Seminarski rad uvoz i izvoz robe

UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE Banja Luka

SEMINARSKI RAD Računovodstvo Uvoz i izvoz robe

Predmetni profesor: Student: Istočno Sarajevo, 21.05.2010 god. 1

Sadržaj Uvod ……………………………………………………………………………………………………………… 2 Značajni faktori spoljne politike ………………………………………………………………….

4

Važnost uvoza i izvoza …………………………………………………………………………………

5

Uvoz ……………………………………………………………………………………………………………..

6

Učesnici uvoza ……………………………………………………………………………………………..

6

Izvoz ……………………………………………………………………………………………………………..

7

Učesnici izvoza ……………………………………………………………………………………………..

7

Zaključak .......................................................................................

8

Literatura .......................................................................................

9

UVOD 2

Spoljnotrgovinsko poslovanje predstavlja, komunikaciju sa spoljašnjim svijetom, odnosno prekogranični promet roba i usluga. Za svaku zemlju je jako bitan momenat odnosa sa inostranstvom, kao vrlo značajan dio ekonomske aktivnosti svake zemlje.U savremenom svijetu nijedna zemlja bez obzira na svoje razvojne potencijale i uslove nije sama sebi dovoljna, poseno ne u ekonomiji i ekonomskom razvoju.Zbog toga kažemo da su sve zemlje ekonomski upućene jedna na drugu, odnosno u stanju su međusobne uslovljenosti i zavisnosti.Priroda ekonomskog života i ekonomske aktivnosti ruši sve prepreke pa čak i međudržavne granice i to i onda kada su one razdvojene političkim ili nekom drugim činiocima. Savremena ekonomska teorija i praksa, međunarodnim ekonomskim odnosima i spoljnotrgovinskom poslovanju pridaju posebnu pažnju i značaj.U osnovi toga stoje ekonomski interesi država i njihova ekonomija.Iz međunarodnog ekonomskog okruženja dolaze brojni uticaji koji su od naročitog značaja za privredni razvoj i tekuću ekonomsku stabilnost svake zemlje. Možemo reći da u osnovi međunarodnih ekonomskih odnosa stoje tri razloga zbog kojih zemlje pojedinačno učestvuju u njima. · Razlike u uslovima proizvodnje među zemljama i područijima sveta · Opadajući troškovi proizvodnje · Različitost u ukusima-veća ponuda na tržištu i potpunije zadovoljavanje potreba. Zbog toga svaka zemlja nastoji da u svojoj spoljnotrgovinskoj aktivnosti iskoristi komparativne prednosti koje ima u proizvodnji određenih proizvoda i usluga u odnosu na druge zemlje sa kojima održava ekonomske odnose.Te prednosti se ispoljavaju kao korišćenje sopstvenih povoljnih uslova za njihovu proizvodnju, niži troškovi proizvodnje, bolji kvalitet proizvoda, viši stepen primjene tehnike i tehnologije.U krajnjem to omogućava viši nivo produktivnosti rada i doprinosi rastu dohotka. Sve zemlje savremenog svijeta, manje ili više ekonomski su upućene jedna na drugu, odnosno stoje u međusobnoj ekonomskoj zavisnosti i uslovljenosti.Danas nema apsolutno autarhičnih privreda koje bi same sebi bile dovoljne.Ni jedna državna zajednica ne podmiruje svoje materijalne potrebe isključivo svojom proizvodnjom, dio tih potreba podmiruje uvozom materijalnih dobara iz drugih zemalja, a dio sopstvene proizvodnje namijenjen je zadovoljavanju potreba u inostranstvu.Ako bi se upitali zašto je to tako, moramo prije svega ukazati na brojne činioce koji konkretnije obrazlažu nužnost uspostavljanja i razvijanja ekonomskih odnosa sa inostranstvom svake zemlje posebno. Poznato je da su prirodna bogatstva kao što su energetski izvori, rudna i mineralna bogatstva, prirodni i klimatski uslovi kao faktori proizvodnje, neravnomjerno raspoređeni u svijetu.Nijedna zemlja ma koliko ona bila velika ne raspolaže u dovoljnim količinama i u odgovarajućem kvalitetu svim tim uslovima.Postoje zemlje koje imaju velike izvore nafte, ali ne i dovoljno pitke vode, zemlje koje imaju rude 3

gvožđa ali nemaju električne energije, postoje zemlje koje imaju povoljne uslove za proizvodnju industrijskih ali ne i poljoprivrednih proizvoda i obrnuto, klimatski uslovi diktiraju mogućnosti i strukturu poljoprivredne proizvodnje ali i strukturu potrošnje.Ako bi svaka zemlja pojedinačno zasnivala svoju proizvodnju samo na sopstvenim prirodnim uslovima i izvorima, onda bi struktura te proizvodnje bila vrlo siromašna, ekonomski vrlo neracionalna a proizvodnja mnogih proizvoda nemoguća. Međutim, zahvaljujući spoljnoj trgovini dolazi do prevazilaženja neravnomjernosti u rasporedu prirodnih bogatstava i uslova, kao činioca razvoja proizvodnje.Zemlje koje nemaju svoje izvore nafte uvozom iz drugih zemalja podmiruju potrebe za njom, isto to čine zemlje koje nemaju prirodnih bogatstava u gvožđu, obojenim metalima, mineralnim sirovinama i dr.Zahvaljujući spoljnoj trgovini i međunarodnoj razmeni ponuda poljoprivrednih proizvoda gotovo je ista u svim zemljama svijeta bez obzira na postojanje velikih prirodnih i klimatskih razlika koje opredjeljuju mogućnosti proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tim zemljama pojedinčno.Tako, na primer, tropsko voće i povrće danas se gotovo podjednako nalazi na tržištima poljoprivrednih proizvoda zemalja u kojima se ono gaji kao i zemljama gde ne postoje prirodni uslovi za njihovu proizvodnju. Međunarodni ekonomski odnosi i, posebno, spoljna trgovina dovode do ubrazanja naučnog i tehničko-tehnološkog razvoja u svjetskim razmjerama i svakoj zemlji posebno.Inovacije u nauci, tehnici, i tehnologiji danas se brzo šire svijetom čime se prevazilazi neravnomjernost u tehničko-tehnološkom napretku.Na taj način se doprinosi ubrzanju razvoja proizvodnje ali i potrošnje u svijetu.Taj proces ima naročit značaj za one zemlje koje nisu u stanju da same razvijaju nauku i naučna istraživanja kao pretpostavke razvoja svoje proizvodnje.Spoljna trgovina i uopšte međunarodni ekonomski odnosi, prenose znanja iz jednog u druge dijelove svijeta koja su sadržana u novim mašinama, proizvodnoj opremi, proizvodima namenjenim zadovoljavanju različitih potreba i na druge načine.Te njihove funkcije čine međunarodne ekonomske odnose veoma značajnim faktorom tehničko-tehnološkog progresa u svijetu . Kako će se privreda jedne zemlje razvijati u velikoj mjeri zavisi od veličine njenog unutrašnjeg tržišta.U zavisnosti od njega vrši se dimenzionisanje i strukturiranje domaće proizvodnje na globalnom makroekonomskom planu kao i optimizairanje proizvodnih i drugih kapaciteta za proizvodnju pojedinačnih proizvoda na mikroekonomskom nivou.Bez spoljne trgovine u mnogim zemljama ne bi bilo ekonomski racionalno organizovati proizvodnju onih proizvoda čija se racionalnost postiže njihovom masovnom i velikoserijskom proizvodnjom ili za čiju proizvodnju je potreban veliki kapital.U svim tim slučajevima veličina ili bolje reći malo unutrašnje tržište, javlja se kao limitirajući faktor razvoja proizvodnje u malim zemljama.Ali u uslovima razvijene spoljne trgovine moguće je i u malim zemljama dimenzionisati obim proizvodnje i strukturirati je prema zahtevima ne samo sopstvenog-domaćeg, već i međunarodnog tržišta.Time se produbljuje proces specijalizacije i međunarodne podjele rada, a sve to ima pozitivan uticaj na rast i razvoj proizvodnje u svakoj zemlji pojedinačno i u svjetskim razmerama. 4

Značajni faktori spoljne politike: U svim zemljama obično tri vrste faktora uređuju spoljnu trgovinu. To su sledeći faktori:  Državna tijela od kojih posebnu ulogu ima ministarstvo nadležno za spoljnu trgovinu, koje u saradnji sa ministarstvom finansija te sa ostalim ministarstvima predlaže mjere spoljnotrgovinske politike, nacrte zakona i odluka za regulisanje spoljne trgovine.  Druga vrsta su posebne misije, ustanove i asocijacije ili zajednice čija je zadaća unapređivanje spoljne trgovine, analiziranje međunarodne trgovine, utvrđivanje rezultata poduzetih mjera za poboljšanje položaja zemlje na svjetskom tržištu.  Treća vrsta čine trgovačka društva koja se bave izvozom i uvozom robe i usluga. To su najmasovnija grupa u koju spadaju proizvođači ili potrošači roba ili davatelji različitih usluga u spoljnoj trgovini, koji izvoz i uvoz robe i usluga mogu obavljati neposredno ili spoljnotrgovinske poslove obavljaju posredstvom raznih spoljnotrgovinskih posrednika. Specijalizovana spoljnotrgovinska poduzeća bave se isključivo djelatnošću spoljnotrgovinskog prometa i njihova je zadaća posredovanje između proizvođača i potrošača robe, odnosno davatelja usluga i korisnika raznih privrednih usluga. Zavisno o poslovnoj strategiji takvih spoljnotrgovinskih poduzeća i njihovoj financijskoj snazi, spoljnotrgovinske poslove mogu obavljati na sledeće načine: - u svoje ime i za račun i po nalogu drugoga - u ime i za račun drugoga - u svoje ime i za svoj račun Radi lakšeg snalaženja u poslovanju sa inostranstvom važno je znati ko je ko u spoljnoj trgovini i kojim se poslovima bavi, odnosno, koja mu je funkcija u odvijanju i kontroli spoljnotrgovinskog prometa. Stoga je najlakše zapamtiti funkcionalnu podjelu učesnika u spoljnoj trgovini i to: - Spoljnotrgovinska poduzeća – nositelji spoljnotrgovinskih poslovnih transakcija. To su izvoznici i uvoznici robe ili privrednih usluga – poslovni partneri iz različitih zemalja koje ulaze u ugovorni odnos, potpisuju sva prava i obaveze iz takvog ugovornog odnosa i snose poslovnu i zakonsku odgovornost za uredno i zakonito izvršavanje spoljnotrgovinskog posla. 5

- Uslužna poduzeća koja prate izvršenje spoljnotrgovinskih poslovnih transakcija pružajući različite vrste proizvodnih i neproizvodnih usluga. - Državna tijela i institucije. U državna tijela ubrajamo Vladu odredjene države sa najvažnijim ministarstvima u čijoj su nadležnosti spoljna trgovina i sveukupni ekonomski odnosi zemlje s inostranstvom i to: Ministarstvo privrede, Ministarstvo financija, Ministarstvo turizma, Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova i dr. Tako je Zakonom o trgovini predviđeno da djelatnost trgovine može obavljati pravna i fizička osoba koja je registrovana za obavljanje te djelatnosti, a trgovačka je djelatnost kupovina i prodaja robe te trgovačko posredovanje na domaćem i inostranom tržištu. Spoljna trgovina je kupovina i prodaja robe na veliko na inostranom tržištu. Da bi neka osoba stekla status trgovca, ona mora biti u sudskom registru registrovana za obavljanje jedne ili više djelatnosti veletrgovine koje namjerava obavljati. Prema spomenutom Zakonu trgovac je pravna ili fizička osoba koja obavlja trgovačku djelatnost. Izvoznik je trgovac te druga pravna ili fizička osoba koja radi obavljanja registrovane djelatnosti izvozi robu iz zemlje, a uvoznik je trgovac te druga pravna ili fizička osoba koja radi obavljanja registrovane djelatnosti uvozi robu u zemlju.

Važnost uvoza i izvoza Postoje mnogi razlozi zašto je svaka zemlja zainteresovana za uključivanje u međunarodnu razmjenu. Najvažniji je taj što razvoj društvenih proizvodnih snaga izaziva specijalizaciju proizvodnje i proizvodnju robe u velikim količinama pa tržište postaje preusko za njihov plasman. Zbog toga je potrebno pronalaziti nova tržišta, što se postiže izvozom roba. Osim toga, izvozom se ostvaruju devizna sredstva, koja mogu poslužiti za uvoz deficitarnih roba ili proizvoda koji se u vlastitoj zemlji ne proizvode radi zadovoljavanja potražnje u zemlji. Uvozom se može zadovoljavati potražnja za reprodukcijskim materijalom, strojevima, aparatima, uređajima i raznovrsnim gotovim proizvodima proizvodne ili osobne potrošnje. Spoljna trgovina, prema tome, svojim radom usklađuje materijalni sistem društvenog proizvoda s potrebama potrošnje zemlje. Ako neka zemlja raspolaže viškom energije, sirovina i drugih prirodnih bogatstava te ako postiže odgovarajuće cijene i druge uslove prodaje na međunarodnom tržištu, logično je da će viškove nastojati prodati po najpovoljnijim mogućim uslovima na stranom tržištu. Za razliku od izvoza, uvoz se javlja u funkciji podmirivanja potreba domaćeg stanovništva i domaće privrede robom i uslugama kojih na domaćem tržištu uopće nema ili ih nema u dovoljnim količinama. Te se potrebe podmiruju kupovinom, odnosno uvozom tih proizvoda i poljoprivrednih usluga iz drugih zemalja, vodeći računa da se uvozne transakcije obave na najekonomičniji način, da se te kupovine obave pod najpovoljnijim uslovima i sa što manje ulaganja deviznih sredstava 6

potrebnih za plaćanje takvih uvoznih transakcija. Sa stajališta zemlje uvoz se javlja kao ekonomska nužnost u svrhu ostvarivanja ciljeva ukupnog privrednog razvoja te osiguranja ravnomjerne javne, proizvodne i široke potrošnje. Uvoz je , sa stajališta države, važan činilac u ostvarivanju ciljeva dugoročne ekonomske politike zemlje, njenog razvitka te zaštite interesa domaće privrede i stanovništva. Trgovačka će preduzeća uvoziti samo onda ako im se uvoz isplati. Dakle, trgovačko će poduzeće uvoziti sve vrste roba i usluga čijim se uvozom može ostvariti cilj poslovanja. Proizvođačka poduzeća uvoze onda kada potrebnu robu ne mogu nabaviti na domaćem tržištu ili je uvozna roba jeftinija i kvalitetnija od istovrsne ili slične domaće robe. U vezi s izvozom i uvozom važni su pojmovi - trgovački i platni bilans zemlje. Trgovački bilans je odnos vrijednosti ukupnog izvoza i ukupnog uvoza robe jedne zemlje za određeno vremensko razdoblje, obično za jednu godinu. Ona može biti aktivna ako je vrijednost uvoza veća od izvoza, a pasivna ako je vrijednost uvoza manja od izvoza. Uravnoteženost trgovačkog bilansa postoji onda kad su vrijednost uvoza i izvoza izjednačene. Platni bilans je prikaz ukupnih novčanih primanja i izdavanja jedne zemlje prema inostranstvu. Ona može biti aktivna ako je novčano primanje veće od izdavanja, pasivna ako je izdavanje novaca veće od primanja i uravnotežena ako se primanje novca izjednačava i izvršenim izdavanjem.

Uvoz

Uvoz znači kupovinu robe i usluga u inostranstvu i plaćanje uvezene robe ili obavljene usluge inostranim proizvođačima, odnosno davaocima usluga. Uvozom se osigurava nabavka robe ili usluga koje se ne proizvode, odnosno ne mogu se osigurati u okviru nacionalne privrede. Uvoz omogućava i nabavku neke robe ili usluge po jeftinijoj cijeni od one po kojoj bi se takva roba ili usluga mogla nabaviti na domaćem tržištu.

Učesnici uvoza Uobičajeni učesnici u izvršenju uvoznog posla gdje se u ulozi nosioca pojavljuje uvoznik su:

 Uvoznik 7

 inostrani proizvođač  domaći kupac  krajni korisnik robe koja se uvozi i ostali učesnici:  inostrani agent  ovlaštena banka u zemlji  inostrana poslovna banka  međunarodni otpremnik – špediter  osiguravajuće društvo  preduzeće za međunarodni prevoz robe  ostala uslužna preduzeća  ovlašteno preduzeće za ugovornu kontrolu kvaliteta i kvantiteta robe

Izvoz

Izvoz znači prodaju robe iz određene zemlje inostranstvu, čime se pribavljaju potrebna devizna sredstva za plaćanje uvoza i drugih deviznih obaveza prema inostranstvu. Izvoz se ubraja u redovne spoljnotrgovinske poslove kod kojih se prodavac nalazi u zemlji, a kupac u inostranstvu. Dakle, izvoz obuhvata prodaju robe od strane domaćeg rezidenta inostranom kupcu,tj. Roba izlazi iz domaćeg carinskog područja u carinsko područje kupca i naplaćuje se ugovorenim devizama.

Učesnici izvoza Uobičajeni učesnici u izvršenju izvoznog posla su:  izvoznik  domaći proizvođač  inostrani kupac  inostrani agent – posrednik 8

 akreditivna banka  avizirajuća banka  špediter  preduzeće za međunarodni prevoz robe  izdavanje potvrde o porijeklu robe  devizna kontrola

Zaključak

Spoljnom trgovinom, konkretnije uvozom i izvozom roba i usluga, utiče se na regulisanje odnosa ponude i tražnje na domaćem tržištu.Uvozom se povećava obim ponude roba na tom tržištu, odnosno mijenja struktura te ponude i usklađuje se sa zahtevima tražnje.Na drugoj strani, izvozom roba i usluga smanjuje se njihova pojedinačna ponuda na tržištu.Izvozom se omogućava rast njihove proizvodnje iznad nivoa potreba domaćeg tržišta.Putem spoljnotrgovinske razmjene viškovi jednih proizvoda pretvaraju se u one proizvode kojih nema dovoljno na domaćem tržištu, što je značajno sa stanovišta zadovoljavanja potreba društva, ali i stabilnosti tekućih ekonomskih kretanja.Odsustvo inostrane robe sa domaćeg tržišta dovodi do monopola domaćih proizvođača na njemu i rađa čitav niz ekonomskih neracionalnosti kako na tržištu tako i u proizvodnji i potrošnji. Razvoj međunarodnih ekonomskih odnosa uslovio je rastući značaj međunarodne podjele rada u kojoj, sa manje ili više uspjeha, učestvuju sve zemlje svijeta.Suština te podjele rada jeste u tome da se svaka zemlja specijalizuje za proizvodnju onih proizvoda za koje ima najpovoljnije ekonomske i druge uslove i da se sa tim proizvodima izlazi na međunarodno tržište.U toj proizvodnji ona ostvaruje u svjetskim razmerama nadprosečnu produktivnost rada, niske troškove proizvodnje, brz tehničko-tehnološki razvoj proizvoda i dr. 9

Literatura Prof. dr. sc. Ivo Andrijanić,

Vanjska trgovina Kako poslovati sa inozemstvom Zagreb 2001.

prof. dr Jovan Sejmenović prof. dr Slobodan Komazec prof. dr Žarko Ristić

Monetarne i javne finansije Banja Luka 2008.

Mnogobrojni internet članci na datu temu.

10