Ruso i Drustveni Ugovor

Ruso i društveni ugovor

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................3 1. Pojam i teoretičari društvenog ugovora..................................................................................5 1.1 Društveni ugovor - problematika i odlike ................................................................5 1.2 Tomas Hobs .............................................................................................................6 1.3 Hugo Grocijus ..........................................................................................................8 1.4 Dţon Lok ................................................................................................................10 2. Rusoova teorija drustvenog ugovora.....................................................................................12 2.1 Okolnosti nastanka Rusoove teorije........................................................................12 2.2 Prirodno stanje i nastanak graĎanskog društva.......................................................13 2.3 Rusoova ideja ugovora............................................................................................16 2.4 Status vlade u Rusoovoj drţavi ..............................................................................20 3. Završna razmatranja .............................................................................................................22 LITERATURA ........................................................................................................................ 24

2

Ruso i društveni ugovor

Uvod U okviru evropske političke filozofije izdvajaju se dvije suprotstavljene koncepcije o nastanku i prirodi političkog poretka. Prva od ove dvije uticajne struje ovo temeljno pitanje političke filozofije tumači kao prirodni fenomen, a čovjeka kao političko biće. Po ovoj ideji, čiji korijeni seţu do antike, a čiji su najznačajniji zastupnici Platon i Aristotel, politički poredak se tumači sa stanovišta principa autakrije. Naime, po ovoj teoriji čovjek nije sam sebi dovoljan, te zato mora ţivjeti u zajednici sa drugim pripadnicima svoje vrste. U svom dijalogu Država Platon piše: " Drţava nastaje zato što svaki od nas nije sam sebi dovoljan, već traţi mnogo štošta"1. S druge strane, čuveni su Aristotelovi stavovi o prirodi čovjeka i političke zajednice, koje je iznio u Politici: "Čovjek je od prirode drţavotvorno biće"2 ili "Ko ne moţe da ţivi u zajednici, ili čak ne treba jer je sam sebi dovoljan, taj nije član drţave i, prema tome, je ili zver ili bog"3. Po ovoj teoriji drţava kao cjelina nuţno prethodi svim svojim dijelovima, a graĎanin ne postoji prije drţave već samo u njoj. Pojedinac, porodica, bratstvo mogu postojati realno-istorijski prije drţave, ali ne i politički. Zastupnici druge koncepcije o prirodi i nastanku drţave politički poredak tumače kao vještačku tvorevinu koja se temelji na sporazumu izmeĎu meĎusobno nezavisnih i jednakih ljudi, radi opšte koristi i osiguranja mira. Prvi mislilac koji je zastupao ovu ideju jeste Epikur. Jedna od osnovnih odlika novovjekovnog duha jeste ekspanzija individualizma. Kao dva osnovna izvorišta ovog fenomena obično se navode reformacija i renesansa, a kao njegova posljedica javlja se kriza zajednice. Kako Šeldon Volin primjećuje u svom djelu Politika i vizija Luter i Kalvin su imali velike poteškoće da uspostave svijest o zajedništvu kod protestantskog ţivlja, koji je bio narušen ekspanzijom individualizma.4 U to doba postaje dominantan stav da politička zajednica nije prirodna, već vještačka tvorevina, a da su ljudi po prirodni nezavisna i osamljena bića. Ideja ugovora kao temelja nastanka drţave i legitimiteta političke vlasti zastupa se u stavovima monarhomaha, Johana Altuzija i drugih, da bi svoj vrhunac dostigla u djelima Tomasa Hobsa, Dţona Loka i Ţan Ţak Rusoa. Ovaj rad je zamišljen kao analiza Rusoove teorije društvenog ugovora, izloţene u istoimenom djelu. TakoĎe, u njemu se iznosi kratak pregled najznačajnih novovjekovnih teorija ugovora (Grocijus, Hobs, Lok), prije svega da bi se razumjela pozicija Rusoove ugovorne teorije spram njih. Rad se sastoji iz dva poglavlja. U prvom dijelu prvog poglavlja razmatra se sam pojam društvenog ugovora, problematika i zajedničke odlike novovjekovnih ugovornih teorija. U drugom dijelu dat je kratak pregled klasika ugovorne teorije Loka, Hobsa i Grocijusa. Drugo poglavlje u potpunosti je posvećeno Rusoovoj ideji ugovora. U ovom segmentu rada razmatraju se pitanja društveno-istorijskih okolnosti koje su izvršile presudan uticaj na 1

Platon, Država, Beograd, 1957, 53. str. Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1960, 5. str. 3 Ibid. str. 235. 4 Volin, Šeldon, Politika i vizija, Filip Višnjić, Sluţbeni glasnik, Beograd, 2007. str 278. 2

3

Ruso i društveni ugovor nastanak Rusoove teorije, zatim njegovog shvatanje prirodnog stanja, nastanka graĎanskog društva i porijekla nejednakosti, ideje ugovora, problema zakona, slobode i statusa izvršne vlasti u idealnoj drţavi...

4

Ruso i društveni ugovor

1. Pojam i teoretičari društvenog ugovora 1.1 Društveni ugovor - problematika i odlike Teorija društvenog ugovora je uticajna struja u političkoj i pravnoj filozofiji koje nastanak društva, političkog poretka i moralnih normi tumači na osnovu jednog pretpostavljenog sporazuma izmeĎu slobodnih i jednakih ljudi koji se udruţuju za neku svrhu. Na ideju društvenog ugovora u svojoj se argumentaciji oslanjao već Platon u dijalogu Kriton, a o njoj je raspravljao i u drugoj knjizi Države. Iako se ne radi o istoj ideji, moţe se reći da se u Kritonu oslanjao na kontraktualizam dok je u Državi kritikovao ideju ugovora. Osnovne postavke teorije društvenog ugovora jasno je naveo i Epikur u Glavnim doktrinama. Teorija društvenog ugovora svoj je puni razvoj doţivjela tek u sedamnaestom i osamnaestom vijeku u teorijama Hobsa, Loka, Rusoa, Fihtea, Kanta. Od savremenih autora najznačnije djelo u tradiciji društvenog ugovora svakako je Teorija pravde Džona Rolsa iz 1971. Većina teoretičara društvenog ugovora poziva se na ideju "prirodnog stanja" ili stanja "početne pregovaračke pozicije". Oni se vraćaju ovom pretpostavljenom stanju da bi utvrdili zakone čovjekovog postojanja, zakone koji su korijen cjelokupnog ljudskog ponašanja, te da bi polazeći od njih definisali uslove za konstituisanje legitimnog i sigurnog društvenog poretka. Prema teorijama ugovora odnos pojedinca i društva prvenstveno treba shvatiti kao ugovorni odnos. Na pojedinca i društvo se gleda kao na dvije stranke koje su sklopile ugovor i tako definisale svoja prava i obaveze u tom odnosu. Osnovna ideja ugovora je da društveni poredak funkcioniše po odreĎenim normama i da stupajući u društvo pojedinac prihvata norme tog društva. Ugovorom se odreĎuje šta svaki pojedinac kao član političke zajednice treba da čini i šta dobija zauzvrat. Ovaj sporazum se uspostavlja na obostranu korist, s jedne strane pojedinac daje svoj doprinos društvu, dok s druge strane društvo pojedincu garantuje sigurnost i druge uslove neophodne za normalan ţivot i razvoj. Ukoliko se bilo koji član društva prestane pridrţavati normi, drţava ima pravo da preko svojih institucija kazni prekršioca. Sve ugovorne teorije pretpostavljaju autonomiju ugovornih stranaka i stoga njihovu ravnopravnost. Ugovor u kojem jedna strana nije slobodna nije valjan, a da bi bio takav potrebno je da sve strane pristupe ugovoru svojevoljno. Ukoliko je jedna strana prisiljena sklopiti ugovor protivno svojoj volji, on je nesiguran i neobavezujući. Istorijski gledajući, teorije društvenog ugovora odigrale su izuzetno vaţnu ulogu u burţoaskim revolucijama. Osnovne pretpostavke teorije da su svi ljudi slobodni i da su svi ljudi po prirodi jednaki nespojive su sa feudalnim društvenim ureĎenjem. Budući da ove ravnopravnosti nije bilo u doba apsolutizma, teorija društvenog ugovora je morala postulirati ovu ravnopravnost, što je imalo revolucionarno značenje u borbama burţoazije protiv aristokratije. Ova teorija postala je ideologija demokratije u sukobu sa aristokratijom.

5

Ruso i društveni ugovor

1.2 Tomas Hobs U svojoj političkoj filozofiji, koju je izloţio u djelima Elementi zakona, O građaninu i Levijatan, Tomas Hobs pokušava i uspijeva da pomiri dva zahtjeva: zahtjev za naučnim utemeljenjem političkog poretka i zahtjev da se definišu uslovi za stvaranje stabilnog političkog poretka koji bi njegove članove u najvećojm mjeri poštedjele nesigurnosti u ţivotu. Problemi uspostavljanja stabilnog političkog poretka i mira nalaze se u središtu interesovanja najznačajnih političkih teoretičara od antike pa na ovamo. Kako Volin primjećuje "nijedan politički teoretičar nikada se nije zalagao za neureĎeno društvo i nijedan nije nikada predlagao permanentnu revoluciju kao način ţivota". 5MeĎutim na ovaj zahtjev u mnogome je uticalo i stanje u zajednici u kojoj je Hobs ţivio. 6 Poznato je da je Aristotel u svom djelu Organon podijelio filozofiju na teorijsku, praktičnu i pojetičku, te da je politiku svrstao u praktičnu filozofiju, ili filozofiju o ljudskim stvarima. U osnovi ovako shvaćene politike nalaze se dijalektički sudovi, odnosno sudovi koji su samo vjerovatni, za razliku od apodiktičkih sudova koji su logički nuţni. Politika ostaje u okviru praktične filozofije sve do moderne, kada se od politike, da bi zadrţla status nauke, zahtijevaju tačni sudovi. Dekart iznosi zahtjev za teoretizacijom svih nauka. Po njemu, samo jasno, nesumnjivo saznanje moţe biti priznato kao znanje. Krajnji cilj ovog nastojanja jeste da se iz nauke eliminišu svi teleološki elementi, a zadrţe samo kauzalno-deterministički. Ovaj zahtjev za egzaktnošću svih nauka u oblasti političkog ţivota najdosljednije je sproveo Tomas Hobs. U svojim djelima on iznosi ideju jedne sasvim nove političke filozofije, koja se više ne bavi problemima ispravnog djelovanja, već je usmjerena na stvaranje i proizvoĎenje u smislu grčkog shvatanja pojetike7. U projektu izgradnje političkih institucija po uzoru na egzaktne nauke Hobs upotrebljava rezolutivno- kompozitivnu metodu, koju preuzima iz geometrije. On tvrdi da je drţava vještačko tijelo, i prema tome, ne moţe se shvatiti drugačije nego tako što će se razloţiti na posljednje dijelove, te što će se utvditi zakon na osnovu kojeg to vještačko tijelo nastaje. Hobs pretpostavlja stanje ţivota izvan političke zajednice, u uslovima takozvanog prirodnog stanja, te postulira ideju o prirodnim zakonima kao moralno obavezujućim zakonima, koji se nalaze u osnovi svakog ljudskog djelovanja, te na osnovu kojih izvodi svrhu graĎanskog društva. U ovom pretpostavljenom stanju emancipacije od političkog poretka ljudi su, smatra Hobs, jednaki. Jednakost se prije svega ogleda u mogućnosti svakog čovjeka da povrijedi drugog čovjeka. Ovo prirodno neprijateljstvo meĎu ljudima proizilazi iz strasti za moći, za dominacijom nad drugim čovjekom. " Na prvo mesto stavljam kao opštu sklonost svih ljudi

5

Volin, nav. djelo,str 32. "Hobsova engleska prošla je kroz političku revoluciju i graĎanski rat takve snage, da je čitavo društvo bilo dovedeno na ivicu ništavila. Toliko je dramatična bila ta iznenadnost sa kojom je Engleska potonula u rat i revoluciju , tako su velika bila razaranja, i tako ogorčene borbe, da je tokom tri i po veka u Engleskoj politici vladalo nepisano pravilo, da se istoriji ni po koju cenu ne sme dozvoliti da se ponovi". Volin, nav. d., 281. str. 7 Tadić, Ljubomir, Nauka o politici, Beograd, 2007, str 42. 6

6

Ruso i društveni ugovor večitu ţelju i neprestanu ţelju za sve većom moći, koja samo smrću prestaje"8, pisao je. S druge strane, ljudi i kad nisu u sukobu sa drugim iz ovdje navedenog razloga napadaju ih iz nepovjerenja, iz straha od nasilne smrti. Ovaj strah posljedica je temeljne osobine čovjekovog postojanja, a to je teţnja ka samoodrţanju. TakoĎe, sukob meĎu ljudima dodatno produbljuje i to što su u čovjekovu prirodu utkani i slavoljublje i oholost. U takvom stanju nema mjesta za proizvodnju i svojinu. Nadalje, u prirodnom stanju svaki čovjek jedini sudi o sredstvima koja su potrebna za njegovo odrţanje, što znači da svako ima pravo na sve, pa čak i na tuĎi ţivot. Iz svega ovog proizilazi da je prirodno stanje zapravo stanje rata i to rata "sviju protiv svih" , da u njemu vlada stalni strah od smrti, a ljudski ţivot je usamljenički, siromašan, teţak i kratak.9 Jedina dobra stvar prirodnog stanja je u tome što se ono moţe prevladati jer kad se na prirodu gleda mehanički, kako to čini Hobs, postajemo sposobni manipulisati njom te njom ovladati. U poglavljima XVI i XVII Levijatana Hobs je razradio norme prirodnog ili moralnog ponašanja. To su opšte norme razuma kojima se svaki čovjek rukovodi u očuvanju vlastitog ţivota. Po Hobsu ove norme predstavljaju korijen cjelokupnog ljudskog ponašanja. Svi prirodni zakoni i sve društvene i političke duţnosti izvode se iz prava pojedinca na samoodrţanje. Radi osiguranja samoodrţanja prvi i temeljni prirodni zakon nalaţe ljudima da teţe miru, a ako ne mogu postići ovo stanje da se brane svim mogućim sredstvima. Prvi zakon izveden iz temeljnog zakona jeste da bi svaki čovjek morao biti voljan odreći se svog prava na sve kada su i drugi spremni na to isto, te biti zadovoljan sa onoliko slobode koliko je spreman da dopusti i drugim. Tek odricanjem od pomenutog prava moţe se zaustaviti ovo stanje totalnog rata. Ali to bi odricanje bilo apsurdno ukoliko čovjek ne bi imao razuman garant da će svako postupiti na isti način. Ovaj nagon za mirom moţe se ostvariti, smatra Hobs, samo na taj način što će se neograničeno pravo, koje u prirodnom stanju posjeduje svaki pojedinac, prenijeti na političko tijelo Levijatan, koje nastaje na osnovu ugovora o potčinjavanju. Svaki čovjek sklapa ugovor prije svega radi sigurnosti i odrţanja ţivota. Ugovor znači sporazum svakog sa svakim da se pokore istom autoritetu koji ima najveću moć i neograničeno pravo da je sprovede. Ipak, u graĎanskom stanju pojedinci i dalje ostaju izolovane i sebične jedinke. Oni čine jedinstvo samo u odnosu na svog zajedničkog predstavnika, utoliko što ga priznaju za svog legitimnog predstavnika i što mu se pokoravaju. Dakle njihovo jedinstvo počiva na spoljašnjoj prisili, a problem i svrha hobsovskog političkog tijela jeste drţati zajedno i u miru meĎusobno tuĎe, ali slične atome. Hobs shvata drţavu kao pravnu osobu, koja ima sopstvenu snagu i volju. Ugovorom o potčinjavanju svaki pojedinac se obavezuje sa svim drugim da će volju te pravne i vještačke osobe smatrati vlastitom voljom. Prenijeti svoje neograničeno pravo na suverena znači priznati kao sopstvene sve činove koje suveren preduzme, ma kakvi oni bili. Ipak, ne moţe se predpostaviti da bi se bilo ko odrekao prava čiji bi gubitak bio u suprotnosti sa samom svrhom ugovora. Dakle i pored apsolutne vlasti, koju suveren dobija na osnovu ugovora o 8 9

Hobs, Tomas, Levijatan, tom I, Gradina, Niš, 1991., str.111. ibid. 137. str.

7

Ruso i društveni ugovor potčinjavanju, postoje neka prava podanika koja su neotuĎiva, odnosno koja se ne mogu prenijeti ili prepustiti. Nijedan ugovor, uključujući i društveni ne moţe čovjeka lišiti sredstava za odrţanje sopstvenog ţivota. Po Hobsu, pravo na samoodrţanje ne moţe se otuĎiti, ono ostaje nepovredivo. Obaveze svakog pojedinca prema suverenu traju onoliko dugo koliko traje i efikasnost suverenove moći da ih štiti. Cilj pokoravanja je u zaštiti, a ako nije u mogućnosti da štiti svoje podanike, prestaje i njihova duţnost da mu se pokoravaju. Društveni ugovor sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je sporazum svakog člana sa svakim drugim da će za suverena priznati svakog čovjeka ili grupu ljudi o kojoj se saglasi većina. Drugi dio ugovora predstavlja glasanje kojim se odreĎuje ko treba biti suveren. GraĎanski zakoni drţave nisu ništa drugo do naredbe graĎanskog suverena. Suveren je taj koji propisuje šta je dobro, a šta zlo, šta je pravedno, a šta ne. Po Hobsu potpuno je irelevantno da li samo jedan čovjek, nekolicina ili svi, smišljaju i objavljuju zakone. Sam suveren nije duţan poštovati graĎanske zakone jer su oni samo njegove naredbe koje moţe kad mu se prohtije ukinuti. Za razliku od Rusoa koji poistovjećuje zakon i slobodu, kod Hobsa su ovi pojmovi potpuno oprečni. Po njemu zakon je uvijek spoljašnja prinuda. U svim pitanjima o kojima zakoni ne govore podanik zadrţava pravo činiti šta god ţeli. Ono što je izvan pokornosti slobodno je, a kad zakoni ćute podanici mogu da čine šta im je volja.

1.3 Hugo Grocijus Mislilac s čijim stavovima Ruso polemiše i prema kojima se u svom djelu Društveni ugovor odnosi uglavnom kritički jeste holandski pravnik i autor djela O pravu rata i mira Hugo Grocijus. U ovom, svakako njegovom najznačajnijem, djelu čiji je podnaslov "O prirodnom pravu i pravu naroda", Grocijus se bavi problemima prirodnog i meĎunarodnog prava. Središnja pretpostavka Grocijusove rasprave jeste da je čovjek po prirodi umno i društveno biće. Ova umska sposobnost, po kojoj se presudno razlikuje od svih drugih ţivih bića, omogućuje čovjeku da uvidi pravednost vrlina, dobro po sebi i za sebe, nezavisno o bilo kakvoj sebičnosti ili korisnosti. Upravo zbog toga ljudi imaju prirodnu potrebu za društvom drugih. Priroda ih je obdarila govorom i umom, i prirodno su skloni ponašati se pravično, iako mnogi često to ne čine, smatra Grocijus.10 Pravo i političko društvo Grocijus razumijeva upravo s obzirom na tu središnju koncepciju čovjeka kao umnog i društvenog bića. Dakle, za njega društvo nije rezultat sporazuma izmeĎu meĎusobno nezavisnih ljudi radi postizanja nekog cilja, kako tvrde najznačajniji teoretičari društvenog ugovora, već rezultat čovjekove potrebe za drugim, koja proizilazi iz njegove prirode. Kako to Kasirer primjećuje "apstraktan, pojedinačan čovjek ", ideja od koje polazi većina modernih teoretičara društvenog ugovora, 10

Hugo Grotius, The Law of War and Peace, Prolegmena,3-10,16-30

8

Ruso i društveni ugovor "ispao bi, prema Grocijusu, iz roda, iz čiste forme čovečanstva"11. Mogućnost bilo kakvog ugovora proizilazi upravo iz čovjekove umno-društvene prirode, smatra Grocijus. Prema tome osnovni zadatak drţave, po Grocijusu, jeste u zaštiti društva. " Ova zaštita društva, saglasna ljudskom intelektu, izvor je onog prava koje se osnovano moţe nazvati tim imenom"12pisao je. Sposobnost uzdizanja do ideje prava i pravne obaveznosti, čovjekova je privilegija i temelj svake specifično ljudske zajednice. Potencijal svoje umne i društvene prirode čovjek moţe potpuno ostvariti jedino unutar graĎanskog poretka. A vladavina je nuţna i prirodna posljedica graĎanskog tijela. Ipak, najvišu vlast odreĎuje kao onu vlast čiji postupci nisu predmet zakonskog nadzora druge vlasti, te se drugom ljudskom voljom njihova zakonska valjanost ne moţe poništiti. Ipak svako političko društvo podlijeţe ograničenjima koja postavlja prirodno pravo i meĎunarodno pravo. Kako kaţe Grocijus, majka graĎanskog prava je obaveza koja potiče iz pristanka, no kako snagu dobija iz prirodnog prava, prvenstveno iz onog dijela prirodnog prava koji nalaţe da ljudi ţive u graĎanskom društvu i da se ravnaju prema pravilima pravde, priroda se moţe nazvati "nekako bakom i tog prava". Dakle, drţava moţe pravo stvarati i pravo zasnovati samo utoliko što i ona sama u sebi nosi i u sebi ostvaruje jedno prvobitno pravo. Po Grocijusu, posjedovanje drţavne vlasti u monarhiji znači posjedovanje prava i ovlašćenja koji su svojstveni ulozi vladanja. Iako je svjestan mogućnosti da kralj ta prava pogrešno protumači, a ovlašćenja zloupotrijebi, Grocijus se odlučno suprotstavlja zaključku da narod time automatski ima pravo na vrhovnu vlast ili na svrgnuće vladara. Budući da je cilj graĎanskog društva javni mir, taj je cilj nuţno preči čak i od prava na vlastitu zaštitu od vladarove zloupotrebe vlasti. Dakle, Grocijus smatra da se samovolja vrhovne vlasti mora podnositi, iako se ne bi smjelo činiti ništa što je protivno prirodnom pravu. U svom djelu O pravu rata i mira Grocijus teţi da uspostavi razliku izmeĎu prirodne vrhovne vlasti po sebi i njenog apsolutnog posjedovanja. Tako u nekim slučajevima, a prije svega u slučaju apsolutne nasljedne monarhije, najviša vlast znači isključivo pravo. To znači da u slučaju kad se narod kojim se tako vlada prenosi od jednog monarha na drugog, tada se ne radi o prenošenju pojedinaca, nad kojim se vlada, već trajnog prava upravljanja njima u njihovoj ukupnosti kao naroda. Čak i u slučaju kad je vrhovna vlast na kralja prenesena voljom naroda, jednom kad je dodjeljena njegova vlast je neograničena.

11 12

Kasirer, Ernst, Filozofija prosvetiteljstva, Gutembergova galaksija, Beograd, 2003.str 319. Grotius, Hugo, The Law of War and Peace, Prolegmena 8.

9

Ruso i društveni ugovor

1.4 Džon Lok U tradiciji teorije društvenog ugovora značajno mjesto zauzimaju Lokove ideje o prirodi, porijeklu i svrsi političke vladavine koje je on razmotrio u drugoj knjizi svog djela Dvije rasprave o vladi. U trećem paragrafu ovog uticajnog djela Lok definiše političku vlast kao pravo donošenja zakona sa smrtnim kaznama, i blaţim kaznama, radi ureĎenja i očuvanja vlasništva i primjene prisile zajednice pri izvoĎenju takvih i odbrane drţave od napada izvana, a sve to jedino radi zajedničkog dobra. No potom tvrdi kako je za ispravno razumijevanje te definicije potrebno razmotriti kakva je čovjekova priroda. Po Loku u pretpostavljenom prirodnom stanju ljudi su slobodni i jednaki i podreĎuju se samo zakonima prirode koji su obavezujući za svakog čovjeka. Prrodno stanje on definiše na sljedeći način: "Kad ljudi ţive u skladu sa razumom bez zajedničkog nadreĎenog na zemlji, koji ima vlast presuĎivati meĎu njma, to je pravo prirodno stanje".13 Dakle i Lok se, kao i Hobs, u svom tumačenju prirodnog stanja poziva na "prirodni zakon". O ovom zakonu razuma koji svakog čovjeka obavezuje Lok piše: "A razum, koji predstavlja taj zakon, uči sve ljude koji od njega traţe savjet da, budući da su svi jednaki i nezavisni, niko ne smije nanositi zlo tuĎem ţivotu, zdravlju, slobodi ili imovini. A budući da imamo slične sposobnosti, da smo svi dio iste prirode, ne smije se meĎu nama pretpostaviti nikakvo podreĎivanje koje bi nam dalo pravo da jedni druge uništimo kao da smo načinjeni za razne koristi, kao da su niţa stvorenja načinjena za naše."14 Iz gore navedenog ne proizlazi da je prirodno stanje stanje blagostanja i potpunog mira, te stanje najbolje za ţivot čovjeka. Naime, po Loku jedna od osnovnih osobina čovjeka je i egoizam. Posljedica ovoga je da postoji veliki broj ljudi koji principijelno ne poštuju prirodni zakon. A budući da u prirodnom stanju ne postoji neki autoritet koji bi bio zaštitnik prirodnih zakona, ljudi postaju sudije u vlastitom sporu, kaţnjavajući one koji su prekršili zakon prirode. Egoizam čini ljude jednostranima, a strast za osvetom vodi ih ka nepravičnim kaznama. Ovo, zajedno sa činjenicom da mnogi ljudi i ne "poznaju zakon razuma jer ga ne proučavaju"15, i pored svih pozitivnih strana prirodnog stanja, dovodi do nesigurnosti koja ljudima daje povod da, zajedno sa nekim političkim autoritetom, organizuje zaštitu ţivota, slobode i imovine. "Lako prihvatam da je graĎanska vlada prikladno sredstvo za neugodnosti prirodnog stanja, koje svakako moraju biti velike kada ljudi mogu biti sudije u vlastitom sporu, jer lako je zamisliti da će onaj, koji je bio toliko nepravedan da naudi bratu teško biti toliko pravedan da sebe za to osudi "16, pisao je. Glavni cilj udruţivanja ljudi u drţave i njihovog potčinjavanja vladi, po Loku, jeste očuvanje njihovog vlasništva".17 Iako je tvrdio da je prirodno stanje stanje opšteg zajedništva, Lok ipak tvrdi da postoji izuzetak. "Premda su zemlja i sva niţa stvorenja zajednička svim ljudima, ipak svaki čovjek ima vlasništvo nad svojom vlastitom osobom. Osim njega na to

13

Lok, Dţon, Dvije rasprave o vladi, Mladost, Beograd, 1978. 19. prf. Ibid. 6. paragraf. 15 ibid. 124. 16 ibid. 13. 17 ibid. 124. 14

10

Ruso i društveni ugovor niko drugi nema pravo".18 TakoĎe, svaki čovjek pored vlasništva nad samim sobom posjeduje i vlastiti rad. A svako drugo vlasništvo izvedeno je iz tog izvornog, prirodnog vlasništva. U prirodnom stanju vlasništvo je "nesigurno i stalno izloţeno napadu"19 jer u njemu ne postoje tri stvari nuţne za njegovo očuvanje: "ustanovljen, ustaljen i poznat zakon"20, poznat i nepristrasan sudija s ovlašćenima da rješava sve razmirice prema ustanovljenom zakonu21 i ovlašćenje da se podupre presuda koja je pravična i mogućnost njenog izvršenja. Bilo koji broj ljudi moţe sklopiti ugovor kojim izlaze iz prirodnog stanja i stupaju "u društvo da bi stvorili jedan narod, jedno političko tijelo s jednom vladom"22. U graĎanskom društvu se nalaze samo oni koji su sklopili takav ugovor. Osnovni sadrţaj tog ugovora je da se ovlašćenja koja su svi imali u prirodnom stanju prenesu u "ruke zajednice" .Lok je smatrao da ljudima razum ne dozvoljava da iz jednog stanja preĎu u drugo koje je lošije. Iz ovog proizilazi da neograničena vlast ne moţe biti legitimna, jer nesigurnost koju stvara prirodno stanje neuporediva je sa nesigurnošću koju stvara neograničena drţavna vlast. Ipak, udruţivanje u političku zajednicu iziskuje odreĎena odricanja. Slobodnom izraţenom voljom oni trebaju da se odreknu prava na mjerodavnost svojih saznanja o svim problemima, te da se odreknu prava na kaţnjavanje prekršilaca zakona. TakoĎe, graĎani imaju obavezu da podrţavaju izvršnu vlast, kao što to od njih traţi zakon. Po Loku, svaki pojedinac koji stupa u političko stanje je duţan da se pokorava volji većine iako istovremeno ovo ne znači da većina ima neograničeni autoritet. Cjelokupna vlast, i izvršna i zakonodavna, zavisi od povjerenja ukazanog od strane većine naroda, s tim da izabranici mogu da izgube povjerenje naroda. Zakonodavna vlast ne bi trebala da bude na okupu svo vrijeme svog mandata. Kada bi se to dogodilo, bilo bi lako razvijati posebne interese, koji bi bili u suprotnosti sa opštim interesom. Naprotiv, izvršna vlast je ona koja treba da radi sve vrijeme, jer zakone treba povremeno donositi, ali stalno primjenjivati. Lok iznosi četiri uslova za legitimnost zakonodavne vlasti: 1. potrebno je upravljati pomoću objavljenih i odrţivih zakona, podjednako vaţećih za sve; 2. zakoni trebaju da imaju samo jedan cilj, a to je dobrobit naroda; 3. porezi i doprinosi se ne smiju uvoditi bez saglasnosti naroda ili njegovih predstavnika i 4. zakonodavna vlast ne smije da "svoje ovlašćenje za donošenje zakona prenese na nekog drugog niti da radi u suprotnosti sa onim što je izglasao narod"23. Ukoliko ne budu ispunjeni ovi uslovi, narod ima pravo da odbije da pruţi podršku vlasti.

18

ibid. 27. ibid. 123. 20 ibid. 124. 21 ibid. 125. 22 ibid. 89. 23 ibid. 142. 19

11

Ruso i društveni ugovor

2. Rusoova teorija drustvenog ugovora

2.1 Okolnosti nastanka Rusoove teorije U osamnaestom vijeku apsolutna monarhija bila je dominantni oblik vlasti u svim evropskim drţavama, osim u Velikoj Britaniji, čija se "slavna revolucija" odigrala u 17. vijeku, i nekoliko manjih drţava. Nasljedni vladari, po milosti boţjoj, bili su na vrhu hijerarhije zemljoposjedničkog plemstva. Kralj je imao neograničenu vlast koju je sprovodio preko činovnika koje je sam birao. Cjelokupna izvršna, sudska, zakonodavna i finansijska vlast pripadala mu je. Francusko društvo je bilo sastavljeno iz više, po pravima nejednakih, staleţa, od sveštenstva i plemstva koji su uţivali velike privilegije, uključivši izuzeće od niza poreza i pravo da ubiraju feudalna davanja. Od burţuazije čiji je utucaj sve više jačao, te od seljaka koji su bili duţni plaćati feudalne daţbine, poreze i takse. Cjelokupna administrativna i finansijska struktura kraljevstva bila je zastarjela i neefikasna, a pokušaj reformi propao je zbog otpora privilegovanih slojeva društva. To je doba sve dubljeg zaoštravanja odnosa izmeĎu mladog nadirućeg graĎanstva kao i plebejskih masa "trećeg staleţa" i predstavnika "starog reţima", te doba u koje postaju sve glasniji zahtjevi za reformama. 24 Svi značajniji mislioci tog vremena bili su ujedinjeni u teţnjama da se takvo stanje promijeni. Sredinom XVIII vijeka stavovi burţoazije zastupaju se u djelima Voltera, Didroa i enciklopedista, Monteskjea, Holbaha i drugih. Osnovna tematika svih Rusoovih djela proizilazi iz njegovog kritičkog stava prema stanju u društvu njegove epohe, te iz zahtjeva de se takvo društvo, zasnovano na privilegijama i meĎusobnoj zavisnosti, otkloni.25 Dakle, evidentan je neprekidan kontinuitet izmeĎu Rusoove misli i opštih stremljenja tog doba. Kako to Kasirer primjećuje kritika drţave i društva, koju je naročito enciklopedija izvršila i sistematski sprovela, bila je uveliko pripremljena u XVII i XVIII vijeku u djelima mislilaca kao što su Fenelon, Voban, Bulenvije i drugi.26 MeĎutim, ono po čemu se Rusoova misao razlikuje od svih dotadašnjih reformskih pokušaja jeste osporavanje same metodske pretpostavke koju su oni priznavali, po izvoĎenju i načinu graĎenja pravednijih političkih institucija budućnosti. Naime, i pored silnog 24

Howsbaun, Eric, Doba revolucije, Zagreb, 1987, str 64. Osnovnu tematiku svojih djela Ruso je jasno saţeo u pismu gospodinu de Malezebru, 12 januara 1762 pišući o nadahnuću koje je osjetio nakon što je pročitao nagradno pitanje akademije u Diţonu na temu Da li je razvoj nauka i umjetnosti doprinjeo razvoju naravi? "O gospodine, da sam mogao ikad da napišem četvrtinu od onoga što sam vidio i osjetio pod tim drvetom, s kakvom jasnoćom bi učinio da se vide sva protivrječja društvenog sistema; s kakvom snagom bi izloţio zloupotrebe naših institucija; s kakvom jednostavnošću bi dokazao da je čovjek prirodno dobar, i da jedino zahvaljujući tim institucijama ljudi postaju zli! Sve što sam mogao da zapamtim od tih velikih istina koje su četrvrt sata zasnjivale pod tim drvetom, bilo je nepotpuno razbacano u moja tri glavna spisa; naime, u prvoj raspravi, u raspravi o nejednakosti i u Traktatu o vaspitanju; ta djela su nerazdvojna i čine zajedno jednu cjelinu". Preuzeto iz pogovora Dušana Matića kjigama " O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima" i "Društveni ugovor" Prosveta, Beograd, 1949. 26 Kasirer, nav. djelo. str. 327. 25

12

Ruso i društveni ugovor negodovanja zbog postojećih političkih prilika, nijedan kritičar tog doba nije doveo u pitanje društvo kao takvo i društvenost čovjeka. U svojoj kritici graĎanskog društva, od svih svojih savremenika Ruso je otišao najdalje. On se vraća Hobsovoj ideji drţave kao vještačke tvorevine, prirodnog stanja i rezolutivno-kompozitivnoj metodi , koja je osnovni metod prava i drţave u sedamnaestom i osamnaestom vijeku27, da bi razjasnio "prirodu stvari" na osnovu koje bi trebalo zasnovati moralno opravdan politički poredak.

2.2 Prirodno stanje i nastanak građanskog društva Da bi se ustanovio način na koji nastaje drţava, uzrok nejednakosti, te legitiman oblik udruţivanja, potrebno je, smatra Ruso, vratiti se u prirodno stanje, stanje bez političkih institucija, te rasvjetliti čovjekovu prirodu. "Sve dok ne budemo upoznali prirodnog čovjeka, uzaludno je da se trudimo da upoznamo zakon kome se on pokorava ili takav koji bi najbolje odgovarao njegovom sklopu".28 S tim da Ruso na samom početku djela O porjeklu i osnovama nejednakosti među ljudima.. , u kojem je i rasvijetlio ovaj problem, napominje da prirodno stanje nije neko stanje koje se istorijski moţe dokazati, neko realno postojeće stanje, već jedno pretpostavljno stanje "koje više ne postoji, koje moţda nikad nije ni postojalo niti će postojati".29 Dakle, Ruso odbacuje stav da je čovjek po prirodi društveno biće, i da postoji jedan prvobitni društveni instinkt koji čovjeka tjera čovjeku. Na početnim stranama svog spisa Društveni ugovor on piše: “Društveni poredak predstavlja jedno pravo koje je osnova svih drugih. MeĎutim, ovo pravo ni u kom slučaju ne proističe iz prirode, ono se, prema tome, zasniva na sporazumima".30 I drugi moderni mislioci koji se slaţu da je politički poredak rezultat sporazuma, političke institucije pokušali su zasnovati iz pretpolitičkog, prirodnog stanja. Ali, prema Rusou, oni nikad nisu uspjeli dosegnuti izvorno prirodno stanje. Razlog njihovog neuspjeha proizilazi iz nemogućnosti da iz čovjekove prirode otklone osobine koje nastaju iz ţivota u zajednici. " Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, ţeljama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju obrazovanog čovjeka".31 Ako čovjek zaista nije društveno biće njegova je priroda, da bi mogao ikad doseguti sposobnost ţivljenja u graĎanskom društvu, morala biti preobraţena. Potrebno je otkloniti sve njegove osobine koje su povezane sa ţivotom u zajednici da bi smo otkrili istinsku čovjekovu prirodu. Prva i najznačajnija takva osobina jeste razum. Ruso razum i govor tumači kao društvene tvorevine. Po njemu, postoje tek dvije osnovne strasti koje prethode razumu: teţnja ka samoodrţanju i milosrĎe. 27

Kasirer, nav. djelo, 336. Ruso, Ţan Ţak, O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd, 1949., str 132;u daljem tekstu O Poreklu nejednakosti, 1949. 113 str. 29 Ibid. 112 str. 30 Ruso, Ţan Ţak, Društveni ugovor, Prosveta, Beograd, 10 str. 31 Ruso, O poreklu nejednakosti,118 str . 28

13

Ruso i društveni ugovor Isprva se moţe reći da je čovjek u prirodnom stanju ţivotinja slična svim drugim ţivotinjama, osamljeno biće koje teţi samoodrţanju i zadovoljavanju osnovnih potreba. "Čovjekov prvi zakon jeste zakon samodrţanja, njegova prva briga jeste staranje o samom sebi".32 Za razliku od Hobsa koji je u teţnji za samoodrţanjem vidio razlog za sukobe, a u prirodnom stanju rat "sviju protiv svih", Ruso to stanje opisuje kao "najzgodnije za mir i najpodobnije za čovječanstvo".33 Ljudska bića ne osjećaju potrebu niti dolaze u dodir ili sukobe sa pripadnicima svoje vrste. Ovo blagostanje proizilazi iz lišenosti prirodnog čovjeka "svjetlosti razuma", a samim tim i potreba koje proizilaze iz potonjeg. Potrebe divljaka ne prevazilaze tjelesne potrebe. Na početku prve knjige O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima Ruso na njemu svojstven način piše: "Kad ga posmatramo onakvog kakav je izašao iz ruku prirode, vidimo u njemu ţivotinju često slabiju od jednih, tromiju od drugih, ali u svemu uzev najpovoljnije opremljenu. Vidim ga kako utoljuje glad pod hrastom, kako pije vodu na prvom potoku, kako za leţaj bira ono isto mjesto pod drvetom koje ga je nahranilo. Dobio je sve što mu je bilo potrebno".34 Njegova misao ne moţe da seţe daleko u budućnost. Ne boji se smrti, jer je ne moţe pojmiti. Po prirodi je lijeno biće koje se pokreće samo da bi zadovoljilo prirodne potrebe, te nema potrebe za svojinom. Pored svega čovjek ima i osjećanje milosrĎa ili saosjećanja s patnjom drugih bića, a posebno pripadnika svoje vrste. Ovo osjećanje ublaţava u pojedincu ljubav prema samom sebi i time doprinosi opštoj bezbjednosti cijele vrste. Dakle, prirodni čovjek je, kako to Ruso misli, bezopasno i saosjećajno biće, ali ne moţe se reći da je moralno biće, njegova dobrota proizilazi iz prigušenosti njegovih ţelja. Ljudi po prirodi " nisu zli upravo zato što ne znaju šta znači biti dobar, jer ih ni razvoj saznanja ni prepreke zakona, već utihnuta strast i nepoznavanje poroka sprečavaju da čine zlo".35 Odlike po kojima se čovjek suštinski razlikuje od ostalih ţivotinja su slobodna volja i mogućnost usavršavanja. Naime, od svih ţivotinja jedino čovjek moţe da bira sredstva pomoću kojih će se odrţati u ţivotu. Moţe prkositi prirodi. A svijest o toj slobodi dokaz je duhovnosti njegove duše. Druga, manje upitna odlika čovjeka jeste sposobnost usavršavanja. Čovjek je jedino biće koje moţe postepeno poboljšavati svoje sposobnosti i ta poboljšanja prenositi na svoju vrstu. Upravo je ova osobina izvor svih zala i nedaća meĎu ljudima, osobina koja ga udaljava od blaţenog prirodnog stanja. Iz svega ovog proizilazi da prirodno stanje jeste stanje jednakosti i nezavisnosti. Jednakosti jer su svi ljudi podjednako bića strasti, svi imaju istu prirodu koja podjednako odreĎuje njihova htjenja. A prirodna nejednakost, koju Ruso ne negira, ne dolazi do izraţaja jer nema meĎusobnog kontakta meĎu pojedincima. U prirodnom stanju ljudi su i nezavisni jer je protivno ljudskoj prirodi potčinjavati se bilo čijoj volji osim svoje. Zbog raznih teškoća koje se javljaju prilikom zadovoljavanja osnovnih potreba čovjek je primoran da uspostavlja bliţi kontakt sa drugim ljudima i stvarima koji nisu neposredno potrebni za njegovo odrţanje. Razvija govor i formira porodicu. Njegove potrebe rastu. Na 32

Ruso, Društveni ugovor,10 str. Ruso, O Poreklu nejednakosti, 1949., 132. str. 34 ibid. 119 str. 35 Ruso, Društveni ugovor, 1949. 44. str 33

14

Ruso i društveni ugovor osnovu prvih iskustava o zajedničkim ciljevima postaje svjestan šta bi moral mogao biti. Ipak, sloboda mu je i dalje na prvom mjestu i moţe se povući iz bilo kog ugovora. U stalnom kontaktu sa ljudima veze postaju sve čvršće, javlja se osjećaj sopstvenosti, te osjećanja kao što su sujeta, prezir, stid i zavist. U takvim okolnostima i osobina suosjećanja slabi, a raste samoljublje. Ipak, nastanak graĎanskog društva, smatra Ruso, nastaje tek sa privatnim vlasništvom. "Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: "Ovo je moje", naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač obrazovanog društva".36 Sa privatnim vlasništvom dolazi i do nejednakosti, jer različiti ljudi vladaju različitim vještinama i imaju različite sposobnosti. Vremenom zemlje ostaje sve manje, sve dok ljudi ne doĎu u situaciju da se šire na račun drugih, a siromašni da sredstva za ţivot dobijaju ili otimaju od bogatih. Budući da ne postoji sudija ili prirodni zakon, kojim bi se regulisali prava i obaveze u takvim situacijama, jer takva situacija nije prirodna, nastaju sukobi izmeĎu bogatih i siromašnih. "Društvo koje je tek počelo da se obrazuje pretvori se u najstrašnije ratno poprište". 37U toj fazi ljudskog razvoja sve čovjekove osobine postiţu pun razvoj, "pamćenje i mašta su u punom dejstvu, samoljublje kao i misao probuĎeni, a duh gotovo dostigao ono savršenstvo do kojeg mu je moguće da dospije".38 Sa razvojem razuma porasle su i čovjekove potrebe. "Ono što mu treba on ne ţeli, ono što ţeli to mu ne treba". A sa porastom potreba raste i njegova zavisnost, posebno od drugih ljudi. Dakle, po Rusou upravo u duhovno-društvenoj kulturi koju osamnaesti vijek smatra temeljem najveće humanosti nalazi se izvor svih zala i bijede čovjeka. Tada neko meĎu bogatima, svjestan neprestane ugroţenosti svog vlasništva, predlaţe ugovor za uspostavljanje graĎanskog društva. " Ja sam vam potreban, jer ja sam bogat, a vi ste siromašni. Zaključimo, dakle, jedan ugovor: ja ću vam ukazati čast da mi smete sluţiti, pod uslovom da mi date malo onoga što vam je preostalo za trud koji preuzimam da vam zapovedam ".39 U takvim uslovima umjesto milosrĎa javlja se moral kojim se utvrĎuju duţnosti, a koji zavisi od nekog autoriteta. Na ovaj način dat je privid legitimnosti raspolaganja vlasništvom, a nejednakost koja je postepeno nastala ovim ugovorom je ozakonjena. Dakle, Ruso se sa Hobsom slaţe da su ljudi primorani formirati društvo da bi se spriječili sukobi. Ali za razliku od njega Ruso ne misli da su ovi sukobi rezultat čovjekove prirode. S druge strane slaţe se sa Lokom koji tvrdi da je svrha graĎanskog društva zaštititi privatno vlasništvo, ali ne i sa stavom da je vlasništvo u čovjekovoj prirodi. Ovakav oblik udruţivanja koji je izloţio u knjizi O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima je "forma ugovora" koja je vladala dosadašnjim društvom, forma koja je uključivala čisto pravno obavezivanje, ali forma koja je u suprotnosti sa svakim istinskim moralnim obavezivanjem.40 Društvo zasnovano na ovakvom ugovoru ne dopušta da se odlike

36

Ruso, O Poreklu nejednakosti, 1949, 139 str. ibid. 148 str. 38 ibid. 1949, 147 str. 39 Ovaj dio iz Rusoovog članka za enciklopediju pod nazivom " Econimie politique" preuzet je iz Kasirer, nav. djelo, 323 str. 40 Ibid. 323 str. 37

15

Ruso i društveni ugovor prirodnog čovjeka sloboda, sreća, dobrota u njemu ostvare, naprotiv ono ga je izopačilo i učinilo bijednim. U svom poznatom i uticajnom djelu Duštveni ugovor Ruso iznosi ideju za prevazilaţenje ovih problema, za takav oblik udruţivanja koji bi istovremeno garantovao očuvanje osnovnih odlika čovjekove prirode, te bio dostojan čovjekovog poštovanja i poslušnosti.

2.3 Rusoova ideja ugovora Polazeći od stava da su ljudi slobodni i jednaki, odnosno od pretpostavke da prirodno stanje ne daje osnov niti pravo nijednom čovjeku da vlada nad drugim, u uvodnim poglavljima Društvenog ugovora Ruso najprije razmatra koji su to nelegitimni oblici udruţivanja. On odbacuje ideju da porodica moţe biti temelj političkog prava, jer kako tvrdi čak i u takvoj zajednici članovi su u potpunosti nezavisni jedni od drugih. Roditelji se o djeci brinu nagonski, dok je to potrebno za njihov opstanak. "Čim te potrebe nestane, raspada se i prirodna veza".41 TakoĎe, odbacuje pravo jačeg, u smislu prisile, kao osnov legitimnog udruţivanja, jer shodno čovjekovoj prirodi potčinjeni će uvijek pokušavati da izaĎe iz ovakve zajednice, a ovakav oblik udruţivanja niti je siguran niti moralno opravdan. U četvrtom poglavlju prve knjige istog djela pod nazivom O ropstvu Ruso oštro kritikuje stav, koji je zastupao Grocijus, a koji je u osnovi despotski, da pojedinac ili grupa ljudi moţe bezuslovno prenijeti sva svoja prava na vladara. S jedne strane, ovakav postupak nije u skladu sa ljudskom prirodom, jer protivno je ljudskoj prirodi pokoravati se bilo čijoj volji sem svojoj. S druge strane, kako kaţe, "uzaludan je i protivrečan sporazum koji predviĎa s jedne strane apsolutnu vlast, a s druge bezgraničnu pokornost".42 Dakle, za razliku od Hobsa koji je smatrao da je za jedinstvo članova i sigurnost političkog poretka dovoljna spoljašnja prisila, Ruso tvrdi da je društveni ugovor po sebi besmislen i nesiguran ukoliko ne počiva na opštoj saglasnosti, već na sredstvima fizičke prisile, koja pojedinačne volje primoravaju jedne na druge. Na početku druge knjige Društvenog ugovora Ruso piše: "Ako je suprotnost pojedinačnih interesa dovela do potrebe obrazovanja društva, saglasnost tih interesa učinila je to obrazovanje mogućim. Društvenu vezu sačinjava ono što je zajedničko u tim raznim interesima; i kad ne bi bilo neke tačke u kojoj bi se svi interesi sloţili, nikakvo društvo ne bi moglo da postoji".43 MeĎutim, sama priroda ne daje osnov ili smjernice za ovakav sporazum, kao što smo vidjeli priroda nalaţe samo vlastiti interes, a društvo koje bi bilo zasnovano na ovom principu pojedinačnih interesa, samo bi uzrokovalo dalji razvoj strasti koje su i dovele do potrebe za formiranjem istog. TakoĎe, graĎansko društvo iziskuje moral, a prirodni čovjek nije moralno biće. Akt uspostavljanja graĎanskog društva, po Rusou, istovjetan je aktu ustanovljavanja 41

Ruso ,Društveni ugovor,1949. 10 str. Ibid. 13 str. 43 Ibid. 24. str. 42

16

Ruso i društveni ugovor morala ili obaveza prema drugima. Dakle, javlja se problem kako pomiriti autonomiju volje svakog pojedinca, s jedne strane, te potrebu za udruţivanjem, s druge, te kako se uzdići od prirode ka moralu. Ovaj problem Ruso je formulisao na sljedeći način: "Naći jedan oblik udruţivanja koji bi branio i štitio svojom zajedničkom snagom ličnost i dobra svakog člana društva, i kroz koji bi svako, udruţen sa svima, ipak slušao samo sebe, i tako ostao isto toliko slobodan kao i pre".44 U prvom djelu ove formule legitimiteta Ruso postavlja stvari kao Lok i Hobs time što kao osnovnu svrhu udruţivanja odreĎuje ţaštitu ţivota učesnika sporazuma. Dok u drugom djelu ove formule on nagovještava ideju opšte volje. Po njemu, ovaj problem moţe se riješiti jedino ako svaki učesnik u sporazumu potpuno prenese sva svoja prava i ličnost na čitavu zajednicu, koja se formira tim činom, te se u potpunosti poistovijeti sa njom. "Samim tim ugovornim aktom stvara se istog trenutka, namesto posebne ličnosti svakog ugovarača, jedno moralno i kolektivno telo, sastavljeno od toliko članova koliko njegova skupština ima glasova, i koje od samog tog akta dobija svoje jedinstvo, svoje zajedničko ja, svoj ţivot i svoju volju. Ta opšta ličnost, koja se tako stvara spajanjem svih pojedinačnih ličnosti, zvala se nekada grad, a sada se zove republika ili političko telo, koje njegovi članovi nazivaju drţavom, kad igra pasivnu ulogu, suverenom kad je aktivno, a silom kad ga uporeĎuju sa njemu sličnim. Što se tiče članova ovog tela, oni skupno dobijaju naziv naroda i zovu se pojedinačno graĎani, kao učesnici u suverenoj vlasti, a podanici, kao potčinjeni drţavnim zakonima".45 Na ovaj način prirodnu jednakost mijenja moralna i zakonska jednakost, jer pošto svaki pojedinac u graĎansko stanje stupa u potpunom samootuĎenju poloţaj je isti za sve i "niko nema račun da ga oteţa drugima".46 TakoĎe, na ovaj način izbjegava ze zavisnost meĎu ljudima, tako prisutna u drţavama Rusoove epohe, te se zadrţava autonomija volje svakog člana novonastalog političkog tijela. "Svako dajući se svakom ne daje se nikom; a kako nema člana društva nad kojim se ne stiče ono isto pravo koje mu se daje nad svojom sopstvenom osobom, to se dobija protuvrednost svega što se gubi, kao što se stiče više snage da se zaštiti ono što se ima".47 Dokle god su podanici potčinjeni samo takvim pogodbama, oni se ne pokoravaju nikom sem svojoj ličnoj volji . Dakle, po Rusou, jedini način da čovjek ostane slobodan u graĎanskom društvu, a da se u isto vrijeme drţava zasniva na čvrstim temeljima, na unutrašnjem jedinstvu, jeste potpuno ukidanje svih pojedinačnih volja, koje "po svojoj prirodi teţe privilegijama", te pokoravanje opštoj volji, "volji čitave zajednice", koja teţi jednakosti i koja je uvijek usmjerena ka zajedničkom interesu. Ovim prelaskom iz prirodnog u graĎansko stanje i čovjekova priroda se mijenja. Stupajući u graĎansko stanje nijedan pojedinac ne zadrţava prava iz graĎanskog društva. A zadatak da promijeni čovjekovu prirodu Ruso daje zakonodavcu. "Onaj ko se usuĎuje da preduzme postavljanje osnovnih ustanova jednog naroda treba da oseti u sebi sposobnost da 44

ibid. 17 str. ibid. 16. str. 46 ibid. 16. str. 47 ibid. 16. str. 45

17

Ruso i društveni ugovor takoreći izmeni ljudsku prirodu, da pretvori svakog pojedinca, koji je po sebi savršena i samostalna celina, u deo jedne veće celine, od koje bi taj pojedinac u neku ruku dobio ţivot i samo svoje biće... Jednom reči, treba da čoveku oduzme njegove sopstvene snage da bi mu podario druge koje su mu strane i kojima on ne moţe da se sluţi bez tuĎe pomoći. Ukoliko se te prirodne snage više umrtve i unište, utoliko su stečene snage veće i trajnije, i utoliko je društveni poredak čvršći i savršeniji".48 Ruso ima na umu ljude kao što su Mojsije i Likurg, koji su ustanovili narod, a sa njim i pravdu. U prirodnom stanju je bio dobroćudna ţivotinja, u graĎanskom je postao moralno biće. U prirodnom stanju čovjek je djelovao samo nagonski, u graĎanskom društvu pravda zamjenjuje nagon. Ono što svaki pojedinac ulaskom u graĎansko društvo gubi jeste prirodna sloboda, mogućnost da čini sve što mu njegove sposobnosti dopuštaju. Ali zato dobija graĎansku slobodu i svojinu nad svim što je u njegovoj drţavi. Sve njegove sposobnosti se "razvijaju", "ideje proširuju", njegova "osjećanja oplemenjuju". Po Rusou, tek na ovaj način ljudi postaju individue u višem smislu. GraĎanska sloboda nije samovolja. Naprotiv, za Rusoa graĎanska sloboda, koju on naziva i moralna sloboda, jeste prevazilaţenje i isključivanje svake samovolje. To je sloboda da činimo ono što zakon nalaţe, zakon u čijem donošenju učestvuje svaki graĎanin. "Pokoravanje zakonu koji smo sebi propisali, to je sloboda".49.Ovo je tzv. republikanska ideja slobode po kojoj se sloboda shvata kao "mogućnost učešća u zajedničkim praksama, putem kojih graĎani najprije mogu postati ono što ţele da budu - politički autonomni tvorci zajednice jednakih i slobodnih graĎana".50 Ovo shvatanje slobode blisko je smislu koji je ovaj pojam imao u antici. U antičkom polisu biti slobodan značilo je učestvovati u javnim, političkim poslovima. Zajedno sa ostalim članovima tragati za onim što je dobro, pravedno i korisno za čitavu zajednicu. Po Rusou, u društvu zasnovanom na ovakvom društvenom ugovoru, pojedinci moraju biti graĎani u klasičnom smislu, a to iziskuje strog, samonametnut moral. S tim da u drţavi zasnovanoj na društvenom ugovoru vrlina više nije cilj, kao što je to bio slučaj u antici, ona je sredstvo koje omogućuje slobodu. U modernim društvima, smatra Ruso, ovaj smisao pojma graĎanin je izgubljen. Nastavi li i u graĎanskom stanju pojedinac djelovati u skladu sa svojom privatnom voljom, on se odriče mogućnosti da bude slobodan, smatra Ruso. Naime, kao što smo vidjeli, nijedan čovjek, sklapajući društveni ugovor, ne zadrţava prava iz prirodnog stanja, jer jedini način da ostane slobodan i u graĎanskom društvu jeste da se pokorava opštoj volji, u čijem donošenju svi podjednako učestvuju. Ukoliko pojedinac krši ove odredbe ugovora on se potčinjava volji drugih, a ne svojoj uopštenoj volji. Stoga društveni ugovor prećutno sadrţi odredbu da političko tijelo ima pravo da ga prinudi da bude slobodan. Sredstva kojima se političko tijelo sluţi u ovom nastojanju da se graĎanin učini slobodnim su vaspitanje i kazna Dakle, jedini izvor prava u ovako shvaćenoj drţavi jeste opšta volja, volja suverena. Volja naroda se izraţava kroz zakon, te je jedini izvor prava. Svaki se graĎanin nalazi u dvostrukom odnosu prema drţavi, kao zakonodavac, budući da je član suverena, i kao 48

Ibid. 34. str. ibid. 20. str. 50 Jurgen Habermas, Three Normative Models of democracy, Constelation, Vol.1. Nr.1, April 1994 49

18

Ruso i društveni ugovor podanik, kao član naroda, pasivnog drţavnog tijela. Iako svaki pojedinac sudjeluje u zakonodavstvu, zakon je opšti, a pojedinac u svojoj ulozi zakonodavca mora donositi zakone koji moraju biti primjenjivi na sve članove zajednice. Njegova volja čini zakon, ali sada za razliku od onoga što je činio u prirodnom stanju, mora svoju volju učiniti opštom. Ruso opštu volju razlikuje od volje svih koja predstavlja samo zbir pojedinačnih volja koje teţe pojedinačnom interesu i privilegijama. Dakle, po Rusou zakon čini volja svakoga koji misli sa stajališta svih. Opšta volja je takoĎe i formalna, odnosno uvijek se odnosi na sve. "Kad ceo narod odlučuje o celom narodu, on ima u vidu jedino samog sebe; i ako se tada stvori odnos, to je odnos celog predmeta uzetog sa jednog gledišta prema celom predmetu uzetog sa drugog gledišta, bez ikakvog cepanja celine. Tada je materija o kojoj se odlučuje opšta, kao i volja koja odlučuje. To je taj akt odluke koji ja nazivam zakonom."51 Ruso smatra da je opšta volja sama po sebi dobra, jer kako piše: "Nema nikog ko pod rečju svako ne bi podrazumevao sebe".52 Pouzdan znak da je jedno društvo dobro ureĎeno, odnosno da u njemu vlada opšta volja ogleda se u tome da li graĎani stavljaju zajednički interes i poslove ispred privatnih. Iz ove činjenice da je suveren jedini izvor legitimnosti slijedi nekoliko posljedica. Ponajprije, suverenitet je neotuĎiv. Nijedan čovjek ili grupa ljudi ne moţe donositi zakone umjesto suverena. U tom slučaju oni bi djelovali u skladu sa svojim pojedinačnim voljama i njihovi dekreti ne bi bili obavezujući. "Jer volja je ili opšta ili nije opšta; ona je ili volja narodnog tijela ili samo jednog dela njegovog. U prvom slučaju, ta izraţena volja je akt suvereniteta i predstavlja zakon; u drugom to je samo pojedinačna volja ili akt izvršnih organa drţave; u najboljem slučaju to je ukaz".53 TakoĎe, suverenitet je po svojoj prirodi i nedjeljiv. Suverena vlast je jedinstvo koje ne moţe biti podijeljeno, a da ne bude uništeno. To znači da je predstavnička vladavina, po Rusou, loš oblik vladavine. "Suverenitet ne moţe imati predstavnike, iz istog onog razloga iz kojeg ne moţe ni da se otuĎi... Narodni poslanici, dakle, nisu niti mogu biti predstavnici naroda".54 Na ovaj način oni gube svoju graĎansku vrlinu i slobodu. Stoga manje interesne grupe unutar drţave moraju biti zabranjene, jer "kad se stvaraju frakcije, posebne grupacije na račun one opšte volje, svaka od ovih grupacija postaje opšta u odnosu na svoje članove, a pojedinačna u odnosu na drţavu".55 Ugovor ne odreĎuje kakav će zakon biti; njim se samo formira suveren kao jedini izvor prava, kao jedini zakonodavni organ. Iznalaţenje zakona koji odgovaraju odreĎenom narodu, nije zadatak onih koji zakone donose, to je zadatak zakonodavca. Zakonodavac taj "izvanredan čovjek u drţavi" mora otkriti pravila primjerena odreĎenom društvu i mora uvjeriti narod da ih prihvati. Sam zakonodavac ne moţe biti član drţave i nema nikakvu vlast. On samo predlaţe zakone koji moraju biti potvrĎeni od opšte volje. Njegov je rad rad ljubavi, a čast je jedino što od toga moţe imati. Zakonodavcu sama 51

Ruso, Društveni ugovor,1949, str 32. ibid, 25.str. 53 ibid. 25. str. 54 ibid. 74. str. 55 ibid. 27. str. 52

19

Ruso i društveni ugovor njegova veličina oteţava uspjeh, jer oni koje treba uvjeriti ne mogu ga razumjeti. Zakonodavac mora naučiti jezik narodnih masa, a to je prije svega jezik vjere "da bi pomoću boţanskog autoriteta poveo one koje ne bi mogao da pokrene ljudskim razumom".56 Dakle, po Rusou uloga vjere u idealnoj drţavi bi se svela na političke svrhe. Vjera ne bi smjela propovijedati učenja koja nisu u skladu sa ciljevima poretka.

2.4 Status vlade u Rusoovoj državi Opšta volja je tek izraz potrebe da se nešto učini, da bi se ona sprovela u djelo potrebna je i snaga. Ova nuţnost vodi nastanku razlike izmeĎu zakonodavne i izvršne vlasti, izmeĎu suverena i vlade.Budući da suveren moţe legitimno donositi zakone samo o opštim stvarima, primjena zakona na pojedinačne postupke ili osobe nije u njegovoj nadleţnosti, već pripada vladi. Ona je posrednik izmeĎu suverena i pojedinca, te je u potpunosti izvedena, ona svoj ţivot duguje isključivo opštoj volji. Vlada mora biti dovoljno moćna da vlada nad posebnim voljama graĎana, ali ne i toliko da vlada nad opštom voljom. Što je brojnije stanovništvo neke zemlje, to su pojedinačne volje moćnije, pa je i pojedincima teţe poistovjetiti se sa zajednicom. " To pokazuje da nema jednog jedinog i apsolutnog oblika vlade, već da moţe da bude isto toliko različitih vlada po svojoj prirodi koliko različitih drţava po veličini".57 Ruso smatra da bi vlada morala da bude jača u većim zemljama. Što više osoba dijeli vlast vlade to je vlada slabija. Ne moţe se generalno govoriti o najboljem obliku vladavine jer "svaki oblik vladavine nije pogodan za svaku zemlju". Ruso je skeptičan po pitanju sprovoĎenja demokratije. "Ako se shvati u strogom smislu riječi, prava demokratija nije nikad postojala, niti će ikad postojati".58 Protivno je prirodnom poretku, smatra Ruso, da veliki broj ljudi vlada nad malim. Samo bi narod bogova mogao vladati na samoupravan način. Tako savršena vlada nije za ljude, tvrdi Ruso. U monarhiji su veliki problemi sa nasljedstvom. "Kad se čovjek vaspitava da zapovijeda drugima, onda sve doprinosi da on bude lišen osjećanja pravde i razuma", smatra on. Za aristokratiju se moţe reći da je neka vrsta sredine izmeĎu nepogodnosti drugih dvaju oblika, ali moţe postati i najgori poredak. Ruso razlikuje tri vrste aristokratije: nasljedna, prirodna i izborna. On smatra da je prva vrsta najgora, jer se temelji na imetku i nejednakosti utemeljenoj na konvencijama. U prvobitnim društvima, oni koji su najbolji za vladanje biraju se gotovo prirodno, što je smatra Ruso izvrsno rješenje, ali rješenje koje je neprikladno za razvijenija društva. Izbori su jedini legitimni način odabira ograničenog broja vladalaca, jer garantuju da će stalno biti podreĎeni opštoj volji. Aristokratija tako zapravo postaje tek izraz činjenice da u većini društava ne vladaju svi, pa mora biti izabran neki ograničen broj ljudi. Pri izboru te nekolicine ne vrijede kriteriji porijekla ili imetka, a aristokratija ne predstavlja način ţivota.

56

ibid. 25. str ibid. 46. str 58 ibid. 53. str 57

20

Ruso i društveni ugovor Po Rusou, dva su načina koji vode do raspada drţave. "Najprije kada vladar ne upravlja više drţavom na osnovu zakona i nasilno prisvaja suverenu vlast".59 Tada članovi vladajućeg tijela postaju narodu "gospodar i tiranin". Drugi je kad članovi vlade prisvajaju vlast svaki za sebe, umjesto da je vrše kao jedinstveno tijelo.

59

ibid. 68. str.

21

Ruso i društveni ugovor

3. Završna razmatranja Kritikujući društvo svoje epohe, čije instiucije razvijaju zavisnost i nejednakost meĎu ljudima, osobine za koje tvrdi da su potpuno nepoznate čovjekovoj prirodi, Ruso razvija teoriju za prevazilaţenje takvog stanja koja se po svojoj dubini i inovativnosti izdvaja od svih kritičkih projekata koji nastaju u Francuskoj XVII i XVIII vijeka. On iznosi ideju opšte volje za koju vjeruje da rješava stalno aktuelan problem slobode i prisile, pojedinačnih interesa i obaveza prema drugima. Opšta volja je volja suverena,odnosno udruţenog naroda, koja je uvijek usmjerena na čitav narod kao pasivno tjelo koje joj se pokorava. To je volja koja dolazi do izdraţaja onda kad čovjek ustupi mjesto graĎaninu i promjeni svoju prirodu, u potpunosti se poistovjećujući sa zajednicom kojoj pripada . Iako su mnogi kritičari ideju opšte volje tumačili kao individualističku, a osnovnu tendenciju Rusoove političke misli kao teţnju da se istakne " suverenost svakog pojedinca" ovakvi stavovi ne pogaĎaju samu srţ Rusoove misli. U svom idealu društva i drţave Ruso ne ostavlja prostor za samovolju i u njoj vidi napad na istinski duh svake ljudske zajednice. On ne samo da odbacuje ideju o postojanju pojedinačnih interesa unutar drţave zasnovane na opštoj volji, već smatra da se moraju umrtviti sve subjektivne sklonosti svih članova tog društva kako bi ostali slobodni, jednaki i ujedinjeni. MeĎutim, ovakvo rješenje koje ja Ruso ponudio, smatraju kritičari, upravo daje osnov za despotizam i zavisnost protiv kojih se on toliko borio. Kod Rusoa sva prava pojedinca proizilaze iz opšte volje, a vlast nad pojedincima je neograničena. Prema Bendţaminu Konstanu, liberalnom misliocu iz devetnaestog vijeka, Rusoova ideji neograničenog narodnog suvereniteta otvara put despotizmu i diktaturi zajednice nad manjinama. On smatra da je Rusoova greška u tome što kritikuje nosioce vlasti a ne samu neograničenu vlast koja je po Konstanu uzrok svih zala protiv kojih se Ruso bori. 60 Liberalni mislioci mu zamjeraju da je svojim učenjem o nemogućnosti postojanja manjih grupa unutar drţave previdio činjenicu da je ljudsko društvo pluralističko, te da je na taj način ugušio svaku različitost u društvu, a time i slobodu. TakoĎe, često su kritikovani i njegovi stavovi o zakonodavcu, graĎanskoj religiji i cenzuri, kao i njegovo učenje o neposrednoj demokratiji. U ideji o uvoĎenju zakonodavca i graĎanske religije mnogi su vidjeli klice totalitarnih reţima dvadesetog vijeka. S druge strane, njegovoj ideji neposredne demokratije zamjera se da je neostvariva u doba kada moderna drţava postaje sve veća i sloţenija. MeĎutim, ne moţe se Rusoa optuţiti za odsustvo realizma. Ruso je bio svjestan da meĎu modernim drţavama prevladava tendencija ka njihovom uvećanju, kao i da se njegov ideal moţe ostvariti samo u malim drţavama, na Korzici njegovog doba npr. On u ovakvim kretanjima nije vidio argument protiv svoje ideje neposredne demokratije, naprotiv, Ruso smatra da su upravo u velikim drţavama sloboda i jednakost ugroţene, te da shodno tome ova tendencija nije dobra. Tamo gdje su ljudi jedni drugim stranci i gdje pokazuju malo interesovanje za javne poslove, privatni interesi stoje nad opštim; tamo ne moţe doći do izraţaja opšta volja. 60

Konstan, Bendžamin, Načela Politike. O ministarskoj odgovornosti, Beograd, Državna štamparija,1883, 1-12 str.

22

Ruso i društveni ugovor Ruso takoĎe upućuje i na činjenicu da drţava u kojoj preovlaĎuje opšta volja ne smije da bude ni premala da ne bi bila pokorena od drugih. Dakle, Ruso je itekako bio svjestan poteškoća koje se postavljaju pred njegov projekat izgradnje legitimnog i sigurnog društvenog poretka, koji nikada nije u potpunosti sproveden, ali ove prepreke su po njemu samo pokazatelj dubine krize u kojoj se nalazi moderna drţava.

23

Ruso i društveni ugovor

LITERATURA Ruso, Ţan-Ţak, Društveni ugovor, Prosveta, Beograd, 1949. Ruso, Ţan-Ţak, O poreklu i osnovima nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd, 1949. Kasirer, Ernst, Filozofija prosvetiteljstva, Gutembergova galaksija, Beograd, 2003. Hobs, Tomas, Levijatan, tom I, Gradina, Niš, 1991. Platon, Država, Beograd, 1957. Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1960. Lok, Dţon, Dvije rasprave o vladi, Mladost, Beograd, 1978.

Volin, Šeldon, Politika i vizija, Filip Višnjić, Sluţbeni glasnik, Beograd, 2007. Grotius, Hugo, The Law of War and Peace, Howsbaun, Eric, Doba revolucije, Zagreb, 1987. Habermas, Jurgen, Three Normative Models of democracy, Constelation, Vol.1. Nr.1, April 1994. Koštunica, Vojislav, Ugrožena sloboda, Filip Višnjić, Beograd, 2001. Satle - Dijamel - Pizije, Enciklopedijski rečnik političke filozofije, tom I, tom II, Izdavačka knjiţarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1993. Tadić, Ljubomir, Nauka o politici, Beograd, 2007. Tadić, Ljubomir, Filozofija prava, Naprijed, Zagreb, 1983. Konstan, Bendţamin, Načela Politike, Beograd, Drţavna štamparija, 1883.

24