Seth MacFarlane - Tko Preživi, Pričat Će
February 15, 2018 | Author: Rkekoke | Category: N/A
Short Description
Seth MacFarlane - Tko Preživi, Pričat Će...
Description
http://www.balkandownload.org/
http://www.balkandownload.org/
2
Stvorio je animirane serije Family Cuy i American Dad, te nas upoznao s Tedom. Sada, u svom debitantskom romanu, proslavljeni animator, redatelj, glumac i vrhunski zabavljač Seth MacFarlane pruža nam potpuno nov pogled na vestern. Pitomome uzgajivaču ovaca Albertu Starku dojadio je težak život u Starom Panju, mjestašcu na američkoj granici gdje čovjeku očito sve i svašta može doći glave. Dvoboji točno u podne. Tučnjave u salunima. Zmije otrovnice. Kolera u pitkoj vodi. Vjetrom nošeni korov. Nešto zvano “nogoprst”. Čak i odlazak u poljski zahod. Da, tko preživi Divlji zapad, pričat će, a Albert namjerava biti upravo taj. Neki smatraju da je zbog toga kukavica. Albert smatra da je riječ o čistom zdravom razumu. Samo, kad ga djevojka ostavi zbog najnepodnošljivijeg tipa u mjestu, Albert odluči prihvatiti borbu za nju — premda ne zna ni pucati, ni jahati, ni zadati udarac. Na svu sreću, pomoć mu pruži prelijepa revolverašica s dovoljno prekaljenosti za oboje. Na svu nesreću, ona krije mračnu tajnu koja bi mogla doći glave svima u vidokrugu. Albert prekasno shvati da možda i neće biti taj koji će preživjeti da ispriča što je bilo... Tko preživi, pričat će čitamo u majstorskom prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa, a naslovnica knjige preuzeta je s originalnog izdanja.
3
Albert Stark bio je kukavica. Ne nekakav unezvjereni kukavica kojemu klecaju noge i tresu mu se gaće, nego onakav koji svoje kukavištvo smatra razboritim činom: kukavica u ime pragmatike. Albertu je kukavištvo služilo kao štit, stvoreno u cilju vrlo razložnog samoočuvanja. Na Divljem zapadu hrabri su ginuli. Kukavice su preživljavali. Smrti je na granici bilo posvuda. “Sve što nisi ti, htjelo bi ti doći glave”, znao bi reći Albert. “Odmetnici, Indijanci, razjareni kockari, nezadovoljne prostitutke, divlje životinje, klimatske prilike, boleštine — kvragu, čak i odlazak zubaru znači stavljanje jebene glave u torbu.” Trebalo je samo baciti oko na naslovnu stranicu bilo kojih mjesnih novina, da se uvidi istina u takvom svjetonazoru: BOLEŽLJIVA KOBILA PREGAZILA DOJENČE KIŠAN KRAJ PROLJEĆA ODNIO STOTINE ŽIVOTA NALET VJETROM NOŠENOG KOROVA OBORIO UČITELJICU MASOVNO VJEŠANJE ZAVRŠILO PREMA OČEKIVANJIMA NAJVIŠE UTOPLJENIH U BLATU U POSLJEDNJIH 30 GODINA 4
NIZOZEMSKA OBITELJ STRADALA POD ODRONOM KINEZA ŽENA PROGLAŠENA KRIVOM ZA PRELJUB; ODSTRANJENI JEZIK I DOJKE KRDO BIZONA POVRŠINE 50 RALI SRAVNILO GRAD CRNKINJA KUPANJEM KONTAMINIRALA VODOTORANJ MRKI MEDVJEDI POGOSTILI SE POLAZNICIMA VRTIĆA OLUJA TUČE OTJERALA ZMIJE U MJESNU CRKVU NEMA PREŽIVJELIH Da, Albert je smatrao strah vrlo korisnim za čovjeka koji živi na jugu Teritorija Arizona. Zato je današnjeg nesnosno vrelog dana više nego drage volje ponovno dopustio kukavištvu da ga poštedi prerane pogibije. Stajao je na sredini glavne ulice s pripravnim revolverom o opasaču — tako se barem činilo. Mještani Starog Panja stajali su uz rubove ulice, željni kao i uvijek posvjedočiti tom najuzbudljivijem graničnom spektaklu: oružanom obračunu. Doduše, Albert je trenutačno stajao sâm. Njegova suparnika nije bilo na vidiku, a točno u podne je došlo, pa prošlo. Nitko ništa nije govorio, izuzev povremenih letimičnih mrmora znatiželjnika u blago zbunjenom iščekivanju. Zemljoradnici su strpljivo 5
promatrali. Žene su se hladile lepezama, očajnički nastojeći utjerati bar pokoji nalet zraka pod brojne slojeve odjeće. Dobrostojeća gospoda pogledavala su na džepne satove i pušila onakve vrsne cigare u kakvima se istinski može uživati jedino na otvorenom pri temperaturama koje prelaze 44 stupnja. Djeca su se vrpoljila i dokono igrala najdražim igračkama, poput ogrizaka jabuke, okrajaka končića i preminulih miševa. Psi su ležali na zemlji i dahtali, nesumnjivo se pitajući kako to da, jebemu, ijedno ljudsko biće može živjeti na tako grozno depresivnom mjestu, bez potrebe da smjesta počini samoubojstvo. Albert je nastojao ne uloviti poglede okolnog općinstva, premda bi povremeno razmijenio pokoji s upečatljivo lijepom plavokosom ženom koja je stajala na stubama pred trgovinom općih potrepština. Uputila mu je suhi smiješak koji ga je možda trebao primiriti, iako je u sebi nosio dvojbenu količinu pouzdanja. A onda su, napokon, začuli kako im se približava topot kopita. Isprva vrlo slabo i izdaleka, a zatim razgovjetnije, sve dok napokon jedan konjanik nije izašao na vidjelo na suprotnom kraju glavne ulice. Usporio je konja oštrim cimanjem uzde koje je očito prepalo životinju, premda se smjesta poslušno zaustavila. Čovjek je sjahao i s upadljivim izostankom užurbanosti zauzeo svoje mjesto na suprotnom kraju ulice. Albert se ukrutio i promotrio suparnika. Charlie Blanche i Albert Stark držanjem nisu mogli biti oprečniji: Blanche je bio prekaljeni, zubom vremena nagriženi koloplet agresije, koji je izgledao kao da se nije osmjehnuo još od vremena Lewisa i Clarka. Prostrijelio je Alberta pogledom kojim kao da je htio reći: Želim ti prostrijeliti kitu kancerogenim metkom. 6
Albert se nakašljao. “Dakle... Tebi točno u podne očito znači dvanaest i petnaest?” Charlie je na trenutak samo tupo blenuo u njega. “Što?” “Pa,” rekao je Albert, iskreno iziritiran usprkos strahu, “hoću reći, kazao si mi da dođem točno u podne, pa sam i došao, i... još odonda te samo, je li, čekam.” Blanche je mračno stisnuo oči. “Sad sam tu.” “Ma da, znam, ali ono — to je stvarno neuviđavno od tebe, jer time kao da želiš reći da tvoje vrijeme vrijedi više od bilo čijeg tuđeg, a... pa, znam da svi prisutni imaju posla od jutra do sutra, a ipak su svi našli vremena da svrate, i — hoću reći, je li tako, narode?” Nitko mu nije odgovorio. Albert se potajice obazreo ne bi li pronašao neko susretljivo lice, ali nije opazio nijedno. Pogled mu je pao na krezubog starca koji uopće nije izgledao kao da će doživjeti sutrašnji dan. Čovjek je tupo piljio i dokono oblizivao vrh jedinog zuba u svojim ustima, poput stražara koji marljivo ophodi posljednju preostalu predstražu neke praktički poražene vojske. “Potegni”, rekao je Charlie Blanche. Val obnovljene pozornosti preplavio je promatrače kad su svi u isti mah zadržali dah. Sad će predstava napokon početi! Albert je također duboko udahnuo. “Ovaj... neću.” Mještani su zbunjeno zažamorili. Ona zgodna plavokosa žena uputila je Albertu pogled pun zgroženog neshvaćanja. “Kako to misliš, nećeš?” Blanche je još jače stisnuo oči, tako da je umalo obnevidio od škiljenja. Albert je još jednom duboko udahnuo. “Ja bih... radije bih odustao od ovoga. Daleko si bolji strijelac od mene, pa bih radije, prije nego što se ovo sasvim otme kontroli, pa 7
obojica skroz poludimo i skroz poginemo... htio bih da izbjegnemo obračun.” “Jesi ti žućko, Stark?” Kut Blancheovih usta iskrivio se u nekakav izobličeni poluosmijeh — nesumnjivo najtopliji izraz koji je njegova odavno istrunula fizionomija mogla prirediti. “Dobro, čuj, izraz žućko je pomalo” — Albert je zastao s nelagodom — “hoću reći, pomalo je rasistički prema našim radišnim prijateljima s Dalekog istoka, zar ne, dečki?” Obratio se šačici kineskih radnika sa željezničke pruge koji su ih promatrali sa strane. Ovo će mu svakako donijeti malo potrebne podrške. Najniži Kinez pokazao mu je srednji prst. “O-okej”, zamucnuo je Albert. “Nema na čemu.” Blanche je prasnuo u promukao smijeh. “Čak i vražji Kinezi znaju da si žućko!” Albert se ponovno okrenuo prema suparniku. “Čuj, ja bih — htio bih razumnije razriješiti naš problem, okej? Hoću reći, obojica smo inteligentne, odrasle osobe, je l’ tako? Prema tome... samo ću ti platiti za pretrpljenu štetu.” Blanche nije promijenio izraz lica. “Meni sasvim odgovara. To ti je pedeset dolara.” “Dobro, okej”, rekao je Albert i malčice se promeškoljio. “Nego, o ovome se radi... nemam ti baš pedeset dolara u gotovini—” Charliejeva je ruka posegnula prema dršku revolvera. “— ali... Dat ću ti dvadeset pet ovaca.” Charliejev je kažiprst sad praktički dodirivao obarač. “Ne trebaju mi ovce, Stark.” Znoj od vrućine odjednom se pomiješao sa znojem od panike, kad je Albert shvatio da mu se crno piše. “Pa to je — to je puno ovaca. To ti je, ono, dvadeset pet ovaca. Kao 8
cijelo... jato. Krdo? Da nije krdo?” Nervozno se nasmijao kad mu je iz sve očajnijeg mozga briznuo pravi proljev besmislica. “O, Bože mili, možeš ti to vjerovati? Ja uzgajam ovce, a ipak se uopće ne mogu sjetiti kako glasi zbirna imenica — da nije čopor ovaca? Ne znam! Ha! Hej, znaš kako se zove skupina lasica? Zadruga. Zadruga lasica. Engleski ti je zabavan u tom pogledu, prepun tih sitnih jezičnih cveba—” Prasak metka rascijepio je zrak kad je Charlie Blanche ispalio hitac Albertu pod noge. Albert je odskočio uz upadljivo ženskast ciktaj. “Tvoje proklete ovce obrstile su mi pola ranča, Stark! Ta trava nikad više neće opet izrasti.” Među uzgajivačima goveda na Divljem zapadu vladala je duboko ukorijenjena mržnja prema uzgajivačima ovaca, uglavnom zato što ovce pri ispaši brste skroz do korijenja. Proždiru travu gotovo sasvim do zemlje i, ako ih se ostavi bez nadzora, praktički mogu ogoljeti pašnjak do te mjere da se trava mora iznova zasijati. Kud ovca prođe, tu krava više ne pase, izjavljivali su stočari. Uslijed toga, između uzgajivača goveda i ovaca često su izbijali pašnjački ratovi, s grozomorno krvavim posljedicama. Pritom nije pomagalo to što se ovčare općenito smatralo teškim pičkicama. Albert je progutao ono malo preostale sline kad je Charlie podigao revolver i naciljao. “Okej, okej!” Albert je podigao ruke, pokazujući mu da se predaje. “Sâm ću prodati ovce, u redu? Nabavit ću ti novac! O-okej? Dobit ćeš ga sutra.” Uslijedio je stravičan trenutak u kojem je Albert bio siguran da će, premda je popustio suparnikovu zahtjevu, Blanche stisnuti obarač. Ali njegov je protivnik umjesto toga samo polako spustio revolver. “Ako ne dobijem tu 9
gotovinu, doći ću ti glave. I pucat ću ti triput u nju: u čelo, u nos i u bradu, tako da ti se lijepo raspukne napola kao lubenica na sajmu.” “O, to bih i zaslužio”, ponizno je izlanuo Albert. “Da tako ispadne? O, Bože moj, kakav bih kreten bio. Ali — ja nisam takav čovjek, pa ću — donijet ću ti novac.” Charlie Blanche pažljivo je spremio oružje u futrolu. Albert se usudio drhtavo odahnuti kad je Blanche krenuo natrag prema svom konju. Tako mi je drago što se nisam upišao, pomislio je Albert dok ga je oblijevala zakašnjela panika zbog tako bliskog prilaska smrti. Okrenuo se i pošao natrag ulicom, osjećajući se kao da su mu noge od pekmeza— PRAS!! Mještani su se zgranuli. Albert se svalio na zemlju kad su mu nepojmljivo oštri bolovi sijevnuli iz gležnja. “JEBOTE!” vrisnuo je i šokirano se okrenuo. Charlie ga je ustrijelio. “Čisto da malo okusiš”, kazao mu je Blanche tihim, smrtonosnim tonom. Vratio je pištolj u futrolu, popeo se na konja i odjahao, ne rekavši više ni riječi. A mještani su se potom gotovo smjesta počeli razilaziti kao da se ništa nije dogodilo. Zabava je završila. Svi su se nehajno vratili svojim dnevnim obvezama kao da su upravo završili gledanje sajamske atrakcije u putujućem lunaparku — nimalo ne hajući za čovjeka koji je prije svega nekoliko trenutaka jedva jedvice uspio sačuvati živu glavu. Debeljuškast, pomalo proćelav čovjek od svojih trideset i nešto godina pritrčao je Albertu, koji je ležao i bolno se držao za stopalo. “Jao, čovječe, Alberte! Jesi okej?” Albert još nikad nije bio ustrijeljen, ali viđao je one koji 10
su bili. I znao je da ta sitna metalna zrna mogu nanijeti grozomorno teške ozljede. Oštro je usrknuo zrak da se očeliči, pa si je zadigao nogavicu. Premda ga je nepodnošljivo boljelo, lice mu je poprimilo iznenađen izraz kad je opazio do koje je mjere ozljeda površna. Metak mu je razderao kožu, ali tek jedva jedvice. Isuse, pa koliko onda grozno boli od izravnog pogotka? “Ma — ma dobro je, samo me okrznuo”, rekao je Albert i spustio nogavicu. “O, hvala Bogu.” Edward je odahnuo. Edward Phelps bio je postolar suosjećajna pogleda i blage naravi, te Albertov najbliži prijatelj. Tu na granici, doduše, to nije nužno značilo da su nerazdvojno bliski. U mjestašcu s manje od sedamdeset petero stanovnika postojao je ograničen izbor potencijalno najboljih kompanjona. Albertu je Edward bio drag, ali to je bilo vezanije uz činjenicu da je Edward bio jedan od rijetkih na Divljem zapadu koji ne bi ustrijelio čovjeka samo zato što ga je krivo pogledao. Albert nije bio sasvim siguran, ali činilo mu se da Edward čak i ne posjeduje revolver. A da ga je i posjedovao, na njemu bi izgledao potpuno neprimjereno. Kad bi postojao pojam agresivno ljubazan, savršeno bi opisivao Edwarda. Čovjek daleko dojmljivije pojave pristupio je sredini glavne ulice. “Jesi u redu, Stark?” upitao ga je bezizražajno šerif Arness. “Da, dobro mi je”, odgovorio mu je Albert. “Nego, hej, čujte šerife, zahvalio bih vam na pomoći. Stvarno mi je drago što ste se umiješali i spriječili da ova razmirica dobije smrtni ishod točno pred vašim uredom. Zaista krasno od vas, hvala na podršci.” 11
Šerif je hladno pogledao Alberta. “Nije na meni da interveniram u takve stvari, Stark. Smatram da čovjek treba voditi vlastite bitke.” Albert je načas tupo blenuo. Ovaj tip je utjelovljavao sve ono sjebano na granici, zamotano u paket strogih očiju i preplanule kože, zapečaćeno limenom zvijezdom. “Vi ste šerif”, rekao mu je Albert, nastojeći ne zvučati baš sasvim kao da se obraća petogodišnjaku. “Tako je.” “Dakle... ta dužnost za koju vas svi mi plaćamo — ono, jedina zadaća koju imate u mjestu — vi sad tvrdite da bi je svi ostali trebali obavljati.” “Nisam ti ja tjelohranitelj, dovraga, Stark.” Albert se još jednom othrvao potrebi da zvuči kao učitelj u razredu punom maloumne djece. “Pa, zapravo, jeste. Vidite, kao šerifu, formalno vam i jest posao, recimo to tako, da štitite moje tijelo od onoga što bi mu moglo naškoditi.” “Pa da, recimo da vam je to posao”, dometnuo je Edward, uvijek vjeran, susretljiv drug koji ne zna kad bi mu bilo pametnije držati jezik za zubima. “Šuti”, obrecnuo se šerif, pa je Edward brzo spustio glavu i plaho se maknuo ustranu. Šerif se ponovno obratio Albertu. “Rekao bih da ti i ja različito sagledavamo neke stvari.” “Recimo, na primjer, da otvorite restoran, biste li pričekali da vam ljudi dođu, a onda im rekli: ‘Čovjek treba spremati vlastite objede’?” “Bolje pripazi što pričaš, da se još ne bi našao u zatvorskoj ćeliji.” “Ma to je baš lijepo!” Albert je ojađeno podigao ruke kad su stresovi i bolovi današnjeg dana izletjeli iz njega u 12
naletu iziritiranosti. “Duga ruka zakona napokon udara da zaštiti sebe protiv razljućenog stanovništva!” Šerif ga je samo prostrijelio pogledom. “Bolje daj da ti doktor Harper pregleda taj gležanj”, rekao mu je naposljetku i ukočeno se okrenuo da ode. Albert je iz sebe izbacio bolan uzdah poraza, s naporom se nekako podigao iz prašine i šepavo se zaputio prema doktorovoj ordinaciji. Pojam granične medicine suštinski je proturječio samome sebi. Bolnice u velikim gradovima bile su te 1882. godine već dovoljno loše, ali predstavljale su primjer posljednje riječi znanosti naspram skrbi koja se pružala na Divljem zapadu. Medicinska ordinacija doktora Matthewa Harpera, jedinog ovlaštenog liječnika u mjestu Stari Panj, bila je jedva više od straćare. Ručno naslikana tabla ljuljala se i škripala na vrelom, prašnom vjetru — kao dobra naznaka skrbi kakvu se može očekivati pri susretu sa zdravstvenim tegobama u ovome mjestašcu. Unutra su drvene police bile pune raznih bočica s lijekovima, eliksirima, tonicima — samo, tko je tu kome mazao oči, kvragu? Sve je to bio samo alkohol. Na granici su lijekovi bili tek žestica opremljena kićenom etiketom. Doktor Harper stajao je nad tijelom pacijentice. Bila je to žena od četrdeset i koju godinu, izborana i prosijeda. Ležala je onesviještena doktorovim eterom, na svoju sreću, budući da joj je abdomen bio rasječen i rastvoren. Doktoru Harperu su ruke bile krvave do lakta dok joj je pedantno obrađivao utrobu, služeći se svim vještinama svoje zubarske naobrazbe. Vidljivo šugav kućni mačak skočio je 13
na operacijski stol i onjušio tijelo. “Ma hajde, daj, znaš da ne bi smio biti tu.” Doktor Harper se tiho nasmijao, podigao mačka u naručje i nježno ga spustio na pod. “Bježi ti lijepo odavde, Isuse, čuješ me?” Doktorove su ruke ostavile krvave mrlje na krznu mačka, koji ih je žustro počeo lizati. Harper se vratio svom poslu, brišući zaostalu mačju dlaku sa stola. “Ima li koga?” začuo se glas iz predsoblja. “Doktore Harper?” Harper je obrisao ruke o krpu, bacio je na nogu pacijentice i išetao u predsoblje. Albert je dotad nepozvan sjeo u stolicu, jedva čekajući da otereti ozlijeđenu nogu. “Bok, Dok”, rekao je. “Zamolio bih te da mi — pas mater.” Prekinuo se usred rečenice kad je opazio da su ruke doktora Harpera još uvijek sjajne od svježe, grimizne krvi. “O, ništa se ti ne brini”, primirio ga je doktor Harper. “Samo, upravo obavljam operaciju.” “Mogu doći drugi put”, rekao je Albert i krenuo prema vratima. “Ne, ne, bit će ona još dosta dugo u nesvijesti. To je gospođa Callaghan, sirotica. Trbušni đavao samo što joj nije eksplodirao, pa sam ga morao izvaditi.” Albertu je trebao trenutak da dešifrira dotičnu izjavu. “Slijepo crijevo?” “E da, baš to”, odgovorio mu je doktor. Albert se upitao zašto je uopće došao ovamo. Odlazak u liječničku ordinaciju lako je mogao zanokticu pretvoriti u očajničku borbu za preživljavanje. “Nego, što te muči?” upitao ga je doktor Harper, dopustivši si pritom gutljaj iz jedne od bočica s police. Učestalost takvog ponašanja bez sumnje je doprinosila teško izboranom licu i nezdravom bljedilu koji su prizivali 14
u sjećanje Luku 4,23: Liječniče, izliječi sâm sebe! “Eh, okrznuo me metak. Samo bi mi to trebalo pregledati.” “A, da.” Doktor se osmjehnuo s odbljeskom gladi za tračevima u oku. “Čujem da si ispao pravi žućko pred Charliejem Blancheom.” “Pa, Dok, znam da ti je draže krpati otvorenu ranu u prsima nego ogrebotinu od metka, ali meni je nažalost stalo do mog života. Dakle, hoćeš li mi baciti oko na ovo, ili da odšepam u pustinju i pustim da mi to riješe jebeni kojoti?” “U redu, daj da vidimo.” Doktor Harper dobroćudno se nasmijao. Podvrnuo je Albertu nogavicu, ostavljajući blijede krvave mrlje na tkanini ljubaznošću gospođe Callaghan. “Primjećujem da nisi veliki ljubitelj pranja ruku”, klonulo je primijetio Albert. Doktor je ili prečuo taj komentar, ili se preduboko obuzeo ozljedom. “Uuu, ova je gadna”, prokomentirao je dok je pregledavao ranu. “Možda ćemo ti je morati otpiliti, da ne bi još zaradio gadan slučaj nogoprsta.” Albert je uzdahnuo. “Okej, prvo i prvo, mislim da to nije stvarno oboljenje, a drugo i drugo, to je samo ogrebotina, Dok. Ne dam ti da mi otpiliš nogu zbog toga.” “Kako te volja. Ali viđao sam da se nogoprst pretvara u koljenogu za jedva tjedan dana.” “Samo mi je previj, hvala lijepa”, odsječno mu je odgovorio Albert, sad još željniji da ovo prođe što je prije moguće. Doktor Harper otvorio je ladicu i iz nje uzeo namotan zavoj dok je Albert pregledavao malu ordinaciju. Ostaci pečenog pileta ležali su razbacani po tanjuru pokraj 15
otvorene staklenke laudanuma, a nedavno upaljena cigara nesigurno je ležala na rubu pomoćnog stolića, stožastog vrha još tamnog od sline. Što se tiče bilo kakve naznake službene potvrde liječničke struke, jedina kandidatkinja visjela je u drvenom okviru na suprotnom zidu. “Medicinski fakultet Teritorija Teksas”, pročitao je Albert naglas rukom ispisanu diplomu kad mu je doktor počeo previjati nogu. “Onda, je li to dosta prestižna škola?” “Nego što, bio sam treći u klasi”, odgovorio mu je Harper s iskrenim ponosom. “Ah. A to je bio medicinski fakultet u zatvorenom prostoru?” priupitao ga je Albert bez tračka sarkazma ili ironije u glasu. “U redu, eto ga”, rekao je doktor, pa ustao i osmjehnuo se novopostavljenom zavoju. “Nastoj se neko vrijeme ne oslanjati na nju.” Albert je pogledao rezultat. “Samo zavoj od suhe gaze? To je sve?” “Pa, što bi još htio da ti učinim?” “Da očistiš ranu, možda?” odgovorio mu je Albert s hinjenom strpljivošću. “Da mi se ne inficira i da ne umrem?” “Pa, čuj, to ti je na dragome Bogu.” Albert je načas blenuo u njega. “Očito mi treba netko pouzdaniji.” Pristojno su se oprostili dok se mačak Isus častio debelim crijevom gospođe Callaghan.
16
Svake je večeri salun u Starom Panju bio dupke pun kockara, pijandura i neobrijanih širitelja svakojakih smradova. Katkad se, dapače, činilo da se tu praktički stotine raznih zadaha žestoko nadmeću za prevlast u skučenom i slabo prozračenom prostoru. Ali u dva sata poslijepodne lokal je uglavnom zjapio prazan. Nekoliko starih kravara, očito narušena zdravlja, sjedilo je za šankom i piljilo u čaše, ali u prizemlju inače nije bilo nikoga. Izuzev Edwarda Phelpsa. Edward je strpljivo sjedio na drvenoj stolici u podnožju stubišta koje je vodilo prema sobama bordela. Vjerojatno je trebao ponijeti knjigu ili nešto takvo, palo mu je na pamet, premda je znao da neće predugo čekati. U ruci je držao ljupki buket cvijeća iz poznog proljeća, pun tratinčica, ljiljana i narcisa. Odozgo su se čuli raskalašeni zvukovi spolnog snošaja, jer je Edwardovu djevojku Ruth upravo divljački jebao jedan prljavi kauboj. “Ma to! TO!!” vrištala je, a glas joj je odjekivao cijelim salunom. “Da, voliš kad te jebem, je l’ tako?” proderao se prljavi kauboj. “Da! Da, stvarno je izvrsno!” uzvratila mu je povikom usred ekstatičnog stenjanja. 17
“Kita mi je prljava jer povazdan radim na otvorenom!” “Znam! Predivno mi je kako me to grebucka iznutra!” “Da, ti voliš tu prljavštinu na mojoj kiti, je l’ tako?!” “Volim! Stvarno je volim! Prava je poslastica!” Ruth je oduvijek pomalo nespretno govorila za vrijeme seksa, ali srce joj je bilo na mjestu, a i bila je doista primjerna prostitutka: uvijek je dolazila na smjenu točno kad treba, cijela bi se okupala nakon svakog petog klijenta i bila je spremna udovoljiti svakom fetišu. Edward se divio njezinoj radnoj etici. Ozbiljnost kojom osoba pristupa službenim dužnostima mnogo govori o njezinom karakteru. Imao je sreće što je s takvom ženom. “Zabij mi prst u šupak!” viknuo je prljavi kauboj. “S oduševljenjem!” odgovorila mu je Ruth. Uto je Millie, madam ove kuće, sišla stubama. Bila je bucmasta, malo starija od četrdeset godina, s drskim, namazanim izgledom stručne salunske kurve. U gustom busenu zadignute kose, nekoć bez sumnje tamne poput oniksa, sad su joj se vidjele brojne sjedine. Kad je prišla postolaru, mahnula mu je rukom punom prstenja. “Bok, Edwarde”, rekla mu je sa smiješkom. Njezine poput trešanja crvene usne i obrazi, prekriveni debelim slojem rumenila, premda sami po sebi nimalo elegantni, barem su dodavali malo dobrodošle boje prostoriji punoj smeđeg na smeđem. “O, hej, Millie.” Edward se osmjehnuo i pristojno ustao. “Čekaš Ruth?” “Da, otišao sam malo ranije s posla, pa rekoh, da je odvedem na piknik.” “O. Dobar si joj dečko.” “Trudim se.” Millie je bacila pogled prema katu. “Pa, zvuči kao da 18
samo što nije”, rekla je dok su uzdasi orgazmičke strasti dosezali neusuglašeni vrhunac. “O, BOŽE, SVRŠAVAM!” zavrištala je Ruth. “Baš ti je lijepo cvijeće”, primijetila je Millie. Edward je s ponosnim osmijehom pogledao svoj buket. “Znam, zar nije baš krasno? Unutra čak ima i pokoji tulipan. Teško se dođe do njih u ovo doba godine, ali Ruth ima vrlo izričite želje.” “MA TO! SVRŠI MI TIM PRLJAVIM KAUBOJSKIM KURCEM PO CIJELOM LICU!” Edward si je popravio kravatu, jer je čuo da je Ruth pri kraju. “Izgledam li kako treba?” upitao je Millie, pa joj se pokazao da ga cijelog pregleda. “Da, izgledaš... izgledaš lijepo”, odgovorila mu je, a onda više nije mogla susprezati znatiželju. “Nego, Edwarde... smijem li te nešto pitati?” “Svakako.” “Tebi sigurno... ne smeta činjenica da ti djevojku svakodnevno ševi petnaestak tipova, i još joj za to plaćaju?” “Oh. Pa, čuj, moj je posao također u banani.” “Da, ali ti popravljaš cipele.” “Jao, ne podsjećaj me!” Edward se nasmijao. “Postolarstvo je stvarno posustalo otkako je završio Građanski rat.” “Stvarno?” “Da, jer jednostavno ima mnogo manje nogu.” Millie se upravo odlučila još malo vratiti na prvotnu temu kad je Ruth doskakutala niza stube, još obuzeta navlačenjem odjeće. “Eddie, jesi li to ti?” veselo je ciknula. Okrenuo se na petama da je pogleda u oči i ozareno raširio ruke. “Hej, srdašce!” 19
“Odakle ti ovdje?” uskliknula je, pa ga cijelog obujmila radosnim zagrljajem i zdušnim mu poljupcem prekrila usne. Lecnuo se. “Eh, dah ti je malčice...” “Oprosti — morala sam obaviti jedno pušenje.” Prekrila si je usta, a već dobrano rumeni obrazi poprimili su još malo boje. Edward se osmjehnuo s iskrenim razumijevanjem. “Ništa zato. Hej, i ja sam završio svoje poslove malo prije vremena, pa rekoh, bilo bi lijepo da se odemo prošetati uz potok.” Ruth ga je još jednom zdušno zagrlila zbog te uviđavnosti. “Ajoj, pa ti si najbolji! Da, hajde, idemo!” Dala mu je pusu u obraz, pa pogledala Millie. “Zar moj dečko nije najbolji na cijelom svijetu?” Millie je zaustila da joj odgovori, ali baš ništa joj nije djelovalo primjereno. “Bok!” hihotavo je rekla Ruth i povukla ozarenog Edwarda za ruku prema vratima saluna. “U koliko sati se moram vratiti?” upitala je Millie, okrenuvši se načas opet prema njoj. “Pa, Clyde Hodgkins je pitao može li svratiti potkraj dana.” “Oh — što bi on htio?” upitala je Ruth. “Mislim da bi htio analni.” Ruth se okrenula na petama i zdušno primila Edwarda za ruke. “Jao, srdašce! Moći ćemo ti kupiti novi remen za crkvu!” Edward je razrogačio oči kad je shvatio kolika ga je sreća snašla. “Joj, to bi bilo sjajno!” “Znam!” Ruth se blaženo oduševila, pa mu je čvrsto stisnula ruke i počela mahati njima amo-tamo kao da 20
plešu. “Onda, oko koliko sati da se vrati? Oko pet i pol, tu negdje?” upitao je Edward Millie. “Čuj, nije ti ovo baš kao u zubarskoj ordinaciji, Edwarde. On će vjerojatno svratiti kad mu dođe da ugura svoj penis u njezin šupak.” “Okej, onda točno u pet, za svaki slučaj”, rekao je Edward. I s tim je riječima ljubavni par istrčao u sunčano poslijepodne, obasjan zaljubljenošću sjajnijom od vedrine dana. Kravomorski most zaradio je ime još u vrijeme kad su prvi doseljenici u Stari Panj putovali na zapad puni snova o zasnivanju novog života. Uz ljudske sudionike, povorka kola sa sobom je vodila dvjesto grla stoke za klanje. Ali, kad su doseljenici pristigli na jugozapad Teritorija Arizona, stado se zarazilo nekom zagonetnom bolešću i pougibalo u roku od nekoliko dana. Suočeni s tom nedaćom, umorni pioniri odlučili su prekinuti putovanje na zapad i podići svoje naselje na licu mjesta. Teren je bio pomalo kamenit i ne baš pogodan, ali otkriće obližnje rijeke značilo je da sa suprotne strane leži poželjniji teren. Međutim, kad je družina pokušala prijeći rijeku, otkrila je da je preduboka. Kako u oba smjera nije bilo prohodnih gazova, skupina se našla u beznadnom škripcu. Zatim se jedna supruga dosjetila inovativnom rješenju: doseljenici su odvukli sva kravlja trupla u rijeku i naslagali ih jedne na druge u vodi. Nakon nekog vremena naslaga je postala dovoljno visoka da su je doseljenici mogli upotrijebiti kao svojevrstan most i po njoj prijeći rijeku do terena s druge strane, gdje će s vremenom nastati Stari Panj. Naravno, golema količina 21
gnjiloga goveđeg mesa u vodi izazvala je epidemiju koja je brzo odnijela cjelokupno stanovništvo. Ali sljedeći doseljenici koji su pristigli onamo, podigli su drveni most, te s lakoćom prešli rijeku i osnovali mjesto Stari Panj. Kravomorski most stoga je dobio ime u spomen na svoje prve doseljenike i njihovo tragično skončavanje od kravomorske vode. Upravo je ondje, u ugodnome hladu mosta, Albert uživao u prženoj piletini i svježe pečenom kruhu, na pikniku sa svojom djevojkom Louise. Njih su dvoje bili zajedno već godinu i pol, i Albert je smatrao da ima izuzetnu sreću što ona postoji u njegovu životu. Bila je iznimna ljepotica, čak i ako se zanemare standardi zapadne granice, gdje se žene uglavnom nisu razlikovale od medvjeda. Imala je i sve zube, što je također bila čudesna anomalija. Albert je često znao sjediti na trijemu i jednom rukom grliti Louise, a drugom joj brojiti zube, dok su promatrali zalazak pustinjskog sunca. Louise je sjedila na izletničkoj dekici dok su joj plavi uvojci vijorili na povjetarcu, oponašajući lagano žuborenje riječne vode. Blijeda joj je koža sjala od mladosti dok je zamišljeno grickala krišku kruha s džemom. Slušala je Albertova jadanja oko ishoda današnjega dana i gledala u treperenje tisuća odsjaja bijele svjetlosti na lijenoj rijeci. “— Hoću reći, na tome je trebalo ostati, je l’ tako?” potužio se. “Kažem mu da ću mu platiti, pa odemo svaki na svoju stranu, i točka. Ali ne, tip me ustrijeli u nogu! Jebeno đubre.” Tirada mu je trajala već nekoliko minuta prije nego što je primijetio da ga Louise nekako namjerno izbjegava pogledati u oči. “Što je bilo?” upitao ju je. 22
Louise je nakratko samo gledala u svoje ruke, a zatim je rekla nešto što Albertu nije bilo ni nakraj pameti da će čuti. “Trebao si prihvatiti dvoboj s njim, Alberte.” Albert je blenuo, shvaćajući je otprilike kao što konj shvaća motanje cigarete. “Čekaj, što si rekla?” “Trebao si prihvatiti dvoboj s Charliejem Blancheom.” Odjednom joj nije bilo nimalo teško pogledati ga ravno u oči. “Čekaj — ti se to šališ?” “Ne znamo jesu li tvoje ovce pasle na njegovom ranču”, rekla je. “Možda su to bile Hurleyeve krave. On bi trebao biti dužan to dokazati, što ne može. Tako da ne znam... Trebao si prihvatiti dvoboj s njim.” “O, Bože, pa ti to misliš ozbiljno.” Kimnula je. “Louise,” promucao je, “tip je jedan od najboljih strijelaca u cijelome mjestu! Hoću reći, pa ja naspram njega izgledam kao da imam Parkinsonovu bolest.” “Što je to Parkinsonova bolest?” “Oh, samo još jedan otajstveni način na koji nam Bog pokazuje da nas voli. Čuj, pokušao sam se nahrustiti na obračun, ali ipak radije ne bih počinio jebeno samoubojstvo.” A onda ga je pogodio grom iz vedra neba. “Alberte... Ostavljam te.” Kad roditelj, brat, sestra ili blizak prijatelj iznenada umru, mozak je nepogrešivo sposoban tu vijest doživjeti kao pogrešku, kao izmišljotinu ili, u najgorem slučaju, kao privremenu realnost koja će se svakako prvom prilikom ispraviti sama od sebe. Isti takav mehanizam samoobrane upravo se tada pokrenuo u Albertovu mozgu. “Š... što?” 23
“Žao mi je.” Pogledala ga je s ljubavlju, ali na posve pogrešan način. Trebao mu je trenutak da shvati kako ne vidi ljubav, već prije suosjećajnost. Izraz kakav se uputi pacijentu u bolnici prije nego što će mu se reći da mu liječnici nisu uspjeli spasiti testise. Albert je zaustio da nešto kaže, a rekao je ovo: “Danas sam dobio metak.” “Znam”, odgovorila mu je. Očito nije čula što sam rekao, pomislio je. “Au”, kazao je, ne bi li time naglasio poantu. “Žao mi je što si ranjen”, rekla je, premda Albertu nije zvučala kao da joj je dovoljno žao. Kotačići u glavi sad su mu se opet zavrtjeli, i polako je počeo shvaćati što ga je snašlo. Ona mu je upravo dala nogu. “Louise, ma — zašto? Zbog tog obračuna?” “Ne, nije zato. Hoću reći, valjda mi je trebao taj mali povod da ti napokon odlučim reći—” “Napokon? Kako to misliš, napokon? Koliko već ima da ovo planiraš?” “Bože, zvuči tako pokvareno kada to tako kažeš. Nisam ovo planirala, Alberte. Ali... osjećam se ovako već neko vrijeme. Stvar je u tome... Čuj, ti si stvarno sjajan dečko. Samo što sam ja... shvatila sam da želim nešto drugo.” Udarci su ga samo sustizali. Albertu je došlo da povrati, pa se ponadao riječima suzbiti uzdizanje želuca. “Louise, ja te volim! Što bi više mogla htjeti? Ti si mi cijeli život! Nema toga što nisam učinio za tebe u proteklih godinu i pol! Slušaj, znam da sam samo uzgajivač ovaca, ali stavljam novac na stranu, pa čim uspijem—” “Da, ali čak ti ni uzgoj ovaca ne ide od ruke, Alberte”, upala mu je u riječ. Suosjećajnost joj je nestala s lica, i kao da mu je sada počela iznositi svoje necenzurirano stajalište. 24
“Hoću reći, tvojih ovaca ima posvuda. Uzgajivaču ovaca jedini je posao paziti da su mu sve ovce na broju, i to zajedno. Kad sam neki dan svratila na tvoju farmu, jedna ti je ovca bila otraga u dvorištu, njih tri skroz na grebenu brda, dvije u bari, a još jedna na krovu.” “To je Bridget — muči je retardiranost, ali prepuna je ljubavi. Čuj, mislim da smo skrenuli s teme”, rekao je Albert sa sve više očajavanja u glasu. “Louise, ako se ne radi o obračunu, reci mi o čemu se radi! Reci mi u čemu je problem, pa ga možda možemo riješiti!” “Alberte, dobar si dečko, to svakako”, odgovorila mu je, ponovno smekšavši ton da ublaži jetkost onoga što se spremala reći. “Samo... nisi dobar za mene. U ovom trenutku ne želim biti ni s kim. Moram sama izaći nakraj sa svojim sranjima, da tako kažem.” “Sranjima? Kakvim sranjima? Živimo u pograničnome mjestu usred proklete pustinje! Tu nema dovoljno sranja da bi ti morala izlaziti nakraj s njima! Bože moj, Louise, pa zajedno smo već godinu i pol! Spominjali smo čak i vjenčanje!” “Slušaj, da sam starija, možda bi bio pravi trenutak, ali još se nisam voljna skrasiti. Ljudi u današnje vrijeme dožive čak i po trideset pet godina, tako da se djevojka ne mora smjesta udati. Recimo samo da u ovom trenutku moram malo poraditi na sebi.” Albertu je to bilo previše. “Moram poraditi na sebi?” uzviknuo je. “Louise, to djevojke kažu kad im je nešto dobro pod nosom, a tako su se uvukle sebi u guzicu da ne znaju što bi s tim. Ja te poznajem. Ti se nisi uvukla sebi u guzicu. Ti si tu, vani. Izvan svoje guzice. Gdje te vidim. I... ti si najljepša žena koju sam u životu upoznao.” Raširila je meke bijele ruke gestom kojom je posve 25
jasno naznačila da nema više što dodati toj temi. “Ne znam što da ti još kažem, Alberte. Gotovo je. Ne želim više biti s tobom.” Mozak mu je opet počeo trokirati. “Opa”, tiho je rekao, a glas mu je zazvučao drhtavo i duboko od proživljavanja boli. “Louise... volim te.” “Žao mi je.” Nakon toga je tek poraženo slegnula ramenima, pa ustala i otišla odande. A dok je Albert Stark i dalje tako sjedio među dugim sjenama koje su brazdale zlaćanu caklinu smiraja dana, znao je da mu je život završio. Sunce je slikalo pruge po arizonskom nebu, obasjavajući daleke mese kilometrima dugim titanskim potezima, ulijevajući im baršunasto rumenilo. Promatrač bi pri prvom posjetu teritoriju ostao bez daha od ove večernje vizualne gozbe. A iako je njemu to bio uobičajen spektakl, koji je svake večeri gledao s prednjeg trijema svoje kućice, ni Albert inače nije bio imun na kromatsku raskoš tog zadivljujućeg prizora. Večeras, doduše, nije mario za njega. Jahao je prema svojoj farmi pogođen ukočenošću udova zbog koje je dvaput umalo pao s konja. Na sreću za Alberta, međutim, Curtis je s njim proveo već gotovo osam godina, a nikad nije bilo pouzdanije životinje od njega. Svaki će se konj prilagoditi ritmovima svog jahača, ali konjanička je vještina spretno uspijevala izmicati Albertu; bio je neuravnotežen i nekoordiniran. Svi su njegovi prijatelji pretpostavljali da će se taj problem riješiti nakon dovoljno godina provedenih u sedlu, ali on se jednostavno nikad nije usavršio. 26
Samo, Curtis se usavršio. Konj je nagonski znao premjestiti vlastito težište da se prilagodi Albertovim propustima, a zbog te zapanjujuće, intuitivno zaštitničke osobine Albert ga je volio više nego bilo koje ljudsko biće. Izuzev, naravno, Louise. Njezino je lice lebdjelo pred njim cijelim putem kući kao utvara odrubljenog ekstremiteta. U tom je prizoru blistala rascvalim osmijehom koji je s ljubavlju zborio o svakom njihovom sad obezvrijeđenom zajedničkom iskustvu. Ta Louise još negdje postoji, uvjeravao se. Samo je moram pronaći. Tek kada se približio farmi počeo se buditi iz omame samoobmana. Blejanje ovaca naglo ga je oštrim zvučnim podražajem vratilo u stvarnost. Albert je nekako uspio ovladati svojim katatoničnim očima i pogledom prijeći preko svoga oronulog obora. Drvena je ograda bila u raspadnom stanju i pod hitno ju je trebalo popraviti. A ovaca je, kao i obično, bilo posvuda. Neke su bile unutar obora, druge vani na dvorištu, a Bridget je, dakako, vidno izgubljena i zbunjena, stajala gore na krovu. Albert ni za živu glavu nije mogao dokučiti kako se ona uspijeva onamo popeti. U sebi je čuo prijekoran glas Louise. Možda nije imala pravo što mu je dala nogu, ali u jednoj je stvari imala pravo: on je stvarno katastrofalan ovčar. Albert se bezvoljno dovukao u kuću i objesio šešir o drveni klin pokraj vrata. Njegovi majka i otac, Elsie i George, bacili su pogled prema njemu s drvenih stolica na suprotnoj strani prostorije. Albert se nije sjećao vremena kad oni ne bi sjedili u tim stolicama cijelu večer, svaku večer: Elsie bi šila, a George čitao Bibliju. Budući da su sad već oboje prevalili sedamdesetu, izgledi da se to promijeni bili su slabi. 27
“Kasniš”, progunđao je njegov otac. “Na što?” upitao ga je Albert. Nastala je stanka. “I to što kažeš”, odgovorio mu je otac i vratio se Svetom pismu. Večerašnji razgovor ostat će na tome. Sve u svemu, radilo se o živahnoj, slojevitoj raspravi u usporedbi s onima koje su najčešće vodili na kraju dana. Albert se povukao u svoju mračnu sobicu, gdje je kleknuo i zavukao ruku pod krevet. Odande je izvadio neobilježenu drvenu kutijicu i odnio je na trijem. Sunce je brzo nestajalo za obzorje. Albert je pripalio kerozinski fenjer i stavio ga pokraj stare, rasklimane stolice za ljuljanje, koja će po svoj prilici potrajati još jedva šest mjeseci prije nego što se uruši pod stražnjicom nekog nesretnika. Sjeo je na nju i otvorio kutijicu. Unutra su bile uspomene u tonovima sepije: velebna povijest velike ljubavi Alberta Starka i Louise Daniels. Istini za volju, radilo se samo o tri slike, ali budući da su fotografije bile rijetkost, Albert ih je smatrao pravim blagom. Dok je čeznutljivo gledao u te zamrznute sjene boljih vremena začuo je klipa-klapa sve bližih konjskih kopita. Pogledao je onamo i opazio da mu Edward i Ruth prilaze u svojoj labavoj maloj dvokolici. Sretnog li para, pomislio je, pa ga je žacnula kivnja, a onda se smjesta u sebi prekorio zbog tog ničim izazvanog izljeva negativnosti. Ovo su mu prijatelji koji mu žele dobro. Svejedno, reakcija mu je bila posve ljudska: čovjeku u stabilnoj vezi ljubav je obilata gozba u kojoj slobodno mogu uživati svi nazočni. Ali čovjeku bez družice to je gozba koju se ogorčeno promatra izvana, kroz mrazom okovani prozor, dok odozdo reži kruljenje izgladnjelog želuca. 28
Albert im je uputio beskrvan smiješak. “Hej, vas dvoje.” “Alberte, upravo smo čuli za Louise”, rekao je Edward dok je silazio s dvokolice. “Pa to je baš grozno! Kako se držiš?” “Strahovito nam je žao”, dodala je Ruth i sišla za njim nakon što se, kako se činilo, bolno lecnula. “Jesi li mi dobro?” “Pa ne, nisam baš”, uzdahnuo je Albert, jer nije imao energije da ih smiruje lažima. “Hoćete li sjesti sa mnom?” “Da, hvala”, rekao je Edward i privukao si drveni stolac. “Meni ne smeta da stojim”, rekla je Ruth. “Imala sam naporan dan na poslu.” Albert se ponovno posvetio slikama na svom krilu. “Baš nešto gledam stare fotografije Louise i mene.” Pokazao ih je prijateljima. Obzirno su promotrili snimke, premda su ih već mnogo puta vidjeli. “Ova je s lunaparka... Na ovoj smo na mjesnom pikniku... E, a na ovoj plešemo na trgu.” Lice mu je bilo bezizražajna krinka, uvelike slična licima sa slika. “Da znate, skoro da mi dođe krivo što se ne smije smiješiti na fotografijama. Louise izgleda zaista nevjerojatno dok se smiješi.” “To bi bilo čudno”, rekao je Edward. “A?” smeteno mu je odgovorio Albert. Edward je slegnuo ramenima. “Jesi li se ti ikada smiješio na fotografiji?” “Ne, a ti?” upitao ga je Albert. “Naravno da nisam.” “Naravno. Izgledao bi kao luđak. Ali hoću reći da...” Albert je zastao, pa progovorio prije sebi negoli Edwardu i Ruth. “Kad se nasmiješi, to je... Hoću reći, čak i na vrhuncu veze — znate, u doba kad si već neko vrijeme s nekom, pa to počneš uzimati zdravo za gotovo, i nije ti ni nakraj 29
pameti da bi je možda mogao izgubiti — svaki njezin smiješak svejedno bi me sasvim paralizirao.” Glas mu je nato tek malčice napukao. “Bože, kako je volim.” “Joj, sad mi dođe da se rasplačem”, rekla je Ruth i izvukla rupčić s čipkastim porubom. Albert odjednom više nije mogao mirno sjediti. “Idemo se napiti k’o stoka”, rekao je. U salunu je bilo nesnosno vruće i zagušljivo, premda je vani noć bila razmjerno svježa. Izgledalo je kao da se svaki znojni, smrdljivi kauboj, nastanjen u krugu od petnaest kilometara oko ovog pograničnog mjestašca, natisnuo u potpuno pretijesnu ugostiteljsku ustanovu Starog Panja. Vidno umorni stari klavirist zdušno je tipkao i tapkao po klavijaturi svog trošnog instrumenta, svirajući pjesmu “Jeanie svijetlosmeđe kose” koja se jedva čula u vrevi kakofonije supijanih glasova. Tamnoputa je kurva stajala lijeno naslonjena na poklopac pijanina i promatrala nespretan ples njegovih prstiju. Iako nijedan gost saluna praktički nije mogao izbjeći stisku tijela naguranih u prostoriju, Albert je za stolom u suprotnom kutu barem uživao razmjernu zaštitu zidova. Do veće se intime nije moglo doći u jedinome mjesnom lokalu. Albert je zurio u svoju čašu viskija dok su ga Edward i Ruth promatrali s prijateljskom brižnošću. “Onda... kakav ti je sada plan?” upitao ga je Edward. “Nemam pojma”, odgovorio mu je Albert, ne pogledavši ga. “Možda ću se ubiti. Mogao bih to obaviti na pašnjaku, pa da me ovce pojedu. Pojele su psa koji je tamo uginuo.” “Fuj, mislio sam da samo jedu, ono, travu i to.” Edward 30
je sastavio grimasu. “A čuj, ne ove moje”, rekao je Albert. “Nešto nije u redu s tim ovcama.” Ruth je utješno položila ruku preko Albertove. Osmjehnuo joj se, ali suptilno je izvukao ruku. Ne zato što nije bio zahvalan Ruth na pokušaju, nego prije zato što je znao u koliko je ovdašnjih rektuma ona gurala prste. Kaže li se “rektuma” ili “anusa”? upitao se. Koja je razlika? Možda sutra odjaše do susjednog mjesta da vidi imaju li tamo kakav rječnik. Pa da provjeri razliku između riječi “rektum” i “anus”. Baš bi se lijepo pritom proveo. “Čuj,” obzirno mu je rekla Ruth, “znam da ti sada sve izgleda beznadno, ali vjeruj mi na riječ, postoji još mnogo razloga za život.” Albert je iskapio ostatak viskija, i onda je iz njega provalilo. “Ma je li? Kojih, Ruth? Koji su razlozi za život 1882. godine na američkoj granici? Reći ću ti nešto. Živimo u groznom mjestu i vremenu. Američki Divlji zapad je prljavo, depresivno, užasno, usrano mjesto. Ovdje ti sve što nisi ti sâm želi doći glave. Odmetnici. Ljutiti pijanci. Prezrene kurve. Gladne životinje. Zaraze. Ozbiljne ozljede. Lake ozljede. Indijanci. Klimatske prilike. Znaš što je došlo glave kovaču Jimu Wegmanu? Mokre čarape.” “Ma daj, sad pretjeruješ”, rekao je Edward. “Stvarno, uopće ne pretjerujem”, neumoljivo je nastavio Albert. “Otišao je na logorovanje, zagazio u potok nogom u čarapi, pa mu je stopalo postupno istrulilo i umro je. Isuse, može se poginuti već i od odlaska u zahod! Stavljam glavu u torbu svaki put kad se prošećem do poljskog zahoda! Tamo u travi ima jebenih čegrtuša, a čak i ako uspijem izbjeći ugriz, o, hej — svejedno mogu umrijeti od kolere! Znaš za koleru?” 31
“Crno govno.” Edward je smrknuto kimnuo. “Crno govno!” ponovio je Albert. “Najnovija ponuda graničnog kluba Bolesti tjedna.” “Čujem da je počela od jednog željezničkog konduktera iz Kanade”, dometnula je Ruth. Albert je nemilice prtio dalje. “A čak i ako preživiš sve to, znaš što će ti doći glave? Jebeni doktor. Prije par godina sam se prehladio, pa odem do njega, a on mi kaže: ‘O, treba ti čavao u uhu.’ Čavao. U jebenom uhu. To ti je suvremena medicina. ‘Hej, Dok, imam temperaturu 38,8.’ ‘O, treba te ritnuti magare.’ I znaš što još? Naš pastor je metkom ubio dva čovjeka. Naš pastor.” “Stvarno?” rekla je Ruth. “Da. Ustrijelio je tipa u dvoboju, a onda je otišao i pronašao njegovog maloljetnog sina, pa je i njega ubio, jer se bojao da mu se mali poslije ne dođe osvetiti.” “Čekaj, kako znaš za to?” sumnjičavo ga je upitao Edward. “Tako što je održao cijelu jebenu propovijed o tome!! Pouku o ‘temeljitom obavljanju posla’! Nego, usput, evo još nečega: pogledajte otraga. Vidite one tipove za onim tamo stolom? One koji rade u rudnicima srebra? Vidite što jedu? Rebarca prelivena ljutim umakom.” Doista, tri prljava rudara za obližnjim stolom neuredno su žvakala svoje obroke. “Samo to jedu. Jeste li to znali?” pitao je Albert. “Jedu ljutu, začinjenu hranu za svaki obrok u danu jer su im nepca potpuno tupa i neosjetljiva od otrovnih plinova koje udišu dvanaest sati dnevno. Jedino osjećaju okus ljute, začinjene hrane. Znate li koje su posljedice takve prehrane na utrobu? Reći ću vam: zatvor crijeva, grčevi, žgaravica, proljev, hemoroidi, oštećenja jetre, oštećenja bubrega, 32
upala želuca — umru od vlastitog prdeža! E, a kad smo već kod smrti, ako vam je nije dosta, ne morate sjediti u salunu i čekati da dođe do neizbježne pucnjave, tučnjave ili kavge svih protiv sviju, koja izbije svake večeri i obično odnese nekoliko života. Ne, potrebno je samo ovaj čas izaći pred glavni ulaz!” Supijano se klateći, Albert je nekako provijugao kroz gužvu i izveo Ruth i Edwarda kroz krilna vratašca saluna. Pokazao im je sklupčanu priliku čovjeka koji je ležao preko puta u prilaznoj uličici pokraj trgovine općih potrepština. “Ono je naš gradonačelnik”, pompozno je objavio. “Mrtav je. Leži tu mrtav već tri dana a da nitko ni prstom nije mrdnuo: nisu ga odnijeli, nisu se zapitali zašto je umro, nisu mu čak ni proglasili privremenog zamjenika. Već tri dana kao gradonačelnika, kao najvišeg dužnosnika u mjestu, imamo mrtvaca.” Albert je odjednom razrogačio oči. “Oh! Oh, gledajte vi to! Kojoti odvlače truplo!” Baš tako, dva šugava pustinjska kojota počela su zubima cimati gradonačelnikove udove i polako ali djelotvorno vući njegovo truplo dublje u sjene prilazne uličice. “Baš ste preslatki!” viknuo je Albert, supijano se cereći od uha do uha. “Nahranit će svoje mlade njegovom kitom! Zbogom, gospodine gradonačelnice! Sretno pretvaranje u pseća govna!” Rekavši to, Albert se okrenuo na peti i odglavinjao kroz krilna vratašca, vraćajući se na svoje mjesto, rumena lica i potrošene duše. “To vam je, prijatelji moji, Divlji zapad!” uzviknuo je dok su Ruth i Edward sjedali pokraj njega za stol, praveći mu društvo iz osjećaja dužnosti. “Usrana, odvratna kaljuža grozota i beznađa. Jebem mu sve po spisku.” “Daj ti začepi”, rekao mu je jedan znojni kauboj za 33
susjednim stolom, očito umoran od slušanja neprestanog prigovaranja uzgajivača ovaca. “Daj ti začepi”, refleksno mu je otpovrnuo Albert.
34
Dvadeset minuta nakon toga Ruth je i dalje Albertu čistila poveliku brazgotinu na glavi, zadobivenu kad ga je onaj znojni kauboj bacio kroz prozor saluna. Edward je zabrinuto gledao kako ona umače krvavu krpicu u valov za napajanje konja da je smoči. Što se pak Alberta tiče, on se sad na krajnje nedostojanstven način otromboljio potrbuške, ne bi li omogućio golemoj količini viskija koju je konzumirao u proteklih deset minuta da što lakše obavi svoju svetu dužnost širenja njegovim krvotokom i poništavanja tjelesnih bolova i duševnih boli današnjega dana. “Prekini s tim”, frfljavo je rekao i lupio Ruth po ruci, tako da je zacrvenjena krpica odletjela na prašnjavu zemlju. “Okej”, rekla mu je. “Samo, znaš, bilo bi pametno da ti doktor Harper to pogleda.” Albert ju je prostrijelio pogledom punim neprikrivena prezira. “Ruth, jako si draga, ah jesi li čula išta od svega što sam rekao, kvragu? Znaš što bi mi doktor Harper rekao? Rekao bi: ‘O, daj da ti stavim plavu šojku na to, pa da ti iskljuje krv.’ Hej, čekajte, znate što? Vas dvoje biste trebah popiti piće sa mnom. Dajte da svi nešto popijemo”, rekao je, držeći se sada s punim samopouzdanjem naroljanog čovjeka. 35
“Možda neki drugi put”, obzirno mu je rekla Ruth. “Ja ne mogu piti”, rekao je Edward. “Kad pijem, dobijem stvarno živopisne noćne more. Ako popijem čašu viskija, zaspim i u roku od dvadeset minuta sanjam kako me netko ustrijelio u lice.” Ali Albert je već zaboravio na svoj prijedlog. Zario je lice u dlanove. “Bože, život mi je koma”, jauknuo je. “Nedostaje mi Louise.” “Pa,” predložila mu je Ruth, “ne znam, možda bi... možda bi mogao pokušati raspraviti situaciju s njom.” Albert je naglo podigao glavu, stvarajući iluziju iznenadnog otrežnjenja. “Dobar ti je prijedlog”, rekao je. Teturavo se osovio na noge, stabilan poput mornara na palubi broda pogođenog orkanskom olujom. “Čekaj, nisam mislila odmah sada”, rekla je Ruth i primila ga za lakat da ga pridrži. Albert ju je grubo otresao. “Ne, odmah sada. Ne postoji bolje vrijeme”, profrfljao je. Odvukao se do svog konja zaobilaznom putanjom u obliku osmice. Curtis je frknuo, ali ostao je smireno i strpljivo stajati dok ga je Albert odvažno nastojao zajahati. Nakon tri-četiri pokušaja izgubio je ravnotežu i smandrljao se na zemlju, dok mu je jedna noga ostala zapletena u stremenu. “Čuj, Al, daj nas radije pusti da te odvedemo kući”, rekao je Edward i zakoraknuo prema prijatelju u nevolji. “Ne”, čvrsto mu je odgovorio Albert. “Ne, pusti, samo mi treba malo zaleta.” Nesigurnim se koracima udaljio od Curtisa, pa ponovno okrenuo prema konju. Pribrao se i još jednom jurnuo prema njemu. Ubacio je stopalo u stremen, vinuo se preko Curtisovih leđa... i smjesta skliznuo na suprotnu stranu, 36
ponovno tresnuvši na zemlju. “O, Bože”, lecnuo se Edward. “Hej, Al, daj, stvarno ne bi smio piti i jahati.” “Mogujamogujamoguja”, rekao je Albert. I, vjeran svojoj namjeri, napokon se uspio dovući na leđa konja, pa se izvalio na trbuh i mlitavo prebacio ruke i noge sa strane. “Okej, idi”, beživotno je naredio životinji i krajnje je beskrvno podbo petama. Curtis je, ipak, dovoljno dobro poznavao gospodara da shvati što se traži od njega, pa je krenuo u polagani kas. Edward i Ruth čuli su sve tiše Albertovo hrkanje dok se polagano gubio u mraku. Teška srca i još teže jetre, Albert je stigao do skromne Louiseine kućice s bijelim okvirima prozora. Prisilio je otupjele udove da ga skinu s Curtisovih leđa i nesigurno sjahao, premda se ovaj put dočekao na noge. “Okej, odmah se vraćam, Curtis”, profrfljao je. “Ili ne, je l’ tako? Ne, ne, to je ipak preambiciozno”, dodao je, uz pomoć alkohola vješto izbjegavši izgovoriti svaki suglasnik u posljednjoj riječi. Objeručke je obgrlio Curtisov dugi, konjski nos. “Znaš, Curtis, mi ne razgovaramo dovoljno. Trebali bismo — daj da to ispravimo. Daj svakako da to ispravimo. Volim te, Curtis. Jako te volim.” Albert je prisno položio glavu na kosmatu njušku svog prijatelja... ... i probudio se nakon pet minuta u istom položaju, dok mu je povraćotina lagano curila iz kuta usana prema Curtisovoj nosnici. Uspravio se trzajem i rukavom obrisao bljuvotinu. “O, Bože, Curtis, strašno mi je žao! Strašno mi je žao! Evo. Sasvim si čist. Okej... idemo.” Albert je oteturao dvorištem do ulaznih vrata i glasno pokucao. Pričekao je. Nije dobio odgovor. Pokucao je opet, još jače. 37
Trenutak potom, negdje u dnu kuće upalilo se svjetlo. Čuo je kako mu se približavaju bosonogi koraci, a onda mu je Louise otvorila vrata sa svjetiljkom u ruci. Zatreptala je i protrljala bunovne oči. “Alberte?” Čak i ovako neuredna i raskuštrana od sna, bila mu je savršena. Zalutali uvojci, zapletene trepavice i obraz rumen ondje gdje ga je zaležala na jastuku, sve je to samo naglašavalo njezinu prirodnu ljepotu. “Što ti tu radiš, kvragu? Skoro je jedan i pol”, hrapavo je rekla. “Louise, moramo razgovarati”, rekao je Albert, suglasnika skliskih poput mokra trijema. Louise je onjušila zrak. “Jesi li pijan?” upitala ga je. “Oh. Pa, čuj — malo. Curtisu je danas rođendan, pa smo ga svi zajedno izveli van i... priredili mu iznenađenje.” “Čuj, ne znam što hoćeš od mene, ali kasno je i vraćam se u krevet.” Krenula je zatvoriti vrata, ali Albert je brže-bolje ispružio ruku da je spriječi. “Louise, volim te”, rekao joj je. “I znam da možemo naći neko rješenje. Znam ja to. Ma — mogu ja biti veća faca. Vidjet ćeš.” “Alberte, ne”, strogo je rekla. “Već sam ti kazala, gotovo je. A sad—” “Idem na dvoboj s Charliejem Blancheom. Da znaš da idem”, upao joj je u riječ. “Nije me briga za to”, uzdahnula je, gubeći živce. “Smijem li ući?” upitao ju je dok mu se cijelo tijelo ljuljalo od omamljenosti. “Stvarno sam pijan, tako da mi se neće moći dići, ali htio bih da porazgovaramo.” “Alberte, odlazi odavde”, odsječno mu je odvratila. “Nemam ti više što reći. Slušaj, sigurna sam da si pravi za neku drugu, samo što za mene nisi. A sad, laku noć.” 38
“Louise...” Supijano mu se samopouzdanje izgubilo na licu, ostavljajući za sobom molećiv, očajnički izraz. “Što ću ja bez tebe?” Šutke ga je promatrala pune tri sekunde, a onda čvrsto zatvorila vrata. Ostao je stajati sâm, osjećajući se kao ranjena životinja. “Jebo te pas bezdušni!” viknuo je u zatvorena vrata, a zatim smjesta pokrio ostale opcije dodavši od srca: “Ipak, još te volim!” Znao je koliko je važno završiti u pozitivnom tonu.
39
Stari istraživač ruda izgledao je kao da se rodio prije stotinu godina. Premda jedva da je prevalio šezdeset petu, nedaće života na granici nebrojeno su ga puta prašnom, kamenom nogom izdevetale po turu i fizički ga postarale daleko više od stvarne životne dobi. Prosijeda mu je brada bila čupava i zapuštena, a lice ispucalo i crveno od dugogodišnjeg štetnog djelovanja sunca, popraćenog pretjerivanjem u alkoholu. Imao je dva suputnika, a svaki je izgledao staro poput njega samog. Jedan je bio njegov konj, samotni stari zelenko koji je poslušno vukao mala kola sa smirenom lijenošću, naizgled uživajući u krajoliku kao da je otišao u šetnju s najdražom kobilom. Drugi je bio šugavi pas neodređene pasmine koji je sjedio pokraj starca, dahtao i ljuljao se amo-tamo u ritmu kretanja kola. Pas je imao kudrava ušesa i smrdljivo, slijepljeno smeđe krzno, razderano i neravnomjerno zbog nebrojenih pustinjskih okršaja s kojekakvim krznatim suparnicima. Jedino što se isticalo u ovom sumornom prizoru bio je predmet koji je istraživač držao u ruci. Nije bio veći od loptice za golf, ali upadljivo se nametao pogledu blistavošću većom od života. Bio je to pravi, potpuno nepatvoreni zlatni grumen, prvi koji je istraživač uspio pronaći u svih svojih pedeset godina grebanja i rovanja po zemlji. 40
Okrenuo se i uputio psu širok, krezub osmijeh. “Znaš što ću si kupiti ovim zlatom, Pljuger? Kupit ću si velikačku hrpetinu svježe narezanih bifteka.” Pljuger je počeo sretno dahtati kad ga je starac počešao iza kudravih ušiju. “A tebi ću kupiti svu silu kostiju punih srži. To ti se sviđa?” Pljuger je liznuo istraživača po ruci punoj staračkih pjega. Starac se zdušno, hrapavo nasmijao. Pljuger mu je odgovorio glasnim lavežom. Starac je potapšao psa po šugavim leđima. “Okej, okej, bilo bi dosta”, rekao mu je, smješkajući se i dalje. Ali Pljuger nije prestao lajati. Lavež mu se odjednom čak pojačao. “Hej, hej, smiri se, mali, pa što je sad?” A onda, kao u odgovor na njegovo pitanje, začuo se topot kopita. Istraživač je zaškiljio u smjeru jarkog sunca. Činilo se da je cesta pred njim prazna, ali oblak prašine koji se uzdizao iza sljedeće uzvisine, pričao je drugačiju priču. Jahači. Sudeći prema količini prašine, najmanje ih je petorica. Dok su mu ruke drhtale i od živaca i od vremešnosti, starac si je brže-bolje spremio blistavi grumen u džep. Kad se ponovno zagledao u cestu pred sobom, šestorica su galopom izbila na vrh uzvisine. Stari se zelenko nelagodno promeškoljio, a Pljuger je nastavio rastezati svoje upozorenje. Kad su im jahači prišli i polako se zaustavili, starac je razabrao da se ipak ne radi o šestorici muškaraca. Nego o petorici muškaraca i jednoj ženi. A pritom su izgledali prilično ružno. 41
Stari istraživač nikad nije vidio čovjeka tvrđeg izgleda od glavnog jahača. Izborano mu je lice otkrivalo život pun bijesa, a nabori kože zadirali su mu duboko u te izlokane utore. Ali njegove oči. To se vidjelo čak i s umjerene udaljenosti. Te su oči bile smrtonosne. Svjedočile su o davno istrunuloj duši kojoj samilost i suosjećanje ne vrijede ništa, kao što nikad i neće. Bile su prije gmazolike nego ljudske, hladnoćom ravne bilo kojem stvorenju koje je ikada vrebalo u izbrazdanim zakucima arizonske pustinje. Ovog se čovjeka trebalo bojati. Djevojka je bila zagonetnija. Kad je stari tragač zaustavio svoja kola, osvrnuo se prema njoj. Bila je vrlo lijepa. Od svojih trideset pet godina, pretpostavio je starac. Imala je ljubazno lice, premda se trudila to što bolje prikriti kamenim izrazom. Njezinoj mekoj kosi i elegantnim oblinama nije bilo mjesta u društvu s kojim je došla. Nije pripadala u ovu skupinu — a nekako je ipak bila u njoj. Pljugerov lavež prekinuo je starca u razmišljanju. “Polako, Pljuger”, rekao je. Naklonio je izgužvani šešir prema jahačima. “Zdravo živo”, pristojno ih je oslovio tonom punim vedrine i ležernog nehaja, koji nije zaista osjećao. Glavni je jahač progovorio glasom mirnim poput stajaće vode. “Bili bismo vam zahvalni kad biste nam pokazali put za Shermanov Potok.” Tragač je malo odahnuo. Možda se pretjerano zabrinuo. Ovi su ljudi samo u prolazu. Mala družina poštenih kauboja na putu za Shermanov Potok. Vjerojatno traže zaposlenje. Svaka im čast. Pošteni se posao teško nađe, a 42
ako su voljni prevaliti toliki put u potrazi za valjanom nadnicom, pa, onda će ih drage volje uputiti u pravom smjeru. “Jelte, jasna stvar, mogu vam u tome pomoći”, rekao je. Okrenuo se prema prtljažnom prostoru kola i izvukao iz njega izlizanu kartu. Zanemario je reske prigovore svojih starih kostiju kad je sišao sa sjedala i pješice prišao glavnome jahaču. Kvrgavim prstom pokazao mu je crnu crtu koja je vijugala po sredini zemljovida. “Sada ste na glavnoj cesti, vidite? Ta glavna cesta vodi skroz kroz Bikovu Glavu i onda se izravno spaja s putem za Shermanov Potok. Samo, ako mene pitate, rekao bih vam da ćete prije stići onamo ako pođete preko prijevoja Bilbee. A tako bi vam bilo i sigurnije. Manja je mogućnost da naiđete na bandite i takav svijet.” “Na bandite?” Glavni se jahač vidno zainteresirao. “Ima li bandita u ovim krajevima?” “Pa, u svojim sam godinama rijetko kad znao nabasati na njih, ali nikad vam se to zapravo ne zna. Prijevoj Bilbee vam je najpametnija odluka. A i brže ćete stići.” Jahačevim se licem raširio osmijeh dok je promatrao starca pred sobom. Ali u njemu nije bilo nimalo topline. Zapravo, tragaču taj izraz nije izgledao toliko kao osmijeh, koliko kao brazgotina koju je rasjekla oštrica nekog nevidljivog mačevaoca. “Hvala”, rekao je jahač, netremice gledajući tragača u mutne, umorne oči. Starac mu je na trenutak uzvratio pogled, pa počeo uzmicati prema svojim kolima. “Ma, nema na čemu”, rekao je s drhtajem u glasu. “Drage volje pomognem pristojnom strancu.” Tragač se upravo spremao popeti natrag na kola, kad je jahač opet progovorio. 43
“Oh, možete li nam učiniti još jednu uslugu.” Starac se skamenio. Bila je to jednostavna izjava, izgovorena smireno i pristojno, bez imalo prijetnje u sebi. A ipak, iznenada ga je obuzela strava za goli život. Pokušao je ukloniti strah iz glasa kad mu je odgovorio. “Kakvu to?” “Možeš mi dati to zlato.” Iz jahačeva se držanja izgubio svaki pokušaj izigravanja pristojnosti. Gmaz je zbacio istrošenu kožu sa sebe i pripremio se. Ali za što? Tragač je nekako uspio zadržati pribranost i odgovoriti mu namjerno pasivnim razgovornim tonom. “Oh, ja vam... Nemam vam ja zlata. Da bar. Cijeli sam ga dan tražio i prošao sitom cijeli taj potok. Sada se vraćam do mjesta.” “Znaš, baš o tome se radi”, rekao je jahač. “Vraćaš se u mjesto usred dana. Tragači to rade samo kada pronađu zlato koje mogu prodati. A sad mi ga daj.” “Kunem se, nemam vam ja zlata. Krenuo sam ranije u mjesto jer—” Jahač je izvadio pištolj i uperio ga starcu ravno u glavu. Tragač se više nije trudio prikriti prestravljenost. Osjetio je kako mu se nešto toplo i mokro širi oko prepona. Zavukao je ruku u džep da izvadi grumen. “O, nego, čekajte malo. Znate, možda imam nešto malo zlata—” Jahač ga je ustrijelio u glavu. Stari je tragač zateturao unatraške i mrtav se svalio na zemlju. Pljuger je divljački zalajao, pa skočio s kola i zbunjeno onjušio truplo svoga gospodara. Žena se prvi put oglasila, ljutito se okrenuvši prema glavnome jahaču. “Clinch, dovraga, nije bilo potrebe za tim!” Clinch se osvrnuo i zabljesnuo je svojom brazgotinom 44
od osmijeha. “Znam da nije, srce.” “Bio ti je spreman dati zlato!” “Stvar je u tome da sam ga morao dvaput pitati. Zauzet sam čovjek i imam svoje rokove.” Stisnula je oči s iskrenom mržnjom. “Kurvin sin, eto što si.” Osmijeh mu je nestao s lica, a ruka mu je u isti mah sijevnula poput biča i punom joj snagom zadala šamar. Strovalila se s konja i tresnula na zemlju. No nekako je, čak i dok si je brisala mlaz krvi koji joj je procurio s donje usne, uspjela zadržati neozlijeđen izgled. “Da mi više nikad nisi rekla takvo što”, zapovjedio joj je Clinch smrtonosnim tonom. “Čovjeku vlastita žena mora iskazivati poštovanje. A sada, da čujem tvoj novi pokušaj.” Žena je ustala i podrugljivo zatreptala. “Joj, dragi, ti si najbolji, strašno sam sretna što sam s tobom, o, Bože mili, volim te, baš sam, ono, najveća sretnica u cijeloj povijesti sretnica.” Prije nego što ju je Clinch uspio ponovno udariti, jedan od odmetnika iz njihove skupine prišao mu je sa zemljovidom ubijenog istraživača. “Clinch, stari je imao pravo. Izgubili bismo pola dana da odemo preko Bikove Glave.” Clinch je kratko pregledao putove. Zatim je presavinuo kartu i obratio se odmetničkoj družini. “U redu. Ben, ti, Enoch i Jordy jahat ćete sa mnom. Idemo preko prijevoja Bilbee do puta za Shermanov Potok. I nemojte sumnjati da ćemo na sebe navući najžešći progon nakon što prođemo onuda. Svi organi zakona na ovom teritoriju htjet će nas se dočepati.” Zatim se obratio supruzi, koja je opet zajahala konja. “A ti — ti se nastoj kloniti opasnosti.” Pokazao je prstom na čovjeka zlobnog lica s ružnim ožiljcima na 45
susjednom konju. “Lewise, ti ćeš odjahati na istok s Annom i skrasiti se u ovome mjestu, točno tu.” Pokazao je na kartu. “Zove se Stari Panj. Pričekat ćemo da se situacija smiri i doći po tebe za tri tjedna.” Anna je uputila Clinchu osmijeh lišen svakog tračka ljubavi. “Hvala ti najljepša, srce, što uvijek imaš na umu moju sigurnost.” Uzvratio joj je još ledenijim smiješkom, pa petama podbo konja i krenuo dalje. U roku od nekoliko trenutaka ostatak skupine izgubio se s vidika, a Anna je ostala sama, s izuzetkom ružnog, štakorolikog Lewisa, šugavog psa, umornog zelenka i trupla nedužnog starca koji ničim nije zaslužio ovakvu sudbinu. Lewis je bacio pogled na kartu i okrenuo konja prema istoku. “Dođi, Anna, idemo.” Krenula je za njim, a onda se iznenada zaustavila. Pozvala je psa. “Pljuger! Pljuger, dođi ovamo, mah!” Pas je pogledao prema njoj u očitoj nedoumici. “Dođi, Pljuger! Dođi!” Napokon je, zahvaljujući psećem daru kratkog pamćenja, Pljuger dojurio za njom. Krenuli su u Stari Panj. Prolazili su dani i noći, pretapajući se jedni u druge, muteći pojmove kronologije. Albert nije izlazio iz kuće osim poslom oko ovaca, pa je u kućici polako počelo ponestajati namirnica i zaliha. Majka je coktala jezikom, a otac mu je graktavo naređivao da skokne do mjesta u kupovinu, ali jedva ih je čuo. Čuo ih je kao puku jeku što dopire odozgo, s ruba dubokog bunara na dnu kojeg leži sklupčan. Racionalni dio njegova mozga znao je da je neprestana 46
prodorna bol zbog prekida samo nešto privremeno, da će mu biti lakše svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec, sve dok se jednog dana ne probudi i shvati da mu nikako ne ide u glavu da je mogao dopustiti toj davnašnjoj ženi da ga tako temeljito onesposobi. Ali taj dio njegova mozga trenutačno nije vodio glavnu riječ. Zasad je bio rob emocija, a patnja mu je izobličavala razmišljanje. Ležao je na krevetu i zurio uvis, u drvene stropne grede. Ne mogu živjeti bez nje. Nitko nikada nikoga nije volio toliko koliko ja volim nju. I ne postoji nijedna druga uz koju bih ikada mogao biti tako sretan kao uz nju. Sunce ranog poslijepodneva sada mu je počelo tući u lice, jer se probilo uz rub jutenog zastora koji je visio preko prozora. Albert je nezadovoljno prostenjao i okrenuo se na bok, ali znao je da će mu san i dalje ostati nedostižan. Cijele noći nije spavao i bio je posve iscrpljen, ali tijelo mu se odbijalo prepustiti potonuću u obeznanjenost. Tromo je ustao i bos otišao u glavnu sobu. Pidžama mu je zaudarala od višednevnog nošenja, ali presvlačenje mu je postalo tjedna, a ne dnevna navika. Njegovi majka i otac su sjedili gdje i inače i radili što i inače: Elsie je šila, a George čitao Bibliju. “Pa, gle tko je ustao u dva poslijepodne”, rekao je George. Albert je zastao i zagledao se u njega. “Je li ti ikada palo na pamet da pročitaš neku drugu knjigu, tata? Hoću reći, zar dosad već nisi saznao kako ta završava?” “Svakodnevno pronalazim nova značenja u ovoj knjizi”, odsjekao mu je otac. “Pojedi nešto. Još ima malo slatkog vrhnja i svinjske guzice na stolu, ako si za.” Albert je blenuo u taj nimalo primamljiv obrok. “Ne, hvala.” 47
“Je li, jede ti se nešto drugo? Trkni do mjesta. Ništa nam drugo nije ostalo.” Albert je zanemario oca i odvukao se prema ulaznim vratima da posjeti poljski zahod. Kad je otvorio škriputavu, cvileću vratnicu prepao se, jer je ugledao Edwarda kako se upravo sprema pokucati. Zamalo da nije kresnuo Alberta po nosu. “Oh, oprosti, Al.” “Edwarde. Hej.” Albert je žmirnuo kao krtica na jarkom suncu. “Bože moj, izgledaš užasno.” Edward se namrštio. “Aaa, to je to dizanje samopouzdanja koje mi je trebalo. Kako je, kompa?” “Smijem ući?” upitao ga je Edward. “Jasno, jasno”, odgovorio mu je Albert s mrtvačkim izrazom lica. “Znam da će moji roditelji biti presretni što te vide. Narode, došao je Edward!” George i Elsie šutke su mu kimnuli. “Gledaj ti njih.” Albert se neveselo osmjehnuo. “Naprosto obožavaju društvo. Kao i svi mi. Bi li čalabrcnuo malo svinjske guzice?” Edward se nelagodno promeškoljio i ušao u kuću. “Alberte, jako sam zabrinut za tebe. Nisam te već tjedan i pol vidio u mjestu. Samo se zadržavaš kod kuće i spavaš.” “Pa, prošlog utorka otišao sam platiti Charlieju Blancheu da me ne ustrijeli u lice.” “Nisam mislio na to.” “Čuj, Edwarde, imam potrebu biti ovdje, s roditeljima”, rekao je Albert glasom prožetim gustim sirupom sarkazma. “Njih dvoje neće još dugo poživjeti, pa bih im htio uzvratiti svu ljubav i pažnju koju su mi pružili dok su me odgajali. Je l’ tako, tata?” 48
George je pustio vjetar. “Čuj,” rekao je Edward, ne bi li vratio razgovor na pravi smjer, “znam da ti je ovaj prekid teško pao, i imam razumijevanja za to... ali mislim da se moraš izvući iz tog čemera. Hoću reći, Isuse, pa tjednima nisi ni ovce ostrigao.” “Nego što nego jesam”, prgavo mu je otpovrnuo Albert. “Alberte, tu vani je jedna ovca koja izgleda kao golema gruda vate s nogama. Glava joj se uopće ne vidi — samo joj viri nos. Upravo sam je vidio kako se zabija u zid. Daj, hajde, zašto ne bi otišao sa mnom do mjesta, a? Možemo otići na malo kasniji ručak.” “Pa, znaš, hvala ti na brizi, Edwarde, ali ako odem od kuće i svratim u mjesto, mogao bih vidjeti nju, a onda ću pasti u još jaču depresiju.” “Pa, jasna stvar da ćeš je vidjeti, kad je cijelo vrijeme u mjestu”, rekao je Edward. Albert je naglo podigao glavu i prvi put u proteklih nekoliko tjedana dobio pozoran izraz. Progovorio je daleko brže. “Zašto, zar si je ti vidio? Kako je? Je li tužna? Izgleda li tužno? Je li jako izgubila na težini? Je li dobila na težini? Je li sada debela? To bi pomoglo.” “Da, vidio sam je; djeluje mi dobro”, strpljivo mu je odgovorio Edward. “Utoliko se prije moraš vratiti onamo! Pokaži joj da je i tebi dobro! Hoću reći, moglo bi ti biti još gore—” “Nije mi dobro”, upao mu je Albert u riječ. “I ne bih htio zvučati kao kreten, ali ti govoriš o nečemu o čemu nemaš blage veze, okej? Nemaš ti pojma kako je to. Ti svake večeri odeš kući na ugodnu partiju seksa sa svojom djevojkom.” “Ne, između Ruth i mene još nije bilo seksa”, rekao je Edward posve suzdržano. 49
Albert je na trenutak samo zurio u njega, nesiguran je li ga dobro čuo. “Ti... ti nikad nisi imao seks s Ruth?” “Nisam.” “Makar se viđate već jako dugo.” “Šest godina. Jao. Opa. Tko bi rekao.” “Zar ona... svakodnevno u kupleraju ne pruža, ono, seksualne usluge desetorici tipova?” “Kad nije gužva, da.” Albert je opet zastao. “Ali... između vas dvoje nikad nije bilo seksa.” “Ne.” Edward je odmahnuo glavom. “Ruth kaže da ne bi ništa prije braka. Kršćanka je, kao i ja, pa se oboje želimo sačuvati za taj trenutak. Znaš, za našu prvu bračnu noć.” Albert je uzeo trenutak da upije tu informaciju. A onda je potapšao prijatelja po ramenu. “Imaš ti pravo, Edwarde. Moglo bi mi biti daleko gore. Nastojat ću upoznati neke žene.” Albert je zurio u staklenku bombona od sladića. Sjećao se kako je kao mali znao svratiti u trgovinu općih potrepština u Starom Panju i željno promatrati mali, ali opojni izložak s tri-četiri vrste slatkiša, postavljen na pult. Zamolio bi oca za slatki štapić od metvice ili komad čokolade, očajnički prizivajući u njemu očinsku velikodušnu narav koja nikad ne bi izašla na vidjelo. Otac bi mu umjesto toga rekao: “Ako budeš u idućih mjesec dana deset sati tjedno obavljao dodatna zaduženja, kupit ću ti slatki štapić.” Albert bi žustro kimnuo glavom i zdušno se primio posla idućih četiri-pet dana, nakon čega bi svaki put zaključio da ga se samo vuče za nos. Nema tog slatkiša koji bi vrijedio tolikog truda. I tako bi odustao od cijele aktivnosti i pomirio se s 50
čeznutljivim gledanjem. Jedini bi mu spas došao otprilike jedanput godišnje, kad bi se gospodin Crawford, danas pokojni vlasnik trgovine, sažalio nad njim i ponudio mu štapić od sladića. Imao je euforično sladak okus, ali zbog toga mu je cijela muka praktički bila još gora, jer mu je otkrivao što sve propušta. Sada, u zenitu muževnosti, slatkiši su ga tištali na drugačiji način. Imao je dovoljno svojeg novca da si kupi štapić od metvice ili čokoladu, ali više nije imao želje. Koja ironična šteta. I u tom pogledu je 1882. godina živa koma. Zadovoljio se kupnjom žvakaće gume. Upravo je krenuo izaći s namirnicama, kad je opazio vrlo zgodnu djevojku kako stoji kod kuhinjskog posuđa i razgledava jedan lonac. Da je bio bistre glave i nesputan bolima slomljenog srca, vjerojatno bi osjetio buđenje požude, ali Louiseine moći utrnule su u njemu svaku mogućnost za to. Ipak, na racionalnoj je razini mogao priznati da baš lijepo izgleda. Imala je tamnu kosu, besprijekornu kožu i lijepe smeđe oči. Palo mu je na pamet da je ovo savršena prilika da poduzetno nadvlada svoju kolotečinu i prione na posao prevazilaženja Louise — ma koliko mu bilo mučno u želucu od te pomisli. Albert je strpao žvakaću gumu u usta, sastavio najfrajerskiji izraz, duboko udahnuo i prišao djevojci. Načas je pogledala prema njemu, osmjehnula se i pristojno ga pozdravila, te se vratila pregledavanju onog lonca. “Je li, ovaj... vidim da razgledavaš lonce”, rekao je. “Da, tako je”, rekla je i ponovno mu uputila pristojan osmijeh. “Baš je ovo super trgovina, a?” Uzvratio joj je osmijeh. “Tu sigurno imaju, ono, čak dvanaest različitih predmeta. 51
Mislim ono, kako izabrati, je l’ tako? Prava poplava osjetilnih podražaja.” Ovom duhovitom, sarkastičnom primjedbom sigurno će iz nje izmamiti hihot. “Da”, odgovorila je i počastila ga manje oduševljenom varijantom svog osmijeha. “Zbog nje se ona trgovina s osam predmeta morala zatvoriti. Zar ne? Baš je to bilo tužno.” Sad mu djevojka uopće nije odgovorila. Potpuno se posvetila kuhinjskom posuđu. Albert je promijenio pristup. “Jesi li ikada kušala gumu?” upitao ju je i namjerno počeo napadnije žvakati. “Ne”, rekla je, pogleda usmjerenog u komplet tanjura. “To ti je novotarija, i prilično je fora.” Albert se osmjehnuo s hinjenim samopouzdanjem. “Upravo se pojavila, obilazi zemlju. Nešto slično bombonu, samo se ne mora progutati.” Djevojka je vratila tanjure na policu i udostojila se počastiti Alberta površnim pogledom za kraj. “Pa, ugodan ostatak dana želim”, rekla mu je i otišla prema balama tkanina izloženim nešto dalje na polici. Albert se na trenutak pretvarao kao da ga izuzetno zanima vreća zrna za kokoši, a onda je krenuo za njom. U tobolcu mu je ostala još jedna strijela. “Hej, slušaj”, rekao je. “Ne znam imaš li kakvog posla iduće nedjelje nakon crkve, ali u mjesto tada dostavljaju veliki blok leda i... bit će baš fora to gledati. Obično se ne pruža prilika vidjeti toliku količinu leda na jednome mjestu.” “To me ne zanima”, rekla je. “Ma da, ni mene, zapravo; bit će glupo”, odgovorio je, smjesta odustajući od te ideje. Zatim se ona iznenada okrenula i pogledala ravno u 52
njega, potpuno mu posvetivši pažnju. Hrabrost je načas nabujala u njemu, sve dok nije rekla: “Upravo sam shvatila gdje sam te već vidjela. Zar ti nisi onaj koji je odustao u onom obračunu?” “Eh, da... Bila si tamo?” “Tamo je bilo praktički cijelo mjesto.” “Cijelo mjesto, da. Izgleda da sam prilično popularan.” “Ne, nakon toga više nisi.” Sa spoznajom da je uprskao ovaj susret i obuzet potrebom da se obrani, Albert se vratio na pučkoškolsku taktiku. “Ma je li, kao da si ti naročito popularna”, rekao joj je. “Da znaš, izabrali su me za kraljicu maturalne večeri”, odgovorila mu je. “Dobro, okej, ali... koliko je učenica bilo u tvom razredu? Ono, tri?” “Šest.” “Oh, pa to je zapravo mnogo”, priznao je. Albert se okrenuo na peti i izašao odande, ponovno se osjećajući sasvim posrano. I tako je to trajalo sljedećih nekoliko dana. Nitko nije mogao optužiti Alberta da ne nastoji opet stati na noge što se izlazaka tiče, ali uz oskudnu ponudu dostupnu u Starom Panju i svoje nesnalaženje u romantici, Albert je otkrio da je osuđen na promašaj za promašajem. Bila je tu mlada Betty Alden, kći vlasnika saluna, koja je u piću mogla nadmašiti bilo kojeg muškarca i koja je na kraju povratila Albertu u krilo dok su sjedili na trijemu njezine kuće i promatrali zvijezde. Bila je tu Georgia Behan, u svakom slučaju privlačna mlada švelja kojoj je, 53
doduše, iz lijeve nosnice rastao suvišan sjekutić, zbog čega je ljubljenje s njom bilo bolno, a katkad i ranjivo iskustvo. A bila je tu i Yao Ling, ljupka Kineskinja koju je Albert susreo na cesti dok se vraćao iz Edwardove postolarske radionice i potom je pozvao na večeru. Našli su se u Clarinom restoranu, prvom i jedinom lokalu s prehrambenom ponudom u Starom Panju, i nije trebalo dugo da im izlazak pođe u krivom smjeru. “Onda, pričaj mi o svojima”, upitao ju je Albert dok su čekali da naruče. “Čime se bave tvoji roditelji?” “Ti to... ti to ozbiljno?” suho mu je odgovorila. “Pa, da”, rekao je Albert. “Moj tata je vlasnik poduzeća za izradu mjedenih svjetiljki za otmjene hotele.” Alberta se to dojmilo. “Opa, stvarno?” Smjesta se ispunila prezirom. “Ne, jebeni je pružni radnik, kao i svi ostali ovdašnji Kinezi.” Albert se nervozno nasmijao. “Oh. Ha. To što si prvo rekla bilo je tako konkretno da sam mislio — pa, kladim se da je on... jako uredan čovjek, svakako”, kilavo se pokušao izvući. “Jao, ne bih znala, nikad ga ne viđam”, ogorčeno mu je otpovrnula. “Znaš li ti koliko njemu traje radno vrijeme?” “Ovaj... cijeli božji dan?” Yao Ling je ustala i u roku od nekoliko sekundi bila na izlazu. “Čekaj — ma daj!” očajnički je viknuo Albert za njom. “Zar se ti... uopće smiješ uvrijediti zbog nečega što sam rekao?” Ali od svih neuspjelih pokušaja nalaženja Louiseine nasljednice, možda mu je najneugodnije bilo na izlasku naslijepo. Jedan susjed zemljoradnik, nastanjen odmah s 54
druge strane brda, rekao mu je da ima kćer koja je još neudana i ponudio se da je spoji s Albertom. Zahvalan na toj obzirnosti, Albert je prihvatio ponudu i predložio da se nađu na ručku kod Clare. Kad je stigao, otkrio je da za stolom preko puta njega sjedi dvanaestogodišnja djevojčica. Brak u ranoj životnoj dobi, naravno, nije bio naročito neuobičajen, ali Albert nije bio jedan od onih koji bi pristali na takav dogovor. Znao je da bi mu bilo teško održavati cjelovitu, zrelu vezu sa ženom ako će ga ona neprestano moliti da joj pomogne napisati domaću zadaću. Pokušao joj je obzirno raspršiti nade. “Dakle, eh... znam da su ovakve stvari potpuno prihvatljive tu, na granici, ali, eh... neću ti lagati, nešto mi u ovome djeluje pomalo čudno.” “Majka mi kaže da si moram naći muža, da ne bih postala stara cura”, rekla je djevojčica i bolje se namjestila na stolici. “Pa, čuj... mislim da imaš još nekoliko godina pred sobom prije toga. Koliko — koliko ti je godina?” upitao ju je Albert. “Imat ću punih dvanaest za ovoliko dana”, odgovorila mu je i ponosno pokazala osam prstiju. Prišao im je konobar s blokom za narudžbe u ruci. “Jeste li vi i vaša djevojka možda za kakav desert?” upitao ga je. “O, nije mi ona djevojka”, odgovorio je Albert malčice preglasno. “Ovaj, samo ćemo uzeti račun.” Konobar se osmjehnuo i udaljio. “Zašto si se ponio kao teško đubre?” Djevojčica se namrštila. “Što?” 55
“‘Nije mi ona djevojka’,” podrugnula mu se. “To si rekao tako agresivno. Što je, nije ti valjda neugodno zbog mene, je li?” “Ne, ne, ali...” pokušao se snaći Albert. “Hoću reći, prvi nam je izlazak, pa mislim da je malo preuranjeno koristiti izraze kao što je djevojka. Ne bih htio ništa definirati, znaš?” “O, dobro, oprosti što te tako jako gušim”, rekla je i prostrijelila ga hladnim pogledom. Albert je odgrizao komad kruha. “Znaš, polako mi postaje jasno zašto još nemaš muža.” Pogreb je bio skromna prigoda, premda svakako uobičajena prema standardima ove naseobine. Dan mu je, k tome, savršeno odgovarao, natkriven oblacima boje škriljevca i propuhan prohladnim vjetrom što je utvarno zavijao ravnicom. Albert i njegov otac stajali su uz otvoreni grob, uz Edwarda, Ruth i još nekolicinu mještana. Pastor Wilson predvodio je ceremoniju ozbiljnim čitanjem iz Svetog pisma. “O, Bože milostivi, dovedi ovu dobru ženu u svoje kraljevstvo nebesko, da ondje nađe mir i slobodu od zemaljskih patnji”, izgovorio je živahnošću koja se mogla mjeriti s pokojničinom. Albert se oduvijek pitao kako će mu biti kad izgubi roditelja. Pretpostavljao je da će prvi preminuti George, ali ispostavilo se da je to bila Elsie. A premda je prevalila sedamdesetu, nije umrla od starosti. Elsie je otišla do bunara po vodu, kad ju je napala puma. Jedina svjetlija strana bila je u tome što ju je mačka već prvim udarcem tako silovito smlavila, da joj se lubanja raspukla pri sudaru s kamenom. Stoga je već bila mrtva kad se puma počela 56
gostiti njezinim iznutricama. George je istrčao iz kuće kad je začuo buku i uspio otjerati životinju s nekoliko hitaca iz svoje Winchesterke, ali bilo je prekasno. I tako su on i Albert sada stajali jedan uz drugoga, kao otac i sin, i pognutih se glava šutke opraštali od Elsie Stark, supruge i majke. Ali, premda je Albert osjećao svu bol koja ide uz takav gubitak, više od svega osjećao je sramotu i zbunjenost. U većoj sam mjeri slomljen zbog Louise nego zbog gubitka rođene majke. Kako je to moguće, kvragu? Zar je tako uronjen u samosažaljenje od kojeg mu se gledište tako poremetilo da je postao posve nehajan prema ostatku svijeta? Je li on grozna osoba? Ili je stvar samo u tome da je Elsie za života bila totalno tvrdoglava kujetina koja ga je neprestano tlačila? U mučnom analiziranju vlastitih osjećaja prekinulo ga je nenadano spuštanje suosjećajne ruke na rame. “Moja iskrena sućut, Alberte”, tužno mu je prišapnuo Edward. Albert se okrenuo i zahvalio mu pristojnim smiješkom. Zatim se obratio ocu. “Jesi li dobro, tata?” Georgeovo je lice bila maska kamenog pogleda. “Bila je to dobra, čvrsta žena”, progunđao je. “Bila mi je draga.” “Lakše malo, tata, teško podnosim ovaj izljev emocija.” Prišla su im dva kauboja, svaki s mrtvacem prebačenim preko ramena. Trupla su bila puna svježe krvi iz mnogih prostrelnih rana. “Hej, imamo tu još dvojicu”, rekao je prvi kauboj. “Da, možemo li iskoristiti ovaj grob?” pitao je drugi. Albert je uzdahnuo. “Da, naravno.” Na granici se oskudijevalo u svemu, pa su dijelili ono što imaju sa sumještanima, kad god je bilo moguće. Dva su kauboja ubacila mrtvace u grob preko Elsie, zahvalivši se 57
podizanjem šešira, pa otišla svojim putem. Albert i Edward nisu se žurili u šetnji glavnom ulicom. Do crkvene su službe još imali vremena, a bila su neuobičajeno svježa 33 stupnja u hladu. Edward je izvadio rupčić i otro si graške znoja s čela. Bucmasta ga građa nije naročito dobro služila u ovako vrućoj klimi, ali Albert ga nikad nije čuo da prigovara. Kako mu to uspijeva, kvragu? U stanju je pronaći sreću čak i na najusranijim mjestima. Pokraj njih je protrčao neki dječačić, vješto štapom tjerajući metalni obruč niz ulicu. “U zadnje vrijeme posvuda viđam klince s tim štapovima i obručima”, primijetio je Albert. “To im sigurno škodi mozgu, zar ne?” rekao je Edward. “Sigurno. Smanjuje im sposobnost koncentriranja. Bio je članak o tome u novinama.” “Čitao sam. Piše da se zbog toga nisu u stanju usredotočiti na dugoročnije, misaono zahtjevnije zadatke.” “Upravo tako, to je smrt inovativnosti. Kažem ti, kad se intelektualni napredak naglo zakoči za dvadeset godina, slobodno na tome zahvali štapu i obruču.” Albert je iznenada stao kao ukopan. Na pola puta niz ulicu stajala je brkarnica. Bio je to svojevrstan salon gdje si gospoda mogu potkratiti ili oblikovati brkove. Brkovi su bili znak statusa i moći, pa što bi čovjek imao veće, gušće i zavojitije brkove, to ga se više moralo poštovati. Ali Albert se oduzeo zato što je primijetio dvije osobe na izlasku iz tog lokala. Jedna od njih bio je Foy Ellison, lijepo dotjerani, dobro odjeveni vlasnik dotičnog salona. A druga je bila Louise. Koja ga je držala pod ruku. “Pas. 58
Ma. Ter”, opsovao je Albert, pun zgranute nevjerice. Lagala mu je. Lagala mu je u lice. Je li zato da zaštiti njegove osjećaje, ili jednostavno zato da izbjegne sukob, nije znao. Ali nepasterizirana stvarnost smjesta mu je počela proždirati cijelu utrobu. Mislio je da ništa ne može biti tako grozno kao činjenica da ga je Louise ostavila, ali očito je nešto postojalo: činjenica da se Louise dala drugome. “O, Bože...” Edward se nelagodno promeškoljio, gledajući prijatelja s očitim suosjećanjem. “Kazala mi je da ne želi izlaziti ni s kim!” protrtljao je Albert. “Rekla je da mora poraditi na sebi! Kako je srala, jebote! I još Foy! Vlasnik brkarnice! Koji. Kurac. Kad bi bilo prihvatljivo otvoreno priznati homoseksualnost, Foyu bi u šupku živjela desetorica Engleza.” “Možda bi i ti trebao pustiti brkove”, predložio mu je Edward. “Ne mogu si to priuštiti”, ojađeno je rekao Albert. “Uzmi samo održavanje: voskove, ulja, pomade. Nemam novca za to. Bože moj. Jebeni Foy.” Odjednom je dobio prijeku potrebu da bude bilo gdje, samo ne ovdje. “Dođi, idemo. Gdje je Ruth? Doći će u crkvu?” “Ne, ima blampkin u deset sati”, nehajno mu je odgovorio Edward. Albert je zbunjeno blenuo u njega. “Što je to blampkin?” “To ti je kad muškarac prima felacio dok istovremeno vrši veliku nuždu. Upravo su ga izumili u Italiji, a ovdje je stekao popularnost.” Edward se osmjehnuo, ponosan na svoje poznavanje svjetskih trendova. “‘Prima felacio’? Kad to tako kažeš, zvuči kao da prima misnu pričest”, rekao je Albert. “Pa, to je samo postupak.” 59
“Znači, ona frajeru puši kurac dok on sere.” “Alberte, ne govori takve riječi”, zgroženo je rekao Edward. “Time omalovažavaš Ruthino zanimanje. Ona se jako ponosi svojim stručnim umijećima.” “Ma... oprosti, Edwarde. Nisam razmišljao. Neće se ponoviti.” “Nema veze.” Edward se opet mjesecoliko osmjehnuo, po prirodi popustljiv kao i uvijek. Ozario se još više kad je prstom pokazao pokraj Albertova ramena. “Hej, vidi! Eno leda!” Albert se okrenuo. Nego što, sedmorica su radnika nastojala obaviti trudbenički zadatak iskrcavanja masivnog bloka leda s dostavnih kola. Blok je pretrpio dugo putovanje prije dolaska na granicu. Tvrtka Tudorski led iz Bostona u Massachusettsu isijecala je krupne blokove leda iz zamrznutih jezera i bara tijekom zime u Novoj Engleskoj i zatim ih slala diljem cijele zemlje, gdje su se prodavali u mjestima koja zbog svoje klime nisu na drugi način mogla doći do leda, naročito u ljetnim mjesecima. Bilo je zaista dojmljivo gledati kako se ti ljudi muče s blokom velikim gotovo poput kola koja su ga dovezla. Njih su se trojica bavila sustavom užadi i kolotura koji je podigao led s teretnog prostora kola, dok su ga preostala četvorica navodila prema otvorenim vratima hladnjače, gdje će biti pripremljen za daljnje rezanje. Dok ih je opčinjeno promatrao, Albert si je dopustio kratak, zadovoljan smiješak, jer se prisjetio one djevojke iz trgovine općih potrepština koja ga je odbila. “Vidiš, ovo je zabavno. Ne zna što je propustila.” Jedno je uže puklo. Led je pao i zdrobio lubanju jednog radnika. Guste crvene moždine prsnule su i iscurile na ulicu. 60
Albert i Edward užasnuto su vrisnuli i brže-bolje otišli u crkvu. “I nemajte nimalo dvojbe u sebi, djeco,” monotono je propovijedao pastor Wilson, tipično uspavljujućim tonom, “hitra i pravična kazna sustići će svaku bespravnu ispašu. Neće oni više bezočno brstiti njedra naših posjeda. Što je upravo istovjetno onom dijelu u Bibliji koji je primjenjiv na dotičnu situaciju. Amen.” “Amen”, ponovila je pastva. Po peti put tijekom jutrošnje službe Albert se osvrnuo što je neupadljivije mogao. Louise je sjedila na suprotnoj strani središnjeg prolaza, nekoliko redova iza njega. Foy je sjedio do nje. On je bio klasično markantan kicoš, s masno zalizanom kosom i drčnim brčinama prave šupčine, koji su mu se toliko protezali u obje strane, da je praktički izgledalo kao da mu lice ima dvije ruke od dlaka raširene u gesti ta-da. Ta-da! Divovski pizdun! Kao da je čuo njegovu pomisao, Foy je bacio pogled prema Albertu. Albert je smjesta pogledao natrag prema propovjedaonici. Pastor je nastavio. “Želimo se iskreno pomoliti za obitelj Jamesa Addisona, jutros smrtno stradalog prilikom istovara pošiljke leda. James, s ljubavlju ćemo te se prisjećati kad u srpnju budemo pijuckali hladne ljetne napitke za koje si dao život.” Albert se nagnuo do Edwarda i s nevjericom šapnuo: “Svejedno će koristiti jebeni led.” “Prije kraja jutrošnje službe,” nastavio je pastor Wilson, “pozvao bih vas da poželimo dobrodošlicu dvoma našim novim sumještanima: Lewisu Barnesu i njegovoj sestri 61
Anni. Upravo su se doselili ovamo, u Stari Panj, gdje namjeravaju podići farmu, u čemu im želimo svu sreću. Time je današnja služba završena. Bog vas blagoslovio tijekom sljedećih tjedan dana, i znajte da je na snazi upozorenje da se čuvate puma.” Kad se pastva počela razilaziti, Albert je znatiželjno promotrio novopridošlice. Brat i sestra tvorili su čudan par. Muškarac, Lewis, izgledao je kao da je Bog izgubio okladu. Lice mu je bilo grubo i rošavo, a koža izgledala ne toliko poput ljudske puti, koliko poput površine loše održavanog zemljanog puta posutog brabonjcima. Nipošto nije bio sitan čovjek, ali njegovo pokvareno, štakorsko lice izgledalo je kao da bi bolje pripadalo nekom mršavijem, krhkijem tijelu. Albert se ponadao za njegovo dobro da je ili stvarno pametan, ili ima očaravajući smisao za humor. Sudeći po izgledu, ni jedno ni drugo nije bio slučaj. Žena ga je zaintrigirala. Nije mu išlo u glavu kako je moguće da je ona u rodu s tim tipom. Svakako je bila lijepa po svakome mjerilu, a lice joj je zračilo smirenim spokojem koji mu je djelovao odviše plemenito za ovaj teški granični svijet. No, ma kako se visoko držala iznad svoga prašnog okružja, nekako nije izgledala kao da je taj raskorak smeta. Svejedno, nije sumnjao u to da će u najskorije vrijeme otići svojim putem iz ovog usranog mjesta. Brkarnica je bila možda najelegantnije uređen prostor u Starom Panju. Po zidovima su visjele razne fotografije otmjene gospode, a svako je lice nosilo ekstravagantnije i gizdavije brkove od onog prethodnog. Bilo je tu velikih, čupavih brkova koji su prekrivali cijeli donji dio lica, izuzev samog vrha brade, dobro navoštenih i nauljenih brkova 62
koji su se na oba kraja izvijali u oštre spirale, kao i brkova koji su se elegantno pretapali u debele, spojene zaliske. Ovog utorka ujutro po lokalu se raštrkalo nekoliko klijenata. Jedan je udobno sjedio u stolici za dotjerivanje na podšišavanju brkova, drugi je razgledavao ponudu voskova, ulja i pomada, a treći je vodio razgovor sa samim Foyem. “Rekao bih da ih možete pokušati nauljiti u lijep uvojak”, predložio je Foy, naglašavajući to trljanjem palca i kažiprsta. “Brkovi su vam svakako dovoljno gusti za to.” “Da, razmišljao sam o tome, ali nekako mi se sviđa kad su malo neuredni, znate? Nekako mi je zabavnije,” odgovorio mu je klijent s jasnom nedoumicom u glasu. “Pa, ako vam je to cilj, na vašem bih mjestu stavio pomadu i svakako ih još pustio.” “Vidite, upravo mi je nešto takvo i želja.” “I, znate što, vidim vam na licu da oklijevate, ali, vjerujte mi, takvi bi vam baš lijepo stajali.” “Hoćete reći, do ramena?” “Pustite ih. Bit ćete mi zahvalni.” “Vidite, uvijek sam ih htio imati do ramena, ali bojim se da mi je brada presitna za to.” “Brada vam nije presitna”, uvjerio ga je Foy. “Okej, opa, da znate da ste mi upravo dali, ono, hrpetinu samopouzdanja.” “Pokušajte nekoliko tjedana stavljati pomadu, pa mi javite kako vam ide.” “Hoću, hvala. Sad sam uzbuđen! Želim da mi jako brzo narastu!” Čovjek je žurno izašao. Kad su se vratnice za njim zaljuljale u suprotnom smjeru, kroz njih je elegantno ušetala Louise, sva puna ljuljuškavih plavih uvojaka i koketnih osmijeha za svog imućnog novog momka. “Bok!” Sva se ozarila i bacila mu se 63
u zagrljaj. “Hej, ti.” Foy se široko osmjehnuo. Primio ju je oko struka i dao joj dug, dubok poljubac. Načas mu ga je uzvratila, a onda se odmaknula i počela ljuljati bokovima tamo-amo, zabljeskujući ga najzavodljivijim djevojačkim smiješkom. “Nego, sajam samo što nije počeo, pa rekoh, možda bismo kasnije mogli otići kupiti haljinu”, rekla je, trepćući dugim trepavicama. Foy je shvatio poantu. “Znaš, baš sam mislio da bi ti dobro došla nova haljina.” “Neka... skupa?” rekla je, prelazeći tankim bijelim prstom po sredini njegovih prsa. “Bezobrazno skupa”, rekao je teatralno vragolastim tonom. Veselo se nasmijala, pa ga primila oko potiljka i privukla da ga još jednom poljubi. Albert je prošao kroz vrata upravo na vrijeme da to dobro vidi. Da, imao je vremena prihvatiti prekid. Naravno, pokušao je okrenuti novi list izlascima s drugima. Da, znao je da su Louise i Foy zajedno. Ali konkretan prizor nje kako ljubi njega zabio mu se kao nož u slabine. I odjednom mu se sva agonija vratila u plimnom valu mučnine, i sve ga je iznova zaboljelo, baš kao na dan kad ju je izgubio. Samo, vrag ga odnio ako im to pokaže. Foy ga je prvi primijetio, pa lagano odmaknuo usne s usana svoje nove djevojke. Louise se osvrnula da vidi tko je to stigao, pa smjesta spustila pogled i uzdahnula od nelagode. “O, Isuse”, promrmljala je sebi u bradu. “Bok, Alberte”, pozdravio ga je Foy sa samopouzdanjem. 64
“Zdravo”, odgovorio mu je Albert i oprezno ukoračio u lokal. Počeo se pretvarati da nezainteresirano razgledava različite brkovima posvećene proizvode na policama. “Što ima, mali?” pitao je Foy. “Nikada te još nisam vidio ovdje.” “Samo, eh... razgledavam.” Albert se ponadao da bar donekle uvjerljivo hini ležernost. “Da... doduše, nemaš brkove.” “Pa, je li... mislio sam ih možda pustiti.” Louise je šapnula Foyu dovoljno glasno da je Albert čuje: “Idem napudrati nos.” Okrenula se na peti, zavrtjevši haljinu, i povukla se kroz vrata u dnu salona. Alberta je još jednom žacnuo jad. Toliko je ljubavi dijelio s ovom djevojkom, toliko lijepih trenutaka, toliko uspomena... a ona sad više ne može podnijeti boravak u istoj prostoriji s njim. Ponovno je uspio prikriti prodorne bolove u srcu i nastaviti razgovor s Foyem. “Kakve brkove bi htio pustiti?” upitao je Foy, prilazeći korak-dva bliže Albertu. “Ovaj... velike.” Albert odjednom pojma nije imao zašto je uopće stupio nogom ovamo, a ni što tu misli postići. “Onakve koji mi... idu ispod usta, pa duž ruba vilice... a onda mi se, eh... uzdižu i pretvaraju u zaliske, i onda pretvaraju u kosu.” “Mobiusove brkove”, ispalio je Foy kao iz puške. “Mobiusove brkove, da”, odgovorio je Albert, gradeći se da mu je taj pojam cijelo vrijeme bio na vrhu jezika. Kao da je osjetio da se Albert uvalio do ušiju, Foy je udvostručio snishodljivost u svom glasu. “Znaš, takvi su brkovi skup ures lica.” “Da”, rekao je Albert s hinjenom samouvjerenošću. “Pa... ti uzgajaš ovce.” Foy se iscerio tako da je Albert 65
poželio da ga spopadne kolera. Jebi ga. “Sretan si zbog toga što radiš?” rekao je Albert i zakoraknuo prema brkadžiji. Foy se držao kao da ga to ne smeta. “Što ja to radim?” “Kradeš drugome djevojku?” Albert je osjetio kako počinje rumenjeti u licu, koliko od srdžbe, toliko i od nelagode. “Možeš li noću spavati?” “Hej, Louise je tebi dala nogu, prijatelju. Nisam ja kriv što je tražila nekoga tko joj može ponuditi više. Ja joj mogu dati raskošan dom. Tople pokrivače. Zamotane bombone. Možeš li ti isto reći, Alberte? Možeš li ti dati Louise zamotane bombone?” Albert se na trenutak ulovio u koštac s njegovim pogledom. “Jebi se, stari”, izlanuo je, znajući da je izgubio ovaj okršaj i osjećajući se glupo kao mazga. “Da, upravo to i radim, s njom”, otpovrnuo mu je Foy, privodeći dvoboj kraju. Albert je poraženo izjurio iz brkarnice, čvrsto odlučivši da se nikad više ne vrati. Ni u ovaj salon, ni u Stari Panj. Došlo mu je vrijeme za odlazak. Te je večeri Edward strpljivo sjedio za stolom u kutu saluna u Starom Panju i pridržavao čašu s pivom. Nije baš bio sklon piću. Smatrao je da je piće tu za one nesretne. Za one koji bi htjeli istjerati iz svijesti jad u svom životu. Edward nije gajio takvo nezadovoljstvo u sebi. Posao postolara donosio mu je veliko zadovoljstvo, obožavao je svoj stančić iznad radionice i, više od svega, bio je na sedmom nebu od sreće u svojoj blaženoj vezi s Ruth. Nasmiješio se, onako za sebe, znajući da će ona za nekoliko minuta dovršiti snošaj s pastorovim sinom gore u bordelu, a onda će doskakutati ovim stubištem i dati sočnu pusu svome odanom momku. 66
Dobro je pazio da bude trijezan kao za crkvu, kada stigne taj slatki trenutak. Kad je otpio još jedan gutljajčić iz krigle, primijetio je kako dvoje novopridošlica u Starom Panju ulazi kroz krilna vratašca i odlazi do šanka. Anna i Lewis Barnes, sjetio se da se tako zovu. Nova su lica uvijek bila dobrodošla što se Edwarda ticalo, jer je neprestani rast mjesta svima bio izuzetno vrijedan i značajan. Ruth se napokon sjurila stubama s kata i došla do Edwardova stola. Izgledala je razbarušeno i neuredno, ali Edward to uopće nije primijetio. Vidio je samo ono što je uvijek vidio: najljepšu ženu na svijetu, kao i najčišći, najveličanstveniji prikaz prave ljubavi kojemu bi se ijedan muškarac u životu mogao nadati. Željno ju je poljubio kad je sjela. “Bok, draga!” rekao joj je s toplim osmijehom. “Jao si ga meni, danas mi je baš bio naporan dan.” Uzdahnula je, pa se zavalila u stolicu i poslužila izdašnim gutljajem njegova piva. “O, pa što je bilo?” “Tip me tražio da pušim cigaru i tresem mu pepeo po jajima dok mu ga drkam.” “Stvarno? Opa, tvoj posao je stvarno zanimljiv, jer ti nijedan dan nije kao onaj prije”, rekao je sa zavišću u glasu. “Kad ja odem na posao, uvijek mi je, ono, grrr! Monotonija!” “Da, valjda bi mi bilo gore da sam povazdan za radnim stolom”, složila se. “Zato te volim, srdašce. Ti uvijek u svemu znaš pronaći svjetliju stranu.” “Volim i ja tebe”, rekao je i primio je za ruku. Na dugi ju je trenutak samo gledao u oči. “Ruth, draga, razmišljao sam nešto.” 67
“O čemu?” “Pa... znaš koliko se nas dvoje volimo.” “Svim srcem”, mazno je rekla i poljubila mu prste. “I već smo dugo zajedno, i... eto... što ti kažeš na to da... provedemo jednu noć zajedno?” Ruth je izgledala kao da ju je pogodio grom. “Hoćeš reći... zajedno u krevetu?” “Da.” “I... uz seks?” “Dobro, mislim, ne baš odmah. Mogli bismo prvih nekoliko puta samo ležati zajedno, da vidimo kako nam ide, pa krenuti odatle.” “Eddie,” rekla je odjednom posve ozbiljnim tonom, “kršćani smo.” “Znam da jesmo. I htio bih postupiti kako je ispravno u očima Gospodinovim, ali ako se stvarno volimo, vjerujem da Bog neće imati ništa protiv?” “Dušo, ne znam — ti to govoriš o predbračnim odnosima”, rekla je i odvratila pogled dok je pokušavala shvatiti pregoleme razmjere njegova prijedloga. Kad se okrenula, primijetio je kako joj niz lijevi obraz curi grudica sperme. “Ups, tu ti je zaostala jedna sitničica”, rekao je, pa izvadio rupčić i nježno joj obrisao mliječnu tekućinu. “Hvala.” Nasmiješila se. “Ali, Eddie, znaš... Bože, ne znam bi li to bilo u redu.” “Okej. Shvaćam. Ipak, možda da razmisliš?” Prije nego što mu je stigla odgovoriti, Albert je užurbano došao do stola i sjeo uz njih s poraženim izrazom lica. “Odlazim”, izjavio je. “A?” rekao je Edward. 68
“Odlazim. Kupim se. Idem odavde i selim se u San Francisco.” “Što?” Ruth ga je zabrinuto pogledala. “Da, samo sam se htio oprostiti.” “Čekaj, čekaj, Al... ti to ozbiljno kažeš?” upitao ga je Edward podigavši obrve. “Je li to zbog Louise?” “Da, jebeno ozbiljno. Ovdje za mene nema više ničeg osim govana, pa odlazim. Mrzim granicu, mrzim sve u vezi s njom. Dosta mi je.” A onda je nastao pravi pakao. Počelo je za šankom, gdje je štakoroliki Lewis naručio viski. Kad je prinio čašu usnama, jedan mladi kauboj, koji je stajao točno iza njega, zabacio je glavu i prasnuo u glasan smijeh, po svoj prilici zbog neke šale koju mu je ispričao jedan od pajdaša. Zatiljkom je udario u Lewisov. Ne jako, tek toliko da piće izleti iz čaše i razlije se Lewisu po cijeloj košulji. Mladi kauboj, već vidno pripit, okrenuo se na peti i ratoborno ga prostrijelio pogledom. “Hej, pazi malo!” graknuo je i ispuhnuo dim cigarete ravno Lewisu u lice. Lewis se nije lecnuo. “Mislim da mi duguješ piće, momak.” Kauboj se prezirno nasmijao. “Ma vraga dugujem. Bolje ti pripazi gdje stojiš.” Lewis mu je prišao pedalj bliže. Bio je malčice niži od njega, ali nekako je uspijevao odisati daleko većom prijetnjom. “Mislim da me nisi dobro čuo”, tiho mu je rekao. “Žedan sam.” “Pa, onda siđi do rijeke i bućni se malo.” Lewis je stisnuo oči. “Posljednja prilika, mali.” 69
Mladi ga je kauboj promotrio na trenutak i očito tek sada zapazio strogost u Lewisovim očima. Uzeo je praznu čašu za žestoka pića, nalio u nju novu mjericu viskija i pristojno je pružio Lewisu. Lewis ju je zahvalno prihvatio i čak malčice nazdravio njome, kao da pozdravlja ovaj zalog mira. A onda, kad je Lewis prinio viski usnama, mladi se kauboj iscerio od uha do uha i bacio svoju upaljenu cigaretu u čašu. Lewis je pogledao u sivi pepeo koji je ostao plutati u jantarnoj tekućini, pa smjesta izvukao revolver i opalio. Mladi je kauboj ostao mrtav na licu mjesta. Njegovi prijatelji nisu gubili vrijeme. Jedan od pajdaša dohvatio je najbližu bocu sa šanka i razbio je o Lewisovu glavu. Krv mu je potekla niz lice kad je razjareno počeo čupati krhotine stakla koje su mu ostale stršati iz upropaštene kože. “To je bila moja boca, pička ti materina!” viknuo je netko, i za tili čas cijeli je salun provalio poput vulkana. Prljavi, znojni, pijani ljudi počeli su bezobzirnim zamasima jedni drugima zadavati krošee, slamajući pritom stolice, čaše, boce i sve ostalo što bi im se dopalo šaka. “Joj, sranje!” kriknuo je Albert i naglo ustao. “Zašto uvijek mora biti ovako, jebote?! Dva se tipa potuku i onda se odjednom svi mi moramo početi tući!” “Daj, brže, zauzmi položaj!” uzviknuo je Edward, pa dohvatio Alberta i odvukao ga u kut. Posvetili su se uobičajenoj rutini, kao i nebrojeno puta dotad: uživljenom razmahivanju udarcima koje fingirano zadaju jedan drugome, pritom dobro pazeći da se ni na trenutak ne dotaknu. Ideja je bila ta da, dokle god budu izgledali kao da sudjeluju u makljaži, zajedno sa svima ostalima, nijedan od njih neće postati laka meta stvarnog nasilja. 70
“Auu! Joj! I nas dvojica smo se ovdje potkvačili!” viknuo je Edward. “Da, i to stvarno gadno! Jao, prestani me tući!” uzvratio mu je Albert urlikom. “Aj, kako smo se samo razjarili!” “Da, bolje da se nitko ne umiješa u ovo! Obojica dobivamo dosta gadne batine!” Jedan Edwardov udarac slučajno je pogodio metu. “AU!” ciknuo je Albert i poprilično se trgnuo. “Jao, Bože moj, strašno mi je žao!” jauknuo je Edward. “Stvarno si me udario!” “Alberte, iskreno mi je žao, nisam namjerno.” “Vidi mi se rana?” “Da, malo ti je pocrvenjelo.” “Da, takav mi je i osjećaj.” “Hoćeš mokru krpicu?” Prije nego što mu je Albert stigao odgovoriti, nešto mu je privuklo pažnju na drugoj strani prostorije. Na gornjoj razini, pokraj bordela, dva su se kauboja nemilice mlatila. Jedan je bio u očitoj prednosti, dok je zadavao udarac za udarcem suparniku, tako da ga je leđima treskao o drveni rukohvat, koji je počeo pucati. Alberta nimalo nije bilo briga za lomljenje salunske opreme, ali bilo ga je briga za onu novopridošlicu, Annu Barnes. Ona je stajala odmah ispod gornje razine i promatrala tučnjavu s neobično suzdržanim izrazom u očima, gotovo kao majka koja poprijeko gleda kako joj se djeca koškaju u blatu i upropaštavaju si svečanu odjeću. Makljaža se nastavljala točno iznad nje, i Albert je uzbunjeno primijetio kako se rukohvat počinje raspadati. Ne razmišljajući, izvukao se iz svojeg hinjenog šakanja s Edwardom i potrčao ravno Kroz najgušću kavgu prema suprotnom kraju prostorije. 71
Nekim čudom, uspio je zaraditi samo zalutali lakat u rebra i pljusak piva u oko prije nego što je stigao do Anne Barnes. Ščepao ju je za mišicu i povukao iz sve snage na sigurno upravo Kad je izubijani kauboj odozgo, s gornje razine, tresnuo na mjesto gdje je do maloprije stajala, donoseći sa sobom pravu tuču teških Komada razlomljenog drva. Anna se okrenula i iznenađeno pogledala u Alberta. Zaustila je, ali prije nego što je stigla izgovoriti makar i riječ, boca viskija proletjela joj je pokraj lica i razbila se o zid na jedva pedalj-dva od glave. “Dođi!” viknuo je Albert i povukao je za zapešće te šmugnuo Kroz krilna vratašca. Njih dvoje su napola istrčali, a napola isteturali u večernji zrak i razmjernu sigurnost prašnjave glavne ulice. Anna se okrenula prema Albertu. “Hvala ti”, rekla je. Bilo mu je to prvi put da je čuje kako govori, zamijetio je, a glas joj je imao ugodne tonove alta. Čak i iz te dvije riječi postao je svjestan njezine upadljivo smirene reakcije na situaciju koja je bila potencijalno traumatičan škripac, iz kojeg se jedva izvukla. Nije djelovala ni potreseno, ni kao da je i najmanje ostala bez daha. Albert je, sa svoje strane, gutao zrak da primiri paniku koja ga je i dalje oblijevala kad se sagnuo da očisti prašinu s hlača. BANG! BANG! Uspravio se s trzajem, taman na vrijeme da vidi kako šerif Arness i njegov zamjenik utrčavaju u salon, pucajući revolverima u zrak. “Bjež’mo odavde, jebemu”, rekao je s novim naletom uznemirenosti. Njih su se dvoje udaljili ulicom, odmičući se od kaosa. Ni on ni ona neko vrijeme nisu ništa rekli. Albert je 72
bolno jasno shvaćao da mu ova žena daje vremena da se pribere prije nego što zapodjene bilo kakav razgovor. Osjećao se blesavo. Ona je bila ta koja se našla u opasnosti, a ipak je djelovala potpuno opušteno. U isti mah, njemu su se ruke i dalje tresle. “Lijepo si ono izveo”, naposljetku je primijetila. “Reklo bi se da si pravi junak, a?” “O, ne, nisam ja junak”, odgovorio joj je sav rumen u licu. “Ja sam onaj iz publike koji se ismijava junakovom kostimu.” Tiho se nasmijala, u čemu ju je smjesta prekinuo glasan lavež. Pljuger je dugim skokovima istrčao iz mraka i sretno ulovio korak s Annom, prijateljski joj liznuvši ruku. “Hej, vidi tko je tu.” Osmjehnula se. “Ovo je Pljuger.” “O, hej Pljuger”, rekao je Albert i susretljivo počešao šugavog psa po glavi. Okrenuo se i znatiželjnim pogledom promotrio Annu. “Onda... to je bio tvoj brat, a?” “Lewis, da.” Prevrnula je očima. “Aha. On je i inače voljan počiniti ubojstvo u prepirkama oko pića?” “Oduvijek je pomalo sklon nasilju.” “Da, djeluje kao težak lik”, suho joj je uzvratio Albert. “Nego, tebi je to u redu?” “O, vidjela sam stoput kako to radi. Ne moram se brinuti za Lewisa, izvući će se on bez problema iz toga.” “Pa, to je... dobro je, valjda. Ja sam, eh... ja sam Albert, usput”, rekao je i pružio joj ruku. Čvrsto se rukovala s njim. “Ja sam Anna. Drago mi je, Alberte.” “Znači, vas dvoje ste se upravo doselili ovamo, a? Dobrodošla u naše bajno mjesto”, rekao je i važnim zamahom ruke pokazao joj neuglednu kenjaru zvanu Stari 73
Panj. “Hvala.” Osmjehnula se. “Lewis i ja doselili smo se ovamo iz Kansas Cityja.” “Iz Kansasa, a?” “Ne, grad je u državi Missouri.” “A da, točno. To je iritantno i čudno.” “Da, htjeli smo promjenu, pa smo došli ovamo na granicu, da podignemo farmu.” Pljuger ju je nosom bubnuo u nogu, držeći suhu granu u zubima. Izvukla ju je iz njegovih čeljusti i bacila je dalje niz glavnu ulicu. Pas je pohitao za njom, pun nespretne užurbanosti. “Stvarno? Pa i ja sam farmer”, rekao je, bez imalo ponosa i oduševljenja. “Imam farmu oko tri kilometra odavde.” “Oh. Za uzgoj stoke?” “Za uzgoj ovaca.” “Ah.” “Baš.” “Pa, to je sigurno posao koji te ispunjava, zar ne?” upitala ga je, jasno razabravši potištenost u njegovu glasu. “Sjajan je”, suho joj je odgovorio. “To ti je kao da stalno izvodim u šetnju sto pedeset stvarno glupih pasa.” Prvi put se glasno nasmijala. “Sigurno nije tako strašno. Ovce su slatke.” “U tome je problem. Hoću reći, da uzgajam goveda, to bi bila druga stvar, znaš? To je muževan posao. Goveda nam služe za govedinu. Za kožu. Za čvrste stvari. Od ovaca se prave džemperi. Ja sam u biti uzgajivač džempera.” “To je dobro; svi se nadamo da će ovo biti plodonosna godina za džempere.” Šetnja im se naglo prekinula kad su stigli do poširokog, ružnog panja koji je stršao uvis iz zemlje, ravno na sredini 74
glavne ulice. “Pretpostavljam da se zbog ovoga mjesto zove Stari Panj”, rekla je Anna. “Da, upravo zato.” Uzdahnuo je od dosade. “Kad su podizali mjesto, morali su posjeći to veliko stablo, ali nisu mogli ukloniti panj. Nisu imali dinamita, a crnaca im je ponestalo, pa su ga morali ostaviti ovdje, točno nasred ulice.” “Pa, zašto nisu mogli samo podići grad dvadesetak metara dalje u onom smjeru?” upitala je, pokazavši prstom nalijevo. Albert je blenuo u panj. Nitko još nikad nije postavio to pitanje. Bilo je to vrlo dobro pitanje. Zaključio je da bi bilo najpametnije promijeniti temu. “Onda, zašto ti je došlo da se odseliš iz Kansas Cityja na granicu Divljeg zapada?” upitao je. “Hoću reći, ovdje je koma.” “Ne znam — uzbudljivo je”, rekla je s vedrim, pozornim pogledom, kao da promatra neko sasvim drugačije mjesto nego on. “Ovdje je sve tako novo i nepredvidivo.” “Pa, to je istina, ništa nije onako kako izgleda. Recimo, gle — vidiš onu zgradu tamo? Pojma nemamo što je u njoj. Hoću reći, moglo bi biti bilo što. Cijela građevina naprosto odiše tajnovitošću.” Uputio joj je svoju najbolju imitaciju zadivljene znatiželje kad je pokazao na trošno zdanje preko čijeg je pročelja bila oličena samo jedna riječ: BANKA. Anna se opet nasmijala. “Stječem dojam da si pomalo negativno nastrojen.” “Pa, Isuse, gledaj gdje živim”, progunđao je. “O, hej, evo jedne zabavne činjenice o američkom Divljem zapadu u 1882. godini. Ista se kazna dobije i ako si konjokradica i ako si retardirano novorođenče.” “Vješaju retardiranu novorođenčad?” “Da, kao upozorenje ostalima. Ne serem ti.” Uzdahnuo 75
je. “Ali ništa od toga više nije moj problem. Sutra se selim odavde.” “Stvarno? Kamo ideš?” “U San Francisco. Znaš, u civilizaciju. Nekamo gdje nećeš staviti glavu u torbu na osam različitih načina, samo zato što si izašao do zahoda da se posereš.” “Pa, moraš se voditi za onim što ti nosi sreću, valjda.” Slegnula je ramenima. “Sreća je ambiciozan cilj,” rekao je, zagledavši se ustranu, prema dalekim mesama pod mjesečinom, “ali ovo mi barem neće donijeti smrt.” Načas mu je promotrila lice, i postao je bolno svjestan da ga odmjeravaju stručne oči. “Nije li možda”, upitala ga je podignutih obrva, “u pitanju i to da si ti čovjek slomljena srca?” Čovjek koji je nedavno pretrpio prekid, ulovit će se za baš svaku priliku da iznova proživi jade pripovijedanjem svoje priče svakome tko ga je voljan slušati, a Albert u tome nije bio iznimka. Možda zato što se potajice nadao da će se, proširi li glase nadaleko i naširoko, naposljetku pojaviti netko sa svojevrsnim čudesnim lijekom: onim mudrim savjetom, onim rješenjem koje njemu nije palo na pamet, onim što će mu ispraviti život i vratiti mu Louise. Iskoristio je trenutak. “Kad već to spominješ, smijem li te zatrpati svim svojim sranjima?” Osmjehnula se. “Pa, nije da me nisi zadužio.” Gledano odozgo s grebena, samotno, sklepano mjestašce Stari Panj djelovalo je praktički idilično. Ugnijezdilo se pod njima kao tek pokoje meko, narančasto svjetalce što sja usred golemog mraka hladne pustinjske noći. Albert i 76
Anna sjedili su na širokom izboju stijene, na mjestu kamo je Albert dolazio još otkako je bio mali dječak. Zvao ga je svojim “mjestom za psovanje”. Dok je bio mali, njegovi majka i otac bili su strogi puritanci i nisu trpjeli nikakve prostote u kući. Zato bi Albert sačuvao sve svoje psovke za kraj pojedinog tjedna, zapisao ih redom na list papira, te se popeo na vrh grebena i izviknuo ih iz petnih žila preko prostranih ravnica. To mu je pružalo savršenu katarzu, i uvijek bi mu bilo lakše nakon što bi se krajnje skaredno izvrištao na vruću, depresivnu granicu, koju je tako prezirao. “Učinio sam sve na svijetu za nju”, rekao je, cupkajući zamišljeno šačicu uvele trave. “Kad je ona bila sretna, bio sam i ja. Samo mi je do toga bilo stalo. Uglavnom sam bio bez kinte, ali štedio sam svaki djelić dodatnog prihoda samo da joj kupim dar kad god mogu: buket ruža, novi šeširić, bočicu parfema, što god, samo da je što češće podsjetim na to koliko mi je važna i koliko je volim. Samo su mi zbog nje pucnjava i divlje životinje i Indijanci i boleštine i općenita deprimantna grozota Divljeg zapada, bili nekako podnošljivi.” “Kako ste se ti i Louise upoznali?” upitala ga je Anna. “Oboje smo ležali zbog dizenterije u istoj bolnici.” “Oh.” Albert si je dopustio tužan smiješak uz to nježno prisjećanje. “Otišao sam u Shermanov Potok na par dana, kupiti potrepštine za ovce, kad je izbila zaraza. Onesposobila me na punih tjedan dana. Otišao sam u bolnicu, a kad su mi dodijelili krevet, otkrio sam da su me smjestili pokraj najljepše žene koju sam u životu vidio. Bože, čak i u onako znojnom, grozničavom stanju, i uz proljev, Louise mi je bila apsolutna vizija. Cijeli život je 77
provela u Shermanovu Potoku, a putovi nam se nekako nikad nisu sreli. Pa, punih tjedan dana samo smo pričali i pričali — nismo imali što drugo — i nakon samo nekoliko dana činilo nam se da se cijeli život poznajemo. I reći ću ti, u cijeloj stvari je najposebnije to da... znaš kako se, nakon što si neko vrijeme s nekim u vezi, tako opustiš da ti uopće nije bitno hoće li te ta osoba vidjeti kako obavljaš nuždu? Pa, ovo je bilo obrnuto, jer je naša veza započela tako što smo jedno pred drugim srali krv. A to veže ljude. I tako se ona vratila sa mnom u Stari Panj, gdje sam joj pomogao da dobije posao učiteljice, i sve otada je bila tu sa mnom.” “Zna podučavati?” “Zna podučavati. Definitivno zna podučavati. A cijelo vrijeme dok smo bili skupa mislio sam si: kako sam sretan. Kako je moguće da sam ovoliko sretan? Ona će jednog dana shvatiti da je predobra za mene. A onda je... jednog dana i shvatila.” Albert je ispustio uvele travke iz ruku. “Napokon navedem jednu djevojku da se zaljubi u mene, a onda je izgubim.” Anna ga je promatrala dok je razmišljala o toj priči. U glasu mu se neporecivo osjećala bol, a ipak joj je u cijeloj jednadžbi nešto nedostajalo. “Čuj, očito ne znam sve detalje,” rekla je, “ali iz onog što si mi rekao... mislim da si sve obrnuto shvatio. Hoću reći, zvuči kao da si tu djevojku držao na pijedestalu i dvorio je kao kraljicu. Očito si se bio voljan pretrgnuti da joj udovoljiš, ali što je ona tebi dala zauzvrat?” Alberta je to pitanje vidno zbunilo. “Kažem ti, usrećila me u inače sasvim trulom svijetu. Hoću reći, žena koja mi to može donijeti... pa, ona zaslužuje biti na pijedestalu.” “Stvarno se želiš odseliti u San Francisco?” “Da, ma — ne. Ne znam”, rekao joj je. “Sve mi se čini da 78
ne želim. Želim... samo želim Louise.” Glas mu je tek malčice pukao pri izgovaranju te posljednje riječi. “Aha.” Anna je kimnula, prihvaćajući zasad tumačenje njegove nevolje onako kako ga je sâm izložio. “Pa, ako je taj Foy toliki bezveznjak, shvatit će to i sama ako je pametna. Ponekad djevojka mora izbaciti iz sebe potrebu za pokojom šupčinom, prije nego što shvati kako izgleda dobar dečko.” Nježno ga je potapšala po ruci. A onda su začuli čegrtanje. Albert se skamenio. Zvuk mu je dopro slijeva. Polako je spustio pogled i ugledao čegrtušu kako gmiže između njegova i Annina stopala. Praktički mu je dodirivala cipelu. “Joj, u kurac”, tiho je rekao. “To je prugasta, zar ne?” rekla je jednako prigušenim tonom, ali iznenađujuće smireno. “Da, je.” “Pa, u kurac.” “Ako ostanemo nepomični, ništa nam neće biti.” Zmija je kliznula preko vrha Albertova stopala. Zadržao je dah. Smrtonosnih se otrovnica, prirodno, trebalo bojati tu, na granici, ali u njima je bilo i nešto arogantno, što je Alberta strahovito ljutilo. Ta navada da se pojave niotkuda i unesu višeminutnu neizvjesnost u živote svih ostalih, unoseći smrtnu stravu u srca ljudi koji su dotad samo gledali svoja posla. Čovjek bi stajao nepomično kao kip, u strahu za goli život, dok zmija samo besciljno vrluda, bez imalo žurbe, i baš je krasno boli kurac za bilo koga osim sebe same. “Đubre”, promrsio je Albert. “A?” rekla je Anna. “Ništa.” Prugasta je čegrtuša napokon vijugavo prešla njihov mali izboj stijene i odgmizala dalje u mrak. Albert i 79
Anna zdušno su odahnuli. “Znači, ne odlaziš stvarno sutra, a?” upitala ga je, nehajno nastavljajući razgovor na mjestu gdje su ga prekinuli. “Da. Sutra.” “A da ipak ostaneš barem preko vikenda? Zar nije u subotu sajam?” “Ma goni to”, podrugnuo se Albert. “Louise će biti na njemu, i bit će s Foyem. Nema šanse. Ne mislim se natjerati da još i to trpim.” “Pa, onda ću otići s tobom”, predložila mu je. “Nisam baš stekla nijednog drugog prijatelja otkako sam došla u mjesto, a dobro bi mi došlo malo zabave. Uostalom, nema boljeg načina da te bivša ponovno poželi, nego da je natjeraš da te vidi s drugom.” Albert si je šutke priznao da je ta izjava istinita. Uzdahnuo je. “Možda.” “Pogotovo s totalnim komadom.” Iscerila se. “Kad me vidi, osjetit će se jebeno ugroženo.” “O, jako si skromna, vidim”, rekao je Albert, popuštajući pomalo. “Da, malo sam prepotentna, ali mogu si to dopustiti s ovim sisama.” Prvi put u nekoliko tjedana Albert Stark se nasmijao. IZGREDNIK IZ BARA UHIĆEN ZBOG UMORSTVA, pisalo je u
naslovu. Bezubog starca, doduše, članak nije zanimao. Novine si je položio preko gornjeg dijela tijela i lica, da se zaštiti od žestokog jutarnjeg sunca dok je smireno hrkao u prednjem dijelu šerifova ureda. Nije primijetio vitku sjenu koja je kliznula preko njega kad je Anna prošla kroz ulaz. 80
Šerif Arness sjedio je za svojim radnim stolom i rezbario nekakvu neodredivu životinju od malog komada drveta. Anna nije mogla procijeniti radi li se o konju ili patki. Šerif je prekinuo djeljanje i pogledao prema njoj kad mu je prišla. “Mogu li vam kako pomoći, madam?” “Da, došla sam u posjet bratu”, rekla mu je glasom punim teškog gađenja. “A, da, malome Barnesu”, rekao je šerif, pa odložio svoj nevješti kiparski pokušaj i ustao sa stolice. “Znate, njemu se stvarno crno piše.” “Znam.” Prevrnula je očima. “On je kreten koji ne može obuzdati svoju narav, na čemu vam se ispričavam. Ispada da u svakome mjestu koje posjetimo završi iza brave, zbog ove ili one tučnjave.” “Pa, izabrao je pogrešno mjesto i pogrešnu tučnjavu”, ozbiljno je rekao šerif. “Čovjek kojeg je ubio je sin pastora Wilsona. Pastor Wilson omiljen je čovjek u ovom kraju, ali to nije još ni polovica priče. Njegova je sestrična udana za jednog od onih kongresnika tamo na istoku. Kad bih se morao okladiti, rekao bih da nas čeka vješanje.” Anna je odvojila trenutak da prožvače tu informaciju. Nisam sigurna da bih mogla osjećati sućut prema njemu, čak i kad bi mi stvarno bio brat, pomislila je. “Mogu li razgovarati s njim?” zamolila je. Šerif Arness joj je kimnuo i ustao sa stolice. Odveo ju je do tri ćelije u nizu, pregrađene smeđim, zahrđalim rešetkama. U srednjoj je ležao Lewis i spavao na malom požutjelom poljskom krevetu. Šerif je zatresao škriputavom rešetkom. “Barnes! Probudi se; netko ti je došao u posjet.” Lewis je žmirkavo otvorio oči. Kad je ugledao Annu, polako je ustao i namrštio se. Lice mu je bilo posve 81
upropašteno od razbijene boce. Bilo je očito da ga je obišao liječnik, ali nije se činilo da mu je previo ozljede na sasvim primjeren način. Anna se opet obratila šerifu. “Smijem li ostati malo nasamo s njim?” upitala ga je. “Samo izvolite”, odgovorio je, očito jedva čekajući da se vrati svome rezbarenju. Anna se zagledala u Lewisa. “Šupčino jedna glupa”, tiho mu je rekla. “Daj šuti”, graknuo je. “Nisam znao tko je on. Uostalom, sav mi se unio u lice, vidjela si—” “Ubio si pastorovog sina. Jasno ti je valjda da će te po svoj prilici objesiti.” Lewis se primaknuo rešetkama i spustio glas. “Ma je li, tako se priča? Pa, koga boli kurac? Kada Clinch stigne u mjesto, neće biti bitno što ovi ovdje odluče. On će me izvući odavde, a svatko tko mu pritom pokuša stati na put, bit će mrtav čovjek.” “Znaš što?” rekla je, samouvjereno izdržavši njegov pogled. “Jednog skorog dana naći će se čovjek koji je brži od Clincha. I jači. I pametniji. A onda će Clinch biti mrtav čovjek. A ja ću popušiti veliku, debelu jebenu cigaru da to proslavim.” Lewis je prišao još korak bliže rešetki. Anna nije ustuknula. “Mislim da se Clinchu ne bi svidjelo što pričaš takve stvari”, rekao je i stisnuo oči. “Nije lijepo kad žena govori takve stvari o svome mužu.” “Pa, vidjet ćemo hoće li on stići ovamo na vrijeme, a?” rekla je, a tračak smiješka zatitrao joj je oko usana. “Tik-tak.” Ruka mu je sijevnula prema njoj, ali spretno mu se izmaknula iz dosega gracioznom kretnjom balerine. 82
Okrenula se na petama i nestala odande. Sajmištem su vladali vreva i veselje, na godišnjem okupljanju posjetitelja iz tri zasebna mjesta: Shermanovog Potoka, Bikove Glave i Starog Panja. Ovo je pribrajanje urodilo gužvom kakvu se rijetko kad viđalo u ovim slabo napučenim pograničnim predjelima. Trgovci su na sav glas hvalili svoje proizvode, pekari i kuhari izlagali svakojake zamamne poslastice, a dozivači su klicali i gestikulirali, u nastojanju da namame prolaznike na igre, natjecanja i obilaske mađioničara i egzotičnih životinja, kojih je odjednom bilo posvuda, po inače golom pustinjskom krajoliku. Dan je bio neugodno vruć, kao i inače, pa si je Albert rukavom obrisao znojem obliveno čelo kad je dojahao do ulaza. Upravo je privukao uzde i spremio se sjahati, kad je začuo otraga poznato nespretno trčkaranje. Beee! Beeee! Okrenuo se taman na vrijeme da vidi dva svoja ovna kako žure da ga sustignu. “O, Isuse”, promrsio je. “Zar ste me vas dvojica pratili cijelim putem od kuće? Ne! Gubite se odavde! Idite kući! Jonathane! Andrew! Odlazite!” Ovnovi su se zbunjeno zagledali u njega svojim mucastim licima, a onda se nevoljko okrenuli i nezgrapno počeli gegati u suprotnom smjeru. Albert je uzdahnuo dok je vezivao Curtisa za priručni drveni stupić. “Hej, ovčarko!” pozvao ga je jedan poznati glas. Albert se okrenuo i ugledao Annu kako mu kasom prilazi na smeđem konju, čija se boja gotovo poklapala s njezinom kosom. Nosila je svijetlozelenu haljinu s bijelim cvjetnim uzorkom, a kosu je raspustila, pa su joj se 83
kovrčavi uvojci rasprostrli po ramenima na nehajan, a opet elegantan način. U noći tučnjave u salunu nosila ju je podignutu, i Albert je zapazio da danas izgleda upadljivo ženstvenije. Pozdravila ga je širokim osmijehom. “Hej.” Mahnuo joj je, pitajući se kako bi itko kome je brat nedavno uhićen zbog umorstva mogao odisati tako naizgled dobrim raspoloženjem. “Isuse, čuo sam za tvoga brata”, rekao je. “Jesi li okej?” “Dobro sam”, odgovorila mu je i sjahala s konja. “I, Alberte, ništa se ti ne brini zbog Lewisa. Sâm si je kriv za sve što mu se nakon ovoga dogodi. Shvaćaš?” Nije se dalo zanemariti ležernost u njezinu tonu. Stvarno je djelovala kao da je to nimalo ne tišti. Albert je slegnuo ramenima, odlučivši odustati od te teme. “Da, svakako”, rekao je. “Dobro!” Zaigrano mu je nakrivila šešir nad oči. “Jer znaš što bih ja htjela raditi?” “Ovaj... jesti ljutu hranu na plus četrdeset?” “Ne.” Nasmijala se. “Otišla bih se slikati. Nikada to još nisam napravila.” “Koja balega.” “Ne, istina je.” “Ne, hoću reći, gle koja balega. Pazi gdje staješ.” Zaobišli su hrpicu konjskog izmeta. “Dođi, idemo!” Anna ga je zgrabila za ruku, a on je umalo licem zarovao po zemlji kad je udarila u trk, vukući ga prema sajamskoj gužvi. Počeli su se probijati kroz uzbuđenu, oznojenu svjetinu prema oslikanom drvenom panou na kojem je pisalo: FOTOGRAFIJE! DJELO SVJETLOSTI I SAMOGA BOGA! Albert je samo nekoliko puta u životu bio na fotografiranju, ali ta ga je tehnologija oduvijek intrigirala. Gledao je kako se 84
šesteročlana obitelj okuplja pred velikim drvenim fotoaparatom. Fotograf se prekrio crnom tkaninom. “Okej, sada svi mirno stanite!” uputio ih je. Obitelj se bezizražajno ukočila kad je fotograf podigao bljeskalicu. Časak potom odjeknuo je glasan prasak kad je upaljač kresnuo eksplozivni magnezijski prah i načas obasjao ukrućene subjekte kamenih lica. Albert je vidio kako se pramenovi zaostala dima razilaze u zraku. Anna se okrenula prema njemu. “Znaš, navodno ima jedan tip u Teksasu koji se jedanput nasmiješio dok su ga fotografirali.” “Daj me ne zajebavaj”, uzbuđeno je izlanuo Albert. “Baš sam neki dan pričao o tome! Ti to ozbiljno kažeš?” “Mislim da da. Hoću reći, negdje sam to čula. Ne znam je li istina.” “Da, to zvuči kao tipično sranje koje bi netko izmislio.” Zauzeli su mjesto u redu kad su jedan zemljoradnik i njegova supruga stali pred fotografski aparat. Pokraj njih je uto prošao ulični prodavač, nudeći nekakvu užinu koja je izgledala kao meso s roštilja na štapiću. Shvativši da je gladan, Albert je iščeprkao kovanicu od centa iz džepa i kupio si jedan mesni obrok. “Dakle.” Anna mu se osmjehnula. “Znamo kakva ti se djevojka sviđa. A kakva ti se djevojka ne sviđa?” “A?” “Ono, koja je za tebe najgora osobina kod druge osobe?” “O, to je zanimljivo pitanje.” Albert je s osmijehom zagrizao meso. Dvaput ga je žvaknuo, shvatio da ima okus užeglog psećeg govna, pa ga ispljunuo na zemlju. Anna je nastavila. “Ono prijelomno, što apsolutno ne 85
možeš podnijeti. Meni je to žvakanje duhana. Nije me briga koliko tip puši, ali ako žvače, ne dolazi u obzir. Nema šanse da ću se s njime ljubiti. I definitivno ne dolazi u obzir da me ide lizati.” “Opa, pa to je prekrasno”, rekao je Albert. “Trebala bi to vezom ispisati na jastuku.” “O, i jesam. Krasopisom sam izvezla tekst, i piše: Nitko tko duhan žvače, neće u moje gaće.” Albert se nije mogao ne nasmijati na to. Anna se osmjehnula i ustrajala na pitanju. “A tebi?” Razmislio je bi li mu bilo pametno iskreno joj odgovoriti na to, ali u Anni je bilo nečega što mu je davalo dojam da bi mogao malo spustiti gard. “Ovaj... pa, reći ćeš da je to sjebano, jer i jest, ali... stvarno mi je nepodnošljivo kada djevojka sliči svome ocu.” “Okej, to je bizarno. Zašto?” “Pa... hoću reći, ako izlazim s nekom djevojkom, a onda joj upoznam roditelje, i ispostavi se da ona sliči na tatu, i počnem opažati sve sukladne crte lica i strukturu kostiju i što već ne, onda sam od tog trenutka svaki put kad se ljubimo više nego svjestan činjenice da se ljubim s topografijom lica njezinog tate.” “Tako dakle.” “Da”, nastavio je. “Prije desetak godina izlazio sam s jednom djevojkom, pa smo jednog dana ona, njezina obitelj i ja zajedno otišli na kupanje u potoku, i njezin tata je skinuo košulju, i vidio sam da ima potpuno iste bradavice kao i ona. Morao sam se na neko vrijeme preseliti u drugi grad.” Pričekala je trenutak. “Baš me čudi što te djevojka ostavila.” Albert je sa smijehom prihvatio njezino podbadanje. 86
Dosad su već stigli do položaja sljedećih na redu za fotografiranje, odmah nakon mladog bračnog para u ranim dvadesetima. “Okej, stanite mirno”, dao im je uputu fotograf. Pritisnuo je električni upaljač, a magnezijski prašak iz bljeskalice je eksplodirao. Mladi bračni par i fotograf poginuli su na licu mjesta, a tijela su im ostala rastrgana i pougljenjela do neprepoznatljivosti. Albert i Anna smjesta su pobjegli odande, sklanjajući se od pogibelji, dok su se grupice posjetitelja sajma brže-bolje pokušavale domoći vjedara s vodom. “Isuse Bože!” uzviknuo je Albert. “Ovaj jebeni sajam! Svake godine bude nešto, i bum! Ljudi poginu.” “Stvarno?” rekla je Anna, zvučeći gotovo jednako potreseno kao i Albert. “Lani smo imali dva oružana obračuna, rušenje pozornice, dva dvoboja noževima, utapanje te napad Indijanaca.” “Bože, zašto su ti Indijanci uvijek tako ljuti na nas?” upitala se. “Ne znam.” “Hoću reći, pa zapravo smo podijelili ovu zemlju pola-pola s njima.” “Ma kad su sebični.” Zašli su dublje u prostor sajmišta, gdje se čulo nadglasavanje novih dovikivača. Svaki se svojski trudio biti onaj koji će uspjeti privući pažnju prolaznika. “Gospodine! Gospodine i gospođo! Smijem li vam na trenutak svrnuti pozornost ovamo!” Oronuli prodavač u malom kiosku po svemu sudeći prodavao je svakojake tonike, eliksire, praškove i masti. Razrogačio je oči sa 87
spremnim oduševljenjem kad je primijetio da mu prilaze Albert i Anna. Smjesta je uzeo raspoređivati svoje najvrsnije izloške na pultu pred sobom. “Dobrodošli, dobrodošli! Mogu li vam ponuditi jedan čudotvoran lijek? Ovo su sve sami najizuzetniji ljekoviti tonici i eliksiri, pribavljeni iz najudaljenijih krajeva svijeta!” Pružio je Albertu jednu zelenu bočicu. Albert je pročitao etiketu. “Ogdenovo proslavljeno želučano gorčilo.” Pogledao je prodavača. “Smijem... smijem li samo pitati — proslavljeno gdje? Tko proslavlja želučana gorčila?” Anna je uzela bočicu od njega i okrenula je da pročita što piše na poleđini. “Bože, gledaj sastojke”, rekla je i zadigla nos. “Alkohol, kokain, morfij, živa s kredom — kvragu, pa što je to živa s kredom?” “Znanost!” Prodavač se iscerio uz teatralnu gestu. Albert je nastavio čitati popis sastojaka. “Kao i crveni flanel. Crveni flanel? U ovome ima košulje?” “Komadića košulje”, zdušno je pojasnio prodavač. “Okej, hvala lijepa.” Albert mu je vratio bočicu i uputio mu pristojan smiješak kad su on i Anna krenuli dalje. Prodavač je očajnički dohvatio drugu bočicu i podigao je uzrak kad je doviknuo za njima: “Biste li htjeli možda probati Parkerov tonik od tekuće govedine?” Albert je uzdahnuo. “Očekivalo bi se da ovakvi likovi znaju da su svi već prokužili kako su sve to samo žestice s nakićenim etiketama i—” Zastao je kao ukopan. “O, Bože.” “Što je?” upitala ga je Anna. “To su oni.” Odmah ispred njih, ruku pod ruku, šetali su se Louise i Foy, kao slika i prilika blaženstva. Ona je pijuckala limunadu iz čaše, s krajnje zadovoljnim izrazom lica, dok 88
joj je Foy nešto šaputao u uho. Zatim se okrenula i udijelila brkadžiji osmijeh pun takvog obožavanja da se Albertu srce samoubilački bacilo iz grudi u najdublji želučani bezdan. Da stvar bude još gora, nije bilo nikakvog načina da prođe pokraj njih dvoje a da ga pritom ne primijete. Albert je grozničavo primio Annu za lakat. “Sranje, stižu! Brzo, daj da se pravimo da si upravo izvalila nešto duhovito.” Albert je već prasnuo u glasan, grohotan smijeh, prije nego što je shvatio da je sjebao stvar. “Čekaj, ne — sranje! Ti se pravi da sam ja upravo izvalio nešto duhovito!” Anna mu je uputila širok osmijeh. “Hajde, upoznaj nas”, rekla je, pa ga primila za ruku i povukla prema njima. “Ne!” mahnito je prošaptao. “Ne, ne, ne, ne—” Ali već je bilo prekrasno. Anna je ozareno mahnula mladom ljubavnom paru. “Bok, ljudi”, rekla je. “Foy i Louise, zar ne?” “Tako je”, rekao je Foy s mješavinom svog uobičajenog prepotentnog samopouzdanja i posprdne radoznalosti. Nastala je nelagodna stanka nakon što se Anna osvrnula i osmjehnula Albertu. Znao je da mu nema druge nego prihvatiti njezinu igru. “Eh, ovo je Anna”, rekao je unezvjereno. “Ona je, eh...” “Ja sam njegova djevojka”, dovršila je Anna umjesto njega. “Ona mi je djevojka”, nevoljko je prihvatio Albert. “Nova veza. Jako ozbiljna.” “Jako smo seksualno aktivni”, dometnula je Anna. “D-da”, zamucnuo je Albert i načas pogledao u nju, u stilu koji ti je kurac. Zatim se opet obratio Foyu i Louise, nastojeći zaigrati kartama koje mu je Anna podijelila. “Non-stop. Ja... ja praktički živim u njoj. Prema tome... znate, ako vam ikada dođe da mi pošaljete pismo, morat 89
ćete ga adresirati na poštanski pretinac Annina Vagina.” Na Louiseinom licu jasno se vidjelo da joj je već dosta. Čvršće je primila Foyevu mišicu. “Srce, daj da radije odemo pogledati šator s nakazama”, rekla je. “Hej, baš smo se krenuli okušati na streljani”, umiješala se Anna. “Hoćete s nama?” “Čekaj, što?” Albert se okrenuo prema njoj s izrazom blage panike. Najmanje mu je trebalo da podsjeti Louise na to koliko je beskoristan u gađanju vatrenim oružjem. Anna se osmjehnula Albertu. “Dođi, bit će zabavno”, rekla mu je zdušno. Louise je pogledom odmjerila Annu od glave do pete. “Da znaš, ja ti zapravo imam istu takvu haljinu”, hladno je primijetila. Nasuprot njezinom tonu, Annin je odgovor zvučao toplo i iskreno. “O, zar zaista?” “Da, nosila sam je na sajmu još prije dvije godine. Lijepo što se trudiš vratiti je u modu.” “Pa, meni se čini da bi samo potpuna glupača bacila sasvim dobar komad odjeće.” Dobacila je Albertu lukav mig, od kojeg se odjednom osjetio neobično zaštićeno i zbrinuto. Ponovno se obratila Foyu. “Dakle. Što kažemo na tu streljanu, a?” “Ja sam za”, rekao je Foy. “I predlažem da nam bude zanimljivije. Kladimo se u deset centi za pogodak.” “To je, eh — to je malo preskupo za moj ukus”, prigovorio je Albert. “Može u cent?” “Što je bilo, Alberte?” podrugnuo se Foy. “Poslovanje ti ide beeeeeeezveze?” Nasmijao se vlastitoj šali. “Pa dobro, onda, u cent. Bože mili, Alberte, ne možeš mi ovako škrtariti.” Ovaj put se Louise nasmijala s njim. 90
“Louise, pa on to striže okladu!” Grohotno, brkato cerekanje. “Stvarno obožavam tvoj smisao za humor”, Louise je mazno šapnula Foyu. Prije nego što je Albert stigao pasti na zemlju i skvrčiti se kao umirući kukac, Anna ga je opet primila za ruku. “Krenimo onda, a?” Sa smiješkom je povukla Alberta prema štandu. Grozničavo joj je prošaptao u uho: “Kog to vraga radiš? Ja sam totalna koma na streljani!” “Opusti se, bit će u redu”, rekla je i malčice mu stisnula šaku. Prišli su štandu, gdje je Foy platio poslužitelju. Dosljedno svojoj naravi, Albertu je dobacio podsmješljiv pogled kojim kao da je htio reći: Ja ću ovo riješiti. Znam da nisi baš pri novcu. Poslužitelj je pružio Foyu revolver. Foy je iz džepa izvadio malu limenku voska i njime si zalizao vrhove brkova, paunovski kočopernom i gizdavom gestom. Poslužitelj je povukao polugu koja je izbacila mete. Bilo ih je dvanaest, a svaka je prikazivala jednaku karikaturu buljookog crnog roba u odrpanom kombinezonu i pozi kao da se sprema potrčati. Isuse Bože, pomislio je Albert, što fali zečevima ili patkama? Mete su se pojavljivale i nestajale u nejednakim razmacima, i to agresivnom brzinom. Foy je naciljao i ispalio šest hitaca, ispraznivši pritom cijeli bubnjić. Šest meta je palo. “Šest pogodaka!” proglasio je poslužitelj. “Kakav strijelac!” Prolom pljeska male skupine gledatelja koji su se okupili u blizini ispunio je zrak. Foy je pun sebe pružio oružje Albertu. “Ovo bi trebalo biti zabavno”, podsmjehnuo se brkadžija. 91
Albert je uzeo revolver od njega i podigao ga s očitom nevoljkošću. Jebote, zašto me Anna odlučila dovesti u ovu situaciju? Opalio je šest puta. Nijedna jedina meta nije pala. Publika je prasnula u preziran smijeh, a on je pognuo glavu, nastojeći izbjeći susretanje bilo čijeg pogleda. Krajičkom oka opazio je kako među skupinom mještana stoji dvanaestogodišnja djevojčica s kojom je izašao na onaj nelagodni ručak. Druga djevojčica, otprilike njezinih godina, okrenula se i prišapnula joj dovoljno glasno da je Albert čuje: “Zar ti nisi izlazila s tim tipom?” “Jesam, ali nije nam baš išlo.” “U čemu je bio problem?” “Eh, bio je dosta veliki gubitnik. K tome, nekako mi je bilo baš kao da izlazim s tatom.” “Čekaj, zar ti sad ne izlaziš s tatom?” “Da.” “Kako ti to ide?” “Ide dobro.” Foy je prekrižio ruke i zagledao se u Alberta s arogantnim likovanjem. “Izgleda da si mi dužan šest centi, ovčaru.” Albert je turobno iščeprkao iz džepa tih šest centi koji Foyu neće ništa značiti, ali koji će njemu itekako nedostajati. Izbrojio je novčiće i pružio mu ih na dlanu. Ali, na njegovo iznenađenje, Anna je hitrim zamahom ruke presrela isplatu. “Samo malo”, rekla je i uputila Foyu čudan osmijeh. “Hoćeš da ovo postane malo zanimljivije?” Foy je prekrižio ruke sa samodopadnom znatiželjom i pričekao da mu se pojasni. “Ako uspijem pogoditi svih dvanaest meta u Albertovo 92
ime, dugovat ćeš mu dolar”, rekla je. “Ako ne uspijem, on će tebi dugovati dolar.” Albert je naglo okrenuo glavu i uzbunjeno se zagledao u nju. Sasvim sigurno nije si mogao priuštiti da potrati dolar na tako neizvjestan poduhvat. “Opa, čekaj malo—” započeo je, ali groznica se već počela širiti među okupljenima. Počeli su uzbuđeno potcikivati. “Dolar?” “Nikad nisam vidio dolar!” “Nitko nema dolar!” “Dajte da vidimo taj dolar!” Foy, međutim, ni trenutka nije odmaknuo pogled s Anne. “Dobro, dakle, to je zaista zanimljivo.” Iscerio se. “U redu, onda. Prihvaćam okladu. Dajte sve od sebe... madam.” Ta posljednja riječ bila je prožeta dubokim prezirom. Pružio joj je pištolj, a ona se okrenula i obratila poslužitelju. “Mogu li dobiti i drugi revolver, molim?” zatražila ga je. Poslužitelj je načas oklijevao, pa joj pružio još jedan pištolj. Primila je svaki u jednu ruku i usmjerila ih prema metama. “E da, još jedna stvar”, rekla je. “Može li taj automat ići malo brže?” “Pa, da, možete igrati dvostrukom ili trostrukom brzinom, ali to je—” “Najvećom brzinom koju ima”, rekla je. Nevoljko je kimnuo glavom i okrenuo metalnu ručicu na donjoj strani streljane. Prvi put od početka današnjeg susreta Foy nije izgledao potpuno siguran u sebe. Sumnjičavo je stisnuo oči uz tračak nečeg što je Albertu izgledalo kao strah, iako nije mogao biti siguran. Tijekom početna dva strijeljanja mete su izlazile i ulazile hitrim tempom, no taj je izgledao potpuno lijeno u usporedbi s ovim koji je sada nastupio. Karikature malih crnaca tek što bi se podigle, a već bi se izgubile s vidika. 93
Cijela je streljana izgledala kao neprekidna pokretna mrlja, prebrza da bi je ljudsko oko moglo registrirati. Anna je pogodila svaku metu. Poslužitelj je izgledao ošamućeno. Među bučnom publikom zavladao je potpun tajac. Anna je potajice uputila Albertu smiješak, koji je došao i prošao jednakom brzinom kao mete na galeriji, a zatim je ležerno odložila revolvere. Albert je postao svjestan da mu se donja vilica potpuno objesila. “Pas mater”, šapnuo je nikome konkretno. “To bi bio jedan dolar”, rekla je Anna. Sad je na njoj bio red da samodopadnim cerekom počasti Foya, koji je izgledao temeljito poniženo. Mrgodno je zavukao ruku u džep kaputa i izvadio odatle novu novčanicu od jednog dolara. Publika se raspametila. “Eno ga!” “Bože dragi, gledajte ga!” “Prekrasan je!” Jedan je otac prekorio mladog sina: “Skidaj kapu s glave! To je novčanica od dolara!” U očitom nastojanju da spasi barem pedalj prethodno stečene prednosti, Foy se ponovno usredotočio na Alberta. “Vidi, vidi. Pa to je čovjek koji pušta da djevojka puca umjesto njega. Nije li to baš lijepa navada.” Publika je zahihotala na to, ali s nedovoljno razdraganosti da bi se Foy osjetio iskupljeno. Ponovio je glasnije iste riječi.”Kažem, nije li to baš lijepa navada!” Publika mu je poslušno odgovorila pojačanim smijehom. Albert ga je prostrijelio pogledom dok mu je crv ljutnje žderao utrobu, ali nije mu ni za živu glavu padalo na pamet kako da mu odbrusi. “To nije duhovito”, glasio je njegov mlitavi odgovor. “Ti nisi duhovit.” Foy je obgrlio Louise oko vitka struka. “Čini se da tvoj bivši dečko nema smisla za humor”, rekao je. “Uviđam 94
zašto si mu dala nogu.” Albert se nikad nije stidio izraziti svoje nezadovoljne osjećaje, ali imao je razmjerno dug fitilj. Foy mu je pripalio taj fitilj već prvog dana, kad ga je Albert vidio kako izlazi iz brkarnice, ruku pod ruku s Louise. Taj prepotentni gad ukrao je jedinu pravu ljubav Albertova života, a fitilj je još otada iz dana u dan bivao sve kraći. Napokon je dosegnuo bure baruta. Albert mu je naglo pristupio, unijevši se Foyu na pola pedlja od lica. “Voljan si stati iza svojih riječi, šupčino?” Nedirnut tim izljevom neprijateljstva, Foy je postao pun zlurade nevjerice. “Šališ se.” “U životu nisam bio ozbiljniji. Pištolji. Ti i ja.” “Ne bi ti imao mrtve šanse, mali.” “Sutra. U osam ujutro. Točno.” Izvitoperen osmijeh razvukao se preko Foyeva lica. “U redu. Prihvaćam izazov.” Anna, koja je dotad šutke promatrala razgovor između njih dvojice, odjednom se oglasila. “Uuu, pobogu, sutra sam spriječena, a stvarno bih htjela doći. Možete li radije za tjedan dana? Odgovara ti to, Alberte?” U načinu na koji je izgovorila njegovo ime bilo je napadne težine, koja je zasjekla sitnu recku u njegovoj upornosti. “Da, svakako”, rekao je. “Za tjedan dana”, potvrdio je Foy. “Dođi, Louise. Častit ću te izrezbarenim maslacem u šećeru.” Spustio joj je poljubac na usne — očito više od potrebe za teatralnim razmetanjem, koje bi Albert vidio, nego od želje da iskaže privrženost Louise — a zatim je primio za ruku i odveo dalje u gužvu. Albert je odahnuo izdisajem koji je mogao napuhati gumeni čamac. 95
“O, u kurac”, uzviknuo je, pa zabacio glavu i prekrio si lice dlanovima. “Opa”, rekla je Anna s podignutim obrvama i tračkom smiješka na usnama. “Kog sam to... vraga... upravo učinio?!” “Izazvao si Foya na oružani obračun.” Onaj stari Albert sada se vratio. One ostrašćene sile koje su prije nekoliko trenutaka ovladale njegovim tijelom i umom potpuno su se izgubile. “O, Isuse”, rekao je glasom u koji se počela potkradati panika. “Pukao sam, jebote! Blagog pojma nisam imao što pričam!” “Zanimljivo”, rekla je Anna. “Jesi li vidio kakav je izraz imala Louise?” “Ne, kako to misliš?” “Postala je pozorna. Uzbuđena. Ostavio si dojam na nju.” “Je li?” Sad je zazvučao mrvicu smirenije. “Da, jesi. Na sekundi ti se raspirila vatra u utrobi, kompa. A kladim se da joj nikada dosad nisi pokazao tu stranu sebe.” Opet je sav porumenio. “Ja nemam tu stranu! Najozbiljnije ti kažem da nemam pojma koji se kurac upravo dogodio!” “Pa, definitivno si joj privukao pažnju. Ako poraziš tog tipa u obračunu, kladim se da će se ona predomisliti što ti je dala nogu.” “Ti... stvarno to misliš?” “Da.” “Samo malo, ne! Anna, ovo je suludo! Ne mogu biti u oružanom obračunu! Pa tko sam ja, Clinch Leatherwood? Poginut ću—” 96
Okrenula se na peti i uputila Albertu pogled pun žestine, koju još nikada nije vidio u njoj. “Zbog čega si to rekao?” Na trenutak je ostao bez riječi. Cijelo njezino ozračje spokojnog samopouzdanja razletjelo se za tili čas, a da pojma nije imao zašto. Kako nije shvaćao razlog tome, odlučio joj je jednostavno odgovoriti na pitanje. “Zbog toga što je on najnemilosrdniji revolveraš na ovom teritoriju. Što ja nisam!” “Ne, ti definitivno nisi Clinch Leatherwood.” Bljesak napetosti iščezao je jednako brzo kao što se pojavio, i ona je ponovno postala ona ista Anna. “I budi bez brige. Tih tjedan dana koje sam ti kupila dat će mi dovoljno vremena da te naučim pucati.” Albert je iznenada shvatio da još nije postavio ključno pitanje dana. “Da, a to je još jedna stvar — odakle znaš tako pucati, kvragu? Tko si ti, kvragu?” Uputila mu je iskren pogled. “Otac mi je izrađivao oružje. Pucam iz vatrenog oružja otkako sam prohodala.” Bilo je to dovoljno uvjerljivo objašnjenje. Prije nego što joj je stigao postaviti potpitanja, primila ga je za mišicu i povela natrag prema stupićima za koje su privezali konje. “Dođi, ovčarko, čeka nas posao.” Sunce ih je nemilosrdno tlačilo s neba dok su jahali prema Albertovoj farmi. Albert je buljio u porumenjelu, izgorjelu kožu svojih podlaktica i mislio: Kako li je grozno biti na otvorenome. Ako se pokriješ, sav se skuhaš od vrućine. Ako se otkriješ, spržiš se na suncu. Doduše, činilo mu se da to Annu nimalo ne smeta. 97
Činilo se da Annu nikad ništa ne smeta. Albert je promotrio svoju novu prijateljicu s obnovljenom radoznalošću. Tko je ova vječito hladnokrvna žena čeličnih živaca, čija mudrost daleko nadmašuje njezine godine, a u stanju je pucati kao Wyatt Earp? U protekla je dva dana brzo stvorio ugodnu povezanost s njom — dovoljnu da joj povjeri sve intimne pojedinosti svog ranjivog emocionalnog stanja — ali u stvari je znao vrlo malo o njoj... a gajio je izrazitu slutnju da mu nije bilo dopušteno doznati sve što bi se moglo. Kad su se približili farmi, ovce su uzbuđeno počele blejati. Kao i obično, bilo ih je posvuda, osim unutar obora. Jedna je čak sjedila na prednjem trijemu kao da je vlasnica posjeda i samo čeka da je netko posluži koktelom s daškom metvice. Albert je uzdahnuo i zasad zanemario taj problem. Kao što je Anna zatražila od njega, otišao je u staju i donio iz nje pun naramak zahrđalih limenki. Namignula mu je da ga primiri i posložila ih na jednakom razmaku duž vrha ograde. Pružila je revolver Albertu. “Okej, izvoli.” Sastavio je grimasu. “Ne znam što očekuješ, ali ja sam—” “Ništa ne očekujem, samo promatram. Izvoli. Ne trebaš imati tremu, ne gleda te nitko osim mene.” Albert je nevoljko podigao pištolj, zažmirio na jedno oko i naciljao najbolje što je mogao. Ispraznio je sve metke iz bubnjića, ali nije pogodio ni jednu jedinu limenku. Čak je i sama ograda ostala neoštećena. Deset ponovnih punjenja i deset daljnjih pokušaja nije ništa promijenilo. Napokon se bacio na zemlju u očaju. “Ovo mi nikad neće uspjeti”, prostenjao je. “Da, hoće. Daj, samo mi vjeruj, može? Uspjet će ti, a 98
Louise će ti se trkom vratiti.” Albert se okrenuo i zagledao u nju. Još nikad u životu nije se susreo s takvom zagonetkom. “Hej,” rekao je, “zašto si tako draga prema meni?” Nasmijala se. “Što je loše u tome da sam draga?” “Ništa, ništa, samo, hoću reći, pojaviš se niotkuda, postaneš tako potpuna anomalija u mom ovdašnjem svijetu prepunom grozota — Anna, ti sigurno imaš milijun pametnijih poslova u životu.” “Što, zar ne smijem sklopiti novo prijateljstvo? Kad sam te upoznala, izgledao si kao da bi ti dobro došlo.” Izraz lica postao joj je gotovo stidljiv. Zaista je vrlo lijepa, primijetio je Albert. Ali i dalje je htio doznati odgovore. “Čuj, kad samo — stvarno ne znam ništa o tebi”, rekao je. “Obećavam ti da nisam nekakva manijakalna luđakinja.” Osmjehnula se. “Ne, nisam mislio na to.” “Mogu li ja tebe nešto pitati o tebi?” “Naravno.” “Zašto voliš Louise?” Tada se dogodilo nešto zanimljivo. Albert je iznenada shvatio da su protekle dvije minute bile zaista prve od njihova prekida u kojima mu Louise nije bila u mislima. Ali, naravno, spomen njezina imena smjesta mu je prizvao njezin blistavi lik u najaktivnije dijelove mozga: njezine duge, valovite plave uvojke, njezinu baršunasto meku kožu, ona dva velika plava jezera s obje strane nosića... jezera u kojima bi se čovjek mogao utopiti... Nikad ga još nitko nije pitao da objasni svoju ljubav prema Louise, niti mu je to ikad palo na pamet. To je bilo nešto čemu ne treba objašnjenje. Bila je to prava ljubav, 99
čista i jednostavna, a on ju je uvijek zdušno i zahvalno primao zdravo za gotovo. Stoga mu je trebao trenutak da oblikuje odgovor. “Bože moj, ne bih mogao ni nabrojiti sve razloge”, rekao je. “Sjajno mi je kad sam s njom. I sjajno mi je biti ja. Ponosan sam kad sam s njom, znaš? Hoću reći, ona je utjelovljenje pristojnosti, ali u isti mah ima tu zabavnu, zaigranu stranu, a jasno da je k tome i suludo prelijepa...” “Pa, velika je krasotica, da,” rekla je Anna, “ali, iskreno — a žao mi je to reći — stvarno ne vidim što joj povrh toga ide u prilog.” “O, stvar je u tome da je ne poznaješ; ide joj još mnogo toga u prilog”, rekao je Albert s tračkom obrambenog tona u glasu. “Čuj, moguće je da se smrtno varam, a i radi se samo o prvom dojmu, ali doživjela sam je kao pomalo skiseljenu i punu sebe.” “Ne, nije uopće. Vjeruj mi, ja sam—” “Da, znam, ti si je poznavao daleko dulje nego ja, ali imaj na umu da ti nisi baš najobjektivniji analitičar. A ja sam povrh toga — što je velika vijest — žena. Žene su u stanju pročitati druge žene nemjerljivo bolje nego što to mogu muškarci. Kao što kažem, moguće je da se u potpunosti varam, ali slutnja mi je prilično jaka. A kad se radi o momku poput tebe, kojemu toliko toga ide u prilog, mislila bih da—” “Dobro, ne zapadajmo u histeriju. Nisam siguran što točno misliš da mi ide u prilog.” “Vidiš, eto ti ga na, opet samoga sebe omalovažavaš. Ponašaš se kao da je ta djevojka radila u dobrotvorne svrhe dok je izlazila s tobom. To me stvarno živcira. Alberte, dobar si, duhovit si, pametan si. I stvorio si nešto od sebe. 100
Znaš, malo tko je u ovim krajevima u stanju to reći. Dobar si uzgajivač ovaca.” “Joj, molim te, sad stvarno sereš. Koma sam s ovcama. Osvrni se malo. Louise ima pravo, uopće ne mogu izaći nakraj s njima. Prošli tjedan je jedna ovca završila u kurveraju.” “Stvarno?” “Da, odlutala je onamo, a kad sam došao po nju, otkrio sam da je nekako uspjela zaraditi dvadeset dolara.” Anna se glasno nasmijala. Smijeh je zvučao slatko i ugodno. Zapravo, Alberta se snažno dojmio osjećaj taženja žeđi koji mu je donio. Kako to? upitao se. Je li ikada osjetio takvo što kad se Louise nasmijala nekoj njegovoj šali? A onda je shvatio: Louise se nikad nije smijala njegovim šalama. Smješkala se, da. Ali nikad se nije doista nasmijala. Albert je promislio o toj spoznaji. Samo, zar to ne čini to smješkanje utoliko značajnijim? Naravno, nismo nužno dijelili isti smisao za humor, ali nikad me nije propustila počastiti tim smjeskanjem nakon svake šale. Dala si je truda. Svejedno, Annin mu je smijeh godio. “Hvala”, rekao joj je Albert. “Zato što si rekla te stvari o meni. Rekao bih da nisam naviknut na toliko pozitive u svom životu.” Položila mu je dlan na ruku. “Čuj, Divlji zapad je koma,” rekla je, “ali granica nije tvoj jedini problem. Tu si i ti. Treba ti malo pojačati samopouzdanje.” Čvršće ga je primila i podigla mu ruku, pomažući mu da ponovno nacilja revolver prema limenkama. “Sad pokušaj ponovno, ovčarko”, rekla je. Uputio joj je kiseli osmijeh. “Da, nije da nadimak ovčarko nešto naročito pomaže mom samopouzdanju.” “Sviđa mi se ovčarko.” 101
“U biti mi govoriš da sam pičkica.” “Usmjeri taj pištolj onamo, pičkice.” Prvih pet metaka promašilo je limenke, jednako temeljito kao i prije. Ali pri šestom hicu jedna je limenka pala. “To!” razdragano je ciknula, skakućući poput učenice. “Tako treba, pičkice!” Albert je blenuo, iskreno zapanjen i protiv svoje volje. “Pas mater”, uskliknuo je razrogačenih očiju. “Znači, samo trebam nekako natjerati Foya da me pusti da pucam sedamdeset jedan put prije nego što on puca, i pobijedit ću!” Anna se opet nasmijala. “Dogurat ćeš ti dotle, obećavam ti.” U danima koji su uslijedili, podvrgavala ga je drilu. Teškom i učestalom. Na svemu, u rasponu od limenki na ogradama i rukom iscrtanih meta od papira, do keramičkih tanjura bačenih u zrak. I uskoro, oboružan zloslutnom spoznajom da ovdje nije u pitanju samo njegova životna ljubav, nego i sâm njegov život, Albert se počeo poboljšavati. Lekcije nisu bile bez svoje cijene, naravno. Prvog si je dana okrznuo palac na nozi. Trećeg si je porezao zapešće limenkom. A petoga dana u lice ga je opalio jedan keramički tanjur, koji mu je Anna bacila u zrak kao streljačku metu. Premda se Albertovo lice obilato raskrvarilo od posjekotine, od posjeta doktoru Harperu nije bilo naročite vajde. Kad je liječnik pokušao postaviti plavu sojku pokraj rane, kako bi iskljuvala krv i spriječila infekciju, Albert i Anna pristojno se zahvalili na takvom medicinskom tretmanu i odlučili radije primijeniti zavoje 102
iz kućne radinosti. Svakog je dana uspijevao pogoditi sve više meta, sve dok naposljetku nije pogađao više nego što je promašivao. To je bila prekretnica, pa je Anna smatrala da je došlo vrijeme za malu nagradu. Pričekala je da se približi zalazak sunca, pa ga je odvela gore, na greben s pogledom na Stari Panj — na ono “mjesto za psovanje” koje su posjetili još prve noći. Naslonili su se na liticu i zagledali u spektakularnu panoramu krajolika južne Arizone. “Danas si bio sjajan.” Osmjehnula se. “Sada si daleko bolji nego što si bio prije.” “Valjda”, tiho je rekao. Sad je zaista počinjao biti svjestan stvarnosti predstojećeg oružanog obračuna. Mogao bih za par dana postati pokojnik, pomislio je. Anna je osjetila tjeskobu u njemu. “Hej, imam iznenađenje za tebe”, rekla je i zavukla ruku u džep haljine. “Zaslužio si jedan vrlo poseban, supertajni kolačić Anne Barnes.” Izvadila je kolačić iz džepa, odgrizla malo i pružila ga Albertu. Blenuo je u njega kao da je to živa tarantula. “Čekaj, je li to... je li to kolačić s travom?” “Da, to je kolačić s travom.” Nasmijala se. “O, ne, meni... meni ti od toga baš ne bude dobro.” “To ti je zato što si previše uštogljen. Ovo će ti pomoći. Samo pojedi malo.” Pogurnula ga je prema njegovim ustima, a on je ustuknuo. “Ne. Ne dolazi u obzir.” Promeškoljio se. “Znaš, najgori mi je strah predozirati se nekom rekreativnom drogom.” “Alberte, to je samo žiža. Odgrizi zalogajčić. Hajde, kad te već molim.” Nije mu ostavila uzmaka. Anna mu je bila tako dobra prijateljica još otkako je stigla u Stari Panj, da bi se osjećao 103
kao papak da je odbio zahtjev koji je baš na taj način sročila. Ali njegova dotadašnja iskustva s marihuanom — bilo da ju je jeo, bilo da ju je pušio — bila su sve prije nego blaga. U jednoj prilici, kad je malo previše puckao s nametljivim društvom iz škole, postao je uvjeren kako udarci malja kovača Jima Wegmana na neki način upravljaju ritmom njegova disanja. Drugi je put Albert zapao u paniku kad se prostorija počela obrtati oko njega, pa je legao na pod, što je pak u njemu izazvalo uvjerenje da ljudi ostaju paralizirani nakon što budu nepokretni dulje od deset sekundi. Nakon što je dobrih dvadeset minuta ležao na leđima i mahao rukama i nogama, kao prevrnuti hrušt, u nadi da će tako spriječiti paralizu, napokon je počeo polako dolaziti sebi. Albert je odgrizao mrvicu kolačića. “Joj, ma daj, više od toga!” frknula je Anna, široko mu se osmjehujući. Duboko je udahnuo i zdušno zagrizao kolačić, pa počeo glasno žvakati zalogaj, sve vrijeme susprežući skanjivanje u sebi. Anna mu je stisnula šaku. “A sad možemo pričekati zalazak sunca.” Neko neodređeno vrijeme nakon toga Albert je ukočeno ležao uz liticu i iz petnih se žila trudio spriječiti da Anna otkrije kako ga je obuzelo stanje nesuvislog smrtnog straha. “Opa, ovo — ovo je skroz čudno. Baš treba biti ovako?” pitao je, nastojeći zvučati nehajno, ali osjećajući kao da je nešto pošlo grozno po krivu s njegovim refleksom gutanja. Zar se mišići grla mogu samo isključiti? To je poznata stvar? 104
Ono, nekakva nagla atrofija grkljana? Nikad više neću moći jesti čvrstu hranu. Morat ću si ulijevati rastopljenu hranu i vodu niz grlo. Samo, čekaj — kako ću se pobrinuti da mi uđe u jednjak, a ne u dušnik? O, Bože, umrijet ću od utapanja! Čekaj, ne, mogao bih napraviti poseban lijevak. Neki lijevak za grkljan. Da navede tekuću hranu u pravu cjevčicu. Edward bi mi pomogao oko toga. Zamolit ću Edwarda. Napravit ćemo lijevak. Edward i ja. S lijevkom bih mogao preživjeti. Anna je bila previše pronicava da je prevari njegov nehajan ton. Znala je da on u sebi potiho šizi i nije se mogla suzdržati da se ne nasmije. “O, Bože mili, Alberte, daj se samo smiri i uživaj u doživljaju.” “Ma — dala si mi pravu količinu, je l’ tako? Sigurno nisam uzeo previše?” “Isuse, oprosti što sam to uopće predložila! Mislila sam da će ti pomoći da se smiriš.” “Sigurno nešto nije pošlo po krivu, je l’ tako? Ono... neće mi ostati ovako, je li?” “Dobro ti je, samo se opusti.” “Ali, ono, poznaješ druge koji su probali taj kolačić, je l’ tako? Hoću reći, ne taj kolačić, nego takav? Ono, sestrinski kolačić? I dobro im je, je l’ tako? Još su živi?” Jedan je svizac izvirio iz zemlje u blizini, a Albertova se panika učetverostručila. “Joj, sranje! Anna, on zna! On sve zna o ovome!” Albert je skočio na noge i dao petama vjetra, ostavljajući Annu da se previja od smijeha dok su joj suze frcale na oči. PRAS! Poštanska kočija Wells Farga zaustavila se tako naglo 105
da su se svima protresle lubanje. “O, sranje”, opsovao je vozač. Predao je uzde čuvaru u pratnji i sišao sa svoje klupe. Kad je pregledao štetu, znao je da će se ovdje dosta dugo zadržati. Znalo se da je put za Shermanov Potok razmjerno lak: da je utaban, vodi po ravnom tlu, nema strmih dionica i više-manje prati zračnu liniju od točke A do točke B. Stoga je banci Wells Fargo bilo logično tom trasom prevoziti svoje pošiljke zlata, naročito zato što je teren bio razmjerno otvoren gotovo cijelom dužinom puta. To je značilo da odmetnici imaju vrlo malo položaja s kojih bi mogli prirediti zasjedu za pošiljke. Jedina je iznimka bio Bakreni prolaz, ni kilometar duga dionica koja je zavojito prolazila kroz niz prirodnih stjenovitih formacija koje su praktički smanjivale vidljivost na jedva deset metara sa svake točke puta. Poštanska se kočija pokvarila točno na sredini tog prolaza. Vozač se namrštio kad je promotrio duboki jarak zbog kojeg im se odlomio kotač. “John, ova je rupa nedavno iskopana”, rekao je krajnje zabrinutim izrazom lica. Čuvar u pratnji znao je što to znači jednako dobro kao i on. “Loša vijest”, tiho je rekao i čvršće primio svoju Winchesterku. “Budi oprezan.” Iako je glavna svrha poštanske kočije Wells Farga bila dostava zlata u brojne bankovne podružnice diljem teritorija, kompanija je imala običaj na takvim putovanjima prihvaćati i prijevoz putnika. I tako je dobro odjevena tročlana obitelj — otac, majka i sedmogodišnji sin — strpljivo čekala u kočiji da dva službenika procijene ozbiljnost nastale štete. Nakon nekoliko trenutaka vozač je otvorio vrata kabine i obratio se muškarcu u njoj. “Jako mi 106
je žao zbog ovoga, gospodine, ali treba nam još jedan par ruku.” Čovjek je uzdahnuo, blago iziritiran. “U redu je.” Izašao je da im pomogne. Shvativši da ima malo slobodnog vremena, mali je dječak krenuo van za ocem. “Ne udaljavaj se, Michael”, rekla mu je majka. “Neću, mama. Idem tražiti guštere.” Žena je zadrhtala. “Da se nisi usudio donijeti ovamo neku takvu grozotu.” “Neću, mama, obećavam ti.” Šmugnuo je kroz vrata i otrčao do ruba puta. Trčanje mu je godilo. Već su puna dva dana proveli natisnuti u kabini, a jedan mali dječak ne može pukim vrpoljenjem utrošiti sav svoj višak energije. Oštrim je očima pregledao područje, željno iščekujući vječni dječački ushit zarobljavanja živoga gmaza. Sreća je htjela da nije morao dugo tražiti. Sićušni je gušter istrčao ispod jednog kamena i jurnuo preko puta. Dječak se nadao u potjeru za njim. Dok je hitao za plijenom, dječak se čudio kako gušter uspijeva grabiti nožicama dovoljno brzo i spretno da bude izjednačen s njim u potjeri. Gušter je zamaknuo za jednu monolitnu formaciju stijena koje su stajale uz rub ovog dijela puta i nestao s vidika. Dječak je dotrčao iza ugla za njim— —i ostao bez daha od sudara. Na trenutak je ostao samo ležati na leđima, ne bi li mu se glava razbistrila. Kad je sjeo uspravno, otkrio je da pred njim stoji četveročlana skupina jahača grubih lica, na čijem se čelu nalazio čovjek hladniji od svih koje je u životu vidio. Dječak je znao ponešto o slavnim odmetnicima Divljeg zapada iz priča koje je čitao i igara kojih se igrao s ostalim učenicima, a kao i svakog dječaka njegove dobi opčinjavali 107
su ga glamurozni, pustolovni životi koje oni po svemu sudeći vode. U očima sedmogodišnjeg djeteta to su bili svojevrsni junaci, čija je živopisna, raskalašena i karizmatična narav davala šećernu glazuru njihovim zlikovačkim djelima da ih se moglo posve oprostiti. Smjesta je shvatio da gleda u jednoga pravog živog odmetnika. Međutim, ovaj čovjek nije nimalo sličio konjokradicama, pljačkašima vlakova i revolverašima o kojima je čitao. Tu nije bilo nikakvog pustolovnog magnetizma, već samo studenog mraka kojim su zračile te oči, jednako gmazolike kao u onoga gušterčića koji je dosad sigurno već uspio pobjeći. U ovom je čovjeku bilo nečega što je dječakovo srce ispunilo dubokom stravom. Čovjek je kleknuo da pogleda dječaka u oči. “Pozdrav, momčiću”, rekao je sa smiješkom u kojem nije bilo nimalo dobrote. Dječak je ostao skamenjeno sjediti kad se čovjek prignuo bliže i lagano ga potapšao po koljenu, zloslutno karikirajući očinsku toplinu. “Što ti tu radiš?” “Ja — ja sam... ganjao sam guštera”, rekao je drhtavim glasom. “Ah, i ja sam znao ganjati guštere u tvojim godinama. Jesi ga ulovio?” “N-ne, on mi je — pobjegao je.” “O, baš šteta. Jesi li sasvim sam tu, u divljini?” “Moja mama — mama i tata su sa mnom.” “Je li? Pa, to je utješno, zar ne? Opasno je da jedan mali dječak posve sâm luta ovim putem.” Čovjek se uspravio do pune visine i malčice podigao oštro svijene obrve. “Znaš, mislim da bih volio upoznati tvoju mamu i tvog tatu.” 108
Tri su se muškarca još upinjala izvući oštećenu kočiju iz rupe kad je odjeknuo pucanj. Vozač, čuvar u pratnji i dobro odjeveni čovjek skamenili su se i podigli glave kad su ga čuli. Žena, koja se neudobno smjestila na obližnjem kamenu da se malo odmori, prestala se hladiti mahanjem i užasnuto se zagledala u novopridošlice. U skupini su bila četvorica na konjima, svi opasna izgleda, svi naoružani. A oružje su uperili u ovdašnju trojicu na nogama. Njezin je sinčić sjedio na konju glavnog jahača, sav ukočen od straha. Clinch je naciljao glavu čuvara u pratnji. “Baci je”, smireno mu je naložio. Čuvar je polako i nevoljko odložio svoju Winchesterku na tlo. Dječakova majka skočila je na noge. “Michael!” kriknula je. “O, budite bez brige za svog sina, madam”, rekao je Clinch i pristojno podigao šešir. “Bit će njemu sasvim dobro... pod uvjetom da svi budete poslušni.” Osvrnuo se i kimnuo plećatom čovjeku koji mu je stajao uz desni bok. “Imaš čast, Ben.” Ben je sjahao, otišao do kočije i podigao sjedalicu vozačeve klupe, gdje su se obično skrivale škrinje Wells Farga. Nego što. odande je izvadio drveni sanduk srednje veličine, oličen u zelenu boju koja se već ljuštila. “Imam ga, Clinch!” uzbuđeno je viknuo. Škrinja je bila zaključana velikim lokotom. Ben je spustio sanduk na zemlju i uspio razvaliti lokot sa samo nekoliko hitaca. Otvorio je poklopac. “Isuse dragi, ma gledajte vi to”, kazao je i iscerio se razrogačenih očiju. Okrenuo se i pokazao svjetlucavi sadržaj škrinje Clinchu. Clinchove gmazolike oči zakrijesile su se poput ljetne oluje. “Deset tisuća u čistim zlatnim polugama”, prošaptao 109
je s tihom uživljenošću. Redovi zlatnih šipaka opčinili su sve odmetnike svojim blistavim obećanjem budućnosti, pozlaćene svim tjelesnim nasladama. Čak se ni mladi Michael, usprkos prestravljenosti, nije uspio suzdržati, pa mu se s usana oteo kratak uzdah. Nikad neću dobiti drugu priliku, shvatio je čuvar u pratnji. Vrlo je sporo spustio ruku prema čizmi u kojoj je nosio Derringer. skriven za upravo ovakvu situaciju. “Deset tisuća, ma vraga”, rekao je Ben. “Ovdje ih sigurno ima najmanje petnaest!” Clinch je prašnjavim prstom prešao preko poluga. “Bit ćemo tako ljubazni da preuzmemo ovo teško breme od kompanije Wells Fargo.” Čuvar je potajice izvukao pištolj iz čizme. Odmetnici su i dalje bili pohlepno usredotočeni na sadržaj škrinje. Glavni se jahač nagnuo skroz do zlata, što je značilo da mu se pružila najbolja moguća prilika da ga ustrijeli u glavu a da pritom ne ugrozi dječakov život. Čuvar je stisnuo okidač. PRAS! Pištolj mu se odjednom našao na zemlji, a jedan njegov prst odletio je daleko otraga. Cijev revolvera glavnog jahača ostala je zadimljena. Čuvar je bolno vrisnuo i primio se za osakaćenu šaku. “To je”, rekao je Clinch, “bila pogreška.” Clinch je sjahao, ostavljajući dječaka da sjedi sâm na nesrazmjerno velikom konju. Prišao je pogođenom čuvaru i grubo ga gurnuo uz bok kočije. “Dobro me slušaj”, kazao je Clinch smrtonosno tihim glasom i prislonio hladni čelik svog pištolja čovjeku uz vrat. “Imaš veliku sreću. Znaš li to? Jer nedavno sam se domogao petnaest tisuća dolara u zlatnim polugama. Što znači da sam danas dobre volje. 110
Dakle, misliš li opet pokušati takvo što?” “N-ne. Ne, gospodine”, procvilio je čuvar, skamenjen od straha. “Znaš da bi to bilo glupo. Da, ti to znaš, zar ne?” “D-da.” “Dobro, dobro. Jer dat ću ti samo jedno upozorenje: maši se opet oružja, i čeka te ovo.” Clinch je opalio metak i razorio čovjeku cijelo grlo. Čuvar je skliznuo na zemlju, ostavljajući razmazan trag krvi niz bok kočije. “Kao što kažem — jedno upozorenje.” Članovi Clinchove bande i dalje su bili zauzeti razgledavanjem sjajnih zlatnih poluga, tako da nitko nije primijetio Michaela, sve dok nije skočio s konja i potrčao majci u zagrljaj. Jedan se odmetnik okrenuo, opazio dječaka na pola puta i podigao oružje da zapuca. “Jordy, spuštaj pištolj!” obrecnuo se Clinch. “To je samo mali dječak.” Clinch je nehajno prošetao natrag do bande, te smjesta nadlanicom odvalio ćušku Jordyju preko usta. Čovjek se srušio u prašinu i počeo si brisati krvavo lice. “Nego, da vam jedna stvar bude sasvim jasna, prije nego što vas prejako obuzme zlatna groznica”, zapovjednički je nastavio Clinch. “Da nitko ništa nije učinio s ovim blagom dok se stvari ne slegnu. Vratit ćemo se u Stari Panj, pokupiti Lewisa i Annu, a onda se pritajiti na barem mjesec dana. Jasno?” Momci su uglas potvrdno progunđali. I tako je Clinchova banda odjahala dalje, ostavljajući za sobom onesposobljenu kočiju, bespomoćnog vozača, istraumatiziranu obitelj i krvavo truplo.
111
Štagalj je bio daleko najveći u Starom Panju — štoviše, prevelik za farmu kojoj je pripadao. Chester Cooksey nekoć je posjedovao goleme količine okolnog obradivog zemljišta, sve dok ga jedna naročito loša žetva nije primorala da proda pozamašan dio kako bi spojio kraj s krajem. Zbog toga mu je u štaglju ostalo mnogo neiskorištenog prostora. I tako je, dijelom da pomogne sumještanima, ali uglavnom zato što je prostor savršeno odgovarao, mjesto Stari Panj davalo Chesteru svake godine skromnu novčanu naknadu u zamjenu za korištenje štaglja za godišnji ples. Bila je to, kako je Albert već mnogo puta zamijetio, sjajna prilika da se jednom godišnje odjene neudobna odjeća i natisne u zatvoreni prostor s onim istim ljudima koje ionako svakodnevno viđa. A on i Anna bili su doista neudobno odjeveni kad su navečer tog pakleno vrućeg, jebeno suhog petka ušetali kroz ulaz u svečarski ukrašen štagalj. Raznobojne vrpce visjele su sa stropnih greda, tu i tamo duž potpornog okvira krova bili su povješani fenjeri i... pa, to je uglavnom bilo sve. Sjajno odrađen posao, ekipo iz povjerenstva za ukrašavanje. Baš ste posegnuli za zvijezdama, pomislio je dok se nespretno meškoljio u trodijelnom nedjeljnom odijelu od vune zbog kojeg se češao. Ali koliko god je njemu bilo neugodno, činilo se da je Anni još neugodnije. Nosila je haljinu skrojenu po posljednjoj modi, koja je izgledala kao djelo kreatora s uznapredovalim tumorom mozga. Bilo je teško odrediti koji je sloj koji, bilo je više mašnica nego na omotu božićnog poklona upakiranog za malog bogatuna, a stražnja joj je izbočina stršala gotovo punih metar i pol od tijela. “Pa, ovo će biti zabavno”, oporo je primijetila. “Lijepo je kad se može navući komotna, udobna odjeća i samo 112
opustiti, znaš?” “Da, obožavam formalno pogranično ruho”, promrsio je Albert. “Koliko donjeg rublja nosiš samo na nogama?” “Da vidimo, imam dva para vunenih pumperica, tri para nizozemskih čarapa, soknice od medvjeđe kože i preko njih drvene klompe. A ti?” “Eh, ja nosim četiri para nizozemskih čarapa, mokasinke, gležnjače od tuljanove kože, dva sloja štitnika za pete iz Klondikea i nožni ovoj od voštana platna s podstavom od čohe.” “Stvarno mi je udobno”, rekla je i popravila si sloj broj 47. “I meni. Drago mi je da sam se sjetio kojih mi točno šest pomagala iz nekog razloga treba za pridržavanje hlača.” Pozornost mu je privukla njezina stražnjica. “Sviđa mi se tvoja ispupčina, usput.” “Hvala”, rekla je Anna. “Da, divno mi je što je najzamamniji modni detalj koji žena u današnje vrijeme može nositi simulirana debela guzica.” “Da sam crnac, to bi bila najprljavija finta na koju bi me mogla dobiti.” “Pogotovo zato što je to, kad se podigne, samo veliki metalni kavez.” Zadigla je haljinu odostraga da otkrije strukturalnu potporu ispupčine: komplicirani okvir od zavojitog željeza sličan ratnom brodu u izgradnji. “Gledaj ti to”, rekao je Albert. “Spremna si za opuštanje od dnevne napetosti.” “Sasvim.” Albert je uzdahnuo i prešao pogledom po prepunoj sali. Usprkos vrućini, svi su veselo plesali i izgledali kao da nemaju ni brige ni muke u životu. Sâm Albert nije bio te 113
sreće. Ono strašno suočenje s Foyem čekalo ga je za otprilike dvanaestak sati, a premda mu se streljačka vještina znatno poboljšala uz Anninu umješnu poduku, ishod je i dalje bio daleko od izvjesnog. U proteklih nekoliko dana čak se počeo pitati hoće li mogući životni rizik kojemu se izlaže biti vrijedan dobitka. Prije tjedan dana takva mu pomisao ne bi bila ni nakraj pameti. Volio je Louise svim srcem, ali počinjao je primjećivati sitne napukline u svojoj odlučnosti, a nije mu bilo jasno odakle potječu. Želudac bi mu se i dalje uvrnuo kad god bi je ugledao, ali sada je to bilo poput refleksa: poput nehotična smijeha pri škakljanju. Također je sad malčice kraće trajalo. Tijekom dana čak bi dolazilo do trenutaka kad bi mu misli odlutale na nešto drugo. Nije bilo sporno da mu je nesnosna već i sama pomisao na to da nije s njom, ali taj mu se osjećaj sada iskazivao na mrvicu... uobičajeniji način. Otresao je te misli. Znao je da su nebitne. Sutra mu slijedi oružani obračun iz kojeg se više ne može izvući, inače će ga proglasiti još većom kukavicom. A zašto bi se uopće i htio izvući iz toga? Louise je zavrijedila da stavi život na kocku zbog nje. Srodna mu je duša. Zar ne? “Pa, ovo će mi biti lijep provod u posljednjoj noći života”, oporo je rekao. “Hej,” rekla mu je, “sutra će ti sve proći u redu. Postigao si velik napredak od sajma.” Obrisao si je sloj znoja sa čela. “Kvragu, zašto se uopće sve na Divljem zapadu uvijek mora rješavati nasiljem? Ovo su osamdesete, za Boga miloga. Budimo civilizirani.” Anna se okrenula prema njemu i primila ga za obje ruke. Njezine su bile iznenađujuće hladne u ekstremnoj vrućini sale, što mu je godilo. “Imaš li povjerenja u mene?” 114
rekla je. Svijest o tome da o ovoj ženi vrlo malo zna opet ga je počela tištati, ali kad se zagledao u te samouvjerene oči boje lješnjaka, osjetio je da to na neki način nije bitno. Da joj može pokloniti svoje povjerenje. “Da. Imam.” Anna je odmaknula pramen kose koji mu je pao preko lijevog oka. Jedno joj je oko svjedije boje lješnjaka nego drugo, primijetio je. U proteklih je tjedan dana svaki dan proveo s njom. Kako to da sve do sada nije to opazio? “Dobro.” Toplo se osmjehnula i stisnula mu šake. “Kad bih mislila da ćeš izgubiti u ovom obračunu, natjerala bih te da ga otkažeš. Shvaćaš?” Povjerovao joj je. “Da. Okej.” Stvarno je jako— U razmišljanju ga je prekinuo Edwardov povik. “Hej! Alberte! Anna! Bok!” On i Ruth doskakutali su do njih dvoje. Anna je nježno pustila Albertove ruke. “Samo što nije počeo ples zaljubljenih parova”, uzbuđeno im je dojavio Edward. “Hoćete se i vas dvoje pridružiti? E, da, zar nije ovaj sastav baš sjajan, a?” “Da, fantastični su”, suho je rekao Albert. Savio je dlan oko usta i doviknuo onima na pozornici: “Samo bih istaknuo da svi vaši instrumenti zapravo imaju drugačiju namjenu!” Veseli glazbenici, koji su svirali na basu od kade, na loncu, žlicama, češlju, pili, gitari od lopate i bendžu od kalupa za pite, ili ga nisu čuli, ili su odlučili prečuti komentar. “Okej, dajte da se svi lijepo poredamo za ples zaljubljenih!” viknuo je zdepasti, zajapureni majstor 115
ceremonije. Anna nije gubila vrijeme, pa je dohvatila Alberta za ruku i povukla ga prema plesnom podiju. “Dođi!” rekla mu je s oduševljenjem. “O, Isuse, ne, koma sam u plesanju.” “Nitko neće primijetiti; koma si u svemu.” Zaigrano mu je namignula i s neočekivanom ga snagom odvukla na plesni podij. Odisala je zaraznim entuzijazmom koji se donekle uspio probiti kroz slojeve Albertove negativnosti. Nije uspio spriječiti da mu se tračak smiješka proširi licem. Taj smiješak je smjesta ispario kad je vidio kako Foy i Louise također izlaze na plesni podij u svom najboljem izdanju, držeći se za ruke. Foy je smjesta primijetio Alberta. “Je li, pa zdravo, pastirko.” Albert se ukočio. “Zdravo, Foy. Louise.” “Bok, Alberte”, hladno je rekla Louise. Izgledala je prekrasno u svijetloplavoj večernjoj haljini s porubom od krem čipke. Ali nešto je nedostajalo. Što god odjenula, od kićenog formalnog ruha do svakodnevne odjeće za van, uvijek bi blistala. Tog blistanja večeras nije bilo. Albert se lecnuo od spoznaje da je ovo prvi put otkako je poznaje da ona ne blista. Da joj se nešto nije dogodilo? “Sutra nam je veliki dan, zar ne?” Foy se drčno podsmjehnuo. “Jesi li za posljednji ples?” Albert se zbunio. “S tobom?” “Ne.” “O, hoćeš reći — da, ne, nas dvoje ćemo plesati. Anna i ja.” Zdepasti majstor ceremonije ponovno se oglasio. “A sada će nam serenadu za ples zaljubljenih otpjevati naš 116
sumještanin Marcus Thornton!” Vlasnik zaprežne konjušnice Starog Panja istupio je pred scensku kerozinsku rasvjetu, već izdaleka prepoznatljiv zbog svojih čupavih brkova i razbarušene kose. Marcus je u cijelome mjestu bio dobro poznat kao zavodnik zlatna glasa, pa su okupljene dame vidno živnule kad je sastav razdraganim notama popratio njegov izlazak. “Jesi li spremna za užasno, čudno, tradicionalno granično plesanje?” rekao je Albert kad su on i Anna zauzeli mjesto među ostalim parovima. “Hvala, prijatelji!” veselo je doviknuo s pozornice Marcus Thornton. “A sad bih vam kao serenadu otpjevao jedan živahan napjev velikog Stephena Fostera! Tu je želju večeras imao moj i vaš prijatelj, gospodin Foy Ellison!” Foy je zabljesnuo Alberta cerekom koji je izgledao kao da je samo za tu prigodu unajmio dvadesetak zuba pride, kad je Marcus Thornton dubokim opernim baritonom zapjevao: Kad ljubav tražiš, stari moj, Nadu ti nikad ne gubi, Jer poslušaj tajnu koju znam, Ljepojke svake što ljubi; Možda ne zazivaš snove, Možda i ne znaš načine: Imat ćeš koju god poželiš, Al’ moraš nosit’ brčine! Brčine! Brčine! Al’ moraš nosit’ brčine! Možda si jado najjadniji 117
I ponosa nemaš ni tračka Al’ kraljevski rod ne treba ti Da zavoli svaka te mačka; Ma pusti sad ime i lovu, Sve su to trice i kučine: Tvoja još svaka biti može, Al’ moraš nosit’ brčine! Brčine! Brčine! Al’ moraš nosit’ brčine! Možda si deblji od vola ti Možda si ružan kao grijeh Žene za te ne žele znati Izazivaš porugu i smijeh; Otisni uz moj se savjet Na nove ljubavne pučine: Svakoj ćeš poglede privući, Al’ moraš nosit’ brčine! Brčine! Brčine! Al’ moraš nosit’ brčine! Brčine! Brčine! Brčine! Drčine! Mrcine! Prčine! Krasno reć’ je brčine! Brčine! Brčine! Al’ moraš nosit’ brčine! “Bože”, rekao je Albert. “Ovdje mi je grozno.” Anna mu je zavjerenički šapnula: “Hej, što kažeš na to da ukradem bocu viskija, pa da odemo nekamo odavde?” 118
Albertu su se ramena objesila od olakšanja. “Obožavam taj prijedlog.” Osmjehnula se i hitrim korakom otišla salom do šanka. “Kita ti je ispala”, rekla je šankeru. On je prestrašeno spustio pogled, našto je ona s pulta dohvatila bocu i dvije čaše. Kad je podigao glavu, ni žene ni boce više nije bilo. Anna pritom nije čak ni zastala u hodu. Samo, umjesto da krene natrag do Alberta, svratila je do praznog stola u kutu štaglja. Stavila je obje čaše na stol i brzo se osvrnula preko oba ramena. Kad se uvjerila da je nitko ne gleda, potajice je iz rukava izvukla papirnati smotuljak. Istresla je njegov sadržaj — malu količinu bijelog praška — u jednu čašu. Bacila je papir i promotrila prostoriju. Foy i Louise sjedili su pet stolova dalje. Anna je krenula u akciju. “Bok”, rekla je kad im je prišla. Foy je podigao pogled i vidljivo se nakostriješio kad je opazio o kome se radi. “Čuj, Albert i ja sad odlazimo odavde,” dodala je, “ali samo bih ti htjela poželjeti sreću za sutra.” “Hvala.” Uputio joj je hladan osmijeh. “Nema na čemu”, uzvratila mu je toplo. “Dakle... Rekla bih da je čudno znati da te jedna žena može nadmašiti u gađanju, a?” Foy se zavalio u stolici i prekrižio ruke. “Ako ti nije problem, moja djevojka i ja upravo uživamo u zajedničkom druženju.” Ona je uporno nastavila. “Ali znaš u čemu je glavni štos? Mogu te nadmašiti i u piću.” Foy se malo opustio, i opazila je da opet postaje pun sebe. “To je, uvjeravam te, nemoguće.” Anna se načas zločesto osmjehnula kad je podigla bocu i čaše da mu ih pokaže, pazeći pritom da joj šaka prikriva 119
bijeli prašak. Ne rekavši ništa više, napunila je obje čaše do dvije trećine i pružila Foyu onu s dodatkom. Nazdravila mu je svojom čašom. “Deset centi pobjedniku.” Uzvratio joj je svojom čašom. “Slažem se.” “Je’n... dva... tri.” Krenuli su trusiti viski kao dvoje profesionalaca. Ali Foy je dovršio prvi i pobjednički opalio čašom po stolu. Anna je zakašljala kad je progutala posljednji gutljaj i stavila praznu čašu pokraj njegove. Namrštila se prema njoj, savršeno simulirajući gubitničku posramljenost. “Sranje”, tiho je promrmljala, ali dovoljno glasno da je Foy čuje. “Nemoj da ti bude krivo”, rekao je s ružnim malim cerekom. “Alkohol se ne da dobro uskladiti s krhkom ženskom građom.” “Očito se ne da”, odgovorila mu je pomirljivo, pa bacila kovanice na stol pred njega. “Izvoli. Možeš svojoj djevojci kupiti mozak.” “Kako, molim?” Louise se obrambeno uspravila u stolici. Prvi put tijekom ovog razgovora Anna je dopustila da joj krinka suzdržanosti padne s lica. “Prava si glupača. Najsimpatičniji dečko na svijetu baca ti se pod noge, a ipak si radije tu s ovom teškom šupčinom.” “Moja stvar je s kime ću izlaziti”, odsječno joj je otpovrnula Louise. “Zato radije gledaj svoja posla, može, kujo?” Anna je začuđeno odmahnula glavom. “Znaš,” rekla je, “imaš vrlo ljupke, vrlo velike plave oči. Nitko nikad ne bi pretpostavio da si slijepa.” Anna se okrenula na peti i udaljila od njih, a izbočina joj se ljuljala tamo-amo dok se gubila među svjetinom. 120
Premda se gotovo cjelokupno stanovništvo Starog Panja te noći okupilo na sudjelovanju u godišnjem plesu, jedan je pojedinac bio prisiljen ne otići onamo, zahvaljujući samoj prirodi svojeg poziva — šerif Arness. Natmureno je stajao uz trbušastu peć preko puta svog radnog stola i polako miješao vodenasto varivo s govedinom i povrćem za večeru. Žena mu je prije tri godine stradala u stampedu stoke, a u međuvremenu je Millie, madam iz bordela, stekla naviku da mu donosi obroke kao svojevrsnu neslužbenu uslugu. Bilo da je to radila iz suosjećanja s gubitkom koji je pretrpio, ili je imala neke svoje romantične namjere, nitko — pa čak ni šerif — nije znao, ali svejedno joj je bio zahvalan na toj ljubaznosti. Večeras je, međutim, Millie razdragano cupkala na plesu u štaglju, zajedno s ostatkom sumještana, pa je šerif Arness bio primoran samome sebi skuhati večeru. Da mu zadatak bude još neugodniji, morao je pripremiti dovoljno i za zatvorenika. Baš mi je sasvim glupo tratiti dobru govedinu na mrtvog čovjeka, ogorčeno je pomislio. Lewisa Barnesa držao je zbog ubojstva pastorova sina, sve dok savezni maršal ne bude u mogućnosti doći u Stari Panj da ga odvede u pritvor. Lewis će dobiti suđenje, naravno, ali imajući u vidu krvno srodstvo pastora Wilsona s jednim kongresnikom, taj će proces služiti u prvom redu za predstavu. Lewis Barnes bit će pogubljen prije kraja mjeseca. Šerif je odvadio tri zaimače variva na vlastiti tanjur, pa samo jednu na tanjur za Lewisa. Ispljunuo je gust, sluzav hračak na hranu, čisto da se nađe, a onda izvadio ključ ćelije iz ladice radnog stola. Lewis je čvrsto spavao na svome ležaju uz suprotni zid. Šerif je s tanjurom u ruci oprezno otključao vrata ćelije. Čim su se otvorila, izvadio je 121
revolver iz futrole i uperio ga u usnulog zatvorenika. “Večera, pizdo jedna lijena”, zarežao je. Lewis se nije probudio, a tiho, ritmičko hrkanje nastavilo mu je odjekivati od zidova oskudno namještene ćelije. Šerif je polako odložio tanjur na pod. Opet se uspravio i zgađeno promotrio spavača. “Živa šteta što uopće imaš pluća.” Okrenuo se natrag prema vratima ćelije— —i pao u nesvijest prije nego što je stigao osjetiti udarac.
122
Bila je najblaža noć koju se pustinja ikada udostojila ponuditi svojim ljudskim stanarima, a zvijezde su se krijesile u teatralnom obilju. Albert i Anna sjedili su na neravnoj ogradi pokraj Albertove gazdinske kućice i naizmjence potezali iz boce viskija. Albert je otpio gutljaj i zgrčio se kad ga je žestoka jantarna tekućina proparala niz grlo sve do želuca. Otjerao je taj intenzivan podražaj visokofrekventnim drhtajem, pa se obratio Anni. “Ne mogu istjerati iz glave onu prokletu pjesmu o brkovima”, potužio joj se. “Samo se sjeti neke druge pjesme”, predložila mu je. “Ne mogu; postoje, ono, samo tri pjesme.” “To je točno, a sve tri je napisao Stephen Foster.” “Uf, da.” Albert je sastavio grimasu. “Ne sviđa ti se njegova glazba?” “Ne znam... ogradio bih se od odgovora.” Anna je prevrnula očima na tu igru riječi. “Opa, sad se nadam da ćeš sutra dobiti metak.” Albert se nasmijao i privrženo je pogledao. “Slušaj,” iskreno joj je rekao, “što god da se sutra dogodi... hoću ti zahvaliti. I, znaš, možda je to zbog pića, ili zbog tvog prijašnjeg nagovora, ili i jednog i drugog, ali... mislim da to mogu. Mogu ga pobijediti.” Anna mu je stisnula ruku i još jednom potegnula viski 123
iz boce. “Kao što kažem, bit će sve u redu s tobom. A ako to slučajno nisi primijetio, zvučiš daleko sigurnije u sebe nego onaj tip koji me, nema tome dugo, izvukao iz saluna.” Albert se prisjetio te noći. Činilo mu se kao da je otada prošla godina dana. A zapravo je prošlo... koliko, dva tjedna? Ni toliko. Imao je dojam da daleko dulje poznaje Annu Barnes. Da može imati povjerenja u nju. A ipak, paradoksalno... “Anna, moram te nešto pitati. S tobom se osjećam blisko, kao s najboljim prijateljima koje sam ikada imao. Što je u kurcu, jer upadljiva činjenica glasi da i dalje zapravo ne znam ništa o tebi. A kad god te pitam, ti promijeniš temu.” Anna je uzdahnula i spustila glavu. Njezin bi je britki um obično smjesta oboružao oštrim, samouvjerenim odgovorom na svako pitanje, ali ovaj put nije ništa rekla. Albert je stekao izrazit dojam da će sada od nje čuti pravu priču. Na neki način i jest. “Znam da ti djeluje kao da ti nešto tajim,” rekla je, “a... čuj, iskreno rečeno, evo kako stvari stoje: ne sviđa mi se naročito odakle potječem. Nimalo mi se ne sviđa. To je trulo mjesto, a što se mene tiče najradije bih ga potpuno izbrisala iz svog života. A to nema veze s osobom koja sam danas. Znam da puno tražim, ali... ne pitaj me o tome. Okej?” Albertova se znatiželja sada udvostručila; dobio je očajničku potrebu da zaviri dublje. Umjesto toga, samo joj je uputio smiješak najdubljeg razumijevanja. “Okej.” “Hvala”, rekla je s vidnim olakšanjem. Držanje joj je smjesta opet postalo zaigrano. “A sad, može zdravica za nešto što nam je oboma zajedničko: za našu mržnju prema ovom groznom dijelu zemlje.” Podigla je bocu viskija. 124
“Jebeš Divlji zapad!” Potegnula je pozamašan gutljaj i dodala je Albertu. “Jebeš Divlji zapad!” ponovio je, a onda i sâm otpio iz nje. U boci je ostalo još samo par gutljaja. “Ako je hoćeš dokrajčiti, izvoli”, ponudila mu je. “Ne, ne mogu”, rekao je. “Već sam dosta popio, a kad previše pijem, prosere me.” “Hoćeš reći, prosereš se.” Nasmijala se i prinijela bocu usnama. “Ne, prosere me. Izazove mi groznu sraćku. Jutro nakon što sam previše popio, kad se sjednem olakšati, osjećaj mi je kao da mi se neki luđak pokušava šakama probiti iz šupka.” Anna je tako glasno prasnula u smijeh da joj je viski štrcnuo iz nosnica. “Vidiš, eto što bude, točno tako”, rekao je Albert, smijući se zajedno s njom. “Na zahod moram ponijeti najmanje polovicu Starog zavjeta, toliko mi to traje. A ironija je u tome da me obično prođe oko onog dijela Levitskog zakonika gdje piše: Ne pačaj se u guzice.” “Okej, prekini! Još ću se ugušiti zbog tebe!” Zakašljala je i prpošno ga odgurnula. Albert se uspravio. “Ooo, umalo sam zaboravio”, uzbuđeno je rekao. Doviknuo je prema oboru: “Bridget! Dođi ovamo, Bridget! Beeee! Beeee!” Bridget je izašla iz stada ovaca i žurno pošla prema ogradi, uzvraćajući Albertu blejanjem. Anna je primijetila da joj je nešto privezano za leđa. Kad se Bridget zaustavila pokraj ograde, Anna je vidjela da je to drveni pladanj na kojem leži mali umotani poklon. “Što je ovo?” upitala je s iznenađenim smiješkom. 125
“Ah, ništa naročito. Samo sitnica kojom bih ti zahvalio.” Pogledala je Alberta sumnjičavim ali privrženim očima, pa pažljivo razmotala papir. Unutra je pronašla okvir za sliku u kojem se nalazila fotografija. Prikazivala je mladog, odrpanog kauboja kako stoji naslonjen na štagalj— —lica raširena u osmijeh. Naglo je razrogačila oči. “Pas mater!!” “Znam, zar ne?” radosno je rekao Albert. “On se smiješi! Na slici!” “Znam! Kupio sam je od putujućeg trgovca koji je prije nekoliko dana prošao kroz mjesto.” “To je taj tip za koga sam čula! Ne mogu vjerovati da ovo postoji!” “Da, i navodno nije poremećen.” “Ne seri.” “Tako mi je čovjek rekao.” “Treba trideset sekundi da se snimi fotografija. Morao bi se neprestano smiješiti punih trideset sekundi.” “Znam. Ja u životu nisam bio sretan trideset sekundi zaredom.” “Ovo ti je Divlji zapad — nitko nije. Čovjek je sigurno lud.” “Da, po svoj prilici.” Obratila mu se s izrazom goleme zahvalnosti. “Alberte, ovo je stvarno lijepo od tebe.” “Daj, molim te, zadužila si me. Ovo je sitnica naspram toga, zapravo.” Dala mu je pusu u obraz. Dodir joj je bio topao, a odisala je slatkim miomirisom koji se upadljivo razlikovao od mješavine odbojnih smradova okolnog pograničnog područja. Albert ju je poljubio. 126
Ona se nije odmaknula. Na nekoliko trenutaka oboje su dopustili da se svijet oko njih rastopi i prestane postojati. Kad je poljubac završio, Albert je postao bolno svjestan činjenice da mu se obrazi rumeno žare. Osjećao se potaknuto, oživljeno i krajnje zbunjeno. Zaustio je, pojma nemajući što će mu prijeći preko jezika. “Oh”, rekao je. Pogledala ga je nekako posve novim očima. “Što je?” tiho je rekla. “Ma... žao mi je. Nisam to trebao učiniti.” “U redu je.” “Ma — kad si mi... kad si mi dobra prijateljica, to je sve.” “Stvarno, u redu je”, rekla je i nježno položila ruku preko njegove. “K tome, popio sam pun kurac viskija.” Nasmijala se. “I ja. Znam, u redu je. Ionako bi mi već bilo vrijeme da odem.” Albert se ukočeno zagledao u svoje cipele. “Otpratit ću te kući.” Pustinjska je noć postala ponešto svježija do trenutka kad su rame uz rame prišli vratima Hotela Stari Panj. Zastali su na ulazu. “Sretno ti bilo sutra”, rekla mu je s toplom podrškom. “Doći ću.” “Hvala”, rekao joj je. Ostali su tako stajati pod plinskom svjetiljkom još cijelu vječnost, kako mu se činilo, a onda je ona poljubila njega. Dok je njihovo prvo dijeljenje intime bilo slatko, nježno i oprezno, ovo je bilo strastveno. Uzvratio joj je na isti način. Kog ja to vraga radim? pomislio je. Upravo se 127
spremam staviti život na kocku ne bih li ponovno došao do žene koju volim. Ja volim Louise. Ali nije se odmaknuo. Nekoliko su minuta dopuštali trenutku da se oblikuje kako mu odgovara dok su se držali u zagrljaju, uživajući u dijeljenju tjelesne topline koja ih je grijala u prohladnom zraku. Zatim se Albert napokon odmaknuo i ispustio njezine ruke. Osjetio je kako mu smiješak doseže oči, što mu se već upadljivo dugo nije dogodilo. “Laku noć”, rekao je, okrenuo se i otišao u smjeru stupica za vezivanje konja. Anna je zatvorila vrata hotela za sobom. Ni on ni ona nisu primijetili kako ih iz sjenovitog prilaza na suprotnoj strani ulice promatra tamna Lewisova silueta.
128
“Ne možeš to otkazati?” upitala je Louise Foya, izvodeći kružan pokret blijedim, tanušnim prstom nad njegovim golim prsima. “Naravno da ne mogu!” oštro je rekao. “Žigosali bi me kao kukavicu.” “Ali, mili, ako sutra odeš u dvoboj s njim, ubit ćeš ga.” “Da, tako to bude u oružanom obračunu”, rekao joj je snishodljivo. Ležali su jedno uz drugo u Foyevom pozamašnom mjedenom krevetu. Njegova je kuća bila sigurno najbolje namještena u Starom Panju, kao i jedina s imalo ulaštenog drveta. “Čuj, nije on loš, Foy. Hoću reći, da, popriličan je gubitnik i uvijek smrdi po ovcama, ali ne zaslužuje da pogine od metka.” “Louise, moja odluka je konačna. Hajde sad.” Naškubila je usne. “Ali umorna sam.” “Louise”, strogo ju je opomenuo. Ona je uzdahnula, prignula se prema njegovu licu i počela mu poslušno sisati jedan vršak brkova. Sklopio je oči i počeo se uzbuđeno meškoljiti. “Mmm...” prostenjao je oznojena čela i razmaknutih usana. “Moj društveni status je značajan. Važan sam čovjek. Vodim vlastitu tvrtku. Ljudi mi zavide.” Zatim je odjednom naglo 129
raširio oči. Ukočeno se uspravio u sjedeći položaj, pa iskočio iz kreveta i izjurio iz sobe. “Foy?” doviknula je Louise za njim. “Što je bilo? Foy?” Čula ga je kako istrčava kroz prednja vrata. Otvorila je prozor i pogledala van. Bilo je mračno, ali uspjela je razabrati njegovu gologuzu, nagu priliku kako jurca dvorištem prema poljskom zahodu. Zalupio je za sobom drvena vrata s izrezbarenim polumjesecom i počeo glasno psovati tijekom sljedećih pola sata, obuzet naletom eksplozivnog proljeva. Jutro obračuna osvanulo je sunčano i vedro, ne prevruće. Anna se pripremala u hotelskoj sobi, četkajući si kosu dok se promatrala u zrcalu za cijelo tijelo. Salijetale su je tolike misli da se nije mogla nositi sa svima, jer nije očekivala da se događaji razviju na ovakav način. Albert joj je bio projekt: svojevrsna zabavna razonoda da prekrati vrijeme u pospanome mjestašcu Stari Panj, dok čeka neizbježni Clinchov povratak. Albert joj je bio igračka, igračka uz koju se izuzetno vezala. Ali situacija se sada promijenila. Ona se promijenila. Anna se nije brinula oko dvoboja. Albert će dobro proći. Nikada, jasno, neće biti vrhunski strijelac, ali i ne treba biti. Foy od bolesti neće moći primiti revolver, a kamoli ispaliti suvisao hitac, pod uvjetom da se uopće pojavi. Ali brinula se za sebe. To što se dogodilo ne može se poništiti. A ipak, kako da se suoči s time, imajući u vidu kakav joj je život? U razmišljanju ju je prekinulo kucanje na vratima. Odložila je četku za kosu na toaletni stolić i otišla vidjeti tko je. Vjerojatno joj je Albert svratio na nekoliko 130
poticajnih riječi za kraj, prije nego što se ode suočiti sa suparnikom. Ali kad je otvorila vrata, oči koje su je dočekale bile su hladne i gmazolike. “Bok, srce”, rekao je Clinch. Albert je stajao na jednom kraju glavne ulice, obuzet snažnim déj{ vuom. Točno je tu stajao ne baš tako davno, dok se pripremao za suočavanje s Charliejem Blancheom. Publika se tiskala duž obje strane glavne ulice, kao što je to bio slučaj pri svakom oružanom obračunu još od nastanka Starog Panja. Edward i Ruth pogledom su mu slali podršku sa svog mjesta uz ulicu, čvrsto se držeći za ruke. A tamo, među redovima okupljenih mještana, na gotovo posve istom mjestu kao i na dan susreta s Charliejem Blancheom, stajala je Louise i promatrala ga. Toga je dana ona bila dio njegova života — produžetak njega samog, koji je smatrao stalnim poput smjene godišnjih doba, neophodnim poput ruke ili noge. A sada? Sada je bila stalni dio života nekoga drugog. Ali koliko god ga to boljelo, radilo se o posve drugačijoj vrsti boli nego prije. Duboko ga je zasjekla, to svakako, ali boljela ga je tupo, a na rani se polako stvarala krasta. U Charlieju Blancheu Albert je imao britkog i prekaljenog protivnika, spremnog za akciju. Međutim, čovjek koji je danas teturavim korakom došao da zauzme svoje mjesto na suprotnoj strani ulice, izgledao je više od svega spremno za grob. Među svjetinom je prostrujao žamor neizvjesnosti kad se Foy klecavo dovukao na ulicu, sav znojan i upalih očiju. Svejedno, uspio se nekako isceriti na prihvatljivo prepotentan način. “Ma je li? Mislio sam da se nećeš pojaviti, pastirko.” 131
Albert ga je odmjerio, nastojeći odrediti što se točno zbiva s ovim čovjekom. Zaključio je da to i nije baš bitno. “Ovaj, da”, rekao je. “Slušaj, Foy, ti—” Prekinuo je Alberta oštrim odmahivanjem s jasnim značenjem: Bože dragi, pričekaj sekundu. Foy se primio za trbuh, očito trpeći bolove, i oteturao do ruba ulice, gdje se čvrsto uhvatio za stupić za privezivanje konja ne bi li ostao na nogama. Odjednom su mu se oči iskolačile, a paničan mu je izraz prešao licem. Slabašno je ispružio ruku prema crnom polucilindru na glavi neugodno iznenađenog bradatog čovjeka, koji ih je promatrao s ruba ulice. Foy je strgnuo šešir čovjeku s glave, bacio ga na zemlju okrenutog naopačke, smaknuo hlače sa sebe, pa čučnuo nad klobuk. Proljev je prasnuo iz njega poput pare iz probušenog kotla pod punim pritiskom i potpuno napunio šešir. Foy se uspravio i počeo podizati hlače u slabašnom nastojanju da spasi bar mrvicu dostojanstva. Ali prije nego što je uspio navući hlače do struka, nadvladao ga je drugi val. Odbauljao je do suprotne strane glavne ulice i mlitavo posegnuo prema šeširu nekog drugog čovjeka. Taj se lecnuo i ustuknuo od njega, jer nipošto nije imao želje da podvrgne svoj šešir sudbini koja mu ne bi ginula ako ga ustupi. Foy je ostao uporan, slabim, nesigurnim koracima prateći čovjekovo uzmicanje. Smogavši završni nalet energije, Foy je naglo ispružio ruku i dohvatio šešir, pa ga bacio na tlo, izvrnutog kao i prije. Iskrcao je u njega drugu pošiljku vodenastih govana. Albert je pun nelagode promatrao kako Foy sav ošamućen ustaje, sipljivo hvatajući zrak. Foy je zakopčao hlače (Albert nije htio razmišljati o upadljivom izostanku primjene higijenskih mjera nakon obavljanja velike nužde) i ponovno zauzeo položaj. 132
“Jesi... jesi gotov?” upitao ga je Albert. “Spreman sam”, propentao je Foy, izgledajući kao da nipošto nije gotov. Albert je kimnuo glavom, stavio obje ruke na opasač s revolverom... ... i otkopčao ga, puštajući da mu pištolj padne na zemlju. Foy je blenuo u njega, potpuno smeten, usprkos stanju u kojem se nalazio. Među svjetinom se proširio zbunjeni žamor. “Foy,” rekao je Albert s atipičnim samopouzdanjem u glasu, “prepuštam ti je.” Žamorenje publike postalo je glasnije, dok su se okupljeni upinjali shvatiti puno značenje ovog neobičnog obrata. Nisu morali dugo čekati na objašenjenje, jer se Albert zatim obratio ženi koja ga je natjerala da na današnji dan dođe ovamo. “Louise,” rekao je, “ti si... Bože, stvarno si prelijepa. I zaista mi je stalo do tebe. Ali... ne znam — mislim da sam u nekom trenutku zaboravio da je istinska veza dvosmjerna ulica. A nedavno sam dobio priliku da se podsjetim kako je to kad je nekome stalo do mene. I znaš što? To mi se sviđa. Zato, ako baš hoćeš provesti ostatak života s picom prepunom dlaka, mogu ti samo reći: idi s Božjom pomoći, i želim ti svu sreću.” Albert je pridigao šešir u znak džentlmenskog pozdrava, pa ležernim koracima krenuo s glavne ulice, pun olakšanja i optimizma kakve već jako dugo nije osjetio. Trenutak potom, doduše, zastao je i ponovno se okrenuo prema okupljenima. “Upravo sam shvatio da ta šala možda nije bila sasvim jasna. Nisam htio reći da ona ima dlakavu picu; htio sam 133
reći da Foy ima brkove, tako da... njoj dlake ulaze u... kad joj se on... spusti tamo dolje. Da.” Šeretski se osmjehnuo i ponovio odlazak odande. Jedan kauboj među publikom oglasio se na to. “Ja sam skužio.” Albert je praktički otrčao na kat stubištem hotela. Možda me Anna gledala iz svoje sobe, mislio je, potpuno svjestan koliko je to apsurdno. Trebala je biti prisutna, da mu pruži podršku. Svejedno, bez obzira na razlog iz kojeg nije došla onamo, znao je da joj je spreman oprostiti. Danas se predobro osjećao. Oslobođenje ga je presnažno opijalo. Zapravo, shvatio je da se već naviknuo na to da se svakog jutra osjeća usrano kad se probudi. U tome je bilo neke uobičajenosti koja mu se nastanila u tijelu i duši. Dok je grabio dvije po dvije stube pomislio je: Osjećam se sjajno. Zar mi je cijelo vrijeme nedostajalo ovo? Kako sam toliki dio života mogao provesti uskraćen za ovaj osjećaj? Stigao je do Annine sobe na vrhu stubišta i uzbuđeno zalupao na vrata. “Anna!” Nije dobio odgovor. Albert je ponovno pokucao, a onda primio kvaku. Otkrio je da nije zaključano, pa je zavukao glavu i pogledao unutra. Krevet nije bio namješten. Puni lavor za umivanje stajao je na toaletnom stoliću. Četka za kosu ležala je na podu. Ali soba je bila prazna. “Hej, vas dvoje, jeste li vidjeli Annu?” upitao je Albert, uspuhano dolazeći ulicom do Ruth i Edwarda. Ostatak svjetine već se više-manje raštrkao, nezadovoljno si 134
gunđajući u bradu zbog toga što nije došlo ni do kakvog krvoprolića. “Ne”, rekla je Ruth. “Nismo još od sinoć na plesu.” “Ha”, rekao je nato, potpuno smeten. “Alberte... radi se o njoj, zar ne?” Albert se nasmiješio. “Da. O njoj.” “Voliš je.” “Da. Tako je. I što je još bolje, mislim da i ona voli mene.” Edward se široko osmjehnuo. “Joj, pa to je baš sjajno. Meni je ona baš krasna.” “Znači, nitko je nije vidio, a?” Albert se sad počinjao zabrinjavati. “Nije mi jasno. Rekla je da će jutros doći. Nije ona takva da se samo tako ne pojavi.” Ruth ga je potapšala po mišici. “Ma sigurno je sve u redu s njom, Alberte. I brzo će se pojaviti. Pogotovo ako je točno to što kažeš.” “Da, valjda...” “Hej, a dotad, može da se svi zajedno maknemo s ove vrućine i odemo na pivo, a?” predložio je Edward. Otišli su do saluna, naručili tri krigle piva i sjeli za svoj uobičajeni stol u kutu. “Hej, eh, Alberte?” rekao je Edward s vidnom nelagodom na licu. “Da?” “Misliš da će između tebe i Anne biti seksa?” Ulovio je Alberta nespremnog. “Ma... ne znam. Hoću reći... možda, u nekom trenutku.” “Pa, kada dođe do toga, što kažeš nato da to bude između svih nas, prijatelja? Ono, da se svi zajedno, je li, sinkroniziramo. Seksualno.” “Eddie, neće biti seksa između nas”, odbrusila mu je 135
Ruth. Edward je postiđeno pognuo glavu. “Oprostite, znam da je to bio glup prijedlog.” “Ruth! Dođi da te karam!” doviknuo je prljavi kauboj s vrha stubišta. “Stižem!” Požurila je na svoj radni zadatak. “Ona pazi da mi se ne pomuti u glavi”, zahvalno je rekao Edward. Albert se spremao dovesti to u pitanje, kad su začuli izvana topot nailazećih kopita. Salun je bio prilično krcat mještanima koji su dovukli guzice skroz od kuće da gledaju obračun do kojeg nije došlo, pa su se sada odlučili posvetiti piću i kockanju, kad već nisu imali pametnijeg posla. Svi su se okrenuli kad su dva oznojena ovdašnja farmera užurbano ušla u salon, s krajnje prestravljenim izrazima lica. Topot kopita zaustavio se odmah pred vratima. Albert i Edward začuli su korake čizama s mamuzama kako se uspinju drvenim stubama. Krilna vratašca su se otvorila... ... i u salon je ušao najkrupniji, najzloslutniji čovjek kojeg je Albert u životu vidio. Imao je hladne oči i mrtvo lice, i bio je i previše prepoznatljiv s plakata u šerifovu uredu. “Clinch Leatherwood”, užasnuto je rekao Edward, gotovo pretiho da bi ga se čulo. Albert je ojađeno prevrnuo očima. “Sjajno. Evo još nečega što nas može ubiti. Bilo bi nam najpametnije da umjesto odjeće nosimo lijesove.” Clinch Leatherwood nosio je sa sobom mračnu, krvavu povijest i prije nego što je došao na zao glas kao smrtonosna prijetnja graničnom miru, redu i zakonu. Rodio se 1836. godine u Južnoj Carolini kao sin slabo 136
plaćenog nadzornika na plantaži riže koja je jedva krpala kraj s krajem. Majka mu je umrla na dan kad ga je rodila — ne uslijed poroda samog, nego zato što je jaki ljetni prolom oblaka odmah nakon samog rođenja izazvao rušenje krova koji ju je zgnječio do neprepoznatljivosti. Nekim je čudom (ili ne, ovisno o točki gledišta) Clinch to preživio. Njegov se odnos s ocem do adolescencije raspao do te mjere da izljevi fizičkog nasilja između oca i sina nisu bili ništa neobično. Situacija je neizbježno eskalirala do takvih razmjera da je jedne noći, nakon naročito razjarene svađe oko toga koji od njih više mrzi Meksikance, Clinch razbio bocu viskija napola i zabio oštri kraj u očev grkljan. Kako se nije imao namjere zadržati na suđenju za umorstvo, mlađi je Leatherwood pobjegao s poprišta događaja i nekoliko godina samo besciljno lutao Jugom, uspješno izbjegavajući suočavanje s odgovornošću za ocoubojstvo. Zatim je sreća htjela da mu izbijanje Građanskog rata pruži primjeren ispušni ventil za tako nabijenu narav. Clinch se prijavio u vojsku Konfederacije, gdje je završio u satniji stacioniranoj na sjeveru Virginije, nedaleko od prvih crta Unije. Međutim, duga razdoblja neaktivnosti, u sprezi s manjkom namirnica, uskoro su natjerala njegovu jedva obuzdavanu srdžbu da ponovno proključa. Između Clincha i kolege dočasnika jedne je večeri izbila prepirka oko komada šunke. Tu je šunku dočasnik dobio od svoje obitelji u paketu s namirnicama. Clinch je htio šunku za sebe, ali umjesto da upita dočasnika bi li je htio podijeliti s njim, Clinch je napao čovjeka u njegovu šatoru i nasmrt ga pretukao istom tom šunkom kao tupim oruđem. Ovaj put, doduše, nije mogao izbjeći podnošenje računa za svoj zločin. Logor je bio malen, i postojali su očevici koji bi posvjedočili da su vidjeli kako Clinch izlazi iz šatora s 137
krvavom šunkom u ruci. Clinch je stoga ponovno pobjegao. Išao je na zapad, na zapad, i još dalje na zapad, sve dok nije stigao na jug Teritorija Arizona. Tu jedva da je bilo ikakvog zakona. Tu su najnesmiljeniji ljudi zadavali moralne parametre kako im se prohtije. Tu mu je bilo mjesto. I tu je napredovao, ostavljajući za sobom stravu i smrt po cijelom području, stječući ime koje je unosilo strah u srce svakoga tko bi ga čuo. Clinch je prešao pogledom po salunu. Ušao je nekoliko koraka dublje u salu. Za njim su došla tri čovjeka grubih lica i postavila mu se uz oba boka. Svi su bih naoružani do zuba, svaki s po dva revolvera i opasačima za pištolje ispunjenim mecima. Svima je zastao dah. Zatim je napokon, nakon nekoliko sekundi šutljivog promatranja, Clinch progovorio tihim, smrtonosnim glasom. “Nekoga u ovoj maloj kenjari od selendre čeka smrt. Jedan moj momak sinoć je vidio čovjeka kako ljubi moju ženu. Zanima me koji je to bio.” Edward je potiho zvižduknuo. “Isuse.” Albert je kimnuo. “Da, bez zajebancije. Netko će jaaaako najeeeeebati.” Clinch je uputio okupljenima odvratnu, sablasnu imitaciju ljudskog osmijeha. “Djelujete mi kao dobri ljudi”, rekao je. “A dobri ljudi imaju dovoljno pameti u glavi da ne uzimaju ono što im ne pripada. A ovo — ovo je moje.” Ispružio je ruku unatrag kroz krilna vratašca, tvrdo cimnuo i grubo za lakat dovukao unutra jednu ženu. Držala je pognutu glavu ne bi li izbjegla bilo koga pogledati u oči, ali čak i prije nego što ju je Clinch primio pod bradu i naglo joj podigao lice naviše, Albert je znao tko je ta žena. Srce mu je stalo. Bila je to Anna. 138
“O, Bože moj...” Edward i Ruth zgranuto su se u isti mah okrenuli prema njemu. Albert je imao dojam da izdaleka gleda odvijanje događaja. Cijelo je vrijeme znao da Anna nosi nekakvu guju u njedrima, ali nikad mu nije bilo ni nakraj pameti da bi se moglo raditi o nečemu ovoliko mračnom. Udana je. Za Clincha Leatherwooda. Za najsmrtonosnijeg, najbešćutnijeg, najkrvavijeg odmetnika na cijelom Divljem zapadu. “Sada ću vas pitati opet”, tiho je rekao Clinch. Osmijeh mu je nestao. “Tko je taj?” Nitko mu nije odgovorio. Kretnja se odvila zasljepljujućom blizinom i Clinchu se pištolj odjednom našao u ruci. Uperio ga je jednom kockaru u glavu. “Tko?” rekao je. Začuo se šum tekućine koja pod pritiskom udara u tkaninu kad se kauboj za kartaškim stolom upišao od straha. “Ja... ja ne znam”, uspio je procijediti. Clinch ga je ustrijelio u glavu. Čovjek se svalio na pod, gdje mu je krv iz raznesene lubanje počela polako stvarati lokvu. Clinch je prešao pogledom po prestravljenim gostima saluna. “Jako bih se volio upoznati s čovjekom kojeg tražim. Zato se svi zajedno pobrinite da dobije ovu poruku: ili će stati pred mene na glavnoj ulici sutra točno u podne — ili ću nastaviti ubijati ljude.” Okrenuo se i izašao, silom odvlačeći Annu. Krišom je dobacila Albertu pogled pun teške sramote, koji je potrajao punih pola sekunde prije nego što ju je Clinch izvukao odande. Cijela je sala glasno odahnula. Edward i Ruth zagledali su se u svog prijatelja. 139
“Alberte, moraš se pokupiti odavde!” uzbunjeno ga je upozorio Edward. Kako li je kratko potrajalo Albertovo očijukanje s blaženom jasnoćom osjećaja! Sve se u njemu sad ponovno srušilo. Konje su zaustavili nasred prerije, sjeverno od Starog Panja. Clinch je sjahao i neotesano potegnuo Annu, povukavši je za sobom sa sedla. Pljuger se zabrinuto motao u blizini, cvileći kao da zna da se sprema neka nevolja. Clinch je gurnuo Annu leđima uz stjenovitu formaciju koja je tu stršala iz tla i oštrim joj, smrtonosnim pogledom jasno dao do znanja da će bilo kakvim pokušajem bijega izazvati nesputano nasilnu reakciju. Zatim se obratio Lewisu. “Tamo, iza onog zavoja, nalazi se jedna napuštena zemljana kuća. U nju ćemo spremiti zlato. Povedi momke i podignite logor. Htio bih malo biti nasamo sa ženom.” Lewis je počastio Annu štakorskim osmijehom punim osvetoljubive naslade. “Može, Clinch. Idemo, dečki!” Ostatak bande odgalopirao je s njim, a Clinch se potpuno posvetio svojoj glavnoj brizi. Prišao je Anni, koja ga je gledala s odvratnošću koju bi većina ljudi sačuvala za lešinu u raspadnutom stanju. Jednom ju je rukom nježno pomilovao po obrazu, a onda joj hitro nadlanicom odvalio šamar od kojeg se srušila na zemlju. “Tko je to, kurvo?” zarežao je. Ona se podigla na noge, ne odvajajući ni načas pogled od njega. “Mark Twain”, rekla je. Clinch je jedan dugi trenutak samo buljio u nju prije nego što je napokon rekao: “Je li?” “Ne! Isuse, koliko si ti jebeno glup?” 140
Srdito se iskreveljio i stisnuo oči u crne proreze, oštre poput britve. Izvadio je revolver i pritisnuo joj ga nasred čela. Malo se odmaknula od pritiska, ali nije se lecnula. “Tko?” rekao je tim smrtonosno tihim tonom. Anna je pričekala dovoljno dugo da bi joj teatralna izvedba djelovala uvjerljivo, a onda je odmaknula pogled prema zemlji s izrazom postiđene izmirenosti sa sudbinom. “Bio je to šerif Arness”, napokon je rekla i suznih očiju pogledala Clincha. “Molim te, nemoj mu nauditi, preklinjem te!” Savjest ju je malčice zapekla zato što je prenijela smrtnu presudu na šerifa, ali imala je u vidu da je on ipak šerif. Posao mu je baktati se s ovakvim šupcima. Međutim, uz Clincha to i nije bilo bitno. “Nakon što smo zajedno proveli ovoliko lijepih godina, zar misliš da ne znam kad mi lažeš?” Povukao je oroz pištolja. Anna je zažmirila i pripremila se na neizbježno. Zatim je iznenada prodoran Pljugerov lavež proparao zrak kad je pospani mješanac dugim skokovima došao do njih, režeći i keseći se Clinchu. Odmetnik je spustio pogled i ona beskrvna brazgotina od osmijeha rasporila mu je lice. Anna je osjetila kako joj se cijev pištolja odmiče od čela i odahnula kad je otvorila oči. Olakšanje joj je brzo iščezlo, kad je vidjela da je Clinch uperio pištelj u Pljugera. “Ili ćeš mi reći njegovo ime,” rekao je, “ili će naš stari Pljuger popljugati metak.” Znala je da je iscrpila sve mogućnosti. Kad je ovaj put odmaknula pogled prema zemlji, nije posegnula ni za kakvim teatralnim trikom. “Albert”, prošaptala je. “Albert Stark.” Clinch je spustio pištolj. “Eto. Tako je već mnogo bolje.” U jednom užasnom trenutku Anna je pomislila da će 141
svejedno ustrijeliti Pljugera, ali Clinch je spremio pištolj natrag u futrolu. Okrenuo se i prošetao natrag do svog konja, skinuvši pritom šešir. “Nedostajala si mi, draga”, rekao je bez topline i prisnosti. “Jako si mi nedostajala.” Skinuo je prsluk i košulju i prebacio ih preko sedla. Našao joj se okrenut leđima. Nikad mi se neće pružiti druga prilika, shvatila je. Dok je otkopčavao hlače, Clinch je nastavio: “Ah sad imamo vremena. Imamo vremena biti muž i žena. Na doličan način.” Uspio je spustiti hlače tek do polovice kad ga je udarac pogodio u zatiljak. Onesviješteno se srušio na zemlju, a Anna je ostala stajati nad njim s krvavim kamenom u ruci. Njegova gola guzica posve je nedolično blenula uvis u nju. Anna je otišla zajahati njegova konja, a onda je zastala i opet pogledala u Clincha, onako izvaljenog. “Joj, sranje”, rekla je. “Ne mogu ga ostaviti ovakvog.” Otišla je do podnožja kamene formacije, ubrala mali cvijet i zataknula ga u procijep između Clinchovih guzova s laticama okrenutim naviše. “Tako je bolje”, rekla je. Zatim je zajahala njegova konja i pohitala natrag u Stari Panj. Edward je bio jedan od mnogih mjesnih obrtnika koji su na ulazna vrata svojih lokala prikucavali natpise ZATVORENO DO DALJNJEGA. Nitko se nije htio izlagati nepotrebnom riziku dokle god je u mjestu odmetnička banda. Ruth mu je prišla dok je čekićem pribijao posljednji čavao. “Eddie?” rekla je, a u glasu joj se čulo da joj je neka važna tema na umu. “Da, srdašce?” 142
“Eddie, nešto sam razmišljala. Budući da je Clinch Leatherwood u mjestu, i svi su u takvom strahu, to me... natjeralo me da se upitam.” “O čemu?” rekao je, potpuno joj se posvetivši. “Pa, bilo tko od nas mogao bi sutra poginuti. Hoću reći, ne znamo što će se dogoditi. I... mislim da bismo trebali spavati skupa.” Njegova se potpuna posvećenost udvostručila. “Što?” “Mislim da bismo večeras trebali spavati skupa.” “Okej.” “Da?” “Da. Hajdemo.” “Hoću reći, u ovim okolnostima, Bog će nam oprostiti”, rekla je, tražeći njegovu podršku. Podržao ju je. “Mislim da hoće. Pripazit ćemo da u sobi bude Biblija, da nas Bog može gledati. Tako i on može sudjelovati. Aaaa, sad postajem uzbuđen!” Albert je užurbano pakirao torbu kad je začuo topot. Dah mu je zastao kad je pritrčao prozoru, očekujući da ugleda kako se na farmu obrušava Clinch sa svojom bandom. Ali kad je provirio kroz neravnomjerno valovito staklo vidio je da to Anna galopira prema kućici. Nije mogao odrediti je li to bolje ili gore. Nije ju htio vidjeti, ni sad ni ikad više. Albert se vratio pakiranju. Čuo je kako je pokucala na vrata, ali nije joj odgovorio. “Alberte!” pozvala je s atipičnom uzbunjenošću u glasu, inače čvrstom poput stijene. “Alberte, jesi li unutra?” Kad joj i dalje nije odgovorio, sama je ušla. “Alberte! Moraš se maknuti odavde!” uzviknula je. Nije podigao glavu da je pogleda u oči. “Da, upravo to i 143
radim.” “Ne, hoću reći, moraš otići odmah! Clinch će doći po tebe!” Albert je nastavio trpati odjeću, knjige i limenke s hranom u torbu. “Da, odlazim. Selim se u San Francisco. Što sam trebao učiniti još prije mnogo tjedana.” Turobno ga je pogledala. “Žao mi je.” “Da, čuj, i meni je.” Anna se načas nije snašla dok je nastojala smisliti što bi rekla. “Što je s tvojim tatom?” “Pitao sam ga hoće li sa mnom, i odbio je. Gore je na brdu, pokapa se pokraj mame.” Pričekala je trenutak, pa opet progovorila. “Čuj... nisam te namjeravala vući za n—” “Joj, Anna, daj mi ne troši vrijeme na to”, otpovrnuo joj je, naglo se okrenuvši da pogleda ravno u nju. “Imala si milijun prilika da mi to kažeš. I jebeno si mi lagala.” “Nisam ti lagala”, ustrajala je molećivo. “Samo sam odlučila izvjesne stvari zadržati za sebe. Najiskrenije, najistinskije sam mislila da je tako najbolje. Nikada ti ne bih lagala.” Alberta je duboko uvrijedio njezin pokušaj da mu uvali tako jezuitsko tumačenje svijeta. Laganje prešućivanjem i dalje je laganje. Svejedno, odlučio je ne upustiti se u raspravu. “Nije me briga”, hladno je rekao i vratio se pakiranju. “Čuj, nisam ti mogla reći. To je bilo zbog tvoje vlastite sigurnosti.” “Joj, ne seri.” “Zbog toga, a i... svidio si mi se. Jako”, rekla je s neporecivom iskrenošću. “Nisam te htjela prepasti, pa da pobjegneš. Jer... mislila sam da nikada neću upoznati 144
nekoga poput tebe.” “Ma koga, nekoga tko nije nikoga ubio? Da, takve je valjda prilično teško naći. Zato žene uvijek i govore: ‘Joj, zašto su svi neubojice već zauzeti?’” “Nisam ja kriva, okej? Stupili smo u brak kad mi je bilo devet godina!” Albert je spustio gard tek toliko da se može na trenutak istinski zaprepastiti. “Što? Devet? Isuse Bože, kako se to uopće dogodi? Imali ste službeno vjenčanje?” “Da, nazočili su mu moji roditelji, kao i pokoji susjed. Nisam htjela završiti kao jedna od onih petnaestogodišnjih usidjelica.” “Pa, znaš... ne bi me to trebalo iznenaditi”, rekao je, prije sebi nego njoj. “Svaka djevojka koju zavolim na kraju me razočara.” Priveo je pakiranje kraju i zatvorio torbu. “Ti... ti me voliš?” “Bez brige, prošlo me je. Možeš sada ići.” Prvi put otkako ju je Albert upoznao Anna je izgubila živce. “U redu! Da, lagala sam! Dobro! Što sam trebala reći? Hej, bok, ja sam Anna — ševim se s ubojicom još od svoje desete godine!” “O, pričekao je godinu dana. Kakav gospodin.” “Dobro, od kraja devete, zaokružila sam. Čuj, prekinula sam s njim! Onesvijestila sam ga i zabila mu tratinčicu u šupak.” “Što?” “Eto koliko mi značiš.” Albert je prebacio torbu preko ramena. Bio je umoran. Umoran od razgovora i umoran od prizivanja patnje u svoj život. “Znaš što? Volio sam djevojku koja uopće ne postoji. Volio sam Annu Barnes, a ne Annu Leatherwood. Kvragu, je li tvoje ime uopće Anna? Ili je nekakvo užasno, poput 145
Gwendolyn?” “Ne. Anna je. Ja sam djevojka koju si volio. To sam bila prava ja — možda prvi put u životu. Rekla bih, kad stvarno razmislim, da si prvi kome nisam lagala. Čuj, oduvijek mislim da ne zaslužujem dobrog dečka. Ali tako je. Volim te. Daj mi još jednu priliku. Molim te. Idemo odavde — preselimo se zajedno u San Francisco. U novi život. Samo hoću biti s tobom.” Albert ju je samo šutke gledao u oči, tragajući za nečim što bi mu otkrilo može li imati povjerenja u nju. Bila je lijepa kao i uvijek, i imao je veliku potrebu pristati, pobjeći s njom istog trenutka. Ali sjetio se kako ga je boljelo kad je izgubio Louise. Povjerio je svoje srce jednoj ženi, a ona je iznevjerila to povjerenje baš kad je bio najranjiviji. Nikad više nije htio osjetiti takav sirovi, otupljujući jad. A ako zato nikad više ne bude smio pripustiti ljubav u srce, eto, onda će spremno platiti tu cijenu. Tvrdim je pogledom odbio molećivost u njezinim očima boje lješnjaka. “Žao mi je”, rekao je. “Ne dam da me se opet sjebe.” Prije nego što mu je uspjela odgovoriti, međutim, ovce su glasno zablejale u oboru. Albert je otišao do prozora i pogledao van. Isprva ništa nije vidio, ali kad je zaškiljio, u daljini je razabrao oblačak prašine, naznaku nailaska skupine konjanika. “Netko stiže”, rekao je. “To je Clinch.” Anna je bila sigurna. Oboje su bili sigurni. A ovaj put sigurno neće biti razgovora. Ubit će ih čim ih ugleda. Albert ju je zgrabio za mišicu i odvukao je prema vratima. “Hajde, odlazi odavde. Otraga je puteljak koji vodi do grebena. Idi.” “Što ćeš ti učiniti? Alberte, on će te ubiti!” “Pusti ti mene, samo idi! Odmah!” Grubo, ali ne i 146
neobzirno, gurnuo ju je kroz vrata van, na dvorište. Brzo je zajahala konja, a onda je zastala u nedoumici i osvrnula se prema njemu. Na trenutak su razmijenili poglede, jer su oboje shvatili da bi ovo mogla biti posljednja prilika kad će se u životu vidjeti. Anna je potom petama podbola konja, natjeravši ga smjesta u silovit galop. Zatim je nestala s vidika. Clinch i njegovi ljudi gromovito su dojahali na Albertovu farmu. Ionako dezorganizirano stado ovaca raštrkalo se još više kad se razbježalo pred naletom odmetničkih kopita. Ljudi su sjahali i banuli u kućicu, premećući sve na vidiku u potrazi za onim kojega traže. Nakon nekoliko neplodnih trenutaka Lewis se okrenuo prema šefu. “Nema ga tu, Clinch.” Spremali su se otići drugdje u potragu kad je Clinch nešto primijetio. Torbu odloženu u kut. Podigao ju je i otvorio. Bila je dupke puna odjeće i hrane. Njegov se beskrvni osmijeh posljednji put pojavio kad je polagano izvadio revolver. Albert se priginjao skroz do zemlje na sve četiri i uzdao u sve na svijetu da nije vidljiv. U obje je ruke čvrsto držao pune šake bijele vune, posuđene od dvije ovce koje su mu stajale uz bokove. Čvrsto ih je privlačio prema sebi, dobro pazeći da se ne odmiču. Stado se sastojalo od približno šezdeset ovaca, a Albert se prikrio točno na sredini. Znao je da bi, dokle se god ovce budu držale na okupu, trebao biti u stanju ostati neotkriven, sve dok Clinchovi ljudi ne privedu pretraživanje kraju. Prevrnut će cijelu kuću naopačke, otkriti da je prazna i 147
zaključiti da je Albert pobjegao. Nakon toga će se vjerojatno zaputiti natrag u mjesto, da i ondje obave premetačinu sve do najmanjeg zakutka. Kad napokon shvate da im je uspio umaknuti, on će već steći toliku prednost da ga neće moći sustići čak ni ako pogode u kojem je smjeru otišao. Pozorno je ćulio uši sve dok napokon nije čuo kako odmetnici izlaze iz kućice. Pričekao je da do njega dopru zvukovi njihova sjedanja na konje. Clinch će sigurno sada odustati od potrage. Ali od onog što je zatim čuo, Albertu se srce naglo zaustavilo u mjestu. “Znam da si tu, Stark.” Albert je zapazio zlokobnu nasladu u Clinchovu glasu. Do kosti ga je prožela jezom. Čuo je kako ljudi polako, metodično obilaze posjed u potrazi za njim. Kako je znao, jebemu? A onda je shvatio svoju idiotsku pogrešku. Torba. Clinch je pronašao torbu, otvorio je i vidio namirnice u njoj. Budući da bi samo budala ostavila hranu, vodu i potrepštine za sobom, prije nego što odjaše u pustinju, Clinch je iz toga zaključio da je Albert sigurno još ovdje. Alberta je počela obuzimati panika. Između njega i sigurne smrti sada je stajalo još samo stado ovaca. A Clinch Leatherwood nije čovjek koji ne bi prevrnuo svaki kamen. Pronaći će Alberta. A zatim će ga ubiti. Neće biti prilike da objasni situaciju, neće biti moljakanja za milost. Čeka ga sigurna smrt. Čuo je tiho zveckanje brojnih mamuza. Sve su bliži. Shvatio je da mora brzo nešto poduzeti ako misli imati nade u spas. A onda mu je jedna mogućnost pala na pamet. Curtis. Curtis je privezan za ogradu obora. Udaljen je tek petnaestak metara od mjesta gdje se Albert sakrio. Ako nekako uspije stići do Curtisa, mogao bi zajahati konja 148
dovoljno brzo da im odjuri s prednošću. Druga je stvar hoće li moći umaknuti odmetnicima nakon toga — teško da je Albert najbolji konjanik na svijetu — ali jedina mu je alternativa čekati ovdje da ga ustrijele. Iz zakutaka pamćenja Albert se prisjetio priče o Odisejevu bijegu iz Polifemove pećine. Oslijepljeni je kiklop puštao svoje ovce na pašu i pritom im jednoj po jednoj opipavao leđa, kako bi se uvjerio da mu zatočenici neće pobjeći. Međutim, Odisej i njegovi ljudi domišljato su se vezali uz trbuhe golemih ovaca i tako se neopaženo iskrali na slobodu. Taj ga je prizor trebao nadahnuti. Ali Albert je znao da on nije Odisej. A ni Clinch nije slijep. Albert je krenuo potrbuške puzati kroz natisnuto stado odupirući se potrebi da povrati kad je osjetio da mu se šake utiskuju u meke, vlažne hrpice ovčjih brabonjaka i lokvice smrdljive ovčje mokraće. Polako se, mic po mic, primicao Curtisu. Koliko još mora prijeći? Deset metara? Sedam? Morat će se izložiti riziku i proviriti. Zadržao je dah i virnuo preko leđa jedne ovce. Do Curtisa mu je sada preostalo još samo oko pet metara. Ovisno o tome gdje su odmetnici, možda to uspije pretrčati. Okrenuo se i pogledao u drugom smjeru... ... i umalo dobio srčani udar. Lewis je stajao dovoljno blizu da ga pljune, okrenut Albertu leđima. Albert se bacio na zemlju i ostao nepomično ležati na leđima. Nije se usuđivao ni šušnuti. Nakon nekoliko trenutaka pokušao je zaškiljiti kroz minijaturnu šumu ovčjih nogu ne bi li vidio je li Lewis još tu, ali nije uspio ništa jasno razabrati. Pogledao je uvis, ali spazio je samo trbuh najbližeg ovna. Njegov je ružičasti ovnujski penis blenuo u njega kiklopskim okom — što ga je opet podsjetilo na Polifema — a onda mu se popišao na lice. 149
Albert je ostao nepomično skamenjen dok se strah u njemu miješao s užasnutošću. Nakon što je ovan priveo pražnjenje mjehura kraju, Albert si je obrisao smočeno lice rukavom, dajući sve od sebe da se ne izbljuje. Nakon što se manje-više uspio pribrati, odlučio se usuditi da još jednom baci pogled. Polako je ponovno pridigao glavu nad ovčja leđa i povirio. Lewisa više nije bilo. Otišao je prema drugoj strani stada. Zapravo, svi su članovi bande sada bili na suprotnoj strani. Činilo se da se pripremaju pretražiti njegovu staju. Nikad mu se neće pružiti bolja prilika. Dok mu je srce silazilo u pete, Albert je duboko udahnuo... i skočio na noge. Pojurio je kroz preostale ovce, raštrkavajući ih lijevo i desno od sebe, hitajući ravno prema Curtisu. Sreća je bila na njegovoj strani. Već je gotovo priveo kraju odvezivanje Curtisovih uzda kad ga je primijetio jedan odmetnik. “Clinch!” Clinch i ostali članovi bande okrenuli su se na peti prema Albertu. Smjesta su izvadili revolvere i krenuli prema njemu, ali Albert se vinuo u sedlo i petama podbo Curtisa u galop. Odmetnici su dotrčali do svojih konja i nadali se u potjeru. Albert se nisko nagnuo i potjerao konja brže nego ikada u životu. “Nikada te ne tjeram u trk, stari moj”, rekao mu je molećivo. “Jurni mi danas!” Shvativši ga, Curtis je povećao brzinu za pola stupnja. Albert je čuo tutnjavu odmetničkih kopita otraga, dok su ga Clinch i njegovi ljudi sustizali. Kad se okolna vegetacija smanjila i potjera zašla na otvorenu preriju, Albert je znao da je sad sve na kocki. Tu se više nema gdje sakriti. Tu mu nema druge nego nastaviti jurnjavu do završetka u bijegu ili pogibiji. 150
A onda je započela pucnjava. Hici su bili zaglušni, a Albert je krajičkom oka opažao kako iz pijeska frcaju mali gejziri prašine, ondje gdje meci pogađaju tlo, poneki jedva pedalj dalje od Curtisovih kopita. “Curtis, ako pobjegneš ovim tipovima, odvest ću te u konjski kupleraj. Dobit ćeš hrpetine konjskih pičaka. Samo, molim te, idi brže.” Banda ga je i dalje sustizala. Jedan je metak probio rupu u čuturi pričvršćenoj na Curtisovo sedlo. Voda je briznula iza Alberta kad je snažno petama podbo Curtisove sapi. Albert nikad nije jahao tako brzo i tako usrdno, no znao je da to nije dovoljno. A onda mu je za oko zapalo nešto lijevo od njega. Osvrnuo se i opazio tračak crnog dima na obzorju. To mu je bila jedina nada. Oštro je skrenuo ulijevo, baš u trenutku kad mu je metak fijuknuo uz desno uho. I dalje je preklinjao i preklinjao Curtisa, znajući da je to uzalud — konj je već grabio nogama punom brzinom. Albert je napokon izbio na vrh male uzvisine i ugledao prugu pod sobom. Teretni se vlak kretao smjerom okomitim na njegov. Dobit će samo jednu priliku za ovo, ali ako mu uspije... Krenuo je ravno onamo. Još je nekoliko metaka prozujalo oko njega, a onda mu je jedan okrznuo gležanj. Shvatio je da ga je pogodio gotovo točno u isto mjesto gdje ga je ne tako davno nastrijelio Charlie Blanche. Vlak je hitao dalje, a on je hitao prema vlaku. U posljednjem trenutku Curtis je smogao zadnju zalihu snage, koju je očito čuvao za upravo ovakvu priliku. Konj i jahač poletjeli su prema pruzi jedva pola sekunde prije nego što je vlak protutnjao njome. Albert se zasad našao na sigurnom. 151
Clinch i njegova banda bili su primorani pričekati da cijela kompozicija prođe, prije nego što su mogli nastaviti potjeru. Konji odmetnika agresivno su se propinjali tamo-amo u mjestu, razjareni bijesom svojih gospodara. Kad je napokon vagon s radnicima promaknuo pokraj njih i izgubio se u daljini... Alberta više nije bilo na vidiku. Clinch je mračno gledao za vlakom koji je gutala daljina kad mu je Ben prišao galopom. “Kog ćemo vraga sada, Clinch?” “Sad ćemo”, rekao je Clinch, “pronaći moju ženu.” Do smiraja dana Albert je uspio pronaći prikladno mjesto da se ulogori. Doduše, nije imao nikakve namirnice kod sebe — izdašno napunjena torba koju je pripremio i dalje je ležala na podu njegove napuštene kućice. U probijenoj čuturi zadržala se mala količina vode, ah Albert ju je iskapio još prije nekoliko sati. Uskoro će morati pronaći vodu, inače će se naći u stvarnoj nevolji. Možda će malo gladovati, ah barem će se moći odmoriti preko noći i ujutro smisliti sljedeći potez. A u ovom je kraju čak bilo nešto zelenila, tako da Curtis neće morati prazna želuca na počinak. Bog zna da je konj zaslužio pošten obrok, nakon što se onako iskazao na dobrobit obojice. Albert nije bio svjestan da to ima u sebi, ah kad je vidio kako u kompoziciji nailazi jedan otvoreni vagon, znao je da u njemu leži razlika između života i smrti. Punim se galopom zaletio ravno prema boku jurećeg vlaka. Curtis je skočio na otvoreni vagon, koji je njega i Alberta odnio na sigurno. Albert nikada nije volio tu životinju više nego u ovom trenutku. “Curtis, danas si nam obojici spasio život. Čim se 152
izvučemo iz ovoga, pronaći ću ti konjske kurve, baš kao što sam i obećao.” Curtis je frknuo, pun oduševljenja prema tom prijedlogu. Albert je srdačno promrsio konju grivu. “A sad,” rekao je, posvećujući se aktualnoj problematici, “kako se pravi vatra, jebemu?” PRAS!! Pao je u nesvijest prije nego što je shvatio da nije sâm.
153
Edward je sjedio na krevetu u svojoj sobi iznad postolarske radionice, odjeven samo u gaće. Ruth je stajala pred njim s razdraganim smiješkom na licu. Nije nosila ništa osim jednostavnog negližea. Za oboje je ovo bila važna noć, a posebni je trenutak sada stigao. “Okej, eto ga.” Edward se iscerio, lupkajući bosim nogama po podu, pun živčane energije. “Jesi li uzbuđen?” upitala ga je Ruth. “Jesam. Stvarno sam zapaljen za to.” “I ja.” “Ovo će mi biti prva vagina”, priznao je i porumenio do ušiju. “Nikad još nisi vidio nijednu?” “Ne. Da znaš da mi dođe da pojedem komad torte ili nešto takvo. Znaš, da proslavim.” “Da, i ja imam malu tremu, da znaš.” Edward se zasmijuljio. “Ti imaš tremu? Opa, a ti si prostitutka!” “Znam, zar ne?” rekla je i pridružila mu se u smijehu. “Okej. Spreman?” “Da!” Ruth je podigla skut negližea i otkrila mu svoje spolovilo. Edwardov vedar, željan osmijeh polako je omlohavio, a 154
onda se posve izgubio. Dugo je samo ostao šutke zuriti. “Što je?” napokon ga je upitala Ruth, mršteći se. “Eh...” “Što ne valja?” Uperio je prst. “To je... to, ovo tu, je l’ tako?” “Da.” Pokazala mu je. “Odavde dovde.” “Ha.” Zamišljeno je položio bradu na dlan i malo se odmaknuo, držeći se poput profesora matematike koji razlaže kompliciranu jednadžbu. “To je... eh... joj, nije... nije mi jasno.” “Ne sviđa ti se?” “Ne, samo — čudno mi je. Čudna je to stvar. Izgleda kao... kao petarda umotana u biftek.” “Pa, da, ali to nipošto nije sve.” Rastvorila ju je da mu pokaže ostatak. Zgranuto je razrogačio oči. “Jao! Jao si ga meni! O, mili moj Isuse, Marijo i Josipe! Jesi li ozlijeđena? Trpiš li ti to sada bolove?” “Ne, Eddie, ona treba ovako izgledati.” “Je li?” upitao je u nevjerici. “Da. Dobro, mislim, možda ne točno ovako, ali slušaj — bit će ugodno. I tebi i meni.” Edward se malčice primirio. “Pobogu, nekako mi je drago što nisam pojeo tu tortu.” Utješno mu se osmjehnula. “Eddie... imaj povjerenja u mene.” Ruth je ugasila svjetlo, skinula negliže i popela se na krevet do njega. Lagano mu je spustila glavu na jastuk i objahala ga, pa smjestila njegov nabrekli penis u sebe. “Jao meni”, uzbuđeno je rekao. “Okej, samo polako, ja sam — okej. Oh. Okej. Okej, shvaćam. Da, sad mi je jasno. Jer je toplo i meko i — da. Da, okej, da, Bog bi ovo htio.” 155
Prvi trenutak putene naslade koju je Edward Phelps doživio u životu, gotovo se smjesta raspršio kad ga je u amaterskom nabijanju prekinulo još jače nabijanje po vratima. Ruth je glasno uzdahnula od iziritiranosti i sišla s njega. Na brzinu je obukla negliže i bosa otišla kroz sobu. Kad je otvorila vrata, ugledala je posljednju osobu koju bi očekivala. “Anna?” “Ruth, smijem li ući?” pitala je Anna, vidljivo sva izvan sebe. “Ovaj, da. Da, naravno.” Anna je užurbano ušla u sobu, a Ruth je zatvorila vrata za njom. Edward se uspravio na krevetu i počeo navrat-nanos posteljinom prikrivati svoju golotinju. “Ne dolazi ovamo! Ne bih htio da mi vidiš penis.” Edwardov penis je po svemu sudeći bio posljednja Annina briga. Od Albertove je kućice odjahala ravno do grebena, gdje je shvatila da ne može nastaviti dalje. Još otkako je bila dovoljno stara da shvati kakvim životom zapravo živi, bježala je sama od sebe. Predugo si nije dopuštala da postane onakva žena kakva bi htjela biti, i kucnuo je čas da to poricanje prestane, bez obzira na cijenu — čak i smrtnu. Znala je da joj iskupljenje leži u Albertu. Nažalost, razdvojili su se, i nije znala kamo je on otišao. Nije čak znala ni je li uspio pobjeći. Zato se istim putem vratila do kućice, koju je zatekla napuštenu. Budući da nije imala pojma kamo da konkretno nastavi, vratila se u mjesto da potraži Edwarda i Ruth, ali kad je u smiraj dana stigla do saluna, ondje je dočula da su Clinch i njegovi ljudi otišli u 156
lov na nju. I tako je završila ovdje. Anna je pritrčala prozoru i pogledala van. S kata na kojem se nalazio Edwardov stan pružao joj se jasan pogled na najveći dio glavne ulice. Primijetila ih je gotovo odmah. Pet se mračnih prilika kretalo duž ulice, metodično ulazeći u svaku zgradu. Kad su prišli malo bliže, uspjela im je razabrati lica. Bio je to Clinch sa svojim ljudima, nego što. Dok ih je promatrala, nastojeći odrediti postupak kojim obavljaju potragu kako bi osmislila način bijega, Clinch je iznenada pogledao ravno prema prozoru. Anna je brzo navukla zavjese. “Sranje!” Je li ju vidio? Mislila je da su im se pogledi susreli, ali nije mogla biti sigurna. “Ruth, moram se negdje sakriti!” zadihano je rekla. U sobi nije bilo mnogo namještaja, kao ni spomena vrijednog ormara. Ispod kreveta? Iza toaletnog stolića? Ništa od toga nije baš obećavalo. Dok su grozničavo tražili neku mogućnost, začuli su udarce. Tres. Tres. Tres. Ruth je pritrčala bočnom prozoru i pogledala van. “Bože moj”, prošaptala je. “Pomoćno stubište. Dolazi po pomoćnom stubištu!” Staklo je bilo izvitopereno i puno skorene prašine, ali nije se moglo ne prepoznati sjenovitu priliku koja se uspinjala prema stanu. Anna je pritrčala prozoru s pogledom na glavnu ulicu i otvorila ga na van. Popela se kroz njega na krov, pa pažljivo sišla niz drvenu šindru i skočila s nje na zemlju. Kad se dočekala na noge, našla se licem u lice s Clinchom. U isti je mah sjenovita prilika stigla do vrha stubišta i nogom razvalila vrata stana. Ruth i Edward zatekli su se 157
kako gledaju u cijev Lewisova revolvera, iza koje je njegovo štakorsko lice optužujuće buljilo u njih. Edward je molećivo ispružio ruke. “Molim vas, nemojte nas ubiti u noći seksa!” Lewis je ljutito progunđao, ali ostavio ih je neozlijeđene. “Nije da predlažem da nam ovo prijeđe u naviku,” rekao je Edward kad su on i Ruth ostali sami, “ali kad je uperio pištolj u nas, vratila mi se erekcija.” Albert je ošamućeno zatreptao dok se vraćao svijesti. Svijet mu je bio taman i zamućen. Sve je izgledalo kao da pluta u močvarnoj vodi. Pokušao je podići ruku da si obriše oči, ali otkrio je da nije u stanju. K tome, potiljak ga je nesnosno bolio. Ležao je na leđima na nekakvoj tvrdoj, uskoj površini. Bilo mu je strahovito neudobno. Kad je pogledao uvis, razabrao je niz neodređenih oblika kako ga okružuju odozgo. Lica? Pokušao je ustati, ali ruke su mu bile čvrsto vezane iza leđa. A onda je shvatio da uopće ne leži na leđima. Nego da stoji... privezan uz nekakav stup. Još nekoliko je puta čvrsto žmirnuo, a onda mu se svijet razbistrio i poprimio jasne obrise. Oni oblici koje je vidio doista su bili lica. Njih trideset, točnije rečeno. Staračka lica, mladolika lica, bucmasta lica, suhonjava lica — a svako je nosilo neprijateljski izraz. Apači. Albert je pogledao pod svoje noge, znajući i predobro što će ondje ugledati. Pruće za potpalu. Odlučili su me spaliti. Ispao sam iz tave i upao u vatru. Doslovno. Albert je uspio za dlaku pobjeći Clinchu i njegovoj bandi samo da bi 158
doživio da ga pleme otpadničkih Apača ispeče na ražnju kao puricu. Po otprilike milijunti put u životu Albertu je pala na pamet misao koja mu je postala poznata kao par starih cipela: Bože, jebeno mrzim Divlji zapad. Prišla su mu tri apačka ratnika s upaljenim bakljama u ruci. Zaprepastio se kad je shvatio da mu jedan od njih izgleda poznato. Vidio je već crteže tog čovjeka, a u jednoj prilici čak i fotografiju. Bio je to zloglasni apački poglavica Cochise koji je pružanjem otpora širenju bjelačke civilizacije na cijelom ovom teritoriju stekao glas sile koju se nipošto ne smije zanemariti. Isuse, pa ja sam posljednji čovjek kojega bi ti trebao ubiti, pomislio je Albert. Ja mrzim bjelačku civilizaciju u istoj mjeri kao ti. Cochise je podigao baklju i progovorio na apačkom: “Bijelce, budući da su tvoji sunarodnjaci pregoleme šupčine, spalit ću te.” Trojica Apača krenuli su prema lomači i pripremali se zapaliti naslagano pruće. Albert je iznenada progovorio. “Stojte!” Ratnici su uzmaknuli, puni zaprepaštenja. Ne zbog riječi koju je rekao, nego zato što ju je izrekao na savršenom apačkom jeziku. Cochise je naredio ljudima da zasad odustanu. Poslušali su ga, ali nastavili su spremno držati baklje. Zatim se obratio Albertu, ponovno na svom materinjem jeziku. “Kako to da ti, kao šupčina, imaš moć govora našim jezikom?” Albert mu je odgovorio savršenom dikcijom. “Ja sam štreberska šupčina. Budući da nisam drag drugim bijelim šupčinama, premda sam njihov, oduvijek se držim po strani. Zbog toga sam pročitao mnogo knjiga, znam mnogo jezika i dobro mi ide matematika.” 159
Iz okupljenih se oglasio još jedan Apač. “Brzo, koliko je 27 puta 89?” “2403”, rekao je Albert. Nekolicina se ratnika sašaptavala, znajući da je bijelac dao točan odgovor. “Što radiš ovdje?” upitao ga je Cochise. “Odvežite me, molim vas, pa ću vam reći.” Cochise se okrenuo prema preostaloj dvojici ratnika s bakljama. “Pa, on zna naš jezik, što znači da nema razloga da mu ne vjerujemo.” Albert je zdušno odahnuo kad su spustili baklje i presjekli mu spone. Nešto kasnije, Albert se zatekao kako sjedi pored logorske vatre s Cochiseom i desetak ostalih apačkih ratnika. Ne bi očekivao da će se situacija tako razviti ni za milijardu godina. Svejedno, zdušno su željeli čuti njegovu priču i doznati kako i zašto je potpuno samostalno dospio ovako daleko. Ispripovijedao im je sve po redu. “... Nakon što sam pobjegao vlakom, jahao sam kao vjetar”, priveo je priču kraju. “Zatim sam se probudio u vašem logoru. I sad pojma nemam što ću.” Albertu se činilo da ga je Cochise nakon toga vrlo dugo samo gledao. Zatim se okrenuo i prišapnuo nešto sparušenom apačkom starješini sebi zdesna. Starješina je polako kimnuo glavom. Cochise se ponovno obratio Albertu. “Ja ću ti pokazati put”, rekao je. Šutke je dao signal rukom jednom od mlađih ratnika. Čovjek je ustao iz kruga i udaljio se u mrak. Vratio se nakon nekoliko trenutaka sa zdjelom od kaktusa punom nekakve žitke tekućine. Ratnik je pružio zdjelu Cochiseu, 160
koji je srknuo gutljaj i zatim je predao Albertu. “Što je to?” upitao ga je Albert, pun nedoumice. Cochise mu je uputio značajan pogled. “Tvoj put.” Albert nije prepoznao tekućinu u zdjeli, ali prilično je dobro naslućivao o čemu se radi, budući da je nedavno prošao nešto ovakvo s Annom i njezinim prokletim kolačićem. “Pošizit ću, znam već”, rekao je i uputio Cochiseu pogled pun krajnje nedoumice. “Nećeš pošiziti, kunem ti se.” “Ne poznaješ me. Ozbiljno ti kažem, jako sam osjetljiv na drogu.” “Štreberu.” Ostali članovi plemena pridružili su se poruzi. “Štreberu! Papčino! Jadnice!” Albert je nevoljko pokleknuo pod pritiskom. “Okej, pa dobro!” Iskapio je ostatak tekućine. Lica Apača, dotad puna poruge, već koji trenutak potom ispunila su se zaprepaštenošću i nevjericom. “Popio je cijelu zdjelu!” Albert se skamenio od panike. “Što?” “Popio si cijelu zdjelu!” “O, sranje! O, sranje, je li to loše?” “To je bilo za cijelo pleme!” rekao je Cochise. “Sad ćeš totalno pošiziti, a po svoj prilici i umrijeti. Sretno ti bilo.” Albert je samo prestravljeno zijevao dok se svijet oko njega pretapao u izobličenu panoramu pakla... Pokušao je pomaknuti ruke, ali ostale su mu nepomične uz bokove. Nešto mu nije davalo da se pomakne. Spustio je pogled i. opazio da mu je cijelo tijelo prikliješteno između dviju smeđih, grubih čeljusti nekakvog divovskog škripca. 161
Samo malo, ne škripca... nego oraha? Da, oraha. Našao se zarobljen u središtu golemog oraha. Samo, kako se tu našao, kvragu? Kad je pogledao uvis, ugledao je zvijezde. Nebrojene zvijezde. Nikad ih još nije vidio toliko. Ali prestravilo ga je ono što je vidio kad je pogledao pod sebe: opet zvijezde. Na tisuće njih. Lebdio je iznad neba, u eteru, gdje više nije postojala razlika između onoga gore i onoga dolje. Vidio je, sa svih strana, druge orahe svakojakih veličina kako kruže oko sunca. Negdje daleko, njemu slijeva, bljesnuo je još jedan izvor svjetlosti. Albert se okrenuo i preneraženo ugledao masivan oblak plina i prašine kako se širi iz neodredivo udaljene izvorišne točke. Svaka se boja poznatog spektra tu uključila u svojevrstan magloviti vodeni balet; bilo je čak i nekoliko novih boja koje Albert nikad prije nije vidio. Nove boje? Kako je to moguće? Ali prije nego što je stigao podrobnije razmisliti o tome, plinski se oblak sažeo jednako brzo kao što se razmaknuo. Ona predivna raznobojna formacija uvukla se u vakuum koji se strelovito proširio. Razjapila se rupa, slična nekom užasnom ždrijelu što vodi u mračno doba prije stvaranja, koje živ čovjek nikad ne bi smio vidjeti. A onda se sve usisalo u nju. I orasi, i zvijezde, i plin i prašina, i Albert. Privlačenje je postalo tako silovito da ga je iščupalo iz oraha u kojem je dotad bio zatočen; otkrio je da sad zasljepljujućom brzinom hita kroz nekakav golemi tunel koji se pritom nasumično izvija i okreće, poput unezvjerene gliste koju šibom bocka neko sadistički nastrojeno dijete. I tada se odjednom zatekao na čvrstom tlu. Nije osjetio udar, ali svejedno je ostao izvaljen na leđima na neravnoj površini. Podigao je glavu i ispljunuo puna usta pijeska. Opet se našao u pustinji. 162
Ali kad je s naporom ustao, primijetio je da to nije njegova pustinja. Da to nije Jugozapad. Ovdje nije bilo raslinja, stijena i zemlje — samo pijesak. Pijesak dokle pogled seže, s dinama protegnutim sve do obzorja. Prije mu je izgledala kao sjevernoafričke pustinje o kojima je čitao u knjigama. Nije tu bio sâm. Nešto se ovdje nalazilo uz njega. Tamna je silueta na trenutak zakrila sunce, i Albert je začuo prodoran KRIIIIIK. Pogledao je uvis na vrijeme da vidi kako se orijaški crni kondor obrušava s neba na njega. Kretao se brzo poput lokomotive, a činilo se i kao da je upola dug poput nje. Ali na ptici nije samo to bilo pogrešno. Oči su joj blistale jarkim zelenilom, a u ustima je imala očnjake. Albert u životu nije vidio pticu s očnjacima, niti je čuo za nešto takvo. Ovo je bila paklena demonska ptica koja je izgledala kao da je nahrupila na javu iz mitološke bajke neke davno umrle divljačke civilizacije koju bi bilo najpametnije zaboraviti. Albert je pokušao vrisnuti, ali ništa se nije začulo. Zato je potrčao. Potrčao je koliko ga noge nose, što je u ovom svijetu noćne more i dalje izgledalo kao da se kreće kroz melasu. Baš kad se kondor nadvio nad njega, bacio se preko kreste jedne dine, silovito se skotrljao niz njezin strmi obronak— —i probio se kroz debeli sloj leda. Albert je duboko utonuo u studenu vodu pod njim. Smjesta je zamahnuo da izroni, ali nije uspio naći nikakav otvor. Ostao je zarobljen pod debelim ledom. Opet ga je obuzela panika dok je šakama lupao u zaleđeni strop, a pluća su ga bolno tištala dok su u njima sagorijevale završne zalihe kisika. Zatim je, napokon, baš kad mu se stisak nesvjestice 163
počeo stezati oko tijela, pronašao otvor kroz koji je upao. Smogao je svu preostalu snagu da se izvuče iz vode i pronađe tvrdo uporište na snijegom zavijenoj obali ledenog jezera. Dršćući se osovio na noge, natopljen vodom, i promotrio svoj novi okoliš. Našao se u arktičkoj divljini kojom je upravo brijala snažna mećava. Oštre pahulje počele su mu gristi i šamarati lice, u isti mah kad je shvatio da ovo nije obična tundra. Visoka stabla palmi kočila su se po krajoliku, razmještena tako neobično ravnomjerno da su izgledala gotovo kao da su umjetno raspoređena. Svaki im je list bio drugačije boje, što je stvaralo upečatljiv dojam duge. Ali Albertovac je pozornost nadasve privukla kućica. Bila je to njegova kućica. Tek tako smještena tu, usred sulude panorame kojoj nema mjesta na ovome svijetu. Potrčao je prema njoj, dijelom iz radoznalosti, a dijelom iz straha od upale pluća ili pothlađivanja. Stigao je do vrata kućice i utrčao u nju. Bila je to njegova kuća, samo prazna. Ne — ne sasvim prazna. Stolica za ljuljanje samotno je stajala uz hladni, ugašeni kamin. Kako nije imao kamo drugdje otići, Albert je prišao stolici i sjeo. Zidovi oko njega gotovo su se istog trenutka počeli mreškati. U početku se pripremio za još jedan prijelaz — Isuse, kamo ću ovaj put, na mjesec? — ali promjena je počela zahvaćati samo prostoriju oko njega. Mreškanje se pojačalo, pretvarajući zidove i pod u rastopljene valove, slične morskima, samo sačinjene od drva i utabane zemlje. A onda je iznenada prestalo. Prostorija više nije bila prazna. U njoj su sad bile stolice, stolovi, slike i fotografije na zidovima. To je i dalje bila Albertova kućica, ali karakter joj se u potpunosti promijenio. Preobrazila se u udoban, predivno namješten dom. Malo mu 164
je trebalo da je ne prepozna. A tu je bila i Anna. Sjedila je na drugoj stolici za ljuljanje, sa suprotne strane kamina, koji je sad buktao i pucketao i žario se toplim, ugodnim sjajem. Anna se šutke osmjehnula Albertu dok je bodovima igle vezla krasopisne riječi na jastuku: Nitko tko duhan žvače, neće u moje gaće. Trenutak potom odložila je pribor za vezenje i pokazala prstom nekamo njemu zdesna. Kad se osvrnuo, primijetio je stolić kojeg sekundu prije nije bilo ondje. Na njemu je stajala šalica kave koja se pušila. Albert je osjetio kako se smiješi. Premda su mu odjeća i koža sada nekako bile suhe, i dalje je u kostima osjećao studen od leda i snijega. Kava bi mu svakako dobro došla. Uzeo je šalicu i pripremio se srknuti gutljaj, ali zastao je kad je pogledao u nju. Kava se kovitlala kao vrtlog. Prizor ga je praktički hipnotizirao, i uskoro je otkrio da ne može odvojiti pogled od njega. I dalje je osjećao kako mu tijelo čvrsto počiva na stolici, ali u isti je mah imao izrazit dojam da ga nešto vuče naniže, naniže, naniže, prema samome središtu vrtloženja. A onda se više nije nalazio u kućici, nego je sjedio na nekoj tvrdoj, rebrastoj površini. Spustio je pogled. Pruće. Pod od prepletena pruća, zidovi od prepletena pruća... ne, ne zidovi. U košari sam. Skočio je na noge, a dah mu je zapeo u grlu kad je ugledao svoj najnoviji okoliš. Lebdio je u balonu napunjenom vrućim zrakom, okružen drvećem. Ali to je drveće bilo nemoguće, nestvarno visoko. Bilo da je pogledao naviše ili naniže, Albert nije mogao razabrati ni gdje počinje, ni gdje završava. Debla su se jednostavno smanjivala u nepojmljivo sitne točkice u daljini. Osjetio je kako je balon lagano zadrhtao. Kad se zagledao uvis, razabrao je da se na tkanini iznad njega sad 165
nalazi divovsko lice. Lice koje mu je i predobro poznato. Foyevo lice. “Balonski brk, balonski brk”, zapjevalo je neskladnim glasom, punim jeke i brujanja. Albert se zbunjeno zgrozio, ali prije nego što je mogao jače reagirati tamna je sjenka prešla iznad njega. Crni se kondor stuštio odozgo i orijaškim kandžama rastrgao Foyevo lice na komadiće. Nažalost, pritom je i sâm balon ostao rastrgan, pa je Albert počeo silovito propadati. Ispustio je krik kad je spustio glavu i opazio kako debla hitaju pokraj njega, zamućena od brzine. Svejedno, tlo se i dalje nije ukazivalo na vidiku. Padanje mu se ubrzalo i Albert je sad osjetio kako mu lice počinje lepetati od siline spuštanja. Utroba mu se ljutito natisnula o nepce, poput osvajačke vojske s ovnom za razbijanje glavnih dveri zamka. A onda je iznenada zastao, trznuvši se tako naglo da mu je mozak zveknuo o lubanju. Bacio je pogled uvis i otkrio da je balon zapeo o granu. Ostao se njihati amo-tamo poput klatna, a grana nije djelovala kao da bi dugo mogla podnositi njegovu težinu. Ponovno je pogledao poda se i napokon uočio šumsko tlo. Bila je to buktinja razjarenog požara. Grana je pukla. Albert se pripremio na pogibiju kad je košara opet propala, a plamenovi liznuli ususret njemu— TRES! Prizemljio je na proplanak pun meke zelene trave. Udario je u njega jače nego ikada dosad, pa je načas mislio da je pritom slomio, ili u najmanju ruku raskrvario nos. Ali kad ga je oprezno opipao kažiprstom, stekao je dojam da mu ipak nije ništa. S mukom se osovio na noge i pogledao oko sebe. Zatekao se na otvorenoj poljani koju su okruživala gusta crnogorična stabla. Ovdje je vladala neobična tišina, lišena čak i ptičjeg pjeva. A onda je do njega počelo dopirati 166
kloparanje kotača. Okrenuo se prema tom zvuku. Izdaleka mu je prilazila najkićenija kočija koju je u životu vidio. Bila je jarkoljubičaste boje, a vukle su je dvije mliječnobijele kobile u cijelosti urešene pozlaćenom konjskom opremom. Kočija se zaustavila točno ispred Alberta. Konji se nisu vrpoljili, ali Albert je stekao izrazit dojam da čekaju da on nešto učini. Oprezno je prišao bočnim vratima i primio kvaku. Kad ih je otvorio, u glavi mu se zavrtjelo. S druge strane vrata nalazio se interijer gotičke crkve. Bila je zasljepljujuće uređena, ispunjena bajnim ukrasima — i prepuna. U njoj se sigurno nalazilo najmanje petsto ljudi, svi raskošno odjeveni, svi s iščekivanjem zagledani u Alberta. Većinom su mu bili nepoznati, ali neke je prepoznao iz Starog Panja: Edwarda, Ruth, Millie, Doka Harpera, šerifa Arnessa — i Annu. Na sebi je imala dugu, valovitu bijelu vjenčanicu i stajala je pred oltarom, ispred pastora Wilsona. Toplim i srdačnim pogledom vabila ga je da krene prema njoj. Nije mogao odoljeti magnetskoj privlačnosti te vizije. Albert je prekoračio ulazni prag... ...i iskotrljao se s druge strane kočije. Osjetio je kako mu se dah izbio iz pluća kad mu je prsni koš primio punu silinu udarca pri padu. Pridigao se na noge, bolno se primio za rebra i osvrnuo prema otvorenim vratima. Crkve više nije bilo. Preostala je samo unutrašnjost kočije, a ona je izgledala poput bilo koje druge. Čak je i dotad posve blistava ljubičasta površina sad postala mutna. Posegnuo je rukom unutra, tražeći, nastojeći napipati bilo kakav trag one iščezle fatamorgane, ali nije našao ništa. Umjesto razočaranja, međutim, osjetio je nešto drugo. Bijes. Nešto ga je primamilo ovom mogućnošću ulaska u željeni život i zatim mu namjerno zapriječilo pristup. Upravo je tada 167
Albert shvatio, s valom olakšanja, do koje mu je mjere već dojadilo neprestano biti meta za primanje nebrojenih udaraca koje mu zapadna granica nemilice zadaje. Začuo je nepogrešivo prepoznatljiv krik kondora. Pogledao je uvis kad se čudovišno stvorenje još jednom stuštilo s neba prema njemu, očiju blistavih od nezemaljskog sjaja, bijelih očnjaka zvjerski svjetlucavih na suncu. Ali Albert se ovaj put nije nadao u bijeg. Nešto ga je cimnulo oko struka, a kad je spustio pogled, opazio je da nosi svoj opasač s revolverom. Ne časeći ni časa, izvukao je pištolj i ispalio nekoliko hitaca u pticolikog napadača. Nezadovoljno je primijetio da metci nisu probili kožu ptice, nego su se odbili i nisu je nimalo ozlijedili. Doduše, ptica je odustala od dotadašnjeg smjera i skrenula uvis, natrag u nebo. Zatim je zavinula i opet pošla u napad, a Albert je ponovno zapucao u nju. Utroba mu se stisnula kad je začuo škljoc-škljoc praznog bubnjića. Ostao je bez metaka. Kondor se zaletio ravno prema njemu. Spremao se udariti u trk kad je primijetio pernatu vrećastu ispupčinu između kondorovih nogu. Mošnje, shvatio je. Potpuno otkrivene i nimalo zaštićene. Zar bi moglo biti tako lako... ? Ptica je naletjela na njega, krešteći iz otvorenog kljuna. Kad ga je sustigla, Albert ju je vrhom čizme iz sve snage odalamio u mošnje. Iz kondora se oteo nepodnošljivo prodoran, pakleni vrisak, koji je odjeknuo cijelim proplankom kad je ptica ustuknula od njega, tumbajući se u zraku, i utekla natrag u nebo, sve dok nije iščezla s vidika kao tamna točkica spram sunca. Albert se uspravio iz ležećeg položaja sa silovitim trzajem. Svjetla odjednom više nije bilo. Osjećao je kako mu guste 168
kapljice znoja cure niz obraze. Kad je promotrio gdje se nalazi, shvatio je da i dalje sjedi pokraj logorske vatre, a Apači ga pozorno promatraju. Prve rumene pruge zore vidjele su se na istočnom rubu obzorja. Albert je osjetio kako mu netko nježno polaže ruku na rame. Bio je to Cochise. “Jesi li pucao u crnog kondora i opalio ga u jaja?” upitao ga je izborani stari ratnik. Albert se zaprepastio. “Da. Odakle znaš za to?” Kutovi Cochiseovih očiju smežurali su se kad je uputio Albertu topao, znalački osmijeh. “To znači da u tebi leži doista istinska hrabrost. Ako se možeš pouzdati u njezinu snagu, onda je još moguće da pronađeš sreću.” Nekoliko sati nakon toga Albert je stajao pred cijelim plemenom Apača na rubu njihova logora. Pogledao je Cochisea sa zahvalnošću. Albert je otpočeo svoju odiseju kao njihov zarobljenik, a sad ju je privodio kraju nadaren njihovom mudrošću i dobrotom. “Hvala ti na svemu, poglavico Cochise. Ne znam kako bih se snašao bez tebe.” Cochise mu je uputio gotovo očinski pogled. “Moj narod ima jednu prastaru poslovicu: Katkad čovjek može otkriti svoj pravi put jedino uz pomoć grupnog drogiranja.” Albert je kimnuo glavom. “Hvala ti što si mi dopustio da se drogiram s vama. Sada znam što mi valja učiniti.” Nakon što je čvrsto zagrlio Cochisea, uzjahao je Curtisa i mahnuo svima. Apači su ga ispratili pogledom kad je galopom krenuo ususret svojoj sudbini. Oblaci su zastirali praznu glavnu ulicu Starog Panja kad je 169
Clinch Leatherwood dovukao svoju ženu nasred kolnika, držeći pištolj zabijen u njezin bok. Lewis, Ben i ostatak bande podsmješljivo su promatrali kako njihov vođa počinje izvoditi smrtonosnu predstavu. “U redu, srce,” šapnuo joj je u uho i pritom joj kužnim zadahom zapahnuo nosnice, “sad ćemo otkriti je li istina da tvog momčića imalo boli kurac za tebe.” Clinch je iz džepića na prsluku izvadio onaj zlatni sat zbog kojeg je prije nepuna tri mjeseca ubio čovjeka. “Do podneva mu je preostalo još šest minuta. Ako se ne pojavi, morat će te skupljati u komadima po cijeloj ulici.” Clinch se proderao prema praznom obzorju: “STARK!!” Nije dobio odgovor. Anna je stajala skamenjena lica, i dalje kao slika i prilika hrabrosti. Znala je da je danas čeka smrt, ali znala je i da bi prije pustila da je vrag odnese, nego što bi gadu od svoga muža pružila zadovoljstvo da je vidi kako se lomi. Istini za volju, najmanje od svega je htjela da se Albert sada ukaže. Znala je da ne bi imao nikakvih izgleda protiv Clincha. Već je osjećala probadanje kajanja zbog toga što ga je iznevjerila, pa nije htjela biti odgovorna, neizravno ili ne, i za njegovu smrt. Sada su svi zajedno uobličili morbidan prizor: krupan, zlokoban čovjek gmazolikih očiju, koji ukočeno stoji nasred ulice i drži napunjen pištolj svojoj ženi uz rebra, njegova banda koja ih promatra kao da gleda predstavu u lunaparku a ne predigru umorstva, te deseci kozjih fizionomija žitelja ovog pograničnog kraja, što ustrašenim očima bespomoćno vire s prozora, vrata i iz prilaznih uličica, a nitko se ne usuđuje pomoliti glavu. Čak je i šerif to gledao iz sigurnosti svog ureda, iskazujući svoju uobičajenu beskorisnost. A onda su se u daljini začula kopita. Kako se njihov 170
topot približavao, Anni se srce spuštalo sve niže prema petama. Ne, Alberte, ne! Bježi odavde, da ne ubije i tebe! Albert se pojavio na svom konju na suprotnom kraju glavne ulice. Kad je zastao, svojim je nespretnim, štreberskim silaskom s konja samo pojačao ojađenost u njoj. Je li on normalan? Pa on je uzgajivač ovaca sa samo tjedan dana prakse u streljaštvu, a sad se misli suočiti s najsmrtonosnijim odmetnikom na Divljem zapadu? “Pusti je, Clinch.” Ako ništa drugo, Albert je barem zvučao sigurno. Clinch je stisnuo Annu bez imalo ljubavi. “Ma vidi ti to,” rekao je i zlobno se iscerio, “prava ljubav jača je od svega, zar ne, srce?” “Alberte, ne budi glup!” očajnički mu je doviknula. “Bježi odavde, kvragu!” Clinch joj je bolno zavrnuo ruku. “Prekasno je za to”, rekao je odmetnik. “On je već izveo pravu glupost, zar ne, Stark? Bio si s mojom ženom.” Albert je očito pomno odvagnuo odgovor. “A čuj, nismo radili one stvari, ako to ima veze.” Clinch je grubo gurnuo Annu prema Lewisu, koji ju je primio čvrsto — i s posve prevelikim zadovoljstvom — a onda je uperio pištolj u prostor između Albertovih očiju. Albert se ukočio, ali izdržao je suparnikov pogled. “Znaš, čujem da si poprilična faca, Clinch. Pa, zašto onda to ne bi i dokazao? Ti i ja. U dvoboju. Upravo tu, upravo sad.” Clinch se nato vidno razvedrio. Izgledao je kao da mu je praktički zabavno, kao da su mu rekli da će ga sada počastiti lutkarskom predstavom. “Ti zaista želiš umrijeti, je li?” rekao je i krvoločno se zacerekao. “Ali—” Albert je podigao ruku. “Ali daj da bude zanimljivo. Da svaki ima samo po jedan metak. Jedan za 171
tebe, jedan za mene.” Clinch je na trenutak izgledao kao da ga je stvarno ulovio nespremnog. “Što?” “Da. Isprazni sve metke i ostavi samo jedan. Osim ako misliš da ti treba više nego jedan da me ubiješ.” Clinch je zastao u nedoumici. Naravno da se nimalo nije bojao ovog bezveznog, prejadnog uzgajivača ovaca, ali u isti mah očito nije uspijevao dokučiti na što Albert zapravo cilja. Napokon kao da je odlučio kako to zapravo i nije bitno. Mračni mu se smiješak vratio na lice kad je iz bubnjića svog revolvera izbacio sva zrna osim jednog. Albert je postupio jednako. “Okej. Pucamo na tri”, rekao je Albert dok mu se čelo polako počinjalo rositi znojem. Clinch je kimnuo. Albert je duboko udahnuo. “Jedan... dva...” Albert je opalio. Pogodio je Clincha u lijevu ruku. Clinch je spustio pogled prema rani, pa ga polako podigao natrag prema Albertu, a onaj užasni smiješak raširio mu se licem, istovremeno kad i krv rukom. Zdušno se zacerekao, što je jezovito odjeknulo prostranstvom praznog mjesta. “Dugo se već kartam, a još nikada nisam vidio ovako loše hazardiranje, Stark. Tko te naučio pucati?” “Tvoja žena.” “E, baš”, prošaptao je Edward s vrata u kojima je stajao. Clinch se prestao smijati. Podigao je pištolj i zapeo ga. Albert je bacio svoj revolver na zemlju i molećivo podigao obje ruke. “Čuj, prije nego što me ustrijeliš... dopusti da kažem nekoliko posljednjih riječi. Molim te.” Clinch se prezirno iscerio. “Zašto da ne? Da, uživajmo u ovom trenutku.” 172
“Okej, dobro. Hvala. Čuj — samo mi obećaj jednu stvar. Poštedi Anni život. Molim te. Nije ona mene poljubila, nego ja nju. Tako da sam ja tu kriv.” Albert je zastao i na trenutak se zamislio. “Hoću reći, nije da mi je baš rekla da je udana, tako da je na neki način i ona kriva, valjda, pa... da, zapravo, to je točno. Da joj možda onda samo pucaš u nogu? To zvuči pošteno, zar ne?” Anna ga je pogledala u stilu koji ti je kurac. Albert je nastavio. “I još jedna stvar: djed i baka bili su mi Arapi, pa bih te molio da sada udovoljiš mome religijskom svjetonazoru... Muslimanska tradicija traži od mene da uoči smrti izrecitiram islamski samrtni napjev. Potrajat će samo trenutak.” I Albert je počeo grgljavo ispuštati disharmonično lelekanje koje je zvučalo kao meket jarca kojeg škope. Jebote, je li on sišao s uma? pomislila je Anna. Tek nakon što je on tako proveo nekoliko sekundi, postala je svjesna promjene u Clinchu. Sada je ubrzano žmirkao. I sav se počeo preznojavati. Nesigurno je počeo pogledavati oko sebe, kao da mu se malo pomutilo. Ruka kojom je ciljao zaljuljala mu se, a onda mu je revolver ispao iz drhteće šake. Kao da se tek s pregolemim naporom još uvijek uspijevao održati na nogama. “Koji je... koji je to vrag sa mnom?” slabašno je propentao. Anna je u sebi postavila isto pitanje. Je li ovo nekakva vradžbina? Albert je prestao lelekati i ponovno se obratio Clinchu. “Znaš, Clinch, postoji milijun putova u smrt na Divljem zapadu. Tu su ti boleštine, glad, elementi, oružani obračuni... i divlje životinje. Znaš, na primjer zmije. A kod zmija ti je zanimljivo to da te ne moraju čak ni ugristi. 173
Dovoljno je samo da ti njihov otrov uđe u organizam pa da više-manje sigurno najebeš. Daj da ti opišem jedan mali trik koji sam nedavno naučio od mojih prijatelja Apača: uzmeš izvjesnu količinu otrova prugaste čegrtuše i ukopaš ga u rupicu koju si izbušio u zrnu metka, i znaš što onda bude? Stvarno ti bude dovoljan jedan pogodak. E sad, znao sam da ne gađam tako dobro da te ustrijelim u iole bitnije mjesto, ali ako te ulovim na prepad... Pa, Anna me dovoljno dobro podučila da te ne promašim sasvim. A nije bilo bitno gdje ću te pogoditi, dokle god te metak uspije raskrvariti. Već i najmanja količina otrova u otvorenoj rani dovoljna je da ubije čovjeka ako je—” “Alberte. Mrtav je.” “A?” To mu je kazala Ruth. Stajala je nad Clinchovim srušenim tijelom. “Mrtav je. Ubio si ga.” “Oh.” Zaista je bilo tako. Clinch je nepomično ležao na zemlji. “Je li čuo kako sam ga pametno sredio?” “Ne, ne bih rekla.” “Oh. Okej. Svejedno je dobro.” Široki osmijeh razlio se Anninim licem kad je laktom opalila Lewisa po porebrici. Savio se u struku od bolne iznenađenosti, baš kad su šerif i njegov zamjenik izašli iz svog ureda i uperili oružje u Clinchove ljude. Anna je pritrčala Albertu i bacila mu se u zagrljaj, pa ga počela obasipati poljupcima, sa strašću ožednjelog brodolomca koji se iznenada domogao vode. Usne su mu se stopile s njezinima na punu minutu, prije nego što se odmaknula od njega i nastavila ga gledati puna ljubavi, ponosa i dubokog olakšanja. “Nije loše, ovčarko,” rekla mu je. “Nije uopće loše.” 174
“Oprosti što sam ti ubio muža.” Smatrao je da je barem donekle dužan to reći. Anna mu je primila ruke. “Alberte... to je nešto najslađe što je itko ikada učinio za mene.” “Što je pomalo u kurcu, a?” “Da, stvarno je pomalo u kurcu, je l’ tako?” Opet su se poljubili. Kad su se ovaj put razdvojili, Albert je osjetio da ga netko promatra. Okrenuo se da vidi tko je to iza njega. Ugledao je Louise. “Hej, Alberte”, zavodljivo mu je rekla. “Oh. Hej, Louise.” “Slušaj, eh... ako bi htio... da porazgovaramo o svemu, bilo bi mi drago. Mogla bih večeras svratiti do tebe.” Još donedavno Albert bi bio spreman drage volje samom sebi pucati u koljeno, samo da čuje kako ona izgovara te riječi. Ali sada ništa nije osjetio. Tek je u tom trenutku spoznao da je istinski slobodan. Slobodan od njezine emotivne stege. Slobodan da potraži sreću sa ženom koja ga je spremna voljeti do kraja života. “Ne mogu, Louise.” Osmjehnuo joj se. “Stvarno moram poraditi na sebi. Ali hvala ti na zanimanju.” Nije vidio kako se snuždila jer je već krenuo dalje, držeći se za ruku s Annom. Anna se zažarenih očiju okrenula prema njemu kad joj je nešto novo palo na pamet. “Znaš... ti si ubio Clincha Leatherwooda. Najsmrtonosnijeg revolveraša na granici. Vjerojatno te čeka novac od nagrade.” “Ha. Nije mi to palo na pamet.” “Onda, što sad namjeravaš?” I tako se zbilo da su se tog toplog arizonskog ljeta 1882. godine Albert i Anna Stark, nedavno vjenčani u mjestašcu 175
Stari Panj, zagrlili pokraj njegove kućice, okruženi golemim stadom od pet tisuća ovaca. A nakon što mu je ženska ljubav podarila nov, posve svjež pogled na život, Albert Stark je otkrio da mu je baš lijepo živjeti na Divljem zapadu.
176
View more...
Comments
