seminarski- trziste kapitala

1

Sadržaj: Uvod.................................................................................. 3 Pojam, karakteristike i elementi tržišta kapitala............. 4 Javna emisija.................................................................... 6 Privilegovani upis............................................................. 8 Zakonska kontrola ponude hartija od vrijednosti......... 12 Efekti signalizacije........................................................... 14 Sekundarno tržište.......................................................... 15 Zaključak........................................................................ 16 Literatura........................................................................ 17

2

Uvod Tema našeg seminarskog rada je kao što smo već na početku naveli Tržište kapitala. Prilikom izrade našeg seminarskog rada uložili smo mnogo napora, jer je tema opširna, a mi smo u radu trebali da izložimo najosnovnije stvari. Rad smo radili zejednički. Jedina podjela je bila na istraživanje gdje je jedan itraživao literature u knjigama a drugi na internetu. Sve ostalo, što se tiče izbora sadržaja, kucanja samog seminarskog rada radili smo zajedno. Finansijsko tržište je podsistem velikog finansijskog sistema. To je mjesto gdje se povezuju akteri privrednog i društvenog života i mjesto gdje se zaključuju poslovi u vezi razmjene različitih finansijskih instrumenata. Finansijska tržišta se dijele prema tipu finansijskih instrumenata kojima se trguje. U tom slučaju moguće je razlikovati četiri osnovna segmenta: - tržište novca, - tržište kapitala, - devizno tržište, - tržište finansijskih derivata. Tržište kapitala (engl. capital market, njem. kapitalmarkt) je tržište dugoročnog kapitala, odnosno tržište dugoročnih vrijednosnih papira. Izuzetno je važno sa stajališta pribavljanja novca za poslovanje i proširenje poslovanja poduzeća jer se na tržištu kapitala zadovoljava najveći dio potreba poduzeća za kapitalom. U najširem smislu razlikuje se: 1. dogovorno tržište ili tržište kredita, te 2. tržište vrijednosnih papira, koje se smatra i tržištem kapitala u užem smislu.

3

Pojam, karakteristike i elementi tržišta kapitala Tržište kapitala se može definisati kao mjesto povezivanja ponude i potražnje za kapitalom ili dugoročnim finansijskim instrumentima. Kapital je ukupni novčani iznos odložene potrošnje, sa rokom dužim od jedne godine. Postoje tri izvora kapitala: 1. Domaća štednja: Štednja, bilo da je domaća ili inostrana predstavlja osnovni izvor kapitala, i kao oblik odložene potrošnje, može biti pod uticajem raznih motiva. U jednu grupu spadaju: bogaćenje, uvećavanje imovine, osiguranje budućnosti, rast i razvoj, ispunjenje određenih socijalnih društvenih i ekonomskih ciljeva. Domaća štednja se odnosi na viškove sredstava, koju kreiraju domaći subjekti iz sektora stanovništva, privrede i javnog sektora. Sklonost ka štednji zavisi od faktora tipa visine tekućih prihoda, životnog standarda, troškova života, navika, stabilnosti, poreskog opterećenja. 2. Transfer inostrane štednje: Ili ino akumulacija takođe može biti značajan izvor kapitala u jednoj ekonomiji. Transfer se može vršiti na razne načine i to kao pomoć, kroz direktne investicije u realna dobra, kao finansijske investicije u instrumente tržišta kapitala i td. 3. Pretvaranje novca u kapital posredstvom finansijskih institucija: Funkcija transfera novca u kapital se vrši posredstvom finansijskih institucija i posrednika, jer određene finansijske institucije mogu dio svojih kratkoročnih izvora novčanih sredstava da pretvore u dugoročne ( kao što su banke). Osnovni segmenti tržišta kapitala 1. Kreditno tržište, ili tržište instrumenata duga, na kojima se trguje dugoročnim kreditnim instrumentima, to jeste hartijama od vrijednosti koje odražavaju dužničkopovjerilačke odnose. Dugoročni instrumenti mogu biti u obliku nota, debenture, obveznica i bondova, a u ulozi emitenata moge se naći država i njeni organi, lokalni organi vlasti i privredne organizacije.

4

TRŽIŠTE KAPITALA

KREDITNO TRŽIŠTE

Bankarski krediti

Obvezniceinstrumenti duga

TRŽIŠTE AKCIJSKOG KAPITALA

Lizing

Obične akcije

Hipotekarni instrumenti

Prioritetne akcije Varanti

Unutar tržišta kapitala postoji primarno i sekundarno tržište. Primarno tržište je tržište novih emisija. Na tom tržištu sredstva prikupljena prodajom novih hatrija od vrijednosti teku od kupaca hatrija od vrijednosti (sektor štednje) do izdavatelja hartija od vrijednosti (sektor investicija). Na sekundarnom tržištu, prodaju se i kupuju postojeće hartije od vrijednosti, izdane na primarnom tržištu. Transakcije već postojećim hartijama od vrijednosti ne donose dodatna sredstva za finansiranje kapitalnih investicija. Na slici je prikazan tok sredstava od sektora štednje do sektora investicija.

1

Slika preuzeta iz knjige Dr Dejan Erić, Finansijska tržišta i instrumenti, Beograd, 2003.godine

5

2

SEKTOR INVESTICIJA

INVESTICIJSKI BANKAR Investicijski bankari Hipotekarni bankari

SEKUNDARNO TRŽIŠTE

FINANSIJSKI POSREDNICI Komercijalne banke Štedne institucije Osiguravajuća društva Penzioni fondovi Finansijskie institucije Uzajamni fondovi

Berze vrijednosnica OTC tržište

SEKTOR ŠTEDNJE SEKTOR

ŠTEDNJE

Javna emisija Kompanije sakupljaju sredstva i javno i privatno. Kod javne emisije, hartije od vrijednosti se prodaju velikom broju ulagača, formalnim ugovorom koje nadziru državne vlasti. Privatna prodaja je ograničena brojem ulagača, i nadzirana je sa manje kontrole. Kod emitovanja hartija od vrijednosti javnosti, obično se uzimaju usluge investicijskog bankara koji se ponaša kao posrednik u približavanju stranaka koje trebaju sredstva onima što imaju štednju. Osnovna uloga finansijskog bankara je kupiti nove hatrije od vrijednosti od kompanije koja ih izdaje i onda preprodati ulagačima. Za tu uslugu investicijski bankari dobijaju razliku, ili potpisivačku proviziju, između cijene koju plate za hartiju od vrijednosti i cijene koju tu hatriju preprodaju javnosti. Postoje tri primarna načina na koji kompanije nude hartije od vrijednosti javnosti: - tradicionalno (uz sudjelovanje kompanije) potpisivanje, - neosigurano emitovanje hatrija od vrijednosti, - polica registracija. 2

Slika preuzeta iz knjige James C.Van Horne, John M.Waghowicz Jr., Osnove financijskog menadžmenta, Mate d.o.o., Zagreb

2005.god.

6

Tradicionalno preuzimanje hartija od vrijednosti Investicijski bankar ili grupa investicijskih bankara koji kupuju emisiju hartija od vrijednosti preuzimaju te emisije dajući kompaniji ček za kupovnu cijenu. Tada, kompanija koja je emitovala vrijednosnice, riješena je rizika da neće moći prodati emisiju javnosti po određenoj cijeni. Ako se emisija ne proda dobro, potpisnik, a ne kompanija, podnosi gubitak. Dakle, investicijski bankar osigurava, ili preuzima rizik negativnih fluktuacija cijene za vrijeme distribucijskog razdoblja. Često, institucije investicijskog bankarstva, sa kojima kompanija razgovara o ponudi, ne ulaze same u preuzimanje prodaje hartija od vrijednosti. Da bi raširili rizik, ostali investicijski bankari pozvani su da sudjeluju u ponudi. Izvorni investicijski bankar je obično menadžer, koji ima i najviše udjela. Ostali su investicijski bankari pozvani u sindikat potpisnika, te su njihovi dijelovi uglavnom određeni na osnovu njihove sposobnosti da prodaju hartije od vrijednosti. Tradicionalno preuzimanje hartija od vrijednosti može biti na temelju konkurentske ponude ili pregovora. kod konkurentske ponude, kompanija izdavač odredi datum na koji će se zapečaćene ponude primiti, a konkurentski sindikati predaju ponude u određeno vrijeme i mjesto. Sindikat sa najvišom ponudom dobija emisiju vrijednosnica. Kod pregovaračke ponude, kompanija izdavač određuje neku kompaniju investicijskog bankarstva, i direktno posluje sa tom kompanijom na određivanju bitnih dijelova emisije. Metodu konkurentske ponude često koriste lokalne vlasti i javna energetska preduzeća, dok je metod pregovaračke ponude obično korištena kod emisije korporacijskih dionica i obveznica. Ponekad će potpisnik stvarati tržište za hatrije od vrijednosti nakon što je emitovana. U slučaju prve kompanijine ponude investitorima je posebno važno stvaranje tržišta. Kod stvaranja tržišta, potpisnik održava zalihe dionica, određuje kupovnu i prodajnu cijenu, i spreman je kupovati i prodavati po tim cijenama. Osim te aktivnosti sekundarnog tržišta koju je učinio investicijski bankar, dionice imaju najveću likvidnost za investitore. Ponuda pod najboljim uslovima Umjesto potpisivanja emisije hatrije od vrijednosti, investicijski bankari mogu prodati emisiju na osnovu ponude pod najboljim uslovima. Prema tom aranžmanu investicijski se bankari slažu da će prodati samo onoliko hartija od vrijednosti koliko mogu po nekoj određenoj cijeni. Nisu odgovorni za neprodane hartije od vrijednosti. Drugim riječima, one ne snose rizik. Investicijski bankari nevoljko potrisuju emisije vrijednosnica malih, netehnoloških kompanija. Za te kompanije, jedini mogući nači prodaje hartija od vrijednosti javnosti ponudom pod najboljim uslovima.

Emisije sa police

7

Velike, visokokvalitetne i dobro poznate korporacije, kao i kvalifikovane srednje kompanije mogu preskočiti dio registracijskog postupka (jer on obično dugo traje), postavljajući samo kratki registracijski formular pod SEC rule 415. To pravilo dopušta nešto što je poznato kao emisija sa police koja dopušta kompaniji da registruje određenu količinu hartija od vrijednosti, „stavi ih na policu“, a zatim ih prodaje po želji u sledeće dvije godine. Malo je dodatne papirologije potrebno kad se hartije od vrijednosti prodaju „sa police“. Koristeći emisiju sa police kompanija može ići na tržište sa novim emisijama u nekoliko dana, a ne sedmica ili mjeseci. Zbog toga kompanija ima fleksibilnost tempirati emisije uslovima tržišta, a posebne emisije ne moraju biti velike. Kompanija sa hatrijama od vrijednosti „na polici“ može zahtjevati da se kompanije investicijskog bankarstva bore za njezin posao preuzimanja hatrija od vrijednosti. Naravno, kompanija će izabrati jeftinog ponuđača ili odbiti prodaju ako se ponude pokažu neprihvatljivim. Tako da velike kompanije mogu nametnuti konkurenciju investicijskim bankarima i proizašlo nadmetanje vodi manjoj potpisničkoj razlici. Osim toga, ukupni su fiksni troškovi sledećih emisija javnog dugovanja manji kad se jednom izvrše emisije sa police umjesto niza tradicionalnih registracija. Dakle, ne začuđuje što su se velike korporacije okrenule prema emisiji sa police.

Privilegovani upis Umjesto prodaje hartija od vrijednosti novim investitorima, mnogobrojne kompanije prvo nude hartije postojećim dioničarima na osnovu privilegovanog upisa. Ta je metoda takođe poznata kao pravo ponude. Često, ugovor preduzeća o osnivanju ili državni status zahtjeva da se, emisije koje su obične dionice, ili nove emisije hatrija od vrijednosti koje se mogu promjeniti u obične dionice, prvo ponude postojećim dioničarima radi njihova prava prvovlasništva. Pravo prvokupa Pod pravom prvokupa, postojeći obični dioničari imaju pravo održavati proporcionalno vlasništvo u korporaciji; ako korporacija izda obične dionice, dioničarima se mora omogućiti pravo upisa novih dionica tako da mogu održati svoj pro rata inateres u kompaniji. Primjer, ako posjedujete 100 udjela dionica neke kompanije koja se odluči na ponudu novih dionica što bi povećala izdane dionice za 10 posto.Ako imate pravo prvokupa, mora vam se pružiti mogućnost kupnje 10 dodatnih udjela, tako da možete zadržati svoj proporcionalni dio suvlasništva u kompaniji. Razne države imaju različite zakone vezane za pravo prvokupa. Uslovi ponude

8

Kad kompanija nudi svoje dionice na prodaju privilegovanim upisom, šalje poštom svojim dioničarima, jedno pravo za svaku običnu akciju koju oni drže. Kod ponude obišnih dionica, ta prava daju dioničarima opciju kupnje dodatnih udjela zavisno o uslovima ponude. Uslovi određuju broj prava potrebnih za upis dodatne dionice, upisno (kupovnu) cijenu svake dionice, te datum isteka roka ponude. Vlasnik prava ima tri izbora: 1. iskoristiti prava i upisati dodatne dionice, 2. prodati prava, jer su prenosiva, 3. ne činiti ništa i pustiti da prava isteknu. Razdoblje upisa je tri sednice ili manje. Dioničar koji želi kupiti dodatni udio, ali nema potrebna prava, može kupiti dodatna prava na otvorenom tržištu. Prava se razdjeljuju na sličan način kao i gotovinske dividende. Nadzorni izbor odredi datum evidentiranja, a četiri poslovna dana prije toga je datum isteka prava. Ulagač koji kupi kompanijine dionice prije datuma isteka prava dobija pravo upisa dodatnih dionica. Kaže se da je zato dionica prodana uz prava prije datuma isteka prava. Na sam dan ili nakon datuma isteka prava, kaže da se trguje dionicom „ bez prava“. Vrijednost prava Mogućnost kupnje novih dionica uz rabat na trenutačnu tržišnu cijenu daje pravu njegovu vrijednost. Rabat se daje radi osiguranja upješne prodaje nove emisije. Za većinu ponuda prava, rabat upisne cijene na trenutnu tržišnu cijenu varira od 10 do 20 posto. Zapravo, tržišna je vrijednost prava funkcija sadašnje tržišne cijene dionice, upisne cijene, i broja prava koja su potrebna za kupnju jedne dodatne dionice. Primjer: Najavljena je ponuda prava, dionice su jos u prodaji „uz prava“. Ulagač koji želi biti siguran u posjed jedne dionice koja se drži „nakon isteka prava“ mogao bi kupiti jednu dionicu prije isteka prava uz rabat na tržišnu cijenu dionice, te je jednostavno zadržati. Ili, investitor bi mogao kupiti broj potrebnih prava za kupnju jedne dionice, odvojiti na stranu svotu novca jednaku upisnoj cijeni, te čekati do dana upisa kako bi kupio dionicu. Razlika je između dviju opcija što prvo daje investitoru jedno pravo uz jednu dionicu. Dakle, novčana razlika između dvaju alternativa mora biti jednaka vrijednosti tog prava: Ro = Po - [(Ro)(N)+S] Ro- tržišna vrijednost jednog prava kada se dionice prodaju „uz prava“; Po- tržišna vrijednost jednog udjela dionica koji se prodaje „uz prava“; S- upisna cijena po dionici; N- broj prava potrebnih za upis jedne dionice. Preuređujući jednačinu dobijemo:

9

Po- S Ro= ---------N+1 Ako je tržišna cijena jedne dionice „uz prava“ 100 $, upisna je cijena 90$, i potrebna su četiri prava za kupnju dodatne dionice. Teoretska je vrijednost jednog prava kad se dionice prodaju „uz prava“. 100$-90$ Ro= ------------ = 2$ 4+1 Tržišna vrijednost dionice „uz prava“ sadrži vrijednost jednog prava. Kada se dionica prodaje „nakon isteka prava“ teoretska, tržišna cijena opada, zato što investitori više ne primaju prava za upis dodatnih dionica. Teoretska vrijednost dionice nakon isteka prava, Px, jeste: (Po)(N) + S Px= --------------N+1 Za naš primjer, ($100) (4) + 90$ Px= ------------------- = 98$ 4+1 Iz primjera se vidi da pravo, teoretski, ne daje dodatnu vrijednost dioničaru koji pravo koristi ili prodaje. Dioničareva vrijednost je pala, tj. vrijedila je 100$ prije datuma isteka prava. Nakon tog datuma vrijedi 98$. Taj pad tržišne cijene zapravo je odraz vrijednosti jednog prava. Dakle, dioničar ne stiče dodatne koristi od ponude prava, pravo je samo povrat na kapital. Teoretska vrijednost jednog prava kad se dionica prodaje nakon isteka prava Rx jeste: Px-S Rx= -------------

N Ako je, u našem primjeru, tržišna vrijednost dionice 98$ nakon isteka prava tada je

98$-90$ Rx= -------------= 2$ 4

10

ili ista vrijednost kao i prije. Trebali bismo biti svjesni da se stvarna vrijednost prava može donekle razlikovati od njezine teoretske vrijednosti zbog transakcijskih troškova, špekulacije i neregularnog iskorištavanja i prodaje prava tokom upisnog razdoblja. Ali, ako je cijena jednog prava znatno viša od njegove teoretske vrijednosti, dioničari će prodavati svoja prava i kupovati dionice na tržištu. Ako je cijena jednog prava znatno manja od njegove teoretske vrijednosti, arbitražisti će kupovati prava, koristiti svoju opciju kupnje dionica, a potom je prodavati na tržištu. Standby aranžmani i privilegija prekomjernog upisa Siguran uspjeh prodaje prava komapanija može osigurati tako da investicijski bankar ili grupa investicijskih bankara „standby“ (stoje pripravni) potpisati sve neprodane dijelove emisija. Za tu standby obavezu potpisnik naplaćuje naknadu koja varira zasisno o riziku uključenom u ponudu. Često se naknada sastoji iz dva dijela: jedinstvena nadoknada i dodatna nadoknada za svaku neprodanu dionicu koju potpisnik mora kupiti. Što je veći rizik neuspješne ponude prava, za kompaniju to je poželjniji standby aranžman. Još jedan način povećanja vjerovatnosti da će se cjelokupna emisija prodati jeste privilegije prekomjernog upisa. Ta metoda daje dioničarima ne samo pravo upisa njihovih proporcionalnih udjela ponude ukupnih prava, već i pravo prekomjernog upisa neprodanih dionica. Dodatni se upisi onda nagrađuju po proporcionalnoj ljestvici, zasvisno o broju prodanih dionica. Privilegovani upis u odnosu na potpisanu emisiju Nudeći nove dionice najprije postojećim dioničarima kompanija dolazi do investitora koji su već upoznati sa njenom djelatnošću. Osnovno je oruđe prodaje rabat na tekuću tržišnu cijenu, dok je kod javne emisije glavno prodajno investicijsko bankarska organizacija. Pošto emisija nije potpisana, troškovi su fluktuacije ponude prava niži od troškova ponude javnosti. Neki smatraju da se te prednosti moraju odraziti na ponudu prodaje prava po nižoj cijeni od emisije javnosti. Ako kompanija ide na tržište glavnice razumno često, to znači da će ponuda prava biti nešto više razvodnjena nego što će to biti javna emisija. Ali mnoge kompanije žele minimizirati razvodnjavanje. U tom slučaju, bogatstvo se postojećih dioničara može poboljšati odlukom da se koristi put javne emisije.

Zakonska kontrola ponude hartija od vrijednosti

11

Državni zakoni Pojedinačno, države imaju odbore za hartije od vrijednosti koji regulišu ponudu i potražnju novih hartija od vrijednosti u njihovoj državi. Postoje odbori, poput SEC-a (Komisija za hartije od vrijednosti i trgovinu hartijama od vrijednosti), koji žele spriječiti prevaru pri prodaju hartija od vrijednosti. Zakoni koji omogućuju državnu regulaciju poznati su kao zakoni „plavog neba“. Državni su zakoni posebno važni kad se emisija hartija od vrijednosti potpuno proda građanima u jednoj državi, te kao takva ne podliježe SEC-ovu razmatranju. Osim toga, mogu biti važne i u drugim slučajevima kad jedna emisija samo djelomično može biti podložna provjeri SEC-a. Međutim, pojedini se zakoni država znatno razlikuju u njihovoj efikasnosti. Neke su države stroge, dok su neke malo opuštenije. Rezultat toga je rijetka pojava neispravno prikazanih hartija od vrijednosti.

Privatna prodaja hartija od vrijednosti Korporacija može prodavati cjelokupnu emisiju jednom institucionalnom investitoru ili manjoj grupi takvih investitora. Taj način prodaje je poznat kao privatna ili direktna prodaja hartija od vrijednosti, jer kompanija direktno pregovara sa investitorima o uslovima prodaje, eliminišući tako funkciju preuzimanja prodaje hartija od vrijednosti investicijskog bankara. Finansijske institucije koje ulažu u privatnu prodaju nazivaju se finansijski posrednici. u njih spadaju razna osiguranja, mirovinski fondovi, bankarski odjeli za skrb nad zakladama. Obilježja Jedna od prednosti prodaje hartija od vrijednosti je brzina kojom se izvode privatni poslovi. Ona nije pod uticajem SEC-a, jer se smatra da bi osobe ili institucije sa dovoljno kapitala za kupnju cjekupne emisije hartija od vrijednosti trebale samostalno prekupiti informacije koje bi registracija pristupila. Takođe, kod privatne se prodaje uslovi prodaje mogu prilagoditi zamoprimčevim potrebama, a finansiranje se može brzo početi. Postoji još jedna prednost privatno prodanog duga što se stvarno posuđivanje ne mora dogoditi odjednom. Kompanija može sklopiti sporazum prema kojem može posuđivati do određene svote u nekom vremenskom razdoblju. Na taj kreditni dogovor, zajmoprimac će platiti naknadu. Taj tip dogovora daje kompaniji fleksibilnost, koja joj omogućuje posuđivanje samo onda kad su joj sredstva neophodna. Takođe, kako se privatna prodaja ne mora registrovati kod SEC-a kompanija izbjegava objavljivanje informacija u javnost, tipa, izvora sirovina, jedinstvenog proizvodnog procesa, naknade rukovoditelja.

12

Noviji događaji Zadnjih godina su prodaje privatnih hartija od vrijednosti porasle više od polovine ukupne prodaje dugoročnih hartija od vrijednosti. Prodajom novih obveznica javnosti, kompanija može promjeniti svoju strukturu kapitala, te završiti sa mnogo većim dugom, jer sve obveznice prije emitiranja gube na svojoj kreditnoj vrijednosti, tako i na cijeni. Kod privatne se prodaje, pak, takvi događaji mogu izbjeći pisanjem strogih zaštitnih klauzila, prema kojima bi ako bi kompanija potaknula znatnu promjenu strukture kapitala, obveznice odmah postale naplative po nominalnoj vrijednosti.

Početno finansiranje

Kada se kompanija formira često joj je potreban početni kapital ili način finansiranja. Često taj novac dolazi od osnivača, njegovih prijatelja ili rođaka, ali nekim kompanijama je potrebna infuzija dodane vanjske glavnice. Preduzetnički kapital Preduzetnički kapital predstavlja sredstva investirana u novo presuzeće. Često su bogati investitori i finansijske institucije glavni izvori preduzetničkog kapitala. Sredstva se dugom ponekad nabave, ali, u su uglavnom uključene dionice koje se gotovo uvijek u početku prodaju privatno. Kako se po zakonu zahtjeva da se privatno prodane dionice drže najmanje dvije godine, investitori u te vrijednosnice nemaju likvidnost za duže vrijeme. Nada je jedino da će kompanija rasti, te nakon pet godina, biti dovoljno velika i profitabilna kako bi se registrovala i prodala dionice na javnom tržištu. Početne ponude javnosti Ako je kompanija dovoljno velika, vlasnici mogu poželjeti „izvesti svoju kompaniju u javnost“ prodajom dionica napoznatim strankama. Često su inicijatori preduzetnici kapitalisti koji žele realizovati gotovinski povrat na svoju investiciju. U drugoj situaciji su osnivači samo žele utvrditi vrijednost i likvidnost svojih dionica. Vlasnici mogu odlučiti pretvoriti svoju kompaniju u javnu korporaciju, dok neke velike kompanije odlučuju ostati u privatnom vlasništvu. Većina početnih ponuda javnosti (IPO) odvija se preko potpisnika. Kod dionica IPO ne postoji cijena za poređenje jer se dionice nisu prije tražile na javnom tržištu, tako da postoji veća nesigurnost cijene nego u slučaju kad javna kompanija prodaje dodatne dionice. Za korporaciju implikacija je da se početna javna ponuda treba nuditi po znatno

13

nižoj cijeni nego što menadžment misli da je prava vrijednost tih dionica. Ta je razlika cijena ulaska na javno tržište. Sve buduće javne ponude neće se trebati nuditi po tako niskim cijenama, jer će postojati cijena za poređenje, i ona će biti manje nesigurna.

Efekti signalizacije Kad kompanija najavi emisiju hartija od vrijednosti, može se dogoditi efekat informacije koji prouzrokuje reakciju berze. U studijama gdje su izolirani drugi uticaji na pokrete tržišta, stručnjaci su pronašli negativnu reakciju cijene dionica (ili „nenormalni povrat“) kod emisije obične dionice ili konvertibilne hartije od vrijednosti. Najave vezane za čist dug i povlaštene dionice ne pokazuju statistički trend efekta signalizacije. Očekivanja budućih tokova gotovine Najava može mnogo reći investitorima o očekivanom toku gotovine u budućnosti. Kad kompanija najavi emisiju vrijednosnice, to implicira da će se skupljena sredstva upotrebiti za jednu ili više svrha, poput neke investicije u imovinu, smanjenje duga, otkup dionica, uvećanu dividendu, ili odražavanje manjeg od očekivanog poslovnog toka gotovine. U mjeri u kojoj se neočekivana prodaja hatrija od vrijednosti povezuje sa poslednjom situacijom, taj bi se događaj mogao protumačiti kao loše vijesti, a cijena bi dionica u skladu sa tim patila. Asimetrična (nejednaka) informacija Drugi se efekt odnosi na „asimetričnu“ (nejednaku) informaciju kojom raspolažu investitori i menadžment. Smisao je u tome da potencijalni investitori u vrijednosnice imaju imaju manje dostupnih informacija od menadžmenta, koji obično izdaje vrijednosnice kad je tržišna procjena vrijednosti kompanije veća od menadžerove. To je posebno tačno za obične dionice, gdje investitori imaju pravo na ostatak prihoda i imovine. Zbog poremećenog toka gotovine ponudom nove emisije, efekat je asimetrične informacije teško odrediti koristeći podatke o novoj emisiji. Kad se jedna vrijednosnica zamjenjuje za drugu, tokovi gotovine nisu poremećeni. Kad se emirijske studije o ponudama razmjene kategoriziraju na one koje povećavaju finansisjku polugu i one koje je smanjuju, rezultati su zapanjujući. Polugi- povećavajuće transakcije popraćene su pozitivnim abnormalnim povratima na dionice u dva dana prije najave razmjene. Transakcije koje smanjuju polugu praćene su negativnim abnormalnim povratima. Ti su efekti najveći kod razmjene dug za obične dionice (pozitivni povrat) i obične dionice za dug (negativni povrat), te razmjeneprefercijalne dionice za obične dionice (negativni povrat). Dakle, dokazi podržavaju učinak asimetrične informacije. Drugim riječima, menadžeri će vjerovatnije odobriti emisije duga ili prefercinalnih dionica kad vjeruju da je precjenjena.

14

Dakle,emisija novih vrijednosnica, jednako kao i ponude razmjene, čini se da uzrokuju efekte koji utiču na cijene dionica. Finansijski menadžer mora misliti na te potencijalne učinke prije donošenja odluke o emisiji vrijednosnica.

Sekundarno tržište Kupovina i prodaja postojećih dionica i obveznica događa se na sekundarnom tržištu. Transakcije na tom tržištu ne daju kompanijama dodatna sredstva za kupnju novih postrojenja ili nove opreme. Ali, prisustvo sekundarnog tržišta povećava likvidnost vrijednosnica koje se emitovane. Bez te bi likvidnosti kompanije koje izdaju nove vrijednosnice morale plaćati veće prinose, jer bi investitori imali problema sa nalaženjem tržišta za preprodaju njihovih dionica i obveznica. Dakle, neprekidno trgovanje postojećim vrijednosnicama ključno je za efikasno djelovanje primarnog tržišta ili tržišta novih emisija dugoročnih vrijednosnica. Sekundarno tržište se dugoročnih vrijednosnica sastoji od organizacionih berzi, poput Njujorške (New York Stock Exchange), American Stock Exchange, te New York Bond Exchange. Osim toga, tržište preko pulta (OTC) služi kao dio sekundarnog tržišta za dionice i obveznice koje nisu izlistane na nekoj berzi kao i brojne izlistane vrijednosnice. Sastoji se od brokera i dilera koji su spremni kupovati i prodavati vrijednosnice po navedenim cijenama. Većina se korporativnih obveznica, te sve veći broj dionica prodaju preko pulta.

Zaključak

15

Tržište kapitala je sastavni dio finansijskog tržišta zajedno sa tržištem novca, deviznim tržištem i tržištem finansijskih derivata. Na njima se formiraju različite cijene – kamatne stope (kratkoročna i dugoročna), devizni kursevi i cijene pojedinačnih hartija od vrijednosti, što značajno utiče na odnose ponude i potražnje, tokove finansijskih sredstava i kapitala i opšta privredna kretanja. Osnovne funkcije tržišta kapitala sastoje u sledećem: - transfer kapitala od subjekata koji imaju viškove (štedne jedinice) ka subjektima koji imaju manjkove (investicione jedinice). Riječ je o funkciji povezivanja ponude i potražnje za kapitalom. - prikupljanje kapitala za obezbjeđivanja skladnog privrednog i društvenog razvoja, - funkcija selekcije projekata, - kontrola i monitoring, - poštovanje ugovornih obaveza, - transfer, djeljenje, udruživanje i diversifikacija rizika, - stvaranje klime u kojoj se štti vlasništvo i interesi vlasnika kapitala.

Literatura:

16

- Dr Dejan Erić, Finansijska tržišta i instrumenti, Beograd, 2003.godine

-

James C.Van Horne, John M.Waghowicz Jr., Osnove financijskog menadžmenta, Zagreb 2005.godine.

- www.limun.hr

17