Seminarski Rad Marin Uzelac

SVEUČILIŠTE U RIJECI TEHNIČKI FAKULTET

MARIN UZELAC

Metodologija i tehnologija -Seminarski rad-

KOLEGIJ: Metodologija znanstvenoistraživačkog rada AKAD.GOD.: 2014./2015. PDS ELEKTROTEHNIKE –  Elektroenergetika  Elektroenergetika i nove tehnologije

SADRŽAJ

.................................................................................................................................................... 1 1.Uvod ..................................................................................................................................................... ......................................................................................................................... 2 2. Znanstvena djelatnost .......................................................................................................................... ................................................................................................................... ................................................. 2 2.1. Znanost kroz povijest ..................................................................

2.2. Buđenje znanosti na zapadu ......................................................................................................... 3 ........................................................................................................................ ............. 3 2.3. Znanost renesanse ............................................................................................................

2.4. Novovjekovna znanost ................................................................................................................. 4 ............................................................................................................................... 6 3. Značajke znanosti ................................................................................................................................  .................................................................................................................. ............. 6 3.1. Jedinstvenost znanosti ..................................................................................................... ........................................................................................... ........................... 6 3.2. Jedinstvo znanstvene teorije i prakse ................................................................ .............................................................................. 7 3.3. Znanstvena istraživanja i znanstvene metode ...............................................................................

3.4. Kreativnost znanosti (stvaralaštvo) .............................................................................................. 7 3.5. Svjesno organizirani timski rad znanstvenika znanstvenika .............................................................................. 7 ................................................................................................ 8 3.6. Zakon ubrzanog razvoja znanosti  ................................................................................................. ........................................................................................................... 8 3.7. Dinamički razvoj znanosti ............................................................................................................ .............................................................................................. ..... 8 3.8. Sličnost u fazama razvoja znanosti ..........................................................................................  .................................................................................................................. ............. 8 3.9. Objektivnost i znanost .....................................................................................................  ................................................................................................ ........................... 9 3.10. Preciznost, studioznost i znanost .....................................................................

3.11. Pouzdanost i znanost .................................................................................................................. 9 ................................................................................................................. ............................................... 10 3.12. Sustavnost i znanost .................................................................. ............................................................................... 10 3.13. Analitičko – sintetički – sintetički postupak i znanost ................................................................................ ............................................................................................................. 11 3.14. Racionalnost i znanost .............................................................................................................. ................................................................................................................................ ... 12 4. Podjela znanosti ..............................................................................................................................

5. Metodologija u znanosti .................................................................................................................... 14

5.1. Pojam metodologije znanstvenog istraživanja ........................................................................... 14 ....................................................................................... 15 5.2. Pojam i značajke znanstvenih metoda ........................................................................................ ........................................................................................................................ ........................................................... 15 5.2.1. Objektivnost ............................................................. .......................................................................................................................... ... 16 5.2.2. Pouzdanost Pouzdanost ........................................................................................................................ ............................................................................................................................ .......................................................... 16 5.2.3. Preciznost Preciznost .................................................................. ........................................................................................................................... 17 5.2.4. Sustavnost ............................................................................................................................ ........................................................................................................................... 17 5.2.5. Općenitost ............................................................................................................................ .............................................................................................. 17 5.3. Klasifikacija znanstvenih metoda ...............................................................................................

 ................................................................................................. ... 19 5.4. Induktivna i deduktivna metoda .............................................................................................. .............................................................................................................. 19 5.4.1. Induktivna metoda ............................................................................................................... ............................................................................................................. 21 5.4.2. Deduktivna metoda ..............................................................................................................

5.5. Metoda analize i sinteze ............................................................................................................. 22 .................................................................................................................... ........................................................... 22 5.5.1. Metoda analize ......................................................... .................................................................................................................... 23 5.5.2. Metoda sinteze ..................................................................................................................... ........................................................................................... 24 5.6. Metoda apstrakcije i konkretizacija konkretizacija ............................................................................................ ............................................................................................................... ................................................ 24 5.6.1. Metoda apstrakcije...............................................................

5.6.2. Metoda konkretizacije konkretizacije ......................................................................................................... 25 ...................................................................................... 26 5.7. Metoda generalizacije i specijalizacije specijalizacije ....................................................................................... ......................................................................................................... 26 5.7.1. Metoda generalizacije generalizacije ..........................................................................................................

5.7.2. Metoda specijalizacije specijalizacije ......................................................................................................... 26 .......................................................................................... 27 5.8. Metoda dokazivanja i opovrgavanja ........................................................................................... ............................................................................................................. ................................................ 27 5.8.1. Metoda dokazivanja dokazivanja.............................................................

5.8.2. Metoda opovrgavanja opovrgavanja .......................................................................................................... 29 ................................................................................................................... ........................................................... 30 5.8. Metoda klasifikacije ........................................................

5.9. Metoda deskripcije ..................................................................................................................... 31 ................................................................................................................. 32 5.10. Metoda kompilacije .................................................................................................................. .............................................................................................................. ................................................ 32 5.11. Komparativna metoda .............................................................. ..................................................................................................................... ............................................... 33 5.12. Statistička metoda......................................................................

5.12.1. Definicija i bitna obilježja statističkih metoda .................................................................. 33 5.12.2. Metoda uzoraka ................................................................................................................. 35 ...................................................................... .............. 36 5.12.3. Grafičko prikazivanje statističkih podataka ........................................................ ................................................................................................................ ............................................... 38 5.13. Matematička metoda ................................................................. ................................................................................................................. 38 5.14. Metoda modeliranja .................................................................................................................. ................................................................................................................ 40 5.15. Kibernetička metoda ................................................................................................................. ............................................................................................................ 40 5.15.1. Metoda crne kutije ............................................................................................................. ................................................................................................................. 41 5.15.2. Metoda modela .................................................................................................................. ....................................................................................................... 41 5.15.3. Metoda povratne veze ........................................................................................................ .......................................................................................................... ................................................ 42 5.16. Eksperimentalna metoda .......................................................... ................................................................................................................. 42 5.17. Dijalektička metoda .................................................................................................................. ..................................................................................................................... 43 5.18. Povijesna metoda ...................................................................................................................... .................................................................................................................... 43 5.19. Genetička metoda .....................................................................................................................

5.20. Teorija sustava kao metoda  ...................................................................................................... 43

................................................................................................................ ............................................... 43 5.21. Aksiomatska metoda ................................................................. ............................................................................................................ 43 5.22. Metoda idealnih tipova ............................................................................................................. ................................................................................................................... 43 5.23. Empirijska metoda ....................................................................................................................  .............................................................................................................. ........... 43 5.24. Metoda studija slučaja ...................................................................................................  ........................................... 44 5.25. Metoda anketiranja, metoda intervjuiranja, i metoda promatranja ...........................................

5.26. Metoda brojenja, metoda mjerenja i Delfi metoda ................................................................... 44 6. Primjena znanstvenih metoda........................................................... ........................................................................................................... ................................................ 45 7. Tehnologija ........................................................................................ ........................................................................................................................................ ................................................ 50 7.1. Uočavanje i formulacija formulacija znanstvenog problema .......................................................... ........................................................................ .............. 50 7.2. Postavljanje hipoteze ................................................................................................................. ................................................................................................................. 52 8. Objava rezultata istraživanja ............................................................................................................. istraživanja ............................................................................................................. 52 8.1. Pismeno formuliranje rezultata istraživanja ................................................................... .............................................................................. ........... 52 8.2. Primjena rezultata istraživanja  istraživanja ................................................................................................... .................................................................................................. 53 8.3. Kontrola primjene rezultata istraživanja .................................................................................... istraživanja .................................................................................... 53  ........................................................................................................................................... .............. 54 9. Literatura .............................................................................................................................

1.Uvod Znanost je skup sistematiziranih sistematiziranih i argumentiranih argumentiranih znanja, odnosno sustav sveukupnog ljudskog znanja

stečenog opažanjem procesa, pojava i pravilnosti u prirodi i društvu. Znanstvena objašnjenja temelje se na racionalnim objašnjenjima uzoraka. Znanost nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i gledanja stvarnosti. Taj se pogled temelji na razumu, logici, kritici, sumnji te objektivnom, objektivnom, slobodnom

i samostalnom razmišljanju. Temeljna svrha i cilj znanosti jest spoznaja zakona i zakonitosti o  prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prirodnih društvenih pojava, te i maksimizacija učinkovitosti ljudske prakse. Osnovna funkcija znanosti sastoji se u tome što čovječanstvo pomoću nje ostvaruje svoju vladavinu nad prirodnim zakonima, razvija proizvodne snage, proizvode i društvene odnose. Znanost je osnovno  pretpostavka razvoja proizvodnih proizvodnih snaga i proizvodnih proizvodnih odnosa.

Upravo iz gore navedenih činjenica vidimo koliko je važna uloga znanosti u društvu, te posredno time uloga znanstvenika. No da bi znanstvenik bio kvalitetan mora poznavati problematiku metodologije

znanstvenoistraživačkog rada. U ovom seminaru ćemo ukratko objasniti tu tematiku sa posebnim naglaskom na pojedine znanstvene metode istraživanja.

1

2. Znanstvena djelatnost 2.1. Znanost kroz povijest

Prva pojava znanosti se može pripisati zajedno sa pojavom prvog čovjeka i problema koje je čovjek morao rješavati kako bi mogao preživjeti. Već tada morao je promatrati, spoznavati , te prilagođavati se odnosno prilagođavati sebi po jedine prirodne pojave. Tada je to se odvijalo na vrlo primitivno razini. No već tada dolazi do razvoja različitih hipoteza, te analiziranja i zaključivanja kao posljedice čovjekova razmišljanja iz prijeke potrebe. Upravo iz toga su proizašle različite znanstvene discipline krucijalne za daljnji razvoj svih ostalih znanstvenih disciplina. Astronomija. Predstavlja najstariju od znanstvenih disciplina koja je upravo nastala iz prijeke potrebe

čovjeka i njegove borbe da preživi. Prva promatranja i proračuni ne beskog svoda su se odvijala na  području Kine, Egipta i Grčke, te tamo su stvoreni temelji za najstariju prirodnu disciplinu astronomiju. Vrlo vjerojatno je to bilo iz čovjekove potrebe da ustroji svoj život na Zemlji s obzirom na ono što mu pružaju Sunce i Mjesec kao nebeska tijela odnosno dan i noć. Dakle astronomija se  počela razvijati iz praktičnih i nužnih potreba: određivanje vremena, točne lokacije, orijentiranja u  prostoru. Upravo na osnovu ovakvih promatranja dan je postao jedna od jedinica vremena, daljnim

 promatranjem i zaključivanjem su došli do pojma vremenskih jedinica godine, mjeseca, tjedna. Matematika. Začetak matematike se nalazi u prijekoj potrebi čovjeka da broji i mjeri. Tako matematika počinje stvaranjem prvih nizova i brojeva, a kasnije i računanje sa istima. Geometrija se razvija kao potreba za premjeravanjem Nila poslije godišnjih poplava. Upravo u Grčkoj se matematika  počinje detaljno razvijati kao znanost primjenom logike u geometriji, te od tamo proizlaze brojni  poznati znanstvenici poput Pitagore, Arhimeda, Eratostena, Platona etc.

Fizika. Smatra se da je nastala na području Grčke, iako su već pre thistorijski ljudi koristili neke spoznaje o materiji i upotrebljavali u praktične svrhe (kovanje i taljenje metala, kuhanje itd.) Neki od  prvih i vodećih znanstvenika u tom polju su Empedoklo, Demokrit, Leukip, Arhimed. Biologija. Predstavlja znanost o pojavama i zakonima zajedničkim čitavom organskom svijetu. Smatra se novijom znanosti jer se počela razvijati relativno kasno u 19. i 20. stoljeću iako pojedine njene discipline vuku korijen iz davne prošlosti. Medicina. Počeci razvoja su vezani u prve biološke spoznaje prilikom balzamiranja ljudi i klanja životinja. U početku je imala čak izvor u magiji zbog vjerovanja da je bolest posljedica nadnaravnih  bića, moći. Povijest. Temelje povijesti su postavili istočni narodi posebno Židovi. Biblija predstavlja jednu od najstarijih povijesnih knjiga i najveća literarno dostignuće, jer osim izraza nadahnuća sadrži veliku zbirku povijesnih činjenica. 2

Politika. Znanost o pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi je najstarija disciplina društvenih znanosti. Temeljito je proučavana u Grčkoj gdje se i nalaze prvi gradovi – države. Ekonomija. Iako su je proučavali u Grčkoj dana joj je manja važna no što je to bila politici, pogled na nju je bio više sa moralnog nego gospodarskog gledišta. Pravo. U početku je bilo teokratsko što smatra da je politička vlast dana svećenstvu odnosno

 bogovima. Najveći zamah dobiva kod Rimljana i postaje najvažnijom disciplinom društvenih znanosti. Dan danas rimsko pravo se proučava kao najsveobuhvatniji primjer pravnog sustava.

2.2. Buđenje znanosti na zapadu Sa rimskim osvajanjima dolazi do propasti znanosti, kulture i umjetnosti na području Grčke. Tadašnji znanstvenici i učenjaci se raseljavaju diljem velikog Rimskog carstva. Tad se gubi i znanstvena misao

Grka zbog toga što su Rimljani pretežito bili praktičari i nisu previše vrednovali apstraktno razmišljanje.  No ipak nisu zanemarili dostignuća i povezanost Grčke sa indijskom i arapskom kulturom. Tako su i  preuzeli brojne stvari poput brojeva od Indijaca, te razna ostala dostignuća sa područja medicine i filozofije.  Nakon pada Rima krajem 5. stoljeća  dolazi do stagnacije znanstvenog svijeta u Europi. Buđenje znanosti počinje tek u 11. stoljeću sa osnivanjem različitih sveučilišta. U početku su se tamo

 proučavali samo filozofija i teologija, te se smatrali primarnim znanostima. S druge strane u islamskom svijetu osnivale su se mederse također primarno s ciljem učenja vjerskih znanja, te filozofije.

Iako je sloboda naučavanja bila unutar okvira ideologije kršćanskog učenja, na brojnim sveučilištima  počinju se ipak javljati revolucionarne, slobodne i napredne ideje. Jedan od pionira tih ideja je Toma Akvinski koji je dokazivao nepostojanje fiktivnog sukoba vjere i znanosti. Takva filozofija je nazvana skolastika.

2.3. Znanost renesanse

Otkrićem Amerike, padom Istočnog rimskog carstva dolazi do razvoja novog razdoblja u kulturi i znanosti renesanse. Dolazi do pojave nove klase buržoazije čime su trajno narušeni klasični primitivni feudalno-crkveni nazori na svijet. U renesansi u fokus se opet postavljaju dostignuća Rima i Grčke

zaboravljena u srednjem vijeku. To se očituje u književnim djelima, cjelokupnoj umjetnosti, te arhitekturi i građevini. Tada se i pojavljuju jedni od najistaknutijih učenjaka u povijesti: Leonardo da Vinci, Nikola Kopernik, Andreas Vesalius. 3

Leonardo da Vinci se smatra univerzalnim genijem  –  renesansni ideal svestranog višestrukog

nadarenog čovjeka. U svom je istraživačkom radu koristio ogroman broj znanstvenih metode od kojih se najviše ističe metoda eksperimenata. Svojom snagom uma ponudio je svijetu objašnjena brojnih složenih problema i neizmjeran broj različitih znanstvenih inovacija. Kopernik uvodi revoluciju u astronomiju objasnivši sve pojave Zemljinog gibanja heliocentričnim

sustavom i trajno rušeći Ptolomejev sustav geocentrizma. Osim za procvat znanosti ti isti učenjaci su uvelike zaslužni i za procvat kulture i umjetnosti. Uz njih svakako najviše su se istaknuli Erazmo Roterdamski i Giordano Bruno.

2.4. Novovjekovna znanost  Nakon renesanse razvoj znanosti, kulture i umjetnosti dobiva rapidan polet. Znanstvena misao je usko  povezana sa filozofskom te se bazira na dva pogleda na svijet empirizam i racionalizam. Empirizam

kao znanost priznaje isključivo iskustvo jedinim sredstvom spoznaje, sa najvažnijom znanstvenom metodom eksperimentom.

Racionalizam s druge strane smatra da je razum srž i kriterij

vjerodostojnog znanja. Razvojem novovjekovne znanosti u rasponu od 16. do 20. stoljeća istraženo je i prezentirano više

spoznaja, zakonitosti, činjenica i teorija nego u prethodnih 15. stoljeća. Fizika predstavlja u tom razdoblju jednu od najplodonosnijih disciplina sa stajališta inovacija i dostignuća. Galileo Galilei postavlja temelje modernoj fizici. Otkrio je zakon oscilacije njihala, principe moderne

dinamike, konstruirao astronomski dalekozor, potvrdio Kopernikov heliocentrični sustav. Isaac Newton je otkrio zakon gravitacije i dekompenzacije svjetla. Postavio je zakone gibanje čime je

utvrđena osnova klasične mehanike, te izumio reflektorski teleskop. Među našim znanstvenicima se ističu Marin Getaldić i Ruđer Bošković. Getaldić je proučavao  parabolična zrcala, a Bošković je ostvario najveća dostignuća u primijenjenoj matematici i sintetičkoj geometriji.

J. P. Joule se bavio mjerenjima energije topline i zvuka. Došao je do zaključka da se energija ne gubi već samo pretvara iz jednog oblika u drugi. H. Becquerel je istraživao magnetizam, polarizaciju, apsorpciju svjetlosti i fosforescenciju.  Nikola Tesla je genijalni istraživač na području radiokomunikacija i elektrotehnike. Poznat je po  pronalascima višefaznog sustava, korištenja izmjenične struje, rotirajućeg magnetskog polja i indukcijskog motora. Patentirao je velik broj izuma sa područja radiokomunikacija koji su omogućili daljni razvoj te znanstvene discipline.

4

Albert Einstein sa svojom transformacije E = mc 2  postavlja osnovicu shvaćanja transformacije materije u energiju. Postavlja osnove relativističke fizike u kojoj su vrijeme i prostor relativne vrijednosti.

Osim tehničkih disciplina i ostale dobivaju svoj procvat kao što su geologija, biologija, kemija,  psihologija i društvene znanosti iako društvene ne pokazuju tako  brz razvoj poput prirodnih i tehničkih. Dolazi kao što vidimo i do pojava novih znanosti odnosno znanstvenih disciplina i polja.  Najznačajnije od njih su među tehničkim znanostima rudarstvo, metalurgija, primijenjena geologija, računarske znanosti, elektronika i automatika, aeronautika, kemijsko inženjerstvo itd. 2.5. Znanstvena djelatnost

Znanstvena, odnosno znanstvenoistraživačka djelatnost obuhvaća znanstvena istraživanja, razvojna istraživanja, objavljivanje rezultata znanstvenih i razvojnih istraživanja, znanstveno osposobljavanja i usavršavanje, te održavanje i razvoj znanstvenoistraživačke infrastrukture. Temeljnog je značenja za razvoj svake države i sveukupnog društva. Temelji se na načelima od kojih su najbitnija: 1) sloboda znanstvenoga istraživanja i stvaralaštva, 2) zaštita prava intelektualnog rada, 3)  javnost rada, 4) konkurentnost znanstvenih programa, 5) sigurnost i nedodirljivost čovjekove osobnosti i dostojanstva, 6) etičnost i odgovornost znanstvenika i istraživača za posljedice vlastitog rada, 7)  povezanost znanstvenog istraživanja svih instituta, sveučilišta, fakulteta, akademija znanosti, institucija i tijela, 8)  briga za okoliš, 9) uključenost u međunarodnu znanstvenu djelatnost.

Znanstvenoistraživački rad je uži pojam od znanstvene, odnosno znanstvenoistraživačke djelatnosti, a  podrazumijeva sustavnu stvaralačku aktivnost kojom se, primjenom znanstvenih metoda, stječu nove znanstvene spoznaje, odnosno stvaralački koristi, postojeće znanje za nove primjene.

5

3. Značajke znanosti Brojne su temeljne i razvojne značajke znanosti, od kojih su najvažnije ove: 1) jedinstvenost znanosti, 2) jedinstvo znanstvene teorije i prakse,

3) znanstveno istraživanje i znanstvene metode, 4) kreativnost u znanosti (stvaralaštvo), 5) svjesno organizirani timski rad znanstvenika, 6) zakon ubrzanog razvoja znanosti,

7) dinamički razvoj znanosti, 8) sličnost u fazama razvoja znanosti, 9) objektivnost i znanost, 10) preciznost, studioznost i znanost, 11) pouzdanost i znanost, 12) sustavnost i znanost, 13) analitičko-sintetički postupak i znanost, 14) racionalnost i znanost.

3.1. Jedinstvenost znanosti

Jedinstvenost znanosti sastoji se u jedinstvenosti svih znanstvenih područja, unutar njih znanstvenih  polja, unutar polja znanstvenih grana, unutar grana znanstvenih ogranaka, unutar ogranaka kolegija,

 predmeta itd. Ovisno o njihovoj hijerarhiji i razini, promatranoj horizontalno i/ili vertikalno, između  pojedinih dijelova i elemenata sustava znanosti postoje manje i/ili više, izravne i/ili neizravne veze. Znanost je jedinstveni sustav, kao što je i svijet jedinstveni sustav, a mogu se promatrati sa makro,

mezo i mikrostajališta. 3.2. Jedinstvo znanstvene teorije i prakse  Nema objektivne znanstvene spoznaje koja se prije ili kasnije izravno i/ili neizravno ne primjenjuje u

 praksi. I obrnuto. Nema objektivne stvaralačke prakse koja se na bilo koji način, u bilo kojem obliku ili u bilo kojem opsegu ne temelji na znanosti. Samo znanost koja se djelotvorno primjenjuje u praksi

 je prava znanost. To, međutim, ne znači da znanost ne može i ne smije biti teorijska. Zbog toga se često spominje izreka „Ništa nije tako praktično kao dobra teorija.“

6

3.3. Znanstvena istraživanja i znanstvene metode Temeljna je značajka znanstvenog istraživanja da ono ima znanstvenu svrhu, ciljeve i zadaće, te da se koristi znanstvenim metodama. U znanstvenom istraživanju, pa i najednostavnijeg problema i  predmeta istraživanja u pravilu se koristi više znanstvenih metoda u odgovarajućim kombinacijama. Znanost se od svih drugih oblika društvene svijesti najviše razlikuje upravo u primjeni znanstvenih metoda. Sukladno tome može se utvrditi da nema znanstvenog istraživanja i zajedno sa znanstvenom infrastrukturom i suprastrukturom i ljudskim potencijalima čine najvažnije elemente proizvodnje znanosti.

3.4. Kreativnost znanosti (stvaralaštvo) Kreativnost izrasta iz aktivnog znanja inteligentnih znanstvenika bez kojih ne bi bilo ni znanosti ni doprinosa znanosti. Kreaci ja je najvažniji kvalitativni element znanstvenika. Međutim, nema kreacije  bez inteligencije i aktivnog znanja, odnosno nema znanosti bez inteligencije, znanja i kreacije. Za

kreativnost, odnosno znanstveno stvaralaštvo, potrebna je određena kritična masa (tj. veličina, kvantum) inteligencije. Ta je veličina predočena kvocijentom inteligencije IQ = 120 – 130. Veličina kvocijenta inteligencije ne jamči proporcionalno povećanje kreativnosti u znanosti. U znanstvenom stvaralaštvu uzajamno se prožimaju, isprepliću i nadopunjuju kreacija i invencija. Kreativan znanstvenik mora biti i inventivan.

3.5. Svjesno organizirani timski rad znanstvenika

U dalekoj prošlosti dominirao je znanstvenik, pojedinac. Jedan je znanstvenik raspolagao gotovo cjelokupnim svjetskim znanjem.

 Njegova rješenja mogla su biti i optimalna.

Međutim, s

 progresivnim porastom znanstvenih spoznaja, povećavao se i broj znanstvenika koji su poznavali cjelokupno svjetsko znanje. U suvremenim uvjetima ostvarivanje temeljnih funkcija znanosti zahtijeva

udruženje znanja i napora znanstvenika brojnih specijalnosti, koji moraju koristiti modernu znanstvenu infrastrukturu i suvremene metode znanosti, bez kojih nije moguće prikupljanje i obrađivanje velikog fonda informacija iz raznih područja i na temelju njih racionalno prezentiranje rezultata znanstvenoistraživačke djelatnosti. Takvu zadaću znanosti mogu ostvarivati samo svjesno organizirani timovi znanstvenih stručnjaka različitih specijalnosti, koji su opremljeni suvremenom znanstvenom tehnikom i koji naporno rade na postizavanju znanstveno determiniranih ciljeva, te rješavanju

aktualnih problema istraživanja iz neiscrpnog rezervata prirodnih i društvenih pojava. Može se utvrditi da bez svjesno organiziranog timskog rada znanstvenika nema znanstvenog istraživanja, a ni znanosti općenito što se odnosi na interdisciplinarnu i multidisciplinarnu znanosti.

7

3.6. Zakon ubrzanog razvoja znanosti

Stalno povećanje broja znanstvenika, publikacija, znanstvenih disciplina i skraćivanje vremena od  pronalaska do njegove primjene rezultanta je brzog razvoja znanosti. Smatra se da sada u jednoj godini

živi i radi 80 % znanstvenika

koji su ikada djelovali na svijetu. Znanost napreduje upravo

 proporcionalno masi znanja koje je ostavila posljednja generacija. Pretpostavlja se eksponencijalna  priroda razvoja znanosti, ali razvoj znanstvenog sustava treba pratiti prijelazom eksponencijalnog rasta

u logični, imajući na umu da ako se to ne dogodi i sam sustav će se raspasti.

3.7. Dinamički razvoj znanosti Znanost je složeni dinamički i stohastički sustav koji se stalno mijenja, usavršava, prilagođava okruženju ili okruženje prilagođava sebi, stvaralački i kritički revidira znanstvena nasljeđa iz  prošlosti, stvara nova znanja o prošlosti i sadašnjosti , a za budućnost. Znanost je prema tome, najefikasnije sredstvo koje proizvodi opći napredak, odnosno napredak tehnike, kulture, tehnologije, umjetnosti. Znanost pridonosi društvenoj promjeni, kao i promjeni nekih prirodnih pojava. Znanost nije statička i ona itekako ima utjecaja na društvo i prirodu koju proučava.

3.8. Sličnost u fazama razvoja znanosti Sve znanosti prolaze tri temeljne faze razvoja. To su: 1) opisna faza, 2) logičko – analitička f aza, 3) faza usklađivanja sadržajnih i kvantitativnih metoda spoznaje.

3.9. Objektivnost i znanost

Objektivnost je jedno od temeljnih obilježja znanosti. Objektivnost znanstvene spoznaje jest zlatno  pravilo znanosti. Pristup znanstvenom istraživanju može biti subjektivan, no krucijalno je da rezultati znanstvenog istraživanja budu objektivni. Objektivnost zahtijeva temeljito, sustavno, savjesno, odgovorno i znanstveno utemeljeno ispitivanje, sukladno pravilima znanstvenih metoda, predmeta

istraživanja, a rezultate istraživanja treba znanstveno i kritički provjeriti, teorijski ili praktički valorizirati.

Kada govorimo o objektivnosti kao relevantnoj značajki znanosti, treba imati na umu da apsolutne objektivnosti nema čak niti u prirodnim i tehničkim znanostima. U znanstvenoistraživačkom radu je  bitno da nema mjesta predrasudama, osobnim preduvjerenjima, emocijama i pristranosti. Objektivnost

u znanosti podrazumijeva poštenje, moralnost i etičnost istraživača, a sve to podliježe kritici javnosti. Rezultati znanstvenog istraživanja predstavljaju nova inovirana otkrića, spoznaje, mišljenja nekog

društvenog ili prirodnog problema, pitanja, fenomena, koji se ne trebaju shvaćati kao apsolutni i završni, jer znanost sama sebe korigira. Današnja objektivna istina ne moranužno to biti za par dana. 8

3.10. Preciznost, studioznost i znanost

Znanstvenom istraživanju se mora pristupiti studiozno, znalački, učenjački, marljivo i visoko  profesionalno, jer bez toga samo istraživanje je unaprijed osuđeno na neuspjeh, a kvaliteta rezultata vrlo upitna. Plan istraživanja mora biti detaljno pripremljen prema pravilima i zahtjevima metodologije i tehnologije izrade znanstvenog i stručnog djela. Studioznost je u znanosti usko povezana s preciznošću. Preciznost predstavlja točnost do najmanjeg detalja, određenost, razgovjetnost i savjesnost rada istraživača u svim fazama znanstvenoistraživačkog rada. Svaku svoju aktivnost znanstvenik treba točno odrediti, jasno i nedvosmisleno utvrditi, neprijeporno i u tančine izložiti, pregledno i sustavno sažeti, pedantno formulirati, pravilno naznačiti. Precizno se mora: formulirati problem i predmet istraživanja, postaviti odgovarajuću hipotezu, izabrati temu odnosno naslov istraživačkog projekta, izraditi orijentacijski plan istraživanja, sastaviti  bi bliografiju, prikupiti relevantne publikacije i znanstvene informacije, izvršiti selekciju, analizu i

sintezu relevantnih činjenica, spoznaja, teorija, zakona, zakonitosti, stvoriti temeljne zaključke. Studioznost i preciznost nisu samo formalne metodološke, jezične, grafičke, tehničke i slične prirode nego se one moraju odnositi i na sadržaj i bit svakog znanstvenog istraživanja pisanog djela, i to u svim bitnim fazama aktivnosti znanstvenika.

Kada kažemo preciznost pritom ne mislimo samo na preciznost znanstvenih pojmova, definicija i klasifikacija, već i na preciznost njihovih mjerenja. To se naravno puno lakše postiže u prirodnim i tehničkim znanostima, negoli u društvenim i humanističkim, zbog činjenice da se svi fenomeni u društvenim i humanističkim  znanostima ne mogu kvantificirati. Stoga se ponekad takvi fenomeni  pokušavaju kvalitativno iskazati, opisnim tvrdnjama i riječima, što se ne može opravdati niti prihvatiti. U znanosti se koriste izrazi kao npr. „mnogo“, „veliko“ , „puno“, „malo“ i sl. Takve izraze treba ili  potpuno izbaciti ili precizno izmjeriti i kvantificirati jer u ovakvom obliku nisu znanstveno

upotrebljivi. Stoga i društveni i humanistički znanstvenici trebaju prihvatiti korištenje kvantitativnih metoda.

3.11. Pouzdanost i znanost

Pouzdanost podrazumijeva čvrstu i neprijepornu argumentaciju znanstvenih spoznaja, činjenica, teorija, zakona i zakonitosti. To nije moguće postići bez kvalitetnih znanstvenih i empirijskih informacija o određenoj pojavi. Svaka spoznaja u znanstvenom projektu mora biti argumentirana, neprijeporno dokazana. I tu spoznaju treba kontinuirano provjeravati kako bi ona zaista bila točna i istinita. Ako spoznaju ne podupire niti jedan neprijeporan dokaz , odnosno argument, to nije spoznaja i ona se

ne može prihvatiti. No svaka spoznaja ima svoj određeni stupanj pouzdanosti. Ovisno o broju dokaza koje podržavaju tu spoznaju tako razlikujemo pouzdanije spoznaje s većim brojem čvrstih dokaza od 9

onih s manjim brojem. Isto tako spoznaje sa malim brojem dokaza se zbog toga ne moraju uvijek

odbaciti, jer često se zna dogoditi da upravo spoznaje sa manjim brojem dokaza su vrijednije od onih sa većim. Sve ovisi o tome radi li se o subjektivnoj i li objektivnoj pouzdanosti. 3.12. Sustavnost i znanost

Znanstveno istraživanje je nezamislivo bez sustavnog pristupa, odnosno sustavnosti. Sve faze istraživanja i izrade znanstvenih i stručnih djela moraju biti prožete sustavnošću. To znači da svaka aktivnost istraživača mora imati plan, svrhu i ciljeve, redoslijed, početak, izvršenje, završetak, rokove i slično. Svaku pojedinu aktivnost treba tretirati kao element, segment i podsustav svih aktivnosti istraživača koje predstavljaju složeni sustav višeg reda. Sve te aktivnosti, elementi, segmenti, faze moraju biti logično povezani vremenski, horizontalno, vertikalno, brojčano, sveobuhvatno , tako da se u svakom trenutku točno zna redoslijed, podređenost, nadređenost, mjesto, važnost, zadaća, svrha, cilj itd. svakog od njih. Principe sustavnosti nije dovoljno naučiti , njih treba vježbanjem usvojiti, te racionalno i djelotvorno primjenjivati.

3.13. Analitičko – sintetički postupak i znanost

U znanstvenom istraživanju kao i u svakom drugom sustavnom poslu primjenjuju se analitičko –  sintetički postupci. Svaki se složeni posao i problem raščlanjuje na odgovarajuće manje cjeline, a zatim se nakon određenih zahvata, transformacija i rješenja spajaju, sjedinjuju i sastavljuju u odgovarajuće veće komponente. U znanstvenoistraživačkom radu analitičko – sintetički postupci se obvezatno primjenjuju i to u svim fazama istraživanja, formuliranja spoznaja, pisanja i tiskanja djela. Složenost takvih postupaka ovisi o stupnju složenosti problema i predmeta istraživanja, te zahtjevnosti postavljene hipoteze. Analitički postupak je proizvod metode analize, odnosno metode znanstvenog istraživanja kojemu je  bit raščlanjivanje na jednostavnije sastavne dijelove, segmente i sl. Analitička metoda predstavlja način istraživanja kojim se ide od posljedice prema uzroku, od općeg prema pojedinačnom.  No sam analitički postupak u znanstvenoistraživačkom radu se ne može primjenjivati bez sintetičkog  postupka i utvrđivanja zajedničkih, skupnih, cjelovitih spoznaja s bitnim obilježjima i dijelova i pojave u cjelini, samo na višoj razini apstrakcije.

10

3.14. Racionalnost i znanost

U svakom znanstvenom istraživanju i formiranju istraživačkih rezultata, kao i u postupku izrade tiskanja i objavljivanja nekog djela trebalo bi maksimalno poštovati principe racionalnosti. Ti se

 principi ne odnose samo na direktne i indirektne, odnosno fiksne i varijabilne troškove istraživanja,  pisanja i tiskanja nekog djela, nego ih treba shvatiti mnogo šire. Racionalizaci ja u znanstvenoistraživačkom radu predstavlja skup aktivnosti kojima se pojednostavljuje i pojeftinjuje metodologija i tehnologija izrade nekog djela. To pretpostavlja uštedu vremena, energije, napora, materijala, troškova, ali i razumno, praktično, lucidno, svrsishodno ponašanje istraživača u cjelokupnom procesu istraživanja. Uz sve te visoke zahtjeve racionalnosti treba osigurati visoku učinkovitost, proizvodnost rada i postizavanje intelektualnog proizvoda visoke kvalitete. Temeljne i razvojne značajke znanosti trasiraju racionalan put saznanja istine i objektivne stvarnosti koji počinje pravom idejom preko konkretnog opažanja i apstraktne istine, a završava primjenom u  praksi.

11

4. Podjela znanosti

Klasifikacija znači razvrstavanje, raščlanjivanje, raspoređivanje, sustavnu podjelu predmeta,  pojava i pojmova po klasama, po djelima, razredima, radovima, vrstama, t ipovima s obziroma

na njihove opće karakteristike. Klasifikacija znanosti predstavlja otk rivanje interakcijskih veza između njenih segmenata: područja, polja, grana, ogranaka (…). Klasifikacija znanosti osim teorijskog ima i praktično značenje koje se očituje: 1)

optimalnim organiziranjem mreže znanstvenih i znanstvenoistraživačkih organizacija,

2)

 planiranjem i ostvarivanjem znanstvenoistraživačkih projekata i zadataka,

3)

kooperacijom i koordinacijom znanstvenika i istraživača različitih specijalnosti,

4)

izdavanjem specijalističkih edicija,

5)

specijalističkim obrazovanjem.

Prva klasifikacija znanosti donesena je 1979. godine, a primjenjivala se postupcima stjecanja magisterija i doktorata znanosti te izbora u znanstvena i znanstvenonastavna zvanja. Znanost

 je tada strukturirana u 5 znanstvenih oblasti i 36 znanstvenih područja. To je vrlo bitno za sam razvoj

znanosti jer gotovo do 15. stoljeća u znanosti nije postojala nikakva vrsta

diferencijacije. Druga klasifikacija donesena je 1989. i prema toj je znanost strukturirana u 5 znanstvenih

oblasti i 48 znanstvenih područja, sa 345 znanstvenih disciplina. Tr eća

klasifikacija donesena je 1994. godine privremeno, a kasnije 1997. trajno prema kojoj

 je znanost strukturirana u 6 znanstvenih područja i 45 znanstvenih polja.   Ova klasifikacija osim znanstvenih područja i polja sadrži podjelu po znanstvenim granama. Tako naša grana znanosti spada pod područje tehničkih znanosti, znanstveno polje elektrotehnike, znanstvenu granu elektroenergetike (sl.).

12

Znanost

Područje tehničkih znanosti

Elektrotehnika

Elektroenergetika

Elektrostrojarstvo

Elektronika

Znanstveno područje

Znanstveno polje

Telekomunikacije i informatika

Radiokomunikacije

Slika 4.1. Grafikon klasifikacije znanosti, znanstvenog polja elektrotehnike

13

Znanstvena grana

5. Metodologija u znanosti

5.1. Pojam metodologije znanstvenog istraživanja Metodologija je znanost o metodama znanstvenog istraživanja. U širem smislu metodologija je znanost o cjelokupnosti svih oblika i post upaka istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog i objektivnog znanja.

Metodologija znanstvenog istraživanja se može promatrati sa tri stajališta, i to: 1) Teorijskog stajališta. Osnovni zadatak metodologije je, kao teorije znanstvenog istraživanja,

da provodi logičkoepistemološku kritiku znanstvenog djela u svim teorijskim i tehničkim elementima. To zapravo znači ispitivanje logičke strukture zakona, hipoteza, teorija, činjenica, spoznaja (…). 2) Tehničkog

stajališta.

Obuhvaća

metode

prikupljanja,

promatranja,

sređivanja,

eksperimentiranja i točnog mjerenja podataka, a koji osiguravaju optimalne uvjete pod kojima se može doći do upotrebljivih znanstvenih podataka, informacija, spoznaja (…). 3) Organizacijskog stajališta. Ima zadatak da osigura racionalnu tehnologiju znanstvenog

istraživanja u svim njegovim bitnim elementima. Znanstvena metodologija ima sljedeće značajke: 1) Tvrdnje moraju biti jasno, precizno, jezično, stilski i terminološki ispravno iznešene. 2) Znanstvene spoznaje jednog područja moraju biti obrazložene i povezane s drugim spoznajama. 3) Svi rezultati znanstvenog istraživanja moraju biti provjereni u praksi.

Izrada kvalitetnog znanstvenog i stručnog djela treba se temeljiti na metodologiji kao znanosti o znanstvenim metodama koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima pri pismenom izlaganju rezultata takvih istraživanja. Stoga vidimo da metodologija ima najvažniju ulogu u izradi bilo kakvog oblika znanstvenog i stručnog djela.

14

5.2. Pojam i značajke znanstvenih metoda Metoda općenito znači planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području. Metoda u znanosti znači način istraživanja i izlaganja predmeta istraživanja. Znanstvena metoda je skup različitih postupaka kojima se znanost koristi u znanstvenoistraživačkom radu da bi istražila i izložila rezultate znanstvenog istraživanja u određenom znanstvenom području ili znanstvenoj disciplini. Istodobno znanstvena metoda je i put istraživanja kojim se oblikuje i izgrađuje znanost. Znanstvenom metodom naziva se i svaki način znanstvenog istraživanja koje osigurava sigurno, sređeno, sustavno i točno znanje. S razvojem znanost se razgranala na mnoga područja istraživanja. Pri stjecanju znanja služila se  postupcima koji su zajednički svim znanstvenim područjima, a to je zapravo znanstvena metoda u širem logičkom smislu. Dok metoda u užem tehničkom smislu je služenje specifičnim postupcima koji su svojstveni manje ili više određenim znanstvenim područjima. Postupci kojima se dolazi do znanja, a koji predstavljaju najšire osnovne znanstvene metode su: opažanje, eksperiment i zaključivanje. U metodologiji znanstvenog istraživanja ne mogu se izučavani ni metode ni metodologija bez logike.

Logika je znanost o pravilnom mišljenju što vodi istini. Logika izučava uvjete istinitosti mišljenja, odnosno uvjete pravilne uporabe logičkih oblika. Tako logika se bavi metodologijom kao  proučavanjem ispitivanja mogućnosti i pravila uporabe logičkih oblika posebice u znanstvenom istraživanju . Značajke znanstvenih metoda su: objektivnost, pouzdanost, preciznost, sustavnost i općenitost. 5.2.1. Objektivnost

Objektivnost je bitna značajka znanstvene spoznaje uopće, pa prema tome i znanstvenih metoda. Ona  pretpostavlja nepristran , stvaran, neutralan i pravedan odnos prema određenoj pojavi, predmetu ili objektu, koji postoji neovisno o subjektima koji ga opaža ju. Objektivnost pretpostavlja i objektivnu stvarnost kao sve ono što postoji neovisno o spoznaji istraživača –   subjekta, i objektivnu istinu spoznaju koja odražava stvarnost kakva ona zaista jest. Ova značajka znanstvenih metoda pred istraživača postavlja  zahtjev da redovito i u cijelosti je informiran o svim relevantnim činjenicama predmeta istraživanja. On mora biti u tijeku prethodnih spoznaja o određenom problemu. Dakle objektivan istraživač je informiran istraživač, jer ukoliko on to nije to se kosi sa značajkom objektivnosti. Primjerice istraživač koji istražuje dinamiku elektroenergetskog sustava mora biti u potpunosti informiran o toj temi. Dakle mora poznavati sve osnovne fizikalne principe sustava, te redovito i pratit nove informacije i spoznaje iz stručne i znanstvene literature koji se objavljuju.

15

Istraživač je često emocionalno vezan uz svoje istraživanje i pogone ga strast, emocija i ljudski zanos. Upravo to može biti vrlo opasno za objektivnost istraživača, te se on mora potruditi da što više isključi sve ostale izvanintelektualne i neobjektivne čimbenike, koji bi se mogli negativno odraziti na istraživanje. Objektivnost ujedno znači i provjerljivost. Da li je neko djelo znanstveno i stručno se tek može nakon

što se isto podvrgne javnom uvidu i kritici kako bi i ostali mogli rezultate provjeriti, korigirati, kritizirati, argumentirano pobijati ili pak nadograditi i usavršiti. 5.2.2. Pouzdanost

Pouzdanost je također bitna značajka znanstvene spoznaje. To znači da načelo pouzdanosti znanstvenih metoda zahtijeva od istraživača da svaki stav i sud moraju biti dovoljno obrazloženi,

argumentima potkrijepljeni, dokazani odgovarajućim postupcima. Dakle ništa se ne smije bazirati na  pretpostavkama već na strogo utemeljenim čvrstim i dokazanim stavovima i sudovima. 5.2.3. Preciznost

 Načelo preciznosti znanstvenih metoda je u najužoj vezi s načelima objektivnosti i pouzdanosti, jer  jedno načelo pretpostavlja drugo, a drugo uvjetuje treće, i obrnuto. Zbog toga se danas u gotovo svim znanstvenim područjima velika pozornost poklanja točnom određivanju značenja korištenja znanstvenih pojmova. Sve faze znanstvenoistraživačkog rada moraju biti obavljene s apsolutnom  preciznošću. Pri izradi znanstvenog projekta potrebno je znanstveni problem pravilno uočiti i precizno odrediti, precizno prikupiti, srediti i strukturirati podatke i informacije, precizno utvrditi strukturu

rada, citirati tuđe spoznaje, precizno stilsko –  jezično i terminološki obraditi djelo i sl. Preciznost, međutim, nije apsolutno načelo i ono se posebno u društvenom i humanističkom znanstvenom području ne može dosljedno i u potpunosti primjenjivati kao u tehničkim i prirodnim  područjima. Činjenica da preciznost nije apsolutno načelo, ne umanjuje značenje rezultata dobivenih,  primjerice, nekvantitativnim metodama istraživanja, ukoliko istraživač u priopćavanju rezultata

dobivenih znanstvenoistraživačkim radom, nastoji biti precizan, određen i potpuno korektan.

16

5.2.4. Sustavnost

Znanstvene metode zahtijevaju da istraživač u izradi znanstvenih i stručnih djela nastoji raditi po načelima teorije sustava –  sustavno. To znači da svi elementi: stvari, pojave, pojmovi i odnosi u  prirodi i društvu koje istraživač tretira trebaju biti međusobno i funkcionalno povezani u jedan sustav, koji se karakteriziraju određenim ciljevima i povratnim vezama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja ukupnosti. Jer, sustav je apstraktan pojam koji omogućuje istraživanje i razumijevanje veza i zakonitosti između pojava i događaja svijeta u kome živimo. Istraživač treba imati na umu i obilježja

sustava i to: cilj, strukturu, aktivnost, ulaz i izlaz varijabli, pravila ponašanja, informacije, složenost, dinamičnost, upravljivost (…), bez kojih se ne može sustavno misliti i sistematično oblikovati znanstveno i strčno djelo. Isto tako, treba imati na umu da strukturu sustava čini skup međusobno  povezanih i dopunjujućih elemenata i veza između pojedinih pojava, ali sposobnih za međusobno djelovanje. Struktura i funkcija sustava su dva dijela jedne cjeline, pa svaka promjena u jednom

uvjetuje promjenu u drugom dijelu s težnjom njihova usklađivanja. Skladnost strukture i funkcija sustava dakle uvjetuje stabilnost tog sustava. Ponekad sustav dobiva oblik jednostavnije ili složenije klasifikacije izražene u logičkom izvođenju

teza i koherentnom povezivanju, činjenica, hipoteza i teorija. O stupnju međusobne logičke i funkcionalne povezanosti elemenata sustava, koji se međusobno usklađuju, dopunjavaju, umnogome će ovisiti i valjanost istraživačkih rezultata.

5.2.5. Općenitost Znanost se sastoji od više ili manje općenitih pojmova i generalizacija. Stoga i metode u znanstvenoistraživačkom radu trebaju omogućiti otkrivanja, istraživanja i izučavanja općih osobina  pojava, odnosa, zajedničkih i bitnih obilježja određenih pojava i odnosa, koji se ponavljaju, usmjerenih na otkrivanje neke zakonitosti, tendencije, znanstvene spoznaje.

5.3. Klasifikacija znanstvenih metoda

U istraživanju, otkrivanju i sustavnoj obradi znanstvenih činjenica, načini misaonog (logičkog)  postupka su vrlo različiti. Iz te činjenice rezultiraju brojne znanstvene metode, pod kojima se  podrazumijeva skup različitih postupaka, kojima se znanost koristi u znanstvenoistraživačkom radu, a koji omogućuju da se predmet istraživanja shvati, znanstveno istraži i objasni te da se pomoću njih dođe do znanstvenih spoznaja i istina. Kako brojni znanstvenici imaju razne podjele i klasifikacije znanstvenih metoda vrlo je teško izvršiti

sistematizaciju svih znanstvenih metoda u znanstveno fundirane odgovarajuće skupine. Jer gotovo svaka klasifikacija ima vlastitih nedostataka ovisno o mišljenju njihovih autora.

17

Pri analizi, izučavanju i primjeni metoda u znanstvenoistraživačkom radu, potrebno je shvatit da se najefektniji rezultati postižu ne dosljednom primjenom jedne metode, već dijalektičkim povezivanjem i odgovarajućom kombinacijom više znanstvenih metoda. U znanstveno istraživačkom radu najvažnije su ove znanstvene metode: 1) Induktivna i deduktivna metoda, 2) Metoda analize i sinteze, 3) Metoda apstrakcije i konkretizacije, 4) Metoda generalizacije i specijalizacije, 5) Metoda dokazivanja i opovrgavanja, 6) Metoda klasifikacije, 7) Metoda deskripcije, 8) Metoda kompilacije, 9) Komparativna metoda, 10) Statistička metoda, 11) Matematička metoda, 12) Metoda modeliranja, 13) Kibernetička metoda, 14) Eksperimentalna metoda, 15) Dijalektička metoda, 16) Povijesna metoda, 17) Genetička metoda, 18) Teorija sustava kao metoda, 19) Aksiomatska metoda, 20) Metoda idealnih tipova, 21) Empirijska metoda, 22) Metoda studija slučaja, 23) Metoda anketiranja, 24) Metoda intervjuiranja, 25) Metoda promatranja, 26) Metoda brojenja, 27) Metoda mjerenja, 28) Delfi metoda, 29) Metoda mozaika, 30) ostale znanstvene metode.

18

5.4. Induktivna i deduktivna metoda 5.4.1. Induktivna metoda

Između indukcije kao metode i indukcije kao načina zaključivanja treba praviti razliku, iako neki logičari tvrde da između njih razlike nema. Činjenica je da nema induktivne metode bez induktivnog zaključka, ali to ne vrijedi u obrnutom slučaju. Slučajna upotreba induktivnog zaključka nije dovoljan razlog tvrdnji da je primijenjena induktivna metoda. Samo dosljedna uporaba induktivnog zaključka kada se pomoću njega dolazi do znanstvene spoznaje postaje dovoljan razlog za tvrdnju da koristimo induktivnu metodu. Induktivna metoda je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina zaključivanja u kojem se na

temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja  pojedinačnih slučajeva i polazi se nepoznatom općem, od većeg broja pojedinačnih pojava vrše se uopćavanja. Induktivni način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti, jer on omogućuje da se, na temelju  pojedinačnih činjenica i saznanja, dolazi do uopćavanja i formiranja, zakonitosti, odnosno spoznaje novih činjenica i novih zakonitosti. Vrijednost induktivnog zaključka izravno ovisi o 4 činitelja: vrijednost induktivnog zaključka raste s povećanjem broja istraženih činjenica i slučajeva, činjenice reprezentativne za određenu pojavu imaju veće značenje od slučajnih i nevažnih činjenica, vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako je njegovo značenje provjereno i verificirano, vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako se temelji na općim načelima znanstvene metodologije. Postoje više vrsta indukcije i to: 1) Pot puna indukcija. Njezin se zaključak temelji na potpunom nabrajanju svih pojedinačnih

slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Njen rezultat ne znači proširenje, već samo sistematiziranje znanja. Spoznaje koje se stječu metodom potpune indukcije  su spoznaje o klasi s brojem svih članova. Kod primjene ove indukcije zaključak je potpuno istinit, jer je istinitost spoznaja o predmetima istraživanja dobivenih ovim putem neprijeporno točna. Zbog toga se ova metoda indukcije ponekad smatra i dedukcijom. 2)  Nepotpuna indukcija. Suvremeni logičari smatraju ovu indukciju kao pravu metodu indukcije,

 jer ona stvara zaključke na temelju manjeg ograničenog broja pojedinačnih pojava koji su  primjenjivi na ostale činjenice iste vrste. Ova se upotrebljava u znanstvenom istraživanju mnogo češće nego potpuna indukcija 3) Predikativna indukcija. Ova vrsta indukcije se koristi kod predviđanja budućih iskustava,

 pojava i događaja. Zapravo se radi o procesu mišljenja koje se odvija kroz zaključivanje od  jedne klase na drugu, pri čemu se samo zaključivanje temelji na sličnosti tih klasa. 4) Analoška indukcija. Koristi se za zaključivanje posredstvom analogije, pri čemu se mišljenje

kreće od primjera na primjer, od jednog pojedinačnog slučaja na drugi pojedinačni slučaj. 19

5) Univerzalna indukcija. Postupak mišljeenja se odvija od egzemplarne klase na univerzalnu klasu. 6) Kauzalna indukcija. Za za primjenu induktivnih metoda pretpostavke su promatranje i

eksperiment. Kako bi sa sigurnošću utvrdili uzročno –  posljedične veze među ispitanim  pojavama, primjenjuju se razne metode. Prema Millu postoji 5 osnovnih induktivnih metoda: 1) Metoda slaganja, 2) Metoda razlike, 3) Kombinirana metoda slaganja i razlike, 4) Metoda ostatka, 5) Metoda popratnih promjena.

Induktivna metoda se u svojoj srži oslanja na druge metode kao što su promatranje, eksperiment,  brojenje, mjerenje što čini ove metode pomoćnim metodama indukcije. Reprezentativna metoda je vrlo bitna kod induktivne metode. Razlog tomu je da kod izbor slučaja  promatranja mora biti reprezentativan. Kod slučajnog odabiranja sve jedinice osnovnog skupa moraju

imati istu mogućnost da budu odabrane kao uzorak. Sve ove metode su u osnovici metode kauzalne indukcije. Otkrivanjem uzročne veze između pojava koje prethode i pojava koje slijede se otkrivaju uzročno –  posljedični odnosi.

 Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom zaključivanju upotrebljava se metoda promatranja, eksperimentalna i statistička metoda. Jedan od primjera induktivne metode u inženjerskoj praksi, je skorašnja pomrčina Sunca. Ona  predstavlja jedna rijedak pojedinačan slučaj prirodne pojave. Posebno će se odraziti u elektroenergetskom sustavu na proizvodnju i potrošnju električne energije i na čitavu stabilnost sustava. Prilikom same pojave pomrčine u roku od desetak minuta sa mreže će nestati oko 30000 MW solarne energije, te se natrag pojaviti. Drastično će povećati učinak i povećanje konzuma zbog manjka svjetlosti. Upravo promatranjem i istraživanjem ovakve pojave naglog ispada 30000 MW i vraćanja

natrag na sustav saznanja koja dobijemo iz ovakvog slučaja indukcijom ćemo moći primijeniti i na neki drugi veći ispad te količine snage, primjerice vjetra ili na sljedeću pomrčinu Sunca koja će se dogodit u skorijoj budućnosti.

20

5.4.2. Deduktivna metoda

Između deduktivnog zaključivanja i deduktivne metode postoje određene razlike. Kod dosljednog  primjenjivanja deduktivnih zaključaka, koji dovode do znanstvenih spoznaja, radi se o deduktivnoj metodi što nije slučaj s upotrebom slučajnog deduktivnog zaključka. Deduktivna metoda je sustavna i dosljedna primjena deduktivnog načina zaključivanja u kojem se iz općih stavova izvode posebni, pojedinačni, iz općih postavki dolazi se do konkretnih pojedinačnih zaključaka, iz jedne ili više tvrdnji izvodi se neka nova tvrdnja koja proizlazi iz prethodnih tvrdnji. Ovakav način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti jer omogućuje da se na temelju općih sudova otkriju, spoznaju ili dokažu nove činjenice, nove zakonitosti ili znanstvene istine. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanje općih znanja na temelju koji se shvaća ono posebno ili pojedinačno. Polazi se od općih istina i dolazi do posebnih i  pojedinačnih spoznaja. Bitno obilježje dedukcije je da rezultati uvijek imaju karakter značajnih znanstvenih spoznaja.

 Najvažniji elementi deduktivne metode jesu postupci analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije.

Deduktivna metoda u širem smislu služi u znanosti za različite svrhe, a posebice za objašnjenje činjenica i zakona, za predviđanje budućih događaja, za otkrivanje novih činjenica i zakona, za dokazivanje postavljenih teza, za provjeravanje hipoteza, za znanstveno izlaganje. Razvijeniji oblik deduktivne metode zove se aksiomatska metoda, koja se zasniva na spoznajama,

činjenicama ili načelima koji se ne mogu dokazati odnosno ne zahtijevaju dokazivanje jer su očiti. Deduktivno zaključivanje i deduktivna metoda ima izuzetno veliko značenje u znanstveno istraživačkom radu u kombinaciji s drugim metodama naročito u kibernetici. Svaka dedukcije vrijedi samo onoliko koliko se zasniva na činjenicama, i to istinitim objektivnim činjenicama. Primjer korištenja metode dedukcije jest: budući da prema Mrežnim pravilima hrvatskog elektroenergetskog sustava svi povlašteni proizvođači sklapaju ugovor o otkupu obnovljivih izvora energije sa poticajnom cijenom. Vestas predstavlja jednog od povlaštenih proizvođača električne energije, dakle Vestas također je sklopio ugovore o otkupu obnovljivih izvora energije sa poticajnom cijenom.

21

Induktivno deduktivna metoda, prema tome, služi za objašnjavanje utvrđenih i otkrivanje novih spoznaja i novih zakonitosti, za dokazivanje postavljenih teza, predviđanje budućih događaja i za znanstvena izučavanja. Ovu znanstvenu metodu čine ove faze: 1)  prikupljanje činjenica pomoću zapažanja ili ekperimenta, 2) stvaranje radne hipoteze ili teorije koja predstavlja objašnjenje tih činjenica, 3) zaključivanje na temelju rezultata zapažanja ili eksperimenta koji se mogu provjeriti, 4)  provjeravanje ili verifikacija, odnosno dedukcija ili zaključivanje pomoću novih zapažanja ili

novih eksperimenata. Tek verifikacijom dedukcije, hipoteza se prihvaća. 5.5. Metoda analize i sinteze 5.5.1. Metoda analize

Metoda analize je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenje stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izučavanje svakog dijela za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline. Pri tome se zanemaruju one pojave, svojstva i odnosi koji  –  na određenom stupnju istraživanja –  otežavaju ispitivanje predmeta

izučavanja. Ova metoda omogućuje uočavanje, otkivanje i izučavanje znanstvene istine. Tako se, na  primjer, gospodarski sustav hrvatske elektroprivrede može podijeliti na: 1) Hrvatskog operatora prijenosnog sustava d.o.o. obuhvaća: a.

Prijenosno područje Zagreb,

 b. Prijenosno područje Split, c.

Prijenosno područje Rijeka,

d. Prijenosno područje Osijek , e.

Sektor za vođenje EES-a,

f.

Sektor za razvoj i investicije.

2) HEP Distribuciju: a.

Elektra Zagreb,

 b. Elektroprimorje Rijeka, c.

Elektrolika Gospić, itd.

3) HEP Proizvodnju: a.

Sektor za hidroelektrane,

 b. Sektor za termoelektrane, c.

Sektor za pripremu proizvodnje.

22

Postoji više vrsta analize, od kojih ćemo spomenuti samo one najvažnije i to: 1) Prema gnoseološkoj funkciji: a.

deskriptivna –  kada se opisuju elementi neke cjeline,

 b. eksplikativna – kada se pokušava objasniti određena cjelina na temelju dijelova, 2) Prema složenosti: a.

elementarna  –  u kojoj se traga za elementima cjeline,

 b. kauzalna – u kojoj se utvrđuju uzročno posljedične veze, c.

funkcionalnu  –  u kojoj se ispituju funkcije pojedinih elemenata koji čine strukturu cjeline,

3) Prema cilju. odnosno usmjerenosti: a.

Strukturalna – kada se utvrđuje struktura pojave, predmeta ili događaja,

 b. Genetička – kada se pokušava istražiti razvoj predmeta, c.

Komparativna –  kada se razmatraju odnosi jedne pojave prema drugoj,

4) Prema znanstvenom polju: a.

ekonomska,

 b.  povijesna, c.

matematička,

d. strojarska itd. 5.5.2. Metoda sinteze

Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem spajanja,

sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.

Tako se na primjer proučavanjem načina proizvodnje, distribucije i potrošnje električne energije došlo do zaključka da je to složeni dinamički elektroenergetski sustav u kojem se istodobno mora proizvesti električna energija koju sustav traži zbog nemogućnosti isplativih načina skladištenja iste. Te sa daljnjim razvojem tehnologije (solarnih panela, novih nekonvencionalnih elektrana) sve više se elemenata sintetizira u taj složeni sustav koji postaje sve kompleksniji i neprestano se mijenja. Slično, kao i analiza, i sinteza isto ima više vrsta: 1) Prema gnoseološkoj funkciji: deskriptivna i eksplikativna, 2) Prema složenosti: elementarna, kauzalna i funkcionalna, 3) Prema cilju, odnosno usmjerenosti: genetička i strukturalna, 4) Prema prirodi objekta: materijalna i idealna, 5) Prema karakteru djelatnosti subjekta: reproduktivna i produktivna, 6) Prema znanstvenom polju: ekonomska, povijesna, matematička, elektotehnička itd. 23

5.6. Metoda apstrakcije i konkretizacija 5.6.1. Metoda apstrakcije

Dijalektička logika shvaća apstrakciju kao misaoni postupak svakog odvajanja, tj. bilo odvajanje općeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje općeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao, i to: apstrakcija općeg ili apstrakcija  posebnog. Ona mora imati dvojak karakter, jer se misaono može odstupiti od konkretnog jedinstva općeg i posebnog u nekom predmetu u dva smjera: bilo što će se apstrahirati opće, a apstrahirati od  posebnog, bilo što će se apstrahirati posebno i individualno, a apstrahirati od općeg. I jedan i drugi metodološki postupak predstavlja apstrahiranje, jer opće bez veze s posebnim isto je tako apstraktno kao posebno i pojedinačno, odvojeno od općeg. Apstrakcijom kao misaonim postupkom namjerno se odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i osobine

određenog predmeta ili pojave istraživanja. Primjena ove metode zahtijeva od istraživača sposobnost razlikovanja bitnih od nebitnih elemenata određene stvari ili pojave. Primjerice kada želimo analizirati selektivnost zaštite elektroenergetskog sustava sve ostale stvari nevezane uz samu selektivnost ćemo zanemariti kao što je osjetljivost, ekonomičnost, pouzdanost,  brzina djelovanja i raznolikost primjene. Dakle prilikom ispitivanja i analiziranja bitna nam je

isključivo selektivnost, odnosno koliko će dobro zaštita selektivno isključiti element mreže u kvaru a da ne isključuje ostale elemente. Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja predstavlja i odvajanja, apstrakci ju dijelova iz cjeline određene stvari ili pojave. Svaka apstrakcija predstavlja pojednostavljenu relativno točnu sliku neke stvarnosti. Bez takvog pojednostavljenja ne bi se saznala zakonitost predmeta i  pojava. Apstrakcija se kao posebni misaoni postupak primjenjuju u svim znanstvenim metodama kojima se

istražuju predmeti ukoliko se u njima radi o odvajanju određenih svojstava iz realnog kompleksa njihove svestrane povezanosti, a u zanemarivanju svih ostalih njihovih elemenata.

U istraživanju, otkrivanju i formuliranju svakog pojma, svake znanstvene spoznaje, zakona i teorija apstrakcija igra važnu ulogu. Stoga je osnovana tvrdnja da bez apstrakcije nema ni generalizacije, kao što bez apstrakcije i konkretizacije nije moguće izgraditi teorijske i praktične  modele predmeta i  pojava koje se znanstveno istražuju.

24

5.6.2. Metoda konkretizacije

Konkretizacija je misaoni postupak suprotan apstrakciji. Konkretizacija također može biti dvojaka: 1) Shvaćanje jedinstva apstraktno – općeg u posebnom i individualnom, 2) Shvaćanje jedinstva apstraktno –  posebnog s općim u svakom predmetu ili pojavi.

Bilo da se određuje apstraktno – opće u posebnom ili apstraktno –  posebno u općem, pomoću općeg, vrši se konkretizacija, jer se predmet istraživanja konkretno shvaća, kao realno jedinstvo općeg i  posebnog i prema tome, konkretizacija kao poseban metodski postupak, zapravo je sinteza apstraktnog

općeg s posebnim i individualnim ili apstraktnog posebnog s općim. Apstrakcija i konkretizacija najčešće se u znanstvenoistraživačkom radu primjenjuju kao postupci koji su međusobno povezani. Ako se polazi od dijalektičkog jedinstva apstrakcije i konkretizacije, može se govoriti o jedinstvenoj metodi.

Primjer toga je univerzalni inteligentan sustav zaštite koji će se prilagoditi specifičnom konkretnom dalekovodu Vrataruša –  Senj. Taj inteligentan sustav zaštite zahvaljujući neuronskoj mreži će se adaptirati u danu topologiju mreže i funkcionalno štititi taj dalekovod, iako prvotno nije isprojektiran za spomenuti dalekovod. Isti sustav zaštite ovisno o svojstvima se može konkretizirati na više

 problematičnih mjesta hrvatskog elektroenergetskog sustava.

25

5.7. Metoda generalizacije i specijalizacije 5.7.1. Metoda generalizacije

Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do općenitijeg koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih, s time da je vjerojatnost dobivenog pojma  postojana. Od pojedinačnih opažanja izvode se uopćeni zaključci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti. tako se na primjer može izvršiti ova generalizacija: dalekovod – transformator  –  elektrana  – električna energija. Primjena i ove metode zahtijeva opreznost u uopćavanju, jer se često

stvaraju preopćeniti zaključci i neodgovorno se primjenjuju pojedinačni slučajevi na sve slučajeve. 5.7.2. Metoda specijalizacije

Metoda specijalizacije je također misaoni postupak kojim se od općeg pojma dolazi do novog pojma, užeg po opsegu, a bogatijeg po sadržaju kao na primjer: električna energija –   obrazovanje, obrazovanje inženjer elektrotehnike – obrazovanje automatičara, elektroenergetičara ili elektrostrojara.

Specijalizacija se kao metoda zasniva na analitičko – sintetičkoj metodi apstraktno –  konkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom došlo od općeg do posebnog, potrebno je izvršiti: 1) konkretizaciju tog općeg u posebno tj. sintezu, 2) apstrakciju posebnog iz općeg i 3) analizu stvarnog općeg. Metode generalizacije i specijalizacije čine stvarno jedinstvo, kao što i opći i posebni elementi čine određeno jedinstvo u konkretno realnom predmetu, tj. stvari, pojavi, pojmu, zakonu, teoriji, spoznaji. Ove metode imaju veliku primjenu u znanstvenoistraživačkom radu.

26

5.8. Metoda dokazivanja i opovrgavanja 5.8.1. Metoda dokazivanja

Dokazivanje je jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane gotove sve metode i svi posebni metodski postupci: analiza i sinteza, generalizacija i specijalizacija, indukcija i dedukcija,

apstrakcija i konkretizacija itd., kao i svi oblici mišljenja: poimanja, zaključivanja. Dokazivanje je izvođenje istinitosti pojedinih stavova na temelju znanstvenih činjenica ili na temelju ranije utvrđenih istinitih stavova. Svrha ove metode je utvrditi točnost neke spoznaje. To je misaono –  sadržajni  postupak kojim se utvrđuju istinitost pojedinih spoznaja, stavova ili teorija. Postupak dokazivanja neprijeporno je jedan od najsloženijih postupaka. U najsloženijim slučajevima u postupku dokazivanja sudjeluju sve znanstvene metode, svi misaoni oblici i sve misaone radnje. Kod dokazivanja poznata je teza, a to je zapravo izvedbeni sud, i traže se argumenti za tu tezu. Ti argumenti su neke pretpostavke koje trebaju opravdati tu tezu. Pri dokazivanju se pretpostavlja da je

dana teza točna (istinita). Na temelju takve pretpostavke analiziraju se okolnosti, istražuju se razlozi i argumenti za tu tezu i pomoću njih se dokazuje da je teza istinita. Dokazivanje, kao i svako zaključivanje, može se izvršiti induktivnim ili deduktivnim putem. Kod induktivnog dokazivanja navode se određeni posebni stavovi kao argumenti koji služe kao dokaz za unaprijed danu tezu. Suprotno tome, kod deduktivnog dokazivanja navode se određeni opći stavovi koji služe kao argumenti za jedan poseban stav kao tezu. Postupak pokazivanja veze između argumenata i teze naziva se demonstracijom. To je, zapravo, misaono izlaganje argumentacije. Ta veza mora biti prava logička veza koja predstavlja bitnu  povezanost stavova, ali onih stavova koji imaju ulogu argumenata, sa stavovima koji predstavljaju tezu. U postupku dokazivanja umjesto pretpostavki treba upotrebljavati argumente, a umjesto

izvođenja zaključaka, treba polaziti od određenih teza. Teze se potkrepljuju pomoću argumenata, kao dokaza za teze.

Dokazivati se može: 1) Teorijski. U tom se dokazivanju polazi od teorijskih spoznaja, od općih istina ili obrnuto, da se

od posebnih istina ide prema općim spoznajama, kojima znanostu datom trenutku raspolaže. 2) Eksperimentalno. To dokazivanje polazi od znanstvenih činjenica, od pojedinih sudova u

kojima se izražavaju iskustva, koja se stječu izravno u dodiru s predmetima ili u praktičnim odnosima prema takvim predmetima. Bitni elementi dokazivanja su: 1) Teza. To je stav koji treba dokazati. 2)  Načela. To su logički zakoni na temelju koji se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja.

27

3) Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi, bez obzira da li se radi o pojedinačnim, općim,  partikularnim ili univerzalnim. 4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela, uspostavlja logička veza

između argumenata i teza. Ovisno o vrsti dokaza u dokazivanju se koristi: 1) Induktivna metoda. Polazi se od određenih argumenata koji predstavljaju posebne,

 pojedinačne istine ili spoznaje o pojedinim predmetima i pojavama u odnosu na tezu koju treba dokazati. 2) Deduktivna metoda. Polazi se od odr eđenih argumenata koji predstavljaju isitne, spoznaje i

sudove općenitijeg karaktera o pojedinim predmetima i pojavama. 3) Metoda analize. Polazi se od neke teze, za koju se traži razlog što proizlazi iz nje, koji je

 posljedica teze. Analitičko dokazivanje vrši se time što se analizira teza, što se nalaze  posljedice koje se u njoj skrivaju, ili se traže pretpostavke za tu tezu. 4) Metoda sinteze. Sintetički se dokaz izvodi povezivanjem određenih posebnih stavova

(suprotno analitičkim dokazima), koji idu u prilog teze koja je unaprijed postavljena i koja može imati općenitiji ili posebniji karakter. Dokazivati se može izravno i neizravno. 1) Izravno (direktno) dokazivanje sastoji se u dokazivanju istinitosti teze. Direktni dokazi su samo oni kojima se dokazuje samo izravno, bilo na temelju posljedica koje proizlaze iz nje ili

na temelju određenih općih stavova iz kojih ona prolazi. Ovdje je osnovni cilj da se dokaže teza. 2)  Neizravno (indirektno) dokazivanje sastoji se ne u dokazivanju same teze nego se zapravo  pobija suprotnost teze. Naime, istinitost teze može se dokazati dokazom neistinitosti antiteze. Kod ovog dokazivanja polazi se od stava, koji je suprotan tezi i dokazuje se da je on neistinit.

Jedan od primjera dokazivanja jest dokazivanje teze:“ Hrvatski operator prijenosnog sustava ima jedne od najboljih dispečera – voditelja sustava u Europi“. Argumenti za to su: 1) hrvatski dispečeri redovito idu na školovanja za nadogradnju sposobnosti vođenja sustava, 2) 2 tima hrvatskih dispečera su na natjecanju u Duisburgu za vođenje sustava u havarijskom stanju osvojila prvo i drugo mjesto. Upravo ove dvije teze dokazuju prvotnu tezu.

28

5.8.2. Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja je opovrgavanje. To je zapravo metodski

 postupak kojim se umjesto dokazivanja teze ona odbacuje i pobija. Sastoji se od dokazivanja

 pogrešnosti teze. Opovrgavati se također može: 1) Izravno (direktno) opovrgavanje sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno

opovrgava onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne uzimajući u obzir njenu suprotnost odnosno antitezu. 2)  Neizravno (indirektno) opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu ili se  pak dokazuje točnost antiteze, a na taj se način dokazuje pogrešnost pretpostavljanja istinitosti

date teze. Opovrgavanje teze pomoću točnosti antiteze se naziva apagogički dokaz. Primjer opovrgavanja teze: „Hrvatski elektroenergetski sustav ima ključnu ulogu u cjelokupnom sustavu ENTSOE-a.“ Argumenti za opovrgavanje su: 1) Hrvatski EES nema dovoljno vlastite

tercijarne rezerve u slučaju havarije sustava, 2) Vršna potrošnja hrvatskog EES-a je bila oko 3000 MW sati što je iznos primarne rezerve ENTSOE-a. Dakle raspadom našeg sustava ENTSOE bi jedva zamijetio ispad Hrvatske u vidu primarne regulacije.

Vrlo bitna stav kod dokazivanja i opovrgavanja je pretpostavljanje uzajamnog isključivanja teze i antiteze, odnosno radi se o nemogućnosti istodobne istinitosti oba stava. Dakle jedan od njih mora biti istinit stav, a drugi mora biti neistinit.

29

5.8. Metoda klasifikacije Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena metoda. Znanost zapravo

 počinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sustave skupina  predmeta, ili raspodjele srodnih pojmova.

Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaća. Npr. znanost se klasificira na pojedinačne i univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje mogu podijeliti u prirodne i kulturne.

Klasificiranje se može definirati kao postupak određivanja mjesta nekog pojma u sustavu pojmova, odnosno kao određivanje pojmova o nekom području stvari ili pojava. Najjednostavniji način klasificiranja je podjela pojmova. Ali, mogu se klasificirati i predmeti, sudovi, zaključci itd. Klasifikacije mogu biti: 1) prirodne i 2) umjetne. Kod umjetne klasifikacije ne uzimaju se bitna

obilježja pojma kao osnove klasificiranja. Ona može biti 1) empirijska ili induktivna, kada se u istraživanju prikupljaju činjenice koje se zatim

klasificiraju, grupiraju na određen način ovisno o tome u kojoj su mjeri nepoznate njihove osobine, 2) racionalna ili deduktivna koja polazi od općeg,

Prema Zaječaranoviću postoje utvrđena pravila klasifikacije: 1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen. 2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenog načela, a to je načelo diobe. Obično je to neka osobina koja je karakteristična za danu klasu predmeta ili pojava. 3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna. Ona ne smije biti preširoka ili  preuska. 4) Članovi diobe, odnosno vrste, roda, moraju biti precizno i jasno razgraničeni jedni od drugih. Oni se razgraničavaju na taj način što se međusobno isključuju. 5)  Najviši pojam klasifikacije, odnosno rod, mora predstavljati karakteristiku sadržaja vrste. Rod

mora posjedovati zajedničke osobine svih vrsta i podvrsta koje su u njemu sadržane, kao i svih  predmeta ili individualnih članova tih vrsta. Za sve te vrste, podvrste ili pojedinačne primjerke

taj rod kao najviši pojam, mora biti njihovo bitno obilježje. Primjer klasifikacije se nalazi na slici 5.1.

30

Hrvatski EES

Proizvodnja

Hidroelektrane

Akumulacijske

Protočne 

Prijenos

Termoelektrane

Reverzibilne

Termoelektran e na ugljen

Plinske termoelektrane

Termoelektrane na tekuće gorivo

OIE

Dalekovodi

Nuklearne elektrane

400 kV dalekovodi

220 kv dalekovodi

Distribucija

Transformator ske stanice

110 kV dalekovodi

Slika 5.1. Klasifikacija Hrvatskog elektroenergetskog sustava

5.9. Metoda deskripcije

Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica, procesa i predmeta u  prirodi i društvu te njihovih empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i objašnjavanja. Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog istraživanja, a ima veću vrijednost ako je  jednostavno opisivanje povezano s objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih činjenica, predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa. Osnovni cilj znanstvenog istraživanje je deskripcija ili opis predmeta i pojava koji se istražuju. Znanstveni opis predmeta ili pojava je utoliko spoznajno vredniji ukoliko je objektivan, detaljan, svestran i potpun. Kvalitetan opis pojave koja se istražuje izravno upućuje istraživača u pravcu  postavljanja osnovnih hipoteza i objašnjenja pojave koja se istražuje.

Jednostavno opisivanje stvari ili pojava onako kako izgledaju ili kako su se događaji razvijali ne bi trebao biti cilj ove metode, jer za znanost je bitno, kao i za znanstveno istraživanje utvrditi uzroke i  posljedice takvih stvari i pojava, kako bi se na temelju takvih rezultata mogle odrediti znanstvene

činjenice, stavovi, zaključci, zakoni i teorije. 31

Potrošnja

5.10. Metoda kompilacije Metoda kom pilacije je postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstvenoistraživačkog rada, odnosno

tuđih opažanja, stavova zaključaka i spoznaja. Ova se metoda, dakle temelji na oponašanju drugih, pri čemu se često preuzimaju dijelovi tuđih radova. U stvari, kompilacija je nesamostalno iz više djela sastavljeno literarno djelo. Kompilacija ponekad prelazi u plagijat za što plagijator snosi odgovarajuće sankcije. Zbog toga što pojedini autori u svojim radovima ne citiraju tuđa zapažanja, stavove i zaključke, odnosno izvode iz tuđih djela, kompilacija je najčešće pod udarom kritike. Međutim, metoda kompilacije može se vrlo korisno upotrijebiti u kombinaciji s drugim metodama u znanstveno istraživačkom radu, tako da djelo nosi u što većoj mjeri osobni pečat autora kompilatora, koji će, uz osobni pristup pisanju znanstvenog ili stručnog djela korektno i na uobičajen način citirati sve ono što  je od drugih preuzeo.

Jedan od primjera kvalitetne kompilacije, a ne plagijatorstva može biti uzimanje dijela istraživanja za novo istraživanje. Primjerice Energetski institut Hrvoje Požar je dobio zadatak kvalitetno stručno znanstveno postaviti sustav kompenzacije tokova jalovih snaga u Prijenosnom području Split. Budući da je Odjel za analizu u HOPS-u već istraživao trend kretanja napona u cijeloj Hrvatskoj pa tako i u PRP-u Split, dio istraživanja o podacima napona u čvorištima će preuzeti iz tog rada, umjesto da

ispočetka sami prikupljaju podatke. 5.11. Komparativna metoda

Komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava procesa i odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i intenzitetu i razlika među njima. Ova metoda omogućuje istraživačima da dođu do raznih uopćavanja, novih zaključaka koji obogaćuju spoznaju. Usporedba između dvije stvari, dvije pojave, dva događaja, kreće se tako da se prvo utvrde njihove zajedničke značajke, a zatim sve one po kojima se razlikuju. Usporedbom se treba istaći ono što je zajedničko ili ono što je različito. Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u tome što bez usporedbe nije moguće utvrditi niti sličnosti niti suprotnosti osobina stvari ili pojava, a bez takvih konstatacija nije moguće istražiti i otkriti znanstvenu spoznaju. Pr edmeti istraživanja komparativne metode jesu prije svega slične ili srodne pojave raznih vrsta

 jednog istog roda pojava bilo kojih prirodnih ili društvenih pojava. Predmet ove metode su odnosi i veze, struktura, funkcije i ponašanja bar dviju ili više pojava, vrsta pojava, klasa, potklasa, skupina ljudi. Jer, da bi se usporedile dvije pojave ili dvije vrste pojava, potrebno je razmotriti njihovu

strukturu, funkcije i ponašanje.

32

Tri osnovna cilja komparativne metode su: 1) Opis strukture, funkcije i ponašanja dviju ili više stvari i pojava koje se istražuju s ovim

ciljevima: otkrivanja zajedničkih značajki ili različitosti tih stvari ili pojava, otkrivanja osobina novih stvari ili pojava, otkrivanja prednosti i nedostataka. 2) Klasifikacija novospoznatih stvari i  pojava i njihova sistematizacija tj. određivanje mjesta svakoj od tih novih stvari i pojava u sustavu tih stvari i pojava. 3) Otkriće ili praćenje razvoja, evolucije, stagnacije, progresa ili zaostajanja u razvoju određene stvari ili pojave. Primjer komparativne metode je usporedba karakteristika dinamičkih odziva hidrogeneratora različitih

 proizvođača. Prilikom primjene i interpretacije rezultata ove metode moramo biti izuzetno precizni i oprezni kod zaključaka. Moramo paziti da uspoređujemo iste procese i pojave u istim ili gotovo istim uvjetima.

5.12. Statistička metoda 5.12.1. Definicija i bitna obilježja statističkih metoda Statistička metoda je u 20. stoljeću postala jedna od najvažnijih znanstvenih metoda. Nazivaju je opće znanstvenom metodom, jer se vrlo često koristi u znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim  područjima i disciplinama. Postoji više definicija statističke metode prema Serdaru: „Statistika je znanost o metodama za istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog izražavanja,“ dok Čaval kaže: „Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzročno –  posljedične veze između tih pojava.“ Statistika se razvija vrlo brzo zahvaljujući razvoju moderne tehnologije i suvremenih pr ograma koji omogućuju detaljnije i lakše rješavanje kompleksnih problema znanstvenog istraživanja. Statistička metoda se može razložiti na šest kompleksnih faza: 1) Izbor i utvrđivanje statističke mase kao predmeta primjene statističke metode i prikupljanje

 podataka i informacija o jedinicama statističke mase. 2) Grupiranje podataka prema odabranim statističkim značajkama: prema spolu, vrsti djelatnosti,

godinama starosti, udaljenosti u km, iznosu plaća po godinama unutar promatranog razdoblja ili po mjesecima, itd. 33

3) Statistička analiza, primjena statističke metode. 4) Tablično i grafičko predstavljanje rezultata – statističkih serija i matematičkih funkcija. 5) Ocjena o odabranoj karakteristici skupine, na temelju podataka o jedinicama iz uzorka, kao

 jednom od najvažnijih metodskih postupaka statističke metode uzoraka. 6) Izvođenje općih zaključaka, tumačenje rezultata statističke analize i postavljanje hipoteza o zakonitosti masovnih pojava.

Statistička metoda je u osnovi induktivno –   generalizatorska zato jer se njome na temelju obilježja određenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava ili događaja, izvodi opći zaključak o  prosječnoj vrijednosti obilježja, devijaciji od prave sredine itd.

 No postoje i određeni nedostaci ove metode a to su: 1) Statističkom metodom se saznaje samo kvantitativna odnosno numerička određenost pojava.

Kvalitativna određenost se nastoji odrediti neizravno, tj. kvantitativno. 2) Statističkom metodom se nastoji, na temelju pojedinačnih podataka, spoznati opća zakonitost i

određenost ne samo  krajnjih nego i beskrajnih skupina masovnih pojava. Osnovni problem ovdje predstavlja mogućnost spoznaje općeg na temelju pojedinačnog i posebnog. 3) Problem se nalazi i kod primjene metode uzoraka prema kojoj bi uzorak trebao biti reprezentativan, te uzorci se ne biraju po načelu nego slučajno. Upravo tu dolazi do problema

da često slučajni uzorci uopće nisu reprezentativni, jer kako bi slučajan uzorak iz mase kojoj ne poznajemo zakonitosti uvijek trebao biti reprezentativan. Usprkos manama i nedostacima sta tistička metoda predstavlja najosnovniju znanstvenu metodu koja

se primjenjuje u svakodnevnom istraživačkom radu. Razlog tomu je da statistička metoda nije samo opisivanje već i objašnjavanje uzročno –  posljedičnih veza tretiranih pojava.  Najvažniju ulogu igra u humanističkim znanostima gdje u određenoj mjeri zamjenjuje eksperimentalnu metodu, zbog nemogućnosti korištenja iste. U znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima i disciplinama uspješno se upotrebljavaju brojni statistički postupci kao što su: 1) analiza atributivnih i geografskih nizova, 2) analize numeričkih nizova: a.

aritmetička sredina, 34

 b. medijan, c.

mod,

d. momenti, e.

mjere disperzije,

f.

mjere asimetrije,

g. mjere zaobljenosti, 3) analize vremenskih nizova: a.

indeksi,

 b. srednje vrijednosti vremenskih nizova, c.

mjere sezonskih oscilacija,

4) teorijske razdiobe: a.

normalna razdioba,

 b. Studentova razdioba, c.  binomna razdioba, d. Poissonova razdioba itd. 5) metoda uzoraka, 6) grafičko prikazivanje statističkih podataka, 7) korelacije: a.

linearna korelacija,

 b. korelacija ranga, c.

krivolinijska korelacija,

d. multipla korelacija, e.  parcijalna korelacija. 5.12.2. Metoda uzoraka

Ovaj se metodski statistički postupak vrlo često primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu, iako mu se pripisuju određeni nedostaci. Metoda uzoraka je ništa drugo doli ispitivanje dijela skupa na temelju slučajnog izbora jedinica. Bitne informacije o statističkoj masi mogu se dobiti ponekad na temelju djelomičnog ispitivanja relativno malog broja slučajno odabranih jedinica iz statističkog skupa koji se naziva uzorkom. Osnovni cilj obrade podataka iz uzorka, odnosno njegove analize sastoji se u tome da se,  primjenom statističkih metoda, ocijene nepoznati parametri statističkog skupa iz kojeg je uzorak izabran. Prilikom primjene metode uzoraka moramo pripaziti na: 1) način izbora uzorka koji se može izvršiti bez raščlanjivanja osnovnog skupa i sa

raščlanjivanjem osnovnog skupa,

35

2) statističku ocjenu na temelju uzorka, pri čemu treba praviti razliku između reprezentativnog

statističkog suda i sadržavajućeg statističkog suda, 3) statističke testove na temelju uzorka. 5.12.3. Grafičko prikazivanje statističkih podataka

U znanstvenoistraživačkom radu vrlo često se primjenjuje grafičko prikazivanje statističkih podataka,  jer se upravo takvim prikazima mogu zamijeniti opširne deskripcije, a brojne složenije pojave zornije i reljefnije predočiti. Iz tabličnih podataka obično čovjek nije sposoban brzo i kvalitetno uspoređivati dvije ili više pojava. Zbog toga da bi se učinili shvatljivim, jasnim i pristupačnim te podatke prikazujemo u obliku grafikona, te time omogućujemo lakšu interpretaciju istih.

Grafički prikazi rezultata znanstvenog istraživanja se mogu sistematizirati u 4 skupine: 1) Grafičko prikazivanje strukture pojava. Za grafičko prikazivanje određene strukture homogene

statističke mase najčešće se upotrebljavaju stupci i strukturni krugovi. Histogrami ili stupci mogu biti jednostavni, razdijeljeni, dvostruki ili višestruki. Strukturni krugovi upotrebljavaju

se onda kada se želi prikazati struktura određene pojave kao cjeline. Površina kruga  predstavlja pojavu u cjelini a pojedini dijelovi kruga (isječci) predstavljaju njene sastavne dijelove.

Slika 5.2. Primjer strukturnog kruga – „tortnog“ dijagrama nabava električne energije u jednom danu

36

Slika 5.3. Primjer stupčastog i linijskog dijagrama vršnog opterećenja i godišnjeg konzuma hrvatskog EES-a

2)

Grafičko prikazivanje kretanja statističke mase. Kretanje statističke mase najčešće se  prikazuje pomoću: linijskih dijagrama i polarnih krugova. Linijski dijagrami su takvi grafički  prikazi u kojima se pokazuje dinamika statističke mase crtama. Postoje više vrsta kao: linijski dijagram s aritmetičkim mjerilom ili logaritamskim mjerilom na ordinati koordinatnog sustava. Polarni dijagram služi za grafičko prikazivanje sezonskih i cikličkih varijacija vremenskih serija. Konstruira se pomoću polarnog koordinatnog sustava na taj način što kut  predstavlja vrijeme, a polumjer intenzitet pojave.

3) Grafičko prikazivanje prostornog razmještaja statističke mase. Prostorni teritorijalni razmještaj

 jedne ili više pojava najčešće se prikazuje kartogramima. Oni imaju ograničenu primjenu jer se mogu koristiti samo za prikazivanje geografskih serija. 4) Grafičko prikazivanje razdioba frekvencije. Svaki raspored frekvencija može se prikazati

grafički u obliku: a.

Histograma frekvencija. Najčešće se upotrebljava, prikazuje se u vidu pravokutnika u

koordinatnom pravokutnom sustavu, čiju osnovu čine grupni intervali obilježja, a visinu frekvencija svakog grupnog intervala.  b. Poligon frekvencija. Konstruira se tako da na koordinatni sustav se prenesu iste

 podjele kao i za histogram. Razlika je u tome što se kod njega ne konstruira iznad svakog grupnog intervala odgovarajući pravokutnik, nego se, od sredine svakog intervala, odmjeri visina koja odgovara frekvenciji određene skupine i označi točkom. Kada se točke spoje izlomljenom poligonalnom crtom dobijemo poligon. 37

c.

Krivulja frekvencija se konstruira na taj način što se sredine svakog intervala na histogramu spoje jednom kontinuiranom crtom, pri čemu treba voditi računa da se odbačeni dijelovi i površine histograma što bolje podudaraju s dodatim površinama.

5.13. Matematička metoda Matematička metoda je znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematičke logike, matematičkih formula, simbola i brojnih matematičkih operacija i uopće matematičkog načina zaključivanja u znanstvenoistraživačkom radu. Ta se metoda može primjenjivati u svim znanstvenim  područjima i znanstvenim disciplinama. Ona objašnjava zakonitosti stvari i pojava u prirodi, privredi i društvu. U znanstvenoistraživačkom radu posebice se primjenjuju ekonometrijske metode i matematički modeli i metode simulacije.

Ekonometrijska metoda omogućuje konzistentno ocjenjivanje kvantitativnih odnosa između određenih varijabli na osnovu znanstveno utemeljenih teorija i podataka o odgovarajućim varijablama. Meritorno

ocijenjeni ekonometrijski modeli mogu poslužiti za testiranje i verifikacije relacija određenih pojava i  procesa i njihovo dublje spoznavanje. Takvi modeli mogu tretirati i više relacija, a što ovisi o složenosti pojave ili procesa. Metode simulacije omogućuju, posebice uporabom suvremenih računalo, teorijsko oponašanje pojava i procesa u stvarnosti kako bi se između velikog broja mogućih rješenja konzistentno pronašlo u danim uvjetima ono najpovoljnije.

5.14. Metoda modeliranja

Metoda modeliranja je sistematski istraživački postupak pomoću kojega se izgrađuje neki stvarni ili idealni znakovni sustav  –  model sposoban da zamijeni predmet koji se istražuje ili da zamijeni

 predmet koji daje određenu informaciju o njemu. To je sustav na kojemu je moguće eksperimentalno istraživati proračune ili logičku analizu da bi se na taj način dobiveni podaci proširili na pojavu koja se istražuje, kako bi se o njoj stekla pouzdana spoznaja i dodatne informacije. Osnovni cilj metode modeliranja je što točnije i potpunije spoznavanje stvari, pojava i postupaka,

odnosno njihove strukture funkcije i ponašanja. Da bi se ovaj cilj postigao, potrebno je ispuniti sljedeće: 1) model mora biti sličan predmetu –   originalu u materijalu i strukturi, ponašanju ili rezultatu funkcioniranja, 2) model mora predstavljati određeni teorijsko – spoznajni ili praktično –   realni odraz, odnosno original, 3) model mora na temelju prethodna dva uvjeta pružiti određenu informaciju o predmetu originala. 38

Predmet modeliranja može biti gotovo svaka stvar ili pojava. U znanstvenoistraživačkom radu

zanimljivo je istražiti strukturu i ponašanje, odnosno funkcioniranje sustava, tako struktura i ponašanje stvari ili pojava je glavni predmet modeliranja. Strukturu modelir anja čine: 1)  pasivni objektivni činitelj, predmet modeliranja –   to je bilo koja pojava koja se metodom

modeliranja istražuje, 2) aktivni subjektivni činitelj –  pojedinac ili skupina istraživača koji grade model predmeta i

 preko toga istražuju neku pojavu i postupak, 3) sredstva ili oruđa kojima se i od kojih gradi model (misaona, tehnička, fizička itd.), 4)  položaj u objektivnoj stvarnosti i uvjeti u kojima se model gradi.

Model tako može biti bilo kakva maketa, skica ili slika. Metoda modeliranja ima tri osnovne funkcije: 1) Primijenjeno –  praktična funkcija. Modeli se upotrebljavaju u rješavanju praktičnih problema.

Posebno se upotrebljavaju u tehničkim znanostima (modeliranje stroja, uređaja itd.). 2) Demonstrativna funkcija. Modeli se posebice upotrebljavaju u odgojno –   obrazovne svrhe. 3) Znanstvenoistraživačka funkcija. Metoda modeliranja koristi se u svim znanstvenim

 područjima i znanstvenim disciplinama u cilju istraživanja stvari i pojava i otkrivanja novih znanstvenih spoznaja.

Slika 5.. Detaljni model u Simulink-u regulacije brzine vrtnje hidroagregata

Vrlo često rezultati istraživanja pomoću metode modeliranja nisu egzaktni, ne predstavljaju znanstvene činjenice, nego samo vjerojatne spoznaje. Te moramo imati na umu da mnogo pojave zbog svoje kompleksnosti često ne možemo modelirati. 39

5.15. Kibernetička metoda Kibernetika je znanost o upravljanju sustavima i procesima svih vrsta. U svom je razvoju kibernetika

doživjela velik interes posebice u znanosti o upravljanju. Te je došlo do stvaranja raznih specijlastičkih kibernetika kao što su: teorijska, primijenjena,tehničkotehnološka, ekonomska.

U današnje vrijeme znanstvenoistraživački rad bez primjene kibernetičkih načela i zakonitosti je nemoguće zamisliti. Kibernetika je komponenta teorije sustava, a za sve sustavne znanosti jedinstvena  je metodologija koja se zove sustavni inženjering ili pristup. Kibernetika je interdisciplinarna i transdisciplinarna znanost koja je pridonijela razvoju sustavnog inženjeringa te metodskih rješenja teorijskih i praktičnih pro blema oblikovanja sustava i njihova upravljanja. Iako kibernetička metoda spada u najmlađe znanstvene metode, ona se vrlo efikasno primjenjuju u znanstvenoistraživačkom radu, više ili manje, u svim znanstvenim područjima i disciplinarna, a  posebice u ekonomiji, medicini, tehnologiji.

Za kibernetika su sa stajališta tehnologije znanstvenog istraživanja najbitnije ove tri metode:  metoda crne kutije, metoda modela i metoda povratne veze. 5.15.1. Metoda crne kutije

Metoda crne kutije. Temeljna odrednica te metode je spoznaja da se može djelovati na sustav ili  proces, a da se pri tome ne poznaju unutarnja struktura i funkcija sustava (procesa). Naime, prema

sustavnom inženjeringu sve se može promatrati kao sustav, a svaki sustav se sastoji od podsustav, te ima sebi nadređene nadsustave. Problem nepoznavanja strukture i funkcije na razinama nižim od  promatrane rješava se prihvaćanjem te činjenice, pa se nepoznata struktura i funkcija tretiraju kao crna kutija. Pod crnom kutijom podrazumijevamo dakle sustav kod kojega su vanjskom motritelju dostupne samo

ulazne i izlazne veličine, dok mu je nepoznato unutarnje ustrojstvo. Sustavnim proučavanjem i  promatranjem moguće je doći do važnih zaključaka vezanih uz ponašanja tog sustava.

X1

Y1

X2

Y2

40

Xn

Yn

Slika Izgled crne kutije sa ulaznim i izlaznim vektorima

Ponašanje ovakvog sustava je određeno ulaznim vektorima X1,X2,…Xn  i izlaznim vektorima Y1,Y2,…,Yn. Prilikom  proučavanja složenih sustava, bez obzira na detaljno proučavanje ponašanja

crne kutije, nije moguće donijeti konzistentne zaključke o njegovom unutarnjem ustrojstvu, jer se istovjetno mogu ponašati različiti sustavi –  takvi sustavi se nazivaju izomorfni. Ulazni vektori izvana djeluju na strukturu, funkcije i procese unutar crne kutije. Promjene ulaznih

vektora manifestiraju se promjenom izlaznih. Metoda crne kutije primjenjuje se na način da se namjerno izazivaju promjene ulaznih vektora te se promatraju reakcije izlaznih vektora.

U praksi se upotrebljava i termin siva kutija, gdje su struktura, procesi i funkcije djelomično poznate, i  bijela kutija, kada su struktura, procesi i funkcije poznate.

5.15.2. Metoda modela

Svrha i cilj metode modela je da se što potpunije spoznaju stvari, pojave i postupci, odnosno strukture funkcije i ponašanja. Postoje brojni modeli: idealni, realni, apstraktni, konkretni itd. Koji ćemo tip upotrebljavati ovisi o predmetu istraživanja te znanju i vještini istraživača. 5.15.3. Metoda povratne veze

Metoda povratne veze čini dijalektički proces međusobnog djelovanja ulaznih i izlaznih varijabli, što zapravo predstavlja osnovnu pretpostavku samoregulirajućih dinamičkih sustava. Povratne veze imaju dva osnovna oblika: 1) Pozitivna povratna veza. To je povratna veza u kojoj izlazna djelovanja pozitivno djeluju na

ulazne varijable i povećavaju ih. 2)  Negativna povratna veza. To je povratna veza u kojoj izlazna djelovanja negativno djeluju na ulazne varijable i smanjuju ih.

41

5.16. Eksperimentalna metoda

Eksperimentalna metoda je postupak promatranja pojave koja se ispituje pod točno određenim uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta  ponovno izazove. Zasniva se na eksperimentu, odnosno znanstveno pojednostavljenom pokusu, tj. na kontroliranom promatranju i provjeravanju nekog zakona.

Osnovni čimbenici eksperimentalne metode su: 1) Eksperimentator. To je pojedinac, tim ili kolektiv istraživača koji planiraju, teorijski

 pripremaju i praktično izvode eks periment. 2) Predmeti ili predmeti eksperimenta. To su pojave i procesi bilo koje stvarnosti: prirodne,

 biološke, psihičke, društvene pojave. 3) Sredstva i oruđa eksperimenta. To su sva sredstva, instrumenti i oprema pomoću kojih se obavlja eksperiment. 4) Eksperimentalni postupak. Obuhvaća objektivne postupke eksperimenta i broje operacije koje obavlja eksperimentator. 5) Postavljanje, razrada i provjeravanje određenih hipoteza. Sve o prirodi pojava koje se

istražuju. 6) Stvarni rezultati eksperimenta. Izražavaju se podacima i informacijama o ponašanju pojava

koje se eksperimentalno istražuju. 7) Objašnjenje stvarnih rezultata eksperimenta i analiza tih rezultata. Na temelju izvedenih

zaključaka o provjerenosti hipoteze koja je provjeravana, postavljanje znanstvene teorije ili znanstvenog zakona ili postavljanje novih i drugačijih hipoteza. Eksperimentalna metoda ima bitnu spoznajnu ulogu koja se sastoji u provjeravanju činjenica koje su ranije utvrđene, ali nisu potpuno pouzdane, u provjeravanju hipoteza, znanstvenih zakona, teorijskih stavova i znanstvenih teorija, u postavljanju novih hipoteza, u otkrivanju novih znanstvenih činjenica o pojavama koje istražujemo. 5.17. Dijalektička metoda

Dijalektička metoda temelji se na dijalektičkom materijalizmu. Bit dijalektike je u tome da su sve  pojave, procesi i odnosi u prirodi i društvu, te razni oblici kretanja materije, primaran materijalan svijet, a svijest ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega.

42

5.18. Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata i dokaznog materijala

može egzaktno saznati ono što se u prošlosti dogodilo i, po mogućnosti, kako i zašto se tako dogodilo. Upotrebom ove metode uzima se u obzir kronologija, razvoj i uzročno –  posljedične veze o predmetu istraživanja.

5.19. Genetička metoda Genetička metoda nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku, izučavanjem tijeka njezinog prethodnog razvoja. Nastoji znanstveno opisati činjenice istraživanjem tijeka  prethodnog razvitka određene pojave, odnosno predmeta istraživanja. 5.20. Teorija sustava kao metoda Teorija sustava je novija znanstvena disciplina. Nastala je u okviru kibernetike kao znanosti o

upravljanju i informacijama. U smislu teorije sustava podrazumijeva se ukupnost međusobno, svrsishodno povezanih međuutjecajnih elemenata u prirodi, tehnici i društvu koji se karakteriziraju

određenim ciljevima i povratnim vezama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja ukupnosti. 5.21. Aksiomatska metoda

Aksiomatska metoda se razvila iz klasične metode dedukcije. Temelji se na pojmu aksioma –  temeljne općepoznate nedokazive istine (npr. paralelni pravci). Polazi od toga da sve istine koje su u sustavu sadržane moraju biti izvedene iz aksioma. 5.22. Metoda idealnih tipova Metoda idealnih tipova temelji se na idealnom tipu  – apstraktnom teorijskom modelu određene vrste

društvene pojave npr. tipa vlasti. 5.23. Empirijska metoda

Empirijska metoda je postupak koji se zasniva samo na iskustvu radi otkrivanja objašnjavanja nekih  pojava, sudova i zaključaka. Ona omogućuje pristup istraživanjima i izvođenje eksperimenta bez  postavljanja hipoteze ili nastojanja da se ona dokaže.

5.24. Metoda studija slučaja Studij slučaja je postupak kojim se izučava neki pojedinačni slučaj iz određenog znanstvenog  područja.

43

5.25. Metoda anketiranja, metoda intervjuiranja, i metoda promatranja Metoda anketiranja  je postupak kojim se na

temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju podaci,

informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja. Metoda je pouzdana samo onoliko koliko su  pouzdane tako prikupljene informacije. Intervju je identična metoda metodi anketiranja sa specifičnosti da je to ustvari usmena anketa, i da se

umjesto pismenim putem intervju vodi usmeno i izravno. Metoda promatranja  je

prva i osnovna metoda znanstvenoistraživačkog rada, i njome se istraživač

na izravan način upoznaje s predmetom, pojavom i procesom. 5.26. Metoda brojenja, metoda mjerenja i Delfi metoda Metodom brojenja  je

ustvari metodski postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog

skupa ili klase. Metoda mjerenja  predstavlja

jedan od najvažnijih postupaka za prikupljanje, verifikaciju i analizu

 podataka. Mjerenje možemo definirati kao metodski postupak kojim se uz pomoć nekog instrumenta utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva. Delfi metoda

se odnosi na predviđanje i prognoziranje ponašanja istraživanih procesa i pojava.

Temelji se organiziranom i sustavnom prikupljanju predviđanja tima eksperata te omogućava na njihovom mišljenju prilično pouzdanu projekciju pojava u budućnosti.

44

6. Primjena znanstvenih metoda Proučit ćemo jedan primjer primjene nekoliko znanstvenih metoda u stručnom istraživanju specifičnog  problema elektroenergetskog sustava. DAM  – Dispečerska Analiza Mreže je softverski paket koji se koristi na razini Hrvatskog Operatora

Prijenosnog sustava, za analizu mreže i planiranje rada sustava.  Predstavlja primjenu metode modeliranja u praksi. DAM nadzire rad EES-a u realnom vremenu (SCADA funkcije) i analizira stanje mreže (on-line ili off-line na temelju zadnjeg ili ar hiviranog stanja). U realnom vremenu aktivira se određivanje

topologije mreže i proračuni (estimacija, tokovi, N-1, kratki spoj). Preuzima plan rada sustava što omogućava određivanje neželjenih tokova po granicama kontrolnog područja te nadzor odvijanja  plana.

-KIP -MjerenjaizvanSDV(GKK) -ProzaR/F(regulacija)

ProzaR/F Parametrisekundarne regulacije -TASE2EH -TASE2nonEH

Voznired izvješća

NetVision-DAM -SCADAfunkcije -Povjesneitrendarhive -ModelEEmreže -ModelCA/CB -Određivanjeneželjenihtokova -Nadzormrežeurealnomvremenu -Vizualnimodel

ExportzaPSS -Slikastanja -Prognozazagušenja (DACFUCTE)

DATAGYR C2000

Preuzimanjemjerenjaiz KISSdatoteka

-Proračuni(estimacija,tokovi,N-1, kratkispoj) -Proraćunzagušenja - Analizemrežeoff -line -Inžinjeringsustava -Integralisnage -Brojila

Modelmjerenjaenergije

Voznired -Ostvarenikonzum -Prognozakonzuma -Planradaelektrana -Raspoloživostagregata -Ugovorirazmjeneitranzita -Interniugovori -Partneri -Dnevniplanrazmjeneitranzita -Određivanjesekundarneregulacije

Planovi

Plan

Status izvodivosti plana Usuglašena mjerenja energije

-Vodovirazmjenesamjernim točkamaurazličitimCA -Mjerenjaenergijeizvišeizvora (vremenskeserije) -Usuglašenamjerenjaenergije

Ostvarena potrošnja

Plan

A    p l     i     k    a  c  i       j      a « D i      s    p  e  č    e r   »

Statusplana

Kontrolnopodručje /blok -Primanjeplanova -Validacijaplanova -Memoriranjeplanova -ModelUCTECAiCB -Partneri -ETSOschedulingiusuglašavanje: -Modelprocesaplaniranja (workflow) -Koordinacijakontrolnogpodručja -Koordinacijakontrolnogbloka -Izračunodstupanja -Određivanjekompenzacije

-Susjednapodručja -Susjedniblokovi -Koordinacijskicentar(Laufenburg)

Slika 6.1. Shema rada DAM softvera

Program omogućuje proračun estimacije stanja, tokova snaga, analize sigurnosti n-1,…,n-m sa velikom preciznošću na 400 kV, 220 kV i 110 kV hrvatskoj elektroenergetskoj mreži uz nadomjesne sheme mr eža susjednih država u realnom vremenu, te za analizu prošlih događaja(slika 6.1.). Zbog

toga predstavlja krucijalan softver u radu svih odjela te cjelokupnog Sektora za vođenje EES-a.

45

Slika 6.2. Korisničko sučelje DAM-a Prilikom svak odnevnog korištenja i svakodnevnih n-1 proračuna utvrđeno je kako se redovito javljaju

netočne informacije i estimacije na modelu mreže, te zbog toga proračuni nisu točni. Fokus ovog istraživanja je nepravilan rad važnog softvera, te istraživanjem bi trebali doći do  pronalaženja problema u mreži i primjenom rezultata korigirati nepravilan rad. Za početak napravit ćemo karakterističan proračun n-1 kako bi utvrdili gdje se točno u softveru javlja  problem. Softver je primjer tipične metode simulacije na elektroenergetskom sustavu primjenom matematičke metode Newton-Raphson za rješavanje tokova mreže. Rezultat proračuna smo obavili za 28. listopada 2014. godine –  utorak (slika 6.3.).

46

Slika 6.3. Tablična analiza n-1 kriterija Iz proračuna vidimo da  je povrijeđen kriterij u 11.,12.,15.,17.,22.,23. i 24. satu. Povreda u 11.,15.,17.,19.,22.,23. i 24. satu se odnosi na okolicu HE Senj i VE Vrataruša, stoga ćemo detaljnije analizirati na shemi sustava mjerenja tog područja i zbog čega dolazi do povrede k riterija.

Slika 6.4. Shema prijenosne sheme EES-a 400 kV i 220 kV

Prema slici 6.4 promatranjem tog područja vidimo dvije neobične pojave u čvorištu HE Senj i Brinje. U čvorištu HE Senj vidimo dotok radne snage od 91 MW od 110 kV prema 220 kV što je neobično jer hrvatski EES nema toliko proizvodnje u distribucijskoj mreži i tipični tokovi snaga su u kontra smjeru. U čvorištu Brinje koje bi trebalo biti čvorište relativno male potrošnje vidimo visoku potrošnju od 67 MW dok je uobičajeno oko 20-30 MW. 47

Slik a 6.5. Shema čvorišta HE Senj

Kada kliknemo na čvorište HE Senj i otvorimo detalje o tokovima snaga iz tog čvorišta vidimo očitu  pogrešku DAM sustava. Iz nekog razloga DAM pridonosi sa 41 MW na transformatoru TR1 direktno iz distribucijske mreže u čvorište HE Senj. Taj podatak je nemoguć i netočan jer ne postoje izvori –   proizvođači električne energije niti približno te snage u distribucijskoj mreži.

Slika 6.6. Shema čvorišta Brinje 220 kV Otvaranjem detalja o mjerenjima čvorišta Brinje se jasno vidi ogromna potrošnja od 61 MW preko transformatora TR1 što je poprilično netočan podatak jer tipična potrošnja na tom transformatoru se kreće maksimalno do 20 MW.

48

Kako smo uočili pogreške mjerenja u čvorištima HE Senj i Brinje ponovno ćemo pokrenuti analizu n1 uz korigirane vrijednosti na gore spomenutim vodnim poljima.

Slika 6.7. Tablična analiza n-1 kriterija nakon korekcije HE Senj i Brinje  Nakon ispravke pogreški u čvorištima HE Senj i Brinje n-1 analiza je zadovoljena u tom području. No kriterij još nije zadovoljen za područje Žerjavinec –   Mraclin  –  Jertovec  – Čakovec u 12. satu. Stoga moramo analizirati 110 kV mrežu tog područja kako bi ustanovili u čemu je problem.

Slika 6.8. Shema 110 kV mreže u okolici čvorišta Međurić (estimacija stanja –  lijevo i mjerenja desno)

Promatranjem 110 kV mreže u okolici Međurić čvorišta vidimo neuobičajeni tok na vodu prema Rafineriji Sisak. Vidimo također neuobičajeni tok snage u čvorište Međurić iz distributivne mreže od 53 MW što je nemoguće jer kao što smo rekli ne postoje proizvođači te snage u distribucijskoj mreži, a i mjerenja nam govore kako nije postojao taj tok na toj relaciji. Stoga isključenjem i korigiranjem tog toka snage ispravljamo ovu pogrešku.

49

7. Tehnologija Tehnologija na današnjem stupnju razvoja znanosti, tehnike, proizvodnih i društvenih odnosa je interdisciplinarna i multidisciplinarna znanost koja izučava i primjenjuje zakonitosti postupaka odnosno procesa, metoda i transformacija u znanstvenim područjima: prirodnih, tehničkih,  biomedicinskih, biotehničkih, društvenih i humanističkih znanosti. Usporedno s razvojem tehnologije kao znanosti, razvijala se i tehnologija kao gospodarska aktivnost koja se primjenjuje u privredi. Osim tehnologije kao znanosti i tehnologije kao aktivnosti ponekada se ishitreno rabi i izraz tehnika i

 povezuje s pojmom metoda. No u znanstvenoistraživačkom radu, znanstvenom istraživanju, tehnologiji znanstvenog istraživanja i metodologiji znanstvenog istraživanja primjerenije je dosljedno rabiti izraz metoda, bez izraza tehnika.

Tehnologija znanstvenog istraživanja je interdisciplinarna i multidisciplinarna znanost koja izučava i  primjenjuje zakonitosti metodoloških postupaka i intelektualnih aktivnosti pri transformaciji ideje u  pisano djelo. Prilikom toga trebamo imati na umu da 1) svaka ideja nije prava ideja, 2) između

tehnologije znanstvenog istraživanja i metodologije znanstvenog istraživanja postoji čvrsta interakcijska veza, 3) nije svejedno kojim redoslijedom se primjenjuju bitne faze u procesu

znanstvenog istraživanja.

7.1. Uočavanje i formulacija znanstvenog problema

Problem je praktično ili teorijsko pitanje koje treba riješiti na teorijski ili empirijski način. Između  problema istraživanja i predmeta istraživanja postoji čvrsta interakcijska veza, ali oni nisu jedna te ista stvar.

Predmet istraživanja mogu biti stvari, pojave, odnosi, priroda, društvo itd. U svakoj znanstvenoj grani može se definirati beskonačno mnogo predmeta istraživanja. Tako na primjer u elektroenergetici  predmet istraživanja može biti nizak stupanj udjela obnovljivih izvora energije u hrvatskom elektroenergetskom sustavu, problem energetske neovisnosti hrvatskog energetskog gospodarstva itd.

Problemi istraživanja se mogu klasificirati prema više kriterija: 1) Prema znanstvenim poljima, granama i ograncima znanosti, 2) Prema gospodarskim područjima, 3) Prema broju subjekata o kojima se istražuje, 4) Prema obuhvatnosti i važnosti istraživanja, 5) Prema dužini trajanja, 6) Prema poslovnim funkcijama.

50

Problem istraživanja je centralna stavka znanstvenog istraživanja, jer upravo s njime počinje istraživanje. To je specifičan problem koji se ne može riješiti isključivo učenjem i studiranjem, već je  potrebno provesti znanstveno istraživanje kako bi došli do novih znanstvenih spoznaja i rješenja  problema.

Upravo zbog toga uočavanje problema jedan je od najkreativnijih doprinosa u istraživanju, jer samo uočavanje problema dovodi do značajnih istraživanja i otkrića. Upravo samo formuliranje problema je u mnogim istraživanjima bitnije od njegovog rješenja. Kod formulacije znanstvenog problema moramo voditi računa o: 1) Znanstveni problem mora predstavljati novost. Na temelju ocjene sadašnjeg stanja koje treba  putem aktualne svjetske i nacionalne literature utvrditi, egzaktno odrediti je li znanstveni

 problem nov ili nije. Istraženi problemi se ne istražuju. 2) Važnost i primjenjivost rezultata znanstvenog istraživanja u praksi. Svi znanstveni problemi

nisu jednako važni. Prednost se daje problemima čija rješenja nalaze praktičnu primjenu. 3) Radoznalost i interesi važni su kriteriji pri izboru znanstvenog problema, jer znatiželja

 predstavlja poticaj u znanstvenoistraživačkom radu. Motiv može biti važan kriterij stjecanja nove znanstvene spoznaje. 4) Stručnost istraživača jedan je od najvažni jih kriterija u izboru i formulaciji problema. 5) Oprema i uvjeti rada imaju izuzetno veliko značenje kod izbora i formulacije problema, no

imamo u vidu da je istraživačev um najvažniji instrument koji je nezamjenjiv. 6) Pokroviteljstvo i suradnja centara odlučivanja važan je kriterij pri izboru problema. Ako ne

 postoji suglasnost onih koji istražuju od problema je bolje odustati dok se ona ne osigura. 7) Troškovi istraživanja predstavljaju često ograničavajuće čimbenike koji mogu dovesti i do  prekida znanstvenog istraživanja. 8) Rizik, opasnost i poteškoće mogu onemogućiti provođenje istraživanja problema pa i o tome

treba voditi računa. 9) Vrijeme je potrebno za svako istraživanje te se i to treba uzeti u obzir. 10) Aktualnost rezultata istraživanja. Istraživati se trebaju samo oni problemi čiji će rezultati imati trajniju vrijednost. 11) Mogućnost rješenja određenog problema pomoću istraživanja važan je kriterij kod izbora i formulacije znanstvenog problema. Formuliranje problema je poseban zadatak u razradi projekta istr aživanja. Problem se treba postaviti u

vidu cjelovitog i vrlo preciznog pitanja, a istraživanjem se treba naći pravi, znanstveno utemeljen odgovor na to pitanje.

51

7.2. Postavljanje hipoteze Pri razmatranju problematike o hipotezi, posebnu pozornost treba posvetiti: 1) Pojmu i osnovnim pretpostavkama za postavljanje hipoteze. Postavljanje hipoteze je t eorijsko

 –  misaoni postupak koji slijedi nakon utvrđivanja određenih činjenica, radi objašnjenja ili  proširenja tih činjenica ili produbljenja spoznaja o njima. Dobra hipoteza je adekvatna  predmetu istraživanja, a adekvatna je ona koja je provjerljiva i potvrdljiva određenim teorijsko  –  praktičnim postupkom. 2) Provjeravanju hipoteze. Hipotezu ako treba se mora razraditi, modificirati ili čak zamijeniti. Provjera hipoteze se sastoji utvrđivanjem spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjera se

vrši tako da se istraže moguće rješenja, činjenice i argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu, ako im ona odoli znači da je istinita. 3) Vrstama hipoteze. Mogu biti: kvalitativna, kvantitativna, kauzalna, opća, posebna,

 pojedinačna, radna, znanstvena, ad hoc, pomoćna, preliminarna, fiktivna, prazna, i plodna. 4) Primjeni rješenja. Praktična primjena dobivenog rješenja je krajnji cilj svakog znanstvenog

istraživanja. Dobivena rješenja moraju dati doprinos proširenju znanstvenih spoznaja.

8. Objava rezultata istraživanja 8.1. Pismeno formuliranje rezultata istraživanja

Formuliranje rezultata istraživanja je obrada prikupljenih podataka i njihovo sustavno, jasno,  jednostavno, koncizno, razumljivo i znanstveno pismeno oblikovanje. Kako će se tako obrađeni

rezultati prezentirati ovisi o brojnim činiteljima, a prije svega o znanju, iskustvu, vještini i sposobnosti istraživača, o kvaliteti prikupljene literarne građe i znanstvenih informacija, o vrsti i namjeni znanstveno i stručnog djela, te čvrstoći funkcionalnosti i djelotvornosti međuovisnosti navedenih i drugih činitelja koji više ili manje mogu utjecati na pismeno formuliranje rezultata istraživanja. Pri pismenom formuliranju rezultata istraživanja autor mora solidno poznavati i praktično

 primjenjivati sva relevantna pravila o pisanju, teksta, grafičkoj i tehničkoj obradi znanstvenog i stručnog djela.  Navedena pravila ne mora nužno primijeniti sam autor, no sve te navedene aktivnosti, primjenu metodologije i tehnologije mora odlično poznavati. Time autor u konačnosti utječe bitno na kvalitetu konačno oblikovanog znanstvenog i stručnog djela.

52

8.2. Primjena rezultata istraživanja

Svako znanstveno i stručno djelo kao sinteza pismeno formuliranih rezultata istraživanja moralo bi biti  prim jenjivo u teoriji i/ili praksi. Istraživanje čiji se rezultati ne mogu primijeniti u praksi i/ili teoriji je  besmisleno. No stupanj primjenjivosti rezultata ne ovisi o kvaliteti znanstvenog djela već o vrsti i namjeni.

U najužoj vezi s primjenom rezultata istraživanja je verifikacija spoznaja, odnosno provjera istinitosti spoznaja prezentiranih u nekom znanstvenom ili stručnom djelu. 8.3. Kontrola primjene rezultata istraživanja Tehnologija znanstvenog istraživanja, odnosno znanstveni proces transformacije kvalitetne ideje u

znanstveno ili stručno djelo praktički je gotov u deset faza: 1) Uočavanje znanstvenog problema i formulacija, 2) Postavljanje hipoteze, 3) Izbor i analiza teme, 4) Izrada orijentacijskog plana znanstvenog istraživanja, 5) Sastavljanje radne bibliografije, 6) Prikupljanje, proučavanje i sređivanje literarne građe i znanstvenih informacija, 7) Pripremanje strukture znanstvenog djela, 8) Rješavanje postavljenog znanstvenog problema, 9) Pisano formuliranje rezultata istraživanja, 10) Primjena rezultata istraživanja.

Svrha i cilj svakog znanstvenog istraživanja trebala bi biti pozitivna primjena, pozitivni učinci rezultata istraživanja bilo u teorijskom i/ili praktičnom smislu. Sukladno navedenom kontrolu nad  prim jenom rezultata istraživanja trebalo bi redovito prakticirati, jer bi se na taj način mogle dobiti

 prave spoznaje o pozitivnim ili negativnim učincima takvih rezultata. I ne samo to, time se može bitno utjecati na pozitivno usmjeravanje budućih aktivnosti u određenom projektu.

53