simboli hiperboreje

Biblioteka "Polarnici"

Simboli Hiperboreje

izlazak iz šume zaborava Boris Nad

Boris Nad

Simboli Hiperboreje izlazak iz šume zaborava

Zadruga Eneagram Zagreb, 2016.

Sadržaj Predgovor (Petar Bujas) – Zemlja najbliža Nebu............................. 9 I. Poglavlje – Sveta knjiga...................................................................... 13 Riječi strijele........................................................................................ 15 Iz arheološkoga niotkuda................................................................... 18 Tradicija koja samu sebe prenosi kroz vrijeme............................... 20 II. Poglavlje – S onu stranu Sjevernoga vjetra................................... 23 Itaka...................................................................................................... 25 Memorija.............................................................................................. 26 Različiti putovi.................................................................................... 27 Divlji lov............................................................................................... 28 Oganj.................................................................................................... 29 Dan bogova.......................................................................................... 30 Zaborav................................................................................................ 32 Prije tame............................................................................................. 33 Argonauti............................................................................................. 34 Bojno polje........................................................................................... 36 III. Poglavlje – Orijentacija najbliža Nebu........................................ 37 Od Zlatnoga do Željeznoga vijeka.................................................... 39 Velika nordijska duhovnost............................................................... 41 Najdrevnija svjedočanstva koja je ostavila naša rasa..................... 43 Zemljotres koji je označio smak svijeta........................................... 46 5

Boris Nad

Led i vatra............................................................................................ 48 Ideja središta........................................................................................ 51 Leteći gradovi i ognjene strijele........................................................ 55 Zajednička baština.............................................................................. 57 IV. Poglavlje – Izlazak iz šume zaborava............................................ 59 Mitska prošlost Zemlje....................................................................... 61 Asgard – Grad bogova........................................................................ 63 Ultima Thule a sole nomen habens.................................................. 67 Iran........................................................................................................ 68 Bogovi sakralnoga svemira................................................................ 69 Božanski kovači................................................................................... 71 Žrtvovanje bikova u zemlji patuljaka i divova................................ 72 Gavran i labudovi................................................................................ 74 Odin...................................................................................................... 76 Krist Baldur......................................................................................... 78 Jelen i orao........................................................................................... 79 Na kočijama koje vuku labudovi...................................................... 80 Bogovi i demoni.................................................................................. 81 Apolonov hram u Laponiji................................................................ 82 Ahilej.................................................................................................... 84 Mediteran............................................................................................. 85 Lavovi................................................................................................... 87 Sveti mač.............................................................................................. 88 Misterij Panonije................................................................................. 91 U Slavoniji............................................................................................ 92 Svetost ravnice..................................................................................... 94 Nova Itaka............................................................................................ 96 Po odluci Suda mrtvih........................................................................ 98 Himna (krv)........................................................................................ 99 Ahilej.................................................................................................. 100 6

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Mlada noć.......................................................................................... 102 Zlatno runo........................................................................................ 104 V. Poglavlje – Krug Apsoluta.............................................................. 107 Povijest i providnost.......................................................................... 109 Apolonijski logos: Iza orlova, čuvara zlata.................................... 111 Doba prve mladosti svijeta.............................................................. 113 Principi uranijske i ktonske duhovnosti........................................ 114 Bog koji se pojavljuje na Zemlji...................................................... 118 Kralj svijeta........................................................................................ 120 Čakravartin – onaj koji okreće kotače............................................. 123 VI. Poglavlje – Povratak kao u roditeljsku kuću............................. 125 Dodatak – Duhovni autoritet i svjetovna vlast............................. 131 Crtice iz životopisa........................................................................... 155

7

Predgovor (Petar Bujas)

Zemlja najbliža Nebu

"Mi plovimo prema Itaki. Od obale do obale, od zvijezde do zvijezde. Od vremena do vremena, od jedne do druge negostoljubive zemlje; k izgubljenim kraljevstvima." Boris Nad Davno je prošlo vrijeme mudrih i doba mita. Bilo je to nekad, za nas moderne ljude davno, pa nam se čini kao da nije ni bilo. I, kako vrijeme teče, tako nam sve više izgleda nejasno, zatamnjeno. Nema više zlatnog doba. Nema više ni Neba. Pa zato danas čovjek izgubljen i usamljen luta u labirintu modernog svijeta, sve se više podajući isključivo bezbitnom, prolaznom tijeku prolaznih stvari. Béla Hamvas nas upozorava: “Čovjek gubi tlo pod nogama do te mjere da vjeruje da ne hoda po zemlji, nego po stranoj zvijezdi. Osnovne stvari postaju nesigurne; događaji i osobe ne mogu se dohvatiti; bitak je zagonetan i vrijeme nejasno. (…) Znanje koje se odnosi na iskonsko doba naglo nestaje. Ostaje samo nejasna uspomena na zlatno doba: čežnja za zavičajem koja želi uravnotežiti sve veću podivljalost života.” Ta mučna epizoda prolaska kroz pakao nihilizma čini se jedinim mogućim načinom postojanja. Ne treba nas previše čuditi kada Cioran piše o “njuškama, ljudskim njuškama posvuda”, a ne o ljudskim licima; ili kada smatra da je “čovjek rak zemlje”. Očito je da živimo u vremenu kad su gotovo svi ljudi usmjereni pukom preživljavanju, a malo njih na istinsko življenje. Mudraca, proroka i genija više nema, a malo je i onih plemenitih koji su nekoć nadahnjivali ljude. Opsesivna potreba da se život 9

sastoji samo od proizvodnje i potrošnje, u svim poznatim i mnogostrukim varijacijama, dovela je i do destrukcije svega još preostalog prirodnog. Time smo izgubili i Zemlju. Ali, da li to zaista mora biti tako? Oduvijek je čovjek svoju bit nalazio u onom višem od puko ljudskog. Čovjek nije samo tijelo, ali nije samo ni duh: “Ono specifično ljudsko, ono što treba spašavati od pomora jest duša, prostor izmučen i neuhvatljiv, žarište stalne borbe između tjelesnosti i čistoće, između noćnog i svjetlosnog”, piše Ernesto Sábato. Zato je možda i najveća blagodat, koja čak i dobu nihilizma daje smisao, spoznaja o nužnosti prolaska kroz tmine da bi se tako jasnije opazila sama svjetlost duha, za nas suvremene ljude gotovo izgubljena. Ali, kuda krenuti u tom labirintu zaborava? Kako u tom lutanju pronaći Arijadninu nit? Kako širiti svjetlost usred tame, i kako je opaziti u sebi samom? U potrazi za našim izgubljenim korijenima Boris Nad ugledao je Borealnu Svjetlost Sjevera. Mitsku Hiperboreju, “prvu i najbolju od svih zemalja” koja “počiva s onu stranu, iznad sjevernog vjetra”. Ova Zemlja besmrtnosti na dalekom sjeveru kontinenta zajednička je baština mitske povijesti gotovo svih indoeuropskih naroda. Sjetimo se: porijeklo Apolonova kulta jest Sjever, a kasnoantička varijacija mita jest Zemlja vječne svjetlosti na krajnjem Sjeveru, Ultima Thule. Stari su Egipćani smatrali da je Sjever, kao sjedište Polarne zvijezde, tajanstveni izvor svjetla i svega iskonskog; Sjever je i mjesto gdje borave duše faraona, koje su postale besmrtnima. Naravno, pretkolumbovska Amerika također poznaje Tulu, zemlju vječnog sunca na sjeveru. Konačno, Tula kao toponim izuzetno je raširen i u Euroaziji.. Slijedeći Borisa Nada u pustolovini ponovnog otkrivanja arhetipova Sjevera, nas prvenstveno zanima mit, premda je vrijeme “velikih priča” prividno izašlo iz našeg obzora. Mit se često smatrao lažnom pričom samo zato što njegovo značenje danas ne razumijemo jasno; 10

istinski je mit istinita priča u kojoj se kriju, ali i otkrivaju arhetipovi. On je bezvremena stvarnost koja ima vlastitu nutrinu i bremenita je značenjem, što ne isključuje i njegove konkretne tragove u prostoru i vremenu. “Nas najviše ovdje zanimaju oni arhetipovi i proročanstva Sjevera, što ih sveti tekstovi, legende i mitovi prenose svojom vlastitom snagom. Svi oni definiraju jednu posve autentičnu stvarnost, neovisno o konkretnim povijesnim uvjetima, a njihovu veliku privlačnost tijekom epoha nije ni potrebno posebno dokazivati”, kazuje nam Boris Nad. Upravo je ta velika privlačnost Sjevera zapanjujuća; sam Sjever očito je antiteza željeznog doba u kojem živimo svoj profani život. “Sjever je sakralan, strana svijeta koja je ‘najbliža Nebu’. Za sve narode Euroazijskog kontinenta, sjever je naš izgubljeni prazavičaj.”1 Ali, put do istinskog Sjevera nije ni ravan ni lak: do njega se ne stiže ni kopnom ni morem. Stope u snijegu duž ledenih prostranstava slijede oni koji bolje vide: jelen, vuk, labudovi, gavran ili orao. Svi ovi različiti likovi i simboli skrivaju drevne arhetipove i sjećanja; oni teže Suncu koje u Hiperboreji nikada ne zalazi. Svi oni zajedno, a svaki na svoj specifičan način, pokazuju i današnjem čovjeku davno zaboravljen nauk: suptilnu svjetlosnu preobrazbu iz mraka prema svjetlosti, poput Krista Baldura, baštinika i neba i zemlje. Čak i danas u bijelim, ledenim prostranstvima Sjevera vlada drevni mir, a ponekad se čuje i huk moćnog vjetra, spremnog da odagna sav prah našeg tonućeg svijeta. U našim gradovima odavno je nestalo tišine i mira, odavno ih je osvojila svjetina. Vjerojatno sva ta zaglušujuća buka i služi da nas otrgne od same želje za iskonskim mirom, da produži omamu i opijenost prolaznošću. "Naš jezik je ruševina mudrosti, naše riječi njen šupalj odjek. Naše misli su mutno sjećanje, nemoćne da iskažu istinu. Nemoćne da opišu tko smo i kuda idemo, mi ljudi željezne rase, zatočeni u željeznom 1 Boris Nad, Simboli Hiperboreje – izlazak iz šume zaborava, Eneagram, Zagreb 2016, str.

11

dobu."2 Mi ljudi željezne rase nalazimo se među ruševinama svijeta željeznog doba, kako zorno svjedoči baron Julius Evola, uz Guenona, jedan od najvažnijih predstavnika učenja integralne tradicije. Mnogi ljudi željeznog doba padaju bez glasa u ovom svijetu ispunjenom prahom i prašinom, a tek poneki osjećaju zov jedne posebne pustolovine: povratka u roditeljsku kuću, među uzvišene arhetipove, u krug apsoluta. Mi smo putnici. Nakon dugog putovanja, kroz čežnje i težnje, kroz iluzije i zbilje, mi umorni putnici otežalih nogu vraćamo se kući. Vraćamo se dalekom Sjeveru, mjestu gdje svjetlost izvire iz dubina tmina. Hiperboreja nije samo obično geografsko mjesto. Hiperboreja je naša zajednička postojbina i mjesto naše neizrecive nade.

2 Boris Nad, Simboli Hiperboreje – izlazak iz šume zaborava, Eneagram, Zagreb 2016, str.

12

I. Poglavlje Sveta knjiga Kao i sve drugo, tako i teološke doktrine teže okamenjivanju, fosilizaciji te, prije ili kasnije, od njih ostaju samo prazne ljuske, riječi lišene životvorne iskre, nesposobne da probude vjeru i zanos u ljudima: Istina je tek bljesak, trenutak prosvetljenja koji se ne može mjeriti zemaljskim vremenom.

Riječi strijele Pjesnik je prvenstveno prijatelj i pratilac heroja. Ep i mit pripadaju herojskom dobu poezije. Ratniku treba pjesnik koji će opjevati njegova djela i prenijeti ih potomstvu za pamćenje: 3 U aristokratskom društvu pjesnik je velikašu istinski partner; bez njega bi velika djela pala u zaborav; bez njega zahvalnost i pogrda ne bi imali utjecaja. Takve su, primjerice, pjesme koje bardi pjevaju na ratničkim gozbama. Legendarni narod Narti, prema osetskoj predaji, čuvao je čaroban bakreni novčić kojim se moglo provjeriti istinitost njihovih riječi. S druge strane, prema iranskoj predaji, kada je kralj Yima "počeo uživati u lažnim i pogrešnim riječima", izgubio je svoju slavu (karizmu) ratnika. Upravo u tim lažnim i pogrešnim riječima počiva istinski uzrok svake dekadencije. No ideal je zato  "točna"  i istinita riječ: samo takve riječi mogu doista postati riječi strijele. Homer, također, govori o  "perolikim riječima"; a vedska je formulacija  riječi koje diraju srce. Ako se vjerno slijede izričaji koje prenose naraštaji s koljena na koljeno, tada se postiže smislenost i vrlina, a to ne isključuje inovativnost i inspiraciju pjesnika. Takvu poeziju shvaća se kao stil koji je, također, sukladan "božanskoj ljutnji"  ili  "mahnitosti"  – kao posebno stanje na koje pjesnika potiču sami bogovi. Latinski naziv za pjesnike je vates – iz kojega je izveden korijen riječi "nadahnuti". Émile Benveniste s punim pravom govori o "aristokratskom stilu" u euroazijskoj tradicijskoj epskoj poeziji. Na sličan način kao što je pojava i umnožavanje pisanih zakona i ugovora pouzdan znak porasta bezakonja, društvene anarhije, tako 3 Usp. Jean Haudry: Indoeuropljani. Dostupno na URL [lipanj 2016.g.]: http://www.centrostudilaruna.it/haudryreligion.html

15

Boris Nad

i skolastička teološka cjepidlačenja prati gubitak autentične vjere. Istinski religioznom čoveku nisu potrebni posrednici ni detaljno propisane norme, jer su mu dostatni znakovi božanske prisutnosti. Potreba za vidljivim bogom već je sama po sebi sumnjiva. Tek poneki podatci dopuštaju pretpostavku kako oskudnost izvora ima i dublje razloge od onih na koje se obično pozivaju povijesničari religija.  Diodor Sicilijanski zapisao je kako se keltski vođa Bren, koji je godine 279. pr.Kr. predvodio pohod na Delfe, podsmjehivao Grcima jer "vjeruju kako bogovi imaju ljudska obličja". Kod Tacita možemo pročitati o čuđenju Germana zbog običaja Rimljana, koji su svoje bogove "zatvarali u kuće". A poznato je i kako je Keltima bilo zabranjeno zapisivanje vjerskih učenja i mitova. Onaj tko nije neposredno, vlastitim očima, vidio boga (ili bogove), imat će potrebu za ikonom, za slikom. Putem njih se, kao oko vidljiva središta – na način koji se može usporediti i s procesom kristalizacije – spoznaje i kontemplira ono božansko. No poslije modernog rastakanja "aristokratskoga stila", logično je uslijedio i raspad jezika. Umjetnički jezik postaje predmetom "umjetničkoga eksperimenta" i psihološke introspekcije umjetnika, tj. sredstvo izraza njegovih osobnih i često psihopatoloških sadržaja. A takva posljedica vidi se i u monstruoznost moderne i postmoderne umjetnosti koja prestaje biti izrazom Bića, te sve češće postaje plijenom osobnih fantazija i izmišljotina. Naposljetku jezik je pretvoren u buncanje i  "priču idiota", kao u slučaju automatskih tekstova u nadrealista, čije rezultate umjesto željenog remboovskog prodora u Nepoznato, Louis Aragon smatra "žalosnim glupostima". U modernoj redukciji jezika i stila, riječi koje izražavaju viši poredak stvari postaju središnjim problemom i za umjetnika: za one kojima umjetnost nije sama sebi cilj  nego sredstvo u reprezentaciji Bića. Samo  umjetnost koja je podređena višem načelu, u stanju je izraziti više  principe i norme. Zato se suvremeni umjetnik susreće 16

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

s još jednim, uistinu novim i umjetnicima predhodnih epoha posve nepoznatim problemom: naime, kako u jednoj tuđoj i neprijateljskoj sredini ukazati na one sadržaje koje su nekad dijelili svi, na način da ih reprezentira a ne objašnjava? To već zahtijeva  riječi strijele, odnosno njihov nesvakidašnji jezik i govor. Nije slučajno da upravo te "riječi strijele" evocira Ernst Jünger u romanu Heliopolis: Poći u lov na riječi bila je vrhovna umjetnost strijelca. Naravno da taj cilj nikad nije postignut: u jednoj idealnoj točki, on je kao postulat i granica. U tim preobražajima njegova misija bila je riječima uputiti misao neospisivome: sa zvucima k nesvakidašnjim harmonijama, s mramorom k nedodirljivim predjelima, s bojama k nadzemaljskome bljesku.

17

Iz arheološkoga niotkuda Nekim drevnim božanstavima zaboravili smo imena. Kao što je to, primjerice, skromni slavenski drveni idol pronađen u Altfrizaku, nedaleko od Neuruppina u Njemačkoj. U hrastovom drvetu – teško oštećenom od vremena, plamena i vlage – još se naziru konture lica, odlučan muževni lik mladoga boga s bradom. Ipak ništa ne znamo o ritualima i molitvama koje su mu upućivali, niti ćemo, po svoj prilici, to ikada doznati. Davno su prošla vremena prapovijesti, kada je integralna Tradicija obrazovala i produhovljavala cijele ljudske zajednice – "zajednicu plemenitih ljudi". No današnji je pojedinac usamljen, i sve usamljeniji, "izgubljen" usred neprijateljstva "ktonskih" masa. Romane kao što su Roman o Londonu i Kod Hiperborejaca Miloša Crnjanskog, Izgon Momčila Selića, te Na mramornim liticama Ernsta Jüngera, treba čitati kao svjedočanstva o prolasku njihovih junaka kroz istinski pakao modernog svijeta, u istinskom središtu vrtloga modernoga nihilizma, možda u njegovim najekstremnijim i najdestruktivnijim oblicima. Boravak tih junaka u svijetu postao je uistinu čudovišan, a oni reprezentiraju onaj "boravak u paklu" koji je sušta i zrcalna suprotnost Djelu Stvoritelja i "nebeskoga reda". Junak prolazi pakao kao kroz rat, jer doista živi u stalnome ratu: usred neprijateljskog okruženja kao pod opsadom, ratno stanje postaje njegovo svakodnevno, obično iskustvo. Ali prolazak kroz iskustvo modernoga nihilizma bilo je nužno, jer se na kraju puta iznova moramo susresti sa svjetlošću reda i hijerarhije, koju odražava sakralni princip kozmosa, Borealna Svjetlost Sjevera – ona svjetlost koju svaki čovjek nosi u sebi samom. Takav nebeski tip čovjeka (uranijska duhovnost), budući da posjeduje svoje vlastito središte, predstavlja istinsku inkarnaciju, reprezentaciju, principa reda. 18

Borba koju taj junak vodi je borba za prenošenje reda u vanjski svijet. U povijesnom smislu to je prvi Zlatni vijek, odnosno sam Početak, reintegracija i metafizičko ostvarenje, što i nije nego osvajanje Središta te podrazumijeva kretanje "protiv struje vremena" i povijesti čiji tijek je u naravi erozivan. Drugi autori, drugim putovima, dolazili su do gotovo istih zaključaka. Zanimljivo da u svojoj knjizi Aleksandar Dugin ne govori o znanstvenim otkrićima, teorijama, hipotezama ili svjetonazoru, nego o svemiru Hermana Wirtha. Točan put kojim se Herman Wirth probio do spoznaja koje su tu izložene nije nam u cjelini poznat, no savršeno je jasno kako do njih nije došao putovima moderne znanosti. Budući da želimo istražiti dublje od konkretnih povijesnih činjenica, ovdje nas ponajviše zanima istražiti vjerodostojnost hiperborejskoga mita, tj. monoteizma prije kršćanstva.

19

Tradicija koja samu sebe prenosi kroz vrijeme Francuski tradicionalist i učitelj perenijalne škole René Guénon, zahvaljujući svom konceptu integralne Tradicije, ima ograničen no ipak vrlo snažan i usredotočen utjecaj na intelektualne krugove svojeg, pa tako i našeg vremena. Iako je prvobitna Tradicija oduvijek bila (jer je nadvremena, tj. nadljudskoga i božanskoga podrijetla), tijekom povijesti se pomračuje i gubi, tj. postupno se povlači u skrivena i tajna znanja sve do potpunoga iščeznuća u posljednjem "mračnom dobu". Nordijska predaja to vrijeme naziva ragna rökkr, indijska kaliyugom, a europske predaje Željeznim vijekom – što odgovara pojmu posljednjih vremena u kršćanstvu. Tradicija u čistom obliku potvrđuje se dan danas – kako u egzistencijalnim osobnim otkrivenjima, tako i u iznenadnim plodovima spoznaje suprotno "smjeru povijesti" – Tradicija ima moć samu sebe prenositi kroz vrijeme. Guénonovo područje, stoga, nije ni znanost ni špekulacija, nego ezoterija. On sam, odbijao je čitatelje informirati o izvorima svojih spoznaja, naglašavajući pri tom kako smislu pojedinih simbola u tradicionalnoj znanosti i ne možemo pristupiti putem knjiga ni u bibliotekama. *

*

*

Izvana građevina je nalik drvenoj i ne odveć visokoj kuli; iznutra odgovara bogomolji, hramu bez žrtvenika i oltara. Osnova kule je osmerokutna. Pokriva je crveni krov na četiri vode. Prozori gledaju na sve četiri strane svijeta. Nitko u građevinu ne ulazi, do nje ne vode putovi i ugažene staze. Podignuta je na uzvisini daleko od gradova (iza nje naziremo obrise neke planine obrasle borovima), i ne odgovara nijednom poznatom 20

povijesnom stilu. Donekle sliči malim ruskim drvenim crkvicama, s jednostavnim oltarima kakvi su se i u nas nekoć podizali u drvetu, po zabitima. Stepenice su od kamena. Drveni stupovi podupiru njen visoki svod. Po zidovima primjećujemo plitke ornamente, s besprijekorno stiliziranim biljnim i životinjskim motivima. Crveni zastori pokrivaju male slike koje podsjećaju na ikone. Točno sedam koraka dijeli nas od teških, broncom okovanih vrata kraj postolja na kojemu leži otvorena knjiga. Ne znamo tko ju je napisao, ni kada. Ispisana je rukom – ili mnogim rukama? – na jeziku i pismu koje je drevnije od svih nama poznatih (iz njih proizlaze sva kasnija pisma). Sve stranice, svaki redak i svako slovo u njoj, međutim, svjedoče o ogromnom trudu – ne jednog majstora, i ne mnoštva majstora, nego bezbrojnih naraštaja. Sačinjena je od trajnih materijala koji odolijevaju vremenu: od krvi i životinjske kože, od zlata, od žita i meda, od pergamenta... Nemoguće ju je umnožiti jer je nemoguće ponoviti taj beskrajni, vjekovni trud koji tako nešto iziskuje. Svakome je dozvoljeno ući i nikome nije zabranjeno čitati tu knjigu. Ne znamo da li je netko uopće čita. *

*

*

Nas najviše ovdje zanimaju oni arhetipovi i proročanstva Sjevera, što ih sveti tekstovi, legende i mitovi prenose svojom vlastitom snagom. Svi oni definiraju jednu posve autentičnu stvarnost, neovisno o konkretnim povijesnim uvjetima, a njihovu veliku privlačnost tijekom epoha nije ni potrebno posebno dokazivati. Kao i mitovi o Atlantidi, tako i mitovi o Hiperboreji imaju sljedeću prednost: podsjećaju na smisao zemaljske domovine; ali na posve različit način od atlantidskih mitova koji su ograničeni na južnija područja. Tajni govor i simbolizam hiperborejskih mitova iz cirkumpolarnih predjela razumijemo zahvaljujući vrijednim ostatacima tajanstvenoga 21

hiperborejskog etnosa. Ovdje izraženi motivi s lakoćom nalaze svoj izraz u toponimima, simbolima, u folkloru i narodnim predajama, u bajkama, pričama, pjesmama i, posebice, u drevnim proročanstvima.4 Stoga hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na imaginarnome sjeveru našeg kontinenta. Kada ruska legenda, na primjer, navodi trojicu braće od kojih treći i najmlađi bješe Ivan koji je živio u nekoj dalekoj zemlji, gdje je zavladala stalna tma... sve dok Ivan nije ubio divovsku zmiju i oslobodio Sunce, to je za nas očigledna i jasna evokacija arktičke noći, dakle Sjevera i Hiperboreje. Ivan tu ponavlja arhetipski podvig boga Indre, koji je ubio zmaja (demona) Vritru, te je vratio Sunce i oslobodio nebeske vode. Arhetipovi hiperborejskoga mita postaju posebna tema umjetničkih djela, te od nedavno i tema znanstveno-istraživačkih radova, koji različitim metodama i putovima dolaze do znanstvenih argumenata. Doduše ti su radovi ponekad sami sebi cilj, ako uopće iznose neke nove hipoteze i znanstvene istine? No kada bi to i bila sva istina o Hiperboreji, to prirodno okruženje moralo je tijekom vremena privući, ili stvoriti, određen tip ljudi – te je na prirodan način došlo do stvaranja pojedinih rasa i etnosa, kulture i civilizacije... Zato su ovi mitovi o Sjeveru sve samo ne mrtva prošlost. Oni nisu proizvod uobrazilje nekih klasičnih pisaca, a još manje mrtvo praznovjerje nekoga davno minuloga doba.

4 Prema proročanstvu posljednje Bijele djeve, nevolje Hiperborejaca trajat će sve do početka trećeg tisućljeća po Kristovom rođenju. U tom trenutku propadanje će postići najnižu razinu, svoj zimski Suncostaj, a odmah poslije toga Vralda – Svjetski Duh, ponovno udahnjuje svoj "Od" (dah) u bijeli narod, trenutno se preporađa frizijska civilizacija jer on oživljava božansku Freju i spašava sve njene vjerne sinove i kćeri... kojima je ipak bilo dosuđeno ugledati grandiozan procvat nordijske kulture i povratak svoje izgubljene slobode, slobode u Bogu. (A.G. Dugin: Novo hiperborejsko otkrivenje, Eneagram, Zagreb, 2016.g., prim. ur.)

22

II. Poglavlje S onu stranu Sjevernoga vjetra Itaka – Memorija – Različiti putovi – Divlji lov – Oganj – Dan bogova – Zaborav – Prije tame – Argonauti – Bojno polje

Itaka Mi plovimo prema Itaki. Od obale do obale, od zvijezde do zvijezde. Od vremena do vremena, od jedne do druge negostoljubive zemlje; k izgubljenim kraljevstvima. Kroz kaos i anarhiju, u kojoj više nema ni onog dole ni onog gore. Kroz bolest i pomračenje. U međuvrijeme, kada više ništa nije blisko ni daleko. Kroz zabludu i kroz pogrešku. I kroz dugu noć i kratak dan. I kroz rat, koji još nije sloboda, kroz mir koji nije spokoj. Od Zlatnog do Željeznog vijeka, od Krista do antikrista. Od početka do završetka. Neki to zovu progresom, napretkom, ali to je napredovanje u smrti, jer mi umiremo svakodnevno, idući od zore Zlatnoga vijeka k potpunom pomračenju, u dubokoj noći Željeznoga vijeka. Mi plovimo u divljinu. Kroz ruševine gradova i civilizacija. Kroz malodušnost i strah. Kroz san i obećanje drugog početka. Kroz radost i kroz tupu bol. Kroz život koji nas sputava, i kroz smrt koja oslobađa. Kroz led i kroz noć. K zvjezdanim požarima, od Željeznoga k Zlatnome vijeku, od antikrista k Drugome dolasku. Naš jezik je ruševina mudrosti, naše riječi njen šupalj odjek. Naše misli su mutno sjećanje, nemoćne su da iskažu istinu. Nemoćne da opišu tko smo i kuda idemo, mi ljudi željezne rase, zatočeni u Željeznome vijeku. Nemoćne su da izraze neizrecivo.

25

Memorija Slučaj i drevna načela Dat će ti sudbinu i ime – Sjen na zidu, Glazbu bezvremenu Nejasnu kozmogoniju, Sve što povijest nije zapisala – i Šapat bogova i Zaborav.

26

Različiti putovi Različiti putovi, kroz različita vremena, Prođoh preko stijena i kroz usijano zlato, Koračah nad vodom stazama od suza I koračah kroz vatru Vidjeh san i javu, noć i blistanje Neba, Plamteći križ, i večer nad Golgotom, Zanos i kajanje, i posljednje Jutro Galilejca Vidjeh bogove spremne na žrtvu, Zidine koje zahvaća plamen, Hramove kako se ruše, kraljeve I robove, posljednje i prve Gordost slijepih, taštinu oduzetih, Čuh tajne riječi i zaboravljena imena, Vidjeh povratak prognanih, i trenutak Kada Sunce iznova se rađa I sve znanje, uništeno, poražene vojske, Sate u kojima noć odnosi pobjedu, Sate kad kajanje više ne budi, A radost ne uznosi

27

Boris Nad

Divlji lov Zvonki udar željeza o željezo, Konji u galopu odmjeravaju noć. Nad nama blijede zvijezde, Jecaj, uplašeno granje, smrt u polju, Siva sjenka je zalutali prozebli Putnik. Jauk – radost vukova Koji se približavaju selu. Posljednja svjetlila gasi vjetar. Ruke su od bronce, Noć od rukom iskovanih, Metalnih spona. Prolazimo kao vihor umornim poljima.

28

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Oganj K očima svijeta plamen se toči, Bezbojna slika što glađu Nas muči; i razgorijeva, rasplamsava se pod plaštom noći, Bezbolna slika što glađu nas muči. K svodu svijeta Istina se toči, Istina koju opjevati – Uzalud je; Bestjelesna sila I ravnodušna slika. K očima svijeta plamen se toči.

29

Dan bogova Vode, razlivene pod Zidinama, U sivom sumraku. Jecanje narikača, Vjetar briše riječi, Tišina nad Obalom, Kiša lomi granje. Poslije svega, više neće Pasti noć, neće Osvanuti jutro. Plitki čamac odnose struje, Vjetar ne pomiče Mokra jedra, Nijednog svjetla ni Krika ptica, U močvari. Lomače su ugašene, Pepeo i kosti nosi voda Kroz noć i Gluhi san. 30

Brončani mač tone, Nad krhkim staračkim Rukama lome se Tromo valovi mrtvi. Da li to neko dijete pjeva Ili neki bog progovara, Mucajući, slijep, Razbijenih usana?

31

Zaborav Turobni predio po kojem koračam ne može se naći na geografskim mapama, ni u ljudskom sjećanju. Ne nastanjuju ga ljudi nego maske, sjenke sjenki. Doline tonu u magli – obrisi crnih planina gube se pod niskim oblacima. Pod njima valja se mračno i bezimeno more. Njihov govor su riječi drevnih i zaboravljenih jezika, kojih svakodnevno je sve manje jer i one su podložne zaboravu. To i nisu riječi nego odjek, odjek odjeka, nemoguće ih je imenovati. Teško i nemoguće prepoznajemo lica sjena, koje katkad izranjaju iz noći – mogao bi to biti otac, sestra, voljena i prijatelj. Osjećam da sam nešto nepojmljivo i dragocjeno izgubio ove noći – kad bih samo mogao da sjetim se šta. Svaki korak, svaki pokret ovdje svjedoči o tom gubitku.

32

Prije tame I prije nego Sunce zađe, ruka će ispustiti mač. Sunce će se, i prije nego na to pomisliš, spustiti iza brda; potonut će u beskrajnom zelenom moru (iz njega više neće izroniti jer će ga progutati Zvijer bezimena; zavladat će tama gušća i od najcrnje noći). A prije nego što spusti se tama, vuk će biti proboden oštrim metalom. Crveni Zmaj dotad će se probuditi u svojoj pećini. Svojim ognjenim dahom spalit će i zemlju i vodu (od njegova daha tope se i kamen i željezo). Ali prije toga ustat će Sinovi Mrtve Zemlje, koji će jurnut na svojim konjima bržim od vjetra. Tko bi ih mogao zaustavit? Jer će, još prije toga, bogovi biti mrtvi. I prije nego što zavlada tma, buknut će požar u kojemu će izgorjeti šume i brda, mora i doline. Strašni brod već izranja na horizontu. Četiri kamena stupa na kojima počiva svijet urušavaju se, džinovska zelena zmija pokreće se iz dubine mora (od njena pokreta zadrhti svijet). Mišica drhti, a to znači smrt. Prije nego završi se bitka, krik umirućeg začut će se nad poljem. Prije nego je i počela, njen ishod već je odlučen bio. Polje je zahvatio plamen. Umrijet ćeš prije nego oštrica otvori ranu u tijelu.

33

Argonauti Uzvišeni konkvistadori, Krcate lađe U pratnji pjesme čvorka. Zora nad morem Još uvijek je mutna, Bit će drugačije kad brodovi Pristanu uz kamene obale. Prebroditi zeleno more Može onaj tko pozna zvijezde. A šutljive zvijezde Ne prate lađe, Nit' vjetar napinje jedra. Nijedno proročanstvo nije ostalo povoljno. Zemlja koju su upravo ostavili za sobom Bila je darežljivija Od djevičanske i puste Na koju će Jednoga dana stupiti.

34

Pjesma koju osluškuju u noći Ne dolazi od sirena. To pjesma je mrtvih Koje ribari na svojim lađama prevoze Do onih Otoka Blaženstva. Povijest je zaborav, Ruke su od metala, U vremenu bezimena plima Koja pomračuje i Nebo i zvijezde.

35

Bojno polje Onaj koji ubija Ne ubija. Njegov mač siječe sjene. Već u zoru svi su Bili mrtvi. Onaj koji napušta Prostrano bojno polje Ne živi, Jer je već u zoru Bio mrtav. Onaj koji umire Rasječen oštrim metalom, Ne umire, Jer nitko ne može Umrijeti dvaput. Onaj koji leži na samrti Ustaje Kad začuje bojnu trubu; Jer zna da nitko nikad Nije umro.

36

III. Poglavlje Orijentacija najbliža Nebu Istinito je samo ono što se nije dogodilo nikad i nigdje. Novalis, XVIII. st.

Od Zlatnoga do Željeznoga vijeka Povijest je u osnovi ciklička. Temeljna podjela obuhvaća četiri silazna vremenska ciklusa (vijeka), koji odgovaraju podjeli na četiri osnovne ljudske rase, itd. No kršćanski koncept vremena je linearan, pa Kristov dolazak, baš kao i njegov "Drugi dolazak", predstavljaju jedinstvene događaje u povijesti. Na taj način ideja o linearnom progresu posve je suglasna kršćanskoj eshatologiji. Zajednička vojska ljudi i bogova – svih koji su se hrabro borili na Zemlji – izaći će na bojno polje. Ali čak ni njihove združene snage neće obuzdati katastrofu, jer: svijet će potonuti u tamu, vatra će progutati i zemlju i vodu. Među bogovima samo Odin zna njen kobni ishod. Prema tumačenju skandinavske legende, crni Surtus Loe na kraju će ipak Zemlju spržiti svojim mačem sjajnijim od Sunca, a pobjedu nad Bićem odnijet će Nebiće. No Odin zna i da će upravo on najprije biti proždrt, progutan od čudovišnoga vuka Fenrija; i da jednom kada Sunce ponovno zablista nad Zemljom, njega više neće biti među živima. To ga, ipak, ne spriječava da u ključnome trenu prvi izbaci koplje te označi početak bitke – Sumrak bogova. Duž cijeloga euroazijskog kontinenta nisu se stvarala čisto patrijarhalna, nego u manjoj ili većoj mjeri mješovita društva koja istovremeno sadrže elemente i jedne i druge duhovnosti – ktonske i uranijske. Julius Evola bio je, također, nadahnut navedenim djelom J.J. Bachofena Matrijarhat, od koga preuzima osnovnu dvojnu tipologiju: podjelu na uranijski i telurski tip civilizacije. No Evola obrće Bachofenovu evolucijsku shemu, pa ta dva principa tumači ponajprije kao dinamički pâr suprotnosti a ne kao evolucijski slijed. Ova su pitanja otvorena i vrlo aktualna do danas. Iako je s motrišta povijesti moguće zapaziti regresiju uranijske duhovnosti, nalazimo ju ipak u punoj čistoći u drevnih euroazijskih zajednica, u drevnim spomenicima kulture. 39

Možemo primijetiti da sve poznate civilizacije reprezentiraju matrijarhalne i mješovite tipove, s prevagom jednog ili drugog principa. Sumrak bogova (ili još bolje Sumrak moći5) nije jedini događaj u kojemu stradavaju razna božanstva. Iako ti događaji označavaju svojevrsne "krajeve svijeta", poslije konačne kataklizme pojavljuje se Nova Zemlja nad kojom će iznova letjeti orlovi i vrebati ribu, kako se najavljuje, ali i nova božanstva i ljudi – tj. oni koji će prvi izaći iz šume zaborava. Drugim riječima, u pitanju je samo obnavljanje posustalih božanskih i ljudskih moći, iscrpljenih na kraju određenog ciklusa povijesti i vremena. Kršćanska Apokalipsa, s druge strane, po završetku smaka svijeta obećava "Silazak Grada Gospodnjega", tj. najavljuje ostvarenje Raja na Zemlji – Novi Jeruzalem koji će biti podignut na ruševinama starog. Na taj način omogućen je jedan kvalitativno nov stupanj, nešto što nadilazi uobičajeni poredak u povijesti. Otuda izraz "kraj vremena" – i njegov sekularizirani izraz "kraj povijesti", o kojem govore filozofi poput Marxa i Fukyame. Drugim riječima, privremena pobjeda patrijarhata bila je nestalna. Ona nikad i ne može biti potpuna, jer su ideje matrijarhata zasnovane na drugačijem tipu čovjeka, te na jednoj karakterističnoj psihologiji. Povijesno gledano patrijarhalne institucije tijekom vremena slabe; u patrijarhalni poredak prodiru tuđi elementi sve do točke kada, kao u našem vremenu, više ne može ni biti govora o patrijarhalnome poretku u izvornom obliku.

5 Tu popularnu drevnu nordijsku ideju može se, na višoj razini, poistovjetiti s vojskom palih junaka i Odinovom vojskom u tradiciji herojskog žrtvovanja života (koju rimska tradicija naziva mors triumphalis, budući da pobjedonosni lik na taj način ulazi u red heroja i ratnika-pobjednika), jer ona priključuje neodoljivoj duhovnoj bitci uvijek nove borce, tkz. Divlju hordu – koju bog rata Odin saziva, za posljednji i transcendentni cilj – za borbu protiv ragna rökkra, odnosno sudbonosnog sumraka svega božanskoga, što iz pradavnih davnina prijeti svijetu. Usp. J. Evola: Razmišljanja o vrhovima, Eneagram, Zagreb, 2015.g., str. 133. (prim. ur.)

40

Velika nordijska duhovnost Općenito, Sjever je sakralan, strana svijeta koja je "najbliža Nebu". Za sve narode euroazijskog kontinenta, zemlje praotaca, sjever je naš izgubljeni prazavičaj. Također i u Vergilija nalazimo navod kako sve dolazi od Hiperborejaca, sjevernih naroda… Bili mi toga svjesni ili ne, sjever ima primordijalan i središnji smisao u svim predajama i narodima indoeuropskoga podrijetla. U novom stoljeću sakralni Sjever zadobiva posve drugačiji smisao. O tome svjedoči i uspon Ruskoga Carstva i Sovjetski Savez, ali i današnja Rusija. U knjizi Povijest i utopija (1960.), Emil Cioran lucidno uočava da Rusija za nas nije na istoku nego na sjeveru: Rusija omogućuje dojam susreta sa sjeverom, ali s nekim posebnim sjeverom koji nije moguće protumačiti jer ga obilježavaju spokoj i nada koji užasavaju – u jednoj noći ispunjenoj mnogim eksplozijama, kao i u jednoj zori koju će se zapamtiti. Kod tih Hiperborejaca, čija prošlost i sadašnjost pripadaju nekom drugom a ne našem vremenu, nema ni traga onoj mediteranskoj slučajnosti i frivolnosti. Pred ugledom Zapada Rusi osjećaju nelagodu koja je posljedica dugotrajnog buđenja iz usnulosti i neiscrpne snage: jer tu je u pitanju osjećaj manje vrijednosti koji nalazimo samo u superiornih ljudi. To je neko posve drugačije svjetlo od onoga koje svijetli u tkz. povijesnom svijetu. Teško je reći je li ga bolje karakterizira mrak zimskih noći ili polarna svjetlost, Borealna zora. Ona nema povijesti u pravom smislu riječi, a njenu drevnu prošlost obavija misterij. To je Sjever koji predstavlja ishodište i pradomovinu svih naroda Euroazije.

41

Od drevnih Euroazijaca iz subpolarnih područja i sa krajnjega Sjevera započinje epopeja naseljavanja južnih zemalja. Staroiranska Avesta, sveta knjiga mazdaizma, pamti taj sjeverni Arijski Raj (Airyana Vaejo) koji je bio uništen glacijacijom, te petnaest novih zemalja koje su naselili po zamrzavanju. Popis tih zemalja navodi se u zapaženom istraživanju Bâla Gandâghara Tilaka, Arktička pradomovina Veda (1903.g.), u kojem on prenosi sljedeće autentično svjedočanstvo: Drevna perzijska i grčka imena (zemalja) s ovoga popisa istaknuta su na natpisima ahemenidskih kraljeva, te u djelima grčkih pisaca poslije svrgnuća dinastije Ahemenida od strane Aleksandra Makedonskog. Usto valja proučiti i opis sjevera iz knjige Adama od Bremena (1075.), Kratka povijest Norveške (iz XIII. st.), gdje nalazimo opise naroda stoljetnih i arhaičnih, sirena i naroda čarobnjaka, sa Scilom i Haribdom6 i onaj strašni vrtlog smješten sjeverno od islandskih obala, koji označava sam kraj svijeta... Danas epski stil klasičnoga doba podsjeća na zujanje pčela u košnici, dok opsjednutost novim komunikacijskim sredstvima stvara kakofoniju poruka i informacija – a neprestano tutnjanje eterom dodatno podržava tkz. elektroničko nebo. Na taj način, novi mediji su pretvoreni u prvoklasan politički čimbenik. A ostat će zapisano i da je Aleksandar Solženjicin prvi zahtijevao pravo da ne bude informiran. Uostalom, još je nemoguće sagledati sve implikacije modernih promjena koje nisu ni približno dovršene, budući da današnji ljudi raspolažu samo s nepotpunim povijesnim analogijama.

6 Scila i Haribda – personifikacije su dviju opasnosti (litice i vira) koje su ugrožavale plovidbu u Mesinskom tjesnacu između Sicilije i Apeninskog poluotoka. U prenesenom značenju, „između Scile i Haribde“ označava „u teškoj situaciji“, bez obzira na to koja se alternativa odabere. (prim. ur.)

Najdrevnija svjedočanstva koja je ostavila naša rasa Bâl Gandâghar Tilak nije jedini koji je pošao tragom hiperborejskoga mita. Njegova su otkrića najspektakularnija u znanstvenome smislu, kao najpotpunije istraživanje pretpovijesnih razdoblja. Drugi autori, prije i poslije njega, došli su do sličnih, a katkad i do istih zaključaka, nekim drugim putovima i u posve različitoj optici. Ovdje valja navesti astronoma posljednjeg francuskog kralja Jean-Sylvaina Baillyja (1736-1793. godine, kada su u jeku Francuske revolucije nove vlasti giljotinirale istraživača Baillyja). Slično B.G. Tilaku, koga su na istraživanja potaknuli podatci o položaju sazviježđa koje je mogao naći u drevnoj vedskoj literaturi, tako su i Baillyjevu radoznalost potaknule drevne astronomske mape koje su do njega prenijeli misionari i putnici iz Indije. Te mape, prema Baillyju, mogle su nastati samo preciznim opažanjima u području koje se nalazi između 50° i 60° sjeverne geografske širine. Krenuo je od hipoteze da su u pitanju opservacije "nekog nepoznatog naroda" koji je sa krajnjeg Sjevera migrirao na jug. Dok je istraživao mnoge i raznovrsne mitologije nalazio je brojne potvrde svojih hipoteza. Ovo je bio njegov glavni zaključak:7 Kada objednimo često mutne i konfuzne tradicije, opažamo sa zapanjenošću da sve teže istome cilju – svojem ishodištu koje je smješteno na sjeveru. Za autore poput Renéa Guénona, Atlantida je u svezi s Hiperborejom – a bilo bi ih pogrešno, pa čak i opasno, poistovjećivati

7 Usp. Jean-Sylvain Bailly: Lettres sur l'Atlantide de Platon et sur l'ancienne histoire de l'Asie, 1779.g.

Boris Nad

jer Atlantida predstavlja sekundarno središte nordijske tradicije.8 Iako taj "nepoznati narod" Bailly naziva Atlantiđani, mi ćemo ih nazvati Hiperborejci, jer je njihova pradomovina smještena u subpolarnome pojasu između 50° i 60° stupnja sjeverne geografske širine. No zadržimo se na Tilakovim zaključcima i rezultatima, zaobilazeći inače vrlo utemeljenu, složenu i čvrstu argumentaciju. Njegovo istraživanje zasniva se na onome što naziva "najdrevnijim svedočanstvima koje je ostavila naša rasa" – tj. na analizi najdrevnijih tekstova Euroazijaca, Veda, svetih knjiga hinduizma, te svetih knjiga u Perzijanaca, Aveste (tj. njena prva i najstarija poglavlja Vendidad). Rezultat je bilo značajno premještanje dotad posve proizvoljno procijenjene starosti Veda, i to za nekoliko tisućljeća unatrag. Na taj način omogućen je bolji uvid u razdoblje drevne pretpovijesti, mnogih tisućljeća ranije, gdje se nalaze konture jedne Velike nordijske duhovnosti drevnih Arijaca.9 Naglasimo da se Tilak, tumačeći naturalističke aspekte vedskih predaja, ne zadržava samo na njima, te osvjetljava i osnovne, najbitnije, sadržaje prvobitne euroazijske Tradicije – koju obilježava apsolutni dualizam svjetlosti i tame, ljeta i zime, dugi dan i duga noć: Dokazi koje smo prikupili u prethodnim poglavljima počivaju na navodima iz prve ruke, iz Veda i Aveste, koji nesumnjivo dokazuju da su pjesnici Rig-Vede poznavali klimatske uvjete koji se daju zapaziti samo u arktičkim područjima...

8 Navedimo da isto zapažanje, o Atlantidi kao sekundarnom središtu u odnosu na Hiperboreju, nalazimo i u radovima R. Steinera, u: Osnove tajne znanosti, dostupno na URL [lipanj 2016.g.]: http://www.antropozofija.org/articles/an/books/Rudolf%20Steiner%20 -%20Osnove_tajne_znanosti.pdf. A o tome pitanju s R. Guénonom, dakako, slažu se i svi drugi učitelji perenijalne škole našega vremena. (prim. ur.) 9 Istaknimo da se temom arijskoga i nordijskoga podrijetla ozbiljno bavio Eugen Jelačić početkom XX.-og stoljeća, a on je nažalost bio posve zanemaren u periodu kulturnoga marksizma i znanstvenoga relativizma, prevladavajućih paradigmi u svjetonazoru naroda svih ex-Yu zemljama, pa tako i u današnjoj Europskoj uniji. (prim. ur.)

44

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Dugi dan i duga noć od po šest meseci, duga obrćuća i neprekidna zora tijekom više dana, godina s manje od dvanaest sunčanih mjeseci, sve su to poznavali i opisali vedski bardi ne pomoću alegorija i metafora nego neposrednim aluzijama koje su dugo bile nerazumljive i slabo protumačene. Pradomovina Arijaca, zaključuje Tilak, mogla se nalaziti samo na krajnjem Sjeveru: Neprekidna zora od trideset dana moguća je samo na nekoliko stupnjeva južno od Sjevernog pola. Ali ako se geografska širina može odrediti s velikom točnošću, geografska dužina, naprotiv, ostaje posve neodređena. Najvjerojatnije da se iskonsko arijevsko boravište prije nalazilo na sjeveru Sibira nego na sjeveru Skandinavije ili Rusije. Arijska pradomovina bila je, dakle, uništena snijegom i ledom – glacijacijom o kojoj postoji nedvosmisleno, jasno i neposredno svedočanstvo u Vendidadu – i to u vrijeme 8 000 i više tisuća godina prije Krista. A to je ujedno bio početak postglacijalne ere, odnosno seobe rase Arijevaca: Prvo od mjesta i sjajnih zemalja koje stvorih ja, Ahura Mazda, bješe Airyana Vaejo kojom se prelijeva dobra reka Daitya. Angra Mainyu, pun smrti, uzvrati stvarajući riječnu zmiju i zimu, najgoru nevolju koju stvoriše Daevasi. Tu ima deset zimskih i dva ljetna mjeseca, a ti su mjeseci hladni za vodu, hladni za zemlju i hladni za vegetaciju. Tu je središte zime, tu je dno zime i srce najgore nevolje, zime. (Vendidad, Fargard I.)

45

Zemljotres koji je označio smak svijeta Prema Vladimiru Ščerbakovu, kao i prema A.G. Duginu i Hermanu Wirthu, tragovi pracivilizacije Atlanta rasprostranjeni su po cijeloj zemaljskoj kugli – od Atlantika i Amerike do Himalaja i Pacifika – i to u vidu grobnica dugovječnih ljudi-divova, arheoloških tragova i ostataka visokotehnološke civilizacije koja nadmašuje sve otada viđeno u povijesti. Jedna od nekropola je i ona pronađena u blizini rijeke Harganaik-Gol u unutrašnjoj Mongoliji, četrdesetih godina XX. st. ekspediciju je predvodio I. A. Jefremov. Ispod kamene ploče iskopani su ostaci diva čija je visina oko dva i po metra. Tibetanski lama Lobsang P. Rampa – za koga se vjeruje kako je na Tibetu postigao najviši stupanj duhovnoga posvećenja – vrlo detaljno opisuje ono što je nazvao ključnim događajem svoga života. Na Tibetu je posjetio jednu pećinu gdje je, između ostalog, vidio leteće uređaje i hologramske projekcije, te očuvana ljudska tijela u sarkofagu od crnog kamena. Najveće tijelo pripadalo je muškarcu visine od nevjerojatnih pet metara. Slična mjesta, tvrdi lama Lobsang, moguće je naći širom svijeta. Ali u tome je najčudesnije što je tom lami posjet tajnome mjestu omogućio doživljaj jedne tisućljetne stvarnosti: Sfera je prikazala svijet iz daleke prošlosti (...) Zemljom su hodali drugačiji ljudi (...) Gotovo priljubljeni uz zemlju, letjeli su na tajanstvenim uređajima (...) koji su, uostalom, mogli vinuti se više kilometara u vis. Zatim slijedi opis uništenja, koje je cijelu Zemlju prekrilo pepelom i grimizno-crvenim oblacima. A skrovita mjesta poput tog ostala su svjedočiti o postojanju "drevne civilizacije morskoga tipa iz doba Atlantide", te o njenim superiornim postignućima. 46

*

*

*

U sjevernoj Nizozemskoj otkriveni su ostaci drevne knjige koja je pružila zakašnjelu i neočekivanu potvrdu Platona i antičkih geografa. Knjiga je, prema porodici koja ju je posjedovala, dobila ime Kronika Ura Linda. Ona sadrži vrlo iscrpnu povijest Frizijaca, vrlo starog naroda koji je danas uglavnom germaniziran. Između ostalog, svjedoči o potopljenoj zemlji "Atlan" (podvarijanta imena je Aldland). Prema navodu njenih autora, knjiga je prvi put bila zapisana 3 449 godina po uništenju zemlje Atlan. Primjerak Kronike Ura Linda čuva se u levardenskoj biblioteci, tj. njen kasni prijepis iz godine 1256. n.e. Katastrofa koja je zadesila zemlju u Kronikama Ura Linda opisana je sljedećim riječima: Cijelo ljeto Sunce se skrivalo iza oblaka, kao da više nije htjelo vidjeti zemlju. A na Zemlji je zavladala vječna tišina i vlažna teška magla nadvijala se nad domovima i poljima, poput mokrog jedra. Zrak je bio težak i mučan, ljudi su zaboravili na radost i veselje. Tada se razlegao zemljotres koji kao da je najavljivao smak svijeta. Planine su bljuvale vatru, katkad nestajući, propadajući u njedra zemlje, katkad se izdižući još više. Zemlja Aldland, koju su moreplovci nazivali Atlan, nestala je, nad planinama se izdigoše pobješnjeli valovi, a one koji su se spasili od vatre progutao je morski bezdan. Tlo je gorjelo ne samo u zemlji Finda nego i u Tvisklandu. Šume su plamtjele, i svu zemlju prekrio bi pepeo nošen vjetrom. Rijeke su promijenile svoj tok, a na njihovim ušćima nastali su novi otoci od pijeska i naplavina. Sve to trajalo je tri godine, a zatim je zavladao mir i ponovno su se pojavile šume...

47

Led i vatra U staroperzijskoj Avesti, mazdeanskoj svetoj knjizi, u prvim i najstarijim tekstovima Fargardi nalazimo svjedočanstvo neodređene i, očigledno, vrlo duboke starosti: Demoni stvoriše zmiju i zimu, najgoru od svih nevolja. Tu je samo srce zime. Ono donosi smrt ljudima, smrt stoci, smrt rastlinju i smrt vodi. Snijeg iznenada poče padati na zemlju koja je dotada bila plodna, led prekri pašnjake i doline. Zemlju okuje hladnoća, led se spusti s vrhova planina sve do obala mora (...) Snijeg je padao neprekidno tri mjeseca a ni poslije nije prestajao padati, te je prekrivao planine i usjeve. Prekrivao je brda, šume i more, zemlje ljudi, staništa stoke i divljih životinja, donoseći pomor svima. Ništa osim ledenih brijegova, koji su se protezali u visinu jedne aredvi, nije preostalo i to bješe kraj svega što je činilo stvoreni svijet. Bâl G. Tilak u knjizi Arktička pradomovina Veda tvrdi da taj izvještaj vjerno prenosi sjećanje na posve realnu katastrofu koja se dogodila nekih 10 000 g. pr. Kr.; određeni proračuni smještaju tu kataklizmu prouzrokovanu zaleđivanjem u XX. ili čak XXII. st. pr. Kr. To je doba posljednje glacijacije, te početak anabaze euroazijskoga etnosa širom zemljskoga obzora. Smisao te priče isti je kao i u biblijskoj priči o potopu, ili grčkoj o Deukalionu, keltskoj o gradu Kerisu, kao i u bezbrojnim drugim mitovima – jer svi govore o smaku svijeta. Prvi izvještaj obilježava surovi realizam, drugi lapidarni izraz kojim se izvještava o katastrofi. Pitanje vremenske lokalizacije nam, kao i uvijek, izmiče, ali ono blijedi pred spoznajom da se smak svijeta dogodio, a događat će se i u buduće – kako bi svijet s vremena na vrijeme bio pročišćen "ledom i vatrom". 48

Kronike Ura Linda je knjiga koja je do nas došla u kasnom prijepisu iz godine 1244. Povijest sadržana u njoj započinje s razaranjem Atlantide, koje Platon datira u razdoblje oko 9 600 g. pr. Kr. Nepoznati kroničari, jer je ta drevna knjiga bila mnogo puta dopisivana i sadrži poglavlja i umetke različite starosti, tvrde da je zapisivanje događaja započelo 3466. godine po uništenju zemlje Atlan (podvarijanta imena je Aldland, ili Altland), te da obuhvaća razdoblje veće od 10 000 godina (pred)povijesti, uglavnom nepoznate današnjoj historiografiji. Ta knjiga napisana je frizijskim jezikom koji je danas uglavnom nepoznat, a primjerak koji je do nas došao najvjerojatnije je nepotpun prijepis znatno starijeg primjerka, uništenog u velikoj poplavi iste godine. Danas se čuva u Laverdenskoj bibilioteci. Poznata je i kao Laverden Book, prema mjestu u kojem je pronađena 1790. godine. Sljedeći odlomak opisuje kataklizmu koja je zadesila svijet prije više od 12 500 godina: Noću, iznad oblaka, bješe vidljiva jedna sjajna zvijezda. Poslije trideset dana ona je počela obasjavati noć, a poslije još trideset bješe vidljiva i danju sve dok ne pomrači Sunce. Dva Sunca mogla su se vidjeti po danu, od kojih novo Sunce bješe sjajnije, kako je to opisano u Knjizi proročice; ljudi noću nisu odmarali nego su gledali nebo, a danju je magla prekrivala planine i ravnice, dižući se nad morem, donoseći ljudima brige i oduzimajući im radost i veselje. U neko doba more počne ključati i izbacivati potopljene lađe. Tada se razlegla strašna buka, planine počeše bljuvati vatru, oganj se izdizao nad planinskim vrhovima i stajaše tako da su ga ljudi u čudu gledali; on im je donosio smrt i uništenje. Plamen protutnji nad zidinama gradova i tvrđava, dotada snažnim i čvrstim, a dim se podiže nad ravnicom, donoseći pomor ljudima i stoci. Šume su gorjele, zemlja je gorjela, nad površinom mora izvi se, također, vatra. Lađe propadoše u bezdan, iz mora izroniše nemani. A onda po zemlji poče padati pepeo, nalik na vlažan snijeg, i on pokri sve. 49

Dim je donosio smrt, vatra je donosila smrt, morski valovi se sklopiše nad planinama koje je gutala zemlja, nove planine se izdigoše tamo gdje ih prije nije bilo. Voda je nosila naplavine i pijesak, činilo se kao da more i rijeke iznova ključaju i penju se; na tisuće morskih stvorenja izbaci voda, tako da se leševi ljudi, stoke i riba podigoše poput nasipa u blizini obala. Sve to nije trajalo duže od jednog dana. Gradovi, podignuti na liticama i obalama, pa čak i oni podignuti u zraku, počeli su padati, leševi ptica prekriše putove i polja. A onda se strašan zemljotres utiša, jutro donese smirenje, ali su preživjeli bili rijetki; oni koje nije progutao oganj, progutalo je pobješnjelo more, i podigoše se vjetrovi kakve nikad prije vidjeli nismo. Rijetke lađe skrhanih katarki i jedara u zoru pristadoše uz obale, ali se te obale nisu nalazile na mjestima koja su ucrtana na mapama. Mnoge zemlje nestadoše pod vodom, druge izroniše iz oceana, treće bjehu samo zgarišta, bez rijeka i šuma. Požari su bjesnili nad zemljom, otvoriše se ponori i izbaciše goruće kamenje. Uraganski vjetrovi su bjesnili nad zemljom. Taj je dan donio smrt mnogim narodima i rasama, uništenje zemljama i otocima koji su toga dana zauvijek nestali pod oceanom. Ali se idućih dana sve utiša, bogovi se opet pojaviše među ljudima, te su počeli iznova podizati svoje nastambe, okupljati stoku, orati i loviti. Sljedeće tri godine oblaci pepela valjali su se nebom koje je i danju bilo crvene i sive boje; Sunce se pokazivalo kao kroz koprenu. Od zapada k istoku započele su seobe bezbrojnih naroda, iz područja zahvaćenih razaranjem. Zatim buknuše ratovi za zemlju i vodu, a sa otoka Atlan koji je bio gotovo u potpunosti uništen, krenu šačica preživjelih koji se podijele u dvije flote: jedni koji su krenuli k istoku, te oni malobrojniji drugi, o kojima više nismo čuli, k zapadu...

50

Ideja središta Junaštvo polarnih istraživača ne zaostaje za onim u ratnih osvajanja. U njima prepoznajemo kvintesenciju arijskoga duha, u najčišćem obliku, možda i njegov posljednji izdisaj na zalasku epohe otkrića i prekomorskih putovanja. Najznačajnije djelo H. Wirtha je Podrijetlo čovječanstva, gdje razvija vlastiti koncept, a za polazište uzima Arktogeju – sjevernu zemlju Hiperboreju – kao ishodište čovječanstva, odnosno jedne posebne ljudske rase čija je tradicija od početka objavljena u svojem dovršenom, ili bolje bi bilo reći u svojem savršenom i organskom obliku. Mitska Hiperboreja još i danas pokreće istraživače i mislioce k Sjeveru, u polarna područja koja su odvajkada privlačila putnike, arheologe i istraživače. A to nisu sterilna istraživanja: njegovi arhetipovi danas su djelotvorni i živi, a sve koji ih traže potiču na istinske pustolovine duha i nova otkrića. Vrlo polako, neusporedivo teže nego druga područja i zemlje, Sjever otkriva svoje duboko zapretene tajne – koje su mnogo dublje zakopane u prošlosti od drugih. Tijekom vremena koje je uslijedilo u postarktičkoj eri, učenja hiperborejskoga etnosa postala su predmetom iskrivljavanja i izopačavanja – ali također i mističnih otkrivenja, u manje ili više čistom, izvornom obliku. Lako možemo uočiti kako je pojava kromanjonskog čovjeka – iz "arheološkoga niotkuda" – u cjelini neobjašnjiva s motrišta evolucijskoga koncepta. On nije čisti nordijski tip, koji se u čistom obliku pojavio kasnije, u mezolitiku i neolitiku. Prvi val migracije nordijskoga tipa – ljudi-bogovi – pristižu iz sjevernog Atlantika i sa zapadnog Arktika. To su oni Atlantiđani koji za sobom ostavljaju megalitske spomenike – tijekom migracije i ukrštanja sjevernoafričkih, arapskih, asirskih, južnoindijskih i oceanskih Atlanta (Amoreji, Mauri, oceanski Maori, itd.), u vrlo složenim shemama i linijama seoba. 51

H. Wirth zatim slijedi složene putove migracija nordijske rase, koja postupno mijenja izgled i rasni sastav stanovništva Gondvane. Atlantski ciklus, ugrubo uzevši, odgovara kasnom paleolitiku, i to njegovom magdalenskom razdoblju oko 22  000 do 10  000 godina prije Krista. Istraživanja sjevernoga tipa bila su vrlo otežana uslijed specifičnog načina sahranjivanja (naime spaljivanjem a ne pokapanjem u zemlju, koje za sobom ne ostavlja antropološke tragove). Istraživanje je pokazalo da orinjački tip predstavlja mješovitu podvrstu nordijskog rasnog tipa i poluživotinja Gondvane koji, dakako, nisu nastali nikakvom evolucijom nego miješanjem kromanjonca (savršenih osobina) i neandertalskoga tipa ljudi. Neandertalac je potomak pra-rase Gondvane (rase ljudi-majmuna, poluživotinja). To je zemlja noći, tropi i ekvator, a ne Južni pol. Ona nije nastanjena ljudima-bogovima, kao što je to slučaj u Arktogeji, nego ljudima-zvijerima. Jug se, na taj način, može tumačiti i kao demonski antipod Arktika. U tercijaru dvije rase živjele su potpuno odvojeno, bez međusobnog miješanja. Negdje početkom kvartara i glacijacije Arktogeje (kada se sjeverna zemlja zamrzava) određen broj predstavnika nordijske rase i dalje je ostao živjeti u ledenim brdima, dok onaj drugi dio započinje kretanje k jugu. Tada dolazi do suprotstavljanja, sukoba, beskompromisne borbe i, naposljetku, do miješanja tih dviju rasa. Tu započinje i razdoblje postupnog kvarenja. Ali ne dolazi samo do zamrzavanja Arktogeje, nego se i Gondvana raspada na nekoliko kontinenata. Drugi val migracija sjevernoga tipa su ljudi Tuata Dé Dánnan, pristigli na Island i u Irsku sa sjevera – narod koji predstavlja istinske pra-Indoeuropljane i Arijce koji, slično kromanjoncu ali ipak kasnije (u kasnom neolitiku), migriraju preko Kavkaza na jugoistok, u Indiju i Iran. Osvajaju zemlje u kojima stvaraju žarišta čisto arijskih civilizacija i kaste duhovnih učitelja (primjerice u Japanu). 52

Tijekom milenija prvobitna opozicija "Sjever–Jug" bila je zamijenjena novom opozicijom "Istok–Zapad". Nekad u XIX. stoljeću arheologija se povodila za principom Ex Oriente Lux (Svjetlost s Istoka). To načelo danas je zamijenilo novo, budući da su se kulture neolitika proširile od sjeverozapada k jugoistoku, do Zapadne Europe i Sjeverne Afrike i južne Arabije, sve do Indije i Oceanije... Ako je ishodište čovječanstva, ili barem jednoga dijela – indoeuropske rase – Sjever, posve je vjerojatno da su se migracije tijekom neolitika (i poslije) kretale putovima od sjeverozapada i sjeveroistoka. Oni su se ukrštali na Balkanu i Bliskome istoku, gdje su stvorena žarišta civilizacija koje su, međutim, potonje u odnosu na kulture sjevera Europe i Euroazije. Iako je već na Zapadu općeprihvaćena hipoteza kako je kolijevka najdrevnijih ljudi u području Afrike, dakle iz južnoga područja – mi danas, zahvaljujući pregaocima i junacima pôla, moramo razmisliti o novom tumačenju Sjevera kao ishodišta barem jednoga dijela ljudske rase, Euroazijaca. Ideju Središta susrećemo u mnogim i raznovrsnim predajama: sva istraživanja potvrđuju njenu posebnu drevnost i rasprostranjenost, čak do te mjere da ne možemo odbaciti ni hipotezu o njenoj univerzalnosti.10 U idealnom smislu ono prethodi svakom prostoru, definira ga i određuje, kako kronološki isto tako kvalitativno i hijerarhijski. Zato ideju Središta u europskoj kulturnoj baštini predstavljaju četiri osnovna motiva: Keltski križ, Os, Stablo svijeta i Sveti Gral. Baš tamo, u Središtu svjetlosti Neba, neki Platonovi ljudi: Vidjeli su krajeve onih spona koje ga drže – jer je ta svjetlost nebeska spona koja drži cijelo Nebo kao na užadi (koja se stavlja oko trijera) na kojoj se nalazi pričvršćeno vreteno sudbine, pomoću kojega se u pokret stavljaju sve sfere.11 10 Usp. H. Corbin: Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2003.g. 11 Platon: Država, 616-618. Trijer, fr. trieur, stroj za odvajanje zrna pšenice od pljeve. (prim. ur.)

53

To je svjetlosna Os svijeta koja povezuje Nebo i Zemlju, božansko i ljudsko. Ona je nematerijalna i nadvremenska, a ljudska povijest je kontinuirano udaljavanje od primordijalnosti Sjevera i Središta. Nije slučajno da se modernu kulturu, prema lucidnoj definiciji H.  Sedlmayra, naziva kulturom "ljudi izgubljena središta". To je jedno od najprodornijih i najpronicljivijih tumačenja modernih ljudi, za koje i sama ideja Središta ima odviše negativne konotacije i simbolizma. Potraga za Gralom ustvari je potraga za izgubljenim Središtem. Jednu od najupečatljivijih predodžbi takva Središta ostavio je Platon u Državi. On govori o mjestu s kojeg se vidi: Svjetlost koja ide preko cijelog Neba i Zemlje (...) Svjetlost uspravna kao neki stup, najbolje bi se dala usporediti s dûgom. Zahvaljujući kritici svih vrsta i oblika suvremenog "centrizma", pozitivna orijentacija postaje "decentralizacija" i gubitak Središta (izmještanje iz njega), te svako oslobađanje od "diktature" Središta. Posljednje preostalo poimanje ideje Središta srozava se na ono najniže prostorno, te se naposljetku tumači u terminima središta percepcije – tj. kao jedna krajnje relativizirana, degradirana i promjenljiva ideja. S druge strane te Osi nalazi se patrijarhat i njegova određena etika (a ne moral), budući da je afirmativan i da progovara o idealnome tipu čovjeka – dakle ne o tome kakav bi on mogao postati, nego kakvim mora biti. Zato je čovjeku prvobitne monoteističke duhovnosti oduvijek bio karakterističan aristokratski pogled na svijet – a posljedica je visine tog ideala da ga ne mogu ispuniti svi nego samo "najizvrsniji".

54

Leteći gradovi i ognjene strijele Veliki grčki geograf Strabon (54. g. pr. Kr.), kao i Pomponije Mela (80. g. pr. Kr.), poklanjajući vjeru Platonu, pišu o Atlantidi kao o posve realnoj zemlji. Drugi poklonici onih atlantidskih mitova, toj su priči, samoj po sebi fascinantnoj, dodali nove i ništa manje čudesne detalje. Diodor Sicilijanski, u trećoj knjizi svoje Historijske biblioteke, opisuje geografiju istočno-altantske regije te donosi složenu povijest ratova koje su Amazonke, a zatim još jedan narod "ženaratnica" Gorgone, vodile s atlantskim kolonistima u sjeverozapadnoj Africi. Njegova priča obiluje nevjerojatnim detaljima i čudesnim preokretima. Vladimir Ščerbakov, u svojoj knjizi Atlanti, govori o rasi ljudidivova, odnosno o istinskoj rasi ljudi-bogova koja je: Raspolagala tehnikom, letjelicama različite konstrukcije, koje su letjele na visini od nekoliko kilometara. Njihova znanost bila je, navodno, bliska umjetnosti i nalikovala je magiji (...) Imali su rakete, mlaznjake i željezničke pruge, privremene namjene, najčešće u cilju razonode. Nije bilo računarne tehnologije, a svakog Atlanta moglo se uspješno usporediti s kompjuterom u složenim proračunima. Umjesto kompjuterskih, postojale su žive igre (...) Postojala su i industrijska središta s podzemnim tvornicama i znanstvenoistraživačkim kompleksima. Navodi se usporedbu s kompjuterom, zbog neusporedivo većih misaonih moći od današnjeg čovjeka, ali i zbog dužine života koja je dosezala više stotina godina. Usto pojavljuju se leteći i podvodni gradovi, zaštićeni prozirnim kupolama; kako navodi V. Ščerbakov: Vrlo visoki – do 3 metra, Atlanti su mogli utjecati na sav živi svijet (...) Pracivilizacija je postojala. Ali postojali su i ratovi, i to 55

magijski, jer ih drugačije niti ne možemo nazvati u našim skučenim horizontima. A ti su ratovi doveli do uništenja tehnokratske otočke civilizacije koja je svoje kolonije posijala širom svijeta; kataklizma nije pogodila samo nju nego cijelu zemlju i ondašnje stanovništvo, dovodeći do geoloških, klimatskih i drugih promjena, pa i do istrebljenja pojedinih ljudskih rasa i mnogih životinjskih vrsta (mamuti). Nisu li to upravo oni ratovi koji se vode uz pomoć fantastičnih oružja, opisani u prastarom indijskom spjevu Mahabharata? U trećoj knjizi drevnog epa navodi se na primjer i "leteći grad", Saubha: Došao je (Salva) u Dvaraku sa svojim letećim gradom zvanim Saubha i napao bez milosti mlade kraljeviće Višnija(...) Potom je odletio u nebo sa Saubhom. Jedno od oružja koje koriste u borbi naziva se prađnastra, oružje mudrosti. Bitka koju bogovi vode između sebe odvija se zatim u zraku, iznad mora koje ključa, a obuhvaća oružja "koja prodiru u sve", te gromove i ognjene strijele, koje konačno razaraju leteći grad i on se zatim strovaljuje u more. Vimana su letjelice koje se opisuje u spjevu Ramajana. Neke od njih, tkz. Jalajan, bile su sposobne kretati se u zraku i vodi, a druge, zvane Tričakra-rama, odnose se na "vozila s tri kotača namijenjena isključivo za djelovanje iz zraka". Teško je, ili nemoguće, odrediti vrijeme i mjesto na kojem su se vodile te bitke epske snage. No gotovo je sigurno da one nisu samo proizvod taštine i da čuvaju sjećanje na nešto vrijedno, nešto pradavno što gotovo da nadilazi moć razumijevanja modernih.

56

Zajednička baština Za pojedine etnosociologe i geopolitičare, Rusija je suvremeni nosilac turanizma, imperijalno-nomadskoga mentaliteta i nadnacionalne naravi – turanizma koji ne prethodi samo Džingis-kanovu imperiju nego i cjelokupnom doseljavanju i etnogenezi Slavena. U tom slučaju, prve tragove geopolitičkoga dualizma Atlantida – Euroazija trebalo bi tražiti u mnogu ranijem periodu od antičkoga doba. A s euroazijskoga gledišta smisao je ruske povijesti u činjenici da je upravo Rusiji uspjelo ponovno pronaći zajedničku baštinu Euroazijaca, obnavljajući na taj način izgubljeno jedinstvo svih euroazijskih naroda. Takvom mišljenju može se dodati još jedan argument: naime, najstarije civilizacije nisu pomorske ni one koje su nastajale na periferiji, u robnome pojasu kontinenta, kako to potvrđuju brojna arheološka istraživanja, one su ponikle iz središnjega dijela Euroazije, na području današnje Mongolije i Istočnoga Sibira. Na tom mjestu, po svemu sudeći, trebali bismo tražiti i središte migracija indoeuropskih naroda, odnosno ishodište iz kojega su se od Istoka k Zapadu rasprostranile sve euroazijske kulture i zajednice. Stoga ni euroazijstvo ne odbacuje jednostavni dualizam Istoka i Zapada, nego u tradicijama naroda Europe i Azije vidi povezanosti, ispreplitanja s obzirom na iskustvo zajedničkog prebivanja na istome prostoru; odnosno radije te narode promatra u potencijalnom jedinstvu nego u nepomirljivom antagonizmu. S druge strane, suvremena dominacija Zapada ohrabruje hegemoniju izrazito atlantističkih Sjedinjenih Američkih Država koje se prema zajedničkom nasljeđu naroda Euroazije odnose kao neko strano tijelo. (Podsjetimo se da je pojam Zapada nastao u Americi na početku XIX. stoljeća, i to ne kao naziv za zajednički prostor Europe i Novoga svijeta nego, upravo suprotno, kako bi označio američku posebnost u odnosu na Europu.) 57

IV. Poglavlje Izlazak iz šume zaborava Mitska prošlost Zemlje – Asgard – Grad bogova – Ultima Thule a sole nomen habens – Iran – Bogovi sakralnoga svemira – Božanski kovači – Žrtvovanje bikova u zemlji patuljaka i divova – Gavran i labudovi – Odin – Krist Baldur – Jelen – Na kočijama koje vuku labudovi – Bogovi i demoni – Apolonov hram u Laponiji – Ahilej – Mediteran – Lavovi – Sveti mač – Misterij Panonije – U Slavoniji – Svetost ravnice – Nova Itaka – Po odluci Suda mrtvih – Himna (krv) – Ahilej – Mlada noć – Zlatno runo

Mitska prošlost Zemlje Iako Platon ustvrđuje izopačenost kasne atlantidske civilizacije, u njega je izostavljen popis njihovih "grijeha". Događaji o kojima je tu riječ nisu povijesni nego prvenstveno mitološki, dakle iz legendarne prošlosti Zemlje. A takvo sjećanje ne čini ove mitove manje vjerodostojnima, budući da legende čuvaju samo ono najbitnije, ono što je doista bilo vrijedno pamćenja i znanja. Možda su svjetlokosi Guanči bili posljednji potomci zlosretnih Atlantiđana, starosjedioci koje su španjolski osvajači zatekli na Azorskim otocima i posve iskorijenili oko 1500. godine? Nije isključeno da je atlantidskome nasljeđu pripadalo i vještičarenje, ritualni kanibalizam te surovi običaj žrtvovanja djece, koji je zabilježen s obje strane Atlantika: primjerice u Azteka i Kartažana, koji su možda samo potomci i posljedica iste degeneracije, izopačenosti kasne atlantidske kulture? Takozvane kiklopske građevine razbacane širom Starog i Novog svijeta mogle bi biti ostaci graditeljske vještine Atlantiđana. Možda su Azorski otoci doista posljednji zemaljski ostatak tog iščezloga kontinenta; isti oni vrhovi snijegom pokrivenih atlantidskih planina, o kojima vrlo slikovite opise prenosi Platon? Ostaci kromanjonca, kako je već rečeno, pojavljuju se iz "arheološkoga niotkuda", budući da ne postoje prijelazni oblici između njega i autohtonog neandertalca koji je, u relativno kratkom vremenu, bio posve potisnut. Orinjački čovjek i njemu srodni oblici nisu posljedica evolucije neandertalskog čovjeka u kromanjonca, nego su to prvenstveno degenerirani oblici i podvarijante kromanjonca, plod miješanja s domorodačkim stanovništvom. Njihova invazija postupno stvara staru Europu Ibera, odnosno ibersku rasu. Slijedeći slovo drevnih Edda, ruski istraživač Vladimir Ščerbakov povjerovao je da je našao mitski Asgard, na istom mjestu na koje 61

upućuje ljetopis o Asima. To je Nisa, drevna prijestolnica Partije – suparnice Rima na Istoku i, pored Rima, najveće i najprostranije carstvo onoga doba. Iako je poražavajuća oskudnost izvora o povijesti partskih vjerovanja, kao što primjećuje V. Ščerbakov, tu nam u pomoć priskače arheološka rekonstrukcija partske prijestolnice i nekih kultnih mjesta. Ne zadržavajući se na svim arhitektonskim podudarnostima između mitskog Asgarda i drevne Nise (Stare Nise, ali situacija s kultnim mestima u Novoj Nisi gotovo je identična), primijetili smo da se tu nalazi vrlo vjerna "kopija" Vallhale – odnosno zagonetni "Okrugli hram". Obrisi njegovih zidova su kvadratni i unutar njih postoji jedna kružna dvorana, čija visina iznosi punih 12 metara. Na drugoj razini dvorane nalazili su se stupovi te obojeni glineni kipovi smješteni u nišama. To su statue bogova i obogotvorenih predaka jer je poznato kako su stari Parti njegovali kult predaka: Obogotvoreni preci, Asi, ovdje su primali gardu i druge ratnike. To su bili njihovi kipovi koji su ovdje, isto kao i u drugim hramovima, stvarali efekt njihove prisutnosti. U svojem istraživanju V. Ščerbakov primjećuje i jedan naizgled nevažan detalj: Odin je, kako navode Edde, sudjelovao na gozbama zajedno sa svojim ratnicima, ali na njima nikad nije jeo, bilo mu je dovoljno piti vino. Iako niz vrlo složenih i očiglednih podudarnosti možda još ne dokazuje da je u opisu Asgarda iz skandinavskih mitova sačuvano sjećanje na stvarni Asgard – boravište bogova u staroj Nisi, prijestolnici Parte, tu je potvrđena istorodnost vjerovanja u prostorno vrlo udaljenih naroda: vjerovanja koja su ponikla, prema predaji Edda, u području iznad Crnoga mora gdje je prava domovina Asa ili Vana.12 12 Prije 10 godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija Velikaya Horvatiya (Aleksandar Mayorov, Petrogradski Univerzitet, 2006.), koja povijesno i arheološki prva pobliže razrađuje ranohrvatsku povijest kasne antike od III. do VI. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključan događaj u početnom oblikovanju i ujedinjenju ranih Slavena. (prim. ur.)

62

Asgard – Grad bogova Negdje u neodređenom i dalekom predjelu (za neke to će biti Sjever, a za druge Istok), postoji grad koji nadmašuje sve što su ljudi ikad stvorili. Iznad grada je kula s koje se vidi sve zemlje nastanjene različitim ljudima, pa čak i mračna i neljudska područja koja označavaju kraj svijeta. U njegovom središtu nalazi se polje koje služi bogovima za igru. A iznad njega je dvorana s dvanaest prijestolja, od kojih ono najviše pripada najmoćnijemu među bogovima. Njegovo ime znači Jedan; on je Otac bogova i ljudi. Dok sjedi za trpezom na njegovim ramenima sjede dva gavrana: oni mu prenose sve što se zbiva u svijetu. Brojne palače tu okružuju dvoranu. Iznad nekih tutnje ledeni valovi, dok su druge podignute na nebu ili, pak, na obali mora. Tu je i ogromna kapija ispod koje je šuma s lišćem od crvenog zlata. No put vodi i do jedne druge, još prostranije dvorane, gdje se svakodnevno služe gozbe na kojima se goste hrabri ratnici. To su ratnici poginuli u boju; najmoćniji među bogovima je Otac Palih Ratnika. Oni se goste mesom jednog vepra, kojeg uvijek ima u izobilju, skuhanim u čarobnom kotlu. Otac bogova ne jede veprovinu nego samo pije vino; svojim mesom hrani dva proždrljiva vuka koji ga uvijek i svuda prate. To je Asgard, Grad bogova – koji su gradili divovi i bogovi. Nemoguće je opisati sva čuda i dragocjenosti kojih tu ima. Odmah do Odina je nepobjedivi, snažni Thor, koji svojim željeznim rukavicama i smrtonosnim Mjolnirom – maljem ili čekićem koji se uvijek vraća u ruke onoga tko ga je bacio – brani prebivalište bogova. Njegov posjed zove se Trudvan-gar ili Trudhajm, što znači Polje snage. Boginja Idun u svojoj škrinji čuva zlatne jabuke zahvaljujući kojima bogovi ne stare. Na južnom kraju neba nalazi se 63

Boris Nad

dvorac Gimli, sjajniji od Sunca, koji će tu i dalje stajati jednom kada se sav svijet uruši. Jedan jelen tu svakodevno brsti lišće Svetog jasena, dok korijenje Stabla Svijeta dopire u mračno podzemlje, s jelenjih rogova prelijeva se rosa iz koje izviru sve rijeke u Vallhali. Na samome kraju neba, uz most Bifrost, u jednoj palači stoluje Hejmdal, čuvar bogova, koji će zatrubiti u svoj čudesan rog u času kad nastupi bitka za kraj svijeta. *

*

*

Opis Asgarda, sa svim njegovim fantastičnim pojedinostima, uglavnom dugujemo Snorriju Sturlsonu, Islanđaninu koji je, između 1222. i 1225. godine zapisao Eddu, kompendij mitova i vjerovanja naroda u području drevne Skandinavije. Ustvari ta vjerovanja zajednička su plemenima i narodima na cijelom germanskom govornom području, a možda i šire od toga. Valja istaknuti da je znanstvena zajednica dugo odbacivala Edde kao plod mašte njenog autora – sve do otkrića starijeg rukopisa, također na Islandu, koji je četiri stoljeća poslije smrti Sturlsona mlađeg 1643. godine pronašao islandski biskup Sveinsson.13 Edda sadrži i priču o Asima, jednu vrst genealogije bogova, kao i podatke o njihovim seobama te popis zemalja kroz koje su prošli. Sturlsonova priča počinje u području koje se pruža sjeverno od Crnog mora, koje: Odvaja trećinu svijeta: zemlja prema istoku zove se Azija, a ovu, prema zapadu, neki nazivaju Europom a neki Enejom. Sjeverno od Crnoga mora nalazi se Velika ili Ledena Švedska.14 13 Ova knjiga dobila je naziv Starija Edda, za razliku od mlađe koju je sastavio Brynjólfur Sturluson u XVII.st. Ona je odmah uvrštena u edski ciklus, i do danas je predmet ozbiljnih istraživanja nordijske duhovnosti. (prim. ur.) 14 Usp. Sturlusonov zapis Zemaljski krug, XVII.st.

64

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Prema tome Švedska je i pozornica budućih velikih događaja jer kroz nju, prema navodima iz zapisa Zemaljski krug, teče rijeka Tanais koja se ranije zvala Tanakvisl ili Vanakvisl, odnosno rijeka Don koja se ulijeva u Crno more.15 Predio oko ušća Dona, tvrdi isti pisac, nazivao se zemljom Vana ili domovinom Vana.16 I dalje: Zemlja u Aziji istočno od Tanakvisla zove se zemljom Asa ili domovina Asa, a njena prijestolnica je Asgard u kojemu: Vlada onaj koga nazivaju Odin. Tamo se nalazi njegov veliki hram. Prema drevnom običaju, tamo se nalazi dvanaest svećenika. Oni su bili zaduženi za žrtvene obrede. (Saga o Inglinzima, II.) Pripovijest koju sadrži Mlađa Edda vrlo je precizna, ne samo u geografskom smislu nego i s obzirom na kronologiju. Odin napušta svoju zemlju zato što je znao da će, prema proročanstvu, njegovi potomci naseljavati sjeverni dio svijeta. U Asgardu ostaju njegova dva brata. Njegov sin Skjeld vladao je Danskom, a njegov unuk zvao se Frodi i vladao je u doba imperatora Augusta, kada je rođen Krist. Događaji o kojima je tu riječ smješteni se u I. stoljeće nove ere. Odina, tvrdi stara kronika, put vodi preko zemlje Saksa. U Vestfaliji za vladara postavlja svog sina Beldega ili Baldera. On sam preko Danske stiže u Švedsku (onu u Skandinaviji), kojom je dotad vladao neki Gjulvi. Ali Gjulvi, poražen mudrošću i ljepotom Asa, predaje Odinu kneževsku vlast te sam odlazi u Asgard; na svoj put krenuo je "u tajnosti, prerušen u starca". Poslije iscrpljujućeg putovanja nalazi "visok dvorac, s krovom koji prekrivaju pozlaćeni štitovi". U njemu se mnogi velikaši, baš kao i u mitskoj Vallhali, goste za trpezom ili se bore pod oružjem.

15 Za razliku od Švedske u Skandinaviji za koju Sturlson ustvrđuje pojam Velika Švedska ili Svitjod, ili Svetija, što jednostavno znači "Svijetla" ili "Sveta zemlja". 16 Suparnika, a poslije i saveznika bogova Asa, između kojih je počeo prvi zabilježen rat na svijetu. Od Vana Asi uče magijske veštine: Vani su stariji i mudriji bogovi od Asa.

65

Odinova slavna i duga vladavina okončava se na sljedeći način: u svojoj novoj domovini umire od bolesti. Prije smrti poručio je podanicima da se vraća u prebivalište bogova, obećavši da će ubuduće tamo primati svoje prijatelje. Šveđanima se poslije svoje smrti javljao pred velike bitke: nekima darujući pobjedu a neke prizivajući k sebi. Njegovo tijelo spaljeno je na lomači, što "bješe sjajan prizor". Prijestolje je ostavio Njerdu iz Noatuna, koji bješe Van... Jedan Njerdov potomak, Svejgdir, ponovit će podvig Gjulvija, i uputiti se u zemlju Turaka, opet u Veliku Švedsku da pronađe prebivalište staroga Odina. Poslije punih pet godina, koliko je trajalo putovanje, u Svitjodu, u Velikoj Švedskoj, zatekao je mnoštvo sunarodnjaka, te je oženio onu koja se zove Vana. Samo ime govori kako je ta žena pripadala božanskome rodu Vana, a Vani i Vjatiči su, kako je poznato, Slaveni odnosno pretci Slavena.17 Jesu li bogovi očevi ljudima ili su ljudi očevi bogovima? Stvaraju li ljudi bogove ili su, naprotiv, bogovi stvorili ljude, da bi im postali suputnici, pomoćnici i suborci? Pripovijest o Odinu i njegovom rodu, koju smo upravo iznijeli, bez sumnje je točna. Budući da reprezentira i sjećanje na obogotvorene vladare i pretke, naposljetku, potvrđuje drevni kult i vjerovanje u božansku prirodu "Oca bogova i ljudi".

17 Čitamo u Sagi o Inglinzima.

66

Ultima Thule a sole nomen habens Kasnogrčka i kasnorimska varijanta mitološke Hiperboreje je mit o "Ultima Thule". To je zemlja vječne svjetlosti na krajnjem Sjeveru: Ultima Thule a sole nomen habens. Iz rodne Masalije (današnji Marseille) na krajnji sjever Europe brodom je na putovanje krenuo neki Piteas, u drugoj polovini IV. st. pr. Kr. A posljednjoj zemlji do koje je doplovio dao je ime Ultima Thule (Poslednja Tula). Ostat će zapisano i da je Konstantin Klor poduzeo pohod na britansko otočje kako bi kontemplirao "najsvetiju zemlju, najbližu nebu".18 Toponim Tula javlja se i u mnogim tradicijama predkolumbovske Amerike: središte imperija Tolteka bila je Tula (Tuljan). Za Tulu, zemlju vječnog Sunca na Sjeveru, "kod velikih voda", znaju i mitologije plemena Naua i Azteka. Prema legendi Indijanaca plemena Quiché (Srednja Amerika), ti ljudi uputili su se prema Tuli, ali su je našli pod ledom i u tami, bez Sunca. Godine 1925. Indijanci plemena Kuna (Cuna) pokušali su oružjem uspostaviti neovisnu republiku Tula. Tula je toponim vrlo rasprostranjen i kod nas u Euroaziji, od Rusije (stari grad Tula i jezero Tulos u Kareliji) i Ukrajine (Tuljčin), do Francuske (Tulon i Toulouse)... Ali značenje tog pojma, međutim, čuvaju ruski i srpski jezik, gdje riječ "utuliti" ima značenje prigušavanja, skrivanja, a "tuljenje" i danas označava jadikovanje, žalopojku. Isto kao što riječ "borej" (sjeverni vjetar) ima svoju analogiju u sanskrtskom "bhurati", tako i "bora" u Rusa (uraganski vjetar) i u našem jeziku označava "buru".

18 J. C. Evola: Razmišljanja o vrhovima, Eneagram, Zagreb, 2015.g., str. 85. (prim. ur.)

67

Iran Crno znamenje, crne marame. Kohorte ratnika u crnim haljinama. Odsjaj čelika, vitez koji jaše poljem i trpi podsmijeh vrabaca. Pastiri i njihova stada raštrkana po visoravnima. Njihovi sinovi steći će slavu u bitkama. Pohrlit će pustinjama i nepoznatim zemljama preko visokih gora, poput onog jata od trideset ptica Simurga koje letješe bez predaha na kraj svijeta. Ljutiti car je bičevao more, vojske su slijedile njegov mig, ali tada je već bilo kasno; carstvo se raspadalo, ispod dnevnih događaja jasno se nazirao prodor rasula. Intrige i preljubi zacariše na dvorovima. Priležnice i kurve kneževa, zavladaše slavnim gradovima i pokrajinama. Nemilosrdno zavladaše u krvi i razvratu. Tako zaborave na Zaratustru, i na svećenike koji se klanjahu vatri. Zaboraviše na orla i na zmiju, kao i na drevne svete knjige gdje se sukobe Ormuzd i Ahriman, svjetlost i tama. No riječi Ahura Mazde oštre su poput strijela, satkane od plamena. To potraja nekih hiljadu godina. Sve dok se jednog dana iz pustinje nisu pojavili sluge jednog drugog proroka, pod polumjesecom i zelenim barjacima, te Iran prigrli njegovu vjeru u jedinoga, svemogućega i nevidljivoga Boga. O, iščezla slavo drevne rase! Bedemi i prosjaci, crna tamo stoljeća. Zidine i carstva, usamljene tvrđe koje okruni vjetar. O oštri mačevi i žuta prašino godina! Ti ustat ćeš u novome ruhu.

68

Bogovi sakralnoga svemira Toponimi, poneki folklorni običaj, nekoliko predaja vezanih za narodna vjerovanja – do danas je otprilike sve što je ostalo, omogučivši nam tek da naslutimo davno zaboravljene religije i iznenada zanijemjela božanstava. U drugih, pak, imena su gotovo sve što nam je preostalo od drevnih božanstava. Ne znamo čak ni kako je doista izgledao Svarog, čiji velebni hram u Retri opisuje Titmar (a i mnogi drugi). Zaboravili smo na koji se način predstavljalo boga Peruna, i ostale bogove slavenskoga panteona, otkako su monumentalne statue blizu Kijeva bile uništene odmah po pokrštavanju Rusa od strane kneza Vladimira. Tek poneki podatci dopuštaju pretpostavku kako oskudnost izvora ima dublje razloge od onih na koje se obično pozivaju povjesničari religija. Diodor Sicilijanski navodi da se keltski vođa Bren, koji je 279. g. pr. Kr. predvodio pohod na Delfe, podsmjehivao Grcima koji "vjeruju da bogovi imaju ljudska obličja". Kod Tacita nailazimo na čuđenje Germana zbog običaja Rimljana da svoje bogove "zatvaraju u kuće". Znamo, najzad, i da je Keltima bilo zabranjeno zapisivati svoja vjerska učenja i mitove. Uostalom, izgleda da bogovi kao što su Svarog i Svetovid nemaju – nikad nisu ni imali? – osobnu povijest koja bi se dala prepričati. Kao i sve drugo, tako i teološke doktrine teže okamenjivanju, fosilizaciji te, prije ili kasnije, od njih ostaju samo prazne ljuske, riječi lišene životvorne iskre, nesposobne da probude vjeru i zanos u ljudima: Istina je tek bljesak, trenutak prosvetljenja koji se ne može mjeriti zemaljskim vremenom. Našim je davnim praočevima, možebit na škrt i ravnodušan način sjevernjaka, doista bilo dovoljno znati da Svarog spokojno prebiva negdje u dalekom i apsolutnom plavetnilu nebeske sfere; Svetovid da im je naklonjen u ratnim pohodima, iako nevidljiv, da se bori na njihovoj strani, rame uz rame; moći boga 69

Peruna da su neokrnjene, što im se gotovo svakodnevno pokazuje kroz epifaniju groma, u olujnome nebu. Možda su i priče poput onih koje su se s vremenom isplele oko grčkog Olimpa, tek kasni literarni dodatak i udovoljavanje ukusu puka, odnosno degeneracija na način višestruko suprotan brahmanskom poimanju? Već su Heraklit i Platon zbog toga korili pjesnike. A Odin i Thor iz skandinavskih saga, neusporedivo škrtije mjere svoje riječi i djela. I ne samo bogove starih Slavena, nego i bogove Kelta, možemo ubrojiti među šutljive i zagonetne bogove Sjevera; primjerice, keltskoga Cernunosa, na čije sjeverno podrijetlo, između ostalog, ukazuje i njegova "troglavost", ne bez analogije s mnogim drugim bogovima arijskoga sakralnog kozmosa – od kršćanskoga "Svetog Trojstva" do trojnoga božanstva u indijskih Veda: Indre, Mitre i Varune. Svoje osobne povijesti zapravo nema ni ratnički Indra, pobjednik nad čudovišnim zmajem Vritrom, čiji će uzoriti podvig iznova uskrsavati u svoj arhetipskoj snazi – čak i u nečemu do te mjere dalekom, kao što je to kršćanska predaja o svetom Jurju, tj. Grguru. No ti nijemi bogovi Sjevera, posve različiti od čudovišnih i brbljavih božanstava Bliskoga i Dalekoga Istoka, Južne Amerike, Egipta i Kine, obraćaju se do dana današnjeg – svojim božanskim jezikom, pod tihim i nevidljivim maskama iz kojih zrači ono neizrecivo. Fenomen polarnih istraživanja je fenomen našega doba. Svi polarni putnici i istraživači imaju svoje daleke prethodnike i u onim istinskim polarnicima – koji nisu baš toliko mitološki kao što je to Aristej s Prokonesa ili Grk Piteas, koji se u IV. st. pr. Kr. upućuje na krajnji Sjever Europe k posljednjoj zemlji: Ultima Thula.

70

Božanski kovači To je i doba tehnike i nečuvenoga tehničkog zamaha u svijetu gdje će, prema upozorenju iz Vishnu-purane, "Zemlja biti cijenjena jedino zbog svoga rudnog bogatstva." To proročanstvo potvrđuje se u našem vremenu, kada su se do neslućenih razmjera proširili ratovi isključivo za rudna blaga ili, u našem skromnom rječniku tehničkog žargona, za sirovine i energoresurse, dakle za naftu koja pokreće cjelokupnu političku povijest posljednjih nekoliko desetljeća. Nad tehničkim svijetom u naše vrijeme, kada se pretjerano iscrpljuje bogatstava iz utrobe Zemljine, lebdi neka vrst zabrane. Ona počiva na drevnom iskustvu i izrečena je u mitu. Božanski kovač Hefest, čije su usluge katkad potrebne bogovima, često je predmet njihova dobroćudnog smijeha. Njegova hromost, posljedica Zeusova gnjeva, ukazuje na neki suštinski nedostatak. Patuljci – kovači, zanatlije i čuvari vulkanskih vatri u germanskom svijetu – ne pomažu samo Odinu i Asima. Oni su, doduše, prekalili Thorov čekić i Frejovog "zlatnog vepra", te mnoge druge "divne stvari" ali su, isto tako, iz nepromišljenosti, ubili Kvasira i diva Gilinga. Ali Odin ih je, naposljetku, zbog nevolja koje su prouzrokovali bogovima i ljudima, kaznio i protjerao – da život provode u utrobi planina. Netko primjećuje da se ta vremenska barijera poklapa s početkom posljednjih vremena, nazvanih kali-yuga ili Željezni vijek, u europskim tradicijama. To je vrijeme u kojem, ugrubo govoreći, ljudi žive tek posljednjih 6 000 godina. Propast je možda zapisana u zvijezdama. Ali, sve dok ona ne nastupi, u kovačnicama se nastavlja s radom. Divovski mjehovi raspiruju kovačke vatre, udarci čekića ne prestaju odjekivati pod svodovima podzemnih dvorana. Trajanje Željeznoga vijeka proteže se u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. 71

Žrtvovanje bikova u zemlji patuljaka i divova Stanovnici Euroazije, prema Renéu Guénonu, došli su sa Sjevera u osvit ljudske povijesti, iz zemlje koja je isto tako naprečac nestala u kozmičkoj kataklizmi, ali ovaj put u kataklizmi izazvanoj zaleđivanjem. Na tom rajskom otoku-kontinentu, migranti iz Hiperboreje, istinski ljudi-bogovi, stvorili su ljudsku rasu – kromanjonca savršenih osobina, rasu koja je poznavala pomorstvo, zemljoradnju, magiju i vještinu obrade metala. Tim vještinama podučio ih je titan Atlas, za koga drevna predaja tvrdi da svijet tegli na svojim ramenima. Diodor Sicilijanski kaže da je to samo mitski izraz za činjenicu da je Atlas bio poznavalac astronomije i da je izumio sferu. Atlantiđani su poznavali metal – tajanstveni orihalk, astronomiju i navigaciju, te vještinu brodogradnje i pismo, a na svojem čudesnom otoku uzgajali su kokos, slonove i, možda, kako tvrde pojedini istraživači, kukuruz i banane. Ako je vjerovati Platonu, njihova vojna sila u to davno doba nije imala dostojna suparnika u svijetu. Otuda kolonije posijane širom Staroga, ali i Novoga svijeta – Amerike. Njihova kolonizacija generalno se odvijala u smjeru sjeverozapad-jugoistok, širom zemljine kugle, od sjeverozapadnog Atlantika sve do Pacifika, ostavljajući za sobom brojne tragove; jedan od najupečatljivijih je trag sadržan u imenu afričkih Maura, biblijskih Amoreja, pacifičkih Maora itd. – svi u istome značenju "naroda koji je pristigao sa Zapada". Taj mit dobio je neočekivanu potvrdu od suvremenih arheologa, u vidu tkz. zagonetke kromanjonca. Kromanjonac se pojavljuje odjednom i bez prijelaznih oblika. Pojavljuje se na sjeverozapadu Europe, potiskujući neandertalca, patuljka visokog nešto preko

72

jednog metra, najprije u planinske zabiti, koje su tada i kasnije bile utočišta svih arhaičnih rasa. Upravo po titanu Atlasu dobila je ime civilizacija koja je, prema Platonu, njegovala običaj žrtvovanja bikova (u Alantidi kultne životinje), a prema drugim autorima, i ritualno jedenje svježeg bikovskog mesa uz ispijanje njegove krvi, bio je običaj koji se vrlo dugo zadržao na Mediteranu, ponajviše u njegovom zapadnom dijelu. Korida je ostatak drevnog rituala svete igre s bikovima a isti se kult, prema svjedočenju arheoloških nalaza, dugo održao i na Kreti. Trag o njemu došao je do nas u vidu nejasne legende o Minotauru kojem su žrtvovane devojke i mladići u labirintu, u kojemu je tobože bio zatočen. Danas Atlasovo ime nosi Ocean i jedna planina u Africi. Treba imati u vidu da se ova shema odlično uklapa u drevne legende i bajke: o patuljcima koji nastanjuju pećine i žive u utrobi zemlje; o ljudima divovima koji žive na otocima, ili sa njih potječu (kromanjonac je imao prosječnu visinu od preko dva metra); o borbama bogova i titana koji svi odreda potječu sa Zapada (kao što se i predaja o zmajevima savršeno uklapa u još jedan misterij prošlosti Zemlje, a to su iščezli divovski gušteri iz doba jure).

73

Gavran i labudovi Jedna statua pronađena u Dupljaji, nedaleko od Vršca na Banatu, prikazuje zagonetno božanstvo: čovjeka s ptičjom glavom. Njegove kočije u zraku vuku labudovi. Mogao bi dakle biti u pitanju:19 Prethodnik Apolona Belenusa, koji je u našim krajevima poštovan kao bog Sunca. Svaki put kada se uspinje na svoju kulu, dok promatra zemlju pod jutarnjim Suncem, na Odinove širom ispružene ruke slijeću dvije ptice, dva gavrana; ime prvoga je Misao, a ime drugoga Sjećanje. Hiperborejskog Apolona vrlo je lako i prirodno dovesti u svezu s pticama. I labud je, slično gavranu, hiperborejska ptica. Štoviše, drevna germanska epska tradicija naziva gavrana "labudom crvenog kljuna". U neko povoljnije vrijeme, gavrana su doživljavali kao dobar simbol: ako prati junaka, to je značilo da će se njegov mač toga dana zasititi krvlju i da će njegov ishod biti sretan. Svake zime, kad odlazi u Hiperboreju, Apolona prate gavranovi i pjesma. Aristej iz Metaponta, koji je slijedio Apolona do Hiperboreje, pojavljivao se u svojem rodnom mjestu i poslije smrti, u obliku gavrana. A tragove tajanstvene sveze između junaka i gavrana nalazimo, također, i u osetskome mitu naroda Narta – najjačeg naroda na svijetu – u kojih nalazimo sljedeći motiv: poslije bitke majci u krilo pada odsječena ruka sina, koju ispušta gavran, a ona na taj način doznaje za njegovu tragičnu sudbinu. Identičan motiv nalazi se u pjesmama kosovskoga ciklusa, gdje se to isto dogodilo majci Jugovića, kada je gavran majci u krilo ispustio ruku sina Damjana.20 19 Živojin Andrejić: Šakaste grivne i kulturni identitet Indoeuropljana, 1993.g. 20 Usp. Narti: Mitovi i legende s Kavkaza (Ranko Matasović odabrao i preveo s ruskoga jezika, u usporedbi s kabardinskim izvornikom), Matica hrvatska, Zagreb, 2010.g.

74

Simboli su višeznačni; u načelu imaju svoj "pozitivni", svijetli, te "negativni", mračni aspekt. Otuda iščezli sjeverni prazavičaj ne simbolizira samo "bijela ptica", labud, nego i zloslutni crni gavran. Jedna svjedoči o prvobitnoj radosti, a druga opominje na gubitak. Francuski pjesnik Arthur Rimbaud naslutio je tu čudnu, mračnu radost koju nosi gavran, u poemi Gavranovi: Gospode, kad se livada sledi (...) Na prirodu, gdje cvijeće blijedi, Sruči s nebesa jata nova Dragih i divnih gavranova.

75

Odin Jednom će prokleti brod izrađen od noktiju mrtvih pomračiti svijet. Prethodit će mu duga trogodišnja zima, zavijanje vuka, kukurik tri crvena pijetla kao i mnogi drugi, jednako opominjući znakovi. Dok se uspinje na svoj Zračni tron – jednu neizmjerno visoku tvrđavu koja nadvisuje sve što su ikad sazdali bogovi i ljudi – Odin ga svake večeri gleda kako raste. Do tada, međutim, sve dok ne kucne taj čas, Odin će svako jutro s vrha svoje kule s radošću promatrati svijet, nepregledne zemlje divova i ljudi, dok zemlja bude svjetlucala pod prvim jutarnjim Suncem. I tada na Odinove ispružene ruke slijeću dvije ptice, dva gavrana; ime prvoga je Misao, ime drugoga je Sjećanje. Zemlja je sad već zelena i plodna, ali nije uvijek tako bilo. Da bi ova zemlja postala dobrim zavičajem za ljude, trebalo je izvojevati mnoge teške bitke sa stjenovitim divovima. Ljepota svijeta je propadljiva. Nastupit će vrijeme kada će sve to nestati u vatri. Najavit će ga Hejmdal, čuvar mosta koji povezuje Nebo i Zemlju, jedanput snažno puhnuvši u svoj rog. Tada se probudi divovska zmija Midgard, zelena kao more, od čijeg moćnog pokreta zadrhti sav svijet. Bit će to dan kada se most Bifrost uz stravičnu buku uruši pod teretom nebeskih vojski. Bit će to kada nebeski vukovi proždru Mjesec i Sunce, u onaj dan kada gusta pomrčina preplavi svijet, a Odin i Thor i mnogi drugi bogovi padnu u neravnopravnoj borbi. Bit će to nemilosrdna ali kratka bitka. O kraju svijeta već je unaprijed odlučen ishod. Bogovi, a i svi ljudi koji će se boriti na njihovoj strani – svi oni koji su se ikad hrabro borili na ovoj Zemlji – ne mogu ga promijeniti. I ma koliko se hrabro budu borili, ovaj put će crni Surtus Loe jahati u bitci ispred sinova Muspela, te će na kraju spaliti 76

zemlju svojim mačem sjajnijim od Sunca, plamen će buknuti na sve četiri strane svijeta. Jedna za drugom, zvijezde će gasnuti. Zemlja će na koncu ipak potonuti u Ocean, i Nebiće će odnijeti pobjedu nad Bićem. Bit će to najslavnija i najteža bitka od postanka svijeta, u kojoj se od bogova i ljudi ne zahtijeva pobjeda – ništa više nego da svoju dužnost, ne obazirući se na ishod bitke, ispune u cjelini do kraja. Odin to zna. I zna tajnu runa, te da će, ne otrpjevši uvredu, jednog dana ipak baciti svoje koplje, i donijeti smrt mnogima pa i svojem sinu. Tada otpočinje onaj kobni lanac događaja koji poznajemo pod imenom Sumrak bogova. Odin zna i da će on prvi stradati u toj borbi, progutan, proždrt od čudovišnog vuka Fenrira. On to zna jer je devet dana i devet noći okrenut naglavce visio nad bezdanom, obješen o korijen velikog jasena, i jer je žrtvovao vlastito oko da bi pio iz Mimirova izvora, Izvora sjećanja. Odin je na to spreman. Kad kucne pravi čas, on neće poput lakomislenog Freja, žaliti za izgubljenim mačem. Na dan neopisivog sumraka on će odvažno stupiti na bojno polje, predvodeći Einheriare (bit će mu čak draga njihova svađa). Pokazavši naposljetku svoje lice pod zlatnim šljemom, bez oklijevanja smrti će pogledati ravno u oči. Kada poslije svega, na zemlji uskrsloj poput proljeća, prvi ljudi izađu iz šume zaborava, preživjeli Asi prisjetit će se njegovih djela i sjetit će se Odinovih magičnih runa. Treba primijetiti da je, s motrišta mita, činjenica da mi danas više nemamo odgovarajući ključ za misterij runa, ne samo očekivana nego i pravedna. Znanje je sjećanje. Sjećanje na Fimbultirove zlatne rune, znanje Zlatnoga vijeka, obnovit će se u vatri sloma, a zatim i uskrsnuća božanskih i ljudskih moći – u vatri kojom se obnavlja cijeli Kozmos.

77

Krist Baldur Katkad, u dubokoj Noći Svijeta, Odin se naginje nad jedan mračan izvor, dugo zureći u svjetlucavu površinu vode, u kojoj se ogledaju blijedi mjesec i drhtave zvijezde. Smjena dana i noći, godina i stoljeća; bitke, prevare, preljubi, zločini i izdaje; pobjede i porazi, epovi, pjesme i snovi, huk protoka vremena; sve što je bilo i što će ikada biti – negdje na samom izvoru, on nazire i vlastitu smrt te, mnogo prije toga, smrt svojeg ljubljenog sina Baldura. On dolazi s urlikom vjetra: kao lovac, u dubokoj, mračnoj šumi, od čijeg zvižduka drhte zvijeri i zalutali putnici, i zatrepere prastara stabla; kao bijesni jahač, okružen čoporom divljih konjanika u olujnoj noći. Prolazi kroz ratove, požare i oluje, kroz vatre i vjetrove, uz zvuk svog lovačkog roga; on i je oluja, i nemir i divlji smijeh života – smijeh koji nikada ne prestaje. On odlazi i dolazi. On ne stari i ne oklijeva; ne propovijeda nikakav zakon ni vjeru. On ne donosi spasenje, iskupljenje ni obećanje. On jest. Čas njegova dolaska je lice same sudbine. Topot konja koji ga prati znači: kucnuo je čas. Nitko ga ne doziva, nitko ne priželjkuje: on dolazi sam, u nepoznati čas. Nitko ga još nije vidio u lice: vidjet će ga čim za to dođe vrijeme. U brujanju vjetrova, u strahu, u radosti bitke i sjaju mačeva, u bijesnom urliku onih koji će biti dostojni slijediti ga, i onih koji će, također, biti dostojni da mu budu neprijatelji. U toj mirnoj vodi čiju površinu ne remeti ništa, nijedan dašak vjetra, ogleda se Tajna. Odin sve to dugo promatra svojim oštrim okom. On zna tajnu pisma i pjesme. Tajnu koja ne može biti otkrivena, barem dok je ovog svijeta, a zna i da je sve dobro. Sve je dobro: noći i dani, tijek vremena, sreća i tuga, trenutci radosti i smrtni strah. Tada skida kapuljaču, a njegovo strašno lice, koje još nitko nije vidio, krasi zamišljen osmijeh. 78

Jelen i orao I jelen, slično orlu, otkriva jedan arhetip i jedno drevno sjećanje – tim više što su oni, više nego drugi, u neposrednoj svezi sa sjevernom pradomovinom, s Hiperborejom. Ustvari, jelen – solarni jelen, jelen šuma i stepa sjevera – predstavlja sjećanje na Hiperboreju koju je napustio zajedno s čovjekom. Herman Wirth tvrdi da je jelen bio predmet najstarijeg hiperborejskog kulta, te da njegovi uzdignuti rogovi simboliziraju solarno božanstvo, Sina Božjeg, u trenutku kada se, visoko uzdignutih ruku, uzdiže nad tamom. Možda nam upravo zato ta plemenita i otmjena životinja može izgledati kao potpuni stranac u bilo kojoj drugoj zemlji. Jelen je jedan od velikih i neprolaznih simbola Sjevera i Hiperboreje. Uz mnoge druge kontinentalne životinje, i jelen i orao neprolazni su i veliki simboli Sjevera i Hiperboreje. Valerij Demin citira Pauzaniju, antičkog pisca iz II. stoljeća, koji u djelu Vodič kroz Heladu21 navodi da se prvi svećenik-prorok Apolonova hrama u Delfima zvao Olen, Olenj, tj. Jelen. Nadasve, orao i jelen simboli su samoga Sunca, koje u Hiperboreji nikad ne zalazi. Prema grčkoj predaji orlovi su čuvari Zlatnoga vijeka. „Iza orlova, čuvara zlata“, kaže Herodot i prenosi slovo drevne legende, „stanuju Hiperborejci.“ To je zlato prvog i najboljeg od svih - Zlatnoga vijeka - u njegovoj legendarnoj vedrini nalaze se prvobitnost i sloboda. A tko nikada nije vidio orlov let, u visinama do kojih ne dopiru druge ptice, tko nije čuo njegov radosni i divlji krik, taj ne zna što znači osjetiti jedan posve drugačiji i slobodan život. A jednako tako ni oni koji nisu čuli jelenji zov, ne znaju što je život izvan okova materijalnog svijeta. Više od svih drugih životinjskih vrsta jelen i orao u svezi su s onostranim - tj. s drevnim sjećanjem i Hiperborejom. 21 Pauzanija (Pausanías), grčki pisac rodom iz Magnezije u Lidiji. Mnogo je putovao po istočnim i zapadnim krajevima Rimskog Carstva. Na temelju tih putovanja i književnih izvora, napisao je Vodič kroz Heladu u deset knjiga. Sačuvano djelo od velike je važnosti za izvore topografskih, arheoloških i mitoloških podataka. (prim. ur.)

79

Na kočijama koje vuku labudovi Značenje mita koji iznosi Herodot je očigledno: Hiperboreja je sjeverna pradomovina mnogih naroda, među njima i Grka. U pitanju je drevno sjećanje koje se proteže u prostoru, a ne tek puki geografski opis. Podrijetlo Apolonova kulta je Sjever. U istraživanju pod nazivom Šakaste grivne i kulturni identitet Indoeuropljana, Živojin Andrejić ukazuje na jedan zanimljiv pronalazak na našem tlu, tkz. dupljajsku statuu: Vrlo značajna je pojava pticolikog idola na kolima koja vuku barske ptice iz Dupljaje kod Vršca. Ona je bez sumnje u svezi s mitom o delfijskom Apolonu, koji boravi šest meseci u zemlji Hiperborejaca, dalekom i maglom pokrivenom predjelu, (...) te sljedećih šest mjeseci boravi u sunčanoj Grčkoj. Mogao bi dakle biti u pitanju preteča Apolona Belenusa, koji je u našim krajevima poštovan kao bog Sunca. Podrijetlo Apolonova kulta, dakle, ne treba tražiti u središtima iz zone mikenske kulture, na Sredozemlju općenito, nego na sjeveru. Tu nalazimo i jasan simbolizam običaja delfskih djevojaka i mladića – da šišaju kosu i polažu je na grobove, kao i predaju o darovima koje svake godine Hiperborejci šalju s krajnjeg Sjevera, kroz ruke različitih naroda, na jug Europe. U pitanju je zavjet vjernosti hiperborejskoj tradiciji.

80

Bogovi i demoni Kako je već bilo riječi, čovjek u sakralnoj povijesti zadržava potpunu slobodu bića. Prijetnje rajem i paklom na njega ne utječu. Demonske duše, kako tvrdi E. Swedenborg, osjećaju rajsko blaženstvo u paklu, a rajsko okruženje na njih ostavlja pakleni utisak. Nebeska hijerarhija, drugim riječima, postaje nepodnošljivom za one koji radost nalaze u kaosu i destrukciji. Božje postojanje nije moguće racionalno dokazati. Veliki ateistički pokreti našega vremena nisu samo posljedica pomanjkanja vjere nego djelo otvorene pobune čovjeka protiv Boga i sakralnog principa. Čak ni pripadnost nekoj institucionaliziranoj religiji – R. Guénon razlikuje ezoterički, skriveni, i egzoterički, vanjski krug velikih svjetskih religija – ne garantira spasenje, budući da se sve one razlikuju u konkretnim pojedinostima, s obzirom na očekivani završetak velike eshatološke drame svijeta. Možda je, uostalom, njen kraj posve blizu, ali "nitko ne zna ni dan ni čas" Drugog Kristovog dolaska. Odgovarajući na njegov poziv, čovjek ustvari odgovara na najdublji zov Bića. Pitanje koje se, međutim, postavlja pred čovjeka uranijske tradicije nije biti čovjekom ili ne, nego – biti bog ili nešto niže od toga: čovjek-zvijer, ili čak demon. Vrijeme ima svoj ciklički tijek, a svakom ciklusu pripada određena specifična kvaliteta. Ono što predstavlja sam vrh, kao i samo dno ljudskih mogućnosti, ostaje nepromjenjivo. Posljednje stvari nisu zabranjene i nedostupne čovjeku posljednjeg, baš kao ni ljudima Zlatnoga vijeka.

81

Apolonov hram u Laponiji Ruski arheolozi otkrili su arheološki lokalitet iz paleolitika, Berezovsku stajanku na obali rijeke Pečore, čija se starost procjenjuje na 40 000 do 20 000 godina. Njihovo otkriće značajno mijenja našu predodžbu o naseljavanju Sjevernoga kruga u tako davnim epohama. Godine 1922. Aleksandar Barčenko i Aleksandar Kondjajin organizirali su arheološku ekspediciju na poluotoku Kola u ruskoj Laponiji, gdje su na obalama Sejdskog jezera našli drevno svetište naroda Saami. Ime poluotoka ima jasnu solarnu simboliku: to je zemlja Sunca i "sunčevih kočija". Na samom poluotoku postoji mnoštvo toponima s tipično indoeuropskim korjenima ind, gang i ram. Primjerice šest rijeka s osnovom "ind" (Indoga, Indomanka, Indega, Indigirka) i još dvije rijeke s imenom Indigo, te Ramovo jezero itd. "Rezultati ove ekspedicije su", nalazimo napisano u knjizi Dragoljuba Antića, pokazuju kontinuitet vinčanske civilizacije od mogućih hiperborejskih korijenova do danas. Zajedno s podatcima koji inspiriraju na istraživanje, nestali su u arhivama KGB-a, a sami istraživači su izgubili živote u čistkama narednih godina... Isti autor izvještava o ekspedicijama Hiperboreja 97 i Hiperboreja 98, koje je organizirao Valerij Demin, na poluotok Kola i u rusku Laponiju. Na tom poluotoku nalaze se labirinti od oblutaka, u promjeru oko pet metara, kamene piramide te jedan petrograf dimenzija otprilike sto metara, a na stijeni je urezana križolika ljudska kontura. Postoje, međutim, i posve drugačija svetišta od naslaganog kamenja, na vrhu kojega se nalaze jelenji rogovi – sejdi. Nekada su se nalazila posvuda, danas većinom na zabačenim mjestima u planinama.

82

Najzanimljiviji je nalaz ekspedicije Hiperboreja 97 u Lovozerskoj tundri, u središnjem dijelu poluotoka. Lokalitet se nalazi otprilike 500 metara iznad razine Sejdskog jezera. Ruševine megalitskog kompleksa sastoje se iz divovskih stepenica, nasipa i zidova – a Demin ih je nazivao "ruševinama Hiperboreje" jer ih dovodi u svezu sa zapisom Diodora Sicilijanskog o Apolonovu hramu u Hiperboreji. U svakom slučaju, iz dana u dan potvrđuje se kako daleki Sjever općenito, čak ni u tako davnim epohama, nije bio pusta zemlja. Očigledno s njim su povezani i mnogi burni događaji pretpovijesti, o kojima, zasada, znamo vrlo malo. Nema sumnje da će nova arheološka istraživanja Sjevera uvelike, ako ne i posve, izmijeniti predodžbe i razumijevanje o Apolonovu hramu.

83

Ahilej Umrijet ću prije nego što grad bude osvojen. Prije nego što vatre očiste ulice mrske mi Troje, prije nego što krv spere sve uvrede nanesene Danajcima. Moja je sudbina da dotada, svakoga dana šutke stojim sâm nasuprot bijesnog i razjarenog pûka. Jedan od ljudi tamne kože bit će mi krvnik. Ne osjećam strah dok se, jureći na svojim bojnim kolima kroz ratnu vrevu, približavam bedemima i kapijama Troje (ispod kojih nikada neću proći). Njihova mržnja, koplja i strijele ne mogu me povrijediti – i neće prije nego nastupi za to određen čas. (Na to me svako jutro upozorava Ksant, konj koji razumije tajne simbole bogova: nije mi još preostalo mnogo vremena.) Ja sam sin Peleja koji je plovio s Argonautima; moja je majka boginja a ne smrtna žena. Još kao dječaka okupala me je u vodama Stiksa. Moje je tijelo otada poput metala očvrslog u vatri. Ne osjećam ni zavist prema drugim junacima s kojima dijelim ovo prostrano bojno polje, jer znam da sam u obje vojske prvi. Ne postoji ratni plijen koji ne bih mogao osvojiti, a to za mene ništa ne znači jer ja se neću poput Agamemnona vratiti kući. Ne žudim za bogatstvom – dovoljne su mi počasti koje mi kraljevi svakog dana ukazuju. Tko se još među grčkim junacima može pohvaliti da je razorio više gradova od mene? Ja sam predao ognju sve gradove Troade (sve, osim Prijamovog), i mnogima je moj mač već donio smrt – mnogima će je još donijeti. Pamtim Hektora, najvećeg među sinovima Ilija, čijom sam smrću osvetio nesretnog Patrokla. Pamtim i Amazonku Pentesileju, koja je izdahnula na mojim rukama. Pamtim i Tersita koga sam ubio zato što se rugao suzama kojima sam oplakao njenu smrt. Sve što učinih, učinih zbog slave. Prezreo sam dug i miran život i smrt u postelji, izabravši neizvjesnu sreću ratnika. Znam da će mi jednom zato podizati svetišta i hramove; moje će ime, zajedno s imenima bogova i drugih hrabrih ljudi, Grci prizivati u bitkama. Znam i da će jednoga dana doći kralj koji će osvojiti svijet, a koji će poželjeti da mi je nalik. Moja se majka neće morati sramiti da je rodila samo čovjeka, smrtno biće a ne boga. 84

Mediteran Sve to nije bilo dostajalo za pobjedu. Trojance neće poraziti bezumna hrabrost Ahilejeva nego lukavstvo prevrtljivoga Odiseja. Tijekom milenija i stoljeća na stjenovitim i tvrdim obalama, na žalima od pijeska izranjali su azurni gradovi. Zaboravljeni gradovi drevne civilizacije Ibera, palače i dvorci Krete, bedemi Troje i Kartage, pomorska, trgovačka Atena, kitnjasta Venecija, gradovi u beskrajnome nizu... Do dana današnjega moćno brodovlje i flote gospodare na prostranim morima, a usred njih počivaju otoci u sjeni vinove loze i maslina – poput svjedočanstva o izvanrednoj, gotovo pa rajskoj lakoći života pod Suncem juga. Njihove zidine, kule i utvrde, lijepe su baš kao da su iznikle iz Tisuću i jedne noći, istovremeno odbljesak jednoga sna, one razbojničke pećine u kojoj se krije bogatstvo Kreza i Mide. Tu su lađe normanske, arapske i turske, lađe bizantske i križarske s izvijenim ružinim križom na bijelim jedrima, duga osvajanja i žestoke pomorske bitke tijekom slavne povijesti Mediterana... Mnoge povijesne epizode zaslužuju svoje vlastite epopeje. No najveličanstveniji među njima bili su oni trenuci u kojima su osnovani gradovi i kraljevstva. Njihov je sažetak u pravilu mitološki i uvijek u njima sudjeluju bogovi: lutanje Eneje, vučica koja odgaja Romula i Rema, osnivanje grada Atene od božice "zelene masline" koju se često prikazivalo u obličju sove, itd. Ova šarolika povijest puna je fantazija, krvi i jauka. Zašto su se svi oni borili tijekom bezbrojnih stoljeća? Iza njih ostale su samo ruševine gradova, prazne ljušture školjaka na pješčanim obalama, odakle u tišini svjedoče o prolaznosti i uzaludnosti svega. Mnogi narodi su dolazili i nastanjivali se ovdje, privučeni istom iluzijom i istom varkom kojom su se osnivali imperiji i civilizacije, posebice zanosne na početku, jer ne zaboravimo, i renesansa je bila začeta na obalama 85

Mediterana. No ta je povijest, međutim, povijest propadanja, čas bržega a čas sporijega, no ipak jednako nezaustavljivoga. Sjetimo se samo otužne priče o sumraku Rima i primjera Bizanta, nama tako bliskoga, i njegova dekadentnog i pročišćenog imperijalizma. Usud je naravno opći, prokletstvo je univerzalno. Pa ipak, nigdje se tako brzo ne slabi i ne malaksa kao pod usijanim mediteranskim Suncem. Opojna čarolija privlačila je barbare i vojske. Možemo ih vidjeti kako napreduju u dugim kolonama, u nepreglednom prostoru i vremenu: falange makedonske i legije rimske, keltske ratnike koji su spalili Rim i Delfe, tamnopute Saracene, Slavene pod Konstatinopolom, Normane koji su osvojili Siciliju i barbare plavih očiju... Odvajkada je Sredozemlje poprište i arena mnogih krvavih bitaka između naroda Sjevera i Juga. Najpoznatija je ona koja se odigrala pod zidinama Ilija, i koju je opjevao Homer. Ništa manje uzbudljiva nije ni povijest punskih ratova i Hanibalove afričke karavane koje na slonovima prelaze preko snijegom zavijenih Alpi. Kao i onaj slavni trenutak kada moćni Senat odlučuje samo o jednom jedinom pitanju – treba li razoriti Kartagu?

86

Lavovi San se Ne prekida. Mramorne palače, Groznica Hiljadu soba U kojima caruje tišina, Vrtovi okupani kišom I proljetne bašte Čeljusti raskidaju Živo meso, To je drevna igra Sa svetim životinjama Koja se izvodi U dnu prostranoga vrta Muzika nečujna, Lavovi Šetaju tromo Pustim, Osunčanim Ulicama, u podne

87

Sveti mač Jednom su se neustrašivi Sarmati, u slici izvanredno lijepoj, borili i izgubili bitku s rimskim legijama na zaleđenom Dunavu, dok su na konjima jurišali kroz neprobojni ratni ustroj legionara – one koji su već bili prekaljeni borci u bezbrojnim bitkama širom svijeta, u legionarskim pohodima od Britanije do Libije. (Ta se bitka mitske ljepote odigrala nedaleko od današnjeg Beograda.) Baš kao i njima srodni Skiti – čije barbarske običaje opisuje Herodot – i Sarmati su poštovali nepoznatog boga u vidu mača uspravno zabodenoga u zemlju, boga kojem nisu podizali idole ni hramove. Skiti su mu, ako je vjerovati Herodotu, prinosili ljudske žrtve – na nekoj vrsti platforme izgrađene od šiblja, a "sveti mač" ritualno su škropili krvlju žrtvovanih zarobljenika. Ne treba čuditi ni to da su stari Skiti (kao i njima srodni Sarmati) obožavali mač. Običaj naroda koji je prezirao idole i hramove, da odaju božanske počasti maču uspravno zabodenome u zemlju (opisuje ga Herodot), morao bi radovati kršćane: mač ima oblik križa koji na zemlji ocrtava njegova sjena. Klanjajući se maču Skiti su se, dakle, istovremeno klanjali i križu. Zar, uostalom, nisu Kristove riječi (prečesto zanemarivane od strane poklonika sentimentalnog, pomirljivoga kršćanstva), da on "na Zemlju ne donosi mir nego mač"? Kult "svetoga mača" u Britaniju donose sarmatski legionari, pa otuda "mač u kamenu" iz keltskih legendi o kralju Arturu. Ili su sarmatski plaćenici, koji su tamo ostali poslije propasti imperija, samo razbudili neku drevniju i uspavanu vjeru, mnogo stariju i od keltske i kršćanske zajedno? Njihova jedina zajednička matrica je baš ona euroazijska. Negdje u vrijeme kada se sarmatsko ime prestaje spominjati u ljetopisu i kronici, skitsko-sarmatski motiv "svetoga mača" pojavit će se na ponešto misteriozan način na drugome kraju 88

kontinenta, na britanskom otočju. To je "mač u kamenu" iz ciklusa keltskih legendi o kralju Arturu. Sama njegova pojava možda je manje misteriozna, ako imamo u vidu da su rimske legije u Britaniji dobrim dijelom bile sastavljene od sarmatskih ratnika, koji su ovdje ostali i poslije propasti imperija. Međutim, još je značajnija predaja koju se sačuvalo u keltskome narodu Britanije, mit o njihovoj pradomovini u "barbarskoj" Skitiji, negdje na istoku. Zadržimo se ovdje na nekim detaljima keltskoga mita o svetom maču. Kada poslije veličanstvene završne bitke ranjeni Artur bude ležao na samrtnom odru, on će se pobrinuti da njegov čudesni mač Ekskalibur bude vraćen misterioznoj "Gospi od jezera". U tom trenutku iz vode izranja jedna ruka koja će prihvatiti zavitlani mač, tri puta zamahnut će njime prema Nebu, prije nego što zauvijek nestane pod vodenim valovima. Poslije odlaska kralja i iščeznuća "svetoga mača", ostat će samo varljiva bretonska nada: vladar će se jednoga dana ipak vratiti s otoka Avalona, te će sa svojim poginulim ratnicima povesti narod u završnu bitku. U svom romanu Zimski kralj suvremeni pisac Bernard Cornwell opisuje taj događaj dugo iščekivanog povratka mitskih heroja na sljedeći način: Bilo je to kao da je neko novo sjajno Sunce izašlo tog umirućeg dana. Svjetlost se prosula po pašnjaku, zaslijepivši nas. Ali čim je svjetlost skliznula, vidio sam da je to bio samo odsjaj pravog Sunca koje se odbijalo o štit, sjajno uglačan, poput zrcala. Štit je držao čovjek kakvog nikad prije nisam vidio; čovjek visoko uzdignut na velikom konju, u pratnji drugih takvih ljudi; horda čudesnih ljudi, ljudi s perjem na šljemovima, u oklopima, ljudi izašlih iz snova bogova kako bi došli na ovo smrtonosno polje... Jer, Artur je napokon stigao. Primijetimo ipak da ta varljiva "bretonska nada" uopće nije ekskluzivno keltska, te da je njen univerzalan indoeuropski mitološki 89

sažetak euroazijski. Dijele ga različiti narodi a među njima i Srbi (mitski junak i zaštitnik kraljević Marko, također, nije umro nego skriven u nekoj pećini i opremljen mačem čeka na svojem konju Šarcu odlučujuću bitku). Iz tih arhetipskih slika izvire ogromna sugestivna moć.22 Mitski junaci i njihovo sveto oružje ne može nestati i ne može biti zaboravljeno. Najzad, oni su tu svaki put kada se zagledamo u oružja izložena u oružarnicama, pod staklenim vitrinama muzeja u kojima počivaju kao beskorisne i mrtve stvari u grobnicama. Tek u nijemoj tišini čujemo njihovu poruku. Cezar i Artur nisu samo mrtvi vladari, oni su također pobjednici koji se vraćaju. Ne znamo točno kada, ni hoće li na kraju vremena njihova sjenka potresti svijet?

22 Spomen na kralja Artura imamo i kraj Splita, u mjestu Podstrana. Riječ je, naime, o spomeniku iz II. stoljeća, pronađenom u 1960-ima, koji upućuje na istog keltskog junaka. John Mattews, uvaženi britanski povjesničar, vjeruje da je riječ o nadgrobnom spomeniku Luciusa Artoriusa Castusa, pravoga kralja Artura. (prim. ur.)

90

Misterij Panonije Bez sumnje i Panonija ima svoje misterije koji očekuju da ih se otkrije. Počevši od onih najstarijih lovaca paleolitika, koji su živjeli u stalnom, uznemirenom komešanju i svoje šatore od mamutskih kljova podizali pod golim nebom, pomoću svojeg zagonetnog oruđa od kostiju i kamenoga oružja, posvećenoga nekim još zagonetnijim božanstvima. Dakle, i lovaca koji su u pećinama Europe kraj slikarija islikanih po zidovima špilja, ostavljali uvijek isti enigmatski znak: otisak svoje ruke. Jedan od tih misterija su i kulture neolitskih prastanovnika Europe koje su tijekom dugih vremenskih razdoblja cvjetale na njenim rubovima, u donjem toku Dunava. Indoeuropeizacija Europe bila je dugotrajan proces koji se odvijao kroz nekoliko uzastopnih valova seobe, postupno mijenjajući izgled kontinenta, sastav njenih rasa, naroda i etnosa, sve do nama poznate Europe. To je "proces", čije ključne drame i zaplete ne poznajemo, jer u suvremenoj znanosti ne postoji nikakava suglasnost o pitanjima arijske pradomovine, ali ni o njihovim sekundarnim središtima. No posve je sigurno da su, ako ne svi, ipak neki od važnijih putova migracije Arijaca u Europi prolazili kroz Panoniju.

91

U Slavoniji S vrha betonskog silosa, koji podsjeća na neku sablasnu i nakaznu kulu, štektao je mitraljez; čudni plamenovi obasjavali su ravnicu. Te večeri dvije avionske bombe pogodile su silos i žito je počelo gorjeti. Drugi, slabiji požari tinjali su u gradu, a njihovi odbljesci plesali su na površini trome, ravničarske rijeke, glatkoj kao ulje. To su, uostalom, bila jedina svjetla u gradu koji je dva dana živio bez električne rasvjete – nalik na neku vrst demonskih iluminacija. Ponegdje u zabačenim ulicama još su se mogli vidjeti leševi, koje su mladići u modrim policijskim uniformama tovarili na kamione, a taj neveseo posao mrtvozornika pratio je smijeh i psovke. Dim se, u noći bez povjetarca, podizao u gotovo uspravnoj liniji. Po žitorodnim poljima rasplamsavala se mahnita pješačka paljba. Iz mračnih šumaraka sijevale su topovske cijevi ispunjavajući zrak tutnjavom. Monotona grmljavina potjecala je od tenkovskih motora koji su, kao oblaci od vate, prigušivali ljudske glasove. Pejsaž je te noći, izgubivši svoj pitomi izgled, dobio neko novo zastrašujuće i neobuzdano obilježje. Nitko nije imao nade da se vatre raspaljene te noći mogu ugasiti nekako drukčije osim krvlju. Nitko nije znao da će rat koji je bio upravo počinjao, trajati sljedeće četiri godine, te da će za sobom ostaviti izgorena i popljačkana sela i gotovo opustošene gradove. Završit će se dugim, kilometarskim kolonama, punim uplakane djece i žena, te muškaraca, lica preplanulih od Sunca, u poderanim maskirnim uniformama. Povijest je opisivala jedan krug koji se zatvarao porazom naroda koji je morao napustiti domove, zatvarao se seobom, a ne smrću. Hrastove šume su za sada počivale u miru koji je remetila jedino prigušena grmljavina dalekih eksplozija. Sa Dunava se podizao vjetar, donoseći svježinu vode. Pod sjenovitim krošnjama, u noći, okupljale 92

su se vojske. Grad koji je gorio nekoć je nosio slikovito ime – Palina. Tu je odvajkada bio limes, granica, vojna krajina; ne samo u vrijeme Austrije i turskih ratova, nego i u doba Bizanta i Rima, a možda i mnogo ranije. U glibovitom tlu ležali su nijemi grobovi. Nitko nikad nije napisao valjanu povijest kraljevstva koje se nazivalo Slavonijom.

93

Svetost ravnice Ne znamo je li uopće opravdano govoriti o "svetosti ravnice" koja bi bila veća od svetosti koju nose planine, šume ili bilo koje drugo zemaljsko okruženje. No jedno je izvan svake diskusije: neusporediv osjećaj za prostor koji ima nomadsko stanovništvo u stepi (za razliku od sjedilačkog-ratarskog ili pomorskog stanovništva). Ne leži li upravo taj osjećaj u korijenu svih čudesnih podviga na koje su se odvažili nomadi iz ravnice, oni su stvorili prostrane imperije i carstva, po veličini usporediva samo s onim Carstvom koje je stvorio Cezar? Običaj suvremenih povijesničra da minijaturne grčke polise nazivaju državama, istovremeno uskraćujući to pravo gigantskim političkim tvorevinama u istočnih nomada Skita i Huna, njihov je običan i proizvoljan hir, jer to nisu bili samo "labavi plemenski savezi" (što potvrđuje i sam doseg njihovih osvajanja), nego jasno i dobro ustrojene države i carstva. One su počivale na plemenskim savezima, poput carstva Gota koje se nekoć (u III. i IV. stoljeću) prostiralo u širokome pojasu od Dona do Tamiša. Ili, kratkotrajno Atilino carstvo s hunskim vođama, čija vlast se pružala sve do Italije i Cipra. Atile, koji je kovao i vlastiti novac, a čiji pogreb i nenadmašivo nemilosrdne rituale opisuje Prisk. U neposrednoj blizini današnjeg Pančeva mogla bi se nalaziti i njegova grobnica, uz rječicu Nedao koja bi mogla biti i Nadel. I jedni i drugi, Goti i Huni, naime, nisu bili etnički kompaktna zajednica nego, po svoj prilici, šarolik savez raznih plemena, naroda i etnosa. A takva je u osnovi i Rusija, ogromno slavensko Carstvo čije se prvobitno središte također nalazilo u ravnici u južnoruskih stepa. Nestorov ljetopis, najstarija sačuvana slavenska kronika, prenosi staru slavensku autentičnu tradiciju: povijest o pradomovini koja se, po slovu drevnih zapisa, nalazila negdje na Dunavu, dakle u Panoniji. 94

Mora da su, uostalom, od najdrevnijih vremena nomadi slijedili iste ili barem slične putove, kao u nekim mnogo kasnijim razdobljima, te da je krećući se prostranom ravnicom more nomada u valovima pristizalo do panonske puste. No ostaci kuća iz neolitika, s trokutastim zabatima i oličeni jarkim bojama (pronađeni nedaleko od Vršca), vjerno svjedoče o seoskim kućama koje su se u panonskim selima podizale još početkom XX.-og stoljeća. To, dakako, omogućuje hipotezu da je i način života ondašnjeg sjedilačkog stanovništva bio mnogo sličniji današnjem nego se to obično misli.

95

Nova Itaka Mitska Hiperboreja "prva i najbolja od sviju zemalja", prema slovu predaje, "počiva s onu stranu, iznad sjevernoga vjetra" – jer tu "hiper" ujedno znači i "iznad" i "prije". Do te zemlje danas više nije "moguće stići ni putom koji vodi po zemlji, ni po moru". Kako uči Plutarh, u njoj do danas sniva bog Zlatnoga vijeka, Kronos. A zemlju iskona – mitski Arijski raj ili Airyana Vaejo – opisuju i prva, najstarija poglavlja svete mazdaističke knjige Aveste. Prema iranskoj predaji taj prvobitni "Arijski raj", kao i preostalih petnaest zemalja kojima su projezdili drevni Arijici, stvorio je Ahura Mazda, vrhovno božanstvo u drevnih Iranaca: Prvo od mjesta i sjajnih zemalja koje stvorih ja, Ahura Mazda, bješe Airyana Vaejo (Arijski raj) kojom se prelijeva dobra reka Daitya. Čim bi jedna zemlja bila stvorena, Angra Mainyu, zloduh u Avesti, stvarao je različita zla i nevolje, što osvajahu zemlju, a ljudski život činjahu nečistim. Ukupno šesnaest Ahura Mazdinih stvorenja bilo je popraćeno sa šesnaest Angra Mainyuovih protu-stvorenja. Prvobitni raj Arijaca bio je pogođen "zmijom i zimom, koje su tvorevine Devasa." (Avesta, Vendidad) Nema sumnje da tu pobrojane zemlje nisu isključivo mitske nego su i povijesne te, kako primećuje Bâl G. Tilak u djelu Arktička pradomovina Veda:23 Drevna perzijska i grčka imena (zemalja) s ovoga popisa istaknuta su na natpisima ahemenidskih kraljeva te u djelima grčkih pisaca poslije svrgnuća dinastije Ahemenida od strane Aleksandra Makedonskog. 23 Uvod u arktičku teoriju Bâla Gândahara Tilaka (Lokamanya Maharaja Tilaka): The Artic Home in the Vedas being also New Key to the Interpretation of Many Vedic Text and Legends, 1903.g. (prim. ur.)

96

Činjenicu da je svako od Ahura Mazdih stvorenja bilo pogođeno nekom od nevolja koje ljudski život čine nepodnošljivim, dodatno potvrđuje drevno iskustvo, vjerovanje, kako je sve stvoreno podložno kvarenju, propadanju i regresiji koju je, u načelu, nemoguće zaustaviti (a ne k poboljšavanju i k evoluciji). Prvobitni Raj pretvara se neizbježno u Pakao. Zato neko ljudsko biće – a tu se prvenstveno misli na čovjeka uranijske, patrijarhalne tradicije – može težiti samo povratku u primordijalnost ili, drugim riječima, sudjelovanju na obnovi prvobitnoga i najboljeg "rajskoga stanja Bića". A to su oni koji se odupiru silama povijesti i vremena. Cilj ktonskoga čovjeka, naprotiv, je suobličavanje s involucijskim i erozivnim silama vremena: budući da "poznaje samo život tijela", on se "svojevoljno" prepušta samsarskom krugu nužnosti, beskrajnom lancu nastajanja i nestajanja, na granici između egzaltacije i ekstaze s jedne, te očaja i melankolije s druge strane (J. J. Bachofen). Štoviše, taj tip osjeća se, po riječima Mircea Éliade, "podvojeno", "rastrgano" i "nedostatano", odnosno "odvojeno od nečega moćnog i potpuno drugačijeg od sebe". Težište njegove egistencije neprekidno se premješta u budućnost, od koje očekuje razrješenje osobne egzistencijalne drame. Očekivanje "dolaska Mesije" i "silaska Grada Gospodnjeg" počiva na istoj psihološkoj strukturi, na poretku ideja kao što su vjera u tehnički ili društveni razvitak. Ta posljednja zapravo predstavlja kasni, sekularizirani odjek one prvobitne: otkako svoje želje i težnje projektira u eshatološku dimenziju, postaje svjestan da u "zemaljskome svijetu" neće dočekati njihovu realizaciju. Svakovrsni progresivni projekti pripadaju već u dimenziju utopije, prostor budućnosti. Otuda i eshatološki događaj silaska "Grada Gospodnjega" te vjera u ostvarenje "umjetnoga raja" posredovanjem tehnike i tehnološkoga razvitka – koji bi čovjeku trebali donijeti čak i samu besmrtnost – pripadaju, dakako, u iste vrlo skučene utopijske obzore modernih ljudi. 97

Po odluci Suda mrtvih ... na kraju te potrage mora se ugledati svjetlost. Baština o kojoj se tu raspravljalo i ne može potvrditi pobjedu u pojavnome, materijalnom svijetu. Uostalom, na planu osobnom za čovjeka uranijske tradicije bitka je već unaprijed dobivena, i to osvajanjem Središta, osvajanjem stanja punoće Bića. U povijesnome svijetu pobjeda i poraz predstavljaju njemu nevažne, iako moguće, ishode na koje ne može utjecati i prema kojima ostaje ravnodušan. Za njega važi ono drevno geslo koje je izrekao Giordano Bruno: Borio sam se, i to je dovoljno. Za razliku od čovjeka ktonske duhovnosti, njemu pobjeda nije imperativ – nego je to sama njegova vjernost Biću. Ako su povijesne zadanosti i tradicija koju predstavlja, nepovoljni, to nimalo nije njegov problem. Jer kako kaže jedan od junaka iz E. Jüngerova Heliopolisa: Mi ne znamo, i nemamo pravo znati, što je povijest u svojoj biti, u Apsolutu, s onu stranu vremena. Možemo nagađati, ali ne znamo odluku Suda mrtvih. Taj "Sud mrtvih" nije povijesni sud, nego to može biti jedino sud Tradicije. Samo je Tradicija, u svojoj biti, natpovijesna. Sud povijesti može biti pogrešan, ali ne i sud nadvremene predaje – koja i nije nego blago mrtvih – pa je za uranijski tip ona jedina mjerodavna instanca. Otuda je donekle tragičan i njihov svjetonazor jer takav čovjek odbacuje sve moderne i nužno arbitrarne povijesne konstrukcije, kao strane i tuđe "smislove povijesti", kojima je i samo postojanje neke sakralne logike vremena u cjelini nedokučivo. Drugim riječima, iako se ne može nadati pobjedi svoje socijalne i programske "reforme", on ipak ne očekuje potvrdu "suda povijesti" nego jedino "Suda mrtvih", dakle od strane vrijednosti koje on – svojom vjernošću Biću – zakonito zastupa i afirmira. A je li tako nešto uopće moguće ostvariti u ovom vremenskom i povijesnom ciklusu? 98

Himna (krv) Naše vino je proljeće, Naš Bog je Krv. Udarci doboša, Zvona koja odjekuju u noći, Dođimo i okupimo se ovdje – Naša svečanost počinje U blistavu ponoć. I podignimo svoje čaše, Svoja srca Visoko, još više: Naše vino je proljeće, Vino, opojno i lako, Što umire, U sunčani Čas. Naš Bog je Krv. Naše vino je proljeće.

99

Ahilej Ne obazirem se na proročanstva Pa ipak svako jutro slušam ono Što mi govori Ksant24, Koji razumije Tajni jezik bogova, A on kaže da blizu je Čas moje smrti Otac moj plovio je S Argonautima, Mater moja nije bila smrtna žena Nego božica Ja dođoh pod zidine Visoka kamenoga grada U vrelu prašinu I tutnjavu bitke Jer takva bješe volja bogova Ja bijah bogovi U dan užasa, Kad sahranih Patrokla, Otvorih sva vrata užasa Ja bijah užas 24 Xant (Skamander), odnosi se na personificirano riječno božanstvo, borio se je na strani Trojanaca i pokušao utopiti Ahileja. Usto, ime je grada na jugu današnje Turske i jednog od dva besmrtna Ahilejeva konja, Balios i Ksantos. (prim. ur.)

100

Razumjeh da sam stariji Od kraljeva i svećenika, I od gradova koje, U svojoj zaslijepljenosti, Poželjeh predati ognju Razumjeh da je jedan dio mene besmrtan – To je onaj plamen koji će uznijeti na Olimp, A drugi će zauvijek lutati tužnim Hadovim carstvom – To je sjena s kojom će Razgovarati Odisej

101

Boris Nad

Mlada noć Iz vječno mlade noći i njenih Uznemirenih voda Izronit će Satir i Dioniz, Bogovi s licem utopljenika, Omamljeni muzikom, I vinom Škrtoga Pana budi ljetna oluja, Noć bezimena Mokri i oznojeni budimo se Kao da smo cijelu noć Ronili u neizmjernom Oceanu San otiremo s očiju, Kao morski pijesak, Od niza šarenih školjki Satkana je čudotvorna ogrlica I jutro nad pučinom Tko je mladi bog koji u zlatnim kočijama Prolijeće nebom, Nošen vjetrom i pticama? (On dolazi sa sjevera)

102

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Krik gavrana Nije manje milozvučan Od pjesme čvorka I slavuja Labud crvenoga kljuna, Prati došljake. Nad poljima tišina U blijedo praskozorje Dovijeka će tišina trajati Mi snivali smo Zoru.

103

Zlatno runo Jednoga dana, u neko neodređeno vrijeme – mnogo prije nego što će se povesti rat za Troju, ali najmanje dva naraštaja prije Trojanskoga rata – jednako neodređen broj junaka podiže se i odlazi u potragu. To je jedna od ukupno četiri priče koje se, na različite načine, neće prestati prepričavati sve do kraja vremena. Povijest tvrdi da su krenuli u potragu za Zlatnim runom, ali to je mogao biti i Sveti Gral, ili izgubljeno kraljevstvo "prezbitera Ivana".25 Najvjerojatnije da su se Argonauti jednog jutra, po svoj prilici u zoru, ukrcali na lađu i otisnuli se na daleku pučinu. Prema predaji, njihova junačka potraga, iako u brojnim opasnostima, bila je uspješna i oni su se vratili u domovinu. Nekad, u davno doba, dodaje jedan suvremeni autor, sve priče imale su sretan završetak: Tezej je ubio Minotaura; Odisej bi se, poslije mnogih lutanja, ipak vratio na Itaku; ptice su na koncu pronašle Simurga, ptičjeg boga, spoznajući da je svaka od njih Simurg, te da je on istovremeno bilo koja od trideset ptica za kojom se upušta u potragu, itd. Pod znakom pitanja je i put kojim su se Argonauti uputili. Kolhida je danas poznata kao Gruzija, poprište nedavnoga rata, a rijeka Fasida današnji je Rion. Izvjesno je da put Argonauta uključuje i povratak preko delte Dunava, te da se njegovim tokom odvijao i dalje, prema tome i kroz današnji Beograd, pa Savom do "vrha Jadrana" gdje se smjestio otok Kirka, možda Lošinj. Zatim se možda 25 Usp. L. Gumiljov: U potrazi za izgubljenim kraljevstvom (Л. Гумилев, В поисках вымышленного царства), Moskva, 1992. godine. Iako se točno ne zna o kakvoj zemlji se zapravo tu radi, tema o "kraljevstvu prezbitera Ivana" zainteresirala je ruskog Euroazijca i velikog povjesničara Lava Gumiljova. On se prihvatio daljnjeg istraživanja tog mita, te dolazi do zaključka da je riječ o euroazijskim nestorijancima, Toharcima i Ujgurima, koji su u antičko vrijeme naseljavali Sinkjang i zapadni Tibet (zemlju Šan). Gumiljov u istome djelu navodi Renéa Guénona koji lik "prezbitera Ivana" povezuje s kompleksom Agarte, odnosno smatra Melkizedeka simboličkom figurom "Kralja svijeta".

104

produžava tokom rijeke Po, preko Sredozemlja, k obalama Libije i do danas isušenoga Tritonskog mora i pećinskih ljudi koji nastanjivahu njegove obale. Njihova potraga najzad se završava u rodnome Jolku. Duž istoga kruga odigrat će se u povijesti neke od najslavnijih epizoda, tijekom mnogih budućih stoljeća. Epizoda sa čarobnicom Medejom intrigantnija je od svih te predstavlja ključ za razumijevanje priče o Argonautima. Medeja je više od čarobnice: ona je ktonsko, žensko božanstvo, božica uzvišena poput Izide i Lilit, ali i podjednako nemilosrdna, beskrupulozna, zahtjevna i odlučna. Treba istaknuti njenu vještinu kroćenja zmija i moć da junacima produži život pomoću čarobnog kotla, što nas podsjeća na keltske mitove, tkz. Dagdin kotao. Otuda ne čudi tragična sudbina Jasona. Dugo vremena pošto je potraga uspješno bila okončana, a Zlatno runo bilo preneseno u Jolk, Jason se poslije skitanja kao starac vratio u Korint – u sjenu svoje lađe, ili samo njene olupine, s namjerom da se objesi. Tada će slomiti pramac Arga koji će mu smrskati lubanju, a Zlatnome runu gubi se trag. Jason umire kao izbjeglica, siromašni prognanik, ne kao kralj. Za razliku od Jasona, koji je iz nekog razloga izgubio naklonost bogova, Medeja nije umrla, tvrdi predaja, nego je vladala Elizejskim poljima, a potom se udala za mnogo poznatijeg junaka, Ahileja – koga nije mogla podjarmiti ni prevariti, poniziti ni obuzdati, a ni pobijediti. Jasona, vođu Argonauta, pamtit ćemo po stupanju u rat s jednom sandalom: stari običaj etolskih ratnika da obuvaju samo nogu sa strane štita, a ne i oružja, kako bi se lakše izbavljali iz blata i snažnije zadavali udarce. Otuda se lijeva noga i danas smatra neprijateljskom, a njome se ne stupa na prijateljski prag nego u rat.

105

V. Poglavlje Krug Apsoluta To središte je nematerijalno, metageografsko i natpovijesno. Ono i ne postoji u pojavnome svijetu, pa prema tome i ne može biti uništeno. Njega sam čovjek treba osvojiti – ono je skriveno i dostupno samo najizvrsnijima. Zato je ono, logično, simbolizirano Sjevernim polom: koji je kao mirno mjesto, nepokretna točka oko koje se sve drugo okreće.

Povijest i providnost U punom smislu pojma, mi povijest spoznajemo tek s onu stranu vremena, dakle u vječnosti. Uranijski tip ljudi ništa ne dobiva i ne može izgubiti, jer ima vlastito središte i istinu Bića. Nasuprot tome, za ktonskoga čovjeka postoji samo i jedino sud povijesti – njegov uspjeh ili neuspjeh, pobjeda ili poraz, budući da povijest potvrđuje ili negira njegovo "vjerovanje". Podjela na profano i sveto čini nam se proizvoljnom i umjetnom – profana udruženja i organizacije "izvanjskoga svijeta", bez ikakve svijesti o sakralnom principu, mogu također imati aktivnu i važnu ulogu u sakralnoj povijesti. Katkad su ti ljudi "slijepa oruđa" providnosti, a katkad samo maske pod kojima se skriva demonski utjecaj. Isto vrijedi za bilo koje povijesne aktere, pa tako i za Hitlera i za Napoleona, koji su odigrali važne uloge u sakralnom tijeku vremena. Utopije su, prema Emilu Cioranu26, ostvarive samo u duhu suprotnom od onog u kojemu su ih zamišljali njihovi tvorci. Tamo gdje je čovjek maštao o slobodi, suočio se je s tiranijom. Tamo gdje je maštao o miru, susreće teror, itd. Svi ljudi u povijesti, pa i na razini osobne egzistencije, pojedinci, posve su slobodni odlučiti se između velikih i nepomirljivo suprotstavljenih principa Neba i Zemlje. Poviješću upravlja providnost. Ali to ne znači da je njen ishod unaprijed određen, nego da se izbor između sakralnog Središta i njegovog demonskog antipoda odvija s onu stranu, dakle iznad svih mogućih ishoda bitke. Sakralna povijest ostaje nevidljiva realnost, prema njoj se klasificira i određuje sve ostale vidljive stvarnosti. 26 Rumunjsko-francuski esejist E. Cioran (1911-1995.) proslavio se već prvim knjigama Kratak pregled raspadanja i Silogizmi gorčine. Nastavljač je i ujedno poricatelj F. Nietzschea, otkako je zagovornik "volje za nemoć", kontemplativne dokolice i spokojstva radikalne sumnje. Bio je anarhist i ateist, a izgrađuje kroz bljeskove izazovnih maksima i pjesničkih aforizama mudrost koja krijepi unatoč njegovom dubokom pesimizmu.

109

Premda nevidljivo u materijalnome svijetu, sakralno Središte nije subjektivno nego objektivno postojeće. Ono prethodi i samom subjektu koji ga spoznaje; a na pitanje "Tko si ti? ", slavna vedska formulacija odgovara "To si ti!" (Tat tvam asi). Bez postojanja središta, naposljetku, nije zamislivo ni postojanje ikakva reda i poretka, jer "kozmos" etimološki označava hijerarhiju i red. Sve dok traje vrijeme, ishod te bitke nije siguran i nije odlučen. Tezulja na vagi može uvijek prevagnuti bilo na jednu ili na drugu stranu.

110

Apolonijski logos: Iza orlova, čuvara zlata Iz svoje domovine na krajnjem Sjeveru Hiperborejci su svake godine slali zavjetne darove – od naroda do naroda – uvijene "u pšeničnu slamu"; od krajnjega Sjevera euroazijskog kontinenta do otoka Delosa na jugu, i nazad. Ti zavjetni darovi, uvijeni u pšeničnu slamu otada su postali simbol vječne vjernosti Tradiciji, onoj koju se prenosilo "od naroda do naroda", od naraštaja do naraštaja. U znak sjećanja na smrt hiperborejskih djevojaka koje su te darove prvi put donijele na Delos, navodi se u Herodota sljedeći običaj: Delske djevojke i mladići šišaju svoju kosu; prije svadbe djevojke odsijecaju pramen kose, obaviju ga oko vretena i stavljaju na grob (...) A svi delski mladići omotavaju pramen kose oko jedne zelene grančice i polažu je na grob. Vjerojatno najstariji poznati navod hiperborejskoga mita potječe iz Herodotove Historije. On prenosi čudnovato svjedočanstvo o Aristeju s Prokonesa, koji je sa obale Mramornoga mora krenuo u potragu za Apolonom, te je naposljetku došao u Isedoniju. Njega su u Metapontu štovali u vidu kulta jer je, prema predaji, proveo s Apolonom sedam godina u zemlji Hiperborejaca. On je zaslužio deifikaciju i kultno štovanje jer je pošao tragom Apolona. Ovdje prenosimo i fantastičan opis koji Herodot duguje pjesniku Aristeju, iz nažalost izgubljenih Arimaspijskih pjesama koje do danas privlače tumače i komentatore; Iza Isedonjana stanuju Arimaspi, ljudi s jednim okom (...) iza njih su orlovi, čuvari zlata, a još dalje od njih, sve do morske obale, stanuju Hiperborejci.

111

Prema Diodoru Sicilijanskom u Hiperboreji se nalazi Apolonov hram posvećen bogu Sunca. Dakle tamo gdje sniva bog Zlatnoga vijeka, Kronos, gdje se za Apolona vjerovalo da svake godine odlazi u Hiperboreju "na kočijama koje vuku labudovi". Budući da se nije htio vratiti nazad, Grci su ga u svoju zemlju mogli dozvati "samo pjesmom". Drugim riječima, Apolonov kult potječe iz Hiperboreje, odakle je u Grčku prenesen po drevnim Ahajcima. A isto se navodi u Plutarha, za koga je Hiperboreja: prva i najbolja od sviju zemalja – Zlatni vijek. Nije moguće tvrditi da su heroji izgubili pred nadmoćnom gluposti i kukavičlukom ktonskih masa. Ni Ahilej pod Trojom nije pokleknuo uslijed brojčano nadmoćijeg neprijatelja, a bitka je završila tek u trenu kada su bogovi tako htjeli. Iako tragično završava, on je ispunio svoju sudbinu – što, dakako, nije spriječilo Grke da ga kasnije deificiraju, podižu mu žrtvenike i hramove. Njegova sjena pojavljivat će se i u budućim bitkama, da bi pomagao živima. Na taj način njegova sudbina postaje ravna božanskoj. Uprkos svim otporima, neko posve drugačije nordijsko kršćanstvo, postaje u naše vrijeme glavnim predmetom i, možda, najvažnijom temom duhovne povijesti čovječanstva. Njen je glavni nosilac, a time i glavni subjekt povijesti – arktički čovjek, Čovjek pôla, predstavnik rase ljudi-bogova, istinskih sinova Božjih u Kozmosu. Njemu savršeno odgovara ekstremna arktička priroda, polarno okruženje, s gotovo apsolutnim dualizmom svjetlosti i tame, života i smrti, topline i hladnoće Sjevernog pola. Ne postoji put koji bi se, po svim teškoćama, moglo usporediti s onim koji se i danas ispruža do Balkana s krajnjega Sjevera.

112

Doba prve mladosti svijeta Na svjetlucavoj i namreškanoj površini odslikavao se nepoznati užas. Kljun lađe bješe oslikan i izrezbaren; podražava ga glava zmije ili neke nemani. Pramac je tonuo pod vrtlozima bijele pjene te se svaki put iznova pobjedonosno uzdizao nad vodenim valovima. Iznad lađe napinjalo se šareno jedro. Dubina mora bješe neizmjerna. Iza nebeskoga obzora počivala su čudovišta i bogovi. Počivali su i otoci, nestvarni kao sjenke, među njima i otok Kirke i daleka Itaka, obeščašćeni dom jednoga kralja. More je bilo prozirno kao kristal; u vodi, smaragdnoj i modroj, bjelasala su se nepregledna jata riba. Zagledan u more, stajao je riđokosi kralj. To je Odisej koji, u istome bijesu kojim udara vjetar valove, možda već sluti i gnjev i osvetu bogova. Odisej, dovitljiv i lukav, istovremeno junak i nitkov, nije se libio da im podvali. Možda su mu, u tom trenu, pred očima ruševine Troje opustošene plamenom, a možda je, nekim istančanim čulom, već predosjetio dolazak oluje. No tada on još ništa nije znao o desetogodišnjoj drami svojega povratka u zavičaj i kraljevstvo, o drami koja će njegovo ime proslaviti nad Ahilejevim imenom. Negdje među imenima bogova i ljudi još lebdi samo ime Homerovo, najslavnijega pjesnika koji ga je opjevao. Zasad, međutim, Odisej je samo čovek koji se vraća kući iz rata. Dok stoji na palubi, na njega motre oči bogova. Posvuda bogovi, ljudima uvijek bliski, jer je to doba prve mladosti svijeta. Oni će ga kažnjavati, uvijek novim mukama, tijekom godina koje slijede. A isti će ga bogovi i spašavati od sigurne propasti. Bogovi će ga voditi od jedne do druge fantastične pustolovine. Kada jednom, poslije dugih lutanja, opet zakorači na Itaku, bit će drugačiji – nešto više od obična čovjeka. Tijekom milenija - postat će metafora onog životnog puta koji svatko od nas treba proći. 113

Principi uranijske i ktonske duhovnosti Birajući svoju ulogu u povijesti, ljudi snose najveći mogući rizik: svatko od nas ima svoj udio u velikoj eshatološkoj drami, gdje se kao na vagi propituju istina i laž Bića. Nitko, pa čak ni sama providnost, od bilo kojeg čovjeka ne može tražiti ništa više nego da preuzme onu ulogu koje je jedino istinski dostojan. Drugim riječima, moderno doba karakterizira odmetanje od Bića, odnosno čovjek koji se duhovno odcjepljuje i odvaja – kako na razini psihičkoj, tako i duhovno. Posljedica takvog rastakanja je tkz. slobodan duh – koji nije slobodan i od proizvoljnih spekulacija, jer one naposljetku nagrizaju i njega osobno, u vidu raznih sumnji i dvojbi. Suvremena filozofija, tek tu i tamo s ponekim iznimkama, rezultat je baš tog oslobođenog i autonomnog duha. U istome duhu "slobodna" i "autonomna" postaje i umjetnost, odvojena od viših normi. I ne čudi da ona sve češće postaje puko sredstvo za izražavanje psihopatoloških sadržaja. Na tragu tih ideja, možemo donijeti sljedeći zaključak: ne postoji jedan nego najmanje dva principa na osnovu kojih se gradilo civilizacije i kulturu. I ne jedan, nego najmanje dva dijametralno suprotna tipa čovjeka. Nije čovjek posljedica i rezultat određene civilizacije i kulture, nego upravo suprotno – civilizacija i kultura posljedica su određenih tipova ljudi. Zato se uranijski tip čovjeka prema ktonskome odnosi s prijezirom. On vidi u njemu jedino izobličenu i unakaženu sliku, karikaturu istinskog ljudskog bića. Ktonski, naprotiv, u svojem neprijatelju, koji predstavlja istinu Bića, prepoznaje vlastitu nedostatnost, te u njemu otkriva ono što sâm nije i što nikada ne može postati. Tako započinje velika kozmička drama, bitka čije mjesto radnje je sam 114

čovjek u cjelokupnome univerzumu. Svjetovi utopija i "vrijednosti" ktonskoga čovjeka nemaju Središta. Njihov položaj po definiciji je "eks-centričan", a njihova životna egzistencija doslovno znači – biti izvan. Tome suprotan je uranijski tip, koji ima svoje (meta)povijesno i (meta)geografsko Središte – Sjeverni pol, Hiperboreju. Na socijalnom planu je također moguće definirati ideju Središta. Ruski mislilac Konstantin Leontjev27 tumači kako gubitak složenosti tradicionalnih društvenih struktura, i njihovo pojednostavljivanje, nužno dovodi do anarhije jer podržava entropiju, sve do smrti neke civilizacije, kulture ili države. Njegov koncept je, također, dualistički jer počiva na neprestanoj borbi za prevlast jednoga od dva principa, odnosno na ravnoteži suprotstavljenih sila: a premoć jednoga u cjelini nije samo nepoželjna, nego je i nemoguća prije kraja svijeta i vremena. Usred i dalje prisutnoga kaosa, stvaranje rezultira nastankom otoka reda, tj. reda koji se ima tendenciju proširiti, baš kao i kaos koji ima tendenciju poništiti red, te vratiti svijet u stanje prvobitne nediferenciranosti. Iako se njegovo geografsko i kronološko ishodište ne može jednoznačno odrediti, to ne znači da hiperborejsko sakralno Središte ne postoji. Bila su dosad provedena mnoga metafizička, znanstvena istraživanja, i pokušaji potaknuti sličnim motivima. Prema Guénonu i njegovim sljedbenicima, Tradicija postoji oduvijek – jer je u cjelini reprezentacija Zlatnoga vijeka. A tijekom svih silaznih ciklusa, predaja je izložena pomračenju i zaboravu. Dok su određene civilizacije i kulture, koje određujemo kao ktonske, gravitirale i nastajale na jugu euroazijskoga kontinenta, za ishodišta uranijske duhovnosti navodi se sjeverni civilizacijski krug. Ta prvobitna duhovnost, prema Renéu Guénonu, zajednička je svim narodima i sadrže je drevni rituali, narodni mitovi i legende; nalazimo je u religijama i metafizičkim doktrinama, u tradicionalnim 27 Usp. Konstantin Leontjev: Bizantizam i slavenstvo, 1875.g.

115

Boris Nad

simbolima itd., koji kao da i nisu nego mrvice prebogate mudrosti (Sophia perennis), onoga znanja koje je bilo prilagođeno novim uvjetima i koje je duboko ukorijenjeno u jezicima narodnih predaja. Doduše, istu ideju može se naći i u nekih drugih autora, koji kronološki prethode R. Guénonu. Astronom posljednjega francuskog kralja, istraživač drevnih astronomskih mapa Jean Bailly, došao je do sljedećeg zaključka:28 Kada objednimo te tradicije, često mutne i konfuzne, sa zapanjenošću ćemo opaziti da one teže istom cilju: izvorima čije je ishodište smješteno na sjeveru. No upravo R. Guénonov koncept integralne Tradicije, ima od XX.-og stoljeća vrlo zapažen utjecaj, i to ne samo u sljedbenika perenijalne škole. Njegov rad postaje stožernom točkom cjelokupne tradicionalne misli. U nizu radova uvijek je upućivao na indoeuropsko, nordijsko i hiperborejsko podrijetlo Tradicije jer, da ponovimo, za R. Guénona ona je "zajednička svim ljudima". Drugi po važnosti iste škole bio je barun Julius Evola29 koji, prema navodu Marka Sedgwicka30, mnogo odlučnije povezuje pitanje podrijetla primordijalne predaje uz jednu ljudsku rasu. S motrišta povijesti ne postoje civilizacije koje se mogu označiti kao čisto uranijske – što potvrđuju spomenici i duhovne reprezentacije čisto uranijskoga, patrijarhalnoga tipa. Sve poznate kulture i civilizacije, više ili manje, predstavljaju koegzistenciju i miješanje, kao i najčešće otvorenu borbu između ta dva principa. Sfere duhovnog, u području 28 Te drevne mape bile su po misionarima i putnicima prenesene iz Indije u Europu, što je potaknulo Jeana Baillya na istraživanje različitih mitologija; vidi J. S. Bailly: Traité de l'astronomie indienne et orientale, 1787.g. 29 Usp. J. Evola: Jahati tigra (Cavalcare la Tigre, 1961.g.); u engleskom prijevodu nalazi se na URL [lipanj 2016.g.]: http://www.cakravartin.com/wordpress/wp-content/ uploads/2006/08/Julius-Evola-Ride-the-Tiger-Survival-Manual-for-the-Aristocrats-ofthe-Soul.pdf (prim. ur.) 30 Usp. M. Sedgwick: Against the Modern World: Traditionalism and the Secret Intellectual History of the Twentieth Century, Oxford University Press, 2004.g. (prim. ur.)

116

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

umjetnosti i kulture, također su poprište njihove beskompromisne borbe. Iako se institucije patrijarhalnoga društva postupno ruše pod udarom osvetničkoga matrijarhata, bilo bi pogrešno zaključiti da su reprezentacije uranijskoga tipa tijekom vremena ugašene, ili da se pojavljuju u manje čistome obliku. No u svijetu antiutopija očituje se i svijest "cjelovitoga čovjeka" – čiji je ideal u najvišoj Tradiciji. To je tip uranijske duhovnosti, koji je sposoban objediniti put akcije i put kontemplacije, što idealno odgovara uvjetima posljednjih vremena – tj. uvjetima katastrofe. Ali tu nije moguće govoriti o razvoju, nego samo o posebnom očitovanju jednog jedinstvenog ljudskoga tipa, koji postoji u svim vremenima, čiji moto nije: biti bez grijeha, nego: biti Bog. To je cilj. (Plotin: Eneade – Devetice; bio je u III. stoljeću jedan od utemeljitelja novoplatonističke škole u antičkih Grka.) Princip reda, slično principu svjetlosti, samo je jedan od načina na koji se u stvorenome svijetu ostvaruje princip svetosti. Čovjek tu zadržava svoju punu slobodu, i može se prikloniti ili jednom ili drugom principu. Usto, sam čovjek je poprište apsolutnoga dualizma, koji nije moguće okončati kompromisom ni potpunom pobjedom, kako jednog tako ni drugog tipa.

117

Bog koji se pojavljuje na Zemlji Istinska religija... rođena je na dan kada su svi dani rođeni... Magloviti koncepti drevnih naroda uglavnom su bili vrlo slabi ostaci prvobitne tradicije.31 Postupna evolucija čovjeka, ljudske zajednice i svijeta, u cjelini je strana tradicionalnoj religiji i doktrinama. Propadanje je nezaustavljivo i očigledno, a sadržano je i u samoj prirodi vremena, koje također odražava erozivni tijek. Ali vrijeme nije ni pravocrtno ni jednosmjerno, cijeli niz uzroka može dovesti do njegova, barem privremenoga, zaustavljanja, ili barem kratkotrajnoga – u odnosu na ukupno trajanje cjelokupnog ciklusa kali-yuge – uspravljanja, u smislu tradicijske obnove svega što je izgledalo kao trajno izgubljeno.32 Ali dok kršćansko učenje govori o dva Kristova Dolaska – drugi se još očekuje – hinduistička tradicija poznaje čak devet dolazaka avatara, pri čemu se deseto božansko utjelovljenje očekuje kao budući događaj. Dolazak Kristov, njegovo rođenje i život na Zemlji, pokazuju da je moguće i neposredno uplitanje Boga u tijek ljudske povijesti: sakralni princip, kojega je Krist utjelovljenje, na taj način ostvaruje neposredno djelovanje. Iz skandinavske mitologije bog Odin neprestano pomaže ljudima, isto kao i bogovi slavenskoga panteona koji se bore rame uz rame sa svojim sljedbenicima. Tu ideju, također, usvaja hinduistička predaja i drevni koncept avatara. Spjev Bhagâvad Gîtâ govori o bogu Krišni koji, ravnodušan na gubitke i dobitke, pobjedu i poraz, svojom zemaljskom pojavom pomaže da se "svijet sveudilj odvija". 31 Joseph de Maistre (1753-1821) bio je istaknuti istraživač masonske zavjere, smatraju ga začetnikom "svjetske kontrarevolucije" i "apsolutnoga teokratskog konzervativizma". Usp. A.G. Dugin: Konspirologija, Eneagram, Zagreb, 2014. g. 32 Usp. René Guénon: Vladavina kvantiteta i znaci vremena, Eneagram, Zagreb, 2015.g. (prim. ur.)

118

Sakralni princip prema tradicionalnom učenju djeluje neposredno. Bog se može, s razlogom i posljedicama koje nisu uvijek jasne ljudima, osobno pojaviti na Zemlji. To su, međutim, u domeni sakralne povijesti posve iznimni događaji. Ali samo njegovo djelovanje predstavlja uzor koji čovjek treba slijediti: u osnovi, čovjek treba činiti isto što i Bog (ili bogovi), oponašajući ih i postajući im nalik. To je norma za čovjeka koji na Zemlji, ponovimo, predstavlja sakralni poredak i nebesko načelo. Drugim riječima, Bog (ili bogovi) i čovjek, združeni su oko iste zajedničke misije. Tako je, u krajnjem, svatko od nas svojim mislima i djelima sudionik nevidljivih sakralnih povijesti. A to isto može se zapaziti i u drugim područjima ljudskog djelovanja, u onim aspektima ljudskoga sudioništva koje je naizgled posve profano. Johann Jakob Bachofen, profesor rimskoga prava na Sveučilištu u Baselu, objavio je 1861. g. kapitalno djelo Matrijarhat. Polazeći od mitoloških činjenica, razvija svojevrsnu tipologiju kulture i religije, dijeleći ih na matrijarhalne i patrijarhalne, ktonske i uranijske. Uostalom, vrlo je značajno istaknuti Bachofena kao jednog od prvih istraživača filozofije povijesti: religijski i duhovni čimbenici za njega su podjednako važni, ako ne i važniji od političkih i ekonomskih. Ali njegov koncept u osnovi je evolucijski, pa je odbačen jer zagovara evoluciju ljudskoga društva od matrijarhalno-telurskih (materijalnih, osjetilnih) k uranijsko-patrijarhalnim (duhovno čistim) civilizacijama.

119

Kralj svijeta Kršćanska predaja govori o sedmorici nevidljivih pravednika, zahvaljujući kojima se održava svijet. Apostol Pavle, u Poslanici Solunjanima, govori o tajnovitoj prisutnosti "onoga koji zadržava" antikrista, njegov dolazak.33 U pravilu, danas svi primjeri uranijske etike izazivaju netrpeljivost u "javnom mnijenju". Četiri osnovne ljudske rase – zlatna, srebrna, brončana i željezna – svjedoče o progresivnom smanjenju ljudskih moći. Ljude željezne rase može se tumačiti kao:34 Četvrtu rasu bezvrijednih nasljednika. Oni su degenerirani, okrutni, zlonamjerni, tjelesni, neposlušni sinovi, izdajice. (...) Ljudi zlatne rase više nema, ali se njihov duh očuvao i danas se očituje u blagosti seoskoga stanovništva, u onima koji donose radost, te u svim čuvarima pravde. Navedimo, također, tumačenje Roberta Gravesa o Srebrnome vijeku: Mit o Srebrnome vijeku očigledno govori o matrijarhalnom uređenju – onakvom kakvo se još održalo kod Pikta na Crnom moru u klasično doba, kod nekih plemena na Balearima, u Galiciji i u Zaljevu Sirte; kod tih plemena muškarci su bili potčinjeni spol, iako se znalo za zemljoradnju, a ratova gotovo da i nije bilo. Srebro je metal posvećen božanstvu Mjeseca. Mit o četiri ljudske rase u cjelini odgovara hinduističkoj predaji o četiri ciklusa, vremena ili vijeka. Ljudske i božanske moći unutar svakog od njih progresivno se smanjuju. Naposljetku Zemlja će

33 Grč. κατέχων – Katehon, onaj koji zadržava. (prim. ur.) 34 Usp. Robert Graves: Grčki mitovi, 1955.g.

120

potonuti u ocean, a slavni most Bifrost koji povezuje Nebo i Zemlju, srušit će se pod teretom nebeskih vojski. Francuski ezoterik Saint-Yves d`Alvedydre u knjizi Misija Indije, prenosi na Zapad budistički mit o tajnom središtu svijeta, zvanom Agarta, skrivenom negdje u zabitima himalajskih planina, Indije ili Afganistana. Samo ime "Agarta" znači "neosvojivo" i "nepristupačno" (René Guénon u knjizi Kralj svijeta). A ime duhovnoga središta, koje prethodi modernom ciklusu, u drevnih Indijaca nazivalo se "Paradesha" (sanskr. "uzdignut predio"), tj. kaldejski "Pardes" ili "Paradisus" – raj – u zapadnoj predaji prenosi isto značenje. Nasuprot "Kralju svijeta" je "Knez ovog svijeta", Sotona, Pali anđeo ili Đavao, prema kršćanskoj teologiji. U muslimanskoj tradiciji njega okružuju oni koje se naziva "avlii-eš-šejtan", svecima Sotone. Za tradicionalističku školu to odgovara središtima kontrainicijacije – nasuprot istinskim središtima inicijacije. Tu se valja prisjetiti da je R. Guénon smatrao inicijaciju obaveznim preduvjetom duhovne realizacije. Za nas kontrainicijacija i njene organizacije i strukture predstavljaju tek izvrnutu, grotesknu i naopaku sliku istinskoga sakralnog principa, hijerarhije. Rim u doba dekadencije razotkriva prevagu istih, matrijarhalnih sadržaja nad izvornim patrijarhalnim iz doba legendarnoga Rima. Ustvari, rimska dekadencija reprezentira kasnu osvetu i pobjedonosni marš matrijarhalnih vrijednosti, čiji pronositelji više nisu drevni, predarijski slojevi stanovništva, nego bliskoistočni imperatori i etnički tuđa masa robova (uglavnom iz istoga podneblja). Na taj način tkz. moderno doba je kruna tisućljetnog procesa sukoba između ktonske i uranijske duhovnosti. Ruski pisac Ferdinand Ossendowski u knjizi Zvijeri, ljudi i bogovi govori o "Kralju svijeta" koji, iako skriven u podzemnome kraljevstvu Agarta, nevidljivo upravlja svim događajima na površini Zemlje. Prema mitu koji taj autor vrlo vjerno prenosi, "Kralj svijeta": 121

Ima moć razgovarati sa samim Bogom, pri čemu plamenovi izbijaju iz oltara, a u njima se pojavljuje Božje lice.35 U učenju ezoterika i metafizičara Renéa Guénona nalazimo mogućnost da perenijalna misao objasni egzegezu tog mita, u čijoj je najdubljoj osnovi ideja vrhovnoga duhovnog Središta – tj. središta svih ljudi u posljednjem vremenskom ciklusu (za narode Zapada to je Željezni vijek). On naglašava da postoje brojne paralele i analogije tog budističkog mita, u vrlo različitim tradicijama od hinduističke i hebrejske, preko islamske i kršćanske, ali i u keltskome mitu o Svetom Gralu – kojeg su naknadno, tek unazad parsto godina, površno kristijanizirali.

35 Usp. F. A. Ossendowski: Zvijeri, ljudi i bogovi, Eneagram, Zagreb, 2013. g., str. 242. Vidi, također, predgovor hrvatskom izdanju iste knjige pod naslovom Susret u Parizu 1924.g. – Euroazijstvo F.A. Ossendowskoga. (prim. ur.)

122

Čakravartin – onaj koji okreće kotače U vrijeme gubitka središta predaja čuva još jednu tajnu koju je u početku simbolizirao mit o potrazi za Gralom. Heilige Graal je, kako je navedeno, izgubljeno metafizičko Središte iščezlo po istinskoj – isprva duhovnoj, a zatim i fizičkoj – katastrofi. Kako bi je preduhitrili, ili barem obuzdali, vitezovi Okruglog Stola upućuju se u potragu za izgubljenim središtem. Simbol tog Središta je i mitska Hiperboreja: izgubljena pradomovina na Sjeveru, koji su krenuli osvajiti stvarni i mitološki likovi Perzej i Heraklo, te brojni drugi junaci. Oni koji osvajaju svoje izgubljeno Središte, postižu "besmrtnost" – dakle, prvobitnost i punoću najboljega stanja Bića. Središte je, dakle, shvaćeno kao daleka točka koja, ostajući nepokretnom, omogućuje okretanje Kotača svijeta. Otuda se savršenog čovjeka u hinduističkoj tradiciji opisuje kao Čakravartina, "onoga koji okreće kotače". Mitska slika tog lika je vedski Indra – koji stojeći u osi svijeta pokreće Nebo – jer, da ponovimo, osvajanje Središta podrazumijeva osvajanje stanja punoće Bića. Istaknimo da ova razmatranja premašuju puko estetsko i mentalno, u ograničenom i uskom shvaćanju modernih, budući da zalaze u područje metafizike i realizacije krajnjih mogućnosti koje su uopće dostupne ljudskome biću. A to je nešto u tijesnoj svezi s idejom Lijepoga. Na toj razini zapazit ćemo kako brojna klasična djela, i autori koji slijede velike uzore umjetnosti i Tradicije, odražavaju istinsko duhovno Središte – oduvijek svima jasno, očigledno i dostupno.

123

VI. Poglavlje Povratak kao u roditeljsku kuću Ovo nije samo znanstvena studija. Unutarnja logika ove knjige ne slijedi moderne pristupe. Nije ni isključivo književno djelo, barem ne u modernome smislu toga pojma; koristi raznovrsne književne forme i žanrove kao sredstva na putu do cjelovite, integralne Tradicije. A jer nije ni neko od života odvojeno i mrtvo znanje, poslužit će onima koji su u potrazi kao vjerodostojan putokaz k jednoj vječno vitalnoj stvarnosti: Krugu apsoluta.

Simboli Hiperboreje progovaraju o stvarnosti koju mistici nalaze "iznad sjevernoga vjetra", negdje na dalekom Sjeveru, ishodištu svega što držimo dobrim, lijepim i svetim u kaotičnom i užurbanom svijetu. Tajni jezik ovih simbola utkan je u mitologije i kolektivno nesvjesno u gotovo svih euroazijskih naroda i, naravno, ne samo njih. Baš ta činjenica za nas je od najveće vrijednosti. Ali što doista simboliziraju ovdje izložene drevne analogije? Uz dozvolu autora, Šimun Uremović proveo je konačni izbor tekstova. U nekom smislu on je i koator ovdje izloženih simbola Hiperboreje. Kao dio bibliotečnoga niza "Gnothi Seauton", ova knjiga namijenjena je svima na putu k svojem istinskom sakralnom Središtu. Namjera autora, isto kao i izdavača ove knjige, nije bila da se čitatelja površno provede kroz tuđe i fantastične predjele u "području nestvarnoga". Ona je, ponajprije, poziv na povratak u roditeljsku kuću Tradicije. U tome prepoznajemo kvintesenciju i najčišći aspekt objavljenih religija u svim narodima Euroazije. A zar bi se nešto manje i moglo očekivati od predaje koja je od početka objavljena u savršenome i organskome obliku, u naroda koji se i danas ukrštaju kod nas na brdovitom Balkanu? Štoviše, mi upućujemo i glasan poziv da se nastavi s istraživanjima Hiperboreje. Za neke to će biti znanstvena ili umjetnička praksa, a za druge posvećenost i kontemplacija, prebivanje u svetom. Ekvivalent mitološkoj Hiperboreji može biti i biblijski Eden, kao i nordijska duhovnost u naših naroda – južnog i mediteranskog, ne samo u naroda sjevernog kulturno-civilizacijskog kruga. Iako narodne tradicije mogu biti zaboravljene, Sveta knjiga Tradicije nije nostalgija za 127

Boris Nad

prošlim vremenima i običajima. Naša "sveta knjiga" ne povodi se za modom i vremenom, jer "ima moć samu sebe prenositi kroz vrijeme". Vrlo je važno istaknuti kako se u istraživanjima Renéa Guénona nalazi upozorenje o opasnosti poistovjećivanja Hiperboreje s potonulom Atlantidom. Ako hiperborejska mitologija doista ima tako važnu ulogu u nesvjesnom indoeuropskih (euroazijskih) naroda, to je zahvaljujući posebnom simbolizmu i unutrašnjim sadržajima: jer za nas mit nije nesporazum i "lažna priča", praznovjerica. Mit ovdje shvaćamo kao bezvremenu stvarnost, koja se možda nikad i "nije odigrala", ali koja se bez prestanka u povijesti stalno ponavlja – jer mit definira i određuje samu stvarnost. U trećem poglavlju govori se o propasti drevnog kontinenta u "ledu i vatri" – o čemu svjedoči još jedna sveta, a možda i apokrifna, frizijska knjiga Kronike Ura Linda. Pjesma Dan bogova tu prenosi i opis slavenskoga pogrebnog rituala, prema zapisu koji je do nas prenio arapski putopisac Al Masudi. Čitatelju će možda biti zanimljivo da je španjolski glazbeni sastav Suverana Vanguard uglazbio dio tu izloženog poetskog dijela teksta. Drugi glazbenik, ThuleSehnsucht In Der MaschinenZeit, snimio je poemu Itaka, koja je svoju premijeru doživjela u Milanu, na festivalu industrial muzike 2013. godine. Tijekom proljeća i ljeta 2008. godine nastali su Argonauti u formi kratke pjesničke zbirke, koja je tu predstavljena u poglavlju S onu stranu Sjevernoga vjetra – s ciljem prisjećanja na neke možda već zapostavljene antičke i predantičke simbole. U svojoj Četvrtoj pitijskoj odi, Pindar prenosi sažetak pripovijesti o Argonautima. Riječ je o najranijem sačuvanom djelu koje prenosi ideju Zlatnoga runa, iz godine 462. pr. Kr. Taj pjesnički ciklus u antici je "bio svakome na usnama" (Homer). Slijede pripovijesti o slavnome gradu Vana ili Asa, tj. onih praSlavena čija kultura je cvjetala negdje u području predantičke delte Dunava na ušću u Crno more. Prema grčkim piscima, to je mjesto gdje se Apolon pojavljivao "na kočijama koje vuku labudovi"... 128

Simboli hiperboreje // izlazak iz šume zaborava

Poglavlje Velika nordijska duhovnost prenosi neke odlomke svetih knjiga, drevna svjedočanstva euroazijskoga etnosa temeljem istraživanja Hermana Wirtha i B.G. Tilaka. Usto, tu su i vrijedna zapažanja astronoma posljednjeg francuskog kralja Jean-Sylvaina Baillyja. Drevne astronomske mape koje su do njega stigle uz posredovanje misionarâ iz Indije, protumačio je kao opservacije "nekog nepoznatog naroda"; za njih se tvrdi da su nastanjivali područje između 50° i 60° sjeverne geografske širine (u: Lettres sur l'Atlantide de Platon et sur l'ancienne histoire de l'Asie, 1779.g.). Tu je doista riječ o ishodištu, ako ne svih ljudi, onda barem jednog tipa ljudske rase, sukladno istraživanjima tkz. tradicionalističkih autora. Peto poglavlje pod naslovom Krug apsoluta zatvara se kratkim esejom o Čakravartinu, jer naša potraga za Središtem ne bi smjela zaobići tradicionalnu doktrinu o Kraljevstvu. Drevni narodni vladari za sobom su ostavili duboke tragove, ne samo na Mediteranu, nego i u Panoniji – dakle na pravcu kretanja od Sjevera k Jugu. Zato pripovijesti o Svetome maču u Sarmata, Skita i kršćana, Gradu bogova Asgardu, Ultima Thule reprezentiraju djeliće jedinstvenog, i do danas gotovo nepreglednoga, niza simbola "sakralne pradomovine na dalekom Sjeveru". Dalje od tih simbola ionako ne prodiru pogledi današnjih povijesničara. Ovdje predočena mitska područja za nas su više od tuđe znanstvene fantazije. A sve što držimo doista bitnim zapravo se i ne događa izvana nego unutra. Poslije svih prepreka koje prate našu potragu za Središtem, u Tradiciju ulazimo kao u roditeljsku kuću.

129

Dodatak

Duhovni autoritet i svjetovna vlast Čak su trojica autora, koje se smatra istaknutim predstavnicima tradicionalističke misli, posvetili svoju pozornost jednom te istom doktrinalnom pitanju. René Guénon objavio je 1929. godine rad naslovljen Autorité spirituelle et pouvoir temporal u izdanju  J. Vrina.1 Te iste godine, Julius Evola odgovorio mu je člankom koji je nosio isti naslov, a pojavio se u talijanskom časopisu Krur.2 Najzad, Ananda K. Coomaraswamy objavio je godine 1942. esej koji se bavio istom temom, iako je on svoja  zapažanja ograničio na kontekst Indije, naslovivši ga Spiritual Power and Temporal Authority in the Indian Theory of  Government.3 Vrijedno je usporediti ta tri gledišta zato što, iako se sva trojica pozivaju na isti izvor nadahnuća, dolaze na kraju do vidno različitih zaključaka. Guénon, na tragu mnogih drugih, zapaža kako povijest, poput mita, stalno postavlja opreku, odnosno suparništvo između svjetovnih i duhovnih vlasti. U staroj Indiji ta opreka suprotstavlja bramane i kšatrije, odnosno svećenike i ratnike. U keltskim društvenim zajednicama, pak, opreka se pojavljuje u simboličkom suparništvu vepra i medvjeda (tj. Merlina i Arthura u legendama o Svetome Gralu i Okruglome stolu). U srednjovjekovnoj Europi ona tvori okvir borbe između svećenstva i carstva. Ta borba, piše Guénon, 1 Guénon, R.: Autorité spirituelle et pouvoir temporal (Vrin, 1929., Pariz). Novo izdanje 1984., Guy Trédaniel. 2 Francuski prijevod objavljen pod naslovom „Autorité spirituelle et pouvoir“ u „Ur“ & „Krur“, Introduction à la magie, vol. 3 (Arché, 1985., Milano), 171-89, prev. 3 Ananda K. Coomaraswamy, Spiritual Power and Temporal Authority in the Indian Theory of Government (American Oriental Society, 1942, New Haven).

131

odvija se nepromijenjeno u istom stilu: vidimo ratnike, svjetovne vlastodršce, kako nakon početnog podvrgavanja duhovnom autoritetu ustaju protiv njega i proglašavaju sebe neovisnima o bilo kakvoj višoj vlasti, ili čak nastoje podrediti taj autoritet koji su izvorno priznavali za legitimnog čuvara vlasti, te ga pretvoriti u oruđe koje će služiti njihovoj prevlasti. Pod pojmom duhovnog autoriteta Guénon ovdje ne misli jednostavno religijski autoritet. U odnosu na kraljevsku funkciju koja je simbolizirana tezuljom i mačem, što uključuje ratne i vojne djelatnosti no također i administrativne, sudbene i upravljačke, duhovni autoritet može se odrediti kao ono što se pojavljuje prvo i prije svega kao: "poznavanje principa, slobodno od bilo koje zgodimične primjene." To daje svećenstvu esencijalnu funkciju u "očuvanju i prenošenju tradicionalne doktrine, u kojoj svaka regularna društvena organizacija nalazi svoje temeljne principe" – a upravo ta doktrina je ono što posjeduje doslovno sveti značaj. Između duhovnog i svjetovnog postoji tako ista ona distanca koja razdvaja autoritet od vlasti: dok se vlast manifestira izvanjski, pribjegavajući izvanjskim sredstvima,  autoritet je po svojoj biti unutrašnji i potvrđuje sâm sebe. Slična distanca razdvaja znanje i moć, ili čak misao i djelovanje. Braman predstavlja put kontemplacije (jnanamarga). U poretku guna  – konstitutivnih kakvoća Bića shvaćenih u njihovim manifestacijama  –  braman prvotno posjeduje sattva, koja je mudrost, intelektualnost i suverenost koji dolaze iz suobličnosti sa čistom bîti. Kralj, pak, predstavlja put djelovanja (karmamarga) i karakterizira ga rajas, što je impuls širenja i isijavanja energija. Rezultat tih razlika je taj da kraljevsko-ratnička funkcija treba biti podređena funkciji svećenstva, isto kao što djelatna moć treba biti podređena znanju, i djelovanje podređeno mišljenju. Poput Polarne zvijezde, mudrost predstavlja fiksnu točku usred kretanja. Ona odgovara Aristotelovom "nepokretnom pokretaču" i 132

transcendenciji; ne toliko u opreci prema imanenciji, koliko prema slučaju i promjeni. "Promjena", ističe Guénon, bila bi nemoguća kada ne bi bilo principa iz kojeg proizlazi i koji, upravo iz činjenice što je njen princip, ne može biti pod njenom kontrolom. Znanje, stoga, nema potrebe ni za kakvim djelovanjem da bi došlo u posjed principa, tj. istine; a naprotiv, djelovanje bi bilo besmisleno kada ne bi bilo rezultat principa koji su izvanjski u odnosu na mudrost – naime, kada to ne bi bili i kada bi se podvrgavali slučajnostima i hirovima, onda bi stalno varirali i više ne bi bili principi. Drugim riječima, znanje vlada djelovanjem, zato što pribavlja djelovanju njegov zakon. Tako isto, dakle, i svjetovna vlast, budući da je kompletno podložna promjenjivoj neizvjesnosti slučaja, može jedino biti podređena duhovnome autoritetu, tj. poznavanju principa. Na taj način na djelovanje se zauzvrat prenosi taj autoritet, i legitimitet mudrosti, koja dolazi iz slaganja s principima koji reprezentiraju sam "poredak stvari". Ovisnost svjetovne moći o svećenstvu vidi se, primjerice, u krunidbi kraljeva. Kraljevi nisu u punoj mjeri legitimni sve dok nisu primili investituru od strane svećenstva, a ta investitura na njih može prenijeti čak i nadnaravne moći: poput taumaturških moći francuskih kraljeva, za koje Guénon tvrdi da se ne prenose po nasljedovanju službe, nego očito krunidbom. Obrnut odnos između znanja i djelovanja, kakav je izražen uglavnom u svim oblicima aktivističkog voluntarizma, odnosno "prometejizma", ili čak u uvjerenju da su ideje odrazi društveno-povijesne prakse a ne upravo suprotno, tradicionalistička misao smatra potpuno iskrivljenima. To iskrivljenje slično je "uzurpaciji prevlasti od strane svjetovne vlasti", kada ta vlast zahtijeva emancipaciju od duhovnoga autoriteta proglasivši kako ne postoji domena viša od njene. Na taj način svjetovna vlast neznalački podriva temelje vlastite 133

moći. Budući da u sebi samoj nije u stanju pronaći princip koji će ju legitimirati, ona pruža tek primjer buntovnoga ponašanja koje će stjecajem okolnosti neizbježno dovesti, korak po korak, do njena pada. Guénon tu navodi primjer francuskih kraljeva koji su, počevši od Filipa Lijepog, neprestano stremili biti nezavisni od duhovnog autoriteta, u čemu su se oslanjali na podršku buržoazije i njenu novostvorenu ekonomsku moć, što ih je na kraju koštalo prijestolja. Kako objašnjava Guénon:4 Moglo bi se reći da kšatrije, jednom kada uđu u stanje pobune, na neki način degradiraju i gube svoja posebna obilježja te poprimaju obilježja niže kaste. Moglo bi se čak nadodati i kako će ta degradacija neizbježno biti popraćena gubitkom legitimiteta. (...) Ako se kralj više ne zadovoljava time da bude prvi među kšatrijama, drugim riječima, vođa plemstva, i da igra ulogu regulatora koja pripada toj tituli, on počinje gubiti razlog svoga postojanja te se, istodobno, dovodi u položaj opozicije prema tome plemstvu kojega je on, međutim, samo emanacija i najpotpuniji izraz. Tako možemo vidjeti monarhiju koja, da bi centralizirala i u sebe apsorbirala sile koje pripadaju kolektivno cjelokupnome plemstvu, ulazi u bitku s plemenitaškom klasom i neumorno se trudi uništiti feudalizam iz kojega je, međutim, i sama iznikla. Štoviše, ona to može činiti samo tako da se oslanja na treći stalež koji odgovara vajšijama: i baš zato ćemo vidjeti francuske kraljeve, počevši od Filipa Lijepog, kako se gotovo stalno okružuju pripadnicima buržoazije, posebice kraljevi poput Luja XI. i Luja XIV. koji su gurali naprijed centralizaciju, iz čega je onda buržoazija nužno požnjela profit, kada je poslije s revolucijom preuzela vlast. Malo dalje Guénon nastavlja i kaže:5 "Revolucija koja je oborila monarhiju logična je posljedica te iste  monarhije i ujedno kazna, u 4 Guénon, R., op.cit., 85-86. str. 5 Isto, 113. str.

134

smislu uzvrata za pobunu te iste monarhije protiv duhovnog autoriteta." Na sljedećem stupnju svjetovno čak više i ne zahtijeva da sebe postavi iznad duhovnog, nego se radikalno od njega odvaja te čak poriče i samo postojanje duhovnoga. To sustavno svrgavanje višeg nižim je okidač u procesu koji vodi sve niže i niže. Na taj način niže kaste zadobivaju prednost pred kšatrijama; ekonomska djelatnost nadigrava politički autoritet, a osobne koristi i profiti pretežu nad općim dobrom. Vladavina buržoaskog kapitalizma stoga odgovara eri vajšija, a vladavina boljševizma odgovara eri šudri. Usporedno s time, početna uzurpacija rađa proces društvene atomizacije koji privodi k modernom individualizmu.6 Dakako, za Guénona, ta involucija dio je tradicionalnoga viđenja cikličke povijesti koju obilježava iščezavanje duhovnosti i porast "materijalizacije", pa ono najmračnije doba (kaliyuga) odgovara današnjoj eri koja ide ususret nihilizmu kaosa, ali i neizbježnoj konačnoj regeneraciji – neizbježnoj zato što svaka težnja dovedena do krajnosti dovodi i do svog apsolutnog obrata:7 "Poput svega što postoji samo na negativan način, tako će i nered uništiti samog sebe." Stoga  Guénon apsolutno odbija ideju o komplementarnom odnosu duhovnog i svjetovnog u okviru jedne te iste funkcije suverena. To gledište, koje on naziva "nedostatnim", prikriva nužnu podređenost koja mora postojati između te dvije domene. Na primjer, činjenicu da je rimski car bio istodobno i imperator i pontifex romanus, on vidi kao anomaliju koja njemu miriše na "uzurpaciju". To ga je na kraju i dovelo do uvjerenja o radikalnoj superiornosti Istoka (koji je uvijek

6 Guénon usputno primjećuje kako "individualizam" i "naturalizam" stoje na istoj liniji. Ta izjava čini mi se diskutabilnom, u najmanju ruku. 7 Za Guénona, jedinstvo se podudara s duhovnom harmonijom, dok je "materija množina i podjela". Otuda i njegova osuda principa nacionalnosti: formiranje modernih nacija ubrzalo je podvrgavanje duhovnog autoriteta svjetovnim nacionalnim vlastima.

135

zadržao primat znanja nad djelovanjem) nad Zapadom (koji se držao oprečnog vjerovanja, barem od vremena renesanse nadalje). No Evola misli da Guénon zapada u racionalizam, kada inzistira na apsolutnoj vrijednosti "principa" (pisma) više nego na "duhovnom stanju koje treba dosegnuti (duh)", te da je opreka koju izvodi između znanja i djelovanja uvelike umjetna jer je predaja (bitno istočna) oduvijek učila kako je znanje oblik djelovanja i višeg ostvarenja, te da neko djelovanje, kada je pravedno, seže dalje od djelovanja koje ga reprezentira. Usto, zar ideja da je misao neki "nepokretni pokretač" ne čini ideju jednim modalitetom djelovanja već kroz sam pojam "pokretača"? I zar ne bi to mogao biti razlog što je rimski Car, baš kao i kineski Car ili egipatski Faraon, bio zaodjenut "religijskim" isto koliko i "kraljevskim" autoritetom? Ustvari, J. Evola misli da je R. Guénon pomiješao duhovni autoritet sa svećeničkim autoritetom. Iz tog razloga on odbija prihvatiti da "konsekracija kralja ili poglavara ima smisao podređivanja svećeničkoj kasti", nego "kroz tu konsekraciju, kralj preuzima moć, a ne da ju prima –  moć više vrste koja ga zaodjeva duhovnim utjecajem." Na kraju se Evola, na koga je snažno utjecala teorija J.J. Bachofena o "primitivnom matrijarhatu", neće ustručavati vidjeti u indijskoj opreci bramana i kralja, trag drevnoga antagonizma između "nordijskoiranskog" muškoga principa, te "južnjačko-demetrinog" i ženskoga, odnosno ginokratskoga principa. To ojačava njegovu ideju da bi, na neki način, kralj uvijek trebao imati posljednju riječ. Dominacija ratničke tradicije nad svećeničkom kastom, primat djelovanja nad kontemplacijom, sami po sebi ne stvaraju nikakvu vrstu snižavanja razine; baš naprotiv, ono što srozava jest gubitak dodira s metafizičkom stvarnošću – bilo da se to očituje u obliku materijalizacije svetog koncepta kraljevske vlasti  koja je svedena samo na običnu "svjetovnu vlast", bilo da se to očituje u obliku dekadencije svećeničke funkcije koja je degenerirala 136

u eklezijastičke preostatke, dogmatska prepojednostavljenja i u najobičniju "religiju". U nastavku, Evola zaključuje:8 Pravo mjesto na kojemu treba tražiti simbole naše afirmacije i našeg oslobađanja ne nalazi se u svećeničkoj viziji, nego u imperijalnoj i ratničkoj viziji – uz ponovno oživljavanje okultne mudrosti koja je povezana s tom vizijom, u obliku Ars Regia, koja trajno djeluje u samom srcu Zapada. Gledište A.K. Coomaraswamija9, zasnovano na vrsnom poznavanju stare Indije, slaže se s Guénonovim gledištem u više bitnih točaka, možda na jedan više akademski i eruditski način, Coomaraswamy posebice naglašava jasnu superiornost bramana nad kraljem kakva postoji u Indiji. Simbolički, braman je maternica koja rađa kšatriju. Kšatrija može prinijeti žrtvu, no samo braman može, osim prinošenja, obaviti i sam čin žrtvovanja. Indijski tekstovi naglašavaju tako8 Usp. Julius Evola, Le mystère du Graal et l'idée impériale gibeline (Ed.Traditionnelles, 1972.g.). U svom prikazu knjige "Pobuna protiv modernog svijeta", R. Guénon potvrđuje svoje neslaganje oko te točke: Dakle, kada je riječ o jedinstvenom pravom izvoru svećeničke i kraljevske vlasti, autor ima izrazitu tendenciju naglašavanja kraljevskoga aspekta na račun svećeničkoga. (Comptesrendus, Ed. Traditionnelles, XIII.) Guenonovsko gledište ponavlja Bruno Hapel u "Affrontements dantesques", u: "Vers la Tradition" (rujan-listopad 1995.), str. 29-34. 9 Ananda K. Coomaraswamy, rođen u Kolombu na Cejlonu 22. kolovoza 1877., bio je sin Engleskinje i indijskog odvjetnika tamilskog podrijetla. Obrazovanje je stekao u Velikoj Britaniji te je radio na eksploataciji ruda na Cejlonu 1904. godine gdje je sudjelovao u osnivanju Društva za socijalnu reformu Cejlona te bio imenovan predsjednikom tog Društva. Pozvan je u Boston 1917. g. kako bi vodio Odjel indijske umjetnosti u bostonskom Fine Arts Museum, te je do smrti 1947. g. živio u SAD-u. Vidi još Roger Lipsey, Coomaraswamy: His Life and Work (Princeton University Press, 1977, Princeton), te Giovanni Monastra, u knjizi Ananda K. Coomaraswamy, de l'idéalism à la tradition, Nouvelle École, 47. (1995.), str. 25-42. Od 1936. godine Coomaraswamy je redovno objavljivao u reviji Études traditionnelles, koju je tada uređivao Guénon. Njegovi radovi pisani na engleskome jeziku usmjereni su ponajviše na sakralnu umjetnost i tradicionalnu misao u staroj Indiji. Neka od njegovih ostalih djela: What is Civilisation? And Other Essays (1989.), Buddha and the Gospel of Buddhism (2003.), Dance of Shiva (1997.) te Door in the Sky (Princeton 1997.)

137

đer da monarhija ne posjeduje principe u sebi i po sebi, već njome upravlja vječni zakon dharma, djelovanje koje je u skladu s normom, za razliku od artha, djelovanja koje je prilagođeno osobnim ili prolaznim interesima. Coomaraswamy tako usput kritizira i Evolinu poziciju, u kojoj vidi ustupak tom istom "modernom svijetu" koji je ovaj talijanski autor vrlo često napadao.10  Istodobno, međutim, Coomaraswamy naglašava, od početka do kraja svoje knjige, važnost "vjenčanja" između monarhije i svećeništva. Cjelokupna indijska politička doktrina može se sažeti, tvrdi on, u "nuptialnom" govoru koji braman upućuje kralju u Aitareya Brâhmana (VIII.27): "Ja sam Onaj, ti si Ovaj. Ja sam Nebesa, ti si Zemlja." To je, ustvari, esencijalna rečenica. S jedne strane, ona potvrđuje  da je kralj, koji je "muško" s obzirom na svoje kraljevstvo (jer dobrobit njegova naroda i plodnost zemlje ovisi o njemu), u odnosu na svog "kapelnika", svog purohita, "na strani zemlje" koja simbolizira "prirodnu", "žensku" stranu.11 S druge strane, to pokazuje da je odnos između svećenstva (Brahma) i kralja strog isto kao i brak, te tako ovu hijerarhiju relativizira postavljajući je u perspektivu s hijerogamijom ili "svetim brakom". Sjedinjenje bramana i kralja odvija se zapravo u svečanosti žrtvovanja na isti način kao što se Zemlja i Nebo ujedinjuju na kozmičkom planu,12 odnosno, u tradicionalnom društvu, na seksualnom planu muškarac i žena. Njihov odnos zasniva se, dakle, na recipročnoj asimetričnoj ovisnosti, simboliziranoj činjenicom da purohita ponekad hoda ispred kralja kako bi jasno pokazao da nije njegov podanik, a ponekad iza njega kako bi naznačio da nije ništa 10 Coomaraswami, Ananda K.: Spiritual Power and Temporal Authority in the Indian Theory of Government. 11 Sansk. purohita doslovno znači "onaj koji je postavljen naprijed". Prijevod "kapelnik", iako tradicionalan, zapravo je aproksimacija. 12 Analogni kršćanski izraz: "Neka bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji", u sebi sadrži tragove mnogo starijih formulacija.

138

manje ovisan o njemu. "Dok je, duhovno i apsolutno, svećenik superioran", piše Louis Dumont o toj temi,13 "istodobno je  s vremenite, odnosno materijalne točke gledišta, podređen i ovisan o kralju, kojemu je duhovno podređeni lik gospodarstvenika na materijalnome planu." Satapatha Brâhmana  (IV.1.4.) specificira, s druge strane, da je  purohita  za kralja isto što i misao za djelovanje, isto što i Mitra za Varunu. U vedskoj religiji Mitra (a isto tako i Krišna, Agni te Brihaspati) predstavljaju ustvari arhetip duhovnog autoriteta baš kao što Varuna (a također i Arjuna i Indra) predstavljaju svjetovnu vlast. Na primjer, u Satapatha Brâhmana (IV. 1.4.) kaže se da Varuna (monarhija) ne može opstati odvojeno od Mitre (svećenstvo), koji na istom mjestu progovara Varuni: Okreni se k meni da se možemo sjediniti; tebi sam namijenio prvo mjesto; s tobom, djela moja bit će brža. Isti tekst također naznačuje da su Mitra i Varuna poput muškarca i žene: "Mitra je izbacio svoje sjeme u Varunu." (S.B. II.4.4.19) To objašnjava prividan paradoks koji "maskulini" element vidi na strani brahmana, unatoč njegovom "pasivnom" značaju, a feminini element na strani kralja, unatoč njegovoj ratničkoj naravi. Mitrina pasivnost je pasivnost "nepokretnoga pokretača" koji je glavni zakon svakom djelovanju. Otuda i znameniti sanskrtski Mitravaruna, dva u jednom, "Mitra i Varuna u paru", jer tu je naglašeno njihova "spojena" osoba.

13 Dumont, L.: Homo hierarchicus. Le système des castes et ses implications, 2. ed. (Gallimard, Pariz, 1977.), str. 354.

139

Analogna podudarnost je dakle potpuna između Mitre i Varune, brahmana i kralja, dana i noći, svijesti i akcije, istine i riječi, "onoga koji zna" (abhigantr) i "onoga koji djeluje" (kartr) itd.14 U svakom slučaju, postoji jasna hijerarhija između dvaju principa, a tu nije moguće odvojiti hijerarhiju od "nuptijalnog" jedinstva te prisjeća na ono transcedentno jedinstvo koje nadilazi samo sebe. Ovdje prepoznajemo još jedan primjer motiva podudaranja opreka (coincidentia oppositorum). U starim tekstovima, odnos brahmana i kralja često je prikazan slikom blizanaca različitog spola, ili čak slikom supružnika na koje se zaziva sjedinjenje (Aitareya Brâhmana VIII. 27). To isto otkriva i epizoda vjenčanja "Indragni", zabilježenoga u Satapatha Brâhmana (X.4.1.5.), u kojoj Agni (svećenik) i Indra (kralj) govore jedan drugome:15 "Sve dok smo ovako, nećemo moći donijeti na svijet potomstvo. Postanimo dvoje jednim jedinim oblikom." Coomaraswamy zaključuje: To što je Duhovni autoritet, Platonov hieron, također i Vladar, Platonov  arkhon,  baš kao što je i brahma i jedno i drugo, i brahma i kšatra, znači doista da Vrhovna  Moć jednako pripada toliko kraljevskoj koliko i svećeničkoj funkciji. Nužno za formaciju Savršenoga Vladara, bilo bi dakle jedinstvo dvaju principa, odnosno istinski model za svako ljudsko biće u osvajanju vlastita središta, autonomije. U stvari to je jednako spajanju komplementarnih opreka, čemu odgovara nadilaženje ljudskih uvjeta te uvođenje novoga Regnuma, dakle Kraljevstva (koje bi tu mogli poistovjetiti sa sakralnim Središtem). 14 Poslije će indijska literatura tumačiti čak i opreku između purushe i prakriti, jastva i prirode, kao ilustraciju antiteze Mitra-Varuna. 15 Sveti brak, hieros gamos, ostvaren je ponovno u Taittirîya Samhitâ (V.2.4.) sjedinjenjem dva Agni. Rig Veda (V.3.1.) eksplicitno iznosi da je Agni rođen kao htonski lik Varune, a da je zapaljen u nebeskom obliku Mitre. Nadalje se može pročitati i opet da je „Agni ujedno i Mitra i Varuna.“ (Rig Veda VII.12.3.)

140

U pogledu Mitre i Varune, Georges Dumézil piše kako "ne postoji nikakav sukob između dva autentična bića, baš naprotiv, postoji njihovo trajno suradništvo."16 Na drugome mjestu on ustvrđuje:17 Opreka Mitre i Varune nikad nije i ne može biti neprijateljska ili konkurentska; ona može biti samo komplementarna. (...) Iz perspektive kako čovjeka tako i kozmosa, prvo i najvažnije su zajednička djela božanstava, pri čemu su njihove posebnosti manje bitne od njihovoga zajedništva. Mircea Éliade u međuvremenu pokazuje kako ta dva indijska lika suverenosti ocrtavaju dualnost "koja nije nimalo statična, nego je, dapače, izražena u ritmičkim izmjenama suprotnih principa", pa tako njihovi "rituali koji se izmijenjuju" izražavaju u  prvom redu "skrivenu želju za reintegracijom dvaju oprečnih principa, a time i ponovno zadobivanje prvobitnoga jedinstva."18 Sva se ta mišljenja, dakle, slažu jedno s drugim.19

16 Dumézil, G.: L'idéologie tripartite des Indo-Européens (Latmous, Brussels, 1958.), str. 64. 17 Dumézil, G.: Les dieux souverains des Indo-Européens (Gallimard, Pariz, 1977.), str. 59-60. 18 Dumézil, G.: Briser le toit de la maison. La créativité et ses symbols (Gallimard, Pariz, 1986.), str. 303-4. 19 René Prévost također opisuje par koji tvore brahman i kralj kao jedinicu kod koje nijedna polovina ne tvori sama po sebi nešto cjelovito, par koji se sastoji od dva neodvojiva elementa koji su komplementarni ali nisu jednaki. „Nijedan od tih elemenata nije cjelovit bez onog drugog. Njihova veza je veza dijela prema cjelini pri čemu je ta cjelina izvor svakog dijela i njegov oplođujući element.“ ("Le brâhmane et le roi", u: Georges Dumézil, In memoriam, vol.2, posebno izdanje Études indo-européenes (1988.), str. 60-61.) Ovdje se može vidjeti u kratkim crtama cijela jedna teologija, u kojoj je čovjekov odnos s Bogom usporediv s odnosom kralja i brahmana. Čovjek je nepotpun bez Boga, no i Bog je nepotpun bez čovjeka, iako mu je superioran.

141

Interregnum – Religijska i institucionalna revolucija Kako je tradicionalni svijet bio sazdan na ideji analogije između ljudskog društva i kozmičkoga poretka (posredovanoga društvom bogova), da bismo shvatili ideju koju su stari Europljani imali o političkoj i društvenoj suverenosti potrebno bi bilo na ovome mjestu proučiti  raščlambu uloge suverena u svjetonazoru Euroazijaca. Taj svjetonazor danas je vrlo dobro poznat, uglavnom zahvaljujući radovima Georgesa Dumézila (koga su sva trojica u razmatranju, nekim slučajem ipak previdjeli). On je osobitu pozornost posvetio prvoj funkciji, dakle funkciji vladalaštva20, te pokazuje da je ta funkcija jasno odvojena od ratničke funkcije, unatoč posebnim vezama koje spajaju te dvije funkcije u usporedbi s trećom. Kralj i ratnik, barem u teoriji, ne pripadaju istoj funkcijskoj razini. U pogledu prve funkcije Dumézil naglašava njegovu dvovalentnu narav nalik na Janusa Bifronsa, ukazujući kako je ona:21 Organizirana oko kombinacije jednog pretežno kozmičkoga boga s bogom koji pokazuje veću brigu za dobrobit čovjeka; s jednim vladajućim bogom-magom koji je uznemirujuć i kreativan, te s drugim koji je više pravnik, pacifist i organizator. Prva funkcija, dakle, kombinira kralja i svećenika, svjetovnu vlast i duhovni autoritet. To nas dovodi do samoga središta naše diskusije. U Indiji, vidjeli smo, Mitra i Varuna predstavljaju prvu funkciju viđenu u njena dva aspekta. Mitra je vladar pod svojim dobrohotnim, jasnim, svijetlim, mirnim, sređenim, muškim i svećeničkim aspektom: on je bog-zaštitnik prisega i ugovora (etimologija njegova 20 Vidi posebice njegovu knjigu: Mitra-Varuna. Essai sur les deux représentations indoeuropéenes de la souverainété (Gallimard, Pariz, 1948.), te Les dieux souverains des IndoEuropéens, op. cit. 21 Le messager des dieux, razgovor s Françoise Ewald u "Le Magazine littéraire", travanj 1986. godine.

142

imena potvrđuje da je on personifikacija Saveza), odnosno pravne i religijske djelatnosti. Varuna je vladar pod svojim strašnim, mračnim, noćnim, uznemirujućim, strogim, nasilnim, ženskim i ratobornim aspektom. Pod tim vidom ovaj bog je zaštitnik ratničkih djelatnosti, on često kažnjava ili intervenira u ljudske poslove služeći se "užadi" i "čvorovima" koji su karakteristični za magiju. Mitra je bog najbliži čovjeku. On utjelovljuje ovaj svijet i stoga je bog danjega neba, dana, života i Sunca (s kojim je često tjelesno spojen). Varuna je blisko povezan s kozmičkim silama, tako utjelovljuje "drugi svijet" i na strani je noćnoga neba, sjene, smrti i Mjeseca. Varuna je aktivni bog, inkorporiran u kšatriju i svjetovnu vlast, te je pokrovitelj kralja u ceremoniji njegove konsekracije (râjasûja). Mitra je bog usmjeren prema refleksiji i mudrosti. Zato je inkorporiran u brahmana, čuvara duhovne moći. Mitra i Varuna, kaže Dumézil:22 Dva su pojma za velik broj konceptualnih i antitetičkih parova, čiji je nasuprotni položaj moguće definirati na dvije ravni. Svaka točka na jednoj od tih ravni, recimo to tako, priziva drugu sličnu točku na drugoj ravni, pa ti parovi, koliko god različiti, posjeduju neku srodnost koja je tako jasna da je za svaki novi par koji se pridoda ovima, lako unaprijed predvidjeti koji će biti "mitranski" a koji od njih "varunovski". Može se, dakle, vidjeti da su Mitra i Varuna ustvari jednako potrebni za uspostavu rta, harmoničnoga poretka kako ljudskoga društva tako i kozmosa. U Rimu je Jupiter prvo i ponajprije kralj (rex). On kontrolira munju poput Zeusa u Grka (i poput bogova druge funkcije, Indre i Thora, u Indijaca odnosno u Germana). On je po tome protupar Varune. S Mitrom se podudara Dius Fidius, božanstvo koje je ubrzo bilo zamijenjeno personificiranom apstrakcijom, 22 Dumézil, G.: L'idéologie tripartite des Indo-Européens (Latmous, Brussels, 1958.), str. 63.

143

Fides. U mitskoj povijesti Rima tu dvodiobu može se naći u paru, koji čine prva dva kralja, Romul (= Varuna) i Numa (= Mitra). Za Germane Odin-Wotan je poput Varune patron rata i majstor magije: on u Valhalli dobrodošlicom dočekuje ratnike koje je odabrao. Tir je, također, "mitransko" božanstvo i protupar vedskoga Dyausa i grčkoga Zeusa. On je bog ugovora i patron skupština. Imajući u vidu postupno klizanje prve funkcije prema ratničkoj funkciji, što je obilježje germanske religije, Tir je u relativno ne tako davnoj prošlosti bio preoblikovan do točke u kojoj  ga se inkorporiralo u Marsa, dok je pravi "germanski Mars" Thor "kliznuo" u treću funkciju. U svakom velikom području koje je pokrivala ekspanzija euroazijskoga etnosa zapazili smo jasnu dvodiobu funkcije suverena, dvodiobu predočenu s dva različita božanstva koja, putem nekoliko simboličkih analogija, sponzoriraju sad duhovni autoritet u vidu jednoga boga, sad svjetovnu vlast u vidu drugoga. Ta dva božanstva čine par, i Dumézil je savršeno u pravu kada o prvoj funkciji govori kao o "dva lica, ili dvije polovine koje su antitetičke i komplementarne, i jednako potrebne."23 Da, "jednako potrebne" ali ne i jednake. "Mitransko" božanstvo ustvari se uobičajeno shvaća kao relativno superiorno "varunovskom" božanstvu. Naposljetku su Tira u Germana podredili OdinuWotanu24, a među Rimljanima Dius Fidius nastradao je od teološke 23 Izvor te dvodiobe u mnogočemu ostaje tajnom. Osobito zanimljivu hipotezu promicao je Jean Haudry povezujući je s indoeuropskom teorijom o trima nebesima ("Nebesa imade tri na broju", Rig veda I., 35.6). Dvojna narav prve funkcije mogla bi potjecati iz jedne starije opreke koja kombinira nebesa i boje kozmosa. Tir i Mitra zapravo su prvo, izgleda, bili bogovi danjega neba, a Varuna i Odin bogovi noćnoga neba. "Mitra je dan, a Varuna je noć", kažu Brahmane. Prijašnje ime Tira, *Tiwas, štoviše, izvedenica iz *deyvos, "jedan od danjega neba" (pojam od kojega potječe također i francuska riječ za boga, Dieu). "Vjenčanje" tih bogova omogućuje "treće nebo" – personificirano u božicama svakodnevne, tj. svegodišnje Zore: Atena, Afrodita, Uranija, *Austro, Mater Matuta, Minerva iz kapitolinske trijade, Helena iz trojanskog ciklusa, i tako dalje. Više vidi: Jean Haudry, La tradition indo-européen au regard de la linguistique, te u L'Information grammaticale (ožujak 1986.), 3-11 (pretisak u Nouvelle École, 45. zima 1988-89., str. 116-29); te u La religion cosmique des Indo-Européens (Arche and Belles lettres, Milano, 1987.) 24 Otuda dolazi i zamisao u nekih autora, koja je gotovo zasigurno pogrešna, da bi Odin trebao biti "novije" božanstvo.

144

reforme Jupitera (koja se podudara s promoviranjem tog boga i stvaranjem kapitolskog kulta), čak do te mjere da ga je Jupiter posve apsorbirao. U Indiji, Mitra je privukao manju pozornost pjesnikâ nego Varuna. To potiskivanje treba se razumjeti u kontekstu "neizbježnosti ratničke funkcije" (kako to opisuje G. Dumézil), koja se posve prirodno natječe za primat suverene funkcije. Himne u kojima se Indra hvali kako je porazio Varunu i dokinuo njegovu moć, slično Hàrbardhsjodh u Eddama (pjesma Harbardhs) koja opisuje Thora u napadu na Odina, svjedoče o tome svaka na svoj način – da i ne spominjemo rimski primjer kralja-ratnika, Tullusa Hostiliusa koji pokazuje pomanjkanje pobožnosti, a protiv koga je Jupiter morao izvršiti pravednu osvetu. To bi bili "ključevi" u svjetlu kojih trebamo proučiti problem kraljevske vlasti, i kako je ta vlast shvaćena u Indoeuropljana. Kako znamo, institucija kralja je vrlo stara, što potvrđuju i klasične konkordance vedskoga *raj- (rajah), keltskoga *rig- (-rix) te latinskoga *reg- (rex).25 Od samoga početka, međutim, "kraljevsko pitanje" (odnos triju funkcija i kralja) pokazalo se vrlo složenim. Dumézil je to izrazio ovako:26 Kralj je katkad superioran, barem izvanjski, u toj trofunkcionalnoj strukturi gdje je prva funkcija koncentrirana na čisto  –  koliko god je to moguće  –  opsluživanje svetoga od strane svećenika, umjesto na moć vladara i njegovih službenika; ponekad je, naprotiv, kralj  –  i to svećenik-kralj, isto koliko i vladajući kralj, ako ne i više od njega – najistaknutiji predstavnik te funkcije; katkad on pokazuje 25 Taj isti korijen postao je *rik- u staronjemačkom jeziku, otkuda dolazi i moderni njemački naziv za carstvo ili kraljevstvo, das Reich. 26 Dumézil, G.:  L'idéologie tripartite des Indo-Européens (Latmous, Brussels,1958.), str. 32-33.

145

različitu mješavinu elemenata posuđenih iz sve tri funkcije, a najviše iz druge, a upravo to je funkcija iz koje načešće niče ratnička kasta. Doista ne bi trebalo nimalo iznenaditi kako je iz praktičnih razloga kralj načešće bio izdanak vojničke kaste. U Indiji, riječ  râjanaya, izvedena iz  râjan, u značenju "kralj", sinonim je za  kšatriju. A to potvrđuje da su najraniji euroazijski kraljevi bili "birani", što znači izabrani iz redova kraljevskih obitelji i velikih feudalaca, putem skupštine slobodnih plemića (nevazalnih,  freiherr). U slučaju nekompetentnosti izgubili bi legitimitet, što je značilo da nisu težili ostvariti "ovdje dolje" harmoniju koja vlada "na Nebu", zbog čega su mogli biti svrgnuti (poput posljednjeg merovinškog kralja godine 751.), pa čak i smaknuti. Ovo ne treba shvaćati na način da je kraljevska funkcija bila čisto i jednostavno vojna u svojoj biti. Naziv rex ne može se svesti na dux, pa zato i Dumézil u jednom drugom odlomku svog rada piše da je kralj najčešće "kvalitativno izlučen" iz druge funkcije, što onda nadalje znači da nastupanjem na položaj kralja on prelazi u jednu drugu funkciju, u funkciju suverena. No, kako smo već vidjeli, ta funkcija idealno shvaćena obuhvaća dva antitetička i komplementarna vida, svjetovni i duhovni. Postoji, dakle, dobar razlog za mišljenje kako je među Indoeuropljanima kraljevska vlast izvorno imala posvećujući karakter, pri čemu je kralj (slično kao primjerice u Sumeru, Egiptu, pa čak i u Kineskom Carstvu) bio dodatno opremljen "magijskim", tj. religijskim prerogativima uz one političke naravi. Naposljetku, moramo razmotriti i činjenicu da se društvene razlike u starim društvima indoeuropskoga podrijetla, povijesno potvrđenima, nisu uvijek podudarale s idealnom trodjelnom podjelom kakvu su predlagala vjerska učenja. Trofunkcionalnost je, valja imati na umu, prvo i ponajprije ideja. Ona je tek potencijalno i na drugom stupnju društvena, ljudska zbilja.27 A njena društvena transpozicija, kada se dogodi, uvijek je podložna deformacijama. 146

Među Germanima,27na primjer, prva funkcija odgovara plemstvu, dok među Keltima i Indoirancima ona odgovara isključivo svećenicima (a plemstvo zauzima drugu klasu). To očito izaziva pitanja, jer će podrijetlo kralja iz ratničke klase imati promijenjeno značenje ovisno o tome je li ta kasta na prvome mjestu ili nije. Ali to onda izaziva i pitanje spoznaje: je li odvojenost kraljevske funkcije i svećeničke funkcije bila izvorno indoeuropska ili je, kako Louis Dumont hipotetizira,  u Indiji ona proizlazila iz jednoga "procesa koji se morao odvijati u eri Veda", procesa tijekom kojega je kralj "mogao izgubiti svoje religijske prerogative u Indiji". U svezi s tim, ovdje je teško zauzeti čvrst stav. Očito odsustvo svećeničke klase kod "središnjih" indoeuropskih naroda poput Germana, koje stoji u suprotnosti s institucijom bramanstva u Indiji, s flamines u Rimu, s druidima kod Kelta, kao i s neupitnom "magijskom" naravi političkog kraljevanja u većini tih naroda – izgleda da ipak potvrđuje Dumézilove hipoteze.28 Prema nekim drugim autorima, međutim, svećenička klasa pojavit će se kao posebna klasa tek u tandemu s potrebom održanja i očuvanja tradicije i kolektivnoga identiteta, sa silom koja dobiva na snazi kako čovjekovo okruženje postaje sve više heterogenim, prema Jeanu Haudryju.29 Među Germanima, gdje svećenička klasa izgleda nije postojala, institucija kralja dobila je sakralni karakter jednom kada je 27 Georges Dumézil, koji je jedno vrijeme vjerovao da je otkrio tragove trodjelnosti u starim društvima koja bi bila sukladna ideološkom modelu u svim indoeuropskim društvima, poslije se povukao s tog stanovišta. 28 Christophe Levalois piše kako "u posve tradicionalnim društvima nije postojala razlika (...) pa tako ni odvojenost između duhovnog autoriteta i svjetovne vlasti" (Principes immémoriaux de la royauté, 1989.G., str. 54), no ta formulacija mi izgleda netočnom. Razlikovanje i odvajanje nisu sinonimi. Svjetovna vlast i duhovni autoritet mogu se razlikovati u nekom tradicionalnom društvu čak i kada nisu odvojeni. Na isti se način i sakralno može doista izraziti i shvatiti samo ako je praćeno zonom profanoga, koja je od sakralnoga različita iako je istodobno s njime i povezana. 29 R. Guénon, pak misli da "te dvije vlasti originalno nisu postojale u statusu odvojenih dužnosti koje obavljaju različiti pojedinci", te da "naprotiv, obje treba promatrati unutar jednog zajedničkog načela od kojega potječu te dakle predstavljaju tek dva nedjeljiva aspekta jednog te istog načela." Ove primjedbe čine njegovo daljnje rezoniranje otežanim.

147

"wotansko" kraljevanje definitivno prevagnulo nad drevnom "vanijskom" institucijom (koja se u Skandinaviji, međutim, održala sve do VII. stoljeća).30 Kraljevska funkcija tada je postala funkcijom "maga" i "ratnika"; bog Wotan uspostavljen je kao predak dinastijske loze, dok je nov naziv za germanskoga kralja *kuningaz zamijenio stariji.31 Taj fenomen dogodio se, čini se, početkom naše povijesne ere povezano s usponom i širenjem ratničkih skupina – koje odgovaraju germanskom izrazu Völkervanderung , iz čega su potom nastali Franci, Lombardi, Vizigoti, Vandali, Ostrogoti, Burgunđani, Sasi i drugi narodi.32 Otada pa nadalje germanski kralj bit će prvi među ratnicima i velikašima (jarls), a ujedno i "mag" koji djeluje kao posrednik između svog naroda i bogova od kojih je potekao. On se razumio u rune i jamčio je prosperitet cijelom svom narodu. Prema zapisu Jean-Paul Allard, ta je religijska i institucionalna revolucija bila ovakva:33 Pojava wotanske kraljevske vlasti definitivno je izdigla kralja, podižući ga iznad kontingencija druge funkcije, no ne odvajajući ga od te klase. Ona je prenijela na njega svetu narav koju prije nije imao. Otuda je on posjedovao bitno magijsku karizmu božanskoga podrijetla kroz koju je kraljevska vlast ponovno osnažila svoju indoeuropsku narav. 30 Usp. Jean Paul Allard, La royauté wotanique des Germains, Études indoeuropéenes (siječanj 1982.), str. 66-83, te isto (travanj 1982.), str. 31-57. Također, Otto Höffler, Germanisches Sakralkönigtum, I: Der Runenstein von Rök und die germanische individualweihe (Tübingen, 1952.) 31 Najstariji naziv za kralja među Germanima, potvrđen starim anglosaksonskim thiodan, sadrži isti korijen kao i riječ kojom se označava "narod" (thiot-, thiud-). Ta riječ poslije je zamijenjena riječju kuningaz od koje su potekli današnji germanski i engleski nazivi ("König", "king", "koning", "konge", itd.). Germanski korijen *kun- povezan je s indoeuropskim korijenom *gen-, koji se može vidjeti u latinskom genus i u grčkom genos. Etimološki gledano kuningaz dakle znači onaj koji pripada rodoslovnoj liniji (*kunja - znači "rasa" odnosno "rodoslovlje"). 32 Wotanska kraljevska vlast je, čini se, tako izravno povezana s migracijama karakterističnima za Velike invazije. Sasi nisu imali kralja dokle god su boravili na kontinentu. 33 Cit. čl. I, str. 77.

148

Monarhijske institucije u Zapadnoj Europi izravno su naslijeđene iz tih germanskih migracija u V. stoljeću. "Kraljevska vlast" piše Dumézil, "potekla je iz germanske prošlosti, nošena narodom koji je Rim, na dobro ili ne, prihvatio u svoju sredinu ne oduzimajući ništa od moći njihovih vođa."34 No u pozadini umjetnoga koloriranja, koje je kršćanska tradicija pripisivala "kraljevima" Staroga zavjeta, stajalo je u mnogome srednjovjekovno kraljevanje – bilo kroz simboličke insignije (ovratnici, žezla, koplja, ogrtač, itd.), bilo kroz taumaturške moći koje su pripisivali kraljevima "iscjeliteljima" (npr. od skrofula), stajala je drevna svetokraljevska vlast, a moći njena nositelja prenosile su se na način posjedovanja izvanrednih sposobnosti.35

34 Le temps des cathedrals. L'art et la societé, 980-1420 (Pariz, Gallimard, 1976.), str. 21-22. 35 Potrebno je ovdje spomenuti i poznatu doktrinu o "dva kraljeva tijela", kojoj je Ernst Kantorowicz posvetio oveću knjigu (u francuskom prijevodu objavljena trideset godina poslije, Les deux corps du roi, Pariz, Gallimard, 1989.) Izložena prvo u elizabetanskoj Engleskoj, potom u Engleskoj Stuarta, tijekom šesnaestoga stoljeća od pravozastupnika krune, ta doktrina tumači vladara kao "blizanačkog" pojedinca: Kralj se sastoji iz dva tijela, što znači iz naravnog tijela i iz političkoga tijela Njegovo naravno tijelo, gledano samo po sebi, je smrtno tijelo podložno svim slabostima koje je naslijedio po naravi ili slučajem. (...) No, njegovo političko tijelo je tijelo koje se ne može vidjeti ni opipati, i sastoji se iz jedne političke zajednice i jedne vlade, formirano poradi vodstva naroda i upravljanja javnim tijelom, i to tijelo potpuno je slobodno od djetinjstva i starosti i svih drugih prirodnih nedostataka i slabosti kojima je izloženo naravno tijelo; te stoga ono što kralj čini u svom političkom tijelu ne može se obesnažiti ni poništiti nikakvim propustima njegovog naravnoga tijela. Ta dva tijela, jedno svjetovno i drugo duhovno, nerazdvojno su sjedinjena i može ih razdvojiti samo smrt, koja pogađa tek jedno od njih. Ovdje se može vidjeti nova formulacija stare dvojne formule: jedna cjelina sastavljena iz dvije nejednake polovine. E. Kantorowicz pokazuje kako je ta doktrina kulminacija cijele jedne crte mišljenja, formulirana prvo čisto teološki (dvojstvo kraljevskoga tijela odražava dvojstvo Kristove naravi, kao pravoga čovjeka i pravoga Boga, dok se vladara tako smatra "namjesnikom Božjim"), da bi potom bila uvedena u zakon u XII. stoljeću. Sam zakon postao je time još sakraliziranijim, a kralj u njemu postaje sakralnom figurom ne više zbog sličnosti s Kristom nego zato što predstavlja "živu pravednost" i "oživotvorenje zakona". U posljednjoj etapi to političko i ćudoredno tijelo vladara – tj. "korporacija" koju on čini skupa sa svojim kraljevstvom kojemu je na čelu a podanici su udovi – postaje ekvivalentom duhovnoga i mističnoga tijela Crkve, preobrazbom u jedno sekularno corpus mysticum. U tom smislu, doktrina o "dva kraljeva tijela" označava početak sekularizacije političke teologije Srednjega vijeka.

149

Gvelfi i gibelini Problem odnosa između duhovnih autoriteta i svjetovne vlasti pokazao se paralelno i na akutan način u poznatoj svađi između svećenstva i Carstva koja je ostavila traga na stoljećima povijesti Zapadne Europe. U tom smislu na raspolaganju nam je jedan krajnje zanimljiv tekst. To je pismo pape Gelazija I. caru u kojemu vrhovni pontifeks, koji je vladao posljednjih godina V. stoljeća, u doba Teodorika, iznosi vrlo značajnu teoriju o odnosima između papinstva i carstva. Papa Gelazije piše:36 Dvije su sile, presvijetli Care, koje vladaju ovim svijetom, naime, sveti autoritet svećenika i kraljevska vlast.(...) Ipak,  u stvarima božanskim valja ti sagnuti glavu u poniznosti pred vjerskim poglavarima i tražiti iz njihovih ruku sredstvo tvojega spasenja.(...) A službenici vjere, priznavajući vrhovništvo koje ti je dano s nebesa u stvarima koje se tiču javnog poretka, poslušni su tvojim zakonima.  Louis Dumont, koji je kopiju ovoga pisma uvrstio u svoju knjigu, analizira ovako:37 Svećenik je, dakle, podređen kralju u svjetovnim poslovima koji se tiču javnog poretka. (...) Svećenici su superiorni, jer su podređeni na jednoj nižoj razini. Ovdje nije riječ o pukoj korelaciji (Morrison) ili o jednostavnoj podložnosti kraljeva svećenicima (Ullman), nego o hijerarhijskoj komplementarnosti. Slučajno sam istu takvu konfiguraciju pronašao u staroj vedskoj Indiji. Tamo svećenici sebe smatraju religijski, odnosno apsolutno, superiornima kraljevima, no materijalno njemu podloženima. Verbalno je to izraženo drugačije, no to uređenje odražava točno onakvo uređenje kakvo opisuje Gelazije. 36 Poslanica 12, prev. u J. H. Robinson, Readings in European History (Boston, Ginn, 1905.), str. 72-73. 37 Dumézil, G.: Essais sur l'individualisme. Une perspective anthropologique sur l'idéologie moderne (Pariz, Le Seuil, 1983.), str. 52-53.

150

Ovdje nalazimo nacrt spomenut maločas: svećenik je viši od kralja u duhovim pitanjima, a ispod njega je kada je riječ o javnim poslovima, koji su sami po sebi niže važnosti od duhovnih. Prema L. Dumontu, "Gelazija trebamo razumjeti tako da dok je crkva u Carstvu kad je riječ o svjetovnim stvarima, Carstvo se nalazi u crkvi kada dođe do božanskih stvari."38 U određenom smislu ta orijentacija je jedna vrst gibelinske pozicije prije negoli je kao takva uopće postojala. Da je takva pozicija doista bila ustanovljena, Europu su mogle zaobići mučne svađe oko investiture – sukoba koji proizlazi iz suparništva između svećenstva i Carstva. Negdje sredinom VIII. stoljeća, papinstvo je zauzelo stav radikalno različit od onog kakav je predlagao Gelazije. Ono je nastojalo preuzeti kontrolu nad carskom vlašću, uključujući i svjetovne poslove. Hijerarhijsku diarhiju zamijenila je "duhovna monarhija" – odnosno prevladalo je shvaćanje kako je duhovno superiorno svjetovnom, čak i po pitanju svjetovnih poslova. Otada je papa zadržavao svu vlast u svojim rukama, što je dovodilo u pitanje ovlasti carske vlasti. Svađa gvelfa i gibelina izbila je puna četiri stoljeća poslije, kada je to pitanje ugledalo svjetlo dana u javnosti. Misleći na one koji su stali na stranu Carstva (gibelini William Occam u XII. st, te Marsilije iz Padove u XIV. st), L. Dumont primjećuje:39 Zagovornici Carstva nisu osporavali esencijalnu superiornost crkve, niti njenu nezavisnost i pravo na suverenost u njenoj domeni, nego su izvlačili doktrinu iz doba rane Crkve i njeno prepoznavanje područja  sacerdotium te imperium kao dvije nezavisne sfere ustanovljene od samoga Boga, dvije vlasti koje treba koordinirati (...) Katkad su predlagali odnos koji je podsjećao na onaj u hinduizmu: država treba biti podređena Crkvi u duhovnim pitanjima, a Crkva državi stvarima svjetovnim. 38 Isto, str. 54. 39 Isto, str. 76-77.

151

Još općenitije, gibelini su zastupali sakralni karakter svjetovne vlasti u kontinuitetu – kao nasljeđe staroga Rima, odnosno najčišće europske tradicije.40 No u konačnoj analizi ni papa ni gibelini nisu odnijeli prevagu. Svađa oko investiture dovela je, putem rađanja sekularizacije, do odvajanja svjetovnih i duhovnih vlasti, model koji se vrlo udaljio od jednodimenzionalne hijerahije koju su zastupali jedni, kao i od hijerarhijske komplementarnosti ili recipročnosti, koju su zahtijevali oni drugi. U svjetlu dosad iznesenog bit će lakše vidjeti kako trebamo ocijeniti pozicije koje o ovome zauzimaju Evola, Coomaraswamy i Guénon. Guénon je u pravu kada naglašava superiornost duhovnog autoriteta, no nije u pravu kada mu pripisuje apsolutni primat, što ga dovodi do tumačenja opozicije brahman-kšatrija iz ugla borbe za najviši rang, drugim riječima borbe za moć.41 On ne vidi da je duhovni autoritet superioran samo kad je u vlastitoj domeni, dok je inferioran u onim "nižim stvarima" poznatima kao javni poslovi. On također ne vidi ni to da svjetovna vlast u tradicionalnim društvima posjeduje intrinzično svetu narav. Najzad, izgleda da ne vidi ni kako brahman i kralj tvore nerazdvojan par, karakterističan u dva komplementarna aspekta koja ga obilježavaju. Slično tome, njegova linearna i nedijalektička interpretacija odnosa misli i djelovanja, kontemplacije i realizacije, znanja i moći, osim što je nedostatna za iscrpnu analizu vladarske funkcije u 40 Ili kako se danas obično kaže "Što je Bog na nebu, to je car na zemlji." Kroz svoju mističku uniju s Bogom vladar je tvorac (a ne samo čuvar) zakona na zemlji, što ga čini kako ocem tako i sinom pravednosti. Friedrich II. Hohenstaufen utjecao se doktrini poznatoj kao "dva svjetlila", koja papinstvo i Carstvo prispodobljuje Mjesecu i Suncu, nebeskim tijelima koje je stvorio Bog, i koja nisu jedno od drugoga posve nezavisna no opet jedno drugom ne zadiru u putanju. 41 U većini indijskih priča koje govore o borbama brahmana protiv kšatrija, motiv borbe nije nikad preuzimanje funkcije onog drugog. Na primjer, u poznatoj legendi koja opisuje kako je brahman Paracurâma istrijebio kšatrije, pobjednik nema namjeru zauzeti mjesto svojih neprijatelja niti vladati umjesto njih.

152

društvima stare Europe, ona dovodi do usvajanja jedne odviše jednodimezionalne, hijerarhijske perspektive koja ne dopušta princip pomirenja suprotnosti.42 Iako, u ovoj temi, uzima samo slučaj Indije, Coomaraswamy vidi to ispravnije kada naglašava činjenicu kako primat svećenstva ne isključuje strukturalnu komplementarnost s institucijom kralja, nego naglašava važnost "vjenčanja" ta dva principa. J. Evola s pravom ističe intrinzično sakralni značaj kraljevske i carske vlasti. S druge strane nije u pravu, i pada u grešku suprotnu onoj Guénonovoj, kada tvrdi da je duhovni autoritet kompletno podložen svjetovnoj vlasti. U pogledu njegove interpretacije o tome da je svećenička vlast  u biti "feminina", a pravi duhovni autoritet da je na neki način svojevrstan relikt "ginekokratskog" utjecaja, što se uopće ne može ozbiljno razmatrati, kako zbog dubiozne naravi hipoteze o prvobitnom matrijarhatu, tako i zbog jasno "maskulinog" simbolizma koji se stalno pridaje brahmanu u indijskim tekstovima. Za Guénona, kralj nije ništa drugo doli pojedinac na najvišem mjestu među plemenitašima i ratnicima; karakterizira ga prvenstveno njegova snaga, baš kao što je mudrost glavno obilježje svećeničke funkcije. Ali istina je, kako smo vidjeli, kako kralj često dolazi iz vojničke klase s kojom zadržava privilegirani odnos, pa mu njegova funkcija omogućuje pristup jednoj kvalitativno višoj razini. Zbog toga nije moguće jednostavno reducirati kraljevsku funkciju na funkciju ratnika. Može se još uočiti kako i Guénon i Evola naginju sustavnom miješanju kraljevske i ratničke funkcije, prvi tako što ju proglašava intrinzično inferiornom svećeničkoj funkciji, a drugi tako što ju proglašava superiornom ili barem jednakom. 

42 Trijada "misao – riječ – akcija", niz koji stalno nalazimo u Vedama a jednako tako i u Avesti, što potvrđuje da taj slijed dolazi iz najdavnijih vremena. On je izražen u hijerarhičnoj perspektivi koja se neprekidno nastavlja.

153

Svjetovnu vlast ne bi trebalo postavljati iznad duhovnog autoriteta, no isto tako ni duhovni  autoritet nije apsolutno superioran. Ta dva principa neodvojivo su povezana u istoj vladarskoj funkciji, a njihova sveza ne služi da bi tvorila ikakvu teokraciju. Tako formiran par valja tumačiti iz ugla recipročne međuovisnosti i sukoba suprotnosti. Duhovni autoritet i svjetovna vlast odgovaraju različitim orijentacijama unutar hijerarhijske komplementarnosti, njene tendencije k jednodimenzionalnosti. (Alain de Benoist, prevela M. Kralik)

154

Crtice iz životopisa Boris Nad rođen je u Vinkovcima (Slavonija) 1966. godine. Studirao u Zagrebu i Beogradu, diplomirao na Beogradskom univerzitetu. Od 1994. godine objavljuje eseje i članke u domaćoj periodici. Prozu, poeziju i eseje do sada je objavljivao u Književnoj reči, Zbilji, Sveskama, Savremeniku, u Književnim novinama, Evropi nacija, Unus mundusu, Tragu, Zenitu, Letopisu Matice srpske, Gradini, Koracima i Politici. Usto i na internetskim portalima te u on-line časopisima Prozaonline, Art-anima, Tvorac grada, Tvrđava, Libartes i Srpski list. Od 2013. godine uređuje časopis "The New Antaios Journal" (Belfast) i član je redakcije časopisa "Unus mundus" iz Niša. Suradnik je nekoliko stranih časopisa i internetskih portala (The New Antaios Journal, Fourth Political Theory, Open Revolt, Aristokratia, Geopolitica, Eurocontinentalism Journal itd.). Njegovi tekstovi prevođeni su na engleski, ruski, njemački, francuski, portugalski, poljski i grčki jezik.

Autorske publikacije Vreme imperija (Beograd, Rivel ko, 2002.g.), izbor (geo)političkih ogleda s predgovorom Dragoša Kalajića; Gozba pobednika (Beograd, Žagor, 2005.g.), kratki roman s epskofantastičnim sažetkom; 155

Nova Itaka (Niš, Unus mundus – Niški kulturni centar, 2007.g.), izbor eseja, pjesama, priča i kratkih proza; Nemi bogovi (Beograd, Žagor, 2008.g.), zbirka kratke proze; Povratak mita (Ideja centra, Nova Itaka, Argonauti, Simboli Hiperboreje), (Niš, Niški kulturni centar, 2010.g.); Postapokalipsa (Niš, Unus mundus, br. 38, Niški kulturni centar, 2011.g.), ogled; Poslednja Tula (Niš, Unus mundus, br. 40, Niški kulturni centar, 2011.g.), zbirka priča; Hiperborejci (autorsko izdanje u ograničenom tiražu, Beograd, 2013.g.); Gozba pobednika (Niš, Unus mundus, br. 46, Niški kulturni centar, 2013.g.), roman, drugo nadopunjeno izdanje; Ka postistoriji sveta (Beograd, MIR Publishing, 2013.g.), ogledi; Sedam kula Satane (Beograd, Opus, 2015.g.), zbirka fantastičnih priča; Nevidljivo carstvo (Beograd, Metaphysica, 2016.g.), zbirka fantastičnih priča; The Return of Myth (Melbourne, Manticore Press, 2016.g.). Rodna vera, Zbornik tekstova o staroj veri Slovena (Beograd, 2012.g.), Boris Nad: Postapokalipsa, Povratak mitu; Четвертая Политическая Теория, альманах (Moskva, 2013.g.), Борис Над: Нашим проектом политического будущего должна стать Эра Евразии; Književna fantastika 2015, almanah (Beograd, 2015.g.), „Art Anima“ i „Čarobna knjiga“ (Boris Nad: Sedam kula Satane).

156

Glazbeni CD-i TSIDMZ (Thule Sehnsucht In Der Maschinen Zeit): Ungern Von Sternberg Khan, track 7: Itaca, text by Boris Nad, Label: OECD 181, Old Europa Cafe, Italy, 2013. Boris Nad (ThuleSehnsucht In Der MaschinenZeit, Suveräna Vanguard, featuring Corazzata Valdemone, La Derniere Attaque, Sonnenkind, Stefania Domizia and L'Effet C'Est Moi): Sailing to Itaca, MCD, Skull Line, Germany, 2013. Eurasian Artists Association: The 4TH Revolution, track 33, TSIDMZ + La Derniere Attaque & Sonnenkind – War Song (text by Boris Nad), released July 21, 2015.

157

Boris Nad: Simboli Hiperboreje – izlazak iz šume zaborava Biblioteka "Polarnici" Izdavač Eneagram, zadruga za izdavaštvo Zagreb, Hrvatska www.eneagram.hr Odgovara Šimun Uremović Djelo je nastalo temeljem sljedeća tri izvornika B. Nad: Nemi bogovi, Žagor, Beograd, 2008.g. B. Nad: Povratak mita: Ideja centra, Nova Itaka, Argonauti, Simboli Hiperboreje, Niški kulturni centar, Niš, 2010.g. B. Nad: Ka postistoriji sveta, Mir Publishing, 2013.g. © Copyright za hrvatsko izdanje Zadruga Eneagram 2016. Preveo sa srpskoga jezika i uredio Šimun Uremović Grafičko oblikovanje Artikula studio, Zagreb Tisak Denona d.o.o. Zagreb Tiskano u kolovozu 2016. g. ISBN 978-953-7864-12-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000939324. Ovo izdanje objavljeno je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.