Sartr Biće i ništavilo knjiga I

ZAN-POL SARTR IZABRANA DELA

11

I. MUCNINA ZID. RECI 2. ZRELO DOHA 3. ODLA(jANJE 4. UBIJENE DUSE 5. DRAME 6. ST A JE KNJI2EVNOST 7. PORTRETI 8. FILOSOFSKI SPISI 9 . IO. BICE I NISTAVll.O 12. KRITIKA DIJALEKTl('KO z>

0

c...,.

e

N

> t:C ~

(J,

m ~

c:::

..:

~

~

218076

~

......

~

I

IDEJA FENOMENA Moderna misao ostvarila je znaeajan napredak svodeci postojece na niz pojava koje ga manifestuju. Ciljje bio savladivanje izvjesnih dualizama, koji su filozofiju 6nili nejasnom, i njihova zamjena monizmom fenomena. Da Ii se u tome uspjelo? Izvjesno je da smo se, na prvom mjestu, oslobodili dualizma koji u postojeeem suprotstavlj a unutra§nje spolja§njem. Ne postoji vi§e spolja§nje postojeeeg, ako se pod tim podrazumijeva povr§inska opna koja bi od pogleda skrivala istinsku prirodu predmeta. A ova istinska priroda, sa svoje strane, ukoliko treba da bude realitet stvari, koji mofe da se nasluti iii pretpostavi ali nikada dosegne, zato §to je »unutra§nji« posmatranom predmetu, ova priroda vi§e ne postoji. Poja ve koje objavljuju postojece nisu ni unutra§nje ni spolja§nje: one su sve jednake, sve upucuju na druge pojave i nijedna od njih nije povla§tena. Sila, na primjer, nije metafizi~ka namera nepoznate vrste koja bi se skrivala iza svojih efekata (akceleracije, devijacije, itd.): ona je skup ovih efekata. lsto tako, elektriena struja nema tajno nali~je: ona nije ni§ta drugo do skup fizi~ko-hemijskih djelovanja (elektroliza, usijanost ugljene niti, pomjeranje igle na galvanometru, itd.), koja je manifestuju. Nijedno od ovih djelovanja nije u stanju da je samo otkrije. Ali ono ipak ne ozna~ava ni§ta §to bi bilo iza njega samog: ono omafava sebe sama i 6tav niz. O~igledan zaklju~ak je da dualizam biea i pojave nema vi§e legitiman status u filozofiji'. Pojava upueuje na ~itav niz pojava, a ne nu skrivenu st vurnost koja bi nu scbe svodila sve bice postojeceg. A pojava, sa svoje strane, nije nepostojana manifestacija ovog bica. Pojava se, ukoliko se vjerovalo u noumenalne stvarnosti, predstavljala kao ~ist negativ. Toje bilo »ono §to nije bice«; onaje imala samo biee iluzije i zablude. Ali ~ak i ovo biee bilo jc posudcno; ono je bilo samo varka i

•

7

•

najveea teskoea na koju se moglo naiCi, .sastojala se u nasmjanju da se saeuva kohezija i egzistencija pojave, tako da se ona sama ne resorbuje u krilu ne-fenomenalnog biea. Ali ako smo se jednom oslobodili onoga sto je Nice nazvao »iluzijom iza svjetova«, ako vise ne vjerujemo u biee-iza-pojave, tada pojava postaje puni pozitivitet; njena sustina je u »pojavljivanju« koje se vi§e ne suprotstavlja bicu, vee je, naprotiv, njegova mjera. Jer bice postojeceg je upravo ono sto se pojavljuje. Tako dolazimo do ideje fenomena. takve kakva se moze naCi, na primjer, u Huserlovoj iii Hajdegerovoj »fenomenologiji«, fenomena iii relativno-apsolutnog. Fenomen ostaje relati van, jer »poj avljivanje« pretpostavlja u bi ti nekoga kome se pojavljuje. No on nema dvostruku relativnost kantovskog Erscheinunga. On ne ukazuje, preko sebe, na istinsko bice koje bi za njega bilo apsolut. Ono sto jeste, on je to apsolutno, jer se pokazuje tako kao sto jeste. Fenomen moie da bude opisan i proueavan kao takav, jer apsolutno oznacava sebe sama. lstovremeno, nestace i dualizam moCi i Cina. Sve je u Cinu. Iza cina ne postoji ni moc, ni »exis«, ni svojstvo. Odbicemo, na primjer, da pod »genijem« podrazumijevamo -- u smislu u kom se kaie da je Prust »posjedovao genije« iii da je »bio« genije - posebnu moc stvaranja izvjesnih djela, koja se ne bi iscrpljivala u njihovom stvaranju. Prustov genije nije ni djelo posmatrano izolovano ni subjektivna moc da se ono stvori: to ]e djelo posmatrano kao skup manifestacija jedne licnosti. Stoga na isti naCin mozemo da odbacimo dualizam pojave i su§tine. Pojava ne skriva sustinu, ona je otkrivena: ona jeste su§tina. Sustina postojeceg nije vi§e svojstvo uronjeno u njegovu dubinu; to je ocigledan zakon koji upravlja sukcesijom njegovih pojava, razlog serije. Diemje bio u pravu sto je Poenkareovom nominalizmu koji fizicku stvamost (elektrienu struju, na primjer) odreduje kao sumu razliCitih manifestacija, suprotstavio svoju vlastitu teoriju kojaje od pojma naCinila sinteticko jedinstvo ovih manifestacija. I, doista, fenomenologijaje bilp sta drugo prije nego nominalizam. No ipak je sustina kao razlog serije, konaeno, samo veza pojava, to jest ona sama je pojava. Time se objafojava kako je moguea intuicija sustina (Huserlovo Wesenschau. na primjer). Fenomenalno bice se manifestuje; ono manifestuje kako svoju sustinu tako i svoje postojanje i nije nista drugo do dobro povezan niz ovih manifestacija. Znaci Ii to da smo, svodeci postojeee na njegove manifestacije, uspjeli ukinuti sve dualizme? Prije bi se moglo reCi da smo ih pretvorili u nov dualizam: dualizam konacnog i beskonaenog. U stvari, postojeee se ne mot.e svesti na konatan niz manifestacija, jer je svaka od njih povezana sa nekim subjektom koji se Staino mijenja. I kad bi se jedan predmet otkrio samo krozjednojedino »Ahschattung«•, sama Cinjenica da postoji subjekt podrazumijeva mogucnost da se umnogostrueavaju stanovista o tom • Ukidanje.

8

Svc napomene obelefene pahuljicom su primed be prevodioca.

»Abschattungu«. To je.dovoljno da bi se beskonaeno umnogostrueavalo razmatrano »Abschattung«. Osim toga, kad bi serija pojava bila konacna, to bi znacilo da one koje su se prve pojavile nemaju mogucnost da se ponovo pojave, §to je apsurdno, iii da sve mogu da budu date istovremeno, sto je jos apsurdnije. u stvari, treba imati u vidu, da je nasa teorija fenomena zamijenila stvarnost stvari objektivnoscu fenomena i da je utemeljila objektivnost pozivajuci se na beskonacno. Stvarnost ove 5olje je u tome sto jeste tu i sto nije jastvo. Objasnieemo to tako sto eemo reci da je niz njenih pojava povezan razlogom koji ne ovisi o mom hiru. Ali pojava svedena na sebe samu i bez odnosa sa serijom cijije dio mogla bi da bude samo jedna intuitivna i subjektivna punoea: nacin na koji je subjekt dirnut. Ako fenomen treba da se pokafo transcendentnim, sam subjekt treba da transcendira pojavu prema citavoj seriji ciji je ona clan. On treba da shvati crveno preko svog utiska crvenog (pod crvenim se podrazumijeva razlog serije), elektricnu struju preko elektrolize, itd. Ali ako se transcendencija predmeta temelji na nufnosti koja uvijek uzrokuje transcendenciju pojave, iz toga rezultira da predmet u principu postavlja seriju svojih·pojava kao beskonacnih. Na taj nacin konacna pojava oznaeava sebe samu u svojoj konaenosti, ali da bi bila shvaeena kao pojava-onoga-sto-se-pojavljuje, ona zahtijeva istovremeno da bude prevazidena prema beskonacnosti. Ova nova suprotnost »konaenog i beskonacnog« iii, bolje reeeno, »beskonacnog u konacnom«, zamjenjuje dualizam biea i pojave: ono sto se pojavljuje, u stvari, samojejedan aspekt predmeta, a predmetje potpuno u tom aspektu i potpuno izvan njega. To njegovo unutar sastoji se u tome sto se manifestuje u tom aspektu: sam se pojavljuje kao struktura pojave koja je istovremeno razlog serije. Ona je potpuno izvan, jer se sama serija nikada nece pojaviti niti mote da se pojavi. Tako je, na nov nacin, spolja§nje suprotstavljeno unutrasnjem, a biee-koje-se-ne-pojavljuje pojavi. Isto tako, izvjesna »moe« prebiva u fenomenu i daje mu njegovu transcendenciju: moe da bude razvijen u niz stvarnih iii moguCih pojava. Prustov genije, eak i kad je sveden na stvorena djela, nije nista manje ekvivalentan beskonacnosti mogucih stanovista ltoja se mogu zauzeti prema ovom djelu i koja cemo nazvati »neiscrpnoscu« Prustovog djela. Ali zar ova neiscrpnost koja, upravo u trenutku kada sc shvata na predmetu, implicira transcendcnciju i pozivanje na beskonaenost, nijc jedan »exis«? Sustina je, najzad, radikalno od vojena od individualne pojave koja je manifestujc, posto je. ona u principu ono sto treba da bude u mogucnosti da se manifestujc beskonaenim nizom indlvidualnih manifestacija. Da Ii smo dobili iii izgubili time' §to smo razlicitost suprotnosti zamijenili jednim jedinim dualizmom koji ih sve utemeljuje? Vidjeeemo to uskoro. Za sada, prva konsekvenca »teorije fenomena«jeste da pojava ne upueuje na bice kao kantovski fenomen noumena. Po§to nema ni§ta iza pojave i'po§to ona oznacava ~amo sebe samu (i citav ni1 pojava), ona mote da bude podratava11a samo svojim vlastit1m bicem; ona ne mote da budc 9

tanka opna nistavila koja odvaja bice-subjekt od biea-apsoluta. Ako je sustina pojave u »pojavljivanju« koje se vi8e ne suprotstavlja nikakvom biiu, tada se javlja Jegitiman problem bita ovog pojavljivanja. Ovo ee biti prvi problem kojim eemo se baviti i koji Ce biti polazna tacka nasih istraiivanja 0 bicu i nistavilu.

II

FENOMEN BIVSTVOVANJA I BICE FENOMENA Pojava nije podrfana nikakvim postojecim railicitim od nje same: ona ima svoje vlastito bite. Dakle, prvo bice koje susrecemo u nasim ontoloskim istrafivanjima jeste bice pojave. Da Ii je ono samo pojava? U poeetku izgleda da jeste. Fenomen je ono sto se pokazuje, a biee se, posto o njemu moumo da govorimo i na izvjestan naCin da ga shvatimo, na neki nacin svima pokazuje. Na taj nacin mora da postoji fenomen bivstvovanja, pojava bivstvovanja koja se moze opisati kao takva. Bice ce nam se otkriti nekim nacinom neposrednog pristupa, dosade, muenine, itd., a ontologija ee biti opis fenomena bivstvovanja takvog kakvo se ono pokazuje, to jest bez posrednika. Ipak, svakoj ontologiji treba postaviti jedno preliminarno pitanje: da Ii je tako dosegnuti fenomen bivstvovanja identican bieu (enomena, to jest: da Ii je biee koje mi se otkriva, koje mi se pojavljuje, iste prirode kao i bice postojecih koji mi se pojavljuju? Igleda da tu nema te§koee: Huserl je pokazao kako je eideticka redukcija uvijek moguea, to jest kako konkretan fenomen uvijek moze da se prevazide prema njegovoj su§tini. Za Hajdegeraje takode »ljudska stvarnost« onticko-ontolo§ka, §to znaci da uvijek mou da prevazide fenomen prema njegovom bieu. Ali prelaz od pojedinaenog predmeta ka sustini je prelaz od homogenog ka homogenom. Da Ji je to slueaj i sa prelazom od postojeeeg ka fenomenu bivstvovanja? Da Ii prevazilafenje postojeeeg prema fenomenu bivstvovanja znaCi doista njegovo prevazilafonje prema njegovom bicu, kao §to se pojedinacno crvenilo prevazilazi prema njegovoj sustini? Pogledajmo to bolje. U nekom pojedinacnom predmetu uvijek mogu da se razlikuju kvaliteti kao boja, miris, itd. I, polazeCi od tih kvaliteta, uvijek moze da se utvrdi jedna su§tina koju oni sadru kao §to znak sadrfi znaeenje. Skup »predmet-su§tina« cinijedn u organizovanu cjelinu: su§.tina nije u predmetu; onaje njegov smisao, razlog serije pojava koje ga otkrivaju. Ali biec nije ni jedan od kvaliteta predmeta koji se moze uoCiti medu ostalima, niti njegov smisao. Predmet ne upueuje na bice kao na znaeenje: bilo bi, na primjer, nemoguee odrediti biec kao prisustvo - po§to i odsustvo otkriva bice,jer ne biti tu, znaci jo§ uvijek biti. Predmet ne posjeduje biee; njegova egzistencija nije participacija u bieu, niti bilo koja druga vrsta odnosa. On je.rte. To je jedini nacin da se odredi njegov naCin bivstvovanja. Predmet ne skriva bice, 0

10

ali ga i ne otkriva: on ga ne skriva, jer bi bilo uzaludno poku8ati ukloniti izvjesna svojstva postojeeeg da bi se iza njih otkrilo bice; biee je biee svih njihjednako; on ga ne otkriva, jer bi bilo uzaludno obraeati se predmetu da bi se shvatilo njegovo bice. Postojece je fenomen, sto znaci da oznaeava sebe sama kao organizovan skup svojstava. Ono oznaeava sebe sama, a ne svoje bice. Bice je jednostavno uslov svakog otkrivanja; ono je bice-koje-treba-da-bude-otkriveno a ne otkriveno bice. Sta, dakle, znaCi prevazilaienje prema ontoloskom o kome govori Hajdeger? Bez sumnje. mogu da prevazidem ovaj sto iii ovu stolicu prema njihovom bicu i da postavim pitanje biea-stola iii biea-stolice. Ali, u tom trenutku, skreeem pogled sa stola-fenomena da bih fiksirao bice-fenomen, koje vise nije uslov svakog otkrivanja, vec je i samo nesto otkri veno - jedna pojava koja, kao takva, sa svoje strane, ima potrebu za jednim bieem na temelju koga moze da se otkrije. . Ako se bice fenomena ne rastvara u fenomenu bivstvovanja i ako mi, ipak, ni§ta ne mozemo reti o bieu a da ne konsultujemo ovaj fenomen bivstvovanja, tada, prije svega, mora da bude uspostavljen tacan odnos koji ujedinjuje fenomen bivstvovanja sa bicem fenomena. UCinicemo to lakse ako shvatimo da su sve ranije primjedbe bile direktno inspirisane otkrivajueom intuicijom fenomena bivstvovanja. Time sto bite nismo shvatili kao uslov otkrivanja. vec radije kao pojavu koja moze da bude fiksirana u pojmove, razumjeli smo, prije svega da saznanje samo sebi ne moze da pruZi razlog postojanja, to jest da se bice fenomena ne moze svoditi na fen omen bivstvovanja. Jednom rijecju, fenomen bivstvovanja je »ontoloski« u smislu u kom se ontoloskim naziva dokaz svetog Anselma iii Dekarta. On je zahtjev bivstvovanja; on, kao fenomen, zahtijeva jednu osnovu koja bi bila transfenomenalna. Fenomen bivstvovanja zahtijeva transfenomenalnost biea. Time se ne zeli reci da je biee skriveno iza fenomena (vidjeli smo da fenomen ne moze da skrije biee) - niti daje fenomen pojava koja upucuje na neko razlicito biee (fenomen jeste ukoliko je pojava, sto znaci da se pokazuje na temelju bica). Prethodna razmatranja impliciraju da bice fenomena, ma koliko da je koekstenzivno fenomenu, treba da izbjegne fenomenalan uslov -- koji se sastoji u tome da se postoji samo ukoliko se otkriva - i da, sledstveno tome, nadilazi i utemeljuje saznanje koje imamo o njemu.

III PREREFLEKSIVNO COGITO I BICE PERCIPEREA Mozda cemo doci u isku§enje da odgovorimo kako se sve ranije pomenute teskoec odnose na izvjestan pojam bica, na vrstu ontoloskog realizma potpuno inkompatibilnog sa pojmom pojave. Ono §to odreduje biec poja.ve jeste Cinjenica da se ona pojavljuje. I, po§to smo stvarnost ogranicili na fenomen, za fenomen mokmo reci da on je.rte kao §to se II

218076 pojavljuje. Za§to ideju ne razviti do kraja pa reCi da je biee pojave njeno

pojavljivanje. To je jednostavno nacin da se izaberu nove rijeei kako bi se zaodjenulo staro Berklijevo »esse est percipi«. Huserl to upravo cini kada, po§to je izvr§io fenomenolo§ku redukciju, tretira noemu irealnog i izjavljuje da je njegovo »esse« jedan »percipi«. Izgleda da nas slavna Berklijeva formula ne moze zadovoljiti iz dva bitna razloga: jedan proizilazi iz prirode percipija, a drugi iz prirode perciperea. Priroda »perciperea«. - Ako svaka metafizika, zaista, pretpostavlja

jednu teoriju saznanja, svaka teorija saznanja, zauzvrat, pretpostavljajednu metafiziku. To, izmedu ostalog, znaci da bi idealizam, koji biee foli svesti na saznanje koje se o njemu stice, trebalo prvoda naneki naCin osigura bice saznanja. Ako se, naprotiv, pocne time sto se saznanje uzima kao dato, ne brinuci o tome da se utemelji njegovo bice, i ako se zatim tvrdi »esse est percipi«. totalitet »percepcija-percipirano« se, zato sto mu nedostaje potpora jednog evrstog bica, rusi u nistavilo. Iz toga proizilazi da se bice saznanja ne moze mjeriti saznanjem. Ono izmice »percijfiju«. 1 Stoga bice-temelj perciperea i percipija samo po sebi ne moze da bude predmet percipija: ono mora da bude transfenomenalno. Vracamo se na na§u polaznu taeku. lpak mozemo da se slozimo dapercipi upucuje najedho bice koje izmiee zakonima pojave, ali pod uslovom da se ima na umu da je ovo transfe11Q1I1enalno biec biee subjekta. Tako percipi upucuje na percipiens spomato na saznanje, a saznanje na bice koje spoznaje ukoliko jeste, a ne ukollkoje spoznato, to jest na svijest. Huser I je to shvatio, jer ako je noema za njeia irealan korelativ noeze Ciji je ontoloski zakon percipi, noeza se njemu, naprotiv, pojavljuje kao stvarnost Cija je glavna karakteristika da se refleksiji koja ga saznaje nudi kao »ono sto je tu vec ranije bi lo«. Jer je biti-svjestan zakon bivstvovanja subjekta koji spoznaje. Svijest nije nacin posebnog saznanja, takozvani intiman smisao iii samosaznanje; to je dimenzija transfenomenalnog bivstvovanja subjekta. Pokusajmo bolje da shvatimo ovu dimenziju bivstvovanja. Rekli smo da je svijest saznavajuee bice utoliko ukoliko ono jeste, a ne ukoliko je spoznato. To maei da moramo da napustimo primat saznanja, ukoliko ovo saznanje zelimo da utemeljimo. I, bez sumnje, svijest moze da spoznaje i sebe da spozna. Ali ona je, po sebi, nesto razlicito od saznanja usmjerenog na sebe. Svaka svijest, kao sto je to Huser] pokazao, jeste svijest o neeem. To zna>0naj-koji-je-bio-uvrijeden«, moram ustrajavati u svom bieu, to jest slim da preuzimam svoju egzistenciju. Ali samim tim, na neki naCin reagujem sa svoje strane i preuzimam svoju uvredu, prestajem da budem pasivan prema njoj. Otuda ova altemativa: iii zaista nisam pasivan o svom bieu, u kom slueaju postajem temelj svojih afekcija eak i ako u poeetku nisam bio njihov izvor - iii sam afektiran pasivnoseu do srzi svoje egzistencije; tada je moje biee primljeno biee i sve pada u nistavilo. Pasivnost je tako dvostruko relativan fenomen: relativan u odnosu prema aktivnosti onoga koji djeluje i prema egzistenciji onoga koji trpi. To podrazumijeva da pasivnost ne moze da se odnosi na siimo bice pasivnog egzistirajuceg: onaje odnos jednog biea prema drugom bicu, a ne biea prema nistavilu. Nemoguce je da percipere afektira perceptum bica, jer da bi perceptum bio afektiran, bilo bi nuZno da vec na neki naCin bude dat, dakle da egzistira prije nego je primio biCe. 0 stvaranju se moze misliti pod uslovom da se stvoreno bice osvijesti, da se otrgne od svog stvaraoca da bi se odmah zatim zatvorilo u sebe i preuzelo svoje bice. U tom smislu knjiga postoji protiv svog autora. Ali ako cin stvaranja treba da se nastavi u beskonaenost, ako stvoreno bice treba da bude podrfavano do svojih najskrovitijih dijelova, ako nema svoju vlastitu nezavisnost, ako je u sebi samom nistavilo, tada se tvorevina ni po cemu ne razlikuje od svog stvaraoca; ona se apsorbuje u njemu; imali smo posla sa )jiZnom transcendencijom, a stvaralac ne moZe da ima eak ni iluziju da izlazi iz svoje subjektivnosti3 • Osim toga, pasivnost onoga koji trpi zahtijeva jednaku pasivnost onoga koji djeluje. To izrafava princip akcije i reakcije: kao sto mole da bude smrvljena, stegnuta i odsijeeena, nasa ruka moze, isto tako, smrviti. stegnuti i sjeci. Koliki je udio pasivnosti koja se moze pripisati percepciji, saznanju? Oni su potpuna aktivnost, potpuna spontanost. Bas zeto sto je Cista spontanost. sto nista na nju ne mole da utice, svijest ne moze da djeluje ni na sta. Tako bi e.m' est percipi zahtijevalo da svijcst, cista spontanost koja ne moze da djeluje ni na §ta. dli biee transcendentnom nistavilu, cuvajuci istovremeno njegovo nistavilo bivstvovanja. Kakve apsurdnosti! Huser I je 3 Iz ovog razloga kartczij1111ska doktrina supstancijc nalazi svojc logifko dovrsenje u spinozizm:u.

19

~

!

I

poku§ao da odbaci ove prigovore, uvodeei pasivnost u noezu: to je hyte iii cist tok dozivljenog i materija pasivnih sinteza. Medutim, onje samo dodao novu te§koeu onima koje smo pomenuli. Eto kako su, zapravo, ponovo uvedene ove neutralne datosti Ciju smo nemogucnost upravo pokazali. Bez sumnje, one nisu »sadrfaji« svijesti, ali zbog toga ostaju samo jo§ nerazumljivije. Hyle zapravo ne bi mogla da bude svijest, inace bi nestala u prozracnosti i ne bi mogla pruziti ovu impresivnu i rezistentnu osnovu koja ,trebada bude prevazidena u odnosu na predmet. Ali ako ne pripada svijesti, odakle onda izvlaci svoje biee i svoju neprozirnost? Kako moze da sacuva istovremeno neprozimu rezistenciju stvari i subjektivnost misli? Po§to nije eak ni opaiena, po§to je svijest transcendira prema predmetu, njeno esse ne mot.e joj doCi od jednog percipi. Ali ako ga izvlaci iz sebe same, ponovo se susreeemo sa nerje§ivim problemom odnosa svijesti sa postojeeim od nje nezavisnim. Cak i kad bismo se slozili sa Huserlom da postoji hileticki sloj noeze, ne mot.emo shvatiti kako svijest moie da transcendira ovo subjektivno prema objektivnosti. Dajuci ovome hyte i svojstva stvari i svojstva svijesti, H userl je vjerovao da olak§ava prelaz od jednog ka drugom, ali je samo uspio da stvori jedno hibridno bice koje odbacuje svijest i koje ne moze da bude dio svijeta. Osim toga, kao §to smo vidjeli, percipi podrazumijeva daje zakon biea perceptuma relativnost. Moze Ii se shvatiti da je biee spoznatog relativno saznanju? Sta za jedno postojeee mot.e da znaci relativnost biea, ako ne to da ovo postojeee ima svoje bice u necem drugom sto je razliCito od njega, to jest ujednom postojeeem koje nije ono? Svakako da ne bi bilo neshvatljivo da je bice sebi spolja§nje, ako se pod tim podrazumijeva daje ono svoja vlastita spolja§njost. Ali ovdje to nije slueaj. Opaieno bice je prije svijesti; svijest ga ne moze doseei niti ono moze prodrijeti u svijest; i, po§to je opaieno bice odvojeno od svijesti, ono egzistira odvojeno od svoje vlastite egzistencije. Nicemu ne bi sluzilo da se od njega, na Huserlov naCin, napravi jedno irealno; ono cak i kao irealno mora da egzistira. Na taj nacin sc oba odredenja -·· re/ativnosti i pasivnosti - koja mogu da se odnose na nacine bivstvovanja, ne mogu ni u kom slucaju primijeniti na bice. Es.Ye fenomena ne moie da bude njegov percipi. Transfenomenalno biee svijesti ne moze da pruii bazu za transfenomenalno bice fenomena. Ovdje uoeavamo gre§ku fenomenista: po§to su, sa razlogom, predmet sveli na povezanu seriju pojava, povjerovali su da su njegovo bice sveli na sukcesiju nacina bivstvovanja. Zato SU predmet obja§njavali pojmovima koji se mogu primijeniti samo na nacine bivstvovanja, jer oznaeavaju odnose izmedu mno§tva we postojeeih biea.

20

v ONTOLOSKIDOKAZ Bicu nije dato ono sto mu pripada: vjerovali smo da nam je dozvoljeno da bicu fenomena pripi§emo transfenomenalnost,jer smo otkrili transfenomenalnost bifa svijesti. Vidjeeemo, naprotiv, da sama ova transfenomenalnost zahtijeva transfenomenalnost bifa fenomena. »Ontolo§ki dokaz« ne treba da se izvodi iz refleksivnog cogita, vec iz prerejleksivnog bifa percipiensa. Pokusaeemo sada to da pokaiemo. Svaka svijest je svijest o neeem. Ovo odredenje svijesti more da se shvati u dva sasvim razlicita smisla: iii pod tim podrazumijevamo da je svijest konstitutiv biea svoga predmeta iii, pak, to znaci da je svijest po svojoj najdubljoj prirodi odnos prema nekom transcendentnom bieu. Ali prvo znaeenje ove formule rusi se samo od sebe: biti svijest o necem znaCi biti suoeen sa konkretnom i punom prisutnoscu koja nije svijest. Bez sumnje, moze se imati svijest o odsutnosti. No ova odsutnost se nuino otkriva kao temelj prisutnosti. Medutim, vidjeli smo to, svijest je realna subjektivnost, a impresijaje subjektivna punoea. Ali ova subjektivnost ne moie izaei iz sebe da bi postavila transcendentan predmet na takav naCin da ga obdari ovom impresivnom punoeom. Ako, dakle, zelimo da bice fenomena po svaku cijenu uCinimo ovisnim o svijesti, predmet mora da se razlikuje od svijesti ne svojim prisustvom nego svojim odsustvom, ne svojom punocom nego svojim nistavilom. Ako biee pripada svijesti, predmet nije svijest, bar ne u onoj mjeri u kojoj je drugo bice, vee u mjeri u kojoj je ne-biee. To je pozivanje na beskonacnost, o cemu smo govorili u prvom odjeljku ovoga djela. Za Huserla, na primjer, ozivljavanje hiletickogjezgra samim intencijama koje mogu naci svoje ispunjenje (Erfiillung) u ovom hyte, ne moze da bude dovoljno da nas izvede iz subjektivnosti. lstinski objektivirajuee intencije su prazne intencije, koje preko sada§nje i subjektivne pojave teie ka beskonacnom totalitetu· serije pojava. Treba, nadalje, shvatiti da intencije teze ka pojavama koje nikada ne mogu da budu date istovremeno. Principijelno je nemoguce da termini u beskonacnom nizu egzistiraju svi u isto vrijeme pred svijescu, zajedno sa realnim odsustvom svih ovih termina, izuzev jednog koji je temelj objektivnosti. I prisutne, ove impresije bi se -·· cak i kad bi bile· u beskonacnom broju ·- utopile u subjektivnom; njihovo odsustvo daje im objektivno biee. Na taj nacin bice predmeta je Cisto ne-bice. Ono se odreduje kao nedostatak. To je ono sto izmice, ono sto u principu nikada nece biti dato, ono sto se pokazuje samo u prolaznim i sukcesivnim obrisima. Ali kako ne-bice moze da bude temelj bifa? Kako odsutno i ocekivano subjektivno time mot.e da postane objektivno? Velika radost koju ocekujem i bol kojcg se pldim ovom cinjenicom dobijaju izvjesnu transccndenciju. Sa tim SC slaiem. Ali ova transcendencija u imanenciji nije nam dovoljna da izademo iz subjektivno21

~-jlili'

i

111

sti. Istina je da se stvari otkrivaju kroz obrise, to jest naprosto kroz pojave. I istina je da svaka pojava upueuje na druge poja ve. No svaka od tih pojavaje vec za sebe jedno transcendentno bice, a ne impresivna i subjektivna materija - punoca bivstvovanja a ne nedostatak - prisutnost a ne odsutnost. Bilo bi uzalud pokusati da se pomoeu neke vrste opsjenarske vjestine stvarnost predmeta utemelji na subjektivnoj punoci impresija, a njegova objektivnost na ne-bicu: objektivno nikada nece izaci iz subjektivnog niti transcendentno iz imanencije, niti bice iz ne-biea. Ali, reci eemo, Huserl svijest odreduje upravo kao transcendenciju. Zaista, on to tako postavlja. To je njegovo glavno otkriee. Ali on postaje potpuno nevjeran svom principu od trenutka kada od noeme pravi irealno, korelativ noeze, cije je esse jedan percipi. Svijest je svijest o necem: to znaci da je transcendencija konstitutivna struktura svijesti, to jest da se svijest rada usmjerena na jedno bice koje nije ona sama. To nazivamo ontoloskim dokazom. Odgovorieemo, bez sumnje, da zahtjev svijesti ne dokazuje da ovaj zahtjev treba da bu de zadovoljen. Ali ova primjedba ne bi se mogla odnositi na analizu onoga sto Huser) naziva intencionalnoscu cije je bit no svojstvo pogresno razumio. Reci da je svijest svijest o necem znaci reei da za svijest ne postoji bice izvan ove odredene obaveze da bude otkrivajuca intuicija necega, to jest nekog transcendentnog biea. Ne samo da cista subjektivnost, kad bi ona prvo bila data, ne bi uspjela da se transcendira da bi postavila objekti vno, nego bi cak i »cista« subjektivnost iseezla. Ono sto se ispravno mofo nazvati subjektivnoscu jeste svijest (o) svijesti. Ali ova svijest o tome (da je) svijest mora na neki nacin da bude odredena, a to mo:le da bude samo kao otkrivajuea intuicija -- inace nije nista. Medutim, otkrivajuca intuicija podrazumijeva nesto otkriveno. Apsolutna subjcktivnost moze da se konstituise samo naspram neeeg otkrivenog; imanencija mo:le da se odredi samo u shvatanju neeeg transcendentnog. Moglo bi se povjerovati da ovdje ponovo nalazimo izvjestan odjek kantovskog pobijanja problematickog idealizma. No ipak bi vise trebalo misliti na Dekarta. Ovdje smo na planu biea, a ne na planu saznanja; nije rijec o tome da se pokaze kako fenomeni unutrasnjeg smisla podrazumijevaju egzistenciju objektivnih i prostornih fenomena, vec 0 tome da svijest u svom bicu implicira jedno nesvjesno i transfenomenalno biee. Naroeito nicemu nc bi sluzilo kad bi se odgovorilo da subjektivnost u stvari podrazumijeva objektivnost i da se sama konstituise konstituisuci objektivno: vidjcli smo da jc subjektivnost nemoena da konstituise objcktivno. Kazati da je svijest s vijest o necem znaci reci da ona treba da se proizvede kao otkrivena-otkrivenostjednog bica koje nije ona i koje se vec izdaje kao postojece kad ga svijest otkriva. Tako smo posli od ciste pojave i stigli do punog bica. Svijest je jedno hiec cija egzistencija postavlja esenciju i obratno: ona je svijest jednog bica cija esencija podrazumijeva egzistenciju, to jest cija pojava zahtijeva hivstvovanje. Biee je svuda. Mogli bismo, doista, na svijest da primijenimo odredenje kojc Hajdeger rezervi§e za Dasein i reci da jc ona jedno hiee za

22

kojeje u njegovom bieu u pitanju njegovo biee, ali ovo odredenje trebalo bi dopuniti i formulisati ga otprilike ovako: svijest je jedno bice za koje je u njegovom bicu u pitanju njegovo bice ukoliko ovo bice podrazumijeva jedno drugo bice razlicito od njega samog. Treba shvatiti da ovo bice nije nista drugo do transfenomenalno bice fenomena, a ne noumenalno bice koje se iza njih krije. Bice ovog stola, ovog pakla duvana, ove lampe, opstije reeeno biee ovoga svijeta, jeste to sto svijest implicira. Ona naprosto zahtijeva da biee onoga sto se pojavljuje ne postoji samo ukoliko se pojavljuje. Transfenomenalno bice onoga sto za svijest postoji jeste samo po sebi.

VI BICE PO SEBI Sada mozemo da damo nekoliko odredenih zakljueaka o fenomenu bivstvovanja koje smo razmatrali sa namjerom da doka:lemo prethodna zapa.Zanja. Svijest je otkrivena-otkrivenost postojeCih, a postojeea se pojavljuju pred svijescu na temelju njihovog bica. Medutim, primarna karakteristika biea postojeeeg nije da ono samo sebe, licno, otkriva svijesti; postojece ne moze da se otrgne od svog biea; bice je uvijek prisutan temelj postojeeeg; ono je u njemu svuda i nigdje; ne postoji bice koje ne bi bilo biee izvjesnog nacina bivstvovanja i koje ne bi bilo shvaceno kroz naCin bivstvovanja koji ga istovremeno manifestuje i prikriva. Medutim. svijest uvijek moze da prevazide postojeee, ali ne prema njegovom bieu vec prema smislu ovoga bica. Stoga je mozemo nazvati onticko-ontoloskom, jer je fundamentalna karakteristika njene transcendencije da transcendira onticko prema ontoloskom. Smisao biea postojeceg, ukoliko se otkriva svijesti, jeste fenomen bivstvovanja. Ovaj smisao i sam posjeduje jedno biee na temelju kojeg se manifestujc. Sa ovog stanovista mora se shvatiti onaj cuveni skolasticki argument prema kome bi u svakom stavu koji se odnosi na hice postojao circulus vitiosus. posto svaki sud o bicu vec podrazumijeva bice. Ali circulus vitiosus zapravo ne postoji, jer nije nu:lno da se bice ovoga smisla ponovo prevazide prema njegovom smislu: smisaq biea vrijedi za bice svakog fenomena, podrazumijevajuci tu i njegovo vlastito bice. Fenomen bivstvovanja, kao sto smo to vee naznacili, nije biee. Ali on oznacava bice i zahtijeva ga iako, istinu govoreci, ontoloski dokaz koji smo ranije pomenuli ne vrijedi posebno ni jedino za njega: postojijedan ontoloski dokaz koji vazi za cjelokupan domen svijesti. Ali ovaj dokazje dovoljan da opravda sva saznanja koja mozemo izvuci iz fenomena bivstvovanja. Poput svakog primarnog fenomena, fenomen bivstvovanjaje neposredno otkriven svijesti. U svakom trenutku imamo ono sto Hajdeger naziva preontoloskim razumijevanjem, to jest razumije2~

vanjem koje nije praeeno fiksiranjem u pojmove i razja§njenjem. Za nas je, dakle, sada rijeC o tome da razmotrimo ovaj fenomen i da, na taj naCin, poku§amo da fiksiramo smisao biea. Pri svemu tome valja primijetiti: I. da ovo razjamjenje smisla biea vrijedi samo za biee fenomena. Posto je biee svijesti radikalno drugacje, njegov smisao ce nufoo zahtijevati posebno razja§njenje polazeei od otkrivene-otkrivenosti jednog drugog oblika bivstvovanja, biea-za-sebe, koje eemo kasnije odrediti i koje se suprotstavlja bicu-po-sebi fenomena. 2. da razjasnjenje smisla ~iea po sebi koje cemo ovdje poku§ati da damo mote da bude samo provizomo. Aspekti koji ee nam biti otkriveni impliciraju druga znacenja koja cemo morati da shvatimo i konacno odredimo. Prethodne refleksije nam naroeito dozvoljavaju da razlikujemo dvije apsolutno odvojene regije biea: bice prerejleksivnog cogita i bice fenomena. Ali, iako pojam biea ima ovu osobitost daje razdvojen na dvije nespojive regije, ipak treba objasniti kako ove dvije regije mogu biti smjestene u istu rubriku. To ce nu2no zahtijevati ispitivanje dva oblika bivstvovanja i ocigledno je da neeemo moCi istinski pojmiti smisao bilo kojeg od njih sve dok ne utvrdimo njihovu istinsku vezu sa pojmom biea uop§te i odnose koji ih ujedinjuju. lspitivanjem nepozicionalne svijesti (o) sebi zaista smo utvrdili da biee fenomena ni u kom slueaju ne moze dje/ovati na svijest. Time smo odbacili realisticku koncepciju odnosa fenomena sa svije§Cu. Ali takode smo, ispitijuci spontanost nerefleksivnog cogita, poka:zali da svijest nije mogla izaci iz svoje subjektivnosti - ako joj je prvobitno bila data -- i da nije mogla djclovati na transcendentno biee, niti bez protivrjeenosti sadrfavati elemente pasivnosti nume da bi, polazeei od njih, moglo da se konstituise jedno transcendentno bice: tako smo odbacili i idea/isticko rjesenje problema. Izgleda da smo sebi zatvorili sva vrata i sami sebe osudili da transcendentno bice i svijest posmatramo kao dva zatvorena totaliteta li§ena bilo kakve moguce veze. Morali bismo pokazati da problem, sa one strane realizma i idealizma, pru~ jedno drugo rje§enje. Jzvjestan broj karakteristika more da SC fiksira odmah, jer one vecinom prirodno proizila1.e iz onoga sto smo upravo rekli. Jasno videnje fenomena biea eesto je zamucivano jednom vrlo neodrcdenom predrasudom koju eemo nazvati kreacionizmom. Kako se pretpostavljalo da je Bog svijetu darovao bice, bice se uvijek javljalo okaljano izvjesnom pasivnoscu. Ali stvaranje ex nihilo ne mote da objasni izbijanjc bica, jer ako je bice pojmljeno u subjektivnosti, pa bilo to eak i u bofanskoj subjektivnosti, ono ostaje modus intrasubjektivnog bivstvovanja. U toj subjcktivnosti ne mo~ da se pojavi cak ni predstava objektivnosti i, konsekventno tome, ona se ne mote eak ni izazvati voljom da stvara objektivno. Osim toga, bicc se, cak i kad bi bljcskom o kome govori Lajbnic iznenada bi lo stavljeno izvan subjektivnosti, mofc potvrditi kao bice samo naspram i protiv svoga stvaraoca, inaee se ono gubi u njemu. Teorija kontinuiranog stvaranja, oduzimajuei bicu ono §to Nijcmci nazivaju 24

»Selbststiindigkeit«, cini da ono iseezne u bofanskoj subjektivnosti. Ako biee postoji naspram Boga, onda je ono svoj vlastiti oslonac; ono ne cuva ni najmanji trag bofanskog stvaranja. Jednom rijeeju, biee-po-sebi bi, eak i da je bilo stvoreno, pomoeu stvaranja bilo neobjasnjivo, jer ono svoje bice preuzima izvan ovog stvaranja. To je isto kao i reCi da je biee nestvoreno. Ali iz toga ne treba zakljuCiti da se biee samo stvara, sto bi pretpostavljalo da ono prethodi sebi. Biee ne moze da bude causa sui kao svijest. Biee je sopstvo. To znaci da ono nije ni pasivnost ni aktivnost. Oba ova pojma su ljudska i oznaeavaju ljudska ponasanja iii instrumente tih pona8anja. Aktivnost postoji kada se jedno svjesno biee sluZi sredstvima sa odredenim ciljem, a pasivnim nazivamo one pr:edmete na kojima se ispoljava na8a aktivnost, ukoliko spontano ne te!e ka cilju kojem sluze prema nafoj zamisli. Jednom rijeeju, eovjek je aktivan, a sredstva koja upotrebljava nazvana su pasivnim. Ovi pojmovi, postavljeni apsolutno, gube svako znaeenje. Posebno treba naglasiti da bice nije aktivno. Da bi cilj i sredstva postojali, potrebno je da postoji biee. Ono eak iz jednog jos jaceg razloga ne ·moze da bude pasivno, jer da bi bilo pasivno, mora postojati. Konsistencija-po-sebi biea je izvan kako aktivnog tako i pasivnog. Bice je jednako izvan negacije kao i afirmacije. Afirmacija je uvijek afirmacija neeeg, sto znaci da secin afirmacije razlikuje od stvari koja se afirmi.5e. Ali ako pretpostavimo jednu afirmaciju u kojoj afirmisano dolazi da ispuni afirmirajuee i ako se pomije§a sa njim, ova afirmacija se, zbog previse punoee i neposredne inherencije noeme u noezi, ne mote afirmisati. U pravo tu otkrivamo biee, ukoliko ga - da bismo ideje ucinili jasnijim odredujemo u odnosu prema svijesti. Ono je noema u noezi, to jest inherencija u sebi bcz ikakvc distance. Posmatrano sa ovog stanovista, ono ne bi trebalo da se nazove »imanencijom«, jer je imanencija, uprkos svemu, odnos sa sobom; ona je ono najmanje povlaecnje sebe prema sebi koje je moguee zauzeti. Ali bicc nije odnos prema sebi; ono je sopstvo. Ono je jedna imanencija koja se ne moze stvarati, jedna afirmacija koja sc ne mok afirmisati, jedna delatnost koja ne mote djelovati, jer se sobom oblozilo. Sve se dogada kao da bi za oslobodenjc afirmacije sebe iz krila biea bi lo potrcbno razredivanje biea. Ipak nemojmo shvatiti daje bieejedna nediferencirana afirmacija sebe: nedifcrcncijacija biea-po-sebi je izvan neodredenosti afirmacije sebe, u mjeri u kojoj postoji neodredenost naeina afirmacije sebe. Rezimiracemo ove prve rezultate tako sto CemO reei da bicl? jeste po sebi. Ali ako biCcjeste po scbi, to maei da ono ne upucuje na sebe kao sto to Cini svijest (o) sebi: ono jcstc ovo sopstvo. Ono jc po scbi tako potpuno da se stalna refleksija koja konstitui§e ovo sopstvo gubi u jednom identitetu. Zato je biee, uglavnom, izvan sebe i nasa prva formula koju dugujemo siromastvu jezika moze da bu de samo aproksi ma ti vna. U st vari, bice je sc bi samom neprozirno upravo zato sto jc sobom ispunjeno. Izrazicemo to boljc ako kafemo da bice jeste ono .~to jeste. Ova formula je, na izgled, striktno

25

analiticka. U stvari, onaje daleko od toga da se svede na princip identiteta ukoliko je on neuslovljen princip svih analitickih sudova. Ona, prije svega, oznaeava posebnu regiju biea: regiju bica po sebi. Vidjecemo da se biee za sebe odreduje suprotno tome kao ono sto jeste ono sto nije i sto nije ono sto jeste. Ovdje se, dakle, radi o jednom regionalnom i, kao takvom, sintetickom principu. Osim toga, nufno je suprotstaviti ovu formulu: bice po sebi jeste ono sto jeste, formuli koja oznacava bice svijesti: ova posljednja, zapravo, kao sto eemo vidjeti, treba da bude ono sto jeste. To nas poucava o specijalnom znacenju sto ga treba pridati rijecci »jeste« u recenici: bicejeste ono sto jeste. Od trenutka postojanja bica koja treba da budu ono sto jesu, Cinjenica da jesu ono sto jesu nije uopste cisto aksiomatska karakteristika: to je kontingentan princip biea-po-sebi. U tom smislu princip identiteta, princip analitickih sudova, takode je regionalan sinteticki princip biea. On oznaeava neprozirnost biC:a-po-sebi. Ova neprozirnost ne zavisi od nase pozicije u odnosu prema bicu-po-sebi, u smislu u kom cemo, zato sto smo »napolju«, bi ti obavezni da ga spoznajemo i posmatramo. Bice-po-sebi nema nista unutar koje bi se suprotstavljalo neeem spolja i koje bi bilo analogno nekom sudu, nekom zakonu iii svijesti o sebi. Bice-po-sebi nema tajni: ono je masivno. U izvjesnom smislu mofemo ga oznaCiti kao sintezu. To je, medutim, najnerastavljivija od svih sinteza: sinteza scbe sa sobom. lz toga ociglcdno proizilazi da je biee izolovano u svom bicu i da ne odrfava nikakav odnos sa onim sto nije ono samo. Prelazi, postajanja, sve ono stodopusta da se kat.e da bicejos nije ono sto ce biti i da vee jcste ono sto nije, sve mu je to u principu uskraceno. Jer bice je biee postajanja i, zbog toga, ono je sa one strane postajanja. Ono jeste ono sto jeste. To znaci da ono samo sobom ne mofe eak ni da ne bude ono sto nije; vidjeli smo, naime, da ono ne sadrii nikakvu negaciju. Ono je puna pozitivnost. Ono, dakle, ne poznaje nikakvu razlicitost: ono sc nikada ne postavlja kao drugaCije od drugog biea; ono ne mot.e da odrfava nikakav odnos sa drugim. Ono siimo je beskonaeno i iscrpljuje se u bicu. Posmatrano sa ovog gledista, kao sto cemo kasnije vidjeti, ono izmice vrcmenitosti. Ono jeste, i kada se srusi, ne moze se cak reci da vise nije. Bas zato sto jc vremenita, svijcst moze biti svjesna Cinjenice da ono vise nijc. Ali biee-po-scbi ne postoji kao nedostatak tamo gdje je ono bilo: puna pozitivnost bivstvovanja ponovo se formirala nad njcgovim rusenjem. Ono jc bilo, a u sadasnjem trenutku jesu druga bica: i to je svc. Konacno to ee biti nasa treea karakteristika biee-po-sebi jeste. To znaci da bicc nc mote da bude niti izvedcno iz mogueeg niti dovedeno do numog. Nuznost sc odnosi na vczu izmcdu idcalnih stavova, ali ne na vczu postojeeih bica. Jedno fcnomenalno postojeee nikada ne mozc biti izvedcno iz drugog postojeeeg, ukoliko je ono postojeee. Nazvaeemo to kontingenciJom biea-po-scbi. Ali bicc-po-scbi nc mozc da budc izvcdcno ni iz moguceg. Mogucc jc struktura hic1a-zu-.vehe. §to znaci da pripada drugoj rcgiji bivstvovanja. Biee-po-sebi nikada nijc ni moguce ni ncmogucc. Ono je.fte. 26

Toje ono sto svijestizrafava - u antropomorfnim terminima - kazavsi da je biee suvisno, sto znaci da ga apsolutno ne more izvesti ni iz cega; ni iz jednog drugog biea, ni iz moguceg, ni iz nuinog zakona. Nestvoreno, bez razloga postojanja, bez ikakvog odnosa sa nekim drugim bicem, biee-po-sebi je suvisno za vjecnost. Biee jeste. Bice jeste po sebi. Biee jeste ono sto jeste. Eto triju karakteristika koje nam provizorno ispitivanje fenomena bivstvovanja dozvoljava da pripisemo bieu fenomena. Za sada je nemoguce dalje nastaviti istrazivanje. lstrazivanje biea-po-sebi - koje je uvijek samo ono stojeste - neee nam omoguciti da ustanovimo i objasnimo njegove odnose sa bieem za sebe. Na taj nacin posli smo od »pojava« i postepeno stigli dotle da postavimo d va oblika bivstvovanja: bice-po-sebi i bice-za-sebe, o kojima jos uvijek imamo samo povrsna i nekompletna saznanja. Mnostvo pitanja jos ostaje bez odgovora: sta je krajnji smisao ova dva oblika bivstvovanja? Iz kojih razloga oba ova.oblika bivstvovanja pripadaju bicu uopste? Kakav je smisao biea koje u sebi sadrii ove dvije radikalno odvojene regije bivstvovanja? Akoni realizam ni idealizam ne uspijevajuda objasne odnose koji, u stvari, ujedinjuju ove regije, koje su po pravilu nespojive, koje bi se drugo rjesenje moglo iznaci za ovaj problem? I kako bice fenomena moze da bude transfenomenalno? Pokusavajuci da odgovorimo na ova pitanja, napisali smo ovo djelo.

-

Glava prva

PORIJEKLO NEGACIJE

PITANJE Nasa istrazivanja dovela su nas u srz biea. Ali dovela su nas takode u bezizlaznu situaciju, ier nismo mogli da uspostavimo vezu izmcdu dvije oblasti bivstvovanja koje smo otkrili. Bez sumnje. to je zato sto smo izabrali los pristup. Dekart se suocio sa analognim problemom kada se bavio odnosima dusc i tijcla. Savjctovao je da se rjesenje potraZi na podrucju Cinjenickom, na kom sc jedinstvo mislecc i protefoe susptancije stvarno odvija, to jest u imaginaciji. Njegov savjet je dragocjcn: istina, nasa briga nije kao Dekartova i mi nc poimamo imaginaciju kao on. Ali ono sto moremo da zadr2imo jcste opomcna da nijc korisno prvo odvojiti dva termina jednog odnosa da bismo zatim ponovo pokusali da ih spojimo: taj odnos je sinteza. Konsekventno tome, rezu/tuti analize sc nc mogu ponovo prekriti momentimu ovc sintezc. M. Laport kaZc da fovjek apstrahuje kad misli izolovano ono sto nijc stvoreno da izolovano postoji. Konkretno, suprotno tome,jeste totalitet koji moze da postoji sam po sebi. Huserlje istog misljenja: crveno je, za njega. apstrakcija,jer boja ne moze da postoji bez oblika. Sa drugc stranc. vrcm~nsko-prostorna »st var«, sa svim svojim odredenjima. jcste konkrctna. Posmatrano sa ovog gledista, svijest je apstrakcija, jer skriva u scbi ontoloski izvor prema hicu-po-sebi i, obratno, fenomen jc takodc apstrakcija, jer trcba da sc »pojavi« za svijest Konkretno moze bi ti samo sinlcticki totalilet ciji su konstitutivni momenti kako svijest tako i fenomen. Konkretno, to je fovjek u svijct u u naroCitom jedinstvu fovjeka sa svijetom, sto Hajdegcr, na primjer, naziva »bivstvovanje-u-svijetu«. Mi promisljeno poCinjemo apstrakcijom ako ispitujemo »iskustvo«, kao K.1nt, istrafojuci uslovc njegovc moguenosti, iii ako vrsimo fcnomenolosku rcdukciju, kao Huserl, koji reducira svijet na stanje noematickog korclativa svijcsti. Nista sc vise nccc uspjcti u obnavljanju konkretnog, zbrajanjcm iii povczivanjcm clcmcnatu koje smo upstra31

hirali od njega, nego sto se, u Spinozinom sistemu, mo7.e doseCi supstancija beskrajnim zbrajanjem njenih modusa. Odnos oblasti bivstvovanja je izvorno pojavljivanje i Cillillllio same strukture ovih biea. Otkrivamo je vec u naSim prvim ispitivanjima. Dovoljno je da otvorimo oCi i u potpunoj naivnosti ispitujemo ovaj totalitet koji je eovjek-u-svijetu. Opis ovog totaliteta omogueuje odgovor na ova dva pitanja: I. Kakav je sinteticki odnos koji nazivamo bice-u-svijetu? 2. Sta treba da budu eovjek i svijet da bi odnos izmedu njih bio moguc? Istinu govoreci, oba pitanja ovisejedno od drugog i ne treba da se nadamo da na njih mozemo da odgovorimo odvojeno. Ali svako ljudsko ponasanje - posto je uvijek rijee o ponasanju covjeka u svijetu - mok istovremeno da nam otkrije eovjeka, svijet i odnos koji ih ujedinjuje, pod uslovom da ova ponasanja zamislimo kao objektivno shvatljive stvarnosti, a ne kao subjektivne naklonosti koje bi se otkrivale samo pogledu refleksije. Neeemo se ograniCiti na proueavanje samo jednog oblika ponasanja: Naprotiv. pokusaeemo da ih opisemo vise i da, iz ponasanja u ponafanje, prodremo do dubokog smisla odnosa »eovjek-svijet«. Ali prije svega moramo da izaberemo jednu vrstu ponasanja koje moze da nam posluzi kao nit vodilja u nasim istrazivanjima. ~fo. samo ovo istrazivanje nam obezbeduje trakno ponasanje: ako ovog eovjeka koji samja shvatam takvog kakav je ovog momenta u svijetu, konstatujem da on pred biecm zau7jma upitni stav. U momentu kada pitam: »Postoji Ii kakvo ponasanjc koje mok da mi otkrije odnos eovjeka sa svijetom?«, postavljam jedno pitanjc. Ovo pitanje mogu da razmatram obj;.:ktivno,jer je malo va:lno da Ii sam onaj koji pita iii citalac koji Cita moje djelo i koji pita zajedno sa mnom. Ali, sa drugc strane, pitanje nije jednostavno objektivan skup rijcCi ispisanih na ovom listu: ono je ;ndiferentno na znakove koji ga izra:lavaju. Jednom rijeeju, to je ljudski stav opskrbljen znacenjem. Sta nam ovaj stav otkriva? U svakom pitanju slojimo .rn~pram biea koje ispitujemo. Svako pitanje pretpostavljajedno hice koJc pita ijedno bice koje se ispituje. Pitanje nije prvobitan odnos eovjeka sa hicem-po-sebi, nego se zadrfava u granicama ovoga odnosa i pretpostavlja ga. Sa druge strane, bice koje pitamo, pitamo o nccem. Ono o c'emu pitamo bice participira u transcendenciji biea: pitam bice 0 njegovim nacinima bivstvovanja iii 0 njegovom bicu. Posmatrano sa ovog gledista, pitanjc je jedna vrsta ocekivanja: oeekujem odgovor od biea koje pi tam. To znaCi da na osnovu jedne preupitne bliskosti sa bicem orekujem od tog bica ot krivanjc njegovog bica 11i njegovog naCina bivstvovanja. Odgovor ce biti da iii nc:. Postojanje ove dvijc jednako objcktivne i kontradiktorne mogucnosti naeelno razlikuje pitanje od afirmacijc: iii negacije. Postoje pitanja koja prividno nc dopustaju ncgativnc odgovorc kao, na primjer, pitanjc kojc smo gore postavili: »Sta nam otkriva ovaj stav?(( Ali, u stvari. vidimo da je na pitanja ovoga tipa uvijck moguec odgovoriti sa »Nista(( iii »Niko(( iii »Nikad(c Tako. u

32

momentu kada pitam: »Postoji Ii neko pona8anje koje bi mi moglo otkriti eovjekov odnos sa svijetom?«, u principu dozvoljavam moguenost negativnog odgovora takvog kao: »Ne, takvo pona8anje ne postoji.(< To znaCi da prihvatamo da se suoCimo sa transcendentnom Cinjenicom ne-postojanja takvog ponasanja. MoZda ce se doCi u iskusenje da se ne vjeruje u objektivnu egzistenciju ne-bica; reci Ce se naprosto da me, u tom slueaju, ova Cinjenica upucuje na moju subjektivnost: ja bih saznao od transcendentnog biea da je trazeno pona8anje cista fikcija. Ali, prije svega, nazvati ovo ponasanje cistom fikcijom, znacilo bi maskirati negaciju, a ne ukloniti je. »Bi ti Cista fikcija(( ovdje znaci »bi ti samo fikcija«. Nadalje, unistiti stvar negacije znaci uCiniti da nestane stvarnost odgovora. Ovaj odgovor, zapravo, daje mi samo bice; onje to sto mi otkriva negaciju. Stoga za onoga koji pita postoji permanentna i objektivna mogucnost negativnog odgovora. U odnosu na ovu mogucnost, onaj ko pita, samom cinjenicom da pita, stavlja sebe u stanje ne-odredenosti: onjos ne zna da Ii ee odgovor da bude afirmativan iii negativan. Pitanje je tako most postavljen izmedu dva ne-biea: ne-bica saznanja u eovjeku i moguenosti ne-bica u transcendentnom bicu. Na kraju, pitanje podrazumijeva postojanje istine. Onaj ko pita, samim pitanjem potvrduje da ocekuje objektivan odgovor, takav odgovor za koji mozemo reci: »To je tako i nikako drugacije.(( Jednom rijeeju, istina kao diferencijacija bica uvodi trece ne-bice kao odredujuce pitanja: ne-bice ogranieavanja. Ovo trostruko ne-biee uslovljava svako pitanje a naroCito metafizicko pitanje koje je na.fe pitanje. Krenuli smo u istrazivanje biea i uCinilo nam se da nas je niz nasih pitanja doveo u njegovo krilo. Ali, gle, u momentu kad smo mislili da smo stigli do cilja,jedan pogled baeen na samo pitanje otkriva nam iznenada da smo okru:teni nistavilom. Permanentna mogucnost ne-bica, izvan nas i u nama, uslovljava nasa pitanja o bicu. Nadalje, ne-bice je to sto ee odrediti odgovor: ono sto ce bice hitinufoo se mora uzdici na temelju onoga sto ono johije. Ma kakav dajcodgovor, dozvolicc ovu formulaciju: »Bicejeste to i, izvan toga, nWa.« Tako nam se pojavila nova komponenta stvarnog: ne-bice. Nas problem se stoga komplikuje, jcr vi8e ne mofemo da ogranicimo nase istra2ivanje samo na odnose ljudskog bica sa bicem po sebi, vee moramo da ukljucimo takode i odnose bica sa ne-bicem i odnose ljudskog ne-biea sa transcendentnim ne-bil:cm. Ali, poglcdajmo to bolje.

II NEG/\l IJA Prigovorice nam se da bK:c po schi Ill' 11107l· da d;I ncgativne odgovore. Zar nismo i sami kazali dajc ono kako sa ovc strancafirmacijc tako i sa one strane negacije. Nadaljc izglcda da ne vidim« izvjestan aspekt svog bifa samo ako sam dobro upoznat sa aspektom koji ne zelim da vidim. To znaCi da u svom bieu moram da oznacim ovaj aspekt da bih mogao da se okrenem od njega: bolje receno, na njega moram neprestano da mislim da bih pazio da ne mislim na njega. Pod tim treba shvatiti ne samo da moram, iz nu.lnosti, stalno da nosim sa sobom ono sto zelim izbjeci, nego takode i to da moram da pazim na predmet svog izbjegavanja da bih ga izbjegao; ovo znaci da strepnja, intencionalan cilj strepnje i izbjegavanje strepnje prema umirujuCim mitovima, moraju da budu dati ujedinstvu iedne te iste svijesti. Jednom rijecju, bjezim da ne bih znao, ali ne mogu izbjeei saznanje da bje.lim i bijeg od strepnje nije nista drugo do nacin da se postane svjestan strepnje. Strepnja tako, pravo govoreei, ne more da bude ni skrivena ni izbjegnuta. Ipak, izbjeci strepnju iii biti strepnja ne moze da bude potpuno ista stvar: ako sam svoja strepnja zato da bih je izbjegavao, tada to pretpostavlja da mogu da se decentriram u odnosu na ono sto jesam, da mogu da budem strepnja u formi »ne-biti-ona«, da mogu da raspolazem jednom nistujufom moci u krilu same strepnje. Ova nistujuea moe nistuje strepnju ukolikoje izbjegavam i ona se sama nistuje ukoliko samja ona da bihje izbjegavao. To je ono sto nazivamo /ofom vjerom. Nije rijec, dakle, o tome da se strepnja progna iz svijesti, niti o tome da se konstituise u nesvjestan fizicki fenomen: vrlo jednostavno mogu se predati losoj vjeri u razumijevanju strepnje koja sam a ta losa vjera, namijenjena da ispuni nistavilo koje sam u odnosu prema samom sebi, podrazumijeva upravo ovo nistavilo koje ukida. Ovdje smo na kraju naseg prvog opisivanja. Ispitivanje negacije ne bi nas dalje mogloodvesti. Ona namje otkrilajednu narocitu vrstu ponasanja: ponasanje naspram ne-biea koje pretpostavlja narocitu transcendenciju koju valja posebno ispitivati. Nalazimo se, dakle, u prisustvu dviju eovjekovih ekstaza: ek-staze koja nas baca u bice-po-sebi i ek-staze koja nas anaa.lujc; u ne-bicu. Tako nam izgleda da je nas prvi problem koji se tice covjekovih odnosa sa bicem time bio zamrsen. Ali, nije nemoguce da, dovodeci do kraja nasu analizu transcendencije prema ne-bicu, dobijemo obavjestenja znacajna za razumijevanje svake transcendencije. Osim toga, problem nistavila ne more da bude iskljucen iz naseg istra.livanja. Covjek se odnosi prema bicu-po-sebi - a nasc filozofsko ispitivanje je vrsta takvog ponasanja zato ~to nije ovo bice. Ponovo otkrivamo ne-bice kao uslov transcendencije premu bicu. Zuto moramo da zahvatimo problem nistavila i ne smijemo da ga napustimo sve dok ga polpuno ne razjasnimo. Medulim, ispitivanje pitanju i ncgucije dalo je SVC sto je moglo. Odatle smo bili upuceni na empirijsku slobodu kao nistovanje eovjeka u krilu vremenitosli i kao nu.lan uslov transcendirajueeg razumijevanja negativiteta. Ostajc du se utemelji sama ova empirijska sloboda. Ona ne mo.le du bude i izvorno nistovanje i temelj svakog nistovanja. Ona zapravo doprinosi da se uspostave transcendencije u imanenciji koje uslovljavaju sve negativne 68

transcendencije. Ali sama cinjenica da se transcendencije empirijske slobode konstitui§u u imanenciji kao transcendencije, pokazuje nam da se radi o sekundarnim nistovanjima koja pretpostavljaju postojanje jednog izvornog nista vila: one su samo jedan stadij u analitickoj regresiji koja nas vodi od transcendencija nazvanih »negativiteti« do biea koje je svoje vlastito nistavilo. OCigledno, potrebno je pronaci temelj svake negacije u jednom nistovanju koje se vrsi u samom krilu imanencije; u apsolutnoj imanenciji, u cistoj subjektivnosti trenutaenog cogita, moramo otkriti izvorni cin kojimje eovjek sam sebi svoje vlastito nistavilo. Sta bi morala da bude svijest u svom bicu da bi eovjek u njoj i polazeei od nje izbio u svijetu kao biee koje je svoje vlastito nistavilo i preko koga nistavilo dolazi u svijet? Izgleda da nam ovdje nedostaju instrumenti koji bi nam dozvolili da rijesimo ovaj nov problem. Negacija direktno anga.luje samo slobodu. U samoj slobodi moramo naCi ponasanje koje ce nam dozvoliti da podemo dalje. Ali OVO ponasanje, koje ce nas odvesti do pocetka imanencije a koje ipak ostaje dovoljno objektivno da bismo mogli objektivno odvojiti njegove uslove moguenosti, vec smo susreli. Zar nismo ranije naznacili da u lofoj vjeri, jesmo-strepnja-da-bismo-je-izbjeg/i, u jedinstvu jedne te iste svijesti? Ako je lo§a vjera moguca, tada bi trebalo da smo u moguenosti da unutar jedne te iste svijesti susretnemo jedinstvo biea i ne-bivstvovanja, bifa-radi-ne-bivstvovanja. Dakle, lo§a vjera Ce sada biti predmet na§eg istrazivanja. Da bi eovjek mogao da pita, potrebno je da moze da bude svoje vlastito nistavilo, to jest: on mo.le da bude u izvoru ne-biea u bicu samo ako je njegovo bice, u sebi i sobom, pro.Zeto nistavilom. Tako se u vremenitom bicu Ijudske stvarnosti pojavljuju transcendencije proslosti i buducnosti. Ali lo§a vjera je trenutacna. Sta treba da bude svijest u trenutacnosti prerefleksivnog cogita ako eovjek treba da bude sposoban za lo§u vjeru?

G/ava druga I I

'/Ii

!

I

LOSA VJERA

11!I I

111

1

I

I

LOSA VJERA I LA.Z Ljudsko bice nije samo bice preko kog se negativiteti otkrivaju u svijetu; ono je takode bice koje moze da zauzima negativne stavove prema scbi. U na§em Uvodu odredili smo svijest kao »bice za kojeje u njegovom bicu u pitanju njegovo biee ukoliko ovo biee podrazumijeva jedno drugo biee razlicito od njega samog«. Ali sada, poslije razja§njenja upitnog pona§anja, znamo da sc ova formula moze napisati i ovako: »Svijest je bice za kojcje u njegovom bieu svijest o ni§tavilu njegovog bica.« U zabrani iii vetu, na primjer, ljudsko bice porice budueu transcendenciju. Ali ova ncgacija nije dokaziva. Moja se svijest ne ogranieava na to da zamWja neki ncgativitct. Ona sc sama konstitui§e, u svojoj ploti, mesu, kao ni§tovanje jcdne mogucnosti, koju neka druga ljudska stvarnost projektuje kao svoju mogucnost. lz tog razloga ona mora da se pojavi u svijetu kao jedno Ne; kao Ne, rob prvo shvata svoga gospodara iii zarobljenik koji poku§ava da pobjegnc strafara koji ga cuva. Postoje eak ljudi (cuvari, nadzornici, tamnicari, itd.) cija je dru§tvena stvarnost iskljucivo Ne, koji ce zivjeti i umrijeti, a da nikada ncee biti ni§ta drugo do jcdno Ne na zemlji. Drugi, iako nose ne u samoj svojoj subjektivnosti, ipak ustanovljuju svoju ljudsku personalnost kao stulnu neguciju: ovo Ne je funkcija i smisao onoga §to Seier naziva »fovjekom resantimuna«. Ali postoje suptilnija pona§anja Cije bi nas opisivanje odvclo dalje u unutra§njost svijesti: ironijaje jedno od takvih pona§anja. u ironiji covjek u jedinstvu jednog ·le is tog Cina poni§tava ono §to postavlja; navodi nas du vjerujemo da muse ne bi vjerovalo; potvrduje da bi poricao i poriee da bi potvrdivao; stvara jedan pozitivan predmet, ali koji nema drugo biec osim svog ni§tuvila. Na taj nacin stavovi negacije prcma scbi dozvoljavaju da se postavijcdno novo pitanje: §ta treba da bude 70

eovjek u svom bieu da bi bio u moguenosti da negira sebe? Bez sumnje, nije rijec o tome da se prihvata stav »negacije sebe« u njegovoj univerzalnosti. Pona8anja koja se mogu svrstati u ovaj diovrlo su razliCita; u opasnosti smo da zadrzimo samo njihovu apstraktnu fornrn. Najbolje je da se izabere i ispituje jedan odreden stav kojije, istovremeno, bi tan za ljudsku stvarnost i takav da svijest, umjesto da upravlja svoju negaciju prema vani, skrece je prema samoj sebi. Nama izgleda da je ovaj stav /osa vjera. Lo§a vjera se eesto izjednacuje sa lainoseu. Za neku licnost indiferentno kaiemo.da pokazuje zn:ake lo§e vjere iii da laze samu sebe. Prihvaticemo rado daje lo§a vjera obmanjivanje sebe pod uslovom da odmah razlikujemo obmanjivanje sebe od obmanjivanja uop§te. Slozicemo se sa tim da je laganje negativan stav. Ali ova negacija ne odnosi se na samu svijest: ona cilja samo ne§to transcendentno. Su§tina lazi, u stvari, podrazumijeva daje onaj ko laZe potpuno obavije§ten o istini koju skriva. Covjek ne lafo o onome §to ne poznaje; ne laze kada §iri zabludu koje sam nije svjestan; ne laie kada grije§i. Ideal la§ca bio bi, dakle, jedna cinicna svijest koja u sebi potvrduje istinu, kojaje poriee u svojim rijecima i koja poriee ovu negaciju za sebe. Dakle, ovaj dvostruko negativan stav odnosi se na nesto transcendentno; iskazana cinjenica je transcendentna, jer ne postoji, a izvorna negacija pociva na istini, to jest na posebnom tipu transcendencije. Sto se tiee unutra§nje negacije koju izvr§avam korelativno afirmaciji za sebe istine, ona pociva na rijetima, to jest na jednom dogadaju u svijetu. Osim toga, unutra§njadispozicija lafovaje pozitivna: ona mofo da bude predmet afirmativnog suda. Lafov ima namjeru da obmanjuje i ne nastoji da tu namjeru sakrije od sebe, niti da maskira providnost svijesti; naprotiv, ovoj svijesti pribjegava kada se radi o odluCivanju o sekundarnim pona§anjima; ona otvoreno vr§i regulatorsku kontrolu nad svim stavovima. Sto se tice namjere da se kafe istina (»Ne bih htio da vas obmanem, to je istina, kunem se«, itd.), ona je, bez sumnje, predmet unutra§nje negacije, ali je lafov takode ne prihvata kao svoju namjeru. Ona je igrana i opona§ana; ona je namjera licnosti koju on igra u ocima svog sagovornika, ali ta licnost je, upravo zato §tone postoji, ne§to transcendentno. Na_ taj nacin, laz ne stavlja u igru unutra§nju strukturu sada§nje svijesti. Sve negacije kojeje konstitui§u pocivaju na predmetima koji su zbog ove cinjenice prognani iz svijesti; lai, daklc, ne zahtijeva poseban ontolo§ki temelj i obja§njenja koja postojanjc ncgacije uop§te zahtijeva vrijede u cjelosti u slueaju obmane. Naravno, odredili smo idealnu laz; bez sumnje, cesto se dogada daje lafov vi§e iii manjc zrtva svoje laii, daje siim upola u nju ubijeden. Ali ove obicne i svakida§nje lazi takode su njeni izopaeeni aspekti; one predstavljaju posrcdnikc izmedu lllZi i lo§c vjere. Laz je pona§anje transcendencije. Ali ldjc normalna pojava onoga §to Hajdeger naziva »mit-sein«. Ona prctpostavlja moju egzistcnciju, cgzistenciju drugog, moju egzistenciju za drugog i egzistenciju drugog za mene. Na taj nacin, nema nikakve te§koce da se shvati da lllZov projckat lafi mora da sacini potpuno svjesno i da 71

• »Metaatables((

72

Sartov pojam koji oznal!ava promjenu i prclaf.cnjc.

ljudi. Moze se iivjeti u lofoj vjeri, sto uopste ne znaCi da ne postoje nagla budenja cinizma iii dobre vjere, nego samo da to podrazumijeva stalan i poseban stil zivota. Na8a teskoca izgleda dakle prevelika, jer ne mozemo ni odbaciti ni razumjeti losu vjeru. Da bi izbjegli ovim teskoeama, ljudi rado traZe utoCiste u nesvjesnom. U psihoanalitickoj interpretaciji, na primjer, koristi se hipoteza cenzure, shvaeene kao demarkaciona linija sa carinamicom, pasoskim odjeljenjem, valutnom kontrolom, itd., da bi se ponovo uspostavila dvojnost obmanjivaea i obmanutog. Nagon - iii, ako hocete, prvobitne tendencije i kompleksi tendencija formirani nafom individualnom istorijom - predstavlja ovdje stvarnost. On nije ni istinit ni laian, jer ne postoji za sebe. On naprosto jeste. upravo kao ovaj sto koji po sebi nije ni istinit ni laZan, nego naprosto stvaran. Sto se tice svjesnih predstavljanja nagona pomoeu simbola, njih ne treba smatrati pojavama, nego stvamim psihickim cinjenicama. Fobije, lapsusi i san postoje stvarno kao konkretne Cinjenice svijesti na isti naCin kao sto su rijeCi i stavovi !aka konkretna i stvarno postojeea pona§anja. Subjekt se jednostavno odnosi prema ovim fenomenima kao onaj ko je obmanut prema ponasanjima onoga ko obmanjuje. Konstatuje ih u njihovoj stvarnosti i mora da ih interpretira. Postoji jedna istina pona8anja onoga koji obmanJuje: kad bi ih onaj ko je obmanut mogao dovesti u vezu sa situacijom u kojoj se nalazi onaj koji obmanjuje i sa njegovim projektom la:ti, ona bi tada postala integralni dijelovi istine, u svojstvu lafoih ponasanja. Isto tako, postoji istina simbolicklh-Cinova: ovuistinu otkriva psihoanaliticar kada ove cinove dovodi u vezu sa istorijskom situacijom bolesnika, sa nesvjesnim kompleksima koje oni izrafavaju i sa zabranama cenzure. Subjekt se tako vara o smislu svojih pona§anja; shvata ih u njihovom konkretnom postojanju, ali ne nikada u njihovoj istini, jednostavno zato sto ih ne moze izvesti iz prvobitne situacije i iz psihicke konstitucije koje mu ostaju tude. Razlikom izmedu »ida« i »ega« Frojd je podijelio psihicku cjelinu na dvoje. Ja jesam ego, ali nisam id. Nemam privilegovanu poziciju u odnosu prema svom nesvjesnom dusevnom zivotu. Ja sam moji vlastiti psihicki fenomeni utoliko ukoliko ih konstatujem u njihovoj svjesnoj stvarnosti: na primjcr, ja sam ovaj poticaj da sc ukradc ova iii ona knjiga sa ovog standu, cinimjedno sa ovim poticajem, otkrivam ga i odlueujem sc da ruku pod ruku sa njim poeinim kradu. Alijanisam ove psihicke Cinjenice utoliko sto ih primam pasivno i sto nisam obavezan da pribjegavam hipotezama 0 njihovom porijeklu i njihovom pravom znaecnju, upravo tako kao sto naucnik pribjcgava pretpostavkama 0 prirodi u sustini spoljdnjcg fcnomena: ova krada, na primjcr. koju interprctiram kao neposredan poticaj odreden oskudicom, i.animljivo§Cu iii vrijcdnoseu knjigc koju namjeravam da ukradem, jeste ui.~tinu proces proizasao iz samoka:tnjavanja kojije vezan, vi§e iii manjedircktno, za Edipov komplcks. Poticaj na kradu sadrzi, dakle, jednu istinu koja se mote doseei samo manjc iii vi§e vjerovatnim hipotczama. Kritcrij ovc istine bice opscg svjesnih psihickih 73

I

i

I

ii

Cinjenica koje on objasnjava; posmatrano sa pragmatickog gledista, to ce · takode biti uspjeh psihijatrijskog lijeeenja koje on dopusta. Konaeno, otkrivanje ove istine zahtijevaee nllZno saradnju psihoanaliticara koji se pojavljuje kao posrednik izmedu mojih nesvjesnih tefoji i mog svjesnog zivota. Drugi se pojavljuje kao onaj koji sam moze da izvrsi sintezu izmedu nesvjesne teze i svjesne antiteze. Mogu sebe da spoznam samo posredstvom drugog, sto znaci da stojim u odnosu prema svom »idu« u poziciji drugog. Ako posjedujem ikakvo znanje iz psihoanalize, mogu u narocito povoljnim okolnostima da pokufam da psihoanaliziram samog sebe. Ali ovaj pokusaj more da uspije samo ako nemam povjerenja u svaku vrstu intuicije, samo ako na svoj slucaj izvana primjenjujem vec poznate apstraktne sheme i pravila. Sto se tire rezultata, oni nikada - bilo da su dobivenijedino mojim naporima iii uz pomoc strucnjaka - nece imati izvjesnost koju daje intuicija; oni ce naprosto posjedovati sve vecu vjerovatnost naucnih hipoteza. Hipoteza Edipovog kompleksa, kao i atomska teorija, nije nista drugo do jedna »eksperimentalna ideja«; ona se ne razlikuje, kao sto kafe Pirs, od cjeline iskustva koje dozvoljava da se realizuje i posljedica koje nam omogucuje da predvidimo. Na taj nacin psihoanaliza supstituira pojam lose vjere idejom lazi bez lafova; dozvoljava mi da razumijem kako mogu da hudem ohmanut. a da ne obmanjujem sebe, jer me stavlja u isti odnos prema meni samom koji drugi ima prema meni; ona zamjcnjuje dvojnost obmanjivata i obmanutog, sustinski uslov lazi, dvojnoscu »ida« i »ega«; ona uvodi u moju subjektivnost najdublju intersubjektivnu strukturu mit-seina. Mogu Ii nas ova objasnjenja zadovoljiti? Ako se razmotri podrobnije, psihoanaliticka teorija nije tako jednostavna kao sto se to cini na prvi pogled. Nije tacno da se »id« pokazuje kao stvar u odnosu na hipotezu psihoanaliticara,jer je stvar indiferentna prema pretpostavkama koje se cine o njoj, dok je »id«, naprotiv, osjet(jiv na njiti, kada se priblifavaju istini. Frojd, naime, upozorava na otpore kada se, na kraju prvog perioda, ljekar priblifava istini. Ovi otpori su objektivna pona§anja shvaeena izvana: pacijent pokazuje otpor, odbija da govori, daje fantasticne prikaze svojih snova, ponekad se cak potpuno udaljava od psihoanalitickog tretmana. No i pored toga dozvoljeno je pitati koji njegov dio moze na taj nacin da pruzi otpor. Tone moze da bude »Ego« zamisljen kao psihicki skup svijesnih cinjenica: ne bi se, naime, moglo sumnjati da se psihijatar priblifava cilju, jer je odnos ega prema smislu njegovih vlastitih reakcija upravo takav kakav je i psihijatrov. U najboljem slucaju njemu je moguce da objektivno procjenjuje stepen vjerovatnoee postavljenih hipoteza - · kao sto bi to mogao da ucini svjedok psihoanalize .. i prema opsegu subjektivnih cinjenica koje one objasnjavaju. Osim toga, njemu bi izgledalo da ova vjerovatnoca ogranicava izvjesnost i da se zbog toga on ne treba da osjeea · povrijedenim, jer je on taj koji se, najveci dio vremena, svjesnom odlukom angafovao na putu psihoanaliticke terapije. Treba Ii reci da se pacijent uznemirava onim §to mu psihoanaliticar svako74

dnevno otkriva i da trafi naCin da odustane istovremeno se pretvarajuci u svojim vlastitim ocima kako zeli da nastavi postupak? U ovom slueaju nije vi§e moguee pribjeci nesvjesnom da bi se objasnila lofa vjera: ona je tu, u punoj svijesti, sa svim svojim kontradikcijama. Ali to nije naCin na koji psihoanalitiear inaee hoce da objasni ove otpore: za njega, oni su skriveni i duboki; dolaze izdaleka; imaju svoj korjen u samoj stvari koja se zeli razjasniti. Nadalje, ovi otpori takode ne mogu da proizadu iz kompleksa koji psihoanalitiear zeli da objasni. Ovaj kompleks bi, kao takav, prije bio saradnik psihoanalitieara posto, smjerajuci da se izrazi u jasnoj svijesti, lukavo postupa sa cenzurom i nastoji da je razjasni. Jedini plan na koji moremo da smjestimo odbijanje subjekta jeste plan cenzure. Samo ona more da shvati pitanja iii otkriea psihoanaliticara kao ona koja se vi8e iii manje priblifavaju stvamim tendencijama koje nastoji da potisne - samo ona, jer je sama naime ono sto ona potiskuje. Ako odbacimo postvarujuCijezik i postvarujucu mitologiju psihoanalize, opafamo da cenzura, da bi primijenila razborito svoju aktivnost, mora poznavati ono §to potiskuje. U stvari, ako napustimo sve metafore koje predstavljaju potiskivanje kao udar slijepih sila, prisiljeni smo da priznamo da cenzura mora birati, a da bi birala, mora da bude svjesna da to cini. Kako bi se inace moglo dogoditi da propusti dozvoljene scksualne nagone, da tolerise da se potrebe (glad, fed, san) izrafavaju u cistoj svijesti? Kako da objasnimo da more zakazati u svom bdjenju, da cak moze da bude prevarena pretvaranjima nagona? Nije dovoljno da moze da razlikuje nedozvoljene temje; potrebno je uz to da mo1.e da ih shvati kao one koje treba da budu potisnute, sto podrazumijeva da u njoj postoji bar predstavljanje njene vlastite aktivnosti. Jednom rijecju, kako bi cenzura prepoznavala impulse koje treba potisnuti a da nije svjesna toga da ih prepoznaje? Moze Ii se pojmiti jedno znanje koje bi bi lo nepoznavanje sebe? Znati, znaci znati da se zna, rekao je Alen. Recimo radije: svako saznanje je svijest o saznanju. Na taj naCin otpori pacijenta podrazumijevaju na ovom nivou cenzure predstavljanje onog sto je potisnuto kao L:.kvo, razumijcvanje cilja prema komc tek pitanja psihoanaliticara i cin sinteticke veze kojim ona uporeduje istinu potisnutog kompleksa sa psjhoanalitickom hipotezom koja smjera na njega. Ove razlicite opcracije, zauzvrat. podrazumijevaju da je cenzura svjesna sebe. Ali kakvu vrstu svijesti (o) sebi moze da ima cenzura? Ona mora da bude svijest (o) tome da je svjesna tefojc da bude potisnuta, ali upravo zato da ne hi hi/a sv;esna toga. Sta ovo more da znaci ako ne to daje cenzura u lofoj vjeri? Psihoanaliza nam nije nisla pomogla, jer je · da bi ukinula losu vjeru ·- izmedu newjesnog i svijesti uspostavila jednu autonomnu svijest u lofoj vjeri. N;eni napori da uspostavi istinsko dvojstvo - pa cak i trojstvo (Es, lch, lieberich, koji se izrafvaju preko cenzure) doveli su samo do vcrbalm.: ierminologije. Sustina retleksivne ideje da se ne§to »skrije od sehe«, podrazumijeva jedinstvo jednog te istog psihickog

75

duboko zaronjene u polufiziolosku tamu, nego o ponasanjima koja se objektivno mogu otkriti i koja one ne mogu a da ne registruju u momentu kada ih izvode: muf, naime, eesto otkriva Stekelu da je njegova fona davala objektivne znake zadovoljstva, ali je zena, prilikom ispitivanja, fostoko nastojala da to porekne. Ovdje je rijec o aktivnosti razdvajanja. Isto tako ispovijesti koje je Stekel znao da izazove, poueavaju nas da ove patoloski frigidne zene nastoje da se unaprijed odvoje od zadovoljstva kojeg se plase: mnoge, na primjer, za vrijeme seksualnog Cina, skreeu svoje misli prema svakodnevnim poslovima i sreduju svoje kucne raeune. Ko bi u ovom slueaju govorio o nesvjesnom? Ipak, ako frigidna zena odvaja na taj nacin svoju svijest od zadovoljstva koje dozivljava, ona to ne cini cinicki i u potpunoj saglasnosti sa sobom: Cini to da bi dokazala sebi da je frigidna. Imamo posla sa fenomenom lose vjere, jer napori poduzeti da se ne bi ueestvovalo u dozivljenom zadovoljstvu podrazumijevaju saznanje da je zadovoljstvo dozivljeno i da ga, upravo zato, podrazumijevaju da bi ga porekli. Ali vise nismo na terenu psihoanalize. Na taj naCin, sajedne strane, objasnjenje pomocu nesvjesnog, zato sto kida psihicko jedinstvo, ne moze da racuna sa Cinjenicama koje, na prvi pogled, izgleda da zavise od njega. Sa druge strane, postoji bezbroj ponasanja lose vjere koja izriCito odbacuju ovaj tip objasnjenja, zato sto njihova sustina podrazumijeva da se mogu pojaviti samo u prozracnosti svijesti. Ponovo otkrivamo daje problem koji smo pokusali da rijesimo jos uvijek nctaknut.

mehanizma i, konsekventno tome, dvostruku aktivnost u krugu ovog jedinstva, teieci, sajedne strane, da odrzi i da oznaCi stvar koju treba sakriti a, sa druge strane, daje ponovo odbaci i sakrije; svaki od ta dva aspekta ove aktivnosti je dopunski drugom, sto znaCi da jedan drugog saddi u svom bieu. Odvajajuci cenzurom svjesno od nesvjesnog, psihoanaliza nije uspjela da razdvoji dvije faze ovoga cina, posto je libido slijepi pokusaj prema svjesnom izrazu i posto je svjestan fenomen pasivan i patvoren rezultat: ona je naprosto lokalizovala ovu dvostruk u ak tivnost odbijanja i privlacenja na nivou ccnzurc. Osim toga. da bi sc imalo u vidujcdinstvo Citavog fenomcna (potiskivanje tc7njc koj;l se prcrusava i »prelazi« u simbolicku formu), ostaje da se uspostavc razumljive veze izmcdu njegovih razlicitih momenata. Kako se potisnuta teznja moze »prcrusiti« ako ona ne obuhvata: I. svijcst o tome da je potisnuta. 2. svijcst o tome dajc odhacena zato sto jcstc ono sto jeste, 3. projckat prcrufavanja? Nikakva mehanicka teorija kondenzacijc iii transfcra ne moze da ohjasni ove modifikacije kojima je sama tcznja pogodcna, jer opis prm:esa prerusavanja podrazumijcva prikrivcno pozivanje na svrhovitost. L slicno tome, kako sc mozc racunati na zadovoljstvo iii strepnju koji prate simbolicko i svjcsno zadovoljenje tcfojc, ako svijcst nc obuhvata sa onu stranu cenzurc jcdno ncjasno ra7Umijevanje cilja koji trcha da SC dostignc istovremcno i kao ncsto zcljeno i kao za hranjcno. Posto jc odhacio svjcsno jcdi nst vo psihickog, Frojd je bio prinudcn da svuda podrazumijcva jcdno magi¢no jcdinst vo koje povczujc udaljcnc fcnomcnc prcko preprcka, upravo tako kao sto primitivna participal'ija ujedin.1ujc opcinjcnu licnost i mali kip izvajan u vosku sa njcnom prcdstavom. Ncsvjcsna tcfoja (»Triche«) dohiva primitivnom par1icipal'ijo111 »potisnuta« iii »osudcna« svoj,tva koja jc potpuno pro/imaju, koja jc hojl· i izazivaju njcna simholicka prcdstavljanja. Slicno tome. svjestan fcnomen jc potpuno ohojcn svojim simholickim znaccnjcm, premda nc mok