Seminarski Rad ''Koraljna Vrata'',Pavao Pavličić

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za kroatistiku Katedra za stilistiku

Zagreb, 3. siječnja, 2015.

KRITIKA- ''KORALJNA VRATA'' Pavao Pavličić SEMINARSKI RAD

Mentor: dr. sc. Anera Ryznar

Student: Lea Rakušić

Sadržaj 1.UVOD.................................................................................................................. III 2.RAZRADA............................................................................................................ IV 3.ZAKLJUČAK......................................................................................................... VI 4. LITERATURA...................................................................................................... VII

1.UVOD Pavao Pavličić hrvatski je književnik najistaknutiji po svom radu na kriminalističkim romanima za odrasle i djecu. Njegov opus danas broji više od 50 knjiga u kojima se Pavličić prije svega vraća na tradiciju te se poigrava poetičkim pitanjima. Pavličić je istodobno ugledni sveučilišni profesor i pisac svih književnih i medijskih vrsta. Njegova djela vrlo su bitna za hrvatsku književnost zbog njihovog ogromnog opsega i žanrovske raznolikosti. Pavličić je prvi pisac u suvremenoj hrvatskoj književnosti koji je izbrisao granicu između elitne i trivijalne književnosti te time, kao i jednostavnim načinom pisanja i napetim fabulama, pridobio naklonost široke čitateljske publike. On je stručnjak za razdoblja manirizma i baroka u kojima je suodnos književnosti i zbilje problematičan, a tom temom bavi se i ovaj roman. Roman Koraljna vrata izdvaja se ne samo u osobnom Pavličićevom opusu, već i u sustavu nacionalne hrvatske književnosti. Djelo je to u kojem se otvaraju brojna pitanja, kako ona poetička tako i ona moralna.

2.RAZRADA Radnja romana počinje kada Zagrebački filolog Krsto Brodnjak dolazi na Lastovo jer je u dopisivanju sa mjesnim svećenikom don Špirom saznao za škrinju dubrovačkih spisa pronađenu u malom mjestu na otoku. Kronotop romana čvrsto je usidren na otoku Lastovu, u vrijeme podzemnoga štrajka kosovskih rudara i velike društvene krize koja će dovesti do rata i raspada Jugoslavije. Pronalazak bavula sa spisima pokretač je cijele radnje te na neki način ovaj roman možemo nazvati i romanom pomaknute stvarnosti. Zagrebački filolog dolazi na otok sa nadom da će baš on biti taj koji će razriješiti pitanje koje već dugo tišti hrvatsku književnost, pitanje o sudbini dvaju izgubljenih pjevanja, četrnaestog i petnaestog pjevanja Gundulićeva slavnog spjeva. Naime, Krsto Brodnjak ubrzo otkriva da se među pronađenim spisima zaista nalazi i cjeloviti Gundulićev Osman. Štoviše, dolazi do otkrića da prah tog Osmana ima ljekovita svojstva. Pojava Osmana sa dopunjenim četrnaestim i petnaestim pjevanjem, tj. pojava ljekovitog praha, stvara u tom monotonom mjestu, u kojem se inače ništa zanimljivo ne događa, nesvakodnevnu zbilju. Čudotvorna moć pronađenih pjevanja uništila je Krstin filološki san o cjelovitom Osmanu , pa i o potrebi za bilo kakvim savršenstvom i cjelovitosti na svijetu. Počela su se događati čuda, Don Špirina pomoćnica Tere ozdravila je od raka, don Špirin čir na želucu je nestao te se zdravlje ubrzo počinje širiti kao virus, tj. zdravlje se počinje širiti baš kao što se širi i bolest, mahnito i bez ikakvog razloga. Pavličić sintagmom ''epidemija zdravlja '' zapravo izjednačuje bolest i zdravlje te hoće reći da su i zdravlje i bolest potrebni u svijetu kako bi sve normalno funkcioniralo. Pavličićev stil pun je simbolike. Prije svega, sama imena likova odišu simbolikom. Pisac filologa naziva Krsto baš iz razloga da bi uspostavio kontrast između kršćanstva i islama u Gundulićevu Osmanu. Nadalje, dječak Irfan preziva se Osmanbegović iz istog tog razloga, da bi se ukazalo na onog glavnog pokretača radnje, Gundulićevo djelo Osman. Uvođenjem motiva Osmana Pavličić se u ovom romanu odlučuje prvenstveno baviti pitanjem odnosa književnosti tj.fikcije i zbilje. Cijeli svoj život Krsto je sanjao o tome da pronađe cjelovitog Osmana. ''… stari,zaboravljeni, ali dragocjeni rukopis koji će promijeniti povijest male i tužne hrvatske književnosti.'' ( Koraljna vrata ) Pavličić objašnjava odnos književnosti tj. fikcije i zbilje na više razina. Pojavom epidemije zdravlja za ljude u mjestu sve postaje ''savršeno'', baš kao što i popunjavanjem Osmana on postaje savršeno književno djelo. No Krsto Brodnjak ubrzo spoznaje da to ne može biti tako. On uz pomoć negdašnjeg knjižničara iz radničke, Onte, spoznaje da je rupa u Osmanu tu s razlogom. Ona služi kao inspiracija za druge pisce i pjesnike i njihovo umjetničko stvaranje. Ontina je teza da savršeno djelo kao što je Osman pogubno djeluje na zbilju, da cjelovit Osman ne smije postojati, pa su i dotadašnja istraživanja i otkrića uvijek završavala neuspjehom, a i takav nesavršen kakav jest,bez dva pjevanja, Osman izaziva zlo, jer po njegovu mišljenju štrajk kosovskih rudara pod zemljom i nije ništa drugo nego sastanak paklenih sila u 13. pjevanju Osmana. Kada bi Osman bio potpun ne bi više bilo razloga da se hrvatska književnost stvara jer bi ona već sama po sebi bila savršena. On smatra da svaka književnost u sebi treba imati rupu. Pavličić i tu na vrlo vješt način stvara poveznicu sa zbiljom. Filolog se sada našao u prilici da svojim otkrićem promijeni ne samo sliku hrvatske književnosti, nego i ustroj svijeta, da utječe na stanje bolesti i zdravlja, na raspored dobra i

zla, života i smrti. Pojavom praha,koji sam po sebi predstavlja i uzrokuje savršenost, u mjestu nestaje bolest, nestaje zlo i svi postaju jednaki. No i zlo i bolest, sve je to u svijetu potrebno. Jer bez toga nema društvenog poretka, bez toga nastaje kaos, bez zla nema dobra, baš kao što i bez rupe u Osmanu hrvatska književnost ne bi bila onakva kao što je danas. '' Doista, ne bi li i Hrvati bili drugačiji da svoju nacionalnu tradiciju ne zasnivaju na krnjem Osmanu, nego na kompletnom?'' (Koraljna vrata) Pavličić stvara fikcijski svijet u kojem zdravlje zapravo postaje bolest. ''Zdravlje je bilo jednako opasno kao i bolest, ono je ponekad bilo još teže i još opasnije.'' (Koraljna vrata) Otkriće cjelovitog Osmana napokon potpuno poremeti i prirodni poredak stvari. Otočani uvedu diktaturu zdravlja, počnu progoniti invalide i protjeruju sumještanina Pelegrina oboljelog od AIDS-a. Razvoj događaja na otoku i drama oko Irfanova zdravlja uvjeravaju Brodnjaka da ostvarenje njegova sna, pronalazak savršenoga Gundulićeva Osmana , kao i svako drugo savršenstvo, ne može donijeti ništa dobro, jer završava u ideologiji totalitarizma, jer briše poredak, koji počiva na razlici između bolesti i zdravlja, života i smrti, dobra i zla. '' –Eto vidite- živnuo je don Špiro. -A znate li vi što to znači, da sad odjednom više nema bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se više što je… -Zastao je kao da se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a usput je okrznuo pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u kuhinju. A Krsto Brodnjak je ubacio: -Kao da se više ne zna što je dobro, a što zlo.'' (Koraljna vrata) Brodnjaka, poput Osmana u Osmanu, muče ontološka pitanja o svijetu i njegovu poretku. On spoznaje da se granice između različitih područja kao što su fikcija i zbilja ne smiju prekoračivati, da su ontologija i moral usko povezani i da se njima ne možemo nekažnjeno poigravati. Po mom mišljenju, Pavličić u Koraljnim vratima zapravo daje i kritiku suvremenog društva. Kakvi su to ljudi koji cijeli svoj život teže savršenstvu, a onda kada ga dostignu ne znaju u njemu funkcionirati i zlorabljuju ga? To su ljudi današnjeg društva. Ti ljudi smo mi. Ljudi kojima su potrebna ograničenja, kojima je potrebna bolest i kojima je potrebno zlo, jer bez toga oni prestaju biti ljudi i postaju životinje. No, iako je to glavno pitanje kojim se Pavličić bavi u ovom romanu ja sam ''između redaka'' pročitala nešto što je bitnije za nas kao pojedince. Rupe u Osmanu zapravo su rupe u ljudima. I sam Krsto Brodnjak dolazi na otok sa dvjema rupama u svom srcu. I baš kao što je tamo pronašao cijelog Osmana pronašao je i cijelo srce. Jednu rupu popunila je Zora, a drugu Irfan. No odlazeći sa otoka u njegovom srcu ostaju još veće rupe. Zar se baš od toga ne sastoji i naš život? Od traganja za izgubljenim pjevanima našeg Osmana, našeg života? Od sulude želje da popunimo praznine u našim srcima i samim time stvaramo još veće i još bolnije praznine, kako nama tako i drugim ljudima koji nas okružuju? Zar nisu Koraljna vrata upravo vrata u naš vlastiti život?

3.ZAKLJUČAK Pavličić je ovom intertekstualnom i autoreferencijalnom romanu otvorio za čitatelje mnoga pitanja i dao mnoge odgovore. Izvandijagetički pripovjedač u trećem licu vodi čitatelja kroz napetu radnju bez ikakvih poteškoća u čitanju. Autor se u pripovijedanju koristi brojnim pripovjednim tehnikama kao što su citirani monolog, pripovjedni monolog te psihonaracija. Fokalizator je unutarnji i fiksni, a radnja teče kronološki. Iako je radnja romana labirint realiziranih metafora (Osman u prahu), Pavličić je, kao i u svojim drugim romanima, ostavio nit koju treba slijediti da bi pronašli izlaz iz tog labirinta. Svako novo otkriće u labirintu realiziranih metafora samo će upotpuniti sliku o Pavličićevom majstorskom vođenju i umijeću pripovijedanja. Koraljna vrata iznimna su po tomu što se pisac prvi put upitao o moralnim posljedicama jednoga od središnjih postupaka postmodernizma, mješanja fikcije i zbilje, Osmana u prahu i ideologije zdravlja. Na taj način Pavličić se prvi put zapitao i o moralnosti same postmoderne kulture, u kojoj se sve sa svačim moglo miješati i izjednačavati. Sam naslov romana može se tumačiti na više razina no ona najvažnija zapravo se veže uz sam kraj romana, kada se metafora koraljnih vrata iz Gundulićevih stihova pretvara u stvarna polja koralja na dnu mora kojima tone jedno zauvijek izgubljeno savršenstvo.

4. LITERATURA: 1) Pavao Pavličić,1998., Koraljna vrata, Zagreb, Tiskara Znanje d.d.