prestiž. Beduinka mukotrpno radi, rukuje plugom i nosi teret: tako sa svojim mužem utemeljuje vezu recipročne ovisnosti; izlazi slobodno, otkrivena lica. Pokrivena i zatvorena muslimanka još je danas u većini društava vrsta ropkinje. Sjećam se u jednom selu u Tunisu neke podzemne špilje u kojoj su klečale četiri žene: stara ćorava, bezuba supruga, s grozno izranjavanim licem, kuhala je tjesteninu na malom ognjištu okružena gustim dimom. Dvije nešto mlađe, no gotovo jednako izobličene supruge njihale su djecu u svojim naručjima: jedna od njih je dojila. Pred tkalačkim stanom sjedila je mlada djevojka predivno zaogrnuta svilom, zlatom i srebrom i tkala vunu. Napuštajući tu mračnu špilju - kraljevstvo imanencije, maternicu i grobnicu - srela sam u prolazu koji je vodio na svjetlo dana muškarca odjevenog u bijelo, kako sjaji od čistoće, nasmiješen, sunčan. Vraćao se s tržnice gdje je čavrljao s drugim muškarcima o svjetskim pitanjima. Proveo je nekoliko sati u tom utočištu koje je bilo njegovo, usred prostranstva svemira kojemu je pripadao, od kojega nije bio odvojen. Za ocvale starice, za mladu nevjestu osuđenu na jednako brzu propast, nije bilo drugog svemira osim zadimljene špilje iz koje su izlazile samo noću, tihe i zamotane. Židovi iz biblijskog doba imaju otprilike iste običaje kao Arapi. Patrijarsi su poligamni i mogu napustiti žene više-manje kad im se prohtije. Pod prijetnjom strogih kazni zahtijeva se da se mlada supruga isporuči svojem mužu kao djevica. U slučaju preljuba, kamenuje je se. Osuđena je na kućanske poslove kao što pokazuje portret snažne žene: »Tka vunu i lan... ustaje kad je još noć... Noću se njezina svjetiljka ne gasi... Kruh lijenosti ona ne jede.« Čak i čedna i marljiva, ona je nečista, okružuju je tabuima. Njezino svjedočanstvo ne znači ništa pravdi. Eklezijast govori o njoj s najdubljim gađenjem: »Smatram gorom od smrti ženu čije je srce zamka i mreža i čije su ruke veze... pronašao sam čovjeka među tisućom, ali nisam pronašao ženu među svima.« Po smrti njezina muža, praksa, ako ne i zakon, zahtijevali su da udovica pođe za pokojnikova brata. Taj leviratski običaj pronalazimo u mnogih orijentalnih naroda. U svim režimima gdje je žena pod skrbništvom, jedan od problema koji se nameću jest situacija udovica. Najradikalnije rješenje je žrtvovati ih na muževu grobu. No nije istina da je čak i u Indiji zakon ikad nametao takav holokaust; Manuovi zakoni pristajali su na to da supruga 63
briana
nadživi supruga. Spektakularna samoubojstva bila su samo aristokratska moda. Mnogo se češće supruga stavljala na raspolaganje nasljednicima svojega supruga. Levirat katkad preuzima oblik poliandrije; da bi se doskočilo nesigurnostima udovištva ženi se za muževe daju sva braća iz obitelji, što je običaj koji također služi da bi se lozu obranilo od moguće impotencije muža. Čini se, prema jednom Cezarovu tekstu, da su u Bretanji svi muškarci jedne obitelji dijelili određen broj žena. Patrijarhat se nije posvuda razvio u tako radikalnom obliku. U Babilonu je Hamurabijev zakonik ženi priznavao određena prava: ona prima dio očeva nasljedstva, a kad se uda, otac joj daje miraz. U Perziji je na snazi bila poligamija; žena se mora potpuno pokoriti mužu kojega joj otac odabere već u pubertetu. No više je se cijeni nego u većine orijentalnih naroda. Incest nije zabranjen, česti su bili brakovi između braće i sestara. Žena je zadužena za obrazovanje djece do dobi od sedam godina ako je riječ o dječacima, a do njihove udaje ako je riječ o djevojčicama. Žena može dobiti dio muževa nasljedstva ako se sin toga ne pokaže dostojan; ako je »povlaštena supruga«, u slučaju da muž umre ne ostavivši za sobom odraslog sina, njoj se povjerava skrbništvo nad maloljetnom djecom i vođenje poslova. Pravila braka jasno pokazuju važnost koju za glavu obitelji ima potomstvo. Čini se da je postojalo pet oblika braka:34 1. žena se udavala uz pristanak svojih roditelja, tada je se nazivalo »povlaštenom suprugom«, djeca su pripadala njezinu mužu; 2. kad je žena bila jedino dijete, prvo od njezine djece davalo se roditeljima da bi im zamijenilo kćer, tada je postajala »povlaštenom suprugom«; 3. ako je muškarac umro kao neženja, njegova je obitelj darovala mirazom i oženila stranu djevojku: nazivalo je se »posvojenom ženom«; polovica djece pripala bi pokojniku, druga polovica živućem mužu; 4. udovica bez djece, preudana, nazivala se sluškinjom: dugovala je polovicu djece iz drugog braka pokojnom mužu; 5. žena koja se udala bez pristanka svojih roditelja nije mogla nasljeđivati od njih dok je njezin stariji sin, postavši punoljetnim, ne bi dao kao »povlaštenu suprugu« svojemu ocu; ako je njezin muž umro prije, na nju se gledalo kao na maloljetnu i dodijelilo bi joj se skrbništvo. Status posvojene žene i sluškinje utemeljuje pravo svakog muškarca da se nadživi u potomstvu za koje ga ne veže nužno krvna veza. To potvrđuje ono što smo govorili prije: tu vezu su na neki način izmislili muškarci kad su kroz nju željeli anektirati svojem završenom životu zemaljsku i podzemnu besmrtnost. U Egiptu je ženski položaj bio najpovlašteniji. Božice-majke su postajući supruge zadržale svoj prestiž; religijska i društvena jedinica je par; žena je tu kao saveznik i komplementarna muškarcu. Njezina je magija tako slabo prijeteća da je čak i strah od incesta prevladan i ne oklijeva se zamijeniti sestru sa suprugom.35 Ona ima ista prava kao muškarac, istu pravnu moć; nasljeđuje, posjeduje dobra. Ta jedinstvena sreća nije nimalo slučajna: proizlazi iz toga što je u drevnom Egiptu tlo pripadalo kralju i nadmoćnim kastama svećenika i ratnika. Za pojedince je zemljište bilo samo dano na korištenje. Kako je novac ostao neotuđiv, dobra prenošena nasljedstvom imala su samo malo vrijednosti i nije se pronalazilo nikakve zapreke da ih se dijeli. Zbog nedostatka privatne baštine, žena je zadržala dostojanstvo osobe. Udavala se slobodno, a kao udovica mogla se preudati po svojoj volji. Muškarac je prakticirao poligamiju, no, iako su mu sva djeca bila zakonita, imao je jednu istinsku suprugu, jedinu koja je bila povezana s kultom i legalno vezana uz njega. Ostale su bile samo robinje lišene svih prava. Glavna supruga nije mijenjala položaj udajom: ostajala je gospodaricom svojih dobara i slobodna sklapati ugovore. Kad je faraon Bokhoris uveo privatno vlasništvo, žena je 34 35
Ovdje sažimamo izlaganje C. Huarta iz La Perse antique et la civilisation iranienne, str. 195-196. U nekim slučajevima brat mora oženiti sestru.
64
briana
zauzimala prejaki položaj da bi je se s njega maknulo. Bokhoris je otvorio razdoblje ugovora i sam je brak postao ugovorni. Postojale su tri vrste ugovora: jedan se ticao servilnog braka; žena je postajala muževa stvar, no katkad je to značilo da nema druge konkubine osim nje; svejedno je zakonita supruga smatrana jednakom muškarcu i sva su im dobra bila zajednička. Muž se često obvezivao da joj isplati novčanu svotu u slučaju razvoda. Taj običaj doveo je nešto kasnije do za ženu jedinstveno pogodnog ugovora: muž bi njime pristajao odriješiti je duga. Postojale su teške kazne za preljub, no razvod je za oboje supružnika uglavnom bio dopušten. Praksa ugovora dosta je ograničila poligamiju. Žene su dobile vlasništvo nad bogatstvom i prenosile ga na svoju djecu što je dovelo do pojave plutokratske klase. Ptolomej Filopater dekretom je objavio da žene više ne smiju otuđivati svoja dobra bez muževe autorizacije, što ih je pretvorilo u vječne maloljetnice. No čak i u vrijeme kad su imale povlašten status, jedinstven u antičkom svijetu, društveno nisu bile ravnopravne s muškarcima. Povezane s kultom, s vlašću, mogle su igrati regentsku ulogu, no faraon je bio muško. Svećenici i ratnici bili su muškarci. Nisu se upletale u javni život osim na sporedan način. A u privatnom životu zahtijevala se od njih vjernost bez recipročnosti. Grčki običaji bijahu vrlo bliski orijentalnima. Međutim Grci nisu prakticirali poligamiju. Ne zna se točno zašto. Zapravo, držanje harema uvijek je bilo veliki trošak: rastrošni Salomon, sultani iz Tisuću i jedne noći, kraljevi, poglavari, bogati posjednici mogli su si dopustiti luksuz prostranog saraja. Prosječan čovjek zadovoljavao se s tričetiri žene. Seljak je rijetko kada imao više od dvije. S druge strane, osim u Egiptu gdje nema posebnog zemljišnog vlasništva, briga da se netaknutom zadrži baština dovela je do toga da se najstarijem sinu dodijele posebna prava na očinsko nasljedstvo. Time se ustanovila hijerarhija između žena, tako što je majka glavnog nasljednika imala puno veće dostojanstvo prema onome drugih supruga. Ako žena i sama posjeduje dobra, ako ima miraz, ona je za svojega muža osoba: vezan je za nju vjerskom i isključivom vezom. Iz toga se nesumnjivo razvio običaj priznavanja samo jedne supruge: zapravo, grčki građanin ostao je ugodno poligaman s obzirom na to da je kod gradskih prostitutki i služavki iz gineceja mogao utažiti svoje želje. »Imamo hetere za užitke duha«, rekao je Demosten, »palake za čulne užitke, i supruge da nam daju sinove.« Palake su zamjenjivale ženu u krevetu gospodara u slučaju kad je potonja bila bolesna, indisponirana, trudna ili u babinjama, tako da između gineceja i harema i nije bilo velike razlike. U Ateni je žena zatvorena u svoje odaje, zakonom držana pod strogim ograničenjem i nadzirana od posebnih magistrata. Čitavoga svojeg života ostaje u stalnom maloljetništvu. Pod vlašću je svojega skrbnika: bilo svojega oca, bilo muža, bilo muževa nasljednika, bilo, ako nema druge, države, koju predstavljaju javni dužnosnici. Oni su njezini gospodari i raspolažu njome kao robom, jer se skrbnikova ovlast proteže i na osobu i na njezina dobra. Skrbnik može prenijeti njezina prava kako želi: otac da kćer na posvajanje ili je uda; muž može, napuštajući suprugu, predati je novom mužu. Grčki zakon svejedno ženi osigurava miraz koji služi njezinu izdržavanju i koji joj valja u potpunosti isplatiti ako se brak razvrgne. Također, u nekim veoma rijetkim slučajevima, dopušta ženi da zatraži razvod. No to su jedina jamstva koje joj društvo nudi. Dakako, sve nasljedstvo ide muškoj djeci, miraz ne predstavlja stečeno dobro, nego vrstu obaveze nametnute skrbniku. Svejedno, zahvaljujući mirazu udovica više ne prelazi kao vlasništvo između ruku nasljednika svojega muža: vraća se pod roditeljsku skrb. Jedan od problema koji se nameću u društvima osnovanim na agnaciji jest sudbina nasljedstva u nedostatku muškog potomka. Grci su uveli običaj epiklerata: nasljednica se trebala udati za najstarijeg rođaka s očeve strane. Tako su dobra koja joj je ostavio otac prenesena djeci iz iste skupine, zemljište je ostalo vlasništvo obitelji. Epiklera nije bila 65
briana
nasljednica nego samo stroj za proizvodnju nasljednika. Taj ju je običaj potpuno prepuštao milosti muškarca jer je automatski predana prvorođenom od muških iz obitelji, koji je najčešće bio starac. Budući da je uzrok opresije žene u volji da se perpetuira obitelj i da se netaknutom očuva nasljedstvo, u mjeri u kojoj žena izmiče obitelji, izmiče također i toj apsolutnoj ovisnosti. Ako društvo, niječući privatno vlasništvo, niječe obitelj, ženska sudbina time je znatno poboljšana. Sparta u kojoj je prevladavao komunitarni režim bila je jedini grad gdje je žena tretirana gotovo jednako kao muškarac. Djevojke su se odgajale kao dječaci. Supruga nije bila zatvorena u kući svojega muža: njemu je bilo dopušteno samo da je neprimjetno posjećuje noću. Supruga mu je toliko malo pripadala da je u ime eugenike drugi muškarac mogao zahtijevati da se sjedini s njom: pojam preljuba nestao je s nestankom nasljedstva. Budući da su sva djeca pripadala zajednički cijelom gradu, žene više nisu bile ljubomorno podčinjene jednom gospodaru: obrnuto možemo reći da, ne posjedujući ni vlastita dobra, ni vlastito potomstvo, građanin više ne posjeduje ni ženu. Žene trpe obaveze majčinstva jednako kao što muškarci služe ratnim. No osim obavljanja te građanske dužnosti, nijedno ograničenje ne sužava njihovu slobodu. Uz slobodne žene o kojima smo upravo govorili i robinje koje su živjele unutar genosa - nad kojima glava obitelji ima apsolutno vlasništvo - u Grčkoj susrećemo prostitutke. Primitivni su narodi poznavali prostituciju dobrodošlice, podavanje žene gostu prolazniku, koje je bez sumnje imalo mistične razloge, i posvećenu prostituciju namijenjenu oslobađanju tajanstvenih moći oplodnje u korist zajednice. Ti su običaji postojali u klasičnoj antici. Herodot bilježi da se u 5. stoljeću pr. Kr. svaka babilonska žena morala bar jedanput u životu podati strancu u Militinom hramu za novčić koji je davala u kasu hrama. Zatim se vraćala kući gdje bi živjela čedno. Vjerska prostitucija se zadržala do danas kod egipatskih »almeja« i indijskih bajadera koje čine cijenjene kaste glazbenica i plesačica. No najčešće, u Egiptu, Indiji, zapadnoj Aziji, vjerska se prostitucija pretvorila u legalnu prostituciju, jer je svećenički stalež u toj trgovini vidio sredstvo bogaćenja. I kod Hebreja je bilo potkupljivih prostitutki. U Grčkoj je ponajviše na morskoj obali, na otocima i u gradovima u koje je dolazilo mnogo stranaca, bilo hramova gdje su se upoznavale »mlade djevojke koje su izražavale dobrodošlicu strancima«, kako ih naziva Pindar. Novac koji bi primile bio je namijenjen kultu, to jest svećenicima a posredno i njihovu izdržavanju. Zapravo, u licemjernom obliku iskorištavale su se, u Korintu među ostalim gradovima, seksualne potrebe mornara, putnika. I već je riječ o potkupljivoj prostituciji. Solon je taj koji je od nje napravio instituciju. On je kupio azijske robinje i zatvorio ih u »dikterije« smještene u Ateni blizu Venerina hrama, nedaleko od luke. Ravnanje njima bilo je povjereno »pornotroposima« zaduženim za financijsko vođenje ustanove. Svaka je djevojka dobivala plaću, a ukupne povlastice vraćale su se državi. Zatim su se otvorile »kapeleje«, privatne ustanove: crveni prijap im je služio kao znak. Uskoro su osim robinja tu kao stanovnice primljene i Grkinje slaboga imovinskog stanja. Dikteriji su bili smatrani toliko nužnima da su priznati kao nepovrediva mjesta azila. Ipak su kurtizane obilježene sramotom, nisu imale nikakva socijalna prava, djeca im nisu morala pomagati. Morale su nositi posebne kostime od raznobojnih tkanina ukrašene buketima cvijeća i šafranom si bojiti kosu. Osim žena zatvorenih u dikterijima, postojale su i slobodne kurtizane koje možemo podijeliti na tri kategorije: Dikterijade, slične današnjim prostitutkama; Auletride koje su bile plesačice i flautistice; i Herere, žene polusvijeta koje su većinom dolazile iz Korinta, imale su službene veze s najuglednijim muškarcima Grčke i imale su društvenu ulogu modernih »žena iz visokog društva«. Prve su se mogle naći među oslobođenim robinjama ili grčkim djevojkama nižih slojeva; iskorištavane od svodnika vodile su bijedan život. Druge su se 66
briana
često uspijevale obogatiti zahvaljujući svojem glazbenom talentu: najslavnija je bila Lamia, ljubavnica egipatskog Ptolomeja, a zatim njegova osvajača makedonskog kralja Demetrija Poliorketa. Što se posljednjih tiče, zna se da ih je više bilo povezano sa slavom svojih ljubavnika. Kako su slobodno raspolagale samima sobom i svojim bogatstvom, i bile pametne, obrazovane, umjetnice, muškarci koji su se oduševljavali njihovim radom tretirali su ih kao osobe. Zato što izmiču obitelji, smještaju se na marginu društva, izmiču i muškarcu: stoga mu se mogu činiti kao slične njemu i gotovo ravnopravne. Aspazija, Frina, Lais, potvrđuju nadmoć raspuštenice nad poštenom majkom obitelji. Osim tih sjajnih iznimaka, grčka žena je svedena na poluropstvo. Čak nema ni slobodu da se pobuni protiv toga: jedva su Aspazija, i strastvenije Sapho, procijedile nekoliko prosvjeda. U Homera opstaju reminiscencije junačke epohe kad su žene imale nešto moći: svejedno ih ratnici grubo šalju u svoje odaje. Isti prijezir nalazimo u Hesioda: »Onaj koji se povjerava ženi povjerava se lopovu.« U velikoj klasičnoj epohi žena je odlučno ograničena na ginecej. »Najbolja žena je ona o kojoj muškarci najmanje govore«, govorio je Periklo. Platon koji zamišlja konzilij matrona u državnoj administraciji i slobodno obrazovanje za djevojčice je iznimka. Izaziva Aristofanove pogrde. Ženi koja ga ispituje o javnim događanjima, muž u Lizistrati odgovara: »To se tebe ne tiče. Šuti ili ćeš dobiti batine... Tkaj svoje platno.« Aristotel izražava opći stav kad izjavljuje da je žena žena zbog manjka, da treba živjeti zatvorena u svojem domu i podčinjena muškarcu. »Rob je potpuno lišen slobode promišljanja; žena je posjeduje, ali slabu i neučinkovitu«, tvrdi on. Prema Ksenofontu, žena i njezin muž su dubinski strani jedno drugome: »Postoje li ljudi s kojima razgovaraš manje nego sa ženom? - Zaista ih je malo...«. Sve što se traži od žene u Ekonomiji je da bude pažljiva, oprezna, štedljiva gospodarica kuće, marljiva poput pčele, uzor domaćice. Skromni položaj na koji je žena svedena ne sprječava Grke da budu dubinski mizogini. Već u 7. stoljeću pr. Kr. Arhiloh je pisao žestoke epigrame protiv žena. Kod Simonida iz Amorge čitamo: »Žene su najveće zlo koje je Bog ikada stvorio: iako se povremeno čine korisnima, ubrzo se pretvaraju u smetnju svojim gospodarima.« A kod Hiponaksa: »Samo su dva dana u životu kad se veselite ženi: prvu bračnu noć i dan njezina sprovoda.« Jonjani u miletskim pričama pokazuju najviše mržnje: posebno dobro znamo priču o efeškoj matroni. U to se doba ženama ponajviše zamjera da su lijene, svadljive, rastrošne, to jest točno manjak onih kvaliteta koje se od njih traže. »Postoji mnogo čudovišta na zemlji i na moru, no najveće od svih je još uvijek žena«, piše Menandar. »Žena je patnja koja vas ne napušta.« Kad je institucijom miraza žena dobila određenu važnost, tada se žale na njezinu aroganciju. To je jedna od tema bliskih Aristofanu, a pogotovo Menandru. »Oženio sam vješticu s mirazom. Uzeo sam je zbog njezinih polja i kuća, a to je, o Apolone, najgore od zala!...« »Proklet bio onaj koji je izmislio brak, pa onaj drugi, treći, četvrti, koji su ga oponašali.« »Ako ste siromašni i oženite bogatu ženu, time se svodite ujedno na roba i siromaha.« Grčku se ženu prestrogo ograničavalo da bi joj se zamjeralo ponašanje, i nije ju se klevetalo zbog tjelesnosti. Ponajviše se to činilo zbog zadataka i obaveza braka koji pritišću muškarca: zbog toga možemo pretpostavljati da je, usprkos strogoći njezina položaja, iako joj gotovo nijedno pravo nije bilo priznato, u kući držala važno mjesto i uživala određenu autonomiju. Osuđena na poslušnost, mogla je ne poslušati. Mogla je zasuti svojega supruga suzama, scenama, brbljanjem, uvredama, brak koji je služio da bi podčinio ženu i za muškarca značio je okove. U liku Ksantipe sažimlju se sve optužbe grčkoga građanina protiv zločeste supruge i protiv nevolja bračnog života.
* 67
briana
Sukob obitelji i države definira povijest rimske žene. Etruščani bijahu društvo materinske filijacije i vjerojatno je da je u vrijeme carstva Rim još prakticirao egzogamiju povezanu s režimom majčinskoga prava: latinski carevi nisu si nasljedno prenosili vlast. Sigurno jest da se nakon Tarkvinijeve smrti utvrđuje patrijarhalno pravo: poljoprivredni posjed, privatno zemljište, obitelj, to čini ćeliju društva. Žena će biti usko podčinjena nasljeđu te time i obiteljskoj skupini: zakoni je lišavaju čak i svih jamstava koja su bila priznata grčkim ženama. Provodi život u nesposobnosti i podčinjenosti. Dakako, isključena je iz javnih događanja, svaki »muški posao« joj je strogo zabranjen, a u svojem građanskom životu ona je vječna maloljetnica. Ne odbija joj se izravno njezin dio očinskog nasljedstva, ali je se zaobilazno sprječava da njime raspolaže: stavlja je se pod autoritet skrbnika. »Skrbništvo je ustanovljeno u interesu samih skrbnika«, kaže Gaj, »tako da im žena čiji su nasljednici ne može oteti nasljedstvo oporukom, niti ga osiromašiti otuđivanjem i dugovima.« Prvi ženin skrbnik je njezin otac; nema li njega, očinski rođaci ispunjavaju tu ulogu. Kad se žena uda, prelazi »u ruke« svojega muža. Postoje tri oblika braka: conferratio u kojem supružnici kapitolskom Jupiteru nude žitni kolač u prisutnosti flamen dialis; coemptio, fiktivna prodaja kojom plebejski otac »porobljuje« svoju kćer mužu; te usus, posljedica jednogodišnjeg suživota. Sva su tri oblika cum manu, što znači da suprug zamjenjuje oca ili muške rođake. Žena mu postaje kao jedna od kćeri, on je taj koji odsad ima svu moć nad njezinom osobom i njezinim dobrima. No u doba Zakonika dvanaest ploča, zato što je Rimljanka pripadala istodobno očinskom i muževu plemenu, izrodili su se sukobi koji su izvor njezine zakonske emancipacije. Zapravo brak »cum manu« ogoljuje rođake skrbnike. Da bi se obranio interes rođaka s očinske strane, pojavljuje se brak sine manu. U tom slučaju, ženina dobra ostaju skrbnicima, muž ima pravo samo na njezinu osobu. Čak i to pravo dijeli s ocem obitelji koji nad svojom kćeri zadržava apsolutni autoritet. Kućni sud je zadužen za sređivanje mogućih razmirica između oca i muža. Takva institucija omogućuje ženi pribježište od muža ocu, ili od oca mužu. Ona nije stvar jednog pojedinca. Uostalom, iako je loza iznimno jaka, kao što pokazuje samo postojanje toga suda neovisnog o javnim sudovima, otac obitelji koji joj je glava je prije svega građanin: njegov autoritet je bezgraničan, on apsolutno vlada suprugom i djecom, no oni nisu njegovo vlasništvo. Bolje rečeno, on upravlja njihovom egzistencijom u korist javnog dobra. Žena, koja na svijet donosi djecu i čiji kućni zadaci često obuhvaćaju poljoprivredu, vrlo je korisna zemlji i duboko cijenjena. Ovdje primjećujemo vrlo važnu činjenicu koju ćemo susretati tijekom čitave povijesti: apstraktno pravo ne dostaje da bi se definirala konkretna ženina situacija. Ona uvelike ovisi o ekonomskoj ulozi koju ona igra. Često čak apstraktna sloboda i konkretne ovlasti variraju u obrnutom smjeru. Zakonski podčinjenija od Grkinje, Rimljanka je mnogo dublje integrirana u društvo. Doma joj je sjedište atrij, središte kuće, umjesto da je ograničena na tajanstvenost gineceja. Ona je ta koja predsjeda robovskim radom. Ravna obrazovanjem djece i često će se njezin utjecaj odražavati na njih sve do poodmakle dobi. Dijeli poslove i brige svojega muža, smatra je se suvlasnicom njegovih dobara. Uzrečica o braku »Ubi tu Gaius, ego Gaia« nije šuplja uzrečica. Matronu se naziva dominom, ona je gospodarica kuće, povezana s kultom, ne robinja nego družica muškarca. Veza koja je ujedinjuje s njim toliko je sveta da u pet stoljeća ne brojimo ni jedan jedini razvod. Nije ograničena na svoje odaje: sudjeluje u objedima, zabavama, ide u kazalište. Na ulici joj muškarci daju prednost, konzuli i liktori razmiču se da bi prošla. Legende joj pridaju važnu povijesnu ulogu: dobro poznajemo one o Sabinjankama, o Lukreciji, o Virginiji. Koriolan popušta molbama svoje majke i supruge. Licinija je na zakon koji posvećuje trijumf rimske demokracije nadahnula njegova žena. Kornelija je ta koja je iskovala dušu braće Grakho. »Posvuda muškarci 68
briana
vladaju ženama«, rekao je Katon, »a nama koji vladamo svim ljudima, vladaju naše žene.« Malo-pomalo zakonski se položaj Rimljanke prilagođava njezinu praktičnom položaju. U doba patricijske oligarhije svaki otac obitelji je unutar republike neovisni suveren. No kad se državna vlast utvrdi, ona se bori protiv koncentracije bogatstava, protiv arogancije moćnih obitelji. Kućni sud nestaje pred javnim pravosuđem. I žena dobiva sve važnija prava. Četiri vlasti su prvobitno ograničavale njezinu slobodu: otac i muž su raspolagali njezinom osobom, skrbnik i manus njezinim dobrima. Država se pravda opozicijom oca i muža da bi im ograničila prava: državni sud je taj koji će suditi u slučaju preljuba, razvoda itd. Jednako tako uništavaju se međusobno manus i skrbništvo. U interesu skrbnika već se razdvojilo manus od braka, zatim manus postaje sredstvo koje žene koriste da bi se otarasile skrbnika, bilo ugovarajući fiktivne brakove, bilo dobivajući od oca ili države uslužne skrbnike. Pod carskim zakonodavstvom skrbništvo će biti u cijelosti ukinuto. Istodobno žena dobiva pozitivno jamstvo neovisnosti: njezin otac je obavezan priznati joj miraz. On nakon raspada braka ne odlazi agnatima i nikad ne pripada mužu. Žena može bilo kada tražiti isplatu miraza zbog naglog razvoda, što muža stavlja u njezinu milost. »Prihvaćajući miraz, prodao je svoju moć«, kaže Plaut. Na kraju Republike majci su, po pitanju njihove djece, priznata jednaka prava kao i ocu. Dodjeljuje joj se zadržavanje potomstva u slučaju skrbništva ili muževa lošeg postupanja. Pod Hadrijanom, senat joj dekretom povjerava, kad ima troje djece i pokojnik je bez potomstva, pravo na nasljeđivanje ab intestat od svakoga od njih. Pod Markom Aurelijem završava se razvoj rimske obitelji: od 178. g. majčini su nasljednici djeca, koji imaju prednost pred agnatima. Obitelj je od tada utemeljena na conjunctio sanguinis i majka se čini ravnopravnom ocu. Kći nasljeđuje jednako kao i njezina braća. Ipak, primjećujemo u povijesti rimskoga prava pokret koji proturječi ovome što smo upravo opisali: čineći ženu neovisnom o obitelji, središnja vlast je uzima pod svoju skrb. Podređuje je raznim pravnim ograničenjima. Doista, žena bi dobila zabrinjavajuću važnost kad bi mogla biti istodobno i bogata i neovisna. Zato će se potruditi da joj jednom rukom oduzmu ono što su joj drugom dali. Oppia zakon, koji je zabranjivao luksuz, izglasan je u trenutku kad Hanibal prijeti Rimu: kad je opasnost minula, žene su zatražile njegovo povlačenje. Katon je u jednom slavnom govoru zatražio da se zakon zadrži, ali prosvjedi matrona okupljenih na javnom trgu su ga nadglasali. Različiti zakoni, sve stroži što su se običaji više razuzdavali, zatim su predloženi, ali bez velikog uspjeha: samo su poticali prevare. Trijumfirao je jedino Velejev dekret koji je zabranjivao ženama da se »zauzimaju« za druge, to jest da se ugovorno vežu za druge, lišavajući ih gotovo svih građanskih prava. U trenutku kad je žena praktički najviše emancipirana proglašava se inferiornost njezina spola, što je nevjerojatan primjer muškog opravdavanja o kojemu sam govorila: kako se više ne ograničavaju njezina prava kao supruge, kćeri, sestre, na razini spola joj se oduzima ravnopravnost s muškarcem. Ponižava je se pod izlikama »imbecilnosti, slabosti spola«. Činjenica jest da matrone nisu baš dobro iskoristile svoju novu slobodu. No usto im je bilo zabranjeno da se njome pozitivno okoriste. Iz te dvije suprotne struje individualističke koja otima ženu od obitelji, i etatističke koja je zlostavlja kao pojedinca - rezultira to da je njezina situacija neuravnotežena. Ona je nasljednica, ima prava nad djecom jednako kao i otac, testira, izbjegava zahvaljujući instituciji miraza bračno ograničavanje, može se razvesti i preudati po svojoj volji: no ona se emancipira samo na negativan način, s obzirom na to da joj se ne nudi nikakvo konkretno upošljavanje njezinih snaga. Ekonomska neovisnost ostaje apstraktnom jer ne rezultira nikakvom 69
briana
političkom moći. Tako, ne mogavši djelovati, Rimljanke prosvjeduju: s komešanjem se kreću gradom, opkoljuju sudove, pripremaju urote, diktiraju zakone, pobuđuju građanske ratove. U skupini idu po kip Majke Bogova i nose ga uzduž Tibera, uvodeći tako u Rim orijentalna božanstva. Godine 114. buknuo je skandal Vestalki kojima je ukinuta škola. Javni život i vrline ostaju im nedostupni, kad raspad obitelji čini nepotrebnim i suvišnim privatne vrline od nekoć, nema više nijednog morala koji se nameće ženama. Imaju izbor između dva rješenja: ili uporno poštovati iste vrijednosti kao i njihove pretkinje, ili više ne priznavati nijednu. Potkraj 1. i početkom 2. stoljeća vidimo brojne žene koje su ostale družice i suputnice svojih muževa kao u vrijeme Republike: Plotin dijeli Trajanovu slavu i odgovornosti. Sabina se toliko proslavila svojim dobročinstvima da su je za života slavili kipovima. Za Tiberija, Sekstija odbija nadživjeti Emilija Skaura, a Pascea Pomponija Labeusa. Paulina si je prerezala žile kad i Seneka. Plinije Mlađi proslavio je Arijin »Poete, non dolet«. Marcijal se u Kladiji Rufini, Virginiji, Sulpiciji divi suprugama bez zamjerke i posvećenim majkama. No postoje brojne žene koje odbijaju majčinstvo i nižu razvode. Zakoni i dalje zabranjuju preljub: neke matrone čak postaju prostitutke da ih se ne bi gnjavilo pri njihovim posrnućima.36 Dotad je latinska književnost o ženama uvijek govorila s poštovanjem, a onda su se satiričari raspojasali protiv njih. Nisu napadali ženu općenito nego baš svoje suvremenice. Juvenal im zamjera rastrošnost, pohlepu, optužuje ih da pikiraju na muška zanimanja: one se zanimaju za politiku, kopaju po zapisima sa suđenja, raspravljaju s gramatičarima i retorima, uživaju u lovu, u utrkama kolima, mačevima, borbi. Činjenica jest da najviše rivaliziraju s muškarcima putem svojeg uživanja u zabavi i porocima. Za više ciljeve im nedostaje obrazovanja. Uostalom, nijedan im se cilj ne nudi. Djelovanje im ostaje zabranjeno. Rimljanka stare republike ima mjesto na zemlji, no na njemu stoji ukopana u manjku apstraktnih prava i ekonomske neovisnosti. Rimljanka iz doba dekadencije tip je lažno emancipirane žene koja posjeduje, u svijetu čiji su konkretni gospodari još uvijek muškarci, samo šuplju slobodu: slobodna je »nizašto«.
36
Rim, kao i Grčka, službeno tolerira prostituciju. Postojale su dvije klase kurtizana: prve su živjele zatvorene u bordelima, a druge, "bonae meretrices", su slobodno obavljale svoj posao. Nisu imale pravo odjenuti odjeću matrona. Vršile su stanovit utjecaj po pitanju mode, običaja i umjetnosti, ali nikada nisu zauzimale onako ugledan položaj kao atenske hetere.
70
briana
IV. Evolucija ženske sudbine nije se odvijala kontinuirano. S velikim invazijama čitava je civilizacija iznova dovedena u pitanje. Rimsko pravo potpalo je pod utjecaj jedne nove ideologije: kršćanstva. U stoljećima koja slijede barbari će nametnuti vlastite zakone. Ekonomska, društvena i politička situacija je uskomešana, a ženski se položaj vratio korak unatrag. Kršćanska ideologija nije malo pridonijela opresiji žena. Zacijelo u Evanđelju postoji dašak milosti koji se odnosi jednako na žene, kao i na gubavce. Mali ljudi, robovi i žene ti su koji su se najstrastvenije vezali za novi zakon. U prvim godinama kršćanstva žene su, kad su se podčinjavale jarmu Crkve, bile razmjerno poštovane. Svjedočile su kao mučenice uz bok muškarcima. U kultu su ipak smjele sudjelovati samo kroz sporedne uloge. »Đakonesama« je bilo dopušteno samo da obavljaju laičke zadatke: njegovanje bolesnika, brigu za siromahe. A premda se brak smatra institucijom koja zahtijeva obostranu vjernost, čini se očitim da bi supruga u njemu morala biti potpuno podređena suprugu: preko svetog Pavla utvrđuje se židovska tradicija, divljački antifeministička. Sveti Pavao naređuje ženama samodokidanje i suzdržavanje. U Starom i Novom zavjetu utemeljuje princip subordinacije žene muškarcu. »Muškarac nije izvučen iz žene, nego žena iz muškarca; i muškarac nije stvoren za ženu, nego žena za muškarca«. I još: »Kako je Crkva podređena Kristu, tako neka budu podređene u svim stvarima žene svojemu mužu.« U religiji u kojoj je put prokleta, žena se čini kao najgora đavolja kušnja. Tertulijan piše: »Ženo, ti si vrata đavla. Ti si uvjerila onoga kojeg se đavao nije usudio izravno napasti. Zbog tebe je Božji sin morao umrijeti; trebala bi uvijek hodati odjevena u korotu i prnje.« Sveti Ambrozije: »Adama je Eva navela na grijeh, a ne Adam Evu. Onaj kojega je žena navela na grijeh upravo je onaj kojega će dobiti kao gospodara.« A sveti Ivan Zlatousti: »Među svim divljim zvijerima ne postoji štetnija od žene.« Kad se u 4. stoljeću utemeljuje kanonsko pravo, brak se čini kao ustupak ljudskim slabostima, neuskladiv je s kršćanskim savršenstvom. »Primimo se sjekire i presijecimo u korijenu jalovo stablo braka«, piše sveti Jeronim. Od Grgura Šestog, kad je celibat nametnut svećenicima, opasan karakter žene sve se strože naglašava: svi Crkveni Oci obznanjuju njezinu niskost. Sveti Toma je odan toj tradiciji kad izjavljuje da je žena samo »slučajno« i nepotpuno biće, vrsta manjkavog muškarca. »Muškarac je ženina glava jednako kao što je Krist muškarčeva«, piše on.»Nesporno je da je žena predodređena za život pod muškarcem i nema nikakva autoriteta nad svojim gospodarom.« Tako kanonsko pravo ne priznaje drugi bračni režim osim miraznog, koji čini ženu nesposobnom i nemoćnom. Ne samo da joj ostaju zabranjeni muževni poslovi, nego joj se zabranjuje svjedočenje na sudu, to jest vrijednost njezina svjedočenja se ne priznaje. Carevi na različite načine trpe utjecaj crkvenih otaca. Justinijanovo zakonodavstvo poštuje ženu kao suprugu i majku, ali je podčinjava tim funkcijama. Nesposobnost nije uvjetovana njezinim spolom, nego njezinim položajem unutar obitelji. Razvod je zabranjen i zahtijeva se da vjenčanje bude javno događanje. Majka nad djecom ima autoritet jednak očevu, ima jednako pravo na njihovo nasljedstvo. Ako joj muž umre, postaje njihovom zakonskom skrbnicom. Velejev dekret je izmijenjen: od sada se može zauzeti u korist treće strane, no ne može ugovarati 71
briana
ništa za muža. Miraz postaje neotuđiv: on je baština djece i zabranjeno joj je njime raspolagati. Na te se zakone naslaguju na teritorijima koje su okupirali barbari germanski običaji. Germanski običaji bili su posebni. Šefa su priznavali samo za ratnih vremena. U mirnodobnom razdoblju obitelj je bila autonomno društvo. Čini se da je bila između plemena utemeljenih na materničkoj filijaciji i patrijarhata. Majčin brat imao je istu moć kao i otac te su obojica imali zakonske ovlasti nad nećakinjom odnosno kćeri, jednake kao i njezin muž. U društvu gdje je sva sposobnost izvirala iz brutalne snage žena je zapravo bila potpuno nemoćna. No priznavalo joj se prava koja joj je jamčila dvojnost kućne vlasti o kojoj je ovisila. Podčinjena, ipak je bila cijenjena. Muž ju je kupovao, no cijena te kupnje činila je miraz koji je bio njezino vlasništvo. Darivao ju je osim toga i otac. Ona je dobivala svoj dio očeve ostavštine i, u slučaju ubojstva svojih roditelja, dio odštete koju je plaćao ubojica. Obitelj bijaše monogamna, preljub strogo kažnjiv, a brak poštovan. Žena je još uvijek bila pod patronatom, no bila je usko vezana sa suprugom. »U miru, u ratu, ona dijeli njegovu kob, s njim živi, s njim umire«, pisao je Tacit. Sudjelovala je u bitkama, noseći ratnicima hranu i bodreći ih svojom prisutnošću. Kao udovici joj se prenosio dio moći pokojnog supruga. Budući da je njezina nesposobnost proizlazila iz tjelesne slabosti, nije se smatralo da ona odražava moralnu inferiornost. Žene su bile svećenice, proročice, što vodi do pretpostavke da su bile obrazovanije od muškaraca. U ostavštinu, među predmete koji su pravno pripadali ženama, kasnije se ubrajalo nakit i knjige. Ta se tradicija nastavlja u srednjem vijeku. Žena je apsolutno ovisna o ocu i mužu. U Klovisovo vrijeme mundium visi nad njom cijeloga života. No Franci su odbacili germansku čednost. U vrijeme Merovinga i Karolinga vlada poligamija. Ženu se udaje bez njezina pristanka, odbacuje prema muževu hiru, a on vlada njezinim životom i smrću. Tretira je se kao služavku. Zaštićena je zakonima: no samo utoliko što je vlasništvo muškarca, i majka njegove djece. Nazvati ženu »prostitutkom« bez predočavanja dokaza za takvo što bila je uvreda koja se plaćala petnaest puta skuplje od bilo koje uvrede upućene muškarcu. Otmica udane žene bila je jednaka ubojstvu slobodnog muškarca. Stisnuti ruku udane žene značilo je kaznu od petnaest do trideset i pet groša. Pobačaj je bio zabranjen i podlijegao je kazni od sto groša. Ubojstvo trudne žene stajalo je četiri puta više od ubojstva slobodnog muškarca. No žena gubi svu svoju vrijednost kad više ne može biti majka. Ako se uda za roba, stavljena je izvan zakona i njezini roditelji je smiju ubiti. Nema nikakva prava kao osoba. Ipak, kako država postaje moćnom, događa se evolucija kakvu smo vidjeli u Rimu: patronat nad nesposobnima, ženama i djecom, prestaje biti pravo obitelji da bi postao javna obaveza. Od Karla Velikog mundium nad ženom pripast će kralju. Na početku ne intervenira osim u slučajevima kad je žena lišena svojih prirodnih skrbnika. Zatim si malo-pomalo priskrbljuje obiteljske ovlasti. No ta promjena ne dovodi do emancipacije franačke žene. Mundium za skrbnika postaje obavezom. Zadatak mu je štititi svoju učenicu: ta zaštita za nju znači jednako ropstvo kao nekoć. Kad se na izlasku iz prevrata visokoga srednjeg vijeka organizira feudalni sustav, ženin se položaj čini prilično nesigurnim. Feudalno pravo obilježava zbrka između prava suverenosti i prava vlasništva, između javnih prava i privatnih prava. To objašnjava činjenicu da se žena nalazi čas poniženom, čas uzdignutom od toga režima. Prvo joj se niječu sva privatna prava jer nema nikakvo političko pravo. Zapravo, sve do 11. stoljeća poredak se temelji samo na snazi a vlasništvo na oružanoj moći. Leno, kažu pravnici, je »zemlja koju se dobiva pod uvjetom vojne službe«. Žena ne može imati feudalno područje jer nije sposobna da ga brani. Njezina se situacija mijenja kad lena postaju 72
briana
nasljedna i baštinska. Vidjeli smo da se u germanskom pravu vuku neki zaostaci majčinskog prava: u nedostatku muških nasljednika, kći je mogla naslijediti ostavštinu. Otuda i feudalizam također oko 11. stoljeća prihvaća žensko nasljeđivanje. Međutim od vazala se i dalje zahtijeva vojna služba, a sudbina žene nije poboljšana činjenicom što je postala nasljednicom. Potreban joj je muški skrbnik, i tu ulogu obnaša muž: on je taj koji prima investituru, dobiva leno, ima pravo na uživanje njegovih dobara. Kao i grčka epiklera, žena je instrument preko kojega se prenosi zemljište, a ne njegova vlasnica. To ne znači da je emancipirana. Na neki način leno je apsorbira, ona postaje dio nekretnina. Zemljište više nije obiteljska stvar kao u vrijeme rimskih plemena: ono je vlasništvo sizerena, a žena također pripada sizerenu. On je taj koji joj bira supruga. Kad dobije djecu, prije će ih ostaviti njemu nego svojem mužu: djeca će biti vazali koji će braniti njegova dobra. Ona je dakle robinja zemljišta, i gospodara toga zemljišta kroz »zaštitu« muža koji joj je nametnut: u malo je razdoblja ženi sudbina bila teža. Nasljednica znači zemlju i dvorac: pretendenti se bore za taj plijen i mlada djevojka nekada nema više od dvanaest godina ili manje kad je otac ili gospodar daju na dar nekom barunu. Više brakova za muškarca znači više zemljišta. Također su česti i razvodi, Crkva ih licemjerno dopušta. Brak je zabranjen među rođacima do sedmog koljena, a kako se srodstvo definiralo duhovnim odnosima kao što su kum-kuma, jednako kao i krvnom vezom, uvijek se pronalazilo neku izliku za poništavanje braka. U 11. stoljeću brojimo mnoge žene koje su ostavljene četiri-pet puta. Kao udovica, žena mora odmah prihvatiti novoga gospodara. U junačkim spjevovima vidimo kako se Karlo Veliki ponovno ženi, i to istodobno za sve udovice svojih baruna poginulih u Španjolskoj. Kod Girarda de Vienne burgundska grofica sama dolazi iskati od kralja novoga muža. »Moj je muž tek umro, no čemu služi korota?... Pronađite mi muža koji je moćan jer doista ga trebam da bi obranio moju zemlju.« Mnoge nam epopeje pokazuju kralja ili sizerena koji tiranski raspolažu mladim ženama i udovicama. Također vidimo da je suprug bez ikakva obzira postupao sa suprugom koju mu se dalo na dar. Zlostavljao ju je, pljuskao, vukao za kosu, tukao. Sve što zahtijeva Beaumanoir u Običajima Beauvaisisa jest da muž »razumno kažnjava« svoju suprugu. Ta ratnička civilizacija za ženu gaji samo prijezir. Vitez se ne zanima za žene: vlastiti mu se konj čini neizmjerno vrjednijim dobrom. U junačkim epovima uvijek mlade djevojke udvaraju mladićima. Kad su udane, od njih se zahtijeva vjernost bez recipročnosti. Muškarac ih ne veže za svoj život. »Proklet bio vitez koji će tražiti savjet od dame prije turnira.« Kod Renauda de Montaubana čitamo ovu opomenu: »Vratite se u svoje obojene i pozlaćene odaje, sjednite u sjenu, pijte, jedite, vezite, bojite svilu, no nemojte se baviti našim stvarima. Naš je posao boriti se s mačem i čelikom. Tišina!« Žena katkad dijeli grubi život muških. Kao mlada djevojka navikla je na sve tjelesne vježbe, jaše konja, lovi sa sokolom. Ne dobiva gotovo nikakvo obrazovanja i odgajana je bez srama: ona je ta koja prima goste, bdije nad njihovim objedom, nad njihovom higijenom, koja ih »ušuškava« da bi im pomogla da zaspu. Kao ženi, događa joj se da slijedi divlje zvijeri, da sudjeluje na dugim i teškim hodočašćima. Kad je muž daleko, ona je ta koja brani naslov. Dive se njezinim dvorjankama koje nazivaju »virago« jer se ponašaju jednako kao muškarci: pohlepne su, perfidne, okrutne, tlače svoje vazale. Povijest i mitovi ostavili su nam uspomenu na više njih: dvorjanka Aubie, pošto je dala sagraditi toranj viši od ijedne utvrde, odmah je odsjekla glavu arhitektu da bi tajna tornja ostala sačuvana. Protjerala je muža sa svojih posjeda: on se potajno vratio i ubio je. Mabille, žena Rogera de Montgometrija, uživala je pretvarajući u prosjake plemiće iz svojega kraja: osvetili su se odrubivši joj glavu. Julienne, nezakonita kći Henrika I. Engleskog, branila je od njega dvorac Breteuil i privukla ga u zasjedu, za 73
briana
što ju je teško kaznio. Ipak, ovakvi primjeri ostaju iznimkama. Uobičajeno je dvorjanka provodila dane vezući, moleći se, čekajući svoga supruga i dosađujući se. Često se tvrdilo da je kurtoazna ljubav, nastala u 12. stoljeću na mediteranskom jugu, sa sobom donijela poboljšanje ženske sudbine. O njezinom se podrijetlu sukobljavaju različite teze: prema jednima, »kurtoazija« proizlazi iz odnosa sizerena sa svojim mladim vazalkama; drugi je vezuju uz katarske hereze i kult Djevice; treći izvode profanu ljubav iz ljubavi prema Bogu općenito. Nije baš sigurno ni jesu li ljubavni sudovi ikada postojali. No sigurno je da je naspram Eve grešnice Crkva morala uzdići Otkupiteljevu Majku: njezin je kult postao toliko važan da se može reći da je u 13. stoljeću Bog postao ženom. Mistika žene se dakle razvija na vjerskoj razini. S druge strane dokolica dvorskog života dopušta plemenitim damama da razviju raskošnu konverzaciju, ljubaznost, poeziju. Književnice poput Beatrice de Valentinois, Elenore Akvitanske i njezine kćeri Marie de France, Blanche de Navarre, i mnoge druge, privlače i udomljuju pjesnike. Prvo na jugu, a zatim i na sjevera javlja se kulturni procvat koji ženama daje novi prestiž. Kurtoazna ljubav često je opisana kao platonska. Chrestien de Troyes, zacijelo zato da bi se ulizao svojoj zaštitnici, izbacuje preljub iz svojih romana: osim Lancelota i Guinevere, ne opisuje druge grešne ljubavi. No, kako je feudalni suprug bio tiranin i skrbnik, žena je tražila ljubavnika izvan braka. Kurtoazna ljubav bijaše kompenzacija barbarstvu službenih običaja. »Ljubav u modernom smislu riječi u antici se proizvodi samo izvan službenog društva«, primjećuje Engels. »Sama točka na kojoj se antika zaustavila u svojim težnjama spolnoj ljubavi jest ona od koje srednji vijek počinje: preljub.« I doista, to je oblik koji će ljubav zadržati dok god će se perpetuirati institucija braka. U biti, premda ublažava žensku sudbinu, kurtoazija je dubinski ne mijenja. Ideologije, bilo religija ili poezija, nisu ta oslobođenja koje vode do oslobađanja žene. Iz sasvim drugih razloga ona potkraj srednjeg vijeka osvaja nešto terena. Kad se supremacija kraljevske vlasti nametne podanicima, sizeren gubi velik dio svojih prava: pogotovo mu se malo-pomalo ukida pravo da odlučuje o mužu svojih vazalki. Istodobno se feudalnom skrbniku oduzima pravo uživanja u dobrima svoje štićenice. Povlastice vezane za skrbništvo nestaju. A kad se naknada za leno svede na novac, nestaje i samo skrbništvo. Žena nije mogla osigurati vojnu službu, no mogla se jednako kao i muškarac osloboditi novčane obaveze. Leno tada postaje obična baština i nema više razloga da se oba spola ne bi tretirala ravnopravno. No zapravo, žene u Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj ostaju podčinjene vječnom skrbništvu. No Francuska prihvaća, prema Beaumanoirovim riječima, da »djevojka vrijedi kao i muškarac«. Germanska je tradicija ženi za skrbnika davala prvaka: kad joj više ne treba prvak, rješava se skrbnika. Kao spol više nije bez prava. Neudana ili udovica, ima sva prava kao i muškarac. Vlasništvo joj daje suverenitet: posjedujući leno, ona njime upravlja, što znači da dijeli pravdu, potpisuje ugovore, donosi zakone. Ima primjera kad igra čak i vojničku ulogu, zapovijeda četama, sudjeluje u borbama. I prije Ivane Orleanske postojale su vojnikinje, pa ako Djeva i čudi, ne sablažnjava. Ipak, toliko se čimbenika skupilo protiv ženske neovisnosti da nikad nisu bili svi zajedno ukinuti: tjelesna slabost više nije važna, ali ženska podčinjenost ostaje korisna društvu u slučaju da je žena udana. Tako bračna vlast nadživljava nestajanje feudalizma. Vidimo da se potvrđuje paradoks koji se nastavlja i danas: žena koja je najpotpunije integrirana u društvo je ona koja posjeduje najmanje povlastica. U građanskom feudalizmu brak zadržava isti lik kao u vrijeme vojnoga feudalizma: suprug ostaje skrbnikom supruge. Kad se konstituira buržoazija, prate se isti zakoni. U običajnom pravu, kao i u feudalnom, emancipacija postoji samo izvan braka. Djevojka i udovica 74
briana
imaju ista prava kao muškarac. No udajom žena pada pod skrbništvo muža. Može je tući, nadzire njezino ponašanje, odnose, korespondenciju, raspolaže njezinim bogatstvom ne zbog nekoga ugovora nego samom činjenicom braka. »Čim je brak sklopljen. kaže Beaummanior, »dobra jednoga i drugoga su zajednička. Činom ženidbe i muškarac je njihov čuvar.« Naime, interes baštine nalaže i kod građana i kod plemstva da njome upravlja jedan gospodar. Ženu se ne podčinjava mužu zato što je se smatra dubinski nesposobnom: kad ništa tomu ne proturječi, ženi se priznaju sve njezine sposobnosti. Od feudalizma do naših dana udana je žena namjerno žrtvovana privatnom vlasništvu. Važno je primijetiti da je to ropstvo tim strože što su dobra koja muž drži značajnija: u posjedničkim klasama je ovisnost žene uvijek bila konkretnija. I danas kod bogatih zemljišnih posjednika preživljava patrijarhalna obitelj. Što se muškarac osjeća socijalno i ekonomski moćnijim, s većim autoritetom igra ulogu pater familias. Suprotno tomu, zajednička bijeda pretvara bračnu vezu u recipročnu vezu. Ni feudalizam ni Crkva nisu oslobodili ženu ropstva. Prije se u kmetstvu događa prijelaz iz patrijarhalne obitelji u autentično sudružničku obitelj. Kmet i njegova supruga nisu posjedovali ništa, imali su samo zajedničko uživanje svoje kuće, namještaja, alata: muškarac nije imao razloga da se nametne kao gospodar žene koja nije imala nikakvo dobro. Naprotiv, veze rada i interesa koje su ih ujedinjavale uzdizale su suprugu na razinu partnerice. S ukidanjem kmetstva ostalo je siromaštvo. U malim ruralnim zajednicama i kod obrtnika vidimo supružnike kako žive ravnopravno. Žena nije ni stvar niti sluškinja: to su luksuzi bogatog čovjeka. Siromah pokazuje recipročnost veze koja ga ujedinjuje s drugom polovicom. Slobodnim radom žena osvaja konkretnu autonomiju jer si nalazi ekonomsku i socijalnu ulogu. Farse i basne srednjeg vijeka odražavaju društvo obrtnika, malih trgovaca, seljaka gdje muž nad ženom nema druge povlastice osim one da je može tući. No žena lukavstvo suprotstavlja sili i supružnici postaju ravnopravni. Dok bogata žena svoju dokolicu plaća svojom podčinjenošću. U srednjem vijeku žena je zadržala još nekoliko povlastica: u selima je sudjelovala u skupštinama stanovnika, u prvotnim skupovima za izbore izaslanika za generalne staleže. A muž je mogao raspolagati samo nad pokretninama: da bi otuđio nekretnine bilo je nužno ženino odobrenje. U 16. stoljeću ustanovljuju se zakoni koji traju cijelo vrijeme Ancien Regimea. U tom su razdoblju feudalni običaji potpuno nestali i ništa ne štiti žene od prezanja muškaraca koji ih žele zatočiti uz kućno ognjište. Ovdje se može osjetiti utjecaj rimskog prava, toliko prezrivog prema ženi. Kao u vrijeme Rimljana, nasilne oštre kritike na glupost i krhkost spola nisu izvorište zakona, nego se pojavljuju kao opravdanja. Naknadno si muškarci pronalaze razloge djelovanja kako im odgovara. U Snu voćnjaka čitamo: »Među lošim osobinama koje žene imaju, smatram ovih devet glavnima. Prvo žena oštećuje samu sebe vlastitom prirodom... Drugo, žene su svojom prirodom vrlo škrte... Treće, pokreću ih nagli hirovi... Četvrto, žene su vlastitom voljom loše... Peto, one su prevarantice... Opet, žene su poznate kao lažne i polazeći od građanskog prava, žena ne može biti svjedok oporuci... Opet, žena uvijek napravi obrnuto od onoga što joj se naredi... Žene se rado optužuju i obznanjuju vlastitu krivnju i sramotu. Lukave su i zlonamjerne. Monsinjor sveti Augustin govorio je da je „žena životinja koja nije ni čvrsta ni stabilna“. Puna je mržnje, što zbunjuje njezina muža. Pothranjuje zlobu i početak je svih optužbi i napetosti. Put je i cesta svih nepravdi.« Ovo razdoblje obiluje sličnim tekstovima. Svaka optužba ovog konkretnog teksta namijenjena je opravdanju jedne od točaka koju je zakon donio protiv žena i nižeg položaja u kojem ih se drži. Razumije se, svaki »muški posao« im je zabranjen. Ponovno je na snazi Velejev dekret koji ih lišava svih građanskih prava. Pravo prvorođenoga i povlastica muškosti stavlja ih u drugi plan što se očinske ostavštine tiče. Neudana, 75
briana
djevojka ostaje pod očevom skrbi. Ako je otac ne uda, uglavnom je zatvori u samostan. Neudana majka smije tražiti potvrdu očinstva, ali ima pravo na odštetu jedino za troškove babinja i dječje hrane. Udana, prelazi pod autoritet muža: on odabire dom, upravlja kućanstvom, napušta ženu u slučaju preljuba, zatvara je u samostan ili, kasnije, dobiva zapečaćeno pismo koje je osuđuje na u Bastilju. Nijedan čin ne vrijedi bez njegove autorizacije. Svi doprinosi žene bračnoj zajednici postaju dio miraza u rimskom smislu riječi. No kako je brak neraskidiv, muž bi morao umrijeti da raspolaganje dobrima pripadne supruzi. Otuda poslovica: »Uxor non est proprie socia sed speratur fore.« (»Žena nije pravo rečeno naš saveznik, ali se nada to postati.«) Iz činjenice da ne upravlja svojim kapitalom, čak i ako zadrži pravo na njega, nema odgovornost nad njim. On ne nudi sadržaja njezinom djelovanju: ona nema pravog utjecaja na svijet. Za njezinu vlastitu djecu smatra se, kao u vrijeme Eumenida, da pripadaju ocu prije nego njoj: ona ih »daje« svome suprugu čiji je autoritet veoma superioran njenome i koji je pravi gospodar njezina potomstva. Taj će argument iskoristiti čak i Napoleon, izjavljujući da, jednako kao što kruška pripada vlasniku voćnjaka, žena pripada muškarcu kojemu daje djecu. Takav ostaje status francuske žene cijelo vrijeme starog režima. Malo-pomalo Velejev dekret ukinut će jurisprudencija, no treba pričekati Napoleonov zakonik da bi definitivno nestao. Muž je taj koji je odgovoran za ženine dugove i za njezino ponašanje, a ona samo njemu polaže račune. Nema gotovo nikakva izravnog doticaja s javnim vlastima ni autonomnog odnosa s pojedincima izvan svoje obitelji. Mnogo više nego saveznica, čini se u radu i majčinstvu kao sluškinja: predmeti, vrijednosti, bića koja stvara nisu njezino vlastito dobro, nego obiteljsko, dakle dobro muškarca koji je glava obitelji. U drugim zemljama njezina situacija nije liberalnija, naprotiv. Neke su zadržale institut skrbništva. Svima je zajedničko da su prava udane žene nikakva, a običaji strogi. Svi su europski zakonici redigirani po kanonskom pravu, rimskom pravu i germanskom pravu koja su sva vrlo nepovoljna za žene, sve zemlje poznaju privatno vlasništvo i obitelj i povinjavaju se zahtjevima tih institucija. U svim ovim zemljama jedna od posljedica podčinjavanja »poštene žene« obitelji je postojanje prostitucije. Licemjerno držane na margini društva, prostitutke ispunjavaju jednu od najvažnijih uloga. Kršćanstvo ih obasipa prijezirom, ali ih prihvaća kao nužno zlo. »Ukinite prostitutke«, kaže sveti Augustin, »i poremetit ćete društvo libertinstvom.« Kasnije sveti Toma - ili barem teolog koji je njegovim imenom potpisao četvrtu knjigu De regimine principium - izjavljuje: »Oduzmite javne žene iz društva, razvrat će ga mučiti neredima svih vrsta. Prostitutke su u gradu ono što je odvodna jama u palači: maknite jamu, palača će postati prljavo i zarazno mjesto.« U visokom srednjem vijeku vladala je takva sloboda ponašanja da i nije bilo mnogo potrebe za prostitutkama. No kad se građanska obitelj organizirala i monogamija postala strogim pravilom, muškarac je morao potražiti zadovoljstvo izvan ognjišta. Uzalud jedan kapitilar Karla Velikog strogo zabranjuje prostituciju, uzalud je sveti Luj naredio 1254. da se otjeraju prostitutke i 1269. unište javne kuće: u Damietteu, prenosi nam Joinville, šatori prostitutki graničili su s kraljevim šatorom. Kasnije, napori Karla Devetog u Francuskoj, Marije Terezije u Austriji u 18. stoljeću također su propali. Organizacija društva činila je prostituciju nužnom. »Prostitutke«, kazao je pompozno Schopenhauer, »su ljudske žrtve na oltaru monogamije.« A povjesničar europskog morala, Lecky, ovako formulira istu ideju: »Kao vrhovna vrsta poroka, one su najaktivnije zaštitnice vrline.« Njihov se položaj približio upravo položaju Židova, s
76
briana
kojima su se često izjednačavale:37 lihvarstvo, pranje novca Crkva zabranjuje jednako kao i izvanbračni spolni čin. No društvo ne može bez financijskih špekulacija kao ni bez slobodne ljubavi. Te su uloge zato preuzele proklete kaste: zatvara ih se u geta ili u crvene četvrti. U Parizu su raspuštenice radile u rupama u koje su dolazile jutrom i odlazile navečer kad bi odzvonio policijski sat. Stanovale su u određenim ulicama iz kojih se nisu imale pravo iseliti, dok su u većini ostalih gradova javne kuće bile smještene izvan gradskih zidina. Kao i Židovi morale su na odjeći nositi prepoznatljiva obilježja. U Francuskoj je najviše upotrebljavana resa određene boje zakvačena na jedno rame. Često su im svila, krzno i odjeća poštenih žena bili zabranjeni. Bile su zakonom obilježene kao nečasne, nisu se mogle obraniti od policije i sudstva, bila je dovoljna pritužba nekog od susjeda da ih se izbaci iz stana. Za većinu njih život je bio težak i bijedan. Neke su bile zatvorene u javne kuće. Jedan francuski putnik, Antoine de Lalaing, ostavio nam je sliku jedne španjolske kuće u Valenciji potkraj 15. stoljeća. Mjesto, kaže on, »je veliko poput maloga grada i zatvoreno zidom s jednim jedinim vratima. Pred vratima se nalaze vješala za zločince koji bi mogli biti unutra. Na vratima, čovjek zadužen za taj zadatak uzima štapove od onih koji žele ući i kaže im da ako žele predati novac, i ako imaju novac, on će ga dati vrataru. Ako ga se noću ukrade, vratar za njega ne odgovara. Ovdje postoje tri-četiri ulice pune malenih kuća, u svakoj od kojih su lijepo i čisto odjevene djevojke u baršunu i satenu. Gotovo ih je tri stotine. Kuće su im dobro održavane i ukrašene lijepim tkaninama. Cijena im je četiri novčića njihove valute, što je ekvivalent našem grošu. Ovdje ima taverna i kabarea. Nije lako prepoznati te kuće na danjem svjetlu, jer noću i navečer djevojke sjede ispred kuća, s lijepim svjetiljkama koje vise kraj njih da bi ih bilo lakše vidjeti kako se odmaraju. Grad zapošljava i plaća dva liječnika da posjećuju svaki tjedan djevojke ne bi li otkrili ako imaju neku bolest. Ako grad pogodi kakva zaraza, gospodari moraju liječiti djevojke na svoj trošak, a strankinje se šalje da idu gdje žele«.38 Autor se čak divi tako dobro održavanom redu. Mnoge su prostitutke bile slobodne. Neke od njih su vrlo dobro zarađivale. Kao u doba hetera, prostitucija je otvarala više mogućnosti ženskoj individualnosti nego život »poštene žene«. Poseban je u Francuskoj položaj neudane žene. Pravna neovisnost koju uživa šokantno je suprotna robovanju supruge. Ona je osobenjakinja i stoga joj običaji nastoje oduzeti ono što joj po zakonu pripada. Ima sva građanska prava, no ona su apstraktna i šuplja. Ne posjeduje ni ekonomsku autonomiju, ni društveno dostojanstvo, stara cura uglavnom ostaje u sjeni očeve obitelji ili pronalazi sebi slične unutar samostana: ondje ne poznaje drugu vrstu slobode osim neposlušnosti i grijeha, kao što su se i Rimljanke iz doba dekadencije oslobađale samo putem poroka. Negativnost ostaje sudbina žena dok god njihovo oslobađanje ostaje negativno. U takvim uvjetima vidimo koliko rijetko žena dobiva mogućnost djelovanja ili jednostavno očitovanja same sebe: u radničkim klasama, ekonomska potlačenost dokida spolnu neravnopravnost. No ona lišava pojedinca svih mogućnosti. Kod plemstva i građanstva žena je kao spol ugnjetavana: vodi nametnički život, nije baš obrazovana, potrebne su iznimne okolnosti da bi mogla smisliti i ostvariti bilo kakav konkretni projekt. Kraljice i regentkinje imaju tu rijetku sreću: njihova ih suverenost uzdiže iznad spola. Salički zakon u Francuskoj zabranjuje ženama pristup prijestolju. No uz muža, i nakon njegove smrti, katkad igraju važnu ulogu: primjerice sveta Klotilda, sveta 37
»One koje su dolazile u Sisteron kroz prolaz, Peipin morale su, kao i Židovi, platiti pristojbu od pet sua za redovnice iz samostana svete Klare." (Baliutaud) 38 Dict. de la. Conversation, Riffenberg. Femmes et filles de folle vie.
77
briana
Radegunda, Blanche de Castille. Samostanski život čini ženu neovisnom o muškarcu, a poneke opatice posjeduju velike ovlasti. Heloiza se istaknula i kao opatica i kao ljubavnica. U mističnom, dakle autonomnom odnosu koji ih veže s Bogom, ženske duše crpe nadahnuće i snagu iz jedne muške duše. A poštovanje koje dobivaju u društvu omogućuje im ostvarivanje velikih pothvata. Pustolovina Ivane Orleanske ima osobine čuda, no to je bila samo kratka eskapada. No priča svete Katarine Sienske je znakovita. Unutar sasvim normalnog života stvorila si je u Sienni veliki ugled aktivnim dobrotvornim radom i vizijama koje su očitovale bogat unutarnji život. Tako je zadobila autoritet potreban za uspjeh, koji uglavnom ženama nedostaje. Na nju se poziva kad se treba obodriti osuđenike na smrt, dovesti natrag zalutale, ublažiti svađe između obitelji i gradova. Podržava je kolektiv koji se u njoj prepoznaje, i na taj način može ispuniti svoju mirotvornu ulogu, propovijedajući od grada do grada podređenost papi, održavajući duge prepiske s biskupima i suverenima, pa ju je napokon i Firenca izabrala da kao ambasadorica ode po papu u Avignon. Kraljice si božanskim pravom, a svetice svojim sjajnim vrlinama, osiguravaju u društvu potporu koja im omogućuje da se izjednače s muškarcima. Od ostalih se naprotiv zahtijeva tiha skromnost. Uspjeh jedne Christine de Pisan je začuđujuća sreća, a opet je trebala postati udovica s mnogo djece pa da se odluči perom zarađivati za život. Sveukupno je stav srednjovjekovnih muškaraca o ženama nepovoljan. Da, kurtoazni pjesnici su uzdizali ljubav. Objavljuju se brojna Ljubavna umijeća, među ostalima i poema Andréa le Chapelaina i slavni Roman o Ruži u kojem Guillaume de Lorris poziva mladiće da budu na usluzi damama. No toj književnosti pod trubadurskim utjecajem suprotstavljaju se napisi buržujskog nadahnuća koji zlobno napadaju žene: basne, farse, lais, zamjeraju im njihovu lijenost, koketnost, požudu. Njihovi najžešći neprijatelji su klerici. Oni napadaju brak. Crkva je od braka napravila sakrament, a ipak ga je zabranila kršćanskoj eliti. Na tom se proturječju temelji «Querelle des femmes«. Posebno je snažno prokazano u Matheolusovim lamentacijama, objavljenim petnaest godina nakon prvog dijela Romana o Ruži, prevedenim na francuski sto godina kasnije, a koje su svojedobno bile slavne. Mathieu je izgubio svoj »kler« uzevši ženu. Proklinje svoj brak, proklinje žene i brak općenito. Zašto je Bog stvorio ženu kad postoji neuskladivost između klera i braka? U braku ne može biti mira: to je valjda vražje djelo, ili pak Bog nije znao što čini. Mathieu se nada da žena neće uskrsnuti na sudnji dan. No Bog mu odgovara da je brak čistilište zahvaljujući kojemu dobivamo mjesto na nebu. Prenesen u snu u nebesa, Mathieu vidi legiju muževa koji ga dočekuju s povicima: »Evo, evo, pravog mučenika!« Kod Jeana de Meunga, koji je također svećenik, nalazimo sličnu inspiraciju. On poziva mladiće da odbace teret žena. Prvo napada ljubav: Ljubav to je mrska zemlja Ljubav to je zaljubljena mržnja, napada brak koji svodi čovjeka na ropstvo, koji ga osuđuje da bude prevaren. Pokreće žestoku dijatribu protiv žene. Branitelji žene nastoje mu odgovoriti dokazujući njezinu superiornost. Evo nekoliko argumenata kojima su se sve do 18. stoljeća napajali branitelji slabijega spola: »Mulier perfetur viro scilicet Materia: quia Adam factus esst de limo terrae, Eva de costa Adae. Loco: quia Adam factus est extra paradisum, Eva in paradiso. In conceptione: quia muliet concepit Deum, quid homo non potuit. Apparicione: quia Christus apparuit 78
briana
mulieri post mortem resurrecrionem, scilicer Magdalene. Exaltatione: quia mulier exaitata est super chorus angelorum, scilicet beata Maria...«39 Našto su protivnici odgovorili da ako se Krist prvo ukazao ženama, to je bilo zato što je znao da su brbljave, a žurilo mu se da se pročuje o njegovu uskrsnuću. Rasprava se nastavila kroz cijelo 15. stoljeće. Autor Petnaest radosti braka samodopadno opisuje nesreće jadnih muževa. Eustache Deschamps na istu temu piše beskonačnu pjesmu. U to se doba otvara Rasprava o Romanu o Ruži. Prvi put svjedočimo tomu da se jedna žena latila pera da bi obranila svoj spol. Christine de Pisan živo napada svećenike u Poslanici Bogu ljubavi. Svećenstvo se odmah ustaje da bi obranilo Jeana de Meunga, ali se Gerson, kancelar pariškog sveučilišta, svrstava na Christininu stranu. Na francuski redigira njezin traktat da bi dopro do što šire publike. Martin le Franc ispaljuje na bojno polje neprobavljiv Chaperon des Dames (Damski pratitelj) koji se čita još i dvjesto godina poslije. Christine ponovno intervenira. Zahtijeva ponajprije da se ženama dopusti obrazovanje: »Kad bi običaj bio poslati djevojčice u škole i da ih se uobičajeno uči znanosti kao i sinove, učile bi jednako savršeno i shvatile istančanosti svih umjetnosti i znanosti kao što i čine.« Ova rasprava uistinu se samo neizravno tiče žena. Nitko ni u snu nije zahtijevao za žene društvenu ulogu drukčiju od one koja im je bila dana. Riječ je više o usporedbi klerikalnog života s bračnim stanjem. To je muški problem proizašao iz dvostrukog stava Crkve prema braku. Luther rješava ovaj sukob ukidajući svećenički celibat. Ženska sudbina nije pod utjecajem ovoga književnog rata. Satira farsa i basni, grdeći društvo kakvo je, ipak ga ne pokušava promijeniti: ruga se ženama, ali ne kuje nikakve zavjere protiv njih. Kurtoazno pjesništvo uzdiže ženstvenost, no takav kult ne znači izjednačavanje spolova, baš naprotiv. »Rasprava« je sporedan fenomen u kojem se odražava stav društva no ne mijenja ga.
* Kazali smo da je pravni status žene ostao više-manje nepromijenjen od početka 15. do 19. stoljeća. No unutar povlaštenih klasa njezin konkretan položaj evoluira. Talijanska renesansa je razdoblje individualizma koji se pokazuje zgodnim za procvat svih snažnih osobnosti, bez obzira na spol. Ovdje susrećemo žene kao moćne vladarice, Ivanu Aragonsku, Ivanu Napuljsku, Izabelu d'Este. Druge bijahu pustolovne vojskovođe koje su nosile oružje poput muškaraca: žena Girolama Riarija borila se za slobodu Forlija. Hippolita Fioramenri vodila je čete milanskog vojvode i tijekom opsade Pavije odvela na bedeme skupinu plemenitih dama. Da bi obranile grad od Montluca, Sijenjanke su formirale tri čete od tri tisuće žena u svakoj, kojima su zapovijedale žene. Druge Talijanke postale su slavne po svojoj kulturi ili talentima: Isora Nogara, Veronica Gambara, Gaspara Stampara, Michelangelova prijateljica Vittoria Colonna, i nadasve Lukrecija Tornabuoni, majka Lorenza i Giuliana Medicija, koja je među ostalim pisala himne, životopis svetog Ivana Krstitelja i Djevice Marije. Među istaknutim ženama većina su kurtizane. Kako su kombinirale slobodu ponašanja sa slobodom duha, i osiguravale si svojim zanimanjem ekonomsku autonomiju, mnoge od njih muškarci su tretirali s divljenjem punim poštovanja. Štitile su umjetnosti, zanimale se za književnost, filozofiju, i često su i same pisale ili slikale: Isabelle de Luna, Catarina di San Celso, Imperia koja je 39
»Žena je superiorna muškarcu, materijalno: jer je Adam napravljen od gliba, a Eva od Adamova rebra. Po mjestu: jer je Adam stvoren izvan raja, Eva u raju. Po začeću: jer je žena začela boga, što muškarac ne bi mogao. Po ukazanju: jer se Krist nakon smrti ukazao ženi, naime Magdaleni Po uznesenju jer je žena uznesena iznad kora anđela, naime blažena Marija...«
79
briana
bila pjesnikinja i glazbenica, nastavile su s tradicijom Aspazije i Firne. Međutim za mnoge sloboda još uvijek poprima samo oblik razvrata: orgije i zločini Talijanskih plemenitašica i kurtizana ostali su legendarni. Razvrat je i u sljedećim stoljećima glavna sloboda koju susrećemo među ženama koje njihov rang ili bogatstvo oslobađaju suvremenog morala. On je ostao jednako strog kao u srednjem vijeku. Što se pozitivnih postignuća tiče, ona su još uvijek moguća samo vrlo malom broju žena. Kraljice su ovdje još uvijek povlaštene: Katarina Medici, engleska kraljica Elizabeta, Izabela I. Kastiljska, velike su vladarice. Također se štuje nekoliko velikih figura svetica. Nevjerojatna sudbina svete Terezije Aviljske objašnjava se višemanje na isti način kao i ona svete Katarine: svetica iz svojeg ufanja u Boga crpi čvrstu vjeru u sebe samu. Dovodeći do najvišeg stupnja vrline koje odgovaraju njezinu stanju, osigurava si podršku svojih ispovjednika i kršćanskog svijeta: može se izdignuti iz običnoga redovničkog položaja. Utemeljuje samostane, vodi ih, putuje, poduzima inicijative, ustraje hrabro i pustolovno poput muškarca. Društvo joj ne postavlja prepreke. Čak ni pisanje nije odvažnost, njezini joj ga ispovjednici nalažu. Sjajno pokazuje kako se jedna žena može uzdignuti na razinu muškarca kad su joj čudnim slučajem dane prilike kao i muškarcu. No činjenica jest da te prilike ostaju vrlo neravnopravne. U 16. stoljeću žene su još uvijek nedovoljno obrazovane. Anne de Bretagne zove brojne žene na dvor, gdje se dotad moglo vidjeti samo muškarce. Trudi se odgojiti svitu časnih djevojaka, ali se više bavi njihovim obrazovanjem nego kulturom. Među ženama koje su se nešto kasnije istaknule svojim duhom, intelektualnim utjecajem, pisanjem, većina su plemkinje: vojvotkinja de Retz, gospođa de Lignerolle, vojvotkinja de Rohan i njezina kći Anne. Najslavnije su kraljevne: kraljica Margot i Margareta Navarska. Pernette du Guillet je, izgleda, bila građanka. No Louise Labé nesumnjivo je bila kurtizana: u svakom slučaju, bila je vrlo slobodnog ponašanja. Žene su se u 17. stoljeću nastavile isticati uglavnom na intelektualnom području. Mondeni se život razvija, a kultura širi. Uloga koju žene igraju u salonima je značajna. Činjenicom što nisu uključene u izgradnju svijeta, imaju mogućnost prepustiti se razgovorima, umjetnostima, književnosti. Njihovo je obrazovanje organizirano samo s pomoću razgovora, čitanja, poduka privatnih nastavnika ili javnih predavanja, no one uspijevaju dosegnuti višu razinu znanja od svojih supruga: gđica de Gournay, gđa de Rambouillet, gđica de Scudéry, gđa de La Fayette, gđa de Sévigné uživaju u Francuskoj veliki ugled. Izvan Francuske sličan se renome vezuje uz imena princeze Elizabete, kraljice Kristine, gđice van Schurman, koje su se dopisivale sa svim tadašnjim intelektualcima. Zahvaljujući kulturi i prestižu koji im ona daje, žene se uspijevaju progurati u muški svijet. Iz književnosti, ljubavne kazuistike, mnoge ambiciozne žene prelaze u političke intrige. Godine 1623. papinski nuncij je napisao: »U Francuskoj svi veliki događaji i sve važne intrige najčešće ovise o ženama.« Princeza de Condé potiče »zavjeru žena«. Ana Kastiljska okružena je ženama čije savjete rado slijedi. Richelieu blagonaklono sluša vojvotkinju d'Aiguillon. Zna se koje su uloge tijekom Fronde igrale gda de Montbazon, vojvotkinja de Chevreuse, gđica de Montpensier, vojvotkinja Longueville, Anne de Gonzague i tolike druge. Napokon, gđa de Maintenon pruža sjajan primjer utjecaja koji na državne poslove može izvršiti spretna savjetnica. Kao animatorice, savjetnice, intrigantice, žene si na zaobilazan način osiguravaju najučinkovitiju ulogu: princeza des Ursins u Španjolskoj vlada s više autoriteta, ali joj je karijera kratka. Uz te plemkinje u svijetu koji izbjegava buržujska ograničenja vidimo pojavu dotad nepoznate vrste: glumice. Godine 1545. prvi put je zabilježena prisutnost žene na pozornici. Godine 1592. znalo se još uvijek samo za jednu. Početkom 17. stoljeća 80
briana
većina su ih žene glumaca. Zatim se osamostaljuju u svojim karijerama kao i u privatnim životima. Kurtizana nakon Frine ili Imperije pronalazi svoju najvišu inkarnaciju u Ninon de Lenclos: činjenicom što iskorištava svoju ženstvenost, ona je nadilazi. Kako bi živjela među muškarcima, preuzima muževne osobine. Neovisnošću svoga ponašanja teži neovisnosti duha: Ninon de Lenclos dovela je slobodu do najekstremnije točke do koje je kao žena to mogla. U 18. stoljeću sloboda i neovisnost žene nadalje rastu. Običaji načelno ostaju strogi: mlada djevojka dobiva samo osnovno obrazovanje. Udana je ili poslana u samostan a da je se ništa ne pita. Buržoazija, klasa u usponu čija se egzistencija konsolidira, nameće supruzi rigorozan moral. No suprotno tomu, raspad plemstva omogućuje ženama iz visokog društva najveću raspuštenost te je i visoka buržoazija zaražena njihovim primjerom. Ni samostan ni bračno ognjište ne uspijevaju zadržati ženu. Opet, za većinu njih ta sloboda je još negativna i apstraktna: ograničavaju se na potragu za užicima. No one inteligentne i ambiciozne stvaraju si mogućnosti djelovanja. Salonski život kreće novim smjerom: dosta se zna o ulogama koje su igrale gđa Geoffrin, gđa du Deffand, gđica de Lespinasse, gđa d'Épinay, gđa deTencin. Zaštitnice, muze, žene su činile piščevu omiljenu publiku. One osobno zanimale su se za književnost, filozofiju, znanosti: kao gđa du Châtelet, imale su kabinete za fiziku, kemijske laboratorije, eksperimentiraju, seciraju. Aktivnije nego ikad miješaju se u politički život: gđa de Prie, gđa de Mailly, gđa de Châteauneuf, gđa de Pompadour, gđa du Barry vladaju Lujem XV. Nijedan ministar bez svoje muze. To je poprimilo tolike razmjere da Montesquieu ustvrđuje da se u Francuskoj sve radi posredstvom žena. One čine, kaže on, »novu državu u državi«. A Collé piše uoči 1789.: »Toliko su zavladale Francuzima, toliko su ih podjarmile da oni misle i osjećaju samo prema njima.« Uz žene iz visokog društva, tu su i glumice i milosnice koje uživaju velik ugled: Sophie Arnould, Julie Talma, Adrienne Lecouvreur. Dakle, tijekom cijelog Ancien Régimea, kulturna domena je najpristupačnija ženama koje se nastoje afirmirati. Nijedna ipak nije dostigla Shakespeareove ili Danteove vrhunce. To se objašnjava općom osrednjošću njihova položaja. Kultura je uvijek bila apanaža samo ženske elite, a ne mase. A muški geniji često potječu iz mase. Čak su i povlaštene žene oko sebe nailazile na prepreke koje su im priječile pristup visokim vrhuncima. Ništa nije zaustavljalo uzlet svete Terezije, Katarine Velike, no tisuću se okolnosti udružilo protiv žene spisateljice. U svojoj knjižici, Vlastita soba, Virginia Woolf zabavila se izmišljanjem sudbine navodne Shakespeareove sestre. Dok je on u školi učio malo latinskog, gramatike, logike, ona je ostajala doma u potpunom neznanju. Dok je on lovio, lutao selima, spavao sa ženama iz susjedstva, ona je krpila odjeću pod budnim okom roditelja. Da je otišla kao on potražiti sreću u London, ne bi postala glumica koja slobodno zarađuje za život: ili bi je vratili roditeljima koji bi je na silu udali, ili bi se zavedena, napuštena i obeščašćena ubila iz očaja. Možemo je također zamisliti kako postaje vesela prostitutka, neka Moli Flanders kakvu je smislio Daniel Defoe, no ni u jednom slučaju ne bi vodila glumačku trupu i pisala drame. U Engleskoj, primjećuje Virginia Woolf, ženske su spisateljice uvijek pobuđivale neprijateljstvo. Doktor Johnson ih je usporedio sa »psom koji hoda na stražnjim nogama: ne čini to dobro, ali je začuđujuće«. Umjetnici se više od svih ostalih brinu za tuđe mišljenje. Žene o njemu usko ovise: možemo zamisliti koja je snaga potrebna ženskoj umjetnici samo da ga se usudi zanemariti. Često se iscrpljuje u toj borbi. Potkraj 17. stoljeća Lady Winhilsea, plemkinja bez djece, upušta se u pustolovinu pisanja. Neki odlomci njezina djela pokazuju da je bila osjetljive i pjesničke prirode. No izgrizla ju je mržnja, bijes i strah:
81
briana
Avaj! žena koja se laća pera, Smatrana je toliko drskim stvorom Da nema načina da otkupi svoj zločini Gotovo cijelo njezino djelo posvećeno je pobuni protiv ženskog položaja. Slučaj grofice od Newcastlea je sličan. Također visoka plemkinja pobuđuje sablazan pišući. »Žene žive kao žutoperke ili sove, umiru kao crvi«, piše žučljivo. Vrijeđana i ismijavana, morala se povući u svoje odaje. Usprkos velikodušnom temperamentu, napola poludjela, dalje je proizvodila samo ekstravagantna bulažnjenja. Tek u 18. stoljeću jedna je buržujka, gđa Aphra Behn, postavši udovicom, živjela od svojega pera poput muškarca. Druge su slijedile njezin primjer. No čak i u 19. stoljeću često su se morale skrivati. Nisu čak ni imale »vlastitu sobu«, to jest nisu uživale u materijalnoj neovisnosti koja je jedan od nužnih uvjeta unutarnje slobode. Vidjeli smo da je, zbog razvoja mondenog života i njegove uske povezanosti s intelektualnim životom, položaj Francuskinja bio malo povoljniji. Svejedno je stav prema intelektualkama bio uglavnom neprijateljski. U renesansi plemkinje i intelektualke nadahnjuju pokret u korist svojega spola. Platonske doktrine uvezene iz Italije produhovljuju ljubav i ženu. Brojna pisma se pišu u njezinu obranu. Objavljuju se Lađa kreposnih žena, Damski vitez itd. Erazmo u Malom senatu daje riječ Korneliji koja gorko iznosi jade svojeg spola. »Muškarci su tirani... Tretiraju nas kao igračke... pretvaraju nas u svoje pralje i kuharice.« Traži da se ženama dopusti obrazovanje. Cornelius Agrippa se u jednom svojedobno veoma slavnom djelu, Deklamaciji o plemenitosti i odličnosti ženskoga spola, trudi pokazati žensku nadmoćnost. Preuzima stare kabalističke argumente: Eva znači Život, a Adam Zemlju. Stvorena nakon muškarca, žena je savršenija od njega. Ona je rođena u raju, on izvan. Kad padne u vodu, ona ispliva, muškarac potone. Stvorena je od Adamova rebra, a ne od zemlje. Njezina mjesečnica liječi sve bolesti. Eva je u neznanju samo pogriješila, Adam je taj koji je zgriješio. Zato se Bog učinio muškarcem: a, uostalom, nakon uskrsnuća se ukazao ženama. Zatim Agrippa izjavljuje da su žene kreposnije od muškaraca. Nabraja »svijetle dame« kojima se spol može dičiti, što je također zajedničko mjesto njegovih apologija. Na kraju napada mušku tiraniju: »Djelujući protiv svakog prava, nekažnjeno kršeći prirodnu jednakost, muška je tiranija lišila ženu slobode koju prima rođenjem.« Ipak, ona stvara djecu, jednako je inteligentna i čak istančanija od muškarca. Skandalozno je što joj se ograničavaju aktivnosti, »što se čini sigurno ne po Božjoj zapovijedi, ne iz nužnosti ili razuma, nego snagom običaja, obrazovanjem, radom, i najvažnije nasiljem i potlačivanjem«. On jasno ne zahtijeva jednakost spolova, ali želi da se ženi pristupa s poštovanjem. Djelo je ostvarilo golem uspjeh. Također, Neosvojiva tvrđava, druga apologija žene, te Heroetova Savršena prijateljica, natopljena platonskim misticizmom. U neobičnoj knjizi koja najavljuje sensimonovsku doktrinu Postel najavljuje dolazak nove Eve, majke preporoditeljice ljudskog roda, čak smatra da ju je već sreo. Ona je mrtva i možda se reinkarnirala u njemu. Umjerenije, Marguerite de Valois u svojem Učenom i istančanom govoru proglašava da u ženi ima nešto božansko. No spisateljica koja najviše pridonosi borbi svojega spola bila je Margareta Navarska, koja je umjesto raspuštenosti predlagala ideal sentimentalnog misticizma i čednosti bez stidljivosti, pokušavajući pomiriti brak s ljubavlju za čast i sreću žena. Dakako, protivnici žene nisu spustili oružje. Na primjer u Kontroverzi muškog i ženskog spola, koja odgovara Agrippi, stare argumente iz srednjeg vijeka. Rabelais se u Trećoj knjizi zabavlja sa živahnom satirom braka koja nastavlja tradiciju Mathieua i Deschampsa, no ipak su žene te koje u sretnoj Telemskoj opatiji 82
briana
kroje zakone. Antifeminizam opet postaje zarazan 1617., s Abecedom ženske nesavršenosti i zlobe Jacquesa Oliviera. Na naslovnici bio je ugraviran lik žene s rukama harpije, prekriven perjem požude, podignut na kokošjim nogama, jer je kao i kokoš loša kućanica: pod svakim slovom abecede napisana je jedna od njezinih mana. Još jedanput je crkveni čovjek oživio staru raspravu. Gđica de Gournay uzvratila je Jednakošću muškaraca i žena. Na to se čitava libertinska književnost, Pamas i satirički kabineti, okomila na žensko ponašanje, dok su da bi ih ponizili, bigoti citirali svetog Pavla, Crkvene oce, svećenike. Žena je također pružala neiscrpnu temu satirama Marthurina Régniera i njegovih drugova. U drugom taboru, apologeti su preuzimali Agrippine argumente i natjecali se komentirajući ih. Otac du Boscq u Poštenoj ženi zahtijeva da se ženi dopusti da se obrazuje. Astreja i cijela jedna struja galantne književnost slave ženine zasluge rondoima, sonetima, elegijama itd. Čak i oni uspjesi koje bi žena ostvarila podizali su nove napade na nju. Kaćiperke su uznemirile javno mnijenje. Pljeskalo se Smiješnim kaćiperkama i nešto kasnije Učenim ženama. To ne znači da je Molière bio neprijatelj žena: on glasno napada nametnute brakove, zahtijeva sentimentalnu slobodu za mladu djevojku, poštovanje i neovisnost za suprugu. S druge strane, Bossuet ih u svojim propovijedima nimalo ne štedi. Prva žena, propovijeda on, »bila je samo dio Adama i vrsta umanjenice. Tako je proporcionalno otprilike isto i s njezinim duhom«. Boileauova satira protiv žena samo je retorička vježba, i zbog nje se dižu štitovi: Pradon, Regnard, Perrault vatreno uzvraćaju. La Bruyère i Saint-Évremond govore u korist žena. Najodlučniji feminist toga doba je Poulain de la Batre koji 1673. objavljuje djelo kartezijanskog nadahnuća, O jednakosti dvaju spolova. Ocjenjuje da su muškarci, kao snažniji, posvuda favorizirali svoj spol i da žene običajno prihvaćaju tu ovisnost. Nikad nisu dobile svoje šanse: ni slobodu niti obrazovanje. Ne može ih se dakle suditi po onome što su učinile u prošlosti. Ništa ne upućuje na to da su inferiorne muškarcu. Anatomija otkriva razlike, no među njima nijedna ne znači povlasticu za muškarca. Poulain de la Barre također zaključuje tražeći za žene pristojno obrazovanje. Fontenelle za njih piše Traktat o višestrukosti svjetova. A dok se Fenelon, slijedeći gđu de Maintenon i opata Fleuryja, pokazuje u svojem obrazovnom programu vrlo stidljivim, jansenistički sveučilištarac Rollin naprotiv želi da žene sudjeluju u ozbiljnim studijima. Osamnaesto stoljeće je također podijeljeno. Godine 1744. u Amsterdamu autor Kontroverze o ženskoj duši izjavljuje da će »žena stvorena isključivo za muškarca na kraju svijeta prestati postojati jer će prestati biti korisna objektu za koji je stvorena, iz čega nužno proizlazi da njezina duša nije besmrtna«. Na malo manje radikalan način, Rousseau koji se ovdje postavlja kao tumač buržoazije, podređuje ženu njenome mužu i majčinstvu. »Sve obrazovanje žena treba se ticati muškaraca... Žena je stvorena da bi popustila muškarcu i da bi trpjela njegove nepravde«, tvrdi on. Ipak, demokratski i individualistički ideal 18. stoljeća povoljan je za žene. Za većinu filozofa one su ljudska bića jednaka onima jačeg spola. Voltaire prokazuje nepravednost njihove sudbine. Diderot smatra da je njihovu inferiornost velikim dijelom stvorilo društvo. »Žene, žalim vas!« piše on. Smatra da: »U svim običajima okrutnost građanskog zakona ujedinila se protiv žena s okrutnošću prirode. Bile su tretirane kao slaboumna bića.« Montesquieu paradoksalno ocjenjuje da bi žene trebale biti podčinjene muškarcu u kućnom životu, no da su po svemu spremne na političku akciju. »Protivno je razumu i prirodi da su žene gospodarice kuće... ali nije i da vladaju carstvom.« Helvetius pokazuje da je apsurdnost njezina obrazovanja ono što stvara inferiornost kod žene, D'Alembert dijeli to mišljenje. Kod jedne žene, gđe de Ciray, vidimo sramežljivo nicanje ekonomskog feminizma. No samo se Mercier u svojoj Slici Pariza zgražava nad bijedom radnica i tako načinje 83
briana
temeljno pitanje ženskog rada. Condorcet želi da žene pristupe političkom životu. Smatra ih jednakima muškarcu i brani ih od klasičnih napada: »Reklo se da žene... nemaju baš osjećaj za pravdu, da slušaju više svoj osjećaj nego savjest... (No) nije priroda uzrokovala tu razliku, nego obrazovanje, društveni život.« I drugdje: »Što su žene bile zakonski podčinjenije, opasnijim je postajalo njihovo carstvo... Ono bi se smanjilo kad bi ženama manje bilo u interesu sačuvati ga, kad bi prestalo za njih biti jedino sredstvo obrane i bijega od opresije.«
84
briana
V. Mogli bismo pretpostaviti da je Revolucija promijenila žensku sudbinu. No ništa od toga. Ta je građanska revolucija poštovala građanske institucije i vrijednosti. I ostvarili su je gotovo isključivo muškarci. Važno je naglasiti da su tijekom cijelog Starog režima žene iz radničke klase te koje su poznavale najviše neovisnosti. Žena je imala pravo držati trgovinu i posjedovala je sve nužne preduvjete za autonomno obavljanje svojega posla. Sudjelovala je u proizvodnji kao pralja, polirka, trgovkinja itd. Radila je ili od kuće ili u malim poduzećima. Materijalna joj je neovisnost omogućavala veliku slobodu ponašanja: žena iz naroda smjela je izlaziti, posjećivati gostionice, raspolagati svojim tijelom više-manje kao i muškarac. Ona je saveznica svojemu muža i njemu ravnopravna. Opresiju trpi na ekonomskoj, a ne na spolnoj razini. Na selu seljanka ima znatnu ulogu u ruralnim poslovima S njome se postupa kao sa služavkom. Često ne jede za istim stolom s mužem i sinovima, rinta teže od njih, a obaveze majčinstva pridonose njezinu umoru. No kao u drevnim poljoprivrednim društvima, s obzirom na to da je nužna muškarcu, on je i cijeni. Njihova dobra, brige, interesi, zajednički su. Te žene su se unatoč svojem teškom životu mogle afirmirati kao osobe i zahtijevati neka prava. No opterećivala ih je tradicija sramežljivosti i podčinjenosti: knjige Općih staleža bilježe gotovo beznačajan broj ženskih potraživanja. Ograničavaju se na sljedeće: »Da muškarci ne mogu obavljati poslove koji su ženska apanaža.« Naravno, viđamo žene uza svoje muškarce na prosvjedima, pobunama. One su te koje će poći u Versailles po »pekara, pekarovu ženu i pekarova sinčića«. No nije narod vodio revolucionarni pothvat niti je pobrao njegove plodove. Što se građanki tiče, neke od njih su se strastveno uključile u borbu za slobodu: gđa Roland, Lucile Desmoulins, Théroigne de Méricourt. Jedna od njih je dubinski utjecala na tijek događaja: Charlotte Corday kad je ubila Marata. Bilo je i nekoliko feminističkih pokreta. Olympe de Gouges predložila je 1789. »Deklaraciju o ženskim pravima« simetričnu »Deklaraciji o ljudskim pravima«, u kojoj se zahtijeva da se ukinu sve muške povlastice. Godine 1790. nalazimo iste zamisli u Motion de la pauvre Jacotte i u ostalim pamfletima toga tipa. No usprkos Condorcerovoj potpori ti napori podbacuju i Olympe skončava na gubilištu. Uz časopis L'Impatient koji je osnovala pojavljuju se druge tiskovine, no njihovo je trajanje efemerno. Ženski klubovi većinom se spajaju s muškima koji ih progutaju. Kad 28. brumairea 1793. glumica Rose Lacombe, predsjednica Društva republikanskih i revolucionarnih žena, praćena ženskim izaslanstvom, nasilno upada u Generalno vijeće, tužiltelj Chaumette izgovara pred skupom riječi koje se čine nadahnutima svetim Pavlom i Tomom: »Otkada je ženama dopušteno odreći se svojega spola, učiniti se muškarcima?... (Priroda) je rekla ženi: Budi žena. Majčinska njega, kućanske obaveze, razne brige majčinstva, to su tvoji poslovi.« Ženama se zabranjuje ulazak u Vijeće i uskoro i u klubove gdje su se politički obrazovale. Godine 1790. ukinulo se pravo prvorođenoga i povlastica muškosti. Djevojčice i dječaci postali su ravnopravni što se nasljeđa tiče. Godine 1792. zakon dopušta razvod i time opušta stroge bračne veze. No to su bile sitne pobjede. Građanske žene bile su previše integrirane u obitelj da bi međusobno poznavale pravu solidarnost. Nisu činile odvojenu kastu sposobnu nametnuti svoje zahtjeve: ekonomski, njihova je egzistencija bila nametnička. Dakle dok su žene koje su usprkos svojem spolu mogle sudjelovati u 85
briana
događanjima bile u tome spriječene kao klasa, one iz djelatne klase bile su osuđene ostati postrani kao žene. Kad će ekonomska moć pasti u ruke radnika, postat će moguće radnici da osvoji prava koja žena parazit, plemkinja ili građanka, nikada nije imala. Tijekom gušenja Revolucije žena uživa anarhičnu slobodu. No kad se društvo reorganiziralo, ponovno je teško podređena. S feminističkog gledišta, Francuska je bila ispred ostalih zemalja. No na nesreću moderne Francuskinje, o njezinu se statusu odlučivalo tijekom vojne diktature. Napoleonov zakonik koji joj je zapečatio sudbinu na jedno stoljeće snažno je usporio njezinu emancipaciju. Kao svi vojnici, Napoleon odbija u ženi vidjeti drugo doli majku. No kao baštinik građanske revolucije, ne namjerava razbiti društvenu strukturu i majci dati prednost pred suprugom: zabranjuje istraživanje očinstva. Strogo definira položaj neudane majke i onaj izvanbračnog djeteta. Međutim ni sama udana majka ne nalazi zaštitu u svojem majčinskom dostojanstvu. Perpetuira se feudalni paradoks. Djevojka i žena su lišene svojstva građana, što im brani funkcije kao što su zanimanje odvjetnice i ostvarivanje skrbništva. No neudana žena uživa u punoći svojih građanskih prava, dok brak zadržava mundium. Žena duguje poslušnost svojem mužu. Može je protjerati u slučaju preljuba i dobiti razvod od nje. Ako ubije grešnicu uhvaćenu in flagranti, u očima zakona mu se oprašta. Muž pak može dobiti kaznu samo ako dovede konkubinu u bračni dom i samo u tom slučaju žena može dobiti razvod od njega. Muž je taj koji odlučuje gdje će živjeti i nad djecom ima mnogo više prava od majke. Osim u slučaju kad žena vodi vlastiti posao, njegova je dozvola obavezna da bi ona mogla sklopiti ugovor. Muževa moć se strogo izvršava ujedno i nad osobom supruge i nad njezinim dobrima. Tijekom cijelog 19. stoljeća jurisprudencija samo pojačava strogoću zakona, lišavajući među ostalim ženu prava otuđenja. Godine 1826. Restauracija ukida razvod. Ustavotvorna skupština iz 1848. odbija ga ponovno dopustiti. Ponovno postoji tek od 1884., a još uvijek ga je vrlo teško dobiti. Buržoazija nikad nije bila moćnija, a svejedno shvaća koje prijetnje nosi sa sobom industrijska revolucija. Zabrinuto se brani. Sloboda duha naslijeđena iz 18. stoljeća ne umanjuje obiteljski moral. On ostaje onakvim kakvim ga početkom 19. stoljeća definiraju reakcionarni mislioci poput Josepha de Maistrea i Bonalda. Oni na Božjoj volji temelje vrijednost poretka i zahtijevaju strogo hijerarhizirano društvo. Obitelj, neuništiva društvena ćelija, bit će mikrokozmos društva. »Muškarac je ženi ono što je žena djetetu; vlast je ministru ono što je ministar podaniku«, kaže Bonald. Tako muž vlada, žena upravlja, djeca slušaju. Razvod je, dakako, zabranjen, a žena je ograničena na kuću. »Žene pripadaju obitelji, a ne političkom društvu, te ih je priroda stvorila za kućanske poslove, a ne za javne funkcije«, dodaje Bonald. U obitelji, koju Le Play definira sredinom stoljeća, te se hijerarhije poštuju. Na malo drukčiji način Auguste Comte također zahtijeva hijerarhiju spolova. Među njima postoje »radikalne razlike, ujedno tjelesne i moralne koje ih kod svih životinjskih vrsta i pogotovo u ljudskoj rasi dubinski razdvajaju jednog od drugog«. Ženskost je vrsta »stalnog djetinjstva« koja udaljava ženu od »idealnog tipa rase«. Ta se biološka infantilnost odražava u intelektualnoj slabosti. Uloga toga čisto afektivnog bića uloga je supruge i kućanice, ne može konkurirati muškarcu: »ni učenje ni obrazovanje nisu prikladni za nju«. Kao kod Bonalda žena je ograničena na obitelj i u tom društvu u minijaturi otac je taj koji vlada jer je žena »nesposobna za bilo kakvo vladanje, čak i kućno«. Ona samo upravlja i savjetuje. Njezino obrazovanje mora se ograničiti. »Žene i proleteri ne mogu i ne smiju postati stvaratelji, niti to žele.« Comte predviđa da će evolucija društva dovesti do potpunog ukidanja ženskog rada izvan obitelji. U drugom dijelu svojega djela, Comte, pod utjecajem ljubavi prema Clotilde de Vaux, uzdiže ženu gotovo do božanskog statusa, emanacije visokog bića. Nju će u hramu Čovječanstva 86
briana
pozitivistička religija ponuditi adoraciji naroda. No zaslužuje taj kult samo svojom moralnošću. Dok muškarac djeluje, ona voli: ona je više altruistična od njega. No prema pozitivističkom sustavu, ona ostaje jednako zatvorena u obiteljski krug. Razvod joj je zabranjen i bilo bi čak poželjno da njezino udovištvo bude vječno. Nema nikakva ekonomskog ni političkog prava. Ona je samo supruga i odgojiteljica. Na ciničniji način, Balzac izražava isti ideal. »Sudbina žene i njezina jedina slava su u tome što uzrokuje lupanje muških srdaca«, piše u Fiziologiji braka. »Žena je vlasništvo koje dobivamo ugovorom, ona je privatno vlasništvo; konačno žena je, pravo budi rečeno, samo aneks muškarcu.« Balzac je ovdje glasnogovornik buržoazije čiji se antifeminizam udvostručio, kao odgovor na razvrat 18. stoljeća i progresivne ideje koje su prijetile. Prosvijetljeno izloživši na početku Fiziologije braka da ta institucija iz koje je ljubav isključena nužno vodi ženu u preljub, Balzac potiče muža da je drži potpuno podčinjenom želi li izbjeći sramotno ismijavanje. Treba joj zanijekati obrazovanje i kulturu, zabraniti joj sve što bi joj omogućilo da razvije svoju individualnost, nametnuti joj neudobnu odjeću, poticati je da se slabo hrani. Buržoazija prati točno taj program. Žene su podređene u kuhinji, u kućanstvu, ljubomorno se nadzire njihovo ponašanje. Zatvara ih se u okvire bontona koji guši svaki pokušaj neovisnosti. Za uzvrat ih se štuje, okružuje najfinijim ljubaznostima. »Udana žena je robinja koju treba znati podignuti na prijestolje«, kaže Balzac. Uobičajeno je da se u svim beznačajnim okolnostima muškarac treba izbrisati ispred žene i prepustiti joj prvo mjesto. Umjesto da joj se dade da nosi teret kao u primitivnim društvima, trudi je se osloboditi svakoga teškog zadatka i svake brige: to znači istodobno je osloboditi i svake odgovornosti. Nadaju se da će tako nasamarene, zavedene lakoćom svojega položaja, žene prihvatiti ulogu majke i kućanice u koju ih se želi uokviriti. I činjenica jest da većina buržujskih žena kapitulira. Kako ih obrazovanje i nametnički položaj stavljaju u ovisnički odnos prema muškarcu, ne usuđuju se čak ni predstaviti svoje zahtjeve: one koje su se to usudile nisu dobile odgovora. »Lakše je ljudima nametnuti lance nego ih osloboditi njih ako lanci donose poštovanje«, rekao je George Bernard Shaw. Buržujska žena drži do svojih lanaca jer drži do svojih klasnih povlastica. Neumorno joj se objašnjava i ona zna da bi ženska emancipacija značila slabljenje buržujskog društva. Oslobođena muškarca, bila bi osuđena na rad. Može žaliti što na privatno vlasništvo ima samo prava podređena onima njezina muža, ali bi još više žalila da se to vlasništvo ukine. Ne gaji nikakvu solidarnost sa ženama iz radničke klase: mnogo je bliža svojem mužu nego tekstilnim radnicama. Njegove interese pretvara u svoje. Ipak, tvrdoglavi otpor ne može zaustaviti kretanje povijesti. Pojava mehanizacije uništava zemljišno vlasništvo, izaziva emancipaciju radničke klase i korelativno, emancipaciju žene. Svaki socijalizam, otimajući ženu obitelji, favorizira njezino oslobađanje: Platon koji je sanjao o zadružnom režimu, obećavao je ženama autonomiju sličnu onoj koju su uživale u Sparti. S utopijskim socijalizmima Saint-Simona, Fouriera, Cabeta, rađa se utopija »slobodne žene«. Sensimonovska ideja univerzalnog udruživanja zahtijeva ukidanje svakog ropstva: radničkog i ženskog. Zato što su žene ljudska bića kao i muškarci, Saint-Simon i nakon njega Leroux, Pecqueux, Carnot zahtijevaju njihovo oslobađanje. Nažalost, ta razumna teza nije ona koja uživa najveće povjerenje u toj školi. Najpopularnija teza uzdiže ženu u ime njezine ženskosti, što je najsigurnije sredstvo njezina podčinjavanja. Pod izlikom da je društvena jedinica par, otac Enfanrin želi da muškarac i žena zajedno propovijedaju u paru koji zove svećeničkim parom. Od ženemesije očekuje osvit boljeg svijeta i Drugovi Žene se upućuju na Istok u potrazi za tim ženskim spasiteljem. Pod utjecajem je Fouriera koji miješa oslobađanje žene s rehabilitacijom puti. Fourier traži za svakog pojedinca slobodu da se odazove 87
briana
strastvenoj privlačnosti. Želi zamijeniti brak ljubavlju. Ne promatra ženu kroz njezinu osobu nego kroz ljubavnu funkciju. Cabet također obećava da će ikarski komunizam ostvariti potpunu jednakost spolova, a istodobno ženama dopušta samo ograničeno sudjelovanje u političkom životu. Zapravo, žene su zauzimale sporedan položaj u sensimonovskom pokretu: samo je Claire Bazard, utemeljiteljica kratkotrajnog časopisa La Femme nouvelle, igrala doista važnu ulogu. Pojavljuju se brojne druge male revije, ali njihove su ambicije stidljive. Zahtijevaju obrazovanje za žene, više nego njihovu emancipaciju. Za jačanje ženskog obrazovanja zauzima se i Carnot, i za njim Legouvé. Ideja žene saveznice, žene preporoditeljice održava se cijelo 19. stoljeće. Nalazimo je i kod Victora Hugoa. No ženska je borba tim doktrinama više diskreditirana, jer umjesto da je izjednačavaju s muškarcem, one je njemu suprotstavljaju, priznajući ženi intuiciju, osjećaj, ali ne i razum. Diskreditirana je i nespretnošću njezinih prvoboraca. Godine 1848. žene osnivaju klubove, novine. Eugénie Niboyer uređuje La Voix des femmes, časopis s kojim surađuje Cabet. Žensko se izaslanstvo pojavilo u Gradskoj vijećnici tražeći »prava žene«, ali nije postigla ništa. Godine 1849. Jeanne Decoin se predstavila parlamentu, započela predizbornu kampanju koja je skončala u ruglu. Ruglo je zapečatilo i pokret Vezuvijanki i Blooméristes koje su se prešetavale u ekstravagantnim kostimima. Najinteligentnije žene razdoblja ostale su postrani tih pokreta: gđa de Staël borila se za vlastiti cilj više nego za cilj svojih sestara; George Sand traži pravo na slobodnu ljubav, ali odbija surađivati s La Voix des femmes; njezini su zahtjevi ponajprije sentimentalne prirode. Flora Tristan vjeruje u iskupljenje naroda kroz ženu, ali je više zanima emancipacija radničke klase, nego ženska. David Stern i gđa de Girardin ipak se pridružuju feminističkom pokretu. Sveukupno je reformistički pokret razvijen u 19. stoljeću naklon feminizmu samom činjenicom što pravdu traži u jednakosti. Uz jednu nevjerojatnu iznimku, a to je Proudhon. Nesumnjivo zbog svojih seljačkih korijena, žestoko reagira protiv sensimonovskog misticizma. Podržava male posjednike i ograničava ženu na kuću. »Domaćica ili kurtizana«, to je dvojba u koju je zatočava. Dotad su napade protiv feminizma vodili konzervativci koji su se jednako žučljivo suprotstavljali socijalizmu: časopis Le Charivari među inima je u ženama nalazio neiscrpan izvor šala. Proudhon raskida savez feminizma i socijalizma. Prosvjeduje protiv primanja za socijalističke žene kojim predsjeda Leroux, grmi protiv Jeanne Decoin. U djelu naslovljenom Pravda, sugerira da žena treba ostati ovisnom o muškarcu. Samo se on broji kao socijalna jedinka. U paru ne postoji partnerstvo, što bi pretpostavljalo jednakost, nego unija. Žena je inferiorna muškarcu ponajprije jer je njezina tjelesna snaga samo dvije trećine muške, zatim jer je intelektualno i moralno inferiorna u istoj mjeri: njezina je vrijednost sveukupno 2x2x2 naspram 3x3x3, to jest 8/27 vrijednosti jačeg spola. Dvjema ženama, gospođama Adam i Héricourt, koje su mu odgovorile, jedna čvrsto, druga ne toliko uspješno, Proudhon uzvraća Pornokracijom ili ženom u moderno doba. Ipak, poput svih antifeminista, upućuje vatrene litanije »pravoj ženi«, robinji i zrcalu muškarca. Usprkos svojoj požrtvovnosti cilju morao je i sam priznati da život koji joj je nametnuo nije usrećio čak ni njegovu vlastitu suprugu: pisma gđe Proudhon sušta su i beskrajna lamentacija. Teorijske rasprave ne utječu na tijek događaja: prije će biti da ih odražavaju s oklijevanjem. Žena ponovno osvaja ekonomsku važnost koju je izgubila još u prethistoriji jer se uspijeva izvući iz kuće i u tvornici preuzeti novu ulogu u proizvodnji. Stroj joj omogućuje taj prevrat jer uvelike dokida razliku u tjelesnoj snazi između muških i ženskih radnika. Kako nagli porast industrije traži veću radnu snagu od one koju osiguravaju muški radnici, suradnja žena postaje nužnom. To je ta velika revolucija 88
briana
koja u 19. stoljeću preobražava sudbinu žene i otvara joj novu eru. Marx i Engels uviđaju njezin domet i obećavaju ženama oslobođenje implicirano oslobođenjem proletarijata. Zapravo, »i ženi i radniku je zajedničko to što su oprimirani«, kaže Bebel. Oboje će zajedno izbjeći opresiji zahvaljujući važnosti koju će kroz tehničku evoluciju zadobiti njihov proizvodni rad. Engels pokazuje da je ženska sudbina usko povezana s poviješću privatnog vlasništva. Katastrofa je zamijenila režim majčinskog prava patrijarhatom i ženu podčinila nasljedstvu. No industrijska revolucija je kompenzacija za raj poraz i dovest će do ženske emancipacije. On piše: »Žena se može emancipirati tek kad počne u velikoj društvenoj mjeri sudjelovati u proizvodnji kad za kućanske poslove postane nužna samo u beznačajnoj mjeri. To je postalo moguće tek s velikom suvremenom industrijom koja ne samo da masovno prihvaća ženski rad, nego ga i formalno zahtijeva.« Početkom 19. stoljeća žena je bila sramotnije eksploatirana od radnika suprotnog spola. Rad kod kuće činio je ono što su Englezi nazivali »sweating system«. Usprkos stalnom radu, radnica nije zarađivala dovoljno da bi podmirila vlastite potrebe. Jules Simon u L'Ouvrière te čak i konzervativac Leroy-Beaulieu u Le Travail des femmes au XIXe, izdanom 1873., prokazuju gnusna zlostavljanja. Potonji izjavljuje da više od dvjesto tisuća francuskih radnica ne zarađuju ni 50 centima dnevno. Razumijemo zašto su se požurile zaposliti u manufakrurama. Uostalom uskoro su izvan radionica ostali samo obrti šivanja, praonice i kućno osoblje, sve odreda robovski poslovi popraćeni plaćama od kojih se gladovalo. Čak i čipkarstvo, čaraparstvo i sl. monopolizirale su tvornice. S druge strane, masovno se nudi zapošljavanje u industriji pamuka, vune i svile. Žene se ponajviše koriste za predenje i tkanje. »One najbolje rade i najmanje su plaćene.« Ova cinična izjava razjašnjava dramu ženskog rada. Jer radom je žena osvojila dostojanstvo ljudskog bića. No bilo je to neobično teško i dugotrajno osvajanje. Predenje i tkanje obavljaju se u bijednim higijenskim uvjetima. »U Lyonu«, piše Blanqui, »u radionicama za pozamanteriju neke su žene prisiljene raditi gotovo obješene za remenje služeći se istodobno rukama i nogama.« Godine 1831. radnice na svili ljeti rade od 3 h do 23 h navečer, to jest sedamnaest sati dnevno, »u često prljavim radionicama u koje nikada ne prodiru sunčeve zrake«, kaže Norbert Truquin. »Polovica tih djevojaka obolijeva od tuberkuloze prije no što im završi obuka. Kad se požale, optužuje ih se«.40 Osim toga, činovnici zlostavljaju mlade radnice. »Da bi došli do cilja, koristili su najogavnija sredstva, potrebitost i glad«, tvrdi anonimni autor Istine o događajima u Lyonu. Događa se da žene obavljaju i poljoprivredni rad i rad u tvornici. Cinično ih se iskorištava. Marx pripovijeda u jednoj bilješki iz Kapitala: »G. E. tvorničar upoznao me s time da zapošljava samo žene na svojim mehaničkim tkalačkim stanovima, da daje prednost udanim ženama i među njima onima koje kod kuće uzdržavaju obitelj jer one pridaju mnogo više pažnje i poslušnije su od neudanih, te moraju raditi do izmaka snaga da bi svojima osigurale prijeko potrebna sredstva za preživljavanje. - Tako su«, dodaje Marx, »kvalitete svojstvene ženi iskrivljene na njezinu štetu i svi moralni i osjetljivi elementi njezine prirode postaju sredstva da je se podčini i učini da pati.« Sažimajući Kapital i komentirajući Bebela, Derville piše: »Luksuzna lovina ili tegleća životinja, eto što je danas gotovo isključivo žena. Izdržavana od strane muškarca kad ne radi, on je i dalje izdržava i dok se ubija od rada.« Položaj radnice bio je toliko bijedan da Sismondi, Blanqui zahtijevaju da se ženama zabrani pristup radionicama. Razlog tomu je djelomično to što se žene na početku nisu znale obraniti i organizirati u sindikate. 40
N. Truquin, Mémoires et aventures d'un prolétaire (Sjećanja i pustolovine jednog proletera). Navod prema E. Dollćans, Histoire du mouvement ouvrier (Povijest radničkog pokreta), svezak I.
89
briana
Ženske »udruge« sežu u 1848. i na početku su to udruge za proizvodnju. Pokret je napredovao iznimno sporo, kao što vidimo po sljedećim brojkama: 1905. brojimo 69 405 žena na ukupan broj od 781 392 sindikalista 1908. brojimo 88 906 žena na ukupan broj od 957 120 sindikalista 1912. brojimo 92 336 žena na ukupan broj od 1 064 413 sindikalista 1920. brojimo 239 016 radnica i zaposlenih sindikalistica na 1 580 967 radnika i među poljoprivrednim radnicama samo 36 193 u sindikatu naspram 1 083 957 radnika,to jest sveukupno 292 000 žena sindikalistica na ukupan broj od 3 076 585 radnika sindikalista. Tradicija prepuštanja i trpljenja, nedostatak solidarnosti i kolektivne svijesti, to je ono što ih ostavlja tako bespomoćnim a pred novim mogućnostima koje im se otvaraju. Iz takvog stava rezultira činjenica da je ženski rad tek sporo i zakašnjelo uređen. Trebat će pričekati 1874. da intervenira zakon. I dalje, usprkos kampanjama vođenim tijekom Carstva, samo dvije odredbe tiču se žena: jedna zabranjuje maloljetnicama noćni rad i zahtijeva da ne rade nedjeljom i blagdanima, njihov radni dan je ograničen na dvanaest sati; što se žena starijih od dvadeset jedne godine tiče, zakon im brani samo podzemni rad u rudnicima i kamenolomima. Prva povelja o ženskom radu datira od 2. studenog 1892. Njome se zabranjuje noćni rad i ograničava radno vrijeme u tvornici. No ostavlja otvorena vrata svim prevarama. Godine 1900. radni dan se ograničava na deset sati. Godine 1905. postao je obavezan tjedni odmor. Godine 1907. radnici je dopušteno slobodno raspolaganje njezinom zaradom. Godine 1909. garantiraju se plaćeni dopusti ženama u babinju. Godine 1911. odredbe iz 1892. su ponovljene kao zapovijedi. Godine 1913. uređuju se odredbe vezane uz odmor žena prije i poslije porođaja, zabranjuje im se naporan i prekomjeran rad. Malo-pomalo oblikuje se socijalno zakonodavstvo i ženski se rad okružuje higijenskim jamstvima: zahtijevaju se stolice za prodavačice, zabranjuju se duge smjene za vanjskim štandovima. Međunarodni ured rada donio je sporazume u vezi sa sanitarnim uvjetima ženskog rada, zajamčenim dopustima u slučaju trudnoće itd. Druga posljedica rezignirane inercije radnica bile su plaće kojima su se trebale zadovoljiti. Zašto su ženske plaće fiksirane na tako niskoj razini, to je fenomen za koji se predlagalo razna objašnjenja i koji ovisi o skupu čimbenika. Nije dovoljno reći da su ženine potrebe manje od muškarčevih: to je samo naknadno opravdanje. Bolje rečeno, žene se, kao što smo vidjeli, nisu znale braniti od svojih eksploatatora. Morale su se natjecati sa zatvorima koji su na tržište izbacivali proizvode učinjene bez troškova rada. Bile su i konkurencija jedne drugima. Posebice treba primijetiti da se žena nastoji emancipirati kroz rad unutar društva u kojemu opstaje bračna zajednica: vezana za dom svojega oca, svojega muža, često se zadovoljava time da kući donosi samo mali dodatak. Radi izvan obitelji, ali za nju. I budući da se za radnicu ne radi o pokrivanju njenih potreba, dovedena je do toga da prihvaća nadoknadu mnogo nižu od one koju zahtijeva muškaraca. Budući da se značajan broj žena zadovoljavao crkavicama, ženska plaća se u prosjeku, dakako, poravnala s razinom koja je poslodavcu najpovoljnija. U Francuskoj, prema istraživanju vođenom između 1889. i 1893., za dan rada jednak muškarčevu, radnica je dobivala samo pola muške plaće. Prema istraživanju iz 1908., najveća dobit po satu za radnice koje rade od kuće nije prelazila 20 centima, a padala je i na pet centima: tako eksploatiranoj ženi bilo je nemoguće živjeti bez milostinje ili zaštitnika. U Americi 1918. žena dobiva samo pola muške plaće. Otprilike u to doba, za istu količinu ugljena izvađenog iz njemačkih rudnika, žena je zarađivala oko 90
briana
25 posto manje od muškarca. Između 1911. i 1943. ženske su se plaće u Francuskoj dizale malo brže od muških, no ostale su bjelodano niže. Dok su se poslodavci požurili primiti žene zbog niskih plaća koje su one prihvaćale, ta ista činjenica izazvala je prosvjede muških radnika. Između borbe proletarijata i ženske borbe nije bilo tako izravne solidarnosti kao što tvrde Bebel i Engels. Problem se postavio na manje-više isti način kao u SAD-u problem crnih radnika. Najpotlačenijim društvenim manjinama opresori se rado koriste kao oružjem protiv cijele klase za koju se ove prve vežu. Oni se isprva čine kao neprijatelji i potrebna je dublja svijest o situaciji da bi se interesi crnaca i bijelaca, radnica i radnika uspjeli ujediniti umjesto da se suprotstavljaju jedni drugima. Shvatljivo je da su muški radnici isprva u toj jeftinoj konkurenciji vidjeli zastrašujuću prijetnju i da su se pokazali neprijateljskima. Tek kad su žene uklopljene u sindikalni život, mogle su braniti vlastite interese i prestati ugrožavati interese radničke klase u cijelosti. Usprkos svim tim poteškoćama, evolucija ženskog rada se nastavila. Godine 1900. još u Francuskoj brojimo 900 000 radnica od kuće koje šivaju odjeću, predmete od kože, izrađuju pogrebne vijence, torbe, perlice, pariške suvenire. No taj se broj znatno smanjio. Godine 1906. 42 posto žena u radnoj dobi (između osamnaest i šezdeset godina) bilo je zaposleno u poljoprivredi, industriji, trgovini, bankama, osiguravajućim društvima, uredima, slobodnim zanimanjima. Ovaj se pokret proširio svijetom zbog krize rada između 1914. i 1918. i zbog one posljednjeg svjetskog rata. Mala i srednja buržoazija odlučile su ga slijediti i žene su poharale i slobodna zanimanja. Po jednom od posljednjih popisa stanovništva prije Drugoga svjetskog rata, vidimo da je s obzirom na ukupan broj žena po zemlji između osamnaest i šezdeset godina, u Francuskoj je radilo otprilike 42 posto njih, u Finskoj 37 posto, u Njemačkoj 34,2 posto, u Indiji 27,7 posto, u Engleskoj 26,9 posto, u Nizozemskoj 19,2 posto, u SAD-u 17,7 posto. No u Francuskoj i u Indiji su brojke tako velike zbog važnosti ruralnog rada. Ako isključimo selo, u Francuskoj 1940. nalazimo oko 500 tisuća školskih ravnateljica, milijun zaposlenica, dva milijuna radnica, milijun i pol žena na margini ili bez posla. Među radnicama ima 650 000 zaposlenih kao kućno pomoćno osoblje, 1 200 000 radi u prerađivačkim industrijama od kojih 440 000 u tekstilnoj industriji, 315 000 u proizvodnji odjeće, a 380 000 od kuće kao krojačice. Što se trgovine, slobodnih zanimanja, javnih službi tiče, Francuska, Engleska i SAD su otprilike u istom rangu. Jedan od glavnih problema koji se javljaju u vezi sa ženom jest, vidjeli smo, pomirba njezine reproduktivne uloge i njezina proizvodnog rada. Dubinski razlog koji na početku povijesti ženu osuđuje na kućanske poslove i zabranjuje joj sudjelovanje u izgradnji svijeta, njezina je podčinjenost roditeljskoj funkciji. Kod životinjskih ženki postoji ritam tjeranja i godišnjih doba koji osigurava ekonomiziranje njihovih snaga. Suprotno tomu, između puberteta i menopauze priroda ne ograničava sposobnosti gestacije žene. Neke civilizacije zabranjuju prerana sjedinjavanja. Navode se indijanska plemena u kojima se za ženu između poroda zahtijeva odmor od najmanje dvije godine. No, uglavnom, tijekom brojnih stoljeća ženska plodnost nije bila regulirana. Od antike41 postoje prakse protiv začeća, uglavnom za žensku upotrebu: napitci, čepići, vaginalni tamponi. No one su ostale tajna prostitutki i liječnika. Možda su te tajne znale i one 41
»Najstariji poznati spomen postupaka protiv začeća bio bi egipatski papirus iz 2. tisućljeća pr. n. e., koji preporučuje vaginalnu primjenu čudne mješavine sastavljene od krokodilova izmeta, meda, prirodne sode i jedne gumaste supstance.« (P. Aries, Histoire des populations francaises) Perzijski liječnici iz srednjeg vijeka poznavali su trideset i jedan recept, među kojima se samo njih devet odnosilo na muškarca, Soranos, u Hadrijanovo doba, objašnjava da u trenutku ejakulacije žena koja ne želi dijete treba »zadržati dah, malo povući svoje tijelo unatrag tako da sperma ne može prodrijeti u os uteri, odmah ustati, čučnuti i izazvati kihanje«.
91
briana
Rimljanke iz doba dekadencije kojima su satiričari zamjerali neplodnost. No srednji ih vijek nije poznavao. Nema im traga sve do 18. stoljeća. Za mnoge žene život je u to doba bio neprekidan niz trudnoća. Čak su i žene lakog morala brojnim potomstvom plaćale svoju ljubavnu slobodu. U nekim je razdobljima čovječanstvo dobrano iskusilo potrebu smanjivanja broja stanovništva. No istodobno su nacije strahovale od slabljenja. U razdobljima bijede i krize pomicanjem dobi za udaju se ostvarivalo smanjenje stope nataliteta. Ostalo je pravilo da se udaje u mladosti i ima onoliko djece koliko žena može iznijeti, samo je smrtnost novorođenčadi smanjivala broj žive djece. Već u 17. stoljeću opat de Pure42 prosvjeduje protiv »ljubavne hidropsije« na koju su žene osuđene. Gđa de Sévigné preporučuje kćeri da izbjegava prečeste trudnoće. No u 18. stoljeću se u Francuskoj razvija maltuzijanska tendencija. Isprva povlaštene klase, zatim cijelo stanovništvo, procjenjuju razumnim ograničiti prema resursima roditelja broj djece, i mjere protiv začeća počinju ulaziti u upotrebu. Godine 1778. demograf Moreau piše: »Bogate žene nisu jedine koje smatraju širenje vrste prevarom davnih vremena. Već su te mračne tajne, nepoznate svim životinjama osim čovjeku, prodrle na selo. Čak i u selima vara se priroda.« Praksa prekinutog snošaja prvo se proširila buržoazijom, zatim ruralnim stanovništvom i kod radnika. Prezervativ koji je već postojao kao obrana od spolnih bolesti postaje sredstvo protiv začeća koje se poglavito širi nakon otkrića vulkanizacije, oko 184043. U anglosaskim zemljama »birth control« službeno je odobrena i otkrivene su brojne metode koje su omogućavale da se razdvoje te dvije inače nerazdvojne funkcije: spolna funkcija i reproduktivna funkcija. Radovi bečke medicine precizno su utvrdili mehanizam začeća i uvjete koji mu pogoduju te su također predložili kako da se ono izbjegne. U Francuskoj je kontracepcijska propaganda i prodaja dijafragmi, vaginalnih tampona itd. zabranjena. No kontracepcija zato nije ništa manje proširena. Što se pobačaja tiče, nigdje nije službeno dopušten zakonima. Rimsko pravo nije pridavalo posebnu zaštitu embrijskom životu; nije smatralo nasciturus ljudskim bićem nego dijelom majčina tijela. Partus antequam edatur mulieris portio est vel viscerunm.44 Tijekom dekadencije pobačaji postaju normalna praksa i zakonodavac ih, kad želi ohrabriti porođaje, ne oklijeva zabraniti. Kršćanstvo je, pripisujući embriju dušu, preokrenulo moralne stavove u toj temi. Pobačaj je tako postao zločin protiv samog fetusa. »Svaka žena koja postupi tako da ne rodi onoliko djece koliko bi mogla kriva je za isto toliko ubojstava, jednako kao i žena koja se pokuša ozlijediti nakon začeća, kaže sveti Augustin. U Bizantu, pobačaj je samo privremeno zabranjen. Kod barbara koji su prakticirali čedomorstvo, osuđivalo ga se samo ako je učinjeno nasilno, protiv majčine volje: otkupljivalo ga se plaćanjem cijene krvi. No prvi koncili protiv toga »ubojstva« propisuju najstrože kazne, koja god bila pretpostavljena starost fetusa. Ipak se postavlja pitanje koje je bilo predmetom beskrajnih rasprava: u kojem trenutku duša prodire u tijelo? Sveti Toma i većina autora tvrde da duša ulazi u djecu muškoga spola četrdesetog dana, a u djecu ženskoga osamdesetog. Tako se stvorila razlika između živog i neživog fetusa. U srednjem vijeku penitencijarna knjiga kaže: »Ako trudna žena ubije svoj plod prije četrdeset petog dana, dobit će kaznu od godine dana. Ako to učini do šezdesetog dana, tri godine. Napokon, ako je u dijete već ušla duša, treba joj se suditi za ubojstvo.« Ipak, knjiga dodaje: »Velika je razlika između siromašne žene koja uništava svoje dijete zbog toga što bi ga teško 42
U La Précieuse, 1656. »Oko 1930. jedna je američka tvrtka prodala dvadeset milijuna prezervativa u jednoj godini. Petnaest američkih tvornica ih je proizvodilo milijun i pol dnevno.« (P. Aries). 44 Dijete prije rođenja je dio žene, vrsta organa. 43
92
briana
mogla prehraniti, i one kojoj je jedini cilj sakriti zločin preljuba.« Godine 1556. Henrik II. je objavio slavan edikt o prikrivanju trudnoće. Budući da se obično prikrivanje kažnjavalo smrću, zaključeno je da se još više treba kazniti pobačaj. Zapravo se edikt ticao čedomorstva, no upotrijebilo ga se da se propiše smrtna kazna za autore i suučesnike u pobačaju. Razlika između živog i neživog fetusa nestala je oko 18. stoljeća. Potkraj toga stoljeća Beccaria, koji je imao velik utjecaj u Francuskoj, zalagao se u korist žene koja odbacuje dijete. Zakonik iz 1791. ispričava nju, no kažnjava njezine pomagače s »dvadeset godina okova«. Ideja da je pobačaj ubojstvo nestaje u 19. stoljeću: smatra ga se prije zločinom protiv države. Zakon iz 1810. apsolutno ga zabranjuje pod prijetnjom zatvorske kazne i prisilnog rada za ženu koja je pobacila i njezine pomagače. No liječnici uvijek kad treba spasiti majčin život obavljaju pobačaj. Zbog velike strogoće zakona, porotnici ga prestaju primjenjivati potkraj stoljeća te postoji tek neznatan broj uhićenja, s tim da se 4/5 optuženih oslobađa. Godine 1923. novi dekret smjera izravno na tehničare: više im se neće odobriti nikakvo odgađanje kazne. Godine 1941. pobačaj je definiran kao zločin protiv državne sigurnosti. U drugim zemljama na nj se gleda kao na delikt koji se kažnjava prekršajnom kaznom. U Engleskoj međutim to je zločin »felony« kažnjavan zatvorom ili prisilnim radom. Sve u svemu, zakoni i sudovi su mnogo popustljiviji prema samoj majci nego prema njezinim pomagačima. No Crkva nije nimalo popustila u svojoj strogoći. Zakonik kanonskog prava donesen 27. ožujka 1917. objavljuje: »Oni koji omoguće pobačaj, ne isključujući majku, bit će automatski ekskomunicirani.« Nijedan razlog ne pomaže, čak ni smrtna opasnost po majku. Papa je još sasvim nedavno izjavio da između života majke i onoga djetetova treba žrtvovati prvi: jer majka kao krštena može dospjeti u nebo - začudo, pakao nikad ne ulazi u njegovu računicu - dok je fetus osuđen na vječno čistilište45. Samo u kratkim razdobljima pobačaj je službeno dopušten, u Njemačkoj prije nacizma, u SSSR-u prije 1936 godine. No unatoč religiji i zakonima u svim je državama znatno prisutan. U Francuskoj se svake godine broji od 800 tisuća do milijun pobačaja, to jest jednako koliko i rođenja - dvije trećine žena koje su pobacile bile su udane žene s već jednim ili dvoje djece. Usprkos predrasudama, otporu, zaostacima zastarjelog morala, vidjeli smo dakle kako se ostvaruje prijelaz sa slobodne plodnosti do plodnosti kojom ravnaju država ili pojedinci. Napredak porodništva je znatno smanjio rizike porođaja. Patnje porođaja polako nestaju: ovih dana - u ožujku 1949. - u Engleskoj je odlučeno da je upotreba određenih metoda anestezije obavezna. Već sada se one uobičajeno upotrebljavaju u SAD-u i počinju se širiti Francuskom. Umjetnom oplodnjom završava se evolucija koja dopušta čovječanstvu da ovlada reproduktivnom funkcijom. Te promjene imaju golemu važnost posebno za ženu. Može smanjiti broj svojih trudnoća, razumno ih uklopiti u život umjesto da im robuje. Žena se u 19. stoljeću oslobađa prirode, ovladava svojim tijelom. U velikoj mjeri odmaknuta od služenja reprodukciji može preuzeti ekonomsku ulogu koja joj se nudi i koja će joj osigurati osvajanje cijele svoje ličnosti. Poklapanjem ovih dvaju čimbenika: sudjelovanja u proizvodnji, oslobađanja od ropstva reprodukcije, objašnjava se evolucija ženskog položaja. Kao što je Engels predvidio, njezin socijalni i politički status nužno se morao izmijeniti. Feministički pokret koji je u Francuskoj skicirao Condorcet, u Engleskoj Mary Wollstonecraft u 45
U drugom svesku vratit ćemo se na raspravu o tom stavu. Napomenimo samo da su katolici daleko od toga da doslovno prihvaćaju doktrinu svetog Augustina. Ispovjednik šapće mladoj zaručnici, uoči prve bračne noći, da sa svojim mužem može raditi bilo što sve dok se snošaj završi »kako treba«. Pozitivne kontracepcijske prakse uključujući prekinuti snošaj - zabranjene su. No smije se koristiti kalendar bečkih seksologa i obavljati čin, kojemu je jedina priznata svrha porod, one dane kad je ženi nemoguće začeti. Postoje dušobrižnici koji čak preporučuju taj kalendar svojoj pastvi. Zapravo, brojne su »kršćanske majke« koje imaju samo dvoje-troje djece, a ipak nakon posljednjeg poroda nisu prekinule bračne odnose.
93
briana
svojem djelu Obrana ženskih prava, preuzeli su početkom stoljeća sensimonovci, te nije mogao biti završen dok su mu nedostajale konkretne osnove. Sada će ženski zahtjevi poprimiti svoj puni oblik. Čuju se čak i unutar buržoazije. Kao posljedica brzog razvoja industrijske civilizacije, zemljišno vlasništvo je u povlačenju naspram pokretnog vlasništva: načelo jedinstva obiteljske grupe gubi na snazi. Pokretnost kapitala omogućuje njegovu vlasniku da ga posjeduje bez recipročnosti i da njime može raspolagati, umjesto da bogatstvo posjeduje njega. Preko nasljedstva žena je suštinski bila vezana uz muža: s ukidanjem nasljeđa, samo su jukstaponirani i čak ni djeca više ne čine vezu koju bi se po čvrstoći moglo usporediti s interesom. Tako će se pojedinac potvrditi protiv grupe. Ta je evolucija posebno uočljiva u Americi gdje trijumfira moderni oblik kapitalizma: ondje će cvjetati razvodi, a muž i žena postaju tek privremeni partneri. U Francuskoj, gdje je značajno seosko stanovništvo, gdje je Napoleonov zakonik pod skrbništvo stavio udanu ženu, evolucija će biti spora. Godine 1884. razvod je ponovno uveden i žena ga može dobiti od muža u slučaju ako ovaj počini preljub. Ipak, na kaznenom tlu, zadržana je razlika među spolovima: preljub je delikt samo ako ga počini žena. Pravo skrbništva dodijeljeno s restrikcijom 1907. potpuno je osvojeno tek 1917. Godine 1912. dopušta se potraga za prirodnim očinstvom. Treba pričekati 1938. i 1942. da bi se promijenio status udane žene: tada se ukida obaveza poslušnosti, iako otac ostaje glava obitelji. On bira gdje će stanovati, no žena se može suprotstaviti njegovu izboru ako za to ima valjana razloga. Njezina su prava porasla. Ipak, u čudnoj rečenici: »Udana žena zakonski ima sva prava, a ta su prava ograničena samo bračnim ugovorom i zakonom«, zadnji dio članka pobija prvi. Jednakost supružnika još nije ostvarena. Što se političkih prava tiče, ona su u Francuskoj i u Engleskoj i u SAD-u osvojena uz mnogo muke. Godine 1867. Stuart Mili je u engleskom parlamentu izgovorio prvu obranu ženskoga prava glasa. Suvereno je u svojim napisima zahtijevao jednakost žene i muškarca unutar obitelji i društva. »Uvjeren sam da su društveni odnosi dvaju spolova, koji jedan podčinjavaju drugom u ime zakona, sami po sebi loši i čine jednu od glavnih prepreka napretku čovječanstva; uvjeren sam da se moraju povući pred savršenom jednakošću.« Nakon njega Engleskinje se politički organiziraju pod vodstvom gđe Fawcett. Francuskinje slijede Mariju Deraismes koja između 1868. i 1871. u nizu javnih predavanja proučava žensku sudbinu. Ona potiče živu raspravu o Alexandreu Dumasu sinu koji je mužu kojega je prevarila nevjerna žena savjetovao: »Ubij je.« Léon Richier bio je istinski utemeljitelj feminizma. Godine 1869. utemeljio je udrugu »Ženska prava« i organizirao Međunarodni kongres o ženskim pravima održan 1878. Pravo glasa još nije došlo na dnevni red. Žene su se ograničavale na traženje građanskih prava. Prvih trideset godina pokret je ostao veoma stidljiv i u Francuskoj i u Engleskoj. Ipak, jedna je žena, Hubertine Auclert, započela sufražističku kampanju. Pokrenula je grupu, «Suffrage des femmes« i novine, La Citoyenne. Brojna su se društva utemeljila pod njezinim utjecajem, no njihovo djelovanje baš i nije imalo učinka. Razlog te slabosti feminizma nalazi se u njegovim unutarnjim podjelama. Iskreno rečeno, kao što smo već naznačili, žene kao spol nisu solidarne: prije svega su vezane uz svoju klasu. Interesi buržujki i oni radnica ne preklapaju se. Revolucionarni feminizam preuzima sensimonovsku i marksističku tradiciju. Treba ktomu napomenuti da se i jedna Louise Michel izjašnjava protiv feminizma jer po njoj taj pokret samo raspršuje snage koje bi se u potpunosti trebale upotrijebiti za klasnu borbu. Ukidanjem kapitala, ženska će sudbina biti uređena. Godine 1879. socijalistički kongres je proglasio jednakost spolova i otad se više neće napadati savez feminizma i socijalizma. Ali, kako žene očekuju slobodu od emancipacije radnika općenito, samo se sporedno bave svojim vlastitim ciljem. Suprotno 94
briana
tomu, buržujke zahtijevaju nova prava unutar društva kakvo je, i odbijaju biti revolucionarke. Žele uvesti kreposne reforme u društvo: gušenje alkoholizma, pornografske književnosti, prostitucije. Godine 1892. okuplja se kongres nazvan Feminističkim kongresom, koji daje svoje ime pokretu. Iz njega ne proizlazi bog zna što. Ipak, 1897. prolazi zakon koji omogućuje ženi da bude svjedok na sudu, no jedna doktorica prava koja se željela upisati u komoru odbijena je. Žene 1898. dobivaju pravo glasa na Trgovačkom sudu, pravo glasa i pravo da budu birane na Višem savjetu rada, primljene su u Više vijeće socijalne skrbi i Akademiju likovnih umjetnosti. Godine 1900. novi kongres okuplja feministkinje, no ni on ne postiže velike rezultate. Ipak, prvi put 1901. Viviani postavlja pitanje ženskog prava glasa pred Zastupnički dom, predlažući da se biranje ograniči na neudane i razvedene žene. U tom trenutku feministički pokret dobiva na važnosti. Francuski savez za glasanje žena čija je pokretačica gđa Brunschvicg utemeljen je 1909. Ona organizira konferencije, sastanke, kongrese, prosvjede. Godine 1909. Buisson daje izvještaj o Dussausoyjevu prijedlogu koji bi ženama dao biranje nad lokalnim skupštinama. Thomas 1910. godine daje prijedlog u korist ženskog prava glasa. Obnovljen 1918., prijedlog trijumfira pred Zastupničkim domom, no propada 1922. pred Senatom. Situacija je prilično složena. Revolucionarnom feminizmu, takozvanom neovisnom feminizmu gđe Brunschvicg pridružio se kršćanski feminizam: Benedik XV 1919. se izjasnio u korist ženskog prava glasa, monsinjor Baudrillart i otac Sertillanges bave se žestokom propagandom u tom smjeru. Katolici zapravo smatraju da žene u Francuskoj predstavljaju konzervativni i religiozni element. To je ono čega se boje radikali: pravi razlog njihova protivljenja jest to što strahuju od promjene ishoda ako dopuste ženama da glasaju. U Senatu brojni katolici, grupa Republikanske unije, i s druge strane stranke krajnje ljevice, lobiraju za glas žena, no većina skupštine je protiv. Sve do 1932. zlorabi se mogućnost odgode i odbija raspravljati o prijedlozima koji se tiču ženskog prava glasa. Ipak, 1932., budući da su zastupnici s 319 glasova za naspram jednoga protiv, izglasali amandman koji ženama daje pravo glasa i pravo da budu birane, Senat otvara raspravu koja će potrajati više zasjedanja. Amandman je odbijen. Izvještaj objavljen u L'Officiell je od najznačajnijih: u njemu nalazimo sve argumente koje su antifeministi razvili tijekom pola stoljeća u djelima koja bi bilo zamorno čak i nabrojiti. U prvom su redu to galantni argumenti tipa: previše volimo ženu da bismo ženama dopustili glasanje. Na Proudhonov način uzdiže se »prava žena« koja prihvaća dilemu »kurtizana ili domaćica«: žena bi glasanjem izgubila na šarmu, ona je na pijedestalu, neka s njega ne silazi. Može sve izgubiti i ništa ne dobiti postavši glasačicom, vlada muškarcima i bez glasačkog listića itd. Ozbiljnije se brani obiteljski interes: ženi je mjesto u kući. Političke rasprave unijele bi neslogu među supružnike. Neki priznaju umjereni antifeminizam. Žene su različite od muškarca. Ne služe vojni rok. Hoće li i prostitutke glasati? Drugi pak nadmeno ističu svoju mušku nadmoć: glasanje je zadatak, a ne pravo, žene ga nisu dostojne. Manje su inteligentne i učene od muškaraca. Kad bi one glasale, muškarci bi se poženstvenili. One nisu politički obrazovane. Glasale bi po naredbi svojih muževa. Ako žele biti slobodne, neka se prvo oslobode svojih krojačica. Također se nudi i ovaj, nevjerojatno naivan argument: u Francuskoj ima više žena nego muškaraca. Usprkos manjkavosti svih nabrojenih argumenata, trebalo je pričekati 1945. da bi Francuskinja dobila svoje političko pravo. Novi Zeland je 1893. ženi dao sva njezina prava. Australija ga slijedi 1908. No u Engleskoj, Americi, pobjeda je bila mukotrpna. Vikrorijanska Engleska zarobila je suvereno ženu u kuću, Jane Austen se skrivala da bi pisala. Trebalo je mnogo hrabrosti ili iznimna sudbina da bi se postalo George Eliot, Emily Bronte. Godine 1888. jedan je engleski mudrac napisao: »Žene ne samo da nisu rasa, one nisu ni polovina rase, nego 95
briana
podvrsta predodređena samo za reprodukciju.« Gđa Fawcett potkraj stoljeća utemeljuje sufražistički pokret, no on je stidljiv kao u Francuskoj. Oko 1903. ženski zahtjevi dobivaju jedinstven zaokret. Obitelj Pankhurst u Londonu stvara Žensku socijalnu i političku uniju, povezanu s radničkom partijom i koja se odlučno posvećuje aktivističkom djelovanju. To je prvi put u povijesti da svjedočimo ženama koje ulažu napore za ženski cilj: to je ono što čini posebno zanimljivom pustolovinu »sufražetkinja« u Engleskoj i Americi. One petnaestak godina vode politiku pritiska koja iz nekih kutova podsjeća na Gandhijev pristup: odbijajući nasilje, izmišljaju manje-više uspješne zamjene za njega. Poharale su Albert Hall tijekom sastanaka liberalne stranke povješavši natpise na kojima je pisalo » Vote for Women«. Silom upadaju u kabinet lorda Asquirha, drže mitinge u Hyde parku ili na trgu Trafalgar, defiliraju ulicama noseći plakate, održavaju konferencije. Tijekom prosvjeda vrijeđaju policajce ili ih napadaju kamenjem da bi potaknule suđenja. U zatvoru usvajaju taktiku štrajka glađu. Ubiru sredstva, okupljaju oko sebe milijune žena i muškaraca. Toliko dobro potresaju javno mnijenje da 1907. dvjesto članova parlamenta sudjeluje u odboru za pravo glasa ženama. Otada svake godine netko od njih predlaže novi zakon u korist ženskog prava glasa, zakon koji se svake godine odbija s istim argumentima. Godine 1907. Unija organizira prvi marš na Parlament u kojemu sudjeluju brojne radnice i nekolicina aristokratkinja. Policija ih otpravlja. No sljedeće godine, kako se udanim ženama zaprijetilo zabranom rada u nekim rudnicima, Unija poziva radnice iz Lancashirea da u Londonu održe veliki miting. Došlo je do novih uhićenja na koja su zatvorene sufražetkinje odgovorile 1909. dugim štrajkom glađu. Puštene na slobodu, organiziraju nove povorke: jedna od njih na konju okrečenom vapnom predstavlja kraljicu Elizabetu. Na dan kad je zakon o ženskom pravu glasa trebao biti donesen u Zastupničkom domu, 18. srpnja 1910., povorka duga devet kilometara razvila se Londonom. Zakon je odbačen, dolazi do novih mitinga, novih uhićenja. Godine 1912. primjenjuju nasilniju taktiku: pale nenastanjene kuće, trgaju slike, gaze cvjetne gredice, bacaju kamenje na policiju. Istodobno šalju izaslanstvo za izaslanstvom kralju Lloydu Georgeu i siru Edmondu Greyju. Kriju se u Albert Hallu i bučno interveniraju tijekom govora Lloyda Georgea. Rat je prekinuo njihove aktivnosti. Vrlo je teško reći u kojoj je mjeri njihovo djelovanje ubrzalo događaje. Pravo glasa Engleskinjama je dodijeljeno prvo 1918. u ograničenom obliku, zatim 1928. bez restrikcija: usluge koje su žene pružale tijekom rata velikim su dijelom zaslužne za taj uspjeh. Američka žena isprva je bila emancipiranija od Europljanke. Početkom 19. stoljeća žene su morale sudjelovati u teškom pionirskom radu muškaraca, borile su se na njihovim stranama. Bile su mnogo malobrojnije od njih i zbog toga su držane veoma vrijednima. No malo-pomalo i njihov se položaj približio položaju žena na Starom kontinentu. Galantnost prema njima se zadržala. Zadržale su kulturne povlastice i dominantan položaj u obitelji. Zakon im je rado pridavao moralnu i religijsku ulogu. No sve uzde društva su ostale u rukama muškaraca. Neke su 1830. počele zahtijevati i svoja politička prava. Također su pokrenule kampanju u korist crnaca. Proturobovlasnički kongres održan 1840. u Londonu zatvorio im je vrata te je kvekerica Lucretia Mott osnovala feminističku udrugu. Dana 18. srpnja 1840. na konvenciji u Seneca Falls sastavile su manifest kojim vlada kvekersko nadahnuće i koji određuje ton cijelog američkog feminizma. "Muškarac i žena stvoreni su jednakima, obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima... Vlast je stvorena samo da bi sačuvala ta prava... Muškarac pretvara udanu ženu u mrtvu građanku... Uzurpira povlastice Jahve koji jedini smije ljudima određivati sferu djelovanja.« Tri godine kasnije Harriet Beecher-Stowe piše Čiča Tominu kolibu koja će javno mnijenje okrenuti u korist crnaca. Emerson i Lincoln 96
briana
podržavaju feministički pokret. Kad izbija Secesijski rat žene u njemu itekako sudjeluju. No uzalud zahtijevaju da se amandman koji crncima daje pravo glasa ovako preformulira: Ni boja ni spol... nisu prepreka glasačkom pravu." No kako je jedan od članaka amandmana bio dvosmislen, gđica Anthony, velika feministička liderica, iskorištava ga kao izliku da bi u Rochesteru glasala s četrnaest svojih drugarica. Kažnjena je sa sto dolara kazne. Godine 1869. osnovala je Nacionalnu udrugu za žensko pravo glasa te je ono te iste godine ženama i dodijeljeno u državi Wyoming. No tek 1893. Colorado, zatim 1896. Idaho i Utah slijede taj primjer. Nakon toga napredak je vrlo spor. No na ekonomskom planu žene mnogo bolje uspijevaju nego u Europi. U SAD-u je 1900. pet milijuna žena koje rade, od kojih 1 300 000 u industriji, 500 000 u trgovini. Velik ih je broj u industriji, trgovini, biznisu i svim slobodnim zanimanjima. Ima i odvjetnica, liječnica i 3373 žene pastora. Slavna Marie Baker Eddy osniva Kršćansku scijentističku crkvu. Žene usvajaju naviku učlanjivanja u klubove: 1900. godine klubovi okupljaju oko dva milijuna članica. Ipak je samo devet država dalo pravo glasa ženama. Godine 1913. sufražistički se pokret organizirao po uzoru na engleski aktivistički pokret. Vode ga dvije žene: gđica Stevens i mlada kvekerica Alice Paul. One od Wilsona dobivaju dozvolu za veliku povorku s plakatima i značkama. Potom organiziraju konferencijsku kampanju, mitinge, mimohode, prosvjede svih vrsta. Žene biračice iz devet država s ženskim pravom glasa s velikom pompom dolaze u Kongres, zahtijevajući pravo glasa za čitavu naciju. U Chicagu prvi put vidimo žene kako se okupljaju u stranku da bi oslobodile svoj spol: ta skupština postaje »Stranka žena«. Godine 1917. sufražetkinje pronalaze novu taktiku: staju pred vrata Bijele kuće s transparentima u rukama, često vežući se za rešetke kako ih se ne bi moglo izbaciti. Za šest mjeseci ih uhićuju i šalju na robiju u Occoquan, tamo štrajkaju glađu i na kraju ih se oslobađa. Nove povorke rezultiraju počecima ustanka. Vlada na koncu pristaje imenovati Odbor za žensko pravo glasa u Predstavničkom domu. Izvršni odbor Stranke žena održava konferenciju u Washingtonu. Ona rezultira predstavljanjem amandmana u korist ženskog prava glasa pred Predstavničkim domom i njegovim izglasavanjem 10. siječnja 1918. Ostaje još glas Senata. Kako Wilson nije obećao vršiti dovoljan pritisak, sufražetkinje ponovno prosvjeduju. Drže miting pred ulazom u Bijelu kuću. Predsjednik se odlučuje apelom obratiti Senatu, no amandman je odbačen s dva glasa više. Republikanski kongres izglasat će amandman u lipnju 1919. Zatim se sljedećih deset godina nastavlja borba za potpunu jednakost dvaju spolova. Na šestoj konferenciji američkih republika održanoj u Havani 1928. ženama se daje pravo da osnuju Međuamerički odbor žena. Godine 1933. sporazumi iz Montevidea poboljšavaju ženski položaj međunarodnom konvencijom. Devetnaest američkih država potpisuju konvenciju koja ženama daje jednakost svih prava. U Švedskoj također postoji vrlo značajan feministički pokret. U ime starih tradicija Šveđanke zahtijevaju pravo »na obrazovanje, rad, slobodu«. Uglavnom su spisateljice te koje vode bitku, a zanima ih u prvom redu moralni aspekt problema. Okupljene u moćne udruge osvajaju liberale, ali nailaze na neprijateljstvo konzervativaca. Norvežanke 1907., Finkinje 1906. dobivaju pravo glasa na koje će Šveđanke pričekati još niz godina. Romanske zemlje, kao i orijentalne, ženu više tlače strogošću običaja nego zakonima. U Italiji je fašizam sustavno kočio evoluciju feminizma. Tražeći savezništvo Crkve, poštujući obitelj i nastavljajući tradiciju ženskog služenja, fašistička je Italija dvostruko podčinila ženu: vlastima i njezinu mužu. Situacija je bila prilično drukčija u Njemačkoj. Godine 1790. student Hippel je objavio prvi manifest njemačkog feminizma. Početkom 19. stoljeća cvjetao je sentimentalni feminizam sličan onomu George Sand. Godine 1848. prva njemačka feministkinja, Louise Otto, zahtijevala je pravo žena da 97
briana
pomognu transformaciji svoje zemlje: njezin je feminizam bio bitno nacionalistički. Osnovala je 1865. »Opće udruženje njemačkih žena«. Njemački socijalisti s Bebelom zahtijevaju ukidanje nejednakosti spolova. Clara Zetkin 1892. ulazi u stranačko vijeće. Pojavljuju se ženske radničke udruge i savezi socijalistkinja okupljeni u Federaciju. Njemice 1914. ne uspijevaju u pokušaju da oforme narodnu vojsku žena, no gorljivo sudjeluju u ratnim nastojanjima. Nakon njemačkog poraza, dobivaju pravo glasa i počinju sudjelovati u političkom životu: Rosa Luxemburg bori se u Spartakističkoj ligi uz bok Liebknechtu i pogiba 1919. godine. Većina Njemica se izjašnjava za stranku reda. Više njih zasjeda u Reichstagu. Hitler je dakle upravo emancipiranim ženama ponovno nametnuo Napoleonov ideal: »Kuche, Kirche, Kinder.46« »Prisutnost žene obeščastila bi Reichstag«, izjavljuje on. Kako je nacizam bio antikatolički i antiburžujski, dao je majci povlašteno mjesto. Zaštita dana neudanim majkama i izvanbračnoj djeci oslobađa velikim dijelom ženu braka. Kao u Sparti, ovisila je o državi mnogo više nego i o jednom pojedincu, što joj je davalo ujedno i više i manje autonomije nego buržujki koja živi u kapitalističkom kom režimu. U SSSR-u je feministički pokret uzeo najviše maha. Počeci sežu na kraj 19. stoljeća, kad je skiciran među studenticama, pripadnicama inteligencije. One su bile manje vezane uz svoju osobnu borbu nego uz revolucionarno djelovanje općenito. Obraćaju se narodu i bore se protiv tajne policije, Ohrane, nihilističkim metodama: Vera Zasulič 1878. ubija policijskog prefekta Trepova. Tijekom rusko-japanskog rata žene u brojnim poslovima zamjenjuju muškarce. Osvješćuju se oko sebe samih i Ruski savez za ženska prava zahtijeva političku ravnopravnost spolova. Unutar prve Dume formira se parlamentarna skupina za ženska prava, no bez učinka. Emancipacija radnica proizaći će iz revolucije. Već su 1905. u velikoj mjeri sudjelovale u masovnim političkim štrajkovima koji su izbili u zemlji, popele su se na barikade. Nekoliko dana pred Revoluciju, 1917., prilikom Međunarodnog dana žena (8. ožujka) masovno prosvjeduju na ulicama Petrograda tražeći kruha, mir i povratak svojih muževa. Sudjeluju u oktobarskom ustanku. Između 1918. i 1920. igraju veliku ekonomsku i čak vojnu ulogu u borbi SSSR-a protiv osvajača. Odan marksističkoj tradiciji, Lenjin je povezao emancipaciju žena s emancipacijom radnika. Dao im je političku i ekonomsku ravnopravnost. Članak 122. Ustava iz 1936. glasi: »U SSSR-u žena uživa ista prava kao i muškarac u svim područjima ekonomskog, službenog, kulturnog, javnog i političkog života.« Ta je načela precizirala Komunistička internacionala. Ona zahtijeva: »Socijalnu jednakost žene i muškarca pred zakonom i u praktičnom životu. Radikalnu promjenu bračnog prava i obiteljskog zakonika. Priznavanje majčinstva kao društvene uloge. Zaduživanje društva za brigu i obrazovanje djece i adolescenata. Civilizatorsku borbu organiziranu protiv ideologije i tradicija koje ženu pretvaraju u roba.« Na ekonomskom su polju ženske pobjede bile očite. Dobila je jednaku plaću kao muški radnici i intenzivno sudjelovala u proizvodnji. Time je politički i socijalno žena dobila na važnosti. U brošuri koju je nedavno uredila Udruga Francuska-SSSR, rečeno je da je na općim izborima 1939. bilo 457 000 žena izaslanica u sovjetima regija, općina, gradova i sela, 1 480 u višim sovjetima socijalističkih republika, 227 ih je zasjedalo u krovnom Sovjetu SSSR-a. Oko deset milijuna žena su članice sindikata. Činile su 40 posto ukupnog kontingenta radnika i zaposlenih u SSSR-u. Među stahanovcima je velik broj radnica. Znamo koju je ulogu ruska žena imala u zadnjem ratu. Obavile su golem posao čak i u granama proizvodnje gdje prevladavaju muška zanimanja: metalurgija i rudnici, prijevoz drva, željeznice itd. Istaknule su se kao avijatičarke, padobranke, u partizanskim četama. 46
Kuhinja, djeca, crkva
98
briana
Ova prisutnost žene u javnom životu podiže komplicirano pitanje: njezinu ulogu u obiteljskom životu. Čitavo jedno razdoblje ženu se pokušavalo osloboditi kućanskih obaveza: 16. studenog 1924. plenarna skupština Kominterne objavila je: »Revolucija je nemoćna dok god opstaju pojam obitelji i obiteljski odnosi.« Poštovanje dano slobodnoj zajednici, lakoća razvoda, legalna regulativa pobačaja osiguravali su slobodu žene naspram muškarca. Zakoni o porodiljnim dopustima, jaslice, dječji vrtići itd. olakšavali su obaveze majčinstva. Teško je iz entuzijastičnih i proturječnih svjedočanstava razabrati koji je bio konkretan položaj žene. Sigurno je to da su danas zahtjevi za repopulacijom doveli do drukčije obiteljske politike: obitelj se predstavlja kao elementarna ćelija društva i žena je ujedno radnica i kućanica47. Seksualni moral je među najstrožima. Zakon iz lipnja 1936. pojačan onim od 7. lipnja 1941., zabranjuje pobačaj i više-manje ukida razvod. Preljub se moralno osuđuje. Usko podčinjena državi kao svi radnici, usko vezana za dom, ali s pristupom političkom životu i dostojanstvu koje joj pruža proizvodni rad, ruska je žena u jedinstvenom položaju koji bi bilo korisno proučiti izbliza. Nažalost, okolnosti mi to ne dopuštaju. Na nedavno održanom zasjedanju UN-ove Komisije za položaj žena zahtijevalo se da jednakost prava spolova bude priznata u svim nacijama i odobreno je više instrumenata koji bi taj pravni status pretvorili u konkretnu stvarnost. Čini se dakle da smo dobile partiju. Budućnost može samo voditi sve većoj asimilaciji žene u nekoć muško društvo.
* Ako bacimo sveobuhvatan pogled na ovu priču, dolazimo do više zaključaka. Prije svega do sljedećega: cijelu povijest žena napisali su muškarci. Jednako kao što u Americi ne postoji crnački problem nego bjelački problem48, jednako kao što »antisemitizam nije židovski problem: to je naš problem49«, tako je i problem žena uvijek bio problem muškaraca. Vidjeli smo iz kojih su razloga muškarci na početku uz tjelesnu snagu imali i moralni prestiž. Oni su stvarali vrijednosti, običaje, religije. Nikad im žene nisu osporile tu vlast. Nekolicina iznimaka - Sapho, Kristina Pizanska, Mary Wollstonecraft, Olympe de Gouges - prosvjedovala je protiv težine ženske sudbine. I katkad je bilo i masovnih prosvjeda: no rimske matrone koje su se udružile protiv Lex Oppia ili angloasaske sufražetkinje uspjele su izvršiti pritisak samo stoga što su ga muškarci bili spremni prihvatiti. Oni su ti koji su uvijek držali sudbinu žene u svojim rukama. I nisu o njoj odlučivali u skladu sa ženskim interesom. Imali su obzira prema vlastitim projektima, strahovima i potrebama. Kad su štovali božicu-majku, činili su to jer ih je priroda plašila, a čim im je brončano oruđe omogućilo da se suoče s njom, ustanovili su patrijarhat. Sukob obitelji i države tada definira status žene. Stav kršćana prema Bogu, svijetu i vlastitoj tjelesnosti odrazio se u položaju koji je dan ženi. Ono što se u srednjem vijeku nazivalo »rasprom žena«, bila je rasprava između klera i laika u vezi s brakom i celibatom. Društveni režim utemeljen na privatnom vlasništvu doveo je do skrbništva nad udanom ženom, a tehnološka revolucija koju su ostvarili muškarci oslobodila je žene današnjice. Evolucija muške etike dovela je do smanjivanja obitelji s pomoću 47
Olga Mišakova, sekretarka Centralnog komiteta Organizacije komunističke omladine, izjavila je 1944. u jednom intervjuu: »Sovjetske žene trebaju nastojati biti onoliko privlačne koliko priroda i dobar ukus dopuštaju. Nakon rata će se morati odijevati kao žene i ponašati se ženstveno... Reći ćemo djevojkama da se ophode i hodaju kao djevojke i zato će usvojiti vjerojatno vrlo uske suknje koje će ih prisiliti na graciozan korak.« 48 Myrdall. American dillema. 49 J. P. Sartre, Reflexions la tquestions juive
99
briana
kontracepcije i dijelom lišila žene majčinskog služništva. Sam feminizam nikad nije bio autonoman pokret: bio je dijelom instrument u rukama političara, dijelom epifenomen što odražava dublju socijalnu dramu. Nikada žene nisu činile odvojenu kastu: istine radi, nisu ni nastojale kao spol odigrati ulogu u povijesti. Doktrine koje se zalažu za istupanje žene kao tjelesnosti, života, imanencije, kao Drugoga, su muške ideologije koje ne izražavaju nijedan od ženskih zahtjeva. Većina žena prepušta se svojoj sudbini ne poduzimajući ništa. One koje su je nastojale promijeniti nisu se htjele zatvoriti u svoju jedinstvenost i pustiti je da trijumfira, nego je nadvladati. Kad su intervenirale u tijek svijeta, bilo je to u dogovoru s muškarcima, iz muške perspektive. Ta je intervencija, sve u svemu, bila sporedna i epizodna. Klase u kojima su žene uživale određenu ekonomsku autonomiju i sudjelovale u proizvodnji bile su oprimirane klase te su, kao radnice, žene bile još veće robinje od muških radnika. U vladajućim klasama žena je bila parazit i kao takav podčinjena muškim pravilima: u oba slučaja djelovanje im je bilo više-manje nemoguće. Pravo i običaji nisu se uvijek preklapali, a ravnoteža se između njih stvarala tako što žena nikada nije bila konkretno slobodna. U drevnoj rimskoj republici, ekonomski uvjeti matroni daju konkretne ovlasti, no ona nipošto nema legalnu neovisnost. Isto je često u seljačkim civilizacijama te u maloj trgovačkoj buržoaziji. Gospodarica-sluškinja unutar kuće, žena je, društveno gledano, maloljetnica. Obrnuto, u razdobljima kad se društvo dezintegrira, žena se emancipira. No prestajući biti vazalkom kod kuće, gubi svoje leno. Ima samo negativnu slobodu koja se uspijeva pretočiti samo u razvrat: tako je tijekom rimske dekadencije, renesanse, 18. stoljeća, za vrijeme Direktorija. Ili se zapošljava, ali je podčinjena; ili je slobodna, no nema više ništa za raditi sa sobom. Posebno je zanimljivo da je udana žena imala svoje mjesto u društvu, ali nije uživala nijedno njegovo pravo, dok je neudana, poštena djevojka ili prostitutka, imala sve mogućnosti muškarca. No sve do ovoga stoljeća bila je manje-više isključena iz društvenog života. Iz te suprotnosti prava i običaja rezultirao je i sljedeći neobični paradoks: slobodna ljubav nije zabranjena zakonom, dok je preljub zločin. Međutim, mlada žena koja »zgriješi« često je obeščašćena, dok se na loše ponašanje supruge gleda popustljivo. Mnoge mlade djevojke od 17. stoljeća naovamo udavale su se kako bi mogle slobodno uzimati ljubavnike. Tim ingenioznim sustavom velika masa žena držana je čvrsto u lisicama: potrebne su iznimne okolnosti da bi se unutar ta dva niza ograničenja, apstraktnih ili konkretnih, ženska osobnost uspjela afirmirati. Žene koje su ostvarile djela usporediva s muškima one su koje je snaga društvenih institucija uzdigla iznad spolnih razlika. Izabela Katolička, engleska kraljica Elizabeta, Katarina Velika nisu bile ni muško ni žensko: bile su vladarice. Nevjerojatno je kako, društveno ukinuta, njihova ženskost više nije predstavljala inferiornost: broj kraljica s velikim vladavinama nebrojeno je veći od velikih kraljeva. Religija postiže istu transformaciju: sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija su onkraj svih fizioloških okolnosti svete duše. Njihov svjetovni i mistični život, djela i spisi uzdižu se do visina koje je malo muškaraca ikad dosegnulo. S pravom možemo smatrati da ostale žene nisu uspjele dubinski obilježiti svijet samo zato što su bile zarobljene u svojim okolnostima. Nisu ni mogle intervenirati osim na negativan i zaobilazan način. Judita, Charlotte Corday, Vera Zasulič ubijale su, žene iz fronde kovale su urote, tijekom Revolucije, tijekom Komune, žene su se borile uz bok muškarcima protiv postojećeg poretka. Dopušteno je ustrajati u odbijanju i pobuni protiv slobode bez prava i bez moći, dok joj je zabranjeno sudjelovati u pozitivnoj izgradnji. U najboljem slučaju uspjet će se zaobilaznim putem progurati u muške pothvate. Aspazija, gđa de Maintenon, i princeza des Ursins bijahu rado slušane savjetnice,no svejedno ih je trebalo prvo pristati slušati. Muškarci rado pretjeruju u opisivanju dosega toga utjecaja kad žele uvjeriti ženu da ima najljepšu ulogu. No zapravo 100
briana
se ženski glasovi ušutkavaju tamo gdje počinje konkretno djelovanje. Mogle su izazvati ratove, ali ne i predložiti taktiku neke bitke. Usmjeravale su politiku samo onoliko koliko se politika svodi na intrigu: prave uzde svijeta nikada nisu bile u ženskim rukama. Nisu utjecale na tehniku ni na ekonomiju, nisu ni stvarale ni razarale države, nisu otkrivale nove svjetove. One su te koje su pokrenule određene događaje, no bile su im izlika mnogo češće nego akteri. Lukrecijino samoubojstvo imalo je samo simboličku vrijednost. Mučeništvo potlačenima ostaje dopušteno. Tijekom progona kršćana i nakon socijalnih ili nacionalnih poraza, žene su igrale ulogu svjedoka. No nikada nijedan mučenik nije promijenio lice svijeta. Čak su i ženski prosvjedi i inicijative dobili na vrijednosti tek kad ih je muška odluka učinkovito potvrdila. Amerikanke okupljene oko Harriet BeecherStowe žestoko lobiraju protiv ropstva. No pravi razlozi secesijskog rata nisu bili sentimentalne prirode. »Dan žena« 8. ožujka 1917. možda je požurio Oktobarsku revoluciju, no ipak je poslužio samo kao signal. Većina ženskih heroina su baroknog tipa: pustolovke, osebujne žene, izuzetnije po jedinstvenosti svojih sudbina nego po važnosti svojih djela. Tako ako Ivanu Orkansku, gđu Roland, Floru Trisran usporedimo s Richelieuom, Dantonom, Lenjinom, vidimo da je njihova veličina ponajprije subjektivna: to su prije egzemplarne figure nego povijesni akteri. Veliki muškarac iskače iz mase i okolnosti ga nose: masa žena je na margini povijesti, i okolnosti su za svaku od njih prepreka, a ne odskočna daska. Da bi čovjek promijenio lice svijeta, treba u njemu ponajprije biti čvrsto usidren. No žene koje su čvrsto ukorijenjene u društvo, one su koje su mu podčinjene. Osim ako su božanskim pravom predodređene za djelovanje - i u tom su se slučaju pokazale jednako sposobnima kao muškarci - ambiciozna žena i heroina su neobična čudovišta. Tek kad su se žene počele na ovoj zemlji osjećati kao kod kuće, pojavila se Rosa Luxemburg, Marie Curie. Žarko dokazuju da inferiornost žena nije odredila njihovu povijesnu nebitnost: njihova povijesna nebitnost je ta koja ih je osudila na inferiornost.50 Činjenica je jasna kao dan na području gdje su se najviše uspjele afirmiran, to jest u kulturi. Ženska je sudbina dubinski vezana za književnost i umjetnosti. Već kod Germana uloge proročica, svećenica pripadale su ženama. Budući da su na margini svijeta, njima će se muškarci okrenuti kad se kroz kulturu potrude osloboditi ograničenja svojega svemira i pristupiti onome što je drugo. Kurtoazni misticizam, humanistička znatiželja, osjećaj za lijepo koji se širi talijanskom renesansom, preciznost 17. stoljeća, progresistički ideal 18. stoljeća u različitim oblicima vode do egzaltacije ženstvenosti. Žena je tada glavni pol poezije, supstancija umjetničkog djela. Slobodno vrijeme kojim raspolaže dopušta joj da se posveti užicima duha: muza, kritičarka, publika pisca, postaje njegovom konkurenticom. Ona je ta zbog koje prevladava moda osjećajnosti, etika koja hrani muška srca te također intervenira u vlastitu sudbinu: obrazovanje žena je većim dijelom ženska pobjeda. A ipak, premda je kolektivna uloga koju su igrale intelektualne žene važna, njihovi pojedinačni doprinosi su, sveukupno, mali. Budući da nije uključena u djelovanje, žena ima povlašteno mjesto u područjima umjetnosti i filozofije. No umjetnost i filozofija imaju živi izvor u akciji. Margina svijeta nije povoljan položaj za nekoga tko ga želi ponovno stvoriti: još jedanput, da bi se nadišlo zadano, treba biti duboko u njemu ukorijenjen. Osobna postignuća gotovo su nemoguća u ljudskim kategorijama koje se kolektivno zadržavaju u inferiornom položaju. »U suknjama, kamo želite da idemo?« pitala je Marie Bashkirtseff. A Stendhal: »Svi geniji koji se rode kao
50
Nevjerojatno je da je u Parizu, od tisuća kipova (ako izuzmemo kraljice), samo njih deset podignuto ženama. Tri su posvećena Ivani Orleanskoj. Ostali su gđa de Segur, George Sand, Sarah Bernhardt, gda Boucicaut i barunica Hirsch, Maria Deraismes, Rosa Bonheur.
101
briana
žene izgubljeni su za javno dobro.« Istini za volju, ne rađamo se kao geniji, nego to postajemo. A ženski položaj je do danas to postajanje činio nemogućim. Antifeministi iz proučavanja povijesti izvlače dva proturječna argumenta: prvo, žene nikad nisu stvorile ništa veliko, drugo, ženski položaj nikad nije sprječavao razvoj velikih ženskih osobnosti. U tim dvjema tvrdnjama ima loše vjere. Uspjesi ponekih povlaštenih žena ne nadoknađuju ni ne opravdavaju sustavno ponižavanje na kolektivnoj razini. To što su ti uspjesi rijetki i ograničeni upravo dokazuje da su im okolnosti nenaklonjene. Kako su tvrdili Christine de Pisan, Poulain de la Barre, Condorcet, Stuarr Mili, Stendhal, ni u jednom području žena nikad nije mogla uspjeti. Stoga danas velik broj njih zahtijeva novi status. Još jedanput, njihov zahtjev nije da ih se uzdiže u njihovoj ženstvenosti, žele da u njima samima kao u cijelom čovječanstvu transcendentacija nadvlada imanenciju. Žele da im se napokon daju apstraktna prava i konkretne mogućnosti bez kojih je sloboda samo obmana.51 Ta želja upravo se ispunjava. No mi smo u razdoblju tranzicije. Ovaj svijet, koji oduvijek pripada muškarcima, još uvijek je u njihovim rukama. Institucije i vrijednosti patrijarhalne civilizacije. Još smo uvijek daleko od toga da svim ženama na svijetu budu priznata sva prava: u Švicarskoj one još uvijek ne glasaju, u Francuskoj zakon iz 1942. u ublaženom obliku zadržava suprugove povlastice. A apstraktna prava, kako smo upravo rekli, nikad nisu uspjela ženi osigurati konkretan zahvat nad svijetom: između dva spola ni danas ne postoji istinska jednakost. Prije svega, bračne obaveze mnogo su teže za ženu nego za muškarca. Vidjeli smo da je podčinjenost majčinstvu smanjena upotrebom - priznatom ili potajnom kontracepcije. No njezina praksa nije ni univerzalno raširena ni rigorozno primijenjena. Kako je pobačaj službeno zabranjen, mnoge žene ili kompromitiraju svoje zdravlje nekontroliranim abortivnim manevrima ili ih savladava broj trudnoća. Briga za djecu kao i održavanje kućanstva još uvijek gotovo isključivo počivaju na ženi. U Francuskoj pogotovo antifeministička tradicija, je toliko jaka da bi muškarac smatrao da je podbacio kad bi sudjelovao u zadaćama inače rezerviranima za žene. Iz toga proizlazi da žena teže od muškarca može pomiriti svoj obiteljski život sa svojom ulogom radnice. U slučajevima kad taj napor od nje zahtijeva društvo, njezina je egzistencija mnogo tegobnija od one njezina muža. Promotrimo na primjer sudbinu seljanki. U Francuskoj one predstavljaju većinu žena koje sudjeluju u proizvodnom radu, i uglavnom su udane. Neudana žena ostaje, najčešće, sluškinja u očinskom domu ili u domu brata ili sestre. Postaje gospodaricom kuće samo prihvaćajući dominaciju muža. Običaji i tradicije pripisuju joj različite uloge, ovisno o regiji. Normandijska seljanka predsjeda objedom, dok korzička ne sjedi za istim stolom kao muškarci. No, u svakom slučaju, kako žena u kućnoj ekonomiji igra jednu od najvažnijih uloga, ona i sudjeluje u obavezama muškarca, povezana je s njegovim interesima, dijeli s njim vlasništvo. Poštovana je i često je ona ta koja zapravo vlada: njezin položaj podsjeća na one koje je zauzimala u drevnim poljoprivrednim zajednicama. Često ima jednako ili više moralnog prestiža od svojega muža. No njezin konkretan položaj je mnogo teži. Briga za vrt, za kokošinjac, za tor, za svinjac, pada isključivo na nju. Sudjeluje u teškom radu: održavanju staja, gnojenju, sjetvi, oranju, plijevljenju, košnji. Ona kopa, čupa korov, žanje, bere grožđe, i katkad pomaže u utovaru 51
Ovdje ponovno antifeministi igraju na dvosmislenost. Čas, smatrajući ništavnom apstraktnu slobodu, dive se velikoj konkretnoj ulozi koju podčinjena žena može igrati na ovom svijetu: što onda ona traži? Čas ne priznaju činjenicu da negativna raspuštenost ne otvara nijednu konkretnu mogućnost i zamjeraju apstraktno oslobođenim ženama što se nisu dokazale.
102
briana
i istovaru kola sijena, drva, slamu u kola. Osim toga, priprema jelo, održava kućanstvo: pere, popravlja itd. Zadužena je za teške zadaće majčinstva i dječje njege. Ustaje u zoru, hrani kokošinjac i malu stoku, poslužuje muškarcima prvi obrok, pobrine se za djecu i odlazi raditi u polje ili u šumu ili u povrtnjak. Crpi vodu iz bunara, poslužuje drugi obrok, pere posuđe, ponovno radi u polju do večere, nakon zadnjeg obroka popravlja, čisti, ljušti kukuruz itd. Kako nema pogodnost da se pobrine za vlastito zdravlje čak ni u trudnoći, brzo se izobličuje, prerano stari, nagrizena je bolestima. Onih nekoliko rekompenzacija koje muškarac s vremena na vrijeme dobije u društvenom životu njoj su nedostupne: on nedjeljom i sajamskim danima ide u grad, susreće druge muškarce, ide u kavanu, pije, karta se, lovi, ribari. Ona ostaje na farmi i ne poznaje nikakvu razonodu. Samo imućne seljanke, kojima pomažu sluškinje, ili koje su oslobođene rada na polju, vode sretno uravnotežen život: društveno su cijenjene i u kući uživaju veliki autoritet, a pritom nisu preopterećene radom. No u većini slučajeva seoski posao svodi ženu na položaj tegleće životinje. Trgovkinje ili gazdarice koje vode maleno poduzeće uvijek su bile povlaštene. One su jedine kojima je zakon od srednjeg vijeka priznavao građanska prava. Trgovkinja mješovitom robom, mljekarica, gostioničarka, prodavačica duhana imaju položaj ravnopravan muškarčevu. Neudane ili udovice imaju vlastiti pravni identitet. Udane posjeduju istu autonomiju kao suprug. Imaju sreću što se njihov rad odvija na istom mjestu gdje im je i dom i što uglavnom nije previše težak. Posve je drukčije radnici, zaposlenici, tajnici, prodavačici, koje rade izvan kuće. Njima je mnogo teže pomiriti zanimanje s kućanskim poslovima (kupnja, priprema obroka, čišćenje, održavanje odjeće zahtijevaju najmanje tri i pol sata svakodnevnog rada i šest sati nedjeljom; to je značajan broj kad se zbroji sa satima provedenim u tvornici ili uredu). Što se učenih zanimanja tiče, čak i kad si odvjetnice, liječnice, profesorice, nalaze pomoć za po kući, kućanstvo i djeca za njih svejedno predstavljaju obaveze i brigu koje su teški hendikep. U Americi su kućanski poslovi olakšani pametnom tehnologijom. No držanje i elegancija koji se zahtijevaju od radnice nameću joj drugo ropstvo. I dalje je odgovorna za kuću i djecu. S druge strane, žena koja u radu traži neovisnost ima mnogo manje prilika za to od svojih muških konkurenata. Njezina je plaća u brojnim zanimanjima niža od muške. Njezini su zadaci manje specijalizirani i stoga lošije plaćeni od onih kvalificiranog radnika. I onda kad je zadatak jednak, ona dobiva manju naknadu. Kao pridošlica u muškom svijetu, ima manje mogućnosti za uspjeh od muškaraca. I muškarci i žene jednako se groze ženskog naređivanja. Uvijek iskazuju više povjerenja muškarcu. Ako ženski spol nije defekt, u najmanju je ruku posebnost. Da bi »uspjela«, ženi je korisno da si osigura mušku potporu. Muškarci su ti koji zauzimaju najpovoljnija mjesta, najvažnije položaje. Bitno je naglasiti da muškarci i žene ekonomski čine dvije kaste52. Činjenica koja upravlja trenutačnim položajem žene jest uporno preživljavanje najdrevnijih tradicija u novoj civilizaciji koja se upravo oblikuje. To ne vide brzopleti promatrači koji ženu ocjenjuju inferiornom zadacima koji su joj danas ponuđeni, ili pak u tim prilikama vide samo opasna iskušenja. Istina je da je njezina situacija neuravnotežena, i iz toga razloga joj se vrlo teško prilagoditi. Ženama se otvaraju tvornice, uredi, fakulteti, no i dalje se brak smatra za nju jednom od najčasnijih karijera, a on je odrješava svakoga drugog sudjelovanja u kolektivnom životu. Kao u primitivnim 52
U Americi velika bogatstva često završe u rukama žena: mlađe od svojih muževa, nadžive ih i naslijede. No tada su u godinama i rijetko se upuštaju u nova ulaganja. Djeluju kao korisnice mnogo češće nego kao vlasnice. Muškarci su zapravo ti koji raspolažu kapitalom. U svakom slučaju, te bogate povlaštene žene čine samo malu manjinu. U Americi više nego u Europi, ženi je manje-više nemoguće dospjeti kao odvjetnica, liječnica itd., na visok položaj.
103
briana
civilizacijama, ljubavni čin je za nju služba koju ima pravo manje-više izravno naplatiti. Osim u SSSR53-u, svugdje je modernoj ženi dopušteno svoje tijelo smatrati kapitalom za eksploataciju. Prostitucija se tolerira54, zavodljivost ohrabruje. Dopušteno je da udanu ženu uzdržava muž. Ona uživa mnogo veće društveno dostojanstvo od onoga neudane žene. Običaji neudanoj ženi nipošto ne mogu zajamčiti seksualne mogućnosti jednake onima neoženjenog muškarca. Posebno joj je majčinstvo gotovo pa zabranjeno, jer je neudana majka još uvijek predmet skandala. Kako onda bajka o Pepeljugi55 ne bi zadržala svu svoju vrijednost? I dalje sve ohrabruje mladu djevojku da od »šarmantnog princa« očekuje bogatstvo i sreću radije nego da se sama upusti u njihovo teško i neizvjesno osvajanje. Posebno se zahvaljujući muškarcu može nadati pristupu višoj kasti, što je ravno čudu i nemoguće postići cjeloživotnim radom. No takva je nada kobna jer razdvaja njezine snage od interesa . To razdvajanje je za ženu možda najteži hendikep. Roditelji još uvijek podižu svoje kćeri radi udaje, umjesto da favoriziraju njihov osobni razvoj. Kći pak u braku vidi toliko pogodnosti da ga i sama priželjkuje. Iz toga proizlazi da je često manje stručna, manje obrazovana od svoje braće, manje se predano angažira u svojemu zanimanju. Time se osuđuje na inferiornost. I začarani krug se nastavlja: ta inferiornost jača njezinu želju za pronalaženjem muža. Svakoj je povlastici naličje obaveza. No ako su obaveze preteške, povlastica se pretvara u suru robiju. Za većinu radnika, rad je danas nezahvalna rabota: ženi se ona ne nadoknađuje konkretnim osvajanjem društvenog dostojanstva, slobode ponašanja, ekonomske autonomije. Prirodno je da velik broj radnica, zaposlenica, u pravu na rad vide samo obavezu koje bi ih brak oslobodio. Ipak, zbog činjenice da je osvijestila sebe i to da se može osloboditi braka radom, žena ne prihvaća ni tu podčinjenost. Ono što bi željela jest da pomirba obiteljskog života i zanimanja ne zahtijeva od nje naporne akrobacije. Čak i tada, dokle god opstaju iskušenja lagodnosti - kroz ekonomsku neravnopravnost koja povlašćuje određene pojedince i ženi priznato pravo da se proda jednom od tih povlaštenih - ona će trebati uložiti veći moralni napor od muškarca da bi izabrala put neovisnosti. Nismo dovoljno shvatili da je i iskušenje prepreka, čak jedna od opasnijih. Ovdje tu prepreku prati i obmana jer će zapravo jedna među tisućama žena na lutriji izvući lijep brak. Sadašnje vrijeme žene poziva, čak i prisiljava na rad. No pred očima joj maše rajem dokolice i slasti: njegove odabranice uzdiže daleko iznad onih koje ostaju prikovane za ovaj zemaljski svijet. Ekonomska povlastica koju drže muškarci, njihova socijalna vrijednost, prestiž braka, korisnost muške potpore, sve to potiče žene da se žarko žele svidjeti muškarcima. Sveukupno gledajući još uvijek su u vazalskom položaju. Iz toga izlazi da se žena poznaje i izabire ne utoliko što postoji za sebe nego takva kakvom je definira muškarac. Zato je prvo moramo opisati onakvom kakvom je sanjaju muškarci s obzirom na to da je njezino bivanje-za-muškarce jedan od glavnih čimbenika njezina konkretnog položaja.
53
Barem prema službenoj doktrini. U anglosaskim zemljama prostitucija nikad nije regulirana. Sve do 1900. engleski i američki »Common law« smatrao ju je deliktom samo kad je bila skandalozna i stvarala nered. Nakon toga represija se vršila s više ili manje strogoće, s više ili manje uspjeha, u Engleskoj i u različitim državama SAD-a čije je zakonodavstvo po tom pitanju veoma raznoliko. U Francuskoj zbog duge abolicionističke kampanje zakon od 13. travnja 1946. zapovjedio je zatvaranje javnih kuća i jačanje borbe protiv svodništva: »Smatrajući da je postojanje tih kuća neuskladivo s glavnim načelima ljudskog dostojanstva i ulogom koju je žena stekla u modernom društvu...« Ipak, prostitucija nastavlja postojati. Očito se negativnim i licemjernim mjerama ne može promijeniti situacija. 55 Cf. Philipp Wyllie, Generation de vipers. 54
104
briana
Treći dio
MITOVI
105
briana
Prvo poglavlje Povijest nam je pokazala da su muškarci oduvijek raspolagali svim konkretnim moćima. Od prvih vremena patrijarhata procijenili su korisnim zadržati ženu u ovisnom položaju. Njihovi zakoni usmjereni su protiv nje. Na taj način je konkretno oblikovana kao Drugo. Taj je položaj služio muškim ekonomskim interesima, no također je odgovarao njihovim ontološkim i moralnim težnjama. Kad se subjekt nastoji afirmirati, Drugo koje ga ograničava i niječe mu je pritom nužno: dostiže se samo putem te realnosti koja nije. Stoga život muškarca nikad nije u potpunost i odmor, on je manjak i pokret, borba. Pred sobom muškarac susreće prirodu. Utječe na nju, nastoji si je prisvojiti. No ona ga ne može ispuniti. Ili se ostvaruje samo kao čisto apstraktna suprotnost, ona je prepreka i ostaje stranom. Ili pak pasivno trpi želju čovjeka i pušta se da je on asimilira. On je posjeduje samo konzumirajući je, to jest uništavajući je. U oba slučaja, ostaje sam. Sam je kad dodiruje kamen, sam je kad jede voće. Nema prisutnosti drugoga osim ako je drugo on sam prisutan u sebi: to znači da je istinska drugost ona svijesti odvojene od moje i identična njoj. Egzistencija drugih ljudi odvaja svakog čovjeka od svoje imanencije i dopušta mu ispunjavanje istine svojega bića, dopušta mu da se ispuni kao transcendencija, kao bijeg prema objektu, kao projekt. No ta strana sloboda, koja potvrđuje moju slobodu, usput ulazi s njom u sukob: to je tragedija nesretne svijesti. Svaka se svijest nastoji sama postaviti kao suvereni subjekt. Svaka se pokušava ispuniti svodeći drugu na ropstvo. No u radu i strahu rob se doživljava također esencijalnim, i dijalektičkim obratom, gospodar je taj koji se čini neesencijalnim. Drama se može premostiti slobodnim priznavanjem svakoga pojedinca u drugom, tako da svaki postavi istodobno i sebe i drugoga kao objekt i kao subjekt u recipročnom pokretu. No prijateljstvo i velikodušnost koji konkretno ostvaruju to priznavanje sloboda nisu lake vrline. One su svakako najviše ljudsko postignuće, tu se čovjek nalazi u svojoj istini. No to je istina borbe koja neprekidno počinje iznova, neprekidno se dokida. Ona zahtijeva da se čovjek u svakom trenutku nadilazi. Drugim riječima možemo reći također da čovjek dopire do autentično moralnog stava kad odustaje od bitka da bi prihvatio svoju egzistenciju. Tom preobrazbom također se odriče svakoga posjedovanja, jer je posjedovanje način potrage za bitkom. No preobrazba kojom dopire do istinske mudrosti nikad nije obavljena, treba je stalno iznova počinjati, zahtijeva neprestanu napetost. Tako da je muškarac, nesposoban da se ispuni u samoći, u svojim odnosima sa sebi sličnima stalno u opasnosti: njegov je život težak pothvat čiji uspjeh nikad nije osiguran. No on ne voli težinu, boji se opasnosti. Proturječno teži životu i odmoru, egzistenciji i bitku. Vrlo dobro zna da je »nemir duha« cijena njegova razvoja, da je njegova udaljenost od objekta cijena prisutnosti u sebi. No sanja o miru u nemiru i o mutnoj potpunosti koja bi ipak ispunjavala svijest. Taj utjelovljeni san je upravo žena. Ona je željeni posrednik između prirode strane muškarcu i bližnjeg koji mu je previše
106
briana
isti.56 Ona mu ne suprotstavlja ni neprijateljsku šutnju zemlje, ni teške zahtjeve uzajamnog priznavanja. Jedinstvenom povlasticom ona je svijest, a opet se čini mogućim tjelesno je posjedovati. Zahvaljujući njoj, postoji način bijega od neumoljive dijalektike gospodara i roba koja proizlazi iz uzajamnosti sloboda. Već smo rekli da nisu najprije postojale slobodne žene koje su muškarci porobili i da nikad podjela na spolove nije utemeljila podjelu na kaste. Poistovjećivanje žene s robom je pogreška. Među robovima je bilo žena, no uvijek su postojale slobodne žene, to jest žene s vjerskim i društvenim dostojanstvom: one su prihvaćale suverenitet muškarca i on se nije osjećao ugroženim pobunom koja bi pak njega mogla pretvoriti u objekt. Žena se tako činila kao neesencijalno koje se nikad ne pretvara u esencijalno, kao apsolutno Drugo, bez recipročnosti. Svi mitovi o stvaranju odražavaju to muškarcima dragocjeno uvjerenje, među ostalim i legenda o Genezi, koja se, kroz kršćanstvo, perpetuirala u zapadnoj civilizaciji. Eva nije stvorena istodobno kad i muškarac, nije napravljena ni od različitog materijala, ni od iste gline koja je poslužila da se oblikuje Adama: izvučena je iz rebra prvog muškarca. Čak ni njezino rođenje nije bilo autonomno. Bog je nije spontano odlučio stvoriti u svrhu nje same i da bi zauzvrat bio izravno obožavan: namijenio ju je muškarcu. Da bi spasio Adama od samoće dao mu je ženu, ona u svojem mužu nalazi izvor i cilj. Ona je njegov neesencijalni dodatak. Tako se čini povlaštenom lovinom. Ona je priroda uzdignuta na prozirnost svijesti, prirodno podčinjena svijest. Tu leži sjajna nada koju muškarac često vidi u ženi: nada se ostvariti kao biće posjedujući tjelesno drugo biće, usput se potvrđujući u svojoj slobodi poslušnom slobodom. Nijedan muškarac ne bi pristao biti ženom, no svi priželjkuju da žene postoje. »Zahvalimo Bogu što je stvorio ženu.« - »Priroda je dobra jer je muškarcima dala ženu.« U tim i sličnim rečenicama muškarac još jedanput s arogantnom naivnošću potvrđuje da je njegova prisutnost na ovom svijetu neizbježna činjenica i pravo, a ženska čista slučajnost: no sretna okolnost. Pojavljujući se kao Drugo, žena se istodobno pojavljuje kao potpunost bića u suprotnosti s onom egzistencijom čiju ništavnost muškarac osjeća u sebi. Drugo, postavljeno kao objekt u očima subjekta, postavljeno je kao u-sebi, dakle kao bitak. U ženi se pozitivno utjelovljuje manjak koji egzistant nosi u svojem srcu, i pokušavajući se pronaći putem nje muškarac se nada ostvariti samoga sebe. Ona međutim za njega nije predstavljala jedino utjelovljenje Drugoga, i nije tijekom cijele povijesti imala istu važnost. Ima trenutaka kad su je zasjenili drugi idoli. Kad grad, država proždiru građanina, nema više mogućnosti baviti se svojom osobnom sudbinom. Posvećena državi, Spartakinja ima viši položaj od drugih grčkih žena. No usto je ne preobličava nikakav muški san. Kult vođe, bio on Napoleon, Mussolini, Hitler, isključuje svaki drugi kult. U vojnim diktaturama, totalitarnim režimima, žena više nije povlašteni objekt. Shvaćamo da je žena divinizirana u bogatoj zemlji gdje građani ne znaju baš koji bi smisao dali svojemu životu: to se događa u Americi. Nasuprot tomu, socijalističke ideologije koje zahtijevaju asimilaciju svih ljudskih bića odbijaju za budućnost i odsad da bilo koja ljudska kategorija bude idol ili objekt: u autentično demokratskom društvu koje najavljuje Marx, nema mjesta za Drugo. Ipak, malo muškaraca se potpuno podudara s vojnikom, borcem koji su izabrali biti. U mjeri u kojoj ostaju pojedinci, žena u njihovim očima zadržava jedinstvenu vrijednost. Vidjela sam pisma koja su pisali njemački vojnici francuskim prostitutkama, gdje se, usprkos nacizmu, sentimentalna tradicija pokazala 56
.....Žena nije nepotrebno ponavljanje muškarca nego čarobno mjesto u kojem se ispunjava živi savez muškarca i prirode. Da nestane muškarci bi ostali sami, stranci bez putovnice u ledenom svijetu. Ona je sama zemlja na vrhu života, zemlja koja je postala osjećajnom i radosnom. I bez nje, za muškarca je zemlja nijema i mrtva«, napisao je Michel Carrouges. (Les pouvoirs de la femme, Cahires du sud, br. 292)
107
briana
naivno živom. Komunistički pisci poput Aragona u Francuskoj, Vittorinija u Italiji, u svojem djelu daju glavnu ulogu ženi, ljubavnici i majci. Možda će se mit žene jednoga dana ugasiti: čim se više žene potvrđuju kao ljudska bića, tim više sjajna kvaliteta Drugoga u njima odumire. No danas još uvijek postoji u srcima svih muškaraca. Svaki mit implicira Subjekt koji projicira svoje nade i bojazni prema uzvišenom nebu. Žene, ne postavljajući se kao subjekt, nisu stvorile muževni mit u kojem bi se odražavali njihovi projekti. One nemaju ni religije ni poezije koje im potpuno pripadaju: one još uvijek sanjaju kroz snove muškaraca. One obožavaju bogove koje su izmislili muški. Oni su pak radi vlastita uzdizanja skovali velike muževne figure: Herkula, Prometeja, Parsifala. U sudbinama tih junaka žena igra sporednu ulogu. Nesumnjivo postoje stilizirane slike muškarca u odnosima sa ženom: otac, zavodnik, muž, ljubomornik, dobar sin, loš sin. No također su muškarci ti koji su ih fiksirali, a one ne dopiru do dostojanstva mita, samo su klišeji. Dok je žena isključivo definirana u odnosu na muškarca. Asimetrija dvije kategorije, muške i ženske, očituje se u jednostranoj građi seksualnih mitova. Katkad se za ženu kaže »spol«, ona je ta koja je put, njezine slasti i opasnosti. Dok je za ženu muškarac koji je seksualiziran i puten istina koja nikad nije izgovorena jer nema nikoga da je izgovori. Predstava svijeta kao samog svijeta je djelo muškaraca. Oni ga opisuju s vlastita gledišta koje miješaju s apsolutnom istinom. Uvijek je teško opisati mit. On se ne da uhvatiti ni zaokružiti, proganja svijest nikad se ne postavivši pred nju kao fiksni objekt. Toliko je valovit i proturječan da mu se isprva ne može razabrati jedinstvo: Dalija i Judita, Aspazija i Lukrecija, Pandora i Atena, žena je istodobno Eva i Djevica Marija. Ona je idol, sluškinja, izvor života, mračna moć. Ona je elementarna tišina istine, izvještačenost, brbljarija i laž. Iscjeliteljica i vještica. Ona je muška lovina, njegova smrt, sve što on nije i što želi imati, njegova negacija i razlog postojanja. »Biti ženom«, kaže Kierkegaard57, »je nešto toliko čudno, toliko zbrčkano, toliko složeno, da to nijedan predikat ne uspijeva izraziti i da si više predikata koje bi željeli upotrijebiti proturječe na takav način da to može izdržati samo žena.« To proizlazi od toga što je se ne promatra pozitivno, kakva je po sebi, nego negativno, takvom kakva se čini muškarcu. Jer ako i postoje drugi Drugi, svejedno je ona uvijek definirana kao Drugo. Njezina dvosmislenost je upravo dvosmislenost ideje Drugoga: dvosmislenost ljudskog položaja u mjeri u kojoj se definira u odnosu s Drugim. Već smo rekli, Drugo je Zlo, ali kao nužno Dobru, pretvara se u Dobro. Kroza nj pristupam Svemu, no ono je ono što me od njega dijeli. Ono su vrata beskonačnog i mjera moje konačnosti. Zato žena ne utjelovljuje nikakav fiksni koncept. Preko nje se bez primirja ispunjava prijelaz s nade u neuspjeh, iz mržnje u ljubav, iz dobroga u zlo, iz zla u dobro. U kojem god aspektu je promotrimo ta dvosmislenost je ono što prvo upada u oči. Muškarac u ženi traži Drugo kao prirodu i kao sebi slično. No znamo koje dvosmislene osjećaje priroda izaziva u muškarcu. On je iskorištava, no ona ga gazi, rađa se iz nje i umire u njoj. Ona je izvor njegova bića i kraljevstvo koje podčinjava svojoj volji. Ona je materijalna ovojnica u kojoj je duša zarobljena, i ona je vrhovna stvarnost. Ona je slučajnost i ideja, konačnost i totalitet. Ona je ono što se suprotstavlja duhu i njemu samom. Naizmjenično saveznik i neprijatelj, priroda se čini kao mračan kaos iz kojega izvire život, kao taj život sam, i kao ono onkraj kojemu život teži: žena sažima prirodu kao majka, supruga i ideja. Ti se likovi katkad miješaju, katkad suprotstavljaju i svaki od njih ima dvostruko lice. 57
Etapes sur le chemiu delun vie.
108
briana
Muškarac se ukorijenjuje u prirodu. Stvoren je kao životinje i biljke. Dobro zna da postoji samo u mjeri u kojoj živi. No od nastupanja patrijarhata, Život je u njegovim očima poprimio dvostruki aspekt: on je svijest, volja, transcendencija, on je duh. Također je materija, pasivnost, imanencija, tjelesnost. Eshil, Arisrotel, Hipokrat tvrdili su da je na zemlji kao i na Olimpu muški princip onaj koji je istinski stvaralački: iz njega su proizašli oblik, broj, pokret. Demetra umnožava žito, no porijeklo žita i njegova istina su u Zeusu. Ženska plodnost smatra se samo pasivnom vrlinom. Ona je zemlja, a muškarac sjeme, ona je voda, a on vatra. Stvaranje se često zamišljalo kao brak vode i vatre. Topla vlažnost je ta iz koje se rađaju živa bića. Sunce je suprug mora. Sunce i vatra su muška božanstva. A more je jedan od najčešćih majčinskih simbola. Inertna, voda trpi djelovanje gorućih zraka koje je oplođuju. Jednako tako zemlja obilježena radom orača prima, nepokretna, sjeme u svoje brazde. Ipak je njezina uloga nužna. Ona je ta koja hrani klicu, pruža joj smještaj i daje joj svoju supstancu. Zato, čak i kad je Velika Majka svrgnuta s prijestolja, muškarac nastavlja štovati kult božica plodnosti.58 Kibeli muškarac duguje svoje žetve, svoja stada, svoje bogatstvo. Duguje joj vlastiti život. Uzdiže zemlju jednako kao vatru. »Slava moru! Slava njegovim valovima okruženim svetom vatrom! Slava valu! Slava vatri! Slava čudnoj pustolovini!«, piše Goethe u drugom dijelu Fausta. Štuje zemlju: »the matron Clay«, kako je naziva Blake. Neki indijski prorok savjetuje svojim učenicima da ne kopaju zemlju jer »je grijeh raniti ili zarezati, rasporiti našu zajedničku majku poljoprivrednim radovima... Bih li posegnuo za nožem da ga zabijem u prsa svoje majke?... Bih li joj rasparao meso da dođem do njezinih kostiju?... Kako bih se usudio odrezati kosu svoje majke?« U središnjoj Indiji narod Baija također smatra da je grijeh »rasporiti meso svoje zemlje-majke plugom«. Obrnuto, Eshil kaže o Edipu da se »usudio zasijati svetu brazdu u kojoj je nastao«. Sofoklo govori o »očinskim brazdama« i o »oraču, gospodaru dalekog polja koje posjećuje samo jednom, u vrijeme sjetve«. Draga iz jedne egipatske pjesme izjavljuje: »Ja sam zemlja!« U islamskim tekstovima ženu se naziva »poljem... vinogradom grožđa«. Sveti Franjo Asiški u jednoj od svojih himni govori o »našoj sestri, zemlji, našoj majci, koja nas čuva i njeguje, koja proizvodi najraznovrsnije plodove s raznobojnim cvijećem i biljem«. Michelet, kupajući se u termama s blatom u Acquiju, kliče: »Draga zajednička majko! Mi smo jedno. Dolazim od vas, vama se vraćam!...« U nekim se razdobljima čak afirmira vitalistički romantizam koji se nada trijumfu Života nad Duhom: tako se čarobna plodnost zemlje, žene, čini sjajnijom od usklađenih pothvata muškarca. Tada se muškarac sanja pomiješati iznova s majčinskom tamom da bi u njoj našao prave izvore svojega bića. Majka je korijen zabijen u dubine kozmosa, koji mu pumpa sokove, ona je izvor iz kojeg izvire živa voda koja je također hranjivo mlijeko, topli izvor, blato sazdano od zemlje i vode, bogato regenerativnim moćima.59 No općenitija je kod muškaraca pobuna protiv svoje tjelesnosti. Smatra se palim bogom: njegovo je prokletstvo to što je pao sa svijetlog i uređenog neba u kaotičnu tamu majčinske utrobe. Ta vatra, taj aktivni i čisti dah u kojem se nada prepoznati, to je žena koja ga zarobljava u blatu zemlje. Htio bi biti nužan poput čiste Ideje, poput Jednog, Cjeline, apsolutnog Duha. A nalazi se zarobljen u ograničenom tijelu, na mjestu i u vremenu koje nije izabrao, kamo nije pozvan, beskoristan, nezgrapan, apsurdan. Sam njegov bitak je tjelesna slučajnost koju trpi u svojoj napuštenosti, u svojoj neopravdanoj 58
»Zemlju ću opjevati, univerzalnu majku čvrstih temelja, štovanu pretkinju koja na svojem tlu hrani sve što postoji«, glasi jedna homerska himna. Eshil također slavi zemlju koja »rađa sva bića, hrani ih i zatim iznova prima plodno sjeme«. 59 »Doslovce žena je Izida, plodna priroda. Ona je rijeka i riječno korito, korijen i ruža, zemlja i stablo trešnje, čokot i grožđe« (M. Carrouges, citirani članak) 109
briana
bezrazložnosti. Ona ga također posvećuje smrti. Ta drhteća želatina koja se razvija u maternici (tajnoj i zatvorenoj poput grobnice) previše podsjeća na meku žitkost strvina da ne bi od nje s jezom okrenuo glavu Gdje god nastaje život, u klijanju, fermentaciji, on potiče gađenje jer nastaje samo poništavajući se. Bjelančevinasti embrij otvara ciklus koji završava u truleži smrti. Kako je prestravljen besmislenošću i smrću, muškarac je prestravljen činjenicom da je rođen. Htio bi zanijekati svoje životinjske veze. Činjenicom da se rodio, ubojita priroda ga drži u šaci. U primitivnih ljudi porođaj je okružen najstrožim tabuima. Posebno se posteljica mora brižljivo spaliti ili baciti u more, jer ako bi je se netko dočepao, imao bi u svojim rukama sudbinu novorođenčeta. To tkivo u kojem se oblikovao fetus znak je njegove ovisnosti. Poništavajući ga, dopušta se pojedincu da se otrgne od žive magme i da se ostvari kao autonomno biće. Ljaga rođenja odražava se na majku. Levitik i svi antički zakoni nameću rodilji rituale čišćenja. Na selu tu tradiciju održavaju crkvenim ceremonijama čišćenja nakon porođaja. Poznata je spontana neugoda, koja se često kamuflira smijehom, koju djeca, mlade djevojke, muškarci, osjećaju pred trbuhom trudnice, nabujalim grudima dojilje. U muzeju Dupuytren, znatiželjnici promatraju embrije od voska i konzervirane fetuse s morbidnim interesom koji bi pokazali nad skrnavljenjem grobnice. Uza sve poštovanje kojim je okružuje društvo, funkcija nošenja djeteta izaziva spontano gađenje. I premda je dječak u svojem ranom djetinjstvu senzualno vezan uz majčinu put, kad naraste, kad se socijalizira i osvijesti svoju individualnu egzistenciju, ta ga put straši. Želi ne znati za nju i u svojoj majci vidjeti samo moralnu osobu. Želi je zamišljati čistom i čednom, manje zbog zaljubljeničke ljubomore nego iz odbijanja da joj prizna tijelo. Adolescent se smete, zarumeni ako, šećući s drugovima, susretne svoju majku, svoje sestre, neke žene iz obitelji: njihova ga prisutnost podsjeća na predjele imanencije iz kojih želi odletjeti, ona otkriva korijene od kojih se želi istrgnuti. Iritacija dječačića kad ga majka poljubi ili pomazi ima isto značenje. On niječe obitelj, majku, majčinsko krilo. Želio bi da je dospio u svijet odraslih poput Atene, naoružan od glave do pete, neranjiv.60 To što je začet, othranjen, prokletstvo je koje tišti njegovu sudbinu, nečistoća koja prlja njegovo biće. I to je najava smrti. Kult nicanja uvijek je povezan s kultom smrti. Zemlja-Majka guta u svoje krilo kosti svoje djece. Žene - Parke i Moire - su te koje tkaju ljudsku sudbinu. No one su također te koje joj presijecaju niti. U većini narodnih predodžbi, Smrt je žena, i ženama pripada oplakivanje mrtvih jer je smrt njihovo djelo.61 Tako Žena-Majka ima mračno lice: ona je kaos iz kojega je sve proizašlo i u koji se sve jednog dana mora vratiti. Ona je Ništavilo. U Noći se miješaju različiti aspekti svijeta koje otkriva dan: noć duha zarobljenog u općenitosti i mutnoće materije, noć sna i ničega. U srcu mora je noć: žena je Mare tenebrarum kojega se boje drevni mornari. U utrobi zemlje je noć. Ta noć, koja prijeti da će progutati muškarca, i koja je naličje plodnosti, gadi mu se. On teži nebu, svjetlosti, osunčanim vrhovima, čistoj i kristalnoj hladnoći plavetnila, a pod nogama mu se proteže vlažan, topao ponor, posve ga spreman zarobiti. Brojne legende nam pokazuju junaka koji zauvijek nestaje padajući u majčinsku tamu: špilju, ponor, pakao. No ovdje se iznova pojavljuje dvosmislenost: ako je nicanje uvijek povezano sa smrću, smrt je također povezana s plodnošću. Mrska smrt se čini kao novo rođenje i onda je se blagoslivlja. Mrtvi junak, kao Oziris, uskrsava svako proljeće i regenerira se 60
Vidjeti malo dalje našu studiju o Montherlantu koji na egzemplaran način utjelovljuje takav stav. Demetra je tip mater dolorosa. No druge boginje - Ištar, Artemida - su okrutne. Kali u ruci drži lubanju punu krvi. »Glave tvojih svježe ubijenih sinova vise s tvog vrata poput ogrlice... Tvoj lik lijep je poput kišnih oblaka, noge su ti umrljane krvlju«, kaže joj jedan hinduski pjesnik.
61
110
briana
novim rođenjem. Vrhovna nada muškarca, kaže Jung62, »jest da tamne vode smrti postanu vode života, da smrt i njezin hladan zagrljaj postanu majčinski krug, baš kao što more, iako proguta sunce, ponovno rađa to isto sunce u svojim dubinama«. To je zajednička tema brojnim mitologijama, sahranjivanje boga-sunca u krilu mora i njegovo sjajno ponovno pojavljivanje. A muškarac ujedno želi živjeti no teži odmoru, snu, ništavilu. Ne priželjkuje za sebe besmrtnost, i stoga može naučiti voljeti smrt. »Neorganska materija je majčino krilo«, napisao je Nietzsche. »Biti oslobođen života, znači postati pravi, završiti se. Onaj tko bi to shvatio, smatrao bi slavljem povratak u bešćutnu prašinu.« Chaucer stavlja ovu molitvu u usta jednog starca koji ne može umrijeti: Svojim stapom, noć i dan, Lupam po zemlji, vratima svoje majke, I kažem: O draga majko, pusti me unutra. Muškarac želi potvrditi svoju jedinstvenu egzistenciju i ponosno se osloniti na svoju »esencijalnu razliku«, no također želi probiti granice sebe, pomiješati se s vodom, zemljom, noći, Ništavilom, Cjelinom. Žena koja osuđuje muškarca na konačnost također mu dopušta da nadiđe vlastite granice: i iz toga proizlazi dvosmislena magija kojom je obilježena. U svim civilizacijama još i dan danas žena muškarca preplavljuje strahom: strah svoje vlastite tjelesne slučajnosti projicira na nju. Djevojčica koja još nije u pubertetu ne predstavlja prijetnju, nije predmet nikakvog tabua i ne posjeduje nikakav sveti značaj. U mnogim primitivnim društvima čak se i njezino spolovilo smatra nevinim: erotske igre između dječaka i djevojčica dopuštene su od djetinjstva. Od dana kad postane sposobnom začeti žena postaje nečistom. Često su opisivani strogi tabui koji u primitivnim društvima prate djevojčicu na dan njezine prve mjesečnice. Čak u Egiptu, gdje je žena tretirana s jedinstvenim poštovanjem, ona mora ostati zatvorena u kuću tijekom čitavog trajanja mjesečnice.63 Često je izlažu na krovu kuće, šalju ju u kolibu smještenu izvan granica sela, ne smije je se ni vidjeti ni dodirnuti: štoviše, ne smije se ni sama dotaknuti vlastitom rukom. U naroda gdje je trijebljenje svakodnevna praksa, daju joj štap kojim se može češati. Ne smije svojim prstima dirati hranu. Katkad joj je zabranjeno i jesti. U drugim slučajevima majka i sestra je smiju hraniti pomoću nekog instrumenta. No svi predmeti koji su bili u kontaktu s njom moraju se spaliti. Kad prođe taj prvi test, menstrualni tabui su nešto manje strogi, no ostaju rigorozni. U Levitiku čitamo: »Žena koja ima izljev krvi u tijelu, ostat će sedam dana u svojoj nečistoći. Tko god je dotakne, bit će nečist do večeri. Svaki krevet na koji će leći... svaki predmet na koji će sjesti bit će nečist. Tko god joj dotakne krevet, oprat će svoju odjeću, oprati sebe u vodi i bit će nečist do večeri.« Ovaj je tekst upadljivo sličan onome o muškoj nečistoći uzrokovanoj gonorejom. Pročišćavajuća žrtva identična je u oba slučaja. Kad krvarenje završi, treba izbrojiti sedam dana, i donijeti dvije grlice ili dva mlada goluba osobi koja žrtvuje i koja će ih ponuditi Vječnosti. Treba primijetiti da su u matrijarhalnim društvima osobine povezane s menstruacijom dvosmislene. S jedne strane ona paralizira društvene aktivnosti, uništava životnu snagu, od nje vene cvijeće, padaju voćke. No ima i 62
Metamorfoze libida. Razlika između mističnih i mitoloških vjerovanja i proživljenih uvjerenja pojedinaca uostalom je primjerna u sljedećoj činjenici: Lévi-Strauss naznačuje da »mladići Nimmebago posjećuju svoje ljubavnice izvlačeći korist iz tajnosti na koju ih osuđuje izolacija propisana za vrijeme njihovih mjesečnica«.
63
111
briana
blagotvorne učinke: mjesečnicu se koristi u ljubavnim napicima, u lijekovima, posebno za liječenje porezotina i podljeva. Još i danas neki Indijci, kad se idu boriti s čudovištima koja proganjaju njihove rijeke, stave na vrh štapa tampon natopljen u menstrualnu krv: njezine emanacije su pogubne za njihove nadnaravne neprijatelje. Mlade djevojke iz nekih grčkih gradova nosile su u čast u Astartin hram rublje umrljano njihovim prvim krvarenjem. No od pojave patrijarhata samo se kobne osobine pripisuju zagasitoj tekućini koja istječe iz ženskog spolovila. Plinije kaže u svojoj Prirodnoj povijesti: »Žena koja menstruira kvari žetvu, uništava vrtove, ubija klice, ruši voćke, ubija pčele; ako dodirne vino, ono postaje ocat; mlijeko kiseli...« Jedan stari engleski pjesnik izražava isti osjećaj pišući: Oh! menstruating woman, thou'st a fiend From whom all nature should be screened! »Oh ženo, tvoja je krv bič Od koje treba zaštititi cijelu prirodu.« Takva su se uvjerenja uporno perpetuirala do naših dana. Godine 1878. član Britanske liječničke udruge poslao je obavijest British Medical Journalu u kojoj je izjavio: »Neosporna je činjenica da se meso kvari kad ga diraju žene koje imaju mjesečnicu.« Kaže da osobno poznaje dva slučaja u kojima su se šunke pokvarile zbog takvih okolnosti. Početkom ovoga stoljeća, u rafinerijama na sjeveru jedna odredba je branila ženama da uđu ako su pogođene onim što Englezi nazivaju »prokletstvom«: jer bi tada šećer pocrnio. A u Sajgonu, ne zapošljavaju žene u tvornici opijuma: zbog njihovih mjesečnica, opijum se navodno kvari i postaje gorak. Takva vjerovanja opstaju u brojnim francuskim selima. Svaka kuharica zna da joj majoneza ne može uspjeti dok je indisponirana ili jednostavno u prisutnosti indisponirane žene. U Anjouu je nedavno jedan stari vrtlar, nakon što je spremio u podrum godišnju berbu jabuka, napisao gospodaru kuće: »Treba zamoliti mlade djevojke iz kuće i gošće da ne ulaze u podrum u određenim danima u mjesecu: spriječit će da jabukovača fermentira.« Obaviještena o tom pismu, kuharica je slegnula ramenima: »To nikad nije spriječilo jabukovaču da fermentira, to je loše samo za slaninu: ne smije se soliti slanina pred indisponiranom ženom, istrunut će.«64 Nije dovoljno ta gađenja usporediti s onima koje inače izaziva krv: jasno, krv je sama po sebi sveti element, više od bilo kojega drugog prožeta tajanstvenom manom, istodobno životom i smrti. No kobne moći menstrualne krvi su posebnije. Ona utjelovljuje esenciju ženskosti. Stoga njezino istjecanje dovodi u opasnost samu ženu čija se mana na taj način materijalizira. Tijekom inicijacije plemena Chago od djevojaka se zahtijeva da brižno skrivaju svoju menstrualnu krv. »Ne pokazuj je svojoj majci, umrijet će. Ne pokazuj je svojim prijateljicama jer među njima može biti jedna pokvarena koja će se domoći rublja s kojim si se obrisala i tvoj će brak biti neplodan. Ne pokazuj je zlobnoj ženi koja će uzeti rublje da bi ga stavila na vrh svoje kolibe... tako da ne možeš imati 64
Liječnik iz Chera mi je naznačio da je u kraju gdje živi pristup uzgajalištima gljiva također zabranjen ženama. Još i danas se raspravlja ima li temelja za takve predrasude. Jedina činjenica koju u njihovu obranu priopćava liječnik Binet jest jedno Schinkovo zamjećivanje (citirao Vignes). Schink je navodno vidio kako cvijeće vene u rukama jedne indisponirane služavke, kolači s kvascem koje je ta žena pripremila digli su se samo tri centimetra umjesto pet koliko se inače dignu. U svakom slučaju te činjenice su dosta bijedne i vrlo nejasno ustanovljene ako uzmemo u obzir važnost i univerzalnost vjerovanja čiji je izvor očito mističan.
112
briana
djece. Ne bacaj rublje na puteljak ili u grmlje. Zlobna osoba može napraviti gadne stvari s njim. Zakopaj ga u zemlju. Skrivaj krv od pogleda svog oca, svoje braće i sestara. Ako dopustiš da je vide, to je grijeh.«65 U Aleuta ako otac vidi kćer tijekom njezine prve mjesečnice, mogla bi oslijepiti ili zanijemiti. Smatra se da tijekom menstruacije ženu opsjeda neki duh i da je puna opasne moći. Neki primitivni narodi vjeruju da zmijski ugriz izaziva krvarenje s obzirom na to da žena dijeli sumnjive sličnosti sa zmijom i gušterom: navodno je slično otrovu gmižuće zvijeri. Levitik uspoređuje menstrualno krvarenje s gonorejom. Krvareće žensko spolovilo nije samo ozljeda, nego sumnjiva rana. I Vigny povezuje pojam ljage i bolesti kad piše: »Žena, bolesno i dvanaest puta nečisto čeljade.« Plod unutarnjih alkemijskih poremećaja, periodična hemoragija od koje pati žena neobično je usklađena s mjesečevim ciklusom: mjesec je također opasno hirovit.66 Žena je dio opasnog mehanizma koji upravlja kretanjem planeta i sunca, ona je plijen kozmičkih sila koje ravnaju sudbinama zvijezda, plime i oseke, i od kojih muškarci trpe pogubna zračenja. No posebno je nevjerojatno da se djelovanje menstrualne krvi povezuje s idejom vrhnja koje kiseli, majoneze koja se ne zgušnjava, fermentacije, truljenja. Također se tvrdi da je sposobna izazvati razbijanje krhkih predmeta, za pucanje žica na harfama i violinama. No ponajviše utjecaja ima na organske supstance, na pola puta između materije i života. Ne toliko zato što je to krv, nego zato što emanira iz genitalnih organa. Ne zna se točna funkcija, ali se zna da je vezana za nicanje života: ne znajući za postojanje jajnika, drevni su ljudi čak u menstruaciji vidjeli nešto podudarno sa spermom. Zapravo krv ne čini ženu nečistom, nego prije očituje njezinu nečistost. Pojavljuje se u godinama kad se ženu može oploditi. Kad nestane, ona opet uglavnom postaje neplodna. Izvire iz istog trbuha u kojemu se razvija fetus. Preko nje se izražava strah koji muškarac osjeća od ženske plodnosti. Među tabuima koji se tiču žene u stanju nečistosti, nema strožeg od zabrane seksualnog kontakta s njom. Levitski zakon na sedam dana nečistoće osuđuje muškarca koji prekrši to pravilo. Manuovi zakoni još su stroži: »Mudrost, energija, snaga, vitalnost muškarca koji priđe ženi uprljanoj menstrualnim lučenjem definitivno nestaju.« Tražilo se pedeset dana kazne za muškarce koji su imali seksualne odnose tijekom ženine mjesečnice. Budući da se smatra da ženski princip tada doseže maksimum svoje snage, strahuje se da u intimnom kontaktu on bi trijumfirao nad muškim principom. Nešto nepreciznije, muškarcu se gadi u ženi koju posjeduje pronaći zastrašujuću esenciju majke. Trudi se razdvojiti ta dva aspekta ženskosti: zato je zabrana incesta u obliku egzogamije, ili u modernijim oblicima, univerzalan zakon. Zato se muškarac seksualno udaljava od žene u trenucima kad je više posvećena svojoj reproduktivnoj ulozi: tijekom mjesečnice, kad je trudna i kad doji. Edipov kompleks - čiji bi opis inače valjalo revidirati - ne proturječi tom stavu, nego ga naprotiv implicira. Muškarac se kloni žene jer ona predstavlja konfuzno počelo svijeta i njegovu nejasnu organsku budućnost. No isti taj lik žene dopušta društvu koje se odvojilo od kozmosa i bogova da ostane s njima u komunikaciji. Ona i danas kod beduina, Irokeza, osigurava plodnost polja. U antičkoj Grčkoj čuje podzemne glasove. Razumije jezik vjetra i stabala: ona je Pitija, Sibila, proročica. Mrtvi i bogovi govore kroz njezina usta. I danas je sačuvala te moći 65
Citirano prema C. Lévi-Straussu: Elementarne strukture srodstva. Mjesec je izvor plodnosti. Pojavljuje se kao »gospodar žena«. Često se vjeruje da u obliku muškarca ili zmije ima snošaj sa ženama. Zmija je epifanija mjeseca. Mijenja se i regenerira, besmrtna je, ona je snaga koja dijeli plodnost i znanje. Ona je ta koja čuva svete izvore, drvo života, Fontanu mladosti itd. No ona je i ta koja je čovjeka očarala besmrtnošću. Priča se da spava sa ženama. Perzijske tradicije i one iz rabinskih miljea tvrde da je menstruacija proizašla iz odnosa prve žene sa zmijom. 66
113
briana
pogađanja: ona je medij, hiromantica, gatara iz karata, vidovnjakinja. Čuje glasove, ima priviđanja. Kad muškarci iskuse potrebu da ponovno urone u biljni i životinjski život poput Anteja koji je dodirivao zemlju da bi povratio snagu - obraćaju se ženi. Kroz racionalističke civilizacije Grčke i Rima opstaju htonski kultovi. Obično se razvijaju na marginama službenoga vjerskog života. Čak na kraju, kao u Eleusini, poprimaju oblik misterija: njihov je smisao obrnut od onoga sunčevih kultova gdje muškarac potvrđuje svoju volju za odvajanjem i za duhovnošću. No oni su njihova nadopuna. Muškarac se nastoji otrgnuti od samoće ekstazom: to je cilj misterija, orgija, bakanalija. U svijetu koji su ponovno osvojili muški, muški je bog, Dioniz, uzurpirao čarobne i divlje osobine Ištar i Astarte. No i dalje su žene te koje se razuzdavaju oko njegove slike: Menade, Tijade, Bakhantice pozivaju muškarce na religiozno pijanstvo, na sveto ludilo. Uloga svete prostitucije je slična: riječ je ujedno o razuzdanosti i o kanaliziranju snaga plodnosti. I danas su narodne proslave obilježene eksplozijom erotike. Žena se u njima ne pojavljuje samo kao objekt užitka, nego kao sredstvo dopiranja do te oholosti u kojoj se pojedinac nadilazi. »Ono što duboko u sebi biće posjeduje od izgubljenog, tragičnog, 'zasljepljujuće čudo', još se može susresti tek na krevetu«, piše Georges Bataille. U erotskoj razuzdanosti, muškarac se, grleći ljubavnicu, pokušava izgubiti u beskrajnom misteriju puti. No vidjeli smo da naprotiv, njegova normalna spolnost razdvaja Majku od Supruge. Osjeća odbojnost prema tajanstvenoj alkemiji života, dok se njegov vlastiti život hrani i očarava ukusnim plodovima zemlje. Želi si ih prisvojiti. Žudi za Venerom, svježe izašlom iz vode. Žena se u patrijarhatu prvo otkriva kao supruga jer je vrhovni stvaratelj muško. Prije no što je postala majka ljudskoga roda, Eva je bila Adamova partnerica. Dana je muškarcu da je on posjeduje i oplođuje kao što posjeduje i oplođuje tlo. Preko nje, od cijele je prirode napravio svoje kraljevstvo. Muškarac u spolnom činu ne traži samo subjektivan i efemerni užitak. On želi osvojiti, uzeti, posjedovati. Imati ženu znači pobijediti je. Prodire u nju kao plug u brazdu. Čini je svojom kao što čini svojom zemlju koju obrađuje. Ore, sadi, sije: te su slike stare koliko i pismo. Od antike do naših dana možemo navesti tisuće njihovih primjera: »Žena je poput polja, a muškarac poput sjemena«, kažu Manuovi zakoni. U jednom crtežu Andréa Massona vidimo muškarca, s lopatom u ruci, kako okopava vrt ženskog spolovila.67 Žena je lovina svojega supruga, njegovo dobro. Muško oklijevanje između straha i žudnje, između bojazni da će ga zaposjesti nesavladive sile i želje da ih uhvati, na jasan se način odražava u mitu o Djevičanstvu. Katkad muškarcu odbojno, katkad priželjkivano ili čak zahtijevano, ono se čini kao najsavršeniji oblik ženskog misterija. Ono je dakle ujedno njezin najviše uznemirujući i najfascinantniji aspekt. Ovisno o tome osjeća li se muškarac pregažen silama koje ga okružuju, ili se ponosno smatra sposobnim pripojiti si ih, on odbija ili zahtijeva da mu suprugu predaju kao djevicu. U najprimitivnijim društvima, gdje se veliča žensku moć, strah je taj koji prevladava. Priliči da se ženu razdjeviči prije prve bračne noći. Marco Polio je o Tibetancima kazao da »nitko od njih ne bi želio za ženu uzeti djevojku koja je djevica«. Katkad se to odbijanje objašnjavalo na racionalan način: muškarac ne želi suprugu koja već nije potaknula mušku žudnju. Arapski geograf El Bekri, govoreći o Slavenima, prenosi da »ako se muškarac oženi i otkrije da mu je žena djevica, on joj kaže: 'Da si išta vrijedila, muškarci bi te voljeli i našao bi se jedan koji bi ti oduzeo djevičanstvo.'« Zatim je istjera i odbaci. Smatra se čak da se u nekim primitivnim narodima muškarci pristaju vjenčati samo sa ženom koja je već majka, i tako je dokazala 67
Rabelais naziva muško spolovilo »oračem prirode«. Vidjeli smo vjerski i povijesni izvor asimilacije falus-ralo, ženabrazda.
114
briana
svoju plodnost. No istinski motivi tako proširenih običaja defloracije su mistični. Neki narodi vjeruju da u vagini postoji zmija koja bi ugrizla supruga u trenutku pucanja himena. Zastrašujuća svojstva pripisuju se djevičanskoj krvi, bliskoj menstrualnoj krvi i također sposobnoj uništiti mušku snagu. Kroz ove slike izražava se ideja da ženski princip ima više snage, sadrži više prijetnji, ako je nedirnut.68 Postoje dva slučaja u kojima se ne postavlja pitanje defloracije. Na primjer, kod domorodaca koje je opisao Malinowski, iz činjenice da su seksualne igre dopuštene od djetinjstva proizlazi da djevojčice nikad nisu djevice. Katkad su majka, starija sestra ili kakva primalja sustavno deflorirale djevojke i cijelo vrijeme njihova djetinjstva proširivale njihov vaginalni otvor. Također se događa da defloraciju u vrijeme puberteta žene obave uz pomoć štapa, kosti, kamena, i da se na nju gleda kao na običnu kiruršku operaciju. Kod drugih plemena, djevojčica se po ulasku u pubertet podčinjava divljačkoj inicijaciji: muškarci je odvedu izvan sela i defloriraju je uz pomoć instrumenata ili silujući je. Jedan od najčešćih rituala sastoji se od predavanja djevica strancima u prolazu, bilo stoga što se misli da oni nisu osjetljivi na tu manu opasnu samo za muškarce iz plemena, bilo stoga što zlo koje bi se njima moglo desiti nikoga ne brine. Još češće, svećenik, iscjelitelj, ili poglavica plemena razdjeviči zaručnicu u noći koja prethodi vjenčanju. Na malabarskoj obali brahmani su zaduženi za tu operaciju koju, čini se, izvršavaju bez radosti i za koju traže nemalu plaću. Zna se da su svi sveti predmeti opasni za svjetovnog čovjeka, no da pojedinci koji su i sami posvećeni mogu njima rukovati bez rizika. Dakle shvaćamo da su svećenici i poglavice sposobni ovladati zlokobnim silama od kojih se suprug treba braniti. U Rimu je od tih običaja ostala samo simbolička ceremonija: posjelo bi se zaručnicu na falus kamenog Prijapa, što je imalo dvostruki cilj, povećati njezinu plodnost i upiti premoćne i zato kobne fluide kojima je ispunjena. Muž se brani i drugim načinima: on sam razdjeviči djevicu, no tijekom ceremonija koje ga čine, u tom kritičnom trenutku, neranjivim. Na primjer obavlja to u prisutnosti cijelog sela uz pomoć štapa ili kosti. U Samoi služi se svojim prstom prethodno obavijenim bijelom tkaninom čije dijelove umrljane krvlju razdijeli pomoćnicima. Događa se da mu je dopušteno i normalno razdjevičiti svoju ženu, no da ne smije ejakulirati u nju prije no što prođu tri dana, tako da se rasplodno sjeme ne uprlja krvlju iz himena. Klasičnim obratom u domeni svetih stvari, djevičanska krv u manje primitivnim društvima postaje povoljan simbol. U Francuskoj još ima sela, gdje se, jutro nakon vjenčanja, pred rodbinom i prijateljima izlaže krvava plahta. U patrijarhalnom je režimu naime muškarac postao gospodarom žene. Iste one osobine koje straše kod životinja ili neovladanih elemenata postaju dragocjene kvalitete za vlasnika koji ih zna podčiniti. Od živosti divljeg konja, od siline grmljavine i slapova, muškarac je učinio sredstva svojeg blagostanja. Tako si želi pripojiti ženu u cijelom njezinu netaknutom bogatstvu. Racionalni motivi, jasno, igraju ulogu u naredbi kreposti koja se nameće mladoj djevojci: kao i čednost supruge, nevinost zaručnice je nužna da otac ne bi riskirao svoja dobra prepustiti u nasljeđe tuđem djetetu. No, kad muškarac smatra ženu osobnim vlasništvom. Kao prvo, ideju posjedovanja je uvijek nemoguće ostvariti pozitivno. Istina je da nitko nikad nema nikoga ni ništa. Zato se pokušava ostvariti na negativan način. Najsigurniji način potvrđivanja da je neko dobro moje jest spriječiti druge da se njime služe. Uz to, ništa muškarcu nije poželjnije od onoga što nikad nije pripadalo nijednom ljudskom biću. Tada je osvajanje jedinstven i apsolutan događaj. Netaknute zemlje uvijek su očaravale istraživače. Alpinisti svake godine pogibaju želeći osvojiti netaknutu planinu ili čak samo otvoriti na njoj novu stazu. Znatiželjnici riskiraju svoje živote da bi 68
Iz toga proizlazi moć koju se pripisuje djevici u borbama: primjeri su Valkire, Ivana Orleanska.
115
briana
sišli pod zemlju u jame koje nikad nisu istražene. Predmet koji su muškarci već porobili postao je instrument. Odvojen od svojih prirodnih veza, gubi svoje dubinske vrline: više obećanja ima u neovladanoj bujici nego u javnoj fontani. Djevičansko tijelo ima svježinu tajnih izvora, jutarnju baršunastost zatvorenog cvijeta, sjaj perle koju sunce još nikada nije milovalo. Špilja, hram, svetište, tajni vrt, kao dijete muškarca fasciniraju sjenovita i zatvorena mjesta koje nijedna svijest još nije oživjela, koja čekaju da im se udahne duša: ono što on sam uhvati i u što prodre, čini mu se da je uistinu sam i stvorio. Uz ostalo, jedan od ciljeva svake žudnje jest konzumacija žuđenog predmeta koja implicira njegovo uništenje. Probivši himen, muškarac posjeduje žensko tijelo intimnije nego penetracijom koja ga ostavlja nedirnutim. Pri toj nepovratnoj operaciji on od njega nedvosmisleno čini pasivan predmet, potvrđuje njegovo posjedovanje. Taj se smisao vrlo točno izražava u legendi o vitezu koji si krči put kroz trnovito grmlje da bi ubrao nikad pomirisanu ružu. Ne samo da je otkrije, nego je ubere i tako je osvoji. Slika je toliko jasna da u narodnom jeziku »uzeti cvijet« ženi znači uništiti njezino djevičanstvo, i taj je izraz rezultirao riječju »defloracija«. No djevičanstvo ima erotsku privlačnost samo ako je povezano s mladošću. U suprotnom, njegova tajanstvenost ponovno brine. Mnogi današnji muškarci osjećaju seksualnu odbojnost prema djevicama koje su predugo djevice. Ne smatra se »stare cure« ogorčenim i zlobnim matronama samo iz psiholoških razloga. Prokletstvo je u samoj njihovoj puti, toj puti koja nije objekt ni za koji subjekt, koju nijedna želja nije učinila poželjnom, koja se rascvala i ocvala ne našavši mjesto u svijetu muškaraca. Odvraćena od svojega cilja, ona postaje barokni predmet koji zabrinjava kao što zabrinjavaju nesuvisle misli luđaka. Čula sam kako jedan muškarac bezobrazno govori o ženi od četrdeset godina, još lijepoj, no pretpostavljenoj djevici: »Dolje je sama paučina...« Zaista, podrumi i tavani u koje više nitko ne ulazi, koji ničemu ne služe, ispunjeni su nečistom tajnom. Duhovi ih rado opsjedaju. Kad ih ljudi napuste, kuće postaju prebivalište duhova. Osim ako žensko djevičanstvo nije posvećeno bogu, često se misli da ono implicira nekakav brak s đavlom. Djevice kojima muškarac nije ovladao, stare žene koje su umaknule njegovoj moći, smatraju se, lakše nego ostale, vješticama. Budući da je ženi sudbina da bude posvećena drugome, ako ne trpi jaram muškarca, spremna je prihvatiti onaj đavla. Oslobođena zlih duhova ritualima defloracije ili naprotiv pročišćena svojim djevičanstvom, supruga se čini poželjnom lovinom. Grleći je, ljubavnik želi posjedovati sva bogatstva života. Ona je cijela zemaljska fauna i flora: gazela, košuta, ljiljan i ruža, baršunasta breskva, mirisna jagoda. Ona je drago kamenje, biser, ahat, perla, svila, nebesko plavetnilo, svježina izvora, zrak, plamen, zemlja i voda. Svi pjesnici istoka i zapada preobrazili su žensko tijelo u cvijeće, voće, ptice. I ovdje, kroz antiku, srednji vijek i moderno doba, trebalo bi citirati cijelu jednu debelu antologiju. Dobro poznajemo Pjesmu nad pjesmama gdje dragi kaže dragoj: Oči su tvoje kao golubice... Kosa ti je kao stado koza... Zubi su ti kao stado ovaca... Kao kriške mogranja sjaju tvoja lica... Prsa tvoja: dva blizanca srnčeta... Jezik tvoj krije med i mlijeko...
116
briana
U Arkani 17 André Breton nastavlja taj vječni spjev: »Meluzina u trenutku drugog krika: iskrsnula je iz svojih nezaobljenih bokova, njezin je trbuh žetva kolovoza, njezino je poprsje vatromet iz svijenih leđa, oblikovanih prema lastavičijim krilima, njezine su grudi dva hermelina uhvaćena u njihovu vlastitom vrisku, zasljepljujuće jer su obasjane žeravicama svojih ognjenih usta. A njezine ruke su duša brzaca koji pjevaju i mirišu...« Muškarac na ženi pronalazi sjajne zvijezde i sanjarski mjesec, sunčanu svjetlost, sjenu špilja. Zauzvrat, divlje cvijeće iz grmlja, ponosna ruža iz vrta su žene. Nimfe, drijade, sirene, ondine, vile opsjedaju sela, šume, jezera, mora, pustopoljine. Ništa nije toliko ukorijenjeno u muška srca kao taj animizam. Za mornara, more je opasna žena, lukava, teška za osvojiti, no koju svojim trudom njeguje da bi je pripitomio. Ponosna, buntovna, djevičanska i zločesta, planina je žena za alpinista koji je želi, riskirajući svoj život, silovati. Često se tvrdi da ove usporedbe očituju seksualnu sublimaciju. Prije bismo rekli da između žene i prirode izražavaju afinitet koji je jednako izvoran kao i sama seksualnost. Muškarac od posjedovanja žene očekuje nešto više od zadovoljavanja instinkta. Ona je povlašteni objekt putem kojega on podčinjava prirodu. Može se dogoditi da tu ulogu igraju drugi objekti. Katkad na tijelima mladića muškarac traži pijesak s plaže, mekoću noći, miris kozje krvi. No seksualna penetracija nije jedini način kojim se može ostvariti tjelesno prisvajanje zemlje. U svojemu romanu, To an Unknown God, Steinbeck prikazuje muškarca koji je kao posrednicu između sebe i prirode izabrao stijenu obraslu mahovinom. U Mački, Colerte opisuje mladoga muža koji je usmjerio svoju ljubav na omiljenu mačku, jer, preko te divlje i nježne životinje, ima utjecaj nad senzualnim svijetom koji mu ljudsko tijelo njegove žene ne uspijeva dati. U moru, u planini, Drugo se može jednako savršeno utjeloviti kao u ženi. Oni pružaju muškarcu jednak pasivni i nepredvidiv otpor koji mu omogućuje da se ostvari. Oni su odbijanje koje treba pobijediti, lovina koju valja posjedovati. Ako su more i priroda žene, to je zato što je žena također za ljubavnika more i priroda.69 No ne može bilo koja žena jednako služiti kao posrednica između muškarca i svijeta. Muškarcu nije dovoljno samo pronaći kod svoje partnerice spolne organe komplementarne svojima. Ona mora utjelovljivati čaroban procvat života, a istodobno mu skrivati zabrinjavajuće tajne. Od nje će se dakle ponajprije tražiti mladost i zdravlje, jer stežući u rukama živu stvar, muškarac se njome može očarati samo zaboravivši da je svaki život ispunjen smrću. On želi i više: da njegova draga bude lijepa. Ideal ženske ljepote je promjenjiv, no neki zahtjevi ostaju konstanta. Među ostalima, budući da je ženi suđeno da je se posjeduje, njezino tijelo bi trebalo nuditi inertna i pasivna svojstva objekta. Virilna ljepota je prilagodba tijela aktivnim funkcijama, snaga, agilnost, gipkost, manifestacija transcendencije koja animira tijelo koje nikad ne smije pasti u sebe samoga. Ženski je ideal simetričan tomu samo u društvima poput Sparte, fašističke Italije, nacističke Njemačke, koje namjenjuju ženu državi, a ne pojedincu, koje je 69
Samivelova rečenica, kako ju je naveo Bachelard (La Terre et les reveries de la volonte), je značajna: »Ove planine koje spavaju oko mene, malo pomalo sam ih prestao smatrati neprijateljima s kojima se treba boriti, ženkama koje treba baciti na noge ili trofejima koje valja osvojiti kako bih sebi i drugima priskrbio svjedočanstvo o vlastitoj vrijednosti.« Dvosmislenost planina-žena uspostavlja se preko opće ideje »neprijatelja s kojim se treba boriti«, »trofeja«, »svjedočanstva« o vrijednosti. Vidimo kako se ta uzajamnost očituje primjerice i u ovim dvjema Senghorovim pjesmama: Ženo gola, ženo mračna!
Zreli plode čvrste puti, tamne ekstaze crnoga vina, usta koja čine lirskima moja usta. Savano čistih obzora, savano koja drhtiš pod vrelim milovanjem istočnog vjetra. I: Ohol Kongo zaspao u tvojoj postelji šuma, kraljice pripitomljene Afrike, Neka falus planina visoko uzdigne tvoj paviljon, jer ti si žena po mojoj glavi, po mojemu jeziku, jer ti si žena po mojoj utrobi.
117
briana
smatraju isključivo majkom i ne ostavljaju mjesta erotici. No kad se ženu prepušta muškarcu kao njegovo dobro, ono što on traži jest da je kod nje put prisutna u svojoj čistoj izvještačenosti. Njezino tijelo se ne poima kao zračenje subjektivnosti, nego kao nešto otežano u svojoj imanenciji. To tijelo ne treba upućivati na ostatak svijeta, ne treba biti obećanje ičega drugog osim samoga sebe: treba mu zaustaviti želju. Najnaivniji oblik toga zahtjeva jest hotentotski ideal steatopigne Venere, s obzirom na to da je stražnjica dio tijela s najmanje živčanih završetaka, onaj u kojemu se tijelo čini kao datost bez cilja. Sklonost istočnjaka debelim ženama je iste vrste. Oni vole apsurdnu raskoš te proliferacije masti koju ne pokreće nikakav plan, koja nema drugog smisla nego biti tu.70 Čak i u civilizacijama suptilnijeg senzibiliteta gdje nalazimo pojmove oblika i sklada, grudi i stražnjica ostaju povlašteni dijelovi tijela zbog nepotrebnosti i slučajnosti njihova razvoja. Običaji i moda često su služili odvajanju ženskog tijela od njegove transcendencije: Kineskinja povezanih stopala jedva može hodati, nalakirani nokti holivudske zvijezde lišavaju je njezinih ruku, visoke pete, korzeti, žičani obruči, krinoline nisu toliko namijenjeni isticanju oblina ženskog tijela koliko jačanju njegove nemoći. Otežana mašću ili pak toliko prozračna da joj je zabranjen i najmanji napor, paralizirana neudobnom odjećom i ritualima priličnosti, muškarcu se takva žena čini poput njegove stvari. Šminka i nakit također služe toj petrifikaciji tijela i lica. Funkcija nakita je veoma složena. Kod nekih primitivnih naroda ima sveti značaj. No najčešća mu je uloga dovršiti preobrazbu žene u idola. Dvosmislenog idola: muškarac je želi putenu, njezina ljepota je dio ljepote cvijeća i plodova; no također mora biti glatka, čvrsta, vječna poput oblutka. Uloga nakita je ujedno da je intimnije uključi u prirodu i da je od nje otrgne, da posudi uzbudljivom životu okamenjenu nužnost umjetnosti. Žena postaje biljkom, panterom, dijamantom, sedefom, stavljajući na svoje tijelo cvijeće, krzno, drago kamenje, školjke, perje. Parfimira se da bi mirisala na ružu i ljiljane. No perje, svila, perle i parfemi služe također oduzimanju životinjske sirovosti iz njezine puti, iz njezina mirisa. Maže si usta i obraze da bi im dala nepokretnu čvrstoću maske. Zarobljava svoj pogled u debele slojeve olovke i maškare, on postaje tek svjetlucav ukras njezinim očima. Ispletena, nakovrčana, iskiparena kosa gubi svoju uznemirujuću biljnu tajnovitost. Priroda je u uređenoj ženi prisutna, ali zarobljena, oblikovana ljudskom voljom prema muškoj želji. Žena je poželjnija što je priroda u njoj raskošnija i podčinjenija: »sofisticirana« žena je oduvijek bila idealan erotski objekt. Sklonost prirodnijoj ljepoti često je samo prividan oblik sofisticiranosti. Remy de Gourmont priželjkuje da žena nosi raspuštenu kosu, slobodnu poput bujice i poljskog cvijeća, no valove vode i žita možemo milovati na frizuri jedne Veronice Lake a ne na ispucaloj grivi doista prepuštenoj prirodi. Što je žena mlađa i zdravija, što se njezino novo i sjajno tijelo čini posvećenijim vječnoj svježini, manje joj trebaju ukrasi. No uvijek treba od muškarca prikriti tjelesnu slabost te lovine koju grli i degradaciju koja joj prijeti. Također zato što se boji njezine neizvjesne kobi, zato što je zamišlja nepromjenjivom, nužnom, muškarac na licu žene, na njezinu poprsju, na njezinim nogama traži točnost jedne ideje. Kod primitivnih naroda ideja je jedino ona savršenstva narodnog tipa: rasa debelih usana, plosnatog nosa iskovat će Veneru debelih usana i plosnatog nosa. Kasnije se na žene primjenjuju kanoni složenije estetike. No u svakom slučaju, što se neprirodnijima čine crte i proporcije neke žene, to će ona više oduševiti muško srce jer naizgled umiče avatarima prirodnih stvari. Završavamo dakle 70
»Hotentotkinje kod kojih steatopigija nije ni toliko razvijena ni toliko konstantna kao kod bušmanskih žena smatraju tu građu estetikom i od djetinjstva masiraju stražnjice svojih kćeri da bi ih razvile. Jednako tako umjetno gojenje žena, doslovno šopanje čija su dva glavna postupka nepokretnost i obilno hranjenje prikladnom hranom, posebno mlijekom, pronalazimo u različitim afričkim regijama. Još uvijek ga prakticiraju imućni arapski i židovski građani Alžira, Tunisa i Maroka« (Luquer, Journal de psychologie, 1934. Les Vénus des cavernes).
118
briana
na tom čudnom paradoksu da, želeći u ženi obuhvatiti prirodu, ali preobličenu, muškarac posvećuje ženu izvještačenosti. Ona nije samo fizis nego jednako tako i antifizis. Tomu nije tako samo u civilizaciji trajnih ondulacija, depilacije voskom, steznika od lateksa, nego i u zemljama crnkinja s tanjurom u donjoj usni, u Kini i posvuda na svijetu. Swift je u slavnoj odi Celiji prokazao tu mistifikaciju. S gađenjem opisuje koketine rekvizite podsjećajući na životinjsku podčinjenost njezina tijela. Dvostruko griješi zgražajući se. Jer muškarac želi ujedno da žena bude životinja i biljka i da se krije iza umjetnog oklopa. Voli je kad izlazi iz valova i iz modnog salona, nagu i odjevenu, nagu pod svojom odjećom, onakvu kakvom je točno i susreće u ljudskom svijetu. Građanin u ženi traži animalnost. No za mladog seljaka koji služi vojni rok bordel utjelovljuje svu magiju grada. Žena je polje i pašnjak, no također i Babilon. Ipak, to je prva laž, prva izdaja žene: to je laž samoga života, koji, makar dolazio u najprivlačnijim oblicima, uvijek ispunjavaju klice starosti i smrti. Način na koji se muškarac koristi ženom uništava njezine najdragocjenije vrline: opterećena majčinstvima, gubi svoju erotsku privlačnost. Čak i ako je neplodna, dovoljan je protok godina pa da se njezine draži promijene. Nemoćna, stara, ružna, žena užasava. Kaže se da je ocvala, uvela, kao što bi se reklo za biljku. Naravno, i kod muškaraca plaši trošnost. No normalan muškarac ne doživljava druge muškarce kao put. Prema tim autonomnim i tuđim tijelima osjeća samo apstraktnu solidarnost. Na ženskom tijelu, tom tijelu koje mu je suđeno, muškarac osjetno doživljava propadanje tijela. Villonova »lijepa kurtizana« promatra degradaciju svojega tijela neprijateljskim muškim očima. Stare ili ružne žene nisu samo neatraktivni objekti, one izazivaju mržnju pomiješanu sa strahom. U njima se pronalazi uznemirujući lik Majke, dok su draži supruge iščezle. No i sama Supruga je opasan plijen. Demetra se nadživljava u Veneri iz vode, u svježoj pjeni, s plavim paperjem. Prisvajajući si ženu užitkom koji iz nje izvlači, muškarac također u njoj budi sumnjive moći plodnosti. Isti organ iz kojega žena rađa dijete je onaj u koji muškarac prodire. Stoga je u svim društvima muškarac zaštićen tolikim tabuima od prijetnji ženskog spola. Suprotan slučaj nije istinit, žena se nema ničega bojati od muškarca. Muško spolovilo smatra se laičkim, svjetovnim. Falus može biti uzdignut na dostojanstvo božanstva: u kultu kojim ga se štuje nema nikakvog elementa straha i u svakodnevnom životu žena se ne mora mistično braniti od njega, on je za nju samo povoljan. Zanimljivo je inače da u mnogim društvima ženskoga prava postoji veoma slobodna seksualnost. No tako je samo tijekom ženinog djetinjstva, u njezinoj ranoj mladosti, kad se koitus ne povezuje s idejom rađanja. Malinowski s nešto čuđenja pripovijeda da mladi ljudi koji slobodno spavaju zajedno u »kući samaca« tako spremno pokazuju svoju ljubav. To je zato što se smatra da neudana djevojka ne može zanijeti i spolni čin je zato samo miran i običan užitak. Naprotiv, kad se jednom uda, muž joj više ne smije udijeliti nijedan javni znak naklonosti, ne smije je dodirnuti, i svaka aluzija na njihove intimne odnose je svetogrđe. To je zato što je ona tada dio strašne esencije majke i zato što je koitus postao sveti čin. Otada je on okružen zabranama i predostrožnošću. Koitus je zabranjen kad se kultivira zemlja, kad se sije, kad se sadi: zato jer nije poželjno da se oplođujuće snage nužne za blagostanje žetve i, dakle, dobro zajednice, rasipaju u međusobnim odnosima. Iz poštovanja prema moćima pripisanim plodnosti naređuje se da se na njima štedi. No u većini prilika, suzdržavanje štiti suprugovu muškost. Ono se zahtijeva kad muškarac polazi u ribolov, u lov, i posebice kad se priprema za rat. U ujedinjavanju sa ženom muški princip slabi, i zato ga treba izbjeći svaki put kad mu je potrebna cjelovitost njegove snage. Bilo je pitanje proizlazi li strah koji muškarac osjeća od žene od straha koji osjeća od seksualnosti općenito, ili obratno. Utvrđujemo da se, pogotovo u Levitskom zakonu, noćna polucija smatra 119
briana
nečistošću, iako žena s njom nema ništa. I u našim modernim društvima masturbaciju se smatra opasnošću i grijehom: mnoga djeca i mladi ljudi koji joj se predaju to čine s užasnom tjeskobom. Intervencija društva i posebno roditelja od samotnog je užitka napravila porok. No više mladića je bilo spontano ustrašeno svojim prvim ejakulacijama: bilo krv ili sperma, svako istjecanje vlastite supstance ih uznemirava. Ono je njihov život, njihova mana koja im bježi. Svejedno, iako subjektivno muškarac može doživjeti erotska iskustva u kojima žena nije prisutna, ona je objektivno umiješana u njegovu seksualnost: kako je rekao Platon u mitu o androginima, muški organizam pretpostavlja onaj ženski. Otkrivajući vlastiti spol muškarac otkriva ženu, premda mu nije dana ni od krvi i mesa, ni kao slika. Obrnuto, utoliko što utjelovljuje seksualnost, žena je zastrašujuća. Nikad ne možemo razdvojiti imanentan aspekt i transcendentan aspekt živog iskustva: ono čega se bojim ili što želim je uvijek avatar moje vlastite egzistencije, sve mi se događa samo kroz ono što nisam ja. Ne-ja je umiješano u mokre snove, u erekciju, ako ne precizno u liku žene, barem kao priroda i život: pojedinac se osjeća opsjednutim čudnom magijom. Također se dvosmislenost osjećaja prema ženi nalazi u muškarčevu stavu prema vlastitom spolu: na njega je ponosan, smije mu se, srami ga se. Dječačić izazovno uspoređuje svoj penis s penisima svojih drugova. Prva ga erekcija ujedno i ispunjava ponosom i straši. Odrastao muškarac smatra svoje spolovilo simbolom transcendencije i moći. Na njega je tašt kao na mišiće i istodobno kao na čarobnu milost: to je sloboda bogata svom slučajnošću datosti, slobodno željena datost. U tom proturječnom aspektu on se njime oduševljava. No sumnja da je u njemu zamka. Taj organ kojim bi se volio afirmirati ga ne sluša. Otežao od neutaženih želja, neočekivano se podiže, katkad olakšava u snu, i očituje sumnjivu i hirovitu vitalnost. Muškarac želi postići da duh nadvlada život, aktivnost pasivnost. Njegova svijest drži prirodu na distanci, njegova je volja oblikuje, ali, u liku spolovila, on u sebi ponovno pronalazi život, prirodu i pasivnost. »Spolni organi su pravo središte volje, dok je suprotan pol mozak«, napisao je Schopenhauer. Ono što on naziva voljom zapravo je privrženost životu, koji je patnja i smrt, dok je mozak misao koja se odvaja od života predstavljajući si ga: seksualni stid je po njemu stid koji osjećamo pred našom glupom tjelesnom tvrdoglavošću. No ako odbacimo pesimizam svojstven njegovim teorijama, u pravu je kad u opreci spolovilomozak vidi izraz dvostrukosti muškarca. Kao subjekt on postavlja svijet i, ostajući izvan svemira koji postavlja, čini se njegovim suverenom. Pojmi li se kao put, kao spol, više nije autonomna svijest, providna sloboda: uključen je u svijet, ograničen i smrtan objekt. Čin rađanja zacijelo nadilazi granice tijela, ali ih u istom trenu i postavlja. Penis, otac generacija, simetričan je majčinskoj maternici. Proizašao iz zametka koji se uhranio u ženskoj utrobi, muškarac je i sam nositelj sjemena, i, tim sjemenom koje daje život, njegov se vlastiti život također poriče. »Rođenje djece je smrt roditelja«, kaže Hegel. Ejakulacija je obećanje smrti, afirmira vrstu nad pojedincem. Postojanje spolnog organa i njegove aktivnosti niječu ponosnu jedinstvenost subjekta. To osporavanje duha životom spolovilo pretvara u predmet sablazni. Muškarac veliča falus u mjeri u kojoj ga poima kao transcendenciju i aktivnost, kao način prisvajanja drugoga. No srami ga se kad u njemu vidi samo pasivnu put kroz koju postaje igračkom mračnih sila života. Taj se sram često prerušava u ironiju. Tuđe spolovilo lako izaziva smijeh. No zato što erekcija izgleda kao planirani pokret, a zapravo je trpljena, često se čini smiješnom. Sama prisutnost genitalnih organa, čim ih se spomene, potiče veselje. Malinowski pripovijeda da je divljacima među kojima je živio bilo dovoljno izgovoriti ime tih »sramotnih dijelova« da bi se prolomio nezaustavljivi smijeh. Mnoge prostačke ili vulgarne šale rijetko idu dalje od rudimentarnih igara riječima. U nekih primitivnih naroda žene će tijekom dana posvećenih plijevljenju vrta brutalno silovati svakoga stranca koji dođe u selo. 120
briana
Napadajući ga sve zajedno, često ga ostave polumrtvog. Muškarci iz plemena smiju se tom iskorištavanju. Tim je silovanjem žrtva pretvorena u pasivno i ovisno tijelo. Žene su ga posjedovale, a preko njih i njihovi muževi. Dok se u normalnom snošaju muškarac želi ustanoviti kao posjednik. No u tom slučaju muškarac će najjasnije doživjeti dvosmislenost svojega tjelesnog stanja. Ponosi se svojom seksualnošću u mjeri u kojoj mu je ona sredstvo prisvajanja Drugoga, a taj san o posjedovanju završava samo neuspjehom. U autentičnom posjedovanju, Drugo se ukida kao takvo, ono je konzumirano i uništeno: samo sultan iz Tisuću i jedne noći ima moć odrubiti glavu jednoj od svojih ljubavnica čim ih zora izvuče iz njegova kreveta. Žena preživljava muške zagrljaje i samim time mu bježi. Čim muškarac raširi ruke, njegov mu plijen postaje stran. Eto je nove, nedirnute, posve spremne da je posjeduje neki novi ljubavnik na jednako prolazan način. Jedan od muških snova jest »obilježiti« ženu tako da ostane zauvijek njegova. No i najarogantniji zna da će joj ostaviti samo uspomene i da su i najstrastvenije slike hladne u usporedbi s pravom senzacijom. Mnoga književna djela prokazala su taj neuspjeh. Izražava se u ženi koju se naziva nestalnom i izdajničkom, jer je njezino tijelo posvećuje muškarcima općenito, a ne jednom jedinstvenom muškarcu. Njezina je izdaja još perfidnija: ona je ta koja ljubavnika pretvara u plijen. Samo tijelo može dirati drugo tijelo. Muškarac ovladava žuđenim tijelom samo i sam postajući tijelom. Eva je dana Adamu da on u njoj ostvari svoju transcendenciju, a ona ga odvodi u noć imanencije. Majka oblikuje tamnu ovojnicu za sina, ovojnicu iz koje se želi izvući, dok ga ljubavnica zarobljava u tu mračnu glinu kroz vrtoglavicu užitka. Želio je posjedovati: eto ga sad i samog posjedovanog. Mirisi, vlažnost, umor, dosada, mnogo književnih djela opisuje tu turobnu strast svijesti koja se pretvara u tijelo. Žudnja, koja često obavija gađenje, kad je se utaži ponovno postaje gađenje. »Post coitum homo animal triste.« »Put je tužna.« Međutim muškarac nije u rukama ljubavnice našao konačno smirenje. Uskoro se u njemu ponovno rađa želja. Često to nije samo želja za ženom općenito, nego za tom ženom. Ona tad ima posebno uznemirujuću moć. Jer u svojem vlastitom tijelu muškarac nalazi seksualnu želju samo kao općenitu potrebu sličnu gladi ili žeđi, čiji objekt nije poseban: vezu koja ga veže uz to jedinstveno žensko tijelo dakle je iskovalo Drugo. To je tajanstvena veza poput nečiste i plodne utrobe gdje su mu korijeni, vrsta pasivne sile: ona je čarobna. Ofucani vokabular iz romana-feljtona gdje se ženu opisuje kao čarobnicu, vješticu koja fascinira muškarca i opčarava ga odražava najdrevniji, najuniverzalniji od mitova. Žena je posvećena magiji. Alain je rekao da je magija duh koji se vuče u stvarima. Neka radnja je magična kad, umjesto da je proizvodi činilac, odiše pasivnošću. Upravo su muškarci uvijek smatrali ženu imanencijom danoga. Ako proizvodi žetve i djecu to ne čini voljnim činom. Ona nije subjekt, transcendencija, kreativna snaga, nego objekt pun fluida. U društvima gdje muškarac obožava takve misterije, žena je, zbog svojih vrlina, povezana s kultom i štovana kao svećenica. No kad se bori da bi društvo trijumfiralo nad prirodom, razum nad životom, volja nad inertnom datošću, tada se ženu smatra vješticom. Znamo razliku koja razdvaja svećenika od čarobnjaka: prvi dominira i dirigira silama kojima je ovladao u dogovoru s bogovima i zakonima, za dobro zajednice, u ime svih njezinih članova. Čarobnjak djeluje povučen iz društva, protiv bogova i zakona, prema vlastitim strastima. Žena međutim nije potpuno integrirana u svijet muškaraca. Kao drugi, ona im se suprotstavlja. Prirodno je da se služi moćima koje posjeduje, ne da bi kroz zajednicu muškaraca i u budućnost proširila zahvat transcendencije, nego, bivajući odvojena, suprotstavljena, da bi odvukla muške u samoću odvojenosti, u tamu imanencije. Ona je sirena čiji je pjev bacao mornare na stijene. Ona je Kirka koja je ljubavnike pretvarala u životinje, ondina koja odvlači ribara na dno ribnjaka. Muškarac zarobljen njezinim 121
briana
dražima nema više volju, planove, budućnost. On više nije građanin, nego robovsko tijelo svojih žudnji, on je prekrižen od društva, zarobljen u trenutku, pasivno bacan od mučenja do želje. Perverzna čarobnica uzdiže strast nad obavezom, sadašnji trenutak nad jedinstvom vremena, zadržava putnika daleko od doma, sije zaborav. Ako si nastoji prisvojiti Drugo, muškarac mora ostati on sam. No u neuspjehu nemogućeg posjedovanja, on pokušava postati to drugo s kojim se ne uspijeva ujediniti. Tada se otuđuje, gubi, pije napitak koji ga čini stranim samome sebi, zaranja u dubinu smrtonosnih mutnih voda. Majka posvećuje sina smrti dajući mu život. Ljubavnica postiže da se ljubavnik odrekne života i prepusti vrhovnom snu. Ta veza koja ujedinjuje ljubav i smrt patetično je naglašena u legendi o Tristanu, no ima izvorniju istinu. Rođen iz tijela, muškarac se u ljubavi ostvaruje kao tijelo, a tijelo je obećano grobu. Time se potvrđuje savez žene i smrti. Velika žetelica je preokrenuta figura plodnosti od koje raste žito. No pojavljuje se također kao stravična nevjesta kojoj se pod mekim lažljivim mesom nazire kostur.71 Dakle, ono što muškarac prije svega voli i prezire kod žene, kako ljubavnice tako i majke, je zamrznuta slika životinjske sudbine, život nužan svojoj egzistenciji, no koji je osuđuje na konačnost i smrt. Od dana svojeg rođenja muškarac počinje umirati: to je istina koju utjelovljuje majka. Razmnožavajući se potvrđuje vrstu nad sobom samim: to je ono što spoznaje u supruginim rukama. U uzbuđenju i užitku, čak i prije no što začne, zaboravlja svoje jedinstveno ja. Pokušavajući ih razlikovati, pronalazi i u jednoj i u drugoj jednu jedinu činjenicu, činjenicu tjelesnosti. Katkad je želi ostvariti: štuje svoju majku, želi svoju ljubavnicu. Katkad se protiv njih buni, s gađenjem i strahom. Značajan tekst u kojemu ćemo naći sintezu gotovo svih mitova jest onaj gdje JeanMichel Bloch u Kurdskoj noći opisuje zagrljaje mladog Saada sa ženom mnogo starijom od sebe, no još lijepom, tijekom pljačke grada: »Noć je prekrivala obrise stvari i osjete. Više nije stezao ženu uza se. Dospio je napokon do kraja beskonačnog putovanja, koje je trajalo od početaka svijeta. Poništavao se malo pomalo u golemosti koja se ljuljala oko njega bez kraja i lika. Sve su se žene pomiješale u divovsku zemlju, nadvijenu nad njim, turobnu poput žudnje, uzavrelu poput ljeta (...) On je međutim s bojažljivim divljenjem priznavao moć sadržanu u ženi, duga napeta bedra od satena, koljena slična dvama brdima od bjelokosti. Kad je prolazio glatkim lukom leđa, od struka do ramena, činilo mu se da dodiruje sam luk koji podržava svijet. No trbuh ga je neprestano privlačio, elastičan i nježan ocean u kojem se svaki život rađa i u koji se vraća, sklonište među skloništima, sa svojim plimama, obzorima, neograničenim površinama. Tada ga obuzme bijes da probije tu slasnu ovojnicu i da se napokon spoji sa samim izvorom njezinih ljepota. Simultana težnja ih je obavila jednog oko drugog. Žena je još postojala tek da se otvori kao tlo, da mu otvori svoje iznutrice, da se napuni raspoloženjima voljenog. Oduševljenje postane ubojstvo. Ujedinili su se kao da se probadaju. (...) On, izolirani čovjek, odvojen, rastavljen, izvađen, iskrsnut će iz vlastite supstance, pobjeći iz svojega tjelesnog zatvora i konačno slobodan, materijom i dušom, otići u univerzalnu tvar. Njemu je namijenjena vrhovna radost, nikad do tog dana doživljena, da nadiđe granice bića, da u istom uzbuđenju pomiješa subjekt i objekt, pitanje i odgovor, da pripoji biću sve što nije biće, i da posljednjim grčem dostigne kraljevstvo nedostižnog. 71
Na primjer u Prevertovom baletu Le Rendez-Vous (Sastanak) i u Cocteauovu Le Jeune Homme et la Mort (Mladić i smrt), Smrt se prikazuje u obličju voljene djevojke.
122
briana
(...) Svako naprijed-natrag luka budilo je u dragocjenom instrumentu koji je držao u svojoj milosti sve jače vibracije. Naglo je posljednji grč odvojio Saada od zenita i odbacio ga u zemlju i kal.« Kako ženska žudnja nije zadovoljena, ona među nogama zatočava ljubavnika koji usprkos sebi osjeća da mu se želja ponovno budi. Ona mu se tada čini poput neprijateljske moći koja mu oduzima muževnost i, posjedujući je iznova, zagrize je u vrat tako duboko da je usmrti. Tako se zatvara krug koji ide od majke do ljubavnice, do smrti, kroz složene meandre. Mnoga su držanja ovdje moguća muškarcu, ovisno o tome na koji aspekt putene drame stavi naglasak. Ako muškarac nema ideju da je život jedinstven, ako se ne brine za svoju jedinstvenu sudbinu, ako se ne boji smrti, radosno će prihvatiti svoju animalnost. Kod muslimana žena je svedena na stanje poniženosti zbog feudalne strukture društva koja ne dopušta korištenje države protiv obitelji, zbog religije koja je, izražavajući ratnički ideal te civilizacije, muškarca izravno posvetila Smrti i lišila ženu njezine magije: čega bi se na zemlji bojao onaj spreman u svakom trenu uroniti u požudne orgije muhamedanskog raja? Muškarac tako može mirno uživati u ženi ne morajući se braniti od samoga sebe, ni od nje. Bajke iz Tisuću i jedne noći promatraju ženu kao izvor kremastih užitaka poput voća, džemova, raskošnih kolača, mirisnih ulja. Danas tu senzualnu dobronamjernost nalazimo kod mnogih mediteranskih naroda: ispunjen trenutkom, ne težeći besmrtnosti, muškarac s juga koji, kroz sjaj neba i mora, poima prirodu u njezinu povoljnom izdanju, pohlepno će voljeti žene. Tradicionalno ih dovoljno prezire da ih ne bi poimao kao osobe: ne pravi preveliku razliku između uživanja njihovih tijela i onoga pijeska i vode. Ni u njima ni u samome sebi ne doživljava užas puti. S mirnim divljenjem Vittorini u Razgovoru na Siciliji kaže da je sa sedam godina otkrio golo žensko tijelo. Racionalistička filozofija Grčke i Rima potvrđuje taj spontani stav. Optimistička filozofija Grka nadišla je pitagorejski maniheizam. Inferiorno je podčinjeno superiornom i kao takvo mu je korisno: te skladne ideologije ne očituju nikakvo neprijateljstvo prema puti. Okrenut prema nebu ideja, ili prema gradu ili državi, pojedinac, promišljajući se kao nus ili kao građanin, misli da je premostio svoj životinjski položaj: bilo da se prepušta požudi ili prakticira asketizam, žena čvrsto uklopljena u muško društvo ima samo sporednu važnost. Jasno, racionalizam nikad nije u potpunosti trijumfirao, te erotsko iskustvo zadržava u ovim civilizacijama dvojak značaj: rituali, mitologije, književnost tomu svjedoče. No privlačnost i opasnosti ženskosti ovdje se očituju samo u ublaženom obliku. Kršćanstvo je to koje iznova ženu zaodijeva zastrašujućim prestižem: strah od drugog spola je jedan od oblika strahova koje u muškarca poprima raspadanje nesretne svijesti. Kršćanin je odvojen od sebe samoga. Razdvojenost tijela i duše, života i duha se konzumira: iskonski grijeh od tijela čini neprijatelja duše. Sve putene spone čine se stoga lošima.72 Utoliko što mu je grijehe otkupio Krist i usmjerio prema Nebeskom kraljevstvu, čovjek se može spasiti. No iskonski, on je trulež. Njegovo ga rođenje predodređuje ne samo za smrt nego i za prokletstvo. Božanskom milošću nebo mu može biti otvoreno, no u svim avatarima njegova prirodnog života postoji prokletstvo. Zlo je apsolutna stvarnost, a put je grijeh. I, jasno, budući da žena nikad ne prestaje biti Drugo, nikad se ne smatra da su mužjak i ženka uzajamno put: za kršćanskog muškarca put je neprijateljsko Drugo i ne razlikuje se od žene. U njoj se 72
Do kraja 17. stoljeća teolozi - uz iznimku svetog Anselma - smatraju po doktrini svetog Augustina da je iskonski grijeh impliciran samim zakonom rađanja: »Pohota je porok... ljudska put koja se iz nje rađa je put grijeha«, piše sveti Augustin. A sveti Toma: »Budući da ujedinjenje spolova od grijeha prati pohota, ono prenosi iskonski grijeh na dijete.«
123
briana
utjelovljuju iskušenja zemlje, seksa, đavla. Svi Crkveni oci ustraju na činjenici da je žena navela Adama na grijeh. Treba ponovno citirati Tertulijanove riječi: »Ženo! Ti si vrata đavla! Ti si uvjerila onoga koga se đavo nije usudio napasti licem u lice. Zbog tebe je Božji sin morao umrijeti. Trebala bi uvijek hodati odjevena u korotu i prnje.« Cijela se kršćanska književnost trudi rasplamsati gađenje koje muškarac možda ćuti prema ženi. Terulijan je definira kao Templum aedificatum super cloacam (hram podignut iznad kanalizacije). Sveti Augustin s užasom ističe blizinu spolnih i izlučnih organa: Inter foeces et urinam nascimur (Rođeni smo između izmeta i mokraće). Odbojnost kršćanstva za žensko tijelo takva je da pristaje osuditi svojega Boga na sramotnu smrt no pošteđuje ga mrlje rođenja: Efeški sabor u istočnoj crkvi, Lateranski u zapadnoj potvrđuju djevičansko začeće Krista. Prvi Crkveni oci - Origen, Tertulijan, Jeronim - mislili su da je Marija rodila u krvi i prljavštini kao i ostale žene. No prevladali su stavovi svetog Ambrozija i svetog Augustina. Od srednjeg vijeka činjenica da ima tijelo smatrana je kod žena sramotom. Sama je znanost dugo bila onemogućena tim gađenjem. Linné u svojem traktatu o prirodi ostavlja po strani kao »odvratno« proučavanje ženskih spolnih organa. Francuski liječnik des Laurens sa sablažnju se pita kako »tu božansku životinju tako punu razuma i prosudbe koju zovemo muškarcem mogu privući opsceni dijelovi žene, uprljani vlagom i sramotno smješteni na najniži dio trupa«. Danas se mnogi drugi utjecaji miješaju s onim kršćanske misli. Čak i ona sama ima više od jednog aspekta. No u puritanskom svijetu kao i u ostalima, mržnja prema puti se perpetuira. Izražava se na primjer u Faulknerovoj Svjetlosti u kolovozu. Prva spolna iskustva u junaka izazivaju strašne traume. U čitavoj je književnosti česta pojava prikaz mladića potresenog do povraćanja nakon prvog snošaja. Iako je takva reakcija ustvari vrlo rijetka, ne opisuje ju se slučajno tako često. Posebno u anglosaskim zemljama prožetim puritanstvom, žena u većine adolescenata i mnogih muškaraca potiče manje-više otvoreni strah. On i u Francuskoj postoji u priličnoj mjeri. Michel Leiris piše u L'Age d'homme (Doba zrelosti): »Često sam sklon promatrati ženski organ kao nešto prljavo ili ranu, stoga ništa manje privlačno, ali opasno samo po sebi, kao i sve što je krvavo, sluzavo, zaraženo.« Ideja spolne bolesti odražava ta gađenja. Žena ne zastrašuje zato što prenosi bolesti. Bolesti su te koje se čine odvratnima zato što dolaze od žene: čula sam za mladiće koji su si zamišljali da je dovoljno prečesto imati spolne odnose da se zarazite gonorejom. Također se spremno vjeruje da snošajem muškarac gubi svoju mišićnu snagu, bistroću uma, njegov se fosfor troši, njegova osjetljivost se ogrubljuje. Istina je da i onanija nosi iste opasnosti, a društvo je iz moralnih razloga smatra štetnijom od normalne seksualne funkcije. Zakonski brak i volja za prokreacijom štite od erotskog prokletstva. No već sam rekla da je u svaki spolni čin umiješano Drugo, a njegovo najuobičajenije lice je lice žene. Naspram nje muškarac najčešće najočitije osjeća pasivnost vlastite puti. Žena je vampirica, proždrljivica, izjelica, pijanica. Njezin se spolni organ pohlepno hrani muškim. Neki su psihoanalitičari željeli dati znanstvene temelje tim zamišljajima: sav užitak koji žena izvlači iz snošaja proizlazio bi iz toga da ona simbolički kastrira muškarca i uzima mu spolni organ. No čini se da same te teorije zahtijevaju da ih se psihoanalizira i da su liječnici koji su ih izmislili u njih projicirali strahove predaka.73 Izvor tih strahova jest to što u drugome, onkraj svakog pripajanja, ostaje drugost. U patrijarhalnim društvima žena je zadržala mnogo zabrinjavajućih vrlina koje je imala još u primitivnim društvima. Stoga se nju nikada ne prepušta prirodi, okružuje je se tabuima, pročišćava ritualima, stavlja pod kontrolu svećenika. Muškarca se podučava da joj nikada ne priđe u iskonskoj golotinji, nego putem ceremonija, sakramenata, koji je 73
Pokazali smo da mit o bogomoljki nema nikakva biologijskog temelja.
124
briana
odvajaju od zemlje, od puti, i preobražuju u ljudsko biće. Tada se magija koju posjeduje kanalizira kao munja nakon izuma gromobrana i električnih centrala. Postaje čak moguće iskoristiti je u interesu zajednice. Ovdje vidimo drugu fazu onoga oscilatornog pokreta koji definira odnos muškarca prema svojoj ženki. Voli je kao svoju, boji je se kao drugoga. No kao odbojno drugo će je još više pokušati učiniti svojom. Tu će je pokušati uzdignuti do dostojanstva osobe i priznati kao sebi sličnog. Ženska magija je u patrijarhalnoj obitelji dubinski pripitomljena. Žena omogućuje društvu da u nju uklopi kozmičke sile. U svojem djelu Mitra-Varuna, Dumezil upozorava da u Indiji, kao i u Rimu, postoje dva načina da se potvrdi muževna moć. U Varuni i Romulu, kod Gandharva i Luperka, ona je agresija, otmica, nered, oholost. Tako se žena čini kao biće koje treba oteti, silovati. Otete Sabinjanke pokazale su se neplodnima, bičuje ih se remenjem od jareće kože, kompenzirajući nasilje većim nasiljem. No Mitra, Numa, Brahmanke, Flamine naprotiv osiguravaju razuman red i ravnotežu grada. Tada je žena povezana s mužem brakom i složenim obredima i, surađujući s njim, ona mu osigurava dominaciju nad svim ženskim silama prirode. U Rimu, ako je flaminia umrla, svećenik flamen dialis odstupa sa svoje funkcije. Tako u Egiptu Izida, izgubivši vrhovnu moć božice majke, ostaje ipak velikodušna, nasmijana, dobronamjerna i mudra, sjajna Ozirisova supruga. No kad se ženu tako prikazuje saveznicom muškarca, njegovim dometkom, njegovom polovicom, nužno je obdarena sviješću, dušom. On ne bi mogao tako intimno ovisiti o biću koje ne bi bilo dijelom ljudske esencije. Vidjeli smo da su već Manuovi zakoni obećavali supruzi isti raj kao i njezinu suprugu. Što se muško više individualizira i osvaja svoju individualnost, više će i u svojoj partnerici prepoznati pojedinca i slobodno biće. Istočnjak, bezbrižan zbog vlastite sudbine, zadovoljava se ženom koja mu predstavlja predmet užitka. No san zapadnjaka, kad se uzdignuo do svijesti o jedinstvenosti svojega bića, jest da bude prepoznat od tuđe i poslušne slobode. Grk u zatvorenici gineceja ne pronalazi bližnjega kojega želi: stoga daje ljubav muškim partnerima čija je put, kao i njegova, puna svijesti i slobode, ili je pak posvećuje heterama čiji su neovisnost, kultura i duh gotovo ravnopravni njegovima. No kad okolnosti to dopuste, supruga je ta koja najbolje može odgovoriti muškim potrebama. Rimski građanin u matroni vidi osobu: u Korneliji i Ariji posjeduje svojeg dvojnika. Paradoksalno, kršćanstvo je to koje će proglasiti, na određenoj razini, jednakost muškarca i žene. Kršćanstvo u ženi prezire put, no ako se zaniječe kao tijelo, ona je jednako kao muško Božji stvor, otkupljena Spasiteljevim činom. Stoga je uz bok muškarcima svrstana među duše kojima su obećane nebeske radosti. Muškarci i žene su sluge Božje, gotovo jednako aseksualni kao anđeli, te se, zajedno, s pomoću milosti Božje, othrvavaju zemaljskim iskušenjima. Ako pristane zanijekati svoju animalnost, žena će samom činjenicom što je utjelovljavala grijeh, biti također najsjajnije utjelovljenje trijumfa odabranih koji su ga pobijedili.74 Dakako, božanski Spasitelj koji upravlja otkupljenjem ljudi je muško. No čovječanstvo mora sudjelovati u vlastitom spasenju, i u svojem najponiznijem, najperverznijem obliku će biti pozvano da očituje svoju submisivnu dobru volju. Krist je Bog, no žena, Djevica Marija, vlada nad svim ljudskim bićima. Ipak, samo sekte koje nastaju na marginama društva u ženi oživljavaju drevne povlastice velikih božica. Crkva izražava i služi patrijarhalnu civilizaciju gdje priliči da žena ostane pripojena muškarcu. Pretvarajući se u njegovu poslušnu sluškinju postaje i blagoslovljenom sveticom. Tako se usred srednjega vijeka stvara najdovršenija slika žene pogodne muškarcima: lice Kristove Majke okružuje se slavom. Ona je zrcalna,
74
Odatle povlašteno mjesto koje zauzima na primjer u Claudelovu djelu
125
briana
obrnuta slika grešnice Eve, gazi zmiju pod nogama. Ona je posrednica spasenja, kao što je Eva bila posrednica prokletstva. Kao Majka, žena je bila zastrašujuća. U majčinstvu je treba preobličiti i podčiniti. Marijino djevičanstvo ponajviše ima negativnu vrijednost: ona kojom je put otkupljena nije putena, ona ne bijaše ni dotaknuta niti posjedovana. Azijskoj Velikoj Majci također se nije priznavao muž: rodila je svijet i vladala njime sama. Mogla je biti lascivna iz hira, no njezina veličina Majke nije bila umanjena zadacima nametnutim supruzi. Tako Marija nije obilježena prljavštinom koju implicira seksualnost. Bliska ratnici Minervi, ona je kula od bjelokosti, citadela, neosvojiva tvrđava. Antičke svećenice, kao većina kršćanskih svetica, također su bile djevice. Žena posvećena dobru treba mu biti posvećena u sjaju svojih netaknutih snaga. Treba u svojoj nepripitomljenoj cijelosti zadržati princip svoje ženskosti. Oduzimajući Mariji karakter supruge, to činimo kako bismo što čišće u njoj istaknuli ženu-majku. No bit će slavljena samo prihvaćajući podređenu ulogu koja joj je dodijeljena. »Ja sam sluškinja Gospodinova.« Prvi put u povijesti čovječanstva majka pada na koljena pred svojim sinom. Slobodno priznaje svoju inferiornost. Tu je vrhovna muška pobjeda koja se konzumira u marijanskom kultu. On je rehabilitacija žene kroz ostvarivanje njezina poraza. Ištar, Astarta, Kibela bile su okrutne, hirovite, pohotne. Bile su moćne. Izvor smrti kao i života, rađajući muškarce pretvarale su ih u svoje roblje. Kako život i smrt u kršćanstvu još ovise samo o Bogu, muškarac proizašao iz materinskog krila iz njega je zauvijek pobjegao, zemlja još dobiva samo njegove kosti. Sudbina njegove duše odigrava se u predjelima gdje su majčinske moći ukinute. Sakrament krštenja čini smiješnima ceremonije pri kojima se palilo ili utapalo posteljicu. Na zemlji više nema mjesta za magiju. Bog je jedini kralj. Priroda je izvorno loša, ali suočena s milošću ona je nemoćna. Majčinstvo kao prirodni fenomen ne daje nikakvu moć. Stoga ženi preostaje, ako želi sama u sebi prevladati izvornu mrlju, samo da se pokloni pred Bogom čija je volja pokorava muškarcu. Tim pokoravanjem ona može u muškoj mitologiji zauzeti nov položaj. Pokorena, gažena, kad je nastojala biti dominantna i tad nije izravno abdicirala, mogla je biti poštovana kao vazal. Ne gubi nijedan od svojih primitivnih atributa. No oni mijenjaju predznak: od kobnih postaju raskošni. Crna magija pretvara se u bijelu magiju. Kao sluškinja, žena ima pravo na veličanstvenije apoteoze. Budući da je podčinjena kao majka, ponajprije kao majku će je se štovati i cijeniti. Od dva drevna lica majčinstva, muškarac današnjice želi poznavati samo nasmiješeno lice. Vremenski i prostorno ograničen, posjedujući samo tijelo i konačan život, muškarac je samo pojedinac unutar strane Prirode i Povijesti. Ograničena kao i on, slična njemu jer je i u njoj duh, žena pripada Prirodi, prelazi je beskrajna struja života. Ona se dakle čini posrednicom između pojedinca i kozmosa. Kad je lik majke postao ohrabrujući i svet, razumije se da se muškarac prema njoj okreće s ljubavlju. Izgubljen u prirodi, pokušava se od nje spasiti, no razdvojen od nje, teži se opet spojiti s njom. Čvrsto postavljena u obitelj, u društvo, u skladu sa zakonima i običajima, majka je sama inkarnacija Dobroga: priroda u kojoj sudjeluje postaje dobra. Ona više nije neprijateljica duha. I ako postane tajanstvenom, riječ je o nasmiješenoj tajni, poput one tajne bogorodica Leonarda da Vincija. Muškarac ne želi biti žena, no sanja o tome da obgrli u sebi sve što postoji, dakle također tu ženu koja nije. U kultu koji posvećuje majci nastoji si prisvojiti ta strana bogatstva. Priznati se sinom svoje majke znači priznati svoju majku u sebi, znači integrirati ženskost utoliko koliko je ona veza sa zemljom, sa životom, s prošlošću. U Vittorinijevu Razgovoru na Siciliji, to je ono što će junak tražiti kod svoje majke: rodnu grudu, njezine mirise i plodove, svoje djetinjstvo, uspomenu svojih predaka, tradicije, korijenje od kojega ga je njegova individualna egzistencija rastavila. Baš ta 126
briana
ukorijenjenost egzaltira u muškarca ponos nadilaženja. Voli se sam sebi diviti kad se otima iz majčinih ruku da bi pošao u pustolovine, budućnost, rat. Taj odlazak ne bi bio toliko dirljiv kad ne bi bilo nikoga tko bi ga pokušao zadržati. Izgledao bi poput slučajnosti, ne poput dugo priželjkivane pobjede. Također voli to što zna da majčine ruke ostaju spremne ponovno ga primiti. Nakon napetosti akcije, junak voli kod svoje majke ponovno iskusiti odmor imanencije. Ona je sklonište, san. Milovanjem njezinih ruku on ponovno uranja u krilo prirode, pušta se da ga nosi jaka struja života jednako mirno kao u maternici, kao u grobu. I ako tradicija nalaže da umre zazivajući majku, to je zato što je, pod majčinim pogledom, sama smrt udomaćena, simetrična rađanju, neodvojivo povezana s čitavim tjelesnim životom. Majka ostaje povezana sa smrću kao u antičkom mitu o Parkama. Na njoj je da pokopa mrtve, da ih oplakuje. No njezina je uloga u suštini ta da integrira smrt u život, društvo, dobro. Tako se kult »junačkih majki« sustavno ohrabrivao. Ako društvo od majki dobiva to da šalju sinove u smrt, misli da ih ima pravo ubiti. Zbog utjecaja koji majka ima nad svojim sinovima, za društvo je pogodno da si ga anektira: zato je majka okružena tolikim znacima poštovanja, obdarena svim vrlinama, zato se oko nje stvara religija od koje se ne smije pobjeći, a da to ne bude proglašeno svetogrđem ili blasfemijom. Majku pretvaraju u čuvaricu morala. Kao sluškinja muškarca, sluškinja vlasti, vodit će nježno svoju djecu utabanim putovima. Čim je neko društvo odlučnije optimistično, poslušnije će prihvatiti taj nježni autoritet, i majka će tim više biti transfigurirana. Američka »mom« postala je taj idol kojega opisuje Philipp Wyllie u Generaciji zmija, jer je službena ideologija Amerike najtvrdoglaviji optimizam. Glorificirati majku znači prihvatiti rođenje, život i smrt ujedno u njihovu životinjskom i društvenom obliku, to znači proglasiti sklad prirode i društva. Budući da sanja o ostvarenju te sinteze, Auguste Comte od žene pravi božanstvo budućeg Čovječanstva. No isto tako se zato sve pobune okomljuju na lik majke. Gazeći je, odbijaju zadano za koje se smatra da im je nametnuto od čuvarice običaja i zakona.75 Poštovanje kojim je okrunjena majka, zabrane kojima je okružena, odguruju neprijateljsko gađenje koje se spontano miješa s nježnošću koju izaziva. Ipak, u latentnom obliku strah od majčinstva postoji. Posebno je zanimljivo primijetiti da je u Francuskoj, u srednjem vijeku, nastao sporedni mit koji omogućuje tim gađenjima da se slobodno izraze: to je mit Punice. Od fablioa do vodvilja, muško izrugivanje majčinstvu općenito preko lika ženine majke ne poznaje tabua. Mrzi to što je žena koju voli bila 75
Ovdje bi valjalo navesti cijelu pjesmu Michela Leirisa pod nazivom Majka. Evo nekoliko ulomaka:
Majka u crnom, lila, ljubičastom - kradljivica noći, - to je čarobnica čiji vas tajni pothvat donosi na svijet, ona koja vas njiše, mazi, polaže u lijes, kad ne prepusti - krajnja igračka - vašim rukama koje je nježno polažu u grob, svoje sklupčano tijelo… Majka - slijepa statua, fatalnost uzdignuta u središte neoskvrnjenog svetišta - to je priroda koja vas miluje, vjetar koji vas zapahuje, svijet koji u vas cijeli zajedno prodire, diže vas u nebo i zagađuje… Majka - bila ona mlada ili stara, lijepa ili ružna, milostiva ili tvrdoglava - je karikatura, čudovište ljubomorne žene, propali prototip - pretpostavimo li da je Ideja (uvela Pitija na tronošcu svojega strogog velikog slova) samo parodija živih, lakih, sjajnih misli... Majka - bio joj bok obao ili suh, grudi drhteće ili čvrste - to je pad obećan, od iskona, svakoj ženi, postupno mrvljenje blještave stijene pod slapom mjesečnice, polagani pokop - pod pijeskom stare pustinje - raskošne i prelijepe karavane. Majka - anđeo smrti koja vreba, svemira koji steže, ljubavi koju valovi vremena odbacuju - to je školjka besmislene grafike (znak sigurnog otrova) koju treba baciti u duboka jezera, stvarateljica krugova za zaboravljene vode. Majka - tamna lokva, vječno u koroti za svime i za nama samima - to je hlapljiva pošast koja se šareni i krepava, napuhujući mjehurić po mjehurić svoju veliku bestijalnu sjenu (sramotu tijela i mlijeka), ukočeni veo koju bi grom koji tek treba puknuti morao rasparati… Hoće li jednoj od tih nevinih gadura ikad pasti na pamet da se vuče bosonoga kroz stoljeća da bi iskupila taj zločin: što nas je rodila?
127
briana
začeta. Punica je očita slika trošnosti na koju je osudila svoju kćer dajući joj život, njezina pretilost i bore navještaju pretilost i bore obećane mladenki čija je budućnost time tužno predočena. Kraj svoje majke više ne djeluje kao individua, nego kao primjer vrste. Više nije željena lovina, voljena družica, jer se njezina jedinstvena egzistencija rasipa u univerzalnom životu. Njezinu posebnost rugalački osporava općenitost, autonomiju duha ukorijenjenost u prošlosti i tijelu. Taj podsmijeh muškarac objektivira kao groteskni karakter. No u njegovu smijehu ima toliko kivnosti jer itekako zna da je sudbina njegove žene sudbina svakoga ljudskog bića, to jest i njegova sudbina. U svim zemljama su legende i bajke ovako utjelovljavale okrutnu stranu majčinstva u pomajci. To je maćeha koja želi pogubiti Snjeguljicu. U zločestoj punici - gđi Fichini koja bičuje Sophie u knjigama grofice Segur - preživljava drevna Kali s ogrlicom od odrubljenih glava. No iza posvećene Majke gura se četa čarobnica bijele magije koje u službu ljudi stavljaju biljne sokove i zvjezdana zračenja: bake, starice očiju punih dobrote, sluškinje velika srca, sestre milosrdnice, medicinske sestre zlatnih ruku, ljubavnice poput one koju sanja Verlaine: Gdje je žena neka, blaga, nevesela, Da ljubavlju maznom moje srce zgrije, I ponekad da me poljubi sred čela! Ženama se pridaje svijetli misterij čvorastih trsova, svježe vode. One ozdravljuju i liječe; njihova je mudrost tiha mudrost života, razumiju bez riječi. Kraj njih muškarac gubi ponos. Poznaje nježnost prepuštanja i ponovnog postanka djetetom, jer između njih ne postoji nikakva bitka za prestiž. Ne može prirodi zavidjeti na njezinim nadljudskim vrlinama. U svojoj se posvećenosti mudre stručnjakinje koje ga njeguju prepoznaju kao sluškinje. On se podvrgava njihovim blagotvornim moćima jer zna da u tom podvrgavanju ostaje njihov gospodar. Sestre, prijateljice iz djetinjstva, čiste mlade djevojke, sve buduće majke dio su te blagoslovljene čete. I sama supruga, kad nestane njezine erotske čarolije, čini se mnogim muškarcima manje ljubavnicom, a više majkom njihove djece. Od dana kad je majka posvećena i podčinjena može je se bez straha naći kod također posvećene i poslušne partnerice. Otkupiti majku znači otkupiti tijelo, dakle puteni savez i suprugu. Lišena svojih magijskih oružja bračnim ritualima, ekonomski i socijalno podređena mužu, »dobra supruga« je za muškarca najdragocjenije blago. Ona mu toliko dubinski pripada da s njime dijeli istu prirodu: »Ubi tu Gaius, ego Gaia«. Ima njegovo ime, njegove bogove, on je za nju odgovoran. Naziva je svojom polovicom. Ponosi se svojom ženom kao kućom, zemljom, stadima, bogatstvom, katkad čak i više. Preko nje očituje u očima svijeta svoju moć. Ona je njegova mjera, i njegov zemaljski dio. Kod istočnjaka žene moraju biti debele: da se vidi da je dobro uhranjena i tako služi na čast svojem gospodaru. Muslimana se to više cijeni što posjeduje veći broj žena i što su one raskošnijeg izgleda. U buržujskom društvu, jedna od uloga namijenjenih ženama jest da zastupaju: njihova ljepota, šarm, inteligencija, elegancija su vanjski znakovi muževa bogatstva jednako kao i karoserija njegova automobila. Bogat, kiti je krznom i nakitom. Siromašniji, hvalit će njezine moralne vrline i njezinu kućansku darovitost. I onaj najbjedniji, ako se povezao sa ženom koja ga služi, smatra da posjeduje nešto na zemlji. Junak Ukroćene goropadnice okuplja cijelo susjedstvo da bi pokazao s kakvim je 128
briana
autoritetom uspio ukrotiti ženu. Svojevrsni kralj Kandaula leži u gotovo svakom muškarcu. Pokazuje svoju ženu jer time smatra da izlaže vlastite zasluge. No žena ne laska samo muškoj društvenoj taštini. Ona mu omogućuje i intimniji ponos. On je očaran dominacijom koju nad njom provodi. Na naturalističke slike pluga koji siječe brazdu nadovezuju se duhovniji simboli žene kao osobe. Ne samo erotski, nego i moralno, intelektualno, muž »oblikuje« svoju suprugu. On je obrazuje, obilježava, nameće joj svoj otisak. Jedno od maštanja u kojima muškarac uživa jest maštarija prodiranja u stvari svojom voljom, modeliranja njihova oblika, prodiranja u njihovu supstanciju. Žena je vrhovna »mekana glina« koja se pasivno prepušta obradi i oblikovanju, odupire se popuštajući, što omogućuje muškom djelovanju da se nastavlja. Preplastična materija poništava se svojom poslušnošću. Ono što je u žene dragocjeno jest to što nešto u njoj uvijek izmiče bilo kojem zagrljaju. Tako je muškarac gospodar realnosti koja je tim dostojnija da se njome ovlada zato što ga preplavljuje. Ona u njemu budi jedno neznano biće koje s ponosom prepoznaje kao sebe sama. U kreposnim bračnim orgijama otkriva sjaj svoje animalnosti: on je Mužjak. U skladu s time, žena je ženka, no ta riječ katkad poprima najlaskaviji prizvuk. Ženka koja nosi, doji, liže svoje mlade, brani ih, spašava ugrožavajući svoj život, primjer je za čovječanstvo. Muškarac nježno od svoje družice zahtijeva to strpljenje, tu posvećenost. To je još uvijek Priroda, ali prožeta svim vrlinama korisnim društvu, obitelji, glavi obitelji, koju potonji namjerava zatvoriti u kuću. Jedna od želja zajedničkih djetetu i mužu jest da otkriju tajnu skrivenu unutar stvari. Iz toga gledišta materija je varljiva. Lutka izvađene utrobe, s utrobom vani, nema više unutrašnjosti. U unutrašnjost živih stvari mnogo je teže prodrijeti. Ženska utroba je simbol imanencije, dubine. Djelomično odaje svoje tajne, uz ostalo kad se zadovoljstvo ocrta na ženskom licu. No također ih zadržava. Muškarac zarobljava u kući mračne otkucaje života, a pritom im posjedovanje ne uništava tajnovitost. U ljudskom svijetu žena preuzima uloge životinjske ženke. Ona održava život, vlada područjima imanencije. Toplinu i intimnost maternice prenosi u dom. Ona je ta koja čuva i oživljava kuću u kojoj je pohranjena prošlost, u kojoj se oblikuje budućnost. U njoj nastaju nove generacije i ona hrani već rođenu djecu. Zahvaljujući njoj život koji muškarac diljem svijeta rasipa radom i djelovanjem ponovno se sabire u jednu točku poniranjem u njezinu imanenciju. Kad se navečer vrati kući, eto ga usidrenog na zemlji. Žena osigurava kontinuitet dana. Kakve god bile opasnosti s kojima se suočava u vanjskom svijetu, ona jamči ponavljanje obroka, sna. Ona popravlja sve što djelovanje uništava ili troši. Priprema okrepu umornom radniku, njeguje ga ako je bolestan, posprema, pere. I u bračni svijet koji čini i perpetuira uvodi cijelo prostranstvo svijeta. Pali vatru, kiti kuću cvijećem, pripitomljuje sunčeve zrake, vodu, zemlju. Jedan buržujski pisac kojega je citirao Bebel ovako sažima, posve ozbiljno, taj ideal: »Muškarac želi nekoga kome ne samo da srce kuca za njega, nego čija mu ruka briše čelo, koji zrači mirom, redom, spokojem, tihi autoritet nad njim samim i nad stvarima koje nalazi svaki dan ulazeći u kuću; želi nekoga tko sve obavija tim neizrecivim mirisom žene koja je oživljujuća toplina obiteljskog života.« Vidimo koliko se produhovio lik žene od pojave kršćanstva. Ljepota, toplina, intimnost koje muškarac nastoji obuhvatiti putem nje nisu više opipljiva svojstva. Umjesto da sažima ugodan karakter stvari, postaje njihova duša. Dublja od senzualnog misterija, u njezinu srcu postoji tajna i čista prisutnost u kojoj se odražava istina svijeta. Ona je duša kuće, obitelji, doma. Također je duša većih kolektiva: gradova, pokrajina, nacija. Jung primjećuje da su gradovi uvijek uspoređivani s Majkom zato što u njedrima nose građane. Zato se Kibelu prikazivalo okrunjenu kulama. Iz istoga razloga govorimo o »majci domovini«. No u ženi ne pronalazi svoj simbol samo plodno tlo, nego i mnogo 129
briana
suptilnija realnost. U Starom zavjetu i u Apokalipsi, Jeruzalem i Babilon nisu samo majke: nego i supruge. Postoje gradovi djevice i gradovi kurve kao Babilon i Tir. Francusku se također nazivalo »starijom kćeri« Crkve. Francuska i Italija su latinske sestre. Uloga žene nije specificirana, ali njezina ženskost je u kipovima koji predstavljaju Francusku, Rim, Germaniju i u onima koji na trgu Concorde aludiraju na Strasbourg i Lyon. Ova asimilacija nije samo alegorijska: afektivno je ostvaruje velik broj muškaraca.76 Često putnik pita ženu za ključeve zemalja koje posjećuje. Kad u rukama drži Talijanku, Španjolku, čini mu se da posjeduje sočnu esenciju Italije, Španjolske. »Kad dođem u nepoznati grad, uvijek prvo odem u bordel«, rekao je jedan novinar. Ako čokolada s cimetom može Gideu otkriti čitavu Španjolsku, koliko će tek poljupci egzotičnih usana ljubavniku povjeriti zemlju sa svojom florom, faunom, tradicijama, kulturom. Žena ne sažima u sebi političke institucije ni ekonomska bogatstva jedne zemlje, ali utjelovljuje ujedno njezinu tjelesnu srž i mističnu manu. Od Lamartineove Grazielle do Lotijevih romana i Morandovih novela, preko žena stranac pokušava prisvojiti dušu neke regije. Mignon, Sylvie, Mireille, Colomba i Carmen otkrivaju najintimniju istinu Italije, Valoisa, Provanse, Korzike, Andaluzije. To što je Goethea voljela Alzašanka Frédérique Nijemcima se učinilo kao simbol aneksije Njemačke. Usporedno tomu, kad se Colette Baudoche odbije udati za Nijemca, u Barrèsovim je očima ona Alsace koji se opire Njemačkoj. On u liku Bérénice simbolizira Aigues-Mortes i čitavu jednu profinjenu i osjetljivu civilizaciju, no ona također simbolizira senzibilnost samoga pisca. Jer u onoj koja je duša prirode, gradova, svemira, muškarac također prepoznaje svojega dvojnika. Muškarčeva duša je Psiha, žena. Psiha ima ženske osobine u baladi Ulalume Edgara Allana Poea: »Ovdje sam jednom, kroz golemu aleju čempresa, lutao sa svojom dušom - alejom čempresa sa Psihom, svojom dušom... Tako sam smirio Psihu i poljubio je... i rekao sam: što piše, slatka sestro, na vratima?« I Mallarmé koji u dramama vodi dijaloge s »dušom ili pak našom idejom« (to jest božanstvom prisutnim u duhu muškarca) također je naziva »jednom tako iznimnom nenormalnom damom«.77 SSSČ Skladna, ja, različita od sn Prilagodljiva i čvrsta žena čije tišine vode Do čistih djela!... Tajanstvena, ja!... Tako joj se obraća Valéry. Nimfe i vile kršćanski je svijet zamijenio manje tjelesnim pojavama. No kuće, krajolike, gradove i same pojedince i dalje proganja neopipljiva ženskost. Ta istina pokopana u noći stvari sjaji i na nebu. Kao savršena imanencija, duša je istodobno transcendentno, Ideja. Ne samo gradovi i narodi, nego i entiteti, apstraktne 76
Alegorijska je u sramotnoj pjesmi koju je nedavno »počinio« Claudel i u kojoj Indokinu naziva »tom žutom ženom«; afektivna je naprotiv u stihovima crnog pjesnika: Duša crne zemlje gdje spavaju stari živi i govori večeras nemirnom snagom uzduž tvojih šupljih bokova.
77
Crayonné au théâtre.
130
briana
institucije zaodijevaju se ženskim obilježjima: Crkva, Sinagoga, Republika, Čovječnost su žene, a i Sloboda, Revolucija, Pobjeda. Ideal koji muškarac postavlja pred sebe kao esencijalno Drugo, on feminizira jer je žena osjetna figura drugi. Stoga su gotovo sve alegorije, jezične kao i ikonografske, žene.78 Duša i Ideja, žena je također posrednica između jedne i druge. Ona je Milost koja kršćanina vodi Bogu, ona je Beatrice koja Dantea vodi u onostrano, Laura koja Petrarcu poziva ka visokim vrhuncima poezije. U svim doktrinama koje Prirodu asimiliraju Duhu, ona je Harmonija, Razum, Istina. Gnostičke sekte su Mudrost pretvorile u ženu: Sofiju. Njoj su pripisivale otkupljenje svijeta te čak njegovo stvaranje. Tako žena više nije put, nego veličanstveno tijelo. Ne kani je se više posjedovati, nego je se štuje u njezinu nedirnutom sjaju. Blijede mrtve žene Edgara Allana Poea fluidne su kao voda, kao vjetar, kao uspomena. Za kurtoaznu ljubav, za precioze, i u cijeloj galantnoj tradiciji žena više nije životinjsko stvorenje nego eterično biće, dah, svjetlost. Tako se tama ženske Noći preobražava u prozirnost, crnilo u čistoću, kao u Novalisovim tekstovima: »Noćna ekstaza, nebeski san, silaziš prema meni; krajolik se blago uzdignuo, iznad krajolika lebdio je moj duh oslobođen, regeneriran. Tekst je postao oblak preko kojega sam spazio preobličene crte Voljene.« »Jesmo li mi tebi također ugodni, mračna noći?... Dragocjen balzam teče s tvojih ruku, zraka pada s tvojega vijenca. Ti pridržavaš teška krila duše. Preplavljuje nas osjećaj, taman i neizreciv: vidim jedno ozbiljno lice, radosno ustrašeno, kako se naginje nada mnom s nježnošću i kontemplacijom, i pod raspuštenim pramenovima prepoznajem dragu mladost Majke... Nebeskije od blještavih zvijezda čine nam se beskrajne oči koje je Noć otvorila u nama.« Silazno privlačenje koje je vršila žena obrnulo se. Ona više ne priziva muškarca u središte zemlje nego prema nebu. Vječno žensko vuče nas uvis, objavljuje Goethe na kraju Drugog Fausta. Budući da je Djevica Marija najsavršenija slika, najopćenitije štovana slika regenerirane žene posvećene Dobru, zanimljivo je kroz književnost i ikonografiju vidjeti kako je se prikazivalo. Evo isječka iz litanija kakve joj je gorljivo kršćanstvo posvećivalo u srednjem vijeku: »(...) Vrhovna Djevice, ti si plodno Ružičasto, Izvor Radosti, Kanal milosti, Bunar živih voda koje smiruju naše strasti. »Ti si Dojka kojom Bog doji siročad (...) »Ti si Suština, Srž, Jezgra svih dobara. »Ti si Žena bez lukavstva čija se ljubav nikada ne mijenja (...) »Ti si Jezero za pranje žrtava, Lijek gubavih života, blaga Liječnica kojoj sličnu ne možemo naći ni u Salernu ni u Motpellieru (...)
78
Filologija je po tom pitanju prilično tajanstvena; svi se lingvisti slažu da je podjela konkretnih riječi u rodove čisto slučajna. Svejedno je u francuskom jeziku većina entiteta ženskog roda: ljepota, odanost itd. U njemačkom je većina tuđica, drugih riječi, ženska: die Bar itd.
131
briana
»Ti si dama ozdravljujućih ruku čiji tako lijepi, tako dugi, tako bijeli prsti obnavljaju nosove, usta, prave nove oči i nove uši. Gasiš vrućice, oživljavaš paralizirane, podižeš slabe, uskrsavaš mrtve.« U ovim invokacijama nalazimo većinu ženskih atributa koje smo spomenuli. Djevica je plodnost, ružičasto, izvor života; mnoge je slike povezuju s bunarom, izvorom, fontanom. Izraz »Izvor života« jedan je od najraširenijih. Ona nije stvoriteljica, no oplođuje, iznosi na svjetlost ono što je bilo skriveno pod zemljom. Ona je dubinska stvarnost zatočena u izgledu stvari: Jezgra, Srž. Njome se umiruju žudnje: ona je dana muškarcu da ih utaži. Posvuda gdje je život ugrožen, ona ga spašava i obnavlja: ona liječi i osnažuje. I stoga što život emanira iz Boga, kao posrednica između čovjeka i života, ona je također poveznica između Boga i čovječanstva. »Đavolja vrata«, rekao je Tertulijan. No, preobličena, žena je »vrata raja«. Slike nam je prikazuju kako otvara vrata ili prozor prema raju. Ili pak kako podiže ljestve između zemlje i nebesa. Još jasnije, nalazimo je kao odvjetnicu koja moli svojega Sina za spasenje ljudi: mnoge slike Posljednjeg suda prikazuju Djevicu kako otkriva svoje grudi i preklinje Krista u ime svojega slavnog majčinstva. Ona pod svojim skutima štiti djecu ljudi. Njezina milostiva ljubav prati ih na oceanima, bojnim poljima, kroz opasnosti. U ime milosrđa ublažava Božju Pravdu: »Djevice s vagama« s osmijehom naginju vagu na kojoj se važu duše na stranu Dobra. Ova milosrdna i nježna uloga jedna je od najvažnijih među svim ulogama pripisanim ženi. Čak i integrirana u društvo, žena mu lagano prelazi granice jer ima lukavu velikodušnost Života. Ta udaljenost između konstrukcija koje priželjkuju muški i arbitrarnosti prirode čini se u određenim slučajevima uznemirujuća. No postaje blagotvorna kad se žena, previše poslušna da bi ugrozila djelo muškaraca, zadovolji njegovim obogaćivanjem i ublažavanjem njegovih preoštrih rubova. Muški bogovi predstavljaju sudbinu; kod božica nalazimo arbitrarnu blagonaklonost, hirovitu naklonost. Kršćanski Bog ima strogoću Pravde, Djevica blagost milosrđa. Na zemlji su muškarci branitelji zakona, razuma, nužnosti. Žena zna za izvornu arbitrarnost samog muškarca i te nužnosti u koju on vjeruje. Odatle prilagodljiva velikodušnost i tajanstvena ironija što cvjeta na njezinim usnama. Rodila je u boli, njegovala muške rane, doji novorođenče i pokapa mrtve. Zna sve što ranjava muški ponos i ponižava njegovu volju. Klanjajući se pred njim i podređujući tijelo duhu, drži se tjelesnih granica duha. Osporava ozbiljnost teške muške arhitekture, ublažava joj uglove. U nju unosi bezrazložnu raskoš, nepredviđenu ljupkost. Njezina moć nad muškarcima proizlazi iz toga što ih ona nježno priziva skromnoj svijesti o njihovu autentičnom položaju. To je tajna njezine bolne, ironične i ljubavne mudrosti bez iluzija. Čak i lakomislenost, hirovitost, neznanje u njoj su šarmantne vrline jer se šire ispod i onkraj svijeta u kojem muškarac bira živjeti no u kojemu se ne voli osjećati zarobljenim. Nasuprot zarobljenim značenjima, korisnom oruđu, ona uzdiže tajnu netaknutih stvari. Ulicama gradova i obrađenim poljima provlači dah poezije. Poezija nastoji uhvatiti ono što postoji onkraj svakodnevne proze: žena je eminentno poetska stvarnost jer u nju muškarac projicira sve što je odlučio ne biti. Ona utjelovljuje San. San je za muškarca najintimnija i najviše strana prisutnost, ono što ne želi, što ne radi, prema čemu teži i što se ne može dosegnuti. Tajanstveno Drugo koje je dubinska imanencija i daleka transcendencija posudit će mu svoje osobine. Tako Aurelija posjećuje Nervala u snu i u liku sna mu daje cijeli svijet. »Počela je rasti pod jasnom zrakom svjetlosti tako da je malo-pomalo vrt poprimio njezin oblik, te su gredice i stabla postali ukrasi i volani njezine haljine; dok su njezin lik i ruke utiskivali svoje obrise u purpurne nebeske oblake. Gubio sam je iz vida kako se preobražavala jer se činilo da nestaje u vlastitoj veličini. 'Oh! nemoj mi pobjeći! zavapio sam; jer priroda umire s tobom.'« 132
briana
Bivajući sama bit poetskih aktivnosti, jasno je da se žena čini njegovim nadahnućem: Muze su žene. Muza je posrednica između Stvaratelja i prirodnih izvora koje treba crpiti. Preko žene čiji je duh dubinski upleten u prirodu muškarac će probijati ponore tišine i plodne noći. Muza ništa ne stvara sama. Ona je smirena Sibila koja se poslušno pretvorila u gospodarevu sluškinju. Čak i u konkretnim i praktičnim poljima njezini savjeti će biti korisni. Muškarac želi bez pomoći sebi sličnih dosegnuti ciljeve koje si postavlja i često bi mu mišljenje drugog muškarca smetalo. No zamišlja da mu žena govori u ime drukčijih vrijednosti, u ime mudrosti koju on ne smatra da posjeduje, mudrosti instinktivnije od njegove, više u skladu sa stvarnim. To su »intuicije« koje Egerija koristi da bi savjetovala i vodila. Ispituje je bez samoljublja kao što bi ispitivao zvijezde. Taj se »institut« uvodi i u posao i u politiku. Aspazija i gđa de Maintenon i danas imaju uspješne karijere.79 Postoji još jedna funkcija koju muškarac rado povjerava ženi: kao cilj muških aktivnosti i izvor njihovih odluka, ona se ujedno čini mjerom vrijednosti. Ispada povlašteni sudac. Ne sanja muškarac o Drugome samo da bi ga posjedovao, nego također da ga ono potvrdi. Potvrda od muškaraca, koji su mu slični, od njega iziskuje stalnu napetost. Stoga priželjkuje da pogled izvana dade njegovu životu, njegovim pothvatima, njemu samome apsolutnu vrijednost. Božji pogled je skriven, stran, zabrinjavajući: čak i u razdobljima velike vjere, obasjao je samo nekoliko mistika. Tu božansku ulogu često se povjeravalo ženi. Bliska muškarcu, pod njegovom dominacijom, ona ne postavlja vrijednosti koje su mu strane, a svejedno, s obzirom na to da je drugo, ostaje izvanjska svijetu muškaraca i stoga sposobna objektivno ga pojmiti. Ona je ta koja će u svakom pojedinom slučaju prokazati prisutnost ili manjak hrabrosti, snage, ljepote, pritom izvana potvrđujući njihovu univerzalnu vrijednost. Muškarci su previše zaokupljeni svojim suradničkim ili suparničkim odnosima da budu jedni drugima publika: oni ne razmišljaju jedan o drugome. Žena je izvan njihovih aktivnosti, ne sudjeluje u sukobima i borbama: čitav njezin položaj osuđuje ju na ulogu gledatelja. Za damu se vitez bori na turniru. Glasove žena žele dobiti pjesnici. Kad Rastignac želi pokoriti Pariz, prvo pomišlja na imanje žena, manje kako bi ih tjelesno posjedovao nego da bi uživao u ugledu koji su samo one kadre dati muškarcu. Balzac je u svoje mlade junake projicirao priču vlastite mladosti: njegova formacija počela je uz starije ljubavnice. Ne igra samo u Ljiljanu u dolu žena tu obrazovnu ulogu. Pripisana joj je ona i u Sentimentalnom odgoju, u Stendhalovim romanima i već u velikom broju Bildungsromana. Već smo vidjeli da je žena istodobno fizis i antifizis: jednako kao Prirodu ona utjelovljuje i Društvo. U njoj se sažima civilizacija jednog doba, njezina kultura, kao što vidimo u udvornim pjesmama, u Dekameronu, u Astreji. Žena pokreće modu, vlada salonima, upravlja i odražava mišljenja. Slava je žena. »Svjetina je žena«, rekao je Mallarmé. Pokraj žena mladić se uvodi u »svijet« i u složenu stvarnost koju nazivamo »životom«. Ona je jedan od povlaštenih ciljeva kojima se posvećuje junak, pustolov, individualist. Znamo da je u antici Perzej oslobodio Andromedu, Orfej tražio Euridiku u paklu i da se Troja borila da bi zadržala lijepu Helenu. Viteški romani gotovo ne poznaju drugog lukavstva osim oslobađanja zatočenih kraljevni. Što bi radio Šarmantni princ kad ne bi budio Uspavanu ljepoticu ili obasipao darovima Magareću kožu? Mit o kralju koji se ženi pastiricom laska muškarcu jednako kao ženi. Bogat muškarac ima potrebu davati, inače bi njegovo beskorisno bogatstvo ostalo apstraktno: nasuprot njemu treba mu netko kome će poklanjati. Mit o Pepeljugi, koji je Philipp Wyllie opisao u Generaciji zmija, cvjeta ponajprije u imućnim zemljama: prisutniji je u Americi nego drugdje jer se muškarci 79
Pritom se podrazumijeva da one zaista očituju intelektualne kvalitete savršeno identične s onim muškima.
133
briana
ondje više srame svojega bogatstva: stjecanju novca posvećuju čitav život, kako bi ga potrošili ako ga ne bi posvetili nekoj ženi? Orson Welles, među inima, utjelovio je u Građaninu Kaneu imperijalizam te lažne velikodušnosti: kako bi potvrdio vlastitu moć, Kane odlučuje obasuti darovima nepoznatu pjevačicu i nametnuti je javnosti kao veliku pjevačicu. Moglo bi se i u Francuskoj naći mnogo malih građanina Kanea. U drugom filmu, The Razor's Edge, kad se junak vrati iz Indije ispunjen apsolutnom mudrošću, jedino za što je odluči upotrijebiti jest da spasi prostitutku. Jasno je da se tako, zamišljajući se darivateljem, osloboditeljem, otkupiteljem, muškarac još nada pokoriti ženu. Jer, da bi se probudilo Uspavanu ljepoticu, ona mora spavati. Potrebna su čudovišta i zmajevi da bi bilo zatočenih kraljevni. Što je muškarac skloniji teškim pothvatima, veće će mu zadovoljstvo biti dati ženi neovisnost. Pobjeda je još uvijek dojmljivija od spašavanja ili davanja. Ideal prosječnoga zapadnog muškarca, to je žena koja se slobodno podvrgava njegovoj dominaciji, koja ne prihvaća njegove zamisli bez rasprave, no koja popušta pred njegovim argumentima, koja mu se opire inteligencijom da bi se na kraju dala uvjeriti. Što je veći njegov ponos, to više voli opasnu pustolovinu: ljepše je pripitomiti Pentezileju nego oženiti Pepeljugu koja pristaje na to. »Ratnik voli opasnost i igru, zato voli ženu koja je najopasnija igra«, rekao je Nietzsche. Muškarac koji voli igru i opasnost bez nezadovoljstva gleda kako se žena pretvara u amazonku ako se nada da će je pokoriti.80 Svim srcem želi da ta borba za njega ostane igrom dok žena u nju ulaže svoju sudbinu. Tu leži istinska pobjeda muškarca, osloboditelja ili osvajača; žena ga slobodno priznaje kao svoju sudbinu. Tako izraz »imati ženu« ima dvostruki smisao: funkcije objekta i suca nisu razdvojene. Od trenutka kad se ženu počinje promatrati kao osobu, može je se osvojiti samo uz njezin pristanak, treba je privoljeti. Osmijeh Uspavane ljepotice ispunjava Šarmantnog princa: suze radosnice i zahvalnosti zatočenih kraljevni daju za pravo vitezovu lukavstvu. S druge strane, njezin pogled nema apstraktnu strogoću muškog pogleda, on se da šarmirati. Tako su junaštvo i poezija načini zavođenja, no prepuštajući se zavođenju žena egzaltira junaštvo i poeziju. U očima individualista, ona posjeduje još važniju povlasticu: ona mu se čini ne kao mjera univerzalno priznatih vrijednosti, nego otkriće njegovih pojedinačnih zasluga i njegova samog bića. Muškarca njemu slični sude po tome što je napravio, u svojoj objektivnosti i prema općim mjerilima. No neke od njegovih kvaliteta, uz ostale njegove glavne kvalitete, mogu zanimati samo ženu. Njegova muževnost, šarm, zavođenje, nježnost, okrutnost odnose se samo na nju. Ako želi dati vrijednost svojim najtajnijim vrlinama, ona mu je apsolutno potrebna. Kroz nju će iskusiti čudo djelovanja kao drugi, drugi koji je također njegovo najdublje ja. Postoji Malrauxov tekst koji dojmljivo izražava ono što individualist očekuje od voljene žene. Kyo se u njemu pita: »Čujemo glasove drugih ušima, svoj grlom. Da. Svoj život također osjećamo grlom, a živote drugih?... Za druge, ja sam ono što sam napravio... Samo za May on nije bio ono što je napravio. Samo za njega, ona je bila sasvim drugo od njezine biografije. Zagrljaj kojim ljubav drži bića zalijepljena jedno za drugo protiv samoće, nije stigao u pomoć muškarcu: nego ludi, neusporedivom čudovištu, dražem od svega ostalog, koje je svako biće za sebe i koje njeguje u svojem srcu. Otkad mu je umrla majka, May je bila jedino biće za koje on nije bio Kyo Gisors, nego najbliži suučesnik... Muškarci nisu moji bližnji, oni su ti koji me promatraju i prosuđuju. Moji su bližnji oni koji me vole i ne promatraju, koji me vole usprkos svemu, koji me vole usprkos neuspjehu, usprkos podlosti, usprkos izdaji, mene, a ne ono što činim ili ću učiniti, koji će me voljeti toliko 80
Američki kriminalistički romani - ili oni napisani na američki način - upadljiv su primjer toga. Junaci Petera Cheyneya uz ostalo uvijek se bore s nekom krajnje opasnom ženom, nepripitomivom za svakoga osim za njih: nakon dvoboja koji se odvija kroz cijeli roman, napokon je pobjeđuje Campion ili Callaghan i ona pada u njegove ruke.
134
briana
koliko ću voljeti sam sebe, sve do samoubojstva.«81 Ono što Kyov stav čini humanim i dirljivim jest što on implicira uzajamnost i što traži od May da ga voli u njegovoj autentičnosti, a ne da mu pruža ugađajući odraz njega samoga. Kod mnogih je muškaraca taj zahtjev degradiran: umjesto otkrivanja istine, u dubini ženskih očiju traže svoju sliku ispunjenu divljenjem i zahvalnošću, diviniziranu. Ako se ženu tako često uspoređivalo s vodom, među ostalim je stoga što je ona zrcalo u kojemu se muški Narcis ogleda: naginje se nad nju s dobrom ili lošom vjerom. No ono što u svakom slučaju od nje traži jest da izvan njega bude sve što ne može obuhvatiti u sebi, jer je unutrašnjost egzistenta samo ništavilo i jer se, da bi se pojmio, on mora projicirati u neki objekt. Žena je za njega vrhovna nagrada jer je, u stranom obliku koji može posjedovati tjelesno, njegova vlastita apoteoza. To je to »neusporedivo čudovište«, on sam, koje grli kad u rukama drži biće koje za njega sažima svijet i kojemu je nametnuo svoje vrijednosti i zakone. Dakle, ujedinjujući se s tim drugim kojega je napravio svojim, nada se poimanju sebe samoga. Blago, lovina, igra i rizik, muza, vodič, sutkinja, posrednica, zrcalo, žena je Drugo u kojemu se subjekt nadilazi bez ograničenja, koje mu se suprotstavlja ne niječući ga. Ona je Drugo koje se da anektirati ne prestavši pritom biti Drugo. Time je toliko nužna muškarčevoj sreći i njegovu trijumfu da se može reći da, kad ne bi postojala, muškarci bi je izmislili. Oni je jesu izmislili.82 No ona postoji i bez toga. Zato je ona istodobno i utjelovljenje njihova sna i njihov neuspjeh. Ne postoji nijedan lik žene koji odmah ne dolazi i sa svojom obrnutom slikom: ona je Život i Smrt, Priroda i Umjetno, Svjetlost i Noć. Pod kojim god je kutom promotrimo, uvijek ćemo naići na istu oscilaciju koja proizlazi iz toga što se neesencijalno nužno vraća u esencijalno. U liku Majke Božje i Beatrice opstaju Eva i Kirka. Kierkegaard piše: »Ženom ideal ulazi u život i što bi bez nje bio muškarac? Mnogi je muškarac postao genijem zahvaljujući nekoj djevojci... no nijedan nije postao genijem zahvaljujući djevojci čiju je ruku dobio...« »U negativnom odnosu žena čini muškarca produktivnim u idealnosti... Negativni odnosi sa ženom mogu nas učiniti beskonačnima... pozitivni odnosi sa ženom čine muškarca konačnim u najširim proporcijama.«83 To znači da je žena nužna onoliko koliko ostaje Ideja u koju muškarac projicira vlastitu transcendenciju. No kobna je kao objektivna stvarnost, koja postoji za sebe i ograničena je u sebi. Odbijajući oženiti zaručnicu Kierkegaard smatra da je sa ženom ostvario jedini vrijedan odnos. I ima pravo u smislu da mit žene postavljene kao beskonačno Drugo odmah povlači za sobom svoju suprotnost. Zato što je ona lažno Beskonačno, Ideal bez istine, otkriva se kao konačnost i mediokritet te istodobno kao laž. Tako je prikazana kod Laforguea. On kroz čitav svoj opus izražava mržnju prema mistifikaciji za koju smatra muškarca jednako krivim kao ženu. Ofelija i Saloma u biti su samo »male žene«. Hamlet razmišlja: »Tako me Ofelija voljela, kao svoje 'dobro' i zato što sam bio moralno i socijalno nadmoćan dobrima njezinih malih prijateljica. Koliko sitnih rečenica o blagostanju i udobnosti koje bi joj pobjegle iz usta u doba kad se pale svjetiljke!« Zbog žene muškarac sanja, a ona je pak zaokupljena razmišljanjem o komforu i gulašu. Govori joj se o njezinoj duši, a ona je samo tijelo. Misleći da ganja Ideal ljubavnik je igračka prirode koja iskorištava sve te mistifikacije radi reprodukcije. Ona zapravo predstavlja ono svakodnevno života. Ona je 81
La Condition humaine. Ljudska sudbina. »Muškarac je stvorio ženu, dakle s čime? S jednim rebrom svojega boga, svojega ideala« (Nietzsche, Sumrak idola). 83 In vino veritas. 82
135
briana
glupost, oprez, osrednjost, dosada. To uz ostalo izražava pjesma pod imenom »Naša mala družica«: (...) Imam dar svake škole Imam duše za sve ukuse Uberite cvijet mojih lica Pijte moja usta a ne moj glas I ne tražite više od toga: Nitko ne vidi jasno, pa ni ja. Naše ljubavi nisu ravne Da bih vam pružila ruku Vi ste samo naivni muški Ja sam vječno žensko! Moja se Sudba gubi u Zvijezdama! Ja sam ta Velika Izida! Nitko mi nije podigao veo Sanjajte samo o mojim oazama (...) Muškarac je uspio podčiniti ženu, no utoliko ju je lišio onoga što je njezino posjedovanje činilo poželjnim. Uključena u obitelj i društvo, magija žene se rasipa prije nego mijenja. Svedena na položaj sluškinje, ona više nije ona nepripitomljena lovina u kojoj su utjelovljena sva blaga prirode. Od nastanka udvorne ljubavi, opće je mjesto da brak ubija ljubav. Previše prezrena ili cijenjena, previše svakodnevna, supruga više nije seksualni objekt. Svadbeni rituali primitivno služe obrani muškarca od žene. Ona postaje njegovo vlasništvo, no sve što posjedujemo zauzvrat posjeduje nas. Brak je i za muškarca ropstvo. Tada je uhvaćen u klopku koju je postavila priroda: zato što je poželio svježu mladu djevojku, mužjak mora ostatak života hraniti debelu matronu, osušenu staricu. Krhki dragulj koji mu je trebao uljepšati život postaje mrski jaram: Ksantipa je jedan od ženskih tipova o kojima su muškarci uvijek govorili s najviše užasa.84 No čak i kad je žena još mlada u braku postoji obmana, jer, navodno socijalizirajući erotičnost, on je ubija. To je zato što erotičnost implicira pobjedu trenutka nad vremenom, pojedinca nad kolektivom, osnažuje odvojenost naspram komunikacije, buntovna je prema svakom uređenju, sadrži princip neprijateljski prema društvu. Nikad se običaji ne povinjavaju pred strogoćom institucija i zakona, nego se ljubav oduvijek postavljala protiv njih. U svojem senzualnom obliku, obraća se u Grčkoj i u Rimu mladićima ili kurtizanama. Ujedno tjelesna i platonska, kurtoazna ljubav je uvijek posvećena tuđoj supruzi. Tristan je epopeja o preljubu. Epoha koja iznova stvara, oko 1900., mit o ženi, epoha je u kojoj preljub postaje tema cijele književnosti. Neki pisci se, poput Bernsteina, u vrhovnoj obrani buržujskih institucija, trude reintegrirati u brak erotiku i ljubav. No više je istine u Porto-Richeovoj Amoureuse, koja pokazuje nekompatibilnost ta dva reda vrijednosti. Preljub može nestati samo zajedno sa samim brakom. Jer je cilj braka u neku ruku da muškarac postane imun na vlastitu ženu. No druge žene u njegovim očima zadržavaju svoju vrtoglavu privlačnost. On će se okrenuti njima. Žene su suučesnice. Jer ne ustaju protiv poretka koji ih nastoji lišiti svih njihovih oružja. Da bi se otrgnulo ženu prirodi, da 84
Vidjeli smo da je to u Grčkoj i u srednjem vijeku bilo tema brojnih lamentacija.
136
briana
bi je se podčinilo muškarcu ceremonijama i ugovorima, obdarilo je se slobodom. No sloboda je upravo ono što izmiče svakom ropstvu, te ako je se dade biću iskonski ispunjenom zlokobnim moćima, ona postaje opasnom. Tim više što se muškarac zaustavio na polumjerama. Prihvatio je ženu u muškom svijetu učinivši od nje sluškinju, zakinuvši je za njezinu transcendenciju. Sloboda kojom je obdarena ne može imati drugu upotrebu osim negativne. Očituje se samo u odbijanju. Žena je postala slobodna tek postavši zarobljenom. Odriče se te ljudske povlastice da bi ponovno našla svoju moć prirodnog objekta. Danju perfidno igra svoju ulogu poslušne sluškinje, no noću se pretvara u mačku, u košutu. Ponovno navlači kožu sirene ili, jašući na metli, bježi u đavolje kolo. Katkad na samom mužu izvršava svoju noćnu magiju. No opreznije je pred gospodarom tajiti svoje metamorfoze. Zato za plijen bira strance. Oni nad njom nemaju prava, te je za njih ostala biljka, izvor, zvijezda, čarobnica. Dakle predodređena je na nevjeru: to je jedini konkretan oblik koje može preuzeti njezina sloboda. Nevjerna je iznad svojih želja, misli, svijesti. Zato što je se smatra objektom, nudi se svakoj subjektivnosti koja je se odluči domoći. Zatvorena u harem, skrivena pod velovima, još nije sigurno da ni u kome ne izaziva žudnju. Izazvati žudnju stranca već znači zakazati pred suprugom i društvom. No inače često postaje suučesnica te sudbine. Samo kroz laž i preljub može dokazati da nije ničija stvar i da odbacuje muške pretenzije nad sobom. Zato se muška ljubomora tako lako može probuditi, u legendama se ženu često i neopravdano sumnjiči, osuđuje i zbog najmanje sumnje, poput Genevieve de Brabant i Desdemone. I prije bilo kakve sumnje, Grizelda je podvrgnuta najgorim kušnjama. Ta bi bajka bila apsurdna da žena nije unaprijed sumnjiva. Ne treba demonstrirati njezine grijehe: na njoj je da dokaže svoju nevinost. Zato i ljubomora može biti nezasitna. Već smo rekli da posjedovanje ne može biti pozitivno ostvareno. Čak i ako zabranimo bilo kome drugome da iz njega crpi, ne posjedujemo izvor iz kojega se napajamo: ljubomoran čovjek to dobro zna. Svojom esencijom, žena je nestalna, kao što je voda fluidna. I nijedna ljudska sila ne može proturječiti prirodnoj istini. Kroz čitavu književnost, od Tisuću i jedne noći do Dekamerona, vidimo kako ženska lukavstva pobjeđuju muški oprez. A svejedno nije samo individualnom voljom on tamničar. Društvo je to koje ga, kao oca, brata, supruga, smatra odgovornim za ponašanje svoje žene. Krepost joj je nametnuta iz ekonomskih i vjerskih razloga, s obzirom na to da svaki građanin mora biti potvrđen kao sin vlastita oca. No također je veoma važno prisiliti ženu da se točno prilagodi ulozi koju joj je namijenilo društvo. Postoji dvostruki zahtjev muškarca koji osuđuje ženu na dvostrukost. On želi da žena bude njegova i da mu ostane strana; zamišlja je kao sluškinju i čarobnicu istodobno. No samo prvu od svojih želja priznaje javno, drugo je varljivi zahtjev koji skriva u dubini svojega srca i tijela. Protivi se moralu i društvu. Loša je kao Drugo, kao buntovna Priroda, kao »loša žena«. Muškarac se ne posvećuje u potpunosti Dobru koje stvara i želi nametnuti. Nastavlja sramotna općenja sa Zlim. No gdje god se zlo usudi neoprezno pokazati otvoreno svoje lice, on kreće u rat protiv njega. U tami noći muškarac poziva ženu na grijeh. No za bijeloga dana odbacuje grijeh i grešnicu. A žene, i same grešnice u tajnosti kreveta, s još većim žarom javno štuju čednost. Jednako kao što je kod primitivnih naroda muški spol laički, dok je ženski ispunjen vjerskim i magijskim vrlinama, u modernijim je društvima grijeh muškarca samo bezopasan prekršaj. Često se na nj gleda popustljivo. Čak i kada se ogriješi o zakone zajednice, muškarac joj nastavlja pripadati. On je samo neposlušno dijete koje ne ugrožava temeljni kolektivni poredak. Naprotiv, ako se žena udalji od društva, vraća se Prirodi i đavlu, oslobađa unutar društva nekontrolirane i loše sile. Sramota koju izaziva raskalašeno ponašanje uvijek se miješa sa strahom. Ako muž ne uspije ženu posvetiti vrlini, on sudjeluje u njezinu grijehu. Njegova je nesreća u očima društva sramota, 137
briana
postoje toliko stroge civilizacije u kojima treba ubiti zločinku da bi se desolidarizirao s njezinim zločinom. U drugim civilizacijama, popustljivoga supruga kaznit će se bacanjem čini, ili prošetati golog na magarcu. I zajednica će se pobrinuti da umjesto njega kazni okrivljenicu: jer nije uvrijedila samo njega, nego cijeli kolektiv. Ti su običaji postojali u posebno strogoj formi u praznovjernoj i mističnoj Španjolskoj, senzualnoj i progonjenoj putenošću. Calderón, Lorca, Valle-Inclán to su uzeli za temu mnogih drama. U Lorcinom Domu Bernarde Albe seoski tračeri žele kazniti zavedenu djevojku spaljujući joj užarenim ugljenom »mjesto grijeha«. U Božanskim riječima Valle-Inclána preljubnica se prikazuje kao vještica koja pleše s đavlom. Kad se njezin grijeh otkrije, cijelo se selo okupi da bi joj strgnulo odjeću te je utopilo. Mnogi običaji prenose da se tako ogoljavalo grešnicu, zatim je se kamenovalo kako donosi Evanđelje, živu zakopalo, utopilo, spalilo. Smisao tih mučenja jest da je se preda prirodi nakon što joj se oduzelo društveno dostojanstvo. Svojim je grijehom ona pokrenula loše prirodne tokove. Iskupljenje se postizalo u vrsti svetih orgija gdje žene, razgolićujući, tukući, masakrirajući grešnicu, oslobađaju pak Tajanstvene, ali prikladne tokove, s obzirom na to da djeluju u dogovoru s društvom. Ta divlja strogost nestaje kako se smanjuju praznovjerje i strah. No u selima s nepovjerenjem gledaju na boemke bez Boga, ognjišta i doma. Žena koja otvoreno pokazuje svoj šarm: pustolovka, vamp, fatalna žena, i dalje je zabrinjavajuća vrsta. U zloj ženi iz holivudskih filmova preživljava lik Kirke. Žene se palilo kao vještice samo zato što su bile lijepe. U čistunskom strahu provincijskih vrlina, perpetuira se staro gađenje naspram žena lošeg života. Upravo su opasnosti te koje za pustolovnog muškarca od žena čine neodoljivu igru. Odričući se svojih prava kao muž, odbijajući poduprijeti društvene zakone, pokušat će je pobijediti u jedinstvenoj borbi. Nastoji si prisvojiti ženu, uključujući i njezin otpor. Proganja u njoj istu slobodu kroz koju mu ona bježi. Uzalud. Slobodu se ne priznaje. Slobodna žena često će to biti nauštrb muškarca. Čak se i Uspavana ljepotica može nevoljko probuditi, možda ne prepoznati u onome koji je budi Šarmantnog princa, može se ne osmjehnuti. Baš je to slučaj Građanina Kanea čija je štićenica prikazana kao oprimirana i čija se velikodušnost otkriva kao volja za moći i tiranija. Junakova žena ravnodušno sluša njegove priče, Muza o kojoj sanja pjesnik zijeva slušajući njegove stihove. Amazonka s dosadom može odbiti borbu, a može iz nje izaći i kao pobjednica. Dekadentne Rimljanke, mnoge današnje Amerikanke nameću muškarcima svoje hirove i zakone. Gdje je Pepeljuga? Muškarac je htio davati i eto, žena uzima. Više nije riječ o igri nego o obrani. Od trenutka oslobađanja žena nema druge sudbine osim one koju si slobodno stvara. Odnos dvaju spolova tako je odnos borbe. Kako je za muškarca postala njemu slična, čini se jednako zajažljivom kao u doba kad je spram njega bila strana Priroda. Ženka dojilja, posvećena, strpljiva, pretvara se u pohlepnu i proždrljivu zvijer. Loša žena tako pušta svoje korijene u Zemlju, u Život. No zemlja je grobna jama, a život neumoljiva borba. Mit marljive pčele, kvočke, zamjenjuje se mitom o proždrljivom insektu, bogomoljki, paučici. Žena više nije ona koja hrani mlade nego ona koja proždire mužjaka. Jajašce više nije spremište obilja, nego zamka inertne materije u kojoj se kastrirani spermatozoid utapa. Maternica, ta topla, mirna i sigurna luka, postaje halapljiva hobotnica, biljka mesožderka, mračni ponor. Unutra je zmija koja nezasitno guta mušku snagu. Ista dijalektika od seksualnog objekta čini vješticu, od sluškinje izdajicu, od Pepeljuge čudovište, i pretvara svaku ženu u neprijateljicu. To je kazna koju muškarac plaća jer se s lošom vjerom postavio kao jedino esencijalno.
138
briana
No ni to neprijateljsko lice nije konačni lik žene. Prije se može reći da se manihejstvo uvodi u ženskoj vrsti. Pitagora je asimilirao dobar princip muškarcu, a loš ženi. Muškarci su nastojali nadvladati zlo anektirajući si ženu. Djelomično su u tome uspjeli. No jednako kao što je kršćanstvo, uvodeći ideje iskupljenja i spasenja dalo pun smisao riječi »prokletstvo«, loša žena je postavljena kao suprotnost posvećenoj ženi. Tijekom te »svađe žena«, koja traje od srednjeg vijeka do naših dana, neki muškarci žele znati samo za blagoslovljenu ženu o kojoj sanjaju, a neki za prokletu koja opovrgava njihove snove. No zapravo, ako muškarac u ženi može pronaći cjelinu, to je stoga što je ona oba lica istodobno. Ona na tjelesan i živ način predstavlja sve vrijednosti i protuvrijednosti koje životu daju smisao. Ovdje, jasno razdijeljene, imamo Dobro i Zlo koji se suprotstavljaju u liku posvećene Majke i perfidne Ljubavnice. U staroj engleskoj baladi Randall my son, mladi vitez umire na rukama svoje majke, nakon što ga je otrovala ljubavnica. Richepinova La Glu preuzima istu temu, ali s više patetike i neukusa. Anđeoska Mihaela suprotstavlja se crnoj Karmen. Majka, vjerna zaručnica, strpljiva supruga, nude se da vidaju rane koje su na muškim srcima ostavili vampovi i vještice. Između tih jasno fiksiranih polova nastat će mnoštvo ambivalentnih likova, jadnih, mrskih, grešnica, žrtava, koketa, slabih, anđeoskih, demonskih. Pritom njihovo mnoštvo ponašanja i osjećaja pomaže muškarcu i obogaćuje ga. Ta ga složenost žene opčarava: evo odlične sluškinje koja ga uz malu cijenu može uzbuditi. Je li ona anđeo ili vrag? Ta nejasnoća je pretvara u Sfingu. Pod njezinu egidu smjestio se jedan od najuglednijih pariških bordela. U velikoj epohi Ženstvenosti, u vrijeme korzeta, Paula Bourgeta, Henrija Bataillea, francuskog kan-kana, tema sfinge neumorno se pojavljuje u komedijama, poeziji i pjesmama: »Tko si ti, odakle dolaziš, čudna Sfingo?« Još se uvijek sanja i raspravlja o ženskom misteriju. Da bi sačuvali taj misterij muškarci su dugo preklinjali žene da ne odustaju od dugih haljina, suknji, velova, dugih rukavica i visokih čizmica. Sve što u drugoga naglašava različitost Drugoga čini ga poželjnijim, jer je Drugo utoliko što ga muškarac želi prisvojiti. U AlainFournierovim pismima čitamo kako Engleskinjama zamjera muški stisak ruke, a uznemirava ga stidljiva rezerviranost Francuskinja. Žena treba ostati tajnovita, nepoznata, da bi je se moglo obožavati kao daleku princezu. Ne čini se da se Fournier mnogo obazirao na žene koje su mu prolazile kroz život, ali je sav sjaj djetinjstva, mladosti, svu nostalgiju za izgubljenim rajevima, utjelovio u jednoj ženi, ženi čija je glavna vrlina bila da se činila nedostupnom. Naslikao je bijel i pozlaćen portret Yvonne de Galais. No muškarci vole čak i ženske mane ako one pridonose tajanstvenosti. »Žena mora biti hirovita«, tekao je autoritarno jedan muškarac nekoj razumnoj ženi. Hir je nepredvidiv, daje ženi dražest uzburkane vode. Laganje je uljepšava blještavim odsjajima. Koketnost, čak i perverzija, njezin su opojan miris. Varljiva, bjegunka, neshvaćena, licemjerna, takva se najbolje daje proturječnim željama muškaraca. Ona je Maja s bezbroj metamorfoza. Opće je mjesto zamisliti si Sfingu u liku mlade djevojke: djevičanstvo je jedna od tajni koje muškarci, pogotovo oni slobodoumni, nalaze najviše uznemirujućima. Čistoća djevojke omogućuje nadu u sve slobode i tko zna kakve perverzije se skrivaju pod njezinom nevinošću. Još bliska životinji ili biljci, već poslušna društvenim ritualima, nije ni dijete niti odrastao čovjek. Njezina stidljiva ženstvenost ne ulijeva strah, nego blagi nemir. Razumljivo je ona jedna od povlaštenih figura ženske tajanstvenosti. No kako se izgubila »prava djevojka«, njezin kult je donekle zastario. Suprotno tomu, lice prostitutke koje je, u svojoj trijumfalno uspješnoj drami, Gantillon dao Maji, zadržalo je veći dio svojega prestiža. To je jedan od najplastičnijih ženskih tipova, onaj koji najbolje omogućuje veliku igru poroka i vrlina. Za bojažljivog čistunca, ona utjelovljuje zlo, sramotu, bolest, prokletstvo; izaziva gađenje i sablazan. Ona ne 139
briana
pripada nijednom muškarcu, ali se nudi svima i živi od te prodaje. Tako nalazi strašnu neovisnost raskošnih primitivnih boginja-majki i utjelovljuje Ženstvenost koju muško društvo nije posvetilo, koje je još uvijek ispunjeno zlokobnim moćima. U spolnom činu, muškarac si ne može zamisliti da je posjeduje, samo je prepušten demonima puti, to je poniženje, mrlja koju ponajviše osjećaju Anglosasi za koje je put manje-više prokleta. Naprotiv, muškarac koji se ne boji putenosti, voljet će kod prostitutke njezinu velikodušnu i sirovu afirmaciju. U njoj će prepoznati egzaltaciju ženstvenosti koju ne umanjuje nikakav moral. Pronaći će u njezinu tijelu one magične vrline koje su nekoć ženu približavale zvijezdama i moru. Henry Miller spavajući s prostitutkom osjeća da prodire u same ponore života, smrti, kozmosa. Spaja se s Bogom na dnu vlažne tame gostoljubive vagine. Jer je ona, na margini licemjerno moralnog svijeta, vrsta parije, također možemo »izgubljenu djevojku« smatrati izazovom svim službenim vrlinama. Njezino je beščašće povezuje s autentičnim sveticama. Jer će ono što je bilo poniženo biti uzdignuto. Krist je s naklonošću promatrao Mariju Magdalenu. Grijeh lakše od licemjerne vrline otvara vrata raja. Tako će uz Sonju Raskoljnjikov žrtvovati arogantni muški ponos koji ga je povukao u zločin. Ubojstvom je potrošio želju za separacijom koja postoji u svakom muškarcu: rezignirana, napuštena od svih, ponizna prostitutka je ta koja najbolje može prihvatiti njegov zavjet abdikacije.85 Izraz »izgubljena djevojka« pobuđuje uznemirujući odjek. Mnogi muškarci sanjaju o tome da se izgube. To nije tako lako, ne uspijeva se lako u pozitivnom liku dosegnuti Zlo. Čak se i demonsko boji prevelikih zločina. Žena omogućuje da se bez velikog rizika slave crne mise gdje se Sotonu evocira bez izravnog poziva. Ona je na margini muškog svijeta: djela koja je se tiču nemaju pravih posljedica. Ipak je ona ljudsko biće i stoga se preko nje može pobuniti protiv ljudskih zakona. Od Musseta do Georgesa Bataillea, posjećivanje »djevojaka« predstavlja užasan i fascinantan razvrat. Kod žena su de Sade i Sacher-Masoch tažili želje koje su ih proganjale. Njihovi učenici, i većina muškaraca s »porocima« koje valja zadovoljiti, obraćaju se najčešće prostitutkama. Od svih žena upravo su one najpodčinjenije mužjaku, a svejedno mu još više umiču. Zbog toga mogu poprimiti toliko različitih značenja. No nema ženske figure, djevice, majke, supruge, sestre, sluškinje, ljubavnice, vatrene vrline, nasmiješene odaliske, koja ne bi mogla tako sažeti nestalne muške težnje. Na psihologiji je, i pogotovo na psihoanalizi, da otkriju zašto se pojedinac više veže za ovaj ili onaj aspekt Mita s bezbrojnim licima. I zašto ga baš u toj jedinstvenoj formi utjelovljuje. No u sve komplekse, opsesije, psihoze, upetljan je taj mit. Posebno velik broj neuroza proizlazi iz vrtoglavice zabranjenog. Do nje ne može doći ako prethodno nisu ustanovljeni tabui. Vanjski društveni pritisak nedovoljan je da bi se objasnila prisutnost neuroza. Zapravo, društvene zabrane nisu samo konvencije. One, uz ostala značenja, imaju ontološki smisao koji svaki pojedinac zasebno doživljava. Na primjer, zanimljivo je proučiti »Edipov kompleks«. Prečesto ga se smatra produktom borbe između instinktivnih težnji i društvenih zahtjeva. No to je prije svega sukob u subjektu samom. Vezanost djeteta s majčinim dojkama je najprije veza sa Životom u njegovoj najizravnijoj formi, u njegovoj općenitosti i imanenciji. Odbijanje odvikavanja od dojke je odbijanje napuštenosti na koju je pojedinac osuđen čim se odvoji od Cjeline. Od toga, i kako se postupno individualizira i sve više odvaja, možemo ocijeniti »seksualnom« sklonost koju 85
Marcel Schwob poetski izlaže taj mit u Livre de Monelle. »Govorit ću ti o malim prostitutkama i znat ćeš početak... Vidiš, one suosjećaju s vama i miluju vam ruku svojom mršavom rukom. Razumiju vas jedino ako ste jako nesretni. Plaču s vama i tješe vas... Nijedna od njih, znaš, ne može ostati s vama. Bile bi pretužne i srame se ostati kad više ne plačete, ne usude vas se gledati. Nauče vas lekciju koju vas moraju naučiti i odlaze. Dolaze kroz hladnoću i kišu poljubiti vas u čelo i osušiti vaše oči i užasna tama ih ponovno uzima... Ne valja misliti na to što mogu učiniti u tami.«
140
briana
zadržava za majčino tijelo otad razdvojeno od njegova. Njegova se senzualnost tada medijatizira, postala je transcendencijom prema stranom objektu. No što se brže i odlučnije dijete pojmi kao subjekt, to će mu tjelesna veza koja pobija njegovu autonomiju postati mrskija. Tada bježi od milovanja, autoritet koji nad njim vrši majka, prava koja ima nad njim, katkad sama njezina prisutnost izazivaju mu vrstu srama. Posebno mu postaje odbojno, opsceno otkriti je kao put, izbjegava misliti na njezino tijelo. U užasu koji osjeća prema ocu ili drugom majčinu mužu ili ljubavniku, ima manje ljubomore nego sablazni. Podsjetiti ga na činjenicu da mu je majka puteno biće znači podsjetiti ga na vlastito rođenje, događaj koji svim snagama odbacuje, ili mu u najmanju ruku želi pripisati veličanstvo velikoga svemirskog fenomena. Njegova majka trebala bi obuhvatiti Prirodu koja obogaćuje sve pojedince a da ne pripada nikome. Mrzi to što ona postaje Plijen, ne zato što, kao što se često misli, je sam želi posjedovati, nego zato što želi da postoji onkraj bilo kakva posjedovanja. Ne smije imati mediokritetske dimenzije supruge ili ljubavnice. Međutim, kad se njegova seksualnost u adolescenciji virilizira, događa se da ga majčino tijelo uzbuđuje. No tomu je tako zato što u njoj poima ženskost općenito. Često se želja koju pobuđuje pogled na bedro, dojku, ugasi čim mladić shvati da je to tijelo majčino tijelo. Postoje brojni perverzni slučajevi, jer je adolescencija, kao doba zbunjenosti, perverzno doba, gdje gađenje potiče na svetogrđe, a zabranjeno rađa kušnju. No ne treba vjerovati da sin naivno žudi spavati s majkom i da se tu suprotstavljaju i oprimiraju ga vanjske ograde. Naprotiv, upravo zbog te ograde koja se usadila u srce pojedinca žudnja se i rađa. Ta zabrana je najnormalnija, najopćenitija reakcija. No ni ona ne nastaje iz društvenih pravila koja maskiraju instinktivne želje. Prije bi bilo da je poštovanje sublimacija izvornoga gađenja. Mladić si ne dopušta majku doživljavati putenom. On je preobličuje, asimilira jednoj od čistih slika posvećene žene koje mu društvo nudi. Time pridonosi jačanju idealne figure Majke koja će spasiti sljedeću generaciju. No potonja ima toliko snage samo zato što proizlazi iz individualne dijalektike. A budući da se u svakoj ženi nalazi opća esencija Žene, dakle Majke, sigurno je da će se stav prema majci odraziti na odnose sa suprugom i ljubavnicama, ali manje jednostavno no što si to često zamišljamo. Adolescent koji je konkretno senzualno poželio svoju majku možda je u njoj poželio ženu općenito, i žar njegova temperamenta umirit će se kraj bilo koje žene: nije osuđen na incestuozne nostalgije.86 S druge strane, mladić koji osjeća nježno, ali platonsko poštovanje prema svojoj majci, može u svakom slučaju željeti da žena posjeduje majčinsku čistoću. Dovoljno znamo o važnosti seksualnosti, dakle obično i žene, u patološkim i normalnim ponašanjima. I drugi objekti mogu se feminizirati. Jer utoliko što je žena u velikoj mjeri muški izum, muškarac je može izmisliti u muškom tijelu. Podjela na spolove zadržava se i u homoseksualnosti. No obično se Ženu traži u ženskim bićima. Kroz nju, kroz ono najbolje i najgore u njoj, muškarac uči o sreći, patnji, poroku, vrlini, pohlepi, odbijanju, odanosti, tiraniji, uči o sebi samome. Ona je igra i pustolovina, no također i test. Ona je trijumf pobjede i onaj gorči, nadvladanog neuspjeha. Ona je vrtoglavost gubitka, fascinacija prokletstvom, smrću. Postoji cijelo more značenja koja postoje samo kroz ženu. Ona je supstancija muških djelovanja i osjećaja, utjelovljenje svih vrijednosti koje traže svoju slobodu. Razumljivo je da se, čak i osuđen na najokrutnija odricanja, muškarac ne želi odreći sna koji sadržava sve druge snove. To je razlog zašto žena ima dvostruko i varljivo lice. Ona je sve što muškarac zaziva i sve što ne može dosegnuti. Ona je mudra posrednica između povoljne Prirode i muškarca. Ona je i iskušenje Prirode, nepripitomljene protiv svakog razuma. Od dobra 86
Stendhalov primjer ovdje je frapanran.
141
briana
do zla ona karnalno utjelovljuje sve moralne vrijednosti i njihove suprotnosti. Ona je srž djelovanja i ono što ga sprječava, muškarčevo poimanje svijeta i njegov neuspjeh. Kao takva ona je izvor svega muškog promišljanja o egzistenciji i svakog izraza nje koji može dati. Svejedno radi na tome da ga odvrati od samoga sebe, da ga uroni u tišinu i smrt. Uza sluškinju i partnericu, on očekuje da mu je žena i publika i sudac, da ga potvrdi u njegovu bitku. No ona mu se suprotstavlja svojom ravnodušnošću, to jest ruganjem i podsmijehom. U nju projicira ono što želi i čega se boji, ono što voli i što mrzi. I ako mu je teško o njoj išta reći, to je stoga što se muškarac cijeli u njoj traži i što je ona Cjelina. Samo, ona je Cjelina na neesencijalni način: ona je sve Drugo. I, kao drugo, ona je također drugo nego ona sama, drugo nego ono što se od nje očekuje. Kao sve, ona nikad nije upravo ono što bi trebala biti. Ona je stalno razočaranje, samo razočaranje egzistencije koja se nikad ne uspijeva dosegnuti ni pomiriti s totalitetom egzistenata.
142
briana
Drugo poglavlje Da bismo potvrdili tu analizu ženskog mita kakav se kolektivno predstavlja, razmotrit ćemo jedinstvenu i sinkretičnu formu koju poprima kod nekih pisaca. Stav prema ženi u Montherlanta, D. H. Lawrencea, Claudela, Bretona, Stendhala posebno nam se učinio tipičan.
I. MONTHERLANT ILI KRUH GAĐENJA Montherlant pripada dugoj muškoj tradiciji prisvajanja gordoga Pitagorina manihejstva. Prema Nietzscheu prosuđuje da su samo razdoblja slabosti egzaltirala vječno žensko i da junak treba ustati protiv Magna Mater. Stručnjak za junaštvo preuzeo je na sebe zadatak njezina svrgavanja. Žena, to je noć, kaos, imanencija. »Te konvulzivne tame samo su žensko u svojem čistom stanju«87, piše on o gđi Tolstoj. Po njemu, današnja muška glupost i niskost dali su pozitivnu sliku ženskim deficijencijama. Govori se o ženskom instinktu, o njihovoj intuiciji, o njihovoj vidovitosti, dok bi trebalo prokazati njihov nedostatak logike, njihovo tvrdoglavo neznanje, njihovu nesposobnost da pojme realno. One zapravo nisu ni dobre promatračice niti psiholozi. Ne znaju ni vidjeti stvari niti razumjeti bića. Njihova je tajanstvenost zamka, njihova nedodirljiva blaga imaju dubinu ništavila. Nemaju ništa za dati muškarcu i mogu mu samo naštetiti. Za Montherlanta ponajprije je majka ta velika neprijateljica. U jednoj mladenačkoj drami, Egzil, na scenu postavlja majku koja sprječava sina da pođe u vojsku. U Les Olympiques mladić koji se želi posvetiti sportu zaustavljen je strašljivim egoizmom svoje majke. U Les Célibataires, u Les jeunes filles, majka je ocrnjena. Njezin je zločin to što želi zauvijek zadržati svojega sina zatvorenog u tami svoje utrobe. Kastrira ga da bi ga mogla monopolizirati i tako ispuniti sterilnu prazninu svojega bića. Ona je najgora odgojiteljica. Podreže krila djetetu, drži ga podalje od vrhunaca kojima on teži, poglupljuje ga i ponižava. Ove zamjerke nisu sasvim neutemeljene. No jasno je iz izravnih kritika koje Montherlant upućuje ženi-majci, da ono što on u njoj prezire jest vlastito rođenje. On se smatra bogom, želi biti bog: zato što je muško, zato što je »superiorni muškarac«, zato što je Montherlant. Bog nije bio rođen. Njegovo tijelo, ako ga ima, je volja oblikovana u čvrste i disciplinirane mišiće, a ne tijelo koje nijemo ispunjavaju život i smrt. Za to konačno, slučajno, ranjivo tijelo koje on niječe, smatra odgovornom majku. »Jedino mjesto na Ahilovu tijelu koje je bilo ranjivo jest ono za koje ga je držala majka.« Montherlant nikad nije želio prihvatiti ljudski položaj. Ono što naziva svojim ponosom je, od početka, paničan bijeg pred rizicima koje nosi sloboda angažirana u svijetu putem tijela. Navodno potvrđuje slobodu no odbija angažman. Bez poveznica, bez korijena, zamišlja se kao subjektivnost suvereno usmjerena na sebe. Uspomena na njegov tjelesni 87
Sur les femmes / O ženama
143
briana
postanak kvari taj san te poseže za postupkom koji mu je uobičajen: umjesto da ga nadvlada, on ga odbacuje. U Montherlantovim očima, ljubavnica je jednako štetna kao majka. Sprječava muškarca da u sebi uskrsne boga. Ženska sudbina je život u svojoj najizravnijoj formi, hrani se senzacijama, prepušta imanenciji, opsjednuta je srećom: želi u to zatvoriti muškarca. Ne doživljava elan svoje transcendencije, nema osjećaj za veličinu. Voli svojeg ljubavnika u njegovoj slabosti, a ne u snazi, u njegovim mukama, a ne radostima. Voljela bi da je razoružan, nesretan u toj mjeri da ga želi protiv svih dokaza uvjeriti u njegovu nesreću. On je nadilazi i tako joj bježi, a ona ga misli svesti na vlastito mjerilo da bi ga se dočepala. Jer ga treba, nije sama sebi dovoljna, to je parazitsko biće. Kroz Dominiqueine oči, Montherlant prikazuje Ranelaghove šetačice »obješene na ruke svojih ljubavnika poput bića bez kralježnica, slične velikim zamaskiranim puževima«88. Izuzev sportašica, žene su po njemu nepotpuna bića, osuđena na ropstvo. Meke i bez mišića nemaju zahvat nad svijetom. Stoga gorljivo rade na tome da si pripoje kakva ljubavnika ili bolje muža. Montherlant nije, koliko znam, iskoristio mit bogomoljke, no ponovno mu je pronašao sadržaj: voljeti za ženu znači proždrijeti. Navodno se daje, ali uzima. Citira krik gđe Tolstoj: »Živim kroz njega, za njega; zahtijevam isto za sebe«, te prokazuje opasnosti takve ljubavne furije, nalazi strašnu istinu u riječima iz knjige Propovjednika: »Muškarac koji vam želi zlo vrijedi više od žene koja vam želi dobro.« Podsjeća na Lyauteyjevo iskustvo: »Onaj od mojih ljudi koji se oženi je čovjek umanjen za pola.« Brak smatra posebno kobnim za »superiornog muškarca«. To je smiješno podilaženje buržujskim vrijednostima. Možete li zamisliti da kažemo: »gospođa Eshil« ili »idem na večeru kod Danteovih«? Prestiž velikoga muškarca brakom je oslabljen. Ponajviše brak uništava magičnu samoću junaka. On se »ne treba odvraćati od sebe samoga«. Već sam rekla da je Montherlant izabrao slobodu bez objekta, što znači da preferira iluziju autonomije naspram autentične slobode koja se angažira u svijetu. Tu raspoloživost namjerava iskoristiti protiv žene. Ona je teška, teret je. »Grozan simbol je to da muškarac nije mogao uspravno hodati jer mu je voljena žena bila obješena na ruku.«89 »Ja sam gorio, ona je ugasila vatru. Hodao sam po vodi, ona me primila za ruku, potonuo sam.« Otkud joj toliko moći kad je samo manjak, bijeda, negativnost, i njezina je magija iluzorna? Montherlant to ne objašnjava. Samo oholo kaže da se »lav s pravom boji komarca«. Ali odgovor upada u oči: lako se smatrati suverenim kad si sam, smatrati se jakim kad brižljivo odbijaš opteretiti se ikakvim teretom. Montherlant je izabrao lagodnost. Navodno štuje teške vrijednosti, ali ih nastoji dosegnuti lagano. »Krune koje dajemo samima sebi su jedine koje vrijedi nositi«, kaže kralj iz Pasifaje. Komotan princip. Monrherlant je okrunio svoje čelo, ovio se u purpur, no dovoljan je pogled izvana da otkrije da su njegove dijademe od krep-papira i da je, poput Andersenova kralja, on posve gol. U snu hodati po vodi, to je itekako manje zamorno od pravog hodanja po zemaljskim putovima. I zato lav Montherlant sa strahom izbjegava ženskog komarca: boji se testa stvarnosti.90 Da je Montherlant zaista ispuhao mit o Vječnom Ženskom, trebalo bi mu na tome čestitati. Niječući Ženu, može se pomoći ženama da se pojme kao ljudska bića. No vidjeli smo da on ne uništava idola, nego ga pretvara u čudovište. On također vjeruje u tu opskurnu i neumoljivu esenciju: ženskost. Slijedeći Aristotela i svetog Tomu smatra da 88
Le Songe / San Les Jeunes Filles 90 To je postupak koji Adler smatra klasičnim izvorom psihoza. Pojedinac podijeljen između »volje za moći« i »kompleksa inferiornosti« uspostavlja između društva i sebe najveću moguću distancu tako da se ne bi morao suočiti s testom stvarnosti. Zna da bi on minirao težnje koje može zadržati samo u sjeni lažnog. 89
144
briana
se ona negativno definira. Žena je žena zbog nedostatka muževnosti. To je sudbina koju svako žensko biće mora trpjeti u nemogućnosti da je promijeni. Ona koja je namjerava izbjeći svrstava se na najniži stupanj ljudske ljestvice: ne uspijeva postati muškarcem, a odbija biti ženom. Ona je samo smiješna karikatura, privid. To što je tijelo i svijest ništa ne pridonosi njezinoj stvarnosti. Svojedobno platonist, Montherlant čini se smatra da samo Ideje ženskosti i muškosti posjeduju biće. Pojedinac koji nije dio ni jedne niti druge samo prividno postoji. Nemilosrdno osuđuje one »vještice« koje su dovoljno drske da se postave kao autonomni subjekti, da misle, da djeluju. Opisom Andrée Hacquebaut misli dokazati da se svaka žena koja se trudi od sebe napraviti osobu pretvara u namrštenu marionetu. Da, Andrée je ružna, nezgrapna, loše odjevena i čak prljava, sa sumnjivim noktima i podlakticama. Ono malo kulture što joj se pripisuje dovoljno je da ubije svu njezinu ženstvenost. Costals nas uvjerava da je inteligentna, no svakom stranicom koju joj posvećuje, Montherlant nas uvjerava u njezinu glupost. Costals tvrdi da prema njoj osjeća simpatiju. Montherlant nam je čini odvratnom. Tom spretnom dvosmislenošću dokazuje se glupost ženske inteligencije, utvrđuje se da jedno iskonsko posrnuće kvari kod žene sve muške kvalitete kojima ona teži. Montherlant je spreman odavde izuzeti sportašice. Autonomnom vježbom svojega tijela one mogu osvojiti duh, dušu. Svejedno ih je lako spustiti s tih visina: od pobjednice na tisuću metara, kojoj je posvetio entuzijastičnu himnu, Montherlant se oprezno udaljava. Znajući da je može lako zavesti, ne želi joj priuštiti tu sramotu. Alban je zove na vrh, ali Dominique se ondje nije zadržala. Zaljubila se u njega: »Ona koja je cijela bila duh, duša, sada se znojila, odavala tjelesni miris, i, gubeći zrak, pročišćavala grlo.«91 Bijesan, Alban je otjera. Možemo cijeniti ženu koja je sportskom disciplinom ubila u sebi putenost, no ogavnu sablazan predstavlja autonomna egzistencija pretočena u žensko tijelo. Žensko tijelo je vrijedno prijezira čim u njemu obitava neka svijest. Ženi priliči da bude čisto tijelo. Montherlant odobrava orijentalni stav: kao predmet uživanja, slabiji spol ima mjesto na zemlji, nesumnjivo skromno, ali važeće. Opravdano je užitkom koji iz njega crpi muškarac i samo tim užitkom. Idealna žena je savršeno glupa i podčinjena. Uvijek je spremna primiti muškarca, i od njega nikad ništa ne traži. Takva je Douce (Nježna), koju Alban cijeni kad mu to odgovara, »Douce, zavidno glupa i tim više poželjna što je gluplja... beskorisna izvan ljubavi te stoga čvrsto ali nježno izbjegavana.« Takva je mala Arapkinja Radidja, mirna zvjerčica ljubavi koja poslušno prihvaća užitak i novac. Tako možemo zamisliti tu »žensku životinju« koju junak susreće u španjolskom vlaku: »Djelovala je toliko tupo da sam je poželio.« Autor objašnjava: »Kod žena je iritantno njihovo prezanje ka razumu. Ako prenaglase svoju animalnost, graniče s nadljudskim.«92 No Montherlant ni po čemu nije orijentalni sultan, za to mu u prvom redu nedostaje senzualnosti. Daleko je od oduševljavanja »ženskom zvijeri« bez skrivenoga motiva. One su »bolesne, gadne, nikad posve čiste«93. Costals nam povjerava da kosa mladića miriše jače i finije od ženske. Katkad osjeća gađenje kraj Solange, pred »tim slatkastim, gotovo mučnim mirisom, i tim tijelom bez mišića, bez živaca, poput bijelog puža«. Sanja o njemu dostojnijim zagrljajima, zagrljajima među jednakima, gdje se nježnost rađa iz pobijeđene snage... Orijentalac požudno kuša ženu i tako se među ljubavnicima uspostavlja tjelesna uzajamnost: to pokazuju gorljive invokacije Pjesma nad pjesmama, bajke iz Tisuću i jedne noći i mnoge arapske pjesme u čast voljene žene. 91
Le Songe / San La Petite Infante de Castille 93 Les Jeunes Filles 92
145
briana
Da, ima loših žena. No ima ih i slasnih, i senzualni se muškarac prepušta njihovim rukama s povjerenjem, ne osjećajući se pritom poniženim. Dok je Montherlantov junak uvijek u defenzivi: »Uzimati i ne biti uzet, jedina prihvatljiva formula između superiornog muškarca i žene.« Rado govori o trenutku želje, koji mu se čini agresivnim, muževnim trenutkom. Izbjegava trenutak užitka. Možda bi mogao otkriti da se i on znoji, uspuhuje, »pušta mirise«, ali ne... tko bi se usudio udahnuti njegov miris, osjetiti njegovu vlažnost? Njegovo razoružano tijelo ne postoji ni za koga, jer nema nikoga pred njim: on je jedina svijest, čista transparentna i suverena prisutnost. Ako za njegovu svijest užitak i postoji, to ne uzima u obzir. To bi značilo da je užitak ovladao njime. Samozadovoljno govori o užitku koji je dao, nikad o onom što ga je primio. Primanje znači ovisnost. »Od žene želim da joj pružim užitak.«94 Živa toplina požude značila bi suučesništvo, a on joj ga nimalo ne priznaje. Preferira bahatu samoću dominacije. Kraj žena on traži ne senzualna nego cerebralna zadovoljstva. Ponajprije zadovoljstva ponosa koji se želi izraziti, ali bez rizika. Pred ženom »imamo isti osjećaj kao pred konjem, bikom kojem ćemo prići: jednaku nesigurnost i istu sklonost iskušavanju svoje moći«95. Usporediti tu svoju moć s drugim muškarcima bilo bi previše smjelo. Oni bi intervenirali u testiranje. Nametali bi nepredviđene standarde, davali tuđu presudu. Pred bikom, konjem, muškarac ostaje svoj vlastiti sudac, onaj koji je beskrajno sigurniji. Također, ako dobro odabere ženu, ostaje sam pred njom: »Ja ne volim u jednakosti, jer u ženi tražim dijete.« Ovaj truizam ništa ne objašnjava: zašto traži baš dijete, a ne ravnopravnu osobu? Montherlant bi bio iskreniji kad bi rekao da njemu, Montherlantu, nema ravna, odnosno točnije da ga ne želi imati: boji se sebi sličnog. U Les Olympiques divi se strogosti natjecanja, koja stvaraju hijerarhije gdje je nemoguće varati. No on sam nije shvatio tu lekciju. U nastavku svojega opusa i života, njegovi se junaci kao i on sam klone svake konfrontacije: imaju posla sa životinjama, krajolikom, djecom, ženama-djecom, no nikada s jednakima. Zaljubljen u strogu lucidnost sporta, Montherlant za ljubavnice prihvaća samo one žene od čijeg suda njegov bojažljivi ponos ne mora nimalo strahovati. Bira »pasivne i vegetativne«, infantilne, glupe, iskvarene. Sustavno izbjegava pripisati im svijest: ako joj otkrije tračak, pobuni se i odlazi. Sa ženom ne treba ostvariti nikakav intersubjektivan odnos: ona u muškom carstvu valja biti samo živi objekt. Nikad ne može biti zamišljena kao subjekt; njezino se gledište nikad ne može uzeti u obzir. Montherlantov junak posjeduje navodno arogantan moral, no on je jednostavno komotan. Tiču ga se samo odnosi sa samim sobom. Veže se sa ženom - ili bolje rečeno, veže si ženu - ne da bi u njoj uživao, nego da bi uživao u sebi. Budući da je ona apsolutno inferiorna, ženska egzistencija pokazuje supstancijalnu, esencijalnu i neuništivu superiornost muškarca. Bez rizika. Tako Doucina blesavost omogućuje Albanu da »na neki način rekonstruira senzacije drevnog poluboga ženeći Gusku iz bajke«96. Čim dotakne Solange, Costals se pretvara u moćnog lava: »Tek što su sjeli jedno pokraj drugog, stavio je ruku na djevojčino bedro (preko haljine), te je potom stavio posred njezina tijela kao što lav drži šapu na komadu mesa koji je osvojio...« Ta gesta koju u tami kinodvorane svakodnevno radi toliko muškaraca za Costalsa je »primitivna gesta Gospodara«.. Kad bi imali poput njega smisao za veličinu, svi bi ljubavnici i muževi koji ljube svoje drage prije no što će ih imati, za badava doživljavali te moćne metamorfoze. »Lagano je mirisao lice te žene, poput lava koji, trgajući meso koje drži među šapama, svako malo zastane da bi ga 94
Les Jeunes Filles La Petite Infante de Castille 96 Le Songe 95
146
briana
polizao.« Taj mesojedski ponos nije jedino zadovoljstvo koje mužjak dobiva od svoje ženke. Ona mu je izlika da slobodno, kako mu dođe i uvijek bez rizika, doživi vlastito srce. Costals će tako jedne noći uživati u patnji, sve dok, zasićen okusom vlastite boli, ne nasrne veselo na pileći batak. Vrlo si rijetko čovjek može dopustiti takav hir. No postoje druge, moćne i suptilne radosti. Na primjer, Costals prezrivo pristane odgovoriti na neka ženska pisma, i katkad tome čak brižljivo pristupa. Jednoj nadahnutoj seljančici, piše na koncu pedantne disertacije: »Sumnjam da me možete shvatiti, no bolje i tako nego da se ja ponižavani pred vama.« Katkad rado modelira ženu prema svojem ukusu: »Želim da za mene budete arapski šal... Nisam vas uzdignuo do sebe da budete išta drugo nego ja.« Zabavlja ga izmišljanje lijepih uspomena za Solange. No ponajprije kad spava sa ženom, opijeno osjeća svoju genijalnost. Davatelj užitka, mira, topline, snage, ta bogatstva koja troši ga ispunjavaju. On sam ljubavnicama ne duguje ništa. Da bi u to bio siguran, često ih plaća. No čak i kad je odnos ravnopravna razmjena, žena mu je bez recipročnosti dužna: ona ništa ne daje, on uzima. Također smatra sasvim normalnim da, nakon što je razdjeviči, pošalje Solange u kupaonicu. Čak i ako je žena voljena, izvan pitanja je da se muškarac za nju žrtvuje. On je mužjak po božanskom pravu, ona je po božanskom pravu osuđena na vjedro i bide. Costalsov ponos tako vjerno oponaša grubost da ga je teško razlikovati od nepristojnoga putujućeg trgovca. Prva ženska zadaća jest da udovolji potrebama njegove velikodušnosti. Kad pomisli da Solange ne cijeni njegova milovanja, Costalsa obuzima divljački bijes. Ako mu je draga Radidja, tomu je tako jer njezino lice odražava radost čim u nju uđe. Tako da uživa osjećajući se istodobno kao predator i divni princ. Svejedno nas zbunjuje odakle dolazi grozničava želja za uzimanjem i zadovoljavanjem ako je uzeta i zadovoljena žena samo jadna stvar, bljutava put u kojoj treperi zamjena za svijest. Kako Costals može gubiti toliko vremena s tim beskorisnim stvorenjima? Ta proturječja daju nam uvid u raspon njegova ponosa, tu čistu taštinu. Suptilniji užitak jakoga, velikodušnoga gospodara jest sažaljenje prema nesretnoj rasi. Costalsa s vremena na vrijeme gane kad u svojem srcu osjeti toliko bratske težine, toliko simpatije za ponizne, toliko »sažaljenja za žene«. Što je dirljivije od nepredviđene nježnosti grubih bića? Oživljava u sebi plemenitu sliku razglednice gradića Epinala kad se naginje nad te bolesne životinje, žene. Čak i sportašice rado vidi pobijeđenima, ozlijeđenima, iscrpljenima, umrtvljenima. Ostale želi tim bespomoćnije moguće. Njihov mu se mjesečni jad gadi, no svejedno nam povjerava da je uvijek »kod žena preferirao one dane kad je znao da su dobile«... Katkad i popušta pred tim sažaljenjem. Obvezuje se, gotovo i održi obećanja: obećaje pomoći Andrée, oženiti Solange. Kad se sažaljenje povuče iz njegove duše, ta obećanja nestaju. Nema li pravo promijeniti mišljenje? On je taj koji donosi pravila igre koju igra sa sobom samim kao jedinim partnerom. Inferiorna, jadna, to nije dovoljno. Montherlant želi da žena izaziva prijezir. Katkad tvrdi da je sukob želje i prijezira patetična drama: »Ah! Željeti ono što preziremo, koja tragedija!... Privući i odgurnuti gotovo u jednom mahu, zapaliti i brzo odbaciti kao što se radi sa šibicom, tragedija naših odnosa sa ženama!«97 Zapravo, tragedije nema osim iz gledišta šibice, zanemarivoga gledišta. Što se onoga tko je pali tiče, brižnog da si ne opeče prste, previše je jasno da ga ova gimnastika oduševljava. Kad mu ne bi pričinjalo užitak »željeti ono što prezire«, ne bi tako sustavno odbijao željeti ono što cijeni. Alban ne bi odbacio Dominique, odlučio bi »voljeti u jednakosti«, i mogao bi izbjeći toliki prijezir prema onome što želi. Na kraju krajeva, što je to toliko vrijedno prijezira u maloj španjolskoj plesačici, zgodnoj, strastvenoj, jednostavnoj? Je li tomu razlog njezino 97
La Petite Infante de la Castille
147
briana
siromaštvo, niže podrijetlo, nedostatak kulture? Nažalost, Montherlantovim očima gledano, to su mane. Ali povrh svega on je prezire kao ženu, po dekretu. On dobro kaže da nije ženska tajanstvenost ta koja izaziva muške snove, nego da ti snovi stvaraju tajanstvenost. No i on projicira u objekt ono što zahtijeva njegova subjektivnost: ne prezire on žene zato što su prijezira vrijedne, nego mu one, zato što ih želi prezirati, djeluju odvratnima. Osjeća da su visine na kojima se nalazi tim više što je između nje i njega veća udaljenost. To objašnjava zašto za svoje junake odabire tako jadne dragane. Velikom piscu Costalsu suprotstavlja staru djevicu iz provincije, proganjanu seksom i dosadom, buržujku krajnje desnice, neznalicu i proračunatu. To je odmjeravanje superiornog pojedinca s doista skromnim protutežama. Posljedica toga čudnog opreza jest da se čitatelju junak čini posve malenim. No nema veze, Costals samog sebe smatra velikim. Najmanje ženske slabosti dovoljne su da nahrane njegov ponos. Jedan od tekstova iz Jeunes Fillesa je posebno znakovit. Prije no što će spavati s Costalsom, Solange se sprema za krevet. »Morala je na zahod, i Costals se prisjeti te kobile koju je imao, tako ponosne, tako osjetljive da nije ni urinirala niti srala kad ju je jahao.« Ovdje se otkriva mržnja prema tijelu (pomislimo na Swifta: Celia sere), volja za prispodobom žene s domaćom životinjom, odbijanje da joj se prizna ikakva autonomija, makar i ona urinarna. No Costals ponajprije, dok mu se gadi, zaboravlja da i on ima mjehur i debelo crijevo. Jednako kad se grozi žene koja se kupa u znoju i smradu, poništava sve svoje osobne izlučevine. On je čisti duh, obdaren mišićima i čeličnim spolovilom. »Prijezir je plemenitiji od želje«, izjavljuje Montherlanr u Aux Fontaines du Désir (Na izvorima želje), a Alvaro kaže: »Moj kruh je gađenje.«98 Kakav je alibi prijezir kad se oduševljava samim sobom! Činjenicom da kontempliramo i prosuđujemo, osjećamo se radikalno drugačijima od drugoga kojega osuđujemo, i besplatno peremo ruke od mana za koje ga optužujemo. S kojom je opijenošću Montherlant cijeloga života izražavao prijezir prema ljudima! Dovoljno mu je bilo prokazati njihovu glupost da bi se smatrao pametnim, njihov kukavičluk da bi se smatrao hrabrim. Početkom okupacije Francuske prepušta se orgiji prijezira prema svojim poraženim sunarodnjacima. On nije ni Francuz, niti pobijeđen, on je iznad svega toga. Slučajno, kad se sve zbroji, Montherlant koji je upirao prstom nije učinio ništa više od ostalih da bi spriječio poraz, čak nije ni pristao na časničku dužnost. No brzo je nastavio s bijesnim optužbama, koje su ga odvele daleko od sebe samoga.99 Glumi da mu je žao zbog svojih gađenja da bi se ona činila iskrenijima i da više u njima uživa. Istina je da u tome nalazi toliko prednosti da sustavno pokušava poniziti ženu. Zabavlja ga mamiti siromašne djevojke novcem ili nakitom. Ako prihvate njegove zlonamjerne darove, likuje. S Andrée iz užitka igra sadističku igru, ne da bi ona patila, nego da vidi kako se ponižava. Ohrabruje Solange u čedomorstvu. Ona prihvaća tu mogućnost i Costalsova čula se uzbuđuju. Uzima tog potencijalnog ubojicu u zanosu prijezira. Apologija gusjenica nudi ključ za takav stav. Koja god bila njegova skrivena namjera, sama je po sebi znakovita. Pišajući na gusjenice, Montherlant uživa u poštedi jednih i istrebljenju drugih. Smijući se sažalijeva one koje su odlučile živjeti i velikodušno ih pušta. Ta ga igra oduševljava. Bez gusjenica mokraćni mlaz bio bi samo izlučevina. Ovako on postaje instrumentom života i smrti. Nad gmižućim insektom, muškarac koji olakšava mjehur upoznaje despotsku usamljenost boga, ne bivajući i sam ugrožen. Tako pred ženskim životinjama mužjak, s visine svojega pijedestala, katkad okrutan, katkad nježan, malo pravedan, malo hirovit, daje, uzima, zadovoljava, sažalijeva 98 99
Le Maître de Santiago Le Solstice de juin, str. 301
148
briana
se, gadi. Sluša samo vlastiti užitak. On je suveren, slobodan, jedinstven. No te životinje moraju biti samo životinje, planski će ih se izabrati, laskati njihovim slabostima, postupat će se s njima kao sa životinjama toliko odlučno da će na kraju prihvatiti svoj položaj. Slično su se tome bijelci iz Louisiane i Georgije oduševljavali crnačkim sitnim krađama i lažima, potvrđujući tako superiornost vlastite boje kože. A ako koji od tih crnaca ustraje u poštenju, zbog toga će s njime postupati gore. Tako se u koncentracijskim logorima sustavno prakticiralo ponižavanje ljudi. Vladajuća rasa u tom je poniženju nalazila dokaz svoje nadljudske esencije. Ovo nije slučajna podudarnost. Dovoljno se zna o Montherlantovu divljenju nacističkoj ideologiji. Rado je gledao kako svastika, tj. sunčani kotač, trijumfira u proslavi sunca. »Pobjeda Sunčanog kotača nije samo pobjeda Sunca, pobjeda poganstva. To je pobjeda sunčeva principa, da se sve mijenja... U tom sam danu vidio trijumf principa kojim sam prožet, koji sam opjevao, za koji s potpunom sviješću osjećam da vlada mojim životom.« Također je poznato s koliko je ustrajnim osjećajem veličine tijekom okupacije Francuzima nudio primjer Nijemaca koji »dišu veliki stil snage«. Ista panična sklonost lakoći zbog koje bježi od sebi ravnih, baca ga na koljena pred pobjednicima. Misli da se tim klečanjem poistovjećuje s njima. Dakle sad je pobjednik, što je uvijek želio biti, makar nad bikom, gusjenicama, ženom, nad životom samim i slobodom. Treba reći da je i prije pobjede laskao »totalitarnim čarobnjacima«100. Poput njih, i on je oduvijek bio nihilist, oduvijek je prezirao ljude. »Ljudi nisu vrijedni čak ni da ih se vodi (i čovječanstvo vam ne treba ništa učiniti da biste ga u toj mjeri prezirali).«101 Poput njih, vjerovao je da su neka bića: rase, nacije ili on sam, Montherlant, apsolutno povlaštena, što im nad drugima daje sva prava. Čitav njegov moral opravdava i zaziva rat i osuđivanje. Da bi se ocijenio njegov stav prema ženama, bilo bi dobro pobliže proučiti tu etiku. Jer napokon, trebalo bi znati u ime čega su osuđene. Nacistička mitologija imala je povijesnu infrastrukturu: nihilizam je odražavao njemački očaj. Kult junaka služio je pozitivnim ciljevima za koje su poginuli milijuni vojnika. Monthetlantov stav nema pozitivne protuteže te odražava samo njegov vlastiti egzistencijalni izbor. Zapravo, njegov junak odabire strah. U svakoj svijesti postoji težnja suverenosti, no može je se potvrditi samo riskiranjem. Nijedna superiornost nikada nije dana, jer je čovjek ništa kad ga se svede na vlastitu subjektivnost. Hijerarhije se mogu ustanoviti samo ljudskim radom i djelima. Poštovanje se stalno mora osvajati: to zna i Montherlant. »Prava imamo samo na ono što smo spremni riskirati.« No on sam se nikad nije želio riskirati među sebi sličnima. I zato što se ne usudi suočiti s čovječanstvom, on ga poništava. »Naporna prepreka, prepreka bića«, kaže kralj iz Mrtve kraljice. To je stoga što ona pobijaju ugodnu »bajkovitost« koju tašt čovjek stvara oko sebe. Treba ih zanijekati. Nevjerojatno je da nijedno od Montherlantovih djela ne oslikava sukob muškarca s muškarcem. Suživot je velika životna drama. On je zaobilazi. Njegov junak uvijek ustaje sam pred životinjama, djecom, ženama, krajolikom. On je plijen vlastitih želja (poput kraljice iz Pasifaje), ili vlastitih zahtjeva (poput Le Maitre de Santiago), no nikad nema nikoga uza sebe. Čak ni Alban u Le Songe nema prijatelja: Prineta za života prezire, uzbuđuje se tek nad njegovim mrtvim tijelom. Montherlantov opus, kao i njegov život, priznaje samo jednu svijest. Time iz toga svemira nestaje svaki osjećaj. Intersubjektivni odnos ne može postojati ako postoji samo jedan subjekt. Ljubav je bijedna, no ne prezire je u ime
100 101
L'Équinoxe de septembre, str. 57 Aux fontaines du désir
149
briana
prijateljstva jer »prijateljstvu nedostaju muda«102. Svaka je ljudska solidarnost svisoka odbačena. Junak nije rođen, on nije prostorno i vremenski ograničen. »Ne vidim razumnog razloga da se zanimam za vanjske stvari koje su mi suvremene više nego za neke iz bilo koje godine iz prošlosti.«103 Ništa od onoga što se događa drugima njemu nije važno: »Iskreno, događaji mi nikad nisu bili važni. Sviđali su mi se samo zbog zraka koji su u meni stvarali prolazeći kroz mene... Neka stoga budu što žele biti...« Djelovanje je nemoguće: »Imajući žar, energiju i hrabrost, nisam ih mogao staviti na raspolaganje kome god iz nedostatka vjere u bilo što ljudsko!« To znači da je svaka transcendencija zabranjena. Montherlant to priznaje. Ljubav i prijateljstvo su besmislice, prijezir sprječava djelovanje. Ne vjeruje u umjetnost zbog umjetnosti, i ne vjeruje u Boga. Jedino što ostaje jest imanencija užitka: »Moja je jedina ambicija bila da bolje od ostalih upotrijebim svoja čula«, napisao je 1925. I još: »Što ja zapravo želim? Posjedovanje bića koja mi se sviđaju u miru i poeziji.« A 1941.: »No ja koji optužujem, što sam ja učinio u tih dvadeset godina? Bio je to san ispunjen užitkom. Živio sam uzduž i poprijeko, opijajući se onime što volim: kakav poljubac sa životom!« Neka. No ne gazi li ženu upravo zato što se ova valja u imanenciji? Koje više ciljeve i velike planove Montherlant suprotstavlja posesivnoj ljubavi majke, ljubavnice? I on traži »posjedovanje«, a što se »poljupca sa životom« tiče, mnoge bi mu žene mogle parirati. Istina je da uživa u neobičnim užicima: onima koje dobiva od životinja, od dječaka, od nezrelih djevojčica. Sablažnjava ga to što strastvena ljubavnica ni u snu ne bi stavila svoju dvanaestogodišnju kćer njemu u krevet. Ta sablazan i nije baš solarna. Nije li svjestan da je ženska seksualnost jednako osjetljiva kao muška? Kad bi to bio kriterij za rangiranje spolova, možda bi čak žene bile prve. Montherlantove nedosljednosti doista su gadljive. U ime »alternacije« izjavljuje da, budući da ništa ne vrijedi, sve je ravnopravno. Prihvaća sve, želi sve obgrliti i sviđa mu se to što njegova širina duha straši majke s djecom. No on je taj koji je tijekom okupacije tražio »inkviziciju«104 koja bi cenzurirala filmove i novine. Bedra američkih djevojaka mu se gade, bikovo sjajno spolovilo ga uzbuđuje: svakome po njegovu ukusu. Svatko na svoj način rekreira svoju »fantaziju«. U ime kojih vrijednosti ovaj veliki orgijast s gađenjem pljuca na tuđe orgije? Zato što nisu njegove? No onda se čitav moral sastoji od bivanja Montherlantom? Jasno, on bi odgovorio da nije sve u užitku, važan je i način. Užitak bi trebao biti naličje odricanja, tako da se pohotnik osjeća sazdan od junačkog i svetačkog. No mnoge žene briljiraju u pomirenju svojih užitaka s visokim mišljenjem koje imaju o sebi. Zašto bismo morali vjerovati da Montherlantovi narcistički snovi vrijede više od njihovih? Jer, zapravo je riječ o snovima. Kako ih lišava bilo kakva objektivnog sadržaja, riječi s kojima žonglira Montherlant - veličina, svetost, junaštvo - samo su igračke. Monrherlant se među muškarcima bojao riskirati svoju nadmoćnost. Da bi se opijao tim uzbudljivim vinom, povukao se u oblake: Jedini je sigurno i vrhovni. Zatvara se u kabinet zrcala. Zrcala beskonačno odražavaju njegov vlastiti lik i stoga misli da može sam napučiti zemlju. No on je samo izolirani zatočenik sebe samoga. Misli da je slobodan: no otuđuje svoju slobodu u korist svojega ega. Oblikuje Montherlantov kip prema normama slike s razglednice. Alban koji odguruje Dominique jer je u zrcalu ugledao budalu ilustrira ovo ropstvo. Čovjek je budala samo u tuđim očima. Gordi Alban podčinjava svoje srce toj kolektivnoj svijesti koju prezire. Monthetlantova je sloboda stav, ne realnost. Budući da mu je djelovanje, u nedostatku cilja, nemoguće, tješi se gestama. On 102
Aux fontaines du désir La Possession de soi-même, str. 13 104 »Tražimo organizam koji bi imao diskrecijsko pravo zaustaviti sve što smatra da bi moglo naštetiti francuskim ljudskim vrijednostima. Vrstu inkvizicije u ime francuskih ljudskih vrijednosti.« (Le Solstice de juin, str. 270) 103
150
briana
je mimičar. Žene su mu prikladne partnerice. One mu daju replike, on preuzima glavnu ulogu, kruni se lovorom i zaogrće purpurom. No sve se događa na njegovoj privatnoj pozornici. Bačen na javni trg, pod pravu svjetlost, pravo nebo, glumac više ne vidi jasno, ne može stajati, posrče, pada. U trenutku lucidnosti Costals uzvikuje: »Kakve su zapravo smijurije ove 'pobjede' nad ženama!«105 Da. Montherlantove vrijednosti i pothvati su tužna smijurija. Plemenita djela koja ga opijaju također su samo geste, nikad pothvati. Ganut je Peregrinusovim samoubojstvom, Pasifajinom odvažnošću, elegancijom onoga Japanca koji je sklonio protivnika pod svoj kišobran prije no što će ga ubiti u dvoboju. No izjavljuje da »osoba protivnika i ideje koje zastupa nemaju dakle baš važnosti«.106 Ta izjava dobiva jedinstven ton 1941. Svaki je rat lijep, on još kaže, kakav mu god bio kraj, snaga je uvijek zadivljujuća, čemu god služi. »Borba bez vjere, to je formula s kojom nužno završimo želimo li zadržati jedinu prihvatljivu ideju o čovjeku: onu gdje je on ujedno i junak i mudrac.« No neobično je što Montherlantova uzvišena ravnodušnost prema svim ciljevima ne teži otporu nego nacionalnoj revoluciji, što je njegova suverena sloboda odabrala sluganstvo, i što tajnu junačke mudrosti nije tražio u pokretu otpora nego kod pobjednika. Ni to nije slučajnost. Te mistifikacije vode u pseudosublimno Mrtve kraljice ili Maitre de Santiago. U tim dramama, to znakovitijima zbog svoje ambicioznosti, dva tiranska muškarca žrtvuju svojem šupljem ponosu žene krive samo zato što su ljudska bića. One žele ljubav i zemaljsku sreću. Za kaznu jedna gubi život, a druga dušu. Ako se i opet zapitamo u ime čega, autor svisoka odgovara: ni za što. Ne želi da kraljevi razlozi za ubojstvo Ines budu previše tiranski. Ubojstvo treba biti banalan politički zločin. »Zašto je ubijam? Nesumnjivo postoji razlog, ali ja ga ne znam«, kaže on. Razlog je to što sunčani princip valja nadvladati zemaljsku banalnost. No, kao što smo vidjeli, taj princip nema nikakav cilj. Poziva na destrukciju, ništa više. Što se gospodara Santiaga Alvara tiče, Montherlant nam u jednom predgovoru kaže da se zanima za neke ljude toga vremena zbog »njihove jasne vjere, prijezira za vanjsku stvarnost, sklonosti uništavanju, strasti ni za što«. Toj strasti gospodar Santiaga žrtvuje svoju kćer. Ogrnut će je u lijepu blještavu riječ mistike. Nije li plitko nadrediti sreću mistici? Zapravo žrtve i odricanja imaju smisla samo iz perspektive nekoga cilja, ljudskoga cilja. A ciljevi koji nadilaze pojedinu ljubav, osobnu sreću, postoje samo u svijetu koji priznaje vrijednost i ljubavi i sreće. »Moral prodavačice« autentičniji je od praznih maštanja jer se temelji na životu i stvarnosti, a odatle mogu niknuti šire aspiracije. Lako nam je zamisliti Ines de Castro u logoru Buchenwald, dok se kralj žuri u njemačku ambasadu zbog državnih poslova. Mnogo je prodavačica tijekom okupacije zaslužilo poštovanje koje ne bismo dali Montherlantu. Šuplje riječi kojima se tovi opasne su samom svojom prazninom. Nadljudska mistika autorizira svako prolazno uništavanje. Činjenica jest da se, u dramama o kojima je ovdje riječ, ta mistika osnažuje dvama ubojstvima, jednim fizičkim i jednim moralnim. Alvaro, divlji, usamljen, nepoznat, nije daleko od velikog inkvizitora, niti je kralj - neshvaćen, odbačen - daleko od jednog Himmlera. Ubijaju se žene, ubijaju se Židovi, ubijaju se feminizirani muškarci i požidovljeni kršćani, ubijaju se svi koje je korisno ili užitak ubiti u ime tih uzvišenih ideja. Samo se negacijama mogu afirmirati negativne mistike. Pravo je nadilaženje pozitivan korak prema budućnosti, prema budućnosti čovječanstva. Lažni junak, da bi se uvjerio da je stigao daleko, da visoko leti, uvijek gleda unatrag, u svoje stope. On prezire, optužuje, tlači, progoni, muči, masakrira. Zbog zla koje čini bližnjemu svom procjenjuje se njemu superiornim. To su vrhunci u koje nam Montherlant upire nadmoćnim prstom, kad prekine svoj »poljubac sa životom«. 105 106
Les Jeunes Filles Le Solstice de juin, str. 211
151
briana
»Poput magarca arapskih vodenica, okrećem, okrećem, slijep i stalno se vraćajući na svoje korake. Osim što ne donosim svježu vodu.« Ne treba mnogo dodati ovom priznanju koje je Montherlant potpisao 1927. Svježa voda od njega nikad nije potekla. Možda je Montherlant trebao zapaliti Peregrinusovu lomaču: to bi bilo najlogičnije rješenje. No radije se sklonio u vlastiti kult. Umjesto da se dade ovom svijetu koji nije znao oploditi, zadovoljio se ogledanjem sebe u njemu. I organizirao si je život u korist toga odraza vidljivog samo njegovim očima. »Prinčevima je lako u svim okolnostima, čak i u porazu«, napisao je. I budući da se oduševljava samim sobom i u porazu, smatra se kraljem. Od Nietzschea je naučio da je »žena zabava junaka« i smatra da je dovoljno zabavljati se sa ženama da bi se postalo junakom. Ostalo je u istom tonu. Kako kaže Costals: »Zapravo, kakva smijurija!«
II. D. H. LAWRENCE ILI FALIČKI PONOS Lawrence pripada Montherlantovim antipodima. Kod njega nije riječ o definiranju jedinstvenih odnosa žene i muškarca, nego o smještanju njih oboje u istinu Života. Ta istina nije ni reprezentacija niti volja. Ona obuhvaća animalnost u kojoj ljudsko biće ima korijenje. Lawrence gorljivo odbija antitezu spolovilo-mozak. Kod njega postoji kozmički optimizam koji se radikalno suprotstavlja Schopenhauerovom pesimizmu, volja za životom koju izražava falus je radost. Misli i djela moraju izvirati iz toga, inače su prazan koncept i sterilna mehanika. Sam spolni ciklus je nedovoljan, jer tone natrag u imanenciju. On je istoznačan sa smrću. No opet je vrjednija ta krnja stvarnost: seks i smrt, nego stvarnost odsječena od tjelesnog humusa. Muškarac nema samo potrebu, poput Anteja, tu i tamo ostvariti kontakt sa zemljom. Cijeli njegov život muškarca mora biti izraz muževnosti koja sama po sebi pretpostavlja i zahtijeva ženu. Ona dakle nije ni zabava, niti plijen, nije objekt naspram subjekta, nego pol nužan egzistenciji pola suprotnog predznaka. Muškarci koji nisu spoznali tu istinu, na primjer Napoleon, promašili su svoju mušku sudbinu. Oni su neuspješni muškarci. Pojedinac se može spasiti ne afirmiranjem svoje jedinstvenosti, nego ostvarivanjem svoje općosti što snažnije moguće. Bio muško ili žensko, nikad u erotskim odnosima ne bi trebao tražiti trijumf svojega ponosa ni egzaltaciju svojega ja. Služiti se svojim spolom kao sredstvom volje, nepopravljiva je pogreška. Treba srušiti granice ega, prijeći granice svijesti, odreći se svake osobne suverenosti. Nema ništa ljepše od kipića žene koja rađa. »Strašno prazno, špičasto lice, apstrahirano sve do beznačajnosti pod težinom proživljenog osjećaja.«107 Ta ekstaza nije ni žrtva niti odricanje. Ni za jedan od dva spola nema pitanja prepuštanja drugome da ga proguta. Ni muškarac niti žena ne smiju biti poput slomljenog djelića para. Spol nije rana. Svatko je potpuno biće, savršeno polarizirano. Kad je jedan uvjeren u svoju muškost, a druga u svoju ženskost, »svatko priznaje savršenstvo polariziranog spolnog kruga«. Spolni čin je bez pripajanja, bez predaje bilo kojega od partnera, čarobno nadopunjavanje jednoga drugim. Kad su se Ursula i Birkin napokon našli, »davali su si uzajamno tu zvjezdanu ravnotežu koja se jedina može zvati slobodom... Ona je za njega ono što je on za nju, drevni sjaj druge stvarnosti, mistične i opipljive«. Dohvaćajući jedno drugo u velikodušnom vrtlogu strasti, dvoje ljubavnika 107
Zaljubljene žene
152
briana
zajedno dohvaćaju Drugo, Cjelinu. Tako i Paul i Clara u trenutku svoje ljubavi.108 Ona je za njega »snažan, stran divlji život koji diše uz njegov u mraku ovoga sata. Sve je to bilo toliko iznad njih samih da se on utišao. Sreli su se, i svojim susretom ujedinili rast raznovrsnih stabljika trave, glasanje vivka i kretanje zvijezda«. Lady Chatterley i Mellors dohvaćaju iste kozmičke radosti. Miješajući se jedno s drugim, miješaju se sa stablima, sa svjetlošću, s kišom. Lawrence je tu doktrinu naširoko objasnio u Obrani Lady Chatterley: »Brak je samo iluzija ako nije trajno i krajnje faličan, ako nije povezan sa suncem i zemljom, s mjesecom, zvijezdama i planetima, s ritmom dana i ritmom mjeseci, s ritmom godišnjih doba, godina, desetljeća i stoljeća. Brak nije ništa ako se ne temelji na krvnoj vezi. Jer je krv supstancija duše.« »Krv muškarca i žene dvije su vječno različite rijeke koje se ne mogu pomiješati.« Stoga te dvije rijeke svojim meandrima okružuju ukupnost života. »Falus je volumen krvi koji ispunjava žensku dolinu krvi. Moćna rijeka muške krvi u njezinim krajnjim dubinama okružuje veliku rijeku ženske krvi... međutim nijedna ne prelazi svoje brane. To je najsavršenije ujedinjenje... i jedna od najvećih tajni.« To ujedinjenje čarobno obogaćuje, no zahtijeva da se ukinu težnje »osobnosti«. Kad se osobnosti nastoje dosegnuti ne zanijekavši se, kao što se obično događa u modernoj civilizaciji, njihovo je nastojanje osuđeno na propast. Tada postoji »osobna, prazna, hladna, nervozna, poetska« seksualnost, štetna za svačiji životni tijek. Ljubavnici su tada jedno drugome sredstva, što između njih proizvodi mržnju. Primjer su Lady Chatterley i Michaelis, koji ostaju zarobljeni u svojoj subjektivnosti. Mogu doživjeti groznicu sličnu onoj koju pruža alkohol ili opijum, no ona nema objekta: ne otkrivaju stvarnost drugoga. Ne dospijevaju nikamo. Lawrence bi nepovratno osudio Costalsa. U Geraldu109 je oslikao jednog od takvih gordih i egoističnih muškaraca. I Gerald je velikim dijelom odgovoran za pakao u koji se survaju on i Gudrun. Racionalan i samovoljan, uživa u praznoj afirmaciji svojega ja i ustaje protiv života. Iz užitka ovladavanja divljom kobilom drži je uz ogradu kraj koje jure vlakovi, okrvavljuje njezine buntovničke bokove i opija se svojom moći. Ta želja za dominacijom ponižava ženu na koju je usmjerena. Tjelesno slaba, pretvara se u robinju. Gerald se nadvija nad Minette: »Njezin osnovni pogled silovane robinje, čiji je razlog postojanja daljnje i daljnje silovanje, drmao je Geraldovim živcima... Jedina je volja bila njezina, ona je bila pasivna srž volje.« To je bijedna suverenost. Ako je žena samo pasivna srž, muškarac ne dominira ničime. On misli da uzima, da se obogaćuje. To je zabluda. Gerald čvrsto grli Gudrun: »Ona je bila bogata i divna srž njegova vlastita bića... Onesvijestila se u njemu, a on je dosegnuo savršenstvo.« No čim je ostavi, osjeća se usamljenim i praznim. A ona sljedećeg dana ne dolazi na sastanak. Ako je žena snažna, muške težnje u njoj izazivaju simetrične težnje. Fascinirana i buntovna, postaje naizmjence mazohistkinja i sadistkinja. Gudrun je potresena prizorom Geralda koji među bedrima steže bokove izluđene kobile. No također je uznemiri kad joj Geraldova dojilja ispriča da je nekoć »štipala njegovu guzu«. Muška arogancija izaziva ženski otpor. Dok je Ursula poražena i spašena Birkinovom seksualnom čistoćom, kao i Lady Chatterley lugarevom, Gerald povlači Gudrun u bezizlaznu borbu. Jedne se noći, nesretan, izmučen žalovanjem, prepušta njezinim rukama. »Ona je bila velika kupka života, on ju je obožavao. Bila je majka i srž svih stvari. Čarobna i nježna emanacija njezina ženskog krila opustošila je njegov sasušen i bolan um poput ljekovite limfe, poput smirujućeg toka samog života, savršeno kao da se ponovno kupa u majčinu krilu.« Te je noći predosjetio što bi moglo biti ujedinjenje sa ženom. Ali prekasno je. Njegova je sreća pokvarena jer Gudrun nije zapravo prisutna. Dopušta Geraldu da spava na njezinu ramenu, no ostaje budna, nestrpljiva, odvojena. To 108 109
Sinovi i ljubavnici, str. 443 (prevela Tatjana Blažeković, Otokar Keršovani, Rijeka, 1975.) Zaljubljene žene
153
briana
je kazna pojedinca koji je sam svoj plijen. On sam ne može prekinuti svoju samoću. Podižući brane oko sebe samoga, podignuo ih je i oko Drugoga. Nikad se s njime neće spojiti. Na koncu Gerald umire, ubije ga Gudrun i on sam. Tako se isprva čini da nijedan od dvaju spolova nije povlašten. Nijedan nije subjekt. Žena nije ni plijen niti obična izlika. Malraux110 primjećuje da Lawrenceu nije dovoljno, kao što hindusu jest, da je žena prilika za kontakt s beskrajem, onako kako to može biti, na primjer, krajolik. To bi značilo na drugi način napraviti od nje objekt. Ona je stvarna koliko i muškarac. Treba pričekati istinsko spajanje. Stoga Lawrenceovi junaci zahtijevaju od svojih ljubavnica mnogo više od darivanja svojega tijela. Paul ne prihvaća da mu se Myriam prepusti u nježnoj gesti. Birkin ne želi da se Ursula ograniči potragom za užitkom u njegovim rukama. Hladna ili strastvena, žena koja ostaje zatvorena u sebi samoj prepušta muškarca svojoj usamljenosti, on je mora odgurnuti. Oboje se moraju predati dušom i tijelom. Ako je to darivanje ostvareno, moraju si zauvijek ostati vjerni. Lawrence je pristaša monogamnog braka. Potraga za različitošću javlja se samo ako se zanimamo za jedinstvenost bića, no falički se brak temelji na općem. Kad se uspostavi krug muškost-ženskost, ne može se pojmiti nikakva želja za promjenom. To je savršen krug, zatvoren u sebe, definitivan. Uzajamno darivanje, uzajamna vjernost: je li to zaista vladavina uzajamnog poštovanja? Daleko od toga. Lawrence strastveno vjeruje u mušku supremaciju. Izraz »faličkog braka«, jednoznačnost koju uspostavlja između seksualnog i faličkog, dovoljno govore tomu u prilog. Od dvaju tokova krvi koji se tajanstveno vjenčavaju, povlašten je falički tok. »Falus služi kao poveznica između dviju rijeka: spaja dva različita ritma u jedan jedinstveni tok.« Tako muškarac nije samo jedan od dijelova para, nego i njihov odnos, njihovo nadilaženje: »Most koji vodi u budućnost je falus.« Kultu boginje Majke Lawrence namjerava pretpostaviti falički kult. Kad želi istaknuti seksualnu narav kozmosa, ne zaziva ženski trbuh, nego mušku virilnost. Gotovo nikad ne oslikava muškarca kojega muči žena, no stotine puta pokazuje ženu, potajno uzdrmanu živim, suptilnim, sugestivnim pozivom muškarca. Njegove su junakinje lijepe i zdrave, ali nisu opojne, dok su mu junaci uzbudljivi faunovi. Muške životinje utjelovljuju nemir i moćnu tajnu života. Žene pak podnose njegovu čaroliju. Jednu gane lisac, drugu opčara pastuh, Gudrun se grozničavo brani od stada mladih junaca, uznemiruje je buntovnička živost zeca. Na tu kozmičku povlaštenost muških nadovezuje se društvena povlaštenost. Nesumnjivo stoga što je falički tijek neumoljiv, agresivan, jer obuhvaća budućnost Lawrence to samo nesavršeno objašnjava - muškarcu pripada dužnost da »ponese naprijed zastavu života«111. Usmjeren je prema ciljevima, utjelovljuje transcendenciju. Ženu apsorbiraju njezini osjećaji, ona cijela je unutrašnjost, predodređena je na imanenciju. Ne samo da muškarac u spolnom životu igra aktivnu ulogu, nego se kroz muškarca nadilazi ovaj život. Ukorijenjen je u seksualnom svijetu, no iz njega bježi. Žena u njemu ostaje zarobljena. Misao i djelovanje imaju izvorište u falusu. Bez falusa žena nema prava ni na jedno niti na drugo. Može igrati mušku ulogu, čak i sjajno, no to je igra bez istine. »Ženu privlači ono dolje, središte zemlje. Polarizirana je prema dolje, mjesečevoj privlačnosti. A muškarca privlači ono gore, sunce i dnevna aktivnost.« Kod žene »najdublja svijest prebiva u njezinu trbuhu i slabinama... Ako se okrene prema gore, doći će do trenutka u kojemu se sve ruši«. U području djelovanja muškarac mora biti inicijator, pozitivan pol. Žena je pozitivan pol na razini emocija. Tako Lawrence uskrsava tradicionalno buržujsko poimanje koje su dijelili Bonald, Auguste Comte, Clément 110 111
Predgovor francuskom izdanju Lady Cbatterley Fantasia of the unconscious
154
briana
Vautel. Žena treba podrediti svoju egzistenciju muškarčevoj. »Treba vjerovati u vas, u dubinski cilj kojemu težite.« Tada će joj muškarac dugovati beskrajnu nježnost i zahvalnost. »Ah, kako je lijepo doći kući ženi kad vjeruje u vas i prihvaća da je vaša svrha nadilazi... Osjećate neizmjernu zahvalnost ženi koja vas voli...« Lawrence dodaje da se, da bi zaslužio takvu odanost, muškarac mora autentično predati višem cilju. Ako je njegov plan prevara, par tone u besmislenu mistifikaciju. Bolje je zatvoriti se u ženski ciklus ljubavi i smrti, kao Ana Karenjina i Vronski, Carmen i don Jose, nego si lagati poput Pjera i Nataše. No ako je ispunjen uvjet da muškarac teži višem cilju, Lawrence ovdje poput Proudhona i Rousseau propovijeda monogamni brak u kojem žena u muža nalazi opravdanje svoje egzistencije. Prema ženi koja želi preokrenuti uloge, Lawrence je jednako pun mržnje kao Montherlant. Neka prestane glumiti Magna Mater, tvrdeći da posjeduje životnu istinu. Dominantna i proždrljiva, ona osakaćuje mužjaka, vraća ga u imanenciju i odvraća od njegovih ciljeva. Lawrence je daleko od proklinjanja majčinstva, naprotiv, raduje ga što je put, prihvaća svoje rođenje, voli majku. Majke se u njegovu opusu pojavljuju kao sjajni primjeri prave ženstvenosti. One su čisto odricanje, apsolutna velikodušnost, sva njihova životna toplina posvećena je djetetu: prihvaćaju da postane muškarac, na to su ponosne. No treba strahovati od egoistične ljubavnice koja želi vratiti muškarca u njegovo djetinjstvo: ona uništava muški elan. »Mjesec, ženski planet, vuče nas unatrag.« Ona bez prestanka govori o ljubavi, no ljubiti za nju znači uzimati, ispuniti prazninu koju osjeća u sebi. Ta je ljubav bliska mržnji. Tako si Hermione, koja pati od strašnog nedostatka jer se nikad nije mogla dati, želi pripojiti Birkina. Ne uspijeva u naumu. Pokuša ga ubiti i požudna ekstaza koju osjeti udarivši ga identična je egoističnom grču užitka.112 Lawrence prezire moderne žene, celuloidna i plastična bića koje zahtijevaju svijest. Kad žena osvijesti svoju seksualnost, »eno je kako prolazi kroz život, djelujući potpuno razumski i slušajući naredbe automatske samovolje«113. Lawrence joj zabranjuje autonomnu senzualnost, stvorena je da bi se davala, a ne da bi uzimala. Kroz Mellorsova usta, Lawrence izvikuje svoje gađenje prema lezbijkama. No također okrivljuje ženu koja pred muškarcem zauzima odmaknut ili agresivan stav. Paul se osjeća ranjenim i smeta mu kad mu Myriam miluje bedra govoreći: »Tako si lijep.« Gudrun, kao i Myriam, griješi opčaravajući se ljepotom svojeg ljubavnika. Ta ih kontemplacija razdvaja, kao i ironija ledenih intelektualki koje penis smatraju jadnim ili mušku gimnastiku smiješnom. Strastvena potraga za užitkom jednako je tako za osudu. To je akutni, usamljenički užitak koji također razdvaja te mu žena ne treba težiti. Lawrence je oslikao brojne portrete tih neovisnih, dominantnih žena, koje su promašile svoj ženski poziv. Ursula i Gudrun su te vrste. Na početku je Ursula monopolistica. »Muškarac bi joj se trebao predati do taloga...«114 Ona nauči pobijediti svoju volju. No Gudrun je tvrdoglava; razumna, umjetnica, divljački zavidi muškarcima na njihovoj neovisnosti i mogućnostima djelovanja. Želi zadržati svoju individualnost netaknutom. Želi živjeti zbog sebe same. Ironična, posesivna, ostat će zauvijek zarobljena u svojoj subjektivnosti. Najznačajniji lik, jer je najmanje sofisticiran, je lik Myriam.115 Gerald je djelomično odgovoran za Gudruninu propast. No naspram Paula, Myriam sama nosi teret vlastite nesreće. Ona bi također voljela biti muškarac, i mrzi muškarce. Ne prihvaća se u svojoj »općosti«. Želi se »razlikovati«. Tako njome ne prolazi veliki tijek života, ona može nalikovati na vješticu ili svećenicu, no nikad bakhantici. Stvari je mogu ganuti samo kad ih rekreira u svojoj duši, dajući im vjersku 112
Zaljubljene žene Fantasia of the unconscious 114 Zaljubljene žene 115 Sinovi i ljubavnici 113
155
briana
vrijednost. Taj je žar razdvaja od života. Ona je poetična, mistična, neprilagođena. »Nije bila nespretna, a opet, nijedan od njezinih pokreta nije se baš činio dobrim pokretom... ulagala je previše snage u trud.« Traži posve unutarnje radosti i stvarnost je plaši. Kad spava s Paulom, srce joj je djelomično u nekoj vrsti straha. Ona je uvijek svijest, nikada život. Nije partnerica. Ne pristaje na prožimanje sa svojim ljubavnikom. Želi ga apsorbirati u sebi. Njemu ta volja smeta. Upada u silovit gnjev kad je vidi kako miluje cvijeće. Reklo bi se da mu želi iščupati srce. Vrijeđa je: »Vi ste prosjakinja ljubavi, nemate potrebu voljeti nego biti voljena. Želite se ispuniti ljubavlju jer vam nešto, ne znam što, nedostaje.« Seksualnost nije zamišljena da ispunjava prazninu, trebala bi biti izraz dovršenog bića. Ono što žene nazivaju ljubavlju, to je njihova pohlepa za virilnom snagom koju bi rado ugrabile. Paulova majka lucidno razmišlja o Myriam: »Želi ga cijelog, želi ga izvući iz njega samoga i proždrijeti.« Mlada se djevojka raduje kad joj je ljubavnik bolestan, jer će ga moći njegovati. Pravi se da ga služi, no to je način da mu nametne svoju volju. Budući da ostaje odvojena od njega, u Paulu pobuđuje »žar sličan vrućici, kao što to čini opijum«, ali nesposobna mu je pružiti radost i mir. Unutar svoje ljubavi, potajno od sebe same »mrzila je Paula jer ju je volio i dominirao njome«. Tako se Paul odmiče od nje. Traži ravnotežu kraj Clare. Lijepa, živa, životinjska, ona se bezrezervno daje. I ljubavnici dosežu trenutke ekstaze koji ih nadmašuju oboje. No Clara ne razumije to otkrivenje. Ona smatra da duguje tu sreću Paulu, njegovoj jedinstvenosti, i nada se da će si je prisvojiti. Ne uspijeva ga zadržati jer ga i ona želi čitavog za sebe. Čim se ljubav individualizira, pretvara se u pohlepni egoizam i čudo erotike nestaje. Potrebno je da se žena odrekne osobne ljubavi. Ni Mellors niti don Cipriano ne žele izgovoriti svojim ljubavnicama ljubavne riječi. Teresa, egzemplarna žena, zgrozi se kad je Kate pita voli li dona Ramona.116 »On je moj život«, odgovara. Dar koji mu je pružila posve je drugo od ljubavi. Žena se kao i muškarac treba odreći bilo kakva ponosa i bilo kakve volje. Ako ona za muškarca utjelovljuje život, i on ga utjelovljuje za nju. Lady Chatterley nalazi mir i radost samo zato što pristaje na ovu istinu: »Odrekla bi se svoje teške i blistave ženske moći. Bila je umorna od nje, otvrdnjela. Uronila bi u novu kupku života, u dubine svoje utrobe koja pjeva bezglasnu pjesmu obožavanja.« Tako je pozvana pijanstvu bakhantica. Slijepo slušajući svojeg ljubavnika, ne tražeći se u njegovu zagrljaju, ona s njim čini skladan par, ugođen s kišom, stablima, proljetnim cvijećem. Jednako tako Ursula u Birkinovu zagrljaju odustaje od svoje individualnosti i oni dostižu »zvjezdanu ravnotežu«. No iznad svega Pernata zmija u svojoj cjelovitosti odražava Lawrenceov ideal. Jer je don Cipriano jedan od onih muškaraca koji »nose naprijed zastavu života«. Ima misiju kojoj je sasvim posvećen tako da se u njemu muževnost nadilazi i uzdiže do božanstva. Ako se proglasi bogom, to nije mistifikacija. Svaki muškarac koji je potpuni muškarac je bog. Dakle zaslužuje apsolutnu odanost neke žene. Prožeta zapadnjačkim predrasudama, Kate isprva odbija takvu ovisnost, drži do svoje osobnosti i svoje ograničene egzistencije. No malo-pomalo pušta da u nju prodre veliki tijek života, daje Ciprianu tijelo i dušu. To nije ropska predaja: prije no što odluči ostati s njim, zahtijeva da on prizna svoju potrebu za njom. On je priznaje jer je doista žena potrebna muškarcu. Tada ona pristaje nikad ne biti ništa drugo osim njegove partnerice. Prisvaja njegove ciljeve, vrijednosti, njegov svemir. Ta se podčinjenost izražava u samoj erotici. Lawrence ne želi ženu u grčevitoj potrazi za užitkom, odvojenu od muškarca grčem koji je potresa. Namjerno joj ne pruža orgazam. Don Cipriano se odmiče od Kate kad u njoj osjeti približavanje toga nervoznog sladostrašća. Ona se odriče čak i te seksualne autonomije. »Njezino žarko žensko htijenje i njezina želja smirivali su se u njoj 116
Pernata zmija
156
briana
i nestajali, ostavljajući joj svu nježnost i podčinjenost kao vrela tople vode koja bešumno izviru iz zemlje, a ipak su toliko aktivna i moćna u svojoj tajnoj snazi.« Razumijemo zašto su Lawrenceovi romani prije svega »edukacija žena«. Ženi je neizmjerno teže nego muškarcu da podrediti se kozmičkom redu, jer mu se on podređuje na autonoman način, dok je njoj potrebno muško posredništvo. Kad Drugo preuzima lik strane svijesti i volje, dolazi do istinske predaje. Naprotiv, autonomno podređivanje neobično sliči suverenoj odluci. Lawrenceovi junaci su ili osuđeni od početka ili pak od početka znaju tajnu mudrosti.117 Njihova podređenost kozmosu konzumirana je odavno i oni iz nje izvlače toliko unutarnje sigurnosti da djeluju jednako arogantno kao gordi individualist. Postoji bog koji progovara kroz njihova usta: sam Lawrence. Dok se žena mora pokloniti pred njihovim božanstvom. Čak i ako je muškarac falus, a ne um pojedinac koji ima muževne osobine zadržava svoje povlastice; žena nije zlo, ona je čak dobra, ali podređena. Lawrence nam opet predlaže ideal »prave žene«, to jest žene koja se bezrezervno pristaje definirati kao Drugo.
III. CLAUDEL ILI GOSPODINOVA SLUŠKINJA Izvornost Claudelova katoličanstva jest toliko uporan optimizam da se i samo zlo pretvara u dobro. »Samo zlo sadrži svoje dobro koje ne treba pustiti da se izgubi.«118 Usvajajući gledište koje je nesumnjivo Stvoriteljevo - budući da za njega predmnijevamo da je svemoguć, sveznajući i dobronamjeran - Claudel je pristaša svih aspekata stvaranja svijeta. Bez pakla i grijeha ne bi bilo ni slobode niti spasenja. Kad je svijet izvlačio iz ništavila, Bog je unaprijed smislio pogrešku i pokajanje. U očima Židova i kršćana Evin neposluh doveo je njezine kćeri u prilično loš položaj. Zna se koliko su loše crkveni oci tretirali ženu. No ovdje je se naprotiv opravdava ako se prihvati da je služila Božjim planovima. »Žena! Ta usluga koju je neposluhom pružila Bogu u zemaljskom raju; to dubinsko razumijevanje koje se uspostavilo između nje i Njega; ta put koju je grijehom stavila na raspolaganje iskupljenju!«119 Nesumnjivo je ona izvor grijeha, i zbog nje je muškarac izgubio raj. No ljudski grijesi su otkupljeni i ovaj je svijet iznova blagoslovljen: »Uopće nismo izašli iz tog raja užitaka kamo nas je Bog isprva smjestio.«120 »Svaka je zemlja Obećana Zemlja.«121 Ništa od onoga što je došlo od Božjih ruku, ništa od danoga ne može samo po sebi biti loše. »Molimo se Bogu s cijelošću njegova djela! Ništa od onoga što je stvorio nije uzalud, ništa nije strano ničemu drugom.«122 Čak i ne postoji nešto što je nepotrebno. 117
Osim Pauk iz Sinova i ljubavnika koji je od svih najživlji. No to je jedini roman u kojemu nam se pokazuje muško naukovanje. 118 Razdioba podneva 119 Les Aventures de Sophie 120 Kantata za tri glasa 121 Conversations dans le Loir-et-Cher 122 Satenska cipelica
157
briana
»Sve stvari koje je stvorio međusobno komuniciraju, sve su istodobno nužne jedna drugoj.«123 Tako žena ima mjesto u harmoniji svemira, no to nije bilo kakvo mjesto. Postoji »čudna i u Luciferovim očima sablažnjiva strast koja povezuje Vječnost s tim trenutačnim cvijetom Ništavila«124. Dakako, žena može biti destruktivna. Claudel je u Lechy125 utjelovio lošu ženu koja muškarca vuče u propast; u Razdiobi podneva Yse uništava živote onih koje hvata u zamku svoje ljubavi. No kad ne bi bilo toga rizika propasti, ne bi postojalo ni spasenje. Žena je ujedno »element rizika koji je On namjerno stavio usred svoje genijalne kreacije«126. Dobro je da čovjek upozna iskušenja puti. »Taj neprijatelj u nama daje našem životu dramatični element, začin. Kad nam duša ne bi bila tako silovito napadnuta, spavala bi, a sad poskakuje... Borba je učenje za pobjedu.«127 Muškarac nije pozvan da osvijesti svoju dušu samo putem duha, nego i tijela. »A koja će put snažnije govoriti muškarcu od ženske?«128 Sve što ga otima snu, sigurnosti, mu je korisno. Ljubav, u kojem se god obliku predstavi, ima tu vrlinu da se »u našem malom osobnom svijetu, složenom po našem osrednjem razumu« čini »kao duboko razorni element«129. Vrlo je često žena samo varljiva nositeljica iluzije: »Ja sam obećanje koje se ne može održati i moj se čar sastoji upravo od toga.« »Ja sam slatkoća onoga što jest, sa žaljenjem za onim što nije. Ja sam istina s licem pogreške i onaj tko me voli nema problema s razlikovanjem jednog od drugog.«130 No postoji i korisnost iluzije. To Anđeo čuvar objavljuje doni Prouheze: » - Čak i grijeh! I grijeh je koristan. - Znači bilo je dobro što me volio? - Bilo je dobro što si ga naučila želji. - Želji za iluzijom? Za sjenom koja mu zauvijek izmiče? - Želja je za onim što jest, iluzija o onome što nije. Želja kroz iluziju je želja za onim što prolazi kroz ono što nije.«131 Ono što je, Božjom voljom, Prouheze bila za Rodriguea je: »mač kroz njegovo srce«. No žena nije u Božjim rukama samo ta oštrica, ta rana. Bogatstva ovoga svijeta nisu tu zato da bi ih se uvijek odbijalo: ona su također hrana. Muškarac ih treba uzeti i učiniti svojima. Voljena će za njega utjeloviti svu opipljivu ljepotu svijeta. Ona će na njegovim usnama biti pjesma obožavanja. »Kako ste lijepi, Violaine, i kako je lijep ovaj svijet gdje ste vi.«132 »Tko je ona što stoji preda mnom, nježnija od povjetarca, poput mjeseca kroz mlado lišće?... Tu je kao pčela koja širi svoja još svježa krilca, kao velika košuta, kao cvijet koji ni sam ne zna da je lijep.«133
123
Navještenje Les Aventures de Sophie 125 L'Echange 126 Les Aventures de Sophie 127 L'Oiseau noir dans le soleil levant 128 Satenska cipelica 129 Positions et Propositions 130 LaVille 131 Satenska cipelica 132 Navještenje 133 Lajeune Fille Violaine 124
158
briana
»Pusti da udišem tvoj miris koji je poput mirisa zemlje kad, sjajna i oprana vodom poput oltara, stvara žuto i plavo cvijeće, I poput mirisa ljeta koji daje na sijeno i travu, i poput mirisa jeseni«134 Ona sadrži svu prirodu: ružu i ljiljan, zvijezdu, voćku, pticu, vjetar, mjesec, sunce, slap, »mirni metež velike luke okupane podnevnom svjetlošću«135. I još više od toga: ona je bližnji. »Ovog puta evo nešto drugo osim zvijezde za mene, ova svijetla točka na živom pijesku noći, Netko ljudski poput mene...«136 »Više nećeš biti sam, nego u tebi s tobom zauvijek posvećena. Netko zauvijek tvoj, koji nikad neće biti odsutan, tvoja žena.«137 »Netko tko će slušati što govorim i imati u mene povjerenja. Drug tihog glasa koji nas prima u zagrljaj i uvjerava nas da je žena.«138 Dušom i tijelom, privijajući je na svoje grudi muškarac nalazi svoje korijene u ovoj zemlji i u njoj se ostvaruje. »Primio sam tu ženu, i to je moja mjera i moj dio zemlje.«139 Ona nije lagana za nositi, a muškarac nije stvoren za opterećenje: »I blesavi muškarac se nađe iznenađen tom apsurdnom osobom, tom velikom teškom i glomaznom stvari. Toliko haljina, toliko kose, što da učinim? Više se ne može, više je se ne želi otarasiti.«140 Naime, taj je teret istodobno i blago. »Ja sam veliko blago«, kaže Violaine. Recipročno, dajući se muškarcu žena ispunjava svoju zemaljsku sudbinu. »Jer čemu služi biti žena ako ne biti ubrana? I ta ruža ako ne da je se proguta? I roditi se ako ne za to da pripadne drugome i bude lovina moćnog lava?«141 »Što ćemo učiniti, mi koje možemo biti žene samo u njegovim rukama i u njegovom srcu čaša vina?« »Ali ti, dušo moja, kažeš: nisam stvorena uzalud i onaj tko je pozvan da me ubere postoji!« »To srce koje me čekalo, ah! kakva radost za mene da ga ispunim.«142 Dakako, taj savez muškarca i žene treba se konzumirati u prisutnosti Boga. On je svet i prelazi u vječnost. Na njega treba pristati dubinskim pokretom volje i ne može ga raskinuti pojedinačni hir. »Ljubav, pristanak koji si dvije slobodne osobe daju jedna drugoj, činila se Bogu tako velikom stvari da ju je pretvorio u sakrament. I tu kao i
134
LaVille Satenska cipelica 136 Satenska cipelica 137 LaVille 138 Le Pain dur 139 LaVille 140 Razdioba podneva 141 Kantata za tri glasa 142 Kantata za tri glasa 135
159
briana
svugdje drugdje sakrament daje realnost onome što je bilo samo vrhovna želja srca.«143 I još: »Brak nije užitak, to je žrtvovanje užitka, to je nauka dviju duša koje se odsad zauvijek i za cilj izvan sebe samih Moraju zadovoljiti jedna drugom.«144 Tim savezom muškarac i žena jedno drugome neće dati samo radost, nego će svatko postati vlasnikom drugog bića. »Ta duša unutar moje duše, on ju je uspio naći!... On je taj koji je došao do mene i koji mi je pružio ruku... On je moj poziv! Kako da kažem? On je moj iskon! Onaj kojim i za kojega sam došla na svijet.«145 »Čitav jedan dio mene same za koji nisam vjerovala da postoji, jer sam bila zauzeta drugim i nisam o tome mislila. Ah! Bože, on postoji, on živi, strahovito.«146 To se biće čini opravdanim onime što upotpunjuje, nužnim. »U njemu si bila nužna«, kaže Anđeo Prouhezei. A Rodrigue: »Jer što nazivamo smrću ako ne to da smo prestali biti nužni?« »Kad je mogla bez mene? Kad ću prestati za nju biti ono bez čega ona ne bi mogla biti ona sama?«147 »Kažu da ne postoji duša koja bi bila stvorena izvan nekoga života i izvan tajanstvenog odnosa s drugima. Ali nas dvoje, to je i više od toga, ja postojim kako ti pričaš; ista stvar odjekuje između dvoje ljudi. Kad nas se stvaralo, Orione, mislim da je ostalo malo vaše biti i da sam ja stvorena od onoga što vama nedostaje.«148 U čudesnoj nužnosti toga ujedinjenja pronađen je raj, pobijeđena je smrt: »Napokon je biće koje je postojalo u raju ovdje ponovno stvoreno od muškarca i žene.« 149 »Nikada drukčije nego jedan kroz drugoga nećemo uspjeti riješiti se smrti. Kao što ljubičasta kad se pomiješa s narančastom oslobađa čistu crvenu.« 150 Napokon u obliku drugoga svatko u svojoj potpunosti pristupa Drugome, to jest Bogu. »Ono što dajemo jedno drugome, to je Bog u različitim oblicima.«151 »Da ga najprije nisi vidio u mojim očima, bi li toliko žudio za nebom?«152 »Ah, prestanite biti žena i dopustite da napokon na vašem licu vidim tog Boga kojega niste sposobni sakriti.«153
143
Positions et Propositions, II Satenska cipelica 145 Livre de Tobie et de Sarah 146 Le Pere humilie 147 Satenska cipelica 148 Le Pere humilie 149 Feuilles de saints 150 Satenska cipelica 151 Feuilles de saints 152 Feuilles de saints 153 Satenska cipelica 144
160
briana
»Ljubav prema Bogu u nama zaziva istu sposobnost kao ljubav prema njegovim stvorenjima, taj osjećaj da sami nismo potpuni i da je vrhovno dobro u kojem se ostvarujemo izvan nas, netko.« 154 Tako svatko u drugome pronalazi smisao svojega zemaljskog života i također nepobitno svjedočanstvo o nedovoljnosti ovoga života: »Budući da mu ne mogu dati nebo, barem ga mogu oteti od zemlje. Samo mu ja mogu pružiti potrebu po mjeri njegove želje.«155 »Ono što sam od tebe tražio i što sam ti htio dati nije u skladu s vremenom nego s vječnošću.156 Svejedno uloge muškarca i žene nisu sasvim simetrične. Na društvenoj razini postoji očiti primat muškarca. Claudel vjeruje u hijerarhije, uz ostale i u obiteljsku: muž je u obitelji gazda. Anne Vetcors vlada svojim domom. Don Pelage se smatra vrtlarom kojemu je povjerena na brigu osjetljiva biljka, dona Prouheze. On joj daje misiju koju ona ni ne pomišlja odbiti. Sama činjenica bivanja muškarcem povlašćuje. »Tko sam ja, jadna djevojka, da se uspoređujem s muškim svoje vrste?« pita se Sygne.157 Muškarac je taj koji obrađuje polja, gradi katedrale, bori se mačem, istražuje svijet, osvaja zemlje, koji djeluje, poduzima. Kroz njega se ispunjavaju Božji planovi na ovoj zemlji. Žena je samo pomoćnica. Ona je ta koja ostaje na mjestu, čeka i održava: »Ja sam ona koja ostaje i koja je uvijek tu«, kaže Sygne. Ona brani Coùfontaineovo nasljedstvo, vodi mu račune dok se on daleko bori za cilj. Žena borcu donosi utočište nade: »Nosim neodoljivu nadu.« 158 I utočište samilosti: »Sažalila sam se nad njim. Jer kome se trebao okrenuti, tražeći majku, ako ne poniženoj ženi, u duhu ispovijedi i srama.«159 I Zlatna glava, umirući, promrmlja: »To je hrabrost ranjenika, podrška bolesniku, društvo umirućem...« Claudel ne zamjera muškarcu to što žena poznaje njegove slabosti. Naprotiv, smatrao bi svetogrđem mušku gordost koju prikazuju Montherlant i Lawrence. Dobro je da je muškarac svjestan da je od krvi i mesa i očajan, da ne zaboravi ni svoje podrijetlo niti smrt koja mu je simetrična. Svaka bi supruga mogla izgovorizi Marthine riječi: »Istina, nisam ja ta koja ti je dala život. Ali sam ovdje da bih ga opet od tebe zatražila. I iz toga proizlazi muška zbunjenost pred ženom, kao savjest pred vjerovnikom.«160 A opet ta slabost mora uzmaknuti pred snagom. U braku se supruga daje suprugu koji se o njoj brine. Làla liježe na tlo pred Coeuvreom koji na nju polaže noge. Odnos žene prema mužu, kćeri prema ocu, sestre prema bratu, je podanički odnos. Sygne u Georgeovim rukama izgovara zavjet viteza gospodaru. »Ti si gospodar, a ja sirota sibila koja čuva oganj.«161
154
Positions et Propositions, I Satenska cipelica 156 Le Père humilié 157 Talac 158 La Ville 159 L'Echange 160 L'Echange 161 Talac 155
161
briana
»Pusti me da se zavjetujem kao novi vitez! O gospodaru moj! O stariji od mene, dopusti mi da se u tvojim rukama zakunem kao redovnica koja se ispovijeda, o mužjače moje vrste!«162 Vjernost, odanost, najveće su ljudske vrline podanice. Nježna, skromna, pomirena kao žena, u ime svoje vrste, svoje loze, ona je ponosna i nepripitomljiva. Takve su i gorda Sygne de Coufontaine i princeza Zlatne glave koja na leđima nosi truplo svojega ubijenog oca, koja prihvaća bijedu samačkog i divljeg života, boli raspinjanja i koja pomaže Zlatnoj glavi u njegovoj agoniji prije no što umre uz njega. Žena je često predstavljena kao pomiriteljica, medijatorica. Ona je Estera poslušna Mardohejevim naredbama, Judita poslušna svećenicima. Sposobna je iz lojalnosti cilju, koji je njezin jer je cilj njezinih gospodara pobijediti svoju slabost, kukavnost, sram. Iz svoje posvećenosti crpi snagu koja od nje čini najdragocjenije sredstvo. Na ljudskoj razini, smatra se da crpi svoju veličinu iz svoje podređenosti. No u Božjim očima, ona je savršeno autonomna osoba. Činjenica da kod muškarca egzistencija nadilazi samu sebe, dok kod žene samu sebe održava, uspostavlja razliku između njih samo s obzirom na zemlju. U svakom slučaju, transcendencija se ne ostvaruje na zemlji, nego u Bogu. A žena s njim ima jednako izravnu vezu, čak i intimniju i tajniju nego njezin partner. Kroz muški glas - opet je to svećenik - Bog se obraća Sygne, ali Violaine čuje njegov glas u samoći svojega srca, a Prouheze komunicira samo s Anđelom čuvarom. Najuzvišeniji Claudelovi likovi su žene: Sygne, Violaine, Prouheze. Dijelom je tomu tako jer je svetost za njega u odricanju. A žena je manje uključena u ljudske planove, pokazuje manje vlastite volje: stvorena da bi se davala, a ne da bi uzimala, bliža je savršenoj posvećenosti. Kroz nju će se ostvariti nadilaženje zemaljskih radosti koje su dopuštene i u redu, ali čije je žrtvovanje još bolje. Sygne se žrtvuje zbog odleđenog razloga: da spasi papu. Prouheze prije svega zato što voli Rodriguea zabranjenom ljubavlju: »Bi li želio da ti u ruke gurnem preljubnicu?... Bila bih samo žena koja će uskoro umrijeti na tvojem srcu, a ne ona vječna zvijezda za kojom žudiš.«163 No kad bi ta ljubav mogla postati zakonitom, ona ne učini ništa da bi je ostvarila na ovom svijetu. Jer joj je Anđeo prošaptao: »Prouheze, sestro, Božje dijete u svjetlosti koje pozdravljam, Prouheze koju vide anđeli, nju bez njezina znanja gleda, nju si napravio da bi mu je dao.«164 Ona je čovjek, ona je žena, i ona se ne predaje bez pobune: »Neće saznati kakav okus imam!«165 No ona zna da se njezin pravi brak s Rodrigueom konzumira samo njezinim odbijanjem: »Kad više neće biti načina da pobjegne, kad bude zauvijek vezan uz mene tim nemogućim brakom, kad više ne bude načina da se otme tom pozivu moje moćne puti i toj neumoljivoj praznini, kad mu dokažem njegovo ništavilo i svoje, kad više u njegovu ništavilu ne bude tajne koje moje ništavilo ne bi bilo sposobno potvrditi. Tada ću ga golog i razderanog dati Bogu, da ga ispuni munjevitom brzinom, tada ću imati supruga i držat ću Boga u svojem zagrljaju.«166 Violainina odluka još je tajanstvenija i besmislenija, jer je odabrala gubu i sljepilo kad ju je zakonita veza mogla ujediniti s muškarcem kojega je voljela i koji ju je volio. 162
Talac Satenska cipelica 164 Satenska cipelica 165 Satenska cipelica 166 Satenska cipelica 163
162
briana
«Jacques, možda smo se voljeli previše da bi bilo pravedno da jedno drugome pripadnemo, da bi bilo dobro da budemo jedno za drugo.«167 No žene su tako jedinstveno posvećene junaštvu svetosti, ponajviše zato što ih Claudel još uvijek poima iz muške perspektive. Jasno, svaki od spolova utjelovljuje Drugo u očima suprotnog spola, no u njegovim muškim očima usprkos svemu žena često ispada apsolutno drugo. Postoji mistično nadilaženje utoliko što »znamo da smo sami po sebi nedostatni i da je stoga moć žene nad nama jednaka moći Milosti«168. Zamjenica »mi« ovdje predstavlja samo muškarce, a ne ljudsku vrstu, te je prema njihovoj nesavršenosti žena poziv na beskonačnost. U nekom pogledu ovdje postoji novo načelo subordinacije: općinstvom svetih svaki je pojedinac instrument svih ostalih. No preciznije, žena je instrument spasenja za muškarca, dok obrnuto nije slučaj. Satenska cipelica je epopeja Rodrigueova spasenja. Drama započinje molitvom koju Rodrigueov brat upućuje Bogu u njegovu korist, a završava Rodrigueovom smrću nakon što ga je Prouhèze dovela do svetosti. No u drugom smislu, žena ovime dobiva najvišu moguću autonomiju: jer se njezina misija interiorizira u njoj, i, spašavajući muškarca, ili mu služeći kao primjer, ona sama osigurava svoj vlastiti spas. Pierre de Craon proriče Violainei sudbinu i u srcu ubire čudesne plodove njezine žrtve. Uzdići će je pred čovječanstvom u kamenju katedrala. No Violaine je to postigla bez pomoći. U Claudela nalazimo na mistiku žene blisku onoj Danteovoj pred Beatrice, blisku gnostičkoj, čak i onoj sensimonovske tradicije koja ženu naziva preporoditeljicom. Međutim, kako su muškarac i žena oboje Božja stvorenja, Claudel je i njoj povjerio autonomnu sudbinu. Tako da se kod njega žena realizira kao subjekt postavši drugo - ja sam Služavka Božja, i u svojem za-sebe pojavljuje se kao Drugo. Postoji ulomak u Sofijinim avanturama koji otprilike sažima cijelu Claudelovu koncepciju. Ondje čitamo da je Bog ženi povjerio »lice koje je, koliko god daleko i izobličeno bilo, izvjesna slika njegova savršenstva. Učinio ga je poželjnim. Ujedinio je kraj i podrijetlo. Učinio ju je čuvaricom svojih planova i sposobnom pružiti muškarcu stvarateljski san u kojem je i sama začeta. Ona je oslonac sudbine. Ona je dar. Ona je mogućnost posjedovanja... Ona je poveznica osjećajne veze koja neprestano ujedinjuje stvaratelja sa svojim djelom. Ona Ga razumije. Ona je duša koja vidi i čini. Ona s njim na neki način dijeli strpljenje i moć stvaranja.« U nekom pogledu, čini se da se ženu ne može dodatno uveličati. No u biti Claudel samo pjesnički izražava blago moderniziranu katoličku tradiciju. Rečeno je da ženin zemaljski poziv ni po čemu ne šteti njezinoj nadnaravnoj autonomiji. S druge strane, priznavši joj potonju, katolik smatra da može na ovom svijetu zadržati muške prerogative. Štujući ženu kao Boga, u ovom će je svijetu tretirati kao sluškinju. Dapače, što će se više od nje zahtijevati potpuna poslušnost, to će je se sigurnije ispratiti na put spasenja. Njezina je sudbina da se posveti djeci, mužu, ognjištu, domovini, crkvi, sudbina koju joj je dodijelila i buržoazija. Muškarac daje svoju aktivnost, žena svoju osobu. Posvetiti tu hijerarhiju u ime Božje volje ne znači je ni po čemu izmijeniti, nego upravo okameniti za vječnost.
167 168
Lajeune Fille Violaine Satenska cipelica
163
briana
IV. BRETON ILI POEZIJA Usprkos jazu koji razdvaja Claudelov vjerski svijet od Bretonova poetskog svemira, postoji analogija u ulozi koju pridaju ženi: ona je remetilački element. Ona otima muškarca snu imanencije. Usta, ključ, vrata, most, to je Beatrice koja Dantea uvodi u onostrano. »Ljubav muškarca prema ženi, ako se na tren posvetimo promatraju opipljivog svijeta, ustraje u zastiranju neba divovskim i divljim cvijećem. Ona je najgori kamen spoticanja za duh koji uvijek želi vjerovati da je na sigurnom tlu.« Ljubav prema drugoj, vodi ka ljubavi prema Drugome. »Na vrhuncu ljubavi prema odabranom biću do kraja se podižu brane ljubavi za čovječanstvo...« No za Bretona onostrano nije na nepoznatom nebu, nego upravo ovdje. Otkriva se onome tko zna podići veo svakodnevne banalnosti. Erotika, uz ostalo, razbija zamku lažnog znanja. »Seksualni svijet danas..., nije koliko znam, prestao svoju neslomivu jezgru noći suprotstavljati našoj volji za penetracijom u svemir.« Sudaranje s misterijem je jedini način da ga se otkrije. Žena je zagonetka i postavlja zagonetke. Njezina višestruka lica kad se zbroje čine »jedinstveno biće u kojem nam je dana mogućnost da vidimo zadnje utjelovljenje sfinge«, i zato je ona otkrivenje. »Ti si bila sama slika tajne«, kaže Breton voljenoj ženi. I malo dalje: »Otkrivenje koje si mi donijela prije nego što sam znao od čega se sastoji, znao sam da je otkrivenje.« To znači da je žena poezija. Tu ulogu ona igra i kod Gerarda de Nervala, ali u Silviji i Aureliji ona je poput uspomene ili duha jer san, istinitiji od stvarnosti, ne koincidira u potpunosti s njom. Kod Bretona koincidencija je potpuna. Postoji samo jedan svijet. Poezija je objektivno prisutna u stvarima, i žena je bez premca biće od krvi i mesa. Nalazimo je, ne u polusnu, nego posve budni, jednoga banalnog dana koji ima svoj datum kao svi ostali dani u kalendaru - 5. travnja, 12. travnja, 4. listopada, 29. svibnja - u banalnom okruženju: u kafiću ili na uglu ulice. No ona se uvijek ističe nekom neobičnom osobinom. Nadja »korača uzdignute glave za razliku od svih drugih prolaznika... Neobično našminkana... Nikad nisam vidio takve oči.« Breton joj prilazi. »Smiješi se, ali vrlo tajanstveno i, rekao bih, kao da vrlo dobro zna o čemu se radi.« U Ludoj ljubavi: »Ta mlada žena koja je upravo ušla izgledala je kao obavijena nekom izmaglicom - odjevena u vatru?... I mogu doista reći da je na tom mjestu, 20. svibnja 1934., ta žena bila skandalozno lijepa.«169 Pjesnik odmah prepoznaje da će odigrati ulogu u njegovoj sudbini. Katkad je to prolazna, sporedna uloga. Poput djeteta s Dalilinim očima iz Spojenih posuda; čak i kad se oko nje događaju sitna čuda. Istoga dana kad ima sastanak s Dalilom, Breton pročita povoljnu kritiku koju je napisao davno izgubljeni prijatelj imena Samson. Katkad se čuda umnožavaju. Nepoznata žena od 29. svibnja, ondina koja u mjuziklu izvodi plivaću točku, predskazana je dosjetkom koju je čuo u restoranu: »Ondine, on dine«.170 Njezin prvi dulji izlazak s pjesnikom bio je minuciozno opisan u pjesmi koju je on napisao jedanaest godina ranije. Najčudnovatija od tih vještica je Nadja. Ona proriče budućnost, s njezinih usana izviru riječi i slike koje njezin prijatelj u istom trenu ima na umu. Njezini su snovi i crteži proročanstva: »Ja sam lutajuća duša«, ona kaže. Kreće se životom »na poseban način utemeljen samo na čistoj intuiciji i neprekidno sličeći čudu«. Oko nje objektivni slučaj obilato sije neobične događaje. Ona je 169 170
Breton je taj koji ističe skandalozno. »Ondine, večeramo«, nap. prev.
164
briana
tako nevjerojatno oslobođena privida da odbacuje zakone i razum: završava u ludnici. Bio je to »slobodan duh, nešto poput onih duhova zraka koje nam neke magijske prakse trenutačno mogu približiti, ali ih nikada ne možemo zarobiti«. Zbog toga ne uspijeva u potpunosti ispuniti svoju žensku ulogu. Vidjelica, pitija, zanesenjakinja, ostaje preblizu nerealnim stvorenjima koja su posjećivala Nervala. Otvara vrata nadrealnog svijeta, ali ga ne može dati jer ne može dati sebe samu. Žena se ostvaruje u ljubavi i u njoj se doista mijenja. Jedinstvena, ona koja prihvaća jedinstvenu sudbinu, a ne lebdi bez korijena svemirom, tada je zbroj svega. Trenutak kad njezina ljepota doseže svoj vrhunac je noću kad »je (ona) savršeno zrcalo u kojem se sve što je bilo, sve što je pozvano biti neodoljivo uranja u ono što će biti ovaj put«. Za Bretona je »pronaći mjesto i formulu« jednako »posjedovanju istine u jednoj duši i jednom tijelu«. To je posjedovanje moguće samo u uzajamnoj ljubavi, ljubavi koja je, jasno, tjelesna. »Portret žene koju volimo mora biti ne samo slika kojoj se smiješimo nego i proročište koje ispitujemo.« No on će to biti samo ako sama žena nije ideja ili slika. Ona mora biti »kamen temeljac materijalnog svijeta«. Za vidovnjaka upravo je taj svijet Poezija i u tom svijetu treba stvarno posjedovati Beatrice. »Uzajamna ljubav je jedino što uvjetuje potpunu magnetsku privlačnost na koju ništa ne može utjecati, koja tijelo pretvara u sunce i sjajan otisak na tijelu, duh u vječan izvor, nepromjenjiv i uvijek živ čija voda jednom zauvijek teče između nevena i majčine dušice.« Ta neuništiva ljubav može biti samo jedinstvena. Paradoks Bretonova stava jest u tome da od Spojenih posuda do Arkane 17 ustraje u posvećivanju jedinstvene i vječne ljubavi različitim ženama. Ali tvrdi da čovjeka društvene okolnosti, priječeći mu slobodu izbora, vode pogrešnim izborima. U svakom slučaju kroz te pogreške zapravo traži jednu ženu. I ako se prisjeti voljenih lica, »u svim tim ženskim licima jednako tako će pronaći samo jedno lice: zadnje171 voljeno lice«. »Koliko sam puta dapače uspio primijetiti da se pod potpuno različitim vanjštinama nastoji probiti jedna iznimna zajednička crta.« Ondinu iz Lude ljubavi upita: »Jeste li vi napokon ta žena, jeste li trebali doći upravo danas?« Ali u Arkani 17: »Dobro znaš da sam te, ugledavši te prvi put, bez oklijevanja prepoznao.« U potpunom, obnovljenom svijetu, par bi bio neraskidiv, kroz apsolutan i uzajaman dar: budući da je voljena sve, kako bi bilo mjesta za drugu? Ona je i ta druga, tim potpunije što je više ona sama. »Neobično je nerazdvojivo od ljubavi. Zato što si jedinstvena za mene ne možeš ne biti uvijek druga, druga ti sama. Preko raznolikosti onoga bezbrojnog cvijeća tamo, tebe promjenjivu volim u crvenoj košulji, nagu, u sivoj košulji.« A o različitoj, ali jednako tako jedinstvenoj ženi Breton piše: »Uzajamna ljubav kakvu ja zamišljam jest kolektor/sustav zrcala koji me ogledava pod tisuću kutova koje za mene može uzeti nepoznato, vjerna slika onoga što volim, uvijek sve začudnija u pogađanju moje vlastite želje i obdarenija životom.« Ta jedinstvena žena, ujedno tjelesna i umjetna, prirodna i ljudska, ima istu čaroliju kao dvosmisleni predmeti koje su voljeli nadrealisti: jednaka je žlici-cipelici, stolu-vuku, mramornoj kockici šećera koju pjesnik pronalazi na buvljaku ili izmišlja u snu. Ona sudjeluje u tajni bliskih nam predmeta koje odjednom otkrivamo u njihovoj istini, i u onoj biljaka i kamenja. Ona je sve stvari: Moja žena kojoj je kosa od šumskog požara Kojoj se misli blistaju od žara Kojoj je struk od pješčane ure 171
Breton naglašava.
165
briana
.. .Moja žena kojoj je spol alga i ustajali bomboni ... Moja žena u koje su oči od savane Ali ona je onkraj i iznad svega Ljepota. Ljepota za Bretona nije ideja koja se kontemplira nego stvarnost koja se odaje - dakle postoji - samo kroz strast. Ljepota na svijetu postoji samo kroz ženu. »Tamo, na samom dnu ljudske talionice u paradoksalnom predjelu gdje fuzija dvaju bića koja su se stvarno izabrala svim stvarima ponovno daje vrijednosti izgubljene još u doba drevnih sunca, gdje međutim divlja i usamljenost, u jednoj od fantazija prirode koja oko kratera Aljaske želi da snijeg ostane pod pepelom, tamo sam prije mnogo godina tražio da tragamo za novom ljepotom, ljepotom zamišljenom samo za strastvene svrhe.« »Grčevita ljepota bit će erotična, pokrivena velom, eksplozivna-fiksna, magičnaslučajna, ili je neće biti.« Iz žene sve što postoji vuče smisao. »Upravo kroz ljubav i samo kroz nju se u najvišem stupnju ostvaruje fuzija esencije i egzistencije.« Ona se ostvaruje za ljubavnike i istodobno kroz čitav svijet. »Stalna rekreacija i ponovno bojenje svijeta u jednom jedinom biću, onakvi kakvi se ostvaruju kroz ljubav, osvjetljavaju tisućama zraka svijet zemlje ispred nas.« Za sve ili gotovo sve pjesnike žena utjelovljuje prirodu, ali po Bretonu ona ne samo da je izražava: ona je oslobađa. Jer priroda ne govori jasnim jezikom, treba joj prodrijeti u arkane da bi se dosegnula njezina istina, koja je isto što i njezina ljepota. Poezija nije samo njezin odraz, nego prije ključ. I žena se ovdje ne razlikuje od poezije. Stoga je ona nužna posrednica bez koje cijela zemlja šuti: »Ona, priroda, može se paliti i gasiti, služiti mi i ne služiti mi, samo onoliko koliko za mene jačaju i slabe vatre ognjišta koje je ljubav, jedina ljubav, ljubav jednog bića. Poznavao sam, u nedostatku te ljubavi, istinski prazna nebesa. Nedostajao je samo jedan veliki vatreni odsjaj koji polazi od mene da dade cijenu onome što postoji... Do vrtoglavice promatram tvoje otvorene ruke iznad vatre grančica koju smo upravo zapalili i koja divlja, tvoje čarobne ruke, tvoje prozirne ruke koje lebde nad vatrom mojega života.« Svaka voljena žena je za Bretona prirodno čudo: »Mala nezaboravna paprat koja se penje unutarnjim zidom vrlo starog bunara.« »...Nešto tako osljepljujuće i ozbiljno čega se samo mogla sjetiti... velika fizička prirodna nužnost koja usput nježnije podsjeća na nonšalantnost nekoga visokog cvijeća koje počinje cvasti.« No obrnuto: svako je prirodno čudo jednako voljenoj. Nju uzvisuje kad ga dirne špilja, cvijet, planina. Između žene koja grije ruke na vulkanu Teide i Teidea samog svaka je udaljenost poništena. I jednu i drugog pjesnik zaziva u jednoj te istoj molitvi: »Teide divni! uzmi moj život! Ujedno i usta nebesa i pakla, više te volim ovako zagonetnog, ovako sposobnog da istakneš prirodnu ljepotu i sve progutaš.« Ljepota je još više od ljepote. Ona se miješa s »dubokom noći znanja«. Ona je istina i vječnost, apsolutno. Nije prolazan i slučajni aspekt svijeta taj koji žena oslobađa, nego njegovu nužnu esenciju, neokamenjenu esenciju kako ju je zamišljao Platon, ali »eksplozivno-fiksnu«. »Od blaga u sebi otkrivam samo ključ koji mi otvara tu livadu bez granica otkad te poznajem, tu livadu sačinjenu od ponavljanja jedne jedine sve više biljke, koja se ljulja u sve većem luku i odvest će me do smrti... Jer žena i muškarac koji, do kraja vremena, moraju biti ti i ja, i oni će odsklizati, a da se nikada ne vrate, do kraja puta, u optičkom sjaju, na granicama života i zaborava života... Najveća nada, kažem ona u kojoj su sadržane sve ostale, je da se to dogodi svima i da svima traje, da apsolutno 166
briana
darivanje jednog bića drugome koje ne može postojati bez njegove uzajamnosti bude u očima svih jedini prirodni i natprirodni most nad životom.« Tako ljubavlju koju nadahnjuje i dijeli žena za svakog muškarca predstavlja jedini mogući spas. U Arkani 17 njezina se misija proširuje i precizira: ona mora spasiti čovječanstvo. Breton se za sva vremena upisao u tradiciju Fouriera koji, tražeći rehabilitaciju puti, uzvisuje ženu kao erotski objekt. Normalno je stoga da završi na sensimonovskoj ideji žene preporoditeljice. U današnjem društvu mužjak je taj koji dominira, do te mjere da je za nekoga, poput Gourmonta, uvreda za Rimbauda reći da je »temperament«! Ipak, »Došlo je vrijeme da cijenimo ideje žene nauštrb onih muškarčevih, čija propast danas dosta burno izgara... Da, uvijek je to izgubljena žena, koja pjeva u muškoj mašti, ali nakon toliko kušnji za nju, za njega, to također mora biti pronađena žena. Ponajprije se žena sama mora pronaći, naučiti se prepoznati kroz pakao na koji ju je osudio više nego problematičan stav koji muškarac, uglavnom, o njoj ima.« Uloga koju bi trebala ispuniti je prije svega mirotvoračka uloga. »Uvijek sam bio zapanjen što se njezin glas ne čuje, što nije ni sanjala o tome da izvuče svaku moguću prednost, svu golemu prednost dvaju neodoljivih i neprocjenjivih darova koji su joj dani, da utječe na muškarca i da privuče sve povjerenje djeteta. Koju bi snagu, koju budućnost imao jaki ženski krik odbijanja i upozorenja, taj uvijek mogući krik... Kad ćemo doživjeti da žena, jednostavno kao žena, ostvari sasvim drukčije čudo - da pruži ruke među onima koji će se potući, sve da bi im rekla: Vi ste braća.« Ako se danas žena čini neprilagođenom, neuravnoteženom, tako je zbog tretmana koji joj je nametnula muška tiranija. No ona i dalje ima čudesnu moć zato što uranja korijene u žive izvore života čiju su tajnu muškarci izgubili. »Meluzina, napola obuzeta paničnim životom, Meluzina s donjim zglobovima razlomljena kamenja, morskih trava ili noćnog paperja, nju zazivam, samo za nju mislim da može otkupiti ovo divlje doba. To je potpuna žena, a opet žena kakva je danas, lišena svojega ljudskog temelja, zatočenica svojih pokretnih korijena, ako želite, ali kroz njih također u providnosnoj komunikaciji s elementarnim silama prirode... Žena lišena ljudskog temelja, prema legendi, zbog muškog nestrpljenja i zavisti.« Danas bi dakle trebalo biti na ženinoj strani. Dok čekamo da joj se u životu prida njezina stvarna vrijednost, došlo je vrijeme »da se mi u umjetnosti nedvosmisleno izrazimo protiv muškarca i za ženu«. »Žena-dijete. Umjetnost sustavno mora pripremati njezin ulazak u carstvo opipljivih stvari.« Zašto žena-dijete? Breton nam objašnjava: »Izabrao sam ženu-dijete ne zato da bih je sučelio drugoj ženi, nego zato što u njoj i samo u njoj po meni prebiva u stanju apsolutne transparentnosti druga prizma vizije...« U mjeri u kojoj je žena samo asimilirana ljudskom biću, bit će nemoguće da muška ljudska bića spase ovaj prokleti svijet. Ženskost kao takva uvodi u civilizaciju taj drugi element što je istina života i poezije i koji jedini može osloboditi čovječanstvo. Budući da je Bretonova perspektiva isključivo poetska, žena je u njoj zamišljena isključivo kao poezija, dakle kao drugo. Kad bi se zapitali o njezinoj sudbini, odgovor bi bio impliciran u idealu uzajamne ljubavi. Njezin jedini poziv je ljubav. To ni u kojem slučaju ne znači inferiornost, jer je i muški poziv također ljubav. Ipak bismo voljeli znati je li i za nju ljubav ključ svijeta, otkrivenje ljepote? Hoće li ona tu ljepotu naći u svojem ljubavniku? Ili u vlastitoj slici? Hoće li biti sposobna za poetsko djelovanje koje ostvaruje poeziju kroz živo biće, ili će se ograničiti na odobravanje djela svojeg muškarca? Ona je sama poezija, u trenutku, to jest za muškarca. Ne kaže nam se je li ona to i za sebe. Breton ne govori o ženi kao subjektu. Također, nikad ne prikazuje sliku loše žene. U cjelokupnom opusu, usprkos nekoliko manifesta ili pamfleta gdje vrijeđa ljudsko stado, 167
briana
stalo mu je ne da popiše površinske otpore svijeta nego da im otkrije tajnu istinu. Žena ga zanima samo zato što predstavlja povlaštena »usta«. Dubinski usidrena u prirodu, posve blizu zemlji, čini se također kao ključ onostranog. U Bretona postoji isti ezoterički naturalizam kao u gnostika koji su u Sofiji vidjeli princip Otkupljenja i čak stvaranja, kao u Dantea koji bira Beatrice za vodiča i u Petrarce prosvijetljenog ljubavlju prema Lauri. I stoga je biće najusidrenije u prirodu, najbliže zemlji, također i ključ za onostrano. Istina, Ljepota, Poezija, ona je Sve. Još jedanput sve u obliku drugoga, Sve osim sebe same.
V. STENDHAL ILI ROMANTIČNO ISTINITOG Razlog mojem prelasku sa suvremenog doba na Stendhala jest to što je nakon karnevala gdje se Žena naizmjence prerušava u goropadnicu, nimfu, jutarnju zvijezdu, sirenu, utješno pozabaviti se čovjekom koji je živio među ženama od krvi i mesa. Stendhal je od djetinjstva senzualno volio žene. U njih je projicirao težnje svoje mladosti. Rado je zamišljao kako od opasnosti spašava nepoznatu ljepoticu, i zadobiva njezinu ljubav. Kad je stigao u Pariz, žarko je želio »jednu šarmantnu ženu; obožavat ćemo se, ona će me poznavati u dušu«... Kao starac, u prašini ispisuje inicijale žena koje je najviše volio. »Sanjarija je, mislim, ono što sam volio više od svega«, povjerava nam. Slike žena su mu ispunjavale sne. Uspomena na njih oživljava krajolike. »Linija stijena kad sam se primicao Arboisu, dolazeći velikom cestom iz Dolea, bila je, mislim, za mene opipljiva i očita slika Metildeine duše.« Glazbu, slikarstvo, arhitekturu, sve što je volio, volio je dušom nesretnog ljubavnika. Šeće li se Rimom, na svakoj stranici pojavljuje se žena. U žaljenjima, željama, tugama, radostima koje su žene u njemu izazivale upoznao je narav vlastita srca. Njih želi za sutkinje: pohodi njihove salone, nastoji se pokazati briljantnim u njihovim očima. Njima duguje svoje najveće radosti, muke, one su bile njegova glavna zanimacija. Njihovu ljubav nadređuje bilo kakvom prijateljstvu, njihovo prijateljstvo onome muškaraca. Žene nadahnjuju njegove knjige, muški likovi ih napučuju. U velikoj mjeri upravo za žene i piše. »Moglo bi mi se posrećiti da me 1900. čitaju duše koje volim, gospođe Roland, Melanije Guilbert...« One su bile srž njegova života. Odakle im ta povlastica? Taj nježni prijatelj žena, upravo zato što ih voli onakve kakve jesu, ne vjeruje u ženski misterij. Nijedna esencija ne definira zauvijek ženu. Ideja »vječno ženskog« čini mu se pedantna i smiješna. »Pedanti nam dvije tisuće godina ponavljaju da žene imaju življi duh, a da su muškarci čvršći; da žene imaju profinjenije ideje, a muškarci veću snagu pažnje. Jedan pariški lutalica što se nekoć šetao Versaillskim vrtovima tako je zaključio da se, po svemu što vidi, stabla rađaju obrezana.« Razlike koje se primjećuju među muškarcima i ženama odražavaju razlike njihovih položaja. Na primjer, kako žene ne bi bile romantičnije od svojih ljubavnika? »Žena za svojim vezom, dosadnim radom koji zaokuplja samo ruke, sanja o svojem dragom, dok on dok galopira nizinom sa svojom eskadrilom biva uhićen ako napravi jedan krivi pokret.« Jednako tako žene se optužuje za nedostatak zdravog razuma. »Žene nadređuju emocije razumu; posve je jednostavno: kako u ime naših površnih običaja nisu zadužene ni za jedan posao unutar obitelji, razum im nikada nije koristan... Dajte svojoj ženi da upravlja poslovima samo s dva zemljoradnika s vašeg posjeda, kladim se da će bolje voditi evidenciju nego vi.« Razlog tomu što u povijesti nalazimo tako malo ženskih genija leži u tome što ih društvo 168
briana
lišava bilo kojeg načina da se izražavaju. »Svi geniji koji se rađaju ženama izgubljeni su na radost javnosti; čim im slučaj dade sredstva da se pokažu, pogledajte kako dosežu najteže talente.« Najgori hendikep koji motaju trpjeti jest obrazovanje koje ih zaglupljuje. Opresor se uvijek trudi poniziti one koje oprimira. Muškarac planski odbija ženama njihove prilike. »Mi dopuštamo da njihove kvalitete najsjajnije i najbogatije srećom za njih same i za nas ostanu dokonima.« S deset godina, djevojčica je živahnija i profinjenija od svojeg brata. S dvadeset godina nitkov je umni čovjek, a djevojka »velika šeprtljava sramežljiva glupača koja se boji pauka«. Pogreška je u odgoju koji je primila. Ženama bi trebalo dati točno toliko obrazovanja koliko i muškarcima. Antifeministi se bune da su obrazovane i inteligentne žene čudovišta: sve zlo proizlazi iz toga što su one još uvijek iznimne. Kad bi sve one mogle prirodno pristupiti kulturi kao muškarci, jednako bi prirodno to iskoristile. Nakon što ih se osakatilo, podčinilo ih se protuprirodnim zakonima: udanima protiv svoje volje, poželjno je da budu vjerne i čak im se razvod spočitava kao loše ponašanje. Velik broj žena osuđen je na dokonost, dok izvan rada ne postoji sreća. Ta činjenica sablažnjava Stendhala i u njoj on vidi uzrok svih mana koje se pripisuju ženi. One nisu ni anđeli, ni demoni, ni sfinge: one su ljudska bića koja su glupi običaji sveli na poluropstvo. Upravo stoga što su oprimirane najbolje od njih će izbjegavati mane koje ocrnjuju njihove opresore. One same po sebi nisu ni inferiorne niti superiorne muškarcima, ali čudnovatim obratom njihov nesretni položaj radi u njihovu korist. Zna se koliko Stendhal mrzi ozbiljnost. Novac, čast, položaj, moć, čine mu se najtužnijim idolima. Golema većina muškaraca otuđuje se tragajući za njima. Pedant, samodopadan, buržuj, muž u sebi guši svaku iskru života i istine. Oboružane gotovim idejama, naučenim osjećajima, poslušne društvenim rutinama, njihovu osobnost ispunjava samo praznina. Svijet napučen tim stvorenjima bez duša je pustinja dosade. Nažalost, mnogo je žena koje trunu u tim sumornim močvarama. To su lutke »uskogrudnih i pariških ideja« ili pak licemjerne bogomoljke. Stendhal osjeća »smrtno gađenje prema poštenim ženama i licemjerju koje im je nužno«. U svoje frivolne zanimacije unose istu ozbiljnost koja uzdiže njihove supruge. Glupe iz obrazovanja, zavidne, tašte, brbljave, zločeste iz dokonosti, hladne, suhe, pretenciozne, štetne, ispunjavaju Pariz i provinciju. Vidimo kako gmižu pred plemenitim figurama poput gospođe de Renai, gospođe de Chasteller. Ona koju je Stendhal oslikao najmrskijom nesumnjivo je gospođa Grandet od koje je napravio točni negativ gospođe Roland, ili Métilde. Lijepa, ali bezizražajna, prezirna i bez čari, ona zastrašuje svojom »slavnom krepošću«, ali ne poznaje pravu stidljivost koja dolazi iz duše. Puna divljenja prema sebi, puna sebe, ona zna imitirati veličinu samo izvana. Iznutra je vulgarna i niska. »Nema karaktera... dosadna mi je«, misli g. Leuwen. »Savršeno razumnoj, zaokupljenoj uspjehom svojih planova«, ambicija joj se svodila na to da joj muž postane ministar. »Duh joj je bio suhoparan«; oprezna, konformistička, uvijek se čuvala od ljubavi, nesposobna je za velikodušnu gestu. Kad strast uđe u tu suhu dušu, spali je ne osvjetljujući je. Treba samo obrnuti tu sliku da bi se otkrilo što Stendhal očekuje od žena. Prije svega to da se ne uhvate u zamku ozbiljnosti. Zbog toga što su navodno važne stvari izvan njihova dosega, manje od muškaraca riskiraju da se u njima otuđe. Imaju više prilika sačuvati to prirodno, tu naivnost, tu velikodušnost, koje Stendhal uzdiže iznad bilo koje druge zasluge. On u njima cijeni ono što bismo danas nazvali njihovom autentičnosti. To je zajednička osobina svih žena koje je volio ili izmislio s ljubavlju, sve su slobodna i istinska bića. Sloboda je kod nekih od njih upečatljivo očita: Angela Pietragua, »uzvišena prostitutka, talijanskog stila, à la Lucrezia Borgia« ili gđa Azur, »prostitutka à la du Barry... jedna od najmanje lutkolikih Francuskinja koje sam susreo«, 169
briana
otvoreno se suprotstavljaju konvencijama. Lamiel ismijava konvencije, običaje, zakone. Sanseverina se strastveno baca u intrigu i ne preže pred zločinom. Snagom duha druge se uzdižu iznad vulgarnog: kao Menta, kao Mathilde de la Mole koja kritizira, ocrnjuje, prezire društvo koje je okružuje i želi se od njega razlikovati. Kod drugih sloboda još uvijek ima posve negativan oblik. Ono što je nevjerojatno kod gđe Chasteller je njezina ravnodušnost prema svemu što je sporedno. Podčinjena volji, pa čak i stavovima, svojega oca, ona svojom ravnodušnošću, koju joj spočitavaju kao djetinjastost i koja je izvor njezine bezbrižne veselosti, ništa manje ne prkosi buržujskim vrijednostima. Clelia Conti se također izdvaja svojom rezerviranošću. Balovi, uobičajene zabave mladih djevojaka ostavljaju je ravnodušnom. Uvijek djeluje na distanci »bilo zbog prijezira prema onome što je okružuje bilo zbog žaljenja za nekom odsutnom tlapnjom«. Osuđuje svijet, zgraža se nad njegovom niskošću. U gđe de Renai je ipak neovisnost duše najdublje skrivena. Ona ni sama ne zna da baš i nije pomirena sa svojom sudbinom. Njezina ekstremna delikatnost i osjetljivost očituju njezino gađenje prema vulgarnosti njezina okruženja. U nje nema licemjerja. Sačuvala je velikodušno srce, sposobno za burne emocije, i voli sreću. Toplinu vatre koja u njoj tinja jedva možemo osjetiti izvana, no bio bi dovoljan jedan dah da se cijela zapali. Te su žene posve jednostavno žive; znaju da izvor pravih vrijednosti nije u izvanjskim stvarima, nego u srcima. To je ono što daje čar svijetu u kojem žive. One iz njega tjeraju dosadu činjenicom da su u njemu prisutne sa svojim snovima, željama, zadovoljstvima, osjećajima, izumima. Sanseverina, ta »aktivna duša«, boji se dosade više no smrti. Stagnirati u dosadi znači »spriječiti da umremo, govorila je, a ne živjeti«; uvijek je »pasionirana nečime, uvijek u djelovanju, uvijek i vesela«. Nesvjesne, djetinjaste ili duboke, vesele ili ozbiljne, odvažne ili tajanstvene, sve one odbijaju teški san u koji se zavuklo čovječanstvo. I te žene koje su uspjele sačuvati svoju slobodu, makar neispunjenu, čim susretnu objekt koji ih je dostojan, uzdići će se strašću do junaštva. Njihova duševna snaga, energija odražavaju divlju čistoću potpune predanosti. No samo ih sloboda ne bi mogla obdariti s toliko romantičnih osobina. Čista sloboda izaziva poštovanje, ali ne i emociju. Dirljiv je njezin trud da se ostvari usprkos preprekama koje je koče. U žena je trud utoliko ganutljiviji što je njihova borba teža. Dovoljna je već pobjeda nad vanjskim ograničenjima da se Stendhal oduševi. U Talijanskim kronikama on zarobljava svoje junakinje u samostane, zatvara ih u palače ljubomornih muževa: moraju izmisliti tisuće lukavština da bi se sastale sa svojim ljubavnicima. Tajna vrata, ljestve od konopa, škrinje, otmice, ubojstva, izljevi strasti i neposluha, plod su ingenioznosti u kojoj se odražava sve umno bogatstvo. Smrti i prijetnje mučenjem još više naglašavaju odvažnost podivljalih duša koje oslikava Stendhal. Čak i u zrelijim djelima i dalje simpatizira s vanjskim izrazima romantičnog. Ono je manifestacija onoga što se rađa u srcu. Ne možemo razlikovati romantično od srca, kao što ne možemo odvojiti usne od njihova smiješka. Clelia iznova izmišlja ljubav izumljujući abecedu s pomoću koje može komunicirati s Fabriceom. Sanseverinu nam je opisao kao »uvijek iskrenu dušu koja nikad ne djeluje s oprezom, koja se posve predaje dojmu trenutka«. Kad spletkari, otruje princa i poplavi Parmu ta nam se duša otkriva. Ona je upravo ona uzvišena i luda eskapada koju je odabrala živjeti. Ljestve koje Mathilde de la Mole nasloni na prozor puno su više od kazališnog rekvizita: one su opipljiv oblik njezine gorde nesmotrenosti, njezine sklonosti neobičnom, njezine provokativne hrabrosti. Kvalitete tih duša ne bi se otkrile da nisu okružene neprijateljima: zatvorskim zidovima, gospodarovom samovoljom, strogošću obitelji. Najteže je, međutim, nadvladati ona ograničenja koja svatko susreće u sebi samome: tada je pustolovina slobode najneizvjesnija, najpotresnija, najžešća. Jasno se 170
briana
vidi da je Stendhalova simpatija prema junakinjama utoliko snažnija što su one više zarobljenice. Da, on uživa u prostitutkama - uzvišenim ili ne - koje su jednom za svagda pogazile konvencije, ali draža mu je Metilde, sputana svojim skrupulama i skromnošću. Lucien Leuwen rado je u društvu raspuštenice, gđe de Hocquincourt, ali strastveno ljubi kreposnu, rezerviranu, oklijevajuću gđu de Chasreller. Fabrice se divi čitavoj Sanseverininoj duši, koja ne uzmiče ni pred čim, ali mu je milija Clelia i ona je ta koja osvaja njegovo srce. Gđa de Renal, sputana ponosom, predrasudama, neznanjem, možda je najčudniji od svih ženskih likova koje je Stendhal stvorio. Rado smješta svoje junakinje u provinciju, u ograničenu sredinu, pod nadzor supruga ili blesavog oca. Sviđa mu se da su neuke i čak zadojene krivim uvjerenjima. Gđa de Renal i gđa de Chasteller obje su uporne legitimistice. Prva je sramežljiva i bez ikakva iskustva, druga sjajne inteligencije čiju vrijednost podcjenjuje. One stoga nisu odgovorne za svoje pogreške, nego su prije žrtve tih pogrešaka kao i institucija i konvencija. A romantično izvire iz pogreške, kao što se poezija rađa iz neuspjeha. Lucidni duh koji odlučuje o svojim postupcima uz potpuno poznavanje njihova uzroka možemo odobravati ili hladno okriviti, dok se s bojazni, milosrđem, ironijom, ljubavlju divimo hrabrosti i lukavštinama nekoga plemenitog srca koje traži svoj put kroz tamu. Upravo zato što su mistificirane u ženama cvatu nepotrebne i šarmantne vrline poput srama, ponosa, tankoćutnosti. U jednom su smislu to mane. Iz njih proizlaze laži, uvredljivost, razdražljivost, ali ih se može objasniti samom situacijom u koju su žene dovedene. One su prisiljene ponositi se malim stvarima ili barem »stvarima koje određuju osjećaji« jer su svi »navodno važni« predmeti izvan njihova dosega. Njihova skromnost je posljedica ovisnosti koju trpe. Budući da im je zabranjeno pokazati djelom koliko vrijede, dovode u pitanje samo svoje biće. Čini im se da ih tuđa svijest, posebno ona njihova ljubavnika, otkriva u njihovoj istini. Toga se boje, pokušavaju mu pobjeći. U njihovim bjegovima, oklijevanjima, pobunama, čak lažima, izražava se autentična zabrinutost za vlastitu vrijednost. To je ono što ih čini časnima. No ta briga se izražava nespretno, neiskreno, i to je ono što ih čini dirljivima i čak lagano komičnima. Sloboda je upravo kad upadne u vlastite zamke i vara samu sebe najhumanija i stoga u Stendhalovim očima najdražesnija. Stendhalove su žene pune patosa kad im srce zadaje nepredviđene probleme: nijedan zakon, nijedan recept, nijedno rasuđivanje, nijedan primjer izvana više ih ne može voditi. Moraju odlučiti same, i ta napuštenost je krajnji moment slobode. Clelija je odgojena u liberalnom duhu, lucidna je i razumna, ali stečeni stavovi, ispravni ili krivi, nisu ni od kakve pomoći u moralnom sukobu. Gđa de Renal voli Juliena usprkos svojem moralu, Clelia spašava Fabricea protivno svojem razumu. U oba slučaja dolazi do istog nadilaženja svih prihvaćenih vrijednosti. Ta odvažnost je ono što uzbuđuje Stendhala, ali je ona utoliko dirljivija što se jedva usuđuje priznati. Stoga je i prirodnija, spontanija, autentičnija. U gđe de Renal odvažnost se skriva ispod nevinosti. Zato što nije upoznala ljubav, ne zna je prepoznati i prepušta joj se bez otpora. Reklo bi se da se zato što je živjela u noći ne zna obraniti od žarke svjetlosti strasti. Prima je, zaslijepljena, bilo to i protiv Boga, protiv pakla. Kad oganj zgasne, ona se vraća tami kojom vladaju muževi i svećenici. Ne vjeruje vlastitim prosudbama, ali je preplavi ono očigledno. Čim se ponovno susretne s Julienom, iznova mu preda svoju dušu. Njezina kajanja i pismo koje joj ispovjednik otme iz ruku pokazuju udaljenost koju je ta gorljiva i iskrena duša morala prijeći da bi se izvukla iz zatvora u koji ju je zatočilo društvo i dosegnula sreću. Clelia je svjesnija sukoba, ona oklijeva između odanosti svojem ocu i samilosti uzrokovane zaljubljenošću. Ona traži razloge. Trijumf vrijednosti u koje vjeruje Stendhal za njega je utoliko jači što ga žrtve licemjerne civilizacije doživljavaju kao poraz, i raduje se kad se one koriste lukavstvima i neiskrenostima da bi nad lažima u koje vjeruju prevagnule istina strasti i 171
briana
sreća. Kad Bogorodici obećaje da više neće vidjeti Fabricea, i dvije godine prihvaća njegove poljupce, zagrljaje, pod uvjetom da ne otvara oči, Clelia je ujedno i smiješna i potresna. S istom nježnom ironijom Stendhal promatra oklijevanja gđe de Chasteller i nedosljednosti Mathilde de la Mole. Toliko okolišanja, premišljanja, skrupula, pobjeda i skrivenih poraza da bi se došlo do jednostavnih i legitimnih ciljeva, za njega je to najdivnija komedija. U tim dramama ima elemenata lakrdije jer je akterica ujedno i sudac i stranka, jer zavarava samu sebe, i jer izabire složeni put tamo gdje bi jedan dekret bio dovoljan za raspletanje gordijskog čvora. Svejedno te drame pokazuju najčasniju brigu koja može moriti plemenitu dušu. Ona želi ostati dostojnom svojega ugleda. Vlastiti glas nadređuje tuđima i time se ostvaruje kao apsolut. Ove samotne rasprave bez odjeka ozbiljnije su od ministarske krize. Kad se pita hoće li odgovoriti na ljubav Luciena Leuwena, gđa de Chasteller odlučuje o sebi samoj i o svijetu: može li se uzdati u druge? Može li se vjerovati vlastitom srcu? Koja je vrijednost ljubavi i ljudskih zakletvi? Je li ludo ili plemenito vjerovati i voljeti? Ta propitivanja dovode u pitanje sam smisao života, onaj od svakoga i svih. Takozvani ozbiljni čovjek zapravo je isprazan jer prihvaća gotova opravdanja o svojem životu, dok strastvena i duboka žena u svakom trenutku provjerava utvrđene vrijednosti. Ona poznaje stalnu napetost slobode bez podrške. Stoga stalno osjeća da je u opasnosti. U trenutku može sve dobiti ili sve izgubiti. Taj rizik, prihvaćen s nemirom, daje njezinoj priči ton junačke pustolovine. A ulog je najveći mogući: sam smisao te egzistencije koja je dio svakoga, njegov jedini dio. Ludost Mine de Vanghel može se u jednom smislu smatrati apsurdnom, ali ona u nju unosi čitavu jednu etiku. »Je li njezin život bio krivi izračun? Sreća je trajala osam mjeseci. Bila je to suviše gorljiva duša da bi se zadovoljila životnom stvarnošću.« Mathilde de la Mole je manje iskrena od Clelije ili gđe de Chasteller, ona svoja djela ravna prema ideji o sebi samoj radije nego prema dokazu ljubavi ili sreće. Je li ponosnije, uzvišenije čuvati se nego se izgubiti, poniziti se pred onim kojega volimo nego mu odoljeti? Ona je također sama usred svojih sumnji i riskira samopoštovanje do kojega drži više nego do života. Ta revna potraga za pravim razlozima življenja kroz tamu neznanja, predrasuda, mistifikacija, u treperavoj i grozničavoj svjetlosti strasti, beskrajna opasnost od boli ili smrti, veličine ili sramote, daju tim ženskim sudbinama njihovu romantičnu slavu. Žena je dakako nesvjesna zavodljivosti kojom zrači. Kontemplacija same sebe i gluma uvijek su neautentični stavovi. Kad se gđa Grandet uspoređuje s gđom Roland, samim time dokazuje da joj ne sliči. Privlačnost Mathilde de la Mole leži u tome što se zbunjuje u svojoj glumi i što je često plijen svojega srca u trenucima kad misli da njime vlada. Ona nas raznježuje u mjeri u kojoj umiče vlastitoj volji. Ali najčišće junakinje nisu svjesne sebe. Gđa de Renal nije svjesna svoje dražesti, kao ni gđa de Chasteller svoje inteligencije. To je jedno od dubinskih veselja ljubavnika s kojim se autor i čitatelj poistovjećuju. On je svjedok koji otkriva ta skrivena blaga. On je jedini koji se divi živahnosti koju daleko od pogleda odaje gđa de Renal i tom »živom, promjenjivom, dubokom« duh koji okruženje gđe de Chasteller ne poznaje. Čak i ako ostali cijene Sanseverinin duh, on je taj koji najdalje prodire u njezinu dušu. Oči u oči sa ženom, muškarac iskušava užitak kontemplacije. Opija se njome kao pejzažom ili slikom. Ona pjeva u njegovu srcu i osvjetljava nebo. Ovo ga otkriće otkriva samome sebi. On ne može shvatiti žensku nježnost, njezin senzibilitet i gorljivost, a da i sam ne postane nježna, senzibilna i gorljiva duša. Ženski osjećaji stvaraju svijet nijansi i zahtjeva čije otkriće obogaćuje ljubavnika. Uz gđu de Rénal, Julien postaje više od častohlepnog mladića kakav je odlučio biti, ponovno se odabire. Ako muškarac prema ženi osjeća samo površnu žudnju, smatrati će njeno zavođenje zabavnim. Ali prava ljubav je ta koja mu 172
briana
preobličuje život. »Ljubav na Werthetov način otvara dušu... osjećaju i uživanju lijepoga u kojem god se obliku predstavi, čak i u odjeći od čohe. Zbog nje pronalazimo sreću čak i bez bogatstava...« »To je novi cilj u životu na koji se sve odnosi i koji svemu mijenja izgled. Strastvena ljubav stavlja pred muške oči cijelu prirodu sa svojim uzvišenim aspektima kao da je jučer izmišljena novina.« Ljubav raskida sa svakodnevnom rutinom, tjera dosadu, dosadu u kojoj Stendhal vidi toliko dubinsko zlo jer je prati odsutnost svih razloga za život ili smrt. Ljubavnik ima cilj i to je dovoljno da mu se svaki dan pretvori u pustolovinu. Koje je zadovoljstvo Stendhalu pričinjalo provesti tri dana skriven u Mentinom podrumu! Ljestve od užeta i tajne škrinje izražavaju u njegovim romanima tu sklonost neobičnom. Ljubav, to jest žena, otkriva istinske ciljeve egzistencije: lijepo, sreću, svježinu senzacija i svijeta. Otima muškarcu dušu i time mu daje posjed nad njom. Ljubavnik poznaje istu napetost, iste rizike kao i njegova ljubavnica i osjeća se autentičnije nego tijekom planirane karijere. Kad Julien oklijeva podno ljestava koje je postavila Mathilde, dovodi u pitanje cijelu svoju sudbinu: upravo u tom trenutku demonstrira svoju istinsku vrijednost. Kroz žene, pod njihovim utjecajem, kroz reakcije na njihova ponašanja, Julien, Fabrice, Lucien uče o svijetu i sebi samima. Kušnja, nagrada, sudac, prijateljica, žena je u Stendhala zaista ono što je Hegel u jednom trenutku bio u kušnji da od nje stvori: ta druga svijest koja uzajamnim priznavanjem daje drugom subjektu istu istinu koju ona prima od njega. Sretan par koji se prepoznaje u ljubavi prkosi svemiru i vremenu. Dovoljan je samome sebi, ostvaruje apsolut. No to podrazumijeva da žena nije čista drugost: i ona je sama subjekt. Stendhal nikad ne opisuje svoje junakinje samo s obzirom na junake, nego im daje vlastitu sudbinu. Poduzeo je nešto rijetko u što se nijedan romanopisac, smatram, nije upustio: projicirao je samoga sebe u ženski lik. Ne nadvija se nad Lamiel kao Marivaux nad Marianne, ili Richsrdson nad Clarissu Harlowe. Spaja se s njezinom sudbinom kao što se spojio s Julienovom. Samo zbog toga Lamielin lik ostaje pomalo teoretski, ali je svejedno iznimno značajna. Stendhal je oko te djevojke podignuo sve zamislive prepreke. Ona je siromašna, seljanka, neznalica, grubo odgojena od ljudi prožetih svim mogućim predrasudama. No sklanja sve moralne prepreke sa svojega puta onoga dana kad shvati sav doseg ovih nekoliko riječi: »to je glupo«. Sloboda duha omogućuje joj da preuzme odgovornost za sve poteze svoje znatiželje, ambicije, veselja. Pred tako odlučnim srcem, materijalne se prepreke mogu samo ukloniti. Jedini će joj problem biti isklesati si sudbinu po svojoj mjeri u mediokritetskom svijetu. Morala se ostvariti u zločinu i smrti, ali to je i sudbina zadana Julienu. Za velike duše nema mjesta u društvu kakvo postoji: muškarci i žene dijele isti brod. Zanimljivo je što je Stendhal istodobno tako dubinski romantičan i tako odlučan feminist. Obično su feministi racionalni umovi koji usvajaju univerzalno gledište po svim pitanjima. Ali Stendhal ne zahtijeva žensku emancipaciju samo u ime slobode općenito, nego u ime individualne sreće. Ljubav u tome, misli on, neće imati što za izgubiti. Dapače, bit će utoliko istinitija što će muškarca žena, kao njemu jednaka, moći bolje razumjeti. Nesumnjivo će neke od kvaliteta u kojima u žene uživamo nestati, ali njihova vrijednost proizlazi iz slobode koja se u njima izražava i ona će se očitovati u drugim oblicima. Ni romantično neće nestati s lica zemlje. Dva odvojena bića, stavljena u različite položaje, suočavajući se u svojoj slobodi i tražeći jedno kroz drugo opravdanje egzistencije, uvijek će živjeti pustolovinu punu rizika i obećanja. Stendhal se uzda u istinu. Čim se bježi od istine umire se posve živ. No tamo gdje sja istina, sjaju i ljepota, sreća, ljubav, radost koja u sebi nosi svoj razlog. Stoga Stendhal uz mistifikaciju ozbiljnoga odbacuje i lažnu poeziju mitova. Dovoljna mu je ljudska stvarnost. Žena je po njegovu mišljenju jednostavno - ljudsko biće, a ni snovi ne bi mogli satkati ništa opojnije. 173
briana
VI. U ovim se primjerima vidi da se u svakom pojedinom piscu odražavaju kolektivni mitovi. Žena nam je predstavljena kao put, muška put se Izrodila iz majčinske utrobe i rekreirana je u zagrljajima ljubavnice; time se žena približava prirodi, utjelovljuje je Životinja, dolina krvi, procvala ruža, sirena, oblina brda, ona muškarcu daje zemlju, polet, osjetnu ljepotu i dušu svijeta. Može čuvati ključeve poezije. Može posredovati između ovoga svijeta i onostranoga. Milost ili pitija, zvijezda ili čarobnica, ona otvara vrata nadnaravnog, nadrealnog. Osuđena je na imanenciju. I svojom pasivnošću pruža mir, sklad. No ako odbije tu ulogu, postaje bogomoljka i ljudožderka. U svakom slučaju pokazuje se kao povlašteno drugo kroz koje se ostvaruje subjekt. Jedna od mjera muškarca, njegova ravnoteža, njegov spas, njegova pustolovina, njegova radost. No ti se mitovi za svakoga oblikuju na različit način. Drugo se posebno definira prema posebnom načinu na koji se Jedno odabere postaviti. Svi muškarci tvrde da su sloboda i transendencija, ali ne pridaju svi tim riječima isto značenje. Za Montherlanta transcendencija je stanje. On je transcendentan, lebdi nebom junaka, dok žena tavori na zemlji, pod njegovim nogama. Rado mjeri udaljenost koja ga odvaja od nje. S vremena na vrijeme podigne je k sebi, primi, zatim odbaci. Nikad se ne spusti na njezino područje ljepljive tame. Lawrence pak smješta transcendenciju u falus. Falus je život i moć samo zahvaljujući ženi. Imanencija je stoga dobra i nužna. Lažni junak koji navodno ne dodiruje zemlju, daleko od toga da je polubog, ne uspijeva biti ni muškarac. Žena nije prijezira vrijedna, ona je dubinsko blago, vreli izvor. Ali treba se odreći svake osobne transcendencije i zadovoljiti se hranjenjem transcendencije svojega muškarca. Istu posvećenost od nje traži Claudel. Žena je i za njega ona koja održava život, dok mu muškarac produžuje zamah svojim djelima. No za toga katolika sve što se događa na zemlji uronjeno je u šuplju imanenciju, samo je Bog transcendentan. U Božjim očima djelatni muškarac i žena koja mu služi posve su jednaki. Na svakom od njih je da prevladaju svoju zemaljsku sudbinu. Spas je u svakom slučaju autonomni pothvat. Kod Bretona se hijerarhija spolova obrće. Djelovanje i svjesna misao u kojima muško smješta svoju transcendenciju čine mu se kao površna mistifikacija koja izaziva rat, glupost, birokraciju, negaciju ljudskoga. Imanencija je ona čista neprozirna prisutnost stvarnog koje je istina. Istinska transcendencija ostvarila bi se povratkom na imanenciju. Njegov je stav sušta suprotnost Montherlantovom: taj voli rat jer u njega žene nemaju pristupa, dok Breton štuje ženu jer donosi mir. Prvi miješa duh sa subjektivnošću, odbacuje dani svemir. Drugi smatra da je duh objektivno prisutan u srcu svijeta. Žena kompromitira Montherlanta jer razbija njegovu samoću. Bretonu je ona otkriće jer ga otima subjektivnosti. Što se Stendhala tiče, vidjeli smo da kod njega žena baš i nosi mitsku vrijednost: on je promatra kao jednaku transcendenciju. Za tog humanista, slobode se ostvaruju u njihovim uzajamnim odnosima, i dovoljno je da Drugo bude jednostavno drugo da bi po njemu život bio »začinjen«. On ne traži »zvjezdanu ravnotežu«, ne hrani se kruhom gađenja, ne očekuje čudo, ne želi se baviti kozmosom ili poezijom nego slobodama. To je stoga što se i on doživljava kao prozračna sloboda. Drugi, i to je jedna od najvažnijih točaka, se postavljaju kao transcendencije, ali se osjećaju kao zarobljenici neprozirne prisutnosti unutar njih samih: projiciraju u ženu »neslomljivu jezgru noći«. Kod Montherlanta postoji adlerovski kompleks iz kojega se rađa teška neiskrenost. Tu kombinaciju pretenzija i strahova utjelovljuje u ženi. Gađenje koje prema njoj osjeća jest 174
briana
ono za što se boji da osjeća prema samome sebi. Želi u njoj uništiti uvijek moguć dokaz svoje vlastite nedostatnosti, moli prijezir da ga spasi. Žena je jarak u koji baca sva čudovišta koja u njemu žive.172 Lawrenceov život nam pokazuje da je patio od sličnoga kompleksa, ali čišće seksualnog. Žena u njegovu djelu ima vrijednost kompenzacijskog mita. Kroz nju se uzvisuje muževnost u koju pisac nije bio baš siguran. Kad opisuje Kate na koljenima pred don Ciprianom, vjeruje da je ostvario muški trijumf nad Friedom. Ne priznaje niti da ga partnerica dovodi u pitanje. Kad bi osporila njegove ciljeve, vjerojatno bi izgubio vjeru u njih. Njezina je uloga da ga zatim utješi. On od nje traži mir, odmor, vjeru, kao što Montherlant traži dokaz svoje superiornosti. Zahtijevaju ono što im nedostaje. Claudelu ne nedostaje samopouzdanja: ako je sramežljiv, to je samo u tajni Boga. Kod njega nema ni traga borbi spolova. Muškarac hrabro prihvaća ženski jaram. Ona je prilika za kušnju ili za spas. Čini se da je za Bretona pak muškarac istinit samo kroz misterij koji u njemu živi. Sviđa mu se da Nadja vidi zvijezdu prema kojoj ide i koja je poput »srca cvijeta bez srca«. Prepoznaje se u aktivnostima koji izmiču kontroli volje i razuma: u svojim snovima, predosjećajima, spontanom odvijanju njegova unutarnjeg govora: žena je opipljiva figura te skrivene prisutnosti, beskrajno esencijalnije od njezine svjesne osobnosti. Stendhal se pak mirno slaže sam sa sobom, ali treba ženu kao što ona treba njega, da bi se njegova raspršena egzistencija skupila u jedan oblik i jednu sudbinu. Kao za drugoga muškarac dopire do bića. Ali mu drugi još mora posuditi svoju svijest, a drugi su muškarci previše ravnodušni prema sebi ravnima. Samo zaljubljena žena otvara srce svojem ljubavniku i cijeloga ga u njega prima. Osim Claudela koji u Bogu nalazi savršenog svjedoka, svi pisci koje smo obradili očekuju da, Malrauxovim riječima, žena u njima voli ono »neusporedivo čudovište« koje samo oni poznaju. U suradnji ili borbi, muški se suočavaju jedni s drugima u svojoj općenitosti. Montherlant je za sebi ravne pisac, Lawrence dogmatik, Breton predstavnik škole, Stendhal diplomat ili oštrouman čovjek. Žene su te koje u jednom otkrivaju čarobnog i okrutnog princa, u drugom uzbudljivog fauna, u trećem boga ili sunce ili biće »crno i hladno poput čovjeka kojega je grom udario pod nogama sfinge173«, u nekome zatim zavodnika, šarmera, ljubavnika. Za svakoga od njih idealna žena bit će ona koja će najvjernije utjeloviti Drugo, sposobno da ga otkrije sebi samom. Montherlant, solarni duh, u njoj traži čistu animalnost. Falični Lawrence traži od nje da sažme cijeli ženski spol. Claudel je definira kao srodnu dušu. Breton voli Meluzinu ukorijenjenu u prirodu, polaže nade u ženudijete. Stendhal priželjkuje pametnu, učenu ljubavnicu, nesputanog duha i morala: jednaku. No jedina zemaljska sudbina namijenjena bližnjoj, ženi-djetetu, srodnoj duši, ženi-spolu, ženskoj životinji, je uvijek muškarac. Kakvo god bilo »ja« koje se traži kroz nju, može se dosegnuti samo ako ona pristane služiti mu kao primatelj. U svakom slučaju od nje se zahtijeva zaborav sebe i ljubav. Montherlant se uspijeva raznježiti nad ženom koja mu omogući da vrednuje svoju muževnu moć. Lawrence upućuje strastvenu himnu onoj koja se odrekne sebe u njegovu korist. Claudel uzdiže robinju, sluškinju, pobožnu ženu koja se podčinjava Bogu podčinjavajući se muškarcu. Breton od žene očekuje spasenje čovječanstva jer je ona sposobna što se tiče svojeg djeteta, svojeg ljubavnika, na najpotpuniju ljubav. Čak su i kod Stendhala žene dirljivije od muških junaka jer se žešće predaju svojoj strasti. One pomažu muškarcima da ostvare svoje sudbine kao što Prouhèze pridonosi Rodrigueovu spasu. U Stendhalovim romanima često se događa da 172
Stendhal je unaprijed ocijenio okrutnosti s kojima se zabavlja Montherlant: »Što raditi u ravnodušnosti? Ljubavsviđanje, ali bez užasa. Užasi uvijek dolaze iz sitne duše koja se ima potrebu utješiti po pitanju vlastitih vrijednosti.« 173 Nadja.
175
briana
one spase ljubavnika od propasti, zatvora ili smrti. Montherland, Lawrence tu žensku posvećenost smatraju njezinom zadaćom. Manje arogantni Claudel, Breton i Stendhal dive joj se kao velikodušnom izboru, žele je ne tvrdeći da je zaslužuju. Ali, osim zapanjujuće Lamiel, sva njihova djela pokazuju da od žene očekuju onaj altruizam kojem se Comte kod nje divio i nametao joj ga, i koji je po njemu također sačinjavao ujedno očitu inferiornost i dvosmislenu superiornost. Mogli bismo nizati primjer za primjerom, svi bi nas doveli do istih zaključaka. Definirajući ženu, svaki pisac definira vlastitu općenitu etiku i pojedinu zamisao koju ima o sebi. U nju također često upisuje udaljenost između svojega pogleda na svijet i svojih egoističkih snova. Nedostatak ili nevažnost ženskoga elementa u nekom cjelokupnom opusu sam je po sebi simptomatičan. Ima krajnju važnost kada sažima u svojem totalitetu sve aspekte drugoga kao što se događa u Lawrencea. Važan je i kada se ženu poima jednostavno kao drugo, ali se pisac zanima za individualnu pustolovinu njezina života, što je Stendhalov slučaj. Gubi važnost u razdoblju poput našega kada svačiji pojedinačni problemi padaju u drugi plan. Svejedno, žena kao drugo još uvijek igra ulogu dok god svaki muškarac i dalje treba postati svjestan sebe, makar i samo da bi se nadmašio.
176
briana
Treće poglavlje Mit o ženi igra značajnu ulogu u književnosti, ali koju važnost ima u svakodnevnom životu? Koliko utječe na običaje i pojedinačna ponašanja? Za odgovor na to pitanje trebalo bi precizirati odnos toga mita sa stvarnošću. Postoje raznolike vrste mitova. Ovaj o ženi, koji sublimira nepromjenjivi aspekt ljudske sudbine - »podjelu« čovječanstva na dvije kategorije pojedinaca, je statični mit. Na platonsko nebo projicira stvarnost uhvaćenu u iskustvu ili konceptualiziranu iz iskustva. Zapravo, on vrijednosti, značenju, pojmu, empirijskom zakonu, nadređuje transcendentnu, bezvremensku, nepromjenjivu, nužnu Ideju. Tu se ideju nikako ne da osporiti jer je smještena onkraj danoga. Obdarena je apsolutnom istinitošću. Tako raspršenoj, kontingentnoj i višestrukoj egzistenciji žena mitska ideja suprotstavlja jedinstveno i okamenjeno Vječno Žensko. Ako njegovoj definiciji proturječe ponašanja žena od krvi i mesa, one su te koje su u krivu. Ne kaže se da je Ženstvenost entitet, nego da žene nisu ženstvene. Demantiji iskustva ne mogu ništa protiv mita. Ipak, na određen način, mit proizlazi iz žene. Tako je točno da je žena drugo od muškarca i ta drugost se konkretno doživljava u želji, zagrljaju, ljubavi. Ali stvaran je odnos onaj uzajamnosti. Kao takav rezultira autentičnim dramama. Kroz erotiku, ljubav, prijateljstvo i njihove alternative razočaranja, mržnje, suparništva, on je borba svijesti od kojih svaka smatra da je esencijalna, on je priznanje sloboda koje jedna drugu potvrđuju, neodređen prijelaz s neprijateljstva na suučesništvo. Postulirati Ženu znači postulirati apsolutno Drugo, bez recipročnosti, protivno iskustvu odbijajući da je subjekt, slična. U konkretnoj stvarnosti, žene se manifestiraju u različitim aspektima, ali svaki od mitova izgrađenih o ženi tobože je cijelu sažima, svaki misli da je jedinstven. Posljedica toga je da postoji više nepodudarnih mitova i da muškarci ostaju zbunjeni pred čudnim nedosljednostima ideje Ženstvenosti. Kako se svaka žena uklapa u više ovih arhetipova od kojih svaki navodno utjelovljuje samu Istinu, muškarci se pred svojim družicama nalaze u starom čuđenju sofista koji nisu mogli shvatiti da čovjek može istodobno biti plave i smeđe kose. Prelazak na apsolutno pokazuje se već u društvenim reprezentacijama. Veze se u njemu lako utvrđuju u klase, uloge u tipove, kao što se u djetinjem mentalitetu odnosi utvrđuju u stvari. Na primjer, patrijarhalno društvo, usredotočeno na očuvanje baštine, nužno implicira da pored pojedinaca koji posjeduju i prenose dobra postoje muškarci i žene koji ih otimaju od vlasnika i raspačavaju ih. Muškarce, pustolove, tate, lopove, špekulante, uglavnom osudi zajednica. A žene, koristeći svoju erotsku privlačnost i ne izlazeći iz okvira zakona, mogu nagovoriti mlade ljude i čak i očeve da rasipaju svoju baštinu. Prisvajaju si njihova bogatstva ili love njihovo nasljedstvo. Kako se tu ulogu smatra pogubnom, žene koje je ispunjavaju naziva se »lošim ženama«. Ustvari, one se u nekom drugom domu - onom njihova oca, braće, muža, ljubavnika - mogu činiti anđelima čuvarima. Tako je kurtizana koja pelješi bogate financijere za slikare i pisce mecena. Dvoličnost Aspazije, Mme de Pompadour, lako se može shvatiti kao konkretno iskustvo. Ali ako postuliramo da je žena Bogomoljka, Mandragora, Demon, um se zbuni ako u njoj otkrije i Muzu, Majku Božju, Beatrice.
177
briana
Kako se kolektivne reprezentacije i pogotovo društveni tipovi općenito definiraju parovima suprotstavljenih pojmova, dvosmislenost će se činiti intrinzičnim svojstvom Vječno Ženskog. Sveta majka za korelativ ima okrutnu maćehu, anđeoska djevojka perverznu djevicu. Tako će Majka katkad biti izjednačena sa Životom, a katkad sa Smrću, a svaka djevica ili s čistim duhom ili s tijelom opsjednutim đavlom. Stvarnost očito nije ta koja diktira društvu i pojedincima izbor između dvaju suprotstavljenih principa ujedinjenja. U svakom razdoblju, u svakom slučaju, društvo i pojedinac odlučuju prema svojim potrebama. Vrlo često projiciraju u usvojeni mit institucije i vrijednosti kojima su privrženi. Tako paternalizam koji zahtijeva ženu u kući definira nju kao osjećaj, unutrašnjost, imanenciju. Zapravo je svaki egzistent ujedno i transcendencija i imanencija. Kad mu se ne nudi cilj, ili kad ga se sprječava da dosegne ijedan, ili ga se lišava trijumfa nad ikakvim ciljem, njegova transcendencija beskorisno pada u prošlost, to jest ponovno u imanenciju. To je sudbina namijenjena ženi u patrijarhatu. No to nikako nije njen poziv, jednako kao što ropstvo nije poziv roba. U Augustea Comtea jasno vidimo razvoj te mitologije. Poistovjetiti ženu s altruizmom znači jamčiti muškarcu apsolutna prava na njezinu odanost, to znači kategorički nametnuti ženama da nešto moraju biti. Ne treba miješati mit s poimanjem nekoga značenja. Značenje je imanentno objektu. Otkriva se svijesti živim iskustvom. Mit je pak transcendentna ideja koja izmiče svakom osvješćivanju. Kad Michel Leiris u L'Age de l'homme opisuje svoje viđenje ženskih organa, daje nam značenja i ne razvija nikakav mit. Čuđenje nad ženskim tijelom i gađenje prema menstrualnoj krvi shvaćanja su konkretne stvarnosti. Nema ništa mitsko u iskustvu koje otkriva požudne osobine ženskog tijela i ne prelazi se u mit kad ih se pokušava izraziti usporedbama s cvijećem ili oblucima. Ali kazati da je Žena Put, da je Put Noć i Smrt, ili da je ona sjaj Svemira, znači napustiti zemaljsku istinu i vinuti se ka praznom nebu. Naposljetku, i muškarac je za ženu put, a ona je drugo od tjelesnog objekta, te put za svakoga i u svakom iskustvu poprima jedinstvena značenja. Jednako je tako posve točno da je žena, kao i muškarac, biće ukorijenjeno u prirodu. Ona je više od muškarca podređena vrsti, njezina animalnost je očitija, ali i u nje kao i u njega egzistencija podrazumijeva dano, ona također pripada ljudskom carstvu. Izjednačavanje žene s Prirodom čista je predrasuda. Malo je mitova više od ovoga išlo na ruku vladajućoj kasti. Njime se opravdavaju sve njezine povlastice i čak joj se dopušta da ih zloupotrebljava. Muškarci se ne moraju brinuti za olakšavanje patnji i tereta koji su fiziološki sudbina žena jer ih je njima »namijenila Priroda«. To im služi kao izlika da bi pogoršali ženski položaj, na primjer da bi uskratili ženi svako pravo na seksualni užitak, da bi je upregnuli da radi kao tegleća životinja.174 Od svih mitova, nijedan nije više ukorijenjen u muškome srcu od mita o ženskom »misteriju«. On ima brojne prednosti. Prije svega omogućuje da se bez muke objasni sve što se čini neobjašnjivim. Muškarac koji ne »razumije« ženu rado subjektivnu deficijenciju zamjenjuje objektivnim otporom. Umjesto da prihvati svoje neznanje, priznaje prisutnost misterija izvan sebe. Eto izlike koja istodobno laska i njegovoj lijenosti i taštini. Zaljubljeno srce time izbjegava mnoga razočaranja. Ako je ponašanje voljene hirovito, a njezine primjedbe glupe, isprika im je misterij. Konačno, zahvaljujući 174
Cf. Balzac, Fiziologija braka: »Nipošto se ne zabrinjavajte zbog njezinih mrmljanja, krikova, boli; priroda ju je napravila za našu upotrebu, i da sve nosi: djecu, jade, udarce i brige muškarca. Ne optužujte se za grubost. U svim zakonicima takozvanih civiliziranih naroda muškarac je pisao zakone koji uređuju žensku sudbinu pod ovim krvavim epigrafom: 'Vae victis! Jao pobijeđenima!'«
178
briana
misteriju se perpetuira negativni odnos koji se Kierkegaardu činio beskonačno boljim od pozitivnog posjedovanja. Suočen sa živom enigmom muškarac ostaje sam: sam sa svojim snovima, nadama, bojaznima, ljubavlju, taštinom. Ta subjektivna igra koja se može protezati od razvrata do mistične ekstaze za mnoge je privlačnije iskustvo od autentičnog odnosa s ljudskim bićem. Na kojim dakle osnovama počiva tako korisna iluzija? Zasigurno, u jednom smislu, žena jest misteriozna, Maeterlinckovim riječima »misteriozna kao i svi ostali«. Svatko je subjekt samo za sebe. Svatko u svojoj imanenciji može pojmiti samo sebe sama. S toga gledišta drugo je uvijek misterij. U muškim očima hermetičnost za-sebe očitije je u ženskom drugom. Nikakvim simpatiziranjem ne uspijevaju prodrijeti u njezino jedinstveno iskustvo: osuđeni su na neznanje o ženskom seksualnom užitku, neugodnostima menstruacije, bolima porođaja. Zapravo postoji uzajamnost misterija: budući da je drugo, i drugo muškog spola, u srcu svakog muškarca također postoji prisutnost zatvorena u sebe samu i nepronicljiva ženi. Ona ne zna što je muška erotika. Ali po univerzalnom pravilu koje smo ustvrdili, kategorije kroz koje muškarci promišljaju svijet sačinjene su od njihovih gledišta kao apsolutnih. Ni ovdje kao ni bilo gdje drugdje ne uspijevaju razumjeti uzajamnost. Budući da je misterij za muškarca, ženu se smatra misterijem samu po sebi. Pravo rečeno, njezin je položaj jedinstveno predodređuje na takav imidž. Njezina fiziološka sudbina je veoma složena, i ona je sama podnosi kao kakvu čudnu priču. Njezino tijelo za nju nije jasan izraz nje same. Osjeća se otuđenom od njega. Veza koja u svakog pojedinca veže fiziološki život sa psihičkim ili bolje rečeno veza koja postoji između izvještačenosti pojedinca i slobode koja je pretpostavlja, najveća je zagonetka koju donosi ljudska sudbina, a kod žene se postavlja na najviše uznemirujući način. No ono što se naziva misterijem nije subjektivna samoća svijesti, ni tajna organskog života. Na razini komunikacije riječ poprima svoj pravi smisao. Ne svodi se na čistu tišinu, noć, odsutnost. Implicira treperavu prisutnost koja se ne uspijeva pojaviti. Reći da je žena misterij ne znači da ona šuti, nego da se njezin govor ne čuje. Tu je, ali skrivena pod velovima. Postoji s onu stranu te nesigurne pojave. Tko je ona? Anđeo, demon, inspiracija, glumica? Pretpostavljamo ili da na ta pitanja postoje odgovori koje se ne može otkriti, ili radije da nijedan nije prikladan, jer temeljna dvosmislenost utječe na žensko biće. U svojem srcu, ona sebe samu ne može definirati: kao sfinga. Činjenica je da bi odlučivanje tko je ona za nju bilo dosta nezgodno. To pitanje ne sadrži odgovor. Ali nije riječ o tome da je skrivena istina previše lelujava da bi je se opkolilo, nego o tome da u toj domeni ne postoji istina. Egzistent je samo ono što on radi. Moguće ne preplavljuje stvarno, esencija ne prethodi egzistenciji. U svojoj čistoj subjektivnosti, ljudsko biće nije ništa. Vrednuje ga se po njegovim djelima. O seljanki se može reći da je dobra ili loša radnica, o glumici da ima ili nema talenta, no ako promotrimo ženu u svojoj imanentnoj prisutnosti, o njoj ne možemo reći apsolutno ništa, ona je izvan bilo kakve kvalifikacije. A u ljubavnim ili bračnim odnosima, u svim odnosima gdje je žena vazalka, drugo, poima je se u njezinoj imanenciji. Nevjerojatno je to da su drugarica, kolegica, suradnica lišene misterija. S druge strane, ako je vazal muško, ako je naspram starijeg, bogatijeg, muškarca ili žene neki mladić neesencijalni objekt, i on se obavija misterijem. To nam odaje infrastrukturu ženskog misterija koja je ekonomske prirode. Osjećaj također nije ništa. »U domeni osjećaja, realno se ne razlikuje od imaginarnog«, piše Gide. »I dovoljno je zamisliti da volimo da bismo voljeli, pa nam je tako, kad volimo, dovoljno reći da zamišljamo da volimo, da bismo voljeli malo manje...« Između imaginarnog i realnog diskriminacija postoji samo u ponašanju. Kako muškarac 179
briana
na ovom svijetu ima povlašteni položaj, on je taj koji može aktivno iskazati ljubav. Vrlo često uzdržava ženu ili je barem ispomaže; ženidbom joj daje društveni položaj; dariva je; njegova mu ekonomska i socijalna neovisnost omogućuje inicijative i inovacije: razdvojen od gđe de Villeparisis, g. de Norpois putovao je po dvadeset četiri sata da bi se sastao s njom. On je vrlo često zaposlen, ona dokona: daruje joj vrijeme koje s njom provodi. Ona ga prima: sa zadovoljstvom, sa strašću ili jednostavno da bi se zabavila? Prihvaća li njegova dobročinstva iz ljubavi ili interesa? Voli li muža ili brak? Razumije se, i sami dokazi koje daje muškarac su dvosmisleni: proizlazi li taj dar iz ljubavi ili sažaljenja? No dok žena obično u druženju s muškarcem nalazi brojne prednosti, druženje sa ženom muškarcu je korisno samo ako je voli. Tako prema njegovu cjelokupnom ponašanju možemo otprilike procijeniti stupanj njegove privrženosti. Dok žena jedva ima načina da ispita svoje srce; prema svojim raspoloženjima imat će različita gledišta na svoje osjećaje, i dok god će se njima pasivno predavati, nijedna interpretacija neće biti točnija od druge. U prilično rijetkim slučajevima kad je žena ekonomski i društveno povlaštena, misterij se obrće, što dobro pokazuje da nije vezan uz jedan spol više nego uz drugi, nego uz položaj. Za velik broj žena putovi transcendencije su prepriječeni: jer ne rade ništa, ne rade ni na tome da išta budu. Neodređeno se pitaju što su mogle postati, što ih dovodi do pitanja o onome što jesu. To je uzaludno propitivanje. To što muškarac ne uspijeva otkriti tu tajnu esenciju, znači jednostavno da ona ne postoji. Trenutačno na margini svijeta, žena se ne može objektivno definirati kroz ovaj svijet, a njezin misterij prekriva samo prazninu. Nadalje, događa se da, kao svi oprimirani, žena namjerno krije svoj objektivni lik. Rob, sluga, domorodac, svi koji ovise o hirovima gospodara naučili su mu se suprotstaviti skamenjenim osmijehom ili zagonetnom smirenošću. Svoje stvarne osjećaje i pravo vladanje brižljivo kriju. Ženu se također u adolescenciji nauči lagati muškarcima, spletkariti, okolišati. Prilazi im s lažnim licima: oprezna je, licemjerna, glumica. Ali ženski Misterij kakav priznaje mitska misao je dublja stvarnost. Zapravo, neposredno je impliciran u mitologiji apsolutnoga Drugog. Ako prihvatimo da je neesencijalna svijest također prozirna subjektivnost, sposobna upravljati s cogito, prihvaćamo i da je ona zapravo suverena i da se pretvara u esencijalnu. Da bi se svaka uzajamnost činila nemogućom, potrebno je da Drugo za sebe bude drugo, da i sama njegova subjektivnost bude pod utjecajem drugosti. Ta svijest koja bi bila otuđena kao svijest, u svojoj čistoj imanentnoj prisutnosti, bila bi očito Misterij. Bila bi Misterij po sebi jer bi to bila za sebe. Bila bi apsolutni Misterij. Tako, onkraj tajanstvenosti koju stvara njihova gluma, postoji misterij crne, žute rase, utoliko što su apsolutno smatrane neesencijalnim Drugim. Treba primijetiti da američki građanin koji dubinski zbunjuje prosječnog Europljanina ipak nije smatran »misterioznim«: skromnije, reći ćemo da ga ne razumijemo. Tako i žena ne »razumije« uvijek muškarca, ali ne postoji muški misterij. To je stoga što su bogata Amerika i muško na strani Gospodara, a Misterij je svojstvo roba. Dakako, o pozitivnoj realnosti Misterija možemo samo sanjati u sumraku neiskrenosti. Sličan nekim rubnim halucinacijama, čim ga pokušamo ustanoviti, on se raspe. Književnost nikako ne uspijeva oslikati »misteriozne« žene. One se eventualno kao čudne i zagonetne mogu pojaviti na početku romana. No osim ako priča ne ostane nedovršena, one na kraju odaju svoju tajnu i postaju koherentni i providni likovi. Na primjer, junak iz knjiga Petera Cheyneyja neprestano se išćuđava nad nepredvidljivim ženskim hirovima. Nikad ne možemo pogoditi kako će se one ponijeti, izigraju svako predviđanje. Zapravo, čim se čitatelju otkriju pobude njihovih djelovanja, one se 180
briana
ispostave vrlo jednostavnim mehanizmima: ova je bila špijunka, ona kradljivica. Kako god spretan bio zaplet, za njega uvijek postoji rješenje, i ne bi moglo biti drukčije, makar autor imao sav talent, svu maštu koju možemo zamisliti. Misterij je uvijek samo fatamorgana, nestane čim mu pokušamo prići. Vidimo dakle da se mirovi velikim dijelom objašnjavaju načinima na koje ih muškarci koriste. Mit o ženi je luksuz. Pojavljuje se samo ako muškarac umakne zapovjednom utjecaju svojih potreba. Što su odnosi konkretnije proživljeni, manje se idealiziraju. Seljak u drevnom Egiptu, beduin, srednjovjekovni zanatlija, suvremeni radnik, imaju u nužnostima rada i siromaštva s pojedinom ženom koja im je partnerica previše definirane odnose da bi je ukrašavali sjajnom ili kobnom aurom. Epohe i klase kojima je omogućen luksuz sanjarenja podigle su crno-bijele kipove ženskosti. Ali luksuz ima i svrhu: tim su snovima vladali interesi. Dakako, većina mitova potječe od spontanog stava muškarca prema svojoj vlastitoj egzistenciji i svijetu koji ga okružuje, ali nadilaženje iskustva prema transcendentnoj ideji namjerno je, s ciljem samoopravdanja, izvršilo patrijarhalno društvo. Preko mitova ono je pojedincima nametalo svoje zakone i običaje na slikovit i osjetan način. U mitskom se obliku kolektivni imperativ uvukao u svaku svijest. Posredništvom religija, tradicija, jezika, bajki, pjesama, filmova, mitovi prodiru i do onih egzistencija koje su najviše podređene materijalnom realitetu. Svatko u njima može naći sublimaciju svojih skromnih iskustava. Jedan, kojeg je prevarila voljena žena, izjavljuje da je ona kurva, drugi je opsjednut svojom muškom nemoći: žena je Bogomoljka; trećem je ugodno u društvu svoje žene: ona je Harmonija, Odmor, Zemlja hraniteljica. Sklonost prema vječnosti zabadava, za džepnim apsolutom, koju susrećemo u većine muškaraca, zadovoljava se mitovima. I najmanja emocija, mali nesporazum, postaju odraz bezvremenske Ideje; ta iluzija ugodno laska taštini. Mit je jedna od tih zamki lažne objektivnosti u koje duh ozbiljnosti pada naglavce. Još jednom je riječ o zamjenjivanju proživljenog iskustva i slobodnih prosudbi koje ono zahtijeva s nepomičnim idolom. Autentičan odnos s autonomnim egzistentom, mit o Ženi zamjenjuje s nepokretnom kontemplacijom fatamorgane. »Fatamorgana! Fatamorgana! Treba ih ubiti kad ih već ne možemo uhvatiti; ili ih pak treba razuvjeriti, informirati, pomoći im da se odreknu ljubavi prema nakitu, napraviti od njih zaista svoje ravnopravne partnerice, intimne prijateljice, suradnice u ovdje i sada, drukčije ih odjenuti, ošišati im kosu, sve im reći...« vapio je Laforgue. Muškarac ne bi imao što izgubiti, baš dapače, kad bi prestao ženu maskirati u simbol. Snovi, kad su zajednički i dirigirani, klišeji, doista su bijedni i monotoni naspram živuće stvarnosti. Za pravog sanjara, za pjesnika, stvarnost je mnogo plodniji izvor od iznošene fantazije. Razdoblja koja su najiskrenije cijenila žene nisu kurtoazno feudalno doba, a ni galantno 19. stoljeće, nego razdoblja, primjerice 18. stoljeće, kad su muškarci u ženama vidjeli bližnje. U njima se one čine zaista romantičnima: treba samo pročitati Opasne veze, Crveno i crno, Zbogom oružje da bi se to shvatilo. Laclosove, Stendhalove i Hemingwayeve junakinje ne nose u sebi misterij, ali nisu zbog toga ništa manje privlačne. Prepoznati u ženi ljudsko biće ne znači osiromašiti muško iskustvo: ono neće izgubiti ništa od svoje raznolikosti, bogatstva, intenziteta ako se prihvati u svojoj intersubjektivnosti. Odbaciti mitove ne znači uništiti dramatični odnos između spolova, ne znači zanijekati značenja koja se autentično otkrivaju muškarcu kroz žensku stvarnost; ne znači ukinuti poeziju, ljubav, pustolovinu, sreću, snove. Znači samo zahtijevati da ponašanja, osjećaji i strasti budu utemeljeni na istini.175 175
Laforgue o ženi još kaže: »Kako je se ostavilo u ropstvu, lijenosti, bez druge zanimacije i oružja osim svojeg spola, ona je hipertrofirala i postala Žensko... Pustili smo je da hipertrofira: ona je na svijetu zbog nas... E pa, sve je to krivo... Sa ženom smo se dosad igrali kao s lutkom. I to sada predugo traje!...«
181
briana
»Žena se gubi. Gdje su žene? Današnje žene nisu žene«; vidjeli smo koji je bio smisao tih tajanstvenih slogana. U muškim očima - i očima gomile žena koje gledaju tim očima - da bi se bilo »prava žena« nije dovoljno imati tijelo žene ni prihvatiti kao ljubavnica, majka, ulogu ženke. Subjekt može zahtijevati autonomiju kroz seksualnost i majčinstvo; »prava žena« je ona koja se prihvaća kao drugo. Dvolično držanje današnjih muškaraca u žene stvara bolni rascjep. U prilično velikoj mjeri prihvaćaju da je žena bližnji, jednaka, a ipak nastavljaju zahtijevati da ona ostane neesencijalna. Za nju, te dvije sudbine nisu uskladive. Ona se koleba između jedne i druge iako nije sasvim prilagođena nijednoj, i odatle proizlazi njezin nedostatak ravnoteže. U muškarca ne postoji zijev između javnog i privatnog života: što više djelovanjem i radom potvrđuje svoj zahvat nad svijetom, više se čini muževan. U njemu su pomiješane ljudske i vitalne vrijednosti. Ali autonomni uspjesi žene u proturječju su sa ženskošću jer se od »prave žene« očekuje da se pretvori u objekt, da bude Drugo. Lako je moguće da se u vezi s tim čak i senzibilitet i seksualnost muškaraca mijenjaju. Nova estetika već je rođena. Iako je moda ravnih prsa i uskih bokova, moda dječačke žene, brzo prohujala, svejedno se nije vratio jedri ideal proteklih stoljeća. Od ženskog se tijela zahtijeva putenost, ali diskretna; treba biti vitko i neotežano mašću; mišićavo, gipko, snažno, bitno je da naznačuje transcendenciju. Preferira se preplanulo, opaljeno univerzalnim suncem kao radnički torzo, a ne blijedo kao biljka iz staklenika. Postavši praktična, ženska odjeća je nije pretvorila u aseksualno biće, naprotiv, kratke suknje pokazuju njezine noge i bedra više no ikada. Ne vidimo zašto bi je rad lišio erotske privlačnosti. Pojmiti istodobno ženu kao društveno biće i tjelesni plijen može biti uzbudljivo: u nizu Peynetovih nedavnih crteža,176 vidimo kako mladić napušta zaručnicu jer ga je zavela lijepa načelnica koja je trebala obaviti ceremoniju vjenčanja. To da jedna žena obavlja »muški posao« i istodobno bude poželjna, dugo je bilo tema više-manje neslanih šala. Malo-pomalo sablazan i ironija otupjeli su i čini se da se rađa novi oblik erotike: možda on stvori nove mitove. Sigurno je, međutim, to da je danas ženama vrlo teško istodobno prihvatiti sudbinu autonomnog pojedinca i žensku sudbinu. Tu je izvor nezgrapnosti, nelagoda zbog kojih katkad djeluju kao »izgubljen spol«. Nesumnjivo je ugodnije trpjeti slijepo ropstvo nego raditi da bi se oslobodio, ali tako su i mrtvaci prilagođeniji zemlji od živih. U svakom slučaju povratak u prošlost nije više ni moguć niti poželjan. Valja se nadati tomu da će sa svoje strane muškarci bezrezervno prihvatiti situaciju koja se upravo stvara. Tek će je tada žena moći živjeti bez unutrašnjeg sukoba. Tada će se ostvariti Laforgueova želja: »O djevojke, kad ćete nam biti braća, najbliža braća bez skrivenih motiva da nas iskoristite? Kad ćemo si istinski pružiti ruku?« Tada će i »Meluzina, ne više pod bremenom sudbine što joj je nametnuo jedino muškarac, Meluzina oslobođena« ponovno naći svoj »ljudski temelj«177. U potpunosti će postati ljudsko biće »kad bude razbijeno beskonačno žensko ropstvo, kad će živjeti za sebe i od sebe, jer joj je muškarac - do tada grozan - dao slobodu«178.
176
Iz studenog 1948. Breton, Arkana 17 178 Rimbaud, Pismo P. Demenyju, 15. svibnja 1872. 177
182
briana
DRUGI SVEZAK
PROŽIVLJENO ISKUSTVO
183
briana
Koja je nesreća biti žena! A opet, najgora je nesreća kad si žena zapravo ne shvaćati da je to nesreća. KIERKEGAARD
Napola žrtve, napola sukrivci, kao i svi. J. P. Sartre
184
briana
Uvod Današnje žene skidaju s pijedestala mit o ženskosti. Počinju konkretno potvrđivati svoju neovisnost. Ali ne uspijevaju bez poteškoća u potpunosti živjeti svoju sudbinu ljudskog bića. Kako su ih odgojile žene, u ženskom svijetu, njihova uobičajena sudbina je brak, koji ih i dalje praktično podčinjava muškarcu. Daleko od toga da je muževni prestiž iskorijenjen, on još uvijek počiva na čvrstim ekonomskim i socijalnim temeljima. Stoga je potrebno brižljivo proučiti tradicionalnu žensku sudbinu. Pokušat ću opisati kako se ženu uči da prihvati svoj položaj, kako ga doživljava, u kojem je svijetu zatvorena i koji su joj mehanizmi bježanja iz njega dopušteni. Jedino ćemo tako moći shvatiti koji problemi muče žene koje se, kao baštinice teške prošlosti, trude iskovati novu budućnost. Kad se koristim riječju »žena« i »žensko«, ne referiram se, jasno, ni na koji arhetip, ni na koju nepromjenjivu esenciju. Većina mojih tvrdnji podrazumijeva »aktualno stanje obrazovanja i običaja«. Ovdje nije riječ o iskazivanju vječnih istina, nego o opisivanju zajedničkog temelja na kojemu se uzdiže svaka pojedinačna ženska egzistencija.
185
briana
Prvi dio
FORMATIVNE GODINE
186
briana
Prvo poglavlje Djetinjstvo Ženom se ne rađa. Ženom se postaje. Nikakva biološka, psihička, ekonomska kob ne definira oblik koji u društvu poprima ljudska ženka. Sveukupna civilizacija je ta koja oblikuje proizvod između mužjaka i kastrata koji se naziva ženom. Samo tuđe posredovanje može pojedinca postaviti kao Drugo. S obzirom na to da postoji za sebe, dijete se ne može pojmiti kao seksualno diferencirano. U djevojčica i dječaka, tijelo je ponajprije zračenje subjektivnosti, instrument kojim razumijeva svijet: djeca očima, rukama, a ne spolnim organima, poimaju svemir. Drame rođenja i prekida dojenja odvijaju se na isti način za dojenčad oba spola. Zajednički su im interesi i užici. Najprije im je izvor najugodnijih senzacija sisanje. Zatim prolaze kroz analnu fazu, gdje najveća zadovoljstva pronalaze u funkcijama izlučivanja koje su im zajedničke. Genitalni razvoj im je sličan. Istražuju svoja tijela s istom znatiželjom i istom ravnodušnošću. U klitorisu i penisu pronalaze jednako neodređeno zadovoljstvo. Ako zbog svojega senzibiliteta već traže objekt, okreću se prema majci: žensko meko, glatko i gipko tijelo izaziva seksualne želje i to su želje za hvatanjem. Djevojčica, kao i dječak, agresivno ljubi, dira i miluje majku. Jednako su ljubomorni ako se rodi novo dijete. Očituju to istim ponašanjima: bijesom, durenjem, urinarnim problemima. Jednako zavode da bi dobili ljubav odraslih. Do dvanaeste godine djevojčica je jednako snažna kao i njezina braća, i pokazuje iste intelektualne sposobnosti. Ne postoji polje u kojem se ne bi mogla natjecati s njima. Ako nam se djevojčica, puno prije puberteta, i katkad čak od najranijeg djetinjstva, već doima spolno specificiranom, to nije zato što je tajanstveni instinkti odmah predodređuju na pasivnost, zavođenje, majčinstvo, nego zato što okolina intervenira u njezin život gotovo od samog početka i od prvih godina nameće joj njezin poziv. Novorođenče isprva doživljava svijet samo u obliku imanentnih senzacija. Još je uronjeno u Cjelinu kao kad je živjelo u tami majčine utrobe. Bilo da je othranjeno na dojci ili bočici, prožeto je toplinom majčina tijela. Malo-pomalo uči razlikovati predmete od sebe: razdvaja sebe od njih. Istodobno ga se nježnije ili grublje odvaja od tijela hraniteljice. Katkad na to razdvajanje reagira teškom krizom.179 U svakom slučaju, u dobi od oko šest mjeseci kad razdvajanje nastupi, dijete svojom mimikom, koja se zatim pretvara u prave nastupe, počinje pokazivati želju da zavede. Jasno, to ponašanje ne određuje promišljeni izbor, ali nije potrebno promisliti neku situaciju da bi je se egzistiralo. Dojenče na neposredan način proživljava iskonsku dramu svakoga egzistenta, to jest dramu svojega odnosa s Drugim. Čovjek u tjeskobi proživljava svoju napuštenost. Bježeći od svoje slobode i subjektivnosti, volio bi se izgubiti unutar Cjeline. Tu je izvor njegovih kozmičkih i panteističkih sanjarenja, njegove želje za zaboravom, snom, ekstazom, smrću. Nikad ne uspijeva ukinuti svoje razdvojeno ja. Želi barem 179
Judith Gautier u svojim sjećanjima pripovijeda da je tako žalosno plakala i propadala kad su je otrgnuli od dojilje da ih je trebalo iznova ujediniti. Odvojilo je se od sise mnogo kasnije.
187
briana
učvrstiti ono u-sebi, okameniti se u stvar. Samo kad ga fiksira tuđi pogled djeluje samom sebi kao biće. Iz te perspektive valja tumačiti ponašanja djeteta: u tjelesnom obliku otkriva konačnost, samoću, napuštenost u stranom svijetu. Pokušava nadomjestiti tu katastrofu otuđujući svoju egzistenciju u slici na kojoj će drugi utemeljiti realnost i vrijednost. Čini se da počinje potvrđivati svoj identitet180 od trenutka kad uhvati svoj odraz u zrcalu, što se vremenski poklapa s odbijanjem od sise. Njegovo ja miješa se s tim odrazom, tako da se oblikuje samo otuđivanjem. Bilo da zrcalo u pravom smislu riječi igra važnu ili manje važnu ulogu, sigurno je da dijete s oko šest mjeseci starosti počinje razumjeti mimiku svojih roditelja i poimati se pod njihovim pogledom kao objekt. Ono je već autonomni subjekt koji se transcendira prema svijetu, ali će susresti samoga sebe samo u otuđenom obliku. Kako dijete raste, na dva se načina bori protiv svoje izvorne napuštenosti. Nastoji zanijekati separaciju. Šćućuri se u majčine ruke, traži njezinu blagu toplinu, želi njezina milovanja. Nastoji dobiti potvrdu okoline da bi se dokazalo. Odrasli su za njega kao bogovi: mogu mu dati bitak. Dijete osjeća čaroliju pogleda koji ga katkad pretvori u slatkog anđelčića, katkad u čudovište. Ta dva načina obrane ne isključuju se međusobno, nego se naprotiv upotpunjuju i prožimaju. Kad zavođenje uspije, osjećaj potvrde utjelovi se u primljenim poljupcima i milovanjima. Dijete doživljava jednu te istu zadovoljnu pasivnost u krilu svoje majke i pod njezinim dobronamjernim pogledom. Tijekom prve tri-četiri godine nema razlike između ponašanja djevojčica i dječaka. I jedne i drugi pokušavaju perpetuirati sretno stanje koje je prethodilo odbijanju od sise. Jedne i drugi katkad se ponašaju zavodljivo i razmetljivo. Dječaci se isto kao i njihove sestre žele svidjeti, izazvati divljenje i osmijehe. Ugodnije je zanijekati separaciju nego je nadvladati, iskonskije je izgubiti se u srcu Cjeline nego pustiti da nas okameni tuđa svijest. Tjelesno stapanje otuđuje više od abdikacije pod tuđim pogledom. Zavođenje i paradiranje predstavljaju složeniji i teži stadij od običnog prepuštanja u majčinim rukama. Čarolija pogleda koje upućuju odrasli je hirovita. Dijete se pretvara da je nevidljivo, roditelji se uključuju u tu igru, traže ga tapkajući, smiju se, da bi odjednom rekli: »Dosadan si, uopće nisi nevidljiv.« Kad jedna njegova rečenica zabavi roditelje, dijete je ponovi, ali ovaj put oni samo slegnu ramenima. U tom svijetu koji je nesiguran i nepredvidljiv poput Kafkinog, dijete se spotiče na svakom koraku.181 Zato se toliko djece boji odrasti i očajava ako ih roditelji prestanu držati na krilu ili primati u svoj krevet. Kroz tjelesnu frustraciju sve okrutnije osjećaju napuštenost koju ljudsko biće nikad ne osvijesti bez tjeskobe. Ovdje će se male djevojčice prvo činiti povlaštene. Drugim odbijanjem od sise, nježnijim i sporijim od prvog, majčino se tijelo uskraćuje djetetovim zagrljajima; ali ponajprije se dječacima malo-pomalo odbijaju poljupci i milovanja. Djevojčicu se pak i dalje mazi, dopušta joj se da živi uz majčine skute, otac je prima na krilo i hvali njezinu kosu. Nju se odijeva u haljine nježne poput poljubaca, popušta se njezinim suzama i hirovima, brižljivo je se češlja, zabavlja se s njezinim držanjem i koketnošću. Tjelesni 180
Tu teoriju predlaže doktor Lacan u Obiteljskim kompleksima u formiranju pojedinca. Ta činjenica od prvoklasne važnosti objasnila bi to što tijekom svojeg razvoja »ja zadržava dvosmislenu formu spektakla«. 181 U Orange bleue, Yassu Gauclere kaže o svojem ocu: »Njegovo dobro raspoloženje činilo mi se jednako zastrašujućim kao i uzrujanost, jer mi ništa nije govorilo što ga je moglo motivirati... Nesigurna u promjene njegova raspoloženja kao što bih bila u božanske hirove, zabrinuto sam ga štovala... Izbacivala sam riječi kao da bacam novčić, pitajući se kako će biti primljene.« Dalje u tekstu pripovijeda sljedeću anegdotu: »Na primjer, jednog sam dana, nakon što su me izgrdili, započela svoje nabrajanje: stari stol, četka za pod, peć, lavor, boca za mlijeko, lonac itd., majka me čula i umrla od smijeha... Nekoliko dana kasnije, pokušala sam iskoristiti to nabrajanje da bih smekšala majku koja me opet izgrdila. Nije dobro prošlo. Umjesto da je razveselim, udvostručila sam njezinu strogoću i navukla na sebe dodatnu kaznu. Rekla sam si da je ponašanje odraslih zaista neshvatljivo.«
188
briana
dodiri i ljubazni pogledi štite je od tjeskobe koju nosi samoća. Malenom dječaku će se naprotiv zabraniti čak i koketnost. Njegovi zavodljivi manevri i gluma iritiraju. »Muškarac ne traži poljupce... Muškarac se ne gleda u zrcalo... Muškarac ne plače«, govori mu se. Žele da bude »mali čovjek«; potvrdu će od odraslih dobiti ako se oslobodi od njih. Svidjet će se ako ne ostavlja dojam da to želi. Mnogi dječaci se toliko prestraše okrutne neovisnosti na koju ih se osuđuje da požele biti djevojčice. U doba kad ih se još odijevalo kao djevojčice često bi plakali kad su morali haljinicu zamijeniti hlačama ili kad su im šišali kovrčice. Neki tvrdoglavo ne odustaju od ženskosti, što može voditi homoseksualnosti. »Žarko sam želio biti djevojčica i bio sam toliko nesvjestan časti bivanja muškarcem da sam se trudio pišati sjedećke«, prisjeća se Maurice Sachs.182 No iako se na početku dječak čini u nepovoljnijem položaju od svojih sestara, to je zato što za njega postoje veći planovi. Podvrgava ga se zahtjevima koji odmah impliciraju valorizaciju. U svojim memoarima Maurras opisuje situaciju kad je zavidio mlađem bratu na maženju majke i bake. Otac ga je primio za ruku i odveo iz sobe: »Mi smo muškarci, pustimo ove žene«, rekao mu je. Dječaka se uvjerava da se od njega zahtijeva više upravo zbog njegove superiornosti. Da bi ga se ohrabrilo na teškom putu koji mu predstoji, usađuje mu se ponos zbog muževnosti. Apstraktni pojam - »muževnost« - za njega poprima konkretni oblik: utjelovljuje se u penisu. Ne ponosi se spontano svojim malenim indolentnim spolovilom, nego ga u tome ohrabruje stav okoline. Majke i dojilje perpetuiraju tradiciju koja falus izjednačava s idejom muškosti. Prema dječjem se penisu odnose s jedinstvenim zadovoljstvom, bilo zato što su toliko opčinjene, zahvalne ili podčinjene da priznaju njegov prestiž, bilo zato što likuju kad ga vide u smanjenom obliku. Rabelais nam prenosi igre i priče Gargantuinih dojilja,183 a povijest je sačuvala one dojilja Luja XIII. I manje odvažne žene daju simpatičan nadimak spolovilu malenog dječaka, govore o njemu kao o osobici koja je ujedno i on sam i drugo od sebe samoga. Pretvaraju ga, kako smo već naveli, u »alter ego koji je obično lukaviji, pametniji i spretniji od pojedinca«184. Anatomski gledano, penis se sasvim dobro može prilagoditi toj ulozi. Odvojen od tijela, djeluje kao prirodna igračkica, neka vrsta lutke. Dijete se stoga vrednuje tako da se vrednuje njegov dvojnik. Jedan mi je otac pričao kako je njegov sin s tri godine još mokrio sjedećke. Bio je sramežljiv i tužan dječak okružen sestrama i rođakinjama. Otac ga je jedan dan poveo sa sobom u zahod govoreći: »Pokazat ću ti kako to rade muškarci.« Otada je dječak, ponosan što mokri stojećke, prezirao djevojčice »koje piške kroz rupicu«. Nije ih međutim prezreo zato što im nedostaje penis, nego zato što njih otac nije izdvojio i inicirao poput njega. Dakle, daleko od toga da se penis otkriva kao neposredna povlastica iz koje bi dječak vukao osjećaj superiornosti, njegova se vrijednost naprotiv čini kao kompenzacija za okrutnosti zadnjeg odbijanja od sise koju su izmislili odrasli i koju dijete rado prihvaća. Dječak se njome tješi što više nije dojenče i što nije djevojčica. Zbog toga će mu spolovilo poslužiti kao utjelovljenje transcendencije i arogantne suverenosti. Sudbina djevojčice je vrlo drukčija. Majke i dojilje za njezine genitalije nemaju ni poštovanja ni nježnosti. Ne pridaju pažnju tom tajnom organu od kojega se vidi samo ono vanjsko i koji se ne može primiti. U jednom smislu, ona nema spolovilo. Ne osjeća tu 182
Le Sabbat. GARGANTUA »I već je počeo vježbati svoj rasporak, koji su svakog dana dadilje ukrašavale lijepim buketima, vrpcama, cvijećem, resama i provodile vrijeme provlačeći ga kroz ruke kao da je valjak od melema, i pucale od smijeha kad bi podignuo uši, kao da im je igra prijala. Jedna ga je nazivala svojom malom slavinom, druga svojim čunjem, treća svojom koraljnom granom, pa čepom, burgijom, šilom, visuljkom« itd. 184 A. Balint, La Vie intime de l'enfant, str. 101. 183
189
briana
odsutnost kao nedostatak. Njezino je tijelo za nju očito potpunost, ali je drukčije pozicionirana u svijetu od dječaka; i skup čimbenika može u njezinim očima tu razliku pretvoriti u inferiornost. O malo su pitanja psihoanalitičari više raspravljali nego o famoznom ženskom »kastracijskom kompleksu«. Većina ih danas prihvaća da se zavist za penisom, ovisno o slučaju, pokazuje na vrlo različite načine.185 Kao prvo, mnogo djevojčica do napredne dobi ne zna ništa o muškoj anatomiji. Dijete prirodno prihvaća da postoje muškarci i žene, kao što postoje i sunce i mjesec. Vjeruje u esencije sadržane u riječima i njezina znatiželja isprva nije analitička. Za mnoge druge djevojčice taj mali komad mesa što dječacima visi među nogama je beznačajan ili čak smiješan. To je posebnost na razini odjeće ili frizure. Djevojčica ga često otkrije kod malog tek rođenog brata i »kad je djevojčica vrlo mala«, kaže Helene Deutsch, »nije impresionirana penisom svojega malog brata«. Ona navodi primjer djevojčice od osamnaest mjeseci koja je ostala posve ravnodušna kad je otkrila penis i tek mu je puno kasnije, povezano s njezinim osobnim preokupacijama, pridala ikakvu vrijednost. Događa se čak i to da se penis smatra anomalijom. To je izdanak, nejasna stvarčica koja visi poput kvržice, sise ili bradavice. Može izazvati gađenje. Napokon, činjenica jest da postoje brojni slučajevi kada se djevojčica zanima za penis brata ili prijatelja. Ali to ne znači da ona zbog njega osjeća baš seksualnu zavist, a još manje znači da se osjeća duboko pogođena odsutnošću toga organa. Želi si ga prisvojiti kao što želi prisvojiti svaki predmet. Ali ta želja može ostati površnom. Sigurno je da probavne i posebno urinarne funkcije žarko zanimaju djecu. Mokrenje u krevet često je protest protiv roditeljskog preferiranja drugog djeteta. Ima zemalja gdje muškarci mokre sjedećke, a događa se da žene mokre stojećke, to je način mokrenja mnogih seljakinja. No, u suvremenom zapadnom društvu običaji općenito nalažu da se žene čučnu, dok je stojeći stav rezerviran za muške. To je za djevojčicu najočitija seksualna razlika. Da bi mokrila, mora čučnuti, skinuti se i iznad svega sakriti. To je sramotan i nekomotan teret. Sramota raste u čestim slučajevima kad pati od neželjenih istjecanja mokraće, na primjer kad je obuzme luđački smijeh. To kontrolira teže od dječaka. Kod njih je urinarna funkcija poput slobodne igre, privlačna kao i svaka igra u kojoj se vježba sloboda. S penisom se može rukovati, kroz njega se može djelovati, što je jedan od značajnih interesa djeteta. Djevojčica će, vidjevši dječaka kako mokri, s divljenjem izjaviti: »Kako praktično!«186 Mlazom se može naciljati po volji, mokraća usmjeriti daleko. Dječak iz toga izvlači osjećaj svemoći. Freud je govorio o »žarkoj ambiciji drevnih dijuretika«; Stekel je zdravorazumski polemizirao s tom formulom, ali stoji da su, kao što kaže Karen Horney,187 »fantazije svemoćnosti pogotovo sadističkog karaktera često povezane s muškim mokraćnim mlazom«. Te fantazije koje kod nekih muškaraca188 prežive, važni su u djeteta. Karl Abraham govori o velikom užitku koji žene osjećaju kad »sa šmrkom zalijevaju vrt«. Ja smatram, slažući se sa Sartreovim i Bachelardovim teorijama, da izvor toga užitka nije nužno izjednačavanje šmrka s penisom. Svaki mlaz vode djeluje kao čudo, prkošenje gravitaciji. Upravljanje i ovladavanje mlazom znači odnijeti malenu pobjedu nad prirodnim zakonima. U svakom 185
Osim Freudovih i Adlerovih djela, o toj temi postoji opsežna literatura. Abraham je prvi iznio zamisao da djevojčica svoje spolovilo smatra ranom nastalom sakaćenjem. Karen Horney, Jones, Jeanne Lampt de Groot, H. Deutsch, A. Balint proučavali su to pitanje sa psihoanalitičkoga gledišta. Saussure pokušava izmiriti psihoanalizu s idejama Piageta i Lucqnota. Vidi također Pollack, Les Idees des enfants sur la differences ties sexes. 186 Navod A. Balint. 187 The genesis of castration complex in women. International Journal of Psychanohst, 1923. - 1924. 188 Vidi Montherlant, Les Chenilles, Solstice de juin.
190
briana
slučaju, malom dječaku to predstavlja svakodnevnu zabavu nemoguću njegovim sestrama. Osim toga omogućuje, pogotovo na selu, da se urinarnim mlazom uspostave brojni odnosi sa stvarima: vodom, zemljom, mahovinom, snijegom. Ima djevojčica koje, da bi doživjele to iskustvo, legnu na leđa i pokušavaju mokraćom špricati »prema gore« ili koje se trude mokriti stojećke. Prema Karen Horney, one dječacima navodno zavide i na mogućnosti izlaganja koja im je dana. »Jedna bolesnica je odmah, čim je vidjela kako muškarac na ulici mokri, uzviknula: Kad bih mogla od providnosti tražiti jedan dar, bilo bi to da mogu jedanput u životu mokriti kao muškarac«, prenosi Karen Horney. Djevojčicama se čini da se dječak, imajući pravo da dodiruje svoj penis, njime može služiti kao s igračkom, dok su njima pak njihovi organi tabu. Brojna ispitivanja i ispovijesti koje su prikupili psihijatri svjedoče o činjenici da ta množina čimbenika mnogima među njima čini poželjnim posjedovanje muškog spolovila. Havelock Ellis189 navodi sljedeće riječi subjekta koji označava imenom Zenia: »Zvuk vodenog mlaza, pogotovo ako izlazi iz dugog šmrka za polijevanje, uvijek mi je bio veoma uzbudljiv, podsjećajući me na zvuk mokraćnog mlaza koji sam u djetinjstvu promatrala kod svojeg brata i čak kod drugih osoba.« Druga, gospođa R. S., pripovijeda kako je kao dijete beskrajno voljela u rukama držati penis svojega malog prijatelja. Jednog su joj dana povjerili šmrk za polijevanje: »Činilo mi se divnim držati to, kao da sam držala penis.« Ustraje na tvrdnji da penis za nju nije imao nikakav seksualni smisao. Poznavala je samo njegovu urinarnu upotrebu. Najzanimljiviji je slučaj izvjesne Florrie iznesen Havelocku Ellisu i koji je Stekel kasnije nastavio analizirati. Stoga o tome dajem detaljni izvještaj: Riječ je o vrlo inteligentnoj, umjetnički nastrojenoj, aktivnoj, biološki normalnoj i heteroseksualnoj ženi. Pripovijeda da je urinarna funkcija imala veliku ulogu u njezinu djetinjstvu. Igrala se sa svojom braćom igara mokrenja i močili bi si ruke bez ikakva gađenja. »Moja prva poimanja superiornosti muških bila su povezana s urinarnim organima. Zamjerala sam prirodi što mi je uskratila taj tako praktični i dekorativni organ. Nijedan čajnik bez siska ne bi se osjećao tako jadnim. Nitko mi nije morao usaditi teoriju o muškoj predominaciji i superiornosti. Dokaz mi je stalno bio pred očima.« I njoj je samoj pričinjalo veliki užitak mokrenje na selu. »Ništa joj se nije činilo usporedivim s čarobnim zvukom mlaza po suhom lišću u jednom kutku šume i promatrala je kako ga lišće upija. No najviše ju je fasciniralo mokrenje u vodu.« To je užitak drag mnogim dječacima i postoji čitavo djetinjasto i vulgarno slikarstvo koje pokazuje momčiće koji mokre u jezerca i potoke. Florrie se žali da ju je kroj gaćica sprječavao da se prepusti iskustvima koje je htjela isprobati. Često se tijekom šetnji po selu suzdržavala što je dulje mogla i zatim bi se naglo stojećke olakšala. »Savršeno se sjećam čudne i zabranjene senzacije užitka, i mojeg čuđenja da mlaz može izaći kad stojim.« Po njezinu mišljenju, kroj dječje odjeće dosta je značajan općenito za žensku psihologiju. »Nije me samo živciralo to što moram skinuti hlače i sagnuti se da ih ne bih umrljala sprijeda, nego i stražnji dio koji treba maknuti i koji otkriva moju golu stražnjicu objašnjava zašto je, kod tolikih žena, stid smješten odostraga, a ne sprijeda. Prva spolna razlika koja mi se nametnula, ustvari velika razlika, bilo je to da dječaci mokre stojeći, a djevojčice čučeći. Vjerojatno su zato moji prvi osjećaji stida povezani s mojom stražnjicom, a ne s preponama.« Svi su ti dojmovi zadobili za Florrie golemo značenje jer ju je otac često šibao do krvi i 189
Vidi Havelock Ellis, L'Ondinisme.
191
briana
dadilja ju je jednom prigodom tukla po stražnjici da bi se pomokrila. Proganjali su je mazohistički snovi i fantazije u kojima ju je učiteljica šibala pred očima cijele škole, pa bi se pomokrila protiv svoje volje, »pomisao koja me ispunjavala doista čudnim osjećajem užitka«. S petnaest godina desilo joj se da se, pritisnuta silom, stojećke pomokrila u pustoj ulici. »Kad analiziram svoje dojmove, mislim da je najjači bio sram zbog stajanja i dužine puta koji je mlaz stoga morao prijeći između mene i tla. Ta udaljenost je priču pretvorila u nešto važno i komično, iako je odjeća to sakrila. U uobičajenom stavu postoji element privatnosti. Čak i u velikog djeteta mlaz ne može prijeći dugi put, ali s petnaest godina bila sam visoka i bilo me sram razmišljati o dužini puta. Sigurna sam da bi gospođe o kojima sam pričala,190 koje su prestravljene pobjegle pred modernim pisoarom u Portsmouthu, smatrale vrlo nepristojnim od žene da stoji raširenih nogu, zadiže suknje i pušta tako dugi mlaz pod sebe.« Ponovila je ovo iskustvo s dvadeset godina i mnogo puta poslije. Pri pomisli da bi je netko mogao iznenaditi i da se neće moći zaustaviti osjećala je kombinaciju srama i požude. »Činilo se da mlaz izlazi iz mene bez mojeg pristanka, a ipak mi je pričinjao više užitka nego da sam ga pustila vlastitom voljom.191 Taj čudni osjećaj - da ga iz vas vuče neka nevidljiva sila koja je odlučila da ćete to učiniti - isključivo je ženski užitak i suptilna čarolija. Strašno je čarobno kad osjetite da iz vas voljom jačom od vas samih izlazi bujica. Zatim je Florrie razvila erotiku povezanu sa šibanjem, uvijek pomiješanu s urinarnom opsesijom. Taj je slučaj zanimljiv jer iznosi na vidjelo više elemenata dječjeg iskustva. No očito im jedinstvene okolnosti daju tako veliku važnost. Za normalno odgojene djevojčice, urinarna povlastica dječaka je previše sporedna stvar da bi izravno izrodila osjećaj inferiornosti. Psihoanalitičari koji, prema Freudu, pretpostavljaju da je obično otkriće penisa dovoljno za stvaranje traume, dubinski ne poznaju dječji mentalitet. On je mnogo manje racionalan nego što oni izgleda pretpostavljaju, ne uspostavlja jasno razdvojene kategorije i ne zamara se proturječjima. Kad posve mala djevojčica ugleda penis i izjavi: »I ja sam ga imala« ili »Imat ću ga i ja« ili čak »Imam ga i ja«, nije riječ o neiskrenoj obrani. Prisutnost i odsutnost međusobno se ne isključuju. Dijete - kako to dokazuju njegovi crteži - mnogo manje vjeruje onome što vidi svojim očima nego u označiteljske tipove koje je odredilo jednom zauvijek. Često crta ne gledajući i u svakom slučaju u svojoj percepciji pronalazi samo ono što sam tamo stavlja. Saussure, koji inzistira upravo na toj točki, citira ovu vrlo važnu Luquetovu opasku: »Jednom kad se crtu proglasi krivom, ona više ne postoji, dijete je doslovno više ne vidi, na neki način hipnotizirano novom crtom koja je zamjenjuje, jednako kao što ne uzima u obzir crte koje se slučajno mogu naći na njegovu papiru.« Muška anatomija tvori snažnu formu koja se često nameće djevojčici; i ona doslovno više ne vidi svoje vlastito tijelo. Saussure navodi primjer djevojčice od četiri godine koja je, pokušavajući mokriti kao dječak kroz rešetke ograde, rekla da bi željela »malu dugačku stvar koja teče«. U isto vrijeme je potvrđivala da ima penis i da ga nema, što se slaže s razmišljanjem po »participaciji« koje je u djece opisao Piaget. Djevojčica uzima zdravo za gotovo da se sva djeca rađaju s penisom, ali da zatim roditelji neke od njih odsijeku da bi napravili djevojčice. Ta ideja zadovoljava 190
Aluzija na zgodu koju je ranije prepričala: u Portsmouthu je otvoren moderni pisoar za žene, koji je zahtijevao stajanje. Sve su klijentice izašle čim su ušle. 191 Naglašava Florrie.
192
briana
artificijalizam djeteta koje glorificira svoje roditelje i »poima ih kao uzrok svega što posjeduje«, kaže Piaget. Ono isprva kastraciju ne vidi kao kaznu. Da bi se ona pretvorila u frustraciju, mala djevojčica iz nekoga razloga mora biti nezadovoljna svojim položajem. Kako je Helene Deutsch točno primijetila, vanjski događaj kao što je prizor penisa ne može upravljati unutarnjim razvojem: »Prizor muškog organa može imati traumatičan učinak«, kaže ona, »ali samo pod uvjetom da mu je prethodio niz prijašnjih iskustava sposobnih stvoriti taj efekt«. Ako se djevojčica osjeća nemoćnom utažiti svoje želje za masturbacijom ili pokazivanjem, ako roditelji suzbijaju njezinu onaniju, ako ima dojam da je manje voljena, manje cijenjena od svoje braće, tada će na muški organ projicirati svoje nezadovoljstvo. »Otkriće anatomske različitosti od dječaka, do kojeg djevojčica dođe, potvrda je potrebe koju je osjetila ranije, takoreći njezina racionalizacija.«192 I Adler je ispravno ustrajao na činjenici da roditeljska valorizacija i okruženje dječaku daju prestiž čije objašnjenje i simbol u djevojčičinim očima postaje penis. Njezina brata smatra se superiornim. On sam ponosi se svojom muževnošću; stoga mu ona zavidi i osjeća se frustriranom. Katkad zamjera majci, rjeđe ocu; ili pak samu sebe optužuje što je osakaćena, ili se tješi mišlju da je penis skriven u njezinu tijelu i da će jednog dana izaći. Sigurno je da će odsutnost penisa igrati važnu ulogu u sudbini djevojčice, čak i ako, zapravo, ne zavidi onima koji ga imaju. Velika povlastica koju dječak iz njega dobiva jest da se, obdaren organom koji se može vidjeti i primiti, on barem djelomično od njega može otuđiti. Tajne i prijetnje svojega tijela smješta izvan sebe, što mu omogućuje da ih drži na distanci. Jasno, osjeća se ugroženo kroz svoj penis, boji se kastracije, ali to je strah kojim je lakše ovladati nego raspršenom bojazni koju djevojčica osjeća prema svojoj »utrobi«, bojazni koja se često perpetuira tijekom cijeloga života žene. Ona se strašno brine oko svega što se unutar nje događa, otpočetka je u vlastitim očima mnogo nejasnija, dublje prožeta uznemirujućom tajnom života od muškarca. Budući da se prepoznaje u svojem alter egu, dječak može odvažno prihvatiti svoju subjektivnost. I sam predmet u kojem se otuđuje postaje simbol autonomije, transcendencije, moći. Mjeri dužinu svojega penisa, s prijateljima uspoređuje dužinu mokraćnog mlaza, a kasnije mu erekcija i ejakulacija postaju izvori zadovoljstva i izazova. Djevojčica se, međutim, ne može utjeloviti ni u jednom dijelu sebe same. Za kompenzaciju i da bi za nju ispunio ulogu alter ega, daje joj se u ruke strani predmet: lutka. Treba spomenuti da se poupée (na francuskom lutka) kaže i za zavoj kojim se obavija porezani prst. Prst koji je odjeven i odvojen od ostalih promatra se s veseljem i vrstom ponosa, dijete počinje proces njegova otuđenja. No figurica s ljudskim licem (ili barem klip kukuruza, odnosno komad drveta) je ta koja će najbolje zamijeniti toga dvojnika, tu prirodnu igračku, penis. Velika je razlika to što s jedne strane igračka predstavlja tijelo u svojem totalitetu i to što je, s druge strane, ona pasivna stvar. Zato će se djevojčicu ohrabrivati da se otuđi u cijeloj svojoj osobi i da je smatra inertnom zadanošću. Dok se dječak kao autonoman subjekt traži u penisu, djevojčica tetoši svoju lutku i uređuje je kako i sama sanja da je se tetoši i ureduje. Obrnuto, sebe smatra veličanstvenom lutkom.193 Kroz komplimente i pokude, kroz slike i riječi, otkriva smisao riječi »lijepa« i »ružna«. Ubrzo zna da, da bi se svidjela, treba biti »lijepa kao slika«. Pokušava nalikovati na sliku, maskira se, ogledava se u zrcalima, uspoređuje se s princezama i s vilama iz bajki. Marie Bashkirtseff nam pruža upečatljiv primjer takve djetinjaste koketnosti. Sigurno nije slučajno to što je, 192
Vidi H. Deutsch, Psychology of Women. Također citira R. Abrahama i J. H. Wrama Ophingsena. Analogija između žene i lutke zadržava se u odrasloj dobi. Na francuskom, ženu se vulgarno naziva lutkom; na engleskom se za uređenu ženu kaže da je »dolled up«.
193
193
briana
kasno odbijena od sise, s tri i pol godine, tako snažno oko četvrte-pete godine osjećala potrebu da joj se dive, da postoji za druge. Šok je u zrelijeg djeteta morao biti jak i sigurno je gorljivije nastojala prevladati dosuđeno razdvajanje. U svojem dnevniku piše: »S pet godina bih se odjenula u majčinu čipku, stavila cvijeće u kosu i išla plesati u dnevnu sobu. Bila sam velika plesačica Petipa i cijela se kuća okupljala da me gleda... « Taj se narcizam tako rano pojavljuje u djevojčice i igra tako vrhovnu ulogu u životu žene da se spremno smatra da izvire iz misterioznoga ženskog instinkta. Ali upravo smo vidjeli da zapravo ne diktira anatomska sudbina ženi njezin stav. Razlika koja je dijeli od dječaka jest činjenica koju bi mogla prihvatiti na brojne načine. Penis svakako predstavlja povlasticu, ali mu se vrijednost prirodno umanjuje kad dijete prestanu zanimati njegove probavno-urinarne funkcije i počne se socijalizirati. Ako ga one i dalje zanimaju, nakon osme ili devete godine života, to je zato što je penis postao simbol društveno priznate muževnosti. Činjenica je da je utjecaj obrazovanja i društva ovdje golem. Sva djeca pokušavaju kompenzirati razdvajanje koje se događa s odbijanjem od sise zavodničkim ponašanjem željnim pažnje. Dječaka se prisiljava da prevlada taj stadij, spašava ga se od narcizma usmjeravajući mu pažnju na penis, dok se djevojčicu ohrabruje u tendenciji da se pretvori u objekt, koja je zajednička svoj djeci. Lutka joj u tome pomaže, ali ni ona nema presudnu ulogu. I dječaku može biti dragocjen medvjedić ili krpena lutka u koju se projicira. Svaki čimbenik - penis, lutka - poprima svoju važnost u cjelokupnom obliku njihovih života. Stoga je pasivnost, koja će esencijalno obilježiti »ženstvenu« ženu, osobina koja se u njoj razvija od prvih godina života. No pogrešno je tvrditi da je to biološka datost. To je zapravo sudbina koju su joj nametnuli njezini učitelji i društvo. Golema prednost dječaka je to što ga njegov način postojanja za druge ohrabruje da se postavi za sebe. Naukovanje svoje egzistencije obavlja kao slobodno kretanje prema svijetu, u nepopustljivosti i neovisnosti je suparnik s ostalim dječacima, prezire djevojčice. Penjući se na stabla, tukući se s drugovima, suprotstavljajući im se u nasilnim igrama, poima svoje tijelo kao sredstvo dominacije nad prirodom i instrument za borbu. Ponosi se svojim mišićima kao i spolovilom. Kroz igre, sport, borbe, izazove i kušnje pronalazi uravnoteženu funkciju svoje snage. Istodobno uči grube lekcije nasilja. Uči primati udarce, prezirati bol, zadržati suze od najranijeg djetinjstva. Poduzima, izmišlja, usuđuje se. Zasigurno, i on se doživljava kao »za druge«. Testira svoju muževnost i posljedično se redaju problemi s odraslima i prijateljima. No od velike je važnosti to da nema temeljne razlike između te objektivne figure koja je njegova i njegove želje da se potvrdi u konkretnim projektima. Radeći čini da jest, jednim potezom. Kod žene naprotiv otpočetka postoji sukob između njezine autonomne egzistencije i njezina »bivanja drugim«. Uči je se da se mora truditi svidjeti da bi se svidjela. Treba se pretvoriti u objekt; mora se dakle odreći svoje autonomije. Ophodi se s njom kao sa živom lutkom i uskraćuje joj se sloboda. Tako nastaje začarani krug; jer što će manje vježbati svoju slobodu da bi razumjela, pojmila i otkrila svijet koji je okružuje, to će manje izlaza naći u njemu, manje će se usuditi potvrditi kao subjekt. Kad bi je se u tome ohrabrivalo, mogla bi pokazati isto živahno veselje, istu znatiželju, isti duh za inicijativu, istu odvažnost kao dječak. Do toga katkad dolazi kad se djevojčici pruži muški odgoj. Tada je pošteđena mnogih problema.194 Zanimljivo je napomenuti da je to vrsta odgoja koju obično otac daje kćeri. Žene koje su podignuli muškarci uvelike izmaknu manama ženskosti. No običaji se protive tome da se djevojčice tretira jednako kao dječake. U jednom selu upoznala sam djevojčice od tri i četiri godine koje je otac silio da nose hlače. Sva su ih djeca zlostavljala: »Jesu li to 194
Barem u najranijem djetinjstvu. U današnjem stanju društva adolescentski konflikti mogu se naprotiv pogoršati.
194
briana
djevojčice ili dječaci?«, i namjeravala su to provjeriti. Ishod je bio to da su djevojčice preklinjale da ih se odjene u haljine. Osim ako ne vodi veoma samački život, čak i ako roditelji dopuste dječačko ponašanje, okruženje djevojčice, njezine prijateljice, profesori, time će biti šokirani. Uvijek će se naći teta, baka, rođakinja, koja će neutralizirati očev utjecaj. Dakako, uloga koja im je dodijeljena što se tiče njihovih kćeri je sporedna. Jedno od ženskih prokletstava, kako je Michelet s pravom primijetio, jest to da je od djetinjstva prepuštena ženskim rukama. Dječaka također isprva odgaja majka, ali ona ima poštovanja prema njegovoj muškosti i on joj dosta brzo izmakne,195 dok djevojčicu majka namjerava integrirati u ženski svijet. Vidjet ćemo kasnije koliko su složeni odnosi između majke i kćeri. Kći je za majku istodobno i dvojnik i drugo, majka je istodobno i obožava i neprijateljski je nastrojena prema njoj. Nameće djetetu vlastitu sudbinu. To je način da ponosno obrani svoju ženskost i također da se za nju osveti. Isti proces nalazimo kod pederasta, kockara, narkomana, kod svih onih koji si istodobno i laskaju da pripadaju nekom bratstvu i time su posramljeni. Sa žarkim prozelitizmom pokušavaju vrbovati pristaše. Tako se, kad im se povjeri dijete, žene trude, s gorljivošću ili arogancijom koja se miješa s ogorčenjem, pretvoriti ga u ženu sličnu sebi. Čak će i velikodušna majka, koja iskreno želi dobro svojoj kćeri, obično misliti da je opreznije od nje napraviti »pravu ženu« jer će je tako društvo lakše prihvatiti. Zato joj se druge djevojčice daju za prijateljice, povjerava je se ženskim učiteljicama, živi među matronama kao u doba gineceja, za nju se biraju knjige i igre koje je iniciraju u njezinu sudbinu, uši joj se pune blagom ženske mudrosti, predstavljaju joj se ženske vrline, uči je se kuhanju, šivanju, kućanskim poslovima kao i odijevanju, šarmu, skromnosti. Odijeva je se u neudobne i otmjene haljine o kojima treba voditi brigu, češlja je se na kompliciran način, nameću joj se pravila držanja: ispravi se, ne hodaj kao patka. Da bi bila graciozna, morat će svladati svoje spontane kretnje, govori joj se da ne izgleda kao muškarača, brane joj se naporne vježbe, zabranjuje joj se da se tuče. Ukratko, predodređena je postati, kao i njezine prethodnice, sluškinja i idol. Danas, zahvaljujući pobjedama feminizma, postaje sve normalnije da je se ohrabruje da studira, da se posveti sportu. Ali joj se lakše nego dječaku oprašta ako u njima ne uspije. Uspjeh joj se otežava jer se od nje traži druga vrsta postignuća. U najmanju ruku mora biti i žena, ne smije izgubiti svoju ženskost. U najranijem djetinjstvu djevojčica se bez previše muke prepušta toj sudbini. Dijete se kreće na razini igre i sna, igra da jest, igra da radi. Rad i bivanje ne razlikuju se jasno kad je riječ samo o imaginarnim postignućima. Djevojčica može kompenzirati trenutačnu superiornost dječaka obećanjima sadržanima u ženskoj sudbini koja već ostvaruje u igrama. Kako još uvijek poznaje samo svoj dječji svemir, isprva joj se čini da je majci povjeren veći autoritet nego ocu. Zamišlja svijet kao vrstu matrijarhata. Imitira svoju majku, poistovjećuje se s njom. Često čak i obrne uloge: »Kad ja budem velika, a ti mala...« Lutka nije samo njezin dvojnik, nego i njezino dijete, što su uloge koje se međusobno ne isključuju jer je pravo dijete majci također alter ego. Kad kudi, kažnjava, pa tješi svoju lutku, brani se od majke i sama preuzima majčino dostojanstvo. Sažima dva elementa para, povjerava se lutki, educira je, potvrđuje svoj suvereni autoritet nad njom, katkad joj otrgne ruke, tuče je, muči: to jest kroz nju ostvaruje iskustvo subjektivne afirmacije i otuđenja. Često je majka povezana s tim imaginarnim životom. Dijete se s majkom igra i lutkine majke i oca, to je par iz kojeg je muškarac isključen. Niti ovdje nije riječ ni o kakvom urođenom i tajanstvenom »majčinskom instinktu«. Djevojčica konstatira da briga za djecu pripada majci, tome je se uči. Priče koje sluša, 195
Postoji, razumije se, mnogo iznimaka, ali ovdje ne možemo proučavati ulogu majke u odgoju dječaka.
195
briana
knjige koje čita, cijelo njezino malo iskustvo to potvrđuje. Ohrabruje je se da se raduje tim budućim bogatstvima, daju joj se lutke da već osjeti njihov opipljiv aspekt. »Poziv« joj se neumoljivo nameće. Djevojčica je posebno radoznala oko tajne razmnožavanja zato što joj se sudbinom čini dijete i zato što je zainteresiranija od dječaka za svoju »unutrašnjost«. Brzo prestane vjerovati da se djeca rađaju u kupusu ili da ih donose rode. Uskoro nauči da se bebe oblikuju u majčinu trbuhu, pogotovo u slučajevima kad joj majka dade braću ili sestre. Uostalom, današnji roditelji od toga ne prave takvu tajnu kao nekadašnji. Općenito, djevojčica je fenomenom više zadivljena nego ustrašena jer joj se čini čarobnim. Ne shvaća još sve fiziološke implikacije. Prvo, nesvjesna je očeve uloge i pretpostavlja da žena zatrudni jedući određenu hranu, što je tema iz legendi (znamo za kraljice iz bajki koje rode malu djevojčicu ili lijepog dječaka nakon što su pojele određeno voće, određenu ribu) i što kasnije kod nekih žena vodi do povezivanja ideje trudnoće s probavnim sustavom. Svi ti problemi i otkrića zauzimaju velik dio interesa djevojčice i hrane njezinu maštu. Kao tipičan, citirat ću Jungov primjer koji je nevjerojatno sličan onome malog Hansa kojega je otprilike u isto vrijeme analizirao Freud: S oko tri godine Anna je počela zapitkivati roditelje o podrijetlu novorođenčadi. Kako je čula da su to »mali anđeli«, čini se da je isprva zamišljala da ljudi, kad umru, idu u raj i reinkarniraju se u obliku dojenčadi. S četiri godine dobila je brata. Činilo se da ne zamjećuje majčinu trudnoću, ali kad ju je dan nakon porođaja vidjela kako leži, pogledala ju je s neugodom i sumnjom i na kraju je pitala: »Hoćeš li umrijeti?« Na neko su je vrijeme poslali baki, a kad se vratila, kraj kreveta je bila dadilja. Prvo ju je mrzila, a poslije se zabavljala glumeći njegovateljicu; bila je ljubomorna na brata. Podsmjehivala se, izmišljala priče, nije slušala i prijetila je da će ponovno otići baki. Često je optuživala majku da ne govori istinu, jer je sumnjala da laže o rođenju djeteta. Mutno osjećajući razliku između »imanja« djeteta kao njegovateljica i kao majka, upitala je svoju majku: »Hoću li ja postati žena kao ti?« Naviknula se vičući dozivati roditelje po noći; i kako se oko nje mnogo govorilo o potresu u Messini, on joj je postao izlika za tjeskobe. Neprekidno je postavljala pitanja o tome. Jednoga dana iznenada je pitala: »Zašto je Sophie mlađa od mene? Gdje je bio Fritz prije rođenja? Je li bio u raju? Što je tamo radio? Zašto je tek sada sišao?« Majka joj je na kraju objasnila da je brat nikao u njezinu trbuhu kao biljke u zemlji. Anna se činila oduševljena tom idejom. Zatim je pitala: »Je li izašao sam? - Da. - Ali kako, kad ne hoda? - Izašao je puzeći. - Onda tu postoji rupa? (pokazala je na prsa), ili je izašao kroz usta?« Ne pričekavši odgovor, izjavila je da zna da ga je donijela roda; ali navečer je iznenada rekla: »Moj brat196 je u Italiji; ima kuću od tkanine i stakla koja se ne može srušiti«; i prestala se zanimati za potres i tražiti da joj se pokažu fotografije erupcije. I dalje je lutkama pričala o rodi, ali bez uvjerenja. Uskoro su je međutim opsjele nove znatiželje. Vidjevši oca u krevetu, pitala ga je: »Zašto si u krevetu? Imaš li i ti biljku u trbuhu?« Ispričala je san. Sanjala je Noinu arku: »A na dnu je bio poklopac koji se otvara i sve male životinje ispadale su kroz njega.« Zapravo se njezina Noina arka otvarala na krovu. Ponovno je imala noćne more. Moglo se pogoditi da se pita o ulozi oca. Kad je jedna trudnica došla u posjet njezinoj majci, ova je idući dan vidjela Annu 196
Radilo se o starijom, fiktivnom bratu koji je igrao važnu ulogu u njezinim igrama.
196
briana
kako pod suknju stavlja lutku i polako je izvlači, s glavom prema dolje, govoreći: »Vidiš, dijete izlazi, već je gotovo potpuno vani.« Nakon nekog vremena, jedući naranču, rekla je: »Želim je progutati i da siđe skroz dolje, do dna trbuha, i tada ću dobiti dijete.« Jedno jutro, kad je otac bio u kupaonici, skočila je na njegov krevet, legla potrbuške i koprcala se nogama govoreći: »Zar ne, tako tata radi?« Pet mjeseci se činilo da je zaboravila svoje preokupacije, a zatim je počela pokazivati nepovjerenje prema ocu. Mislila je da ju je želio utopiti itd. Jednoga dana kad se zabavljala sijući sjeme pod nadzorom vrtlara, upitala je oca: »Jesu li oči posađene u glavu? A kosa?« Otac je objasnio da su bili tamo otpočetka i rasli s djetetom. Tada je pitala: »Ali kako je mali Fritz ušao u mamu? Tko ga je posadio u njezino tijelo? A ti, tko je tebe posadio u tvoju mamu? I kroz što je Fritz izašao?« Otac joj je rekao smiješeći se: »Što ti misliš?« Onda je pokazala na svoj spolni organ: »Je li izašao ovuda? - Pa da. - Ali kako je ušao u mamu? Je li u nju zasijano sjeme?« Tada joj je otac objasnio da otac daje sjeme. Činila se sasvim zadovoljna i drugi dan je zafrkavala majku: »Tata mi je ispričao da je Fritz mali anđeo i da ga je donijela roda.« Bila je puno mirnija nego prije. Ipak je usnula san s vrtlarima koji mokre i među njima bio je otac; također je sanjala, nakon što je vidjela vrtlara kako blanja ladicu, da joj blanja spolni organ; bila je očito opsjednuta saznanjem o točnoj ulozi oca. Čini se da, kad je oko pete godine bila gotovo posve upoznata s njom, više nije imala nikakvih problema. Ova priča je tipična, iako se vrlo često djevojčica manje precizno pita o ulozi koju igra otac ili roditelji mnogo više izbjegavaju to pitanje. Mnoge djevojčice skrivaju jastuke pod pregačom da bi se igrale trudnica, ili pak šeću lutku u naborima suknje i spuštaju je u kolijevku, nude joj prsa. Dječaci se, kao i djevojčice, dive misteriju majčinstva. Sva djeca imaju prodornu maštu koja im omogućuje da predosjećaju tajnu bogatstva u stvarima. Sva su osjetljiva prema čudu »gniježđenja«, lutkama koje sadržavaju manje lutke, kutijama s drugim kutijama unutra, vinjete koje se u smanjenom obliku reproduciraju unutar sebe samih. Sva se djeca oduševljavaju kad se pred njihovim očima otvori pupoljak, kad im se pokaže pile u jajetu ili iznenađenje »japanskog cvijeća« u zdjeli vode. Jedan je mali dječak, otvarajući uskrsno jaje puno malih šećernih jaja, oduševljen povikao: »Oh! mama!« Izlazak djeteta iz majčina trbuha lijep je kao mađioničarski trik. Majka se čini obdarena divnim vilinskim moćima. Mnogim je dječacima krivo što im je takva povlastica uskraćena. Ako kasnije vade jaja iz gnijezda, gaze mlado bilje, ako uništavaju život oko sebe s vrstom bijesa, to je iz osvete što ga ne mogu iznjedriti; dok je djevojčica opčarana mišlju da će ga jednog dana stvoriti. Osim te nade koju konkretizira igra s lutkom, kućanski život također djevojčici nudi mogućnosti samopotvrde. Velik dio kućanskih poslova može obaviti vrlo mlado dijete. Od toga se obično oslobađa dječaka. Ali se njegovoj sestri dopušta, čak se od nje traži, da mete, briše prašinu, guli povrće, kupa novorođenče, nadzire lonac na vatri. Posebno je starija sestra često povezana s majčinskim zadacima. Bilo iz komotnosti, bilo iz neprijateljstva i sadizma, majka joj prepušta velik broj obaveza. Tako je prerano uvedena u svijet ozbiljnosti. Osjećaj vlastite važnosti pomoći će joj da prihvati svoju ženskost, ali uskraćena joj je vesela bezrazložnost, dječja bezbrižnost. Prijevremeno žena, prerano upoznaje granice koje ta specifikacija nameće ljudskom biću. U adolescenciju ulazi već odrasla, što njezinoj priči daje poseban značaj. Preopterećeno dijete može prerano postati rob, osuđen na egzistenciju bez radosti. Ali ako se od nje zahtijeva samo napor po njezinoj mjeri, osjeća ponos što je učinkovita kao velika osoba i 197
briana
raduje se što je solidarna s odraslima. Ta je solidarnost moguća jer između djeteta i kućanice nema prevelike udaljenosti. Muškarca specijalizirnog za svoje zanimanje od infantilnog stadija dijele godine naukovanja. Očinske aktivnosti potpuno su misteriozne malome dječaku. U njemu se jedva razaznaje čovjek koji će postati. Suprotno od toga, majčine su aktivnosti djevojčici dostupne. »Ona je već mala žena«, govore roditelji, i katkad se procijeni da je zrelija od dječaka. Zapravo, ako je bliža odraslom stadiju, tomu je tako jer kod većine žena taj stadij ostaje infantilniji. Činjenica je da se osjeća prerano sazrelom, da joj laska igrati ulogu »male majke« kod mlade djece. Lako postaje važna, razumno govori, izdaje naredbe, ponaša se nadmoćno pred braćom zatvorenom u dječjem krugu, ravnopravno razgovara s majkom. Usprkos tim kompenzacijama, ne prihvaća bez žaljenja sudbinu koja joj je dodijeljena. Rastući zavidi dječacima na muškosti. Katkad roditelji i bake i djedovi loše skrivaju činjenicu da bi više voljeli muško dijete nego žensko; ili pak pokazuju više ljubavi bratu nego sestri. Istraživanja su pokazala da je većina roditelja više željela imati sinove nego kćeri. Dječacima se obraćaju ozbiljnije, s više poštovanja, priznaju im više prava. I oni sami tretiraju djevojčice s prijezirom, igraju se međusobno, ne primaju djevojčice u svoju bandu, vrijeđaju ih. Uz ostalo zovu ih »popišankama«, oživljavajući tim riječima tajno dječje poniženje djevojčice. U Francuskoj, u miješanim školama, kasta dječaka oprimira i namjerno proganja kastu djevojčica. No ako se one žele s njima natjecati, tući, prekorava ih se. Dvostruko zavide na aktivnostima po kojima se dječaci izdvajaju. Spontano žele potvrditi svoju moć na svijetu i prosvjeduju protiv inferiornog položaja na koji ih se osuđuje. Pate jer im se zabranjuje penjanje na stabla, na ljestve, na krovove. Adler napominje da pojmovi visokog i niskog imaju veliku važnost, jer ideja prostornog podizanja implicira duhovnu superiornost, kao što vidimo u brojnim junačkim mitovima. Dosegnuti vrh, vrhunac, znači izaći iz danog svijeta kao suvereni subjekt. Među dječacima je to često izgovor za izazov. Djevojčica, kojoj su takvi pothvati zabranjeni i koja, sjedeći pod stablom ili liticom, iznad sebe vidi ponosne dječake, osjeća se inferiornom dušom i tijelom. Isto je ako ostane na začelju utrke ili natjecanja u skokovima, ako je se baci na zemlju u svađi ili jednostavno drži postrani. Kako djevojčica zrije, njezin svijet se širi i muška superiornost u njemu potvrđuje. Vrlo često se tada poistovjećivanje s majkom više ne čini zadovoljavajućim rješenjem. Kad djevojčica isprva prihvati svoj ženski poziv, to ne znači da namjerava abdicirati, nego naprotiv - vladati. Želi biti matrona jer joj se društvo matrona čini povlaštenim. No kad je druženje, škola, igra, čitanje, odvoje od majčinskog kruga, shvati da su muškarci, a ne žene, gospodari svijeta. To otkriće - mnogo više nego otkriće penisa - neumoljivo modificira svijest koju ima o samoj sebi. Hijerarhija spolova isprva joj se otkriva kroz obiteljska iskustva. Malo-pomalo shvati da je očev autoritet suveren, iako nije onaj koji se svakodnevno najviše osjeća; još je utjecajniji jer se ne trati na sitnice. Čak i ako zapravo majka gospodari kućom, obično je dovoljno lukava da na prvo mjesto stavi očevu volju. U važnim trenucima, u njegovo ime i putem njega, ona zahtijeva, nagrađuje ili kažnjava. Očev život obavijen je tajanstvenim prestižem. Sati koje provodi u kući, soba u kojoj radi, predmeti koji ga okružuju, njegovi poslovi, čudne navike, imaju posvećeni značaj. On je taj koji hrani obitelj, on je za nju zadužen i njezin je gospodar. Obično radi izvan kuće i preko njega kuća komunicira s ostatkom svijeta. On je utjelovljenje toga pustolovnog, golemog, teškog i čarobnog svijeta. On je transcendencija, Bog.197 To je ono što dijete tjelesno 197
»Njegova velikodušna osoba budila je u meni veliku ljubav i golemi strah...«, kaže gđa de Noailles govoreći o svojem ocu. »Prije svega me čudio. Prvi muškarac čudi djevojčicu. Itekako sam osjećala da sve ovisi o njemu.«
198
briana
osjeća u jakosti ruku koje ga podižu, snazi tijela uz koje se privija. Otac detronizira majku kao nekoć Ra Izidu i Sunce Zemlju. No položaj djevojčice tada se stubokom mijenja: pozvana da jednog dana postane žena slična svojoj svemoćnoj majci - nikad neće biti suvereni otac. Veza koja ju je povezivala s majkom bila je aktivno natjecanje, a od oca može samo pasivno čekati vrednovanje. Dječak poima očinsku superiornost kroz suparništvo, dok je djevojčica podnosi s nemoćnim divljenjem. Već sam rekla da ono što Freud naziva »Elektrinim kompleksom« nije, kao što on tvrdi, seksualna želja, nego temeljno abdiciranje subjekta koji se pristaje pretvoriti u objekt kroz pokornost i obožavanje. Ako otac prema kćeri pokazuje nježnost, ona svoju egzistenciju osjeća čarobno opravdanom. Dane su joj sve zasluge koje si drugi moraju teško priskrbiti. Ispunjena je i divinizirana. Moguće je da će cijelog života tragati za tom ispunjenošću i mirom. Ako joj otac uskraćuje ljubav, može se zauvijek osjećati krivom i kažnjenom. Ili drugdje može potražiti potvrdu i postati ravnodušna, ili čak neprijateljski nastrojena prema ocu. Otac uostalom nije jedini koji ima ključeve svijeta. Svi muškarci obično dijele muški prestiž. Nema potrebe smatrati ih »zamjenama« za oca. Odmah, utoliko što su muškarci, djedovi, starija braća, stričevi, očevi prijateljica, obiteljski prijatelji, profesori, svećenici, liječnici fasciniraju djevojčicu. Dirnuto poštovanje koje odrasle žene pokazuju Muškarcu dovoljno je da ga se postavi na pijedestal.198 U očima djevojčice sve potvrđuje tu hijerarhiju. Povijesna i književna kultura, pjesme, bajke s kojima je se uspavljuje, sve rade na uzdizanju muškarca. Muškarci su ti koji su utemeljili Grčku, Rimsko Carstvo, Francusku i sve nacije, oni su otkrili zemlju i izmislili oruđe za njezino iskorištavanje, oni su njome zavladali, ispunili je kipovima, slikama, knjigama. Dječja književnost, mitologija, bajke, priče, odražavaju mitove koje su stvorili muški ponos i želje. Kroz muške oči djevojčica istražuje svijet i u njemu dešifrira svoju sudbinu. Muška superiornost je poražavajuća: Perzej, Herkul, David, Ahilej, Lancelot, Du Guesclin, Bayard, Napoleon, koliko muškaraca na jednu Ivanu Orkansku, a čak i iza nje nazire se veliki muški lik arhanđela Mihaela! Ništa nije dosadnije od knjiga koje prepričavaju živote slavnih žena. To su naspram velikih muškaraca doista bljedunjave ličnosti, a većina ih je u sjeni nekoga muškog junaka. Eva nije stvorena za sebe samu, nego kao Adamova partnerica, i napravljena je od njegova rebra. U Bibliji nema mnogo žena koje bi se zapazilo po njihovim djelima. Ruta si je samo pronašla muža, Estera je zadobila milost Židova klečeći pred Kserksom, i čak je i tada bila samo poslušno sredstvo u Mordekajevim rukama. Judita je bila hrabrija, ali i ona je slušala svećenike i njezin pothvat ostavlja nejasan okus u ustima. Ne može ga se usporediti s čistim i sjajnim trijumfom mladog Davida. Mitološke boginje su frivolne ili hirovite i sve drhte pred Jupiterom. Dok Prometej nadmoćno nebu otima vatru, Pandora otvara kutiju zla. Ima nekoliko vještica, starih žena koje u bajkama imaju zastrašujuću moć. Među ostalima u Andersenovom »Rajskom vrtu« lik Majke vjetrova podsjeća na primitivnu Veliku Božicu. Njezina četiri golema sina slušaju je u strahu, ona ih tuče i, kad se loše ponašaju, veže u vreće. No to nisu privlačni likovi. Zavodljivije su vile, sirene i ondine koje izbjegavaju mušku dominaciju, ali njihova je egzistencija neizvjesna, jedva individualizirana. One bez vlastite sudbine interveniraju u ljudski svijet. Onoga dana kad Andersenova mala sirena postane žena, upoznaje teret ljubavi i patnja postaje njezina 198
Zanimljivo je da se kult oca susreće ponajprije kod starije kćeri. Muškarac se više zanima za prvo očinstvo; često je on taj koji tješi kćer, kao što tješi i sina, kad je majka zaokupljena novorođenčetom, i ona će se vatreno vezati za njega. Za razliku od nje, mlađa kći nikad ne posjeduje svojeg oca bez dijeljenja. Obično je ljubomorna i na njega i na stariju sestru; usredotočuje se na tu stariju sestru kojoj očeva popustljivost daje veliki prestiž ili se okreće prema majci, ili se pak pobunjuje protiv obitelji i traži zaklon izvan nje. U brojnim obiteljima, najmlađa kći si na drugi način osigura povlašteno mjesto. Dakako, brojne okolnosti mogu oca motivirati na jedinstvene naklonosti. No gotovo svi slučajevi koje znam potvrđuju ovu opasku o obrnutim držanjima starije i mlađe kćeri.
199
briana
sudbina. U suvremenim pričama kao i u drevnim legendama muškarac je povlašteni junak. Knjige grofice de Segur su čudna iznimka. Opisuju matrijarhalno društvo gdje muž, kad nije odsutan, igra smiješnu ulogu; ali obično je slika oca, kao i u stvarnom svijetu, ovjenčana slavom. Pod okriljem odsutnosti diviniziranog oca odvijaju se ženske drame Malih žena. U pustolovnim romanima dječaci su ti koji putuju oko svijeta, plove kao mornari na brodovima, u džungli se hrane plodovima kruhovca. Svi važni događaji zbivaju se zbog muškaraca. Stvarnost potvrđuje spomenute romane i legende. Ako djevojčica čita novine, sluša razgovore odraslih osoba, može zaključiti da muškarci danas, kao i nekoć, upravljaju svijetom. Državnici, generali, istraživači, glazbenici, slikari kojima se divi su muškarci. Muškarci su ti zbog kojih njezino srce ushićeno tuče. Taj se prestiž odražava u natprirodnom svijetu. Općenito, zbog uloge koju religija igra u ženskom životu, djevojčica je pod većom dominacijom majke nego njezin brat, i time prijemčivija na vjerske utjecaje. A u zapadnim religijama Bog Otac je muškarac, starac sa specifično muževnim atributom: bujnom sijedom bradom.199 Za kršćane, Krist je još konkretnije čovjek od krvi i mesa s dugačkom plavom bradom. Anđeli po teolozima nemaju spol, ali nose muška imena i pojavljuju se u liku lijepih mladića. Poslanici Boga na zemlji: papa, biskupi kojima se ljubi prstenje, svećenik koji drži misu, koji propovijeda, pred kojim se kleči u tajnosti ispovjedaonice, sve su to muškarci. Za pobožnu djevojčicu odnosi s vječnim ocem slični su onima koje održava sa zemaljskim ocem. Kako se odvijaju na imaginarnoj razini, u njima doživljava još potpuniju predaju. Katolička vjera, posebno, na nju vrši najstrašniji utjecaj.200 Marija na koljenima dočekuje anđelovu objavu. »Ja sam sluškinja Gospodinova«, odgovara mu. Marija Magdalena leži pod Kristovim nogama i pere ih svojom dugom ženskom kosom. Svetice na koljenima izjavljuju ljubav presvijetlom Kristu. Na koljenima, u mirisu tamjana, djevojčica se prepušta pogledu Boga i anđela: pogledu muškarca. Često se ustrajalo na analogijama između erotskog i mističnog jezika koji govore žene; na primjer, sveta Terezija piše o malom Isusu: O moj voljeni, tvojom ljubavlju prihvaćam ne vidjeti na zemlji nježnost tvog pogleda, ne osjetiti neizrecivi cjelov tvojih usana, ali te preklinjem da me osvijetliš svojom ljubavlju... Voljeni moj, tvog prvog osmijeha Daj mi da uskoro naslutim nježnost. Ah! Pusti me u mom žarkom bunilu, Da, pusti me da se sakrijem u tvom srcu! Želim biti opčarana tvojim božanskim pogledom, želim postati plijen tvoje ljubavi. Jednog dana, nadam se, otopit ćeš se na meni vodeći me na ognjište ljubavi, stavit ćeš me na koncu u taj gorući ponor da bih zauvijek postala njegova sretna žrtva. 199
»S druge strane, nisam više patila zbog svoje nemogućnosti da vidim Boga jer sam ga odnedavno uspjela zamisliti s osobinama svojega pokojnog djeda. Ta je slika iskreno bila prilično ljudska, ali uskoro sam ga divinizirala odvojivši od svojeg poprsja djedovu glavu i mentalno je nanijevši na nebesko plavu pozadinu gdje su mu bijeli oblaci ispleli ogrlicu«, pripovijeda Yassu Gauclere u L'Orange bleue. 200 Bez sumnje, žene su beskrajno pasivnije, posvećenije muškarcima, servilnije i poniženije u katoličkim zemljama: Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, nego kod protestanata u skandinavskim i anglosaskim zemljama. I to u velikoj mjeri proizlazi iz njihova vlastita stava; kult Djevice, Ispovijed itd., pozivaju ih na mazohizam.
200
briana
No iz ovoga ne treba zaključiti da su ti izljevi uvijek seksualne prirode. Prije bismo rekli da, kad se ženska seksualnost razvije, u nju prodire vjerski osjećaj koji žena od djetinjstva posvećuje muškarcu. Točno je da djevojčica kraj ispovjednika i čak pred praznim oltarom doživljava drhtaj vrlo sličan onomu koji kasnije iskusi u naručju ljubavnika. To je zato što je ženska ljubav jedno od iskustava u kojima se svijest pretvara u objekt za biće koje ga transcendira; a to su također one pasivne slasti koje pobožna djevojčica osjeća u hladovini crkve. Klonula, s licem među dlanovima, ona upoznaje čudo odricanja. Na koljenima se penje u raj. Prepuštanje Božjim rukama osigurava joj Uznesenje ispunjeno oblačićima i anđelima. Oblikuje svoju zemaljsku budućnost na tom čarobnom iskustvu. Djevojčica ga može otkriti i na brojne druge načine. Sve je poziva na to da se u snu prepusti muškim rukama da je odnesu u nebo slave. Uči da mora biti voljena da bi bila sretna, a da bi bila voljena, mora čekati ljubav. Žena je Trnoružica, Magareća koža, Pepeljuga, Snjeguljica, ona koja prima i podnosi. U pjesmama, bajkama, mladić pustolovno odlazi u potragu za ženom. Ubija zmaja, bori se s divovima; ona je zatvorena u toranj, palaču, vrt, pećinu, okovana za stijenu, zarobljena, uspavana: ona čeka. Jednog dana moj princ će doći... Someday he'll come along, the man I love... popularni napjevi u djevojčicu usađuju snove o strpljenju i nadi. Vrhovna potreba žene jest očarati muško srce. To je nagrada za kojom sve junakinje teže, pa i one neustrašive i pustolovne; i najčešće se među vrlinama zahtijeva samo ljepota. Razumljivo je da briga za fizički izgled može djevojčici postati prava opsesija. Bilo da je riječ o princezi ili pastirici, mora biti lijepa da bi osvojila ljubav i sreću. Ružnoća se okrutno povezuje sa zloćom i kad čovjek vidi da se nevolje okomljuju na ružne djevojke, ne zna kažnjava li to sudbina njihove zločine ili njihovu sramotu. Često se mlade ljepotice, kojima je obećana divna budućnost, u početku pojave u ulogama žrtve. Priče Genevieve de Brabant ili Grizelde nisu tako nevine kao što se čini. Ljubav i patnja u njima se isprepleću na uznemirujući način. Nakon što dotakne dno poniženja, žena si osigura najslađe pobjede. Bilo da je riječ o Bogu ili muškarcu, djevojčica uči da će, pristajući na najteža odricanja, postati svemoćna. Uživa u mazohizmu koji joj obećava vrhovna osvajanja. Sveta Blandina, bijela i krvava među lavljim kandžama, Snjeguljica koja počiva kao mrtva u staklenom lijesu, Uspavana ljepotica, onesviještena Atala, cijela povorka nježnih, umrtvljenih, pasivnih, ranjenih, poniženih junakinja na koljenima, podučava svoje mlađe sestre čudnovatom prestižu mučeničke, predane, pomirene ljepote. Nije čudno da se, dok se njezin brat igra junaka, djevojčica tako rado igra mučenice. Pogani je bacaju lavovima, Modrobradi je vuče za kosu, kralj, njezin suprug, je progna na kraj šume. Ona se prepušta, pati, umire i ovjenčava slavom. »Još kao sasvim mala djevojčica, željela sam privući nježnost muškaraca, zabrinuti ih, da me spase, umrijeti u njihovim rukama«, piše Anna de Noailles. Odličan primjer tih mazohističkih maštarija nalazimo u Crnom velu (La Voile noire) Marije Le Hardouin. Sa sedam godina, od ne znam kojeg rebra, izradila sam svojega prvog muškarca. Bio je visok, mršav, strahovito mlad, odjeven u odijelo od crnog satena s dugim rukavima koji su se protezali do poda. Lijepa plava kosa slijevala se u teškim kovrčama na njegova ramena... Nazvala sam ga Edmond... Zatim je došao dan kad sam mu dala dva brata... Ta trojica braće: Edmond, Charles i Cedric, sva trojica u crnom satenu, sva trojica plavi i vitki, upoznali su me s neobičnim blaženstvima. Njihova stopala u svili bila su tako 201
briana
divna i njihove ruke tako krhke da su mi dušu ispunjavali svakakvi nemiri... Postala sam njihova sestra Marguerite... Rado sam zamišljala da sam potčinjena njihovim hirovima i potpuno prepuštena njihovoj milosti. Sanjala sam o tome da najstariji brat, Edmond, vlada mojim životom i smrću. Nikad nisam smjela podignuti pogled na njegovo lice. Dao bi me išibati pod najmanjim izgovorom. Kad mi se obraćao, bila bih toliko preplavljena strahom i poštovanjem da ne bih znala što mu odgovoriti i neprekidno bih mumljala »Da, moje gospodstvo«, »Ne, moje gospodstvo«, i pritom bih čudno uživala osjećajući se kao budala... Kad je bol koju mi je nanosio bila prejaka, mrmljala bih »Hvala vam, moje gospodstvo«, i došao je trenutak kad sam, gotovo drhteći od boli, da ne bih viknula stavila usne na njegovu ruku, a neki mi je zanos napokon slomio srce i ja sam dosegnula jedno od onih stanja kad čovjek želi umrijeti od previše sreće. Već od malih nogu djevojčica zamišlja da je u dobi za ljubav. S devet godina zabavlja se šminkanjem, stavlja si umetke u potkošulju, maskira se u damu. Ipak ne nastoji ostvariti nikakvo erotsko iskustvo s dječacima. Ako katkad i ode s nekim od njih u kut »igrati se doktora«, riječ je samo o seksualnoj znatiželji. Ali partner iz ljubavnih maštarija je odrastao muškarac, bilo čisto imaginaran, bilo utemeljen na stvarnim pojedincima. U potonjem je slučaju djevojčici dosta i to da ga voli s distance. U uspomenama Colette Audry201 naći ćemo vrlo dobar primjer tih dječjih snova. Pripovijeda kako je otkrila ljubav u dobi od pet godina. Dakako, to nije imalo nikakve veze s malim seksualnim užicima iz djetinjstva, na primjer sa zadovoljstvom koje sam osjećala jašući neku stolicu iz blagovaonice ili milujući se pred spavanje... Jedino zajedničko osjećaju i užitku jest što sam ih oboje brižno skrivala od svoje okoline... Moja ljubav za tog mladića sastojala se od toga da mislim na njega prije spavanja zamišljajući nevjerojatne priče... U Privasu, redom sam se zaljubljivala u sve tajnike svojega oca... Nikad nisam bila posebno pogođena njihovim odlascima jer su mi samo služili da usmjerim svoja ljubavna maštanja... Navečer u krevetu osvetila bih se za to što sam premlada i previše sramežljiva. Sve bih pomno pripremala, nisam imala problema s tim da ga učinim prisutnim, ali radilo se o tome da sebe transformiram tako da se mogu vidjeti iznutra jer bih postajala »ona« i prestajala biti »ja«. Prvo, bila sam lijepa i imala sam osamnaest godina. Jedna bombonijera mi je mnogo pomogla: dugačka pravokutna i glatka kutija dražeja sa slikom dviju djevojaka okruženih golubicama. Ja sam bila brineta, kratke kovrčave kose, u dugoj haljini od muslina. Razdvajala nas je desetogodišnja odsutnost. On se vratio, jedva i dan stariji, i pogled na to divno biće ga je potresao. Činilo se da ga se ona jedva sjeća, bila je sva prirodna, ravnodušna i duhovita. Za taj prvi susret pripremila sam zaista briljantne dijaloge. Zaredali su se nesporazumi, čitavo mukotrpno osvajanje, okrutni sati obeshrabrenosti i ljubomore za njega. Napokon je, stjeran u kut, priznao svoju ljubav. Slušala ga je tiho i u trenutku kad je mislio da je sve izgubljeno, dala mu je do znanja da ga nikad nije prestala voljeti, pa su se lagano zagrlili. Prizor se obično odvijao na klupi u parku, navečer. Vidjela bih dva spojena lika, čula bih šapat glasova, istodobno 201
Auxyeux du souvenir.
202
briana
bih osjećala topli dodir tijela... No tada bi se sve raspalo... nikad nisam spomenula brak...202 Drugi dan sam kupajući se o tome malo razmišljala. Ne znam zašto me nasapunano lice koje sam vidjela u zrcalu (inače se nisam smatrala lijepom) oduševilo i ispunilo nadom. Satima sam promatrala to zamagljeno, malo nakrivljeno lice, koje me, izgleda, čekalo daleko na cesti budućnosti. No trebalo se požuriti. Kad sam obrisala lice, sve je bilo gotovo, vratila sam se svojem banalnom dječjem licu koje me više nije zanimalo. Igre i snovi djevojčicu usmjeravaju prema pasivnosti. Ali ona je ljudsko biće prije nego što postaje ženom. I već zna da, prihvatiti se kao žena, znači odreći se i osakatiti. No dok odricanje može biti zamamno, sakaćenje je odvratno. Muškarac i Ljubav još su daleko u magli budućnosti. U sadašnjosti, djevojčica traži aktivnost, autonomiju, kao i njezina braća. Breme slobode djeci nije teško jer ne uključuje odgovornost. Znaju da su sigurna u zaklonu odraslih. Ne privlači ih bijeg od sebe. Zbog spontanog zanosa koji djevojčica osjeća prema životu i njezine ljubavi za igru, smijeh, pustolovinu, majčinski joj krug postaje uzak i zagušljiv. Željela bi pobjeći od majčina autoriteta. To je autoritet koji se izražava na mnogo svakodnevnijoj i intimnijoj razini od onoga koji moraju prihvatiti dječaci. Rijetki su slučajevi da je majka tako puna razumijevanja i diskretna kao »Sido« koju je Colette oslikala s ljubavlju. Da ne govorimo o gotovo patološkim slučajevima - oni su česti203 - kada se majka ponaša poput kakva krvnika, koji na djetetu zadovoljava nagone za dominacijom i sadizmom. Njezina je kći izabrani objekt prema kojemu se nastoji afirmirati kao suvereni subjekt. Zbog te majčine težnje dijete se revoltira. Colette Audry je opisala tu pobunu normalne kćeri protiv normalne majke: Koliko god nedužna bila, nisam znala reći istinu jer se nikad nisam osjećala nedužnom pred majkom. Ona je bila ključna odrasla osoba i toliko sam joj to zamjerala da se od toga još uvijek nisam oporavila. U dubini duše nosila sam goruću ranu za koju sam znala da nikad neće zarasti... Nisam mislila: ona je prestroga ni: nema pravo. Mislila sam: ne, ne, ne, iz sve snage. Nisam joj zamjerala činjenicu autoriteta, ni proizvoljne zapovijedi i zabrane, nego to što me željela podčiniti. Katkad je to i govorila, a kad nije, govorile su njezine oči, njezin glas. Ili je pak drugim gospođama pričala da su djeca poslušnija nakon kazne. Te su mi riječi ostajale u grlu, nezaboravne, nisam ih mogla ni povratiti ni progutati. Taj bijes bila je moja krivnja pred njom i k tome moj sram preda mnom samom (jer, naposljetku, bojala sam je se, i sve čime sam se mogla osvetiti bilo je nekoliko ružnih riječi ili drskost), ali i moj ponos, usprkos svemu. Dok god je postojala rana i ja sam proživljavala tiho ludilo u kojemu sam samo mogla ponavljati: »podčiniti, poslušan, kazna, poniženje«. Nisam se dala podčiniti. Revolt je još veći u čestim slučajevima kad majka izgubi svoj prestiž. Doživljava je se kao onu koja čeka, podnosi, žali se, plače, radi scene, a u svakodnevnoj realnosti ta nezahvalna uloga ne vodi nikakvoj apoteozi. Kao žrtva je prezrena, opaka, mrska. Njezina se sudbina čini kao prototip blijedog ponavljanja: kroz nju se život samo glupo 202
U usporedbi s mazohističkim maštanjima Marie Le Hardouin, maštanja Colette Audry su sadističke naravi. Ona želi da voljeni bude ranjen, u opasnosti, i da ga ona junački spasi, pritom ga ponizivši. To je osobna nota, karakteristična za ženu koja nikad neće prihvatiti pasivnost i pokušat će osvojili autonomiju ljudskog bića. 203 Vidi V. Leduc, L'Asphyxie, S. de Tervagnes, La Haine maternelle. H. Bazin, Vipère au poing.
203
briana
ponavlja, ne idući nikamo. Zarobljena u svojoj ulozi kućanice, zaustavlja širenje egzistencije, ona je prepreka i negacija. Kći joj ne želi sličiti. Štuje žene koje su se izbavile iz ženskog ropstva: glumice, spisateljice, profesorice. Sa žarom se predaje sportu, učenju, penje se na stabla, para svoju odjeću, pokušava konkurirati dječacima. Većinom ima najbolju prijateljicu kojoj se povjerava. To je prijateljstvo ekskluzivno poput ljubavne afere, i obično podrazumijeva dijeljenje seksualnih tajni. Djevojčice razmjenjuju informacije koje su uspjele doznati i komentiraju ih. Dosta često dolazi do trokuta, kad je na primjer jedna od djevojčica zaljubljena u prijateljičina brata. Tako je Sonja u Ratu i miru najbolja Natašina prijateljica, a voli njezina brata Nikolaja. U svakom slučaju to prijateljstvo obavijeno je misterijem, a dijete u tom razdoblju obično voli imati tajne. Naj beznačajniju stvar pretvara u tajnu. Na taj način reagira na tajne koje drugi suprotstavljaju njezinoj znatiželji. To je također način da si da na važnosti. Svim sredstvima pokušava to postići. Pokušava intervenirati u živote odraslih, o njima izmišlja priče u koje vjeruje samo napola i u kojima igra važnu ulogu. Sa svojim prijateljicama pravi se da dječacima za prijezir vraća prijezirom. One su zajedno zatvorena skupina, podsmjehuju se i rugaju dječacima. Ali je djevojčica zapravo polaskana čim je dječaci tretiraju ravnopravno i traži njihovo odobravanje. Voljela bi pripadati povlaštenoj kasti. Isti pokret koji u primitivnim hordama podređuje ženu muškoj nadmoći kod svake tek inicirane žene pretvara se u odbijanje vlastite sudbine. U njoj transcendencija osuđuje apsurdnost imanencije. Živciraju je pravila pristojnosti, gnjavi odjeća, činjenica da je podređena kućanskim poslovima i zaustavljena u svakom svojem zanosu. O tome postoje brojna istraživanja koja su gotovo sva204 dala isti rezultat: svi dječaci - kao i nekoć Platon - izjavljuju da nikako ne bi htjeli biti djevojčice, a gotovo sve djevojčice žale što nisu dječaci. Prema statistikama Havelocka Ellisa, jedan dječak na stotinu njih želio bi biti djevojčica; više od sedamdeset pet posto djevojčica više bi voljele promijeniti spol. Prema jednom istraživanju Karla Pipala (koje je iznio Badouin u svojem djelu l'Ame enfantine), na dvadeset dječaka od dvanaest do četrnaest godina, osamnaest ih je reklo da bi radije bili bilo što na svijetu nego djevojčice, a na dvadeset i dvije djevojčice, deset ih je željelo biti dječaci. To su objasnile na sljedeće načine: »Dječaci su bolji; oni ne moraju patiti kao žene... Majka bi me više voljela... Dječak ima zanimljivija posla... Dječak je sposobniji za učenje... Uživala bih plašeći djevojčice... Ne bih se više bojala dječaka... Oni su slobodniji... Igre dječaka su zabavnije... Njih ne sputava odjeća...« Potonja primjedba se često ponavlja. Gotovo se sve djevojčice žale da su sputane odjećom, da nemaju slobodu pokreta, da moraju paziti na svijetle suknje ili haljine koje je tako lako zaprljati. Između desete i dvanaeste godine većina je djevojčica zaista »muškobanjasta«, one su djeca kojoj nije dopušteno da budu dječaci. Ne samo da zbog toga pate kao zbog uskrate ili nepravde, nego je režim na koje ih se osuđuje nezdrav. U njima je sputano životno veselje, a njihova neiskorištena živost pretvara se u nervozu. Previše mirne zanimacije kojima se bave ne crpe njihov višak energije. Dosađuju se, a iz dosade i ne bi li kompenzirale inferiornost od koje pate, prepuštaju se tužnim i romantičnim maštanjima. Ti laki bjegovi im gode i izgube smisao za realno. Prepuštaju se svojim emocijama s nesređenom egzaltacijom. Budući da ne mogu djelovati, govore, često kombinirajući ozbiljne rečenice s onima bez glave i repa. Zanemarene, »neshvaćene«, traže utjehu u narcističkim osjećajima. Gledaju na sebe kao na junakinje iz romana, dive se same sebi, i žale. Prirodno je da postanu kokete i glumice: te će mane doći do izražaja u doba puberteta. Nelagoda se u njih odražava kroz 204
Iznimka je na primjer zabilježena u švicarskoj školi gdje su se dječaci i djevojčice, koji sudjeluju u istom miješanom obrazovanju, u povlaštenim uvjetima komfora i slobode, svi izjasnili kao zadovoljni, ali takve su okolnosti iznimne. Sigurno, djevojčice bi mogle biti jednaku sretne kao dječaii, ali u sadašnjem društvu činjenica je da one to nisu.
204
briana
nestrpljivost, krize bijesa, suze. Suze su im drage u velikoj mjeri zato što vole glumiti žrtve, a to je nešto što u kasnijoj dobi mnoge žene zadrže. Riječ je o pobuni protiv teške sudbine, ali i o načinu da se umile drugima. »Male djevojčice toliko vole plakati da znam neke koje su odlazile plakati pred zrcalo, e da bi dvostruko uživale u tom stanju«, pripovijeda monsinjor Duganloup. Većina njihovih drama tiče se odnosa s obitelji. Pokušavaju raskinuti vezu s majkom. Katkad su prema njoj nastrojene neprijateljski, a katkad i dalje osjećaju veliku potrebu za njezinom zaštitom. Željele bi monopolizirati očevu ljubav, ljubomorne su, osjetljive, zahtjevne. Često izmišljaju bajke; umišljaju da su posvojeno dijete, da im njihovi roditelji nisu ustvari roditelji; pripisuju im tajni život; sanjare o njihovim seksualnim odnosima; rado si zamišljaju da je otac neshvaćen, nesretan, da u svojoj ženi ne nalazi idealnu partnericu kakva bi mu mogla biti njegova kći; ili naprotiv, da ga majka s razlogom smatra bezobraznim i grubim, da se grozi bilo kakva tjelesnog odnosa s njim. Za fantazije, glumu, djetinjaste tragedije, lažna uzbuđenja, bizarnosti, ne treba tražiti uzrok u misterioznoj ženskoj duši nego u položaju djevojčice. Za individuu koja se doživljava kao subjekt, autonomija, transcendencija, čudan je doživljaj otkriti u sebi inferiornost kao zadanu bit. Za onoga koji se za sebe postavlja kao Jedno, čudno je otkriti se samome sebi kao drugost. To je ono što se događa djevojčici kad se, učeći o svijetu, u njemu pojmi kao žena. Sferu kojoj pripada sa svih strana zatvara, ograničava i nad njom dominira muški svemir. Ma koliko se visoko popne i ma koliko se daleko uputi, uvijek će postojati strop iznad njezine glave, zidovi koji će joj priječiti put. Bogovi muškarca su na tako dalekom nebu da, zapravo, za njega bogova nema, a mala djevojčica živi među bogovima s ljudskim licima. Taj položaj nije jedinstven. U njemu su američki crnci, djelomično integrirani u civilizaciju koja ih svejedno smatra inferiornom kastom. Ono što Bigger Thomas205 s toliko gorčine doživi u jutro svojeg života, to je ta definitivna inferiornost, ta prokleta drugost koja je upisana u boju njegove kože. Gleda kako prolaze avioni i zna da mu je, zato što je crn, nebo zabranjeno. Zato što je žena, djevojčica zna da su joj more i polovi, tisuće pustolovina i radosti, zabranjeni. Rođena je s krive strane. Velika razlika je u tome što crnci trpe svoju sudbinu u pobuni. Nijedna povlastica ne nadoknađuje njezinu poteškoću, dok se žena poziva na suučesništvo. Ranije sam podsjetila da, osim autentičnog zahtjeva subjekta koji želi suverenu slobodu, u egzistenta postoji neautentična želja za odricanjem i bijegom; roditelji i odgojitelji, knjige i mitovi, žene i muškarci pred djevojčičinim očima mašu užicima pasivnosti. Već je se u najranijem djetinjstvu nauči da ih kuša. Iskušenje je sve podmuklije, i ona mu poklekne utoliko fatalnije što se elan njezine transcendencije spotiče na sve teže prepreke. No prihvaćajući svoju pasivnost, pristaje također na to da bez otpora trpi sudbinu koja će joj biti nametnuta izvana, i ta je fatalnost straši. Bio on ambiciozan, rastresen ili sramežljiv, dječak će se vinuti prema otvorenoj budućnosti; bit će mornar ili inženjer, ostat će na polju ili otići u grad, vidjet će svijet, postat će bogat. Osjeća se slobodnim pred budućnošću gdje ga čekaju nepredvidljive prilike. Djevojčica će biti supruga, majka, baka; održavat će kuću jednako kao svoja majka, njegovat će djecu kao što se njegovalo nju. Ima dvanaest godina, a njezina je priča već upisana na nebu; otkrivat će je dan za danom nikad je ne oblikujući. Znatiželjna je, ali uplašena kad zamisli taj život čije su sve etape unaprijed predviđene i prema kojem je neizbježno vodi svaki dan. Zato je djevojčica, mnogo više od svoje braće, zaokupljena seksualnim tajnama. Jasno, i njih one žarko zanimaju, ali u budućnosti, njihova uloga muža i oca nije ona o kojoj se najviše brinu. U braku, u majčinstvu, čitava sudbina djevojčice dovedena je u 205
Vidi R. Wright, Native Son.
205
briana
pitanje. I čim počne predosjećati tajne koje oni nose, tijelo joj se učini užasno ugroženim. Čarolija majčinstva se raspršila. Bilo da je informirana rano ili ne, na više-manje suvisao način zna da se dijete ne pojavljuje slučajno u majčinu trbuhu i da ne izlazi iz njega zamahom čarobnog štapića; tjeskobno se propituje. Često joj se više ne čini čarobnim nego užasnim, to što parazitsko tijelo mora izrasti unutar njezina tijela. Gadi joj se pomisao na to čudovišno nateknuće. A kako će beba izaći? Čak i ako joj se nikad nije spominjalo krikove i boli porođaja, nešto je načula, pročitala je biblijske riječi: »U mukama djecu ćeš rađati.« Predosjeća mučenje koje ne može ni zamisliti; izmišlja čudne operacije na području oko pupka; ako pretpostavlja da se fetus izbacuje kroz anus, ni to je ne tješi. Znamo za djevojčice s napadajima neurotičnog zatvora nakon što su mislile da su otkrile kako dolazi do porođaja. Točna objašnjenja neće biti od velike pomoći. Proganjat će je slike nateklosti, razdiranja i krvarenja. Što je djevojčica maštovitija, to će biti osjetljivija na te vizije, ali nijedna se s njima ne može suočiti a da ne zadrhti. Colette pripovijeda kako ju je majka našla onesviještenu nakon što je u Zole pročitala opis porođaja: Autor je oslikavao porođaj s grubim i sirovim bogatstvom detalja, s anatomskom minucioznošću i s uživanjem u bojama, držanju, krikovima, u kojima nisam prepoznala ništa od svojih mirnih vještina djevojke sa sela. Osjetila sam se lakovjernom, preplašenom i ranjivom u mojoj sudbini male ženke... Drugim riječima pred očima su mi prolazili rastrgano meso, izmet, ukaljana krv... Livada me primila ispruženu i mlitavu, kao jednog od onih malenih zečeva koje su krivolovci svježe ubijene donosili u kuhinju. Utjehe koje nude odrasli ne uspijevaju raspršiti djevojčičinu zabrinutost. Kako raste, više im ne vjeruje na riječ. Često ih uhvati u lažima upravo kad se dotaknu teme njezina začeća, a zna i da su im najodvratnije stvari normalne. Ako je pretrpjela bolan fizički šok: odstranjene krajnike, izvađeni zub, panaricij operiran skalpelom, na porođaj će projicirati tjeskobu koju od tada pamti. Tjelesna priroda trudnoće, porođaja, također sugerira da se među supružnicima događa »nešto tjelesno«. Riječ »krv« koju često nalazimo u izrazima poput »braća po krvi, čistokrvni, plava krv« katkad usmjerava djetetovu maštu. Pretpostavlja da brak prati neka svečana transfuzija. No češće se »nešto tjelesno« čini povezano s mokraćnim i probavnim sustavom. Djeca posebno često misle da muškarac urinira u ženu. Seksualni čin zamišlja se prljavim. To je ono što muči dijete kojemu su »prljave« stvari okružene najstrožim tabuima: kako je onda moguće da ih odrasli uključuju u svoj život? Dijete je ponajprije zaštićeno od skandala apsurdnošću onoga što otkriva. Ne pronalazi nikakav smisao u onome što čuje oko sebe, u onome što čita i što piše. Sve mu se čini irealnim. U zgodnoj knjizi Carsona McCullersa, The Member of the wedding, mlada junakinja iznenadi par susjeda gole u krevetu. Anomalija priče sprječava je da joj prida važnost: Bila je to jedna ljetna nedjelja i vrata Marlowea bila su otvorena. Mogla je vidjeti samo dio sobe, dio komode i samo nogu kreveta na koji je bio bačen steznik gđe Marlowe. No u mirnoj sobi čuo se zvuk koji nije razumjela. Kad je prešla prag, ostala je zapanjena prizorom koji ju je na prvi pogled potjerao prema kuhinji uz povike: Gospodin Marlowe ima napadaj! Berenice se požurila hodnikom, ali kad je pogledala u sobu, samo je stisnula usne i zalupila vratima... Frankie je pokušala ispitati Berenice i doznati što se 206
briana
dogodilo. No Berenice je samo rekla da su to obični ljudi i dodala da bi, kad je netko u kući, trebali barem znati zatvoriti vrata. Frankie je znala da je ona taj netko, a opet nije ništa shvaćala. Kakva je to vrsta napadaja? upitala je. Ali Berenice je odgovorila samo: »Mala moja, samo običan napadaj.« I Frankie je po tonu njezina glasa shvatila da joj se nešto prešućuje. Kasnije se Marlowea sjećala samo kao običnih ljudi... Kad se dijete upozorava na strance, kad se pred njima objašnjava seksualni incident, to se često objašnjava bolešću, manijacima, luđacima; to je zgodno objašnjenje. Djevojčica koju u kinu pipka susjed ili ona pred kojom prolaznik otkopčava šlic, misli da ima posla s luđakom. Jasno, susret s ludošću je neugodan. Epileptični napad, histerija ili žestoka svađa uznemiruju red svijeta odraslih, i dijete koje im svjedoči osjeća se ugroženo. No konačno, u skladnom društvu, jednako kao što postoje skitnice, prosjaci i ranjenici s užasnim ranama, može biti i određen broj nenormalnih a da se njegovi temelji ne uruše. No dok sumnja da roditelji, prijatelji, učitelji potajno slave crne mise, dijete se zaista boji. Kad su mi prvi put pričali o seksualnim odnosima žene i muškarca, rekla sam da je to nemoguće jer bi ih onda i moji roditelji morali imati, a ja sam ih previše cijenila da bih u to vjerovala. Govorila sam da je to previše odvratno da bih ja to ikad radila. Nažalost, brzo sam se morala razuvjeriti jer sam roditelje čula... Taj je trenutak bio jeziv: sakrila sam lice pod pokrivač, začepila uši i poželjela biti tisuću kilometara dalje206 Kako prijeći sa slike odjevenih i dostojanstvenih ljudi, ljudi koji podučavaju pristojnosti, suzdržanosti, razumu, na sliku dvije gole životinje u klinču? To je proturječje koje proizvode sami odrasli, a dovodi u pitanje upravo njihovu moć. Dijete često tvrdoglavo odbacuje mrsko otkriće: »Moji roditelji to ne rade«, izjavljuje. Ili si pokušava stvoriti pristojnu sliku koitusa: »Kad ljudi žele djecu«, rekla je jedna djevojčica, »idu liječniku; razodjenu se, povežu si oči, jer ne treba gledati; liječnik poveže roditelje jedno za drugo i pomogne da sve dobro prođe.« Ona je ljubavni čin zamijenila s kirurškom operacijom, nesumnjivo neugodnom, ali jednako časnom kao odlazak zubaru. No usprkos nijekanju i bjegovima, u dječje se srce uvlače nelagoda i sumnja. Dolazi do fenomena koji je jednako bolan kao odbijanje od sise. Dijete se sad ne odvaja od majčina tijela, nego se oko njega ruši zaštitnički svijet. Nađe se bez krova nad glavom, napušteno, apsolutno samo pred budućnosti mračnom kao noć. Tjeskobu kod djevojčice pojačava to što ne uspijeva točno razabrati obrise dvosmislenog prokletstva koje nad njom vreba. Dobivene informacije su nedosljedne, knjige proturječne. Čak ni tehnička objašnjenja ne rastjeruju gustu maglu; postavlja se stotinu pitanja: je li spolni čin bolan?, ili ugodan?, koliko dugo traje?, pet minuta ili cijelu noć? Tu i tamo možemo pročitati da je neka žena zatrudnjela jednim odnosom, a katkad nakon sati i sati pohote ostane neplodna. Rade li ljudi to svaki dan? Ili rijetko? Dijete se pokušava informirati čitajući Bibliju, savjetujući se s rječnicima, ispitujući prijateljice, i tapka u mraku i gađenju. O tome postoji zanimljiv dokument, istraživanje koje je vodio doktor Liepmann. Evo nekih odgovora koje su mu djevojčice dale o svojoj seksualnoj inicijaciji:
206
Citirao doktor Liepmann, Jeunesse el sexualite.
207
briana
I dalje sam lutala u svojim nebuloznim i uvrnutim idejama. Nitko nije načinjao tu temu, ni moja majka niti školska učiteljica. Nijedna knjiga nije se temeljito bavila tim pitanjem. Malo-pomalo oko čina koji mi se isprva činio tako prirodnim istkao se misterij opasnosti i ružnoće. Starije djevojčice, od dvanaest godina, služile su se prostim šalama da bi premostile jaz između sebe i mojih kolegica iz razreda. Sve je to još bilo toliko nejasno i gadljivo da smo raspravljale o tome gdje se oblikuju djeca, dogodi li se to čovjeku samo jedanput, s obzirom na da se oko vjenčanja diže tolika buka. Mjesečnice, koje su se pojavile kad sam imala petnaest godina, bile su za mene novo iznenađenje. Osjećala sam da sam ovaj put ja uvučena u neku vrstu kola... …Seksualna inicijacija! To je izraz na koji se nije smjelo aludirati u kući naših roditelja!... Tražila sam po knjigama, ali sam se mučila i živcirala jer nisam znala koji put slijediti... Išla sam u školu s dječacima. Činilo se da za učitelja to pitanje ne postoji... Horlamovo djelo, Dječačić i djevojčica, napokon mi je reklo istinu. Moje stanje napetosti i uzbuđenja se raspršilo, iako sam bila vrlo nesretna i iako mi je trebalo puno vremena da priznam i shvatim da samo erotika i seksualnost čine pravu ljubav. Etape moje inicijacije: I. Prva pitanja i nekoliko nejasnih ideja (nipošto zadovoljavajućih). Od tri i pol do jedanaest godina... Bez odgovora na pitanja koja sam postavljala sljedećih godina. Sa sedam godina išla sam nahraniti svoju zečicu i pod njom vidjela goluždrave mlade... Majka mi je rekla da kod životinja kao i kod ljudi mladi rastu u majčinoj utrobi i izlaze iz boka. Taj porođaj iz boka činio mi se sulud... Jedna mi je dadilja ispričala puno stvari o trudnoći, nošenju djeteta, menstruaciji... Konačno, otac mi je na moje zadnje pitanje, o njegovoj stvarnoj ulozi, odgovorio s mutnim pričama o peludi i tučku. II. Nekoliko pokušaja osobne inicijacije (jedanaest do trinaest godina). Iskopala sam enciklopediju i jednu medicinsku knjigu... To je bilo samo teorijsko informiranje puno dugačkih stranih riječi. III. Provjera prikupljenih spoznaja (trinaest do dvadeset godina): a) u svakodnevnom životu; b) u znanstvenim radovima. S osam godina često sam se igrala s jednim vršnjakom. Jedanput smo načeli temu. Već sam znala, jer mi je to rekla majka, da žena ima mnogo jajašaca u tijelu... i da se dijete rađa iz jednog od tih jajašaca svaki put kad majka to silno poželi... Kad sam isto objašnjenje dala svojem malom drugu, od njega sam dobila sljedeći odgovor: »Kako si glupa! Kad naš mesar i njegova žena žele imati dijete, odu u krevet i rade svinjarije.« Naljutila sam se... Tada smo imali (oko moje dvanaeste godine) sluškinju koja nam je pričala raznorazne proste priče. Mami nisam o tome ni pisnula, bilo me je sram. Ali sam je pitala može li žena dobiti dijete kad sjedne muškarcu na krilo. Ona mi je sve objasnila najbolje što je mogla. U školi sam naučila odakle izlaze djeca i imala sam osjećaj da je to nešto strašno. Ali kako dolaze na svijet? Obje smo o tome imale donekle čudovišnu ideju, pogotovo otkad smo na putu za školu, jednog zimskog jutra, u potpunom mraku, zajedno susrele nekog čovjeka koji nam je pokazao svoje 208
briana
intimne dijelove i pristupio nam s riječima: »Zar vam se ne čini fino za smazati?« Osjetile smo neizrecivu odbojnost i bile smo doslovno zgađene. Do svoje dvadeset i prve godine zamišljala sam da djeca dolaze na svijet kroz pupak. Jedna me djevojčica povukla na stranu i pitala: »Znaš li odakle izlaze djeca?« Na kraju je rekla: »Pa k vragu, kako si glupa! Klinci izlaze iz ženskih trbuha, a da bi došli na svijet, žene moraju s muškarcima raditi nešto skroz odvratno!« Zatim mi je detaljnije objasnila tu gadost. Ali to me sasvim promijenilo, apsolutno sam odbijala mogućnost da se slične stvari događaju. Spavali smo s roditeljima u istoj sobi... Jednu od sljedećih noći čula sam da se događa ono što nisam smatrala mogućim i sramila sam se, da, sramila sam se svojih roditelja. Sve me je to pretvorilo kao u drugo biće. Prolazila sam strašnu duhovnu patnju. Smatrala sam se potpuno iskvarenom jer sam već znala za te stvari. Valja reći da čak ni suvislo obrazovanje ne bi riješilo problem. Usprkos svoj dobroj volji roditelja i učitelja, ne može se riječima i konceptima prenijeti erotsko iskustvo. Čovjek ga razumije tek kad ga proživi. Svaka će analiza, pa i najozbiljnija na svijetu, imati smiješnu stranu i neće uspjeti prenijeti istinu. Kad, počevši od pjesničke ljubavi cvijeća, vjenčanja riba, preko pilića, mačke, kozlića, dođemo do ljudske vrste, možemo teorijski objasniti misterij začeća, ali požuda i ljubav i dalje su tajne. Kako bi djetetu kojemu krv nije uzavrela objasnili užitak u milovanju ili poljupcu, u obitelji se dijele i primaju poljupci, katkad čak i u usta. Zašto bi onda ta slinava razmjena u nekim slučajevima izazvala vrtoglavicu? To je kao opisivanje boja slijepcu. Dok god nema intuicije o uzbuđenju i žudnji koji erotskoj funkciji daju smisao i jedinstvo, njezini različiti elementi čine se šokantni, čudovišni. Djevojčica je posebno ozlojeđena kad shvati da je djevica i zapečaćena, da će spolovilo muškarca morati prodrijeti u nju da bi postala žena. Budući da je ekshibicionizam raširena perverzija, mnoge su djevojčice vidjele penis u erekciji. U svakom slučaju, primijetile su spolovila životinja, i, nažalost, pažnju im često privuče baš spolni organ konja. Razumljivo je da se prestrave. Strah od porođaja, strah od muškog spolovila, strah od »kriza« koje prijete oženjenim ljudima, gađenje prema prljavim aktivnostima, podsmijeh prema pokretima kojima ne zna značenje, zbog svega toga djevojčica često izjavljuje: »Nikad se neću udati«207. To je najsigurnija obrana od boli, ludila, opscenosti. Uzalud joj se pokušava objasniti da joj se, kad dođe taj dan, ni gubitak nevinosti niti porođaj neće činiti tako strašnima, da su se milijuni žena s time pomirili i nisu ništa lošije zbog toga. Kad se dijete boji vanjskog događaja, oslobodimo ga toga straha, ali ne tako da mu kažemo da će kasnije sve to prirodno prihvatiti. Dijete se boji da će u dalekoj budućnosti susresti sebe samoga, otuđenog i izgubljenog. Preobrazba gusjenice preko kukuljice u leptira izaziva nelagodu. Je li nakon dugog sna to još uvijek ista gusjenica?
207
»Ispunjena gađenjem, molila sam Boga da mi dodijeli vjerski poziv koji bi mi omogućio da uopće ne slijedim pravila majčinstva. I nakon što sam dugo zamišljala gadljive tajne koje sam usprkos sebi skrivala, očvrsnula od toliko odbojnosti kao od Božjeg znaka, zaključila sam: čednost je sigurno moj poziv«, piše Yassu Gauclère u L'Orange bleue. Uz ostalo, grozila se ideje perforacije. »Dakle to je to što čini groznom prvu bračnu noć! To me otkriće uzdrmalo, dodavši gađenju koje sam prethodno osjećala tjelesni strah od te operacije koju sam zamišljala krajnje bolnom. Strah bi bio još gori da sam pretpostavljala da se tim putem odvija porođaj, ali kako sam već dugo znala da se djeca rađaju iz majčina trbuha, mislila sam da se od njega odvajaju segmentacijom.«
209
briana
Prepoznaje li se pod sjajnim krilima leptira? Znala sam djevojčice koje bi, čim bi ugledale kukuljicu, utonule u panične fantazije. A ipak, dolazi do metamorfoze. Djevojčica joj sama ne zna smisao, ali shvaća da se u njezinim odnosima sa svijetom i vlastitim tijelom, nešto suptilno mijenja. Postaje osjetljiva na dodire, okuse, mirise koji su je nekoć ostavljali ravnodušnom. Po glavi joj prolaze barokne slike; jedva se prepoznaje u zrcalima; osjeća se »čudno«, stvari djeluju »čudno«. Takva je malena Emily koju opisuje Richard Hughes u A High Wind in Jamaica: Da bi se osvježila, Emily je sjela u vodu do trbuha i stotine ribica škakljalo je svojim radoznalim ustima svaki pedalj njezina tijela, reklo bi se bezizražajnim laganim poljupcima. I inače je u posljednje vrijeme mrzila da je se dodiruje, ali ovo je bilo odvratno. Na koncu, kad to više nije mogla podnijeti, izašla je van i odjenula se. Čak i staložena Tessa, lik Margaret Kennedy, zna za tu čudnu uznemirenost: Odjednom je postala strašno nesretnom. Buljila je u tamu hodnika, koji je, prodirući kroz otvorena vrata, na dva dijela presijecala mjesečina. Nije to mogla podnijeti. Skočila je na noge ispustivši očajnički krik: »Oh!«, povikala je, »Kako sve mrzim!«... Pojurila je da se sakrije u planinama, uplašena i bijesna, tjerao ju je tužni predosjećaj koji kao da je ispunjavao tu mirnu kuću. Spotičući se po puteljku, mrmljala je za sebe: »Da barem mogu umrijeti! Da sam barem mrtva!« Znala je da ne misli tako; uopće nije željela umtijeti. Ali činilo se da joj jačina te izjave pričinja zadovoljstvo... Taj uznemirujući trenutak podrobno je opisan u već citiranoj knjizi Carsona McCullersa: To je bilo ljeto kad je Frankie dozlogrdilo biti Frankie. Mrzila je sebe, postala je vucibatina i danguba koja visi po kuhinji: prljava i pohlepna i zlobna i tužna. Uz to što je bila prezlobna da živi, bila je kriminalka... Proljeće je bilo čudno i beskrajno razdoblje. Stvari su se počele mijenjati... Nešto je u zelenim stablima i travanjskom cvijeću rastuživalo Frankie. Nije znala zašto je tužna, ali zbog te neobične tuge počela je shvaćati da mora otići iz grada... Mora napustiti grad i otići nekamo daleko. Jer je kasno proljeće, te godine, bilo lijeno i šećerno slatko. Duga su poslijepodneva cvjetala i trajala, a zelena slatkoća joj se gadila... Puno toga je Frankie odjednom tjeralo u plač. Vrlo rano ujutro katkad bi izašla na dvorište i dugo stajala gledajući zoru na nebu. Kao da joj je se u srce uvuklo pitanje, a nebo nije odgovaralo. Stvari koje je prije jedva primjećivala počele su je pogađati: svjetla na prozorima kuća u noćnim šetnjama, nepoznat glas iz uličice. Buljila bi u svjetla i slušala glas, a nešto u njoj je tvrdnulo i čekalo. Ali svjetla bi zgasnula, glas utihnuo, i iako je čekala, to je bilo sve. Bojala se tih stvari zbog kojih se iznenada pitala tko je, i što će postati u ovom svijetu, i zašto stoji u tom trenu, gledajući svjetlo, slušajući ili buljeći u nebo: sama. Bojala se i osjećala čudno stezanje u prsima... 210
briana
Prošetala bi gradom i stvari koje je vidjela i čula činile su se nekako nedovršene, a stezanje u njoj nije popuštalo. Požurila bi se da nešto učini, ali ono što bi učinila uvijek je bilo krivo... Nakon dugih sumraka, kad bi prehodala cijeli grad, Frankie su živci titrali poput tužne jazz melodije, srce joj je tvrdnulo i gotovo stalo. To je nemirno razdoblje kad dječje tijelo postaje tijelo žene i pretvori se u putenost. Izuzev u slučajevima žljezdane deficijencije kad subjekt ostane u infantilnom stadiju, oko dvanaeste ili trinaeste godine dolazi do pubertetske krize.208 Ta kriza u djevojčice počinje puno ranije nego u dječaka i u nje izaziva mnogo veće promjene. Djevojčica joj pristupa s nemirom, nezadovoljstvom. Kad se razvijaju dojke i pojavljuje dlakavost, rađa se osjećaj koji se katkad pretvara u ponos, ali je izvorno sram. Odjednom dijete pokazuje stidljivost, ne želi se pokazati gola čak ni pred svojim sestrama ili majkom, proučava se s čuđenjem pomiješanim sa strahom i s tjeskobom motri naticanje te tvrde, pomalo bolne jezgre koja se pojavila pod bradavicama, nekoć neosjetljivima kao pupak. Uznemiri se kad osjeti u sebi ranjivu točku. Ta rana sigurno nije ništa u usporedbi s opekotinom ili zuboboljom, ali bilo da su plod nesretnog slučaja ili bolesti, boli su ionako uvijek anomalije, dok je za mlada njedra uobičajena neka potmula kivnost. Događa se nešto što nije bolest i potječe iz samog zakona egzistencije, ali svejedno predstavlja borbu i patnju. Dakako, djevojčica je od rođenja do puberteta narasla, ali nikad nije osjetila da raste. Dan za danom, tijelo joj je bilo prisutno kao točna, dovršena stvar. Sada »se razvija«: i sam izraz je prestravljuje. Životni fenomeni donose utjehu samo onda kad nađu ravnotežu i poprime stabilan izgled svježeg svijeta, sjajne životinje. No u pupanju svojih grudi djevojčica osjeća dvosmislenost riječi »živo«. Ona nije ni zlato niti dijamant, nego čudna tvar, pokretna, nesigurna, u čijoj se srži razvijaju nečisti kemijski procesi. Naviknuta je na kosu koja pada mirno kao svilena pređa, ali novo raslinje ispod pazuha i trbuha preobražava je u životinju ili algu. Koliko god bila spremna na te promjene, u njima predosjeća konačnost koja je odvaja od nje same. Bačena je u životni ciklus koji preplavljuje moment njezine vlastite egzistencije, predosjeća ovisnost koja je osuđuje na muškarca, dijete, grob. Same po sebi, grudi se doimaju poput beskorisne i indiskretne proliferacije. Ruke, noge, koža, mišići, čak i zaobljena stražnjica na kojoj sjedi, sve je dosad imalo jasnu upotrebu. Samo je spolovilo, definirano kao urinarni organ, bilo pomalo nejasno, premda skriveno i drugima nevidljivo. Grudi se pod majicom i potkošuljom razvijaju, a ono tijelo koje je djevojčica spajala sa samom sobom, sad joj se čini kao put. Objekt koji drugi gledaju i vide. »Dvije sam godine nosila pelerine da bih sakrila prsa, toliko me je bilo stid«, rekla mi je jedna žena. A druga: »Još se sjećam kako sam se zbunila kad se jedna moja vršnjakinja, koja se razvila prije mene, sagnula za lopticom, a ja sam kroz prorez njezine bluze ugledala dvije već otežale dojke. Ugledavši to meni tako blisko tijelo, prema kojemu će se i moje oblikovati, rumenila sam se zbog sebe same.« »S trinaest godina, šetala sam se golih nogu, u kratkoj haljini«, rekla mi je pak treća žena. »Jedan je muškarac dobacio podrugljivu primjedbu o mojim debelim listovima. Drugi dan, majka je tražila da obučem čarape i produžim suknju, ali nikad neću zaboraviti iznenadni šok koji sam doživjela jer sam se osjetila viđenom.« Djevojčica osjeća da joj tijelo izmiče, više nije jasan izraz njezine individualnosti, postaje joj strano. Istodobno je drugi poimaju kao stvar, na ulici je prate pogledima, komentiraju njezinu građu. Voljela bi se učiniti nevidljivom. Boji se da će postati put i boji se pokazati svoju put. 208
U svesku I, prvo poglavlje, opisali smo njezine čisto fiziološke procese.
211
briana
Ovo se gađenje u brojnih djevojaka odražava u želji da smršave: ne žele više jesti. Ako ih se prisiljava na jelo, nakon toga povraćaju. Neprekidno nadziru svoju težinu. Druge pak postanu bolesno sramežljive. Već i ulazak u dnevnu sobu i izlazak na ulicu predstavljaju problem. Iz toga se katkad razvijaju psihoze. Tipičan primjer je onaj bolesnice koju, u Opsesijama i psihasteniji, Janet opisuje pod imenom Nadia: Nadia je bila djevojka iz bogate obitelji, nevjerojatno pametna. Elegantna, umjetnički nastrojena, iznad svega je bila izvrsna glazbenica. No od djetinjstva se pokazivala tvrdoglavom i razdražljivom: »Snažno je htjela da je se voli i od svih je tražila beskrajnu ljubav, od roditelja, sestara, posluge. No čim bi dobila malo nježnosti, ponašala bi se toliko zahtjevno, toliko dominantno, da bi ubrzo odgurnula ljude od sebe. Kako je bila strahovito osjetljiva, izrgivanja rođaka koji su joj željeli promijeniti karakter davala su joj osjećaj srama koji se lokalizirao na njezinu tijelu.« S druge strane, njezina potreba za ljubavlju hranila je želju da ostane dijete, da zauvijek bude djevojčica koju se mazi i koja može zahtijevati sve, jednom riječju, budila je u njoj strah na samu pomisao o odrastanju... Rani ulazak u pubertet iznimno je otežao stvari, pomiješavši strah od srama sa strahom od odrastanja: »Kako muškarci vole krupne žene, želim zauvijek ostati krajnje mršava.« Strah od stidnih dlačica i razvijanja grudi pridružio se prijašnjim bojaznima. Od jedanaeste joj se godine, kako je nosila kratke suknje, činilo da je svi promatraju. Kad su je odjenuli u duge suknje, stidjela se svojih stopala, svojih bokova itd. Pojava mjesečnice umalo ju je izludjela. Kad su joj počele rasti stidne dlačice, bila je uvjerena da je jedina na svijetu s tom gadošću i do dvadesete se godine mučila depilacijom »da bi nestao taj ukras divljaka«. Opsesija je porasla kad su počele rasti grudi, jer se oduvijek bojala debljine. Nije joj smetala kod ostalih, ali je smatrala da bi za nju bila mana. »Nije mi nešto stalo do toga da budem lijepa, ali bilo bi me suviše sram da postanem podbuhla, to bi me strašilo. Kad bih se nekom nesrećom udebljala, ne bih se više usudila nikome dopustiti da me vidi.« Stoga je probala sva sredstva, svakakve molitve i vračanja: zaklela bi se da će pet ili deset puta ponoviti molitvu, da će pet puta skočiti na jednoj nozi. »Ako četiri puta u komadu dotaknem istu notu na klaviru, prihvaćam rast i to da me više nitko ne voli.« Na koncu je odlučila da neće jesti. »Nisam se htjela ni debljati ni rasti ni nalikovati na ženu jer sam željela zauvijek ostati djevojčica.« Svečano si obećava da više neće prihvatiti nikakvu hranu. Zbog majčinih molbi krši obećanje, ali zatim provodi sate na koljenima pišući i drapajući nove zakletve. Kad joj u osamnaestoj godini umire majka, prelazi na sljedeću dijetu: dvije bistre juhe, jedan žumanjak, jedna žlica octa, šalica čaja sa sokom cijelog limuna, to je sve što će pojesti u danu. Izjeda je glad. »Katkad sam provodila sate razmišljajući o hrani, toliko sam bila gladna: gutala sam slinu, žvakala rupčić, valjala se po podu koliko sam htjela jesti.« No odolijevala je kušnjama. Iako je bila lijepa, smatrala je da joj je lice podbuhlo i puno prištića. Ako bi joj liječnik rekao da ih ne vidi, govorila je da on ništa ne razumije, da ne zna »prepoznati prištiće koji su između kože i mesa«. Na kraju je napustila obitelj i zatvorila se u jedan stančić u koji je primala samo skrbnika i liječnika. Nikad nije izlazila. Tek je nevoljko prihvaćala posjete svojega oca. Jedan dan joj je rekao da dobro izgleda i uzrokovao teški relaps. Bojala se debelog lica,
212
briana
zdravog tena i snažnih mišića. Gotovo je stalno bila u mraku, toliko joj je bilo nepodnošljivo da bude viđena ili čak vidljiva. Stav roditelja vrlo često pridonosi usađivanju srama zbog fizičkog izgleda u djevojčicu. Jedna žena povjerava:209 Pratio me osjećaj tjelesne inferiornosti koji su podržavale neprestane kritike kod kuće... Pretjerano tašta majka željela je da uvijek budem u najboljem izdanju i krojačici je svaki put nabrajala gomilu sitnica koje valja imati da umu da bi prikrila moje mane: spuštena ramena, prejake bokove, plosnatu stražnjicu, prevelike grudi itd. Kako mi je godinama vrat bio natečen, nisam smjela izlaziti golog vrata... Osobito sam se brinula zbog svojih stopala koja su u pubertetu bila veoma ružna i rugali su mi se zbog načina hodanja... Nešto je od svega toga sigurno točno, ali toliko su me učinili nesretnom, pogotovo kao »tinejdžerku«, katkad sam bila toliko preplašena da više uopće nisam znala kako da se držim. Kad bih nekoga srela, prva pomisao bi mi uvijek bila »da barem mogu skriti svoja stopala«. Zbog toga srama djevojčica se ponaša nespretno, rumeni se bez posebnog razloga, a ta rumenjenja povećavaju njezinu stidljivost i sama postaju predmet fobije. Stekel, uz ostalo,210 pripovijeda o ženi koja se kao »mlada djevojka tako bolesno i jako rumenila da je godinu dana nosila zavoje oko lice uz izgovor da je boli zub«. Katkad u razdoblju koje možemo nazvati pretpubertetom i koje prethodi pojavi mjesečnice, djevojčica još ne osjeća gađenje prema svojemu tijelu. Ponosna je što postaje ženom, sa zadovoljstvom očekuje rast svojih grudi, popunjava dekolte rupčićima i hvališe se pred starijim sestrama. Još uvijek ne shvaća značenje fenomena koji se u njoj odvijaju. Njih joj otkrije prva menstruacija i tada se pojave osjećaji srama. Ako postoje od prije, od tog trenutka se utvrđuju i jačaju. Sva djevojačka svjedočanstva slažu se u jednom: bilo da je djevojčica upozorena na mjesečnicu ili ne, taj događaj se svakoj doima kao odbojan i ponižavajući. Vrlo je čest slučaj da je majka zaboravi pripremiti na to. Zabilježeno je211 da majke spremnije kćerima otkrivaju misterije trudnoće, porođaja, pa čak i spolnih odnosa, nego tajnu menstruacije. Tako je zato što se i same boje te ženske podčinjenosti, to je strah koji odražava drevne mistične strahove muških i koji one prenose svojem potomstvu. Kad djevojčica na donjem rublju pronađe sumnjive mrlje, misli da je dobila proljev, smrtonosno krvarenje, sramotnu bolest. Prema istraživanju koje je Havelock Ellis proveo 1896., na sto dvadeset pet učenica jedne američke srednje škole, njih trideset šest u trenutku svoje prve mjesečnice nisu znale ništa o njoj, trideset devet ih je raspolagalo mutnim informacijama. To znači da ih je više od polovice bilo u neznanju. Prema Helene Deutsch, stvari se do 1946. nisu mnogo promijenile. H. Ellis navodi slučaj mlade djevojke koja se u Saint-Ouenu bacila u Senu, misleći da je zaražena »nepoznatom bolešću«. Stekel u »pismima jednoj majci« također pripovijeda priču o djevojčici koja se pokušala ubiti, shvativši menstrualno krvarenje znakom i kaznom za nečistoće koje su joj kvarile dušu. Prirodno je da se djevojčica boji. Čini joj se da gubi život. Prema Kleinu i engleskoj psihoanalitičkoj školi, krv u njezinim očima može značiti 209
Stekel, La Femme frigide. Stekel, La Femme frigide. 211 Vidi radove Dalyja i Chadwieka, kako ilh navodi H. Deutch u Psyhologie of Women. 210
213
briana
ozljedu unutarnjih organa. Čak i kad je oprezni savjeti poštede pretjerane tjeskobe, posramljena je, osjeća se prljavom. Žuri se u kupaonicu, pokušava oprati ili sakriti svoje umrljano rublje. Tipičan prikaz takvog iskustva nalazimo u knjizi Colette Audry, Aux yeux du souvenir. Unutar toga uzbuđenja, brutalna i konačna drama. Kad sam se jedne večeri svlačila, pomislila sam da sam bolesna. To me nije preplašilo i nisam ništa nikomu rekla u nadi da će sutradan proći. Četiri tjedna kasnije, bol se ponovila, još jača. Polako sam otišla baciti gaćice u košaru za prljavo rublje iza vrata kupaonice. Bilo je toliko vruće da su se pločice u hodniku smočile pod mojim bosim nogama. Kad sam se vratila u krevet, majka je ušla u sobu. Došla mi je objasniti stvari. Ne mogu se sjetiti efekta koji su tada na mene proizvele njezine riječi, ali dok je šaptala, iznenada je glavom provirila Kaki. Kad sam ugledala to oblo i znatiželjno lice, bila sam izvan sebe. Poviknula sam joj da odlazi i ona je, prestrašena, nestala. Molila sam majku da je pretuče jer prije ulaska nije pokucala. Od majčine staloženosti i njezina sveznajućeg i nježno štetnog tona do kraja sam izgubila glavu. Kad je otišla, ja sam utonula u tešku noć. Iznenada su mi navrla dva sjećanja. Nekoliko mjeseci ranije, kad smo se vraćale iz šetnje s Kaki, majka i ja susrele smo starog liječnika iz Privasa, građenog poput drvosječe, s bujnom sijedom bradom. »Gospođo, vaša kći raste«, rekao je gledajući me. I na licu mjesta sam ga zamrzila, ništa ne shvaćajući. Nešto kasnije, majka je po povtatku iz Pariza u komodu spremila paket uložaka. »Što je to?«, upitala je Kaki. Majka je poprimila onaj prirodni izgled odraslih osoba koje vam otkrivaju dio istine, propuštajući reći ostala tri: »To je za Colette, uskoro.« Mrzila sam majku, nijema i nemoćna postaviti ijedno pitanje. Cijele te noći vrtjela sam se u ktevetu. Nije moguće. Probudit ću se. Majka se prevarila, proći će i neće se vratiti... Sutradan, kad sam se potajno presvukla i opet zaprljala, morala sam se suočiti s ostalima. S mržnjom sam pogledala sestru jer još nije znala, jer je odjednom, nesvjesna toga, nada mnom posjedovala nepobitnu nadmoćnost. Zatim sam počela mrziti muškarce koji to nikad neće doživjeti, a koji su znali. Za kraj sam zamrzila i žene koje to tako olako prihvaćaju. Bila sam sigurna da bi se veselile da su znale što mi se događa. »Sada je na tebi red«, mislile bi. I ova također, govorila sam si čim bi vidjela jednu od njih. I ona. Svijet me pokorio. Teško sam hodala i nisam se usuđivala potrčati. Zemlja, zelenilo toplo od sunca i hrana kao da su odisali sumnjivim mirisom... Kriza je prošla i ponovno sam se, usprkos zdravom razumu, nadala da se neće ponoviti. Mjesec dana kasnije morala sam se suočiti s činjenicama i definitivno prihvatiti zlo, ovoga puta potpuno otupjela. Od toga trenutka u mojem sjećanju postojalo je jedno »prije«. Ostatak mojeg života bit će samo »poslije«. Stvari se slično odvijaju za većinu djevojčica. Mnoge od njih boje se odati tu tajnu svojoj okolini. Jedna mi je prijateljica pripovijedala da je, odrastajući bez majke, s ocem i učiteljicom, provela tri mjeseca u strahu i stidu, skrivajući svoje umrljano rublje prije no što su otkrili da je dobila mjesečnicu. Čak i seljanke, za koje bi se očekivalo da su očvrsnule sa spoznajama o najgrubljim aspektima životinjskog života, sa strahom 214
briana
doživljavaju to prokletstvo, zato što je menstruacija na selu još uvijek tabu. Poznavala sam mladu farmericu koja je cijele jedne zime potajno prala rublje u zamrznutom potočiću, odijevajući ga potom mokro izravno na golu kožu, da bi sakrila svoju sramnu tajnu. Mogla bih navesti stotinu sličnih primjera. Djevojčici nije lakše čak ni kad prizna za tu čudnu nevolju. Jedna majka koja je u tom trenutku pljusnula svoju kćer povikavši: »Glupačo! Premlada si za to!« sigurno je iznimka. No više majki pokazuje loše raspoloženje. Većina ih ne daje djevojčicama zadovoljavajuća objašnjenja i one su i dalje pune tjeskobe pred novim stanjem koje donosi menstrualna kriza. Pitaju se ne krije li budućnost još bolnih iznenađenja. Ili si pak zamišljaju da sada mogu ostati trudne samom prisutnošću ili dodirom muškarca, i pred muškima osjećaju istinski strah. Čak i ako ih se poštedi takve tjeskobe mudrim objašnjenjima, duševni mir im se ne vraća lako. Nekoć se djevojčica još mogla pomalo neiskreno promišljati kao aseksualno biće, ili se mogla ne promišljati. Događalo bi se i da sanja da se jednog dana budi kao muškarac. Sada majke i tete laskavo šapuću: »Ona je sad velika cura.« Sestrinstvo matrona je pobijedilo: ona im pripada. Bez mogućnosti žalbe svrstana je na žensku stranu. Katkad je na to ponosna. Misli da je postala odrasla osoba i da će u njezinu životu doći do preokreta. Thyde Monnier212 na primjer pripovijeda: Više nas je postalo »velikim curama« na praznicima; druge u školi, i kad su, jedna za drugom sjedile u dvorišnim zahodima, na svojim »tronovima« kao kraljice koje primaju podanike, mi smo išle »vidjeti krv«. No djevojčica se ubrzo razočara, jer spozna da nije dobila nikakvu povlasticu i da život ide dalje. Jedina je novost nečisti događaj koji se ponavlja svaki mjesec. Ima djevojčica koje satima plaču kad shvate da su osuđene na tu sudbinu. Njihov revolt još je veći jer i muškarci znaju za njihovu sramnu tajnu. Rado bi da ponižavajuća ženska sudbina barem njima ostane misterij. Ali ne - otac, braća, rođaci, muškarci znaju, pa se katkad čak i šale na tu temu. Tada se u djevojčici rađa ili pojačava gađenje prema njezinu previše putenom tijelu. Ni nakon prvog iznenađenja mjesečna neugodnost ne nestane. Djevojčica je svaki put jednako zgađena pred tim bljutavim i ustajalim mirisom koji se podiže iz nje same - mirisom močvara, uvenulih ljubičica - pred tom krvlju koja je sumnjivija i ne toliko crvena kao krv koja je curila iz dječjih ogrebotina. Svakodnevno mora paziti da se presvuče, provjeravati rublje, plahte, riješiti tisuće malih praktičnih i gadljivih problema. U štedljivim obiteljima, higijenski ulošci se svaki mjesec peru i vraćaju na svoje mjesto u hrpi rupčića. Treba dakle u prezaposlene ruke pralje, sluškinja, majke, starije sestre predati te iscjetke proizašle iz nje same. Zavoji koje ljekarne prodaju u kutijama s cvjetnim imenima poput »Kamelije« ili »Runolista« bacaju se nakon uporabe. No na putovanju, u odmaralištu, na izletu, nije ih se tako lako riješiti, jer ih je izričito zabranjeno bacati u zahodsku školjku. Mala junakinja Psihoanalitičkog dnevnika213 opisuje svoj užas pred higijenskim uloškom. U vrijeme menstruacije čak se i pred sestrom pristaje skinuti samo u mraku. Taj neugodni, glomazni predmet može se odvojiti tijekom žešće vježbe. To je gore poniženje nego izgubiti gaćice usred ulice. Ta grozna mogućnost katkad dovodi do psihasteničnih manija. Kao nekakvom zlonamjernošću prirode, bolovi i nelagoda često počnu tek nakon krvarenja kojemu se ne mora primijetiti početak. Mlade djevojke često imaju neredovite mjesečnice, koje ih
212 213
Moi. Prevela na francuski Carla Malraux.
215
briana
mogu iznenaditi tijekom šetnje, na ulici, kod prijatelja. Mogu, poput gđe de Chevreuse,214 zaprljati odjeću, sjedalo. Što mlada djevojka osjeća više gađenja prema tom ženskom nedostatku, to više mora oprezno na njega misliti da se ne izloži užasnom poniženju takve nezgode ili malog upozorenja. Slijedi niz odgovora koje je o tome skupio doktor Liepmann215 za svoje istraživanje o mladenačkoj seksualnosti: Kad sam prvi put dobila mjesečnicu, sa šesnaest godina, bila sam jako prestrašena kad sam jedno jutro to otkrila. Iskreno, znala sam da mora doći, ali me je bilo toliko sram da sam pola dana provela u krevetu i na sva pitanja sam odgovarala ovako: Ne mogu ustati. Zanijemjela sam od iznenađenja kad sam, s nepunih dvanaest godina, prvi put dobila. Bila sam ispunjena gađenjem, i kako mi je majka samo suho priopćila da se to događa svaki mjesec, smatrala sam to velikom svinjarijom i nisam si htjela priznati da se to ne događa i muškarcima. Zbog te me je pustolovine majka odlučila uputiti u tajne, ne zaboravivši menstruaciju. Tad sam se drugi put razočarala, jer sam, čim sam je dobila, pojurila veselo k majci koja je još spavala i probudila sam je vičući »Mama, dobila sam!«, na što mi je ona odgovorila samo: »I zato me budiš!?«. Unatoč svemu, smatrala sam to istinskim preokretom u svojem životu. Najgori užas osjetila sam tijekom prve mjesečnice, kad sam ustvrdila da krvarenje ne prestaje nakon nekoliko minuta. Ipak, nisam nikome, pa tako ni majci, rekla riječi. Taman sam napunila petnaest godina. Usto, boljelo me samo malo. Samo su me jedanput uhvatili tako užasni bolovi da sam se onesvijestila i oko tri sata ostala u sobi ležeći na podu. No ni tada nisam ništa rekla. Kad je kod mene prvi put nastupila ta indisponiranost, imala sam otprilike trinaest godina. Već sam o tome razgovarala s prijateljicama iz razteda i bila sam sva ponosna što sam sad i ja postala jedna od najvećih. Osjećajući se veoma važno, objasnila sam profesoru tjelesnog da danas ne mogu sudjelovati u nastavi jer sam indisponirana. Majka me nije u to uputila. Ona je tek u devetnaestoj godini dobila menstruaciju i, od straha da će je koriti što je uprljala rublje, zakopala ga je u polju. S osamnaest godina dobila sam prvu mjesečnicu.216 Nitko me nije ni na što upozorio... Tu noć sam žestoko krvarila uz snažne grčeve i nisam se ni trenutka mogla odmoriti. Uzlupanoga srca, čim je svanulo, potrčala sam k majci i neprestano ridajući zamolila je za savjet. No dobila sam samo ovaj strogi ukor: »Trebala si to ranije primijetiti da ne zaprljaš tako plahte i krevet.« To je bilo sve od objašnjenja. Dakako, razbijala sam glavu razmišljajući koji sam to zločin mogla počiniti i osjećala sam strašnu tjeskobu. Već sam znala što je to. Čak sam nestrpljivo čekala da dođe, nadajući se da će mi majka tada otkriti kako se prave djeca. Stigao je veliki dan, ali majka 214
Za Fronde prerušena u muškarca, gđa de Chevreuse je nakon dugog jahanja raskrinkana zbog krvavih mrlja na sedlu. 215 Vidi doktor W. Liepmann, Jeunesse et sexualité. 216 Radi se o djevojci iz uboge berlinske obitelji.
216
briana
je i dalje šutjela. Svejedno sam bila ludo sretna. Govorila sam si: »Sada i ti možeš raditi djecu: ti si gospođa.« Ova se kriza događa u još nježnoj dobi. Dječak dosegne adolescenciju tek s petnaest ili šesnaest godina; djevojčica se pretvara u ženu između trinaeste i četrnaeste godine. No suštinska razlika u njihovim iskustvima ne proizlazi odatle. Ne leži ni u fiziološkim manifestacijama koje joj u slučaju djevojčice zadaju strašan udarac. Pubertet u dva spola poprima radikalno drukčije značenje jer im ne najavljuje istu budućnost. Jasno, i dječaci u pubertetu osjećaju svoja tijela kao neugodnu prisutnost, ali kako su od djetinjstva ponosni na svoju muškost, prema njoj ponosno transcendiraju trenutak svoje formacije. Ponosno si pokazuju dlačice koje im niču na nogama i pretvaraju ih u muškarce. Više nego ikad, spolovilo im je predmet uspoređivanja i natjecanja. Odrastanje je metamorfoza koja ih plaši: mnogi adolescenti osjećaju tjeskobu na nagovještaj zahtjevne slobode, ali s radošću pristupaju dostojanstvu muškog. Naprotiv, da bi se pretvorila u odraslu osobu, djevojčica se mora zatvoriti u granice koje će joj nametnuti njezina ženskost. Dječak se u dlačicama koje rastu divi neodređenim obećanjima, ona ostaje zbunjena »brutalnom i konačnom dramom« koja ograničava njezinu sudbinu. Isto kao što penis iz društvenoga konteksta povlači svoju povlaštenu vrijednost, društveni kontekst menstruaciju pretvara u prokletstvo. Prvo simbolizira muškost, drugo ženskost. Njezino otkrivanje prihvaća se sa sablazni zato što ženskost znači drugost i inferiornost. Djevojčici se život uvijek doimao određen tom neopipljivom esencijom kojoj odsutnost penisa ne uspijeva dati pozitivno lice. Ona samu sebe otkriva u crvenoj tekućini koja istječe između njezinih bedara. Ako je već prihvatila svoje stanje, prihvaća događaj s radosti... »Sada si gospođa.« Ako ga je uvijek odbijala, krvava presuda je uništi. Najčešće oklijeva: menstrualna krv nagoni je na gađenje i strah. »Dakle, to znače te riječi: biti ženom!« Fatalnost koja je dosad izvana i nejasno vrebala nada njom skvrčena je u njezinu trbuhu. Nema načina da se od nje pobjegne, osjeća se opkoljenom. U spolno ravnopravnom društvu, smatrala bi menstruaciju samo njezinim vlastitim načinom pristupanja životu odrasle osobe. Ljudsko tijelo i kod muškaraca i kod žena poznaje mnoga gora ropstva. Na njih se ljudi lako privikavaju jer su zajednička svima i stoga ne predstavljaju ni za koga manu. Mjesečnice kod adolescentica pobuđuju strah jer ih guraju u inferiornu i osakaćenu kategoriju. Taj osjećaj poniženja jako će mučiti djevojčicu. Sačuvala bi ponos na svoje krvareće tijelo kad ne bi izgubila samopoštovanje kao ljudsko biće. A ako uspije zadržati potonje, mnogo će manje živo osjećati poniženje svoje puti. Mlada djevojka koja si sportskim, društvenim, intelektualnim, mističkim aktivnostima otvori putove transcendencije neće u svojoj specifikaciji vidjeti osakaćenost i lako će je nadvladati. Razlog tomu što u tom razdoblju djevojčica tako često razvije psihoze jest to što se osjeća nemoćnom pred gluhom kobi koja je osuđuje na nezamislive kušnje; njezina ženskost u njezinim je očima bolest, patnja, smrt i zapanjena je tom sudbinom. Primjer koji živo opisuje takve tjeskobe jest onaj bolesnice koju je H. Deutsch opisala pod imenom Molly: Molly je imala četrnaest godina kad je počela patiti od psihičkih smetnji. Bila je četvrto od petero djece u obitelji. Vrlo strogi otac kritizirao je svoje kćeri pri svakom objedu, majka je bila nesretna, i roditelji često nisu razgovarali jedno s drugim. Jedan od njezine braće pobjegao je od kuće. Molly je bila veoma nadarena, vrlo je dobro plesala step, ali bila je sramežljiva i 217
briana
teško je podnosila obiteljsku atmosferu. Momaka se bojala. Njezina starija sestra udala se protiv majčine volje i Molly se jako zanimala za sestrinu trudnoću. Porođaj je bio težak i trebalo je upotrijebiti kliješta. Molly je, saznavši pojedinosti i čuvši da žene često umiru pri porođaju, bila strašno potresena. Dva mjeseca se brinula za novorođenče. Kad je sestra otišla od kuće, došlo je do užasne scene kada se majka onesvijestila. Molly se također onesvijestila: vidjela je prijateljice kako se onesvješćuju u razredu i opsjedale su je misli o smrti i nesvjestici. Kad je dobila prvu mjesečnicu, sa stidom je rekla majci: »Stvar se dogodila« i pošla sa sestrom kupiti higijenske uloške. Kad je na ulici ugledala muškarca, pognula je glavu. Općenito je pokazivala gađenje samom sobom. Nije je boljelo tijekom menstruacija, ali uvijek ih je pokušavala sakriti od majke. Jedanput, primijetivši mrlju na plahtama, majka ju je pitala ima li mjesečnicu, a ona je to zanijekala iako je bilo istina. Jednog dana rekla je svojoj sestri: »Sada mi se sve može dogoditi. Mogu imati dijete. Za to bi morala živjeti s muškarcem, reče joj na to sestta. - Ali ja živim s dvojicom, ocem i tvojim mužem.« Otac nije dopuštao kćerima da navečer izađu od straha da ne budu silovane. Ti su strahovi pridonijeli Mollynoj zamisli da su muškarci zastrašujuća stvorenja. Strah od trudnoće, smtri pri porođaju, poprimio je tolike razmjere otkad je dobila prvu mjesečnicu da je malo-pomalo počela odbijati izaći iz sobe, željela je po čitave dane ostati u krevetu. Ima strašne napadaje panike ako je se prisiljava da izađe. A ako se mora udaljiti od kuće, dobije napadaj i onesvijesti se. Boji se automobila, taksija, ne može više spavati, misli da noću lopovi ulaze u kuću, viče i plače. Ima prehrambene manije, katkad previše jede da bi spriječila nesvjesticu. Također se boji kad se osjeća zatvorenom. Više ne može ići u školu ni voditi normalan život. Slična je Nancyna217 priča, koja nije vezana uz menstrualne probleme, ali u kojoj se očituje tjeskoba koju djevojčica osjeća prema svojoj utrobi: S oko trinaest godina djevojčica je bila bliska sa starijom sestrom i bila je sva ponosna što joj se ova povjerila o tajnim zarukama i udaji. Dijeliti tajnu odrasle osobe značilo je biti primljen među odrasle. Neko je vrijeme živjela u sestrinu domu. No kad joj je sestra rekla da će »kupiti« bebu, Nancy je postala ljubomorna na sestrina muža i na buduće dijete. Bilo joj je nepodnošljivo da je se opet tretira kao dijete kojemu se skrivaju tajne. Počela je osjećati želučane smetnje i htjela je operirati slijepo crijevo. Operacija je uspjela, ali za boravka u bolnici Nancy je bila u stanju teške uznemirenosti. Bolničarki koju je prezirala priređivala je nasilne scene. Pokušala je zavesti liječnika, pozivala ga na sastanke, ponašala se izazovno i u napadajima nervoze zahtijevala da je tretira kao ženu. Okrivljavala se za smrt svojega malog brata koja se dogodila prije mnogo godina. Osobito je bila sigurna u to da joj nisu odstranili crvuljak, da su joj u trbuhu zaboravili skalpel: pod izlikom da je progutala novčić tražila je da je rendgenski snime.
217
Također je navodi H. Deutsch, Psychology of Women.
218
briana
Želja za operacijom - i osobito za odstranjivanjem crvuljka - nije rijetkost u toj dobi. Djevojčice tako izražavaju strah od silovanja, trudnoće, porođaja. U svojem trbuhu osjećaju mračne prijetnje i nadaju se da će ih kirurg spasiti nepoznate opasnosti koja vreba. Djevojčici žensku sudbinu ne nagovještava samo pojava mjesečnice. U njoj se proizvode i drugi sumnjivi fenomeni. Dosad je njezin erotizam bio klitorisni. Teško je saznati je li samozadovoljavanje manje rašireno među djevojčicama nego među dječacima. One mu se odaju u prve dvije godine ili možda čak u prvim mjesecima života. Čini se da prestaju sa samozadovoljavanjem oko druge godine života, da bi mu se vratile tek u kasnijoj dobi. Već po svojoj anatomskoj građi, cjevčica usađena u muško tijelo potiče na dodirivanje više od skrivene ženske sluznice. No slučajna trljanja, pri penjanju na gimnastičke sprave, stabla, uspinjanju biciklom, zatim dodiri neke odjeće, u igri, ili čak inicijacija prijatelja, starijih, odraslih, često djevojčici otkrivaju senzacije koje zatim pokušava ponoviti. U svakom slučaju zadovoljstvo je, kad se postigne, autonomni doživljaj: odlikuje ga ležernost i nedužnost svih dječjih zabava.218 Djevojčica baš i ne povezuje te intimne užitke sa svojom ženskom sudbinom. Ako je imala ikakve seksualne odnose s dječacima, oni su se uglavnom temeljili na znatiželji. Najednom eto osjeća emocionalnu zbunjenost u kojoj se ne prepoznaje. Osjetljivost erogenih zona se razvija, a one su u žene toliko brojne da se cijelo njezino tijelo može smatrati erogenim. To joj odaju obiteljska milovanja, nedužni poljupci, ravnodušan dodir krojačice, liječnika, frizera, prijateljska ruka na njezinoj kosi ili šiji. Osjeti i često namjerno traži dublje uzbuđenje u svojim odnosima igre ili borbe s dječacima i djevojčicama. Poput Gilberte koja se na Champs-Elysées tuče s Proustom. U naručju plesnih partnera, pod pogledom majke koja ništa ne sluti, osjeća čudnu čežnju. Uostalom, čak je i bolje zaštićeno djetinjstvo izloženo konkretnijim kušnjama. U »pristojnim« sredinama nesretni se incidenti zataškavaju zajedničkim dogovorom. No čest je slučaj da su poneka milovanja kućnih prijatelja, stričeva, rođaka, da ne spominjemo djedove i očeve, mnogo nepriličnija no što to majka misli; ili je neki profesor, liječnik, svećenik bio drzak i znatiželjan. Priče o takvim iskustvima nalazimo u L'Asphyxie Violette Leduc, u La Haine maternelle S. de Tervagnes i u L'Orange bleue Yassu Gauclère. Stekel tvrdi da naročito djedovi znaju često biti vrlo opasni. Imala sam petnaest godina. Noć prije pogreba djed je došao prespavati kod nas. Sutradan, majka je već ustala, a on me pitao može li doći u moj krevet da se igramo; istog trena sam ustala ne odgovorivši mu... Počela sam se bojati muškataca, pripovijeda jedna žena219 Druga djevojka sjeća se da je doživjela težak šok u dobi od osam ili deset godina kad joj je djed, starac od sedamdeset godina, opipao genitalije. Posjeo ju je na krilo i uvukao joj prst u vaginu. Djevojčica je osjetila golemu tjeskobu, ali se ipak nikad nije usudila priznati što se dogodilo. Otada se jako bojala svega seksualnog.220
218
Osim, dakako, u dosta čestim slučajevima kad izravna ili posredna intervencija roditelja ili vjerskih skrupula to pretvori u grijeh. Male djevojčice su nekad bile podvrgnute užasnim kaznama, pod izlikom da ih se oslobađa od njihovih »loših navika«. 219 La Femme frigide. 220 La Femme frigide.
219
briana
Takve incidente djevojčica uglavnom prešućuje zbog srama koji u njoj pobuđuju. Osim toga, često, ako se otvori svojim roditeljima, oni na to reagiraju kinjenjem. »Ne govori gluposti... zločesta si.« Šuti i o neobičnim potezima nekih neznanaca. Jedna je djevojčica ispričala doktoru Liepmannu:221 Iznajmili smo podrumsku sobu kod nekog postolara. Kad je naš stanodavac bio sam, često bi došao po mene, uzeo me u naručje i dugo me, jako dugo ljubio, izvijajući se naprijed-natrag. K tomu njegov poljubac nije bio površinski, jer bi mi gurnuo jezik u usta. Mrzila sam ga zbog toga. No nikad nisam rekla ni riječ jer sam bila veoma bojažljiva. Osim poduzetnih prijatelja i perverznih prijateljica, tu je i koljeno koje u kinu dodiruje njezino, ruka koja noću u vlaku kliže po njezinoj nozi, mladići koji se podsmjehuju kad prolazi, muškarci koji je prate ulicom, zagrljaji, brzinski dodiri. Ne shvaća baš značenje tih dogodovština. Gla vom petnaestogodišnjakinje često vlada neobična zbrka, jer se teorijske spoznaje ne podudaraju s konkretnim iskustvima. Jedna je već iskusila žar uzbuđenja i žudnje, ali si, poput Clare d'Ellebeuse koju je izmislio Francis Jammes, zamišlja da je dovoljan muški poljubac da postane majkom. Druga zna sve o genitalnoj anatomiji, ali uzbuđenje koje osjeti pri zagrljaju s plesnim partnerom pripisuje glavobolji. Mlade su djevojke danas zasigurno upućenije nego nekoć. Svejedno, ima psihijatara koji tvrde da neke adolescentice još ne znaju da spolni organi nemaju samo urinarnu svrhu.222 U svakom slučaju, baš i ne povezuju svoju seksualnu uzbuđenost s genitalijama, zato što ih na tu povezanost ne upućuje nijedan onako jasan znak kao što je muška erekcija. Jaz između sirovosti nekih otkrivenih činjenica i njihovih romantičnih maštanja o muškarcima i ljubavi toliki je da ih nikako ne mogu spojiti. Thyde Monnier223 pripovijeda da se s nekoliko prijateljica zarekla da će promatrati mušku građu i to ispričan ostalima: Ja, koja sam namjerno ušla bez kucanja u očevu sobu, opisala sam: »Nalik je na batak, poput valjka je na kojem je nešto okruglo.« Bilo je to teško za objasniti. Narisala sam crtež, čak tri, i svaka je nosila svoj skriven u potkošulji i s vremena na vrijeme umirala od smijeha gledajući ga, a zatim bi se zamislila. Kako nevine djevojčice poput nas mogu povezati te stvari sa sentimentalnim pjesmama, slatkim romantičnim pričicama u kojima je ljubav kao cjelina - poštovanje, stidljivost, uzdasi i rukoljubi - sublimirana do te mjere da se pretvori u eunuha? Ipak, kroz knjige, razgovore, prizore i riječi koje je načula, djevojčica daje značenje uzbuđenju svojega tijela. Pretvara se u poziv, žudnju. Sa svojim groznicama, drhtajima, vlažnosti, nejasnim nelagodama, njezino tijelo poprima novu i uznemiravajuću dimenziju. Mladić se ponosi svojim erotskim težnjama jer radosno prihvaća svoju muškost. U njega je spolna želja agresivna, usmjerena hvatanju. U njoj vidi potvrdu svoje subjektivnosti i transcendencije. Hvali se njome svojim prijateljima. Spolovilo je za njega smetnja kojom se ponosi. Poriv koji ga vodi k ženki iste je prirode kao onaj koji ga vodi 221
Liepmann, Jeunesse et sexualité. Vidi H. Deutsch, Psychology of Women, 1946. 223 Moi. 222
220
briana
ka svijetu, i tako se on u njemu prepoznaje. Spolni život djevojčice, naprotiv, uvijek je bio potajan. Kad se njezina senzualnost transformira i preuzme cijelo tijelo, tajna je počinje mrcvariti: uzbuđenje podnosi kao sramotnu bolest. Uzbuđenje nije aktivno, nego stanje, pa ga se čak ni u mašti ne može osloboditi nikakvom autonomnom odlukom. Ne pada joj na pamet da uzme, dira, siluje: ona je čekanje i poziv. Doživljava se ovisnom. Osjeća se ugroženom u svojem otuđenom tijelu. Njezina joj raspršena nada i san o sretnoj pasivnosti jasno otkrivaju vlastito tijelo kao objekt namijenjen drugome. Želi upoznati seksualno iskustvo samo u njegovoj imanenciji. Priziva dodir ruke, usana, drugog tijela, a ne samu ruku, usne i strano tijelo. Slika partnera ostaje u tami ili obavijena idealnom izmaglicom. No ne može spriječiti da je proganja njegova prisutnost. Strahovi i mladenačka odbojnost koje je osjećala prema muškarcu postali su dvosmisleniji i samim time mučniji nego nekoć. Tada su bili proizašli iz dubinske separacije između dječjeg tijela i njezine budućnosti kao odrasle osobe. Sada izviru iz same kompleksnosti koju djevojka osjeća u svojoj puti. Shvaća da je osuđena na posjedovanje jer ga priziva, ali se i buni protiv svojih želja. Ujedno se i nada i boji sramotne pasivnosti dobrovoljne lovine. Pomisao da se skine do gola pred muškarcem ispunjava je uzbuđenjem, ali osjeća i da će tada biti nepovratno prepuštena njegovu pogledu. Ruka koja uzima, dodiruje, ima još moćniju prisutnost od pogleda. Više je plaši. No najočitiji i najmrskiji simbol tjelesnog posjedovanja je penetracija muškog spolovila. Djevojka mrzi to što se tijelo koje poistovjećuje sa samom sobom može perforirati kao kožu, poderati kao tkaninu. No više od rane i boli koja je prati, djevojka odbija upravo to da joj rana i bol budu naneseni. »Užasna je pomisao da te probuši muškarac«, kazala mi je jedanput jedna mlada djevojka. Strah od muškog uda nije razlog straha od muškarca, ali ga potvrđuje i simbolizira. Ideja penetracije poprima svoje opsceno i ponižavajuće značenje u općenitijem obliku, a usput mu je temeljni element. Tjeskoba se u djevojčice odražava u noćnim morama koje je muče i fantazijama koje je progone. U trenutku kad u sebi osjeti potajno zadovoljstvo, ideja silovanja je u mnogim slučajevima počinje opsjedati. Očituje se u snovima i ponašanju, kroz mnoge, manje-više jasne simbole. Mlada djevojka pretražuje sobu prije spavanja, od straha da u njoj ne nađe nekog lupeža s mutnim namjerama. Čini joj se da čuje provalnike u kući, napadača koji ulazi kroz prozor s nožem, da je probode. Na manje ili više izražen način muškarci u njoj izazivaju zebnju. Otac joj se počinje na neki način gaditi. Više ne može podnijeti miris njegova duhana, mrzi iza njega ući u kupaonicu. Iako ga i dalje voli, ta tjelesna odbojnost je česta. Poprimi užasne razmjere ako je dijete već bilo neprijateljski nastrojeno prema ocu, kao što često biva kod mlađih kćeri. Psihijatri tvrde da često od mladih pacijentica čuju sljedeći san: siluje ih neki muškarac, pred očima starije žene i s njezinim pristankom. Jasno je da simbolički traže majčino dopuštenje da se prepuste svojim željama. Jer, jedan od zahtjeva koji ih najviše opterećuju je zahtjev licemjerja. Mlada djevojka je osuđena na »čistoću«, na nevinost baš u trenutku kad u sebi i oko sebe otkriva tajnu uzbuđenja života i seksa. Mora biti bijela poput hermelina, prozirna poput kristala, odijevaju je u lagani organdi, sobu joj ukrašavaju bojom bombona, kad prilazi glasovi se stišaju, zabranjene su joj nepristojne knjige. A opet, ne postoji dijete na svijetu koje ne uživa u »odvratnim« slikama i željama. Trudi ih se sakriti čak i pred najboljom prijateljicom, čak i pred sobom. Želi živjeti i misliti samo po pravilima. Zbog nepovjerenja u sebe samu poprima podmukao, nesretan, bolećiv izgled. Poslije joj pak ništa neće biti teže od suočavanja s tim inhibicijama. No unatoč tom potiskivanju, osjeća se shrvanom teretom neizrecivih krivnji. Njezina metamorfoza u ženu ne odvija se samo u sramu, nego u žaljenju što je trpi.
221
briana
Jasno je da su nježne godine za djevojčicu razdoblje bolne tjeskobe. Ne želi ostati dijete. No svijet odraslih čini joj se ili strašan ili dosadan: Dakle, htjela sam odrasti, ali nikad nisam ozbiljno sanjala o tome da ću voditi život kakav sam vidjela kod odraslih, kaže Colette Audry... I tako je u meni rasla želja da odrastem a da nikad ne prihvatim sudbinu odrasle osobe, da nikad ne budem solidarna s roditeljima, gospodaricama kuće, kućanicama, ili glavama obitelji. Željela bi se osloboditi bremena svoje majke, ali također žarko treba njezinu zaštitu. Upravo joj grijesi koje nosi na savjesti, poput samozadovoljavanja, dvosmislenih prijateljstava, neprimjerenih knjiga, čine taj zaklon nužnim. Tipično je iduće pismo,224 koje je prijateljici uputila petnaestogodišnja djevojčica: Mama želi da nosim dugu haljinu na veliki bal obitelji X... svoju prvu dugu haljinu. Čudi se što to ne želim. Molila sam je da mi dopusti da zadnji put nosim svoju ružičastu haljinicu. Toliko se bojim. Čini mi se da će, ako odjenem dugu haljinu, mama otići na dugi put i da neću znati kad će se vratiti. Zar to nije blesavo? A katkad me gleda kao da sam mala djevojčica. Ah, kad bi samo znala! Zavezala bi mi ruke za krevet i prezrela bi me! U Stekelovoj knjizi, La Femme frigide, nalazimo nevjerojatan dokument jednoga ženskog djetinjstva. Riječ je o jednoj bečkoj »Süsse Mädel« koja je napisala detaljno svjedočanstvo oko svoje dvadeset i prve godine. Ono predstavlja konkretnu sintezu svih trenutaka koje smo proučili odvojeno. S pet godina odabrala sam svojega prvog partnera za igru, dječaka Richarda koji je imao šest ili sedam godina. Uvijek sam željela znati kako se prepoznaje je li netko dječak ili djevojčica. Rekli su mi po naušnicama, po nosu... Prihvatila sam to objašnjenje, svejedno osjećajući da mi nešto skrivaju. Iznenada se Richard želio popiškiti... Htjela sam mu posuditi svoju noćnu posudu. Kad sam ugledala njegovo spolovilo, meni nešto posve iznenađujuće, povikala sam s najvećom radošću: »Ali što ti je to? Kako je zgodno! I ja bih željela imati nešto slično!« Istog trena sam ga hrabro dodirnula... Zatekla ih je teta i otada su djeca bila pod nadzorom. S devet godina, s drugim dječacima od osam do deset godina igra se vjenčanja, a uz to i doktora. Dodiruju si genitalije i jednog dana, jedan od dječaka je dotakne svojim spolovilom te kaže da su njegovi roditelji napravili isto to kad su se vjenčali. »Bila sam izvan sebe od gađenja: Oh, ne, nisu uradili ništa tako ružno!« Dugo je nastavila s tim igrama i osjećala je veliku ljubavnu i seksualnu bliskost prema dvojici dječaka. Njezina teta to jednog dana sazna i izbije grozna scena gdje joj se prijeti popravnim domom. Prestaje viđati Arthura koji joj je bio mezimac i zbog toga jako pati. Počinje slabo učiti, izobliči joj se rukopis, postaje razroka. Počinje prijateljevati s Walterom i Francoisom. »Walter je zaokupljao sve moje misli i osjećaje. Dopustila sam mu da me dira pod suknjom, kad sam 224
Navela H. Deutsch.
222
briana
sjedila ili stajala pred njim i pisala zadaće... Čim bi moja majka otvorila vtata, on bi povukao ruku, a ja sam pisala. Naposljetku smo imali normalne odnose muškarca i žene, ali nisam mu dopuštala mnogo toga. Čim bi mislio da je penetrirao u moju vaginu, otrgla bih se od njega pod izlikom da je netko došao... Nisam ni pomišljala da je to grijeh.« Njezina prijateljstva s dječacima završila su i poslije je prijateljevala samo s djevojčicama. »Vezala sam se za Emmy, mladu dobro odgojenu i učenu djevojku. Jedanput, za Božić, kad smo imale dvanaest godina, razmijenile smo mala zlatna srca u koja su bila ugravirana naša imena. Smatrale smo to vrstom zaruka zaklevši se na 'vječnu vjernost'. Dio svojeg obrazovanja dugujem Emmy. Ona me uputila i u seksualna pitanja. U petom razredu već sam počela sumnjati u priču o rodi koja donosi djecu. Mislila sam da djeca dolaze iz trbuha i da ga treba otvoriti da bi djeca mogla izaći. Emmy me najviše uplašila u vezi s masturbacijom. U školi nam je više evanđelja otvorilo oči o seksualnim stvarima. Na primjer kad sveta Marija ide u posjet svetoj Elizabeti: 'Dijete joj je u utrobi od radosti zaigralo' i ostali neobični dijelovi Biblije. Podcrtavale smo te pasuse, a kad se to saznalo, čitav razred je zamalo dobio lošu ocjenu iz ponašanja. Pokazala mi je i 'uspomenu od devet mjeseci' o kojoj Schiller govori u Razbojnicima. Emmyn je otac dobio premještaj i ja sam opet ostala sama. Pisale smo si na tajnom pismu koje smo izmislile, ali, kako sam se osjećala usamljeno, zbližila sam se s malenom Židovkom Hedl. Emmy me jedanput iznenadila na izlasku iz škole s Hedl. Priredila mi je ljubomornu scenu. Ostala sam s Hedl do upisa u trgovačku školu i bile smo najbolje prijateljice, sanjale smo o tome da jednog dana postanemo šogorice jer mi se prilično sviđao jedan od njezine braće, student. Kad bi mi prišao, toliko bih se zbunila da bih mu odgovorila nešto smiješno. U sumrak, kad bi Hedl i ja sjedile stisnute jedna uz drugu na malenom divanu i slušale kako on svira klavir, iz nepoznatog razloga tekle su mi vruće suze. Prije mojega prijateljstva s Hedl, nekoliko sam tjedana posjećivala izvjesnu Ellu, kći siromaha. Kad ju je probudilo škripanje kreveta, promatrala je roditelje 'u četiri oka'. Rekla mi je da je njezin otac legao na majku koja je strašno vikala i otac joj je rekao: 'Brzo se odi oprati da se ništa ne dogodi.' Intrigiralo me ponašanje oca, izbjegavala sam ga na ulici i dubinski suosjećala s njezinom majkom (sigurno ju je strašno boljelo, kad je tako vikala). S jednom drugom prijateljicom razgovarala sam o dužini penisa, jedanput sam načula da je riječ o dvanaest do petnaest centimetara. Tijekom nastave krojenja uzele smo metar da izmjerimo dužinu od dotičnog mjesta uzduž naših sukanja. Došle smo, dakako, najmanje do pupka, i zgrozile se: kad se udamo, doslovno će nas probiti.« Promatrala je psa kako opći s kujom. »Ako bih na ulici vidjela konja koji mokri, nisam mogla odvojiti oči od njega, mislim da me impresionirala dužina penisa.« Promatrala je muhe i životinje na selu. »U dobi od dvanaest godina, dobila sam jaku anginu i savjetovala se o tome s prijateljem liječnikom. Sjedio je na mojem krevetu i odjednom stavio ruku pod poktivač gotovo mi dodirujući 'mjesto'. Poskočila sam vičući: 'Baš ste besramni!' Dojurila je majka, liječniku je bilo strašno neugodno i pretvarao se da sam mala drznica i da me je samo želio uštipnuti za nogu. Morala sam ga zamoliti da mi oprosti... Kad sam napokon dobila menstruaciju 223
briana
i kad je otac pronašao moje krvave uloške, izbila je grozna scena. Zašto je on, uredan čovjek, prisiljen živjeti među toliko prljavih žena. Činilo mi se da sam kriva zbog menstruacije.« S petnaest godina, djevojčica je našla novu prijateljicu s kojom komunicira »stenografski«, »tako da nitko od ukućana ne može čitati naša pisma. Bilo je toliko toga za napisati o našim osvajanjima. Također mi je povjerila velik broj stihova koje je pronašla na zidovima zahoda; sjećam se jednoga jer je degradirao ljubav (koju sam zamišljala tako uzvišenom) do razine smeća: 'Što je vrhovni cilj ljubavi? Dvije guze spojene štapićem.' Odlučila sam da se nikad neću dovesti u tu situaciju. Muškarac koji voli djevojku ne može od nje tražiti takvo što. S petnaest i pol godina dobila sam brata, i bila sam jako ljubomorna jer sam oduvijek jedinica. Moja me prijateljica stalno tražila da pogledam kako je brat građen, ali ja joj nikako nisam mogla dati informacije koje je htjela. U to doba druga mi je prijateljica opisala prvu bračnu noć i nakon toga sam se iz znatiželje poželjela udati. U njezinu opisu jedino je 'dahtanje poput konja' vrijeđalo moj smisao za estetiku... Koja od nas se ne bi željela udati da se svuče pred voljenim mužem i da je on prenese u krevet? To je zvučalo tako uzbudljivo!« Možda bismo rekli, iako je riječ o normalnom, a ne patološkom slučaju, da je ovo iznimno »perverzna« djevojčica. Svakako su je nadzirali manje nego ostale. No ako se znatiželja i želje mladih »dobro odgojenih« djevojaka ne odražavaju u djelima, to ne znači da ne postoje kao fantazije i igre. Nekoć sam poznavala jednu vrlo pobožnu djevojku, uznemirujuće nevinu - u međuvremenu se »ostvarila« kao žena, predana majčinstvu i vjeri - koja je jedne večeri sva uzdrhtala povjerila starijoj ženi: »Kako mora da je divno svlačiti se pred muškarcem! Zamislimo da si mi ti muž«; i počela se svlačiti, sva se tresući od uzbuđenja. Nikakav odgoj ne može spriječiti djevojčicu da osvijesti svoje tijelo i da sanja o svojoj sudbini. Mogu joj se jedino nametnuti stroga potiskivanja koja će zatim opterećivati cijeli njezin seksualni život. Poželjno bi bilo da je se, naprotiv, nauči da prihvati sebe bez isprika i srama. Sada razumijemo kakva drama muči adolescenticu u doba puberteta: ne može postati »odrasla osoba« a da ne prihvati svoju ženskost. Znala je i ranije da je spol predodređuje na nepotpunu i nepomičnu egzistenciju. Sada ga otkriva u obliku prljave bolesti i nerazumljive krivnje. Najprije je svoju inferiornost poimala samo kao nedostatak, a sada se manjak penisa pretvorio u ljagu i prijestup. Ranjena, posramljena, uznemirena i kriva korača u budućnost.
224
briana
Drugo poglavlje Djevojka Cijelo djetinjstvo djevojčicu se maltretira i osakaćuje, ali ona se ipak pojmila kao autonomna individua. U odnosima s roditeljima, prijateljima, u učenju i igri, vidjela je sebe u sadašnjosti kao transcendenciju, samo zamišljajući svoju buduću pasivnost. Kad uđe u pubetret, budućnost ne samo da se približava, nego se smješta u njezino tijelo. Postaje najkonkretnija stvarnost. Zadržava kobni značaj koji je uvijek imala. Dok adolescent aktivno korača k odrasloj dobi, djevojka vreba otvaranje toga novog, nepredvidljivog razdoblja čiji je zaplet već definiran i prema kojem je vrijeme vuče. Već odvojenoj od svoje dječje prošlosti, sadašnjost joj se doima samo prijelazom. U njoj ne otkriva nijedan vrijedan cilj, samo zanimacije. Više-manje prikriveno, njezina mladost troši se u očekivanju. Ona čeka Muškarca. Jasno, i adolescent sanja o ženi, želi je. No ona će uvijek biti samo jedan element njegova života: ona ne sažima njegovu sudbinu. Od djetinjstva, djevojčica, bilo da se željela ostvariti kao žena ili nadići ograničenja svoje ženskosti, očekivala je od muškog ispunjenje i bijeg. On ima blistavo lice Perzeja, svetog Jurja. On je osloboditelj. Također je i bogat i moćan, ima ključeve sreće, on je Šarmantni princ. Ona predosjeća da će se, pod njegovim milovanjima, osjećati kao da je nosi velika struja života, kao onda kad je počivala u majčinu krilu. Podložna njegovoj nježnoj vlasti, naći će istu sigurnost kao u rukama svojega oca. Čarolija zagrljaja i pogleda opet će je okameniti u idola. Uvijek je bila uvjerena u mušku nadmoćnost. Taj muški prestiž nije djetinjasti privid. Ima ekonomske i društvene temelje. Muškarci su doista gospodari svijeta. Adolescenticu sve uvjerava da je u njezinu interesu da se pretvori u njihovu vazalku. Njezini roditelji to zagovaraju. Otac je ponosan na uspjehe koje ostvaruje kći, majka ih vidi kao obećanja dobre budućnosti. Prijateljice zavide i dive se onoj koja privlači najviše muškog poštovanja. U američkim koledžima, uspjeh studentice mjeri se brojem »spojeva« koje niže. Brak nije samo časna i manje zamorna karijera od mnogih drugih. Samo brak omogućuje ženi da dosegne svoje puno društveno dostojanstvo i da se seksualno ostvari kao ljubavnica i majka. U tom obliku njezina okolina zamišlja njezinu budućnost, a tako je zamišlja i ona sama. Jednoglasno se prihvaća da je osvajanje muža - ili u nekim slučajevima, zaštitnika - za nju najvažniji pothvat. U muškarcu se u njezinim očima utjelovljuje Drugo, kao što se ono za muškarca utjelovljuje u njoj. No to Drugo njoj se doima esencijalno, a ona se naspram njega doživljava kao neesencijalno. Ona će se osloboditi roditeljskog doma, majčina utjecaja, otvorit će si budućnost ne aktivnim osvajanjem, nego ponovno se prepuštajući, pasivna i poslušna, rukama novoga gospodara. Često se tvrdilo da je, ako se prepusti toj predaji, tomu tako jer je tjelesni i moralno postala inferiorna dječacima i nesposobna nadmetati se s njima. Odustavši od uzaludnog natjecanja, povjerava brigu za svoju sreću članu superiorne kaste. Zapravo, njezina poniznost ne proizlazi iz zadane inferiornosti, nego naprotiv, njezina poniznost rađa sve 225
briana
njezine manjkavosti. Korijen joj je u prošlosti adolescentice, u društvu koje ju okružuje i upravo u toj budućnosti koja joj se nudi. Točno je da pubertet transformira djevojačko tijelo. Krhkije je nego nekoć. Ženski organi su ranjivi, njihovo funkcioniranje osjetljivo. Čudne i neugodne, grudi su teret. U napornim vježbama podsjećaju je na svoju prisutnost, drhte, bole. Od tog trenutka, mišićna snaga, izdržljivost, agilnost žene, postaju inferiorni muškima. Neuravnoteženost hormonskih lučenja stvara živčanu i vazomotornu nestabilnost. Mjesečnice su bolne: glavobolje, ukočenost, bolovi u trbuhu čine bolnima, ili čak nemogućima, uobičajene aktivnosti. Tim mukama često se pridružuju psihičke smetnje: živčana, razdražljiva, žena često svaki mjesec prolazi kroz stanje poluotuđenosti. Središnja kontrola živčanog sustava i simpatikusa više nije osigurana. Poremećaji cirkulacije, izvjesne autointoksikacije tijelo pretvaraju u zaslon koji stoji između žene i svijeta, vruću maglu koja je tišti, guši i odvaja: kroz tu bolnu i pasivnu put, cijeli svemir je pretežak teret. Oprimirana, potopljena, postaje strana samoj sebi zato što je strana ostatku svijeta. Sinteze se raspadaju, trenuci više nisu povezani, druge prepoznaje samo apstraktno. Ako rasuđivanje i logika ostaju netaknuti, kao u melankoličnom deliriju, podčinjeni su iskazima strasti koji izbijaju iz organskog nereda. Te su činjenice veoma važne, ali žena im daje težinu svojim načinom njihova osvještavanja. Oko trinaeste godine dječaci prođu pravu poduku iz nasilja, razvija im se agresivnost, volja za moći, sklonost natjecanju. Upravo tada djevojčica odustaje od brutalnih igara. Sportovi su joj i dalje dostupni, ali sport koji je specijalizacija, podčinjenost umjetnim pravilima, nije ekvivalent spontanom i uobičajenom pribjegavanju sili, na margini je života. On ne poučava o svijetu i o čovjeku samome tako intimno kao razuzdana borba, neočekivani uspon. Sportašica nikad ne doživi osvajački ponos dječaka koji je pokorio prijatelja. Uostalom, u mnogim zemljama većina djevojaka ne dobiva nikakav sportski trening. Kao i tuče, penjanje im je zabranjeno, one samo pasivno trpe svoje tijelo. Mnogo jasnije nego u ranim godinama, moraju se odreći izlaženja onkraj danog svijeta, afirmacije sebe iznad ostatka čovječanstva. Zabranjeno im je istraživati, usuditi se, pomicati granice mogućeg. Osobito im je natjecateljski stav, toliko važan kod mladića, gotovo nepoznat. Jasno, žene se uspoređuju, ali natjecanje je nešto sasvim drugo od tih pasivnih odmjeravanja. Dvije se slobode suočavaju jer imaju utjecaj na svijet čije granice misle pomaknuti. Nadmašiti prijatelja u penjanju ili pobijediti u obaranju ruku znači potvrditi svoju suverenost nad cijelim svijetom. Ovakvi osvajački postupci nisu dopušteni djevojci, a posebice joj nije dopušteno nasilje. Nesumnjivo, u svijetu odraslih, sila u normalna vremena ne igra važnu ulogu, ali ga ipak opsjeda. Brojni su muški postupci koji počivaju na pozadini mogućeg nasilja: na svakom uglu može doći do svađe. U većini slučajeva one se ne dogode, ali muškarcu je dovoljno da u šakama osjeti volju za samoafirmacijom da bi se osjećao potvrđenim u svojoj muškosti. Muško može pribjeći ili prepustiti se udarcima pri svakom napadu ili pokušaju da ga se svede na objekt. On ne dopušta da ga drugi transcendiraju, ponovno se pronalazi u središtu svoje subjektivnosti. Nasilje je autentičan test svačijeg prianjanja uza sebe sama, uza svoje strasti, svoju vlastitu volju. Radikalno odbijati nasilje znači odbijati si svaku objektivnu istinu, znači zatvoriti se u apstraktnu subjektivnost. Ljutnja i pobuna koje ne prolaze kroz mišiće ostaju imaginarne. Strašna je frustracija ne moći upisati pokrete svojega srca u lice zemlje. Na jugu SAD-a crncu je potpuno nemoguće rabiti nasilje protiv bijelaca. To pravilo je ključ tajanstvene »crne duše«. Način na koji se crnac doživljava u bjelačkom svijetu, njegovi postupci da bi mu se prilagodio, kompenzacije koje traži, čitav njegov način osjećanja i djelovanja objašnjavaju se pasivnošću na koju je osuđen. Tijekom okupacije, Francuzi koji su odlučili ne dopustiti si 226
briana
nasilje prema okupatoru čak ni u slučaju provokacije - bilo to iz egoističnog opreza ili zato što su imali zahtjevne zadaće - osjećali su da je njihov položaj na svijetu temeljito uzdrman. O tuđem hiru ovisilo je hoće li se pretvoriti u objekt, njihova subjektivnost više nije imala načina da se konkretno izrazi, bila je samo sporedni fenomen. Isto tako, svemir potpuno drukčije izgleda adolescentu kojemu je dopušteno da bespogovorno svjedoči o sebi samom nego adolescentici čiji su osjećaji lišeni izravne učinkovitosti. Prvi neprestano dovodi svijet u pitanje, može se u bilo kojem trenutku pobuniti protiv zadanog i stoga, kad ga prihvati, ima dojam da ga aktivno potvrđuje; druga ga samo podnosi; svijet se definira bez nje i ima nepromjenjiv oblik. Ta tjelesna nemoć odražava se u općenitijoj sramežljivosti. Ne vjeruje u snagu koju nije iskusila u svojem tijelu, ne usuđuje se poduzimati, pobuniti, izumljivati. Osuđena na poslušnost, na pomirenost, u društvu samo može prihvatiti već gotovo mjesto. Uzima poredak stvari kao zadanost. Jedna mi je žena pričala da je tijekom cijele svoje mladosti divljački neiskreno nijekala svoju fizičku slabost. Priznati je značilo bi izgubiti volju i hrabrost da išta poduzme, čak i na intelektualnom i političkom polju. Poznavala sam jednu djevojku odgojenu na dječački način i iznimno snažnu koja se smatrala jakom poput muškarca. Iako je bila jako lijepa, iako je svaki mjesec imala bolne menstruacije, bila je potpuno nesvjesna svoje Ženskosti. Posjedovala je naglost, bujnost života, inicijative dječaka. Imala je i njegovu odvažnost: nije oklijevala intervenirati šakama ako bi na ulici vidjela da gnjave neko dijete ili ženu. Jedno-dva nesretna iskustva otkrili su joj da je sila na strani muškarca. Kad je postala svjesna svoje slabosti, velik dio njezina samopouzdanja se srušio. To je bio početak evolucije zbog koje je poženstvenila, ostvarila se kao pasivnost i prihvatila ovisnost. Nemati više povjerenja u svoje tijelo znači izgubiti povjerenje u sebe samu. Treba samo uvidjeti važnost koju mladi ljudi pridaju svojim mišićima da bi se shvatilo da svaki subjekt poima svoje tijelo kao svoj objektivni izraz. Erotski nagoni u mladića samo potvrđuju ponos koji izvlači iz svojega tijela. U njemu nalazi znak transcendencije i svoje moći. Djevojka možda Uspije prihvatiti svoje želje, ali najčešće one zadržavaju sramotnu narav. Cijelo njezino tijelo doživljava se kao neugodnost. Nepovjerenje koje je osjetila još kao dijete prema svojoj »utrobi« pridonosi davanju sumnjiva značaja menstruaciji koji je čini mrskom. Psihičkim stavom koji izaziva, menstrualni teret predstavlja težak hendikep. Prijetnja koja vreba nad djevojkom tijekom nekih mjesečnica može joj se činiti toliko nepodnošljivom da će odustati od izleta, od užitaka iz straha da se njezina sramota ne otkrije. Strah koji joj ona ulijeva odražava se na organizam i osnažuje neugodnosti i boli. Vidjeli smo da je jedno od obilježja ženske fiziologije i uska veza između endokrinih lučenja i živčane regulacije. Tu postoji uzajamno djelovanje. Tijelo žene, a osobito ono djevojke, jest »histerično« tijelo u tom smislu da takoreći nema udaljenosti između psihičkog života i njegove fiziološke realizacije. Prevrat koji kod djevojaka prouzroči otkrivanje pubertetskih nevolja čini ih ogorčenima. Zato što joj je tijelo sumnjivo, što ga vreba s nemirom, ono joj se čini bolesno. Ono jest bolesno. Vidjeli smo da je to tijelo zaista krhko i da postoje sasvim organski poremećaji do kojih u njemu dolazi. No ginekolozi se slažu da su devet od deset njihovih klijentica umišljene bolesnice, što će reći - ili njihove muke nisu fiziološki stvarne, ili je pak organski poremećaj sam uzrokovan psihičkim stavom. U velikoj mjeri upravo tjeskoba bivanja ženom nagriza žensko tijelo. Vidimo da, ako biološki položaj žene za nju predstavlja hendikep, tomu je tako zbog perspektive iz koje je se poima. Živčana osjetljivost, vazomotorna nestabilnost, kad se ne pretvore u patološke, ne brane joj nijedno zanimanje. I među samim muškarcima postoji velika raznolikost temperamenata. Indisponiranost dan-dva mjesečno, makar i bolna, također nije prepreka. Zapravo se brojne žene njoj prilagođavaju, a osobito one 227
briana
kojima bi mjesečno »prokletstvo« moglo dodatno smetati: sportašice, putnice, žene s fizički teškim zanimanjima. Većina zanimanja ne zahtijeva veću energiju od one koju žena može pružiti. A u sportovima zamišljeni cilj nije uspjeh neovisan o fizičkim sposobnostima, nego ostvarenje perfekcije svojstvene svakom organizmu posebno. Prvak u perolakoj kategoriji istovrijedan je onome u teškoj kategoriji; prvakinja u skijanju nije inferiorna prvaku koji je od nje brži; oni pripadaju dvjema različitim kategorijama. Upravo se sportašice pozitivno zainteresirane za vlastiti uspjeh, osjećaju najmanje hendikepirane u odnosu na muškarce. I dalje njezina fizička slabost ne dopušta ženi da upozna nasilje. Kad bi joj bilo moguće da se potvrdi u svojemu tijelu i pokaže u svijetu na drugi način, taj bi nedostatak lako kompenzirala. Da pliva, penje se na planinske vrhunce, upravlja avionom, da se bori s prirodnim elementima, ulazi u rizike i pustolovine, ne bi pred svijetom osjećala stid o kojemu sam govorila. U sveukupnom položaju koji joj ostavlja doista malo izlaza, te posebnosti dobivaju vrijednost i to ne smjesta, nego jačanjem kompleksa manje vrijednosti koji se u njoj razvio u djetinjstvu. Taj kompleks će se također nadvijati nad njezinim intelektualnim ostvarenjima. Često možemo primijetiti da od puberteta mlada djevojka počinje uzmicati na intelektualnom i umjetničkom polju. Postoji mnogo razloga za to. Jedan od najčešćih je taj da adolescentica od svoje okoline ne dobiva ohrabrenja na kakva nailaze njezina braća. Upravo suprotno, žele da također bude i žena i mora kombinirati obaveze svojega profesionalnog posla s onima koje podrazumijeva njezina ženskost. Direktorica jedne stručne škole na to se osvrnula na sljedeći način: Mlada djevojka odjednom postaje biće koje zarađuje za život radeći. Ima nove želje koje više nemaju nikakve veze s obitelji. Prilično se često događa da se mora vraški truditi... Noću se vraća obitelji satrta golemim umorom i glave nadjevene svim događajima dana... Kako će je obitelj dočekati? Majka je brzo šalje u kupnju. Također treba dovršiti odgođene kućanske poslove i još se mora pobrinuti za svoju garderobu. Nemoguće je izbrisati sve intimne brige koje je i dalje muče. Osjeća se nesretnom, uspoređuje se s bratom koji nema nikakve obaveze u kući, i protestira.225 Kućni rad ili svakodnevni zadaci koje majka bez oklijevanja nameće studentici, naučnici, potpuno je iscrpljuju. Tijekom rata viđala sam svoje učenice u Sevresu izmoždene obiteljskim obavezama koje su obavljale uza svoje školske zadatke. Jedna je oboljela od Pottove bolesti, druga od meningitisa. Majka se, kako ćemo vidjeti, neprijateljski oglušuje na oslobađanje svoje kćeri i više-manje namjerno radi na tome da je još više optereti. Poštuje se trud mladića da postane muškarac i već mu se priznaje velika sloboda. Od mlade djevojke zahtijeva se da ostane doma, nadziru se njezini izlasci. Nipošto je se ne ohrabruje da u svoje ruke primi svoju zabavu, svoje užitke. U rijetkim slučajevima žene same organiziraju duge izlete, šetnje ili biciklističke vožnje ili se odaju igrama poput bilijara, kuglanja. Osim nedostatka inicijative koji proizlazi iz njihova odgoja, običaji otežavaju njihovu neovisnost. Ako lutaju ulicama, promatraju ih i prilaze im. Poznajem mlade djevojke koje se, iako nisu ni najmanje stidljive, nimalo ne vole same šetati Parizom jer, kako ih stalno salijeću, moraju stalno biti na oprezu: to im kvari svaki užitak. Ako učenice trče ulicama u veselim skupinama kao učenici, privlače pažnju. Koračati krupnim koracima, pjevati, glasno pričati i smijati se, gristi jabuku, znači 225
Citirao Liepmann, Jeunesse et sexualité.
228
briana
provokaciju, netko će ih vrijeđati, pratiti ili im pristupiti. Bezbrižnost smjesta postaje nedostatak pristojnosti. Samokontrola na koju je prisiljena žena i koja postaje druga priroda »dobro odgojenoj djevojci« ubija spontanost. Satrta je životna radost. Iz toga proizlaze napetost i dosada. Ta dosada je zarazna: mlade djevojke brzo dodijaju jedna drugoj; bivanje u istom zatvoru ne stvara među njima solidarnost. I to je jedan od razloga zbog kojih im je tako nužno društvo dječaka. Nesposobnost da budu dovoljne same sebi stvara stidljivost koja se proteže kroz čitave njihove živote i obilježava njihove poslove. Smatraju da su briljantni trijumfi rezervirani za muškarce. Ne usuđuju se previsoko ciljati. Vidjeli smo djevojčice od petnaest godina kako, uspoređujući se s dječacima, izjavljuju: »Dječaci su bolji.« To je uvjerenje iscrpljujuće. Potiče na lijenost i mediokritet. Jedna mlada djevojka, koja nije snažnijem spolu pristupala s posebnim poštovanjem, spočitnula je nekom mladiću kukavičluk. Kad su joj rekli da je i sama mlitavica, odgovorila je popustljivo: »Jedno je žena, drugo je muškarac!« U pozadini takvog malodušja jest što se djevojka ne osjeća odgovornom za svoju budućnost. Smatra nepotrebnim zahtijevati od sebe mnogo jer, na kraju krajeva, njezina sudbina sigurno neće ovisiti o njoj. U muškarca se ne uzda zato što zna da je manje vrijedna, nego naprotiv: uzda se u nj, pa se baš zato miri s predodžbom manje vrijednosti, i tako je sama uspostavlja. Djevojka zasigurno neće uživati veće poštovanje u muškim očima pojačavajući svoju ljudsku vrijednost, nego oblikujući se po uzoru na njihove snove. Ako je neiskusna, nije uvijek svjesna te činjenice. Katkad iskazuje istu agresivnost kao dječaci. Pokušava ih osvojiti grubim autoritetom, ponosnom izravnošću. Takav je stav gotovo sigurno osuđuje na neuspjeh. Sve djevojke, pa i najudvornija i najoholija, nauče da moraju popustiti da bi se svidjele. Majke im nalažu da se više ne odnose prema dječacima kao prema prijateljima, da im se ne nabacuju, da prihvate pasivnu ulogu. Ako žele započeti prijateljstvo ili flert, moraju brižljivo paziti da ne ispadne kao da su to same inicirale. Muškarci ne vole muškarače, ni pametnice, ni pametnjakovićke; straši ih previše odvažnosti, kulture, inteligencije, previše karaktera. U većini romana, kako primjećuje spisateljica George Eliot, plava i glupa junakinja pobjeđuje energičnu brinetu. U Mlinu na Flossi, Maggie uzalud pokušava obrnuti uloge; na koncu umire te se plavuša Lucy uda za Stephena. U Posljednjem Mohikancu, junakovo srce osvoji beskrvna Alice, a ne srčana Cora. U Malim ženama simpatična Joe je Laurieju samo prijateljica iz djetinjstva. Ljubav poklanja dosadnoj kovrčavoj Amy. Ženstvenost znači pokazati se nemoćnom, lakoumnom, pasivnom, poslušnom. Djevojka se ne mora samo dotjerivati i lickati, nego i potisnuti svoju spontanost i zamijeniti je ljupkošću i šarmom koje je naučila od starijih žena. Bilo kakvo samopotvrđivanje umanjuje njezinu ženstvenost i njezine šanse za zavođenje. Mladićevo kretanje u egzistenciju je relativno lako jer si njegovi pozivi ljudskog bića i mužjaka ne proturječe: već je njegovo djetinjstvo najavilo tu sretnu sudbinu. Ostvarujući se kao neovisnost i sloboda dobiva društvenu vrijednost i, uz to, muževni prestiž. Ambiciozni muškarac, poput Rastignaca, cilja na novac, slavu i žene jednim te istim pokretom. Jedan od stereotipa koji ga pritom potiču jest onaj moćnog i slavnog muškarca kojega žene obožavaju. Suprotno tomu, za djevojku postoji razilaženje između njezina ljudskog položaja u pravom smislu riječi i njezina ženskog poziva. I zato je adolescencija za ženu tako teško i presudno razdoblje. Do nje je bila autonomna individua: sad mora odustati od svoje suverenosti. Nije samo poput svoje braće, i to jače, rastrgana između prošlosti i budućnosti, nego uz to izbija sukob između njezina izvornog zahtjeva da bude subjekt, aktivnost, sloboda, i s druge strane njezinih erotskih težnji i društvenog pritiska da se prihvati kao pasivni objekt. Spontano se poima kao esencijalno: kako će se odlučiti da 229
briana
postane neesencijalno? Ako se mogu ostvariti samo kao Drugo, kako da se odreknem svojeg Ja? To je uznemirujuća dilema s kojom se bori buduća žena. Kolebajući se između želje i gađenja, između nade i straha, odbijajući ono što zaziva, ona je još uvijek razapeta između razdoblja dječje neovisnosti i onoga ženske submisije. Ta joj nesigurnost, po izlasku iz nezahvalnog doba, daje gorak okus nezrele voćke. Djevojka može vrlo različito, ovisno o svojim prethodnim izborima, reagirati na svoju situaciju. »Mala žena«, buduća matrona, možda se lako prepusti svojoj metamorfozi. Međutim, možda je kroz svoje iskustvo »male majke« okusila autoritet zbog kojega će se pobuniti protiv muškog jarma. Spremna je utemeljiti matrijarhat, a ne postati erotski objekt i sluškinja. Tako je često kod onih starijih sestara koje su vrlo mlade prihvatile važne odgovornosti. »Muškobanjasta« djevojka, postavši ženom, katkad doživi gorko razočaranje koje je može odvesti izravno u homoseksualnost. No ona je u neovisnosti i žestini tražila način da posjeduje svijet. Možda se ne želi odreći moći svoje ženskosti, majčinskih iskustava, čitavog jednog dijela svoje sudbine. Uglavnom, s nešto otpora, djevojka pristane na svoju ženskost. Već je kroz djetinje očijukanje s ocem, u svojim erotskim maštanjima, upoznala čari pasivnosti. Sad otkriva njezinu moć. Sramu koji osjeća prema svojoj putenosti ubrzo se pridružuje taština. Ruka koja je dirne, pogled koji je uzbudi, oni su poziv, molba. Vlastito tijelo doima joj se obdareno čarobnim vrlinama; ono je blago, oružje; ponosi se njime. Oživljava koketnost, koja u godinama autonomnog djetinjstva često iščezne. Isprobava šminku, frizure. Umjesto da skriva svoje grudi, masira ih da bi narasle, proučava svoj osmijeh u zrcalima. Veza uzbuđenosti i zavođenja je toliko čvrsta da, u svim slučajevima uspavanog erotskog senzibiliteta, u subjekta uopće ne zamjećujemo želju za sviđanjem. Pokusi su pokazali da se bolesnice koje pate od hipotireoze, i zato su apatične, loše volje, mogu promijeniti ubrizgavanjem žljezdanih ekstrakata: počnu se smješkati, zavoditi, postanu vesele. Psiholozi zadojeni materijalističkom metafizikom odvažno su proglasili koketnost »instinktom« koji izlučuje štitna žlijezda. No ovo mutno objašnjenje nije ništa vrjednije ovdje nego u ranom djetinjstvu. Činjenica jest da se u svim slučajevima organske deficijencije limfatizmu, anemiji itd. - tijelo podnosi kao teret. Kao strano i neprijateljsko, ono se ne nada ničemu i ne obećava ništa. Kad ponovno pronađe svoju ravnotežu i vitalnost, subjekt ga odmah prepozna kao svoje i kroza nj transcendira prema drugima. Za djevojku, erotska transcendencija znači: učiniti se plijenom da bi ulovila. Postaje objekt; i poima se kao objekt; s iznenađenjem otkriva taj novi aspekt svojega bića: čini joj se da se udvostručila. Umjesto da posve koincidira sa sobom, sada postoji izvan sebe same. Tako, u Pozivu na valcer Rosamond Lehmann, Olivia u zrcalu otkriva nepoznato lice. To je ona-objekt koja iznenada izvire pred njom. U njoj se budi prolazan, ali uznemirujući osjećaj: Ovih dana neobičan je osjećaj pratio trenutke promatranja u zrcalu: na mahove i rijetko može izroniti stranac, nova ona. To se dogodilo već dva-tri puta. Pogledala je u zrcalo i vidjela sebe. Ali, što se dogodilo?... Ovo je bilo nešto posve novo. Ovo je bilo tajanstveno lice, ujedno mračno i blistavo. Kosa i raspuštena, i zalizana, i podignuta, kao da je prožeta divljom strujom. Je li zbog odjeće, ali činilo joj se da joj se tijelo skladno slaže u njoj, da se centrira, širi, ujedno i statično i gipko: živo. Bio je to portret djevojke u ružičastom. Doimalo se kao da je svi predmeti iz sobe u odrazu uokviruju, predstavljaju, šapćući: Evo vas.
230
briana
Oliviju zapanjuju upravo obećanja koja učitava u ove sliku u kojoj prepoznaje svoje djetinje snove i koja je ona sama. No djevojci je također u svojoj putenoj prisutnosti drago tijelo koje je oduševljava kao da je tuđe. Miluje se, ljubi si rame, prijevoj ruke u laktu, promatra si prsa, noge. Masturbacija postaje izgovor za sanjarenje, u njoj traži nježno posjedovanje sebe. Kod mladića postoji suprotnost između ljubavi prema sebi i erotskog poleta koji ga baca prema objektu koji će posjedovati. Njegov narcizam uglavnom sa seksualnim zrenjem nestaje. Umjesto da žena bude pasivni objekt za ljubavnika kao i za sebe, u njezinoj erotici postoji primitivna nejasnoća. Jednim složenim korakom cilja na glorifikaciju svojega tijela putem priznanja muških kojima je to tijelo namijenjeno. Reći da želi biti lijepa da bi očarala, ili da pokušava očarati da se uvjeri da je lijepa, značilo bi pojednostavljivati stvari. U samoći svoje sobe, u salonima gdje pokušava privući poglede, ona ne odvaja mušku žudnju od ljubavi za svoje vlastito ja. Ta je zbrka očita kod Mane Bashkirtseff. Već se pokazalo da ju je zakašnjelo odvikavanje od dojenja življe od bilo kojeg drugog djeteta predodredilo da želi da je drugi gledaju i vrednuju. Od pete godine do kraja adolescencije svu ljubav poklanja svojem izgledu. Neizmjerno se divi svojim rukama, licu, ljupkosti. Piše: »Ja sam svoja vlastita junakinja...« Želi postati operna pjevačica da bi je gledala opčarana publika koju bi potom odmjerila ponosnim pogledom. No taj se »autizam« izražava u romantičnim sanjama. Od dvanaeste je godine zaljubljena. Želi biti voljena, i u obožavanju koje želi izazvati samo traži potvrdu onoga obožavanja koje poklanja sebi. Sanja o tome da vojvoda de H., u kojeg je zaljubljena a da nikad nije s njime razgovarala, padne ničice pred njezine noge. »Bit ćeš zaslijepljen mojim sjajem i voljet ćeš me... Vrijedan si samo onakve žene kakva se nadam da ću biti.« Istu podvojenost nalazimo kod Nataše iz Rata i mira: Čak ni mama ne razumije. Divno je koliko sam pametna! Čisti šarm, ta Nataša! nastavi ona govoreći o sebi u trećem licu, zamišljajući da su to riječi nekoga vrlo mudrog muškarca - najmudrijeg i najboljeg muškarca. Sve ima, u njoj je sve. Pametna je i mila i lijepa i spretna. Pliva, odlično jaše, pjeva predivno! Da, točno tako, predivno!... Toga se jutra vratila svojem uobičajenom raspoloženju, ljubavi prema sebi, divljenju prema svojoj osobi. »Kako je šarmantna ta Nataša!«, rekla je, govoreći kao treća, kolektivna i muška osoba. »Lijepa je i mlada, ima dobar glas, nikome ne stoji na putu; samo je ostavite na miru!« Katherine Mansfield je također opisala, u liku Beryl, slučaj gdje se isprepleću narcizam i romantična želja ženske sudbine: U blagovaonici, uz treperavu svjetlost iz kamina, Beryl je na jastuku svirala gitaru. Svirala je sama za sebe, potiho pjevala i promatrala se. Vatra se presijavala na njezine cipele, na rumeni trbuh gitare i na njezine bijele prste... »Kad bih bila vani i gledala se kroz prozor, bila bih prilično zapanjena«, mislila je. Pratnju je odsvirala posve prigušeno; više nije pjevala, nego je slušala. »Prvi put kad sam te vidio, djevojčice - pojma nisi imala da nisi sama sjedila si s nožicama na jastuku i svirala gitaru. Bože, ne mogu zaboraviti...« Beryl je podigla glavu i ponovno zapjevala: Čak je i mjesec umoran... No tada je glasno zalupalo na vratima. Pojavilo se sluškinjino purpurno lice... Ne, nije mogla podnijeti tu blesavu curu. Otrčala je u mračni salon i 231
briana
počela hodati gore-dolje. Oh, bila je uznemirena, uznemirena. Iznad okvira kamina bilo je zrcalo. Oslonivši se na kamin, pogledala je svoje blijedo lice. Kako je lijepa, ali nema nikoga da to vidi, nikoga... Beryl se nasmiješi i njezin je osmijeh zaista bio tako neodoljiv da se nasmiješila još jednom... Kult sebe se u djevojke ne odražava samo obožavanjem svoje fizičke osobe. Želi posjedovati i veličati svoje čitavo ja. To je cilj intimnih dnevnika u koje rado istresa svoju dušu: dnevnik Marie Bashkirtseff je slavan i služi kao model žanra. Djevojka govori bilježnici kao što je nekoć govorila svojim lutkama, dnevnik je prijatelj, povjerenik, obraća mu se kao da je osoba. Među stranice je upisana istina koja se skriva roditeljima, prijateljicama, nastavnicima, koja opija autoricu nasamo. Djevojčica od dvanaest godina, koja je vodila dnevnik do dvadesete, napisala je u posvetu: Ja sam mala bilježnica Draga tajna dopisnica Tvoja ispovjedaonica Ja sam mala bilježnica.226 Druge pak zapisuju: »Ne čitati dok ne umrem« ili »Spaliti kad umrem«. Smisao za tajnovitost, razvijen kod djevojčice u pretpubertetu, samo dobiva na važnosti. Zatvara se u strašnu samoću. Odbija svojoj okolini predati svoje skriveno ja koje smatra svojim istinskim ja, a koje je zapravo imaginarni lik. Glumi da je plesačica poput Tolstojeve Nataše, ili svetica, kao što je radila Marie Leneru, ili jednostavno to čudnovato čudo, ona sama. Uvijek postoji golema razlika između junakinje iz dnevnika i objektivnog lica koje roditelji i prijatelji u njoj prepoznaju. Također je uvjerena da je neshvaćena: njezini odnosi sa samom sobom zbog toga postaju još strastveniji. Zanosi se svojom izolacijom, osjeća se drukčijom, nadmoćnom, iznimnom. Obećava si da će budućnost biti osveta za osrednjost njezina sadašnjega života. Iz te ograničene i bijedne egzistencije bježi kroz snove. Uvijek je voljela sanjati, a sad će se više no ikad prepustiti toj sklonosti. Koristi se poetskim klišejima da bi maskirala svijet koji je zastrašuje: muški spol ovjenčava aureolom mjesečine, ružičastih oblaka, baršunaste noći. Svoje tijelo pretvara u mramorni, jaspisov, sedefni hram. Pripovijeda si blesave bajke. Često uranja u takve besmislice jer nema svijet u svojim rukama. Kad bi morala djelovati, trebala bi vidjeti jasno, a može čekati u magli. I mladić sanjari. Nadasve o pustolovinama u kojima igra aktivnu ulogu. Djevojka više voli čudnovato od pustolovine; ona stvari i ljude obasjava nesigurnom magičnom svjetlošću. Magija je po svojem konceptu pasivna snaga. Kako je predodređena na pasivnost, a ipak želi moć, djevojka mora vjerovati u magiju. U magiju svojega tijela koja će podjarmiti muškarce, u magiju sudbine općenito koja će je ispuniti, a da ona za to ne mora ništa učiniti. Što se stvarnog svijeta tiče, nastoji ga zaboraviti. »Katkad u školi, ne znam ni sama kako, pobjegnem od gradiva i odletim u zemlju snova...«227, piše jedna djevojka. »Tada se toliko prepustim slatkim tlapnjama da potpuno izgubim pojam o stvarnosti. Prikovana sam za stol, a, kad dođem k sebi, ne mogu vjerovati da se nalazim među četiri zida.« 226 227
Citirao Debesse La Crise d'orginalite juvenile. Navela Marguerite Evard, L'Adolescente.
232
briana
»Mnogo više volim sanjariti nego pisati stihove«, piše druga. »Skicirati u glavi zgodne bajke bez glave i repa ili izmisliti neku legendu promatrajući planine pod svjetlošću zvijezda. To je mnogo ljepše, jer je neodređenije i jer ostavlja dojam odmora, osvježenja.« Sanjarenje može poprimiti morbidan oblik i opustošiti čitavu egzistenciju, kao u idućem slučaju:228 Marie B., pametna i sanjarska djevojčica, u doba puberteta koji je otpočeo oko četrnaeste godine, doživljava napadaj psihičkog uzbuđenja s idejama veličine. »Odjednom objavljuje svojim roditeljima da je španjolska kraljica, poprima uzvišen stav, zaogrće se u zavjesu, smije se, pjeva, zapovijeda i naređuje.« Dvije se godine to stanje ponavlja tijekom mjesečnica; zatim osam godina vodi normalan život, ali jako je zamišljena, obožava raskoš i često zna gorko reći: »Ja sam činovnikova kći.« Oko dvadeset i treće godine postaje apatična, prezriva prema okolini, odaje ambiciozne planove. Stanje se pogoršava do te mjere da je interniraju u bolnicu Sainte-Anne, gdje provodi osam mjeseci. Vraća se u obiteljski dom, gdje tri godine leži u krevetu, »neugodna, zločesta, nasilna, hirovita, besposlena, i pakleni teret za sve oko sebe«. Ponovno je odvode u Sainte-Anne, odakle više ne izlazi. Leži u krevetu i ništa je ne zanima. U određenim razdobljima - koja se, izgleda, podudaraju s mjesečnicama - ustaje se, zaogrće pokrivačem, zauzima kazališne poze, smiješi se liječnicima ili ih posprdno promatra... Njezini komentari često odražavaju izvjesnu erotiku, a njezin gordi stav megalomanske koncepcije. Tone sve dublje u sanjarenje tijekom kojega joj se na licu pojavljuju osmijesi zadovoljstva; zapušta svoju toaletu i čak prlja plahte. »Kiti se čudnovatim ukrasima. Bez košulje, često je gola ili omotana u plahte kad se ne pokazuje gola, a na glavi joj dijadema od aluminijske folije, na rukama, zapešćima, ramenima i gležnjevima nebrojene narukvice od konopa i vrpci. Slično prstenje krasi joj prste.« Ipak, ponekad govori o svojemu stanju sasvim lucidno. »Sjećam se jednoga prijašnjeg napadaja. Negdje sam dubinski znala da to nije istina. Bila sam poput djevojčice koja se igra s lutkom i koja vrlo dobro zna da lutka nije živa, ali se želi uvjeriti da jest... Namještala sam kosu i odjeću. To me zabavljalo, a zatim, pomalo, unatoč samoj sebi, bila sam kao opčarana; kao da sam živjela u snu... Bila sam poput glumice koja igra ulogu. U svijetu mašte. Živjela sam više života i u svim tim životima ja sam bila glavni lik... Ah! Imala sam toliko različitih života. Jednom sam se udala za prekrasnog Amerikanca sa zlatnim naočalama. Imali smo veliku kuću i sobu za svakoga. Kakve sam zabave tamo priređivala!... Živjela sam i u doba špiljskih ljudi... Tada sam bila neobuzdana. Ne mogu pobrojiti sve muškarce s kojima sam spavala. Ovdje su ljudi malo nazadni. Ne razumiju zašto idem leći sa zlatnom narukvicom na bedru. Nekoć sam imala prijatelje koje sam jako voljela. Kod mene smo organizirali zabave. Bilo bi cvijeća, parfema, hermelinova krzna. Prijatelji su mi poklanjali umjetnine, kipove, automobile... Kad legnem gola u krevet, to me podsjeti na moj nekadašnji život. Divila sam se sebi u zrcalima, kao umjetnik... U začaranom stanju bila sam sve što sam željela biti. Čak sam pravila gluposti. Uzimala sam morfij, kokain. Imala sam ljubavnike... Dolazili bi k meni noću. U paru. Dovodili bi frizere i promatrali 228
Prema Borel i Robin, Les Reveries morbides. Naveo Mikowski, La Schizophrenie.
233
briana
bismo razglednice.« Drag joj je i jedan od liječnika, čijom se ljubavnicom proglašava. Kaže da ima malenu kćer od tri godine. Ima i jednu od šest godina, koja je vrlo bogata i putuje. Otac je jedan vrlo profinjen muškarac. »Ima deset drugih, sličnih priča. Svaka od njih govori o lažnom životu koji živi kroz maštu.« Vidimo da je ova morbidna sanjarija temeljno namijenjena zadovoljavanju narcizma mlade djevojke koja misli da nema život po svojoj mjeri i koja se boji suočiti s istinom o svojoj egzistenciji. Marie B. je samo do krajnosti dovela proces kompenzacije svojstven brojnim adolescentima. No taj usamljenički kult same sebe nije joj dovoljan. Da bi se ostvarila, treba postojati u drugoj svijesti. Često se okreće prijateljicama za pomoć. Kad je bila mlađa, najbolja joj je prijateljica pomagala da pobjegne iz majčina kruga, da istraži svijet, osobito seksualni. Sada joj je prijateljica ujedno objekt koji je odvaja od granica svojega ja i svjedok koji joj vraća to ja. Neke djevojčice izlažu jedna drugoj svoju nagost, uspoređuju među sobom grudi: možda se sjećate prizora iz filma Djevojke u uniformi koji prikazuje drske igre djevojaka u internatu; one izmjenjuju slučajna i precizna milovanja. Kako naznačuje Colette u Claudine u školi i manje iskreno Rosamond Lehmann u Dusty Answer, kod gotovo svih djevojaka postoje lezbijske sklonosti. Te se sklonosti jedva mogu razaznati od narcističkog užitka. U drugoj žudi za mekoćom vlastite kože, oblikom vlastitih oblina. I obrnuto, u obožavanju sebe same podrazumijeva kult ženskosti općenito. Seksualno, muškarac je subjekt; muškarci su stoga obično odvojeni željom koja ih vuče prema objektu drugačijem od njih samih. No žena je apsolutni objekt žudnje; zato u licejima, školama, internatima, atelijerima cvjeta toliko »posebnih prijateljstava«; neka su čisto duhovna, a neka dubinski tjelesna. U prvom slučaju, riječ je prije svega o tome da si djevojk otvaraju srca, da razmjenjuju tajne. Dokaz najvećeg povjerenja je pokazati odabranoj svoj intimni dnevnik. U nedostatku strastvenih zagrljaja, prijateljice razmjenjuju najveće nježnosti i često jedna drugoj posredno daju tjelesni zalog svojih osjećaja.Tako si Nataša sprži ruku užarenim ravnalom da bi dokazala ljubav prema Sonji; većinom si tepaju tisućama nadimaka i razmjenjuju vatrena pisma. Evo primjera pisma koje je voljenoj prijateljici napisala Emily Dickinson, mlada puritanka iz Nove Engleske: Mislim na vas cijeli današnji dan i sanjala sam o vama cijelu proteklu noć. Šetala sam s vama u najljepšem od vrtova i pomagala vam da berete ruže, i iako smo se svojski trudile, košara nikad nije bila puna. I tako se cijeli dan molim da opet šećem s vama i berem ruže, i kako se noć približava, drago mi je, i nestrpljivo brojim sate između mene i mraka, i sna o vama i ružama, i nikad punoj košari... U svojoj knjizi o djevojačkoj duši, Mendousse citira velik broj sličnih pisama: Draga moja Suzanne, voljela bih ovdje prepisati nekoliko stihova Pjesme nad pjesmama: kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Kao i zagonetna zaručnica slični ste cvijetu šaronskom, ljiljanu u dolu i kao ona, bili ste za mene više od obične djevojke; bili ste simbol, simbol svega lijepog i uzvišenog... I zbog toga, snježna moja Suzanne, volim vas čistom i bezuvjetnom ljubavlju u kojoj ima nešto vjerskoga. 234
briana
Druga pak svojem dnevniku ispovijeda manje uzvišene osjećaje: Bila sam tamo, s tom malenom bijelom rukom oko svojega struka, moja se ruka odmarala na njezinu ramenu, moja ruka na njezinoj, goloj i toploj, pritisnuta uz mekoću njezine dojke, a preda mnom njezine ljupke usne otkrivale su malene zube... Drhtala sam i osjećala da mi lice gori.229 U svojoj knjizi Adolescentica Marguerite Evard je također skupila velik broj tih intimnih izljeva: Mojoj voljenoj vili, najdražoj dragoj. Ljupka moja vilo, o reci mi da me još voliš, reci mi da sam ti još odana prijateljica. Tužna sam, toliko te volim, o moja L., i ne mogu ti dovoljno izreći, iskazati svoju nježnost. Nema riječi koje bi opisale moju ljubav. Idoliziranje je malo reći u usporedbi s onim što osjećam. Katkad mi se čini da će mi se stce rasprsnuti. Prelijepo je da me voliš, ne mogu u to vjerovati. Moja ljubimice, reci mi, hoćeš li me još dugo voljeti?... itd. S tih uzbuđenih nježnosti lako je prijeći na zabranjene mladenačke ljubavi. Katkad jedna od dviju prijateljica dominira nad drugom i sadistički na njoj vježba svoju moć. No često su to uzajamne zaljubljenosti bez ponižavanja i borbe. Dani i primljeni užitak ostaje jednako nevin kao onda kad se svaka voljela u samoći, ne podvojivši se u par. No i ta je čistoća blijeda; kad djevojka želi ući u život, pristupiti Drugome, ona želi u svoju korist oživjeti čaroliju očinskoga pogleda, traži ljubav i nježnosti božanstva. Obratit će se ženi koja joj je manje strana i zastrašujuća od muškog, ali onoj koja sudjeluje u muškom prestižu. Žena koja ima posao, zarađuje za život, ima izvjesnu društvenu podlogu lako će biti jednako opčaravajuća kao muškarac. Znamo koliko se »plama« zapali u srcima školarki za profesorice, nadzornice. U Regiment of Women Clémence Dane na čedan način opisuje taj strastveni žar. Katkad djevojka povjeri najboljoj prijateljici svoju veliku strast. Događa se i da je dijele i da svaka od njih misli da je baš ona osjeća jače. Tako jedna školarka piše svojoj omiljenoj prijateljici: Ležim s prehladom, mogu samo misliti na gđicu X. Nikad nisam do te mjere voljela učiteljicu. Već mi je prve godine bila veoma draga, ali sada je to prava ljubav. Mislim da sam zaljubljenija od tebe. Zamišljam da je ljubim; napola se onesvijestim i obradujem što ću je vidjeti kad počne škola.230 Češće se čak usude priznati osjećaje upravo svojem idolu: Draga gospođice, ja sam u neobjašnjivom stanju u vezi s vama. Kad vas ne viđam, dala bih sve na svijetu da vas mogu sresti; mislim na vas svaki tren. Ako vas ugledam, oči mi se ispune suzama, želim se sakriti; kraj vas sam tako 229 230
Također citirao Pierre Mendousse u. L'Aime de l'adolescente. Navela Marguerite Evard, L'Adolescente.
235
briana
mala i neznalica. Kad čavrljate sa mnom, stidim se, dirnuta sam, čini mi se da čujem blagi glas vile i šum milih stvari koje se ne mogu prevesti; motrim sve vaše pokrete, izgubim se u razgovoru i promumljam pokoju glupost. Vidite i sami, draga gospođice, koliko je ovo sve zamršeno. U tome razaznajem jednu jasnu stvar, a to je da vas volim iz dubine duše.231 Ravnateljica jedne stručne škole pripovijeda232 Sjećam se da smo se, u mojoj mladosti, svađale zbog papira u kojem je jedna od naših mladih profesorica nosila ručak i da smo za dijelove njega plaćale i do dvadeset pfeninga. Njezine iskorištene karte za metro također su bile predmet naše kolekcionarske manije. Budući da mora igrati mušku ulogu, bolje je da voljena žena ne bude udana. Brak ne pokoleba uvijek mladu zaljubljenicu, ali joj smeta; mrsko joj je da se objekt njezina obožavanja doima podčinjenom moći supruga ili ljubavnika. Često se njezina zaljubljenost drži u tajnosti, ili barem na čisto platonskoj razini; no prijelaz na konkretnu erotiku je mnogo lakši ovdje nego ako je voljeni objekt muškog spola. Čak i ako nije imala ugodna iskustva s vršnjakinjama, žensko tijelo djevojku ne plaši. Često je sa sestrama ili s majkom doživjela intimnosti u kojima je nježnost bila prožeta senzualnošću, i kraj voljene kojoj se divi prijelaz s nježnosti u užitak dogodit će se jednako neprimjetno. Kad Dorothea Wieck poljubi u usta Hertu Thill u Djevojkama u uniformi, taj je poljubac ujedno majčinski i seksualan. Među ženama postoji dosluh koji razoružava stid; uzbuđenje koje bude jedna u drugoj većinom je nenasilno; homoseksualna milovanja ne podrazumijevaju ni razdjevičenje ni penetraciju: ona zadovoljavaju klitorisnu žudnju iz djetinjstva bez zahtjeva za novim i uznemirujućim metamorfozama. Djevojka može ostvariti svoj poziv pasivnog objekta a da se ne osjeća dubinski otuđenom. To izražava Renée Vivien u sljedećim stihovima, gdje opisuje odnos »prokletih žena« i njihovih ljubavnica: Naša su im tijela bratsko zrcalo, Naši mjesečevi poljupci blijeda nježnost, Naši prsti ni ne dotiču paperje obraza I možemo kad pojas se odveže Ljubavnici i sestre ujedno biti.233 I u ovima: Jer volimo dražest i nježnost I moje posvajanje ne ranjava ti grudi... Moja usta ne bi mogla grubo ujesti tvoja.234 231
Navela Marguerite Evard, L'Adolescente. Liepman, Jeunesse et sexualite. 233 L'Heure des mains jointes. 234 Sillages. 232
236
briana
Kroz poetsku neprikladnost riječi »grudi« i »usta« ona jasno obećava prijateljici da je neće napastovati. Djelomično upravo iz straha od nasilja i silovanja djevojka prve simpatije radije poklanja drugoj djevojci, starijoj od sebe, nego muškarcu. Muževna žena za nju ujedno utjelovljuje oca i majku. Posjeduje očinski autoritet, transcendenciju, izvor je i mjera vrijednosti, izdiže se nad danim svijetom, božanska je; ali i dalje je žena. Bilo da je kao dijete bila prenaglo odvojena od majčinih nježnosti ili ju je majka naprotiv predugo tetošila, djevojka, kao i njezina braća, sanja o toplini majčinih njedara. Kroz tijelo slično njezinu, djevojka se prepušta izravnom spajanju sa životom koje je odvajanje od majke uništilo; i kroz tuđi pogled koji je obavija prebrođuje separaciju koja je individualizira. Dakako, svaki ljudski odnos podrazumijeva sukobe, svaka ljubav ljubomore. No mnoge poteškoće koje iskrsavaju između djevice i njezina prvog ljubavnika ovdje su izglađene. Homoseksualno iskustvo može poprimiti oblik prave ljubavi; može djevojci donijeti tako lijepu ravnotežu da će ga poželjeti perpetuirati, ponoviti, ili ga zadržati u nostalgičnome sjećanju; može u djevojci probuditi ili proizvesti lezbijsku orijentaciju. Međutim, najčešće će predstavljati fazu. Sama njezina jednostavnost je osuđuje na kraj. U ljubavi koju poklanja starijoj od sebe, djevojka žudi za vlastitom budućnošću: želi se poistovjetiti s idolom. Ako djevojka-idol nije iznimno superiorna, brzo gubi svoj sjaj. Kad se počne potvrđivati, mlada djevojka sudi, uspoređuje. Druga, izabrana upravo zato što je slična i što ne zastrašuje, nije dovoljno drugo da bi se dugo nametnula. Muški bogovi čvršće su utaboreni jer je njihovo nebo udaljenije. Djevojka, vođena znatiželjom i senzualnošću, traži silovitiji stisak. Vrlo često otpočetka zamišlja homoseksualnu pustolovinu samo kao prijelaznu fazu, inicijaciju, čekanje; igra se ljubavi, ljubomore, ljutnje, ponosa, radosti, muke - više ili manje svjesna da bez velikog rizika oponaša pustolovine o kojima sanja, ali koje se još nije usudila ili nije imala priliku proživjeti. Predodređena je za muškarca, to zna, i želi normalnu i cjelovitu žensku sudbinu. Muškarac je zasljepljuje, a svejedno je ispunjava strahom. Da bi izmirila te proturječne osjećaje razdvojit će u njemu mužjaka koji je straši od sjajnog božanstva koje pobožno obožava. Nagla i divlja u društvu muških prijatelja, idolizira daleke šarmantne prinčeve: filmske glumce čije fotografije lijepi na zid iznad kreveta, mrtve ili živuće - ali u svakom slučaju nedostupne - junake, ili strance koje slučajno primijeti i za koje zna da ih više nikada neće sresti. Takve ljubavi ne izazivaju nikakve probleme. Često se obraćaju muškarcu koji uživa društveni i intelektualni prestiž, ali čija vanjština ne može pobuditi uzbuđenje: na primjer pomalo smiješnom starom profesoru. Ti stariji muškarci daleko su od svijeta u kojem je djevojka zatvorena, tako da im se može posvetiti u tajnosti, kao što bi se posvetila Bogu. U takvom daru nema ništa ponižavajuće, dobrovoljno je dan jer ih ne želi tjelesno. Romantična zaljubljena djevojka čak dobrovoljno pristaje na odabranika skromnijeg izgleda, ružnog ili pomalo komičnog: tako se samo osjeća sigurnijom. Hini da joj je žao zbog prepreka koje je odvajaju od njega, no zapravo ga je izabrala upravo zato što nikakav stvarni odnos među njima nije moguć. Na taj način može ljubav pretvotiti u apstraktno, čisto subjektivno iskustvo, koje ne prijeti njezinu integritetu. Njezino srce tuče, poznaje bol odsutnosti i muke prisutnosti, jad, nadu, zamjeranje, entuzijazam, ali ne iskreno. Nijedan dio nje nije angažiran. Zabavno je promatrati kako idol opčarava tim više što je udaljeniji. Zgodno je da učitelj klavira s kojim je svaki dan bude smiješan i ružan, ali ako se zagleda u stranca koji se kreće u nedostupnim krugovima, bolje je da je lijep i muževan. Važno je da se, bilo kako bilo, ne postavlja pitanje seksualnosti. Te zamišljene ljubavi produljuju i učvršćuju narcistički stav gdje se čulnost pojavljuje samo u svojoj imanenciji, bez stvarne 237
briana
prisutnosti Drugoga. Budući da u njima pronalazi izgovor koji joj dopušta da izbjegne konkretna iskustva, djevojka često razvije imaginarni život nevjerojatnog intenziteta. Odabire pomiješati maštu sa stvarnosti. Uz ostale primjere, Helene Deutsch235 donosi jedan veoma značajan primjer zgodne i zavodljive djevojke koja je lako mogla imati udvarače i koja je odbijala bilo kakve odnose s mladim ljudima iz svojega okruženja. Ipak je u tajnosti svojega srca u trinaestoj godini izabrala idolizirati prilično ružnog sedamnaestogodišnjeg mladića koji joj se nikad nije obtatio. Nabavila si je njegovu fotografiju, sama na nju napisala posvetu, i tri godine svakodnevno vodila dnevnik u koji je prenosila svoja imaginarna iskustva. Izmjenjivali su poljupce, strastvene zagrljaje; ponekad su se među njima događale plačljive scene nakon kojih su joj oči zaista bile crvene i natečene; zatim bi se pomirili, ona bi si poslala cvijeće, itd. Kad ih je razdvojila njezina selidba, pisala mu je pisma, koja mu nikad nije poslala, nego je na njih sama odgovarala. Ta je priča vrlo očigledno bila obrana od stvarnih iskustava kojih se bojala. Navedeni slučaj je gotovo patološki. No na pretjeran način ilustrira uobičajen proces. Kod Marie Bashkirtseff nailazimo na nevjerojatan primjer izmišljenoga sentimentalnog života. Vojvodi de H., u kojeg misli da je zaljubljena, nikad se nije obratila. Zapravo želi oduševiti svoje ja. No kao ženi, a osobito u njezino doba i unutar klase kojoj je pripadala, za nju nije dolazilo u obzir postizanje uspjeha autonomnom egzistencijom. U osamnaestoj godini lucidno je zabilježila: »Pišem C.-u da bih htjela biti muškarac. Znam da bih mogla postati netko; ali kamo da osoba ide u suknjama? Brak je jedina ženska karijera; muškarci imaju trideset šest prilika, žena samo jednu: nulu, kao u banci.« Stoga treba ljubav muškarca; no da bi joj taj mogao dati suverenu vrijednost, on sam mora biti suverena svijest. »Nikad mi se ne bi mogao svidjeti muškarac ispod mojeg ranga«, piše ona. »Bogat, neovisan muškarac sa sobom nosi ponos i izvjesnu udobnost. Samopouzdanje odiše nekom pobjedničkom aurom. U H.-u volim tu hirovitu, umišljenu i okrutnu crtu: vuče na Nerona.« I dalje: »Žensko poništavanje pred nadmoći voljenog muškarca mora da je najveći užitak samoljublja koji može osjetiti nadmoćna žena.« Tako narcizam vodi u mazohizam: ta se povezanost susreće već u djevojčica koje sanjaju o Modrobradom, Grizeldi, sveticama mučenicama. Ja kao da uspostavljaju drugi, za druge. Što su drugi moćniji, to ja ima više bogatstava i moći. Zarobivši svojega gospodara, ja u sebi obuhvaća sve njegove vrline; da je Neron voli - Marie Bashkirtseff bila bi Neron. Poništiti se pred drugima, znači ostvariti druge ujedno u sebi i za sebe; taj san o ništavilu zapravo je gorda volja za bivanjem. U stvarnosti Marie Bashkirtseff nikad nije upoznala dovoljno veličanstvenog muškarca da bi se pristala kroz njega otuđiti. Jedno je kleknuti pred udaljenim bogom kojega si sama stvorila, a drugo prepustiti se mužjaku od krvi i mesa. Mnoge djevojke dugo i tvrdoglavo ganjaju svoje snove u stvarnom svijetu. Traže muškarca koji im se svojim položajem, zaslužnošću, pameću, doima nadmoćnim svim ostalim muškarcima. Žele da je stariji od njih, da si je već stvorio mjesto u svijetu, da uživa autoritet i prestiž; fasciniraju ih bogatstvo i slava. Odabranik se doima kao apsolutni Subjekt koji će im kroz ljubav prenijeti svoje veličanstvo i nužnost. Njegova nadmoćnost idealizira ljubav koju djevojka osjeća prema njemu. Ona mu se ne želi podati zato što je mužjak, nego zato što je on to elitno biće. »Sanjam o divovima, a pronalazim samo muškarce«, rekla mi je jednom prijateljica. U ime tih visokih zahtjeva, djevojka prezire suviše svakodnevne pretendente i izbjegava pitanja seksualnosti. I u svojim snovima, bez rizika, njeguje sliku same sebe koja je očarava upravo kao slika, iako se nimalo nema namjeru njoj prilagoditi. Tako recimo Maria Le Hardouin236 pripovijeda 235 236
Psychology of Women. La Voile Noire.
238
briana
da se uživala pretvarati da je žrtva, posve predana muškarcu, dok je u stvarnosti bila autoritarna. Zbog svojevrsne suzdržanosti nikad nisam mogla zaista izraziti skrivene težnje svoje prirode koje sam toliko proživljavala u snovima. Onakva kakvu sam se naučila poznavati, ja sam zapravo autoritarna, žestoka, dubinski nesposobna prilagoditi se. Budući da sam uvijek udovoljavala potrebi da zatajim sebe, katkad bih se zamišljala kao ženu vrijednu divljenja, koja živi samo zato što mora i pokušava preduhitriti svaku želju muškarca u kojega je ludo zaljubljena. Borili smo se unutar ružnog života nužnosti. Ubijao se od posla i vraćao navečer blijed i ispijen. Ja sam gubila vid kraj prozora bez svjetla ne bih li mu zakrpala odjeću. U uskoj zadimljenoj kuhinji slagala bih mu bijedne obroke. Bolest je našem jedinom djetetu vječno prijetila smrću. Svejedno je sladak i razapet osmijeh uvijek lebdio nad mojim usnama i u mojim je očima uvijek bio nepodnošljivi izraz prešutne hrabrosti koje u stvarnosti nikad nisam mogla progutati bez gađenja. Stavimo li na stranu ta narcistička zadovoljenja, neke djevojke zaista konkretnije osjećaju potrebu za vođom, za učiteljem. Čim pobjegnu iz roditeljskog dosega, budu posve zatečene autonomijom na koju nisu naviknute. Znaju je samo negativno iskoristiti. Upadaju u hirovitosti i ekstravaganciju. Žele se iznova odreći slobode. Priča o hirovitoj, gordoj, buntovnoj i nepodnošljivoj djevojci koju pripitomi ljubav razumnog muškarca obrazac je jeftine književnosti i filma: klišej koji laska i muškarcima i ženama jednako. To je priča koju uz ostale pripovijeda Sophie de Ségur u Quel amour d'enfant! (Kakvo divno dijete!). Gisèle se kao dijete, razočarana previše popustljivim ocem, vezala uz strogu staru tetu. Kao djevojka je potpala pod utjecaj prgavog mladića Juliena koji ju je grubo osuđivao, ponižavao i pokušavao preoblikovati. Udala se za bogatog beskarakternog vojvodu uz kojeg je bila jako nesretna i tek kad je, kao udovica, prihvatila zahtjevnu ljubav svojeg mentora, napokon je pronašla sreću i mudrost. U Dobrim suprugama Louise May Alcott samostalna Jo se počne zaljubljivati u svojega budućeg muža jer joj zamjera zbog neke njezine lakoumnosti; on je i grdi, te se ona požuri ispričati mu se i podčiniti. Usprkos nervoznom ponosu američkih žena, holivudski filmovi stoput su nam predstavili nemoguće djevojčice pripitomljene zdravom grubošću ljubavnika ili muža: nekoliko šamara ili udaraca po guzi ispadaju sigurno sredstvo zavođenja. No u stvarnosti prijelaz s idealne na seksualnu ljubav nije jednostavan. Mnoge se žene brižljivo izbjegavaju približiti objektu svoje strasti od manje-više priznatog straha od razočaranja. Ako junak, div, polubog uzvrati ljubav koju je nadahnuo i pretvori je u realno iskustvo, djevojka se prestraši. Njezin idol tada postane mužjak od kojega se zgađena okreće. Ima koketnih adolescentica koje čine sve što im je u moći da zavedu muškarca koji im se čini »zanimljiv« ili »zanosan«, ali koje paradoksalno ustuknu ako im on zauzvrat pokaže previše žive osjećaje. Sviđao im se jer se činio nedostupnim, a zaljubljen - postaje banalan. »Muškarac kao svi ostali.« Djevojka mu zamjera svoju sramotu. Koristi se tim izgovorom da bi izbjegla tjelesne kontakte koji plaše njezin djevičanski senzibilitet. Ako pak djevojka popusti svojem »Idealnom«, u njegovu naručju ostaje neosjetljiva i događa se, kaže Stekel,237 »da se egzaltirane djevojke ubiju nakon takvih scena u kojima se sruši 237
La Femme frigide.
239
briana
cijela konstrukcija zaljubljene mašte jer se Ideal otkrije u obliku surove životinje«. Također zbog sklonosti nemogućem, djevojka se često zaljubi u muškarca kad on počne udvarati jednoj od njezinih prijateljica ili vrlo često izabere oženjenog muškarca. Lako se opčini Casanovama. Sanja o tome da se podredi i veže uz toga zavodnika uz kojega nijedna žena nikad nije ostala, gaji nadu da će ga promijeniti. No zapravo zna da neće uspjeti i to je jedan od razloga njezina odabira. Neke djevojke završe tako da nikad ne upoznaju stvarnu i potpunu ljubav. Cijeloga života traže ideal koji je nemoguće dosegnuti. Tomu je tako jer postoji konflikt između djevojčina narcizma i iskustava koja joj je namijenila njezina seksualnost. Žena se prihvaća kao neesencijalno samo pod uvjetom da se unutar svoje abdikacije osjeti esencijalnom. Kad se pretvori u objekt, postane idol u kojem se ponosno prepoznaje, ali odbija neumoljivu dijalektiku koja joj nameće povratak u neesencijalno. Želi biti čudesno blago, a ne stvar koju se može uzeti. Voli se doimati poput čarobnog fetiša ispunjenog magičnim emanacijama, a ne zamišljati kao put koja se dade vidjeti, opipati, udariti. Stoga muškarac ljubi ženu lovinu, ali bježi od ljudožderke Demetre. Premda se žena ponosi time što pobuđuje muško zanimanje i divljenje, ljuti je činjenica da će zauzvrat biti uhvaćena. U pubertetu je naučila za stid. I stid ostaje pomiješan s njezinom koketnošću i taštinom, muški joj pogledi i laskaju i vrijeđaju je u isti mah. Željela bi da je se vidi samo onoliko koliko se sama pokaže, a pogled je uvijek prodorniji od toga. Otuda nedosljednosti koje zbunjuju muškarce: pokaže dekolte i noge, a čim je pogledaju, zarumeni se i naduri. Uživa u provociranju mužjaka, ali ako primijeti da je u njemu pobudila želju, povuče se s gađenjem. Muška je požuda uvreda koliko i počast. Ako se osjeća odgovornom za svoje draži i ako joj se čini da ih slobodno rabi, veseli se svojim pobjedama. No dok su njezine odlike, oblici i put zadani i trpljeni, želi ih oteti toj stranoj i radoznaloj slobodi koja za njima žudi. To je pravi smisao iskonskog stida, koji se zbunjujuće isprepleće s najdrskijim flertom. Djevojčica je katkad nevjerojatno odvažna jer još ne shvaća da je njezine inicijative otkrivaju u njezinoj pasivnosti, ali čim to opazi - izbezumi se i naljuti. Ništa nije dvosmislenije od pogleda. On postoji na udaljenosti, i zbog te se udaljenosti doima smjernim: ali se podmuklo dočepa opažene slike. Neiskusna žena se bori s tim zamkama. Počne se prepuštati, ali istog se trena ukoči i ubije žudnju u sebi. U još nesigurnom tijelu milovanje osjeća čas kao nježnu ugodu, čas kao neugodno golicanje. Poljubac je isprva gane, a onda je najednom nasmije. Svako popuštanje poprati pobunom; dopušta da je se poljubi, ali si potom s prenemaganjem obriše usta. Nasmiješena je i nježna, pa odjednom ironična i neprijateljski nastrojena; daje obećanja i namjerno na njih zaboravlja. Takva je Mathilde de la Mole koju su zavele Julianova ljepota i rijetke vrline, kojoj je njezina ljubav služila kao put do iznimne sudbine, ali se divljački borila protiv prevlasti vlastitih osjećaja i tuđe svijesti. Mathilde prelazi iz servilnosti u aroganciju, iz preklinjanja u prijezir. Istog trena naplaćuje sve što je dala. Takva je i Monique iz istoimenog romana Marcela Arlanda, koja uzbuđenje miješa s grijehom, za koju je ljubav sramotno odricanje, čija krv vrije iako prezire tu strast i koja se predaje samo opirući se. »Nezrelo voće« se od muškaraca brani pokazujući svoju djetinjastu i perverznu prirodu. Djevojku se često i opisuje kao takvu, napola divlju, napola primirenu ličnost. Uz ostale takvu je djevojku u liku zavodljive Vince oslikala i Colette u Claudine u školi i u Le Blé en herbe. Pokazuje žarko zanimanje za svijet oko sebe kojim suvereno vlada, ali je i radoznala i osjeća senzualnu i romantičnu želju za muškarcem. Vinca pušta da je izgrebe grmlje, lovi račiće i vere se po stablima, a ipak zadrhti kad joj prijatelj Phil dotakne ruku. Ona poznaje uzbuđenje zbog kojeg se tijelo pretvara u put, a žena prvi put otkriva kao 240
briana
žena. Uzbuđena se počne truditi oko svoje ljepote. Povremeno si namješta frizuru, šminka se, odijeva u prozračan organdi, uživa u očijukanju i zavodljivosti. No kako i ona želi egzistirati za sebe, a ne samo za druge, u drugim se prigodama nagrđuje starim bezobličnim haljinama ili hlačama koje joj ne pristaju. Jednim dijelom sebe kritizira zavodljivost i smatra je predajom, pa se namjerno pokazuje nepočešljana, prljava, prstiju umazanih tintom. Zbog tih pobuna ispada nespretnom, što joj teško pada: živcira se, rumeni od srama, postaje još čudnijom i grozi se tih podbačenih pokušaja zavođenja. U ovom stadiju djevojka više ne želi biti dijete, ali ne pristaje ni na odrastanje, pa si naizmjence predbacuje infantilnost i žensko prepuštanje. Vječito je u poricanju. Upravo je to tipična djevojačka osobina koja nam objašnjava većinu njezinih postupaka. Ona ne prihvaća sudbinu koju joj nameću priroda i društvo, ali je isto tako aktivno ne odbacuje. Previše je podijeljena unutar same sebe da bi se upustila u borbu sa svijetom, pa ostaje na bježanju od realnosti ili na njezinu simboličkom pobijanju. Svaku od njezinih želja prati i tjeskoba. Jedva čeka uzeti budućnost u svoje ruke, ali se boji raskinuti s prošlošću; želi »imati« muškarca, ali ne želi biti njegova lovina. I iza svakog straha krije se želja: silovanje joj je zastrašujuće, ali teži pasivnosti. Tako se odaje neiskrenosti i lukavstvima koja je prate. Predodređena je za svakojake negativne opsesije u kojima se očituje podvojenost želje i tjeskobe. Jedan od uobičajenih oblika mladenačkog prosvjeda je smijuljenje. Srednjoškolke i mlade naivke »umiru« od smijeha kad si prepričavaju ljubavne ili nepristojne zgode, kad govore o svojim flertovima, pri susretu s muškarcima ili parovima koji se ljube. Poznavala sam školarke koje su namjerno prolazile Luksemburškim parkom da bi se smijale zaljubljenim parovima, kao i one koje su posjećivale turske kupelji da bi se rugale debelim gospođama i njihovim otežalim trbusima i obješenim dojkama. Ponižavanje ženskog tijela, izvrgavanje muškaraca ruglu i ismijavanje ljubavi načini su poricanja seksualnosti. U tom smijehu kojim izazivaju odrasle krije se način da prebrode vlastitu neugodu. Čovjek se igra sa slikama i riječima da bi ubio njihovu opasnu magiju. Vidjela sam kako dvanaestogodišnje učenice umiru od smijeha kad su u latinskom tekstu pronašle riječ femur (bedrena kost). Ako uz to djevojčica dopušta da je se ljubi i pipka, za osvetu će se smijati ili partneru u lice ili sa svojim prijateljicama. Sjećam se jednog putovanja vlakom i dviju djevojaka koje je naizmjence cijelu noć milovao neki trgovački putnik, presretan zbog tog dobitka na lotu. One su se pak u stankama histetično smijale, vrativši se ponašanjem u nezahvalno doba kompromisa između seksualnosti i srama. Djevojke uz luđački smijeh pribjegavaju i jezičnim bravurama. Iz usta pojedinih od njih izlazi rječnik toliko vulgaran da bi posramio i njihovu braću. Vjerojatno ih ne šokira i zato što u neznanju izrazi koje rabe u njima ne prizivaju baš jasnu sliku. Uostalom, cilj i jest da se te slike razoruža, ako se već ne može spriječiti njihovo nastajanje. Prljave priče koje razmjenjuju srednjoškolke više služe negiranju seksualnosti nego taženju seksualnih nagona. Seksualnost se sagledava samo u njezinu humorističnom aspektu, kao mehaničku, gotovo kiruršku, operaciju. No, kao i u slučaju smijeha, uporaba opscenog jezika nije samo prosvjed, nego i izazov bačen odraslima, svojevrsno svetogrđe, namjerno izopačeno ponašanje. Kad odbija prirodu i društvo, djevojka ih provocira i prkosi im masom osebujnosti. Često možemo susresti prehrambene manije. Djevojka jede mine za olovke, pečatni vosak, komadiće drveta, žive račiće, pije po desetak aspirina istodobno, ili čak guta muhe i paukove. Poznavala sam djevojku - inače veoma poslušnu - koja je radila ogavne mješavine kave i bijelog vina i silila se da ih popije; u drugim je prigodama jela šećer namočen octom. Jednu drugu sam vidjela kako odlučno jede bijelog crva kojeg je pronašla u salati. Sva se djeca upiru da iskuse svijet očima, rukama, i intimnije: ustima i želucem. No u nezahvalnim godinama, djevojčica 241
briana
osobito voli istraživati ono neprobavljivo, odbojno. Vrlo je često privlači upravo ono što je »odvratno«. Jedna od njih, prilično zgodna, lijepo odjevena i privlačna kad je htjela biti, pokazala se istinski opčinjenom svime što joj se doimalo »prljavim«. Dodirivala je kukce, promatrala svoje umrljane higijenske uloške, sisala krv iz svojih posjekotina. Očito je igra s nečistim predmetima bila način da nadvlada gađenje. Taj je osjećaj dobio mnogo na značenju u doba puberteta. Djevojčici se gadilo njezino previše puteno tijelo, menstrualna krv, seksualne aktivnosti odraslih, muško kojemu je suđena; niječe to gađenje upravo prepuštajući se bliskosti sa svime čega se gnuša. »Budući da jedanput mjesečno moram krvariti, dokazujem da se ne bojim svoje krvi pijući onu iz svojih posjekotina. Budući da ću se morati podvrgnuti gadljivoj kušnji, zašto ne bih smazala kakvog bijelog crvića?« Puno se jasnije takav stav očituje u samoranjavanjima, koja su u tim godinama tako česta. Djevojka si na primjer posiječe bedro britvicom, prži se cigaretama, reže se i grebe. Da ne bi morala ići na dosadnu vrtnu zabavu, jedna si je moja prijateljica iz mladosti sjekirom porezala stopalo, pa je šest tjedana morala ležati u bolesničkoj postelji. Takvi sadomazohistički postupci istodobno predstavljaju anticipaciju seksualnog iskustva i pobunu protiv njega. Djevojke ih moraju otrpjeti da bi očvrsnule za sve buduće kušnje i učinile ih bezopasnima, uključujući ovdje i prvu bračnu noć. Kad si na prsa stavi puža balavca, kad proguta bočicu aspirina, kad se poreže, djevojka prkosi svojem budućem ljubavniku: »Nikad mi nećeš učiniti ništa strašnije od onoga što činim sama sebi.« To su mračne i ponosite inicijacije u seksualnu pustolovinu. Kako je osuđena na to da bude pasivan plijen, traži svoju slobodu čak i trpeći bol i gađenje. Kad se poreže nožem ili opeče žarom, prosvjeduje protiv penetracije koja će je razdjevičiti. Prosvjeduje tako što je poništava. Iako je mazohistica jer s odobravanjem prihvaća bol, prije svega je sadistica. Kao autonomni subjekt, ona udara, omalovažava, muči tu ovisnu put, put osuđenu na podčinjenost koju prezire, ali se ipak od nje ne želi odvojiti. Jer, u svim tim situacijama, ne bira autentično odbaciti svoju sudbinu. Sadomazohističke manije impliciraju temeljnu neiskrenost. Djevojčica im se prepušta zato što kroz svoja odbacivanja zapravo prihvaća svoju žensku budućnost. Ne bi s mržnjom ranjavala svoje tijelo da se prvo nije prepoznala kao tijelo. Čak i njezini agresivni ispadi proizlaze iz rezignacije. Kad se mladić pobuni protiv oca, protiv svijeta, prepušta se efikasnom nasilju. Započinje svađu s prijateljem, tuče se, šakama se afirmira kao subjekt: nameće se svijetu, nadmašuje ga. No adolescentica se ne smije afirmirati, nametnuti, i upravo joj to ispunjava srce pobunom: ne nada se ni tomu da će promijeniti svijet, ni tomu da će se iz njega izdignuti. Ona zna ili barem misli da su joj ruke svezane, ili možda čak želi da je tako. Može samo uništavati. Njezin bijes odaje očaj. Ako večer pođe po zlu, razbija čaše, prozore, vaze, ali to čini samo kao simbolički prosvjed, ne zato da bi pobijedila sudbinu. Svojom sadašnjom nemoći djevojka se buni protiv budućeg podjarmljivanja, ali njezini uzaludni ispadi - umjesto da je oslobode spona - vrlo ih često samo jače stegnu. Nasilje prema sebi ili svijetu oko nje uvijek ima negativan značaj. Više je spektakularno nego efikasno. Dječak koji se penje po hridima, tuče s prijateljima, sagledava fizičku bol, udarce i rane kao beznačajnu posljedicu pozitivnih aktivnosti kojima se odaje. On ne ide za tim aktivnostima niti od njih bježi zbog njih samih (osim u slučaju kompleksa manje vrijednosti koji ga dovodi u položaj sličan ženskom). Djevojka gleda svoju patnju. Prije bismo rekli da u vlastitu srcu traži crtu nasilja i pobune nego da se zanima za njihove rezultate. Njezina nastranost proizlazi iz činjenice da je i dalje ukotvljena u dječjem svijetu iz kojeg ne može ili zapravo ne želi pobjeći; radije se muči u svojem kavezu nego da pokuša iz njega izaći. Njezini su stavovi negativni, refleksivni, simbolički. Ta nastranost može poprimiti zabrinjavajuće oblike. Dosta velik broj mladih djevica su kleptomanke; kleptomanija je »seksualna sublimacija« vrlo dvosmislene 242
briana
prirode. Kod kradljivice su nesumnjivo glavni želja da krši zakon, tabu i uzbuđenje zbog zabranjenog i opasnog čina, ali i to ima dva lica. Uzimati predmete iako na njih nemamo pravo znači drsko potvrđivati svoju autonomiju, postaviti se kao subjekt prema ukradenim stvarima i društvu koje osuđuje krađu, znači osporiti uspostavljeni red i prkositi njegovim čuvarima. Međutim, i taj prkos ima mazohističku stranu. Kradljivica se zanosi rizikom kojem se izložila, ponorom u koji će se survati ako je uhvate. Upravo opasnost od hvatanja daje činu uzimanja tako požudnu privlačnost. Tako se pod optuživačkim pogledima, pod rukom koju joj stave na rame, posramljena, može potpuno i nepovratno ostvariti kao objekt. Uzeti a da ne bude uhvaćena, u strahu da ne postane plijen, u tome leži opasna igra ženske adolescentske seksualnosti. Sva nastrana ponašanja i prijestupi koje nalazimo u mladih djevojaka imaju to isto značenje. Neke se specijaliziraju za slanje anonimnih pisama, neke uživaju u mistificiranju svoje okoline. Jedna je četrnaestogodišnjakinja uvjerila cijelo selo da neku kuću progone duhovi. U isti mah uživaju u ilegalnom vježbanju svoje moći, neposluhu, prkosu prema društvu, i u mogućnosti da ih netko raskrinka. To je toliko važan element njihove žudnje da se često raskrinkaju same, štoviše - kadšto se optužuju za pogreške i zlodjela koja nisu počinile. U tome nema ništa čudno: odbijale su postati objektom da bi se na kraju same uspostavile kao objekt. To je proces zajednički svim negativnim opsesijama. U histeričnoj paralizi osoba se u isti mah boji paralize, priželjkuje je i ostvaruje: ozdravljuje tek kad na nju prestane misliti. Isto je s neurasteničnim tikovima. Mladu djevojku s tim neurozama povezuje dubina njezine neiskrenosti. Zbog ambivalencije želje i strahova koje smo naznačili u nje nailazimo na mnoge neurotične simptome: manije, tikove, teorije zavjere, nastranosti. Primjerice, prilično česta pojava su »bjegovi«: nasumice nestaje, luta daleko od očeva doma i nakon dva-tri dana svojevoljno se vraća. Ovdje nije riječ o stvarnom odlasku, o realnom činu raskida s obitelji, nego samo o glumi, pa je mlada djevojka često zbunjena ako joj ponude da zaista napusti obiteljski krug: ona ga i želi i ne želi napustiti. Bijeg je povremeno povezan s fantazijama o prostituciji: mlada djevojka sanja da je prostitutka, više-manje sramežljivo igra tu ulogu; nosi prejaku šminku, naginje se kroz prozor i namiguje prolaznicima. U pojedinim slučajevima djevojka ode iz obiteljskog doma i toliko pretjera s dramom da se ona pomiješa s realnošću. Takva ponašanja često odražavaju gađenje nad spolnom željom i osjećaj krivnje. Budući da imam takve primisli, takav apetit, nisam ništa bolja od prostitutki, ja sam jedna od njih, misli si mlada djevojka. Povremeno se pokuša osloboditi: obavimo to više, hajdemo do kraja, kaže si. Želi si dokazati da seksualnost nije važna dajući se prvom koji naiđe. U isto vrijeme takav stav često odražava neprijateljstvo prema majci, bilo da se mlada djevojka užasava njezine stroge kreposti, bilo da sumnja da je i ona lakog morala. Moguće je i da zamjera ocu koji se pokazao previše ravnodušnim. U svakom slučaju u toj se opsesiji - kao i u fantazijama o trudnoći o kojima smo već govorili i koje su s njom često povezane nailazimo na nerazrješivu zbrku pobune i suučesništva, tako svojstvenu neurasteničnoj ošamućenosti. Vrijedi zapaziti da svim ovim postupcima mlada djevojka ne pokušava nadmašiti prirodni i društveni poredak, ne namjerava proširiti granice mogućega ni izmijeniti postojeće vrijednosti. Zadovoljava se iskazivanjem revolta unutar uspostavljenog svijeta koji čuva svoje granice i zakone. Tu se krije stav koji se često naziva »vražjim«, a implicira osnovnu obmanu. Dobro se priznaje da bi ga se ismijalo, pravilo se postavlja da bi ga se kršilo, sveto se poštuje da bi bilo moguće činiti svetogrđa. Ponašanje mlade djevojke prije svega se oblikuje kroz činjenicu da u mučnoj tami neiskrenosti odbacuje svijet i vlastiru sudbinu prihvaćajući ih. Ne staje, međutim, na negativnom odbijanju položaja koji joj je nametnut, nego si i pokušava nadomjestiti njegove nedostatke. Iako je budućnost straši, sadašnjost joj nije 243
briana
dovoljna. Nije sigurna želi li postati žena, a ljuti se što je još uvijek samo dijete. Već je ostavila za sobom prošlost, ali se još nije posvetila novome životu. Zauzeta je, ali ništa ne radi: zato što ništa ne radi, nema ništa, nije ništa. Glumom i mistifikacijama nastoji ispuniti tu prazninu. Često joj prigovaraju da je nepoštena, lažljiva i da izvodi gluposti. Istina je da je predodređena na tajne i laži. Već sa šesnaest godina žena za sobom ima teška iskustva: pubertet, mjesečnice, buđenje seksualnosti, prva uzbuđenja, prve strasti, strahove, gađenja i dvosmislene doživljaje. Sve je to spremila u svoje srce. Naučila je brižno čuvati svoje tajne. Već je činjenica da mora skrivati higijenske uloške i tajiti mjesečnice vodi u laž. U noveli »Old Mortality« K. A. Porter pripovijeda da bi mladim Amerikankama s juga, oko 1900., pozlilo kad su gutale mješavine soli i limuna da bi spriječile mjesečnice prije kakva bala. Bojale su se da će mladići prepoznati u kojem su stanju po podočnjacima, dodiru ruke, možda po nekom mirisu, i ta bi ih ideja uzrujala. Teško je glumiti idole, vile, distancirane kraljevne, kad među nogama osjećate krvavo rublje, ili, općenito, kad poznajete iskonsku bijedu bivanja tijelom. Sramežljivost je kao spontano odbijanje da te se uhvati kao meso bliska licemjerju. Iznad svega, međutim, mlada je djevojka osuđena na laž da treba hiniti da je objekt, i to prestižan, dok se sama osjeća kao nesigurna, raspršena egzistencija i poznaje svoje slabosti. Šminka, lažne kovrče, korzeti, »podstavljeni« grudnjaci su laži. I samo lice se pretvara u masku. Vješto se proizvode spontani izrazi lica, imitira se zapanjujuća pasivnost. Ništa ne čudi više nego kad u vježbanju ženske funkcije najedanput otkrije poznatu fizionomiju. Njezina se transcendencija zaniječe i imitira imanenciju. Pogled više ne primjećuje, nego odražava. Tijelo više ne živi. Čeka. Svi osmijesi i geste pretvaraju se u poziv. Razoružana i dostupna, mlada djevojka sad je samo ponuđeni cvijet, plod koji treba ubrati. Muškarac je potiče na mamljenje, tražeći da ga se mami, a zatim se iživcira, optužuje. No prema bezazlenoj djevojci pokazuje samo ravnodušnost, čak i neprijateljstvo. Zavede ga samo ona koja mu postavlja zamke. Iako se nudi, ona je ta koja vreba plijen. Pasivnost joj služi za pothvat, slabost pretvara u instrument svoje sile. Kako joj se brani da otvoreno napada, osuđena je na manevre i kalkuliranja. I u interesu joj je da ispadne kao da se dala besplatno. Stoga će joj prigovarati da je perfidna i podmukla, i jest. No točno je i da mora ponuditi muškarcu mit o svojoj podčinjenosti zato što on ustraje na dominaciji. Možemo li onda od nje tražiti da uguši svoje najtemeljnije zahtjeve? Otpočetka njezino povlađivanje može biti samo nastrano. Uostalom, ona ne vara samo dogovorenim lukavstvima. Zbog toga što su joj svi putovi zapriječeni, što ne može činiti, što mora biti, nad njezinom glavom visi prokletstvo. U djetinjstvu je sanjala da će postati plesačica ili svetica, a zatim igra ulogu sebe same. Što je zapravo istina? U području u koje se nju zatvorilo, ta riječ nema smisla. Istina je otkrivena stvarnost, a otkrivanje se postiže djelima. Međutim, ona ne djeluje. Djevojka smatra da priče koje ispreda o sebi samoj, a koje često pripovijeda i drugima, bolje dočaravaju mogućnosti koje osjeća u sebi nego što to čini dosadan izvještaj o njezinoj svakodnevici. Nije u stanju sagledati svoju vrijednost, pa se tješi igranjem uloga. Portretira lik kojemu bi željela dati na važnosti. Pokušava se istaknuti ekstravagantnim postupcima jer joj nije dopušteno da se individualizira definiranim aktivnostima. Zna da je bez odgovornosti i nevažna u ovom svijetu muškaraca: upravo zato što nema pametnijeg posla »fabulira«. Giraudouxova Elektra je žena koja »fabulira«, jer samo Orest može pravim mačem izvršiti pravo ubojstvo. Kao i dijete, mlada djevojka se iscrpljuje u scenama i ljutnjama, obolijeva, pokazuje simptome histerije da bi privukla pažnju i postala netko važan. Intervenira u tuđe živote da bi bila važnom; koristi se bilo kakvim oružjem; odaje tajne, izmišlja ih, izdaje, kleveće; tragedija joj je potrebna da bi osjetila da živi, jer ne nalazi potporu u vlastitu životu. Iz istoga je razloga i hirovita. Fantazije koje stvaramo i slike s pomoću 244
briana
kojih se uljuljkujemo su proturječne. Samo djelovanje ujedinjuje raznolikost vremena. Mladu djevojku ne pokreće istinska volja, nego želje, i nedosljedno skače s jedne na drugu. Takva lakoumnost može katkad postati opasna, jer se djevojka u svakom trenutku, premda se predaje samo u snu, predaje u potpunosti. Stavlja pred sebe nepopustljive i perfekcionističke zahtjeve; sviđa joj se definitivno i apsolutno: kako ne može kontrolirati budućnost, želi dosegnuti vječnost. »Nikad neću odustati. Uvijek ću željeti sve. Moram više cijeniti svoj život kako bih ga prihvatila«, piše Marie Leneru. Pridružuje joj se Anouilhova Antigona: »Želim sve, odmah.« Takav se djetinji imperijalizam može susresti samo u osobe koja sanja svoju sudbinu. Snovi ukidaju vrijeme i prepreke, moraju biti intenzivni da nadomjeste premali udio stvarnosti. Osoba s istinskim projektima zna da je konačnost zalog njezine konkretne moći. Mlada djevojka želi primiti sve jer ništa o njoj ne ovisi. Odatle izvire karakter »enfant terrible«, koji pokazuje pred odraslima i naročito pred muškarcem. Ona ne prihvaća ograničenja koja integracija u realan svijet nameće pojedincu, nego ga izaziva da ih prevlada. Tako Hilde238 očekuje od Solnessa da joj pokloni kraljevstvo: nije ona ta koja ga mora osvojiti, pa ga želi bez granica. Zahtijeva da Solness izgradi najvišu kulu koja je ikad bila izgrađena, i da se »popne visoko koliko gradi«. On se oklijeva popeti, u strahu od vrtoglavice; ona koja ostaje na tlu i promatra niječe nepredvidljivost situacije i ljudsku slabost, ne prihvaća to da stvarnost nameće granice njezinim snovima o veličini. Odrasli se djevojci koja ne preže ni pred kakvom opasnošću zato što nema ništa za izgubiti uvijek čine zločestima i opreznima. Kad si u snovima dopušta najneobičnije hrabrosti, izaziva ih da joj budu ravni u stvarnosti. Budući da ih nema priliku testirati, ukrašava se najnevjerojatnijim vrlinama bez straha da će ih netko poreći. Upravo i zbog tog nedostatka kontrole rađa se djevojčina nesigurnost. Sanja da je beskonačna. Nije zbog toga manje otuđena u liku koji nudi tuđem divljenju. On ovisi o tuđim svijestima: taj dvojnik kojega poistovjećuje sa sobom, ali mu pasivno podnosi prisutnost, opasan je po nju. Stoga je osjetljiva i tašta. Najmanja kritika ili ismijavanje je potpuno izbacuju iz takta. Vrijednost ne poprima vlastitim trudom nego hirovitim odobravanjem. Ono pak ne ovisi o pojedinačnim aktivnostima, nego ga čini opća reputacija. Tako se ona čini kvantitativno mjerljiva. Robi se vrijednost smanjuje kad postane previše obična. Stoga je mlada djevojka rijetka, iznimna, nevjerojatna, izvanredna samo ako to nije nijedna druga. Družice su joj suparnice, neprijateljice; nastoji ih ocrniti, zanijekati; ljubomorna je i zlonamjerna. Vidimo da sve mane koje predbacujemo adolescentici samo izražavaju njezin položaj. Teško je znati da si pasivna i ovisna u godinama nade i ambicije, u godinama kad se podiže volja za životom i zauzimanjem mjesta pod suncem. U tim osvajačkim godinama žena shvati da joj nijedno osvajanje nije dopušteno, da se mora odreći sebe, da joj budućnost ovisi o dobroj volji muškaraca. Na društvenoj, kao i na seksualnoj razini nove težnje se u njoj bude tek da bi bile osuđene da ostanu nezadovoljene. Sav njezin životni ili duhovni elan istog je trena blokiran. Razumijemo zašto joj je teško uspostaviti ravnotežu. Njezino promjenjivo raspoloženje, suze, živčani slomovi nisu toliko posljedica fiziološke krhkosti koliko znak dubinske neprilagođenosti. Ipak, događa se da mlada djevojka autentično prihvati položaj koji inače izbjegava na tisuće neautentičnih načina. Iritira sa svojim manama, ali povremeno zapanjuje jedinstvenim vrlinama. I jedne i druge imaju isti korijen. Svoje odbacivanje svijeta, nemirno iščekivanje i ništavilo djevojka može pretvoriti u odskočnu dasku i izdignuti se u samoću i slobodu. 238
Ibsen, Graditelj Solness.
245
briana
Mlada djevojka je tajanstvena, izmučena, izvrgnuta teškim konfliktima. Ta je složenost obogaćuje, njezin se unutarnji život bolje razvija od onoga njezine braće; pažljivija je prema željama svojega srca koje zbog toga postaju nijansiranije, raznolikije; ima više osjećaja za psihologiju od mladića koji su okrenuti vanjskim ciljevima. Sposobna je dati težinu pobunama kojima se suprotstavlja svijetu. Izbjegava zamke ozbiljnosti i konformizma. Dogovorene laži okoline dočekuje s ironijom i oštrovidnošću. Iz dana u dan testira dvoznačnost svojega položaja. Onkraj jalovih protesta, ponekad je dovoljno hrabra da dovede u pitanje uspostavljeni optimizam, zadane vrijednosti, licemjerni i utješni moral. Takav je dirljivi primjer lik Maggie iz Mlina na Flossi, u kojoj je George Eliot utjelovila sumnje i hrabre pobune svoje mladosti protiv viktorijanske Engleske. Junaci, naročito Tom, Maggien brat, tvrdoglavo potvrđuju prihvaćena načela, skamenjuju moral u formalna pravila. Maggie nastoji u njih ponovno unijeti dašak života, obrće ih, ide do kraja svoje samoće i izlazi poput čiste slobode s onu stranu otvrdnutog svijeta mužjaka. Adolescentica u toj slobodi jedva nalazi išta osim njezina negativnog korištenja. Ipak, njezina dostupnost može uroditi dragocjenom vještinom receptivnosti; tako će se pokazati odanom, pažljivom, punom razumijevanja i ljubavi. Junakinje Rosamond Lehmann odlikuju se upravo takvom poslušnom velikodušnošću. U Pozivu na valcer nalazimo Oliviju, još sramežljivu i čudnu, jedva zainteresiranu za svoj izgled, kako uzbuđeno znatiželjna proučava svijet u koji će sutra stupiti. Gorljivo sluša plesače koji se kraj nje izmjenjuju, trudi se odgovoriti im kako žele, pretvara se u jeku, vibrira, prima sve što se nudi. Junakinja romana Dusty Answer, Judy, posjeduje istu dražesnu osobinu. Nije se odrekla radosti iz djetinjstva; voli se noću kupati gola u rječici u parku; voli prirodu, knjige, ljepotu, život; ne njeguje narcistički kult; bez laži, bez egoizma, kroz muškarce ne traži egzaltaciju svojega ja. Njezina ljubav je dar. Posvećuje je svakom biću koje ju zavodi, muškarcu ili ženi, Jennifer ili Roddyju. Daje se, bez gubljenja sebe. Vodi život neovisne studentice, ima svoj svijet, svoje planove. No od mladića je razlikuju upravo njezino iščekivanje i nježna poslušnost. Na suptilan se način usprkos svemu Judy namjenjuje Drugom. Drugo u njezinim očima ima toliko čarobnu dimenziju da je istodobno zaljubljena u sve mladiće iz šire obitelji koja živi u kući do, u njihovu kuću, u njihovu sestru, u njihov svijet, a ni Jennifer je ne očarava kao prijateljica, nego kao Drugo. Roddyja i svoje rođake šarmira sposobnošću da im se prilagodi, da se oblikuje prema njihovim željama. Ona je strpljenje, nježnost, prihvaćanje i nečujna patnja. Različita, ali jednako očaravajuća svojim načinom primanja u srce onih koje voli, čini nam se Tessa iz romana The Constant Nymph Margaret Kennedy, u isti mah spontana, divlja i poklonjena. Ne želi se odreći ničega od sebe: nakit, šminka, otmjene haljine, licemjerje, naučene čari, oprez i ženska podčinjenost joj se gade. Želi da je vole, ali ne pod maskom. Prilagođava se Lewisovim raspoloženjima, ali bez servilnosti. Razumije ga, titra u skladu s njim, ali ako se ikad posvađaju, Lewis zna da je neće moći podčiniti nježnostima. Dok se autoritarnu i taštu Florence dade pokoriti poljupcima, Tessi uspijeva čudo da ostane slobodna u svojoj ljubavi, što joj omogućuje da voli bez neprijateljstva i ponosa. Njezina je prirodnost jednako zavodljiva kao varka. Da bi se nekome svidjela, nikad se ne degradira, podcjenjuje ni skamenjuje u objekt. U krugu umjetnika koji su posvetili cijelu egzistenciju glazbenom stvaranju, Tessa u sebi ne osjeća to proždrljivo čudovište. Svesrdno ih nastoji voljeti, razumjeti, pomagati im. Čini to bez truda, blagom i spontanom velikodušnošću i stoga ostaje savršeno autonomna čak i u trenucima kad se zaboravi u korist drugih. Zahvaljujući toj čistoj autentičnosti, Tessa je pošteđena adolescentskih borbi. Možda pati zbog okrutnosti svijeta, ali nije podijeljena unutar sebe same; skladna je i kao bezbrižno dijete i kao vrlo mudra žena. 246
briana
Osjetljiva i velikodušna, receptivna i vatrena mlada djevojka posve je spremna postati velikom ljubavnicom. Kad ne upoznaje ljubav, adolescentica bi mogla upoznati poeziju. Kako ne djeluje, promatra, osjeća, bilježi. Boja ili osmijeh nailaze u njoj na dubinski odjek. Budući da joj je sudbina rasuta izvan nje, u već izgrađenim gradovima, na licima zrelih muškaraca, ona dodiruje i kuša ujedno i strastveno i bezrazložnije od mladog muškarca. Budući da je slabo integrirana u ljudski svijet i teško mu se prilagođava, sposobna ga je vidjeti, kao i dijete. Umjesto da se zanima samo za vlastiti zahvat stvari, veže se uz njihovo značenje; uočava njihove neobične obrise i nepredviđene preobrazbe. Djevojka rijetko osjeti kreativni poriv i najčešće joj nedostaju tehnike koje bi omogućavale da se izrazi. No u razgovorima, pismima, književnim pokušajima, skicama zna pokazati originalan senzibilitet. Mlada djevojka se sa žarom baca u stvari, jer još nije osakaćene transcendencije. A činjenica da ništa ne postiže, da nije ništa, učinit će njezin elan još većim, prazna i neograničena iz svojeg ništavila pokušat će dosegnuti Cjelinu. Zato će posebnu ljubav dati Prirodi. Štuje je više od adolescentskog dječaka. Priroda je ta koja, nepripitomljena i neljudska, najočitije rezimira cjelinu onoga što jest. Adolescentica si još nije pripojila nijedan djelić svemira i, zahvaljujući toj oskudici, cijeli je svemir njezino kraljevstvo. Kad ga zaposjedne, ponosno zaposjeda i samu sebe. Colette239 nam je često pripovijedala o tim mladenačkim svečanostima: Naime, toliko sam već tada voljela zoru da mi ju je majka dala za nagradu. Pristala me buditi u tri i trideset i ja sam, s praznom košarom u svakoj ruci, odlazila prema povrtnjacima koji su se skrivali u uskom zavoju rijeke, prema jagodama, ribizu i dlakavom ogrozdu. U tri i trideset sve je spavalo u iskonskom plavetnilu, vlažnom i mutnom, a kad sam se spuštala pješčanim puteljkom, otežala magla je prvo kupala moje noge, zatim moj dobro građen mali trup, dopirala do mojih usana, ušiju i nosnica, osjetljivijih od cijelog ostatka tijela... Na tom putu, u taj sat, osvijestila sam svoju vrijednost, neko stanje neizrecive dražesti i osjetila da sam jedno s prvim dahom koji je ispušten, prvom pticom, još ovalnim suncem koje tek što je izašlo... Vraćala bih se sa zvonom prve mise. Ali ne dok se ne bih dosita najela, ne dok ne bih u šumi opisala veliki krug, poput psa koji lovi sam, ni dok ne bih kušala vode s dva skrivena izvora koje sam štovala... Mary Webb nam također opisuje, u The House in Dormer Forest, velike radosti koje mlada djevojka može doživjeti u intimnosti poznatog krajolika: Kad bi kućna atmosfera postala previše olujna, a Amberini živci nategnuti do točke slamanja, iskradala bi se u gornju šumu... Činilo joj se da, dok Dormer živi po zakonu, šuma živi po nagonima. Dok se postupno budila za prirodnu ljepotu, došla je do posebne percepcije ljepote. Počela je uočavati sličnosti. Pritoda je za nju postala ne slučajan skup zgodnih stvari, nego sklad, svečana i ozbiljna pjesma. Ovdje je disala ljepota, ovdje je sjala svjetlost koja nije bila svjetlost cvijeta ili zvijezde. Tajanstveno i uzbudljivo drhtanje kao da je sa svjetlošću trčalo... kroz šaputavu šumu... Tako je njezin izlazak u zeleni svijet sadržavao nešto od vjerskog rituala... Mirnim je jutrima išla do Ptičjeg 239
Sido.
247
briana
voćnjaka. Često je to činila do dana kad je počela sitna iritacija... Nalazila je svojevrsnu utjehu u nedosljednosti ptičjeg svijeta. Napokon je stigla u gornju šumu i odmah se uhvatila ukoštac s ljepotom... Za nju je doslovno tu bilo nešto nalik na hrvanje, raspoloženje koje kaže: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš«... Naslonjena na stablo divlje kruške, unutarnjim sluhom je osvijestila plimni val soka koji se podizao tako pun i snažan da je mogla zamisliti da buči poput mora. Tada je dašak vjetra zatresao rascvjetale krošnje i ponovno je postala svjesna osjeta, čudnovatosti tih razgovora lišća... Svaka je latica, svaki list, čini se, upravljao nekom dubinskom uspomenom odakle god ona dolazila. Svaki zakrivljeni cvijet činio se pun jeka, preveličanstvenih za njegovu krhkost. Dašak mirisnog zraka dopirao je s vrhova brda i prikradao se među granama. Stvari s oblicima, koje su znale za smrtnost oblika, strepile su pred time što prolazi, bezoblično i besmrtno... Zbog toga šuma nije postala običan skup stabala, nego nešto stameno poput zviježđa... Jer se posjeduje zauvijek, u stalnoj i nepromjenjivoj vitalnosti. Upravo je to vuklo Amber, obuzetu znatiželjom koja joj je oduzimala dah, u tajna skrovišta prirode. I sada je paraliziralo u vrsti ekstaze... Slične su zanesenosti u mladosti doživjele Emily Bronte i Anna de Noailles, silno različite žene, i nastavile ih doživljavati. Tekstovi koje sam citirala dobro pokazuju kakvo utočište adolescentica nalazi u poljima i šumama. U očinskom domu vladaju majka, zakoni, navike, rutina, a ona se želi otrgnuti od te prošlosti. Želi i sama postati suvereni subjekt, ali društveno stupa u život odrasle osobe tek postavši ženom. Svoje oslobođenje plaća odricanjem. No među biljkama i životinjama ona jest ljudsko biće. Oslobođena i od svoje obitelji i od muških, ona je subjekt, sloboda. U tajnovitosti šuma nalazi sliku samoće svoje duše, a u širokim horizontima ravnica opipljivi lik transcendencije. Ona je sama ta pustopoljina bez granica, taj vrh koji strši prema nebu; ceste koje polaze prema nepoznatoj budućnosti može slijediti i slijedit će ih; dok sjedi na vrhu brežuljka, dominira svim bogatstvima svijeta koja joj se ponuđena prostiru pod nogama; kroz drhtanje vode i treperenje svjetla predosjeća radosti, suze, ekstaze koje još ne poznaje; mreškanje jezerca i tračci sunca nejasno joj obećavaju upravo pustolovine njezina vlastita srca. Mirisi i boje govore tajanstvenim jezikom, ali se u njemu jedna riječ izdvaja trijumfalno jasno: riječ »život«. Egzistencija nije samo apstraktna sudbina upisana u općinske registre, ona je budućnost i karnalno bogatstvo. Imati tijelo više se ne doima kao sramotni nedostatak. U onim željama koje pod majčinim pogledom odbacuje, adolescentica prepoznaje sok koji se penje stablima. Više nije prokleta, ponosno prihvaća svoje srodstvo s lišćem i cvijećem. Gnječi latice cvijeta i zna da će jednoga dana živi plijen ispuniti njezine prazne ruke. Tijelo više nije mrlja, nego radost i ljepota. Stopljena s nebom i pustopoljinom, mlada je djevojka onaj neodređeni dah koji animira i osvjetljuje svemir, ona je svaki stručak vrijesa. Kao pojedinac ukorijenjen u tlo i beskonačna svijest, ona je ujedno duh i život, njezina je prisutnost nužna i pobjedonosna kao prisutnost zemlje same. Onkraj Prirode, djevojka katkad traži još udaljeniju i blještaviju stvarnost. Spremna se izgubiti u mističnim ekstazama. U vremenima vjere velik je broj mladih ženskih duša tražio od Boga da ispuni prazninu njihova bića. Katarina Sijenska i Terezija Avilska u ranim su danima otkrile svoj poziv.240 Ivana Orleanska bila je mlada djevojka. U drugim razdobljima, humanost se činila vrhovnim ciljem. Tada se mistični elan prelijeva u 240
Vratit ćemo se na specifična svojstva ženske mistike.
248
briana
definirane projekte. No i mlada želja za apsolutom je u Madame Roland, u Rosi Luxemburg urodila plamenom kojime su se hranili njihovi životi. Iz pokoravanja, osiromašenosti i iz dubine svojeg odbijanja, mlada djevojka može crpiti najveće hrabrosti. Upoznaje poeziju; upoznaje i junaštvo. Jedan od načina da prihvati činjenicu da je slabo integrirana u društvo jest i taj da prijeđe ograničene horizonte toga drušrva. Bogatstvo i snaga njihove naravi, sretne okolnosti, omogućili su ponekim ženama da u svojem odraslom životu nastave s pasioniranim projektima svoje adolescencije. No riječ je o iznimkama. George Eliot i Margaret Kennedy s razlogom su učinile da likovi Maggie Tulliver i Tesse umru. Sudbina sestara Bronte bila je gorka. Mlada djevojka je dirljiva, jer slaba i sama ustaje protiv svijeta; ali svijet je suviše moćan; ako ustraje u namjeri da ga odbije, slomljena je. Isabelle de Charriere, poznatija kao Belle van Zuylen, jetkom je snagom i originalnošću duha zaslijepila cijelu Europu, ali i zastrašila sve svoje udvarače. Odbijanje svih ustupaka osudilo ju je na duge godine celibata koji ju je očito tištao, s obzirom na to da je izjavila da je izraz »djevica i mučenica« pleonazam. Takva je upornost rijetka. U golemoj većini slučajeva, mlada djevojka shvati da je bitka isuviše neravnopravna i na koncu popusti. »Sve ćete umrijeti s petnaest«, piše Diderot Sophie Volland. Kada je bitka, kao što obično biva, samo simbolični revolt, poraz je izvjestan. Zahtjevna u snovima, puna nadanja ali pasivna, mlada djevojka iz odraslih izvlači smiješak pomiješan s malo žaljenja. Osuđuju je na rezignaciju. I zaista, buntovnu i ekscentričnu djevojčicu koju smo ostavili nalazimo dvije godine poslije primirenu, spremnu pristati na svoj život žene. Takvu sudbinu Colette predviđa Vinci; takvima se čine junakinje prvih Mauriacovih romana. Adolescentska kriza je vrsta »rada« analogna onome što doktor Lagache naziva »radom žalovanja«. Mlada djevojka polako pokapa svoje djetinjstvo, autonomnog i dominantnog pojedinca kakav je bila; i submisivna ulazi u odraslu dob. Dakako, ne možemo uspostaviti definirane kategorije samo prema godinama. Ima žena koje čitav život ostanu djetinjaste. Ponašanja koja smo opisali u ponekim se slučajevima nastavljaju do poodmakle dobi. Sve u svemu postoji velika razlika između »pupoljka« od petnaest godina i starije djevojke. Potonja je prilagođena stvarnosti; više se gotovo i ne kreće razinom imaginarnog, manje je nego prije podijeljena u sebi samoj. Marie Bashkirtseff s osamnaest godina piše: Što se više primičem starosti svoje mladosti, sve više tonem u ravnodušnost. Malo me toga uznemiruje, a sve me uznemiravalo. Irene Reweliotty bilježi: Da bi vas muškarci prihvatili, morate misliti i postupati poput njih, inače vas tretiraju kao crnu ovcu i samoća postaje vaša sudbina. A meni je sada dosta samoće i želim ljude, ne samo oko mene, nego i sa mnom. Živjeti sada, a ne više egzistirati i čekati i sanjati i sve si pripovijedati u sebi samoj zatvorenih usta i nepokretnog tijela. I još:
249
briana
Kako mi laskaju, udvaraju i slično, postajem strašno ambiciozna. To više nije uzdrhtala, očarana sreća petnaestogodišnjakinje. To je svojevrsna opijenost, hladna i neumoljiva opijenost osvetom životu, rastom. Koketiram, igram se ljubavi. Ne volim... Dobivam pameti, hladnokrvnosti, zdravog razuma. Srce pak gubim. Kao da je napuklo... U dva mjeseca ostavila sam djetinjstvo za sobom. Otprilike isti ton nalazimo u povjeravanju jedne devetnaestogodišnjakinje:241 Nekoć, ah, kakav sukob mentaliteta koji se činio nekompatibilan s ovim stoljećem i zazivima upravo toga stoljeća! Sada osjećam neku primirenost. Svaka velika nova ideja koja u mene uđe, umjesto da izazove gadnu potresenost, destrukciju i neprekidnu rekonstrukciju, čudesno se prilagodi onome što je već u meni... Sada neprimjetno i ne zamarajući se kontinuitetom prelazim s teorijskih promišljanja na svakodnevni život. Mlada djevojka, osim ako nije naročito neugledna, na kraju prihvati svoju ženskost. I često je raduje da nezasluženo uživa zadovoljstva i pobjede koje izvlači od ženskosti prije no što se napokon skrasi u svojoj sudbini. Kako je još ne opterećuje nikakva dužnost, neodgovorna je i dostupna, a sadašnjost joj se ipak ne doima ni praznom ni razočaravajućom jer je samo etapa. Uređivanje i koketiranje su još ležerni poput igre, a snovi o budućnosti prikrivaju njezinu besmislenost. Tako Virginia Woolf opisuje dojmove koje je tijekom jedne večeri stekla mlada zavodnica: Osjećam kako sjajim u tami. Koljena su mi obavijena svilom. Svilene mi se noge taru jedna o drugu. Kamenčići ogrlice hlade mi vrat. [...] Opremljena sam, spremna. [...] Kosa mi je svijena u pundžu. Usne su mi crvene, točno koliko treba. Spremna sam sada pridružiti se muškarcima i ženama na stubama, svojim premcima. Prolazim pokraj njih, izložena njihovom pogledu, kao što su oni mome. [...] U ovim mirisima, u ovim odsjajima, razmotavam se kao što paprat razmotava svoje zakovrčane listove. [...] Osjećam kako u meni iskaču tisuće mogućnosti. Vragolasta sam, vesela, sjetna, melankolična, sve to redom. Ukorijenjena sam, ali tečem. Sva u zlatu, ploveći u njegovu smjeru, ovome kažem 'Dođi'. [...] Prilazi. Kreće prema meni. Ovo je najuzbudljiviji trenutak koji mi se ikada dogodio. Lepršam. Napinjem se. [...] Nismo li krasni dok ovdje zajedno sjedimo, ja u satenu, on u crno-bijelom? Neka me moji premci sada samo gledaju. Uzvraćam vam pogled, muškarci i žene. Jedna sam od vas. Ovo je moj svijet. [...] Vrata se otvaraju. Vrata se stalno otvaraju. Sada mislim, kad se sljedeći put otvore, cijeli će mi se život promijeniti. [...] Vrata se otvaraju. O dođi, kažem ovome, prosipajući zlato cijelim tijelom. 'Dođi', i on mi prilazi.242 No kako mlada djevojka zrije, majčinski autoritet je sve više opterećuje. Ako kod kuće vodi život kućanice, boli je što je samo asistentica, voljela bi se posvetiti vlastitu 241 242
Citirao Debesse, La Crise d'originalitéde l'adolescence. Valovi, s engleskoga prevela Iva Grgić. Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb 2007.
250
briana
kućanstvu, vlastitoj djeci. Suparništvo između djevojke i majke često postaje sve gore. Starija kći se naročito uzrujava kad dobije još braće ili sestara. Smatra da je majka »odslužila svoje« i da je sad na njoj red da rađa, vlada. Ako radi izvan kuće, boli je što je po povratku kući tretiraju kao još jednog člana obitelji, a ne kao autonomnu osobu. Djevojka više nije romantična kao prije, počinje mnogo više maštati o braku nego o ljubavi. Svojega budućeg supruga više ne ukrašava čudesnom aureolom, nego se nada da će dobiti stabilan položaj na ovom svijetu i početi voditi život žene. Virginia Woolf ovako opisuje maštanja jedne bogate djevojke sa sela: Jer uskoro, u toplo podne kad pčele zuje oko sljezova grma, moj dragi će doći. Stajat će pod stablom. Na jednu njegovu riječ i ja ću odgovoriti samo jednom. Dat ću mu ono što se oblikovalo u meni. Imat ću djecu, imat ću služavke u keceljama, radnike s vilama za sijeno, kuhinju kamo će oni donositi bolesnu janjad da se zagrije u košarama, gdje vise šunke i svjetluca se luk. Bit ću tiha poput svoje majke, nosit ću plavu pregaču, zaključavat ću ormare. Sličan san zaokuplja i sirotu Prue Sarn:243 Pomisao da se nikad neću udati činila mi se tako strašnom. Ta sve se djevojke udaju... A kad se djevojka uda, ima kućicu, i možda svjetiljku koju pali kad joj muž treba doći kući, ili samo svijeće, svejedno je, jer ih može staviti pred prozor, da on pomisli: »Eno mi gospoje, upalila je svijeće!«. Onda jednoga dana gospođa Beguildy za njih izradi kolijevku od trske, pa jednoga dana u njoj osvane beba, lijepa i uzvišena, i šalju se pozivnice za krštenje. Susjedi oblijeću majku kao pčele maticu. Često bih si, kad bi stvari pošle po zlu, govorila: »Ne'a veze, Prue Sarn! Doći će dan kad ćeš biti matica u vlastitoj košnici.« Za većinu starijih djevojaka, bilo da vode radišan ili raskalašen život, bilo da su još u očevu domu ili su se djelomice iz njega izvukle, osvajanje muža - ili barem ozbiljnog ljubavnika - postaje sve hitniji pothvat. Ta je preokupacija često pogubna za ženska prijateljstva. »Najbolja prijateljica« gubi svoj povlašteni položaj. Djevojka u svojim družicama sve više vidi suparnice, a ne pomagačice. Poznavala sam pametnu i darovitu djevojku koja se je odabrala smatrati »dalekom kraljevnom«. Tako se opisivala u pjesmama i književnim pokušajima. Iskreno je priznavala da više ne osjeća nikakvu privrženost prijateljicama iz djetinjstva. Ako su bile glupe i ružne, nisu joj se sviđale, a zavodljivih se bojala. Nestrpljivo iščekivanje muškarca, koje često uključuje manevre, lukavstva i ponižavanja, zastire djevojčin horizont. Ona postaje egoistična i teška. A ako se Šarmantnom princu ne žuri, rađaju se gađenje i gorčina. Karakter i postupci mlade djevojke odražavaju njezin položaj. Ako se položaj promijeni, mijenja se i djevojčino držanje. Danas postaje moguće da djevojka uzme sudbinu u svoje ruke, umjesto da se prepusti muškarcu. Ako je zaokupljaju učenje, sport, stručno usavršavanje, društvena i politička aktivnost, oslobađa se opsesije muškarcem, mnogo je manje zabrinjavaju sentimentalni i seksualni konflikti. Svejedno se mnogo teže 243
Many Webb, Sarn.
251
briana
od mladića ostvaruje kao autonomna individua. Već sam rekla da obitelj i običaji ne idu na ruku njezinim pokušajima. Osim toga, čak i kad odabere samostalnost, i dalje napravi mjesta za muškarca, za ljubav. Ako se cijela preda nekom pothvatu, često će strepiti da propušta svoju sudbinu žene. Taj osjećaj prešućuje, ali on je tu, iskrivljuje sva nastojanja, postavlja granice. U svakom slučaju, žena koja radi želi pomiriti profesionalni uspjeh s čisto ženskim uspjesima. To ne podrazumijeva samo posvećivanje puno vremena izgledu, ljepoti, nego, što je ozbiljnije, implicira da su njezini vitalni interesi podijeljeni. Izvan studija muški se student zabavlja neobaveznim misaonim igrama i odatle nastaju njegova najbolja otkrića. Žensko sanjarenje pak ide u drukčijem smjeru. Žena će mislili na svoj fizički izgled, na muškarca, na ljubav, posvetit će samo onoliko pažnje koliko je nužno svojem studiju ili karijeri, dok u tim sferama ništa nije nužnije od viška. Tu nije riječ o umnoj slabosti ili o nemogućnosti koncentriranja, nego o rascjepu između interesa koji se teško usklađuju. Dolazi do začaranog kruga. Često nas čudi koliko lako, čim pronađe muža, žena odustaje od glazbe, studija, posla. Razlog tomu je što se u svoje projekte unijela premalo da bi u njihovu ostvarenju vidjela veliku dobit. Sve pridonosi zauzdavanju njezine osobne ambicije dok je golem društveni pritisak ohrabruje na to da u braku nađe društveni položaj i opravdanje. Prirodno je stoga da si ne pokušava sama stvoriti mjesto na ovom svijetu ili da to čini tek stidljivo. Dokle god u društvu ne bude ostvarena savršena ekonomska jednakost i dokle god običaji budu omogućavali ženi da kao supruga i ljubavnica profitira od povlastica izvjesnih muškaraca, u njoj će opstati san o pasivnom uspjehu i kočiti njezina vlastita postignuća. Kako god djevojka pristupala svojoj egzistenciji odrasle osobe, njezino naukovanje još nije završilo. Polaganim koracima ili naglo, još mora proći seksualnu inicijaciju. Ima djevojaka koje to odbijaju. Ako su teški seksualni incidenti obilježili njihova djetinjstva, ako im je nespretni odgoj s vremenom usadio strah od seksualnosti, prema muškarcu zadržavaju odbojnost djevojčice u pubertetu. Neke žene i usprkos njima samima okolnosti dovedu do produljenog djevičanstva. No u velikoj većini slučajeva mlada djevojka prije ili kasnije ispunjava svoju seksualnu sudbinu. Način na koji se s time suočava očito je usko povezan s čitavom njezinom povijesti. No tu postoji i novo iskustvo koje se predstavlja u nepredviđenim okolnostima i na koje ona slobodno reagira. To je nova etapa koju sad trebamo razmotriti.
252
briana
Treće poglavlje Seksualna inicijacija U određenom smislu seksualna inicijacije žene, kao i ona muškarca, počinje u najranijem djetinjstvu. Postoji teorijska i praktična priprema koja kontinuirano slijedi nakon oralne, analne i genitalne faze do odrasle dobi. Ali erotska iskustva mlade djevojke nisu čisti produžetak njezinih ranijih seksualnih aktivnosti. Često ih odlikuje nepredvidljivost i surovost. Uvijek predstavljaju novi događaj koji znači raskid s prošlošću. U trenutku kad kroz njih prolazi, svi problemi koji se pojavljuju pred mladom djevojkom svedeni su na neodgodivu i akutnu formu. U nekim se slučajevima kriza razriješi lako, ali postoje i tragične okolnosti kad završi samoubojstvom ili ludilom. Uglavnom, žena načinom na koji reagira na tu krizu utječe na velik dio svoje sudbine. Svi se psihijatri slažu da su za ženu seksualni počeci iznimno važni. Njihove reperkusije osjeća cijeli ostatak svojeg života. S biološkog, socijalnog i psihološkog gledišta muškarac i žena se u tome jako razlikuju. Prijelaz iz dječje seksualnosti u zrelost za muškarca je razmjerno jednostavan. Dolazi do objektivacije erotskog užitka koji je umjesto da se ostvari u svojoj imanentnoj prisutnosti namijenjen transcendentnom biću. Erekcija je izraz te potrebe. Penisom, rukama, usnama, cijelim svojim tijelom muškarac poseže za svojom partnericom, dok pritom sam ostaje u središtu te radnje, kao što to općenito subjekt biva u odnosu na objekte koje opaža i stvarima kojima rukuje. Projicira se na drugo ne gubeći svoju autonomiju. Ženska je put za njega plijen i on u ženi poseže za odlikama koje njegova senzualnost traži od svakog objekta. Jasno, ne uspijeva ih prisvojiti, ali ih barem steže. Zagrljaj i poljubac podrazumijevaju djelomičan neuspjeh, ali je i sam taj neuspjeh stimulans i užitak. Ljubavni čin pronalazi jedinstvo u prirodnom vrhuncu, orgazmu. Koitus ima jasan fiziološki cilj. Ejakulacijom se mužjak rješava izlučevina koje ga opterećuju. Nakon parenja osjeća potpuno olakšanje, redovito popraćeno užitkom. Ali jasno, užitak nije jedini cilj. Nakon njega često slijedi razočaranje: umjesto da je zadovoljena, potreba je iščezla. U svakom slučaju, određeni je čin konzumiran, a muškarčevo je tijelo i dalje neoštećeno. Usluga koju je pružio ljudskoj vrsti pomiješala se s njegovom vlastitom nasladom. Ženska je erotičnost daleko složenija i odražava složenost ženskog položaja. Vidjeli smo da umjesto da osobni život upotpunjuje snagom ljudske vrste, ženka biva plijenom te vrste čiji se interesi razilaze od njezinih pojedinačnih ciljeva. To proturječje u žena doseže svoj vrhunac. Uz ostalo se očituje u suprotnosti dvaju organa: klitorisa i vagine. U infantilnoj fazi klitoris je središte ženske erotike. Neki psihijatri skloni su tvrdnjama da je u nekih djevojčica osjetljiva i vagina, ali to je izmišljotina. U svakom slučaju, vagina ima sporednu važnost. Klitorisni sustav se odrastanjem ne mijenja244 i žena tu erotsku neovisnost očuva cijeloga života. Klitorisni je grč poput muškog orgazma vrsta splašnjavanja koje nastupa gotovo mehanički. No ono 244
Osim ako je ne obrežu, što je običaj koji se redovito provodi u nekim primitivnim kulturama.
253
briana
je samo posredno povezano s normalnim snošajem i ne igra baš nikakvu ulogu u razmnožavanju. U ženu se prodire i ženu se oplođuje kroz vaginu. Vagina postaje erotsko središte samo intervencijom muškarca, a ona uvijek predstavlja vrstu silovanja. U prošlosti bi ženu istrgnuli iz njezina djetinjeg svijeta i bacili u život supruge stvarnom ili hinjenom otmicom. Bio je to nasilni čin kojim se djevojčica pretvarala u ženu. Također se govori o »otimanju« djevičanstva ili o »ubiranju cvijeta«. Ta defloracija nije skladan svršetak kontinuiranog razvoja, nego nagli raskid s prošlošću, početak novog ciklusa. Užitak se tada postiže stezanjem unutarnje stijenke vagine. Vodi li ono pravom i konačnom orgazmu? O tome se još uvijek raspravlja. Anatomski podaci nisu baš jasni. »Postoji mnogo anatomskih i kliničkih dokaza da većina unutrašnjosti vagine nema živaca«, među ostalim stoji u Kinseyevu izvještaju. Znatan broj operacija može se u vagini izvesti bez potrebe za anestezijom. Dokazali smo postojanje živaca u vagini samo na području prednje stijenke, blizu početka klitorisa.« Svejedno, uz podražavanje te zone sa živcima »žena može biti svjesna ulaska predmeta u vaginu, naročito ako su vaginalni mišići stisnuti; ali zadovoljstvo koje se tako dobiva vjerojatno je više povezano s mišićnim tonusom nego s erotskom stimulacijom živaca«. Ipak, nema sumnje da vaginalno zadovoljstvo postoji, i sama vaginalna masturbacija - u odraslih žena - čini se raširenijom pojavom nego što to tvrdi Kinsey.245 No izvjesno je da je vaginalna reakcija vrlo složena reakcija, koju možemo nazvati psihofiziološkom jer se ne odnosi samo na cijeli živčani sustav, nego ovisi o cijeloj situaciji koju je subjekt proživio. Ta reakcija zahtijeva snažan sklad čitavog pojedinca. Da bi se uspostavio novi erotski ciklus koji započinje prvim snošajem potrebna mu je vrsta »sklapanja« živčanog sustava, razvijanje forme koja još nije skicirana i koja mora obuhvatiti i klitorisni sustav; treba joj dugo da se ostvari i događa se da se nikad ne uspije stvoriti. Upečatljivo, žena može birati između dva ciklusa od kojih jedan perpetuira mladenačku neovisnost, a drugi je određuje mužu i djetetu. Normalni seksualni čin doista ženu čini ovisnom o mužjaku i vrsti. On je taj - kao u gotovo svih životinja - koji ima agresivnu ulogu, dok ona trpi njegov zagrljaj. Ona obično uvijek može biti uzeta od muškarca, dok on nju može uzeti samo ako je u stanju erekcije. Osim u slučaju tako dubinskog revolta kao što je vaginizam koji zapečati ženu sigurnije od himena, žensko odbijanje može se prevladati. Čak i vaginizam ostavlja mužjaku mogućnost da se izdovolji na tijelu koje njegova mišićna snaga može pokoriti. Budući da je žena objekt, njezina inercija ne mijenja dubinski njezinu prirodnu ulogu. Tako se mnogi muškarci ne zamaraju pitanjem želi li žena s kojom dijele krevet snošaj ili mu samo podliježe. Mogli bi spavati i s pokojnicom. Snošaj se ne može dogoditi bez muškog pristanka i upravo mu je muško zadovoljenje prirodni ishod. Oplodnja se može izvršiti a da žena u tome ne doživi nikakav užitak. S druge strane, njoj oplodnja ni blizu ne predstavlja svršetak seksualnog procesa. Baš naprotiv, upravo u tom trenutku počinje služba koju od nje zahtijeva vrsta. Ta služba se ostvaruje polako i bolno kroz trudnoću, porođaj, dojenje. »Anatomske sudbine« muškarca i žene su dakle jako različite. Isto je i s njihovim moralnim i društvenim položajima. Patrijarhalno društvo osudilo je ženu na čednost. Više ili manje otvoreno priznaje pravo mužjaka na zadovoljenje svojih seksualnih želja dok je žena ograničena na brak. U njezinu je slučaju puteni čin, ako nije posvećen 245
Upotreba umjetnog penisa kontinuirano postoji od klasične antike ili čak ranije do današnjih dana... Slijedi popis predmeta koji su posljednjih godina pronađeni u vaginama i mokraćnim mjehurima i koje su mogli izvaditi samo kirurškim zahvatima: olovke, komadići pečatnog voska, ukosnice, kalem za konac, pribadače od kosti, uvijači za kosu, šivaće i pletače igle, futrola za igle, kompas, kristalni čepovi, svijeća, pluteni čepovi, čašice, vilice, čačkalice, četkice za zube, lončići za kreme (u jednom slučaju koji je naveo Schroeder u lončiću je bio hrušt, zamjena za japanske kuglice rin-no-tama), kokošja jaja itd. Veliki predmeti su prikladno nađeni u vaginama udanih žena (H. Ellis, Studies in the Psychology of Sex, sv. I).
254
briana
zakonom ili sakramentom, grijeh, posrnuće, poraz, slabost. Obavezna je braniti svoju krepost, svoju čast. Ako »popusti«, »posrne«, izaziva prijezir. Dok je u osudu njezina osvajača uključeno divljenje. Od primitivnih civilizacija do naših dana, uvijek se prihvaćalo da je krevet ženska »služba« za koju joj muško zahvaljuje darovima ili uzdržavanjem. Ali služiti znači predati se gospodaru. U tom odnosu nema nimalo recipročnosti. Tomu je dokaz struktura braka, kao i postojanje prostitutki. Žena se daje, muškarac joj plaća i uzima je. Muškome ništa ne brani da gospodari i uzima inferiorna stvorenja. Ljubavni odnosi sa sluškinjama uvijek su se tolerirali, dok se građanku koja se poda vozaču ili vrtlaru socijalno degradira. Strašno rasistički nastrojenim američkim Južnjacima po običaju se uvijek dopuštalo da spavaju s crnkinjama, prije Američkoga građanskog rata kao i danas, i to pravo iskorištavaju s gospodskom arogancijom. Bjelkinja koja bi spavala s crncem u doba ropstva bila bi osuđena na smrt, a danas linčovana. Da bi rekao da je spavao sa ženom, muškarac kaže da ju je »imao«; obrnuto, »imati« nekoga katkad se vulgarno kaže »pojebati«. Grci su ženu koja nije bila s muškarcem nazivali »Parthenos adamatos«, nepokorenom djevicom. Rimljani su Mesalinu nazivali »invicta«, jer joj nijedan od njezinih ljubavnika nije pružio užitak. Za ljubavnika je dakle ljubavni čin osvajanje i pobjeda. Dok se u drugog muškarca erekcija često doima smiješnom parodijom voljnog čina, svatko je ipak u vlastitom slučaju promatra s ponešto taštine. Erotski vokabular mužjaka nadahnjuje se vojnim rječnikom. Ljubavnik je gorljiv poput vojnika, spolovilo mu se napinje kao luk, kad ejakulira »ispaljuje«, to je strojnica, top. Govori o napadu, jurišu, pobjedi. U njegovoj uzbuđenosti postoji izvjesna sklonost junaštvu. Julien Benda246 piše: »Generativni čin, sastojeći se od zauzimanja jednog bića drugim, nalaže s jedne strane ideju osvajača i s druge strane osvojene stvari. Stoga kad izvještavaju o svojim ljubavima i najciviliziraniji govore o osvajanju, napadu, jurišu, opsadi i obrani, porazu, kapitulaciji, precrtavajući ideju ljubavi s ideje rata. Taj čin, koji uključuje kaljanje jednog bića drugim, nameće kaljaču izvjestan ponos, a samom okaljanom, čak i kad pristaje, izvjesno poniženje.« Posljednja rečenica uvodi novi mit: naime da muškarac oskvrnjuje ženu. Sperma ustvari nije izmet; govori se o »noćnoj poluciji« jer tada ona promašuje svoju prirodnu svrhu. Ali kavu ne nazivamo smećem i ne govorimo da prlja želudac samo zato što može ostaviti mrlju na svijetloj haljini. Drugi muškarci tvrde suprotno, da je žena nečista jer je »uprljana tekućinama« i da zagađuje mužjaka. Činjenica da si onaj koji onečišćuje u svakom slučaju daje ti prilično dvosmislenu superiornost. Povlašten položaj muškarca zapravo proizlazi iz integriranosti njegove biološki agresivne uloge u društvenu funkciju šefa, gospodara; kroz tu integriranost fiziološke razlike dobivaju puno značenje. Kako je u ovom svijetu muškarac suveren, kao znak svoje suverenosti traži silovitost svojih želja. Za muškarca obdarenog velikim erotskim kapacitetom kaže se da je snažan, moćan, što su epiteti koji ga označavaju kao aktivnost i transcendenciju. Suprotno tomu, za ženu koja je samo objekt reći će se da je topla ili hladna, odnosno, vječito će očitovati samo pasivne osobine. Ozračje u kojem se budi ženska seksualnost sasvim je dakle drukčije od onoga koje oko sebe susreće adolescent. Usto, u trenu kad se žena prvi put suoči s muškim, njezin je erotski stav vrlo složen. Netočno je, kako se znalo tvrditi, da djevica ne poznaje želju i da je muškarac taj koji budi njezinu senzualnost. Ta legenda još jedanput odaje sklonost dominaciji prisutnu u muškog, koji bi rado da u njegovoj partnerici ništa ne bude autonomno, pa tako ni želja koju za njim osjeća. Zapravo i u muškarca je dodir žene često
246
Le Rapport d'Uriel.
255
briana
to što probudi želju, dok obratno većina djevojaka priželjkuje milovanja a da ih nijedna ruka još nikada nije dotaknula. Moji bokovi, koji su bili kao u dječaka, drukčije su se zaoblili, i kroz cijelo sam biće osjetila veliku uzbibanost, čežnju, nepogrešiv poriv, tako da više nisam mogla spavati noću, nego sam se vrpoljila u grozničavom, bolnom nemiru. U dugoj životnoj priči koju je ispričala Stekelu, neka mlada žena se prisjeća: Počela sam jako očijukati. Trebalo mi je »golicanje živaca«. Kao pasionirana plesačica, zatvarala bih oči plešući da bih se u potpunosti prepustila užitku... U plesu sam pomalo bila ekshibicionistkinja, jer je senzualnost pobjeđivala sram. Prve sam godine revno plesala. Rado sam i puno spavala i masturbirala sam svakodnevno, često i po sat vremena... Često bih masturbirala toliko da bih okupana znojem, preumorna da nastavim zaspala... Gorjela sam i bila bih prihvatila onoga tko bi me želio smiriti. Nisam tražila pojedinca, nego muškarca.247 Ovdje je više riječ o tome da se djevičanski nemir ne izražava kao jasna potreba. Djevica ne zna točno što želi. U njoj je preživjela agresivna erotičnost djetinjstva. Njezini prvi impulsi bili su impulsi za hvatanjem i još uvijek želi zagrliti, posjedovati. Želi da je plijen za kojim žudi obdaren osobinama koji su joj putem okusa, mirisa i dodira otkriveni kao vrijednosti. Jer seksualnost nije izolirano područje, ona se nastavlja na maštanja i užitke senzualnosti. Djeca i adolescenti oba spola vole glatko, kremasto, satensko, meko, elastično. Ono što se bez slamanja ili raspadanja pokorava pritisku, kliže pod pogledom ili prstima. Poput muškarca, i žena se oduševljava toplom mekoćom pješčanih dina koje se tako često uspoređuje s njezinim dojkama, dodirom svile, paperjastom nježnošću popluna, baršunastim cvijećem ili voćem. A posebice mlada djevojka voli blijede pastelne boje, izmaglicu tila i muslina. Ne sviđaju joj se grube tkanine, šljunak, kamenje, gorki okusi, jetki mirisi. Majčino tijelo je ono što je, kao i braća, prvo milovala i voljela. U svojem narcizmu, u svojim difuznim ili preciznim homoseksualnim iskustvima postavljala se kao subjekt i tražila posjedovanje ženskog tijela. Kad se suoči s mužjakom, u dlanovima i na usnama osjeća želju da aktivno miluje plijen. Ali joj muškarac, sa svojim tvrdim mišićima, hrapavom i često dlakavom kožom, teškim mirisom i grubim crtama lica, ne djeluje poželjno, čak joj izaziva odbojnost. To je ono o čemu govori Renée Vivien kad piše: Ja sam žena, nemam prava na ljepotu... Osudili su me na mušku ružnoću Zabranili mi tvoje kose, tvoje zjenice Jer su ti kose duge i mirisa pune.
247
La Femme frigide
256
briana
Ako želja za hvatanjem, posesivna težnja u žene ostane najjača, ona će se poput Renée Vivien orijentirati prema homoseksualnosti. Ili će se vezati samo uz muške s kojima može postupati kao sa ženama. Tako si junakinja Rachildeina romana Monsieur Vénus plati mladog ljubavnika kojega rado strasno miluje, ali mu ne dopušta da je razdjeviči. Ima žena koje vole milovati mladiće od trinaest do četrnaest godina ili čak djecu, ali se uskraćuju odraslom muškarcu. No vidjeli smo da se u većine žena nakon djetinjstva razvija i pasivna seksualnost, žena voli da je se grli, miluje i naročito se od puberteta želi pretvoriti u putenost u rukama muškarca. Muškarcu uobičajeno pripada uloga subjekta, i ona to zna. »Muškarac ne treba biti lijep«, rečeno joj je nebrojeno puta. Žena u njemu ne treba tražiti inertne osobine objekta nego moć i muževnu snagu. Tako je ona u samoj sebi podijeljena: priziva snažan zagrljaj koji će je preobraziti u drhtavu stvar, ali su grubost i snaga također neugodne prepreke koje je ranjavaju. Senzualnost joj se nalazi i u koži i u ruci, a zahtjevi prve djelomično se kose sa zahtjevima druge. Koliko je god moguće, žena bira kompromis. Daje se muškarcu koji je muževan, ali dovoljno mlad i zavodljiv da bi bio poželjan objekt. U lijepom adolescentu može pronaći sve privlačne osobine za kojima žudi. U Pjesmi nad pjesmama podjednako uživaju i supruga i suprug. Ona u njemu doseže ono što on u njoj traži: zemaljsku floru i faunu, drago kamenje, potoke i zvijezde. Ali ona nema načina da uzme ta blaga. Anatomija je osuđuje na to da ostane nevješta i nemoćna poput eunuha: želja za posjedovanjem propada bez organa u kojem bi se utjelovila. A muškarac odbija pasivnu ulogu. Često i okolnosti pretvore djevojku u plijen muškarca čija je milovanja uzbuđuju, ali kojeg ne uživa ni gledati niti milovati zauzvrat. Nije se dovoljno govorilo o tome da u odbojnosti koja se miješa s njezinim željama ne postoji samo strah od muške agresivnosti, nego i dubinski osjećaj frustracije. Sladostrašće će morati osvojiti mimo spontanog elana senzualnosti, dok se kod muškarca užitak dodira i gledanja spaja sa seksualnim zadovoljstvom u pravom smislu riječi. Dvosmisleni su čak i elementi seksualne erotike. Ništa nije varljivije od dodira. Mnogi muškarci koji bez gađenja po rukama gnječe bilo kakve materijale mrze da ih dotaknu biljke ili životinje. Kad ga dodirne svila, baršun, žensko tijelo katkad zadršće od užitka, a katkad se naježi. Sjećam se jedne prijateljice iz mladosti koja se ježila na sami pogled na breskvu. Lako se prelazi iz uznemirenosti u uzbuđenje, iz iritacije u užitak. Ruke koje obuhvaćaju tijelo mogu biti zaklon i zaštita, ali i zarobljavaju, guše. U djevice se ta dvojakost perpetuira zbog njezine paradoksalne situacije: organ koji će dovesti do njezine preobrazbe je zapečaćen. Nesigurna i goruća žudnja njezine puti širi se cijelim tijelom osim po samom mjestu gdje se treba dogoditi snošaj. Nijedan organ ne omogućuje djevici da zadovolji svoju aktivnu erotičnost. A nema doživljeno iskustvo onoga organa koji je osuđuje na pasivnost. Ipak ta pasivnost nije čista inercija. Da bi se žena uzbudila u njezinu se organizmu moraju proizvesti pozitivni fenomeni: oživčenje erogenih zona, naticanje nekih erektivnih tkiva, izlučivanja, rast temperature, ubrzani puls i disanje. Želja i naslada od nje kao i od muškoga zahtijevaju veliki napor. Iako je receptivna, ženska potreba je u jednom smislu aktivna, očituje se povećanjem živčano-mišićnog tonusa. Apatične i malaksale žene su uvijek hladne. Pitanje je postoji li konstitucijska frigidnost, a psihički čimbenici sigurno, što se erotskih kapaciteta žene tiče, igraju prevladavajuću ulogu. No sigurno je da se fiziološki nedostaci i slabija vitalnost uz ostalo odražavaju i u seksualnoj ravnodušnosti. S druge strane, ako se vitalna energija troši na voljne aktivnosti, primjerice na sport, ne ulaže se u seksualnu potrebu: Skandinavke su zdrave, snažne i hladne. »Temperamentne« žene su one koje pomiruju malaksalost i »žar«, poput Talijanki i Španjolki, čija se gorljiva vitalnost cijela pretače u putenost. Postati objekt, 257
briana
postati pasivna sasvim je drugo od biti pasivni objekt: ljubavnica nije ni uspavana niti pokojna. U njoj postoji elan koji neprestano pada i neprestano se obnavlja: pali elan stvara čaroliju u kojoj se perpetuira želja. No ravnotežu između strasti i predaje je lako narušiti. Muška želja je napetost; može poharati tijelo napetih živaca i mišića. Položaji i geste koji od organizma traže voljno sudjelovanje ne proturječe mu, već mu naprotiv često služe. Svaki voljni napor naprotiv sprječava žensko tijelo da »se uzme«; zato žena spontano248 odbija vrste snošaja koje od nje zahtijevaju rad i napetost. Previše nagle promjene, prevelik broj položaja, zahtjevi za svjesno upravljanim aktivnostima radnjama ili riječima - razbijaju čaroliju. Silovitost neobuzdanih težnji može dovesti do grča, stezanja, napetosti. Neke žene grebu, grizu, tijela im se svijaju, prožeta neuobičajenom silom. Ali do tih pojava dolazi tek kad se dosegne izvjesna kulminacija, a nju se doseže samo ako najprije nedostatak ikakva pravila - fizičkog kao i moralnog omogući koncentraciju cijele životne energije u seksualnost. To znači da djevojci nije dovoljno prepustiti se; poslušna, bezvoljna, odsutna, ne zadovoljava ni svojeg partnera niti sebe. Od nje se traži aktivno sudjelovanje u pustolovini koju zasigurno ne priželjkuju ni njezino djevičansko tijelo niti njezina savjest opterećena tabuima, zabranama, predrasudama i zahtjevima. Po uvjetima koje smo upravo opisali vidi se da erotski počeci žene nisu laki. Kao što smo vidjeli, incidenti koje je doživjela u djetinjstvu ili mladosti često u njoj izazovu snažan otpor. Katkad je taj otpor nesalomljiv. Mlada ga djevojka najčešće pokušava prevladati, ali tada se u njoj javljaju žestoki sukobi. Strog odgoj, strah od grijeha, osjećaj krivnje prema majci stvaraju moćne zapreke. Djevičanstvo je u mnogim sredinama na toliko visokoj cijeni da se njegov gubitak izvan zakonitog braka doima pravom katastrofom. Djevojka koja se preda na nagovor, iznenada, misli da se obeščašćuje. Ni »prva bračna noć«, za koje se djevica predaje muškarcu kojega obično nije stvarno izabrala, i koja nastoji u nekoliko sati, ili nekoliko trenutaka, rezimirati cijelu seksualnu inicijaciju, nikako nije lagodno iskustvo. Općenito gledajući, svaki je »prijelaz« mučan zbog njegova konačnog, nepovratnog značaja: postati ženom znači bespovratno raskinuti s prošlosti. Ali taj je prijelaz dramatičniji od ijednoga drugog. Ne stvara samo jaz između jučer i danas, već otima djevojku od imaginarnog svijeta u kojem se odvijao velik dio njezine egzistencije i baca je u stvarni svijet. Usporedivši je s koridom, Michel Leiris naziva bračnu postelju »područjem istine«. Upravo za djevicu taj izraz poprima svoje najpotpunije i najstrašnije značenje. U razdoblju zaruka, flerta, udvaranja, koliko god nezadovoljavajuće bilo, nastavila je živjeti u svojem uobičajenom svijetu manira i snova. Pretendent je govorio romantičnim ili barem kurtoaznim rječnikom. Još je bilo moguće pretvarati se. Najednom, eto je gledaju prave oči, primaju prave ruke. Neumoljiva stvarnost tih pogleda i zagrljaja jest ono što je straši. Muškarcu i anatomska sudbina i običaji povjeravaju ulogu inicijatora. Bez sumnje je za mladog djevca prva ljubavnica također inicijatorica, ali on posjeduje erotsku autonomiju koju jasno izražava erekcija. Ljubavnica mu samo u stvarnosti daje objekt za kojim je već žudio: žensko tijelo. Mlada djevojka treba muškarca da bi otkrila vlastito tijelo. Njezina je ovisnost mnogo jača. Od prvih iskustava u muškarca obično postoji aktivnost, odluka, bilo da plaća partnerici, bilo da joj više-manje ugrubo udvara ili je zavodi. Djevojka je naprotiv u većini slučajeva ona kojoj se udvara, koju se zavodi. Čak i ako je ona isprva izazvala muškarca, on će njihove odnose preuzeti u svoje ruke. Često je stariji, iskusniji i prihvaćeno je da snosi odgovornost za tu, njoj novu pustolovinu. Njegova želja je agresivnija i hitnija. Bilo kao ljubavnik ili kao muž, muškarac je vodi u 248
U nastavku teksta ćemo vidjeli da za to mogu postojati i psihološki razlozi koji mijenjaju njezin neposredan stav.
258
briana
krevet gdje se još samo mora prepustiti i slušati ga. Čak i ako je u mislima prihvatila taj autoritet, u trenutku kad ga treba konkretno podnijeti, hvata je panika. Ponajprije se boji pogleda u kojem se gubi. Njezin je stid dijelom naučen, ali ima i duboke korijene. Svi, i muškarci i žene, poznaju sram zbog svojega tijela. U svojoj čistoj nepokretnoj prisutnosti, neopravdanoj imanenciji, tijelo postoji u tuđem pogledu kao apsurdna slučajnost faktičnosti, a opet je tijelo ono samo. Želimo ga spriječiti da postoji za druge; želimo ga zanijekati. Ima muškaraca koji govore da se ne mogu podnijeti nagi pokazati ženi bez erekcije. S erekcijom doista tijelo postaje aktivnost, snaga, spolovilo više nije inertan objekt nego postaje poput ruke ili lica - nametljivi izraz subjektivnosti. To je jedan od razloga zašto stid mnogo manje paralizira mladiće od žena. Zbog svoje napadačke uloge, manje su izloženi pogledima. A ako i jesu, ne boje se osude jer ljubavnica od njih ne zahtijeva inertne osobine. Njihovi će se kompleksi prije odnositi na ljubavnu potenciju i sposobnost da pruže užitak. Barem se mogu braniti i pokušati dobiti partiju. Žena nema mogućnost zamijeniti svoju put za volju: čim je prestane kriti, daje je bez obrane. Čak ako priželjkuje nježnosti, buni se protiv pomisli da je gledaju ili opipavaju. Tim više što su joj dojke i stražnjica iznimno karnalne. Mnoge odrasle žene ne vole da ih se gleda sleđa čak i kad su odjevene. Možemo onda zamisliti kakav otpor treba svladati neiskusna zaljubljena djevojka da bi se pristala pokazati. Nesumnjivo se neka Frina ne plaši pogleda, dapače, ponosno se skida: odijeva je njezina ljepota. No sve i da je jednako lijepa kao Frina, mlada djevojka to nikad sa sigurnošću ne zna. Ne može se drsko ponositi svojim tijelom sve dok muški glasovi ne potvrde njezinu mladenačku taštinu. I to je upravo ono što je prestravljuje. Ljubavnik je još strašniji od pogleda: on je sudac. On će je otkriti njoj samoj u njezinoj istini. Čak i ako je strastveno zaluđena vlastitom slikom, svaka mlada djevojka u trenutku muške presude sumnja u sebe. Zato traži mrak, skriva se pod plahtama. Kad se divila svojem odrazu u zrcalu, još je samo maštala o sebi, maštala kroz muške oči. Sad su te oči prisutne. Nemoguće je varati. Nemoguće se je boriti. Tajanstvena sloboda je ta koja odlučuje i njezina je odluka konačna. U stvarnom iskušenju erotskog iskustva napokon će se ili zauvijek raspršiti ili potvrditi opsesije iz djetinjstva i adolescencije. Mnoge mlade djevojke pate zbog prejakih listova, premalih ili prevelikih grudi, uskih bokova, neke bradavice, ili se pak boje neke tajne deformacije: Svaka mlada djevojka u sebi nosi kojekakve smiješne strahove koje se jedva usuđuje priznati samoj sebi, kaže Stekel.249 Ne biste vjerovali koliko mladih djevojaka pati od opsesije da su fizički nenormalne i muči se u tajnosti jer ne mogu biti sigurne da su normalno građene. Jedna je mlada djevojka na primjer mislila da njezin »donji otvor« nije na pravom mjestu. Mislila je da se spolni odnos događa kroz pupak. Bila je tužna jer joj je pupak zatvoren i što ne može u njega gurnuti prst. Druga je mislila da je dvospolac. Treća je mislila da je osakaćena i da nikad neće moći imati seksualne odnose. Čak i ako ne dijele slične opsesije, djevojke plaši pomisao da će odjedanput biti otkriveni određeni predjeli njihova tijela koji nisu postojali ni za njih, niti ni za koga, koji uopće nisu postojali. Hoće li taj nepoznati lik koji djevojka treba prihvatiti kao svoj izazvati gađenje, ravnodušnost, ironiju? Može se samo podvrgnuti muškoj ocjeni: kocka je bačena. Zato će muško ponašanje odjeknuti tako snažno. Muški zanos i nježnost mogu ženi dati samopouzdanje koje će izdržati sva odbijanja. Do svoje osamdesete ta će se 249
Frigidna žena
259
briana
žena osjećati kao cvijet, egzotična ptica koja je jedne davne noći razbuktala mušku želju. U suprotnom, ako je ljubavnik ili muž nepromišljen, proizvest će u žene kompleks manje vrijednosti, na koji će se u nekim slučajevima prilijepiti trajne neuroze. I zamjerit će mu, a to će se odraziti u upornoj frigidnosti. Stekel donosi zanimljive primjere: Žena od trideset i šest godina već četrnaest godina pati od toliko nepodnošljive križobolje da po nekoliko tjedana mora ležati u krevetu... Prvi je put osjetila tu bol u prvoj bračnoj noći. Tijekom razdjevičenja koje je bilo pretjerano bolno, muž je povikao: »Prevarila si me, nisi više djevica!«... Ova je bol fiksacija na tu mučnu scenu. Bolest je kazna za muža koji je morao potrošiti ogroman novac za njezine nebrojene kure... Žena je ostala otupljena tijekom prve bračne noći i tijekom cijeloga njihova braka... Prva bračna noć bila je za nju grozna trauma koja je odredila cijeli njezin budući život. Neka me mlada žena konzultira zbog više živčanih smetnji, a posebice zbog potpune frigidnosti... Prve bračne noći muž je otkrivši je uzviknuo: »Oh, kako su ti noge kratke i debele!« Zatim je pokušao obaviti snošaj koji ju je ostavio sasvim ravnodušnom i uzrokovao joj samo bol... Vrlo dobro zna da je uvreda iz prve bračne noći uzrok njezine frigidnosti. Druga frigidna žena pripovijeda da »ju je muž tijekom prve bračne noći duboko uvrijedio«: gledajući je kako se svlači, kazao je: »Bože moj, kako si mršava!« Tada ju je svejedno krenuo milovati. Ona taj strašni trenutak ne može zaboraviti. Kakva surovost! Gospođa Z. W. također je potpuno frigidna. Velika trauma prve bračne noći za nju je bila kad joj je muž rekao nakon prvog koitusa: »Rupa ti je velika, prevarila si me.« Pogled je opasnost; ruke su druga prijetnja. Žena generalno nema pristupa svijetu nasilja; nikad nije prošla iskušenje koje je mladić prevladao u svađama iz djetinjstva i adolescencije. Iskušenje da bude tjelesna stvar na koju utječu drugi. A sada je zahvaćena, unesena u susret tijela s tijelom u kojem je muškarac jači. Više ne može slobodno sanjariti, ustuknuti, manevrirati: prepuštena je mužjaku, on s njom raspolaže. Nju koja se nikad nije borila prestravljuju ti zagrljaji slični borbi. Prepuštala se milovanjima zaručnika, prijatelja, kolege, civiliziranog i uglađenog muškarca, ali je on otkrio strano, egoistično i uporno lice. Protiv toga neznanca više nema pomoći. Nije neuobičajeno da prvo iskustvo djevojke bude pravo silovanje i muškarac se pokaže grozno grubim. Naročito na selu, gdje su običaji surovi, često se događa da mlada djevojka napola pristajući, a napola se buneći, posramljena i ustrašena izgubi djevičanstvo na dnu nekog jarka. U svakom slučaju, u svim je sredinama i svim klasama iznimno često da djevicu požuruje sebični ljubavnik koji što je moguće brže želi vlastito zadovoljstvo ili muž uvjeren u svoja bračna prava koji shvaća otpor svoje žene kao uvredu, do te mjere da se razbjesni ako razdjevičenje ne ide lako. Uostalom, koliko god pun poštovanja i uglađen bio muškarac, prva je penetracija uvijek silovanje. Zato što djevojka želi poljupce na usnama, grudima, zato što možda žudi za poznatim ili naslućenim užitkom među svojim bedrima, evo muškog spolovila koje je razdere i uđe u predjele gdje nije bilo pozvano. Često se opisivalo bolno iznenađenje onesviještene djevice u naručju muža ili ljubavnika, koja misli da će joj se napokon ostvariti pohotni snovi i u tajnosti svojeg spolovila osjeti neočekivanu bol. Snovi se ruše, uzbuđenje raspršuje, a ljubav poprima lik kirurškog zahvata. 260
briana
Iz ispovijesti koje je sakupio doktor Liepmann izdvajam sljedeću, tipičnu priču. Riječ je o djevojci iz skromnog miljea, seksualno vrlo neukoj. »Često sam zamišljala da se dijete može dobiti samo poljupcem. Kad sam imala osamnaest godina, upoznala sam gospodina u kojeg sam se, kako se kaže, stvarno zatelebala.« Često je izlazila s njim i tijekom njihovih razgovora joj je objasnio da se djevojka treba podati muškarcu kad ga voli jer muškarci ne mogu živjeti bez seksualnih odnosa i da, dok si ne mogu priuštiti brak, moraju dakle imati odnose s mladim djevojkama. Ona se opirala. Jednog je dana organizirao izlet tako da mogu zajedno provesti noć. Ona mu je napisala pismo da bi mu ponovila da »bi njoj to previše naštetilo«. Jutro dogovorenog dana predala mu je pismo, ali ga je on spremio u džep ne pročitavši ga i odveo je u hotel. Moralno je nad njom dominirao, ona ga je voljela. I slijedila ga je. »Bila sam kao hipnotizirana. Kako smo hodali, molila sam ga da me poštedi... Nemam pojma kako sam stigla u hotel. Jedino što pamtim jest da sam se strašno tresla čitavim tijelom. Partner me pokušao smiriti, ali je u tome uspio tek nakon dugog odupiranja. Nisam više gospodarila svojom voljom i prepustila sam se, sebi usprkos. Kad sam se poslije našla na ulici, činilo mi se da je sve bio samo san iz kojeg sam se upravo probudila.« Nije si dopustila da ponovi to iskustvo i sljedećih devet godina nije bila s muškarcem. Tada je upoznala jednoga koji ju je zaprosio i pristala je. U ovom je slučaju razdjevičenje na neki način bilo silovanje. Ali ono može biti mučno čak i uz pristanak. Vidjeli smo groznice koje su mučile mladu Isadoru Duncan. Upoznala je zapanjujuće lijepog glumca u kojeg se zaljubila i koji joj je strastveno udvarao.250 I ja sam se osjećala loše i vrtjelo mi se u glavi, dok je u meni rasla neodoljiva čežnja da ga privinem uza se sve jače i jače, sve dok me nije, potpuno izgubivši kontrolu i kao obuzet ludilom, odnio u sobu. Preplašenoj ali u ekstazi, razjasnilo mi se kako se to radi. Priznajem da mi je prvi dojam bio užasan strah, ali veliko sažaljenje zbog njegove patnje spriječilo me u bijegu od onoga što je isprva bilo čisto mučenje... (Sljedeći dan) ono što je za mene bilo samo bolno iskustvo počelo je iznova, uz moje mučeničke vapaje i jecaje. Uskoro će i Isadora, prvo s ovim ljubavnikom, a zatim i s drugima, upoznati raj koji lirski opisuje. Međutim, u stvarnom iskustvu, kao i nekoć u djevičanskoj mašti, najveću ulogu ne igra bol. Daleko više znači činjenica penetracije. Muškarac u snošaj uključuje samo vanjski organ, dok se do žene dopire u njezinu unutrašnjost. Zasigurno postoji mnogo mladića koji se ne upuštaju lagodno u tajanstvenu tamu žene. Njihovi djetinji strahovi izviru na površinu pred špiljama i grobnicama, kao i pred čeljustima, kosama, klopkama za vukove. Zamišljaju da će im se nabrekli penis zaglaviti u koricama sluznice. Jednom kad se u nju uđe, žena ne osjeća takvu opasnost, ali se zato osjeća tjelesno otuđenom. Posjednik potvrđuje prava nad svojom zemljom, kućanica nad kućom proglašavajući 250
Moj život.
261
briana
»zabranu ulaska«. Posebno žene, zato što ih se zakida za transcendenciju, ljubomorno čuvaju svoju intimu: njihova soba, njihov ormar, njihove škrinjice su sveti. Colette pripovijeda da joj je jedanput neka stara prostitutka rekla: »U moju sobu, gospođo, nikad nijedan muškarac nije stupio. Pariz je zaista dovoljno velik za ono što moram raditi s muškarcima.« Umjesto svojeg tijela, barem je posjedovala komadić zemlje koji je drugima bio zabranjen. Mlada djevojka, naprotiv, osim svojeg tijela ne posjeduje gotovo ništa. Tijelo joj je najveće blago. Muškarac koji u njega ulazi uzima joj ga. Popularan izraz potvrđuje se doživljenim iskustvom. Poniženje koje je osjećala sad konkretno doživljava: pod dominacijom je, podčinjena, pobijeđena. Poput gotovo svih ženki, tijekom snošaja je pod muškarcem.251 Adler je dosta ustrajao na osjećaju manje vrijednosti koji iz toga proizlazi. Od djetinjstva su pojmovi superiornog i inferiornog među najvažnijima. Veranje na stabla je prestižan čin; nebo je iznad zemlje, pakao ispod; padati i silaziti znači poniziti se, a penjati se znači uzvisiti se. U tučnjavi pobjeda pripada onome tko obori protivnika. A žena liježe na krevet u položaj poraza. Još je gore ako je muškarac zajaše poput životinje sa žvalama i uzdama. U svakom slučaju osjeća se pasivnom: milovana je, penetrirana, podvrgava se snošaju dok se muškarac u njemu aktivno troši. Činjenica je da ni muško spolovilo nije poprečno-prugasti mišić kojim upravlja volja. Nije ni plug niti mač, već samo meso. Ali mu muškarac svejedno upisuje voljni pokret. Odlazi, dolazi, zaustavlja se, ponovno počinje, dok ga žena spremno prima. Muškarac je taj koji osobito kad je žena početnica - izabire seksualne poze, odlučuje o trajanju i učestalosti odnosa. Ona osjeća sebe kao instrument: sva je sloboda u drugome. Poetski se to izražava riječima da je žena usporediva s violinom, a muškarac s gudalom zbog kojeg vibrira. »U ljubavi«, kaže Balzac252, »ostavimo li dušu po strani, žena je poput lire koja odaje svoju tajnu samo onome tko je zna svirati.« On s njom uzima svoj užitak, on joj ga daje. Već same te riječi ne odaju uzajamnost. Žena je prožeta kolektivnim predodžbama slavnog značaja muškog spolnog uzbuđenja koje žensko uzbuđenje pretvaraju u sramotnu predaju. Njezino intimno iskustvo potvrđuje tu asimetriju. Ne treba zaboraviti da adolescent i adolescentica svoja tijela doživljavaju veoma drukčije. Prvi ga mirno prihvaća i ponosno preuzima odgovornost za njegove želje, za drugu je usprkos narcizmu tijelo čudni i uznemirujući teret. Muško je spolovilo jasno i jednostavno poput prsta. Može ga se nevino pokazivati, i često ga dječaci ponosno izazivajući pokazuju prijateljima. Žensko spolovilo je, onako skriveno, nepravilno, sluzavo i vlažno, tajanstveno i samoj ženi. Svaki mjesec krvari, ponekad je mokro od iscjedaka, vodi tajan i opasan život. Uvelike zato što se ne prepoznaje u tom spolovilu žena ne prepoznaje njegove želje kao svoje. One se pak očituju na sraman način. Dok se muškarcu »diže«, žena »se vlaži«. U samoj riječi sadržane su djetinje uspomene na mokar krevet, na zabranjeno i nehotično prepuštanje potrebi za mokrenjem. Muškarac osjeća isto gađenje prema nesvjesnim noćnim polucijama. Izbacivanje tekućine, mokraće ili sperme, ne ponižava: to je aktivna radnja. Ali poniženje se javlja ako tekućina pasivno pobjegne, jer tijelo onda više nije organizam, mišići, sfinkteri, živci, kojima upravlja mozak i koji odražavaju svjesni subjekt, nego posuda, spremnik sačinjen od inertne materije i igračka mehaničkih hirova. Ako tijelo curi - kao što curi stari zid ili truplo - ne čini se da ispušta tekućinu nego da se topi. Proces raspadanja je ono što prestravljuje. Žensko seksualno uzbuđenje je blago pulsiranje školjke. Dok muškarca odlikuje žestina, 251
Jasno da se položaj može preokrenuti. No pri prvim je iskustvima iznimno rijetko da muškarac ne prakticira takozvani normalni seks. 252 Fiziologija braka. U Brevijaru eksperimentalne ljubavi, Jules Guyot još kaže o mužu: »On je minestrel koji svojom rukom i gudalom stvara harmoniju ili kakofoniju. Žena je s toga gledišta zaista instrument s više žica koji će proizvoditi skladne ili neskladne zvukove, ovisno o tome je li dobro ili loše ugođena.«
262
briana
žena je samo nestrpljiva. Njezina nada može postati gorljiva a da ne prestane biti pasivna. Muškarac se obara na svoj plijen poput orla ili jastreba. Ona vreba poput biljke mesožderke, močvare u kojoj zaglavljuju kukci i djeca. Ona je sisanje, usisavanje, njuškanje, smola i ljepilo, nepokretan, insinuatorski i ljepljiv poziv: ili se tako barem na neki način osjeća. Stoga u njoj ne postoji samo otpor prema muškarcu koji je želi podčiniti, nego i unutarnji konflikt. Na tabue i inhibicije proizašle iz njezina obrazovanja i društva slažu se gađenja i odbijanja kojima je izvor samo erotsko iskustvo. Jedni druge tako dobro međusobno osnažuju da je vrlo često nakon prvog snošaja žena još više ozlojeđena svojom seksualnom sudbinom nego prije. Naposljetku, postoji još jedan čimbenik koji muškarcu daje neprijateljski izraz i pretvara seksualni čin u ozbiljnu prijetnju: opasnost od djeteta. Nezakonito dijete je u većini civilizacija takav socijalni i ekonomski hendikep za neudanu ženu da neke djevojke počine samoubojstvo nakon što saznaju da su trudne, a neke neudane majke zadave svoje novorođenče. Rizik od trudnoće predstavlja dovoljno moćnu seksualnu kočnicu da se mnoge djevojke pridržavaju predbračne čistoće koju zahtijeva društveni moral. Kad ta kočnica nije dovoljno jaka, mlada je djevojka, premda se podaje ljubavniku, u strahu pred groznom opasnošću koju on nosi u slabinama. Stekel među ostalima citira mladu djevojku koja je čitavo vrijeme koitusa vikala: »Samo da se ništa ne dogodi! Samo da se ništa ne dogodi!« Često ni u braku žena ne želi dijete, bilo da joj zdravlje nije najbolje ili bi dijete za tek stvoreno kućanstvo predstavljalo prevelik teret. Ako nema apsolutno povjerenje u svojeg partnera, ljubavnika ili muža, njezinu će seksualnost paralizirati oprez. Ili će zabrinuto nadzirati postupke muškarca ili će pak, čim završi odnos, trčati u kupaonicu da iz utrobe istjera živo sjeme koje je u nju posijano protiv njezine volje. Ta higijenska operacija grubo proturječi senzualnoj čaroliji milovanja, potpuno odvaja tijela koja je spajao isti užitak. Muška sperma tada postaje štetno sjeme, prljanje. Čisti se kao što se čisti prljavu posudu, dok se muškarac odmara na krevetu u svojoj veličanstvenoj cjelovitosti. Jedna mi je mlada razvedenica prepričala svoj užas kad se, nakon prve bračne noći i dvojbenog užitka, morala zatvoriti u kupaonicu dok je suprug nonšalantno palio cigaretu. Čini se da je raspad veze zapečaćen već u tom trenutku. Gnušanje od irigatora, posude za ispiranje, bidea, jedan je od učestalih uzroka ženske frigidnosti. Postojanje sigurnijih i praktičnijih kontracepcijskih metoda puno pomaže seksualnom oslobođenju žene. U zemlji poput Amerike, gdje su te metode raširene, broj djevojaka koje kao djevice ulaze u brak mnogo je manji od njihova broja u Francuskoj. Takva kontracepcija omogućuje više predavanja ljubavnom činu. No i tada mlada žena mora pobijediti odbojnost prije no što postupi sa svojim tijelom kao sa stvari: isto kao što nije mogla bez drhtaja prihvatiti da je muškarac »probije«, ništa se lakše ne može ni »začepiti« da bi zadovoljila muške potrebe. Bilo da si dade zapečatiti maternicu ili si umetne kakav tampon smrtonosan za spermije, ženu koja je svjesna neizvjesnosti tijela i seksa kočit će taj hladni predumišljaj. Uz to, mnogi muškarci gnušaju se uporabe prezervativa. Seksualno ponašanje u cjelini opravdava njegove različite trenutke. Ponašanje koje bi se činilo odvratnim da ga se analizira doima se prirodnim kad tijela preobliče erotske vrline koje posjeduju. Ali obrnuto, čim tijela i ponašanja rastavimo u razdvojene elemente lišene smisla, ti elementi postaju nečisti i opsceni. Pri zajedničkoj uporabi zaštite, penetracija koju će zaljubljena žena s užitkom doživjeti kao sjedinjavanje, spajanje s voljenim muškarcem, ponovno poprima kirurški i prljav značaj koji ima u dječjim očima ako je ostvarena bez uzbuđenja, želje i naslade. U svakom slučaju, zaštita nije na dohvat ruke svim ženama. Mnoge mlade djevojke ne znaju ni za kakvu zaštitu od trudnoće i na mučan način osjećaju da im sudbina ovisi o dobroj volji muškarca kojemu se prepuštaju. 263
briana
Jasno je da iskušenje doživljeno kroz toliko otpora i bremenito tako teškim značenjem često uzrokuje strašne traume. Prva pustolovina često otkrije latentnu preranu demenciju. Stekel nabraja više primjera: Gđica M. G. odjednom je u svojoj devetnaestoj godini razvila akutno stanje delirija. Pronašao sam je u njezinoj sobi kako viče i neprestano ponavlja: »Ne želim! Ne! Ne želim!« Trgala je haljinu sa sebe i htjela gola trčati hodnikom. Trebalo ju je odvesti u psihijatrijsku kliniku. Tamo se delirij smirio i pretvorio u katatoniju. Djevojka je bila stenodaktilografkinja i zaljubila se u upravitelja tvrtke u kojoj je radila. Pošla je na selo s prijateljicom i dvojicom kolega. Jedan od njih zamolio ju je da provede noć u njezinoj sobi uz obećanje da »je to samo šala«. Čini se da ju je milovao tri noći zaredom ne posegnuvši za njezinim djevičanstvom. Ona je navodno ostala »hladna poput pseće njuške« i kaže da je sve bilo svinjarija. Nekoliko je minuta djelovala izbezumljeno i vikala »Alfred! Alfred!« (ime upravitelja). Žalila je (Što bi mi rekla majka da zna?). Kad se vratila kući, legla je u krevet tužeći se na migrenu. Gđica L. X. je, veoma deprimirana, često plakala, nije jela ni spavala. Počela je imati halucinacije i više nije prepoznavala osobe iz svoje okoline. Skočila je na prozorsku dasku u želji da se baci. Poslali su je u sanatorij. »Našao sam tu mladu djevojku od dvadeset ni godine kako sjedi na krevetu. Nije ni primijetila moj ulazak.«... Lice joj je odavalo tjeskobu i strah. Ruke su joj bile izbačene naprijed kao u obrani, prekrižene noge su se grčevito trzale. Vikala je: »Ne, ne, ne! Huljo! Trebalo bi zatvoriti ljude poput tebe! To me boli! Ah!« Zatim su se zaredale nerazumljive riječi. Odjedanput se njezino lice promijenilo, oči su zasjale, usne se nabrale kao u poljubac, noge su se smirile i blago razdvojile, izgovorila je riječi koje su izražavale pohotu... Ispad je završio s napadajem nijemog i neprestanog plača... Bolesnica je povlačila košulju kao da je haljina i stalno ponavljala: »Ne!« Zna se da joj je, otkad se razbolila, u posjete često dolazio oženjeni kolega, i da mu se najprije veselila, da bi zatim razvila halucinacije i pokušala se ubiti. Ozdravila je, ali otada nije dopustila nijednom muškarcu da joj priđe i odbila je ozbiljnu bračnu ponudu. Ovako nastala bolest ne mora biti toliko ozbiljna. Evo primjera gdje žaljenje zbog izgubljenog djevičanstva igra glavnu ulogu u problemima nakon prvoga seksualnog odnosa: Mlada djevojka od dvadeset tri godine pati od raznih fobija. Bolest je počela u Franzensbadu zbog straha da će zatrudnjeti od poljupca ili dodira u toaletu... Možda je neki muškarac ostavio nešto sperme u vodi nakon masturbacije. Zahtijevala je da se kada triput očisti pred njom i nije se usuđivala prionuti pražnjenju crijeva u normalnom položaju. Nešto kasnije razvila se fobija da će razderati himen, nije se usuđivala plesati, skakati, prelaziti ograde, pa čak ni hodati drukčije nego malim koracima. Ako bi uočila kolac, prepala bi se da će se kakvim nespretnim potezom razdjevičiti i obišla bi ga dršćući, u širokom luku. Još jedna njezina fobija bila je da u vlaku ili usred neke gužve muškarac može straga uvući svoj ud, razdjevičiti je i 264
briana
izazvati trudnoću... U zadnjem stadiju bolesti bojala se da će u krevetu ili na spavaćici zateći igle koje bi joj mogle ući u vaginu. Svake bi večeri bolesnica stajala gola posred sobe dok se njezina nesretna majka morala posvetiti napornom pregledavanju posteljine... Ponavljala je da voli zaručnika. Analizom je utvrđeno da više nije djevica i da odgađa vjenčanje jer se boji zaručnikova kobnog otkrića. Priznala je zaručniku da ju je zaveo neki tenor, udala se za njega i ozdravila.253 U drugom je slučaju kajanje - nekompenzirano seksualnim zadovoljstvom izazvalo psihičke smetnje: Gđica H. B., dvadeset godina, pokazuje znakove teške depresije nakon putovanja u Italiju s prijateljicom. Odbija izaći iz sobe i ne govori ni riječi. Odveli su je u ustanovu gdje se njezino stanje pogoršalo. Tamo je čula glasove koji su je vrijeđali, svi su joj se rugali itd. Vratili su je roditeljima kod kojih se zavukla u neki kut i nije mrdala. Upitala je liječnika: »Zašto nisam došla prije nego što je zločin počinjen?« Bila je kao mrtva. Sve je pomrlo, zatrto. Bila je prljava. Više nije mogla otpjevati nijednu notu, mostovi sa svijetom bili su spaljeni... Zaručnik je priznao da su se našli u Rimu gdje mu se nakon dugog otpora podala; imala je napadaje plača... Ona je priznala da nikada sa zaručnikom nije iskusila užitak. Ozdravila je kad je pronašla ljubavnika koji ju je zadovoljio i oženio. »Slatka Bečanka«, čije sam ispovijesti o djetinjstvu već ukratko izložila, detaljno je i uzbudljivo prepričala i svoja prva iskustva odrasle žene. Uočit ćemo da, unatoč vrlo naprednoj prirodi njezinih prijašnjih pustolovina, njezina »inicijacija« svejedno donosi nešto posve novo. »Sa šesnaest sam godina počela raditi u uredu. Sa sedamnaest i pol imala sam prvi dopust; to je za mene bilo divno razdoblje. Udvarali su mi sa svih strana... Bila sam zaljubljena u mladog kolegu iz ureda... Išli smo u park. Bilo je to 15. travnja 1909. Posjeo me pokraj sebe na klupicu. Poljubio me, moleći: Otvorite usta; ali sam ih ja grčevito stiskala. Tada mi je počeo otkopčavati jaknu. Rado bih ga pustila da se nisam sjetila da nemam grudi; odrekla sam se sladostrašća koje bih doživjela da me dotaknuo... 7. travnja me jedan oženjeni kolega pozvao da idemo na izložbu. Uz večeru smo pili vino. Izgubila sam malo od svoje suzdržanosti i počela pričati dvosmislene šale. Protivno mojim molbama, zaustavio je kola, ugurao me u njih i jedva da su konji i krenuli, već me poljubio. Ponašao se sve intimnije, pomicao ruku sve dalje i dalje; ja sam se svim snagama branila i više se ne sjećam je li dobio što je htio. Sutradan sam dosta uznemirena otišla u ured. Pokazao mi je ruke pune ogrebotina koje sam mu napravila... Molio me da ga češće dođem posjetiti... Popustila sam, ne posve opušteno, ali ipak puna znatiželje... Čim se približio mojem spolovilu istrgnula sam se i vratila na svoje mjesto. 253
Stekel, Frigidna žena.
265
briana
Jedanput me je međutim, kao lukaviji, svladao i vjerojatno uvukao prst u moju vaginu. Plakala sam od boli. Bilo je to u lipnju 1909. i otišla sam na praznike. Otputovala sam s prijateljicom. Pojavila su se dvojica turista. Pozvali su nas da im se pridružimo. Moj je pratilac htio poljubiti moju prijateljicu, ona ga je udarila. Prišao je meni, zgrabio me odostraga, privio me prema sebi i poljubio. Nisam se opirala... Rekao mi je da pođem s njim. Pružila sam mu ruku i zašli smo duboko u šumu. Poljubio me... Na moje veliko nezadovoljstvo, poljubio mi je spolovilo. Rekla sam mu: »Kako možete biti tako besramni?« Stavio mi je svoj ud u ruku... ja sam ga gladila... najedanput mi je strgnuo ruku i pokrio ga rupčićem da ne vidim što se događa... Dva dana poslije išli smo zajedno u Liesing. Na osamljenoj livadi je skinuo svoj kaput i stavio ga na travu... Bacio me na tlo tako da mu je jedna od nogu ostala među mojima. Još nisam uviđala ozbiljnost situacije. Molila sam ga da me ubije radije nego da me liši »mojega najljepšeg ukrasa«. Postao je veoma grub, izgovorio mi svakojake prostote i prijetio policijom. Rukom mi je pokrio usta i stavio svoj penis. Mislila sam da mi je odzvonilo. Osjećala sam da mi se želudac preokreće. Kad je konačno završio, počelo mi je biti podnošljivo. Morao me je pridići jer sam ostala ispružena ležati. Prekrio mi je oči i lice poljupcima. Nisam ništa vidjela ni čula. Da me nije držao, tako obnevidjela pala bih pod kakva kola... Bili smo posve sami u kupeu druge klase, ponovno je otkopčao hlače i krenuo prema meni. Ispustila sam krik i potrčala duž cijelog vagona sve do zadnjeg izlaza... Naposljetku me ostavio na miru uz okrutni i gromki smijeh koji nikad neću zaboraviti, nazivajući me glupom guskom koja ne zna što valja. Pustio je da se sama vratim u Beč. Kad sam stigla u Beč, brzo sam otišla u zahod jer sam osjećala da mi nešto toplo curi niz bedro. U strahu sam ugledala tragove krvi. Kako da to sakrijem kod kuće? Što sam ranije mogla otišla sam spavati i satima plakala. U utrobi sam još osjećala pritisak od guranja penisa. Majci su moje čudno ponašanje i manjak apetita bili znak da se nešto dogodilo. Sve sam joj priznala. Ona u tome nije vidjela ništa tako strašno... Kolega je činio sve u svojoj moći da me utješi. Ulovio je priliku da se za mračnih večeri šeće sa mnom po parku i da me miluje ispod suknje. Dopuštala sam mu to; samo bih se otrgla čim bih osjetila da mi vagina postaje vlažna jer sam se strahovito sramila.« Nekoliko su puta pošli u hotel, ali nije s njim spavala. Upoznala je nekoga vrlo bogatog mladića za kojeg se željela udati. S njim spava, ali s gađenjem, i ne osjeća ništa. Nastavlja odnose s kolegom, ali joj nedostaje ovaj prvi i počinje gledati ukriž i mršavjeti. Šalju je u sanatorij gdje zamalo spava s nekim mladim Rusom, ali ga u zadnji čas potjera iz kreveta. Započne veze s liječnikom i s poručnikom, ali ne pristane na potpune seksualne odnose. Tada se duševno razboljela i odlučila na liječenje. Kad je ozdravila, pristala se podati muškarcu koji ju je volio i zatim oženio. U braku je frigidnost nestala. U ovih nekoliko primjera, izabranih među gomilom sličnih, čimbenik koji uzrokuje traumu ili gađenje je grubost partnera ili barem žustrina događanja. Najpovoljniji slučaj seksualne inicijacije je onaj u kojem bez sile i iznenađenja, bez fiksnih pravila i određenog roka djevojka polako uspijeva pobijediti svoj sram, upoznati partnera i uživati u njegovim zagrljajima. U tom smislu možemo samo podržati slobodno ponašanje mladih Amerikanki i sve više Francuskinja. One gotovo neprimjetno prelaze s »neckinga« (»ljubakanja«) i »pettinga« (»petinga«) na cjelovite seksualne odnose. 266
briana
Inicijacija je tim opuštenija što je manje tabuizirana, što se djevojka s partnerom osjeća slobodnijom, i što je u njemu slabija dominantna priroda mužjaka. Ako je i ljubavnik mlad, neiskusan, sramežljiv, jednak, djevojčin otpor je slabiji, ali će i njezina preobrazba u ženu biti manja transformacija. Tako Coletteina Vinca u romanu Le Blé en herbe dan nakon prilično grubog razdjevičenja odiše spokojem koji zbunjuje njezina prijatelja Phila. To je zato što se nije osjetila »posjedovanom« nego se naprotiv ponosno oslobodila djevičanstva, ne osjetivši razoran metež. Zapravo se Phil pogrešno čudi: njegova prijateljica nije prije bila s muškarcem. Više se izmijenila Claudine nakon jednog plesa u Renaudovu naručju. Čula sam priču o nekoj francuskoj gimnazijalki koja je, u glavi još vrlo »zelena«, provela noć s prijateljem i ujutro otrčala prijateljici s riječima: »Spavala sam s C..., bilo je jako zabavno.« Profesor u jednoj američkoj srednjoj školi mi je rekao da su njegove učenice izgubile djevičanstvo mnogo prije no što su postale žene. Partneri ih previše poštuju da bi povrijedili njihovu suzdržanost, još su premladi i i sami previše stidljivi da bi u njima budili ikakve vragove. Ima i djevojaka koje se bacaju u erotska iskustva i nižu ih kako bi pobijedile seksualnu tjeskobu. Time se nadaju osloboditi znatiželje i opsesija. No često su ta djela i dalje opterećena teorijom koja ih čini jednako nerealnima kao što su maštanja s kojima druge predviđaju budućnost. Dati se zbog izazova, straha ili puritanskog racionalizma ne znači ostvariti autentično erotsko iskustvo. Time se dosegne samo njegova bezopasna i ne pretjerano ukusna zamjena. Seksualni čin tada ne prati ni nemir ni sram jer je uzbuđenje ostalo površno i užitak nije poharao tijelo. Te razdjevičene djevice i dalje su djevojčice. I vjerojatno je da će jednog dana, kad ih zgrabi senzualan i dominantan muškarac, njemu pružiti djevičanski otpor. Dotad na neki način ostaju u nezahvalnoj dobi. Maženje ih škaklja, poljupci katkad nasmijavaju, na tjelesnu ljubav gledaju kao na igru, pa im se, ako nisu raspoložene za zabavu, ljubavnikovi zahtjevi brzo čine gnjavažom i uvredom. I dalje osjećaju adolescentska gnušanja, fobije, stid. Ako nikada ne prođu tu fazu - što je, prema američkim muškarcima, slučaj mnogih Amerikanki - provest će život u stanju polufrigidnosti. Do istinske seksualne zrelosti dolazi samo u žene koja pristane postati putenost u uzbuđenju i užitku. Svejedno ne treba vjerovati da su sve ove poteškoće blaže u žena s vatrenim temperamentom. Naprotiv, u nekim slučajevima se pogoršaju. Žensko uzbuđenje može dosegnuti intenzitet nepoznat muškarcu. Muška je želja silovita, ali lokalizirana, i muškarac iz nje izlazi - osim možda u trenutku ejakulacije - svjestan sebe samoga. Žena naprotiv proživljava pravo otuđenje. Za mnoge je žene ta metamorfoza najviše strastven i definitivan moment ljubavi. Ali ima i osobine magijskog, zastrašujućeg. Žena se toliko čini odsutnom iz sebe same, izbezumljenom, da muškarac može pred njom osjetiti strah. Previranje koje osjeća žena mnogo je radikalnija preobrazba od muške agresivne mahnitosti. Ta je groznica izbavlja od srama, ali joj, kad se probudi iz nje, i ona izaziva sram i strah. Da bi je sretno - ili barem ponosno - prihvatila, morala bi u najmanju ruku biti zadovoljna plamenom naslade. Mogla bi priznati svoje želje da ih veličanstveno zadovolji, u suprotnom ih s bijesom odbacuje. Ovdje se dotičemo ključnog problema ženske erotike. Na početku njezina seksualnog života, ženska predaja nije kompenzirana snažnim i sigurnim užitkom. Mnogo bi lakše žena žrtvovala stid i ponos da si time otvara vrata rajske naslade. No vidjeli smo da razdjevičenje nije uspješan ishod mladenačke erotike. Baš naprotiv, ono je čudan fenomen. Vaginalni užitak ne postiže se odmah. Prema Stekelovim statistikama, koje potvrđuje velik broj seksologa i psihoanalitičara, jedva četiri posto žena već u prvom odnosu iskusi užitak; pedeset posto njih ga ne osjeti tjednima, mjesecima, ili čak godinama. Ovdje glavnu ulogu igraju psihički čimbenici. Žensko tijelo je jedinstveno 267
briana
»histerično« u smislu da u nje često ne postoji nikakva razlika između svjesnih činjenica i njihove organske izražajnosti. Njezine moralne kočnice priječe pojavu užitka. Budući da ni u čemu ne nalaze protutežu, često se perpetuiraju i grade sve moćniju branu. U mnogo se slučajeva stvara začarani krug: ljubavnikova prva pogreška, nespretna riječ ili pokret, nadmeni smiješak, odrazit će se na cijeli medeni mjesec ili čak na cijeli bračni život. Mlada žena zamjera razočaranje što nije odmah upoznala užitak, a to je baš i ne priprema na bolje iskustvo. Dakako, u nedostatku normalnog zadovoljenja muškarac joj može pružiti klitorisni orgazam koji je, unatoč moralizatorskim legendama, kadar donijeti opuštanje i smirenje. Ali mnoge ga žene odbijaju jer im se čini nametnut više nego vaginalni orgazam. Naime, kao što žena pati zbog egoizma muškaraca koji misle samo na vlastito zadovoljenje, jednako je pogađa i previše izravna želja da joj se pruži užitak. Stekel piše: »Zadovoljiti drugoga znači ostvariti dominaciju nad njim; dati se nekome znači odreći se svoje volje.« Žena će mnogo lakše prihvatiti užitak ako joj se čini da on prirodno proistječe iz užitka koji prima sam muškarac, kao što se događa u normalnom i uspjelom odnosu. »Žene se rado podčinjavaju čim shvate da ih partner ne želi podčiniti«, nastavlja Stekel. No ako osjete takvu namjeru, opiru se. Mnogima je neugodno da ih se miluje rukom jer je ona instrument koji ne dijeli užitak koji pruža, ona je aktivnost, a ne putenost. A ako ni spolni organ ne djeluje kao putenost prožeta željom nego kao spretno korišten alat, žena će osjetiti istu odbojnost. Štoviše, svaka će joj se kompenzacija doimati kao potvrda njezina neuspjeha da spozna osjećaje normalne žene. Stekel nakon mnogobrojnih zapažanja napominje da takozvane frigidne žene u svojim željama ciljaju na normu. »Žele postići orgazam poput normalne žene, ništa ih drugo duševno ne zadovoljava.« Muškarčev stav je dakle krajnje važan. Ako je njegova želja silovita i gruba, partnerica mu se u naručju osjeća kao da je pretvorena u običnu stvar. Ali ako previše vlada sobom, ako je previše dalek, ne konstituira se kao putenost. Od žene traži da se pretvori u objekt, a da zauzvrat ona nad njim nema utjecaja. U oba slučaja njezin se ponos buni; da bi mogla izmiriti svoju preobrazbu u objekt s zahtjevima svoje subjektivnosti, trebala bi - dok se pretvara u muškarčev plijen - ona njega također pretvoriti u svoj plijen. Zato žena tako često ostaje frigidna. Ako ljubavniku nedostaje zavodljivosti, ako je hladan, nemaran, nespretan, ne uspijeva probuditi njezinu seksualnost ili je ne uspijeva zadovoljiti. Ali i muževan i iskusan muškarac može izazvati reakciju odbijanja; žena se boji njegove dominacije. Neke žene mogu doživjeti užitak samo uz sramežljive, ne previše sposobne ili čak napola impotentne muškarce koji ih ne plaše. Muškarcu je lako u ljubavnici probuditi gorčinu i zamjeranje. Zamjerke su najčešći uzrok ženske frigidnosti. U krevetu žena uvredljivom hladnoćom muškarcu naplaćuje sve povrede koje misli da je od njega pretrpjela. Njezin stav često sadrži agresivni kompleks manje vrijednosti: Budući da me ne voliš, da imam mane koje me čine nesvidljivom i da sam odbojna, ni ja se neću prepustiti ljubavi, želji, užitku. Tako se osvećuje i njemu i sebi ako ju je ponizio svojim nemarom, ako ju je učinio ljubomornom, ako joj je prekasno izjavio ljubav, ako ju je pretvorio u svoju ljubavnicu dok je ona željela brak. Zamjerka se može pojaviti odjedanput i pokrenuti takvu reakciju usred veze koja je započela sretno. Muškarac koji je potaknuo takvo neprijateljstvo rijetko ga sam uspijeva pobijediti, ali situaciju katkad može popraviti uvjerljivi iskaz ljubavi ili poštovanja. Prsten na ruci katkad preobrazi prkosne žene koje su u ljubavnikovu naručju bile ukočene: sretne su, polaskane i mirne savjesti, pa se sav njihov otpor slama. Uvrijeđenu ženu u sretnu ljubavnicu ili suprugu najbolje može transformirati pristojan, zaljubljen i nježan pridošlica. Ako je oslobodi njezina kompleksa manje vrijednosti, dat će mu se vatreno. 268
briana
Stekelovo djelo, Frigidna žena, prije svega nastoji prikazati ulogu psihičkih čimbenika u ženskoj frigidnosti. Sljedeći primjeri jasno pokazuju da je frigidnost često odraz ljutnje na muža ili ljubavnika: Gđica G. S. se podala muškarcu očekujući da će je oženiti, ali je ustrajala na tome da »ne drži do braka i ne želi se vezati«. Glumila je slobodoumnu ženu. Zapravo je poput cijele svoje obitelji bila žrtva ćudoređa. No ljubavnik joj je vjerovao i nikad nije govorio o braku. Bila je sve tvrdoglavija dok nije postala ravnodušna. Kad ju je napokon zaprosio, osvetila mu se priznavši mu svoju neosjetljivost i ne želeći više čuti za brak. Više nije željela biti sretna. Predugo je čekala... Izjedala ju je ljubomora i nestrpljivo je čekala da je zaprosi da ga može ponosno odbiti. Zatim je htjela počiniti samoubojstvo samo da bi mogla sa stilom kazniti ljubavnika. Jako ljubomorna žena koja je prije doživljavala užitak s mužem zamislila si je tijekom bolesti da je muž vara. Kad se vratila kući s liječenja, odlučila je s mužem ostati hladna. Nikad je više neće uzbuditi jer je ne cijeni i iskorištava je samo kad je u oskudici. Od povratka je bila frigidna. Spočetka se služila malim trikovima da se ne uzbudi. Zamišljala je kako joj muž udvara prijateljici. No ubrzo je orgazam zamijenila bol. Mlada djevojka od sedamnaest godina bila je u vezi s muškarcem s kojim je intenzivno uživala. Kad je s devetnaest zatrudnjela, zatražila je od ljubavnika da je oženi. On je oklijevao i savjetovao joj da pobaci, što je odbila. Nakon tri tjedna, rekao je da je spreman na brak i oženio ju je. Ali nikad mu nije oprostila ta tri tjedna mučenja i postala je frigidna. Kasnije je kroz raspravu s mužem pobijedila frigidnost. Gđa N. M. je saznala da joj je muž, dva dana nakon vjenčanja, posjetio bivšu ljubavnicu. Orgazmi koje je dotad postizala zauvijek su iščezli. Proganjala ju je misao da se više ne sviđa mužu, mislila je da ga je razočarala. To je kod nje uzrokovalo frigidnost. Čak i kad žena prevlada otpor i nakon nekog, kraćeg ili duljeg vremena iskusi vaginalni užitak, nisu sve poteškoće uklonjene, jer se ritam njezine seksualnosti i ritam muške seksualnosti ne podudaraju. Postiže orgazam mnogo sporije od muškarca. Prema Kinseyevu izvještaju: Možda tri četvrtine svih muškaraca postižu orgazam unutar dvije minute od početka seksualnog odnosa. Uzmemo li u obzir brojne žene višeg sloja koje se tako nepovoljno postavljaju prema seksualnim situacijama da im treba deset do petnaest minuta najpomnije stimulacije da dođu do klimaksa, i s obzirom na velik broj žena koje nikad u životu ne postignu klimaks, jasno je da bi muškarac, želi li se prilagoditi partnerici, trebao biti prilično abnormalan po svojoj sposobnosti da produlji seksualnu aktivnost bez ejakulacije. 269
briana
U Indiji navodno suprug prilikom ispunjavanja bračnih dužnosti rado puši lulu ne bi li odvratio pažnju s vlastita užitka i produljio suprugin. Na zapadu se razni Casanove radije hvale brojem »puta«. Ponosom ih najviše ispunjava ako ih partnerica moli za milost. Prema erotskoj tradiciji, taj podvig ne uspijeva često. Muškarci se rado žale na strašne zahtjeve svojih partnerica. Govore o raspomamljenim maternicama, proždrljivicama, izjelicama; nikad nisu zadovoljene. Montaigne izlaže takvo gledište u trećoj knjizi svojih Eseja: Nakon što smo uvidjeli da su one bez ikakve dvojbe i bolje i gorljivije u pitanjima ljubavi i da je to potvrdio onaj stari svećenik, koji je bio čas muž, a čas žena,... osim toga, i zato što smo iz samih njihovih usta dobili dokaz koji su u različito vrijeme potvrdili jedan rimski car i jedna rimska carica, koji su bili pravi i glasoviti majstori u tom poslu (on je za jednu noć razdjevičio čak deset svojih robinja, sarmatskih djevica; a ona je doista doživjela u jednoj jedinoj noći čak dvadeset i pet ljubavnih zahvata, mijenjajući ljubavnike kako joj je trebalo i kako bi joj se svidjelo, adhuc ardens rigidae tentigine vulvae Et lassata viris, necdum satiata recessit254 Isto smo tako čitali i o sporu što ga je pokrenula neka žena u Kataloniji, žaleći se na svojeg muža da je previše ljubavno opsjeda, ne toliko zbog toga što bi joj to, po mojem mišljenju, teško padalo (jer ja u čudesa ne vjerujem, osim kad je vjera u pitanju)... i tada je došlo do one glasovite presude kraljice Aragonske, kad je nakon dugih razmišljanja i vijećanja njezinih savjetnika ta dobra kraljica, želeći zasvagda postaviti pravila i dati dobar primjer o umjerenosti i čednosti koji se traži u dobru i primjerenu braku, odredila kao zakonitu i nužnu granicu broj od šest puta na dan; ona je na taj način znatno popustila potrebi i želji svojega spola, da bi, kako je rekla, uspostavila jedno lako prihvatljivo i, prema tome, trajno i nepromjenjivo pravilo.255 Uistinu pohota nipošto nema isti oblik u muškarca i u žene. Već sam rekla da nije utvrđeno završava li vaginalni užitak ikad jasnim orgazmom. Rijetka su ženska svjedočanstva na tu temu, a čak i kad ciljaju na preciznost ostaju krajnje nejasna. Čini se da su reakcije, ovisno o subjektu, vrlo različite. Sigurno je da snošaj za muškarca ima precizan biološki cilj: ejakulaciju. I sigurno su u postizanje toga cilja uključene brojne druge i vrlo složene namjere, ali čim je cilj ispunjen, doima se poput zaključka i, ako ne poput zadovoljenja želje, a ono barem poput njezina poništavanja. U žene je naprotiv cilj otpočetka neizvjestan i više psihičke nego fiziološke prirode. Ona želi uzbuđenje i pohotu općenito, ali joj tijelo ne projicira nikakav jasan zaključak ljubavnog čina: i zato koitus za nju nikad nije posve završen - ne sadrži nikakvu konačnost. Muški se užitak strelovito uspinje. Kad dosegne određenu razinu, postignut je i naglo iščezne u orgazmu. Struktura seksualnog čina je ograničena i diskontinuirana. Ženska naslada izbija po 254
»I, dok je bila još sva uspaljena od strasti, povukla se iscrpljena, ali još uvijek nezadovoljena.« Juvenal, VI., 128. Michel de Montaigne, Eseji, Knjiga treća, prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskog preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja, Disput, Zagreb, 2007. 255
270
briana
cijelom tijelu. Nije uvijek usredotočena na genitalije. Vaginalne kontrakcije tada više od pravog orgazma stvaraju mrežu valova koji ritmički nastaju, nestaju, ponovno se oblikuju, u trenucima dostižu vrhunac, pa opadaju i rasipaju se, nikad posve ne zamrijevši. Užitak cilja na beskonačno jer mu nije određen nikakav fiksni cilj: više od pravog zadovoljenja, ženske erotske mogućnosti često ograniči živčani ili srčani umor ili psihička zasićenost. Čak i kad je ispunjena i iscrpljena, nikad nije sasvim oslobođena: Juvenalovim riječima, «Lassata necdum satiata«. Muškarac čini veliku pogrešku kad nastoji partnerici nametnuti vlastiti ritam i kad joj očajnički želi pružiti orgazam. Tada samo može razbiti nasladu koju ona upravo proživljava na svoj, jedinstven način.256 Ona je dovoljno fleksibilnog oblika da može sama sebi dati cilj. Rješenje mogu biti neki grčevi lokalizirani u vagini ili cijelom genitalnom sustavu ili oni koji proizlaze iz čitavog tijela. Kod nekih se žena oni proizvode dovoljno redovito i dovoljno su snažni da ih se poistovjeti s orgazmom. No zaljubljena žena i u muškom orgazmu može pronaći zaključak koji je smiruje i zadovoljava. A također je moguće da se postupno i glatko erotski čin u miru završi. Uspjeh ne zahtijeva, kao što vjeruju brojni pedantni no površni muškarci, matematičku sinkronizaciju užitka, nego izgradnju složenoga erotskog oblika. Mnogi zamišljaju da je »zadovoljavanje« žene stvar vremena i tehnike, dakle nasilja. Zanemaruju to do koje mjere žensku seksualnost uvjetuje sveukupna situacija. Sladostrašće je u žene, već smo to rekli, vrsta čarolije. Zahtijeva potpuno prepuštanje. Ako riječi ili geste osporavaju magiju milovanja, čarolije nestaje. To je jedan od razloga zašto žena tako često zatvara oči. Fiziološki razlog je refleks koji kompenzira širenje zjenica, ali i u tami žena spušta vjeđe. Želi ukinuti okolinu, ukinuti jedinstvenost trenutka, sebe same i svojeg ljubavnika, želi se izgubiti unutar putene noći, jednako nejasne kao majčinska njedra. Još više želi poništiti razjedinjenje koje postavlja muškarca pred nju, želi se stopiti s njim. Već smo rekli da želi ostati subjekt pretvarajući se u objekt. Dublje otuđena od muškarca, zato što je žudnja i uzbuđenje po cijelom svojem tijelu, ostaje subjekt samo spajanjem sa svojim partnerom. Za oboje bi se primanje i davanje trebalo isprepletati. Ako se muškarac ograničava na uzimanje bez davanja ili pruža užitak ne uzimajući ga za sebe, žena se osjeća iskorištenom. Čim se ostvari kao Drugo, ona je neesencijalno drugo. Treba zanijekati drugost. Zato joj je trenutak razdvajanja tijela gotovo uvijek bolan. Nakon snošaja muškarac, bilo da se osjeća tužno ili radosno, kao osvajač žene ili nasamaren prirodom, u svakom slučaju zaniječe putenost. Opet postaje cjelovito tijelo, želi spavati, okupati se, popušiti cigaretu, izaći na zrak. Žena bi željela produljiti tjelesni kontakt dok se čarolija koja ju je pretvorila u putenost sasvim ne rasprši. Razdvajanje je bolno trganje, poput još jednog odvajanja od sise. Žena zamjera ljubavniku koji se previše naglo odmiče od nje. Ali dodatno je ranjavaju riječi koje osporavaju spajanje u koje je na trenutak povjerovala. »Gillesova žena«, čiju je priču ispričala Madeleine Bourdouxhe, uzmiče kad je muž upita: »Jesi li svršila?« Rukom mu poklopi usta. Izraz užasava mnoge žene jer svodi užitak na imanentnu i odvojenu senzaciju. »Je li dovoljno? Želiš li još? Je li bilo dobro?« Sama činjenica da se pitanje postavlja očituje razdvajanje, pretvara ljubavni čin u mehaničku operaciju čiji je smjer odredio muškarac. Upravo zato i postavlja pitanje. Mnogo više od spajanja i recipročnosti, muškarac želi dominaciju. Kad se jedinstvo para raščini, on opet postaje jedini subjekt. Da bi se odrekao te povlastice potrebno je mnogo ljubavi i velikodušnosti. Njemu je drago što se žena osjeća poniženo, posjedovano usprkos sebi samoj. Želi je uvijek uzeti malo više nego što se ona daje. Žena 256
Lawrence je dobro uočio razliku ta dva erotska modela. Ali je proizvoljno izjavio da žena ne treba doživjeti orgazam. Jednako ga je pogrešno nastojati izazvati po svaku cijenu i u svakom slučaju uskraćivati kao što čini don Cipriano u Pernatoj zmiji (The Plumed Serpent).
271
briana
bi bila pošteđena mnogih problema da muškarac za sobom ne vuče gomilu kompleksa zbog kojih ljubavni čin smatra bitkom: tada ne bi morala krevet smatrati borilištem. No uz narcizam i ponos možemo uočiti i želju mlade djevojke da se njome dominira. Prema nekim psihoanalitičarima, mazohizam je jedna od karakteristika žene, i zahvaljujući sklonosti mazohizmu može se prilagoditi svojoj seksualnoj sudbini. Pojam mazohizma je vrlo zamršen i moramo ga detaljnije proučiti. Psihoanalitičari po uzoru na Freuda razlikuju tri vrste mazohizma: po njima, prvu obilježava povezanost boli i naslade, druga bi bila žensko prihvaćanje erotske ovisnosti, a treća počiva na mehanizmu samokažnjavanja. Žena je po tome mazohistkinja jer se kod nje u razdjevičenju i porođaju povezuju užitak i bol, i jer pristaje na svoju pasivnu ulogu. Prvo treba naglasiti da pridavanje erotske vrijednosti boli ni po čemu ne predstavlja čin pasivne submisije. Bol često posluži podizanju energije pojedinca koji je trpi i buđenju osjetljivosti koju je otupjela sama žestina uzbuđenja i užitka. Bol je oštar bljesak svjetlosti u putenoj noći, podigne ljubavnika iz limba u koji se survao da može još jedanput u njega pasti. Bol je uobičajen dio erotske pomame. Tijela koja iz uzajamnog zadovoljstva uživaju u bivanju tijelima nastoje se pronaći, spojiti, suočiti na svaki mogući način. U erotici se miješaju odvajanje od sebe samoga, zanos, ekstaza: i patnja uništava granice »ja«, ona je nadvladavanje i vrhunac. Bol je oduvijek igrala važnu ulogu u orgijama. Znamo i da se iznimno fino i bolno preklapaju: milovanje može postati mučenje, agonija može pružiti užitak. Zagrljaji lako prerastaju u grizenje, štipanje, grebanje. Ti postupci nisu sami po sebi sadistički, izražavaju želju za spajanjem, a ne za uništavanjem. Ni subjekt koji ih trpi ne želi se poništiti i poniziti nego povezati. Uostalom, to nisu specifično muški postupci, daleko od toga. Bol zapravo nema mazohistički predznak osim ako je shvaćena i priželjkivana kao manifestacija ropstva. Što se boli pri razdjevičenju tiče, baš nju ne prati užitak. Također se sve žene pribojavaju patnji pri porođaju i sretne su što ih zbog modernih metoda mogu izbjeći. Bol u njihovoj seksualnosti nema ni manju niti veću ulogu nego kod muškaraca. Ženska poslušnost je s druge strane vrlo dvosmislen pojam. Vidjeli smo da mlada djevojka većinu vremena u mašti prihvaća dominaciju poluboga, junaka, mužjaka; ali i to je narcistička igra! To je ni na koji način ne čini spremnom na to da u stvarnosti podnosi karnalni izraz takvog autoriteta. Često se, naprotiv, uskraćuje muškarcu kojem se divi i kojega poštuje i preda se nekom beznačajnom muškarcu. Pogrešno je u maštanjima tražiti ključ za konkretna ponašanja, jer maštanja nastaju i njeguju se kao maštanja. Djevojčica koja mašta o silovanju s pomiješanim osjećajima straha i zadovoljstva ne želi biti silovana i događaj bi da se dogodi bio ogavna katastrofa. Već smo kod Marie Le Hardouin upoznali tipičan primjer takve disocijacije. Ona piše i sljedeće: Ali na putu za poništenje preostalo je još jedno područje u koje sam ulazila samo oprezno i uzlupalog srca. To je ono područje koje me kroz ljubavnu senzualnost vodilo u, jednom riječju, senzualnost... Nema potajne sramote koju u mašti nisam počinila. Progonila me potreba da se potvrdim na sve moguće načine.257 Treba se još prisjetiti i slučaja Marie Bashkirtseff:
257
La Voile noire.
272
briana
Čitav sam se život nastojala dragovoljno postaviti pod bilokakvu iluzornu dominaciju, ali svi ljudi s kojima sam to probala bili su toliko obični, u usporedbi sa mnom da sam prema njima osjećala samo gađenje. S druge je strane točno da je ženska seksualna uloga velikim dijelom pasivna. Ali neposredno proživljavati taj pasivni položaj nije ništa više mazohistički no što je muška agresivnost sadistička. Žena može transcendirati milovanja, uzbuđenje, penetraciju da bi postigla vlastiti užitak, tako zadržavajući potvrdu svoje subjektivnosti. Može i težiti spajanju s ljubavnikom i dati mu se, što predstavlja nadilaženje sebe, a ne abdikaciju. Mazohizam se javlja kad pojedinac izabere da ga tuđa svijest pretvori u običnu stvar, da se sam sebi predstavi kao stvar, da glumi da je stvar. »Mazohizam nije pokušaj fasciniranja drugoga mojom objektivnošću nego pokušaj fasciniranja samog sebe mojom objektivnošću za druge.«258 De Sadeova Juliette ili mlada djevica iz Filozofije u budoaru, koje se na sve moguće načine podaju muškima, ali radi vlastita zadovoljstva, nipošto nisu mazohistkinje. Lady Chatterley ili Kate u potpunom prepuštanju na koje pristaju nisu mazohistkinje. Da bismo mogli govoriti o mazohizmu, ja mora biti postavljeno i taj se otuđeni dvojnik mora promatrati kao utemeljen na slobodi drugoga. U tom smislu u određenih žena doista nailazimo na istinski mazohizam. Mlada mu je djevojka podložna jer je često narcistična i jer se narcizam sastoji od otuđivanja u svojem egu. Kad bi otpočetka svoje erotske inicijacije doživljavala uzbuđenje i snažnu želju, autentično bi proživljavala svoja iskustva i prestala ih projicirati prema tom idealnom polu koji naziva ja. No u frigidnosti se ja nastavlja afirmirati. Napraviti od njega stvar nekog muškog čini se stoga kao pogreška. Ali »mazohizam je kao i sadizam prihvaćanje krivnje. Da, kriv sam, samim time što sam objekt«. Ova Sartreova misao slaže se s frojdovskim pojmom samokažnjavanja. Mlada se djevojka smatra krivom što je prepustila svoje ja drugome i zbog toga se kažnjava voljnim povećavanjem poniženja i ropstva. Vidjeli smo da su djevice izazivale svoje buduće ljubavnike i različitim se mučenjima kažnjavale za svoju buduću podčinjenost. Kad je ljubavnik stvaran i prisutan ustraju na takvom ponašanju. Već nam se i sama frigidnost doima kao kazna koju žena nameće kako svojem partneru tako i sebi. Ranjenu taštinu zamjera i partneru i sebi i zabranjuje si užitak. U mazohizmu će očajnički pokoravati muškarcu, izražavat će mu obožavanje, željet će da je ponizi, udari. Bivat će sve više otuđena iz bijesa što se pristala otuđiti. To je prilično očito u ponašanju, na primjer, Mathilde de la Mole. Ona si zamjera što se podala Julienu. Zato mu katkad padne pred noge, želi se prilagoditi svim njegovim hirovima, žrtvuje za njega svoju kosu. No istodobno je u revoltu protiv njega kao i protiv sebe same. Možemo je zamisliti hladnu kao led u njegovu naručju. Hinjena predaja mazohističke žene stvara nove prepreke koje je štite od užitka. A istodobno se zbog te nesposobnosti da doživi užitak osvećuje samoj sebi. Začarani krug koji vodi od frigidnosti do mazohizma može se vrtjeti unedogled, noseći sa sobom sadističko ponašanje kao kompenzaciju. Moguće je i da seksualno sazrijevanje oslobodi ženu frigidnosti, narcizma te da žena, tako što je prihvati, počne neposredno živjeti svoju seksualnu pasivnost umjesto da je glumi. Naime, paradoks je mazohizma u tome da se subjekt neprestano ponovno potvrđuje u samom svojem nastojanju da se odrekne sebe. U nepromišljenom daru, u spontanom pokretu prema drugom subjekt se uspijeva zaboraviti. Dakle, točno je da će ženu više od muškarca privlačiti iskušenje mazohizma. Njezin erotski položaj pasivnog objekta obvezuje je da glumi pasivnost. Ta je gluma samokažnjavanje na koje je pozivaju njezine narcističke pobune i frigidnost koja iz njih 258
J.-P. Sartre, Bitak i ništa.
273
briana
slijedi. Činjenica je da su brojne žene, a posebno mlade djevojke, mazohistkinje. Colette nam u Mes apprentissages povjerava sljedeće o svojim prvim ljubavnim iskustvima: Potaknuta mladošću i neznanjem, počela sam doista s opijenošću, zabranjenom opijenošću, sa strašnim i nečistim mladenačkim elanom. Među djevojkama koje su jedva u dobi za udaju, brojne maštaju o tome da budu spektakl, igračka, libertinsko remek-djelo zrelog muškarca. To je ružna želja zbog koje ispaštaju dok je utažuju, želja koja dolazi u paru s pubertetskim neurozama, navikom da grickaš kredu i ugljen, da piješ vodicu za ispiranje usta, da čitaš prljave knjige i da si zabijaš pribadače u dlanove. Ovdje je odlično izražena činjenica da je mazohizam dio mladenačkih perverzija, da nije autentično rješenje konflikta koji je stvorila seksualna sudbina žene, nego način da se, valjanjem u njoj, od nje pobjegne. Mazohizam nipošto ne predstavlja normalno i uspješno cvjetanje ženske erotike. Cvjetanje bi podrazumijevalo da - u ljubavi, nježnosti, senzualnosti - žena uspije prevladati svoju pasivnost i uspostaviti odnos recipročnosti sa svojim partnerom. Asimetričnost muške i ženske erotike stvara probleme koji su nerješivi dok god postoji borba spolova. Oni se mogu lako riješiti kad žena u muškarca osjeća istodobno želju i poštovanje. Ako on žudi za njezinom puti priznajući joj slobodu, ona postaje esencijalno u trenutku u kojem se pretvara u objekt, ostaje slobodna u podčinjavanju na koje pristaje. Tada ljubavnici, svatko na svoj način, mogu doživjeti zajednički vrhunac. Užitak je za svakog partnera njegov vlastiti, dok mu je istodobno izvor u drugome. Riječi »primanje« i »davanje« razmjenjuju značenja, radost je zahvalnost, užitak nježnost. U konkretnom i tjelesnom obliku ostvaruje se recipročno priznavanje mene i drugoga u najprodornijoj svijesti drugoga i mene. Neke žena kažu da osjećaju u sebi muški penis kao dio vlastita tijela. Neki muškarci misle da jesu žena u koju penetriraju. Jasno, to su netočne tvrdnje. I dalje je prisutna dimenzija drugoga. Ali činjenica je da drugost više nema neprijateljski značaj. Seksualni čin ganutljivim čini upravo svijest o spajanju tijela u njihovu razdvajanju. Još je potresniji zato što su dva bića koja zajedno strastveno i niječu i potvrđuju svoje granice slična, a ipak različita. Ta različitost koja ih prečesto izolira postaje, kad se udruže, izvor njihova ushićenja. Žena u muškoj strasti prepoznaje naličje groznice koja je žari, muškarčeva potencija je moć koju ima nad njim. Penis nabrekao od života pripada joj kao što njezin osmijeh pripada muškarcu koji joj pruža užitak. Sva bogatstva muževnosti i ženstvenosti, koja se odražavaju jedna u drugima i dobivaju novu snagu jedna kroz druge, oblikuju dirljivo i ekstatično jedinstvo. Takvom skladu nisu potrebne tehničke finese, već radije uzajamna velikodušnost duše i tijela na temeljima neposredne erotske privlačnosti. Spomenutu velikodušnost u muškarca često priječi taština, a u žene stidljivost. Ako žena nije prevladala svoje inhibicije, velikodušnost neće moći veličanstveno zavladati. Zato puni seksualni procvat u žena općenito prilično kasni: oko svoje trideset i pete godine žena doseže svoj erotski vrhunac. Nažalost, ako je udana, njezin je muž suviše naviknuo na njezinu frigidnost. Još uvijek može zavesti nove ljubavnike, ali počinje blijedjeti: vrijeme joj istječe. Velik broj žena se konačno odlučuje na ispunjavanje svojih želja baš kada prestaju biti poželjne. Uvjeti u kojima se odvija seksualni život žene ne ovise samo o ovim datostima, nego o njezinu sveukupnom društvenom i ekonomskom položaju. Ne može ga se jasno dalje proučavati bez tog konteksta. No iz našeg razmatranja proizlazi više općenito 274
briana
važećih zaključaka. Erotsko iskustvo jedno je od onih koja ljudskim bićima najokrutnije otkrivaju nejasnost njihova položaja. U njemu se ljudsko biće iskušava kao tijelo i kao duh, kao drugo i kao subjekt. Za ženu je taj konflikt dramatičniji jer se isprva poima kao objekt i ne nalazi odmah sigurnu autonomiju u nasladi. Ona mora ponovno uspostaviti dostojanstvo transcendentnog i slobodnog subjekta prihvaćajući usput svoj tjelesni položaj. To je težak i jako rizičan pothvat; često propadne. Ali sama tegobnost njezine situacije brani ženu od mistifikacija na koje se muškarac da uloviti; njega lako prevare lažne povlastice koje podrazumijevaju njegova agresivna uloga i zadovoljna osamljenost u orgazmu. Oklijeva se u potpunosti prepoznati kao put. Žena ima autentičnije iskustvo sebe same.
275
briana
Četvrto poglavlje Lezbijka Neovisno o tome koliko se dobro prilagodila svojoj pasivnoj ulozi, žena je kao aktivan pojedinac uvijek frustrirana. Ona ne zavidi muškarcu na njegovu organu posjedovanja, nego na plijenu. Neobičan je paradoks da muškarac živi u senzualnom svijetu nježnosti, blagosti, mekoće, ženskom svijetu, dok se žena kreće muškim svijetom koji je okrutan i grub. Njezine ruke i dalje čeznu za zagrljajem glatke kože i mekog tijela: mladog dječaka, žene, cvijeća, krzna, djeteta. Cijeli jedan njezin dio ostaje dostupan i želi posjedovanje blaga sličnog onome koje predaje muškarcu. To objašnjava činjenicu da u mnogih žena na više-manje latentan način opstaje sklonost homoseksualizmu. Zbog složenih razloga u nekih od njih se ta sklonost potvrdi s posebnim autoritetom. Ne pristaju sve žene na klasično rješenje svojih seksualnih problema, jedino koje društvo službeno prihvaća. Stoga moramo razmotriti one koje odabiru zabranjene putove. Lezbijku se rado zamišlja kratkokosu, s pustenim šeširom i kravatom. Njezinu se muževnost smatra anomalijom koja odražava hormonsku neravnotežu. Nema veće zablude nego kad se homoseksualnost poistovjeti s muškaračama. Mnogo je homoseksualki među odaliskama, kurtizanama, među najviše »ženstvenim« ženama, a obrnuto - mnogo je »muževnih« žena heteroseksualno. Seksolozi i psihijatri potvrđuju ono što daje naslutiti obična moć opažanja: golema većina »prokletih žena« građena je jednako kao i ostale žene. Njihova seksualnost nije definirana nikakvom »anatomskom sudbinom«. Jasno, postoje slučajevi u kojima fiziološke zadanosti stvaraju posebne situacije. Između dva spola ne postoji velika biološka distinkcija. Identična soma modificirana je djelovanjem hormona čija je orijentacija genotipski definirana, ali se tijekom razvoja fetusa može promijeniti. To rezultira pojavom jedinki koje su između mužjaka i ženke. Neki muškarci poprime ženski izgled zbog zakašnjelog razvoja muških organa, a katkad se i djevojčice - posebice sportašice pretvore u dječake. Helene Deutsch pripovijeda o mladoj djevojci koja je strastveno udvarala nekoj udanoj ženi, želeći je oteti i živjeti s njom. Jednoga je dana shvatila da je zapravo muškarac, što joj je omogućilo da oženi svoju ljubljenu i s njom ima djecu. No iz toga ne valja zaključiti da je svaka homoseksualka »muškarac skriven« pod lažnim likom. Hermafrodit u kojega postoje elementi oba genitalna sustava često ima žensku seksualnost. Poznavala sam jednu hermafroditkinju, koju su iz Beča prognali nacisti, a žalila je što se ne sviđa ni heteroseksualcima, ni pederastima, dok su je samu zanimali jedino muškarci. Pod utjecajem muških hormona, »virilne« žene pokazuju muška sekundarna spolna obilježja. U infantilnih žena nedostaje ženskih hormona i njihov razvoj ostaje nedovršen. Te osobitosti mogu više-manje izravno potaknuti lezbijsku sklonost. Osoba energične, napadne i bogate životne snage želi se aktivno naprezati i obično odbija pasivnost. Neprivlačna žena ili žena s urođenom manom može pokušati kompenzirati svoj nedostatak muževnim osobinama. Ako joj nije razvijena erogena osjetljivost, ne žudi za 276
briana
muškim milovanjem. Ali anatomija i hormoni uvijek definiraju samo situaciju i ne postavljaju objekt prema kojemu će se ona transcendirati. Helene Deutsch također navodi slučaj ranjenog poljskog legionara kojega je njegovala u Prvome svjetskom ratu, a koji je zapravo bio mlada djevojka upadljivih muževnih karakteristika. Pridružila se vojsci kao medicinska sestra i potom uspjela zamijeniti uniformu. Svejedno se zaljubila u vojnika, za kojega se zatim i udala, te su je zbog toga smatrali homoseksualcem. Muževno ponašanje nije u nje pobijalo žensku vrstu erotičnosti. Ni muškarac ne žudi isključivo za ženom. Činjenica da tijelo muškog homoseksualca može biti savršeno muževno implicira da ženu muževnost ne predodređuje nužno za homoseksualnost. I fiziološki normalne žene kadšto se smještalo u kategorije »klitorisnih« i »vaginalnih«, gdje bi prve bile predodređene na sapfičku ljubav. No vidjeli smo da je kod svih žena infantilna erotika klitorisna. Hoće li ona ostati u tom stadiju ili se transformirati ne ovisi ni o kakvoj anatomskoj zadanosti. Također ne stoji učestala tvrdnja da dječja masturbacija vodi do kasnije povlastice klitorisnog sustava. Seksologija danas priznaje da je onanija u djece sasvim normalna i opće raširena pojava. Razvoj ženske erotike je, vidjeli smo, psihološka priča u koju su uključeni fiziološki čimbenici, ali koja ovisi o sveopćem stavu subjekta prema egzistenciji. Maranon je smatrao da je seksualnost »jednosmjerna« i da u muškarca doseže potpun oblik, dok u žene ostaje »na pola puta«. Samo bi lezbijka mogla posjedovati libido bogat kao muškarčev, ona bi dakle bila »superiorna« ženska vrsta. Zapravo, ženska seksualnost ima originalnu strukturu i ideja hijerarhije između muškog i ženskog libida je smiješna. Izbor seksualnog objekta nipošto ne ovisi o količini energije koju bi žena mogla imati. Psihoanalitičarima pripada velika zasluga za spoznaju da je homoseksualnost psihička, a ne organska pojava, ali i kod njih se ona još doima određena vanjskim okolnostima. Zapravo je još nisu dovoljno proučili. Prema Freudu, za sazrijevanje ženske erotike ključan je prijelaz s klitorisnog na vaginalni stadij, prijelaz simetričan onome koji na oca prenosi ljubav što je djevojčica prvobitno osjeća prema majci. Različiti razlozi mogu zaustaviti taj razvoj. Žena se ne miri s kastracijom, ne priznaje si nedostatak penisa i ostaje fiksirana na majku kojoj potom traži zamjene. Za Alfreda Adlera taj zastoj nije pasivno trpljen slučaj. Želi ga upravo subjekt koji voljom za moći namjerno niječe mutilaciju i nastoji se poistovjetiti s muškarcem, čiju dominaciju odbija. Bilo da je infantilna fiksacija ili muški protest, u oba se slučaja homoseksualnost promatra kao nedovršen razvoj. Ustvari lezbijka nije ni »neuspjela« niti »superiorna« žena. Povijest pojedinca nije neminovno napredovanje. Pri svakom se koraku prošlost ponovno zahvaća novim izborom i »normalnost« izbora ne daje tom izboru nikakvu povlaštenu vrijednost, već o njemu treba suditi prema njegovoj autentičnosti. Homoseksualnost za ženu može predstavljati i način bijega od svojeg položaja i način da ga prihvati. Psihoanalitičari su u velikoj zabludi kad zbog moralizatorskog konformizma homoseksualnost uvijek poimaju samo kao neautentično ponašanje. Žena je egzistent od kojega se traži da se pretvori u objekt. Kao subjekt žena posjeduje napadnu senzualnost koja se ne zadovoljava muškim tijelom. Otuda nastaju konflikti koje njezina erotika mora prevladati. Normalnim se smatra sustav koji ženi, nakon što je kao plijen prepusti muškom, vraća suverenost dajući joj u ruke dijete, ali tim »naturalizmom« vlada više-manje dobro shvaćen društveni interes. Čak i heteroseksualnost dopušta druge mogućnosti. Ženska homoseksualnost jedan je od pokušaja da žena pomiri svoju autonomiju i pasivnost svoje tjelesnosti. A ako ćemo se pozivati na prirodu, možemo reći da je prirodno svaka žena homoseksualna. Lezbijku doista karakteriziraju odbijanje muškog i sklonost ženskoj puti, ali svaka se adolescentica boji penetracije, muške dominacije, prema muškom djelu osjeća izvjesnu 277
briana
odbojnost. Žensko tijelo je za nju, kao i za muškarca, naptotiv predmet žudnje. Već sam to rekla: muškarci se, postavljajući se kao subjekti, ujedno postavljaju kao odvojeni. Smatrati drugo stvari koju valja uzeti znači u njemu , a usput i u sebi samome, ciljati na muževni ideal. Suprotno tomu, žena koja se smatra objektom u sebi sličnima i sebi samoj vidi plijen. Homoseksualac kod heteroseksualnih muškaraca i žena izaziva neprijateljstvo jer oni zahtijevaju da muškarac bude dominantan subjekt.259 Suprotno tomu, oba spola spontano lezbijkama pristupaju popustljivo. »Ozbiljno«, kaže grof de Tilly, »to mi suparništvo nimalo ne smeta; baš naprotiv, zabavlja me i dovoljno sam nemoralan da mu se smijem.« U Colettinim romanima, Renaud je jednako veselo ravnodušan prema odnosu Claudine i Rezi.260 Muškarcu više smeta aktivna i autonomna heteroseksualna žena nego nenapadna homoseksualna. Samo prva osporava muške povlastice. Sapfičke ljubavi daleko su od proturječja tradicionalnom obliku podjele među spolovima. U većini slučajeva one predstavljaju prihvaćanje ženskosti, a ne njezino odbacivanje. Vidjeli smo da se u adolescentica homoseksualnost često javlja kao zamjena za heteroseksualne odnose koje još nije imala priliku ili hrabrost ostvariti. To je faza, učenje, a ona koja joj se prepusti s najviše zanosa sutra može postati najzanesenija supruga, ljubavnica, majka. Kod homoseksualke stoga nije potrebno objasniti pozitivni aspekt njezina izbora, nego upravo njegovu negativnu stranu: nju ne obilježava sklonost ženama, nego isključivost te sklonosti. Prema Jonesu i Hesnardu, lezbijke se često dijeli na dvije kategorije: »muške« lezbijke koje »žele imitirati muškarce« i »ženske« lezbijke koje »se boje muškaraca«. Točno je da se ugrubo u homoseksualnosti daju primijetiti dvije tendencije. Neke žene odbacuju pasivnost, dok druge biraju ženske ruke da im se pasivno prepuste. No ta dva stava djeluju uzajamno jedan na drugog. Odnosi prema odabranom objektu i prema odbijenom objektu objašnjavaju se uzajamno jedan drugim. Vidjet ćemo da postoji mnoštvo razloga zašto nam se spomenuta distinkcija doima prilično proizvoljnom. Definirati »muževnu« lezbijku njezinom voljom da »imitira muškarca« znači je osuditi na neautentičnost. Već sam rekla koliko dvosmislica proizvode psihoanalitičari prihvaćajući kategorije muško-žensko onakvima kakve ih definira sadašnje društvo. Dakako, muškarac danas predstavlja pozitivno i neutralno, to jest mužjaka i ljudsko biće, dok je žena samo negativno - ženka. Kad god se žena ponese kao ljudsko biće, proglase je onom koja se poistovjećuje s mužjakom. Njezine sportske, političke, intelektualne aktivnosti, njezina žudnja za drugim ženama tumače se kao »muško i protest«. Odbija se imati na umu vrijednosti prema kojima se žena transcendira, što očito vodi do uvjerenja da ona radi neautentičan izbor subjektivnog stava. Veliki nesporazum na kojemu počiva taj sustav interpretacije jest u tome što prihvaćamo da je za ljudsko biće ženku prirodno da se pretvori u ženstvenu ženu. A za ispunjavanje tog ideala nije dovoljno ni da bude heteroseksualka, pa čak ni majka. »Prava« žena je umjetan proizvod koji društvo proizvodi kao što se nekoć proizvodilo kastrate. Njezini navodni »instinkti« očijukanja, poslušnosti potaknuti su u njoj kao u muškarcu falički ponos. Ni on ne prihvaća uvijek svoj muževni poziv, a njoj zaista ne manjka razloga da još manje poslušno prihvati poziv koji joj je namijenjen. Pojmovi »kompleks manje vrijednosti« i »kompleks manjka muškosti« podsjećaju me na anegdotu koju Denis de Rougemont pripovijeda u La Part du diable: neka si je gospođa umislila da je pri šetnjama prirodom napadaju ptice; nakon više mjeseci psihoanalitičkog tretmana koji je nije uspio izliječiti od opsesije, liječnik je, 259
Heteroseksualka lako ostvaruje prijateljstva s pojedinim homoseksualcima jer u aseksualnim odnosima s njima nalazi sigurnost i užitak. Ali ukupno gledajući osjeća neprijateljstvo prema tim muškarcima koji u sebi ili u drugima degradiraju suverenog mužjaka u pasivnu stvar. 260 Valja primijetiti da engleski zakon kažnjava mušku homoseksualnost, a među ženama je ne smatra zločinom.
278
briana
pošavši s njom u vrt bolnice, uočio da je napadaju ptice. Žena se osjeća obezvrijeđenom jer je pravila ženskosti doista obezvrjeđuju. Spontano odabire biti potpuni pojedinac, subjekt i sloboda pred kojim se otvaraju svijet i budućnost: taj izbor brkaju s muškošću zato što ženskost danas znači osakaćenost. U ispovijedima dviju homoseksualki (platonske i deklarirane) koje su zabilježili Havelock Ellis i Stekel jasno vidimo da je upravo ženska specifikacija ogorčila oba subjekta. Otkad znam za sebe, rekla je jedna od njih, nikad se nisam smatrala djevojčicom i vječno sam bila u problemima, a to je bio pravi razlog. Kad sam imala pet-šest godina, počela sam si govoriti da, što god govorili, ako nisam dečko, u svakom slučaju nisam ni curica. [...] Građu svojeg tijela smatrala sam tajanstvenom nezgodom. [...] Još kad sam puzala najviše su me zanimali čekići i čavli. Prije nego što sam prohodala molila sam da me stave konju na leđa. Sa sedam godina već mi se činilo da sve što volim nazivaju lošim za curicu. [...] Nikako nisam bila veselo malo dijete, često sam plakala i ljutila se; toliko sam bila zbunjena razgovorima o dječacima i djevojčicama. [...] Svaku nedjelju izlazila bih s dječacima iz bratove škole. [...] U mojoj jedanaestoj godini roditelje je moje ponašanje još jače prestravilo i stalno su mi prijetili internatom. [...] Odlazak mi je na koncu najavljen kao kazna zato što sam to što jesam. [...] Oko petnaeste godine... ma u kojem smjeru odlazile moje misli, vječito sam ih nadzirala s muškog gledišta. [...] Kako sam razmatrala društvena pitanja, postalo mi je jako žao žena. [...] Počela sam se osjećati zaštitnički i blagonaklono prema ženama. Evo i Stekelove transvestitkinje: Do svoje šeste godine je usprkos tvrdnjama okoline mislila da je dječak, odjeven u djevojčicu iz nepoznatih razloga. [...] Sa šest godina si je rekla: »Bit ću poručnik i ako Bog da maršal.« Često je maštala da se uspinje na konja i napušta grad na čelu vojske. Premda je bila vrlo pametna, bila je nesretna kad su je prebacili iz normalne škole u žensku gimnaziju, bojala se da će postati ženskasta. Ovaj revolt nipošto ne podrazumijeva predodređenost za homoseksualnost. Većina djevojčica jednako se sablazni i očajava kad shvate da im slučajna građa tijela određuje sklonosti i težnje. Colette Audry261 se doslovce naljutila kad je u dvanaestoj godini otkrila da nikad neće moći postati mornar. Sasvim se prirodno buduća žena ozlojedi zbog ograničenja koje joj nameće njezin spol. Pitati se zašto žena odbija ta ograničenja, znači krivo postaviti pitanje. Bolje je pitanje zašto ih prihvaća. Njezin konformizam proizlazi iz poslušnosti, plahosti, ali ta predaja će se lako pretvoriti u pobunu ako žena procijeni da kompenzacije koje nudi društvo nisu dovoljne. Do toga dolazi u slučajevima kad se adolescentica osjeća neprivlačnom kao žena. Anatomske zadanosti tada osobito dobivaju na važnosti. Ako jest ili samo vjeruje da je ružna ili loše građena, žena odbija žensku sudbinu za koju se ne osjeća nadarenom. Svejedno bi bilo pogrešno reći da se muško ponašanje usvaja da bi se nadoknadio manjak ženskosti. Točnije bi bilo kazati da se adolescentici prilike koje joj se nude u zamjenu za muške prednosti koje treba 261
Aux yeux da souvenir.
279
briana
žrtvovati čine preslabima. Sve djevojčice priželjkuju udobnu odjeću koju nose dječaci, ali odraz u zrcalu i obećanja koja u njemu iščitavaju s vremenom pretvaraju njihove drangulije u dragocjenosti. Ako zrcalo odražava samo obično lice i ne obećava ništa, čipka i vrpce ostaju neugodna pa i smiješna odora, a »promašeni dječak« se zainati da ostane dječak. Čak i kad je dobro građena i lijepa, žena koja se bavi vlastitim projektima ili koja traži svoju slobodu obično ne želi abdicirati u korist drugoga ljudskog bića. Sebe prepoznaje u svojim djelima, a ne u svojoj imanentnoj prisutnosti: muška žudnja koja je svodi na granice njezina tijela šokira je jednako kao što šokira i mladog dječaka. Prema svojim submisivnim kolegicama osjeća isto gađenje kao muževan muškarac prema pasivnom homoseksualcu. Usvaja muško ponašanje dijelom kako bi zanijekala bilo kakvu povezanost s njima. Mijenja svoju odjeću, izgled i jezik, sa ženstvenom prijateljicom formira par u kojem igra muški lik: ta je predstava doista »muški protest«, ali predstavlja sekundarni fenomen. Spontana je međutim u osvajačkog i suverenog subjekta sablazan na pomisao da se pretvori u tjelesni plijen. Mnoge sportašice su homoseksualke. Svoje tijelo - mišić, pokret, rastezanje, elan - ne poimaju kao pasivnu put. Ono ne priziva čarobno milovanja, ono je zahvat nad svijetom, a ne stvar iz svijeta. Jaz između tijela za-sebe i tijela za-druge u ovom se slučaju čini nepremostivim. Sličan otpor nalazimo u žena od akcije, »pametnih« žena kojima je čak i samo tjelesna predaja nemoguća stvar. Kad bi jednakost među spolovima bila konkretno ostvarena, ta bi se prepreka u velikom broju slučajeva uklonila. Ali muškarac je još prožet svojom superiornošću i to uvjerenje uznemiruje one žene koje ga ne dijele. Ipak, valja primijetiti da najviše svojevoljne i dominantne među ženama baš i ne oklijevaju pri suočavanju s muškarcem: »muževna« žena je često čisto heteroseksualna. Ne želi zanijekati svoje zahtjeve ljudskog bića, ali se i ne misli lišiti svoje ženskosti, odabire ulazak u muški svijet, odnosno njegovo pripojenje. Njezina snažna senzualnost se ne boji muške grubosti. Da bi pronašla užitak u muškom tijelu treba prevladati manje otpora od stidljive djevice. Vrlo neuglađena i životinjska narav neće osjetiti poniženje koitusa. Intelektualka neustrašiva uma to će poniženje osporiti. Ako je sigurna u sebe i borbenoga raspoloženja, žena će se veselo upustiti u dvoboj koji će nesumnjivo dobiti. George Sand je bila sklona mladim i »ženstvenim« muškarcima, ali Madame de Stael je tek u poznim godinama u svojim ljubavnicima tražila mladost i ljepotu. Kako je oštroumnošću dominirala muškarcima i ponosno prihvaćala njihovo divljenje, nije se baš mogla osjećati kao plijen u njihovim rukama. Vladarica poput Katarine Velike mogla si je dopustiti i mazohističke zanose. U tim je igrama i dalje bila jedina gospodarica. Isabelle Eberhardt koja je preodjevena u muškarca na konju projahala Saharu nije se ni po čemu osjećala obezvrijeđenom kad bi se podala kakvom snažnom strijelcu. Žena koja odbija biti muškarčeva podanica zaista je daleko od toga da vječito bježi od njega, prije bi se reklo da ga pokušava pretvoriti u sredstvo svojeg užitka. U povoljnim okolnostima koje velikim dijelom ovise o njezinu partneru - u njoj će nestati sama pomisao na natjecanje i uživat će proživljavajući u svoj punini ženski položaj kao što muškarac proživljava muški položaj. Ipak, za ženu je pomirba aktivne osobnosti i njezine uloge pasivne ženke unatoč svemu mnogo teža nego za muškarca. Radije nego da se iscrpe pokušavajući ih pomiriti, mnoge će žene odustati. Među umjetnicama i spisateljicama ima mnogo lezbijki. Nije riječ o tome da je njihova seksualna posebnost izvor kreativne energije ili da očituje postojanje te superiorne energije. Riječ je prije o tome da, obuzete ozbiljnim poslom, ne namjeravaju gubiti svoje vrijeme igrajući žensku ulogu ili boreći se s muškarcima. Kako ne prihvaćaju mušku superiornost, ne žele se ni praviti da je priznaju ni umarati 280
briana
njezinim osporavanjem. U seksualnom užitku se žele opustiti, smiriti, rastresti. U tome bolje uspijevaju kad se okane partnera koji se predstavlja kao protivnik, i tako se oslobađaju zapreka koje podrazumijeva ženskost. Dakako, priroda njezinih heteroseksualnih iskustava često je ono što »muževnu« ženu dovodi do toga da odabere prihvaćanje ili pak nijekanje svojeg spola. Muško omalovažavanje u ružne žene potvrđuje osjećaj neprivlačnosti, a ponosnu ženu ranit će arogancija ljubavnika. Ovdje se susreću svi razlozi za frigidnost koje smo razmotrili: ogorčenje, zamjeranje, strah od trudnoće, trauma izazvana pobačajem itd. Ti razlozi rastu što je žena nepovjerljivija prema muškarcu. No homoseksualnost se ne čini uvijek sasvim zadovoljavajućim rješenjem za dominantnu ženu. Kako se želi afirmirati, ne odgovara joj činjenica da u homoseksualnosti ne može u potpunosti realizirati svoje ženske potencijale. Čini joj se da heteroseksualni odnosi istodobno i osiromašuju i obogaćuju. Odbacujući ograničenja svojeg spola, može se ograničiti na drugi način. Jednako kao što frigidna žena priželjkuje užitak odbijajući ga, lezbijka bi često voljela biti normalna i potpuna žena istodobno to ne želeći. To je oklijevanje zorno prikazano u slučaju transvestitkinje koju je proučavao Stekel: Vidjeli smo da joj je bilo ugodno samo s dječacima i da se nije željela »poženstveniti«. Sa šesnaest je godina ostvarila prve odnose s djevojčicama; dubinski ih je prezirala, što je njezinoj erotičnosti odmah dalo sadističku crtu; gorljivo je, ali platonski udvarala jednoj od drugarica koju je cijenila, a prema onima koje je imala osjećala je gađenje. Bacila se bjesomučno na učenje. Razočarana svojom prvom velikom sapfičkom ljubavi, mahnito se prepustila čisto senzualnim iskustvima i počela piti. Sa sedamnaest je upoznala mladića za kojega se i udala, ali ga je smatrala svojom ženom. Odijevala se po muškoj modi, nastavivši piti i studirati. U početku je patila od vaginizma, a odnosi je nikad nisu dovodili do orgazma. Smatrala je svoj položaj »ponižavajućim«; uvijek je ona preuzimala agresivnu i aktivnu ulogu. Napustila je muža premda ga je »ludo voljela« i nastavila s odnosima sa ženama. Upoznala je umjetnika kojemu se podala, ali opet bez orgazma. Život joj se podijelio u jasno definirana razdoblja. Jedno bi vrijeme pisala, stvarala i osjećala se posve muškim; u to bi vrijeme uzgredno i sadistički spavala sa ženama. Zatim bi uslijedilo žensko razdoblje. Podvrgnula se analizi u želji da doživi orgazam. Lezbijka bi lako mogla pristati na gubitak ženskosti ako bi si time priskrbila pobjedonosnu muškost. Ali ne. I dalje je očito zakinuta za muški organ. Može razdjevičiti svoju prijateljicu rukom ili se poslužiti umjetnim penisom da bi oponašala posjedovanje, no zbog toga nije ništa manje kastrirana. Ima ih koje zato doista pate. Njezina se nelagoda zbog toga što je nepotpuna kao žena i impotentna kao muškarac katkad odražava kroz psihoze. Rolandu Dalbiezu262 je jedna pacijentica rekla: »Bilo bi bolje kad bih imala nešto za penetraciju.« Druga je željela da joj grudi budu tvrde. Lezbijke često nastoje nadoknaditi manjak muževnosti arogancijom ili ekshibicionizmom koji zapravo očituju unutarnju neravnotežu. Katkad s drugim ženama uspiju stvoriti odnose slične onima koje s njima održavaju »ženskasti« muškarci ili adolescenti još nesigurni u svoju muškost. Jedna od najneobičnijih takvih sudbina je slučaj grofa Sandora koji je zabilježio 262
La Méthode psychanalytiquee la doctrine freudienne.
281
briana
Richard von Krafft-Ebing. Ona je tako, zaobilazno, ostvarila savršenu ravnotežu koju je uništila tek intervencija društva. Sarolta je potjecala iz mađarske plemićke obitelji koja je bila poznata po svojim ekscentričnostima. Otac ju je odgojio kao dječaka: jahala je, lovila itd. Pod tim utjecajem je bila do trinaeste godine kad su je poslali u internat. Tada se zaljubila u malenu Engleskinju, odglumila da je dječak i otela je. Vratila se k majci, ali je uskoro, odjevena u dječaka, pod imenom »Sandor«, pošla s ocem na put: posvetila se muškim sportovima, piću i posjećivanju bordela. Posebno su je privlačile glumice ili druge daleke žene, koje usto po mogućnosti nisu bile u prvoj mladosti, ali su bile zaista »ženstvene«. »Sviđala mi se ženska strast, ali pod velom poezije. Bilo kakva besramnost sa ženske strane ispunjavala me gađenjem... Osjećala sam neizrecivu odbojnost prema ženskoj odjeći i općenito prema svemu ženskom, ali samo na meni i u meni; jer sam naprotiv prema ljepšem spolu osjećala ushićenje.« Sa ženama je imala brojne afere i na njih je trošila mnogo novca. Pritom je pisala za dvije važne novine. Tri godine živjela je kao u braku s deset godina starijom ženom i bila je jako tužna kad ju je ostavljala. Znala je izazvati silovite strasti. Kako se zaljubila u mladu učiteljicu, ušla je s njom u »brak«: zaručnica i njezina obitelj smatrali su je muškarcem. Puncu se učinilo da kod budućeg zeta vidi erekciju (vjerojatno umjetni penis). Brijala je lice forme radi, ali je sobarica na donjem rublju našla tragove menstrualne krvi i konačno se vireći kroz ključanicu uvjerila da je Sandor žena. Razotkrili su je i završila je u zatvoru, ali je oslobođena. Bila je jako žalosna što su je razdvojili od voljene Marie kojoj je iz ćelije pisala najvatrenija pisma. Nije bila posve ženske građe: zdjelica je bila vrlo uska, struka nije bilo. Grudi joj bjehu razvijene, genitalije posve ženske, ali nesavršeno razvijene. Sandor je prvu mjesečnicu dobila tek u sedamnaestoj godini i prema toj pojavi je osjećala veliki strah. Užasavala ju je i pomisao na seksualne odnose s muškarcima; čednost je razvila tek sa ženama i to toliku da je radije spavala uz muškarca nego uz ženu. Jako joj je smetalo kad su je tretirali kao ženu i napadala bi je teška tjeskoba ako bi opet trebala odjenuti žensku odjeću. Osjećala je da je »poput magnetske sile privlače žene između dvadesete i tridesete godine starosti«. Seksualno zadovoljstvo pronalazila je isključivo u milovanju prijateljice, nikad kad bi prijateljica milovala nju. Povremeno bi se služila čarapom ispunjenom kučinom kao umjetnim udom. Mrzila je muškarce. Bila je puna moralnog poštovanja prema drugima i imala je mnogo dara za pisanje, široku kulturu i natprosječno pamćenje. Sandor nije podvrgnuta psihoanalizi, ali iz samog predstavljanja činjenica izdvaja se nekoliko upadljivih točaka. Čini se da se bez »muškog protesta«, na najspontaniji mogući način, uvijek smatrala muškarcem, zahvaljujući odgoju koji je primila i građi svojega tijela. Način na koji ju je otac uključio u svoja putovanja i život očigledno je imao odlučujući utjecaj. Muškost joj je bila toliko sigurna da s obzirom na žene nije dvojila: voljela ih je poput muškarca, ne osjećajući da je kompromitiraju, voljela ih je posve dominantno i aktivno, ne prihvaćajući reciprocitet. Svejedno upada u oči činjenica da je »mrzila muškarce« i da su joj najdraže bile starije žene. To daje naslutiti da je Sandor prema majci osjećala muški Edipov kompleks. Perpetuirala je infantilno ponašanje 282
briana
sasvim malene kćeri koja u paru s majkom gaji nadu da je štiti i da će njome jednog dana dominirati. Vrlo često kad djetetu nedostaje majčinske nježnosti, potreba za tom nježnošću proganja ga tijekom cijelog njegova života odrasle osobe. Kako ju je odgojio otac, Sandor je vjerojatno zamišljala milu majku punu ljubavi koju je zatim tražila u drugim ženama. To objašnjava snažnu ljubomoru koju je osjećala prema drugim muškarcima, povezanu s njezinim poštovanjem i »poetskom« ljubavi za »daleke« i starije žene što su u njezinim očima dobivale značaj svetica. Njezino je ponašanje bilo jednako ponašanju Rousseaua s Mme de Warens ili mladog Benjamina Constanta s Mme de Charriere: osjetljivi, »feminini« adolescenti također se okreću majčinskim ljubavnicama. U više-manje izraženim oblicima često susrećemo taj tip lezbijke koja se nikad nije poistovjećivala s majkom (zato što joj se previše divila ili ju je pak previše mrzila), ali premda odbija biti ženom želi nježnost ženske zaštite oko sebe. Iz te tople utrobe može se vinuti u svijet s dječačkom odvažnošću. Ponaša se poput muškarca, ali kao muškarac posjeduje krhkost zbog koje želi ljubav starije ljubavnice. Par će reproducirati klasični heteroseksualni par: matronu i adolescenta. Psihoanalitičari su dobro uočili važnost odnosa koji je homoseksualka u djetinjstvu imala s majkom. Postoje dva slučaja kad adolescentica teško može izbjeći majčin utjecaj: ako ju je pretjerano štitila zabrinuta majka ili ako ju je maltretirala »loša majka« koja joj je usadila snažan osjećaj krivnje. U prvom slučaju njihovi odnosi se često primiču homoseksualnosti: spavaju zajedno u krevetu, miluju se ili si ljube grudi. Mlada djevojka će u sljedećim zagrljajima tražiti istu tu sreću. U drugom slučaju, osjećat će goruću potrebu za »dobrom majkom« koja bi je štitila od njezine i skinula prokletstvo koje osjeća nad glavom. Havelock Ellis donosi priču o subjektu koji je cijelo svoje djetinjstvo mrzio majku. Ovako ta djevojka opisuje ljubav koju je sa šesnaest godina osjetila prema starijoj ženi. Osjećala sam se poput siročeta koje je odjednom dobilo majku i počela sam osjećati manje antagonizma prema odraslim ljudima i osjećati... poštovanje (prema njima). Moja ljubav prema njoj bila je savršeno čista, a mislila sam da je njezina jednostavno majčinska... Sviđalo mi se kad me je dodirivala, katkada bi me dugo grlila ili bi mi dala da joj sjednem na krilo. Došla bi prije spavanja, rekla laku noć i poljubila me u usta. Ako je starija žena voljna, mlađa će se s radošću prepustiti vatrenijim zagrljajima. Obično će preuzeti pasivnu ulogu jer želi da se nad njome dominira, da je se štiti, uljuljava i mazi poput djeteta. Bilo da ti odnosi ostanu platonske prirode ili da postanu puteni, često imaju osobine stvarne ljubavne strasti. No zbog činjenice da u adolescentskom razvoju takvi odnosi predstavljaju klasičnu fazu, nisu dovoljni da se rastumači odlučan izbor homoseksualnosti. Mlada djevojka u njima traži i oslobođenje i sigurnost koje bi jednako tako mogla naći u muškom zagrljaju. Nakon što prođe razdoblje zaljubljenog zanosa, mlađa žena često prema starijoj doživi dvojak osjećaj kakav je imala prema majci. Pod njezinim je utjecajem, a istodobno ga se želi otarasiti. Ako je starija žena odluči zadržati, jedno će vrijeme mlada ostati njezina »zarobljenica«263, no na koncu će uteći ili mirnim putem ili uz burne scene. Budući da je uspjela izbrisati svoju adolescenciju, osjeća se zrelom za suočavanje sa životom normalne žene. Da bi se potvrdio njezin lezbijski nagon, mora ili poput Sandora odbaciti 263
Kao u romanu Dorothy Baker, Trio, koji je inače jako površan.
283
briana
svoju ženskost ili joj se ženskost mora najbolje procvjetati u ženskim rukama. To znači da obuzetost majkom nije dovoljna za objašnjenje homoseksualnosti. I da se homoseksualnost može izabrati iz posve drukčijih razloga. Žena može otkriti ili predosjetiti cjelovitim ili naslućenim iskustvima da neće dobiti užitak u heteroseksualnim odnosima, da ju je samo druga žena sposobna ispuniti. Osobito će ženi koja štuje svoju ženskost sapfičko sjedinjavanje pričinjati najveće zadovoljstvo. Vrlo je važno naglasiti da ženu u homoseksualnost ne vodi uvijek odbijanje da se pretvori u objekt, većina lezbijki naprotiv nastoji prisvojiti plodove svoje ženskosti. Pristati na metamorfozu u pasivnu stvar ne znači odustati od ikakva subjektivnog zahtjeva. Žena se tim putem nada ostvariti kao u-sebi, ali će onda pokušati ponovno ovladati sobom u svojoj drugosti. U samoći se ne uspijeva uistinu podvojiti. Može milovati svoje grudi, ali ne zna kako bi se one činile tuđoj ruci, a ni kako bi oživjele pod tuđom rukom. Muškarac ženi može otkriti egzistenciju za-sebe njezine puti, ali ne i što je ona za-druge. Čudo zrcaljenja postiže se samo kad njezini prsti pipaju tijelo žene čiji prsti pak pipaju njezino tijelo. Ljubav između muškarca i žene je čin; svatko otrgnut od sebe postaje drugo. Zaljubljenu ženu očarava činjenica da se pasivna bezvoljnost njezine puti odražava u obliku muške vatrenosti, ali narcisoidna žena tek vrlo nejasno razabire draži ukrućenog spolovila. Ljubav među ženama je kontemplacija. Milovanja ne služe toliko prisvajanju druge koliko polaganom rekreiranju sebe kroz nju; razdvajanje je izbrisano, nema ni borbe ni pobjede ni poraza. U preciznoj uzajamnosti svaka od žena je ujedno i subjekt i objekt, gospodarica i robinja; ta je dvojnost suučesništvo. Colette264 piše: »Velika sličnost umiruje čak i pohotu. Prijateljica uživa u sigurnosti milovanja tijela čije tajne poznaje i čije joj želje govori vlastito tijelo.« A Renée Vivien: Naša srca si nalikuju u ženskim njedrima Predraga! Tijela su nam isto oblikovana Ista teška sudba nam lebdi nad dušom Prevodim tvoj osmijeh i sjenu na tvom licu Tvojoj velikoj blagosti moja je jednaka Katkad nam se čini da smo od iste rase Volim u tebi svoje dijete, prijateljicu i sestru.265 Ova podjela može se pojaviti u materinskom obliku. Majka koja se prepoznaje i otuđuje u svojoj kćeri često osjeća seksualnu povezanost s njom, sklonost zaštiti i ljuljanju u rukama nježnoga tjelesnog objekta dijeli s lezbijkom. Colette naglašava tu analogiju kad piše u Les Vrilles de la vigne: Pružit ćeš mi nasladu, nadvijena nada mnom, očiju punih majčinske brige, ti koja u strasnoj prijateljici tražiš dijete koje nikad nisi imala. I Renée Vivien izražava isti osjećaj: Dođi, ponijet ću te kao bolesno dijete 264 265
Ces plaisirs... Sortilèges.
284
briana
Kao dijete plačno i plaho i bolesno U svojim žilavim rukama stežem tvoje lako tijelo Vidjet ćeš da znam liječiti i štititi I da su moje ruke stvorene da te zaštite.266 I još: Volim da si slaba i mirna u mojim rukama Kao u toploj kolijevci gdje ćeš se odmoriti. U svakoj ljubavi - pa tako i u seksualnoj i u majčinskoj - supostoje pohlepa i velikodušnost, želja da se drugoga posjeduje i da mu se sve da. No ako su obje narcisoidne, pa u djetetu odnosno ljubavnici miluju svoj produžetak odnosno odraz, majka i lezbijka se jedinstveno podudaraju. Ipak, ni narcizam ne vodi uvijek u homoseksualnost. To dokazuje primjer Marie Bashkirtseff. U njezinim zapisima ne nalazimo ni trunke ljubavnog osjećaja prema nekoj ženi. Kao više intelektualna nego senzualna i usto krajnje tašta žena, Marie od djetinjstva sanjari o muškoj potvrdi. Ne zanima je ništa osim onoga što može pridonijeti njezinoj slavi. Žena koja idolizira isključivo samu sebe i cilja na apstraktan uspjeh nije sposobna za toplo savezništvo s drugim ženama. One su za nju tek suparnice i neprijateljice. Zapravo, nikada ne odlučuje samo jedan čimbenik. Uvijek je riječ o izboru donesenom unutar složene cjeline i počiva na slobodnoj odluci. Ne postoji seksualna kob koja upravlja životom pojedinca. Njegova erotičnost, naprotiv, odražava njegov sveukupan stav prema egzistenciji. Okolnosti međutim također imaju važnu ulogu u tom izboru. Još i danas dva spola žive uvelike razdvojeno. U internatima i školama za mlade djevojke lako se prijeđe s intimnosti u seksualnost. Mnogo manje lezbijki nalazimo u sredinama gdje druženje djevojčica i dječaka olakšava heteroseksualna iskustva. Mnoge žene koje rade u obrtničkim radionicama ili uredima s drugim ženama i koje baš nemaju prilike družiti se s muškarcima razvit će među sobom ljubavna prijateljstva: materijalno i moralno će im biti zgodno povezati živote. Manjak ili krah heteroseksualnih veza osudit će ih na homoseksualnost. Teško je odrediti granicu između rezignacije i snažne naklonosti. Neka se žena možda posvetila ženama jer ju je razočarao muškarac, ali se događa i da je muškarac razočara jer u njemu traži upravo ženu. Zbog svega toga pogrešno je između heteroseksualne i homoseksualne žene staviti znak radikalne razlike. Nakon što prođe neodlučno adolescentsko doba, normalno muško više si ne dopušta homoseksualne ispade, ali se normalna žena često vraća ljubavima koje su je, platonski ili ne, očaravale u mladosti. Razočarana u muškarca, u ženskim će rukama tražiti ljubavnika koji ju je izdao. Colette je u Skitnici opisala utješnu ulogu koju u ženskim životima često igraju zabranjeni užici: neke žene provedu cijeli svoj život tješeći se međusobno. Čak i žena koju zadovoljavaju strasti s muškarcima ne prezire nužno mirniju nasladu. Pasivnu i senzualnu ženu neće odbiti prijateljičina milovanja jer im se samo treba prepustiti i pustiti da je ispune. Aktivna i vatrena žena činit će se »androginom«, ne zbog tajanstvene kombinacije hormona nego samo zato što se napadnost i sklonost posjedovanju smatraju muškim osobinama. Claudine, zaljubljena u Renauda, ništa manje ne žudi za 266
L'Heure des mains jointes.
285
briana
Rezinim čarima. U potpunosti je žena premda i dalje želi i sama uzeti i milovati. Jasno, »poštene žene« brižno potiskuju takve »perverzne« želje. One ipak izviru u obliku čednih ali strastvenih prijateljstava ili pod plaštem majčinske nježnosti. Katkad se pak naglo otkriju tijekom psihoze ili za kriznog razdoblja menopauze. Stoga je još besmislenije pokušavati svrstati lezbijke u dvije jasno razgraničene kategorije. Budući da se nad njihove stvarne odnose često nadvije društveno igranje uloga (uživanje u imitiranju biseksualnog para), one i same navode na podjelu na »maskuline« i »feminine«. No ne bismo se trebali dati zavarati činjenicom da jedna nosi strogo odijelo, a druga prozračnu haljinu. Pogledamo li izbliza, uočit ćemo da im je seksualnost, osim u ekstremnim slučajevima, dvojaka. Žena koja postane lezbijkom zato što odbija mušku dominaciju često uživa kad u drugoj pronađe istu ponosnu amazonku. Ne tako davno mnogo je zabranjenih ljubavi cvjetalo među studenticama Visoke normalne škole u Sevresu koje su živjele zajedno, daleko od muškaraca. Ponosile su se svojim pripadanjem ženskoj eliti i željele ostati autonomni subjekti. Skup okolnosti koji ih je ujedinio protiv povlaštene kaste omogućio je svakoj od njih da u određenoj prijateljici vidi prestižno biće koje je cijenila u sebi samoj. Kad su se uzajamno grlile, svaka je istodobno bila i muškarac i žena i zanosila se svojim androginim osobinama. Obrnuto, žena koja želi uživati u svojoj ženskosti u ženskim rukama također osjeća ponos nepokoravanja nikakvom gospodaru. Renée Vivien je obožavala žensku ljepotu i trudila se biti lijepa. Pomno se uređivala, bila je ponosna na svoju dugu kosu. No također se voljela osjećati slobodnom, nepromijenjenom. U pjesmama je Vivien izražavala prijezir prema ženama koje u braku pristaju biti podanice muškaraca. Sklonost žestokim pićima i katkad besraman jezik očitovali su u nje želju za muškošću. Zapravo su u većine parova tjelesne nježnosti uzajamne. Stoga je podjela uloga vrlo neizvjesna. Najdjetinjastija žena može igrati i ulogu adolescenta u vezi sa zaštitnički nastrojenom matronom i ulogu ljubavnice koja se oslanja na dragoga. Mogu se voljeti kao jednaki. Kad su partneri dvojnici, sve su kombinacije, transpozicije, razmjene i uloge moguće. Odnosi se uravnotežuju prema psihološkim težnjama svake od prijateljica i prema sveukupnoj situaciji. Ako jedna prijateljica pomaže drugoj ili je izdržava, preuzima muške uloge: tiranskog zaštitnika, naivca kojeg se iskorištava, poštovanoga gospodara ili čak katkad svodnika. Moralna, društvena i intelektualna nadmoćnost često joj daje autoritet. Svejedno će ona koju se više voli uživati u povlasticama koje joj nudi strastvena odanost one koja više voli. Kao i ljubav muškarca i žene, veza dviju žena poprima brojna različita lica. Temelji se na osjećajima, interesu ili navici. Bračna je ili romantična. Ustupa mjesto sadizmu, mazohizmu, velikodušnosti, vjernosti, odanosti, hiru, egoizmu, izdaji. Među lezbijkama postoje i prostitutke kao i velike zanesenjakinje. Određene okolnosti ipak daju jedinstvena obilježja lezbijskim vezama. Ne potvrđuje ih ni institucija ni običaji, niti ih reguliraju sporazumi: zbog toga se iskrenije proživljavaju. Muškarac i žena - čak i supružnici - više-manje jedno pred drugim igraju uloge, a to se posebice odnosi na ženu kojoj muškarac uvijek nameće neko pravilo: uzornu čednost, šarm, koketnost, djetinjastost ili strogoću. Nikad se u prisutnosti muža i ljubavnika žena ne osjeća posve svojom. Pred prijateljicom se ne razmeće, ne treba izigravati, previše su slične da se ne bi otvoreno pokazale jedna pred drugom. Ta sličnost stvara najpotpuniju intimnost. Erotika često igra dosta malenu ulogu u takvim vezama, pohota nije toliko neodoljiva i vrtoglava kao kod muškarca i žene, ne proizvodi toliko uznemirujuće metamorfoze. No kad heteroseksualni ljubavnici razjedine svoja tijela, ponovno postaju stranci. Muško tijelo čak odbija ženu, a muškarac katkad osjeća nešto poput blagoga gađenja prema tijelu svoje partnerice. Među ženama je tjelesna nježnost više jednaka, stalna. Ne 286
briana
zanose se u frenetičnim ekstazama, ali nikada ni ne zapadaju u neprijateljsku ravnodušnost. Kad se vide i dodiruju, to je mirno zadovoljstvo koje diskretno produljava zadovoljstvo iz kreveta. Veza Sarah Posonby i njezine ljubljene trajala je gotovo pedeset godina bez oblačka na nebu. Izgleda da su si uspjele na rubu svijeta stvoriti smireni raj. No i iskrenost se plaća. Kako su otvorene jedna s drugom i ne brine ih skrivanje ili samokontrola, žene jedna u drugoj potiču neviđenu agresiju. Muškarca i ženu straši činjenica da su različiti. On prema njoj osjeća žaljenje, brigu; trudi se pristupati joj kurtoazno, popustljivo, oprezno; ona ga poštuje i malkice ga se boji, pred njim se pokušava kontrolirati. Svatko od njih nastoji poštedjeti tajanstvenoga drugog čije osjećaje i reakcije teško procjenjuje. Međusobno, žene su nemilosrdne. Ometaju se, provociraju, ganjaju, napadaju i vuku jedna drugu na dna poniženja. Muška je smirenost - bila ona ravnodušnost ili vladanje sobom - zid o koji se razbijaju ženske scene. No između dviju prijateljica dolazi do eskalacije suza i emocionalnih potresa. Nema kraja njihovu strpljenju u ponavljanju prigovora i objašnjenja. Zahtjevi, optuživanja, ljubomora, samovolja, sve te pošasti bračnog života bjesomučno se razulare. Takve su ljubavi često burne baš zato što su ugroženije od heteroseksualnih. Društvo ih osuđuje i teško se u njega uklapaju. Žena koja prihvaća muški stav - karakterom, položajem, snagom svoje strasti - žalit će što prijateljici nije pružila normalan i dostojanstven život, što je nije mogla oženiti, što ju je navela na neobičan put. Takve osjećaje pripisuje svojoj junakinji Radcliffe Hali u romanu The Well of Loneliness (Bunar samoće). Ta se grižnja savjesti očituje kroz morbidnu tjeskobu i ponajprije kroz mučnu ljubomoru. Pasivnija ili manje zaljubljena partnerica patit će zbog društvene osude. Mislit će da je ponižena, iskvarena, prevarena i zamjerat će onoj koja joj nameće tu sudbinu. Možda jedna od žena želi dijete: ili se teško pomiri s jalovošću ili zajedno posvoje dijete, ili ona koja želi majčinstvo zamoli muškarca da je oplodi; dijete je kadšto poveznica, a kadšto i novi izvor napetosti. Ženama koje su zarobljene u homoseksualnosti muževan značaj ne daje njihov erotski život, koji ih dapače ograničava na ženski svijet, nego sve odgovornosti koje moraju prihvatiti zbog činjenice da žive bez muškarca. Njihov je položaj obrnut od položaja kurtizane koja povremeno poprima muški karakter zato što živi među muškima, poput Ninon de Leclos, ali ovisi o njima. Posebna atmosfera koja vlada oko lezbijki proizlazi iz kontrasta između ženskog ozračja u kojemu se odvija njihov privatni život i muške neovisnosti njihove javne egzistencije. Ponašaju se poput muškaraca u svijetu bez muškaraca. Žena nasamo uvijek djeluje pomalo neobično. Nije istina da muškarci poštuju žene: oni se poštuju međusobno preko svojih žena - supruga, ljubavnica, »uzdržavanih« djevojaka. Kad se na nju više ne odnosi muška zaštita, žena je razoružana pred superiornom kastom koja se pokazuje agresivnom, podrugljivom ili neprijateljskom. Kao »erotska perverzija« ženska homoseksualnost izaziva blagonaklonost, ali ako znači način života, potiče prijezir ili sablazan. Ako u stavu lezbijki ima mnogo provokacije ili prenemaganja, tomu je tako jer one nemaju načina da žive svoj položaj prirodno. Prirodno bi značilo da ne razmišljaju o sebi i da djeluju ne predstavljajući si svoja djela. No tuđi postupci stalno čine lezbijku svjesnom sebe. Samo ako je dovoljno stara ili uživa veliki društveni prestiž, može mirno i ravnodušno poći svojim putem. Teško je primjerice odrediti odijeva li se lezbijka tako često kao muško po svojem ukusu ili radi obrane. Tu je zasigurno većinom riječ o spontanom izboru. Ništa nije manje prirodno od odijevanja u ženu; nema sumnje da je i muška odjeća izvještačena, ali je udobnija i jednostavnija, skrojena da pogoduje djelovanju, a ne da ga sputava. George Sand i Isabelle Eberhardt nosile su mušku odjeću, Thyde Monnier u svojoj posljednjoj 287
briana
knjizi267 izražava sklonost nošenju hlača, svaka aktivna žena voli ravne pete i otporne tkanine. Smisao ženske odjeće je jasan: riječ je o ukrašavanju, a ukrašavati se znači nuditi se. Heteroseksualne feministkinje su se ne tako davno u vezi s tim pokazale jednako nepopustljivima kao lezbijke: ne želeći se pretvoriti u robu koju se izlaže, prisvajale su odijela i pustene šešire. Kićene haljine i dekoltee smatrale su simbolima društvenog poretka protiv kojega se bore. Danas su uspjele ovladati stvarnošću i simboli im više nisu toliko važni. Ali lezbijki jesu jer još mora obraniti svoja prava. Razlog može biti i to - ako su fizičke osobitosti motivirale njezin izbor - da joj jednostavna odjeća bolje pristaje. Valja dodati da je jedna od uloga raskošne odjeće i ta da ugodi ženskoj taktilnoj senzualnosti. No lezbijka ne mari za utjehe baršuna i svile. Poput Sandora, voljet će ih na svojim prijateljicama ili će ih samo prijateljičino tijelo zamijeniti. Iz istog razloga lezbijka voli opijanje, jak duhan, psovanje, naporne vježbe: erotski je prirodno obdarena ženskom nježnošću, ali voli intenzivnije ozračje. Zbog toga joj može goditi muško društvo. No ovdje se upleće još jedan čimbenik: često dvosmislen odnos koji održava s muškarcima. Žena koja je vrlo sigurna u svoju muževnost željet će za prijatelje i drugove samo muškarce. Takva je sigurnost iznimno rijetka, osim u žene koju s muškarcima povezuju zajednički interesi i koja - u poslovnom svijetu, politici ili umjetnosti - radi i uspijeva kao jedan od njih. Gertrude Stein je kad je primala goste čavrljala samo s muškima i prepuštala brigu o prijateljicama Alice Toklas.268 Prema ženama će vrlo muževna homoseksualna žena imati dvojak stav: prezire ih, ali osjeća uz njih i kompleks manje vrijednosti i kao žena i kao muškarac. Boji se da ženama djeluje kao promašena žena, nepotpuni muškarac, što se odražava ili u bahatoj superiornosti ili u sadističkoj agresivnosti (koju pokazuje na primjer Stekelova transvestitkinja). No potonje se događa prilično rijetko. Vidjeli smo da većina lezbijki nevoljko odbija muškarce: kod njih, kao i kod frigidne žene, postoje gađenje, gnjev, stidljivost, ponos. Ne osjećaju im se zaista sličnima. Na njihov ženski gnjev nadovezuje se kompleks nedostatka muževnosti. Muškarci su suparnici, bolje oboružani za zavođenje, posjedovanje i zadržavanje plijena. Lezbijke mrze mušku moć nad ženama, mrze njihovo »kaljanje« žena. Također ih vrijeđa to što vide da su društvene povlastice rezervirane za muškarce i što osjećaju da su jači od njih. Gorko je poniženje ne moći se boriti sa suparnikom i znati da te je sposoban oboriti jednim udarcem. To kompleksno neprijateljstvo jedan je od razloga zašto se neke homoseksualke deklariraju kao takve. Druže se samo međusobno, formiraju svojevrsne klubove da bi pokazale da ne trebaju muškarce ni socijalno ni seksualno. Odatle lako mogu iskliznuti u nepotrebna hvalisanja i sve moguće neautentične scenarije. Lezbijka prvo glumi da je muškarac. Zatim i bivanje lezbijkom postane igra; transvestit se iz ekstravagantne halje presvuče u livreju, a žena se pod izlikom bijega od muške opresije pretvori u robinju svoje osobnosti. Nije se željela ograničiti na ženski položaj, pa se ograničava na lezbijski. Ništa ne ostavlja dojam veće uskogrudnosti i osakaćenosti od tih klanova oslobođenih žena. Valja napomenuti i da se mnoge žene proglašavaju homoseksualkama samo iz vlastitih interesa. Vrlo promišljeno njeguju dvosmislen izgled sa željom da zaintrigiraju muškarce koji vole »razvratnice«. Te razmetljive žene fanatici, koje se očito najviše primjećuje, pridonose diskreditiranju onoga što javno mnijenje smatra porokom i pozom.
267
Moi. Heteroseksualna žena koja vjeruje, ili se želi uvjeriti, da svojom vrijednošću transcendira razliku među spolovima također će lako zauzeti isti stav: na primjer Madame de Staël.
268
288
briana
Istina je da homoseksualnost nije ništa više namjerna perverzija nego kobno prokletstvo.269 Ona je stav izabran u specifičnoj situaciji, ujedno je i potkrijepljen razlozima i slobodno usvojen. Nijedan od čimbenika koje subjekt prihvaća tim izborom fiziološke činjenice, psihološka povijest, društvene okolnosti - nije presudan za izbor, premda svi pridonose njegovu objašnjenju. Za ženu je homoseksualnost jedan od načina da riješi probleme koje joj uzrokuje njezino stanje općenito i naročito njezin erotski položaj. Poput svih ljudskih ponašanja, i homoseksualnost sa sobom nosi glumu, nestabilnost, poraz, laž, ili je pak izvor bogatog iskustva, ovisno o tome žive li je neiskreno, lijeno i neautentično ili iskreno, velikodušno i slobodno.
269
Roman Radcliffe Hall The Well of Loneliness prikazuje junakinju obilježenu tom psihofiziološkom kobi. Ali dokumentarna vrijednost toga romana je zaista slaba usprkos dobrom glasu koji ga bije.
289
briana
Drugi dio
POLOŽAJ
290
briana
Peto poglavlje Udana žena Sudbina koju društvo tradicionalno nudi ženi jest brak. Većina žena još i danas su vjenčane, bile su vjenčane, pripremaju se za brak ili pate što u njemu nisu. Ženu se definira s obzirom na brak, bilo da je frustrirana, revoltirana ili čak ravnodušna prema toj instituciji. Stoga nam ovu studiju valja nastaviti analizom braka. Ekonomski razvoj ženskog položaja upravo potresa instituciju braka. Brak postaje savez u koji slobodno stupaju dva autonomna pojedinca. Zalaganja supružnika su osobna i uzajamna. Preljub je za obje strane kršenje ugovora. Razvod i jedna i druga strana mogu dobiti pod istim uvjetima. Žena više nije ograničena na reproduktivnu ulogu: ta je velikim dijelom izgubila značaj prirodnog ropstva i smatra se dobrovoljno prihvaćenom odgovornošću. Shvaća se kao proizvodni rad jer u mnogo slučajeva majci rodiljni dopust mora platiti država ili poslodavac. U SSSR-u je nekoliko godina brak bio sporazum među pojedincima temeljen jedino na slobodi supružnika. Čini se da je danas dužnost koju im nameće država. O općoj strukturi društva ovisi hoće li u sutrašnjem svijetu prevladati prva ili druga tendencija, ali u svakom slučaju muško skrbništvo polako izumire. Doduše razdoblje u kojem živimo je s feminističkog gledišta još uvijek tranzicijsko. Samo jedan dio žena sudjeluje u proizvodnji i čak i one pripadaju društvu u kojem i dalje opstaju drevne strukture i drevne vrijednosti. Moderan brak može se shvatiti samo u svjetlu prošlosti koju perpetuira. Brak se muškarcu i ženi uvijek predstavljalo na radikalno različite načine. Dva su spola nužni jedan za drugog, ali ta nužnost nikada nije među njima stvorila reciprocitet. Žene nikada nisu činile kastu koja bi s muškom kastom na jednakoj razini uspostavljala razmjene i sporazume. Društveno je muškarac autonomna i potpuna individua. Prije svega ga se smatra proizvođačem i egzistencija mu je opravdana radom koji daje zajednici. Vidjeli smo zašto ženi reproduktivna i kućanska uloga na koju je ograničena nije zajamčila jednako dostojanstvo. Jasno, mužjak je treba. Kod nekih primitivnih naroda samci koji si ne mogu osigurati opstanak mogu postati svojevrsne parije. U poljoprivrednim zajednicama seljaku je prijeko potrebna suradnica. Prenošenje nekih dužnosti na partnericu k tome većini muškaraca predstavlja pogodnost. Pojedinac priželjkuje stabilan seksualni život, želi potomstvo i društvo od njega traži da pridonosi njegovu perpetuiranju. Ali muškarac ne upućuje zahtjev ženi samoj. Društvo muškaraca omogućuje svakom svojem članu da se ostvari kao suprug i otac. Žene, integrirane u svojstvu robinja ili podanica u obitelji kojima dominiraju očevi i braća, su uvijek za određene mužjake udavali drugi mužjaci. Prvobitno je klan, očev rod raspolagao sa ženom praktički kao s nekom stvari. Ona je dio davanja na koja dvije skupine uzajamno pristaju. Ženski se položaj nije mnogo promijenio ni kad je brak tijekom svoje
291
briana
evolucije270 poprimio oblik ugovora. Kad joj se da miraz ili dobije svoj dio nasljedstva, žena postaje civilna osoba, ali je miraz i nasljedstvo i dalje pokoravaju obitelji. Dugo su ugovore potpisivali tast i zet, a ne žena i muž. U ta je vremena jedino udovica uživala ekonomsku autonomiju.271 Sloboda izbora mlade djevojke uvijek je bila vrlo ograničena, a celibat, osim u iznimnim slučajevima kad nosi obilježja svetosti, je vraća na rang parazita ili parije. Brak je njezin jedini kruh i jedino društveno opravdanje njezine egzistencije. Dvostruko joj je nametnut: žena mora dati djecu zajednici, ali rijetki su slučajevi kad je, kao u Sparti i donekle pod nacističkim režimom, država izravno uzme pod svoju skrb i od nje zahtijeva samo da bude majka. Čak i civilizacije koje ne mare za očevu generativnu ulogu zahtijevaju da žena bude pod muževom zaštitom. Uloga joj je i zadovoljiti seksualne potrebe mužjaka i brinuti se o ognjištu. Odgovornost koju joj nameće društvo smatra se uslugom suprugu, dok on njoj duguje darove ili udovički dio nasljedstva i obvezuje se da će je uzdržavati. Koristeći se mužem kao posrednikom, društvo se oslobađa duga prema ženi koju mu daruje. Prava koja supruga stječe ispunjavajući svoje zadaće odražavaju se u obavezama kojima je podvrgnut muž. On ne može kako mu se prohtije raskinuti bračnu vezu. Može se odreći žene i razvesti tek ako tako odluče javne vlasti, a katkad muž i tada duguje novčanu kompenzaciju. Praksa se čak počela zloupotrebljavati u Egiptu u doba faraona Bokhorisa, kao što je danas u SADu s »alimentacijom«. Poligamiju se uvijek toleriralo više ili manje javno. Muškarac u krevet može dovesti robinje, palake (javne žene u antičkoj Grčkoj), konkubine, ljubavnice i prostitutke, ali mu je naloženo da poštuje izvjesne povlastice svoje legitimne žene. Ako žena smatra da se s njome loše ili nepravedno postupa, ima mogućnost - više ili manje konkretno zajamčenu - da se vrati svojoj obitelji i na svoj zahtjev dobije rastavu ili razvod. Tako je za oboje supružnika brak ujedno i teret i beneficija. Ali njihovi položaji nisu simetrični. Mladim je djevojkama brak jedini način integracije u kolektiv i ako ih »nitko neće«, društveno su otpad. Zato ih majke od pamtivijeka po svaku cijenu pokušavaju okućiti. U buržoaziji 19. stoljeća djevojke se jedva i pitalo za mišljenje. Nudilo ih se eventualnim pretendentima tijekom unaprijed dogovorenih »razgovora«. Zola je u romanu Pot-Bouille opisao taj običaj: - Promašaj, promašaj - reče gospođa Josserand utonuvši u naslonjač. - Ah! - jednostavno će gospodin Josserand. - Dakle vi ništa ne razumijete - nastavi gđa Josserand piskavim glasom - kažem vam da je još jedan brak bačen u vodu i to je četvrti koji je propao! - Čuješ li - ponovno će gđa Josserand uputivši se prema kćeri. - Kako si upropastila i ovaj brak? Berthe shvati da je red na njoj. - Ne znam, mama - promrmlja. - Pomoćnik pročelnika odjela - nastavila je njezina majka. - Ni trideset godina, sjajna budućnost. Svaki mjesec vam to donosi njegov novac: solidno, to je jedino važno... Opet si uradila kakvu glupost, kao i s ostalima? - Uvjeravam te da ne, mama. - Kad ste plesali prešli ste u mali salon?«
270
Ta je evolucija bila isprekidana. Ponovila se u Egiptu, u Rimu i u vrijeme moderne civilizacije; vidi prvi svezak, »Povijest«. 271 Otuda specifična ličnost mlade udovice u erotskoj književnosti.
292
briana
Berthe se uzruja: - Da, mama... I čim smo ostali nasamo htio je besramne stvari, poljubio me i zgrabio ovako. Pa sam se prepala, odgurnula sam ga na neko pokućstvo. Majka je prekine, ponovno bijesna: - Odgurnula na pokućstvo! Nesretnice, odgurnula na pokućstvo! - Ali, mama, držao me. I onda? Držao vas je... Strašno nešto! Pa vi stavite te tikve u internat! Što vas tamo uče, recite!... Zbog poljupca iza vrata! zapravo biste li nam to trebali govoriti, nama, svojim roditeljima? I gurate ljude na pokućstvo i upropaštavate brakove! Zauzevši pompozni stav, ona nastavi: - Gotovo je, odustajem, vi ste, kćeri, glupi... Budući da bogatstva nemate, shvatite da morate loviti muškarce drugim sredstvima. S pomoću ljubaznosti, blagog pogleda, dodira, tako da dopustite malo djetinjastosti, a ne činite se takvom... Smeta mi to što nije loša kad želi - nastavi gđa Josserand. - Hajde, obriši suze, pogledaj me kao da sam neki gospodin koji ti se upravo udvara. Vidiš, pustiš da ti lepeza padne tako da ti gospodin, kupeći je s poda, dotakne prste... I ne budi ukočena, savij se u struku. Muškarci ne vole daske. Iznad svega, ne budi tupava ako ode predaleko. Muškarac koji ide predaleko se upecao, draga moja. Sat u salonu odzvonio je dva sata; i uzbuđena zbog duge večeri i u bjesomučnoj želji da smjesta sklopi brak, majka si je dopustila da misli naglas, okreće i vrti kćer poput papirnate lutke. Ona se mlitavo prepustila, ali joj je srce bilo teško, a strah i sramota su je stezali u grlu... Ovako mlada djevojka postaje apsolutno pasivnom; udana je, dana u brak od svojih roditelja. Mladići se žene, uzimaju ženu. U braku traže ekspanziju, potvrdu svoje egzistencije, ali ne i samo pravo egzistiranja. To je odgovornost koju slobodno preuzimaju. Stoga se mogu propitivati o prednostima i manama braka kao što su to činili grčki i srednjovjekovni satiričari. Za mladiće je brak način života, a ne sudbina. Slobodno mogu radije izabrati samoću celibata, neki se ožene kasno ili se uopće ne ožene. Žena udajom u posjed dobiva dio svijeta. Pravna jamstva je brane od hirova muškarca. Ali postaje njegova podanica. Ekonomski gledano on je na čelu zajednice i stoga je on utjelovljava u očima društva. Ona uzima njegovo prezime, povezana je s njegovom vjerom, preobraća se na njegovu vjeru, ulazi u njegovu klasu, njegov milje. Pripada njegovoj obitelji, postaje njegova »polovica«. Slijedi ga onamo kamo ga zove posao. Stvaraju dom tamo gdje on obavlja svoje zanimanje. Više ili manje grubo žena raskida sa svojom prošlošću i pripojena je svijetu svojega supruga. Daje mu svoju osobnost: duguje mu djevičanstvo i strogu vjernost. Gubi dio prava koji zakoni priznaju neudanoj ženi. Rimsko zakonodavstvo davalo je ženu mužu u ruke loco fila, umjesto kćeri. Početkom 19. stoljeća Bonald je izjavio da je žena svojem suprugu isto što i dijete majci. Do zakona iz 1942. francusko pravo je od nje tražilo poslušnost svojem mužu. I zakon i običaji još uvijek mu pružaju veliki autoritet: to pokazuje ženin položaj unutar bračne zajednice. Budući da je on proizvođač, on je taj koji nadilazi interes obitelji da bi se posvetio interesu društva i taj koji joj otvara budućnost surađujući na izgradnji kolektivne budućnosti. On je taj koji utjelovljuje transcendenciju. Žena je posvećena
293
briana
očuvanju vrste i održavanju doma, to jest imanenciji.272 Zapravo je svaka ljudska egzistencija i transcendencija i imanencija odjednom. Da bi se nadišla mora se očuvati, da bi poletjela prema budućnosti mora integrirati prošlost i cjelinu komunicirajući s drugima, mora se potvrditi u sebi samoj. Ta dva momenta podrazumijevaju se u svakom živućem pokretu. Muškarcu brak omogućuje upravo njihov sretan spoj. U svojem zanimanju, u političkom životu nalazi promjenu, napredak, osjeća svoju disperziju kroz vrijeme i svemir. A kad se umori od tog lutanja, osniva dom, smiri se, usidri u svijetu. Navečer se sabire u kući gdje se žena brine za pokućstvo i djecu, i za prošlošću koju skladišti. No ona nema drugog zadatka osim očuvanja i održavanja života u svojoj čistoj i jednakoj općenitosti; ona perpetuira nepromjenjivu vrstu, osigurava jednak ritam dana i stalnost doma čija vrata drži zatvorenima. Ne daje joj se nikakav izravni utjecaj na budućnost ni na svijet; samo se posredništvom supruga ona nadilazi prema grupi. Danas brak velikim dijelom još ima taj tradicionalni oblik. I ponajprije se mnogo jače nameće mladoj djevojci nego mladiću. Još uvijek postoje široki slojevi društva u kojima joj se ne nudi nikakva druga perspektiva. U seljaka neudana žena je parija. Ostaje sluškinja ocu, braći, sestrinom mužu. Praktički joj je nemoguće odseliti se u grad. Brak je podčinjava muškarcu i pretvara u domaćicu. U nekim buržujskim miljeima još uvijek ne osposobljavaju djevojke da zarađuju za život. Takve djevojke mogu samo vegetirati poput parazita u očinskom domu ili pristati na nižu poziciju u tuđem domu. Čak u slučajevima kad je djevojka emancipiranija, ekonomska povlastica koju drže muškarci prisiljava je da radije bira brak od zanimanja. Tražit će muža čija je situacija bolja od njezine, muža za kojeg se nada da će se »probiti« brže i dalje no što bi to mogla ona. Danas se kao i nekad prihvaća da je sa ženske strane ljubavni čin usluga koju ona čini muškarcu. On se zadovolji i u zamjenu je dužan kompenzaciju. Žensko tijelo je objekt kojega se kupuje. Za ženu ono predstavlja kapital koji ona ima pravo iskorištavati. Katkad suprugu donese miraz; često se obveže da će obavljati određene kućanske poslove: održavati kuću, podizati djecu. U svakom slučaju, ima pravo dopustiti da je uzdržavaju, a tradicionalni je moral čak na to potiče. Prirodno je da je ta linija manjeg otpora privlači, tim više što su ženska zanimanja često nezahvalna i slabo plaćena. Brak je mnogo povoljnija karijera od mnogih drugih. Običaji još uvijek čine teškim seksualno oslobođenje neudane žene. U Francuskoj je preljub sa suprugine strane donedavno bio kazneno djelo, dok nijedan zakon nije branio ženi slobodnu ljubav. Ipak, ako bi poželjela uzeti ljubavnika, trebala se prvo udati. Mnoge strogo nadzirane mlade buržujke i danas se udaju »da bi bile slobodne«. Prilično velik broj Amerikanki osvojio je svoju seksualnu slobodu, ali im iskustva sliče iskustvima mladih koje opisuje Malinowski u »Seksualnom životu divljaka« i koji u »Samačkoj kući« kušaju užitke bez posljedica. Od njih se očekuje da se udaju i tek tada će ih se potpuno smatrati odraslim ženama. Sama žena je u Americi još više nego u Francuskoj socijalno nepotpuno biće, čak i ako zarađuje za život. Potrebna joj je burma na prstu da dobije cjelovito dostojanstvo osobe i puna prava. Posebno se majčinstvo cijeni jedino u udane žene; neudana majka i dalje je predmet sablazni i dijete je za nju ozbiljni hendikep. Iz svih ovih razloga mnoge adolescentice Novog i Starog svijeta kad ih se pita o planovima za budućnost danas odgovaraju kao što su i nekoć: »Želim se udati.« Međutim, nijedan mladić ne smatra brak svojim osnovnim planom. Njemu će ekonomski uspjeh dati dostojanstvo odrasle osobe. Taj uspjeh može, posebice za seljaka, uključivati brak, ali ga može i isključiti. Uvjeti modernog života 272
Usp. prvi svezak. Tu tezu nalazimo kod svetog Pavla, crkvenih otaca, Rousseaua, Proudhona, Augustcea Comitea, D.H. Lawrencca, itd.
294
briana
nestabilniji i nesigurniji nego nekoć - mladiću posebno otežavaju bračne obaveze. Prednosti braka su se naprotiv smanjile jer se mladić lako može financijski brinuti sam za sebe, a seksualna zadovoljstva su mu uglavnom dostupna. Brak zasigurno nosi materijalne pogodnosti - (»Kod kuće se jede bolje nego u restoranu.«) - erotske pogodnosti - (»Tako kod kuće imaš bordel.«) - oslobađa pojedinca usamljenosti, učvršćuje ga u prostoru i vremenu dajući mu dom i djecu. To je napokon postignuće njegove egzistencije. Usprkos tomu, sveukupno je muška potražnja manja od ženske ponude. Otac se više rješava kćeri nego što je daje. Mlada djevojka koja traži muža ne odgovara na muški poziv, ona ga izaziva. Dogovoreni brakovi nisu nestali. I dalje ih perpetuira konformistička buržoazija. Pokraj Napoleonove grobnice, u Operi, na balu, na plaži, na čajanki, aspirantica netom počešljane kose, odjevena u novu haljinu, sramežljivo izlaže svoje tjelesne čari i svoje smjerno umijeće razgovaranja. Roditelji je gnjave: »Već si me dovoljno koštala upoznajući ljude, odluči se. Sljedeći put je tvoja sestra na redu.« Nesretna kandidatkinja zna da joj se šanse smanjuju kako stari; pretendenata nema mnogo. Njezin izbor nije ništa značajno slobodniji od izbora mlade Beduinke koju razmijene za stado ovaca. Kako kaže Colette:273 »Mlada djevojka bez bogatstva i bez zanimanja, koja živi na teret svoje braće, može samo šutjeti, prihvatiti svoju sreću i zahvaliti Bogu!« Manje surovo, mondeni život omogućuje mladima da se sastaju pod budnim okom majki. Mlade djevojke iz visokog društva, malčice oslobođenije, više izlaze, pohađaju fakultete, biraju zanimanja koja im daju priliku da upoznaju muškarce. Claire Leplae provodila je od 1945. do 1947. godine među belgijskom buržoazijom istraživanje o problemu bračnog izbora.274 Autorica je vodila anketu, a ja ću navesti nekoliko pitanja koja je postavila i odgovora koje je dobila. Pitanje: Jesu li česti dogovoreni brakovi? Odgovor: Više nema dogovorenih brakova (pedeset jedan posto). Dogovoreni brakovi su vrlo rijetki, najviše jedan posto ih je takvih (šesnaest posto). Jedan do tri posto brakova su dogovoreni (dvadeset osam posto). Pet do deset posto brakova su dogovoreni (pet posto). Ljudi s kojima se razgovaralo kažu da su dogovoreni brakovi, česta pojava prije 1945., više-manje nestali. Ipak su »interes, manjak odnosa, stidljivost ili dob, želja za sklapanjem dobrog para razlozi za poneke dogovorene brakove«. Te brakove često sklapaju svećenici, a događa se i da se djevojke udaju dopisno. »Same se pismeno opišu, taj opis ide na poseban list, s brojem. Pismo se šalje svim osobama s opisom. To je na primjer dvjesto bračnih kandidatkinja i otprilike jednak broj kandidata. I od njih je svatko sastavio svoj opis. Svatko si može slobodno izabrati korespondenta kojemu će pisati preko agencije.« Pitanje: U kojim okolnostima mladi posljednjih deset godina pronalaze zaručnika ili zaručnicu? Odgovor: Mondena okupljanja (četrdeset osam posto). 273 274
Claudinin dom. Claire Leplae, Les Fiancailles.
295
briana
Školovanje, organizacije (dvadeset dva posto). Intimna druženja, putovanja (trideset posto). Svi se slažu da su »brakovi među prijateljima iz djetinjstva velika rijetkost. Ljubav se rađa iz neočekivanih okolnosti.« Pitanje: Igra li novac glavnu ulogu u izboru osobe za brak? Odgovor: Trideset posto brakova se temelji na novcu (četrdeset osam posto). Pedeset posto brakova se temelji na novcu (trideset pet posto). Sedamdeset posto brakova se temelji na novcu (sedamnaest posto). Pitanje: Žude li roditelji za tim da udaju kćeri? Odgovor: Roditelji žude za tim da udaju kćeri (pedeset osam posto). Roditelji žele udati svoje kćeri (dvadeset četiri posto). Roditelji žele zadržati kćeri kod kuće (osamnaest posto). Pitanje: Žude li mlade djevojke za udajom? Odgovor: Mlade djevojke žude za udajom (trideset šest posto). Mlade djevojke se žele udati (trideset osam posto). Mlade djevojke se radije ne bi udale nego imale loš brak (dvadeset šest posto). »Mlade djevojke se natječu oko mladića. Mlade djevojke će se udati za prvog koji naiđe, ne bi li se skućile. Sve se nadaju udaji i trude se da bi u tome uspjele. Za mladu djevojku je ponižavajuće ako za njom nema potražnje. Da bi umaknula poniženju mnoga će se udati za prvog koji naiđe. Mlade djevojke se udaju radi udaje. Mladim djevojkama se žuri da se skuće jer im brak osigurava više slobode.« U ovome se slažu gotovo sva svjedočanstva. Pitanje: jesu li djevojke aktivnije u potrazi za brakom od mladića? Odgovor: Djevojke otkrivaju svoje osjećaje mladićima i pitaju ih da ih ožene (četrdeset tri posto). Djevojke su aktivnije od mladića u potrazi za brakom (četrdeset tri posto). Djevojke su diskretne (četrnaest posto). I ovdje vlada gotovo jednoglasnost: mlade djevojke su obično te koje preuzimaju inicijativu oko braka. »Mladim djevojkama je jasno da nisu opremljene za snalaženje u životu; budući da ne znaju kako bi mogle raditi da si osiguraju sredstva za život, u braku traže slamku spasa. Djevojke izjavljuju ljubav, bacaju se oko vrata mladićima. Zastrašujuće su! Djevojka će učiniti sve što može da se uda... žena je ta koja traži muškarca itd.« Ne postoji slično istraživanje koje bi se odnosilo na Francusku, ali kako je položaj buržoazije analogan u Francuskoj i Belgiji, nesumnjivo bismo došli do podudarnih zaključaka. »Dogovoreni« brakovi oduvijek su češći u Francuskoj nego u bilo kojoj 296
briana
drugoj zemlji, a slavni »Klub zelenih vrpci«, čiji se članovi nalaze na večernjim zabavama da bi se olakšalo približavanje dvaju spolova, i dalje uspješno djeluje. Oglasi za brakove zauzimaju retke i retke u brojnim novinama. U Francuskoj, kao i u Americi, majke, starije žene, ženski tjednici cinično podučavaju djevojke kako da »ulove« muža kao da se hvataju na muholovku. To je »pecanje«, »lov« koji zahtijeva veliku vještinu: ne ciljajte ni previsoko niti penisko; ne budite romantične, nego realistične; kombinirajte očijukanje sa smjernošću; ne tražite ni previše niti premalo... Mladići su oprezni prema ženama koje »se žele udati«. Jedan mladi Belgijanac tako izjavljuje: »Mladom čovjeku ništa nije neugodnije nego kad se osjeća progonjenim, kad shvati da je neka žena bacila udicu na njega.« Mladići se tada trude izbjeći ženske zamke. Djevojčin izbor je najčešće vrlo ograničen. Bio bi istinski slobodan samo kad bi se osjećala dovoljno slobodnom da se ne uda. Obično u njezinoj odluci ima više proračunatosti, gađenja i rezignacije nego entuzijazma. »Ako mladić koji je zaprosi donekle odgovara (po miljeu, zdravlju, karijeri), ona prihvaća premda ga ne voli. Prihvaća ga iako postoje 'ali' i ostaje hladne glave.« No djevojka se, premda ga želi, često istodobno i boji braka. Brak za nju predstavlja veću prednost nego za muškarca, i zato ona za njim više žudi. No također od nje zahtijeva i veće žrtve. Napose, brak za ženu znači puno grublji raskid s prošlošću. Vidjeli smo da mnoge adolescentice muči pomisao na napuštanje očinskog doma. Kad se taj događaj približi, njihova se tjeskoba pogoršava. U tom se trenutku javljaju mnoge neuroze. Susrećemo ih i kod mladića koji se boje novih obaveza koje preuzimaju, ali su neuroze mnogo raširenije u djevojaka, iz razloga koje smo već naveli i koji u ovoj krizi postaju još ozbiljniji. Citirat ću samo jedan primjer koji posuđujem od Stekela. Liječio je jednu mladu ženu iz dobre obitelji koja je pokazivala više neurotičnih simptoma. Kad je Stekel upoznaje, često povraća, uzima morfij svake večeri, ima napadaje bijesa, odbija se prati, jede u krevetu i ostaje zatvorena u sobi. Zaručena je i tvrdi da gorljivo ljubi svojeg zaručnika. Priznaje Stekelu da mu se podala... Poslije izjavljuje da pri tome uopće nije uživala, da se čak s odbojnošću sjeća zaručnikovih poljubaca i tu je uzrok njezinih povraćanja. Otkriveno je da se zapravo podala da bi kaznila majku jer nije osjećala da je ona dovoljno voli. U djetinjstvu je noću špijunirala roditelje zato što se bojala da joj ne daju brata ili sestru. Obožavala je majku. »I sad bi se trebala udati, otići iz očinskog doma, napustiti roditeljsku spavaću sobu? Nemoguće.« Namjerno se deblja, grebe i oštećuje ruke, poružnjuje, razbolijeva, pokušava uvrijediti zaručnika na sve moguće načine. Liječnik je njeguje, ali ona preklinje majku da odustane od te ideje braka. »Željela je ostati kod kuće, zauvijek, da bi ostala dijete.« Majka ustraje na njezinoj udaji. Tjedan dana prije vjenčanja našli su je u krevetu, mrtvu. Ubila se jednim hicem iz pištolja. U drugim slučajevima djevojka namjerno razvije dugu bolest. Očajna je jer joj stanje ne dopušta da se uda za čovjeka »kojeg obožava«. Zapravo se razboli da se ne bi za njega udala i oporavi se tek kad raskine zaruke. Katkad strah od braka proizlazi iz činjenice da je djevojka ranije doživjela erotska iskustva koja su je obilježila; naročito se može bojati da se ne otkrije da je izgubila djevičanstvo. No često joj je ideja da se podčini stranom muškom nepodnošljiva zbog snažnih osjećaja prema ocu, majci, sestri, ili zbog vezanosti za obiteljski dom općenito. I mnoge žene koje se odluče na to, jer se treba 297
briana
udati, jer se na njih vrši pritisak, jer znaju da je to jedino razumno rješenje, jer žele normalnu egzistenciju supruge i majke, ništa manje u dubini srca ne čuvaju tajne i tvrdoglave otpore koji otežavaju početak njihova bračnog života, koji ih čak mogu spriječiti da u njemu ikada nađu sretnu ravnotežu. Općenito dakle do brakova ne dolazi iz ljubavi. »Suprug nikad nije, takoreći, više od zamjene za voljenog muškarca, a ne sam taj muškarac«, rekao je Freud. To razdvajanje nije nimalo slučajno. Podrazumijeva ga sama priroda institucije braka. Riječ je o transcendiranju prema kolektivnom interesu ekonomske zajednice muškarca i žene, a ne o osiguravanju njihove pojedinačne sreće. U patrijarhalnim režimima se događalo, i još se događa kod nekih muslimana, da zaručnici koje je odabrao roditeljski autoritet ne vide jedno drugome čak ni lica prije dana vjenčanja. Ne može doći u obzir da se pothvat života, u socijalnom aspektu, temelji na sentimentalnom ili erotskom hiru. Montaigne kaže: U toj razumnoj trgovini apetiti nisu tako luckasti; sivi su i tuplji. Ljubav mrzi kad se ljudi vežu iz drugih razloga i nerado sudjeluje u dogovorima kakav je brak, koji se postižu i održavaju pod drugim predznakom: veze i bogatstvo u braku s razlogom imaju istu težinu kao čari i ljepota. Što god govorili, ne ženimo se radi sebe; barem se jednako, ako ne i više, ženimo radi potomstva, radi obitelji. (Eseji: knjiga III, poglavlje 5). Muškarac zbog činjenice da je on taj koji »uzima« ženu, a pogotovo kad su ženske ponude brojne, ima malo više mogućnosti izbora. No budući da je spolni čin smatran uslugom nametnutom ženi, na kojoj se temelje prednosti koje joj se daju, logično je da se njezine vlastite preferencije zanemaruju. Namjera braka je da se ženu zaštiti od slobode muškarca. No kako izvan slobode nema ni ljubavi niti individualnosti, da bi si doživotno osigurala zaštitu mužjaka mora se odreći ljubavi specifičnog pojedinca. Čula sam neku majku iz pobožne obitelji kako uči svoje kćeri da je »ljubav prostački osjećaj rezerviran za muškarce koji pristojne žene ne poznaju«. U nevještom obliku bila je to upravo doktrina koju Hegel izražava u Fenomenologiji duha: Međutim, odnosi majke i žene posjeduju pojedinačnost dijelom kao nešto što je prirodno, a što pripada uživanju, dijelom kao nešto što je negativno, a koje u njoj uočava samo svoje iščezavanje; dijelom je pojedinačnost upravo zbog toga nešto što je slučajno, koje se može zamijeniti nekom drugom pojedinačnošću. U kući običajnosti ono na čemu se zasnivaju odnosi žene ne predstavlja ovaj muž, niti ovo dijete, već jedan muž, djeca uopće, ne osjećanje, već ono što je opće. Razlika između ženine i muževljeve običajnosti sastoji se upravo od toga što žena u svojoj namjeni za pojedinačnost i u svojoj želji ostaje neposredno opća i pojedinačnosti požude tuđa. Tome nasuprot, te se obje strane u mužu razdvajaju, i budući da on kao građanin posjeduje samosvjesnu moć općosti, on time kupuje sebi pravo požude i u isto vrijeme spašava sebi slobodu od nje. Budući da je, dakle, u taj odnos žene umiješana pojedinačnost, to njegova običajnost nije čista; a ako je čista, pojedinačnost je ravnodušna, i žena je lišena momenta da sebe raspoznaje u drugome kao ovo samstvo. 298
briana
To znači da za ženu ni u kojem slučaju nije riječ o osnivanju odnosa sa suprugom po izboru u njihovoj pojedinačnosti, nego o tome da u njihovoj općenitosti opravda izvršavanje svojih ženskih uloga. Užitak bi trebala doživjeti samo u specifičnom ženskom, ali ne i u individualiziranom obliku. Iz toga proizlaze dvije ključne posljedice za njezinu erotsku sudbinu. Prvo, nema prava ni na kakvu seksualnu aktivnost izvan braka. Kako za oboje supružnika tjelesna razmjena postaje institucija, žudnju i užitak potiskuje društveni interes, ali muškarac koji se transcendira prema općem može kao radnik i građanin prije prve bračne noći i izvan bračnog života kušati slučajne užitke. U svakom slučaju on drugim putovima nalazi svoj spas; dok se u svijetu u kojem je žena esencijalno definirana kao ženka ona treba u cijelosti opravdati kao ženka. S druge strane, vidjeli smo da je veza općenitog i pojedinačnog biološki različita u mužjaka i u ženke. Obavljajući svoj specifični zadatak supruga i rasplodnika, prvi nepogrešivo nalazi svoj užitak.275 Nasuprot tome, u žene se često javlja razdvojenost između reproduktivne funkcije i pohote. U tolikoj mjeri da brak, u želji da njezinu erotskom životu da etičko dostojanstvo, zapravo taj život misli suzbiti. Muškarci su namjerno prihvatili tu seksualnu frustraciju žene. Vidjeli smo da se oni oslanjaju na optimistički naturalizam da bi se pomirili s njezinim patnjama. To joj je sudbina. Biblijsko prokletstvo ih učvršćuje u tom komotnom uvjerenju. Tegobe trudnoće - golema cijena koju žena mora platiti u zamjenu za kratko i neizvjesno zadovoljstvo čak su i tema brojnih šala. »Pet minuta užitka: devet mjeseci muke«, »Ulazi lakše nego što izlazi«... Taj kontrast često uveseljava muškarce. Ulazi u ovu filozofiju sadizma: mnogi muškarci se raduju ženskoj nesreći i opiru se pomisli da se ona ublaži.276 Zato razumijemo da mužjaci ne oklijevaju uskratiti partnerici seksualnu sreću; čak im se čini zgodnim uskratiti joj uz autonomiju užitka i iskušenja želje.277 Upravo to sa šarmantnim cinizmom izražava Montaigne: Tako je svojevrstan incest u taj cijenjeni i sveti savez unijeti trud i pretjerivanja ljubavne slobode; treba, kaže Aristotel, »oprezno i trezveno dirati svoju ženu, iz straha da od uživanja u previše lascivnom golicanju ne izgubi razum...« Ne znam za brakove koji se brže počnu mučiti i propadati od onih koji se vode ljepotom i ljubavnim željama: potrebni su čvršći i stalniji
275
Dakako da je izreka »Rupa je rupa« vulgarno duhovita; muškarac traži i nešto osim sirovog zadovoljenja. Svejedno, procvat nekih jeftinih javnih kuća dovoljan je dokaz da muškarac može naći određeno zadovoljstvo s prvom ženom koja naiđe. 276 Ima muškaraca koji tvrde da su porođajni bolovi nužni za razvijanje majčinskog instinkta. Košute koje su se okotile pod utjecajem anestetika navodno nisu prihvatile svoju lanad. To je izrazito neprovjerena tvrdnja, a žena k tome nije košuta. Istina je da se pojedini mužjaci sablažnjavaju nad mogućnosti da se žensko breme olakša. 277 I u naše vrijeme ženska težnja za užitkom izaziva muški gnjev. Po tom je pitanju nevjerojatan dokument knjižica doktora Grémillona: Istina o ženskom spolnom orgazmu (La Vérité sur l'orgasme vénérien de la femme). Predgovor nas obavještava da je autor, junak Prvoga svjetskog rata, koji je spasio živote pedeset četiri njemačka zarobljenika, čovjek najviših moralnih načela. Obrušivši se na Stekelovo djelo o frigidnoj ženi, uz ostalo izjavljuje: »Normalna žena, dobra rodilja, nikad ne doživljava genitalni orgazam. Brojne su (i najbolje) majke koje nikad nisu iskusile taj čudnovati grč... Najčešće nepoznate erogene zone nisu prirodne nego umjetne. Ponose se što ih imaju, ali one su stigma dekadencije. Recite sve ovo muškarcu od užitaka, neće zapamtiti. On želi da njegova razvratna partnerica doživi genitalni orgazam i ona će ga doživjeti. Ako i ne postoji, proizvest će se. Moderna žena želi da joj muškarac izazove vibracije. Mi joj odgovaramo: Gospođo, nemamo vremena i higijena nam ne dopušta!... Izumitelj erogenih zona radi protiv sebe sama: stvara nezasitne. Vampirica može ne trepnuvši iscrpiti nebrojene muževe... 'Zonirana' žena postaje nova žena s novim stanjem duha, ponekad strašna žena sposobna za zločin... Ne bi bilo neuroza i psihoza kad bismo shvatili da je 'igra zvijeri s dvoja leđa' jednako mehanički čin kao jedenje, uriniranje, defektacija, spavanje...«
299
briana
temelji i oprez; to uzavrelo veselje ništa ne vrijedi... Dobar brak, ako je dobar, odbija društvo i uvjete ljubavi (knjiga III., poglavlje v.). Kaže i sljedeće (knjiga I., poglavlje XXX.): Zamjeraju se čak i ljubavni odnosi koje imaju sa svojim ženama ako u njima nema umjerenosti; može se zalutati u razuzdanost i razvrat kao i u nezakonitoj vezi. Ta besramna milovanja koja nam u ovoj igri nudi rani zanos ne rabe se samo neprilično, nego i štetno za naše žene. Neka se barem na drugi način nauče bestidnosti. Uvijek su dovoljno budne za našu potrebu... Brak je vjerska i pobožna veza: stoga užitak koji iz njega dobivamo mora biti suzdržan, ozbiljan i pomiješan s ponešto strogoće. To na neki način mora biti razborita i savjesna ljubav. Zapravo, probudi li muž žensku senzualnost, on je budi u svojoj općenitosti jer nije pojedinačno izabran. Priprema suprugu na to da potraži zadovoljstvo u tuđim rukama. Predobro ljubiti ženu, dodaje Montaigne, znači »srati u košaru, pa si je staviti na glavu«. On uz to iskreno priznaje da muška razboritost dovodi ženu u prilično nezahvalan položaj: Žene uopće nisu u krivu kad odbijaju pravila uvedena na ovome svijetu, tim više što su ih muškarci donijeli bez njih. Prirodno dolazi do spletaka i razmirica između njih i nas. Postupamo s njima bezobzirno na sljedeći način: nakon što smo otkrili da su neusporedivo sposobnije i strastvenije za ljubav od nas... pripisali smo im prirodnu uzdržijivost kao najvišu i krajnju kaznu... Želimo da su zdrave, snažne, u dobroj formi, dobro uhranjene i čedne odjednom, to jest i tople i hladne. A brak za koji tvrdimo da ih štiti od izgaranja donosi im uz naše običaje jako malo osvježenja. Proudhon nema toliko obzira: po njemu je izbacivanje ljubavi iz braka u skladu s »pravdom«: Ljubav se treba utopiti u pravdi... svaki ljubavni razgovor, čak između zaručnika, čak između supružnika, nedoličan je, razoran za kućno poštovanje, ljubav prema radu i društvenu odgovornost... (kad je uloga ljubavi ispunjena)... trebamo je ukloniti kao što pastir ukloni sirilo kad se mlijeko zgrušalo... Svejedno su se u 19. stoljeću buržujske koncepcije malo izmijenile. Buržoazija se svesrdno trudila da obrani i očuva brak, ali je s druge strane napredak individualizma spriječio da se jednostavno uguše ženski zahtjevi. Saint-Simon, Fourier, George Sand i svi romantičari previše su gorljivo proglasili pravo na ljubav. Nastao je problem: kako u brak integrirati pojedinačne osjećaje koje se iz njega dotad bezbrižno isključivalo. Tada je izmišljen dvosmislen pojam »bračne ljubavi«, čudesnog ploda ugovorenog braka. Balzac izražava ideje konzervativne buržoazije u svoj njihovoj nedosljednosti. Prepoznaje da u načelu brak nema nikakve veze s ljubavi. Ali mu je odvratno da se 300
briana
ugledna institucija svodi na običnu trgovinu pri kojoj se ženu tretira kao stvar. I tako završava na zbunjujućim nelogičnostima Fiziologije braka, gdje možemo pročitati sljedeće: Brak se može promatrati politički, građanski i moralno: kao zakon, ugovor i institucija. Zakon je reprodukcija vrste, ugovor je prijenos vlasništva, institucija je garancija čije obaveze su u interesu svih ljudi: svi imaju oca i majku, imat će djecu. Brak bi dakle trebao biti predmetom općeg poštovanja. Društvo je dosad razmotrilo samo te njegove ključne točke koje po njemu dominiraju bračnim pitanjem. Većini je muškaraca u braku cilj ili reprodukcija, ili vlasništvo ili dijete. No ni reprodukcija ni vlasništvo ni dijete ne predstavljaju sreću. Crescite et multiplicamini ne podrazumijeva ljubav. Tražiti u ime zakona, kralja i pravde ljubav od djevojke koju ste vidjeli četrnaest puta u petnaest dana glupost je dostojna većine izabranih. Ovaj je dio jasan kao hegelovska teorija. Ali Balzac nastavlja bez ikakve poveznice: Ljubav je savez želje i osjećaja, sreća je u braku plod savršenog razumijevanja duša među supružnicima. Iz toga proizlazi da se, da bi bio sretan, muškarac mora pokoriti nekim pravilima časti i obzirnosti. Nakon što se nauživao povlastice društvenih zakona koji posvećuju želju, treba poslušati tajne zakone prirode koji rađaju osjećaje. Ako mu sreća ovisi o tome je li voljen, treba iskreno voljeti: ništa ne odolijeva istinskoj strasti. Ali osjećati strast znači stalno željeti. Može li se stalno željeti svoju ženu? Da. Nakon ovoga Balzac izlaže znanost braka. No brzo uočavamo da mužu nije toliko bitno da bude voljen koliko da ne bude prevaren. Neće oklijevati nametnuti ženi sumoran režim, uskratiti joj svaku kulturu, oglupaviti je s jedinim ciljem da očuva svoju čast. Je li tu i dalje riječ o ljubavi? Želimo li pronaći smisao u tim maglovitim i nepovezanim mislima, čini se da je muškarčevo pravo izabrati ženu putem koje će zadovoljiti svoje potrebe u njihovoj općenitosti, općenitosti koja je jamstvo njegove vjernosti: na njemu je zatim da probudi ljubav svoje žene primjenjujući određene metode. Ali, je li doista zaljubljen ako se ženi zbog imetka ili potomstva? A ako nije, kako će njegova strast biti dovoljno neodoljiva da izazove uzajamnu strast? I zar Balzac ne zna da neuzvraćena ljubav, umjesto da sigurno privlači, naprotiv unesrećuje i užasava? Svu njegovu neiskrenost jasno vidimo u Mémoires des deux jeunes mariées (Uspomenama dviju mladih nevjesta), epistolarnom romanu s tezom. Louise de Chaulieu misli da se brak temelji na ljubavi. Viškom strasti ubila je prvog muža, da bi potom sama umrla zbog ljubomorne egzaltacije koju je osjećala prema drugome. Renée de L'Estorade je žrtvovala osjećaje razumu, ali su joj radosti majčinstva to dovoljno nadoknadile i uspjela je izgraditi stabilno zadovoljstvo. Najprije se pitamo koje prokletstvo - osim odluke samog autora - brani zaljubljenoj Louise majčinstvo koje priželjkuje. Ljubav nikad nije sprječavala začeće. A s druge strane reklo bi se da je, da bi zadovoljno prihvatila zagrljaje
301
briana
svojega supruga, Renée trebalo ono »licemjerje« koje je Stendhal prezirao kod »poštenih žena«. Balzac opisuje njezinu prvu bračnu noć ovako: Životinja koju nazivamo mužem, kako si se izrazila, nestala je, piše Renée prijateljici. Jedne sam nježne večeri u njemu ugledala ljubavnika čije su mi riječi doticale dušu i na čiju sam se ruku oslanjala s neizrecivim užitkom... U mojem se srcu uzburkala znatiželja.... Svejedno znaj da ništa nije manjkalo od onoga što čini ljubav najtežom, ni od nepredvidivosti koja na neki način služi na čast tom trenutku: tajanstvene čari koje naša mašta od njega traži, ukradeni pristanak, divna i dugo previđana naslada koja nam opterećuje dušu dok je ne propustimo u stvarnost, sve zamamnosti su se tu slile u svojim opčaravajućim oblicima. Ovo se lijepo čudo očito nije često ponavljalo jer, nekoliko pisama poslije, pronalazimo Renée u suzama: »Nekoć sam bila biće, a sada sam stvar«. Nakon noći »bračne ljubavi« tješi se čitajući Bonalda. No ipak bismo voljeli znati kojom se metodom muž u najtežem trenutku ženske inicijacije pretvorio u čarobnjaka. Metode koje Balzac navodi u Fiziologiji braka bazične su: »Nikad ne započinjite brak silovanjem«, ili nejasne: »Genij muža sastoji se od toga da spretno lovi nijanse užitka, osnažuje ih, daje im novi stil, originalni izričaj.« Odmah dodaje da je »između dvoje ljudi koji se ne vole, taj genij blud«. Upravo tako Renée ne voli Louisa, a s obzirom na to da nam je opisan, odakle joj onda taj »genij«? Istina je da je Balzac cinično zaobišao to pitanje. Podcijenio je činjenicu da ne postoje neutralni osjećaji i da nedostatak ljubavi, ograničenja i dosada lakše proizvode zamjeranje, nestrpljenje, neprijateljstvo nego nježno prijateljstvo. Iskreniji je u Ljiljanu u dolu i sudbina nesretne Madame de Mortsauf doima se mnogo manje poučnom. Pomiriti ljubav i brak takav je podvig da se u njemu može uspjeti samo uz pomoć božanske intervencije. Tom se rješenju nakon kompliciranih okolišanja priklanja Kierkegaard. On rado prokazuje paradoks braka: Što je brak čudan izum! A ono što ga čini još čudnijim jest što ga se smatra spontanim potezom. A ipak nijedan potez nije toliko odlučujući... Toliko odlučujući čin trebalo bi uraditi spontano.278 Problem je sljedeći: ljubav i zaljubljivanje su sasvim spontani, brak je odluka. Međutim, brak ili odluka da se želimo vjenčati trebaju probuditi zaljubljivanje. To znači da ono što je najspontanije mora istodobno biti najslobodnija odluka, i da se ono što je zbog spontanosti toliko neobjašnjivo da ga moramo pripisati božanstvu mora dogoditi zbog refleksije i to toliko zamorne refleksije da iz nje proizlazi odluka. Osim toga, jedna od stvari ne mora slijediti drugu, odluka se ne treba prišuljati iza leđa, sve se mora dogoditi simultano, dvije se stvari trebaju ujediniti u trenutku raspleta.279 Ovo pokazuje da voljeti ne znači stupiti u brak i da je prilično teško shvatiti kako ljubav može postati zadaća. Ali paradoks ne straši Kierkegaarda. Čitav njegov esej o 278 279
In vino veritas. Adskilligt om A'gteskabel (Mnoge stvari o braku).
302
briana
braku napisan je da bi rasvijetlio taj misterij. Točno je, priznaje Kierkegaard, da je »refleksija anđeo uništenja spontanosti... Kad bi bilo točno da refleksija mora nadvladati zaljubljivanje, nikad ne bi bilo braka«. Ali »odluka je nova vrsta spontanosti dobivena s pomoću refleksije, iskušana čisto idealno, spontanost koja točno odgovara onoj zaljubljivanja. Odluka je religiozna koncepcija života izgrađena na etičkim temeljima i mora takoreći otvoriti vrata zaljubljenosti i braniti je od svake vanjske ili unutarnje opasnosti«. Zato je »suprug, istinski suprug pravo čudo!... Moći očuvati sav užitak ljubavi dok egzistencija na njega i njegovu voljenu usmjerava svu moć ozbiljnosti!« 326 Što se žene tiče, razum nije njezina sudbina, ona nema »refleksije«. Tako »ona prelazi s neposrednosti ljubavi na neposrednost religije«. Prevedena na jasan jezik, ova bi doktrina značila da se muškarac koji voli odlučuje na brak činom vjere u Boga koji mu jamči sklad osjećaja i dužnosti, a žena se želi udati čim zavoli. Poznavala sam neku staru katoličku gospođu koja je još naivnije vjerovala u »sakramentsku ljubav na prvi pogled«. Tvrdila je da supružnici u trenu kad pred oltarom izgovore konačno »da« osjećaju da im se u srcima rasplamsala vatra. Kierkegaard doista priznaje da ranije mora postojati »naklonost«, ali da obećanje njezina cjeloživotnog trajanja nije zato ništa manje čudesno. No francuski romanopisci i dramatičari s kraja 19. stoljeća, ne uzdajući se toliko u vrijednost sakramenta, nastoje ljudskijim sredstvima osigurati bračnu sreću. Odvažnije od Balzaca razmatraju mogućnost integriranja erotike u zakonitu ljubav. Porto-Riche u Amoureuse tvrdi da je seksualna ljubav neuskladiva s bračnim životom. Muž kojega je iscrpila ženina strast traži svoj mir uz umjereniju ljubavnicu. No na poticaj Paula Hervieua u zakon je upisano da je »ljubav« zadaća supružnika. Marcel Prévost mladom suprugu propovijeda da ženu treba tretirati poput ljubavnice, diskretno ali pohotno aludirajući na bračnu nasladu. Bernstein je dramatičar zakonite ljubavi: pokraj nemoralne, lažljive, senzualne, kradljive i zločeste žene muž se doima kao mudro, velikodušno biće, a naslućujemo da je i potentan i iskusan ljubavnik. Kao odgovor na romane o preljubima pojavljuje se bezbroj romanesknih apologija braka. Čak je i Colette pokleknula pred moralizatorskim valom u Raskalašenoj naivki [L'Ingénue libertine): nakon što je opisala cinična iskustva mlade, nespretno razdjevičene, nevjeste, odlučuje joj pružiti nasladu u naručju njezina muža. Slično tako Martin Maurice u pomalo kontraverznoj knjizi nakon kratkog izleta u postelju umješnog ljubavnika vraća mladu ženu mužu koji profitira od njezina iskustva. Iz drugih razloga i na drugi način današnji Amerikanci, koji su ujedno puni poštovanja prema instituciji braka i individualisti, umnažaju napore za pripajanje seksualnosti braku. Svake godine izlazi bezbroj knjiga o inicijaciji u bračni život s namjerom da poduče supružnike da se prilagode jedno drugome, a posebno da nauče muškarca kako da sa ženom postigne sretan sklad. Psihoanalitičari i liječnici igraju uloge »bračnih savjetnika«. Prihvaća se da i žena ima pravo na užitak i da muškarac treba usvojiti metode kojima će joj ga pružiti. No vidjeli smo da uspješan seks nije samo stvar tehnike. Da mladić napamet nauči dvadeset priručnika kao što su Što bi svaki suprug trebao znati, Tajna bračne sreće, Ljubav bez straha, nema jamstva da će zato znati rasplamsati ljubav svoje tek vjenčane supruge. Ona reagira na sveukupnu psihološku situaciju. A tradicionalni brak ne stvara ni otprilike idealne uvjete za buđenje i razvitak ženske erotike. 303
briana
Nekoć, u zajednicama majčinskog prava, od svježe supruge se nije zahtijevalo djevičanstvo i čak je, iz mističnih razloga, obično trebala biti razdjevičena prije vjenčanja. U nekim francuskih seoskim predjelima još nailazimo na ostatke tih drevnih sloboda. Od mladih se djevojaka ne traži predbračna čistoća, a čak i djevojke koje su »zgriješile«, to jest neudane majke, katkad lakše od ostalih pronalaze muža. S druge strane, u sredinama koje prihvaćaju žensku emancipaciju, mladim se djevojkama priznaje ista seksualna sloboda kao i mladićima. Ipak, paternalistička etika zapovijeda da se zaručnica preda suprugu kao djevica. Suprug želi biti siguran da ona ne nosi u utrobi tuđi zametak. Želi cjelovito i isključivo vlasništvo nad tijelom koje čini svojim. Djevičanstvo je poprimilo moralnu, vjersku i mističnu vrijednost, i nju se vrlo rašireno i danas priznaje. Postoje pokrajine u Francuskoj gdje mladoženjini prijatelji ostanu ispred vrata bračne ložnice, smijući se i pjevajući dok im suprug ne dođe trijumfalno pokazati plahtu umrljanu krvlju; ili je pak roditelji ujutro pokazuju susjedstvu.280 Običaji »prve bračne noći« još su vrlo rašireni, iako ne u toliko grubom obliku. Ne postoji slučajno o njoj čitav korpus prostačke literature: separacija društvenog i životinjskog nužno vodi do opscenosti. Humanistički moral zahtijeva da svako proživljeno iskustvo ima ljudski smisao, da ga ispunjava sloboda. U autentično moralnom erotskom životu tako postoji slobodno prihvaćanje želje i užitka, ili barem dirljiva borba za osvajanje slobode unutar seksualnosti. No to je moguće samo ako se u ljubavi ili želji ostvaruje posebno priznavanje drugoga. Kad seksualnost više ne može spasiti pojedinac nego je nastoje opravdati Bog ili društvo, odnos partnera je još samo životinjski odnos. Razumljivo je da pravovjerne matrone s gađenjem govore o tjelesnim pustolovinama. One su ih degradirale na razinu skatoloških funkcija. Uz ostalo i zato na svadbenim svečanostima čujemo toliko vulgarnog hihota. Opsceni paradoks krije se u nadređivanju pompozne ceremonije brutalno realnoj životinjskoj funkciji. Vjenčanje predstavlja svoje univerzalno i apstraktno značenje: muškarac i žena su sjedinjeni simboličkim obredom pred očima svih. No u tajnosti kreveta suočavaju se kao konkretni i posebni pojedinci i svi odvraćaju pogled od njihovih zagrljaja. Colette je s trinaest godina prisustvovala seljačkom vjenčanju i strašno se uznemirila kad ju je prijateljica odvela u sobu za mladence: Soba za mladence... Pod crvenim zastorima, uzak i visok krevet, krevet ispunjen perjem, nakrcan jastucima od guščjeg paperja, krevet na kojemu će se završiti ovaj dan, pun isparavanja znoja, tamjana, daha stoke i mirisa umaka... Uskoro će mladenci doći ovamo. Nisam na to pomišljala. Zaronit će u ovo duboko perje... Između njih će se odviti ona čudna borba o kojoj su me previše i premalo naučili majčina hrabra otvorenost i život stoke. I onda? Bojim se ove sobe i kreveta na koji nisam pomišljala.281 Kroz svoj djetinji jad djevojčica je osjetila kontrast između ceremonije obiteljske proslave i životinjskog misterija velikoga zatvorenog kreveta. Komičnu i nepristojnu stranu braka jedva i nalazimo u civilizacijama koje ne individualiziraju ženu: na Orijentu, u Grčkoj, u Rimu. Životinjska funkcija tamo se pojavljuje u jednako općenitom obliku kao i društveni rituali. Ali danas se na Zapadu muškarce i žene poima kao pojedince i uzvanici na vjenčanju hihoću se jer će taj i taj muškarac i ta i ta žena u sasvim 280
»Danas u pojedinim predjelima Sjedinjenih Država doseljenici prve generacije još šalju okrvavljenu posteljinu rodbini u Europi, kao dokaz konzumiranog braka«, stoji u Kinseyevu izvještaju. 281 Claudinin dom.
304
briana
pojedinačnom iskustvu konzumirati čin koji se maskira ritualima, govorima i cvijećem. Jasno, postoji i sablastan kontrast između pompe velikih pogreba i truleži grobnice. No pokojnik se ne budi kad ga polože u zemlju, dok mlada nevjesta doživi strašno iznenađenje pri otkrivanju posebnosti i nepredvidivosti realnog iskustva kojem su je obećale načelnikova trobojna lenta i crkvene orgulje. Mlade žene koje se uplakane vraćaju majkama na noć vjenčanja nisu samo likovi iz vodvilja: psihijatrijski priručnici obiluju takvim primjerima. Izravno su mi prepričali više slučajeva. Bila je riječ o predobro odgojenim djevojkama koje nisu primile nikakav seksualni odgoj i koje je potresao nagli susret s erotikom. U 19. stoljeću je gospođa Adam mislila da joj je dužnost udati se za muškarca koji ju je poljubio u usta, vjerujući da je to cjeloviti oblik seksualnog spajanja. Nešto recentnije, Stekel pripovijeda o jednoj nevjesti: »Kad ju je muž razdjevičio na medenom mjesecu, mislila je da je poremećen i nije se usudila reći ni riječ od straha da ima posla s luđakom.«282 Događalo se čak i da je djevojka dovoljno nevina da se uda za homoseksualku, i da dugo živi sa svojim navodnim mužem ne sumnjajući da nije riječ o muškarcu. Ako na dan vjenčanja kad se vratite kući stavite svoju nevjestu u bunar da se namače tijekom noći, zapanjit će se. Uzalud joj onaj nejasni nemir... Vidi, vidi, kaže si ona, dakle to je brak. Zato su sve toliko tajili. Dala sam se uvući u ovu priču. Ali, kako je uvrijeđena, neće ništa teći. Zato je možete uroniti u bunar na dugo vremena i više puta, a da ne izazovete ikakvu sablazan u susjedstvu. Ovaj dio Michauxove283 pjesme Nuit de noces (Prva bračna noć) dosta točno opisuje situaciju. Danas su mnoge djevojke upućenije, ali njihov je pristanak i dalje apstraktan, a njihovo razdjevičenje i dalje ima osobine silovanja. »Sigurno je više silovanja u braku, nego izvan njega«, kaže Havelock Ellis. U svojem djelu Monatsschrift fur Geburtshilfe, 1889., deveti svezak IX., Neugebauer je naveo više od sto pedeset slučajeva povreda koje je ženama nanio penis tijekom snošaja. Uzroci su bili grubost, pijanstvo, krivi položaj, disproporcionalnost organa. Havelock Ellis izvještava da je neka gospođa u Engleskoj ispitala reakciju na prvu bračnu noć šest inteligentnih udanih žena iz srednje klase: za svih šest snošaj je bio vrsta šoka. Dvije od njih nisu ništa znale, dok su ostale mislile da znaju, ali nisu bile ništa manje psihički traumatizirane. Adler je također inzistirao na psihičkoj važnosti čina razdjevičenja. Taj prvi trenutak u kojem muškarac dobiva sva svoja prava često određuje cijeli život. Neiskusan i pretjerano uzbuđen muž može posijati sjeme ženske neosjetljivosti i pretvoriti je svojim stalnim nespretnostima i grubostima u trajnu anesteziju. U prethodnom poglavlju vidjeli smo mnoge primjere takvih nesretnih inicijacija. Evo još jednog slučaja koji nam donosi Stekel:
282 283
Les Etats nerveux d'angoisse (Nervozna stanja tjeskobe). La nuit remue.
305
briana
Gđa H. N., vrlo čedno odgojena, drhtala je prisjećajući se svoje prve bračne noći. Muž ju je gotovo na silu svukao ne dopuštajući joj da uđe u krevet. On se skinuo i zatražio da ga promatra golog i da se divi njegovu penisu. Ona je sakrila lice rukama. Tada je povikao: »Zašto nisi ostala kod kuće, budaletino!« Onda ju je bacio na krevet i grubo joj uzeo nevinost. Dakako, zauvijek je ostala frigidna. Dosad smo vidjeli koje sve otpore mora prevladati djevica da bi ispunila svoju seksualnu sudbinu: njezina inicijacija zahtijeva »rad«, ujedno fiziološki i psihički. Glupo je i barbarski nastojati ga svesti na jednu noć. Apsurdno je pretvoriti tako tešku operaciju kao što je prvi snošaj u dužnost. Ženu pritom još više muči činjenica da je čudna operacija kojoj je podvrgnuta posvećena, da su je društvo, religija, obitelj i prijatelji svečano predali suprugu kao gospodaru, a i to što joj čin obvezuje čitavu budućnost, s obzirom na to da je brak još uvijek konačnog značaja. Tada se žena osjeća zaista otkrivena u apsolutu: muškarac kojem je zauvijek zavjetovana u njezinim očima utjelovljuje sveg Muškarca. I on se njoj otkriva u nepoznatom liku, strašno važnom jer će joj on biti partner za cijeli život. Svejedno i samog muškarca muči naredba koja nad njim vreba. On ima vlastite poteškoće, vlastite komplekse koji ga čine sramežljivim i nespretnim ili naprotiv grubim. Brojni su muškarci impotentni upravo prve bračne noći zbog same svečane prirode vjenčanja. Janet piše u Opsesijama i psihasteniji: Tko ne poznaje takve mladence, posramljene svojom sudbinom, koji ne uspijevaju izvršiti bračni čin i koje zbog toga proganja sram i očaj? Prošle smo godine prisustvovali zaista neobičnom tragikomičnom prizoru, kad je neki razbješnjeli tast odvukao svojega smjernog i pokornog zeta u bolnicu Salpettiere: tast je tražio liječničku potvrdu koja bi mu dopustila da traži razvod. Jadan mladić objašnjavao je da je prije bio potentan, ali da su mu nakon vjenčanja neugoda i sram sve onemogućili. Previše naglosti plaši djevicu, previše poštovanja je ponižava. Žene zauvijek zamrze muškarca koji se po cijenu njihove patnje egoistično zadovoljio. Ali osjećaju vječno zamjeranje prema onome koji ih je omalovažio284 i često prema onome koji ih nije pokušao razdjevičiti prve bračne noći ili koji se za to pokazao nesposobnim. Helene Deutsch upozorava285 da pojedini stidljivi ili nespretni supruzi traže od liječnika da im razdjeviči ženu kirurškim zahvatom, pod izlikom da nije normalno građena. Razlog većinom ne važi. Žene, nastavlja Deutsch, zauvijek preziru i zamjeraju muškarcu koji nije mogao normalno u njih penetrirati. Jedno od Freudovih286 opažanja pokazuje da muževa impotencija u žene može izazvati traumu: Jedna je pacijentica običavala trčati iz jedne sobe u drugu, u sredini koje se nalazio stol. Na određen bi način postavila stolnjak, pozvonila sluškinji koja bi trebala prići stolu, a zatim je poslala van... Kad je pokušala objasniti tu opsesiju, sjetila se da je stolnjak imao gadnu mrlju i da ga je svaki put postavila tako da mrlja upadne sluškinji u oči... Sve je bilo reprodukcija prve 284
Vidi Stekelove opservacije citirane n prethodnom poglavlju. Psychology of Women 286 Sažimamo ga prema Stekelu, La Femme frigide. 285
306
briana
bračne noći, tijekom koje se suprug nije pokazao muževnim. Tisuću je puta trčao iz svoje u njezinu sobu da bi pokušao ponovno. Iz srama pred sluškinjom koja je trebala napraviti krevete, prolio je crvenu tintu na plahtu da bi sluškinja pomislila da je bilo krvi. »Prva bračna noć« transformira erotsko iskustvo u test za koji svatko strepi da ga neće položiti, previše opterećen vlastitim problemima da bi stigao velikodušno misliti na drugoga. Njezin svečani karakter čini iskustvo zastrašujućim. Zato nije čudno da često ženu zauvijek osudi na frigidnost. Ozbiljan problem s kojim se suočavaju supružnici je sljedeći: ako on »suviše lascivno draška ženu«, nju to može sablazniti i uvrijediti. Izgleda da ta bojazan uz ostalo paralizira američke muževe, i to, prema Kinseyevu izvještaju, napose u sveučilišno obrazovanim parovima, jer su žene koje su svjesnije sebe snažnije inhibirane. Međutim, ako je »poštuje«, ne uspijeva probuditi njezinu senzualnost. Ova dilema proizlazi iz dvosmislenosti ženskog stava: mlada žena istodobno želi i odbija zadovoljstvo. Zahtijeva suzdržanost zbog koje pati. Osim u iznimno sretnim slučajevima, muž će se obavezno pokazati ili razvratnim ili nespretnim. Nije stoga čudno da su »bračne dužnosti« često za ženu odbojna zadaća. Diderot kaže:287 Podčinjavanje gospodaru koji joj se ne sviđa za nju je muka. Vidio sam kako dobra žena drhti od užasa na dolazak muža. Vidio sam kako ulazi u kadu i ne misli da je ikad dovoljno sa sebe isprala prljavštinu dužnosti. Ta nam je vrsta gađenja gotovo nepoznata. Naš je organ popustljiviji. Mnoge žene umiru a da nikad nisu iskusile krajnost pohote. Taj osjećaj koji sam spreman smatrati prolaznom epilepsijom kod njih je rijedak, a nama se uvijek odazove na poziv. Vrhunska sreća im izmiče u naručju muškarca kojeg obožavaju. Mi je nalazimo uz ljubaznu ženu koja nam se ne sviđa. Budući da manje gospodare svojim osjetilima nego mi, nagrada je za njih sporija i neizvjesnija. Stotinu puta su im izigrana očekivanja. Zaista, mnoge žene postanu majke i bake, a da nikad nisu iskusile sladostrašće, pa čak ni uzbuđenje. Pokušavaju se izvući od »prljave dužnosti« liječničkim potvrdama ili raznim izlikama. Kinseyev izvještaj ističe da u Americi velik broj supruga »izjavljuju da smatraju da je učestalost snošaja već visoka i da bi voljele da muž ne želi toliko česte odnose. Vrlo malo žena priželjkuje češće snošaje«. Vidjeli smo, međutim, da su erotske mogućnosti žene gotovo beskonačne. To proturječje dokazuje da brak, koji je navodno regulira, ubija žensku seksualnost. U Thérèse Desqueyroux, Mauriac je opisao reakcije mlade »razumno udane« žene na brak općenito i posebno na bračne dužnosti: Možda je u braku manje tražila nekakvu vlast, posjedovanje, a više neko utočište. Zar je u brak nije nagnala nekakva panika? Ta praktična djevojčica koja je voljela kućanstvo žurila se da se sredi, da nađe svoje konačno mjesto; htjela se osigurati od neke i njoj samoj nejasne opasnosti. Nikad nije bila tako razumna kao u vrijeme svojih zaruka: ta stvarala je obiteljsku zajednicu, »kućila se«, uklapala u novi red, spašavala se. [...] 287
Sur les femmes (O ženama)
307
briana
Dan vjenčanja bio je sparan: u tijesnoj crkvi u Saint-Claitu žene su tako čavrljale da se nije čuo slabašni zvuk harmonija, a od njihovih parfema nije se osjećao miris tamjana. Thérèse je upravo toga dana osjetila kako je izgubljena. Ušla je poput mjesečarke u kavez i, kad su se škripeći ponovo zatvorila teška vrata, najednom se probudilo to bijedno dijete. Ništa se nije promijenilo, ali osjećala je da više ne može propasti sama. Pritajila se u najskrovitijem kutku doma, slična vatri potajnici koja tinja u šipragu... […] Navečer, nakon te poluseljačke, polugrađanske svadbe, grupe u kojima su se blistale djevojačke haljine prisiljavale su auto s mladencima da uspori te su im djevojke klicale. [...] Prisjećajući se noći koja je slijedila Therese promrmlja: »Bilo je to užasno...« Zatim nastavljajući reče: »Ali ne... nije to bilo tako strašno...« Je li puno patila za onog putovanja na talijanska jezera? Ta ne, prihvatila je igru: ne smije se odati. [...] Therese je znala prilagoditi svoje tijelo tome pretvaranju i pri tome je osjećala gorki užitak. Jedan ju je muškarac prisiljavao da uđe u taj uzbudljivi, nepoznati svijet. Mašta joj je pomagala dočarati da možda u tom svijetu postoji i za nju nekakva sreća. Ali kakva sreća? Kada za kišnog vremena motrimo zamračeni krajolik, pokušavamo zamisliti kakav bi bio da je obasjan suncem: tako je Therese otkrivala putenu nasladu. A lako je bilo obmanuti Bernarda, tog momka praznog pogleda... [...] On je bio utonuo u svoj užitak poput one dražesne prasadi koju je zanimljivo motriti kroz ogradu kad rokću od sreće za koritom (»a ja sam bila to korito«, pomisli Therese). [...] Gdje je naučio da klasificira sve ono što se odnosi na put - da razlikuje milovanja časnoga čovjeka od milovanja sadiste? Nikada nije oklijevao. [...] »Jadni Bernard - nije on ništa gori od drugih! Ali žudnja preobražava biće koje nam se približava u čudovište koje je posve različito od njega. [...] Ja bih se pritajila kao da sam mrtva, kao da će me taj luđak, taj bjesomučnik rastrgati na najmanji pokret.« Slijedi siroviji iskaz, iz ispovijesti dane Stekelu. Citirat ću ulomak koji se tiče bračnog života. Riječ je o ženi od dvadeset i osam godina, odgojenoj u profinjenoj i kultiviranoj sredini. Bila sam zadovoljna zaručnica. Napokon sam imala osjećaj da sam sigurna, odjedanput sam bila netko tko privlači pažnju. Bila sam razmažena, zaručnik mi se divio, sve je to za mene bilo novo... Poljupci (zaručnik nikad nije pokušao s ostalim milovanjima) su me toliko uzbuđivali da sam jedva čekala dan vjenčanja... Jutro prije vjenčanja bila sam toliko uznemirena da mi se potkošulja natapala u znoju. Samo na pomisao da ću napokon upoznati neznanca za kojim sam toliko žudjela. Djetinjasto sam mislila da se muškarac treba pomokriti u žensku vaginu... U našoj sobi nastupilo je već malo razočaranje kad me muž upitao treba li se udaljiti. Rekla sam da jer me zaista bilo sram pred njim. Prizor razodijevanja bio je u mojoj mašti igrao važnu ulogu. Vratio se, vrlo posramljen, kad sam već bila u krevetu. Poslije mi je priznao da ga je zastrašio moj izgled: bila sam utjelovljenje ozarene mladosti pune očekivanja. Tek što se svukao, ugasio je svjetlo. Jedva me poljubivši, odmah me pokušao uzeti. Jako sam se bojala i zamolila sam ga da me ostavi 308
briana
na miru. Htjela sam biti veoma daleko od njega. Užasnuo me taj pokušaj bez prethodnih milovanja. Smatrala sam ga divljačkim i često mu ga kasnije predbacivala: to nije bilo divljaštvo već velika nespretnost i nedostatak senzibilnosti. Sva su njegova nastojanja te noći bila uzalud. Jako sam se rastužila, bilo me sram moje gluposti, mislila sam da sam ja kriva i nenormalno građena... Naposljetku sam se zadovoljila njegovim poljupcima. Deset dana poslije napokon me uspio razdjevičiti, snošaj je trajao samo nekoliko sekundi i nisam osjetila ništa osim lagane boli. Bilo je to veliko razočaranje! Zatim sam znala osjetiti malo užitka tijekom odnosa, ali je uspjeh bio veoma težak, moj muž se i dalje trudio da postigne svoj cilj... U Pragu sam u garsonijeri muževa brata zamišljala njegove osjećaje kad sazna da sam spavala u njegovu krevetu. Tada sam doživjela prvi orgazam koji me jako usrećio. Muž je sa mnom prvih tjedana vodio ljubav svaki dan. Opet sam doživljavala orgazme, ali nisam bila zadovoljna jer su prekratko trajali, a ja sam bila uzbuđena, na rubu plača... Nakon dva porođaja... snošaj je postao sve manje zadovoljavajući. Rijetko je dovodio do orgazma, moj bi ga muž uvijek doživio prije mene. Tjeskobno sam pratila svaki odnos (koliko će to još trajati?). Kad bi se zadovoljio ostavljajući mene na pola puta, mrzila sam ga. Katkad sam tijekom odnosa zamišljala rođaka ili liječnika koji me porodio. Muž me pokušavao uzbuditi prstom... Jako bih se uzbudila, ali istovremeno sam to smatrala sramotnim i nisam mogla uživati... Za čitavog trajanja našeg braka nije nijedanput pomilovao nijedan dio mojeg tijela. Jednog mi je dana rekao da se ne usudi sa mnom ništa uraditi... Nikad me nije vidio golu jer bismo uvijek ostali u našim noćnim košuljama, imali smo odnose samo noću. Ta, zapravo vrlo senzualna žena, na kraju je pronašla savršeno zadovoljstvo u naručju ljubavnika. Svrha zaruka je upravo da djevojčina inicijacija bude stupnjevita. No pravila ponašanja često nameću zaručnicima krajnju čednost. U slučaju kad djevica tijekom zaruka »upozna« svojega budućeg muža, njezina situacija nije mnogo drugačija od nevjestine. Ona popušta upravo zato što joj se i zaruke čine jednako definitivnima kao i brak, pa je prvi snošaj i u tom slučaju test. Jednom kad se dala - čak i ako nije zatrudnjela, što bi je do kraja okovalo - rijetko će se usuditi ponovno afirmirati. Poteškoće prvih iskustava lako se nadilaze ako ljubav ili želja uzrokuju potpuni pristanak obaju partnera. Tjelesna ljubav izvlači svoju moć i svoje dostojanstvo iz sreće koju si daju i koju primaju ljubavnici u uzajamnoj svijesti svojih sloboda. Tada ništa što rade nije sramotno jer svaki od njih ništa ne podnosi, nego velikodušno želi. No načelo braka je opsceno jer transformira u prava i dužnosti razmjenu koja bi trebala biti utemeljena na spontanom elanu. Daje tijelima instrumentalan, dakle ponižavajući aspekt osuđujući ih na to da se prisvoje u svojoj općenitosti. Muža često paralizira ideja da obavlja dužnost, a ženu je sram što se osjeća predana nekome tko na nju polaže prava. Dakako, može se dogoditi da se odnosi individualiziraju na početku života u braku. Seksualno učenje događa se katkad polaganim stupnjevanjem. U prvoj bračnoj noći supružnici također mogu otkriti sretnu i uzajamnu fizičku privlačnost. Brak olakšava žensko prepuštanje tako što ukida grijeh koji se i dalje tako često povezuje s putenošću. Redovit i čest suživot nosi sa sobom tjelesnu intimnost povoljnu za seksualno sazrijevanje. Tako ima supruga koje su posve zadovoljne prvih godina braka. Zanimljivo je da zato ostaju toliko zahvalne svojim supruzima da im poslije opraštaju sve moguće 309
briana
pogreške. »Žene koje se ne mogu izvući iz nesretnog doma muževi su uvijek zadovoljavali«, tvrdi Stekel. Svejedno mlada djevojka strašno riskira obvezujući se na to da će cijeli život i isključivo spavati s muškarcem kojeg seksualno ne poznaje, dok joj erotska sudbina suštinski ovisi o osobnosti njezina partnera. Taj je paradoks s pravom prokazao Leon Blum u svojem djelu Brak. Licemjerno je tvrditi da ugovoreni brak ima velike šanse uroditi ljubavlju. Zahtijevati od dvoje supružnika povezanih praktičnim, društvenim i moralnim interesima da se za cijeli život liše naslade čisti je apsurd. Svejedno je pobornicima »razumnog« braka lako dokazati da brak iz ljubavi nema velike šanse osigurati supružnicima sreću. Kao prvo, idealna ljubav, koja je često ona za koju djevojka zna, ne priprema je uvijek za seksualnu ljubav. Njezina platonska obožavanja, maštanja, strasti u koje projicira djetinje ili mladenačke opsesije ne mogu podnijeti iskušenje svakodnevnog života niti se perpetuirati na duge staze, Čak i kad između djevojke i njezina zaručnika postoji iskrena i strastvena erotska privlačnost, ona ne predstavlja čvrste temelje za izgradnju pothvata života. Colette piše sljedeće.288 Naslada zauzima u neograničenoj pustinji ljubavi vrlo malo mjesto, toliko plamteće da na početku vidimo samo nju. Oko toga nestalnog ognja, nepoznato, opasnost. Kad smo se podignuli nakon kratkog zagrljaja ili čak nakon duge noći, treba početi živjeti jedan pokraj drugoga, jedan za drugoga. Osim toga, čak u slučajevima kad tjelesna ljubav postoji prije braka ili se probudi početkom medenog mjeseca, ona vrlo rijetko traje mnogo dugih godina. Dakako, za seksualnu ljubav nužna je vjernost zato što želja dvoje zaljubljenih ljubavnika obavija njihovu pojedinačnost. Ne žele da je osporavaju strana iskustva, žele biti jedno drugome nezamjenjivi. Ali ta vjernost ima smisla samo ako je spontana. A spontano se čarolija erotike vrlo brzo raspršuje. Čudesno je da daje svakom od ljubavnika, u trenutku i u njegovoj tjelesnoj prisutnosti, biće čija je egzistencija beskonačna transcendencija. Dakako da je posjedovanje tog bića nemoguće, ali je barem svatko od njih dotaknut na povlašten i dirljiv način. No kad se pojedinci više ne žele dosegnuti zbog neprijateljstva, gađenja, ravnodušja, erotska privlačnost nestaje. I gotovo jednako sigurno umire s poštovanjem i prijateljstvom. Jer dvoje ljudskih bića koji se susreću u samom pokretu njihove transcendencije, kroz svijet i njihove zajedničke pothvate, nemaju više potrebu ujediniti se tjelesno. Štoviše, zbog činjenice da je takvo ujedinjenje izgubilo svoje značenje, odbojno im je. Riječ incest koju izgovara de Montaigne je značajna. Erotika je pokret prema Drugom, to joj je esencijalna priroda. No unutar para supružnici jedno za drugoga postaju Isto. Između njih više nije moguća nikakva razmjena, nikakav dar ni nikakvo osvajanje. Ako ostanu ljubavnici, često se toga srame. Osjećaju da seksualni čin više nije intersubjektivno iskustvo u kojemu se svatko od njih nadilazi, već zaista svojevrsna zajednička masturbacija. Bračna pristojnost prikriva činjenicu da jedno drugog smatraju nužnim sredstvom zadovoljenja svojih potreba, ali će ona izletjeti na vidjelo čim se ta pristojnost uskrati, na primjer u zapažanjima koja donosi doktor Lagache u svojem djelu Priroda i forma ljubomore (Nature et forme de la jalousie). Žena smatra muški ud svojevrsnom zalihom zadovoljstva koja joj pripada i s kojom škrtari jednako kao s namirnicama koje čuva u ormaru: ako je muškarac podijeli sa susjedom, neće ostati za nju. Sumnjičavo proučava njegovo donje rublje da se uvjeri da nije 288
La Vagabonde
310
briana
protratio dragocjeno sjeme. Jouhandeau u Bračnim kronikama (Chroniques maritales) upozorava na »svakodnevnu cenzuru zakonite žene koja bdije nad vašom košuljom i vašim snom ne bi li uočila znak nečasnog čina«. Sa svoje pak strane muškarac na njoj zadovoljava svoje želje ne pitajući je za mišljenje. To divljačko zadovoljavanje potreba nije dovoljno da namiri ljudsku seksualnost. Zato često ti naizgled najlegitimniji zagrljaji ostavljaju zaostali okus poroka. Žena si često potpomaže erotskim maštanjima. Stekel navodi slučaj jedne žene od dvadeset i pet godina koja »može postići blagi orgazam sa svojim mužem zamišljajući da je bez pitanja i tako da se ne može obraniti uzima snažan stariji muškarac«. Mašta da je siluju, da je tuku, da joj muž nije on sam nego drugi. On gaji isti san: u tijelu svoje žene posjeduje bedra plesačice koju je vidio u varijeteu, grudi pin-up djevojke čiju je fotografiju promatrao, uspomenu, sliku; ili pak zamišlja svoju ženu, željenu, posjedovanu, silovanu, što je način da joj vrati izgubljenu drugost. Stekel piše: »Brak stvara groteskne preobrazbe i inverzije, profinjene glumce, drame koje se odigravaju između dvoje partnera i prijete brisanjem svih granica između privida i stvarnosti.« Najzad se jasno ocrtavaju poroci. Muž se pretvara u voajera: ima potrebu vidjeti svoju ženu ili znati da spava s ljubavnikom da bi opet osjetio malo njezine čarolije. Ili se sadistički trsi da proizvede u njoj odbijanje, tako da mu se napokon ukažu njezina svijest i sloboda, pa da se uvjeri da zaista posjeduje ljudsko biće. Obrnuto od toga, u žene se oblikuju mazohistička ponašanja kojima je cilj probuditi u muškarcu gospodara i tiranina koji on nije. Poznavala sam veoma pobožnu gospođu odgojenu u samostanu, autoritarnu i dominantnu tijekom dana, koja je noću strastveno preklinjala muža da je bičuje, što je on ispunjavao s užasom. Čak i porok u braku poprima organiziran i hladan izgled, ozbiljan izgled koji ga pretvara u najtužniji među posljednjim izborima. Istina je da se tjelesnu ljubav ne može tretirati ni kao apsolutni cilj niti kao obično sredstvo. Ona ne može opravdati egzistenciju, ali ne može ni primiti nikakvo vanjsko opravdanje. To znači da bi u cijelom ljudskom životu trebala igrati epizodnu i autonomnu ulogu. To znači da bi prije svega trebala bili slobodna. Također, ljubav nije ono što buržujski optimizam obećava mladenki. Ideal kojim joj mašu pred očima je ideal sreće, to jest spokojne ravnoteže unutar imanencije i ponavljanja. U određenim razdobljima blagostanja i sigurnosti to je bio ideal čitave buržoazije, a posebno vlasnika nekretnina. Nisu ciljali na osvajanje budućnosti i svijeta nego na mirno očuvanje prošlosti, status quo. Pozlaćena osrednjost bez ambicije i strasti, dani koji ne vode nikuda i unedogled se ponovno započinju, život koji lagano klizi prema smrti ne tražeći razloge, to je ono što uzdiže primjerice autor Soneta sreće (Sonnet du bonheur) Charles Quinel. Ta nazovi-mudrost slabašno inspirirana Epikurom i Zenonom danas je izgubila na cijeni: čuvati i ponavljati svijet kakav jest ne doima se ni poželjnim niti mogućim. Muškarčev poziv je djelovanje: on treba proizvoditi, boriti se, stvarati, napredovati, nadići se prema totalitetu svemira i beskonačnosti budućnosti. Ali tradicionalni brak ne poziva ženu da se transcendira s njim. Zatvara je u imanenciju. Nema drugog izbora nego da izgradi uravnotežen život u kojem sadašnjost, produžujući prošlost, izmiče prijetnjama sutrašnjice, naime upravo da izgradi sreću. U nedostatku ljubavi, prema svojem će mužu gajiti nježan osjećaj poštovanja koji se naziva bračnom ljubavlju. Zatvorit će svoj svijet u četiri zida doma kojim ima zadatak upravljati. Perpetuirat će ljudsku vrstu u budućnost. Međutim, nijedan egzistent se nikada ne odriče svoje transcendencije, čak i kad to uporno nastoji. Nekoć je buržuj smatrao da, čuvajući uspostavljeni poredak i pokazujući njegove vrline svojim blagostanjem, služi Bogu, svojoj zemlji, nekom režimu, civilizaciji. Biti sretan značilo je ispuniti svoju ulogu muškarca. Žena također mora skladan kućni život nadilaziti prema drugim ciljevima. 311
briana
Muškarac će služiti kao posrednik između ženske individualnosti i svemira, on će dati ljudsku vrijednost njezinoj slučajnoj faktičnosti. Kad uz suprugu crpi snagu za poduzimanje, djelovanje, borbu, on je opravdava: ona treba samo predati svoju egzistenciju u njegove ruke i on će joj dati smisao. To s njezine strane podrazumijeva skromno odricanje, koje joj se ipak nadoknađuje jer će pod vodstvom i zaštitom muške snage izbjeći izvornu napuštenost. Postat će nužna. Kao matica u svojoj košnici, mirno se odmarajući u sebi samoj unutar svojeg područja, ali nošena posredstvom muškarca bezgraničnim svemirom i vremenom, supruga, majka, gospodarica kuće, žena u braku nalazi istodobno životnu snagu i smisao života. Trebamo vidjeti kako se taj ideal odražava u realnosti. Ideal sreće se oduvijek materijalizirao u domu, bilo kolibi ili dvorcu. Dom utjelovljuje stalnost i odvojenost. Među njegovim zidovima obitelj predstavlja izoliranu ćeliju i potvrđuje svoj identitet onkraj generacija koje se smjenjuju. Konzervirana prošlost u obliku namještaja i portreta predaka predviđa budućnost bez rizika. U vrtu, godišnja doba jestivim povrćem obilježavaju svoj umirujući ciklus. Svake godine isto proljeće ukrašeno istim cvijećem obećava povratak nepromjenjivog ljeta, jeseni sa svojim plodovima identičnim onima svih dosadašnjih jeseni: mjesto i vrijeme ne bježe u beskonačnost, smireno se okreću u krug. U svakoj civilizaciji koja se temelji na vlasništvu nekretnina postoji opsežna literatura koja opjevava poetičnost i vrline doma. U romanu Henryja Bordeauxa nazvanom upravo Dom (La Maison), u domu su sabrane sve buržujske vrijednosti: odanost prošlosti, strpljenje, štedljivost, dalekovidnost, ljubav prema obitelji, rodnoj grudi itd.; često su junaci kuće žene jer im je zadatak osigurati sreću obiteljske grupe. Njihova je uloga, kao u vremena kad je »domina« predsjedala atrijem, da budu »gospodarice kuće«. Danas je dom izgubio svoj patrijarhalni sjaj. Za većinu muškaraca on je samo stanište koje više ne preplavljuje sjećanje na pokojne generacije i koje više ne zarobljava stoljeća koja će doći. No žena se i dalje trudi svojem »interijeru« dati smisao i vrijednost koje je posjedovao pravi dom. U Cannery Row, Steinbeck je opisao skitnicu koja tepisima i zastorima ukrašava stari napušteni kotao u kojem stanuje sa svojim mužem. On uzalud napominje da su u nedostatku prozora zastori nepotrebni. Ova je briga specifično ženska. Normalan muškarac smatra predmete koji ga okružuju sredstvima. Raspoređuje ih prema svrsi kojoj su namijenjeni. Njegov »red« - u kojem će mnoga žena prepoznati samo nered - znači da nadohvat ruke ima svoje cigarete, papire, pribor. I umjetnici kojima je dano da putem neke materije rekreiraju svijet - kipari i slikari - ne vode brigu o okolini u kojoj žive. Rilke piše o Rodinu: Prvi put kad sam došao k Rodinu, shvatio sam da mu kuća nije ništa doli bezvrijedna nužnost: zaklon od hladnoće, krov pod kojim spava. Ostavljala ga je ravnodušnim i ni najmanje na svijetu nije opterećivala njegovu samoću i kontemplaciju. Dom je našao u sebi: sjenu, zaklon i mir. Postao je svoje vlastito nebo, svoja šuma i svoja široka rijeka koju ništa više ne može zaustaviti. No da bi se u sebi pronašao dom, treba se prvo ostvariti radovima ili djelima. Muškarac se tek prosječno zanima za svoj interijer zato što ima pristup cijelom svemiru i može se afirmirati u projektima. Žena je pak zatvorena u bračnoj zajednici: za nju se stoga radi o pretvaranju zatvora u carstvo. Njezinim stavom prema svojem domu upravlja ista dijalektika koja općenito definira njezinu sudbinu: ona uzima pretvarajući se u plijen, oslobađa se predajući se. Odričući se svijeta želi osvojiti određeni svijet. 312
briana
Ne zatvara za sobom vrata doma bez žaljenja. Kao mladoj djevojci, cijeli joj je svijet bio domovina; pripadale su joj šume. Sada je ograničena na maleni prostor; Priroda se svodi na veličinu jedne tegle geranija; zidovi zaklanjaju horizont. Jedna od junakinja Virginije Woolf289 mrmlja: Da li je ljeto ili zima, ne znam više ni po travi na ledini ni po cvijetu na vrištini; tek po isparici na prozorskom oknu, ili inju na tom prozorskom oknu. [...] Ja, koja sam nekoć šetala brezovim šumama i primjećivala kako, kad padne, šojkino pero postaje plavo, ja koja sam hodala pored pastira i lutalice, koja sam buljila u žene što su čučale kraj nagnutih kola u jarku, sada idem iz sobe u sobu s krpom za prašinu. Ali na sve će se načine potruditi zanijekati to ograničenje. Zatvara među svoja četiri zida u manje ili više skupocjenim oblicima zemaljsku floru i faunu, egzotične zemlje, prohujale epohe. Među njih zatvara svojeg muža koji za nju sažima ljudski kolektiv, i dijete koje joj u prijenosnom obliku daje cijelu budućnost. Dom postaje centar svijeta i čak njegova jedina istina. Kako točno primjećuje Bachelard, dom je vrsta »protusvemira ili svemira naopako«, zaklon, utočište, špilja, utroba, štiti od prijetnji izvana: ta nejasna vanjskost postaje nerealna. Posebice navečer, kad su prozorski kapci zatvoreni, žena se osjeća poput kraljice. Svjetlost koju u podne baca univerzalno sunce smeta joj. Noću više nije izvlaštena jer poništi sve što ne posjeduje. Vidi svjetlost pod sjenilom svjetiljke, koja je njezina i koja osvjetljava isključivo njezinu kuću: ništa drugo ne postoji. Tekst Virginije Woolf nam pokazuje kako se stvarnost koncentrira u kuću, dok se vanjski prostor raspada: [...] ...noć bijaše sada isključena staklenim oknima, koja, daleko od toga da bi pružala bilo kakav točan prizor vanjskog svijeta, namreškaše ga tako neobično, da se činilo kako ovdje, u unutrašnjosti sobe, vlada poredak i kopno; tamo vani, odražaj u kojem stvari trepere i nestaju, vodenasto. S pomoću baršuna, svila, porculana s kojima se okružuje, žena djelomice može zadovoljiti tu senzualnost povezanu s hvatanjem koju obično ne zadovoljava njezin erotski život. U tom će dekoru naći i izraz svoje osobnosti. Ona je ta koja je izabrala, izradila, »iskopala« namještaj i sitnice, koja ih je rasporedila prema estetici u kojoj briga za simetriju uglavnom zauzima važno mjesto. Oni odražavaju njezinu pojedinačnu sliku, a pritom društveno svjedoče o njezinu životnom standardu. Dom je dakle dio koji joj je dodijeljen na zemlji, izraz njezine društvene vrijednosti i njezine najintimnije istine. Budući da ništa ne radi, pohlepno se traži u onome što ima. Kućanskim radom žena si prisvaja svoje »gnijezdo«. Zato se, čak i ako zaposli »pomoć«, mora umiješati u posao. Barem će se, nadzirući, kontrolirajući, kritizirajući, potruditi da prisvoji rezultate koje su postigli sluge. Svoje društveno opravdanje izvlači iz upravljanja kućom. Njezina je zadaća i da bdije nad prehranom, odjećom, i općenito njega obiteljskog društva. Na taj način se i ona ostvaruje kao aktivnost. No to je, kao što ćemo vidjeti, aktivnost koja je ne izvlači iz njezine imanencije i koja joj ne dopušta individualnu afirmaciju sebe same. 289
Valovi.
313
briana
Poetičnost kućanskih poslova mnogo se veličala. Činjenica je da se zbog njih žena suočava s materijom i da ostvaruje s predmetima intimnost koja predstavlja otkrivanje bića i zato je obogaćuje. U A'la recherche de Marie (U potrazi za Marie) Madeleine Bourdouxhe opisuje zadovoljstvo koje osjeća junakinja kad nanosi sredstvo za čišćenje na štednjak: na jagodicama prstiju osjeća slobodu i moć čiju joj sjajnu sliku odražava dobro oribano lijevano željezo. Kad se penje iz podruma, obožava teret punih kanta koje su svakom stubom sve teže. Uvijek su joj se sviđale jednostavne stvari koje imaju svoj osobiti miris, grubost i oblik. I oduvijek je znala rukovati njima. Marie ima ruke koje bez ikakva oklijevanja, bez jednog uzmaka, uranjaju u ugašene peći ili u sapunastu vodu, skidaju hrđu i podmazuju željezo, nanose sredstvo za poliranje, jednim jedinim kružnim pokretom skupljaju otpatke koji prekrivaju stol. Između njezinih dlanova i predmeta koje dodiruje postoji savršeno razumijevanje, drugarstvo. Brojne su književnice s ljubavlju pisale o svježe izglačanom rublju, o plavičastom sjaju sapunaste vode, o bijeloj posteljini i o blistavom bakrenom posuđu. Kad kućanica čisti i lašti namještaj, »maštanja o impregnaciji podupiru blagu strpljivost ruke koja voskom daje drvetu ljepotu«, kaže Bachelard. Kad obavi zadatak, kućanica se prepušta radosti kontemplacije. No da bi se otkrile dragocjene kvalitete: ulaštenost stola, blistanje svijećnjaka, ledena i uštirkana bjelina rublja, prvo se mora primijeniti negativna radnja. Sva loša načela valjaju biti izbačena. To je, prema Bachelardu, glavno maštanje kojemu se prepušta kućanica: san o aktivnoj čistoći, to jest o čistoći koja pobjeđuje nečistoću. Ovako je on opisuje:290 Izgleda da u mašti borba za čistoću treba provokaciju. Ta se mašta mora uzbuditi u podmukloj ljutnji. S kakvim zločestim smiješkom nanose pastu za poliranje na bakrenu slavinu. Prekriju je praškom tripolija i trljaju starom, prljavom i masnom krpom. Gorčina i neprijateljstvo skupljaju se u radnikovu srcu. Čemu tako prljavi zadaci? No dođe trenutak suhe krpe, i tada se pojavi vesela zloba, gorljiva i brbljava zloba: slavino, bit ćeš zrcalo; kotlu, ti ćeš biti sunce! Napokon, kad se bakar sjaji i smije neotesano poput milog djeteta, sklopljen je mir. Kućanica zuri u svoje blistave pobjede. Ponge je govorio o borbi prljavštine i čistoće u kotlu za iskuhavanje:291 Tko nije barem jednu zimu proveo pokraj kotla za iskuhavanje ne zna ništa o određenom redu kvaliteta i veoma dirljivih emocija. Treba ga - naglim pokretom - krcatog prljavim rubljem, jednim potezom podignuti sa zemlje i prenijeti na štednjak gdje ga treba namjestiti na poseban način, tako da sjedne točno na plamenik. Pod njim treba raspiriti žar, tako da kuhanje krene postupno, često opipavati tople ili goruće stijenke kotla, pa osluškivati dubinski unutarnji 290 291
Bachelard, La Terre et les rêveries du repos. Liasses, La Lessiveuse.
314
briana
šum i više puta otada podignuti poklopac da bi provjerili snagu mlaza i redovitost polijevanja. Na koncu treba još kipući kotao ponovno obgrliti da bi ga se spustilo na tlo... Kotao za iskuhavanje, pun ogavnih krpetina, smišljen je tako da unutarnja emocija, kipuća indignacija koju zbog toga osjeća, vođena prema višem dijelu njegova bića, pada kao kiša na tu hrpu ogavnih krpetina od koje mu se okreće želudac, gotovo stalno, i to rezultira pročišćavanjem... Jasno, rublje je kad ga kotao za iskuhavanje primi već ovlaš očišćeno... Svejedno ima ideju ili osjećaj posvemašnje prljavštine stvari u sebi koju emocijom, vrenjem i naprezanjem uspijeva pobijediti, ukloniti mrlje s krpa, tako da se one, isprane pod slapom svježe vode, pojave bijele bjelcate. I tako se zapravo dogodi čudo: najedanput se izvjesi tisuću bijelih zastava - koje ne predstavljaju predaju nego pobjedu - i možda nisu znak samo tjelesne čistoće stanovnika ovoga mjesta... Ovakva dijalektika može kućanskim poslovima dati šarm igre: djevojčica se rado zabavlja čisteći srebrninu, lašteći kvake. No da bi žena u njima pronašla pozitivna zadovoljstva, mora posvetiti svoju brigu interijeru kojim se ponosi. Inače neće nikada osjetiti zadovoljstvo u promatranju rezultata koje joj jedino može nadoknaditi trud. Američki reporter292 koji je mjesecima živio među »siromašnim bijelcima« američkog juga opisao je dirljivu sudbinu jedne od tamošnjih žena, ogrezle u neimaštinu, koja se uzalud trsila napraviti od straćare ugodno mjesto za život. S mužem i sedmero djece živjela je u toj daščari kojoj su zidovi bili prekriveni čađom, a po podu su gmizali žohari. Pokušala je »uljepšati kuću«. U glavnoj sobi plavičasto ožbukan kamin, stol i nekoliko slika na zidu podsjećali su na nekakav oltar. No straćara je i dalje bila straćara i gospođa G. reče sa suzama u očima: »Oh, koliko mrzim ovu kuću! Čini mi se da je ništa na svijetu ne bi moglo uljepšati!« Mase žena tako dijele samo stalno jedan te isti umor koji se ponavlja u bitki koja nikad ne donosi pobjedu. Čak i u povlaštenijim slučajevima ta pobjeda nikad nije konačna. Malo je zadataka koji se poput kućanskih mogu usporediti sa Sizifovim poslom. Dan za danom valja prati posuđe, brisati prašinu s namještaja, krpiti rublje koje će sutra opet biti prljavo, prašnjavo, poderano. Kućanica se iscrpljuje tapkajući u mjestu. Ništa ne čini. Samo perpetuira sadašnjost. Nije dojma da osvaja pozitivno Dobro nego da se beskonačno bori protiv Zla. Ta se borba obnavlja svaki dan. Znamo priču o sobaru koji je potišteno odbio ulaštiti gospodareve čizme: »Čemu? Sutra će trebati ponovno.« Mnoge još nepomirene djevojke dijele tu obeshrabrenost. Sjećam se sastavka jedne šesnaestogodišnje učenice koji je počinjao otprilike ovako: »Danas je dan velikog čišćenja. Čujem buku usisavača koji mama vuče po dnevnoj sobi. Htjela bih pobjeći. Kunem se da kad odrastem u mojoj kući nikad neće biti dana velikog čišćenja.« Dijete zamišlja budućnost kao beskonačno uspinjanje prema tko zna kakvom vrhuncu. Odjednom u kuhinji gdje majka pere posuđe djevojčica shvati da već godinama svako poslijepodne u isto doba te ruke uranjaju u masnu vodu i čiste porculan grubom kuhinjskom krpom. I do smrti će biti podčinjene istim ritualima. Jelo, spavanje, čišćenje... godine se više ne uspinju prema nebu, slažu se identične i sive u vodoravnu plahtu. Svaki dan oponaša prethodni. To je vječita, nepotrebna i beznadna sadašnjost. U noveli pod
292
James Agee, Let us Now Praise Famous Men.
315
briana
nazivom Prašina (La Poussiere293) Colette Audry je pronicavo opisala tužnu uzaludnost aktivnosti koja se obrušava na vrijeme: Sutradan kad je prolazila metlom ispod sofe, pokupila je nešto što je prvo smatrala starim komadom vate ili velikim perom. No to je bilo samo klupko prašine kakve nastanu na visokim ormarima koje zaborave pobrisati ili iza pokućstva, između zida i drveta. Zamislila se na neko vrijeme nad tom čudnom tvari. Tako, žive ovdje osam do deset tjedana i već se klupko prašine, usprkos Juliettinoj budnosti, stiglo stvoriti, narasti, skriveno u svojoj sjeni poput onih sivih čudovišta koja su je plašila kad je bila mala. Tanak sloj prašine navješćuje nemar, početak dizanja ruku, to je neopipljiv talog zraka koji udišemo, odjeće koja leprša, vjetra koji ulazi kroz otvorene prozore. No ovo klupko već predstavlja drugi stadij prašine, prašinu koja pobjeđuje, zgušnjavanje koje poprima oblik i talog postaje otpad. Bilo je gotovo lijep prizor, onako prozirno i lagano poput kite kupina, ali zagasitije. ... Prašina je brzo pobijedila svu usisavajuću snagu na svijetu. Dočepala se svijeta i usisavač je bio još samo predmet koji svjedoči o tome što je sve ljudska vrsta sposobna pokvariti od rada, materije i domišljatosti da bi se borila protiv neumoljivog prljanja. Bio je otpad koji je postao sredstvo... Njihov zajednički život bio je svemu uzrok, njihovi maleni obroci koji su ostavljali otpatke, prašine od obje koje su se miješale posvuda... Svako kućanstvo izlučuje te komadiće smeća koje treba uništiti da bi se napravilo mjesta novima... Kako provodimo život - a sve da bismo izašle u svježe opranoj bluzi koja privlači poglede prolaznika, da bi izgledalo da je vašem mužu inženjeru dobro u životu. U Margueritinoj glavi ponavljale su se upute: paziti na njegu parketa... za njegu bakra, rabiti... bila je zadužena za njegu dvoje beznačajnih bića do kraja života. Pranje, glačanje, metenje, opažanje gruda prašine skrivenih pod mrakom ormara, to je zaustavljanje smrti, ali i odricanje života. Vrijeme naime jednim potezom stvara i razara, a kućanica prima samo njegov negirajući aspekt. Njezin stav je stav manihejca. Maniheizmu nije samo svojstveno da priznaje dva principa, dobar i zao, nego i tvrdi da se dobro postiže ukidanjem zla, a ne pozitivnim pokretom. U tom smislu kršćanstvo teško da je manihejsko unatoč postojanju vraga, jer se s đavlom najbolje boriti posvećujući se Bogu, a ne baveći se đavlom da bi ga se pobijedilo. Sve doktrine transcendencije i slobode podređuju poražavanje zla napretku prema dobru. No žena nije pozvana na izgradnju boljeg svijeta. Kuća, soba, prljavo rublje i parket su fiksne stvari: ona može beskonačno izbacivati loše principe koji se u njih uvuku. Napada prašinu, mrlje, blato, prljavštinu. Bori se s grijehom, bije bitku sa Sotonom. No tužna je sudbina vječito odbijati neprijatelja umjesto da se okrene prema pozitivnim ciljevima. Kućanica je često podnosi u bijesu. Bachelard u vezi nje rabi riječ »zločestoća«, a nalazimo je i kod psihoanalitičara. Za njih je kućanska manija vrsta sadomazohizma. Svojstvo manija i loših navika jest da natjeraju slobodu da želi ono što ne želi. Manična kućanica bjesomučno se bori s prašinom zato što prezire sudbinu negativnosti, prljavštine, zla, i tako prihvaća sudbinu koja joj se gadi. Preko otpada koji za sobom ostavlja svaka živuća ekspanzija napada život sam. Čim živo biće uđe u njezino područje, 293
Iz zbirke novela On joue perdant.
316
briana
u očima joj zasja zla iskra: »Obriši noge, ne radi nered, ne diraj to.« Željela bi spriječiti okolinu da diše. I najmanji dah je prijetnja. Svaki događaj prijeti nezahvalnim radom. Djetetov pad znači rupu koju treba zakrpati. Kako u životu vidi samo najavu raspadanja i zahtjev za beskonačnim naporom, gubi svaku radost življenja. Poprima strog pogled, zabrinut i ozbiljan izraz lica, uvijek na straži. Brani se oprezom i škrtošću. Zatvara prozore jer će se sa suncem uvući i kukci, klice i prašina. Uostalom, sunce nagriza svilene tapete. Stari naslonjači skriveni su pod pokrivačima i natopljeni naftalinom: od svjetlosti bi izblijedjeli. Zadovoljstvo joj ne pričinja ni pokazivanje svojega blaga posjetiteljima: divljenje prlja. To nepovjerenje pretvara se u gorčinu i izaziva neprijateljstvo prema svemu što živi. Često se spominju one buržujke iz provincije koje navlače bijele rukavice da bi se uvjerile da na njihovu pokućstvu nije ostalo neke nevidljive prašine. Tu vrstu žena pogubile su prije nekoliko godina sestre Papin. Mržnja tih žena prema prljavštini ne razlikuje se od mržnje prema njihovim slugama, svijetu i njima samima. Malobrojne žene izaberu tako turoban porok već u mladosti. One koje velikodušno vole život su od njega zaštićene. Colette nam pripovijeda o Sido: Jest, bila je vrijedna i okretna, ali ne i predana kućanica; čista, uredna, izbirljiva čak, ali daleko od manične i usamljene duše koja prebraja ubruse, kockice šećera i pune boce. S krpom u ruci nadzirala bi sluškinju koja je otezala s čišćenjem prozora zabavljajući se sa susjedom, i otimali su joj se živčani povici, nestrpljivi apeli za slobodom. Govorila je: »Kad dugo i marljivo čistim svoje porculanske šalice doslovno osjećam kako starim.« No odano bi završila zadatak. Tada bi se spustila dvjema stubama s našeg praga u vrt. Istog trena nestalo bi njezine zlovolje i ljutnje. U toj nervozi, ljutnji uživaju frigidne ili frustrirane žene, stare cure, razočarane supruge, one koje je muž osudio na samotan i prazan život. Poznavala sam i jednu staricu koja je svakoga jutra ustajala u pet sati da bi pregledala svoje ormare i ponovno ih počela sređivati. Navodno je s dvadeset godina bila vesela i koketna. Zarobljena na udaljeno imanje, s mužem koji ju je zapostavljao i jednim djetetom, ona se odala pravljenju reda kao što se drugi odaju piću. U Elise iz Chroniques maritales294 sklonost kućanskim poslovima proizlazi iz očajničke potrebe vladanja nekim svemirom, životnog veselja i volje za dominacijom koja se bez objekta pretvara u prazan hod. To je i izazov upućen vremenu, svemiru, životu, muškarcima, svemu što postoji. Od devet sati i večere ona pere. Ponoć je. Drijemao sam, ali me njezina hrabrost vrijeđa, jer kao da napada moj odmor pretvarajući ga u lijenost. Elise: Želiš li očistiti, ne smiješ se bojati prvo zaprljati ruke. I kuća će uskoro biti toliko čista da se više nećemo usuditi u njoj živjeti. Ima divana, ali da legneš pokraj njih, na parket. Jastuci su previše čisti. Bojiš se da ćeš ih zaprljati ili zgužvati ako na njih položiš glavu ili noge, a svaki put kad stanem na sag, slijedi me ruka, oboružana spravom ili krpom da izbriše moj trag. Navečer: - Gotovo je. 294
Jouhandeau, Chroniques maritales.
317
briana
Što joj to znači, od trenutka kad ustane do odlaska na počinak? Pomicati svaki predmet i svaki komad namještaja i prelaziti koliko su dugi i široki podove, zidove i stropove svoje kuće. Trenutačno u njoj pobjeđuje kućanica. Kad obriše prašinu iz unutrašnjosti ormara, briše prašinu s geranija na prozorima. Njegova majka: Elise je uvijek toliko zaposlena da ne primjećuje da živi. Kućanski poslovi doista ženi omogućuju beskonačan bijeg daleko od sebe same. Chardonne s pravom kaže: To je pedantan i neuredan posao, bez kočnica i granica. U kući, žena uvjerena da zadovoljava - brzo doseže točku iscrpljenosti, stanje rastresenosti i mentalne praznine koja je dokida. Taj bijeg i sadomazohizam u kojem žena ustraje na štetu objekata i na svoju štetu često ima upravo seksualni značaj. »Kućanski poslovi koji zahtijevaju tjelesnu gimnastiku su bordel dostupan ženi«, tvrdi Violette Leduc.295 Upada u oči činjenica da je sklonost čišćenju od najveće važnosti u Holandiji gdje su žene gladne i u puritanskim društvima koja tjelesne užitke suprotstavljaju idealu reda i čistoće. Mediteranski jug ne živi u veseloj prljavštini samo zbog oskudice vode. Ljubav prema putenosti i njezinoj animalnosti vodi do toleriranja ljudskog mirisa, nečistoće i čak štetočina. Priprema obroka je pozitivniji i često veseliji posao od čišćenja. Najprije podrazumijeva kupnju koja je za mnoge kućanice omiljeni dio dana. Kućna usamljenost ženi pada tim teže što joj rutinski zadaci ne zaokupljaju u potpunosti duh. Sretna je kad, u gradovima juga, može šivati, prati, guliti povrće dok sjedi na kućnom pragu i čavrlja. Muslimankama koje su napola zatočene u kući veliku pustolovinu predstavlja odlazak do rijeke po vodu. U jednom seocetu u Kabiliji žene su srušile bunar koji su vlasti dale izgraditi na trgu. Zajednički silazak svako jutro do vadija podno brda bio im je jedina zabava. Obavljajući kupnju, žene u redovima, trgovinama, na uličnim uglovima vode razgovore kojima potvrđuju »vrijednosti domaćice« iz kojih svaka od njih crpi smisao vlastite važnosti. Osjećaju se kao članice neke zajednice koja se, na trenutak, postavlja prema društvu muškaraca kao esencijalno prema neesencijalnom. No kupnja je ponajprije veliko zadovoljstvo: otkriće, gotovo izum. Gide u svojem dnevniku primjećuje da su muslimani zamijenili kockanje koje im je strano otkrivanjem skrivenih blaga. U tome leži poezija i pustolovnost trgovačkih civilizacija. Kućanica je nesvjesna neosnovanosti kocke, ali lijepa glavica kupusa i fini camembert blaga su koja trgovac lukavo skriva i koja mu treba oteti. Između prodavača i kupca uspostavlja se odnos borbe i lukavstva: kupčev je izazov priskrbiti si najbolju robu za najmanju cijenu. Golema važnost koja se daje najpomnijoj štedljivosti ne može se objasniti samo brigom za ograničeni budžet: valja i dobiti partiju. Dok sumnjičavo proučava štandove, kućanica se osjeća poput kraljice. Svijet joj je, sa svojim bogatstvima i zamkama, prostrt pod nogama da si uzme plijen. Osjeća kratkotrajan trijumf kad isprazni torbu za kupnju na stol. U ormar slaže konzerve i nekvarljive namirnice koje je štite od budućnosti i sa zadovoljstvom promatra jednostavnost povrća i mesa koje će podčiniti svojoj moći.
295
L'Affamee
318
briana
Plin i električna energija su uništili čaroliju vatre. No na selu mnoge žene još znaju za užitak raspirivanja živih plamičaka iz beživotnih cjepanica. Kad se vatra zapali, žena se pretvori u čarobnicu. Običnim potezom ruke - kad tuče jaja, mijesi tijesto - ili magijom vatre, preobražava tvari; materija postaje hrana. Opet nam Colette opisuje čaroliju te alkemije: Sve je misterij, čarolija, vračanje, sve što se događa od trena kad se na vatru postavi lonac, kotao, tava sa svojim sadržajem do trena ispunjenog blagom tremom, pohotnim iščekivanjem kad na stolu otklopite svoje vrelo jelo. Osim toga s uživanjem oslikava metamorfoze koje se odvijaju u tajnosti vrućeg pepela: Drveni pepeo slasno skuha sve što mu povjerimo. Kad se jabuka, kruška ukopa u vrući pepeo, izlazi iz njega naborana, dimljena, ali pod kožom meka kao pamuk. Koliko god bilo jednostavno ispeći jabuku u kuhinjskoj peći, daleko je ta od one marmelade pod svojim izvornim plaštem, krcate okusom, koja nije izgubila - pod uvjetom da znate što radite - nijednu jedinu kapljicu meda... Visoki tronožni kotao čuvao je prosijani pepeo koji nikad nije vidio vatru. Ali krcat krumpirima položenim tako da se ne dodiruju, crnih nogu zakopanih u žeravicu, kotao nam je davao snježnobijele, kipuće, pahuljaste gomolje. Ženske su spisateljice naročito slavile poeziju pekmeza: velik je pothvat pomiješati u bakrenom loncu kristalni šećer s mekom voćnom pulpom. Supstancija koja nastaje je opasna, onako pjenušava, žitka, kipuća: to je uzavrela lava koju domaćica kroti i ponosno pretače u teglice. Kad ih zatvori pergamentim papirom i napiše datum svoje pobjede, trijumfira nad samim vremenom: zarobila je protok vremena u šećernu zamku, stavila je život u staklenke. Kuhanje je više od prodiranja i otkrivanja intimnosti supstancija. Ono ih iznova oblikuje, ponovno stvara. Iskušava svoju snagu u miješenju tijesta. »I ruka, poput pogleda, ima svoje snove i poeziju«, kaže Bachelard.296 Govori i o »gipkosti punine, gipkosti koja ispunjava ruku, koja se beskrajno odražava s tvari na ruku i s ruke na tvar«. Ruka kuharice koja mijesi je »zadovoljna ruka«, a pečenje tijestu daje još jednu novu vrijednost. »Pečenje je stoga veliko materijalno postajanje, postajanje koje se pruža od bljedila do zlatne boje, od tijesta do korice«: žena može pronaći jedinstveno zadovoljstvo u uspješno ispečenom kolaču, lisnatom tijestu jer ono nije dano svima: potreban je talent. Michelet piše: »Nema ništa složenije od umjetnosti tijesta. Ništa manje podložno pravilu, ništa što se manje dade naučiti. Za to treba biti rođen. Sve je u majčinu daru.« I ovdje je vidljivo da se djevojčica ludo zabavlja oponašajući starije od sebe: glumi kućanstvo igrajući se kredom, travom. Još je sretnija kad za igračku ima pravu malu peć ili kad je majka pripusti u kuhinju i da joj da dlanovima oblikuje tijesto za kolač ili da reže vruću karamelu. No događa se isto što i s kućanskim poslovima: ponavljanje brzo razbije čaroliju. U Indijanaca koji se uglavnom hrane tortiljama žene provode pola dana mijeseći, pekući, podgrijavajući, ponovno mijeseći palačinke koje su iste pod svakim krovom, stoljećima iste: njih baš i ne opčarava čarolija peći. Nemoguće je svakodnevno 296
Bachelard La Terre et les reveries de la volonte.
319
briana
pretvarati kupnju u lov na blago ili se oduševljavati sjajem slavine. Najviše upravo pisci, i muškarci i žene, lirski uzdižu takve trijumfe jer se ili ne bave ili rijetko bave kućanskim radom. Kad je svakodnevan, takav rad postaje monoton i makinalan. Isprekidan je očekivanjem: treba pričekati da voda zavre, da se pečenje ispeče kako treba, da se rublje osuši. Čak i kad se organizira različite zadatke, ostaju dugi trenuci pasivnosti i praznog hoda. Zadaci se većinu vremena obavljaju s dosadom. Oni su samo neesencijalni posrednik između sadašnjeg života i života sutra. Ako je pojedinac koji ih izvršava produktivan, kreativan, ti se poslovi uklope u njegovu egzistenciju prirodno kao i organske funkcije. Zato se svakodnevni poslovi doimaju mnogo manje tužnima kad ih obavljaju muškarci. Njima oni predstavljaju samo negativne i moguće trenutke iz kojih žure pobjeći. No sudbinu žene-sluškinje čini nezahvalnom podjela rada koja je cijelu osuđuje na općenito i neesencijalno. Nastamba i hrana su korisne životu, ali mu ne pružaju smisao. Kućaničini neposredni ciljevi samo su sredstva, a ne istinski ciljevi, i u njima se odražavaju samo anonimni projekti. Da bi se svim srcem dala u posao, razumljivo je da pokušava u njega uključiti svoju posebnost i dati apsolutnu vrijednost postignutim rezultatima. Domaćica tako ima svoje rituale, svoja praznovjerja, stalo joj je do toga da na svoj način prostre stol, uredi dnevnu sobu, zakrpa rublje, skuha jelo. Uvjerava se da osim nje nitko ne bi mogao napraviti tako dobru pečenku ili nešto tako dobro ulaštiti. Ako joj muž ili kći žele pomoći ili se pokušavaju samostalno snaći, otima im iglu, metlu iz ruku. »Ti ne znaš zašiti dugme.« Dorothy Parker297 je sa sažalnom ironijom opisala bespomoćnost mlade žene koja je uvjerena da u uređivanje doma mora unijeti osobnu notu, ali ne zna kako to učiniti. Gospođa Ernesta Weldona lutala je urednom dnevnom sobom, dajući joj neke od onih malih ženskih tonova. Nije bila posebno dobra kao davateljica tonova. Ideja joj se sviđala, zvučala je privlačno. Prije udaje, maštala je kako se meko kreće po svojoj novoj nastambi, vješto premješta vazu tu, ispravlja cvijet tamo, i time pretvara kuću u dom. Čak i sad, nakon sedam godina braka, voljela se zamišljati u toj dražesnoj radnji. Ali, premda se pomno trudila, svake večeri kad bi se upalile svjetiljke pod ružičastim abažurima uvijek bi je malčice zbunjivalo kako se to postižu sićušna čuda koja u sobi čine svu razliku svijeta... Davanje tonova bio je ženin posao. A gđa Weldon nije bila od onih koji vrdaju od posla kojeg su se primili. Doimajući se gotovo tužno nesigurnom, odvukla se do kamina, podignula malu japansku vazu i zastala s njom u ruci, bespomoćno zureći po sobi... Tada se odmaknula i odmjerila svoje inovacije. Nevjerojatno koliko su neznatno izmijenile sobu. Žena gubi mnogo vremena i truda u toj potrazi za originalnošću ili jedinstvenim savršenstvom. To njezinu radu daje značaj »pedantnog i neurednog posla, bez kočnica i granica« na koji upozorava Chardonne i zbog kojega je toliko teško ocijeniti teret koji doista predstavljaju kućanske brige. Prema nedavnoj anketi (koju su 1947. objavile novine Combat pod potpisom C. Heberta), udane žene posvećuju otprilike tri sata i četrdeset pet minuta kućanskom radu (čišćenju, kupnji namirnica itd.) svakoga radnog dana i osam sati danima vikenda, odnosno trideset sati tjedno, što odgovara tri četvrtine tjednoga radnog vremena radnice ili zaposlenice. To je strašno puno ako žena uz to ima i 297
Too bad!
320
briana
zanimanje. I malo ako nema ništa drugo za raditi (tim više što radnica i zaposlenica gube vrijeme na putovanje na i s posla kojemu ovdje nema ekvivalenta). Briga za djecu, ako su brojna, znatno pogoršava ženski umor: majka siromašne obitelji iscrpljuje se svaki od kaotičnih dana. S druge strane buržujke koje imaju ispomoć su gotovo dokone, a cijena toga slobodnog vremena je dosada. Iz dosade mnoge kompliciraju i beskonačno umnažaju svoje zadatke tako da postanu naporniji od kvalificiranog rada. Prijateljica koja je pretrpjela živčani slom pričala mi je da je, kad je bila zdrava, održavala kuću gotovo bez razmišljanja i da joj je ostajalo vremena za mnogo zahtjevnije interese. Kad ju je neurastenija spriječila da se posveti tim drugim obavezama, dopustila je da je progutaju kućanski poslovi i tada se, premda im je posvećivala čitave dane, mučila da s njima izađe na kraj. Najtužnije je to što takav rad ne rezultira trajnim ostvarenjem. Što ga pažljivije obavlja, žena više dolazi u napast da svoj rad smatra svrhom po sebi. Nad kolačem koji je izvadila iz pećnice uzdiše: zaista ga je šteta pojesti! Zaista je šteta što muž i djeca vuku svoje blatnjave noge po ulaštenom parketu. Čim se stvari rabe, uprljaju se ili unište. Već smo vidjeli da dolazi u iskušenje da ih povuče iz bilo kakve uporabe. Jedna čuva pekmeze dok se na njima ne stvori plijesan. Druga drži dnevnu sobu pod ključem. Ali nemoguće je zaustaviti vrijeme. Namirnice privlače štakore. Crvi se bace na posao. Deke, zavjese, odjeću napadaju moljci. Svijet nije san od kamena, sačinjen je od mutne supstancije kojoj prijeti raspadanje. Jestiva stvar jednako je sumnjiva kao Dalijeva čudovišta od mesa: doimala se inertno i anorganski, ali su je skrivene ličinke pretvorile u leš. Kućanica koja se otuđuje u stvarima ovisi, kao i stvari, o čitavom svijetu: rublje potamni, pečenje zagori, porculan se razbije. To su apsolutne katastrofe jer stvari kad se unište, unište se nepovratno. Kroz njih nije moguće postići trajnost i sigurnost. Ratovi i njihove pljačke i bombe ugrožavaju ormare i kuću. Stoga se kućanski rad mora konzumirati. Od žene čiji se zahvati završavaju tek njihovom destrukcijom zahtijeva se stalno odricanje. Da bi na to pristala bez žaljenja, ta sićušna uništenja moraju negdje donijeti radost, zadovoljstvo. No kako se kućanski rad troši na održavanje status quo, muž pri povratku kući opaža nered i nemar, ali red i čistoću uzima zdravo za gotovo. Pozitivnije zanimanje gaji prema dobro pripremljenom obroku. Trenutak kuharičina trijumfa je onaj kad stavi na stol uspjelo jelo: muž i djeca ga toplo dočekuju, ne samo verbalno, nego i radosno ga jedući. Kulinarska alkemija se nastavlja, hrana postaje hilus i krv. Održavanje tijela je od konkretnije i vitalnije važnosti od održavanja parketa. Kuharičin trud transcendira prema budućnosti na očit način. Međutim, oslanjanje na tuđu slobodu možda je manje uzaludno od otuđivanja u stvarima, ali je jednako opasno. Kuharičin rad pronalazi svoju istinu tek u ustima njezinih gostiju. Potrebne su joj njihove pohvale. Zahtijeva da cijene njezina jela, da uzimaju repete. Smeta joj ako više nisu gladni: do te mjere da se više ne zna jesu li prženi krumpiri namijenjeni mužu ili muž prženim krumpirima. Ta je dvojakost prisutna u cjelokupnom stavu žene kućanice: održava kuću za svojeg muža, ali i očekuje od njega da sav novac koji zaradi da za kupnju namještaja ili hladnjaka. Želi ga usrećiti, ali od njegovih aktivnosti podupire samo one koje se uklapaju u okvir sreće koju je izgradila. Bilo je razdoblja u kojima su takva očekivanja uglavnom bivala zadovoljena. U doba kad je sreća bila i ideal muškarca, kad je prije svega bio privržen domu, obitelji i kad su se i sama djeca htjela definirati putem roditelja, tradicija, prošlosti. Tada je ona koja je upravljala ognjištem, predsjedala stolom bila priznata kao vladarica. Ona i dalje igra tu slavnu ulogu kod nekih zemljoposjednika, kod nekih bogatih seljaka koji s vremena na vrijeme perpetuiraju patrijarhalno društvo. No sve u svemu, brak je danas relikt izumrlih običaja i položaj supruge je mnogo nezahvalniji nego nekada, jer još uvijek ima 321
briana
iste obaveze, ali joj one više ne daju ista prava. Ima iste zadatke, a za njihovo izvršavanje ne dobiva ni nagradu niti čast. Muškarac se danas ženi da bi se usidrio u imananeciji, ali ne i da se u nju zatvori. Želi dom, ali želi i ostati slobodan da iz njega pobjegne. Skrasi se, ali u srcu često ostane lutalica. Ne prezire sreću, ali je i ne pretvara u svrhu samoj sebi. Ponavljanje mu je dosadno. Traži nešto novo, rizik, otpore koje treba svladati, drugarstva, prijateljstva koja ga otimaju samoći u dvoje. Djeca još više od muža žele nadmašiti granice doma. Njihov je život drugdje, pred njima. Dijete vječito želi ono drugo. Žena nastoji izgraditi svijet trajnosti i kontinuiteta: muž i djeca žele nadići situaciju koju ona stvara i koja je njima samo datost. Zato se - ako nije sklona prihvatiti neizvjesnost aktivnosti kojima posvećuje cijeli svoj život - dovodi do toga da silom nameće svoje usluge: iz majke i kućanice pretvara se u maćehu i furiju. Tako ženi rad koji obavlja u kući ne daje autonomiju. Nije izravno koristan zajednici, ne vodi u budućnost, ništa ne proizvodi. Dobiva značenje i dostojanstvo samo kad je uključen u egzistencije koje se proizvodnjom ili djelovanjem nadilaze prema društvu: dakle, daleko od toga da oslobađa matronu, kućanski je rad čini ovisnom o mužu i djeci. Kroz njih opravdava svoju egzistenciju, a ona u njihovim životima predstavlja samo neesencijalno posredovanje. To što je iz njezinih zakonskih obaveza izbrisana riječ »poslušnost«, ne mijenja nimalo njezin položaj. Položaj joj se ne temelji na onome što žele supružnici, nego na samoj strukturi bračne zajednice. Ženi nije dopušteno napraviti pozitivno djelo i zato biti prepoznata kao potpuna osoba. Koliko god bila cijenjena, žena je podčinjena, sporedna, parazit. Njezino je teško prokletstvo to što ni sami smisao njezine egzistencije nije u njezinim rukama. Zato uspjesi i neuspjesi bračnog života mnogo teže padaju njoj nego muškarcu: on je građanin, proizvođač, pa tek onda muž. Ona je prije svega, a često i isključivo, supruga. Rad je ne izvlači iz njezine situacije, dapače, iz te situacije njezin rad dobiva ili ne dobiva svoju cijenu. Ako je puna ljubavi i velikodušno odana, radosno će obavljati svoje zadatke. Ako ih obavlja ljuta, činit će joj se bezličnim obavezama. U njezinoj sudbini oni će uvijek igrati samo neesencijalnu ulogu. Neće biti od pomoći ni u metamorfozama bračnog života. Stoga moramo razmotriti kako se konkretno živi ta sudbina, esencijalno definirana »službom« u krevetu i »službom« u kućanstvu, u kojoj žena dobiva dostojanstvo samo ako prihvati svoju podložnost. Kriza vodi mladu djevojku iz djetinjstva u adolescenciju, a još akutnija kriza je gura u život odrasle osobe. Nemiru koji u žene lako izaziva pomalo nagla seksualna inicijacija pridružuju se tjeskobe svojstvene svakom »prijelazu« iz jednog stanja u drugo. Nietzsche piše: »A zatim: kao nekim užasnim udarom munje brakom su zavitlane u stvarnost i znanje - i to od onoga kojega najviše vole i štuju! Zateknu ljubav i sram u proturječju, čak moraju ushićenje, predanost, dužnost, samilost, strah zbog neočekivane bliskosti Boga i zvijeri i tko zna što još osjećati sve u jednom! - Ovdje je zaista svezan duševni čvor kojemu nema ravna!« Uzbuđenje zbog tradicionalnog »medenog mjeseca« trebalo je djelomice prikriti ovu bespomoćnost: kako je na nekoliko tjedana bila bačena izvan svakodnevnog svijeta i privremeno bi bile presječene sve njezine veze s društvom, mlada žena se više nije
322
briana
smještala u prostor, vrijeme, stvarnost.298 No prije ili kasnije morala bi se u njih vratiti. Nikada ne ulazi bezbrižna u svoj novi dom. Povezana je s očevim domom mnogo više od mladića. Odvajanje od obitelji znači konačno odvikavanje od sise. Tada upoznaje strah od napuštanja i opojnu slobodu. Razdvajanje, ovisno o slučaju, boli manje ili više. Ako je već prekinula veze koje su je spajale s ocem, s braćom i sestrama, i posebice s majkom, ostavlja ih bez drame. Ako oni njome još uvijek dominiraju i praktički može ostati pod njihovom skrbi, manje će osjetiti promjenu u svojoj situaciji. No obično se, čak i ako se bila željela izvući iz očeve kuće, osjeća zbunjeno, razdvojena od maloga društva u koje je bila integrirana, odsječena od svoje prošlosti, svojega dječjeg svemira sigurnih principa i zajamčenih vrijednosti. Samo strastven i pun erotski život može ženu ponovno uroniti u mir imanencije. No obično je isprva više potresena nego ispunjena. Seksualna inicijacija, bez obzira na to koliko bila uspješna, samo pothranjuje njezin nemir. Dan nakon vjenčanja javljaju se u žene mnoge reakcije slične reakcijama na prvu mjesečnicu. Često osjeća gađenje prema tom vrhovnom otkrivanju svoje ženskosti i strah pri pomisli da će se to iskustvo ponoviti. Osjeća i gorko razočaranje dana poslije. Kad je dobila prvu mjesečnicu, djevojčica je tužno shvatila da nije postala odrasla. Razdjevičena mlada žena je odrasla osoba, napravila je posljednji korak, i što sad? To je mučno razočaranje k tome povezano sa samim brakom koliko i s razdjevičenjem. Žena koja je već »bila« sa svojim zaručnikom ili je već »bila« s drugim muškarcima, ali joj brak predstavlja potpuno pristupanje životu odrasle osobe, u mnogo će slučajeva jednako reagirati. Početak nekoga pothvata izaziva oduševljenje. Ali ništa ne deprimira više od otkrivanja sudbine nad kojom više nemamo utjecaja. S te se konačne i nepromjenjive podloge izdiže sloboda u svojoj najnepodnošljivijoj bezrazložnosti. Prije, kad ju je štitio roditeljski autoritet, djevojka se koristila svojom slobodom u pobuni i nadi. Rabila ju je da odbaci i prevlada situaciju u kojoj je istodobno pronalazila sigurnost. Iz toploga obiteljskog krila transcendirala se upravo prema braku. Sada je udana i pred njom nema druge budućnosti. Za njom su se zatvorila vrata doma: tu će biti cijeli njezin dio na zemlji. Točno zna koji su joj zadaci namijenjeni: isti oni koje je obavljala njezina majka. Dan za danom ponavljat će se isti rituali. Kao mlada djevojka, bila je praznih ruku, ali u nadanjima i snovima posjedovala je sve. Sada je dobila djelić svijeta i s tjeskobom razmišlja: to je samo to, zauvijek. Zauvijek taj muž i ta kuća. Nema više što očekivati, više ništa važno za željeti. Svejedno se boji tih novih odgovornosti. Čak i ako je muž stariji i autoritaran, činjenica da s njim ima seksualne odnose oduzima mu dio prestiža. On joj ne može zamijeniti oca, a kamoli majku, ne može je osloboditi iz slobode. U samoći novog doma, žena se, vezana za čovjeka koji joj je više-manje stran, ne više dijete nego supruga, predodređena da postane majka, osjeća paralizirano. Definitivno je odvojena od majčina krila, izgubljena usred svijeta u kojem je ne priziva nijedan cilj, napuštena u zaleđenoj sadašnjosti, te otkriva dosadu i bezličnost čiste faktičnosti. Ta je nesreća izvanredno izražena u dnevniku mlade grofice Tolstoj. Ona se s ushićenjem udala za velikog pisca kojemu se divila. Nakon strastvenih zagrljaja kojima se prepustila na drvenom balkonu kuće u Jasnoj Poljani, shvaća da joj se zgadila tjelesna ljubav, da je daleko od svojih, odsječena od svoje prošlosti, s muškarcem za kojega je bila zaručena osam dana, koji ima sedamnaest godina više od nje i prošlost i interese koji su joj potpuno strani. Sve joj se čini praznim, zaleđenim. Život joj se pretvorio u drijemež. Citirat ću dio u kojem Sofija Tolstoj govori o početku svojega braka i stranice dnevnika koje se tiču njegovih prvih godina.
298
Književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća često je smještala razdjevičenje u spavaća kola u vlaku, što je način da ga se ne smjesti »nigdje«.
323
briana
Sofija se udala 23. rujna 1862. i te se večeri rastala od svoje obitelji: Mučan, bolan osjećaj obuhvatio mi je grlo i stezao ga. Tada sam shvatila da je stigao čas da napustim zauvijek svoju obitelj i sve one koje sam duboko ljubila i s kojima sam oduvijek živjela... Počeli su oproštaji, bilo je grozno... Evo posljednjih minuta. Namjerno sam za kraj sačuvala oproštaj s majkom... Kad sam se izvukla iz njezina zagrljaja i bez osvrtanja uputila u kola, ona je ispustila žalostan krik koji cijeli život nisam mogla zaboraviti. Neprestano je padala jesenska kiša... Zbijena u kutu, pregažena umorom i tugom, pustila sam suze da slobodno teku. Lav Nikolajevič doimao se prilično iznenađenim, čak nezadovoljnim... Kad smo izašli iz grada, u dubini duše sam osjetila strah... Tama me tištala. Nismo si rekli gotovo ništa do prvog stajanja, ako se ne varam u Birjuljevu. Sjećam se da je Lav Nikolajevič bio vrlo nježan i obasipao me pažnjom. U Birjuljevu su nam dali sobe, navodno careve, velike sobe s pokućstvom presvučenim crvenim ripsom, kojima je nedostajalo gostoljubivosti. Donijeli su nam samovar. Šutjela sam poput osuđenice, skvrčena u kutu divana. »Dobro«, reče mi Lav Nikolajevič, »bi li nam učinila čast?« Poslušala sam i poslužila čaj. Bila sam zbunjena i nisam se mogla osloboditi nekakve strepnje. Nisam se usuđivala obraćati se Lavu Nikolajeviču s »ti« i izbjegavala sam ga zvati imenom. Još sam mu dugo nastavila govoriti »vi«. Dvadeset i četiri sata poslije stižu u Jasnu Poljanu. Sofija nastavlja sa svojim dnevnikom 8. listopada. Uznemirena je. Muči je činjenica da njezin muž ima prošlost. Otkad znam za sebe, oduvijek sam sanjala o potpunom, svježem, čistom biću koje bih voljela... Teško mi se odreći tih djetinjih sanja. Kad me ljubi, stalno mislim na to da nisam prva koju tako ljubi. Sutradan zapisuje: Osjećam se pritiješnjeno. Noćas sam ružno sanjala i, iako ne mislim stalno na to, duša mi nije ništa lakša. U snu mi se pokazala majka i to me jako zaboljele Kao da spavam i ne mogu se probuditi... Nešto me tišti. Neprestano mi se čini da ću umrijeti. Čudno je pomišljati na takvo što, sada kada imam muža. Čujem ga kako spava tamo i bojim se biti sama. Ne želi me pustiti u sobu, to me jako rastužuje. Sve tjelesno mu se gadi. 11. listopada: Strašno sam, strašno tužna i sve se više povlačim u sebe. Muž mi je bolestan, loše volje i ne voli me. Očekivala sam takvo što, ali nisam znala da će biti ovako strašno. Tko se pita jesam li štetna? Nitko, čini se, ne shvaća da ne mogu stvoriti sreću, ni za njega niti za sebe. Prije sam se u trenucima tuge pitala: »Čemu živjeti kad druge činiš nesretnima, a sebe očajnom?« Ta mi se misao i sada stalno vraća, i umirem od straha. On je iz dana u dan sve hladniji dok ga ja, naprotiv, sve više volim... Prisjećam se svojih. Kako je život tada bio lak! A sada, moj Bože! Srce mi se slama! Nitko me ne voli... Draga mama, draga Tanja, kako su bile divne!
324
briana
Zašto sam ih ostavila? Tužno je to, užasno! Ipak, Ljovočka je sjajan čovjek. .. Nekoć sam revno živjela, radila, obavljala kućanske poslove. Sada je sa svime svršeno: mogla bih čitave dane ostati tiho, skrštenih ruku, razmišljajući o minulim godinama. Htjela sam nešto raditi, ali nisam mogla... Bilo bi mi zadovoljstvo svirati klavir, ali ovdje je to jako nezgodno... Ljovočka mi je danas predložio da ostanem doma dok on ide u Nikoljskoe. Trebala sam pristati da ga oslobodim sebe, ali nisam smogla snage... Jadan čovjek! Posvuda traži nešto što bi mu odvratilo pažnju i udaljilo ga od mene. Zašto uopće živim? 13. studenog 1863.: Priznajem, ne znam si naći okupaciju. Ljovočka je sretan, ima pamet i dar, dok ja nemam ni jedno ni drugo. Nije teško naći nešto za raditi, ovdje posla ne nedostaje. Ali treba naći užitak u tim tričavim poslovima, naučiti ih voljeti: na primjer hranjenje kokoši, nabadanje po klaviru, čitanje puno gluposti i jako malo zanimljivih stvari, kiseljenje krastavaca... Toliko sam dubinski uspavana da mi ni putovanje u Moskvu ni očekivanje djeteta ne izazivaju nikakvu emociju, ni najmanju radost, ništa. Tko će mi pokazati kako da se probudim, da oživim? Ubija me ova samoća. Nisam na nju navikla. Doma je bilo toliko živosti, a ovdje je, kad ga nema, sve sumorno. Njemu je samoća poznata. On ne crpi zadovoljstvo kao ja, iz druženja s bliskim prijateljima, nego iz svojih aktivnosti... Odrastao je bez obitelji. 23. studenog: Da, neaktivna sam, ali nisam takva prirodno. Jednostavno, ne znam kojim se poslom pozabaviti. Katkad osjećam ludu želju da pobjegnem od njegova utjecaja... Zašto me njegov utjecaj opterećuje?... Zato što sam počela misliti njegove misli i gledati njegovim očima, u želji da postanem poput njega, a gubeći sebe. I ja sam se također promijenila, što mi dodatno otežava život. 1. travnja: Velika mi je mana to što nemam vlastitih sposobnosti... Ljova je jako zaokupljen svojim poslom i upravljanjem imanjem, dok se ja ne brinem ni za što. Nemam dara ni za što. Voljela bih imati više posla, ali pravoga posla. Nekoć sam za ovako lijepih proljetnih dana osjećala potrebu, želju za nečime. Bog zna što sam sve sanjala! Sada ništa ne trebam, više ne osjećam onu neodređenu i glupu težnju prema bog zna čemu, jer - pronašavši sve - nemam više što tražiti. Svejedno mi se događa da se dosađujem. 20. travnja: Ljova se sve više udaljava od mene. Tjelesna strana ljubavi kod njega igra veliku ulogu, a kod mene nikakvu. Očito je da mlada žena tih šest prvih mjeseci pati zbog razdvajanja od svoje obitelji, zbog svoje usamljenosti, zbog konačnog oblika koji je poprimila njezina sudbina. Prezire tjelesne odnose sa svojim mužem i dosađuje se. Tu dosadu sve do suza osjeća Colettina299 majka nakon prvog vjenčanja koje su joj nametnula braća: Ostavila je dakle topao belgijski dom, podrumsku kuhinju koja je mirisala na plin, vrući kruh i kavu, ostavila je klavir, violinu, velikog Salvatora Rosu kojeg je naslijedila od oca, posudu za čuvanje duhana i fine glinene lule dugih cijevi..., otvorene knjige i zgužvane novine da bi kao svježa mlada ušla u kuću 299
Claudinin dom
325
briana
sa stubištem koju je obavijala ciča zima šumskog kraja. U njoj je našla neočekivanu bijelo-zlatnu dnevnu sobu u prizemlju, ali jedva ožbukan prvi kat, pust kao tavan... ledene spavaće sobe nisu obećavale ni ljubav ni slatki počinak... Sido, koja je žudjela za prijateljima, nevinom i veselom društvenošću, našla je u vlastitoj kući samo sluge i prepredene seljake... Ispunila je veliku kuću cvijećem, obojila u bijelo tmurnu kuhinju, osobno nadgledala pripremu flamanskih jela, mijesila kolače s grožđicama i čekala svoje prvo dijete. Divljak bi joj se nasmiješio između dvije šetnje i opet izašao... Kad je iscrpila gurmanske recepte, strpljenje i laštilo, Sido je - mršava od izolacije - počela plakati... Marcel Prévost je u Lettres à Françoise Mariée (Pisma udanoj Françoise) opisao nemir mlade žene po povratku s medenog mjeseca. Razmišlja o majčinu stanu sa svojim namještajem u stilu Napoleona III. i MacMahona, zrcalima, tamnim ormarima od šljivovine, svime što je smatrala tako zastarjelim, tako smiješnim... U trenutku joj se sve to pojavljuje u sjećanju kao istinsko utočište, kao pravo gnijezdo, gnijezdo u kojem je nad njom bdjela nesebična nježnost, u zaklonu od svih oluja i opasnosti. Ovaj ovdje stan s mirisom novog tepiha, golim prozorima, razbacanim stolcima, cijelim svojim ozračjem improvizacije i lošeg starta, ne, to nije gnijezdo. Ovo je samo mjesto gnijezda koje treba sviti... Najednom je osjetila strašnu tugu, tugu kao da su je ostavili u pustinji. Iz toga nemira često kod mlade žene nastaju stanja duge melankolije i različitih psihoza. Posebice osjeća, u obliku različitih neurotičnih opsesija, vrtoglavost svoje prazne slobode. Na primjer, razvija fantazije o prostituciji koje smo već susreli kod mlade djevojke. Pierre Janet300 navodi slučaj mlade udane žene koja nije mogla podnijeti da ostane sama u stanu jer je dolazila u iskušenje da stane na prozor i namiguje prolaznicima. Druge su abulične prema svijetu koji se »više ne doima stvarnim«, koji ispunjavaju duhovi i scenografija od oslikanog kartona. Ima i onih koje se trude negirati svoju odraslost, koje će je ustrajno negirati cijeli svoj život. Takva je primjerice pacijentica koju Janet naziva Qi: Qi, žena od trideset i šest godina, opsjednuta je idejom da je mala djevojčica od deset do dvanaest godina. Pogotovo kad nema nikoga, prepušta se skakanju, smijanju, plesanju, raspleće si kosu, pušta je da joj se raspe po ramenima, katkad je mjestimično odreže. Željela bi se moći u potpunosti prepustiti tom snu da je dijete. Velika je šteta što se ne može pred svima igrati skrivača, izvoditi psine... »Voljela bih da ljudi misle da sam dobra, bojim se da sam ružna, voljela bih da im se sviđam, da čavrljaju sa mnom, da me maze, da mi neprestano govore da me vole kao što se voli malu djecu... Dijete volite zbog njegovih nestašluka, dobrog srdašca, dragosti, a što ga tražite zauzvrat? Da vas voli, ništa više. To je baš dobro, ali ne mogu to reći mužu, ne bi me razumio. Vidite, toliko bih voljela biti djevojčica, imati oca i majku koji
300
Les Obsessions et la psychastenie.
326
briana
me drže na krilu, miluju po kosi... Ali ne, ja sam gospođa, majka obitelji. Treba održavati kuću, biti ozbiljna, samostalno misliti... Oh, kakav život!« I za muškarca je brak često kriza. Dokaz tomu je što mnoge muške psihoze nastaju tijekom zaruka ili na početku bračnog života. Mladić nije toliko povezan s obitelji kao njegove sestre, nego je član nekog bratstva: visoke škole, sveučilišta, cehovske udruge, društva, koje ga štiti od usamljenosti. Napušta tu skupinu da bi započeo pravi život odrasle osobe. Boji se samoće i u mnogo slučajeva se ženi da bi je spriječio. No prevari ga iluzija koju održava društvo, prema kojoj par predstavlja »bračnu zajednicu«. Osim za kratkog požara ljubavne strasti, dvije individue ne mogu činiti svijet koji svaku od njih štiti od svijeta. Oboje to osjete već dan nakon vjenčanja. Žena koja ubrzo postaje bliska i podčinjena, ne krije mužu njegovu slobodu. Ona je obaveza, a ne alibi. Ona ga ne oslobađa tereta njegovih odgovornosti, nego ih naprotiv otežava. Razlika u spolovima često implicira dobnu razliku, razliku u obrazovanju i statusu, koje ne omogućuju nikakvo stvarno sporazumijevanje: iako se poznaju, supružnici su si stranci. Nekoć se između njih znao ispriječiti pravi ponor: mlada djevojka, odgojena u neznanju i nevinosti, nije imala nikakvu »prošlost«, dok je njezin zaručnik »živio«. Na njemu je bilo da je uvede u stvarnost egzistencije. Nekim je muškarcima laskala ta osjetljiva uloga. Oni koji su bili prisebniji zabrinuto su odmjeravali udaljenost koja ih razdvaja od njihove buduće partnerice. Edith Wharton je u svojem romanu Doba nevinosti opisala dvojbe mladog Amerikanca iz 1870. godine pred onom koja mu je suđena: S novim je strahopoštovanjem pogledao iskreno čelo, ozbiljne oči i vesela nevina usta mladog stvorenja čijoj će duši postati skrbnik. Taj zastrašujući proizvod društvenog sustava kojemu je pripadao i vjerovao, mlada djevojka koja nije znala ništa, a očekivala je sve, pogledala ga je kao stranac... Što bi on i ona zapravo mogli znati jedno o drugome, budući da mu je kao »pristojnom momku« bila dužnost skrivati svoju prošlost od nje, a njezina dužnost, kao cure za udaju, da nema prošlosti koju bi trebalo sakriti? Mlada djevojka, središte toga razrađenog sustava mistifikacije, bila je zbog svoje iskrenosti i samouvjerenosti još teže dokučiva. Bila je otvorena, siroto milo, jer nije imala ništa za skrivati, a samouvjerena jer nije znala ništa što bi je poticalo na oprez; i bez ikakve bolje spreme, trebala je preko noći uroniti u ono što ljudi okolišajući nazivaju »životnim činjenicama«... No kad ju je ukratko proučio, obeshrabrila ga je misao da su njezina iskrenost i nevinost samo umjetni proizvod... tako lukavo izrađen u uroti majka i teta i baka i odavno pokojnih pretkinja, jer je to trebalo biti ono što on želi, na što ima pravo, tako da se može gospodski izdovoljiti razbijajući ga kao sliku od snijega. Danas jaz nije toliko dubok jer mlada djevojka nije toliko umjetno biće. Bolje je upućena i oboružana za život. No često je još uvijek mnogo mlađa od svojega muža. Važnost dobne razlike ne ističe se dovoljno. Posljedice različitih zrelosti često se poistovjećuju s razlikama u spolovima. U mnogo slučajeva žena nije dijete zato što je žena, nego zato što je zapravo vrlo mlada. Preopterećena je ozbiljnošću svojega muža i njegovih prijatelja. Sofija Tolstoj je, otprilike godinu dana nakon vjenčanja, zapisala sljedeće:
327
briana
Star je i previše zaokupljen, a ja, ja se osjećam toliko mladom i toliko bih rado izvodila gluposti! Umjesto da odem spavati, voljela bih raditi piruete, ali s kim? Obavija me ozračje starosti, sve u mojoj okolini je staro. Trudim se potisnuti svaki mladenački polet, toliko bi bio neprikladan u ovom razumnom okruženju. Muž pak u svojoj ženi vidi »bebu«. Ona mu nije družica kakvu je očekivao i daje joj to do znanja. Za nju je to poniženje. Dakako da joj je na izlasku iz očeva doma drago pronaći vodiča, ali bi također voljela da je se smatra »odraslom osobom«. Želi ostati dijete, želi postati ženom. Stariji suprug nikad se prema njoj ne može ophoditi tako da je posve zadovolji. Čak i kad je dobna razlika neznatna, djevojka i mladić i dalje su uglavnom odgojeni sasvim drukčije. Ona dolazi iz ženskog svijeta gdje joj je utuvljena ženska mudrost, poštovanje ženskih vrijednosti, dok je on prožet principima muške etike. Nerijetko im je vrlo teško međusobno se razumjeti i brzo se rađaju sukobi. Zbog činjenica da brak normalno podčinjava ženu mužu, problem bračnih odnosa se u svoj svojoj akutnosti posebno svaljuje na nju. Paradoks braka jest u tome što ima i erotsku i društvenu ulogu. Ta se dvojakost odražava u licu koje muž pokazuje svojoj mladoj ženi. On je polubog obdaren muževnim prestižem, kojemu je svrha da zamijeni oca: on je zaštitnik, hranitelj, učitelj, vodič. Suprugin život treba procvjetati u njegovoj sjeni. On je posjednik vrijednosti, jamac istine, etičko opravdanje para. No on je i mužjak s kojim treba dijeliti često sramotno, čudno, mrsko ili potresno, u svakom slučaju neizvjesno iskustvo. On poziva ženu da se s njim valja u bestijalnosti, a pritom je čvrstom rukom usmjerava prema idealu. Kada su se, na povratku kući, zaustavili u Parizu, Bernard jedne večeri protestno napusti varijete jer ga je sablaznila predstava: »Reći da to stranci gledaju! Kakva sramota! A upravo će nas po tome ocijeniti...« Therese se čudila da je taj sramežljivko isti onaj čovjek s kojim je morala u roku kraćem od jednog sata toliko puta potražiti novu hladovinu.301 Mnogi su hibridni oblici mogući između mentora i fauna. Katkad je muškarac ujedno otac i ljubavnik, seksualni čin postaje sveta orgija, a supruga zaljubljena žena koja u naručju supruga pronalazi konačni spas, iskupljen potpunom predajom. Takva je ljubav-strast u bračnom životu veoma rijetka. Katkad također žena platonski voli muža, ali se ne može prepustiti u naručju toga čovjeka kojeg previše poštuje. Takva je jedna od Stekelovih pacijentica: »Gospođa D. S., udovica znamenitog umjetnika, sada ima četrdeset godina. Iako je obožavala muža, bila je s njim potpuno frigidna.« Osim toga, žena može nasladu s mužem doživljavati kao zajedničko poniženje koje u njoj ubija bilo kakvo poštovanje ili uvažavanje prema njemu. S druge strane, erotski neuspjeh zauvijek spušta muža na razinu grubijana: kako ga mrzi tjelesno, prezirat će ga duhovno. Vidjeli smo obrnute slučajeve, u kojima prijezir, antipatija, ljutnja ženu osuđuju na frigidnost. Prilično se često događa da muž nakon seksualnog iskustva i dalje ostaje poštovana superiorna osoba kojoj se opraštaju životinjske slabosti. Čini se da je među ostalima to 301
Mauriac, Thérèse Desqueyroux
328
briana
bio slučaj Adèle Hugo. Ili je pak muž ugodan partner bez prestiža. Katherine Mansfield je opisala jedan od oblika koji može poprimiti ta podvojenost u priči Prélude: Zaista joj je bio drag. Voljela ga je i divila mu se i poštovala ga je strahovito. Oh, više nego ikoga drugoga na svijetu. Poznavala ga je u potpunosti. Bio je sama istina i poštenje, i unatoč svom svojem praktičnom iskustvu bio je strašno jednostavan, lako ga je bilo zadovoljiti, lako povrijediti... Kad samo ne bi tako skakao na nju, i glasno lajao, i gledao je tako željnim zaljubljenim očima. Bio je prejak za nju; oduvijek je mrzila stvari koje su se u nju zalijetale, od djetinjstva. Bilo je trenutaka kad je bio zastrašujući, zaista zastrašujući, kad bi gotovo zavikala na sav glas: »Ubijaš me!« U tim je trenucima htjela reći najgrublje, odvratne stvari... Da, da, točno tako... Uza svu ljubav i poštovanje, mrzila ga je... Nikad joj to nije bilo tako jasno kao sada. Tu su svi ti osjećaji prema njemu, jasni i definirani, jedan istinit kao drugi. I bio je taj drugi osjećaj, mržnja, stvaran kao i ostali. Mogla bi te osjećaje spakirati u paketiće i dati ih Stanleyju. Rado bi mu predala taj posljednji kao iznenađenje. Mogla mu je zamisliti pogled kad bi ga otvorio. Daleko od toga da si mlade žene uvijek svoje osjećaje priznaju s takvom iskrenošću. Voljeti svojega supruga i biti sretna obaveza je koju žena ima prema sebi i prema društvu. To od nje očekuje njezina obitelj. Ili obitelji, ako je bila neprijateljski raspoložena prema braku, želi pokazati da je bila u krivu. Uglavnom počinje svoj bračni život u lošoj vjeri. Obično se uvjerava da prema svojem mužu osjeća veliku ljubav. Ta je strast sve maničnija, posesivnija, ljubomornija što je žena manje zadovoljena seksualno. Da bi se utješila od razočaranja koje si isprva ne želi priznati, nezasitna je u potrebi za muževom prisutnošću. Stekel navodi brojne primjere tih patoloških veza. Jedna je žena zbog djetinjastih fiksacija bila frigidna prvih nekoliko godina bračnog života. Tada se u njoj razvila hipertrofirana ljubav koja se često susreće u žena koje ne žele vidjeti da je muž prema njima ravnodušan. Živjela je samo za muža i mislila samo na njega. Izgubila je svu volju. On joj je ujutro trebao sastaviti dnevni raspored, reći joj što treba kupiti itd. Ona je sve savjesno obavljala. Ako joj ne bi rekao što da radi, ostala bi čitav dan u svojoj sobi brinući se za njega. Nije ga mogla nikamo pustiti bez nje. Nije mogla ostati sama, voljela ga je držati za ruku... Bila je nesretna i plakala bi satima, strepila za svojeg muža, a ako nije imala razloga za strepnju, sama bi ih stvorila. Moj drugi slučaj je slučaj žene koja se od straha da izađe sama zatvorila u svoju sobu kao u zatvor. Pronašao sam je kako drži muža za ruke i preklinje ga da zauvijek ostane uz nju... U sedam godina braka nikad nije uspio imati odnose sa svojom ženom. Sličan je i slučaj Sofije Tolstoj. Iz odlomaka koje sam citirala i iz ostatka dnevnika jasno je da je odmah po vjenčanju shvatila da ne voli muža. Tjelesni odnosi koje je s njim imala gadili su joj se. Zamjerala mu je njegovu prošlost, smatrala ga je starim i dosadnim, osjećala animozitet prema njegovim zamislima. Uostalom, čini se da ju je, tako pohlepan i brutalan u krevetu, zanemarivao i grubo s njom postupao. S kricima očaja, priznanjima 329
briana
o dosadi, tuzi i ravnodušnosti miješaju se ipak kod Sofije prosvjedi strastvene ljubavi. Želi neprestance uza sebe imati voljenog supruga. Čim je daleko muči je ljubomora. Piše: 11. siječnja 1863.: Moja je ljubomora urođena bolest. Ili proizlazi iz činjenice da volim njega i samo njega, pa mogu biti sretna samo s njim, zbog njega. 15. siječnja 1863.: Voljela bih da sanja i misli samo na mene i voli jedino mene... Tek što si kažem: volim i ovo, ono, odmah se povučem i osjećam da ne volim ništa izvan Ljovočke. Međutim, apsolutno bih trebala voljeti još nešto, kao što on voli svoj posao... Ali osjećam toliku tjeskobu bez njega. Osjećam kako iz dana u dan raste potreba da ostanem uz njega. 17. listopada 1863.: Osjećam da ga ne mogu pravo razumjeti, zato ga tako ljubomorno špijuniram... 31. srpnja 1868.: Smiješno je čitati vlastiti dnevnik! Koliko proturječja! Kao da sam nesretna žena! Postoji li uopće skladniji i sretniji par od našega? Moja ljubav samo raste. Još ga uvijek volim istom nemirnom, strastvenom, ljubomornom, poetičnom ljubavlju. Njegova me sabranost i samouvjerenost katkad živcira. 16. rujna 1876.: Pohlepno tražim po njegovu dnevniku stranice gdje govori o ljubavi, i čim sam ih pronašla, počela me izjedati ljubomora. Zamjeram Ljovočki što je otišao. Ne spavam, više gotovo ništa ne jedem, gutam svoje suze ili pak plačem kriomice. Svaki dan imam blagu groznicu, a noću me trese zimica... Jesam li kažnjena jer sam toliko voljela? U svim ovim stranicama osjećamo uzaludan trud da se moralnom ili »poetskom« egzaltacijom kompenzira nedostatak istinske ljubavi. Zahtjevnost, nemir, ljubomora odražavaju prazninu njezina srca. Mnogi morbidni slučajevi ljubomore razvijaju se u sličnim okolnostima. Ljubomora na neizravan način izražava nezadovoljstvo koje žena objektivizira izmišljanjem suparnice. Kako nikad uz muža nije doživjela osjećaj ispunjenosti, na neki način racionalizira svoje razočaranje zamišljajući da je muž vara. Vrlo često, zbog morala, licemjerja, ponosa, stidljivosti, žena ustraje u svojoj laži. »Često se odbojnost prema milom suprugu ne uočava čitav život: naziva je se melankolijom ili nekim drugim imenom«, kaže Chardonne.302 Ali neprijateljstvo nije manje stvarno ako ga se ne imenuje. Izražava se manje ili više silovito kroz nastojanja mlade žene da odbije suprugovu dominaciju. Nakon medenog mjeseca i razdoblja uznemirenosti koje ga često slijedi, pokušava ponovno osvojiti svoju autonomiju. To nije jednostavan pothvat. Muž posjeduje moralnu i društvenu superiornost zbog činjenice da je često od nje stariji, da u svakom slučaju posjeduje muževni prestiž, da je po zakonu »glava obitelji«. Vrlo često posjeduje i intelektualnu superiornost, barem naizgled. Ispred žene je po kulturi ili makar po stručnom obrazovanju. Od adolescencije muškarac se zanima za stvari iz svijeta: to su njegove stvari. Poznaje malo prava, prati politiku, pripada stranci, sindikatu, udrugama. S obzirom na to da je radnik, građanin, njegovo se razmišljanje angažira u djelovanje. Poznaje kušnju stvarnosti s kojom nije moguće varati. To znači da prosječan muškarac posjeduje tehniku rasuđivanja, sklonost prema činjenicama i iskustvu, izvjesnu sposobnost kritičkog razmišljanja. To je ono što i dalje nedostaje brojnim djevojkama. Čak i ako su čitale, slušale predavanja, dotakle se lijepih 302
Eve.
330
briana
umjetnosti, njihova znanja - više-manje slučajno nagomilana - ne sačinjavaju kulturu. Nisu loše u rasuđivanju zbog intelektualne mane, nego ih praksa nije na njega prisilila. Za njih je razmišljanje više igra nego instrument. Čak ni pametne, senzibilne, iskrene žene ne znaju, u nedostatku intelektualne tehnike, predstaviti svoje stavove i izvesti iz njih zaključke. Zato će čak i daleko veći mediokritet od muža lako ostvariti prednost pred njima. Znat će dokazati da je u pravu čak i kad je u krivu. U muškim rukama logika se često pretvara u nasilje. Chardonne je u L'Epithalame dobro opisao taj podmukli oblik opresije. Stariji, kulturniji i obrazovaniji od Berthe, Albert se služi tom superiornošću da bi, kad ih ne dijeli, pobio svaku vrijednost stavovima svoje žene. On joj neumorno dokazuje da ima pravo. Ona pak ne popušta i odbija prihvatiti da u rasuđivanju njezina muža postoji ikakva bit: on ustraje u svojim idejama, to je sve. Tako se između njih produbljuje ozbiljno nerazumijevanje. On ne nastoji razumjeti osjećaje i reakcije koje ona ne zna opravdati, ali su u njoj duboko ukorijenjeni. Ona ne razumije što bi moglo živjeti iza pedantne logike kojom je muž obasipa. Njega čak počinje iritirati neznanje koje mu ona nikad nije krila i izaziva je s pitanjima iz astronomije. Ipak mu laska činjenica da joj predlaže lektiru i da u njoj ima slušatelja nad kojim lako dominira. U borbi u kojoj je njezina intelektualna nedostatnost svaki put osuđuje na poraz, mlada žena nema drugog izlaza osim šutnje, suza ili nasilja: Zaglušenog uma, kao da su je oborili udarci, Berthe više nije mogla razmišljati, kad je opet začula taj istrzan i prodoran glas. Albert ju je i dalje obavijao nametljivim zujanjem da bi je zbunio, ranio u nemoći njezina poniženog duha... Bila je poražena, razoružana pred oštrinom nezamislivog dokazivanja, pa je, da bi se otarasila te nepravedne sile, povikala: Ostavi me na miru! Riječi su joj se činile preslabima. Pogledala je kristalnu bočicu na toaletnom stolu i najednom je zavitlala na Alberta... Žena se katkad pokušava boriti. Često ipak htjela-ne htjela prihvaća, poput Nore u Kući lutaka303 da muškarac razmišlja umjesto nje. On će biti savjest para. Iz plahosti, neugode, lijenosti, žena prepušta muškarcu brigu za formiranje zajedničkih stavova o svim općim i apstraktnim temama. Inteligentna, kulturna, neovisna žena koja se međutim petnaest godina divila mužu kojeg je smatrala superiornim ispričala mi je koliko je bila uznemirena kad je, po njegovoj smrti, morala sama odlučivati o svojim uvjerenjima i svojem ponašanju. I dalje pokušava pogoditi što bi on mislio i odlučio u svakoj pojedinoj okolnosti. Muž uglavnom uživa u toj ulozi mentora i vođe.304 Na kraju dana punog poteškoća u odnosima s jednakima, podčinjavanja nadređenima, voli se osjećati apsolutno superiornim i dijeliti neporecive istine.305 Izlaže što mu se dogodilo 303
»Kad sam još bila kod tate, on mi je iznosio svoje nazore, pa sam i ja imala isto takve nazore. Ako sam katkada drukčije mislila, zatajila sam to jer mu ne bi bilo pravo... Onda sam prešla iz očevih ruku u tvoje. Ti si sve uredio po svome ukusu i ja sam usvojila tvoj ukus; ili sam se samo tako pravila; ne znam više točno - čini mi se i jedno i drugo; malo jedno i malo drugo... Ti i tata, vi ste mi mnogo naškodili. Spriječili ste me u razvoju.« 304 Helmer kaže Nori: »Nemoj misliti da si mi manje draga zato što se ne znaš sama snaći. Osloni se samo na mene, ja ću te voditi, štititi. Slab bih ja bio muškarac kad me ženska slabost, tvoja slabost, ne bi još više privlačila k tebi... Samo se mirno odmori, a ja ću raširiti svoja krila, ja ću te čuvati i štititi... Muškarcu je neopisivo ugodno znati da je svojoj ženi oprostio... Ona je postala, da tako kažem, istodobno njegova žena i njegovo dijete. A to ćeš mi ti odsad i biti, ti slabi i nemoćni stvore. Nikad se ne smiješ bojati, Nora. Budi samo iskrena, pa ću ja biti i tvoja volja i tvoja savjest.« 305 Usp. D. H. Lawrence, Fantasìa of the Unconscious: »Morate se boriti da žena u vama vidi istinskog muškarca, pravog pionira. Nijedan muškarac nije muškarac ako nije za svoju ženu pionir. Morat ćete se još žešće boriti da pokori svoj cilj vašemu... A kako je onda divno! Kako je divno vratiti se navečer k njoj, dok ona sjedi, napola u strahu, i čeka! Kako se lijepo vratiti kući k njoj!... Kako se bogato osjećate, umorni, sa svim teretom dana u venama, vrativši se kući!... I osjećate neizmjernu zahvalnost prema ženi koja vas voli i vjeruje u vaš cilj.«
331
briana
tijekom dana, brani svoje gledište od neistomišljenika, zadovoljan što je u supruzi pronašao dvojnika koji ga potvrđuje u sebi samom. Komentira novine i političke vijesti i rado čita naglas svojoj ženi tako da ni sam njezin odnos s kulturom ne bude autonoman. Da bi povećao svoj autoritet, preuveličava žensku nesposobnost kako mu drago. Ona više ili manje poslušno prihvaća tu podređenu ulogu. Znamo s kojim začuđenim zadovoljstvom žene, koje iskreno žale kad im muža nema, u sebi tom prigodom otkrivaju neslućene mogućnosti. Upravljaju poslovima, podižu djecu, odlučuju i obavljaju što treba bez pomoći. Pate kad ih povratak muža iznova osudi na nesposobnost. Brak potiče muškarca na hirovitu vlast: nema univerzalnijeg i neodoljivijeg iskušenja od onoga za dominacijom. Predati dijete majci, predati ženu mužu znači širiti tiraniju svijetom. Suprugu često nije dovoljno da ga se podržava i da mu se divi, da savjetuje i da vodi. On naređuje, glumi vladara. Kod kuće, usmjeravajući svoj autoritet na ženu, oslobađa se svih frustracija koje je nagomilao u djetinjstvu, tijekom života, koje dnevno gomila među drugim muškarcima čija ga egzistencija muči i vrijeđa. Glumi žestinu, moć, nepopustljivost. Ispušta naredbe strogim glasom, ili pak viče, udara šakom o stol. Ta je predstava ženi svakodnevna stvarnost. Toliko je uvjeren u svoja prava da mu se bilo kakva autonomija koju je njegova žena sačuvala doima kao pobuna. Volio bi je spriječiti da diše bez njega. Ona se unatoč svemu buni. Čak i ako je na početku priznavala muževni prestiž, njezina zaslijepljenost brzo iščezava. Dijete jednoga dana shvati da je njegov otac samo slučajni pojedinac. Supruga ubrzo otkrije da pred njom nije uzvišen lik Sizerena, Vođe, Gospodara, nego muškarac. Ne vidi razloga da mu se pokorava. On u njezinim očima predstavlja samo nezahvalnu i nepravednu dužnost. Katkad se pokorava s mazohističkim užitkom. Preuzima ulogu žrtve i njezina je predaja samo dugo i tiho zamjeranje. Ali često se i otvoreno bori protiv svojega gospodara i nastoji mu uzvratiti tiranijom. Muškarac je lakovjeran kad zamišlja da će lako pokoriti ženu svojoj volji i da će je »oblikovati« kako želi. »Žena je ono u što je pretvori muž«, tvrdi Balzac, ali nekoliko stranica dalje kaže suprotno. U polju apstrakcije i logike, žena se često miri s prihvaćanjem muškog autoriteta. No kad je riječ o gledištima i navikama do kojih joj je zaista stalo, suprotstavlja mu lukavu svojeglavost. Ona je pod mnogo jačim utjecajem svojega djetinjstva i mladosti nego muškarac, zato što je dulje zatočena u svojoj individualnoj priči. Najčešće se nikada ne riješi onoga što je naučila u tim razdobljima. Muž će ženi nametnuti političko mišljenje, ali neće promijeniti njezina vjerska uvjerenja ni odagnati njezino praznovjerje. To zaključuje Jean Barois koji je bio zamišljao da zaista utječe na malu pobožnu neznalicu s kojom je dijelio život. Snuždeno kaže: »Um male djevojčice, zadojen u sjeni provincijskog mjesta: sve tvrdnje ignorantske gluposti, to se ne može očistiti.« Žena usprkos naučenim stavovima i principima koje ponavlja poput papige, sačuva svoje vlastito viđenje svijeta. Taj je otpor može onesposobiti u razumijevanju muža koji je od nje pametniji. Ili je, naprotiv, može uzdignuti iznad muške ozbiljnosti kako se događa Stendhalovim ili Ibsenovim junakinjama. Katkad se iz neprijateljstva prema muškarcu - bilo da ju je seksualno razočarao ili naprotiv dominira nad njom i želi mu se osvetiti - namjerno drži vrijednosti koje ne odgovaraju njegovima. Oslanja se na autoritet majke, oca, brata, neke muške ličnosti koja joj se čini »superiornom«, ispovjednika, sestre, da bi mu dokazala da je u krivu. Ili mu ne suprotstavlja ništa pozitivno, već se trudi sustavno mu proturječiti, napadati ga, vrijeđati ga. Nastoji mu utuviti u glavu kompleks manje vrijednosti. Dakako, ako ima potreban kapacitet, uživat će u zasjenjivanju svojega muža, u nametanju mužu svojih gledišta, mišljenja, uputa. Ugrabit će sav moralni autoritet. U slučajevima kad ne može osporiti 332
briana
duhovnu supremaciju muža, pokušat će se osvetiti na seksualnoj razini. Ili mu se uskraćuje poput Madame Michelet o kojoj nam Halevy kaže sljedeće: Željela je posvuda dominirati. U krevetu jer je to morala i za radnim stolom. Ciljala je na stol i Michelet joj ga je isprva zabranio, pa je ona zabranila krevet. Više je mjeseci par živio čedno. Naposljetku je Michelet dobio krevet, a Athenais Mialaret ubrzo poslije stol: bila je rođena spisateljica i to je bilo njezino pravo mjesto... Ili se pak ukoči u muževu naručju i povrijedi ga svojom frigidnošću. Ili se pokaže hirovitom, koketnom, tako da je on ponizno moli. Očijuka, pravi ga ljubomornim, vara ga: na ovaj ili onaj način pokušava ga poniziti u njegovoj muževnosti. Ako je oprez sprječava da ode do kraja, u najmanju ruku ponosno u svojem srcu čuva tajnu svoje ohole hladnoće. Katkad je povjeri dnevniku, češće prijateljicama. Mnoge udane žene uživaju u međusobnom otkrivanju »trikova« kojima se služe da bi odglumile zadovoljstvo koje navodno ne osjećaju. I divljački se smiju taštoj lakovjernosti svojih naivaca. Ta su povjeravanja možda još jedna predstava. Nejasna je granica između frigidnosti i želje za frigidnošću. U svakom slučaju smatraju se neosjetljivima i na taj način zadovoljavaju svoju ljutnju. Postoje žene - uspoređuje ih se s »bogomoljkama« - koje žele danonoćno trijumfirati: hladne su u zagrljajima, prezrive u razgovorima, tiranske po ponašanju. Tako se, prema svjedočenju Mabel Dodge, prema D. H. Lawrenceu ponašala supruga mu Frieda. Kako nije mogla poreći njegovu intelektualnu nadmoć, pokušala mu je nametnuti vlastitu viziju svijeta u kojoj su vrijedile jedino seksualne vrijednosti. Morao je vidjeti svijet njezinim očima, a njezina je pak uloga bila da ga vidi s gledišta seksa. Prihvaćala je ili odbacivala iskustvo s toga kuta gledanja. Jednog je dana izjavila Mabel Dodge: »Sve mora dobiti od mene. Ako me nema, ne osjeća ništa. Ništa. I knjige dobiva od mene«, hvalila se. »Nitko to ne zna. Ta ispisala sam mu stranice i stranice knjiga.« Svejedno osjeća strašnu potrebu da si neprestano ponavlja koliko je on treba. Zahtijeva da se stalno bavi njome: ako to ne čini spontano, stjera ga u kut. Frieda se vrlo savjesno trudila da nikad ne dopusti da se njezini odnosi s Lawrenceom odvijaju u miru koji obično zavlada među oženjenim ljudima. Čim bi osjetila da se uljuljkao u rutinu, bacila bi mu bombu. Nikad ne bi smio zaboraviti na nju. Ta potreba za neprekidnom pažnjom... postala je, kad sam ih ja upoznala, oružje kojim se služi protiv neprijatelja. Frieda ga je znala ubosti u osjetljivu točku... Ako tijekom dana nije obraćao pozornost na nju, navečer bi slijedila uvreda.
333
briana
Bračni život između njih dvoje postao je niz beskonačno puta započetih scena u kojima nitko nije htio popustiti, pa su se najmanji nesporazumi pretvarali u titanski dvoboj Muškarca i Žene. U Elise koju nam opisuje Jouhandeau također nalazimo, iako u vrlo drukčijem obliku, gorljivu želju za dominacijom zbog koje što više može omalovažava muža. ELISE: Otpočetka potkopavam sve oko sebe. Onda sam stvarno na miru. Moram se baviti samo majmunima i smijurijama. Kad se probudi, zove me: Rugobo moja. To je politika. Želi me poniziti. Kako se iskreno veselila kad sam zbog nje, jednu za drugom, izgubio sve iluzije o sebi. Nikada nije propustila priliku da mi kaže da sam ovakav ili onakav jadnik pred mojim zaprepaštenim prijateljima ili našom osupnutom poslugom. Na koncu sam joj povjerovao... Da bi me prezrela, nikad ne propusti priliku da osjetim da je moj rad zanima manje od onoga što bi nam sama mogla donijeti od dobrobiti. Ona je zatrla izvor mojih misli tako što me strpljivo, polako, u pravo vrijeme obeshrabrivala, sustavno me ponižavala, i preciznom, nepokolebljivom, neumoljivom logikom postigla da se unatoč samom sebi, malo pomalo, odreknem svojega ponosa. - Sve u svemu zarađuješ manje od radnika, dobacila mi je jedan dan pred laštiocem... ... Želi me poniziti da bi djelovala superiornom ili barem na mojoj razini i taj je prijezir preda mnom drži na njezinoj visini... Cijeni me samo onoliko koliko joj ono što radim služi kao stuba ili roba za trgovinu. Da bi se i same postavile kao esencijalni subjekt pred muškim, Frieda i Elise služe se taktikom koju su muškarci često prokazivali: trude se zanijekati im transcendenciju. Muškarci obično pretpostavljaju da žena sanja o njihovoj kastraciji. Zapravo je njezin stav dvojak: radije bi ponizila muški spol nego ga ukinula. Mnogo je točnija činjenica da želi naštetiti projektima i budućnosti muškarca. Slavi kad su muž ili dijete bolesni, umorni, svedeni na svoju tjelesnu prisutnost. Tada u kući kojom ona vlada djeluju kao samo još jedan predmet među ostalima. Postupa s njima kao vješta kućanica. Previja ih kao što se lijepi razbijeni tanjur, čisti ih kao što se pere lonac. Ništa nije odbojno njezinim anđeoskim rukama, prijateljicama ljuštenja i pranja posuđa. Lawrence je Mabel Dodge rekao sljedeće o Friedi: »Ne možete zamisliti kako je, kad ste bolesni, osjetiti na sebi ruku te žene. Tešku, njemačku, tjelesnu ruku.« Žena tu ruku svjesno nameće svom svojom težinom da bi muškarac osjetio da je i on sam samo tjelesno biće. Takvo ponašanje je dovedeno do krajnosti u slučaju Jouhandeauove Elise: Sjećam se na primjer buha na početku našega braka... Zahvaljujući njima zapravo sam iskusio intimnost sa ženom, onaj dan kad me Elise posve nagog stavila na krilo da bi me ostrigla poput ovce, osvjetljavajući mi čak i najskrivenije dijelove svijećom koju je pomicala oko mojega tijela. Oh, kako je polako provjeravala moja pazuha, prsa, pupak, kožu mojih testisa napetu 334
briana
poput bubnja među njezinim prstima, kako se zadržavala na mojim stegnima, među nogama i prelazila britvom oko rupe na guzi, da bi napokon u košaru pao busen plavih dlaka u kojem su se skrivale buhe, koji je spalila, jednim potezom me predavši, u isti tren kad me oslobodila buha i njihova staništa, novoj nagosti i pustinji osame. Žena voli da muškarac bude pasivno tijelo, a ne tijelo koje izražava subjektivnost. Ona afirmira život umjesto egzistencije, tjelesne vrijednosti umjesto duhovnih. Spremno prihvaća Pascalov humoristični stav prema muškim pothvatima. I ona misli da »sva nesreća muškaraca izvire iz toga što ne uspijevaju ostati u miru svoje sobe«. Drage volje bi ih zatvorila u kuću. Mrske su joj sve aktivnosti koje ne koriste obiteljskom životu. Žena Bernarda Palissyja srdila se kad je on palio pokućstvo da bi izumio novu vrstu emajla bez koje se svijet dotad sasvim dobro snalazio. Gospođa Racine zainteresirala je muža za ribiz iz svojega vrta i odbijala čitati njegove tragedije. Jouhandeau je u Bračnim kronikama često zlovoljan jer Elise smatra njegov književni rad samo izvorom materijalne koristi. Ja joj kažem: Jutros je objavljena moja nova priča. Bez želje za cinizmom i samo zato što joj je zapravo jedino to važno, odgovorila je: To će biti barem tristo franaka više ovaj mjesec. Katkad se ti sukobi toliko pogoršaju da izazovu raskid. No žena uglavnom želi »zadržati« supruga iako odbija njegovu dominaciju. Bori se s njim da bi obranila svoju autonomiju i ratuje s ostatkom svijeta da bi sačuvala »situaciju« koja je osuđuje na ovisnost. Tu je dvostruku igru teško igrati, što djelomice objašnjava stanje uznemirenosti i nervoze u kojemu brojne žene provedu život. Stekel daje vrlo značajan primjer toga: Gospođa Z. T, koja nikad nije doživjela orgazam, udana je za vrlo učtivog muškarca. No ne može podnijeti njegovu superiornost i poželjela mu je parirati upisavši fakultet njegove struke. Kako joj je bio pretežak, napustila je studij čim se zaručila. Muškarac je vrlo poznat i brojne studentice trče za njim. Ona odlučuje da neće sudjelovati u tom smiješnom kultu. U braku je otpočetka bila neosjetljiva i takvom je i ostala. Orgazam bi doživljavala tek masturbacijom nakon što bi je muž zadovoljen ostavio samu i poslije bi mu to prepričavala. Njegove pokušaje da je uzbudi diranjem odbijala je... Uskoro je počela ismijavati i podcjenjivati mužev rad. Nije mogla »razumjeti te guske što jure za njim, ona koja je znala kako je iza pozornice, u privatnom životu toga velikog čovjeka«. U njihovim svakodnevnim razmiricama padale su riječi poput: »Meni ne imponiraš sa svojim škrabotinama!« ili »Misliš da možeš sa mnom raditi što te volja zato što si piskaralo!« Muž se sve više bavio svojim učenicama, ona se okružila mladićima. Godinama je tako nastavila sve dok joj se muž nije zaljubio u drugu ženu. Uvijek je tolerirala njegove vezice, čak se sprijateljavala s »jadnim budalama« koje bi ostavio... No ovoga puta je promijenila ponašanje i prepustila se bez orgazma prvom mladcu koji je naišao. Priznala je mužu da ga je prevarila, on je to primio mirno. Mogli su se u miru rastati... Odbila je razvod. Došlo je do velike rasprave i pomirenja... Podala mu se plačući i doživjela svoj prvi snažni orgazam... 335
briana
Vidimo da muža, uza svu svoju borbu s njim, nikad nije mislila ostaviti. »Uloviti muža« cijela je umjetnost, a »zadržati ga« zanimanje. Potrebna je velika spretnost. Nekoj je zlovoljnoj mladoj ženi oprezna sestra savjetovala: »Pazi, zbog scena koje priređuješ Marcelu izgubit ćeš svoju situaciju.« Ulog je najozbiljniji na svijetu: materijalna i moralna sigurnost, vlastiti dom, dostojanstvo supruge, više-manje uspješna zamjena za ljubav i sreću. Žena brzo shvati da joj je erotska privlačnost najslabije oružje: nestaje s navikom. I postoje, jao, druge žene koje svijet želi! Ipak se trudi biti zavodljiva, svidjeti se. Često je podijeljena između ponosa zbog kojeg naginje frigidnosti i ideje da će svojom senzualnom strašću laskati mužu i zadržati ga. Računa i na snagu navike, na čari ugodnog doma, muževu sklonost dobroj hrani i nježnost prema djeci. Trudi se »iskazati mu čast« načinom na koji ugošćuje, odijeva se i preuzima autoritet svojim savjetima i utjecajem. Koliko god može postat će nužnom, ili za njegov društveni uspjeh, ili za njegov posao. No iznad svega cijela jedna tradicija podučava supruge kako »uloviti muškarca«. Treba otkriti njegove slabosti i laskati im, umješno dozirati laskanje i prijezir, poslušnost i otpor, oprez i ugađanje. Posljednja je kombinacija posebno osjetljiva. Mužu ne valja dati ni previše niti premalo slobode. Ako previše popušta, žena uviđa da joj muž bježi. Zakida je za novac i ljubavnu strast koje troši s drugim ženama. Tu žena riskira da neka ljubavnica ne zavlada dovoljno njime da zatraži razvod ili makar da ne zauzme prvo mjesto u njegovu životu. Međutim, ako mu brani svaku pustolovinu, ako ga izluđuje nadzorom, scenama, zahtjevima, može ga ozbiljno okrenuti protiv sebe. Treba znati promišljeno »praviti ustupke«. Žena će zažmiriti na nekoliko prijevara, ali inače mora širom otvoriti oči. Udana žena posebno strepi od mladih djevojaka koje bi bile presretne, misli ona, da mogu zauzeti njezin »položaj«. Da bi odvojila muža od opasne suparnice, žena će ga povesti na putovanje, pokušat će mu odvratiti pažnju. Po potrebi će po uzoru na Madame de Pompadour potaknuti na djelovanje drugu, manje opasnu suparnicu. Ako ništa ne upali, okrenut će se napadajima plača, živčanim slomovima, pokušajima samoubojstva itd. Ali previše scena i predbacivanja otjerat će muža iz doma. Žena će postati nepodnošljiva baš onda kad ga najviše treba zavesti. Želi li dobiti partiju, vješto će dozirati dirljive suze i junačke osmijehe, ucjenu i očijukanje. Pretvaranje, lukavstva, mržnja i strah u tišini, polaganje nada u taštinu i slabosti muškarca, učenje kako ga omesti, kako ga nadigrati, kako manipulirati, sve je to prilično tužna znanost. Ženi je veliko opravdanje činjenica da joj je nametnuto da u brak unese cijelo svoje biće. Nema zanimanja, vještina, osobnih odnosa, čak joj ni prezime nije njezino. Ona je samo »polovica« svojega muža. Ako je on napusti, ona najčešće neće naći nikakvu pomoć, ni u sebi niti izvan sebe. Lako je baciti kamen na Sofiju Tolstoj kao što čine Anatole de Monzie i Montherlant, ali kamo bi ona otišla da je odbila licemjerje bračnog života? Koja ju je sudbina čekala? Dakako da se doima kao užasna rospija, ali je li se od nje moglo tražiti da voli svojega tiranina i blagoslovi svoje ropstvo? Nužan preduvjet za odanost i prijateljstvo između supružnika jest da svaki od njih bude slobodan s obzirom na drugoga i da budu konkretno jednaki. Dokle god jedino muškarac posjeduje ekonomsku samostalnost i zakonske i običajne privilegije koje mu daje muškost, naravno da tako često djeluje poput tiranina, što ženu potiče na pobunu i prepredenost. Nitko ni ne pomišlja na nijekanje tragedija i niskosti bračnog života, ali branitelji braka zagovaraju tvrdnju da sukobi supružnika proizlaze iz nedostatka dobre volje u pojedinaca, a ne institucije. Tolstoj je među ostalima u epilogu Rata i mira opisao idealan par: Pjera i Natašu. Ona je kao djevojka bila koketna i romanitična. Kao udana žena zapanjuje svoju okolinu: odriče se uređivanja, društvenog života, bilo kakve razonode da bi se posvetila isključivo mužu i djeci. Postaje tipična matrona. 336
briana
Na njezinu licu nije više bilo onoga živahnog plamena koji je neprestano gorio i činio je dražesnom. Sad je čovjek često vidio samo njezino lice i tijelo, a duše nije nikako vidio. Vidio je samo snažnu, lijepu i plodnu ženku. Nataša od Pjera zahtijeva jednako isključivu ljubav poput one koju ona njemu posvećuje. Ljubomorna je na njega. On se odriče svih izlazaka, prijateljstava da bi se i sam potpuno posvetio obitelji. Nije smio odlaziti u klubove, na ručkove samo onako, da utuče vrijeme, nije smio trošiti novac na svoje prohtjeve, nije smio nikamo odlaziti na dulje vrijeme, osim po poslu, u koji je žena ubrajala i njegovo bavljenje naukama od kojih nije ništa razumjela, ali je smatrala da su veoma važne. Pjer je bio »pod papučom svoje žene«, ali zato: Nataša se u kući vladala kao muževa ropkinja... Cijela se kuća ravnala po muževim nalozima, to jest po Pjerovim željama koje je Nataša nastojala pogoditi. Kad je Pjer otišao na dalek put, Nataša ga je po povratku dočekala nestrpljivo jer je patila u njegovoj odsutnosti. No među supružnicima vlada savršeno razumijevanje. Razumiju se bez puno riječi. U svojem domu, s djecom i voljenim i poštovanim mužem, Nataša uživa u gotovo nepomućenoj sreći. Ovu idiličnu sliku valja detaljnije proučiti. Nataša i Pjer su vezani, kaže Tolstoj, kako je vezana duša s tijelom. Ali kad duša napusti tijelo, to je jedna jedina smrt. Što bi se dogodilo kad bi Pjer prestao voljeti Natašu? Lawrence također odbacuje hipotezu o muškoj nestalnosti: Don Ramon će zauvijek voljeti malu Indijanku Teresu koja mu je poklonila dušu. Međutim, jedan od najgorljivijih pristaša jedine, apsolutne, vječne ljubavi, naime André Breton, bio je zaista prisiljen priznati da barem u aktualnim okolnostima ta ljubav može promašiti objekt: bilo da je razlog pogreška ili nestalnost, za ženu to znači jednako napuštanje. Snažnog i senzualnog Pjera fizički će privlačiti druge žene. Kako je Nataša ljubomorna, odnosi će se uskoro pogoršati. Ili će je Pjer ostaviti, što će joj uništiti život, ili će joj lagati i zamjerati joj, što će pokvariti njegov život, ili će živjeti uz kompromise i polovična rješenja, što će oboje učiniti nesretnima. Netko će prigovoriti da će Nataša barem imati svoju djecu, ali djeca su izvor radosti samo unutar uravnotežene forme kojoj je muž jedan od vrhunaca. Ostavljenoj i ljubomornoj supruzi djeca postaju nezahvalan teret. Tolstoj se divi slijepoj Natašinoj odanosti Pjerovim idejama, ali jedan drugi muškarac koji također zahtijeva slijepu odanost od žene, naime D. H. Lawrence, ruga se Nataši i Pjeru. Po drugim muškarcima, dakle, muškarac može biti glineni idol, ali ne pravi bog. Štujući ga, ne spašavamo, nego gubimo život. Kako da znamo? Muške pretenzije se međusobno pobijaju, autoritet više nije važan: žena treba presuditi i kritizirati, a ona može biti samo poslušna jeka. K tome, za ženu je ponižavajuće da joj se nameću principi i vrijednosti uz koje ne pristaje slobodnim pokretom. Može dijeliti samo onaj dio muževih stavova koji može prihvatiti autonomnom prosudbom. Ono što joj je strano ne bi trebala morati ni prihvatiti niti odbaciti. Ne može od drugoga posuditi svoje vlastite razloge egzistiranja. 337
briana
Najradikalniju osudu mita o Pjeru i Nataši dao je par Lava i Sofije Tolstoj. Sofija osjeća odbojnost prema mužu, smatra ga »nesnosnim«. On nju vara sa seljankama iz okolice, ona je ljubomorna i dosađuje se. Živčana je zbog višestrukih trudnoća i djeca ne ispunjavaju ni prazninu u njezinu srcu ni njezine prazne dane. Za nju je obiteljski dom suha pustinja. Za njega pakao. I to završi onom histeričnom staricom koja polugola leži u mračnoj šumi i onim progonjenim starcem koji bježi i naposljetku zaniječe cjeloživotni »savez«. Dakako da je Tolstojev slučaj iznimka. Brojni brakovi »dobro funkcioniraju«, to jest supružnici u njima postignu kompromis. Žive jedno uz drugo ne gnjaveći se previše međusobno i ne lažući si previše. Međutim, postoji jedno prokletstvo kojemu bračni parovi zaista rijetko umaknu: dosada. Bilo da muž uspije pretvoriti ženu u vlastitu jeku ili da se svatko zatvori u svoj svijet, nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina nemaju si više što reći. Par je zajednica čiji su članovi izgubili svoju autonomiju ne oslobodivši se svoje samoće. Statično su izjednačeni jedan s drugim umjesto da jedan s drugim održavaju dinamičan i živ odnos. Zato si ni na duhovnom polju, kao ni na erotskom, ne mogu ništa dati, ništa razmijeniti među sobom. U jednoj od svojih najboljih pripovijetki, Too bad!, Dorothy Parker uspjela je sažeti tužnu priču mnogih brakova. Večer je i gospodin Weldon se vraća kući: Gospođa Weldon je na njegovu zvonjavu otvorila vrata. »Dakle!« ona će veselo. Vedro se nasmiješe jedno drugome. »Zdravo!« reče on. »Kući si?« Ovlaš se poljube. S ljubaznim ga je zanimanjem gledala kako vješa šešir i kaput, vadi večernje novine iz džepa, i pruža joj jedne. »Donio si novine?« reče ona, primajući ih. »Dobro, a čime si se ti danas bavila?« upitao je. Očekivala je to pitanje. Prije nego što je došao, planirala je kako će mu ispričati sve male događaje svoga dana... Ali sada joj se to doimalo kao duga, dosadna priča. »Ah, ništa«, reče ona, kratko se i veselo nasmijavši. »Jesi li ti proveo ugodan dan?« »Pa...«, zausti... Ali ga volja napusti i prije nego što je počeo govoriti. Osim toga, ona se udubila u kidanje visećeg konca s vunenog ruba jednog od jastuka pokraj nje. »Oh, dobro«, reče on... Znala je dosta dobro razgovarati s drugim ljudima... I Ernest se doimao prilično razgovorljivim kad je bio u društvu... Pokušavala se sjetiti o čemu su razgovarali prije vjenčanja, kad su bili zaručeni. Činilo joj se da si nikad nisu imali mnogo za reći. Ali tada je to nije brinulo... Tada je uostalom uvijek bilo ljubljenja i takvih stvari da ih okupiraju. A ne možeš računati na to da će ti poljupci i ostalo ispuniti večer nakon sedam godina. Čovjek bi pomislio da će se u sedam godina na to naviknuti, da će shvatiti da je to tako, i pustiti da tako bude. Ali ne. Takvo nešto ti ide na živce. Nije riječ o jednoj od onih ugodnih, prijateljskih tišina u koje ljudi povremeno 338
briana
zajedno upadaju. Ova izaziva osjećaj da nešto moraš poduzeti, kao da ne obavljaš svoju dužnost. Osjećaj koji ima domaćica kad joj zabava nije uspješna... Ernest bi marljivo čitao i usred novina bi počeo glasno zijevati. Nešto bi se dogodilo u gospođi Weldon kad bi to uradio. Promrmljala bi da mora razgovarati s Deliom i otrčala u kuhinju. Ostala bi tamo dosta dugo, mutno gledajući u posude, bezvoljno se raspitujući o listama za pranje, a kad bi se vratila, on bi se već spremao za počinak. Tristo večeri u godini bile su im takve. Tristo puta sedam je više od dvije tisuće. Katkad se tvrdi da je sama ta tišina znak dublje intimnosti od bilo kakva razgovora. I dakako da nitko ne poriče intimnost koju bračni život stvara. Ona nastaje u svim obiteljskim odnosima, što ne znači da u njima nema mržnje, ljubomore, kivnosti. Jouhandeau snažno naglašava razliku između te intimnosti i istinskog ljudskog bratstva: Elise mi je žena i zasigurno mi nitko od prijatelja, nitko od članova obitelji, nitko od bližnjih nije intimniji od nje, ali koliko god mi blisko bilo mjesto koje si je napravila, koje sam joj ja napravio u svojem najosobnijem svemiru, koliko god ukorijenjena bila u nerazmrsivom tkivu mojeg tijela i duše (a tu leže sav misterij i sva drama naše neuništive zajednice), neznanac koji u ovom trenu prolazi po bulevaru i jedva ga vidim s prozora, tko god on bio, ljudski mi je manje stran od nje. Drugdje kaže: Čovjek zapazi da je žrtva trovanja, ali da se na nj naviknuo. Kako ga se odreći, a ne odreći se sebe? I još: Kad pomislim na nju, osjećam da bračna ljubav nema nikakve veze ni sa simpatijom, ni sa senzualnošću, ni sa strašću, ni s prijateljstvom, ni s ljubavlju. Odgovara sama sebi, ne može se svesti ni na jedan niti na drugi od ovih različitih osjećaja, ima svoju vlastitu prirodu, svoju posebnu esenciju i svoj jedinstven način, ovisno o paru koji spaja. Zagovornici bračne ljubavi306 spremno tvrde da ona nije ljubav i da je upravo zato sjajna. Naime, buržoazija je posljednjih godina izmislila nezaboravan stil. Rutina se pretvara u pustolovinu, vjernost u uzvišeno ludilo, dosada postaje mir, a obiteljske mržnje su najdublji oblik ljubavi. U stvarnosti, dvije osobe koje se mrze, ali istodobno ne mogu jedna bez druge, ne predstavljaju najistinskiju i najdirljiviju od svih ljudskih veza, nego najžalosniju. Ideal bi naprotiv bio da samodostatna ljudska bića budu povezana 306
U braku može postojati ljubav, ali onda ne govorimo o »bračnoj ljubavi«. Te riječi izgovaramo kad ljubavi nema. Isto je kad za čovjeka kažemo da je »veliki komunist«, time naznačujemo da nije komunist. »Veliki gospodin« je čovjek koji ne pripada običnoj kategoriji gospođe itd.
339
briana
jedno s drugim samo slobodnom suglasnošću svoje ljubavi. Tolstoj se divi tomu što je Nataša vezana za Pjera nečim »neodređenim, ali čvrstim, onako kako joj je vezana duša s tijelom«. Prihvatimo li dualističku hipotezu, tijelo za dušu predstavlja samo čistu faktičnost. Po tome bi u bračnoj zajednici svatko za drugoga imao neizbježnu težinu slučajne činjenice. Trebalo bi je prihvatiti i voljeti kao apsurdnu i neizabranu prisutnost, nužan uvjet i samu materiju egzistencije. Prihvaćanje i ljubav miješaju se namjerno i odatle nastaje mistifikacija: čovjek ne voli ono što prihvaća. Prihvaća se svoje tijelo, svoju prošlost svoju aktualnu situaciju, ali ljubav je pokret prema drugome, prema egzistenciji odvojenoj od vlastite, prema cilju, budućnosti. Teret i tiraniju ne prihvaća se ljubavlju nego pobunom. Ljudska veza nema vrijednosti ako se trpi u neposrednosti. Na primjer, odnosi djece s roditeljima dobivaju na vrijednosti tek kad se odraze u svijesti. Ne možemo se diviti bračnim odnosima koji upadaju u neposredno gdje supružnici gube svaki svoju slobodu. Tu složenu mješavinu vezanosti, ljutnje, mržnje, pravila, predaje, lijenosti, licemjerja, koju se naziva bračnom ljubavi, navodno se poštuje jer služi kao alibi. No s prijateljstvom je isto kao s tjelesnom ljubavi: da bi bili autentični, prije svega moraju biti slobodni. Sloboda ne znači hir: osjećaj je angažman koji nadilazi trenutak. No samo je na pojedincu da se suoči sa svojom općom voljom i svojim pojedinačnim ponašanjima tako da ostane pri svojoj odluci ili je pak promijeni. Osjećaj je slobodan kad ne ovisi ni o kakvom vanjskom pravilu, kad je proživljen iskreno i bez straha. Pravilo »bračne ljubavi« naprotiv poziva na potiskivanja i laži. I ponajprije brani supružnicima da se zaista upoznaju. Svakodnevna intimnost ne stvara ni razumijevanje niti simpatiju. Muž previše poštuje svoju ženu da bi se zanimao za preobrazbe njezina psihološkog života. To bi značilo da joj priznaje tajnu autonomiju koja se može pokazati napornom, opasnom. Uživa li zaista u krevetu s njim? Voli li zaista svojega muža? Veseli li je zaista da ga sluša? On se to radije ne pita, dapače, ta mu pitanja čak djeluju šokantno. Oženio je »poštenu ženu«. Ona je esencijalno kreposna, odana, vjerna, čista, sretna, i misli ono što mora misliti. Jedan je bolesnik, nakon što je zahvalio prijateljima, bližnjima, medicinskim sestrama, rekao svojoj mladoj ženi koja se šest mjeseci nije maknula od njegova uzglavlja: »Tebi ne zahvaljujem, ti si samo obavljala svoju dužnost.« Ne pridaje joj zaslugu ni za jednu od njezinih kvaliteta: njih jamči društvo i implicira sama institucija braka. Nikad se ne domisli tomu da mu žena nije lik iz Bonaldovih knjiga, nego biće od krvi i mesa. Uzima zdravo za gotovo njezinu vjernost pravilima koja si nameće. Ne uzima u obzir to da i ona mora pobijediti iskušenja, da im može pokleknuti, da su u svakom slučaju njezino strpljenje, čednost, pristojnost teško izvojevane pobjede. Još temeljitije ignorira njezine snove, maštanja, nostalgije, afektivnu klimu u kojoj provodi svoje dane. Chadonne nam u Eve pokazuje muža koji godinama vodi dnevnik svojega bračnog života. Govori o svojoj ženi u istančanim nijansama, ali samo o svojoj ženi onakvoj kakvu on vidi, onakvoj kakva je za njega, nikad joj ne pridajući dimenziju slobodnog pojedinca. Osupnut je kad odjednom sazna da ga ona ne voli, da ga ostavlja. Često se govorilo o naivnim i odanim muškarcima i njihovim razočaranjima ženskom perfidnošću. Bernsteinovi muževi sablažnjavaju se otkrićem da im je životna suputnica kradljivica, zlobnica, preljubnica. Primaju udarac s muževnom hrabrošću, ali ih autor svejedno ne uspijeva prikazati velikodušnima i jakima. Doimaju nam se prije svega kao tikvani, bez senzibilnosti i dobre volje. Muškarac ženama zamjera prijetvornost, ali potrebno je mnogo samozadovoljstva da se toliko uporno daješ prevariti. Žena je osuđena na nemoralnost jer moral u njezinu slučaju znači utjelovljenje neljudskog entiteta: snažne žene, divne majke, poštene žene itd. Čim misli, sanja, spava, želi, diše, a da nije dobila takvu uputu, izdaje muški ideal. Zato si toliko žena dopuštaju »da budu svoje« samo kad muža nema. Recipročno, žena ne poznaje svojega muža. Misli da je otkrila njegovo pravo 340
briana
lice jer ga vidi u njegovoj svakodnevnoj slučajnosti, ali muškarac je ponajprije ono što on radi u svijetu okružen drugim muškarcima. Odbijati shvatiti pokret njegove transcendencije znači promijeniti njegovu narav. »Udaš se za pjesnika«, kaže Elise, »a kad si mu žena, prvo što primijetiš je da zaboravlja potegnuti vodu u zahodu.«307 On zato nije ništa manje pjesnik, a žena koja se ne zanima za njegova djela ga poznaje manje od dalekog čitatelja. Ta nedostupnost suradnje često nije ženina krivnja. Ne može biti u toku s muževim poslovima, nema dovoljno iskustva ili naobrazbe da bi ga »pratila«. Ne uspijeva se s njim povezati putem za njega mnogo važnijih projekata nego što je monotona repetitivnost dana. U određenim povlaštenim slučajevima žena uspijeva postati prava partnerica svojem mužu. Raspravlja o njegovim planovima, daje mu savjete, sudjeluje u njegovu poslu. Ali zavarava se ako vjeruje da time radi na osobnom djelu: on je i dalje jedina djelujuća i odgovorna sloboda. Žena ga mora voljeti da bi uživala služeći mu. U suprotnom, osjećat će samo jad misleći da je prikraćena za plodove svojega truda. Muškarci - vjerni Balzacovu naputku da ženu tretiraju kao ropkinju uvjeravajući je da je kraljica - preuveličavaju po volji važnost utjecaja koji žene na njih vrše. Duboko u sebi vrlo dobro znaju da lažu. Pjevačicu Georgette Leblanc zavarala je ista mistifikacija kad je od Maeterlincka zatražila da ih oboje potpiše na knjigu koju su, vjerovala je, napisali zajedno. U predgovoru koji je napisao za njezine Souvenirs (Uspomene), Grasset joj bez uvijanja objašnjava da je svaki muškarac spreman u ženi s kojom dijeli život pozdraviti suradnicu ili muzu, ali da ne smatra zato manje svoj rad samo svojim. I s pravom. U svakom djelovanju i svakom djelu bitan je trenutak izbora i odluke. Žena uglavnom igra ulogu one kristalne kugle koju savjetuju vidovnjakinje: i druga bi jednako dobro poslužila stvari. Dokaz tomu je da se vrlo često muškarac s jednakim povjerenjem obrati drugoj savjetnici, drugoj suradnici. Sofija Tolstoj kopirala je i sređivala rukopise svojega muža, poslije je za to zadužio jednu od svojih kćeri. Tada je shvatila da je čak ni njezina predanost nije učinila prijeko potrebnom. Samo autonomni rad može ženi osigurati autentičnu autonomiju.308 Bračni život poprima, od slučaja do slučaja, različite oblike. No za mnoge žene dan se odvija otprilike isto. Ujutro muž u žurbi ostavlja ženu: ona s užitkom sluša kako se za njim zatvaraju vrata. Voli biti slobodna, bez pravila, suverena u vlastitoj kući. Onda i djeca odlaze u školu: ostat će sama cijeli dan. Beba koju njiše u kolijevci ili koja se igra u parku nije društvo. Provodi dulje ili kraće vrijeme uređujući se, obavljajući kućanske poslove. Ima li sluškinju, daje joj naredbe, neko vrijeme se zadržava u razgovoru u kuhinji. Ako nema sluškinju, prošetat će se po tržnici, razmijeniti nekoliko riječi o troškovima života sa susjedama ili prodavačima. Ako se muž i djeca vraćaju kući za ručak, ne profitira mnogo od njihova društva. Previše je zaokupljena pripremom obroka, posluživanjem, raspremanjem stola. Češće ne dolaze na ručak. U svakom slučaju, žena pred sobom ima prazno i dugo prijepodne. Vodi svoju najmlađu djecu u javni park i plete ili šije držeći ih na oku. Ili sjedi kod kuće uz prozor i krpa odjeću. Ruke joj rade, um joj nije zaokupljen. Pretresa svoje brige. Smišlja planove. Sanjari, dosađuje se. Nijedna od njezinih okupacija nije sama po sebi dovoljna. Razmišljanje je usmjereno prema mužu, djeci koji će nositi te košulje i jesti jela koje skuha. Živi samo za njih. A jesu li joj oni uopće za to zahvalni? Dosada se malo pomalo pretvara u nestrpljivost, počinje željno iščekivati njihov povratak. Djeca se vraćaju iz škole, ona ih poljubi, ispituje ih o danu. No oni moraju pisati zadaću, žele se zabaviti sami, izmaknu joj, nisu nikakva razonoda. Osim 307
Jouhendau, Chroniques maritales. Katkad između muškarca i žene postoji stvarna suradnja, u kojoj su oboje jednako autonomni: kao na primjer u paru Joliot-Curie. No tada žena, jednako sposobna kao muž, izlazi iz svoje uloge supruge. Njihov odnos više nije bračne vrste. Postoje i žene koje se služe muškarcima da bi postigle svoje osobne ciljeve. One izmiču sudbini udane žene.
308
341
briana
toga, dobivaju loše ocjene, izgubili su šal, prave buku, nered, tuku se: više-manje stalno ih treba koriti. Njihova prisutnost više umara nego što smiruje majku. Sve nestrpljivije čeka muža. Što radi? Zašto se već nije vratio? Radio je, vidio svijeta, čavrljao s ljudima, nije mislio na nju. Počinje nervozno mozgati kako je baš blesava što mu je žrtvovala mladost. On joj za to uopće nije zahvalan. Muž koji kroči prema kući u koju je zatvorena njegova žena dobro osjeća da je za nešto kriv. Na početku braka nosio je na dar buket cvijeća, maleni poklon. No taj ritual brzo izgubi smisao. Sada stiže praznih ruku i pritom ne žuri jer poznaje svakodnevni doček. Zapravo se žena često osvećuje scenom dosade, dana provedenog u očekivanju. Time se također brani od razočaranja prisutnošću koja neće ispuniti nade njezina očekivanja. Čak i ako prešuti svoje zamjerke, muž je također razočaran. Nije se zabavljao u uredu, umoran je. Osjeća proturječnu želju za uzbuđenjem i odmorom. Suviše poznato ženino lice ne odvaja ga od sebe samoga. Osjeća da bi i ona htjela podijeliti s njim svoje brige, da i ona od njega očekuje razonodu i opuštanje: njezina ga prisutnost tišti, a ne ispunjava, uz nju ne pronalazi pravi odmor. Djeca također ne donose ni zabavu niti mir. Obrok i večer prođu u nejasno lošem raspoloženju. Čitajući, slušajući radio, bezvoljno čavrljajući, svatko će pod zaštitom intimnosti ostati sam. Svejedno, žena se pita, puna uznemirene nade, ili ništa manje uznemirene zebnje, hoće li se noćas - napokon! opet! - nešto dogoditi. Zaspi razočarana, razdražena ili s olakšanjem. Sutra će s užitkom slušati kako se za njim zatvaraju vrata. Sudbina žena je tim teža što su one siromašnije i opterećenije poslovima. Lakša je kad imaju i dokolicu i razonodu. Ali spomenuta shema - dosada, očekivanje, razočaranje ponavlja se u mnogim slučajevima. Ženi se nude neki bjegovi. Ali oni u praksi nisu dopušteni svim ženama. Okovi braka posebno su teški u provinciji. Žena mora pronaći načina da prihvati situaciju iz koje ne može pobjeći. Vidjeli smo da ima žena koje napuhuju vlastitu važnost i postaju tiranske matrone, rospije. Druge uživaju u ulozi žrtve, pretvaraju se u jadne ropkinje svojih muževa i djece i u tome nalaze mazohističko zadovoljstvo. Treće pak perpetuiraju narcistička ponašanja koja smo opisali na primjeru mlade djevojke. I one pate zato što se nisu ostvarile ni u kakvu pothvatu i što nisu ništa jer se ni u što ne pretvaraju. Nedefinirane, osjećaju se neograničenima i misle da su krivo shvaćene. Štuju se melankolično. Pribjegavaju snovima, glumi, bolestima, manijama, scenama. Oko sebe stvaraju drame ili se zatvaraju u imaginarni svijet. Takva je »nasmiješena gospođa Beudet« koju je opisao Amiel. Zatočenu u monotoniji provincijskog života, uz blesavog muža, bez prilike da djeluje ili da voli, izjeda je osjećaj praznine i beskorisnosti života. Pokušava pronaći kompenzaciju u romantičnim sanjarenjima, u cvijeću kojim se okružuje, svojim haljinama, svojoj osobnosti: muž joj kvari čak i te igre. Naposljetku ga pokuša ubiti. Simboličko ponašanje u kojemu žena pronalazi bijeg može dovesti do perverzija, a njezine opsesije mogu skončati zločinima. Postoje zločini u braku kojima ne upravlja toliko interes koliko čista mržnja. Tako nam Mauriac pokazuje Thérèse Desqueyroux kako pokušava otrovati svojega muža kao što je učinila gospođa Lafarge. Nedavno su oslobodili ženu od četrdeset godina koja je dvadeset godina trpjela nesnosnog muža, dok ga jednoga dana, uz pomoć sina, nije hladno zadavila. Za nju nije postojao drugi način da se izvuče iz nepodnošljive situacije. Ženi koja želi živjeti svoju situaciju lucidno, autentično, često ne preostaje drugi izlaz osim stoičkog ponosa. Kako ovisi o svemu i svima, može poznavati samo posve unutarnju, dakle apstraktnu, slobodu. Odbija gotova načela i vrijednosti, rasuđuje, propituje i time bježi od bračnog ropstva. No njezina uzvišena suzdržanost, njezino priklanjanje geslu »Podnesi i odriči se« predstavljaju tek negativan stav. Nepopustljivoj u odricanju i cinizmu, nedostaje joj pozitivna uporaba njezinih snaga. Ako je gorljiva, živahna, domišlja se kako ih upotrijebiti: pomaže drugima, tješi, štiti, daje, širi svoje 342
briana
interese. Ali je nesretna što ne pronalazi nijedan zaista zahtjevan zadatak, što ne posvećuje svoje djelovanje nikakvu cilju. Kako je često izjedaju samoća i jalovost, naposljetku se zaniječe i uništi. Madame de Charriere dala nam je izvrstan primjer takve sudbine. U dirljivoj knjizi koju joj posvećuje,309 Geoffrey Scott je opisuje kao »list vatre, list leda«. Ali nije razum u njoj ugasio životni plamen za koji je Hermenches rekao da bi »mogao zagrijati Lapončevo srce«. Brak je to što je polako dokrajčilo sjajnu Belle van Zuylen. Predaju je pretvorila u razumno rješenje: za drugi izlaz bilo bi potrebno junaštvo ili genij. To što je njezine visoke i iznimne kvalitete nisu uspjele spasiti jedna je od najfrapantnijih osuda institucije braka koju susrećemo kroz povijest. Gospođica van Zuylen je, onako oštroumna, kulturna, inteligentna i strastvena, oduševljavala Europu. Zastrašivala je ženike. Odbila ih je više od dvanaest, ali su se drugi, možda prikladniji, sami povukli. Jedini muškarac koji ju je zanimao, Hermenches, nije dolazio u obzir kao muž: s njim se je dvanaest godina dopisivala. No to joj prijateljstvo i učenje na kraju više nije bilo dovoljno. »Djevica i mučenica«, to je pleonazam, govorila je. I pravila života u Zuylenu bila su joj nepodnošljiva. Željela je postati žena i biti slobodna. S trideset se godina udala za gospodina de Charrierea. Cijenila je njegovo »iskreno srce«, njegov »osjećaj za pravdu« i isprva ga je odlučila pretvoriti u »najnježnije voljenog muža na svijetu«. Poslije je Benjamin Constant pripovijedao da ga je »mnogo mučila ne bi li mu udahnula zanos jednak svojemu«. Nije uspjela svladati njegovu sustavnu flegmatičnost. Zatočena u Colombieru s poštenim i sumornim mužem, senilnim svekrom, dvije zaove bez šarma, gospođa de Charriere se počela dosađivati. Provincijalno i uskogrudno društvo u Neufchatelu nije joj se sviđalo. Ubijala je vrijeme danju perući rublje, a navečer kartajući. Kroz život joj je nakratko prošao jedan mladić, ostavivši je usamljenijom nego što je bila. »Služeći se dosadom kao muzom«, napisala je četiri romana o načinu života u Neufchatelu, pa joj se krug prijatelja dodatno smanjio. U jednom od svojih djela opisala je dug i nesretan brak između živahne i senzibilne žene i dobrog, ali hladnog i teškog muškarca. Bračni joj se život činio kao niz nesporazuma, razočaranja, sitnih ljutnji. Vidjelo se da je i sama nesretna. Razboljela se, ozdravila i vratila dugoj samoći u društvu, kakav je bio njezin život. »Očigledno su životna rutina u Colombieru i negativna i podčinjena blagost njezina muža stvorili trajne praznine koje nije mogla ispuniti nikakva aktivnost«, piše njezin biograf. Tada se pojavio Benjamin Constant, koji ju je strastveno zaokupljao osam godina. Kada ga se odrekla, previše ponosna da bi se za nj borila s Madame de Stael, njezina je gordost postala neslomljiva. Jednog je dana napisala Constantu: »Boravak u Colombieru bio mi je grozan i ondje sam se uvijek vraćala očajna. Odlučila sam da ga više ne napuštam i učinila sam si ga podnošljivim.« Zatvorila se ondje i petnaest godina nije izašla iz svojega vrta. Tako je primjenjivala stoičko pravilo da se radije pokuša pobijediti svoje srce nego sudbinu. Kao zatvorenica mogla je pronaći slobodu samo odabravši svoj zatvor. Scott piše da je »prihvaćala prisutnost gospodina de Charrierea pokraj sebe kao što je prihvaćala Alpe«. Ipak, bila je previše lucidna da ne bi shvaćala da je ta predaja najzad samo prijevara. Postala je toliko zatvorena i kruta, toliko se vidjelo da očajava da je izazivala strah. Otvorila je vrata svojega doma emigrantima koji su pritjecali u Neufchatel, štitila ih, pomagala im, usmjeravala ih. Pisala je elegantna i razočarana djela koja je prevodio Huber, siromašni njemački filozof. Obasipala je savjetima krug mladih žena i podučavala miljenicu, Henriette, Lockeu. Voljela je među seljacima iz okolice igrati ulogu providnosti. Kako je sve brižnije izbjegavala društvo iz Neufchatela, ponosno si je omeđila život. Sada »se trudila samo stvoriti rutinu i podnositi je. Čak su i njezine 309
The portrait of Zelide.
343
briana
beskonačno dobrostive geste sadržavale nešto zastrašujuće, toliko je ledena bila hladnokrvnost koja ih je diktirala... Onima koji su je okruživali doimala se poput sjene koja prolazi praznom sobom«310. U rijetkim se prigodama, kao što su posjeti, budio njezin životni plam. No »godine su prolazile suhoparno. G. i gđa de Charriere starjeli su jedno uz drugo, s cijelim svijetom koji ih je odvajao, i više je posjetitelja, ispustivši po izlasku iz njihove kuće uzdah olakšanja, imalo dojam da bježi iz zatvorene grobnice... Sat je otkucavao tik-tak, gospodin de Charriere se dolje bavio svojom matematikom. Iz štaglja je dopirao ritmički zvuk mlata... Život je, iako izmlaćen, išao dalje... Život malih stvari, koje očajnički moraju ispuniti svaku pukotinu dana: do toga je dospjela Zelide, koja je mrzila malenkost.« Možda će netko reći da život gospodina de Charrierea nije bio ništa veseliji od života njegove žene, ali on ju je barem izabrao. Usto, čini se da je odgovarao njegovu mediokritetu. Zamislimo li radije muškarca obdarenog iznimnim kvalitetama Belle van Zuylen, možemo biti sigurni da ne bi sahnuo u suhoparnoj samoći Colombiera. On bi si izgradio mjesto na svijetu gdje bi djelovao, borio se, živio. Koliko je žena koje je progutao brak, Stendhalovim riječima, »izgubljeno za čovječanstvo«! Rekli smo da brak umanjuje muškarca, to je često točno. No brak gotovo uvijek poništava ženu. Marcel Prévost, branitelj braka, to i sam priznaje: Sto puta sam nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina susreo kakvu mladu ženu, koju sam poznavao kad je bila djevojka, i bio sam zapanjen banalnošću njezina karaktera i beznačajnošću njezina života. To su gotovo iste riječi kao one koje je Sofija Tolstoj napisala šest mjeseci poslije svojega vjenčanja: Moj je život toliko banalan da podsjeća na smrt. Dok on ima ispunjen, unutarnji život, talent i besmrtnost. (23. prosinca 1863.) Nekoliko mjeseci ranije otela joj se druga jadikovka: Kako žena može biti zadovoljna time da po čitav dan sjedi s iglom u ruci, svira klavir, bude sama, potpuno sama, i misli da je muž ne voli i da ju je zauvijek osudio na ropstvo? (9. svibnja 1863.) Dvanaest godina poslije napisala je sljedeće riječi koje će još i danas potpisati mnoge žene (22. listopada 1875.): Danas, sutra, mjeseci, godine, uvijek, uvijek ista stvar. Probudim se ujutro i nemam hrabrosti izaći iz kreveta. Tko će mi pomoći da se trgnem? Što me očekuje? Da, znam, doći će kuhar, a zatim će biti red na Njanju. Onda ću tiho sjesti i uhvatiti se vezenja, pa ću s djecom ponavljati gramatiku i ljestvicu. Navečer ću se vratiti vezu dok će se tetica i Ljovočka beskonačno nadmudrivati... 310
G. Scott
344
briana
Istim tonom odjekuje i žalopojka gospođe Proudhon. »Vi imate svoje misli«, kazala je svojem mužu. »A ja, kad ste vi za svojim poslom, a djeca u školi, nemam ništa.« Često se u prvim godinama braka žena zavarava iluzijama, nastoji se bezuvjetno diviti svojem mužu, bezrezervno ga voljeti, osjećati se prijeko potrebnom njemu i djeci. Zatim se otkrivaju njezini stvarni osjećaji. Uočava da muž može i bez nje, da su djeca stvorena da se odvoje od nje: i muž i djeca su uvijek više ili manje nezahvalni. Dom je više ne štiti od njezine prazne slobode. Završi sama, napuštena, subjekt, a ne pronalazi ništa čime bi se bavila. Osjećaji i navike mogu biti velika pomoć, ali ne i spas. Sve iskrene žene spisateljice upozorile su na tu melankoliju u srcima »tridesetogodišnjih žena«. To je zajednička crta junakinja Katherine Mansfield, Dorothy Parker, Virginije Woolf. Cécile Sauvage koja je na početku života toliko veselo opjevala brak i djecu poslije izražava blagi očaj. Usporedimo li broj samoubojstava samica i udanih žena, uočit ćemo da su udane žene zaštićene od gađenja prema životu između dvadesete i tridesete godine (posebno između dvadeset pete i tridesete), ali ne i u godinama koje slijede. »Što se braka tiče«, piše Halbwachs,311 »on štiti žene u provinciji kao i Parižanke, naročito do tridesete godine, ali u starijoj dobi sve manje i manje.« Drama braka nije u tome što brak ne osigurava ženi sreću koju joj obećava - ne postoji jamstvo sreće - nego u tome što je kvari, osuđuje na ponavljanje i rutinu. Prvih dvadeset godina ženskog života su krajnje bogate godine. Žena prolazi kroz iskustva mjesečnice, seksualnosti, braka, majčinstva. Otkriva svijet i svoju sudbinu. S dvadeset joj godina, kao gospodarici kuće, zauvijek vezanoj za jednog muškarca, s djetetom u rukama, život zauvijek završi. Pravo djelovanje i pravi posao muškarčeva su apanaža, dok žena ima samo zadatke koji su katkad zamorni, ali je nikad ne ispune. Slavi se njezino odricanje i odanost, ali joj se često čini uzaludnim posvetiti se »njezi bilo koja dva bića do kraja njihova života«. Vrlo je lijepo zaboraviti na sebe, ali valja znati zbog koga i zbog čega. Najgore je što se ta njezina odanost doima nesnosnom. U muževim očima ona se pretvara u tiraniju od koje se on želi sakriti. A ipak je upravo on nameće ženi kao njezino vrhovno, jedino opravdanje. Oženivši je prisiljava ženu da mu se čitava dade. Ne prihvaća uzajamnu obavezu koju predstavlja prihvaćanje toga dara. Riječi Sofije Tolstoj: »Živim kroz njega, za njega, zahtijevam isto za sebe«, zasigurno zvuče odbojno, ali Tolstoj je zaista zahtijevao da ona živi samo za njega i kroz njega, što je stav koji može opravdati jedino uzajamnost. Dvoličnost muža osuđuje ženu na nesreću, a zatim se on žali da je žrtva nesreće. Jednako kao što je u krevetu želi i toplu i hladnu, zahtijeva da se potpuno da, a da nema težine. Zahtijeva od nje da ga učvrsti na zemlju i da ga ostavi slobodnim, da osigura monotono ponavljanje dana i da ga ne zamara, da bude uvijek prisutna i nikad dosadna. Želi je imati samo za sebe i ne pripadati joj, živjeti u paru i ostati samac. Tako muškarac mistificira ženu od trenutka kad je oženi. Ona provodi život mjereći opseg te izdaje. Ono što D. H. Lawrence kaže o seksualnoj ljubavi uglavnom vrijedi: veza dvaju ljudskih bića osuđena je na propast ako predstavlja nastojanje da se oni upotpune jedno s drugim, što pretpostavlja iskonsko sakaćenje. Brak bi trebao biti združivanje dviju autonomnih egzistencija, a ne utočište, pripajanje, bijeg, lijek. To poima Nora312 kad odlučuje da, prije no što može biti supruga i majka, mora prvo postati osoba. Par se ne bi smio smatrati zatvorenom zajednicom ili ćelijom, nego bi se pojedinac kao takav trebao integrirati u društvo unutar kojega se može bez pomoći 311
Les Causes du suicide, str. 195-239. Citirana primjedba odnosi se na Švicarsku i Fran cusku, ali ne i na Mađarsku ili Oldenbourg. 312 Ibsen, Kuća lutaka.
345
briana
razvijati. Tada bi mogao posve velikodušno stvarati veze s drugim pojedincem jednako prilagođenim kolektivu, veze koje bi bile utemeljene na priznavanju dviju sloboda. Taj uravnoteženi par nije utopija. Takvi parovi postoje, katkad čak u okviru braka, najčešće izvan njega. Neke od njih ujedinjuje velika seksualna ljubav koja ih ostavlja slobodnima u njihovim prijateljstvima i poslovima. Druge povezuje prijateljstvo koje ne sputava njihovu seksualnu slobodu. Rjeđi su oni parovi koji su ujedno ljubavnici i prijatelji, ali gdje pojedinci jedan u drugome ne traže isključivi razlog postojanja. U odnosima muškarca i žene moguće su bezbrojne nijanse: u drugarstvu, nasladi, povjerenju, nježnosti, pomaganju, ljubavi mogu jedno drugome biti najplodniji izvor radosti, bogatstva i snage koji se nudi ljudskom biću. Ne snose pojedinci odgovornost za bračni neuspjeh. Nasuprot onome što tvrde Bonald, Comte, Tolstoj, institucija braka izvorno je izopačena. Izjava da si neki muškarac i žena, koji se čak nisu ni izabrali, moraju biti dovoljni na sve načine istodobno za cijeli život, čudovišna je i nužno uzrokuje licemjerje, laž, neprijateljstvo i nesreću. Tradicionalni oblik braka se upravo mijenja, ali brak još uvijek predstavlja opresiju koju supružnici osjećaju na različite načine. Ako uzmemo u obzir samo apstraktna prava koja uživaju, oni su danas gotovo jednaki. Izabiru se slobodnije nego nekada, puno se lakše mogu rastati, posebno u Americi gdje je razvod uobičajena pojava. Manje su dobne i kulturne razlike među supružnicima nego nekada. Muž spremnije ženi priznaje autonomiju koju ona zahtijeva. Događa se i da podjednako dijele kućanske poslove. Zajednički su im i načini razonode: kampiranje, vožnja bicikla, plivanje itd. Žena ne provodi dane iščekujući suprugov povratak kući: bavi se sportom, članica je organizacija, klubova, ima zanimacije izvan kuće, katkad čak i poslić koji joj donosi nešto novca. Mnogi mladi parovi ostavljaju dojam savršene jednakosti. No dok god muškarac zadržava ekonomsku odgovornost za par, to je samo iluzija. On bira prebivalište bračnog para prema zahtjevima svojega posla. Ona ga slijedi iz provincije u Pariz, iz Pariza u provinciju, u kolonije, u inozemstvo. Životni standard oblikuje se prema njegovoj zaradi. Ritam dana, tjedana, godine, prilagođava se njegovim poslovima. Poznanstva i prijateljstva najčešće ovise o njegovoj profesiji. Budući da je muškarac bolje od svoje žene integriran u društvo, on predvodi par u intelektualnim, moralnim, političkim poljima. Razvod je za ženu, ako ne može sama zarađivati za život, samo apstraktna mogućnost. Dok je u Americi alimentacija za muškarca težak teret, u Francuskoj je sudbina žene, majke koju se ostavlja s bijednom potporom skandalozna. No dubinska nejednakost proizlazi iz činjenice da se muškarac konkretno ostvaruje radom ili djelovanjem, dok za ženu u ulozi supruge sloboda ima samo negativno lice. Položaj mladih Amerikanki uz ostalo podsjeća na položaj emancipiranih Rimljanki iz doba dekadencije. Vidjeli smo da su one mogle birati između dviju vrsta ponašanja: jedne su perpetuirale način života i vrline svojih baka, druge su provodile dane u šupljim uzbuđenjima. Isto tako su brojne Amerikanke i dalje »kućanice« vjerne tradicionalnom modelu, a ostale uglavnom samo rasipaju svoju snagu i svoje vrijeme. U Francuskoj muž može pokazivati najveću dobru volju, ali čim mlada žena postane majka, kućanski je poslovi preopterećuju isto kao nekada. Postalo je opće mjesto govoriti da je žena u modernim obiteljima, naročito u SAD-u, svela muškarca na ropstvo. To nije novost. Od doba starih Grka muškarci su se žalili na Ksantipinu tiraniju. Točno je da žena intervenira u područja koja su joj nekoć bile zabranjena. Poznajem primjerice žene studenata koje mahnito izgaraju za uspjeh svojih mužjaka: upravljaju njihovim rasporedima, prehranom, nadziru njihovo učenje, uskraćuju im bilo kakvu razonodu, gotovo pa ih drže pod ključem. Točno je i da je 346
briana
muškarac danas više nego prije razoružan pred tim despotizmom, priznaje ženi apstraktna prava i shvaća da ih ona može konkretizirati samo kroz njega. On će na vlastitu štetu kompenzirati nemoć i jalovost na koje je osuđena žena. Da bi se u njihovoj vezi ostvarila jasna jednakost, on bi trebao više davati zbog činjenice da više posjeduje. Ali upravo ako prima, uzima, zahtijeva, to znači da je ona siromašnija. Dijalektika gospodara i roba ovdje pronalazi svoju najkonkretniju primjenu: oprimirajući se postaje oprimirán. Muškarci su okovani upravo vlastitom suverenošću. Zato što oni jedini zarađuju, supruga zahtijeva čekove, zato što samo oni imaju zanimanje, ona im nameće da moraju uspjeti, zato što samo oni utjelovljuju transcendenciju, ona im je želi ukrasti pretvarajući njihove projekte, njihove uspjehe, u svoje. Jednako vrijedi i obrnuto tiranija koju žena vrši samo manifestira njezinu ovisnost: ona zna da uspjeh para, njegova budućnost, sreća i opravdanje počivaju u rukama drugoga. Kad ga žestoko želi podvrgnuti vlastitoj volji, to je upravo stoga što je u njemu otuđena. Svoju slabost žena pretvara u oružje, ali činjenica da je slaba ostaje. Bračno ropstvo je za muža više svakodnevno i iritantno, ali je snažnije za ženu. Žena koja iz dosade satima uza se zadržava muža gnjavi ga i pritišće. Ali, uzevši sve u obzir, on mnogo lakše može bez nje nego ona bez njega. Ako je ostavi, njoj će život biti uništen. Velika je razlika u tomu što je kod žene ovisnost pounutarnjena: ona jest ropkinja čak i kad se vlada očito slobodno, dok je muškarac esencijalno autonoman, a okovan je izvana. Može biti dojma da je upravo on žrtva, zato što su njegove obaveze očitije. Žena se njime hrani kao parazit. Ali parazit nije pobjedonosni gospodar. Ustvari, kao što - biološki - mužjak i ženka nikad nisu žrtve jedno drugoga nego su zajedno žrtve vrste, jednako tako supružnici zajedno trpe opresiju institucije koju nisu stvorili. Kažemo li da muškarci oprimiraju žene, muž će se uvrijediti. On je taj koji se osjeća oprimirano. I jest. No stoji činjenica da su upravo muški zakoni i društvo koje su izgradili muški i to u svojem interesu definirali ženski položaj u obliku koji je sada za oba spola izvor mučenja. U njihovu zajedničkom interesu valjalo bi izmijeniti situaciju, zabranjujući da brak ženi bude »karijera«. Muškarci koji se izjašnjavaju kao antifeministi pod izlikom da »žene i ovako već dovoljno gnjave« rasuđuju bez mnogo logike. Upravo zato što brak žene pretvara u »bogomoljke«, »pijavice« i »otrovnice« treba preoblikovati brak i, stoga, ženski položaj općenito. Žena toliko teško opterećuje muškarca zato što joj se brani da se osloni sama na sebe. On će se osloboditi oslobodivši nju, to jest davši joj da nešto radi na ovome svijetu. Ima mladih žena koje si već nastoje osvojiti tu pozitivnu slobodu. No rijetke su one koje dugo ustraju u svojim studijima ili zanimanjima. Najčešće znaju da će žrtvovati interese svojega posla karijeri svojega muža. U obitelj donose samo dodatnu plaću. Stidljivo se uključuju u pothvate koji ih zatim ne odvlače od bračnog robovanja. I žene s ozbiljnim zanimanjima iz njih ne vuku iste društvene povlastice kao muškarci. Supruge odvjetnika imaju, na primjer, pravo na potporu nakon muževe smrti, dok odvjetnice ne mogu u slučaju svoje smrti prenijeti istu takvu potporu na supruga. To jest, ne smatra se da žena koja radi uzdržava par jednako kao muškarac. Postoje žene koje u svojim profesijama pronađu stvarnu neovisnost, ali su brojne one kojima rad »izvan kuće« u okviru braka predstavlja samo još jedan dodatan napor. Uostalom, najčešće ih rođenje djeteta prisili da se utvrde u svoju ulogu matrone. Još uvijek je prilično teško pomiriti posao i majčinstvo. Upravo dijete, koje po predaji ženi treba osigurati konkretnu autonomiju, pošteđuje ženu toga da se posveti bilo kojem drugom cilju. Ako kao supruga nije potpuna individua, postaje to kao majka: dijete je njezina radost i opravdanje. Kroz 347
briana
dijete se žena do kraja seksualno i društveno ostvaruje, dakle kroz dijete institucija braka dobiva smisao i postiže svoj cilj. Proučimo stoga taj vrhovni stadij razvoja žene.
348
briana
Šesto poglavlje Majka Majčinstvom žena u potpunosti ostvaruje svoju fiziološku sudbinu. U njemu leži njezin »prirodni« poziv s obzirom na to da je čitav njezin organizam usmjeren prema održavanju vrste. No već smo rekli da ljudsko društvo nikad nije prepušteno prirodi. A posebice unatrag otprilike sto godina reproduktivnom funkcijom više ne vlada jedino biološki slučaj, nego je kontroliraju volje. Neke zemlje su službeno usvojile pojedine metode kontracepcije. Među narodima pod utjecajem katoličanstva, kontracepcija se rabi potajno, ili pak muškarac prakticira prekinuti snošaj ili žena nakon ljubavnog čina izbacuje spermatozoide iz svojega tijela. Među ljubavnicima i supružnicima kontrola začeća je čest uzrok sukoba i ljutnji. Muškarcu smeta to što mora kontrolirati svoj užitak. Žena prezire ispiranje. On zamjera ženi njezinu suviše plodnu utrobu. Ona se boji klica života koje on može u njoj ostaviti. I oboje su zatečeni kad žena, usprkos mjerama opreza, ostane »u drugom stanju«. Takvi su slučajevi česti u zemljama gdje su metode protiv začeća rudimentarne. Tada antifizis poprima svoj naročito ozbiljan oblik: pobačaj. Kako je zabranjen i u zemljama koje dopuštaju kontrolu začeća, u ovim se zemljama tek nipošto ne nudi kao mogućnost. No u Francuskoj je to zahvat na koji su primorane mnoge žene, koji usto proganja ljubavni život većine njih. Malo je tema u vezi s kojima se buržujsko društvo pokazuje licemjernijim: pobačaj je gnjusan zločin koji je nepristojno čak i spomenuti. Opiše li neki pisac radosti i patnje rodilje, to je savršeno. Govori li o ženi koja je pobacila, optužuju ga da se valja u blatu i opisuje čovječanstvo u ogavnom svjetlu. No u Francuskoj svake godine ima jednako toliko pobačaja koliko i porođaja. Riječ je o toliko raširenom fenomenu da ga treba smatrati jednim od rizika koje uobičajeno nameće ženski položaj. Zakoni ga međutim uporno svrstavaju u kaznena djela i zahtijevaju time da se taj osjetljivi zahvat provodi tajno. Ništa nije apsurdnije od argumenata na koje se pozivaju protivnici legalizacije pobačaja. Tvrdi se da je pobačaj opasna intervencija. No pošteni liječnici priznaju s doktorom Magnusom Hirschfeldom da: »Pobačaj koji obavlja ruka istinskog liječnika specijalista, u klinici i s nužnim preventivnim mjerama, ne obuhvaća te teške opasnosti za koje kazneni zakon tvrdi da postoje.« Baš naprotiv, za ženu predstavlja velik rizik upravo pobačaj u svojem aktualnom obliku. Nedostatak kompetencije žena koje obavljaju ilegalne pobačaje i uvjeti u kojima operiraju uzrokuju brojne, katkad smrtonosne, nesreće. Prisilno majčinstvo na svijet donosi kržljavu djecu koju roditelji neće moći hraniti, koja će postati žrtve domova za nezbrinute ili »zlostavljana djeca«. Valja reći i da društvo koje se toliko žestoko bori za prava embrija ne mari za djecu čim se ona rode. Proganjaju se žene koje su pobacile umjesto da se pokuša reformirati te skandalozne ustanove nazvane domovima za nezbrinutu djecu. Na slobodi ostaju odgovorni koji štićenike izručuju mučiteljima. Zatvaraju se oči pred strašnom tiranijom dječjih krvnika u »popravnim domovima« ili privatnim kućama. I dok se odbija priznati da fetus pripada ženi koja ga nosi, s druge strane se prihvaća da je dijete stvar svojih 349
briana
roditelja. U istom smo tjednu upravo svjedočili samoubojstvu kirurga kojem su dokazali da je obavljao pobačaje i uvjetnoj tromjesečnoj zatvorskoj kazni na koju je osuđen otac koji je gotovo na smrt prebio svojega sina. Nedavno je jedan otac, u nedostatku medicinske skrbi, pustio da mu sin umre od difterije. Jedna je majka pak, u ime svojega bezuvjetnog pokoravanja Božjoj volji, odbila svojoj kćeri pozvati liječnika. Na sprovodu su je djeca gađala kamenjem. No kad se pobunilo nekoliko novinara, četa »pristojnih ljudi« prosvjedovala je da djeca pripadaju roditeljima i da je svako vanjsko upletanje neprihvatljivo. Danas je »milijun djece u životnoj opasnosti«, izvještavaju novine Ce soir. A France-Soir objavljuje: »Upozorava se da je petsto tisuća djece u tjelesnoj ili moralnoj opasnosti.« U sjevernoj Africi, arapska žena nema mogućnost pobačaja: na desetero djece koje rodi, sedmero ili osmero njih umre, i nikoga nije briga jer su bolna i apsurdna majčinstva ubila majčinske osjećaje. Ako od ovoga profitira moral, što misliti o takvom moralu? Valja dodati i da su muškarci koji pokazuju najviše poštovanja prema životu embrija prvi kad treba odrasle poslati da ginu u ratu. Praktični razlozi izneseni protiv legalnog pobačaja bez ikakve su težine. Što se tiče moralnih razloga, oni se svode na stari katolički argument: fetus ima dušu kojoj se bez krštenja zatvaraju vrata raja. Zanimljivo je da Crkva povremeno dopušta ubojstva odraslih ljudi: u ratovima ili kad je riječ o osuđenicima na smrt. Ali je fetusu namijenila nepopustljivu humanitarnost. Fetus nije iskupljen krštenjem, ali u vrijeme svetih ratova protiv nevjernika ni oni nisu bili kršteni, a snažno se ohrabrivalo njihovo ubijanje. Sve žrtve inkvizicije nesumnjivo nisu bile u milosti, kao ni svi današnji zločinci koje se osuđuje na giljotinu i vojnici poginuli na bojnom polju. Sve te slučajeve Crkva prepušta Božjoj milosti. Prihvaća da je čovjek u njezinim rukama samo sredstvo i da se spasenje duše odigrava između nje i Boga. Zašto onda braniti Bogu da u svoje nebo primi dušu embrija? Kad bi neki sabor to dopustio, ne bi bilo više prosvjeda nego u dobra stara vremena pobožnog pokolja Indijanaca. Ustvari se ovdje spotičemo na staru tvrdoglavu tradiciju koja nema nikakve veze s moralom. Treba uračunati i onaj muški sadizam o kojemu sam već imala prilike govoriti. Knjiga koju je liječnik Roy 1943. godine posvetio Petainu sjajan je primjer, spomenik loše vjere. Roy očinski ustraje na opasnostima pobačaja, ali carski rez smatra vrhuncem higijene. Želi da se pobačaj smatra zločinom, a ne prekršajem i zagovara da ga se zabrani čak i u terapeutske svrhe, to jest kad trudnoća ugrožava majčin život ili zdravlje. Nemoralno je birati između jednog i drugog života, izjavljuje Roy, pa ojačan svojim argumentom savjetuje da se žrtvuje majku. Izjavljuje da fetus ne pripada majci, već je autonomno biće. Međutim, kad ti isti »ispravni« liječnici uzdižu majčinstvo, tvrde da je fetus dio majčina tijela, a ne parazit koji se hrani na njezin trošak. Vidimo koliko je antifeminizam još živ po žestini kojom neki muškarci odbacuju sve što bi moglo osloboditi ženu. Uostalom, zakon koji osuđuje mlade žene na smrt, neplodnost i bolest potpuno je nemoćan osigurati porast nataliteta. Točka po kojoj se slažu pristaše i protivnici pobačaja jest radikalan neuspjeh represije. Prema profesorima Dolerisu, Balthazardu, Lacassagneu, u Francuskoj je oko 1933. godine bilo godišnje petsto tisuća pobačaja. Statistika iz 1938. godine koju citira doktor Roy procjenjuje godišnji broj pobačaja na milijun. Godine 1941. liječnik Aubertin iz Bordeauxa oklijevao je između osamsto tisuća i milijun. Izgleda da je posljednji broj najbliže istini. U članku iz novina Combat, objavljenom u ožujku 1948., liječnik Desplas piše: Pobačaj je ušao u praksu... Represija je praktički propala... U departmanu Seine je 1943. godine tisuću tristo istraga dovelo do sedamsto pedeset 350
briana
optužnica među kojima je tristo šezdeset žena uhićeno, petsto trinaest osuđeno na kazne od manje od godinu dana do više od pet godina zatvora, što nije mnogo s obzirom na petnaest tisuća pretpostavljenih pobačaja u departmanu. Na području cijele zemlje vodi se deset tisuća slučajeva. Dodaje i sljedeće: Takozvani kazneni pobačaj jednako je poznat svim društvenim klasama kao i prakse protiv začeća koje prihvaća naše licemjerno društvo. Dvije trećine žena koje su pobacile su udane žene... Možemo približno ocijeniti da u Francuskoj ima jednak broj pobačaja kao i rođenja. Zbog činjenice da se zahvat često obavlja u katastrofalnim uvjetima, mnogi pobačaji završe pacijentičinom smrću. Tjedno u mrtvačnicu u Parizu dospiju dva trupla žena koje su pobacile. Mnogi pobačaji uzrokuju trajne bolesti. Katkad se pobačaj naziva »klasnim zločinom« i to je uvelike točno. Kontracepcijske metode su mnogo raširenije u buržujskoj klasi. Postojanje kupaonice čini njihovu primjenu lakšom nego u radnica ili seljanki koje nemaju tekuće vode. Mlade djevojke iz buržoazije opreznije su od ostalih. U paru dijete predstavlja manji teret, ali su siromaštvo, stambeno pitanje i potreba da žena radi izvan kuće među najčešćim uzrocima pobačaja. Čini se da par najčešće nakon dvoje djece odlučuje ograničiti porođaje. Tako da je monstruozna žena koja je pobacila ujedno i ona divna majka koja u naručju njiše dva plavokosa anđela: ista žena. U članku »Salle commune« koji je časopis Temps modernes objavio u listopadu 1945. godine, Genevieve Sarreau opisuje bolničku sobu gdje je boravila, a mnogim pacijenticama oko nje je upravo obavljena kiretaža: petnaest od osamnaest pacijentica je pobacilo, a više od polovice tih pobačaja bilo je izazvano. Broj 9 bila je žena jednog nosača s tržnice. U dva je braka dobila desetero žive djece od kojih je preživjelo samo troje i napravila je sedam prekida trudnoće, od kojih pet izazvanih. Obično je rabila tehniku »šipke za zastore« koju je ljubazno objašnjavala, a i pilule čiji je naziv rekla prijateljicama. Broj 16 bila je udana djevojka od šesnaest godina koja je imala pustolovine i zbog pobačaja patila od upale jajovoda. Broj 7, trideset pet godina, objasnila je: »Udana sam dvadeset godina. Nikad ga nisam voljela: dvadeset godina sam se pristojno ponašala. Imam dragoga posljednja tri mjeseca. Samo smo jedanput, u hotelskoj sobi. Ostala sam trudna... Tako da sam morala, zar ne? Riješila sam ga se. Nitko ništa ne zna, ni moj muž, ni on. Sada je gotovo, više nikad to neću ponoviti. Previše je bolno... Ne govorim o kiretaži... Ne, ne, drugo je posrijedi: to je, to je... samoljublje, znate.« Broj 14 je dobila petero djece u pet godina. S četrdeset godina doimala se poput starice. Sve su dijelile rezignaciju iz očaja. »Žena je rođena za patnju«, tužno su govorile. Težina ove kušnje jako varira ovisno o okolnostima. Žena u buržujskom braku ili ona koju muškarac udobno uzdržava i podupire, koja ima novac i veze, u velikoj je prednosti. Kao prvo, ona mnogo lakše od ostalih može dobiti dozvolu za »terapeutski« pobačaj. Po potrebi može si platiti putovanje u Švicarsku gdje se pobačaj liberalno tolerira. U trenutačnim ginekološkim uvjetima riječ je o benignoj operaciji kad je obavlja 351
briana
specijalist uza sva higijenska jamstva i, ako je potrebno, anesteziju. Ako ne dobije službeno odobrenje, pronalazi neslužbenu pomoć koja je jednako sigurna: zna prave adrese, ima dovoljno novca da si plati savjesnu njegu i ne mora čekati da trudnoća uznapreduje. S njom će postupati s poštovanjem. Neke od tih povlaštenih žena tvrde da je ta mala nezgoda dobra za zdravlje i poboljšava ten. S druge je strane malo gorih nesreća od nesreće mlade, usamljene djevojke bez novca koja je prisiljena na »zločin« da bi izbrisala »grijeh« koji joj okolina ne bi oprostila. U Francuskoj je to svake godine slučaj oko tristo tisuća zaposlenica, tajnica, studentica, radnica, seljanki. Izvanbračno majčinstvo još predstavlja toliko strašnu mrlju da mnoge žene radije biraju samoubojstvo ili čedomorstvo od položaja neudane majke: dokaz je to da ih nikakva kazna ne može spriječiti od pokušaja »da se riješe djeteta«. Tipičan slučaj koji se susreće u tisućama primjera jest onaj koji je neka djevojka prepričala doktoru Liepmannu.313 Riječ je o jednoj Berlinki, nezakonitoj kćeri postolara i sluškinje: Sprijateljila sam se sa susjedovim sinom, deset godina starijim od mene. Milovanja su mi bila tolika novost da sam im se baš prepustila. Međutim to nipošto nije bila ljubav. On me svejedno na raznorazne načine nastavio učiti, davao mi je da čitam knjige o ženama, i naposljetku sam mu poklonila svoje djevičanstvo. Kad sam dva mjeseca poslije prihvatila mjesto učiteljice u dječjem vrtiću u Speuzeu bila sam trudna. Još dva mjeseca nisam ponovno imala mjesečnicu. Moj mi je zavodnik pisao da se obavezno potrudim da se mjesečnica vrati pijući benzin i jedući crni sapun. Nisam više u stanju opisati vam muke koje sam prošla... Morala sam posve sama izdržati taj jad do kraja. Strah da ću imati dijete prisilio me na strašnu stvar. Tada sam zamrzila muškarce. Školski pastor, koji je saznao za priču putem jednoga zalutalog pisma, održao joj je dugu propovijed i rastala se od mladića. Tretirali su je kao crnu ovcu. Kao da sam osamnaest mjeseci živjela u popravnom domu. Poslije je postala dječja sluškinja u domu nekog profesora i tamo je ostala četiri godine. U tom sam razdoblju upoznala nekog suca. Bila sam sretna što imam pravog muškarca za voljeti. Dala sam mu svu svoju ljubav. Naši su odnosi doveli do toga da sam s dvadeset četiri godine na svijet donijela zdravog dječačića. Dijete danas ima deset godina. Oca nisam vidjela devet i pol godina. Kako sam smatrala nedostatnom svotu od 2500 maraka i kako je on zanijekao očinstvo odbivši dati svoje prezime djetetu, između nas je sve završilo. Više mi nijedan muškarac ne pobuđuje želju. Često upravo zavodnik uvjeri ženu da se riješi djeteta. Ili ju je već napustio kad je shvatila da je trudna, ili mu velikodušno želi prešutjeti svoju sramotu, ili ne nalazi nikakvu podršku s njegove strane. Katkad žena ne odbija bez žaljenja imati dijete; bilo 313
Jeunesse et sexualite.
352
briana
zato što se ne odlučuje odmah na pobačaj, bilo zato što ne zna kome bi se obratila, ili zato što nema novca na raspolaganju i izgubila je vrijeme na neučinkovite pripravke. Došla je do trećeg, četvrtog, petog mjeseca trudnoće kad ga se odlučila riješiti. Tada će pobačaj biti nemjerljivo opasniji, bolniji, riskantniji nego prvih nekoliko tjedana. Žena to zna: osjeća strah i očaj kad se pokušava osloboditi. Na selu nije baš poznata uporaba sonde. Seljakinja koja je »posrnula« zato se baca s tavanskih ljestava, s vrha stuba, i često se ozlijedi bez željenih posljedica. Katkada se u živici, gustišu, septičkoj jami pronađe pokoje malo zadavljeno tijelo. U gradu si žene međusobno pomažu. No nije uvijek jednostavno pronaći ženu koja obavlja pobačaje, a kamoli skupiti traženu svotu. Trudnica traži prijateljicu za pomoć ili se sama operira. Te kirurginje po potrebi često nisu kompetentne. Ne oklijevaju učiniti to šipkom za zastor ili pletaćom iglom. Jedan mi je liječnik pričao o neupućenoj kuharici koja si je željela ubrizgati ocat u maternicu, ali ga je ubrizgala u mjehur, što je izazvalo strašne bolove. Pobačaj, koji je grubo izveden i bez primjerene njege, često bolniji od normalnog porođaja, prate živčane smetnje koje mogu dovesti do ruba epileptičnog napada, a katkad izaziva teške unutarnje bolesti i može potaknuti smrtonosno krvarenje. Colette je u Gribiche opisala tešku agoniju mlade plesačice iz varijetea prepuštene nestručnim rukama svoje majke. Uobičajen lijek, kaže ona, jest da se popije koncentrirana otopina sapuna i onda četvrt sata trči: takvim se tretmanima djeteta rješavaju ubojstvom majke. Čula sam priču o jednoj daktilografkinji koja je četiri dana provela u sobi ležeći u svojoj krvi, bez jela i pića, jer se nije usudila nikoga pozvati. Teško je zamisliti strašniju napuštenost od one kada se smrtna opasnost miješa sa zločinom i sramotom. Nevolja je manja u slučaju siromašnih, ali udanih žena koje djeluju uz mužev pristanak i ne muče se bespotrebnim skrupulama. Socijalna radnica mi je pričala da si u bijednim četvrtima međusobno dijele savjete, posuđuju instrumente i pomažu toliko jednostavno kao da je riječ o uklanjanju kurjih očiju. Ali trpe ozbiljne tjelesne boli. Bolnice moraju primiti ženu koja je započela pobačaj, ali je sadistički kažnjavaju odbijanjem bilo kakvog sredstva za smirenje tijekom bolova i tijekom završne kiretaže. Kako smo uz ostalo mogli vidjeti u svjedočanstvima Genevieve Sarreau, takav progon čak ni ne šokira žene koje su isuviše naviknute na patnju, ali su osjetljive na poniženja kojima ih kljukaju. Činjenica da je operacija koju su prošle tajna i kažnjiva umnogostručuje opasnosti koje sa sobom nosi i čini je niskom i strašnom. Bol, bolest i smrt pretvaraju se u kaznu, a znamo koja udaljenost odvaja patnju od mučenja, nezgodu od kazne. Kroz rizike koje prihvaća, žena se poima krivom, a ta je interpretacija boli i grijeha posebno mučna. Ovaj moralni aspekt drame se ovisno o okolnostima osjeća slabije ili jače. Za žene koje su zahvaljujući svojem bogatstvu, svojem društvenom položaju ili slobodnom miljeu kojemu pripadaju vrlo »oslobođene« i za žene koje su siromaštvo i bijeda naučili preziru prema buržujskom moralu, jedva da postoje pitanja: postoji više ili manje neugodan trenutak koji treba prijeći, ali ga treba prijeći, to je sve. No mnoge žene strahuju pred moralom koji u njihovim očima zadržava svoj ugled premda mu ne mogu prilagoditi ponašanje. U sebi poštuju zakon koji krše i boli ih što čine prekršaj. Još ih više boli činjenica da si moraju pronaći suradnice. Prvo trpe poniženje moljakanja: moljakaju adresu, njegu liječnika, babice. Postoji opasnost da će ih izgrditi s visine ili se izlažu ponižavajućem sporazumu. Svjesno pozivanje drugih da počine protuzakonito djelo situacija je koju većina muškaraca ne iskusi, a žena je proživljava s pomiješanim osjećajima straha i srama. Često u srcu odbija intervenciju koju traži. Podijeljena je unutar sebe same. Možda spontano želi zadržati dijete kojemu sprječava rođenje. Čak i ako ne želi u potpunosti majčinstvo, s nelagodom osjeća dvojakost čina koji obavlja. Jer, mada je netočno da je pobačaj ubojstvo, ne može ga se poistovjetiti s običnom 353
briana
kontracepcijskom metodom. Dogodio se događaj koji je apsolutni početak i kojemu se zaustavlja razvoj. Neke će žene proganjati sjećanje na to dijete kojega nije bilo. Helene Deutsch navodi slučaj udane, psihički zdrave žene, koja je zbog tjelesnog stanja dvaput izgubila tromjesečne fetuse i dala im izgraditi dvije malene grobnice o kojima je veoma pobožno vodila brigu čak i nakon što je rodila više djece. Ako je pobačaj izazvan, tim više će žena često imati osjećaj da je počinila grijeh. Oživljava grižnja savjesti koja u djetinjstvu prati ljubomornu želju za smrću maloga novorođenog brata, i žena se osjeća krivom što je zaista ubila dijete. Taj se osjećaj krivnje može odraziti u patološkoj melankoliji. Uz žene koje misle da su napale tuđi život, brojne su i one koje smatraju da su osakatile jedan dio sebe. Otuda nastaje ljutnja prema muškarcu koji je pristao na ili pomogao u tom sakaćenju. Helene Deutsch navodi i slučaj mlade djevojke, ludo zaljubljene u svojega ljubavnika, koja je sama inzistirala na uklanjanju djeteta koje bi bilo prepreka njihovoj sreći. Na izlasku iz bolnice odbila je ponovno vidjeti muškarca kojeg je voljela, i to zauvijek. Ako je tako konačan prekid rijetkost, s druge strane se učestalo događa da žena postane frigidna, bilo prema svim muškarcima, bilo prema onome s kojim je zatrudnjela. Muškarci su skloni ležerno prihvatiti pobačaj. Smatraju ga jednim od onih brojnih nezgoda na koje je podla priroda osudila žene. Nemaju dojam o vrijednostima koje su u njega upletene. Žena se odriče ženskih vrijednosti, svojih vrijednosti, dok se muška etika osporava na najradikalniji način. Cijela njezina moralna budućnost potresena je tim događajem. Ženi se od djetinjstva ponavlja da je stvorena za rađanje i opjevavaju joj se divote majčinstva. Neprilike njezina položaja - mjesečnice, bolesti itd., dosadni kućanski poslovi, sve se opravdava tom čarobnom povlasticom koju ima, da na svijet donosi djecu. A evo muškarca koji, da bi zadržao svoju slobodu i da ne bi hendikepirao svoju budućnost, u interesu svojega posla, traži od žene da se odrekne njezina ženskog trijumfa. Dijete više nije dragocjenost bez cijene, rađanje više nije sveta funkcija: taj plod postaje slučajan, nezgodan, i još jedna od mana ženskosti. Mjesečna muka menstruacije u usporedbi s njim čini se blagoslovom. Sada se željno čeka povratak toga crvenog mlaza koji je nekada izbezumljivao djevojčicu. Tada su je utješili obećanjima o radostima porođaja. Čak i dok pristaje na pobačaj ili ga želi, žena ga osjeća kao žrtvovanje svoje ženskosti: sada će u svojem spolu definitivno prepoznati prokletstvo, svojevrsnu slabost, opasnost. Dovedu li to odricanje do krajnosti, neke žene zbog traume pobačaja postanu homoseksualne. Međutim, kad muškarac traži od žene da žrtvuje svoje tjelesne mogućnosti da bi bolje ispunio svoju mušku sudbinu, on istodobno prokazuje licemjerje muških moralnih zakona. Muškarci općenito zabranjuju pobačaj, ali ga pojedinačno prihvaćaju kao prikladno rješenje. Oni si mogu proturječiti s lakoumnim cinizmom, ali žena ta proturječja osjeća u ranjenom tijelu. Uglavnom je previše smjerna da bi se odlučno pobunila protiv muške loše vjere. Smatrajući se žrtvom nepravde koja je proglašava zločinkom protiv njezine volje, osjeća se ukaljanom i poniženom. Ona u konkretnom i neposrednom obliku, u sebi, utjelovljuje muškarčevu pogrešku. On čini pogrešku, ali je prebacuje na nju. On samo izgovara riječi, molećivim, prijetećim, razumnim, bijesnim tonom: brzo ih zaboravlja. Ona te rečenice mora prevesti u bol i krv. Katkad on ne kaže ništa, samo ode. Ali su njegova šutnja i bijeg još očitiji demanti cijelog moralnog kodeksa koji su uspostavili muški. Ne treba se čuditi nad »nemoralnošću« žena, omiljenom temom ženomrzaca. Kako i ne bi intimno prkosile arogantnim načelima kojima muškarci javno mašu, a u tajnosti ih se odriču? Žene nauče da više ne trebaju vjerovati na riječ muškarcima kad uzdižu ženu, ni kad uzdižu muškarca. Jedina je sigurna činjenica taj opustošeni i krvavi trbuh, ti crveni ostaci života, ta odsutnost djeteta. Pri prvom pobačaju žena počinje »shvaćati«. Za mnoge od njih svijet više nikada 354
briana
neće imati posve isto lice. A svejedno, u nedostatku raširenosti kontracepcijskih sredstava, pobačaj je u Francuskoj danas jedini put otvoren ženi koja ne želi donijeti na svijet djecu osuđenu da umru zbog oskudice. Stekel314 je ispravno rekao: »Zabrana pobačaja je nemoralan zakon jer ga se obavezno mora kršiti, svaki dan i svaki sat.«
* Kontracepcija i legalni pobačaj omogućili bi ženi da slobodno preuzme odgovornost za svoje trudnoće. Zapravo o ženskoj plodnosti odlučuju djelomice voljna odluka, a djelomice slučaj. Dok god umjetna oplodnja ne postane uobičajena praksa, neke će žene bezuspješno priželjkivati majčinstvo - ili nemaju odnose s muškarcima ili im je muž neplodan ili one same ne mogu zanijeti. S druge strane, žene često moraju roditi protiv svoje volje. Trudnoća i majčinstvo proživljavaju se na vrlo različite načine ovisno o tome odvijaju li se u revoltu, rezignaciji, zadovoljstvu ili entuzijazmu. Treba shvatiti da odluke i osjećaji koje si mlada majka priznaje ne odgovaraju baš uvijek njezinim dubokim željama. Neudana majka može biti stvarno preopterećena obavezom koja joj je najednom nametnuta i otvoreno se zbog toga žaliti, a svejedno u djetetu pronalaziti ispunjenje potajno gajenih snova. Obrnuto od toga, tek udana žena koja trudnoću dočekuje s radošću i ponosom može je se u tajnosti užasavati, mrziti je, kroz opsesije, fantazije, dječje uspomene koje sama odbija priznati. To je jedan od tazloga zašto su žene u vezi s tim toliko tajnovite. Njihova šutnja dijelom proizlazi iz toga što uživaju u obavijanju iskustva koje je isključivo njihova povlastica velom tajne, ali su i smetene proturječjima i sukobima koji ih sada okupiraju. »Brige trudnoće su san koji se zaboravlja jednako potpuno kao i san o bolovima porođaja,« rekla je jedna žena. To su složene istine koje im se tada otkrivaju i koje se trude zakopati u zaborav. Vidjeli smo da u djetinjstvu i adolescenciji žena prolazi kroz više faza s obzirom na majčinstvo. Kad je posve mala, majčinstvo je čudo i igra: u lutki pronalazi i u budućem djetetu predosjeća objekt posjedovanja i dominacije. Kao adolescentica, u majčinstvu naprotiv vidi prijetnju integritetu svoje dragocjene osobe. Ili ga pak divljački odbija, poput junakinje Colette Audry315 koja nam povjerava: Svako sam maleno dijete koje se igralo u pijesku prezirala jer je izašlo iz žene... I odrasle sam prezirala jer su vladali nad djecom, čistili ih, tukli po guzi, oblačili, ponižavali na sve moguće načine: žene sa svojim mekim tijelima uvijek spremnim da iz njih propupaju novi maleni, muškarce koji su sa zadovoljnim i samosvojnim izrazom lica promatrali svu tu kašu žena i djece koja im pripada. Moje je tijelo bilo samo moje, voljela sam ga samo potamnjelog, prekrivenog solju i morem, izgrebenog štipavcem. Trebalo je ostati čvrsto i zapečaćeno. Ili se boji majčinstva istodobno ga priželjkujući, što dovodi do fantazija o trudnoći i raznoraznih nemira. Ima mladih djevojaka koje uživaju u autoritetu koji im daje majčinstvo, ali nisu spremne u potpunosti prihvatiti odgovornosti koje s njim dolaze. To je slučaj Lidije o kojoj piše Helene Deutsch, koja se sa šesnaest godina, zaposlena kao sluškinja u tuđoj kući, krajnje predano bavila djecom koja su joj povjerena na čuvanje. 314 315
La Femme frigide. On joue perdant, »L'Enfant«.
355
briana
Bio je to nastavak djetinjih maštanja u kojima je u paru s majkom odgajala dijete. Naglo je stala zanemarivati svoju službu, postaja je ravnodušna prema djeci, počela je izlaziti, očijukati. Doba igre je završilo i počela se baviti svojim pravim životom u kojem želja za majčinstvom nije zauzimala važno mjesto. Pojedine žene cijeli život osjećaju želju za dominacijom nad djecom, ali i uporan strah od biološke zadaće porođaja. One postanu babice, medicinske sestre, učiteljice. Odane su tete, ali ne žele roditi. Pojedine su također, iako ne odguruju s gađenjem majčinstvo, previše zaokupljene svojim ljubavnim životom ili karijerom da bi napravile mjesto za njega u svojoj egzistenciji. Ili se boje tereta koji bi dijete predstavljalo njima ili njihovim muževima. Žena često voljno prihvaća neplodnost ili odbijajući seksualne odnose ili kontracepcijskim metodama. No ima i slučajeva kad si žena ne priznaje svoj strah od djeteta i upravo joj psihički obrambeni proces sprječava začeće. U njoj nastaju funkcionalni problemi živčanog uzroka koji se mogu otkriti liječničkim pregledom. Liječnik André Arthus navodi jedan takav zanimljiv primjer: Gospođu H. je majka veoma loše pripremila na život žene. Uvijek joj je predviđala najgore katastrofe u slučaju da zatrudni. Mjesec dana nakon što se gđa H. udala, mislila je da je trudna. Shvatila je da je u krivu. Zatim još jedanput za tri mjeseca: opet krivo. Nakon godinu dana otišla je ginekologu koji ni u njoj niti u njezinu mužu nije pronašao nikakav uzrok neplodnosti, tri godine poslije otišla je drugom ginekologu koji joj je rekao: »Zatrudnjet ćete kad budete o tome manje govorili...« Nakon pet godina braka gđa H. i njezin muž prihvatili su da neće imati djece. U šestoj godini braka rodila im se beba. Prihvaćanje ili odbijanje začeća pod utjecajem je istih čimbenika kao trudnoća općenito. U trudnoći oživljavaju djetinji snovi subjekta i njezini adolescentski strahovi. Proživljava se na vrlo različite načine, ovisno o odnosima koje žena održava s majkom, s mužem, sa sobom samom. Kad i sama postane majkom, žena na neki način zauzme mjesto one koja ju je rodila: to je za nju potpuna emancipacija. Ako je iskreno želi, radovat će se svojoj trudnoći i željet će je iznijeti bez pomoći. Ako je još uvijek pod dominacijom i pristaje na to, prepustit će se naprotiv majčinim rukama: novorođenče će joj se više činiti bratom ili sestrom nego vlastitim djetetom. Ako se istodobno želi i ne usuđuje osloboditi, boji se da će je dijete, umjesto da je spasi, opet podjarmiti: ta briga može uzrokovati pobačaj. Helene Deutsch navodi slučaj mlade žene koja je, jer je trebala pratiti muža na putovanje i ostaviti dijete na čuvanje majci, rodila mrtvorođenče. Začudila se što ga ne oplakuje više jer ga je žarko željela. Ali se užasavala činjenice da će ga morati prepustiti svojoj majci koja bi putem djeteta njome dominirala. Vidjeli smo da je osjećaj krivnje pred majkom čest slučaj u adolescentica. Ako taj osjećaj i dalje postoji, žena si utvara da se nad njezinim potomstvom ili nad njom samom nadvilo prokletstvo. Vjeruje da će je dijete ubiti dolaskom na svijet ili će umrijeti rađajući se. Grižnja savjesti u mladih žena često izaziva strah da neće do kraja iznijeti trudnoću. U sljedećem primjeru Helene Deutsch vidimo koliko poguban može biti odnos s majkom: Gospođa Smith rodila se kao najmlađe dijete u velikoj obitelji sa samo jednim dječakom i ojadila majku koja je željela sina. Zbog toga nije previše 356
briana
patila zahvaljujući ljubavi koju su joj iskazivali otac i jedna od starijih sestara. Ali kad se udala i ostala u drugom stanju, iako je to žarko željela, mržnja koju je nekoć osjećala prema majci učinila joj je mrskom ideju da sama postane majka. Mjesec dana prije termina rodila je mrtvorođenče. Kad je drugi put zatrudnjela, prepala se da će se nesreća ponoviti. Srećom, jedna od njezinih bliskih prijateljica bila je trudna u isto vrijeme. Ta je prijateljica imala vrlo nježnu majku koja je tijekom njihovih trudnoća pazila na obje mlade žene. Ali prijateljica je zanijela mjesec dana prije gospođe Smith koju je plašila pomisao da će sama morati do kraja iznijeti trudnoću. Na opće iznenađenje, prijateljica je prenijela trudnoću mjesec dana nakon predviđenog termina316 i dvije su žene rodile isti dan. Prijateljice su odlučile sljedeću djecu začeti na isti dan i gospođa Smith je bez straha ušla u svoju drugu trudnoću. Ali joj je prijateljica u trećem mjesecu trudnoće morala napustiti grad. Isti dan kad je to saznala, gospođa Smith je pobacila. Nikada poslije nije mogla imati drugo dijete. Sjećanje na majku previše ju je tištalo. Ništa manje nije važan odnos koji žena ima s ocem svojega djeteta. Već zrela i samostalna žena može željeti dijete koje bi pripadalo samo njoj. Poznavala sam ženu kojoj bi oči zasjale pri pogledu na lijepog mužjaka, ne od senzualne želje, nego zato što je procjenjivala njegove kapacitete pastuha. Takav majčinski tip amazonki s oduševljenjem pozdravlja čudo umjetne oplodnje. Ako dijeli život s ocem djeteta, odriče mu svako pravo na potomstvo, pokušava - poput Paulove majke u Sinovima i ljubavnicima - stvoriti zatvoren par s njihovim djetetom. No u većini slučajeva žena treba mušku potporu da bi prihvatila svoje nove odgovornosti. Neće se s radošću posvetiti novorođenčetu ako se muškarac ne posveti njoj. Ta potreba je tim preča što je žena djetinjastija i sramežljivija. Deutsch pripovijeda priču o mladoj ženi koja se s petnaest godina udala za šesnaestogodišnjeg dječaka s kojim je ostala trudna. Kao mala djevojčica voljela je bebe i pomagala majci u njezi braće i sestara. Ali kad je sama postala majka dvoje djece, uhvatila ju je panika. Zahtijevala je da muž stalno bude uz nju. Morao je uzeti posao koji mu je dopuštao da mnogo vremena provodi kod kuće. Ona je pak živjela u neprestanom strahu. Preuveličavala je svađe svoje djece i pridavala previše važnosti najmanjim događajima njihova dana. Mnoge mlade majke tako traže pomoć od svojih muževa i katkad ih otjeraju od kuće preopterećujući ih svojim brigama. Helene Deutsch navodi još neobičnih slučajeva, među ostalima i ovaj: Mlada udana žena mislila je da je trudna i bila je zbog toga jako sretna. Kako ju je od muža razdvojilo putovanje, imala je vrlo kratku pustolovinu koju je prihvatila upravo zato što, oduševljena trudnoćom, nije smatrala da išta drugo može poći po zlu. Nešto kasnije shvatila je da se zapravo prevarila s datumom začeća: ono se dogodilo na putovanju. Kad se dijete rodilo, živo ju je zanimalo je li to sin njezina muža ili njezina slučajnog ljubavnika. Postala je nesposobna za osjećaje prema željenom djetetu. Nesretna i tjeskobna, potražila je pomoć psihijatra i zainteresirala se za dijete tek kad je muža odlučila smatrati ocem novorođenčeta.
316
Helen Deutsch tvrdi da je provjerila da je dijete zaista rođeno deset mjeseci nakon začeća.
357
briana
Žena koja voli svojega muža često će svoje osjećaje oblikovati po njegovima: dočekuje trudnoću i majčinstvo sretna ili loše raspoložena ovisno o tome je li on zbog njih ponosan ili nesretan. Katkad se dijete priželjkuje da bi učvrstilo vezu ili brak, a privrženost koju za njega osjeća majka ovisi o uspjehu ili neuspjehu njezinih planova. Ako majka osjeća neprijateljstvo prema svojem mužu, situacija je opet drukčija: može se gorljivo posvetiti djetetu čije posjedovanje niječe ocu ili naprotiv gledati s mržnjom na potomka prezrenog muškarca. Gospođa H. N., čiju smo prvu bračnu noć prepričali po Stekelovim zapisima, odmah je tada zatrudnjela i cijeli je život mrzila djevojčicu koja je začeta u strahu od toga grubog razdjevičenja. I u Dnevniku Sofije Tolstoj vidimo kako se dvostruki osjećaji prema mužu odražavaju na njezinu prvu trudnoću. Piše: Ovo mi je stanje tjelesno i duševno nepodnošljivo. Tjelesno, stalno sam bolesna, a duševno osjećam užasnu dosadu, prazninu, nemir. Za Ljovu sam prestala postojati... S obzirom na to da sam trudna, ne mogu ga nikako usrećiti. Jedini užitak koji pronalazi u tom stanju je mazohistički. Zasigurno joj je neuspjeh ljubavnih odnosa stvorio djetinjastu potrebu za samokažnjavanjem. Od jučer sam bolesna, bojim se da ću pobaciti. Čak uživam u toj boli u trbuhu. Slično je onome kad bih kao dijete napravila neku glupost, i mama bi mi oprostila, ali ja sebi ne bih. Štipala bih se ili si bockala ruku dok bol ne bi postala nepodnošljiva. Ali sam je trpjela i u njoj pronalazila golem užitak... Kad dođe dijete, to će krenuti iznova - odvratno! Sve mi se čini nesnosno. Sati tako tužno odzvanjaju. Sve je sumorno. Ah, kad bi Ljova...! No trudnoća je prije svega drama koja se u žene odigrava između nje i nje same. Ona je osjeća ujedno kao obogaćenje i osakaćenje. Fetus je dio njezina tijela i parazit koji je iskorištava. Posjeduje ga i on nju posjeduje. On u sebi sažima svu budućnost i ona se, noseći ga, osjeća prostranom poput svijeta. Ali je samo to bogatstvo poništava, ima dojam da više nije ništa. Nova će se egzistencija manifestirati i opravdati njezinu vlastitu egzistenciju, zato je ponosna. Ali također se osjeća kao igračka mračnih sila, naguruju se s njom, napadaju je. U trudne žene jedinstveno je to što se njezino tijelo, u trenutku kad se transcendira, poima kao imanentno: povlači se u sebe u mučninama i slabostima. Prestaje egzistirati za sebe samog i tada postaje najvoluminoznije ikada. Transcendenciju stvaratelja ili djelujućega muškarca ispunjava subjektivnost, dok se u buduće majke opozicija subjekt-objekt poništava. Ona s djetetom zbog kojeg bubri čini dvosmislen par koji život preplavljuje. Uhvaćena u klopku prirode, ona je i biljka i životinja, spremnik koloida, inkubator, jaje. Plaši djecu egoističnih tijela i izaziva podsmijeh mladih ljudi jer je kao ljudsko biće, svijest i sloboda postala pasivni instrument života. Život je obično samo uvjet egzistencije. U trudnoći se život doima stvoriteljem, ali riječ je o neobičnom stvaranju koje nastaje u slučajnosti i faktičnosti. Postoje žene koje trudnoća i dojenje toliko raduje da ih žele unedogled ponavljati. Čim se beba odvoji od sise, osjećaju se zakinutima. Te žene, više »nesilice« negoli majke, žude za mogućnosti da otuđe svoju slobodu u korist svojega tijela. Egzistencija im se čini opravdana naprosto pasivnom plodnošću njihovih tijela. Ako je tijelo čista inercija, ne može utjeloviti čak ni nizak oblik transcendencije. To je tijelo lijenost i dosada, ali čim propupa postaje korijen, izvor, cvijet, nadilazi se, ono je pokret prema budućnosti, a 358
briana
istodobno i gusta prisutnost. Separacija zbog koje je žena patila u trenutku svojeg odvajanja od majke sada je kompenzirana. Opet je uronjena u struju života, reintegrirana u cjelinu, karika u beskrajnom lancu generacija, tijelo koje postoji za i kroz drugo tijelo. Kada osjeti dijete u svojem otežalom trbuhu i kada ga pritisne na svoje natečene grudi, majka ostvaruje fuziju koju je tražila u muškom naručju i koja joj je odbijena tek što je dana. Ona više nije objekt podčinjen subjektu. Nije ni subjekt kojega muči njegova sloboda, nego ona dvosmislena stvarnost: život. Njezino je tijelo konačno njezino jer pripada djetetu koje pripada njoj. Društvo joj priznaje to posjedovanje i pritom mu daje posvećeni značaj. Sada može pokazivati grudi koje su donedavno bile erotski objekt, one su izvor života: do te mjere da nam pobožne slike pokazuju Djevicu Mariju kako otkriva svoja prsa moleći Sina da poštedi čovječanstvo. Otuđena u svojem tijelu i svojem društvenom dostojanstvu, majka uživa u umirujućoj iluziji osjećaja da je bitak u sebi, gotova vrijednost. Međutim, to je samo iluzija. Jer ona zapravo ne pravi dijete: ono se pravi u njoj. Njezino tijelo proizvodi samo tijelo: nije sposobna utemeljiti egzistenciju koja će se morati utemeljiti sama. Ostvarenja koja emaniraju iz slobode postavljaju objekt kao vrijednost i daju mu nužnost. U majčinu je krilu dijete neopravdano, ono je još samo bezrazložna proliferacija, gola činjenica čija je slučajnost simetrična slučajnosti smrti. Majka može imati svoje razloge da želi dijete, ali ne može tom drugom koje će sutra biti dati svoje razloge bivanja. Ona ga stvara u općenitosti svojega tijela, a ne u pojedinačnosti svoje egzistencije. To shvaća junakinja Colette Audry kad kaže: Nikad nisam pomišljala da bi moglo dati smisao mojem životu... Njegovo je biće klijalo u meni i morala sam ga uspješno iznijeti, što god se dogodilo, do kraja, ne mogavši požuriti stvari čak i ako je zato trebalo umrijeti. Zatim je bilo tu, rođeno iz mene; tako je nalikovalo na djelo koje sam mogla napraviti u životu... ali ipak nije to bilo.317 U nekom se smislu misterij utjelovljenja ponavlja u svakoj ženi. Svako rođeno dijete je bog koji se pretvara u čovjeka: ne bi se moglo ostvariti kao svijest i sloboda da nije došlo na svijet. Majka je pogodna za taj misterij, ali njime ne upravlja. Vrhovna istina toga bića koje se u njoj izrađuje joj promiče. Tu nejasnost pretvara u dvije proturječne fantazije. Svaka majka sanja da će njezino dijete biti junak. Na taj način izražava svoje oduševljenje činjenicom da stvara svijest i slobodu. Ali uz to se boji da će roditi bogalja, čudovište, zato što poznaje strašnu slučajnost tijela, a embrij u njoj je samo tijelo. Dešava se da je ponese jedna ili druga sanja, ali najčešće žena oscilira između njih. Podložna je i drugoj nejasnoći. Uhvaćena u veliki krug vrste, potvrđuje život umjesto vremena i smrti: tako je obećana besmrtnosti. No također u svojem tijelu osjeća stvarnost Hegelovih riječi: »Rađanje djece je smrt roditelja.« Hegel još kaže da je dijete roditeljima »bitak za sebe njihove ljubavi koji pada izvan njih«, koje će, obratno, dobiti svoj bitak za sebe »u odvajanju od izvora, odvajanju u kojem taj izvor presušuje«. Nadilaženje sebe je za ženu također pretkazanje njezine smrti. Odaje tu istinu strahom koji osjeća kad zamišlja porođaj. Boji se da će pri porođaju izgubiti vlastiti život. Budući da je značenje trudnoće toliko dvojako, prirodno je da je i ženin stav prema njoj dvostruk: on se usto mijenja u različitim stadijima razvoja fetusa. Treba najprije naglasiti da na početku procesa dijete nije prisutno. Ono još uvijek ima samo zamišljenu 317
On joue perdant, »L'Enfant«.
359
briana
egzistenciju. Majka može sanjati o tom malenom pojedincu koji će se roditi za nekoliko mjeseci, može se zabavljati pripremajući mu kolijevku, odjeću, ali konkretno poima samo uznemirujuće organske fenomene čije je žarište. Neki propovjednici Života i Plodnosti mistično tvrde da žena po kvaliteti doživljenog užitka zna da ju je muškarac oplodio. To je jedan od mitova koje valja odbaciti. Žena nikad nema sigurnu intuiciju o događaju, nego zaključuje po neizvjesnim znakovima. Prestaju joj mjesečnice, udeblja se, grudi joj postanu teške i bolne, ima vrtoglavice, mučnine. Katkad jednostavno misli da se razboljela i liječnik je uputi u njezino stanje. Tada zna da je njezino tijelo dobilo namjenu koja ga transcendira. Dan za danom u njoj će jačati izraslina rođena iz njezina tijela i strana njezinu tijelu. Žena je plijen vrste koja joj nameće svoje tajanstvene zakone i to je otuđenje uglavnom plaši: njezin se strah očituje u povraćanjima. Ona su djelomice izazvana promjenama u želučanim sokovima koje tada nastaju, ali ako se ta reakcija, koju druge ženke sisavaca nemaju, pogorša, razlozi su psihičke prirode. Ta reakcija očituje akutni značaj koji tada u ljudske ženke poprima sukob između vrste i pojedinca. Čak i ako žena duboko želi dijete, njezino se tijelo isprva buni kad ga treba roditi. U Nervose Angstzustdnde und ihre Behandlung (Živčana anksioznost i njezino liječenje) Stekel tvrdi da povraćanje trudne žene uvijek izražava svojevrsno odbijanje djeteta, i ako se dijete prihvati neprijateljski - iz često nepoznatih razloga - želučane tegobe se pogoršaju. »Psihoanaliza nas je naučila da se psihičko pogoršanje simptoma povraćanja susreće samo u slučaju kad oralno izbacivanje otkriva neprijateljske osjećaje prema trudnoći ili fetusu«, kaže Helene Deutsch. Tomu dodaje: »Često je psihički sadržaj povraćanja u trudnoći potpuno isti kao u djevojačkih histeričnih povraćanja koja proizlaze iz umišljaja trudnoće.«318 U oba se slučaja oživljava stara ideja oplodnje kroz usta koju susrećemo kod djece. Naročito je za djetinjaste žene trudnoća, kao nekada, poistovjećena s bolešću probavnog sustava. Deutsch navodi primjer pacijentice koja je u strahu proučavala svoje izbljuvke da bi se uvjerila da u njima nisu djelići embrija. Usput je znala, tvrdila je, da je ta opsesija smiješna. Bulimija, smanjeni apetit i mučnine obilježavaju isto oklijevanje između želje da se sačuva i želje da se uništi embrij. Poznavala sam mladu ženu koja je istodobno patila od strašnih povraćanja i zatvora. Sama mi je jednoga dana rekla da ima dojam da istodobno pokušava odbaciti fetus i trudi ga se zadržati, što je točno odgovaralo željama koje si je priznala. Doktor Arthus319 navodi sljedeći primjer koji sažimam: Gospođa T. pokazuje u trudnoći ozbiljne poteškoće, s nekontroliranim povraćanjem... Situacija je toliko zabrinjavajuća da moramo pomišljati na prekid trenutačne trudnoće... Mlada žena je neutješna... Kratka analiza koju možemo izvesti otkriva: Gospođa T. se nesvjesno poistovjećuje s jednom od svojih nekadašnjih prijateljica iz internata koja je odigrala vrlo veliku ulogu u njezinu osjećajnom životu i preminula od posljedica svoje prve trudnoće. Čim smo uspjeli otkriti taj uzrok, simptomi su se ublažili. Nakon petnaestak dana povraćala je rjeđe, ali povraćanja više nisu predstavljala nikakvu opasnost.
318
Vrlo su mi precizno opisali slučaj muškarca koji je tijekom prvih mjeseci ženine trudnoće - koju ipak nije mnogo volio - pokazivao upravo simptome mučnine, vrtoglavice i povraćanja koje pronalazimo u trudnica. Oni očito histerično odražavaju nesvjesne konflikte. 319 Le Mariage.
360
briana
Zatvor, proljevi i težnje za izbacivanjem uvijek očituju istu mješavinu želje i straha. Katkad rezultiraju pobačajem. Gotovo svi spontani pobačaji imaju psihički uzrok. Ove se tegobe pogoršavaju što im žena više važnosti pridaje i što se više »osluškuje«. Slavne »želje« trudnih žena naročito su s užitkom njegovane djetinjaste opsesije: uvijek se odnose na hranu, zbog stare predodžbe o oplodnji putem hrane. Žena koja se osjeća zbunjenom u svojem tijelu izražava, kao što je čest slučaj u psihoneuroza, taj osjećaj stranosti kroz želju kojom se katkad opčini. Usto tradicijski postoji »kultura« takvih silnih želja, kao što je nekoć postojala kultura histerije. Žena očekuje da će imati silne želje, vreba na njih i izmišlja ih. Pričali su mi o mladoj neudanoj majci koja je toliko grčevito žudjela za špinatom da ga je otišla kupiti na tržnicu i cupkala od nestrpljenja kad se kuhao. Time je izrazila tjeskobu svoje usamljenosti. Znajući da može računati samo na sebe samu, u grozničavoj je žurbi pohitala zadovoljiti svoje želje. Vojvotkinja d'Abrantes vrlo je zabavno u svojim Memoarima opisala slučaj u kojem nautaživu želju zapovjednički sugerira ženina okolina. Žali se da je za trudnoće bila okružena prevelikom brigom. Ta njega i uslužnost povećavaju slabost, mučninu, živčane tegobe i tisuću i jednu patnju koja gotovo uvijek prati prve trudnoće. Iskusila sam to... Počela je upravo moja majka, jedan dan kad sam kod nje večerala... »Ah, Bože moj«, rekla mi je odjednom odloživši svoju vilicu i pogledavši me zapanjeno. »Ah, Bože moj, nisam se ni sjetila pitati te što posebno želiš.« - Ta ništa - odgovorila sam joj. - Ništa - reče majka... - Ništa! Ali to je neviđeno! Varaš se. Znači da ne obraćaš pažnju. Razgovarat ću o tome s tvojom svekrvom. I tako su se moje dvije majke počele međusobno savjetovati. I Junot me u strahu da ću mu roditi dijete s veprovom glavom svako jutro pitao: »Laure, što bi željela?« Njegova se sestra po povratku iz Versaillesa pridružila zboru pitanja... Vidjela je nebrojene osobe izobličene zbog neutaženih želja… Na kraju sam se i sama prepala... Tražila sam u glavi što bi mi najviše pasalo i nisam pronašla ništa. Konačno, kad sam jedan dan jela pastilu od ananasa palo mi je na pamet da bi ananas zaista bio izvrsna stvar... Čim sam se uvjerila da žudim za ananasom, prvo sam osjetila snažnu želju, a zatim se ona pojačala kad je Corcelet izjavio da im nije sezona. Joj! Onda sam osjetila ljutitu patnju od kakve osjećate da ćete ili umrijeti ili je utažiti. (Junot je nakon mnogih pokušaja uspio dobiti ananas od gospođe Bonaparte. Vojvotkinja d'Abrantes ga je radosno primila i provela noć opipavajući ga i dirajući, jer joj je liječnik naložio da ga ne pojede prije jutra. Kad joj ga je Junot konačno poslužio): Odgurnula sam tanjur od sebe. »Ali... ne znam što mi je, ne mogu jesti ananas.« Stavio mi je nos u prokleti tanjur, što je definitivno potvrdilo da ne mogu jesti ananas. Nisu ga samo morali iznijeti, nego i otvoriti prozore, namirisati mi sobu da bi nestao i najmanji trag mirisa koji mi je u samo jednoj sekundi postao odvratan. Najneobičnije od svega jest to da poslije nikad nisam mogla kušati ananas, a da se na neki način ne prisilim... Žene kojima se previše bave ili koje se previše bave samima sobom su one koje pokazuju najviše morbidnih fenomena. Kroz iskušenje trudnoće najlakše prolaze s jedne 361
briana
strane matrone koje su u potpunosti posvećene svojoj funkciji nesilice i s druge strane muževne žene koje se ne zanose pustolovinama svojih tijela i koje ih nastoje lako prevladati: Madame de Stael prošla je kroz trudnoću jednako lako kao kroz razgovor. Kako trudnoća napreduje, odnos između majke i fetusa se mijenja. Fetus se sigurno smjestio u majčinoj utrobi, dva su se organizma prilagodila jedan drugome i među njima se odvijaju biološke razmjene koje omogućuju ženi da pronađe svoju ravnotežu. Ona se više ne osjeća kao da je u posjedu vrste. Ona je ta koja posjeduje plod svoje utrobe. Prvih je mjeseci trudnoće bila obična žena, oslabljena tajnim radom koji se u njoj obavljao. Poslije je očigledno majka i njezine su slabosti naličje njezine slave. Nemoć, kako se pojačava, postaje alibi. Mnoge žene stoga u trudnoći pronađu čudesan mir: osjećaju se opravdanima. Oduvijek su bile sklone promatrati, proučavati svoje tijelo. Zbog osjećaja za društvenu dužnost, nisu se usuđivale previše se popustljivo zanimati za njega. Sada imaju to pravo. Sve ono što čine za vlastitu dobrobit, čine istodobno za dijete. Od njih se više ne očekuje ni rad ni trud. Više se ne moraju zamarati ostatkom svijeta. Snovi koje gaje o budućnosti daju smisao sadašnjem trenutku. Moraju se samo prepustiti: na praznicima su. Razlog njihove egzistencije je ondje, u njihovu trbuhu, i daje im savršen dojam ispunjenosti. »To je poput pećice zimi, koja je uvijek upaljena, ovdje, samo za vas, potpuno podčinjena vašoj volji. Također i poput svježega tuša koji ljeti stalno teče. Ovdje je«, rekla je jedna žena koju citira Helene Deutsch. Žena, tako ispunjena, također doživi zadovoljstvo osjećaja da je »zanimljiva«, što je od adolescencije njezina najdublja želja. Kao suprugu mučila ju je njezina ovisnost o muškarcu. Sada više nije seksualni objekt, sluškinja, već utjelovljuje vrstu, obećanje je života, vječnosti. Okolina je poštuje. Čak i njezini hirovi postaju svetinja: vidjeli smo da je to potiče da izmišlja »želje«. »Trudnoća omogućuje ženi da racionalizira postupke koji bi se inače doimali apsurdnima«, kaže Helene Deutsch. Napokon - opravdana prisutnošću drugoga u svojoj utrobi - u potpunosti uživa u bivanju samom sobom. Colette je u L'Etoile Vesper opisala tu fazu svoje trudnoće. Podmuklo i bez žurbe preplavilo me blaženstvo bremenitih ženki. Više nisam bila podanica nikakve slabosti, nikakve nesreće. Euforija, predenje, kojim da imenom, znanstvenim ili obiteljskim, nazovem taj spas? Očito je da me ispunio, jer ga ne zaboravljam... Dodija nam prešućivati ono što nikad nije izgovoreno, o stanju ponosa, obične veličanstvenosti koju sam osjećala dok je u meni zrio plod... Svake sam se večeri pomalo opraštala s nekim od lijepih razdoblja mojega života. Dobro sam znala da ću požaliti. Ali su veselje, predenje i euforija sve preplavili i mnome je vladala mirna animalnost, opuštenost koju mi je davala moja povećana težina i prigušeni pozivi bića koje sam stvarala. Šesti, sedmi mjesec... Prve jagode, prve ruže. Mogu li svoju trudnoću nazvati kako drukčije osim dugim praznikom? Čovjek zaboravi muke s kraja, ali ne i jedinstveni dugi praznik: ja nisam zaboravila ništa. Ponajviše se sjećam kako bi me san zaskočio u hirovite sate i da me opet, kao u djetinjstvu, uhvatila potreba da spavam na tlu, na travi, na zagrijanoj zemlji. Jedina »želja«, zdrava želja. Pri kraju sam djelovala poput štakora koji vuče ukradeno jaje. Kako mi je bilo neudobno u meni samoj, događalo mi se da sam previše umorna da spavam... Ni uz težinu ni umor moj se dugi praznik još nije prekidao. Častili su me povlasticama i pažnjom... 362
briana
Colette nam kaže da je jedna od njezinih prijateljica takvu sretnu trudnoću nazvala »muškom trudnoćom«. Colette se doista čini kao tip žene koja hrabro podnosi svoje stanje jer njime nije obuzeta. U trudnoći je nastavila sa spisateljskim radom. »Dijete je pokazalo da će ono stići prvo, i ja sam zatvorila nalivpero.« Ostale žene se opterećuju više. Beskonačno preživaju svoju novu važnost. I uz najmanje ohrabrenje prisvajaju muške mitove: lucidnom duhu suprotstavljaju plodnu noć Života, nepomućenoj svijesti misterije unutrašnjosti, jalovoj slobodi težinu toga trbuha koji je ovdje u svojoj golemoj faktičnosti. Buduća majka osjeća se kao humus i zemlja, izvor, korijen. Kad zadrijema, njezin san je san kaosa u kojemu sazrijevaju svjetovi. Ima ih koje više zaboravljaju na sebe i prije svega se opčinjavaju blagom života koje u njima raste. Tu radost opisuje Cecile Sauvage u svojim pjesmama L'Ame en bourgeon (Duša u pupoljku): Pripadaš mi kao zora dolini Obavijam te u svojoj toplini Gdje ti tajom rastu udovi hladni, I dalje: O ti koju bojažljivo mazim u vati Mala dušo u pupoljku vezana za moj cvijet Jednim dijelom svoga srca oblikujem tvoje O moj meki plode, ustašca vlažnih, U pismu svojem mužu piše sljedeće: Čudno, čini mi se da pomažem u stvaranju majušnog planeta i da mu oblikujem krhku kuglu. Nikad nisam bila tako blizu životu. Nikad nisam tako jako osjećala da sam sestra zemlji, s biljem i sokovima. Noge mi kroče po tlu kao po živoj zvijeri. Sanjam o danu punom frula, probuđenih pčela i rose jer se evo diže i miče u meni. Kad bi znao koju svježinu proljeća i koju mladost ta duša u pupoljku daje mojem srcu. Kad samo pomislim da je to Pierrotova djetinja duša i da u tami mojeg bića stvara dva velika beskonačna oka. S druge strane, žene koje su jako koketne, koje se esencijalno poimaju kao erotski objekt, koje se vole u ljepoti svojega tijela, boli vidjeti se izobličenima, poružnjenima, nesposobnima da izazovu želju. Trudnoća im se uopće ne čini kao praznik ili oplemenjivanje, već kao poniženje njihova ja. U Mojem životu Isadore Duncan na primjer čitamo: Dijete se sada sve više javljalo. Moje lijepo mramorno tijelo opuštalo se, lomilo i izobličavalo... Kad bih šetala uz more, katkad sam osjećala višak snage i srčanosti, i mislila sam kako će to stvorenje biti moje, samo moje, ali drugih dana... osjećala sam se kao bijedna životinja uhvaćena u zamku... Malo 363
briana
s nadom, malo s očajem, često sam razmišljala o hodočašću svojega djetinjstva, mojoj mladosti, mojim lutanjima... mojim otkrićima u umjetnosti, i sve je to bilo poput maglovitog, dalekog predgovora, koji je vodio do ovoga očekivanja porođaja. To je mogla imati bilo koja seljakinja! Počeli su me opsjedati raznovrsni strahovi. Uzalud sam si ponavljala da svaka žena ima djecu... Sve je to krug života itd. Svejedno sam bila svjesna straha. Straha od čega? Sigurno ne od smrti, ne čak ni od boli - bio je to neki nepoznati strah, od nečega nepoznatog... Moje je dražesno tijelo sve više naticalo pod iznenađenim mi očima... Gdje je bio moj divni mladenački oblik najade? Ambicija? Slava? Često sam se unatoč sebi samoj osjećala veoma očajnom i poraženom. Ova igra s divovskim Životom bila je previše. Ali onda bih pomislila na dijete koje dolazi, i sve bi takve bolne misli prestale... Bespomoćni, okrutni sati noćnog očekivanja... Kakvu cijenu plaćamo za slavu majčinstva! U posljednjem stadiju trudnoće naznačuje se početak separacije majke i djeteta. Žene na različite načine osjećaju djetetove prve pokrete, udarac nogom kojim kuca na vrata svijeta, o stijenku trbuha koji ga odvaja od svijeta. Neke oduševljeno prihvaćaju taj znak koji navještava prisutnost autonomnog života, dok se druge s gnušanjem osjećaju kao spremište za strano biće. Iznova se uznemiruje savez majke i djeteta: maternica se spušta, žena osjeća pritisak, napetost, dišne tegobe. Ovaj put nije u posjedu neodređene vrste, nego toga djeteta koje će se roditi. Dotad je ono bilo samo privid, nada. Sada postaje jako prisutno. Njegova stvarnost stvara nove probleme. Svaki je prijelaz mučan, a porođaj se čini posebno zastrašujućim. Kad se ženi primakne termin porođaja, ožive svi njezini djetinji strahovi. Ako zbog osjećaja krivnje misli da ju je majka proklela, uvjerava se u to da će umrijeti ili ona sama ili dijete. Tolstoj je u Ratu i miru u liku Lise Bolkonske opisao jednu od takvih djetinjastih žena koje u porođaju vide smrtnu presudu: Lisa doista i umre. Porođaj se veoma razlikuje od slučaja do slučaja. Majka želi ujedno u trbuhu zadržati tjelesno blago koje je dragocjen komad njezina ja i riješiti se uljeza. Želi napokon držati svoj san u rukama, ali se boji novih odgovornosti koje će ta materijalizacija donijeti. Mogu prevladati jedna ili druga želja, ali često oklijeva između njih dvije. Često također ne prilazi mučnom iskušenju odlučna srca: želi se dokazati i dokazati svojoj okolini - majci, mužu - da ga je sposobna prevladati bez pomoći. Ali istodobno zamjera patnje koje su joj nametnute svijetu, životu, svojima bližnjima, pa iz protesta usvaja pasivno ponašanje. Samostalne žene poput matrona i muževnih žena silno žele odigrati aktivnu ulogu u trenucima koji prethode porođaju i tijekom samoga porođaja. One vrlo djetinjaste prepuštaju se babici ili svojoj majci. Nekima predstavlja pitanje ponosa da ne viču tijekom porođaja. Druge odbijaju slijediti bilo kakve preporuke. Općenito se može reći da u toj krizi žene izražavaju svoj suštinski stav o svijetu općenito i posebno o svojemu majčinstvu: one su stoičke, rezignirane, zahtjevne, zapovjedničke, revoltirane, inertne, napete... Te psihološke dispozicije imaju golem utjecaj na trajanje i težinu porođaja (koji također, dakako, ovisi o čisto organskim čimbenicima). Znakovito je da žena, poput nekih ženki domaćih životinja, treba pomoć da bi ispunila funkciju koju joj je namijenila priroda. Postoje seljanke surova načina života i osramoćene neudane majke koje se porađaju same, ali njihova samoća često uzrokuje djetetovu smrt ili neizlječive bolesti u majke. Žena je još uvijek ovisna i u samome trenutku kad uspije ostvariti svoju žensku sudbinu, što također dokazuje da se u ljudske vrste prirodno nikad ne razlikuje od umjetnog. Prirodno je sukob između 364
briana
interesa ženske individue i interesa vrste toliko žestok da često vodi do smrti ili majke ili djeteta. Ljudske medicinske ili kirurške intervencije znatno su smanjile - čak gotovo eliminirale - nekoć toliko česte nesreće. Metode anestezije rade na demantiranju biblijske tvrdnje: »U mukama djecu ćeš rađati«. One se odnedavno rabe u Americi i polako šire u Francuskoj. U ožujku 1949. godine, dekretom su postale obavezne u Engleskoj.320 Teško je reći kakve su točno patnje kojih ženu pošteđuje anestezija. Činjenica da porođaj katkad traje više od dvadeset četiri sata, a katkad završi u dva-tri sata, priječi bilo kakvo poopćavanje. Za neke je žene porođaj mučenje. To je slučaj Isadore Duncan: ona je trudnoću proživjela u tjeskobi i nesumnjivo su joj psihički otpori pojačali bolove porođaja. Piše: Ma kakva španjolska inkvizicija! Nijedna žena koja je rodila dijete ne bi je se trebala bojati. U usporedbi s porođajom mora da je bila mačji kašalj. Bez predaha, bez stajanja, bez milosti, taj me nevidljiv i okrutan duh držao u svojim kandžama, razdirao mi kosti i živce. Kažu da se takve patnje brzo zaboravljaju. Sve što mogu odgovoriti jest da mi je dovoljno da zatvorim oči pa da ponovno čujem svoje krike i vapaje. Neke žene smatraju suprotno, da je tu kušnju relativno lako otrpjeti. Malen broj njih u njoj pronalazi čulni užitak. Toliko sam seksualno biće da mi i sam porođaj predstavlja seksualni čin, piše jedna od njih.321 Njegovala me neka vrlo lijepa »madame«. Kupala me i davala mi injekcije. To je bilo dovoljno da dospijem u stanje visoke uzbuđenosti od kojega sam drhtala. Ima žena što izjavljuju da su tijekom porođaja imale dojam stvaralačke moći. One su zaista obavile voljan i produktivan posao. Mnoge se međutim osjećaju pasivnima, bolesnim i mučenim instrumentom. Prvi odnosi majke s novorođenčetom jednako variraju. Neke žene pate zbog praznine koju sada osjećaju u svojem tijelu. Čini im se da su im oteli njihovo blago. Cecile de Sauvage piše: Ja sam košnica bez riječi Čiji se roj vinuo u zrak Više ne nosim hranu Svoje krvi tvome krhkom tijelu Moje je biće zatvorena kuća 320
Već sam rekla da su se neki antifeministi u ime prirode i Biblije pobunili na nastojanja da se ukinu patnje porođaja. Po njima one su izvor majčinskog »instinkta«. Čini se da takav stav privlači i Helene Deutsch. Ako majka nije osjetila porođajne muke, neće u potpunosti prihvatiti dijete kao svoje u trenutku kada joj ga predstave, tvrdi Deutsch. No priznaje da se isti osjećaj praznine i stranosti susreće i kod rodilja koje su rodile u boli. I kroz cijelu svoju knjigu ističe da je majčinska ljubav osjećaj, svjesni stav, a ne instinkt. Prema Deutsch, žena može majčinski voljeti posvojeno dijete, muževo dijete iz prvoga braka itd. Ovo proturječje očigledno proizlazi iz činjenice da je Deutsch ženu osudila na mazohizam i da joj teza nalaže da prida veliku važnost ženskim patnjama. 321 Subjekt čiju je ispovijed, koju smo djelomice skratili, zabilježio Stekel.
365
briana
Iz koje su upravo iznijeli pokojnika. I još: Više nisi samo moj. Tvoja glava već odražava druga nebesa. Također i sljedeće: Rođen je, izgubila sam svoje voljeno mlado Sada je rođen, ja sam sama, osjećam Kako se u meni užasava praznina moje krvi. Istodobno, svejedno, svaka mlada majka osjeća čudesnu znatiželju. Neobično je čudo vidjeti i držati živo biće oblikovano u sebi, izašlo iz sebe. No koju je ulogu zaista imala majka u nevjerojatnom događaju koji na zemlju izbacuje novi život? Ona to ne zna. Biće ne bi postojalo bez nje, a ipak joj izmiče. Iznenađujuće joj ga je tužno vidjeti vani, odsječena od sebe. I gotovo uvijek razočaravajuće. Žena bi ga voljela osjetiti svojim jednako sigurno kao vlastitu ruku, ali sve što ono osjeća je zatvoreno u njemu, mutno je, nedokučivo, odvojeno. Ona ga čak ni ne prepoznaje jer ga ne poznaje. Svoju je trudnoću žena proživjela bez njega. Nema nikakvu zajedničku prošlost s tim malenim strancem. Očekivala je da će joj odmah biti poznat, ali ne, to je pridošlica i ona je zapanjena ravnodušnošću s kojom ga dočekuje. Dok je u trudnoći maštala, to je biće bilo slika, bilo je beskonačno i majka je u mislima igrala svoje buduće majčinstvo. Sada je to sasvim maleni gotov pojedinac, i zaista je ovdje, slučajan, fragilan, zahtjevan. Radost, sasvim stvarna, što je napokon ovdje, miješa se sa žaljenjem što je samo to što jest. Poslije te separacije mnoge mlade majke putem dojenja ponovno sa svojim djetetom uspostave intiman životinjski odnos. Taj trud mnogo više iscrpljuje od trudnoće, ali omogućuje dojilji perpetuiranje stanja »praznika«, spokoja, ispunjenosti u kojem je uživala u trudnoći. Colette Audry322 kaže o jednoj od svojih junakinja: Kad je beba sisala, ništa se drugo nije trebalo raditi, a to je moglo trajati satima. Nije čak ni razmišljala o onome što će doći poslije. Trebalo je samo čekati da se odvoji od prsa poput velike pčele. No postoje žene koje ne mogu dojiti i kod kojih se začuđujuća ravnodušnost prvih sati nastavi toliko dugo da s djetetom ne uspostave konkretnu vezu. To je među ostalima bio slučaj Colette koja nije mogla dojiti svoju kći i koja je sa svojom uobičajenom iskrenošću opisala svoje prve majčinske osjećaje:323 Nastavak je promatranje nove osobe koja je ušla u kuću, ne ušavši izvana... Jesam li unosila dovoljno ljubavi u to promatranje? Ne usuđujem se reći da jesam. Dakako, bila sam navikla - i još uvijek jesam - na čuđenje. 322 323
On joue perdant. Colette, L'Etoile Vesper.
366
briana
Vježbala sam ga na tom skupu čuda koji predstavlja novorođenče: na njezinim noktima, po prozirnosti sličnima ispupčenoj ljusci morske kozice, na njezinim stopalima, koja su nam stigla ne dotaknuvši tlo. Lako paperje njezinih trepavica, spuštenih na obraze, između zemaljskih krajolika i plavičastog sna u očima. Maleno spolovilo, jedva zarezan badem, precizno zatvorena školjka, usnu na usnu. Ali podrobno divljenje koje sam odavala kćeri nisam nazivala, nisam osjećala kao ljubav. Čekala sam... Nisam iz tih prizora, koje sam u životu toliko dugo iščekivala, vukla oprez i natjecanje zaslijepljenih majki. Kad će dakle meni biti dan znak koji će obaviti drugo, teže slamanje? Morala sam prihvatiti da će me upozorenja, skriveni ljubomorni ispadi, krive ili čak točne slutnje, ponos što raspolažem životom čiji sam ponizni vjerovnik, pomalo podmukla svijest da drugome dajem lekcije iz skromnosti, na koncu pretvoriti u običnu majku. Ipak sam se smirila tek kad je razumljiv jezik procvao na očaravajućim usnicama, kad su znanje, zloba i čak i nježnost od obične lutkice napravili djevojčicu, i od djevojčice moju kćer! Također se brojne majke prestraše svojih novih odgovornosti. U trudnoći su se morale samo prepustiti svojem tijelu. Od njih se nije zahtijevala nikakva inicijativa. Sada se preko puta njih nalazi osoba koja nad njima ima prava. Neke žene veselo miluju svoje dijete dok su još u bolnici, radosne i bezbrižne, ali ga počnu smatrati teretom čim se vrate kući. Čak im ni dojenje ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, dapače, boje se da će si uništiti grudi. S ljutnjom opipavaju svoje ispucale dojke, svoje bolne žlijezde. Dječja usta ih ranjavaju. Čini im se da im isisavaju snagu, život, sreću. Dijete im nameće teško ropstvo i više nije dio njih: doima se tiraninom. S animozitetom promatraju toga malenog stranog pojedinca koji ugrožava njihovo tijelo, slobodu, čitavo njihovo ja. Upleće se i mnogo drugih čimbenika. Odnosi žene s njezinom majkom zadržavaju svu svoju važnost. Helene Deutsch navodi slučaj mlade dojilje čije bi mlijeko presušilo svaki put kad bi joj u posjet došla majka. Često bi tražila pomoć, ali bi bila ljubomorna na brigu koju bebi pruža neka druga i osjećala se mrzovoljnom. Odnosi žene s djetetovim ocem i osjećaji koje on sam gaji također imaju velik utjecaj. Cijeli niz ekonomskih i sentimentalnih razloga definira dijete kao teret, okov, ili oslobođenje, dragulj, sigurnost. Ima slučajeva kad neprijateljstvo postane otvorena mržnja koja se odražava u krajnjem nemrui ili lošim postupanjima. Najčešće joj se majka, svjesna svojih obaveza, odupire. Osjeća zbog te mržnje žaljenje koje stvara tjeskobe u kojima se produžuju zebnje iz trudnoće. Svi psihoanalitičari se slažu da majke koje žive opsjednute strahom da će djetetu učiniti nešto nažao, one koje zamišljaju strašne nezgode, osjećaju prema djetetu neprijateljstvo koje nastoje suzbiti. U svakom je slučaju nevjerojatno i razlikuje taj odnos od bilo kojega drugog ljudskog odnosa to što se na početku dijete ne miješa u odnos: njegovi osmijesi i zamuckivanja imaju samo ono značenje koje im daje majka. O njoj, a ne o njemu, ovisi djeluje li joj dijete šarmantno, jedinstveno, ili dosadno, obično, mrsko. Zato su hladne, nezadovoljne i melankolične žene koje od djeteta očekuju društvo, toplinu i uzbuđenje koji bi ih otrgnuli od njih samih, uvijek dubinski razočarane. Kao »prelazak« u pubertet, seksualna inicijacija i brak, majčinstvo također donosi sumorno razočaranje subjektima koji se nadaju da vanjski događaj može obnoviti i opravdati njihov život. Taj osjećaj nalazimo u Sofije Tolstoj. Ona piše:
367
briana
Ovih devet mjeseci bili su najgori u mojemu životu. Što se desetog tiče, bolje da ne govorim. Sofija se uzalud trsi u dnevniku zabilježiti konvencionalnu sreću. Na nas ostavljaju dojam njezina tuga i njezin strah. Sve je obavljeno. Rodila sam, otrpjela svoje, ustala sam se i malo-pomalo vraćam se životu s neprestanim strahom i zabrinutošću za dijete i naročito za mojega muža. Nešto se u meni slomilo. Nešto mi govori da ću vječito patiti, mislim da je to strah da nisam ispunila obaveze prema svojoj obitelji. Prestala sam biti prirodna jer se bojim one vulgarne ljubavi ženke za svoje mlade i bojim se pretjerane ljubavi prema mužu. Tvrde da je vrlina voljeti muža i djecu. Ta me pomisao katkad tješi... Kako je moćan majčinski osjećaj i kako mi se prirodno čini biti majkom. To je Ljovino dijete i zato ga volim. Međutim, znamo da izjavljuje toliku ljubav prema mužu upravo zato što ga ne voli. Ta antipatija prelazi na dijete začeto u zagrljajima koji su joj se gadili. Katherine Mansfield je opisala oklijevanje mlade majke koja je ljubila svojega muža, ali su joj bila odbojna njegova milovanja. Prema djeci je osjećala istodobno nježnost i dojam praznine koji je sumorno tumačila kao potpunu ravnodušnost. Linda se odmara u vrtu pokraj svojega novorođenčeta i misli na svojega muža Stanleyja.324 Pa, bila je udana za njega. I k tome ga je voljela. Ne Stanleyja kojega su svi znali, ne svakodnevnog Stanleyja; nego sramežljivog, osjećajnog, nevinog Stanleyja koji je svake večeri klečao da bi se pomolio... No problem je bio u tome... Viđala je svojega Stanleyja tako rijetko. Bilo je tračaka, trenutaka, prostora za predah u spokoju, ali sve ostalo vrijeme bilo je kao da živi u kući koja se ne može izliječiti od navike da se zapali, na brodu koji je svaki dan doživljavao brodolom. I uvijek je Stanley bio u najvećoj opasnosti. Cijelo njezino vrijeme prolazilo je u njegovu spašavanju, njegovanju, smirivanju i slušanju njegove priče. Ono preostalo vrijeme provela bi u strahu od imanja djece... Vrlo je zgodno reći da su djeca zajednička sudbina žena. To nije bilo istina. Barem je ona mogla dokazati da nije. Bila je slomljena, oslabljena, obeshrabrena svojim trudnoćama. A dvostruko joj je teže bilo podnijeti činjenicu da ne voli svoju djecu. Bilo je to beskorisno pretvaranje... Ne, bilo je to kao da ju je hladni dah skroz naskroz zaledio u svakom od tih groznih putovanja. Više nije imala topline da im pruži. Što se dječaka tiče, pa, hvala Bogu, majka ga je uzela. Bio je majčin, ili Berylin, ili od koga god tko ga je htio. Jedva ga je i držala u rukama. Bila je toliko ravnodušna prema njemu dok je tamo ležao... Spustila je pogled... Bilo je nešto tako neobično, tako neočekivano u tom osmijehu da se i Linda nasmiješila. Ali se sabrala i hladno rekla dječaku: »Ja ne volim bebe.« »Ne voliš bebe?« Dječak nije mogao vjerovati. »Mene ne voliš?« Blesavo je mahao rukama prema majci. Linda se spustila na travu. »Zašto se stalno smiješ?«, rekla je strogo. »Kad bi znao o čemu mislim, ne bi...« Lindu je toliko začudila samouvjerenost toga maloga stvora... A ne, budi iskrena. Nije to osjećala; nego nešto sasvim drukčije, nešto 324
At the Bay.
368
briana
sasvim novo... Suze su joj plesale u očima. Prošaputala je dječaku: »Zdravo, smiješni moj!«... Svi ovi primjeri dokazuju da majčinski »instinkt« ne postoji. Riječ se ni u kojem slučaju ne odnosi na ljudski rod. Majčin je stav definiran sveukupnom situacijom i načinom na koji je ona prihvaća. Kao što smo upravo vidjeli, taj stav veoma varira. Svejedno, stoji činjenica da će - ako okolnosti nisu potpuno nepovoljne - majka dijete prepoznati kao obogaćenje. »Bilo je to poput odgovora stvarnosti njezine vlastite egzistencije... kroz njega je imala utjecaj na sve i, za početak, na sebe samu«. Piše Colette Audry o nekoj mladoj majci. Drugoj posuđuje ove riječi: Pritiskao mi je ruke, grudi kao nešto najteže na svijetu, do izmaka mojih snaga. Zakapao me u zemlju, u tišinu i noć. Jednim potezom bacio mi je sav teret svijeta na ramena. Upravo sam ga zato i željela. Sama sam bila previše lagana. Premda ima žena koje su prije »nesilice« nego majke i gube zanimanje za dijete čim se odvoji od sise, čim se rodi, te priželjkuju samo novu trudnoću, mnoge dapače osjećaju da im upravo separacija daje dijete. Više nije nejasan komadić njihova ja nego djelić svijeta. Ono više ne proganja potajno tijelo, nego ga se može vidjeti, dodirnuti. Nakon melankolije porođaja, Cecile Sauvage izražava radost posesivnog majčinstva: Evo te, mali moj ljubavniče Na velikom krevetu tvoje mame Mogu te ljubiti, držati, Izvagati tvoju lijepu budućnost; Dobar dan, mali moj kipiću Od krvi, radosti i gole puti, Moj mali dvojniče, moj zanose... Stalno se ponavlja da žena s radosti u djetetu pronalazi ekvivalent penisa. To je posve netočno. Zapravo, odrastao muškarac prestaje svoj penis smatrati čudesnom igračkom: njegov organ zadržava vrijednost poželjnih objekata čije posjedovanje osigurava. Isto tako, odrasla žena zavidi muškome na plijenu koji si pripaja, a ne na instrumentu toga pripajanja. Dijete zadovoljava tu agresivnu erotiku koju muški zagrljaj ne ispunjava. Ono je podudarno ljubavnici koju ona predstavlja muškarcu, a koja on za nju nije. Naravno, ovdje nema potpunog podudaranja: svaki je odnos jedinstven. Ali majka u djetetu pronalazi - kao ljubavnik u voljenoj - putenu punoću, i to ne u predaji, nego u dominaciji. Ona u djetetu zahvaća ono što muškarac traži u ženi: drugo, istodobno prirodu i svijest, koje je njezin plijen, njezin dvojnik. Ono utjelovljuje cijelu prirodu. Junakinja Colette Audry nam govori da je u svojem djetetu pronašla:
369
briana
Kožu koja postoji za dodir mojih prstiju, koja drži obećanje svih malih mačaka, svega cvijeća... Dječja put ima tu nježnost, tu toplu elastičnost za kojom je, kao mala djevojčica, žena žudjela u majčinoj puti, a kasnije, u svemu što postoji. Dijete je biljka, životinja, u njegovim su očima kiše i rijeke, plavetnilo neba i mora, nokti su mu od koralja, kosa svileno raslinje, ono je živa lutka, ptica, mače; moj cvijet, moja perla, moje pile, moje janje... majka šapuće gotovo ljubavnikove riječi i poput ljubavnika pohlepno se služi posvojnim pridjevima. Koristi se istim načinima prisvajanja: milovanjem i poljupcima. Steže dijete uza svoje tijelo, obavija ga toplinom svojih ruku, svojega kreveta. Katkad ti odnosi poprimaju jasno seksualan značaj. Tako u ispovijesti danoj Stekelu koju sam već citirala čitamo: Dojila sam svojega sina, ali bez radosti jer nije rastao i oboje smo gubili na težini. To je za mene predstavljalo nešto seksualno i osjećala sam sram dajući mu dojku. Predivno mi je bilo osjećati malo toplo tijelo koje se privijalo uz moje. Drhtala bih kad bih osjetila njegove ručice kako me diraju... Sva moja ljubav odvajala se od mene i išla prema mojem sinu... Dijete je prečesto bilo sa mnom. Kad je imao dvije godine, čim bi me vidio u krevetu dovukao bi se do njega i pokušao se popeti na mene. Milovao mi je grudi ručicama i pokušavao spustiti ruku, što mi je bilo toliko ugodno da sam ga jedva maknula. Često sam se morala boriti s iskušenjem da se poigram njegovim penisom... Kako dijete raste, majčinstvo poprima novi oblik. Na početku je dijete tek »obična lutkica«, postoji samo u svojoj općenitosti, ali malo-pomalo se individualizira. Vrlo dominantne ili vrlo putene žene tada se prema njemu ohlade. A neke druge, poput Colette, se baš naprotiv u tom trenutku počnu zanimati za dijete. Odnos majke s djetetom postaje sve složeniji. Dijete je dvojnik i katkad je majka u iskušenju da se potpuno otuđi u njemu, ali je ono autonoman, dakle buntovan subjekt. Danas je toplo stvaran, ali je u dalekoj budućnosti to adolescent, zamišljena odrasla osoba. Dijete je bogatstvo, blago, ali i teret, tiranin. Radost koju majka može pronaći u djetetu jest radost velikodušnosti. Mora uživati u tome da služi, daje, stvara sreću, poput majke koju oslikava Colette Audry: Imao je dakle djetinjstvo sretno kao u knjigama, ali je ono za djetinjstvo iz knjiga bilo poput pravih ruža za ruže s razglednica. I ta njegova sreća izlazila je iz mene kao mlijeko kojim sam ga dojila. Poput ljubavnice, i majka se obožava osjećati nužnom. Opravdana je zahtjevima na koje odgovara. No poteškoću, veličinu i majčinsku ljubav čini upravo to što ona ne implicira uzajamnost. Žena pred sobom nema muškarca, junaka, poluboga, nego malu mucavu svijest, utopljenu u krhkom i slučajnom tijelu. Dijete ne posjeduje nikakvu vrijednost i nikakvu ne može ni dati. Pred njim žena ostaje sama. Ne očekuje nikakvu naknadu u razmjenu za svoje darove, njih mora opravdati njezina vlastita sloboda. Ta velikodušnost zaslužuje pohvale koje joj muškarci neumorno dijele, ali mistifikacija počinje kad religija Majčinstva proglasi da je svaka majka uzorna. Naime, majčinska 370
briana
odanost može se proživjeti savršeno autentično, ali je tomu zapravo vrlo rijetko tako. Obično je majčinstvo čudan kompromis narcizma, altruizma, snova, iskrenosti, loše vjere, odanosti i cinizma. Velika opasnost koju naši običaji predstavljaju za dijete jest to što je majka o kojoj je posve ovisno gotovo uvijek nezadovoljna žena: seksualno je frigidna ili nezadovoljena, društveno se osjeća inferiornom muškarcu. Nema utjecaja na svijet ni na budućnost. Pokušat će djetetom kompenzirati sve svoje frustracije. Kad shvatimo do koje mjere njezin aktualan položaj ženi otežava njezin potpuni procvat, koliko je u njoj tajnih želja, pobuna, težnji i zahtjeva, možemo se prepasti što joj se prepuštaju bespomoćna djeca. Kao u doba kad je čas mazila, čas mučila svoje lutke, njezini su postupci simbolički: no ti simboli za dijete postaju okrutna stvarnost. Majka koja šiba svoje dijete ne tuče samo dijete, u jednom ga smislu uopće ne tuče: osvećuje se muškarcu, svijetu, ili sebi samoj. Ali dijete je to koje prima udarce. Marcel Mouloudji je u Enricu prikazao taj bolni nesporazum: Enrico dobro shvaća da majka ne udara tako luđački njega. Kad se probudi iz delirija, ona jeca od žaljenja i nježnosti. Enrico joj ne zamjera, ali svejedno je izobličen od batina. Isto se tako majka opisana u L'Asphyxie Violette Leduc napadajući kćer osvećuje zavodniku koji ju je napustio, životu koji ju je ponizio i porazio. Uvijek se znalo za taj okrutni aspekt majčinstva, ali se s lažnim ustezanjem razoružalo ideju »loše majke« i zamijenilo je se maćehom, suprugom iz drugog braka koja muči dijete pokojne »dobre majke«. Zapravo nam u Madame Fichini, pravoj suprotnosti Madame de Fleurville, gospođa de Ségur opisuje upravo majku. Od Poil de carotte Julesa Renarda, optužbe se samo nižu: Enrico, LAsphyxie, Majčinska mržnja S. de Tervagnes, Guja u šaci Hervea Bazina. Ako se tipovi žena ocrtani u ovim romanima čine pomalo iznimnima, tomu je tako jer većina žena zbog morala i pristojnosti potiskuje svoje spontane porive. No ti porivi bljesnu u scenama, pljuskama, ljutnjama, uvredama, kaznama itd. Uz majke koje su otvoreno sadistički nastrojene, postoje mnoge koje su prije svega hirovite. Oduševljava ih dominacija. Posve mala, beba je igračka: ako je riječ o dječaku, bezobzirno se zabavljaju s njegovim spolovilom. Ako je riječ o djevojčici, pretvaraju je u lutku. Poslije žele da ih maleni rob slijepo sluša. Ako su tašte, pokazuju dijete poput pametne životinje. Ako su ljubomorne i isključive, izoliraju ga od ostatka svijeta. Često, također, žena se ne odriče naknade za njegu koju pruža djetetu. Kroz njega oblikuje imaginarno biće koje će je zahvalno prepoznati kao divnu majku i u kojem će se ona prepoznati. Kad je Kornelija, pokazujući svoje sinove, ponosno rekla: »Evo mojih dragulja«, dala je potomstvu najštetniji primjer. Previše majki živi u nadi da će jednoga dana ponoviti tu ponosnu gestu, i ne oklijevaju tom cilju žrtvovati malenoga pojedinca od krvi i mesa čija ih slučajna i neodlučna egzistencija ne ispunjava. Tjeraju ga da sliči njihovu mužu, ili pak da mu ne sliči, ili da reinkarnira oca, majku, nekoga uvaženog pretka. Imitiraju ugledan uzor. Neka se je njemačka socijalistkinja veoma divila Lily Braun, pripovijeda Helene Deutsch. Slavna je agitatorica imala genijalnoga sina koji je umro u ranoj dobi. Njezina je imitatorica uporno tretirala vlastita sina kao budućega genija, a on je na koncu postao razbojnik. Štetna po dijete, ta je neprilagođena tiranija za majku uvijek izvor razočaranja. Helene Deutsch navodi još jedan zanimljiv primjer, priču neke Talijanke koju je pratila nekoliko godina. Gospođa Mazetti imala je mnogo djece i neprestano se žalila na probleme s jednim ili drugim od njih. Tražila je pomoć, ali joj je bilo teško pomoći jer se smatrala superiornom prema svima, a pogotovo prema mužu i djeci. Izvan svoje obitelji ponašala se vrlo staloženo i svisoka, ili je u obitelji bila vrlo uzbuđena i izvodila nasilne scene. Potjecala je iz siromašne i neobrazovane 371
briana
sredine i uvijek se željela »izdignuti«. Pohađala je večernju školu i možda bi zadovoljila svoje ambicije da se sa šesnaest godina nije udala za muškarca koji ju je seksualno privlačio i s kojim je zatrudnjela. Nastavila je pokušavati izaći iz svoje sredine pohađajući nastavu itd. Muž je bio dobar kvalificirani radnik kojega je agresivno i superiorno ponašanje žene otjeralo u alkoholizam. Možda ju je iz osvete mnogo puta oplodio. Kad se rastala od muža, nakon što se na jedno vrijeme pomirila sa svojim stanjem, počela je tretirati svoju djecu jednako kao i njihova oca. Kad su bili mali, činili su je zadovoljnom: dobro su radili, imali dobre ocjene itd. No kad je Louise, najstarija kći, navršila šesnaest godina, majka se prepala da će ponoviti njezino iskustvo: postala je toliko stroga i gruba da je Louise doista, iz osvete, donijela na svijet nezakonito dijete. Sva su djeca stala na očevu stranu protiv majke koja ih je zamarala svojim visoko moralnim zahtjevima. U pojedinom je razdoblju mogla biti privržena samo jednom djetetu odjednom, sve svoje nade polažući u njega. Zatim bi pak promijenila miljenika, bez razloga, što je djecu činilo bijesnom i ljubomornom. Kćeri su jedna za drugom počele posjećivati muškarce, pokupile bi sifilis i nosile kući nezakonitu djecu. Dječaci su postali lopovi. I majka nije željela shvatiti da su ih njezini idealni zahtjevi gurnuli na taj put. Ta pedagoška upornost i hiroviti sadizam o kojemu sam govorila često se miješaju. Majka svojim ljutnjama daje izgovor da želi »oblikovati« dijete. Obrnuto, neuspjeh njezina pothvata pojačava neprijateljstvo. Drugi prilično čest stav, koji nije ništa manje poguban za dijete, jest mazohistička požrtvovnost. Neke se majke, da bi kompenzirale prazninu u svojim srcima i kaznile se za neprijateljstvo koje si ne žele priznati, pretvore u robinje svojega potomstva. Beskonačno njeguju morbidnu tjeskobu, ne podnose da se dijete udalji od njih. Odriču se sveg zadovoljstva, ikakva osobnog života, što im omogućuje da preuzmu lik žrtve. Iz tih žrtvi crpe pravo da djetetu uskrate bilo kakvu samostalnost. To se odricanje lako pomiruje s tiranskom voljom za dominacijom. Mater dolorosa svoje patnje pretvara u oružje kojim se sadistički služi. Njezine scene rezignacije u djeteta stvaraju osjećaje krivnje koji će ga često tištati cijeloga života: one su još štetnije od agresivnih scena. Poljuljano i zbunjeno, dijete ne pronalazi nikakav obrambeni stav: malo ga udarci, malo suze prokazuju kao zločinca. Majčina velika isprika jest da joj dijete ni izdaleka ne donosi ono sretno ostvarenje sebe same koje su joj obećavali od njezina vlastita djetinjstva. Na njemu se iskaljuje za obmanu koje je bila žrtva i koju dijete, nevino, razotkriva. Svojim je lutkama raspolagala po svojoj volji; kad je pomagala u njegovanju sestrine, prijateljičine bebe, to je bilo bez odgovornosti. Sada je društvo, muž, majka i njezin vlastiti ponos traže da polaže račune o tom malom stranom životu kao da je on njezino djelo. Muž se posebice živcira zbog djetetovih mana kao zbog upropaštene večere ili ženina lošeg ponašanja. Njegovi apstraktni zahtjevi često teško opterećuju odnos majke s djetetom. Neovisna žena - neovisna zahvaljujući svojoj samoći, bezbrižnosti ili autoritetu u obitelji - bit će mnogo mirnija od onih koje opterećuju dominantne želje koje, htjele-ne htjele, moraju poslušati tako da postignu djetetovu poslušnost. Naime, jako je teško u predviđene okvire zatvoriti egzistenciju koja je tajanstvena poput egzistencije životinja, koja je burna i razuzdana poput prirodnih sila, a opet je ljudska. Dijete se ne može dresirati u tišini kao što se dresira psa, niti ga se može uvjeriti riječima odraslih. Dijete se igra s tom dvosmislenošću, riječima suprotstavlja animalnost svojih jecaja i grčeva, a zahtjevima drski jezik. Dakako, ovako postavljen problem je uzbudljiv i kad ima za to 372
briana
vremena, majka uživa u ulozi odgajateljice: kad je mirno smješteno u parku, dijete je i dalje alibi kao u doba kad se gnijezdilo u njezinu trbuhu. Često, ako je ostala više-manje djetinjasta, majka uživa u glupiranju s djetetom, oživljava igre, riječi, razonode i radosti davno prošlih vremena. No kad pere, kuha, doji drugo dijete, obavlja kupnju, prima posjete i naročito kad se bavi svojim mužem, dijete je samo dosadna, zamorna prisutnost. Nema vremena da ga »oblikuje«. Treba ga prvo spriječiti da šteti; ono razbija, trga, prlja, predstavlja stalnu opasnost za predmete i samoga sebe; nemirno je, viče, govori, pravi buku: živi za sebe. A taj život ometa život roditelja. Njihov interes ne poklapa se s njegovim: otuda drama. Stalno njime preopterećeni, roditelji mu stalno nameću žrtve kojima ne razumije razloge: žrtvuju ga za svoj mir i također za njegovu vlastitu budućnost. Prirodno je da se buni. Ne razumije objašnjenja koja mu majka pokušava dati, a ona pak ne može proniknuti u njegovu svijest. Djetetovi snovi, fobije, opsesije, želje tvore neprovidan svijet. Majka može samo izvana, naslijepo, kontrolirati biće koje te apstraktne zakone doživljava kao apsurdno nasilje. Nerazumijevanje ostaje i kako dijete raste. Ono ulazi u svijet interesa i vrijednosti iz kojega je majka isključena. Često je zbog toga prezire. Naročito se dječak, ponosan zbog svojih muških povlastica, smije zapovijedima jedne žene. Ona zahtijeva da se napravi zadaća, ali ne može riješiti zadatke, prevesti taj i taj latinski tekst. Ne može ga »pratiti«. Majka se katkad iživcira do suza zbog toga nezahvalnog zadatka čiju poteškoću muž rijetko shvaća: vladanja bićem s kojime se ne komunicira, a koje je svejedno ljudsko biće; upletanja u stranu slobodu koja se definira i potvrđuje isključivo buneći se protiv vas. Situacija se razlikuje ovisno o tome je li dijete dječak ili djevojčica. Iako je dječak »teži«, majka se uglavnom bolje slaže s njim. Zbog prestiža koji žena pripisuje muškarcima i zbog povlastica koje oni konkretno imaju, mnoge žene priželjkuju sinove. »Divno je donijeti na svijet muškarca!«, govore. Vidjeli smo da žene sanjaju o rađanju »junaka«, a junak je očigledno muškoga spola. Sin će biti vođa, predvodnik ljudi, vojnik, stvaratelj. Nametat će svoju volju cijeloj zemlji i majka će sudjelovati u njegovoj besmrtnosti. On će joj dati kuće koje nije izgradila, zemlje koje nije istražila, knjige koje nije pročitala. Kroz njega će posjedovati svijet, ali pod uvjetom da posjeduje svojega sina. Otuda nastaje paradoks njezina stava. Freud smatra da je odnos majke i sina onaj u kojemu nalazimo najmanje dvosmislenosti, ali ustvari u majčinstvu, kao i u braku i ljubavi, žena ima dvosmislen stav prema muškoj transcendenciji. Ako ju je bračni ili ljubavni život učinio neprijateljskom prema muškarcima, bit će joj zadovoljstvo dominirati mužjakom svedenim na svoj djetinji lik. S ironičnom će bliskošću takva žena postupati sa spolnim organom arogantnih pretenzija. Katkad će plašiti dijete prijetnjama da će mu ga otkinuti ako ne bude dobar. Čak i ako, smjernija i miroljubivija, poštuje u svojem sinu budućega junaka, trudi ga se svesti na njegovu imanentnu stvarnost ne bi li zaista bio njezin. Jednako kao što muža tretira kao dijete, dijete tretira kao bebu. Previše je racionalno i jednostavno vjerovati da one želi kastrirati svojega sina. Njezin san je proturječniji. Majka želi da je on beskonačan, a opet da stane u njezin dlan, da dominira svijetom i kleči pred njom. Majka ga ohrabruje da bude mekan, sladokusac, egoističan, stidljiv, sjedilački, zabranjuje mu sport, druženja, čini ga nesigurnim u samoga sebe, jer ga želi imati za sebe. No razočarana je ako istodobno ne postane i pustolov, šampion, genij kojime se može ponositi. To da je njezin utjecaj često poguban - kao što je tvrdio Montherlant, kao što je opisao Mauriac u Génitrix - izvan je sumnje. Na sreću po dječaka, on može prilično lako pobjeći od tog utjecaja: običaji i društvo ga na to ohrabruju. I majka se sama s time pomiruje. Ona vrlo dobro zna da je borba protiv muškarca neravnopravna borba. Tješi se glumeći mater dolorosa ili prežvakavajući ponos što je rodila jednog od svojih pobjednika. 373
briana
Djevojčica je potpunije prepuštena majci; majčine pretenzije nad kćeri su veće. Njihovi odnosi poprimaju mnogo dramatičniji značaj. U kćeri majka ne pozdravlja člana odabrane kaste. Ona u njoj traži svoju dvojnicu. U nju projicira svu dvosmislenost odnosa prema sebi samoj, a kad se potvrdi drugost toga alter ego, osjeća se izdanom. Između majke i kćeri sukobi o kojima smo govorili poprimaju najintenzivniji oblik. Postoje žene koje su dovoljno zadovoljne svojim životima da se žele reinkarnirati u kćeri ili je barem prihvatiti bez razočaranja. One bi svojem djetetu htjele dati prilike koje su i same imale, kao i one koje nisu imale: priuštit će mu sretnu mladost. Colette je skicirala portret jedne od takvih uravnoteženih i velikodušnih majki. Sido voli kćer u njezinoj slobodi. Ispunjava je ne tražeći ništa zauzvrat jer izvlači užitak iz vlastita srca. Moguće je da se majka, posvećujući se toj dvojnici u kojoj se prepoznaje i nadilazi, na koncu posve otuđi u njoj. Odrekne se svojega ja, njezina jedina briga je sreća njezina djeteta. Prema ostatku svijeta pokazat će se čak egoističnom i grubom. Prijeti joj opasnost da postane dosadna onoj koju obožava, kao što je Madame de Sevigne postala dosadna Madame de Grignan. Kći će se ljutito pokušati otarasiti njezine tiranske odanosti. Često ne uspije u tome i čitav život ostane djetinjasta, prestrašena svojim odgovornostima jer je bila previše zaštićena. No ponajprije određeni mazohistički oblik majčinstva prijeti teškim opterećivanjem djevojčice. Neke žene doživljavaju svoju ženskost kao apsolutno prokletstvo: priželjkuju ili dočekuju kćer s gorkim užitkom pronalaženja žrtve u drugoj. A istodobno se smatraju krivima što su je donijele na svijet. Kajanje, žaljenje koje kroz kćer osjećaju za same sebe, odražavaju se u beskonačnim tjeskobama. Neće se ni za korak udaljiti od kćeri. Spavat će s njom u istome krevetu petnaest, dvadeset godina. Djevojčicu će žar te nemirne ljubavi poništiti. Većina žena istodobno zahtijeva i mrzi svoj ženski položaj; proživljava ga u ljutnji. Gađenje koje osjećaju prema svojem spolu može ih potaknuti da kćerima pruže muški odgoj, ali su rijetko dovoljno velikodušne. Razdražena zato što je rodila ženu, majka je dočekuje sa sljedećim dvosmislenim prokletstvom: »Bit ćeš žena.« Nada se da će otkupiti svoju inferiornost pretvarajući onu koju smatra svojom dvojnicom u superiorno biće, a istodobno joj želi nametnuti manu koju je ona morala podnijeti. Katkad žena kćeri nastoji nametnuti upravo svoju vlastitu sudbinu: »Ono što je bilo dovoljno dobro za mene, bit će dovoljno dobro i za tebe. Tako su me odgojili, dijelit ćeš moju sudbinu.« Katkad joj, baš naprotiv, divljački brani da joj sliči: želi da njezino iskustvo posluži kao primjer, to je način da se osveti. Prostitutka će kćer poslati u samostan, neznalica će je dati obrazovati. U L'Asphyxie, majka koja u kćeri vidi mrsku posljedicu pogreške iz mladosti, kaže joj bijesno: Pokušaj razumjeti. Ako ti se dogodi štogod slično, odreći ću te se. Ja nisam ništa znala. Grijeh! Grijeh je nešto nejasno! Ako te muškarac doziva, ne odazivaj se. Slijedi svoj put. Ne okreći se. Čuješ me? Upozorila sam te, to ti se ne smije dogoditi, a ako ti se dogodi, neću imati milosti, ostavit ću te na ulici. Vidjeli smo da je gospođa Mazetti kćeri upravo gurnula u pogrešku koju je sama počinila, želeći ih silno nje poštedjeti. Stekel pripovijeda o složenom slučaju »majčinske mržnje« prema kćeri: Poznavao sam majku koja nije mogla podnijeti svoju četvrtu kćer otkako se rodila, a bila je dražesno i nježno stvorenje... Optuživala ju je da je naslijedila sve mane njezina muža... Dijete je rođeno u vrijeme kad je majci 374
briana
udvarao drugi muškarac, pjesnik u kojega se strastveno zaljubila. Majka se nadala da će dijete - kao u Goetheovim Izbornim srodstvima - poprimiti osobine voljenoga muškarca. Ali je kći od rođenja sličila svojem ocu. Osim toga majka je u tome djetetu vidjela vlastiti odraz: entuzijazam, nježnost, privrženost, čulnost. Željela je biti jaka, nepopustljiva, stroga, čedna, energična. Mnogo je više u djetetu mrzila sebe nego muža. Istinski sukobi nastali su kad je djevojčica narasla. Bilo je jasno da želi potvrditi svoju autonomiju s obzirom na majku. U majčinim očima to je bio znak užasne nezahvalnosti. Uporno je nastojala »svladati« tu volju koja se otima. Nije prihvaćala da njezina dvojnica postane druga. Užitak koji muškarac dobiva pokraj žena - da se osjeća apsolutno superiornim - žena spoznaje tek pokraj svoje djece i naročito svojih kćeti. Osjeća se frustriranom ako se mora odreći svojih povlastica, svojega autoriteta. Bilo da je riječ o zaljubljenoj ili neprijateljskoj majci, osamostaljivanje djeteta uništava njezine nade. Dvostruko je ljubomorna: na svijet koji joj uzima kćer i na kćer koja dio svijeta, dok ga osvaja, otima njoj. Ta se ljubomora ponajprije odnosi na odnose djevojčice sa svojim ocem. Katkad se majka služi djetetom da bi vezala muškarca za dom. U slučaju neuspjeha je ojađena, ali ako njezin manevar uspije, spremna je u obrnutom obliku oživjeti svoj djetinjasti kompleks: ljuti se na kćer, kao nekoć na svoju majku. Duri se, misli da je napuštena i neshvaćena. Neka Francuskinja, udana za stranca koji je jako volio njihove kćeri, uzviknula je jedan dan ljutito: »Dosta mi je života s došljacima!« Često je starija kći, očeva miljenica, naročito suočena s majčinim proganjanjem. Majka je opterećuje nezahvalnim zadacima, zahtijeva od nje ozbiljnost neprimjerenu njezinoj dobi. Budući da je suparnica, tretirat će je se kao odraslu osobu. I ona neka nauči »da život nije roman, nije sve ružičasto, ne možemo raditi sve što bismo htjeli, nismo na svijetu da bismo se zabavljali...«. Vrlo često majka bezobzirno pljusne dijete samo zato »da bi ga naučila«. Uz ostalo joj želi pokazati da je i dalje gospodarica, jer joj najviše smeta to što nema nikakve istinske superiornosti prema djevojčici od jedanaest-dvanaest godina. Ona već može savršeno obavljati kućanske poslove, to je »mala žena«. Čak posjeduje živahnost, znatiželju i bistrinu koje je u mnogim pogledima čine superiornom u odnosu na odrasle žene. Majka uživa u neospornom vladanju svojim ženskim svemirom. Želi biti jedinstvena, nezamjenjiva. A evo kako je mlada pomoćnica svodi na čistu općenitost njezine funkcije. Strogo će izgrditi kćer ako nakon dva dana odsutnosti nađe kuću u neredu. Ali ulazi u bijesan trans ako se pokaže da se obiteljski život savršeno nastavio i bez nje. Žena ne prihvaća mogućnost da njezina kći zaista postane njezina dvojnica, zamjena nje same. Međutim, još joj je nepodnošljivije da se kći otvoreno postavi kao druga. Sustavno mrzi prijateljice u kojima kći traži pomoć zbog obiteljske opresije i koje je »huškaju«. Kritizira te prijateljice, brani kćeri da ih prečesto viđa ili joj čak pod izgovorom njihova »lošeg utjecaja« radikalno zabranjuje da se s njima druži. Svaki utjecaj koji nije njezin je loš. Poseban animozitet osjeća prema ženama svoje dobi profesoricama, majkama prijateljica - prema kojima kći pokaže naklonost. Majka te osjećaje proglasi apsurdnima ili nezdravima. Katkad su dovoljni dječja veselost, nesavjesnost, igre i smijeh da je razljute. Lakše ih oprašta dječacima. Oni iskorištavaju svoju mušku povlasticu, to je prirodno, odavno je odustala od nemogućega natjecanja. Ali zašto bi ta druga žena uživala u prednostima koje su njoj uskraćene? Majka, zarobljena u zamke ozbiljnosti, zavidi na svim okupacijama i zabavama koje djevojčicu udaljavaju od kućne dosade. Taj je bijeg poricanje svih vrijednosti za koje se ona žrtvovala. Kako dijete raste, kivnost sve više izjeda majčino srce. Svaka godina vodi majku prema njezinu padu. Iz godine u godinu mladenačko se tijelo razvija i cvjeta. Majci 375
briana
se čini da njoj kradu budućnost koja se otvara pred njezinom kćeri. Otuda proizlazi iritacija nekih žena zbog prvih mjesečnica svojih kćeri. Zamjeraju im što su od sada okrunjene kao žene. Toj pridošlici u svijet žena nude se, nasuprot ponavljanju i rutini koji su sudbina starije, još nedefinirane mogućnosti. To su te prilike na kojima majka zavidi i koje mrzi. Kako ih ne može učiniti svojima, često ih pokušava umanjiti, poništiti. Ne pušta kćer iz kuće, nadzire je, tiranizira, namjerno je ružno odijeva, zabranjuje joj razonodu, obuzima je divljački bijes ako se adolescentica šminka, ako »izlazi«. Svu svoju ozlojeđenost životom okreće protiv toga mladog života koji juriša prema novoj budućnosti. Majka pokušava poniziti djevojčicu, ismijava njezine inicijative, ruga joj se. Njih dvije često proglase otvoreni rat i obično pobijedi mlađa, jer za nju radi vrijeme. No njezina pobjeda ima okus krivnje. Majčin stav u njoj istodobno proizvodi pobunu i grižnju savjesti. Sama majčina prisutnost kći pretvara u krivca. Vidjeli smo da osjećaj krivnje može teško naštetiti cijeloj njezinoj budućnosti. Htjela-ne htjela, majka na koncu prihvati svoj poraz. Kad njezina kći odraste, između njih se ponovno uspostavi manjeviše uzburkano prijateljstvo. No jedna od njih zauvijek ostane frustrirana, razočarana, a druga će često misliti da je proganja prokletstvo. Vratit ćemo se na odnose koje žena u starijoj dobi održava sa svojom odraslom djecom, ali jasno je da tijekom svojih prvih dvadesetak godina djeca zauzimaju najvažnije mjesto u životu svoje majke. Iz opisa koji smo upravo dali naočigled izvire opasna zabluda dviju danas prihvaćenih predrasuda. Prva od njih jest ta da je majčinstvo u svakom slučaju dovoljno da ispuni ženu: nema govora o tome. Brojne su nesretne, ogorčene, nezadovoljne majke. Znakovit je primjer Sofije Tolstoj koja je rodila dvanaest puta; ona u svojem dnevniku ne prestaje ponavljati da joj se sve doima beskorisnim i praznim u svijetu i u njoj samoj. Djeca su joj pružila svojevrstan mazohistički mit. »S djecom već više nemam osjećaj da sam mlada. Mirna sam i sretna.« Odricanje od mladosti, od ljepote, od osobnog života donosi joj malo mira; osjeća se starijom, opravdanom. »Osjećaj da sam im potrebna pričinja mi veliku radost!« Djeca su oružje koje joj omogućuje da odbaci muževu superiornost. »Moja jedina sredstva, moje jedino oružje da ponovno između nas uspostavim jednakost su djeca, energija, radost, zdravlje...« No ona ni u kojem slučaju nisu dovoljna da bi se životu nagrizenom dosadom dalo smisao. Nakon trenutka egzaltacije, 25. siječnja 1875., Sofija piše: I ja želim i mogu sve. Ali čim prođe taj osjećaj, zaključim da ne želim i ne mogu ništa, ništa osim njegovati lutkice, jesti, piti, spavati, voljeti muža i djecu, što bi u konačnici trebala biti sreća, ali me rastužuje, i kao jučer, izaziva mi želju za plačem. Jedanaest godina poslije: Energično se posvećujem odgoju djece i silno želim da uspije. Ali Bože moj! Kako sam nestrpljiva, nagla, kako vičem!... Kako je tužna ta vječita borba s djecom! Odnos majke s njezinom djecom definira se unutar opće forme njezina života. Ovisi o njezinim odnosima s mužem, sa svojom prošlošću, sa svojim zadacima, sa sobom samom. Kobna je, koliko i apsurdna pogreška u djetetu vidjeti lijek za sve. Do toga zaključka dolazi i Helene Deutsch u djelu koje sam često citirala, gdje kroz svoje iskustvo 376
briana
psihijatrice proučava fenomene majčinstva. Deutsch toj funkciji daje vrlo visoko mjesto. U njoj se, prema njezinoj procjeni, žena potpuno ostvaruje: ali pod uvjetom da je slobodno prihvaćena i iskreno željena. Mlada žena mora biti u psihološkom, moralnom i materijalnom položaju koji će joj omogućiti da podnese teret majčinstva. U suprotnome će posljedice biti katastrofalne. Naročito je zločinački savjetovati dijete kao lijek za melankolije ili neuroze; to znači unesrećiti majku i dijete. Uravnotežena, zdrava žena svjesna svojih odgovornosti, jedina je sposobna postati »dobrom majkom«. Rekla sam da je prokletstvo koje opterećuje brak u tome što pojedinci često u nj ulaze u svojoj slabosti, ne u snazi, u tome što svatko od njih traži od drugoga umjesto da uživa u davanju drugome. Još je varljiviji mamac sanjarenje o tome da ćeš s djetetom dosegnuti ispunjenost, toplinu, vrijednost koju nisi znao stvoriti sam. Dijete donosi radost samo onoj ženi koja je sposobna nesebično željeti sreću drugoga, onoj koja bez razmišljanja o sebi traži nadilaženje vlastite egzistencije. Dakako, dijete je pothvat kojemu se može valjano posvetiti, ali ništa više od nekoga drugog pothvata ne predstavlja gotovo opravdanje. Uz to ga treba željeti zbog njega samog, a ne zbog hipotetskih prednosti. Stekel vrlo točno kaže: Djeca nisu zamjena za ljubav. Ne zamjenjuju neuspjeli životni cilj; nisu materijal koji bi trebao ispuniti prazninu našega života. Djeca su odgovornost i teška obaveza. Ona su najvelikodušniji pupoljci slobodne ljubavi. Nisu ni roditeljska igračka niti ispunjenje njihovih životnih potreba ni nadomjesci njihovih nezadovoljenih ambicija. Djeca znače obavezu odgajanja sretnih bića. Takva obaveza nema veze s prirodnim. Priroda nikada ne može diktirati moralni odabir. Moralni odabir implicira obavezu. Roditi znači preuzeti obavezu. Ako majka od nje pobjegne, ogrješuje se o ljudsku egzistenciju, o slobodu. No nitko joj tu obavezu ne može nametnuti. Odnos roditelja s djecom, kao i odnos supružnika međusobno, morao bi biti slobodno željen. Nije čak ni točno da je dijete ženi povlašteno postignuće. Spremno će se ženu bez djeteta proglasiti koketom, ljubavnicom, lezbijkom ili ambicioznom ženom. Njezin bi seksualni život, ciljevi, vrijednosti koje slijedi trebali po tome biti nadomjesci za dijete. Zapravo na početku postoji neodlučnost. Možemo jednako tako reći da žena, zbog nedostatka ljubavi, manjka posla, manjka mogućnosti da zadovolji svoje homoseksualne težnje, želi dijete. Pod tim pseudonaturalizmom skriva se društveni i umjetni moral. To da je dijete ženin vrhovni cilj tvrdnja je dostojna promidžbenog slogana. Druga predrasuda koju izravno implicira prva jest to da dijete u majčinim rukama pronalazi sigurnu sreću. Ne postoje »nenaravne« majke jer majčinska ljubav nema veze s naravi, ali upravo zato postoje loše majke. A jedna od velikih istina koje je objavila psihoanaliza jest opasnost koju za dijete predstavljaju sami »normalni« roditelji. Kompleksi, opsesije i neuroze od kojih pate odrasle osobe imaju izvor u njihovoj obiteljskoj prošlosti. Roditelji koji imaju vlastite sukobe, svađe, drame, za dijete su najmanje poželjno društvo. Dubinski obilježeni životom svojega očinskog doma, pristupaju vlastitoj djeci s kompleksima i frustracijama: i taj lanac očaja će se beskonačno perpetuirati. Posebno majčinski sadomazohizam u kćeri stvara osjećaj krivnje koji će se odraziti u sadomazohističkom postupanju prema vlastitoj djeci, bez kraja. U pomirbi prijezira koji se pokazuje ženama i poštovanja koje se daje majkama postoji neobična loša vjera. Kriminalan je paradoks zabraniti ženama bilo kakvu javnu 377
briana
aktivnost, zapriječiti im put u muške karijere, u svim područjima proglasiti njihovu nesposobnost, a povjeriti im najdelikatniji i najteži mogući pothvat: odgajanje ljudskog bića. Postoji mnogo žena kojima još običaji i tradicije brane obrazovanje, kulturu, odgovornosti i aktivnosti, te muške povlastice, i bez oklijevanja im se u ruke stavljaju djeca, kao što ih se nekada s lutkama tješilo zbog inferiornosti prema dječacima. Sprječava ih se da žive, ali im se zauzvrat dopušta da se igraju s igračkama od krvi i mesa. Žena bi morala biti ili savršeno sretna ili svetica da se odupre iskušenju zloporabe svojih prava. Montesquieu je možda bio u pravu kada je rekao da bi ženama bilo bolje povjeriti upravljanje državom nego upravljanje obitelji. Naime, čim joj se dade prilika, žena je jednako razumna, jednako učinkovita kao muškarac. U apstraktnoj misli i združenome djelovanju najlakše nadvladava svoj spol. Sada joj je mnogo teže osloboditi se svoje ženske prošlosti, pronaći afektivnu ravnotežu kojoj ništa u njezinu položaju ne ide na ruku. Muškarac je također mnogo uravnoteženiji i razumniji u svojem poslu nego kod kuće. Vodi svoje račune matematički precizno. Postaje nelogičan, lažljiv i hirovit pokraj žene s kojom »se prepušta«. Isto se tako ona »prepušta« s djetetom. To je ugađanje samoj sebi opasnije, jer se ona može bolje obraniti od muža nego što se dijete može obraniti od nje. Dakako, za dobro djeteta bilo bi poželjno da mu je majka potpuna i neosakaćena osoba, žena koja u svojem poslu, svojem odnosu s kolektivom, pronalazi ispunjenje sebe koje onda ne bi pokušavala tiranski postići kroz dijete. Također bi djetetu bilo poželjno da je beskrajno manje prepušteno roditeljima nego što je to sada, da mu se obrazovanje i zabava pružaju u krugu druge djece, pod nadzorom odraslih koji bi s njime imali samo neosobne i čiste veze. Čak i u slučaju kad je dijete bogatstvo unutar sretnog ili barem uravnoteženog života, ono ne može ograničiti horizont svoje majke. Dijete je ne odvaja od njezine imanencije. Ona oblikuje njegovo tijelo, uzdržava ga, njeguje, ali ne može učiniti ništa više nego stvoriti situaciju koju jedino djetetova sloboda može nadići. Kada ulaže u djetetovu budućnost, majka se opet posredno transcendira kroz svemir i vrijeme, to jest još se jedanput osuđuje na ovisnost. Ne samo nezahvalnost, nego neuspjeh njezina sina bit će osporavanje svih njezinih nada. Kao u braku ili ljubavi, na drugoga prenosi brigu za opravdavanje njezina života, dok bi jedino autentično ponašanje bilo da ga sama slobodno prihvati. Vidjeli smo da inferiornost žene izvorno proizlazi iz toga što se ona najprije ograničila na ponavljanje života, dok muškarac izmišlja razloge za život, koji su u njegovim očima esencijalniji od čiste faktičnosti egzistencije. Zarobiti ženu u majčinstvo značilo bi perpetuirati to stanje. Žena danas zahtijeva sudjelovanje u pokretu kojim se čovječanstvo neprestano pokušava opravdati nadilazeći se. Može pristati dati život samo ako život ima smisla. Ne može biti majka a da ne pokuša odigrati ulogu u ekonomskom, političkom, društvenom životu. Nije ista stvar stvoriti topovsko meso, robove, žrtve i slobodne ljude. U prikladno organiziranome društvu, u kojem bi se za dijete u velikoj mjeri brinula zajednica, a majci bi se pružala pomoć i njega, majčinstvo nipošto ne bi bilo nepomirljivo sa ženskim radom. Baš naprotiv: žena koja radi seljanka, kemičarka ili spisateljica - ima najlakšu trudnoću zato što se ne opčinjava vlastitom osobom. Žena koja ima najbogatiji osobni život dat će najviše djetetu i od njega će tražiti najmanje, ona koja je trudom, borbom i znanjem dobila istinske ljudske vrijednosti bit će najbolja odgojiteljica. To što danas žena prečesto teško pomiruje zanimanje koje je satima zadržava izvan kuće i oduzima joj sve snage s interesom svoje djece utemeljeno je, s jedne strane, u činjenici da je ženski rad još uvijek prečesto ropstvo, a s druge strane, u činjenici da nije poduzet trud da se osigura briga, čuvanje i odgajanje djece izvan kuće. Ovdje je riječ o društvenom nedostatku, ali argument da zakon upisan u nebu ili u unutrašnjosti zemlje zahtijeva da majka i dijete pripadaju 378
briana
isključivo jedno drugom je čisti sofizam. To uzajamno pripadanje zapravo predstavlja samo dvostruku i štetnu opresiju. Držati da žena majčinstvom postaje konkretno jednaka muškarcu znači obmanu. Psihoanalitičari su se dobrano namučili da pokažu da dijete majci znači ekvivalent penisu: ali koliko god poželjan bio taj atribut, nitko ne tvrdi da samo njegovo posjedovanje može opravdati egzistenciju ni da joj je on vrhovni cilj. Također se strahovito puno govorilo o svetim pravima žene, ali žene nisu kao majke osvojile pravo glasa. Neudanu majku se još uvijek prezire. Majku se glorificira samo u braku, to jest ako je i dalje podčinjena mužu. Dok god on ostaje ekonomska glava obitelji, iako se ona mnogo više brine za djecu, djeca mnogo više ovise o njemu nego o njoj. Zato, kao što smo vidjeli, odnosom majke s djecom usko upravlja odnos koji ona održava sa svojim suprugom. Tako bračni odnosi, kućanski život i majčinstvo čine cjelinu u kojoj su svi dijelovi međusobno ovisni. Ako je nježno zbližena s mužem, žena veselo može nositi kućanske obaveze. Ako je zadovoljna svojom djecom, bit će popustljiva prema svojem mužu. Ali taj sklad nije jednostavno ostvariti jer se različite uloge pripisane ženi teško slažu jedna s drugom. Ženski časopisi opsežno podučavaju kućanicu umijeće zadržavanja svojega seksipila tijekom pranja suđa, kako da ostane elegantna u trudnoći, kako da pomiri zavodljivost, majčinstvo i štedljivost. No ona koja bi se napinjala da budno prati njihove savjete brzo bi poludjela i unakazila se od brige. Sigurno je teško ostati poželjnom kad su vam ruke ispucane, a tijelo izobličeno trudnoćama. Zato žena ljubavnica često zamjera djeci koja su joj upropastila zavodljivost i lišila je muževih nježnosti. Ako je, naprotiv, u dubini duše majka, ljubomorna je na muškarca koji djecu također smatra svojom. S druge strane, vidjeli smo da kućanski ideal proturječi životnom pokretu; dijete je neprijatelj ulaštenih parketa. Majčinska ljubav često se gubi u zanovijetanju i ljutnji koje nalaže briga za dobro održavanim domom. Ne iznenađuje da žena koja se bori s tim proturječjima dosta često provodi dane u nervozi i gorčini. Na nekom planu uvijek gubi i dobici su joj neizvjesni, nisu dio nikakva sigurnog uspjeha. Nikada se ne može spasiti samim svojim radom; on je zaokuplja, ali ne predstavlja njezino opravdanje. Ono počiva na tuđim slobodama. Žena zatvorena u obiteljskom domu ne može sama utemeljiti svoju egzistenciju. Nema sredstava da se potvrdi u svojoj pojedinačnosti i ta joj pojedinačnost stoga nije priznata. U Arapa, Indijaca, u mnogim ruralnim društvima, žena je samo kućanska ženka koju se cijeni prema poslu koji obavlja i koju se bez žaljenja zamjenjuje ako nestane. U modernoj civilizaciji ona je u očima svojega muža više ili manje individualizirana. No osim ako se posve ne odrekne svojega ja, ako ne potone poput Nataše u strastvenu i tiransku posvećenost svojoj obitelj i pati jer je svedena na svoju čistu općenitost. Ona je jedinstvena i neodređena gospodarica kuće, supruga, majka. Nataša uživa u tom vrhovnom poništavanju i, odbijajući bilo kakvo suočavanje, niječe druge. No moderna zapadna žena želi, naprotiv, da je drugi primijete kao tu gospodaricu kuće, tu suprugu, tu majku, tu ženu. To će zadovoljstvo tražiti u društvenom životu.
379
briana
Sedmo poglavlje Društveni život Obitelj nije zatvorena zajednica: unatoč svojoj odvojenosti, ona gradi odnose s drugim društvenim jedinicama. Dom nije samo »unutrašnjost« na koju je par ograničen. Dom je istodobno i odraz njegova životnog standarda, bogatstva, ukusa. Mora se pokazati da ga i drugi vide. Taj društveni život ponajprije uređuje žena. Muškarac je sa zajednicom povezan u svojstvu proizvođača i građanina sponama organske solidarnosti utemeljene na podjeli rada. Par je društveno biće određeno obitelju, klasom, sredinom i rasom kojima pripada, i vezano je mehaničkom solidarnošću za skupine koje su društveno situirane na sličan način. Žena je ta koja je sposobna najbolje utjeloviti to biće. Muževi poslovni odnosi često se ne podudaraju s afirmacijom njegove društvene vrijednosti, dok se supruga koja nema obveza vezanih uz radno mjesto može povući u društvo sebi ravnih. Ona ima slobodnog vremena da »posjetima« i »primanjima« održava te praktički beskorisne odnose, a to je, jasno, važno jedino kategorijama koje žele zadržati svoj položaj na društvenoj ljestvici odnosno onima koje sebe smatraju iznad nekih drugih. Ona uživa ističući svoj dom pa čak i sebe, koje njezin suprug i djeca ne primjećuju jer ih imaju. Njezina društvena zadaća, a ta je da »predstavlja«, pomiješat će se s užitkom koji osjeća pokazujući se. Žena u prvome redu mora predstavljati sebe samu. Kod kuće, zaokupljena svojim zanimacijama, tek toliko nešto na sebe navuče: za izlazak, kad ugošćuje, ona se »odijeva«. Odijevanje ima dvostruki značaj: namijenjeno je očitovanju ženina društvenoga dostojanstva (njezina životnog standarda, bogatstva, miljea kojemu pripada), a istodobno je i konkretizacija ženske narcisoidnosti. Ono je njezina uniforma i njezin ukras. Žena koju muči to što ništa ne radi misli da odijevanjem izražava svoje biće. Uljepšavanje i odijevanje su vrste poslova koji joj omogućuju da učini svojom svoju osobnost kao što svoj dom čini svojim radeći kućne poslove. Ona tako vjeruje da bira i preoblikuje svoje ja. A društveni običaji bodre je da se tako otuđi u svojoj predodžbi sebe. Poput njegova tijela muškarčeva odjeća mora odražavati njegovu transcendentnost a ne privlačiti pozornost.325 Njega ni elegancija niti ljepota ne čini objektom. Stoga on svoj izgled obično ne smatra odrazom svojega bića. Nasuprot tomu, društvo od žene čak zahtijeva da sebe pretvori u erotski objekt. Cilj mode kojoj robuje nije da je otkrije kao autonomnu osobu nego, baš suprotno, da je posve odvoji od njezine transcendentnosti da bi je ponudila kao plijen muškim žudnjama. Ne pokušava služiti njezinim planovima, nego ih naprotiv omesti. Suknja je neudobnija od hlača, a cipele s visokim potpeticama smetaju pri hodu. Najnepraktičnije haljine i visoke pete, najosjetljiviji šeširi i čarape su najelegantniji. Bez obzira na to da li odjeća prikriva, izobličava ili oblikuje tijelo, ona ga u svakom slučaju iznosi na vidjelo. Zato je odijevanje čudesna igra djevojčici koja se želi 325
Vidi svezak prvi. Homoseksualci su iznimka jer sebe izričito shvaćaju kao seksualne objekte. Jednako tako i kicoši koje valja proučavati odvojeno. Danas se osobito vrećasto odijevanje u tzv. zoot suit američkih crnaca koji nose svijetla odijela uočljivoga kroja tumači vrlo složenim razlozima.
380
briana
promatrati. Poslije se njezina dječja autonomnost buni protiv usiljenosti svijetloga muslina i lakiranih cipela. U pubertetu je razapeta između želje i odbojnosti da se pokazuje. Kad prihvati svoj poziv seksualnog objekta, ona uživa ukrašavajući se. Kao što je rečeno,326 ukrašavajući se, žena srasta s prirodom usput pripisujući prirodi potrebu za poboljšanjem. Pretvara se u cvijet i dragulj za muškarca: pa i za sebe samu. Prije negoli mu pruži valovitost vode ili nježnu toplinu krzna, ona ih prigrli za sebe. Prisnije nego sa svojim sitnicama, tepisima, jastucima i kitama cvijeća, domogne se perja, biserja, brokata i svile koje stapa sa svojim tijelom. Njihova svjetlucanja i nježan dodir nadomjestak su grubostima erotskog svijeta koji joj je dodijeljen: što je njezina čulnost neutaženija, to su joj važniji. To što se brojne lezbijke odijevaju muževno nije samo zato da bi oponašale muškarce i prkosile društvu: njima ne trebaju milovanja baršuna i satena jer dobivaju takva pasivna svojstva u ženskome tijelu.327 Žena osuđena na grubi muški zagrljaj - čak i ako u njemu uživa, a tim više ako u njemu ne nalazi nikakva užitka ne može prigrliti nikakav puteni plijen osim vlastita tijela. Parfimira se kako bi se pretvorila u cvijet, a sjaj dijamanata koje vješa oko vrata ne razlikuje se od sjaja njezine kože. Poistovjećuje se sa svim bogatstvima ovoga svijeta ne bi li ih posjedovala. Ne žudi samo za čulnim blagom već katkad i za osjećajnim, idealnim vrijednostima. Ovaj je dragulj uspomena, onaj je simbol. Neke se žene prerušavaju u kite cvijeća, krletke. Druge su muzeji, a treće pak hijeroglifi. U svojim Memoarima, prisjećajući se mladosti, Georgette Leblanc prepričava: Uvijek sam se odijevala poput slike. Šetala bih u stilu Van Eycka, Rubensove alegorije ili Memlingove Djevice. Još se uvijek vidim kako jednoga zimskog dana prelazim ulicu u Briselu u baršunastoj haljini boje ametista ukrašenoj starim srebrnim vrpcama skinutim s nekog haljetka. Nehajno vukući dugi rep za sobom savjesno sam mela pločnike. Kapica od žutog krzna uokvirivala mi je plavu kosu, ali najčudniji je bio dijamant koji mi je obješen na lancu visio posred čela. Čemu sve to? Jednostavno zato jer mi se to baš sviđalo i zato jer sam mislila da tako živim mimo svih ustaljenih pravila ponašanja. Što su mi se više smijali dok bih prolazila, to sam stavljala na sebe više burlesknih izuma. Bilo bi me sram išta promijeniti u svojem izgledu samo zato jer su mi se rugali. To bi mi izgledalo kao ponižavajući poraz... Kod kuće je pak bilo nešto posve drugo. Gozzolijevi, Fra Angelicovi, BurneJonesovi i Wattsovi anđeli bili su moji uzori. Uvijek sam nosila boje neba i boje zore. Moje lepršave haljine širile su se oko mene u bezbroj skuta. Na najbolje primjere ovoga čarobnog prisvajanja svijeta nailazimo u mentalnim ustanovama. Žena koja ne vlada svojom ljubavlju prema dragocjenim predmetima i simbolima zaboravlja vlastiti izgled i izlaže se opasnosti da bude odjevena ekstravagantno. Tako posve mala djevojčica u odijevanju vidi krinku koja je pretvara u vilu, kraljicu, cvijet. Misli da je prekrasna čim se okiti vjenčićima i vrpcama jer se s tim čudesnim krpama poistovjećuje. Očarana bojom tkanine naivna djevojčica ne primjećuje da je ta boja čini bljedunjavom. Na takav pretjerano loš ukus nailazimo i u umjetnica i intelektualki koje su opčinjenije vanjskim svijetom negoli su svjesne vlastita izgleda. 326 327
Vidi prvi svezak prvi, treći dio, »Mitovi«, prvo poglavlje. Sandor, čiji je slučaj ispripovijedao Krafft-Ebing, obožavao je dobro odjevene žene, ali se nije »uređivao«.
381
briana
Zaluđene starinskim tkaninama i antiknim nakitom ushićuju se jer podsjećaju na Kinu ili srednji vijek, a u zrcalo se jedva ikad i letimice pogledaju u prolazu. Katkad nas zapanji ta čudna odjeća koja se sviđa starijim ženama: dijademe, čipka, sjajne haljine i raskošne ogrlice privlače, nažalost, pozornost na njihova poharana lica. S obzirom na to da su odustale od zavođenja, odjeća često za njih ponovno biva bezrazložna igrarija, kao u djetinjstvu. Elegantna žena, za razliku od toga, može ako treba u odjeći pronaći putena ili estetska zadovoljstva, ali je mora skladno pomiriti sa svojim izgledom. Boja njezine haljine laskat će njezinoj puti, kroj će joj isticati ili popraviti stas. Ona s uživanjem cijeni samu sebe, dotjeranu, a ne predmete koji je ukrašavaju. Odijevanje nije samo ukrašavanje: ono, kao što je rečeno, izražava ženin društveni položaj. Samo prostitutka kojoj je posao da bude isključivo seksualni objekt izlaže sebe samo u tom svjetlu. Kao nekada kosa boje šafrana i načičkani cvjetovi na haljini, danas visoke pete, pripijeni saten, upadljiva šminka i težak parfem nagoviještaju njezin zanat. Bilo kojoj drugoj ženi zamjeraju što se nosi »kao drolja«. Njezine su erotske osobine uklopljene u društveni život i smiju se pokazati samo u ublaženom obliku. No valja istaknuti da pristojnost ne znači samo strogu čednost u odijevanju. Žena koja previše jasno golica mušku žudnju na lošem je glasu, ali i žena koja naizgled tu žudnju odbija također nije za pohvalu. Smatraju da se želi maskulinizirati, dakle lezbijka je; želi se izdvojiti, čudakinja je; prkosi društvu odbijajući svoju ulogu objekta, anarhistica je. Ako jednostavno želi proći nezapaženo, ipak mora sačuvati ženstvenost. Običaji reguliraju kompromis između ekshibicionizma i čednosti. Katkad je to vrat, a katkad gležanj koji »poštena žena« mora skrivati. Katkad mlada djevojka ima pravo isticati svoje draži ne bi li privukla udvarače, dok se udana žena odriče svih ukrasa. Takav je običaj u brojnim seljačkim civilizacijama. Katkad se mladim djevojkama nameću lepršave oprave pastelnih boja i jednostavna kroja, dok se malo starijima dopuštaju pripijene haljine, teški materijali, raskošne boje i izazovni krojevi. Na šesnaestogodišnjakinji crna strši jer je pravilo da se u tim godinama to ne nosi.328 Ti se zakoni, dakako, moraju poštovati. Ali svugdje, pa čak i u najstrožim sredinama, isticat će se ženin seksualni značaj: pastorova supruga uvija kosu, neupadljivo se šminka, diskretno prati modu, i pridajući pažnju svojim tjelesnim dražima pokazuje da prihvaća svoju žensku ulogu. Ta uklopljenost erotike u društveni život osobito je očigledna na »večernjoj haljini«. Da bi se obilježila proslava, to jest luksuz i rasipnost, te haljine moraju biti skupe i tanahne, moraju biti što neudobnije. Suknje su duge i tako široke ili tako uske da onemogućuju hod. Pod nakitom, volanima, šljokicama, cvijećem, perjem i lažnom kosom žena je pretvorena u lutku od krvi i mesa, pa i to meso biva izloženo. Baš kao što cvijeće bezrazložno cvate, tako žena pokazuje svoja ramena, leđa, prsa. Osim na orgijama, muškarac ne smije pokazati da je želi. On ima pravo samo na poglede i plesne zagrljaje. Međutim, može se zanositi da kraljuje u svijetu tako nježnih blaga. Od muškarca muškarcu, svečanost ovdje poprima oblik potlača. Svaki od njih svima ostalima na dar ustupa poglede na to tijelo koje je njegovo vlasništvo. U večernjoj haljini njegova žena je prerušena u ženu na užitak svih muških i na ponos njezina vlasnika. Društveno značenje toalete omogućuje ženi da svojim načinom odijevanja pokaže svoj stav prema društvu. Prema uspostavljenom redu ona si daje neupadljivu i ukusnu osobnost. Moguće su brojne nijanse: postaje krhka, djetinjasta, tajanstvena, otvorena, ozbiljna, vesela, pribrana, pomalo drska, neprimjetna, po svojem izboru. Ili će, upravo suprotno, svojom originalnošću pokazati da odbacuje konvencije. Upravo je upadljivo da 328
Na snimanju inače glupoga filma smještenog u prošlo stoljeće Bette Daviš je izazvala skandal odjenuvši za bal crvenu haljinu, dok jc do udaje bila obavezna bjelina. Njezin je čin shvaćen kao pobuna protiv ustaljenog reda.
382
briana
se u brojnim romanima »oslobođena« žena izdvaja po smjeloj odjeći koja podcrtava njezino svojstvo seksualnog objekta, dakle ovisnosti. Tako se u romanu Edith Wharton Doba nevinosti mlada rastavljena žena pustolovne prošlosti i hrabra srca prvi put pojavljuje u dubokom dekolteu. Nagovještaj sablazni koji izaziva uzvraća joj opipljiv odraz njezina prijezira prema konformizmu. Dakle, djevojka će se s užitkom odjenuti kao žena, starija žena kao djevojčica, kurtizana kao žena iz visokog društva, a žena iz visokog društva kao vamp. Čak i da se sve žene odijevaju u skladu sa svojim položajem, i dalje tu postoji svojevrsna gluma. Trik, poput umjetnosti, počiva na mašti. Tijelo i lice neće se prerušiti samo steznikom, grudnjakom, bojama za kosu i šminkom, ali čim je dotjerana, najneuglednija žena više se ne izlaže percepciji: ona je poput umjetničke slike, kipa, poput glumca na pozornici, analogon koji naviješta odsutni subjekt, njezin lik, ali to nije ona. Upravo joj to brkanje s nestvarnim objektom - nužnim, savršenim poput junaka iz romana, poput portreta ili biste - laska. Ulaže sve napore da se otuđi u tom objektu i tako djeluje samoj sebi okamenjena, opravdana. Iz stranice u stranicu pratimo Marie Bashkirtseff u Ecrits intimes (Intimni zapisi) kako uporno iznova mijenja svoj izgled. Ne štedi nas nijedne svoje haljine. Sa svakom novom odjećom vjeruje da je neka druga i iznova se sebi divi. Uzela sam jedan od majčinih velikih šalova, napravila prorez za glavu i skupa zašila te dvije strane. U tom šalu koji pada u klasičnim naborima izgledam orijentalno, biblijski, neobično. Odlazim u modnu kuću Laferriere i za samo tri sata Caroline mi sašije haljinu u kojoj izgledam kao da me obavio oblak. Taj komad engleskoga krepa koji je na meni nabrala čini me vitkom, elegantnom i izduženom. Zaodjenuta toplom vunenom haljinom što pada u skladnim naborima, lik proizašao iz Lefebvreove ruke, koji tako dobro zna crtati ta vitka i mlada tijela u skromnim tkaninama. Iz dana u dan ponavlja se isti pripjev: »Bila sam dražesna u crnom ... U sivom, bila sam dražesna ... Bila sam u bijelom, dražesna.« Mme de Noailles, koja je također pridavala veliku važnost odjeći, u svojim memoarima tužno se prisjeća drame zbog neuspjele haljine: Sviđala mi se živost boja, njihov odvažan kontrast, haljina je izgledala kao krajolik, mamac sa sudbinom, obećanje pustolovine. I dok sam oblačila tu haljinu koju su sašile nesigurne ruke, boljeli su me svi nedostaci koje sam otkrila. Ako toaleta mnogim ženama tako puno znači, to je zato što im ona varljivo nudi istodobno i svijet i vlastito ja. Njemački roman Das kunstseidene Mädchen (Djevojka u umjetnoj svili)329 pripovijeda o strasti siromašne djevojke prema kaputu od vjeveričjeg krzna. Pohotno je uživala u njegovoj toplini koja miluje, toj krznenoj nježnosti. U dragocjenim kožama njeguje upravo svoje preobraženo ja. Napokon posjeduje ljepotu svijeta koji nikada prije nije obujmila i blistavu sudbinu koja nikada nije bila njezina:
329
Napisals Irmgard Kam.
383
briana
I tada sam ugledala kaput koji je visio na vješalici, krzno tako meko, tako glatko, tako nježno, tako sivo, tako plaho: poželjela sam ga ljubiti, tako sam se zaljubila. Doimalo se kao i utjeha i blagdan Svih svetih i potpuna sigurnost, poput neba. Bilo je to pravo vjeveričje krzno. Tiho, skinula sam svoju kabanicu i navukla vjevericu. To je krzno bilo poput dragulja na mojoj koži koja ga je ljubila, a ono što ljubimo, ne vraćamo kad ga jednom dobijemo. Iznutra, postava od marokanskog krepa, čista svila, rukom vezena. Kaput me obujmio i govorio više od mene Hubertovu srcu... Tako sam elegantna u tom krznu. Ono je poput rijetka muškarca koji bi me učinio dragocjenom svojom ljubavi prema meni. Ovaj me kaput želi i ja želim njega: imamo jedno drugo. S obzirom na to da je žena objekt, shvatljivo je da način na koji se krasi i odijeva utječe na njezinu intrinzičnu vrijednost. Nije posve isprazno to što toliko važnosti pridaje svilenim čarapama, rukavicama, šeširu: sačuvati svoj društveni rang zapovjedna je dužnost. U Americi radnica odvaja velik dio prihoda za kozmetiku i odjeću. U Francuskoj taj je trošak manji. Unatoč tomu, ženu se utoliko više poštuje ukoliko se »bolje predstavlja«. Što joj je potrebnije pronaći posao, to joj je korisnije da izgleda veličanstveno: elegancija je oružje, znak, nešto što ulijeva poštovanje, pismo preporuke. Elegancija je robovanje. Vrijednosti koje daje imaju cijenu, katkad toliko visoku da čuvar u trgovini ulovi neku pripadnicu visokog društva ili glumicu kako krade parfeme, svilene čarape ili donje rublje. Brojne se žene prostituiraju ili »potpomažu« ne bi li bile dobro odjevene. Upravo odjeća upravlja njihovom potrebom za novcem. Biti dobro odjeven usto zahtijeva vremena i pažnje. To je zadatak koji je povremeno izvor stvarnog veselja. I u tom se području »otkriva skriveno blago«, ima cjenjkanja, lukavstava, nagodaba i izuma. Spretna žena može i sama biti kreativna. Izložbeni dani - osobito rasprodaje - mahnite su pustolovine. Nova haljina je sama po sebi slavlje. Šminka i kosa nadomjestak su umjetničkom djelu. Danas, više nego ikad,330 žena nalazi radosti u oblikovanju tijela sportovima, gimnastikom, plivanjem, masažom i dijetama. Sama odlučuje o svojoj težini, stasu, tenu. Suvremena estetika omogućuje joj da u ljepotu uklopi aktivna svojstva: ima pravo na uvježbane mišiće, ne želi se udebljati. U tjelovježbi ona se potvrđuje kao subjekt. Kroz nju se u neku ruku oslobađa slučajne tjelesnosti. No to oslobođenje lako se ponovno pretvara u ovisnost. Holivudska zvijezda pobjeđuje prirodu, ali se osjeća pasivnim objektom u rukama producenta. Uz te pobjede u kojima žena s punim pravom uvelike uživa, zavodljivost podrazumijeva - poput kućnih poslova - borbu s vremenom jer je njezino tijelo, također, objekt koje nagriza protjek vremena. Colette Audry opisuje tu borbu, sličnu borbi koju domaćica vodi s prašinom:331 Već to više nije bilo ono čvrsto mladenačko meso. Duž njezinih ruku i bedara provirivali su obrisi mišića kroz sloj masti i pomalo mlohave kože. Zabrinuta, još je jedanput promijenila svoj raspored: dan će započinjati s pola sata gimnastike, a navečer, prije spavanja, četvrt sata masaže. Počela je čitati medicinske priručnike i modne časopise, paziti na struk. Pripremala je voćne sokove, s vremena na vrijeme se pročišćavala, a posuđe prala u gumenim 330
Ipak se prema nedavnim istraživanjima čini da su gimnastičke dvorane za žene u Francuskoj danas gotovo puste. Francuskinje su se bavile tjelovježbom naročito u razdoblju između 1920. i 1940. godine. Danas ih previše opterećuju kućanske brige. 331 On joue perdant.
384
briana
rukavicama. Njezine dvije brige napokon su se stopile u jednu: toliko pomladiti svoje tijelo i ulaštiti kuću ne bi li jednoga dana došla do nepomičnog stadija, do neke mrtve točke... svijet bi stao, zaustavio se izvan starenja i propadanja... U bazenu je sada uzimala ozbiljnu poduku kako bi popravila stil, a časopisi za ljepotu ostavljali su je bez daha receptima koji su se u beskraj obnavljali. Ginger Rogers nam povjerava: »Svako jutro kroz kosu provučem sto poteza četkom, to mi oduzme točno dvije i pol minute i kosa mi je kao svila...«. Kako stanjiti gležnjeve: svaki dan popnite se na prste, trideset puta zaredom, ne spuštajte pete, vježba traje samo minutu; minuta u danu, pa što je to? Drugi je put to uljna kupka za nokte, limunska smjesa za ruke, zgnječene jagode na obrazima. Rutina i ovaj put pretvara njegovanje ljepote i održavanje garderobe u poslove. Strah od propadanja koji svaka životna promjena nosi u nekih hladnih ili frustriranih žena izaziva strah od samoga života: žele se sačuvati kao što druge čuvaju namještaj ili pekmez. Zbog te negativne upornosti postaju neprijateljice vlastite egzistencije i neprijateljski nastrojene prema drugima. Dobra im jela uništavaju stas, vino šteti tenu, od previše smješkanja nastaju bore, sunce oštećuje kožu, od odmora postaju malaksale, rad iscrpljuje, od ljubavi imaju podočnjake, od poljubaca im crvene obrazi, milovanja izobličuju prsa, zagrljaji boraju tijelo, trudnoće im poružnjuju lice i tijelo. Zna se kako mlade majke ljutito odguruju dijete koje se divi njihovoj haljini za bal. »Ne diraj me, ruke su ti ljepljive, isprljat ćeš me.« Koketa s jednakim otporom odbija nasrtaje svojega supruga ili ljubavnika. Baš kao što namještaj prekrivamo navlakama, ona bi se željela uskratiti muškarcima, svijetu, vremenu. Ali nijedna od navedenih mjera opreza neće spriječiti pojavu sijedih vlasi i bora oko očiju. Još od mladosti žena zna da je ta sudbina neizbježna. I, ma kako oprezna bila, ona je žrtva nesretnih okolnosti. Kap vina padne joj na haljinu, cigareta je progori, i tog za raskoš i zabave stvorenog bića što se s osmijehom kočoperilo po dnevnoj sobi nestane: pretvori se u ozbiljnu i krutu kućanicu. Iznenada otkrijemo da joj toaleta nije bila buket cvijeća, vatromet, prolazan sjaj bez povoda, namijenjen da bi velikodušno obasjao trenutak: toaleta je sredstvo, kapital, ulaganje, ona je zahtijevala žrtvu. Njezin je gubitak nepopravljiva katastrofa. Mrlje, rupe, promašene haljine i neuspješne trajne još su veća katastrofa od zagorenog pečenja ili razbijene vaze, jer koketna žena nije samo otuđena u stvarima, ona želi biti stvar i bez posrednika osjeća se nesigurnom u ovom svijetu. Odnosi koje održava sa svojom krojačicom i kitničarkom, njezina nestrpljivost, prohtjevi odraz su ozbiljnosti i nesigurnosti. Uspješna haljina pretvara je u lik iz njezinih snova, ali u zaprljanoj, upropaštenoj odjeći osjeća se propalom. Marie Bashkirtseff piše: »Moje raspoloženje, ponašanje, izraz na mojem licu, sve je to ovisilo o mojoj haljini.« I nastavlja: »Ili ćeš hodati posve gola ili ćeš se odjenuti u skladu sa svojim tijelom, ukusom i karakterom. Kad ti uvjeti nisu ispunjeni, osjećam se nespretnom, običnom i stoga poniženom. Gdje su nestali raspoloženje i duh? Misle na krpice i zato postajemo glupe, dosadne, ne znamo kud same sa sobom.« 385
briana
Mnoge žene radije neće otići na zabavu nego se na njoj pojaviti loše odjevene, čak i ako ih se tamo ne mora zamijetiti. Ipak, premda neke žene tvrde: »Ja se odijevam samo sebe radi«, vidjeli smo da i sam narcizam implicira tuđi pogled. Tek se možda u mentalnim ustanovama kokete uporno uzdaju u odsutne poglede; obično zahtijevaju svjedoke. »Željela bih se svidjeti, da kažu da sam lijepa i da to Ljova vidi i čuje... Čemu služi ljepota? Moj dražesni mali Peća voli svoju staru dadilju kao što bi volio neku ljepoticu, a Ljovočka se naviknuo na najtužnije lice... Želim si nakovrčati kosu. Nitko to neće primijetiti, ali će svejedno biti dražesno. Zašto bi me trebali vidjeti? Vrpce mi se sviđaju, htjela bih novi kožni pojas i sad kad ovo pišem, dođe mi da plačem...«, piše Sofija Tolstoj nakon deset godina braka. Muž vrlo loše ispunjava ovu ulogu. I ovdje su njegovi zahtjevi dvolični. Ako je njegova žena previše privlačna, postaje ljubomoran. Ipak, svaki je suprug više-manje kralj Kandaul. Želi da mu žena služi na čast, da bude elegantna, lijepa ili barem »pristojnog izgleda«. U suprotnome, reći će joj duhovito riječi oca Ubua: »Danas ste prilično ružni! Je li to stoga što očekujemo društvo?« U braku, vidjeli smo, nisu dobro izmirene erotske i društvene vrijednosti. Taj se antagonizam odražava ovdje. Žena koja naglašava svoju seksualnu privlačnost u očima muža je loša žena. Osuđuje preveliku slobodu koja bi ga privukla nekoj nepoznatoj ženi i ta osuda u njemu ubija svu želju. Ako se žena odijeva decentno, on to odobrava, ali hladno. Ne smatra je privlačnom i to joj nejasno zamjera. Zbog toga je rijetko promatra za svoj vlastiti račun: proučava je kroz tuđe oči. »Što će reći o njoj?« Ne zna predvidjeti jer drugima pripisuje svoju perspektivu muža. Ništa ne smeta ženi više nego kad primijeti da on na drugoj uživa u haljinama ili izgledu koje kritizira na njoj. Ionako je prirodno previše blizu nje da bi je vidio. Ona za njega ima nepromjenjivo lice. Ne primjećuje ni njezine toalete ni promjene frizure. Čak su i zaljubljen muž i zaluđen ljubavnik često ravnodušni prema ženinoj odjeći. Ako je žarko vole golu, i najprikladniji ukrasi samo je skrivaju, a voljet će je i loše odjevenu, umornu, kao i čarobnu. Ako je više ne vole, najlaskavije haljine neće značiti ništa. Toaleta može biti sredstvo zavođenja, ali ne i obrambeno oružje. Njezina je vještina stvaranje privida, ona pogledima pruža imaginaran objekt: u tjelesnom zagrljaju, u svakodnevnom viđanju svaki privid iščezava. Bračni osjećaji kao i tjelesna ljubav smješteni su na području stvarnoga. Žena se ne odijeva za voljenoga muškarca. Dorothy Parker u jednoj od svojih priča332 opisuje mladu ženu koja, nestrpljivo iščekujući muža koji dolazi na vojnički dopust, odlučuje uljepšati se za doček: Kupila je novu haljinu. Crnu: on je volio crne haljine. Jednostavnu: volio je jednostavne haljine. I tako skupu da nije željela misliti na njezinu cijenu... - Sviđa li ti se moja haljina? - Oh, da! - reče on. - Uvijek si mi se dopadala u toj haljini. Kao da je odrvenjela.
332
The Lovely Leave.
386
briana
- Ova je haljina - reče ona uvredljivo jasno - posve nova. Nikada je nisam odjenula. Ako te zanima, kupila sam je posebno za ovu prigodu. - Oprosti, draga - na to će on. - Dakako, sada vidim da uopće ne sliči onoj drugoj. Predivna je. Uvijek mi se sviđaš u crnome. - U ovakvim trenucima - reče ona - gotovo da poželim biti u crnini iz drugog razloga. Često se govori da se žena odijeva kako bi izazvala ljubomoru drugih žena: ta je ljubomora ustvari jasan znak uspjeha. Ali ona nije jedini cilj. Kroz zavidna ili zadivljena odobravanja, žena traži apsolutnu potvrdu svoje ljepote, elegancije, ukusa: sebe same. Odijeva se da bi se pokazala; pokazuje se da bi bila. Time se podvrgava bolnoj ovisnosti. Posvećenost kućanice je korisna, iako nije priznata. Trud kokete je uzaludan ako ne uđe ni u jednu svijest. Traži definitivno vrednovanje sebe same. Ta težnja za apsolutom čini njezinu potragu tako napornom. Ako ga i jedan glas kritizira, taj šešir nije lijep. Jedan kompliment ženi laska, ali jedan neuspjeh je uništava. A kako se apsolut očituje samo beskonačnim nizom pojava, ona nikada neće posve pobijediti. Zato je zavodljivost tako osjetljiva. Zato također neke lijepe i obožavane žene mogu biti tužno uvjerene da nisu ni lijepe ni elegantne, da im manjka upravo vrhovno odobravanje suca kojega ne poznaju: ciljaju na u-sebi koje je neostvarivo. Rijetke su gorde kokete koje same utjelovljuju zakone elegancije, koje nitko ne može uloviti u pogrešci jer one same odlučno propisuju uspjeh i neuspjeh. One se za trajanja svoje vladavine mogu smatrati egzemplarnim uspjehom. Nesreća je u tome što taj uspjeh ne služi ničemu i nikome. Toaleta izravno podrazumijeva izlaske i primanja, to joj je uostalom izvorna namjena. Žena iz salona u salon šeće svoj novi kostim i poziva druge žene da je dođu vidjeti kako vlada svojim kućanstvom. U pojedinim, naročito svečanim slučajevima, muž prati ženu pri njezinim »posjetima«. No većinu vremena ona ispunjava svoje »društvene obaveze«, dok je on na poslu. Tisuće je puta opisana neumoljiva dosada koja ispunjava te sastanke. Ona proizlazi iz činjenice da si žene okupljene zbog »društvenih obaveza« nemaju ništa za priopćiti. Nijedan zajednički interes ne veže odvjetnikovu ženu s liječnikovom - a ništa više ni ženu doktora Duponta sa ženom doktora Duranda. Neukusno je u općenitom razgovoru govoriti o dječjim nestašlucima i kućanskim brigama. Stoga su teme svedene na opažanja o vremenu, posljednjem popularnom romanu, nekim općenitim idejama posuđenim od muževa. Običaj »primanja« sve je bliže nestajanju, ali dužnost »posjeta« u različitim oblicima u Francuskoj preživljava. Amerikanke razgovor rado zamijene s bridžem, što je prednost samo za one žene koje vole tu igru. Ipak, društveni život ima privlačnije oblike od dosadnog ispunjavanja zadataka čišćenja. Primati ne znači samo dočekati druge u svojoj pojedinoj kući, nego i pretvoriti je u čarobno područje. Društveni događaj je istodobno i slavlje i potlač. Gospodarica kuće izlaže svoja blaga: srebrninu, stolnjake, kristal; okiti kuću cvijećem: efemerno i beskorisno, cvijeće utjelovljuje bezrazložnost slavlja koja su trošak i luksuz. Procvalo u vazama, osuđeno na brzu smrt, cvijeće je plamen sreće, tamjan i mirna, libacija, žrtva. Stol se ispunjava profinjenim jelima, dragocjenim vinima. Riječ je o tome da se, kad se ispunjavaju potrebe gostiju, izmisle dragovoljni darovi koji predviđaju njihove želje. Objed se pretvara u tajanstvenu ceremoniju. Virginia Woolf naglašava to svojstvo u ovome odlomku iz Gospođe Dalloway:
387
briana
I tako je počelo bešumno i savršeno prolaženje kroz dvojna vrata dvorkinja s pregačama i bijelim kapicama, ne sluškinja zbog nužde, nego sljedbenica tajanstva ili velike obmane kojom se bave domaćice u Mayfairu od pola jedan do dva, kad na pokret ruke prestaje promet, a mjesto njega se javlja duboka zabluda prije svega o hrani - da se ne plaća; a zatim da se stol sam od sebe dobrovoljno prekriva kristalom i srebrninom, malenim podlošcima, tanjurićima s crvenim voćem; slojevi smeđe kreme prerušavaju iverke; u zdjelama plivaju razuđeni pilići; gori raznobojna neprirodna vatra; a s vinom i kavom (što se ne plaćaju) rastu vesela priviđenja pred zanesenim očima; očima kojima se život čini glazben, tajanstven. Žena koja predsjeda tim misterijima ponosna je jer je stvarateljica savršenog trenutka, djeliteljica sreće, veselja. Zbog nje su se gosti okupili, zbog nje se odvija događanje, ona je bezrazložan izvor radosti, sklada. Upravo to osjeća gospođa Dalloway. Ali da joj je Peter rekao: »Da, da, ali tvoja primanja - koji je smisao tvojih primanja?« mogla bi mu samo odgovoriti (i ni od koga ne bi mogla očekivati da shvati): Ona su žrtvovanje... Tu živi Taj-i-taj u South Kensingtonu; netko gore u Bayswateru; a netko drugi u Mayfairu. I ona gotovo neprekidno osjeća smisao njihova postojanja; i osjeća kakva je to šteta; i osjeća kad bi se samo mogli združiti; i ona ih združuje. I to je žrtvovanje; ujediniti, stvoriti, ali za koga... Žrtvovanje zbog žrtvovanja, možda. U svakom slučaju, za to je nadarena. I ni za što drugo što bi išta vrijedilo... Bilo tko bi mogao to činiti; ipak tom bilo komu ona se pomalo divi, ne može se oteti dojmu da je ona, kako god bilo, sve to stvorila... Ako u počasti koju odajemo drugima ima čiste velikodušnosti, zabava je zaista zabava. No društvena rutina brzo je potlač pretvorila u instituciju, dar u obavezu i uzdizanje zabave u ritual. Premda uživa u »večeri u gradu«, gošća misli da mora uzvratiti poziv: katkada se žali da je predobro primljena. »Bračni par X... nas je htio impresionirati«, gorko kaže mužu. Jednom sam čula da su tijekom Drugoga svjetskog rata u nekom portugalskom gradiću čajanke postale najskuplji potlač: gospodarica kuće je na svakom okupljanju morala poslužiti veći broj i više različitih vrsta kolača nego na prethodnom. Taj je trošak postao toliko težak da su jednoga dana žene zajednički odlučile da više neće posluživati ništa uz čaj. Zabava u takvim okolnostima gubi svoj velikodušni i raskošni karakter i postaje jedan od brojnih poslova. Dodaci koji izražavaju svečanost postaju izvor briga: treba provjeravati kristalno posuđe, stolnjak, odmjeriti šampanjac i malena peciva. Ako se razbije jedna šalica ili progori svila na naslonjaču, to je katastrofa. Sutra će trebati čistiti, pospremati, rediti: žena se boji toga dodatnog rada. Iskušava dvostruku ovisnost koja definira sudbinu kućanice: ona ovisi o sufleu, pečenju, mesaru, kuharici, pomoćnom osoblju. Ovisi o mužu koji mršti obrve čim nešto ne valja. Ovisi o gostima koji odmjeravaju namještaj, vina i koji odlučuju o tomu je li večer uspjela ili ne. Samo velikodušne žene ili one sigurne u sebe proći će tu kušnju mirne duše. Uspjeh im može pružiti živo zadovoljstvo. No mnoge pritom nalikuju na gospođu Dalloway za koju nam Virginia Woolf kaže: »Iako je voljela te pobjede... i njihov sjaj i uzbuđenje koje su pružali, osjećala je i njihovu ispraznost, lažnost.« Žena u njima zapravo može uživati samo ako im ne pridaje previše važnosti. U suprotnome će 388
briana
upoznati muke nikad zadovoljene taštine. Malo je, uostalom, dovoljno imućnih žena koje bi u »društvenom životu« mogle pronaći ulogu života. One koje se u potpunosti posvete društvenom životu obično pokušavaju ne samo izgraditi si njime kult nego i nadići taj društveni život usmjeravajući se prema određenim ciljevima: pravi »saloni« imaju književni ili politički značaj. Ženama je to sredstvo uzdizanja nad muškarce i igranja osobne uloge. Bježe iz sudbine udane žene. Nju uglavnom ne ispunjavaju užici, efemerne pobjede koje joj se rijetko pružaju i koje joj često predstavljaju napor kao i razonodu. Društveni život zahtijeva da »dobro izgleda«, da se izlaže, ali ne stvara između nje i drugih istinsku komunikaciju. Ne odvaja je od njezine samoće. Michelet piše: »Bolno je pomisliti da je žena, relativno biće koje može živjeti samo udvoje, češće sama od muškarca. On posvuda pronalazi društvo, započinje nove odnose. Ona pak nije ništa bez obitelji. A obitelj je preopterećuje; sav je teret na njoj.« I doista, zatvorena i odvojena žena ne poznaje užitke druženja koje podrazumijeva zajedničko proganjanje određenih ciljeva. Njezin joj posao ne zaokuplja duh, njezin joj odgoj nije dao ni sklonost ni naviku neovisnosti, a svejedno provodi dane u samoći. Vidjeli smo da je to jedna od nesreća na koje se žali Sofija Tolstoj. Nju je brak često udaljavao od očinskoga doma, od mladenačkih prijateljstava. Colette je u Mes apprentissages opisala odvajanje od korijena mlade nevjeste preseljene iz svoje provincije u Pariz. Olakšanje pronalazi samo u dugim pismima koje razmjenjuje s majkom. No pisma ne mogu zamijeniti nečiju prisutnost i ona ne može majci Sido priznati svoja razočaranja. Često između mlade žene i njezine obitelji nestane prave bliskosti: ni majka ni sestre nisu joj prijateljice. Danas, zbog krize stanovanja, mnogi mladenci žive kod svoje ili supružnikove obitelji. No te nametnute prisutnosti ženi ni blizu ne mogu predstavljati istinsko društvo. Ženska prijateljstva koja uspije sačuvati ili stvoriti ženi su dragocjena. Ona su vrlo drukčija od veza koje vežu muškarce. Muškarci kao pojedinci razgovaraju međusobno putem ideja, planova koji su im osobni. Žene, zatvorene u općenitost njihove ženske sudbine, ujedinjene su nekom vrstom imanentnog suučesništva. A ono što prije svega traže jedna od druge jest potvrda svijeta koji zajedno dijele. One ne raspravljaju o stavovima, nego razmjenjuju povjeravanja i recepte. Ujedinjuju snage da bi stvorile svojevrstan protusvijet čije su vrijednosti jače od muških vrijednosti. Na okupu, pronalaze snagu da stresu svoje lance. Niječu mušku seksualnu dominaciju povjeravajući jedne drugima svoju frigidnost, cinično se izrugujući apetitima svojega mužjaka ili njegovoj nespretnosti. Također s ironijom pobijaju moralnu i intelektualnu nadmoć svojih muževa i muškaraca općenito. Uspoređuju svoja iskustva: trudnoće, porođaji, dječje bolesti, osobne bolesti i kućanski poslovi postaju esencijalni događaji ljudske povijesti. Njihov rad nije tehnika: prenoseći si kuhinjske i kućanske recepte, daju mu dostojanstvo tajne znanosti utemeljene na usmenoj predaji. Katkad zajedno promišljaju o moralnim pitanjima. »Pisma čitatelja« u ženskim časopisima pružaju dobar uzorak takvih razmjena. Jedva možemo zamisliti rubriku Usamljenih srdaca rezerviranu isključivo za muškarce. Oni se sastaju u svijetu koji je njihov svijet, dok žene moraju definirati, izmjeriti, istražiti svoje vlastito područje. One si ponajprije priopćavaju savjete o ljepoti, kuhinjske recepte i upute za pletenje, i traže mišljenja. Kroz njihovu sklonost brbljanju i pokazivanju katkad možemo osjetiti kako probijaju prave tjeskobe. Žena zna da muški zakoni nisu njezini, da muškarac čak i računa na to da ona to neće opaziti, jer je gura u pobačaj, preljub, pogreške, izdaje, laži koje službeno osuđuje. Ona stoga traži od drugih žena da joj pomognu definirati svojevrstan »zakon sredine«, baš ženski moralni zakonik. Žene ne komentiraju i ne kritiziraju tako detaljno postupke svojih prijateljica 389
briana
samo iz zlobe. Da bi ih osudile i da bi same dobro postupale treba im mnogo više moralne domišljatosti nego muškarcima. Takvi odnosi su vrijedni zato što sadržavaju istinu. Žena se pred muškarcem uvijek predstavlja; laže hineći da se prihvaća kao neesencijalno drugo, laže gradeći pred njim imaginarni lik putem mimike, odjeće, zajedničkih gesala. Ta predstava zahtijeva stalnu napetost. Uz svojega muža ili ljubavnika svaka žena više-manje misli: »Ja nisam ja sama.« Muški je svijet težak, ima oštre kutove, glasovi su u njemu previše gromki, svjetla previše jaka, dodiri grubi. Pokraj drugih žena, žena je iza pozornice. Sprema se za okršaj, ne bori se. Kombinira svoju odjeću, osmišljava šminku, priprema trikove: vuče se u papučama i kućnom ogrtaču iza pozornice prije nego što se popne na scenu. Voli tu ugodnu, blagu, opuštenu atmosferu. Colette je tako opisivala trenutke koje je provodila sa svojom prijateljicom Marco: Kratka povjeravanja, razonode osamljenica, sati koji malo nalikuju na sate u šivačnici, malo na plandovanje za oporavka333... Uživala je igrati ulogu savjetnice starijoj ženi: Za toplih je poslijepodneva, pod balkonskom tendom, Marco krpala svoje rublje. Šivala je loše, ali pomno i bila sam ponosna zbog savjeta koje sam joj davala... »Ne smiješ staviti nebeski plavu vrpcu na košulje, ružičasta je na rublju puno ljepša i bliža koži.« Nisam časa časila da joj ih dadem još, ticali su se njezina pudera, boje njezina ruža za usne, grube crte olovke kojom je obrubljivala lijepe vjeđe. »Mislite? Mislite?«, govorila je ona. Moj mladenački autoritet nije posustajao. Uzela sam češalj, otvorila mali dražesni prolaz u njezinim šiškama, pokazala sam se stručnom za rasplamsavanje njezina pogleda, za paljenje crvene zore iznad njezinih jagodica, blizu sljepoočnica. Malo dalje pokazuje nam Marco kako se uznemireno priprema za susret s mladićem kojega bi željela osvojiti: …Htjela je obrisati svoje vlažne oči, ali sam je spriječila. - Pusti mene. S dva sam joj palca podignula prema čelu gornje vjeđe da bi se dvije suze, spremne poteći, upile i da se maškara s trepavica ne otopi dodirnuvši ih. - Eto ga! Pričekajte, nije gotovo. Dotjerala sam joj sve crte lica. Usne su joj pomalo drhtale. Strpljivo se prepustila, uzdišući kao da je previjam. Za kraj sam joj napunila jastučić za pudranje ružičastijim puderom. Nismo govorile, ni jedna ni druga. - Što god bilo - rekla sam joj - ne plačite. Ni pod koju cijenu ne dajte da vas svladaju suze. ...Prošla je rukom između šišaka i čela.
333
Le Kepi.
390
briana
- Trebala sam prošle subote kupiti onu crnu haljinu koju sam vidjela kod preprodavača... Recite, možete li mi posuditi vrlo fine najlonke? U ovo doba, više ih ne stignem kupiti. - Naravno, naravno. - Hvala. Ne mislite li da bi mi cvijet podigao haljinu? Ne, ne cvijet na dekolteu. Je li točno da je parfem od irisa izašao iz mode? Čini mi se da vas imam gomilu stvari za pitati, gomilu... I u jednoj od svojih drugih knjiga, Le Toutounier, Colette je opet podsjetila na to naličje ženskoga života. Tri sestre, nesretne ili zabrinute za svoje ljubavi, okupljaju se svake večeri uz stari kauč iz svojega djetinjstva. Ondje se opuštaju, prežvakavajući dnevne brige, pripremajući sutrašnje bitke, kušajući prolazne užitke korisnog odmora, dobroga sna, vruće kupke, napada plača, jedva razgovaraju međusobno, ali svaka za ostale stvara vrstu gnijezda; i sve što se događa među njima je istinito. Za neke je žene ta beskorisna i topla intimnost dragocjenija od ozbiljne pompe odnosa s muškarcima. U drugoj ženi narcisoidna žena nalazi, kao u vrijeme svoje adolescencije, omiljenoga dvojnika. U njezinim pozornim i sposobnim očima moći će se diviti svojoj dobro skrojenoj haljini, svojem profinjenom kućanstvu. Onkraj braka, najbolja prijateljica ostaje joj svjedok po izboru: također se može nastaviti činiti kao poželjan, željeni objekt. Gotovo svaka mlada djevojka, kako smo rekli, ima homoseksualne sklonosti: često nespretni muževljevi zagrljaji ih ne uklanjaju. Iz toga proizlazi ta senzualna bol koju žena osjeća uz sebi slične i koja u heteroseksualnih muškaraca nema ekvivalenta. Između dvije prijateljice čulna se povezanost može sublimirati u egzaltiranu sentimentalnost ili se odražavati u nejasnim ili jasnim milovanjima. Njihovi zagrljaji također mogu biti samo igra koja ih razonođuje u slobodno vrijeme - to je slučaj haremskih žena čija je glavna briga ubijanje vremena - ili mogu poprimiti vrhovnu važnost. Svejedno se ženska suradnja rijetko uzdiže do pravoga prijateljstva. Žene se prirodnije osjećaju solidarnima od muškaraca, ali unutar te solidarnosti ne nadilaze se jedna prema drugoj: zajedno su okrenute prema muškom svijetu čije vrijednosti svaka od njih želi prisvojiti za sebe. Njihovi odnosi nisu izgrađeni na njihovoj pojedinačnosti, nego izravno proživljeni u općenitosti: i zbog toga se u njih odmah uvlači neprijateljski element. Nataša,334 koja je voljela žene iz svoje obitelji jer im je mogla pokazivati rođenja svoje djece, ipak je prema njima osjećala ljubomoru: svaka od njih mogla je Pjeru utjeloviti ženu. Žensko sporazumijevanje proizlazi iz činjenice da se žene poistovjećuju jedna s drugom: ali samim time svaka osporava svoju družicu. Gospodarica kuće ima sa svojom sluškinjom mnogo bliže odnose nego što muškarac - osim ako je homoseksualac - ikada ima sa svojim sobarom ili vozačem. One izmjenjuju povjeravanja, povremeno su suučesnice, ali među njima također postoji neprijateljsko suparništvo, jer gazdarica, iako se oslobađa izvršenja poslova, želi za njih preuzeti odgovornost i zaslugu. Želi se smatrati nezamjenjivom, prijeko potrebnom. »Čim me nema, sve ode po zlu.« Silno se trudi uloviti sluškinju u pogrešci. Ako sluškinja predobro obavlja svoje zadatke, druga više ne može osjećati ponos zbog svoje jedinstvenosti. Jednako se tako sustavno ljuti na učiteljice, dadilje, dojilje, dječje sluškinje koje se bave njezinim potomstvom, i na rođakinje i prijateljice koje joj pomažu. Izgovor nalazi u tome što one ne poštuju »njezinu volju«, što se ne ponašaju prema »njezinim zamislima«. Istina je međutim da 334
Tolstoj, Rat i mir.
391
briana
ona nema ni posebnu volju ni zamisli. Naprotiv, ljuti je to što druge obavljaju njezinu funkciju upravo onako kako bi je obavljala i ona. Ovdje leži jedan od glavnih izvora svih obiteljskih i kućnih rasprava koje zagorčuju život u zajedničkom kućanstvu. Svaka žena želi utoliko više vladati ukoliko nema nikakva načina da joj se priznaju njezine jedinstvene zasluge. No ponajprije na polju zavođenja i ljubavi svaka žena u drugoj vidi neprijateljicu. Upozorila sam na to suparništvo u mladih djevojaka: ono se često nastavi cijeloga života. Vidjeli smo da je ideal elegantne, društvene žene apsolutna valorizacija. Ona pati jer se nikada ne osjeća ovjenčana slavom. Mrsko joj je primijetiti i najneznatniji vijenac oko tuđega čela. Sva odobravanja koja druge primaju ukradena su njoj. A što je apsolut ako nije jedinstven? Iskrena zaljubljena žena zadovoljava se time što je slavi jedno srce i neće zavidjeti prijateljicama na njihovim površnim uspjesima. Ali se osjeća ugroženom u svojoj vlastitoj ljubavi. Činjenica je da tema žene koju je prevarila najbolja prijateljica nije samo književni klišej. Što su dvije žene veće prijateljice, to njihova dvojnost postaje opasnija. Prijateljica od povjerenja pozvana je vidjeti očima zaljubljene žene, osjećati njezinim srcem, njezinom puti: privlači je ljubavnik, opčarava muškarac koji zavodi njezinu prijateljicu. Smatra da je njezina odanost štiti dovoljno da se može prepustiti tim osjećajima. Također joj smeta što igra samo nebitnu ulogu: uskoro je spremna popustiti, ponuditi se. Mnoge žene čim zavole iz opreza izbjegavaju »intimne prijateljice«. Ta ambivalentnost ženama baš i ne dopušta da se oslone na svoje uzajamne osjećaje. Muška sjena ih uvijek teško opterećuje. Čak i dok o njemu ne govore, na njega se može primijeniti stih Saint-Johna Persea: Ni sunce nije imenovano, ali je njegova prisutnost među nama. Žene se zajedno osvećuju muškarcu, postavljaju mu zamke, proklinju ga, vrijeđaju, ali ga čekaju. Dok stagniraju u ženskom društvu, kupaju se u slučajnosii, bezbojnosti i dosadi. Taj limb je zadržao nešto od topline majčinih grudi, ali ipak je limb. Žena se u njemu spremno zadržava samo ako računa na to da će iz njega ubrzo izaći. Tako uživa u vlazi kupaonice samo zamišljajući obasjani salon u koji će uskoro ući. Žene su jedne drugima prijateljice u zatočeništvu, pomažu si da bi podnijele svoj zatvor, čak i da bi pripremale bijeg. No osloboditelj će doći iz muškoga svijeta. Za veliku većinu žena taj muški svijet i nakon udaje zadrži svoj sjaj. Jedino muž izgubi svoju draž. Žena otkrije da je čista muška esencija u njemu degradirala: ali muškarac je i dalje istina svijeta, vrhovni autoritet, čarobno, pustolovina, gospodar, pogled, plijen, užitak, spas. I dalje utjelovljuje transcendenciju, on je odgovor na sva pitanja. I najodanija supruga nikada posve ne pristaje odreći se njega da bi se ograničila na sumoran razgovor u četiri oka s nekom slučajnom individuom. Djetinjstvo joj je dalo nametljivu potrebu za vodičem. Kada muž ne uspije ispuniti tu ulogu, žena se okrene drugome muškarcu. Katkad je otac, brat, ujak, rođak, stari prijatelj zadržao svoju staru draž: žena će se osloniti na njega. Postoje dvije kategorije muškaraca koje njihov poziv predodređuje da postanu povjerenici i mentori. To su svećenici i liječnici. Prvi imaju veliku prednost nenaplaćivanja svojih savjeta. Ispovjedaonica ih bespomoćne prepušta brbljanju pobožnih žena. Najbolje što mogu izbjegavaju »crkvene napasti« i »bogomoljke«, ali im je zadaća da stado usmjeravaju na put morala, zadaća tim važnija što žene postaju socijalno i politički važnijima i što se Crkva trudi pretvoriti ih u svoj instrument. »Duhovni savjetnik« svojoj pokajnici diktira političke stavove, usmjerava njezin glas. Mnogo se muževa ljuti kad se svećenik miješa u njihov bračni život. On je taj koji određuje je li ono što supružnici rade u tajnosti ložnice dopušteno ili ne. Zanima se 392
briana
za odgoj djece. Savjetuje ženu o stvarima u vezi s mužem. Ona koja je uvijek u muškarcu pozdravljala boga s užitkom kleči pred muškim koji je Božji zemaljski namjesnik. Liječnik je u tom smislu bolje zaštićen jer traži naknadu za svoj rad i može zatvoriti vrata previše indiskretnim klijenticama. No on je suočen s preciznijim, tvrdoglavijim progonom. Tri četvrtine muškaraca koje proganjaju erotomanke su liječnici. Razgolićavanje svojega tijela pred nekim muškarcem mnogim ženama predstavlja velik ekshibicionistički užitak. Stekel kaže: Poznajem nekoliko žena koje jedino zadovoljstvo pronalaze u pregledu liječnika koji im je simpatičan. Posebno među starim curama pronalazimo velik broj bolesnica koje dolaze k liječniku da bi ih »veoma pomno pregledao« zbog beznačajnih krvarenja ili bilo kakvog problema. Druge pate od fobije od raka ili infekcija (koje bi mogle dobiti u zahodu) i te im fobije daju izgovor za pregled. Ističe i sljedeća dva slučaja: Stara cura, B. V., četrdeset i tri godine, bogata, dolazi k liječniku jedanput mjesečno, nakon mjesečnice, tražeći poman pregled jer misli da nešto nije u redu. Svakoga mjeseca mijenja liječnika i svaki put igra istu predstavu. Liječnik je zamoli da se svuče i da legne na stol ili krevet. Ona to odbija tvrdeći da je previše stidljiva, da ne može učiniti nešto slično, da je to protuprirodno! Liječnik je nježno prisili ili nagovori, ona se konačno svuče, objašnjavajući mu da je djevica i da je ne smije pozlijediti. On joj obeća da će učiniti rektalni pregled. Često s pregledom liječnika dođe do orgazma; on se u pojačanom obliku ponovi s rektalnim pregledom. Ona se svaki put predstavi lažnim imenom i zatim plati... Priznaje da se nadala da će je liječnik silovati... Gospođa L. M., trideset i osam godina, udana, kaže mi da je potpuno neosjetljiva uz muža. Došla je na analizu. Nakon samo dvije seanse priznaje mi da ima ljubavnika. No nije joj se dogodilo da postigne orgazam. Orgazam je doživjela samo kad ju je pregledavao ginekolog. (Otac joj je bio ginekolog!) Otprilike svake dvije-tri seanse, želja ju je naginjala da ode liječniku na pregled. S vremena na vrijeme tražila je liječenje i to su joj bila najsretnija razdoblja. Posljednji ju je put ginekolog dugo masirao zbog navodnog spuštanja maternice. Svaka je masaža izazvala više orgazama. Objašnjava svoju strast prema tim pregledima prvim dodirom koji je izazvao prvi orgazam u njezinu životu... Žena si lako zamišlja da je muškarca pred kojime se pokazala dojmila svojim tjelesnim izgledom ili ljepotom svoje duše i tako se, u patološkim slučajevima, uvjerava da je voli svećenik ili liječnik. Čak i ako je normalna, ima dojam da između njega i nje postoji tajna veza. Uživa u poslušnosti punoj poštovanja. Ponekad iz nje crpi sigurnost koja joj pomaže da prihvati svoj život. Međutim, postoje žene kojima nije dovoljno osloniti svoju egzistenciju na neki moralni autoritet. One unutar te egzistencije imaju i potrebu za romantičnim zanosom. Ako ne žele prevariti i ostaviti svojega supruga, okrenut će se istom manevru kao i mlada 393
briana
djevojka, ustrašena muškarcima od krvi i mesa: prepuštanju imaginarnim strastima. Stekel navodi više takvih primjera: Udana žena, vrlo dolična, iz najviših krugova društva, žali se na nervozu i depresije. Jedne večeri u operi shvaća da je ludo zaljubljena u tenora. Duboko je uznemirena slušajući ga. Postaje pjevačeva gorljiva obožavateljica. Ne propušta nijednu izvedbu, kupuje njegovu fotografiju, sanjari o njemu, čak mu šalje buket ruža s posvetom: »Od zahvalne neznanke.« Odlučuje mu štoviše napisati pismo (također potpisano od »neznanke«). Ali zadržava distancu. Pruža joj se prilika da upozna pjevača. Odmah zna da je neće iskoristiti. Ne želi ga upoznati izbliza. Ne osjeća potrebu za njegovom prisutnošću. Sretna je što može ushićeno voljeti i ostati vjerna supruga. Neka je gospođa bila opsjednuta Kainzom, iznimno slavnim bečkim glumcem. U svojem stanu je uredila »Kainzovu sobu«, s bezbrojnim portretima velikog umjetnika. U jednom se kutu nalazila Kainzova biblioteka. Sve što je mogla skupiti: knjige, brošure ili časopise u kojima je pisalo nešto o njezinu junaku, pažljivo je čuvala, kao i zbirku Kainzovih kazališnih programa, programa premijera ili jubileja. Tabernakul je bila potpisana fotografija velikog umjetnika. Kad joj je idol umro, žena je godinu dana provela u koroti i odlazila na daleka putovanja da bi slušala predavanja o Kainzu. Kainzov kult zaštitio je njezinu erotičnost i senzualnost. Sjećamo se s koliko je suza dočekana vijest o smrti Rudolpha Valentina. Udane žene, kao i mlade djevojke, idoliziraju filmske junake. Kada se prepuštaju masturbaciji ili kada za bračnih odnosa prizivaju fantazije katkada dozovu u svijest njihove slike. Te slike često iskrsnu u liku djeda, brata, profesora itd., neke uspomene iz djetinjstva. No žene okružuju i muškarci od krvi i mesa. Bilo da je seksualno zadovoljena, bilo frigidna ili frustrirana, osim u vrlo rijetkom slučaju potpune, apsolutne i isključive ljubavi, žena njihovim pohvalama pridaje najveću vrijednost. Previše svakodnevan pogled njezina muža više ne uspijeva nadahnuti njezinu predodžbu o sebi. Treba joj da je oči još pune misterija otkriju i samu kao misterij. Treba pred sobom suverenu svijest koja bi skupljala njezina povjeravanja, probudila izblijedjele fotografije, oživjela onu jamicu u kutu njezinih usana, ono treptanje trepavica koje pripada samo njoj. Poželjna je i nadahnjuje ljubav samo ako je žele i ako je vole. Ako je više-manje zadovoljna svojim brakom, od drugih muškaraca ponajprije traži zadovoljenje taštine. Poziva ih da sudjeluju u obožavanju koje si pruža. Zavodi, ugađa, zadovoljna što sanja o zabranjenim ljubavima i što misli: Da želim... Radije bi šarmirala brojne obožavatelje nego se dubinski vezala i za jednoga. Njezino je očijukanje gorljivije, ali ne toliko divlje kao u mlade djevojke, i zahtijeva od muških da je potvrde u svijesti njezine vrijednosti i moći. Često je još hrabrija ako je usidrena u domu i ako je uspjela osvojiti muškarca, jer tada vodi igru bez velikih nadanja i velikih rizika. Događa se da se, nakon duljeg ili kraćeg razdoblja vjernosti, žena više ne ograničava na flertove i očijukanja. Često zbog ljutnje odlučuje prevariti muža. Adler tvrdi da je ženska nevjera uvijek osveta. To je pretjerivanje. No činjenica jest da često manje popušta pred zavođenjem udvarača nego pred željom da izazove muža: »On nije jedini muškarac na svijetu - ima drugih kojima se mogu svidjeti - nisam njegova robinja, misli da je lukav, a nasamarit ću ga.« Moguće je da ismijani muž u ženinim očima zadrži 394
briana
prvobitnu važnost. Kao što mlada djevojka katkad uzme ljubavnika iz pobune protiv svoje majke, da bi se požalila na roditelje, pokazala im neposluh, afirmirala se, tako žena koju same njezine ljutnje vežu za muža traži u ljubavniku osobu od povjerenja, svjedoka koji razmatra njezin lik žrtve, suučesnika koji joj pomaže da ponizi muža. Ljubavniku stalno pripovijeda o mužu pod izlikom da ga prepušta njegovu prijeziru. A ako ljubavnik ne igra dobro svoju ulogu, zlovoljno se okreće od njega ili da bi se vratila svojem mužu ili da bi pronašla drugog tješitelja. No vrlo često žena u ljubavnikovo naručje padne više zbog razočaranja nego zbog ljutnje. U braku nema ljubavi. Žena se teško miri s činjenicom da nikada neće doživjeti nasladu i radosti koje je opčarana iščekivala u mladosti. Brak, lišavajući žene bilo kakva erotskog zadovoljstva i uskraćujući im slobodu i jedinstvenost njihovih osjećaja, nužnom i ironičnom dijalektikom vodi žene u preljub. Montaigne kaže: A mi žene već od njihova djetinjstva pripremamo za ljubavne poslove: njihove dražesti, njihova ukrašavanja, njihova spretnost, njihov govor, sav njihov odgoj smjera tome cilju. Njihove im odgojiteljice pred oči neprestano stavljaju ljubav, pa čak i onda kad im o njoj neprestance govore tobože da bi im ljubav učinile mrskom...335 I malo dalje dodaje: Zato i jest ludost htjeti ženama obuzdati onaj prohtjev koji ih toliko muči, a u njima je prirodan. I Engels izjavljuje: S monogamijom se pojavljuju dva stalna društvena karakteristična lika: ženin ljubavnik i rogonja... Uz monogamiju i heterizam, preljub postaje nezaobilazna društvena institucija - zabranjivana, strogo kažnjavana, ali nesavladiva. Ako su bračni spolni odnosi zagolicali znatiželju žene, a da joj nisu utažili čula, poput Coletteine Raskalašene naivke, ona nastoji završiti svoju edukaciju u tuđim krevetima. Ako joj je muž uspio probuditi seksualnost, zbog činjenice da je s njim ne veže posebna veza, poželjet će s drugima iskusiti užitke koje joj je on otkrio. Moralisti su negodovali zbog pretpostavljanja ljubavnika mužu i već sam upozorila na trud koji je buržujska književnost uložila na rehabilitiranje muževljeva lika. No apsurdno je braniti muža pokazujući da je često u očima društva - to jest drugih muškaraca - vredniji od svojega suparnika: ovdje je važno ono što muž predstavlja ženi. A postoje dvije glavne osobine koje ga ženi čine mrskim. Prije svega, on je taj koji preuzima nezahvalnu ulogu inicijatora. Proturječni zahtjevi djevice koja ujedno mašta o tome da bude silovana i poštovana, gotovo ga nužno osuđuju na neuspjeh. Ona zbog toga zauvijek ostaje frigidna u njegovu naručju. Uz ljubavnika ona ne doživljava ni muke razdjevičenja ni prva poniženja pobijeđenoga srama. Pošteđena je traume iznenađenja: 335
Michel de Montaigne, Eseji, Knjiga treća, prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja.
395
briana
otprilike zna što je očekuje. Iskrenija, a manje osjetljiva i naivna nego u prvoj bračnoj noći, žena više ne miješa idealnu ljubav i tjelesnu želju, osjećaj i uzbuđenje. Kad uzima ljubavnika, to je doista ljubavnik kojega želi. Ta je lucidnost aspekt slobode njezina izbora. Jer to je druga mana koju ima muž: njega se obično podnosi, a ne bira. Ili ga je prihvatila pomirivši se sa sudbinom ili ju je njemu predala njezina obitelj. U svakom slučaju, i ako se udala za njega iz ljubavi, udajom ga je pretvorila u svojega gospodara. Njihovi su odnosi postali zadaća i često joj se pokazao kao tiranin. Dakako, i izbor ljubavnika ograničavaju okolnosti, ali u tom odnosu postoji dimenzija slobode. Udaja je obaveza, a ljubavnik je luksuz. Žena mu popušta jer ju je proganjao: ako nije sigurna u njegovu ljubav, barem u želju jest. Ta se želja ne provodi da bi se udovoljilo zakonima. Ljubavnik ima i tu povlasticu da ne troši svoje zavođenje i svoj prestiž u poteškoćama svakodnevnoga života: ostaje na distanci, drugi. Usto, žena za njihovih nalaženja ima dojam da izlazi iz sebe, da ima pristup novim bogatstvima: osjeća se drugom. To je ono što neke žene ponajprije traže u vezi: da budu zaokupljene, iznenađene i otrgnute od samih sebe putem drugoga. Prekid u njima ostavi očajan osjećaj praznine. Janet336 navodi više primjera tih melankolija koje nam prešutno pokazuju što je žena tražila i našla u ljubavniku: Žena od trideset i devet godina, tužna jer ju je napustio književnik kojemu je pet godina pomagala u poslu, piše Janetu: »Imao je toliko bogat život i bio je toliko okrutan da sam se mogla baviti samo njime i nisam mogla misliti ni na što drugo.« Druga, od trideset i jedne godine, razboljela se zbog prekida s ljubavnikom kojega je obožavala. »Htjela sam biti tintarnica na njegovu stolu da ga vidim, čujem«, piše ona. I objašnjava: »Sama se dosađujem, muž mi ne zaokuplja dovoljno glavu, on ništa ne zna, ničemu me ne uči, ne iznenađuje me..., ima samo običan zdrav razum, umirem od dosade.« O ljubavniku naprotiv piše: »To je iznenađujući čovjek, nikad nisam na njemu vidjela ni tračak nemira, emocije, veselja, prepuštanja, uvijek je sabran, podrugljiv, uvijek je hladan da umrete od jada. Uz to je drzak, hladnokrvan, profinjenoga duha, žive inteligencije zbog kojih gubim glavu...« Ima žena koje samo u prvim trenucima neke veze iskuse taj osjećaj ispunjenosti i radosnog uzbuđenja. Ako im ljubavnik ne pruži nasladu odmah - što se često događa prvi put, jer su partneri uplašeni i loše prilagođeni jedno drugome - osjećaju prema njemu ljutnju i gađenje. Te »Mesaline« redaju iskustvo za iskustvom i ostavljaju ljubavnika za ljubavnikom. No događa se i da ženu, koju je osvijestio bračni neuspjeh, ovoga privuče upravo onaj muškarac koji joj odgovara i da njih dvoje stvore trajnu vezu. Često joj se ljubavnik svidi jer je radikalno suprotan tip onome njezina muža. Nesumnjivo je taj kontrast nudio Sainte-Beuve s Victorom Hugoom koji zavodi Adèle. Stekel navodi sljedeći slučaj: Gđa P. H. udana je osam godina za člana atletskoga kluba. Dolazi u ginekološku kliniku zbog blage upale jajovoda žaleći se da je muž ne ostavlja na miru... Tijekom odnosa osjeća samo bol. Muškarac je grub i brutalan. Na 336
Vidi Opsesija i psihastenija.
396
briana
koncu pronađe ljubavnicu, ona je s time zadovoljna. Želi se rastati i u odvjetničkom uredu upozna tajnika koji je sušta suprotnost njezinu mužu. Mršav je, slabašan, krhak, ali vrlo drag i nježan. Zbliže se. Muškarac joj udvara i piše joj nježna pisma puna malih znakova pažnje. Otkriju zajedničke duhovne interese... Prvi poljubac rasprši njezinu neosjetljivost... Relativno slaba potencija toga muškarca dovela je do njezinih najsnažnijih orgazama... Nakon razvoda, vjenčali su se i vrlo sretno živjeli... Uspijevao je potaknuti orgazam poljupcima i milovanjem. Bila je to ista ona žena koju je krajnje potentan muž optuživao za frigidnost! Sve veze ne završe tako bajkovito. Jednako kao što mlada djevojka sanja o osloboditelju koji će je odvesti iz očeva doma, događa se da žena očekuje da je ljubavnik oslobodi bračnoga tereta: često je iskorištavana tema gorljivog ljubavnika koji se ohladi i pobjegne kad mu ljubavnica počne govoriti o braku. Žena je često povrijeđena njegovom rezerviranošću, pa tada i njihove odnose pokvare zamjeranje i animozitet. Ako se veza stabilizira, često na kraju poprimi blizak, bračni značaj. I u njoj vrebaju dosada, ljubomora, oprez, lukavstvo, svi poroci braka. A žena mašta o drugom muškarcu koji će je izvući iz te rutine. Preljub usto, ovisno o običajima i okolnostima, može imati vrlo različite oblike. Bračna nevjera u našoj se civilizaciji, gdje preživljavaju patrijarhalne tradicije, još uvijek čini mnogo ozbiljnijom u žene nego u muškarca. Montaigne kaže: Nepravedne li procjene mana! I mi i one smo kadri počiniti tisuće zlodjela štetnijih i prirodi mrskijih nego što je razbluđnost; ali mi grijehe činimo i cijenimo ne prema njihovoj prirodi nego prema svojem interesu i na taj način oni poprimaju nejednak oblik. Strogost naših zakona čini ovisnost žena o tom grijehu težom i pokvarenijom i tada su posljedice gore nego uzrok koji ga je izazvao. Vidjeli smo izvorne razloge takve strogosti: preljub žene, u slučaju uvođenja u obitelj sina nekoga stranca, prijeti zakidanjem zakonitih nasljednika. Muž je gospodar, supruga njegovo vlasništvo. Društvene promjene i kontracepcijske metode oduzele su mnogo snage tim motivima. No želja da se ženu zadrži u stanju ovisnosti perpetuira zabrane kojima je još uvijek okružuju. Često ih pounutruje; zatvara oči pred bračnim nestašlucima, a da joj vjera, moral, »čednost« ne dopuštaju zamisliti ikakvu uzajamnost. Kontrola koju nad njom vrši njezina okolina - posebno u »gradićima« Starog kao i Novog svijeta - mnogo je stroža od one kojoj je podvrgnut muž. On više od nje izlazi, putuje, i prijestupi mu se toleriraju popustljivije. Njoj pak prijeti gubitak reputacije i položaja udane žene. Često se opisivalo lukavstva s pomoću kojih žene doskaču nadzoru. Znam za starinski strog portugalski gradić u kojemu mlade žene izlaze samo u pratnji svekrve ili zaove, ali frizer iznajmljuje sobe iznad svojega lokala. Ljubavnici se krišom druže između kovrčanja i češljanja kose. U velikome gradu žena ima mnogo manje ključara, ali ni »popodnevni sati za preljub« koji su se nekoć prakticirali nisu baš dopuštali nezakonitim osjećajima da se sretno razviju. Brzinski i potajan, preljub ne stvara humane i slobodne veze. Laži koje podrazumijeva na koncu bračnim odnosima oduzmu svako dostojanstvo. U mnogim sredinama žene su danas djelomice osvojile svoju seksualnu slobodu. No i dalje im je velik problem pomiriti bračni život s erotskim zadovoljstvima. Kako brak uglavnom ne podrazumijeva tjelesnu ljubav, činilo bi se razumnim otvoreno razdvojiti 397
briana
jedno od drugoga. Prihvaća se da muškarac može biti odličan muž, a ipak nevjeran: seksualni ga hirovi doista ne sprječavaju da sa ženom prijateljski vodi posao zajedničkog života. To će prijateljstvo dapače biti čišće i manje dvosmisleno jer ne predstavlja okove. Mogli bismo se složiti da isto vrijedi za suprugu. Ona često želi dijeliti život s mužem, stvarati s njim dom za njihovu djecu, a ipak doživjeti druge zagrljaje. Oprezni i licemjerni kompromisi čine preljub ponižavajućim. Dogovor o slobodi i iskrenosti mogao bi ukloniti jednu od mana u brakovima. Međutim moramo priznati da i danas iritantno geslo koje je nadahnuto dramu Francillon Alexandrea Dumasa mlađega - »To nije isto za ženu« - zadržava određenu istinitost. Ta razlika nema ništa prirodnoga. Tvrde da žena ne treba seksualnu aktivnost toliko kao muškarac: ništa nije manje sigurno od toga. Odbačene žene čine ogorčene supruge, sadističke majke, manične kućanice, nesretna i opasna bića. U svakome slučaju, čak i da su njihove potrebe rjeđe, to nije razlog da se njihovo zadovoljavanje smatra suvišnim. Razlika proizlazi iz sveukupnog erotskog položaja muškarca i žene kakav definiraju tradicija i današnje društvo. Kod žene se ljubavni čin još uvijek smatra uslugom koju ona pruža muškarcu i zbog koje on ispada njezinim gospodarom. Vidjeli smo da on uvijek može uzeti ženu nižega ranga, ali da se ona ponižava prepuštanjem muškarcu koji joj nije ravan. Njezin pristanak u svakome slučaju ima svojstvo predaje, pada. Žena često spremno prihvaća činjenicu da njezin muž posjeduje druge žene: to joj čak i laska. Navodno je Adèle Hugo bez žaljenja promatrala kako joj vatreni suprug nosi svoju strast u druge krevete. Neke žene čak, po uzoru na Madame Pompadour, pristaju djelovati kao posrednice.337 U snošaju je naprotiv žena pretvorena u objekt, u plijen. Mužu se čini da je uronjena u stranu manu, da je prestala biti svoja, da su mu je ukrali. I stoji činjenica da se u postelji žena često osjeća, želi biti i posljedično jest nadvladana. Činjenica je također da je zbog muškog ugleda sklona podržavati, imitirati mužjaka koji, s obzirom na to da ju je posjedovao, u njezinim očima utjelovljava sve muškarce. Muž se, ne bez razloga, uzrujava kad iz bliskih usta čuje odjek strane misli: pomalo mu se čini da su njega posjedovali, silovali. Madame de Charrière prekinula je s Benjaminom Constantom, koji je između dvije muževne žene igrao žensku ulogu, zato što nije mogla podnijeti da iz njega čuje mrski utjecaj Madame de Staël. Dok god se žena pretvara u robinju i odražava muškarca kojemu »se podaje«, mora priznati da je njezine nevjere radikalnije odvajaju od supruga nego obostrane nevjere. Ako žena zadrži svoj integritet, svejedno se može bojati toga da joj muž ne bude kompromitiran u ljubavnikovoj svijesti. Čak si i žena brzo zamišlja da je spavajući s muškarcem - ma bilo to jedanput, nabrzinu, na naslonjaču - ostvarila prednost pred zakonitom suprugom. Tim prije muškarac koji smatra da posjeduje ljubavnicu misli da je nadigrao njezina muža. Zato se u La Tendresse (Nježnosti) Henryja Bataillea i u Belle de jour (Ljepotici dana) Josepha Kessela žena pobrine izabrati ljubavnike niže klase: ona uz njih traži senzualna zadovoljstva, ali im ne želi dati prednost nad poštovanim mužem. U Ljudskoj sudbini. Malraux nam predstavlja par u kojemu su muškarac i žena sklopili sporazum o obostranoj slobodi. Ipak, kad May ispriča Kyu da je spavala sa svojim drugom, Kyo je povrijeđen činjenicom da taj čovjek misli da ju je »imao«. On je odabrao poštivati njezinu neovisnost, jer vrlo dobro zna da nikada nemamo nikoga, ali ga zadovoljstvo koje osjeća drugi vrijeđa i ponižava kroz May. Društvo miješa slobodnu ženu s lakom ženom. Ni sam ljubavnik ne priznaje spremno slobodu od koje izvlači korist. Radije vjeruje da je ljubavnica pokleknula, dala se upetljati, da ju je osvojio, zaveo. Ponosna žena može osobno prihvatiti taštinu svojega partnera, ali će joj biti odbojna činjenica da cijenjeni muž mora trpjeti njegovu aroganciju. Ženi je vrlo teško postupati 337
Ovdje govorim o braku. Vidjet ćemo da je u ljubavnoj vezi ponašanje para obrnuto.
398
briana
kao da je ravnopravna muškarcu dok god ta jednakost nije univerzalno priznata i konkretno ostvarena. U svakom slučaju, preljub, prijateljstva i društveni život u bračnom životu predstavljaju tek razonodu. Oni mogu pomoći da se podnesu bračne prisile, ali ih ne poništavaju. To su samo lažni bjegovi koji nimalo ne omogućuju ženi da autentično uzme svoju sudbinu u svoje ruke.
399
briana
Osmo poglavlje Prostitutke i hetere Kao što smo vidjeli,338 brak je u izravnoj korelaciji s prostitucijom. Prema Morganu, »heterizam slijedi ljudski rod u civilizaciju poput mračne sjene nad obitelji«. Iz opreza, muškarac svoju suprugu zavjetuje na čednost, ali se sam ne zadovoljava režimom koji nameće njoj. Montaigne pohvalno piše o sljedećoj mudrosti: Kraljevi su perzijski dovodili svoje žene prigodom velikih gozbi, ali, kad bi ih vino počelo i previše pregrijavati i kad je valjalo pustiti uzde strastima, slali bi ih u njihove odaje kako ne bi bile svjedocima njihove pretjerane požude, a umjesto njih bi dovodili druge žene prema kojima nisu bili vezani poštovanjem. Kanalizacija je nužna za jamčenje zdravlja palače, govorili su Crkveni oci. A Mandeville u djelu koje je podignulo prašinu tvrdi: »Očito je nužno žrtvovati jedan dio žena da bi se sačuvao drugi i da bi se spriječila prljavština još odbojnije naravi.« Jedan od argumenata pristaša ropstva u Americi glasi da bijelci s Juga, nakon što su svi oslobođeni ropskoga rada, mogu među sobom održavati najdemokratičnije, najistančanije odnose. Jednako tako postojanje kaste »propalih djevojaka« omogućuje da se »poštenu ženu« tretira s viteškim poštovanjem. Prostitutka je žrtveni jarac. Muškarac se na njoj oslobađa svoje niskosti i odbacuje je. Bilo da je zakonski status podvrgava policijskom nadzoru ili radi ilegalno, u svakom je slučaju tretiraju kao pariju. S ekonomskoga gledišta položaj prostitutke simetričan je onome koji uživa udana žena. »Između onih koje se prodaju u prostituciji i onih koje se prodaju u braku, jedina je razlika u cijeni i trajanju ugovora«, kaže Antonio Marro.339 Za obje žene spolni je čin usluga. Druga je zauvijek zaposlenica jednog te istog muškarca, dok prva ima više klijenata koji joj plaćaju po učinku. Onu ondje jedan mužjak brani od svih ostalih, a ovu ovdje svi štite od isključive tiranije jednoga od njih. U svakom slučaju povlastice koje dobivaju davanjem svojega tijela ograničava konkurencija. Muž zna da bi si mogao naći drugu ženu: ispunjavanje »bračnih dužnosti« nije milost, nego izvršavanje ugovornih obaveza. U prostituciji se muška želja može utažiti na bilo kojemu tijelu, s obzirom na to da nije pojedinačna nego specifična. Supruge ili priležnice uspijevaju iskoristiti muškarca samo ako na njega pojedinačno utječu. Između njih postoji velika razlika, a to je da je zakonita žena, oprimirana kao udana žena, cijenjena kao ljudsko biće. To poštovanje počinje ozbiljno ugrožavati opresiju. Međutim, prostitutka nema prava osobe, u njoj se zajedno sabiru svi oblici ženskoga ropstva. 338 339
Prvi svezak, drugi dio. Pubertet.
400
briana
Naivno se je pitati koji motivi ženu vode u prostituciju. Danas se više ne vjeruje u Lambrosovu teoriju koja je poistovjećivala prostitutke sa zločincima i smatrala i jedne i druge izrodima. Moguće je, kao što tvrde statistike, da je općenito mentalna razina prostitutki malo ispod prosjeka i da su neke od njih evidentno zaostale. Žene čije su mentalne sposobnosti usporene spremno biraju posao koji od njih ne zahtijeva nikakvu specijalizaciju. No većina prostitutki su normalne, a neke i veoma inteligentne žene. Ne opterećuje ih nikakva nasljedna kob ili fiziološka mana. Zapravo, u svijetu kojim haraju bijeda i nezaposlenost, ima ljudi koji će prigrliti bilo koji posao koji im se nudi. Onoliko koliko će postojati policija i prostitucija, bit će policajaca i prostitutki. Tim više što u prosjeku ta zanimanja znače veće prihode od mnogih drugih. Zaista je licemjerno iščudavati se nad ponudom koju potiče muška potražnja. Riječ je o rudimentarnom i univerzalnom ekonomskom procesu. Parent-Duchatelet zapisao je 1857. godine tijekom svojega istraživanja: »Od svih uzroka prostitucije najaktivniji je nedostatak posla i bijeda koja je neizbježna posljedica nedostatnih plaća.« Pravični moralisti podrugljivo odgovaraju da su sažalne pripovijesti prostitutki samo bajke za naivne klijente. Zapravo bi u mnogo slučajeva prostitutka mogla zaraditi za život na drugi način, ali ako joj se ovaj koji je izabrala ne čini najgorim, to ne dokazuje da u krvi nosi nemoral. To prije osuđuje društvo u kojemu je to zanimanje i dalje jedno od onih koje se mnogim ženama čini najmanje odbojnim. Pitaju: zašto je to izabrala? Bolje je pitanje: zašto to ne bi izabrala? Posebno je opaženo da velik dio prostitutki čine sluškinje. To je za sve zemlje ustanovio Parent-Duchatelet, to je Lily Braun zabilježila u slučaju Njemačke, i Ryckere u slučaju Belgije. Otprilike pedeset posto prostitutki prvo su bile posluga. Jedan pogled u »sobe za sluškinje« dovoljan je da to objasni. Iskorištavana, porobljena, tretirana više kao stvar nego kao osoba, Katica za sve, sobarica od budućnosti ne očekuje nikakvo poboljšanje svoje sudbine. Katkad mora trpjeti hirove gospodara kuće: od sluganskog ropstva i afera gospodara sa sluškinjama otkliže prema ropstvu koje ne može biti veće poniženje, a koje zamišlja sretnijim. Osim toga, sluškinje su često daleko od rodnog kraja. Prema procjenama, osamdeset posto pariških prostitutki dolazi iz provincije ili sa sela. Blizina obitelji i briga za reputaciju spriječili bi ženu da prihvati uglavnom ozloglašeno zanimanje. Ali kad je izgubljena u velikome gradu i više nije integrirana u društvo, apstraktan pojam »moralnosti« više joj ne predstavlja nikakvu zapreku. Koliko buržoazija okružuje spolni čin - i naročito djevičanstvo - zastrašujućim tabuima, toliko se oni u mnogim seoskim i radničkim sredinama čine nevažnim. Brojna se istraživanja slažu po tom pitanju: velik je broj djevojaka koje dopuste da ih razdjeviči prvi koji naiđe i koje potom smatraju prirodnim podati se prvome koji naiđe. U istraživanju provedenom na stotinu prostitutki, doktor Bizard zabilježio je sljedeće činjenice: jedna je razdjevičena u jedanaestoj godini, dvije u dvanaestoj, dvije u trinaestoj, šest u četrnaestoj, sedam u petnaestoj, dvadeset i jedna u šesnaestoj godini, devetnaest u sedamnaestoj godini, sedamnaest u osamnaestoj godini, šest u devetnaestoj godini, a ostale nakon dvadeset i prve godine života. Dakle, pet ih je posto silovano prije no što su se razvile. Više od polovine tvrdilo je da su se podale zbog ljubavi, druge su pristale iz neznanja. Prvi zavodnik je često mlad. To je najčešće drug iz tvornice, kolega iz ureda, prijatelj iz djetinjstva. Zatim dolaze vojnici, poslovođe, sobari, studenti. Na popisu doktora Bizarda našla su se, usto, dva odvjetnika, arhitekt, liječnik i ljekarnik. Dosta rijetko ulogu inicijatora preuzima sam poslodavac, kao što tvrdi predaja, ali je često igraju njegov sin ili nećak ili netko od njegovih prijatelja. Commenge je u svojoj studiji također upozorio na četrdeset i pet mladih djevojaka od dvanaest do sedamnaest godina starosti koje su razdjevičili neznanci koje nikada poslije nisu ponovno vidjele. Pristale su na odnos
401
briana
ravnodušno, ne osjećajući užitak. Uz ostalo, doktor Bizard je detaljnije izvijestio o sljedećim slučajevima: Gđica G. iz Bordeauxa se po povratku iz samostana u osamnaestoj godini dala iz znatiželje, ne misleći ništa loše, odvesti u kola u kojima ju je razdjevičio nepoznati sajmar. Djevojčica od trinaest godina podaje se bez razmišljanja gospodinu kojega je susrela na ulici, kojega ne poznaje i kojega nikada više neće vidjeti. M... nam napismeno pripovijeda da ju je u sedamnaestoj godini života razdjevičio mladić kojega nije poznavala... prepustila se iz potpunoga neznanja. R... je sa sedamnaest i pol godina razdjevičio mladić kojega nikada prije nije vidjela i kojega je slučajno upoznala kod liječnika iz susjedstva kojega je otišla pozvati zbog svoje bolesne sestre, odveo ju je u auto da bi se što prije vratila kući i zapravo ju je, nakon što je dobio što je želio, ostavio nasred ulice. B... »nije mislila što čini«, kaže napismeno naša pacijentica, i razdjevičio ju je mladić kojega nikada poslije nije vidjela; nakon devet mjeseci, rodila je zdravo dijete. S... je u četrnaestoj godini razdjevičio mladić koji ju je namamio k sebi doma pod izgovorom da će je upoznati sa svojom sestrom. Mladić zapravo nije imao sestru, ali je imao sifilis i zarazio je djevojčicu. R... je s osamnaest godina u ratnom rovu razdjevičio oženjeni rođak kojega je posjetila na bojišnici, zatrudnjela je s njim i prisilio ju je da napusti obitelj. C... je sa sedamnaest godina izgubila djevičanstvo na plaži, jedne ljetne večeri, s mladićem kojega je upravo upoznala u hotelu, a na sto metara od njih njihove su majke čavrljale o glupostima. Zaražena je gonorejom. L... je u trinaestoj godini razdjevičio tetak kad su slušali radio, dok je njezina teta, koja je voljela otići rano na počinak, mirno spavala u susjednoj sobi. Te mlade djevojke koje su pasivno pokleknule nisu stoga manje trpjele, u to možemo biti sigurni, traumu razdjevičenja. Rado bismo znali koji je psihološki utjecaj to brutalno iskustvo izvršilo na njihovu budućnost. Ali prostitutke se ne psihoanalizira, ne znaju se opisati i skrivaju se iza klišeja. Kod nekih se lakoća podavanja prvome koji je naišao objašnjava postojanjem maštanja o prostituciji o kojima smo govorili: iz ljutnje prema obitelji, zbog straha od rađanja svoje seksualnosti, iz želje da glume odraslu osobu, neke vrlo mlade djevojke imitiraju prostitutke. Napadno se šminkaju, sastaju se s dječacima, ponašaju se koketno i izazovno. One, koje su još djetinjaste, aseksualne, hladne, misle da se mogu nekažnjeno igrati s vatrom. Jednoga dana ih neki muškarac uhvati za riječ i prijeđu s mašte na djela. »Kad su neka vrata provaljena, teško ih je držati zatvorenima«, rekla je mlada prostitutka od četrnaest godina.340 Svejedno se mlada djevojka rijetko odlučuje na prostituiranje na ulici odmah nakon gubitka djevičanstva. U nekim slučajevima ostane vezana za prvoga ljubavnika i nastavi živjeti s njim. Nađe »pošteno« zanimanje. Kad je 340
Citirao Marro, La Puberté.
402
briana
ljubavnik napusti, tješi je drugi ljubavnik. Budući da više ne pripada samo jednome muškarcu, misli da se može dati svima. Katkad je ljubavnik - prvi, drugi - taj koji predloži ovaj način zarade. Također su mnoge djevojke prostitutke zbog svojih roditelja: u nekim obiteljima - poput slavne američke obitelji Jukes - sve su žene zaposlene u toj branši. Među mladim skitnicama nalazimo također velik broj djevojčica koje su napustili bližnji, koje započnu s prosjačenjem i prijeđu na prostituciju. Parent-Duchátelet je 1857. godine na uzorku od 5000 prostitutki zaključio da je na njih 1441 utjecalo siromaštvo, 1425 ih je bilo zavedeno i napušteno, 1255 su roditelji napustili i ostavili bez sredstava za život. Suvremena istraživanja donose otprilike iste zaključke. Bolest često natjera na prostituciju ženu koja ja postala nesposobna za pravi rad ili koja je izgubila posao, tako što uništi neizvjesnu proračunsku ravnotežu kućanstva i prisili ženu da si na brzinu izmisli novi izvor prihoda. Jednako je s rođenjem djeteta. Više od polovine žena u bolnici-zatvoru Saint-Lazare imale su barem jedno dijete. Mnoge su odgojile od troje do šestero djece. Doktor Bizard upozorava na jednu koja je rodila četrnaestero djece, od kojih je osmero još bilo živo kada ju je upoznao. Malobrojne su prostitutke, kaže Bizard, koje napuštaju svoje čedo. A događa se da neudana majka postane prostitutka upravo da bi ga prehranila. Navodi i sljedeći slučaj: Izgubivši djevičanstvo u provinciji, u dobi od devetnaest godina, od šezdesetogodišnjega gazde dok je još živjela sa svojom obitelji, morala je zbog trudnoće napustiti obitelj i rodila je zdravu djevojčicu koju je vrlo ispravno odgajala. Nakon porođaja je otišla u Pariz, zaposlila se kao dadilja i počela se baviti prostitucijom u dobi od dvadeset i devet godina. Prostituira se dakle već trideset tri godine. Na izmaku snaga i hrabrosti, sada traži da je hospitaliziraju u Saint-Lazare. Poznato je da prostitucija jača tijekom ratova i u krizama koje za njima slijede. Autorica Života jedne prostitutke (Vie d'une prostituée), koji je dijelom objavljen u časopisu Temps modernes,341 ovako opisuje svoje početke: Udala sam se sa šesnaest godina za muškarca koji je od mene bio trinaest godina stariji. Udala sam se da odem od svojih roditelja. Moj muž mislio je samo na to da mi napravi djecu. »Tako ćeš ostati kod kuće, nećeš izlaziti«, govorio je. Nije volio da se šminkam, nije me htio voditi u kino. Morala sam trpjeti svekrvu, koja je svaki dan dolazila k nama i uvijek davala za pravo svojem huljskom sinu. Prvo dijete bilo je sin, Jacques. Četrnaest mjeseci poslije, rodila sam drugo, Pierrea... Kako sam se prilično dosađivala, počela sam pohađati tečaj za bolničarku, to mi se dosta sviđalo... Zaposlila sam se u bolnici u predgrađu Pariza, gdje su radile žene. Bolničarka, jedna djevojčica, naučila me stvari koje nisam ranije znala. Spavanje s mužem bilo mi je uglavnom samo dužnost. Kod muškaraca sam ostala šest mjeseci, a da mi se nijedan nije svidio. Kad jednog dana, prava vojničina, tip gada, ali zgodan, ulazi u moju sobu... Uvjerio me da bih mogla promijeniti život, da ću ići s njim u Pariz, da više neću morati raditi... Znao je dobro kako će me nasamariti... Odlučila sam poći s njim... Mjesec dana bila sam zaista sretna... Jednoga je dana doveo lijepo odjevenu, elegantnu ženu, i rekao: »Evo, ova se dobro bori 341
Objavila je svoju priču pod pseudonimom Marie-Thérèse, ja ću je nazivati tim imenom.
403
briana
za sebe.« Na početku nisam šetala ulicom. Pronašla sam čak posao bolničarke u nekoj klinici u susjedstvu samo da mu pokažem da ne želim biti uličarka, ali nisam se mogla dugo odupirati. Govorio mi je: »Ti me ne voliš. Ako zaista voliš muškarca, radiš za njega.« Plakala sam. U klinici sam bila utučena. Konačno sam pustila da me odvede frizeru... Počela sam se prodavati! Julot me pratio da vidi branim li se dobro i da me može upozoriti ako me uoče murjaci... Na neki je način ovo klasična priča djevojke koju je na ulicu osudio svodnik. Ulogu potonjega katkada igra muž. A ponekad neka žena. Louis Faivre je 1931. godine proveo istraživanje na 510 mladih prostitutki.342 Otkrio je da njih 284 žive same, 132 s prijateljem, 94 s prijateljicom s kojom su obično povezane homoseksualnim odnosom. Navodi ulomke iz sljedećih pisama: Suzanne, sedamnaest godina. Odala sam se prostituciji uglavnom sa ženama prostitutkama. Jedna koja me dugo držala bila je veoma ljubomorna, pa sam napustila ulicu... Andrée, petnaest i pol godina. Ostavila sam roditelje da bih živjela s prijateljicom koju sam upoznala na plesu, brzo sam shvatila da me želi voljeti kao muškarac, ostala sam s njom četiri mjeseca, a zatim... Jeanne, četrnaest godina. Moj jadni tatica zvao se X., umro je od posljedica rata u bolnici 1922. godine. Majka se ponovno udala. Išla sam u školu da bih dobila svjedodžbu, a kad sam je dobila, morala sam naučiti šivati... Kako sam jako slabo zarađivala, počele su svađe s mojim očuhom. Morala sam prihvatiti posao sluškinje kod gospođe X., u ulici... Deset sam dana bila sama s njezinom mladom kćeri koja je mogla imati oko dvadeset i pet godina. Primijetila sam veliku promjenu na njoj. Onda mi je jednoga dana, poput kakvoga mladića, izrazila svoju veliku ljubav. Oklijevala sam, ali kako me bilo strah da ću dobiti otkaz, na kraju sam popustila. Tada sam shvatila neke stvari... Radila sam, ali s obzirom na to da sam ostala bez posla, morala sam prijeći u Bois de Boulogne gdje sam se prostituirala s drugim ženama. Upoznala sam vrlo velikodušnu gospođu... Prilično često žene zamišljaju prostituciju samo kao privremeno sredstvo povećavanja svojih prihoda. Ali bezbroj je puta opisan način na koji se zatim nađu zarobljene. Dok su slučajevi »trgovine bijelim robljem«, kad se ženu nasiljem, lažnim obećanjima i obmanama natjera u to kolo, relativno rijetki, čest je slučaj da je se u toj profesiji zadržava protiv njezine volje. Kapital koji joj je potreban da krene priskrbili su joj svodnik ili svodnica, koji time polažu na nju pravo, uzimaju najveći dio njezine zarade i kojih se ne uspijeva osloboditi. »Marie-Therese« je vodila višegodišnju borbu prije nego što je u tome uspjela. Naposljetku sam shvatila da Julot želi moju lovu i mislila sam da bih, daleko od njega, mogla staviti nešto novca na stranu... U bordelu sam isprva bila sramežljiva, nisam se usuđivala prići klijentima i reći im: »Ti ideš sa 342
Les Jeunes Prostituées vagabondes en prison (Mlade skitnice prostitutke u zatvoru).
404
briana
mnom.« Žena nekoga Julotova prijatelja nadzirala me izbliza i čak je brojila moje poslove... Onda mi je Julot pisao da svake večeri moram dati novac gazdarici, »tako te neće okrasti...«. Kad sam si htjela kupiti haljinu, gazdarica mi je rekla da joj je Julot zabranio da mi da moju lovu... Odlučila sam čim prije otići iz te ćuze. Kad je gazdarica saznala da želim otići, nije mi dala tampon343 prije doktorove vizite kao inače i uhićena sam i odvedena u bolnicu... Morala sam se vratiti u bordel da zaradim novac za putovanje... ali sam ondje ostala samo četiri tjedna... Nekoliko sam dana radila u Barbesu kao nekoć, ali sam previše zamjerala Julotu da bih mogla ostati u Parizu. Svađali smo se, on me tukao, jedanput me gotovo bacio kroz prozor... Dogovorila sam se s nekim posrednikom da odem u provinciju. Kad sam shvatila da posrednik poznaje Julota, nisam otišla na dogovoreni sastanak. Dvije posrednikove ženske poslije su me presrele na ulici Belhomme i prebile su me... Sutradan sam spakirala kovčeg i potpuno sama otišla na otok T... Nakon tri tjedna, bordela mi je bilo navrh glave, i pisala sam liječniku kada je došao da napiše da odlazim... Julot me uočio na bulevaru Magenta i udario me... Lice mi je bilo unakaženo nakon tučnjave na bulevaru Magenta. Bilo mi je dosta Julota. Stoga sam potpisala ugovor da odem u Njemačku... Književnost je popularizirala lik »Julota«. On u životu ulične djevojke igra ulogu zaštitnika. Daje joj novac da si kupi toalete, zatim je brani od konkurencije drugih žena, od policije (katkada je i sam policajac), od klijenata. Klijenti bi bili sretni da mogu konzumirati bez plaćanja. Ima ih koji na ženama izdovoljavaju svoj sadizam. Prije nekoliko se godina u Madridu fašistička zlatna mladež zabavljala bacajući za hladnih noći prostitutke u rijeku. U Francuskoj su veseli studenti znali odvesti žene na selo, da bi ih ostavili ondje noću, posve gole. Da bi zaradila svoj novac i izbjegla loš tretman, prostitutka treba muškarca. On joj pruža i moralnu podršku: »Sama radim lošije, manje sam predana poslu, samo se prepuštam«, kažu neke od njih. Prostitutka često prema svodniku osjeća ljubav. Zbog ljubavi je prigrlila svoj posao ili ga ljubavlju pravda. U njezinu miljeu postoji golema nadmoć muškarca nad ženom. Ta distanca ide na ruku vjerskoj ljubavi, što objašnjava strastveni samoprijegor nekih prostitutki. U nasilnosti svojega mužjaka, one vide znak njegove muževnosti i tim mu se pokornije podčinjavaju. Uz njega doživljavaju ljubomore, muke, ali i radosti zaljubljene žene. Međutim, katkada prema njemu osjećaju samo neprijateljstvo i ljutnju: iz straha i zato što ih drži ostaju pod njegovim nadzorom, kao što smo upravo vidjeli u slučaju Marie-Thérèse. Tada se često utješe sa »simpatijom« kojega izaberu među klijentima. Sve su žene uz svojega Julota imale simpatije, i ja također, piše Marie-Thérèse. Bio je to jedan vrlo zgodan mornar. Iako je dobro vodio ljubav, nisam uspijevala postići orgazam, ali smo osjećali veliku naklonost jedno prema drugome. Često se znao popeti sa mnom ne zato da bismo vodili ljubav, nego da bismo razgovarali, govorio mi je da moram otići odande, da mi ondje nije mjesto. Prostitutke se također tješe sa ženama. Velik broj prostitutki su homoseksualke. Vidjeli smo da često na početku njihove karijere postoji homoseksualna avantura i da 343
»Tampon za prikrivanje gonoreje koji se prije vizite davao ženama da liječnik ne pronađe bolesnu ženu, osim ako je se vlasnice javne kuće nije željela riješiti.«
405
briana
mnoge nastave živjeti s prijateljicom. Prema Anni Rueling, u Njemačkoj je navodno dvadeset posto prostitutki homoseksualno. Faivre upozorava na činjenicu da u zatvoru mlade zatvorenice razmjenjuju strastvena pornografska pisma, koja potpisuju s rečenicom »Ujedinjene zauvijek«. Ta su pisma srodna onima koja si pišu školarke kojima srca ispunjava »plamen«. One su manje upućene i sramežljivije, dok ove idu do kraja sa svojim osjećajima, ujedno riječima i djelima. U životu Marie-Thérèse - koju je u požudu uvela žena - vidimo kakvu povlaštenu ulogu igra »prijateljica« naspram prezrenoga klijenta ili autoritarnog svodnika: Julot je doveo djevojku, sirotu sluškinju koja nije imala ni cipele za obuti. Kupio joj je sve na buvljaku i zatim je išla sa mnom raditi. Bila je doista draga i kako je usto voljela žene, dobro smo se slagale. Podsjetila me što sam sve naučila s onom bolničarkom. Često smo se smijale i umjesto posla bismo odlazile u kino. Bila sam sretna što je s nama. Vidimo da kolegica otprilike odgovara ulozi koju za poštenu ženu okruženu ženama igra najbolja prijateljica: ona je partnerica u uživanju, s njom su odnosi slobodni, neobavezni, dakle mogu biti željeni. Umorna od muškaraca, zgađena muškarcima ili samo željna odmaka, prostitutka će često upravo u naručju druge žene tražiti opuštanje i užitak. Jedno je sigurno: sporazumijevanje o kojemu sam govorila i koje izravno ujedinjuje žene jače je u ovom slučaju nego u bilo kojem drugom. Zbog činjenice da su im odnosi s polovicom čovječanstva trgovinske prirode, da ih sveukupno društvo tretira kao parije, prostitutke među sobom održavaju usku solidarnost. Događa im se da su suparnice, da zavide jedna drugoj, vrijeđaju se i tuku. Ali temeljno trebaju jedna drugu da bi tvorile »protusvijet« u kojemu vraćaju svoje ljudsko dostojanstvo. Družica je povjerenica i povlaštena svjedokinja. Ona je ta koja cijeni haljinu ili frizuru, sredstva namijenjena zavođenju muškaraca, ali što se čine ciljevima sama po sebi u zavidnim ili zadivljenim pogledima drugih žena. Što se odnosa prostitutke s njezinim klijentima tiče, stavovi su vrlo podijeljeni i slučajevi nesumnjivo različiti. Često se ističe da prostitutka rezervira poljubac u usta za omiljenog ljubavnika, kao izraz slobodne nježnosti, i da ne povlači nikakvu usporedbu između ljubavnih i profesionalnih odnošaja. Muška svjedočanstva su sumnjiva jer muškarce taština navodi da se daju prevariti glumljenjem naslade. Treba reći da su okolnosti veoma različite, ovisno o tome je li riječ o cjelodnevnoj izmjeni klijenata koju često prati tjelesna iscrpljenost, o snošaju na brzaka, o noći provedenoj s klijentom ili o uzastopnim odnosima s poznatim klijentom. Marie-Thérèse je obično svoj posao obavljala ravnodušno, ali se nekih noći prisjeća s užitkom. Imala je »simpatije« i kaže da su ih i sve njezine kolegice imale. Katkad žena odbije naplatiti klijentu koji joj se svidio i pokatkad, ako je u financijskim nevoljama, mu ponudi svoju pomoć. Sve u svemu, ipak, žena radi »hladnokrvno«. Neke za svoju ukupnu klijentelu imaju samo ravnodušnost obojenu s malo prijezira. »Oh, koje su muškarci budale! Žene im mogu ispuniti glave čime god požele!«, piše Marie-Thérèse. No mnoge žene osjećaju gadljivu mržnju prema muškarcima. Uz ostalo se gnušaju njihove razvratnosti. Bilo zato što idu u bordel zadovoljiti razvratnost koju se ne usuđuju priznati svojoj ženi ili ljubavnici, bilo zato što ih činjenica da su u bordelu potiče da izmišljaju razvratnosti, brojni muškarci od prostitutke zahtijevaju ispunjavanje »fantazija«. Marie-Thérèse se naročito žalila na nezasitnu maštu Francuza. Pacijentice doktora Bizarda povjerile su mu da su »svi muškarci više-manje razvratni«. Jedna od mojih prijateljica je u bolnici Beaujon dugo 406
briana
razgovarala s vrlo pametnom mladom prostitutkom koja je počela kao spremačica i živjela sa svodnikom kojega je obožavala. »Svi muškarci jesu razvratni«, govorila je ona, »osim mojega. Zato ga volim. Ako ikada u njega otkrijem razvratnost, ostavit ću ga. Prvi put klijent se ne usuđuje uvijek, čini se normalnim, ali čim se vrati, počinje zahtijevati stvari... Kažete da vaš muž nije razvratan: vidjet ćete. Svi su.« Zbog te ih je razvratnosti ona prezirala. Druga od mojih prijateljica se 1943. godine u zatvoru Fresnes zbližila s prostitutkom. Ta je tvrdila da je devedeset posto klijenata razvratno, a da ih je pedeset posto prikrivenih homoseksualaca. Oni koji su pokazivali previše mašte strašili su je. Neki ju je njemački oficir zatražio da se gola šeće po sobi s cvijećem u rukama dok je on oponašao pticu koja uzlijeće. Usprkos njegovoj udvornosti i velikodušnosti, pobjegla bi svaki put kad bi ga vidjela. Marie-Therese užasavala se »fantazija« iako su se naplaćivale mnogo više od običnog snošaja i često su od žene zahtijevale manje napora. Te su tri žene bile posebno inteligentne i pronicljive. Zasigurno su shvaćale da, čim ih više ne štiti rutina posla, čim muškarac prestane biti klijent općenito i individualizira se, one postaju plijen svijesti, hirovite slobode: više nije riječ o običnoj trgovini. Neke se prostitutke svejedno specijaliziraju za »fantazije« jer one znače više prihoda. U njihovo prijateljstvo prema klijentu često se uvlači klasno zamjeranje. Helene Deutsch naširoko pripovijeda priču o Anni, mladoj plavokosoj prostitutki, dječjega izgleda, uglavnom vrlo nježnoj, koja je pokraj nekih muškaraca dobivala napadaje bijesa. Anna je pripadala radničkoj obitelji. Otac joj je pio, majka je bila bolesna. Taj nesretni brak usadio joj je takav strah od obiteljskog života da se nikada nije pristala udati, iako su joj tijekom karijere to često nudili. Zavodili su je mladići iz susjedstva. Ona je doista voljela svoje zanimanje. Ali, kad su je, zaraženu tuberkulozom, poslali u bolnicu, razvila je divljačku mržnju prema liječnicima. »Ugledni« muškarci bili su joj odvratni. Nije mogla podnijeti pristojnost, brigu svojega liječnika. »Zar ne znamo da ti muškarci lako odbacuju svoju masku ljubaznosti, dostojanstva, vladanja sobom, i da se ponašaju poput divljaka?«, govorila je. Osim toga bila je mentalno posve uravnotežena. Pretvarala se da ima dijete koje je ostavila dojilji, ali osim toga nije lagala. Umrla je od tuberkuloze. Druga mlada prostitutka, Julia, koja se od svoje petnaeste godine podavala svim dječacima koje je upoznala, voljela je samo siromašne i krhke muškarce. S njima je bila nježna i ljubazna. Ostale je smatrala »divljim zvijerima koje zaslužuju najgori tretman«. (Imala je vrlo izražen kompleks koji je manifestirao nezadovoljen majčinski nagon: upadala bi u bijesni trans čim bi se pred njom izgovorile riječi majka, dijete, ili riječi koje slično zvuče.) Većina prostitutki je moralno prilagođena svojem položaju. To ne znači da su nasljedno ili urođeno nemoralne nego da se s razlogom osjećaju integriranima u društvo koje traži njihove usluge. Vrlo dobro znaju da su poučni govori policajca koji ih zapisuje mlaćenje prazne slame i uznositi osjećaji s kojima njihovi klijenti mašu izvan bordela ih baš i ne zastrašuju. Marie-Therese objašnjava pekarici kod koje stanuje u Berlinu: Ja volim sve. Kada se radi o lovi, gospođo... Da, jer ako spavate s muškarcem na račun kuće, to jest besplatno, isto će reći i za vas, da ste kurva. A ako mu naplatite, smatrat će vas kurvom, da, ali lukavom. Kad tražite novac od tipa, možete biti sigurni da će vam odmah reći: »O! Nisam znao da se time baviš« ili »Imaš li muškarca?« Eto. Plaćeno ili ne, za mene je to ista stvar. Odgovorila je: »Pa da, imate pravo.« Jer, kažem joj ja, vi ćete pola sata stajati u redu da biste dobili bon za cipele. Ja u pola sata obradim mušteriju. Imam
407
briana
cipele besplatno, dapače, ako ga znam obrlatiti, platit će mi dodatno. Tako da, kao što vidite, imam pravo. Moralni i psihološki položaj prostitutki nije razlog njihove mučne egzistencije. U većini je slučajeva žalosno njihovo materijalno stanje. Budući da ih iskorištava svodnik ili javna kuća, žive nesigurno i tri četvrtine ih je bez novca. Nakon pet godina toga posla, otprilike ih je sedamdeset pet posto zaraženo sifilisom, kaže doktor Bizard koji je liječio na tisuće prostitutki. Naročito se zastrašujuće lako zaražuju neiskusne maloljetnice. Gotovo dvadeset pet posto njih treba se operirati zbog komplikacija izazvanih gonorejom. Jedna od dvadeset ima tuberkulozu, šezdeset posto ih postanu alkoholičarke ili ovisnice. Prije četrdesete godine života umre četrdeset posto prostitutki. Treba dodati da prostitutke, usprkos mjerama opreza, s vremena na vrijeme ostanu trudne i uglavnom se operiraju u lošim uvjetima. Niska ili ulična prostitucija mučno je zanimanje u kojemu je žena, seksualno i ekonomski oprimirana, podčinjena policijskoj samovolji, ponižavajućem liječničkom nadzoru, hirovima mušterija, osuđena na mikrobe i bolesti, na bijedu, zaista svedena na razinu stvari.344 Mnogo je međustupnjeva između obične prostitutke i velike hetere. Bitna je razlika u tome što prva trguje svojom čistom općenitošću, tako da je konkurencija zadržava na bijednoj životnoj razini, dok se druga napreže da je prepoznaju u njezinoj pojedinačnosti. Ako u tome uspije, može težiti uzvišenoj budućnosti. Ljepota, šarm i seksualna privlačnost ovdje su nužni, ali ne i dovoljni: ženu trebaju smatrati osobitom. Njezinu će vrijednost često otkriti upravo muška žudnja: ali će se o njoj pronijeti glas tek kad muškarac objavi njezinu cijenu javnosti. U 19. su stoljeću kuća, kočija i nakit svjedočili o utjecaju koji je takva dama izvršila na svojega zaštitnika i uzdizali su je na rang uzdržavane ljubavnice. Njezina se vrijednost jamčila onoliko dugo koliko su muškarci zbog nje nastavili propadati. Društvene i ekonomske promjene ukinule su tip Blanche d'Antigny, Zoline Nane. Više ne postoji »polusvijet« unutar kojega se može izgraditi takva reputacija. Ambiciozna će žena na drugi način pokušati steći renome. Posljednje utjelovljenje hetere je zvijezda. Rame uz rame s mužem - kojega Hollywood neumoljivo zahtijeva - ili s ozbiljnim prijateljem, ništa manje ne podsjeća na Frinu, Imperiju, »Zlatnu kacigu«. Ona prepušta Ženu maštarijama muškaraca koji joj zauzvrat daju bogatstvo i slavu. Između prostitucije i umjetnosti uvijek je postojao nejasan prijelaz, zbog toga što se ljubav i pohota povezuju na dvosmislen način. Zapravo nije Ljepota ta koja izaziva želju, ali platonistička teorija ljubavi predlaže licemjerna opravdanja pohotnosti. Frina obnažujući svoje grudi Areopagu nudi razmatranje čiste ideje. Izlaganje nepokrivenoga tijela postaje umjetnički prizor. Američke burleske su skidanje pretvorile u predstavu. »Golo je čedno«, tvrde stara gospoda koja skupljaju opscene fotografije nazivajući ih »umjetničkim aktovima«. U bordelu je već i trenutak »izbora« parada. Ako je izbor kompliciran, mušterijama se nude »žive slike«, »umjetničke poze«. Prostitutka koja želi steći jedinstvenu vrijednost više se ne ograničava na pasivno pokazivanje tijela, nego teži posebnim talentima. Grčke »frulašice« šarmirale su muškarce svojom glazbom i plesovima. Žene iz alžirskog plemena Ouled Nail koje plešu trbušni ples, Španjolke koje plešu i pjevaju u Barrio Chino samo se na profinjen način nude obožavateljima na izbor. Nana se penje na pozornicu da bi pronašla »zaštitnike«. Neki varijetei, kao i nekoć neki 344
Situaciju očigledno ne možemo promijeniti represivnim i licemjernim mjerama. Da bi nestalo prostitucije trebaju biti ispunjena dva uvjeta: da se svim ženama osigura pristojno zanimanje i da običaji ne postavljaju nikakve prepreke slobodnoj ljubavi. Prostitucija će se okončati samo okončavanjem potreba na koje odgovara.
408
briana
kabarei, obični su bordeli. Sva zanimanja u kojima se žena pokazuje mogu se iskoristiti za ljubavničke ciljeve. Jasno, ima plesačica, barskih plesačica, golih plesačica, zabavljačica, pin-up djevojaka, manekenki, pjevačica, glumica koje ne dopuštaju da im njihov erotski život zadire u posao. Što posao uključuje više tehnike, invencije, to ga se više može shvatiti kao cilj po sebi. Žena koja »se producira« u javnosti da bi zaradila za život često je, međutim, u iskušenju svoje draži pretvoriti u intimniju trgovinu. Obrnuto od toga, kurtizana želi zanimanje koje bi joj poslužilo kao alibi. Rijetke su one koje, kao Coletteina Lea, prijatelju koji ih zove »Draga umjetnice« odgovaraju: »Umjetnice? Stvarno, moji su ljubavnici baš indiskretni.« Rekli smo da ženi trgovačku vrijednost daje reputacija: na pozornici ili na ekranu može si izgraditi »ime« koje će postati kapital za posao. Pepeljuga ne sanja uvijek o Šarmantnom princu: bilo da ima muža ili ljubavnika, strahuje da se on ne pretvori u tiranina. Radije sanja o vlastitoj nasmiješenoj slici na vratima velikih kinodvorana. No najčešće će do svojih ciljeva žena doći zahvaljujući muškim »zaštitama«. I muškarci - muž, ljubavnik, obožavatelj - su ti koji potvrđuju njezin trijumf omogućujući joj da sudjeluje u njihovu bogatstvu ili ugledu. Ta potreba da se svidi pojedincima i gomili povezuje »vedetu« s heterom. One u društvu igraju sličnu ulogu. Poslužit ću se riječju »hetera« za sve žene koje ne tretiraju samo svoje tijelo, nego i cijelu svoju osobu, kao iskoristivi kapital. Njihov se stav veoma razlikuje od stava stvaratelja koji, transcendirajući se u djelu, nadilazi zadano i poziva u drugima na slobodu prema kojoj otvara budućnost. Hetera ne otkriva svijet, ona ne otvara nikakav put ljudskoj transcendenciji,345 naprotiv, pokušava zarobiti tu transcendenciju za svoju korist. Nudeći se odobravanju svojih obožavatelja, ona se ne odriče pasivne ženskosti koja je osuđuje na muškarca, nego je obogaćuje čarobnom moći koja joj omogućuje da muške hvata u zamku svoje prisutnosti i da se time hrani. Proguta ih sa sobom samom u imanenciju. Tim putem žena uspijeva steći određenu neovisnost. Kako se daje više muškaraca, u konačnici ne pripada nijednom. Novac koji skuplja i ime koje »lansira«, kao što se lansira proizvod, jamče joj ekonomsku autonomiju. Najslobodnije žene antičke Grčke nisu bile ni matrone niti ulične prostitutke, nego hetere. Renesansne kurtizane i japanske gejše uživale su neizmjerno veću slobodu od svojih suvremenica. Žena koja nam se u Francuskoj doima najviše muški neovisnom možda je Ninon de Lenclos. Paradoksalno, te žene koje do krajnjih granica iskorištavaju svoju ženskost stvaraju si položaj gotovo jednak položaju muškaraca. Polazeći od spola koji ih prepušta muškima kao objekte, postaju subjekti. Ne samo da zarađuju za život poput muškaraca, nego i žive u gotovo isključivo muškom društvu. Slobodnoga ponašanja i izričaja, mogu se - poput Ninon de Lenclos - izdignuti do najekskluzivnijeg slobodoumlja. Najistaknutije od njih često okružuju umjetnici i pisci koje »poštene žene« zamaraju. U heteri muški mitovi pronalaze svoju najzavodljiviju inkarnaciju: ona je više od bilo koje druge tijelo i svijest, idol, inspiracija, muza. Slikari i kipari žele da im bude model. Nadahnjuje snove pjesnika. U njoj će intelektualac istražiti blaga ženske »intuicije«. Češće je inteligentnija od matrone jer nije toliko okorjela u licemjerju. Vrhunski nadarene žene neće se zadovoljiti matroninom ulogom Egerije. Osjećat će potrebu da autonomno očituju vrijednost koju im daje tuđe odobravanje. Željet će prevesti svoje pasivne vrline u aktivnosti. Izlazeći u svijet kao suvereni subjekti, te žene pišu stihove, prozu, slikaju, skladaju. Tako je Imperija postala slavna među talijanskim kurtizanama. Također je moguće da kurtizana, 345
Katkad ona jest također i umjetnica, pa u želji za sviđanjem izumljuje i stvara. Tada može ili imati obje te funkcije ili nadići ljubavnički stadij i svrstati se u kategoriju žena glumica, pjevačica, plesačica itd., o kojoj ćemo govoriti u nastavku teksta.
409
briana
koristeći muškarca kao instrument, njegovim posredništvom obavlja muške funkcije: »velike miljenice« su putem svojih moćnih ljubavnika sudjelovale u vladanju svijetom.346 Ovo se oslobađanje može odraziti i na erotskom planu. Katkad žena u novcu ili uslugama koje iznuđuje od muškarca pronalazi kompenzaciju za ženski kompleks manje vrijednosti. Novac ima pročišćavajuću ulogu. Ukida borbu između spolova. Mnoge žene koje nisu profesionalke nastoje od svojih ljubavnika izvući čekove i darove, ali ne samo iz pohlepe: naplatiti muškarcu - platiti mu također, kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta - znači pretvoriti ga u instrument. Time se žena brani od mogućnosti da sama bude instrument. On možda misli da je »ima«, ali to seksualno posjedovanje je tlapnja. Ona je ta koja ga ima na mnogo čvršćem tlu ekonomije. Njezino je samopouzdanje zadovoljeno. Može se prepustiti zagrljajima ljubavnika, ne popušta pred stranom voljom. Užitak joj se ne može »nametnuti«, već će prije doći kao dodatna prednost. Neće biti »uzeta« jer je plaćena. Kurtizanu ipak prati reputacija frigidnosti. Korisno joj je znati vladati svojim srcem i strastima: ako je sentimentalna ili senzualna, ugrožava je mogući utjecaj muškarca koji će je iskoristiti, prisvojiti ili povrijediti. Među odnošajima na koje kurtizana - posebice na početku svoje karijere - pristaje, mnogo je onih koji je ponižavaju. Njezina se pobuna protiv muške oholosti odražava u frigidnosti. Hetere si kao i matrone spremno povjeravaju »trikove« koji im omogućuju da rade pretvarajući se. Taj prijezir i gađenje prema muškarcu zorno pokazuje da nisu nimalo sigurne da su pobijedile u igri iskorištavatelja i iskorištavanog. I zaista, u golemoj većini slučajeva, njihova je sudbina opet ovisnost. Nijedan muškarac nije konačni gospodar kurtizane. Ali ona ima najpreču potrebu za muškarcem. Kurtizana gubi sva svoja sredstva za život ako je on prestane željeti. Početnica zna da je cijela njezina budućnost u muškim rukama. Ugled blijedi čak i zvijezdi ako je lišena muške potpore. Kad ju je ostavio Orson Welles, Rita Hayworth je boležljivo poput siročeta lutala Europom prije nego što je upoznala Alija Khana. Ni najljepša nikada nije sigurna u ono što nosi sutra, jer je njezino oružje čarobno, a čarolija je hirovita. Prikovana je za svojega zaštitnika - muža ili ljubavnika - gotovo jednako čvrsto kao i »poštena« supruga za svojega supruga. Ne duguje mu samo posteljnu uslugu, nego mora trpjeti njegovu prisutnost, njegove razgovore, njegove prijatelje i iznad svega prohtjeve njegove taštine. Kupujući svojoj stalnoj zaposlenici visoke pete, satensku suknju, svodnik obavlja ulaganje koje će mu donijeti zaradu. Nudeći svojoj prijateljici nakit i krzno, industrijalac ili producent kroz nju pokazuje bogatstvo i moć: bilo da je žena sredstvo zarade novca ili izlika za njegovo trošenje, njezina je zavisnost ista. Darovi kojima je zasipa su lanci. A jesu li te haljine i nakit koje nosi zaista njezini? Muškarac katkad nakon prekida traži da mu ih vrati, kao što je jednom elegantno učinio Sacha Guitry. Da bi »zadržala« svojega zaštitnika bez odricanja od svojih užitaka, žena će se poslužiti lukavstvima, manevrima, lažima, licemjerjem koji obeščašćuju bračni život. Makar i samo glumila poniznost, ta je gluma sama po sebi ponizna. Lijepa, slavna žena može - ako joj trenutačni gospodar postane mrzak - izabrati drugoga. No ljepota je briga, krhko blago. Hetera je u uskoj zavisnosti od svojega tijela, koje nemilosrdno degradira vrijeme. Za nju borba protiv starenja poprima najdramatičniji značaj. Ako uživa velik ugled, moći će preživjeti propadanje svojega lica i svoje figure. Ali njegovanje renomea koji je njezino najveće dobro podvrgava je najgoroj tiraniji: tiraniji javnoga mnijenja. Znamo u kakvo ropstvo upadaju holivudske vedete. Njihovo tijelo više nije njihovo. 346
Kao što se neke žene koriste brakom za vlastite svrhe, druge se služe ljubavnicima kao sredstvima za postizanje političkog, ekonomskog cilja. Nadilaze položaj hetere kao što druge nadilaze položaj matrone.
410
briana
Producent odlučuje o boji njihove kose, o njihovoj težini, liniji, tipu. Izvadit će im zube da promijeni oblik obraza. Dijeta, gimnastika, probavanje odjeće i šminkanje su svakodnevni posao. Pod »personal appearance« spadaju i izlasci i flertovi. Privatni život je još samo trenutak javnoga života. U Francuskoj nema pogodbe na papiru, ali oprezna i vješta žena zna što »publicitet« od nje traži. Vedeta koja se ne želi prilagoditi tim zahtjevima doživjet će nagli ili polagani, ali neizbježan poraz. Prostitutka koja predaje samo svoje tijelo možda je manja robinja od žene kojoj je ugađanje zanimanje. »Uspješna« žena koja u rukama drži pravo zanimanje, čiji je talent priznat - glumica, pjevačica, plesačica - istupa iz položaja hetere. Ona može iskusiti istinsku neovisnost. No većina njih cijeli život provede u opasnosti. Stalno moraju iznova zavoditi publiku i muškarce. Vrlo često uzdržavana žena interiorizira svoju ovisnost. Podčinjena javnome mnijenju, priznaje njegove vrijednosti. Divi se »visokom društvu« i prisvaja njegov način života. Želi da je cijene s obzirom na buržujske norme. Kako parazitira na bogatoj buržoaziji, priklanja se njezinim idejama. Drži se konvencija. Nekoć bi spremno poslala kćeri u samostan, a u starosti i sama išla na misu, otvoreno se preobrativši. Na strani je konzervativaca. Previše je ponosna jer si je uspjela izgraditi mjesto na ovome svijetu da bi ga željela promijeniti. Bitka koju vodi da bi »uspjela« ne osposobljuje je za osjećaje bratstva i solidarnosti među ljudima. Svoj je uspjeh platila s previše ropskih ugađanja da bi iskreno željela univerzalnu slobodu. Zola je tu osobinu istaknuo kod Nane: Po pitanju knjiga i drama Nana je imala vrlo čvrsta mišljenja: željela je nježna i plemenita djela, stvari koje će je potaknuti na sanjarenje i povećati joj dušu... Ljutila se na republikance. Što oni žele, ti prljavci koji se nikada ne peru? Zar nismo sretni, zar car nije sve učinio za svoj narod? Krasne li gadosti, taj narod! Ona ga je poznavala, mogla je o njemu govoriti: Ne, vidite, njihova republika bila bi velika nesreća za sve. Ah, neka nam Bog počuva cara što je dulje moguće! Tijekom ratova nitko toliko ne maše napadnim domoljubljem kao visoke prostitutke. Plemenitošću osjećaja koje izražavaju, nadaju se uzdići na razinu vojvotkinja. Opća mjesta, klišeji, predrasude, konvencionalne emocije temelj su njihovih javnih razgovora i često su čak i u dubini svojih srca izgubile svaki tračak iskrenosti. Između laži i hiperbole uništava se jezik. Heterin cijeli život je parada: njezine riječi i mimika nisu namijenjene izražavanju njezinih misli nego proizvodnji učinka. Hetera svojem zaštitniku igra predstavu ljubavi: povremeno je igra i sebi samoj. Javnom mnijenju izvodi predstavu pristojnosti i ugleda: naposljetku se smatra moralnom vertikalom i posvećenim idolom. Tvrdoglava loša vjera upravlja njezinim unutarnjim životom i omogućuje njezinim promišljenim lažima da djeluju prirodno poput istine. Katkad se u heterinu životu događaju spontani pokreti: ona ne ignorira ljubav u potpunosti. Ima »simpatije«, zaslijepljenosti, ponekad je čak »zatelebana«. No ona žena koja ostavi previše mjesta za hir, osjećaj, užitak, brzo će izgubiti svoj »položaj«. Uglavnom svojim fantazijama prilazi oprezno poput preljubničke supruge. Krije se od svojega zaštitnika i javnosti. Stoga ne može dati mnogo sebe same svojim »omiljenim ljubavnicima«. Oni su samo razonoda, predah. Uostalom, uglavnom je previše opsjednuta brigom za svoj uspjeh da bi se mogla zaboraviti u istinskoj ljubavi. Što se drugih žena tiče, hetere ih prilično često senzualno vole. Kao neprijateljice muškaraca koji im nameću svoju dominaciju, u naručju prijateljice pronaći će kako 411
briana
požudni odmor, tako i osvetu: poput Nane sa svojom dragom Satenom. Jednako kao što u svijetu želi igrati aktivnu ulogu da bi pozitivno iskoristila svoju slobodu, uživa i u posjedovanju drugih bića: vrlo mladih momaka kojima čak obožava »pomagati« ili mladih žena koje će spremno uzdržavati, bića pokraj kojih će svakako predstavljati muževnu ličnost. Neovisno o tome je li homoseksualka, sa svim ženama imat će složene odnose o kojima sam govorila. Treba ih kao suce i svjedoke, kao povjerenice i suradnice, da bi stvorila onaj »protusvijet« koji traži svaka žena koju oprimira muškarac. No žensko suparništvo ovdje doseže vrhunac. Prostitutka koja trguje svojom općenitošću ima konkurentice, ali ima dovoljno posla za sve, čak se i u svađama osjećaju solidarne. Hetera koja se nastoji »istaknuti« a priori je neprijateljska prema onoj koja poput nje žudi za povlaštenim mjestom. U tim se slučajevima u potpunosti obistinjuju poznati motivi ženskih »pakosti«. Najveća heterina nesreća nije samo u tome što je njezina neovisnost lažno naličje tisuću ovisnosti, nego u tome što je sama ta sloboda negativna. Glumice poput Rachel ili plesačice poput Isadore Duncan, unatoč tome što su im pomagali muškarci, imaju zahtjevna zanimanja koja ih opravdavaju. U željenom, voljenom poslu dosežu konkretnu slobodu. No za golemu većinu žena umjetnost i zanimanje su samo sredstvo, one ne poduzimaju pravi projekte. Naročito film, koji podčinjava vedetu redatelju, ne omogućuje joj invenciju i napretke kreativne aktivnosti. Iskorištava se ono što ona jest, ona ne stvara novi objekt. A opet se prilično rijetko postaje zvijezdom. U »zavodljivosti« u pravom smislu riječi ne otvara se nijedan put transcendenciji. I ovdje dosada prati zatvorenost žene u imanenciju. Zola je tu crtu naznačio kod Nane: Ipak se u svojoj raskoši, okružena udvaračima, Nana smrtno dosađivala. Imala je muškarce za svaki tren noći i novca čak i u ladicama toaletnog stolića, ali to je više nije zadovoljavalo, osjećala je kao neku prazninu negdje, rupu zbog koje je zijevala. Život joj se vukao bez zanimacije, svodeći se uvijek na iste monotone sate... Uvjerena da će je hraniti, ostajala je čitav dan ležeći, bez ikakva napora, uspavana u dubini strepnje i samostanske podčinjenosti, kao zatvorena u svojem zanatu prostitutke. Ubijala je vrijeme s glupim užicima u svojem jedinom iščekivanju muškarca. Američka je književnost sto puta opisala tu neprobojnu dosadu koja preplavljuje Hollywood i zaskoči putnika odmah po dolasku: glumci i statisti jednako se ondje dosađuju kao žene s kojima dijele sudbinu. I u samoj Francuskoj službena su događanja često nalik na dužnosti. Zaštitnik koji vlada životom starlete je stariji muškarac, čiji su prijatelji stariji muškarci: njihove su zanimacije mladoj ženi strane, njihovi je razgovori zamaraju. Ovdje postoji jaz još dublji od onoga u buržujskom braku između dvadesetogodišnje debitantice i bankara od četrdeset i pet godina koji provode dane i noći zajedno. Neman kojoj hetera žrtvuje užitak, ljubav i slobodu jest njezina karijera. Matronin ideal je statična sreća koja obavija njezine odnose s mužem i djecom. »Karijera« se razvija s vremenom, ali ni ona ništa manje nije imanentni objekt koji se može sažeti u imenu. Ime se napuhuje na plakatima i usmenom predajom već prema tome kako se, na društvenoj ljestvici, prelaze sve više i više stepenice. Ovisno o svojem temperamentu, žena upravlja svojim poslom oprezno ili odvažno. Jedna u njemu osjeća zadovoljstva domaćice koja slaže lijepu posteljinu u ormar, a druga opojnost pustolovine. Katkad se žena ograničava na neprekidno uravnoteživanje situacije koja je neprekidno ugrožena, i 412
briana
koja se ponekad uruši, a katkad žena beskonačno gradi, poput kule Babilonske koja uzalud smjera nebu, svoj dobar glas. Neke žene, kombinirajući udvaranje s drugim aktivnostima, djeluju poput pravih pustolovki: one su špijunka, poput Mate Hari, ili tajne agentice. Ni one većinom ne iniciraju svoje projekte, nego su prije instrumenti u muškim rukama. No, sve u svemu, heterin stav ima sličnosti sa stavom pustolova. Poput njega, i ona je često na pola puta između ozbiljnog i pustolovine u pravom smislu riječi. Cilja na banalne vrijednosti: novac i slavu. Ali jednaku važnost pridaje osvajanju tih vrijednosti kao njihovu posjedovanju. U konačnici je vrhovna vrijednost u njezinim očima njezin subjektivan uspjeh. I ona također taj individualizam opravdava više-manje sustavnim nihilizmom, ali ga proživljava s većim uvjerenjem ako je neprijateljska prema muškarcima i vidi neprijatelje u drugim ženama. Ako je dovoljno inteligentna da osjeća potrebu za moralnim opravdanjem, pozvat će se na bolje ili lošije prilagođeno ničeanstvo; afirmirat će pravo elitnoga bića na vulgarnost. Njezina joj se osoba čini blagom čije je samo postojanje dar: tako da će, posvećujući se sebi samoj, tvrditi da služi zajednici. Sudbinu žene posvećene muškarcu proganja ljubav: ona koja iskorištava muškarca oslanja se na obožavanje sebe same. Ne pridaje toliku vrijednost svojoj slavi samo iz ekonomske koristi: u slavi traži apoteozu svojega narcizma.
413
briana
Deveto poglavlje Od zrelosti do starosti Povijest žene - zato što je ona još uvijek zarobljena u svojim funkcijama ženke mnogo više od povijesti muškarca ovisi o njezinoj fiziološkoj sudbini. I krivulja te sudbine je nejednakija i isprekidanija od muške krivulje. Svako razdoblje ženskoga života nepomično je i monotono, ali su prijelazi s jednoga na drugi stadij opasno grubi. Odaju ih mnogo jasnije krize nego u muškarca: pubertet, seksualna inicijacija, menopauza. Dok muškarac stari kontinuirano, ženi se njezina ženskost oduzima naglo. Još u mladosti gubi erotsku privlačnost i plodnost odakle je, u očima društva i svojim vlastitima, crpila opravdanje svoje egzistencije i svoje šanse za sreću: preostaje joj, lišenoj svake budućnosti, otprilike polovina njezina odraslog života. »Opasno doba« karakteriziraju izvjesni organski problemi, ali važnost im daje njihova simbolična vrijednost. Krizu mnogo lakše podnose žene koje nisu bitno uložile na ženskost. Žene koje teško rade - u kući ili izvan nje - s olakšanjem dočekuju nestanak menstrualnog ropstva. Seljakinja, radnikova žena, kojima neprekidno prijete nove trudnoće, sretne su kad je taj rizik napokon isključen. U ovim okolnostima, kao i u mnogim drugim, ženine tegobe ne proizlaze toliko iz samoga tijela koliko iz tjeskobne svijesti o tijelu. Duševna drama obično počinje prije pojave fizioloških fenomena i završava tek kad su oni već odavno uklonjeni. Dobrano prije konačnog sakaćenja, ženu proganja strah od starenja. Zreo muškarac je uključen u važnije pothvate od onih ljubavnih. Njegove erotske strasti nisu onoliko žive kao u mladosti. A budući da se od njega ne traže pasivna svojstva objekta, preobrazbe njegova lica i tijela ne uništavaju njegove zavodničke sposobnosti. Naprotiv, uglavnom oko trideset i pete godine žena, nakon što je konačno prevladala sve inhibicije, doseže svoj puni erotski procvat: tada su njezine želje najjače i najžešće ih želi zadovoljiti. Uložila je mnogo više od muškarca na seksualne vrijednosti koje posjeduje. Da bi zadržala svojega muža, osigurala si zaštitu, u većini zanimanja koja obavlja, mora ugađati. Dopustili su joj utjecaj na svijet samo posredstvom muškarca: što će biti s njom kada više neće imati utjecaja nad njim? Upravo to se žena tjeskobno pita dok nemoćno svjedoči degradaciji toga tjelesnog objekta s kojime se stapa. Bori se s njom. Ali boje za kosu, pilinzi, estetske operacije mogu samo produljiti njezinu umiruću mladost. Barem može izvoditi lukavštine sa zrcalom. No kada počne kobni, nepovratni proces koji će u njoj uništiti sve izgrađeno tijekom puberteta, osjeća da ju je dotaknula sama fatalnost smrti. Mogli bismo pomisliti da ona žena koja se najgorljivije opijala svojom ljepotom, mladošću, doživljava najveću zbrku. Ali ne. Narcisoidna žena previše se brine za svoju osobu da ne bi predvidjela istjecanje roka i da si ne bi osigurala odstupnicu. Dakako da će patiti zbog svoje osakaćenosti, ali je ona barem neće zaskočiti nespremnu i stoga će joj se prilično brzo prilagoditi. Ženu koja se zaboravila, posvećivala, žrtvovala, ovo će naglo otkriće mnogo više pogoditi. »Imala sam samo jedan život da proživim; eto koja je bila 414
briana
moja sudbina, eto me!« Na čuđenje njezine okoline, tada u njoj nastaje radikalna promjena. Naime, izbačena iz svojih skloništa, odvojena od svojih projekata, odjednom je bespomoćno suočena sama sa sobom. Kako je neočekivano udarila u tu granicu, čini joj se da još može samo životariti. Njezino će tijelo biti bez nade. Snovi i želje koje nije ostvarila ostat će zauvijek neispunjeni. S tom novom perspektivom okreće se prema prošlosti. Stigao je trenutak za podvlačenje crte, zbrajanje računa. Radi bilancu. I užasava se nad strogim ograničenjima koja joj je zadao život. Pred tom kratkom i razočaravajućom pričom kakva je njezina, vraća se ponašanju adolescentice na pragu još nedostupne budućnosti: odbija svoju konačnost. Bijedi svoje egzistencije suprotstavlja maglovito bogatstvo svoje osobnosti. Zato što je kao žena više-manje pasivno trpjela svoju sudbinu, čini joj se da su joj ukrali šanse, da su je prevarili, da je iz mladosti skliznula u zrelost a da toga nije bila svjesna. Otkriva da je njezin muž, njezina sredina, njezine zanimacije nisu bile dostojne. Osjeća se neshvaćenom. Izolira se od okoline prema kojoj se smatra superiornom. Zatvara se skupa s tajnom koju nosi u srcu i koja je tajanstveni ključ njezine nesretne sudbine. Nastoji razmotriti one mogućnosti koje nije iscrpila. Počinje voditi intimni dnevnik. Ako pronađe povjerenike pune razumijevanja, otkriva svoje srce u beskonačnim razgovorima. I po cijele dane i cijele noći preživa svoja kajanja, svoje jadikovke. Kao što mlada djevojka sanja o tome kakva će biti njezina budućnosti, zrela žena se prisjeća kakva je mogla biti njezina prošlost. Nabraja si prilike koje je propustila i ispisuje lijepe retrospektivne priče. Helene Deutsch navodi slučaj žene koja je vrlo mlada razvrgnula nesretni brak i zatim provela duge spokojne godine uz drugog supruga: s četrdeset i pet godina počela je bolno žaliti za svojim prvim mužem i tonuti u melankoliju. Oživljavaju brige iz djetinjstva i puberteta, žena beskonačno ponavlja priču svoje mladosti i ponovno se bude uspavani osjećaji prema roditeljima, braći i sestrama, prijateljima iz djetinjstva. Ponekad se žena prepusti sanjarskoj i pasivnoj sumornosti. No najčešće jednim potezom pokuša spasiti svoju propalu egzistenciju. Pokazuje, izlaže tu svoju osobnost koju je upravo otkrila u kontrastu s niskošću njezine sudbine, hvali joj vrline, izričito zahtijeva da joj se oda priznanje. Sazrela zbog iskustva, misli da je napokon sposobna pokazati svoju vrijednost. Voljela bi ponoviti igru. I najprije se ganutljivo trudi zaustaviti vrijeme. Majčinski tip žene smatra da još može rađati: vatreno pokušava još jedanput stvoriti život. Senzualna žena se trsi osvojiti novoga ljubavnika. Koketa više no ikada čezne za time da se svidi. Sve izjavljuju da se nikada prije nisu osjećale toliko mladima. Žele uvjeriti druge da ih vrijeme zapravo nije okrznulo. Počinju se »mladenački odijevati«, usvajaju dječju mimiku. Žena koja stari dobro zna da razlog što više nije seksualni objekt nije samo to što njezino tijelo više ne pruža muškarcu svježa bogatstva, nego i to što, htjela-ne htjela, njezina prošlost i iskustvo od nje čine osobu. Borila se, voljela, željela, patila, uživala za svoju dobrobit: ta autonomija zastrašuje. Pokušava je osporiti. Prenaglašava svoju ženstvenost, kiti se, miriše, pretvara se u sam šarm, samu dražest, čistu imanenciju. Naivna pogleda i djetinjastih intonacija divi se muškom sugovorniku, blagoglagoljivo se prisjeća svojih uspomena iz djetinjstva. Umjesto da govori, cvrkuće, plješće rukama, grohotom se smije. Na neki način iskreno igra tu predstavu. Jer novootkriveno zanimanje koje pokazuje prema sebi, njezina želja da se oslobodi starih rutina i da krene iznova daju joj dojam novoga početka. Istini za volju, ne radi se o stvarnom početku. Žena na svijetu ne otkriva ciljeve prema kojima bi se vinula slobodnim i učinkovitim pokretom. Njezino kretanje poprima ekscentričan, inkoherentan i jalov oblik jer je namijenjeno samo simboličkoj kompenzaciji minulih pogrešaka i neuspjeha. Primjerice, žena će se, prije nego što bude prekasno, truditi ostvariti sve svoje dječje i adolescentske želje: ova ponovno počinje 415
briana
svirati klavir, ona počinje kipariti, pisati, putovati, uči skijali, uči strane jezike. Odlučuje prihvatiti - opet prije nego što bude prekasno - sve što je dosad odbijala. Priznaje si odbojnost prema suprugu kojega je dotad tolerirala i postaje frigidna u njegovu naručju. Ili se, naprotiv, prepušta strastima koje je zauzdavala. Obasipa supruga sa svojim prohtjevima. Vraća se masturbaciji s kojom je prestala u djetinjstvu. Očituju se homoseksualne sklonosti koje u latentnoj formi postoje u gotovo svih žena. Subjekt ih često prenosi na svoju kćer, ali se ponekad također javljaju neobični osjećaji prema nekoj prijateljici. U svojem djelu Sex, Life and Faith (Seks, život i vjera), Rom Landau pripovijeda sljedeću priču koju mu je povjerila žena koje se tiče: Gospođa X. bližila se pedesetoj godini. Dvadeset i pet godina je udana, majka je troje odrasle djece i zauzima istaknut položaj u društvenim i dobrotvornim organizacijama svojega grada. U Londonu je upoznala deset godina mlađu ženu koja se poput nje bavila društvenim radom. Postale su prijateljice i gospođica Y. je ponudila gospođi X. da sljedeći put kada posjeti London boravi kod nje. Gđa X. je prihvatila ponudu i, druge večeri svojega boravka, odjednom se našla u strastvenom zagrljaju sa svojom gostoprimkom: više me puta uvjeravala da nema ni najblažeg pojma kako se to dogodilo. Provela je noć s prijateljicom i vratila se kući prestravljena. Dotad nije znala ništa o homoseksualnosti, nije čak znala ni da »nešto slično« postoji. Strastveno je razmišljala o gđici Y. i prvi put u životu nije uživala u svakodnevnim milovanjima i poljupcima svojega muža. Odlučila se ponovno sastati s prijateljicom da bi »istjerale stvari na čistac«, ali se njezina strast samo razbuktala. Ti su je odnosi ispunjavali slašću koju nikada prije nije upoznala. No proganjala ju je misao da je počinila grijeh i obratila se liječniku da bi saznala postoji li »znanstveno objašnjenje« njezina stanja i može li ga se ikako moralno opravdati. U ovome je slučaju subjekt pokleknuo pred spontanim zanosom i zbog toga se i sam duboko posramio. No česta je pojava da žena namjerno nastoji proživjeti priče koje nije iskusila i koje uskoro više neće moći iskusiti. Udaljava se od svojega doma, ujedno zato što joj se čini nedostojan nje i zato što želi samoću, kao i zato da bi tražila pustolovinu. Ako nabasa na pustolovinu, pohlepno će se u nju baciti. Tako je u sljedećoj priči koju nam donosi Stekel: Gospođa B. Z. imala je četrdeset godina, troje djece i dvadeset godina bračnog života za sobom kad je počela misliti da je neshvaćena, da je potratila život. Odala se različitim novim aktivnostima, među ostalim je otišla u planine skijati. Ondje je upoznala tridesetogodišnjeg muškarca i postala mu ljubavnicom. No on se ubrzo potom zaljubio u kćer gospođe B. Z. Ona je pristala da se vjenčaju kako bi uza se zadržala svojega ljubavnika. Između majke i kćeri postojala je homoseksualna ljubav, nepriznata, ali vrlo živa, koja djelomice objašnjava ovu odluku. Svejedno je situacija vrlo brzo postala nepodnošljiva, jer je ljubavnik katkada tijekom noći napuštao majčinu postelju da bi se sastao s kćeri. Gđa B. Z. se pokušala ubiti. Tada ju je - s četrdeset i šest godina - počeo liječiti Stekel. Odlučila se na prekid i njezina kći je također odustala od planiranog vjenčanja. Gđa B. Z. je zatim opet postala uzorna supruga i posvetila se pobožnosti. 416
briana
Žena koju opterećuje tradicija doličnosti i pristojnosti ne prelazi uvijek na djela. No njezini se snovi napučuju seksualnim fantazijama koje potiče i na javi. Svojoj djeci iskazuje zanesenu i senzualnu nježnost. Prema sinu gaji incestuozne opsesije. Potajno se zaljubljuje u jednoga mladića za drugim. Poput adolescentice, proganjaju je misli o silovanju. Zaluđuje je i prostitucija. I u nje ambivalencija njezinih želja i strahova stvara tjeskobu koja katkad uzrokuje neuroze: tada sablažnjava svoje bližnje bizarnim postupcima koji zapravo samo odražavaju njezin imaginarni život. Granica između imaginarnog i stvarnog u tom je burnom razdoblju još mutnija nego u pubertetu. Jedno od najistaknutijih obilježja žene koja stari jest osjećaj depersonalizacije zbog kojega gubi sve objektivne putokaze. Posve zdravi ljudi koji su iz velike blizine vidjeli smrt kažu da su također stekli čudan dojam podvojenosti. Kada se netko osjeća kao svijest, aktivnost i sloboda, pasivni objekt s kojim se igra kob nužno se čini drugim: ja nisam taj kojega je oborio automobil; ja nisam ova stara žena čiji mi odraz vraća zrcalo. Žena koja se »nikada nije osjećala tako mladom« i koja sebe nikada nije vidjela tako staru ne uspijeva pomiriti ta dva aspekta sebe same. Vrijeme prolazi i njegovo protjecanje je nagriza u snovima. Tako se stvarnost udaljava i sažima. Istodobno se više ne razlikuje dobro od iluzije. Žena se radije uzda u svoja unutarnja uvjerenja nego u taj neobični svijet u kojem vrijeme teče unatrag, u kojem joj njezina dvojnica više ne sliči, u kojem su je događaji izdali. Stoga je sklona ekstazama, prosvjetljenjima, bunilu. I budući da joj je tada ljubav više nego ikada glavna preokupacija, prirodno je da se prepušta iluziji da je voljena. Žene čine devet od deset erotomana, a među njima gotovo sve imaju između četrdeset i pedeset godina. Ipak, ne mogu svi tako hrabro prekoračiti zid stvarnosti. Čak i u snovima lišene bilo kakve ljudske ljubavi, mnoge žene traže utočište u Bogu. Koketa, ljubavnica, raspuštenica u vrijeme menopauze postaje pobožna. Nejasne ideje o sudbini, tajni, neshvaćenoj osobnosti koje njeguje žena na rubu svoje jeseni u religiji pronalaze razumno jedinstvo. Pobožna žena svoj promašeni život smatra kušnjom koju joj je poslao Gospodin. U svojoj nesreći njezina duša pronalazi iznimne vrijednosti koje joj omogućuju da je posjeti milost Božja. Spremno će vjerovati da joj nebo šalje prosvjetljenja, ili čak - poput Barbare von Krudener - da je zapovjednički zadužuje za neku misiju. Budući da je više-manje izgubila smisao za stvarnost, žena je tijekom ove krize prijemčiva za sve prijedloge: bilo koji dušobrižnik je u položaju da izvrši jak utjecaj na njezinu dušu. Ushićeno će prihvatiti i upitnije autoritete. Ona je idealan plijen za vjerske sekte, spiritiste, proroke, iscjelitelje, za sve šarlatane. Ne samo da je izgubila bilo kakvu sposobnost kritičkog mišljenja izgubivši doticaj s danim svijetom, nego i žudi za konačnom istinom: treba joj lijek, recept, ključ koji će je naglo spasiti spašavajući svijet. Više nego ikada prezire logiku koja se očigledno ne može primijeniti na njezin jedinstveni slučaj. Uvjerljivi joj djeluju jedino argumenti koji su posebno njoj namijenjeni: oko nje tada počinju nicati otkrivenja, nadahnuća, poruke, znakovi, pa i čuda. Njezina je otkrića katkad odvedu na put djelovanja: baca se u poslove, pothvate, pustolovine za koje su joj ideju prišapnuli neki savjetnik ili unutarnji glasovi. Katkad se samo proglasi vlasnicom istine i apsolutne mudrosti. Bilo da djeluje ili da samo promatra, njezin stav prate grozničava uzbuđenja. Kriza menopauze surovo dijeli ženski život na dva dijela. Taj diskontinuitet ženi daje iluziju »novoga života«. Pred njom se otvara drugo doba: i ona mu pristupa sa žarom obraćenice. Obraćena je na ljubav, na život, na Boga, na umjetnost, na čovječanstvo. U tim se entitetima gubi i veliča. Umrla je i uskrsnula, promatra zemlju pogledom koji je prodro u tajne onostranog i misli da leti prema nepoznatim vrhuncima. 417
briana
Zemlja se međutim ne mijenja. Vrhunci ostaju izvan dosega. Primljene poruke - čak i one zasljepljujuće jasne - teško se dešifriraju. Unutarnja svjetla se gase. Pred zrcalom ostaje žena koja je s obzirom na jučer starija još jedan dan. Trenutke zanosa prate sumorni sati depresije. Organizam određuje takav ritam jer smanjenje hormonskih izlučivanja nadomješta pretjerana aktivnost hipofize. No ovom izmjenom ipak ponajprije upravlja psihološko stanje. Naime, uzbuđenje, iluzije i zanos samo su obrana od fatalnosti onoga što je bilo. Još jedanput tjeskoba napada onu čiji je život već završen, iako je smrt još ne čeka. Umjesto da se bori protiv očaja, često se odlučuje njime trovati. Preživa jadikovke, žaljenja, optužbe. Zamišlja da susjedi, bližnji, kuju mračne zavjere. Ako ima sestru ili prijateljicu svoje dobi koja je uključena u njezin život, događa se da zajedno konstruiraju fantazije o progonu. No iznad svega počinje razvijati bolesnu ljubomoru na muža: ljubomorna je na njegove prijatelje, na njegove sestre, na njegov posao. I pogrešno ili s razlogom optužuje neku suparnicu da je odgovorna za sve njezine nedaće. Patološki slučajevi ljubomore najbrojniji su među ženama od pedeset do pedeset i pet godina. Tegobe menopauze će se produljiti - katkad do smrti - u žene koja ne odluči ostarjeti. Ako joj je jedino pribježište iskorištavanje svojih draži, korak po korak će se boriti da ih sačuva. Žestoko će se boriti i ako joj seksualne želje ostanu živahne. Taj slučaj nije rijetkost. Princezu Metternich pitali su u kojoj dobi ženu prestane mučiti tjelesnost: »Ne znam«, rekla je, »imam samo šezdeset i pet godina.« Brak, koji prema Montaignu ženi uvijek donosi samo »malo osvježenja«, sve manje dostaje kao lijek kako žena stari. Žena često u svojem zrelom dobu plaća za otpore i hladnoću svoje mladosti. Kad konačno upozna vrućicu žudnje, muž se već odavna pomirio s njezinom ravnodušnosti: snašao se. Kako su je navika i vrijeme lišili čari, supruga ima slabe izglede raspiriti bračnu vatru. Ojađena i odlučna da »živi svoj život«, manje će se nego prije dvoumiti - ako se ikada dvoumila - da li da uzme ljubavnika. No opet će se on morati dati uhvatiti: riječ je o lovu na muškarca. Žena smišlja na tisuće trikova: hineći da se nudi, nameće se; pristojnost, prijateljstvo, zahvalnost pretvara u zamke. Ne udara na mlade ljude samo zbog sklonosti svježoj puti: jedino od njih može očekivati onu nesebičnu nježnost koju adolescent katkad osjeća za majčinski tip ljubavnice. Ona sama pak postaje agresivna i dominantna: Cherijeva poslušnost zadovoljava Leu jednako koliko i njegova ljepota. Kada je Madame de Staël prešla četrdesetu, birala si je paževe koje je mogla pregaziti svojim ugledom. Usto je stidljivog, neiskusnog muškarca lakše uhvatiti. Kada se zavođenje i igrice pokažu zaista neučinkovitima, tvrdoglavici ostaje još jedna mogućnost: plaćanje. Priča o nožićima, popularna u srednjem vijeku, ilustrira sudbinu tih nezasitnih proždrljivica: neka je mlada žena, u zahvalu za svoje usluge, tražila od svakoga od svojih ljubavnika mali nožić koji bi spremala u ormar. Jednog je dana ispunila ormar. No tada su njezini ljubavnici počeli tražiti po nožić nakon svake strastvene noći. Ormar se ubrzo ispraznio. Svi su nožići vraćeni: trebalo je kupiti druge. Neke žene situaciju sagledavaju cinično: obavile su svoje, sada je na njima red da »vrate nožiće«. Novac u njihovim očima može čak igrati obrnutu ulogu od one koju igra za kurtizanu, ali jednako pročišćava. Pretvara mužjaka u instrument i ženi omogućuje onu erotsku slobodu koju joj je nekada uskraćivao njezin mladenački ponos. Ali ako joj romantičnost zastire lucidnost, ljubavnica-dobročiniteljica često pokušava otkupiti privid nježnosti, divljenja, poštovanja. Čak se uvjerava da daje jer uživa davati, iako se od nje ništa ne traži: ovdje je opet mladić preferencijalni ljubavnik jer se uz njega može ponositi majčinskom velikodušnošću. Osim toga, mladić posjeduje malo one »tajanstvenosti« koju i muškarac traži kod žene kojoj »pomaže« jer se tako prostaštvo trgovine kamuflira u zagonetku. No loša vjera je rijetko dugo milostiva. Borba spolova 418
briana
pretvara se u dvoboj između eksploatatora i eksploatiranoga gdje razočaranoj i ismijanoj ženi prijete okrutni porazi. Prevlada li oprez, žena će se bez previše čekanja pomiriti s »predajom oružja«, čak i ako sva strast još nije ugasla. Onoga dana kad žena pristane ostarjeti, njezin položaj se mijenja. Dotad je bila još mlada žena, odlučna boriti se protiv zla koje je tajanstveno poružnjuje i izobličuje. Sada postaje različito biće, aseksualno ali potpuno: starija žena. Može se smatrati da su tada riješene tegobe njezine menopauze. Ali ne treba stoga zaključiti da će joj odsad život biti lak. Kada je odustala od borbe s fatalnošću vremena, otvorila se jedna druga borba: mora sačuvati svoje mjesto na svijetu. U svojoj jeseni, u svojoj zimi, žena se oslobađa lanaca. Služi se izgovorom svojih godina da bi izbjegla zaduženja koja je opterećuju. Predobro poznaje svojega muža da bi je on još mogao zastrašiti, izbjegava njegove zagrljaje, uređuje si uz njega - prijateljski, ravnodušno ili neprijateljski - vlastiti život. Ako muž slabi brže od nje, žena na sebe preuzima vođenje njihova para. Također si može dopustiti da prkosi modi, javnome mnijenju. Povlači se iz društvenih obaveza, odbacuje dijete i kozmetiku: tako je s Leom koju Cheri nakon prekida pronalazi kako, bez švelja, steznika, frizera, blaženo uživa u prejedanju. Što se njezine djece tiče, ona su dovoljno odrasla da im majka ne treba, vjenčavaju se, odlaze iz roditeljskog doma. Rasterećena svojih zadaća, žena napokon otkriva slobodu. Nažalost, u povijesti svake žene ponavlja se činjenica koju možemo ustanoviti tijekom povijesti žena općenito: žena otkriva tu slobodu u trenutku kad više ne zna što bi s njom. To ponavljanje nipošto nije slučajno: patrijarhalno društvo dalo je svim ženskim funkcijama lik ropstva. Žena može pobjeći od ropstva tek onda kada gubi bilo kakvu djelotvornost. Oko pedesete godine života u punoj je snazi, osjeća se punom iskustva. Otprilike u to životno doba muškarac dolazi do najviših položaja, do najvažnijih radnih mjesta, a ona je poslana u mirovinu. Naučili su je samo da se posvećuje drugima, a više nitko ne traži da mu se posveti. Nepotrebna, neopravdana, razmišlja o tim dugim besperspektivnim godinama života koje joj preostaju i mumlja: »Nitko me ne treba!« Žena se ne predaje odmah. Katkad se u očaju objesi za svojega supruga. Preplavljuje ga brigom nametljivije nego ikada. Ali rutina bračnoga života je previše dobro ustanovljena. Ili već dugo zna da nije potrebna svojem mužu ili joj se on više ne čini dovoljno dragocjenim da bi je opravdao. Brinuti se za održanje njihova zajedničkog života jednako je neizvjestan zadatak kao osamljena briga za sebe samu. S nadom će se okrenuti prema svojoj djeci. Za njih kocka još nije bačena, svijet i budućnost su im otvoreni. Voljela bi u njih jurnuti za njima. Žena koja je imala priliku roditi u poodmakloj dobi ovdje je povlaštena: ona je još uvijek mlada majka u trenutku kad druge postaju bake. No uglavnom žena između četrdesete i pedesete godine svjedoči o preobrazbi svoje djece u odrasle ljude. U času kad joj izmiču strastveno se trsi dalje živjeti kroz njih. Stav žene razlikuje se već prema tome očekuje li svoje spasenje od sina ili kćeri. U sina obično polaže najveće nade. Sada joj napokon iz dubine prošlosti dolazi čovjek čiju je čudesnu pojavu nekoć vrebala na obzoru. Od prvih jecaja novorođenčeta, čekala je dan kad će ga obasuti svim blagima s kojima je otac nikada nije uspio zadovoljiti. U međuvremenu je dijelila pljuske i batine, ali ih je zaboravila. Onaj kojega je nosila u trbuhu već je bio jedan od polubogova koji vladaju svijetom i ženskim sudbinama: sada će je priznati u slavi njezina majčinstva. Sin će je braniti od suprugove nadmoći, osvetiti je za ljubavnike koje je imala i one koje nije imala, bit će njezin osloboditelj, njezin spasitelj. Pred njim se ponovno počinje ponašati zavodljivo i razmetljivo kao mlada djevojka koja vreba šarmantnog princa. Kada šeće sa sinom, žena, još elegantna i dražesna, misli da je smatraju njegovom »starijom sestrom«. Oduševljena je ako je sin 419
briana
po uzoru na junake američkih filmova - zadirkuje i gurka, smijući se, ali s poštovanjem. S ponosnom poniznošću priznaje muževnu superiornost onoga koga je nosila u utrobi. Koliko te osjećaje možemo nazvati incestuoznima? Sigurno, kad se s uživanjem pokazuje ruku pod ruku sa sinom, izraz »starija sestra« čedno izražava sumnjive fantazije. Kad spava i ne nadzire samu sebe, maštanja je ponekad odvedu vrlo daleko. No već sam rekla da snovi i fantazije ne izražavaju uvijek skrivenu želju za stvarnim činom: često su dovoljni sami sebi, to jest potpuno ostvarenje želje koja traži samo imaginarno zadovoljenje. Kad se majka na manje-više skriven način poigrava zamišljajući sina kao ljubavnika, riječ je samo o igri. Za erotiku u pravom smislu riječi u ovome paru baš i nema mjesta. Ali to jest par. Iz dubina svoje ženskosti majka u svojem sinu pozdravlja suverenog muškarca. Daje mu se u ruke sa žarom ljubavnice i u zamjenu za taj dar očekuje da će je uzdići zdesna bogu. Da bi dobila to uznesenje, ljubavnica se poziva na ljubavnikovu slobodu: ona velikodušno preuzima rizik. Cijena toga su njezini nestrpljivi prohtjevi. Majka drži da je sveta prava stekla samom činjenicom rađanja. Ne očekuje da se njezin sin u njoj prepoznaje da bi ga smatrala svojim bićem, svojim dobrom. Manje je zahtjevna od ljubavnice jer je njezina loša vjera mirnija. Kako je napravila tjelesno biće, prisvaja si egzistenciju: prisvaja si njegove činove, djela, zasluge. Uzdižući svoj plod, diže u nebesa vlastitu osobu. Živjeti putem posrednika uvijek je neizvjestan put. Stvari ne moraju ispasti onako kako smo se nadali. Često se događa da je sin ništarija, protuha, promašaj, razočaranje, nezahvalnik. Majka ima vlastite zamisli o junaku kojega bi trebao utjeloviti. Ništa nije rjeđe od majke koja autentično u svojem djetetu poštuje ljudsku osobu, koja priznaje njegovu slobodu i u neuspjesima, koja s njime prihvaća rizike koje uključuje svaki rad. Mnogo češće susrećemo suparnice one pretjerano hvaljene Spartanke koja je bezbrižno osudila svoje čedo na slavu ili na smrt. Sinova je obaveza na zemlji opravdati egzistenciju svoje majke domičući se na njihovu obostranu korist vrijednosti koje ona poštuje. Majka zahtijeva da projekti djeteta-boga budu u skladu s njezinim vlastitim idealom i da njihov uspjeh bude siguran. Svaka žena želi roditi junaka, genija, ali sve majke junaka i genija na početku su se jadale da im oni slamaju srca. Muškarac najčešće iz pobune protiv svoje majke osvaja trofeje kojima se ona sanjala kititi i koje čak ni ne prepoznaje kad joj ih baci pred noge. Čak i ako načelno odobrava pothvate svojega sina, razdire je proturječje slično onome koje tišti ljubavnicu. Da bi opravdao svoj život - i život svoje majke - sin ga treba nadići prema ciljevima. A da bi ih postigao, valja ugroziti svoje zdravlje i izložiti se opasnostima: ali osporava vrijednost dara koji mu je majka dala kad neke ciljeve stavlja iznad činjenice života. Ona se zbog toga sablažnjava. Ona suvereno vlada muškarcem samo ako je tijelo koje je rodila za njega vrhovno dobro: on nema pravo uništiti to djelo koje je stvorila u patnji. »Premorit ćeš se, razboljet ćeš se, stradat ćeš«, trubi mu u uho. No ona zna da živjeti nije dovoljno, inače bi i samo razmnožavanje bilo suvišno. Ona će se prva ljutiti ako joj je potomak lijenčina, kukavica. Ona nikada nije na miru. Kad sin odlazi u rat, majka želi da se vrati živ, ali s odlikovanjem. Želi mu uspjeh u karijeri, ali strepi da se ne bi prenapregnuo. Što god sin radio, majka uvijek nemoćno i zabrinuto svjedoči odvijanju priče koja je njezina, ali kojom ne upravlja: strah ju je da ne skrene na krivi put, strah da ne uspije, strah da se ne razboli uspijevajući. Čak i kad u njega ima povjerenja, razlika u godinama i spolu ne dopušta da se između majke i njezina sina uspostavi pravo partnerstvo. Nije u toku s njegovim poslom. Od nje se ne traži nikakva suradnja. Zato majka ostaje nezadovoljna, čak i ako se svojem sinu divi s najvećim ponosom. Kako vjeruje da nije samo rodila neko tijelo, nego i da je utemeljila apsolutno nužnu egzistenciju, osjeća se retrospektivno opravdanom. No prava nisu posao: da bi ispunila 420
briana
svoje dane, ima potrebu nastaviti svoje blagotvorno djelovanje. Želi se osjećati nužnom svojem bogu. Mistifikacija posvećenosti u ovom slučaju biva prokazanom na najgrublji način: supruga će majku lišiti njezinih funkcija. Često se opisivalo neprijateljstvo koje majka osjeća prema toj neznanki koja joj »uzima« dijete. Majka je uzdignula slučajnu faktičnost porođaja na visinu božanskog misterija: odbija prihvatiti da ljudska odluka može imati veću težinu. U njezinim očima vrijednosti su predodređene, proizlaze iz prirode, prošlosti: ne priznaje cijenu slobodnog obećanja. Sin joj duguje život, a što duguje toj ženi koju još jučer nije ni poznavao? Nekakvom ga je vradžbinom uvjerila u postojanje neke veze koja dosad nije postojala. Ona je spletkarica, koristoljubiva i opasna. Majka nestrpljivo čeka da se prijevara otkrije. Ohrabrena starim mitom o dobroj majci utješnih ruku koja vida rane koje je sinu zadala loša žena, na licu svoga sina vreba znakove nesreće: otkriva ih iako ih on poriče. Žali ga kad se on ni na što ne žali. Špijunira svoju snahu, kritizira je, svim njezinim inovacijama suprotstavlja prošlost i naviku koji osuđuju samu prisutnost nepozvane gošće. Svaka od njih shvaća sreću voljenog muškarca na svoj način. Žena u njemu želi vidjeti muškarca putem kojega će ovladati svijetom. Majka ga, da bi ga zadržala, pokušava vratiti u djetinjstvo. Projektima mlade žene koja očekuje da će joj muž postati bogat ili važan, njegova majka suprotstavlja zakone njegove nepromjenjive esencije: on je osjetljiv, ne smije se prenaprezati. Sukob između prošlosti i budućnosti pogoršava se kad pridošlica zatrudni. »Rođenje djece je smrt roditelja«; tada ta istina oživi u cijeloj svojoj okrutnoj snazi: majka koja se nadala živjeti i dalje kroz sina shvaća da je on osuđuje na smrt. Dala je život: život će se nastaviti bez nje. Ona više nije ta Majka: nego samo karika. Pada s neba bezvremenskih idola. Sada je samo svršeni, dotrajali pojedinac. Tada se u patološkim slučajevima mržnja pojača do neuroze ili je nagna na zločin. Upravo kada je objavljena trudnoća njezine snahe, gospođa Lefebvre se nakon duge mržnje odlučila ubiti je.347 Baka obično prevlada svoje neprijateljstvo. Ponekad uporno u novorođenčetu vidi samo dijete svojega sina i tiranski ga voli. Ali obično ga mlada majka i njezina majka prisvajaju. Ljubomorna baka prema bebi osjeća jednu od onih dvojakih ljubavi u kojima se pod krinkom brige krije mržnja. Majčin stav prema odrasloj kćeri je vrlo dvojak. U svojem sinu traži boga. U svojoj kćeri pronalazi dvojnicu. »Dvojnik« je dvojaka ličnost. Ubija onoga od kojega potječe, kao što vidimo u Poeovim pričama, u Slici Doriana Graya, u priči Marcela Schwoba. Tako i kći, postajući ženom, osuđuje svoju majku na smrt, a ipak joj dopušta da dalje živi. Majka se ponaša posve različito ovisno o tome shvaća li razvoj svojega djeteta kao obećanje propasti ili uskrsnuća. Mnoge majke otvrdnu u neprijateljstvu. Ne prihvaćaju da ih istisne nezahvalnica koja im duguje život. Često se ističe ljubomora koketne žene prema svježoj adolescentici koja prokazuje njezine prijevare: ona koja je u svakoj ženi mrzila suparnicu mrzit će suparnicu čak i u svojem djetetu. Udaljava je ili je zatvara u kuću ili se domišlja kako joj uskratiti mogućnosti. Ona koja se ponosila uzornim i jedinstvenim bivanjem Suprugom, Majkom ništa manje žestoko ne odbija da je se svrgne s prijestolja. Nastavlja tvrditi da je njezina kći samo dijete, njezine pothvate smatra djetinjom igrom. Kći je previše mlada za 347
U kolovozu 1925. gospođa Lefebvre, građanka sa sjevera koja je živjela s mužem i djecom, u dobi od šezdeset godina ubila je svoju šest mjeseci noseću snahu tijekom jedne vožnje automobilom, dok je njezin sin vozio. Osuđena na smrt, ali pomilovana, završila je život u popravnom domu gdje nije pokazala nimalo žaljenja. Smatrala je da ju je Bog pohvalio kad je ubila svoju snahu »kao što se čupa korov, sjeme zla, kao što se ubija divlju zvijer«. Jedino što je pružila kao opravdanje tom divljaštvu bilo je to da joj je mlada žena jedan dan rekla: »Sada me imate, stoga sada trebate računati sa mnom.« Kada je naslutila trudnoću svoje snahe gospođa Lefebvre kupila je revolver, navodno da bi se zaštitila od provalnika. Nakon menopauze se očajnički zakvačila za svoje majčinstvo: dvanaest je godina osjećala mučnine koje su simbolički izražavale umišljenu trudnoću.
421
briana
udaju, previše nježna za razmnožavanje. Ako ustraje na tome da želi muža, dom, djecu, to je uvijek samo pretvaranje. Majka neumorno kritizira, ruga se, ili proriče nesreće. Ako joj se dopusti, osuđuje kći na vječno djetinjstvo. U suprotnom, pokušava uništiti život odrasle osobe koji si druga želi prisvojiti. Vidjeli smo da često u tome uspijeva. Brojne mlade žene ostanu neplodne, spontano pobace, pokažu se nesposobnima za dojenje i odgajanje svojega djeteta, za vođenje svojega doma zbog toga zlog utjecaja. Njihov bračni život pokaže se nemogućim. Nesretne i same, pronaći će utočište u suverenim rukama svoje majke. Ako im se odupru, vječiti sukob će suprotstavljati jednu drugoj. Frustrirana majka u velikoj mjeri na zeta prenosi ljutnju koju u njoj pobuđuje drska neovisnost njezine kćeri. Majka koja se strastveno poistovjećuje sa svojom kćeri jednako je okrutna. Ona naime želi, oboružana svojim zrelim iskustvom, nanovo započeti svoju mladost: tako će spasiti svoju prošlost istodobno se spašavajući od nje. Sama će izabrati zeta koji će odgovarati onome zamišljenom mužu kojega nije imala. Nježna i zavodljiva, spremno će si zamisliti da zet ženi upravo nju u nekom djeliću svojega srca. Kroz svoju kćer, utažit će svoje stare želje o bogatstvu, uspjehu, slavi. Česti su opisi tih žena koje gorljivo »guraju« svoje dijete na put zavođenja, filma ili kazališta. Pod izgovorom da ih paze, prisvajaju si njihove živote: čula sam i za majke koje idu toliko daleko da u krevet prime djevojčina udvarača. No djevojka rijetko trpi takvo skrbništvo u beskraj. Onoga dana kad nađe muža ili ozbiljnog zaštitnika, pobunit će se. Punica kojoj je zet na početku bio drag tada se okreće protiv njega. Zapomaže o ljudskoj nezahvalnosti, glumi žrtvu. I ona postaje majka neprijateljica. Predosjećajući ta razočaranja, mnoge žene hine ravnodušnost dok gledaju kako im djeca odrastaju: ali tada iz toga ne izvlače mnogo radosti. Majci je potrebna rijetka mješavina velikodušnosti i distanciranosti da bi u životu svoje djece pronašla obogaćenje ne pretvorivši sebe u njihova tiranina ni njih u krvnike. Osjećaji bake prema svojoj unučadi nastavljaju se na one koje osjeća prema svojoj kćeri: često na unučad prenosi svoje neprijateljstvo. Tolike žene ne prisiljavaju svoje zavedene kćeri na pobačaj, na napuštanje djeteta, samo zbog brige o tome što će reći drugi: presretne su što im zabranjuju majčinstvo. Uporno žele same imati tu povlasticu. Čak i udanoj majci spremno savjetuju da se riješi djeteta, da ga ne doji, da ga odbaci. One same će svojom ravnodušnošću zanijekati tu malenu bestidnu egzistenciju; ili će pak stalno biti zaokupljene korenjem, kažnjavanjem, čak i zlostavljanjem djeteta. Suprotno tomu, majka koja se poistovjećuje sa svojom kćeri često njezinu djecu dočekuje željnije nego kći sama. Kći je zbunjena dolaskom na svijet malenoga stranca. Baka to prepoznaje: uzmiče dvadeset godina unatrag, ponovno postaje mlada rodilja. Vraćene su joj sve radosti posjedovanja i dominacije koje joj njezina djeca već dugo ne pružaju, čudesno su ispunjene sve majčinske želje od kojih je odustala u vrijeme menopauze. Ona je ta istinska majka, ona s autoritetom preuzima brigu o djetetu i ako joj prepuste dijete, strastveno će mu se posvetiti. Na njezinu žalost, mlada žena drži do svojih prava: baka smije samo igrati ulogu pomoćnice koju su nekoć starije žene igrale pokraj nje. Osjeća se detroniziranom. A još valja računati i sa zetovom majkom na koju je prirodno ljubomorna. Ljutnja često iskvari spontanu ljubav koju je najprije osjećala prema djetetu. Zabrinutost koju često možemo zamijetiti u baka odražava dvojakost njihovih osjećaja: vole bebu s obzirom na to da im pripada, neprijateljski su raspoložene prema njoj kao malome neznancu, srame se tog neprijateljstva. Međutim, ako se odrekne toga da ih posve posjeduje i zadrži prema svojoj unučadi toplu naklonost, baka u njihovim životima može igrati povlaštenu ulogu skrbničkog božanstva. Kako si ne priznaje ni prava ni odgovornosti, voli ih čisto velikodušno. Ne njeguje narcisoidne snove kroz unuke, ništa od njih ne traži, ne žrtvuje ih budućnosti u kojoj ona neće sudjelovati. Baka ljubi mala 422
briana
bića od krvi i mesa koja su danas ovdje u svojoj slučajnosti i svojoj bezrazložnosti. Baka nije odgojiteljica. Ona ne utjelovljuje apstraktnu pravdu, zakon. Otuda će proizaći sukobi u kojima se katkad suprotstavlja roditeljima. Događa se da žena nema potomstva ili da se za njega ne zanima. U nedostatku prirodnih veza s djecom ili unučadi, katkad nastoji umjetno stvoriti slične. Mladim ljudima nudi majčinsku nježnost. Neovisno o tome je li njezina naklonost platonska ili ne, žena ne izjavljuje samo iz licemjerja da voli svojega mladog štićenika »kao sina«: osjećaji jedne majke su, obrnuto, ljubavni. Istina je da suparnice gospođe de Warens uživaju velikodušno zadovoljavati, pomagati, formirati muškarca. Vole misliti da su izvor, nužan uvjet, temelj egzistencije koja ih nadilazi. Pretvaraju se u majke i traže se u svojem ljubavniku više u toj ulozi nego u ulozi ljubavnice. Često, također, majčinska žena primi pod svoje krilo djevojke: i ovdje njihovi odnosi poprimaju više-manje seksualne oblike. No, bilo platonski ili tjelesno, ona u svojim štićenicima traži svoju, čarobno pomlađenu, dvojnicu. Glumica, plesačica i pjevačica postaju pedagoginje: one obrazuju učenice. Intelektualka - poput Mme de Charriere u samoći Colombiera - podučava đake. Pobožna žena oko sebe okuplja duhovne djevojke. Zavodljiva žena postaje svodnica. Tako vatrena revnost koju ulažu u svoj prozelitizam nikada nije stvar čistog interesa: strastveno se pokušavaju reinkarniran. Njihova tiranska velikodušnost uzrokuje otprilike iste sukobe kao što su oni između majki i kćeri povezanih krvnim srodstvom. Također je moguće usvojiti unučad: stare tete i kume rado igraju ulogu sličnu bakinoj. No u svakom je slučaju rijetkost da žena u svojem potomstvu - prirodnom ili izabranom pronađe opravdanje svojega života na zalasku: ne uspijeva prisvojiti pothvat jedne od tih mladih egzistencija. Ili ustraje u svojem trudu da ga anektira, iscrpljuje se u bitkama i dramama nakon kojih je razočarana, slomljena. Ili se miri sa skromnim sudjelovanjem. To je najčešći slučaj. Ostarjele majke, bake potiskuju svoje želje za dominacijom, prikrivaju svoju ljutnju. Zadovoljavaju se onime što im djeca doista žele dati. No tada od njih ne dobivaju veliku potporu. Ostaju besposlene pred pustoši budućnosti, izvrgnute samoći, žaljenju, dosadi. Ovdje se dotičemo tužne tragedije starije žene: ona zna da je beskorisna. Za čitavoga svojeg života građanska žena je često suočena sa smiješnim problemom: kako ubiti vrijeme? No jednom kad su djeca odgojena, a muž uspio, ili makar situiran, dani nikako da prođu. »Ručni rad« je izmišljen da bi prikrio tu strašnu dokonost. Ruke vezu, pletu, miču se. Ovdje nije riječ o pravom radu jer izrađeni predmet nije cilj. Nije naročito važan i često se postavlja pitanje njegove namjene: rješavaju ga se dajući ga prijateljici, dobrotvornoj organizaciji, zatrpavajući kamine i okrugle stoliće. To opet nije ni igra koja u svojoj bezrazložnosti otkriva čistu radost postojanja. A nije baš ni alibi jer duh ostaje slobodan. To je apsurdna razonoda, kao što je opisuje Pascal. Vezući ili kukičajući žena tužno tka samo ništavilo svojih dana. Akvarel, glazba, čitanje imaju posve istu ulogu. Dok im se odaje, besposlena žena ne nastoji proširiti svoj utjecaj na svijet, nego samo razonoditi se. Aktivnost koja ne otvara budućnost upada u uzaludnost imanentnosti. Dokona žena započne knjigu, odbaci je, otvori klavir, zatvori ga, vrati se vezenju, zijevne i na kraju podigne telefonsku slušalicu. Zapravo najradije traži spas u društvenom životu. Izlazi, posjećuje, poput gospođe Dalloway pridaje golemu važnost svojim primanjima. Prisustvuje svim vjenčanjima, svim pogrebima. Kako više nema svoje egzistencije, hrani se tuđim prisutnostima. Od kokete postaje tračerica: promatra, komentira. Nadoknađuje svoju neaktivnost dijeleći okolini kritike i savjete. Stavlja svoje iskustvo u službu svih onih koji to od nje ne traže. Ako za to ima sredstava, počinje voditi salon. Time se nada prisvojiti tuđe pothvate i uspjehe. Poznato je koliko su despotski gospođa du Deffand, gospođa Verdurin vladale svojim podanicima. Biti centar pažnje, 423
briana
raskrižje, nadahnuće, stvarati »ozračje«, već znači zamjenu djelovanja. Postoje drugi, izravniji načini interveniranja u tijek svijeta. U Francuskoj postoje »dobrotvorna društva« i neke »organizacije«, ali se naročito u Americi žene okupljaju u klubove ili igraju bridž, dijele književne nagrade i meditiraju o društvenim poboljšanjima. Ono što na oba kontinenta obilježava većinu takvih organizacija jest činjenica da su one u sebi svoj vlastiti razlog postojanja: ciljevi koje navodno ganjaju služe im samo kao izgovor. Stvari se odvijaju jednako kao u Kafkinoj paraboli:348 nitko se ne brine za izgradnju Babilonske kule. Oko njezina idealnog mjesta gradi se prostrana aglomeracija koja iscrpljuje sve svoje snage za upravu, rast i rješavanje unutarnjih nesloga. Tako gospođe iz dobrotvornih društava provode većinu svojega vremena organizirajući svoju organizaciju. Biraju odbor, raspravljaju o statutima, prepiru se međusobno i bore se za prestiž sa suparničkom organizacijom: ne smiju im ukrasti njihove siromahe, njihove bolesnike, njihove ranjenike, njihovu siročad. Radije bi ih pustile da umru nego ih prepustile svojim susjedima. Daleko su od toga da priželjkuju sustav koji bi ukinuo nepravde i zla i učinio nepotrebnom njihovu predanost. Blagoslivljaju ratove i gladi koji ih pretvaraju u dobročiniteljice čovječanstva. Jasno je da u njihovim očima kape i paketi nisu namijenjeni vojnicima, izgladnjelima, nego da su oni stvoreni upravo zato da bi primali pleteninu i pakete. Unatoč svemu, neke od tih grupa postižu pozitivne rezultate. U SAD-u je utjecaj duboko štovanih »Mama« (»Moms«) moćan. Objašnjava se slobodnim vremenom koje im ostavlja njihov nametnički način života: zato je i štetan. Philip Wylie, govoreći o američkoj »Mami«, kaže: »Ne znajući ništa o medicini, umjetnosti, znanosti, vjeri, pravu, zdravlju, higijeni... rijetko se interesira za ono što čini kao članica jedne od tih bezbrojnih organizacija: dovoljno joj je da to bude nešto.« Njihov trud nije uklopljen u kakav koherentan i konstruktivan plan, ne smjera objektivnim ciljevima. Teži samo nametljivo pokazati njihove ukuse, njihove predrasude ili poslužiti njihovim interesima. U kulturnom polju, na primjer, igraju značajnu ulogu: one su te koje čitaju najviše knjiga. Ali čitaju kao što se igra pasijans. Književnost dobiva smisao i dostojanstvo kada se obraća pojedincima uključenim u projekte, kada im pomaže da se nadiđu prema širim horizontima. Treba biti integrirana u pokret ljudske transcendencije, umjesto da žena obescjenjuje knjige i umjetnička djela uvlačeći ih u svoju imanentnost. Slika postaje ukras, glazba otrcani refren, a roman sanjarenje jednako beskorisno kao kukičano pokrivalo za uzglavlje. Amerikanke su odgovorne za degradaciju bestselera: te knjige samo žele ugoditi, i k tome ugoditi dokonim ženama koje žude za bijegom. Njihove sveukupne aktivnosti Philip Wylie opisuje ovako: One zastrašuju političare dok ih ne natjeraju na cmizdravu poniznost i plaše pastore. Dosađuju direktorima banaka i uništavaju školske odbore. Mama ima mnogo takvih organizacija, čiji je pravi cilj svesti okolinu na bijedno ugađanje njezinim egoističnim željama... izbacuje iz grada, iz države ako je moguće, mlade prostitutke... sređuje da autobusne linije prolaze ondje gdje je njoj zgodnije, a ne radnicima... organizira goleme sajmove i dobrotvorne zabave i daje dobit od njih domaru da članovima odbora kupi pivo za sutrašnji mamurluk... klubovi omogućuju mami bezbrojne prilike da gura nos u tuđa posla.
348
Stadtwappen (Gradski grb).
424
briana
Mnogo je istine u ovoj agresivnoj satiri. Kako nisu stručne ni za politiku, ni za ekonomiju, ni za bilo koju tehničku disciplinu, stare gospođe nemaju nikakav konkretan utjecaj na društvo. Ne znaju za probleme koje donosi djelovanje. Nesposobne su razviti bilo kakav konstruktivan program. Njihov moral je apstraktan i formalan kao Kantovi imperativi. One donose zabrane umjesto da pokušaju otkriti putove napretka. Ne nastoje pozitivno stvoriti nove situacije: obrušavaju se na ono što već postoji kako bi iz toga uklonile zlo. To objašnjava činjenicu da uvijek koaliraju protiv nečega: protiv alkohola, protiv prostitucije, protiv pornografije. Ne razumiju da je čisto negativan napor osuđen na neuspjeh, kao što je u Americi dokazala propast prohibicije, a u Francuskoj propast zakona koji je dala izglasati Marthe Richard. Dok je god žena i dalje nametnik, ne može djelotvorno sudjelovati u razvijanju boljeg svijeta. Unatoč svemu događa se da izvjesne žene, koje se cijele angažiraju u nekom pothvatu, doista postanu aktivne. Tada se one više ne žele samo zaokupiti, nego imaju ciljeve. Kao autonomne proizvođačice, izlaze iz nametničke kategorije koju smo ovdje razmatrali: ali to je obraćenje rijetko. Većina žena u svojim privatnim i javnim aktivnostima ne cilja rezultat koji želi postići, nego način da se zaokupe: a svaki posao je uzaludan kad je samo razonoda. Mnoge među njima zato pate. Kako za sobom imaju već završen život, osjećaju istu zbunjenost kao i adolescenti kojima se život još nije otvorio. Ništa ih ne traži, oko jednih i drugih je pustinja. Pred svakom akcijom mumljaju: Čemu to? No adolescent je htio-ne htio odveden u egzistenciju muškarca koja mu otkriva odgovornosti, ciljeve, vrijednosti. Bačen je u svijet, zauzima stav, uključuje se. Starija žena, ako joj se predloži da krene iznova prema budućnosti, tužno odgovara: Prekasno je. Nije riječ o tome da joj je odsad vrijeme odbrojeno: žena se vrlo rano šalje u mirovinu. Nedostaje joj poleta, povjerenja, nade, ljutnje koji bi joj omogućili da oko sebe otkrije nove ciljeve. Nalazi utočište u rutini koja je oduvijek bila njezina sudbina. Od ponavljanja čini sustav, baca se u kućanske manije. Sve dublje ponire u pobožnost. Postane čvrsti stoik poput gospođe de Charriere. Postane tvrda, ravnodušna, sebična. Sasvim pred kraj svojega života, kada je odustala od borbe, kada je primicanje smrti oslobodi tjeskobe od budućnosti, stara žena obično pronađe spokojstvo. Muž je često bio stariji od nje, prisustvuje njegovu zalasku s tihim uživanjem: to je njezina osveta. Ako on umre prvi, veselo podnosi korotu. Bezbroj puta je primijećeno da muškarce mnogo više potrese udovištvo u starosti: oni iz braka izvlače više prednosti nego žene, pogotovo pod stare dane. Jer tada se svijet koncentrirao u granicama obiteljskog doma. Sadašnji se dani više ne prelijevaju u budućnost: žena je ta koja im jamči monoton ritam i vlada njima. Kad je izgubio svoje javne funkcije, muškarac postaje posve beskoristan. Žena barem zadržava vođenje kućanstva. Ona je nužna svojem mužu, dok je on samo dosadan. Žene se ponose svojom samostalnošću. Napokon počinju gledati svijet vlastitim očima. Osvješćuju da su cijeloga života varane i obmanjivane. Lucidne i nepovjerljive, često zadobiju sočan cinizam. Posebno žena koja »se naživjela« ima znanje o muškarcima koje nijedan muškarac ne dijeli: jer ona nije vidjela njihovo javno lice, nego slučajnog pojedinca koji si svaki od njih dopušta biti u odsutnosti sebi sličnih. Također poznaje žene, koje se u svojoj spontanosti pokazuju samo drugim ženama: zna što se zbiva iza kulisa. No iako joj iskustvo služi da prokaže obmane i laži, nije dovoljno da joj otkrije istinu. Bilo da je vesela ili ogorčena, staričina mudrost i dalje ostaje posve negativna: svodi se na osporavanje, optužbe, odbijanje. Jalova je. U razmišljanju kao i u djelima, najviši oblik slobode koji može upoznati žena-parazit jest stoički inat ili skeptična ironija. Ni u jednoj dobi svojega života ne uspijeva biti ujedno i učinkovita i neovisna.
425
briana
Deseto poglavlje Položaj i karakter žene Sada možemo shvatiti zašto od Grka do naših dana u optužbama podignutim protiv žene nalazimo toliko zajedničkih crta. Njezino je stanje ostalo isto unatoč površnim promjenama, i to stanje definira ono što zovemo »karakterom« žene: ona »se valja u imanentnosti«, voli proturječiti, oprezna je i uskogrudna, nema smisao za istinu, ni za točnost, manjka joj morala, podlo je pragmatična, lažljivica je, glumica, koristoljubiva... U svim tim tvrdnjama ima istine. Samo, ponašanja koja se kod nje osuđuju ženi nisu diktirali hormoni niti su unaprijed oblikovana u pretincima njezina mozga: njih neizravno nagoviješta njezin položaj. Kroz tu perspektivu pokušat ćemo donijeti sintetičan pogled na ženu, što će nas prisiliti na neka ponavljanja, ali će nam omogućiti da u ukupnosti njegove ekonomske, društvene i povijesne uvjetovanosti uhvatimo »vječno žensko«. Katkad se »ženski svijet« suprotstavlja muškom svemiru, ali treba još jedanput istaknuti da žene nikada nisu činile autonomno i zatvoreno društvo. Žene su integrirane u zajednicu kojom upravljaju muški i u kojoj zauzimaju podređeno mjesto. Ujedinjene su mehaničkom solidarnošću jedino utoliko što su slične. Među njima nema one organske solidarnosti na kojoj se temelji svaka ujedinjena zajednica. Žene su se uvijek trudile - u doba Eleuzinskih misterija kao i danas u klubovima, salonima, radionicama - ujediniti snage da bi obranile svoj »protusvijet«, ali ga opet postavljaju iz muškog svijeta. Odatle proizlazi paradoks njihova položaja: žene ujedno pripadaju muškom svijetu i sferi u kojoj se taj svijet osporava. Zatvorene u tu sferu, obilježene muškim svijetom, nigdje se ne mogu mirno smjestiti. Njihovu poslušnost uvijek prati odbijanje, njihovo odbijanje prihvaćanje. Po tome se njihov stav približava stavu mlade djevojke. No odrasloj ženi ga je teže podržavati jer više ne može svoj život sanjati u simbolima, nego ga mora živjeti. I sama žena priznaje da je svemir u svojoj ukupnosti muški. Muškarci su ti koji su ga stvorili, koji su njime upravljali i koji dandanas njime dominiraju. Što se nje tiče, ona se za to ne osjeća odgovornom. Podrazumijeva se da je inferiorna, ovisna. Nije naučila lekcije o nasilju, nikada nije nastupila kao subjekt pred drugim članovima zajednice. Zatvorena u svojoj puti, u svojoj kući, shvaća se pasivnom prema tim bogovima s ljudskim licem koji definiraju ciljeve i vrijednosti. U tom smislu ima istine u sloganu koji je osuđuje da ostane »vječno dijete«. Onoliko dugo koliko ih se nisu bojali, i za radnike, crne robove, kolonizirane urođenike govorili su da su »velika djeca«. To je značilo da moraju bez pogovora prihvatiti istine i zakone koje su im pružali drugi muškarci. Sudbina žene je poslušnost i poštovanje. Ona čak ni u mislima nema utjecaja na tu stvarnost koja je okružuje. U njezinim očima ona je neprovidna prisutnost. Zapravo, žena nije stekla iskustvo tehnikama koje bi joj omogućile da ovlada materijom. Što se nje tiče, ona se ne bori s materijom, nego sa životom, a njime se ne može ovladati s pomoću oruđa, već možemo samo trpjeti njegove tajne zakone. Svijet ženi ne djeluje kao »skup pribora« koji posreduju između njezine volje i njezinih ciljeva, kao što to definira 426
briana
Heidegger: naprotiv, svijet je tvrdoglav i nepripitomiv otpor. Njime dominira fatalnost, a prožimaju ga tajanstveni hirovi. Misterij krvave mrlje koja se u majčinoj utrobi pretvara u ljudsko biće nijedna matematika ne može prevesti u jednadžbu i nijedan stroj ne može ubrzati ili usporiti. Žena osjeća otpor trajanja koje ni najingenioznije naprave ne uspijevaju podijeliti ili pomnožiti. Osjeća ga u svojem tijelu koje je podčinjeno Mjesečevu ritmu, i koje godine najprije čine zrelim, a zatim nagrizaju. Svakodnevno kuhinja također uči ženu strpljenju i pasivnosti. Riječ je o alkemiji. Treba slušati vatru, vodu, »pričekati da se šećer otopi«, da se tijesto digne i da se rublje osuši, da plodovi dozriju. Kućanski poslovi slični su tehničkoj aktivnosti, ali su previše rudimentarni, previše monotoni da bi uvjerili ženu u zakone mehaničkog kauzaliteta. Uostalom, čak i u tom području stvari imaju svoje hirove; ima tkanina koje podnose pranje i onih koje ga ne podnose, mrlja koje se operu i onih koje ostanu, predmeta koji se sami od sebe razbiju, prašina koje niču poput biljaka. Mentalitet žene prepetuira mentalitet poljoprivrednih civilizacija koje obožavaju zemljine čarobne vrline: ona vjeruje u čaroliju. Njezina pasivna erotika otkriva joj želju ne kao volju i agresiju, nego kao privlačnost sličnu onoj zbog koje se tresu rašljarove rašlje. Sama prisutnost njezine puti nadima i podiže muško spolovilo; zašto podzemna voda ne bi zatresla drveni štap? Žena osjeća da je okružena valovima, radijacijom, fluidima. Vjeruje u telepatiju, astrologiju, radiesteziju, Mesmerovu kadu, teozofiju, spiritizam, vidjelice, iscjelitelje. U religiju unosi primitivna praznovjerja: svijeće, zavjete itd. U svecima utjelovljuje drevne prirodne duhove: ovaj štiti putnike, ova rodilje, onaj pronalazi izgubljene predmete. I dakako, nijedno čudo je ne čudi. Njezin stav bit će stav zaklinjanja i molitve. Da bi postigla određeni rezultat, slijedit će određene provjerene rituale. Lako je shvatiti zašto se oslanja na rutinu. Vrijeme za ženu nema dimenziju novine, ono nije stvaralački izvor. Kako je osuđena na ponavljanje, u budućnosti vidi samo duplikat prošlosti. Ako se znaju riječ i formula, trajanje se udružuje s moćima plodnosti: no i ona sama se pokorava ritmu mjeseci, godišnjih doba. Ciklus svake trudnoće, svakoga cvjetanja identično reproducira ciklus koji mu je prethodio. U tom kružnom pokretu jedino postajanje vremena je spora degradacija: vrijeme nagriza namještaj i odjeću kao što šteti licu. Plodne moći malo-pomalo uništava protjecanje godina. Tako da žena nema povjerenja u tu silu koja silno želi uništiti. Ne samo da žena ne zna što je to pravo djelovanje, sposobno izmijeniti lice svijeta, nego je usred toga svijeta izgubljena kao usred goleme i nejasne svemirske maglice. Ne zna se dobro služiti muškom logikom. Stendhal je uočio da njome rukuje jednako spremno kao muškarac ako je na to natjera nužda. No ona je instrument koji žena rijetko ima priliku rabiti. Silogizam ne služi ni pripremanju majoneze ni smirivanju dječjega plača. Muška rasuđivanja nisu prikladna stvarnosti koju žena proživljava. I budući da u carstvu muškaraca žena ništa ne radi, njezino se razmišljanje ne prelijeva ni u kakav projekt, pa se i ne razlikuje od sna. Žena, u nedostatku djelotvornosti, nema smisao za istinu. Suočena je uvijek samo sa slikama i riječima: zato bezbrižno prihvaća i najproturječnije tvrdnje. Ne zamara se previše rasvjetljavanjem tajni nekoga područja koje joj je ionako izvan domašaja. Zadovoljava se što se tiče toga sa strašno nejasnim spoznajama: miješa strane, mišljenja, mjesta, ljude, događaje. U njezinoj glavi to čini neobičan rusvaj. No u konačnici, vidjeti jasno nije njezin posao: učili su je da prihvati muški autoritet. Zato se odriče kritiziranja, proučavanja i prosuđivanja za svoj račun. Prepušta to superiornoj kasti. Zato ženi muški svijet izgleda kao transcendentna stvarnost, apsolut. Frazer kaže: »Muškarci prave bogove, a žene ih obožavaju.« Oni ne mogu s potpunim uvjerenjem kleknuti pred idolima koje su stvorili. Ali kada žene na svojem putu susretnu te velike kipove, one ni ne pomišljaju da li ih je izradila neka ruka i
427
briana
poslušno se poklone.349 Posebice vole da se Red i Zakon utjelove u nekom poglavaru. Na cijelom Olimpu jedan je suvereni Bog. Prestižna muževna esencija mora se objediniti u jednom arhetipu čiji su otac, muž i ljubavnici samo nesigurni odrazi. Pomalo je smiješno reći da je obožavanje toga velikog totema seksualno. No istina je da pred njim žene u potpunosti ispunjavaju djetinji san o predaji i poklonstvu. U Francuskoj su generali Boulanger, Pétain, de Gaulle,350 uvijek imali žene na svojoj strani. Također se možemo prisjetiti kako su uzbuđeno ženske novinarke lista L'Humanité pisale o Titu i njegovoj lijepoj uniformi. General, diktator - prodornog pogleda i odlučne brade - to je nebeski otac kakva treba ozbiljan svijet, apsolutni jamac svih vrijednosti. Poštovanje koje žene daju junacima i zakonima muškoga svijeta nastaje iz njihove nedjelotvornosti i neznanja. One ih ne priznaju zbog svoje prosudbe, nego je to čin vjere. Vjera izvlači svoju fanatičnu snagu iz činjenice da nije znanje: ona je slijepa, strastvena, tvrdoglava, glupa. Ono što tvrdi, tvrdi bezuvjetno, protiv razuma, protiv povijesti, protiv svih poricanja. To tvrdoglavo štovanje može, ovisno o okolnostima, poprimiti dva oblika: žena se strastveno priklanja malo sadržaju zakona, malo samo njegovoj praznoj formi. Ako je dio povlaštene elite koja izvlači korist iz danog društvenog poretka, želi da ostane nepokolebljiv i ističe se svojom nepopustljivošću. Muškarac zna da može ponovno izgraditi druge institucije, drugu etiku, drugi zakonik. Budući da se poima kao transcendencija, i povijest zamišlja kao postajanje. I najkonzervativniji muškarac zna da je određena evolucija kobna i da joj mora prilagoditi svoje djelovanje i razmišljanje. Žena, kako ne sudjeluje u povijesti, ne razumije njezine nužnosti. Nema povjerenja u budućnost i želi zaustaviti vrijeme. Ako svrgnu idole koje su joj ponudili otac, braća, muž, žena ne predosjeća nijedan način da ponovno napuči nebo. Očajnički ih brani. Tijekom Američkoga građanskog rata među južnjacima nitko nije toliko strastveno branio ropstvo kao žene. U Engleskoj tijekom Burskoga rata, u Francuskoj protiv Komune, žene su se pokazale najfanatičnijima. Intenzitetom osjećaja koje pokazuju žele nadoknaditi svoje nedjelovanje. U slučaju pobjede, žene se poput hijena obrušavaju na poraženog neprijatelja. U slučaju poraza, gorko odbijaju bilo kakav dogovor. Kako su njihove ideje samo stavovi, svejedno im je brane li najstaromodnije ciljeve: mogu biti legitimistice 1914., caristkinje 1949. godine. Muškarac ih katkad sa smiješkom ohrabruje: sviđa mu se vidjeti u fanatičnom obliku odražena mišljenja koja on zastupa s više mjere. No katkad se također živcira zbog glupog i tvrdoglavog izgleda njegovih vlastitih ideja. Samo u snažno integriranim društvima i klasama žena djeluje tako neumoljivo. Uglavnom, kako je njezina vjera slijepa, poštuje zakon jednostavno zato što je to zakon. Zakon se može promijeniti, ali zadržava svoj ugled. U ženskim očima snaga stvara pravo jer prava koja one priznaju muškarcima proizlaze iz njihove snage. Zato se žene, kad se neka zajednica raspada, prve bacaju pod noge pobjednicima. Općenito gledano, žene prihvaćaju ono što jest. Jedna od osobina koje ih obilježavaju je pomirenost. Kad su iskopali kipove od pepela u Pompejima, uočeno je da su muškarci uhvaćeni u pokretima pobune, kako prkose nebu ili pokušavaju pobjeći, dok su žene bile skvrčene i skutrene, lica okrenutih prema tlu. Žene znaju da su nemoćne pred stvarima: vulkanima, policajcima, gazdama, muškarcima. »Žene su stvorene za patnju«, govore same. »Takav 349
Vidi J.-P. Sartre, Les Mains sales (Prljave ruke). »Hoederer: Zatupljene su, razumiješ, primaju gotove ideje, pa u njih vjeruju kao u dragoga Boga. Mi smo ti koji stvaramo ideje i znamo kako se kuhaju; nikada nismo posve sigurni da smo u pravu.« 350
»Pri prolasku generala publika se uglavnom sastojala od žena i djece« (Les Journaux, o rujanskoj turneji 1948. po Savoie). »Muškarci su pljeskali generalovu govoru, ali žene su se isticale svojim ushitom. Primijetili smo neke doslovno ekstatične žene, koje su odobravale gotovo svaku riječ i pljeskale vičući toliko gorljivo da su im lica postala crvena poput maka« (Aux écoutes, 11. travnja 1947.)
428
briana
je život... tu se ne može ništa.« Ta pomirenost s neizbježnim stvara strpljenje kojemu se u žena često dive. One mnogo bolje od muškaraca podnose tjelesnu bol. Sposobne su za stoičku hrabrost kad to od njih traže okolnosti: u nedostatku muške agresivne odvažnosti, mnoge žene se ističu mirnom upornošću svojega pasivnog otpora. Nose se s krizama, s bijedom, s nesrećom, energičnije od svojih muževa. Pune poštovanja prema trajanju koje ne može pobijediti nikakva žurba, one si ne mjere vrijeme. Kad primijene svoju smirenu ustrajnost na neki pothvat, katkad postižu blistave uspjehe. Izreka kaže: »Ženska je volja Božja volja.« U velikodušne žene, pomirenost poprima oblik blagosti: ona prihvaća sve, nikoga ne osuđuje jer smatra da ni ljudi ni stvari ne mogu biti drukčiji nego što jesu. Ponosna žena, poput gđe de Charriere koja je otvrdnula u svojem stoicizmu, to može pretvoriti u uznositu vrlinu. Ali rezignacija rađa i jalov oprez. Žene uvijek radije pokušavaju sačuvati, popraviti, srediti nego uništiti i ponovno izgraditi. Draži su im kompromis i dogovori od revolucija. U 19. stoljeću žene su predstavljale jednu od najvećih prepreka naporima za radničku emancipaciju: na jednu Floru Tristan ili jednu Louise Michel, koliko je izbezumljeno stidljivih kućanica preklinjalo svoje muževe da se ne izlažu riziku! Bojale su se ne samo štrajkova, nezaposlenosti, bijede: strahovale su da je pobuna grijeh. Kako trpe da bi trpjele, možemo shvatiti da im je draža rutina od pustolovine: lakše si kroje mršavu sreću kod kuće nego na cesti. Njihova sudbina miješa se s onom prolaznih stvari: izgubile bi sve da ih izgube. Samo slobodan subjekt koji se potvrđuje onkraj trajanja može spriječiti uništenje. To vrhovno sredstvo ženi je zabranjeno. U biti zato što nikada nije iskusila moći slobode žena ne vjeruje u oslobođenje: čini joj se da svijetom ravna nejasna sudbina protiv koje se preuzetno buniti. Nije sama prokrčila te opasne putove kojima je žele prisiliti da kroči: normalno je da se na njih ne zalijeće s entuzijazmom.351 Ako joj se otvori budućnost, neće se više grčevito držati prošlosti. Kad se žene konkretno poziva na djelovanje, kad se prepoznaju u naznačenim ciljevima, jednako su neustrašive i hrabre kao muškarci.352 Mnoge mane koje se zamjeraju ženama: mediokritet, niskost, stidljivost, uskogrudnost, lijenost, frivolnost, servilnost, jednostavno odražavaju činjenicu da im je horizont zapriječen. Kažu, žena je senzualna, ona se valja u imanentnosti, ali ponajprije su je ondje zatvorili. Robinja zarobljena u haremu ne osjeća nikakvu bolesnu strast prema džemu od ruža ili mirisnim kupkama, nego mora ubiti vrijeme. Razmjerno tomu koliko se žena guši u kakvom sumornom gineceju - javnoj kući ili građanskom domu pribjeći će udobnosti i blagostanju. Uostalom, žena vrlo često pohlepno traži pohotu zato jer je za nju zakinuta. Seksualno nezadovoljena, osuđena na mušku grubost, »na mušku ružnoću«, tješi se s kremastim umacima, opojnim vinima, baršunom, milovanjima vode, sunca, prijateljice, mladog ljubavnika. Žena se muškarcu čini toliko »tjelesnim« bićem jer je njezino stanje potiče na pridavanje krajnje važnosti svojoj životinjskoj strani. Njezina put ne viče glasnije od muške, ali ona osluškuje njezine najmanje šapate i pojačava ih. Pohota je, kao i strahovita patnja, razarajući trijumf neposrednog. Žestinom trenutka niječu se budućnost i svijet: izvan putene buktinje, ono što postoji nije ništa. Tijekom te 351
Usp. Gide, Journal (Dnevnik). »Kreuza ili Lotova žena: prva oklijeva, druga se osvrće, što je isto način oklijevanja. Nema većega uzvika strasti od ovoga: „O, da sam u labirint ja mogla s vama samo,
Ja našla bih vas sretno, il nestala bih tamo.“ Ali strast zasljepljuje Fedru: nakon nekoliko koraka, zapravo, ona bi sjela, ili bi se pak voljela vratiti natrag - ili bi čak tražila da je ponese.« 352 Tako se stav žena u proletarijatu iz temelja promijenio u posljednjih stotinu godina; naročito su tijekom posljednjih štrajkova u rudnicima na sjeveru žene dokazale jednaku gorljivost i energiju kao muškarci, prosvjedujući i boreći se uz njih.
429
briana
kratke apoteoze žena više nije osakaćena ni frustrirana. No još jedanput, ona pridaje toliku vrijednost tim trijumfima imanentnosti samo zato što joj je to sudbina. Njezina je frivolnost istog uzroka kao i njezin »odvratni materijalizam«. Pridaje važnost malim stvarima jer nema pristupa velikim: uostalom, trivijalnosti koje joj ispunjavaju dane često su veoma ozbiljne. Ona, naime, svojim opravama i ljepoti duguje svoj šarm i svoje mogućnosti. Često se pokazuje lijenom, indolentnom. No poslovi koji joj se nude jednako su uzaludni kao čisto protjecanje vremena. Ako je brbljava ili piskaralo, to je da zavara dokonost: riječima zamjenjuje nemoguća djela. Činjenica jest, kad se ženu uključi u pothvat dostojan ljudskoga bića, ona se umije pokazati jednako aktivnom, učinkovitom, tihom, isposničkom kao muškarac. Optužuju je za servilnost. Uvijek je, kažu, spremna pružiti se pred gospodarevim nogama i poljubiti ruku koja ju je udarila. Točno je da joj uglavnom nedostaje istinskog ponosa. Savjete koje časopisi dijele prevarenim suprugama, ostavljenim ljubavnicama, nadahnjuje duh grozne podčinjenosti. Žena se iscrpljuje u bahatim scenama i na koncu skuplja mrvice koje joj je muškarac voljan baciti. No što može bez muške potpore učiniti žena kojoj je muškarac ujedno jedino sredstvo i jedini razlog življenja? Ona je doista prisiljena podnijeti sva poniženja. Rob ne može shvatiti pojam »ljudskog dostojanstva«. Njemu je dovoljno ako dobro odigra karte. U konačnici, ako je »prizemna«, »kućevna« osoba, čisto praktična, tomu je tako jer joj nameću da posveti egzistenciju pripremi hrane i čišćenju izmeta: iz toga zaista ne može izvući osjećaj veličine. Žena mora zajamčiti monotono ponavljanje života u njegovoj slučajnosti i faktičnosti. Stoga je prirodno da i sama ponavlja, ponovno počinje, nikada ne izmišljajući, i da joj vrijeme izgleda kao da se vrti u krug ne vodeći nikamo. Zaokuplja se nikada ništa ne radeći: zato se otuđuje u onome što ima. Ta ovisnost o stvarima, posljedica ovisnosti u kojoj je drže muškarci, objašnjava njezinu opreznu štedljivost, njezinu škrtost. Njezin život nije usmjeren prema ciljevima. Uranja u proizvodnju ili održavanje stvari koje su uvijek tek sredstva: poput hrane, odjeće, nastambe. One su nebitni posrednici između životinjskog života i slobodne egzistencije. Jedina vrijednost koja se veže za nebitno sredstvo je korisnost. Kućanica živi upravo na razini korisnog i sama sebi laska samo da je korisna svojim bližnjima. No nijedan se egzistent ne može zadovoljiti nebitnom ulogom: uskoro sredstva pretvara u ciljeve - kao što na primjer uočavamo među političarima - i vrijednost sredstava postaje u njegovim očima apsolutna vrijednost. Stoga korisnost na domaćičinom nebu nadvisuje istinu, ljepotu, slobodu. I kroz tu svoju perspektivu ona promatra cijeli svijet. Zato također prihvaća aristotelovski moral zlatne sredine, osrednjosti. Kako bismo u njoj pronašli odvažnost, žar, nepristranost, veličinu? Te se osobine pojavljuju samo u slučaju kad se sloboda sunovrati u otvorenu budućnost i izvire onkraj svega zadanoga. Ženu zatvaraju u kuhinju ili u budoar, a čude se što joj je horizont ograničen. Odrežu joj krila, a žale što ne zna letjeti. Neka joj se otvori budućnost i više neće biti prisiljena stajati u sadašnjosti. Svjedočimo istoj nedosljednosti kad se ženu zatvara u granice njezina ja ili njezina doma, a zamjera joj se narcizam i sebičnost sa svime što ih prati: taština, osjetljivost, zloća itd. Ženi se oduzima svaka mogućnost za konkretnu komunikaciju s drugima. Ona u svojem iskustvu ne osjeća ni poziv na solidarnost ni njezinu dobrobit, jer je sasvim posvećena vlastitoj obitelji i izdvojena. Od nje se dakle ne može očekivati da se nadiđe prema općem interesu. Uporno se ograničava na jedino područje koje joj je blisko, gdje može utjecati na stvari i unutar kojega pronalazi neizvjesnu suverenost. Ipak, uzalud joj zatvorena vrata i zamračeni prozori, žena u svojem domu ne nalazi apsolutnu sigurnost. Okružuje je onaj muški svemir koji poštuje izdaleka i u koji se ne usuđuje upustiti. I upravo zato što je nesposobna obujmiti ga tehnikama, sigurnom logikom, artikuliranim znanjima, osjeća se poput djeteta ili urođenika okružena opasnim 430
briana
tajnama. Žena u taj svijet projicira svoju čarobnu koncepciju stvarnosti: tijek stvari čini joj se sudbonosan, a ipak se sve može dogoditi. Slabo razaznaje moguće od nemogućeg, spremna je vjerovati bilo kome. Prima i širi sve glasine, izaziva panike. Čak i u razdobljima mira, žena živi u brizi. Po noći, u polusnu, nepomično ležeći, boji se lica iz noćnih mora što ih poprima stvarnost: tako, ženu osuđenu na pasivnost, na nejasnu budućnost, proganjaju utvare rata, revolucije, gladi, bijede. Kako ne može djelovati, ona se brine. Kad muž i sin kreću u neki pothvat, kad ih ponese neki događaj, oni preuzimaju svoje vlastite rizike: njihovi projekti, upute koje prate iscrtavaju im u tami siguran put. Ali žena se bori u mutnoj noći. »Brine se«, jer ništa ne čini. U mašti sve mogućnosti djeluju jednako stvarno: vlak može iskočiti iz tračnica, operacija može poći po zlu, posao može propasti. Ono što žena uzalud pokušava otkloniti u svojim dugim, tmurnim mozganjima jest utvara njezine vlastite nemoći. Briga odražava ženino nepovjerenje prema danome svijetu. Ako joj se svijet čini ispunjen prijetnjama i spreman potonuti u najcrnje katastrofe, to znači da se ona u svijetu ne osjeća sretnom. Većinu vremena žena se ne miri s pomirenošću sa sudbinom. Dobro zna da ono što trpi, trpi unatoč sebi samoj: ona je žena, a da je za to nisu pitali. Ne usuđuje se pobuniti. Podčinjava se nevoljko. Njezin je stav stalna optužba. Svi oni koji slušaju ženske ispovijesti, liječnici, svećenici, socijalne radnice, znaju da najčešće zvuče kao žalba. među prijateljicama, jadikuju svaka o svojoj nesreći i sve zajedno o nepravednoj sudbini, svijetu i muškarcima općenito. Slobodni pojedinac krivi samoga sebe za svoje neuspjehe, prihvaća odgovornost za njih. No ženi se sve događa kroz druge, drugi su odgovorni za njezine nevolje. Njezin bijesni očaj odbija svaki lijek. Ništa ne vrijedi predlagati rješenja ženi koja je odlučila da se žali: nijedno rješenje ne čini joj se prihvatljivim. Ona želi živjeti svoju situaciju upravo onako kako je živi: u nemoćnom gnjevu. Ako joj se predloži neka promjena, baca ruke u zrak: »Samo mi još to treba!« Žena zna da je njezin problem dublji od izgovora koje za njega pruža i da je jedno rješenje ne može spasiti: krivi cijeli svijet jer je izgrađen bez nje i protiv nje. Od adolescencije i djetinjstva prosvjeduje protiv svojeg položaja. Obećali su joj kompenzacije, uvjerili su je da će joj, ako prepusti svoje mogućnosti muškim rukama, one biti stostruko vraćene i smatra da je obmanuta. Optužuje cijeli muški svijet. Ljutnja je naličje ovisnosti: kad netko da sve, nikada ne dobije dovoljno zauzvrat. Međutim, ona ujedno ima potrebu poštovati muški svijet. Osjećala bi se ugroženom, bez krova nad glavom, kad bi ga u cijelosti osporila: zato usvaja manihejski stav koji joj također nameće njezino kućansko iskustvo. Pojedinac koji djeluje smatra se, jednako kao i drugi, odgovornim za dobro i zlo, zna da određivanje i ostvarivanje ciljeva ovise o njemu. U djelovanju iskušava dvojakost svakoga rješenja. Pravda i nepravda, dobici i gubici nerazmrsivo su povezani. No svatko tko je pasivan isključuje se iz igre i odbija, čak i u mislima, postaviti etička pitanja: dobro se mora ostvariti, a ako se ne ostvari, došlo je do pogreške čije krivce valja kazniti. Poput djeteta, žena si predstavlja dobro i zlo u jednostavnim stereotipima. Manihejstvo ohrabruje duh ukidajući tjeskobu izbora. Odlučiti između zla i manjeg zla, između sadašnje dobrobiti i veće, buduće dobrobiti, sam morati odrediti što je poraz, a što pobjeda, znači preuzeti strašne rizike. Za manihejca žito je jasno odvojeno od kukolja, i kukolj se samo treba iščupati. Prašina presuđuje sama sebi i čistoća je savršena odsutnost prljavštine. Čistiti znači izbaciti otpad i blato. Tako žena misli da »su za sve krivi« Židovi, masoni, boljševici ili vlada. Uvijek je protiv nekoga ili nečega. Među Dreyfusovim protivnicima, žene su bile još žešće od muškaraca. Ne znaju uvijek gdje počiva zao princip, ali od »dobre vlasti« očekuju da ga istjera kao što se iz kuće tjera prašina. Vatrenim golisticama de Gaulle se čini kraljem
431
briana
pometača. Zamišljaju ga kako s peruškom i krpama u ruci riba i lašti da bi napravio »čistu« Francusku. No te se nade uvijek polažu u neizvjesnu budućnost. U međuvremenu zlo nastavlja nagrizati dobro. A kako joj pri ruci nisu Židovi, boljševici, masoni, žena traži odgovornog na kojega se može konkretno rasrditi: muž je izabrana žrtva. Muž utjelovljuje muški svijet, preko njega je muško društvo uzelo ženu u ruke i obmanulo je. On podnosi teret svijeta, i ako stvari krenu po zlu, to je njegova krivnja. Kad se muž navečer vrati kući, žena mu se žali na djecu, na dobavljače, na kućanske poslove, na troškove života, na reumu, na vremenske prilike: i želi da se on osjeća krivim. Često na njega ima posebne zamjerke, ali je prije svega kriv zato što je muškarac. I on može imati svoje bolesti, svoje brige: »To nije isto!« On ima povlasticu koju ona vječito osjeća kao nepravdu. Zanimljivo je da neprijateljstvo koje žena osjeća prema mužu ili ljubavniku nju samo s njima povezuje umjesto da je od njih udaljava. Muškarac koji je počeo mrziti ženu ili ljubavnicu želi od nje pobjeći: no ona želi pri ruci imati čovjeka kojega mrzi da bi on platio. Odabrati optuživanje ne znači odabrati oslobađanje od svojih nesreća nego valjanje u njima. Ženina vrhovna utjeha jest izigravanje mučenice. Život i muškarci su je pobijedili: i sam će taj poraz pretvoriti u pobjedu. Zato će se, kao u djetinjstvu, tako bezbrižno prepustiti mahnitim suzama i scenama. Nedvojbeno zato što joj se život uzdiže na podlozi nemoćne pobune žena toliko lako plače. Svakako fiziološki manje od muškarca može kontrolirati svoj živčani i simpatički sustav. Odgoj ju je naučio da se prepušta: zabrane ovdje igraju veliku ulogu jer su Diderot i Benjamin Constant prolili rijeke suza, dok muškarci više ne plaču otkad im običaji to brane. No posebno je žena uvijek spremna postaviti se malodušno prema svijetu jer ga nikada nije iskreno prihvatila. Muškarac pristaje na svijet. Ni sama nesreća neće promijeniti njegov stav, suočit će se s njom, »neće se dati potući«. Dok je dovoljna jedna smetnja da iznova ženi otkrije neprijateljstvo svemira i nepravdu njezine sudbine. Tada se povlači u svoje najsigurnije utočište: sebe samu. Vlažni tragovi na njezinim obrazima, upaljene oči, opipljiva su prisutnost njezine bolne duše. Nježne prema koži, jedva slane na jeziku, suze su i blago i gorko milovanje. Lice gori pod bujicom mlake vode. Suze su ujedno žalopojka i utjeha, vrućica i umirujuća svježina. Također su vrhovni alibi. Nagle poput nevere, padajući na mahove, poput ciklone, pljuska, proloma oblaka, suze preobražavaju ženu u plačan izvor, u olujno nebo. Njezine oči više ne vide, zastire ih magla: više nisu čak ni pogled, otapaju se u kišu. Oslijepljena, žena se vraća pasivnosti prirodnih stvari. Žele je pobijeđenu: ona uranja u svoj poraz. Tone ravno na dno, utapa se, izmiče muškarcu koji je promatra, nemoćan kao pred vodopadom. On taj postupak smatra nepoštenim, ali ona drži da je borba nepoštena otpočetka jer joj u ruke nisu stavili nijedno učinkovito oružje. Još jedanput žena pribjegava magiji. A činjenica da njezini jecaji uznemiruju muškarca daje joj dodatni razlog da im se prepusti. Ako suze nisu dovoljne da izraze njezinu pobunu, žena će izvoditi scene čija će nesuvisla nasilnost još više smesti muškarca. U nekim sredinama događa se da muškarac pravim udarcima istuče suprugu. U drugima, upravo zato što je snažniji i što je njegova šaka djelotvorno oružje, on si zabranjuje bilo kakvo nasilje. No žena se, poput djeteta, odaje simboličkim ispadima: može se baciti na muškarca, grepsti ga, to su samo geste. No iznad svega se trudi tijelom, kroz živčane napadaje, izraziti odbijanja koja ne može konkretno ostvariti. Žena nije samo zbog fizioloških razloga sklona grčevitim iskazima. Grč je interiorizacija energije koja, bačena prema svijetu, ne uspijeva u njemu uhvatiti nijedan objekt. To je trošenje u prazno svih moći negacije koje izaziva situacija. Majka rijetko ima živčane napadaje pred svojom malom djecom jer ih može tući i kažnjavati: ali pred odraslim sinom, mužem, ljubavnikom, na koje nema utjecaja, žena se prepušta 432
briana
bijesnom očaju. Histerične scene Sofije Tolstoj su znakovite. Zasigurno je jako pogriješila što nikada nije pokušala shvatiti svojega muža i u dnevniku se ne doima ni velikodušnom, ni osjećajnom, ni iskrenom, uopće nam ne djeluje kao mila osoba. No bila ona u krivu ili u pravu, to nimalo ne mijenja užas njezine situacije: cijeloga života samo je, uz stalne optužbe, podnosila bračne odnose, majčinstva, samoću, način života koji joj je nametnuo muž. Kad su nove Tolstojeve odluke pogoršale sukob, osjetila se razoružanom pred neprijateljskom voljom koju je odbijala svom svojom nemoćnom voljom. Bacila se u predstave odbijanja - lažna samoubojstva, lažne bjegove, lažne bolesti itd. mrske njezinoj okolini, a njoj samoj iscrpljujuće: ne vidimo koji drugi izlaz joj se otvarao, jer nije imala nijedan pozitivan razlog da utiša svoju pobunu i nijedan učinkoviti način da je izrazi. Postoji, zaista, jedan izlaz koji se otvara ženi koja je iscrpila odbijanje, to je samoubojstvo. No čini se da ga žena rabi rjeđe od muškarca. Statistike su ovdje vrlo dvosmislene: ako uzmemo u obzir uspjela samoubojstva, mnogo je više muškaraca nego žena koji dižu ruku na sebe, ali su pokušaji samoubojstva češći u žena. Moguće je tako jer se one češće zadovolje predstavama: češće od muškarca igraju na samoubojstvo, ali ga žele rjeđe. Djelomice je tako jer im se nasilni načini gade: gotovo nikad žene ne upotrebljavaju hladno i vatreno oružje. Mnogo se radije utapaju, poput Ofelije, pokazujući srodnost žene s pasivnom i mračnom vodom u kojoj se čini da se život može pasivno rastopiti. Sve u svemu, ovdje susrećemo dvojakost na koju sam već upozorila: ono što mrzi, žena ne pokušava iskreno napustiti. Glumi prekid, ali u konačnici ostaje uz muškarca zbog kojega pati. Hini rastanak sa životom koji je zlostavlja, ali se relativno rijetko uistinu ubije. Žena nije sklona konačnim rješenjima: prosvjeduje protiv muškarca, protiv života, protiv svojega stanja, ali od njih ne bježi. Brojna su ženska ponašanja koja treba protumačiti kao prosvjede. Vidjeli smo da žena često vara svojega muža iz inata, a ne iz užitka. Bit će nepromišljena i rastrošna namjerno, jer je on metodičan i štedljiv. Ženomrsci koji ženu optužuju da »uvijek kasni« misle da joj nedostaje »smisao za točnost«. Zapravo, vidjeli smo koliko se žena poslušno prilagođava vremenskim zahtjevima. Njezina kašnjenja su namjerna. Neke kokete misle da kašnjenjem pojačavaju mušku žudnju i daju veću vrijednost svojoj prisutnosti. No žena ponajprije, namećući muškarcu nekoliko trenutaka čekanja, prosvjeduje protiv onoga dugog čekanja koje je njezin vlastiti život. U nekom je smislu cijela njezina egzistencija čekanje jer je žena zatvorena u limbu imanentnosti, slučajnosti i jer je njezino opravdanje uvijek u tuđim rukama: žena čeka uvažavanje, odobravanje muškaraca, čeka ljubav, čeka zahvalnost i pohvale muža, ljubavnika. Od njih očekuje svoje razloge postojanja, svoju vrijednost i samo svoje biće. Od njih očekuje svoj opstanak. Bilo da u ruci ima čekovnu knjižicu ili da svaki tjedan ili svaki mjesec prima svote koje joj muž dodjeljuje, on mora dobiti plaću, on mora primiti povišicu da bi ona mogla podmiriti račun kod trgovca ili si kupiti novu haljinu. Žena čeka njihovu prisutnost: njezina ekonomska ovisnost stavlja je njima na raspolaganje. Ona je samo element muškoga života, dok je muškarac cijeli njezin život. Muž ima svoje poslove izvan kuće, žena podnosi njegovu odsutnost po cijele dane. Ljubavnik - pa i onaj strastveni odlučivat će o rastancima i susretima s obzirom na svoje obaveze. U krevetu, žena čeka mušku želju, čeka - katkad uznemireno - vlastito zadovoljstvo. Sve što žena može učiniti jest sa zakašnjenjem stići na dogovor koji je odredio ljubavnik, ne biti spremna u vrijeme koje je odredio muž. Time žena pokazuje važnost svojih vlastitih poslova, traži svoju neovisnost, na trenutak ponovno postaje esencijalni subjekt čiju volju drugi pasivno trpi. No to su stidljive osvete. Koliko god bila ustrajna u želji da iznevjeri muškarce, nikada
433
briana
neće nadoknaditi beskonačne sate koje je provela vrebajući, nadajući se, podčinjavajući se muškoj volji. Općenito, iako ugrubo priznaje nadmoćnost muškaraca, prihvaća njihov autoritet, obožava njihove idole, žena će korak po korak osporavati njihovu vladavinu. Iz toga proizlazi slavna »sklonost proturječenju« koju se ženi često zamjera. Kako ne posjeduje autonomno područje, ne može suprotstaviti svoje istine i pozitivne vrijednosti onima koje afirmiraju muškarci; može ih samo nijekati. Njezino je nijekanje više-manje sustavno, ovisno o omjeru poštovanja i ljutnje koje osjeća. No činjenica jest da poznaje sve mane muškog sustava i da ih se žuri prokazati. Žene nemaju zahvat nad muškim svijetom jer ih iskustvo ne uči kako rukovati logikom i tehnikom: obrnuto tome, moć muških sredstava poništava se na granicama ženskog područja. Postoji cijeli predio ljudskog iskustva koji muškarac namjerno odlučuje ignorirati jer ne uspijeva o njemu misliti: žena to iskustvo proživljava. Inženjer, tako precizan pri crtanju svojih projekata, ponaša se kod kuće kao demiurg: dovoljna je jedna riječ i obrok će mu biti poslužen, košulje uštirkane, djeca tiho. Razmnožavanje je jednako brz čin kao Mojsijev udarac štapom. Muškarac se ne čudi tim čudima. Pojam čuda razlikuje se od ideje magije: čudo u racionalno određen svijet unosi radikalni diskontinuitet događaja bez uzroka, o koji se lomi svako mišljenje, dok magične fenomene ujedinjuju tajne sile čije kontinuirano postajanje može usvojiti - ne shvaćajući ga - poslušna svijest. Novorođenče je čudesno ocu demiurgu, magično majci koja je u svojem trbuhu trpjela njegovo zrenje. Muško iskustvo je razumljivo, ali puno rupa, dok je žensko iskustvo, u vlastitim okvirima, nejasno, ali potpuno. Ta nejasnost opterećuje ženu. U njihovim odnosima muškarac joj se čini opušten: ima opuštenost diktatora, generala, sudaca, birokrata, apstraktnih zakona i principa. Zasigurno je to željela reći ona kućanica koje ja jednoga dana sliježući ramenima prošaptala: »Muškarci, oni ne misle!« Kažu još i: »Muškarci, oni ne znaju; ne poznaju život.« Mitu bogomoljke suprotstavljaju simbol bezvrijednog i nesnosnog bumbara. Razumljivo je zašto, iz ove perspektive, žena odbacuje mušku logiku. Ne samo da ta logika ne prodire u njezino iskustvo, nego žena k tome zna da u muškim rukama razum postaje podao oblik nasilja. Kategorične tvrdnje muškarcima služe da je obmanu. Žele je ograničiti na dvojbu: ili se slažeš, ili ne. U ime cijelog sustava prihvaćenih principa, žena se mora složiti: ako se odbije složiti, odbacuje cijeli sustav. Žena si ne može dopustiti takvu sablazan. Nema sredstava za izgradnju drugoga društva: međutim, ne pristaje na postojeće društvo. Na pola puta između pobune i ropstva, žena se nevoljko miri s muškim autoritetom. On je u svakoj prilici mora siliti da prihvati posljedice svoje nesigurne submisije. Muškarac proganja iluziju svojevoljno porobljene partnerice: želi da mu se pokori kao što se pokorava dokazanom teoremu. No žena zna da je muškarac sam izabrao postulate na kojima se zasnivaju njegovi čvrsti zaključci. Dok god ih ona izbjegava dovesti u pitanje, lako će joj začepiti usta. No neće je uvjeriti jer ona naslućuje njihovu proizvoljnost. Zato će je muškarac ljutito optužiti za tvrdoglavost, nelogičnost: ona odbija igrati igru jer zna da je ishod unaprijed namješten. Žena nije sigurna u to da je istina drukčija od onoga što tvrde muškarci: prije prihvaća da nema istine. Ne ispunja je samo životno postajanje nepovjerenjem prema principu identiteta niti joj čarobni fenomeni kojima je okružena ruše pojam uzročnosti: u srži samog muškog svijeta, u sebi, utoliko što pripada tome svijetu, shvaća dvojakost svakog principa, svake vrijednosti, svega što postoji. Žena zna da je muški moral, što se nje tiče, velika obmana. Muškarac joj pompozno zadaje svoj kodeks časti i vrline, ali je
434
briana
potajno poziva da ga prekrši: čak i računa na taj neposluh. Bez nje, cijela bi se ona lijepa fasada iza koje se skriva srušila. Muškarac se spremno poziva na hegelovsku ideju prema kojoj građanin dobiva etičko dostojanstvo transcendirajući se prema univerzalnom: kao poseban pojedinac ima pravo na želju, na užitak. Njegovi odnosi sa ženom stoga se smještaju u slučajno područje gdje se moral više ne primjenjuje, gdje ponašanja nisu važna. S drugim muškarcima, on održava odnose u koje su uključene vrijednosti. On je sloboda koja se suočava s drugim slobodama prema zakonima koje svi univerzalno priznaju. No sa ženom - ona je i stvorena s tom namjerom - muškarac prestaje preuzimati odgovornost za svoju egzistenciju, prepušta se priviđenju bitka-u-sebi, smješta se na neautentičnu razinu. Pokazuje se okrutnim, sadističkim, nasilnim, ili djetinjastim, mazohističkim, kukavnim. Pokušava zadovoljiti svoje opsesije, svoje manije. »Opušta« se, »oslobađa« se u ime prava koja si je stekao u javnom životu. Njegovu ženu često čudi, kao Thérèse Desqueyroux, kontrast između visokoparnosti njegovih riječi, njegovih javnih postupaka i »njegovih strpljivih izuma u tami«. On propovijeda o rastu stanovništva, ali pametno ne želi imati više djece nego što mu odgovara. Uzdiže čedne i vjerne supruge, ali poziva na preljub susjedovu ženu. Vidjeli smo s kolikim licemjerjem muškarci proglašavaju pobačaj zločinom dok svake godine milijun žena muškarci dovedu u situaciju da naprave pobačaj. Vrlo im često muž ili ljubavnik nametnu to rješenje. Osim toga, često prešutno predmnijevaju da će ga žena u slučaju potrebe primijeniti. Otvoreno računaju na to da će žena pristati odgovarati za zločin: njezina je »nemoralnost« nužna za harmoniju moralnog društva koje poštuju muškarci. Najočitiji primjer te dvoličnosti je stav muškarca prema prostituciji: njegova potražnja kreira ponudu. Već sam rekla s kojim ogađenim skepticizmom prostitutke gledaju na uglednu gospodu koji ocrnjuju razvrat općenito, ali pokazuju mnogo popustljivosti prema svojim osobnim slabostima. Svejedno, nastranima i razvratnima smatraju djevojke koje žive od svojih tijela, a ne muškarce koji ih koriste. Jedna anegdota objašnjava takvo stanje uma: potkraj prošloga stoljeća, policija je u jednoj javnoj kući otkrila dvije djevojčice od dvanaest-trinaest godina. Održano je suđenje na kojemu su svjedočile. Govorile su o svojim mušterijama koji su bili važna gospoda. Jedna od njih otvorila je usta da zausti ime. Tužitelj ju je bržebolje prekinuo: »Ne kaljajte ime poštenog čovjeka!« Gospodin odlikovan medaljom Legije časti ostaje pošten čovjek u trenutku kad oduzima djevičanstvo maloj djevojčici. Ima svoje slabosti, ali tko ih nema? Dok malena djevojčica koja nema pristupa etičkom polju univerzalnoga - koja nije ni sudac ni general ni veliki Francuz, nego samo malena djevojčica - kocka sa svojom moralnom vrijednosti u slučajnom polju seksualnosti: ona je nastrana, iskvarena, razvratna, spremna za popravni dom. Muškarac može u bezbroj slučajeva, ne kaljajući svoj uzvišeni lik, zajedno sa ženom činiti radnje koje su za nju porazne. Žena ne shvaća najbolje tu prepredenost; ono što shvaća jest da muškarac ne djeluje u skladu s principima koje oglašava i da od nje traži da ili prekrši. On ne želi ono što tvrdi da želi: a ni ona mu također ne daje ono što se pretvara da mu daje. Ona će biti čedna i vjerna supruga: a krišom će pokleknuti svojim željama. Bit će divna majka: ali će brižno rabiti kontracepciju i po potrebi napraviti pobačaj. Muškarac je formalno osuđuje, to je pravilo igre; ali je potajno zahvalan ovoj ovdje na njezinoj »lakoći«, onoj ondje na njezinoj neplodnosti. Žena ima ulogu onih tajnih agenata koje predaju streljačkom vodu ako se daju uhvatiti, a obaspu nagradama ako uspiju. Na ženi je da na sebe preuzme sav nemoral muškaraca: ne samo prostitutka, već sve žene koje služe kao slivnici blještavim i zdravim palačama u kojima stanuju pošteni ljudi. Kad tim ženama potom govore o dostojanstvu, časti, odanosti, svim uzvišenim muškim vrlinama, ne treba se čuditi što se ne slažu. Osobito se podsmjehuju kad im vrli muškarci zamjeraju proračunatost, glumu, 435
briana
lažljivost:353 one dobro znaju da im ne otvaraju nijedan drugi izlaz. I muškarca »zanimaju« novac, uspjeh, ali on ih može osvojiti svojim radom. Ženi su dodijelili ulogu parazita: svaki parazit nužno iskorištava. Žena treba muškarca da bi dobila ljudsko dostojanstvo, da bi jela, postigla užitak, razmnožavala se. Svoje će koristi postići uslugom seksa. A budući da je zatvaraju u tu funkciju, ona je cijela instrument eksploatacije. Što se laži tiče, osim u slučajevima prostitucije, između nje i njezina zaštitnika nije riječ o iskrenom dogovoru. Muškarac čak i zahtijeva da mu ona igra predstavu: želi da bude Drugo. Ali svaki egzistent, koliko god se žestoko nijekao, ostaje subjekt. On želi da je objekt: ona se pretvara u objekt. U trenutku kada postaje pitak, obavlja slobodno djelovanje. To je njezina izvorna izdaja. I najposlušnija i najpasivnija žena još uvijek je svijest. Da bi se muškarac osjetio prevarenim, katkad je dovoljno da primijeti da ga žena gleda i ocjenjuje kada mu se podaje. Ona bi trebala biti samo ponuđena stvar, plijen. Međutim, on zahtijeva da mu žena i tu stvar preda slobodno: u krevetu je pita osjeća li užitak. Kod kuće, žena treba iskreno priznavati njegovu nadmoćnost i njegove zasluge. U trenutku kad se pokorava, žena dakle treba hiniti neovisnost dok u drugim trenucima aktivno igra predstavu pasivnosti. Žena laže da bi zadržala muškarca koji joj jamči kruh svagdašnji: scene i suze, izljevi ljubavi, živčani napadaji. I također laže da bi izbjegla okrutnost koju iz koristi prihvaća. Muškarac je ohrabruje na predstave koje koriste njegovoj dominaciji i taštini: ona protiv njega okreće svoje moći pretvaranja. Žena tako provodi dvostruko slađu osvetu: jer, varajući muškarca, taži pojedine želje i uživa u tome što ga je ismijala. Supruga i kurtizana lažu glumeći ushite koje ne osjećaju. Zatim s ljubavnikom ili prijateljicama uživaju u lakovjernoj taštini svoje naivčine: »Povrh toga što ništa ne znaju, još žele da se zamaramo stenjući od zadovoljstva«, ogorčeno govore. Ti razgovori sliče razgovorima sluga koji među sobom ogovaraju svoje šefove. Žena ima iste mane kao oni jer je žrtva iste paternalističke opresije. Jednako je cinična jer vidi muškarca od glave do pete kao što sobar vidi svoje gospodare. No jasno je da nijedna od tih osobina nije dokaz izopačene esencije ili izvorne namjere, one odražavaju situaciju. »Dvoličnosti ima svugdje gdje postoji režim prisile«, kaže Fourier. »Zabrana i krijumčarenje nerazdvojivi su u ljubavi kao i u trgovini.« A muškarci toliko dobro znaju da ženine mane odražavaju njezin položaj da, u želji da zadrže spolnu hijerarhiju, u svoje partnerice ohrabruju upravo te osobine koje im dopuštaju da je preziru. Muž ili ljubavnik zasigurno se ljute na mane određene žene s kojom žive, međutim, kad hvale draži ženskosti općenito, smatraju je neodvojivom od tih mana. Ako žena nije prepredena, beskorisna, kukavna, lijena, gubi na zavodljivosti. U Kući lutaka, Helmer objašnjava koliko se muškarac osjeća pravednim, snažnim, punim razumijevanja, popustljivim, kad slaboj ženi oprašta njezine djetinjaste pogreške. Tako se Bernsteinovi muževi - u suradnji s autorom - raznježuju nad kradljivom, lažljivom, preljubničkom ženom. Prilazeći joj popustljivo, odmjeravaju svoju muževnu mudrost. Američki rasisti i francuski kolonizatori također su željeli da se crnac pokaže dugačkih prstiju, lijen, lažljiv: time bi pokazao svoju bezvrijednost, dajući za pravo opresorima. Ako ustrajno biva pošten, odan, smatraju ga teškim karakterom. Ženske mane stoga će se pogoršati jer ih žena neće pokušati suzbiti, nego će ih naprotiv pretvoriti u svoj ukras. Budući da odbacuje logičke principe, moralne imperative, i da je skeptična prema prirodnim zakonima, žena nema smisao za univerzalno. Svijet joj se čini zbrkanim skupom pojedinačnih slučajeva. Zato lakše vjeruje susjedinim naklapanjima nego znanstvenom izlaganju. Dakako da poštuje tiskanu knjigu, ali to poštovanje klizi niz 353
»Sav taj osjetljivi i čedni dojam postupno izgrađen tijekom cijele povijesti ropstva, bez drugog oružja za spas i zaradu osim toga nenamjernog zavodničkog dojma koji čeka svoj trenutak.« Jules Laforgue.
436
briana
napisane stranice ne zahvaćajući njihov sadržaj: s druge strane, anegdota koju joj u nekom redu ili u gostima ispriča neznanac odmah zadobije silan autoritet. U njezinu području, sve je magija. Izvan njega, sve je misterij. Žena ne poznaje kriterij vjerojatnosti. Uvjerava je jedino izravno iskustvo: njezino vlastito ili tuđe, ako ga osoba dovoljno snažno potvrdi. Što se nje tiče, zbog činjenice da se izolirana u svojem domu ne suočava aktivno s drugim ženama, spontano se smatra posebnim slučajem. Uvijek očekuje da sudbina i muškarci u njezinu korist naprave kakvu iznimku. Mnogo više vjeruje u prosvjetljenja koja joj prođu kroz glavu nego u rasuđivanja koja bi vrijedila za sve. Lako prihvaća da joj ih je poslao Bog ili neki tajanstveni duh svijeta. O nekim nesrećama, nezgodama, mirno razmišlja: »To se meni neće dogoditi«; obrnuto, zamišlja si da »će za mene napraviti iznimku«: sklona je posebnim povlasticama. Trgovac će joj odobriti popust, policajac će je propustiti preko reda. Naučena je da precjenjuje vrijednost svojega osmijeha i zaboravili su joj reći da se sve žene smiješe. Nije riječ o tome da se smatra posebnijom od susjede, nego se uopće ne uspoređuje. Iz istog se razloga rijetko događa da je iskustvo opovrgne: ona doživi jedan neuspjeh, doživi drugi, ali ih ne zbraja. Zato žene ne uspijevaju čvrsto izgraditi »protusvijet« iz kojega bi mogle prkositi muškarcima. One sporadično ocrnjuju muškarce općenito, prepričavaju si iskustva iz kreveta i porođaja, prenose horoskope i savjete za ljepotu. No nedostaje im uvjerenja da bi zaista izgradile taj »svijet ljutnje« koji njihove zamjerke traže. Njihov stav prema muškarcu je previše ambivalentan. Muškarac je zapravo dijete, slučajno i ranjivo tijelo, naivac, nesnosni trut, uskogrudni tiranin, egoist, sujetan, ali također i junak osloboditelj, božanstvo koje dijeli vrijednosti. Njegove su želje sirovi nagon, njegovi zagrljaji ponižavajuća dužnost, ali se vatrenost i muževna snaga čine i kao stvaralačka energija. Kad neka žena ushićeno kaže: »To je muškarac!«, ona ujedno misli na seksualnu energiju i društvenu učinkovitost muškarca kojemu se divi: i u jednoj i u drugoj izražava se ista stvaralačka suverenost. Žena ne može zamisliti da veliki umjetnik, veliki poslovni čovjek, general, poglavar nije ujedno i potentan ljubavnik: njegova društvena postignuća uvijek uključuju seksualnu privlačnost. I obrnuto je spremna priznati genijalnost muškarcu koji je zadovoljava. Uostalom, ona ovdje preuzima muški mit. Falus je za Lawrencea i tolike druge ujedno životna energija i ljudska transcendencija. Tako žena užitke postelje može smatrati ujedinjavanjem s duhom svijeta. Budući da muškarcu podiže mistički kult, gubi se i pronalazi u njegovoj slavi. Ovdje se lako uočava proturječje, zahvaljujući pluralnosti pojedinaca koji sudjeluju u muževnosti. Neki od njih - oni čiju slučajnost žena osjeća u svakodnevnom životu - su utjelovljenje ljudske bijede. U drugima se uzdiže veličina muškarca. No žena pristaje čak i na to da se ova dva lika spoje u jedan. Neka je mlađa djevojka, zaljubljena u muškarca kojega je smatrala superiornim, pisala: »Ako postanem slavna, R. će me sigurno oženiti jer će to laskati njegovoj taštini: šepirio bi se šećući se sa mnom, ruku pod ruku.« Svejedno mu se ludo divila. Isti pojedinac u ženinim očima stvarno može biti i škrt, zao, tašt, smiješan, ali i bog: naposljetku, i bogovi imaju svoje slabosti. Prema pojedincu kojega volimo u njegovoj slobodi, u njegovoj ljudskosti, pokazujemo zahtjevnu strogoću koja je naličje autentičnog poštovanja. Dok se žena koja kleči pred svojim muškarcem može do mile volje hvaliti s time da »zna kako s njim baratati«, ona ljubazno laska njegovim »lošim stranama«, a on pritom ne gubi ugled. To je dokaz da ona ne osjeća prijateljstvo prema njegovoj pojedinačnoj osobi, onakvoj kakva se ispunjava u stvarnim postupcima. Slijepo se klanja općoj esenciji u kojoj sudjeluje idol. Muževnost je sveta aura, zadana i nepromjenjiva vrijednost, koja se afirmira usprkos niskostima pojedinca koji je nosi. On se ne broji. Naprotiv, žena koja je ljubomorna na njegovu povlaštenost uživa postavljajući se prema njemu pakosno nadmoćnom. 437
briana
Dvojakost osjećaja koje žena gaji prema muškarcu pronalazimo i u njezinu općenitom stavu prema sebi samoj i prema svijetu. Područje u koje je žena zatvorena okruženo je muškim svijetom. No proganjaju ga mračne sile čije su igračke i sami muškarci. Udruži li se žena s tim magičnim silama, i ona će osvojiti vlast. Društvo porobljava Prirodu, ali Priroda njime dominira. Duh se afirmira onkraj Života. No gasi se ako ga život više ne podupire. Žena se služi ovom dvosmislenošću da bi pripisala više istinitosti vrtu nego gradu, bolesti nego ideji, porođaju nego revoluciji. Silno se trudi ponovno uspostaviti vladavinu zemlje, Majke, o kojoj je sanjao Bachofen, kako bi bila esencijalno naspram neesencijalnog. No budući da je i ona egzistent u kojemu živi transcendencija, može dati vrijednost području u koje je ograničena samo preoblikujući ga: daje mu transcendentnu dimenziju. Muškarac živi u koherentnom svemiru koji je mišljena stvarnost. Žena se bori s magičnom stvarnošću koja se ne da promišljati: iz nje bježi s pomoću misli lišenih stvarnoga sadržaja. Umjesto da prihvati svoju egzistenciju, razmatra na nebu čistu Ideju svoje sudbine, a umjesto da djeluje, u mašti podiže svoj kip. Umjesto da rasuđuje, ona sanja. Odatle proizlazi činjenica da je tako »tjelesna« žena usto tako neprirodna, da tako zemaljska žena može biti tako eterična. Njezin život prolazi u čišćenju lonaca, a čudesan je roman. Robinja muškarca misli da je njegov idol. Ponižena u svojoj puti, uzvišava Ljubav. Budući da je osuđena samo na poznavanje slučajne taktičnosti života, postaje svećenica Ideala. Ova se dvosmislenost pokazuje u načinu na koji žena poima svoje tijelo. Ono je teret: iscrpljeno vrstom, krvareći svaki mjesec, pasivno se množeći, ono za nju nije čisti instrument zauzimanja svijeta nego mutna prisutnost. Ono si ne jamči sa sigurnošću užitak, a zadaje si boli koje ga razdiru. Sadržava prijetnje: žena se osjeća ugroženom u svojoj »unutrašnjosti«. Ženino tijelo je »histerično«, zbog intimne veze endokrinih izlučivanja sa živčanim sustavom i simpatikusom koji upravljaju mišićima i utrobom. Tijelo izražava reakcije koje žena odbija prihvatiti: u jecajima, grčevima, povraćanju, tijelo joj izmiče, izdaje je. Ono je njezina najintimnija istina, ali to je sramotna istina koju ona drži skrivenom. A ipak, tijelo je također i ženin čudesni dvojnik. Zadivljeno ga promatra u zrcalu. Tijelo je obećanje sreće, umjetničko djelo, živi kip. Žena ga oblikuje, ukrašava, izlaže. Kad se nasmiješi zrcalu, zaboravlja svoju tjelesnu slučajnost. U vođenju ljubavi, majčinstvu, njezina se slika poništava. No često se, sanjajući o sebi samoj, čudi što je istodobno ta junakinja i to tijelo. Razmjerno tomu, Priroda ženi nudi dvostruko lice: daje sastojke za goveđu juhu i potiče na mistične izljeve. Postavši kućanicom i majkom, žena se odrekla svojih slobodnih izleta po poljanama i šumama i zamijenila ih radije mirnim uzgojem povrtnjaka, pripitomila je cvijeće i stavila ga u vaze: međutim, i dalje se ushićuje mjesečinom i zalascima sunca. U zemaljskoj flori i fauni, ponajprije vidi hranu i ukrase. No ondje teče snaga koja je velikodušnost i magija. Život nije samo imanentnost i ponavljanje: on je također zasljepljujuće lice svjetlosti. U cvjetnim livadama otkriva se kao Ljepota. Kako je plodnošću svoje utrobe usklađena s prirodom, žena također osjeća da je nosi dah koji pokreće prirodu, koji je duh. I u mjeri u kojoj ostaje nezadovoljna, u kojoj se osjeća neostvarenom i neograničenom poput mlade djevojke, njezina će duša također juriti prema beskonačno dugim cestama, prema horizontima bez granica. Podčinjenoj mužu, djeci, kući, ženi će biti opojno naći se sama, suverena na padini brijega. Više nije supruga, majka, domaćica, nego ljudsko biće. Promatra pasivan svijet: i prisjeća se da je cijela jedna svijest, neumoljiva sloboda. Pred tajnom vode, poletom planinskih vrhunaca, muška se nadmoćnost poništava. Kad žena hoda kroz maglu, kad uroni ruku u rijeku, ne živi za druge, nego za sebe. Žena koja je zadržala svoju neovisnost kroz sve služnosti gorljivo će u Prirodi voljeti svoju vlastitu slobodu. Druge će u prirodi 438
briana
naći jedino izgovor za profinjena ushićenja. I u sumrak će oklijevati između straha da će se prehladiti i duše koja pada u nesvijest. To dvostruko pripadanje tjelesnom svijetu i »poetskom« svijetu definira metafiziku, mudrost, koje više ili manje eksplicitno drži žena. Trudi se spojiti život i transcendenciju. To znači da odbacuje kartezijanizam i sve njemu srodne doktrine. Osjeća se ugodno u naturalizmu sličnom onome stoika ili neoplatonista 16. stoljeća: ne začuđuje da su se žene, s Margaritom od Navarre na čelu, vezale za filozofiju koja je istodobno i tako materijalna i tako duhovna. Društveno manihejka, žena ima dubinsku potrebu biti ontološki optimist: pouke djelovanja joj ne odgovaraju jer joj je zabranjeno djelovati. Ona podnosi dano: zato dano mora biti Dobro. No Dobro koje kao ono Spinozino prepoznajemo razumom, ili kao ono Leibnizovo izračunom, ne može je dotaknuti. Žena zahtijeva dobro koje bi bilo životni Sklad i unutar kojega se ona smješta samom činjenicom da živi. Pojam sklada je jedan od ključeva ženskoga svemira: on podrazumijeva savršenstvo u nepomičnosti, izravno opravdanje svakog elementa počevši od cjeline i njegovo pasivno sudjelovanje u totalitetu. U skladnom svijetu žena tako doseže ono što će muškarac tražiti u djelovanju: utječe na svijet, nužna mu je, surađuje na trijumfu Dobra. Trenuci koje žene smatraju otkrićima su oni u kojima one otkrivaju svoje slaganje sa stvarnošću koja se temelji na miru sa samom sobom. To su oni trenuci blistave sreće koje V. Woolf, u Gospođi Dalloway, u Svjetioniku, i K. Mansfield, u cijelom svojem opusu, dodjeljuju svojim junakinjama kao vrhovnu nagradu. Radost koja je skok slobode rezervirana je za muškarca. Žena poznaje radost kao dojam nasmiješene ispunjenosti.354 Razumljivo je da jednostavan duševni mir može u ženinim očima imati visoku vrijednost jer ona obično živi u napetosti odbijanja, optužbi, zahtjeva. I ne može joj se zamjerati uživanje u lijepom poslijepodnevu ili blagoj večeri. No zabluda je u njima tražiti istinsku definiciju skrivene duše svijeta. Dobro ne postoji; svijet nije sklad i nijedan pojedinac u njemu nema nužno mjesto. Postoji jedno opravdanje, vrhovna naknada, koju je društvo uvijek pokušavalo dodijeliti ženi: religija. Ženama je potrebna religija kao što je potrebna narodu, iz potpuno istih razloga: kad su neki spol ili klasa osuđeni na imanentnost, mora im se ponuditi iluziju transcendencije. Muškarcu koristi to što je Bogu propisao zakone koje sam izmišlja: i posebno zato što prakticira suverenu vlast nad ženom, dobro je što mu ju je povjerilo suvereno biće. Na primjer, kod Židova, muslimana, kršćana, muškarac je gospodar po božanskom pravu: strah od Boga ugušit će u oprimirane žene bilo kakvu natruhu pobune. Može se kladiti na njezinu lakovjernost. Žena prema muškom svemiru usvaja stav poštovanja i vjere. Bog na nebesima čini joj se jedva manje udaljen od nekog ministra, a tajna Postanka pridružuje se tajni električnih centrala. No iznad svega, žena se tako spremno prepušta religiji zato što ona može ispuniti dubinsku potrebu. U modernoj civilizaciji koja pridaje važnost slobodi - čak i ženskoj - religija se mnogo manje doima kao sredstvo prisile nego kao sredstvo obmanjivanja. Od žene se ne traži toliko da u ime Božje prihvati svoju inferiornost, koliko da vjeruje da je, zahvaljujući Bogu, jednaka muškom sizerenu. I samo iskušenje da se pobuni uklonjeno je s tvrdnjom da je nepravda nadjačana. Žena više nije zakinuta za svoju transcendenciju jer će Bogu namijeniti svoju imanentnost. Samo se na nebu ocjenjuju zasluge duša i to ne prema 354
Od gomile tekstova citirat ću sljedeće retke Mabel Dodge gdje prijelaz na globalno viđenje svijeta nije eksplicitan, ali je jasno naviješten: »Bio je to miran jesenski dan, sav u zlatu i grimizu. Frieda i ja smo sortirale voće, sjedeći na zemlji, s gomilom crvenih jabuka oko nas. Trenutačno smo proglasile primirje. Sunce i plodna zemlja grijali su nas i mirisali, a jabuke su bile živi znakovi punoće, mira i obilja. Iz zemlje se prelijevao sok koji je kolao i našim venama, i osjećale smo se vesele, nepobjedive i prepune bogatstva kao voćnjaci. Na jedan tren bile smo ujedinjene u onom osjećaju koji katkad imaju žene, da su savršene, da su potpuno dovoljne samima sebi, što je proizlazio iz našega bogatog i sretnog zdravlja.«
439
briana
njihovim zemaljskim postignućima. Ovdje dolje, prema riječima Dostojevskog, postoje uvijek samo poslovi: jednako je uzaludno laštiti cipele i graditi most. S onu stranu društvenih diskriminacija ponovno je uspostavljena jednakost spolova. Zato se malena djevojčica i adolescentica prepuštaju vjeri s beskonačno većim žarom nego njihova braća. Pogled Boga koji transcendira njegovu transcendenciju ponižava dječaka. Pod tim moćnim skrbništvom on će zauvijek ostati dijete, to je radikalnija kastracija od one kojom misli da mu prijeti očeva egzistencija. Dok »vječna djevojčica« pronalazi svoj spas u tom pogledu koji je preobražava u sestru anđela. On poništava povlasticu penisa. Iskrena vjera puno pomaže djevojčici u izbjegavanju kompleksa manje vrijednosti: ona nije ni muško ni žensko, nego Božje stvorenje. Zato u mnogo velikih svetica nalazimo posve mušku čvrstoću: sveta Brigita, sveta Katarina Sijenska arogantno su nastojale vladati svijetom. Nisu priznavale nijedan muški autoritet. Katarina je čak vrlo strogo usmjeravala svoje poglavare. Ivana Orleanska i sveta Terezija kročile su svojim putem s neustrašivošću koju nijedan muškarac nije nadmašio. Crkva pazi na to da Bog nikada ne dopusti ženama da se povuku iz muškog skrbništva. Svoje zastrašujuće oružje uskraćivanje odrješenja grijeha i izopćenje iz Crkve - povjerila je isključivo muškim rukama. Kako je ustrajala na svojim vizijama, Ivanu Orleansku su spalili na lomači. Međutim, iako je samom Božjom voljom podčinjena muškim zakonima, žena u Njemu nalazi čvrstu zaštitu od muškaraca. Mušku logiku osporavaju misteriji. Muški ponos postaje grijeh, njihov nemir nije samo apsurdan nego i grješan: zašto iznova oblikovati svijet koji je stvorio sam Bog? Pasivnost na koju je žena osuđena posvećena je. Dok uz kamin prebire krunicu, žena zna da je bliža nebu od svojega muža koji trči po političkim sastancima. Da bi spasio svoju dušu, čovjek ne mora ništa raditi, dovoljno je živjeti bez neposluha. Izvršena je sinteza života i duha: majka ne rađa samo tijelo, već Bogu daje dušu. To je uzvišenije djelo od prodiranja u beznačajne tajne atoma. U suradnji s nebeskim ocem žena može odlučno zahtijevati, usprkos muškarcu, slavu svoje ženskosti. Tako Bog ne samo da vraća ženskom spolu općenito njegovo dostojanstvo, nego će svaka žena u nebeskoj odsutnosti pronaći jedinstvenu potporu. Kao ljudska osoba, nema veliku važnost. Ali čim djeluje u ime božanskog nadahnuća, njezina volja postaje sveta. Gospođa Guyon je rekla da je iz bolesti jedne redovnice naučila »što znači zapovijedati s pomoću Riječi i pokoravati se s pomoću iste te Riječi«. Tako pobožna žena kamuflira svoj autoritet u skromnu poslušnost. Kad podiže svoju djecu, upravlja samostanom, vodi dobrotvornu organizaciju, žena je samo poslušno oruđe u nadnaravnim rukama. Ne možeš je ne poslušati, a da ne uvrijediš samoga Boga. Dakako, ni muškarci ne zanemaruju Božju potporu, ali ona nije toliko čvrsta kad se suočavaju sa sebi sličnima koji imaju na nju jednako pravo: sukob se rješava tako što se prenosi na ljudsku razinu. Žena se poziva na božansku volju da bi apsolutno opravdala svoj autoritet onima koji su joj već prirodno podređeni i da bi ga opravdala u svojim vlastitim očima. Ta joj je suradnja toliko korisna jer je ona ponajprije zaokupljena svojim odnosima sa sobom samom - čak i kad ti odnosi zanimaju druge. Samo u tim posve unutarnjim raspravama vrhovna tišina može imati snagu zakona. Zapravo ženi religija služi kao izgovor za zadovoljavanje svojih želja. Frigidna, mazohistička, sadistička, posvećuje se odričući se putenosti, glumeći žrtvu, gušeći oko sebe svaki životni elan. Kad se osakaćuje i poništava, penje se po hijerarhijskoj ljestvici odabranih. Kad muči muža i djecu, uskraćujući im sve zemaljske radosti, ona im priprema prvorazredno mjesto u raju. Margareta iz Cortone, kažu nam njezini pobožni biografi, zlostavljala je svoje dijete »da bi se kaznila jer je griješila«. Davala bi mu jesti tek kad bi nahranila sve prosjake u prolazu. Mržnja prema neželjenom djetetu, vidjeli smo, nije rijetkost: sreća je moći joj se prepustiti u pravedničkom bijesu. Sa svoje se strane žena čiji moral nije strog lako 440
briana
sporazumijeva s Bogom. Sigurnost da će je odrješenje sutra pročistiti od grijeha često pomaže pobožnoj ženi da pobijedi svoje skrupule. Bilo da je odabrala isposništvo ili senzualnost, ponos ili smjernost, briga za spasenje ohrabruje je na prepuštanje njezinu najmilijem užitku: bavljenju sobom. Žena osluškuje pokrete svojega srca, vreba drhtaje svojega tijela, opravdana prisutnošću milosti u njoj kao što je trudnica opravdana prisutnošću svojega ploda. Ne samo da se proučava s blagim oprezom, nego se i ispovijeda svojem dušobrižniku. Nekoć je čak mogla uživati u opojnosti javnih ispovijedi. Kažu da se Margareta iz Cortone da bi se kaznila zbog taštoga čina popela na terasu svoje kuće i počela ispuštati krikove poput žene koja rađa: »Ustanite, stanovnici Cortone, ustanite sa svijećama i fenjerima i izađite da biste čuli grješnicu!« Tada je nabrojila sve svoje grijehe, izvikujući svoj očaj zvijezdama. Tom je bučnom poniznošću zadovoljila želju za ekshibicionizmom koju pokazuje toliko narcisoidnih žena. Religija dopušta ženi ugađanje samoj sebi. Daje joj vodiča, oca, ljubavnika, božanskog skrbnika kojega žena nostalgično treba. Hrani njezina maštanja. Zaokuplja njezine prazne sate. No iznad svega religija potvrđuje svjetski poredak, opravdava pomirenost sa sudbinom noseći nadu o boljoj budućnosti na aseksualnom nebu. Zato su žene i danas tako moćan adut u rukama Crkve. Zato je Crkva toliko neprijateljski raspoložena prema svim mjerama koje bi mogle olakšati žensku emancipaciju. Ženama je potrebna religija: potrebne su žene, »prave žene«, za perpetuiranje religije. Vidimo da se ukupni »karakter« žene, njezina uvjerenja, njezine vrijednosti, njezina mudrost, njezin moral, njezine sklonosti i njezina ponašanja, objašnjavaju njezinim položajem. Činjenica da je ženi uskraćena transcendencija obično joj priječi pristup najvišim ljudskim stavovima: junaštvu, pobuni, hladnokrvnosti, invenciji, stvaranju. No one nisu tako uobičajene ni u muškaraca. Mnogo je muškaraca koji su, poput žene, ograničeni u polju posrednosti, neesencijalnog sredstva. Radnik iz njega bježi političkim djelovanjem koje izražava revolucionarnu volju. No muškarci iz klase koju upravo zovemo »srednjom« u to se polje namjerno smještaju. Poput žene posvećeni ponavljanju svakodnevnih zadataka, otuđeni u banalnim vrijednostima, puni poštovanja prema javnom mnijenju i tražeći na zemlji samo neodređenu udobnost, činovnik, trgovac, birokrat nisu nimalo nadmoćniji od svojih partnerica. Kad kuha, pere, vodi kućanstvo, podiže djecu, žena pokazuje više inicijative i neovisnosti od muškarca podčinjenog naredbama. On cijeloga dana mora slušati svoje nadređene, nositi lažni ovratnik i dokazivati svoj društveni rang. Ona se u ogrtaču može vući po stanu, pjevati, smijati se sa susjedama. Ona djeluje kako joj drago, preuzima na sebe sitne rizike, pokušava učinkovito postići neke rezultate. Ženu mnogo manje od njezina muža opterećuju konvencije i vanjski dojam. Birokratski svemir koji je Kafka, uz ostalo, opisao, taj svijet ceremonija, apsurdnih gesti, postupaka bez cilja, je esencijalno muški svijet. Žena mnogo više prodire u stvarnost. Kad poreda svoje brojeve ili preračuna konzerve sardina u novčanice, muškarac je zahvatio samo apstraktno. Sito dijete u kolijevci, čisto rublje, pečenje, opipljivija su dobra. Međutim, upravo zato što u konkretnom slijeđenju tih ciljeva žena doživljava njihovu slučajnost - i u skladu s tim svoju vlastitu slučajnost često se događa da se u njima ne otuđuje: ostaje dostupna. Muški su pothvati ujedno i projekti i bjegovi: on dopušta da ga karijera i njegova ličnost pojedu. Obično je važan, ozbiljan. Osporavajući mušku logiku i moral, žena ne upada u te zamke. To je ono što je Stendhal toliko volio kod žene. Ona s ponosom ne izbjegava dvojakost svojega položaja. Ne skriva se pod maskom ljudskog dostojanstva. S većom iskrenošću otkriva svoje nesređene misli, svoje spontane osjećaje i reakcije. Zato je razgovor u kojem ona sudjeluje mnogo zanimljiviji od razgovora njezina muža, čim progovara u vlastito ime, a ne kao odana polovica svojega gospodara. On izgovara takozvane opće istine, to jest 441
briana
riječi, rečenice koje nalazimo u stupcima njegovih novina ili u stručnim knjigama. Ona odaje ograničeno, ali konkretno iskustvo. Slavna »ženska senzibilnost« temelji se malo na mitu, a malo na predstavi. No ipak je činjenica da je žena pažljivija od muškarca prema sebi samoj i prema svijetu. Seksualno gledajući, žena živi u gruboj muškoj klimi: nadoknađuje to sklonošću prema »lijepim stvarima«, što može stvoriti sladunjavost, ali i tankoćutnost. Kako je njezino područje ograničeno, predmeti koje doseže čine joj se dragocjenima: kako ih ne zatvara ni u koncepte ni u projekte, otkriva njihova bogatstva. Ženina želja za bijegom odražava se u njezinoj sklonosti slavljima: oduševljava se bezrazložnoj kiti cvijeća, torti, lijepo postavljenom stolu, voli pretvoriti prazninu svojega slobodnog vremena u velikodušan dar. Kako voli smijeh, pjesmu, nakit, ukrase, spremna je prihvatiti i sve što treperi oko nje: ulični ili nebeski prizor. Poziv u goste ili izlazak otvaraju joj nove vidike. Muškarac vrlo često odbija sudjelovati u tim užicima. Kad on uđe u kuću, veseli glasovi se utišaju, žene iz obitelji poprime dosadan i pristojan izgled kakav se od njih očekuje. Iz svoje samoće i odvojenosti žena izvlači smisao posebnosti svojega života: prošlost, smrt, protjecanje vremena ona doživljava intimnije od muškarca. Zanima se za pustolovine svojega srca, svojega tijela, svojega duha jer zna da joj je to jedina sudbina na ovoj zemlji. Također, zato što je pasivna, žena trpi stvarnost koja je preplavljuje mnogo strastvenije i dirljivije nego osobu koja je zaokupljena nekom ambicijom ili zanimanjem. Žena ima i slobodnog vremena i sklonosti prepustiti se svojim emocijama, proučavati svoje doživljaje i izvlačiti iz njih smisao. Kad joj se mašta ne gubi u uzaludnim snovima, postaje suosjećanje: žena pokušava shvatiti druge u njihovoj posebnosti i rekreirati je u sebi. Sposobna se je istinski poistovjetiti sa svojim mužem ili ljubavnikom: čini svojima njegove projekte, brige, na način koji on ne bi znao oponašati. Žena pridaje svoju pomnu pažnju cijelom svijetu. Svijet joj se doima poput zagonetke: svako biće, svaki predmet može biti odgovor. Ona pohlepno ispituje. Kako žena stari, njezino se razočarano očekivanje pretvara u ironiju i u često sočan cinizam. Odbacuje muške obmane, vidi slučajno, apsurdno i bezrazložno naličje veličanstvene građevine koju su izgradili muškarci. Njezina joj ovisnost zabranjuje ravnodušnost, ali katkad iz odanosti koja joj je nametnuta crpi istinsku velikodušnost. Zaboravlja sebe u korist muža, ljubavnika, djeteta, prestaje misliti na sebe, cijela je žrtva, dar. Kako nije dobro prilagođena društvu muškaraca, često mora sama izmišljati svoja ponašanja. Manje se može zadovoljiti banalnim uputama, klišejima. Ako pokazuje dobru volju, u njoj postoji uznemirenost bliža autentičnosti nego što je to važna samouvjerenost njezina supruga. Žena će, međutim, imati tu prednost s obzirom na muškarca pod uvjetom da odbaci obmane koje joj on nudi. U višim klasama, žene postaju gorljive suradnice svojih gospodara jer se žele okoristiti blagodatima koje oni jamče. Vidjeli smo da građanke iz više srednje klase, aristokratkinje uvijek brane interese vlastite klase još ustrajnije od svojih supruga: one ne oklijevaju supruzima do kraja žrtvovati svoju autonomiju ljudskog bića. One u sebi zaguše svaku misao, svaki kritički sud, svaki spontani elan. Kao papige ponavljaju prihvaćena mišljenja, stapaju se s idealom koji im muški kod nameće. U njihovim srcima, čak i na licima, nema ni traga iskrenosti. Domaćica pronalazi neovisnost u kućnom radu, u brizi za djecu: ona iz toga crpi ograničeno, ali konkretno iskustvo. Ona »koju služe« nema više nikakva utjecaja na svijet. Živi u snovima i apstrakcijama, u praznini. Ne zna domet ideja koje izražava. Riječi koje izgovara izgubile su u njezinim ustima sav svoj smisao. Bankar, industrijalac, katkad čak i general preuzimaju na sebe rizike, prihvaćaju umor i brige. Kupuju svoje povlastice nepoštenom trgovinom, ali barem plaćaju sa svojim osobama. Njihove supruge, naprotiv, za sve što primaju ne daju ništa, ne čine ništa. I vjeruju slijepom vjerom u svoja nezastariva prava.
442
briana
Njihova tašta arogancija, njihova krajnja nesposobnost i njihovo tvrdoglavo neznanje od tih žena čine najbeskorisnija i najbezvrjednija bića koja je ljudska vrsta ikad proizvela. Jednako je, dakle, apsurdno govoriti o »ženi« općenito« kao i o vječnom »muškarcu«. I razumijemo zašto su sve usporedbe u kojima nastojimo odlučiti je li žena superiorna, inferiorna ili jednaka muškarcu uzalud: njihovi su položaji iz temelja drukčiji. Suočimo li same te položaje, očigledno je da je muškarčev položaj beskrajno poželjniji, to jest on ima mnogo više konkretnih mogućnosti da u svijet projicira svoju slobodu. Iz toga nužno proizlazi da muška ostvarenja daleko premašuju ona ženska: ženi je gotovo zabranjeno da išta radi. No uspoređivati koliko se muškarci i žene, u svojim okvirima, služe slobodom, pokušaj je a priori lišen smisla, upravo stoga što se njome služe slobodno. U različitim oblicima zamke loše vjere, obmane ozbiljnosti vrebaju i jedne i druge. Sloboda je potpuna u svakome. Jedino zbog činjenice da je u ženi sloboda i dalje apstraktna i prazna, ona se može autentično prihvatiti samo kroz pobunu: to je jedini put otvoren onima koji nemaju mogućnosti ništa izgraditi. Oni trebaju odbaciti ograničenja svojega položaja i pokušati si otvoriti putove budućnosti. Rezignacija je samo odustajanje i bijeg. Za ženu nema drugoga izlaza nego raditi na svojem oslobađanju. To oslobođenje može biti samo kolektivno, i prije svega zahtijeva da se završi ekonomska evolucija ženske sudbine. No bilo je i još ima brojnih žena koje same pokušavaju ostvariti svoje individualni spas. One nastoje opravdati svoju egzistenciju unutar svoje imanentnosti, to jest ostvariti transcendenciju u imanentnosti. Taj krajnji napor - katkad smiješan, često dirljiv - zarobljene žene da pretvori svoj zatvor u nebo slave, svoje ropstvo u suverenu slobodu, nalazimo u narcisoidne žene, zaljubljene žene i mističarke.
443
briana
Treći dio
OPRAVDANJA
444
briana
Jedanaesto poglavlje Narcisoidna žena Katkad se tvrdilo da je narcizam temeljni stav svake žene.355 No prekomjernim širenjem toga pojma upropaštavamo ga kao što je La Rochefoucauld upropastio pojam egoizma. U biti, narcizam je dobro definiran proces otuđenja: ja je postavljeno kao apsolutni cilj i subjekt bježi u njega. U žene susrećemo mnoge druge stavove, autentične i neautentične, a neke od njih već smo proučili. Istina je međutim da okolnosti pozivaju ženu više od muškarca da se okrene prema sebi i posveti si svoju ljubav. Svaka ljubav zahtijeva dvojnost subjekta i objekta. Ženu u narcizam vode dva istosmjerna puta. Kao subjekt, žena se osjeća frustrirano. Već je kao djevojčica bila zakinuta za alter ego koji dječaku predstavlja penis. Kasnije, njezina je agresivna seksualnost ostala nezadovoljena. I, što je mnogo važnije, muške su joj aktivnosti zabranjene. Žena ima posla, ali ništa ne radi. Kroz svoje funkcije supruge, majke, kućanice, nije priznata kao pojedinac. Muškarčeva je istina u kućama koje gradi, šumama koje krči, bolesnicima koje liječi. Kako se ne može ostvariti u projektima i ciljevima, žena će se silno truditi shvatiti u imanentnosti svoje osobe. Parodirajući Sieyesove riječi, Marie Bashkirtseff je napisala: »Tko sam? Ništa. Što bih htjela biti? Sve.« Brojne žene, upravo zato što nisu ništa, čvrsto ograničavaju svoje interese na njihovo jedino ja, hipertrofiraju ga toliko da se stopi sa Svim. »Ja sam svoja vlastita junakinja«, govorila je još Marie Bashkirtseff. Muškarac koji djeluje nužno se procjenjuje. Žena, neučinkovita i odvojena, ne može se ni situirati ni ocijeniti svoje sposobnosti. Daje si suverenu važnost jer joj nijedan važan objekt nije dostupan. Ako se žena može tako nuditi svojim vlastitim željama, to je stoga što se od djetinjstva sebi samoj činila kao objekt. Odgoj ju je ohrabrivao da se otuđi u cijelom svojem tijelu, pubertet joj je otkrio to tijelo kao pasivno i poželjno. Ono je stvar koju može dodirnuti rukama, koju uzbuđuju saten i baršun i koju može promatrati pogledom ljubavnika. Događa se da se pri samozadovoljavanju žena podvoji u muški subjekt i ženski objekt. Tako si je Irène, čiji je slučaj proučavao Dalbiez,356 govorila: »Voljet ću se« ili strastvenije »Imat ću se« ili na vrhuncu strasti »Oplodit ću se«. Marie Bashkirtseff je također istodobno subjekt i objekt kad piše: »Ipak je šteta što mi nitko ne vidi ruke i poprsje, svu tu svježinu i svu tu mladost.« Zapravo nije moguće za sebe zaista biti drugo i shvaćati se pri jasnoj svijesti kao objekt. Podvojenost je samo mašta. Lutka je ta koja djetetu materijalizira taj san. Djevojčica se u njoj prepoznaje konkretnije nego u vlastitu tijelu jer su odvojene.
355
Usp. Helen Deutsch, Psychology of Women. La Psychanalyse. U djetinjstvu je Irène voljela mokriti kao dječaci. U mašti se često vidi u liku ondine, što potvrđuje zamisli Havelocka Ellisa o odnosu između narcizma i onoga što on naziva »ondinizmom«, to jest neke vrste urinarne erotike. 356
445
briana
Potrebu da se bude dvoje kako bi se između sebe i sebe uspostavio nježan dijalog izrazila je gospođa de Noailles u Le Livre de ma vie (Knjizi mojeg života). Voljela sam lutke, njihovoj sam nepomičnosti davala živahnost svoje vlastite egzistencije. Ne bih mogla zaspati u toplini pokrivača, a da i one nisu obavijene vunom i paperjem... Sanjala sam o pravom uživanju u čistoj podvojenoj samoći... Tu potrebu da ostanem netaknuta, da budem dvaput ja sama, u ranom sam djetinjstvu pohlepno osjećala... Ah, koliko sam u tragičnim trenucima kad je moja sanjarska blagost bila igračka uvredljivih suza priželjkivala da je uz mene još jedna mala Anna koja bi bacila ruke oko mojega vrata, koja bi me tješila, shvaćala... Tijekom života našla sam je u svojem srcu i čvrsto je držala: pomogla mi je ne utjehom kojoj sam se nadala, nego mi je dala hrabrosti. Adolescentica ostavi na miru svoje lutke. No ženi će cijeloga života magija zrcala moćno pomagati u njezinu naporu da se napusti i ponovno vrati sebi. Rank je rasvijetlio vezu između zrcala i dvojnika u mitovima i snovima. Naročito se u slučaju žene odraz može poistovjetiti s ja. Muška ljepota je znak transcendencije, ženska ljepota posjeduje pasivnost imanentnosti: samo je druga stvorena da zaustavi pogled i zato može uletjeti u nepomičnu zamku zrcala. Muškarac koji se osjeća i želi biti aktivnost, subjektivnost, ne prepoznaje se u svojoj zamrznutoj slici. Ona mu uopće nije privlačna, jer mu se muško tijelo ne čini predmetom želje. S druge strane, žena koja zna da je i koja se pretvara u objekt zaista vjeruje da se vidi u zrcalu: pasivan i dan, odraz je poput nje same - stvar. A kako žena žudi za ženskom puti, za svojom puti, svojim divljenjem i željom pokreće inertne vrline koje uočava. Gospođa de Noailles, koja se u to razumjela, povjerava nam: Manje sam bila tašta u vezi s umom, koji je bio toliko živ da ga nisam dovodila u pitanje, nego u vezi sa slikom koju je odražavalo često posjećivano zrcalo... Samo tjelesni užitak u potpunosti zadovoljava dušu. Pojam »tjelesnog užitka« ovdje je nejasan i neprikladan. Dušu zadovoljava to što je promatrano lice ovdje, danas, dano, neosporno, dok se um mora dokazati. Cijela budućnost se skupila u toj površini svjetlosti čiji okvir čini jedan svemir. Izvan tih uskih granica, stvari su tek neuredan kaos. Svijet je sveden na taj komad stakla na kojem se presijava jedna slika: Jedina. Svaka žena uronjena u svoj odraz vlada prostorom i vremenom, sama i suverena. Ima sva prava na muškarce, na bogatstvo, na slavu, na pohotu. Marie Bashkirtseff je bila toliko opijena svojom ljepotom da ju je željela ovjekovječiti u neuništivom mramoru. Tako bi samu sebe predodredila za besmrtnost: Po povratku se svlačim, skidam se gola i ostajem zapanjena ljepotom svoga tijela kao da ga nikada prije nisam vidjela. Trebalo bi napraviti moj kip, ali kako? Bez udaje to je gotovo nemoguće. A obavezno bi trebalo, samo ću se poružniti, pokvariti... Moram naći muža, pa bilo to samo zato da dade napraviti moj kip. Cecile Sorel ovako opisuje svoje pripremanje za ljubavni sastanak: 446
briana
Stojim pred zrcalom. Htjela bih biti ljepša. Borim se sa svojom lavovskom grivom. Iskre frcaju pod mojom četkom. Glava mi je sunce usred vlasi podignutih poput zlatnih zraka. Također se sjećam neke mlade djevojke koju sam jednoga jutra vidjela u toaletu kafića. U ruci je držala ružu i djelovala je pomalo pijano. Primicala je usne zrcalu kao da želi popiti svoju sliku i šaptala smiješeći se: »Divna, mislim da sam divna.« Ujedno i svećenica i idol, narcisoidna žena lebdi ovjenčana slavom posred vječnosti, a s druge strane oblaka, obožavaju je stvorenja na koljenima: ona je Bog koji promatra samoga sebe. »Ja se volim, ja sam svoj Bog!«, govorila je gospođa Mejerowsky. Postati Bog znači postići nemoguću sintezu u-sebi i za-sebe: trenuci u kojima pojedinac zamišlja da je u tome uspio za njega su povlašteni trenuci sreće, uzbuđenja, ispunjenosti. S devetnaest godina Raymond Roussel je jednoga dana oko svoje glave osjetio auru slave: nikada se od toga nije oporavio. Mlada djevojka koja je u dubini zrcala, u svojem vlastitom obličju, vidjela ljepotu, želju, ljubav, sreću - nadahnute, vjeruje ona, njezinom vlastitom sviješću pokušavat će cijeloga života crpiti obećanja toga zasljepljujućeg otkrića. »Tebe volim«, povjerava jedan dan Marie Bashkirtseff svojem odrazu. Drugi dan piše: »Toliko se volim, toliko se usrećujem da sam na večeri bila kao luda.« Čak i kad žena nije besprijekorno lijepa, vidjet će kako joj se na licu odražavaju posebna bogatstva njezine duše i to će biti dovoljno da je omami. U romanu u kojem se oslikala u liku Valerie, gospođa Krudener se ovako opisuje: Ona ima nešto posebno što još nisam vidjela ni na jednoj ženi. Neka druga bi mogla imati isto toliko dražesti i mnogo više ljepote, a ne biti joj ni do koljena. Možda joj se ne dive, ali ima nešto idealno i dopadljivo zbog čega se moraju njome baviti. Čovjek bi pomislio, kad je vidi onako nježnu i vitku, da je misao... Ne treba se čuditi što čak i manje sretne žene katkad mogu doživjeti ekstazu pred zrcalom: uzbuđuje ih sama činjenica da su tjelesna stvar koja je ovdje. Njih, kao i muškarce, može zapanjiti čista velikodušnost mlade ženske puti. A budući da se shvaćaju kao jedinstveni subjekt, s malo loše vjere podarit će svojim specifičnim svojstvima jedinstveni šarm. Na svojem licu ili tijelu otkrit će neku dražesnu, rijetku, zanimljivu crtu. Smatrat će se lijepima zbog same činjenice da se osjećaju ženama. Uostalom, zrcalo, iako je povlašteno, nije jedini instrument podvajanja. U unutarnjem dijalogu svatko može pokušati stvoriti si brata blizanca. Budući da je najveći dio dana sama i da se dosađuje s kućanskim obavezama, žena si u mašti može oblikovati vlastiti lik. Kao mlada djevojka, sanjala je o budućnosti. Zatvorena u beskonačnoj sadašnjosti, pripovijeda si svoju priču. Uljepšava je tako što u nju uvodi estetski red, i prije svoje smrti pretvarajući svoj slučajan život u sudbinu. Poznato je na primjer koliko su žene vezane za svoje uspomene iz djetinjstva. Ženska književnost svjedoči tomu. Djetinjstvo uglavnom u muškim autobiografijama zauzima sporedno mjesto. Žene se naprotiv često zaustavljaju na prepričavanju svojih prvih godina. One su povlaštena materija njihovih romana i priča. Žena koja prepričava svoj život nekoj prijateljici ili ljubavniku, gotovo sve priče započinje riječima: »Kad sam bila mala...« Žene osjećaju nostalgiju za tim razdobljem. To je stoga što su tada nad 447
briana
sobom osjećale dobronamjernu i silnu očevu ruku, a pritom uživale u radostima neovisnosti. Kako su ih štitili i opravdavali odrasli, bile su autonomni pojedinci pred kojima se otvarala slobodna budućnost: dok su sada nesavršeno zaštićene brakom i ljubavlju i postale su sluškinje ili objekti, zarobljene u sadašnjosti. Vladale su svijetom, dan za danom ga osvajale, a sada su odvojene od svemira, osuđene na imanentnost i ponavljanje. Osjećaju da su propale. No najviše ih boli činjenica da ih je pojela općenitost: one su supruga, majka, kućanica, žena među milijunima drugih. Kad su bile djeca, svaka je naprotiv živjela svoju sudbinu na jedinstven način. Nije znala ništa o sličnostima koje postoje između njezina upoznavanja svijeta i onoga njezinih prijateljica. Roditelji, učitelji, prijateljice su prepoznavali djevojčicu u njezinoj individualnosti, smatrala je da je neusporediva s bilo kojom drugom, jedinstvena, predodređena za jedinstvene mogućnosti. Žena se ganuto okreće toj mlađoj sestri čije se slobode, zahtjeva i suverenosti odrekla i koju je više-manje izdala. Žena koja je postala žali za tim ljudskim bićem koje je bila. Pokušava u dubini sebe pronaći to mrtvo dijete. »Mala djevojčica«: te riječi je pogađaju, ali još više ove: »smiješna mala djevojčica«, koje oživljavaju izgubljenu originalnost. Žena se ne zaustavlja na divljenju tom tako iznimnom djetinjstvu izdaleka: pokušava ga u sebi oživjeti. Nastoji se uvjeriti da su njezini ukusi, ideje i osjećaji zadržali neobičnu svježinu. Zbunjena, istražujući prazninu, igrajući se pritom s ogrlicom ili vrteći prsten, ona šapće: »To je smiješno... takva sam vam ja... Zamislite: voda me opčinjava... Oh, ja, ja sam luda za selom.« Svaka sklonost ispada ekscentričnost, svako mišljenje prkošenje svijetu. Dorothy Parker je prenijela iz života tu tako raširenu osobinu. Ovako opisuje gospođu Weldon: Voljela je o sebi misliti kao o osobi za koju bi cvijeće raslo, koja, ako želi biti zaista sretna, mora biti okružena cvijećem... U malim provalama povjeravanja govorila je ljudima da voli cvijeće. Gotovo kao da se pomalo ispričavala izgovarajući svoje nježno priznanje, kao da je preklinjala slušatelja da ne smatra njezinu sklonost previše čudnovatom. Činilo se kao da očekuje da će se slušatelj prenuti, zapanjiti nad njezinim riječima, i povikati: »Ma nemojte! Stvarno, što ćemo sve saznati!« Ispovijedala se pomalo i o drugim sklonostima... uvijek s pomalo oklijevanja, kao da je razumljivo oprezna u ogoljivanju svojega srca, govorila bi o svojoj ljubavi prema boji, selu, dobrom provodu, stvarno zanimljivoj predstavi, finim materijalima, dobro skrojenoj odjeći, i suncu. No najčešće je otkrivala da obožava cvijeće. Izgleda da je smatrala da je to, više od ostalih naklonosti, odvaja od običnih ljudi. Žena rado pokušava potvrditi te analize svojim ponašanjem. Odabire jednu boju: »Zeleno, to je moja boja.« Ima omiljeni cvijet, parfem, glazbenika, praznovjerja i manije s kojima postupa s poštovanjem. I ne treba biti lijepa da bi izrazila svoju osobnost kroz odjeću i unutarnje uređenje. Lik koji portretira više je ili manje suvisao i originalan već prema njezinoj inteligenciji, upornosti i dubini njezina otuđenja. Neke žene samo nasumce pomiješaju nekoliko raštrkanih i nejasnih osobina, dok druge sustavno grade lik čiju ulogu dosljedno igraju: već smo rekli da žena teško razlučuje tu igru od stvarnosti. Oko te junakinje život se organizira u tužan ili bajkovit, uvijek pomalo čudan roman. Katkad je to roman koji je već napisan. Ne znam koliko mi je mladih djevojaka reklo da se prepoznaje u liku Judy iz Dusty Answer. Sjećam se neke vrlo ružne stare 448
briana
gospođe koja je znala govoriti: »Čitajte Ljiljan u dolu: to je moja priča«. Kao dijete sam sa smjernim zaprepaštenjem promatrala taj ocvali ljiljan. Druge žene šapuću neodređenije: »Moj život je pravi roman.« Nad njima je sretna ili kobna zvijezda. »Tako nešto događa se samo meni«, kažu. Prati ih peh ili im se smiješi sreća: u svakom slučaju, imaju sudbinu. Cecile Sorel piše, s onom naivnošću od koje se ne rastaje duž cijelih svojih Sjećanja: »Tako sam zakoračila u svijet. Moji prvi prijatelji bili su genij i ljepota.« A u Knjizi mojeg života koja je nevjerojatan narcistički spomenik, Anna de Noailles piše: Jednoga su dana guvernante nestale: sudbina je zauzela njihovo mjesto. Zlostavljala je moćno i slabo stvorenje koliko ga je i usrećivala, sačuvala ga je od brodoloma gdje se činilo kao borbena Ofelija koja spašava svoje cvijeće i stalno podiže glas. Sudbina je tražila od stvorenja da se nada da je ono posljednje obećanje zaista točno: Grci iskorištavaju smrt. Kao primjer narcističke književnosti valja citirati i sljedeći odlomak: Od krupne djevojčice kakva sam bila, s nježnim ali zaobljenim udovima i rumenim obrazima, poprimila sam krhkiji, sumorniji fizički izgled koji je od mene učinio dirljivu adolescenticu, usprkos izvoru života koji može izbiti iz moje pustinje, moje gladi, iz mojih kratkotrajnih i tajanstvenih smrti jednako čudno kao iz Mojsijeve stijene. Neću hvaliti svoju hrabrost kako bih mogla. Ona je dio mojih snaga, moje sreće. Mogla bih je opisati kao što netko kaže: imam zelene oči, crnu kosu, malenu i snažnu ruku... I ove retke: Danas smijem priznati da sam, uz potporu duše i njezina dara za sklad, živjela po zvuku svojega glasa. U nedostatku ljepote, briljantnosti i sreće, žena će si izabrati lik žrtve. Uporno će utjelovljivati mater dolorosa, neshvaćenu suprugu, u svojim će očima biti »najnesretnija žena na svijetu«. To je slučaj melankolične žene koju opisuje Stekel:357 Svake godine o Božiću, gđa H. W., blijeda, odjevena u tamne boje, dolazi k meni žaliti se na svoju sudbinu. Pripovijeda tužnu priču lijući pritom suze. Promašen život, upropašten brak! Kad je prvi put došla, bio sam ganut do suza i spreman plakati s njom... U međuvremenu su prošle dvije duge godine i ona još uvijek živi u svojim porušenim nadama oplakujući svoj izgubljen život. Njezino lice odaje prve simptome propadanja, što joj daje još jedan razlog za žaljenje. »Što nastade od mene, čijoj su se ljepoti toliko divili!« Žalopojki je sve više, a očaj sve gori jer svi njezini prijatelji znaju za njezinu nesretnu sudbinu. Svima dosađuje sa svojim jadikovkama... Za nju je to još jedna prilika da se osjeća nesretnom, samom i neshvaćenom. Više nije bilo izlaza iz tog labirinta boli... Ta je žena uživala u svojoj tragičnoj ulozi. 357
La Feme frigide.
449
briana
Doslovno se opijala mišlju da je najnesretnija žena na svijetu. Svi napori da je se natjera da sudjeluje u aktivnom životu propali su. Zajednička osobina mlade gospođe Weldon, veličanstvene Anne de Noailles, Stekelove nesretne pacijentice i mnoštva žena obilježenih iznimnom sudbinom jest da se osjećaju neshvaćenima. Njihova okolina ne shvaća - ili nedovoljno shvaća - njihovu posebnost. To neshvaćanje ili ravnodušnost drugih prevode si pozitivnom mišlju da u sebi nose tajnu. Činjenica jest da je mnogo tih žena u tišini pokopalo epizode iz djetinjstva i mladosti koje su im bile veoma važne. Znaju da se njihova službena biografija ne poklapa s njihovom stvarnom pričom. No ponajprije, kako se nije ostvarila u njezinu životu, omiljena junakinja narcisoidne žene ostaje samo lik iz mašte. Jedinstvenost joj nije dao konkretan svijet: ona je skriveni princip, vrsta »sile«, »vrline« nejasna kao flogiston. Žena vjeruje u njezinu prisutnost, ali ako bi je željela otkriti drugima, jednako bi se sramila kao psihasteničar koji se trudi priznati nepostojeće zločine. U oba slučaja, »tajna« se svodi na prazno uvjerenje da u dubini sebe posjeduju ključ koji može dešifrirati i opravdati osjećaje i ponašanja. Psihasteničarima njihova abulija i inercija daju tu iluziju. I budući da se ne može izraziti u svakodnevnom djelovanju, žena također vjeruje da u njoj postoji neopisiva tajna: čuveni mit o ženskoj tajanstvenosti je u tome potiče i zauzvrat biva potvrđen. Puna nepoznatih blaga, bilo da je rođena pod sretnom ili nesretnom zvijezdom, žena u vlastitim očima zadobiva bitnost tragičnih junaka kojima upravlja sudbina. Čitav njezin život pretvara se u svetu dramu. Pod svečano odabranom haljom uzdižu se istodobno svećenica odjevena u sveto ruho i idol kojega su ukrasile vjerne ruke, ponuđen pobožnom obožavanju. Njezina unutrašnjost postaje hram u kojem se odvija njezin kult. Marie Bashkirtseff jednaku pažnju pridaje svojem okruženju i svojim haljinama: Blizu radnog stola, staromodni naslonjač, tako da, kad netko uđe, moram napraviti samo mali korak s tog naslonjača da bih se našla među ljudima... Pokraj pedantnog stola s knjigama u pozadini, između slika i biljaka, i s nogama i stopalima na vidjelu umjesto da sam prerezana napola tim crnim drvetom kao nekoć. Iznad divana obješene su dvije mandoline i gitara. Usred toga zamislite jednu mladu plavokosu djevojku bijele puti, sa sasvim malim i tankim rukama, prošaranim plavim venama. Kad se šepiri po salonima, kad se prepušta ljubavnikovim rukama, žena obavlja svoju misiju: ona je Venera koja svijetu dijeli blaga svoje ljepote. Kad je razbila staklo na Bibovoj karikaturi, Cecile Sorel nije branila sebe samu, nego Ljepotu. U njezinim Sjećanjima vidimo da je u svim trenucima svojega života pozivala smrtnike na štovanje Umjetnosti. Slično se opisuje i Isadora Duncan: Nakon nastupa, u svojoj tunici i s frizurom ovjenčanom ružama, bila bih tako lijepa! Zašto ne uživati u toj ljepoti?... Muškarac koji cijeloga dana radi svojim mozgom... zašto ga te lijepe ruke ne bi obuhvatile, a on našao utjehu za svoju bol i nekoliko sati ljepote i zaborava?
450
briana
Velikodušnost narcisoidne žene ide njoj samoj u korist: u zadivljenim pogledima drugih, bolje nego u zrcalima, vidi svoju dvojnicu ovjenčanu slavom. U nedostatku ljubazne publike, ona otvara srce ispovjedniku, liječniku, psihoanalitičaru. Savjetovat će se s gatarama, vidjelicama. »Nije da vjerujem u to«, rekla je jedna starleta početnica, »nego toliko volim da mi govore o meni!« Narcisoidna žena priča o sebi prijateljicama. U ljubavniku, pohlepnije nego bilo što drugo, traži svjedoka. Zaljubljena žena brzo zaboravi svoje ja. Ali brojne su žene nesposobne za istinsku ljubav, upravo zato što se nikada ne zaboravljaju. Od intimnosti spavaće sobe draža im je prostranija pozornica. Odatle proizlazi važnost koju takve žene pridaju društvenom životu: trebaju im pogledi koji ih promatraju, uši koje ih slušaju. Njihovu liku potrebna je što je moguće šira publika. Još jedanput opisujući svoju sobu, Marie Bashkirtseff odaje sljedeće priznanje: Na taj način sam na pozornici kad netko uđe i zatekne me kako pišem. I dalje: Odlučila sam si priuštiti veličanstvenu scenografiju. Izgradit ću palaču ljepšu od Sarine i veće atelijere. Anna de Noailles pak piše: Voljela sam i volim agoru... Često sam prijatelje koji su se ispričavali zbog velikog broja gostiju za koje su mislili da će mi smetati mogla stoga utješiti ovim iskrenim priznanjem: ne volim igrati pred praznim gledalištem. Uređivanje i razgovori uvelike zadovoljavaju tu žensku sklonost prema pokazivanju. No ambiciozna narcisoidna žena želi se izlagati neobičnije i raznolikije. Posebno će, pretvarajući svoj život u kazališni komad ponuđen publikinom pljesku, uživati u pravom nastupu. Madame de Stael je u Corinne detaljno ispričala kako je opčarala talijansku svjetinu recitirajući pjesme i prateći ih na harfi. U Coppetu joj je jedna od omiljenih razonoda bila deklamirati tragične uloge. Kroz lik Fedre, rado je mladim ljubavnicima koje je prerušavala u Hipolita upućivala vatrene izjave. Gospođa Krudener specijalizirala se za ples sa šalom koji ovako opisuje u Valerie: Valerie zatraži svoj tamnoplavi šal od muslina, podigne kosu s čela i stavi šal na glavu. Spuštao joj se niz sljepoočnice i ramena. Čelo joj dobi antički oblik, kosa nestane, vjeđe se spuste, uobičajeni smiješak se postupno izbriše: glava joj se nagne, šal meko padne na njezine prekrižene ruke, na prsa, i ta plava odjeća, čisti i blagi lik kao da je nacrtao Correggio da bi izrazio spokojnu pomirenost. A kad su joj se oči ponovno otvorile i usne pokušale nasmiješiti, reklo bi se da je pred nama, kao što ju je naslikao Shakespeare, Strpljivost koja se smiješi Boli. ...Treba vidjeti Valerie. Ona, ujedno stidljiva, plemenita, dubinski osjećajna, uznemiruje, vodi, raznježuje, izaziva suze i čini da srce tuče kao što tuče kad njime vlada kakav veliki uzor. Ona posjeduje onu privlačnu dražest koja se ne može naučiti, koju je priroda potajno otkrila nekolicini viših bića. 451
briana
Ako joj okolnosti to dopuste, ništa neće narcisoidnoj ženi donijeti toliko zadovoljstva kao mogućnost da se javno posveti kazalištu. Georgette Leblanc kaže: Kazalište mi je dalo ono što sam tražila: razlog za ushićenost. Danas mi se ono čini kao karikatura djelovanja; nešto nužno ekscesivnim temperamentima. Upadljiv je izraz kojim se poslužila: u nedostatku djelovanja, žena si za njega izmišlja zamjene. Nekim ženama kazalište predstavlja povlaštenu zamjenu. Glumica k tome može stremiti veoma različitim ciljevima. Nekima je gluma sredstvo zarade za život, obično zanimanje. Druge će ugled iskoristiti za ljubavničke ciljeve. Trećima je gluma pobjeda njihova narcizma. Najveće glumice - Rachel, Eleonora Duse - su autentične umjetnice koje se nadilaze u ulozi koju stvaraju. Loša glumica se, naprotiv, ne zamara onime što stvara, nego slavom koja će se na nju odraziti. Prije svega nastoji istaknuti sebe. Uporna narcisoidna žena bit će ograničena u umjetnosti kao i u ljubavi jer se ne zna dati. Ovaj će se nedostatak jako osjetiti u svim njezinim aktivnostima. Privlačit će je svi putovi koji mogu voditi prema slavi, ali se nikada u njima neće bezrezervno angažirati. Slikarstvo, kiparstvo, književnost su discipline koje zahtijevaju ozbiljno učenje i samotnjački rad. Mnoge žene se u njima okušaju, ali brzo odustanu ako ih ne potiče stvarna želja za stvaranjem. Također, mnoge od onih koje ustraju često samo »glume« da rade. Marie Bashkirtseff, tako pohlepna za slavom, provodila je sate pred svojim štafelajem, ali previše se voljela da bi zaista voljela slikati. Sama si priznaje nakon godina nezadovoljstva: »Da, ne trudim se slikati, danas sam se promatrala, varam...« Kad žena uspije izgraditi opus, poput Madame de Stael, Anne de Noailles, znači da je ne zaokuplja isključivo kult koji si podiže. No jedna od mana koja tišti velik broj spisateljica jest da samima sebi previše ugađaju, što šteti njihovoj iskrenosti, ograničava ih i oslabljuje njihovu vrijednost. Mnoge žene prožete osjećajem superiornosti svejedno ga nisu sposobne prenijeti očima svijeta. Ambicija će im stoga biti kao tumača iskoristiti muškarca kojega će uvjeriti u svoje zasluge. One ne streme posebnim vrijednostima s pomoću slobodnih projekata. Žele svojemu ja pripojiti gotove vrijednosti. Stoga će se obratiti onima koji posjeduju utjecaj i slavu u nadi da će se s njima poistovjetiti, pretvorivši se u njihove muze, inspiratorice. Upadljiv je u tom smislu primjer Mabel Dodge i njezina odnosa s Lawrenceom: Željela sam zavesti njegov um, prinuditi ga da proizvede neke stvari... Trebala sam njegovu dušu, njegovu volju, njegovu stvaralačku maštu i njegovu jasnu viziju. Kako bih zavladala tim bitnim oruđem, morala sam zavladati njegovom krvlju... Uvijek sam nastojala postići da drugi nešto naprave, nikad ne pokušavajući ništa napraviti sama. Stekla sam dojam neke vrste aktivnosti, plodnosti putem posrednika. Bila je to neka vrsta nadoknade za žalosni osjećaj da nemam ništa za raditi. I dalje:
452
briana
Željela sam da Lawrence pobijedi kroz mene, da se posluži mojim iskustvom, mojim zapažanjima, mojim Taosom i da uobliči sve to u veličanstveno umjetničko ostvarenje. Isto je tako i Georgette Leblanc Maeterlincku željela biti »hrana i plamen«, ali htjela je i vidjeti svoje ime otisnuto na pjesnikovoj knjizi. Ovdje nije riječ o ambicioznim ženama s osobnim ciljevima koje iskorištavaju muškarce da bi ih postigle - kao što su činile princeza des Ursins i Madame de Staël - nego o ženama koje pokreće sasvim subjektivna želja za važnošću, koje ne streme nijednom objektivnom cilju i koje si nastoje prisvojiti tuđu transcendenciju. Daleko od toga da u tome uvijek uspijevaju, ali si vješto prikrivaju svoj neuspjeh i uvjeravaju se da su obdarene neodoljivom zavodljivošću. Kako znaju da su ljupke, poželjne i zadivljujuće, osjećaju se sigurne u to da ih ljube, da ih žele i da im se dive. Svaka narcisoidna žena je Molièreova Bélise. Čak si i nevina Brett, odana Lawrenceu, izmišlja mali lik kojemu daje ozbiljnu zavodljivost: Podignem pogled i vidim da me gledate faunski nestašno i s provokativnim sjajem u očima, Pane. Zurim u vas svečano i dostojanstveno sve dok ne nestane sjaja s vašega lica. Te iluzije mogu dovesti do prave mahnitosti. Clérambault nije bez razloga smatrao erotomaniju »vrstom profesionalne mahnitosti«. Osjećati se ženom znači osjećati se poželjnim objektom, vjerovati da si željena i voljena. Znakovito je da su devet od deset pacijenata koji pate od »iluzije da su voljeni« žene. Jasno je da u svojem imaginarnom ljubavniku traže apoteozu svojeg narcizma. Žele da ga odlikuje neosporna vrijednost: da je svećenik, liječnik, odvjetnik, nadmoćan muškarac. I kategorička istina koju otkrivaju njegovi postupci jest da njegova idealna ljubavnica nadvisuje sve druge žene, da posjeduje neodoljive i vrhunske vrline. Erotomanija se može razviti unutar različitih psihoza, ali je njezin sadržaj uvijek isti. Subjekt je obasjan i proslavljen ljubavlju vrlo značajnog muškarca, kojega su naglo opčarale njezine draži - dok ona od njega nije ništa očekivala - i koji joj na neizravan, ali odlučan način očituje svoje osjećaje. Ta veza katkad ostane samo u mislima, a katkad poprimi seksualni karakter, ali je bitno obilježava činjenica da moćni i slavni polubog voli više no što je voljen i da očituje svoju strast čudnovatim i dvosmislenim postupcima. Iz velikog broja slučajeva koje su prenijeli psihijatri izdvajam jedan, sasvim tipičan, koji sažimam prema Ferdièreu.358 Riječ je o Marie-Yvonne, ženi od četrdeset osam godina, koja donosi sljedeću ispovijed: Riječ je o gospodinu Achilleu, bivšem zastupniku i državnom podtajniku, članu odvjetničke komore. Poznajem ga od 12. svibnja 1920. Večer prije sam ga pokušala upoznati u palači pravde. Izdaleka sam uočila njegov visoki stas, ali nisam znala tko je. Naježila sam se... Da, između njega i mene postoji osjećajna veza, uzajamni osjećaji: oči, pogledi su nam se susreli. Od prvog puta kad sam ga vidjela svidio mi se, a isto je s njim... On se u svakom slučaju prvi izjasnio: bilo je to početkom 1922. Primao me u svojem salonu, uvijek samu. Jedan dan je čak poslao svojeg sina van... Jedan dan... je ustao i krenuo prema meni nastavljajući razgovor. Odmah sam shvatila da je riječ o sentimentalnom zanosu... Moglo se razumjeti po riječima. S različitim 358
L'Erotomanie (Erotomanija).
453
briana
ljubaznostima dao mi je do znanja da su posrijedi uzajamni osjećaji. Jedan drugi put, opet u njegovu kabinetu, približio mi se govoreći: »Vi ste, samo ste vi i nitko drugi osim vas, gospođo, dobro ste me razumjeli.« Toliko me osupnuo da nisam znala što da mu odgovorim. Rekla sam samo: Gospodine, hvala! Jedanput me pak otpratio iz svojeg kabineta do ulice. Čak se riješio nekoga gospodina koji ga je pratio, dao mu je dvadeset sua na stubištu i rekao mu: Ostavite me, dječače, vidite da sam s gospođom! Sve je to bilo zato da me otprati i ostane sam sa mnom. Uvijek bi mi čvrsto stisnuo ruku. Tijekom prvoga govora obrane, nabacio je primjedbu kojom mi je dao do znanja da nije oženjen. Poslao mi je pjevača u dvorište da bi mi iskazao ljubav... Gledao je u moje prozore; mogu vam otpjevati njegovu baladu... Poslao je gradski orkestar pred moja vrata. Bila sam glupa. Trebala sam odgovoriti na njegova udvaranja. Obeshrabrila sam gospodina Achillea. Onda je pomislio da ga odbijam i djelovao je. Bolje bi bilo da je nešto otvoreno rekao. Osvetio se. Achille je mislio da nešto osjećam prema B-u. I bio je ljubomoran. Bacio je čini na moju fotografiju i prouzrokovao mi patnje. To sam barem otkrila ove godine proučavajući knjige i rječnike. Dovoljno je učinio s tom fotografijom: sve proizlazi iz toga... Ovakav se delirij doista lako pretvara u maniju proganjanja. A taj isti proces nalazimo i u normalnim slučajevima. Narcisoidna žena ne može prihvatiti da se drugi za nju strastveno ne zanimaju. Ako ima očiti dokaz da nije obožavana, odmah pretpostavlja da je mrze. Sve kritike pripisuje ljubomori, ljutnji. Njezini neuspjesi posljedica su mračnih spletki: i kao takvi potvrđuju njezinu ideju o vlastitoj važnosti. Lako otkliže u megalomaniju ili u maniju proganjanja koja je njezino naličje: kao središte svojega svemira i ne poznajući drugoga svemira osim svojeg, evo je kao apsolutno središte svijeta. No narcistička se predstava odvija nauštrb stvarnoga života. Imaginarni lik traži divljenje imaginarne publike. Žena koju je obuzelo njezino ja gubi bilo kakav utjecaj na konkretan svijet, ne zamara se s uspostavljanjem bilo kakva stvarnog odnosa s drugima. Madame de Staël ne bi tako svesrdno deklamirala Fedru da je predosjetila koje će sprdnje te večeri njezini »obožavatelji« zapisati u svoje notese. Ali narcisoidna žena odbija prihvatiti da je se može vidjeti drukčije nego što se ona pokazuje. To objašnjava činjenicu da se, premda je toliko zaokupljena promatranjem sebe same, ne uspijeva dobro procijeniti i tako lako se izvrgava ruglu. Više ne sluša, govori, a kad govori, izgovara svoju ulogu: To me zabavlja, piše Marie Bashkirtseff. Ne čavrljam s njim, nego glumim i, kako osjećam da sam pred dobrom publikom, briljiram u dječjim i maštovitim intonacijama i pozama. Narcisoidna žena se previše gleda da bi išta vidjela. U drugome razumije samo ono što prepoznaje. Ono što ne može usporediti sa svojim slučajem, svojom pričom, ostaje joj nepoznato. Voli nizati iskustva: želi upoznati opijenost i muke zaljubljene žene, čiste radosti majčinstva, prijateljstvo, usamljenost, suze, smijeh. Ali kako se nikada ne može dati, njezini su osjećaji i emocije izmišljeni. Isadora Duncan je zasigurno iskrenim suzama oplakala smrt svoje djece. Ali kad je njihov pepeo bacila u more u velikoj 454
briana
kazališnoj gesti, bila je samo glumica. I ne možemo bez nelagode čitati odlomak iz njezine knjige u kojemu opisuje svoju bol: Osjećam toplinu vlastita tijela. Pogledam svoje gole noge, koje protežem. Mekoću grudi, moje ruke, koje nisu nikada na miru, nego stalno lebde uokolo u nježnim valovima, i shvatim da sam dvanaest godina bila umorna, ove su grudi bile utočište beskrajne boli, ove ruke preda mnom obilježene su tugom, a kad sam sama, ove su oči rijetko suhe. Iz kulta svojega ja, adolescentica može crpiti hrabrost da zakorači u zabrinjavajuću budućnost. Ali to je etapa koju treba brzo prevladati, inače se budućnost ponovno zatvori. Zaljubljena žena koja zarobljava ljubavnika u imanentnost para posvećuje ga smrti skupa sa sobom. Narcisoidna žena se, otuđujući se u svojem imaginarnom dvojniku, poništava. Njezine se uspomene zamrznu, njezina ponašanja postanu stereotipna, stalno ponavlja jedno te isto i mimiku koja se malo-pomalo ispraznila od svakog sadržaja. Iz toga proizlazi dojam siromaštva koji ostavlja toliko »intimnih dnevnika« ili »ženskih autobiografija«. Posve zaokupljena laskanjem sebi, žena koja ništa ne radi ništa ni ne postaje i laska ničemu. Njezina je nesreća to što je, usprkos svoj svojoj lošoj vjeri, ona svjesna toga ništavila. Ne može postojati stvarna veza između pojedinca i njegova dvojnika jer taj dvojnik ne postoji. Narcisoidna žena doživljava radikalni neuspjeh. Ne može se shvatiti kao totalitet, ispunjenost, ne može zadržati iluziju da je u sebi - za sebe. Njezina samoća, kao i ona svakoga ljudskog bića, doživljava se kao slučajnost i napuštenost. I zato - osim ako ne dođe do obrata - je osuđena na neumorno bježanje prema gomili, prema buci, prema drugima. Potpuno bi pogrešno bilo vjerovati da birajući sebe kao vrhovni cilj narcisoidna žena izmiče ovisnosti: baš naprotiv, osuđuje se na najstrože ropstvo. Ona se ne oslanja na svoju slobodu, pretvara se u objekt ugrožen u svijetu i u tuđim svijestima. Ne samo da su njezino tijelo i lice ranjiva put koju vrijeme uništava, nego je, praktično gledajući, kićenje idola, dizanje pijedestala i građenje hrama za njega skupocjen pothvat: vidjeli smo da je Marie Bashkirtseff, da bi svoje obličje uklesala u besmrtni mramor, pristala na brak iz koristi. Muška bogatstva platila su zlato, tamjan i mirhu koje su Isadora Duncan i Cecile Sorel polagale u podnožje svojih prijestolja. Budući da je muškarac taj koji za ženu utjelovljuje sudbinu, brojem i kvalitetom muškaraca koje su podčinile svojim moćima žene obično mjere svoj uspjeh. Ali uzajamnost i ovdje igra ulogu. »Bogomoljka«, koja muškarca pokušava pretvoriti u svoje oruđe, ne uspijeva ga se tim putem i osloboditi, jer mu se mora svidjeti da bi ga zarobila. Amerikanka, koja se trudi biti idol, postaje robinja svojih obožavatelja, odijeva se, živi i diše samo kroz muškarca i za njega. Istini za volju, narcisoidna žena je jednako ovisna kao i hetera. Ako uspije izbjeći dominaciji pojedinog muškarca, to čini prihvaćajući tiraniju javnoga mnijenja. Veza koja je prikiva za drugoga ne implicira uzajamnost razmjene. Kad bi žena pokušala dobiti priznanje od tuđe slobode ujedno tu slobodu priznajući kao cilj kroz aktivnosti, prestala bi biti narcisoidna. Paradoks njezina stava jest da ona traži poštovanje od svijeta kojemu niječe bilo kakvu vrijednost, jer u vlastitim očima jedino ona vrijedi. Tuđe odobravanje je neljudska, tajanstvena, hirovita moć koju treba pokušati magično uhvatiti. Unatoč njezinoj površinskoj aroganciji, narcisoidna žena zna da je ugrožena. Zato je zabrinuta, osjetljiva, živčana, neprestano na oprezu. Njezina taština nikad nije zadovoljena. Što je starija, to više žudi za pohvalama i uspjehom, to više sumnja na zavjere koje ju okružuju. Zabludjela, opsjednuta, tone u mrak loše vjere i
455
briana
na kraju često završi u paranoičnom deliriju. Upravo se na nju jedinstveno odnose riječi: »Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga.«
456
briana
Dvanaesto poglavlje Zaljubljena žena Riječ »ljubav« ni u kojem slučaju nema isto značenje za jedan i drugi spol i to je izvor ozbiljnih nesporazuma koji ih razdvajaju. Byron je točno rekao da je ljubav u muškarčevu životu samo zanimacija, dok je za ženu život sam. To je ista ideja koju izražava Nietzsche u Veseloj nauci: Među uvjete ljubavi oba spola spada i to da jedan spol kod drugog spola ne pretpostavlja isti osjećaj, isti pojam »ljubavi«. Ono što žena podrazumijeva pod ljubavlju dovoljno je jasno: ne samo posvećenost, nego potpuno predavanje dušom i tijelom, bez zadrške, bez ikakva obzira prema bilo čemu. Ta odsutnost uvjeta je ono što ženinu ljubav pretvara u vjeru,359 jedinu koju žena ima. Muškarac, ako voli neku ženu, želi od nje upravo tu ljubav; u skladu s tim je jako daleko od toga da za sebe pretpostavlja žensku ljubav; ali pod pretpostavkom da bi čak moglo biti ljudi kojima sa svoje strane želja za potpunom predanošću nije strana, to pak ne bi bili muškarci. Muškarci u određenim trenucima svojega života mogu biti strastveni ljubavnici, ali nema nijednog koji bi se mogao definirati kao »jako zaljubljen«. Ni u svojim najžešćim zanosima, nikada se potpuno ne predaju. Čak i kad padaju ničice pred svoju ljubavnicu, opet je žele posjedovati, pripojiti sebi. U srži svojega života ostaju suvereni subjekti. Voljena žena je tek jedna vrijednost među ostalima. Žele je integrirati u svoju egzistenciju, a ne da ona proguta čitavu njihovu egzistenciju. Za ženu je, naprotiv, ljubav potpuno odricanje u korist gospodara. Kad žena voli, mora zaboraviti vlastitu osobnost, piše Cecile Sauvage. To je zakon prirode. Žena ne postoji bez gospodara. Bez gospodara, ona je rasuta kita cvijeća. Zapravo nije riječ ni o kakvom zakonu prirode. Razlika u njihovim položajima odražava se u poimanjima ljubavi muškarca i žene. Pojedinac koji je subjekt, koji je on sam, ako ima velikodušnu sklonost transcendenciji, trudi se proširiti svoj utjecaj na svijet: ambiciozan je i djeluje. No neesencijalno biće ne može otkriti apsolut u srži svoje subjektivnosti. Biće osuđeno na imanentnost ne može se ostvariti u djelima. Zatvorena u sferi relativnog, namijenjena muškarcu od svojega djetinjstva, naviknuta vidjeti u njemu suverena s kojim se ne smije izjednačiti, žena koja nije ugušila svoj zahtjev da bude čovjek maštat će o tome da nadiđe svoje biće prema nekom od tih viših bića, da se 359
Nietzsche naglašava tu riječ.
457
briana
ujedini i stopi sa suverenim subjektom. Za ženu ne postoji drugi izlaz osim da se dušom i tijelom izgubi u onome kojega joj predstavljaju kao apsolut, kao esencijalno. Budući da je ionako osuđena na ovisnost, radije nego da sluša tirane - roditelje, muža, zaštitnika odabrat će služiti bogu. Žena odabire toliko gorljivo priželjkivati svoje ropstvo da će joj se ono činiti kao izraz njezine slobode. Trudit će se prevladati svoj položaj neesencijalnog objekta radikalno ga prihvaćajući. Kroz svoju putenost, svoje osjećaje, svoja ponašanja, suvereno će uzvisivati voljenoga, postavit će ga kao vrhovnu vrijednost i stvarnost: poništit će se pred njim. Ljubav za ženu postaje religija. Vidjeli smo da se adolescentica na početku želi poistovjetiti s muškarcima. Kad od toga odustane, pokušava sudjelovati u njihovoj muževnosti tako što će je jedan od njih zavoljeti. Nju ne zavodi individualnost ovog ili onog muškarca. Zaljubljena je u muškarca općenito. »A vi, muškarci koje ću voljeti, kako vas čekam!«, piše Irene Reweliotty. »Kako se radujem što ću vas uskoro upoznati. Pogotovo tebe, prvoga.« Dakako, muškarac mora pripadati istoj klasi i istoj rasi kao što je njezina: povlastica spola djeluje samo pod tim uvjetima. Da bi bio polubog, on najprije, dakako, mora biti ljudsko biće. Za kćer kolonijalnog službenika, domorodac nije čovjek. Ako se mlada djevojka poda »nižem« muškarcu, želi se poniziti jer ne vjeruje da je dostojna ljubavi. Obično ona traži muškarca u kojemu se potvrđuje muška superiornost. Brzo dolazi do zaključka da su mnogi pojedinci odabranog spola tužno slučajni i prizemni. No najprije je prema njima pristrana. Nije da toliko moraju dokazivati svoju vrijednost, koliko je ne smiju previše grubo opovrgnuti: to objašnjava toliko često tužnih pogrešaka. Mlada naivna djevojka upala je u blještavu zamku muževnosti. Ovisno o okolnostima, muška će se vrijednost u njezinim očima očitovati u tjelesnoj snazi, otmjenosti, bogatstvu, kulturi, inteligenciji, autoritetu, društvenom položaju, vojničkoj uniformi: no djevojka uvijek priželjkuje jedno, da se u ljubavniku sažima esencija muškarca. Često je dovoljna bliskost da uništi njegov prestiž. On se poruši s prvim poljupcem, ili sa svakodnevnim viđanjem, ili za prve bračne noći. Ljubav na daljinu, međutim, samo je fantazija, a ne stvarno iskustvo. Ljubavna želja postaje strastvena ljubav tek kad se puteno potvrdi. Obrnuto, ljubav se može roditi iz tjelesnih odnosa, tako što seksualno dominirana žena počne veličati muškarca koji joj se isprva činio beznačajnim. No često se događa da žena ne uspije pretvoriti nijednog od muškaraca koje poznaje u boga. Ljubav u ženinom životu zauzima manje mjesto nego što se često tvrdi. Mnogo su važniji muž, djeca, dom, užici, društveni život, taština, seksualnost i karijera. Gotovo sve žene sanjale su o »velikoj ljubavi«: doživjele su njezine zamjene, približile su joj se. U nedovršenim, izmučenim, smiješnim, nesavršenim, lažljivim oblicima ona ih je i posjetila. No vrlo malo žena joj je zaista posvetilo svoju egzistenciju. Jako zaljubljene žene najčešće su žene koje nisu istrošile srce u mladenačkim ljubakanjima. Prvo su prihvatile tradicionalnu žensku sudbinu: muža, kuću, djecu. Ili su iskusile tešku samoću. Ili su računale na pothvat koji je višemanje propao. Kad nazru priliku da spase svoj razočaravajući život posvećujući ga elitnom biću, predaju se od sveg srca toj nadi. Gospođici Aisse, Juliette Drouet, gospođi d'Agoult bilo je gotovo trideset godina kad su počele s ljubavnim životom, a Julie de Lespinasse nije bila daleko od četrdesete. Njima se nije nudio nikakav cilj, nisu bile sposobne poduzeti ništa što bi im se činilo vrijednim, za njih nije bilo drugog izlaza osim ljubavi. Čak i kad im je dopuštena neovisnost, većini žena se put ljubavi ipak čini najprivlačnijim putem. Zastrašujuće je prihvatiti odgovornost za pothvat svojega života. I adolescent se rado okreće starijim ženama u kojima traži vodiča, učiteljicu, majku. No njegov odgoj, običaji i zabrane koje pronalazi u sebi samome brane mu da se konačno zaustavi na lakom rješenju abdikacije. On takve ljubavi smatra samo fazom. Muškarac 458
briana
ima sreću - u odrasloj dobi kao i u ranom djetinjstvu - utoliko što ga prisiljavaju da pođe najtežim, ali najsigurnijim putovima. Ženina nesreća jest to što je okružena gotovo neodoljivim iskušenjima. Sve je potiče na lak spust: umjesto da je pozovu da se bori za sebe, kažu joj da se samo mora prepustiti i dosegnut će očaravajuće rajeve. Kad žena primijeti da ju je obmanulo priviđenje, već je prekasno. Njezine su se snage iscrpile u toj pustolovini. Psihoanalitičari često tvrde da žena u ljubavniku traži sliku svojega oca. No on je zasljepljivao djevojčicu zato što je muškarac, a ne zato što je otac, i u toj magiji sudjeluje svaki muškarac. Žena ne želi reinkarnirati jednog pojedinca u drugom, nego ponovno doživjeti određenu situaciju: onu koju je doživjela kao mala djevojčica, kad su je štitili odrasli. Bila je dubinski integrirana u obiteljski dom, i u njemu je uživala u miru lažne pasivnosti. Ljubav će joj vratiti majku kao i oca, vratit će joj njezino djetinjstvo. Ona priželjkuje pronaći strop iznad svoje glave, zidove koji joj skrivaju njezinu napuštenost u svijetu, zakone koji je brane od njezine slobode. Taj djetinjasti san proganja velik broj ženskih ljubavi. Žena je sretna jer je ljubavnik zove »moja curice, moje drago dijete«. Muškarci dobro znaju da su riječi »Podsjeća na malu djevojčicu« među onima koje najsigurnije pogađaju ženska srca: vidjeli smo koliko žena pati zbog odrastanja. Mnoge žene uporno »glume dijete«, beskonačno produljuju svoje djetinjstvo u svojem stavu i svojoj odjeći. Ponovno postati dijete u muškom naručju ih usrećuje. To je tema one uspješne pjesmice: »Osjećam se tako malom u tvojim rukama, tako malom, o moja ljubavi... «, tema koja se neumorno ponavlja u ljubavnim razgovorima i dopisivanjima. »Baby, mala moja«, šapuće ljubavnik. A žena se naziva »malenom, tvojom malenom«. Irene Reweliotty piše: »Kad će više doći onaj koji će znati dominirati mnome?« A misleći da ga je pronašla: »Volim osjetiti da si muškarac i bolji od mene.« Neka psihasteničatka koju je proučavao Janet360 ilustrira taj stav na najupadljiviji način: Otkad pamtim, sve gluposti ili dobra djela koja sam počinila imaju isti uzrok, težnju za savršenom i idealnom ljubavi gdje bih se mogla cijela dati, posvetiti cijelo svoje biće drugom biću, Bogu, muškarcu ili ženi, toliko nadmoćnom meni da ne bih više trebala voditi svoj život ili paziti na sebe. Pronaći nekoga tko bi me volio dovoljno da se potrudi da me natjera živjeti, nekoga koga bih slušala slijepo i s apsolutnim povjerenjem, sigurna da bi me zaštitio od svakog neuspjeha i da bi me posve ravno, vrlo nježno i s mnogo ljubavi vodio prema savršenstvu. Koliko bih željela idealnu ljubav Marije Magdalene i Isusa: biti gorljiva učenica obožavanog učitelja koji je vrijedan truda. Živjeti i umrijeti za svojeg idola, vjerovati u njega bez tračka sumnje, dobiti napokon konačnu pobjedu Anđela nad zvijeri, biti u njegovim rukama tako obavijena, tako mala, tako šćućurena u njegovoj zaštiti, i toliko njegova da više ne postojim.
360
Les Obsessions et la psyehasténie.
459
briana
Mnogi su nam primjeri već dokazali da je taj san o poništavanju zapravo lakoma želja za bivanjem. U svim religijama, obožavanje Boga se za vjernika miješa s brigom za vlastiti spas. Žena koja se cijela prepušta idolu nada se da će joj on dati istodobno i posjedovanje nje same i posjedovanje svemira koji se u njemu sažima. Većinu vremena, žena od svojega ljubavnika prvo traži opravdanje, uzdizanje njezina ega. Mnoge žene prepuštaju se ljubavi samo ako su voljene zauzvrat, a ljubav koju im očituju katkad je dovoljna da se zaljube. Mlada djevojka se sanjala kroz oči muškarca, a žena vjeruje da se napokon pronašla u očima muškarca. Hodati uz tebe, piše Cecile Sauvage, koračati svojim sasvim malim stopalima koja si volio, osjećati ih sićušna u visokim cipelama s pustenim vrhom ispunjavalo me ljubavlju prema svoj ljubavi kojom si ih okruživao. Najmanji pokreti prstima u mufu, pokreti ruku, lica, promjene u tonu glasa ispunjavale su me srećom. Žena se osjeća obdarena sigurnom i visokom vrijednošću. Konačno ima dopuštenje da se voli kroz ljubav koju nadahnjuje. Opija se susrevši u ljubavniku svjedoka. To priznaje Coletteina Skitnica: Popustila sam, priznajem, dopustivši tom čovjeku da se sutra vrati, popustila želji da u njemu zadržim ne ljubavnika, ne prijatelja, nego lakomoga gledatelja mojega života i moje osobe... Treba strašno ostarjeti, rekla mi je jedan dan Margot, da bismo se odrekli taštine da živimo pred nekim. U jednom od svojih pisama Middletonu Murryju, Katherine Mansfield pripovijeda da je upravo kupila prekrasan steznik boje sljeza i odmah dodaje: »Kakva šteta da ga nitko ne može vidjeti!« Ništa nije tužnije nego osjećati se kao cvijet, miris, blago koje ne treba nijedna želja: kakvo je to bogatstvo koje me ne obogaćuje samu i čiji dar nitko ne želi? Ljubav je otkrivač koji u pozitivnim i jasnim crtama pokazuje mutnu negativnu sliku, jednako praznu kao bijeli otisak. Kroz ljubav ženino lice, obline njezina tijela, njezine uspomene iz djetinjstva, njezine nekadašnje suze, njezine haljine, njezine navike, njezin svemir, sve što žena jest, sve što joj pripada izmiče slučajnosti i postaje nužno: žena postaje divan dar u podnožju oltara svojega boga. Prije no što je blago položio ruke na njezina ramena, prije no što su mu se oči napunile njezinima, ona je bila samo obična dosadna žena u običnom dosadnom svijetu. Otkad ju je poljubio, stajala je u sedefastoj svjetlosti besmrtnosti.361 Zato će muškarci koje krasi društveni ugled i koji znaju laskati ženskoj taštini pobuđivati strast čak i kad nisu tjelesno privlačni. Svojim visokim položajem oni utjelovljuju Zakon, Istinu: njihova svijest otkriva neospornu stvarnost. Žena koju veličaju osjeća se pretvorena u neprocjenjivo blago. Otuda su, tvrdi Isadora Duncan, proizlazili d'Annunzijevi uspjesi:
361
Mary Webb, The House in Dormer Forest.
460
briana
Kad d'Annunzio voli ženu, podiže njezinu dušu iznad zemlje, u predjele po kojima se kreće i blista Beatrice. Jednu za drugom, pretvara svaku ženu u božansku esenciju, nosi je toliko visoko da ona zaista zamišlja da je s Beatrice... Na svaku je miljenicu bacio sjajni veo. Uzdizala se iznad drugih smrtnika i hodala okružena čudnom svjetlošću. No kad bi pjesnikov hir završio i on bi je ostavio zbog druge, svjetlosni veo bi nestao, aureola bi se ugasila i žena bi se ponovno pretvorila u običnu glinu... Čuti da te hvale s tom čarolijom specifičnom za d'Annunzija radost je usporediva s onom koju je možda osjetila Eva kad je u Raju začula glas zmije. D'Annunzio može postići da se svaka žena osjeća kao središte Svemira. Samo u ljubavi žena može skladno pomiriti svoju erotiku i svoj narcizam. Već smo vidjeli da između ta dva sustava postoji suprotnost koja veoma otežava ženinu prilagodbu njezinoj seksualnoj sudbini. Pretvoriti se u tjelesni objekt, plijen, proturječi kultu koji si žena podiže: čini joj se da joj zagrljaji nagrđuju i kaljaju tijelo ili ponižavaju dušu. Stoga neke žene odabiru frigidnost, misleći da tako štite cjelovitost svojega ega. Druge odvajaju životinjsku pohotu od uzvišenih osjećaja. Vrlo karakterističan slučaj je onaj gospođe D. S., kojega je iznio Stekel i kojega sam već spomenula u vezi s brakom: Nakon smrti uglednog muža s kojim je bila frigidna, upoznala je mladića koji je isto bio umjetnik, veliki glazbenik, i postala mu je ljubavnicom. Njezina je ljubav bila i još je toliko apsolutna da se osjeća sretnom samo pokraj njega. Cijeli joj je život ispunjen Lotharom. Međutim, premda ga je žarko voljela, ostala je frigidna u njegovu naručju. Susrela je trećeg muškarca. Bio je to krupan i grub šumar koji ju je jednoga dana, ostavši sam s njom, jednostavno uzeo, bez puno priče. Bila je toliko zaprepaštena da se prepustila. Ali je u njegovim rukama doživjela najjači orgazam. »U njegovu sam se naručju oporavila s obzirom na protekle mjesece. To je kao divlje pijanstvo, ali čim pomislim na Lothara obuzme me neopisivo gađenje. Mrzim Paula, a volim Lothara. Ipak, Paul me zadovoljava. Kod Lothata me sve privlači. No čini se da se pretvaram u kurvu da bih uživala, jer mi je kao dami uskraćena naslada.« Odbija se udati za Paula, ali nastavlja s njime spavati. U tim se trenucima »pretvara u drugo biće i razvratne joj riječi izlaze iz usta, one koje se nikada ne bi usudila izgovoriti«. Stekel dodaje da je »za mnogo žena pad u animalnost preduvjet orgazma«. Tjelesnu ljubav smatraju poniženjem koje se ne može pomiriti s osjećajima poštovanja i nježnosti. No drugima se naprotiv upravo poštovanjem, nježnošću i divljenjem prema muškarcu to poniženje može poništiti. Pristaju se dati muškarcu samo ako smatraju da ih on dubinski voli. Ženi je potrebno mnogo cinizma, ravnodušnosti ili ponosa da bi tjelesne odnose smatrala razmjenom užitaka od koje svaki partner ima jednake koristi. Muškarac se također - možda i više od žene - buni protiv bilo koga tko ga želi seksualno iskoristiti.362 No žena je ta koja se uglavnom osjeća kao da se partner njome koristi kao sredstvom. Samo oduševljeno divljenje može ženi nadoknaditi poniženje čina koji smatra porazom. Vidjeli smo da ljubavni čin od žene traži dubinsko otuđenje. Žena je preplavljena 362
Usp. na primjer Ljubavniku lady Chatterley. Kroz. Mellorsova usta, Lawrence izražava svoje užasavanje nad ženama kuje ga pretvaraju u sredstvo užitka.
461
briana
pasivnom bezvoljnošću. Zatvorenih očiju, anonimna, izgubljena, žena se osjeća kao da je podižu valovi, kao da je kotrlja oluja, obavija noć: noć puti, maternice, groba. Svedena na ništa vraća se Cjelini, izbrisanoga ja. No kad se muškarac rastane od nje, žena je opet bačena na zemlju, na krevet, na svjetlo. Opet dobiva ime, lice: pobijeđena je, plijen, objekt. Tada joj ljubav postaje nužna. Jednako kao što nakon odvajanja od sise dijete traži utješni pogled svojih roditelja, žena se kroz oči ljubavnika koji je promatra mora osjetiti ponovno uklopljenom u Cjelinu od koje se njezina put bolno odvojila. Rijetko je posve ispunjena. Čak i ako je iskusila smirenje naslade, žena se nije u potpunosti oslobodila putene čarolije. Njezino se uzbuđenje produžuje u osjećaj. Dajući joj pohotu, muškarac ženu priveže za sebe i ne oslobađa je. On, međutim, za njom više ne osjeća žudnju: ona mu tu trenutačnu ravnodušnost oprašta samo ako joj je posvetio bezvremenski i apsolutan osjećaj. Tada je prevladana imanentnost trenutka. Vruće uspomene više nisu žaljenje, nego blago. Kad gasne, pohota postaje nada i obećanje. Naslada je opravdana. Žena može veličanstveno prihvatiti svoju seksualnost jer je nadilazi. Uzbuđenje, užitak, želja nisu više stanje nego dar. Ženino tijelo više nije objekt: ono je hvalospjev, oganj. Tada se žena može strastveno odati erotskoj čaroliji. Noć se pretvara u svjetlost. Ljubavnica može otvoriti oči, pogledati muškarca koji je voli i čiji je pogled slavi. Kroz njega ništavilo postaje ispunjenost bića, a biće je pretvoreno u vrijednost. Žena više ne tone u more tame, krila je uznose prema nebu. Prepuštanje postaje sveta ekstaza. Kad prima voljenog muškarca, ženu kao Djevicu posjećuje i u njoj boravi Duh Sveti, prima ga kao vjernik hostiju. To objašnjava opscenu sličnost pobožnih crkvenih hvalospjeva i raskalašenih pjesama: to ne znači da mistička ljubav uvijek ima seksualan značaj, nego da seksualnost ljubavnice poprima mistički ton. »Moj Bog, moj voljeni, moj gospodar...«, iste riječi silaze s usana svetice na koljenima i ljubavnice koja leži na krevetu. Prva nudi svoju put Kristovim strelicama, pruža ruke da bi primila stigme, zaziva izgaranje božanske Ljubavi. Druga se također nudi kao žrtva i očekuje: strelica, žalac, šiljak se utjelovljuju u muškom spolovilu. U obje postoji isti san, djetinjasti san, mistički san, ljubavni san: suvereno egzistirati poništivši se u drugome. Katkad se tvrdilo da ta želja za poništavanjem vodi u mazohizam.363 No kao što sam podsjetila u vezi s erotikom, o mazohizmu možemo govoriti tek kada pokušam »fascinirati samog sebe mojom objektivnošću za druge,«364 to jest kad se svijest subjekta okrene prema egu da bi ga pojmila u njegovu poniženom položaju. A zaljubljena žena nije samo narcisoidna žena otuđena u svojem ja: ona također strastveno želi prijeći svoje vlastite granice i postati beskonačnom, zahvaljujući posredovanju drugoga koji ima pristup beskonačnoj stvarnosti. Ona se isprva prepušta ljubavi da bi se spasila. No paradoks idolatrijske ljubavi jest u tome što se žena, da bi se spasila, na koncu posve zaniječe. Njezini osjećaji poprimaju mističku dimenziju. Ona od boga više ne traži da joj se divi i da je odobrava. Želi se stopiti s njim, zaboraviti se u njegovu naručju. »Željela sam biti svetica ljubavi«, piše gospođa d'Agoult. »Žudjela sam za mučeništvom u tim trenucima uzbuđenja i isposničke strasti.« Iz ovih je riječi jasna želja za radikalnim uništenjem sebe same koja poništava granice koje je odvajaju od voljenog: nije riječ o mazohizmu, nego o snu o ekstatičnom jedinstvu. To je isti san koji nadahnjuje sljedeće riječi Georgette Leblanc: »U to doba, da me netko pitao što želim najviše na svijetu, bez oklijevanja bih odgovorila: biti za njegov um hrana i plamen.« Da bi ostvarila to jedinstvo, žena najprije želi služiti. Osjećat će se prijeko potrebnom odgovarajući na ljubavnikove zahtjeve. Bit će uklopljena u njegovu 363 364
Među ostalima to je teza Helene Deutsch, Psychology of Women. Usp. Sartre Bitak i ništa.
462
briana
egzistenciju, sudjelovat će u njegovoj vrijednosti, bit će opravdana. Čak i mistici vole misliti, prema riječima Angelusa Silesiusa, da Bog treba čovjeka. U suprotnom bi njihovo darivanje sebe samih bilo beskorisno. Što muškarac više traži, to se žena osjeća ispunjenijom. Iako zatočeništvo koje je Victor Hugo nametnuo Juliette Drouet mladoj ženi teško pada, vidi se da je sretna što ga može poslušati: ostati pokraj ognjišta znači učiniti nešto gospodaru na radost. Strastveno mu pokušava biti zaista korisnom. Kuha mu ukusna jela, uređuje mu dom: naš mali »dom za tebe«, govorila je dražesno brine se o njegovoj odjeći. Želim da uprljaš i podereš svu svoju odjeću koliko god možeš i da je jedino ja krpam i čistim i nitko drugi. Za njega, ona čita novine, izrezuje članke, klasificira pisma i zabilješke, kopira rukopise. Rastuži se kad pjesnik povjeri dio tog posla svojoj kćeri Leopoldine. Slične osobine nalazimo u svakoj zaljubljenoj ženi. Po potrebi muči samu sebe u ljubavnikovo ime. Sve što jest, sve što ima, svi trenuci njezina života moraju mu biti posvećeni i tako pronalaze svoj razlog postojanju. Ne želi posjedovati ništa osim u njemu. Bila bi nesretna kad je ne bi tražio ništa, do te mjere da pažljivi ljubavnik izmišlja zahtjeve. Prvo je u ljubavi tražila potvrdu onoga što jest, svoje prošlosti, svoje osobnosti. Ali u nju uključuje i svoju budućnost: da bi je opravdala, posvećuje je onome tko posjeduje sve vrijednosti. Na taj način žena se oslobađa svoje transcendencije: podređuje je transcendenciji esencijalnoga drugog kojem postaje sluškinja i robinja. Da bi se pronašla i spasila, žena se počela gubiti u njemu: činjenica jest da se malo-pomalo u njemu i izgubi. Cijela stvarnost je u drugome. Ljubav koja se otpočetka definira kao narcistička apoteoza ostvaruje se u gorkim radostima predanosti koja često vodi u samoozljeđivanje. Na počecima velike strasti, žena postaje ljepša i elegantnija nego prije: »Kad me Adèle češlja, promatram svoje čelo jer ga vi volite«, piše gđa d'Agoult. Tom licu, tom tijelu, toj sobi, tom ja, žena je pronašla razlog postojanja, voli ih posredstvom voljenog muškarca koji je voli. No nešto kasnije, žena se naprotiv odriče bilo kakve zavodljivosti. Ako to ljubavnik želi, ona mijenja izgled koji mu je isprva bio dragocjeniji od ljubavi same. Gubi zanimanje za njega. Ono što jest, ono što ima, pretvara u leno svojega suverena. Odriče se onoga što on prezire. Voljela bi mu posvetiti svaki otkucaj svojega srca, svaku kaplju krvi, srž svojih kostiju. I to je ono što izražava snom o mučeništvu: pretjerati s davanjem sebe sve do mučenja, do smrti, biti tlo po kojemu voljeni hoda, ne biti ništa osim onoga što odgovara njegovu pozivu. Sve što je voljenome nepotrebno, žena s ljutnjom poništava. Ako je dar u koji se pretvara u potpunosti prihvaćen, ne javlja se mazohizam: malo je tragova mazohizma u Juliette Drouet. U izljevima svojega obožavanja, ona je katkad klečala pred pjesnikovim portretom i molila ga oprost za pogreške koje je možda počinila, ali nije se gnjevno okrenula protiv sebe same. Međutim, lako je prijeći s velikodušnog entuzijazma na mazohistički bijes. Ljubavnica koja se pred ljubavnikom nalazi u položaju djeteta pred roditeljima pronalazi isti osjećaj krivnje koji je osjećala pokraj njih. Dok god ga voli, ne odlučuje se pobuniti protiv njega: buni se protiv sebe. Ako je ljubavnik voli manje nego što ona želi, ako ga ne uspijeva zaokupiti, učiniti sretnim, biti mu dovoljna, cijeli njezin narcizam pretvara se u gađenje, u poniženje, u mržnju prema sebi koja je potiče na samokažnjavanja. Za kraće ili dulje krize, katkad za cijeli život, ta će se žena pretvoriti u svojevoljnu žrtvu, trsit će se naštetiti tome ja koje nije moglo zadovoljiti ljubavnika. Tada je njezin stav u pravom smislu riječi mazohistički. No ne treba miješati slučajeve u kojima zaljubljena žena traži vlastitu patnju da bi se 463
briana
osvetila samoj sebi sa slučajevima kada cilja na potvrdu muškarčeve slobode i moći. Stereotip je - premda, čini se, istinit - da se prostitutka ponosi time što je njezin muškarac tuče: ali nju ne uzbuđuje pomisao na sebe pretučenu i podčinjenu, nego snaga, autoritet i suverenost muškarca o kojemu ovisi. Također ga voli vidjeti kako maltretira drugog muškarca i često ga potiče na opasna nadmetanja. Želi da njezin gospodar posjeduje vrijednosti priznate u miljeu kojemu pripada. Žena koja se s užitkom podređuje muškim hirovima također se u okrutnosti koja se nad njom vrši divi dokazu suverene slobode. Treba uočiti da, ako je iz nekog razloga ugled ljubavnika uništen, udarci i zahtjevi postaju mrski. Oni su dragocjeni samo ako očituju božanstvenost voljenog muškarca. U tom slučaju osjećati se plijenom tuđe slobode predstavlja opojnu sreću. Za egzistenta je najzačudnija pustolovina počivati na raznolikoj i zapovjednoj volji drugoga. Čovjek se zamara boraveći stalno u istoj koži. Slijepa poslušnost je jedina prilika za radikalnu promjenu koju može doživjeti ljudsko biće. Tako je žena robinja, kraljica, cvijet, košuta, vitraj, otirač, sluškinja, kurtizana, muza, družica, majka, sestra, dijete već prema prolaznoj mašti i odlučnim zapovijedima ljubavnika. Ona se oduševljeno pokorava tim metamorfozama sve dok ne shvati da još uvijek ima isti okus podčinjenosti na usnicama. Na polju ljubavi kao i na polju erotike, čini nam se da je mazohizam jedan od putova kojima kreće nezadovoljna žena, razočarana drugim i samom sobom, ali to nije prirodan put zadovoljnog odricanja. U mazohizmu je i dalje prisutno ja, ali u izmučenom i propalom obliku. Ljubav cilja na zaborav sebe u korist esencijalnoga subjekta. Vrhovni cilj ljudske ljubavi, kao i mističke ljubavi, je identifikacija s voljenim. Mjera vrijednosti i istina svijeta nalaze se u njegovoj svijesti. Zato mu nije dovoljno samo služiti. Žena nastoji vidjeti njegovim očima. Ona čita knjige koje čita on, voli slike i glazbu koje voli on, zanimaju je samo krajolici koje vidi s njim, samo ideje koje dolaze od njega. Prisvaja njegova prijateljstva, neprijateljstva, mišljenja. Kada se propituje, trudi se čuti njegov odgovor. U svojim plućima želi zrak koji je on već udahnuo. Voće i cvijeće koje ne primi iz njegovih ruku nemaju ni okusa ni mirisa. Čak joj je i hodološki prostor izokrenut: središte svijeta više nije mjesto gdje je ona, nego ono na kojemu se nalazi voljeni. Sve ceste kreću od njegove kuće i onamo vode. Žena se služi njegovim riječima, ponavlja njegove geste, preuzima njegove manije i tikove. Ja sam Heathcliff, kaže Catherine u Orkanskim visovima. To je uzvik svake zaljubljene žene. Ona je drugo utjelovljenje voljenoga, njegov odraz, njegov dvojnik: ona je on. Svoj vlastiti svijet pušta da se sruši u kontingenciju: ona živi u njegovu svemiru. Vrhovna sreća zaljubljene žene jest da je voljeni muškarac prizna kao dio sebe sama. Kad on kaže »mi«, ona je s njim povezana i poistovjećena, dijeli njegov ugled i s njime vlada nad ostatkom svijeta. Ona se ne umara pri ponavljanju - makar i pretjeranom - toga slatkoga »mi«. Nužna biću koje je apsolutna nužnost, koje se projicira u svijet prema nužnim ciljevima i koje joj obnavlja svijet u obliku nužnosti, zaljubljena žena u svojoj predaji doživljava divno posjedovanje apsoluta. Ta joj sigurnost pruža tako uzvišene radosti. Osjeća da je uzašla zdesne bogu. Nije joj važno što je tek na drugom mjestu ako ima svoje mjesto, zauvijek, u divno uređenom svemiru. Onoliko dugo koliko voli, koliko je voljena i nužna voljenome, osjeća se potpuno opravdanom: uživa u miru i sreći. Takva je možda bila sudbina gospođice Aisse uz viteza d'Aydiea dok joj bogobojaznost nije uznemirila dušu, ili sudbina Juliette Drouet u Hugoovoj sjeni. No takva blažena sreća rijetko je stabilna. Nijedan muškarac nije Bog. Odnosi koje mističarka održava s božanskom odsutnošću ovise jedino o njezinu zanosu, ali divinizirani muškarac koji nije Bog je prisutan. Iz toga nastaju patnje zaljubljene žene. Njezina uobičajena sudbina sažeta je u čuvenim riječima Julie de Lespinasse: »U svim 464
briana
trenucima svojega života, prijatelju, volim vas, patim i čekam vas.« Naravno da je i muškarcima patnja povezana s ljubavlju, ali njihove muke ne traju dugo ili nisu tako razorne. Benjamin Constant je htio umrijeti za Juliette Recamier. Oporavio se za godinu dana. Stendhal je godinama žalio za Metilde, no to mu je žaljenje prije oplemenilo nego uništilo život. S druge strane, prihvaćajući se kao neesencijalno, pristajući na potpunu ovisnost, žena si stvara pakao. Svaka zaljubljena žena prepoznaje se u Andersenovoj maloj sireni koja je, nakon što je zbog ljubavi zamijenila svoj riblji rep za ženske noge, hodala kao po iglama i vrućem ugljenu. Nije istina da je voljeni muškarac bezuvjetno nužan, a ni ona njemu nije nužna. On nije sposoban opravdati ženu koja se posvećuje njegovu kultu i ne dopušta da ga ona posjeduje. Autentična ljubav morala bi prihvatiti slučajnost drugoga, to jest njegove mane, ograničenja, i njegovu izvornu bezrazložnost. Takva ljubav ne bi nastojala biti spas, nego međuljudska veza. Idolatrijska ljubav voljenoj osobi povjerava apsolutnu vrijednost. To je prva laž koja upada u oči svim vanjskim promatračima: »On ne zaslužuje toliko ljubavi«, šapuću oko zaljubljene žene. Potomstvo se sažaljivo smiješi kad pomisli na blijedi lik grofa Guiberta. Za ženu je razorno razočaranje otkriti nedostatke i mediokritet svojega idola. Colette je u Skitnici i u Mes apprentissages često aludirala na tu gorku agoniju. Razočaranje je još okrutnije nego kad dijete svjedoči rušenju očeva ugleda, jer je žena sama odabrala onoga kojem je poklonila cijelo svoje biće. Čak i kad je odabranik vrijedan najveće privrženosti, njegova istina je zemaljska: žena što kleči pred vrhovnim bićem ne voli njega. Nju je prevario duh ozbiljnosti koji odbija staviti vrijednosti »u zagrade«, to jest priznati da one izviru iz ljudske egzistencije. Njezina loša vjera podiže zapreke između nje i onoga kojega obožava. Ona ga hvali, klanja mu se, ali mu nije prijateljica jer ne shvaća da je u opasnosti u svijetu, da su njegovi projekti i ciljevi krhki kao i on sam. Smatrajući ga Zakonom, Istinom, ona ne shvaća da je sloboda i oklijevanje i tjeskoba. To odbijanje da na ljubavnika primijeni ljudsku mjeru objašnjava mnoge ženske paradokse. Žena od ljubavnika traži uslugu, on je napravi: on je velikodušan, bogat, divan, on je veličanstven, božanski. Ako odbije učiniti uslugu, postaje škrt, sitničav, okrutan, to je demonsko ili zvjersko biće. U iskušenju smo da primijetimo: ako »da« iznenađuje kao vrhunsko čudo, treba li se čuditi jednom »ne«? Ako »ne« očituje tako odvratan egoizam, zašto se toliko dive »da«? Zar između nadljudskog i neljudskog nema mjesta za ljudsko? Svrgnuti bog, naime, nije čovjek: on je prijevara. Ljubavnik nema drugog izbora nego ili dokazati da je on zaista taj kralj kojemu se dive ili se prokazati kao uzurpator. Čim ga više ne obožavaju, treba ga zgaziti. U ime one slave kojom je ovjenčala čelo voljenog muškarca, zaljubljena žena mu zabranjuje bilo kakvu slabost. Razočarana je i ljuta ako se on ne poklapa sa slikom s kojom ga je zamijenila. Ako je umoran, zbunjen, ako je u krivo vrijeme gladan ili žedan, ako se vara, ako si proturječi, žena zaključuje da je »ispod samog sebe« i zamjera mu to. Na isti način će mu prigovoriti za sve inicijative koje ona sama ne odobrava. Osuđuje svojega suca, a da bi zaslužio ostati njezinim gospodarom, uskraćuje mu slobodu. Kultu koji žena podiže muškarcu katkad bolje pridonosi njegova odsutnost nego prisutnost. Vidjeli smo da ima žena koje se posvećuju mrtvim ili nedostupnim junacima, tako da ih nikada ne bi morale usporediti s bićima od krvi i mesa. Potonji neizbježno proturječe njihovim snovima. Odatle proizlaze razočarani slogani: »Ne treba vjerovati u šarmantnog princa. Muškarci su samo bijedna bića.« Oni ne bi djelovali kao patuljci kad ih se ne bi tražilo da budu divovi. To je jedno od prokletstava koja tište strastveno zaljubljenu ženu: njezina velikodušnost brzo se pretvori u zahtjevnost. Kako se otuđila u drugome, želi se natrag: zato si treba pripojiti toga drugoga koji drži njezino biće. Cijela mu se daje, ali on mora 465
briana
biti potpuno dostupan da bi dostojanstveno primio taj dar. Ona mu posvećuje svaki svoj trenutak. Zato on u svakome trenutku mora biti prisutan. Ona želi živjeti samo kroz njega, ali želi živjeti, dok se on mora posvetiti tome da je potakne da živi. Volim vas katkad blesavo i, u tim trenucima, ne razumijem da ja ne bih mogla, ne bih znala i ne bih smjela vama biti tako opsjedajuća misao kao što ste vi meni, piše gđa d'Agoult Lisztu. Ona pokušava obuzdati spontanu želju: da mu bude sve. Isto se čita u žalopojki Julie de Lespinasse: Bože moj! Kad biste znali kakvi su dani, kakav je život lišen povlastice i užitka da vas vidim! Prijatelju moj, vama su dovoljni razonoda, zaokupljenost, pokret; a ja, moja sreća ste vi, samo vi; ne bih htjela živjeti ako vas ne mogu vidjeti i voljeti u svakom času svojega života. Isprva zaljubljena žena oduševljeno zadovoljava želju svojega ljubavnika. Zatim se - poput vatrogasca koji iz ljubavi prema svojem zanimanju posvuda podmeće požare trudi pobuditi tu želju da bi je mogla zadovoljiti. Ako u tome ne uspije, osjeća se poniženom, nepotrebnom do te mjere da će ljubavnik hiniti strast koju ne osjeća. Ptetvorivši se u robinju, žena je pronašla najsigurniji način zarobljavanja muškarca. To je druga ljubavna laž koju su brojni muškarci - Lawrence, Montherlant - ljutito prokazivali: ljubav se smatra darom, dok je zapravo tiranija. Benjamin Constant je surovo u Adolpheu opisao lance koje oko muškarca obavija previše velikodušna strast neke žene. »Nije brojila svoje žrtve jer je bila zaokupljena nastojanjem da ih prihvatim«, okrutno kaže o Eleonore. Prihvaćanje je zapravo obaveza koja zarobljava ljubavnika, a ne daje mu čak ni povlasticu da djeluje kao onaj tko daje. Žena zahtijeva da on zahvalno primi teret koji mu nameće. I njezina samovolja je nezasitna. Zaljubljeni muškarac je autoritaran, ali je - kad dobije što želi - zadovoljan, dok zahtjevna predanost žene nema granica. Ljubavnik koji ima povjerenja u svoju ljubavnicu bez nezadovoljstva prihvaća da bude odsutna, da se bavi nečime daleko od njega: siguran u to da mu pripada, radije posjeduje slobodu nego stvar. Suprotno tomu, odsutnost ljubavnika ženi je uvijek mučenje: on je pogled, sudac, čim okrene oči prema nečemu što nije ona, zakida je. Sve što vidi otima od nje. Daleko od njega, žena ostaje bez vlasništva i nad sobom i nad svijetom. Čak i kad sjedi pokraj nje, a čita ili piše, napušta je, izdaje. Mrzi njegov san. Baudelaire se raznježuje nad uspavanom ženom: »Umorno ti oči sjaju.« Proust opčarano promatra Albertinu kako spava.365 Naime, muška ljubomora je jednostavno želja za isključivim posjedovanjem. Voljena žena, kad joj san dade razoružanu nevinost djetinjstva, ne pripada nikome: muškarcu je to pouzdanje dovoljno. Ali bog, gospodar ne smije se prepustiti počinku imanentnosti. Žena neprijateljski promatra tu pokorenu transcendenciju. Mrzi njegovu životinjsku inerciju, to tijelo koje više ne postoji za nju nego u sebi, prepušteno slučajnosti čija je cijena njezina vlastita slučajnost. Violette Leduc je snažno izrazila taj osjećaj:
365
Ništa se ne mijenja i ako je Albertina zapravo Albert. Proustov stav je ovdje u svakom slučaju muževni stav.
466
briana
Mrzim spavače. Nadvijam se nad njih s lošim namjerama. Njihova me podčinjenost ljuti. Mrzim njihov nesvjesni spokoj, njihovu lažnu neosjetljivost, njihovo lice marljivog slijepca, njihovo razumno pijanstvo, njihovu nesposobnu pažnju... Vrebala sam, dugo sam čekala na ružičasti mjehurić koji bi izašao iz usta mojega spavača. Tražila sam od njega samo mjehurić prisutnosti. Nisam ga dobila... Vidjela sam da su njegove noćne vjeđe vjeđe smrti... Nalazila sam utočište u veselju njegovih vjeđa kad je taj čovjek bio nepodnošljiv. San je težak kad želi biti. Sve je pokupio. Mrzim mojeg spavača koji si može s nesvjesnim stvoriti mir koji mi je nepoznat. Mrzim njegovo medeno čelo... On je duboko u sebi zaokupljen svojim odmorom. Rekapitulira bog zna što... Hitro smo otišli. Željeli smo napustiti zemlju služeći se svojom ćudi. Poletjeli smo, penjali smo se, vrebali, čekali, pjevušili, uspjeli, stenjali, pobijedili i izgubili zajedno. Bila je to ozbiljna besposličarska škola. Iskopali smo novu vrstu ništavila. A sada ti spavaš. Tvoja izbrisanost nije iskrena... Ako se moj spavač pomakne, moja ruka, protiv svoje volje, dotakne sjeme. To je žitnica s pedeset vreća žita, zagušljiva, silnička. Intimne kesice muškarca koji spava pale su mi u ruku... Držim male vreće sjemena. Držim u ruci polja koja će biti uzorana, voćnjake koji će biti podrezani, vodenu snagu koja će biti pretvorena, četiri daske koje će biti pribijene, cerade koje će biti podignute. Držim u ruci plodove, cvijeće, odabrane životinje. Držim u ruci skalpel, vrtlarske škare, svrdlo, revolver, kliješta za porođaj i sve mi to ne ispunjava ruku. Sjeme uspavanog svijeta samo je obješeni višak produžetka duše... Tebe, kad spavaš, mrzim.366 Bog ne smije zaspati, inače postaje glina, meso. Ne smije prestati biti prisutan, inače njegovo biće tone u ništavilo. Za ženu muškarčev san predstavlja pohlepu i izdaju. Ljubavnik katkad probudi svoju ljubavnicu: da bi je zagrlio. Ona njega budi samo zato da ne spava, da se ne udaljava, da ne misli na nešto osim nje, da bude tu, zatvoren u sobi, u krevetu, u njezinu naručju - kao Bog u tabernakulu - to želi žena: ona je tamničarka. A opet, žena ne pristaje zaista na to da muškarac bude samo njezin zatočenik. U tome leži jedan od bolnih paradoksa ljubavi: kao zarobljenik, bog ostaje bez svoje božanstvenosti. Žena sačuva svoju transcendenciju namjenjujući je njemu, ali on je treba odnijeti prema cijelome svijetu. Ako dvoje ljubavnika zajedno proguta apsolut strasti, cijela se sloboda snižava na imanentnost. Jedino im smrt tada može dati rješenje: to je jedno od značenja mita o Tristanu i Izoldi. Dvoje ljubavnika koji se posvećuju isključivo jedno drugome već su mrtvi: oni umiru od dosade. Marcel Arland je u Terres étrangères (Nepoznate zemlje) opisao tu polaganu agoniju ljubavi koja proždire samu sebe. Žena zna za tu opasnost. Osim u napadajima ljubomorne mahnitosti, ona zahtijeva od muškarca da bude projekt, djelovanje: da bi ostao junak mora činiti podvige. Vitez koji odlazi u nove izazove vrijeđa svoju gospu, ali ga ona prezire ako ostane sjediti pokraj njezinih nogu. U tome je mučeništvo nemoguće ljubavi. Žena želi imati muškarca cijelog, ali zahtijeva od njega da nadiđe svaku datost koju bi mogao posjedovati: ne može se imati slobodu. Ona želi zatvoriti ovdje egzistenta koji je, prema Heideggerovim riječima, »biće daljina«, i dobro zna da je taj pokušaj osuđen na propast. »Prijatelju moj, volim vas kako treba voljeti, pretjerano, ludo, sa zanosom i očajem«, piše Julie de Lespinasse. Idolatrijska ljubav, ako je lucidna, može biti samo očajna. Jer ljubavnica koja od 366
Je hais les dormeurs (Mrzim spavaće).
467
briana
ljubavnika traži da bude junak, div, polubog, zahtijeva da za njega ne bude sve, dok ona može pronaći sreću samo pod uvjetom da ga cijeloga sadrži u sebi. Strast žene u njezinu bezuvjetnom odricanju od vlastitih prava ima upravo za pretpostavku da u drugom spolu ne postoji isti osjećaj, ista želja za odricanjem. Jer ako se oboje iz međusobne ljubavi odriču sami sebe, onda bi iz toga ispalo - pa, ja ne znam što, možda neki strah od praznog prostora? Žena hoće da bude uzeta... u skladu s tim želi nekoga koji uzima, koji se sam ne daje i ne predaje, koji baš naprotiv upravo obogaćuje svoje ja u ljubavi... Žena se daje, muškarac dobiva.. 367 Žena će barem moći pronaći radost u tom obogaćenju koje pruža voljenome. Ona za njega nije Sve, ali će se nastojati smatrati nužnom. U nužnosti nema stupnjevanja. Ako »on ne može bez nje«, ona se smatra temeljem njegove dragocjene egzistencije i iz toga izvlači svoju vlastitu vrijednost. Žena uživa u služenju njemu, ali on tu uslugu mora prihvatiti sa zahvalnošću. Dar postaje zahtjev prema običnoj dijalektici odanosti.368 A žena savjesnog duha se pita: Treba li on zaista mene? Muškarac je voli, želi s posebnom nježnošću i žudnjom: ali ne bi li i za drugu imao jednako poseban osjećaj? Mnoge se zaljubljene žene daju prevariti. Žele zanemariti da je u posebnom sadržano opće, a muškarac im olakšava iluziju jer je najprije s njima dijeli. U njegovoj želji često postoji strast koja djeluje kao da prkosi vremenu. U trenutku kad želi tu ženu, želi je strastveno, želi samo nju: i, dakako, trenutak je apsolut, ali trenutačni apsolut. Prevarena, žena prelazi u vječnost. Kako ju je divinizirao gospodarev zagrljaj, vjeruje da je oduvijek bila božanska i namijenjena bogu: jedino ona. No osim što je snažna, muška želja je i prolazna. Kad se utaži, dosta brzo mine, dok žena najčešće poslije ljubavi postane muškarčeva zatočenica. To je tema čitave gomile plitkih knjiga i pjesama. »Mladić je prolazio, djevojka je pjevala... Mladić je pjevao, djevojka je plakala.« A ako je muškarac dugotrajno vezan za ženu, to još uvijek ne znači da mu je ona nužna. Međutim, ona traži opravo to: njezina je abdikacija spašava samo pod uvjetom da joj vrati kraljevstvo. Ne može se izbjeći igru uzajamnosti. Stoga ona mora patiti ili si lagati. Najčešće se prvo zakvači za laž. Zamišlja muškarčevu ljubav kao točnu presliku ljubavi koju osjeća prema njemu. S lošom vjerom želju smatra ljubavlju, erekciju željom, ljubav religijom. Prisili muškarca da joj laže: Voliš li me? Isto koliko i jučer? Zauvijek ćeš me voljeti? Lukavo postavlja pitanja onda kada nema vremena za nijansirane i iskrene odgovore, ili pak kad ih brane okolnosti. Odlučno ispituje, na primjer, tijekom ljubavnog čina, oporavka od bolesti, u suzama ili na peronu kolodvora. Otete odgovore pretvara u trofeje. A u nedostatku odgovora, tumači tišinu. Svaka istinski zaljubljena žena je više ili manje paranoična. Sjećam se jedne prijateljice koja je zbog dulje šutnje dalekoga ljubavnika izjavila: »Kad čovjek želi prekinuti, piše, da bi obznanio prekid«, ali je, kad je dobila nedvosmisleno pismo, rekla: »Kad zaista želiš prekinuti, ne pišeš.« Često je vrlo teško u povjeravanjima odrediti gdje počinje patološki delirij. Kad ga opiše zaljubljena žena obuzeta panikom, muškarčevo se ponašanje uvijek doima čudnovatim: to je neurotičar, sadist, čovjek potisnutih osjećaja, mazohist, đavo, nedosljedan tip, kukavica ili sve to odjednom. On prkosi najsuptilnijim psihološkim objašnjenjima. »X. me obožava, ludo je ljubomoran, volio bi da kad izlazim nosim masku; ali je tako čudno stvorenje i toliko se boji ljubavi da me, kad mu pozvonim, prima na stubištu i ne da mi ući.« Ili pak: »Z. me 367 368
Nieizsche, Vesela nauka. To smo pokušali pokazati u eseju Pir i Kineas.
468
briana
obožavao. Ali je bio suviše ponosan da me pozove da se preselim u Lyon gdje on živi. Otišla sam tamo i uselila se k njemu. Nakon osam dana, bez ijedne svađe, izbacio me. Nakon toga sam ga vidjela dvaput. Treći put sam nazvala i zaklopio mi je slušalicu usred razgovora. On je neurotičan.« Te se tajanstvene priče razjasne kad ih objasni muškarac: »Uopće je nisam volio« ili »Bila mi je draga, ali nisam mogao podnijeti nijedan mjesec života s njom.« Previše ustrajna loša vjera vodi u mentalnu ustanovu: jedno od stalnih svojstava erotomanije jest da se ponašanja ljubavnika čine zagonetnima ili paradoksalnima. Na taj način delirij bolesnice uvijek uspijeva razbiti otpore stvarnosti. Normalnu ženu katkad na kraju pobijedi istina i ona prizna da više nije voljena. Ali dok god nije prisiljena na to priznanje, žena uvijek pomalo vara. Čak i u uzajamnoj ljubavi, među osjećajima ljubavnika postoji temeljna razlika koju se žena trudi prikriti. Muškarac se mora biti sposoban opravdati bez nje jer se ona nada da će je on opravdati. On joj je nužan zato što ona bježi od svoje slobode: ali ako on prihvaća slobodu bez koje ne bi bio ni junak ni jednostavno muškarac, ništa ni nitko mu ne mogu biti nužni. Ovisnost koju žena prihvaća proizlazi iz njezine slabosti: kako može naći uzajamnu ovisnost u muškarcu kojega voli zbog njegove snage? Strastveno zahtjevna duša ne može pronaći odmor u ljubavi jer smjera proturječnom cilju. Slomljena i izmučena može postati teret za onoga čijom se robinjom zamišljala. Kako se ne osjeća nužnom, postaje zamorna, odbojna. I to je prilično česta tragedija. Ako je mudrija i ne toliko nepopustljiva, zaljubljena žena se pomiri sa sudbinom. Ona nije sve, nije nužna: dovoljno joj je da bude korisna. Druga bi lako mogla zauzeti njezino mjesto, zato će se zadovoljiti time što to mjesto ima ona. Prepoznaje svoju podčinjenost ne tražeći uzajamnost. Tada može uživati u skromnoj sreći, no ona, čak ni u tim okvirima, neće biti nepomućena. Mnogo mučnije nego supruga, ljubavnica čeka. Ako je sama supruga isključivo ljubavnica, kućanske obaveze, majčinstvo, njezine zanimacije, užici nemaju u njezinim očima nikakvu vrijednost: jedino je prisutnost muža može otrgnuti iz limba dosade. »Kad nisi tu, čini mi se da ne vrijedi ni dočekati dan; sve što mi se događa tada je kao mrtvo, a ja sam tek prazna haljina prebačena preko stolice«, piše Cecile Sauvage u ranim danima svojega braka.369 A vidjeli smo da se strastvena ljubav često rađa i razvija izvan braka. Jedan od najnevjerojatnijih primjera cijelog života posvećenog ljubavi je primjer Juliette Drouet: ona je samo beskonačno čekanje. »Uvijek se treba vratiti istoj početnoj točki, to jest tome da te vječno čekam«, piše Juliette Hugou. »Čekam vas kao vjeverica u kavezu.« »Bože moj! Kako je tužno za narav poput moje čekati s kraja na kraj života!« »Kakav dan! Mislila sam da nikada neće proći, toliko sam te čekala, a sada mislim da je prebrzo prošao jer te nisam vidjela...« »Dan mi se čini vječnim...« »Čekam vas jer vas naposljetku još uvijek više volim čekati nego misliti da uopće nećete doći.« Istina je da je Hugo, nakon što ju je prisilio da prekine sa svojim bogatim zaštitnikom princem Demidoffom, zatvorio Juliette u jedan stančić i dvanaest joj godina branio da izlazi sama, tako da ne bi mogla nastaviti viđati svoje nekadašnje prijatelje. No čak i kad se sudbina one koja se nazivala »vaša tužna zarobljena žrtva« poboljšala, njoj je i dalje jedini razlog življenja bio njezin ljubavnik, kojega je i dalje vrlo rijetko viđala. »Volim te, voljeni moj Victore«, pisala je Juliette 1841. godine, »ali mi je srce tužno i puno gorčine. Toliko malo, toliko te malo viđam, a ono malo što te vidim, tako mi malo pripadaš da svi ti malo čine puno tuge koja mi ispunjava srce i duh.« Ona sanja o pomirenju neovisnosti i ljubavi. »Željela bih istodobno biti neovisna i robinja, neovisna po položaju koji bi me hranio, a robinja samo po svojoj ljubavi.« No, nakon što 369
Drukčije je ako je žena u braku pronašla svoju autonomiju. Tada ljubav između dvoje supružnika može biti slobodna razmjena dvaju bića od kojih je svako dovoljno samo sebi.
469
briana
joj je glumačka karijera konačno propala, morala se »s kraja na kraj života« pomiriti s činjenicom da je samo ljubavnica. Unatoč njezinim naporima da bude na usluzi svojem idolu, sati su bili previše prazni. O tome svjedoči sedamnaest tisuća pisama koje je napisala Hugou u ritmu od tristo-četiristo pisama godišnje. Između posjeta svojega gospodara, mogla je samo ubijati vrijeme. Najgori strah u sudbini haremske žene jest da joj dani budu pustinje dosade: kad se muškarac ne koristi objektom koji ona za njega predstavlja, ona više nije apsolutno ništa. Položaj zaljubljene žene je sličan: ona samo želi biti ta voljena žena, ništa drugo u njezinim očima ne vrijedi. Da bi postojala, ljubavnik mora biti pokraj nje, zaokupljen njom. Ona očekuje njegov dolazak, njegovu želju, njegovo buđenje. I čim on od nje ode, ona opet počne čekati. To prokletstvo tišti junakinju iz Back Street (Pokrajnja ulica)370 kao i onu iz The Weather in the Streets (Klima na ulicama),371 svećenice i žrtve čiste ljubavi. To je teška kazna nametnuta onoj koja sudbinu nije uzela u svoje vlastite ruke. Čekanje može biti radost. Onoj koja iščekuje voljenog muškarca znajući da on trči k njoj, da je voli, čekanje je blistavo obećanje. No kad prođe pouzdano pijanstvo ljubavi koja i samu odsutnost pretvara u prisutnost, s prazninom odsutnosti počinju se miješati muke zabrinutosti: muškarac se može više nikada ne vratiti. Poznavala sam ženu koja je pri svakom susretu dočekivala ljubavnika s čuđenjem: »Mislila sam da se nećeš vratiti«, govorila bi mu. Ako je pitao zašto: »Mogao bi se ne vratiti; kad te čekam, uvijek imam dojam da te više neću vidjeti.« Nadasve može prestati voljeti: može zavoljeti drugu ženu. Jer žestina s kojom se žena pokušava uvjeriti, govoreći da je ljubavnik ludo voli i da može voljeti samo nju, ne isključuje muke ljubomore. Lošoj vjeri je svojstveno da si dopušta ostrašćene i proturječne tvrdnje. Tako ni luđaku koji se uporno smatra Napoleonom nije neugodno priznati da je pritom i pomoćni frizer. Žena se rijetko odluči pitati: Voli li me on doista?, ali se sto puta pita: Voli li možda neku drugu? Ona ne prihvaća mogućnost da se ljubavnikova strast malo-pomalo ugasila ni mogućnost da on ljubavi pridaje manje važnosti od nje: umjesto toga si odmah izmišlja suparnice. Žena ljubav smatra istodobno i slobodnim osjećajem i čarolijom. I drži da je »njezin« muškarac nastavlja voljeti u svojoj slobodi dok je »smotan« i »uhvaćen u klopku« lukave intrigantice. Muškarac shvaća ženu kao stopljenu s njim, u svojoj imanentnosti. Zato lako glumi lik Boubourochea. On teško može zamisliti da je ona također duga i da mu može pobjeći. Ljubomora je u muškarca obično samo prolazna kriza, kao i ljubav: ta kriza zna biti žestoka i ubilačka, ali se zabrinutost u njemu rijetko nastani trajno. Ljubomora se kod njega ponajprije javlja kao sredstvo za odvlačenje pažnje: kad mu posao loše ide, kad osjeća da ga život muči, tada si kaže da ga žena pravi budalom.372 Suprotno tome, žena koja voli muškarca u njegovoj drugosti, u njegovoj transcendenciji, osjeća se neprestano u opasnosti. Nema velike razlike između izdaje po udaljenosti i nevjere. Čim se žena ne osjeća voljenom, postaje ljubomorna: uzevši u obzir njezine zahtjeve, to je više-manje uvijek njezin slučaj. Njezine zamjerke i povrede, kakav im god bio izgovor, odražavaju se u ljubomornim scenama: tako će izraziti nestrpljenje i dosadu očekivanja, gorki osjećaj svoje ovisnosti, žaljenje što vodi samo osakaćenu egzistenciju. Sa svakim pogledom koji voljeni muškarac uputi drugoj ženi cijela je njezina sudbina u igri jer je u njemu otuđila čitavo svoje biće. Zato se naljuti ako se oči njezina ljubavnika na jedan tren okrenu prema nepoznatoj ženi. Ako je on podsjeti da je ona upravo dugo promatrala nekog neznanca, uvjereno mu odgovara: »To nije isto.« Ima pravo. Muškarac kojega promatra žena iz toga ništa ne dobiva. Darivanje počinje tek kad ženska put postane plijen. Dok je 370
Fannie Hurst, Back Street. Rosamond Lehmann, The Weather in the Streets. 372 To recimo proizlazi iz Lagacheova djela: Nature el formes de jalouse (Priroda i oblici ljubomore). 371
470
briana
žena koju se guta očima odmah pretvorena u poželjan i željeni objekt, a prezrena ljubavnica »vraća se na običnu glinu«. Tako je žena vječito na oprezu. Što on radi? Što gleda? S kim razgovara? Ono što joj je dao jedan osmijeh, jedan joj osmijeh može oduzeti. Dovoljan je jedan tren da je gurne iz »sedefaste svjetlosti besmrtnosti« u svakodnevni suton. Od ljubavi je primila sve, pa može sve izgubiti ako je izgubi. Nejasna ili određena, neutemeljena ili opravdana, ljubomora je za ženu strašno mučenje jer predstavlja radikalno osporavanje ljubavi. Ako je izdaja sigurna, treba ili prestati ljubav pretvarati u religiju ili odustati od te ljubavi. To je toliko radikalan preokret da razumijemo da zaljubljena žena, koja naizmjence sumnja i laže si, može biti opsjednuta željom i strahom od otkrivanja kobne istine. Ujedno bahata i nesigurna, žena koja je neprestano ljubomorna često u toj ljubomori griješi: Juliette Drouet je sumnjala na sve žene kojima bi se Hugo približio, jedino se zaboravivši bojati Leonie Biard, koja mu je osam godina bila ljubavnica. U nesigurnosti je svaka žena suparnica, opasnost. Ljubav ubija prijateljstvo zato što se zaljubljena žena zatvara u svemir voljenog muškarca. Ljubomora pogoršava njezinu usamljenost i zato čini njezinu ovisnost još većom. Ona u tome ipak pronalazi bijeg od dosade: zadržati muža je posao, a zadržati ljubavnika - vrsta poziva. Žena koja je, izgubljena u zadovoljnom obožavanju, zanemarivala svoj izgled, počinje se ponovno za njega brinuti čim predosjeti prijetnju. Uređivanje, briga o kući, društvena događanja postaju trenuci borbe. Borba je aktivnost koja puža energiju. Dok god je otprilike sigurna da pobjeđuje, ratnica u njoj nalazi ganutljiv užitak. Ali mučan strah od poraza pretvara velikodušan dar u ponižavajuće ropstvo. Muškarac napada da bi se obranio. Žena, čak i ona ponosna, mora biti blaga i pasivna. Manevri, oprez, lukavstvo, osmijesi, šarm, ugađanje njezino su najbolje oružje. Vidim u sjećanju mladu ženu kojoj sam jedne večeri nenadano pozvonila na vrata. Otišla sam od nje dva sata ranije, bila je loše našminkana, nemarno odjevena, sumornoga pogleda. Sada je čekala njega. Kad je vidjela da sam to ja, poprimila je svoj uobičajen izraz lica, ali sam je na tren uspjela vidjeti, pripremljenu za njega, napetu od straha i licemjerja, spremnu na sve patnje iza svojega zaigranog osmijeha. Bila je pomno počešljana, posebna je šminka oživjela njezine obraze i usne, a nosila je čipkastu blještavo bijelu bluzu. Svečana odjeća, oružje za borbu. Maseri, vizažisti, »kozmetičari« znaju s kojom tragičnom ozbiljnošću njihove klijentice pristupaju njezi koja se čini besmislena. Za ljubavnika treba izmisliti nova zavođenja, treba postati ona žena koju on želi susresti i posjedovati. No svaki napor je uzaludan: ona neće u sebi uskrsnuti onu sliku Drugoga koja ga je najprije privukla i koja ga može privući kod druge žene. Ljubavnik ima isti dvoličan i nemoguć zahtjev kao muž: želi da je njegova ljubavnica apsolutno njegova, a opet strana. Želi da u potpunosti odgovara njegovu snu, a da bude različita od svega što izmišlja njegova mašta, da bude i odgovor na ono što očekuje i nepredviđeno iznenađenje. To proturječje razdire ženu i osuđuje je na neuspjeh. Ona se pokušava oblikovati prema ljubavnikovoj želji. Mnoge žene koje, dobivši na početku ljubavne veze narcističku potvrdu, cvjetaju od sreće, zastrašuju maničnom udvornošću čim se osjete manje voljenima. Opsjednute i oslabljene iritiraju ljubavnika. Slijepo se predajući ljubavniku, žena gubi onu dimenziju slobode koja ju je isprva činila opčaravajućom. On je u njoj tražio svoj odraz, ali ako ga ona previše vjerno odražava, dosadno mu je. Jedna od nevolja zaljubljene žene jest činjenica da je sama njezina ljubav izobličuje, poništava. Ona je još samo robinja, sluškinja, previše poslušno zrcalo, previše vjerna jeka. Kad žena to shvati, tuga joj oduzme još vrijednosti. Sa suzama, zahtjevima, scenama, uspijeva izgubiti svaku privlačnost. Egzistent jest ono što čini. Da bi bila, ona se uzdala u tuđu svijest i odustala od ikakva činjenja. »Znam samo
471
briana
voljeti«, piše Julie de Lespinasse. Ja koja sam samo ljubav:373 taj naslov romana moto je zaljubljene žene. Ona je samo ljubav, a kad je ljubav lišena svojega objekta, ona više nije ništa. Često žena shvaća svoju pogrešku i tada pokušava ponovno afirmirati svoju slobodu, pronaći svoju drugost. Postaje koketa. Nanovo zainteresira blaziranog ljubavnika time što je žele drugi muškarci: to je prežvakavana tema tolikih groznih romana. Katkad joj i udaljenost može vratiti čari. Albertina se čini dosadnom kad je prisutna i poslušna. Na daljinu ponovno postaje tajanstvena i ljubomorni Proust je opet cijeni. No ti su manevri osjetljivi. Ako ih muškarac prozre, oni mu samo smiješno otkriju podčinjenost njegove robinje. Čak ni ako uspiju nisu bezopasni: ljubavnik omalovažava ljubavnicu zato što je njegova, ali joj je i privržen zato što je njegova. Hoće li iznevjeravanje uništiti omalovažavanje ili pak privrženost? Moguće je da se, razočaran, muškarac udalji od ravnodušne žene: da, on je želi slobodnu, ali je želi i danu. Ona je svjesna tog rizika i njezina je koketnost zato paralizirana. Zaljubljenoj ženi gotovo je nemoguće vješto igrati takvu igru. Previše se boji da će upasti u njezinu stupicu. I ako još štuje svojega ljubavnika, oklijeva ga nasamariti: kako bi nakon toga on u njezinim očima ostao bog? Ako dobije partiju, uništava svojeg idola, a ako je izgubi, gubi se sama. Nema spasa. Oprezna zaljubljena žena - iako se te riječi međusobno pobijaju - trudi se pretvoriti ljubavnikovu strast u nježnost, prijateljstvo, naviku. Ili ga pokušava vezati čvrstim vezama: djetetom, brakom. Ta želja za brakom proganja mnoge veze: to je želja za sigurnošću. Lukava ljubavnica okorištava se velikodušnošću mlade ljubavi da bi se osigurala za budućnost, ali kad se oda tim spekulacijama, više ne zaslužuje naziv zaljubljene žene. Naime, zaljubljena žena ludo sanja o tome da zauvijek zarobi ljubavnikovu slobodu, ali ne i o tome da je poništi. I zato, osim u vrlo rijetkom slučaju kad se slobodna veza nastavi cijeli život, ljubav-religija vodi u katastrofu. S markizom de Mora, gospođica de Lespinasse imala je sreću da se prva ohladila: ohladila se jer je srela Guiberta koji se zauzvrat brzo ohladio od nje. Ljubav gospođe d'Agoult i Liszta stradala je od te neumoljive dijalektike: strast, životnost i ambicija, koje su Liszta činile toliko privlačnim, obećale su ga drugim ljubavima. Portugalska redovnica mogla je samo biti ostavljena. Cijena vatrenosti zbog koje je d'Annunzio bio toliko šarmantan374 bila je njegova nevjernost. Prekid može dubinski obilježiti muškarca: ali, najzad, on ima svoj život muškarca za voditi. Ostavljena žena više nije ništa, nema ništa. Ako je upitaju kako je živjela prije, više se čak ni ne sjeća. Pustila je svijet koji je bio njezin da padne u pepeo kako bi prisvojila novu domovinu iz koje je naglo istjerana. Zanijekala je sve vrijednosti u koje je vjerovala, raskinula prijateljstva. Sada je bez krova nad glavom, a svuda oko nje prostire se pustinja. Kako bi mogla započeti novi život kad izvan voljenog muškarca ne postoji ništa? Ostavljena žena nalazi utočište u delirijima kao nekoć u samostanu. Ili joj, ako je previše razumna za to, ne preostaje drugo nego umrijeti: vrlo brzo kao gospođica de Lespinasse ili polako. Agonija može trajati dugo. Kad se žena deset ili dvadeset godina posvećivala dušom i tijelom jednom muškarcu, kad se on čvrsto zadržao na pijedestalu na koji ga je uzdigla, njegov je odlazak razorna katastrofa. »Što da napravim?«, pitala je jedna četrdesetogodišnjakinja. »Što da napravim ako me Jacques više ne voli?« Žena se pomno odijevala, češljala, šminkala, ali njezino ogrubjelo lice, već oronulo, nije baš moglo pobuditi novu ljubav. A ona sama, nakon dvadeset godina provedenih u sjeni jednog muškarca, je li ona mogla voljeti drugoga? Kad čovjek ima četrdeset godina, 373 374
Roman Dominique Rolin: Moi qui ne suis qu'amour. Po riječima Isadore Duncan.
472
briana
preostaje mu još mnogo godina života. I dalje viđam onu drugu ženu kojoj su oči zadržale ljepotu, a crte lica plemenitost usprkos natečenosti od patnje, koja je ni ne znajući, slijepa, gluha, puštala da joj u javnosti suze teku niz obraze. Sada bog drugoj govori riječi koje su izmišljene za nju. Kao svrgnuta kraljica, više ni ne zna je li ikada vladala istinskim kraljevstvom. Kad je žena još mlada, može ozdraviti: izliječit će je nova ljubav. Katkad će se novoj ljubavi prepustiti malo suzdržanije, shvaćajući da ono što nije jedinstveno ne može biti apsolutno. No često će se u njoj iscrpiti još više nego prvi put, jer će morati ispraviti svoj prethodni poraz. Neuspjeh apsolutne ljubavi korisno je iskustvo samo ako se je žena sposobna ponovno uzeti u svoje ruke. Heloiza se po rastanku od Abelarda nije pretvorila u ruševinu jer si je vodeći opatiju izgradila autonomnu egzistenciju. Coletteine junakinje previše su ponosne i sposobne da bi ih slomilo ljubavno razočaranje: Renée Mere se spašava radom. Sido je sama govorila svojoj kćeri da se ne brine previše zbog njezine sentimentalne sudbine jer zna da je Colette mnogo više od zaljubljene žene. No malo je zločina koji donose goru kaznu od te velikodušne pogreške: da se žena cijela prepusti tuđim rukama. Autentična ljubav mora se zasnivati na uzajamnom priznavanju dvije slobode. Svatko od ljubavnika tako bi se osjećao i kao on sam i kao drugo. Nitko se ne bi odrekao transcendencije, nitko se ne bi osakatio. Oboje bi u svijetu zajedno otkrivali vrijednosti i ciljeve. Za jednog i drugog ljubav bi bila otkriće sebe sama kroz darivanje sebe i obogaćivanje svemira. U svojem djelu La Découverte de soi (Otkrivanje sebe), Georges Gusdorf vrlo točno sažima ono što muškarac traži od ljubavi: Ljubav nas otkriva nama samima tako što nas izvlači iz sebe samih. Potvrđujemo se u doticaju s onime što nam je strano i komplementarno. Ljubav kao oblik spoznaje otkriva nova neba i nove zemlje u samome krajoliku u kojemu oduvijek živimo. U tome leži velika tajna: svijet je drugo, sam ja sam drugo. I više nisam jedini tko to zna. Još bolje: netko me to naučio. Žena dakle igra nužnu i ključnu ulogu u svijesti koju muškarac o sebi ima. Iz toga proizlazi važnost koju mladić pridaje prvim ljubavnim iskustvima375. Vidjeli smo kako se Stendhal i Malraux oduševljavaju čudom zbog kojega »sam ja sam drugo«. No Gusdorf griješi kad kaže: »Jednako tako muškarac ženi predstavlja nužnog posrednika između nje same i nje same«, jer danas ženin položaj nije jednak muškome. Muškarac se otkriva u obličju drugoga, ali ostaje on sam i njegovo je novo lice integrirano u njegovu sveukupnu osobnost. Za ženu bi vrijedilo isto samo kad bi jednako esencijalno egzistirala kao za-sebe. To bi podrazumijevalo da žena ima ekonomsku neovisnost, da se projicira prema vlastitim ciljevima i bez posrednika nadilazi prema zajednici. Tada bi bile moguće ravnopravne ljubavi, kao što je ljubav Kya i May koju opisuje Malraux. Moguće je čak da žena igra muževnu i dominantnu ulogu poput gospođe Warens s Rousseauom ili Lee s Chérijem. No, u većini slučajeva, žena se spoznaje samo kao drugo: njezino za-drugoga se miješa s njezinim samim bićem. Ljubav za ženu nije posrednik između nje same i nje same jer se ona ne pronalazi u svojoj subjektivnoj egzistenciji. Ostaje preplavljena onom ljubavnicom koju muškarac nije samo otkrio, nego i stvorio. Njezin spas ovisi o toj despotskoj slobodi koja ju je utemeljila i koja je u jednom trenu može poništiti. Žena provodi život strepeći pred onim koji drži njezinu sudbinu u svojim rukama, a da to sasvim ni ne zna ni ne želi. Žena je u opasnosti 375
Vidi prvi svezak.
473
briana
u drugome, kao uplašen i nemoćan svjedok vlastite sudbine. Protiv svoje volje tiranin i krvnik, taj drugi unatoč njoj i sebi ima neprijateljsko lice: umjesto priželjkivanog jedinstva, zaljubljena žena doživljava najgoru usamljenost, a umjesto suradnje borbu i često mržnju. Ljubav je u žene vrhovni pokušaj nadvladavanja ovisnosti na koju je osuđena njezinim prihvaćanjem. Ali čak i kad se na nju pristalo, ovisnost se može živjeti samo u strahu i poniznosti. Muškarci su se nadmetali u proglašavanju ljubavi vrhovnim postignućem za ženu. »Žena koja voli kao žena zbog toga samo postaje još više žena«, kaže Nietzsche. Balzac piše: »U višem redu ideja, život muškarca je slava, život žene ljubav. Žena je jednaka muškarcu samo ako svoj život pretvori u vječitu žrtvu, kao što je život muškarca vječito djelovanje.« No i to je opet okrutna obmana jer ono što žena nudi u žrtvu muškarci se nimalo ne zamaraju prihvatiti. Muškarac ne treba bezuvjetnu odanost koju traži, ni idolatrijsku ljubav koja mu laska taštini. Prihvaća ih samo pod uvjetom da sam ne mora udovoljiti zahtjevima koje ti ženini stavovi od njega podrazumijevaju. On ženi propovijeda o davanju, ali ga njezini darovi izluđuju. Njoj je neugodno zbog nepotrebnih darova, neugodno zbog svoje uzaludne egzistencije. Onoga dana kad će žena moći voljeti u svojoj snazi, a ne slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, nego da bi se našla, ne da bi se odrekla sebe, nego da bi se afirmirala, tada će ljubav za nju kao i za muškarca postati izvor života, a ne smrtna opasnost. Dotad, ljubav u svojem najdirljivijem obliku nastavlja biti prokletstvo koje lebdi nad ženom zatvorenom u ženskom svemiru, osakaćenom ženom, nesposobnom da bude sama sebi dovoljna. Bezbrojne mučenice ljubavi posvjedočile su o nepravednosti sudbine koja im kao krajnji spas nudi jalovi pakao.
474
briana
Trinaesto poglavlje Mističarka Ljubav je ženi dodijeljena kao njezin vrhovni poziv i, kad je upućuje muškarcu, ona u njemu traži Boga: ako joj okolnosti brane ljudsku ljubav, ako je razočarana ili zahtjevna, odabrat će štovati božanstvo u samome Bogu. Jasno, bilo je i muškaraca koji su izgarali od iste ljubavi, ali su rijetki i njihov je žar dobivao veoma istančan intelektualni oblik. Naprotiv, žena koje su se prepuštale užicima nebeskih zaruka postoji čitava četa: i one ih proživljavaju na neobično afektivan način. Žena je navikla na život na koljenima, dakako, i očekuje da joj spas siđe s neba na kojem kraljuju muškarci. Muškarci su također obavijeni oblacima: njihovo veličanstvo se otkriva onkraj velova njihove tjelesne prisutnosti. Voljeni je uvijek više ili manje odsutan. Komunicira sa svojom štovateljicom dvosmislenim znakovima. Ona poznaje njegovo srce samo putem čina vjere. I što joj se više čini nadmoćnim, to joj njegova ponašanja djeluju nepronicljivima. Vidjeli smo da u erotomaniji vjera odolijeva svim osporavanjima. Žena ne treba ni vidjeti ni dotaknuti da bi pokraj sebe osjetila Prisutnost. Bilo da je riječ o liječniku, svećeniku ili Bogu, ona će pronaći iste neosporive dokaze, kao robinja će u srce primiti more ljubavi koja silazi odozgo. Ljudska ljubav i božanska ljubav se miješaju, ne zato što bi druga bila sublimacija prve, nego zato što je prva također pokret prema transcendentnom, prema apsolutu. U svakom slučaju, zaljubljena žena spašava svoju slučajnu egzistenciju ujedinjujući je s Cjelinom utjelovljenom u jednoj suverenoj Osobi. Ta dvosmislenost upada u oči u brojnim, patološkim ili normalnim, slučajevima kada je ljubavnik diviniziran i gdje Bog dobiva ljudsko obličje. Citirat ću samo sljedeći slučaj koji donosi Ferdiere u svojem djelu o erotomaniji. Pacijentica govori: Godine 1923. dopisivala sam se s novinarom La Presse. Svakodnevno sam čitala njegove članke o moralu, čitala sam između redaka. Činilo mi se da odgovara meni, da mi daje savjete. Pisala sam mu ljubavna pisma; puno sam mu pisala... Godine 1924. naglo mi je sinulo: činilo mi se da Bog traži ženu, da dolazi razgovarati sa mnom. Imala sam dojam da mi je dao neku misiju, da me odabrao da utemeljim hram. Vjerovala sam da sam središte velikoga naselja u kojemu žene njeguju liječnici... Tada sam premještena u ustanovu u Clermontu... Ondje je bilo mladih liječnika koji su željeli promijeniti svijet: u mojoj sobici, osjećala sam njihove poljupce na svojim prstima, osjećala sam njihova spolovila u svojim rukama. Jedanput su mi rekli: »Ti nisi senzibilna, nego senzualna; okreni se.« Ja sam se okrenula i osjetila ih u sebi. Bilo je jako ugodno... Glavni liječnik, gospodin D., bio je poput boga: Dobro sam znala da postoji nešto kad bi dolazio do mojega kreveta. Gledao me kao da želi reći: samo sam tvoj. Stvarno me volio: jednoga me dana uporno gledao na zaista nevjerojatan način... Njegove zelene oči postale su plave poput neba; intenzivno su se i neopisivo širile. Promatrao je ostvareni učinak 475
briana
razgovarajući pritom s drugom pacijenticom i smiješio se... A ja sam tako ostala fiksirana na doktora D... Klin se klinom ne izbija i unatoč svim mojim ljubavnicima (imala sam ih petnaest-šesnaest), nisam se mogla odvojiti od njega. Zato je kriv... Više od dvanaest godina neprekidno sam vodila mentalne razgovore s njim... Kad sam ga htjela zaboraviti, opet bi se pojavio... Katkad se pomalo rugao: »Vidiš, strašim te, možda ćeš voljeti druge, ali uvijek ćeš mi se vraćati...« Često sam mu pisala pisma, predlagala sastanke na koje bih dolazila. Prošle godine sam mu otišla u posjet. Namjestio je gard u kojemu nije bilo topline, osjećala sam se skroz blesavom i otišla sam... Kažu mi da je oženio drugu ženu, ali znam da će me zauvijek voljeti... On je moj suprug iako se čin nikada nije dogodio, čin koji bi nas spojio... Katkad on kaže: »Napusti sve, sa mnom ćeš se uvijek uspinjati, nećeš biti zemaljsko biće.« Vidite, svaki put kad tažim Boga, nađem muškarca. Sad više ne znam kojoj bih se religiji okrenula. Ovdje je riječ o patološkom slučaju. No kod mnogih pobožnih žena nalazimo to nerazmrsivo pretapanje muškarca i Boga. Ponajprije ispovjednik zauzima dvosmisleno mjesto između neba i zemlje. On tjelesnim ušima sluša pokajnicu koja mu izlaže dušu, ali u pogledu kojim je obavija sjaji nadnaravna svjetlost. On je Božji čovjek, Bog prisutan u obličju muškarca. Gospođa Guyon tako opisuje svoj susret s ocem La Combeom: »Učinilo mi se da moć milosti prelazi s njega na mene kroz najintimnije dijelove duše i da se vraća s mene na njega tako da je i on osjećao isti učinak.« Svećenikova intervencija izvukla ju je iz hladnoće od koje je godinama patila i nanovo zapalilo vatru u njezinoj duši. Živjela je uz njega tijekom čitavoga svojeg velikog mističkog razdoblja. I priznaje: »To je bilo potpuno jedinstvo, takvo da ga više nisam mogla razlikovati od Boga.« Bilo bi previše jednostavno reći da je zapravo bila zaljubljena u muškarca, a pritom hinila ljubav prema Bogu: voljela je i tog muškarca jer je on u njezinim očima bio nešto drugo osim samoga sebe. Jednako kao Ferdiereova pacijentica, pokušala je nejasno dosegnuti vrhovni izvor vrijednosti. To je cilj svake mističarke. Da bi prenijela svoj zanos na nebesku pustinju, katkad joj je koristan muški posrednik, ali nije nužan. Budući da ne razlikuje dobro stvarnost od igre, djelovanje od magičnog postupka, objekt i imaginarno, žena je iznimno sposobna oprisutniti odsutnost kroz svoje tijelo. Mnogo je manje smiješno poistovjećivanje misticizma i erotomanije, što se katkad događa: erotomanka se osjeća uveličanom ljubavlju suverenog bića. To biće preuzima inicijativu u ljubavnom odnosu, ono voli strastvenije no što je voljeno. Odaje svoje osjećaje očiglednim, ali skrivenim znakovima. Ljubomorno je i ljuti ga nedostatak zanosa u odabranice: tada je ne oklijeva kazniti. Gotovo se nikad ne pokaže u tjelesnom i konkretnom obličju. Sve te značajke nalazimo i u mističarki. Na primjer, Bog od pamtivijeka voli dušu koju je zapalio svojom ljubavi, prolio je za nju svoju krv, priprema joj divne apoteoze. Ona ne može učiniti ništa drugo nego prepustiti se bez otpora njegovoj strasti. Danas je prihvaćena teza da erotomanija poprima čas platonski, čas seksualni oblik. Tijelo jednako tako ima veći ili manji udio u osjećajima koje mističarka posvećuje Bogu. Njezini su izljevi emocija precrtani s onih koje doživljavaju zemaljski ljubavnici. Kad je Anđela iz Foligna promatrala sliku na kojoj Krist u naručju drži svetog Franju, rekla mu je: »Tako ću ja tebe držati u naručju, i mnogo više nego što mogu vidjeti tjelesne oči... ako me voliš, nikada te neću ostaviti.« Gospođa Guyon piše: »Ljubav mi nije davala ni trenutka predaha. Govorila sam mu: Oh ljubavi moja, dosta je, pusti me.« 476
briana
»Želim ljubav koja mi dušu prožima neizrecivim drhtajima, ljubav koja me onesvještava...« »O Bože moj! Kad biste priuštili najčulnijim ženama ono što ja osjećam, ubrzo bi napustile svoje lažne užitke da uživaju u ovako istinskom dobru.« Poznajemo čuvenu viziju svete Tereze: Anđeo je držao na svojini rukama jedno dugo pozlaćeno koplje. S vremena na vrijeme zarivao ga je u moje srce i gurao ga čak do moje utrobe. Kada je izvlačio koplje, činilo mi se da će mi iščupati utrobu i ostajala sam sva zapaljena božanskom ljubavlju... ali sigurna sam da me bol prožima do samog dna utrobe i činilo mi se da se ona cijepa kada moj duhovni suprug izvlači strijelu kojom ju je proboo. Nekada se pobožno tvrdi da mističarku siromaštvo jezika prisiljava na uporabu ovakvog erotskog vokabulara. No i ona raspolaže jednim jedinim tijelom i od zemaljske ljubavi posuđuje ne samo riječi, nego i tjelesna držanja. Da bi se ponudila Bogu poseže za istim ponašanjem kao kad se nudi muškarcu. To uostalom nimalo ne umanjuje vrijednost njezinih osjećaja. Kad Anđela iz Foligna prema promjenama u svojem srcu postaje naizmjence »blijeda i suha«, pa »debela i rumena«, kad lije potoke suza,376 kad padne na zemlju, ne možemo baš te pojave smatrati čisto »duhovnima«, ali objasniti ih samo njezinom pretjeranom »emotivnošću« znači pozivati se na »uspavljujuće svojstvo« maka. Tijelo nikada nije uzrok subjektivnih iskustava jer je u svojem objektivnom obliku ono sam subjekt: subjekt proživljava svoje stavove u cjelini svoje egzistencije. Protivnici i obožavatelji mistike misle da je davanje seksualnog sadržaja ekstazama svete Terezije ravno njezinu spuštanju na razinu histerične žene. No histerični subjekt nije oslabljen činjenicom što aktivno iskazuje svoje opsesije, nego činjenicom da je opsjednut i da mu je sloboda opčinjena i poništena. Fakirovo ovladavanje svojim tijelom ne čini ga njegovim robom, tjelesna mimika može biti obavijena poletom slobode. Tekstovi svete Terezije nisu nimalo dvosmisleni i opravdavaju Berninijev kip koji nam sveticu pokazuje onesviještenu u pretjeranom zanosu silne naslade. Ništa manje pogrešno ne bi bilo protumačiti njezine osjećaje kao običnu »seksualnu sublimaciju«. Na početku ne postoji potisnuta seksualna želja koja se pretvara u božansku ljubav. Ni sama zaljubljena žena nije prvo plijen želje bez objekta koja se zatim usredotoči na nekog pojedinca. Upravo prisutnost ljubavnika u njoj potakne uzbuđenje koje se odmah intencionira prema njemu. Tako se jednim jedinim pokretom sveta Terezija nastoji ujediniti s Bogom i proživljava to jedinstvo u svojem tijelu. Ona nije robinja svojih živaca i hormona: radije bi se trebali diviti njezinoj snazi vjere koja prodire u najintimnije predjele njezina tijela. Zapravo, kako je to shvaćala sama sveta Terezija, vrijednost mističkog iskustva ne mjeri se načinom na koji je ono subjektivno proživljeno, nego s obzirom na njegov objektivni doseg. Pojave ekstaze otprilike su iste u svete Terezije i u svete Margarete Marije Alacoque, dok je interes njihovih poruka veoma drukčiji. Sveta Terezija na posve intelektualan način postavlja dramatičan problem odnosa između pojedinca i transcendentnog Bića. Kao žena je proživjela iskustvo čiji smisao nadilazi bilo kakvu spolnu specifikaciju. Treba je svrstati uz bok Ivanu od Križa. No ona je očigledna iznimka. Njezine manje važne sestre daju nam esencijalno žensku viziju svijeta i spasenja. One ne ciljaju na transcendentno, nego na iskupljenje svoje ženskosti.377 376
»Suze su joj žarile obraze toliko da ih je morala umiti hladnom vodom«, prenosi jedan od njezinih životopisaca. Kod sv. Katarine Sijenske, međutim, teološka razmatranja su od velike važnosti. Ona je također poprilično muževan tip žene.
377
477
briana
Žena od božanske ljubavi prije svega traži ono što zaljubljena žena traži od muškarčeve ljubavi: apoteozu svojeg narcizma. Za nju je taj suvereni pogled, pažljivo i zaljubljeno usredotočen na nju, čudesna sreća. Tijekom cijelog njezina života mlade djevojke, mlade žene, gospođu Guyon uvijek je mučila želja da je vole i da joj se dive. Jedna moderna protestantska mističarka, gospođica Vee, piše: »Ništa me ne čini toliko nesretnom kao kad se nitko ne zanima za mene na poseban i suosjećajan način, za ono što se događa u meni.« Gospođa Krüdener si je zamišljala da je Bog neprestano zaokupljen njome, do te mjere da Saint-Beuve prepričava da je »u presudnim trenucima sa svojim ljubavnikom stenjala: Bože moj, kako sam sretna! Molim da mi oprostite ovu pretjeranu sreću!«. Možemo razumjeti kako se opije srce narcisoidne žene kad čitavo nebo postane njezino zrcalo. Njezina je divinizirana slika beskonačna kao Bog sam, nikada neće iščeznuti. A u isto vrijeme osjeća u prsima, gorućim, uzbuđenim i ispunjenim ljubavlju, svoju dušu - koju je stvorio, otkupio i koju voli divni Otac. Ona grli upravo svoju dvojnicu, sebe samu, beskrajno povećanu posredstvom Boga. Tekstovi Anđele iz Foligna su posebno znakoviti. Evo kako joj se obraća Isus: Kćeri moja blaga, voljena moja, hrame moj. Kćeri moja, ljubavi moja, voli me jer ja tebe volim, mnogo, mnogo više nego što ti možeš voljeti. Cijeli tvoj život: kako jedeš, piješ, spavaš, cijeli tvoj život mi se sviđa. Napravit ću u tebi velike stvari u očima naroda. Kroz tebe će me znati i kroz tebe će moje ime hvaliti mnoštvo naroda. Kćeri moja, suprugo moja slatka, jako te volim. Zatim: Kćeri moja, koja si mi milija nego što sam ja tebi, radosti moja, srce Boga svemogućega sada je na tvojem srcu... Bog svemogući je u tebe položio mnogo ljubavi, više nego u ijednu ženu u ovome gradu; tebe je pretvorio u svoju radost. I još jedanput: Osjećam prema tebi toliku ljubav da više ne marim za tvoje mane i moje ih oči više ne vide. U tebe sam položio veliko blago. Odabranica ne može bez strasti odgovoriti na ovako gorljive izjave koje dopiru s takve visine. Ona se pokušava spojiti s ljubavnikom uobičajenom taktikom zaljubljene žene: poništenjem. »Jedina mi je zadaća ljubiti, zaboraviti se, poništiti se«, piše Marija Alacoque. Ekstaza tjelesno predstavlja to ukidanja ja: subjekt više ne vidi, ne osjeća, zaboravlja svoje tijelo, niječe ga. Zasljepljujuća i suverena Prisutnost neizravno je naznačena žestinom tog odricanja, beznadnim prihvaćanjem pasivnosti. Kvijetizam gospođe Guyon tu je pasivnost podignuo u sustav, a ona je sama provodila velik dio svojega vremena u nekoj vrsti katalepsije. Spavala je budna. Većina mističarki ne zadovoljava se pasivnim prepuštanjem Bogu: aktivno se trude poništiti uništavanjem svoje puti. Jasno, asketizam su prakticirali i svećenici i redovnici. No nemilosrdnost s kojom žena prezire svoju put ima posebne značajke. Vidjeli smo koliko je stav žene prema svojem tijelu dvojak. Ona ga s pomoću poniženja i patnje preobražava u slavu. Prepuštena ljubavniku kao stvar za uživanje, postaje hram, idol. Razdirana bolovima porođaja, stvara junake. Mističarka će mučiti svoje tijelo da bi mogla 478
briana
na njega polagati pravo, ponižavajući svoje tijelo uzdiže ga kao sredstvo svojega spasenja. Tako se objašnjavaju neobični ekscesi pojedinih svetica. Sveta Anđela iz Foligna pripovijeda da je sa slašću ispila vodu u kojoj je prala ruke i noge gubavaca: Taj nas je napitak preplavio takvom slatkoćom da nas je radost slijedila i dovela nas kući. Nikada nisam prava sa sličnom slašću. U grlu mi je zapeo komadić ljuskave kože iz rane jednog od gubavaca. Umjesto da ga izbacim, silno sam se potrudila da ga progutam i uspjela sam. Činilo mi se kao da sam se upravo pričestila. Nikada neću moći izraziti užitak koji me preplavio. Poznato je da je Marija Alacoque svojim jezikom očistila izbljuvke neke bolesnice. U svojoj autobiografiji ona opisuje sreću koju je osjetila kad si je usta ispunila izmetom čovjeka koji je patio od proljeva. Isus ju je nagradio dajući joj da tri sata drži usne pripijene uz njegovo Sveto Srce. Pobožnost poprima putene tonove naročito u zemljama vatrene čulnosti poput Italije i Španjolske. U jednome selu u talijanskoj pokrajini Abruzzo žene i dandanas deru svoje jezike ližući kamenčiće po križnome putu. Sa svim tim radnjama one samo oponašaju Iskupitelja koji je spasio tijelo ponižavajući vlastito tijelo. Žene mnogo konkretnije od muškaraca osjećaju to veliko otajstvo. Bog se ženi najradije prikazuje u liku supruga. Katkad se otkriva u svojoj slavi, dominantan i zasljepljujući bjelinom i ljepotom. Odijeva ženu u vjenčanicu, okrunjuje je, prima za ruku i obećava joj nebesku apoteozu. No najčešće je Bog tjelesno biće: zaručnički prsten koji je Isus dao svetoj Katarini i koji je ona nosila, nevidljiv, na svojem prstu, bio je »prsten od mesa« koji mu je odrezan prilikom obrezivanja. On je prije svega izmučeno tijelo koje krvari: svetica se s najviše žara odaje kontemplaciji o Raspetom Kristu. Poistovjećuje se s Djevicom Marijom koja u rukama drži mrtvo tijelo svojega Sina, ili s Magdalenom koja stoji pred križem dok je škropi Kristova krv. Tako zadovoljava sadomazohističke fantazije. U poniženosti Boga divi se padu Čovjeka. Raspeti je, onako inertan, pasivan, prekriven ranama, obrnuta slika bjelopute i rumene mučenice žrtvovane zvijerima, bodežima, muškarcima, s kojom se djevojčica tako često poistovjećuje. Potresena je vidjevši da je Muškarac, Muškarac-Bog preuzeo njezinu ulogu. Ona je ta koja polegnuta na drvo čeka obećani sjaj Uskrsnuća. To je ona: ona to dokazuje. Njezino čelo krvari pod krunom od trnja, njezine ruke, noge, slabine probija nevidljivo željezo. Od tristo dvadeset jedne osobe sa stigmama koliko broji Katolička crkva, samo su četrdeset sedam muškarci. Ostali - Helena Ugarska, Ivana od Križa, Gertrude van Oosten, Ozana iz Mantove, Klara iz Montefalca - su žene, koje su u prosjeku prošle doba menopauze. Najpoznatija, Katarina Emerih, prerano je obilježena. U dobi od dvadeset i četiri godine, poželjevši patnju trnove krune, vidjela je kako joj prilazi blistavi mladić koji joj je potom tu krunu stavio na glavu. Sutradan su joj sljepoočnice i čelo natekli i stala je curiti krv. Četiri godine poslije, u ekstazi je vidjela Krista s ranama iz kojih su izlazile zrake šiljaste poput tankih oštrica, koji je učinio da iz ruku, nogu i slabina svetice poteku kaplje krvi. Znoj joj je bio krvav, pljuvala je krv. Još i danas Therese Neumann svakog Velikog petka posjetiteljima okreće lice po kojem teče Kristova krv. Stigme su posljedica tajanstvene alkemije koja tijelo pretvara u slavu jer su one, u obliku krvave boli, sama prisutnost Božje ljubavi. Lako je razumljivo zašto se baš žene posebno trude preobraziti crveni tok u čisti zlatni plamen. Strašno se boje te krvi koja izvire iz slabina kralja ljudi. Sveta Katarina Sijenska o tome govori u gotovo svim svojim pismima. Anđela iz Foligna se gubila u kontemplaciji Isusova srca i otvorene rane na njegovu boku. Katarina Emerih odijevala je crvenu košulju kako bi sličila Isusu kad je 479
briana
bio poput »krpe natopljene krvlju«. Sve je stvari vidjela »kroz Isusovu krv«. Vidjeli smo u kojim se okolnostima Marija Alacoque tri sata napajala Isusovim Svetim Srcem. Ona je ta koja je obožavanju vjernika ponudila golemi crveni ugrušak okružen blistavim strelicama ljubavi. To je simbol koji sažima veliki ženski san: od krvi do slave putem ljubavi. Ekstaze, vizije, razgovori s Bogom, to unutarnje iskustvo je nekim ženama dovoljno. Druge osjećaju potrebu da ga djelovanjem prenesu svijetu. Veza djelovanja i kontemplacije ima dva veoma različita oblika. Postoje žene djelovanja poput svete Katarine, svete Tetezije, Ivane Orleanske, koje vrlo dobro znaju koje si ciljeve postavljaju i bistro smišljaju načine da ih postignu: njihova otkrića samo daju objektivan oblik njihovim uvjerenjima. Ohrabruju ih da precizno prate putove koje su si zacrtale. Ima i narcisoidnih žena poput gospođe Guyon i gospođe Krudener koje se, nakon tihog žara, odjednom osjećaju »u apostolskom stanju«.378 One pak nisu veoma precizne u svojim zadacima i, poput dobrotvorki koje žude za uzbuđenjem, ne zamaraju se previše onime što rade dokle god nešto rade. Tako je, nakon što se već predstavila kao veleposlanica i spisateljica, gospođa Krüdener interiorizirala vlastito poimanje svojih zasluga: uzela je u ruke sudbinu Aleksandra I. ne da bi svjedočila pobjedi određenih ideja, već da bi se potvrdila u svojoj ulozi osobe koju nadahnjuje Bog. Ako je malo ljepote i pameti često dovoljno da se žena smatra obdarenom svetošću, još više vjeruje u svoje poslanstvo kad zna da je Božja odabranica: propovijeda dvojbene doktrine, utemeljuje sekte, što joj omogućuje da, putem članova zajednice koju nadahnjuje, izvrši uzbudljivo umnožavanje svoje osobnosti. Mistički žar, kao i ljubav i sam narcizam, može se uklopiti u aktivne i neovisne živote. No po sebi ti napori za osobnim spasom mogu skončati samo neuspjehom. Žena ili uđe u odnos s nestvarnim: svojim dvojnikom ili Bogom. Ili stvori nestvaran odnos sa stvarnim bićem. U svakom slučaju nema utjecaja na svijet. Ne izmiče svojoj subjektivnosti. Njezina sloboda ostaje mistificirana. Samo je jedan način da je autentično ostvari: tako da je pozitivnim djelovanjem projicira u ljudsko društvo.
378
Gospođa Guyon.
480
briana
Četvrti dio
PREMA OSLOBOĐENJU
481
briana
Četrnaesto poglavlje Neovisna žena Francuski zakon više ne uvrštava poslušnost u zadaće supruge i svaka je građanka postala biračica. Te građanske slobode ostaju apstraktne ako ih ne prati ekonomska autonomija. Uzdržavana žena - supruga ili kurtizana - nije oslobođena od muškarca zato što u rukama drži glasački listić. Dok joj običaji nameću manje ograničenja nego nekoć, te negativne slobode nisu dubinski izmijenile ženin položaj. Žena je i dalje ograničena na stanje podložnosti. Radom je žena uvelike prevalila udaljenost koja ju je dijelila od muškarca. Jedino joj rad može jamčiti konkretnu slobodu. Čim žena prestane biti parazit, ruši se sustav utemeljen na njezinoj ovisnosti. Između nje i svemira ne postoji potreba za muškim posrednikom. Prokletstvo koje opterećuje podložnu ženu svodi se na to da joj nije dopušteno ništa raditi: stoga ustraje u nemogućoj potrazi za bitkom kroz narcizam, ljubav, religiju. Kroz produktivnost i djelovanje ponovno osvaja svoju transcendentnost. U svojim se projektima konkretno afirmira kao subjekt. Svojim odnosom prema cilju kojem teži, prema novcu i pravima koja si prisvaja, osjeća svoju odgovornost. Mnoge su žene svjesne tih prednosti, čak i među onima koje obavljaju najskromnije poslove. Čula sam jednu čistačicu kako govori perući pločice u hotelskom predvorju: »Nikada nisam ništa ni od koga tražila. Uspjela sam sasvim sama.« Ponosila se time što je sama sebi dovoljna kao Rockefeller. Svejedno ne treba vjerovati da su jednostavno davanje prava glasa i zanimanja savršeno oslobađanje: rad danas nije sloboda. Samo bi si u socijalističkom svijetu žena mogla osigurati slobodu radom. Većina radnika danas su eksploatirani. S druge strane, socijalna struktura nije dubinski izmijenjena evolucijom ženskog položaja. Ovaj svijet, koji je oduvijek pripadao muškarcima, još uvijek ima lice koje su mu oni dali. Ne valja izgubiti iz vida te činjenice iz kojih pitanje ženskoga rada vuče svoju složenost. Važna i vrla gospođa nedavno je provela istraživanje među radnicama Renaulta: tvrdi da bi one radije ostale kući nego radile u tvornici. Nema sumnje da su one ekonomski neovisne samo unutar ekonomski oprimirane klase i da ih uz to poslovi koje obavljaju u tvornici ne oslobađaju kućanskih obaveza.379 Kad bi im se dalo da biraju između četrdeset sati tjedno rada u tvornici ili četrdeset sati tjedno kućanskog rada, bez sumnje bi odgovori zvučali sasvim drukčije. A možda bi čak radosno prihvatile oba posla kad bi se, kao radnice, uklopile u svijet koji bi bio njihov svijet, u čijoj bi izgradnji ponosno i zadovoljno sudjelovale. U ovom trenutku, a da i ne spominjemo seljakinje,380 većina žena koje rade ne oslobađaju se tradicionalnoga ženskog svijeta. One ni od društva ni od muževa ne dobivaju pomoć koja bi im bila nužna da konkretno postanu jednake muškarcima. Samo one žene koje imaju političku vjeru, koje su aktivne u sindikatima, koje se uzdaju u budućnost, mogu dati etički smisao nezahvalnim svakodnevnim naporima. Ali kao nasljednice tradicije podčinjavanja, lišene 379
Rekla sam u prvom svesku, u V. sekciji drugog dijela, »Povijest«, koliko su te dužnosti teške za ženu koja usto radi izvan kuće. 380 Njihov smo položaj također proučili u prvom svesku, u V. sekciji »Povijest«.
482
briana
slobodnog vremena, normalno je da žene tek počinju razvijati političko i društveno mišljenje. Budući da u zamjenu za svoj rad ne primaju moralne i društvene povlastice na koje bi s pravom mogle računati, normalno je da obaveze toga posla podnose bez oduševljenja. Također je jasno da se prodavačica, činovnica i tajnica ne žele odreći prednosti muške potpore. Već sam rekla da postojanje povlaštene kaste, kojoj žena može pristupiti samo davanjem svojega tijela, predstavlja gotovo neodoljivo iskušenje za mladu ženu. Osuđena je na ljubavne pustolovine zato što joj je plaća minimalna, a životni standard koji društvo od nje zahtijeva vrlo visok. Ako se zadovolji onime što zarađuje, bit će tek parija. Bez dobrih uvjeta stanovanja i odjeće, bit će joj uskraćene sve razonode i sama ljubav. Čestiti ljudi joj propovijedaju o asketizmu. Zapravo je njezina prehrana često jednako skromna kao u karmelićanke. Samo što ne mogu svi pronaći ljubavnika u Bogu: treba se sviđati muškarcima da bi uspjela u svojem životu žene. Zato će si naći pomoć: na to cinično računa poslodavac dajući joj crkavicu od plaće. Katkad će joj ta pomoć omogućiti da poboljša svoj položaj i osvoji istinsku neovisnost. Katkad će, naprotiv, ostaviti svoj posao i živjeti od uzdržavanja. Često prihvati oboje: oslobađa se svojega ljubavnika radom, a bježi od svojega rada zahvaljujući ljubavniku. No onda trpi dvostruko ropstvo: posao i mušku zaštitu. Za udanu ženu, plaća uglavnom predstavlja samo dodatak. Za »uzdržavanu ženu« se pak muška pomoć čini neesencijalnom. No ni jedna ni druga ne kupuju svojim osobnim trudom potpunu neovisnost. Ipak, danas postoji prilično velik broj povlaštenih žena koje u svojoj profesiji pronalaze ekonomsku i društvenu autonomiju. O njima se govori kad se propituju mogućnosti žene i njezina budućnost. Stoga je, iako su te žene još uvijek manjina, posebno zanimljivo proučiti izbliza njihovu situaciju. O njima se nastavljaju rasprave između feminista i antifeminista. Antifeministi tvrde da emancipirane žene današnjice ne uspijevaju ni u čemu važnom u svijetu, a s druge strane teško pronalaze svoju unutarnju ravnotežu. Feministi preuveličavaju rezultate koje postižu emancipirane žene i zatvaraju oči pred njihovom zbunjenošću. Zapravo, ni po čemu ne možemo reći da su one na krivome putu, a ipak je sigurno da se nisu ni mirno ustalile u svojem novom položaju: tek su na pola puta. Žena koja se ekonomski oslobodila muškarca još uvijek zato nije u moralno, socijalno, psihološki istom položaju kao muškarac. Način na koji se uključuje u svoju profesiju i njoj posvećuje ovisi o kontekstu koji čini sveukupan oblik njezina života. Odnosno, kad žena pristupi svojem životu odrasle osobe, ona za sobom nema istu prošlost kao neki dječak. Društvo je ne promatra istim očima. Svemir joj se predstavlja kroz drukčiju perspektivu. Autonomnom ljudskom biću činjenica da je žena predstavlja i danas jedinstvene probleme. Povlastica koju muškarac ima i koja se osjeća od njegova djetinjstva jest u tome da njegov poziv ljudskoga bića ne proturječi njegovoj sudbini mužjaka. Asimilacijom falusa i transcendencije, događa se da ga njegova socijalna ili duhovna postignuća obdaruju muževnim prestižem. On nije podijeljen. Dok se od žene, da bi ostvarila svoju ženskost, traži da se pretvori u objekt i plijen, odnosno da se odrekne zahtjeva sebe kao suverenog subjekta. Taj sukob jedinstveno obilježava položaj oslobođene žene. Ona se odbija ograničiti na svoju ulogu ženke jer se ne želi osakatiti, ali bi odbacivanje vlastita spola također značilo osakaćenje. Muškarac je spolno ljudsko biće. Žena je potpuna individua, jednaka muškoj, samo ako je također spolno ljudsko biće. Odreći se svoje ženskosti značilo bi se odreći jednog dijela svoje ljudskosti. Ženomrsci su često prigovarali intelektualkama da se »zapuštaju«, ali su im također propovijedali: ako nam želite biti jednake, prestanite si mazati lice i lakirati nokte. Posljednji je savjet smiješan. Upravo zato što ideju ženskosti umjetno definiraju običaji i mode, ona se svakoj ženi nameće izvana. Ta ideja može evoluirati tako što će se njezini kanoni približiti onima koje su 483
briana
usvojili muškarci: na plažama žene sada nose hlače. To ne mijenja ništa u srži problema: pojedinac ideju ženskosti ne može slobodno oblikovati po svojoj volji. Žena koja se toj ideji ne prilagodi obescjenjuje se seksualno, a stoga i socijalno, jer je društvo u sebe integriralo seksualne vrijednosti. Odbijanjem ženskih atributa ne dobivaju se muški. Čak ni transvestitkinja ne uspijeva od sebe napraviti muškarca: ona ostaje transvestitkinja. Vidjeli smo da i homoseksualnost znači specifikaciju: neutralnost nije moguća. Nema nijednoga negativnog stava koji ne podrazumijeva pozitivno naličje. Adolescentica često misli da može jednostavno prezreti konvencije. No samim time prosvjeduje. Stvara novu situaciju koja povlači sa sobom posljedice koje će trebati prihvatiti. Čim čovjek istupi iz ustaljenih pravila, postaje pobunjenik. Žena koja se ekstravagantno odijeva laže kad tvrdi da si time jednostavno pričinja zadovoljstvo. Ona savršeno zna da je djelovanje iz vlastita zadovoljstva već ekstravagancija. Obrnuto, ona koja ne želi izgledati ekscentrično prilagođava se zajedničkim pravilima. Prkošenjem se čovjek često preračuna, osim ako je ono zaista učinkovit potez: više se vremena i snage potroši nego uštedi. Žena koja ne želi šokirati, koja se ne namjerava socijalno obescijeniti mora kao žena živjeti svoju sudbinu žene. Vrlo često to od nje čak zahtijeva njezin profesionalni uspjeh. No dok je za muškarca konformizam sasvim prirodan - jer su običaji ustanovljeni po njegovim potrebama autonomne i aktivne individue - žena koja je također subjekt i aktivnost se mora uklopiti u svijet koji je osuđuje na pasivnost. To je ropstvo otežano činjenicom da su žene, zatvorene u žensku sferu, hipertrofirale njezinu važnost: odijevanje i kućanski rad pretvorile su u zahtjevne vještine. Muškarac se ne treba mnogo zamarati svojom odjećom. Ona je udobna, prilagođena njegovu aktivnom životu, ne treba biti sofisticirana. Teško da je dio njegove osobnosti. Osim toga, nitko ne očekuje da je sam održava: neka žena ga dobrovoljno ili za naknadu oslobađa te brige. Žena naprotiv zna da je, kad je gledaju, ne razlikuju od njezina izgleda: procjenjuju je, poštuju i žele s obzirom na to kako se uredila. Ta je odjeća prvobitno namijenjena da je osudi na nemoć i ostala je krhka: čarape se poderu, potpetice izližu, svijetle bluze i haljine uprljaju, plisirane suknje zgužvaju. No žena sama mora popraviti većinu ovih nezgoda. Bližnji joj neće dobrovoljno priskočiti u pomoć, a ona će paziti da ne optereti budžet plaćajući za popravke koje može obaviti sama: trajne ondulacije, frizure, šminka i nova odjeća već su dovoljno skupe. Kad se navečer vrate kući, tajnica i studentica uvijek imaju čarape za pokrpati, bluzu za oprati, suknju za izglačati. Ženu koja izdašno zarađuje poštedjet će se tih zadataka, ali će biti prisiljena na složeniju eleganciju, gubit će vrijeme u kupnji, isprobavanjima itd. Tradicija ženi, čak i neudanoj, nameće i izvjesnu brigu o interijeru. Državni službenik koji je dobio preseljenje u drugi grad lako će se smjestiti u hotelu. Njegova će se kolegica potruditi pronaći vlastiti stan. Morat će ga pomno održavati jer se njoj ne oprašta nemar koji kod muškaraca smatraju prirodnim. Uostalom, na posvećivanje vremena i njege svojem izgledu i kući ne potiče je samo briga za tuđe mišljenje. Radi vlastita zadovoljstva želi ostati prava žena. Uspijeva si dati priznanje iz perspektive sadašnjosti i prošlosti samo ako život koji si je stvorila spoji sa sudbinom koju su joj pripremili njezina majka i njezine dječje igre i adolescentske fantazije. Gajila je narcističke snove. Faličkom ponosu muškarca nastavlja suprotstavljati kult svoje slike. Želi se izlagati, šarmirati. Majka i starije žene prenijele su joj sklonost gniježđenju. Njezin vlastiti interijer bio je prvobitan oblik njezinih snova o neovisnosti. Ne namjerava ga odbaciti čak ni ako je na drugim putovima pronašla svoju slobodu. A s obzirom na to da se još osjeća nesigurnom u muškom svemiru, i dalje treba utočište, simbol onoga unutarnjeg zaklona koji je navikla tražiti u sebi samoj. Slijedeći žensku tradiciju, laštit će parkete, sama će kuhati umjesto da poput kolege ode u restoran. Ona želi živjeti ujedno i kao muškarac i kao žena: tako umnožava svoje zadatke i napore. 484
briana
Ako žena namjerava u potpunosti ostati ženom, to također znači da namjerava pristupati suprotnom spolu s maksimalnim izgledima za uspjeh. Na seksualnom polju će se pojaviti najteži problemi. Da bi bila potpuna individua, jednaka muškarcu, žena mora imati pristup muškom svijetu kao što muškarac ima pristup ženskom, mora imati pristup drugomu. Jedino što zahtjevi drugoga nisu u ta dva slučaja simetrični. Kad ih jednom dobije, bogatstvo i slava, koji djeluju poput imanentnih vrlina, mogu povećati seksualnu privlačnost žene. No činjenica da je žena autonomna aktivnost proturječi njezinoj ženskosti: ona to zna. Neovisna žena - a osobito intelektualka koja promišlja svoj položaj - patit će kao ženka od kompleksa manje vrijednosti. Ona nema vremena posvećivati svojoj ljepoti toliko pomnu njegu kao koketa čija je jedina briga zavođenje. Može do mile volje slijediti savjete stručnjaka, na polju elegancije uvijek će biti amaterka. Ženski šarm zahtijeva da transcendencija, razgradivši se u imanentnost, postane samo suptilno puteno pulsiranje. Žena mora biti spontano ponuđen plijen. Intelektualka zna da se nudi, zna da je svijest, subjekt. Ne može se po volji ubiti svoj pogled i pretvorili svoje oči u lokvicu neba ili vode. Ne može se sigurno zaustaviti elan tijela koje se proteže prema svijetu da bi ga se pretvorilo u statuu koju pokreću zatomljene vibracije. Intelektualka će pokušati tim revnije što se boji neuspjeha: no ta svjesna revnost je opet aktivnost i promašuje svoj cilj. Intelektualka čini pogreške slične onima koje nastaju u menopauzi: pokušava zanijekati svoju umnost kao što žena koja stari pokušava zanijekati svoju dob. Odijeva se kao malena djevojčica, kiti se cvijećem, volanima, kričavim tkaninama, prenaglašava djetinjastu i zanesenu mimiku. Vragolasta je, skakuće, brblja, izigrava opuštenost, nepromišljenost, impulzivnost. No pritom nalikuje na one glumce koji, kad ne mogu doživjeti emociju koja bi dovela do opuštanja nekih mišića, svjesnim trudom stežu suprotne mišiće, spuštajući vjeđe ili kutove usana umjesto da ih puste da padnu. Tako se pametna žena, kad glumi opuštenost, umjesto toga zgrči. Ona to osjeća i to je ljuti. Na silno naivnom licu odjednom se pojavi vidljiva iskra inteligencije. Njezine obećavajuće usne najednom se stisnu. Teško se uspijeva svidjeti zato što nije, poput svojih malih sestara robinja, čista želja za sviđanjem. Želja za zavođenjem, koliko god bila snažna, nije joj prodrla duboko u kosti. Čim se osjeti čudno, dosta joj je servilnosti. Želi se osvetiti vodeći igru muškim oružjem: govori umjesto da sluša, izlaže oštroumne misli, nečuvene osjećaje. Proturječi svojem sugovorniku umjesto da se s njim slaže, pokušava ga pobijediti. Gospođa de Stael vješto je kombinirala obje metode i požela nevjerojatan uspjeh: rijetko su joj odolijevali. No prkosan stav, tako čest na primjer u Amerikanki, češće živcira muškarce nego što ih osvaja. Međutim, upravo ga muškarci izazivaju svojim nepovjerenjem. Kad bi muškarci pristali voljeti bližnju umjesto robinje - kao što to uostalom čine oni među njima koji nisu ni nadmeni ni ispunjeni osjećajem manje vrijednosti - žene bi mnogo manje opsjedala njihova ženskost. One bi tako dobile na prirodnosti, na jednostavnosti, i bez toliko truda bi se osjećale ženama, jer, naposljetku, to i jesu. Činjenica jest da su se muškarci počeli miriti s novim položajem žene. Ne osjećajući se više unaprijed osuđivanom, žena se osjeća ugodnije: danas žena koja radi ne zanemaruje zato svoju ženskost i ne gubi svoju seksualnu privlačnost. Taj uspjeh - koji već obilježava korak naprijed prema ravnoteži - i dalje je, međutim, nepotpun. Ženi je još uvijek mnogo teže nego muškarcu ostvariti s drugim spolom odnose koje priželjkuje. Njezin seksualni i sentimentalni život susreće se s brojnim preprekama. Što se toga tiče žena-vazalka nije nimalo povlaštena: većina supruga i kurtizana su seksualno i sentimentalno krajnje frustrirane. Ako su poteškoće očiglednije kod neovisne žene, to je zato što ona nije odabrala predaju, nego borbu. Svi živući problemi u smrti pronalaze tiho rješenje. Dakle, žena koja se trudi živjeti više je rastrgana od one koja pokapa svoju 485
briana
volju i svoje želje. No ona neće prihvatiti da joj se potonja nudi za primjer. Smatrat će da je u nepovoljnom položaju samo u usporedbi s muškarcem. Žena koja se napreže, koja ima odgovornosti, koja poznaje gorčinu borbe s otporima svijeta, ima, kao i muškarac, potrebu ne samo za zadovoljavanjem svojih tjelesnih želja nego i za opuštanjem i razonodom, što nose seksualne pustolovine. I dalje postoje sredine u kojima joj ta sloboda nije konkretno priznata. Ako se njome koristi, može ugroziti svoj ugled, svoju karijeru. Od nje se u najmanju ruku zahtijeva naporno licemjerje. Što se žena više uspije socijalno nametnuti, to će se lakše zatvarati oči. No, posebno u provinciji, ženu se u većini slučajeva strogo nadzire. Čak i u najpovoljnijim okolnostima - kad strah od javnoga mnijenja više ništa ne znači - ženin položaj nije ovdje jednak muškarčevu. Razlike proizlaze ujedno iz tradicije i iz pitanja koje postavlja jedinstvena priroda ženske erotike. Muškarac lako može doći do kratkoročnih odnosa koji, ako treba, smiruju njegovu požudu i psihički ga opuštaju. Bilo je, doduše malobrojnih, žena koje su zahtijevale da se otvore javne kuće za žene. U romanu pod nazivom No 17 (Broj 17) ženski lik predlaže da se otvore kuće u kojima bi se žene mogle »seksualno olakšati« s nekom vrstom »animatora«.381 Izgleda da je slična ustanova postojala ne tako davno u San Franciscu. Posjećivale su je jedino djevojke iz bordela, zabavljene činjenicom da plaćaju umjesto da se njima plaća: njihovi svodnici su ubrzo dali zatvoriti kuću. Izuzev činjenice da je takvo rješenje utopijsko i ne za poželjeti, zasigurno ne bi ni imalo previše uspjeha. Vidjeli smo da se žena ne »olakšava« onako mehanički kao muškarac. Većina žena ocijenilo bi situaciju nepovoljnom za prepuštanje pohoti. U svakom slučaju, ostaje činjenica da im je takva pomoć danas uskraćena. Rješenje u smislu skupljanja partnera za jednu noć ili jedan sat na ulici - pod pretpostavkom da bi ga žena snažnoga temperamenta, koja je nadvladala sve svoje inhibicije, razmotrila bez gađenja - mnogo je opasnije za ženu nego za muškarca. Rizik od spolno prenosive bolesti ozbiljniji je za ženu jer je na muškarcu da poduzme mjere opreza kako bi spriječio zarazu. A, koliko god oprezna bila, žena nikad nije potpuno sigurna od prijetnje začeća. No razlika u tjelesnoj snazi mnogo znači naročito u odnosima među neznancima - odnosima koji se smještaju na životinjsku razinu. Muškarac ne treba posebno strepiti od žene koju dovodi k sebi doma. Dovoljno mu je malo opreza. Nije isto sa ženom koja dovodi kući muškarca. Ispričali su mi o dvije djevojke koje su, tek pristigle u Pariz i želeći »vidjeti života«, nakon turneje po barovima pozvale na večeru dva zavodljiva makroa s Montmartrea: ujutro su bile opljačkane, pretučene i pod prijetnjom ucjene. Još je značajniji slučaj neke četrdesetogodišnje razvedene žene koja je danju teško radila da bi nahranila troje velike djece i stare roditelje. Iako je još bila lijepa i privlačna, nije nikako imala vremena voditi društveni život, očijukati ili ozbiljno se prihvatiti kakvog zavođenja, koje bi joj uostalom bilo dosadno. Međutim, imala je snažne senzualne potrebe i smatrala je da ih, kao i muškarac, ima pravo zadovoljiti. Nekih je večeri odlazila lutati ulicama i uspjela bi pokupiti muškarca. No jedne noći, nakon sat-dva provedenih u šikari u Bulonjskoj šumi, njezin je ljubavnik nije htio pustiti da ode: tražio je njezino ime, adresu, želio ju je ponovno vidjeti, useliti se k njoj. Kad je žena odbila, žestoko ju je istukao i ostavio je ranjenu i isprepadanu. Što se tiče uzimanja stalnog ljubavnika kojega bi uzdržavala ili kojemu bi pomagala, kao što to čini muškarac s priležnicom, to je izvedivo samo bogatim ženama. Ima žena koje se zadovolje takvom trgovinom: plaćajući muškarca, od njega čine sredstvo, što im omogućuje da se prezrivo komotno njime služe. No obično moraju biti 381
Autor - čije sam ime zaboravila, ali mi se ne čini bitnim - nadugo objašnjava kako bi animatori mogli biti dresirani da zadovolje bilo koju klijenticu, kakav bi im tip života trebalo nametnuti i tako dalje.
486
briana
starije da bi tako sirovo razdvojile seksualnost od osjećaja, dok je u ženskoj adolescenciji njihova povezanost, kao što smo vidjeli, tako dubinska. Brojni su i sami muškarci koji ne prihvaćaju podjelu između svijesti i putenosti. Većina žena ne želi je ni razmotriti. Uostalom, tu postoji još jedna prijevara koje su žene svjesnije nego muškarci: mušterija koja plaća također je sredstvo, partner se njome služi kao sredstvom zarade. Muški ponos muškarcu ne da vidjeti dvojakosti seksualne drame. On si spontano laže. Uz to što ju je lakše poniziti i što je osjetljivija, žena je također i lucidnija. Ona će uspjeti zažmiriti na oba oka samo po cijenu lukavije loše vjere. Kupiti si mužjaka, pod pretpostavkom da si to može priuštiti, ženi se uglavnom ne čini zadovoljavajuće. Za većinu žena - kao i za većinu muškaraca - nije riječ samo o tome da zadovolje svoje želje, već i da pri tomu zadrže svoje ljudsko dostojanstvo. Kad muško doživljava nasladu sa ženom, i kad joj pruža nasladu, on se postavlja kao jedini subjekt: drski osvajač, velikodušni darivatelj ili oboje zajedno. Ona jednako tako želi potvrditi da podčinjava svojega partnera svojim željama i da ga zadovoljava svojim darovima. Kad se nametne muškarcu, bilo dobročinstvima koja mu obećava, bilo oslanjajući se na njegovu kurtoaziju, bilo vješto budeći njegovu želju u njezinoj čistoj općenitosti, žena se rado uvjerava da ga zadovoljava. Zahvaljujući tom korisnom uvjerenju, žena ga može tražiti ne osjećajući se poniženom, jer smatra da djeluje iz velikodušnosti. Tako u Zelenom žitu »dama u bijelom«, koja žudi za Philovim zagrljajima, kaže dotičnom svisoka: »Volim samo prosjake i izgladnjele.« Zapravo lukavo sređuje da on usvoji stav preklinjanja. Tada se, kaže Colette, »požurila u ono malo i mračno kraljevstvo gdje je njezin ponos mogao vjerovati da je jadikovka priznanje nesreće i gdje su se prosjakinje poput nje opijale iluzijom velikodušnosti«. Gospođa de Warens je takav tip žene koji bira mlade ili nesretne ili ljubavnike nižeg položaja da bi svojim apetitima dala oblik velikodušnosti. No ima i neustrašivih žena koje nasrću na najsnažnije muškarce i oduševljavaju se time što ih zadovoljavaju, iako su oni možda pokleknuli samo iz pristojnosti ili straha. Suprotno tomu, ako žena koja hvata muškarca u svoju klopku želi zamisliti da daje, ona koja se daje nastoji potvrditi da sama uzima. »Ja sam žena koja uzima«, rekla mi je jednom neka mlada novinarka. Zapravo u tim slučajevima, osim u slučaju silovanja, nitko zaista ne uzima drugoga. No žena si ovdje dvostruko laže. Naime, činjenica je da muškarac često zavodi svojom strašću, svojom nasrtljivošću, i aktivno dobiva pristanak svoje partnerice. Osim u iznimnim slučajevima - uz ostale u slučaju Madame de Staël koji sam već navela - kod žene se stvari ne odvijaju tako: ona ne može učiniti mnogo više nego ponuditi se. Jer je većina muškaraca jako ljubomorna na svoju ulogu. Oni žele u žene pobuditi jedinstveno uzbuđenje, a ne biti izabrani da bi zadovoljili njezinu općenitu potrebu: ako su izabrani, osjećaju se iskorištenima.382 »Žena koja se ne boji muškaraca plaši ih«, rekao mi je neki mladić. A često sam čula odrasle kako govore: »Mrzim kad žena preuzme inicijativu.« Ako se žena previše odvažno nudi, muškarac pobjegne: njemu je važno osvajanje. Žena dakle može uzeti samo ako se pretvori u plijen: mora postati pasivna stvar, obećanje podčinjenosti. Ako uspije, mislit će da je voljno izvela taj čudesni trik i ponovno će se smatrati subjektom. Ali žena riskira da je muški prijezir pretvori u nepotreban objekt. Zato je toliko dubinski ponižena ako muškarac odbije njezine pokušaje. I muškarac se povremeno naljuti kad procijeni da se s njime poigravaju. Međutim, njemu samo nije uspio jedan pothvat, to je sve, a žena se u uzbuđenju, iščekivanju, obećanju pristala pretvoriti u meso. Mogla je pobijediti samo tako što se izgubila: i ostaje izgubljena. Treba biti priglupo slijep ili iznimno lucidan da bi se 382
Taj osjećaj odgovara onome koji smo spomenuli u slučaju mlade djevojke. Razlika je u tome što se ona naposljetku pomiri sa svojom sudbinom.
487
briana
pomirilo s takvim porazom. A čak i kad zavođenje uspije, pobjeda ostaje dvosjekla. U biti, prema javnome mnijenju, muškarac je taj koji pobjeđuje, koji ima ženu. Ne prihvaća se da žena može, poput muškaraca, zadovoljavati svoje potrebe: ona je njihov plijen. Podrazumijeva se da je muškarac u svoju individualnost uklopio snage svojstvene vrsti, dok je žena robinja vrste.383 Ili se ženu predstavlja kao čistu pasivnost: ona je »radodajka; samo autobus još nije prešao preko nje«. Na raspolaganju i voljna, ona je alat. Labavo popušta čarima seksualnog uzbuđenja, opčinjava je muškarac koji je ubire kao plod. Ili je se smatra otuđenom aktivnošću: đavao cupka u njezinoj utrobi, u dubini njezine vagine vreba zmija pohlepna da se napije muške sperme. Bilo kako bilo, nema govora o tome da je se smatra jednostavno slobodnom. Posebno u Francuskoj uporno brkaju slobodnu ženu s lakom ženom, dok ideja lakoće podrazumijeva odsutnost suzdržljivosti i kontrole, manjak, samu negaciju slobode. Ženska književnost nastoji pobiti tu predrasudu. Na primjer u Grisélidis, Clara Malraux ustraje na činjenici da njezina junakinja ne popušta nagovaranju nego radi čin za koji preuzima punu odgovornost. U Americi priznaju slobodu u ženskoj seksualnoj aktivnosti, što joj ide u prilog. No prijezir koji u Francuskoj prema »ženama koje idu do kraja« hine sami muškarci koji se okorištavaju njihovom darežljivošću paralizira velik broj žena. Groze se predodžbi koje bi potaknule, riječi koje bi izazvale. Čak i ako žena prezire anonimne glasine, u odnosima sa svojim partnerom doživljava konkretne poteškoće, jer je javno mnijenje utjelovljeno u njemu. Vrlo često muškarac smatra krevet terenom na kojemu se mora dokazati njegova agresivna superiornost. Želi uzimati, a ne primati, ne razmjenjivati nego oteti. Pokušava posjedovati ženu onkraj onoga što mu ona daje. Zahtijeva da njezin pristanak bude poraz, a riječi koje ona šapuće priznanja koja čupa iz nje. Ako prihvati svoj užitak, ona priznaje svoje ropstvo. Kad Claudine izaziva Renauda željom da mu se brzo poda, on je preduhitri: požuri se silovati je dok mu se ona htjela ponuditi. Prisiljava je da oči drži otvorene kako bi u njihovoj izbezumljenosti mogao promatrati svoju pobjedu. Tako, u Ljudskoj sudbini, autoritarni Ferrai ustraje na paljenju svjetiljke koju Valérie želi ugasiti. Ponosna i zahtjevna, žena pristupa muškarcu kao njegov suparnik. U toj je borbi ona mnogo lošije naoružana od njega. On najprije ima fizičku snagu i lakše mu je nametnuti svoju volju. Vidjeli smo i da su napetost i aktivnost u skladu s njegovom seksualnošću, dok žena, odbijajući pasivnost, uništava čaroliju koja joj donosi nasladu. Oponaša li svojim stavom i kretnjama dominaciju, ne postiže užitak: većina žena koje robuju svojem ponosu postanu frigidne. Rijetki su ljubavnici koji svojoj ljubavnici daju da utaži svoje autoritarne ili sadističke sklonosti; a još su rjeđe žene koje iz te njihove poslušnosti izvlače puno erotsko zadovoljstvo. Postoji put koji se ženi čini mnogo manje trnovitim: put mazohizma. Kad tijekom dana radi, bori se, preuzima odgovornosti i rizike, opuštajuće se po noći prepustiti moćnim hirovima. Bilo da je zaljubljena ili naivna, žena se često voli poništiti u korist tiranske volje. No još se mora osjetiti zaista dominiranom. Onoj ženi koja svakodnevno živi među muškima nije lako vjerovati u bezuvjetnu mušku nadmoć. Naveli su mi slučaj neke, ne uistinu mazohističke, ali vrlo »ženstvene« žene, koja je dubinski uživala u zadovoljstvu predaje u muškom naručju. Od svoje sedamnaeste godine imala je više muževa i brojne ljubavnike koji su joj svi pružali veliko zadovoljstvo. Nakon što je uspješno obavila težak posao u kojem je naređivala muškarcima, žalila se da je postala frigidna. To je iskustvo onemogućilo blaženo prepuštanje jer se naučila dominirati 383
Vidjeli smo u prvom poglavlju prvoga sveska da u tom mišljenju ima izvjesne istine. No ta se nesimetrija ne očituje upravo u trenutku želje, nego u prokreaciji. U želji žena i muškarac identično prihvaćaju svoju prirodnu funkciju.
488
briana
muškarcima i njihov je ugled nestao. Kad žena počne sumnjati u nadmoć muškaraca, njihove pretenzije mogu samo umanjiti poštovanje koje prema njima osjeća. U krevetu, u trenucima kad muškarac najviše želi biti mužjak, zbog same činjenice da oponaša muževnost djeluje djetinjasto upućenim očima. On samo uklanja stari kastracijski kompleks, sjenu svojega oca ili neku drugu fantaziju. Ljubavnica ne odbija uvijek iz ponosa popustiti ljubavnikovim hirovima. Ona želi imati posla s odraslom osobom koja živi stvaran moment svojega života, a ne s malim dječakom koji se zavarava s bajkama. Mazohistica je posebno razočarana: prekomjerna ili popustljiva majčinska blagost nije odricanje o kojem ona sanja. Ili će se također morati zadovoljiti smiješnim igrama, hiniti da vjeruje da je dominirana i podčinjena, ili će trčati za navodno »nadmoćnim« muškarcima u nadi da će si pronaći gospodara, ili će postati frigidna. Vidjeli smo da je moguće izbjeći iskušenjima sadizma i mazohizma kad se oboje partnera uzajamno priznaju za jednake. Čim u muškarca i u žene postoji malo skromnosti i nešto velikodušnosti, nestaju ideje o pobjedi i porazu: čin ljubavi postaje slobodna razmjena. No, paradoksalno, ženi je mnogo teže nego muškarcu priznati kao sebi jednakog pojedinca drugog spola. Upravo zato što kasta muškaraca ima nadmoć, muškarac može posvetiti nježno poštovanje brojnim pojedinačnim ženama. Ženu je lako voljeti, ona kao prvo ima povlasticu da uvede ljubavnika u svijet drukčiji od njegova, koji on uz nju uživa istraživati. Ona pobuđuje zanimanje, zabavlja, barem neko vrijeme. Osim toga, zbog činjenice da je njezin položaj ograničen, podčinjen, sve njezine vrline izgledaju kao pobjede, a pogreške su joj oprostive. Stendhal se divi gospođi de Renal i gospođi de Chasteller unatoč njihovim groznim predrasudama. Ako neka žena ima krive stavove, ako nije previše inteligentna, ako joj nedostaje pronicljivosti i hrabrosti, muškarac je za to ne smatra odgovornom: ona je žrtva, često s pravom misli muškarac, žrtva svojega položaja. Muškarac sanja o onome što je žena mogla biti, što će možda biti. Može joj se dati povjerenje i mnogo toga pripisati jer ona nije ništa određeno. Zbog tog nedostatka ljubavnik će se brzo umoriti, ali iz njega izvire tajanstvenost, šarm koji ga zavodi i potiče na spontanu nježnost prema ženi. Muškarcu je mnogo teže osjećati prijateljstvo prema muškarcu: jer muškarac je nepopravljivo ono što je sam stvorio da bude. Njega treba voljeti u njegovoj prisutnosti i istini, a ne u obećanjima i neizvjesnim mogućnostima. On je odgovoran za svoje ponašanje, svoje ideje. On nema isprike. S muškarcem se ostvaruje bratstvo samo ako se odobravaju njegovi postupci, ciljevi, mišljenja. Julien može voljeti legitimisticu, a Lamiel ne može ljubiti muškarca čije ideje prezire. Čak i žena spremna na kompromise teško će tada pokazati popustljivi stav. Jer njoj muškarac ne otvara zeleni raj djetinjstva, ona ga susreće u svijetu koji je njihov zajednički svijet: on donosi samo sebe sama. Usredotočen na sebe, određen, odlučan, muškarac ne ide u prilog snovima. Kad govori, treba ga slušati. Shvaća se ozbiljno: ako nije zanimljiv gnjavi, njegova prisutnost opterećuje. Samo se vrlo mladi muškarci daju obaviti čudesnom lakoćom, u njima se mogu tražiti tajanstvenost i obećanje, mogu im se pronalaziti isprike i može ih se shvaćati opušteno. To je jedan od razloga zašto su toliko privlačni zrelim ženama. No u većini slučajeva oni ipak preferiraju mlade žene. Ženu od trideset godina usmjerava se na odrasle muškarce. I zasigurno će i među njima pronaći neke koji će zaslužiti i njezino poštovanje i prijateljstvo, ali će imati sreće ako oni pritom neće iskazati nimalo arogancije. Kad žena želi priču, pustolovinu u koju će moći uključiti i srce i tijelo, nastaje problem kako pronaći muškarca kojega ona može smatrati jednakim, a da se on ne smatra superiornim. Reći će mi da žene uglavnom ne prave iz toga toliku priču, da ugrabe priliku ne postavljajući si previše pitanja, a zatim izlaze na kraj sa svojim ponosom i senzualnošću. To je točno. No također je točno da žene u svojem srcu pokapaju brojna razočaranja, 489
briana
poniženja, žaljenja, ljutnje, dok slične u prosjeku ne nalazimo u muškaraca. Iz više-manje promašene ljubavne priče, muškarac gotovo sigurno izvlači korist užitka. Žena vrlo lako može nemati od nje nikakve koristi. Čak i ako je ravnodušna, pristojno se predaje vođenju ljubavi kada dođe presudan trenutak. Događa se da se ljubavnik pokaže impotentnim i ona će patiti jer se kompromitirala u smiješnoj eskapadi. Ako ne doživi nasladu, osjećat će se »uzetom«, izigranom. Ako je zadovoljena, poželjet će trajno zadržati svojega ljubavnika. Rijetko je posve iskrena kad tvrdi da očekuje samo kratkotrajnu pustolovinu nadajući se užitku, jer užitak ne da ne oslobađa ženu, nego je veže. Razlaz, makar i onaj navodno prijateljski, boli ženu. Mnogo ćemo rjeđe čuti kako žena prijateljski govori o bivšem ljubavniku, nego muškarac o svojim ljubavnicama. Priroda ženske čulnosti i poteškoće slobodnoga seksualnog života potiču ženu na monogamiju. No ona mnogo teže pomiruje veze ili brak s karijerom nego muškarac. Katkad je ljubavnik ili muž zamole da se odrekne karijere: ona oklijeva, poput Coletteine Skitnice koja žarko želi uza se mušku toplinu, ali se boji bračnih okova. Ako popusti, opet će biti vazalka. Ako odbije, osuđuje se na ubojitu samoću. Danas muškarac uglavnom pristaje na to da mu partnerica zadrži zanimanje. Romani Colette Yver u kojima mlada žena mora žrtvovati profesiju kako bi zadržala mir u kući pomalo su zastarjeli. Zajednički život dvoje slobodnih bića za svakoga od njih je obogaćenje i u zanimacijama svojega supružnika svatko vidi zalog vlastite neovisnosti. Samodostatna žena oslobađa svojega muža bračnog ropstva koje je bilo cijena njezina ropstva. Ako je muškarac savjesno dobronamjeran, ljubavnici i supružnici dospjeti će kroz nezahtjevnu velikodušnost do savršene jednakosti.384 Muškarac čak katkad igra ulogu odanog sluge. Tako je Lewes oko George Eliot stvarao povoljno ozračje koje inače stvara supruga oko muža-sizerena. No u većini slučajeva još uvijek žena plaća cijenu obiteljske sloge. Muškarcu se doima prirodnim da ona održava kuću, sama se brine za njegu i odgoj djece. I sama žena smatra da je udajom preuzela obaveze kojih je ne oslobađa njezin privatni život. Ona ne želi da joj muž bude zakinut za prednosti koje bi dobio u braku s »pravom ženom«: želi biti elegantna, dobra kućanica, predana majka, kakve su tradicionalno supruge. Taj zadatak lako postaje pretežak. Ona ga prihvaća ujedno iz obzira prema svojem partneru i iz vjernosti sebi: jer joj je stalo, kao što smo već vidjeli, da ne propusti ništa iz svoje ženske sudbine. Bit će dvojnik svojega muža i istodobno ona sama. Brinut će njegove brige, sudjelovat će u njegovim uspjesima jednako onoliko koliko će se zanimati i za vlastitu sudbinu, a katkad i više. Kako je odgojena da poštuje mušku nadmoćnost, moguće je da još smatra da na prvo mjesto dolazi muškarac. Također, katkad se boji da bi zahtijevanjem prvog mjesta uništila svoju obitelj. Kolebajući se između želje da se dokaže i želje da se izbriše, žena je podijeljena, rastrgana. Svejedno, postoji jedna prednost koju žena može izvući čak i iz svoje inferiornosti: budući da na samom startu ima manje mogućnosti od muškarca, ne osjeća se prema njemu unaprijed krivom. Nije na njoj da nadoknadi društvenu nepravdu i nije ni pozvana da to učini. Uslužan muškarac mora »se brinuti« za žene jer je povlašteniji od njih. Svladat će ga obziri i sažaljenje i može postati plijen žena »priljepaka« ili »krvopija« samo zato što su bespomoćne. Žena koja osvoji mušku neovisnost ima veliku povlasticu seksualnih odnosa s pojedincima koji su i sami autonomni i aktivni, koji, uglavnom, neće u njezinu životu igrati nametničku ulogu, koji je neće zarobiti svojom slabošću i zahtjevnošću svojih potreba. Jedino što su zapravo rijetke žene koje sa svojim partnerom znaju stvoriti slobodan odnos. One si same kuju lance kojima ih on ne želi opteretiti: usvoje prema partneru stav zaljubljene žene. Tijekom dvadeset godina čekanja, sanjanja, 384
Čini se da je život Clare i Roberta Schumanna neko vrijeme bio primjer takvog uspjeha.
490
briana
nade, mlada djevojka je njegovala mit o junaku osloboditelju i spasitelju: neovisnost dobivena radom nije dovoljna da izbriše njezinu želju za slavnom abdikacijom. Trebala bi biti odgojena jednako385 kao dječak da bi mogla lako prevladati adolescentski narcizam. No ona i kao odrasla nastavlja s kultom sebe prema kojem ju je usmjeravala cijela njezina mladost. Svoje profesionalne uspjehe žena pretvara u zasluge kojima obogaćuje svoju sliku. Potrebno joj je da pogled odozgo otkrije i posveti njezinu vrijednost. Čak i ako je stroga prema muškarcima koje svakodnevno prosuđuje, ništa manje ne štuje Muškarca i, ako ga upozna, spremna je pasti na koljena. Dobiti opravdanje od boga je lakše nego se opravdati svojim vlastitim trudom. Svijet potiče ženu da vjeruje u mogućnost poklonjenog spasa: ona bira u to vjerovati. Katkad se u potpunosti odrekne svoje autonomije i ostaje samo zaljubljena žena. Najčešće pokuša pomiriti oboje. Ali idolatrijska ljubav, ljubav-abdikacija je razorna: ona zaokuplja sve misli, sve trenutke, opsjedajuća je, tiranska. U slučaju profesionalnih poteškoća, žena gorljivo traži utočište u ljubavi. Njezini neuspjesi odražavaju se u scenama i prohtjevima i cijenu za njih plaća ljubavnik. No, daleko od toga da će joj ljubavni problemi povećati profesionalnu revnost: uglavnom se, baš suprotno, ljuti na vrstu života koja je odvraća s kraljevskog puta velike ljubavi. Žena koja je prije deset godina radila u političkom časopisu što su ga uređivale žene rekla mi je da se u redakciji rijetko razgovaralo o politici, a neprestano o ljubavi. Jedna bi se žalila da je vole samo zbog tijela i zanemaruju njezin um, druga bi jadikovala da cijene samo njezin duh i nikada se ne zanimaju za njezine tjelesne draži. I opet, da bi žena mogla biti zaljubljena kao muškarac - to jest tako da ne dovede u pitanje samo svoje biće, slobodno - trebala bi se smatrati jednakom njemu, konkretno mu biti jednaka. Trebala bi se jednako odlučno posvetiti svojim pothvatima, što, kako ćemo vidjeti, još nije čest slučaj. Postoji jedna ženska uloga koju je danas gotovo nemoguće preuzeti u potpunoj slobodi, to je majčinstvo. U Engleskoj i Americi žena ga barem, ako želi, može odbiti, zahvaljujući kontracepciji. Vidjeli smo da je u Francuskoj žena često prisiljena na bolne i skupe pobačaje. Često završi s djetetom koje nije željela i koje joj uništava profesionalni život. Ako je taj teret težak, to je zato što, obrnuto, društvene norme ne dopuštaju ženi da se razmnoži kad njoj odgovara: neudana majka izaziva sablazan, a za dijete je rođenje izvan zakonitog braka mana. Žena rijetko može postati majka, a da ne prihvati okove braka ili se ne ponizi. Ideja umjetne oplodnje ne zanima tolike žene zato što bi željele izbjeći odnose s muškarcem, nego zato što se nadaju da će društvo napokon prihvatiti slobodno majčinstvo. Valja dodati da je, u nedostatku jaslica i prikladno organiziranih dječjih vrtića, dovoljno jedno dijete da potpuno paralizira aktivnost žene. Ona može nastaviti raditi samo ako ostavi dijete na brigu roditeljima, prijateljima ili sluškinjama. Mora birati između neplodnosti koja se često doživljava kao bolna frustracija i obaveza koje su teško uskladive s izgradnjom karijere. Tako je neovisna žena danas podijeljena između svojih profesionalnih interesa i brige za svoj seksualni život. Teško pronalazi ravnotežu. Osigurava je po cijenu ustupaka, žrtava, akrobacija koje od nje zahtijevaju stalnu napetost. Ovdje, mnogo više nego u fiziološkoj zadanosti, treba tražiti uzrok nervoze i krhkosti koje se na njoj često primjećuju. Teško je odrediti u kojoj mjeri ženina tjelesna građa sama po sebi predstavlja hendikep. Često se, na primjer, postavlja pitanje prepreka koje stvara mjesečnica. Žene poznate po svojem radu ili djelovanju ne pridaju joj, čini se, puno važnosti. Je li to zato što one duguju svoj uspjeh upravo slabosti svojih mjesečnih 385
To jest ne samo prema istim metodama, nego u istom ozračju, što je danas nemoguće unatoč svim naporima odgojitelja.
491
briana
tegoba? Možemo se pitati nije li im, baš obratno, odabir aktivnog i ambicioznog života donio tu povlasticu: jer bolove upravo pogoršava pažnja koju im žena pridaje. Sportašice i žene od akcije manje trpe nego ostale jer zanemaruju svoje boli. Dakako da te boli imaju i organski uzrok i vidjela sam i najenergičnije među ženama kako provode svakoga mjeseca dvadeset četiri sata u krevetu u neumoljivim mukama. Ali to ne ometa njihovo djelovanje. Uvjerena sam da najveći dio smetnji i bolesti koje pogađaju žene ima psihičke uzroke. To su mi uostalom rekli i ginekolozi. Žene su neprekidno premorene, na izmaku snaga, zbog duševne napetosti o kojoj sam govorila, zbog svih zadataka koje preuzimaju, zbog proturječja s kojima se bore. To ne znači da su njihove boljke umišljene: one su stvarne i razorne poput položaja koji odražavaju. No položaj ne ovisi o tijelu, nego tijelo ovisi o položaju. Dakle, zdravlje žene neće naštetiti njezinu radu kad će radnica u društvu imati mjesto koje zaslužuje. Naprotiv, rad će uvelike pomoći njezinoj tjelesnoj ravnoteži sprječavajući je u tome da se neprestano za nju brine. Kad ocjenjujemo profesionalna postignuća žene i na temelju njih pokušavamo predvidjeti njezinu budućnost, ne treba izgubiti iz vida sve ove činjenice. Žena gradi karijeru unutar mučnog položaja, još uvijek podčinjena zadaćama koje ženskost tradicionalno podrazumijeva. Ni objektivne okolnosti ne idu joj na ruku. Uvijek je teško biti pridošlica koji si pokušava prokrčiti put u neprijateljskom ili u najmanju ruku nepovjerljivom društvu. Richard Wright je u autobiografiji Black Boy pokazao koliko su ambicije mladog Afroamerikanca otpočetka zapriječene i koju borbu mora izdržati samo da bi se uspeo do razine na kojoj bijelci počinju imati problema. Crnci koji su u Francusku došli iz Afrike također osjećaju - unutar sebe kao i izvana - poteškoće slične onima s kojima se susreću žene. Žena se prvi put nađe u inferiornom položaju u razdoblju kad se obrazuje: to sam već rekla u vezi s mladom djevojkom, ali trebamo precizirati o čemu je riječ. Tijekom studija i u prvim, presudnim godinama njezine karijere, žena rijetko može otvoreno okušati sreću. Mnoge će poslije biti onemogućene lošim početkom. Između osamnaeste i tridesete godine sukobi o kojima sam govorila dosegnut će svoj maksimalni intenzitet: a to je razdoblje u kojem se određuje njihova profesionalna budućnost. Bilo da žena živi s obitelji ili je udana, njezina će okolina rijetko cijeniti njezine napore kao što se cijene napori muškarca. Nametat će joj dužnosti i obaveze, kršiti joj slobodu. Ona je sama još duboko obilježena svojim odgojem, puna poštovanja prema vrijednostima koje predstavljaju starije od nje, proganjana svojim dječjim i adolescentskim snovima. Teško pomiruje nasljeđe prošlosti s interesima svoje budućnosti. Katkad odbija svoju ženskost, oklijeva između čednosti, homoseksualnosti ili provokativnoga muževnog stava, odijeva se loše ili kao muškarac: gubi mnogo vremena i snage u prkosu, predstavama, ljutnjama. Češće naprotiv želi afirmirati svoju ženskost: zavodljiva je, izlazi, očijuka, zaljubljuje se i koleba između mazohizma i napadnosti. U svakom slučaju se propituje, uznemirava, raspršuje. Zbog činjenice da je muče vanjske brige, ne posvećuje se u potpunosti svojem djelovanju. Tako iz njega izvlači manje koristi i u većoj je napasti da od njega odustane. Ženu koja nastoji biti samodovoljna izrazito demoralizira postojanje drugih žena koje pripadaju istim društvenim kategorijama, koje otpočetka imaju isti položaj i iste šanse kao ona, a žive kao nametnici. Muškarac može zamjerati povlaštenima, ali je solidaran sa svojom klasom. Sve u svemu, muškarci koji polaze od istih mogućnosti dosežu otprilike isti životni standard, dok posredstvom muškarca žene istog položaja imaju veoma različite sudbine. Udana ili udobno uzdržavana prijateljica predstavlja iskušenje za ženu koja sama mora osigurati svoj uspjeh. Čini joj se da se proizvoljno osudila na teži put: sa svakom preprekom pita se ne bi li bilo bolje da je izabrala drugi put, »Kad pomislim da moram sve postići svojim mozgom!«, rekla mi je preneraženo jedna mlada siromašna 492
briana
studentica. Muškarac samo sluša strogu nužnost, dok žena neprestano mora obnavljati svoju odluku. Ona napreduje, ne usredotočena na cilj pred sobom, nego puštajući da joj pogled luta svuda uokolo. Tako je njezin korak stidljiv i nesiguran. Tim više što joj se čini, kao što sam već rekla, da što više odmiče, to se više odriče ostalih prilika. Ako postane književnica, intelektualka, ili se općenito neće sviđati muškarcima ili će poniziti svojega muža, ljubavnika, prevelikim uspjehom. Ne samo da se što više trudi pokazati elegantnom, frivolnom, nego koči svoju poletnost. Nada da će jednoga dana biti oslobođena brige za sebe samu i strah da će ako preuzme na sebe tu brigu morati odustati od te nade, udružuju se da bi je spriječili da se bez oklijevanja posveti svojem obrazovanju i karijeri. Onoliko koliko žena želi biti žena, njezin joj neovisan položaj stvara kompleks manje vrijednosti. Obrnuto, zbog toga što je žena sumnja u svoje profesionalne mogućnosti. To je jedna od najvažnijih točaka. U nekom smo istraživanju vidjeli da djevojčice od četrnaest godina izjavljuju: »Dječaci su bolji, oni lakše rade.« Mlada djevojka je uvjerena da su joj sposobnosti ograničene. Zato što roditelji i profesori smatraju da je razina djevojčica niža od razine dječaka, učenici su to također spremni misliti. I zaista, iako su nastavni programi identični, obrazovanost djevojčica u srednjoj školi mnogo je manje napredna. Izuzev nekoliko iznimaka, cjelokupni ženski razred je po rezultatima u filozofiji nedvojbeno ispod razreda dječaka. Vrlo velik broj učenica ne namjerava nastaviti sa svojim obrazovanjem, rade vrlo površno i druge učenice su na gubitku zbog nedostatka kompetitivnosti. Dok se radi o relativno lakim ispitima, njihovo se neznanje neće previše osjetiti. Ali kad je riječ o ozbiljnim natjecanjima, studentica će osvijestiti svoje slabosti. Neće ih pripisati osrednjosti svojeg obrazovanja, nego nepravednom prokletstvu koje je povezano s njezinom ženskošću. Mireći se s tom nejednakosti, ona je pogoršava. Uvjerava se da joj prilike za uspjeh nose samo strpljenje i marljivost. Odlučuje škrtariti na svojim snagama: to je strašna računica. Utilitaran stav je posebno poguban u obrazovanju i profesijama koji traže malo invencije, originalnosti, poneko sićušno otkriće. Razgovori, čitanje knjiga koje nisu u programu, šetnje tijekom kojih duh slobodno luta mogu biti čak korisniji za prijevod grčkoga teksta od sumornih kompiliranja teških sintaksi. Pregažena poštivanjem autoriteta i težinom erudicije, pogleda ograničenog naočnjacima, previše savjesna učenica ubija u sebi kritičnosi i samu inteligenciju. Njezina metodička ustrajnost stvara napetost i dosadu: u razredima gdje se gimnazijalke pripremaju za prijemni ispit za višu djevojačku školu u Sevresu vlada zagušljiva atmosfera koja obeshrabruje svaku bar malo živahnu individualnost. Sama sebi namećući robiju, kandidatkinja samo želi pobjeći. Čim zatvori knjige, razmišlja o sasvim drugim temama. Ona ne zna za plodne trenutke kad se učenje miješa sa zabavom, kad pustolovine uma dobiju živu toplinu. Dotučena nezahvalnošću svojih zadataka, učenica se osjeća sve nesposobnijom da u njima uspije. Sjećam se jedne studentice koja je polagala ispit za profesoricu i govorila, u vrijeme kad su na filozofiji ispit zajednički polagali i muškarci i žene: »Dečki mogu uspjeti u godinu-dvije, a nama treba najmanje četiri godine.« Druga je, kad su joj preporučili knjigu o Kantu, autoru iz nastavnog programa, rekla: »To je preteška knjiga: to je knjiga za muške studente!« Izgleda da si je zamišljala da žene mogu s popustom položiti ispit. Poražena prije bitke, ustvari je sve prilike za uspjeh prepustila muškarcima. S obzirom na tu malodušnost, žena se lako zadovoljava osrednjim uspjehom. Ne usudi se ciljati visoko. Kako prilazi svojem zanimanju s površnim obrazovanjem, vrlo brzo postavi granice svojim ambicijama. Često joj već činjenica da sama zarađuje za život djeluje kao dovoljno velika zasluga. Mogla je, kao tolike druge, povjeriti svoju sudbinu nekome muškarcu. Da bi nastavila željeti svoju neovisnost, potreban joj je trud kojim se 493
briana
ponosi, ali je on i iscrpljuje. Čini joj se da je dovoljno učinila čim odluči nešto raditi. »Ovo već nije tako loše za jednu ženu«, misli ona. Neka žena s neobičnim zanimanjem rekla mi je: »Da sam muškarac, osjećala bih se obaveznom biti među najboljima; ali ja sam jedina žena u Francuskoj na ovakvom radnom mjestu: to mi je dovoljno.« U toj skromnosti ima i opreza. Ako pokuša dalje dogurati, žena se boji da će si uništiti karijeru. Treba reći da joj s pravom smeta pomisao da u nju nemaju povjerenja. Općenito gledajući, superiorna kasta je neprijateljski raspoložena prema došljacima iz inferiorne kaste: bijelci neće ići na pregled crnom liječniku, ni muškarci liječnici. Ali pojedinci iz inferiorne kaste, prožeti osjećajem svoje specifične inferiornosti i često puni gorčine prema onome od njih tko je pobijedio sudbinu, također će se radije okrenuti prema gospodarima. Osobito većina žena, ogrezlih u obožavanju muškarca, željno traži gospodara u liječniku, odvjetniku, poslovođi itd. Ni muškarci ni žene ne vole da im zapovijeda žena. Njezini nadređeni, čak i ako je cijene, uvijek će je pomalo gledati svisoka, biti žena je, ako ne mana, a onda barem osobitost. Žena mora neprestance osvajati povjerenje koje joj nije isprva dano: u startu je sumnjiva, mora se dokazati. Ako nešto vrijedi, dokazat će se, kažu. No vrijednost nije poklonjena esencija nego ostvarenje uspješnog razvoja. Osjećamo li nad sobom nepovoljnu predrasudu, to nam vrlo rijetko pomaže da je pobijedimo. Početni osjećaj manje vrijednosti obično vodi do obrambene reakcije u obliku pretjeranog hinjenja autoriteta. Većina žena liječnica, na primjer, ili pokazuje previše ili premalo autoriteta. Ako ostanu prirodne, ne zastrašuju, jer ih cjelokupni život više predodređuje na zavođenje nego na zapovijedanje. Pacijent koji voli da dominiraju njime bit će razočaran jednostavno izgovorenim savjetima. Svjesna te činjenice, liječnica govori dubokim glasom, odrješitim tonom, ali onda nema privlačnu jednostavnu dobroćudnost liječnika koji je siguran u sebe. Muškarac je naviknuo nametati se. Mušterije vjeruju u njegovu sposobnost. Može se opustiti: bez pogreške ostavlja dojam. Žena ne nadahnjuje isti osjećaj sigurnosti. Drži se strogo, pretjeruje. U poslovima, u upravljanju, pokazuje se savjesnom, sitničavom i lako agresivnom. Kao i u studiranju, nedostaje joj ležernosti, poleta, odvažnosti. Napinje se da bi uspjela. Njezino je djelovanje niz izazivanja i apstraktnih afirmacija sebe same. To je najveća mana koju uzrokuje nedostatak samopouzdanja: subjekt se ne može zaboraviti. On nije velikodušno usmjeren na cilj, nego pokušava dokazati vrijednost koju od njega očekuju. Hrabrim zaletavanjem prema ciljevima riskiramo neuspjehe, ali i dosežemo neočekivane rezultate. Oprez osuđuje na osrednjost. U žene rijetko susrećemo sklonost pustolovini, bezrazložnom iskustvu i nesebičnu znatiželju. Ona nastoji »ostvariti karijeru« kao što si druge grade sreću. Ostaje podčinjena, okružena muškim svemirom, nema hrabrosti prijeći granice, ne gubi se strastveno u svojim projektima. Još smatra svoj život imanentnim pothvatom: ne cilja objekt, nego kroz objekt svoj subjektivni uspjeh. Taj je stav na primjer veoma upadljiv u Amerikanki. Vole imati posao i dokazati si da su sposobne korektno ga obavljati, ali se ne zanimaju strastveno za sadržaj svojih zadataka. Istodobno je žena sklona pridavati previše cijene najmanjim neuspjesima, skromnim uspjesima. Naizmjence se obeshrabruje i nadima od taštine. Ako je uspjeh bio očekivan, prihvaća ga jednostavno, ali ako je sumnjala hoće li ga postići - pretvara se u opojni trijumf. To je izlika žena koje se zaluđuju vlastitom važnošću i razmeću najmanjim postignućima. Neprestano gledaju iza sebe da bi vidjele koliki su put prevalile: to im smanjuje polet. Tako će moći ostvariti hvalevrijedne karijere, ali ne i velika djela. Valja dodati da si i mnogi muškarci znaju izgraditi samo osrednje sudbine. Samo u odnosu na najbolje među muškarcima čini nam se da žena - izuzev vrlo rijetkih iznimki - još uvijek kaska. Razlozi koje sam navela to dovoljno objašnjavaju i ni na koji način ne zadužuju budućnost. Ono što danas suštinski nedostaje ženi da bi postigla velike stvari je zaborav sebe. No da bi se zaboravila, mora 494
briana
prvo biti čvrsto uvjerena da se je već pronašla. Kao pridošlica u svijetu muškaraca i s njihovom slabom podrškom, žena je još previše zaokupljena traženjem sebe. Postoji kategorija žena na koju se ove primjedbe ne odnose zato što njihova karijera ne da ne šteti afirmaciji njihove ženskosti, nego je pojačava. To su one žene koje umjetničkim izričajem pokušavaju nadići samu datost koju čine: glumice, plesačice, pjevačice. Već tri stoljeća one su gotovo jedine žene koje u društvu posjeduju konkretnu neovisnost i još i danas one zauzimaju povlašteno mjesto u tom društvu. Nekoć je glumice proklinjala Crkva: sama ta pretjerana strogost uvijek im je dopuštala veliku slobodu ponašanja. Često graniče sa zavođenjem i poput kurtizana provode velik dio svojega dana u muškom društvu: ali kako same zarađuju za život i u poslu nalaze smisao svoje egzistencije, izmiču njihovu jarmu. One uživaju veliku prednost da im, kao što je slučaj s muškarcima, profesionalni uspjesi pridonose seksualnoj vrijednosti. Ostvarujući se kao ljudska bića, ostvaruju se i kao žene: nisu rastrgane između proturječnih težnji. Naprotiv, u svojem zanimanju te žene nalaze opravdanje svojega narcizma: haljine, kozmetika i šarm dio su njihovih profesionalnih obaveza. Za ženu zaljubljenu u svoju sliku veliko je zadovoljstvo nešto uraditi samo izlaganjem onoga što jest. Istodobno je potrebno dosta vještine i učenja da bi to izlaganje, prema riječima Georgette Leblanc, bilo zamjena djelovanja. Velika će glumica ciljati još više: nadići će zadano načinom na koji će ga izraziti, bit će zaista umjetnica, stvarateljica koja daje smisao svojem životu pružajući smisao svijetu. No te rijetke prednosti skrivaju i zamke: umjesto da u svoj umjetnički život uključi svoja narcistička zadovoljstva i seksualnu slobodu koja joj je dana, glumica dosta često utone u obožavanje sebe ili u zavođenje. Već sam govorila o onim pseudoumjetnicama koje si na filmu i u kazalištu samo žele »izgraditi ime« koje predstavlja kapital za iskorištavanje u muškim rukama. Pogodnosti muške potpore doista su primamljive u usporedbi s rizicima karijere i sa strogošću koju iziskuje svaki istinski rad. Želja za ženskom sudbinom - mužem, kućom, djecom - i opčinjenost ljubavlju ne pomiruju se uvijek lako sa željom za uspjehom. No u mnogo slučajeva glumičin talent ograničava upravo divljenje koje osjeća prema svojem ja. U tolikoj je zabludi o vrijednosti same svoje prisutnosti da joj se ozbiljan rad čini nepotreban. Najvažnije joj je istaknuti sebe i tome šepirenju žrtvuje lik koji interpretira. Ni ona nema velikodušnosti da se zaboravi, što joj oduzima mogućnost da se nadvisi: rijetke su glumice poput Rachel, Eleonore Duse, koje nadvladaju tu opasnost i pretvore svoju osobu u instrument svoje umjetnosti umjesto da umjetnost smatraju slugom svojega ja. Loša će glumica u svojem privatnom životu preuveličati sve svoje narcističke mane: pokazat će se taštom, preosjetljivom, glumicom, smatrat će cijeli svijet pozornicom. Danas se ženama ne nude jedino scenske umjetnosti. Mnoge žene se okušavaju u stvaralačkim aktivnostima. Ženu njezin položaj predodređuje na traženje spasa u književnosti i umjetnosti. Kako živi na margini muškoga svijeta, ona ga ne shvaća u njegovu općem obliku, nego kroz posebno viđenje. Svijet za ženu nije skup alata i koncepata, već izvor senzacija i emocija. Zanimaju je bezrazložna i skrivena svojstva stvari. S obzirom na njezin stav negacije i odbijanja, žena nije obuzeta stvarnošću, nego riječima protiv nje prosvjeduje. U prirodi traži sliku svoje duše, prepušta se sanjarenju, želi dosegnuti svoje biće: osuđena je na neuspjeh. Može ga povratiti samo u predjelu imaginarnog. Da ne bi dopustila da unutarnji život koji ničemu ne služi utone u ništavilo, da bi se obranila od zadanosti koju trpi u pobuni, da bi stvorila neki svijet osim ovoga u kojemu se ne uspijeva dosegnuti, žena ima potrebu za izražavanjem. Stoga je poznata 495
briana
kao brbljavica i piskaralo. Izlijeva dušu u razgovorima, pismima, intimnim dnevnicima. Dovoljno je zrnce ambicije i eto je kako piše memoare, pretače svoj životopis u roman, oslobađa svoje osjećaje u pjesmama. Uživa u mnogo slobodnog vremena koje pogoduje takvim aktivnostima. No upravo one okolnosti koje ženu usmjeravaju prema stvaralaštvu predstavljaju i prepreke koje ona vrlo često neće moći svladati. Kad se žena odluči slikati ili pisati s jedinim ciljem da ispuni svoje prazne dane, slike i eseje tretirat će poput »ručnog rada«, neće im posvetiti ništa više vremena ni brige i bit će otprilike jednako vrijedni. Žena se često u vrijeme menopauze, da bi nadoknadila nedostatke svoje egzistencije, prima kista ili pera: tada je zaista kasno. Bez ozbiljnog obrazovanja, ona će zauvijek ostati amater. Čak i ako počne veoma mlada, žena rijetko umjetnost smatra ozbiljnim poslom. Budući da je navikla na dokonost i da u životu nikada nije iskusila neumoljivu nužnost discipline, neće biti sposobna za kontinuiran i postojan napor, neće se prisiliti na svladavanje solidne tehnike. Opire se nezahvalnim i samotnjačkim pokušajima djela koje se ne izlaže, koje treba sto puta uništiti i započeti ponovno. A kako su je u djetinjstvu naučili da vara kako bi se svidjela, nada se da će se s nekoliko trikova izvući iz posla. To priznaje Marie Bashkirtseff. »Da, ne trudim se slikati. Danas sam se promatrala, varam...« Žena se rado igra rada, ali ne radi. Budući da vjeruje u čudesne vrline pasivnosti, miješa čaranja s djelima, simboličke geste s učinkovitim postupcima. Preruši se u studenta likovne akademije, oboruža arsenalom kistova. Stoji ustobočena pred štafelajem, a pogled joj luta s bjeline platna na zrcalo. No kita cvijeća i zdjela s jabukama neće se same pojaviti na platnu. Dok sjedi za svojim stolom i prežvakava nejasne priče, žena si osigurava miran alibi umišljajući si da je spisateljica. No treba doći do ostavljanja znakova po bijelom papiru i oni moraju imati smisla u tuđim očima. Tako se razotkriva varka. Za sviđanje je dovoljno stvoriti priviđenja, ali umjetničko djelo nije priviđenje nego postojan predmet. Da bi ga se izradilo treba znati svoj posao. Colette nije postala velika spisateljica samo zahvaljujući svojem talentu ili temperamentu. Pero joj je često bilo sredstvo izdržavanja i zahtijevala je od njega besprijekoran rad koji dobar majstor očekuje od svojega alata. Od Claudine do La Naissance du jour (Rađanje dana) amaterka je postala profesionalka: put koji je prevalila sjajno pokazuje dobrobiti strogog naukovanja. Većina žena, međutim, ne razumije probleme koje predstavlja njihova želja za komunikacijom: i to uvelike objašnjava njihovu lijenost. Uvijek su se smatrale zadanima. Vjeruju da njihove zasluge proizlaze iz unutarnje milosti i ni ne pomišljaju da se vrijednost može osvojiti. Da bi zavele, znaju se samo pokazivati. Njihov šarm djeluje ili ne djeluje, one nemaju nikakva utjecaja na njegov uspjeh ili neuspjeh. Pretpostavljaju da je na isti način dovoljno pokazati što jesi da bi se izrazio. Umjesto da razvijaju svoje djelo promišljenim radom, uzdaju se u svoju spontanost. Pisati ili smiješiti se, njima je jedno te isto: okušat će sreću, uspjeh će doći ili neće. Ako su sigurne u sebe, očekuju da će knjiga ili slika doživjeti uspjeh bez napora. Ako su stidljive, najmanja kritika ih obeshrabruje. Ne znaju da pogreška može otvoriti vrata napretku, smatraju je nepopravljivom katastrofom, kao deformaciju. Zato često pokazuju vrstu osjetljivosti koja im je kobna: priznavanje svojih pogrešaka samo ih iritira i obeshrabruje umjesto da iz njih izvuku korisne pouke. Nažalost, spontanost nije onoliko jednostavno ponašanje kao šio se čini! Paradoks općeg mjesta - kao što ga objašnjava Paulhan u Les Fleurs de Tarbes (Cvijeće Tarbesd) - leži u tome da se često stapa s izravnim prijevodom subjektivnog dojma. Tako da žena, dok otkriva sliku koja se u njoj oblikuje ne vodeći računa o drugima, misli da je najoriginalnija, a zapravo samo ponavlja banalni klišej. Ako joj netko to kaže, ona se iznenadi, uvrijedi i baci svoje pero. Ona ne shvaća da publika čita svojim očima, svojim vlastitim umom i da neki sasvim svjež epitet može u njezinu sjećanju probuditi mnoge 496
briana
izlizane uspomene. Jasno, dragocjen je dar znati zaroniti u sebe i iznijeti na površinu jezika posve žive dojmove. U Colette se divimo spontanosti koju ne susrećemo ni u kojeg muškog pisca, ali - premda se čini da si ta dva pojma proturječe - kod nje je riječ o promišljenoj spontanosti. Ona odbacuje neke od doprinosa te spontanosti da bi hotimice prihvatila druge. Umjesto da shvati riječi kao odnos među pojedincima, poziv drugome, amaterka u njima vidi izravno otkriće svoje senzibilnosti. Čini joj se da izabrati ili prekrižiti znači odreći se dijela sebe. Ona ne želi ništa žrtvovati ujedno zato što uživa u onome što jest i zato što se ne nada postati drugo. Njezina jalova taština proizlazi iz činjenice da se voli ne usuđujući se izgraditi. Tako je, na mnoštvo žena koje nabadaju po književnosti i umjetnosti, doista malo onih koje ustraju. I te koje svladaju tu prvu prepreku vrlo će često ostati podijeljene između svojega narcizma i osjećaja manje vrijednosti. Nesposobnost da se zaborave je mana koja će im smetati više nego u bilo kojoj drugoj karijeri. Ako im je glavni cilj apstraktna afirmacija sebe, formalno zadovoljenje uspjeha, neće se prepustiti promatranju svijeta: i bit će ga nesposobne stvoriti iznova. Marie Bashkirtseff odlučila je slikati jer je željela postati slavna. Opsjednutost slavom umiješala se između nje i stvarnosti. Ona zapravo nije voljela slikati: umjetnost joj je bila samo sredstvo, a njezini ambiciozni i šuplji snovi nisu joj mogli otkriti smisao neke boje ili lica. Umjesto da se velikodušno da u djelo koje stvara, žena ga previše često smatra običnim ukrasom života. Knjiga i slika samo su nebitni posrednici koji joj omogućuju da javno izloži onu bitnu stvarnost: svoju vlastitu osobu. Stoga je njezina osoba glavna - katkad i jedina tema koja je zanima: Elisabeth Vigee-Lebrun neumorno je na platnu ovjekovječivala svoje nasmiješeno majčinstvo. Čak i kad govori o općenitim temama, spisateljica će opet govoriti o sebi. Takve teatralne kronike ne možemo čitati a da ne saznamo nešto o stasu autorice, boji njezine kose i osobitostima njezina karaktera. Dakako da to nije uvijek tema vrijedna prijezira. Malo je knjiga toliko uzbudljivo kao neke ispovijesti: ali one moraju bili iskrene i autor mora imati nešto za ispovjediti. Narcizam osiromašuje ženu umjesto da je oplemenjuje. Time što se samo promatra i ne radi ništa drugo, žena se poništava. Čak i ljubav koju osjeća prema sebi postaje stereotipna. Ona u svojim zapisima ne otkriva svoje autentično iskustvo nego imaginarnog idola sazdanog od klišeja. Ne može joj se zamjeriti da se projicira u svoje romane kao što su to činili Benjamin Constant ili Stendhal, ali je nesreća u tomu što žena prečesto svoju priču vidi kao blesavu bajku. Mlada djevojka si s mnogo toga čudesnoga maskira stvarnost, čija je sirovost plaši: šteta je što i kad odraste još uranja svijet, njegove likove i sebe samu u pjesničke magle. Kad ispod te krinke izviri istina, katkad dobivamo dražesne rezultate, ali koliko samo dosadnih i slabih eskapističkih romana dolazi na romane Rosamond Lehmann ili Margaret Kennedy! Prirodno je da žena pokušava pobjeći iz svijeta u kojemu se često osjeća neprepoznatom i neshvaćenom. Žalosno je, međutim, što se onda ne osmjehuje na odvažne zanose jednoga Gerarda de Nervala ili Edgara Allana Poea. Mnogi razlozi opravdavaju njezinu stidljivost. Sviđanje je njezina najveća briga, a često se već samim time što piše boji da se neće sviđati kao žena. Riječ spisateljica još budi neugodne odjeke. Žena nema hrabrosti da se k tome još ne sviđa i kao spisateljica. Izvorni pisac, ako nije mrtav, uvijek izaziva sablazan. Novina uznemiruje i uzrujava. Žena je još začuđena i polaskana činjenicom da je primljena u svijet razmišljanja i umjetnosti, muški svijet: zato je u njemu veoma mirna. Ne usuđuje se smetati, istraživati, planuti. Čini joj se da mora skromnošću i dobrim ukusom ispričati svoje književne pretenzije. Igra na sigurne vrijednosti konformizma. U književnost unosi točno onu osobnu notu koja se od nje očekuje: podsjeti na činjenicu da je žena s nekoliko pomno izabranih ljupkosti, afektacija 497
briana
i prenemaganja. Stoga će briljirati u proizvodnji »bestselera«, ali ne treba računati na nju ako je riječ o krčenju novih putova. Ne radi se o tome da ženama nedostaje izvornosti u njihovu ponašanju, osjećajima: ima ih toliko neobičnih da ih treba zatvoriti. Ukupno gledajući, mnoge žene su baroknije, ekscentričnije od muškaraca čiju disciplinu odbijaju. No one prenose svoj bizarni duh u svoje živote, razgovore, dopisivanja. Ako pokušaju pisati, osjećaju da ih satire svijet kulture jer je to svijet muškaraca: one samo zamuckuju. Suprotno tome, žena koja se odluči rasuđivati i izražavati prema muškim tehnikama žarko će htjeti ugušiti u sebi posebnost kojoj ne vjeruje. Kao i studentica, bit će veoma marljiva i pedantna. Oponašat će mušku strogoću i energiju. Takva žena može postati vrsna teoretičarka, steći solidan talent, ali će se prisiliti na odbacivanje svega što je u njoj »drukčije«. Ima žena koje su lude i žena s talentom. Nijedna nema ono ludilo u talentu koje nazivamo genijem. Dosad je prije svega ta razumna skromnost određivala granice ženskog talenta. Mnoge žene su izbjegle - i sve više izbjegavaju - zamke narcizma i lažnog čudesnog, ali nikada nijedna nije odbacila oprez i pokušala izbiti s onu stranu danoga svijeta. Najprije, postoji naravno velik broj žena koje prihvaćaju društvo čak i takvo kakvo je. One su prvoklasne hraniteljice buržoazije jer u toj ugroženoj klasi predstavljaju najkonzervativniji element. S biranim pridjevima evociraju profinjenost navodno »vrsnoga« društva. Uznose buržujski ideal sreće i pod bojama poezije skrivaju interese svoje klase. Orkestriraju obmanom kojoj je namjera uvjeriti žene da »ostanu ženama«. Stare kuće, parkovi i voćnjaci, pitoreskni preci, nestašna djeca, pranje rublja, pekmezi, obiteljske proslave, haljine, saloni, balovi, trpeće ali uzorne supruge, sićušni jadi i velike radosti bračnoga života, mladenački snovi, zrela pomirenost, sve su te teme spisateljice iz Engleske, Francuske, Amerike, Kanade i Skandinavije izrabile do krajnosti. S njima su dobile slavu i novac, ali sigurno nisu obogatile naše viđenje svijeta. Mnogo su zanimljivije buntovnice koje optužuju ovo nepravedno društvo. Protestna književnost može iznjedriti snažna i iskrena djela. George Eliot je iz svoje pobune crpila istodobno detaljnu i dramatičnu viziju viktorijanske Engleske. Međutim, kako je primijetila Virginia Woolf, Jane Austen, sestre Brontë i George Eliot morale su potrošiti toliko negativne energije za oslobađanje od vanjskih ograničenja da pomalo zadihane stižu do točke s koje veliki muški pisci polaze. Ne preostaje im dovoljno snage da iskoriste svoju pobjedu i zbace sve lance: na primjer, kod njih ne nalazimo ironiju i ležernost, a ni spokojnu iskrenost jednog Stendhala. Također nisu imale ni bogato iskustvo Dostojevskog, Tolstoja: zato lijepa knjiga poput Middlemarcha ne parira Ratu i miru, a Orkanski visovi unatoč svojoj veličini nemaju domet Braće Karamazova. Danas se žene već lakše mogu potvrditi. No još uvijek nisu posve premostile tisućljetnu specifikaciju koja ih ograničava na njihovu ženskost. Lucidnost je, recimo, pobjeda na koju su žene s pravom ponosne, ali se malo prebrzo njome zadovoljavaju. Stoji činjenica da je tradicionalna žena obmanuta svijest i sredstvo obmane. Ona si pokušava sakriti svoju ovisnost, što je jedan od načina da na nju pristane. Raskrinkati tu ovisnost već predstavlja oslobođenje. Cinizam je obrana od poniženja i srama: to je natruha prihvaćanja. Nastojeći biti lucidne, ženske spisateljice rade najveću uslugu ženskoj stvari. No, uglavnom nesvjesno, ostaju previše predane tom cilju da bi pred svemirom zauzele onaj nesebični stav koji otvara najšire horizonte. Kad razgrnu velove iluzije i laži, misle da su učinile dovoljno: međutim, ta negativna odvažnost ostavlja nas pred još jednom zagonetkom. Jer i sama je istina dvojakost, bezdan, tajna: nakon što su otkrile da postoji, treba je promisliti, nanovo stvoriti. Jako je dobro ne biti lakovjeran, ali otuda sve tek počinje. Žena iscrpljuje svoju hrabrost raspršujući iluzije i preplašena se zaustavlja na pragu stvarnosti. Zato, na primjer, postoje i iskrene i dirljive ženske autobiografije, no nijedna se ne može 498
briana
usporediti s Ispovijestima Svetog Augustina ili Stendhalovim Egotistićkim uspomenama. Još uvijek previše nastojimo jasno vidjeti da bismo, onkraj te jasnoće, pokušale prodrijeti u druge tajne. »Žene nikada ne nadilaze izgovor«, rekao mi je jedan pisac. To je dosta točno. Još oduševljene dopuštenjem da istraže svijet, žene ga bilježe, ne pokušavajući proniknuti u njegov smisao. Katkad briljiraju u zapažanju danoga: one su izvanredni reporteri. Nijedan muški novinar nije nadmašio izvještaje Andrée Viollis iz Indokine i Indije. Žene znaju opisati atmosferu, osobe, otkriti među njima jedva primjetne odnose, uvući nas u tajna kretanja njihovih duša: Willa Cather, Edith Wharton, Dorothy Parker i Katherine Mansfield na oštrouman i istančan su način prikazale pojedince, klime, civilizacije. Rijetko uspiju stvoriti onako uvjerljive junake kao što je Heathcliff: u muškarcu mogu vidjeti gotovo samo mužjaka. No često su uspješno opisivale svoj unutarnji život, svoje iskustvo, svoj svemir. Povezane s tajnom srži stvari, opčarane jedinstvenošću svojih vlastitih senzacija, isporučuju svoje sasvim svježe iskustvo kroz sočne pridjeve, putene slike. Vokabular im je obično bolji od sintakse jer se više zanimaju za stvari nego za njihove odnose. Žene ne ciljaju na apstraktnu eleganciju nego, naprotiv, njihove riječi govore osjetilima. Jedna od tema koje su istražile s najviše ljubavi jest Priroda. Za mladu djevojku, za ženu koja nije posve odustala, priroda predstavlja ono što žena sama predstavlja muškarcu: sebe i svoju negaciju, kraljevstvo i mjesto egzila. Ona je sve u liku drugoga. Kad govori o pustopoljinama ili povrtnjacima, romansijerka će nam otkriti svoja najintimnija iskustva i snove. Mnogo je žena koje zatvaraju sezonska čudesa u posude, vaze, gredice. Druge si biljke i životinje, ne zarobljavajući ih, svejedno pokušavaju prisvojiti pažljivom ljubavlju koju im pružaju: na primjer Colette i Katherine Mansfield. Vrlo su rijetke one koje prilaze prirodi u njezinoj neljudskoj slobodi, koje pokušavaju dešifrirati njezina nepoznata značenja i gube se da bi se ujedinile s tom drugom prisutnošću: na te putove koje je otkrio Rousseau, upustile su se gotovo samo Emily Brontë, Virginia Woolf i katkad Mary Webb. To više možemo na prste jedne ruke nabrojiti žene koje su prešle dano u potrazi za njegovom tajnom dimenzijom: Emily Bronte je istraživala smrt, Virginia Woolf život, a Katherine Mansfield katkad - ne prečesto - svakodnevnu kontingenciju i patnju. Nijedna žena nije napisala Proces, Mobyja Dicka, Uliksa ili Sedam stupova mudrosti. Žene ne osporavaju ljudsku sudbinu jer su je tek počele cjelovito preuzimati na sebe. To objašnjava činjenicu da u njihovim djelima rijetko uglavnom nedostaje metafizičkih odjeka, a također i crnog humora. Žene ne stavljaju svijet u zagrade, ne postavljaju mu pitanja, ne prokazuju njegova proturječja: uzimaju ga za ozbiljno. Činjenica je, uostalom, da i većina muškaraca ima ista ograničenja. Žena djeluje osrednjom tek kad je se usporedi s nekoliko rijetkih umjetnika koji zaslužuju da ih se naziva »velikima«. Nije sudbina to što je ograničava. Lako možemo shvatiti zašto joj nije dano - zašto joj možda još dugo neće biti dano - da dosegne najviše vrhunce. Umjetnost, književnost, filozofija su pokušaji ponovnog utemeljenja svijeta na ljudskoj slobodi: slobodi stvaratelja. Čovjek se, da bi gajio sličnu pretenziju, ponajprije treba nedvosmisleno postaviti kao sloboda. Ograničenja koja obrazovanje i običaji nameću ženama omeđuju njihov utjecaj na svijet. Kada bitka za zauzimanje mjesta na ovome svijetu postane pregruba, ne dolazi u obzir da se čovjek iz nje povuče. Treba prvo izviriti iz svijeta u suverenu samoću ako ga se želimo pokušati ponovno dokopati: ženi prije svega nedostaje to da iz tjeskobe i ponosa uči o svojoj napuštenosti i transcendenciji.
499
briana
Ono što ja želim, piše Marie Bashkirtseff, jest sloboda da se šećem sama, da odlazim i dolazim, da sjedim na klupama u vrtu Tuileries. To je sloboda bez koje čovjek ne može postati istinski umjetnik. Mislite da imate koristi od onoga što vidite kad idete u pratnji ili kad, da biste išli u Louvre, čekate kola, pratiteljicu, obitelj!... To je sloboda koja nedostaje i bez koje ne možete ozbiljno uspjeti biti nešto. Razmišljanje je zarobljeno zbog te glupe i neprestane gnjavaže... To je dovoljno da vam padnu krila. To je jedan od većih razloga zbog kojih nema ženskih umjetnica. Zapravo, da bi se postalo stvaratelj nije dovoljno da se kultivirate, to jest da u život uklopite predstave, znanja. Kultura mora biti shvaćena kroz slobodan pokret transcendencije. Um se sa svim svojim bogatstvima treba vinuti prema praznom nebu koje je njegovo za ispuniti. No ako ga tisuće tankih spona veže za zemlju, polet mu je slomljen. Danas mlada djevojka nesumnjivo izlazi sama i može lutati po Tuileriesu. No već sam rekla koliko je ulica neugodna: posvuda su oči, ruke koje vrebaju. Ako skiće odsutna duhom, s mislima u oblacima, ako pripali cigaretu na terasi kafića, ako ode sama u kino, brzo može doći do neugodnog incidenta. Ona svojom odjećom i svojim držanjem mora ulijevati poštovanje: ta je briga prikiva za tlo i za sebe samu. »Krila padaju.« S osamnaest godina T. E. Lawrence sam je otišao na veliku turneju biciklom po cijeloj Francuskoj. Mladoj djevojci ne dopuštaju da se upusti u sličan pothvat. Još bi joj manje bilo moguće, kao što je Lawrence učinio godinu dana poslije, da se pješice uputi u napola pustu i opasnu zemlju. Međutim, takva iskustva imaju neprocjenjiv učinak: pojedinac tada, opijen slobodom i otkrićima, nauči cijelu zemlju promatrati kao svoj posjed. Žena je već prirodno zakinuta za pouke nasilja: rekla sam koliko je njezina tjelesna slabost predodređuje za pasivnost. Kada dječak razriješi svađu šakama, tada osjeća da se može osloniti na sebe za svoju korist. U najmanju bi ruku, zauzvrat, mladoj djevojci trebali biti dopušteni sport, pustolovina, ponos zbog prevladane prepreke. Ali ne. Ona se može osjećati sama unutar svijeta: nikada se ne podiže pred njega, jedinstvena i suverena. Nju sve potiče na to da dopusti da je tuđe egzistencije okruže i da njome dominiraju: i jedino se u ljubavi niječe umjesto da se afirmira. U tom su smislu nesreća ili sramota često plodna iskušenja. Izolacija je omogućila Emily Bronte da napiše snažnu i neobuzdanu knjigu. Pred prirodom, smrću, sudbinom, očekivala je pomoć samo od sebe same. Rosa Luxemburg je bila ružna: nikad nije došla u napast da potone u kult vlastite slike, da se pretvori u objekt, plijen i zamku. Od mladosti je bila sušti um i sloboda. Čak i tada vrlo je rijetko da žena u potpunosti prihvati zastrašujuće sučeljavanje nasamo s danim svijetom. Ograničenja s kojima je okružena i cijela tradicija koja je opterećuje sprječavaju da se osjeća odgovornom za svijet. To je dubinski razlog njezine osrednjosti. Muškarci koje nazivamo velikima su oni koji su - na jedan ili drugi način - na svoja ramena preuzeli teret svijeta: s njim su bolje ili lošije izašli na kraj, uspjeli su ga ponovno stvoriti ili su propali. No ponajprije su preuzeli taj golemi teret. To je nešto što nijedna žena nikad nije učinila, što nijedna nije mogla učiniti. Da biste svemir promatrali kao svoj, da biste se osjećali krivim za njegove pogreške i hvalili se njegovim naprecima, treba pripadati kasti povlaštenih. Samo onima koji drže uzde svijeta pripada da ga opravdavaju mijenjajući, promišljajući i otkrivajući ga. Samo se oni mogu u njemu prepoznati i pokušati u nj utisnuti svoj trag. U muškarcu, a ne u ženi, mogao se dosad utjeloviti Čovjek. A pojedinci koji nam se čine uzornima, oni koje krasimo nazivom genija, su oni koji su u svojoj pojedinačnoj egzistenciji težili igrati sudbinu cijeloga čovječanstva. Nijedna žena nije se smatrala ovlaštenom za to. Kako se Van Gogh mogao roditi kao žena? Žena ne bi bila poslana u misiju u Borinage, ne bi osjetila ljudsku bijedu 500
briana
kao svoj vlastiti zločin, ne bi tražila iskupljenje, stoga ne bi nikada naslikala Van Goghove suncokrete. Da ne spominjemo da bi joj način života koji je vodio slikar - samoća u Arlesu, izlasci u kafiće, bordele, sve što je hranilo Van Goghovu umjetnost hraneći njegov senzibilitet - bio zabranjen. Žena nikada ne bi mogla postati Kafka: u svojim sumnjama i nemirima, ona ne bi prepoznala tjeskobu Čovjeka prognanog iz raja. Sveta Terezija je gotovo jedina žena koja je za sebe, u potpunoj napuštenosti, živjela ljudsku sudbinu: vidjeli smo zašto. Situirajući se onkraj zemaljskih hijerarhija, ona, kao ni sveti Ivan od Križa, nije osjećala utješni svod iznad svoje glave. Za oboje je to bila ista noć, isti bljeskovi svjetlosti, u njima samima isto ništavilo, u Bogu ista potpunost. Kad se svakom ljudskom biću konačno omogući da stavi svoj ponos iznad spolnih razlika, u tešku slavu svoje slobodne egzistencije, jedino će tada žena moći stopiti svoju priču, svoje probleme, svoje sumnje, svoja nadanja, s onima čovječanstva. Tek će tada žena u svojem životu i djelima moći pokušati otkriti cijelu stvarnost, a ne samo svoju osobu. Dok god se još mora boriti da bi postala ljudsko biće, žena ne može biti stvarateljica. Ponovno, da bismo objasnili ženina ograničenja valja prizvati njezin položaj, a ne neku tajanstvenu esenciju: budućnost ostaje širom otvorena. Ponavljalo se do mile volje da žene ne posjeduju »stvaralački duh«. Tu tezu, uz ostale, zastupa Marthe Borely, ne tako davno notorna antifeministkinja: no reklo bi se da je Borely svoje knjige pokušala pretvoriti u živi dokaz ženske nelogičnosti i budalaštine, toliko same sebe osporavaju. Osim toga, ideju urođenoga stvaralačkog »instinkta« treba kao i ideju »vječno ženskog« pospremiti u ropotarnicu entiteta. Neki ženomrsci malo konkretnije tvrde da žena, kao neurotik, ne može stvoriti ništa vrijedno: no to često tvrde isti oni koji kažu da je genij neuroza. U svakom slučaju, Proustov primjer dovoljno pokazuje da psihofiziološka neuravnoteženost ne znači ni nemoć ni osrednjost. Što se tiče argumenta koji izvlače iz proučavanja povijesti, upravo smo vidjeli što o njima valja misliti. Ne može se smatrati da povijesna činjenica definira neku vječnu istinu. Ona samo odražava situaciju koja se očituje kao povijesna baš zato što se upravo mijenja. Kako bi žene ikada imale genij kad im je svaka mogućnost da ostvare genijalno djelo - ili djelo uopće - bila uskraćena? Stara Europa je nekoć iskaljivala prijezir prema barbarskim Amerikancima koji nisu imali ni umjetnike ni pisce: »Pustite nas da postojimo prije no što nas tražite da opravdamo svoje postojanje«, otprilike je odgovorio Jefferson. Crnci jednako odgovaraju rasistima koji im progovaraju da nisu dali ni Whitmana ni Melvillea. Ni francuski proletarijat ne može suprotstaviti neko ime imenima Racinea ili Mallarmea. Slobodna žena se tek rađa. Kada se osvoji, možda će opravdati Rimbaudovo proročanstvo: »Pjesnici će biti! Kad se slomi beskonačno ropstvo žene, kad će živjeti za sebe i kroz sebe, kad joj muškarac dosad grozan - dade otpust, i ona će biti pjesnik! Žena će pronaći nepoznato! Hoće li se njezini svjetovi ideja razlikovati od naših? Pronaći će neobične, nedokučive, odbojne, slasne stvari, mi ćemo ih uzeti, mi ćemo ih razumjeti.«386 Nije sigurno da će njezini »svjetovi ideja« biti drukčiji od muških jer će se žena osloboditi izjednačujući se s muškarcima. Da bi se saznalo u kojoj će mjeri žena ostati jedinstvena, u kojoj će mjeri njezine jedinstvenosti zadržati važnost, trebalo bi se odvažiti u zaista hrabra predviđanja. Jedno je sigurno: dosad su mogućnosti žene gušene i izgubljene za čovječanstvo i krajnje je vrijeme da joj se napokon dopusti da okuša sreću, u interesu nje same i u interesu svih.
386
Rimbaudovo pismo Pierreu Demenyju, 15. svibnja 1871.
501
briana
Zaključak »Ne, žena nije naš brat. Lijenošću i pokvarenošću pretvorili smo je u biće po strani, nepoznato, bez drugog oružja osim svojega spola, što ne znači samo vječito ratovanje, nego k tomu i nepošteno ratovanje - biće koje obožava ili mrzi, ali ne i iskren prijatelj ili biće u četi solidarnosti i masonerije - što odražava nepovjerljivosti vječnoga malog roba.« Mnogi muškarci bi još uvijek potpisali ove riječi Julesa Laforguea. Mnogi misle da će između dva spola uvijek biti »nesporazuma i podvala« i da im bratstvo nikada neće biti moguće. Činjenica je da ni muškarci ni žene danas nisu zadovoljni jedni s drugima. No pitanje je osuđuje li ih neko izvorno prokletstvo na to da se međusobno napadaju ili njihovi sukobi odražavaju samo prolazni trenutak ljudske povijesti. Vidjeli smo da unatoč legendama nikakva fiziološka kob ne nameće Mužjaku i Ženki kao takvima vječno neprijateljstvo. Čak i čuvena bogomoljka proždire svojega mužjaka samo u nedostatku druge hrane i u interesu vrste: vrsti su podčinjene sve jedinke, od vrha do dna životinjske hijerarhije. K tomu, čovječanstvo je nešto drugo, a ne vrsta: povijesni razvoj. Čovječanstvo se definira načinom na koji preuzima na sebe prirodnu faktičnost. Istini za volju, bilo to i s najlošijom vjerom na svijetu, nemoguće je između ljudskog mužjaka i ženke otkriti suparništvo čisto fiziološke vrste. Tako se njihovo neprijateljstvo radije smješta na polje između biologije i psihologije, naime na polje psihoanalize. Žena, kažu, zavidi muškarcu na penisu i želi ga kastrirati, no djetinjasta želja za penisom važna je u životu odrasle žene samo ako ona doživljava svoju ženskost kao osakaćenost. Tada si, utoliko što penis utjelovljuje sve povlastice muškosti, žena želi prisvojiti muški organ. Spremno se prihvaća da žensko maštanje o kastraciji ima simboličko značenje: vlada mišljenje da žena želi muškarca lišiti njegove transcendencije. Njezina je želja, kao što smo vidjeli, mnogo nejasnija: žena na proturječan način želi imati tu transcendenciju, što podrazumijeva da je istodobno poštuje i niječe, da se istodobno namjerava u nju baciti i zadržati je u sebi. To znači da se drama ne odvija na seksualnoj razini. Nikada nam se, uostalom, nije činilo da seksualnost definira neku sudbinu, da sama po sebi nudi ključ ljudskih ponašanja, nego da izražava totalitet situacije u čijem definiranju sudjeluje. Borba spolova nije izravno implicirana u anatomiji muškarca i žene. Zapravo, kad je se spominje, uzima se zdravo za gotovo da se na bezvremenskom nebu Ideja odvija bitka tih neizvjesnih esencija: Vječno ženskog i Vječno muškog. I ne zapaža se da ta borba titana poprima na zemlji dva posve drukčija oblika koji odgovaraju različitim povijesnim trenucima. Žena koja je zatočena u imanentnosti pokušava i muškarca zadržati u tom zatvoru. Tako će se zatvor stopiti sa svijetom i žena više neće patiti što je u njemu zarobljena: majka, supruga i ljubavnica su tamničarke. Društvo čija su pravila i zakone donijeli muškarci proglašava ženu inferiornom: ona može poništiti tu inferiornost samo tako da uništi mušku superiornost. Poduzima sve da bi osakatila, dominirala muškarcem, proturječi mu, niječe njegovu istinu i vrijednosti. No time se žena samo brani. Na imanentnost i inferiornost nisu je osudili ni nepromjenjiva esencija ni krivi izbor. One su joj nametnute. Svaka opresija stvara ratno stanje. Ni ovaj slučaj nije iznimka. Egzistent 502
briana
kojega smatraju neesencijalnim ne može propustiti priliku da ponovno pokuša uspostaviti svoju suverenost. Danas borba poprima drukčiji oblik. Umjesto da želi muškarca zatvoriti u tamnicu, žena iz nje pokušava pobjeći. Ona ga više ne pokušava odvući u predjele imanentnosti nego želi izaći na svjetlost transcendencije. Tada muški stav stvara novi sukob: muškarac nerado ženi »daje otpust«. Njemu se sviđa ostati suvereni subjekt, apsolutno nadmoćan, esencijalno biće. Muškarac odbija konkretno držati svoju partnericu jednakom. Ona na njegovo nepovjerenje odgovara agresivnim stavom. Više nije riječ o ratu između pojedinaca koji su zatvoreni svatko u svoju sferu: kasta koja traži svoja prava diže se u napad, a povlaštena kasta je drži u škripcu. Sučeljavaju se dvije transcendencije. Umjesto da se uzajamno priznaju, svaka sloboda želi dominirati drugom. Ta razlika u stavu ističe se na seksualnoj, kao i na duhovnoj razini. Pretvarajući se u pasivni plijen, »ženstvena« žena nastoji i muškarca svesti na njegovu putenu pasivnost. Trudi se uhvatiti ga u zamku, prikovati željom koju pobuđuje pretvarajući se poslušno u stvar. Suprotno tomu, »emancipirana« žena želi biti aktivna, uzimati i odbija pasivnost koju joj muškarac nastoji nametnuti. Isto tako, Jouhandeauova Elise i njezine sljedbenice poriči vrijednost muškim aktivnostima. Stavljaju put iznad uma, kontingenciju iznad slobode, rutinsku razboritost iznad stvaralačke odvažnosti. No »moderna« žena prihvaća muške vrijednosti: laska si da misli, djeluje, radi, stvara jednako kao muškarci. Umjesto da ih pokušava omalovažiti, pokazuje da im je jednaka. Ovaj je zahtjev legitiman ako se izražava u konkretnom ponašanju. Muška je oholost tada za osudu. No u njihovu obranu valja reći da žene rado siju razdor. Mabel Dodge je htjela podčiniti Lawrencea dražima svoje ženskosti da bi potom njime duhovno dominirala. Da bi svojim postignućima dokazale da vrijede kao muškarac, mnoge žene si seksualno nastoje osigurati mušku potporu. Igraju na dvije strane, istodobno tražeći drevne obzire i novo poštovanje, računajući i na svoju staru magiju i na svoja svježa prava. Shvatljivo je i da je iritirani muškarac u defanzivi, ali je i on dvoličan kad traži da žena predano igra igru, a zbog svojeg joj nepovjerenja i neprijateljstva uskraćuje nužne adute. Zapravo, njihova međusobna bitka ne može poprimiti jasan oblik jer je samo biće žene mutnost. Ona se ne podiže pred muškarca kao subjekt nego kao objekt paradoksalno obdaren subjektivnošću. Prihvaća se ujedno kao ja i kao drugo, što je proturječje koje vodi do zbunjujućih posljedica. Kad se oboružava istodobno i slabošću i snagom, nije riječ o smišljenoj računici. Spontano traži svoj spas u putu koji joj je nametnut, putu pasivnosti, dok istodobno aktivno zahtijeva svoju suverenost. Nema sumnje, taj postupak nije »pošteno ratovanje«, ali joj ga nalaže dvojaka situacija koja joj je dodijeljena. Međutim, kad muškarac postupa sa ženom kao sa slobodom, buni se ako mu ona i dalje predstavlja zamku. Ako joj laska i zadovoljava je u njezinoj ulozi plijena, ljute ga njezine težnje za autonomijom. Što god učinio, osjeća se izigranim, a ona se smatra oštećenom. Svađa će trajati dok se muškarci i žene ne priznaju kao bližnji, to jest dokle god će se perpetuirati ženskost kao takva. Među jednima i drugima, tko je najviše neumoljivo želi zadržati? Žena koja se oslobađa takve ženskosti ipak želi sačuvati povlastice koje donosi. A muškarac zahtijeva da onda prihvati i ograničenja. »Mnogo je lakše optužiti jedan spol nego opravdati drugi«, kaže Montaigne. Dijeliti osude i komplimente je uzaludno. Zapravo, ako je začarani krug ovdje tako teško razbiti, to je zato što je svaki od oba spola ujedno žrtva drugoga i žrtva sebe. Između dvoje protivnika koji se sučeljavaju u svojoj čistoj slobodi, lako bi se mogao postići dogovor: tim više što rat nikome ne 503
briana
koristi. No složenost cijele ove priče proizlazi iz činjenice da je svaka strana suučesnik svojega neprijatelja. Žena proganja san o predaji, muškarac san o otuđenju. Neautentičnost se ne isplati: svatko okrivljuje drugoga za nesreću koju si je namro popuštajući iskušenjima linije najmanjeg otpora. Muškarac i žena mrze jedno u drugome upravo razoran neuspjeh svoje vlastite loše vjere i kukavičluka. Vidjeli smo zašto su izvorno muškarci podčinjavali žene. Obezvređivanje ženskosti bilo je nužna etapa ljudske evolucije. No moglo je dovesti do suradnje dvaju spolova. Opresija se objašnjava težnjom egzistenta da pobjegne od sebe otuđujući se u drugome kojega u tu svrhu oprimira. Danas tu težnju možemo pronaći u svakom pojedinom muškarcu. I golema većina njih joj se prepušta. Muž se traži u svojoj supruzi, ljubavnik u ljubavnici, u obliku kamenoga kipa. U njoj traži mit svoje muškosti, svoje suverenosti, svoje izravne stvarnosti. »Moj muž nikad ne ide u kino«, kaže žena, i nesigurno muško mišljenje utisne se u mramor vječnosti. No on je sam rob svojega dvojnika: koliko posla da bi izgradio sliku u kojoj je uvijek u opasnosti! Slika se, unatoč svemu, temelji na hirovitoj slobodi žena: nju stalno valja činiti naklonom. Muškarca izjeda briga da se pokaže mužjakom, važnim, nadmoćnim. Igra predstave da bi ih drugi igrali za njega. Također je i agresivan, nemiran. Osjeća neprijateljstvo prema ženama jer ih se boji, a boji ih se jer se boji ličnosti s kojom se stapa. Koliko vremena i energije trati da bi uklonio, sublimirao, transponirao komplekse, da bi govorio o ženama, da bi ih zavodio i bojao ih se! Oslobađajući žene, oslobodili bismo muškarca. No upravo to njega plaši. I ustraje u obmanama koje su namijenjene da ženu zadrže u okovima. Mnogi su muškarci svjesni toga da je žena obmanuta. »Koja je nesreća biti žena! A opet, najgora je nesreća kad žena zapravo ne shvaća da je to nesreća«, kaže Kierkegaard.387 Odavno se trude prikriti tu nesreću. Na primjer, ukinuto je skrbništvo: ženi su dodijeljeni »zaštitnici«, a ako imaju prava nekadašnjih skrbnika, to je u njezinu vlastitom interesu. Braniti ženi da radi, držati je kod kuće, znači braniti ženu od sebe same, osigurati njezinu sreću. Vidjeli smo pod kakvim se pjesničkim slikama skrivaju monotone dužnosti koje dopadaju ženu: briga za kućanstvo, majčinstvo. U zamjenu za slobodu poklonili su joj varljiva blaga »ženskosti«. Balzac je vrlo dobro opisao taj manevar kad je muškarcu savjetovao da se sa ženom ophodi kao s robinjom usput je uvjeravajući da je kraljica. Mnogi se manje cinični muškarci trude uvjeriti da je žena zaista povlaštena. Ima američkih sociologa koji danas sasvim ozbiljno podučavaju teoriju »low-class gain«, tj. »prednosti nižih kasti«. U Francuskoj se također često čuje - premda ne na toliko znanstven način - da radnici imaju sreće jer ne moraju paziti na izgled, a još su sretniji klošari koji se mogu odjenuti u prnje i spavati na pločnicima, što su užici zabranjeni grofu de Beaumontu i onoj sirotoj gospođi de Wendel. Kao i bezbrižna sirotinja koja živahno trijebi uši, veseli crnci koji se smiju pod udarcima biča i oni radosni Arapi iz Soussa koji s osmijehom na usnama pokapaju svoju djecu, umrlu od gladi, žena uživa tu neusporedivu povlasticu: neodgovornost. Bez muke, bez obaveze, bez brige, žena je očito dobila »najbolji dio«. Uznemiruje to što nekom upornom perverzijom - nesumnjivo povezanom s istočnim grijehom - diljem svijeta i stoljeća ljudi koji su dobili najbolji dio uvijek viču svojim dobročiniteljima: To je previše! Zadovoljit ću se s vašim! No sjajni kapitalisti, velikodušni kolonizatori, veličanstveni muškarci su uporni: Zadržite najbolji dio, zadržite ga! 387
In vino veritas. Kaže i ovo: »Galantnost esencijalno pripada ženi, a činjenica da je ona nesvjesno prihvaća objašnjava se brigom prirode za slabe i one u nepovoljnom položaju, kojima iluzija znači više od kompenzacije. No upravo je ta iluzija fatalna... Osjećati se oslobođenim od bijede zahvaljujući nečijoj mašti, pustiti da te mašta prevari, nije li to još gora sprdnja?... Žena je daleko od toga da bude verwahrlos (napuštena), ali dok god se ne može osloboditi iluzije kojom se priroda služi da bi je utješila, ona to u jednom smislu jest.«
504
briana
Činjenica jest da s muškarcima njihove partnerice surađuju više nego što je inače slučaj u odnosu opresora i oprimiranog. I u lošoj vjeri se time koriste da bi izjavili da žena želi sudbinu koju joj oni nameću. Vidjeli smo da se zapravo cijeli ženin odgoj urotio da joj zapriječi putove pobune i pustolovine. Čitavo društvo - počevši od njezinih cijenjenih roditelja - laže ženi tako što uzdiže visoku vrijednost ljubavi, odanosti, davanja sebe i skriva činjenicu da ni ljubavnik ni muž ni djeca neće biti skloni podnijeti tešku odgovornost koja s njima dolazi. Žena veselo prihvaća te laži jer je one pozivaju da slijedi liniju manjeg otpora: i to je najgori zločin koji čine protiv žene. Ženu od djetinjstva i cijeli njezin život razmazuju i kvare određujući joj kao poziv tu predaju koja mami svakog egzistenta preplašenog vlastitom slobodom. Ako dijete ohrabrujemo na lijenost cijeloga ga dana zabavljajući, ne dajući mu priliku da uči i ne pokazujući mu korisnost učenja, kad ono dođe u odrasle godine, nećemo reći da je izabralo biti nesposobno i neznalica. Tako se odgaja ženu: nikada je se ne uči nužnosti preuzimanja svoje egzistencije na sebe samu. Žena se spremno prepušta računajući na zaštitu, ljubav, pomoć, vodstvo drugih. Dopušta si opčinjenost nadom da može, ne radeći ništa, ostvariti svoje biće. Ona griješi kad popušta iskušenju, ali muškarac nije pozvan da joj to prigovori jer ju je on sam doveo u iskušenje. Kad između njih plane sukob, svatko će drugoga smatrati odgovornim za nastalu situaciju. Ona će njemu zamjerati što ju je stvorio: Nisu me naučili da razmišljam, da zarađujem za život... On će njoj zamjerati što je to prihvatila: Ti ništa ne znaš, ti si nesposobna... Svaki spol misli da se može opravdati napadanjem: no grijesi jednoga ne čine drugoga nedužnim. Bezbrojni konflikti u kojima se sukobljavaju muškarci i žene proizlaze iz toga što ni jedni ni druge ne preuzimaju na sebe sve posljedice toga položaja koji jedan nudi, a druga podnosi. Neodređen izraz »jednakosti u nejednakosti« kojime se jedan služi da bi prikrio svoj despotizam, a druga svoj kukavičluk, ne odolijeva iskustvenoj provjeri. U njihovim razmjenama, žena se poziva na apstraktnu jednakost koja joj je zajamčena, a muškarac na konkretnu nejednakost koju utvrđuje. Iz toga slijedi da se u svim vezama perpetuira beskonačna rasprava o dvosmislenosti riječi davanje i uzimanje: ona se žali da sve daje, on se buni da mu ona sve uzima. Žena bi morala shvatiti da se sve razmjene to je temeljni zakon političke ekonomije - ravnaju prema vrijednosti koju ponuđena roba predstavlja za kupca, a ne za prodavača: ženu su prevarili uvjerivši je da posjeduje beskonačnu cijenu. Zapravo je ona za muškarca samo razonoda, užitak, društvo, neesencijalno dobro. On je njoj pak smisao, opravdanje njezine egzistencije. Razmjena se dakle ne obavlja između dva objekta iste kvalitete. Ta će se nejednakost jedinstveno odraziti u činjenici da vrijeme koje provode zajedno muškarac i žena - koje se varljivo čini kao isto vrijeme - nema za oboje partnera istu vrijednost. Muškarac bi tijekom večeri koju provodi sa svojom ljubavnicom mogao obavljati posao koristan njegovoj karijeri, vidjeti prijatelje, njegovati odnose, zabavljati se. Za muškarca koji je normalno integriran u društvo, vrijeme je pozitivno bogatstvo: novac, ugled, užitak. Naprotiv, za dokonu ženu vrijeme je teret kojega se samo želi otarasiti. Korisno je već ako uspije ubiti sate: muškarčeva prisutnost je čista korist. U brojnim slučajevima muškarca u vezi najviše zanima seksualna dobit koju iz nje izvlači: u krajnjem slučaju, može se zadovoljiti s provođenjem s ljubavnicom točno onoliko vremena koliko je potrebno za ljubavni čin. No - osim rijetkih iznimaka - žena se sa svoje strane želi riješiti svog tog viška vremena s kojime ne zna što bi, i - poput trgovca koji ne želi prodati krumpir osim ako ne »uzmete« i repu - ona ne prepušta svoje tijelo osim ako ljubavnik još k tome ne »uzme« i sate razgovora i izlazaka. Uspije se postići ravnoteža ako se ukupna cijena muškarcu ne čini previsokom. To, dakako, ovisi o jačini njegove želje i o važnosti koju u njegovim očima imaju zanimacije koje žrtvuje. No ako žena zahtijeva - nudi - previše vremena, postaje 505
briana
posve nepoželjna, poput rijeke koja se prelijeva iz svojega korita, i muškarac će radije izabrati da nema ništa od nje nego da ima previše. Ona, dakle, ublažava svoje zahtjeve. Ali vrlo često se ravnoteža uspostavi po cijenu dvostruke napetosti: ona smatra da ju muškarac dobiva s popustom, on misli da plaća preskupo. Dakako, ovo je izlaganje pomalo smiješno, međutim - osim u slučajevima ljubomorne i isključive strasti kad muškarac želi ženu u cijelosti - ovaj sukob je naznačen u nježnosti, želji, samoj ljubavi. Muškarac uvijek ima »nešto drugo za raditi« sa svojim vremenom, dok se žena pokušava riješiti svojega. I on ne smatra sate koje mu ona posvećuje darom, već teretom. Uglavnom muškarac pristaje podnositi ženu jer dobro zna da je sam na strani povlaštenih, ima grižnju savjesti. A uz malo dobre volje pokušava nadomjestiti nejednakost njihovih sudbina svojom velikodušnošću. Ponosi se time što je milostiv, a pri prvoj svađi postupa sa ženom kao s nezahvalnicom, ljuti se: Ja sam predobar. Ona osjeća da se ponaša kao prosjakinja, a uvjerena je u visoku vrijednost svojih darova, i stoga je ponižena. To objašnjava okrutnost za koju se žena često pokaže sposobnom. Ona ima »čistu savjest«, jer je lošije prošla. Ne smatra se obaveznom brinuti se o povlaštenoj kasti, misli samo na svoju obranu. Čak će biti zaista sretna ako joj se pruži prilika da pokaže svoju ljutnju ljubavniku koji je nije znao zadovoljiti: budući da on ne daje dovoljno, s divljačkim zadovoljstvom će mu sve uzeti natrag. Tada ranjeni muškarac otkrije sveukupnu cijenu veze koju je svaki trenutak omalovažavao: spreman je na sva obećanja, čak i ako to znači da će se opet smatrati iskorištenim kad će ih morati ispuniti. Muškarac optužuje svoju ljubavnicu da ga ucjenjuje, ona njemu zamjera škrtost, oboje se smatraju oštećenima. I ovdje je uzalud dijeliti isprike i optužbe: unutar nepravde ne može se stvoriti pravda. Kolonijalni upravitelj nema nikakve mogućnosti da se dobro ophodi s domorocima, kao ni general sa svojim vojnicima. Jedino bi rješenje bilo ne biti ni kolonist ni šef, ali muškarac se ne može spriječiti da bude muškarac. Zato je, dakle, kriv sebi unatoč i ugnjetavan tom pogreškom koju nije sam počinio. Isto tako, žena je unatoč sebi žrtva i pakosnica. Katkad se muškarac pobuni, izabere okrutnost, no tada postaje suučesnik u nepravdi i pogreška zaista postaje njegova. Katkad pusti da ga poništi, proždre njegova zahtjevna žrtva: no tada se osjeća nasamarenim. Često se zaustavi na kompromisu koji ga em ponižava, em mu izaziva nelagodu. Muškarca koji pokazuje dobru volju ova će situacija više pogoditi nego ženu samu: u nekom je smislu uvijek bolje biti na strani pobijeđenih. No ako i žena pokazuje dobru volju, ako je nesposobna sama sebi biti dovoljna, ako joj je mrsko smlaviti muškarca težinom svoje sudbine, mučit će se u nerazmrsivoj zbrci. U svakodnevnom životu susrećemo obilje takvih slučajeva koji nemaju zadovoljavajućega rješenja jer ih definiraju uvjeti koji nisu zadovoljavajući: muškarac koji smatra da mora nastaviti materijalno i moralno pomagati da živi ženi koju više ne voli osjeća se kao žrtva. No kad bi bez prihoda ostavio onu koja je cijeli svoj život posvetila njemu, ona bi bila žrtva na jednako nepravedan način. Zlo ne proizlazi iz individualne izopačenosti (a loša vjera počinje kad svaka od osoba napada drugu), proizlazi iz položaja kojemu nikakvo individualno ponašanje ne može ništa. Žene su »priljepci«, teret i zbog toga pate. Tako je jer imaju sudbinu nametnika koji isisava život iz tuđeg organizma. Da im se povjeri autonoman organizam, da se mogu boriti sa svijetom i iz njega iznuditi sredstvo svojeg opstanka, njihova bi ovisnost bila ukinuta: i muškarčeva također. I jednima i drugima bi bez ikakve sumnje tako bilo mnogo bolje. Lako je zamisliti svijet u kojemu bi muškarci i žene bili jednaki jer je to upravo svijet koji je obećala sovjetska revolucija: žene, odgojene i obrazovane identično kao
506
briana
muškarci radile bi u istim uvjetima388 i za iste plaće. Erotska sloboda bila bi prihvaćena kao način života, ali se spolni čin više ne bi smatrao »uslugom« koju se plaća. Žena bi bila prisiljena osigurati si drugi način zarade. Brak bi se temeljio na slobodnom angažmanu koji bi supružnici mogli opozvati kad god požele. Majčinstvo bi bilo slobodno, odnosno dopustili bi se kontracepcija i pobačaj, i zauzvrat bi svim majkama i njihovoj djeci dali posve ista prava, bilo da su majke udane ili ne. Rodiljne dopuste plaćalo bi društvo koje bi preuzelo brigu o djeci, što ne znači da bi se djecu oduzelo njihovim roditeljima, nego da ih se njima ne bi prepustilo. No je li dovoljno promijeniti zakone, institucije, običaje, javno mnijenje i cijeli društveni kontekst da žene i muškarci zaista postanu slični? »Žene će uvijek biti žene«, kažu skeptici. A drugi vidovnjaci proriču da se žene ako odbace svoju ženskost neće uspjeti pretvoriti u muškarce i postat će čudovišta. To bi značilo prihvatiti da je današnja žena djelo prirode. Treba još jedanput ponoviti da u ljudskoj zajednici ništa nije prirodno i da je, uz ostalo, žena proizvod koji je razvila civilizacija. Od pamtivijeka su drugi intervenirali u ženinu sudbinu: da je to djelovanje vođeno drukčije, dovelo bi do sasvim drukčijeg ishoda. Ženu ne definiraju ni njezini hormoni ni tajanstveni instinkti nego način na koji ponovno, kroz tuđe svijesti, osvješćuje svoje tijelo i svoj odnos prema svijetu. Provalija koja odvaja adolescenticu od adolescenta promišljeno se iskapala od njihovih ranih dječjih dana. Poslije se ne može spriječiti da žena bude ono u što je pretvorena i ona će uvijek vući tu prošlost za sobom. Ako izmjerimo teret te prošlosti, očito je da njezina sudbina nije određena u vječnosti. Dakako da ne treba vjerovati da je dovoljno promijeniti njezin ekonomski položaj da bi se žena promijenila. Taj je čimbenik bio i jest i dalje prvobitni čimbenik njezine evolucije. No dok ne donese moralne, društvene, kulturne posljedice koje najavljuje i treba, nova žena se ne može pojaviti. U ovome trenutku te posljedice se nisu dogodile nigdje, ni u SSSR-u, a kamoli u Francuskoj ili SAD-u. Zato je današnja žena raščetvorena između prošlosti i budućnosti. Najčešće djeluje kao »prava žena« prerušena u muškarca i osjeća se nelagodno kako u svojem ženskom tijelu, tako i u svojoj muškoj odjeći. Trebala bi promijeniti kožu i skrojiti si vlastitu odjeću. Do toga može doći samo s pomoću kolektivne evolucije. Nijedan izdvojeni odgojitelj ne može danas oblikovati »žensko ljudsko biće« koje bi u potpunosti odgovaralo »muškom ljudskom biću«: ako je odgojena kao dječak, mlada djevojka se osjeća iznimnom i zato je podvrgnuta novom tipu specifikacije. Stendhal je to dobro shvaćao kad je napisao: »Šumu cijelu valja zasaditi odjednom.« No ako naprotiv zamislimo društvo u kojem bi jednakost spolova bila konkretno ostvarena, ta bi se jednakost iznova afirmirala u svakom pojedincu. Kad bi od najnježnije dobi djevojčica bila odgajana s istim zahtjevima i istim počastima, istom strogoćom i istom slobodom kao njezina braća, kad bi sudjelovala u istom učenju, istim igrama, kad bi je očekivala ista budućnost, kad bi bila okružena ženama i muškarcima koji bi joj se nedvosmisleno činili jednakima, iz temelja bi se promijenili smisao »kompleksa kastracije« i smisao »Edipovog kompleksa«. Kad bi jednako kao otac prihvaćala materijalnu i moralnu odgovornost za par, majka bi uživala jednako trajan ugled. Djevojčica bi oko sebe osjećala androgini svijet, a ne muški svijet. Ako bi je afektivno više privlačio otac - što također nije sigurno - njezinu ljubav prema njemu obilježavala bi želja za natjecanjem, a ne osjećaj nemoći: i ne bi se usmjerila prema pasivnosti. Kad bi djevojci bilo dopušteno da dokaže koliko vrijedi u radu i sportu, aktivno se nadmećući s dječacima, nedostatak penisa - nadoknađen obećanjem 388
Tom planu ne proturječi činjenica da bi ženama neka preteška zanimanja bila zabranjena: čak i muškarci sve više nastoje proći profesionalno prilagođavanje. Njihove tjelesne i intelektualne sposobnosti ograničavaju im mogućnosti izbora. U svakom slučaju, traži se odsutnost ikakve spolne ili kastinske granice.
507
briana
djeteta - ne bi bio dovoljan da stvori »kompleks manje vrijednosti«. U skladu s tim dječak ne bi prirodno imao »kompleks veće vrijednosti« kad mu ga ne bi udahnuli i kad bi cijenio žene jednako kao muškarce.389 Djevojčica dakle ne bi tražila jalove kompenzacije u narcizmu i mašti, ne bi se smatrala zadanom, zanimala bi se za ono što radi, bez oklijevanja bi se upuštala u pothvate. Već sam rekla koliko bi pubertet djevojčici bio lakši kad bi ga nadilazila, poput dječaka, prema slobodnoj budućnosti odrasle osobe. Mjesečnica joj ulijeva toliki strah samo zato što predstavlja nagli pad u ženskost. Također bi puno mirnije prihvatila svoju mladenačku erotiku kad ne bi osjećala prestravljeno gađenje prema cjelokupnoj svojoj sudbini. Suvisao spolni odgoj mnogo bi joj pomogao da prevlada tu krizu. A zahvaljujući miješanom obrazovanju, veleban misterij Muškarca ne bi mogao nastati: dokrajčila bi ga svakodnevna bliskost i otvorena natjecanja. Prigovori na takav sustav uvijek uključuju poštovanje seksualnih tabua. No uzaludno je nastojati u djeteta inhibirati znatiželju i užitak. Na koncu samo stvorimo potiskivanja, opsesije, neuroze. Egzaltirana sentimentalnost, homoseksualne strasti i platonske ljubavi adolescentica sa svom gluposti i raspršenosti koje ih prate mnogo su pogubnije od nekoliko dječjih igara i stvarnih iskustava. Mladoj djevojci nadasve bi koristilo da, ne tražeći u muškom poluboga - nego samo drugara, prijatelja, partnera - ne bude odvraćena od preuzimanja odgovornosti za svoju egzistenciju na sebe samu. Erotika i ljubav tako bi postali slobodno nadilaženje, a ne predaja. Mogla bi ih iskusiti kao odnos jednakoga s jednakim. Dakako, nema govora o brisanju svih poteškoća koje dijete mora svladati da bi se pretvorilo u odraslu osobu jednim potezom pera. Najpametniji i najtolerantniji odgoj ne može poštedjeti djevojčicu toga da na svoj trošak izgradi vlastita iskustva. Ono što možemo zahtijevati jest da joj se na put bezrazložno ne gomilaju prepreke. Napredak je već da se »loše« djevojke ne žigošu usijanim željezom. Psihoanaliza je malo prosvijetlila roditelje. Međutim, sadašnji uvjeti u kojima se ostvaruju odgoj i seksualna inicijacija žene toliko su jadni da nijedan od prigovora upućenih ideji radikalne promjene ne može biti valjan. Ne pokušavaju se u ženi poništiti slučajnosti i bijede ljudske sudbine, nego joj se žele dati sredstva da ih svlada. Žena nije žrtva nikakve tajanstvene kobi. Osobitosti koje ženu čine drukčijom izvlače svoju važnost iz značenja koja imaju. Čim ih se pojmi iz novih perspektiva, moći će biti prevladane. Vidjeli smo da u svojem erotskom iskustvu žena osjeća - i često mrzi mušku dominaciju: iz toga ne treba zaključiti da je jajnici osuđuju na vječni život na koljenima. Muška agresivnost čini se gospodskom povlasticom samo u sustavu koji se cijeli urotio da potvrdi mušku suverenost. A žena se u ljubavnom činu osjeća tako dubinski pasivnom samo zato što se već smatra takvom. Dok traže dostojanstvo ljudskog bića, mnoge moderne žene još poimaju svoj erotski život polazeći od tradicije ropstva. Tako im se čini ponižavajućim leći ispod muškarca i pustiti da on u njih penetrira, pa se ukoče u frigidnost. No kad bi stvarnost bila drukčija, bilo bi drukčije i značenje koje simbolički izražavaju geste i ljubavnički položaji. Žena koja plaća i dominira svojim ljubavnikom može se, na primjer, ponositi svojom vrhunskom dokonošću i smatrati da podčinjava muškarca koji se aktivno iscrpljuje. I već sada postoje brojni seksualno uravnoteženi parovi kod kojih je pojmove pobjede i poraza zamijenila ideja razmjene. Zapravo, muškarac je poput žene tijelo, dakle pasivnost, igračka svojih hormona i vrste, uznemireni plijen svoje želje. I ona je poput njega u putenoj groznici pristanak, voljni dar, aktivnost. Svatko na svoj način, oni žive čudnu dvosmislenost egzistencije pretvorene u tijelo. U borbama gdje misle da se suprotstavljaju jedno drugome, svatko se 389
Poznajem malog dječaka od osam godina što živi s majkom, tetom, bakom, koje su sve tri neovisne i aktivne, i sa starim napola onemoćalim djedom, On ima razoran »osjećaj manje vrijednosti« prema ženskom spolu, iako ga se majka trudi suzbiti. U školi prezire drugare i profesore jer su to jadni muški.
508
briana
bori protiv sebe, projicirajući u svojega partnera onaj dio sebe koji poriče. I umjesto da žive dvosmislenost sudbine, svatko od njih trudi se na drugoga prenijeti poniženja sudbine, a sebi zadržati njezine časti. Kad bi je pak oboje prihvatili s lucidnom skromnošću, koja je povezana s autentičnim ponosom, prepoznali bi se kao slični i u prijateljstvu proživljavali erotsku dramu. Činjenica bivanja ljudskim bićem beskrajno je važnija od svih osobitosti koje razlikuju ljudska bića. Nikada nešto dano ne daje nadmoć: »vrlina«, kako su je nazivali stari, definira se na razini »onoga što ovisi o nama«. U oba spola odigrava se ista drama puti i uma, konačnosti i transcendencije. Oba spola nagriza vrijeme, vreba ih smrt, imaju istu esencijalnu potrebu za drugim. I mogu iz svoje slobode postići istu slavu. Kad bi znali u njoj uživati, ne bi više dolazili u napast da se prepiru zbog varljivih povlastica. I tada bi se između njih moglo roditi bratstvo. Ljudi će reći da su sva ova razmatranja sasvim utopijska: društvo je već trebalo ženu stvarno napraviti jednakom muškarcu da bismo mogli »ponovno stvoriti ženu«. Konzervativci nikada nisu propuštali priliku da u svim sličnim okolnostima prokažu ovaj začarani krug: međutim, povijest se ne vrti ukrug. Nesumnjivo, ako jednu kastu držimo u inferiornom položaju, ona ostaje inferiorna: ali sloboda može razbiti taj krug. Ako crncima damo da glasaju, oni postaju dostojni glasa. Ako ženi damo odgovornosti, ona ih zna prihvatiti. Činjenica je da od opresora ne možemo očekivati besplatnu gestu velikodušnosti. Sad pobuna oprimiranih, sad sama evolucija povlaštene kaste stvaraju ipak nove situacije. Tako su muškarci bili navedeni, u svojem vlastitom interesu, da djelomice emancipiraju žene. Žene samo moraju nastaviti sa svojim usponom, a uspjesi koje postižu ih u tome ohrabruju. Čini se gotovo izvjesnim da će prije ili kasnije žene dosegnuti savršenu ekonomsku i društvenu jednakost, što će potaknuti unutarnju metamorfozu. U svakom slučaju, prigovorit će neki, ako je takav svijet i moguć, nije poželjan. Kad žena bude »ista« kao i njezin muškarac, život će izgubiti svoj »začin«. Ni taj argument nije nov: oni kojima je u interesu perpetuirati sadašnjost uvijek prolijevaju suze nad divnom prošlošću koja će nestati, ne želeći udijeliti ni osmijeha mladoj budućnosti. Istina je da smo ukidanjem trgovine robljem dokrajčili velike plantaže pune krasnih azaleja i kamelija, potkopali smo cijelu krhku južnjačku civilizaciju. Stare čipke su se u ropotarnici vremena pridružile tako čistim timbrima kastrata iz Sikstinske kapele, a i stanovitom »ženskom šarmu« prijeti pretvaranje u prah. Slažem se da je barbarski ne cijeniti iznimno cvijeće, čipku, jasnoću eunuhova glasa, ženski šarm. Kad se pokazuje u svojem punom sjaju, »šarmantna žena« je mnogo uzbudljiviji predmet od »idiotskih slika, nadvratnika, ukrasa, platna lakrdijaša, natpisa, pučkih obojenih slikarija« koji su zaluđivali Rimbauda. Ukrašena najmodernijim vještinama, poboljšana po najnovijim tehnikama, žena dolazi s kraja vremena, iz Tebe, od Minosa, iz Chichen Itza. Ona je i totem postavljen usred afričkog šipražja. Helikopter i ptica. I evo najvećega čuda: pod njezinom obojenom kosom šuštanje lišća postaje misao i riječi izviru iz njezinih grudi. Muškarci pružaju željne ruke prema tom čudu, ali čim ga se dokopaju, ono iščezne. Supruga i ljubavnica govore kao svi ostali, ustima: njihove riječi vrijede točno onoliko koliko vrijede, i grudi također. Zaslužuje li tako prolazno i rijetko čudo da zbog njega perpetuiramo situaciju koja je pogubna za oba spola? Ljepotu cvijeća i šarm žena možemo cijeniti prema onome što vrijede. Ako se ta blaga plaćaju krvlju ili nesrećom, treba ih biti spremni žrtvovati. Činjenica je da se muškarcima ta žrtva čini osobito teškom. Malo je onih koji u dubini srca žele da se žena konačno ostvari. Oni koji preziru ženu ne vide što bi s time mogli dobiti, a oni koji je vole previše vide ono što bi mogli izgubiti. I točno je da sadašnja evolucija ne ugrožava jedino ženski šarm: kad počne egzistirati za sebe, žena će 509
briana
se odreći uloge dvojnika i posrednice koja joj u muškom svemiru daje povlašteno mjesto. Za muškarca zarobljenog između tišine prirode i zahtjevne prisutnosti drugih sloboda, biće koje je ujedno njegov bližnji i pasivna stvar doima se kao veliko blago. On može percipirati svoju partnericu u mitskom obliku, ali su iskustva čiji je ona izvor ili izgovor itekako stvarna: i gotovo da ih nema dragocjenijih, intimnijih i strastvenijih. Ne može se zanijekati da ženama njihova ovisnost, inferiornost i nesreća daju jedinstveni značaj. Premda će poštedjeti muške mnogih muka, autonomija žene zasigurno će im i uskratiti brojne pogodnosti. Zasigurno postoje neki načini proživljavanja seksualnih pustolovina koji će se izgubiti u sutrašnjem svijetu. No to ne znači da će iz njega biti izgnani ljubav, sreća, poezija i san. Shvatimo da naš nedostatak mašte uvijek opustoši budućnost. Ona je za nas tek apstrakcija. Svatko od nas u njoj potiho oplakuje odsutnost onoga što je bio. No čovječanstvo sutrašnjice živjet će budućnost u svojem tijelu i svojoj slobodi, njemu će ona biti sadašnjost i kada na njega dođe red ono će je preferirati. Među spolovima nastat će nove tjelesne i emotivne relacije o kojima nismo imali pojma: između muškaraca i žena već su se pojavila prijateljstva, suparništva, suradnje, drugarstva, čedna ili seksualna, što ih protekla stoljeća nisu mogla ni zamisliti. Na primjer, ništa mi se ne čini upitnijim od gesla koje osuđuje novi svijet na uniformnost, dakle na dosadu. Ja ne vidim da u ovome svijetu dosade nema, a ni da je sloboda ikada stvorila uniformnost. Kao prvo, između muškarca i žene uvijek će ostati nekih razlika. Ženina erotičnost, dakle njezin seksualni svijet jedinstvenog oblika ne može u žene ne stvoriti jedinstvenu senzualnost, senzibilnost: ženini odnosi sa njezinim tijelom, s muškim tijelom, s djetetom nikada neće biti isti kao oni koje muškarac održava sa svojim tijelom, sa ženskim tijelom i s djetetom. Oni koji toliko govore o »jednakosti u različitosti« ne bi bili na mjestu kad mi ne bi priznali da mogu postojati i razlike u jednakosti. S druge strane, institucije su te koje stvaraju monotoniju: mlade i lijepe, robinje iz harema su u naručju sultana sve iste. Kršćanstvo je erotici dalo okus grijeha i legende podarivši dušu ljudskoj ženki. Ako joj vratimo njezinu suverenu jedinstvenost, nećemo ljubavnim odnosima oduzeti njihov dirljivi užitak. Apsurdno je tvrditi da bi razvrat, blud, ekstaza i strast postali nemogući ako bi muškarac i žena bili konkretno ravnopravni. Proturječja koja suprotstavljaju tijelo umu, trenutak vremenu, vrtoglavicu imanentnosti pozivu transcendencije, apsolut užitka ništavilu zaborava nikada neće biti uklonjena. U seksualnosti će se uvijek materijalizirati napetost, bol, radost, neuspjeh i trijumf egzistencije. Osloboditi ženu znači je odbiti zatvoriti u odnose koje održava s muškarcem, ali ne i zanijekati ih. Ako se postavi za sebe, ona neće manje nastaviti postojati i za njega: kad se međusobno priznaju kao subjekti, svatko od njih će svejedno za drugoga ostati drugo. Uzajamnost njihovih odnosa neće dokinuti čuda koja stvara podjela ljudskih bića na dvije odvojene kategorije: želju, posjedovanje, ljubav, san, pustolovinu. I riječi koje nas diraju - dati, osvojiti, ujediniti se - zadržat će svoje značenje. Naprotiv, kad bude ukinuto ropstvo polovice čovječanstva i cijeli licemjerni sustav koji ono podrazumijeva, »podjela« čovječanstva otkrit će svoje izvorno značenje i ljudski par će pronaći svoj istinski lik. »Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca prema ženi«, rekao je Marx.390 »Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom.« 390
Ekonomsko-filozofiki rukopisi iz 1844. godine. »Privatno vlasništvo i komunizam«.
510
briana
Ne može se bolje reći. Na čovjeku je da unutar danoga svijeta izvojeva pobjedu kraljevstva slobode. Da bi se ostvario taj vrhovni trijumf, uz ostalo je nužno da onkraj svojih prirodnih razlika muškarci i žene nedvosmisleno potvrde svoje bratstvo.
511
briana
O autorici: Simone de Beauvoir (1908 – 1986) – francuska filozofkinja, autorica romana, eseja i memoara. U 21. godini postala je najmlađa osoba – ali tek deveta žena – u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz filozofije. U to vrijeme upoznaje Jean-Paula Sartrea s kojim je provela cijeli život dijeleći s njim više od pola stoljeća političke i intelektualne stavove. Njihova veza i danas se smatra jednom od najnekonvencionalnijih u Francuskoj. Kao profesorica filozofije i pobornica egzistencijalizma, Simone de Beauvoir prepleće svoje intelektualne interese s književnim stvaranjem te tako temama koje obrađuje u svojim romanima nastoji ilustrirati neka filozofska pitanja. U istim djelima odražava se i njezina uključenost u socijalne borbe onoga doba. Autorica je objavila više romana, među kojima su Gošća i Mandarini, više knjiga memoara u kojima pripovijeda o svojemu životu od ranoga djetinjstva (Uspomene dobro odgojene djevojke) do starosti i smrti svojega životnog suputnika J.-P. Sartrea (Starost, ToutCompteFait,Ceremonija oproštaja). No knjiga koja je proslavila Simone de Beauvoir nesumnjivo je njezin opsežan esej o ženskom položaju Drugi spol.
512
View more...
Comments
