Sartr Biće i ništavilo knjiga II deo

ZAN-POL SARTR IZABRANA DELA I. MUCNINA ZID. RECI

2. ZRELO DOBA 3. ODLAGANJE 4. UBIJENE DUSE 5. DRAME 6. STA JE KNJI2:EVNOST 7. PORTRETI 8. FILOSOFSKI SPISI 9-10. BICE I NISTAVILO 11-12. KRITIKA DIJALEKTICKOG UMA

ZAN-POL SARTR

BICE I .NISTAVILO Ogled iz fenomenoloske ontologije

(II)

PREVEO

MIRKO ZUROVAC

Uredivacki odbor

NIKOLA BERTOLINO JOVAN HRISTIC MILOS STAMBOLIC PETAR 2:IVADINOVI('

NOLIT • BEOGRAD

~

218070

Naslov or;,inala

Jean-Paul Sartre: L'eTRE ET LE NEANT

CB1'H&TV"Pa

Glava druga

(I ~lions Gallimard, 1943

TIJELO

Problem tijela i njegovih odnosa sa svije§Cu je l!esto zamral!ivan anjenicom da SC tijelo prvo postavlja kao izvjesna stvar koja ima svoje vlastite zakone i koja je pogodna da bude odredena izvana, dok se svijest dostife jednom vrstom unutra§nje intuicije koja joj je svojstvena. Ako, zaista, nakon §to sam shvatio »svoju« svijest u njenoj apsolutnoj unutrdnjosti i nizom refleksivnih l!inova, nastojim da je ujedininl. sa izvjesnim fivim predmetom, sastavljenim od nervnog sistema, mozga, flijezda, digestivnih, respiratomih i cirkulatomih organa, l!ijaje sama tvar pogodna da hemijski bude rastavljena u atome vodonika, ugljenika, azota, fosfora, itd., susre§Cu se tada sa nesavladivim teltoeama: ali sve ove te§koee proizilaze iz anjenice §to poku§avam da sjedinim svoju svijest, ne sa svojim tijelom, vec sa tijelima drugih. Zaista, tijelo koje sam upravo opisao, nije moje tijelo takvo kakvo je ono za mene. Nikada nisam vidio niti cu ikada vidjeti svoj mozak, niti svoje endokrine flijezde. Ali ja koji sam fovjek, zato §to sam vidio da seciraju le§eve ljudi, zato §to sam atao rasprave iz psihologije, jednostavno zato zakljul!ujem da je moje tijelo konstituisano upravo tako kao i sva ona tijela koja su mi pokazali na stolu za seciranje iii l!ije sam obojene slike posmatrao u knjigama. Bez sumnje, reci ee mi se da su ljekari koji su me njegovali, hirurzi koji su me operisali, mogli direktno da iskuse ovo tijelo koje sam ne poznajem. Ne poril!em to i ne tvrdim da mi nedostaje mozak, srce ili stomak. Ali najvafnije je izabrati red na§ih saznanja: poei od iskustava koja su ljekari mogli steei o mom tijelu, znal!i poCi od mo& tijela usred svijeta i takvog kak:vo je ono za drugog. Moje tijelo takvo kakvo je ono za mene ne pojavljuje mi se usred svijeta. Bez swnnje, za vrijeme radioskopije moaao sam vidjeti sebe na ekranu, sliku svojih pr§ljenova, ali sam upravo tada bio vani, usred svijeta; shvatio sam jedan potpuno kon1titui1an prcdmet kao jedno ovo medu drugim ovlm i vratio aam aa srom bicu samo procesom razmillj aJtja: on je bio mnoao vile moje sroj.mo neao moje biee. 311

218070 Istina je da vidim i da dodirujem svoje noge i svoje ruke. Osim toga, nista me ne spreea va da zamislim takav raspored eulnih organa da bi jedno Zivo bice moglo vidjeti jedno od svoja dva oka za vrijeme dok bi videno oko upravljalo svoj pogled na svijet. Ali treba naznaciti da sam, u ovom slueaju, ponovo drugi u odnosu na svoje oko: shvatam ga kao eulni organ konstituisan u svijetu na ovaj iii onaj nacin, ali ga ne mogu »vidjeti kao ono koje gleda«, to jest ne mogu ga shvatiti kao ono koje mi otkriva jedan aspekt svijeta. Ono je iii stvar medu drugim stvarima, iii ono preko cega se stvari meni otkrivaju. Ono ne moze da bude oboje istovremeno. SliC::no tome, vidim svoju ruku kako dodiruje predmete, ali ne spoznajem je u njenom Cinu dodirivanja. To je gla vni razlog zasto euvena »senzacija napora« Mena da Birana ne postoji realno. Moja ruka otkriva mi otpor predmeta, njihovu tvrdoeu iii njihovu mekoeu a ne sebe samu. Na taj naein vidim svoju ruku na isti naCin na koji vidim ovu mastionicu. Razvijam jednu distancu izmedu sebe i nje i ta distanca se integrise u distancama koje uspostavljam izmedu svih predmeta svijeta. Kada ljekar uzima i gleda moju ozlijedenu nogu, dok ga napola uspravljen na svom krevetugledam kako to radi, ne postoji nikakva bitna razlika izmedu vizuelne percepcije koju imam o tijelu ljekara i vizuelne percepcije koju imam o svojoj vlastitoj nozi. Ilijos bolje, one sc razlikuju samo kao razliC::ite strukture jedne te iste globalne percepcije; ne postoji bitna razlika izmedu percepcije koju ljekar ima o mojoj nozi i moje vlastite saddnje percepcije o njoj. Bez sumnje, kada dodirujem svoju nogu svojim prstima, osjeeam daje moja noga dodirnuta. Ali ovaj fenomen dvostruke scnzacije nije bitan: injekcija morfijuma moze . uciniti da hladnoea nestane. To je dovoljno da bi sc pokazalo kako se tu radi o dva reda bitno razliC::itih realiteta. Dodirnuti i biti dodimut, osjetiti da dodirujd i osjetiii da si dodirnut, to su dvije vrste fenomena koje se uzaludno poku8avaju ujediniti pod imenom »dvostruka senzacija«. U stvari, one su radikalno razliC::ite i postoje na dva nespojiva plana. Nadalje, kad dodirujem svoju nogu iii kad je gledam, nadilazimje prema svojim vlastitim mogucnostima: C::inim to, na primjer, da bih obukao svoje pantalone iii da bih promijenio zavoj na svojoj rani. Bez sumnje, istovremeno mogu da podesim svoju nogu tako da mogu lak§e »raditi« na njoj. Ali tone mijenja nista u C::injenici da je transcendiram prema C::istoj moguenosti da »lijC.::im sebe« i, sljedstveno tome, da sam joj prisutan tako da oria nije ja niti da sam ja ona. Ono Ito C::inim da ovdje postoji jeste stvar »noga«, a ne noga kao mogucnost koja samja da hodam, da trtim iii da igram fudbal. Tako, u mjeri u kojoj moje tijelo oznatava moje mogucnosti u svijetu, gledati moje tijelo iii dodirivati ga, znati transformisati ove moje mogucnosti u mrtve-mogucnosti. Ova metamorfoza mora nufao da prouzrokuje kompletnu sljepoeu u pogledu tijela kao zive mogucnosti da SC trti, da SC ple§e, itd. I zaista, otkrivanje mog tijela kao predmeta je otkrivanje njegovog biea. Ali biee koje mi je otkriveno na takav natin jeste njegovo biee-za-drugog. Da ova konfuzija mou da dovede do apsurdnosti mozemo jasno vidjeti u vezi 312

111 euvenim problemom »obmutog videnja«. Poznato je pitanje koje po•tavljaju fiziolozi: »Kako mozemo uspraviti predmete koji se obrnuto 01llkavaju na na8oj mremjaCi?« Takode je poznat odgovor filozofa: »Tune poatojl nikaka v problem. Jedan predmet je uspravan iii obrnut u odnosu na olllltak univerzuuma. Opafati citav univerzum obrnuto ne znaCi nista, jer hi trcbalo da bude obmut u odnosu na nesto.« Ali ono sto nas naroCito lntcresuje jeste porijeklo ovog lamog problema: taj problem znaCi da se htjcla povezati moja svijest o predmetima sa tijelom drugog. Tako su, na prlmjer, svijeea i oena leea, obmuta slika na ekranu mrefojaee. Ali da hudemo odredeniji, mrefnjaea ovdje ulazi u fizicki sistem; ona je ekran i 111mo to; ocna leea je /eca i samo leea; oboje su homogeni u svom bicu sa Mvijeeom koja upotpunjuje sistem. Promisljeno smo izabrali fizicko stanoviltc, to jest stanoviste spoljafajosti, da bismo proueavali problem videnja; po1matrali smo mrtvo oko usred vidljivog svijeta da bismo objasnili vldijivost tog svijeta. Kako kasnije moremo da budemo iznenadeni kada 1Vijc1t kojaje apsolutna unutrasnjost odbija da bude vezana za taj predmet? Odnosi koje uspostavljam izmedu tijela drugog i spoljamjeg predmeta su rNlno postojeCi odnosi, ali oni imaju za svoje bice bice-za-drugog; oni pretpostavljaju jedno srediste medu-svjetovnog protoka Cije je saznanje ma1Uno svojstvo prostora, »djelovanje na distanci«. Od samog poretka, onl IC 1mjestaju u perspektivu drugog-predmeta. Ako zelimo da razmisljamo o prirodi tijela, potrebno je da uspostavimo red nasih refleksija koji bi hto u aaglasnosti sa redom biea: ne smijemo nastaviti sa brkanjem ontol~h planova i moramo ispitati sukcesivno prvo tijelo kao biee-za-sebe a Mtim kao biee-za-drugog; i da bismo izbjegli takve apsurdnosti kao sto je lfobrnuto videnje«, moranio stalno imati na umu ideju da su 'ova dva liplkta tijela, buduci da postoje na dva razli.::ita i nepriopstiva plana blwtvovanja, nesvodiva jedan na drugi. Bice-za-sebe mora da bude potpuno tijelo i potpuno svijest: ono ne moze da bude izjednafeno sa tijllom. Isto tako, bice-za-drugogje potpuno tijelo; tune postoji »psihitki flnomcn« koji bi se izjednacio sa tijelom; iza tijela ne postoji nista, ali je tijllo potpuno »psihicko«. Sada moramo da nastavimo proutavanje ova dva natina bivstvovanja tijela.

I

TUELO KAO BICE-ZA-SEBE: FAKTICITET Na prvi pogled izgleda da su prethodna zapdanja opretna datostima kartczijanskog cogita. »Lak§e je spoznati dusu nego tijelo«, rekao je Dekart. Timeje namjeravao da napravi radikalnu distinkciju izmedutinjenica ~Ucnja. koje su pristupa~ne ~fleksiji, i anjenica tijela, ~ije saznanje mora ......... ,,' 313

I:

''!..

',\

~~)

I f

da bude garantovano bo.lanskim providenjem. Na prvi pogled izgleda da nam refleksija otkriva samo Ciste cinjenice svijesti. Bez sumnje, na ovom planu susreeemo fenomene koji izgleda da sami u sebi sadde neku vezu sa tijelom: »fizicku« bol, neugodnost, zadovoljstvo, itd. Ali ovi fenomeni nisu zbog toga ni§ta manje ciste cinjenice svijesti; stoga postoji tefoja da se od njih naprave znaci, afekcije svijesti uzrokovane tijelom, ne uvidajuci da je tako nepovratno istisnuto tijelo iz svijesti i da vi§e nikakva veza nece moei poDOVO da ujedini OVO tijelo koje je VCC tijelo-za-drugog, i svijest koja, tvrdi se, Cini da se tijelo pokazuje. Osim toga, ne treba poCi odatle vee od na§eg prvobitnog odnosa sa bieem-po-sebi: od na§eg biea-u-svijetu. Znamo da ne postoji biee-za-sebe sa jedne strane a svijet sa druge strane, kao dvije zatvorene cjeline za koje bi kasnije trebalo pronaCi kako komuniciraju. Ali biee-za-sebe je odnos sa svijetom; samo biee-za-sebe, porieuci da je ono bice, Cini da postoji jedan svijet i, nadilazeei ovu negaciju prema svojim vlastitim moguenostima, otkriva >>Ova« kao stvari-oruda. Ali kad kazemo da biee-za-sebe jeste-u-svijetu, da svijest jeste svijest o svijetu, tada ne smijemo shvatitj da svijet postoji naspram svijesti kao beskrajno mno§tvo uzajamnih odnosa koje bi svijest pregledala bez perspektivc i posmatrala bez stanovi§ta. Za mene. ova easaje lijevo od fla§e i malo iza nje; za Pjera, onaje desno i malo ispred. Cak se nemoze ni pojmiti da bi svijest mogla pregledati svijet na takav naein da bi joj easa bila data istovremeno desno i lijevo od fla§e, ispred i iza nje. Toni u kom slueaju nije zbog stroge primjene principa identiteta, vec zato sto bi ovo spajanje desnog i lijevog, ispred i iza, rczultiralo u potpunom nestajanju »ovih« unutar prvobitne bezrazlicitosti. lsto tako, ako noga stola skriva sare na tepihu od mog pogleda, to nije posljedica neke ogranieenosti i neke nesavr§enosti mojih vizuelnih organa v«: to znaci da tepih, koji ne bi bio niti skriven stolom, niti ispod njega, niti imad njega, niti pored njega, ne bi vi!ie imao nikakav odnos sa njim i ne bi vi§e pripadao »svijetu« u kojem sto postoji: biee-po-scbi, kojc bi sc manifestovalo u formi ovog, vratilo bi sc svom indiferentnorn identitetu; cak bi i prostor, kao Cisto spolja§rtji odnos, nestao. Konstitucija prostora bo mno§tva uzajamnih odnosa mou se izvr§iti samo sa apstraktnog stanovi§ta nauke: ona ne moze da bude tivljcna, ona se cak ne moze ni prcdstaviti; trougao koji crtam na tabli sa namjerom da sc pomognem u apstraktnim razmi§ljanjima nufoo je dcsno od kruga koji dodirujejednu od njegovih strana u mjeri u kojoj onjeste na tabli. Nastojim da nadidem konkrctne karakteristike lika koji je nacrtan kredom, ne vodcCi ratuna o njegovom odnosu prcma meni ni§ta vi§e nego o debljini linija iii nesavr§enosti crtda. Na taj nacin, zbog same cinjenicc da svijctpostoji, ovaj svijet bi mogao da postoji bezjasne orijcntacije u odnosu na mene. ldealizam jc sa pravom insistirao na Cirtjenici da odnos cini svijet. Ali kako sc idealizam smjeltao na teren njutnovske nauke, on jc ovaj odnos shvatao kao odnos uzajamnosti. 314

On je tako postizao samo apstraktne pojmove ciste spolja§njosti, akcije i reakcije, itd., i, zbog toga, ispustio je svijet i obja§njavao samo pojam·granicu apsolutne objektivnosti. Ukratko, ovaj pojam je jednak pojmu »pustog svijeta« iii »svijeta bez ljudi«, to jest jednoj kontradikciji, jer svijet postoji tek pomoeu ljudske stvamosti. Tako se pojam objektivnosti, kojije imao za cilj da biee-po-sebi dogmatske istine zamijeni cistim odnosom uzajamne saglasnosti izmedu predstava, sam ru§i ako se sprovede do kraja. Osim toga, napredak nauke je doveo do odbacivanja ovog pojma apsolutne objektivnosti. Ono §to Brolji naziva iskustvom jeste sistem zajednickih odnosa iz kojih posmatrac nije iskljucen. I ako mikro-fizika mora da rcintegri§e posmatraea u naueni sistem, ona to ne cini u ime ciste subjekti'\'.nosti - ovaj pojam ne bi imao smisla ni§ta vi§e nego pojam ciste objektivnosti - vee kao izvoran odnos sa svijetom, kao jedno mjesto, kao ono prema eemu se orijenti§u svi posmatrani odnosi. Tako, na primjer, Hajzenbergov princip indcterminacije ne moze da bude posmatran niti kao pobijanje niti kao potvrdivanje deterministickog postulata. Medutim, umjestoda bude cista veza izmedu stvari, on obuhvata u sebi izvoran odnos covjeka sa stvarima i njegovo mjesto u svijetu. To je ono §to dovoljno ( pokazuje, na primjer, cinjenica da se ne mou uciniti da se velicine proporcionalne dimenzijama tijela pov«:avaju u kretanju a da se ne izrnijene njihovi odnosi brzine. Ako ispitujem krctanje jednog tijela prema drugom tijelu, prvo golim okom a zatim mikroskopom, ono ce mi izgledati atotinu puta bde u drugom slueaju,jer iako se tijelo u kretanju ne priblifava nilta bliu tijelu prema kome se kreee, ono je pre§lo u istom vremenu stotinu puta veei prostor. Tako pojam brzine ne znaci vi§e ni§ta ako ona nije brzina u odnosu na date dimenzije tijela u kretanju. Ali sami smo ti koji odlucuju o ovim dimenzijama svojim izbijanjem u svijetu, a potrebno je da odlucujemo o njima, inaee one uop§te ne bi bile. Na taj nacin, one nisu relativne aaznanju koje sti.Cemo o njima, vcc na!iem primamom ang&Zmanu u svijetu. To je ono §to savdeno izr&Zava teorija rclativiteta: posmatrac koji se nalazi u jednom sistemu ne mou nikakvim eksperimentom da utvrdi da Ii sistem miruje iii je u pokrctu. Ali ova relativnost nije »relativizamUnutrasnjosti« drugog-predmeta i cjeline ovih objektivnih konstatacija. U stvari, saznali smo da, djelujuCi na izvjesna c'.!ula, »izazivamo promjenu« u svijesti drugog. Saznali smo to preko jezika, to jest preko znac".!enjskih i objektivnih reakcija drugog. Fizic'.!ki predmet drllZitelj, fiziolo§ki predmet - culo, psihicki predmet - Drugi, objektivne manifestacije znai!enja - jezik: takvi su clanovi objektivnog odnosa koji smo t.eljeli da uspostavimo. Nijedan od njih nije mogao da nam dozvoli da izademo iz svijeta predmeta. Takode nam se dogadalo da sami budemo predmet fizioloAkih iii psiholoskih istrllZivanja. Ako smo pristali na neki eksperiment ove vrste, iznenada smo se nasli u laboratoriju, opazili smo jedan vile iii martje osvijctljen ekran, iii smo osjetili slabe elektrii!ne udare, iii smo bili dodirnuti jcdnim predmetom koji nismo mogli potpuno tai!no odrediti ali c'.!iju smo cjelokupnu prisutnost shvatili usred svijeta i blizu nas. Ni jednog trenutka nismo bili odvojeni od svijeta; svi ovi dogadaji dogodili su sc za nas u jednom laboratoriju, usred Pariza, u jufnoj zgradi Sorbone; ostali smo u prisustvu Drugog i smisao eksperimenta zahtijevao je da mot.emo komunicirati sa rtjim pomoeu jezika. Sa vremena na vrijeme, eksperimentator nas je pitao da Ii nam je ekran izgledao vi8e iii martje osvijetljen, da Ii nam se pritisak koji je vr8en na nalu ruku c'.!inio jac".!im iii slabijim, i mi smo odgovarali - to jest, davali smo objektivne informacije o stvarima koje au IC pojavljivale usred na8eg svijeta. Mo!da nas je neki nevjdti eksperimentator pitao da Ii je »nala senzacija svjetla bila vise iii martjejaka, vile iii manje intenzivna«. PoAto smo bili usred svijeta, u toku posmatraqja ovili predmeta, ova ri:tenica za nas ne bi imala nikakvoa smisla da nas ranije nisu uc'.!ili da »senzacijom svjetla« nazivamo objektivnu svjetlost takvu kakva nam IC pojavljuje u svijetu ujednom datom trenutku. Stoga smo. odgovorili da je senzacija svjetla bila, na primjer, martje intenzivna, ali smo pod tim podrazumijevali da je ekran, prema na.fem miS/jenju, bio slabije osvijetljen. Polto smo stvarno shvatili ekran kao slabije osvijetljen, izraz »prema na8em mi§ljenju« nije odgovarao nic'.!em stvamom, osim jednom naporu da sc ne pQbrka objektivnost svijeta za nas sa 318

1trotijom objektivnoscu koja je rezultat eksperimentalnih mjerenja i medusobnog slaganja duhova. U svakom sluc'.!aju, nismo mogli spoznati izvjestan predmet koji je eksperimentator posmatrao za vrijeme izvodenja eksperimenta i koji je bio na§ vizuelan organ iii izvjesni taktilni zavr8eci. Stoga je dobiven rezultat mogao da bude, na kraju eksperimenta, samo stavljanje u odnos dva niza predmeta: onih koji su se otkrivali nama za vrijeme etsperimenta i onih koji su se u isto vrijeme otkrivali eksperimentatoru. Osvijetljenost ekrana pripadala je mom svijetu; moje oei kao objektivni organi pripadali su svijetu eksperimentatora. Stoga je veza ova dva niza teZila da postoji kao most izmedu dva svijeta; ni u kom slueaju nije mogla da bude tabela odnosa izmedu subjektivnog i objektivnog. Za§to bi se, u stvari, nazivao subjektivnoscu skup sjajnih iii teskih iii mirisnih predmeta takvih kakvi su se pojavljivali meni u tom laboratoriju, u Parizu,jednogfebruarskog dana, itd.? I ako, uprkos svemu, ovaj skup treba da smatramo subjektivnim, za§to priznati objektivnost sistemu predmeta koji su sc istovremeno otkrili eksperimentatoru, u tom istom laboratoriju, tog istog februarskog dana? Ovdje ne postoje dvije tdine niti dvije mjere: nigdje ne susreeemo ne§to §to bi sc nudilo kao c'.!isto osjecano. kao !ivljeno za me~ bez objektivacije. Ovdje, kao i uvijek, svjestan sam svijeta i, na temelju svijeta, izvjesnih transcendentnih predmeta; kao i uvijek, nadilazim ono §to mi je otkriveno prema moguenosti koja treba da budem, kao prema mogtienosti, na primjer, da korektno odgovorim eksperimentatoru i da omoguCim da eksperiment uspije. Bez sumrtje, ova uporedenja mogu da daju izvjesne objektivne rezultate: na primjer, mogu da konstatujem da mi sc mlaka voda c'.!ini hladna kada u nju umoeim ruku nakon §to sam je izvukao iz vruCc: vode. Ali ova konstatacija koja sc pompezno naziva: »zakon relativiteta scnzacija« uop§te sc ne tic:!e senzacija. Ovdje je zapravo rijec o jednom kvalitetu predmeta koji mi je otkriven: mlaka vodaje hladna kada · u nju .umoc'.!im svoju oparenu ruku. Medutim, uporedenje ovog objektivnog kvaliteta vode sa isto tako objektivnim obavje8tenjem obavje§tenje koje midaje termometar - otkriva mijednu kontradikciju. Ta kontradikcija motivira, sa moje strane, slobodan izbor prave objektivnosti. Nazvaeu subjektivnoleu objektivnost koju nisam izabrao. Sto se tic'.!e razloga »relativiteta senzacija«, podrobnije ispitivanje otkriee mi ih u izvjesnim objektivnim i sintetic'.!kim strukturama koje cu nazvati/ormama (Gestalt). Miler-Lijerova iluzija, relativnost osjeta, itd., to su imena data objektivnim zakonima koji se odnose na strukture ovih formi. Ovi zakoni ne pouc'.!avaju nas o pojavama vee se odnosc na sint~ti&e strukture. Ovdje posredujem samo u rnjeri u kojoj moje izbijartje u svijetu uzrokuje da se pojavi stavljanje u odnos predmeta jednih sa drugima. Kao takvi, oni se otkrivaju kao forme. Nauc'.!na objektivnost sastoji sc u posmatranju struktura odvojeno, odvajajuCi ih od cjeline: od tada, one sc pojavljuju sa drugim osobinama. Ali ni u kom sluc'.!aju ne izlazimo iz postojeeeg svijeta. 319 \

Isto tako, moglo bi se pokazati da se ono Sto se naziva »prag osjeta«, iii specifienost fula, odnosi na cista odredenja predmeta kao takvih. Ipak, neki su tvrdili da se ovaj objektivan odnos drafitelja sa culnim organom sam nadilazi prema odnosu objektivnog (draZitelj-Culni organ) sa subjektivnim (cista senzacija) i da je ovo subjektivno odredeno djelovanjem koje drafitelj ispoljava na nama posredstvom culnog organa. Culni organ pojavljuje nam se prof.et drafiteljem: protoplazmaticke i fizicko-hemijske promjene, koje se pojavljuju u culnom organu, nisu zapravo produkt samog tog organa: one mu dolaze izvana. To bar tvrdimo da bismo ostali vjerni principu inercije koji citavu prirodu konstituise u spoljainjost. Kada uspostavljamo k6relaciju izmedu objektivnog sistema: driizitelj-Culni organ, koji sada orrafamo, i subjektivnog Sistema, koji je za nas skup unutra§njih svojst~va drugog-predmeta, tada smo prisiljeni da priznamo da je nov modalitet, koji se upravo pojavio u toj subjektivnosti, u vezi sa draf.enjem fula, takode proizveden neeim drugim sto nije on sam. Doista, kad bi se proizvodio spontano, bio bi odsjeeen od bilo kakve veze sa dl:af.enim organom iii, ako zelite, odnos koji bi se mogao uspostaviti izmedu njih bio bi bilo koji odnos. Zamislieemo stogajedno objektivno jedinstvo koje odgovara najslabijim i najkracim drafenjima i nazvaeemo ga senzacijom. Ovo jedinstvo snabdjeeemo inercijom, sto znaci dace ono biti Cista spoljainjost, posto ce ono, pojmljeno polazeei od »ovog«. participirati u spolja§njosti bifa-po-sebi. Ova spoljasnjost projektovana unutar senzacije pogada je gotovo u samoj njenoj egzistenciji: razlog njenog postojanja i povod njene egzistencije je izvan nje. Onaje stoga spolja$njost za sebe samu. Istovremeno, njen razlog postojanja ne prebiva u nekoj »unutrasnjoj« cinjenici koja je iste prirode kao i Ona, VeC Ujednom Stvarnom predmetU, dra!itelju, i u prorajeni koja pronma jedan drugi stvaran predmet, culni organ. lpak, kako ostaje nepojmljivo da izvjesno biee, koje postoji na izvjesnom planu i koje je nesposobno da se samo sobom odrzi u bicu, mote da bude odredeno da egzistira pomoeujednog postojeeeg koje se nalazi na planu radikalno razliCitog biea, da bih odrtao senzaciju i da bihje opskrbio bieem, moram zamisliti jednu sredinu koja je homogena sa njom i tako konstituisana u spoljaAnjost. Ovu sredinu nazivam duh om iii, ponekad, eak i svijeJeu. Ali ovu svijest poimam kao svijest Drugog. to jest kao jedan predmet. Pa ipak, kako odnosi koje felim uspostaviti izmeduculnogorgana i senzacije treba da budu univerzalni, pretpostavljam da svijest tako pojmljena mora takode da bude moja svijest, ne za drugog vee po sebi. Na taj naein, odredio sam jednu vrstu unutrairtjeg prostora u kom se izvjesni oblici nazvani senzacijama formiraju povodom spoljainjih podramja. Polto je ovaj prostor cista pasivnost, objavljujem da on podnosi svoje senzacije. Ali pod tim ne podrazumijevam samo daje on unutrainja sredina koja im sluti kao matrica. Sada se odu§evljavam biololkom vizijom svijeta koju uzimam za svoj objektivan pojam razmatranog t\ulnog organa i tvrdim da ovaj unutralrtji prostor llvl svoju senzaciju. ».2:ivot« je tako jedna

320

magicna veza koju uspostavljam izmedu jedne pasivne sredine i jednog pasivnog modusa ove sredine. Duh ne proizvodi svoje vlastite senzacije i, zbog toga, one mu ostaju spoljaJnje: ali, sa druge strane, prisvaja ih sebi ziveei ih. Jedinstvo »Zivljenog« i »zivog« zaista nije vi8e prostorna jukstapozicija niti odnos sadrfaja sa sadrfavaocem: to je jedna magiena nerazdvojivost. Duhjeste svoje vlastite senzacije potpuno ostajuCi razliCit od njih. Na taj nacin, senzacija postaje naroCita vrsta predmeta: inertan, pasivan i jednostavno zivljen. Tako smo prinudeni da mu pridamo apsolutnu subjektivnost. Medutim, potrebno je da se rijee subjektivnost korektno razwnije. Ona ovdje ne znaCi pripadnostjednom subjektu, to jest jednoj samstvenosti koja se motivira spontano. Subjektivnost psihologaje potpuno drugaeije vdte: ona, suprotno tome, manifestuje inerciju i odsutnost svake transcendencije. Subjektivno je ono sto ne mofe izaei iz sebe sama. I, upravo u mjeri u kojoj senzacija, posto je Cista spoljasnjost, mof.e da bude samo jedna impresija u duhu, u mjeri u kojoj je ona samo ona sama, samo ova figura kojujedan vrtlog formira u psihit\kom prostoru, ona nije transcendencija, ona je zapravo ono §to se podnosi, jednostavno odredenje na8e receptivnosti: onaje subjektivnost zato sto ni u kom slueaju nije ni prezentativna ni reprezentativna. Subjektivno svojstvo Drugog-predmeta je naprosto jedna zatvorena kutija. Senzacija je u kutiji. Takav je pojam senzacije. Jasno se vidi njegova apsurdnost. Prije svega, on je cista fikcija. On ne odgovara nil\emu §to iskusavam u sebi samom iii na drugom. Shvatili smo samo objektivan univerzum; sva na§a liena odredenja pretpostavljaju svijet i pojavljuju se kao odnosi sa svijetom. Senzacija pretpostavlja daje oovjek VeC u svijetu, jer ima culne organe, i ona se pojavljuje u njemu kao pravi prekid njegovih odnosa sa svijetom. Istovremeno, ova cista »subjektivnost« nudi sc kao nutan temelj na kom treba rekonstruisati sve ove transcendentne odnose koje je njeno pojavljivanje upravo uCinilo da nestanu. Tako susreeemo ova tri momenta mi§ljenja: 1. Da bi sc senzacija uspostavila, mora sc poei od izvjesnog realizma: smatra sc vaf.ecom naAa percepcij a Drugog, fula Drugog i induktivnih instrumenata. 2. Alina nivou scnzacije nestaje l'!itav ovaj realizam: senzacija kao Cisto trpljena prontjena daje nam obavje§tenja samo o nama samima; ona pripada >>dozivljaju«. 3. Pa ipak, senzacijaje ta koju prufam kao bazu svog saznanja o spoljainjem svijetu. Ova baza ne mof.e da bude temelj realnog kontakta sa stvarima: ona nam ne dozvoljava da shvatimo intencionalnu strukturu duha. Objektivnoseu treba da nazivamo ne jednu neposrednu vezu sa biCem, vee izvjesna spajanja senzacija koja Ce pruZiti vi§e postojanosti i vi§e pravilnosti, iii koja Ce sc bolje slagati sa skupom na§ih predstava. Naroeito tako treba da odredimo nasu percepciju Drugog, ~ulnih organa Drugog i induktivnih instrumenata: tu sc radi a subjektivnom nastajartju jedne narocite koherencije, i to je sve. Na ovom nivou, ne mote da bude u pitanju objaAnjertje moje senzacije pomoeu culnog organa takvog kakvog ga opafam kod drugog iii kod sebe sama, vee potpuno 321 \

. i i

suprotno tome, eulni organ je to §to obja§njavam kao izvjesnu asocijaciju svojib senzacija. Jasno se vidi neizbjdan krug. Moja percepcija cula Drugog sluZi mi kao temelj za obja§njenje senzacija a naroCito mojih senzacija; ali obratno, tako pojmljene moje senzacije sacinjavaju samu realnost moje percepcije cula Drugog. A, u ovom krugu, isti predmet: culni organ Drugog, nema niti istu prirodu niti istu istinu u svakom od svojib pojavljivanja. On je prije svega stvarnost i, upravo zato §to je stvarnost, utemeljuje jednu doktrin u koja ga opovrga va. Po izgledu struktura klasicne teorije senzacije je strogo struktura cinickog argumenta Lafova u kojem se, upravo zato §to Krieanin govori istinu, dogada da on lafe. Ali, osim toga. kao §to smo upravo vidjeli, senzacijaje Cista subjektivnost. Kako je moguee trafiti od nas da konstrui§emo predmet iz Ciste subjektivnosti? Nikakvo sinteticko grupisanje ne mot.e da da objektivan kvalitet onome §to u principu pripada dofivljaju. Ako treba da postoji percepcija predmeta u svijetu, tada je potrebno da vee od samog naseg izbijanja budemo u prisustvu svijeta i predmeta. Senzacija, kao jedan ukrsten pojam izmedu subjektivnog i objektivnog, pojmljen iz aspekta predmeta, a kasnije primijenjen na subjekt, bastardna egzistencija za koju se ne mot.e reCi da Ii postoji stvamo iii samo u teoriji, senzacija je prava sanjarija psibologa; treba je odlucno odbaciti iz svake ozbiljne teorije koja se bavi odnosima svijesti i svijeta. Ako je scnzacija samo jedna rijee, §ta se tada dogada sa culima? Bez sumnje, priznaeemo da nikada ne susreeemo u nama samima ovu prividnu i strogo subjektivnu impresiju koja je senzacija; priznaeemo da ja uvijek shvatam samo zelenilo ove sveske, ovog lista, a nikada senzaciju zelenila, niti cak »kvazi-zelenila«, koju Huser! postavlja kao bileticki materijal koji intencija animira u zelenilo-predmet; pokazaeemo da nas je lako uvjeriti, pod pretpostavkom daje fenomenolo§ka redukcija moguea - §to ostaje da sc doka!e - u Cinjenicu da 6e nas ona suoeiti sa predmetima stavljenim u zagrade, kao cistim korelativima pozicionalnib Cinova a ne impresivnib rezidijuma. lpakje istina da tu/a ostaju. Ja vidim zelenilo,ja dodirujem ovaj uglaQri i hladan mramor. Jedan nesr«an slutaj mofe me li§iti citavog cula: mogu izgubiti vid, postati gluh, itd. Sta je, dakle, cUlo k9je nam ne daje senzaciju? Odgovor je lak. Prije svega konstatujemo da je tulo svuda i svuda neuhvatljivo. Ova mastionica na stolu neposredno mije data u formijedne stvari, a ipak mije dataputem vida. To znaCi daje njena prisutnost vidljiva prisutnost i da sam svjestan da mije prisutna kao vidljiva, to jest kao svijest (o) tome da je vi dim. Ali, istovremeno dok je pogled saznanje o mastionici, poaJed se otima svakom saznanju: ne postoji saznanje o pogledu. Cak nam ni refleksija ne6e dati ovo saznanje. Moja reOelcsivna svijest daee mi sainanje o mojoj reOektiranoj svijesti o maitionici, ali ne saznanje o scnzomoj aktivnosti. U tom slueaju treba prihvatiti euvenu tvrdnju Ogista Konta: »Oko ne mo!e vidjeti sebe sama.« U stvari, bilo bi prihvatljivo da jedna druga oraanska struktura, jedan slutajan raspored ndeg vizuelnog

;

aparata, dozvoljavajednom treeem oku da vidi na§a dva oka dok gledaju. Zar ne mogu da gledam i dodirujem svoju ruku dok ona dodiruje? Ali tada bib pribvatio stanoviste drugog o mom eulu: vidio bib oCi-predmete; ne mogu vidjeti oko koje gleda, ne mogu dodirivati ruku koja dodiruje. Na taj nacin, culo je, ukoliko jeste-za-mene, nesto nesb vatljivo; ono nije beskonacan niz mojih senzacija, jer ne susreeem nista drugo do predmete u svijetu; sa druge strane, ako 'zauzimam refleksivno stanoviSt:e o svojoj svijesti, susre§Cu tada svoju svijest o ovoj iii onoj stvari-u-svijetu, a ne svoje vizuelno iii taktilno culo; konaeno, ako mogu da gledam iii dodirujem svoje culne organe, otkrivam tada ciste predmete u svijetu, a ne otkrivajueu iii konstruktivnu aktivnost. lpak, culo je tu; tuje pogled, dodirivanje, slusanje. Sa druge strane, akq posmatram sistem videnih predmeta koji mi se pojavljuju, konstatujem da mi se ne pokazuju u bilo kakvom redu: oni su usmjereni. Posto se, dakle, culo ne mot.e odrediti niti pomoeu nekog cina koji se mot.e shvatiti, niti' pomoeu sukcesije dofivljenih stanja, nama ostaje da ga pokusamo odrediti pomocu njegovib predmeta. Ako pogled nije suma vizuelnih senzacija, zar ne mofe da bude bar sistem videnib predmeta? U tom slueaju, potrebno je vratiti se na ideju usmjerenosti koju smo ranije naznaCili i poku§ali sbvatiti njeno znaeenje. Na prvom mjestu, naznaeimo daje usmjerenost konstitutivna struktura stvari. Predmet se pojavljuje na temelju svijeta i manifestuje se u spolja§njem odnosu sa drugim »ovim« koja su se upravo pojavila. Tako njegovo otkrivanje implicira komplementarnu konstitucijujednog neiz.diferenciranog temelja koji je totalno perceptivno polje iii svijet. Formalna struktura ovog odnosa oblika sa osnovom je stoga nufna; jednom rjeCju, postojanje vizuelnog iii taktilnog iii auditivnog poljaje jedna nufnost: tisina je, na primjer, zvueno polje neiz.diferenciranib zvukova u kom se utapa naroeit zvuk na koji smo usmjereni. Ali materijalna veza jednog posebnog ovog sa osnovom je istovremeno izabrana i data. Ona je izabrana ukoliko je izbijanje bica-za-scbe eksplicitna i unutrasnja negacija jednog posebnog ovog na temelju svijeta:jag/edam ovu §olju iii ovu mastionicu. Onaje data u tom smislu §to se moj izbor vdi polazeei od jedne izvorne raspodjele ovih koja manifestuje sam fakticitet mog izbijanja. Nufno je da mi sc knjiga pojavljuje na desnoj iii na lijevoj strani stola. Ali je slucajno §to mi se pojavljuje upravo na lijevoj strani i, konacno, slobodan sam da gledam knjigu na stolu iii sto na kom se knjiga nalazi. Ovu slueajnost izmedu nufnosti i slobode mog izbora nazivamo tu/om. Ona znaci da se predmet meni uvijek pojavljuje titav odjednom - to §to vidim je kocka, mastionica, so/ja - ali i da SC to pojavljivanje uvijek dogada U narocitoj perspektivi koja izrafava svoje odnose sa temeljem svijeta i sa drugim ovim. To §to cujem je uvijek zvuk vio/ine. Ali nufno je da ga eujem kroz vrata iii kroz otvoren prozor iii u koncertnoj dvorani: u protivnom, predmet ne bi vi§e bio usred svijeta i ne bi sc vik pokazivao jednom postojeeem-koje-izbiia-u·svijetu. Ali, sa druge strane, sve dok je istina da se sva ova ne mogu pojaviti istovremeno na teme.lju svijeta i da pojavljivanje izvjesnih izmedu njih

323

322

'

izaziva stapanje izvjesnih drugih sa osnovom, sve dokje istina da svako ovo moZe da se manifestuje samo najedan naein istovremeno, premda za njega postoji beskonablost nacina pojavljivanja, ova pravila pojavljivanja ne treba da budu smatrana subjektivnim i .psiholo§kim: ona su strogo objektivna i proizilaze iz prirode stvari. Ako mi mastionica skriva dio stola, tone proizilazi iz prirode mojih cula, vee iz prirode mastionice i svjetlosti. Ako se predmet smanjuje udaljavajuci se, tone treba objamjavati ne znam kakvom iluzijom posmatraea vee strogo spoljdnjim zakonima perspektive. Tako je, ovim objektivnim zakonima, odredeno jedno strogo objektivno sredi§te referenci: oko je, na primjer, u jednoj perspektivnoj shemi tacka prema kojoj sve objektivne linije konvergiraju. Tako se perceptivno polje odnosi na jedno srediste koje je objektivno odredeno ovom referencom i situirano u istom po/ju koje se orijenti8e oko njega. Medutim, ne vidimo ovo srediste kao strukturu perceptivnog polja koje se posmatra: mi smo to srediJte. Tako nam red predmeta svijeta neprestano vraea predstavujednog predmeta koji, u principu, ne more da bude predmet za nas. jer je ono sto mi treba da budemo. Na taj nacin, struktura svijeta podrazumijeva da ne motemo vidjeti a da ne budemo vid/jivi. Unutar-svjetovne reference mogu se uCiniti samo na predmete svijeta i viden svijet stalno odredujejedan vidljiv predmet na koji upueuju njegove perspektive i njegov raspored. Taj predmet pojavljuje se usred svijeta i istovremeno kao svijet; uz to, dat je uvijek sa nekom grupom predmeta,jer je uvijek odreden orijentacijom ovih predmeta: bez njega, ne bi bilo nikakve orijentacije, jer bi sve orijentacije bile ekvivalentne; on je slueajno izbijanje jedne orijentacije medu beskonacnim mogucnostima da se svijet orijentise; onje ova orijentacija uzdignuta do apsolutnog. Ali na ovom planu, taj predmet za nas postoji samo kao apstraktan znak: on je ono Ito sve meni oznaeava i ono sto u principu ne mogu shvatiti, po§to je to ono §to jesam. Zaista, ono sto jesam u principu ne mote da bude predmet za mene ukoliko sam ja to. Predmet koji naznaeavaju stvari svijeta i koji ukljucuju u svoj radijus je za sebe sama i u principu jedan ne-predmet. Ali izbijanje mog bica, dok razvija distance po/azeci od jednog srediJta, samim cinom ovog razvijanja odreduje jedan predmet koji simjeste samo ukoliko postaje oznaeen svijetom i o kom ipak ne bih mogao da imam intuiciju kao o predmetu, jer sam ja taj predmet, ja koji sam prisutan za sebe sama kao biee kojeje svoje vlastito nistavilo. Na taj nacin, moje bice-u-svijetu, samom cinjenicom da ostvaruje svijet, cini da bude oznaeeno za sebe sama kao jedno biee-usred-svijeta svijetom koji ono ostvaruje, i to ne bi moglo da bude drugaCije, jer ne postoji drugi nacin da moje bice stupi u vezu sa svijetom osim da bude u svijetu. Meni bi bilo nemoguee da ostvarim jedan svijet u kojem ne bih bio i koji bi bio cist predmet nadziruee kontemplacije. Naprotiv, potrebno je da se izgubim u svijetu da bi svijet postojao i da bih mogao da ga transcendiram. Na taj naein, rcci da sam u§ao u svijet, »do§ao u svijet«, iii da svijet postoji, iii da imam tijelo, znaCi jednu te istu stvar. U tom smislu, moje tijelo je svuda u 324

1vijetu: ono je dolje takode, u cinjenici da gasna svjetiljka skriva siblje koje raste na ploCniku, isto tako kao i u cinjenici da je mansarda gore iznad prozora 8estog sprata iii u Cinjenici da se auto koji prolazi kreee sa desna na lijevo, iza kamiona, iii da tena koja prelazi ulicu izgleda manja nego eovjek koji sjedi na terasi kafea. Moje tijelo je istovremeno koekstenzivno sa svijetom, citavo rasuto preko stvari i, istovremeno, skupljeno u ovoj jednoj jedinoj tacci koju sve stvari oznaeavaju i koja sam, bez mogucnosti daje spoznam. Ovo objdnjenje treba da nam omoguCi da shvatimo sta su eula. 0110 nije dato priJe culnih predmeta; da Ii je ono pogodno da se pojavi drugom kao predmet'? Ono takode nije dato ni poslije njih: u tom slueaju trebalo bi pre\PO~taviti jedan· svijet nepriopstivih predstava, jednostavne kopije stvamosti, a da mehanizam njihovog poja vljivanja ne bude shvatljiv. Cula su istovremena sa predmetima; ona su eak same stvari, takve kakve se otkrivaju nama u perspektivi. Ona jednostavno predstavljaju objektivno pravilo ovog otkrivanja. Tako pogled ne proizvodi vizuelne senzacije; on nije nadraten svjetlosnim zracima, vee je to zbir svih vidljivih predmeta ukoliko se njihovi objektivni i uzajamni odnosi svi odnose na izvjesne izabrane - i istovremeno trpljene - velicine kao mjere i na izvjesno srediste perspektive. Posmatrano sa ovog gledista, culo ni u kom slueaju nije identieno sa subjektivnoscu. Sve varijacije koje se mogu zabiljetiti u perceptivnom polju u stvari SU objektivne varijacije. Narocito je cinjenica da se videnje mote prekinuti »zatvarajuci ocne kapke« jedna spoljafnja Cinjenica koja ne upucuje na subjektivnost apercepcije. OCni kapak je, zaista, jedan opazen predmet medu drugim predmetima i koji mi skriva druge predmete razvijanjem svojih objektivnih odnosa sa njima: ne vidjeti viSe predmete u svojoj sobi zato sto sam zatvorio oci, znaci vidjeti zavjesu svog ocnog kapka, na isti naCin kao sto, ako stavim svoje rukavice na stolnjak, ne vidjeti vise §are na stolnjaku znaci upravo vidjeti rukavice. Slieno tome, dogadaji koji nadratuju eulo uvijek pripadaju regiji predmeta: »Ja vidim tuto«, zato §to imam tuticu iii zato sto nosim fote naoeare. U oba slucaja, razlog fenomena nije u subjektivnoj promjeni eula, niti cak u organskoj promjeni, vec u objektivnom odnosu izmedu predmeta u svijetu: u oba slueaja, vidimo »kroz« nesto i istina naseg videnja je objektivna. Konacno, ako je srediste vizuelne reference razru8eno na jedan iii na drugi nacin (posto destrukcija mofo doei samo iz razvijanja svijeta prema njegovim vlastitim zakonima, to jest izrafavajuCi na izvjestan naein moj fakticitet), vidljivi predmeti se ne ponistavaju istovremeno. Oni nastavljaju da postoje za mene, ali postoje bez ikakvog sredista reference kao vidljiv totalitet, bez pojavljivanja bilo kakvog posebnog ovog, to jest oni postoje u apsolutnoj uzajamnosti svojih odnosa. Tako izbijanje biea-u-svijetu Cini da istovremeno postoje svijet kao totalitet st vari i cul a kao objektivan nacin na koji se kval iteti st vari pojavljuju. Ono sto je fundamentalno jeste moj odnos sa svijetom i taj odnos istovremeno odreduje svijet i cula prema gledi§tu koje je prihvaceno. Sljepoca, daltonizam i kratkovidnost izvorno predsta325

vljaju naein na koji postoji svijet za mene, sto znaci da odreduju moje eulo vida ukoliko je ono fakticitet mog izbijanja. Zato mogu da spoznam i objektivno odredim svoje culo, ali u prazno, polazeei od svijeta: dovoljno je da moja racionalna i univerzalizirajuea misao produfi u apstraktnom znakove koje stvari daju meni samom o mom culu i da rekonstituise culo polazeei od ovih znakova, kao sto istoriear rekonstitui§e jednu istorijsku lienost prema ostacima kojije oznaea vaju. Ali u tom slueaju, rekonstituisao sam svijet na podrucju ciste racionalnosti apstrahujuci sebe iz svijeta putem misljenja: ja nadzirem svijet a da ne prianjam uz njega, stavljam se u stav apsolutne objektivnosti i culo postaje jedan predmet medu drugim predmetima, jedno relativno srediste reference koje samo pretpostavlja koordinate. Ali ja, samim time, uspostavljam apsolutnu relativn.ost svijeta u misljenju, to jest · postavljam apsolutnu ekvivalenciju svih sredista reference. Rusim svjetovnost svijeta a da cak nisam ni svjestan toga. Na taj naCin, svijet me, stalno oznaeavajuCi culo koje sam i pozivajuCi me da ga rekonstitui8em, podstice da eliminisem licno jednaeenje koje sam, restituirajuci u svijetu srediste svjetovne reference u odnosu na koje se svijet ureduje. Ali istovremeno izmicem - putem apstraktnog misljenja - culu koje sam, sto znaei da prekidam svoje veze sa svijetom; stavljam se u stanje obicnog nadziranja i svijet iscezava u apsolutnoj ekvivalenciji svojih beskonacno moguCih odnosa. Culo je zapravo na8e biee-u-svijetu ukoliko mozemo da budemo ono u formi biea-usred-svijeta. Ova zapafanja mogu da budu uopstena; ona se mogu primijeniti na citavo moje tije/o, ukoliko je ono totalno srediste reference koje stvari oznaeavaju. Naroeito treba imati na umu da nase tijelo nije samo ono sto se dugo nazivalo »sjedistem pet cula«; ono je takode sredstvo i cilj nasih akcija. Nemogueeje razlikovati »senzaciju« od »akcije«, eak ni prema terminima klasicne psihologije: to je ono sto smo imali na umu kad smo primijetili da se stvamost ne pokazuje nama niti kao stvar niti kao sredstvo, vee kao stvar-sredstvo. Zato eemo u na§em proucavanju tijela, ukoliko je ono srediste djelovanja, moci da uzmemo kao nit vodilju razmisljanja koja su nam poslunla da otkrijemo pravu prirodu eula. Zaista, cim SC formulise problem djelovanja, odmah SC rizikuje da SC padne u konfuziju sa ozbiljnim posljedicama. Kad uzimam ovo nalivpero i kad ga umal\cm u mastionicu,ja djelujem. Ali ako posmatram kako Pjer, u istom trenutku, prinosi stolicu stolu, konstatujem da on djeluje takode. Stoga ovdje postoji otvorcna opasnost da sc pocini gre§ka koju smo obznanili povodom cula, to jest da interpretiramo moje djelovanje takvo kakvo jeste-za-mene polazeci od djelovanja Drugog. To zapra VO znaei daje samo djelovanje, koje mogu spoznati u isto vrijeme kad se ono dogada, Pjerovo djelovanje. Ja gledam njegov pokret i istovremeno. odredujem njegov cilj: on priblifava stolicu stolu da bi mogao sjcsti za taj sto i napisati pismo za koje mi je rekao da zeli da 81\ napise. Na taj nacin, mogu da shvatim sve posredne polobje stolice i tijela kojeje pokreee kao instrurnen326

talna organizovanja: ona su sredstva da se dospije do cilja koji se slijedi. ltoga mi se tijelo Drugog pojavljuje ovdje kao jedan instrument usred drugih instrumenata, ali ne samo kao alatka pomocu koje se prave druge alatke, vec i kao alatka pomodobio pros tor« i formiralo novo glediste o gledistu. Ovacinjenicaje upravo to sto, kao sto smo vidjeli, karakteri8e tijelo. Onoje instrument koji ne mogu da koristim pomoeu nekog drugog instrumenta, glediste o kom ne mogu vise da zauzmem glediste. To, u stvari, znaei da na vrhu ovog brefoljka koji upravo nazivam »lijepim pogledom« zauzimam glediste u istom trenutku u kom posmatram dolinu a to glediste o gledistuje moje tijelo. Ali ne mogu da zauzmem glediste o svom tijelu bez povratka beskoDfienom. Medutim, tijelo zbog toga ne moze da bude za mene transcendentno i spoznato. Spontana i nerefleksivna svijest nije vi§e svijest o tijelu. Bilo bi najbolje reei da, koristeCi glagol »egzistirati« kao tranzitivan glagol, ona egzistira svoje tijelo. Tako je odnos tijela-gledista sa stvarima objektivan odnos, a odnos svijesti sa tijelom egzistencijalan odnos. Sta podrazumijevamo pod egzistencijalnim odnosom? Prije svega, ocigledno je da svijest mofe da egzistira svoje tijelo samo kao svijest. Tako je moje tijelo svjesna struktura moje svijesti. Ali, upravo zato sto je tijelo stanoviste o kom se ne mote imati stanoviste, na planu nerefleksivne svijesti nema svijesti o tijelu. Stoga tijelo pripada strukturama ne-teticke svijesti (o) sebi. Mot.emo Ii ga i pored toga bezuslovno identifikovati sa ovom ne-tetickom svijescu? To takode nije moguee, jer je ne-teticka svijest svijest (o) sebi kao slobodan projekat prema jednoj mogucnosti koja je njena mogucnost, to jest kao temelj svog vlastitog ni§tavila. Nepozicionalna svijest je svijest (o) tijelu kao o onom sto ona nadmasuje i ni§tuje postajuCi svijest, to jest kao o neeem sto ona jeste bez mogucnosti da to bude i preko cega ona prelazi da bi bila ono sto treba da bude. Jednom rjecju, svijest (o) tijeluje poboena i retrospektivna; tijeloje zanemareno. »predeno u tilini«, a ipak je ono to §to ova svijestjeste; ona cak nije nista drugo do ovo tijelo; ostalo je nistavilo i ti§ina. Svijest o tijelu mozemo da uporedimo sa svijeAcu o znaku. Znak je uostalom na strani tijela; to je jedna od njegovih su§tinskih struktura. Ali svijest o znaku postoji,jcr u suprotnom ne bismo mogli da shvatimo znaeenje. Znakje ono §to jc nadideno prema znacenju, ono §to je zanemareno zbog tog znaeenja, ono §to nikada nije shvaceno za sebe sama, ono iznad eega pogled stalno prelazi. Svijest ( o) tijelu je poboena i retrospektivna svijest o onome §to je ona bez mogucnosti da to bude, to jest o njenoj nc;shvatljivoj slueajnosti, o onome polazeei od cega ona postaje izbor, i otuda je ne-teticka svijest o nacinu na kojije ona afektirana. Svijcst o tijelu se cesto brka sa izvomom afektivno!k'.:u. Ponovo je veoma v~mo d a se shvati smisao ove afektivnosti; zbog toga moramo napraviti dalje razlikovanje. Afektivnost takva kakvu nam otkriva introspekcija je zapravo vec konstituisana afektivnost: ona je

33S

svijest o svijetu. Svaka mrmja je mrmja prema nekom; svaka ljutnja je sbvatanje nekog kao mrskog iii nepravednog iii krivog; gajiti simpatije prema nekom znaci »smatrati ga simpaticnim«, itd. U ovim razlicitim primjerima, jedna transcendirajuea »intencija« se usmjerava prema svijetu i sbvata ga kaotakvog. Tu vee postoji nadilaZt:nje, unutraAnja negacija; mi smo na planu transcendencije i izbora. Ali Seier je dobro pokazao da ovu »intenciju« treba razlikovati od Cisto afektivnih kvaliteta. Tako, na primjer, ako imam »glavobolju«, mogu da otkrijem u sebi intencionalnu afektivnost usmjerenu prema svojem bolu da bib ga »trpio«, da bib ga prihvatio sa rezignacijom iii da bib ga odbacio, da bih ga cijenio (kao nepravedan, kao zasluf.en, kao oCi§Cavajuci, kao ponifavajuCi, itd.), da bib ga izbjegao. Ovdje je sama intencija afekcija; ona je Cist cin i vec projekt, Cista svijest o neeem. Ona ne mote da bude ono §to se mote smatrati svijescu (o) tijelu. Upravo ova intencija ne mote da bude cjelina afektivnosti. Po§to je intencija nadilatenje, ona pretpostavlja nesto §to je nadideno. Nadalje, to je ono sto dokazuje postojanje onoga §to Baldvin pogre§no naziva »emocionalnim apstraktnostima«. Baldvin je, u stvari, ustanovio da ne motemo afektivno shvatiti izvjesne emocije u nama a da ih konkretno ne osjetimo. Ako, na primjer, neko priea o naroeito muenom dogadaju kojije zamracio Pjerov tivot, uzviknucu: »Kako je morao patiti!« Ne poznajem ovu patnju i ne osjecam je stvamo. Ove posrednike izmedu Cistog znanja i prave afekcije Baldvin riaziva »apstraktnostima«. Ali mebanizamjedne takve apstrakcije ostaje veoma nejasan. Ko apstrahira? Ako, slijedeci M. Laportovu definiciju, kafemo da apstrahirati znaci misliti izolovano strukture koje ne mogu egzistirati odvojene, tada je potrebno iii da izjednaeimo emocionalne apstraktnosti sa cistim apstraktnim pojmovima o emocijama iii da priznamo da ove apstraktnosti mogu egzbairati kao takve, kao realni modaliteti svijesti. U stvari, ove takozvane »emocionalne apstraktnosti« su prazne intencije, cisti projekti emocija. To znaCi da sc upravljamo prema bolu i stidu; tetimo prema njima; svijest se transcendira, ali u prazno. Bolje tu, objektivan i transcendentan, ali mu nedostaje konkretna egzistencija. Bolje bi bi lo ova nesupstancijalna znacenja nazvati afektivnim predstavama: njihova vatnost za umjetnicku kreaciju i psiholosko razumjevanje je nepobitna. Ali ovdje je vama cinjenica da je ono sto ih odvaja od stvarnog stida odsutnost kvaliteta »fivljenog«. Postoje, daklc, Cisti afektivni kvaliteti koji su nadideni i transcendirani afektivnim projektima. Neeemo od njih uciniti, kao Seier, neku vrstu »hylh no§enu tokom svijesti: tuje za nas rijec jednostavno o nacinu na koji svijest egzistira svoju slucajnost, to je sama tekstura svijcsti, ukoliko svijest nadilazi ovu teksturu prema svojim vlastitim moguenostima, to je nacin na koji svijest egzistira spontano i na ne-teticki nacin ono §to konstitui.fe teticki ali implicitno kao gledi§te o svijetu. To mote da bude cist bol, ali i raspolotenje takode, kao afektivan neteticki tonalitet, cista ugodnost, cista neugodnost; na jedan uoplten nacin, to je ono §to se naziva comesthesia. Ova »coenesthesia« se rijctko 336

pojavljuje a da ne bude nadidena prema svijetu transcendirajuCim projektom Biea-za-sebe; kao takvu, vrlo je tesko proueavati je odvojeno. Ipak postoje izvjesna privilegovana iskustva u kojima se moze zabvatiti u svoj0j cistoti, a naroeito u iskustvu onoga sto se naziva »fizickim« bolom. Stoga eemo se obratiti ovom iskustvu da bismo pojmovno fiksirali strukture svijesti (o) tijelu. Mene bole oci, ali moram jos ove veeeri da zavrsim Citanje jednog filozofskog djela. Ja citam. Predmet moje svijesti je knjiga i, preko ove knjige, istine koje ona saopstava. Tijelo ni u kom slucaju nije shvaeeno zbog sebe sama; ono je i glediste i polaziste: rijeCi promicu jedna iza druge ispred mene, Cinim da one promitu; one na dnu stranice koje jos nisam proCitao jos pripadajujednom relativnom temelju iii »temelju-stranici« koji se organizuje na »temelju-knjizi« i na apsolutnom temelju iii temelju svijeta; ali, one me zovtl iz temelja njihove bezrazlicitosti; one vee posjeduju svojstvo trosnog tota/iteta, one se nude kao one koje treba »uciniti da promieu pod mojim pogledom«. U svemu tome, tijelo je dato samo imp/icitno: kretanje mojih oCiju poJavljuje se samo pogledu nekog posmatraca. Za sebe, teticki sbvatam samo ovo zaledeno izbijanje rijeci, jednih poslije drugih. Ipak, sukcesija rijeci u objektivnom vremenu je data i spoznata preko mog vlastitog ovremenjivanja. Njihovo nepomicno kretanje dato je preko »kretanja« moje svijesti; a ovo »kretanje« svijesti, cista metafora koja oznaeava vremensku progresiju, jeste za mene upravo kretanje mojih oCiju. Nemoguce je da razlikujem kretanje svojih oCiju od sinteticke progresije svojih svijesti, a da ne pribjegnem gledistu drugog. Ipak, u momentu dok citam, mene bole oci. Primjetimo prvo da sam ovaj bot mote da bude indiciran predmetima svijeta, to jest knjigom koju citam: rijeCi sc mogu sa vi§e teskoee otrgnuti od neizdiferenciranog temelja koji one konstituisu; one mogu podrhtavati, treperiti, njihov smisao mote se naporno izvuci, retenica koju sam upravo procitao mote da bude data dva puta, tri puta, kao »neshvacena«, kao ona koju treba »ponovo procitati«. Ali iste ove indikacije mogu izostati na primjer, u slueaju kada me moje citanje »apsorbuje« iii kad »zaboravljam« svoj bol (sto nikako ne znaci da je on ncstao, jer ako bi se desilo da steknem saznanje o njemu u naknadnom rejleksivnom cinu, on bi bio dat kao daje uvijek bio tu); u svakom slueaju, to nijc ono sto nas interesuje; nastojimo da shvatimo naCin na koji svijest egzistira svoj bot. Ali, reci cc se, prije svega, kako je bot dat kao bol u ocima? Ne postoji Ii tu intencionalno vracanje na transcendentan predmet, na moje tijclo, upravo utoliko ukoliko ono egzistira vani, u svijetu? Nepobitno je da bol sadrti obavjc§tenje o sebi samom: nemoguce je pomije§ati bol u ocima sa bolom u prstu iii bolom u stomaku. lpak, bot je potpuno li§en intcncionalnosti. Mora sc shvatiti da, akoje bot dat kao bot »u oCima«, tu ncma nikakvog misterioznog »lokalnog znaka« niti saznanja. Medutim, boljeste upravo oti, ukoliko ih svijest »egzistira«. Kao takav, on sc razlikuje od svakog drugog bola samom svojom egzistencijom, a ne po nekom

337

mjerilu, niti po neb:m pridodatom. Zaista, izraz: bol u ocima pretpostavlja Citav konstitutivan rad koji eemo morati opisati. Ali u momentu u kom se nalazimo, jo§ uvijek nema razloga da ga razmatramo, jer nije ueinjen: bol nije razmatran sa refleksivnog gledi§ta; on nije vraeen tijelu-za-drugog. On je bol-oCi iii bol-videnje; on se ne razlikuje od mog nacina shvatanja transcendentnih rijel!i. Nazvali smo ga bolom u ocima zbog jasnoee izlaganja; ali on nije imenovan u svijesti,jer nije spoznat. Jednostavno, bol u oCima se razlikuje od drugih mogucih bolova samim svojim bieem i neizrecivo. lpak, ovaj bol ne postoji nigdje medu stvamim predmetima univerzuma. On nije ni desno ni lijevo od knjige, ni medu istinama koje se otkrivaju preko ove knjige, ni u mom tijelu-predmetu (tijelu koje drugi vidi i koje uvijek mogu djelimil!no dodimuti i djelimiroo vidjeti), ni u mom tijelu-gledi§tu, ukoliko je ono implicitno indicirano svijetom. Zato ne treba reei da je on u »vi§estrukoj ekspona.ti« iii, kao harmonika, »naslagan« na stvari koje vidim. To su predstave koje nemaju srnisla. Bo!, dakle, nije u prostoru. Ali on ne pripada takode ni objektivnom vremenu: on se ovremenjuje i vrijeme svijeta mofe da se pojavi u ovom ovremenjivanju i preko ovog ovremenjivanja. Sta je, dakle, bol? Jednostavno prozral!an sadrfaj svijesti, njegovo tu-bice, njegova veza sa svijetom, ukratko, naroota slucajnost akta citanja. Bot egzistira izvan svake pafoje i svakog saznanja, jer se uvlaCi u svaki akt pafoje i saznanja i jer je sam taj akt, ukotiko onjeste a da nije temelj svog biea. Pa ipak, l!ak i na ovom planu pukog bivstvovanja, bol kao slucajna veza sa svijetom mofe da bude egzistiran neteticki od strane svijesti samo ako je nadiden. Bolna svijest je unutra§nja negacija svijeta; ali ona istovremeno egzistira svoj bol - to jest sebe samu - kao ot~gavanje od sebe. Pravi bot -- kao jednostavno iivljen bol - nije pogodan da bude dostignut: on pripada vrsti onih koji se ne mogu ni odrediti ni opisati, koji jesu ono §to jesu. Ali bolna svijest je projekt prema jednoj kasnijoj svijesti koja bi bila prazna od svakog bola, to jest prema svijesti cija grada i cije tu-bice ne bi bili bolni. Ovo pobocno izmlcanje, ovo otrgavanje od sebe koje karakteri§e bolnu svijest, uprkos svemu, ne konstitui§e bol kao fizicki predmet: to je neteticlci projekt Bica-za-sebe; spoznajemo ga samo preko svijeta; na primjer, on je dat u naCinu na koji se knjiga pojavljuje kao knjiga koja »treba da bude procitana u brzom ritmu«, cije rijel!i priti§cu jedna drugu, u paklenom i zatedenom krugu, ciji je atav univerzum proiet nespokojstvom. Uz to - i to je odlika tjelesne egzistencije - neizrecivo koje se ieli izbjeci nalazi se unutar samog ovog otrgavanja; ono je to koje ce konstituisati svijest koja ga nadilazi; ono je slueajnost i biee bijega koji ga uli izbjeei. Nigdje drugdje necemo doei bliie u dodir sa ovim niAtovanjem Biea-po-sebi Bieem-za-sebe i ponovnom zahvataltju Biea-za-sebe Bicem·po-sebi koje pothranjuje samo ovo niitovanje. Neka bude, reei ee se. Ali vi ste sebi otdali posao time Ito ste izabrati jedan slul!aj u komje bol upravo bol organa koji funkcioni§e, bol u oku dok

338

ono gleda, u ruci dok ona hvata. Jer, konal!no, mogu da trpim zbog rane na prstu dok Citam. U tom slueaju, bilo bi te§ko tvrditi da je moj bol sama slul!ajnost mog »ana citanja«. Nazn~imo prije svega da, ma kako da sam zaokupljen atanjem, uprkos svemu ne prestajem da Cinim da svijet dolazi u biee; ill jo§ bolje: moje citanje je jedan Cin koji u samoj svojoj prirodi implicira postojanje svijeta kao numog temelja To nikako ne znaci da imam jednu slabiju svijest o svijetu, vee da imam svijest o njemu kao temelju. Ne gubim iz vida boje, kretanja koja me okrmuju, ne prestajem da slu§am zvuke; oni se jednostavno gube u neizdiferenciranom totalitetu koji sluZi kao osnova za moje atanje. Korelativno, moje tijelo ne prestaje da bude indicirano svijetom kao totalno gledi§te o svjetovnom totalitetu, vee ga svijet kao temt!lj indicira. Na taj naCin, moje tijelo ne prestaje da bude egzistirano u totalitetu u mjeri u kojojje ono totalna slucajnost moje svijesti. Ono je ono §to totalitet svijeta kao temelj indicira i istovremeno totalitet koji egzistiram afektivno u vezi sa objektivnim razumijevanjem svijeta. Ali u mjeri u kojoj sejedno posebno ovo izdvaja kao forma na temelju svijeta, ono korelativno pokazuje prema jednoj funkcionalnoj specifikaciji tjelesnog totaliteta i istovremeno moja svijest egzistira jednu tjelesnu formu koja se uzdife na totalitetu-tijelu koji ona egzistira. Knjiga je procitana i, u mjeri u kojoj egzistiram i u kojoj nadilazim slul!ajnost svog videnja iii, ako ielite, Citanja, oCi se pojavljuju kao forma na temelju tjelesnog totaliteta. Razumljivo, na ovom planu postojanja, oCi nisu vi§e senzomi organ viden od strane drugog, vec jednostavno sama grada moje svijesti o videnju, ukoliko je ova svijest struktura moje §ire svijesti o svijetu. Biti svjestan znaci, u stvari, uvijek biti svjestan svijeta, a svijet i tijelo su tako uvijek prisutni za moju svijest, iako na razlicit naein. Ali ova totalna svijest o svijetu jeste svijest o svijetu kao temelju za ovo iii ono pojedinacno ovo i, kao §to se svijest spccificira u samom svom cinu niAtovanja, tako postoji i prisutnost jedne p(>jedinal!ne strukture tijela na totalnom temelju tjelesnosti. U momentu dok cit am, ne prestajem da budemjedno tijelo koje sjedi u ovoj fotelji, na tri metra od prozora, u datim uslovima pritiska i temperature. I ne prestajem da egzistiram ovaj bol u svom lijevom ka.tiprstu kao svoje tijelo uop§te. Medutim, ne egzistiram ga na takav nacin da i§Cezava u temelju tjelesnosti kao jedna struktura kojaje subordinirana tjelesnom totalitetu. Ovaj bol nije ni odsutan ni nesvjestan: on jednostavno Cini dio ovog postojanja pozicionalne svijesti bez distance za nju samu. Ako, odmah zatim, pol!nem da okreeem stranice knjige, bol u mom ka.tiprstu preCi ee u red egzistirane slul!ajnosti kao forma na novoj organizaciji mog tijela kao totalnog temelja slucajnosti, a da time neee postati predmet saznanja. Osim toga, ova zapdanja odgovaraju empirijskom iskustvu da je, kada citamo, lak§e »odvojiti>0brnutog videnja«. U stvari, culni organ drugog izvorno nije za njega ni u kom slueaju instrument saznanja; on je jednostavno saznanje drugog, njegov Cist cin saznanja, ukolilto to saznanje postoji kao predmet u mom univerzumu. 345

lpak, odredili smo do sada tijelo drugog samo ukoliko je ono bocno naznaeeno stvarima-orudima mog univerzuma. To nam, istinu govoreei, ne daje njegovo tu-biee od »krvi i mesa«. Zaista, tijelo drugog je svuda prisutno u samom znaku sto ga stvari-oruda daju o njemu, ukoliko se otkrivaju kao one koje je ono koristilo i spoznalo. Ova so ba u kojoj eekam gospodara kuce otkriva mi, u njenom totalitetu, tijelo njenog vlasnika: ova fotelja je fotelja-u-kojoj-on-sjedi, ovaj pisaCi sto je sto-na-kojem-on-pise, ovaj prozor je prozor kroz koji ulazi svjetlost-koja-osvjetljava-predmete-koje-on-gleda. Ona je tako skicirana sa svim dijelovima i ova skicaje skica-predmet; jedan predmet u svakom trenutku mofe doci da je ispuni svojim sadrfajem. Ali gospodar kuee jos »nije tu«. On je drugdje, on je odsutan. Ali, vidjeli smo da je odsutnost struktura tu-bica. Biti odsutan znaci biti-drugdje-u-mom-svijetu, znaci biti vec dat za mene. Cim primim pismo od svog rodaka iz Afrike, njegovo biti-drugdje dato mije konkretno preko znakova ovog pisma i ovo biti-drugdje jejedno biti-negdje: to je vee njegovo tijelo. DrugaCije se ne moze objasniti zasto pismo voljene zene culno uzbuduje njenog ljubavnika: u ovim redovima i na ovom papiru prisutno je Citavo tijelo voljene kao jedna odsutnost. Ali posto je biti-drugdje jedno tu-bice u odnosu sa konkretnom cjelinom stvari-oruda, u konkretnoj situaciji, to je vec fakticitet i slueajnost. Nije samo susret koji sam danas imao sa Pjerom to sto odreduje njegovu i moju slueajnost: njegova jueerasnja odsutnost isto je tako odredivala nase slueajnosti i na8e fakticitete." A ovaj fakticitet odsutnog implicitno je dat u ovim stvarima-orudima koje ga nagovjestavaju; njegovo naglo pojavljivanje tome nista ne dodaje. Tijelo drugog je tako njegov fakticitet kao orude i kao sinteza culnih organa, ukoliko se taj fakticitet otkriva mom fakticitetu. On mije dat otkako drugi postoji za mene u svijetu; prisutnost iii odsutnost drugog nista tu ne mijenjaju. Ali evo, Pjer se pojavljuje; ulazi u moju sobu. Ovo pojavljivanje ne mijenja nista u bitnoj strukturi mog odnosa sa njim: ono je slucajnost, ali slueajnost je bila i njegova odsutnost. Predmeti mi ukazuju na njega: vrata koja gura ukazuju najednu ljud~ku prisutnost kada se otvaraju pred njim, kao i fotelja na koju sjeda, itd. Ali predmeti ne prestaju da ukazuju na njega ni za vrijeme njegove odsutnosti. I, zaista, ja postojim za njega; on mi govori; ali isto tako postojao sam ijuce kada mije slao ovaj telegram koji je sada na mom stolu da bi me obavijestio o svom dolasku. lpak, tu postoji nesto novo: to je cinjenica da se on sada pojavljuje na temelju svijeta kao jedno ovo koje mogu neposredno da gledam, shvatam i koristim. Sta to znaci? Prije svega, fakticitet drugog, to jest slueajnost njegovog biea, sada je eksplicitan, umjesto da bude implicitno sadrzan u pobocnim indikacijama stvari-oruda. Ovaj fakticitetje upravo fakticitet koji drugi egzistira u svom bicu-za-sebe i preko njega; to je fakticitet koji on neposredno zivi svojorn mukom kao ne-pozicionalno shvatanje jedne slucajnosti koja je on kao pravo razumijevanje sebe kao cinjenickc egzistencije. Jednom rjeeju, to je 346

·~ova c8M!e31hesi4. Pojavljiva~je dl'\lgog,je otkriv{lnje ukusa njegovog biCa kao nepQsredne egzlstencije. Medutim, ne sl,\-..:~afn ovaj ukus kao sto ga p-n shvata. Za njega, muka nije~nje; enajc neti:tick9 raznmijevanje sl~ajoosti k:oja je on; onaje "nadilat.enje ove slueajnosti prema vlastitim mogucnostima bi~-za-se:be; ona je egqstirana slucSajnost, jedna trpljena i adbaeena slueajnost. Toje ona ~a slueajnost --'- i nijedna druga - koju tada shvatam: Medutim, ja· nisam ova slu(!ajnost. NadilaZqn je prema svejim'vlastitim mogu{:nostima alije bvo nadila!enje transcendencija'ne.Wg .. drugog. Ona mi je data potpuno i bez pomoCi; ona je neizljeeiva. Bice-zasebe drugog se otima od ove slueajnotti i stalno je nadilazi. Ali, ukoliko transcendiram transcendenciju drugoga, utoliko je zaledujem; ona nije vi§e traZenje ponioCi protiv fakticiteta; naprotiv, 0 na ~a svoje strane participira u fakticiu,ta; ona iz njega proizilazi. Na taj nacin, nista se ne postavlja izmedu Ciste slufajnosti drugog kao llkusa za se~e i moje svijesti. Sbvatam ova}pkus takav kakav je on eg;zistiran'. Medwtim, zbog same 6njenice moje razli~tosti, ovaj ukus pojavljuje se kao jedno ovo koje je spoznato i dato usred svijeta. Ovo tijelO 'drugog dato mije kao puko biCc>po-sebi njegovog ~ea . .:. jedno biee-po-sebi medu drugim bicima-po-sebi i koje nadilazim prema svojim mogucnostima. Stoga se tijelo drugog otkriva sa dvije jednako slucajne osobine: ono je ovdje a moglo bi da bude drugd,je, §to znaci da bi se stvari-oruda mogle drugaoje rasporediti u odnosu prema njemu i drugacije ga oznaeiti; distance izmedu stolice i njega mogle bi da budu drugacije - ono je kao ovo a moglo bi da bude drugacije, to jest, shvatam njegovu izvornu slueajnost u formi jedne objektivne i slu6ajne konfiguracije. u stvarnosti, ove dvije karakteristike cine 1amo jednu. Druga samo cini prvu prisutnom, samo eksplicitnom, za mene. Tijelo drugog je puka 6injenica prisutnosti drugog u mom svijetu kao jednog tu-bica kojc se izrafava preko jednog bica-kao-ovog. Na taj nacin, sama egzistencija drugog kao drugog-za-mene podrazumijeva da se on otkriva kao orude koje posjeduje sposobnost saznavanja i da je ova sposobnost samavanja povezana sa nekom objektivnom egzistencijom. To je ono §to cemo nazvati nufoo§cu za drugog da bude slueajan za mene. Cim drugi postoji, mora se zaklju~iti da je on jedan instrument koji je opskrbljen izvjesnim eulnim organima. Ali ova razmatranja slufo samo da se pokde apstraktna nilZnost za drugog da ima tijelo. Ovo tijelo drugog, takvo kakvog ga susreeem, jeste otkrivanje kao predmet-za-mene slueajne forme koju uzima numost ove slucajnosti. Svaki drugi mora da ima culne organe, ali ne nilZno ove 6ulne organe, ne neko narocito lice i, konacno, ne ovo lice. Ali lice, culni organ, prisutnost: sve to nije ni§ta drugo do slucajna forma nilZnosti za drugog da egzistira sebe tako kao da pripada jednoj rasi, jednoj klasi, jednoj sredini, itd., ukoliko je ova slucajna forma nadidena jednom transcendencijom kojaje ne mole egzistirati. Ono §to je za drugog ukus sebe za mene postaje me.vo drug og. Meso je cista slucajnost prisutnosti. Ono je obicno skriveno odjeeom, §minkom, oblikom frizure iii brade, 347

izrazom, itd. Ali, u toku dugog poznanstva sa jednom licrio§c'.:u, uvijek dolazijedan trenutak kada se sve ove maske odbacuju i kada se nalazim u prisustvu ciste slueajnosti njene prisutnosti; u tom slueaju, postit.em Cistu intuiciju mesa na jednom lieu ili na drugim dijelovima jednog tijela. Ova intuicija nije samo samanje; ona je pobudeno shvatanje apsolutne slueajnosti, a ovo shvatanje je posebna vrsta muke. Tijelo drugog je, ·dakle, · fakticifot transcendirane-transcendencije, ukoliko se odnosi na moj fakticitet. Nikada ne shvatam drugog kao tijelo a da istovremeno ne shvatam, na neeksplicitan nacin, svoje tijelo kao sredi§te reference, koje je omaeeno od strane drugog. Isto tako, ne motemo opdati tijelo drugog kao ineso u svojstvu izolovanog predmeta koji sa drugim ovim oddava cisto spolja§nje odnose. To va!i samo za /d. Tijelo drugog kao meso dato ~i je neposredno kao sredi§te reference jedne situacije koja se sinteticki organizuje oko njega i neodvojivo je od te situacije; stoga ne treba pitati kako tijelo drugog mote da bude prvo tijelo za mene a zatim doei u situaciju. Drugi .mi je izvomo dat kao tije/o u situaciji. Stoga ne postoji, na primjer, prvo tijelo a zatim djelovanje. Tijelo je objektivna slueajnost djelovanja drugog. Na taj naCin ponovo otkrivamo, na jednom drugom planu, ontolo§ku numost na koju smo ukazivali povodom egzistencije mog tijela za mene: slueajnost biea-za-sebe, rekli smo, mote da bude egzistirana samo ujednoj transcendenciji i preko nje; onaje stalno nadila!enje i stalno zahvatajuee zahvatanje biea-za-sebe bieem-po-sebi na temelju prvobitnog niltovanja. Slicno tome, ovdje se tijelo drugog kao meso ne mot.e umetnuti u neku prethodno odredenu situaciju. Tijelo drugog je upravo ono polaz.eCi od eega situacija tek postoji. Ovdje ono mote postojati takode samo u jednoj transcendenciji i preko nje. Medutim, ova transcendencija je od samog ~tka transcendirana; ona je ·sama predmet. Tako, na primjer, Pjerovo tijelo nije prvo ruka koja bi zatim mogla uzeti ovu ea§u: jedna takva koncepcija bila bi spremna dale§ stavi u izvor !ivog tijela. Njegovo tijelo je kompleks ruka-tda, jer meso ruke oznaeava izvornu sluatjnost ovog kompleksa. Premda odnos tijela sa predmetima ne smatramo problemom, nikada ne ahvatamo tijelo izvan toga odnosa. Tako je tijelo drugog puno znacenja. Znaeenje nije nilta drugo do zaleden pokret transcendencije. Tijelo je tijelo ukoliko se ova masa mesa kojaje ono odreduje stolom koji ono gleda, stolicom koju uzima, trotoarom po kom hoda, itd. Ali, da uopltimo, ovdje se ne mote raditi o iscrpljivanju znaeenja koja s~injavaju tijelo upuCivanjem na zajednicke akcije i na racionalno koriACenje komplekaa-oruda. Tijelo je totalitet zn~njskih odnosa sa svijetom: u tom smialu, ono se odreduje takode odnosom sa vazduhom koji udiie, sa vodom koju pije, sa hranom koju jede. Tijelo se doista ne mote pojaviti a da ne odda va znaeenjske odnose sa totalitetom onoga Ito jeste. Kao i dje/ovanje. Itvot je transcendirana transcendencija i znaeenje. Ne postoji prirodna razlika izmedu tivota 1hvacenog kao totalitet i djelovanja. 2:ivot predstavlja skup znal!enja koja se transcendiraju prema predmetima koji nisu

348

postavljeni kao ovi na temelju svijeta. Zivot je tije/o-osnova drugog u suprotnosti prema tijelu-formi, ukoliko ovo tijelo-osnova mote da bude shvaeeno, ne od strane bica-za-sebe drugog kao nesto implicitno i nepozicionalno, vee upravo eksplicitno i objektivno od strane mene: dakle, njegovo tijelo se pojavljuje kao forma puna znacenja na temelju univerzuma, ali ne prestajuei biti temelj za drugog i upravo kao temelj. Ali ovdje treba da napravimo jednu va!nu razliku: tijelo drugog se pojavljuje u stvari »mom tijelu«. To znaCi da postoji jedan fakticitet mog gledista o drugom. U tom smislu, ne treba brkati moju moguenost da shvatimjedan organ (ruku, saku) na temelju tjelesnog totaliteta i moje eksplicitno razumijevanje drugog iii izvjesnih struktura ovog tijela, ukoliko su one zivljene od strane drugog kao tijelo-osnova. Samo u ovom drugom slueaju shvatamo drugog kao Iivot. U prvom slueaju mote se desiti da shvatimo kao osnovu ono sto je za njega forma. Kad gledam njegovu saku, ostatak njegovog tijela se stapa sa osnovom. Ali motdaje upravo njegovo celo iii njegov grudni kos ono §to za njega egzistira neteticki kao forma na osnovi u kojoj su utopljene rtjegove §ake i njegove ruke. Iz toga, razumljivo, proizilazi daje bice tijela drugog sinteticki totalitet za mene. To zn~i: I. da nikada ne mogu shvatiti tijelo drugog drugacije osim polazeC:i od totalne situacije koja ga indicira; 2. da ne mogu opa!ati izolovano bilo koji organ tijela drugog i da uvijek cinim da mi svaki pojedini organ bude pokazan polazeci od totaliteta tije/a i zivota. Tako je moja percepcija tijela drugog radikalno razliCita od moje percepcije stvari. I. Drugi se kreee unutar granica koje se pojavljuju u neposrednoj vezi sa njegovim kretanjima j koje SU granice polazeei Od kojih cinim da mi znaeenje ovih kretartja bude pokazano. Ove granice SU istovremeno i prostorne i vremenske. Prostorno, ca§a koja se nalazi na distanci od Pjera cini znaeenje njegovog stvamog pokreta. Tako se u svojoj percepciji cjeline »sto-Ca§a-fla§a, itd.« kreeem do pokreta ruke da bih objasnio sebi ono sto ona jeste. Ako je ruka vidljiva i ako je ca§a skrivena, tada opa!am Pjerovo kretanje, polazeci od ciste ideje situacije i ciljeva koji su smjerani u prazno izvan predmeta koji mi skrivaju ca§u, kao znaeenje pokreta. Vremenski, Pjerov pokret koji mi se otkriva u sadamjosti uvijek shvatam polazeci od buducih ciljeva prema kojima on teti. Na taj nacin, ogla§avam sebi sada§njost tijela preko njegove buducnosti i, jo§ uopstenije, preko buducnosti svijeta. Nikada neeemo moci razumjeti ni§ta u vezi sa psiholo§kim problemom percepcije tijela drugog, ako prvo ne shvatimo ovu su§tinsku istinu - da se tijelo drugog opa!a potpuno drugacije od drugih tijela: jer, da bismo ga opdali, kreeemo se uvijek prema njemu od onoga §to je izvan rtjega, u prostoru i u vremenu; shvatamo njegov pokret »protiv-struje« preko jedne vrste inverzije vremena i prostora. Opa!ati drugog znaci objasniti sebi preko svijeta ono §to on jeste. 2. Nikada ne opafam ruku koja se podite uz nepokretno tijelo: opa!am Pjera-koji-podite-svoju-ruku. Pod tim ne treba shvatiti da Cinom 349

sudenja povezujem kretanje ruk:e sa »svijd{:u« koja ga izaziva; ali mogu da shvatim kretanje ruke iii §ake samo kao vremensku strukturu Citavog tijela. Ovdje cjelina odreduje poredak i kretanje svojih dijelova: Da bismo dokazali da se ovdje radi o izvornoj percepciji tijela drugog, dovoljno je podsjetiti se ufasa koji mot.e izazvati pogled na slomljenu ruku koja »izgleda da ne pripada tijelu«, iii onih brzih percepcija u kojima vidimo, na primjer, kako jedna §aka (Ciji je ostali dio ruke skriven) mili-kao pauk duf dovratnika. U takvim slutajevima postoji dezintegracija tijela a ta dezintegracija je shvaeena kao izuzetna. Sa druge strane, poznati su pozitivni dokazi 0 kojima SU l\esto raspravljali ge§taltisti. Doista, pada u oei da fotografija biljdi ogromno uvelieavanje Pjerovih ruku dok ih prufa naprijed (zato §to ih kamera zahvata u njihovim vlastitim dimenzijama i bez sinteticke veze sa tjelesnim totalitetom), dok opafamo iste ove ruke bez vidljivog uvelieavanja ako ih posmatramo golim okom. U tom smislu, tijelo se pojavljuje polazeei od situacije kao sintetickog totaliteta zivota i

djelovanja. Poslije ovih zapafanja, oeigledno je da se Pjerovo tijelo uop§te ne razlilcuje od Pjera-za-mene. Tijelo drugog, sa njegovim razliCitim znal\enjima, postoji samo za mene; biti predmet-za-drugog iii biti-tijelo - ta dva ontoloska modaliteta su potpuno ekvivalentni izrazi biea-za-drugog biea.za-sebe. Tako znal\enja ne upucuju na neki misteriozan psihizani: onajesu ovaj psihizam ukoliko je on transcendirana-transcendencija. Bez sumnje, postojijedna kriptologija psihickog: izvjesni fenomeni su »skriveni«. Ali to nikako ne maCi da se mal\enja odnose na ne§to »izvan tijela«. Ona se odnose na svijet i na sebe sama. NaroCito treba imati na umu da nam ove emocionalne manifestacije iii, na jedan opstiji nacin, fenomeni pogreAno nazvani izrazom, uoplte ne pokazuju neku skrivenu prot.etost, koja je !ivljena od strane nekog psihizma i koja bi bila nematerijalan predmet istrdivanja peihologa: ova mritenja, ovo crvenilo, ovo zamuckivanje, ovo lagano drhtanje ruku, ovi oboreni pogledi koji izgledaju istovrerncno stidljivi i prijetcCi, ne izralavaju ljutnju; onijesu ljutnja. Ali ovo treba dobro shvatiti: sama po eebi, stisnuta pesnica nije hilta i ne znaei niAta. Nikada i ne opa!amo stisnutu pesnicu: opdamo eovjeka koji, u izvjesnoj situaciji, stiska pesnicu. Ovaj znaeenjski cin, razmatran u vezi sa proAloAC:u i moguenostima, shva6en polazeei od sintetickog totaliteta »tijela u situaciji«,Jeste ljutnja. Ona ne upucuje ni na Ato drugo do na djelovanja u svijetu (udaranje, vrijedanje, itd.), to jest na nove stavove tijela pune mal\enja. Ne mo!emo pobjeCi od Cirtjenice da je »psihicki predmet>nastojim« da objektiviram iii da asimilujem drugog; ali ukoliko je izbijanje mog biea izbijanje u prisutnosti drugog, ukoliko sam proganjajuci bijeg i progonjeno koje progoni, utoliko sam u samom korjenu svog biea projekat objektivacije iii asimilacije drugog. Ja sam iskusenje drugog: eto izvorne Cinjenice. Ovo iskusenje drugogje samo po sebi stav prema drugom, sto znaCi da ne mogu biti u pri.1ustvu drugog a da ne budem ovo »u prisustvu« u formi moCi da to budem. Tako mi ponovo opisujemo strukture biea-za-sebe, iako je prisutnost drugog u svijetu jedna apsolutna, po sebi oeigledna i slueajna cinjenica, sto znaci da se ne mofe izvesti iz ontoloskih struktura bica-za-sebe. Ova dva pokusaja,.koja bivstvujem, oprecna sujedan drugom. Svaki od njih je smrt drugog, sto znaCi da neuspjeh jednog motivira prihvatanje drugog. Tako ne postoji dijalektika mojih odnosa prema drugom, vee rade jedan krug - iako se svaki pokusaj obogacuje neuspjehom drugog. Proucavaeemo tako sukcesivno ijcdan i drugi. Ali treba naznaciti da u krilu jednog drugi uvijek ostaje prisutan, upravo zato sto se nijedan od njih ne moze odrfati bez suprotnosti. Iii, jos bolje, svaki od njih je u drugom i rada smrt drugog; tako, nikada ne mofemo izaci iz kruga. Ne smijemo da izgubimo iz vida ova zapafanja dok prilazimo proueavanju ovih fundamentalnih stavova prema drugom. Posto se ovi stavovi stvaraju i unistavaju u krugu, more sc poccti i sa jednim kao i sa drugim. Ipak, posto je potrebno izabrati, razmotrieemo najprc ponasanja preko kojih bice-za-sebe poku8ava da prisvoji slobodu drugog.

I

PRVI STAY PREMA DRUGOM: UUBA V, JEZIK, MAZOHIZAM Sve sto vafi za mene vazi i za drugog. I dok poku§avam da se•oslobodim moei drugog, drugi istovremeno pokusava da se oslobodi moje moo; dok nastojim da potcinim drugog, drugi nastoji da potcini mene. Tu nikako nije rijee o jednostranim odnosima sa predmetom-po-sebi, vec o uzajamnim i pokretnim odnosima. Stoga opisi koji ce slijediti moraju da budu razmatrani u perspektivi konjlikta. Konflikt je izvoran smisao biea-za-drugog. Ako podemo od primarnog otkrivanja drugog kao pogleda, moramo priznati da dozivljavamo nase neuhvatljivo bice-za-drugog u formiposjedovanja. Ja sam posjedovan od drugog; pogled drugog oblikuje moje tijelo u njegovoj nagosti, Cini da se ono rodi, vaja ga, proizvodi ga takvog kakvo ono jeste, vidi ga takvog kakvog ga nikada necu vidjeti. Drugi nosi jednu tajnu: tajnu onog sto ja jesam. On cini da budem i time me posjeduje, a to posjedovanje nije nista drugo do svijest o tome da me posjeduje. Aja, u prepoznavanju svoje objektivnosti, nalazim dokaz da on ima tu svijest. Kao svijest, drugi je za mene istovremeno onaj koji mi je ukrao moje bice i onaj koji cini »da postoji« jedno bice koje je moje biee. Tako razumijevam ovu ontolo§ku strukturu: odgovoran sam za svoje bice-za-drugog, ali nisam njegov temelj. Stoga mi se ono pojavljuje u formi jedne slueajne datosti za koju sam ipak odgovoran; drugi utemeljuje moje biee ukoliko ovo bice jeste u formi »postojanja«; ali on nije odgovoran za moje bice iako ga utemeljujc u potpunoj slobodi, u svojoj slobodnoj transcendenciji i preko svoje slobodne transcendencije. Na taj nacin, u mjeri u kojoj se pokazujem sebi samom kao odgovoran za svoje bice, ja zahtijevam ovo bice koje sam; to znaci da felim ponovo da osvojim svoje bice iii, tacnije, da sam projekat ponovnog osvajanja svog biea. Zelim da ispru~m ruku kako bih se doeepao tog bica koje mije predstavljeno kao moje hire, ali na distanci. kao Tantalov objed; zelim da ga utemeljim samom svojom slobodom. Jer, ako je, u jednom smislu, moje bice-predmet nepodno§ljiva slul':ajnost, i puko »posjedovanje« mene od stranc drugog, u jednom drugom smislu ovo bi6e ostaje kao indikacija onoga !Ito bi trebalo da ponovo osvojim i utemeljimda bih bio svoj vlastiti temelj. Ali to se mozc shvatiti samo ako prisvojim slobodu drugog. Tako jc moj projekat ponovnog osvajanja sebe fundamentalno projekat rcsorpcije drugog. lpak, ovaj projekat mora da ostavi netaknutom prirodu drugog. lz toga proizilazi da: I. Ja zbog toga ne prestajem da potvrdujem drugog, to jest da poriccm sebi da sam drugi: po§to je drugi temelj mog biea, on se nc moze rastvoriti u meni a da mojc bicc-za-drugog nc i§eezne. Stoga, ako namjerav am da ostvarimjedinst vo sa drugim, to znaci da namjcravam da prisvojim drugost drugog kao takvu, 366

kao moju vlastitu moguenost. U stvari, problem se za mene sastoji u tcp:tie da ucinim da budem, sticuci mogucnost da zauzmem glediste drugog o sebi. Ipakje rijec o tome da se stekne Cista apstraktna sposobnost saznavanja. To nije cista kategorija drugog sto namjeravam da prisvojim: ova kategorija nije ni shvaeena niti se eak moze shvatiti. Ali, povodom konkretnog, trpljenog i osjeeanog iskustva drugog, zelim inkorporirati tog konkretnog drugog kao apsolutan realitet u njegovoj drugosti. 2. Drugi, kojeg felim prisvojiti, nije ni u kom slueaju drugi-predmet. Iii, ako zelite, moja namjera da inkorporiram drugog uopste ne odgovara povratku mog biea-za-sebe kao mene sama i nadilafenju transcendencije drugog prema mojim vlastitim moguenostima. Za mene tu nije rijec o tome da ponistim svoju objektivnost objektivnoscu drugog, sto bi odgovaralo mom oslobadanju mog biea-za-drugog vec, sasvim suprotno, zelim prisvojiti drugog kao drugog-koji-gleda i ovaj projekat prisvajanja sadrzi poveeano saznanje mog gledanog-biea. Jednom rijecju, potpuno se identifikujem sa svojim gledanim-bieem da bih odrfao pred sobom slobodu drugog koja me gleda i, kako je moje bice-predmet jedino moguc odnos izmedu mene i drugog, samo to bice-predmet mofe mi slufiti kao instrument da bih izvrsio prisvajanje druge s/obode. Tako, kao reakcija na neuspjeh treee ek-staze, bice-za-sebe se zeli identificirati sa slobodom drugog, kao utemeljiteljem njegovog biea-po-sebi. Biti drugi za sebe sama -- ideal kojem se uvijek tdilo konkretno u formi biti sebi samom ova} drugi · jeste primarna vrijednost odnosa sa drugim; to znaci daje moje bice-za-drugog progonjeno indikacijom jednog apsolutnog-biea koje bi bilo ono samo kao drugo i drugi kao ono samo i koje bi, slobodno predoea vajuci kao drugo svoje bice-sopstvo i svoje drugo-bice kao sopstvo, bilo samo biee ontoloskog dokaza, to jest Bog. Ovaj se ideal ne mofe ostvariti a da ne savladam izvornu slucajnost svojih odnosa sa drugim, to jest cinjenicu da ne postoji nikakav odnos unutrasnje negativnosti izmedu negacije kojom drugi postaje razlicit od mene i negacije kojom postajem razlicito od drugog. Vidjeli smo da je ova slucajnost nesavladiva: ona je Nnjcnica mojih odnosa sa drugim, kao §to je moje tijelo Cinjenica mog biea-u-svijetu. Stoga je jedinstvo sa drugim u stvamosti neostvarivo. Ono takode nije ostvarivo ni u teoriji,jer bi spajanje biea-za-sebe i drugog u jednoj te istoj transcendenciji nu2:no prouzrokovalo nestajanje karaktera drugosti drugog. Na taj naCin, uslov da bih projektovao identifikaciju drugog sa sobomjeste da istrajavam u poricanju da sam drugi. Konacno, ovaj projckat ujedinjavanja je izvor konjlikta jer, dok dozivljavam sebe kao predmet za drugog i dok namjeravam da ga asimilujem u ovom iskustvu i prcko ovog iskustva, 'drugi me shvata kao predmet usred svijeta i uop§te ne namjerava da me identifikuje sa sobom. Stoga bi bilo nufno -·- po§to bice-za-sebe sadrfi dvostruku unutra§nju negaciju - djelovati na unutrasnju negaciju kojom drugi transcendira moju transcendenciju i cini da postojim za drugog, to jest dje/ovati na s/obodu drugog. 367

Ovaj neostvariv ideal, ukoliko progoni moj projekat mene sama u prisutnosti drugog, ne moze se izjednaciti sa ljubavlju, ukoliko je ljubav jedan poduhvat, to jest jedan organski skup projekata prema mojim vlastitim mogucnostima. Ali onje ideal ljubavi, njen motiv i njen cilj, njena vlastita vrijednost. Ljubav kao prvobitan odnos sa drugim je skup projekata preko kojih namjeravam da ostvarim ovu vrijednost. Ovi projekti stavljaju me u direktnu vezu sa slobodom drugog. U tom smislu ljubav je konflikt. U stvari, pokazali smo da je sloboda drugog temelj mog biea. Ali, upravo zato sto postojim pomocu slobode drugog,ja nemam nikakvu sigurnost; u opasnosti sam u ovoj slobodi; ona okamenjuje moje bicei cini da bivstvujem; ona mi daje i oduzima vrijednost,a moje biceod nje dobivajedno stalno pasivno izmicanje sebi. Neodgovorna i izva.n dohvata, ova protejska sloboda u kojoj sam angafovan, moze me zauzvrat angafovati na hiljadu razliCitih nacina bivstvovanja. Moj projekat da ponovo osvojim svoje biee moie da se ostvari samo ako se doeepam ove slobode i ako je reduciram na to da bude sloboda potcinjena mojoj slobodi. Istovremeno, to je jedini nacin na koji mogu da djelujem na slobodnu unutrasnju negaciju kojom me Drugi konstituise u Drugog, to jest jedini nacin na koji mogu da pripremim puteve buduce identifikacije Drugog sa mnom. Ovo Ce nam mozda biti jasnije ako razmislimo o ovom problemu sa cisto psiholoskog aspekta: zasto onaj koji voli zeli da bude voljen? Kad bi ljubav stvarno bila ielja za fizickim posjedovanjem, ona bi u vecini slucajeva lako bila zadovoljena. Prustov junak, na primjer, koji smjesta svoju ljubavnicu u svoju kucu, koji moze da je vi di i posjeduje u svako doba dana i koji je znao da je ucini potpuno materijalno ovisnom, trebalo bi da bude osloboden nespokojstva. lpak, znamo daje on, naprotiv, neprestano nagrizan brigom. Preko svoje svijesti Albertina izmiee Marselu cak i kad je pored nje, i zato on zna za mir samo kad je posmatra dok spava. Izvjesno je, dakle, da ljubav zeli zarobiti »svijest«. Ali zasto to ona Cini? I kako? Ovaj pojam »posjedovanja«, kojim se tako eesto obja§njava ljubav, zaista ne moze da bude primaran. Zasto bih folio da prisvojim drugog kad to ne bi bilo upravo zato §to Drugi cini da bivstvujem? Ali upravo to podrazumijeva izvjestan nacin prisvajanja: folimo doeepati se slobode drugog kao takve, ali ne zbog volje za moci; tiranin prezire ljubav; on se zadovoljava strahom. Ako tiranin trafi ljubav od svojih podanika, to Cini iz politickih razloga, i ako nalazi ekonomicniji nacin da ih porobi, on ga odmah prihvata. Suprotno tome, onaj ko]i foli da bude voljen ne feli porobljavanje voljenog biea. On nije sklon da postane predmet jedne snafne i mehanicke strasti. On ne feli posjedovati jedan automatizam i ako felimo ~a ga ponizimo, dovoljno je da mu predstavimo strast voljene kao rezultat psiholoAkog determinizma: ljubavnik ce se tada osjetiti obezvrijeden u svojoj ljubavi i u svom bicu. Ako su Tristan i Izolda ludo zaljubljeni zbog ljubavnog napitka, tada su manje interesantni. Iz toga slijedi da totalno porobljavanje voljenog bica ubija ljubav onog koji voli. Cilj jc 368

promasen: onaj koji voli nalazi se sam ako je voljeni transformisan u automat. Na taj naein, onaj koji voli ne ieli da posjeduje voljenog kao sto se posjeduje jedna stvar; on trafijednu naroCitu vrstu posjedovanja. On ieli da posjeduje jednu slobodu kao slobodu. Ali, sa druge strane, onaj koji voli ne moze se zadovoljiti ovom uzvisenom formom slobode kojaje slobodno i voljno angafovanje. Ko bi se zadovoljio jednom ljubavlju koja bi bila data kao puka vjernost zadatoj rijeei? Ko bi se zadovoljio rijeeima: »Volim vas zato sto sam dao rijec da eu vas voljeti i zato sto ne felim da povueem svoju rijec; volim vas zbog vjernosti prema samom sebi«? Na taj nacin, onaj koji voli trafi obeeanje, a ipak ga ovo obeeanje ljuti. On ieli da bude voljen od strane jedne slobode i trazi da ova sloboda kao sloboda ne bude vise slobodna. On zeli da se sloboda drugog sama odluCi da postane ljubav - i tone samo na pocetku avanture, vec u svakom trenutku -- i, istovremeno, da ta sloboda bude zarobljenasama sobom, da se vrati nasamu sebe, kao u ludilu, kao u snu,da bi foljela svoje vlastito ropstvo. Ovo ropstvo mora da bude slobodno prepustanje koje je istovremeno vezano nasim rukama. U ljubavi, ne zelimo determinizam strasti kod drugog, niti slobodu van dohvata, vec jednu slobodu koja igra determinizam strasti i koja se hvata u svojoj igri. Za sebe sama, onaj koji voli ne trafi da bude uzrok ove radikalne promjene slobode, vec da bude njen jedini i privilegovan povod. U stvari, on ne bi mogao da bude njen uzrok a da odmah ne izgubi voljenog usred svijeta kao jedno sredstvo koje mofe da bude transcendirano. To nije su§tina ljubavi. Naprotiv, u ljubavi onaj koji voli ieli da bude »sve na svijetu« za voljenog: to znaci da prelalj na stranu svijeta; onje onaj koji sazima i simbolizuje svijet, on je jedno ovo koje obuhvata sva druga »ova«; on jeste i prihvata da bude predmet. Ali, sa druge strane, zeli da bude predmet u kojem sloboda drugog prihvata da se izgubi, predmet u kojem drugi prihvata da nade svoje biee i svoj razlog bistvovanja kao svoj sekundaran fakticitet, predmet-granica transcendencije, predmet prema kojem transcendencija Drugog transcendira sve druge predmete, ali koji ona nikako ne moze transcendirati. I svuda, on ieli krug slobode Drugog; to znaCi da je u svakom trenutku, posto sloboda Drugog cini ovu granicu njegovoj transcendenciji, ovo prihvatanje vec prisutno kao pokretac razmatranog prihvatanja. Onaj koji voli zeli da bude izabran kao cilj u ime vec izabranog cilja. To nam dozvoljava da temeljno shvatimo ono sto onaj koji voli trazi od voljenog: on ne feli djelovati na slobodu Drugog, vec a priori postojati kao objektivna granica ove slobode. to jest kao dat istovremeno sa njom i u istom izbijanju kao granica koju ta sloboda mora da prihvati da bi bila slobodna. Zbog same ove cinjenice, ono sto trafi jeste lijepljenje i mazanje slobode drugog same sobom: ova granica strukture zaista je jedna datost i samo pojavljivanje datosti kao granice slobode znaCi da sloboda pocinje egzistirati unutar te datosti time §to je svoja vlastita zabrana njenog prevazilazenja. Ova zabrana je zami§ljena od strane onoga koji voli i.vtovrc•369

r

II·

temu razgovora zaljubljenih bilo da se, kao u Uzanim vraiima, Zena koja !eli da bude voljena identifikuje sa asketskom moralnoscu nadilaienja sebe i !eli da otjelovi idealnu granicu ovog nadilaienja - bilo da, sto se mnogo cesee dogada, onaj koji voli zahtijeva da mu voljeni u svim svojim cinovima !rtvuje tradicionalnu moralnost, brinuCi se da sazna da Ii bi voljeni izdao svoje prijatelje zbog njega, »ukrao zbog njega«, >mbio zbog njega«, itd. Sa ovog gledista, moje bice treba da izbjegne pogledu voljenog, iii rade, ono treba da bude predmetjednog pogleda sa drugaCijom strukturom: ne treba da vise budem viden na temelju svijeta kao jedno »ovo« medu drugim ovim, vee svijet treba da se otkrije polazeci od mene. Doista, u mjeri u kojoj izbijanje slobode cini da svijet postoji, mo ram da budem, kao uslov-granica ovog izbijanja, sam uslov i~bijanja svijeta. Moram da budem onaj Cija je funkcija da uCini da postoje drveee i voda, gradovi i polja i drugi ljudi, da bih ih zatim dao drugom koji ih ureduje u svijet, isto tako kao sto majka u matrijarhalnim drustvima dobiva titule i imena, ali ne da bi ih zadrfala vee da bi ih odmah prenijela na svoju djecu. U jednom smislu, ako treba da budem voljen, tada sam predmet cijim ce posredstvom svijet postojati za drugog; u jednom drugom smislu, ja sam svijet. Umjesto da budem jedno ovo, koje se odvija na temelju svijeta, ja sam predmet-temelj na kom se svijet izdvaja. Na taj nacin, osiguran sam: pogled drugog me vise ne paralizira konacnoscu; on vi5e ne fiksira moje bice u ono sto ja jesam naprosto; ne mogu vise da budem viden kao ru!an, kao mali, kao kukavica, jer ove karakteristike predstavljaju nu!no cinjenicko ogranieenje mog biea i razumijevanje moje konacnosti kao konacnosti. Doista, moje mogucnosti ostaju transcendintne moguenosti, mrtve-mogucnosti; alija posjedujem sve moguenosti; ja sam sve mrtve-mogucnosti svijeta; otuda prestajem da budem biee koje se razumijeva polazeci od drugih bica iii od njihovih cinova; ali u ljubavnoj intuiciji koju zahtijevam, moram da budem dat kao apsolutan totalitet polazeei od koga sva biea i svi njihovi vlastiti cinovi treba da budu shvaceni. Moglo bi se reci, neznatno mijenjajuci jednu cuvenu stoicku izreku, da »voljeni mofe zakazati na tri naCina«. Ideal mudraca i ideal eovjeka koji feli da bude voljen podudaraju se zapravo u tome sto i jedan i drugi fele da budu totalitet-predmet koji je pristupaean jednoj globalnoj intuiciji koja ce shvatiti djelovanja voljenog i mudraca u svijetu kao parcijalne strukture koje se objasnjavaju polazeCi od tog totaliteta. I kao sto se mudrost nudi kao jedno stanje koje treba da bude dostignuto apsolutnom metamorfozom, sloboda drugog se isto tako mora apsolutno preobraziti da bi mi dopustila da dostignem stanje voljenog. Do sada na§ opis bi se slagao sa cuvenim Hegelovim opisivanjem odnosa gospodara i roba. Onaj koji voli feli da bude za voljenog ono sto je hegelijanski gospodar za roba. Ali analogija ovdje prestaje, jer gospodar kod Hegela trdi samo poboeno i, tako reei, implicitno slobodu roba, dok onaj koji voli trafi prije svega slobodu voljenog. U ovom smislu, ako treba da budem voljen od strane drugog, to znaci da treba da budem slobodno 371

~

I

i

I

izabran kao voljen. Poznato je da se u svakodnevnoj terminologiji ljubavi voljeni eesto naziva izabranim. Ovaj izbor ne mora da bude relativan i slueajan: onaj koji voli ljuti se i osjeea se obezvreden kada misli daje drugi izabrao njega izmedu drugih. »Dakle, da nisam dosla u ovaj grad, da nisam eesto dolazila kod 'tog i tog', ti me ne bi upoznao, ti me ne bi volio?« Ova misao rastuiuje onoga koji voli; njegova ljubav postaje jedna ljubav medu drugim ljubavima, ogranicena fakticitetom voljenog i njegovim vlastitim fakticitetom, isto tako kao i slueajnoscu susreta: ona postaje ljubav u svijetu, jedan predmet koji pretpostavlja svijet i koji zauzvrat moze postojati za druge. Ono §to zahtijeva, on to izraZava nevjestim i ushieenim rijeCima »fatalizma«; on kde: »Mi smo stvoreni jedno za drugo« iii, pak, upotrebljava izraZ»srodna dusa«. Ali ovo treba objasniti: onaj koji voli zna vrlo dobro da se ovo »biti stvoreni jedno za drugo« odnosi na originalan izbor. Ovaj izbor moze da bude izbor Boga kao biea koje je apsolutan izbor; ali Bog ovdje predstavlja samo najudaljeniju mogucu granicu u trdenju apsoluta. U stvari, onaj koji voli zahtijeva da voljeni uCini od njega apsolutan izbor. To znaci da bice-u-svijetu voljenog mora da bude jedno bice-koje-voli. Ovo izbijanje voljenog mora da bude slobodan izbor onoga koji voli. I, posto je drugi temelj mog biea-predmeta, zahtijevam od njega da slobodno izbijanje njegovog biea ima za jedini i apsolutan cilj njegov izbor mene, to jest da izabere da bude da bi utemeljio moju objektivnost i moj fakticitet. Tako je moj fakticitet »spasen«. On nije vise ova nemisliva i nesavladiva datost koju izbjegavam: onje ono zbog eega di;ugi sam od sebe slobodno cini da postoji; on je jedan cilj koji j .. Jrugi sam sebi postavio. Zarazio sam ga svojim fakticitetom, ali posto se zarazio njime kao sloboda, vraea mi ga kao preuzet i prihvaeen fakticitet: onje njegov temelj da bi ovaj bio njegov cilj. Polazeci od ove ljubavi, dakle, drugaCije shvatam svoje vlastito otudenje i svoj vlastiti fakticitet. Moj fakticitet - kao biee-za-drugog - nije vi§e jedna cinjenica vec pravo. Moja egzistencija postoji zato §to je pozvana. Ova egzistencija, ukoliko je preuzimam, postaje prava darezljivost. Ja jesam zato §to se rasipam. Ove voljene vene na mojim rukama egzistiraju blagotvorno. Kako sam do bar da imam oci, kosu, obrve - i da ih neumorno rasipam u jednom obilju dardljivosti prema ovoj neumornoj folji koja drugi slobodno postaje. Dok smo, prije nego §to smo bili voljeni, bili nespokojni zbog ove neopravdane i neopravdljive izrasline koja je bila na§a egzistencija, umjesto da se osjeeamo »suvisni«, sada osjeeamo da je ova egzistencija preuzeta i zeljena eak i u najmanjim detaljima od strane jedne apsolutne slobode koju ona istovremeno uslovljava - i koju sami zelimo sa na§om vlastitom slobodom. Tuje osnov radosti ljubavi kada ona postoji. Osjeeamo da je na§e postojanje opravdano. lstovremeno, ako nas voljeni moze voljcti, onjc tada potpuno spreman da budc asimiliran na§om slobodom: jcr ovo voljcno-biee kojc zclimo vec jc ontolo§ki dokaz primijcajcn na na§e bice-za-drugog. Na§a objektivna 372

1ultina podrazumijeva egzistenciju drugog i, obratno, sloboda drugog utemeljuje na§u sustinu. Kad bismo mogli pounutriti citav sistem, tada bismo bili temelj sebe samih. · Takav je, dakle, stvaran cilj onoga koji voli, ukoliko je njegova ljubav jedan poduhvat, to jest jedan pro-jekat sebe sama. Ovaj projekat mora izazvati konflikt. Voljeni stvamo shvata onoga koji voli kao drugog·predmet medu drugim, §to znaci da ga opaZa na temelju svijeta, da ga transcendira i da ga koristi. Voljeni je pogled. Stoga on ne moze da koristi svoju transcendenciju u odredivanju krajnje granice svojim nadilaienjima niti svoju slobodu u porobljavanju sebe same. Voljeni ne moze foljeti da voli. Zato onaj koji voli mora zavesti voljenog i njegova ljubav se ne razlikuje od ovog poduhvata zavodenja. U zavodenju, uopste ne poku8avam da otkrijem svoju subjektivnost drugom; osim toga, mogao bih to da ucinim samo g/edajuci drugog; ali ovim pogledom ucinio bih da subjektivnost drugog iseezne, a ova subjektivnostje upravo to §to zelim da prisvojim. Zavesti, znaCi odvaziti se na potpuno preuzimanje svoje subjektivnosti za drugog, postaviti se pred njegov pogled i uCiniti da me on gleda, izloziti se opasnosti da budem viden da bih izvr§io novo odvajanje i prisvojio drugog u svojoj objektivnosti i preko svoje objektivnosti. Odbijam da napustim teren na kom isku§avam svoju objektivnost; na ovom terenu zelim da se angafujem u borbi postajucifascinirajuci predmet. U drugom dijelu ovog djela, odredili smo fascinaciju kao stanje: to je, rekli smo, ne-teticka svijest da smo niSta u prisutnosti bica. Zavodenje ima za cilj da kod drugog proizvede svijest o njegovoj ni§tavnosti naspram predmeta koji zavodi. Zavodenjem namjeravam da se konstitui§em kao punoea bivstvovanja i da uCinim da budemprepoznat tao takav. Da bih ovo izvr§io, konstitui§em se u jedan predmet koji je pun znacenja. Moji cinovi moraju pokazivati u dva pravca: sajedne strane, prema onome §to se pogre§no naziva subjektivnoscu a §to je prije dubina objektivnog i skrivenog bivstvovanja; cin nije izvr§en samo zbog sebe sama, vec ukazuje na jedan beskrajan i neizdiferenciran niz drugih realnih i mogucih cinova koje dajem kao ono §to konstitui§e moje objektivno i neopazeno biee. Tako poku§avam da upravljam transcendencijom koja me transcendira i da je uputim na beskonacnost svojih mrtvih·moguenosti, upravo zato da bih bio nenadmasiv i upravo u tolikoj mjeri u kojoj je nenadma§ivo jedino beskonacno. Sa druge strane, svaki od mojih cinova poku§ava da ukde na najvecu gustinu moguceg svijeta i mora me predstaviti kao povezanog sa najsirim regijama svijeta, bilo da predstavljam svijet voljenom i da poku§avam da se konstituisem kao nufan posrednik izmedu njega i svijeta, bilo da pomocu svojih cinova jednostavno manifestujem beskonaeno razlicite primjere moje moci nad svijetom (novae, vlast, veze, itd.). U prvom slucaju poku§avam da se konstitui§em kao jedna beskonaena dubina, au drugom da se identifikujem sa svijetom. Preko ovih razlicitih postupaka nudim se kao nesavladiv. Ova po-nuda ne bi mogla da bude dovoljna sama sebi; ona je samo jedno opsjedanje drugog; ona ne bi 373

mogla da uzme vrijednost kao cinjenicu bez odobrenja slobode drugog koja se mora zarobiti prepoznavajuci se kao nistavilo naspram moje punoee apsolutnog bivstvovanja. Moglo bi se reCi da ovi razliciti poku8aji izrafavanja pretpostavljaju jezik. Slozieemo se sa tim; ali radije eemo reei: oni jesu jezik iii, ako hoeete, jedan fundamentalan modus jezika. Jer, dok postoje psiholoski i istorijski problemi koji se odnose na egzi!!tenciju, ucenje i upotrebujednog posebnog jezika, dotle ne postoji nikakav problem koji se odnosi na ono sto se naziva invencijomjezika. Jezik nijejedan fenomen kojije pridodat bicu-za-drugog: on je izvorno biee-za-drugog, to jest Cinjenica da jedna subjektivnost dozivljava sebe kao predmet za drugog. U univerzumu pukih predmeta, jezik ni u kom slueaju ne bi mogao da bude »izmisljen«, jer on izvomo pretpostavlja odnos sa drugim subjektom; u intersubjektivnosti biea-za-drugog nije nufno da se izmislja jezik, jer je jezik vec dat u prepoznavanju drugog. Ja sam jezik samom Cinjenicom da, ma sta da Cinim, moji Cinovi koji su slobodno zamisljeni i izvr8eni i moji pro-jekti prema mojim moguenostima, imaju izvan sebe jedan smisao koji mi izmice i koji isku~avam. U tom smislu --- i samo u tom smislu -- Hajdeger je u pravu kada izjavljuje: ja sam ono sto govorim 13 • Jezik nije instinkt konstituisanog ljudskog stvorenja, niti invencija naSe subjektivnosti; ali ne treba ga pripisati ni pukom »bivstvovanju-izvan-sebe« »Daseina«. On cini dio ljudskog stanja; on je izvorno isku8enje koje jedno bice-za-sebe moze da iskusi o svom bicu-za-drugog i konacno nadilaknje ovog isku8enja i njegovo koristenje prema mogucnostima koje su moje mogucnosti, to jest prema mojim mogucnostima da budem ovo iii ono za drugog. Jezik se stoga ne razlikuje od prepoznavanja egzistencije drugog. lzbijanje drugog naspram mene kao pogleda cini da sejezik pojavi kao uslov mog biea. Ovaj izvoran jezik nije nufoo zavodenje; vidjecemo njegove druge forme; osim toga, pokazali smo da naspram drugog ne postoji nikakav izvoran stav i da oni slijede jedan za drugim u krugu tako da svaki ukljueuje drugog. Ali, obratno, zavodenje ne pretpostavlja nikakvu raniju formu jezika: ono je potpuna realizacija jezika; to znaci da jezik mofe da se otkrije potpuno i odjednom zavodertjem kao modusom izvornog postojanja izraza. ~igled­ no je da pod jezikom podrazumijevamo sve fenomene izraza, a ne artikulisanu rijee koja je jedan izveden i sekundaran modus cije pojavlji vanje mozc ciniti predmet istorijskog proueavanja. Narocito treba imati na umu da u zavodcnju jezik nema za cilj da pruzi saznanje, vee da omoguci iskustvo. u Ova formulacija je A. de Velensova: Filozo.flja Mart/Ila Hajtkgera. (La pltl/osopltie de Martin Heidegger, Louvain, 1942, atr. 99.) Vid. takode Hajdepr()V tekat koji on navodi: ~Dieae Bezeuguna meint nicht hier einen nachtrlglichen und bei her Iaufenden Auadruck des Menachen mil uawe>n as«, koja je mnogo pristupaenija, jer sam zahtjev predmeta i njegove mogucno1ti kao njegov koeficijent otpora upucuje na nas-objekt radnika. Zato se dofivljavamo uhvaeeni kao mi preko jednog materijalnog predmeta koji treba »proizvesti«. Materijalnost stavlja svoj Zig na nasu solidarnu zajednicu i mi se pojavljujemo sami sebi kao instrumentalno i tehnicko raspolaganje sredstvima, u kojem svako ima svoje mjesto koje je odredeno nekim ciljem. Ali ako neke situacije tako izgledaju prirodno povoljnije za pojavljivanje nas, ne treba gubiti iz vida daje svaka ljudska situacija, posto je angafovanje usred drugih, iskusena kao mi Cim se treci pojavi. Ako idem ulicom, iza ovog eovjeka kojeg vidim samo s leda, imam sa njim minimum tehnickih i prakticnih odnosa koji se mogu zamisliti. Ipak, dovoljno je da neko treei gleda mene, da gleda put, da gleda Drugog, da bih bio vezan sa Drugim solidamoscu nas: mi idemo jedan iza drugog ulicom Blome jednog julskog jutra. Uvijek postoji jedno glediste sa kojeg razlicita biea-za-sebe mogu pogledom da budu ujedinjena ujedno mi. I obratno, kao sto je pogled samo konkretna manifestacija izvome Cinjenice moje egzistencije za drugog, kao sto dofivljavam sebe da postojim za drugog izvan svakog pojedinaenog pojavljivanja nekog pogleda, isto tako nije nufoo da nas neki konkretan pogled zaleduje i penetrira da bismo se mogli dofivjeti kao pripojeni vanijednom mi. Da bi bilo koje mnostvo individua dofivjelo sebe kao mi u odnosu sa cjelinom iii dijelom ostalih ljudi, bilo da su ti ljudi »od krvi i mesa« prisutni, bilo da su stvarni ali odsutni, dovoljno je da detotalizovan-totalitet »ljudstvo« postoji. Na taj nacin, uvijek mogu da shvatam sebe, bilo u prisustvu iii odsustvu treceg, kao Cistu samstvenost iii kao integrisanog sajednim mi. Ovo nas dovodi do izvjesnih naroCitih formi »mi«, a narocito do one forme koju nazivamo »klasnom svijescu«. Klasna svijest je, ocigledno. preuzimanje jednog posebnog mi, povodom jedne kolektivne situacije kojaje jasnije strukturirana nego obieno. Ovdje je malo vamo kako odredujemo ovu situaciju; nas interesuje samo priroda ovog mi koje se preuzima. Ako se jedno drustvo, u pogledu svoje ekonomske iii politicke strukture, dijeli na potlacene klase i klase tlacitelja, situacija tlaciteljskih klasa nudi potlacenim klasama predstavu jednog vjeeitog treeeg koji ih posmatra i transcendira svojom slobodom.- Tefak rad, nizak fivotni standard iii oskudice koje SC podnose, nece konstituisati potiacen kolektiv u klasu; radna solidarnost mogla bi zapravo - kao sto cemo vidjeti u sledeeem odjeljku - konstituisati radni kolektiv u »mi-subjekt«, ukoliko se ovaj kolektiv -- ma kakav da je uostalom koeficijent otpora stvari - dofivljava kao transcendiranje unutar-svjetovnih predmeta prema svojim vlastitim ciljevima; fivotni standardje potpuno relativna stvar koja ee biti razlicito procjenjivana prema prilikama (mofe da bude jednostavno ptxlnosen iii prihvaren iii zahtijevan u ime jednog zajednickog ideala); oskudice koje se podnose, ako se posmatraju same po sebi, imaju prije za 417

dovo\ino pokazuje primjer koji smo upravo izabrali, jeste cinjenica da iskustvo nas-objckta pretpostavlja iskustvo biea-za-drugog cije je ono samo jedan sloZt:niji modalitet. Kao pose ban slueaj, ono ulazi u okvir nasih prethodnih opisa. Osim toga, ono sadrZi u sebi jednu moc rastvaranja, posto se dozivljava u stidu i posto semi rusi Cim bice-za-sebe preuzima svoju samstvenost naspram treC:eg i Cim ga gleda sa svoje strane. Ovo individualno preuzimanje samstvenosti nije uostalom nista drugo do jedan od moguCih nacina da se ukine mi-objekt. Preuzimanje nas, u izvjesnim evrstp strukturiranim slueajevima, takvim kao sto je, na primjer' klasna svijest, ne podrazumijeva vise projekat oslobodenja od nas individualnim preuzimanjem samstvenosti, vec projekat oslobodenja svih nas putem objektivnosti i transformisuci nas u mi-subjekt. Tu je uglavnom rijec o jednoj varijaciji vec opisanog projekta transformacije onoga koji gleda u nekog ko je gladan; to je uobieajen prelaz od jednog na drugi od ova dva velika temeljna stava biea-za-drugog. Potlacena klasa moze se zapravo potvrditi kao mi-subjekt samo u odnosu na tlaCiteljsku klasu i na racun ove klase, to jest transformisuci je sa svoje strane u »njih-objekte«. Medutim, licnost koja je objektivno angafovana u klasi ima za cilj da privuee Citavu klasu u svoj projekat i pomocu svog projekta preokreta. U tom smislu, iskustvo nas-objekta upucuje na iskustvo mi-subjekta, upravo kao sto iskustvo mog biea-objekta-za-drugog upucuje mene na iskustvo biea-objekta-drugog-za-mene. Slicno tome, u onome sto se naziva »psihologijom masa« otkricemo kolektivne zanose (bulanzizam, itd.) koji su jedna posebna formula ljubavi: Iicnost koja kaZe »mi« preuzima tada, u gomili, izvoran projekat ljubavi, ali ne vi§e na svoj vlastiti raeun; ona trazi od treccg da saeuva citavo drustvo u njegovoj objektivnosti, frtvujuci mu svoju slobodu. Ovdje, kao i ranije, razocarana ljubav vodi mazohizmu. To se vidi u slucaju kada drustvo srlja u poslusnost i trazi da bude tretirano kao predmet. Tu se ponovo radi o mnostvu individualnih projekata ljudi u ·gomili: gomila je bila konstituisana kao gomila pogledom vode iii govornika; njcno jcdinstvo je jedinstvo-predmct, koje svaki od njenih clanova cita u pogledu treecg koji njomc dominira, i svako tada stvara projekat da se izgubi u toj objektivnosti, da potpuno napusti svoju samstvenost da ne bi vise bio nista drugo do jedan instrument u rukama vodc. Ali ovaj instrument, u kojem on zeli da sc izgubi, nijc vi§e potpuno njegovo Iicno bice-za-drugog: to je objektivan-totalitet-gomila. Monstruozna matcrijalnost gomilc i njcna duboka stvarnost (iako samo dozivljcne) fascinirajuec su za svakog od njcnih clanova; svako zahtijeva da poglcdom vode budc uronjcn u gomilu-instrument. 2 ~ U ovim razlicitim slucajcvima, vidjcli smo da sc mi-objckt uvijek konstitui§e polazcci od jcdne konkrctnc situacije u kojoj se jedan dio

posljedicu usamljivanje licnosti nego njihovo ujedinjavanje i one su, ubpste, izvor sukoba. Konaeno, jednostavno uporedenje, koje clanovi potl~nog kolektiva mogu ciniti izmedu okrutnosti svog stanja i privile'gija koje ufivaju klase tlacitelja, ne moZt:, ni u kom slueaju, biti dovoljno da konstitui§e klasnu svijest; ono jedva moze izazvati individualne zavisti i pojedinaena razocarenja; ono nema mogucnosti da ujedini i da ucini da svaki pojedinac preuzme odgovomost za to ujedinjavanje. Ali skup ovih karakteristika, Ukoliko cini stanje potlaeene klase, nijejednostavno tFpljen iii prihvaeen. Ipak, bilo bi isto tako pogre§no reei daje, u poeetku, shvaeen od strane potlaeene klase kao nametnut od strane klase tlacitelja; naprotiv, potrebno je dugo vremena da bi se stvorila i prosirila teorija o tlaeenju. A ova teorija bi imala samo jednu eksplikativnu vrijednost. Primarna Cinjenica je da clan potlacenog kolektiva koji je, kao obicna licnost, angafovan u fundamentalnim konfliktima sa drugim clanovima ovog kolektiva (ljubav, mrfoja, nadmetanje interesa, itd.) shvata svoje stanje i stanje drugih clan ova tog kolektiva kao gledano i misljeno od strane svijesti koje njemu izmieu. »Gospodar«, »feudalac«, »buduj« iii »kapitalist« pojavljuju se, ne samo kao mocnici koji zapovijedaju vee, pored toga i prije svega, kao treCi, to jest kao oni koji su izvan potlaeenog drustva i za koje ovo drustvo postoji. Stoga ce stvarnost potlacene klase postojati za ,Yih i u njihovoj slobodi. Svojim pogledom oni Cine da se ona pojavi. ldentitet mog stanja i stanja drugih koji su potlaceni otkriva se njima i pomoeu njih; za njih, postojim u jednoj situaciji koja je organizovana sa drugim i moje mogucnosti kao mrtve-moguenosti su strogo ekvivalentne mogucnostima drugih; za njih, ja sam Jedan radnik i, preko njihovog otkrivanja i u njihovom otkrivanju kao drugom-pogledu, dozivljavam se kao jedan medu drugima. To maCi daotkrivam ovonas u koje sam ukljueen iii »klasu« vani. u poglcdu treecg i ovo kolektivno otudenje preuzimam kada kaZem »mi«. Posmatrano sa tog gledista, privilegije treeeg i »na§e« brige, »na§e« nevolje, imaju u pocetku samo vrijednost znacenja; oznacavaju nezavisnost treecg u odnosu prema nama; jasnije nam pokazuju na§e otudcnje; kako zbog toga nisu nista manje podnosene, kako narocito nas tc§ki rad i nas umor nisu zbog toga nista manjc trpljeni, to prcko ovc podno§ene trpnjc dozivljavam svoje gledano-biec-kao-stvar-koja-jc-angafovana-u-jcdnom-totalitctu-stvari. Ja sam kolcktivno uhvacen ~ drugima od stranc treccg, polazeei od svojc trpnjc, od svojc. bijcdc, to jest polazeC:i od protivljcnja svijeta, od fakticitcta svog stanja. Ma kakvo bilo protivljcnje svijcta, bcz treecg bib shvatio sebc kao pobjednicku tran8ccndcnciju; sa pojavljivanjcm trc6cg, dofivljavam nas kao shvaccne polazeei od stvari i kao stvari kojc su savladanc svijctom. Na taj natin potlaecna klasa nalazi svojc klasno jcdinstvo u samanju koje tlaciteljska klasa stice o njoj i pojavljivanjc klasne svijcsti kod potlaecnog odgovara prcuzimanjujcdnog nas-objckta u sramu. U odjeljku koji slijcdi, vidjeccmo Ata mozc da bude »klasna svijest« za clamt tlaciteljske kla!IC. Ono §to ic za nas ovdjc vafno, u svakom slueaju, i sto 411!

36

Uporedi mnogobrojnc 1lue&jcve odbijanja 1am1tvcno1ti. Bi6e-za-sebe odbija

da u strepnji izadt izvan Nas.

....

419

f

detotalizovanog-totaliteta »ljudstvo« nalazi uronjen na racun iskljocenja drugog. Mi smo mi (objekt) samo u oeima drugih i preuzimamo se kao mi (objekt) samo polazeei od pogleda drugih. Ali to podrazumijeva da moze postojati apstraktan i neostvariv projekat biea-za-sebe prema apsolutnoj totalizaciji sebe sama i svih drugih. Ovaj napor da se povrati ljudski totalitet ne moze se dogoditi bez postavljanja egzistencije trereg, koji je u principu razlicit od ljudstva i u cijimje oeima citavo ljudstvo predmet. Ovaj treei koji se ne moze ostvariti jednostavno je predmet granienog-pojma razlicitosti. On je onaj koji je treCi u odnosu na sve mogure grupe, onaj ko, ni u kom slueaju, ne moze uci u zajednicu sa bilo kojom ljudskom grupom, treCi u odnosu na kog se nijedan drugi ne moze konstituisati kao treCi; ovaj pojam je identican pojmu biea-koje-gleda i koje nikada ne moze da bude gledano, to jest ideji Boga. Ali ako se Bog odreduje kao radikalna odsutnost, tada se napor da se ljudstvo ostvari kao nase ljudstvo neprestano obnavlja i neprestano zavr§ava u neuspjehu. Tako se ljudsko »mi« - kao mi-objekt - nudi svakoj individualnoj svijesti kao jedan ideal koji se ne moze dostiCi, iako svako gaji iluziju da u tome moze uspjeti postepenim faenjem kruga dru§tava kojima pripada; ovo ljudsko »mi« ostaje prazan pojam, cista indikacija moguceg pro§irivanja obicne upotrebe ovog mi. Svaki put kad koristimo »mi« u ovom smislu (da oznacimo ljudstvo koje pati, grije§no ljudstvo, da odredimo objektivan smisao istorije, posmatrajuCi eovjeka kao jedan predmet koji razvija svoje potencijalnosti) ogranieavamo se na to da oznaeimo izvjesno konkretno iskustvo kojem se treba podvrCi u prisustvu apsolutnog ~reeeg, to jest Boga. Tako graniean-pojam ljudstva (kao totalitet nas~objekta) i graniean-pojam Boga sadrfe jedan drugog i oni su korelativni.

B) Mi-subjekt

Svijet nam objavljuje na§e pripadanje jednom dru§tvu-subjektu, a narocito postojanje proizvedenih predmeta u svijetu. Te predmete proizveli su ljudi za njih-subjekte, to jest zajednu neindividualiziranu i neidentificiranu transcendenciju koja koincidira sa neizdiferenciranim pogledom koji smo ranije nazvali »ncko«, jer radnik ··- poslu§an iii ne -- radi u prisustvu jedne neizdiferencirane i odsutne transcendencije i ogranieava se da samo naznaCi u pramom slobodne moguenosti ove transcendencije na predmetu na kojem radi. U tom smislu, radnik, ma kakav bio, dozivljava u radu svoje biee-instrument za drugog; rad je, kada nije strogo namijenjen vlastitim ciljevima radnika, jedan modus otudenja. Otudujuea transcendencija je ovdje potro§ac, to jest »neko« cije projekte radnik samo predvida. Dakle, kad upotrebljavam jedan proizveden predmet, susrecem na njemu znak svoje vlastite transcendencije; on mi pokazuje pokret koji treba uciniti: treba da ga okrenem, gurnem, povucem iii naslonim. Nadalje, tu se radi o 420

....

jednom hipotetickom imperativu; on me upucuje na jedan cilj koji je isto tako u svijetu: da t.elim sjesti, da zelim otvoriti kutiju, itd. Asam ovaj cilj bio je anticipiran u konstituciji predmeta kao cilj koji je postavila neka transcendencija. On sada pripada predmetu kao njegova najvlastitija potencijalnost. Na taj nacin, proizveden predmet objavljuje me meni samom kao »nekog«; vraea mi predstavu moje transcendencije kao predstavu bilo koje transcendencije. I ako dopustim da moje mogucnosti budu kanalisane pomocu oruda koje je tako konstituisano, sam se dozivljavam kao bilo koja transcendencija: da bi metroom stigao od stanice »Trokadero« do »Sevre-Babilon«, »neko« presjeda u »La Mot-Pike«. Ova promjenaje predvidena, oznacena na mapama, itd.; ako mijenjam pravac u La Mot-Pikeu, ja sam »neko« ko mijenja pravac. I zaista, razlikujem se od svake upotrebe metroa, kako individualnim izbijanjem svog biea tako i dalekim ciljevima koje slijedim. Ali ovi konacni ciljevi su samo na horizontu mog Cina. Moji neposredni ciljevi su ciljevi »nekog« i ja se shvatam kao zamjenljiv sa bilo kojim od svojih susjeda. U tom smislu, gubimo na§u stvarnu individual. nost, jer projekat koji smo jeste upravo projekat koji su drugi. U ovom hodniku metroa postoji samo jedan i isti projekat koji je vec odavno urezan u materiji u kojoj jedna ziva i neizdiferencirana transcendencija dolazi da bude apsorbovana. U mjeri u kojoj se shvatam u samoei kao bilo koja transcendencija, u toj mjeri imam samo iskustvo neizdiferenciranog-biea (ako sam, u svojoj sobi, otvaram konzervu kompota odgovarajucim otvaracem); ali ako ova neizdiferencirana transcendencija projektuje svoje projekte, ma kakvi oni bili, u vezi sa drugim transcendencijama koje su doZivljene kao stvarne prisutnosti i isto tako apsorbovane u projektima koji su identicni sa mojim projektima, tada shvatam svoj projekat kao jedan medu hiljadama identicnih projekata koje je projektovala jedna te ista neizdiferencirana transcendencija, tada imam iskustvo jedne zajednicke transcendencije koja je usmjerena prema jedinstvenom cilju ciji sam ja samo jedna efemerna partikularizacija; ukljucujem se u veliki ljudski tok koji, otkako metro postoji, neprekidno protice hodnicima stranice »La Mot-Pike-Grenel«. Ali treba imati u vidu: I. Daje ovo iskustvo psiholo§kog a ne ontolo§kog reda. Ono uop§te ne odgovara stvarnom ujedinjavanju posmatranih biea-za-sebe. Ono takode ne proizilazi ni iz neposrednog iskustva njihove transcendencije kao takve (kao u bicu-koje-je-gledano), vee je rade motivirano dvostrukim objektivirajucim razumijevanjem predmeta koji je zajednicki transcendiran i tijela koja okrufoju moje tijelo. Narocito Cinjenica da sam angafovan sa drugima u zajednickom ritmu cijem stvaranju doprinosim Cini narocito podsticajan motiv da shvatim sebe kao angdovanog u jednom mi-subjektu. U tome je smisao ritmickog kretanja vojnika; u tome je takode smisao ritmickog rada grupe. Ali treba zapaziti da, u ovom slucaju, ritam slobodno emanira iz mene; to je jedan projekat koji ostvarujem pomocu svoje transcendencije; on spaja buducnost sa sadaAnjoACu i pro§loACu, u 421

moju predstavu kao neizdiferenciranu transcendenciju. Osim toga, profesionalni i tehnicki odnosi sa drugima pokazuju me kao bilo koga: za konobara, ja sam bilo koji gost; za konduktera, ja sam bilo koji korisnik metroa. Konaeno, dogadaj na ulici, koji se iznenada dogada ispred terase kafea na kojoj sjedim, oznaeava me kao anonimnog posmatraea i kao Cist »pogled koji Cini da ovaj dogadaj postoji kao jedna spoljasnjost«. Slicna tome je i anonimnost posmatraea kojeg nagovestava pozorisna predstava kojoj prisustvujem iii izlozba slika koju posjeeujem. I zaista, postajem bilo ko kad probam cipele, iii kad otvaram flasu, iii kad ulazim u lift, iii kad se smijem u pozoristu. Ali iskustvo ove neizdiferencirane transcenaencije je liean i slueajan dogadaj koji se tiee samo mene. Izvjesne posebne okolnosti koje dolaze iz svijeta mogu da poveeaju moj utisak da sam dio nas. U svakom slueaju, tu je rijec samo o jednom Cisto subjektivnom utisku koji angaZuje samo mene. 2. lskustvo mi-subjekta ne mofo da bude primarno; ono ne moze sacinjavati izvoran stav prema drugima, posto, naprotiv, da bi se ostvarilo, pretpostavlja dvostruko prethodno prepoznavanje egzistencije drugog. Prijc svega, proizveden predmetje takav samo ako upueuje na proizvodace koji su ga proizveli i na pravila upotrebe koja su fiksirana od strane drugih. Naspram jedne mrtve stvari koja nije proizvedena, ciji naCin upotrebe sam odredujem i kojoj sam odredujem novu upotrebu (ako, na primjer, koristim kamen kao eekic), imam ne-teticku svijest o svojoj licnosti. to jest o svojoj samstvenosti, o svojim vlastitim ciljevima i o svojoj slobodnoj inventivnosti. Pravila upotrebe i »nacini upotrebe« proizvedenih predmeta, kruti i idealni istovrcmeno kao i svi tabui. stavljaju me svojom sustinskom strukturom u prisustvo drugog; zato sto me drugi tretira kao jednu neizdiferenciranu transcendenciju, zato sam mogu da se shvatim kao takav. Uzmimo za prlmjer samo one velike panoe koji se nalaze iznad vrata neke stanice iii neke eekaonice na kojima su ispisane rijeCi »izlaz« iii »ulaz«, iii one putokaze na plakatima koji oznaeavaju neku zgradu iii neki pravac. Tu je ponovo rijec o hipotctickim imperativima. Ali formulacija imperativa ovdje jasno dozvoljava da se nazire drugi koji govori i koji mi se direktno obraea. Napisana reeenica je zaista meni namijenjcna; ona predstavlja neposrednu vezu drugog sa mnom: ja sam taj na koga se smjera. Ali ako drugi smjcra na mcnc, on to cini utoliko ukoliko sam neizdiferencirana transcendencija. Prema tome, cim se sluzim prolazom koji je ozi;tal'X:n kao »izlaz« i izadem kroz njega, ne koristim ga u apsolutnoj slobodi svojih licnih projckata: ja ne saCinjavam orude invencijom, ne nadilazim cistu materijalnost stvari prema svojim mogucnostima; izmcdu prcdmeta i menc uvukla se jedna ljudska transccndencija koja vodi moju transcendcnciju; predmct je vcc humanizovan; on oznaeava »vladavinu eovjcka«. »lzlaz« jc -- posmatran kao prolaz koji vodi na ulicu - p.otpuno ekvivalentan ulazu; kao izlaz nc oznaeava ga ni njcgov koeficijent otpora ni njegova korisnost. Ne podvrgavam se samom prcdmctu kad ga koristim kao »izlaz(

da konstituise granice koje ee kasnije susresti. Zais ta, poshJC ov1h zapatanja, ostaje jedan rezidijum koji se ne mote imenovati i misliti, koji pripada posmatranom bicu-po-sebi i koji cini da cc, u svijetu koji je osvijetljen naSom slobodom, ova stijena da bude povoljna za penjanje a ona druga ne. Ali ovaj rezidijum je daleko od toga da bude izvorno granica slobode; zahvaljujuci njemu --- to jest sirovom bicu-po-sebi kao takvom - sloboda se pojavljuje kao sloboda. Zdrav razum ee se slotiti sa nama daje bice za koje se kate daje slobodno ono bice koje mote da ostvari s voje projekte. Alida bi cin mogao da dopusti ostvarenje, potrebno je da se obicna projekcijajednog mogueeg cilja a priori ~azlikuje od ostvarenja ovog cilja. Ako jc dovoljno zamisliti da bi se ostvarilo, tada sam zaronjen u jedan svijet slican svijetu snova u kom se moguee vi§e uop§te ne razlikuje od stvarnog. Od tada, osuden sam da 477

.d

gledam svijet kako se mijenja prema promjenama moje svijesti; ne mogu da praktikujem, u odnosu na svoju koncepciju, »stavljanje u zagrade« i odlaganje suda, sto ce razlikovati obicnu fikciju od stvarnog izbora. Predmet koji se pojavljuje cim je jednostavno zamisljen nece vise da bude niti biran niti samo foljen. Kada se razlika izmedu obicne ielje, predstave koju bih mogao da izaberem i izborajednostavno ponisti, sloboda takode nestaje sa njom. Slobodni smo kada krajnja granica preko koje objavljujemo sebi ono sto jesmo jeste jedan cilj, to jest ne jedno stvamo postojece, kao postojeee koje bi, pod pretpostavkom koju smo ucinili, moglo da ispuni nafa zelju, vee jedan predmet koji jos ne postoji. Ali od tada ovaj cilj moze da bude transcendentan samo ako je odvojen od nas istovremeno dok je pristupacan. Samo skup stvarnih postojecih moze da nas odvoji od ovog cilja - isto tako kao sto ovaj cilj moze da bude pojmljen samo kao buduce stanje stvarnih postojecih koja me odvajaju od njega. On nije nista drugo do skica jednog reda postojeeih, to jest jednog niza dispozicija koje postojeca treba da zauzmu na temelju njihovih stvarnih odnosa. Unutrasnjom--.. negacijom bice-za-sebe osvijetljava postojeea-u njihovim uzajamnim odnosima pomocu cilja koji ono postavlja i projektuje taj cilj polazeei od odredenja koja ono shvata u postojeeem. Kao sto smo vidjeli, ovdje nema kruga, jer se izbijanje bifa-za-sebe dogada u jednom mahu. Ali, ako je to tako, tadii1 je sam red postojeCih potreben samoj slobodi. Pomoeu njih sloboda se odvaja i spaja sa ciljem koji slijedi i koji joj objavljuje ono §to jeste. Konsekventno tome, otpori koje sloboda otkriva u postojeeem, daleko od toga da predstavljaju opasnost za slobodu, samo joj omogucuju da se pojavi kao sloboda. Slobodno biee-za-sebe mofo da postoji samo kao _angafovano u svijetu koji prufa otpor. lzvan ovog angazmana, pojmovi slobode, determinizma i numosti gube svoj smisao. Osim toga, potrebno je istaci protiv zdravog razuma da izraz »biti slobodan« ne znaci »dobiti ono §to se htjelo«, vec rade »sam se odluciti da. zelim (u §irem smislu da bi ram)«. Drugim rijeeima, uspjeh nije uop§te vafan za slobodu. Rasprava koja suprotstavlja zdrav razum filozofima ovdje proizlazi izjednog nesporazuma: empirijski i popularan pojam »slobode« kojije proiza§ao iz istorijskih, politickih i moralnih okolnosti ekvivalentan je »sposobnosti da se postignu izabrani ciljevi«. Tehnicki i filozofski pojam slobode, jedini koji ovdje razmatramo, znaCi samo: autonomiju izbora. lpak treba naznaciti da izbor, po§to je identican cinjenju, pretpostavlja pocetak ostvarenja, da bi se razlikovao od sna i zelje. Tako, neeemo reci da je zatvorenik uvijek slobodan da izade i1fzatvora, §to bi bilo apsurdno, niti takode da je uvijek slobodan da zeli pu§tanje iz zatvora. sto bi bilo beznacajan truizam, vec da je uvijek slobodan da poku§a pobjeei (iii da se oslobodi) -- to jest da, ma kakvo daje njegovo stanje, moze da pro-jektuje svoje bjekstvo i da spozna vrijednost svog projekta poduzimajuci neku akciju. Na§ opis slobode, po§to ne pravi razliku izmedu biranja i cinjenja, prisiljava nas odmah da napustimo razliku izmedu intencije i cina. Intencija

ne moze da bude odvojena od Cina nista vise nego misao od jezika koji je izrafava i, kao §to se dogada da nam nasa rijec kazuje nase misljenje, tako nam i nasi Cinovi kazuju nase intencije, to jest dozvoljavaju nam da ih oslobodimo, da ih shematizujemo i da ih uCinimo predmetima umjesto da se ograniCimo da ih zivimo, to jest da steknemo ne-teticku svijest o njima. Poslije stoika, Dekart je uoCio ovu sustinsku razliku izmedu slobode izbora i slobode postizavanja. Ona postavlja_granicu svim raspravama o »htjenju« i »moci« koje jos uvijek suprotstavljaju pristalice i protivnike slobode. Ni§ta manje nije istina da sloboda susrece iii izgleda da susrece granice, zbog datog koje ona nadilazi iii nistuje. Pokazati da je koeficijent otpora stvari i njihovo svojstvo prepreke (spojeno sa njihovim svojstvom oruda) neophodno egzistenciji slobode, znaCi posltiliti se jednim argumentom sa dvije o§trice, jer ako omogucuje da se utvrdi da sloboda nije ponistena datim, sa druge strane on pokazuje nesto kao ontolosko uslovljavanje slobode. Zar ne bi bilo opravdano reci, kao neki savremeni filozofi: bez prepreke nema slobode? A kako ne mozemo dozvoliti da sloboda sama sebi stvara svoju prepreku - sto je apsurdno za bilo koga ko je shvatio sta je spontanost - izgleda da ovdje postoji ontolosko prvenstvo biea-po-sebi nad bieem-za-sebe. Zato moramo da posmatramo ranija zapafanja kao jednostrane poku§aje da se uklone zapreke i da se od pocetka ponovo postavi pitanje fakticiteta. Utvrdili smo daje bice-za-sebe slobodno. Ali tone znaci daje ono svoj vlastiti temelj. Kad bi biti slobodan znacilo biti svoj vlastiti temelj, tada bi bilo numo da sloboda odreduje eg:istenc(ju svog bica. A ova nufoost moze se shvatiti na dva naCina. Prvo, bilo bi nuzno da sloboda odreduje svoje slobodno-bivstvovanje, to jest ne samo da bude izbor nekog cilja, vec i da bude izbor sebe same kao slobode. To bi, dakle, pretpostavljalo ·da mogucnosti da se bude-slobodan i da se ne-bude-slobodanjednako postoje prije slobodnog izborajedne od njih, to jest prije slobodnog izbora slobode. Ali kako bi tada bila potrebna jedna ranija sloboda koja bi birala da bude slobodna, to jest koja bi, uglavnom, birala da bude ono sto vec jeste, bili bismo upueeni na beskonacnost, jer bi ona tada imala potrebu za jednom drugom ranijom slobodom da bi izabrala ovu, i tako u beskonacnost. U stvari, mi smojedna sloboda koja bira, ali ne biramo da budemo slobodni: osudeni smo na slobodu, kao §to smo ranije kazali, baceni u slobodu iii, kao §to Hajdeger kafe, »napusteni«. I, kao §to vidimo, ova napu§tenost nema drugi izvor do samu egzistenciju slobode. Ako se, dakle, sloboda odreduje kao bijeg od datosti, od Cinjenice, tada postoji c'if!jenica bijega od 6njenice. To je fakticitet slobode. C'.:injenica da sloboda nije svoj tcmelj takodc mok da budc shvaeena na jedan drugi .aacin koji ce nas dovcsti do identienih zakljucaka. Kad bi zapravo sloboda odredivala egzistcnciju svog bica, tada bi bilo potrcbno ne samo *I ~. t' \4, 't

+.;

l

svjetlu pro-jektujuce slobode. Ali pro-jektujuea sloboda tako organizuje osvjetljenje da se bice-po-sebi otkriva u njemu takvo kakvo ono jeste. to jest kao opiruee iii kao povoljno, jer je razumljivo da otpor datog nije direktno prihvatljiv kao kvalitet po-sebi datog, vec samo kao indikacija, preko slobodnog osvjetljenja i slobodne refrakcije, jednog neshvatljivog quid. Svijet razvija i otkriva otpore koji projektovan cilj mogu da uCine neostvarljivini samo u slobodnom izbijanju i preko slobodnog izbijanja jedne slobode. Covjek susrece prepreke samo u polju svoje slobode. lli jos bolje: nemoguce je a priori odrediti sta pripada sirovom postojeeem, a sta slobodi u svojstvu ovog iii onog posebnog postojeeeg koje funkcionise kao prepreka. Ono sto je prepreka za inene ne mora da bude za drugog. Ne postoji apsolutna prepreka, vec prepreka otkriva svoj koeficijent otpora preko slobodno zamisljenih, slobodno steeenih tehnika; prepreka otkriva ovaj koeficijent u funkciji vrijednosti cilja koji je postavila sloboda. Ova stijena nece biti prepreka ako zelim, posto-poto, da stignem na vrh planine; naprotiv, obeshrabrice me ako sam slobodno odredio granice svojoj folji da obavim namjeravano penjanje. Tako mi svijet, koeficijentima otpora, otkri va nacin na koji se odnosim prema ciljevima koje sebi odredujem, tako da nikada ne mogu da znam da Ii ce mi dati neko objasnjenje o meni iii o njemu. Osim toga, koeficijent otpora datog nikada nije jednostavan odnos sa mojom slobodom kao cistim nistujucim izbijanjem: on je odnos osvijetljen slobodom izmedu datog kojeje stijena i datog koje moja sloboda mofe da bude, to jest izmedu slucajnog koje ona nije i njenog cistog fakticiteta. Ako je f.elja za penjanjem jednaka, stijena cc biti laka za penjanje jednom atletskom penjacu, a teska drugom, pocetniku, koji nije dobro uvjef.ban i koji je slabog tijela. Ali tijelo se, sa svoje strane, otkriva kao dobro iii lo§c uvjef.bano samo u odnosu na slobodan izbor. Stijena razvija koeficijent otpora u odnosu na moje tijelo samo zato sto sam tu i sto sam ucinio od sebc OVO §to jesam. Za advokata, koji je ostao u gradu i koji vodi neki slueaj, tijela skrivenog ispod advokatske odore, stijena nije ni te§ka ni laka za pcnjanje: ona je utopljena u totalitet »svijet« tako da se uopste iz njega ne izdif.e. I, u jednom smislu,ja sam taj koji bira svoje tijelo kao slabo, suocavajuci ga sa teskocama kojc cinim da se pojavc (alpinizam, biciklizam, sport). Ako nisam izabrao da se bavim sportom, ako f.ivim u gradu i ako se iskljucivo bavim trgovinom iii intelektualnim radom, tada sa ovog gledista moje tijelo uopste neee biti odredeno. Tako pocinjemo da naslucujemo paradoks slobode: sloboda postoji samo u situaciji, a situacija postoji samo pomocu slobode. Ljudska-stvamost svuda susrcce otpore i preprckc kojc nije stvorila. ali ti otpori i te prcpreke imaju smisla samo u slobodnom izboru i preko slobodnog izbora koji je ljudska-stvarnost. Ali da bismo boljc shvatili smisao ovih zapafanja i da bismo izvukli iz njih prcdnost koju dopuStaju, sada cc biti dobro da u njihovom svjctlu analiziramo nekoliko odredenih primjera. Ono sto smo nazvali fakticitctom slobode jcste ovo dato,,.,kojc ona mote da hude i kojc osvjctljava svojim

483

projektom. Ovo dato manifestuje se na vi8e nacina, iako u apsolutnom jedinstvu jednog te istog osvjetljenja. To je moje mjesto, moje tije/o, moja pros/ost, moja pozicija, ukoliko je ve>ne stoje tako dobro«. Njegovo zdravlje nije to sto »nije dobro«, jer on ima svjez izgled lica, ni njegovi poslovi, ni njegova porodica: to je situacija na§eg grada iii nase mmlje. Ja sam to vec znao; pitajuCi ga »Kako si?«, vee sam nagovjestio jedno objafojenje njegovog odgovora; vee sam se usmjerio na cetiri strane svijeta, spreman da se otuda vratim Pjeru da bih ga shvatio. Slusati razgovor znaci »govoriti sa«, ali ne jednostavno zato sto imitiramo da bismo desifrovali, veezato §to se izvorno projektujemo prema mogucnostima i zato §to treba da razumijemo polazeCi

od svijeta. Ali ako reeenica preegzistira rijeei, tada smo upuceni na onoga koji govorikao na konkretan temelj govora. Zaista, moze izgledati dajedna rijec mofe da ima svoj vlastiti »zivot«, ako se na nju nailazi u reeenicama razlicitih epoha; ovaj posuden zivot je slican zivotu nofa u fantasticnim filmovima koji sam poCinjeda sijeee krusku; onje sacinjen odjukstapozicije trenutnih snimaka; on je kinematografski i konstituise se u univerzalnom vremenu. Ali ako izgleda da rijeei zive kad se projektuje semanticki iii morfoloski film, one ne idu do tie da konstituisu citave reeenice; one su samo tragovi prolaska recenica, kao StO SU drumovi tragovi prolaska hodocasnika iii karavana. Reeenica je jedan projekat koji se moze objasniti samo polazeci od nistovanja jednog datog (upravo onog koje se foli oznati11), polazeei odjednog postavljenogcilja (njena oznaka koja sama pretpostavlja druge ciljeve u odnosu na koje je ona samo jedno sredstvo). Ako dato ne mofe da odredi recenicu nista vise nego sto to moze rijec, ako je, naprotiv, rei:X:nica potrebna da bi se rasvijetlilo dato i razumjela rijee, tadaje reeenica jedan momenat slobodnog izbora sebe sama i kao takva shvacena je od strane mog sagovornika. Ako je jezik stvarnost govora, ako su dijalekat iii !argon stvarnost jezika, tada je stvamost dijalekta slobodan cin oznacavanja kojim biram sebe sama kao oznacavajuce. A ovaj slobodan cin ne moze da bude spajanje rijeei. I zaista, k ad bi on bio puko spaj anje rijeei saglasno tehnickim propisima (gramaticka pravila), tada bismo mogli da govorimo o stvarnim granicama koje su nametnute slobodi govornika; tada bi ove granice bile naznaeene materijalnom i fonetskom prirodom rijeCi, rijecnikom jezika koji se koristi, liCnim rijecnikom govornika (n rijeci kojima raspolde), »duhom jezika«, itd., itd. Ali upravo smo pokazali da to nije tako. Do nedavno0 moglo 1e tvrditi da postoji ziv red rijcei, dinamicki zakonijezika, bezlican nvot logosa, ukratko, daje govor jedna Priroda i da u izvjesnoj mjeri eovjek mora da mu se pokorava da bi mogao da ga koristi, kao Ito to cini i sa prirodom. Ali to je zato §to SC govor posmatra kadje mrtav, to jest kadje bio izgovoren, udahnjujuci mu bezliean zivot i snagu, privlaeenja i odbijanja koja su, u stvari, PQSudena od licne slobode bica-za-sebe koje govori. Od govora SC nacinio Jedan jezik koji se govori potpuno sam. Ovo je jedna gre§ka koju ne treba ciniti niti u pogledu govora niti u

sos

10 Ja pojedno1tavljujem: svoju mi1ao je takode mogua: spoznati pom~u svoje retlenice, ali :rato Ito je, u izvjeenoj rrtjeri, mogu6e zauz.eti gledilte druaoa prema itjoj, upravo ltao i prema nalem vlastitom tijelu.

• Bri1-Paren: Oglrd o platono~1kom loio111 ( E11ai 1ur Ir lofOI platonic/In).

S09 ........_

zakoni mogu da udu u igru tek unutar jedne izvome sinteze. Tako mozemo shvatiti Citavu razliku koja odvaja dogadaj »reeenicu« od prirodaog dogadaja. Prirodna cinjenica se proizvodi saglasno jednom zakonu koji ona manifestuje, ali koji je cisto spolja§nje pravilo produkcije ciji je razmatrana cinjenica samo jedan primjer. »Reeenica« kao dogadaj sadrzi u sebi zakone svoje organizacije, a legalni odnosi izmedu rijeCi mogu da se pojave unutar slobodnog projekta oznacavanja. Zapravo, ne mogu da postoje zakoni rijeci prije nego §to se govori. Svaka rijec je slobodan projekat oznaeavanja, koji pripada izboru osobnog biea-za-sebe, i namijenjenje da bude interpretiran polazeei od globalne situacije ovog biea-za-sebe. Ono §to je prvo jeste situacija polazeCi od koje shvatam smisao reeenice; ovaj smisao sam po sebi ne treba da bude posmatran kao jedna datost, vec rade kao jedan cilj kojije izabran u slobodnom nadilazenju sredstava. Takvajejedina stvarnost koju lingvisticki radovi mogu da otkriju. Polazeei od ove stvamosti, regresivan analiticki rad moC:i ce da razjasni izvjesne op§tije i jednostavnije strukture koje su slicne legalnim shemama. Ali ove sheme koje bi funkcionisale kao zakoni dijalekta, na primjer, same po sebi su apstraktne. Daleko od toga da Upravljaju konstitucijom reeenice j da SU kalup Ukoji se izliva reeenica, one postoje samo u ovoj reeenici i preko ove reeenice. U tom smislu, recenica se pojavljuje kao slobodna invencija njenih zakona. Ovdje nalazimo jednostavno izvornu karakteristiku svake situacije: samim svojim nadilafenjem datog kao takvog (lingvisticki aparat) slobodan projekat reeenice cini da se dato pojavi kao ovo dato (ovi zakoni reda rijeei i dijalekatskog izgovora). Ali slobodan projekat recenice je upravo namjera da se preuzme ovo dato-ovdje; slobodan projekat recenice nije bilo kakvo preuzimanje, vec smjeranje jednog jo§ nepostojeeeg cilja preko postojeeih sredstava kojima on daje njihov smisao sredstva. Na taj nacin, recenica je red rijeei koje postaju ove rijeti samo pomoC:u samog njihovog reda. Ovo su do bro osjetili lingvisti i psiholozi, a njihova zbunjenost moze da nam ovdje posluzi kao protudokaz: vjerovali su da su otkrili krug u forrniranju rijeei jer, da bi se govorilo, potrebno je poznavati svoju misao. Ali kako spoznati ovu misao, kao ekspliciranu i u pojmove fiksiranu stvarnost, ako ne upravo govoreci je? Tako govor upucuje na mi§ljenje, a mi§ljenje na govor. Ali sada shvatamo da nema kruga iii, radije, da taj krug -- iz kog se vjerovalo da se mof.e izaci invencijom pukih psiholo§kih idola, takvih kao §to su verbalna predstava iii misao bez predstava i bez rijeci -·· nije specifican samo govoru: on je svojstvo situacije uop§te. On ne znaci ni§ta drugo do ek-staticnu vezu sada§njosti, buducnosti i pro§losti, to jest slobodno odredenje postojeeeg pomocu jo§-ne-postojeeeg i odrcdenje jo§-ne-postojeeeg pomoeu postojeceg. Poslije toga biee dopu§teno da SC otkriju operacione apstraktne sheme koje ee vafiti kao legalna istina reeenice: dijalekatska shema - shema nacionalnog jezika -· lingvisticka shema uop§te. Ali ove sheme su, daleko od toga da preegzistiraju konkretnoj reeenici, po sebi prof.etc un.re/bststci"n-

digkeitom i uvijek postoje samo inkamirane i u samoj svojoj inkamaciji podrfavane jednom slobodom. Razumljivo, govor je ovdje samo primjer jedne drustvene i univerzalne tehnike. To isto bi v8Zilo i za svaku drugu tehniku: udarac sjekirom otkriva sjekiru, udaranje eekicem otkriva cekic. BiC:e dopusteno da u posebnoj vomji otkrijemo francuski naCin skijanja i, u ovom naCinu, opstu vjestinu skijanja kao ljudskltmoguC:nost. Ali ova ljudska vjestina nije nikada nista sama po sebi; ona postoji samo potencija/no; ona se otjelovljuje i manifestuje u stvarnoj i konkretnoj vjestini skijasa. To nam omoguC:uje da naznaCimo jedno rje§enje odnosa individue sa vrstom. Bez ljudske vrste nema istine, to je izvjesno; bez nje bi ostalo samo iracionalno i slueajno rojenje individualnih. izbora, kojima se ne bi mogao pripisati nikakav zakon. Ako postoji neka vrsta istine kojaje sposobna da ujedini individualne izbore, ondaje ljudska vrsta ta koja mofe da nam da ovu istinu. Ali ako je ljudska vrsta istina individue, ona ne moze da budejedno dato u individui bez duboke protivurjecnosti. Kao §to su zakoni govora podrfavani i otjelovljeni pomoC:u slobodnog konkretnog projekta reeenice, tako je i ljudska vrsta - kao skup tehnika podesnih da se odredi aktivnost ljudi daleko od toga da preegzistira individui koja bi je manifestovala, kao §to ovaj poseban pad egzemplificira zakon padanja tijela, skup apstraktnih odnosa podrfavanih slobodnim individualnim izborom. Bice-za-sebe, da bi se izabralo kao /icnost. Cini da postoji jedna unutra§nja organizacija, koju ono nadilazi prema samom sebi, a ta unutra§nja tehnicka organizacijaje u njemu nacionalna iii ljudska. Vrlo do bro, neko C:e reci. Ali zaobi§li ste problem. Jer bice-za-sebe nije stvorilo ove lingvisticke i tehniCke organizacije tako da bi otkrilo samo sebe: ono ih je preuzelo od drugog. Pravilo slaganja participa ne postoji, priznajem, izvan slobodnog priblifavanja konkretnih participa u pogledu jednog cilja sa posebnom oznakom. Ali kada koristim ovo pravilo, naucio sam ga od drugih, zato §toga drugi stvaraju u njihovim licnim projektima tako da se i sam mogu njime da posluzim. Moj govor je, dakle, podreden govoru drugih i konacno nacionalnom govoru. Ne mislimo da poricemo OVU cinjenicu. Osim toga, na§ problem nije da pokafemo da je bice-za-sebe slobodan temelj svog bica: bice-za-sebe je slobodno, ali uokolnostima. i taj odnos okolnosti sa slobodom nastojimo da odredimo pod imenom situacije. Ovo §to smo upravo utvrdili zapravo je samo jedan dio stvarnosti. Pokazali smo da postojanje znacenja, koja ne emaniraju iz biea-za-sebe, ne moze saCinjavati spolja§nju granicu njegove slobode. Bice-za-sebe nije prvo fovjek da bi zatim bilo samo sopstvo i ono se ne konstitui~e kao samo sopstvo polazeei od su§tine covjeka date a priori vee, sasvim suprotno, u svom naporu da se izabere kao licno sopstvo bice-za-scbc odrfava u cgzistcnciji izvjcsne dru~tvenc i apstraktne karakteristike koje ga Cine bJVjekom; IlUZnC VCZC, koje s(ijede e(emcntc SUStine fovjeka. pojav'ljuju se samo na tcmelju slohodnog izbora; u tom smislu, svako bice-

51'1

511

~

-za-sebe je odgovorno u svom bieu za postojanje Ijudske vrste. Ali potrebno je da ponovo istaknemo neporecivu cinjenicu da se biee-za-sebe moze izabrati samo izvan izvjesnih macenja Ciji ono nije izvor. Svako bice-za-sebe je zapravo bice-za-sebe samo bira1uci se izvan nacionalnosti i vrste, isto tako kao sto ono govori samo birajuci oznaku izvan sintakse i morfema. Ovo »izvan« dovoljno je da potvrdi njegovu potpunu nezavisnost u odnosu na strukture koje ono nadilazi; ali ostaje cinjenica da se ono konstituise kao izvan u odnosu prema ovim posebnim strukturama. Sta to znaCi? To znaci da bice-za-sebe izbija u jednom svijetu koji je svijet za druga biea-za-sebe. Takvo je dato. I, samim time, kao sto smo vidjeli, smisao svijeta je otuden bieu-za-sebe. To jednostavno znaci da se ono nalazi u prisustvu smis/a koji ne dolazi u svijet preko njega. Ono izbija ujednom svijetu, koji muse nudi kao vec' g/edan. izbrazdan, istrafon, obraden u svim znacenjima i cijaje sama kontekstura vec odredena ovim istrazivanjima; u samom Cinu kojim bice-za-sebe razvija svoje vrijeme, ono se ovremenjuje ujednom svijetu Ciji je vremenski smisao vec odreden drugim ovremenjivanjima: to je cinjenica istovremenosti. Tu se ne radio nekoj granici slobode, vec o tome da bice-za-sebe mora da bu?e slobodno u ovom svijetu-tu, to jest mora se izabrati vodeci racuna o ovim okolnostima, a ne ad /ibitum. Ali, sa druge strane, izbijajuCi, biee-za-sebe ne trpi egzistenciju drugog; prisiljeno je da ucini da mu se ona pojavi u formi jednog izbora. Jer putem izbora ono ce shvatiti Drugog kao Drugog-subjekta iii kao Drugog-objekta. 11 Dok je Drugi za njega Drugi-pogled, dotle ne moze da bude rijeci o tehnikama iii o stranim znacenjima; biee-za-sebe dozivljava se kao predmet u univerzumu pod pogledom Drugog. Ali cim bice-za-sebe, nadilazeei Drugog prema svojim ciljevima, ono cini od njega transcendiranu-transcendenciju, ono sto je bilo slobodno nadilaZenje datog prema ciljevima pojavljuje muse kao znacenjsko i dato ponasanje u svijetu (fiksirano u bice-po-sebi). Drugi-predmet postaje indikator ciljevu i Bice-za-sebe se, samim svojim slobodnim projektom, baca u jedan svijet u kojem pona§anja-predmeti oznaeavaju ciljeve. Tako prisutnost Drugog kao transcendirane transcendencije otkriva dut kompleks sredstava ciljevima. I kako cilj odreduje srcdstva a sredstva cilj, svojim izbijanjem naspram Drugog-predmeta Bicc-za-sebe cini da ciljevi u svijetu budu za njega oznaeeni; on dolazi u jcdan svijet koji je naseljen ciljcvima. Ali ako, konsckvcntno tome, tchnikc i njihovi ciljevi izbijaju u pogledu Bica-za-sebe, tada moramo da priznamo da one postaju tehnike putem slobodnog zauzimanja pozicijc Bica-za-sebe naspram drugog. Drugi sam od sebe ne mofo da ucini da sc njcgovi projckti otkriju kao tchnike Bieu-za-scbe; i time za Drugof?a, ukoliko sc transcendira prema svojim mogucnostima, ne postoji nikakva tehnika, vee jcdno konkrctno c'injenje koje se odrcdujc polazeci od njegovog individuulnog cilja. Obuear 11 Vidjet Cc:mo kasnije da je problem slo~cniji. Za sada su dovoljna ova zapdanja.

512

~

J l

1. (,'¥,

t· j

,;·1

,\l ' 'y '1

)I

t Ii

koji stavlja nove donove na1cipele ne doZivljava sebe »u procesu primjene jedne tehnike«; on shvata situaciju kao situaciju koja zahtijeva ovu iii onu akciju, ovaj komad ko7.e tu kao komad koji traii ekser, itd. Bice-za-sei:ie, cim zauzme poziciju naspram Drugog, Cini da se poj.'.lve tehnike u sv;jetu kao ponafanja Drugog kao transcendirane transcendencije. Upravo u ovom momentu i samo u ovom momentu pojavljuju se u svijetu burfoji i radnici, Francuzi i Nijemci, ukratko ljudi. Na taj naCin Bice-za-sebe je odgovorno za cinjenicu da se pona8anja Drugog otkrivaju u svijetu kao tehnike. Biee-za-sebe ne moze da ucini da svijet u kom se pojavljuje bude izbrazdan ovom iii onom tehnikom (ono ne mofo da uCini da se pojavi u »kapitalistickom« svijetu, iii u svijetu kojim »upra vlja prirodna ekonomija«, iii u »parazitskoj civilizaciji«) VeC Cini da ono sto je zivljeno od strane Drugog kao slobodan projekat postoji spolja kao tehnika; bice-za-sebe postize ovo upravo postajuci ono preko cega spolja§njost dolazi Drugom. Na taj nacin, birajuCi se i istorijalizujuCi se u svijetu, Bice-za-sebe istorijalizuje slim svijet i cini da on bude oznacen njegovim tehnikama. Polazeci odatle i upravo zato sto se tehnike pojavljuju kao predmeti, Biee-za-sebe moze da izabere da ih prilagodi sebi. Izbijajuci u jednom svijetu u kom Pjer i Pol govore na izvjestan naCin, drze se desne strane dok voze bicikl iii auto, itd., i konstituisuci ova slobodna ponasanja u znacenjske predmete, Bice-za-sebe cini da postojijedan svijet u kom se vozi desnom stranom, u kom se govori francuski, itd.; ono Cini da unutra§nji zakoni cina Drugog, koji su bili utemeljeni i noseni jednom slobodom koja je angafovana u jednom projektu, postaju objektivna pravila pona8anja-predmeta i ova pravila postaju univerzalno vafoca za svako analogno ponasanje, dok nosilac ponasanja iii agens-predmet postajc naprosto hilo ko. Ova istorijalizacija, koja je rezultat slobodnog izbora bica-za-sebe, uopste ne ogranicava njcgovu slobodu: sasvim suprotno, njegova sloboda ulazi u igru u ovom svijetu-tu i ni u kom drugom; ono se stavlja u pitanje u pogledu svoje cgzistencijc u ovom svijctu-tu. Jer bi ti slobodan ne znaci izabrati istorijski SVijet U kom SC CoVjCk pojavljuje - StO ne bi imalo smisla - VCC izabrati sebcu svijetu, ma kakav on bio. U tom smislu bi lo bi apsurdno pretpostaviti da jc izvjesno staf!ie tehnika restriktivno za ljudske mogucnosti. Bez sumnje, savremcnik Dunsa Skota ne poznaje upotrebu automobila iii aviona, ali kao ncznalica se pokazuje samo sa na§eg gledi§ta nama koji ga shvatamo osobno polazeci od jednog svijeta u kome auto i avion postoje. Za njega, koji nema nikakav odnos sa ovim predmetima i tchnikama kojc se na njih odnosc, tu postoji neka vrsta apsolutnog i nemislivog nistavila koje se nc mozc otkriti. Jcdno takvo ni§tavito nc bi moglo ni na koji nacin ograniCiti Bicc-za-scbe kojc se samo bira: ono ne bi moglo da bude shvaecno kao ncdostatak, bez obzira kako ga posmatrali. Stoga se Bice-za-sebe kojc sc istorijalizuje, u vrijcme Dunsa Skota samo nistuje u srcu punoer bistvovanja, to jest jednog svijcta koji je, kao i na§, sve ono .fto ono moie da bude. Bilo bi apsurdno izjaviti daje Albifanima ncdostajala te§ka artitjerija 51J

da bi prufili otpor Simo nu od Montfora, jer su se gospodar od Trankavela i grof od Tuluza izabrali takvi kakvi su bili u jednom svijetu u kojem artiljerija nije imala mjesta; vodili su svoju politiku u onom svijetu; saeinilisu planove za vojni otpor u tom svijetu; u tom svijetu izabrali su se kao simpatizeri Katara; i posto su bili samo ono sto su izabrali da budu, oni su bili apso/utno u jednom svijetu tako apsolutno punom kao i svijet Pancer-divizija iii R.A.F. Ovo sto vazi za materijalne tehnike vazi, takode, i za tehnike koje su mnogo suptilnije: cinjenica da neko postoji kao nizi plemic u Langedoku u vrijeme Rejmona VI nije odredujuca ako se smjesti ufeudalni svijet u kom ovaj plemic postoji iii u kom se bira. Ona se pojavljuje kao nedostatak samo ako poeinimo gresku posmatrajuci ovu podjelu izmedu Francie* i Juga sa danasnjeg gledista francuskogjedinstva. Feudalni svijet je nudio vazalu Rejmona VI beskonaene mogucnosti izbora: mi ih vise ne posjedujemo. Jedno pitanje isto toliko apsurdno cesto se postavljalo u nekoj vrsti utopijskog sanjarenja: sta bi bio Dekart da je poznavao savremenu fiziku?Toznaci pretpostaviti da Dekart a priori posjedujejednu prirodu manje iii vi§e ogranicenu iii izmijenjenu stanjem nauke njegovog vremena i da bi se mogla prenijeti ova sirova priroda na savremeni period u kom bi ona reagovala na opsirnije i preciznije saznanje. Ali to bi znaeilo zaboraviti da je Dekart ono sto je izabrao da bude, da je apsolutan izbor sebe polazeei odjednog svijeta saznanja i tehnika koji ovaj izbor preuzima i rasvjetljava istovremeno. Dekart je jedan apsolut koji imajedno apsolutno vrijeme i savrseno je nemisliv u nekom drugom vremenu, jer je sacinio svoje vrijeme saclnjavajuci sebe sama. On je taj a ne neko drugi koji je odredio tacno stanje matematickih saznanja neposredno prije njega, ali ne ispraznim popisom koji ne bi mogao da bude sacinjen ni sa kakvog stanovista i u odnosu ni na kakvu osu koordinate, vec uspostavljajuci principe analiticke geometrije, to jest izmisljaj uci u pravo osovinu koordinata, koja omogucuje da se odredi stanje ovih saznanja. Ovdje su ponovo slobodna invencija i buducnost te kojc nam omogueuju da osvijetlimo sada§njost; usavr§avanje tehnike u pogledu nekog cilja omogucuje nam da procijenimo stanje tehnike. Tako, kada se Bice-za-sebe potvrduje naspram Drugog-predmeta, ono istovremeno otkriva tehnike. Od tada, ono mo2c da ih prilagodi, to jest da ih pounutri. Ali time: I. koristeci tehniku, ono je nadilazi prema svom cilju; ovo jc uvijek sa one strane tehnike koju koristi; 2. zato §to je pounutrena, tehnika koja je bila cisto znaeenjsko i liksirano pona§anje bilo kog Drugog-prcdmeta, gubi svoj karakter tehnike i bezuslovno se spaja sa slobodnim nadilafenjem datog prema ciljevima; ona je preuzeta i no§ena slobodom koja je utemeljuje, upravo kao sto je dijalekat iii govor no§en slobodnim projektom recenice. Feudalnost kao tehnicki odnos covjeka sa eovjekom ne • Francie srcdiinji deo danaAaje Francuske sadalajea francuskog jezika.

514

~iji

dijalekt

~ini

osnovu

~"

'.ii.

II

~

I ~

;

'ti~

postoji; onaje samo jedna Cista apstrakcija, no§ena i prevazidena hiljadama individualnih projekata pojedinacnog eovjeka koji je podanik u odnosu prema svom gospodaru. Time ne namjeravamo da dodemo do neke vrste istorijskog norninalizma. Ne zelimo da ka2emo da je feudalnost zbir odnosa izmedu vazala i vlastelina. Naprotiv, smatramo da je ona apstraktna struktura ovih odnosa; svaki projekat jednog eovjeka ovog vremena treba da se shvati kao nadilafenje prema konkretnom ovog apstraktnog momenta. Stoga nije potrebno uopstavati, polazeCi od mnogobrojnih pojedinaenih iskustiwa, da bi se utvrdili principi feudalne tehnike: ova tehnika postoji numo i potpuno u svakom individualnom ponasanju i moze da se 0 bjasni u svakom slueaju. Ali ona je tu samo da bi bila prevazidena. Na isti naein, Bice-za-sebe ne moze da bude lienost, to jest da izabere ciljeve, koje ono jeste, a da ne bude eovjek, clan jedne nacionalne zajednice, jedne klase, jedne porodice, itd. Ali to su apstraktne strukture koje Bice-za-sebe podrfava i prevazilazi svojim projektom. Ono postaje Francuz, ju2njak, radnik, da bi bilo vlastito sopstvo na horizontu ovih odredenja. Slicno tome, svijet koji muse otkriva pojavljuje se kao opskrbljen izvjesnim znaeenjima koja su korelativna prihvacenim tehnikama. On se pojavljuje kao svijet-za-Francuza, svijet-za-radnika, itd., sa svim karakteristikama koje mogu da se naslute. Ali ove karakteristike nemaju »se/bststiindigkeit«: svijet koji dopusta da bude otkriven kao francuski, proleterski, itd., jeste prije svega svijet Biea-za-sebe, to jest svijet koji je osvijeteljen njegovim ciljevima. lpak, egzistencija Drugog daje Cinjenicku granicu mojoj slobodi. To zapravo znaei da se preko izbijanja Drugog pojavljuju izvjesna odredenja koja sam ja a da ih nisam izabrao. Ja sam tu Jevrejin iii Arijevac, lijep iii rufan, bez ruke, itd. Sve to sam za drugog, bez ikakve nade da cu shvatiti ovaj smisao koji imam vani, niti, §to je jo§ vafoije, da cu ga izmijeniti. Sam govor pouciee me sta sam, alijos uvijek samo kao predmet prazne intencije: intuicija o tome zauvijek mi je uskraeena. Kad bi moja resa ili moj lizicki izgled bili samo jedna predstava u Drugom iii misljenje Drugog o meni, uskoro bismo sa tim zavrsili: ali vidjeli smo da je rijec o objektivnim svojstvima koja me odreduju u mom bicu za drugog; cim jedna druga sloboda koja nije moja izbije naspram mene, pocinjem da egzistiram u novoj dimenziji bivstvovanja i, ovaj put, za mene se ne radio da vanju smisla sirovim postojecim, niti o preuzimanju odgovomosti za smisao koji su drugi dali izvjesnim predmetima; ja sam taj koji vi di smisao koji mi se pridaje i ne pribjegavam preuzimanju odgovornosti za smisao koji imam, jer on mi mot.e da bude dat samo kao prazna indikcija. Na taj naCin, nesto od mene prema ovoj novoj dimenziji postoji kao dato, bar za mene. jer ovo bice koje sam jaje.1·1e trpljeno. Ono jeste a da nije egzi.vtirano. Spoznanjem ga i trpim u odnosima i preko odnosa koje odrfavam sa drugima, u njihovim pona§anjima i preko njihovih pona§anja koja se titu menc; susreeem ovo bice u izvoru hiljadu zabrana i hiljadu prepreka koje krAint u svakom trenutku: zato §to sam malo(jetnik. necu imati ovo iii ono pravo; zato 515

sto sam Jevrejin, u izvjesnim drustvima bicu lisen izvjesnih mogucnosti, itd. lpak, ni na koji nacin ne mogu da se osjeeam Jevrejinom iii maloljetnikom iii parijom; u tom momentu mogu da reagujem protiv ovih zabrana izjavljujuci, na primjer, daje rasa puka kolektivna fikcija, da postoje s~o individue. Tako, ovdje iznenada otkrivam totalno otudenje svoje licnosti: ja aam nesto sto nisam izabrao da budem. Sta ee iz toga proizaCi u pogledu situacije? Moramo da priznamo da smo upravo susreli stvarnu granicu na§e slobode, to jest jedan nacin bistvovanja koji nam se namece, a da nasa sloboda nije njegov temelj. Takode treba shvatiti: nametnuta granica ne dolazi od djelovanja drugih. U prethodnoj glavi primijetili smo da nas eak ni mu