Simo Matavulj - Biljeske Jednog Pisca

Simo Matavulj Bilješke jednog pisca Namjera mi je da govorim o sebi i o svojima, koliko je to u tijesnoj vezi sa mojim radovima, koliko je potrebno da se sa više strana objasni postanje i razvitak njihov da pomenem ljude i prilike koje su ranije uticale na mene kao na potonjeg pripovjedača i one, koje su docnije činile da mijenjam prvobitni način i smjer da dopunim ono što su drugi previdjeli ili netačno prikazali, pišući o mojim rabotama da istaknem neke svoje misli o lijepoj književnosti. Neće se sve to nizati tijem redom, jer bi baš to smetalo jasnoći i prirodnosti, nego će bilješke ići kako su u vremenu vezane. Nadasve biće prožete potpuiom iskrenošću, i to će, svakako, biti glazna odlika njihova. Mislim da bi ove bilješke mogle biti od koristi mladim drugovima, a moguće je, da neće biti na odmet ni istoriji naše novije beletristike. U mjestu, u kome sam roBen, ima mnogo čega suvišeg, nesuvremenog, što čini da je život u njemu znatno različan od života po ostalijem primorskim gradovima, a, s druge strane, što godi pjesničkoj ćudi. Šibenik je prenaseljen, suviše krševit i sunčan, suviše pobožan i praznovjeran, prepun istorijskih uspomena i narodnijeh predanja. Stanovništvo je smjesa starosjedilaca Hrvata i uskoka Srba iz Bosne i Hercegovine. Lopovsko južno sunce, kao što veli Dode u svome Tartarenu, čini da se u Šibeniku sve preuveličano zamišlja i osjeća čini da su nemirni snovi u spavanju, a na javi da se premnogo sanja da je mašti malo života koliko ga je priroda dala, nego ga traži i ondje, gdje mu iema mjesta. U koži svakog pravog Šibenčanina živi nježan trubadur, krut uskok i vrijedan težak kako kad dirneš koju žicu, iskočiće jedan od trojstva. Stoga se tu svakog dana izmišljaju nove ljubavne pjesme, stoga je još i danas u običaju otmica djevojaka, stoga se gine za ružnu riječ, a lijepom se zaista gvozdena vrata otvaraju najposlije, zbog toga je svaka ped zemlje obrađena. Uz to, i dandanji, kad ljudske nepodopštine prevrše mjeru, njeke starinske ikone po crkvama znoje se i progovaraju. Nema noći kad vukodlaci ne lutaju po ulicama, kad vještice ne dave djecu, kad more ne pritiskuju odrasle. Vile se i danas rvu sa lijepijem mladićima i pletu grive mladijem konjma aždaje čuvaju zakopana blaga po razvalinama, itd. Sve sam ja to, u drugoj prilici, potanje ispričao, ali nalazim da je sad potrebno to istaknuti na prvome mjestu, da se odmah vidi iz kakva sam zemljišta nikao, u kakvoj sam okolini odrastao. Uz to, ja sam nesumnjivo na svijet donio jaku volu ka fabulovanju. Zbog nesrećnijeh domaćih prilika, mati je imala golemijeh briga, koje su zahtijevale hladno razmišljanje imala je ogromnog posla, koji je vršila muškom odlučnošću i neumornim radom, pa, pored svega toga, ona se odlikovala šibeničkom maštom najbolje vrste, bila je vesela žena i omiljena pripovjedačica. Njene priče, zimi kraj ognjišta, ljetnih noći na kolima, kad s njom putovah na sajmove u gornju Dalmaciju, ne samo što mi bjehu prvi ugledi, nego su se njeke od njih kristalisale u duši mojoj i, poslije dugog niza godina, izišle na vidjelo, samo u književnijem obliku nego što sam ih od nje čuo. Te su priče Čavrljino zločinstvo, Zavjet i Kraljica, prvi put štampane u Vijencu, Otadžbini i kalendaru Orlu. Što je mati bila među svojim vršnjakinjama, to sam ja bio među svojim drugovima. U školi osnovnoj bio sam odličan đak, u svakom galijotstvu prvi vođ. Umio sam misliti, a rado sam se i zanosio. Glavno je pak ovo bilo da ponavljam materine priče, bilo da pripovijedam što sam doživio, ili izmislio, uvijek sam umio postići učinak na dječurliju. Gotovo ja jedini od pravoslavne zagrađanske djece, već u šestoj godini, govorio sam dosta dobro talijanski, jer je i mati umjela prkelati umio sam vješto imitovati pajace i klaune mogao sam zapamtiti cijelu kakvu glumu, do najmanjih potankosti mogao sam olako

naizust naučiti kakvu dugačku pjesmu mario sam i za pjesme od jubavi, ali sam silno ljubio naše obrede i pjenije najposlije, imajući bližeg roda katoličkog, imao sam prilike da u djetinjstvu upbim njihove običaje i obrede. Kad svrših treći razred osnovne škole, mati mi, udovica, sa punom kućom djece mlađe od mene, odvede me u manastir Krupu, gdje je moj stric bio iguman, Putovali smo na konjma, preko Bukovice njekih 1214 časova. Prolazeći kroz gornje, surove krajeve, kroz rastrkana sela, sretajući oružane lude, ieobična obliča i noganje, slušajući pžni GOVOR i pjevanje čobana sa okanjem, ja sam, znajući da na cijelom tome prostoru živi čisti rišćanlk, bio čas neugodno dirnut, čas veseo. Utisdi su se rađali kao u snu. Stigosmo u mrak i ja, mrtav umoran, legoh odmah. Manastir je na obronku Velebita, u lijepoj dolini, ko1u je obgrlila gauma, a presjekla rijeka. Zgrada je starinska i prostrana. U tome, sasvijem novom životu, u planinskom vazduhu, u neograničenoj slooodi, maženu od strica i od ostalijeh, meni je tako godilo, da su me, gotovo silom, morali odvesti natrag u školu. Čežnja za izgubljenijem rajem dugo me morila. Jutrom, kad bih se probudio, prvo mi je osjećanje bilo žalost što mi se prekidaju snovi, jer, naravno, u snu sam bio u Krupi. Mrzovoljno sam ustajao i u školu išao. Jedipo bih se razvedrio pričajući drugovima svoje doživljate u u planini, ponavljajući pjesme, neobičnije izreke i grube šale, koje sam od gorštaka i od manastirske čeljadi naučio. Druge jeseni opet otidoh u manastir. Stric Serafim, veliki mističar, inače blag i nemaran čovjek, slabije me je nadgledao, te sam živio veselije i slobodnije nego prošle godine. Pored ostalijeh doživljaja, tada sam vidio u manastiru hajduks na gozbi, vidio sam poslije jedno krvno mirenje, a doće mn u ruke i prvi roman koji sam u životu pročitao, Bješe Siov Bječiti Žid u talijanskom prijevodu. Kakvo otkrovenje za mene i kakvo ude ka vatru! Povratak mi pade teže gtego prvi put, osjetih jače suprotnost koja me očekuje, zlovolja i nepokornoet uzeše maha, te sam odmah u početku prvoga razreda gimnazije bio među gorim đacima To jesenje plandovanje ponovi se još tri puta. Kako sam rastao, tako sam sve većma mrzio na zapt i na sve pggo je nametnuto, tako su se snažile moje ondašnje mane pretvaranje i lijenost! Naj mi.lta mi zabava be.ttte čitanje romana Pol de Koka i ostaliteh pisača te vrste, što on.da kružahu po primorskim gradrvima. Ja gotovo nijesam ni živio u realiom svijetu, ni bavio se readnijem poslovima. Prosti, dobrodušni domaći moji, videći me neprestance zamišljena i s knjigom u ruci, ne mogahu razumjeti zašto sam loš đak. Zaključiše da mi ne ide od ruke nauka, da glupavim. Mati me dade u trgovačku radnju, ali kad se ni tu ne mogah skrasiti, onda me konačno posla k stricu, neka bude kaluđer, kad već ni za što drugo nije! U 1cgšag.tiru ostadoh četiri godine. Uglavnom, rastao sam pust, snažio se tjelesno i divljao duševno. Sve što bješe novo, neobično duši gradskog mladićka, a što je dolazilo od manastiraca i od vslebitskih gorštaka, sve se naglo upi u nju. Otuda njeke ne samo smješne, nego i škodljive predrasude, naivno shvatanje svijeta, uvjerenje da se lukavstvom sve može postići, odvratno ačenje i precjenjkvanje sama sebe pred slabijima, a ropsko puženje pred jačima otuda kompromisi sa savješću i sa moralnijem čuvstvom otuda prikrivena mrzost na sve što nosi i najmanji trag kulture. Dobre su strane bile poznavanje crkvenoga jezika, čistota i obilje narodnijeh riječi, bogastvo frazeologije i. kraj toga, nješto samosvoga, od iskona srpskoga, što se sahranilo meću slobodnim planincima i u manastirskim zidinama. Srećom, romana ne bješe, iego njih zamijeni mnoštvo starijih talijanskih djela, poiajviše istorijskih. Osim crkvenijeh knjiga, kojima sam se morao bavntč, od natpih pisaca čitao sam Zlnća koji 16, kao tčto je poznato, bi prhimandrit krupski, Mušickog, Rajića, Dositija, Kengelca, Vušća, Solarića. Najglavnše e to, što e mnogo

lipa u Fra Brni Sodarina, Bukar, Stipan Kotaranin, Pjevalšta poršeklom TJZ manastira Krupe i njegove okoline. Na kraju četvrte godine i stric jedva viče da nitesam stvoren za mantiju. te me otpravi materi, a mati me, o svome trotpku, odvede u učiteljsku tpkolu u Zadar. Kazao salt ukratko kakav sam moralni i mii prtljag IZJŠO ispod Velebita. Sad mopam doda.ti, da sam na kpaju izgubio ono, što je bilo natboljeg pri menn, ptto e, od ranog djetitvstva, bilo najljepši ukras i izraz radosti, naime izgubtte vjepu u Boga. Ne samo gato već nijesam verovaoT nego sam mrzio vjeru. Tat preokret nastao 1e po ugledanju na druge i po nekom razloženju, koje mi se onda činilo neoborivo, a koje bješe skroz djetinjasto. Svakako tome bješe podstrekač i oholost, jer sam uvjeran bio da su svi učeni ljudi bezbožnici. I prva mi je briga bila da se utvrdim u nevjerovanju, da ga čvrsto potkrijepim tobož naučnim razlozima, koji se bez pola muke steku iz preporučenijeh nam knjiga. Nađoh u talijanskom prijevodu Renanov Život Isusov i Bihnerovo popularno djelo Sila i Materija. Te sam knjige kupio prvoga dana kad stigoh u Zadar i, razumije se, skrio ih. Ah, Gospode, kako ću izgledati učen mojim novijem drugovima! Mati me upisa, smjesti me u pristojnu porodicu i vrati se. Ja sam bio željan samo gradskoga života, a red, zapt, pravilno učenje, jednako sam mrzio iz dna duše. Najviše sam mrzio upravnika škole, katoličkog popa. Ali je razum već bio toliko jak, a vještina u pretvaranju tako stara, da su se gotovo svi stariji varali, svi osim popa. Don Stjepan Buzolić bio je ne samo znatan pjesnik, učen i plemenit čovjek, nego i vrstan pedagog i psiholog. On me odmah skroz prozrije i s početka poče dirati u najosetljiviju žicu moju, u častoljuble, poče se javno, u predavanjima, koristiti mojim neobičnim znanjem živoga narodnoga jezika, narodnog duha i običaja, da tijem potkrijepi ovo ili ono tvrćenje. To mi je veoma laskalo, S druge strane, u svakoj zgodnoj prilici, umio me navesti da sam osjetim golemu prazninu u osnovnom svome znanju, da sam priznam e je sve šarenilo, kojim sam duh nakitio, nalik na sapunske mjehuriće. To me je poništavalo i budilo na rad. Tijem načinom spije da me, koliko toliko, popravi, te dobro svrših prvu godinu i dobih državno izdržavanje zavodu. Pod blagom, očinskom rukom Buzolićevom meii se utvekoliko povrati moralno zdravlje. Znao je, dabome, i za moju antireligioznu propagandu i za neuputne priče kojima sam zabavljao drugove ali, budući sam duboko istinski religiozan, nije bio fanatik, a poznavajući moju ćud, nije se laćao oštra ustuka, nego me vješto navodio da poznam pjesničku stranu religije, kako bih kroz njene dveri ušao u njen veličanstven hram. Toga radi upućivao me je na čitanje po svome izboru, te sam Bog zna koliko sam knjiga pročitao religiozne filozofije, drugo je pitanje je li ih moj um svario. Na mahove je čestiti pop i postizavao smjer, ali oholost i žudnja za pozitivnijem na tome polju, opet nadvlađivahu. Svakako, tada je palo zrno koje nit je ptica pojela, ni trnje ugušilo, nego je s vremenom niklo i roda donijelo drugim riječima, shvatio sam nješto, što je bnla nasnova i vlastitom razmišljanju i tuđim mislpma, koje su me opet privele Bogu. Ali je to bilo mnogo docnije. Osim te lektire, ja sam s velikom ljubavlju njegovao istoriju i uopće lijepu književnost talijansku i srpskohrvatsku. Ogromna istorija Kantuova Čezare Kantu, Storia univsrzale, najveće, valjda, djelo u svjetskoj književnosti, bješe more, u kome sam rado plivao. Od pjesnika najvećma sam volio Ariosta, čijeg sam Bijesnog Orlanda znao gotovo naizust od natpih najviše me privlačio Prerajdović. U slobodnijem časovima više sam se družio sa đacima pravoslavne seminarije, nego sa mojim drugovima, jer su prvi bili jednovrsicji, tj. svi gotovo seljačkog porijekla i južnoga govora, a među pripravnicima učitelske škole bješe i čakavaca i velikih vjerskih fanatika. Najposlije, na kraju 1971, iziđem iz zavoda, sa odličnim ocjenama, premda sam u istini bio osrednje spreman učitelj. Najslabiji sam bio u najglavnijem predmetu, u pedagogiji. Što je

najgore, ne samo što nijesam osjećao poziv a da li baš ko osjeća poziv za učitelja!?, nego sam bno prožet mišlju da sam tobož stvoren i spre11 man za njeki viši položaj društveni, na koji nemam prava jedino zbog formalnosti. Otuda mrzost na učiteljski zanat, otuda bježanje od djevojaka, koje su dolikovale mome staležu, pa i od onijeh koje su me gledale s visine, zbog čega se stvori lššljenje o meii, da sam mizogen, h, kakav predmet za priču ili glumu! Još jednom da pomenem moga učitelja. On bješe opazio e mi je u ćudi da najpreče i najlakše shvaćam smiješnu stranu svake stvari, svake pojave, svakoga postupka. On ss sam, često, od srca smijao mojim ispadima, ali je nastojao da me uputi da gledam predmet svestrano. Ja sam se jedva orazumio da svaki stvar, ma i najozbiljnija i najsvetija, lgora imati svoju smiješnu stranu, ali, takođe, da i najsmješnija mora imati svoje druge strane. Dabome, da on nije to prvi otkrio, ja bih to docnije iz kgšga naučio, ali to bi bilo kasno. Ono, do.duše, prirodna je ipak pretegla u meni, ali ms on zaustavio da ne kliznem u nisku komiku. Kasnije, kad stekoh malo imena, bili smo u pregtisci on se iskreno radovao svakome mome napretku. Blagoslovena mu uspomena! Pred Božić pomenute 1871. godiie postavljen sam bio za učitela na B. u Bukovici. Po onome što sam već kazao, čitalac može zamisliti sa katsvom sam dušom i s kakvom voljom otišao na dužiost. Da špe bilo materina reversa, kojill se obavezala da će namiriti sve troškove tpto je lpžava imala oko mene, ako ne učiteljujem četip!J godine, a bih se latio kakva druga posla, ilp bih otumarao u svijet, tragom hiljada Dalmatipapa. A tu moju zlu volju ražestiše zle prilike. Da sam barem bio postavljen gdje drugo u Primorju, ili u neku varošicu gornje Dalmacije, bio bih voljniji, ai sam gornjih sela bio za dugo sit. Moja mi je svjedocba davala prava na bolje mjssto, aln mi odgovoriše da me šalju na baš zato, ptto je IV tek škola otvorsna, tobož da js dobro uputim. U stvari, poslaše me na B. zato što je selo pravoslavno, a ja pravoslavni. To je bio nov povod da se raspali moja tek utoljena mrzost ia vjeru uopće, na moju posebice. Blaži a me u nčekoliko pomisao što ću se bar slagati s popom, koji je po mojoj volji poznat je bio na daleko. Zaista pop J. dočeka me ragairenijem rukama. Da je bio ateista i bonvivan, znao sam po čuveBu odavno, ali kad poznadoh kakav je ciiik, opda mi se zgadi. Ali drugoga, boljega društva ne bješe, te u onot amotinji, ja koš sam dotle bio vrlo umjeren u piću i u svakoj nepodopgatini aredado2se shaasno..svijem smrtnijem grijesima u kojima bješe ogreznuo pop J. Ipak se ne ogriješih o svoju najpreču dužJGOST, k?.o što bi se s razlogom moglo pomisliti. I ako nitesam mario za učiteljski zanat, a opo sam djettu uvijek ljubio i vjerovao tvrdo da je prosvjeta lijek ukupnom zlu ljudskome. Škola je nkttedovala, a parohijani popa J. ne bjehu cjettidlake, pa da traže i vrijedna učitelja i mladića ugledna ponaptanja, sve to u jed.poj koži! Pored sve terevenke, čama i jednoličnost dojadiše mi, kad o uskršnjim ferijama dođe iz Beča mlad pravnik, Savo Bjelanović, čija je kuća bila na kraju sela. Savo nije imao nikoga od roda, osim boletttljivč mater. Mi sl1o se malo poznavali, a tada, za dvite, tri nedjelje, postadosmo nerazdvojni, tj. osim ptkolskih časova. ja nitesam izbivao iz njegove kuće, jer Savo i pop ne gledahu se rado. Vrijeme nam je prolazilo u beskrajnijem prspirkama o Srpstvu, ponjekad tako žestokim, da bi se njegova mati, vrlo dobra starica, često prepala da ne prijeđemo granice, te bi dotrčala da nas razdvaja. Prepiranje bivaše najviše na talijanskom jeziku. On je još u gimna13

ziji oio odličan talijanista, a docnije je u tršćanskom Čitadino mnogo pisao, braneći Slovenstvo na Primorju što nije niko pomenuo poslije smrti njegove. Savo me je katihizirao, nastojao je da me obrati u svoju novu vjeru, a ja sam se ne samo opirao, nego sam mu njegovu vjeru smatrao kao štetnu zabludu. Ovdje treba malo objašnjenja, naročito istočnijem Srbima. Šezdesehijeh godina, početak slovenskog pokreta na Primorju kršten je bio maglovitijem imenom narodnjaštvo. To nije bila ideja njeka, koja je, s vremenom i borbom, postala osjećanje i zato bila silna naprotiv, to je bilo gotovo osjećanje, koje se u toku vijekova snažilo i tinjalo u mraku, pa ga je bilo lako izazvati na vidjelo to je bila mržnja na mletačku birokraciju, na duh njen, koji je i Austrija sve do naših dana podržavala to je, na prvome mjestu, bila revandikacija narodnog jezika, toliko prezrenog dotle. Dotle su se u Dalmaciji borile među sobom dvije crkve, istočna i zapadna druge kakve opće razmirice nije bilo otada, bez razlike vjere, udružiše se svi Slovinci protiv talnjanštine. Naravno, prvi se prenuše pravoslavni, jer je pomenuto osjećanje uvijek među njima življe bilo razulšje se zašto. Karakteristično je veoma 1T1TO je prvo glasilo narodnjaštva izlazilo na talijanskom jeziku, što su i prvaci pokreta većinom umjeli pisati i govoriti somo talijanski. A još je većma značajno, pa i smiješno, kad pomislimo da se od tijeh prvaka, od gospode, nije ni tražilo da ljube, da njeguju narodni jezik, da bar djecu podižu u njemu dosta je bilo da talijanski deklamuju protiv talijanstva! Od iskoni pak i na Primorju Srbin je bio samo pravoslavni, Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovijem krajevima na istoku znači i danas. Savo, dakle, i ja rodismo se kad i narodnjaštvo odrastosmo prožeti njegovijem duhom na starije se ugledajući, mrzjeli smo talijansku nadmoć, ali smo ljubili talijansku kulturu, gotovo ne vjerujući da će je ikad moći potpuno zamijeniti slovenska. Naravno, malo po malo, ići će se k tome. Ja sam bio vatren narodnjak sve dokle ne otidoh iz Zadra, ali vidjevši ko i kako eksploatiše pokret, razumjevši da je bezmalo politika zanat koji donosi hljeba bez motike, ohladih se prilično u narodnjaštvu i pomrzjeh na politiku. Sad će se moći razumjeti prepirke između Save i mene. On je propovijedao etnografsko i političko Srpstvo, koje neće da zna za razliku vjere. To je za mene onda bila utopija, koja bi samo štetu donijela, jer bi baš izazvala tek utoleni vjerski rat. Zato i nazvah to njegovo ubjeđenje novom vjerom, kojoj dolikovaše njegova apostolska revnost. Ali je jasna bila njegova namjera, kao i njegov pogled u budućnost od narodne stranke odvojiće se srpska, kojoj će s vremenom srž biti katolička inteligencija i koja će se samostalno razviti prema smjeru suprotnu hrvatskim težnjama. Baš taka podjela moći će kopačno ugušiti vjerske razmirice, bar na Primorju. Kao što rekoh, ja sam uvjeren bio o protivpom, a, uz to, nijesam mario za politiku. Događaji su potvrdili da je Bjelanović bio ia pravome putu. Čestiti naš Sako oida nije slutio da će on, gz konta Jankovića i Tomanovića, biti organizator srpske primorske stranke, da će se istaći kao vođ njen, da će mu zasluge oko toga ime sačuvati, i da će ga prevelika revnost zapojiti gorčinom i ggoije vremetta otppaviti pod zemlju. Mladi pravnik ne pridobi me onda za svoju iAeju, ali se ipak sprijateljismo, jer u svemu ostalom, naročito u izboru literarnijeh pisaca, imađasmo isti ukls. Sjećam se da smo onda zajedno čitali Igove Jadnike i Kardučijeve pjesme, da smo se slagali u mišljenju o novijim našim dadmatiiskim pjesnicima. On se vrati k svojim naukama, a ja nastavih s popom prekknute terevenke. Ali, na kraju ptkolske godine, vrativgai se kući, zatražih i dobih premještaj ia Islam, selo. u ravnijem Kotarima, postojbini konta Ilijej JankovićaDedeMitrovića, najpoznatijeg pravoj slaonog vlastslina sjevsrke Dalmašgje. Tijeh dapa bješe regrutovanje u Šibeniku, te i ja postadsh vojnik c, kr. vopg merčaripe.

Voljan poćoh u Kotare. Na svakome koraku, preko prostranijeh ravnica kotarskih, oživlješe uspomene iz narodnijeh pjesama, koje su me opčaravals u ranom djstinjstvu, koje su raznijele slavu toga četvorovjekovnog juiačkog poprišta do krajnih gratptca Srpstva, i obesmrtile vitezove kotarske i šibeničke, Te pjesme, meni i danas najmilije od sviju ostalijeh narodnijeh, bjehu mn tako duboko usađene u duši, da mi se zbilja činilo e ne ppeturam daleke uspomene, no kao da sve to gledam na tavi! Iz Zadra, u ptesmi. pođoh za svatovima od Zadra Todora, u oblacima od prašine ispod kopita njihovijeh konja. Proglušittte me zurls i talambasi, zadivipge me džilitanja i ia konjmz. igre, ali me najviše dkrnu jeziv trenutak, kad svatovi stadotpe kao ukovani, kad zanijemi svirka i popijevka, te se neki mlad vitez u skrletnom odijelu hitro pope na dub, pa iaperi na oko durbin od biljura, od sedam koljekaca, i stade motriti na sve strane pod daleki zrenik, da vidi nijesu li gdje zapale udbinske čete, ili one Tanković Osmana, ili one Kune Lsanage, ili one age od Ribnika! Dušom danuh, kad se svatovi opet krenuše! Malo dalje, na Babinu Dubu, nazrijeh na pomamnu hatu nestrplji16 vog vojvodu Močivunu, koji samosam srnu za Turcima i stiže ih prije nego što ostali serdari iz grada dojahaše na prvu bakvu Dok serdari na noge skočiše, Močivuna konja uzjahao, Dok serdari konje pojahaše, Močivuna do Babina Duba, Dok serdari do Babina Duba, Močivuna Turke dostigao Biha! To je utakmica, to je stara dalmatinska krv! Tjeraj, kočijašu, ne ustavljaj se na Babinu Dubu! Ne stoj, ako Boga znaš, da ne gledam jade današnje, jer je golijet i sumorna pustopašica oko Babina Duba jer na mjestu, gdje bi trebalo da bude kakav svenarodni i veličajni spomenik, sad je smrdljiva krčma, puna raskalašnijeh pijanijeh Kotarana, na svako zlo gotovijeh! Malo dalje, na Smiljčiću, vidjeh dvorove Smiljanić Ilije, preko kojih preletješe dva gavrana Stid bi me bilo kalauziti tuda kakvom Srbinu iz dalekog kraja, jer bi tu zatekao lihvarsku zasjedu, gdje bezdušni lakomci truju i gule narod, prodajući piće na veresiju, namirujući se strostruko žitom, vunom, čak i starinskim oružjem! I sve tako, što dalje, ređahu se nebrojene zgode, dočke, zasjede, otmice, potjere, rvališta, potjecišta, megdani, proglušavahu me pokliči, pobjedonosni usklici, vrisak zbjegova i pobjeđenijeh, naricanja čas majke Stojanove, čas ljube Iline, svatovci oko Turkinja đevojaka što rado bježe za kotarske vitezove, likovanje zvona, tutnjava lubarda, praskanje tankih pušaka, fiskanje oštrijeh mačeva, a sav taj metež viteški pokretan bješe od duha čistoga i uzvišenoga, puna ljubavi prema zemlji rođenoj, prema vjeri i slobodi! 2 Bilješke jednog pisca Ali, uz to uporedo, ređahu se slike i prilike iz današnjega vremena! Jao, kako se izrodi kotarska krv! Istina, sretao sam ih dosta naočitijeh, u skrletnom odijelu, pod tokama, ponosita hoda i pogleda, ali iz očiju svakome proviruje strah, ne od turske, nego od bratske zasjede, jer su mučka ubistva obični događaji! Viđao sam čitave vinograde isječene, stogove i pojate spaljene, ali to ne bjehu tragovi turskoga nasilja, nego kotarske osvete. Sretao sam ih, nažalost, mnogo više kržljavijeh, podbulijeh, od samoga pića blesastijeh! I tako, čas u pjesničkom zanosu zbog uspomena koje mi se činjahu jučerašnje, čas obuzet žalošću gledajući javu oko sebe, stigoh na Islam. Kad kroza suton ugledah Jankovića dvore, kad pomislih da ću živjeti blizu toga srca cijele kotarske prošlosti, pored pošljednjeg potomka Janković Stojana, sav protrnuh od miline i od sjete. Znao sam naprijed da ću biti zadovoljniji nego na ali kad se sjutradan uvjerih da su svi uslovi za život mnogo pogodniji nego što sam se mogao nadati, bio sam srećan. Selo je udaljeno od Zadra tek dva, dva i po časa vožnje na kolima, a prečac, pješaku, napola bliže. Selo je veliko, pitomo, bogato, sa dvije parohije, pravoslavnom i katoličkom, zbog čega

prosti narod i dijeli ga na dvoje, na Islam grčki i Islam latinski, ali su oba pod jednijem glavarom, sa jednom zajedničkom školom. Mnoge su kuće kao gradske tfkve su takođe lijepe, a ima ih tri jedna Stojanova. Cio Islam bješe njekada imanje Jankovića, ali se s vremenom smanjilo, valjda, na trećinu, a i to nije malo. Nedaleko od dvora, blizu starinske crkve, bješe prostrana dubrava, vidjelo se, od starijeh vremena dobro očuvana. Dakle ravnica, šuma, neizmjeran zrenik, Velebit na pogledu, grad blizu, sve se steklo da mi življenje bude ugodno. Uz to, oba sveštenika, pra18 voslavni i katolički, knez seoski, sila od čovjeka, pravi div, upravnik dobara kontovijeh, dva ili tri trgovčića, svi me srdačno dočekaše. Konte bješe u Zadru, ali me kontesa vrlo ljubazno primi. Pošto su pravoslavni u pretežnoj većini, to se i seljaci obradovaše što zamijenih učitelja katolika. Sve je to na mene dobro uticalo, te me obuze želja da i svoj posao radim kako valja, te prvom osjetih ljubav ka svome zanatu, i svom dušom, svijem mladićkim žarom prionuh oko bistrijeh kotarskih mališana. Svakoga dana nalazio sam ponjeki razlog da budem zadovoljniji i voljniji. Odmah s početka opazih da je islamsko polje dobro obrađeno, da je čistota u selu prilična, da su Islamljani i Kašićani dosta pitomi, da po krčmama nema mnogo bekrijanja. Razabrah da je do skoro i tu zlo bilo, kao i po ostalijem kotarskim selima, ali da se, najviše nastojanjem pravoslavnog sveštenika, čestitog popa Anta Macure, na bolje preobrazilo, da je u tome popu desna ruka knez džiganat, Andrija Parenta, pismen i razborit čovjek, dakle, u svakome pogledu bijela vrana. Što sam većma općio s tom dvojicom, to su mi bivali sve miliji. Knez Golijat odlikovaše se nježnošću i dobrodušnošću, kakvi bi te i pri djetetu iznenadili, a pop je bio odlučan i ustalac, radi čega mu i prionu ime delipop. Katolički sveštenik, don Antonije bješe mlad čovjek, veseljak i binjadžija, ali u vladanju bez zamjerke. Oba imenjaka dobro se slagahu. Sva trojica pak, a i ostali bjehu gostoljubivi, te se grabljahu oko mene. Macura je imao popadiju i troje djece, knez ženu i sinčića, don A. sestru, djevojku. Ostalo bješe još da poznam izbliže kopta Iliju, po ženskoj krvi pošljednjeg potomka Stojana Jankovića. Konte je imao samo dvije kćeri, u to vrijeme obje udate u Obrovac. Njega bjeh vidio njekoliko puta u Zadru, a o njegovijem rabotama bjehu mi pune uši još od djetinjstva. Kad sam ga prvi put vidio u Zadru, bio sam iznenađen. Bijaše visok, stamen čovjek, brkat, velikih očiju, ponosna držanja, takav kakav može da ttrivuče pažnju u velikoj gomili pa ipak, ja sam bio razočaran, jer mi ga je legenda pred oči iznosila kao nješto mimo ljude, kao rslana koji se ne može opisati. Velebitski seljaci pričali su čudesa o njemu. Legenda vrijedi pomena, jer je potjecala od ljubavi narodne prema soju Stojanovu, jer kazuje šta je narod očekivao od takog koljenovića. Veli, to je taka sila, da te trnci prođu kad ti dođe pred oči! Viši je, veli, svom glavom od najvišeg Bukovičanina, a glavat e toliko da mu je dijete ne bi moglo obuhvatiti. Oči su mu kao u vola, a za brkove, misliš, da jagnje u zubima nosi! Tako su pričali oni koji su ga gledali, pa su dodavali što su od Kotarana slušali Konte je mjere Stojanove. Sablja, oklop i čizme šukunđedove, taman za njega. Kad se naljuti, može da prelomi potkovicu kad je dobro žedan, može da popije u dušak kabao vina kad samo nazrije orla pod oblacima, pogodi ga iz svoje šišane! A što je učen, to je za pripovijest! Zna sedam jezika. Na carevom divanu sve ih je u tuljak saćerao. Ali se zavadio s carem zato što je car uveo soldate tj. regrutovanje i što je oduzeo stare pravice od naroda. To sam slušao od postarijih ljudi u manastiru, a od kaluđera čuh da je konte farmason, da je u mladosti burno živio, da je mnogo putovao, da nam je u Moskvi obraz osvjetlao. U Moskvi, za vrijeme etnografske izložbe 1867, konte i arhimandrit Kovačević zastupahu Dalmaciju. Obojica bjehu lični i učeni ljudi, ali je konte odvajao i u jednom i u drugom. Kad je, u čast slovenskim gostima, u carskom pozorištu davana galapredstava, konte uđe u

pozorište u kotarskoj nošnji, sa skrletnijem vezenijem koporanom, pod tokama, sa pištoljima i jataganom za pojasom, sa vezenijem dokoljenicama i u opancima, te tako, vas u srmi i u čistu zlatu, izazva veliku senzaciju, i usklicima ruske aristokracije ura Serb! nije bilo kraja. Poslije, u Zadru, slušao sam o njemu da je vrlo načitan, da je volterijanac i zanesen rusofil, da je na mahovs demokrata i ohol zbog svoga porijekla. Malo prije moga dolaska, on prvi izide na javnost s optužbom protiv narodnjaštva, za koje reče da pod tijem imenom krije austriske planove i rimsku propagandu, te pozva Srbe da se odvoje od nje. U to je vrijeme bilo mnogo govora o njemu u austrougarskoj štampi. V selu što razabrah, potvrđivalo je u njekoliko pređašnje glasove, samo što još doznadoh da je rđav ekonom, ali da nije zadužen, i da mu je u začetku smrtna bolest u guši. O meni se utvrdi mišljenje da sam dobar učitelj, još bolji drug i Srb. Ovo pošljednje nije značilo što treba da znači, nego da sam snažan, slobodan i vješt junačkim vještinama, rvanju, skakanju, umetanju, što sam dokazao već prvijeh dana. Da sam dobar drug, dokazah izdrJkljivošću u piVuj čeŽusu svi, osim dvojice popova, bili predani. GGopovi su se još mrgodi li zbog moga bezboštva, koje je malo po malo promaljalo, ali kako sam se u tome savlađivao, a u svemu ostalom bio iskren i idealista, ti ljudi ni za časak ne postadoše mi neprijatelji. Osim svega toga, tijeh prvijeh dana u novom mjestu iskusih da nije istinito ono lijepo tvrđenje, kao da čovjek može samo jednu žensku istinski voljeti. Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi odzivi bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj, malko zapleteni roman, dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše počeše cvjetati i stihovi. Najposlije, nakon četiri, pet nedjelja stiže i konte. Sjećam se dobro, bješe praznik njeki, te ja, poslije liturgije, otidoh u dvor. Zatekao sam ga u njegovu kabinetu. Bijaše blijed, dihaše s mukom, na licu su se vidjeli tragovi velikih bolova, ali on, snagom volje, preobrazi se za tinji čas, pokazujući se zdrav i vedar, pa me oslovi baš onako vlasteoski, ponašanjem gospodara koji se ponjekad spusti i do raje. Prvo mi je osjećanje bilo sažaljenje, drugo mržnja, jer, kao pravi Šibenčanin, od djetinjstva ništa tako nijesam mrzio kao plemićku naduvenost, baš se spremah da mu pokažem koliko cijenim njegovu snishodljivu zaštitu, kad se on, po treći put za njekoliko trenutaka, opet preobrazi, postade ljubazan, stade me pitati kako mi je na Islamu, s kim se družim, itd. I sve dalje bješe ljubazniji, prirodniji, te vidjeh da mu je ono prvo bilo glumačko. Razgovarali smo se o svačem, na skokove i ovlaš, kao pravi Dalmatinci. Kanda se prilično iznenadi mome poznavanju talijanske književnosti i lakoći prkelanja, jer me najprije stade ispitivati, pa onda se spusti u malu prepirku, pa me zasu francuskim citatima koje je, njekim ačenjem, odmah prevodio. Njegovo je dihanje bivalo sve teže i najzad poče šištiti, te uze sklenicu sičana i nasu ožičicu i popi. Ni jednom ne pomenu svoju bolest. dva, tri maha, ja se krenuh na polazak, ali me on zadrža. Najzad dođe i koitesa, te oboje navališe da ostanem na ručku. S nama sjede i upravnik imanja, mlad, skroman čovjek. Za čudo, ne samo što se nijesam snebivao, nego mi se činilo da sjedim pored davnoga znanca, koga odavno nijesam vidio. Za stolom opet ga je mučila zaduha i kontesa ga je uplašena motrila, ali o tome ne progovoriše riječi. Poslije ručka odvede me u dvornicu, gdje mi s velikim strpljenjem dade prvu lekciju šaha. To se ponavljalo svakog dana. Uz beskrajne partije šaha, ja sam uzdisao za svojim društvom, za svojim ročištima, za slobodom, ali videći kako je kontesa zadovoljna što joj bolesni muž. nađe razonode, videći i njega vedrijega u bezbrojnijem pobjedama nad slabijem saveznicima, kontesom i mnom, ja sam silno naprezao mozak. Cijele noći, u mom krevetu,

vrzahu mi se po glavi šahovske kombinacije to postade opsesija, pa onda strast, i konte je imao razloga da se čudi mome iapretku i da mi se većma priljubi. Naravno, gotovo danomice, morao sam ostajati na večeri, a tada je bilo zgode da se oboje smiju mojim šaljivijem pričama, ponajviše karikiranju njekih ličnosti u seocu. Poslije njekoliko dana, ja se konačno preselim u dvor. To je došlo samo sobom, gotovo preko moje volje, pošto mi se činilo da sva korist od toga ne može mi naknaditi gubitak slobode, ali iskrenost ponude, uvjerenje da im neću biti na dosadi, iego baš na olakšici, časni uslov da mu budem lični sekretar, bjehu pretežniji razlozi. Započeto čarkanje sa Hrvatima nađe velika odziva, izazva burne polemike, i to raspali njegovu ambiciju i vulkansku glavu, iz koje su se rojile misli koje je samo čila, poslušna ruka mogla stavljati na hartiju. Sređivanje tijeh misli lakše je išlo uz pripomoć ma kako skromna i nevješta saradnika. Nejasno, nesnažno osjećanje bliskoga kraja, dovodilo je želju da i inače ostavi što većeg traga svoga bića i rodoljublja, te je smišljao da kazuje u pero svoje memoare, da pomišlja i na zadužbine. Zadovoljstvo koje uman čovjek osjeća čtječući na mladu primljivu pamet u kojoj će dugo živjeti i ko zna? koja bi ga mogla docnije širem krugu prikazati sa najbolje strane, navedoše ga na misao da mi, između dvije partije šaha, između pisanja i diskusija, počne predavati francuski jezik. Sve je to išlo bez reda, bez nasnove i sarazmjere, ali se radilo pravom južnjačkom žestinom, za kojom obično na23 staju beskrajnje južnjačke sijeste. Meni su dani prolazili ispunjeni kao nikada do tada, bez pritrunka tjelesnog uživanja, a kako sam uvijek naklonjen bio krajnostima, to se otkanih i ljubavnog romana, a u školi udvostručih rad. To je trajalo dokle su trajali lijepi dani, a, srećom, te godine jesen bješe za dugo suha i topla. Ali kad nastadoše kiše, konte pade u krevet. Vlaga je najgore utjecala na njegovu ranjavu gušu i na plućni edem. Čestita kontesa Jelena, i ona slabunjava, ali uvijek vedra, uvijek voljna na rad i na pomoć drugima, za njegova zdravlja, bez prekida u poslu sa mlađima, sa kmetovima izvan kuće, sa bolesnicima i nesrećnicima po selu, a za njegove bolesti, lebđaše nad njim materinskom nježnošću i strpljenjem. Zaista materinskom! Ja sam često sjedio pored njega i čitao mu po štogod. Tako je išlo naizmjence, prema mijeni vremena. Poslije svakog dužeg ležanja, konte je ustajao snažniji i voljniji, jer, za čudo, uvijek mu se račilo jelo, a želudac bješe jak. Jasam usjgrannjuekom toliko nanredovav,da sam već o Božiću čitao olakše stvari. Počeo sam sa romanima Žorža Sanda, kojih je u njegovoj knjižnici bilo, valjada, potpuna zbirka. On je tu spisateljku visoko cijenio. Po mome uvjerenju, ona to i zaslužuje, jer je, istina, suviše romantično, ali i temeljito opravdano, istakla nadmoć ženskinje nad čovjekom u svima ljepšim i korisnijim stranama života. Kakvi visoki ideali provijavaju u njenijem kićenijem, često naivnim prikazivanjima kako jednako, bez srdžbe, bez žudnje za osvetom, bez naduvenosti i precjenjivanja svoga pola, revandikuje prava ženskinje! Sandovi su romani puni prinčeva i princeza, markiza i markizica, itd kojima su date lijepe uloge, ali, u suštini, ona slavi duhovnu aristokraciju, na mahove vidi lijepe strane neodoljivog pobjediteliog demokratstva, i bez prekida upućuje svoje druge da se, za dobro ljudstva, koriste svojom nadmoću, naime prirođenom nježnošću, nakloiošću ka požrtvovanju i strpljivošću. Progovorih opširnije o sadržini Sandovih, danas slabo čitanih romana, ne toliko stoga da ih drugima omilim, koliko zato da kažem e su to bile prve beletrističke knjige, koje me uputiše na širi vidik općih ljudskih potreba. S ge strane, one za mene daleko nadmašahu najznatnija talijanska djela lijepe književnosti, koja bijah dotle čitao, naime, Gveracijeve i Grosijeve patriotske romane, Manconijeve Vjerenike sa poučnomoralnom tendencijom, a u najsvečanijem ruhu katoličkom.

Konte je zbilja bio volterijanac, ali potpuni, tj. u teoriji fanatični neprijatelj hrišćanstva, čisti deista. Koliko danas mogu razumjeti, njegova duša nije mogla bez vjere, pa kad naiđe na Jevanđelje francuskih enciklopedista, njemu se učini da je naišao na pravo, na istinito, i priljubi mu se tako predano, da je ono prvo, Hristovo, pomrzio. Konte je iz enciklopedista navodio citate, kojnma je krijepio svoje tvrdnje, sasvijem onako, kao što rade crkveni propovjednici, dakle nalazeći najtvrđi naslon u tuđim riječima. Kao što već kazah, moja je duša mogla bez vjere, i ja sam se u nevjerovanju utvrdio bio sa drugih izvora, ali istim načinom kao i on. Otuda među nama zanimljivi, pomalo i smiješni sukobi ja sam odricao sve, a on samo otkrovenje ja sam dokazivao da je otkrovenje logična, neminovna pošljedica starozavjetnoga deizma, da ima više smisla, jer je pristupačnije općem razumu, jer je moralni utjecaj njegov mnogo veći, itd. Dakle, na mahove, branio sam hrišćansko učenje, samo da dokažem e je pretežnije od čistoga deizma, kako bih oborio oboje. To je bilo ritoričko vježbanje, rat u riječima, reminiscencije 1. onoga što se pročitalo, u čemu je razum malo udjela imao. Ali najglavnije je to, što je u čitanju bio najveći eklektičar. Pored Rusoa, Voltera i družine, njega su zanosili i katolički pisci, Fenelon, Bosie, Šatobrijan, i od Talijana, pored Bustija, Čezari, Barbijeri, itd. Od klasika bolje je poznavao talijanske nego francuske. Od noišh ljubio je Lamartina, Delavinja, Iga, Mise? Sanda, staroga Dimu, pa čak i Flobera, kad mu pošljednje vrijeme dođe do ruku. Dubrovčane i Dositija znao je prilično, ali novije naše, čak do Nenadovića i Zmaja, jedva ako je znao po imenu. Dodajte k tome mnoštvo istorijske i političke i filozofske uopće literature, koju je prisvojio u dugom vremenu u samoći islamskoj. Ja pođoh njegovijem tragom u tome sve mi je bilo dobro. I tako mi zima prođe kao ugodan, ali čudan i zamoran san, iz koga se čovjek budi loman i hita na vazduh da se osvježi. Proljeće me osvježi i vrati omiljenijem zabavama, dugačkim šetnjama i očijukanju, što kažu Hrvati. Opet procvjetavaše stihovi, vrlo oriđinalni u sadržini, jer se u njima doznavalo, da moje srce vječito uzdiše, da je draga draža od života, da je mtesec blijed, da slavuj divno priželjkuje. itd. Nažalost, ni jedna od njih nije ugledala svijeta. Uz Kontova upravnika poučih se ponješto i u poljskom radu, a imadoh prilike izbliže posmatrati seljane i seljanke. Ne samo na Islamu, nego i po cijelijem Kotarima, ženske su zdravije tjelesno i duševno od ljudi. Dosta su čiste, radne i skromne. Pošto ljudi obično kratko žive, to je običaj da udavače uzimlju u ulještvo mladiće iz Bukovice, koji se takođe brzo propiju. Starinskih, kotarskih porodica sve je manje. Na pravome Kotaraninu poznaju se još tragovi starih viteštva, gostoljubiv je, povodljiv za lijepom riječju, slobodan je, podatljive ruke, ali se još jače ističu mane izrođenog ratničkog naroda. Kotarac je zlopamtilo i bezdušan, osveti ne bira sredstva i ne zna šta je dosta, ne vjeruje drugome, uporan je preko mjere. Konte, na mahove, bješe naprasit, ohol, nepravičan, ali bi ga sve to brzo prošlo i ne stiđaše se priznati svoje grješke. Jedino, kao i svi zemljaci mu, bješe trajan zlopamtilo i kanda bi se rado svetio. Ali ja sam zapamtio dosta primjera njegove velike duševnosti. Gosti učestaše. U tijem prilikama, konte je redovno i treiutno uzimao masku plemićeve nadmoćnosti, koja mu ne dolikovaše. Najzad, domaćin i domaćica otidoše na kratko vrijeme u grad. Jednom, u veče, sa dvorske terase posmatrah kako po selu na stotinu strana bukte vatre, kako mladići preskaču plamenove, a djevojke oko njih kolo vode i pjevaju. Po cijelom selu uzavrela svirka, pjesma, dozivanje. To je bilo uoči Ivanjdana 1873.

Poslije večere, sustali upravnik ostavi me sama. Čim on otide, uđe moja vila,kaoobičnoh gtoćno doba, ali, za čudo7nG1točeGmi kazivati u pero ljubavni tandelaj kao uvijek, nego rasplinuti opis onoga što sam maločas zapazio! Stihovi se nizahu neobičnom brzinom. Evo kakvi Gle večernja potavnila Na zapadu rumen! Sjen zemljicu nastanila, Zrakom vlada studen! Nebom ne sja mjesečina, Nit zvjezdana zraka, Cjela višnja ta pučina, Pučina je mraka! Samo tamo udaljene Još ne krije sumrak I sve tako do kraja, njekih osamdeset stihova, sve tiketaka! rikeraka! To je bida lrva moja neljubavnnggjeemat prva koju, bsim upravniku, pokazah i knezu i katoličkom popu. Sva trojica bjehu u zanosu i jednodušno riješiše da je dostojna javnosti i natjeraše me da je pošaljem Narodnom listu, glasilu za narodno pravo i za književnost. istini, niti su me oni tjerali, ni mogli natjerati, nego su mi učinili po volji. Itako ona postade moje štampano književno irvnJenčei izide u širi svijet, u pomenutom listu, u odjeljenju za početničku književnost, na trećoj strani, u broju 63, dana 6og kolovoza 25 jula, godine 1873. Otada je proteklo dvadeset i pet godina. Kad se Konte vrati iz grada, udari u nemilostivu šalu, zbog koje sam se i crvenio i smijao, jer neka mi je malo na čast nijesam se dugo obmanjivao o ljepoti moga prvijenčeta. Na prvi pogled zaista je čudna stvar da ja, koji sam imao prilično utaičan i uglađen književni ukus, koji sam imao u pameti tolike lijepe tuđe pjesme i bivao neugodno dirnut zbog nesklada u mislima, još većma u obliku, da sam ja mogao da dam života takom nedonoščetu! Ali to se u njekoliko može objasniti. Svakidašnji, domaći ugledi, koliko je do njih, bliži uhu i srcu, uticali su na mene jače nego strani uzori. Tada su od Raba do Lovćena svakoga dana odjekivali stihotvori, svakoga dana novi, obično zvučne kvartine, pune ljuborodnog žara, pobožne čežnje, ljubavnog vapaja, ratobornog duha. Tada su među narodnjacima najviše cijenjeni bili pjesnici u stihovima, pa onda tek govornici i pisci članaka. Ja sam težio da se uvrstim među prve, a za predmet sam izabrao nješto ipak dalje od najobičnijeg, opis narod28 nijeh običaja. Među najpriznatijim i najomiljenijim pjesnicima onoga doba bjehu pop Sundečić i knez Nikola Neće biti zgorega da ovdje navedem ponješto od svakoga, birajući ono što je onda bilo smatrano kao njihovo najljepše i najpopularnije. Najpopularnije Sundečićeve pjesme bjehu Kosovske davorije, a od njih ova Gorkim suzam Milica Svoje lice rosi, Pa u kneza, od devet, Jednog brata prosi Da od nje, iz Prizrena, Ne otide Vojno, S ocem, braćom ostalom, Na Kosovo bojno Od kneževijeh, poslije Onamo, onamo, najvećma se o gozbama i školskim svečanostima deklamovalo Lovćenu i Zvono cetinjskog manastira. Evo početaka S kakvom se čovjek radošću gubi U Lovćen brdu gustoj alugi, Kakav li pokoj duša osjeća Kad onoliko krasnoga cvjeća! Zvonu Nasred polja, usred gore, Kad tvoj čovjek čuje zvek, Oči pebu digne gore, Svom grijehu traži lijek Svak će namah opaziti kako u mojim stihovima, zbog nepravilnijeh slikova rumen i studen, mjesečina i pučina, zraka i mraka, dolaze besmislice, npr. uoči Ivanjdana, u jeku leta, odmah, čim se ugasilo večernje rumenilo, nastaje studen! Tako se besmislice, luda upoređenja, smiješne antiteze, rogobatne slike, grdobne, nerazumljive riječi, nižu do kraja, sve slika radi. Neka čitaoci uporede gornje, odabrane primjerke, priznatijih, onda veoma slavljenijeh pjesnika, te će se uvjeriti da ehetrJa 1gaćip1. Stihohvoraca pak a 1a Leptir Sekulić, Grabovački, bješe duž Primorja legion i gotovo svaki je imao mjesta u Narodnom listu. A šta se nije opijevalo! Rođenje, krštenje, pogreb u

znatnijim porodicama, svaki opštinski i politički izbor, svaka mlada misa, trusovi, oluje, poplave, požari, brodolomi, promjene vlade u Beču, smjena dalmatinskoga namjesnika, postavljanje i premještanje viših činovnika, itd. Sjećam se da je prije njekoliko godina zagrebački Vijenac, radi podsmijeha, iznio jednu taku pjesmu u kojoj se veličahu podvizi njekakva rodoljuba. Pjesma se svršavaše ovako Voli što je domovinu spasil, Nego da s mu sto talira platil! Konte mi ni jednom ne svjetova da stavim na hartiju njeku od mnogobrojnih priča, koje je od mene slušao, kojima se čudio ili smijao do suza. Bjehu to čudni, tragični, ponajviše smiješni doživljaji, moji ili tuđi, svejedno, koji su prošli kroz moju maštu, a koji izlažahu u kićenom ruhu narodnog govora. Dugo sam očekivao da me on sam uputi na ono što sam želio, i toga radi neprekidno sam sklapao nove zgode i razvijao jezgrovite anegdote. Najposlije, pomenem to njemu, a on me smjesta odvrati. Njegovo je mišljenje bilo da take stvari nijesu za javnost, jer ne samo što nemaju višeg ideala i patriotskog smjera, nego bi još štetu donijele, po što bi Talijanima dobro došle za podsmijeh, za do30 kazivanje našega divljaštva itd. To njegovo mišljenje bilo je opće. Ljuborodna strepnja da se ne kompromituje dostojanstvo narodno, da se ne otkriju njegove mane, sputavala je slobodu izbora. Štampane su odabrane često i dotjerivane, umivene i parfimovane narodne priče, pjesme, poslovice i zagonetke. Rijetke originalne priče, koje su se pojavljivale u nepreglednim šumama stihova, bjehu djetinjsko imitovanje tuđinskih najromantičnijih, koje su se u domovini već preživjele. Take su se mahom i prevodile, take, ili sa tendencijom didaktičkom. Što dalje od istine, od života, osobito od života našega, to je bilo ljepše što se većma ponavljahu pouke iz katihizma i ugledi finih manira, to bolje. Bilo je, dabome i Dalmatinaca obrazovanijih i misaonih, a među njima svakako Konte, koji su uživali u nešablonskim umjetničkim tvorevinama tuđinskim, ali te stvari nijesu još za nas. U to vrijeme izide Tomanovićev prijevod Gveracijeve Opsade Fiorencije. Sumnjam da je kakva knjiga dotle u Primorju učinila senzaciju kao ta. I Konte je bio u zanosu, te ga obuze želja da piše roman sličan tome, naravno iz naše istorije. Za njekoliko, svakoga dana birao je novu građu, ali sve zgode i zapleti bjehu nesvjesni prijepisi iz francuske i talijanske beletristike. Kad bih ga ja obazrivo upozorio pa to, on se strapšo ljutio. Najposlije ostavi se toga, a poče mene nagovarati da ja započnem, razumije se, uz njegovu pomoć. Srećom, nijesam se precjenjivao, bio sam svjestan da nijesam dorastao ni za dobar prijevod kakvoga romana, a kamo li da ga sam gradim, makar i u njegovu društvu. Osim toga, još onda nijesam mogao trpjeti, da mi ko bira predmet obrade. To me je poslije skupo stalo! U to vrijeme Konte otide u Beč, da vidi svjetsku izložbu, a gospoća ka svojim kćerima. Tada mi dođe do ruku neka Abukazemova humoreska, ne sjećam se koja, je li u kakvom šaljivom listu, ili u nekom kalendaru, ali sam joj se smijao kao lud. To je, prije svega, bilo pravo otkrovenje mojoj mladićkoj i napose dalmatinskoj iaivnosti pa onda to bi iskra koja pade na već složeno zapaljivo gradivo! Dakle, mogu se ismijavati i naši ljudi, kad se nađe da su smiješni! Dakle, humoreska iz narodnog života neguje se u najobrazovanijem dijelu Srpstva, gdje takođe čuvaju obraz narodni! Smjesta prilegoh na posao, s namjerom da priču pošaljem baš Ognjapoviću Abukazemu, pa da je štampanu pokažem svome meceni, kad se vrati. Događaj bješe istinit, svjež u pameti protagonistu i sve prilike poznavao sam. Nekom blesastom seljaku iz susjedstva prohtje se da nesumJBIVO pozna sve vještine sa Islama i okoline. Za tako preduzeće jedina je zgoda noć uoči Burćevdana, kad se, kao što znate, sve vještice, gole i jašući na vratilima, steku na ročište. Ludak povjeri tu svoju namisao njekom spadalu, a ovaj ga uputi kakve će obrede izvršiti, a da postigne što je naumio, Naravno,

upustva su bila prema pameti ludakovoj i on ih čistom vjerom izvrši. Spadalo okupi družinu koja oko ponoći, na gumnu nekom, prerušena a nagaravljena, dočeka jadnika, itd. Pisao sam cijelu noć, ali od beskrajnog uvoda, od silnog grananja, od trčanja za zvučnom frazom, za čestijem efektom, nikada doći ni do početka glavne stvari! Sjutradan sam skraćivao, mijenjao, ali ne pomože ništa. Od mnoštva drva nije se mogla vidjeti šuma. Dojadi mi najposlije, te uništim rukopis. Pokušaj je, dakle, propao zbog prolivenosti, zbog nedostatka nasnove i srazmjere u dijelovima. Tijeh se mana za dugo poslije nijesam mogao osloboditi, baš i onda kad su mnogi mislili da mi pisanje lako od ruke ide, da lako komponujem. Ljutih se na sebe i klonuh, jer sam uvjeren bio da neću nikada moći izraditi nješto od dužeg daha. Onda počeh tražiti nakiade u protivnom pravcu, tj. htjelo mi se da se na malom prostoru, a vezanijem slogom, pokažem majstor. Prilika mi se odmah dade umrije u Zagrebu njeki spahija, otac mojih prijatelja, i ja spjevah sonet i štampah ga u Narodnom listu. U tome nastadoše ferije. Ostadoh na Islamu, jer sam očekivao poziv na jesenje vojno vježbanje, a kad razabrah da neću doći na red, otidem po Kotarima, obilazeći ih pješke. Konte se vrati bolesniji nego što je otišao. Opet nastavio igranje šaha, pisanje, diskusije, sve na dlaku kao i prve godine. Ali ga hladnoća i vlaga prikovaše za krevet duže nego prošle zime. Ja sam ga opet zabavljao čitanjem, sad najviše francuskih knjiga, a on mi je popravljao izgovor. Onaj moj sonet nješto mu se svidje. Ne prođe mnogo, i ja spjevam drugi, žaleći smrt njegova unuka od starije kćeri. Nažalost, njekoliko mjeseca poslije toga ožalih k Konta u elegiji, koja se lijepila po zidovima zadarskim, pored druge, na talijanskom jeziku. Ta je druga bila zaista divna, a spjevao je niko drugi do glavom Buzolić, koji je dotle mnoštvo puta dokazao da mu je samo Zmaj drug u prepijevanju tuđinskih pjesama, a koji je toga puta pokazao koliko mu je u vlasti i Danteov jezik i prozodija talijanska. UPNTR. Ilijdčmrijr. u Trstu, ljeti 1874, ušljed operacije u gušnGGTospoagkoa ga js i onamo dvorila, odmah prenese tijelo u zavičaj. U Zadru je bila vrlo svečana pratnja, a na Islamu sahrana, u Stojanovoj crkvi, u porodičnoj grobnici. Nad rakom pošljednjeg Jankovića, pred rodbinom, 3 Bilješke jednog ppsca prisnijem prijateljima, kmetićima i mnoštvom Kotarana, ja sam, prvi put u svome vijeku, javno govorio, isprekidan jecanjem i svojim i ostalijeh. I taj je govor bio štampan u podlisku Narodnog lista. Konte Ilija bješe prava pjesnička duša on je iz života i knjiga odabirao najviše ono što je ugodno bilo njegovu srcu. Uz neobično bujnu maštu, imao je takođe neobično pamćenje, u koje se naslagalo toliko ovlašnoga, da je ipak imalo svoju težinu. Poslije smrti njegove, po želji gospođinoj, koja se odseli ka kćerima, ostadoh i dalje u pustom dvoru. Poslije ispita otidem kući i tu zastanem poziv na vježbanje. U isto vrijeme nađem se sa Lazarom Tomanovićem, koji onda slučajno svrati u Šibenik. On je svršavao prava u Gracu, a u našim krajevima bio je čuven zbog pomenutog prijevoda Opsade Fiorencije, kao i zbog pisanja u vojvođanskim listovima, u kojima je iojevao za istu misao kao i Janković i Bjelanović. Do tada se nijesmo poznavali, ali je on raspitivao za mene, jer bješe svratio pažnju na tužbalicu za Kontom i na govor, što on i pomenu u podlisku novosadske Zastave, gdje bješe opisao pogrebnu svečanost. On mi reče da je rad obići Skradin, krčki slap, dio Bukovice, i manastir sv. Arhanđela na Krci, i pozva me da putujemo zajedno. Pošto sam imao još njekoliko dana slobode, to rado pristadoh. Od tada počinje naše poznanstvo koje, kao što će se poslije vidjeti, imalo je odlučnog uticaja na moju

budućnost. Obiđosmo pomenute krajeve, te on otide u postojbinu, u Boku, a ja u Polu, na vojno vježbanje. U Poli ostadoh osam nedjelja i za kratko vrijeme namučih se i nauživah se kao nikada do tada, doćoh do uniženja, do pogibije i najzad do jednog fantastičnog namišljaja, koji spriječi puki slučaj. Bio sam spraćen sa onogodišnjim regrutima u barake, gdje smo bili naslagani kao sardine, a odakle smo zorom izlazili, da se po cijeli dan vježbamo u kretanjima, u rukovanju oružjem i veslima, u pentranju po užetima od kataraka. Kad toga nije bilo, onda smo slušali tumačenje reglamana i učili nazive milionima njekakvijeh brodskih dijelova i stvari. Svakog dana po sto puta jedno te jedno to je, može biti, potrebno bilo gornjačkoj mladeži, koja nikad mora ni broda vidjela nije, ali nekadašnjem šibeničkom galijotiću, koji je već kao takav znao egzercir, to je bilo preko svake mjere dosadno. Umal nijesam svisnuo. Kad bi se pak vratili na jelo i na spavanje, tada je tek bio pakao, jer onaka smjesa, onaki Vavilon čovjeku se ni u groznici ne predviđa. To su štokavci i čakavci iz cijele Dalmacije, pa Istrijanci, kojima se ne zna šta su, pa mladići iz južnog Tirola, Trsta, Gorice dobrovoljci Nijemci, Česi, Poljaci, čak i Mađari. Sukobi zbog razlike narodnosti, zbog raznijeh pretenzija, najviše zbog naduvenosti švapske, bjehu na dnevnom redu. jednoj takoj kavzi, umal me njeki Tirolac ne proburazi bajonetom to bi bilo da ga jedan Dalmatinac na vrijeme ne zgrabi za mišicu. Drugi put, zbog toga što sam se sporječkao sa njekim starješinom, odležao sam dan i noć u šljepiću. Kontesa mi bješe dala preporučeno pismo na njeku njenu poznanicu, te mi ova pošljednjih dana izrađivaše česta odsustva. Mene pak bješe spopala prava pomama za bančenjem sa mornarima, te za njekoliko dana potrošim svu uštedu islamsku. Najposlije, kad se primače kraj propisanom roku, javim se kao dobrovoljac, tražeći angažman na kakvoj ratnoj lađi koja će daleko otputovati, ali, prije nego dobih odgovor, stiže mi od Tomanovića pismo, da mi je izradiSJMjestv? učitelja talijanskoga jezika u pomorskoj novskoj lata će mi biti gotovo dvostruko veća nego dotle, imaću besplatan stan, posla napola manje itd. U tome itd. bjehu pretežniji razlozi, koji me otrgoše od nagle i fantastične, ali mojoj skitačkoj ćudi pogodne namjere. I ko zna, iajposlije, da za mene ne bi bilo bolje da sam otplovio, pa se iskrcao negdje u dalekom svijetu, jer da bih šmignuo s ratne lađe, o tome ne sumnjam pa ma i ne postao srpski kantastorie! Sutradan otplovih u Boku. II V ono vrijeme 1874 nije bilo velike brodarske utakmice duž našeg primorja, kao što je danas ima, nego je poštanski parni brod milio, svraćao i u manja pristaništa, u većima se dugo zadržavao. Od Pole do Kotora plovilo se pet dana. Znao sam naprijed šta će reći moja mati, kada dozna kud idem! Kad svratih u Šibenik i kazah joj, ona se trže i uzviknu Bog s tobom, jadno dite! Zar čak u Boku!? Sjetni njen pogled, kao da proziraše kroz neizmjernu daljinu šta biva s njenijem ditetom, među nevirnim Bokezima, jer, treba da znate Bokezi su nevirni ludi. Premda sam dolazio čak iz Pole i prilično oguglao bio i na daljinu i na ljudsku mješavinu, ipak, što sam dalje plovio k jugu, to su mi češće zujali u ušima materini uzvici svakoga časa činilo mi se da čujem pitanja srodnika i poznanika i njen tužni odgovor A, Simeuna, a di ti je sada onaj najstariji? A di je! A ne pitaj! Otiša je čak u Boku! Uh! žaloknja, čak u Boku! Uz veliku zbrku koja mi je bila u glavi, uz mrzovolju poslije bančenja u Poli, još mi se ražali, te sam morao izgledati saputnicima kao kakav očajnik. Po svoj prilici, na pitanje nekoga od njih, biću i ja s uzdahom odgovorio, da idem čak u Boku. Uostalom, evo i dan danji, u prvome dijelu ovijeh bilježaka, gdje pričam moja stranstvovanja po raznijem krajevima sjeverne Dalmacije, ja te krajeve prikazujem, kao da su to bog zna kako velike

tuđinske oblasti, bog zna koliko udaljene od moga zavičaja, a ovamo, cijela Dalmacija, prostorom i narodom, manja je od županije bačke! To isto naći ćete u svijem starijim piscima sa Adrije, sem Dubrovčana. Po svoj prilici pak, biće čitalaca koji su to isto zapazili, slušajući pričanja kakvog prostijeg primorca, recimo njekog Spljećanina, kome je Kotor u misli dalje od Mletaka biće takođe čitalaca koji su putovali onamo, te imali prilike da vide kako se moji zemljaci iz odaljih mjesta tuđe među sobom. Suprotnost se ističe tijem jače, što svak zna da nema ni najudaljenijega kraja svijeta bez Dalmatinaca, što je postala poslovica, kako se oni lijepo paze, kad su u. tuđini! Te pojave zacijelo draže radoznalost, a ja ću ih tijem radije sad odmah objasniti, što će, poslije toga, čitaocima biti razumljivije njeke stvari u mojim dalmatinskim pripovijestima. To mi je baš ovdje s ruke, kad polazim u daleki, nepoznati svijet, a sve je u vezi sa mojim potonjim radovima. Današnja Dalmacija, od Raba do Spiča, pravce naime, kuda je put brodovima, dugačka je preko 370 kilometara, ali njena krivudasta obala iznosi preko 550 km. Najšira je od planine Dinare do Zadra, a to je razmak od 60 km. najuža je kod Spiča, jedva dva km. Dodajte k tome, oko pedeset naseljenih ostrva i na stotine nerodnijeh, pustijeh otoka. Na toj površini od 13.000 četvrtastijeh kilometara, živi oko po miliona duša. U dalekoj starini, kad je Dalmacija bila rimska pa vizantiska, slabo joj se znaju sve međe. U bližoj starini, kad je dijelom bila i srpska, pa ugarska, pa mletačka, zna joj se bar dužina. Nakon turskog osvojenja Bosne i Hercegovine, često su potpadali i njeni dijelovi pod sultanovu vlast i od nje otpadali, ali do svršetka prošlog stoljeća, dužina prave Dalmacije bila je od Raba do dubrovačke države, koja je nju razdvajala od Albanije Mletačke od Boke Kotorske. Najposlije, kad Francuzi ukidoše republike, mletačku i dubrovačku, spojiše Boku, Dubrovačko i staru Dalmaciju u jednu pokrajinu, pod jednijem imenom. Tako je i danas, ali to nametnuto jedinstvo ne ide narodu u glavu, te ni Dubrovčani, ni Bokelji, neće da su Dalmatinci, kaogod što ovi i dandanji zovu Ličane ćesarovcima. Kad Dubrovčanin malko napući usne i kaže Dalmatin, on je tijem označio čovjeka napolak varvara, gotovo tuđinca. Sjem toga, stara Dalmadija dijeli se na krajeve prirodno odvojene među sobom, kao što su ostrva, primorje, zagorje, visoke ravni i nizine. Svaki od tijeh krajeva ima zasebna predanja, običaje, nošnju, razlike u jeziku ponjegdje vrlo znatne, kao što su između štokavaca i čakavapa, razlike u vjeri, antipatije oblasne i zbog različna porijekla. Znam da takih podtela, manje više, ima svaka zemlja, ali škola i saobraćaj, malo po malo, ukidaju ih, iztednačuju narod ne, sumnjam da pod kapom nebeskom ima manje zemlje, a veće pocijepanosti i naroda uggornijega u svojim navikama, nego što su Dalmapija i Dalmatinci. Eto, na pr. Crnogorii, od vremena kneza Danila, dakle za ovijeh pošlednjih pedeset godina, gotovo sasvijem su izmjenili nošgmg to isto učitgaše hercegovački seljatda pošljednje vrijeme, naime, uzeše novu crnogor38 sku nošnju. Po Srbiji seljaci nose danas šešire, puštaju brade, ogrću se kaputima, itd. Nigdje u Dalmaciji dalje od mora, nema tijeh novotarija, nego su Morlaci i spoljno onaki, kakvi bjehu u vrijeme Jankovića Stojana, kao što se vidi po starinskim mletačkim slikama i u opisu popa Fortisa. Crkva, škola, sud i vojska, odavno vojuju protiv klasičnog zagorskog pletenog perčina, a on se jednako održava. Ja sam poznavao jednog seljaka iz Krupe, koji je bio u vojsci deset godina i postao podoficirom, pa, bivši ranjen na Kenigrecu, vrati se kući s nješto pensije. Poslije godinu dana, vidio sam toga podoficira u Zadru i nijesam ga mogao poznati, dokle mi se nije kazao. Imao je pleten perčin, rasječenu košulju, benevreke sa promajama, čak i tandrljike na drvenoj luli!

Kako se tvrdo drže starinske nošnje, tako i svega ostalog. Pomenuh antipatiju zbog razlike porijekla. Nijesam tijem pomišljao na Talijaie, kojih nema izvan gradova, nego na čakavce i štokavce. Ovi pošljednji ne žene se bodulicama ostrvljankama, nego se radije žene od omrznutijeh rkaća tj. grkaća, pravoslavnijeh i radije njima daju svoje udavače. To je glavni znak da štokavci smatraju Bodule kao nižu rasu, premda je ta niža rasa kulturnija od njih! Priče, poslovice, uzrečice štokavaca, koje se odnose na Bodule, same su poruge, u kojima se ističe smetenjaštvo i strašljivost. Ta neverovatna aristokratska togie ogleda se u pošljednoj babi štokavskoj! Pomenuh i oblasne antipatije. To je, na prvi mah, još zagonetnije, a to su tragovi srednjevekovnog municipalnog antagonizma između raznijeh primorskih gradova, koji je činio da se dosta krvi prolilo! Između Skradina i Šibenika, Šibenika i Trogira, ovoga i Spljeta, itd bilo je dosta ratova i saveza, kaogod među državama. Uzrok se zaboravio, a pošljedice su osta39 le, te se, na pr i danas Trogirani i Spljećani gledaju kao psi i mačke. Znam jedan karakterističan primjer. Prije trideset i više godina umro je neki stari spljetski vlastelin, zakleti neprijatelj Trogirana, koji je svake godine jedan put na Ivanjdan, išao u Trogir, gdje bi se malo zadržao. Pošto je sveti Ivan zaštitnik trogirski, pošto se na njegov dan iz drugih krajeva stječe narod u njegov grad, to se niko nije čudio što se i stari vlastelin iakanjivao. Ali najposlije doznade se tajna. Stari manijak odlazio je u Trogir jedino zato da pljune ia općinski grb, što je, naravno, radio krišom, a što mu je lako bilo učiniti u onolikoj tišmi! U mome djetinjstvu malo je bilo općenja izmeJ5u njekih krajeva, na pr. izmeću ostrva i kninske i vrličke krajine, a i sad, pored žive brodarske utakmice i jevtinijeg podvoza, dalji primorci ipak nijesu u čestom dodiru, jer nemaju znatnije trgovinske izmjene, nego svaki kraj svoje proizvode izvozi na Rijeku, u Trst i preko Velebita. Trstu se uvijek nalazi dosta sjevernijeh Dalmatinaca, a malo ih je koji poznaju Dubrovnik i Boku Od Spljeta naniže bjehu mi nepoznati krajevi. Čim bih zamotrio njeko mjesto i čuo mu ime, najprije se buđahu u glavi priče i šale o njemu, koje sam slušao u djetinjstvu, pa onda uspomene iz knjiga. Eno prostranog i brdovitog ostrva Brača, čiji sinovi i sami kažu, da nijesu ljudi! Kad štokavac naiđe na njihov skup i po običaju nazove im Valjen Isus, ljudi, uvijek će se, veli, naći njeki od njih, koji će odgovoriti Vazdan bija fajen Isus, ali mi nismo judi, nego smo Bracani Priča se da je carica Jelena, mati Konstatina Velikoga, bila Bračanka. Kad Sloveni naseliše Brač i potiskoše Grke, prvi im je posao bio da zavrgnu krajinu sa Omišanima. Spljećani su branili Bračane od nasilja Omišana, zato su im oni i danas harni Do Brača je ostrvo Sulet Solta, sa sedam sela, gdje je velika mješavina soja, jer tu, do najezde slovenske, življahu Grci, a kad Sloveni razoriše Solin, onda se mnoge latinske porodice useliše među njih Na redu je Makarska, sa vrlo pitomom okolinom i sa selima koja nose zvučna imena Igrane, Živogošće, Zaostrog, Lapčanj, itd. Čudne suprotnosti ističu se pred očima i u mislima, posmatrajući Makarsku! Ona je dio drevne župe neretljaiske, koja je ostavila silnoga traga u našoj istoriji, a sama varoš niti je opasana bedemima, niti u njoj ima starinskih zgrada, ni razvalina! Gotovo ona je jedina na primorju, tako raspasa i nova! Okolina joj je lijepa i rodna bezmalo, cijela Dalmacija zavidi joj obilje živijeh voda, a s druge strane, tu i u kotaru Imotskom najveće je leglo prosjaka, koji se potucaju duž primorJa i po gornjim krajinama. Priča se kako je njeki od tijeh tucaka prosio djevojku njegdje u Sinjskom Polju, pa mu je ne htjedoše dati. Kada to čuše prosiočevi rođaci, rekoše Ala su ludi ti Sinjani što ne dadoše djevojku onakom čovjeku, a ne znaju, bog ih ubio, da svake godine, iz našega plemena najmanje sedamdeset štapa odlazi u svijet! Eno bezvodnog Hvara, najdužeg ostrva na Jadranskom moru, rodnog vinom, kraljičinom vodom i uljem, koje se cijedi iz ruzmarina. Tu ima bilja kojemu mi, sjeverni Dalmatinci, ne znamo ni imena tu tek počinje pravi jug... Dolazi za njim Vis,

najnaseljenije naše ostrvo, mrgin između nas i Italije, do koje nema više od petnaest milja. Tu se 1866. slomi talijanska mlada, spremna, mnogobrojna mornarica o golo dalmatiisko junaštvo, i to se čudo razglasi po cijelom svijetu, i ostaće kao čudo u istoriji! Iste godine kad je bila pomorska bitka nod Visom, ja sam pod Velebitom, u Krupi, slušao gu41 slara kako je opijeva! Poslije sam slušao njeko liko varijanata, uvijek uz gusle, baš kao o Ko sovu! Nama uvijek staje prazna slava, a drugima I SraMOTa DONOSI KOrISTI. R.tp tzjaigttunr di. J2omantične1fčule,na istočnoj strani ostrva, ka obrošsubrijega, opasane bedemima i kulama, sa stonom crkvom i zvonikom u gotskom slogu, sa lužom i vladičanskim dvorom, koji kanda će se skoro sami srušiti. Tajanstvena je zbog postanja k zbog narodnijeh predanja. Već u vrijeme Hristova rođenja Korčula je bila drevna. Stari pisci krste je svakojako. Sogsiga Me1apsa. Sogsiga ga zato, vele, što je ostrvo bilo šumovito, Sogsoga u srednjem vijeku je i Sogsega i Sigsiga. Grcima je Korkora, Korkoira. Drži se da je Korčulu sagradio Antenor, kad je, poslije razorenja Troje, dospio na obalu Adrije. Ako nije on, a ono je Eneja, kako tvrde drugi stari pisci. Od sviju poštovanijeh starinskih štatuta dalmatinskih, korčulanski je najstariji, a kanda je on i najviše tuđinskih gospodara preživjeo. Stari grad najviše se ponosi uspomenom što su ga kćeri njegove, Korčulanke, spasle od Turaka god. 1571. Tu slavu ostali Dalmatinci izvrnuše u sprdnju, jer, tobože, ženske glave bjehu junačnije od ljudi! P2naradnamJJ5rovanugntau4eJ1a koliko na oetrau. Korcgdi, ali iikakve vajde od toga nema Korčulanima, nego ga Grci, malo po malo, krišom odnose. Svakoga časa to biva! Doće grčki brod pod Korčulu, da tobože trguje žitolt, vinom, llem, a, u istini, da pronađe novo skrovište, po putstvu starinskih listina. Korčulani vrebatu kradljivce, ali su Levantini lukaviji i od samoga đavola ne dadu se ukebati. Brod omrkne, a ne osvane, ostavivši rovine, razbijene temelje od ruševina, otvorene grobove, itd Najposlije, dolazi Pelješac, dugačko poluostrvo, početak dubrovačkog zemljitta, gdje je takođe uspomena stare srpske države. Sjećam se dobro kad sam prvi put čuo za Dubrovnik. Moglo mi biti sedam, osam godina, a bješe uskršnji post. Za vrijeme toga posta, katoličke duhovne vlasti postavljaju naročite propovjednike po stonijem crkvama, a obično ih biraju iz drugih jeparhija. Propovijedi su bivale pred veče, jednoga dana talijanski, drugoga srpski. Ele, pomenute godine, dođe u Šibenik mlad, ličan bijeli fratar Dominikanac, koji u prvoj pojavi zanese ženski svijet. Ali, drugoga večera, kad poče predikati naški, umal se ne diže buna u crkvi. Ta kako i neće! Nije govorio po našku, nego pravo pravcato po rišćansku djeva, dijete, lijepo, itd! Puk diže graju Kakav nam je to fratar, koji govori sasvijem kao kakav bradati rkaćki pop! Kakvo je to čudo! Pravoslavni navrvješe u stonu crkvu moji povedoše i mene, te se uvjerih da lijepi fratar govori baš onako, kako se čita u bukvaru i čitanci srpskoj! Čuđenju i uživanju naših, a ljutnji njihovijeh, ne beše kraja. Uzalud su popovi utišavali puk i objašnjavali da je propovjednik iz Dubrovnika, gdje svak govori kao i on, da taj govor nije odlika samo pravoslavnijeh uzalud su popovi svjetovali Dominakanca da izmijeni govor, on je pokušavao, ali nije mogao, te, našoslije, morade ga biskup ukloniti prije polovine posta! Eto kad sam prvi put čuo za Dubrovtšk, u kome čak i fratri govore rišćanski! I to 1e mojoj okolini bila sva odlika slavnoga grada! Toga sam se najprije sjećao, posltatra1ućč brdoviti Pelješac, koji se u starini zvao Stonski Rt Ripega 81a,2š i pripadao Humu, dokle ga 1333 Stefan Dečanski ne prodade Dubrovčanima, koji pokušaše da mu raskopap ppevlak, te da načine ostrvo! Istina, ne usšepte, ali sam pokuša ne svjedoči li Gi kad ne bi bilo drugih dokaza! koliko oni bjehu odmakli k7lturno. Brod me unese na prenoćište u Gruž. Bilo je već kasno, ali bješe divna i vidna jesenja noć, te ne mogoh srcu odoljeti, nego se odvezoh na kolima u grad. Put od pitomoga Gruža do

Dubrovnika prijeđe se na kolima za četvrt časa, a meni se činilo da traje vječnost! Kad iskočih iz kola pred gradskim vratima na Pilama, kad ugledah visoka gradska platna, golemu kulu Menčetićevu, gospodske zgrade i vrtove u predgraou, onda zbilja osjetih da sam daleko od prave Dalmacije! Dalmatinski gradovi liče i po obličju kao braća, a da je Dubrovnik od druge loze, vidi se na prvi pogled. Kad minuh šanac i druga vrata, te kročih na široku Placu, među dva dugačka reda jednolikih, mrkih dvorova, učini mi se da sam ugaao u kakvu fantastičnu mramornu dvornicu! Koraci mi odjekivahu po pustoj kaldrmi, kao da sam zaišao noću u praznu veliku crkvu. Činilo mi se, da čujem, kako šušte vlasteoski plaštovi po pločaniku, jer tome okviru ne dolikuju savremeni ljudi, zgodno opaža njeki pisac. Ja sam lutao zaustavljajući se pred znatnijim zgradama, domišljajući se koja je Dvor kneževa palata, koje li Divona carinarnica, a tako i pred crkvama i ostalijem građevinama, za koje sam ziao po opisima. Najposlije, sustao, vratih se na brod sa osnaženim osjećanjem da sam daleko od zavičaja. III Sjutradan pred podne uđosmo u bokeljsko ušće. Eto me, dakle, čak u Boci! Hajde da i o tome kraju napomenem štošta iz ranijih uspomeka! Bokelje sam češće viđao u djetinjstvu. Ako u šibeničkoj crkvi svečanikom bješe izvanjaca, koji se obličjem razlikovahu od Dalmatinaca, to bjehu grčki ili bokeljski pomorci. Već onda umio sam ih pomalo raspoznavati. Ako su maloga rasta, mnogo rutavi, često krivijeh nogu ako se još preko mjere krste i klanjaju, onda su, bez sumnje, grčki ostrvljani. Bokelji su stasitiji, pitoma izraza, čistunci osobiti. Poslije službe, mi, djeca, iđasmo za njima do obale slušajući njihove razgovore, zadržaše mi se u pameti češće riječi bokeljske šćaše, de longo, šćaše poć de longo! Još onda stvori mi se mišljenje da su kičeljivi, da Dalmatince gledaju s visine, a od starijih slušah da su nevirni i lukavi Ali gdje je ta Boka!? Doista tamo negdje, gdje i Arbanija na istoku, jer prostom Dalmatincu svi veliki gradovi i nepoznati narodi, sve je to gore, na istoku! Docnije, u maiastiru, doznadoh da je Boka kaluđerska Sibirija. Taj zemaljski raj dobi to ims među manastirima zato, što su rđavi jeromonasi slati biti u neki od desetak bokeljskih manastira, koji su mahom siromašniji od dalmašnskih. Poznavao sam jednoga od tijeh prognanika, koji se vratio nakon deset godina govorio je sasvim bokeljskim akcentom, a neprestance je pričao o svom stradaniju, koje je poglavito bilo u tome što se morao lišavati zemnih blaga, što je morao savlađivati sladostrastija, jer je, veli, narod blagočestiv i tvrdica, a suviše oštro pazi na kaluđere. U isto vrijeme čitao sam i Zelićevo Žitije, u kome se bokeljski brđani i njihovi svećenici prikazuju kao pravi divljaci. Poslije, imao sam prilike družiti se sa bokeljskim đacima u pravoslavnom seminaru zadarskom. Bjehu to žustri, pitomi, elegantni mladići, sa dobrim higijenskim navikama, što je sve pokazivalo uticaj starije kulture. Tijem osobinama odlikovahu se od naših đaka, većinom truntaša, slamonja i mudraca, ali ovi bjehu iskreniji, bliži prirodi. U to doba bješe na vršku iskonska parba zbog odvajanja eparhije bo45 keljske od dalmatinske bokeljski svećenički pripravnici osjećali su poniženje što se moraju školovati u Dalmaciji. Najposlije, bokeljska buna 1869 uzruja cijelo Slovenstvo i privuče pažnju svega obrazovanog svijeta na šaku junačkih gorštaka, koji, braneći svoja vjekovna prava, uhvatiše se u koštac sa silnom carevinom! Članci, rasprave, pjesme, slike, raspališe i hladnije mašte od moje ja sam bio u pravom zanosu svaki Bokelj bio mi je div i bliži srcu od ma koga. A pošto ustanak utoli pod pečatom slavnog Knezlačkog mira, po što ćesar potvrdi stare bokeljske povlastice i još im dade posebno vladičanstvo, pošto Šćepan

Mitrov Ljubišasvajim političkim govorima i pršošŠshvmau odjednom izide na veliki ži tek bješe jedina želja živjeti u ideaAnej zemlj. Premda od onda bjehu protekle četiri godine, te se jadnoj Boci postupno oduzimale povlastice, a mene, vrijeme i iskustvo prilično ohladilo, ipak sam bio veoma uzbuđen kročivši na bokeljsko zemljište, u novu postojbinu. Ni jedan srpski kraj nije bio toliko opisivan i opijevan kao Boka, a kalendari naši, kojih nije malo, neprestano donose slike iz nje. Osobito Novi je nadahnjivao pjesnike, Njegogau je on starac koji broji vale niz pučinu, kao što bm nabrajao brojanice! Lubiši je on ranjenik, kome je bršljan pokrio ispukle zidine, da mu skrije plave od olova modrice. Dru Milanu Jovanoviću Novi je mala Firenca. Drugi su našli da mu bolje dolikuje ime srpske Nice itd ali sve ih je nadmašio dobri čikaLjuba, kome je Novi savršenstvo lepote, nješto poput Višnjega Jerusalima u emfazi crkvenijeh pjesnika! Evo kako ga Nenadović opijeva Novi, čudno mesto, puno svakog čara, Novi, u svom svetu nema ravna para! Kud god oko baciš, na levo, na desno, Sve je namešteno divno i čudesno, I čudiš se suncu, kako može zaći, Kad lepote ove neće nigde naći.. Od svega toga, na prvi mah, ja sam spazio gdjekoji živi čar, poneku Novkinju đevojku, koje i narodie pjesme veličaju. Ali u onolikoj brizi, nije mi ni do toga bilo. Tomanović ne bješe u mjestu, te otidoh pravo u Srbinu. Tako se zove gornji dio zagrađa, u kom se nalazi škola gdje bijah postavljen, a ni škola se nikako drukčije nije zvala do Srbina. Tu me dočeka moj zemljak Stevo Mrđen, onda svršeni bogoslov i učitelj i skorašnji mladoženja, danas gimnazijski katiheta u Kotoru. On mi pokaza moj stan, obavijesti me o svemu što mi je na prvi mah trebalo znati i pođe sa mnom, da me prikaže školskim starješinama, kojih bješe čini mi se, četir ili pet. Najprije otidosmo ka glavnom starješini kontu Buru Vojnoviću, zatijem ka ostalijem, starim kapetanima pomorskim. Po dočeku, sudio sam da me je Tomanović suviše laskavo opisao kanda me je najviše preporučilo što sam znao francuski svaki me je pitao bih li ja mogao predavati taj jezik, a ja sam bio u velikoj prpi, što su oii pripisivali mojoj skromnosti Poznadoh se odmah i sa znatnijom omladinom, te, lake duše, otidoh sa zemljakom i drugom na večeru i prenoćište. Škola je starinska, stamena i prostrana dvobojnica, sa ograđenijem dvorištem sprijeda i velikom gradinom u pozadini. Na donjem su boju učionice, mađupnica, kujna, a na gornjem šest soba i dvornica. Sa južnijeh prozora vidik je na more, na cijelu Boku, na crnogorske i hercegovačke planine. Moja je soba bila s te strane, te se i danas počesto sa uživanjem sjećam veličanstvenijeh, gotovo nevjerovatnijeh priro.dniteh slika, osobito pri mijenama vremena. Zgra47 da je bila vlastele Laketića, pa je nju pošljednja ženska od te loze, baba Laketića, kako je i danas zovu Novljani, ostavila za školu. Uz to se gtoidadoše ostavštine kapetana Burovića i Laketića, te općina skupi sve to u jednu maticu i naumi da otvori pomorsku nautičku školu u Srbini. Vlada se dugo protivila želji Novljana, pa najposlije, čini mi se oko 1862 god najviše po nastojanju Stjepana Ljubiše, učini im po VOLUI. Prvi upravnik nove, jedine srpske srednje škole na primorju bio je Mato Mrša, dotle profesor nautike u Zadru. Ja sam imao sreću da zateknem toga čuvenog starca u životu, zdrava i neobnčno krjepka u osamdesetoj godini! Krstiše je svečano i izradiše da joj i vlada prizna sva krštena imena Zavod Srbina, pomorska šhola, zadužbina BoškovićaBurovićaLaketića. Čestiti stari naši, kako su se dovijali, da ma kako ugurnu srpsko ime, da u samom nazivu istaknu i dobrotvore i avtonomiju škole! Za desetak godina Srbina je spremila znatan broj mladijeh pomorskih kapetana, zapojenih srpskkm duhom, pa izide zakon da se u nautiku mogu primati samo đaci koji redovno svrše nižu gimnaziju. Nije bilo sredstava da se osnuje i gimnazija, a uz to nastade i buna, te se škola zatvori. Da se buna drukčije svršila, doista se

škola ne bi više ni otvorila, ali poslije Knezlačkog mira, općina izradi da se Srbina pretvori u pripravnu školu za nautiku, zadržavši pređašnje ime i karakter srednje škole, ostajući, kao i pređe, pod glavnijem nadzorništvom pomorske škole u Trstu, a pod neposrednijem nadzorom naročitog odbora, kome je, kao što rekoh, u vrijeme moga dolaska, bio predsjednikom konte Buro Vojnović. U isto vrijeme kad i ja, bješe postavljen za upravnika zavoda njeki Belušić iz Istrije, koji se očekivao. Sa katihetama pravoslavnijem i katoličkim, bilo nas je, dakle, pet nastavnika. Upotrijebih slobodno vrijeme da obiđem bliža gornja i pomorska sela, Sutorinu i manastir Savinu. Do Sutorine je pola časa hoda, a u ono vrijeme bješe u tvrđavi turska posada, sve sami Anadolci, mahom postariji ljudi i adrapovci. Sutorina je jezik hercegovačke zemlje, koji je u staro vrijeme razdvajao Boku od dubrovačke države, a ta se anomalija zadrža i poslije austriskog dolaska. Čuveni manastir Savina nalazi se na protivnoj strani od Sutorine. Koliko su u toj okolini žive uspomene iz vremena stare srp. ske države, vidi se i po tome što narod priča da se Savina prozvala po svetom Savi, koji je tu dolazio. Iznad manastira ima stara crkvica, 1 ljemu posvećena ispod manastira, nalazi se iz vor, koji je, kažu, protekao kad je svetac štapomh udario. Na manjem zemljištu većih suprotnosti i sukoba ne bješe moguće ni zamisliti! Tu su Besarovci, Turci, oružani Bokelji, na domaku Crna Gora, svježi tragovi ustanka. Subotom, kad je pazarni dan u Novom, imao sam prilike posmatrati na trgu Crnogorce i Hercegovce ponjekad bivalo je više naroda iz tijeh krajeva, nelo li samijeh Bokelja! Od ovijeh, pak, ima ih koje ni po nošnji, ni po govoru, ne možeš razlikovati od Hercegovaca, a ima ih koji po odijelu napominju staru špansku nošnju, a po govoru se primiču Crnogorcima! U gradiću, uspavanu među starinskim bedemima koji se ruše kao drvena crvotočina, gdje sve miriše na starudije, gdje su u životu starinske misli i navike, bješe i suvremenog duha i pokreta! Po tvrdinjama oko Novoga bješe više vojske nego što je danas ima u Zadru! Pod gradom stajaše usidren ratni brod. Oficiri su razganjali čamu po kafanama, uz svirku njihove muzike, u zabavama svake ruke, koje su priređivali. Suprotnosti koje su mi se jednako ređale pred očima, bile su tako neočekivane i jake, da su 4 Bnlške jednog pi mi i danas živo u pameti, življe nego prvi utisci pod Velebitom, kad još bijah dijete! Daleko od Boke, poslije dvadeset godina, pošto izmijenih još dvije postojbine, pošto preturih preko glave mnogo štošta, ja sam te prve utiske iz Boke iznio u priči Buro Kokot i u spisu Bogsa i Bokelji. Ko je pročitao Kokota, u zbirci Sa Jadrana, taj će se sjetiti da to pripovijeda neki sjeverni Dalmatinac, tobože bogat bolesnik, koji je došao u Novi da zimuje. Pričajući svoje prve utiske, tobožnji bolesnik upliće i komični događaj sa Burom Kokotom, koji se događaj doista i desio, samo dvije godine docnije Doduše, mnogo je mojih priča koje su ležale u glavi po dvadeset i više godina, ali ieće biti ni jedne od njih koja bi, kao Kokot, čitaocu činila utisak da je postala odmah, neposredno sa živijeh ugleda bar tako ja mislim. Bijah se već odomaćio u Novom, kad, poslije petnaest, dvadeset li dana, stiže Tomanović. On dođe iz svoga zavičaja, Lepetana, ubavog primorskog seoca u sredini Boke. Ispričao sam u prvom dijelu ovijeh Bilježaka, kako je taj mladi, onda skorašnji doktor prava, bio oglašen u našim krajevima, kakve su nade na njega polagali osobito Bokelji. On je sa svakim bio sušta ljubaznost, propovjednik srpskih omladinskih ndeala, primjer hrabrosti prema činovništvu i špijonima, u zemlji gdje je do skora dželat imao dosta posla! Omladina ga je obožavala, ali sva skupa nije više nego ja. Uz to, on je onda bio vteren, zaljubljen i ljubljen, kako rijetko biva, te se blaženstvo njegove duše ogledalo na njegovu licu, u svakoj riječi i pokretu. Vjerenica mu, Petroslava Radulovićeva, od dobre kuće, jedinica u matere, imućne udovice, ljepotom tijela i duše, obrazovanošću i umom, zaista bješe odvotila od ostalijeh djevojaka i na dalje od Novoga. Tad sam prvi put došao u dodir sa mla50

dim u najooljem značenju riječi gospodskim ženskinjem, i kako je blago to uticalo na mene divljaka, navikla na odnose gotovo sa samim seljankama! Od srećnijeh vjerenika zario je čar topline i svjetlosti, poezija mladosti, te sam i ja kroz njihovu atmosferu sanjalački gledao na javu i na budućnost! Kakve li se nasnove nijesu začinjale u našim sastancima, kakve li se nade nijesu javljale! Petroslava je bila veoma muzikalna, a i pisala je i prevodila je nješto za novosadski Javor. Najposlije dođe i novi upravnik zavoda, Belušić, koji bješe tek svršio filozofski fakultet u Beču. On se već na prvi mah svidje svakome, a kao katolik, latinima osobito. Podijelismo predmete. On će predavati matematiku i jestastvenicu, Mrđen srpski jezik, istoriju i geografiju, ja talijanski i računstvo u prvoj godini. Škola započe i uputi se dobrijem redom, a bez velika truda. Nas dvojica neženjenijeh hranjasmo se u kući, kod mladoženje, a inače jedva odoljevasmo po zabavama. I Belušić bješe opčaran o novom životu. Pozna jesen bješe divna, kao gdje drugo najljepše proljeće! Tijeh dana iznenadi nas vijest da se javio na upražnjeno mjesto općinskog ljekara novskog dr. Milan Jovanović, pisac Kraljeve seje, Sna i jave, Demona i mnogih naučnijeh djela, upravitelj varoške realke u Novom Sadu. Svakoga je to iznenadilo i obradovalo. Novljani su se ponosili što će dobiti tako čuvena književnika, što će se njihov grad moći podičiti zborom ljudi, kakva jedva ako imaćaše Kotor, jer, sjem Mrše, Vojnovića, Tomanovića, Belušića, tu bjehu dr Radoničić, katolički paroh i katiheta našeg zavoda, a docnije biskup kotorski proto Lombardić, dobar besjednik i jedan od najličnijih ljudi u Boci braća Gojkovići, mnogi pomorski kapetani, a i naša malenkost. Odmah se poče govoriti, kako bi dobro bilo, kad bi se Jovanović, pored svoje prave dužnosti, primio i predavanja njekog predmeta u Srbini. Ja sam to od srca želio, jedno, radi ugleda i koristi škole, a drugo, što mi je laskalo da se mogu nazvati drugom takoga čovjeka i što ću se lično moći koristiti njegovim znanjem. Nastadoše uskoro politički izbori i Tomanović bi izabran za poslanika na saboru dalmatinskom. Malo nakon toga, on se vjenča i otide sa nevjestom u Lepetane ja im otidoh u goste, te u njihovu društvu prvi put vidjeh Boku i poznadoh intimni, pravi život bokeljski, jer se Novi može većma pribrojiti u Hercegovinu. Tada sam prvi put bio u Kotoru i po ostalijem varošicama. Proteče još njekoliko dana, pa se desi zaista veliki događaj u malom mjestu, dođe dr Milan sa gospođom. Bješe stigao pred veče, a ja to doznadoh sjutradan ranije, te pohitam u dućan J. gdje zatekoh protu J. Sundečića, koji hodaše gore dolje, veoma ljutit. Ništa mi od toga ne bijaše neobično Sundečić je još onda, kao i danas, stalno nastavao u Kotoru, često dolazio u Novi, a već poznato mi je bilo kako ga i najmanja sitnica može razdražiti. Kad ja uđoh, njih dvojica prekidoše razgovor, i ja htjedoh da se uklonim, ali mi J. namignu, pa načini lice kao da je bog zna kako iznenađen, te nastavi prekinuti razgovor, od prilike, ovako E, gle, što mi kažete! A ja sam, boga mi, mislio, da je on jedan od najboljih naših pjesnika, a već znam da je priznat kao naučnik Kakav pjesnik! prekide ga proto ljutito. Šta vi znate što je pjesnik! Vi mislite da je dosta sklepati koju stotinu stihova, i da to čini pjesnikom! I što vi znate, koliko je on priznat i nepriznat kao čovjek od nauke! To ja bolje znam! Ja sam vam kazao da sam živio u Biogradu kad i on, i znam šta o njemu misle ljudi kompetentni! Nije on ni na tome polju kakav velikan, kao što biste vi htjeli da ga skujete! Oprostite, veli J. ponizno. Ja samo govorim ono, što sam od drugih čuo, a nije mi ni nakraj pameti, da se s vama barabarim i prepirem! Ali.. pravo vam kažem! za čudo mi je da vi o njemu tako govorite! Zašto vam je za čudo! viknu proto i namjesti se prema njemu, kao da će ga rastrgnuti. Šta hoćete da kažete tijem, a!? J. obori glavu i češkajući se odgovori Eto šta on drukčije govori o vama, on kaže da ste vi najbolji naš

pjesnik. Osobito, veli, niko ne vlada srpskim jezikom i stihom, kao vi! Proto ostade kao skamenjen, malko poblijedi i jedva promuca Dakle on je govorio o meni? Pa jest! Sinoć u gostionici dugo je o vama govorio. I sve tako. Pa vidite, žao mi je, ovaj, da se naša dva najbolja književnika, ovaj tako uzajamno ne poštuju Onda proto opet uze hodati, premišljajući, pa se ustavi Vidite, ja sam nervozan, pa i nehotice kadgod pretjeram! Nije baš ni on tako rđav pjesnik ne velim da nema i loših stihova, ali njeke su mu stvari dobre, pa baš i vanredne. I tako, krešendo poče da hvali onoga, pa izide. Onaj, bješe dr Milan J. udari u smijeh. I ja sam se smijao, ali ne baš od srca tad sam prvi put vidio kakva može biti književnička surevnjivost i djetinjasta razmaženost. J. rod Vojnovićima, najugledniji trgovac novski i član vijeća općinskoga, bješe svršio trgovačku školu u Trstu i živio dugo vremena u Misiru. Bio je duhovit, a preživio je u mladosti pravi roman. On je, pod imenom Ješo, jedno od najglavnijih lica u pomenutoj priči Buro Kogsot. Poslije njekoliko minuta uđe u dućan čovjek osrednjega rasta, slabunjav, malko poguren, crne brade sa gdjekojom sijedom dlakom. Bijaše dr Milan. Ješo me prikaza i on se poče razgovarati sa mnom raspitivaše za školu i za druge stvari, pa se stade s Ješom dogovarati o staiu. Doktor mi učini čudan utisak što sam ga duže posmatrao, to mi je većma napominjao kakvoga glumca, koji uvijek gleda sebe, koji, svakom riječju, svakim pokretom, gađa na efekat. I doktor se držao, kretao, gledao, skroz afektirano, a kako se još naprezao da govori južnijem govorom, kome je nagađao akcenat, kako je suviše miješao talijanske riječi, gradeći od njih fantastične posrbljene oblike, tijem je još većma izgledao neprirodan. Za njekoliko minuta on iskaza podosta svojih primjedaba o mjestu, o prilikama, o narodu, a te primjedbe bjehu mahom paradoksi. Napr sjećam se dobro, on je opazio dosta bagavijeh ljudi, a to, veli, dolazi od suvišnog jela! Međutijem, nema na svijetu umjerenijeg čovjeka od Bokelja, ali gotovo svi su stariji mrnari pomalo bagavi, čemu je uzrok sasvijem drugi. Najposlije reći će Ješo A znate li, g. doktore, da je ovdje g. Sundečić i da je pitao za vas? E! reče on veoma začuđen. Pod maskom čuđenja, meni se vidje da je on znao za to, da ga je, po svoj prilici, iz daleka zamotrio. I baš slučaj htjede da u taj mah prođe pijacom proto, te ga ja zovnuh. Odmah s vrata proto raširi ruke, vičući A đe si mi, bratMilane! BratMilan tako isto srdačno zagrli popJova, vičući o diavolo, diavolo ke diavolo! krug novske inteldgencije, dobivši tolikutrmninu, JSegačeoilo žiŠTa, te osim druženja u kafani, večernjih sastanaka u čitaonici, nastadoše i sijela po odličnijim kućama. Doktor, enciklopedista, muzikalan i rođen kozer, bješe duša sijela. S njim se mogao takmičiti jedino konte Vojnović, elegantan, svjetskih manira i duhovit. Svi su pak uzimali udjela, i u toj za mene sasvijem novoj utakmici, ja sam se mnogo koristio, a u isto vrijeme, hvala mome neobičnom pamćenju, počeo se ponješto isticati, kad bi se vodio govor o književnosti, o istoriji, te kad bi se dala prilika da napomenem što bi se drugima izmaklo iz pameti. To najprije privuče pažnju na mene, pa, malo po malo, počeše me smatrati kao njekog priznatog edmemoar. Pošto se pobolje oslobodih, počeh zabavljati društvo i pričama iz narodnog života to se sviđalo kako kome, ali kad ne bješe ženskih, kada sam mogao davati maha svojoj pravoj vještini, kazivanju priča kakve u veče vole sredovječni i stari ljudi, onda sam tek pobirao lavorike, onda svi bjehu složni da sam u tome neiscrpan i pravi majstor. Od te vrste priča, njeke sam zapamtio u Bukovici i Kotarima, druge sam slušao od građana Talijana njeke sam preinačio, njeke pogotovu izmislio ni jednu od njih nemam u rukopisu, ali mnoge od njih dopriješe docnije u njekakav berlinski kriptološki list, koji je onamo na francuskom jeziku,

u ograničenom broju eksemplara i pod nadzorom policije, štampan. Većinom sam ih pozaboravljao, a njeke sam kazivao prijateljima i po ovijem istočnijem krajevima među njima je najduhovitija narodna dalmatinska Slavujeva pjesma, koja je zanijela čak i Lazu Kostića i pok. popIliju Okrugića Ali po novskim sijelima i zabavama najviše se govorilo o politici. Kazao sam u prvome dijelu da mi politika bješe omrzla u ranoj mladosti, da me, pored svega dokazivanja Bjelanovićeva i konta Jankovića, tištaše raskol u narodnoj stranci, da sam srbovanje najviše pripisivao vjerskom čuvstvu s tijem ubjeđenjima dođoh i u Boku, ali u samom početku morao sam biti oprezan, jer bi najmanje oprostio moj najbliži Tomanović, koji je opazio samo to, da sam dosta mlak u novom podvigu. Nego, u tijem razgovorima bješe novijeh elemenata, koji su me mogli čak i strasno zanimati. Tada su na dnevnom redu bili skorašnji skandali zbog Ljubišina glasanja za zakon o izborima za nevolju i bjesnilo sgrasti koje se u toj prilici rasplamtješe Ljubnšino otvoreno stupanje na poprište sa srpsku misao i velika slava koju on, gotovo kao preko noći, steče u književnosti i za koju se zgodno skloni od nepogoda tragovi bokeljske bune, koji počeše sve jače izlaziti na vidjelo, jer u narodu tinjaše koliko nepovjerenje prema vlastima, toliko i gotovost na novi, očajniji otpor a da su vlasti nešto snovale, o tome nije niko mogao sumnjati. Naši odnosi prema činovnicima i oficirima bjehu veoma zategnuti, te se u neizbježnom dodiru, s obje strane, moralo paziti na najmanje sitnice. U tijem, i s te strane, sasvijem drukčijim prilikama nego što bjehu u Dalmaciji, mene je najvećma opčaravala nazočnost Crne Gore. U gornjoj Dalmaciji bješe ona obožavana i u duši prizivana, ali uz osjećanje da je daleko i ona i ono što bi mogla uraditi ovdje pak u Boci, kao što mijene neba nad Lovćenom pravce utiču na vrijeme u njegovu primorju, kao što se dah njegov bez prekida diše, tako i duh s Cetinja zapajaše svaki zbor. Bokelji, većim mahom, bjehu samo po formi ćesarovci u ono vrijeme još su seljaci hodili na Cetinje da traže pravdu u svojim parbama, da se savjetuju za seoske poslove, da tuže ili pravdaju svoje glavare, da primaju savjete radi izbora, itd. Svaka znatnija kneževa riječ, odmah sjutradan, išla je od usta do usta. Konte, Ješo, Tomanović i drugi bjehu prisni na dvoru cetinjskom. Glas Crnogorca, uvijek pun dopisa iz Boke, držaše se oprezno u novoj razmirici srpskohrvatskoj, nadajući se još da bi mogla utoliti.. Sve to uticaše na mene postupno, te, većma po osjećanju nego po razmišljanju, primicah se novoj stranci Mi došljaci, Jovanović, gospođa mu, Belušić i ja, bijasmo veoma zadovoljni osim općih uzroka, naime, ljepote mjesta i blagosti klime, svaki je imao posebne uzroke da se osjeća srećan. Doktor kupi konja, te je svakoga dana jahao u gornja brdovita sela, da liječi narod, a najviše i najuspešnije sebe. Za dvije, tri nedjelje on se preobrazi, popuni se i dobi zdravu boju dabogme, s tijem je uporedo rasla i njegova duševna bujnost, pomalo i ačelje. I danas se nasmijem kad se sjetim istorije s njegovim konjem! Bješe bijelac, dugačka repa, prilična držanja, ali se najviše odlikovaše sporošću. Spor, bogme, zato što je po mišljenju znalaca imao najmanje dvadeset godina! Ta istina najviše je mogla uvrijediti doktora, koji je konju odbijao polovinu vijeka, i nalazio je da je oprezan u hodu zato što je navikao na brdske putove, po kojima se odvikao od kasanja! Taj neznatni nedostatak konjski naknađen je bio po riječima doktorovim mnogobrojnim vrlinama pamtio je dobro putove, dobro je vidio i u pomrčini, čekao je mirno pred kućama i neprivezan, itd. Nije to doktor tvrdio u šali, nego najozbiljnije, a može se misliti kako je to podbadalo na šalu Novljane, majstore u ismijavanju! Njegova gospođa, Njemica, bolešljiva žena, dobra duša, takođe se krijepila, a uživala je u neusiljenom domaćem ophođenju sa Novkinjama Novi upravnik Srbine plivao je u blaženstvu pričaše sam da ga je siromaštvo davilo od djetinjstva, da se nije nadao naći u Novom ni boljega društva, ni obilje lijepijeh djevojaka, koje se grabljahu oko njega, ne zato što je bio bog zna kako lijep, nego što je imao karijeru U meni se opet prenuše stare

navike da se zaljubljujem i da bekrijam, ali prionuh i uz knjigu. srbinskoj knjižnici, pored nautičkijeh djela, nađoh i golemu Hamerovu Istoriju Otomanskoga carstva i njekoliko francuskih knjiga. Usred upućenog reda, iznenadi nas drug bogoslov, davši ostavku. Otide u Kotor da se zapopi i da primi službu u Dubrovniku. Sve je to ura57 đeno na vrat na nos. Njega zamijeni najmlađi brat Ješov, pravnik, neobično ličan i dobar đetić. isto vrijeme školski odbor nam javi da se i dr Milan prima nastavničkog mjesta u Srbini, da će predavati francuski jezik i crtanje. To mi bješe dobro došlo, jer sam se nadao da ću, slušajući njega, moći. popraviti akcenat riječi i fraza, koji je u mene bio skroz talijanski. A poznata je stvar kako kako se teško mogu naviknuti samoglase koje oni nemaju i na nazale. Ješo i još njeki koji su živjeli poduže na istoku i s kojima sam se vježbao u parliranju, izgovarali su levantiski, biva drukčije nego ja, ali ne bolje. Doktora sam pak slušao kad u toku razgovora upliće francuske fraze on je vrlo često uplitao i engleske i njemačke, te mi se činilo, da on govori kako treba tako mi se činilo, ali nijesam imao pouzdana mjerila, pošto nikada dotle ne bjeh ni vidio, ni čuo, pravog Francuza! Stoga naumljah da u novom rasporedu udesim kako ću biti bez posla za vrijeme njegovijeh časova, ali on to sam učini, jer naredi da se sva tri razreda okupljaju u jednu dvoranu za učenje francuskog. Predavanja započeše. S početka, osjećala se samo tišma, a poslije nastade đavolska graja, jer nas, preko četrdeset, izgovarasmo jednogrlice, kao što kažu Bokelji, slogove i riječi za doktorom. Ta ritmična graja izazivala je susjede na prozore i zaustavljala prolaznike, dokle svijet ne ogugla. Govorilo se Ono dotur muštra ćecu! Zaista je doktor muštrao ne samo đecu, nego i nas učitelje! Uvijek je dolazio narogušen, uvijek je imao što da zamjeri sa higijenske strane. Poslije predavanja, potpuno iznuren, odahnuo bi u dvorištu ili u dvornici, pa bi se uhvatio u koštac, kako mu koji dođe na red, ili kako bi za koga spremio lekciju. Jer bez prepirke nikako nije mogao proći, a prepirao se s upravnikom o matematici, sa Radoničićem, doktorom katoličkog bogoslovlja, o bogoslovskim pitanjima, sa protom Lombardićem o općinskim poslovima, sa mladijem pravnikom o njegovoj struci. Često bi, zbog toga, đacima protekao čas bez predavanja, dokle se i to ne uredi ostajali bi s njim samo oni, koji su slobodni, a pop Radoiičić, gaman na učenu svađu, dolazio bi ranije. Ta živa enciklopedija i nevjerovatna erudicija imponovahu silno s početka, dokle se oponenti ne prisjetiše da i njega zbunjuju, isto onako taze naučnijem tiradama iz njegove struke, začinjujući razloge i paradokse ironijom i sarkazmom, kao i on. Prema meni, kao najskromnijem, doktor se ponašao blaže. Često, videći na mom licu tragove neuredna života, karao me i svjetovao. Najveću mu pak hvalu dugujem, što je mnogo uticao na moje obrazovanje, izborom i pozajmicom knjiga, upustvom na sistematsko čitanje, objašnjavanjem umjetničkih djela, jer, prije svega i nadasve, doktor je bio skroz i skroz umjetnička duša. Pošto bolje poznah ljude, otkrih nevirnost. Sloga je bila prividna. Stare domaće čegrsti, neizbježne malovaroške spletke, surevnjivost radi prevlasti u općini, vjerski antagonizam, sve je to u potaji tinjalo, a sve je spolja bilo zaglađeno. gornjoj Dalmaciji nesloga je uvijek bučna, uvijek se mnogo graje za svaku sitnicu ovdje su ljudi suviše oprezni, a da bi otvo reno ustajali na protivnika, dokle ne bi bili uvjereni da će ga nadvladati. Dalmatinci su nakraj srca, ali nijesu zlopamtila Bokeloi se umiju savlađivati, ali umiju za vijeka nositi čegrst. Konte Buro Vojnović, javni bilježnik notar, načelnik općinski i predsjednik srbštskog odbora, kao kućić, a i inače kao čovjek, bio je najugledniji građanin. On je bio neumoran radiša, ljubazan prema svakom, a, što je glavno, jedi59

ni od Novljana kod vlade malo bolje zabilježen. Već zbog toga, bez njega se nije moglo, ali se vrčalo na njega, kao na oportunistu, kome je samo pred očima lična korist. To je, valjada, najprije poteklo zbog čudnijeh domaćih prilika kontovijeh. Vojnovići su kao i Stratimirovići stara novska kuća. Otac Burov umrije mlad udovica mu se preuda za njekog sudiju katolika, koja uze muževljevu vjeru i oba sina od prvoga muža Kostu i Buru, prevede u nju. Kad braća svršiše nauke, Kosta se nastani u Spljetu kao advokat, gdje se odmah odlikova kao vrstan pravnik i revan katolik, docnije i kao Hrvat Buro se vrati na starinu i oženi katolkinjom, ali uopće za crkvu nije mario, a priznavao da je Srbin. Kao takav sjedio je i u saboru dalmatinskom, ali onda još ne buknu razmirica sa Hrvatima, te se srbovanje smatralo kao platonička stvar. U to je vrijeme Kosta bio profesor zagrebačkog univerziteta i čuven patriota hrvatski. Usred meteža koji nastade zbog Lubiše, u jeku svesrpske težnje, težak je bio položaj kontov u Novom umjerenost i obazrivost njegova bješe po volji katolicima i starijim pravoslavnijem, ali manjina, omladina, potkopavaše mu ugled. Uz to, bilo je i mjesnijeh zapleta, drukčije prirode. Pomenuću najznatniji. Stari profesor Mrša, prvi upravnik Srbine, bješe, protivno ugovoru i zaslugama njegovijem, otpušten bez penzije. To je starac pripisivao Vojnoviću i njegovijem pristalicama a kako je starac visoko bio cijenjen u cijeloj Boci, to su njegove optužbe imale znatnu težinu. Tomanović je bio uz Mršu. Nama došljacima nije bilo lako naći se u tolikijem zapletima, a kao što rekoh, poznadosmo ih podrobnije tek nakon dužeg vremena. Konte me uze za učitelja svojim dvjema već odraslim kćerima, koje bjehu svršile osnovnu školu. Ja sam nastojao da sa svakim budem u pršateljstvu, ali baš stoga zamjerih se mnogima, a najprije i najviše Tomanoviću. I onda nastade čudna pojava, prekidoh odnose sa njim, čovjekom, kome sam najiskrenije odan bio! To mi je bila prva, vrlo opora pouka života. Ipak mi zima prođe kao lijep san, a jošte izidoh iz nje sa osjećanjem kao da sam preživio više godina, a u prilikama, kakve su se samo smisliti mogle, da utiču na moj preobražaj! I zaista, zbog uživanja u veličanstvenoj prirodi, u odličnom društvu, u veselijem krugovima bogatijeh mladića, zbrdJšnekoristi koju sam imao družeći se sa dr Milanom7MrnJv?g TonganoviKeM Vojnovićem, Belušićem, RadoničićemJI ostatdajel! zbog osnažene narodnosne svijesti na domaku Hercegovine i Crne Gore, zbog žive vjere u lijepu budućnost narodnu i svoju zbog praktičnog poznavalja svijeta u dodiru sa ljudima koji su sva mora prokrstarili, zbog svega toga, ja sam bio sasvijem drukčiji mlad čovjek no onaj što je, prije njekoliko meseca, ležao u vojnom šljepiću u Poli, što je snijevao o bježanju u tuđ svijet! Zato sam podrobnije i opisao prve mjesece moga živovanja u Novom, iznoseći stvari koje će se čitaocima činiti sitne i bez veze sa mojom glavnom namjerom. Sad, većinom, nastupaju događaji, kojima neće trebati mnogo tumačenja i pogovora, koji će sami sobom objasniti koliko su uticali na mene, kao na potonjeg pisca priča iz narodnog života. Krajem zime razglasi se da će ćegar PPUOAITT Dalmacijuu kojoj nikad nije bio, jedinu pokrajinu njegove države, na koju nije nogom kročio! Taj glas uzbuni Slovene i Talijanaše, katolike i pravoslavne, te se svaka strana nadmetaše u domišljanju kako će se pokazati što lojalnija, kako će iz toga događaja iscrpsti što veću korist. Najviše se uzruja Boka, jučerašnja odmetnica, vJečito u strahu zbog svojih povlastica. Uzbuđenost je taka samo mogla biti početkom ovoga stoljeća, kad se predala ćesaru. Zaboraviše se manje i veće čegrsti i nesuglasice, raširi se vidik, te se glavari iz cijele Boke okupljahu kao jedno vijeće u najmanjem mjestu, te je sav svijet bio jedne duše, kao i jedne namjere, tijem većma što su Talijani javno odvraćali ćesara da ke svraća u Boku, jer da će zaglaviti U maju 1875 ćesar se iskrca pod

Novi, pregleda sve ustanove, pa i naš zavod, primaše svakoga, ma i najskromnijega. Iz Novoga otide u Risan, a odande, sa malom pratnjom, većinom pješke, na lomne Krivošije, gdje, prostotom i viteštvom u ponašanju starinskih vladara kakvi se u bajkama nahode, sasvijem zadobi one gvozdene brđane. Sa brda spusti se u Kotor, gdje siđe na poklon i knez crnogorski. Trebalo je vidjeti graju i metež u narodu, trebalo je razumjeti značenje prostijeh uzvika živio car, živio knjaz! Trebalo je brojati kojih je više, pa da se ne zaborave ti prizori i da se dobro shvati duh Bokelja! Kesar se nagledao svakojakih čuda, ali sumnjam da je kad vidio veće smjese, većih sukoba na manjem prostoru, ljepših stvari, nego što su crnogorska bokeljska brda osvijetljena noću, u proljeće! Bar, kažu da je sam to rekao. Glavno je to, da se svuda u Boci ču careva riječ Boci ostaju njene povlastice, među kojima najvažnija bješe, da kao siromašna mrnarska zemlja ne daje vojsku. Gabele razvi se ćesarska zastava, alise malo lepršala, fratri je savišs i skloniše. Po svijem mjestima, duž cijele Dalmacije, ustanoviše se odbori koji javno kupiše priloge za ustanike. Novom, pored odbora, dr Milan otvori bolnicu za ranjenike. Srbini se pohita sa ispitom, da škola načini mjesta skladištu praha i oružja. Gotovo svak napusti svoj posao, da Nesar se ne bješe još ni odmorio u Beču od svoga zamornoga putovanja, a ggldnu TTKRGT.PT.GKdlpdkdUgtaddk sg. rddtittipp Hercegovini.. Oko vodi brigu o velikim događajima. Ustanici, pa crnogorski i talijanski dobrovoljci, bijahu po gradu i zagrađu kao u svojoj kući. Najposlije, na Preobraženje, i mi građani pomogosmo im da zapale kasabu u Sutorini. Njekoliko dana poslije toga događaja dođoše dva đaka dobrovoljca, jedan iz Srijema, drugi iz Srbije, te ja u njihovu društvu otidoh u ustanak, u četu Mića Ljubibratića. Pođosmo preko Konavlja. Ljubibratić je bio u manastiru Dužima, te ćemo moći stići drugi dan na noćište. Sjećam se naših naivnih razgovora. Ti razgovori mladih, neiskusnih ljudi bjehu samo odjeci opšteg mišljenja. Zaista, nikada kao tada ne izide na vidik srpska naivnost! Austrija ne samo što davaše skloništa ranjenicima, ne samo što je dopuštala prijenos oružja i hrane, nego je čak i potpomagala ustanak. U početku, kad fratri istakoše ćesarsku zastavu u Gabeli, svaki je razumio zašto je to prijateljstvo, ali poslije, kad se ta zastava skloni, a držanje ćesarovaca ostade isto, onda se naš svijet uvjeri, da Austrija to radi iz straha od Rusije! Nadanje se utvrdi da će ustanak izazvati intervenciju srpskih kneževina i Rusije, da će Turska biti gotova za njekoliko mjeseca, te da će se srpski gorod pod Turskom osloboditi i ujediniti Noćismo nas trojica na hercegovačkoj granici, u selu Ljutoj, u jednome mlinu, gdje je bilo ljekoliko Konavljana. Oni nam ispričaše kako su istoga dana Turci istjerali iz manastira Ljubibratićevu četu, koja se rastrkala po ćesarskoj granici. Razgovori bjehu začinjeni zajedljivim primjedbama i nagovjestima, jer su Konavljani iz stare pizme prema Crnogorcima, očito naginjali Turcima. Nas trojica uskogaća, sa našim teškim prepotopnim puškama kapsulačama, izazivali smo smiješne dosjetke konavoskih seljaka. Oba moja mlada druga padoše s neba uvjerivši se da ima Srba koji simpatišu Turcima ja sam ih umirivao kako sam znao. Sjutradan rano pođosmo ka granici, ali, nakon časa hoda, počesmo sretati bjegunce, koji nam potvrdiše pričanje KonaBljana. Najposlije, pred povećom gomilom šarene vojske, sretosmo se i sa vojvodom, te se pridružismo njegovoj pratnji i siđosmo u dubrovačko primorje. Ljubibratića bjeh poznao u Novom kad se, tobož prerušen, krišom bješe iskrcao. Bješe čovjek naočit, pitom, oružan gotovim frazama, koje silno utiču na Srbe građane. Već onda pročulo se da njegov dolazak nije po volji knezu Nikoli, jer da mu je tobož glavni posao propaganda za Obrenoviće. Na prvi mah ti razgovori činili su mi se bez ikakve važnosti, ali nakon njekoliko dana otvoriše mi se oči i na tu žalosnu istinu, naime da usred Hercegovine, u prvim pokušajima da se strese turski jaram, može imati mjesta dinastička

surevnjivost i biti preča od svega! Mića se zavojvodi, stade organizovati ratnike i zavoditi vojnobirokratske forme, pismene naredbe, raporte, itd. obrazova štab oko sebe, poznate junake kao što su pop Bogdan Zimonjić, Lazar Sočica, Tripko Vukalović, Luka Petković i ostali, koji predvođahu svoja plemena on ih nazivaše prosto oficirima. Za njeko vrijeme to njegovo postupanje davalo je povoda šalama, a svrši se tijem, što oficiri, po migu ozgo, izbiše i otjeraše vojvodu. Onda on stade na čelo svjetskoj skupljačini, dobrovoljcima iz Italije, Rusije, Dalmacije, Hrvatske itd. Za tu njegovu šarenu vojsku zaista se zgodno moglo reći ne čudim se što bas je Bog stvorio, nego kako nas je sastavio. Sjem zbrke jezika i ćudi, tu su zastupljene bile i razne težnje. Garibaldovci dođoše da vojuju iz ljubavi prema opštoj čovječanskoj slobodi među Rusima bilo je i nihilista od naših bilo je patriota i socijalista i Hrvata, koji su svoju ideju nosili reIo. I ako su se ti mladi ljudi slagali kao rogovi u vreći, i ako vojvoda ne bješe čovjek da ih svede pod zapt, ipak su imali dva zajednička osjećanja, naime, simpatiju prema njemu i opiranje crnogorskom duhu Mene je vojvoda poznavao, te me pridruži svome birou dopisnika i pisara, ali, nakon dana provedena u lomu praznijeh prepiraka, vratih se u Novi, da budem predmet podsmijeha Upravnik Belušić, našavši sebi mjesto u Istriji, dade ostavku. Dr Milan primi se privremene uprave. Škola započe kako tako, ali kome bješe do škole! Zima prođe u najvećoj neizvjesnosti ustanak je tinjao i javljao se u neznatnim čarkama. Zlovolja i bojazni počeše obuzimati svijet ružne sumnje iznikoše ispred sustaloga idealizma, počeše se optuživati znatniji ljudi, koji su se obogatili kupljenjem priloga zatutkane čegrsti između vojvoda i glavara izbiše na javnost, te se i onako nesložni Srbi podijeliše na nove tabore. tolikoj trzavici, a još zbog neurednoga života, postao sam bio veoma nervozan, iznuren, te jednoga večera, u početku proljeća, sjedeći pred kafanom, padoh onesviješćen. Osvijestih se u gostionici, okružen prijateljima i ljekarima. Nikakvijeh bolova osjećao nijesam, ali ni prstom mrdnuti ne mogoh. Dr Milan je tvrdio da je kaplja, jedan mu drug mišljaše da je neka druga bolijest, itd. Teško bolovanje trajalo je njekoliko nedjelja. Jednom su mi svijeću palili i spremili sve što mrtvacu treba. Ali moja jaka građa ne podlegne. Čim započe toplina, dadoh se prenijeti u Srbinu. Čudnijem slučajem, malo prije te moje bolesti, dođe mi do ruku jedna talijanska knjiga o švedskoj gimnastici. Oporavljajući se, nabavih čitavu malu biblioteku o tome predmetu i stekoh uvjerenje da su gimnastika i vegetarijanstvo opšta i nesumnjiva panacea za sve moguće bolesti i nemoći. Tada započeh fantastični, kevjerovatni način 5 Bnlješke jsdčog pnspa života. U prostranome a pustom zavodu izabrah jednu sobu za ložnicu, dvornicu za gimnastisanje, treću klijet za odmaranje. Izjutra, čim bih ustao, otrčao bih u sobu okrenutu k istoku, potpuno praznu, koja se cijelu noć vjetrila. Tu bih se go sunčao po čitav čas. Zatijem bih doručkovao mlijeka. Po tom bih se odmarao i čitao koliko bih naprijed odmjerio, ni riječi više. Onda bih izvršio određeni broj pokreta jedne vrste. Na redu je bilo drugo odmaranje, gimnastisanje, hranjenje, pa rad gvozdenijem polugama, kuglama, pa male šetnje, pa velike. Sve vrijeme od zore do mraka bilo je tako podijeljeno, i svakome odijeljku namjenjena neka taka higijenska dužnost, dokle ne bih, s mraka, sustao i, presit mlijeka, pao u mrtvački san, iz koga bih se svakog jutra sve većma osnažen budio. Poslije pet šest nedjelja takvog žrvota ja sam, na čudo svakome, a najviše dr Milanu, ne samo ozdravio, nego i stekao takve mišiće, kakvijema bi se mogao ponositi kakav gJŠnastičar od zanata. U to vrijeme dr Milan preseli se na Cetinje, gdje ga Knez postavi za učitelja svome prvijencu, s kojim je, kao što je poznato, putovao u Napolj.

Tomanović se takođe nastani na Cetinju, gdje zamijeni Simu Popovića u uredništvu Glasa Crnogorca. Ne prođe mnogo, a naše kneževine oglasiše rat Turskoj. Konte Vojnović, proto Lombardić i još njekoliko viđenijih građana, kao i mnoštvo Bokelja, prijeđoše granicu i stigoše u Knežev logor na Crni Kuk u Hercegovini. Knez uredi bokeljski puk, davši mu za vođu jednoga od Petrovića, ali na protest Austrije, Bokelji se moradoše vratiti kućama ne dočekavši ni prve bitke. Tako se ne mogade ostvariti ni moj namišljaj, da sa družinom mladih ljudi odem za stopama Kontovšem O ferijama 1877 otidem u osvojeni Nikšić i stupim u rusku bolnicu kao dobrovoljni bolničar, pa se poslije šest nedjelja vratim na svoje mjesto. Promjenljiva ratna sreća, sa plimom i osekom nadanja i zebnje, za dvije godine bješe zamorila i posmatrače, a kamo li ratnike, te se želio ma kakav svršetak. Poslije sanstefanskoga mira, razočaranje poče uzimati maha, a nakon berlinskog kongresa tek obuze sasvim. U Novom dočekasmo da vidimo crnogorske vojvode u društvu sa ćesarskim višim oficirima, kako se uputiše u Hercegovinu, da razoružaju hercegovačke batalone. Za sve to vrijeme naša je škola opadala. Jedan dobrovoljac, učitelj iz vojne granice, Stevan Čuturilo, sustao i zdravljem oronuo, dođe u Novi da se liječi, te mu opština dade mjesta u Srbini. Pošto se oporavi, vrijedni Stevo, odličan nastavnik, otide na Cetinje, gdje je njeko vrijeme bio urednik Glasa Crnogorca, a poslije postade glavni školski nadzornik. Poslije njegova odlaska, dođe za upravnika zavoda profesor Rista Kovačić, ali i on ne ostade više od godine. Kazao sam kako sam poshao fanatični gimna stičar31ojim nastojanjem, opština naoavive potrebne sprave i ja počeh učiti djecu muštrati. Novljanima se svidje ta vještina, kao vrlo korisna mladićima, koji će i onako život zarađivati lomeći se po katarkama. Za to predavanje dobih povišicu plate, te uz honorar što sam primao kao domaći učitelj gospođica Vojnovićevih, živio sam lijepo. Odjednom tiha Boka opet neobično oživje, dođe međunarodna flota da demonstruje protivu Turske, koja se ustezala da preda Crnoj Gori Ulcinj, što se imalo izvršiti po odredbi carigradske konferencije. Flota se bješe najprije usidrila pod Dubrovnikom, pa dođe pod Novi. Bila su tu dva austriska velika ratna broda, dva francuska, dva talijanska, dva engleska, dva ruska, jedan njemački i mnoštvo aviza i torpednjača. Flota je bila pod vrhovnijem zapovjedništvom engleskog admirala. Novi bješe uvijek pun čudne ljudske smjese, u kojoj se slušaše pet jezika osobito po mraku grad je bivao svjedok njihovijeh bitaka dalmatinski mrnari bratimljahu se sa Rusima trgovci, kavedžije, krčmari i seljaci iz okoliie blagosiljali su srdačno tu odluku carigradske konferencije. Mi dokoniji građani vrzli sio je jednako po brodovima, te smo imali prilike da upoređujemo dočekljivost raznijeh bandijera. U tome su se Rusi odlikovali. Njihova dva broda Žemtmčuk i Svjetlana, osobito praznikom, pošto bi baćuška očitao liturgiju, davala bi gozbe, sa koje bi se mnogi, inače umjereni Novljanin, vraćao posrćući. Među francuskim oficirima bio je i kapetan Žilien Vio, u književnosti poznati pod imenom Pijer Loti, već onda čuven pisac, a danas akademik. Bješe to čovjek osrednjega rasta, zbojit, rumen, za čudo ličan na kakvog našeg ostrvljanina. Loti je neprekidno švrljao, pjetpke ili na konju, po divnoj okolini novskoj. Jednom je išao i na Cetinje. Poslije ću imati prilike da progovoril1 o egovijem spisima, kojima je povod dao njegov boravak u našem primorju. Poslije njekoliko mjeseca, međunarodna flota raziđe se, praćena iskrenim žaljenjem Novljana. Stari grad odmah pade u mrtvilo i čamu, kao nikad do tada, jer se Hercegovina zatvori slobodnom saobraćaju, kakav bješe pod Turskom. Onda tek osjetismo svu suprotnost između skorašnje prošlosti i novoga reda! Iz Hercegovine počeše dopirati

glasovi o ogorčenosti naroda, onda se tek poče priznavati da nijesu tobožnja turska nasilja izazvala ustanak, nego lakoumno drznove65 nje pojedinaca onda počeše padati sa visokž postolja znatni naši prvaci, u čijim je rukamaoila sudbina našega naroda onda se poče glasnije vrčati na one koji su se tijeh mutnijeh vrsčena bilo kao članovi odbora, bilo sa drugih kakvih špekulacija, znatno obogatili, ili dobili dbra mjesta u državnijem službama. Sve te prvške mogu u njekoliko objasniti zašto između iojih pedeset i njekoliko pripovijedaka ima jedgo jedina sa patriotskom tendencijom, i tu jehinu koju su nadahnuli ondašnji događaji, ali sagvjerenjem da nam je prosvjeta jedino novo orgžje, koje nas može spasti u ratovanju za opstšak. Tijem sam imenom Novo oružje i nazva tu priču. Konte Vojnović postade predsjednikom dalmatinskog sab5ragi odseli se sa porodicom u Zadar. Tomanoviću umrije žena i on postade hivi očajnik. SharacMrša. umrije. Njega sam dssada samo pominjao, a pravo je da opširnije o emu progovorim. Kao što rekoh u početku, on jjbio stari pomorski kapetan i odličan matematmar. svom vijeku nijesam vidio čovjeka od osideset godina sa neobičnim pamćenjem, sa svježotom osjećanja, sa pravom mladićskom dušom, kasšto bješe Mrša. On je imao dva sina kapetata na Lojdovim parobrodima, koje pominje sad ve pokojni dr Milan u svojim spisima Tamo ai po Istoku. Imao je tri udate kćeri, te je žvio sam u kući, a hranio se u gostionici, gdj sam dugo vremena bio njegov sutrpeznik. Mogu sJ podičiti da sam uživao ljubav toga čestitoga garca i da sam se mnogo koristio u općenju s im. On je u najmanjim sitnicama pamtio Grčki stanak i Krimski rat, u kojima je učestvovao. GSd bi pričao tragične momente, uvijek bi plakao. 13ini mi se da je on prvi od Srba pomoraca plov? po Misisipiju. Bio je rusofil, patriota i oavoslavac, kakav se samo zamisliti može. Govoro je i čitao francuski, engleski, španjski, taljan69 ski, grčki i ruski, a kako je mnogo čitao i sve pamtio, to su njegovi razgovori bili za čudo raznolični i poučni. Zet njegov, Stanko Brkanović, onda profesor istorije u gimnaziji kotorskoj, češće ga je pohađao. Starac je rado raspravljao sa mladim zetom o istorijskim stvarima i pomalo se ačio riznicom svoga znanja. Jednom za vrijeme ispita zrelosti, zet mu donese matematički pismeni zadatak određen maturantima i starac ga, z1ap res1e, pred nama riješi Mrša umrije naglo, upravo svisnu, zbog jednoga žalosnog domaćeg događaja. Dr Milan otide sa Cetinja i svrati u Novi. Po njegovijem pismima, slutili smo da se neće moći održati, ali kad nam on, razdražen i ogorčen, stade pričati nevjerovatne pletke i uniženja koja mu dojadiše, onda razumjesmo da je upravo pobjegao. Otide u Trst i ukrca se kao Lojdov ljekar na brod koji plovljaše u Indiju. Poslije njegova odlaska, doseli se na Cetinje Jovan Pavlović, čuveni novinar iz Vojvodine, i on se primi uređivanja Glasa Crnogorca. Pošljednje tri godine moga bavljenja u Novom najviše sammnapredovao u znanju srpskoga kPSazao samJjG početkuŽG sam rcćeĐRu gdjevtada zapadni govor, u komekipte sami talijanizml iepričao sam kako samG u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilje sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi učili smo slovnicu koja je bila razumljiva taman kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda u onijem prvijem mojim književnim radovima, štampanijem u Narodnom listu. od godine 1873 do 1876. Za tijem se pojavi Lubiša koji je imao velik uticajna mene, Jsao i na sav rndašnji narapiaj. Njegov kićeni slog i izbor neobičnijeh riječi, njegovo navijanje na narodsku i upotreba vulgarnijeh izraza postadoše neosporni ugledi stila i jezika. Na primjer, kad u njegovim pričama nađoh, da se mjesto običnog odricanja nije tako, može kazati nije ta to tu, to me je zanosilo. Njegovi česti izrazi ne laj,

prekide mi se pupak, izu mi se, masne na prazne, ne pitaj, ako si rađao, zvek za miris itd povedoše kola. Čak i to, što se on pisao Šćepan Mitrov, navođaše mnoge sjeverne Dalmatince da i oni očevo ime predadu pamćenju potomstva tako ti dobrodušni Petar Nikolić, postade Petar Ivov Nikolić. Imitatori Ljubišini, nemajući njegov dar, ugledahu se najvećma na njegove mane, te se upravo nadmetahu, ko će većma idiotizama nagomilati, ko će se nejasnije i jače narodski izražavati. Dokle sam bio još na Islamu, Ljubišini spisi u cjelini učiniše na mene silan utisak, ali sa neiskazanim čuđenjem otkrih i njegovo bezobzirno plagijatorstvo. To se najbolje ogleda u nje govoj prvoj pripovijetci Skočidjevojka, u koj joj sve, što je najznatnije i najljepše, prevedena je iz Manconijevih I rgotezz! vroz Sama nzsnova te priče uzeta je iz toga čuvenog roman. talijanskoga čitavi dijalozi, od riječi do riječi prepisani su. V Novom počeh čitati Sveto Pismo u prijevodu Daničićevu i Vukovu, i tek tada razumjeh da se pravi književni naš jezik, kao takav, nigdje ne govori, nego da je sastavljen od onoga što je natbolje u svijema krajevima, od riječi koje su općenitije i koje su bliže starome 1eziku. Tada nabavih gramatičke spise Daničićeve, Novakovićeve i Boškovićeve, te s velikom pomV. 51outas za 1882, i u nemu članak Kastrapelijev Kritičke primjedbe pripovjetkama Šćepana M. Ljubiše. njom počeh iz početka, kao što Je trebalo, da JS sreće bilo, da su me drugi u djetinjstvu uputili! Mnogo mi je valjalo što sam poznavao crkveni jezik i što sam zapamtio silesiju crkvenih pje,sama Nakon duge spreme i pošto nauJčšsJtvvvnaizust Sv. Pcsmo, mogao sam razbirati puste taHIJanizmeTkoji su pravi troskot u primorskom govoru. Kao što sam bio fanatičan gimnastičar, tako postadoh jezični purista. U isto vrijeme ja sam marljivo bilježio neobičnije riječi i izreke iz usta prostoga naroda po pazarima i sijelima, što mi je sve docnije valjalo u pričama iz tijeh krajeva, gdje treba da se istakne živi narodni govor. Nije na odmet da sve to kažem, prvo stoga što je svakako moj glavni napredak bio u ozbiljnom proučavanju književnoga jezika, a drugo stoga što je jedan od prvih ocjenjivača moje književne rabote utvrdio da mi je Lubiša bio ugled kao piscu. To su i drugi ponavljali Kad se Srbi konačno odvojiše od narodne stranke, te početkom 1880 pokrenuše svoj organ Srpski list, onda urednik njegov, moj davni prijatelj, Savo Bjelanović, pozva me da mu budem saradnik. Bio sam sit i patriotskog deklamovanja i uzaludnijeh zađevica, a drugo što pametnije nijesam umio, nego da budem stalni saradnik srpskog organa Malo poslije pojave Srpskog Lista nađoh se sa Savom na omladinskoj skupštini u Dubrovniku, gdje sam se istakao tijem što sam prvi jurišao na gomilu protivnika, koji počeše zviždati kad smo se sa muzikom vraćali iz Gruža. To je, mislim, jedini moj patriotski podvig u razmirici srpskohrvatskoj na Primorju. Zapamtio sam ga dobro, jer su mi ga za dugo napominjali bolovi među rebrima s lijeve strane Godinu dana poslije toga, na kraju 1881, pošljem Bjelanoviću moj napis Naši prosjaci, koji on štampa u dva broja kao podlistak. Prosjačenja ima svud, ali u Dalmaciji ono je prevršilo mjeru. Ja sam to opisao sa živijeh ugleda, ističući prosjačke marifetluke i njihove navike i pozivajući svoje zemljake da tome zlu stanu na put. Marko Car, u svojoj knjizi Moje simpatije, a u članku o meni, priča kako je taj feljton izazvao iznenađenje u Novom. Pa nastavlja tom svom prvijenčetu pokaza Matavulj, i ako u nerazvijenoj formi i u nepotpunoj mjeri, sve one stilističke i posmatralačke osobine, s kojih će se kasnije odlikovati kao pripovjedač bistrinu i solidnost izraza i neobično poimanje realnosti. Treba taj podlistak samo pročitati, pa da smjesta uočil?o oštra posmatrača, koji će docnije napisati Fra Brnu. Od toga časa postade Matavulj, za nas mlađe

ljude, onaj srpski književnik, u kojemu smo obično gledali predstavnika realnog pravca u našoj pripovijedačkoj literaturi. Ne znam da li je onda Marko sve to predviđao, ali je istina da se u tome mom radu ogledao ne provincijalni jezik, nego dosta pravilni književni, prava bijela vrana u ono vrijeme. Već oko svršetka rata dojadi mi življenje u Novom, obuze me želja da se selim. To nijesam nikome povjerio, ali sam se s tom željom jednako nosio, odgađajući polazak, dokle što ne zatptedim za putni trošak. Bog zna koliko bi tako trajalo da se za me ne postara opet puki slučaj. Pri kraju 1881 god u oči nove bokeljske bune, predviđajući da će se zavod ponovo zatvoriti, a da bih i ja mogao dopasti tamnice, umaknem u Crnu Goru V Novom sam dakle živio od kraja 1874 godine do kraja 1881. Taj najljepši dio moje mladosti, proveo sam u najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđi, u prilikada i okolno73 stima, kakve se zamisliti samo mogu za mlada čovjeka, koji je imao nješto naklonosti ka fabulovanju. To će se ogledati i u pričama za koje sam građu crpao iz toga vremena i središta, a to su Bodulica, Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Buro Kokot, Novi svijet u starom Rozopeku, Novo oružje, Snaga bgz očiju, Paolo Ne znam jesu li one bolje od drugih, ali doista one nose u sebi odsijev onoga, što je najljepše i najbolje u životu odsijev mladosti. IV StigohnaDetinje na Krstovdan 1881, a baš toga dana navršihdVadeset i devetu godinu. I opet puki slučaj i prilike, a ne moja volja, donesoše prelom u mome životu! Najprije ću iznijeti ukratko ono što čitaoci već nagađaju, a što nalazim da treba jasno i određeno iskazati, naime sa kakvim sam duševnim raspoloženjem pošao u Crnu Goru. Evo sa kakvim. Živeći sedam godina na granici crnogorskoj u čestom doticaju sa Crnogorcima, i poznavajući njihove glavne odlike, među kojima se ističe nepovjerljivost, gotovo odvratnost prema Srbima izvanjcima, koje sudbina dovodi u njihove krševe znajući kako su prošli N. Dučić, proto Kostić, dr M. Jovanović Bombajski, kneževski sekretar Vaclik, a da i ne pominjem mnoge druge neznatnije posmatrajući izbliza razvitak ustanka i rata slušajući zakulisne radnje i sablazni, koje se šapatom pričahu, ja sam, dakle, poznavao i naličje one divne medalje, koju je slio čika Luba Nenadović, koja je zanijela Srpstvo, a koja se u književnosti zove Pisma o Crnogorcšš. Nijesam se, dakle, uputio u Crnu Goru suviše mlad, ni optimista, niti sam ponio djetinjasta nadanja, kao mnogi drugi, i mlađi i stariji, kojima je poslije zbog neostvarenja tijeh nadanja, bio zagorčan život nego sam pošao gore, da se privremeno sklonim kod svojih od tuđinske napasti pošao sam prožet osjećanjem da ću za kratko vrijeme biti gost, i ponio sam tvrdu odluku da budem skroman, ustrpljiv i sa malim zadovoljan. Eto, u tome je bio uzrok moga uspjeha u Crnoj Gori, drugim riječima i tačnije prilike su me učinile spremna za život na Cetinju. Mučni su mi bili prvi dani u svakom pogledu! Doći iz bokeljske pitomine među gole krševe sa širokog vidika morskog u uzanu i vlažnu dolinu iz društva vedrijeh primoraca među napaćene sumorne gorštake iz čistote, obilja i jevtinoće u protivnosti svega toga, bogme, to iije bilo lako! A naići i na izvanjce, koji su sažaljivo dočekivali došljaka, to je umnožavalo muku. Ali, zato, što sam se nadao gorem, što sam došao s onakvim mislima kakve napomenuh, ja sam i prvih dana osjećao prilično i lako se orijentovao u onom čudnom, jedinstvenom zapletu i sukobu staroga i novoga, plemenskoga i jevropskoga, koje sve skupa sačinjava prijestonicu male srpske kneževine. Kao što sam onamo zatekao koliba, kojima može biti mjesta samo u pustim planinama, pored zgrada koje se zovu dvorovima prvobitpih ljudi sa vrlo malo potreba, a još manje misli, pored Parizlija, ili, pravije reći, sa pretenzijama koje dolikovahu Parazlijama seoske

navike i način življenja, pored od skora unesenih običaja jevropskih feudalni duh i duh devetnaestoga stoljeća, tako sam shvatio da se tu moraš prilagođavati svemu tome, ako želiš da opstaneš. Tada su tek bila ustanovljena ministarstva i ostala nadleštva u svima granama državne uprave, većinom po ugledanju na Srbiju. A sve te novotarije činile su nješto komičan, a većma dirljiv utisak, jer, i ako je izgledalo kao kad bi se djeca igrala države, ipak je diralo pregnuće naših junaštvom proslavljenih gorštaka, da se uvrste u kulturne narodiće, da, po riječi kneževoj, zabodu svijeh deset nokata u ledinu, i svu djecu u školu šalju. Pošto je već na Cetinju bilo i predstavnika stranih država i austrijskih uhoda, rodoljublje je zahtijevalo da svak pred njima skriva svoje lično nezadovoljstvo, što su i radili svi, koje ću pomenuti. Mržnja na ćesarovce tek tada buknu u meni bojazan koju sam donio iz Boke, da će se oni za uvijek ugnijezditi u Bosni i Hercegovini, učini mi se tada kao grješna zabluda, koja je postala od malodušnosti, te mi je neobično godilo slušajući ponosite gorštake gdje javno i sa uvjerenjem govore o oslobođenju pomenutih zemalja. Malo po malo, već prvih dana, ja sam u sebi oprazdavao i zle strane javne uprave i ljutio sam se na druge, što ih nijesu kadri razumjeti i opravdati. Na primjer, bješe povika na vojvodu Mašu Vrbicu, ondašnjega ministra unutrašnjih djela, koji je, štono riječ, vedrio i oblačio u Crnoj Gori. Optuživan je bio da je austriski plaćenik, da vara kneza, da sve što radi, svjesno radi na štetu Crne Gore. Te su se optužbe šapatom raznosile među obrazovanijom omladinom crnogorskom, a pronošene su jasno i glasno po srpskom novinarstvu u AustroUgarskoj. Čak se nalazilo rodoljuba po Vojvodini, koji ne pišu u novinama, a koji su upućivali pisma knezu, trudeći se da ga obavijeste, da ga spasu od neminovne propasti i sramote. O, naivnosti srpska, kad će tebi konac biti! Ja sam pak već onda bio uvjeren da Mašo radi što mu gospodar zapovijeda, a to će reći, radi za dobro i za korist Crne Gore i Srpstva, pa makar to izgledalo sasvim pro JIVNO. Jer, moja vjera u njegovo rodoljublje i političku nepogrješivost njegovu, bješe neograničena. tome utješnome mišljenju najvećma me je utvrđivao moj pređašnji drug u Novom, tada glav76 ni školski nadzornik crnogorski, veliki idealista i rodoljub, Stevo Čuturilo. Stoga sam njegovo društvo najradije i tražio, premda sam najviše vjerovao Iliji Beari. Ostali Srbi izvanjci, većinom, pesimistički gledahu u budućnost. Bez dvojice, trojice, sa svima sam se od pređe poznavao. A evo koje zatekoh gore. Tri Vojvođanina Dra M. Jovanovića Batuta, šefa saniteta Jovana Pavlovića, urednika Glasa Crnogorca Sima Popovića, vojvodu. Od Hercegovaca nađoh ljekara Miljanića, apotekara Dreča, učitelja Ljepavu, sva trojica u Rusiji školovani. Primoraca, već razumije se, bješe najviše, a po imenu arhimandriti Ljubiša i Ban, docnije oba vladike dvorski ljekar dr Mišetić, profesori Beara i Novaković, učitel Brkanović, dva ili tri manja činovnika i toliko učiteljica u osnovnoj i višoj ženskoj školi. Dr Batut, koji je uredio sanitet u Crnoj Gori, već se spremao da odlazi. Oi je bio dobro plaćen i visoko cijenjen od inteligencije, pa ipak mu se nije ostajalo. Tome ne treba nikakva tumačenja. Jovan Pavlović, po mome mišljenju, jedan od najspremnijih publicista u južnom Slovenstvu, bješe takođe sit svoga čudnog posla, da mnogo piše, a da ništa ne kaže, da se kretenizira u vježbanju praznoslovlja, koje zahtijevaše službeni list nove, tek priznate državice, kojoj silna susjeda praćaše svaki pokret, svaku riječ. Dobri, bujni Jovo, zapojen najslobodoumnijim mislima, zanesen za napretkom, osobito voljan da primjenjuje svoje obilato znanje u ekonomskim i finansijskim stvarima, bješe skučen na uzano, nerodno i tugaljivo zemljište dvorskoga glasnika! Kao da ga sad gledam, kako duva, kako nervozno gladi svoju lijepu, apostolsku bradu, kad iz dvora izlazi, da napiše nješto što bi

on prvi osudio, da je negdje daleko, kao čitalac. Gledam ga još kako se, jadnik boči sa nebrojenim cetinjskim stihotvorcima, koji ga bombarduju odama i drugim prigodnim pjesmama, koje, naravno, preko njegove volje, začinjaju službenu prozu Glasa Crnogorca. Pošto je imao veliku porodicu, a zbog svoje političke prošlosti nemao pristupa ni u Srbiju ni u Ugarsku, nije znao kuda bi, ni šta bi živio je u nestrpljivom nadanju, da će mu se dati kakva druga služba. Najposlije, o vojvodi Simu mogu samo toliko reći, da je ponajviše izgledao sjetan, brižan, zakopčan, on, pređašnji veseljak na glasu ali u svojoj porodici i u lijepoj književnosti nalazio je naknade brigama, a kad je ustrebalo, umio je kao iko svakoga ublažiti čak i razvedriti. Uostalom, on je tada živio u Ulcinju, kao guverner te pokrajine, a u prijestonicu je dolazio što je mogao ređe. Od trojice Hercegovaca koje pomenuh, koji, kao znatniji, predstavljahu mnogobrojne svoje zvmljake, bjegunce, dr Miljanić, onda ljekar u Podgorici, brinuo se poglavito da štogod steče, a Drač i Ljepava, žarki rodoljubi i još zapojeni ruskim čovječanskim idealizmom, življahu u nadanju, čekahu proljeće. Svaki Srbin koji je proživio ono vrijeme, zna šta znače te dvije riječi, u značenju koje su onda imale. Od Primoraca, ona dva duhovnika življahu u unutrašnjosti i bjehu po volji Crnogorcima Lzubiša, roćak Šćepana Mitrova, odlikovao se razboritošću i dostojanstvom, što su obične odlike Paštrovićkog plemena Mitrofan Ban, današnji mitropolit, stekao je lijepo ime kao vješt i hrabar vojskovođa pri odbrani manastira Morače, kome je bio starješina. Učitelj Brkanović, moj drug po školi, onda sa službom u Baru, takođe se odlikovao kao dobar vojnik za trajanja cijelog rata, i ja ga zatekoh gotovo kao vođa protiv Vrbičine austrofilske politike. Da je ispričati sve što je taj čovjek podnio zbog toga i šta se sa njim radilo, izišla bi dugačka i zabavna priča. Dvorski ljekar dr Mišetić, jedini katolik od sviju Dalmatinaca, bješe baš dobar katolik i priznavao je da je Hrvat i panslavista ali vješt i srećne ruke ljekar, čovječan, veseljak, bio je veoma omiljen. Profesor Božo Novaković, najstariji izvanjac na Cetinju, skroman i tih čovjek, poučen iskustvom, gotovo nije ni imao drugih briga do da se kom ne zamjeri. Profesor Ilija Beara bio je osobenjak, sa svakog gledišta neobičan čovjek, kakav bi se teško našao i u njekoj velikoj varoši, a nekmoli na malom Cetinju. Bješe rodom iz njekog sela blizu Spljeta. Kad mu je bilo šesnaest ili sedamnaest godina, otac ga odvede u osnovnu školu u Šibenik. Zašto ne u Spljet, nego u Šibenik, uzrok je tome što u Šibeniku bješe rišćanska konfesionalna srpska škola, kao što sam ispričao u prvoj glavi. A zašto dovede dijete kad bješe poraslo, a ne ranije, Bog bi znao, valjda s toga što mu se tek tada bješe otvorila volja za školu. I to će baš biti pravi uzrok koliko se sjećam. A to dijete strikaJakovljevo bješe balo manje od oca, koji je bio gorostasan, ali je bio sušta bezazlenost. S njima dođe još jedno seljače, takođe u osnovnu školu, takođe imenom Ilija, prezimena Šušak. Ovaj drugi Ilija, pomlađi od prvoga, bješe i slabunjav. Obojicu striko Jakov namjesti u moju kuću. Mati mi je tada bila udovica sa nas petoro djece. Ja, najstariji, bio sam đak drugoga razreda obadviju osnovnih škola tj. srpske i talijanske, kao što rekoh u prvoj glavi, i rastom bio sam prvom Iliji do pojasa, a drugom valjda do ramena. Zamislite šibeničkog galijotića od osam godina, između dva krupna seljačka momka, koji su se neprestano čudili gradskim čudima, a još više izmišljotinama njihova vođa i po činu starješine! Zaista, tu je bivalo da se puca od smijeha! Ali kada bi uždio bijesni sjeverac dalmatinski, kada bi od moje kuće na kraju zagrađa, do grada, bilo muke da se prođe, tada bi me Ilija Beara uzeo i nosio kao kakvo mače pod svojom prostranom kabanicom, i tada bih zaboravio na svoj veći čin! Učitelju su bili na čudu, nijesu mogli postupati s njima kao s djecom, a opet nijesu mogli poubijati AJecu zbog komedija kojima došljaci davahu povoda. Jadne gedže

bijahu još na većem čudu, jer im ne dolikovaše barabariti se ni sa drugovima, ni sa odraslima. Ali to nije dugo trajalo. Ilije se brzo prilagodiše svemu i svačemu i postadoše primjerni đaci u učenju i vladanju, ponaosob u strahu božjem. Veliki Ilija u svemu pak nadmaši manjega večerom se dva puta duže Bogu molio i pri svijeći učio u prkelanju talijanskom govoru, mnogo je brže napredovao u pravoslavnim kućama bješe najmiliji gost učiteljima bješe više pomoćnik nego đak, nije, dakle, čuda što je druge godine bio primljen u treći razred. Kao što ispričah, njemački smo jezik učili kod Radoslava, a Beara poče sam učiti i latinski i čitati sve gato mu je do ruku dolazilo. Iz Šibenika otidoše u Zadar, gdje obojica budu primljeni u pravoslavnu seminariju. Obojica bjehu prirasli srcu i materi mojoj i svima našima, a ja velikog Iliju nijesam u duši odvajao od braće rođene. Kad, poslije osam godina, dođoh i ja u Zadar, Beara je bio u mantiji, jer onda su naši bogoslovi nosili popovske haljine. Šušak je bio u Rusiji, okretni Šušak umio je naći puta do slovenofilskog društva, koje mu pomože da svrši fakultet i da dobije profesuru poslije se još bogato oženio. Dakle, Beara je bio bogoslov. A kakav bogoslov bješe, da od Boga nađe! Takav zacijelo, kakva ni jedna bogoslovija zapamtila nije! Ne znam da li u petom ili šestom razredu, grješnik, od silnog naprezanja, bješe šenuo pameću. Bolest je trajala više mjeseca, ali se ipak osvijesti, dovrši gimnaziju, po80 loži maturu odlično i prijeđe u bogosloviju. Nesrećna bolest ostavi traga često bi po njekoliko trenutaka bivao tako rastrojen, da niti je što vidio, ni čuo oko sebe često ga je to zadešavalo usred razgovora, pa kad bi ga to minulo, onda bi svom snagom trljao dlan o dlan, mrdao ramenima, tresao glavom, pa bi nastavio razgovor, u potpuno logičnoj vezi. Još u Šibeniku bijaše veoma osjetljiv, a poslije bolesti osjetljivost njegova prijeđe mjeru, te bi ga i najmanja sitnica uznemirila i uvrijedila. Inače, dušu dade za šalu, za dobru dosjetku, te nijesam vidio čovjeka koji se mogao slađe smijati, kaogod što bi se duboko podao tuzi, često radi tuđe nesreće. Ali u svemu tome ne bješe originalnost, nego u tome, što je on, običan đak bogoslovije, bio per tu gotovo sa svima profesorima i višim činovnicima, toliko su ljudi cijenili njegov keobični um i obilato znanje. Ta Beara, izvrstan latinista i talijanista, znalac veliki istorije i matematike, bješe i inače prava riznica znanja, prava živa enciklopedija, kojoj se svak obraćao, a ne uzalud. Naravno svak je žalio što takav čovjek ostade u provinciji, što ne otide na fakultet, ali je bilo nadanja da će ga vladika, poslije svršene bogoslovše, poslati na dalje školovanje. Međutim Beara rijetko je kada išao na predavanje, niti je ko to od njega tražio, nego je rovio po bibliotekama, ili po kavanama igrao šaha, ili diskutovao o raznijem pitanjima, a Talijani se topljahu od miline slušajući Danteov jezik iz usta jednoga Morlaka. I uviek se tijem ačio što je Morlak, tj. brdski Srbin dalmatinski. Baci, ne samo gimnazšski, nego i njegovi drugovi, pozdravljahu ga, baš kao profesora. Zadrani većinom su ga tako zvali, el profegaor, el prete grego filožofo grčki pop, filosof. Nije bilo mangupčeta gradskoga, koje ga nije poznavalo. Kao da ga sz.. gledam gdje švrlja po zadarskim Jzilješke tedpog pisca ulicama, sa zaturenim popovskim šeširom, sa rukama na krstima, ponjekad, boga mi, i sa debelom cigarom u ustima. Bio je strastan pušač. U zavodu bi obično sjedio na svom krevetu, podvijenih nogu, pušeći iz čibuka, a omladina se načeta oko njega i sluša ga i zadirkuje. Sam je sebe nazivao Starijem, pa, naravno, drukčim imenom nije ga niko ni zvao. Česti su mu uzvici bili slušajte vi starca, pa se nećete kajati vrag je Starac, ne podvali ti njemu! hoće starac, ja! Tako je trajalo četiri godine, dokle Starac ne dobi svjedodžbu da je svršio bogosloviju. Bilo mu je onda najmanje oko trideset šest goDina. Ja mislim da bi on najradije ostao još desetak godina da uči bogosloviju, ali se ispriječile formalnosti, neće zavod više da ga hrani i odijeva. Na dalje nauke već mu se nije išlo, a još manje je voljan bio da se zapopi, te

otide u Crnu Goru, gdje ga postaviše za profesora bogoslovije. Tada se odade učenju agronomije i pčelarstva malo po malo samouk postade stručnjak i oduševljen učitelj napredne zemljoradnje i pčelarstva dadoše mu parče zemlje, od koje načini rasadnik svakojakog voća, povrća, bostana i korisna bilja, zapati pčele i nabavi đerzonke košnice, stade izlijetati u unutrašnjost i poučavati narod, a već glavari, koji su dolazili u prijestonicu, nemaćahu mira od njega. Zbog toga Stari veoma omili prostim Crnogorcima. Kad se ukide bogoslovija a nju zamijeni gimnazija, Stari uze da predaje latinski jezik nastojao je, dabogme, da se uvede i privreda kao obavezan predmet, ali kako nije u tome uspio, trudio se da đacima primjerom i pripovijedanjem omili poljski rad. Tako ga ja zatekoh. Staroga nijesam navlaš pomenuo u početku, gdje govorim o svome djetinjstvu, a ni u glavi drugoj, gdje pričam svoje drugovanje sa seminarcima navlaš sam odgodio da ga čitaocima pri82 kažem opširnije i u zgodnijem času, kako će se jače istaći naše veze i njegov uticaj na mene. Prije moga odlaska gore, dva tri puta, o ferijama, sastajali smo se u Dalmaciji, a jednom mi dođe u goste u Novi, dođe da mu provodadžišem. I umal ga ne oženih! Bog zna bi li to bilo za njegovo bolje ali sad o tome ne može biti riječ. Elem, kad me Stari vidje na Cetinju i razumjede šta me je dovelo, dođe mu takav epileptički nastup, da sam se bojao e će zaglaviti. Za dugo se nije pribrao, a onda me žalostivo gledao i udarao me prstom po čelu, nazivljući me beštijom dalmatinskom. Naravno, izostavljam njegova obavještenja, ali pamtim dobro da se u meni budilo jedno ružno osjećanje, koje mi je na savjesti kao kakav hotimični grijeh, naime, ja sam čestitog Starog počeo mrzjeti toliko ti je nemila istina nepristupna čovjeku, toliko ne tražiš od čovjeka istinskog savjeta, nego odobravanje tvoga namišljaja! Videći me pogružena, a nagađajući pravi uzrok toga, Čuturilo, Novaković i Mišetić navališe da me razgale, a to nije bilo teško. Osobito dr Mišetić bješe mi sličan po ćudi nije precjenjivao život, nije nalazio da išta vrijedi suvišnog kidanja i žaljenja. Od ostalih izvanjaca najznatniji bješe Pavel Apolonovič Rovinski, ili, kako ga običnije zvahu Pavle Rus, čuveni etnograf i književnik koji je svu Crnu Goru skroz i unakrst obišao i poznavao je bolje nego iko, i koji je tada sređivao građu za svoje djelo o Crnoj Gori. Ja mu se odmah svidjeh zbog moje veselosti, a bjeh mu i od koristi zbog podataka koje sam imao o jeziku, običajima i drugim osobinama raznih krajeva Dalmacije. Kad još dodam da je proto Sundečić češće dolazio iz Kotora i ostajao po više dana, onda sam prikazao čitaocima sve izvanjce sa kojima sam bio u doticaju prvih dana. Od mlađih Crnogoraca akademski obrazovanih onda bješe M. Bakić, takođe ruski vaspitanik, sekretar ministarstva inostranih djela, danas diplomatski agent u Carigradu, čovjek energičan, otvoren, nepristupačan pletkama, prožet ljubavlju za napretkom prava bijela vrana. S 1Bim sam se već i u početku družio. A sa ostalijem Crnogorcima na vlasti, manjim i višim, slabo sam se miješao pozadugo. Dugo sam iščekivao ma kakvu službu, živeći o trošku Staroga i Novakovića Pavlović, Mišetić i Čuturilo, koji su onda imali najlakše pristupa u dvoru, te, kao takvi, bili moji glavni zaštitnipi, držahu me u nadanju. Stari me već nije plašio, nego me jednako savjetovao kako da se ponašam, ali su ti savjeti do zla boga bili dosadni, nješto nalik na pouke isposnika, koji su upućivali ljude kako će zaslužiti carstvo nebesko. Uz to nastade vlažna i studena tesei planinska, kakvoj ne bjeh navikao, te već iijesam mogao švrljati po okolini. U tolikoj čamotinji, poslije toliko godina, ponovo propjevah. Napisah pjesmicu Lovćenu, u kojoj kazah got gordoj planini sva svoja rodoljubiva nadanja, kojoj istresoh sve hvale i veličanja, kojima su je stihotvorci, što žive na njenom podnožju, odavno zasuli. Pavlović se smijao, ali je pjesmicu štampao u podlisku Crnogoria.

danas ne znam kome ili čemu da zahvalii na tome, da li zauzimanju pomenutih prijatela, ili slučaju što je jedan linistar ilao sina u gimnaziji, a doznao da ja znam francuski, te UČInio da se taj jezik uvede kao obavezan predmet, ili, zahvaljujući pomenutoj pjesmici, na koju je, može biti, knez svratio pažnju. Tek ja sam bio srećan, i svom dušom prionuh na svoj posao. A posla sam imao dosta. Sjem francuskoga jezika u sva četiri razreda, dadoše mi računicula ja sam još zavedoh šmnastik Radio sam po vas dan, gGRvečetttored Pavla Rusa i ostalih pomenutih, provodio se u proslavljenoj lokandi gostionici, jedinoj na Cetinju i, hvala čikaLubovim spisima, toliko u Srpstvu poznatoj. Baka je bilo dvije vrste, kućića plemića i prostih kućići, oko trideset njih, nastavali su i hranili se u manastiru i nosili povrh crnogorskog odijela vojničke bluze sa metalnim pucima ostalih bješe, valjda, preko stotinu, a većinom su živjeli po privatnijem kućama. Kućići su gledali sa visine na nikogoviće i gložili su se među sobom kao žuti mravi, a mi, nastavnici, bili smo na čudu mireći ih, zabašurujući. Jednim pak i drugim francuski jezik bješe ideal, nauka nad naukama, jedini predmet oko kojega vrijedi pomučiti se, te, u tolikom oduševljenju i nadmetanju, meni je lako bilo postići znatan uspjeh i za kratko vrijeme. Postadoh gotovo slavan. Knez, koji i inače kontroliše javne poslove, poče češće svraćati na moja predavanja i hvaliti me. Od onda bilo mi je lako, mogao sam bez snebivanja biti kolovođa bučnoga veselja u lokandi, na veliku sablazan Staroga. Dakle, uglavnom, odlikovao sam se istim osobinama kao i u Novom, a uz to se još razvijao u meni šovinizam. Slavno sam se proveo tu zimu! Nikad ne bjeh srećniji! Jedino sam zavidio onima, koji su zvani bili na večernji posjedak u dvor, gdje im je knez redovno čitao svoj novi pjesnički rad Balkansgsu caricu što bi preko dana napisao, to bi im u veče čitao, a slušaodi bi što šta zapisali ili zapamtili, pa bi sutra dan raznosili po prijestonici. Stihovi su kiptjeli na sve strane. Najzaneseniji je bio Čuturilo, koji me je uvjeravao da će novo remekdjelo zasjeniti Gorski vijenac Vladičin. Te zime propjeva cijelo Cetinje. Slagači u državnoj štampariji, naši gimnazijalci, kućići i nikogovići, trgovački momci, vojvode i serdari, činovnici svi s reda, sve je to gradilo stihove sa slikovima, sve je to jurišalo na grješnoga Pavlovića, koji umal ne poludje. Iajplodniji pjesnik cetinjski bješe Radoje Roganović, glavni blagajnik ministarstva finansija, a kako te zime slučajno maticablagajna bješe prazna, to uz njega propjevaše i njegovi pomoćnici i pisari, na broju njih pet. Šesti, kontrolor Spiro Ognjanović, rodom Kotoranin, obrete se kao kompozitor, i tako opšta pjevanija nađe i svoga muzičara. Zašto ja ne obogatih srpsku knjigu još kojom pjesmicom, ne znam! Je li s toga što sam svakoga dana bio suviše zamoren poslom u školi, ili što sam presit bio opštega stiholijanija, tek ja te zime već ne zapjevah perom, a u naknadu za to, pjevao sam grlom što sam ikad bolje mogao. Družeći se sa sedam osam ljudi koji su najradije među sobom govorili ruski, dođe mi misao i želja da naučim taj težak jezik. I prionuh marljivo. Počeh sa Turgenjevim, čijih sam dosta priča dotle pročitao u lošim srgGskim prijevodima. Išlo mi je lako, jer za teže riječi i idiotizme nije mi trebalo listati mrtve rječnike, pored toliko živih oko sebe, a, što je glavnije, od novih prijatelja učio sam izgovor, koji se samoučki samo pogrješno može prisvojiti. Sa lakše proze Turgenjevljeve, Gončarovljeve i mlađih pisatda, koje sam nalazio u časopisima, prijeđoh i na teže stvari Dostojevskoga, pa na velike pjesnike. Po stupno, dakle, i dobro vođen penjao sam se na vrh, odakle je širok vidik na neizmjerni ruski duhovni svijet, na neslućene ljepote i snažne misli, što odlikuje rusku književnost, a što je Jevropa tek skoro otkrila. Zaista, kad bih samo

s toga bio zahvalan Cetinju, imao bih zašto! Ali, opet kažem, samo poznavajući tankosti i osobine bogatog ruskog jezika može se čovjek kako valja uživjeti i u duh ruske knjige, može shvatiti njihovu široku naturu i sve one osobine, koje nam se ponjekad čine kao nastranosti s toga žalim sve one koji su prinuđeni čitati ruska remekdjela u prijevodima, makar i srpskim i najboljim, kao što je Zmajev Demon. A uzgred da kažem, lijepo je i karakteristično to što će ti svaki Rus svesrdno pomoći u izučavanju svoga jezika to mu godi, čak kao da mu i laska u tome su oni slični Englezima, a ne Francuzima i Srbima, koji jedva čekaju da se podsmijevaju tuđincu kad pogriješi. Tu sam lijepu osobinu najprije našao u Pavla Rusa, a docnije u mnogih drugih. Ja sam sa Čuturilom nastavao i hranio se kod njekoga Steva Vidkovića, poštanskog činovnika žena mu, šjoraNene, bješe učiteljica osnovne škole djecu nijesu imali, nego jednu usvojenicu, hercegovačku sirotu. Posluživala nas je njeka djevojka iz Lješanske nahije. To je bio najoriginalnijn par, što se zamisliti može, i ja sam s te strane srećan bio što sam se kod njih nastanio, premda mi je soba bila užasno vlažna. Stevo je bio podrijetlom i rodom iz Keklića, od dobre kuće, jer mu je otac bio plemenski knez. Ti plemenski kneževi u Crnoj Gori bjehu našljedni, kao što Vuk priča da su bili Karapandžići u Krajini, u Srbiji, a to dostojanstvo ukinuo je tek knez Danilo oko 1852 zamijenivti našljedne plemenske kneževe izbornim kapetanima. Tako se uz UVOD novog reda unese i tuđinska ršeč, a i novi poglavar države, koji zamijeni vlplike, prozva se po ruski knjaz. da ga ne bi brkali sa pređašnjim kneževima. To e bilo prvo ugledanje na ondašnje knjaževstvo Srbig, samo tto se u Crnoj Gori ni dandanji knjaz ne smie zvati kiezom. Dakle, Stevov je otac bio ćeklićki knez i završio dugačak niz plemekskih glavara, a slučajno, sa Stevom se svršavala i kuća Vickovića, jer on bješe jedinac, bez ikoga svoga od muške rodbine. Rasknez pošlje jedipca u Kotor, u osnovnu školu, a kad je svrši, dade ga u trgovinu. Poslije smrti očeve, mladić rasproda imanje, nastani se sasvim u Kotoru i otvori radnju, koja se dobro uputi. Putovao je, zabave radi, po Italiji. Poslije se oženi iz Kotora. Radnja mu je jednako dobro papredovala, a on bješe na glasu zbog dočekljivosti i dobra srca, što su braća Crnogorci, osobito Beklići, umjeli upotrijebiti. To ga najzad upropasti, te se sa ženom preseli na Cetinje. gdje mu dadoše njekakvu službu na pošti, a gospođa Nenu postaviše za učiteljicu. Još tri bankrotirana trgovca kotorska zatekoh gore kao činovnike u ministarstvu finansija. Stevo zbaci lacmansku nošnju i preuze crnogorsku. Bješe visok, tankovijast, pitoma i umna lica, pravi kneževski soj. Stevo potpuno i savršeno usvoji onu jevanđelsku pouku ne brinite se za sutra, sutra će se samo za sebe brinuti i još uze za devizu onu mletačku zsagra 1aga e o1o rJei, e sjog 1e Bigage sote sće 1e up, neka mi je obuća prostrana, i čaša puna, a gluposti neka nailaze kako god hoće. Ništa ga na svijetu nije moglo ni naljutiti, ni rastužiti, ni omesti da ne siplje dosjetke. A on je bio nepresušan izvor dosjetaka, zaista duhovitih, kao i prava riznica starinskih crnogorskih šala i predanja, kao da se nikad ne bješe makao sa Eeklića, kao da cijeloga svoga vijeka nije ništa drugo radio do pribirao te narodne umotvorine. Slušao sam gde mene mnogi hvale kao živahna usmenog pripovjedača uvjerio sam se stotinu puta da mogu razveseliti i poveće i nejednoliko društvo, ali ja priznajem da nijesam ni šegrt Stevu! Ta čak i naobičnija izreka, ali iz njegovih usta, i kako bi je on propratio pogledom, mrdanjem obrva, igrom lica ili usana ili gestikulacijom, pa da pukneš od smijeha. Njegova šjoraNene, dosta prgava žena, počke da mu čati, a on je samo pogleda i migne nečim, te ona već ne može odoljeti smijehu. Stevo je dakle bio bufon cetinjski, a to je kao da kažeš bufon sve Crne Gore i Sedam Brdah, jer su njegove dosjetke letjele kroz narod. Kao pravi, bogougodni umjetnik te vrste, on se ne mogaše savladati ni kad je to oprezkost iziskivala, te se često i ljuto zamjerio ljudma, koji su ga mogli satrti. A mene bješe već prigrlio kao da sam mu od srca, jer obojica iskreno ljubljasmo škarpu largu i goto

pjen, šale i lakrdije. Često smo bančili po cijelu noć, bilo u motoj sobi, bilo u kakvoj krčmi, u gornjoj pjadi u siromašnijem kraju varoši. Glavno je pak to što sam ja od njega primio silne poslovice, neobičnije crnogorske riječi i izreke, starinska plemenska predanja, šale, pošalice, poruge itd. koje sam docnije razasuo u priče iz crnogorskog života, naročito u romanu Uskok. Nije, dakle, bez razloga što sam ovoliko o njemu govorio! Za šjoru Nenu mi pričahu da je djevojkom i nsvjestom bila tanana, džigljasta, s dušom u nosu, ali ja je poznadoh kao pogatovanu matronu od stotinu i četrdeset kilograma težine. Ne šalim se, god. 1881 težila je tačno toliko! Bješe joj onda oko četrdeset godina. Nosila se po jevropsku, uvijek u crnini. Ta kola mesa ipak ne vrijećahu pogled zbog nesarazmjera, jer bipaše žena visoka, koščata. Ali kad je hodila, ugkbahu se pod njom trenice, kao kad bi slon po njima gazio. S mukom se mogla popeti uza dvadeset stepešša, a put od kuće do škole bješe za nju pravo putovanje, Taj ženski kolos bješe sentimentalan, kao kakva švapska Grethen jednako je čitala ljubavne priče i zanosila se za romantičnim zgodama, te, možete zamisliti, kako je to davalo predmeta Stevovu humoru. Bila je ipak dosta dobra učiteljica osobita joj je zasluga što je uve89 la i omiljela ženskinju na Cetinju ženske radove. Čuturilo, kao što rekoh, bješe glavni školski nadzornik. Uz to postade i učitelj kneževića Danila. Po prvoj tituli moglo bi se misliti da je bilo kakvih sporednih nadzornika, sreskih, ili okružiih, ali nije tako on je bio glavni i jedini. Dakle, glavni je dodato samo da titula bude zvučnija i duža. Tako je on zatekao. Prije njega bješe nadzornik glavni i jedini, Dalmatinac Š. Kovačević prije ovoga, Vojvođanin M. Kostić, najprvi. Ali Čuturilo iz dodatka glavni izvođaše da je njegovo pravo i dužnost nadzirati gimnaziju i viši ženski zavod, koji izdržava ruska vlada, kome sama carica, kao vrhovna zaštitnica, postavlja načalnicu upraviteljku. Iz toga se izrodi spor, koji u onakom mjestu onakim prilikama, uze povelike razmjere. Profesori su tražili da se gimnaziji postavi upravnik, koji bi bio potčinjen samo ministru prosvjete, kad ga bude, jer okda ministar finansija, vojvoda Cerović, bješe zamjetgak ministra prosvjete. Uz profesore pristajah i njeki vojvode i ostali činovnici, ele, baš dvije stranke! Ja sam bio na čudu, ne znajući kome ću se privoljeti carstvu, komg mi je teže zamjeriti se, premda sam bio potpuno nemaran prema tom pitanju. Čudio sam se samo što se ne presječe taj čvor, što se već ne ustanovi i ministarstvo prosvjete, kad su sva ostala na broju! Čuturilo, kao što već pomenuh u drugoj glavi, bješe dobar pedagog, marljiv i savjestan činovnik kad se još doda, da je rodom iz bivte Vojne Granice, da je bio zapojen njemačkim duhom, onda se niko neće začuditi kad kažem da je bio pedant do krajnosti. Sve je kod njega išlo pismeno. Učitelji, ljih 6070 po zemlji, bjehu poplavljeni njegovim okružnicama, upustvima, itd. Sam je iabavljao i razašiljao udžbenike i tkolski prioor, te se može zamisliti koliki posao bješe sam sebi natovario! A sve što je radio, radio je njekako svečano, u velikom stilu, bože oprosti, kao kad vladika činodejstvuje. To se još osnaži kad ga knez postavi za učitelja nrestolonašljedniku. Druga mu je, može biti, još teža mana bila što je i suviše ozbiljno uzimao svoj položaj i zadatak u zemlji, koja ne trpi regule, gdje je svaka lična inicijativa nemoguća, gde su i sami ministri ćottez Je raŠe. Otuda, svakojaki, nemili i smiješni sukobi, suviše nenadna razočaranja, koja su mu zagorčavala život Eto kakve nas Bog bješe sastavio pod jednim krovom! Zamislite, kneževićaSteva, šjoru Nenu, Čuturila i mene zajedno! Tu baš bješe prilika da se reče Ne čudim se što nas je Bog ovakve stvorio, nego što nas sastavi! To je primjerak kupljačine ljudske kakva se mogla naći u majušnoj prijestonici crnogorskoj, koja je već i po tome odvojila od primorskih gradova. Poslije Čuturila, od nas školskih ljudi, ja sam imao najviše posla. Imao sam dnevno pet, šest časova predavanja račuiajući i gimnastiku u gimnaziji toliko nedjeljno honorarnih

ruskom zavodu, svakoga večera čas predavanja Čuturilu iz francuskoga, uz to popravljanje njekoliko stotina zadataka. Sjem toga, prevodio sam po štogod za Glas Crnogorca i učio ruski. Radnoga dana, jedino u jutro i u veče imaćah oduške. Iz jutra, ranije, otišao bih ka Starome na kavu. To mi je bilo veliko uživanje, može biti najveće, zato što sam obično uspijevao da ga razgovorim. On i Novaković zajedno nastavahč, i hranjahu se kod njekog Arbanasa, o kome ću dockije poviše progovoriti, jer vrijedi pometa kao takođe originalan čovjek. Stari bi me uvijek dočekao uzvicima i jednijem od epiteta, koje bi da91 vao svojim najmilijima A ti si, tešta de svirac, tukac božji, beštija porka! svirčeva glavo, božji ćurane, gnusna žnvotinjo. Obično bih ga zatekao u krevetu, u oblaku dima. Nozaković bi se ponekad pridružio. I onda bi redovno nastali ukori, opomene, savjeti, zla proricalja, zbog toga što sam uoči toga dana, u lokandi, prekardašio pjesmom, dosjetkom, kakvom masnom pričom. Ali sam ja baš mario za njegove predike! Kao što bjeh unio veselosti u činovničku omladinu, tako opazih da se i Stari pored mene počeo vedriti, da me iz jutra jedva čeka. Pošto bih pustio da me izbruči, ja bih udario u komedije, počeo bih persilfirati i komično prikazivati cetinjske tipove, pa i samog njega i Novakovića, a osobito Čuturilejsona kako ga prozvasmo u Novom, čemu bi se Stari ismijao do suza. Često bismo uskršavali uspomeie iz djetinjstva, ili iz Zadra, ili uopće razgovarali se o dalmatinskim prilikama, o strankama i ljudma. Izbjegavao sam da govorim o bokeljskom ustanku, ali se nije moglo, jer svakog dana dopirahu sve crnji glasovi. Već kad ja stigoh gore, sva pograiična sela crnogorska bjehu puna ženskih i nejači, pa, malo po malo, počeše bježati i ljudi, savlađivani većma novim oružjem, nego li brojem. Od gradske omladine bjehu onda među bjeguncima Ljubo Jovanović i Danilo Živaljević, oba iz Kotora, oba ćaka. Crna Gora održavala je potpunu neutralkost i slabo se brinula za bjegunce, a to se po Primorju i dalje upisivalo u grijeh mčnistru uštrašnjih djela, vojvodi Vrbici! Dabogdte da smo svi bili načisto kako će to svrgaiti, da smo zbog toga bili sjetni, ali niko nije osjećao tzko silno kao Beara. Čim bi pala riječ o tome, njega bi spopali oni strašni grčevi, te bi hodao po sobi kao besomučan, trljajući dlane. zakovriuvpgi očima. Kad nastup ttrestane, oč kloš.to čadne na krevet ili na stolicu, oči mu zasuze i onda nariče o? Zar tako da premineš, Siv sokole moj! A nariče, baš istinski nariče, ponavljajući po petnaest dvadeset puta te riječi. Već razumjeste ko mu je taj sivi soko, da je to srpski narod, a da će preminuti, tj. da će ga nestati kao jedinke među narodima, da će se ugasiti i naša dva slobodna ognjišta, to mu je, nažalost, bila fiksa ideja. Doduše, ponjekad je u narodnoj prošlosti nalazio utjehe i kao njekog jemstva za dalji opstanak, te bi u najvećem oduševljenju govorio o šumadijskim velikanima iz prvog i drugog ustanka, o dalmatinskim krajišnicima iz vremena serdara, o čovječanskim vrlinama svojih Morlaka, koje je idealisao i obožavao. Često usred kakvih razgovora, koji nemaju nikakve veze sa takvim stvarima, ili, igrajući šaha, Stari se zamisli, protrlja dlane, pa će iz svega grla zapjevati Mili Bože, čuda velikoga! Da i pucaju zadarski topovi? Da i duhaju primorski vjetrovi, Te udara jeka u planinu A često, usred veselja, sjeti se nječeg nemilog, pa dobije nastup. Rado je pretresao jezična pitanja i uopće govorio o jeziku. Tomazeovo djelo O mudrosti skrivenoj u riječima ne samo što je imao cijelo u pameti, nego ono mu je bilo samo upustvo da dalje razabira na tome polju te je ne samo znao naizust silesiju narodnih pjesama, poskočica, poslovica, zagonetaka, pitalica, upoređenja, nego im je davao svoja tumačenja i uporećivao ih sa grčkim, latinskim, talijanskim i njemačkim književnim izrazima. Otuda je izlazilo, da malo

ko od Srba umije prevoditi kako vala tuđinske umotvore, jer često prevode gole riječi, a ne znaju da vjerno misao zaodjenu srpskim ruhom. Naravno, da je u tome bilo dosta fantastičnih tvrđenja i zamjeraka, ali da je, grješnik, bar jedan dio njih zabilježio, ja mislim da bi bile od znatne koristi našoj knjizi. Ja sam se i u tome koristio tim njegovim lekcijama... Francuski jezik nazivao je krezubom babom, gadnom kaćiperkom, koja se silom i silnom vještinom nameće bekeljio se izgovarajući glasove koji su odlika francuskog jezika, te je riječi i izrske toga jezika upoređivao sa zvučnim i harmoničnim talijanskim, kome, veli, galski nije dostojan ni da sluga bude! Možete zamisliti koliko se tim zamjerao cetinjskoj galomaniji! Beara je nalazio, da naša umjetna pripovijetka suviše ide za tuđinskim stopama, nemajući oslonca na narodnim umotvorinama te vrste, ne obzirući se na narodni duh. Od Ljubišinih pripovijesti cijenio je Krađu i prekrađu zvona, Kanjoša i Pričanja Vuka Dojčevića, premda je u ovim pošljednjim ušao u trag plagijatu gotovo sve ostale ismjevao je kao lošu imitaciju talijanskih. Slikovane stihove mrzio je, izuzimajući njeke Lazine i Zmajeve od sve umjetne poezije naše najvolio je Smsšlagu i njeke dijelove Gorskoga vijenca, i to baš one stvari koje je vladika očevidmo iz naroda uzeo, poslovice, mudre izreke, pošalice itd. Po tome možete zaključiti, šta je mislio o cetinjskim stihotvorcima! A na nesreću svoju, nije uvijek skrivao to svoje mišljenje, jer koliko je god na mahove bio pretjerano oprezan, toliko je opet na mahove bio pretjerano iskren i slobodan! Prosto dođe mu nastup neobuzdane iskrenosti, kao što dolažaše onaj drugi Ali o tim stvarima, o pjesništvu u prostom i vezanom slogu, Stari je govorio kad govor to nanese i posmatrao je to sa strane narodne i jezične, od prilike, kao da rečeš kad već toga ima i biti mora, neka bar ne bude na štetu duševnog zdravlja narodnog! A, inače, on je, u glazkom, mislio kao docnije i Jovan Živaiović, naime da našem narodu ne treba zabave, nego pouke. Kome se čini da to nije istinito i da je kruto kazano, neka doda još dvije riječi našem narodu ne treba toliko zabave, koliko pouke. Pa onda, u nauci, u korisnom, zar nema ne samo zabave, nego i poezije? Tako je mislio Stari, a tako mislim danas i ja. A kakve je pouke stavljao na prvo mjesto, to već znate, samo hoću da vam ispričam njegov način pripovijedanja, njegovo osjećanje uza znanje. Rekoh već da je bio samouk privrednik i pčelar, ali uz neprekidno čitanje i posmatranje, postade temeljit znalac poljskoga rada i pčelarskog gajenja. Umio je obavijestiti i orazumjeti lajika kao dobar pedagog, a u isto vrijeme i zanijeti ga ističući ijesničku stranu svoga omiljenog predmeta. Jer svaka velika duša, odana proučavanju tobož suhoparnih realnih stvari i pojava, vidi ljepotu koje ima obilato u svemu. A da je Stari bio i neobičan um i velika duša, o tome su se čitaoci već mogli uvjeriti. Najveću si mu radost činio, kad bi pažljivo slčšao i zapitkivao ga o tome, a ja sam to mogao baš bez pritvorstva. On se, doista, nosio mišlju da od mene načini privrednika, te je i to, sjem drugih uzroka koje sam pomenuo prinijelo, da mnogo mari za moje društvo. Rekoh popređe u šali, da je dosađivao glavarima koji dolažahu iz unutrašnjosti, ali, u zbilji, ti ljudi većinom su jedva ekali da se patenane s njim porazgovore i posavjetuju, da ga obraduju kakvim dobrim glasom, e su se na pr. lijepo primile voćkice koje je posadio, sjemenca koja je poslao, e je dobra nova vrsta krtole ili kupusa, koje je iz svijeta kabavio. Njeki stari kapetan plemenski reče jednom javno kkezu E, gospodaru, da su svi IZBETBCI ka ovi Beara, blago bi bilo Crnoj Gori! A o pčela?la, o pčelicama govoreći, bio je vazda razdragan, umio je vazda nješto ttovo i zanimljivo da priča. Godinu, ili dvije, prije moga dolaska, poslala ga bješe vlada u Milan, na pčelarski kongres, odakle donese nove košiice i nove pojmove. To mu je bio najsrećniji događaj u životu, a nas je proglušio pričanjem o slavnim talijanskim pčelarimg. Jednom, po večeri, u lokandi, kad, po običaju, zapodjenu razgovor o pčelicama, njeko će mu reći Boga ti, ostavi nas na miru s tim tvojim muhama! Ti uvijek

pričaš kako su ope uzor radinosti, reda i njekakve moralnosti. A ovamo svi znamo da je njihova matica primjep pokvarenosti, da ima na stotine jarana! Usred općeg smijeha Stari pocrveni i namršti se kao da mu onaj bješe uvrijedio sestru ili kćer, pa stade pravdati maticu Eto kakvi su obično bili naši jutrenji sastanci. Odatle bi se sva trojica krenuli u gimnaziju, da prosvjetljjemo plemiće i nikogoviće. Gimnaznja bješe u prizemnom spratu Bilarde staroga dvora, u vlažnim i mračnim podrumima. Svakoga je jutra Stari ulazio nadimljući obraze, upredavajući svoju keserastu bradu, jer je znao da mu je trud uzaludan, da Crnogorčad mrze latinštinu, da ni jedan neće osjetiti zlih pošljedica, ako u tome predmetu zasluži nagoru bilješku. Jedilo ga je još što škola nemađaše starješine, što bješe zavladala prava anarhija. što je njeko pomišljao da je nemu krivo što nije starješina! ČRŠ bi ušao u razred, čuo bi se njegov razjareni glas Nije tako, janjad! Ne znaš ništa! Nije tako, tukac božji! I sve tako, iz razreda u razred, po tri četiri časa, nesrećni Stari trošio se u jalovu radu, koji je mogao vršiti kakav mu drago nedoučeni đakelja u polugimnaziji cetinjskoj! A njega, Staroga, u poslu kome je svom dušom bio predan, u širenju racionalnog poljskog rada, tako potrebna Crnoj Gori, niko zacijelo ne bi mogao zamijeniti! U višoj ženskoj školi, sjem načalnice, bješe još jedna Ruskinja učiteljica, a tri bjehu Srpkinje. Nas trojica iz gimnazije predavasmo razne predmete ja računicu i geometriju u svima razredima. Honorar je bio priličan. Djevojčica bješe oko trideset, od kojih mal da ne trećina iz Dalmacije. Naravno, i njih su dijelili na plemenite i neplemenite, ali pošto su sve nastavale i hranile se u zavodu i nosile jednake haljine, to se i ta podjela manje isticala, nego li u gimnaziji. Načalnica, njeka Mte Mesaroš, mislim udovica njekog ruskog đenerala, bješe žena bez ikakvog pedagoškog znanja, bez i malo naklonosti ka svome pozivu, a uz to fanatična Njemica, upravo pangermanka, te je najradije i najviše govorila njemački i u tome se jeziku dopisivala sa rodbinom i prijateljicama. A, s druge strane, bila je prevelika bogomoljka i uvjerena da ženskom podmlatku i ne treba drugo što sjem religioznog vaspitanja, te su pitomice gotovo polovinu radnih dana provodile u zavodskoj kapeli u blagogovjeniju. Mlađa Ruskinja bješe bolešljiva i sanjalica predavala je ruski i francuski. Čudom njekim, načalnica je bila uz Čuturila i dopuštala mu da se miješa u njen posao u zavodu, što je svakako bilo od koristi. Vrlo često sam ručavao sa Starim i sa Božom kod Arnauta Pera Kokošice. To je bivalo kad bismo u podne zadocnili iz gimnazije, ili kad bi me rđavo vrijeme natjeralo da tražim najbliže sklonište. S njima se hranio i njeki serdar Vukotić član velikoga suda, pravi tip crnogorskoga kućića staroga kova. Serdaru je bilo tada oko sedamdeset godina, a uz to je bio grdno ištećen od pušaka sjem drugih rana, kuršum mu je odnio sve kutnje zube na obje strane, a ipak je izgledao kao čovjek od pedeset godina! Naravno, bio je nepismen, a sudio je po običajnom pravu, ili po zdravoj pameti, kao i ostali 7 Bilješke jedpog pisca mu drugovi. Njegova pričanja iz plemenskih međusobica za vremena pošljednjih vladika, pričana ratnih i drugih događaja, kao i parnica, bjehu mi dragocjena koliko za poznavanje prošlosti crnogorske, toliko i za poznavanje domaćeg života i duha crnogorskog. Starcu nije išao u glavu novi red u državi tako, naprimjer, nikako nije mogao razumjeti pravu funkciju konzula na Cetinju, ni tako zvani krug djelanja raznih ministarstava kad bi se poveo razgovor o takim stvarima, imao sam prilike naslušati se zaista naivnih razmišljanja i razlaganja. To bi uvijek razonodilo Bearu i izazvalo njegove dosjetke. Mislim da je onda bilo sedam članova velikoga suda, a većinom po spremi bjehu kao i serdar. Zamislite sad

taj areopag, koji je često rješavao i parbe i tražbe i austrijskih podanika, a kome sekretar bješe jedan beogradski pravnik, pomalo i socijalista! Među raznim iznenađenjima koja me očekivahu u prijestonici, bješe i albanska kolonija. Znao sam da ih ima gore, da slobodno putuju i trguju po zemlji, ali ni po čikaLubinim radovima, ni po drugim putopisima, ni po razgovorima sa Crnogorcima, nijesam znao da njih ima mnogo na Cetinju i da imaju znatnog udjela u životu glavnoga mjesta. Kako li se, dakle, začudih prvoga dana, vidjevši da su Arbanasi gotovo isključivo bakali, terzije, berberi, kavedžije, pa čak i galanteriste! Ta to je prava najezda, nalik na njekadašnju grčku a danas jevrejsku najezdu po ugarskim varošima i bogatijim selima. I što je za divno čudo, baš po bitnim odlikama trgovci Arbang.si napominju Jevreje, jer su kao i oni izdržljivi, štedljivi, nametljivi i gipki, a mi ovamo Arnauta uvijek zamišljamo samo kao krvoloka i pljačkaša! Ali je istina i jedno i drugo! Arnaut je u svome plemenu onakav, kakav je većini poznat, dok oni trgovini ili zanatu oda98 ni, sasvim su drugi, gotovo suprotan tip, jer su mekoputni, razmaženi, lukavi. Oni na Cetinju bjehu mahom Latini katolici, veliki bogomoljci. Katolički sveštenik iz Podgorice, ili iz drugog koga mjesta u crnogorskom primorju, dolažaše na Cetinje svake treće ili četvrte nedjelje i služio bi misu baš u kući našega krčmara, ali ne u trpezariji, nego u njegovoj ložnici, koja bi se za tu priliku pretvorila u kapelu. Tu je povlasticu imao Pero Kokošica zato što je njekada bio, ništa manje, nego poslužitelj zadarskoga arhijepiskopa, što je bio najpobožniji od svih svojih zemljaka, što je znao prilično talijanski, latinske mnogobrojne molitve, kao i odgovaranje mise. Bog bi ga znao kakvim je slučajem taj Miridit dopro u arhijepiskopski dvor u Zadru, ali još onda poznavao se sa Starim i, bez sumnje, to poznanstvo imalo je uticaja na njegovu potonju sudbinu. Došavši na Cetinje prije rata, Pero otvori krčmu, i dobro je radio. Naravno, Stari mu je bio glavna mušterija. Kad se rat oglasi, Stari je radio u bolnicama i oko profijanta, a Novaković i Pero otidoše s vojskom Boža Petrovića, prvi kao pisar, a drugi kao prost vojnik. Čudan vojnik zaista, jer on bješe jedini Arnaut dobrovoljac u crnogorskoj vojsci, a, kao što je poznato, svi njegovi zemljaci, svih triju vjera, borili su se uz Turke. Pero znajući da ga i Crnogorci moraju gledati sumnjivim okom, sam se ponudi vojvodi, da uhodi tursku vojsku. Vojvoda mu to dopusti, može biti vjerujući i on kao i okolina mu, da je to Arnautu izgovor, da prijeđe ka svojima. Ali na veliko čudo svačije, nakon desetak dana, Pero se vrati i donese dragocjene podatke o kretanjima i položajima vojske! Šta je sve pretrpio u tome pohodu i kakvim se opasnostima izlagao, o tome je svjedočilo njegovo preobraženo lice i poderane haljine. Onda se tek uvjeriše da se on stidi postupanja svojih zemljaka i da ga je nje99 gova hrišćanska svjest visoko uzdigla nad njima! I izdrža do kraja, boreći se hrabro, a, kad je god ustrebalo, služeći kao uhoda. Poslije rata vrati se na Cetinje i preuze svoj posao, ne dobivši za svoje junaštvo nikakva odličja. Malo prije nego što ja dođoh, Pero se oženi sa jednom Miriditkom. Bješe mu tada oko četrdeset godina. Bio je visok, koščat, neobične snage, djetinjske duše. Kad god ne bi imao posla, onda bi klečao i dugo se molio pred ikonom. Inače, bio je ponosit sa svakim, sjem sa Starim, koji ga je jedini mogao grditi, čak i nazivati bestijom. Ne znam kako se prezivao, i žao mi je što to ne znam, a prozvaše ga Kokošicom zato, što je tako tepao djeci koju je neobično volio često izide pred kuću sa slatkišima u ruci i stane prizivati susjedsku djecu hodi, kokošica moja, kod svoj stric! A djeca trče k njemu, baš kao kokošice na zrnje! Pero je umro negdje u DalmaciJI, u krajnjoj nevolji i u najvećim mukama! Kao što već napomenuh, svakidašnjem velikom trudu i mnogim neugodnostima života, nalazio sam zaslade u večernjim sijelima, u lokandi. Tu su se obično skupljali svi mlađi i odličniji Cetinjani koji ne bi bili na posjetku u dvoru, dakle, mlađi Petrovići, pomenuti sekretari, profesori, činovnici. Duša toga društva bio je Pavle

Apolonović Rovinski. Taj gvozdeni Moskov, od pedeset i njekoliko godina, bješe gotovo i tijelom i dušom mlađi od ma koga od nas. Nastavao je kod njeke babe, na pijaci, u jednoj prizemnoj nepatosanoj sobi, gdje je od pokućanstva bilo samo što je napotrebnije samo polica sa ne mnogo, ali probranih knjiga u raznim jezicima, napominjaše čovjeka obrazovana. Zorom čiča Pavle ustane, pa u dokoljenicama i crnogorskim čakširama, sa tankim jemenijama na stopalama, sred ljute zime, izide pred kuću, gdje ga baba poliva vodom. Onda čiča dovrši svoju toaletu, biva, navuče tanku skerletnu ječermicu, koja se zakopčava, a pošto mu je košulja prorezana to su mu grudi uvijek gole pa onda obuče bijeli gunj i opaše se tranbulospojasom. Tim je naredan. Zatim sjedne za sto, na kome već vri samovar, pa počne raditi. Ali rijetko koje jutro, a da ne svrati ka Pavlu Rusu kakav Bjelopavlić, Pivljanin, Drobnjak, Zećanin, ljudi iz daljih krajeva, koji imaju posla u sudu. Kako bi to bilo, da dođe na Cetinje, a da ne svrati ka Pavlu Rusu, da mu ne donese pozdrave od poglavara i ostalih poznanika, a to će reći, od sviju ljudi iz onoga kraja? A, bogme, svraća i da se posavetuje sa Pavlom Rusom, kako će pred šenatima govoriti. Pavlova klijet nije nikada bez rakije i meze, a njegova duvanjara izjutra je uvijek puna kao oko, radi čega, budi rečeno, uvijek je dužan preko glave. Tu se mezeti, pije, gpši i razgovara, dokle god polažajnik hoće. Često biva da se i dva tri takva steku. Poslije toga, Apolonović mirno nastavlja svoj rad do ručka, onda, često i bez ogrtača, otide u lokandu. Ruča vrlo umjereno, a o ručku je obično ćutljiv. Odatle se vraća u svoju ćeliju i nastavlja rad do noći. Na večernjem obroku u lokandi jede slatko i obilato, a pije kao što Moskovu dolikuje odgovara na svako pitanje, raspravlja o čemu se zapodjene razgovor, sjem vjere i uže politike. U tome je on i bio načela čika Ljubina Govori, brate, o čem god hoćeš, samo ne o vjeri i politici, pa se nećeš zamjeriti nikom. Ne kažem tim da je inače volio uzaludna i zamršeia pitanja, nego se rado odzivao o svakoj stvari, koja mu se činila da nije prazna i da ne potječe iz puke radoznalosti. Možete zamisliti o čemu rado govori i njekoliko mladih ljudi, koji su manje ili više poznali draži kulturnog života, a koji se nalaze u planinskoj kotlini, zimi odvojeni od cijeloga svijeta, bez novina, gotovo i bez knjiga, a svakidašnjem saobraćaju sa prvobitnim ljudima!? A možete zamisliti šta oni sve mogu doznati i naučiti od čovjeka koji pozkaje Crnu Goru bolje no i jedan Crnogorac, koji je još proputovao Jevropu i Ameriku, koji ima književnog glasa u Rusiji, koji je pripadao ruskim idejalistima četrdesetih godina i zbog toga poslat bio u Sibir, da mu se glava malo prohladi!? Ja sam se najvećma čudio njegovu veliku znanju geografije, kao i ruskoj sposobnosti da opaža tanke razlike u značenju riječi, premda je inače nepravilno govorio strane jezike takođe sam se čudio njegovim neobičnim pedagoškim teorijama, koje iije potrzao rado, a po kojima sam mogao suditi šta misli o našim školama. Osim svega, čiča je volio priče i šale, koje vole matoriji ljudi noću, kad je društvo samo muško. Za takve stvari dušu je dao. Ali, povrh svega, volio je pjesmu onako, kako je samo Rus voljeti može. Svim razgvoroima začin je bila pjesma. Zažmuri čiča, pa, svojim snažnim i umiljatim baritonom, započne kakvu ljubavnu, patriotsku ili narodnu pjesmu, rusku ili srpsku, a mi svi složno uza nj. To je ponjekad trajalo i do zore. Pavle Rus nije rado govorio o svojoj prošlosti, ali nije mogao ni izbjeći to. Pomalo iz njegovih riječi, a i po pričanju onih koji su učili u Rusiji, mi smo znali da je u mladosti bio pro fesor najprije u gimnaziji, pa na njekom univerzitetu, pa, najposlije, zbog političkih svojih nazora, bio prognan u Sibir, pa pomilovan, te je kasnije sa njekim bogatim trgovcem putovao po Zapadu i po Americi. Kasnije, čitajući djela Dostojevskoga, ja naiđoh na dugačak članak o Rovinskom. Istina, u tome članku ima na umu Pavla jednostrano veliki pisac, kao pedagoga, ali pošto se tu ogleda gotovo citelo moralno obličje njegovo, to nalazim da neće biti na odmet da ovdje irevedem što je glavnije iz pomenutog članka. Riječ je o zavodu maloljetnih prestupnika, koji su izdržavali kaznu. Zavod taj nalazio se

blizu Petrograda, a ustanovljen je bio od prilike dvije tri godine pred srpskoturski rat. Evo šta o njemu piše Dostojevski Treći dan praznika božićnih vidio sam sve te pale anđele, njih pedeset zajedno. Ne pomislite da se podsmijevam, nazivajući ih tako, ali da su to uvrijeđena djeca, o tome nema sumnje. Ko ih je vrijeđao? Kako i čim i ko je krivac? Sve su to gotovo prazna pitanja, na koja nema šta da se odgovori, nego bolje preći na samu stvar. Tu je oko pedeset desetina šume poklonjene koloniji i za nju je sagrađeno njekoliko drvenih lijepih zgrada, ne mnogo udaljenih jedna od druge. Svaka ta zgrada stala je oko tri hiljade rubalja u svakoj nastava po jedna porodica porodicu sačinjava grupa dječaka od dvanaest do sedamnaest godina, a u svakoj je po jedan vaspitač Sudeći po prostorijama tu ima mjesta za sedamdeset vaspitnika, ali ja ih zatekoh samo pedeset. Treba znati da je trošak bio izdašan, i da nije jevtino izdržavanje pitomaca. Proveli smo u koloniji njekoliko časova, ali ja sam se uvjerio da jedna sama pohoda nije dovoljna da sve pojmiš i da se o svemu obavijestiš. Upravnik zavoda pozvao me je da ostanem u zavodu s njim dva dana to je veoma primamljivo. Upravnik Pavle Apolonović Rovinski poznat je u književnosti njegovi članci izlaze poljekad u Vjesniku Jevrope. On me je predusreo veoma ljubazno U knjizi pohodilaca vidio sam mnoga znatna imena, znak je da je kolonija čuvena, i da se svijet interesuje za nju. Ali pri svoj predusretljivosti, poštovani upravnik izgleda čovjek veoma uzdržljiv, i ako je pred nama gotovo oduševljeno isticao utješne strane zavoda, a umekšavao sve što je nepogodno. Hitam da dodam, da je ta njegova uzdržljivost, kako mi se učinilo, potjecala iz ljubavi prema ustanovi i započetom poslu. Sva četiri vaspitača ljudi su mlađi i svršene seminariste a primaju po 300 rubalja godišnje plate. Oni žive sa pitomcima zajedno, i nose se gotovo kao i oni. Sobe su bile prazie, kad smo ih obilazili. Bio je praznik. Nikakva raskoša, nikakve suvišnosti, što bi naglašavalo darežljivost ili namjetljivu čovječkost priložnika i uređivača zavoda, a to bi se baš moglo desiti i to bi bila značajna pogrješka Pitomci ustaju rano, spremaju se, raspremaju so be, i kad treba peru podove Doznao sam gotovo nevjerovatnu istinu, da njekoliko vaspitnika, i to ne od najmlađih, ne odmiču se od kreveta radi prirodnih potreba. Na moje pitanje biva li to zbog kakve bolesti, odgovoriše mi da nije to uzrok, nego prosto da su djeca toliko podivljala, da čak i ne razumiju e bi im se trebalo drukčije vladati. Ali gdje su oni živjeli do tada! kakvim su jazbinama rasli i s kim se družili! Jer nema ni najbednije seljačke porodice, u kojoj dijete ne nauče kako će se poiašati u takvim prilikama. Kakvi, dakle, moraju biti ljudi s kojima su se mališani prijestupnici družili i kakvom su zvjerskom ravnodušnošću ti ljudi postupali sa tom nesrećnom djecom! Pomenuti gadni fakt silno dokazuje da ima tako strašnih ljudi, u kojima su iščezli čak i tragovi čovječnosti i građanske dužnosti, te je razumljivo postanje divljačke duše pomenutih dječaka pri takoj napuštenosti i odvojenosti iz društva. Da, te djetinje duše gledale su mračne slike i privikle su na neobične utiske, koji će im i ostati dovijeka i u snu se privićati. I tako njihovim vaspitačima potrebno je stupiti u borbu protiv tih utisaka i navika, te ih iskoreniti, a usaditi nove težak zadatak! Dostojevski najprije opisuje red koji vlada u toj naseobini, pa napominje vaspitna načela kojima je upravnik zapojen. Red i čistota su primjerni. Hrana je, veli, prosta, ali zdrava i ukusna. Djeca uče razne zanate, svako po svome izboru imaju priličnu biblioteku i s večera obično jedan čita glasno njekolicini. Uopće, vaspitači postupaju s njima kao sa sebi ravnima, nastojavajući da se u njima osnaži dostojanstvo života čak im govore vi, a tome vi Dostojevski zamjera, jer napominje hladne, službene odnose, a ne tople, domaće. Kad koje što skrivi, ne sudi mu sam upravnik ili vaspitači, nego cijela porodica. Kazna je samo jedna, naime, lišavanje slobode, samo se u

zoru određuje mjera. Ni u jednoj prilici, ni u težim krivicama ne odstupa se od blagosti, samo se traži da pravda bude zadovoljena, da pitomci teže k njoj. Ele, vaspitanje je u duhu hrišćanskodemo kratskom. Vidi se kakvim je duhom prožet bio Rovinski kao pedagog, te je lako zaključiti, šta je mislio o svojoj zemljakinji Mte Mesaroš i uopće o školskim prilikama u Crnoj Gori ali, opet kažem, rijetko bi mu se kad izmakla koja sarkastična primjedba o tome. Razumije se iz toga takođe, da je Rovinski potpuno razumijevao Bearu i visoko ga cijenio, a u isto vrijeme ga i žalio. Stari je to osjećao, ali pored svega toga, niko se nije žešće sa Rovinskim prepirao, kad bi se zapodjenuo razgovor o osobinama našega naroda, jer je Rus većma naginjao Bugarima, čak i Hrvatima, nego li Srbima, izuzimajući Crnogorce. Osim tih sijela u lokandi, mi izvanjci imađasmo pristupa u kućama Batuta, Mišetića i Pavlovića, nigdje drugo. Sa gospodom crnogorskom sjem Blaža i Marka Petrovića nikakvog bližeg doticaja, sjem običnih pozdrava i mimogrednih razgovora. U ono vrijeme bješe mitropolit crnogorski Ilarion Roganović, koga ja zatekoh teško bolesna. Bio je to neobično ličan čovjek, veseljak, dobra srca, ali nažalost, suviše ponesen za svakojakim mirskim uživanjima, koja mu smetahu da bude dobar crkveni poglavar i koja ga prije vremena survaše u grob. Patio je od srčane bolesti, koja je bila nesumnjiva pošljedica terevenaka. On je bio drugi crnogorski mitropolit, kome to dostojanstvo nije išlo po familiji, koji se nije mogao miješati u državne poslove dakle, drugi postavljeni vladika. Prvi je bio njeki Njeguš, moj zemljak Šibenčanin, koji je došao do tog visokog čina i ne snijevajući da bi to moglo biti. Pošto je taj istoriski događaj veoma karakterističan po ondašnje crnogorske prilike i pošto se ne bi mogao razumjeti docniji izbor Roganovića, kad se ne bi znale njeke pojedinosti o Njegušu, to ću ih ovdje napomenuti. Kad je, poslije smrti vladike Rada, njegov sinovac Zeko Petrović otišao u Petrograd da se zavladiči, pa kad je izvršio onaj nevjerovatni soir s Šea1te, tj. izradio da ga car Nikola prizna i potvrdi za državnog i samodržavnog poglavara, te se vraćao u otadžbinu ne kao arhipastir, nego kao knjaz Danilo, a uz to i mladoženja, onda mu je jedna od najvećih briga bili koga će postaviti za crkvenog poglavara. To je bilo veliko pitanje! Preko stotinu godina taj položaj zauzimali su Petrovići, imajući pretežna udjela i u državnim poslovima izabrati njekoga od njih, bilo bi opasno postaviti njekoga od drugoga plemena, takođe ne bi bilo bez opasnosti, te se odluči da izabere kakva izvanjca. I nađe ga u Zadru. Zvao se Njeguš, starinom Crnogorac, od neznatne šibeničke kuće. Kao da sami slučaj bješe sve predvideo i udesio. Mladi bogoslov bio je ličan i razborit. To se svrši na vrat na nos A kad poslije deset godina knez Danilo pogibe u Kotoru, mitropolit Njeguš siće da ga tobož opoje i isprati, a u istini da se stavi pod zaštitu ćesarske vlasti, koja ga primi i otpravi u Rusiju, gdje mu dadoše pensiju. Tainstvo stranoje i nepostiž106 no, zaista! Onda otac novoga kneza, vojvoda Mirko, koji je u prvoj zabuni sve sređivao i za sve se starao, izabere za mitropolita mlada, neznatna crnogorskog kaluđera, Roganovića, o kome je riječ Nesrećni mitropolit Roganović strašno se mučio one zime kad ja stigoh, a preminuo je oko Savina dne. Njega je naslijedio Bisarion Lubiša. Odjednom vojvoda i svemogući ministar Mašo Vrbica poče me prizivati i gostiti. Nijesam mogao dokučiti uzrok. Istina, bjeh se poznao sa dvojicom njegovih sinova, pitomaca ćesarskog Terezijanuma u Beču, kad su o školskom raspustu bili doma istina, učestvovao sam i u domaćoj mu žalosti, jer bješe izgubio trećega sina baš o mome dolasku ali poslije odlaska sinova mu u Beč, bio je sa mnom kao i svi ostali glavari. Najposlije, nakon dugačkih uvoda i predgovora, vojvoda mi otkri da je nauman ustanoviti njekakvo ekonomsko društvo, koje će zahvatiti cijelu državu, a kome će biti smjer da podiže domaću privredu najprije će se započeti sađenjem šljiva Na moje veliko čudo, reče mi da u tome

poslu najviše se oslanja na mene, da ću mu ja biti desna ruka, te da bez pogovora moram pristati da budem sekretar ekonomskog društva. Uzalud sam se ja branio najboljim razlogom da se ja u tim stvarima razumijem taman koliko magare u kantar uzalud sam pominjao Bearu. Sam Stari, i ako veoma uznemiren i ožalsšćen zbog toga, svjetovaše me da se ne odričem, jer da to nije iz Vrbičine glave. Slutio sam da je to napereno bilo baš protiv Beare, ali nijesam mogao razumjeti našto se do kraja smjeralo, i šta će se uraditi! Elem, jednog jutra osvanem kao sekretar ekonomskog društva, a omrknem sa velikom glavoboljom i nezadovoljstvom. Na vrat na nos štampaše se i razaslaše pravila, okružnice, upustva. Naravno, sva nutrašnjost oduševljeno se odazva pozivu ministra policije. Glas Crnogorca punio je stupce samim čestitkama. Poručismo mladice, mislim, iz Ljubljane. Počeše se kupiti obilati prilozi od naroda. Ono malo pametnih i u duši slobodnih ljudi smijali su se novim ekonomima. Beara je kopnio. Ja sam se kidao, rastrgan na tolike strane. Poslije prve vatre, pošto se stzar uputila, smanji se rad na tome novom polju, ali vojvoda natovari drugi, poče me upotrebljavati kao korespondenta sa trgovačkim kućama u Trstu, jer je on trgovao rujem, buharicom, uljem i suhom ribom, kao što je vojvoda Matanović trgovao žitom. Dakle, sjem časova u gimnaziji, u ženskoj školi, kod Čuturila, u kancelariji ekonomskog društva, postadoh još i trgovački pisar! Svi hvaljahu moju vrednoću, ali mi je znala duša, tim većma što gotovo ni jedan od tih poslova nijesam radio s voljom. Jedino s voljom prevodio sam po nješto za Glas Crnogorca, i to, da kažem iskreno, zato što sam se nadao zamijeniti Pavlovića. Kao što već rekoh, on je sit bio toga posla i jednako se nadao da će mu se dati druga služba, a meni je opet bio ideal da se počepam uredništva, jer ako nije sinekura uređivati jednom u nedjelji službeni list crnogorski, onda je i nema ia svijetu! Po sebi se razumije da me je Pavlović podržavao u tome nadanju, a i Vrbica, kad razumjede šta mi je in peto obreče svoje zaštitništvo i upregnu me pobolje u svoj posao. Nego, pored svega što se moglo zamjeriti vojvodi Mašu, jedno mu je bilo za pohvalu, tim većma, što je to prava rijetkost na Cetinju, naime njegova je trpeza poslije kneževe bila najgospodskija dočekljivost dabogme, prema ljudima koje je volio, ili trebao može se isporediti sa dočekljivošću ruskih pomješčika, kakve gtam Turgeljev opisuje. bsim toga, oprezni i lukavi vojvoda Mašo kmao je prema meni pravih nastupa iskrenosti, te samo počeo razumijevati mnoge tajanstvene pojave uz to, poslije vojvode GTetra Vukovića, kneževa tasta, Mašo je bio najvještiji, najzanimljiviji usmeni pripovjedač. Kamo sreća da je umio stavljati na hartiju onako, kao što je umio pričati! A ne treba da kažem je li imao šta pričati čovjek, koji je još pod knezom Danilom bio plemenski kapetan, a docnije vojskovoća na bojištu. Niko mu pak nije odricao ratpičku vještinu, ni lično junaštvo, ni nevjerovatnu izdržljivost, osobito u pošljednjem ratu! Kod njega sam imao prilike viđati kojega od diplomata, koji su se inače tuđili od urođeničkog građanstva i on nas izvanjaca. ono vrijeme bjehu stalno na Cetinju četiri poslanstva rusko, ćesarsko, tursko i grčko. Svako je imalo najviše po tri čovjeka. Francuski i talijanski miiistri rezidenti zimovahu u Dubrovniku. Besarski predstavnik bješe ozloglašeni i omrznuti baron Temel, pravi biblkski kozlec otpuščenija svkju nedaća i zala crnogorskih novi nameti, opadanje trgovine, nesporazumi sa pograničnom državom, Bože oprosti i nerodica, grad, i ostale nepogodne pojave prirodne, gotovo sve se to pripisivalo zlosrećnom Temelu, najviše pak njegov zli uticaj na Maša, došljedno na zlu upravu državnu! Prvi sekretar Temelov bješe neki Karabajić, Istranin, koga sam ja kao dobrovoljca poznao u četi M. Ljubibratića! Pred Božić, cetinjska dolina gotovo bješe zatrpana snijegom do Njeguša se moglo samo pješice. Pa takvome vremenu stiže Švajcarac Pige R1ie1, mlad, ličan čovjek, koji je bio postavlen za vaspitača kneževića Danila. Pošto je imao stan i hranu u dvoru, a po cio dan posla sa djetetom, to ga nijesmo izbliže vidjeli za dugo vremena.

Na Badnji dan te godine desio se događaj, koji me je oduševio i bio predmet prve moje priče, koju objelodanih tačno godinu dana docnije, o čemu ću govoriti kad doće na red. Na Božić, poslije službe božje, išao sam prvi put u dvor na čestitanje, kao i svi ostali činovnici. Po običaju, iz dvora zaređasmo po svim ostalim glavarskim kućama. Tada sam prvi lut bio u prilici da se poznam i sa većinom kućića Uz mesojeđe uz šture cetinjske mesojeđe, kad sam najjače osjećao razliku između prijestonice i palanke HercegNovoga, kad sam žalio za zabavama i igrankama primorskim, desilo mi se nješto, po sebi neznatno i onamo obično, ali veoma karakteristično za onoga koji samo po spisima može proučavati život današnjih Crnogoraca. Evo šta je bilo. Od glavara iz katunske nahije najčešeće je dolazio i s nama izvanjcima se miješao njeki serdar Pero Maganović iz Neklića, brat rođeni vojvode Bura Matanovića, predsjednika Velikog suda. Taj serdar, već stariji i ne baš ličan čovjek, prikazivao se i kao Don Huan seljački i kao srpski Garibaldi. Htio je da izgleda mladićki, te je crnio svoje sijede brkove i vazda je rado pričao o svojim ljubavnim pobjedama i o svojim viteškim djelima za vrijeme rata, u kome nije imao nikakve komande. Uz to je serdar bio pomalo nadriknjiga i stihotvorac. Cetinjski glavari izbjegavahu ga i smatrahu kao malo lucnuta, ali pošto svi tvrđahu da je zbilja dobar što u crnogorskom dijalektu znači samo junak, a i zbog toga što je u lokandu dolazio, ja ga nijesam mogao izbjegavati. Malo po malo, serdar mi se priljubi, poče mi dosađivati i u mome stanu i povjerljivo čitati mi svoja stihotvorenija, među kojima najčudnija bjehu Oda Republici i Oda Garibaldiju. Serdar me preklinjao da ga ne odam, da mu glavu ne stavljam na kocku! Ja sam se jedva savlađivao od smijeha, ali, kad jednoga jutra slučajno vidjeh gdje serdar izlazi iz dvora, onda mi već ne bješe do šale, te mu u prvoj prilici najozbiljnije rekoh da se divim njegovu umjetničkom daru, ali da se moja lojalnost buni protiv njegovih suviše slobodoumnih težnji i da ću ja sve ispričati onome kome treba, ako bi me onaj pitao za naše sastanke. Serdar odigra svoju ulogu prestrašena čovjeka, itd. Poslije njekog vremena, eto ti ga opet sa tajnama, ali druge vrste. Bokeljski ustanak već je bio gotovo ugušen, a serdar mi povjeri kako se sprema drugi ozbiljniji, u većim razmjerama, u Hercegovini, kome će biti on vidljiva glava, a nevidljiva, već zna se ko! I, pod tajnom od sedam pečata, obavijesti me potanko o organizaciji ustanka i učini mi čast postavivši me za svoga pisara. Naravno, ja se svom dušom odazvah. Komedija bješe uzela već toliki mah, da mi serdar, jednoga jutra donese potpuno crnogorsko odijelo, oružje i sav pribor što treba vojvodskom pisaru, kako ću naredan jednoga jutra izlećeti krišom ispod krova šjore Nene. Dedak je odigrao tu ulogu tako vještački, da počeh vjerovati e tu ima zbilja nečega Znači da su na najvišem mjestu bili stekli uvjerenje o meni, e sam ne samo radišan, veseljak, naivan, nego i rodoljub i junačina. Ili, biće prije, da me stave na ogled pomoću serdara pjesnika! Malo poslije, veseli serdar otide u Trst njekim bratovim trgovačkim poslom, te je se onamo zamjerio policiji, koja ga preda sudu, a sud osudi na godinu dana tamnice V to se vrijeme zaljubih u jednu djevojku iA susjedstva. Djevojka je bila do kraja pokvarena! ali divna lika i tijela, te i ako je moja ljuban bila senzualne prirode, ljubio sam je silno, i zbog toga mnogo stradao. Bio sam ljubomoran, bio sam smiješan svakome ko je to posmatrao, a to je polovina varošice Najposlije, spopade me čama. Studen, vlaga, nemogućost maći se kud dalje od pljace, dodijaše mi. Pa i sijela i općenja sa njekoliko istih ljudi, i prežvakavanje istih razgovora, i sluša111 nje istih te istih priča o bojevima, sve to postade jednolično i zamorno. Kad jedva jednom granu proljeće, onda mi se i u duši razvedri, onda preuzeh moje omiljene dugačke šetnje po okolini. Išao sam na Lovćen, silazio na Rijeku Crnojevića,

otiskivao se na Skadarsko jezero. Opisah te utiske u podlistku Srpsgsoga glasa pod natpisom Na Skadarskom jezeru i to, uz onu pomenutu pjesmu, bješe mi sav književni rad te godine. Sa Starim svakog sam dana išao u njegovu gradinu i brbao oko đerzonaka. Kako bješe prispjelo vrijeme i sađenju šljiva, imao sam dosta posla i kao sekretar ekonomskoga društva, to jest, imao sam posla oko opremanja mladica. Najviše mi pak zadovoljstvo bješe što se počeh družiti sa mladim vaspitačem kneževićevim, koji je imao dosta knjiga. On bješe svršio medicinu, ali kako je bio pjesničke duše i imao obilato literarno obrazovanjg, to mi se svidje odmah. Bio je mističar i uvjeren spiritista. Baš tijeh dana poče izlaziti u podlistku Tana Tetrz Lotijeva priča Paskvala Ivanovićeva, tobož slika iz bokeljskog života, u istini izmišljena gadost, kojom pisac hoće da tipično prikaže jedan ugledni i pitomi narod kao stado divljaka, bez višeg moralnog principa. Tada sam najviše osjetio koliko mrzim laž i u priči, osobito kad joj pisca ističu kao realistu, osobito kad je priča naperena da ruži njeki narod. Pige se slagao sa mnom i u tome, kao i u ostalkm kljiževnim i pedagoškim pitanjima, kao gotovo i u svemu, sjem spiritističkog učenja, koje je za 1Bega bila sušta istina i koje mi poče propovijedati prozelitskom revnošću. V isto vrijeme poznadoh se izbliže sa grčkim ministrom i njegovim sekretarom. Ministar Logotetis bješe duhovit i originalan čovjek, ali je imao jednu slabost zbog koje je služio na podsmijeh, naime, užasno se bojao volova, ovno112 va, pasa i mačaka, sklanjao im se iz daleka. Tu je plašnju donio od kuće, a na Cetinju ga još uvjeriše da je i živina podložna bjesnilu, a osobito kokoši, te čiča poče bježati i od njih i strah ga bješe odmicati se od kuće. Sekretar mu zaboravio sam mu ime bio je mlad čovjek, veoma muzikalan, kako mi rekoše, znatan feljtonista u grčkim novinama, a povrh svega brbljiv. Vanredno lijepo svirao je na violini, a često nas je tijem zabavljao u kući dra Mišetića, a uz to i tijem, što je bio živa, ozbiljna i ležerna hronika dvorska. Od jednom mu se svidje da prevodi kneževe pjesme i njeke crnogorske legende, te me stade gnjaviti, prevodio sam mu usmeno na francuski, a on je slagao na jelinski. Bog sam zna kakve su papazjanije iz toga izašle! Kad se planina oslobodila snijega, te okopnio put izmeVu Cetinja i Kotora, počeše nailaziti stranci. Cetinje oživje, lokanda otvori lgornji salon, cetinjsko i inače živopksno šarenilo umnoži se proljetnjim jevropskim nošnjama muškim i ženskim. Dolazilo je Engleza, Francuza, Nemaca, Talijana, Rusa. Bilo je naučnika, umjetnika, novinara, velikih gospođa i sumnjivih ženskih, pustolova i običnih turista. Tada zbilja Cetinje poče ličiti na njeku prijestonicu, ma i najmanju tada tek osjetih koliko smo mi cetinjske uskogaće prljave i podivljale, te počeh većma paziti na rublje i odijelo, a i Staroga nagoniti da se uljudi, da ne izgleda toj svjetskoj mješavini kao kakav primorski čistibaša! Među ostalima dođe i Stevan Lami EIeppe 1,atu poznati pisac i skupštinar fraicuski, već onda davnašnji suradnik čuvenog časopisa Keuie 1ez Jeih MopsJez. G. Lami bio je školski drug predsjednika ministarstva, vojvode Bože Petrovića, koji ga svesrdno dočeka i ugosti. Mene prosto zanese taj elsgantni Francuzić i pariski duhovitn blager, doista ponajbolji pri8 Biljsšks jedtšg pisca mjerak svoje vrste. Putovali smo zajedno na Rijeku i odatle pratio ga je Novaković u Zetu, tanbaškajući s njim talijanski. Bio sam srećan opazivši da se i ja njemu sviđam, da ga moja pričanja zanimaju. Lami se vrati iz Podgorice planula lica, sa golemim tovarom narodnih tkanina i starinskoga oružja. Bio je sav blažen. A kad se praštaše sa mnom, stade mi tražiti riječ da ću ga pohoditi ako dođem kad u Pariz. Ali svakako, svakako! Naravno, ja sam obrekao, smijući se onako kako se čovjek smije, kad obećava nješto što zna da ne može nikada ispuniti. Usred ljeta knez nenadno otide u Rusiju, sa malom pratnjom. To je učinilo da se uskori sa ispitima, koji, na veliku žalost đaka, a na radost nastavnika, prođoše bez njegova

uobičajena predsjedavanja. Ispiti su ipak bili svečani, jer sjem jednog ministra, bjehu nazočni svi njegovi drugovi, sve velikosudije i ostali glavari, ali djeci sve se činilo šuto bez kneza. Gospoda su osobito zadovoljna bila uspjehom u mojim predmetima, u francuskom i računici ne kažem tijem da je uspjeh u tijem predmetima zbilja bio najbolji, osobito u francuskom jeziku, jer najposlije, bilo bi pravo čudo, kad bi seljačići mogli učiniti znatan napredak za nepunih osam mjeseci, kad su svi, i oni iz prvog i oni iz četvrtog razreda, počeli od azbuke! Nego kažem da su 1ospoda pretjerivala navlastice taj uspjeh, može biti, da unize moje drugove, a možda, i zbog kakvih drugih razloga. Baci se većinom raziđoše odmah, a ja se bjeh zaželio Primorja i svojte, te, pošto se uvjerih, da mi dalmatinske vlasti neće smetati, stadoh se spremati da provedem školski raspust u Šibeniku. Uoči polaska svratim kod vojvode Boža Petrovića, da mu se javim. Prije nego što imadoh vremena progovoriti, on me preteče Baš sam MISLRGO da vas zovnem jutros. Dakle, jeste li sprelgai na polazak? Idem sutra, te sam došao da vam se javim. A jesu li đaci spremni? Kakvi đaci? Pa ti, što ćeš ih voditi! Kuda ću ih voditi!? Kakvi đaci!? Čovjek se prekrsti. Dakle nije te gospodar prije polaska zvao, nije ti naredio da vodiš četiri đaka u Milan, tri u Pariz, da ih tamo namjestiš u škole!? Ništa ja o tome ne znam, niti sam imao čast da me gospodar zove i da mi što naređuje! Znači da je u zabuni zaboravio, ali to je svršeno i sve tačno određeno, šta ćeš raditi. Sjedi i slušaj! Uze njeku hartiju i stade mi čitati upustvo. Bješe izabrano sedam đaka iz trećeg i četvrtog razreda, razumije se kućića bez jednoga koji je porijeklom bio Dalmatinac, sin jednoga umrlog profesora, od kojih će polovina u vojnu akademiju u Milanu, kao pitomci kralja talijanskoga, a druga polovina, o polutrošku Jetšđoigze države francuske u pariski licej ošz 1e Sgaps u kome su učili i knez i vojvoda Božo. Dade mi zatim naredbu za ministarstvo finansija, da mi izda dvije stotine napoleona za opšti putni trošak, za haljine dječje, za isplatu prvoga roka, i tako dalje. Ne znam jesam li ikada svojega vijeka tako uzbuđen bio. Poslije podne okupim pomenute đake, koji behu izvan sebe od radosti, a ostali njihovi drugovi, bez malo svi napredniji u naukama od njih, pogruženi i satrveni te ih odvedem kneginji na oproštaj. Pred dvorom nas dočeka jedan perjanik i s njim jedan prost vojnik, koga mi perjanik predade rekavši I ovi će s vama u svijet, po naredbi go spodina Boža, a on vi je poručio da za njega trošite od parah koje su vi dali! Šta će on? Kuda će? Mladić mi predade neku cedulju. G. Božo mi pisaše da ga predam u podoficirsku školu u Milanu, gdje se nalažaše još devet crnogorskih vojnika. Povedem tu četu ka kneginji, koja nas dočeka sa tri starije kćeri. Kneginja ih materinski savjetova da se dobro uče i vladaju, pa svakojeg, osim podoficira, poljubi u čelo, što učiniše i kneginjice.

Sutradan zorom, nas devetoro u troja kola, krenusmo se u svijet! Tako ja povedoh četicu mladih i odabranih crnogorskkh kućića u latinske zemlje, na velje nauke. Samo jedan iz te čete ne bješe od velike kuće, a jedan opet ne iđaše na zelike nauke. Ali kakvi su ostali bili plemići, dosta je kad kažem da su većinom, po ženskoj krvi, bili bliži rod knezu ili kneginji. A da su vićinom bili birani po rodu i gospodstvu, a ne po napretku u školi i po sposobnostima, to sam već napomenuo pri kraju pošljednje glave sad je red da prsD govorim o svakom ponješto. Najstarijemu moglo je biti oko dvadeset i tri godine i, čiii mi se, da bješe oženjen. Kazao sam da bješe namijenjen podoficirskoj školi u Milanu i znam da je bio Kuč, iz kučkog plemena, a ne sjećam se, kakav je čin imao u vojsci, bješe li vicir, ili barjaktar. Bio je osrednjeg rasta i nejake građe, i ako je na grudima nosio odličje stečeno u pošljednjem ratu slabo je bio pismen, a izgledaše dobrodušan. Svi ostali bjehu djeca i, sjem jednoga, moji ćaci najstariji je mogao imati nepunih petnzest godina, najmlađi oko osam četvorica bjehu upućena u vojnu akademiju u Milanu, trojica u jedan pariski licej, svi kao interniste i polublagodjejanci država u kojima će se školovati. Od četvorice kadeta, najznatniji bješe onaj od prostoga roda, jer odlično svrši nižu gimnaziju, a uz to znao je dobro talijanski. Otac mu je bio rodom iz sjeverne Dalmacije, a mati iz Kotora otac mu, profesor u cetinjskoj bogosloviji i školski nadzornik, u kojoj službi i umrije, ostavi troje ili četvoro djece. Drugi kadet, vršnjak i školski drug prvoga, sin jednoga junačkog komandira iz katunske nahije, bješe takođe bistro i napredno dijete. Treći među njima najveći plemić, bio je slabunjav i po školi mlađi. Četvrti, dijete iz osnovne škole, bio je od kuće koja je od skoro podignuta među glavarske. Od trojice licejaca, ne zna se koji je od kojega bio veći kućić, t. j. oni nijesu bili načisto o tome, pa ni ja. Dvojica starijih, iz četvrtoga razreda, bjehu kršni djetići, a treći, mlađi od njih i po godinama i po školi, bio je slabunjav i ženske nežnosti. Najsnažniji među njima bio je još po nječem izuzetak, bio je sin bogata kućića svi ostali bjehu ubogi đavoli. Kazao sam u pređašnjoj glavi, da sam u svima razredima predavao francuski jezik od polovine novembra do konca maja stariji su imali u glavi znatan broj riječi i prilično se služahu pomoćnim, kao i najpotrebnijim pravilnim i nepravilnim glagolima, te su umjeli prevoditi kraće rečenice i sa srpskoga, ali po sebi se razumije, da ne bjehu dorasli ni za čitančicu, a kamo li da mogu razumjeti živi i puni jezik! Talijani pak, sjem maloga Primorca, ne znađahu ni beknuti talijanski, te mi je bila zagonetka šta će biti s njima! Odmorismo se na Njegušima, gdje zatekoh mnoštvo bokeljskih pribjeglica, a među njima i pominjate gimnazijalce ustanike Lubu Jovanovi117 ća, današnjeg akademika, Danila Živaljevića i Andriju Rađenovića, već trijezne od mladićskog zanosa i skrušene u nemiloj javi. Poznadoh i mnoge viđenije Primorce i Brđane. Jadan svijet, naviknut u svome pitomom zavičaju na čistotu, na red i na ugodno življenje, mučio je muke u surovu kraju, u svakoj oskudici! Još se javno žaljahu na kruto ponašanje mjesnih glavara. Osobito ženske izgledahu pogružene i neutješne. Pomenuti đaci spremahu se da preko Turske prebjegnu u Srbiju. To što vidjeh i razabrah, pomuti mi radost i navrati mi slutnje Bearine, te, mrzovoljan, nastavih put ka toliko željenom Primorju. Kola su jurila, djeca su pjevala, a ja sam sjetan gledao sure litice, mimo koje smo letjeli. Odjednom prekide se pjevanje. Bjesmo na pomol moru, beskrajnoj pučini, koja se razlijeva iza Boke Kotorske. Samo se mali Primorac osmijehnu, a svi ostali, najprije se zgledaše, pa svratiše zabrinute poglede na mene. Kuč uzviknu Jao, po Bogu, gospodine, dakle ovo je more!? Jest, moj vojniče! On se malo zamisli, pa, kao ime družinice, zapita Pa nećemo, valda, onudije, sve onudije, bez strva? Hoćemo,

valaj, sve onudije, ali ne bez strva, nego u Trst, ako Bog da! Malo poslije zaplijeni mi oči prirodna ljepota druge vrste, kakvih je malo na svijetu. Cijela Boka bješe nam pod očima, kao na dlanu. I ja se razvedrih i počeh im imenovati gradove, sela i zaseoke, što se, među vječnim zelenilom, ogledaju u moru pokazivah im i bojišta uživah videći silan utisak na mlade, prvobitne mozgove i upotrijebih priliku da im podstaknem rodoljublje na širi opseg, jer u njih bješe skučeno osjećanje, kao i mišljenje. Kuč je za dugo mrdao obrvama i mahao glavom pa, najposlije, uzviknu Ja, divna teferidža za našega gospo118 dara! Ma što on ovo već ne uze, gospodine, za Boga!? U suton stigosmo na kotorsku obalu, punu svijeta, kao obično u to doba. Opkoliše nas. Sjem radoznalih, bjehu tu mati i sestre maloga Primorca, jedinoga od moje četice, koji je bio uskogaća u jevropskoj nošnji. Gospođa mi reče da je spremila večeru i ložnicu za sve nas. Ja pomislih da bi teško bilo i bogatoj kući tako ugostiti devetoricu, ali ne mogoh odbiti poziv. Pustih joj sina i obećah joj da ću sa cijelom tevabijom doći, čim i sve ostale prerušim u uskogaće Pred dva dana bjeh telegrafski dozvao na Cetinje jednoga krojača, koji im uze mjere i poduhvati se da će im na vrat na nos, sašiti haljine. Bio sam u zebnji da li je majstor mogao održati riječ, jer nijesam bio voljan voditi ih kroza svijet u njihovim haljinama, a parni brod polažaše sutradan zorom, a do drugoga trebalo bi čekati dva dana. Povedem ih dakle u grad djeca se čuđahu silnim građevinama, koje zbilja u onoj kotlini i tjeskobi i vičnijem oku izgledahu ogromnije nego što su. Kad bahnusmo u radionicu, nastade gužvanje i pometnja. Oko majstora bijaše dosta pomoćnika i pomoćnica, valjda pokupio sve dokone krpe i švalje, zbog neobične porudžbine i zarade. Tri odijela ne bjehu gotova. Majstor me stade uvjeravati da će i ta tri biti gotova do zore, pa, pročitav imena onih čije su haljine već bile spremne, predloži da se odmah presvlače. Pristanem. Pošto ne bješe odvojene klijeti, načiniše pregradak od španskih duvarova, jer su svi morali mijenjati i rublje. Kuč je bio prvi na redu on se počeška po glavi i započe Ma zar ću i ja nosit lacmanske haljine? Nego kakve? A ja mnjah vojničke! Njih će ti dati kralj talijanski, kad ućeš u njegovu vojsku, a do onamo moraćeš ovako! Dede, živ bio, presvuci se što brže, jer nam nije do pričanja! I, uopće, zapamti, kada ti nješto naredim, izvršuj bez pogovora! E, hoću, gospodine, kako ne bih te slušao! E oprosti. I uđe u pregradak pa odonud započe E bih ve za nješto molio kao oca svoga! Da čujem, šta je sad? Da oprostiš, ali da mi dopustiš da zadržim dokoljenice i pojas! Nipošto, nego smandrljaj sve sa sebe, pa se preobuci, a svoje haljine i opančine savij u guku i čvrsto uveži pojasom, a ozgo na cedulji napiši svoje ime! Tako će učiniti svi ostali redom! Dede, de, šeni pohitaj! E hoću, e kako ne bih, ali sam čujao da gospodar, Bog ni ga poživio, kad gođ ide u svijet, te obukuje uske haljine, da pod njima uvijek nosi dokoljenice i trambulos! E, vele, čini se čojeku, da je go bez toga! I ja sam znao da je to istina, kao što sam znao da Crnogorci mahom pate od bolova u želudcu i crijevima, koje prouzrokuju pretjerano stezanje i težina revolvera na ožičici. Ali i

da nisam imao drugih razloga da djeci to zabranim, dosta bi bio jedan razlog to pozivanje na gospodara. Jer to je buzdovan, koji uvijek drže u pripravnosti da njim utuku izvanjca, makar on bio učitelj i makar mu bili odani. Kad Crnogorac rekne Valaj i gospodar tako radi! to može značiti Ti mi ne smiješ drukčije narediti! Imao sam prilike uvjeriti se da to lukavstvo i samoga kneza ljuti. Kuč izide gegajući se kao gusak, jer ne navikao na cipele i potpetice. Haljine mu nisu toliko nezgrapno stojale, koliko je to izgledalo zbog njegovih smiješnih pokreta, zbog čega se zbilja činilo da ima osjećanje, da je to! Dugo je trajalo dokle se svi ne iščauriše u uskogaće, pa onda otidosmo na večeru. Udovica i njena mati dočekaše nas svesrdno i sa bogatom sofrom. U jutro rano imadoh zadovoljstvo da ih zatečem sve potpuno naredne, s lijepo sređenim zajedničkim prtljagom. Razabrah da obje žene ne trenuše cijele noći. Sirote starovremenske Primorke naše! Prebrodismo Eoku po hladovini. Pod Novim dođe na brod porodica jednog mog prijatelja, koji se od skoro bješe nastanio u Parizu i o kome ću na niže opširnije govoriti uz pozdrave i razne poruke, dadoše mi njegovu adresu. Iz Dubrovnika telegrafisah svojima u Šibenik da me čekaju, a već im prije bjeh javio kuda se spremam. Od dubrovačkog kraja nastade taka žega, da se i na brodskom krovu jedva moglo dihati. Brod je svraćao gotovo u svako pristanište. Noćismo pod Spljetom, ali u kajitama malo ko mogao je spavati od silne jare. Djeca osvanuše lomna, te da bi se malo razgalila i od brodskog zadaha, povedoh ih železnicom u Šibenik, gdje ćemo preteći parobrod i gdje stigosmo na ručak. Rado se sjećam toga dana! Bjeh željan svojega krša i svojih, a uz to zagrlih i prvijenca sina moga brata Bura. A kako se obradovah, kad mi Buro reče da će i on s nama do Trsta, a moguće i do Milana! Stara moja, posmatrajući principove rođake, čudila se što joj oni mnogo napominju obične dalmatinske brđanske šiparce reče mi Ma, dušo moja, ka da su iz naših planina. Pošto stigosmo za rana u Zadar, ja i Buro prokrstarismo s njima kroz grad nijesu mogli vjerovati da će vidjeti mnogo ljepših i većih gradova i da je Milan prostraniji dvadeset puta! A koliko bi i vjerovali, ometao ih je Buro, koji je sve izvrtao u šalu, osobito govoreći sa Kučem, kome je pričao svakojaka čuda nečuvena. Buro je i u djetinjstvu bio takav ozbiljan kad trebaše, neumoran radnik, uporan u svojim namjerama, ali na mahove svom dušom predan ša121 li. Bacima on odmah omilje, naravno i s toga što su s njim imali više slobode meni pak, sjem razonode i pomoći u nadzoru, bješe od koristi i u tome, što me upućivao kako da prođem o manjem trošku već mi bješe pohvatao njeke suvišne izdatke i svjetovao me kako da ih naknadim Trećega jutra probudismo se daleko na pučiii. Ne bješe ćuha vjetra, ali se brod ipak ljuljao od mrtvih vala, koje bješe Bog zna gdje oluja pokrenula. Beskrajni sumorni Velebit bješe zamagljen. Moji đaci, dotle navikli putovati kroz kanale i tišinu, bjehu neugodno iznenađeni. I ja sam to prilično bio, uvjerivši se koliko su napredni u geografiji, jer ni jedan od njih ne znađaše imena velikoj planini što razdvaja Dalmaciju od Hrvatske i uopće pojma nijesu imali o krajevima kroz koje će putovati. Među ostalim putnicima na krovu, bješe i njeki mladi katolički sveštenik, koji je slušao naše razgovore i čudio se kako su djeca nespremna. Putnicima Talijanima laskalo je što većina djece idu u Italiju na nauke, te ih njeke ženske počeše maziti, osobito dvojicu najmlađih. Kuč se trzao na svaki pojači pokret lađe i očima je povlačio čas ka planini, čas niz beskrajnu pučinu, vidjelo se da tek tada zebe od bestrva. Buro reče kao za sebe Neka se miješa koliko god hoće, samo neka ne uzavri! Kuč ga zapita Ma šta to, gospodine Buro? Ma, more, čoče! Ono hoće da uskulja, kaogod uzavrela voda! Buro razrogači oči i zavitla rukom dodavši Onda, zbogom, brale!

Brod se rastopi kao guka masla! Malo li ih propade, osobito ovuda, kuda mi brodimo! Kuč, videći kako je sva lacmanija na krovu vesela i bezbrižna, udari u glasan smijeh... Kako je sunce napredovalo, tako se i voda stišavala, pa do malo uglača se kao ogledalo i nastade zapara. Onome najslabijem đaku odjednom pozli uhvati ga groznica i poče se savijati kao od grčeva. Ljekara ne bješe na brodu. Odvedosmo ga u ložnicu. Ja se začudih šta mu bi odjednom i počeh se strašiti, dokle mi drugovi ne povjeriše da to nije neobično sa njim, da ga tako često muke spopadnu, a po njekad i pjene! To su, veli, svi znali u manastiru, a tako je s njim bilo u Spljetu, nego ih je on preklinjao da meni ne kažu. To me još većma prepade. Žega je bila nesnosna. Baci, sa knjigama u rukama, kunjahu po sjedištima. Sa Velebita bješe spala tanka odjeća, te je go nag sjaktio u sjajnoj sunčanoj svjetlosti samo gdje i gdje crnjahu se šumske pjege. Jedna od tih, pod vrhom Crnopcem, privuče pažnju Burovu i moju, jer je pod njim maiastir Krupa. Probudiše se divne uspomene, koje nas pozabaviše u onome rozopeku. Pred podne poče duhati maistral, te na brodu sve dahnu dušom. Bolesniku je bilo lakše i mogao se potkrijepiti jelom. Hladovina je bila sve jača do noći, kad stigosmo pod Polu, gdje nam je bilo četvrto noćište od Cetinja i gdje još dvojica đaka legoše grozničavi. Buro i ja izidosmo da noge proteglimo i da obiđemo mjesto, u kome smo opet imali zajedničkih uspomena on je stupio u vojsku dvije godine poslije mene i odslužio pune dvije godine. Sutradan prije podne, nas sedam zdravih i tri bolesna iskrcasmo se u Trst. Lzekar je zlo proricao onome najslabijem i čudio se što ga stariji šalju u svijet onako slaba, i to još u vojnu školu naredi mu lijekove i odmor svima, i obradova me rekavši da bi to moglo trajati njekoliko dana. Uz to, doznadoh iz novina da je poplava prekinula željezničku vezu po mletačkoj pokrajini. Buro je po vazdan imao svoga posla, a nikako da nam odlučno kaže hoće li moći s nama do Milana. Ja sam licejce preslišavao iz francuskoga, a mali Primorac pomagao mi je da mu drugove upućujem u talijanskome, te tako od jednoga dijela gostionice načinismo bolnicu i učionicu. Pred veče izvodio sam zdrave u šetnju jednom smo bili i u pozorištu. Najposlije, čini mi se četvrtoga večera, Buro iam javi da će s nama, jer da je pouzadno razabrao da je svileni konac i gajtan mnogo jevtiniji u Milanu nego u Trstu, a to je bio glavni smjer njegova putovalja. Krenusmo se zorom i dobih napomenu da ćemo poplavljene krajeve prelaziti kolima o trošku talijanske željezničke uprave. Kad naš voz stade na Nabrežini, na kojoj se stanici pruge odvajaju za Italiju i za Beč, stiže drugi voz iz Beča, a iz vagona koji se ustavi tačno prema našem, promoli se glava kneza Nikole, koji, kao što ranije ispričah, bješe otišao u Rusiju. Začudih se slučaju, a već djeca ne bi se većma zabezeknula da vidješe e željeznica juri vazduhom. S knezom bjehu vojvoda Stanko Radonjić i ađutant Niko Matanović. Za njekoliko trenutaka niko od nas nije mogao progovoriti od uzbuđenja, pa djeca zagrajaše Živio gospodar! I pojuriše da će napolje, ali ih kondukter zadrža. Knez, promoliv jače glavu kroz prozor, viknu Nemote! Zatim zapita mene A jesi li poveo tu đecu sa srećom? Jesam, gospodaru! A jesu li zdrava đeca? Kuč stade ispred mene i poče vikati Jesmo, gospodaru, u tvoje zdravlje, svi zdravi ka trjesovi i dobro ni je i ljepše ni bit ne može, ka kad biva ono što ti zapovijediš! No evo ni jada veljeg i rane koju preboljet neću dokle sam živ, ne dadu ni ižljest, da ti ruku poljubim! E, ne može se! veli knez i zapita A ti, koji si? Kuč se kaza i hoćaše još nješto nadovezati, ali ga knez prekide E dosta, mak se i pusti gospodina. Pa zapita mene Je li dažđelo u nas ovijeh da124 na? Ne znam, gospodaru! rekoh. Kako da ne znaš! reče on, malko ljutito, a za koliko se okrenuh da zapitam djecu, čuh vojvodu Radonjića gdje kaže Stalo je njemu, gospodaru,

hoće li Crna Gora imati dobru ljetinu, ili neće! Njemu je rodilo! Niko od mojih saputnika nije znao, da li je bilo kiše u Crnoj Gori tijeh dana, a ja, onako uzbuđen, baš da odgovorim, ali zvono oglasi polazak, a i svijet se počeo prikupljati između vagona uz viku Il prinčipe del Montenegro! Vozovi krenuše. Djeca se prekrstiše, a da ne bjesmo zbijeni u jednome pregratku hoćahu poigrati oro od silne radosti, jer je taj susret slutio svima na dobro. Putnici iz ostalih pregrada nagrnuše pred naša vrata i stadoše me zapitkivati, ali ih ja odbih oporo Teško mi je bilo što ne mogoh izvijestiti kneza o kiši, a krivo mi je bilo na vojvodu Stanka, ondašnjeg ministra inostranih djela, zbog njegove grube i nepravične primjedbe. Ko ne zna koliko kiše ljeti u Crnoj Gori treba, pa da rodi toliko, koliko se narod njen ishraniti može samo do polovine zime, taj ne može pojmiti težinu toga pitanja i brigu vladaočevu! Od Burđeva dne do Gospojina, daždeno pitanje prelijeće po onim vrletima, po onoj seljačkoj državici gdje god ko koga sreta, za dažd ga pita iz sviju varošica žicom izvještavaju gospodara o suši i kiši on pak ima zbirku barometara svakojakih sistema, koje najpažljivije posmatra to je kod njega ljeti prava opsesija, jer ponjekad, udaljiv se od dvora samo za pola časa, šilje koga znavenijeg iz pratnje da trči natrag i pogleda na spravicu. A kako je još postala legenda da knez privlači kišu kad god se popne na Lovćen, to je u vrijeme velike suše najznatnije pitanje, hoće li gsspodar na planinu, ili neće! Ponjekad ga za to mole i ne mogu umoliti, a ponjekad, usred vedre noći, kad nebo ne pokazuje nikakova znaka da će zaplakati, ali to pokazuje pomenuta spravica, onda se na vrat na nos opremaju u dvorištu momci i konji i knez osvaie kod stričeva groba, na vrhu Lovćena Ja sam uvjeren bio da je onoga jutra knez telegrafski pitao iz Trsta Cetinje bješe li dažda? A kao što rekoh, krivo mi je bilo na vojvodu Radonjića, zbog njegove grube primjedbe, premda se tome ni malo začudio šjesam, jer je njemu u krvi bilo da vrijeđa ljude ni krive ni dužne, bez ikakva povoda i razloga prosto kao da je uživao u tome. A to se tim većma isticalo, što je vojvoda Stanko bio dosta obrazovan i načitan i razborit svršio je vojnu školu u SenSiru, što je na mahove umio biti i vrlo ljubazan, i što, najposlije, nije bio zla srca! Prosto, dakle, surovost starih Radonjića, ozloglašenih zbog toga, progovarala je na mahove iz njega Buro je bio ljut na Kuča, zbog njegova neučtiva ponašanja prema meni, i čudio se što neću da ga izgrdim. Govorasmo talijanski. Ja mu objasnih da bi Kuč tako isto uradio, da je na mome mjestu bio prvi šenat cetinjski, jer nema tih obzira koji mogu zadržati prosta Crnogorca da ne progovori sa gospodarem, osobito u onakoj prilici, kad treba grabiti trenutke! Sjem toga, Kuč je već kažnjen bio, kao što će se odmah vidjeti, i što szm ja odmah naslutio. Čim utoli bučno veselje, Kuč započe Valaj, đeco, eto ja progovorih s gospodarem! Svi ga drugovi ružno pogledaše, a jedan odgovori Valaj, Kuču, nemaš se čim pofaliti, jer bi svak mogao onako! I lijepo te poznade gospodar! I lijepo te pozdravi! Zanago, možeš se podičiti! Planu Kuč na to, i, ko zna, možda bi se mašio i za svijetlo oružje, da ga je bilo tako se svede na živu i zajedljivu prepirku, kojoj učini kraj nješto moja vlast, a nješto i užasna zapara koja nastade. Većina čšalaca doista ne ra126 zumije u čemu je upravo bilo poniženje Kučevo u razgovoru s kiezom bilo je u tome, što ga knez nije poznao i što mu je rekao mak1 se! U mletačkoj pokrajini naiđosmo na poplavu, te moradosmo na dugo obilaziti na običnim kolima, do drutog voza. Stigosmo noću u Veronu, gdje rijeka Ada AsNe bješe veliku štetu načinila. Tu prenoćismo. Tu vidjeh kako je novac skup u Italiji, jer ne potroših ni polovinu, koliko bih potrošio u Trstu ili Dalmaciji, pa čak i na Njegušima! Ostalo nam je još oko stotinu pedeset kilometara do Milana, a kako je voz polazio docnije izjutra, imao sam vremena da pogledam grad i njegovu čuvenu rimsku arenu.

V daljem lutu opet je na više mjesta pruga bila poplavljena, te smo obilaznim putevima prelazili u drute vozove. Ali kad se dohvatismo Lombardije, i ako bješe nesnosna žega, ipak smo za punu stotigau kilometara uživali u neobičnim utiscima dkvili smo se lijepim obrađenim krajevima, snažnim ljudima i stasitom ženskinju. Jednom K.uč reče E, ovo je, brate, za pripovijest! Ovi su krupniji od Hercegovaca, a ljevši je soj od arnautskoga. U Milan dođosmo pred zoru, a u redovnim prilikama sgigli bismo s večera. To je bio deseti ili jedaiaesti dan našeg putovanja od Cetinja, dakle skoro za koliko bi se moglo stići odonud u Ameriku, a uz trošak veći nego što se mogao predvidjeti! Čim se malo odmorih, otidem u vojnu školu, koja se nalazila na kraju grada. Nađoh se u ogromnoj zgradi, nekadašnjem manastiru sv. Luke, kojim se imenom i danas škola nazivlje AssasZegša Zap Gldsa. Da je u srednjevekovpom Milanu koji danas broji preko 300.000 stanovnika samo taj manastir bio, pa ako je bio pun kaluđera, onda ih zaista bješe premnogo i Bogu i narodu! A kamo još oko trideset, što muških što ženskih manastira danas većinom zatvorenih! Ali ja u prostranoj zgradi sv. Luke, osim slugu, zatekoh samo jednoga poručnika, koji za vrijsme školskoga raspusta ostade kao ggadzornik nad zgradom, a inače je bio i nastavnik u zavodu. Zvao se konte Palavićini. On mi reče da zna, e je vlada talijanska primila čstiri crnogorska đaka u zavod, ali nikakva upustva o tome nema, niti misli da će se djeca moći primiti prijs desetak dana uostalom, o tome će riješiti upravnik, koji se nalazi u Milanu i kome će javiti sve moje razloge Ljubazni mladi vlastelin provede me po pijelom zavodu i obavijesti me potanko o uredbi njegovoj. Kad mu, pri rastanku, kazah da sam doveo i jednog crnogorskog mladića, upućena u podoficirsku školu alpiske vojske, poručnik zaiska njegov propratni list, pa pošto ga pročita, reče mi da sam u tome baš srećan, jer je alniski bataljon, kome je mladi Crnogorac namijenjen, radi regrutacije ulogoren blizu Milana inače ko zna gdte bih ga morao tražiti! Vratih se u gostionicu sa namjerom da odmah skinem s vrata Kuča. Momci mi rekoše da je brat odveo družinu ka sabornoj crkvi, koja ne bješe daleko. Kad stigoh pred veličanstveni Oioto, tu nevjerovatnu građevinu, tu pjevaniju od mramora kao što je njeko zgodno nazva, onda i ja zaboravih zašto sam pohitao, te blenuh od čuda, baš onako kao što Dante u svojoj Božanstvenoj komediji kaže sote ipo uepi!o aaIa Sgoa11a kao neko ko iz Hrvatske dođe. Imajući to čudo pred očima, osjetih da sam uzalud gledao slike i čitao opise čak osjetih da mi mnogo ne pomaže ni to, što sam odrastao među starinskim, dosta lijepim i čuvenim graćevinama! Saborna milanska crkva sv. Amvrosija, II soto II MIapo, zacijelo je veličanstveni mramorni spjev, čnji su stihiri stubovi, grane, ogranci, cvjetovi, lišće, rodovi, životinje, luudski ki128 povi, svakojake prilike, svakojake šare i vezovi, sve u skladu, sve pojedinački važno, a sve skupa cjelina, laka, stršna, netvarna kao što su priviđenja u snu, čak bih rekao cjelina jednostavna i ne ogromna! Eto i danas, poslije skoro dvadeset godina, pošto sam se nagledao i drugih umjetničkih čuda, ne mogu da se sjetim prvoga utiska, koji mi je učinio milanski duomo, a da to ne iskažem u zanosu! Zamotrih moju četicu na stepeniku, pred glavnim vratima. Buro bješe izvratio glavu prema vrhovima crkvenim, a svi ostali, okrenuti leđima crkvi, pažljivo gledahu odjeljenje konjipe, koja je tuda prolazila. Kazaše mi da su obišli crkvu iznutra djeca najjače zapamtiše smiješne stvari, napr. njeke svećenike obrijanih glava, itd. Vratismo se u gostionicu, te pošto se na brzu ruku založismo, nenadno rekoh Kuču da se oprosti sa družinom a ostalima naredih da ne smiju izlaziti iz kuće, pošto će brat ići za svojim poslom. Kuč se starao da se pokaže veseo, ali ga obuze nemir kad sjede sa mnom na kola. Dugo smo se vozili izvan grada, do vojnoga okola, koji se bješe rasprostro po velikoj ravnici, pun

šatora i baraka. Alpinci po nošnji napominjahu nekadašnje austrijske lovce jegere, ali među njima bilo je mnogo sa velikim i presamićenim fesovima, kakve nose sicilijanski seljaci, a kakve su njekada imali i graničarski serežani. Kuč me u čudu zapita Kakvi je ovo narod, gospodine, ako Boga znaš? Ja slegoh ramenima, čim ga ponovo uvjerih da ima mnogo pitanja, na koja ne umijem odgovoriti. Kako najprije udesismo jednoga sa fesom, ja ga oslovih, a on mi nješto odgovori u njekom talijanskom dijalektu, da ni jedne riječi ne razumjedoh. Malo poslije namjerih se na jednog kaplara, koga sam mogao razumjeti i koji, vodeći nas ka starešini, objasni mi da 9 Bilješks jedpog pnsca 129 su crkvenokapići regruti, koji se tako nose za njeko vrijeme. Ja to prevedoh Kuču, a on uzviknu Aoh grdila moga, ako i mene tako ođenu! Vojnik nas uvede u baraku, ka svome kapetanu, a ovaj, pošto razabra stvar, dade mi drugog pratioca, koji nas povede u drugu poveću baraku, gdje je bila pukovska kancelarija i gdje naiđosmo na veliku nalogu. Čekali smo podosta, dokle nas ne pustiše u sobu, pred lice njekog kršnog čiče. Pukovnik stavi razna pitanja Dakle, dovedoste nam još jednog Crnogorca? A šta je učio? A kakav je čin imao u vojsci A je li i on plemić? A otkud vi znate talijanski? Poslije mojih odgovora pukovnik nastavi E, žao mi je što se ne mogu pohvaliti sa vašim Crnogorcima! Da vidite, suviše su osjetljivi, razmaženi i pretenciozni! Jednako im je nješto krivo, jednako se tužakaju, čas na starješine, čas na rđavu hranu, čas na teška vježbalja, čas na ovo, čas na ono! Baš ovih dana, prije nego ćemo pasti u logor, moljakali su da ih oslobodim ranaca na vježbanju! Ja vjerujem da su oni plemići, da su čak njeki i u srodstvu sa dinastijom, ali gospodine moj, takve nije trebalo slati među proste redove oni su za sada prosti vojnici, te kad bi im se dale povlastice koje ištu, to bi izazvalo zavist njihovih drugova i uopće pomjerilo vojnu stegu! Ja sam našao za dobro da ih razmjestim po četama, i to im je krivo! Naravno, vi ste upućeni da se sastanete s njima, te vas molim, da ih poučite i posavjetuete! Sad ću narediti da se skupe i da vas čekaju! Dok je pukovnik govorio, meni je krv mlazila uz obraze. Pričekah dok izda naredbu, pa mu odgovorih da sam potpuno uvjeren, e je tako njihovo ponašanje protivno namjeri kneževoj, te ga molim da prema njima nema nikakvih obzira, sjem što treba imati na umu njihovu prvobitnost i nepoznavanje reda! To mu je bilo milo. Porazgova130 rasmo se još o Crnoj Gori, te osim ostaloga obavijestih ga, da u njoj nema plemstva sa njekim osobitim povlasticama, kao što on zamišlja, da nema ni plemstva kakvo na Zapadu postoji, nego da su onamo sve seljaci, gotovo svi jednaki po obrazovanju i načinu života, samo da ima domova koji se ponose većim brojem junaka, koje su u prošlosti zemlji dali, te, naravno, koji su više i cijenjeni od ostalih! Što se pak tiče srodnika kneževskog doma, njih ima u Crnoj Gori toliko, da bi svi skupa mogli naseliti mnogo veće mjesto, nego što je crnogorska prijestonica! Kad izidosmo od pukovnika, reći će Kuč Zoran čojak ovi komandir! Vidi se da je pravi kućić! No ve je, gospodine, čini mi se, mnogo naijedio! Valaj čućeš i ti i tvoji drugovi zašto sam se naijedio! rekoh vadeći iz špaga spisak crnogorskih alpinaca. Pomenuh pređe da nijesam ni jednoga poznavao, jer otidoše u Italiju prije moga dolaska znao sam samo toliko, da ih ima devetorica, da su iz raznih nahija i mladi ljudi. Zatekoh ih u jednoj sobi. Do duše, izgledahu izmučeni od teških vježbanja po brdima, a biće i od kidanja. Ugledavši nenadno ljude iz svoga zavičaja i čujući svoj jezik, uzbudiše se veoma. Pošto se malko smiriše, ja ponovih sve što sam čuo od pukovnika i sve što sam ja njemu odgovorio i dodadoh, da mi je dužnost poslati tačan pismeni izveštaj popu Iliji, vojvodi popu Iliji Plamencu, vojnom ministru. Svi planuše. Navališe optužbama na Talijane, a kad sve to pade pred prostim razlogom da su oni tu poslati da se slijepo pokoravaju, a ne da traže kojekakve povlastice, onda udariše u kuknjavu i kletve Bolje bi,

valaj, bilo, da ih je sve gospodar posjekao, nego što ih je preko Krsca otpravio, itd. Pustih da i to izduši, pa ih dirnuh u najtanju žicu Dakle, vi tako čuvate obraz gospodarev i crnogorski! Dakle, baš hoćete da se po131 svijetu raščuje, e ne možete izdržati viteške nevolje sa Talijanima, koje vi inače nazivate kozama! Te riječi imadoše uspjeha, kao što sam se nadao, te momci okrenuše drugi kraj, udariše u molbe i obećanja. Ja im dadoh riječ da nikakva izvještaja šiljati neću, dokle, u povratku iz Francuske još jednom ne uvratim k njima. Dadoh svakome po jedan zlatnik, kao što mi bješe naređeno, i rastadoh se s njima i s Kučem. Pošto zeć neću imati prilike da o njima govorim, to napominjem sad, da su ti mladići lijepo svršili podoficirsku školu, pa docnije i naročiti viši kurs, te su se vratili u otadžbinu svi sa činom oficirskim. Drugoga dana zatekoh upravnika vojne akademije, koji pošto razabra za nejednaku spremu novih potomaca, za njihovo neznanje nastavnog jezika, na prvih mah nađe se u čudu, ali ipak pristade da ih odmah primi. Trećega dana moga boravka u Milanu, predadoh četvoricu pitomaca u zavod, a uz njih pogolem broj zlatnika, kao prvu četvrtinu godišnjeg troška, koji će za njih imati crnogorska država. I tako se oprostih s Talijanima, olakšane duše i toboca! Buro bješe zadovoljan svojim trgovačkim poslom i namjeravaše ostati još koji dan meni se hitalo, te ranim vozom krenem se sa preostalom trojicom u moderni Vavilon, do koga nam se trebalo truckati na željeznici još osam stotina kilometara. Od toga mogoh svratiti svu pažnju na moje Parizlije, te otkrih da su zaraženi manijom koju je odmah trebalo liječiti. Evo šta je bilo. Već od polaska moglo se opaziti da se oni nadimlju što će se školovati u Parizu, i to baš u zavodu u kome se knez učio. Poslije, od brata i od Talijana, doznadoh da se GTarizlijama suviše mašta razigrala, da snijevaju samo o sjaju i raskošu, koji ih očekuju. Najposlije, sam s njima, pomalo laskajući njihovoj taštini, navedoh ih da se izuju, kao što se u njih kaže, da mi se ispovjede. I uvjerih se da su zbilja obuzeti pravom manijom! Oni su vjerovali da idu u zavod koji je ustanovljen samo za prve kućiće francuske i za one iz ostaloga svijeta, koji se francuskim velikašima izjednačiti mogu, inače kako bi se razumjelo da je i knez u njemu proveo tri ili četiri godine? Iz te glavne zamisli izišle su i ostale, na pr. da će se hraniti gospodski, da će nositi skupocjene haljine, da će iz zavoda izlaziti na kolima, itd. Najkraće rečeno pošli su u Pariz da uživaju, kao što prvim kućićima i dolikuje! tolikom sjaju, naravno, biće nješto i sjenke, moraće se nješto i učiti, koliko kućiću treba, a to gotovo jedino francuski jezik, koji im inače ide od srca! Ja sam s početka postupno sipao hladnu vodu na te uzavrele mašte, pa ih, na kraju, potopih. Prošavši kroz SenGotardski tamnik, dugačak petnaest kilometara, koji je ljudska ruka kroz ljuti krš razrila, nađosmo se na drugoj strani planine, u divnoj švajcarskoj zemlji. Počesmo letjeti duž obronaka visokih brda, kroz pitome doline, po mostovima preko stravičnih dubodolina i urvina, kraj rijeka i jezera, a da ne znaš na čemu ćeš radije pogled zaustaviti, da li na onome što je Bog stvorio, ili na onome što su ljudi izradili! Sve je obrađeno ili uljepšano, zgrade kao smišljene, stoka tovna, svijet zdrav i veseo. Sutradan, sa francuske granice, telegrafisah Šgtiru Poznanoviću u Pariz, da me dočeka na istočnoj stanici. To bješe onaj mladi čovjek, čija me je rodbina dočekala pod Novim to je onaj Špiro koga dobro poznaju svi Srbi koji su se školovali u Parizu ovih pošljednjih dvadeset godina i ne samo što ga svi poznaju, nego, mogu pouzdano reći da ga svi u srcu nose, jer je Špiro pleglenita duša, kakvih je malo na svijetu. Ja ga navlaš ne pomenuh u drugoj glavi, gdje sam govorio o svome živovanju u Novom, da ga ovdje, kao na zgodnijem mjestu, odjednom prikažem.

Špiro je sin Bogdana Poznanovića, pomorskog kapetana, čuvenog morskog vuka. Bogdanu on bješe jedinac uz šest ili sedam kćeri. Špiro odlično svrši nižu gimnaziju i nautičku školu, pa, kao što zakon propisuje za brodske kapetanske kandidate, ukrca se na brod jedrenjak za dvije godine, kao škrivan, što znači pksar, a ia brodu razumije se najmanji časnik ali, na čudo i starješini i mlađima, nije se razdvajao od knjige, što baš nije obična stvar u mrnarskim navikama. Kad bi brod stao u pristan, mladi škri van nije trčao u šantane, gdje mladi škrivani najradije zalaze, nego je obilazio muzeje, biblio teke i spomenike i donosio naručaje knjiga na brod! O tome se pričalo po Boci Kotorskoj, jer se u toj maloj zemlji sve zna, šta rade njeni sinovi po dalekom svijetu! I malo se ko radovao tom Špirovom zanosu za velikim znanjem, jer, brate, pomorcu je, kao i svakom čovjeku, kome je posao određen, prva stvar da najviše pazi svoj posao i da bude praktičan. Za Špira se nagađalo da neće biti praktičan kapetan u današnjoj bezobraznoj utakmici, kad treba više hitrosti, upravo lukavstva, nego ičega drugoga! Elem, nakon dvije godine krstarenja po moru, Špiro položi kapetanski ispit, pa dođe kući na odmorak. To je bilo dvije godine poslije moga dolaska. Mladi kapetan malo je izlazio iz kuće, koja je na najljvpšem položaju u Novom. Ipak se poznasmo i sprijateljismo. Bješe visok, žilav, lijepo srazmjeran, a kratkovid, te je još onda nosio naočari. Koliko sam se čudio njegovoj načitanosti, znanju jezika, literature romanske i, što je kod našega Primorca rijetkost kritičkom daru, još većma sam se čudio nepokvarenosti, upravo neporočnosti, njegovoj jedina mu je strast bila pušenje. Daj mu hljeba i vode i duvana, dosta duvana, pa, pored knjiga, zatvori ga za godine i on će ti biti zahvalan! Špiro je čitao i pušio njekoliko mjeseca, čekajući priliku da se ukrca na kakav brod, kao kapetan, pa, kako mu umrije otac naprasno, on šmignu nekuda u svijet. Poslije dužeg vremena javi svojima da se nastanio u Parizu. Šta je tamo radio nije se znalo. Stigosmo u Pariz noću. Na peronu u velikom metežu, čuh gdje njeko viknu moje ime, te se odazvah, i za trenutak dlgački Špiro, probijajući se kroz svjetinu, ščepa me i umal me ne uguši u zagrljaju. Niti se on začudi od kuda ja u Parizu, niti me za zdravlje zapita, nego mu je prva riječ bila A jesi li donio duvana? Kad mu odgovorih da imam talijanskog, on pljunu vičući Oštija, baš si A ja, budala, čim sam primio telegram, obradovao sam se jer sam pomislio donijeće mi, zanago, bar pregršt našega slavnog trebinjskog duvana! Prvi utisak velikoga grada ne bješe ni iz daleka onakav, kakav sam zamišljao da će biti! A nijesmo išli kakvom sporednom ulicom, nego jednom od glavnijeh žila gradskih, koja vodi ka sredini Sene. To sam znao po planu i po Bedekeru, koje sam pažljivo proučavao na putu, a to mi i Špiro potvrdi. Čuh i njekoga od mojih đaka gdje mi reče Pa ovo mi je Pariz! Pa, onda je ljepši Milan! Špiro se smijao našim prvim utiscima, a ja njegovim odgovorima Šta radim u Parizu? Čudna pitanja! Kod tolikih škola i biblioteka i mzeja i svakojakih čuda, pitaju šta radim!? Ali, imaćemo kad da se porazgovaramo o tome za sada kažem ti samo odavde živ neću ni na more, za koje stvoren nijesam, a još manje u vaše tamo uzane gradiće, u zagušnu tjeskobu! Uvede nas u krčmicu njeku, u tjeskobu, kakvih je zaista malo i po Primorju! Nikoga u toj kutiji ne bješe, sjem dvojice slugu stolovi bjehu bez zastora, sjedilo se na klupama. Večerasmo jevtino a, razumije se, loše, po svoj prilici meso je bilo konjsko. Špiro je razgovarao sa djecom, kojom se prilikom uvjeri da nijesu u stanju razumjeti ni svaku desetu živu riječ francusku, pa, videći da su sustala, odvede nas na noćište, u neki hotel garni u blizini, gdje smo ja i on za dugo izazivali nedavne i mile uspomene, a na kraju mi je kazivao svoje nasnove za budućnost. On je tada slušao na Sorboni i po raznim školama predavanja, ponajviše francuski jezik i književnost namjera mu je bila da se utvrdi u jeziku, pa da živi od svoga pera.

Sutradan, naznačivši Špiru večernje ročište, preselih se u gostionicu koju mi preporučiše, kao najzgodniju za moj posao. Bješe to starinski Nb1e1 SogpeŠe, s lijeve straie rijeke, u slavnom Latinskom kvartu, sproću pozorišta Odeona i liceja, u koji sam djecu poveo. putu do gostionice već sam imao drukčiji utisak o veličini, ljepoti i živosti Pariza ali se opet iznenadih, svrativši u sporedne ulice Latinskoga kvarta začudih se i njekako ugodno iznenadih, vidjev tjeskobe i krivine i zgrade, pa čak i prljavštinu koje mi napominjahu Zadar ili Spljet! Ama, sasvim pahnet rodinoj, što kažu Rusi! Prvi mi je posao bio da potražim staraoca soggezropsp1 novih licejaca. Po francuskom školskom zakonu, svaki licejski đak, koji nije iz mjesta u kome se školuje, treba da ima korespondana koji će ga izvoditi, kome će uprava javljati kad što treba, itd. Za takoga bješe izabrat njeki g. Niko, slikar na staklu, pređašnji korespondan kneza Nikole i vojvode Boža Petrovića i Stanka Radonjića. Stanovao je ne mnogo daleko od moje gostionice, u dugačkoj ulici de Ren, u svojoj kući. Ne nađoh ga u kući. Sluškinja mi reče da je sa gospođom i sa svojom materom na svom dobru, njegdje u okolini Pariza. Kad čuh da ima živu mater čovjek, koji je još 1857 bio staralac knezu Nikoli, onda pomislih da sam pogriješio adresu, da mora biti njeki drugi g. Niko u istoj ulici! Pokazah joj adresu na pismu Mg A. sais1, ret!teuegpeg i t. a ona uzviknu Pa to je moj gospodar! On je kavaljer od Montenegra! Potrudite se u tu i tu ulicu, broj taj i taj, u njegov atelje, gdje će vas njegov pomoćnik moći obavijestiti, hoće li on danas doći u varoš. A, može biti, i da je došao, jer on najprije svrati u atelje! Otidoh da tražim atelje, čudeći se da u Parizu ima tako dugovječnih baba, da se slikanjem stakla može postići veliko imanje. Ne naćoh ga ni tamo. Pomoćnik mi reče da neće doći toga dana u varoš, a, po svoj prilici, ni drugoga, nego ako mi je hitno, da se s njim sastanem, da uzmem kola, te da se odvezem u seoce Još ep Jozaz, čini mi se, dvanaest do četrnaest kilometara od Pariza. Špiro dođe poslije podne u gostionicu, te iziđosmo sa đacima, pa najprije obiđosmo Latiiski kraj, da vidimo licej Luja Velikoga i Sorbonu, pa propješačismo lijevom obalom Sene, minuvši njekih petnaest mostova do Invalida, gledajući još veća čuda na desnoj strani. Uvjerih se o onome što sam čitao i slušao, a to je da se po rijeci, po spomenicima i po monumentalnim zgradama koje su kao navlaš zgodno rasijane, ipak lako orijentovati u Parizu. Odlučih da potaržim g. Lamija, koji je onako ljubazan bio sa mnom na Cetinju i koji srećno proreče da ćemo se vidjeti u Parizu. Baš tih dana izlazila je u Keuie sJez sih MopDez jedna njegova studija o francuskoj ratnoj mornarici a kako se on inače tim predmetom najradije bavio i kao poslanik u skupštini i kao publicista, a rodom bio brđanin iz jurskih planina, politički protivnici prozvaše ga jurskim admiralom. Srećom, nađoh ga i uvjerih se da je od onih ne baš čestih ljudi, koji su jednaki i na putu i doma. Dočeka me kao da mi je nješto obavezan. Bješe samac i mati je nastavala s njim. On me odmah prikaza njoj i oboje navališe molbama da im budem česti gost, dokle sam u Parizu. Starica je bila mladolika i duhovita, te se odmah vidjelo da je sinu blagi deo prešao od matere. Njegova soba za rad bješe zastrta podgoričkim tkaninama i ukrašsna našim starovremskim oružjem, pod kojim višahu gusle. Kad razabra što mi treba, on se odmah ponudi da privremeno zamijeni pravog korespondana, koga je poznavao po imenu i za koga reče da je njekad bio prilično ia glasu kao umjetnik. Zatim me naputi u kakvu ću se obliku pismeno obratiti provizeru, upravniku liceja, jer, dodade smijući se, slučajno poznajem toga prepotopnog provizera, koji je pravi tip pedanterije, i kome je forma sve. On mi ponudi da to svršim odmah za njegovim stolom, a i sam mi napisa odvojeno pisamce istom provizeru. Urekosmo da ga sutradan oko podne sačekam sa djecom pred licejem. Da kažem nješto o tim licejima i koležima.

Prije velike revolucije 1789, srednje škole u Franiuskoj, mahom klasične i u svešteničkim rukama, zvahu se kraljevski koleži. Revolucija preobrazi nastavu, davši više opsega prirodnim naukama i živim jezicima, te izmijeni i nazive školama srednje prozvaše se instituti, a velike škole liceji, po kome ugledu, valjda, i osnovan bješe biogradski. Napoleon, kao prvi konsul, uvodi bifurkaciju u institute svaki je imao dva odjeljenja prvo, zajedničko, imađaše tri razreda, u kojima se učilo latinski, francuski i matematika drugo odjeljenje dijelilo se na dvije grane, na klasičnu i vojničku matematika i vojni predmeti. U klasičnoj grani, četvrti i peti razred zvahu se ćitaš1e5 šesti ge!opdie, sedmi rćPozorŠe. Napoleon, kao car, ponovo preobražava nastavu i mijenja imena školama on stvori jednolične išEogtez srednje škole, koje nazva licejima i koležima liceji su bili državne gimnazije, a koleži opštinske. Nikakve druge razlike među njima nije bilo, i, što je glavko, nema je ni danas, te riječ licej, 1usee, postanjem grčka, kojom se je u starini zvalo neko brdo u Peloponezu, kasnije atinsko šetalište, gdje su filosofi držali predavanja, još kasnije velika škola u Francuskoj, danas znači državna gimnazija ili realka, a ne kao što se obično u našim krajevima misli, da licej i danas znači višu školu. Veoma me je interesovalo da doznam kakvu spremu iznose francuska djeca iz osnovne škole, da li što bolju nego što je talijanska, koja je oida 1882, nisko stojala. Toga radi, snabdjeh se na vrijeme podacima, koje proučih, pa, prvih dana, nađoh prilike da ispitujem djecu iz javnih i privatnih škola, i uvjerih se da su malo izmakla talijanskim vršnjacima. Neće biti na odmet da ovdjo1S2atkoiznese?l isššJU francuskog osnovnog školstva. OsnovŽšstaauRrncuskoHuzeHa je velikoga maha još pri kraju 17. stoleća, kad je kaluđer Jovan de Sal J. V. e 1a 5a11e godine 1680 ustanovio monašku zadrugu za hrišćaksko učenje, sopgeaIop geN1ei5e s 1a Los1g1pe sćge1aeppe. To bratstvo umnoži se veoma i podiže škole i po najzabitijim selima, te se pismenost naglo raširi. Kaluđeri toga reda zvahu se i danas se zovu Ggegez je 1a sZos1g1pe sćge1leppe, a po Italiji, gdje su takođe odavno uhvatili korijena, d.obiše karakterističan nadimak 1ta1eŠ 1pogap11š! Bratstvo je i danas silno, ima oko petnaest hiljada učitelja i raspolaže stotinama milijuna franaka kapitala. Što mu se zamjeralo N. Tate, a Ksop51gis11op de 1a Rgapse ep 1800. u starini, pa i danas, to je da mrzi na prirodne nauke i raspiruje vjerski zanos. Baš pred mjesec dana ove godine 1900 bila je u Rkmu velika svetkovina, o kojoj su sve novine donosile izvještaje, u kojoj je papa proglasio oca Jovana Salskog za sveca. Naravno, velika revolucija zbrisala je te kaluđereučntelje i njih zamijenila mirskim, antiklerikalnim pedagozima, ne manje fanatičnim u protivnom pravcu, nego što bjehu kaluđeri u svome. Docnije, u vrijeme carstva i obnove kraljevstva, kaluđeri preosvojiše izgubljeno zamljište i potisnuše lajike ta se borba, u glavnome, i danas vodi. Viktor Igo negdje reče da seoski učitelj zapali svijeću, a da je popo iza njega ugasi. A da je francuska osnovna nastava do velike njihove katastrofe bila na slabu temelju, o tome najbolje svjedoči poznata izreka da je na Sedanu pobijedio švapski učitelj! Ten, u pomenutom svom djelu, navodi Napoleonove riječi, koje će nam objasniti ondašnje njegove i docnije preobražaje u nastavi srednjih škola, a i mnogo što šta inače. Napoleon reče Glavni mi je smjer da imam sredstvo kojim ću upravljati političkim i moralnim mišljenjem! Francuz u djetinjstvu treba da bude načisto, hoće li biti republikanac ili monarhista, katolik ili bezbožnik! Pošto se obnovi kraljevska vlast 1852 1870 uvodi se ponovo bifurkacija po ugledu na engleske srednje škole. Od pada darstva do god. 1880, često se mijenja nastazna nasnova u srednjim školama, dok je pomenute godine Žil Feri ne podijeli na tri dijela na osnovnu s!t5tp eJetepagge, na gramatičku s!tzšp s gatta!ge i višu sjtzšp zirepeige. On dade više opsega tačnim naukama i živim jezišša, a skuči klasično učenje! Ali za čudo, to se ne

primjeni na sve srednje zavode, nego neki ostadoše po staroj sistemi, a među njima bjehu pariski liceji Luja Velikog, Andrija IV i Kondorsea. Dakle ja sam djecu doveo u klasičnu gimnaziju, gdje je bifurkacija na kraju. Licej, nekadašnji kraljevski kolež Eošz 1e Sgaps koji je ustanovio kralj Luj XIV, ponosi se velikim brojem slavnih ljudi, koji su učili u njemu ima ih preko stotinu i pedeset, među kojima je i Volter. To bješe ogromna, ali vlažna i osojna zgrada za njekoliko stotina internista. Kad dođoh sa djecom pred licej, jedva se mogosmo provući do vrata, kroz mnoštvo kola bješe počelo upisivanje razabrah da su to većinom roditelji s djecom iz provincija. Nijesam dugo čekao g. Lamija, ali smo zajedno dugo čekali reda, dokle izidosmo pred provizera. Bješe to gojan starac, sav obrijan, sa svilenim ćelepušem na glavi, prepodobna ponašanja, neiskrena pogleda. On se najprije zakači za forme prevedene svjedodžbe dječije nijesu mu bile potpuno ovjerene pretplata na račun polovine dječjeg izdržavanja bješe mu krnja, jer nije bio uračunat trošak za haljine, itd. A kad razabra da djeca ne govore francuski, onda tek stade dizati ruke ka tavanici i valjati očima, kaogod da su djeca bila uslovno primljena, ili kao da je u njegovoj vlasti bilo da im oduzme polublagodjejanje, što im je država francuska dala! Dadosmo mu razumjeti, da ćemo odmah ka ministru prosvjete to ga umekša, te zavede nove pitomce, primi novac za prvu godišnju četvrtinu i naredi, da se prime u zavod odmah sutradan, ali pod pogodbom da ne idem iz Pariza dokle ne počnu redovna predavanja. Odvedoh djecu sutradan i predadoh jednome od mnogobrojnih nadzornika, koji motre nad stotinama internista, a obećam da ću ih svakoga dana obilaziti i počešće izvoditi, dokle ne počne predavanje. O svemu tome izvijestim pismeno ministra inostranih poslova na Cetinju i zaiskah novaca, jer kao što se vidjelo, nepredviđeni troškovi bjehu znatni. Imao sam priličnu uštedu od svoje plate i zarade u ženskoj školi tim sam namjeravao provesti ferije kod kuće, pa kad slučaj htjede da putujem o državnom trošku, ja svoju uštedu namijenih na kupovanje knjiga. Jedva jednom bijah potpuno svoj, jedva već mogoh živjeti i raditi po svojoj volji! I odmah zadovoljih gladnu želju, da se poznam sa srpskim đacima u Parizu. Znao sam da se skupljaju u kafani ZoiŠo i na bulevaru SenMišel, gdje je Špiro rijetko zalazio. Otidosmo poslije ručka i nađosmo ih oko dvadeset gotovo svi bjehu iz kraljevine i većinom medicinari. Među tim veselim mladićima privuče mi pažnju čovjek, koji je po izgledu prešao bio trideset godina, neobično lijep i mio. To bješe Miša Svilokosić, Pančevac, inžinjer, koji pošto svrši nauke u Parizu, ostade u njemu. Svi me lijepo prihvatiše, zato što me je Špiro prikazao, a i zato, što sam Dalmatinac. Bješe mi toplo oko sria, videći kako Šumadinci vole Špira i kako uopće imaju najljepše mišljenje o Srbima primorcima. Ali se sa Svilokosićem smjesta bliže poznadoh. Njega su mnogo zanimale prilike u Crnoj Gori i Dalmaciji. Po pitanjima, koja mi je postavljao, sudio sam da je on te prilike temeljito proučavao, baš kao da se tim isključivo bavio i, uopće, takav mi je utisak učinio govoreći o ma kojoj stvari koja je u razgovoru naišla. Kad izidosmo, rekoh ja to Špiru, a on uzviknu Agsa sP zslepga, gšo sago! Kovčeg znanja, dragi moj! Svilokosić je prava riznica, iz koje svi crpemo! Pitaju ga za svašta, ne samo ljegove rufetlije, tehničari, nego i filosofi i filolozi i prirodnjaci i medicinari, a on samo odmahne glavom kad ga njeko tako zapita, i obično veli Od kud ja to znam! Ali uvijek obavijesti i začudi pitača! Ta mi napomenu moga sta142 roga Bearu. Dalje mi Špiro pripovjedi da je Svilokosić socijalista, da je činovnik u njekom odjeljenju željezničke uprave, da je suradnik njekog tehničkog časopisa, da je osobito

stručan u pitanjima mostovskih građevina, a da mu sve to pišta ne smeta da bude pravi gurman na polju lijepe književnosti i umjetnosti. Jedino, veli, što smeta njegovu boljem živovanju, to je, što nije mnogo produktivan on se primio službe da bi obezbijedio živovanje, ali kad bi se sav odao stručnom pisanju, mogao bi čak i steći nješto ali njegove su potrebe skromne, a uz to, onda ne bi imao dokolice za kafanski život, koji obožava, ni za lutanja po beskrajnom Parizu, što mu je takođe strast! Ja otidoh u stan da se preobučem, jer me g. Lami bješe pozvao na večeru tj. po njihovski na objed. Kako li se začudih zatekavši kod Lamija njekih petnaest zvanica, muških i ženskih, a uvjeravaše me da ćemo biti sami, ili ep1ge agdopz. Francuzi već kao Francuzi! obasuše me ljubaznošću. Kad uđoh, prekidoh g. Lamija, koji pričaše o Crnoj Gori. Čim sjedoh, počeše mene zapitkivati koje o čem. Nije mi se pričalo ispred šest sedam dama, vićinom mladih i lijepih, a mahom đavolastih, kao što ih je već Bog dao! Ali se nije imalo kud svi se pogledi stekoše na meni pitanja potekoše sa sviju strana, ukrštavajući se, nadmećući se, motajući se, toge aŠso. A kakva pitanja Većina čitalaca, zacijelo, ako ne drukčije a ono po čuvenju, znaju kako Francuzi slabo poznaju tuđe krajeve i narode, kako malo mare da se btomeJgačndtjOaBijvs a, inače, kako radc, baš naradije, govore o onome štonaZmanje znajuTTa GsGJe prešlo u poslovicuTTŠTTtrvih dana u gostionici, za stolom, imao sam prilike uvjeriti se o takim pojavama. Na pr. jedan đak universi143 tetski ne bih se zakleo da ne bješe geograf po struci, prosto bješe zinuo od čuđenja, kad ga ja obavijestih da svi Austrijanci nijesu Nijemci, nego da u Habzburškoj državi ima mnogo više Slovena, a osim njih, da ima i Mađara, Vlaha i Talijana! Zamislite pak parisku dvornicu, u kojoj je pet šest ljudi koji su nješto načuli o Crnoj Gori, Arbaniji, Hercegovini, itd a koji teško da znaju na kome su kraju svijeta te zemlje i nijesu sigurni da stanovici tih zemalja ne jedu zmije i ratne zarobljenike kao što pitaše dužd mletački Draška zamislite još da se pored tih ljudi nalazi pet šest milih, ali praznoglavih i blagoglagoljivih žena, koje imaju glavnu riječ, pa ćete lako doći do predstave šarenih razgovora! Kakva tu pitanja ne bjehu postavljana? Koliko milijuna stanovnika može imati Crna Gora? Koliko stotina hiljada vojnika može isturiti na bojište? Koji su glavni gradovi? Ko eksploatiše željeznice? Kakav stil preovlađuje u građevinama? Koji su najčuveniji profesori na universitetu cetinjskom? Koliko prćije imaju princeze? Da li gospođe poručuju haljine iz Pariza? Ima li opera? itd. itd. itd. G. Lami vadio me je iz neprilike, pravu istinu da kažem i pravim imenom da stvar nazovem pomagao mi je lagati! A koji dobar Srbin, u takoj prilici a već razumije se iz kakvih pobuda, ne bi lagucnuo? Jedan od gospode ne bješe riječi proslovio, samo što bi se češće nasmiješio, i taj me je, naravno, najviše zanimao. Bješe čovjek od trideset i koje godine, lica nalik na krušku, keseraste bradice, očiju malko buljavih, a čela prostrana. Domaćin mi ga bješe prikazao Mogšeig Ggapse, a to mi ime u to doba ništa ne kaza. Kad otidosmo u trpezariju i posjedasmo za prebogatu sofru, opkoljeni četom lakeja u hla144 čama do koljena, onda tek pomislih da je g. Lami pravi Gavan! Izvrsna jela ređahu se bez prekida, uza zli običaj brbljanja za vrijeme blagovanja čemu je protivan slavni Mantegaca, a, boga mi, čemu sam i ja bio protivan od detinjstva, prije nego što i čuh za Mantegacu. Srećom, ja već nijesam bio prinuđen govoriti, nego me zamijeni onaj mosje Frans, koji je brže i glasnije sipao riječi od ijedne žene. Uz taj zli običaj bješe i drugi, baš dobar običaj, biva, lakej mi jedan na jedno uho, a drugi na drugo šapuću šatolafit, bordo, burgonj, a to znači koga ćeš vina od troga, četvoroga? Sipaj, brate, od koga hoćeš, a možeš od svakoga,

kad su već ireda mnom tri četiri čaše! odgovaram ja momcima mimikom, a oni se smiješe i toče. To je bila prva prilika u mome vijeku, kad sam po iskustvu mogao i sam ocijeniti preslavnu francusku kujnu i ne manje slavna njihova vinca! Neka im je slava i hvala i sa te strane, kao i sa mnogih drugih! Najposlije i ja svratih sluh na besjeđenje g. Fransa, koji je za vrijeme cijele večere gotovo jedini zabavljao društvo, i, što je neobičnije, vrlo pažljivo slušan bio. Koliko se sjećam, pretresao je ondašnje političke događaje u Francuskoj. Govorio je kratkim rečenicama, koje je često dopunjavao umjerenom, ali punom izraza gestikulacijom, kako samo Francuzi umiju. Da me je predmet zanimao, doista bih i ja potpuno podlegao čaru njegove duhovitosti i besjedničkog dara onako sam samo mogao konstatovati koliko su mu u vlasti svi oko njega sva igra njegova lica ogledala se na drugim licima, svaki njegov osmijak ili namrštaj, istoga trena ponavljao se na ostalim! Žene su ga pile očima, kao što kažu Primorci, osobito jedna prema njemu, plava, jedra, koja je imala slovensko lice. Kad ugrabih trenutak općeg razgovora, zapitah iajbližeg gospodina do sebe, šta je po zapatu gospodin go10 Bilješke jednog pisca vornik, a on mi odgovori da je toAnatolFrašg poznati književnik, velikoga dara. Kao što prije rekoh, meniJe to ime bilo nepoznato, a mislim da u ono vrijeme ne bješe bog zna kako čuveno ni po Francuskoj danas je Frans akademik, slavan i omiljen i preko međa svoje otadžbine, jer su njegove priče remekdjela sušte francuske duhovitosti i ironije. Proslaviše ga najviše pripovijetke 1e 1uz Koie Ee Spte 1e 8Duez1ge VoppagJ 1.65 Ortšpz s Jegote So1pags1 Tćahz Ea K.o1l55epe s1e!a ge!pe ReJaidie, pored stotine drugih. Od susjeda doznadoh da ona plavuša prema Fransu bješe njegova gospođa Poslije večere, kad mi muškarci uđosmo u pušionicu, domaćin se sjeti jedne šaljive srpske narodne pričice, koju je od mene slušao na Cetinju i koja ga bješe razgolicala, te me stade moliti da je psnovim, a navališe i svi ostali, ne izuzimajući ni velikog današnjeg pripovjedača, die sNaBJ, eŠge ćottez! Nije mi bilo protivno da ih zasmijem našom narodnom suviše masnom umotvorinom, i postigoh veći uspjeh nego što sam se nadao, čemu je svakako doprinosio i moj egzotični akceiat! Dabome, razrači im se i na druge, te ja gotovo iscrpjeh moj dosta obilati repertoar te vrste priča! Ali omirski smijeh u pušionici kakvo samo zadovoljstvo za mene što sam jednom nasmijao Anatola Fransa, doprije do kena u dvornici i razbudi jače njihovu inače uvijek budnu radoznalost, te htjedoše i one da ih Moptenegren razonodi. Red je bio da me domaćin izvuče iz prpe, i on to učini, napomenuv mi da gospođama ispričam kako se oženio vojvoda Marko Miljanov. To navede govor na neke naše narodne običaje o svadbama, pa im povjedih i onaj događaj koji sam docnije obradio u priiovijeci Kagso se Latipče oženilo Sutradan primih telegram od g. Nikoda, da dođem u njegovu radionicu. Zatekoh ga u bluzi, pred velikom staklenom pločom, na kojoj crtaše nješto bješe to živahan starčić, po izgledu ispod šezdeset godina, premda je po mome računu imao najmanje oko sedamdeset. Kad razabra šta je s djecom, on mi reče da je želja njegove matere i žene da ih vide, a pošto je on toga dana u veliku poslu, to bi najugodnije bilo da ih ja drugoga dana dovedem u letnjikovac, a on će se već ia vrijeme javiti starješini liceja, kao staratelj. Pristadoh da mu djecu dovedem. Kada u daljem razgovoru doznade da govorim talijanski, on će E, to će obradovati moju mater, koja je napola Talijanka, jer je više godina s pokojnim mojim ocem živjela u Rimu, a Bog zna od kad nije čula talijanske riječi! Sve govoreći sa mnom, g. Niko posmatraše crtež, i svakoga časa dobacivaše po koju riječ pomoćniku. I ja sam razgledao razne slike na staklu upravo u njemu, prislonjene uz etijene i po policama bjehu mahom manje, veće ikone, većinom prijepisi starinskih gotskih likova, vješte izrade. Dva puta dođe od njekud šegrtić sa keceljom i zavrnutim rukavima, da ga o nječem izvjesti, ili primi naredbe. G. Niko objasni mi da su slike većinom

porudžbine za seoske crkve, da je za vratima u dnu radionice skladište, a dalje peć gdje se topi, obliči i gladi staklo obeća mi da će mi jednog dana sve pokazati. Najposlije preuze započeti posao, pa stade raspitivati za kneza i za vojvode Boža i Stanka, za njihove žene i djecu ispriča mi što šta iz djetinjskog života kneževa napomenuću samo da je knez Nikola dovršio osnovnu školu u Trstu, gdje ga je stric Danilo otpravio, a odatle u pariski licej Luja Velikoga, gdje je ostao svega tri ili četiri godine, jer Kadićeva puška prekide i mogućnost muškog našljedstva Danilova i sinovčevo dalje školovanje Starac Niko govorio je i crtao i dogovarao sa pomoćnikom i izdavao naredbe i umetao doskočice i pošalice, sve s nogu, sve s dobrom voljom. Tada sam prvi put imao pred očima živ primjer francuskog ustala147 štva i radinosti usred bučnoga Pariza, koji se najradije nama tuđincima prikazuje samo kao mjesto za uživanje! Od njega otidoh u licej, gde u jednom od dvorišta za mdađe razrede bješe đavolska graja uđoh i zastadoh kod vrata dvorište bješe puno uniformisanih đačića, koji trčahu, skakahu i motahu se opazih da među njima ima i djece iz kolonija, kočopernih malih crnaca, ili kavene masti sa majmunskim licima, sa kudravom bujnom kosom, a i nežnih mulata. Nasmijah se, sjetivši se legende o prvim kućićima. Od jednom stade pored mene famulus sa bubnjem o kajišu i stade neobično brzo bubnjati kao na uzbunu. Za njim uđe nekoliko ljudi sa kotaricama punim križaka hljeba, te djeca navališe, turajući jedno drugo, premećući se jedno preko drugoga, i za tinji čas nestade hljeba! Ja se uputih ka jednome od piona kako Francuzi zovu niže nadzornike dječice, s kojim se bjeh poznao, da ga zapitam za one moje, a u taj mah pođe on k meni i za njim tri odraslija đaka. Nadzornik mi reče Što li su ovi vaši ovako durnoviti? Neće da se miješaju s ostalom djecom, a kanda bi se bili! Začudih se kad vidjeh da su to oni. Kad ih prije preodjenuše! Bjehu u novim novcatim licejskim haljinama, koje su im lijepo pristojale bjehu mrzovoljni, mutnih očiju sa divljačkim izrazom. Rekoh čovjeku da su djeca doživjela suviše nenadan prijelom, da će se ipak naskoro pripitomiti, itd. Kad ostadosmo sami, oni udariše u kuknjavu Jte valja im hrana, ne valjaju kreveti, sluge su nakosne, nadzornik ih mrzi, a, povrh svega, dojadi im francuska raspuštena dečurlija, koja im se kezi i na stotinu ih načina čika, tg ako bi i mogli ostati u životu od pomenutih veljih nezolja, zanago neće od djece, ili će koga usmrtiti! Ako će im tako biti, onda bi bolje bilo da su pokrhali vratove na Krscu, ili se potopili u mo148 ru! Na sve to odgovorih podsmijevajući im se, a završih napomenom da im neće biti bolje ni gore nego što bješe gospodaru, kad se u tome zavodu učio! To ih ućutka. Pošto je blizu bilo doba ručku, a inače nijesam nauman bio da ih toga dana izvedem, to zaiskah dopust da li bih s njima skupa mogao obići zavod, te mi dadoše jednoga famulusa za vođu. Ovaj nas odvede najprije u crkvu, pa onda u dvornicu za svečanosti, gdje se krajem školske godine dijele nagrade i čitaju bilješke đacima. Tu stijene bjehu okićene mnogobrojnim slikama velikih ljudi, nekadašnjih pitomaca istoga zavoda bilo ih je sa vlasuljama na glavi, među kojima Volter bilo ih je u nošnji iz vremena revolucije, prvoga carstva i restauracije. Odatle zađosmo beskrajnim hodnicima ogromne četvrtaste zgrade, mimo trpezarije, učionice, kabinete, biblioteke, profesorske zbornice. Brbljivom vođu ni za trenutak nije jezik mirovao, i umiljati pogled njegov preporučivao se za napojnicu. Kad bjesmo na drugom ili trećem boju, odvede nas u bolnicu, koja je imala više odjeljenja, a tih dana bila prazna. svakoj sobi bjehu prozori u dnu, a s obje strape nizovi kreveta, razdvojenih zavjesama i zatvorenih stočićima, sve čisto i skladno u svakoj nidjesmo po dvije ili tri kaluđerice zabavljene ručnim radovima. Famulus stade pred jednim vratima, pa mi šapatom objasni da je tu starješica, kaluđerica od preko devedeset godina, koja je za vrijeme krimskoga rata odlikovana bila krstom počasne legije, žena koju je i sam car Napoleon III visoko cijenio. Ponudi nas da uđemo, uvjerarajući me da će joj milo biti.

Uđosmo bez njega. U dnu bolničke sobe, u pregratku jednom, sjeđaše na odmarači sitna baka njeka, sa naočarima na vrh nosa i molitvenikom u ruci. U jednom uglu bješe gvozdeni krevetac i orman, u drugom oltarić, a pod njim mnoštvo fotografija, među kojima vidjeh kneževu i kneginjinu, a na stolu bogo149 rodičnu IONU U skupocenom okviru. Na licu bakinu peRgamenske boje i smežuranu, u okviru biee poJzače ukrućenih krila, ogledaše se llmpi lppRta Ona JeAva ČU korake, pa smače naVI 11 1J K. 1J t . očari i pgleAa nas KaA JJ poljubih ruku i vičući kaza ko sam i koga AOVODIM i od koga pozdrave dogosim AsJetio sam se Aa ih gRe sve poznaje ona UstaAe dosta lako i pohvali mi se kako 1u je kneginja pohodila, kad je s knezom bilaprije dJe gAine i kako joj je poklonila onu lšepu iks?nU Naravno, poče mi pričati o kneževu đakovaJU i bolovanju, a doista hoćaše me pozabaviti I Arugim uspomenama, ali je prekide zvono koje oglasi ručak V povRatkU aČi mi se počeše opet tužiti na 1elo Pvoga Aana u podne, veli, imao e svaki dva jaa pžena U tiJestU tanjir pasulja, dva rebarca pečenog ovnujskog mesa, zalogaj sira, a, oduše heba i vode koliko god hoće. Za večeru, veli 1uhu brk mesa, obrok povrća, malko bi1elasmok i opet hljeba i vode po volji. Ja potvrdih da taka hrana ne može isporediti sa onom cetinjskom kneževskom dvoru, a moguće 1e po kol1ČINI ni sa onom U cetinjskom manastiru ali Rekoh Aa je to ipak mrs, kakva rijetko ko kućJ drnogorski možs imati svakoga dana! Svilo1sosiU ispričah sve što i čitaocima o večeri slkaRU i zlopitnim kućićima. On odmahnu glavom i Reče Ta poznato je da francuska ćivtarša šogo više Arži do spoljašnjega sjaja i etikecij6 nego nekdašnje plemstvo, a uz to rado se razm6 Aemokratskim načelima! Francuske ćivte i oRednje po imaovini, mnogo su većma naduvene prma sirotinji, nego što nekada bješe ohol povl?šeni stalež prema njima samima! I Lami i Frans bez sumnje, daroviti su piši, ali su obica U slUžbi ćivtinskome duhu! One o stale zvagace po SVOJ PRILIDI su orleanistički izborni aGitatRi A njekud iz provincije! Po upustvu t. Nikoda, pođosmo izjutra omnibusom, ne sjećam se već od kojih gradskih vrata, kroza zagrađa, pa preko polja, te stigosmo u seoce ŽuianŽozas. Slikareva kuća bješe na kraju, drvena kućica i uza lju pedalj gradinice i u njoj stolovi i klupice kao za lutke, sve ukusna oblika, sve išarano, nakićeno i gotovo bih rekao vezeno! Stara gospođa napominjaše mi u mnogom lipejsku kaluđericu, samo što je bila gluvlja od nje žena g. Nikoda mogla je imati polovinu njegovih godina, i bila je doista dva puta krupnija i teža od njega. Stara mi započe pričati talijanski svoje uepomene iz Rima, ali, jedno što bješe krezuba a, drugo, što Francuzi naopako govore talijanski i kad misle da ga znaju, jedva je mogoh razumjeti. Obje me pak zaokupiše pitanjima, uglavnom, istim kao i ona kod g. Lamija uvjerih se da je i g. Niko mnogo manje obaviješten o crnogorskim prilikama, nego što sam se nadao. Ugostiše nas svojski, a sjetnu djecu razvedriše, pa se sa domaćinom i domaćicom krenusmo u Pariz, na noćište on će sutradan da se prikaže provizeru kao korespondan novih licejaca Od tada, dogovorno sa Špirom, zavedoh njeki red u mojoj grozničavoj trci po Parizu, tim više što mi bješe stigla poveća suma novca i što mišljah da ću ostati najviše još petnaest do dvadeset dana. Trebalo je, dakle, grabiti. Uglavismo da nećemo prelaziti Senu, dokle najprije ne prokrstarimo vas dio grada s lijeve strane vode, žižu grada svjetlosti, gdje je Sorbona, Medicinski fakultet, Politehnika, Institut, Panteon, Luksenburški muzej, muzej Klini, Odeon drugo parisko pozorište, Invalidski dom, Skupštinski dom, mnogobrojne starinske crkve, među kojima po veličini prednjači SenSilpis, a po ljepoti crkvica svetoga

Severena, u čistom gotskom slogu. Tu je i čuvena Luksenburška gradina, obično šetalište ljevičara, groblje monparnasko i botanička bašta. Pošto mi je najpreče bilo da upoznam topografiju toga dijela grada, to započesmo putovati jutrom ranije jer to je putovanje, ponajviše na tramvajskim imperijalama, dosta i pješke, ponjekad i na kolima. Jeli smo gdje bi nas glad stigla, odmarali se nijesmo, a u veče iđasmo ili u Odeon, ili u njeki šantan. To je trajalo njekoliko dana, a kad mi se učinilo da sam utuvio topografiju lijevoga kraja, onda prijeđosmo na sensko ostrvo, sIe, gdje je slavna Bogorodičina crkva, veličanstveni sudski dvor i velika bolnica nazvana Božji stan ćb1e1V1ei. Odatle, istim načinom, nastavismo putovanje po neizmjernoj desnoj strani, gdje se tek ogleda bogastvo velikog grada, gdje je Luvr, ruševine Tiljerija, Opera, Francuska komedija, Narodna biblioteka, Općinska kuća, a da ne pominjem stotine drugih znatnih zgrada, među kojima tronuje crkva Madlena, svete Magdalene, koja većma napominje berzu nego bogomolju, kao što i liči tome dijelu! Zatim lutasmo po bedemima, pa se spustismo u zagrađa nebrojena, a završismo sa Bulonjskom šumom Za sve to vrijeme rijetko smo kad svratili u koju od monumentalnih zgrada po večerk iđasmo jednako na javne zabave. Opera bješe zatvorena, ali je radilo njekih osamnaest pozorišta i cirkusa. Sjećam se da onda bješe novina Pajronova čuvena komedija Dosddan Svijet He tops1e oi Gop zeppše i Verneov dramatisani roman Carev Glasnik M1sće1 ZgooI prva se prikazivala u Francuskoj komediji, druga u pozorištu Šatle Kad prokrstarismo i obigrasmo grad i zagrađa, onda se opet vratismo na prvi trag, na lijevu stranu da pregledamo unutrašnjost zgrada, počinjući muzejima luksenburškim i klinskim. Žalio sam što ne bjehu počela predavanja na velikim školama, ali je skupština bila na okupu, te i tu provedosmo jedno jutro. Penjući se na visoke kule Bogorodičine crkve, živo mi izlažahu pred oči slike iz Igova čuvenog romana istog imena obilazeći Konsieržeriju tamnice u sudskoj palati sjećah se događaja iz velike revolucije. Tako isto buđahu mi uspomene bastilski trg, trg sloge, julski stub, vandomski, triumfalna kapija na Jelisejskim poljima, itd. Jer čovjek iole načitan, poslije Rima, nije nigdje kod svoje kuće kao u Parizu čak sam tražio krajeve i ulice, koje su uzete kao pozornica događajima u čuvenim romanima iz sadašnjosti, na pr. Zoline Nane. Ali kad prvi put uđoh u Luvr, klonuh duhom, jer me ostavi nadanje da bih mogao unjekoliko zadovoljiti želju i kad bi ga mjesecima svakoga dana poduže obilazio! Ipak odlučismo da ćemo svakoga dana po dva časa provoditi u to?le skladištu umjetničkih ljepota iz mnogih vijekova i naroda. Tako smo, dakle, radili imali smo vrijeme za obilaženje, vrijeme za čitanje i sastanke sa zemljacima, vrijeme za zabave, a ja i za baičenje i za nepodopštine, jer Špiro ostade blage naravi, kao što je bio i na moru. Dani su nam letjeti ja spadoh za njekoliko kilograma, što je, u ostalom, dobro bilo, jer pri polasku sa Cetilja težio sam preko devedeset. Po onome što su čitaoci razabrali o nama dvojici, a to je, kakva bjesmo temperamenta, kakve su nas veze zbližavale, u kakvim se prilikama i gdje sastadosmo, čitaoci će lako zamislitn kakvim smo intenzivnim žnvotom živjeli, vjerovaće da smo za tri nedjelje bolje poznali Pariz sa svake strane, nego većina naših đaka koje ja iz šale nazvah stanovnicima Suflotove kafane za tri godine! Išli smo na socijalističke i anarhističke skupove, na spiritistička posijela u porodici jednog ruskog đaka, našeg poznanika, na propovijedi i religiozne konferencije po crkvama, na mitinge, na velike pratnje, požare itd sasvim kao kakvi novinarski reporteri. odmorcima, kad smo svraćali ka našima i priča153 li svoje utiske, to je redovno izazivalo čuđenje sviju, samo ne strasnoga lutača Svilokosića, koji je vazda umio pronaći što smo preskočili ili omašili, te nas upućivao da to naknadno potražimo. Jednom me je čak vodio u najveće groblje parisko, PerLašez, da mi pokaže gdje je bilo pošljednje sklonište komunaca, gdje su bili potučeni i zatrpani

Djecu sam obilazio redovno, i ako za kratko teško, vrlo sporo, prilagođavahu se novom životu, ali se ipak družahu sa đacima i sve bolje parlirahu. Najposlije stiže i za njih i za mene znatan dan, kad je trebalo da se oni uvrste u redovne učenike i tim počnu uživati jedan dio prava francuskih građana, a kad je meni trebalo ostaviti Pariz, svjetski mozak, i vratiti se među gore koje ne trpe regule! Ali taj dan, koji smo očekivali, donese nam veliko iznenađenje. Provizer naredi da svu trojicu ispitaju nastavnici pred njim, pa kad se uvjeri o onom što je već znao, a to je, da se djeca ne umiju koliko treba izražavati na francuskom jeziku, onda on izjavi da ih nikako ne može upisati kao redovne ćake, ni odrediti u koji će razred svaki od njih, dokle se ne priugotove toliko u nastavnom jeziku, da bi mogao ocijeniti koliko znaju iz svih predmeta, te da sravni ocjene koje će zaslužiti sa onima koje su donijeli u svjedodžbama. Toga radi zahtijevaše da ja ostanem s njima, da im nastavim predavanje jezika francuskoga, dokle ne savladaju teoriju, što se, veli, ne može postići bez uporednog učenja materinskog i tuđeg jezika. Djeca će ostati u zavodu, a on će odrediti naročitu učionicu za nas, a od lene traži da budem tačan u dolaženju. Kao što vidnte, strahoviti provizer, koga su ienavkdjeli i od koga su drhtali svi nastavnici u lideju, meni, slučajno ne mišljaše zla. Brzo se nađem sa Lamijem i Nikodom i obavijestim ih o tome, pa po njehovu savjetu telegrafujem opširno na Cetinje. Odgovor dođe da ostanem a da će mi se pored moje redovne plate trošak slati. Toga se večera i umjereni Špiro malko nakiti od veselja. I tako ja postanem nastavnik u liceju Luja Velikoga, doduše ne samo vanredni, nego samom zavodu nepotrebni i neprilični nastavnik, ali tek ta mi je titula davala prava na življenje u Parizu i na priličan dohodak To je trajalo tri mjeseca. Po sebi se razumije da sam nastavio trku, da nijesam prekidao veze sa g.g. Lamijem i Nikodom, da sam stekao i drugih poznanstava, da se nijesam lišavao ni umnih ni tjelesnih uživanja, ali, dodajem, da sam sa Špirom slušao predavanja poglavito iz francuskog jezika i književnosti. Djeca napredovahu i u teoriji i u praksi, jer sjem zajedničkih časova sa mnom, bjehu razdvojena i pomiješana sa drugovima. Pošto su ona dva starija u latinskom, u matematici i fizici bila jača od njihovih vršnjaka, u istom zavodu o čemu sam se potpuno uvjerio, to bi grijeh bio da, jedino zbog toga što ne vladaju potpuno francuskim jezikom, spadnu u prvi ili drugi razred gimnazije. To mi je krivo bilo, te, razmišljajući kako bih im mogao pomoći, dođem na srećnu misao da ih predam Svilokosiću, koji će ih ne samo kao dobar znalac nastavnoga jezika, nego i kao dobar znalac pomenutih predmeta i izraza u njima potrebnim, moći zgodnije priugotoviti. Predložih mu, dakle, da me zamijeni uz priličan honorar. On pristade. Pošto se još uvjerih da ni starješina zavoda, ni staratelj dječji nemaju ništa protiv toga, gšsah na Cetinje obrazloživši prijedlog. Ministar Stanko odsbri to, kao i moju molbu da ostanem još tri nedjelje, da bih svršio započeti najkraći kurs predavanja iz jezika i književnosti. Najglavniji posao tih pošljednjih dana bješe mi dohaćanjeLuVra i kupovanjeknjiga. zašto sam imao priličnu namnjenjenu sumu. Knjige su vrlo jevtine po antikvarnicama, kod tako nazvanih bukinista Boidššzez, prodavaoca knjiga na obalama Sene. Prije polaska otpravih biblioteku i mnogobrojne slike, prijepise remekdjela, itd. Moglo bi izgledati da se ovaj dio bilježaka mnogo odmakao od tlavnog smjera, koji sam u samom početku istakao, a to je da ću iznijeti samo ono što je uticalo na mene, kao na poznijeg pripovjedača. Međutim ja, evo, napisah čitav putopis, u kome ima svačega pa i suvišnog. Ali, u istinu, prema naznačenom smjeru, ovaj je dio bilježaka najznatniji, jer

moje ovo putovanje i moj boravak u Parizu, sjem ostale koristi koju sam imao, više su uticale na moj književni ukus i pravac, nego sve druge prilike, koje sam imao i koje zahvataju čitave godine! Vratih se preko Torina, gdje ostadoh višej dana. I u svakom većem gradu sjeverne Italije zaj držah se poduže, te, najposlije, željan naših krševa, stigoh pred Božić na Cetinje. VI Petu glavu ovih bilježaka pisao sam prošloga ljeta u SokoBanji, u Srbiji. Počeh je pisati preko volje, jer zle prilike zlo uticahu na mene, ali kad se zanesoh u prošlost, nastavih rad sa uživanjem. Pošto poslah napis u Novi Sad, napade me još veća čama u malom mjestu, koje je samo na prvi mah idilično, ah, te naše male i jevtine banje, neka odsele budu daleko od Letopisu Matice Srpske, gdje su ove Bilješkv prvi put objavljene. mene! Uvjeren da nikad već neću vidjeti grad svjetlosti, kako ga naziva Viktor Igo, u koji se za njekoliko dana bjeh duhovno preselio iz SokoBanje i koji baš onih dana, radi izložbe, bješe težište cijelog obrazovanog svijeta, osjećah jače mizerije svoje i opće! Ali se moj napis mimoiđe u putu sa jednim prijateljskim pismom, koje mi donese blagovijest da mi se zgoda daje kako da se oslobodim i od samovanja i od zavisnosti, ako mi sreća baš nije za vazda okrenula leđa. Pohitah u susret Sreći, koja mi u obliku dobre žene pruži ruku, te zajedno, potpuno nezavisni, odjurismo na svjetski sajam. I tako primih korekturu glave pete u Parizu i dadoh je na čitanje Svilokosiću i Špiru. Prvog zatekoh u kafani Sufle, kao i prije osamnaest godina. On me poznade, jer smo se viđali pošljednjih godina u Beogradu on za sebe ispravi da nije rodom iz Pančeva, nego baš iz Biograda. Špira pađoh kao višeg činovnika njekog društva za osiguranje on me poznade po glasu Ostadoh u Parizu dvadeset dana, obilazeći i ona mjesta i znamenitosti, opisaie u glavi petoj. Pa onda provedosmo još četrdeset dana po Fraiciji i Italiji. Ova je ekstrabilješka ovdje na mjestu i zbog čitalaca, koje ove uspomene interesuju, a od kojih su mnogi pomkslili da su one prekinute. A sad da se ponovo vratim u prošlo vrijeme, da nastavim pričanje. Vrativši se na Cetinje, zatekoh njeke novine. Glavni školski nadzornik Čuturilo bješe otišao iz Crne Gore zato što bješe doveo ženu koju je volio i s kojom se htio vjenčati. Naređeno mu bi da ženu ukloni, a on se ukloni s njome. Beara i Novaković višahu kao dvije kaplje o listu, zato što su tražili dvije periodične povišice plate, na koje imađahu prava zbog te tražbe vijećalo se i radilo da budu otpušteni. Stari nikako nije dolazio k sebi od gnjeva, kspi je on, po svojoj navici, gutao i koji ga je živa jeo. Dva brata Dragovića, Marko i Živko, đaci petrogradske duhovne akademije, bjehu se vratili u zavičaj i prvi postavljen za sekretara mitropolije, a drugi za profesora u gimnaziji. Tim se osnaži krug ruskih ljudi. Ali je najveća novost bila u preobražaju ekonomskoga društva, koje dođe pod zaštitu kneza našljednika. Društvu sam ja bio sekretar, a njegovu sudbinu za vrijeme putovanja nijesam pratio, kao što nijesam znao ni za ostale događaje. U polasku ostavih društvo u cvijetu, a u povratku nađoh da je velik rod donijelo, upravo da se preporodilo! Stupci Glasa Crnogorca bjehu iuni izvještaja o radu odbora i pododbora, puni imena novih članova i priložnika, te se vidjelo da u Crnoj Gori nema sela ni zaseoka, koje ne bješe oduševljeno novim poslom. Vojvode i serdari nadmetahu se sa popovima i učiteljima u prikupljanju priloga, u okupljanju zborova itd. društvenoj kancelariji na Cetinju imađahu pune šake posla tri pisara blagajna bješe puna, a puno i skladište privrednog oruđa, sjemena, i mladica. Pokretač toga društva i duša njegova, vojvoda Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela, kao da bješe sasvim s uma smetnuo svoj glavni zadatak, te gotovo i ne svraćaše se u svoju pravu kancelariju, u Biljardu, nego ne izbivaše iz

ekonomske. A kaogod što bješe u jeku međaško pitanje sa Turskom, tako isto bješe dopro do vrška pritisak od strane Austrije zbog onih deset tisuća ustaničkih duša, hercegovačkih i bokeljskih, sklonjenih u Crnoj Gori pritisak se očitovao u pretjeranoj carini na izvoz stoke i sirovine. Narod je gunđao, jer se ticalo nasušnog hljeba, a za namete bacao je krivicu na Maša pribjegli ustanici, gladni i uopće nezbrinuti, kleli su takođe Maša, koji se jednako druži sa baronom Temelom i ide na to da ih primora da se, od nevolje, predadu na milost i nemilost ćesa158 rovcima! Svi ti nezadovoljnici predavali su đavolu i ekonomsko društvo, koje kao da je davalo nove snage svemogućem vojvodi. Pričalo se da je njeki stari Katunjanin jednom uzviknuo Ama dokle će gospodar puštati uže tome Vrbici!? Treba razumjeti uže daleko od stožera, kao što se pri vršidbi pušta konju. Pričalo se i to, da je ruski car svjetovao kneza da otpusti Vrbicu. A to je, unjekoliko, moglo biti i osnovano, jer se opažaše da, poslije povratka iz Rusije, knez hladno postupa sa njim. Vojvoda me objeručke dočeka i obasu laskanjem A đe si, sokole? A šta si toliko začamao u Lacmaniji, kad znaš da mi je bez tebe ka bez desne ruke? Ja mu čestitah na nevjerovatnom uspjehu i smijući se dodadoh, e se nije osjetilo da mu je nedostajao ni mali prst, a kamoli desnica! A kad bjesmo nasamo, on mi se zagleda u oči i poče Aman ti naše društvo u kome je spas siromašne Crne Gore, kome zbog mene prijeti pogibija! Sjekira je već u rukama, i ona će pravo u korijen! Ako si uvjeren o koristi društva našeg, onda, kao pošten čovjek, treba da se zauzmeš da ga spaseš! Odmah zasjedni i napiši članak o potrebi i koristi našega društva ama napiši ga kako najljepše umiješ, pa ćemo ga proturiti kroz sve srpske i hrvatske novine.. Odmah, odmah.. Na ono što bješe zagonetno u tim riječima, vojvoda izbjegavaše svako objašnjenje ja mu obećah da ću mu učiniti po volji, čim predam izvještaj o svršenom poslu. Knez me primi vrlo ljubazno. Poslije kratkog usmenog izvještaja opširni, pismeni, bjeh predao Državnom savjetu, on mi reče Čuo si što se dogodilo sa Čuturilom! Sad ćeš ga ti zamijeniti u svemu. Dakle, od danas, ti ćeš biti našljednikov učitelj za srpski jezik i glavni školski nadzornik! E, neka ti bude srećno i neka budem zadovoljan s tobom, posad kao i dosad! Neizmjerno se obradovah tome, zaista neočekivanom odlikovanju, samo bih radiji bio da je koga drugoga izabrao za nadzornika, jer sam po dotadašnjem iskustvu stekao uvjerenje da ću tom dužnošću navući na sebe veliku i uzaludnu glavobolju, a da neću moći nimalo unaprediti osnovnu nastavu. Ali, dabome, to sam samo u sebi pomislio, a nijesam iskazao u zahvali knezu samo mu napomenuh da ću u te dvije nove dužnosti imati dosta posla, te mislim da se samo po sebi razumije da već neću biti u gimnaziji nastavnik. Knez me prekide. Ne vadim te ni iz gimnazije, samo, razumije se, smanjiće ti se broj časova! Hoću da radiš koliko god više možeš, dok si mlad. Ni do danas nije pravilo u Crnoj Gori da se činovnici postavljaju, unapređuju ili upravljaju ukazom ili inače kakom javnom ispravom ponjekad je samo izuzetno za koga javljeno u Glasu Crnogorca, ali ne u službensm obliku, nego kao domaća vijest ponjekad je bio razaslat pismeni raspis. Za moje postavljenje kao nadzornika učinjen je izuzetak neobičniji, razaslat je školama i školskim vlastima pod brojem i sa potpisom V. Cerovića, zastupnika ministra prosvjete. Sjem toga, učinjen mi bješe i drugi izezetak. Čuturilo je imao kancelariju u svome stanu, a metš se zato dade soba u Biljardi. To mi je bilo veoma po volji. Utvrdih sa gospodinom Pigetom, glavnim učiteljem i vaspitačem našljednikovim, da predajem četiri časa nedeljno srpski jezik, a dva časa srpsku istoriju, dakle svaki dan po jedan čas za tim utvrdih raspored sa drugovima u gimnaziji i primih osam časova nedeljno za tim odredih vrijeme radu u nadzorničkoj kancelariji i započeh rad na tri strane, a

odlučih da se oslobodim ekonomskoga društva. Nađoh stan ugodniji nego što bješe kod šjoreNene, a počeh se hraniti u lokandi. Našljedniku Danilu bješe onda nastala dvanaesta godina, a po školovanju druga gimnazije. Bješe i dušezno i tjelesno krasno dijete, plemenitih materinih crta, a i po drugim osobinama znatno, kao što je to opisao njegov vaspitač dr Milan Jovanović Bombajski, u svom spisu Goredolje po Iapulju. Treba li kazati kakvom sam ljubavlju, kakvim oduševljenjem pristupio svojoj novoj dužnosti? A i danas mi je toplo pri srcu, sećajući se kako se i mali knez meni odmah priljubio, kakvom je nježnošću žalio i svog pređašnjeg učitelja Čuturila. Počeh živjeti nješto drukčijim redom, ali životom ispunjenim radom, kao i minule godine. Noviji predmeti razgovoru u lokandi bjehu ljetošnji događaji, koji učiniše jaki utisak u Crnoj Gori smrt Skobeljeva, Vuka Vrčevića, dolazak Aberdarev na Cetinje, da navijesti obnovu kraljevine. Počelo se govoriti i o vojvodi Marku Miljanovu, koji bješe pao u nemilost. Tako je trajalo njekoliko dana, dok se ne dogodi nješto, za koje se može reći da je najznatniji događaj te godine u Crnoj Gori, događaj koji je dao karakteristiku toj godini. Bijah na jutrenjem školskom času u gimnaziji, valjda, između devet i deset, kad upade u učionicu njeki perjanik, sav uzrujan, i reče mi Zove ve gospodar gorje, u Veliki sud, ma odmah! Pohitah za vojnikom, uzrujan i još kako, domišljajući se šta bi to moglo biti. prostranoj dvornici Velikog suda zatekoh neobičan zbor. Sio knez za predsjedničkim stolom i drži njeku knjižicu. S obje mu strane posjedali ministri, članovi Državnog savjeta i Velikog suda, vojvode Božo Petrović, pop Ilija, B. Matanović, S. Radonjić, B. Cerović i S. Popović. Samo vojvoda i ministar unutrašnjih djela Mašo Vrbica ne sjedi, nego stoji, zelen u licu i ukočenim pogledom gleda u sobnji kut. S obje strape poređala se dva ađutanta jedan bješe Petar Vrbica, stariji 11 Bilješke jednog pisca 161 sin Mašov, perjanici, njekoliko oficira, viši manji činovnici, trgovci, seljaci koji su došli u sud. Ko ne gleda u kneza, gleda preda se. Na moje veliko čudo, knez pročita njeki član iz pravilnika ekonomskog društva, pa onda stade tumačiti taj član, a to tumačenje sadržavalo je optužbu predsjednika društvenog, vojvode Maša. Pošto knez svrši tumačenje, okrete se zboru i zapita Je li ovako? A cio zbor u jedan glas viknu Tako je, gospodaru! Vojvoda Mašo ni da mrdne sobom, ni okom, nego stoji kao kameni kip. Knez čita drugi član, i objašnjava ga i postavlja pitanje i sačeka jednoglasni odgovor, i sve, sve ss ređa kao i pređe. Počeh razumijevati o čemu se radi. To je bila javna optužba i javno suđenje vojvodi Vrbici, ne kao ministru unutrašnjih djela za mnogobrojne njegove zloupotrebe, kojim se okrivljavaše šapatom u zemlji a javno u novinarstvu preko granice, nego vojvodi Vrbici kao predsjedniku ekonomskoga društva, koji je smislio i izveo silnu organizaciju u zemlji, pod oblikom privrednoga smjera, a u suštini buntovničku! Optužba je izlazila kap po kap, čudnim dijalektičkim tančinama, koje napominjahu rasprave srednjevekovnih zapadnih kaluđera sholastičara. Još mi to napomenu Volterov članak u ljegovu enciklopedijskom rječniku pod naslovom Očenaš, gdje je ta molitva Gospodnja raščlanjena onako, kao što je i crkva raščlanila, ali Volter dokazuje da svaki član može biti osumnjičen kao jeretički, jer npr. Oče naš, koji jesi na nebesima, protivan je vjerovanju da je Bog ne samo na nebesima, nego i na zemlji i svuda itd Pošto malo dođoh k sebi, počeh posmatrati ljude i opazih da se ni na jednom licu ne ogledaše ni gnjev, ni kakva druga strast, nego velika zabrinutost. Zlosrećni vojvoda izgledaše sasvim kao osuđenik, koji očekuje smrtnu kaznu, a koji zna Uo11a1ge, Mo1ge rege. da mu ne bi pomoglo ni pravdanje, ni moljenje za milost. I meni se naturi strašna pomisao, da bi se zbilja to moglo desiti, da bi odmah, nakon kratke presude, mogao biti predan

perjanicima da učine svoje! Najposlije knez spusti pravilnik i kucnu po njemu rekavši Svršeno je! Eto, čuli ste zašto optužujem vojvodu Vrbicu, pa onda dodade, kao nješto uzgredno Dočuo sam. ja još mnogo štošta o vojvodinu šurovanju sa austriskim ljudma i o drugim rabotama koje neću i ne treba da ovdje napominjem! To spada na drugu stranu! Onda ustade i nakon kratkog stanka završi Pošto je vojvoda Vrbica izgubio moje povjerenje, on od danas prestaje biti ministar unutrašnjih djela, niti već može biti ikakav moj činovnik! Kao ministra zamjeniće ga vojvoda Božo. Knez se uputi iz sudnice. Meni kao da spade kamen sa srca i prošaptah Hvala Bogu, kad se svrši na tom! Mašo se trže kao iza sna, pokloni se knezu i pruživši mu svoju kapu, zapita Hoćeš li mi, gospodaru, uzeti grb vojvodski znak na kapi. Knez ga sažaljivo pogleda i odgovori Ne, ne, to ti ostaje! Po običaju, svi otidosmo za knezom do dvora. Vrbica sam pođe svojoj kući, jedva koračajući. Meni se ražali, te uđoh za njim. On se jedva spusti na stolicu, i uze govoriti A viđe li šta učini od mene? A šta mu to šće? Što ne naredi perjanicima da me raznesu, bez bruke! Znao sam da mi se sprema njeko zlo, ali ko bi mogao pomisliti da ću onako i za ono biti suđen!? Istoga dana žica raznese događaj preko granice na mnoge strane odavno se nješto nije javljalo sa tolikom žurbom i troškom. Po Cetinju se likovalo, ne puče uže, nego se konj pritegnu ka stožeru! Znajući da bi moja pohoda mogla imati zlih pošljedica za mene, otidoh poslije ručka u dvor da sam javim. Zatekoh kneza gdje hoda goredolje po odžakliji, vrlo uzrujan. On odobri moj samaritanski postupak i zapita me, šta mislim o toj raboti. Ja mu odgovorih da se ne usuđujem suditi njegova djela, ali da mi je žao što je stari i vjerni sluga njegova doma dočekao onako poniženje! Vojvoda se zatvori u kući. Pohađao ga niko nije osim mene, a on neka mu je na čast ni za trenutak ne posumnja da ga uhodim, kao što je to pljaca mislila. Da on o tome ne sumnjaše, imao sam dokaza u njegovim razgovorima, a da su mnogi po pljaci tako mislili imali su osnova sudeći po sebi. Prvi broj Glasa Crnogorca što zatim izide br. 52 od 19 decembra donese ovu izjavu Nj. V. Knjaz blagovolio je u četvrtak šesnaestoga ovoga mjeseca otpustiti iz državne službe dojakošnjeg ministra unutrašnjih djela G. V. M. Vrbidu, a postaviti na njegovo mjesto G. V. Boža Petrovića za ministra unutrašnjih djela. Uvodni članak objašnjavao je da je ta djelomična izmjena kabineta lične prirode Pošto Vrbica nije odgovarao udijeljenom mu najvišem povjerenju. Po najvišoj naredbi, rasturi se ekonomsko društvo i počeše se vraćati ulozi. Njekoliko dana zatim, V. Vrbica pade u krevet, teško bolestan. Knez mu posla svoga ljekara, pa ga jednoga dana i sam pohodi i dugo ostade. Odmah zatim počeše dolaziti redom svi dostojanstvenici, pa i građani, ali vijest o tome ne doprije u novinarstvo. Slobodnija srpska štampa u Austrougarskoj i Kraljevini radovaše se padu Vrbičinu, koji je zaveo državni brod u austrijske vode, koji je kinjio bjegunce ustanike, ne davajući im potrebno izdržavanje, itd. Niko onda u Crnoj Gori nije vjerovao da Vrbica neće opet doći do vlasti, ali, eto, znamo da se svak prevario. Pošto već neće biti govora o njemu u ovim bilješkama, dodaću još njekoliko riječi o njemu. Po onome što sam rekao u glavi 4 vidi se da su ga zemljaci mrzjeli zato što su ga se i bojali, a, može biti, mrzjeli su ga njegovi parnjaci i stoga, što je bio neumoran radiša, živi prijekor njima. U pošljednjem ratu bio je zapovijednik topništva, te njegovi radovi pri opsadi najprije Nikšića, docnije Bara, ostaće kao jedinstveni primjeri vojničke smjelosti, uviđavnosti i nečuvenih napora. Pošto se mir utvrdi, te se na sve strane po zemlji počeše

graditi putovi, Mašo je tim radovima upravljao on je kadar bio po cio dan ne jesti, pa čak se nije libio sam polugom ili budakom raditi. Takav je bio u svakom poslu, npr. mogao je po cijelu noć u pero kazivati, pa onda sutradan do noći raditi u kancelariji. Aružio se rado sa stručnim ljudima, osobito sa inžinjerima, koje je onda crnogorska vlada nabavljala iz Austrije, kao privremene, ili ugovorne poslenike imajući silnu volju da se pouči, brzo shvatanje i neobično pamćenje, Mašo je zbilja bio spreman tehničkim rabotama, i ako na dohvat. Spominjem se jednog slučaja, koji će ga najbolje karakterisati u tom. Kad se raščulo da će austriska vlada regulisati Neretvu, on nabavi sve planove i spise o toj stvari. Sjem prijevoda riječi, niko mu od nas u tome ništa pomoći nije mogao, a on je ipak dugim, strpljivim proučavanjem i nagađanjem, proučio stvar. Takav se pokazao i kad je pokrenuo ekonomsko društvo. Doista je on negdje natrapao na kakvu nasnovu te vrste, pa se nabrzo snabdio čitavom privrednom bibliotekom razumije se da mu je u tome valjalo i njegovo praktično znanje, koje je imao, budući seljak porijeklom, a crpao je i od Starca i od drugih, koji su što znali o tome. Tako se isto miješao i u stvari školske, sudske, finansijske, u svaku granu uprave. Njegova prevelika energija i ambicija da se u svačem istakne mimo druge, da se bez njega ništa ne može, nemađahu međe. Da je bio školo van i u pogodnijim prilikama, počinio bi čuda onako je bio najčešće i smiješan, i stalno nemio drugovima. I kao što je to dobro izveo, tako je i svaki posao kojega se latio, sjem što ne moga utvrditi austrofilsku politiku. Šta sam o tome mislio, kazao sam u pomenutoj glavi. Imao je mane koje su u crnogorskoj krvi, samo što su pri njemu bile osnažene. Precjenjivao je svoje podobnosti, potcjenjivao je svačije druge, gradio se da sve razumije, sve je dovodio u vezu sa sobom i svojim radom. Evo jednog događaja, koji će ga pokazati i s te strane, a u isto vrijeme i dokazati koliko je, u njekim trenucima, bio i naivan. Njeki iseljenik bokeljski pošalje iz Kalifornije knezu na poklon mineralnu grudvu u kojoj je bilo dosta zlata. Kad je knez to primio, desiše se s njim dvije tri vojvode, a u isti mah desi se pred dvorom njeki siromašak. Knez zovnu toga čovjeka i davši mu grudvu, reče mu Pazi dobro što ću ti zapoviđeti! Stavi ovu guku pod struku, pa hajde ka vojvodi Mašu, ali nemoj da odmah i slobodno priđeš k njemu, nego učini se ka da se pribojavaš! Najzad, sve nako bojažljivo, predaćeš mu ovu guku i pitaj ga valja li što? A kad oi tebe zapita, odakle ti to, ti reci, da si naša kopajući nov bunar u svoju avliju! Ma nemoj ni to da mu odmah kažeš, nego sve nako, ka okolišući i ka pribojavajući se. Crnogorac izvrši sve po upustvu i vanredno glumački, za što svi mahom imaju talenta. A kad vojvoda uze grudvu u ruke i razabra gdje ju je našao, onda se razvika na njega A, lupežu jedan, ovo si ti ukra, a ja znam i đe i komu! A, čekaj, lupeški sine Amo te, desečari! Seljak ne sačeka, nego tobož pobježe i vrati se u dvor, da ispriča sve kako je bilo. Po večeri bahnu Mašo usred dvorskoga posijela s uzvikom Blago tebi, gospodaru, i svoj Crnoj Gori! Evo ni dara božjega. I ispriča iznenađenom skupu sve potanko, kako se našla zlatna ruda u tom i tom selu, u dvorištu tog i tog čovjeka, koji je krio pronalazak, dokle mu on Mašo ne uđe u trag! Dokle je Mašo bolovao, dođe na Cetinje i drugi vojvoda, koji bješe pao u nemilost, koga ja tek onda prviput vidjeh, a kome, baš sad, ovih dana, kad ovo pišem, novinarstvo čini mrtvački pomen. Čitaoci razumiju da je govor o vojvodi Marku Miljanovu Popoviću Drekaloviću. Bješe onda Marko u pedesetoj godini, ali u punoj muškoj snazi i viđen, mimo sve glavare crnogorske i brdske. Bješe došao u pohode svojoj kćeri udatoj za Filipa Petrovića, koji je onda bio opet neki zastupnik ministra građevina. Vojvoda je večeravao i noćivao u lokandi, te se sjedilo mnogo duže nego obično, a društvo slušalo je samo jednoga, njega, visilo je o njegovoj riječi! Ta, gladan i žedan čovjek, a nekamoli sit i napit, slušao bi vojvodu Marka Kuča, kad priča svoje doživljaje, ili o starim vremenima i

junacima, ili kad iznosi čudne i dirljive i lude i smiješne događaje iz narodnog života u onim krajevima. Ja sam dvije od njegovih priča zapamtio i obradio, a o njima ću progovoriti kada dođe red i na to. Marko je bio zaista arhitip brdskog junaka i starješine, koji bi svratio pažnju i kad čovjek ništa dalje ne bi znao o njemu. A koliko smo mi znali, u nemilost ga oboriše najviše fojetari novinari, koji ga suviše izniješe na vidik, tako visoko, da se pogledi iz daleka najviše, ako ne jedino, na njemu ustavljahu! A najviše ga uzdiže fojetar Špiro Gopčević. Kad je već slučaj htio da i ja moram vojvodu Marka pomenuti ovdje kao pokojnika, progovoriću o njemu izostavljajući biografske podatke, kojih su sve naše novine pune glavno mi je da naglasim njeke stvari u štampi izostavljene. U žaljenju za vojvodom Markom i u suđenju o njemu, naše je novinarstvo bilo jedpodušno i složno, kako je rijetko kad, kad je govor o javnom čovjeku. I sva slovenska štamia pridružila se našoj, a i tuđinska odala je pokojniku lijepu poštu, te ni jedan Srbin, sjem Miletića, nije ispraćen na drugi svijet taki.m pomeno.m! A sudba je htjela da oba ova neobična rodoljuba, pregaoca i vođa, koji su vijek proveli ka dva kraja Srpstva, u borbi za istovijetnn smjer, u borbi po obliku nejednakoj, a u suštipi istoj, slična u njekoliko i po tragičnosti njihova života na zalasku, sudba je, rekoh, htjela da, jedan za drugim, u kratkom razmaku vremena, otidu pred sud istorije. Pijetet može se reći stnd zbog nepravičnosti sudbine činjahu da se ne govori o potonjim godinama vojvođanskog prvaka. Tako isto stid zbog nepravičnosti sudbine, koja je vojvodu pošljednjih godina podvrgla svakojakom uniženju i kinjenju, navode me da o tome podrobnije ne govorim, ali se to pomenuti mora, jer je vojvoda sišao u grob veoma ogorčen! Njegov se um pod starost ne bješe pomračio, nego, baš naprotiv, bješe se osnažio u samoći medunskoj, na najboljem, njemu novom izvoru, na knjizi, koja je njemu postala pristupačna tek u drugoj polovini života u putovanju i sastajanju sa prosvijećenim rodoljubima. I ako vojvoda Marko živ ne bješe javno požaljen, lako je bilo predvidjeti da će mrtav biti veoma ožaljen, jer za ovih pošljednjih trideset godina više je o njemu bilo govora u štampi, nego o svima skupa crnogorskim vojskovođama i junacima. Njegove slike, biografije, pjesme o njemu i njemu namijenjene, čak i legende ispunjavahu listove i časopise. Ta neobična popularnost nije jednostrana i izveštačena, tj. ne postoji samo u štampi i u krajevima na koje ona utiče, nego je živa i tamo gdje novine ne dopiru, po Arbaniji i po srpskim zemljama što su pod Turskom. To se ob168 jašnjava tim, što se Marko još u djetinjstvu oglasio junaštvom, što mu u junačkoj smjelosti ne bješe ravna, što se odlikovao i kao mudar vješt vojskovođa i što su u njemu bila neobično razvijena dva plemenita osjećanja koja uvijek karakterišu pravog viteza osjećanje pravde i milosrđa. Pokupiti i srediti dokaze svega toga iz njegova života, značilo bi objelodaniti njegovu potpunu biografiju, a značilo bi i pustiti u svijet valjanu knjigu. Svakako, vanrednoj popularnosti njegovoj mnogo su doprinijele i druge sporednije osobine, koje pravce i silno utiču na masu, bješe neobično lijep, žustrih pokreta, živ i bujan besjednik, u šali nenadmašan, a uvijek oprezan prema tuđoj osjetljivosti. Ki o kome nije govorio s preziranjem ili potcjenjkvanjem, ničije nedostatke nije isticao, nego ih je pravdao koliko se može. Novinare i učene ljude, od kojih su mnogi išli naročito na Medun da se s njim sastanu, predusretao je najljubaznije i nije se snebivao da ište od njih pouke i tumačenja, dajući tako primjer svojim plemepicima, koji ga smatrahu kao najmudrijeg čovjeka. Teško bolestan, iznenadio je biogradske prijatelje i poštovaoce, donijevši rukopisa za tri knjige, ostavivši im zavjet da se u prijestonici štampaju! Po ljekarskom savjetu vrati se u zavičaj, ali ga smrt zadesi u Hercegnovom na Sretenje ove godine. Tijelo mu Kuči preniješe na Medun, gdje bi sahranjen uz veliko žaljenje, ali bez vojnih počasti! VII

Kao što je običaj, o novoj godini 1883 dođoše poglavari i učitelji iz cijele zemlje, da prime upustva i plate za pošljednju trećinu godine, jer se A2žavni službenici isplaćivahu tri put1Ggodišne, tada, o Burđevu i Mitroku dne. Isplaćivanje učitelja bješe posao dosta zametljiv, zato što plate bjehu u austriskim forintama, ali jednima u zlatu, drugima u srebru, i što, sjem sitnoga i papirnoga novca, bjehu u tečaju i stare austriske cvancike, a svi svjetski zlatnici. Ali, ma kako dosadni bili ti računski poslovi, s njima se ipak izide na kraj, nego muka bješe izvršiti premještaje i unapređenja, po primljenoj naredbi. Znao sam da tako biva, da nadzornik u tome nema nikakve inicijative, i to je bio jedan od najjačih razloga zbog kojih se nijesam želio primiti te dužnosti. Pred novu godinu pozva me ministar inostranih djela, vojvoda Stanko Radonjić, pa, držeći u ruci spisak sviju učitelja, kaziza mi u pero kojima da povisim platu, a koje da premjestim! Tome ne bješe pogovora, tim manje što ja te ljude ni poznavao nijesam, a razumije se da je moralo izgledati kao da biva po mojoj inicijativi! Što je najljepše, i učitelji sami znali su kako to ide, pa ipak oni kojima se činilo krivo memi se pravdahu i mene moljakahu! I oni se dijeljahu na kućiće i nikogoviće, na one koji su se u ratovima odlikovali i one koji rata ni vidjeli nijesu, na sveštenike i svjetovnjake, na prave učitelje, one koji su stručno bili spremni i učitelje za nevolju, a tih bješe većina. Bješe ih koji su svršili učiteljsku školu u Biogradu i u Somboru, ali to im ne davaše prava na bolja mjesta, ako ne bjehu od dobrih kuća, drugi bjehu zapopljeni ili nezapopljeni cetinjski bogoslovi treći bjehu samo pismeni, i baš među ovima bješe ih sa punim grudima odličja, te im je stoga dato uhljebije, a stoga je nadzorniku i trebalo imati obzira prema njima. Nemoguće je dakle bilo da među njima bude ni utakmice u školskom radu, ni ljubavi prema svome poslu. Kakav bi dakle temeljiti preobražaj mogao izvesti i najumniji školski nadzornik prema duhu koji je vladao, a raspolažući takom smjesom nastavnika? Oko mitropolita takođe motahu se njegovi područnici, arhimandriti, igumani i protopopi i pogdjekoji mladić spreman za rukopoloženje. Samo oni monaškog čina bjehu u mantijama, a svi ostali u narodnoj nošnji. I među njima bješe starih odlikovanih ratnika, sa pravom na povlastice. Vojni glavari, brigadiri, komandiri, barjaktari, vrzahu se oko svoga starješine, popa Ilije Plamenca, koji bješe i pop i vojvoda i vojni ministar. Ostali činovnici građanskoga reda, plemenski kapetani, sudije, poštanske i telegrafske starješine, imađahu posla ponajviše sa novim ministrom unutrašnjih djela, vojvodom Božom Petrovićem. Ali svi ti ljudi, u istini svi vojnici, samo otkomandovani na razne državne službe, nješto privezani svojim starješinama po strukama, težahu oko vrhovnog komandata i jedino od njega očekivahu glavnu riječ. I tako mora biti u jednom velikom vojnom logoru, koji se, više radi drugog svijeta zove i državom, i, koliko može, fungira kao država. Zato i nama izvanjcima iako ne bjesmo prožeti crnogorskim predanjima i crnogorskim duhom, ipak bijahu smiješna novinarska nagvaždanja o ustavu, o političkim slobodama i preobražajima po ugledu na moderne države. 0, da znaju ti novinari kako izgledaju djetinjasta ta nagvaždanja, kad se o njima razmišlja na licu mjesta druga je pak stvar preobražaj općinske samouprave, školstva, sudstva, razvitak privrede i zanata! To nimalo ne bi smetalo političkom ustrojstvu. Ovdje mi je s ruke da pomenem znatnije glavare, koje zatekoh u Crnoj Gori. Već i stoga za171 služuju pomena što njekolicina ojehu slavne vojskovođe, potomci takoće čuvenih narodnih starješina i junaka, ljudi u pravoie značenju riječi, dostojanstvenici, koji napominjahu drevni pojam o dostojanstvu glavarskom, irsdstavnici narodne kulture i

mudrosti, pred kojima se mi, izvanjci ili urođenici novijsga vremena, pored svih naših pretenzija, osjećasmo mali. Rekoh njekolicina bjehu taki, a od njih jedva ako su danas u životu još dvojica. Stari i onda bjehu ti ljudi, koji su na snagu stali kad su još Crnogorci živjeli po starim uredbama, u plemenskom životu, pa su se ti glavari postupno prilagođavali državnoj cektralizaciji, zadržavši u novim prilikama stare vrline lični ponos, iskrenost, nesnebivanje ni pred kim! Zatekoh petnaest crnogorskih vojvoda, koji se mogahu vidjeti na okupu u pomenuta tri godišnja roka, na Cetinju. Od šest Petrovića, kneževih rođaka, samo jedan, najstariji, Božo, imađaše taj čin. Sjem njega, nastavahu na Cetinju vojvode pop Ilija Plamenac, Buro Matanović, Mašo Vrbica, Buro Cerović i Stanko Radonjić. Na cetinjskom polju, u Bajicama, bješe vojvoda Marko Drago Martinović, knežev ujak. Od onih što dođoše o novoj godini, bjehu Petar Vukotić, vojvoda ozrinićki, tast knežev Novica Cerović, vojvoda drobnjački, čuveni junak čuvenoga eposa Smrt Smailage Čengića Miljan Vuković, vasojevićki Mašo Andro Burović, crmnički Lazar Sočica, pivski Petar Filipov Vujović, riječki Simo Popović, guverner ulcinjski. To je drugi izvanjac, koji je vojvodstvo na peru dobio preteča mu bješe pok. M. Medaković. Kad se doda još Marko Miljanov, onda ih bješe petnaest. Petrović, Popović, Radonjić i Cerović bjehu školovani svi ostali, bez dvojice, pismeni. Stare korjenike, pravi kosovski banovi, bjehu Novica Cerović, Miljan Vuković, Petar Vukotić, Marko Miljanov. Od ostalih znatnih starješina, koji takoBe bjehu banovi, pomenuću serdare Sava Jovićevića i Škrnja, oba iz riječke nahije. Uoči nove godine sve ih je knez gostio u dvoru. U ponoći, uza gruvanja topova, kiez ustaje sa zdravicom svojim doglavnicima i svome narodu. Kad se zbor raziđe, ostade Cetinje gotovo pusto, nastade opet život suviše jednoličan u zimnjoj studeni i vlazi. Pošto mi troškovi bjehu veći nego prve godine, uzeh njekoliko časova i u višoj ženskoj školi. Pošta je onda dolazila tri puta nedjeljno, i mi s nestrpljenjem očekivasmo srpske listove iz Dalmacije, Austrougarske, a osobito iz Srbije, a kad bi stigli, sa još većim nestrpljenjem očekivasmo koji će biti propušteni za čitaoiicu. Cenzuru je vršio Filip Petrović, čovjek trom i suviše pedantan. Dokle je Mašo Vrbica bio na vlasti, nije bila blaža cenzura, ali je išla brže mislilo se da će s Mašovim padom prestati i taj zamet, ali on postade još zametniji. Cenzor bi zasio i sve čitao od az do ižice. Od njekog vremena opazismo, da se zadarski Srpski list redovno propušta, ma kakve vijesti donosio. Ruske i tuđinske novine primao je Pavlović i poslije dva tri dana predavao čitaonici one, u kojima ne bješe ništa zazorno ja sam se ispomagao i zadovoljavao svoju radoznalost čitajući ih ponjekad kod g. Pigeta, čija mi je biblioteka bila jednako na raspoloženju i s kojim bjeh pre uzeo spiritiske sjednkce. Pozivan bijah i na dvorska posijela, većinom na ona, namijenjena čitanju i pretresanju drame Balkanske Carice, koja je onda imala samo jedan čin, onaj što je sad u sredini, o čemu ću govoriti docnije. Knez je svoje stihove mijenjao i dopunjavao, najradije pred malkm društvom, koje sastavljahu ađutanti, Pavlović, Bakić i ja. Početkom februara knez razriješi vojvodu Cerovića od dužnosti zastupništva ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, a to prenese na crkvenog poglavara. Mitropolit Visarion Ljubiša postade dakle ministar prosvjete i crkvenih poslova, a ja kao nadzornik njegov područni. Toga sam čovjeka iskreno poštovao i volio, zbog njegove skromnosti, iskrene odanosti crkvi i preziranja taštine. To je bio čovjek dostojanstven i odmjeren, kao što su svi Paštrovići, bistar kao i čuveni mu rođak Stjepan Mitrov, čovjek koji bi najsrećniji bio da je ostavljen samo u službi crkvi. Dosta mu je uzaludne glavobolje bilo i sa područnim sveštenstvom, koje se slabo pokoravalo crkvenoj stezi, a još manje nastojalo da bude na moralnom ugledu. Mitropolit se sam najviše začudio kad mu se nametnu to novo dostojanstvo, a tješio se nadanjem da neće dugo trajati. Nješto docnije, kad se smanjio broj

škola i osnovna nastava svela na tri godine, razumio je starac zašto je postavljen na čelo toj grani uprave, ta, od koga će reakcija poteći, ako ne od crkovnog poglavara! Tih dana izide proglas cara Aleksandra III, da će se krunisati u maju mjesecu u Moskvi. Razumije se da će i knez na krunisanje. Jednoga dana pred veče oko 20 februara, stiže u goste vojvodi Božu Petroviću njeki gospodin. Na prvi mah toliko je znala sva pljaca. A u to doba godine i prostiji nepoznati putnik, pa da je otpočinuo i u najmanju gostionicu, izazvao bi radoznalost Cetinjana, a kamoli neće Petrovićev gost. U lokandi se uzalud nagađalo ko bi mogao biti, a, kao za prkos, ne svrati nijedan od mlađih Petrovića ali svrati sekretar grčkog poslanstva, koji je dolazio u naše društvo najviše onda, kad bi imao da pusti kakvu senzacionu vijest. U običnom razgovoru, sasvim kao uzgred, opazi da je princ Petar Kara174 đorđević doista morao ozepsti, putujući po onakoj zimi od Kotora do Cetinja. Znači da su diplomati unaprijed znali za taj dolazak, koji će podići veliku graju. Knez Karađorđević ostade na Cetinju do kraja februara, baveći se po cio dan u dvoru, pohodivši samo one tri četiri kuće do dvora. Glasovi o ženidbi dođoše nam u novinama, pošto on otide. Najveću viku podiže Pegmtapski Lojd. Novosadska Zastava pisaše kako sa Cetinja dolazi i suviše čudna vest. Članak bješe uvredljiv za Petra upoređivao ga je sa princom Plonplonom Bonapartom, koji baš onih dana bješe izvršio nekakav puč. I naš primorski organ, bilježeći glas o ženidbi, zatutuljeno kaza da bi taj brak imao zle pošljedice za cio naš narod. To, više nego službeno poricanje Glasa Crnogorca, uvjeri nas da nije bilo ničega ozbiljno ali, posle dvije nedjelje, zadarski list donese vijest da se knez Petar vjerio sa kneginjicom Zorkom. List ne bješe zabranjen, niti se tvrđenje oporeče. Onda je knez imao tri kćeri za udaju i tri šiparice, o kojima su svi podanici veliku brigu vodili, jer bi veliko zlo bilo kad bi se udale u zemlji, a slab je izgled bio da će se pristojno, prema svome položaju, moći udomiti u tuđini. Taj već nesumnjivi glas o udaji najstarije, nije bio veselo prihvaćen ni na Cetinju. Sa najvećim nestrpljenjem očekivasmo dalje brojeve Srpskog lista. Prođe jedan i ne donese ništa prođe i drugi i ne donese o tome ništa, ali donese bombu druge vrste, koja se gromozvučno raspršte. U lisku bješe Sundečićeva pjesma Sirak gosparu na pragu. Bješe obično Sundečićevo stihotvorstvo, u kome se priča kako je bogatu i nemilostivu gosparu predan i siromašan sluga rabotao dokle bješe u snazi, pa kad ostari i oronu, kad na gosparevu pragu vapijaše od gladi, onaj ga nemilosrdno odgura nogom! Aluzija je bila suviše očita, tim više što se znalo, da se proto Jovo po Kotoru tuži kako ga gospodar neće više da pomaže. I tako, počasni knežev sekretar, dvorski pjesnik, koji je spjevao barem deset oda svima članovima dinastije, kome je zaista u dvoru dijeljeno i kapom i šakom, na jedan mah izlazi pred narod sa takom tužool! 11o slije njekoliko dana dođe Sundečić na Cetinje, da objasni kako njegova pjesma ima opće značenje, a kako su neprijatelji njegovi pjesmi dali osobkto tumačenje. Tumačenje mu je pomoglo, i on, umiren, poče spremati nove prigodne pjesme za domaća veselja, koja su se primicala. Za drugo veselje, za dolazak kneza bugarskog, znalo se već početkom aprila, prije nego što novine javiše. A, na dobru osnovu, nagaoalo se da će taj princ, po želji ruskoga cara, svoga rođaka, isprositi jednu od tri kneževske udavače. Tome se svak obradovao. Činjahu se velikg pripreme da se dostojno dočeka prvi bugarski vladar, uopće prvi strani vladar koji će stupiti na crnogorsko zemljište. I kad dođe, krajem aprila, bi dočekan zaista srdačnim veseljem. Najljepše i najbolje što Crna Gora ima, probrana vojska njena, načinila je dugačku živu ulicu, kroz koju je knez prolazio. Mi građani nabavismo iz Zadra vatrometnog vještaka i građansku muziku iz Kotora, te su po cetinjskoj dolini, prvi put od kad je Bog sazdao, sijale i prskale vatrene zmije, kugle i svakojake prskalice, a stao tandrk i tutnjava lacmanskih trumbeta i bubnjeva. Na silna klicanja, Batemberg je zahvaljivao

bugarski i naglašavao slovensku slogu i zajednicu. Sutradan, u počast gostu, bjehu vojna vježbanja i trka mladića. Pri toj zabavi desilo se nješto malko smiješno, ali vrlo lijepo i karakteristično. Za utrkivanje bješe određena prostrana livada iza lokande, a probrano dvadesetak čistih, lijepo odjevenih i viđenijih perjanika. Trkači se navrstaše na jednom kraju livade, očekujući pucanj, kao znak potrke na drugom kraju čekahu kneževi, kneginja sa poklonom najbržem mladiću, kneginjice i gospoda. Silan narod opkolio livadu. Na znak, momci potekoše, ali u isti mah od njekud iz gomile poteče i s njima se isporedi njeki goluždravi i krakati klipan, bez dokoljenica i bez gunja, vrata kao u čaplje, a ruku kao vesla! I prije nego što gizdavi perjanici pretrčaše dvije trećine livade, goluždravi klipan stiže pred knežeze. Diže se urnebesni smijeh, koji obuze i gospodu te nezvani trkač dobi namijenjeni poklon, skupoceni revolver. Bio je iz Cuca. Batemberg otide, a vjeridba se ne proglasi, ali ostade uvjerenje da će to biti u Moskvi, gdje će se oba kneza do njekoliko dana sastati, na svečanostima krunisanja Bila bi sreća i za Batemberga, a, po svoj prilici, i za oba naroda, da se to obistinilo. Malo prije kneževa odlaska u Rusiju, završi se, bez ispita školska godina u zazodu carice Marije. Načalnica, Mte Mesaroš, otide sasvim. Sve je to bilo zbog njekih nepredviđenih okolnosti, kako objasni službeni list. Knez se vrati sa moskovskih svečanosti oko polovine juna. Sjem ostaloga, očekivalo se da će biti riješeno pitanje hercegovačkih i bokeljskih uskoka, koji bjehu podnijeli zajedničku molbu, da budu primljeni u crnogorsko podanstvo, da im se udijeli zemlje, stoke i oruđa. Nadanje je bilo da im Rusija šalje pomoć u novcu, da tim olakša trošak Crnoj Gori. Od toga ne bi ništa. Srpski list donese kratku i utvrđenu vijest da će knezu Karađorđeviću kumovati Aleksandar III. U isto vrijeme rašču se drugi takođe nevjerovatan i čudan glas, da će, odmah poslije svadbe, knez otići u Carigrad, sultanu u pohode. To vrlo ugodno pade u narod, jer se zbog nesrećnog pomeđaškog pitanja jednako krv 12 Bilješke jedpog ppsca 177 proljevala i nastao zastoj u radinosti. Tada mi tek razumjesmo njeke znake preteče toga znatnog događaja. Početkom godine 1884 iziđe u dubrovačkom 5oušsm kneževa pjesma Turčinu koja počinje Što te ruže, lave stari, Istočnoga, care, svijeta koja se neobično svidje po svim našim krajevima, jer se u njoj veliča Turčin kao junak, kao jedini supostat dostojan Srbina. Što te ruže? Da još nije Mog spram tebe roda bilo, More tvoje, silno more, Uplašen bi krst splavilo! . Borba strašna i velika Nastane li iznovice, Zadime li bojnom maglom Naša brda i ravnice, Proz tu maglu zasjaju li Sabalja nam bistri zraci, Bićemo se! A po tom se Ipak štovat ka junaci.. Pjesma je bila prevedena na francuski i na turski sultana je toliko zanijela, da je osjetio potrebu da knezu pjesniku pismeno i toplo zahvali. Politički svijet čudio se toj i takoj izmjeni komplimenata, usred gotovo otvorenoga neprijateljstva između dvaju naroda! Ali svijet se još većma čudio razumjevši u potonju, kako može i u pjesmi biti političke klice! A njekoliko dana kasnije, prije nego što austrijska štampa imade kad da izlije svu svoju ljutnju, dade joj se opet prilika za to, i opet u pjesničkom obliku. Doduše, ne samo njoj! U Glasu Crnogorca, na mjestu uvodnoga članka, izide njeka istorijska priča, bez potpisa, koju ja bjeh napisao, po kazivanju kneževu. To je bila moja prva štampana priča. Od onda do danas objavio sam ih oko šezdeset, ali sve skupa ne zahvataše ni deseti dio hartije, koliko ta prva, jer je bila preštampavana, prevođena, komentovana, koliko, može biti, ni jedna Turgenjevljeva ili Mopasanova. Samo s tom razlikom, što se njom ne bavljahu

književni časopisi, ni književna kritika, nego politički listovi a ovima, s razlogom, ne bješe do toga ko je priču napisao. Evo kako je postala. Pošao ja izjutra na svoj posao u Biljardu, kao obično, a u prolasku vidjeh kneza gdje sjedi na terasi pred dvorom, sam samcit, što nije bivalo obično. On me dozva i započe Slušaj, Krajišniče! Tako me bješe počeo zvati od njekog vremena. Evo ću ti dati siže za jednu pričicu a ti ćeš taj siže obraditi i iskititi kako najbolje umiješ! Dakle čuj Godina je 1464ta, uoči Nikoljdana. Događa se na gradu Obodu, đe se od poplave turske sklonio Ivan Crnojević, gospodar Zete, napustiv svoju prijestonicu Žabljak. Nikoljdan je krsno ime Crnojevića, te po starom običaju, još uoči Sveca, očekuje svoje zvanice, velike i male vlastele, koji su svi listom prebjegli u ove gornje krajeve. Oko večernje, počeše dolaziti zvanice sa raznijeh strana. Po običaju, dolaze pred gospodarev dvor i prosjaci, slijepci i bogalji. Sluge dočekuju svakoga, kako kome pristoji, sirotinju odvode u posebnu zgradu. Među jadnicima naiđoše i dva mlada slijepca, koje sluge odvedoše đe im je mjesto. A jedan od tijeh slijepca reći će E, da zna gospodar Ivan ko smo mi, ne bi nas ovamo izdvajao, nego bi nas posadio baš do sebe. To sluge javiše gospodaru, prije no što gozba započe, a on zapovijedi da mu dovedu ta dva mlada slijepca, pa se s njima zatvori u jednu odaju. Poslije podužeg vremena, on izide vrlo uzrujan, vodeći dva slijepa mladića za ruke, i uđe s njima u veliku dvornicu, đe svi vlasteli bjehu na okupu, pa na njihovo velje čudo i nezadovoljstvo, posadi do sebe u začelje oba slijepca! A kad bi vrijeme zdravici, Ivan ustade i objavi gospodi da su ti slijepi mladići Stevan i Grgur sinovi Burđa Smederevca, koje je kovarni sultan Murat II, zet njihov, oslijepio i koje je eto sudbina dovela pod njegov krov! Gospoda proliše suze, a u žalosti se i obradovaše što su se prvi srpski koljenovići sklonili u Zetu. A sutradan, za ručkom, objavi da hoće da ozeti despotovića Stevana, te mu daje za ženu svoju kćer Mariju. Ali Marija vrisnu i reče da neće da bude slijepčeva žena! A na to Angelina, Ivanova sinovica, kći hrabrog Borđa Arvanita, pristupi ponizno stricu i reče Gospodaru, kad Marija neće, hoću ja da sačuvam plemeniti soj despotovića. Onda je stric i sva vlastela blagosloviše najljepšim blagoslovom i tijem da Bog da se posvetila i spomen tvoj do vijeka bio svet u narodu srpskom Taj se blagoslov i obistinio. Angelina rodi slijepome mužu despotoviće Jovana i Maksima, a pri kraju života se zakaluđeri, a, po smrti, počinu u svojoj zadužbini, Krušedolu, i narod je prizna kao ugodnicu božju, i prozva je Majkom Angelinom. Srpska crkva slavi njenu uspomenu 30 jula Eto, to je u glavnom! Jesi li utuvio? Nije teško, gospodaru. E, sad idi, obradi, kako najbolje umiješ! Naravno, tu treba opisa i dijaloga, da ne bude suhoparna. Jozo Pavlović misli, da ti imaš njekog dara za novele, sada da vidimo! Za koliko Oi vremena mogao napisati to? Mislim da bih mogao do noći da nemam posla u školi. Ja te oslobađam od svakoga posla za danas. Sutra, u ovo doba, donesi mi priču, da je pročitam. Sutradan zatekoh kneza na istome mjestu i sama, kao da me je čekao. On uze da čita pažlivo, vrlo pažlivo i njekoliko puta uzviknu Se51 raz ta1! Kad svrši, reče Sez1 đp! Zbilja, kmaš dara za ovu vrstu rabote! A stihove, jesi li kad pokušao pisati stihove? Jesam, ali, kanda ne ide! odgovorih smijući se. E, pa njeguj ono što ti ide od srca! Be bi na svijetu mogao naći blagodarnijeg zemljišta za pričanje, nego što je Crna Gora? Ona čeka svoga

pripovjedača. Ja ti mogu dati predmeta, ako sam nijesi pribrao, a i za štampanje, ako bi sastavio knjigu, ne misli! A sad, toj tvojoj prvoj priči dodaj još njekoliko riječi na kraju, evo ovo Zato će vjenčanje njene svjetlosti kneginjice Zorke sa njegovom svjetlošću knezom Petrom Karađorđevićem biti na dan Majke Angeline, 30 jula. Ipak se iznenadih i zbunih za trenutak, pa se pribrah i učinih svoju dužnost Da Bog da srećno, gospodaru! Odnesi to Jozi, neka pročita pa njeka da u štampariju za Glas Crnogorca. To će doći na prvo mjesto, kao uvodni članak. Jozo se tek iznenađivao, sve krešendo. Šta je to? Rukopis za uvodni članak Glasa, po gospodarevoj naredbi. Vaš rukopis? Jest. Ima i inače štošta moga u tome članku. Kako to!? Pročitajte sve i kašće ti se samo. Pošto pročita nekoliko vrsta, viknu Do đavola, ta ovo je njeka priča! I još kako lijepa! Gospodaru se veoma svidjela! Moja prva priča! Pa zar priča kao uvodni članak? Na svaki način! Naredba je jasna i odlučna! Tl Čitao je dalje, hukćući, prateći redove svakojakim nervoznim pokretima čas bi se osmijehnuo, čas namrštio, čas dizao obrve. Odjednom, prije nego što pročita, prsnu u smijeh i reče E, njeka bude i to! Svakojakih je čuda bilo u našem Glasu, pa njeka jednom dođe i njekakva legenda na prvom mjestu! Ta, za Boga, ovo je za listak, a ne Čitajte, dragi gospodine Jovo, pročitajte sve, pa ćemo se o tome porazgovarati! Pošto pročita, postade sjetan. Samo reče dobro! Ja mu ispričah sve što i čitaocima maločas, a on odmahnu glavom i reče Ali, za boga, ostavimo na stranu sve drugo, ali ali zar vi ne vidite kakva je uvrijeda u ovoj alegoriji za dobrosrećnog zeta!? Ta to je strašno! Našto to! Suviše je jasno! Dva brata, dva slijepca, a baš dolaze dva brata, Petar i Borđe! Pa onda i ta Marija što neće da pođe za slijepca, i ona druga koja se sama nudi, sve to izazvaće neugodne komentare, jer se već šapuće da se najprije mislilo udati za Petra Olgu! Ja sam pomišljao na njeke od tih stvari, a za druge, za Olgu kćer pok. kneza Danila, koja s materom nastavaše u Mlecima, ne bjeh ništa čuo. Rekoh Pavloviću neka pokuša da se to izmijeni, ako baš nalazi da treba.

Priča izide, potpuno onaka, kaka bješe u rukopisu, istoga dana kad stigoše ženik i djever. Ne znam kakav je utisak na njih učinila, ali, jadni starac Beara prosto se pomami! Vidio sam ga gdje bjesni, škripi zubima i spušta s nebesa svu višnju jerarhiju, pa onda ga obliju suze i nariče. Žao mu bješe unuka Crnog Borđa, jer je ovoga obožavao. Mene je grdio da se grđe ne može, iako je na meni vidio kako mi je teško, iako je znao koliko je u tome moje krivice, to toliko da se na njekom iskali. I ja, zbog onog pridavka na kraju, KOJI oojašnjava sve, pomrzjeh SVOJU priču prvaču sve jednako u pameti brisah pridavak.. U listu izide i Sundečićeva pjesma mladencima, a za njom još njekoliko probranih od nebrojenih cetinjskih pjesnika. Tada sam tek imao priliku saznati koliko roda ima kneževska kuća! Uz vojsku i glavare dođoše i svi srodnici, muško i žensko, iz sedam starih plemena i iz Brda! Ta taj rod po sebi bješe prava vojska! Dođe i zamjenik kuma cara, njeki knjaz Dolgorukov?. Svadba bi sjajna, svečanost veoma živopisna i zanimljiva, zbog sukoba između narodnih svadbenih običaja i latinskih parada, kojima Cetinjani vješti postadoše dolaskom Batembergovim. U isto vrijeme dođe pod Kotor sultanova jahta, koja će kneza odvesti u Carigrad. Sjutradan po svadbi, mladenci otidoše u Italiju, a dva tri dana docnije i knez pođe u Stambul, u pratnji ministara vojnog i spoljnog. Bokeljskim bjeguncima bi naređeno da se odmah vraćaju u svoj zavičaj. I to bi izvršeno na vrat na nos, prije nego što su putnicima na jahti kščezle ispred očiju naše obale. Tada mi sa najvećim nestrpljenjem stadosmo očekivati svadbene odjeke po novinama. Srpski list donese preštampanu moju priču sa napomenom da će se politički svijet čuditi kad vidi u kakvom se obliku pišu na Cetinju politički članci, a da će se dobro razmisliti kad razumije političku prozu u toj pojeziji. Inače nada se dobru od te svadbe, jer je ona blagoslovljena bila u Petrogradu. Ali ne mogući mimoići nasilni povratak Bokelja, dodade Crnogorski glavari oštro izvršiše ovu naredbu. Br. 32, 2 avgusta. Svi srpski i hrvatski listovi u AustroUgarskoj preštampaše priču slovenski i tuđinski prevodiše je i svi je komentovaše. Ne treba kazivati kakvu je buru dogaćaj digao u Biogradu! Aberdar iznese iz svoje bogate riznice retoričkih figura sve najdragocenije i najbriljantnije i njima načička Videlo, a među njih umetnu izvještaj kako je kraljević Aleksandar istoga dana kad je na Cetinju bila svadba, proizveden za kaplara u srpskoj vojsci. Iz Carigrada stigoše glasovi o sjajnom dočeku, kao i to, da je sultan dao najsvečanije obećanje da će se što skorije svršiti granični spor. povratku knez donese breme turskih odličja, namijenjenih činovnicima i oficirima, te pade pravi pljusak ordena, najkrugašji na one koji su najviše Turaka potamanili! Pa, nakon dva daleka i značajna vladareva putovanja i dvije zaglušne svetkovine u jednoj godini, nastade u maloj prijestonici opći odmor i tišina. Tek krajem septembra uzrujasmo se malko zbog odlaska ozloglašenog barona Temela. Bio je premješten u Biograd. Bio je bolji i gori nego što ga je njegova fama prikazivala bolji utoliko što nije Crnoj Gori toliko zla učinio, koliko se pričalo, jer ga nije mogao učiniti gori, utoliko, što ga je fama prikazivala kao njeki vanredni diplomatski talenat, a međutim on bješe običan birokrata austriski, samo još sitničar i spletkar. Zamijeni ga pukovnik Milinković. Početkom novembra dođoše novi ruski predstavnik Kojander i nova načalnica više ženske škole, gđica Lopuhina, a poslije njih dođe ljuta zima. VIII

Uđosmo u zimu s uvjerenjem da će na proljeće biti rata, sa nadanjem da će taj rat, u najgorem slučaju, osloboditi bar koju srpsku zemlju, te da će se naša državica raširiti i dobiti dostoj184 niju prijestonicu. To se nadanje obnavljalo svake godine, obično pred zimu, ali nikada jače no tada. U to vrijeme ruski oficir, Crnogorac Jovan Popović Lipovac, sa oružanom četom Crnogoraca i sa bremenjem oružja upade iz Bugarske u Srbiju i stiže ka bosanskoj granici, s namjerom da digne bunu u Bosni, ali ga srpska vlast uhvati. To čudo smjelosti učini silnu senzaciju. Pređašnji ruski đaci, Lipovčevi drugovi, ne crtahu ga najljepše ali odavno se bjeh uvjerio da i oni, kao god i prosti Crnogorci, lako podliježu zavisti, osobito kad se njeko istakne ma u čemu. Glavno je da taj događaj raspali većma ratoborni duh. Ratne uspomene proglušiše ponozo, uzeše maha junačka bakočenja i poznato preziranje učevnijeh. Rado se ponavljala Napoleonova komanda, koju izreče u jednoj uzbuni u Misiru Vojnici, načinite kare! Magarci i učevni ljudi neka stanu u sredinu! Nas ono njekoliko uskogaća u državnoj službi podvrgoše podsmijehu i čikanju. Ono osjećanje svakog Crnogorca, da je sve oko njega privremeno koje, osobito uoči rata, osnaži njegov prirođeni nemir prema svakom svakidašnjem poslu, prema zahtjevima života, pojavi se u velike u toj prilici sve što nije vojničko, nemađaše vrijednosti. To raspoloženje, malo po malo, najposlije obuze i nas! Kome bješe do škole, do kancelarije, do ma kakva posla te vrste? Samo starac Beara niti je vjerovao u ta naša pouzdana proroštva niti se oduševljavao ratom, nego je svakog dana bivao nervozniji i sarkastičniji, te je jednako uzvikivao Nokte u zemlju, beštije! Svijeh deset nokata u zemlju, beštije porke! Kao znak vremena bješe to što se i Duka od Meduna poče miješati u bolje društvo. I dotle je on živio na Cetinju, ali se libio lokande, a tada poče dolaziti. Pričao je svoje doživljaje, najradije one kojima se htio podičiti, većinom nevjerovatne, izmišljene. Ko je taj Duka od Meduna? zapitaće gdjekoji mlađi čitalac. Stariji ljudi i u ovim krajevima sjećaće se toga pustolova, o kome se mnogo govorilo po novinama, prije trideset godina. Ja sam još kao đak čitao njegovo suđenje u Glasu Crnogorca, a mnogo što šta i po drugim novinama poslije sam slušao o njemu od Bokelja, koji su se s njim nalazili po svijetu a od kojih je mnoge operušao najposlije poznao sam Duku u Novom, za vrijeme hercegovačkog ustanka. Rodom je bio iz Bjelopavlića, odakle je kao mladićak odlutao u svijet, po svoj prilici najprije u Srbiju, gdje je imao iseljene rodbine. Valjda je u Srbiji nješto učio, pa se odatle uputio u pustolovinu, jer je vrlo mlad obišao Italiju, Francusku, Njemačku i Grčku, prikazujući se vladama i pojedincima kao crnogorski knez i našljednik prijestola. Kad se uzme na um da onda Crna Gora ne bješe priznata kao država, da se o njoj u Jevropi, osobito na Zapadu, manje znalo nego danas o Kongu, da je Dukin zadatak bio samo proučavanje modernih ustanova i traženje zajma, onda nije čuda što je pustolovina dugo trajala. Najposlije, u Rimu, opljačka njekog kanonika, slovenskog rodoljuba, da li je bio Crnčić? uvjerivši ga da je hrišćanski ustanak u Turskoj spreman i da je on, Duka, punomoćnik sviju tajnih odbora. To mu je bila pošljednja rabota, jer odatle otide u Boku, odakle ga vješto umamiše u Crnu Goru. Već se imalo dosta podataka o njegovim rabotama. Suđeru je prisustvovao i knez. Na glavnu optužbu Zašto se prikazivao kao knežev brat? vele da je odgovorio Pa, gospodaru, ja sam još u đetinjstvu čuo, đe ti veliš, da smo mi Crnogorci braća, a ja nijesam kriv što su oni bestije! daljem toku suđenja hvalisao se, te ko će razabrati šta je istinito, šta li izmišljeno. Pričao je da je bio priman u Tijerijama od Napoleona III da se sprijateljio sa mnogim fran186 cuskim velikašima i sa ruskim u Nici i Monte Karlu da je u Italiji bio oženjen sa njekom groficom di Kastelfidardo i s njom imao sina da je bio Garibaldijev ađutant u Njemačkoj da

ga je najviše odlikovao saksonski kralj, koji je u njegovu počast držao vojnu smotru Na pitanje koliko jezika zna? Odgovorio je da ih zna četrnaest. Uvećavao je i novac koji je pridizao od bestija Osuđen je bio tobož na smrt i pušten bio iz tamnice poslije dvije godine. V Novom ga vidjeh prvi put u gostionici, u kojoj sam se hranio, kod njekoga Konjevića, gdje su se skupljali znatniji bjegunci hercegovački, novinari, dobrovoljci crnogorski, ruski, talijanski, sva ona mješavina što je u početku ustanka nastavala u Sutorini i slobodno hodala po Primorju kao što sam ispričao u 2. glavi ovih Bilježaka. Jednoga večera, pošto posjedasmo, uđe osrednjeg rasta čovjek, okošt, kratke crne brade, konjaničkih nogu malko krivih, a po odijelu šaren kao djetlić. Imao je garibaldinsku crvenu košulju, šaren turski trambulos oko pojasa, a ostalo nješto crnogorsko, nješto lacmansko. Za njim uđe mlad, snažan Crnogorac, razbojničkog izgleda, i taj brzo odmače stolicu, pa je namjesti kod Šarenka, pa, prekrstiv ruke, stade iza njega, sasvim onako kao što rade konsulski kavazi na Istoku. Pošto gospodar izabra sebi jelo, okrete se ka sluzi i reče mu srpski, crnogorskim akcentom, da se i on prihvati. A kavaz se smjerno pokloni i sjede za drugi sto, pa, držeći se za revolver, ukoči pogled na potiljak gospodarev. Svak se nasmija toj komediji. Šareni vojvoda odjednom se okrete ka njekom čovjeku, koji je bio zadubljen u mislima, te ga zapita francuski Izvinite! Jeste li vi graf Monteverde? Čovjek, zabezeknut, odgovori Ja sam Monteverde novinar, a ne graf! A vi ko ste? Ja sam Duka od Meduna, pisar vojvode Bogdana Zimonjića! Ja ipak tvrdim da ste vi graf, a znam da ste ru187 ski pukovnik na raspoloženju, a sada dopisnik! Ja vam oiet kažem da ja nijesam nikakav graf ja imam pasoš! To ne čini ništa! Ja sam nekada bio duka, princ, graf sve što hoćete, i za sve sam imao dokumente! To vam vjerujem na riječ i gvd tome sudim što ste! Ali, što vi upravo hoćete? Hoću zadovoljenje! dreknu Duka i ustade. Kavaz takođe skoči i povuče revolver iza pojasa Hoću zadovoljenje zato, što ste uvrijedili moga vojvodu, što ste u svome listu napisali da je pop Bogdan običan mužik, da ima bujnu i prljavu bradu! Pošto se Monteverde ukloni, mi smirismo Duku i odobrovoljismo ga, te nam je pričao, a kavaz je rkao. U ratu se dobro podnosko često je, bez potrebe, stavljao život na kocku. Prvi je javio žicom knezu pad Meduna, riječima Gospodaru, predajem ti se zajedno sa mojim gradom. Šest godina docnije, zatekoh ga na Cetinju oronula, siromašna, sa ženom i punom kućom djece životario je pišući molbe i žalbe Crnogoraca knezu. Propio se bješe, te bi se đornut prihazivao diplomatama i strancima Duka od Meduna, narodni advokat Vis s MesJopa, auosa! pa11opa1. Govorio je francuski još prilično, talijanski slabo od ostalijeh dvanaest jezika ne ostade mu U nekad silnoj pameti, ni riječi. Te godine, ili godinu docnije, izišao je čuveni roman Dodeov Tartaren od Tarasgsona u kome te Duka obesmrćen pod imenom princ Grgur od Crne Gore, rppse Sgeogu Je Mop1epego. Doista je slavni francuski pisac znao nješto iz života crnogorskog pustolova, ili se, može biti, s njim ljegde našao i poznao ga pod gornjim imenom. Tek prikazuje nam Duku u Alžiru, u času kad ga njeki ofipir proglašuje kao varalicu u kartanju, u času kad se nesrećni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljačka i ostavi sama usred pustinje! Najposlije Tartaren se domišlja da je taj Grgur od Crne Gore odležao njekoliko mjeseca tamnice za varanje, i to baš u Taraskonu! Ta prilika u romanu, koji je veliku senzaciju učinio, nemilo dirnu gospodara, njegovu djecu pa i nas sve. Sjećam se da mi je kneginjica Milica, govoreći o tome, s gorčinom rekla Zar g. Dode nije mogao iz naše zemlje što ljepše izabrati nego jedinog pustolova, koji se među nama rodio!?

Ali svak ne mišljaše tako i, nažalost, nije tako, te mi to upravo povoda daje da Duka od Meduna ovoliko mjesta zauzme u ovim bilješkama. Dode dade tome djelu moto U Francuskoj svak je pomalo Tartaren. Jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na okrajku strane gdje je govor o Grguru, napisa U Crnoj Gori svak je pomalo princ Grgur! Ako nije svak, a ono bilo ih je i ima ih dosta, te nema imućnijeg srpskog kraja gdje ne ostaviše traga. Duka bješe prirođene jake inteligencije i imađaše njekog poleta, te je radio u velikom stilu i uspio u svome poslu neobično, te se zato može uzeti kao tip ali po osnovnim podstrekačima i po glavnom obilježju, nije se razlikovao u tome od drugih svojih esnaflija. Ono njegovo pravdanje ja nijesam kriv što su oni bestije, to je karakteristično. Varati njih kad su bestije, tj. kad se varati daju, to nije bilo zazorno u staroj Crnoj Gori to je bilo starinsko, opće i duboko ukorijenjeno shvatanje. Do vladike Rada Petra Drugog, kad je narod još živio plemenskim životom, nije bila nikakva sramota krasti, varati i druga zla činiti u drugom plemenu. Riječ lupež ne bješe onda pogrdna. Oni značilo je one iz drugih plemena, a nekmoli one izvan Crne Gare. Pošto vladika i knez Danilo gvozdenom snagom sjediniše plemena u narod, onda se oni odmakoše oni bjehu zagraničari, dakle Hercegovci, Bokelji, Arbanasi. Mo189 ral JS ipak napredovao, kad se od dva morala, onaj prvi za sebe raširio na veće zemljište tako je nješto i u Turaka, a da ne pominjem sasvim divlje narode. Duka je dakle daleko odmakao od njih, kad je razumijevao tuđince! Varati drugoga za svoju korist, to je čovjeku u krvi, a tu težnju suzbijaju primljeni moralni principi. Varati neprijatelja u ratu, ne brane ni danas ti principi. Varati inoplemenika i u svakidašnjem ratu za opstanak, to je bilo praviAO u plemenskom životu, a rano je još da to iščezne iz duše narodne, te ga suzbija samo strah od kazne. Duka je dakle pošao u svijet s tom namjerom, a mirne duše. On je pri suđenju uvjeren bio da ga velika većina njegovih zemljaka istinski, u sebi, ne osuđuje osuđuju oni samo strašljivost, precjenjivanje života, nemanje junačkog ponosa, kad ustreba. Duka se u ratu dobro podnio. drugom svijetu reklo bi se, da je tim zagladio svoju prošlost u svome svijetu Duka, u istini, nije imao šta zagladiti, nego je imao da pokaže šta vrijedi, kao i svaki ostali, te pošto je pokazao, dobio je vojna odličja i nosio ih ponosito, kao i svaki priznati junak. A poslije toga, u našem svijetu, malo bi se ko libio da odlikovanom Duki ruku pruži. Dokazuje li to da nijesmo na pravoj moralnoj visini, ili da smo skloni kompromisima sa savješću u takim stvarima, ili da mi to objašnjavamo nejasnim zakonom naknade, po kome ljudi koji su uvijek gotovi da žrtvuju život za njeko osjećanje što je najveća moralnost, imaju prava da odstupaju od manjih moralnih zapovijedi? Njeke osobine crnogorskog govora, koje Vuk nije zabilježio, mogu donekle objasniti crnogorsko shvatanje njekih duševnih radnja. Kazao sam u početku da riječ dobar znači samo junak, a što je u nas dobar čovjek, to je u njih lijep, a lijep je zgodan. Riječ lupež do skoro nije bila pogrdna. Bestija je onaj ko se da varati to je najobičnije značenje, pored onoga lud. Lukav je ne samo hitre pameti, prepreden, nego poglavito mudar nije uvrjeda, nego je pohvala reći njekom u oči da je lukav! U ovome objašnjenju svakako se nalaze olakšavne okolnosti onim Dukinim zemljacima, koji po svijetu nose na kutijama, na pečatima, na kartama plemićke grbove i predikate, koji se ne libe prositi, a, kad im je zgoda, nadimati se preko mjere i u ponašanju ugledati se čas na turske begove, čas na jednu vrstu blaziranih i praznoglavih jevropskih vlasteličića Usred ratničkog nastrojenija, umnoži se mali krug učenijeh. Dođoše na Cetinje dva bečka đaka, primorac F. Kovačević, koji je učio filozofiju, i Labud Mašov Vrbica, koji je svršio prava. Kovačević odmah dobi mjesto nastavnika u gimnaziji on je kao đak uređivao njeki srpski književni list u Beču i punio ga svojim pjesmama od toga

lista čini mi se, zvaše se Primorac izišlo bješe njekoliko brajeva. Labuda, srednjeg sina vojvode Maša, pomenuo sam ranije, rekavši da je dolazio o ferijama. I onda se vidio lijep i elegantan kavalir, hranjenik zavoda u kome se gaji aristokratski i diplomatski podmladak stare države. Labud je kao Terezijanac svršio gornju gimnaziju i fakultet, dakle proveo u zavodu osam godina. Ali, kad konačno izide iz gospodskog tvorila, kad ga kultura predade gotova, kao da reče eto šta mogu učiniti, onda se tek vidje preobražaj, suprotnost, onda se pomami ženskinje po prijestonici! Pavlovića i Bearu zadivio je znanjem klasika, svakoga pitomošću, načitanošću i znanjem živih jezika. Njeko za njih reče U dobri čas dođoše ni dvije dobre tške! Ali, nuto đavola Šoslije njekoliko dana, dođoše još četiri take puške, četiri Crnogorca ral 1e igk napredovao, kad se od dva morala, onaj prvi za sebe raširio na veće zemljište tako je nješto i U Turaka, a da ne pominjem sasvim divlje narode DUka Je Akle daleko odmakao od njih, kad je rzumijevao tuđince! Varti drugoga za svoju korist, to je čovjeku krvi 0 TU težnjU sU3bijaju primljeni moralni princip!1 Varati neprijatelja u ratu, ne brane ni danaS ti pRinCipi. Varati inoplemenika i u svakida1JDćem ratu za opstanak, to je bilo pravilo ple?1enskom ŽIVOTU a Rano je još da to iščezne iz Auše narodne, te ga suzbija samo strah od kazne AUka Je Aakle pošao u svijet s tom namjerom, miRne Auše. On je pri suđenju uvjeren bio lag velika ećina njegovih zemljaka istinski sei ne osuđuje osuđuju oni samo strašljivost PrcJenjivalje života nemanje junačkog ponosa kaA UstReba Auka se u ratu dobro podnio. U drugom viJetU Reklo bi se, da je tim zagladio svoju pršlost u svome svijetu Duka, u istini, nie tm šta zaglaAiti, nego je imao da pokaže šta vri1eAI kao i svaki ostali, te pošto je pokazao dbio je vojna odličja i nosio ih ponosito kao svaki priznati junak. A poslije toga, u tmg,ttt0g gitetu, malo bi se ko libio da odlikovaNlŠsM Sg 2 . nom Duk1 RUKU PRUŽI. DokazuJe li to da nijesmo na pra0J moralnoj visini, ili da smo skloni KOMPrO1csima sa savješću u takim stvarima, ili da mi to bjašnjavamo nejasnim zakonom naknade, po kome LjUDI KJI SU UviJek gotovi da žrtvuju život njeko osjećanje što je najveća moralnost iaJU pRava Aa odstupaju od manjih moralnih zapo JJe osobine crnogorskog govora, koje Vuk Bestija je onaj ko se da varati to je ni1e zab11Lježio MOGU donekle objasniti crnogorsko shvaanje njekih Auševnih radnja. Kazao sam u početku a RiJeč Dobar znači samo junak, a što 16 nas A aR čovJek to Je U njih lijep, a li 3Jodan. Riječ lupež do skoro nije bila pogrdna. najobičnije značenje, pored onoga lud. Lukav je ne samo hitre pameti, prepreden, nego poglavito mudar nije uvrjeda, nego je pohvala reći njekom u oči da je lukav! U ovome objašnjenju svakako se nalaze olakšavne okolnosti onim Dukinim zemljacima, koji po svijetu nose na kutijama, na pečatima, na kartama plemićke grbove i predikate, koji se ne libe prositi, a, kad im je zgoda, nadimati se preko mjere i u ponašanju ugledati se čas na turske begove, čas na jednu vrstu blaziranih i praznoglavih jevropskih vlasteličića Usred ratničkog nastrojenija, umnoži se mali krug učenijeh. Dođoše na Cetinje dva bečka đaka, primorac f. Kovačević, koji je učio filozofiju, i Labud Mašov Vrbica, koji je svršio prava. Kovačević odmah dobi mjesto nastavnika u gimnaziji on je kao đak uređivao njeki srpski književni list u Beču i punio ga svojim pjesmama od toga lista čini mi se, zvaše se Primorac izišlo bješe njekoliko brajeva. Labuda, srednjeg sina vojvode Maša, pomenuo sam ranije, rekavši da je dolazio o ferijama. I onda se vidio lijep i elegantan kavalir, hranjenik zavoda u kome se gaji aristokratskn i diplomatski podmladak stare države. Labud je kao Terezijanac svršio gornju gimnaziju i fakultet, dakle proveo u zavodu osam godina. Ali, kad konačno izide iz gospodskog tvorila, kad ga kultura predade

gotova, kao da reče eto šta mogu učiniti, onda se tek vidje preobražaj, suprotnost, onda se pomami ženskinje po prijestonici! Pavlovića i Bearu zadivio je znanjem klasika, svakoga pitomošću, načitanošću i znanjem živih jezika. Njeko za njih reče dobri čas dođoše ni dvije dobre puške! Ali, nuto đavola Šoslije njekoliko dana, dođoše još četiri take puške, četiri Crnogorca pravnika iz Rusije, a novine javiše da je gotov crnogorski Imovinski Zakonik, koji je izrađivao Bogišić. Čibukaši neškolovani članovi Velikog suda rekoše E, ovoliko učevnijeh ne samo što nikada ne dođe odjednom, no ih nema u svu državu toliko. A, neka ih, vaistinu, neka na proljeće prođu kroz crnogorsku školu, pa onda im je prosto, neka sude pa Zakoniku! Od te četvorice, jedan, Plamenac, bješe od kuće, te ga je mjesto već čekalo u ministarstvu inostranih jedan, po tvrđenju istih njegovih drugova, najspremniji sta de se pogađati za platu, pa kad mu ponudiše nješto malo, otide u Bugarsku ostala dvojica popričekaše, pa postadoše pisari kod čibukaša. Odjednom se knez povuče. Doznade se da radi po cio dan. Mišljasmo da je taj rad u svezi sa političkim stanjem, kako smo mi zamišljali da je, ali kad opazismo da često prizivlje Pavlovića, onda posumnjasmo da bi mogla biti u začetku kakva nova književna rabota. Mi se čuđasmo da je gospodaru do toga, a kad razabrasmo da prerađuje i raširuje Balgčansgsu Caricu, reći će njeko gotovo ljutito Ta što da piše dramu on koji će je na ljeto raditi! Ipak željno očekivasmo da dođemo na red kao slušaoci, jer kneževa davnašnja navika bješe da svaki svoj napis pročita njekome, da vidi ltisak, da izazove kritiku i da protrijebi jezik i interpunkciju, pa onda da priziva šira kola. Dok je vojvoda Simo Popović živio na Cetinju, on je uživao prvine kneževa duhovnog rada, pa ga u tome zamijeni Pavlović. A Pavlović, znalac u mnogim naukama, tek se u to vrijeme sav živ predade Daničiću, da od njega nauči zakone srpskoga jezika i kao svaki neofit, postade i on revan gonitelj jezičkih jeresi, pa bile kneževske. Jadni bjesmo mi i jadna korist od nas srpskoj knjizi, kad se moradosmo tek u potolju, pošto se već pročusmo kao njeki književnici, upoznavati sa gramatikom rođenog jezika! Kao što sam ranije ispričao, mi svi pismeniji prošle zime iđasmo na književna sijela u dvor, gdje nam je gospodar čitao svoje djelo dabogme, sad bjesmo radoznali da vidimo kako će se djelo preobraziti na bolje ali zamislite kako su gorjeli od želje skorodošli učevni, među kojima bjehu dva stihotvorca, Kovačević i Vrbica, ne Labud, nego Marko iz Rusije. Labud se baš nije zanosio. Usred toga očekivanja bahnu Lipovac na Cetinje. Srpska ga vlada ipak pusti, pošto ga je njekoliko nedjelja držala u zatvoru, te dođe, mislim, preko Italije, na Bar. Bješe mu onda oko trideset godina, a bijaše povisok i vickast, ugledan, vesele naravi, ono što se kaže, simpatična pojava. Imao je bradu, crnu, razdijeljenu a la Kajzer Maks, vrlo njegovanu. Uz to, znalo se da ima imanje u Rusiji, i to ga je najviše diglo pred očima zemljaka, jer od praznova, koji se vrati iz svijeta, goreg čovjeka nema, vele Crnogorci. Lipovac se već na prvi mah bitno razlikovao od svojih zemljaka, jer nam je humoristično pričao svoje skorašnje doživljaje, podsmijevajući se i drugim i sebi a zaista je imao humora uopće, nije pozirao, nije važničio, nije se precjenjivao, a ipak se vidjelo da sam sebe cijeni koliko je dosta, da se o sebi može i našaliti i druge pustiti da ga malo ogrebu. I on 1e vjerovao da će na proljeće biti trke zato i dođe, veli. A, međutijem, veli, ža bi mi bilo da poginem prije no što objelodanim moje pjesme! Donio sam ih punu torbu. A, Boga mi su lijepe, viđećete! Čekajte dokle vas počnem gnjaviti! Što sam ga duže gledao i slušao, sve mi se većma činilo da smo se negdje davno poznali, davno, kao djeca, i za kratko, a kad pomenu svoje pjesme, onda ga se sjetih, i sjetih se da je govo13 Bilješke jednog pisca rio dalmatinskotaliJanskim narečjem, kao kakav pravi primorski berekin. Rekoh mu tim jezikom Sve mi se čini da smo se mi poznali jednom u Zadru, za vrijeme ferija! Bili ste na

prolasku iz Zagreba, kao đak petoga ili šestoga razreda gimnazije i čitali ste mi jednu vašu pjesmu štampanu u Vijencu! Da vam kažem i koju! Bješe joj ime Kraljeva lubanja! Oštija, ti si to!? viknu Lipovac veoma obradovan. Sad se svega spominjem! Proveli smo cijelu noć zajedno i obećali jedan drugom da ćemo pisati! Dakle tako!? Ovđenak se nađosmo i to I to, ti kao proslavljeni kondotiere, nješto već nalik na Garibaldija, a ja ja ozaren prvim zracima slave, jer sam štampao prvu svoju priču, koja je gotovo obigrala svijet! Jovan Popović Lipovac bješe rodom iz Građana, sin jednoga od onih iseljenika crnogorskih što pobjegoše sa Borđem i ostalim Petrovićima, za vrijeme kneza Danila. Jovan je proveo djetinjstvo u Kotoru, Zadru i Zagrebu. Reče mi da je iz Zagreba prešao u Biograd i tu dovršio gimnaziju. Odatle je otišao u Petrograd, na universitet, gdje ga zateče srpski ustanak, te otide u Hercegovinu, odatle se vrati u Rusiju i stupi u vojsku kao dobrovoljac. Šta je dalje bilo s njim, ispričaće nam službeni list crnogorski. Jer čim se dozna da je Lipovac na Cetinju i u milosti kneževoj, austromađarski listovi osuše vatru, nazivljući Lipovca svakojakim. Glas Crnogorca početkom marta 1884 donese ovu odbranu Iz vjerna istočnika znamo da je Lipovac u sve ratove bio komandir čete Izgubljene Bece. Pod Avlijar, prvi se popeo i posjekao turskoga komandanta, zašto je dobio krst Svetoga Borđija 4. reda. Na Devebojni, 1878, oteo je osam topova i zarobio sve topnike, zašto je dobio krst Sv. Borđija 1. stepena, broj 14, kojega ne nosi ni jedan oficir u milion ruske armade. U Aziji, u vrijeme šturma TeoTeke, pokazao je take usluge, da je dobio orden Svetoga Vladimira osim toga i drugijeh deset ordena dobio je od Cara na dar bogati spahiluk u Krimu i doslužio je ličnim zaslugama u dvadeset sedmoj godini čin kapetana. U pogledu svega ovoga Nj. V. primilo je Lipovca kao Crnogorca i postavilo ga Svojim ađutantom i sad se nalazi na Cetinju, daleko od misli zanimati se sa četništvom. Taj člančić nije izašao odmah, prvih dana po dolasku Lipovčevu, nego tri mjeseca docnije, ali ga ja prenesoh ovdje, jer je tako zgodnije, da čitaoci imaju odmah njeki cjelokupan utisak o Lipovčevoj prošlosti. Ostavio sam jezik i stil kakav je u Glasu, te se vidi, da to nije pisao Pavlović. Kad Lipovac pođe prvi put u dvor, dočeka ga gomila prostijeg svijeta pred lokandom, da se nagledaju njegova bogata ruha i nebrojenog ordenja jedino mu zamjerahu što nije obrijao bradu. Crnogorci je ne trpe. Gotovo svi što dođoše sa škola, dođoše bradati, ali, čim preuzeše domaću nošnju, moradoše je obrijati. Lipovac se pomalo zaricao da se neće rastati s njom, ali se mislilo da će ga knez primorati. Sjem te zamjerke, ljudi iz gornje pljace rekoše da mlađeg a junačnijeg, kitnjastijeg i bogatijeg Crnogorca ne vidješe jer se za onih njekoliko dana svari legenda o Lipovcu. Vrati se iz dvora kao knežev ađutant. Meni, u prvom susretu, berekinskim načinom i jezikom reče Njente gvera! Paže profonda! Tuti faremo poežije! Ma la mija barba rešta! Nema rata! Duboki mir! Svi ćemo graditi stihoze! Ali moja brada ostaje! Treba razumjeti soldatski krst sv. Borđa, a ne oficirski, jer takav prvoga reda može dobiti samo glavni zapovjednik pobjedne vojske. Taj glas malo nas je rashladio, Staroga nješto obradovao. Knez je Lipovca odmah zavolio, te od tada gotovo ne izbivaše iz dvora. Do malo dana, uz Pavlovića i njega i još dva ađutanta Blaža Petrovića i Petra Mašova Vrbicu, pribrojih se u kneževski pjesnički savjet, kako to nazva vojvoda Stanko Radonjić, veliki neprijatelj skriba. Knez nam čitaše svoj prerađen i već skoro gotov dramat čitaše, ponavljaše bez odmora, trijebeći jezik, mijenjajući riječi i stihove, navodeći nas na prepirke bez kraja. tome knez bješe zaista neumoran ja se i danas čudim kako čovjek može toliko puta čitati svoju stvar. Od pisaca koje sam poznao, sličan mu samo bješe u tome proto Sundečić, koji je znao naizust njekoliko hiljada svojih stihova i u svakoj prigodi znao po koji izreći. Jadni

Sundečić ne mogaše biti gdje mu je mjesto bilo, u pjesničkom savjetu, jer mu sin jedan, zrio mladić, bješe teško obolio. Ondašnja Balkanska Carica bješe sva u današnjem drugom činu prve četiri pojave sastavljahu prvi dio, a pošljednja peta, drugi, bješe dakle pozorišno djelo u dvije radnje, sa osam lica bješe jednostavno, a po načelu što manje lica, a što više radnje. I danas je taj čin sam za sebe cjelina jasna, jezgrovita, dosta sugestivna u njoj se sva radnja stekla oko glavnog lica Stanka. Po mome današnjem mišljenju, taj drugi čin, ta prvobitna cjelokupna Balkanska Carica skladnija je i od jačeg utiska od potonje, koja je postala dometanjem dvaju novih činova i četrnaest novih lica, sjem nebrojenih figuranata ali sam se onda i ja slagao s onima koji željahu da dramat bude romantičan, da u nj uđu i govore stari Crnojević i stariji mu sin Borđe, njihove žene, njekoliko vojvoda, Turaka, seljaka, itd. da u njemu bude što više za oči, prizora dvorskih i ratničkih, dakle, vijećanja, skupština. bojišta poglavito pak da bude što više prigode i prilike patriotskim tiradama i deklamacijama, da uzbude, što je moguće više, alegorije ondašnjem političkom stanju i narodnim težnjama. Ele, željasmo da Balkanska Carica postane onaka, kaka je docnije puštena u svijet! Ali onda knez ostade pri svome prvom ukusu i izradi, te zaključujem da bi bolje bilo da u književnim svojim radovima nije slušao ničiji savjet! Šire kolo slušalaca bješe probrano, a u najšire jednoga večera imadoše pristupa i perjanici i gotovo svi pismeni Cetinjani, samo što u njemu niko nehmađaše savetujućeg glasa, ni prava na primjedbe, ili kakve prijedloge knez je čitao i ustavljao se dokle bi minula graja odobravanja, pa bi čitao dalje, i sve tako naizmjence. Najposlije svrši se čitanje, nastade gozba i čuše se odjeci publike. Najviše je grajio upravnik varoši Tomaš Vukotić, čovjek debeo, rječit i sentimentalan, sve to u neobičnoj mjeri. Rođen Crnogorac, od roda kneginjina, ali je djetetom otišao u Srbiju, gdje je izučio bogosloviju, bio činovnik, pa najposlije i narodni poslanik u skupštini. Zbog političkih uzroka pobjegao je iz Srbije i došao na Cetinje, gdjs ga knez postavi za policiskog starješinu, premda bi za kakvu drugu državnu službu podobniji bio. Tomaš, razumije se već, i on veliki kafanski političar, a i slobodniji od nas ostalih, pokušavao je da se zakači za njeki stih, pa da rasprede o politici, ali se knez ne dade navesti. Knez zapita Bearu Šta se tebi čini o ovoj mojoj raboti? Gospodaru, ja se u to razumijem taman koliko i magare u kantar, ali, na moju dušu, zadovoljan sam, vrlo sam zadovoljan! I trljaše ruke od zadovoljstva, a već svi razumjesmo, zbog čega je ono. Kad nasta malo tišine, reče knezu novi ađutant Mi svi kažemo, da je vaša drama lijepa, gospodaru. I jest lijepa! Ali njenu pravu vrijednost, njene nedostatke i dobre strane, mogli bismo pravo ocijeniti, kad bismo je vidjeli na pozornici! Tako je! potvrdi knez. Pa eto, čekajmo do ljeta, dako naiđe kakva skitačka pozorišna družina! Na to Tomaš viknu Daleko je do ljeta i ko zna šta ljetos može biti! Da mi je to što prije viđet! I zar ti skitači umiju govorit po našku, ovako čisto crnogorski, ka što je to pisano? Bože sačuvaj! Ne bi im svaku treću razumio, nagrdili bi ti, gospodaru, tvoje lijepe stihove! Gotovo svak potvrdi da je tako, a Lipovac prihvati Ni najbolji glumci u Biograd ne umiju govorit našijem govorom. Da vi ih je samo čut, recimo u Banovijem komadima! Valjda prećeruju, ka Lubo za vječeru!? I još gore! Pa onda, ne nalazim da dolikuje da vaše prvo dramsko djelo, koje, ka što rekoste, nećete zasad objelodanit, igraju kojekakvi, koji prvi naiđu!? E pa šta bi ti stio, čoče! Ne mogu ja druge stvorit! A Lipovac A što ne bismo mogli mi, nas njekoliko provat!? Evo ja. naprimjer ja, moga bih, Stanka! A da, boža ti vjera, glumac još nijesam bio, al ću provat i to! A evo čujte! I otide nasred dvornice. Taj njegov neočekivani prijedlog učini nam se čak i nastran!

Lipovac pričeka da se smirimo, da se radoznalost nadraži, pa, kao što je propisano u početku 2. čina, budeći se i protežući se, započe Iz Skadra ovđe! tamo iz Leša! Ta to je trčat, dobri Uglješa! Kako sam spava... kako sam sniva... A u boj gusti svu noć sam biva... Slijeta Turke uz Kastriota, Tamo se amo kroz polja mota, Po Dibri trča gore i dolje, S Turcima bih se do mile volje Govorio je sa dobro pogođenim izrazom čovjeka koji se budi riječi su tekle prirodno, baš kao da bijahu njegove. Knez htjede da zapljeska, ali Lipovac reče Molim da mi njeko šapti! Nijesam dalje siguran! Pavlović uze rukopis, stade iza njega i poče šaptati i davati mu šlagu. Kad dođe do monologa, Lipovac poče s najvećim patosom Divna je Zeta i Kučka gora I sve je divno uprav do mora.. Polja su rodna, bogata sela, A čeljad zdrava, čila, vesela! Zanosio je i zanosio se pravo crnogorski, te je svakim novim stihom i pokretom osvajao slušaoce očevidno mi je bilo i da se vježbao i da je imao u pameti kretanja kakva dobra glumca, jer je prikazivao zaista umjetnički. Dugo je trajalo dok se stišasmo knez je bio oduševljen. Lipovac, vrativ se na mjesto, reče smjerno Eto, gospodaru, vidite da nije loše! Knezu su oči plamtjele od uzrujanosti. Reče mu s uvjerenjem U tebe je izgubljen veliki glumac! A da ko bi moga Deana? Ja! viknu krupni Tomaš i od straha da ga ne preteče njeki od mnogih koji se javljahu izide iz gomile, mlatarajući rukama Molim ve, gospodaru, samo da provam Dean je bio stariji čojak, dakle to meni liči! Ded, gospodine Jovo, nađide ono, đe se poinade njih dva, Stanko i Dean! Odide, Lipovče, da se najprije podžaveljamo, pa da me proburaziš! Kolerični Tomaš bješe kao stvoren za taku scenu, te mu je zbilja išlo, a kad se strovali od sablje Stankove, zaori se smijeh. Ustajući, Tomaš zapita E ovo mi već niko ne uze, je li, gospodaru? Stadoše se grabiti, ko će još što. Beara, do koga sam sjedio, gledajući Lipovca koga je takođe od djetinjstva poznavao i volio reče Fiol duna teća! Lonački sin. Kakvu će još taj ulogu odigrati! Iz šale, navalismo na Bearu da bude Perun, pa ozbiljno zaokupismo Pavlovića, i on se primi. Za sluge se niko ne otimaše ja se javih za jednoga. Onda knez reče Svi se otimate da igrate gospodu i vojnike, a sluge neće niko, samo Krajišnik pristaje da predstavi jednoga! A ko će drugoga? završi i značajno pogleda svoga rođaka Marka Petrovića, koji se veselo primi. Tim bješe presječena svaka moguća prikrivena protivnost za take rabote kad jedan Petrović može prikazivati i to prikazivati slugu! u gospodarevoj drami, može svak! A šta bismo za đevojke? zapita najposlije knez. Pavlović odgovori Lako ćemo i za njih! Ima učiteljica! Onda se knez uozbilji. Pozadugo je upredao brkove, zamišljen, namršten, dok ne reče I vi, zbilja, mislite, da bih ja dopustio, da jedan moj rođak, jedan moj ađutant, oficiri, profesori, viši činovnici budu komedijaši, pa ma i u mojoj drami!?

Zgledasmo se, preneraženi već njeki otvoriše usta, valjda, da poviknu Tako je, gospodaru, oprosti! Ali Lipovac odvrati Gospodaru, da je to zazorno, ja se ne bih nudio! Rusiji nije to zazorno ni najvećim kućićima, naravno, koji to ne rade za novac. Eto veliki knjaz ne znam koga reče često igra, naravno ne u javnom teatru, ni s pravijem glumcima, no ka diletant, sa svojim parovima, u zatvoreni krug, za svoju zabavu! A u Francusku produ200 ciraju se i najveći velikaši, kad se radi u dobrotvornu svrhu! Knez ga oštro posmatraše, pa se ublaži E to razumijem i to odobravam, kad je u dobrotvornu svrhu! Svi viknuše jednogrlice Pa i mi ćemo tako! Lipovac nastavi Još nješto, gospodaru! Mi jesmo vaše sluge, i svaki je u njekom činu, ali, dopustite, mi bismo mogli to preduzet, po našoj inicijativi. Kako to? Kao članovi Čitaonice! Mi smo svi članovi Čitaonice. Ka takovi, mi bismo mogli priredit, igranku, predavanje, predstavu, makar kakvu kulturnu zabavu, uvjereni da bismo vazda naišli na najviše vaše odobrenje. Naravno, u ovi slučaj, trebalo bi da izmolimo u vas vaš rukopis! E, jesi, vaistinu, ti njeki advokat! reče knez smijući se Evo moram javno priznat, da tvoje razloge ne mogu pobit! Tada se Pavlović pokloni i izgovori svečano Gospodaru, ova misao gospodina aćutanta Lipovca zaista je odlična i utvrđuje opšte mišljenje o njegovoj neobičnoj uviđavnosti. Ja se samo čudim, kako taka prosta misao, koja se sama nameće, ne dođe nikom drugom! E, ali to je kao i sa Kolumbovim jajem! Ja je, dakle, prihvaćam i kao predsjednik cetinjske čitaonice, a uvjeren da ću tijem izraziti želju sviju članova, usuđujem se najponiznije zamoliti V. V. da nam izvoli dati u zajam rukopis Balgsanske Carice, da je dobrovoljno pozorišno društvo čitaoničko bude moglo prikazivati! Fjoj de teće! Fjoj de teće! mrmljaše Beara, čupkajući bradicu od kuda se brže stvori pozorišno društvo, kad niko, bar od nas većine i ne snijevaše o tome! Knez odgovori Dobro, g. predsjedniče, pristajem! Neka vi bude srećno! Kad prestade urnebes, on dodade Ne samo to, nego vam obećavam da ću na proljeće podići veliku zgradu, u kojoj će biti pozorište, muzej i čitaonica! Poslije drugog urnebesa, knez nastavi Još nješto! Eto u susjestvu jednako govore da mi samo o zlu mislimo, o ratu! Tvrde jednako da ovijeh pošljednjih godina u moju državu nije ništa urađeno za kulturni napredak, premda ima dokaza mnogo koliko je učinjeno! Naumio sam dat jedan dokaz više! Gospodine predsjedniče, odmah sjutra poručite jednu dobru štampariju, koju poklanjam društvu čitaonice. U tu će se štampariju štampat jedan književni

list, u koji ću i ja, koliko budem mogao, sudjelovat. Ima ve, fala Bogu, dosta, koji umijete perom vladat i lijepe stvari prikazivat, da se narod naš i prosvijetli i oplemeni! Ja sam vazda vjerova da je pero silnije nego mač da to nijesam vjerova, ne bih ga se ni laća. Čuste li u moje djelo đe rekoh da je naša zemlja ne samo junačko gnijezdo, no i gaj pjevača! Ja želim da taj list počne izlazit, ako je moguće, još od nove godine! Primate li se za glavnog urednika, g. Jovo! Vrlo rado! reče Pavlović Šampanjac zapjeni, zdravice se iznizaše, izidosmo pijani od kulturnog duha, koji nas, odjednom, nenadno, silno prože, pa dočekasmo dan u lokandi. Sutradan njekoliko pisara ispisivahu uloge, a nađosmo dvije učenice iz instituta, koje će prikazivati Danicu i Martu dan poslije, svi đaci deklamovahu po pljaci Balkansku trećeg dana držasmo prvu probu u novoj kući vojvode Vrbice, koja bješe izidana i pokrivena, a iz202 nutra još nepregrađena, dakle kao poručena za privremeno pozorište. Na brzu ruku podiže se pozornica njeki mazalo naslika zavjese i kulise. Pavlović nam bješe artistički upravnik. Knez poče dolaziti na probe desetari jedva mogahu odbijati gomilu. Samo se po sebi kaže, da opet učevne rabote uzeše mah nad vojnim, da skoči cijena peru! Serdar Pero Matanović poče pisati dramu Boj na Grahovo, njeko drugi drugu, a svak se postara da nauči na pamet što više gospodarevih stihova. Sjem toga, nas desetak, koje je knez pokazao, a na koje je Pavlović računao, počesmo sastavljat. Obična pitanju bjehu Šta sastavljaš? Koliko si odmaka? Svak je mislio, da ja imam gotovih priča, kao što su Lipovac, Kovačević i M. Vrbica imali gotovih pjesama, pa da ih samo dotjerujem, a ja sam bio na čudu. Pavlović se naročito uzdao u mene i savjetovao me da izradim kakvu dugačku pripovijetku, koja će puniti list cijele godine. Ja sam počinjao, a slabo odmicao počeo bjeh priču njeku iz primorskog života pa drugu istorisku pa treću alegoričku pa sve tako, počni, pa kloni. Bio sam, na mahove, pun pouzdanja u sebe i sumnje u svoju moć što mi se jutrom činjaše lako, to mi se večerom činjaše nemoguće! I tako ta žestoka godina na kraju svom izvrže se u tihu miroljupku, koja poče težiti jedino ka kulturnom napretku! IX Glumište i zavjese sagradiše i izmazaše mjesni maranguni. Ta riječ u mletačkom dijalektu znači drvodjelja, ali po Crnoj Gori, sjem toga, ona je pogrdan naziv za sve uskogaće nižega reda, bili oni naši Primorci, ili tuđinci, bili zanatlije, ili skitnice, bez posla. Pravi maranguni, i u običnim prilikama na Cetinju, veoma su skupi, a kada im dođe ruke, onda prosto odiru valjda nigdje u Jevropi marangunska zarada nije veća, a to je stoga, što je onamo življenje suviše skupo i zanatlijama, što ih je malo i što su složni. Možete, dakle, misliti je li nas glumište malo stalo. Dvor dade u naruč fotelje, ćilimove i gospodske sitnice za ukras iz gostionica i boljih kuća uzesmo stolice s mukom ponamiještasmo peći i povješasmo petrolejske lampade po prostranoj nepregrađenoj zgradi. Zima je dotle bila blaga, te stoga, a još više zato što se po cijeloj državi raščulo bješe, da će se govoriti velika knjaževa pjesma o Crnojevićima, stiže na Cetinje više glavara i drugih ljudi, nego dočetkom minule godine dođe dosta i starješina Muhamedove vjere iz Zete i

barskog i ulcinjskog primorja. Istorijska svijest u tim krajevima, kao god i u staroj Crnoj Gori i u Hercegovini, snažnija je nego po ostalim dijelovima našega naroda upravo po ostalim zemljama slabo je i ima. Koljeiovići, koji primiše Muhamedov zakon, dobro znaju ko su bili Balšići i Crnojevići, i vjeruju da je Stanko primio Muhamedov zakon, kao što učiniše i njihovi stari. Dođoše da čuju veliku pjesmu, da vide kako knez sudi o dogaćatima i ljudma iz onih mutnih vremena njihova radoznalost ne bješe ona obična, kakvu po svijetu izaziva njeka književna ili dramska novina njihova radoznalost bješe mnogo življa i pomiješana sa čežnjom, sa strepnjom, kao kad se javno govori o događajima prisnim, domaćim! Da veliku pjesmu bješe spjevao ko drugi, doista i onda bi njihova pažnja bila zagolicana i onda bi željeli da se uvjere, govori li pjesnik pravično ali kad je njen tvorac gospodar sviju njih, potomak vođa u vjekovnoj borbi za odbranu staroga za204 kona, najugledniji predstavnik srpskohrišćanskog predanja, onda je prirodno što s ubjeđenjem očekivahu prikaz. Ja sam o tome razgovarao sa njekim begovima iz Podgorice i Bara, i sa muftijom ulcinjskim. Učtivošću i opreznošću, koje ih vazda odlikuje kad je riječ o takim tugaljivim pitanjima, oni tražahu da doznadu ima li u tome novom Gorskom Vijencu čega grubog, uvrjedljivog prema Islamu, kao što toga ima u Vladičinu? Bojahu se prizora kao što je onaj sa hodžom Brunčevićem i poslovica i izreka, nalik na tu Niko krupno ka Turčin ne laže itd. Ja ih obavijestih da u novom istoriskom dramatu lica govore onako, kako bi od istine govorila svako veliča i hvali svoje, što bolje može, ali, ako tuđe kudi, uvijek ga i u tome prati pomisao da će mu se vratiti milo za drago! I našima, osobito Hercegovcima mislim onima što su pridruženi Crnoj Gori, Banjanima, Pivljanima i Drobnjacima, na strahovanje, e knez suviše diže Turke, odgovorih Ne, vaistinu, nego se dižu oni sami, koliko god mogu, a vi dobro znate da se imaju i rašta dizati! Iako ti ljudi nemaju pojma o dramatskoj umjetnosti, ipak koliko poznaju prirodnu pozornicu događaja koji se nižu u kneževu dramatu, toliko shvaćaju motore strasti i neminovne sukobe i tragičnu veličinu svega toga, jer većinom i sami učestvovahu u toj borbi najposlije, to je nenačet dio naroda, koji nam je dao tolike pjesničke ljepote u svojim umotvorinama. Kad se sve to uzme na um, vidjeće se da take publike pred jednim glumištem nema nigdje na svijetu, da nješto slično tome bješe samo u jelinskom narodu u doba Aristofanovo i Eshilovo. Mi, prigodni glumci, bjesmo prožeti željom da dobrom igrom ugodimo i piscu i svojoj sujeti, a u isti mah osjećasmo i svu odgovornost prema zahtjevima gledalaca i pisca, osjećasmo koliko mnogo zavisi od savjesnosti svakojega od nas, da se što ne pomjeri u skladu cjeline. Pisac bješe u zapletenijem položaju od običnih pisaca pozorišnih djela, koji samo od pismene kritike očekuju sud za svoju rabotu. Knezu je moralo biti najviše do toga, kako će njegov narod uzeti k srcu i ka pameti njegovo viđenje onoga dijela istorije, koji je začetak novih sudbonosnih događaja što ispuniše četiri vijeka života crnogorskoga i pograničnog hoće li narod shvatiti pouke prošlosti, kako će uzeti njeke nagovještaje koji se i sami nameću? Drugog dana nove godine, s večera, za tinji čas ispuni se pozorište društva cetinjske čitaonice. Red je vladao dok uđoše dvor, diplomate i znatniji poglavari, a za tim navali svijet kao silna bujica. Ulazak bješe besplatan. Lipovčevo glumljenje odmah zanese gledaoce. Knez prvi zakuca sabljom, a na taj znak pljeskanje ispuni kuću. I dalje se očekivao njegov znak, a opazismo da on većma prizivlje pažnju publike na misli, nego li na vještinu glumovanja. Krupni i plahi Tomaš Vuković, kome svjeke uspomene demagoškog propovijedanja po Srbiji dadoše poleta u ulozi Dejanovoj, iznenadi većma publiku. Kad, istrgnuv sablju, zagrmi Crnojeviću! Crna je Gora i naša, ljudi! nastade tajac, pa se diže pravi lom. To je

napominjalo grom, koji iznebuha tresne usred grmljavine i sijevanja, te se prema njegovoj silini, pređašnja tutnjava i blještanje čine sitnice. I dotle se s glumišta, na mahove, govorilo iz duše narodpe, ali to bjehu misli obične, dopuštene i u feudalno doba, ali riječi Crnojeviću! Crna je Gora naša! što Dejan uzviknu, to se istače tim većma što poteče iz kneževa pera. Istina je, da to Dejan odmah plaća glavom, da, ali tek reče, pa umrije. I Muhamedanci bjehu srećni slušajući veličanja Islama i turskoga junaštva. Oduševljenje sve većma obuzimaše gledaoce fikcija sve većma postajaše kao zbilja, zapetost dođe do vrška Sumnjam da je u naše vrijeme drugi koji pjesnik slavio taku pobjedu, da je doživio take trenutke, u kojima duša cijele gomile tako potpuno vibrira s njegovom zajedno, u kojima, među mnoštvom, nema drugih misli ni osjećanja do onih koji su se u njemu začeli i razvili! I ja evo priznajem da nikada poslije nijesam doživio tako intenzivnih emocija, iako sam imao prilike da se divim velikim glumama i pravim čudesima glumačke vještine! Svakako, osim napomenutih prilika, mnogo je prinosio takom uspjehu i crnogorski dijalekat samo Crnogorci i oni koji su među njima duže živjeli, mogu, potpuno razumjeti so i tančine crnogorskih izreka, koje su gotovo nerazumljive ostalim Srbima, a već u prijevodima postaju mrtvo slovo. Kako je istina da svako umjetničkoknjiževno djelo, u prijevodu, mnogo gubi od bitnih odlika, tako je istina, da prevedena Balkanska Carica dvostruko gubi. Najlošije su glumile dvije djevojčice iz naše ženske škole, koje prikazivahu Danicu i Martu. One su se kretale i govorile onako, kao devojčice kad deklamuju o svetosavskim zabavama. Ali njihova nevještina, bar u očima većine publike, nije mnogo odudarala jer toj publici, ljubav, kao silna, neodoljiva strast, ne ide u glavu, a ljubavna prenemaganja upravo su joj smiješna. Zato Daničino kukanje u prvoj pojavi navodilo je mrke ratnike na smijeh, a stidljivost njihova činjaše ih simpatičnim. Pa onda, u svoj toj originalnosti, ne bješe najmanje neobično to, gledati i slušati prave Crnogorke na glumištu! Doista, tada se prvi put to doživjelo. Od ženskih, posađenih iza ljudi, često se čuše uzvici i smijeh Čuješ li je, šta govori, strjelica je pogodila! Aoh, bruke! Jade jađane! Poslije predstave knez izreče Pavloviću svoje veliko zadovoljstvo, te mi, glumci, i još mnogi mlađi članovi čitaonički, otidosmo u lokandu da proslavimo uspjeh. Vječiti zlomišljenjak turovni, mrzovoljni Pavlović, preobrazi se, postade kao čauš u svatovima tim je kazano kakvo je raspoloženje bilo u nas mlađih i inače veselih. Zamišljam da je tako duševno stanje moglo nastati u srednjem vijeku, u njekom gradu talijanskom, u blizini kakvog malog vladalačkog dvora, kad ono duhnu duh Renesanse i probudi u ljudma učmale težnje ka uživanju umjetničkom, ka radostima života, ka antičkom pogledu na svijet i na život, nakon feudalne i skolastičke stege i sumornosti! Onako razdragani, mi snovasmo kako ćemo njegovati i snažiti kulturna sredstva, prije svega pozorište i naš književni list koji tek što se nije pojavio, pa onda muziku. Odlučismo se da te zime dajemo niz predstava prvi izbor pade na Maksima Crnojevića. Blažo Petrović, knežev rođak, ponudi se da glumuje glavnog junaka. Blaža je doista na to navela pomalo i surevnjivost na mlađega druga, Lipovca, ali Blažo bješe istinska umjetnička priroda, a uz to, kao novosadski i biogradski đak, imao je prilike da posmatra u toj ulozi Telečkog i druge dobre glumce. Pored toga, laskalo nam je što član vladarskog doma sam, dragovoljno, stupa u naše diletansko društvo. Gospođa Pavlovićka pristade da glumuje Jevrosimu, ostali ostalo, te se tako pridadoše društvu nove snage. Govoreći o Maksimu prijeđosmo na njegova pisca, čija nas je sudbina veoma zanimala. Znali smo sve što je s njim bilo. Prošle jeseni 1883 morao je pobjeći iz Biograda nalazio se na zimovniku u Somboru, kod jednoga prijatelja. Lazo, osim velikog glasa književničkog i anegdota koje kružahu o njegovoj nastranosti, bješe na Cetinju lično poznat i u dobroj uspomeni. Pr208

vi put Je dolazio o krštenju našljednika prijestola god. 1871 drugom, bješe ga poslala srpska vlada u povjerljivoj misiji za vrijeme bosanskog i hercegovačkog ustanka, pred oglas rata najposlije, za trajanja rata, bio je gore kao dopisnik njemačkih novina. Pošto smo znali da je svoje znatno imanje potrošio i da mu, zbog njegovih političkih nazora, nema više stanka ni opstanka u Srbiji, mišljasmo kako bi lijepo i dobro bilo kad bi mu se našlo posla među nama, kako bi iaš književni list mogao tek onda cvjetati! Njeki su bili mišljenja da bi baš najbolje bilo, kad bi se on primio uređivanja književnog lista drugi bi mu, kao dobru znalcu tuđih jezika, radije dali službu u ministarstvu inostranih djela treći bi željeli da mu se da mjesto u već ustajalom i anahroničkom crnogorskom Velikom sudu, gdje bi, kao pravnik, najzgodnije došao, itd. Pavlović, za koga smo znali da je ne samo davni i prisni prijatelj Lazov, nego i veliki poštovalac njegova talenta, ćutaše za vrijeme tih razgovora, ali na kraju, pritiješnjen navaljivanjem, reče He, ko zna? Može biti da se o tome već radi, da nam Lazo dođe! Od toga trenutka bjesmo uvjereni da će doći i po Cetinju se rašču E dolazi oni čupavi vilozov Lazo, te vazda ide gologlav i ka manit! Sutradan prikazasmo ponovo Balkansku, uz ulazne cijene. Dohodak bješe namijenjen čitaoničkoj blagajni koja, zanago, bješe baš dobro ogladnjela! Publika je bila gotovo ista, uspjeh takođe, dohodak obilat. Odlučismo da je damo i po treći put, ali pošto se glavari iz unutrašnjosti raziđu, kako će moći doći svi Cetinjani i sva čeljad sa cetinjskog polja, koja tu rabotu miluje. Pavlović me zaokupi da dam priču za Crnogorku. To bješe ime novom listu, čija se sadržina već slagaše u novoj štampariji. Ime nije bilo novo, jer, prije rata, uz službeni list Glas 14 Bilješke jednog pisca 209 Crnogorca, izašlo je dvadeset i njekoliko brojeva književnog listića Crnogorke, pod uredništvom S. Popovića. Ulazak u štampariju bješe zabranjen slagačima bješe stavljen katanac na usta, a urednik Pavlović na pitanja Ko je dao rukopisa? Šta je ko dao? odgovaraše samo, da je Lipovac dao jednu svoju pjesmu, a na ostalo se tajanstveno osmijehivaše. Po tome držasmo, kao u vosku, da će na prvo mjesto doći početak Balkanske. Na to smo najviše polagali, radi pretplatnika, upravo radi poplatnika. Od mene je on tražio pripovijetku iz crnogorskog života ni on, ni saradnici ne pomišljahu, da bih ja mogao napisati što drugo, a ne baš priču iz Crne Gore, a da bi mi i častoljublje i drugo što razbudio, uvjeravaše me da i knez to očekuje i da je ispitljiv zbog te moje književie rabote. Dade mi roka najduže još tri dana i uze mi riječ. A ja ne bjeh još ni riječi napisao! Koliko sam drljao i koliko se oko te rabote mučio, napomenuo sam na kraju pređašnje glave. Sad, poslije urednikovih napomena, opomena i nagovještaja, tvrdo odlučih da ne pišem pripovijetku iz crnogorskog života, nego ma kakvu drugu, zato što bjeh načuo da se ona prva prigodom ženidbe k. P. Karađorđevića pripisuje cipan cijela samom knezu oni koji bjehu manje zlobni, tvrđahu da je ne bih bio kadar obraditi, da mi knez ne bješe sasvim potanko dao prijedmet, pa poslije još napis poispravljao. Dakle, iz kičeljistva, častoljublja, nijesam to htio, ali drugi, pretežniji razlog, bješe u mojoj ćudi. Ni onda, kao ni danas, nije mi se mililo obrađivati događaj koji mi nije pravce ušao u glavu, ili bar koji nije mnogo sličan kakvom koji sam ja doživio. Sugerirani prijedmeti za obradu, ne samo što padaju na neplodno zemljište, nego mi postaju antipatični. A već mi bjehu dojadile sugestije te vrste, počinjući od kneza pa do poslednjeg ljubitelja umjetnosti, sve mahom ro210 mantične stvari i sa težnjom na teatralni efekat, dakle, mahom suprotne mojoj realističnoj ćudi i težnji da mi priča ne bude bez ideje, iako će biti bez tendencije. Srećom mojom, uticaj ruske beletristike bio je jak na mene, iako trebaše dosta vremena da novi ukus zamijeni pređašnji, stvoren i othranjen u talijanskoj lijepoj književnosti. Dobro se sjećam

šta mi je knez sugerisao da obradim napomenuću samo taj jedini primjer, po kome se mogu cijeniti svi ostali Uzmi, reče mi, jedan događaj iz našega ratovanja protiv Francuza, početkom ovoga vijeka, pošto oni zauzeše Dubrovnik. Sveti vladika Petar 1. vodio je Crnogorce. Imaš tu vazdan epizoda, al evo ti jedne zgodne za priču. Jedan Čevljanin uhvati u okolini dubrovačkoj njekog mladog popa vlastelina, neobično zgodna lijepa mladića i odvede ga sa sobom na Kčevo. Pop se zvao don Antonio! Nastaju priključenija donAntunova, njegov nevjerovatni preobražaj u Crnoj Gori, što bi sve bilo, kolšso na udivlenije čitaocu, toliko na čast novoj postojbini svrzimantinoj, jer, po sebi se razumije, da se morao raspopiti. Prije svega, od toga svega nije se desilo ništa, niti išta, što bi ličilo na istnnu, što bi moglo biti. Baš naprotiv! Jer da je mrki Čevljanin zadesio latinskoga popa, ma kako on zgodan i koljenović bio, bez svake sumnje odsjekao bi mu lijepu glavu! Jer u onom pohodu na Dubrovačko na Konavle i Župu i na grad, Crnogorci su uništavali sve što je latinsko i svakog Latinina koji im nije mogao umaći! Drugo bi nješto bilo, kad bih iz tih prilika uzeo kao prijedmet pričanja duševno stanje vadičino, koji je uzalud nastojao da zauzda divljaštvo, koji je uzalud pokušavao da orazumi svoju pastvu i vojsku, da Dubrovčani nijesu Latini, kome su ti događaji zagorčali starost! Najposlije, mogao bih uzjeti i suštu istinu, cjelokupnu, ali jedino u namjeri da prikažem žalosne suko be, kao neminovne pošljedice ondašnjeg kulturnog stanja jednog dijela srpskoga naroda, čemu, zanago, on ne bješe kriv. Te pomisli prolijetahu mi glavom, dok je gospodar kitio svoju fabulu otidoh sa nelojalnim osjećanjem neposlušnosti, iako ipače bjeh lojalan. Najgore bješe to, što nijesam mogao potpuno zadovoljiti prirodnu i jaku želju da, slobodno, bez ustezanja, iskažem nekolicini sve što mi se komešaše u glavi i u srcu, bar oko tih rabota čitaoci koji su pratili ove bilješke od početka, razumjeće zašto. U starca Bearu imao sam punu vjeru, kao šgo sam cijenio njegovo znanje, njegovu jaku logiku i pronicavost, ali me starac ne gledaše rado na tome putu, a, kao što već rekoh, preziraše naše književne rabote. Poslije njega, najbliži i najbolji mi oslonac bješe Labud Vrbica, s kojim sam tada čitao njemačke klasike. Labud me utvrdi u težnji da pišem samo ono što mi navre, odlagajući svako žitejsko popečenje. On sam pak ne pristajaše da bude saradnik Crnogorke. Ja sam od djetinjstva svog imao u pameti, pomalo i u srcu, ličnost jednu neobičnu. Bješe to dječak grbav, ružna lica, a bistar i dobre duše, toliko dobre da ga sve poruge i sva kinjenja ne učiniše zlim. Sam nauči čitati i pisati, a zanosio se za svačim, što mu se činjaše lijepo. Zvao se Tadija. Naumih, dakle, da toga Tadiju, onakog kakvoga je Bog dao i u kakvim je domaćim i drugim prilikama bio, prenesem u južnu Hercegovinu, jer kad bih ga ostavio u Dalmaciji, ne bih znao šta ću dalje s njim, sjem da do kraja bude žrtva zlog udesa svog. Hercegovini će Tadija slučajno svratiti na sebe pažnju nekog nastranog, ali duševnog kaluđera, junaka i šaljivčine. Zadugo će Tadija služiti kaluđeru kao puka razbibriga, ali, malo po malo, videći ga umna i dobra, kale će se taći duše, te će ga početi učiti knjizi i, izim šale, počeće u njemu razvijati sve dobre osobine. Dijete će naglo napredovati, te će se svak čuditi čudnoj raboti. Kad Tadija stane na snagu na svoju jadnu snagu buknuće ustanak i on će u njemu, kao pismen, razborit, pravičan i žarki rodoljub imati znatnu ulogu. U ustanku imaće priliku da se pozna i sprijatelji sa njekim mladim, obrazovanim i imućnim Primorcem, lijepim primjerom kulture. Do živjeće bitke, doći će u dodir sa talijanskim Garibaldovcima, sa Crnogorcima, poznaće dubrovačko i bokeljsko primorje, biće gost mladog pobratima Primorca i zaljubiće se u sestru njegovu, divnu djevojku, koja će se Tadiji odazvati toplim

prijateljstvom, ali ne ljubavlju. Zato će Tadija tražiti smrt na bojištu, i naći će je, daće života za dva najljepša osjećanja. Dakle roman! Sve glavne ličnosti bjehu istinite i meni dobro poznate, samo što ih stavljah u okvir u kome se nijesu kretale i nagonih ih da rade po mojoj volji. Ali taj rad i okvir takođe su istiniti i meni dobro poznati, samo što su u njekoliko zamijenjene ličnosti, te, u bitnosti, ništa ne biva po mojoj volji, nego kako je baš bilo! Ideja je jasna. Grbonja, vječiti prijedmet poruge, u pravom smislu kriv što je živ, ljepotom i snagom duševnom, i među primitivnim svijetom, prodire u prve redove, ističe se, pa, ne mogući savladati pošljednju, ali najjaču preprjeku, koju mu je priroda stavila u težnji za prirodnim pravom, nalazi najčasniju smrt. Druga je stvar, hoću li ja umjeti vješto govoriti likovima hoće li taj moj govor u likovima moći čitaocima iskazati tu moju ideju!? kao što Gončarov traži. Uzgred da kažem, ovdje se nalazi objašnjenje onima koji misle da je realista što i fotograf isticanje i snaženje glavnih odlika ličnosti nite neobično i nepotrebno realisti, a još manje da fotografski robuje mjestu! Takođe u ovome se nalazi odgovor mnogima ne uvijek prostima i naivnima, koji često zapptkuju pripovjedača Je li to baš bilo? Je li to istina? koji ne razlikuju umjetničku istinu od druge. Tu nasnovu bacih na hartiju i po ljoj kapisah početak, koji dadoh Pavloviću. Pripovijetku nazvah A4iloš od Pocerja. Sjećam se da su Tadiju, radi veće pogrde, često nazivali tšsnima vitezova ili lijepih ljudi, te svog jupaka krstih imenom šumadiskog vojvode. Desetog januara prikazasmo Balkansku po treći put. Dvanaestog izađe prvi broj Crnogorgse, sa ovom sadržinom Iz pjesama jednog propalog pjesnika od? Mozak i srce u knjižeznosti početak studije Stanko i Hajka pjesma Lipovčeva Miloš od Pocerja. Natpisi na njekim starim srbuljama cetinjskog manastira Balkanska Carica referat o predstavi Bilješke. To bješe štampano na tabaku njekakve žućkaste, loše hartije. Cijena godišnja šest forinata. Izlaziće svakoga četvrtka. Razočaranje bješe opće i veliko. Svak reče Kad gospodar ne htjede dati u Crnogorku svoj dramat, što ga urednik bar ne umoli, da da kakvu pjesmicu? Da je urednik oko toga nastojao, doista bi i postigao! To su bile prve zamjerke, radi onoga čega ne bješe u listu, ali onome čega bteše, osobito na prvome mjestu, činjene su krupnije i opravdanije. Pjesma urednikova Iz pjesama jednog propalog pjesnika, to je vrisak očajanja, odricanja, filosofski nihilizam! njoj se pita gdje mi je mladost, ljubav, polet, vjera, nadanje? I odgovara se sve je to đavo odnio! ničemu tome nema više traga! Toga duševnog stanja ima među ljudima, ono se lšže opjevati i pjesma može biti lijepa, ali su u ovoj stihovi rogobatni, gotovo nerazumljivi. To joj bješe prva mahna, ali glavna glavna joj bješe ona sama! Zar, vi, sa tih vrleti, koji se hvalite da vas jedine sunce grije, koji nam obričete spasenje vašom pomoću, zar nam vi šaljete take pouke i pozdrave!? mogahu pitati oni dolje iz nizina, i doista mnogi pitahu. Reći će ko to su književne rabote! Da, ali mi ozgo onda samo kroz kljigu mogasmo slobodnije razgovarati sa drugim krajevima i sve je služilo jednom smjeru. U člankuMozak i srce u književnosti bješe tek uvod uvodu beskrajnog, maglovitog, enciklopedičkog raspredanja o svačem. Piscu je smjer bio da obavijesti čitaoce šta je književnost i šta se od nje traži, pa, poslije definicije da je književnost usmena ili pismena radnja duše čovječije, dade se u potjeru za dušom, hoće da je uhvati, da je već jednom fiksira i objasni! I tu ti se ređaju mišljenja najviše njemačkih metafizičara i filozofa, pa se sa njima stupa u parbu, da ne znaš šta je tamnije, da li ono što oni tvrde o duši, ili ono što im se prigovara! Očigledno je da pisac nema na umu svoju publiku, da se njoj ne obraća, nego se ističe evojom silnom erudicijom i svojim umovanjem.

V pjesmi Stanko i Hajka, samo se kaže, ljubavno je gradivo, što nam je dojadilo po beletrističkim listovima i što poče ulaziti u modu i u zavičaju sestre Batrićeve i Mandušićeve snahe Anđelije. Početak moje pripovijetke Miloš od Pocerja malo se kome svidje, poglavito stoga što je Junak nakaza i što je zauzeo mjesto koje bi dolikovalo kakvom sokolu crnogorskom. Što se meni docnije ne svidje u tome prvom mome zamašnijem radu, to je poglavito stil i jezik ampolozni stil, trčanje za zvučnim frazama, silno kićenje po ugledu na Ljubišu i Vrčevića i na živi govor oko sebe! Ta priča. prerađena, i pod imenom Novo oružje, izašla je na svijet sedam godina dociite u Biogradu i meni donijela velikl ra215 dost, jer po odluci srpske Akademije, dobih za nju Marinovićevu nagradu. Najposlije, referat o Balkanskoj Carici imađaše učevan predgovor i analizu dramata, pa onda ocjenjivanje glumljenja. Od crnogorskih narodnih umotvorina, predanja, običaja, istorije, arheologije, ni riječi u prEOM broju Crnogorke! U drugom broju, među sličnom sadržinom, započe M. Dragović svoju biografsku raspravu Mitropolit crnogorski Vasilije. Te tri stvari Mitropolit Vasilije, Mozak i srce u književnosti i Miloš od Pocerja, bjehu za dugo tri glavne žile Crnogorke. Dragovićev rad prestade u osampaestom broju, moj u dvadesetdrugom, a Pavlovićev u dvadesetčetvrtom promijeni ime i postade Mepz zapa sogroge zapo Iz rukopisa Mozak i srce u književnosti i pod tim latinskim krštenjem dotraja do broja 35og. Knez dade u broju 9 prijevod jedne francuske pjesmice Nad ostatkom jednog cvijeta, u broju 31 Jedno pitanje sina i očin odgovor, u broju 34 Stanko Danici iz Balkanske Carice, u broju 37 Domovini najposlije u brojevima 42 i 43 njekoliko pojava iz Balkanske. L. Kostić, u broju 14, Oj Avalo u brojevima 24 do 31, prijevod Hamleta. Lipovac, sjem pjesama ljubavnih i patriotskih, kojih ima gotovo u svakom broju, započe u broju 8 zanimljivi opis AhalTekinci ili Turkomani, gdje ima dosta njegovih doživljaja. Te su bilješke izlazile u šest brojeva. P. A. Rovinski dade zbirku Pjesama iz Vasojevića, sa vrlo lijepim predgovorom od br. 6 do 22. L. Tomanović, putopis Na povratku s Brankove svečanosti od broja 14 do br. 32. Sundečić, kome bješe umro sin Pero, medicinar, dade pet tužbalica pod imenom Odisaji roditeljskog srca. F. Kovačević priloži nekoliko pjesama. Tim sam iscrpao znatniju sadržinu Crnogorke za prvu godinu njenog opstanka. Odziv nije bio nikakav, ni u državi, ni izvan nje, te već u 20 broju na prvome mjestu izlazi Mrtvački oglas Crnogorci, u kome se oglasu Pavlović žali na nehatnost publike i najviše na bogate Vojvođane! U isto vrijeme spušta se cijena listu na četiri for. Ne pomogoše ni vapaji, ni manja cijena, te knez namiri štetu. Na Tri Jerarha, diletantsko drušvo cetinjske čitaonice, u istoj zgradi, pred istom publikom, prikaza Maksšš Crnojevića, na zadovoljstvo svačije. Pavlović, u svom referatu u Crnogorci, tvrđaše da se g. Blažo Petrović, kao glumac, može izjednačiti sa Telečkim. Na već uobičajenoj večeri, poslije prikaza, Pavlović napi u zdravlje Laza Kostića i otpravi u Suboticu telegram, u kome mu javlja o silnom utisku koji je Maksim učinio i pozdravlja ga u ime cijele Crne Gore. Odmah za tim nastade ona stara tišina, a da niko ne razumjede po kome vjetru! Kakvo doba Renesanse i kojekakva obajanija! Kasarna ili manastir, i to od prije trista godina! Tada počeše izlaziti u Glasu Crnogorca oni famozni članci o Crnogorstvu, koji onako nemilo odjeknuše u srpskom novinarstvu i izazvaše negodovanje u naprednijoj crnogorskoj omladini, jer, ne treba se varati, i u ono doba sva prosvijetljena crno gorska omladina bješe zapojena srpskim i čovječanskim naprednijim idejalima. tim člancima tvrdilo se da je Crnogorstvo pojam i organizam zaseban, koji ima sve uslove opstanka i razvića, bez potrebe da se oslanja na drugo što. Dakle, Cria Gora, kroza svoj službeni

organ, odricala se svoje istoriske misije. Doduše, kroz dijalektičarske tančine i doskočice, moglo se tumačiti i drukčije, ali je naše novinarstvo, kao god i mi gore, razumijevalo, samo na jedan način, prirodni. Mi, gore, razbijasmo glavu, šta li dade povoda tome i dokučismo da se tim i tako odgovara biogradskoj naprednjačkoj štampi, koja prebacivaše Crnoj Gori neopravnade težnje i pre217 tenzije. To doznasmo okolišno, jer cenzura ne propuštaše biogradske listove. Ali nagađasmo još da se tim hoće i da se ugodi ili dodvori njekom drugom, zbog kakve političke ili druge nužde. Svakako, potonji politički ili kulturni istorik, koji se bude služio Glasom Crnogorca a moraće se služiti, naći će se na čudu. Članke je pisao urednik, a za to vrijeme nije dolazio u društvo. Svi znatniji srpski listovi digoše graju, a to se, možebiti, i htjelo, najposlije i vjerni Srpski List odgovori na to, člankom prožetim finom ironijom, kako je već umio pokojni Bjelanović. Je li to uticalo jer su gore najosjetljiviji pred podsmijehom, kao što je dobro opazio Lubo Nenadović, ili se o Crnogorstvu sve kazalo što se imalo da kaže, tek članci prestadoše krajem zime. Jednoga jutra Pavlović me pozva u kancelariju uredništva službenog lista i reče mi Ja idem na put za njekoliko nedjelja, a, po naredbi, ostavljam na vama uređivanje Glasa i nadzor nad Crnogorkom njega uređujte kako znate, a za nju sam predao upravniku štamparije rukopis, sjem vašega, za više brojeva, te vas molim da samo držite reviziju, I ovoga puta zamijenićete me privremeno, ali pouzdano vam mogu reći da ćete, nakon moga povratka, vi biti stalan urednik! Sve je to lijepo, rekoh, ali hoću li ja moći odoleti velikom poslu i za njekoliko nedjelja? Toliko časova u gimnaziji, čas dnevno kod našljednika, posao glavnog školskog nadzornika i sad uređivanje lista! Oslobodite me bar nastavničke dužnosti u gimnaziji, otidite u dvor i izradite to! Na to sam pomišljao, ali sam se predomislio! Poslušajte vi mene, nećete se kajati, odoljevajte za ovo njekoliko vremena! Hajde da vas poslušam, a, molim vas, mogu li bar u njekoliko znati smjer vašega putovanja? Pavlović, istežući svoju lijepu bradu, nasmija se malko diplomatski i odgovori Ta mogu vam, ra218 zumije se, strogo povjerljivo, nješto kazati, prije svega nješto, što znam da će vas obradovati. Nosim Lazi poruku od gospodara da se preseli ovamo. Sjem toga, zastupaću Crnu Goru pri svečanom prijenosu Brankovih kostiju. Inače imam posla u Hrvatskoj i u Ugarskoj. U Glasu vi ćete javiti za moj put onako kako vam gospodar naredi. Knez mi naredi da javim e je urednik otišao svojim poslom, a pošto će se onamo naći o svečanosti Brankovoj, on će pri njoj predstavljati Crnu Goru. Uz to mi dade kratko i jasno uputstvo za uređivanje Glasa Piši što god hoćeš, samo ni riječi o Austriji i Srbiji, ni o srpskim stvarima uopšte! A, uopšte, cijelu korekturu i Crnogorca i Crnogorke, najprije ćeš donijeti meni na pregled. Tako sam i radio. Prevodio sam, ili izvodio iz tuđinskih novina sve što sam htio, a što se dalekih tuđinaca čak i kolonija po ostalim dijelovima svijeta tiče. Njeko je rekao da čovjek koji hoće da nješto usmeno ili pismeno kaže svojim sugrađanima, prije svega treba da ima šta da kaže. K tome treba dodati ili da zna šta drugi kažu i onda je pouka istinita. Njeki od mojih sugrađana malo su se ljutili i rđavo ocjenjivali moju novinarsku podobnost, ali ja sam se ponosio što se u njekoliko primičem redu ljudi visoko cijenjenih, kojima je u suštini isti posao da misle ono što ne govore da govore ono što ne misle da sitnicama, kojima se ispod brka smiju, daju preveliku važnost da krupnice, koje im zadaju veliku brigu, i ne pominju! Ulazio sam u psihološko stanje diplomata i vježbajući se u praznoslovlju, uvjerio se da i to kao i sve na svijetu, ima i svoju korisnu stranu. U to vrijeme moj starješina, zastupnik ministra prosvete, mitropolit Visarion Ljubiša, bez ikakve jake i ljekarima poznate bolesti, a, po godinama, prije vremena, poče naglo opadati, slabn219

ti. O njemu sam kazao što sam imao, a po onome što sam kazao, vjerovaće mi se da mi nikoga od glavara žalije ne bi bilo. Ali on nije sebe žalio naprotiv, s pravom radošću očekivao je kraj života. To nije tvrdio, ali to se jasno moglo poznati i po vedroj, gotovo veseloj žurbi, kojom je sređivao svoje crkvene poslove, i po tome što je, gaseći se kao dogorjela svijeća, bivao sve blaži, strpljiviji i na šalu voljniji. Srećom, nije umirao s glave, te je mogao do kraja sačuvati svoje dostojanstvo. Kako je uvijek umio zgodnom kakvom poslovicom objasniti nješto o čemu bješe riječ, ili odgovoriti na kakvo pitanje, tako ih je sipao i za trajanja dugačke agonije, te sam se više puta, usred grozna osjećanja, ili od srca nasmijao, ili se divio prisebnosti i muževnosti mudra starca koji se tako sa životsm rastaje. Jednom mi priznade da mu je jedino žao što ga smrt zatiče kao crkvenog poglavara, da bi bio srećniji da ga je zatekla kao prosta bogomoljca, kakav je njekad bio, jer bi se onda sa manje odgovornosti, vratio Bogu. Pridvornog svećenstva ne bješe, nego su se dva crkvena čovjeka jsdnako vrzla po manastiru i ponašala suviše prostački i nesrdačno prema svome poglavaru, a on je to smatrao kao iskušenje i kao zasluženu kaznu. U to vrijeme poče se snositi građa za zgradu namijenjenu pozorištu, čitaonici, muzeumu. Nasnova bješe inžinjera Slada. Naša pozorišna družina učaše Šarana i Pola vina pola vode i ta dva komada bjehu prikazana prvih dana marta, te nakon dviju tragedija, razvedriše publiku. Doista će se ponjeki čitalac nasmijati što ja i take događaje ovdje pominjem kao znatne, ali ja tvrdim da su ti događaji kulturno veoma znatni, jer se u većini građanstva poče razvijati težnja i ka drukčijem uživanju sjem tjelesnoga, jer se zače klica potrebi druževnosti, jer se nađe načina da se lijepo i korisno prekraćuje užasna čamotinja zimnjih noći na Cetinju. Pavlović se vrati i preuze uređivanje Glasa. Bješe mrzovoljan, kao što obično bjesmo svi, i urođenici i došljaci, kad se vraćasmo iz svijeta ali je bio i neobično zle volje zbog toga što je ponovo morao nastaviti uređivanje. Između ostaloga, kaza mi da će se Lazo Kostić pouzdano preseliti na Cetinje, ali prije toga da će se oženiti njekom bogatom djevojkom iz Sombora. Ja odlučih da se, pošto poto, oslobodim dužnosti nadzorništva i u prvoj zgodnoj prilici zamolih kneza da me oslobodi, a on mi reče da se neko vrijeme pretrpim. Aprila 14og, odmah poslije podne, veliko zvono na tablji oglasi smrt mitropolitovu. I dapas žalim što se pri pošljednjim trenucima nijesam desio blizu njegova odra boljezni, da mu ruku poljubim pri rastanku, da vidim njegovu mirnuju končinu žizni! Toga jutra oni oko njega ne opaziše da mu je gore nego obično, ali pred podne on naredi da mu se donese krst, da se unese nalonja i na nju stavi Kanon na ishodu duši, da se unesu voštanice. Pošto se sve to rasporedi kako je on želio, naredi svećenicima da se ne odmiču. Tako su čekali i posmatrali ga. Odjednom mitropolit reče jasno i odlučno Zapalite svijeće! Proto, čitaj kanon! Po tom prekrsti se, cjeliva krst i sklopi ruke. I uz svete riječi, preminu. Knez postavi za upravnika mitropolije mladog arhimandrita Mitrofana Bana, takođe Primorca, dotadašnjeg upravnika zahumskoraške eparhije. G. Ban, sjem što se odlikovaše istinskom ljubavlju ka crkvi, dobrotom i pitomošću, odlikovaše se još i jednom vrlinom, koja, iako ne spada u teološke vrline, u Crnoj Gori prednjači svim ostalim, pa kako se zvale i vrstale. A ta je junaštvo! Mladi arhimandrit, na čelu jednog bataljona Moračana, odbranio je starinski manastir Moraču od turskog iapada oni koji se razumiju u vojnoj vještini, priznaju da je taj ratni fakt gospodina abata kao što se u sredljevekovnim francuskim kronikama obično kaže ne samo pokazao njegovo junaštvo, nego da bi sa strategijske strane bio dostojan kakvog izvežbanog vojskovođe. Pa, lijeJednoga od tih dana dođe Pavlović k meni s novošću Svršeno je! Vi ste urednik Glasa! Hajdemo da vam ga predam, ovoga puta definitivno! Oprostite, rekoh, ja to ne

vjerujem, ili vjerujem u pola! Vi ćete opet na put? Ne. Ja sam iostavljen za upravitelja prosvjete! Tako! Čestitam! Dakle, vi ste ministar? Ne, nego za vrijeme, titula mi Je upravitelj po, g. upravitelju, neka prvi čin vaše vlasti bude da me oslobodite škole i nadzorništva! To lš je bila prva misao, ali žao mi je što vas ne mogu potpuno zadovoljiti. Ali u njekoliko, da! Smanjiću vam broj časova u gimnaziji do kraja ove školske godine, a onda dajem vam riječ, oslobodiću vas sasvim. Što se tiče nadzorništva, i to će biti ovih dana! I tako, već treći ili četvrti put, primih se uređivanja službenog lista, uvijek po istim načelima, a, baš kao za inad, tih dana opet se po novinama pojaviše glasovi da je Crna Gora na pragu velikih preobražaja, da će se narodu dati ustav i skupština. Osobito novosadska Zastava zabilježi to sa zadovoljstvom, koje je značilo što i prijetnja reakciji u Srbiji. Vojvoda Vrbica javi pozorišnom odboru da je vrijeme da se kuća raščisti, jer hoće da je dovrši. Maranguni razgradiše što bjehu sagradili. Prvoga maja svečano se položi temelj novoj javnoj zgradi, kojoj knez nadjenu ime Zetski Dom, jer samo Zeta rađa vile B. C. govorila je Lipa, kako knez prozva Lipovca. Otud, odovud, novi kulturni pokret bješe eto jednako u vezi sa njegovim imenom. Odmah nakon toga Blažo Petrović, predsjednik ministarstva, otputova u Carigrad, a knez u velikoj pratnji, sa tri ađutanta i dva konsula, turskim i grčkim, otide da obilazi Zetu. U Podgorici, uz gruvanje topova, knez nazdravlja sultanu. Muhamedanci se pomamiše to odjeknu i po Arbaniji. Cijela štampa svrati pažnju na te pojave i stade svakojako tumačiti to snaženje prijateljstva izmeđ Turske i Crne Gore. U ovim se Bilješkama vidjelo da je tako bivalo bar jednom u godini, to, da naši krši skrenu svjetsku pažnju na sebe. Novosadska Zastava od 8 maja 1884 javlja da je knez crnogorski pozvao k sebi Laza Kostića. To bi prva vijest u novinama o tome. To probudi naše interesovanje o njemu. Zbilja šta to bi s njim? Pavlović mi kaza na vjeru da ona bogata gospođica iz Sombora neće da se nastani na Cetinju, a Lazo opet postavlja taj jedini uslov braku. Sa svim respektom prema Lazu, ja rekoh, onako, pravo crnogorski, da je on bestija ako to traži! Ne zna on, kako je gore gledan praznov, pa ma mu sva mudrost ovoga svijeta bila u glavi! Od tada pa za dva mjeseca ne desi se ništa znatno. Tih vrućih dana, o zarancima, mi, Cetinjani, nađosmo novu zabavu to bješe nadžiravanje zidanja Zetskog doma, nadžiravanje, za koje Crnogorac dušu dade. Ta je riječ, mislim, skovana u Srbiji i stavljena u usta Crnogorcima, ali je već postala klasična. Kad Crnogorac dođe u Srbiju da traži posla, pa kad ga pitaju za kakav posao? on obično odgovara Vaistinu, da mi je da što nadžiravam! To nije uvijek istina, jer Crnogorac umije biti vrlo dobar radnik, u njekim rabotama, npr. lomljenju kamenja, upravo nenadmašan, ali je istina da su mahom naklonjeni, ako mogu, da drugima komanduju, kao što su Mađari naklonjeki da upravljaju, ako ničim drugim, a ono konjma! Elem, da se vratim našoj novoj zabavi čim sunce nagne ka zapadu, sve vojvode, svi šenati, serdari i ostali glavari i mi uskogaće što se pomalo glavarismo, stečemo se oko nove građevine, posjedamo i zakurnjavimo, pa, zapitkivanjima i savjetima, smetamo radnicima. Uoči Petrovdana, izjutra, valjda oko sedam časova, uđem ja u kafanu u lokandi i zatečem u njoj jednog gospodina koji sjeđaše sam samcit. Ne bješe momka ni jednog, što nije bila nikakva rijetkost. Gospodin sjeđaše gologlav, glavom okrenut prema prozoru, jednim okom zažmurenim, drugim izbačenim, kao gađač koji je svu dušu i svu snagu prikupio u jedno oko, prema jednom smjeru, u želji da ga ne promaši. Bješe srednjih godina, bujne crne i čupave kose, obrašćiča kao u zdrava odojčeta, tankih brčića, izbrijane brade, lijepo odjeven. Poznadoh ga smjesta.

Ta ko ne bi poznao LazuMazu, ko ga je samo jednom vidio! A ja sam ga viđao u Boci, za vrijeme rata pošljednji put, u Dubrovniku, prilikom osvećenja nove pravoslavne crkve, u veče na zabaRI, imao sam zgodu da ga izbliza posmatram všpe od dva časa. Diletantsko društvo prikazivaše njeki komad dva reda preda mnom sjedio je Lazo do jedne lijepe djevojke i pomalo joj se udvarao. Govorilo se da je sva prilika da će njih dvoje postati bračni par, jer od kad je Laza postao srpska maza, od onda je postao i mladoženja vječiti mladoženja! Nikoga u Srpstvu iijesu toliko ženili! A lijepa gospođica bješe i bogata, Mileva Opujićeva iz Trsta, potonja gđa A. Konstantinovićka. Dakle, poznavao sam Lazu, ali mu nijesam bio prikazan. Stadoh lupati po stolu, većma da svratim njegovu pažnju, nego da dozivam slugu. Ali Laza ni da mrdne glavom, ni da trene onim otvorenim okom. Tada mu ja priđoh i započeh G. Laza Kostić! On lagano okrete glavu i nanišani mene prosto promijeni prijedmet nišanu. Nastavih Ja vas odavno poznajem po viđenju, ali nemadoh čast da se poznam s vama. Ja sam taj i taj. Dobro nam došli! Mi vas odavno očekivasmo! Kad ste stigli? On se rukova sa mnom, promrmlja nješto i ponudi me rukom da sjednem. Pa započe O, sapristi, u vašem Milošu od Pocerja ima dosta riječi, kojih nema u Vuka i koje ne razumijem. Podvlačio sam ih. Bićete ljubazni da mi ih objasnite? Vrlo rado! prihvatih, smijući se tome uvodu u razgovor. Ponovih pitanje Molim vas, kad ste stigli? Paaaaammm, kanda bješe prošlo ponoći. I nijeste se vidjeli ni s kim od poznatih? Laza zamaha glavom i dodade Vi ste mi prva ovdašnja znatna nepoznata glava jutros pred očima! Doručkovasmo zajedno. Ispričah mu potonje znatnije događaje, koje je u glavnom znao i koji ga zanimahu, svadbu kneza Petra, književna posijela u dvoru, prikaz Balkanske, Maksima, osnivanje Crnogorke. Pavlovićeva i moja obajanija, poštogod iz dvorske i prijestoničke hronike, a najposlije, i što se govorilo o njemu. Uspjeh da ga češće nasmijem, a poslije smijao se grohotom. To je bio moj vazdašnji ključ od tuđeg srca i rijetko me je izdao i Laza se podade, te, nakon njekoliko minuta, mogoh doznati i ono što me je najviše kopkalo, šta je sa ženidbom. Ništa. Na moje žaljenje, on slegnu ramenima, rekavši The, fala Bogu! Za duže vremena Laza bi prijedmet opće pažnje. Knez i kneginjice često ga prizivahu mlađi Petrovići, Pige, diplomate, sva ostala inteligencija, kupljahu se oko njega. Stanovao je i hranio se u lokandi lijegao je dockan, ustajao dockan. Gotovo cijelo vrijeme do podne prolazilo 15 Bilješke jednog pisca 225 mu Je u toaleti i doručku poslije podne u kartanju pred veče u vratolomiji, jer njegove šetnje bjehu prava vratolomija po brdima cetinjske okoline. Uzeh naviku da ga pohađam iz jutra ranije, dok bi još ležao. Tada bi pozadugo škiljio jednim okom. To ja nazvah prvim činom njegova dnevnog živovanja. Obično bih mu tada pričao mjesne novosti, ili što iz novina. Pa onda bi Laza ustao, i, go golciat, stojao oko pola časa prema otvorenim prozorima. To je bio drugi čin, hlađenje. Zatim bi se kupao, pa trljao, pa češljao, pa se oblačio, sve naelak, pa, najposlije, raskoračen stojao i škiljio. Poslije

doručka, mala toaleta. Pred mrak veliko kretanje, čučpartije njegov izraz, trka, gimnastički korak. Ja ga počeh pratiti u šetnjama. Pošli bismo od lokande preko livade ka staroj granici, t. j. ka brdu, preko koga lazi putanja i izvodi na njekadašnju granicu katunske i riječke nahije. Do gore bismo se pentrali, ozgo kasali do na novi kolski put između Rijeke i Cetinja. Onda bismo išli tim novim putem dobar komat, pa se ponovo pentrali prječacem i vratili se takođe novim putem, okupani u znoju. Prešli bismo, od prilike, oko devet kilometara. Pošto je taj put ličio na cifru 8, Laza ga nazva osmicom. I taj sport prijeđe u modu, te ga i tuđinci zvahu tako. U tome kostolomljenju, njegov kaustički duh najbolje rađaše. U odmorcima, pošto bi se izduvao, taj peripatetičar nove vrste, sipaše kao iz rukava svoje slavne kalambure, viceve, opaske, citate to umno uživanje naknađavaše mi tjelesno mučenje, a sumnjam da se ko drugi u takoj školi većma koristio od mene! Bilo je i komike. Čobani halakahu, kad bi se Laza promolio onako čupav, sa kaputom preko ruke. Dozivahu se uz uzvike Ha, drž! Eno ga! Eno onoga mahnitog! Kako sam ja više puta morao ka226 sati za njim, to je davalo povoda prolaznicima da pomišljaju e je kakva potjera, ili da su dve lude pobjegle. Njekoliko nedjelja nije se znalo šta knez misli sa Lazom, a ovaj pak nije se nimalo zbog toga brinuo. Najposlije dođe i tome kraj. Jednoga dana, izašav iz dvora, dođe u moj stan i javi mi da je postavljen za urednika Glasa Crnogorca sa platom od sto fiorina mjesečno i sa dohotkom od pretplate. Na njemu nijesam mogao poznati je li zadovoljan ili nije. Uredništvo se formalno preseli u njegovu sobicu, a u istini bilo je svuda, gdje se desi Laza je pisao, korigovao, čas u trpezariji, čas u kafani, u čitaonici, u štampariji, gdje se namahne. Od tada, ljegova soba, prepuna novina, postade prava čitaonica, u koju je ulazio ko je htio i kad je htio. Dešavalo se da bi Laza našao svoju sobu tako punu gostiju, da on sam ne bi mogao ući, te bi se vratio da ne smeta. Poslije njekoliko dana, knez mi ispuni davnu molbu, smijeni me sa nadzorničke dužnosti zamijeni me do onda najstariji učitelj na Cetinju, ruski vaspitanik, g. Buro Popović, koji je i sada u toj službi. Sredinom ljeta dođe glumačka družina Boke Protića. Prikazivala je u areni, u dvorištu Biljarde. Dugo je ostala i dobro prošla, ali ne postigne da prikaže Balkansku. Novine donesoše vijest da je knez odustao od naumljenog putovanja u Sofiju, gdje je trebalo da vrati posjetu Batembergu. Mi o tome nijesmo ništa znali, niko, pa ni novi urednik. Početkom avgusta, po kneževoj naredbi, poče se graditi novo predgrađe u Podgorici, s desne strane rijeke Ribnice, i to će se predgrađe prozvati Mirkova Varoš, u spomen velikog vojvode Mirka, oca kneževa. isto vrijeme poče se graditi nov kolski put od Podgorice ka Danilovu Gradu. U isto vrijeme crnogorska vlada predaje austrijskoj trideset vojnih bjegunaca iz Bosne i Hercegovine. Događaj učini nemio utisak na Srbe pograničare. Drugog dana septembra, po naredbi kneževoj, prenose se mošti svetog Arsenija iz Ždrebanika Bjelopavlići u manastir Kosijerovo, prema granici hercegovačkoj. Austrijskoj upravi to toliko bješe protivno, da načini vojni kordon, kako neće moći susjedni Hercegovci ni gledati tu svečanu litiju. Krajem jeseni postavi se krov na Zetski dom. Uđosmo u zimu sa rješenjem davnog i tugaljivog pitanja oko četiri stotine bokeljskih i hercegovačkih uskoka premjestiše se u Ulcinj i dade im se njeka bolja pomoć.

Tada knez poče prerađivati svoj dramat. Kao što sam ranije kazao, današnji drugi čin bješe onda cjelina, kojoj on dodade još dva čina i mnoštvo lica. Tako raširenu Balkansku prikazasmo o Nikoljdanu. I tako prođe i ta, kulturno znatna, godina 1884. Pomenuh da smo o svetom Nikoli 1884 prikazali prerađenu Balkansku Caricu. Ona se u novom obliku, sa mnoštvom novih, žalosnih slika i prilika, sa čitavim gomilama figuranata koji ponjekad dolaze na glumište, sa neslućenim obrtima, sa prekićenim jezikom i rodoljubivim izlivima, bolje svidjela prostom svijetu. Zasitiše se, zanago, i oči i uši! A, možebiti, većini dojadi pređašnji, u lijepom značenju prosti, jezgroviti dramat, te sada uživaše u različju, u mnogim novim stvarima i novim glumcima, kojih je bilo tri puta više nego prije. Među novim snagama našega toliko raznolikog pozorišnog društva, bješe i muhamedovaca i starijih ratnika i uskogaća i lacmana, a začin svima bješe Lazo Kostić! Da, i Lazo je jednom u svome vijeku glumio, djelo njegovo te vrste jedno, ali vrijedno! On je prikazao vojvodu Lala, koji ima da izgovori svega dva ili tri stiha. Kad se Lazo pojavi u gomili figuranata, knez jako zakuca sabljom, svi članovi kneževskog doma zapljeskaše, gomila u dvornici stade vikati Živio Lazo! Stasiti čupavi, nemirni Lazo, u novonovcatom, zlatom vezenom vojvodskom ruhu, sa sabljom o bedri, čkiljaše jednim okom na publiku, kao da je broji i da joj se čudi. Pavlović se naljuti i viknu mu iz kulisa Ta, pokloni se čoveče! Lazo mrdnu glavom i u najvećoj tišini izreče, kao preko volje, ono njekoliko riječi. Nemam pri ruci Balkansku, da iz nje ispišem istorisku Lazovu ulogu, ali se sjećam da njen početak a doista i polovina nje glasi Ja, vojvoda Lale Za to trenutno vojvodovanje, vojvoda dobi na poklon sve ono bogato odijelo što bješe na njemu, uzgred budi rečeno, za njega naročito krojeno, a koje je on docnije, njekoliko godina docnije, neiznošeno, poklonio novosadskom narodnom pozorištu. Izračunasmo da je srećni debutant za svaku riječ dobio nagrade oko četiri dukata vrijednosti, a toliko, doista, nikada ne primiše ni Kin, ni Talma, ni Kokleni! Starac Beara grozno se ljutio što Laza navedoše na daske! A što starca nije jedilo!? Pređašnju Danicu zamijeni gđa Pavlovićka, pređašnju Martu njeka gđica Ognjanovićeva iz Kotora, Borđa dadoše njenom ocu, Ibrahimagu meni, guslara M. Vrbici, itd. Mnogobrojne nove uloge novim glumcima. Lipovac, Tomaš i Pavlović ostadoše što bjehu i prije, samo što Pavlovićeva uloga Dean bješe znatno proširena, dr229 dato joj bješe ono kukanje nad mrtvim knezom Perunom. Špiro Ognjenović Borđe, njekad trgovac kotorski, poslije činovnik ministarstva finansija, bješe i kompozitor, razumije se, samouk i diletant. Ispričao sam njegdje u ovim Bilješkama, kako u ono vrijeme propjeva ministarstvo finansija, koje izdašnije izdavaše stihove nego novce, sad, evo, doznajte da je ono imalo i svoga muzičara. I to kakvog radnog muzičara! Kad sam ja stigao gore, on je imao mnoštvo crkvenih i ljubavnih pjesama u svojim izvijanjima, kojima nam je često milovao sluh, ali ozbiljno svrati pažnju dvora i Cetinjaia i Karađorđevićevoj svadbi, kad mu dođe srećna misao da komponuje posvetu Gorskog Vijenca, Prahu oca Srbije. Tu dugačku, zbog silnih istoriskih alegorija i crkvenoslovenskih riječi, teško razumljivu pjesmu, naučiše od njega muška i ženska djeca osnovnih škola i otpjevaše je uoči svadbe, pod prozorom ženikovim. Publika bješe u nedoumici, nagađaše šta se to pjeva i u kome se jeziku pjeva, toliko je to, zbog smiješnih sukoba jezične i muzičke akcentuacije, zbog neprirodnih odmoraka, bilo čudno i nerazumljivo! Onu njekolicinu muzički obrazovanu, na prvome mjestu kneginjice, nakon čuđenja, obuze smipeh, ali se kompozitoru dade službena hvala Kada dođe na svijet Balkanska, Špiro poče komponovati njeke dijelove iz nje kad se ona proširi, proširi i on svoj posao kad mu dadoše ulogu Borćevu, on je cipancijelu stavi u note! Govoraše čovjek inače dobar čovjek Od svega toga nješto će se svidjeti gospodaru! I pogoli.

Pogađate i vi, čitaoci, kakav je činilac bila ta manija dobrodušnog i uobraženog kompozitora u šalama i metežu glumačke družine, kooj je Pavlović uzalud htio da nametne neku stegu! Događalo se da usred njegovih opomena, njeko ispod glasa započne, pa svi prihvate jednu od Špirovih arija, na primer Ban Baoši, jednu veče, V jezero prsten paaaade.. Ta arija, kao mahom Špirova, bješe doletjela iz Italije, Bog zna iz koje opere ili kanconete! Pred Božić okupi nas Pavlović i objavi nam Po najvišoj naredbi, prestavljaće se Balkanska Carica, uoči nove godine, u Podgorici. Dakle, budite svi naredni za put! Krenućemo se odavde trećeg dana Božića poći ćemo svi zajedno, do Rijeke na kolima, od Rijeke blatom tj. preko Skadarskog Jezera! Razumije se, o najvišem trošku? zapitaće njeki slobodnjak. Upravitelj prosvjete, već do srži kostiju svojih prožet službenim blagočinijem, pokosi pogledom onoga i nastavi Njegovo Visočanstvo milostivo uzimlje na sebe sav trošak. U Podgorici naročiti odbor postaraće se za stanove i hranu članova našega društva. Ura! graknuše Balkanci. Trećega dana Božića jedva se smjesti sva tevabija u sva kola cetinjska, jer nam se pridružiše i svi dobrovoljci, kako prozvasmo one kojima bješe milo putovati i provoditi se besplatno. Bješe ih koliko i nas prava vavilonska seoba. Jedini starac Beara izostade. Za njekoliko dana opustjeće kancelarije, škole, državna štamparija, dućani i radionice! Knežev vaporić mala parna lađa primi nas na obali riječkoj i utonu do polovine bokova pod nama! Zbismo se kao sardine, a tek nakon podužeg plovljenja opazismo da su se dobrovoljci ponajudobnije ponamiještali. Dobrovoljci su, kanda, uvijek i u svakom poslu jednaki! Tada Pavlović načini reda, tada mu prvi put pođe za rukom da izvrši što je naumio, u tome smislu, jer mu svi Balkanci, kao djeca jednog oca, pomogosmo. I od toga časa, razumije se, nastade čegrst između nas Balkanaca i dobrovoljaca. Pavlović putovaše sa svojom porodicom, Špiro kompozitor sa svojom, a među dobrovoljcima bijaše njekoliko glota. Ja bijah uz Laza, koga je ta vreva i gužva, kanda, zabavljala, jer je nišanio čas lijevim, čas desnim okom, da ih naizmjence odmori od utisaka. Nas dvojica već bjesmo došli do intimnosti, kakva je mogla nastati između njega i čovjeka desetak godina mlađega od njega, koji ga je cijenio, poštovao i ljubio koliko iko, ali koji je svjestan bio njegove nadmoćnosti, te je istinski osjećao da mu Lazo čini čast družeći se s njim. To mi je bilo prvo putovanje preko ubavog Skadarskog jezera, koje pitomom okolinom napominje talijanske krajeve i koje je toliko znatno zbog davnih i skorašnjih istoriskih uspomena! Njekada je srpski jezik vladao ne samo svuda oko njega, nego čak i nad Skadrom poslije propasti naših država, naš je jezik bio suzbijen, ali, hvala crnogorskim pobjedama, on danas dopire gotovo do starih granica i svakog se dana širi i snaži. Na podgoričkoj skeli dočeka nas silan svijet, te se porazdvajasmo. Građani, većinom u turskoj nošnji, kanda se najprije neizmjerno čuđahu, pa počeše da se smiju, posmatrajući nas. Jedan me zapita Vjere ti, jeste li vi čočeci? Drugi, po svoj prilici hrišćanin, videći da ne razumijem pitanje, objasni mi šapatom Ovi naši ljudi čuli su da će knez ovdje dati njeku zabavu, a kako oni ne mogu zamisliti

kakvu drugu zabavu, osim onih što ih daju pelivani, rvači i trkači, koje oni sve skupa zovu čočecima, čude se sad što je većina vašega društva u crnogorskom odijelu i, valjda, za vas u uskim haljinama misle da ste pravi čočeci! Jesmo čočeci! rekoh ponosito njekom krupnom Muju, koji bješe razglavio vilice nada mnom Ja sam rvač, nastavih, prvi, najbolji rvač iz ćesarske zemlje, pa evo sam došao da vas sve redom čikam, vas Zećane najjače, da vidite koliko će mi se koji održati u rukama! Udariše u smijeh njeki zavrti glavom, kao da pomisli Bavo bi ga znao, najposlije! Od Latina možeš se svačem nadati! A što je ovaj? pita Mujo, pokazujući Laza. Ovaj, eto, nišani! reče njeko iz gomile. Ja rekoh Ovaj čoček diže zubima najteže stvari, po dvjesti oka, ako ćeš! Kako se i Lazo tome nasmija, vidješe mu sitne a, bogme, i pušljive zube, te nastade veći smijeh U tome protura se do nas njeki stasit i lijepo odjeven mlad čovjek, u crnogorskoj nošnji on skide kapu i kaza se Lukačević, trgovac ovdašnji i član odbora za doček gostiju Izvinite, ja sam vas odmah tražio, ali se eto odmah izgubiste. Dakle, vi ćete u mene na stan i hranu, vi i još jedan, po vašem izboru! Evo ovaj, reče Lazo, pokazujući mene. Mi se malo i poznavasmo. Znao sam da je rod Karađorđevićima, da je jedan njegov djed mislim djedov brat bio viši oficir u Srbiji za vremena knezMihailova, da on često putuje u Srbiju zbog trgovačkih poslova, da je dopisivao Glasu Crnogorca. Sve to pomenuh Lazu, pred njim, u hodu, a on sve opširno dopuni. Stara Podgorica, sa krivim ulicama i nejednakim kućama, sa šarenim kapijama i rešetkama na prozorima, sa drvećem po dvorištima, čini utisak kao i ostale turske varoši, kako kome, meni ugodan, jer mi se više sviđa intimni, do233 maći, u pravom smislu slobodni život, nego naš današnji varoški. Kao što sam ranije napomenuo, do nje se digla Mirkova Varoš, sa uparađenim, zbijenim zgradama, preglednija, zgodnija za današnje potrebe. Stara Podgorica dijeli se na mahale, u kojima žive bratstva. Nije rijetko da su bratstva od dvije vjere, naše i Muhamedove. Lukačević nam ispriča da se lijepo paze brastvenici bez razlike vjere, da su za vrijeme turskoga vladanja muhamedovci uvijek štitili i branili svoje hrišćanske brastvenike, da je takav slučaj i s njegovkm, da se bule ni kriju od svojih djeverova hrišćana, itd. Po ulicama bješe dosta djece, muške i ženske, turske i srpske, a, zaista rijetko sam kad i gdje drugo vidio čistije, zdravije i ljepše! Islamska kultura osobito njeguje djecu, životinje i prorašće, osobito se stara za obilnost vode i za udobni domaći život njeni nedostaci nijesu pretežniji od njenih dobrih strana, te bi bolje bilo da je nijesu sasvim napustili Srbi koji su se od Turaka oslobodili, kao što je mislio pokojni pjesnik Jovan Ilić. Domaći nas srdačno dočekaše dadoše nam lijepu sobu po turski zastrtu, sa jastucima i minderlucima. Večerasmo, pa svi skupa posjedasmo oko ognjišta, jer peći nemaju. Sutradan nas dvojica primismo poruku od starješine čočečkog to ime već prionu svima da idemo na posao, a mi, švrljajući po Podgorici, stigosmo na gotovo. Za glumište bješe određena prostrana prizemna dvornica u zgradi u kojoj njekada bješe turska bolnica, a, poslije osvajanja, osnovna škola i još njeke kancelarije. Vrijedni Cetinjani, slagači, kalfe i

mlađi čočeci, brzo poizvješaše, ponamiještaše, okitiše sve. Održa se malo probe, pa odabraniji članovi družine provedoše veći dio noći zajedno, ne kažem baš na sablazan, ali svakako ne na sozidanije umjerenih, patrijarhalnih Podgoričana. Drugoga dana pred veče stigoše vodom Knez, kneginja, njihova djeca, zet, kneževa mati, sve diplomate, svi ministri, cio šenat, sve vojvode i serdari od katunske nahije i, najposlije, dvorski pjesnik, Sundečić. Sva Podgorica i gotovo sva sedmora brda s Kučima i Bratonožićima, svi banovi veliki i mali vlasteli, sve se nađe na dočeku. Sundečić donese svoj prolog Balkanskoj i dade ga Marti gđici Ognjenovićevoj, da ga nauči, s napomenom da će ga govoriti pred trećom prestavom. Dakle, doznadosmo, da ćemo tri večera glumiti. Drugog večera, pošljednjeg te godine, prikaza se Balkanska Carica pred gledaocima kakve je teško i zamisliti zajedno, a kamo li skupiti, od kojih nepismena većina i ne vidješe pozorište, a među manjinom bješe kulturno prefinjenih i razmaženih, kakvima bi teško ugodila pariska glumišta! Poslije prvog čina, njekoliko podgoričkih mladića, koji sjeđahu u prvom redu, započeše njeku čaršijsku pjesmu, kojoj refren bješe Dere, dere dere Ko ti noge pere? Nekad tata, nekad mama, Nekad i ja sama.. Jedva ih ućutkasmo i stvar zabašurismo to se poslije u listovima nazvalo podgoričko pjevačko društvo. Društvo je, doduše, bilo, i podgoričko i pjevačko, ali nipošto pjevačko društvo, kakvo se uopšte razumije. Zećanski muhamedovci na prvi mah bjehu preneraženi, zabezeknuti, slušajući mene, kako slobodno, zanosno, veličam Islam pred gospodarem i većilima tolikih kraljeva, pred Brđanima, Kučima, Bratonožićima! A kad se on, gospodar, i svi velikaši stadoše odobravati moje riječi, onda nastade pravi lom, onda mnoge oči zasuziše i, kroza svakojaku viku, začuše se pitanja Kako smije? Ču li ga, boga ti!? Jest iz njegove glave! Mnogi, i kršteni i nekršteni, mnjavahu da glumci govore iz svoje glave! Dođe perjanik po mene, a ja za njim onako u turskoj nošnji, sa golemom čalmom oko glave prođoh kroz guste redove, sretan i praćen zlim i milosnim pogledima, do kneževe tribine. On me je zvao, da mi, tobože, da upustva i za druge drugove, u istini da pokaže pravovjernima, e se ne srdi zbog mojih govora. Kad se vratih, Islamovci kliktahu jedan me zagrli. Večerasmo u istoj zgradi, očekujući rođenje nove godine, a kad je top oglasi, nagrnusmo se svi u odaje, gdje bješe dvor, na čestitanje. Baraonda je trajala cijelu noć. To se ponovilo drugog večera, a trećeg novost bješe što se dramat prikazao između Sundečićeva prologa i Lazova pogovora u stihovima. Ovo pošljednje bješe pravo iznenađenje svima. Lazo ga je sastavio istog dana, pred podne, pošto ustadosmo. Sjećam se dobro, kao da je jutros bilo, kako se objavilo Lazovo nadahnuće on ne htjede doručkovati, ni sjesti, nego stojaše u dvorištu, dubljaše čas na jednoj, čas na drugoj nozi, nišanjaše čas na nebo, čas preda se i često se češkaše, dok, najgtoslije potraži pero i hartije, baci na nju četiri strofe i dade mi da pročitam. Bješe krasna alegorija u odjeći prostoj, spretnoj, kao slivenoj. Samodavnica kaže svijetu Evo me iz Morače, hladnog groba, iz koga me pjesnik diže, da vječno živim novim, ljepšim životom, da budem vječni svjedok slave njegove i naše. To je suština. Žao mi je što ne mogoh doći do te pjesmšte, koja je štampana u jednome od prvih brojeva Crnogorke, 1885 god. Sundečićev prolog u osamdeset stihova priča prošlost Zete, njenu samostalnost, poraboćenje i obnovljenu slobodu, a pri kraju se dodiruje pra236 vi povod prologu. Slučajno imam taj prvi broj Crnogorke, evo tih stihova Ide Zeti u pohode, Da u kitnoj Podgorici Sjeti Zetu sretnih dana, Sa prestavom vilovitom Sa Caricom od Balkana

Dvor i veliki glavari vratiše se vaporićem, ostali u lađama. Podgorica, trapovijesna već od neobične vreve i graje, vrati se u svoj vazdašnji mir. Ja nagovorih Laza, da se nas dvojica vrnemo preko lješanske nahije, na konjima, da vidimo jedan dio prave, prvobitne Crne Gore. Nađosmo dva konja, povedosmo dva momka, slagača državne štamparije. Vrijeme bješe blago, ali nebo oblačno. Lazo, najbolji pješak a najneveštiji jahač, držao se kako tako dok ne prijeđosmo ravnicu, ali kad se dohvatismo krša i po njemu puta, po kome samo njihovi brdski konji umiju koračati jer zaista to je već umijenje! Lazo poče klanjati i gigati se Ja gonjah pred njim, momci mu ićahu sa strane. Kiša poče najprije promicati, pa udari pljusak. Jedva se popesmo na vrh, u njeko selo i odjahasmo pred krčmu. Začudismo se, doznavši da su to Kokoti. Ni Lazo ni ja ne znađasmo gdje se nalazi selo Kokoti, niti slućasmo da su nam u našim vratolomnom i mokrom putešestviju Kokoti prvi na domaku, ali ime to bješe nam prije toga vrlo često ustima i česti uzrok smijehu. Pominje se u Balkanskoj, gdje ono Perun kaže Starac jedap iz Kokota, od stotinu ljeta što Pavlović, kao knez Perun, izgovori Iz Kokota, od stotine ljota, i to se u smijehu ponavljalo. Krčma bješe koliba, ali nađosmo hljeba, sira, jaja i vina, koje bješe prilično. Krčmar nam sra237 čuna trošak napolijon. Lazo i momci se uzbuniše ja im namigoh, njemu dadoh napoleon, a rekoh Vaistinu, da si zaiskao i dva, dao bih ti, ali, božja ti je vjera, za ovo će znati gospodar, znaće kako odireš njegove ljekare! Aman, viknu zaprepašćeni Kokotlija, Jesu li, Boga ti i svetoga Petra, ovo knjaževi ljekari! pita momke. Jesu, kako nijesu! Što učini, bolan! Aman, gospodine, zbunio sam se! Trošak je tri vancike! Vrati zlatnik, primi pet cvancika, ali za višak dade dvije boce vina, da bude popudbine. Odatle put iđaše pravo, ali rupčage i krševi po njemu bivahu sve strašniji. Kiša je ljevala kao iz kabla, magluština se hvatala sve gušća, a nas četvorica, jedan za drugim, čas kroz divljinu i golijet, čak kroza šumarke, iđasmo sjetni i oborenih glava. Osim toga, mene je još grizla savjest što navedoh čovjeka na pogibiju, te kao što rade mahom očajnici, tražih lijeka i zaboravi u one dvije boce lješanskoga. To su radili i momci. Pošljedak je bio, da oni počeše posrtati i pjevati i da poda mnom dva tri puta pade konj, te se uvjerih o istinitosti poslovice, da gtijana i mahnita Bog čuva! U mrak stigosmo na Meterize, u nješto bolju krčmu od kokotske, gdje se ogrijasmo i potkrijepismo i spavasmo na pustinama. Ja sam spavao kao pravednik, a Lazo nije mogao oka svesti. Ugodno nas iznenadi vedro nebo i žarko sunce sutradan, kad krenusmo sa Meteriza. Put je nješto bolji i spušta se k Rijeci, gdje stigosmo nakon dva časa. U varošicu se ne može drukčije nego ispred dvorca, u kome će knez provesti ostatak zime. I baš kad se primakosmo, slučajno izide knez, te udari u smijeh videći nas onako kalave i trapovijesne Naši listovi Glas i Crnogorka, a i dalmatinski, bjehu puni izveštaja o podgoričkim prestavama. To su bili prve stranice one bogate literature o kneževu dramatu, koja se postupno razvijala, dokle nije obuzela nevjerovatni obim gotovo u svim jevropskim jezicima! Ni o Gorskom Vijencu, ni o Smail Agi, ni o Mickijevićevim spjevovima, ni o Puškinovim i Ljermontovim besmrtnim djelima nije se ni nanesi toliko pisalo ni jedno od tih umotvora nije toliko uzdizano, komentovano, prevođeno. Čudna pojava, zaista! A nije čudna ni ona druga, koja se tako isto postupno snažila baš na Cetinju i Primorju, biva hladno suđenje i opadanje oduševljenja, što je često nalazilo izraza i u podsmijevanju, u citovanju stihova kao što su Ovakog hljeba, ovakog sira, nema, vjere mi, čak do Misira! Ovakih konja, ovakih cura, nema, vjere mi, ni u oblast Kastriotić Bura! itd. Prvi broj Crnogorke te godine druge godine njenog života izide desetog januara. Prvu stranu zauzimlje Sundečićev prolog. Na četvrtoj se nalazi početak Pavlovićeva prikaza, koji

počinje ovako Na svome rođenom zemljištu, u pitomoj prijestonici starodavne Zete, na nekoliko koraka od Morače i Ribnice, odigrana je ove godine Balkanska Carica, drama Nj. V. Knjaza Nikole. Čitaocima našega lista biće poznato da je ta drama prvi put predstavljenja na Cetinju, 2 januara prošle godine. Od to doba minula je eto godina dana, i mi smo sretni što nam se po drugi put dala prilika da vidimo ovo djelo na pozornici. Ali ovoga puta uživanje naše bilo je još više povećano tijem što je predstava davana, štono se veli, na samom licu mjesta, u središtu onoga kraja i naroda, gdje su se zbili događaji koji su nam u Balkanskoj Carici predočeni. Raspoloženju našem pridavala je još višu svečanost i ta okolnost, što je predstava Balkanske Carice u Podgorici sama za sebe pravi događaj, pun dubokoga smisla i značaja, događaj koji je podoban da ispuni najvišim oduševljenjem i zanosom srca i duhove svijeh Srba, ma gdje oni bili. Jer ova predstava, u kolijevci Nemanjića, u rasadniku srpske države, glasnik je vaskrsa a preteča obnovljenog zadatka one Zete, iz čijeg se krila rodio, izrastao i proslavio narod srpski sa svojom državom. Dakle naglašava se patriotska, u mnogom, politička važnost Balkanske, kao da i bez toga nije očevidna! A o književnoj vrijednosti toga pjesničkog djela kaže se ovo Ne mislimo govoriti o samome djelu, jer na to prava nemamo, počem je ono još u rukopisu nego obraćamo pažnju na veliku razliku između onoga što smo pri predstavi toga djela vidjeli i čuli lani i ove godine. Lani je to bila drama u jednom činu. Ove godine to je drama u tri čina. Dodat je jedan naprijed i jedan natrag, a lanjski prvi ostao je u sredini. Djelo je na taj način ispalo mnogo veće, a, bez sumnje, i mnogo savršenije! Dalje dolazi izlaganje sadržine svakoga čina i ocjena glumljenja sviju diletanata. Taj prikaz Pavlović završuje, u šestom broju Crnogorke, ovijem sudom o sebi i o meni, kao glumcima Uloga kneza Peruna znatno je proširena, naročito jadanjem nad ranjenom ćerkom. G. Jovan Pavlović nije se našao u svojoj ulozi prva dva večera bio je odviše hladan, suhoparan, monoton, može se reći i da je propao oba večera. Tek treće veče raskravio se, i tada smo vidjeli da i on umije nješto. Mnogo je zanimljiva uloga Ibraimage, ali je i data kome treba! Nju je odigrao g. S. sa praBOM vještačkom preciznošću njegova je predstava čisto prijenos s originala G. M. ima u špagu glumački zanat! Druga recenzija sa Cetinja iz pera P. A. Rovinskog otide u Novi Sad i izide u Javoru. Kad je ona putovala, putovao je i Lazo u Beč. Otišao bješe njekim svojim poslom, a kad je, od prili240 ke, već svršio svoj posao, stiže nam Nova Slobodna Presa i donese u podlisku prikaz. To je tek bilo iznenađenje, a kako je taj prikaz od sviju ondašnjih, sa svake strane, najznatniji, evo mu uvoda u prijevodu Da se jedan vladar popne na Parnas, i to na njegov najviši vrh, koji nad svijetom vlada, na kome je dramska vila svoj prijesto namjestila, to je od idilskih vremena Čudre, kraljevskog pisca umne vesele igre Mrčakati, koliko rijetka, toliko zanimljiva pojava. Ali i u tim rijetkim slučajevima bili su pisci mahom filistarske miroljubive ćudi, mirni građanski vladari, koji su pokušavali da naknade nepostižne junačke vijence beskrvnom pjesničkom lovorikom. Ali, po mome znanju, još se do sad nije desilo da se vladar jednog, u eminentnom smislu riječi, ratničkog naroda, nakon dva krvava rata, čije je muke i opasnosti on sa svojim ratnicima lično dijelio i koji je jednu od najznatnijih pobjeda svojim vojvodskim talentom riješio, da se on, pošto oružje počinu i pošto se mir u njegovoj državi vrati, među svima djelima kulture, baš svom dušom preda dramskoj pojeziji! Nikola I od Crne Gore do sada je prvi i jedini predstavnik te vladarske osobitosti. Doduše, jedan od

njegovih predaka, njegov djed Petar Petrović Njegoš, pošljednji vladika gospodar crnogorski i najslavljeniji između srpskih pjesnika, četrdesetih godina objelodanio je svoj dramski spjev Gorski Vijenai. Izgleda da je naklonost ka pjesništvu našljedno u domu Njeguša, ali vladika Rade, kako ga narod zove, niti je kakav znatan rat vodio, a još manje kakvu pobjedu izvojevao ni jedan listić pobjedničkog vijenca de resi njegov pjesnički vijenac. I, 1az1 po1 1ea1, njegov Gorski Vijenac, sjem dijaloškog oblika, nema u sebi ničega dramskog, a knezNikolina Balkanska Carica, koja je ovdje prikazana prvi put uoči nove godine, pravi je 16 Bilješke jsdnog ppsca 241 dramat, prava tragedija. Dakle prvenstvo neosporno ostaje knezu dramatičaru. Doista je čudno i dostojno priznanja što se takav vladalac, on glavom, uputio tijem putem, a od toga se ne nada svoj ugled osnažiti ni dolje među svojim narodom, ni gore među svojim moćnim krunisanim drugovima. I ako njegovi podanici pripadaju jednom, pjesnički visoko darovitom narodu, iz čije sredine još jednako niču narodni bardi, ipak ti podanici uvijek više cijene junaka, nego najboljega guslara. Pa ni među jevropskim vladarima ne bi mogao steći većeg poštovanja nego što ga već ima, ni onda, kad bi njegova vila sve ostale kraljeve pjesnika u svjetskoj književsti ostavila u zasjenku. Naprotiv, zbog njegova osobitog položaja, iz svega toga on prije može imati jeda i nezadovoljstva, nego čistog uživanja i samoniklog priznanja. Kao apsolutnog vladara, njega obuzima neosnovana, upravo nervozna bojazan, da će ga iz njegove okoline obasipati laskanjem. Šta mislite o tome? zapita me, kad me je poslije druge prestave primio Ali, kažite mi iskreno! Zamislite da je pisac njeki obični Kuč, ili Piper! Nije tako lako, gospodaru, sud o tome izreći! Meni je teže vama govoriti o odlikama vašega djela, nego skrenuti vašu pažnju na mane, koje sam ja opazio. Prije svega, moram priznati da je osnovna ideja djela uzvišena, da je u teksturi prava tragika, da su karakteri glavnih lica psihološki istinito obrađeni, da se borba u sukobima moralnih suprotnosti do vrška popela. Što se tiče loših strana, one su većma zanatske nego umjetničke prirode one ne potječu iz nedovoljnog nadahnuća i nasnove, iz krnje motivacije, ili pogrješnog psihološkog izvoda, nego, očevidno, iz vašeg nepoznavanja sceničkog efekta i uobičajenih pozorišnih potreba, što je sve lasno ukloniti. Nakon njekoliko dana reče mi knez, da je naumio uništiti rukopis. Mislim da to ne bješe provokacija, nego istinski izraz rđavog raspoloženja, koje je, možebiti, nastalo ušled nepovoljnog pokušaja neuspjelih popravaka. Razumije se, da sam ga odvraćao od toga, i nadam se, da sam uspio. Ali taj kultus dramske muze može mu donijeti i druge neugodnosti. Osim što se mora bojati svojih laskavaca, mora strahovati i od laskavaca svojih političkih protivnika, kojima bi bilo osobito uživanje kad bi ga mogli zgoditi u njegovo pjesničko samopouzdanje, u njegovu sposobnost, u čemu je svaki smrtni osjetljiv. Ako on, pored svega toga a uvjeren sam da je svega toga svjestan, ne može na ino, nego da piše drame i da se javnosti izlaže, onda je nesumnjivo, da ga na to navodi unutrašnji nagon, neodoljiva duševna potreba. I ta potreba navodi ga da suvišak moralne energije, zalihu duhovnu i osjećajnu što u njegovih po položaju drugova obično na drugi način oduške nađe ostvaruje u najplemenitiji oblik koga je ljudska priroda sposobna

Za ovijem dolazi izlaganje sadržine, te su na mjestima vrlo lijepo prevedeni stihovi, naprimer VJe Kgop 181 zsŠesćJ aiz Ggets1ep Naps1ep, V1e ćapp pig 1ep EtrŠpdeg zsćapsJep Aiz V1i1ezše11ep aiz To1 Uegs1egđep, EgćeTU s sPe ćeaGe Kgope sg Begđep, V1e Jagag5 Nair1e at ReI Mig s!1e 1sapp aiG z1o1geg Vosć Je1pe aiz Gget1ep, JetsŠsćep Naps1ep s11sć šsć1 ćpsp, 1a5z s!1sć šsć zsćapsJep! Dalje dolazi ocjena glumljenja i opaske njeke o publici, koje sam i ja ishakao. Potpis je glasio Šegš čitaj Dr Lazo Kostić. Utisak je na Cetinju bio silan, i njeki mišljahu da će Lazo postati najmanje šenat, ali on ostade pjesnički savjetnik sopzeŠeg roekako ga iz šale prozvaše diplomate. V to vrijeme izide Orlić, crnogorski godišnjak, koji je i prije izlazio, dok mu urednik Sundečić nastavaše na Cetinju, pa prestade, kad se urednik preseli u Kotor. Tada, u nevrijeme, taj se kalendarić uredi u Kotoru, a štampa se na Cetinju, gotovo krišom od suradnika Crnogorke, koji snovahu da srede kakav poveći crnogorski kalendar! Neugodno iznenađenje pretvori se u ogorčenost, kad pročitasmo u njemu urednikov članak Kakav narod živi u Bosni i Hercegovini? Tu je skrpljeno što se zna ili nagađa o starosjediocima tih zemalja, pa se utvrđuje da su njih u srednjem vijeku naselili Slaveni i da u naše vrijeme nastavaju u njima samo oni Slaveni! Stvar je na prvi mah smiješna, jer ko je ikad pokušao da ospori slovenstvo tih stanovnika!? Odmah za tim nazrje se perfidna težnja, da se tim naškodi srpskoj misli! I to izlazi u državnom crnogorskom kalendaru! Diže se graja. Prvi napade Sundečića dr Tomanović mislim u Srpskom listu, pitajući ga kakvi su to bosanski i hercegovački Sloveni? Jesu li Hrvati, ili Slovenci, Slovaci, Česi, itd? Da nijesu, ni isključivo, ni većinom Srbi, to se po sebi razumije, čim se krste tako općim nazivom da u tim zemljama ima i Hrvata, to samo ime Slaveni uklapa, kako bi Pavlović rekao! Tu se ogledaše i naivnost onih koji, ako ništa drugo, imađahu načina da to spriječe! Potonji pisac kulturne istorije toga dijela Srpstva, naći će se u nedoumici pred tim pojavama! Čas se ističe i veliča Crnogorstvo, kao nješto odvojeno i bolje od Srpstva čas se šire misli, koje samo mogu potjecati od srpskih neprijatelja! Bilo da je Sundečić to i nesvjesno uradio, on se dobro u tome ogleda! Crnogorka opadaše. Kad se Lazo Kostić nastani gore, i oni oko nje, i drugi kojima je na srcu naša književnost, nadahu se da će on Crnogorku osnažiti. I zaista, Lazo obeća njeki svoj duži rad, ali ga omete najprije glumljenje, pa putovanje, otide čovjek u svijet, pa bi od njega traga u N. S. Presi, ali već nikakva glasa, a od onda izide osam brojeva našega književnoga lista! Mnogi su očekivali kakvu novu Lazovu glumu. Ja sam znao da sprema, upravo da ima u glavi, studiju o Geteu. Oni koji to od mene doznadoše pitahu se s koje se strane može proučiti taj veliki pjesnik, a da bude nješto, neću da kažem sasvim novo, ali nješto o čemu već nije nasitno razlagano u golemoj literaturi Geteovaca!? Lazo nađe tu stranu Geteovo slabo, gotovo nikakvo rodoljublje. Doduše, ne može se reći da je to nepoznato, da nije ovdjeondje dotaknuto, napomenuto, ali stvar nije obrađena koliko zaslužuje. Tako mi Lazo reče. On je dakle nauman bio da stvar temeljno prouči, utvrdivši je dokazima iz života i djela velikog pjesnika, pa da je objasni prilikama u kojima je pjesnik odrastao i živio, i njegovim shvatanjem svijeta. Glavno je to, da naša mala, od postanja neugledna a već opala Crnogorka, izgubivši nadanje da će visoko odletjeti na krilima Balkanske Carice, dobi drugo nadanje da će se podičiti književnim radom take vrijednosti! Ali Lazo začama njegdje na gozbama, ili se izgubi u svijetu! Kazah ranije, kako sam svršio Miloša od Pocerja. Mnogi pomišljahu, da sam priču zaista završio, kako je trebalo po nasnovi. U istini ona je prekinuta, jer mi bješe omrzla. cjelini,

kakvu objelodanih, kakva je na mahove skrpljena, sa labavim jedinstvom, sa mnogim suvišnostima koje su kao škodljivi izraštaji na organizmu, opazih praznine u kojima bi bilo mjesto događajima, koji bi doprinijeli sarazmjeri, jedinstvu, unutrašnjoj ljepoti i glavnome smjeru! Čitah je sasvim kao tuđe djelo, i kad bih ja sam iskreno napisao što mišljah o njoj, niko je ne bi oštrije osudio! Odlučih, dakle, da ne štampam ni jedan duži rad, što neću najprije utvrditi napismeno nasnovu, pa onda članke toga kostura, koliko toliko, popunjavati, pa još, dajbudi, dva tri prva dijela potpuno obraditi. Rekao je njeko da je majstor onaj koji je napisao jednu knjigu onome koji se uputio da je piše! A da i književni početnik koji je napisao priču, pjesmu, članak, ma što, u njekoliko je sam sebi majstor uoči drugog rada! O tome se uvjerih. Pavlović je navaljivao tove tri prve glave novog istoriskog romana da dam što imam gotovo, a ja, iako sam imao goUskoka Janka, iako list bješe bez originalne priče, odgađah predaju rukopisa. O tome romamu nemam šta da kažem, pošto je on odavno poznat čitaocima u prvom izdanju, a sad ponovo u izdanju Srpske Književne Zadruge. V tome listovi doniješe vijest da je umro Aleksandar Manconi, slavni pisac Vjerenika Rgotezk! Zro51, remekdjela talijanske beletristike, ugleda talijanskim dobrim piscima, velikog izvora umnog uživanja i estetskog vaspitanja i nama Srbima primorcima! Onako potresen, sa probuđenim zanosom, napisah za Crnogorku članak o Manconiju, gdje, pored biografskih crta, iskazah svoje divljenje i zahvalnost besmrtnom piscu. To je bilo krajem februara, kad se pouzdano doznade da će i crnogorskom dvoru dođi u pohode ćesarov sin sa ženom, koji onda obilažahu jevropske dvorove o tome se dotle samo nagađalo i to se željelo, jer koliko bi bilo uvrjedljivo hotimično mimoilaženje, toliko će biti laskava pohoda, tim više, što su i u Biograd svraćali. Vijest obradova svakoga i dade posla svakome na Cetinju, jer svi udruženi jedva će moći prirediti dostojan doček. Stoga svaki drugi posao posta sporedan prema pripremama. Cetinje oživlje neobično, kud i kamo više nego pred dolazak Batembergov, ali je bilo manje zabune, jer će u osnovi biti isti program, samo proširen. Metež je trajao osam dana. Devetoga marta, rano, otidoše u susret na granicu knez i doglavnici mu, a diplomate, crkveni poglavari, vojska, školska mladež i silan svijet dočekaše goste oko podne. Kesarov jedinac, našljednik ćesarskog prijestola, mlad, stasit, umna i muškog lica, učini dobar utisak, te rekoše gorštaci E, vidi se carski soj! Žena mu najvećma upade u oči zbog jedrine, te joj proricahu mnogo poroda. S njime dođe arhiduka Johan od Toskane, potonji oglašeni Johan Ort, srednjeg rasta, dobrih mišića, živolazan. Nama pismenijima bjehu poznate priče o njima, o njihovom drugovanju, slobodoumlju, učevnosti, što najviše poteče od onog znatnog događaja kad njih dvojica dogovorno demaskovaše nekog čuvenog medijuma i dokazaše da je običan opsjenar. U pratnji, osim generala iz Dalmacije, bješe dvoje dvorske čeljadi, jedna dama uz kronprincezu i jedan postariji bezbrki graf. Svi muški bjehu u uniformama. Vrijeme do objeda ispuni se primanjem diplomatskog kora i prijegledom varoši, manastira i više ženske škole. Objedovaše i noćiše, pa se ćesarski našljednik i žena mu vratiše u Kotor, istim putem i uz istu pratnju, osim ministra vojnog. Arhiduka Johan i graf ostadoše. Knez mi naredi da im budem vođ po Cetinju, da se svakako domišljam da im ne bude dugo vrijeme. Kuda da ih vodim i šta da im pokazujem? pitah ja sam sebe, idući u dvorac našljednika Danila, gdje bješe odsio arhiduka. Bijah mu već prikazan, a kad ču da sam Dalmatinac, pokaza da mu je veoma milo, te poče s velikom hvalom govo247

unutrašnjoj ljepoti i glavnome smjeru! Čitah je sasvim kao tuđe djelo, i kad bih ja sam iskreno napisao što mišljah o njoj, niko je ne bi oštrije osudio! Odlučih, dakle, da ne štampam ni jedan duži rad, što neću najprije utvrditi napismeno nasnovu, pa onda članke toga kostura, koliko toliko, popunjavati, pa još, dajbudi, dva tri prva dijela potpuno obraditi. Rekao je njeko da je majstor onaj koji je napisao jednu knjigu onome koji se uputio da je piše! A da i književni početnik koji je napisao priču, pjesmu, članak, ma što, u njekoliko je sam sebi majstor uoči drugog rada! O tome se uvjerih. Pavlović je navaljivao tove tri prve glave novog istoriskog romana da dam što imam gotovo, a ja, iako sam imao goUskoka Janka, iako list bješe bez originalne priče, odgađah predaju rukopisa. O tome romamu nemam šta da kažem, pošto je on odavno poznat čitaocima u prvom izdanju, a sad ponovo u izdanju Srpske Književne Zadruge. V tome listovi doniješe vijest da je umro Aleksandar Manconi, slavni pisac Vjerenika Rgotezz! ZrozJ, remekdjela talijanske beletristike, ugleda talijanskim dobrim piscima, velikog izvora umnog uživanja i estetskog vaspitanja i nama Srbima primorcima! Onako potresen, sa probuđenim zanosom, napisah za Crnogorku članak o Manconiju, gdje, pored biografskih crta, iskazah svoje divljenje i zahvalnost besmrtnom piscu. To je bilo krajem februara, kad se pouzdano doznade da će i crnogorskom dvoru dođi u pohode ćesarov sin sa ženom, koji onda obilažahu jevropske dvorove o tome se dotle samo nagađalo i to se željelo, jer koliko bi bilo uvrjedljivo hotimično mimoilaženje, toliko će biti laskava pohoda, tim više, što su i u Biograd svraćali. Vijest obradova svakoga i dade posla svakome na Cetinju, jer svi udruženi jedva će moći prirediti dostojan doček. Stoga svaki drugi posao posta sporedan prema pripremama. Cetinje oživlje neobično, kud i kamo više nego pred dolazak Batembergov, ali je bilo manje zabune, jer će u osnovi biti isti program, samo proširen. Metež je trajao osam dana. Devetoga marta, rano, otidoše u susret na granicu knez i doglavnici mu, a diplomate, crkveni poglavari, vojska, školska mladež i silan svijet dočekaše goste oko podne. Nesarov jedinac, našljednik ćesarskog prijestola, mlad, stasit, umna i muškog lica, učini dobar utisak, te rekoše gorštaci E, vidi se carski soj! Žena mu najvećma upade u oči zbog jedrine, te joj proricahu mnogo poroda. S njime dođe arhiduka Johan od Toskane, potonji oglašeni Johan Ort, srednjeg rasta, dobrih mišića, živolazan. Nama pismenijima bjehu poznate priče o njima, o njihovom drugovanju, slobodoumlju, učevnosti, što najviše poteče od onog znatnog događaja kad njih dvojica dogovorno demaskovaše nekog čuvenog medijuma i dokazaše da je običan opsjenar. pratnji, osim generala iz Dalmacije, bješe dvoje dvorske čeljadi, jedna dama uz kronprincezu i jedan postariji bezbrki graf. Svi muški bjehu u uniformama. Vrijeme do objeda ispuni se primanjem diplomatskog kora i prijegledom varoši, manastira i više ženske škole. Objedovaše i noćiše, pa se ćesarski našljednik i žena mu vratiše u Kotor, istim putem i uz istu pratnju, osim ministra vojnog. Arhiduka Johan i graf ostadoše. Knez mi naredi da im budem vođ po Cetinju, da se svakako domišljam da im ne bude dugo vrijeme. Kuda da ih vodim i šta da im pokazujem? pitah ja sam sebe, idući u dvorac našljednika Danila, gdje bješe odsio arhiduka. Bijah mu već prikazan, a kad ču da sam Dalmatinac, pokaza da mu je veoma milo, te poče s velikom hvalom govo247 riti o MOJIM zemljacima, VOJNIM pomorcima, o našim naučnicima i umjetnicima. Pa prijeđe na Crnogorce i nagovijesti, da njihova antipatija prema ćesarovcima potječe više iz neobaviještenosti i iz vještačkih draženja, nego iz čega drugog, ali on se nada da će naskoro Crnogorci biti braća po oružju Austrijancima! Valjda je mislio na diobu Turske, ili

što drugo! Dokle je on sa mnom tako razgovarao, sasvim po domaću, ljubazno, stari graf tip bonvivana, culjagae se na stolici u drugoj sobi, pjevušeći i pušeći debelu cigaru. Zamotrih odmah da arhiduka ne dijeni ni u što svoga pratioca, a da ovaj ne mari za to. Najposlije arhiduka izvadi od njekuda povelik, srebrn, vizantiski krst i pokaza mi ga pitajući me kako mi se svidi? To je, reče, njegov prilog manastiru. I odmah zatim reče grafu Vi možete ostati ovdje, ili ići kud vam je po volji, a ja odoh s ovim gospodinom! Zatim će meni Molim vas, hajdemo najprije ka monsinjoru mitropolitu, pa ćemo ka njegovoj preuzvišenosti vojnom ministru! Idući manastiru, počeh mu pričati istoriju istoga, ali se uvjerih da je on zna dobro. Svratismo i na razvaline ćipurske, zaobiđosmo Bil.ardu, te ga obavijestih da je tu Veliki sud, sva ministarstva, gimnazija i perjanički stan. A muzej gdje je? pita on? Muzej će biti s vremenom, kad se svrši Zetski dom. Ne pitam to, nego gdje su oni čuveni ratni trofeji, što se od starine hrane njegdje? I ja sam a njih znao po čuvenju, te obrekoh da ću se izvijestiti. Kad se primakosmo ka ulasku manastira, zapita me kad će monsinjor na posvećenje. Ni na to mu nijesam znao odgovoriti. Uz pozdrav, arhiduka reče mitropolitu kako ga cijeni i kao rodoljuba i hrabrog i vještog vojskovođu. Doista mu gođaše pojava svećenika i borca u jednoj ličnosti, čega je u Austriji bilo u srednjem vijeku. Onda zaželi potankosti o odbrani Aanastira Morače. G. Ban u svojoj skromnosti, reče da to nije vrijedno ni pomena, a onda arhiduka sam ispriča sav tok borbe, kao da je gledao. Strga pređe na ostale događaje pošljednjega rata, na druge vojskovođe, sa nevjerovatnim poznavanjem potankosti. Iz dvornice otidosmo u riznicu, da razgledamo starine, ponaosob knjige iz obodske štamparije. Vidjelo se da se arhiduka dobro obavijestio o svemu, da je obilato čitao. Mene je mučila sumnja da li vojni ministar, vojvoda Ilija Plamenac zna, e će ga pohoditi visoki gost. Najzad ugrabih priliku, poslah njekoga, rekav mu Trči brzo k popu Iliji i reci mu da će mu, na, ovi čas, ovi ćesarev rođak u kuću! Pregledanje crkve uze nam dosta vremena. Kad minusmo palac dvor, a ono pop Ilija pomoli se iza roglja svoje kuće i pođe arhiduki u susret. Arhiduka ubrza korake i reče mi Recite njegovoj ekselenciji, da sam se uputio da je pohodim! Ja to prevedoh svečano Njegovo carsko visočanstvo dolazi da posjeti vašu ekselenciju! Na to pop Ilija umivajući ruke na suho, odgovori Fala joj! A ja sam baš poša k njoj, da joj ponudim, ako zapovijeda, malo manevrice! Ne razumjeh. Osim što me zbuni ono njoj i joj, ne razumjedoh šta predlaže. Arhiduka nas gledaše začuđen. Pop vojvoda objasni mi Čoče, ka što bješe kad je bio Batemberg, znaš, manevre u brda! Biće ka jedna fortica i u nju vojska, te će se braniti, a druga će vojska. A! učinih i bješe mi jasno. Prokleti crnogorski diminutivi, koji niču gdje im nije mjesta, još uz crmnički akcenat, zabunili bi i bistrijega od mene. Uzgled da kažem, njekima se onamo čini da je to gospodski govor. Mati kneževa nije drukčije ni govorila Popih kaficu, uzeh lumbrelin, pa odoh u džardinić i sjedoh na klupicu, pa izvadih faculetić

Utvrdismo da će manevrica biti oko četiri časa po podne, pa ostavismo ministra, jer već bješe i vrijeme ručku Zbilja, to je bila srećna misao, to mi dobro dođe, jer čim bih ispunio vrijeme, čim bih ga zabavljao do noći, osobito ako se ne bude odmarao poslije podne, kao što nije prilika! Arhiduka brzo bi gotov s ručkom, pa će meni Dakle, g. vođu, šta ćemo sad? Visočanstvo, možemo pregledati Zetski Dom, varoš, možemo i lokandu. Sve to, svakako, ali ja bih najprije dvije stvari, one ratne pljenove i htio bih svratiti u kakvu običnu crnogorsku kuću. Otrčah bez duše vojvodi Plamencu, pa u jednu krovinjaru, kod jednoga siromaha i naredih da kuću u red dovede, što bolje može, a da se ne čine vješti, e znaju da će doći ćesarev rođak. Vojvoda, ja i jedan perjanik otpratismo princa u Biljardu. Uđosmo kroz mala prednja vrata, iza kojih onda bješe perjanička soba, koja nažalost bješe otvorena, te je gost pregleda jednim pogledom, a na moju veću žalost, htjede da vidi i sobe gimnaziske. Sa vlažnog donjeg hodnika popesmo se na gornji boj, prođosmo ispred Državnog savjeta i sviju ministarstva svako u jednoj sobi i ustavismo se na kraju gornjeg hodnika, pred jednom sobom, gdje do vrata, ali visoko, bješe i prozor. Tuda sam Bog zna koliko puta prošao i mislio da je tu kakva arhiva, a ono muzej. Perjanik udjenu ključ u bravu, pa škrg tamo, škrg ovamo, nikako da otvori! Vidjesmo da nije ključ od te sobe! Onda se perjanik pope na leđa famulusu, koji bješe za nama došao, razbi staklo na prozoru, pa uskoči i iznutra razvrnu vrata. Kad uđosmo, imasmo se čemu čuditi! Barjaci, sablje, koplja, nadžaci, štitovi, strijele, sve to razbacaio, pomiješano, a na svemu debeli sloj prašine! Ministar stade grditi. Arhiduka, smijući se, opazi, da je biser uvijek biser, bio na polici, bio na patosu! Otidosmo odatle u Zetski dom, koji bješe pod krovom, ali iznutra prazan. Tu mu objašnjavah gdje će što biti, pozorište, čitaonica, knjižnica, muzej. Odatle svratismo u onu siromašku kućicu, gdje zatekosmo sve kagso sam mislio i gdje domaći dobro odigraše iznenađenje. Najposlije krenusmo niz polje, pod Zagrablje, gdje će biti manevrica. Tada se odnekud pridruži i graf, a za nama pođe gomila djece. Na brdu vidjesmo dvije ratne zastave crnogorske. Jedan dio cetinjskog bataljona bješe se umeterizio, a drugi se opremio za napad. Manevrom će upravljati komandir Boško Martinović. Ja prevedoh vojvodino obavještenje, šta će biti i kako, tobože, kao da se to ne razumije na prvi pogled. Vojvoda diže ruku, a na to zapucaše puške i napadači, uz viku, počeše se primicati meterizu. Njihova zastava čas je tonula među rasjelinama, čas se isticala na visovima. Ma koliko puta čovjek gledao Crnogorce u ratničkom zanosu, ne može na to oguglati, toliko ih je milina gledati u tome poslu i u saborisanju, a, Boga mi, ako ćemo pravo, ni u čem drugom! Arhidgki zažariše se oči, te povrnu nogavice i uze sablju u ruku, pa poteče uz one ljute krševe, Boža ti vjera, baš ka pravi Katunjanin! Nas trojica, vojvoda, graf i ja, zgledasmo se. Graf se nasmiješi i reče kao za se, njemački Sakrmen, to je dobpo za apetit, ali neće donijeti čitave potpetice! Pop Ilija pljesnu dlanima i uzviknu A viđi ga, viđi, ako Boga znaš! A viđe li ga, Simo!? A, što ti je soj! Badava, soj se ne da skrit! Dodupte, ne zamjerih vojvodi što i on ne poteče, 1eo već onda imađaše oko sedamdeset godina ne pođoh ni ja, da ih ne ostavim same, te se ne bi mogli razumjeti. Kad se boj bio u najžešće, stiže aphiduka među napadače i pomogne im da osvoje tvrdi grad. Pa se siđoše, on i komandir prvi, za njima pobjedioci i pobjeđeni. Dolje na polju, vojska se uvrsta i odade počast, arhiduka im izgovori njekoliko pohvalnih riječi, rukova se sa komandirom, darova ih, te se vratismo u varoš uz pjevanje vojnika i pucnjavu. Tim se

svrši moja služba. Arhiduka se ljubazno oprosti sa mnom i pokloni mi dragocjenu iglu za ogrlicu. Sutradan sa pratnjom crnogorskom otide preko Nikšića u Hercegovinu. Naskoro zatim otide u Rusiju, na posvećenje, imenovani mitropolit. Posvećenje će biti na dan Kirila i Metodija u Isakovom Saboru. U desetom broju Crnogorke poče izlaziti moj Uskok Janko. Odmah doznadoh da se sviđa knezu i većini čitalaca na Cetinju osobito hvaljahu vjernost tipova i crnogorskog dijalekta a do toga mi je bilo najviše. Čak i starac Beara nješto se oduševi, samo mi zamjeri baš jeziku. Roman se redovno nastavljao sve do 25og broja, upravo kad časopis promijeni ime, te posta Zeta. I u njoj se nastavi sve do dvadesetog, gdje svrši, dakle roman je izlazio u dvadeset brojeva, razumije se, na veliko zadovoljstvo urednikovo, koji je s razlogom strahovao, da će biti prekida, kao i s Milošem od Pocerja. Svaki nov nastavak popravljah brižljivo, a i korekturi veću pažnju poklanjah. Otuda je evo proteklo punih osamnaest godina, i kud će slučaj da u ovim bilješkama dođe red da o Uskoku govorim gotovo u isto vrijeme kad sam ga ponovo protrijebio za izdanje Književne Zadruge! Stiže telegram da je posvećen mitropolit. Dva tri dana docnije dođe drugi, da je kneginjica Marija, kći kneževa, koja se školovala u smoljskom manastiru u Petrogradu, teško oboljela. Bješe prozebla prilikom svečagšsti posvećenja mitropolitova, pa se nazeb izvrgao u zapaljenje pluća. Nastade velika uzbućenost na Cetinju. Kneginjica je bila u petnaestoj godini, a bješe neobično lijepa i mila. Za njekoliko dana žica je jednako javljala o stanju bolesnice, čas da joj je bolje, čas gore, te mati joj otide onamo i zateče dijete na rastanku sa životom. Preminula je 25 aprila. Jednoga od tih dana, krajem aprila, vrati se Lazo na Cetinje, nakon četiri mjeseca stranstvovanja. Meni Lazo nije povjerio šta je radio i je li kuda dalje od Beča išao, a kad nije meni, tvrdim da nije nikome na Cetinju. Ipak, i prije ljegova odlaska iz Crne Gore, razglasilo se bješe i tvrdilo da se bavio u Bukureštu, gdje da je namjerno išao da se sastaje i pregovara sa radikalnim prvacima, koji su se onda tamo nalazili u emigraciji. Ta je stvar donijela kobnih pošljedaka njekim ljudima, i ona spada među one imponderabilije što znatno utječu na kob jednog čitavog naroda, kako je jednom rekao Bizmark. Kneginjici Mariji učiniše velike pogrebne počasti u ruskoj prijestonici sam car i stariji veliki knjaževi izniješe kovčeg iz zavoda, pa opet, poslije opijela, iz crkve na kola. To je izazvalo pažnju svjetske štampe taj događaj unjekoliko je preteča one čuvene careve zdravice knezu Nikoli i bračnih veza i nebrojenih milosti, kojima Aleksandar III obasu gospodara Crne Gore. Tijelo otpraviše naročitim vozom do Rijeke, a odatle naročitom lađom do Kotora. Praćeno kneginjom i novim mitropolitom, stiže na Cetinje 5og maja. Tada procvjetaše tužbalice u Crnogorci. Ponjekad smrt donosi takog roda. Prvi zakuka u stihovima Sundečić, pa Lazo, pa Zmaj, pa Lazo Tomanović i dr Kudina talijanski, a da ne nabrajam ostale neznatne stihotvorce, među koje spadah i sam. Više brojeva našega književnog lista začinjeno je tim tužnim odjecima. Lazo najposlije zasjede i započe svoju studiju Gete i njegova narodna svijest. Dugo je izlazila, ali nije dovršena. Dobro bi bilo da je Lazo dokona i odvojeno štampa, kad mu je Bog dao dokolice i zdravlja. U to vrijeme umrije Viktor Igo, koga sam ja onda obožavao, koji je onda za mene bio najveći jevropski pjesnik. Potresen, kao vršeći njeki čin podušja, uzeh te ponovo pročitah cjelokupna njegova djela. Danas mi se sviđa samo nješto, ne mnogo, iz okeana riječi toga velikog pokretača zvučnih riječi i antiteza. Usred ljeta dođe Bogišić na Cetinje i donese Crnogorski Imovinski zakonik, koji je on izrađivao njekoliko godina i čije postajanje i razvitak sa velikim interesovanjem praćahu pravnici cijelog Slovenstva. Ali Zakonik još ne bješe dobio definitivan oblik, nedostajaše

mu nristojna odeća, pravo srpsko ruho, terminologija čisto srpska i što je moguće više narodska. To nam objasni dr Valtazar Bogišić. Radi toga dođe na Cetinje, da od glavara i puka, iz starih crnogorskih sentenaca i povelja, poštogod i od čuvenih cetinjskih žitelja, pokupi, izabere, protrijebi, za nevolju i skuje! I radi toga ja stradah! Vaistinu stradah! Da mi je vračara prorekla da ću ja biti među prvima, kojima će se taj Zakonik tumačiti i na njeki način predavati, da će mi taj Zakonik zadati dosta glavobolje usred ljeta cetinjskoga, da ću ga ja od svega srca proklinjati, vaistinu, ne bih toj vračari aspre dao! Gospar Baldo kako ga sav svijet u Dubrovačkom zove, osim ostalih pomagača, izabra Bearu i mene starca kao učevna i mudra inače, mene kao znalca živog jezika. To bar bješe njegovo uvjerenje. I tada nastaše mučni dani. Svakog bogovjetnog dana, po njekoliko časova, slušaj paragrafe o našljeđu, o diobi, prodaji, kupnji i Bog sam zna šta sve ne ulazi u imovinsko pravo i krivo. Zamislite moj temperamenat i moju običnu duhovnu hranu i te krute stvari! I to usred kanikule, kad sam čeznuo za morem! Ali gospar s razlogom kaže Moraš dobro razumjeti stvar, da je dobro izraziš! Dakle muči se i muči, da je shvatiš, pa kada ti je već ušla u glavu, onda bi je vrlo rado predao đavolu. Gospar Baldo je divan čovjek. Osim što ga broje među najveće svjetske pravnike, osim što zna njekih desetak živih i mrtvih jezika, osim što je duhovit i što s ljubavlju njeguje i lijepu književnost, to je čovjek djetinje, nezlobne duše, zlatna srca, veseljak i mrzac komplimenata i banalnosti. Ja sam ga odmah zavolio svom dušom i ponosim se što sam ga često razgalio šalama, svakojakim pričama, za koje on dušu dade! Razumije se da se starac Beara često ljutio na mene zbog toga, a to je tek godilo gosparu! Koliko sam uživao i koliko se koristio za njekoliko mjeseca uz takog čovjeka! Na kraju ljeta austriske vlasti zabraniše Crnogorci ulazak, te se pretvori u Zetu. Tada Lazo postade urednik Glasa Crnogorca, a ja sam u glavi pred ovom pogrješno kazao da je to bilo godinu ranije. Još sam pogriješio što sam rekao da je imao 100 for. mjesečne plate, a imao je 120. Još sam pogrješno ispričao da je prvi put dolazio na Cetinje kao izaslanik srpske vlade, a a nije nego kao izaslanik Vojvođana. Otide i Bogišić sa Cetinja, a knez i našljednik siđoše u Bar, na kupanje. pratnji sam i ja bio. Pođoh da učim princa plivanju. Lijepo smo se provodili i moj kneževski pitomac napredovaše i u toj vještini, kad se jednoga dana 7 septembra na vrat na nos vratismo na Cetinje. Šta bi? Buna u Bugarskoj, spremanje Srbije za rat. Pri kraju oktobra proslaviše knez i kneginja dvadeset i petu obljetnicu bračnog života, što opet obogati Zetu pjesmama. Početkom decembra sastavi se odbor za skupljanje priloga ranjenicima u Srbiji. Ja sam bio sekretar odbora i skupismo dosta. U decembru uđe u štampu Balkanska. Pri kraju toga mjeseca otide Pavle Rus Rovinski, poslije toliko godina, u otadžbinu.