Ruska Revolucija Od Lenjina Do Staljina Edward Hallett Carr

Edvvard Hallett Carr RUSKA REVOLUCIJA Od Lenjina do Staljina (1917-1929)

PLAVA BIBLIOTEKA

Urednik BOŽO KOVAČEVIĆ

Edward Hallett Carr

RUSKA REVOLUCIJA Od Lenjina do Staljina (1917—1929)

GLO BU S / ZAGREB

N aslov originala: Edvvard H allett C arr, T H E RU SSIAN R E V O L U T IO N , From Lenin T o Stalin (1 917-1929) The M acM illan Press Ltd © Edvvard H allett C arr 1979

Recenzenti BRANKO CARATAN VJEKOSLAV MIKECIN

Preveia DANILA DRAŠKOVIĆ Redaktor prijevoda RENE LOVRENČIĆ

Riječ izdavača

Zanimanje za Rusiju kao veliku zemlju, sredinu s brojnim osobitostima, važnu u evropskoj i svjetskoj politici, javilo se u vanruskoj historiografiji znatno prije 1917. godine i pomalo je kroz deset­ ljeća do 1914. raslo.1Prilično dugo poslije Oktobarske revolucije znanost o povijesti malo se bavila Rusijom, točnije njezinom posve svježom burnom prošlošću. To polje prepustila je uglavnom publicistici raznih boja i nijansi, što je, bez obzira na veliko zanimanje za treću rusku revoluciju, lako razumljivo. Eksplozivna i korjenita promjena Rusije ostvarena je tek nedavno, njezin veliki preobražaj još se nije završio, čak ni njegov daljnji tok i konačni ishod nisu se mogli s nekom većom sigurnošću predvidjeti, izvori su bili velikim dijelom teško dostupni ili čak kao previše svježi nepristupačni istraživačima, osobito stranim, dijelom još nisu bili prikupljeni ili sređeni.2 Potrebne historijske di­ stance za mirnije razmatranje, za valorizaciju činjenica duljeg djelova­ nja još nije bilo. Prilično obilna inozemna publicistika o Oktobarskoj revoluciji, nastala u prva dva desetljeća poslije 1917, ostavila je malo knjiga trajne vrijednosti, korisnih za njezinu ozbiljnu naučnu obradu. Te knjige potekle su uglavnom od znatiželjnih i lucidnih neposrednih promatrača uzbudljivih ruskih zbivanja.3 Iz tog publicističkog kruga proizašla je i prva temeljita historija Velikog oktobra na Zapadu, djelo američkog novinara W. Chamberlina, izrađeno na osnovi dugogodiš­

1 V. H. Martin, La Russie et l’Europe, Pariš 1866; A. Leroy Beaulie, L ’Empire des Tsars et les Russes, 3 sv., Pariš 1887-89; L. Leger, Russes et Slaves, 3 sv., Pariš 1890; O. Hoetzsch, Russland, Berlin 1913; H. Williams, Russia o f Russians, London 1914. i dr. Od te opsežne predratne literature o prošlosti Rusije u nas je prevedeno samo djelo T. Masaryka, Rusija i Evropa, Zagreb 1923 (njemački original izašao je u Jeni 1913). - Čak tridesetak godina poslije oktobarskih dana 1917. poznati švicarski historičar V. Gitermann napisao je u uvodnoj primjedbi posljednjem dijelu svoje trilogije o povijesti Rusije da se, po njegovu sudu, o najnovijem razdoblju ruske prošlosti (od 1917) još ne može pisati jer je nužni izvorni materijal najvećim dijelom nedostupan (v. Geschichte Russlands, sv. 3, Hamburg 1949). 3 Uz glasovitu knjigu J. Reeda, Ten Days That Shook the World, New York 1919 (Deset dana koji su potresli svet, Beograd 1952) treba još spomenuti J.Sadoul, Note sur la revolution bolchevique, Moskva i Bem 1918; M. P. Priče, My Reminiscences o f the Russian Revolution, London 1921; A. R. Williams, Through the Russian Revolution, New York 1921.

5

njeg sabiranja i obrade velike dokumentacije, prikupljene na licu mjesta.4 Bez obzira na određene slabosti, ovo se djelo smatra, s pravom, u velikom dijelu svjetske historiografije prvijencem u skupini knjiga koja se naziva klasikom zapadnih istraživanja o trećoj ruskoj revoluciji. U Sovjetskom Savezu njezino proučavanje u razdoblju između dva svjet­ ska rata nije daleko odmaklo, za što je bilo više razloga. Poznatim istraživačima ruske predrevolucionarne historiografije, koja se, do­ dajmo usput, odlikovala dostignućima visoke svjetske razine, sovjetska Rusija bila je strana ili su čak bili prema njoj neprijateljski raspoloženi. Pisati o revoluciji negativno nisu smjeli, a pozitivno nisu htjeli. Neki su, uostalom, emigrirali zbog političkih razloga, a neki su se tek sporo približavali novom poretku. Historičara odanih revoluciji, ali s boga­ tim znanjem, iskustvom naučnog rada i kritičkim odnosom ne samo prema bivšoj već i novoj Rusiji, bilo je malo. No, još su više otežale ozbiljno proučavanje Velikog Oktobra političke okolnosti. U dramatič­ nim borbama od 1923—29. između Staljina, Trockog, Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina i njihovih pristaša, u kojima se radilo ne samo o tome koja će od suparničkih grupacija trajno prevladati u moćnim vrhovima usko povezanog državnog i partijskog aparata, već i o pravcima daljnjeg razvoja Sovjetskog Saveza i svjetskog komunističkog pokreta, nedavna prošlost, zbivanja, postupci, odnosi ličnosti iz lenjinskog doba eksploatiraju se u funkciji neposrednih političkih interesa glavnih aktera političkih sukoba. Iz historije ruske socijaldemokracije, boljševizma, Oktobarske revolucije izdvajaju se i akcentuiraju mo­ menti koji su mogli, ili se barem tako vjerovalo, poslužiti u sudbono­ snim političkim obračunima, dok se opet neki momenti te prošlosti - zbog toga što su mogli baciti loše svjetlo na ovog ili onog od zavađenih vođa - prešućuju, prikrivaju ili čak pobijaju. U žaru borbe, u kasnijim, naknadnim optuživanjima, poslije pojedinih obračuna a osobito nakon definitivne Staljinove pobjede, umnožili su se indirektni i direktni falsifikati nedavne prošlosti. Njezino prepravljanje postalo je uobiča­ jeni postupak, a ono je poticalo i zahtijevalo sakrivanje, zatvaranje, možda i uništavanje dijela izvorne dokumentacije i ranije objavljene literature. S vremenom stvorena je oficijelna gruba slika Oktobra, u koju se nije smjelo dirati; osnovnoj strukturi propisanih sudova i ocjena malo se što moglo dodavati osim potvrdnih komadića za upotpunjavanje sheme. U takvim okolnostima, kad se samostalno, kritičko ispitivanje, dakako, ne samo protekle revolucije, već i suvre­ menosti, pretvorilo u krajnje opasnu igru sa zaposlenjem, položajem a

4 The Russian Revolution 1917-21, New York 1935.

6

od sredine 30-ih godina i sa životom, historiografija o nedavnoj prošlosti nije se mogla življe razvijati, štoviše, uglavnom je zahirila. Velik dio dokumentacije o ruskom Oktobru stigao je raznim kana­ lima izvan dosega Staljinove autokracije. Rani sovjetski listovi, perio­ dika, knjige, dospjeli su u biblioteke znanstvenih centara Zapada. Dio izvora prenijeli su onamo ruski emigranti raznih boja, pojavila su se i brojna izdanja memoarskog karaktera, u kojima je bilo, uz mnogo ili podosta pljeve, i vrijednog zrnja. Ipak taj zamašni materijal bio je godinama vrlo malo eksploatiran za ozbiljne studije Oktobarske revo­ lucije. Najveći dio istraživača moderne povijesti iz glavnih kapitalistič­ kih zemalja imao je više-manje neprijateljsko stanovište prema toj revoluciji, što su uspostava Staljinove diktature i njezini ekscesi samo učvrstili. Vjerojatno se dio historičara s interesom za sovjetsku Rusiju i neopterećenih apriornim negativnim odnosom prema njoj susprezao od proučavanja Oktobra kao pothvata koji im može navući odium komunističkih simpatizera, izazvati negodovanja, sumnjičenja i nepri­ like. U kapitalističkom svijetu polarizacija na bezrezervne prijatelje i neprijatelje ruske revolucije i Sovjetskog Saveza bila je još vrlo oštra. Svjetski komunistički pokret preuzeo je sovjetsku oficijelnu verziju o Oktobru s idealiziranom slikom o revoluciji, njezinoj osnovnoj druš­ tvenoj snazi, boljševičkoj partiji, njezinim kadrovima i dijelu vodstva, i svakom tko bi jače dirnuo u nju udarao žig pripadnika crne reakcije. Sovjetska historiografija o Oktobarskoj revoluciji nije pak zbog svoje nerazvijenosti i podložnosti službenom diktatu mogla djelovati kao jači podstrek za njezin studij izvan ruskih međa. Godine novog svjetskog rata nisu bile pogodne za dublja i šira istraživanja najnovije povijesti, pogotovo sovjetske. U zemljama fašističkog bloka bavljenje Oktobrom moralo bi dati sam o radove s izrazitom negacijom svake vrijednosti ruske revolucije, u Sovjetskom Savezu bilo kakvo njezino problematiziranje bilo bi dočekano kao izdaja partije i domovine, na Zapadu pak nije bilo umjesno dirati kritičkim prstom u prošlost osjetljivog važnog saveznika. Iz II svjetskog rata zemlja Oktobarske revolucije izašla je kao veliki pobjednik i supersila. Tako je zanimanje za njezinu suvremenost a i prošlost dobilo novu podlogu, odnosno ona se znatno proširila. Među­ tim, uskoro je buknuo »hladni rat« s naglo oživjelom polarizacijom međusobno nepomirljivih prijatelja i neprijatelja Sovjetskog Saveza. Pa ipak, u toj klimi žestokih strasti, koja nije pogodovala trezvenom istraživanju početaka sovjetske države, pojavio se 1950. prvi svezak djela engleskog historičara E. H. Carra, The Bolshevik Revolution, koje po bogatstvu dokumentacione osnovice, širini pogleda i interesa, utemeljenosti većeg dijela sudova nije imalo premca u dotadašnjoj svjet­ skoj historiografiji o Oktobarskoj revoluciji.

7

Rođen 1892. godine, još u vrijeme dugog »evropskog mira«, Carr se poslije školovanja u Londonu i Cambridgeu za dulje smjestio u britanskoj diplomaciji, u kojoj je od 1916-36. obavljao razne dužnosti; uz ostalo, radio je u britanskoj delegaciji na Versajskoj konferenciji, u personalu konferencije savezničkih ambasadora u Parizu, u centrali Foreign Officea, a neko vrijeme i u britanskom poslanstvu u Rigi. Početkom 30-ih godina, dok je još djelovao u diplomatskoj službi, prihvatio se historijskih studija, posvećujući svoje prve objavljene radove nekim značajnim ličnostima X IX st.5 Već kao četrdesetgodišnjak, u vrijeme kad su se na nebu nemirne Evrope pojavili tmasti oblaci novih međunarodnih sukoba nagovještavajući ratnu katastrofu još veću od prethodne, Carr se uputio stazama univerzitetske karijere na velškom sveučilištu u Aberystwithu i intenzivnijih historijskih istraživa­ nja. Doduše, u doba II svjetskog rata obavljao je i važnu funkciju u ministarstvu informacija a zatim u Timesu (pomoćnik urednika 1941—45), što je neizbježno usporilo njegov znanstveni rad. Kroz deset godina, od 1936—45, uglavnom do početka rata, objavio je više knjiga, pretežno posvećenih međunarodnim pitanjima, dakle, materiji koja mu je kao bivšem diplomatu bila bliska.67Iako liberalne orijentacije, kojoj je doživotno ostao vjeran, on je u nekim od tih izdanja podupirao politiku »smirivanja« totalitarnih fašističkih sila ustupcima. Opći tok i ishod II svjetskog rata uputili su njegovu pažnju u drugom pravcu. Carrova knjiga The Soviet Impact on Western World (Sovjetski utjecaj na svijet Zapada), izdana 1946, najavila je njegovu mnogogo­ dišnju koncentraciju na proučavanje Sovjetskog Saveza, njegova na­ stanka, historijskog razvoja i međunarodne uloge. Nekoliko godina kasnije, s prvim sveskom već citirane knjige o ruskom Oktobru, započelo je publiciranje Carrovih opsežnih studija sovjetske prošlosti. Od 1950-76. svjetska historiografija obogaćena je pravim opusom, koji čini 10 svezaka cjelovitog djela: A History o f Soviet Russia? Samo jedan od tih svezaka, doduše najveći, pisao je zajedno s Carrom R. W. Davies, direktor Centra za proučavanje Rusije i Istočne Evrope sveučilišta u Birminghamu. Osim ove impozantne serije, uz nastavni rad koji je produžio na Balliol College, u Oxfordu (od 1953-55) i zatim na uglednom Trinity College u Cambridgeu (od 1955. do kraja 5 Dostoievski, 1931; The Romantic Exiles, 1933; K.M arx: A Study o f Fanatism, 1934. 6 InternationaI Relations since the Peace Treaties, 1937; The Twenty Years‘ Crisis 1919-39; 1939; Britain: A Study o f Foreign Policy from Versailles to the Outbreak of War, 1939; Conditions of Peace, 1942. dr. 7 Carrova Povijest Sovjetske Rusije sastoji se od slijedećih dijelova: The Bolshevik Revolution 1917-23; 3 sv., London 1950-53; The Interregnum 1923-24, 1954; Socialism in One Country 1924-26, 3 sv., 1958-1959; Foundations of a Planned Economy 1926-29; 3 sv. (1. sv. zajedno s R. W. Daviesom), 1969-76.

8

života 1982 g.), Carr je objavio još nekoliko knjiga,8 koje se gotovo sve bave ruskom i sovjetskom prošlošću ili je u znatnoj mjeri dotiču. Poslije prvih svezaka Carrove Povijesti sovjetske Rusije, nakon stišavanja »hladnog rata«, u prvim godinama detanta i destaljinizacije, započeo je bujan rast historiografije o Oktobarskoj revoluciji, kojem su knjige ovog engleskog historičara davale snažan poticaj i bile značajan prilog. Od početka 50-ih godina do današnjih dana u Sovjetskom Savezu, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, USA i drugim zemljama ta je historiografija višestruko povećana brojnim općim radovima i speci­ jalnim studijama, kao i izdavanjem izvorne građe razne vrste.9 Okto­ barskom revolucijom bave se u tom razdoblju i mnogi radovi politikološkog karaktera, kao i publicistička izdanja. Međutim, ona je trajno sporna, ponajviše zbog svojih dugoročnih, izravnih i posrednih posljedica i utjecaja. Široku lepezu pogleda o njoj već desetljećima pothranjuje svjetska borba kapitalizma i socijalizma, kojoj se ni danas ne vidi blizi završetak. U toku te borbe iskrsli su s vremenom neki momenti velikog značenja, koje začetnici marksizma nisu uopće mogli zamisliti. Veći dio zemalja koje su krenule putem socijalističkog preobražaja međusobno se znamo razlikuju i po načinu kako je ondje oboren kapitalizam i po metodama gradnje novog društva i po njegovim konkretnim oblicima. Odnosi tih zemalja, uvelike baš zbog tih razlika, tek su dijelom označene suradnjom i tolerancijom, često su i dugo­ trajno obojeni sporovima, averzijom pa i neprijateljstvima, pri čemu ne izostaju oružane prijetnje i sukobi, iako se one više ili manje pozivlju na Veliki oktobar, slave revoluciju ruskog proletarijata i Lenjina kao njezinog neospornog vođu. Spomenute razlike, sporovi i sukobi između socijalističkih zemalja, reflektiraju se u ukupnom svjetskom komuni­ stičkom i radničkom pokretu. Sve je to pak utjecalo na historiografiju o Oktobarskoj revoluciji, u kojoj se u svjetskim razmjerima vodi stalna sad blaža sad žešća idejna borba kao dio općeg konfrontiranja kapitali­ zma i socijalizm a.10 * Toj skupini Carrovih radova pripadaju: The New Society, 1951; What is history? 1961; 1917: Before and After, 1945; The Russian Revolution: Trom Lenin to Stalin, 1979 (Ruska re­ volucija od Lenjina do Staljina); Trom Napoleon to Stalin, And Other Essays, 1980; The Twi!ight o f Comintem, 1982. * Od mnogobrojnih znanstvenih djela koja se cijela ili znatnim svojim dijelom bave općim kompleksom Oktobarske revolucije u užem ili širem smislu a izašla su poslije 1950, treba uz Carrovu seriju spomenuti barem slijedeća: G. N. Golikov, Očerk istorii Velikoj oktjabrjskoj socialističeskoj revoljucii, Moskva 1959; isti, Revoljucija otkryvlaja novuju eru, Moskva 1967; I. M. Mine, Istorija Velikogo Oktjabrja, 3 sv. Moskva 1967-73; M. Ferro, La Revolution de 1917, 2 s v „ Pariz 1967, 1976; Ch. Bettelheim, Les luttes des classes en U.R.S.S. 1917-1930, Pariz 1974, 1977; J. Curtiss, The Russian Revolution o f 1917, Princeton- New York 1957; G. Rauch, Geschichte des bolschevistischen Russlands, Wiesbaden 1955; R. Lorenz, Sozial-geschichte der Sowjetunion 1917-45, Frankfurt/M. 1976; J. Keep, The Russian Revolution: A Study in Mass Mobilisation, London 1976; R. A. Medvedev, The October Revolution, New York 1979. 10 Brojna su reagiranja sovjetskih historičara na zapadnu historiografiju o Oktobru i

9

N a Zapadu, u historiografiji kojoj pripadaju i Carrove knjige, i u socijalističkim zemljama, pogotovo u SSSR-u, brojni istraživači, svje­ sno ili nenamjerno, uključili su se od 1950. u tu borbu, prepuštajući se njezinim valovima ili podstrekujući njezin intenzitet borbenom pristranošću. Jedni su nastojali dokazati ili su barem sugerirali historijsku pogrešnost, promašenost, uzaludnost treće ruske revolucije ili su napa­ dali neke njene crte, osobito zavjereničke primjese, restrikcije političkih sloboda i primjenu terora, prikazujući ih kao korijene ili odrednice staljinskog totalitarizma.*11 Drugi su je bezrezervno branili i opravda­ vali kao čeličnu historijsku nužnost, preobražaj samo pozitivnog sadr­ žaja, zapuštajući manje ili više njezinu kompleksnost, sjene ili mrlje, kao i neke nepoželjne dugoročne efekte. T a dva pravca - superkritičnosti, istovjetne ili bliske negaciji, i nekritičnosti, kojom se štiti sintetička slika o revoluciji kao neka nedodirljiva ikona - još traju u historiogra­ fiji o Oktobru, iako su u oba prisutna izvjesna odstupanja. U širokom prostoru između tih ekstrema nalaze se djela onih autora koji su nastojali shvatiti Oktobarsku revoluciju kao objektivnu real­ nost čuvajući se krutih predubjeđenja i tendencije dokazivanja aprior­ nih stanovišta. Dakako, među njima postoje znatne razlike, velik dio njih je ipak donekle ili čak dosta blizu jednoj ili drugoj ekstremnoj struji, a ni ostala nisu, niti mogu biti, bez ikakvih intonacija, koje otkrivaju opća idejna opredjeljenja ili barem sklonosti autora. N ajbo­ ljem dijelu te skupine upravo i pripada velika Carrova zbirka o sovjetskoj Rusiji. M ada autor ni u jednom odsječku svojih dugogodišnjih proučava­ nja nije bio privučen konceptom revolucionarnog marksizma, njegova žeđ za istinom, inteligencija, široko obrazovanje, neumorni istraživački mar i solidnost potisnuli su u drugi plan građansko liberalno opredje­ ljenje, koje tek ponegdje, u manjem broju sudova i ocjena, dolazi jače do izražaja. Zato je njegova slika široko shvaćene Oktobarske revo­ lucije vrlo bogati mozaik, sastavljen najvećim dijelom od sigurnih i dobro situiranih elemenata, pano u kojem opće linije izviru iz mnogo­ brojnih detalja, s malo nejasnih ili neispunjenih mjesta. U njegovoj interpretaciji 3. ruska revolucija nije pogreška, nakaza ili mrtvorođenče historijske kreacije, već njezino neobično dijete s velikim obećanjima, izvanredno burnog, nepredvidljivog života, određenog od početka do kraja brojnim determinantama ruskih i svjetskih prilika, ali i voljom postrevolucionarnom razdoblju, v. Zarubežnaja literatura o Oktjabrskoj revoljucii, Moskva 1961; V.I.Salov, »Sovremennaja buržuznaja istoriografija Velikoj oktjabrskoj socialističeskoj revoljucii«, Voprosy istorii 11, 1967; A. O. Čubarjan, »Buržuaznaja istoriografija Oktjabrjskoj revoljucii«, Voprosy istorii 1, 1968. i dr. 11 Svježi primjer takvog pristupa nalazimo u M. Heller - A. Nekrich, L'Utopie au pouvoir, Histoire de 1‘U.R.S.S. de 1917 a nos jours, Pariz 1982.

10

jakih ličnosti, stvorenje s više lica, impresivno, zapovjedno, humano i okrutno, podložno oscilacijama poleta i umora, svojom cjelinom ospo­ sobljeno za obilježavanje početka jedinstvene epohe u razvoju čovje­ čanstva. Carrovo kritičko ispitivanje Oktobra teče raznim nivoima, političkim, ekonomskim, socijalnim, u kontekstu širih, svjetskih zbiva­ nja, situacija i procesa, uz traženje međusobnih veza razina, njihovih brojnih dodira i interakcija. U tom ispitivanju težnja odmjerenosti i nepristranosti označila je Carrove knjige o sovjetskoj Rusiji određenom dozom objektivističke hladnoće, kojoj odgovara suzdržanost stila. No, manjak žara i blistavila u njegovom izlaganju uspješno nadomješta jasnoća, logika, sistematičnost, zbog kojih se njegova djela čitaju lako i sa živim zanimanjem. Spomenute kvalitete vidljive su u znatnoj mjeri i u ovom Carrovom manjem djelu, koje treću rusku revoluciju predstavlja kao dugi historij­ ski tok od oktobarskih dana 1917. sve do 1929. god. Ono je sažetak gotovo cijele njegove serije o sovjetskoj Rusiji, rezultat napora da se njezina prošlost prikaže u bitnim crtama, za široku čitalačku javnost. Stoga je lišeno ogromnog dokumentacionog aparata kojim je velika serija opremljena. Kao kondenzat velikog opusa, uz nastojanje autora da ipak bude konkretan, da se ne ograniči na izlaganje i razvijanje općih sudova bez faktografske podrške, knjiga se nužno kreće srednjim pravcem, između bogatstva pogleda, s jedne, i obilja obrađene građe, s druge strane. Pristup koji je Carr sam sebi propisao zbog karaktera izdanja vodio ga je putem grubih kontura, potkrijepljenih podacima uske selekcije; ponekad se susreću simplifikacije, ponekad se ispuštaju ili vrlo škrto prezentiraju neki elementi cjeline koje je autor u ranijim djelima pažljivo obradio. Dodajm o ovim primjedbama da su se u knjizi potkrale i činjenične pogreške, ali njih je razmjerno malo. Ponegdje nailazimo na sudove koji su posve ili dijelom neprihvatljivi. Većina nužnih zamjerki zapravo posve odgovara onome što je autor sam napisao u svojoj velikoj seriji. N o, ukupno uzevši, pogledi i informacije koje knjiga daje svojom kvalitetom zasjenjuju neizbježne primjedbe. Korijene Velikog oktobra Carr vidi u društvenim i političkim uvjetima, snagama i odnosima predratne i ratne Rusije, što je u osnovi opravdano. Međutim, vanjske odrednice razvoja, inozemni utjecaji i ostvareni doseg modernizacije do 1914. jedva su dotaknuti. Osvrćući se, nužno kratko, na prvu i drugu rusku revoluciju, autor pri nabraja­ nju njihovih glavnih snaga daje prvenstvo ruskim liberalima (str. 21), dok ono u oba navrata stvarno pripada radnicima, s time da se politika većeg dijela buržoazije uglavnom kretala kolotečinom umjerene, le­ galne opozicije, odnosno tek privremene i djelomične podrške masov­ nim gibanjima. U prikazu prvih mjeseci poslije Februarske revolucije s pravom se

11

ističe opća ustalasanost masa, njihova težnja daljnjim promjenama i akcije koje su navještavale novi revolucionarni udar (str. 22). Ipak se bez riječi prelazi preko »julskih događaja«, prvog masovnog nasrtaja na privremenu vladu u krizi. Dolazak Lenjina, njegove Aprilske teze i Država i revolucija dobro su uključene u opće previranje tadašnje Rusije, u kojoj se buržoaska vlast i privreda brzim tempom dezintegri­ raju. Autor naglašava dva usko povezana toka: opadanje autoriteta privremene vlade i stranaka koje su je podupirale, s jedne, i brzi rast boljševika i njihova utjecaja u sovjetima i izvan njih, s druge strane, što je vodilo neizbježnom raspletu u prilog nove, temeljite društvene promjene. N o, iako Carr uviđa širinu revolucionarnog gibanja još od proljeća 1917, obaran je zadnje od privremenih vlada u oktobarskim danima naziva udarom (coup) (str. 24), što podsjeća na prilično proši­ renu tezu u zapadnoj historiografiji o boljševičkom državnom udaru, izvedenom malim uglavnom zavedenim snagama mimo volje ogromne većine stanovništva. Uz to, taj udar naziva beskrvnim. Ustvari, petrogradski ustanak nije prošao bez krvi, a još više je bilo žrtava u pokušaju Kerenskog i njegovih pristaša da odmah sinhroniziranim protuudarom na glavni grad i pobunom u njemu dokinu tek provedenu revolucio­ narnu smjenu vlasti, kao i u oružanim borbama u staroj prijestolnici Moskvi. Ističući značenje prvih odluka sovjetske vlasti, autor prenaglašava verbalno spominjanje buduće Ustavotvorne skupštine (str. 25-26). Za­ pravo, pri tome se radilo, kao i pri njezinom izboru i prvoj sesiji, o boljševičkom ustupku bez veće političke težine. Vodstvo boljševika bilo je svjesno da se revolucija ne postiže, a ni ne razvija i brani općim, makar posve demokratskim izborima, odnosno da se njezina sudbina ne smije prepustiti vrhovnom organu vlasti koji bi svojom većinom inklinirao obnovi predoktobarskog stanja. Autor istodobno navodi da su privremena vlada, koju, ranije u tekstu, već u njezinom prvom sastavu, pretjerano kvalificira kao demokratsku, i sovjeti, imajući u vidu, vjerojatno, u prvom redu petrogradski sovjet menjševičko-eserskog sastava, zastupali ideju o sazivu Ustavotvorne skupštine (str. 25-26), ali ne spominje da oba ova organa vlasti nisu kroz mjesece, iako je postfebruarska Rusija živjela bez ustava, dovela do izbora za Konstituantu. Odluka o njima objavljena je tek u jesen 1917. - nakon što su u okviru nove revolucionarne plime boljševici prevagnuli u sovjetima - s prilično razgovjetnom nadom da će ta skupština poslužiti kao politička barijera radikalizaciji masovnih gibanja. Uspješnom prikazu opće, međunarodne i unutrašnje situacije sovjetskog režima u njegovim prvim mjesecima, može se ipak zamjeriti što se oružane snage nove revolucije svode na Crvenu gardu i letonske jedinice (str. 26), iako su, stvarno, među njima bile i neke jedinice ratne

12

armije (uključujući i flotu), koje su imale i važnu ulogu u oktobarskim danima, što autor prešućuje (usp. str. 24), i internacionalni odredi, sastavljeni pretežno od ratnih zarobljenika. Pišući o konstituiranju mlade sovjetske republike, Carr s pravom ističe da njezini prvi ustavni dokumenti ozakonjuju političku dominaciju proletarijata, nacionalnu ravnopravnost i federalizam, te da su označeni i internacionalističkim duhom svjetske revolucije. No, njegova tvrdnja da svjetska situacija od početka tjera sovjetsku Rusiju u okvire politike nacionalne države (str. 28), može se prihvatiti tek djelomice. Sovjetska republika, već i kao središte svjetskog komunističkog pokreta, zadržat će trajno u cijelom međuratnom razdoblju internacionalističku orijentaciju, iako se s njome, sad manje sad više, miješaju nacionalno-državne političke tendencije, i čak je u 30-im godinama u velikoj mjeri formaliziraju, odnosno zasjenjuju. Govoreći o teškom izlasku sovjetske Rusije iz svjetskog rata, stva­ ranju armije revolucije i građanskom ratu, autor prenaglašava ulogu prinudno reaktiviranih oficira stare vojske (str. 29-30), a prelazi preko činjenice da je kroz godine strašnog oružanog hrvanja revolucije i njezinih protivnika izrastao znatan broj talentiranih komandanata, koji su ušli u boljševičku partiju prije oktobarskog ustanka ili u prvim mjesecima sovjetske vlasti. Među interventima koji su u toku 1918. na područjima svoje akcije likvidirali sovjete ne spominju se austrougar­ ske i turske trupe, a njemačko uplitanje ograničava se na Ukrajinu (str. 30), dok se ono, stvarno, proteglo i na zemlje istočnog Baltika, dijelom čak i poslije završetka I svjetskog rata. Burna zbivanja u srednjoj i zapadnoj Evropi, koja se opravdano navode kao podstreci boljševičke nade u svjetsku revoluciju, nisu ispravno označena, jer se govori o revolucionarnoj situaciji na kraju 1918. i revolucionarnim pučevima u Bavarskoj i M ađarskoj (1919), umjesto o revolucijama u Njemačkoj, Austriji i M ađarskoj u posljednjim danima rata i njihovom nastavku u prvoj godini mira. U osvrtu na neuspjeh strane intervencije i slom ruskih kontrarevolucionarnih armija, autor izostavlja pokret zapa­ dnoevropskog radništva u prilog sovjetske Rusije, a navodeći razloge poraza »bijelih« konstatira da su ostali bez podrške naroda (str. 31), što, međutim, ne objašnjava, mada je važne elemente podloge njihove nepopularnosti dao već u prvoj knjizi svoje velike serije.12 U skladu pak s tom serijom Carr znatnu pažnju pridaje Komunistič­ koj intemacionali, koju s pravom usko povezuje s nastankom i sudbi­ nom sovjetske Rusije. Prikazujući prve kongrese Kominterne, on na­ glašava novi rast nade u svjetsku revoluciju, podhranjen pobjedničkim prodorom Crvene armije u Poljsku. Među razlozima ratnog preokreta 12 V. Bolsbevikr Revolution, sv. I (Penguin 1966), str. 310, 321, 357, i dr.

13

na Visli autor daje naročito mjesto nacionalnom osjećaju poljskih radnika, što je uglavnom opravdano, ali i dodaje da oni, kao općenito radnici na Zapadu, usprkos svojim simpatijama za Sovjetsku Rusiju, nisu bili spremni da podignu revoluciju u vlastitoj kući (str. 18). Takva tvrdnja ignorira činjenicu da je znatan dio evropskog proletarijata, pa i poljskog, bio nosilac akcija revolucionarnog karaktera ili tendencija i na završetku svjetskog rata i kasnije. Da toga nije bilo, osnivanje Komunističke internacionale trebalo bi smatrati posve bespredmetnim; uostalom, i sam autor, pišući o rascjepu radničkog pokreta na Zapadu napominje da taj, voljom Kominterne, teče u vrijeme oseke revolucio­ narnim borbi, tj. poslije njihova poleta. U poglavlju o »ratnom komunizmu« osvjetljavaju se unutrašnje prilike mlade sovjetske Rusije u godinama njezine ogorčene borbe s brojnim domaćim i stranim neprijateljima, kao i mjere kojima revolu­ cionarna vlast nastoji obraniti samu sebe, ostvariti programske ciljeve boljševizma i masovne socijalne ideale, savladati kaos i riješiti akutna pitanja, pogotovo prehrambeno. Dakako, autora zanimaju i stvarni efekti tih mjera, koje se s vremenom slažu u globalni sistem. Vrlo sadržajnom zahvatu te problematike ipak se mora ponešto zamjeriti. »Ratnim komunizmom« realiziraju se, po piscu, opći principi (ciljevi) nacionalizacije industrije i zemlje, te radničke kontrole (str. 38). Među­ tim, zemlja je pretvorena u javno, narodno vlasništvo već poznatim oktobarskim dekretom, što su kasniji sovjetski zakoni samo potvrdili, a radnička kontrola je zakonski propisana potkraj 1917.13 Neprikladna je pak tvrdnja da su seljaci podijelili veleposjedničku i kulačku zemlju (str. 38). Plemićki i drugi veleposjedi nestali su uglavnom još do uvođenja »ratnog komunizma«, dok je seljačka revolucija likvidirala kulačke posjede tek djelomice, nešto u prvim mjesecima sovjetske vlasti, a više u godinama građanskog rata. Upotreba termina radnička kontrola odudara od Lenjinova shvaćanja pojma. Naime, u anglosak­ sonskoj terminologiji kontrola može značiti ne samo nadziranje već i upravljanje poduzećima, dok se u Rusiji i prije i poslije Oktobra pod tim nazivom uglavnom podrazumjevao prvi sadržaj. Stoga autorovu tvrdnju da radnička kontrola nije bila u stanju da uspješno upravlja nacionaliziranom industrijom (str. 39—40), valja popraviti: u datim okolnostima, uvelike zbog realnih crta tadašnjeg ruskog proletarijata, radnička kontrola nije mogla prerasti u efikasnu radničku upravu poduzećima. Carrovoj obradi problema rada, radne snage i odnosa u doba »ratnog komunizma« jedva se što može prigovoriti. Prelazeći na veliku promjenu NEP-a, autor razlikuje elemente dota­ 13 Da su oba ova revolucionarna zahvata provedena nekoliko mjeseci prije »ratnog komunii« inače je Carru dobro poznato (v. Bolshevik Revolution), sv. I (Penguin 1966), 41, 73-75.

14

dašnjeg privrednog sistema koji su imali izvjesnu podlogu u predrevolucionamo doba pa su zato izdržali teški historijski test, i druge koji su nastali kao posve novi plod, bez korijena, što ih je, nakon nekoliko godina iznimnih prilika, osudilo na ukidanje (str. 45). To razlikovanje ne može se prihvatiti bez nekih korekcija. Izvjesni, i to važni elementi privrednog sistema, nastalog 1917/8, mada bez oslonca u prethodnom razvoju, kao nacionalizirano bankarstvo, velika industrija i vanjska trgovina, nadživjeli su »ratni komunizam«, a neki pak njegovi ele­ menti, dokinuti NEP-om, uskrsnut će u većoj ili manjoj mjeri u doba petoljetki. Pri razmatranju NEP-a autor je s pravom, još više nego u tekstu o »ratnom komunizmu« zahvatio problematiku sindikata, bolj­ ševičke partije i općeg političkog razvoja, pokazujući da su veliki privredni zaokret pratile važne promjene u vanekonomskoj sferi, ko­ jima je pojačana politička centralizacija, kako u okviru jedino legalne, vladajuće partije, tako i u državnoj upravi. U skladu s time pisac ocrtava konstitucionalno oblikovanje sovjetske Rusije, odnosno fede­ racije sovjetskih republika kao i razvojni put RKP(b), u kojoj se uski vrh, politički i organizaciono, pretvara u jedinstvenu koncentraciju moći, odlučivanja i utjecaja. Znatan prostor i u dijelu knjige posvećenom ranim godinama NEP-a Carr poklanja odnosima Sovjetskog Saveza i inozemstva te Komintemi. Tu se prikazuju nastojanja jedine preživljele sovjetske republike da izađe iz izolacije, stekne priznato mjesto u svijetu pod kontrolom kapitalističkih sila i uspostavi ekonomske i političke veze s bližim i daljim susjedima. Autor vješto pokazuje da se sovjetsko vodstvo, ne odrekavši se nade u svjetsku revoluciju i pomaganja revolucionarnih snaga u drugim zemljama, kreće stazama realizma, slijedi potrebe države kojom upravlja i postepeno se privikava na koegzistenciju s protivničkim sistemom, što se podudara s izvjesnom regeneracijom kapitalizma na ruskom tlu, dozvoljenom pa i potaknutom kursom NEP-a. S tim se nastojanjima povezuje i značajna promjena politike Kominterne, koja se od svog 3. kongresa prilagođava neželjenom oporavku buržoaskog svijeta ali i socijaldemokracije, suspreže sektaške tendencije u komunističkom pokretu i svoje sekcije upućuje prema dugotrajnoj i strpljivoj borbi za mase. No, pri tome je pretjerana tvrdnja da se spomenuti kongres uopće nije bavio Istokom (str. 60); iz autorova teksta čak slijedi da se time Kominterna povinuje vanjskoj politici sovjetske države, koja agilno radi na poboljšanju odnosa s azijskim susjedima. Ne isključujući potpuno taj moment, ipak treba konstatirati da se 3. kongres bavio i oslobodilačkim pokretima Istoka, mada s manje pažnje i dubine nego prethodni opći skup ove internacionale. Opširno prikazujući ostvarivanje NEP-a, nove probleme i idejnopo-

15

litičke sporove koje je ono izazvalo, krizne situacije i njihovo prevlada­ vanje, autor prenaglašava cijenu privrednog oporavka na osnovi datog općeg kursa. N a jednom mjestu čak tvrdi da je ekonomsko oživljava­ nje, očito u sferi poljoprivrede, pogodilo industriju (str. 61), pri čemu, izgleda, misli na veliku, tešku industriju. N o, ako se uzmu u obzir ne samo prvi mjeseci NEP-a, već dulji period, makar samo dvije-tri godine, neosporno je zahvaljujući i završetku građanskog rata i prom­ jenama u ekonomskom poretku došlo do uspona cijele industrije, iako je laka, potrošačka, sigurno prednjačila. Također je pretjerano isticanje cijene kojom je ruski industrijski proletarijat platio privrednu obnovu na temelju NEP-a (str. 65). Carr je u pravu kad ističe da se ponovno pojavila nezaposlenost u priličnu širokim razmjerima, da su radnici podvrgnuti strožoj disciplini i većem pritisku privredne administracije te da su njihove plaće bile preniske, ponekad i neredovite. Međutim, radnička klasa, u cjelini uzevši, također se oporavlja, odmiče od gladnog standarda »ratnog komunizma«; nezaposlenost se javlja u uvjetima njezinog rasta, većim dijelom zbog agrarne prenaseljenosti i obnovljene privlačnosti, rada i života u gradu. Uostalom, u kasnijem tekstu priznaje se da su godine NEP-a postepeno podigle opći životni standard radništva. Svoje prethodne konstatacije o razvoju boljševičke partije u godi­ nama NEP-a autor razvija u opširnom prikazu unutarpartijskih spo­ rova između 1921-27. Neosporna je odlika prikaza što te sporove i obračune ne predočava samo kao borbu za vlast, već ih usko povezuje s općim ekonomskim i socijalnim kretanjima, odnosno s ozbiljnim dile­ mama koje su ova nametnula. Autor pri tome karakterizira protagoni­ ste te sudbonosne borbe, nepristrano slika i ocjenjuje njihove postupke i ideje koje su zastupali. Naročitom pažnjom osvrće se na koncept »socijalizma u jednoj zemlji«, akcentuirajući njegovu privlačnost u političkoj i društvenoj sredini. Međutim, njegovi ispravni zaključci o bitnim elementima i implikacijama koncepta prelaze preko jednog značajnog momenta. Naime, tim se konceptom socijalna energija usmjeruje na intenzivnu modernizaciju, uvelike po kapitalističkim uzorcima, dok se daljnja socijalistička transformacija proizvodno-društvenih odnosa (osim u poljoprivredi do neke mjere) zapušta, što će neminovno djelovati i na razvoj privrede i ukupnog društva. U nastavku knjige autor se ponovno vraća odnosima SSSR-a i Zapada te razvoju 3. internacionale, koji prati sve do 6. kongresa. Ta dva toka, koji se stalno dodiruju, povezuju se u tekstu s unutrašnjom evolucijom Sovjetskog Saveza, posebno s dugotrajnom borbom u boljševičkoj partiji. Ovaj splet interakcija osobito se eksplicira u vezi s usponom kineske revolucije i njezinom dramatičnom cesurom u pro­ ljeće 1927. g.

16

Vraćajući se problemima historijskog kretanja Sovjetskog Saveza, autor obrađuje početke planiranja i postepenu afirmaciju ideje o planskoj privredi. On pri tome uočava i smetnje i poticaje, koje u prvom redu vidi u privredi, odnosno njezinom složenom i često protur­ ječnom oporavku. S probijanjem planske ideje usko povezuje rastuću spoznaju o potrebi novog velikog vala industrijalizacije, neophodnog i zbog opće sigurnosti Sovjetskog Saveza i zbog socijalističke perspek­ tive, kao i nastavak unutrašnjih borbi u boljševičkoj partiji. Poraz Ujedinjene opozicije, nakon prethodne pobjede »trojke« nad trockističkom strujom, Carr ocjenjuje kao veliku prekretnicu kojom se konačno zapečaćuje demokratski centralizam i širom otvaraju vrata ličnoj dikta­ turi Staljina. Jačanju političke represije i općeg pritiska na građane, uključujući i radnike, pogodovali su imperativi industrijalizacije, koja pomalo osvaja ekonomske i druge tokove. N o njezin daljnji brzi napredak, upozorava autor, dovode u pitanje i opće stanje poljopri­ vrede i konkretno ponašanje proizvođača agrarnih viškova. Uglavnom na toj osnovi rađa se nova, posljednja partijska opozicija, prethodnim političkim razvojem osuđena na skori i potpuni poraz. Nova kriza snabdijevanja gradova, u prvom redu zaposlenih u industriji, koja brzo raste iznad predratnog nivoa, potiče pak hitro traženje rješenja, koje pobjednička Staljinova grupacija nalazi u forsiranju kolhoza i sovhoza, tj. odlučuje se za temeljito i široko mijenjanje proizvodno-društvenih odnosa u agraru. Pri razmatranju velikog kompleksa prve u svijetu planske industrijali­ zacije Carr dotiče brojna, međusobno povezana pitanja njezinih izvora, poluga, metoda, kao i ona o stručnjacima, radnoj snazi, plaćama, ulozi sindikata, cijenama i potrošnji, te reflekse te obimne problematike u političkoj sferi. Slomom »desne opozicije« nestaje posljednja politička smetnja politici forsiranog industrijskog preobražaja kao i širokoj primjeni prisilnih mjera na selu. Prvom petogodišnjem planu Carr pristupa kao velikom rezultatu sazrijevanja planske ideje i njezine prilično tegobne afirmacije usred žestokih političkih okršaja. Njihov je ishod urodio pravom planskom bujicom, ali s jako izraženim voluntarizmom. Razmatrajući široki snop ciljeva petoljetke, autor ističe razvojne zadatke za industriju i energe­ tiku, poljoprivredu, financije, kao i probleme s kojima se njihovo izvršavanje sukobilo, ali uopće ne spominje socijalnu i kulturnu sferu, čiji je nagli razvoj također bio planiran i znatnim dijelom ostvaren. S općim kursom globalnog planskog preobražaja, kojem je težište činila brza industrijalizacija i rekonstrukcija postojećih proizvodnji, Carr povezuje orijentaciju na velike promjene u poljoprivredi - široku, brzu i prinudnu kolektivizaciju, kojom je provedena nova agrarna revolu­ cija, ali ovog puta, za razliku od one 1917/8, posve »odozgo«, što je 2 Ruska revolucija

17

neizbježno prouzročilo, uz pozitivne, brojne, dugoročne, dijelom vrlo tragične negativne efekte. U širem prikazu završne faze unutarpartijskih borbi, Carr daje u sažetoj retrospektivi neke važne crte triju uzastopnih opozicija, ocrtava pobliže slom Buharinove struje te osvjetljava Staljinovu ličnost i poli­ tiku, nastojeći utvrditi složenu osnovicu razloga njegova uspjeha. Na tragu ocjene I. Deutschera,14 autor ga uspoređuje s Petrom Velikim kao značajnom historijskom figurom, koja je, u drugom dobu i uvjetima, također uz najokrutniju despociju obavila veliki zadatak daljnje mo­ dernizacije Rusije, njezinog približavanja dostignućima Zapada kao najrazvijenijeg dijela svijeta. No, Carr prelazi šutnjom preko štete koju je ta neobična varijanta samodržavlja nanijela općem razvoju socijali­ zma kao ideji, pokretu i poretku. Pri kraju knjige ponovo se susrećemo s odnosima Sovjetskog Saveza i kapitalističkog svijeta. Autor prikazuje kako sovjetska diplomacija potkraj 20-ih godina nastavlja napore sa ciljem da svoju zemlju uključi u svjetske poslove, u veliku međunarodnu politiku, podupirući tadaš­ nje težnje privrednoj suradnji, razoružanju i općem smirivanju, bez obzira na teoretsko-propagandna stanovišta Kominterne, po kojima su ta stremljenja bila spoj laži i iluzija. U posljednjem osvrtu na 3. internacionalu Carr navodi momente koji su doveli do djelomičnog napuštanja kursa Jedinstvenog fronta, usvajanja nove linije »klasa protiv klase« i pojačane ofenzive protiv socijaldemokracije. Njegovim ispravnim konstatacijama potrebno je dodati da je definitivna pobjeda Staljina u RKP(b) otvorila ustave političkom voluntarizmu ne samo u SSSR-u već i u svjetskom komunističkom pokretu, što će tek nova, teška i skupo plaćena iskustva donekle ublažiti. Carrova zanimljiva i bogata knjiga završava sažetom bilansom razvoja sovjetske Rusije od njezina nastanka do početka 30-ih godina. Njime autor nudi trijezne odgovore na najopćenitija pitanja o Velikoj ruskoj revoluciji, njezinim preduvjetima, oznakama, najvažnijim rezul­ tatima i dugoročnim efektima. Od zaključaka kojima bi se našlo prigovora treba izdvojiti onaj o ključnom plodu široko shvaćene treće ruske revolucije. Po autoru, to je realizacija ekonomske polovice teoretski pretpostavljenog socijalizma, tj. stvorena je njegova materi­ jalna podloga (str. 172-173). Takvo gledište zapostavlja znatne soci­ jalne promjene koje su nužno proizašle iz gradnje te podloge. One pak, stvarno, čine važan dio one druge polovice preduvjeta za društvo budućnosti kako ga je zamislila marksistička teorija. Prof. dr. Rene Lovrenčić 14 I. Deutscher, Staljin, politička biografija, Zagreb, str. 313.

18

Predgovor

Velika Povijest sovjetske Rusije, koju sam proučavao pos­ ljednjih trideset godina i koja je upravo dovršena, djelo je detaljnih istraživanja namijenjeno stručnjacima. Sastoji se od četiri dijela: »Bolj­ ševička revolucija 1 9 1 7-1923«, »Međuvlađe 1923-1924«, »Socijali­ zam u jednoj zemlji 1924-1926« i »Osnove planske ekonomije 1926-1929«. Učinilo mi se korisnim da srž tog istraživanja pretočim u kratku knjigu drukčije namjene, u knjigu oslobođenu navođenja izvora podataka i fusnota, oblikovanu prema potrebama širokog kruga čita­ laca i studenata koji traže prvu informaciju o tim zbivanjima. Rezultat toga je ova kratka povijest sovjetske Rusije od 1917. do 1929. godine. Razlike u opsegu i svrsi uvjetovale su bitne promjene u kompoziciji knjige. Teško bi se našla ijedna rečenica iz velike Povijesti sovjetske Rusije koja nije promijenjena u ovom novom djelu. Ruska revolucija: od Lenjina do Staljina, 1917-1929. obuhvača isto vremensko razdoblje kao i velika povijest. Za to razdoblje do­ stupni su bogati suvremeni sovjetski izvori, što se ne može reči za kasne godine. Riječ je o razdoblju koje u mnogo čemu znači začetak kasnijeg toka sovjetske povijesti. Potrebno je razumjeti što se zbivalo u tom razdoblju da bismo mogli objasniti sve ono što se kasnije dogodilo u Sovjetskom Savezu. Govoriti o dvadesetim godinama 20. stoljeća kao o prijelaznom razdoblju od ruske revolucije Lenjina na rusku revoluciju Staljina bilo bi, nema sumnje, preveliko pojednostavnjenje. Ipak, to bi bilo personificiranje važnoga povijesnog procesa čiji je kraj u nepredvidivoj budućnosti. Svim prijateljima i kolegama čija su imena navedena u predgovo­ rima svezaka velike povijesti želim i ovdje izraziti zahvalnost kao indirektnim suradnicima i u ovom djelu. Profesor R. W. Davies, s kojim sam zajedno radio na prvom svesku Osnova planske ekonomije, 1926-1929, zadužio me svojom odličnom kritikom poglavlja o indu­ strijalizaciji i planiranju. M nogo sam naučio čitajući sažetu Ekonom­ sku povijest SSSR-a, djelo profesora Aleca Nove. Najtoplije zahvalju­ jem Tam ari Deutscher na njezinoj svesrdnoj pomoći u pripremanju ovog djela. 7. studenoga 1977.

E. H. Carr

19

1.

Listopad 1917.

Friška rpvnlnrija 1917. godine bila je prekretnica u povijesti i vjerojatno će jeBudući povjesničari ocijeniti kao najznačajniji d o e ^ a j 20. stoljeća. Jo š dugo će se sukobljavati mišljenja o njezinu značenju, kao što je to bilo i s francuskom revolucijom. Neki će je smatrati važnim događajem za oslobođenje čovječanstva od ugnjetavanja, dok će je drugi smatrati zločinom i katastrofom. Ona je bila prvi otvoren izazov kapitalističkom sistemu koji je u Evropi dosegao vrhunac kra­ jem 19. stoljeća. Nije slučajno što se dogodila u vrijeme kad je prvi svjetski rat bio na svom vrhuncu i što je bila posljedica tog rata. Rat je zadao smrtonosan udarac međunarodnom kapitalističkom poretku koji je postojao prije 1914. godine i razotkrio njegovu urođenu nesta­ bilnost. O revoluciji 1917. u Rusiji možemo razmišljati i kao o poslje­ dici i kao o uzroku propadanja kapitalizma. Iako je revolucija 1917. godine imala svjetsko značenje, nastala je u specifičnim ruskim uvjetima. Veličanstvena fasada carističke autokra­ cije skrivala je zaostalu poljoprivrednu ekonomiju, gladno i nemirno seljaštvo koje od ukidanja kmetstva nije doživjelo nikakva bitna po­ boljšanja. Terorističke grupe djelovale su već od šezdesetih godina 19. stoljeća, a nasilju i represiji nije bilo kraja. U tom razdoblju stvoren je pokret narodnjika (narodnjaštvo), koji je kasnije, oslanjajući se na seljaštvo, slijedila stranka socijalista-revolucionara. Nakon 1890. go­ dine industrijalizacija je počela krčiti putove u zaostalu rusku ekono­ miju. To je omogućilo stvaranje vrlo utjecajne i moćne industrijske i financijske buržoazije koja je uglavnom ovisila o stranom kapitalu. Na taj način otvoren je put nekim liberalnim zapadnjačkim idejama koje su svoj pravi izraz našle u\Ka-de-timaJ(Konstitucionalno-demokratska stranka). Usporedo s tim procesom jačao je tvornički proletarijat i nazirala su se prva proleterska previranja. Svi ti događaji odrazili su se u stvaranju marksističke Ruske socija]demokrat&ke xadoičke partije 1898. godine. Bila je to partija Lenjina, Martova i Plehanova. '""""Rastuće nezadovoljstvo izbilo je na površinu zbog neuspjeha i poniženja u rusko-japanskom ratu. Prva ruska revolucija 1905. godine

21

bila je mješovitog karaktera. Značila je revolt buržoaskih liberala i konstitucionalista protiv samovoljne i zastarjele autokracije. Isto­ dobno, ona je bila odraz nezadovoljstva radnika što su ga izazvala zvjerstva »krvave nedjelje«, koja su dovela do stvaranja prvoga Petrogradskog sovjeta radničkih deputata. Bila je to i velika, spontana, nekoordinirana, ogorčena i silovita pobuna seljaštva. Te tri struje nikada se nisu ujedinile u jednu maticu. Revolucija je s lakoćom ugušena po cijenu, uglavnom, nestvarnih ustavnih ustupaka. Isti su motivi potakli ije b r u a rsku revoluciju 1917. godine, samo što su tada bili pojačani i obilježeni ratnim umorom i~sveopćim nezado­ voljstvom zbog vođenja rata. Samo je careva abdikacija mogla zaušta: viti" bujicu nezadovoljstva. Autokracija je zamijenjena demokratskom Privremenom vladom čija se vlast temeljila na autoritetu Dume. Hibri­ dni karakter revolucije još je jedanput izbio na površinu. Usporedo sa stvaranjem Privremene vlade_e.onovno je formiran Petrogradski sovjet, prema modelu iz 1905. godine. Februarska revolucija 1917. godine vratila je u Petrograd vrlo mnogo, prije prognanih, revolucionara iz Sibira i svijeta. Većina je pripadala jednom^ cd dva krila Ruske Socijaldemokratske radničke partije - fjBbTjsevicima Ili menjševicind. Bilo je i pripadnTkžTšfranke socijalista^volucionara. Oni su u Petrogradskom sovjetu našli gotov program. U neku ruku, Sovjet je bio drugo središte vlasti, suparnik. Privremenoj vladi, stvorenoj od konstitucionalnih stranaka stare U um e.lzraz »dvovlašče« stvoren je k a k o bi se mogla opisati nejasna situacija. Početni stavovi Sovjeta nisu bili strogo određeni. M arxova povijesna shema pretpostavlja dvije različite, sukcesivne revolucije buržoasku i socijalističku. Članovi Sovjeta, osim nekih iznimaka, ocije­ nili su februarske događaje kao rusku buržoasku revoluciju koja uspostavlja buržoasko-demokratski režim osnovan na zapadnom mo­ delu i odgađa socijalističku revoluciju za budućnost. Suradnja s Privre­ menom vladom bila je normalna posljedica takvog shvaćanja koje su, poslije povratka u Petrograd, dijelila i dva vodeća boljševika - Kamenjev i Staljin. Lenjinov dramatičan dolazak u Petrograd sredinom travnja 1917. uništio je taj opasni kompromis. Lenjin je, u početku gotovo sam međiV boljševicima, oštro kritizirao .mišljenje da je tadašnji prevrat u Rusiji bio samo buržoaska revolucija i ništa više. Razvoj situacije nakori februarske revolucije potvrdio je Lenjinovo mišljenje da se ta revolucija ne može potpuno smjestiti unutar buržoaskih okvira. Ono što se zbilo nakon rušenja autokracije nije bilo dvovlašče, već p o p u n o raspršenje vlasti. Radnici i seljaci, golema većina stanovništva, osjećali su olakša­ nje, činilo im se da su se oslobodili velikog tereta. Vodila ih je duboko

22

ukorijenjena želja da sami rukovode svojim poslovima na svoj speci­ fični način. Bili su uvjereni da je to moguće i nužno. To je bio masovni pokret ponesen velikim entuzijazmom i utopističkim vizijama o oslo­ bođenju čovječanstva od ropstva i despotske sile. Nisu mu bila po­ trebna zapadnjačka načela parlamentarne demokracije i konstitucione vlade, koja je propagirala Privremena vlada. Ideja o centraliziranoj vlasti prešutno je odbijena. Lokalni sovjeti radnika i seljaka nicali su širom zemlje. Neki gradovi i područja proglasili su se sovjetskim republikama. Tvornički radnički komiteti polagali su isključivo pravo na vlast na svom području. Seljaci su počeli uzimati zemlju i podijelili je Između sebe. Svuda se osjećala potreba za mirom, okončanjem užasa krvavog i besmislenog rata. Vojni komiteti, birani u vojnim jedinicama, velikima i malima, brigadama i četama, zahtijevali su izbor oficira i suprotstavljali se njihovoj vlasti. Vojska na fronti odbacila je despotsku vojnu disciplinu i polako se počela rasipati. Taj sveopći pokret pobune protiv vlasti činio, se većini boljševika kao predigra za ostvarenje njihovih snova o novom društvenom poretku. Oni nisu imali ni želje ni mogućnosti da ga spriječe. Kada je, zato, Lenjin odlučio ponovo definirati karakter revolucije u svojim poznatim Apxil$kim.j£zama , njegova ocjena bila je jasna, precizna i vizionarska, u p isao je sto se zbilo s revolucijom na prijelazu iz prve faze, koja je dala vlast buržoaziji, u drugu fazu, koja treba da ćfcrde vlasr radničkoj klasi i siromašnim slojevima seljaka. Lenjin kon­ statira da Privremena vlada i sovjeti nisu saveznici, već neprijatelji koji zastupaju interese različitih klasa-JCrajnji cilj nije parlamentarna repu­ blika već »republika sovjeta radnika, siromašnih seljaka i seljačkih deputata iz cijele zemlje, republika koja bi nastala od onih odozdo«. Napokon, ni socijalizam se nije mogao uvesti odmah. K ao prvi korak, sovjeti treba da preuzmu kontrolu nad »društvenom proizvodnjom i raspodjelom «. Iako je ljeto 1917. godine bilo vrlo burno i promjen­ ljivo, Lenjin je ipak uspio da njegovi partijski sljedbenici prihvate taj program; napredak u sovjetima bio je sporiji. Kada se Sveruski kongres sovjeta sastao u lipnju 1917. godine, bilo je prisutno više od 800 delegata, od toga 285 socijalista-revolucionara, 248 menjševika i samo 105 boljševika. Bio je to prvi pokušaj da se stvori centralni organ sovjeta sa stalnim izvršnim komitetom. Tom prilikom Lenjin je u odgovoru na izazov rekao da u sovjetima postoji partija - boljševici koja je spremna preuzeti vlast. Ta Lenjinova izjava izazvala je buru smijeha. Usporedo sa slabljenjem ugleda i vlasti Privremene vlade utjecaj boljševika u tvornicama i u vojsci ubrzano je rastao. U srpnju je Privremena vlada odlučila povesti postupak protiv boljševika optužu­ jući ih za širenje protuđržavne propagande u vojsci i kao njemačke agente. Nekoliko boljševičkih vođa bilo je uhapšeno; Lenjin je pobje­

23

gao u Finsku, odakle je vodio redovnu korespondenciju s Centralnim komitetom partije koji je ilegalno radio u Petrogradu. Za vrijeme toga prisilnog povlačenja sa scene Lenjin je napisao jedno od najpoznatijih i najutopističkijih djela - Država i revolucija, razradu Marxove teorije države. M arx ne samo što fe propovijedao đa če proletarska revolucija uništiti buržoasku državu, već se nadao da će država odumrijeti nakon pobjede revolucije i prijelaznog razdoblja diktature proletarijata. Ono što je proletarijatu trebalo u trenutku pobjede, piše Lenjin, »bila je samo država u procesu odumiranja, tj. tako konstituirana da odmah počne odumirati, i ništa je u tome neće moći spriječiti«. Država je uvijek bila instrument klasne nadmoći i ugnjetavanja. Besklasno društvo komunizma i postojanje države protivrječe jedno drugome. Lenjin je to izrazio vlastitim aforizmom: »Dotle dok postoji država nema slobode. Kad postoji sloboda, nema države.« Lenjin ne samo što je temeljito poznavao Marxovo učenje, već je imao profinjen osjećaj za revolucionarno raspoloženje radnika. Njihov entu­ zijazam buknuo je u nadi da će pobjeći iz okova svemoćne, svugdje prisutne države. Država i revolucija izvanredna je sinteza Marxova učenja i težnji neobrazovanih masa. Partija je jedva i spomenuta na stranicama tog djela. Do rujna, nakon neuspjelog pokušaja desničarskoga generala Knrnjilova da se domogne vlasti, boljševici su dobili većinu u Petrogradskom i Moskovskom sovjetu. Lenjin je malo oklijevao prije nego što je ponovo oživio parolu: »Sva vlast sovjetima.« Bio je to direktni izazov Privremenoj vladi. LenjjrLse--u listopadu .prerušen vratio u Petrograd kako bi prisustvovao sastanku Centralnog komiteta Boljševičke partije. Komitet je odlučio da se ustanak podigne i da se izvrše sve potrebne pripreme za preuzimanje vlasti. Protiv su glasali samo Zipovjev i Kamenjev. Pripreme je uglavnom izvršio Vojno-revolucionami komitet koji je izabrao Izvršni komitet Petrogradskog sovjeta, sada već čvrsto u rukama boljševika. Trocki\se, nakon povratka u Petrograd, priklonio boljševicima i odigrao glavnu ulogu u planiranju ustanka. Crvp^a garda, sastavljena uglavnom od tvorničkih radnika, zauzela je 25. listopadajpo-starom kalendaru, a 7. studenogajx> novome) sve kljucne položaje u Petrogradu i krenula na Zimski dvorac, sjedišteTrivremene vlade_- i osvojila ga na juriš. Bio je to državni udafkoji je'prošao bez krvoprolića. Privremena vlada predala se ne pruživši otpor; neki su ministri uhapšeni, a premijer Kerenski je uspio pobjeći. Ustanak je bio planiran tako da se podudari s održavanjem Dru­ goga sveruskog kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, koji je počeo sljedeće večeri. Boljševifii su sada na kongresu sovjeta imali većinu - 399 delegata oaukupn o 649 - i preuzeli su tok akcije u svoje ruke. Kongres je raspustio Privremenu vladu i prenio vlast na sovjete.

24

Jednoglasno su prihvaćenim najvažnija dekreta,'od kojih je prva dva predložio Lenjin. Dekretom o miru »radnička i seljačka vlada« poziva sve zaraćene strane da započnu pregovore za pravedan, demokratski mir, bez aneksija i odšteta. Apeliralo se na klasno svjesno radništvo triju najnaprednijih zemalja svijeta - Britanije, Francuske i Njemačke da pomogne u okončanju rata. Drugi dekret je bio Dekret o zemlii. Sadržavao je tekst koji su sastavili socijalrevolucionan, aTviše je odgovarao sitnoburžoaskim težnjama seljaka nego dugoročnoj boljševičkoj teoriji socijalizirane poljoprivrede. Veleposjednicima je zemlja oduzeta bez odštete.jSamo zemlja običnih seljaka i običnih kozaka nije bila konfiscirana. ^Privatno vlasništvo nad zemljom zauvijek je ukinuto. Pravo korištenja zeTritje steRli su »svi stanovnićrfmuškarci fžene) ruske države koji su je željeli obrađivati vlastitim radom.« Pravo na korište­ nje rudnog bogatstva i sva ostala prava s tim u vezi imala je država. Kupovina zemlje, prodaja, davanje u najam i uzimanje najamne radne snage bilo je zabranjeno. Taj dekret značio je povlasticu za sitnog, slobodnog seljaka koji sam obrađuje vlastitu zemlju, primarno zadovo­ ljavajući svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Konačno rješenje pitanja zemlje bilo je ostavljeno za buduću ustavotvornu skupštinu. Kamenjev, koji je predsjedao skupu, predložio je treći dekret. Tim dekretom stvoren je Sovjet narednih komesara fSovnarkomJ^kao privremena r ^ MičkaTseTfačka vlada koja će upravljati zemljom, kao izvršni organ Sveruskoga kongresa sovjeta i njegova Centralnog izvršnog komiteta, sve do sastanka ustavotvorne skupštine. Ti dekreti imali su neka osobita obilježja. Nekoliko sati prije toga Lenjin je završio svoj govor u Petrogradskom sovjetu velikim riječima: »Ovdje, u Rusiji, moramo se boriti za stvaranje proleterske, socijali­ stičke države.« U više formalnim dekretima, donesenima na kongresu sovjeta, koncept »države« i »socijalizma« ostao je u pozadini. U oduševljenju zbog pobjede, kad je stara država sa svojim đavoljim slugama nestala, nitko nije gorio od želje da se suoči s problemom stvaranja nove države. Revolucija je bila internacionalna i nije se obazirala na nacionalne granice. Radnička i seljačka vlada nije imala nikakvih teritorijalnih oznaka ili određenja; konačan opseg njezine vlasti nije se m ogao predvidjeti. Socijalizam je bio ideal budućnosti. Govoreći o Dekretu o miru Lenjin je rekao da će radnici »utrti put miru i socijalizmu«. Međutim, ni jedan dekret nije spominjao socijalizam kao cilj ili svrhu revolucije. Njegov sadržaj i opseg trebalo je da odredi budućnost. Napokon, prepuštanje vrhovne vlasti ustavotvornoj skupštini prih­ vaćeno je bez prigovora, što se, gledano unatrag, čini posve nelogično. OcL-veljače do listopada i Privremena vlada i sovjeti zahtijevali su ustavotvornu skupštinu - tradicionalan demokratski postupak za do­

25

nošenje nacrta novog ustava. Izbori su zakazani za 12. studenoga; Lenjin ih nije želio, ili se nije osjećao dovoljno jakim da ih odgodi. Kao što se i moglo očekivati, u pretežno zemljoradničkom biračkom tijelu većinu glasova dobili su socijahsti-revolucionari (267 poslanika od ukupno njih 520). Boljševici su imali 161, dok_su ostatak činile frakcije. Kada su se poslanici sastali u siječnju 1918. godine, radnička i seljačka vlada već se bila učvrstila u Petrogradu i nije željela abdicirati u korist tijela koje je predstavljalo konfuzno raspoloženje sela otprije dva mjeseca. Buharin je u Skupštini govorio o »razvodu koje u ovom trenutku dijeli Skupštinu u . . . dva proturječna tabora, proturječna u temeljnim postavk am a,. . . za socijalizam ili protiv socijalizma«. Skup­ ština je saslušala taj govor, koji nije donio rješenje. Kasno u noći Skupština je prekinula rad, a vlada je izvršila snažan pritisak da se ponovno ne sastane. To je bio presudan moment. Revolucija je okre­ nula leđa konvencijama buržoaske demokracije. Prva gosljedjca^ revolucije, koja se sudarila sa zapadnim svijetom i izazvala uzasavanje i gnjev, bilo ie povlačenje sovjetske Rusije iz rata i napuštanje saveznika u jeku njihove borBe'protfv Njemačke. Kada je, odmah nakonToga neoprostivog povlačenja, slijedilo i nepriznavanje dugova prethodne ruske vlade, eksproprijacija-zemlje i tvornica, kad je revolucija objavila d a'jeT o šam o prvi korak revolucije koja će prepla­ viti Evropu i cijeli svijet, vidjelo se da je to pravi napad na čitavo kapitalističko društvo Zapada. Međutim, ta prijetnja nije bila suviše ozbiljno shvaćena. U Evropi je malo ljudi vjerovalo da će revolucio­ narni režim u Rusiji izdržati više od nekoliko dana ili tjedana. Ni boljševičke vođe nisu vjerovale da če beskonačno moći izdržati ako im ne pomognu radnici kapitalističkih zemalja i ne dignu ustanak protiv svojih vlada. Tom skepticizmu nije nedostajalo vjerojatnosti. Glas radničke i seljačke vlade jedva je dopirao nešto dalje od Petrograda i nekih drugih večih gradova. Čak ni u sovjetima boljševici nisu imali jednoglasnu podršku. Nije bilo sigurno u kojoj će mjeri Sveruski kongres sovjeta - jedinu vrhovnu centralnu vlast - priznati lokalni sovjeti, koji su nicali po cijeloj zemlji, tvornički komiteti, koji su vršili »radničku kontrolu« u tvornicama, ili milijuni seljaka koji su se s fronte vraćali kućama. Birokrati, rukovodioci, stručnjaci iz svih po­ dručja štrajkali su i odbijali suradnju s novom samozvanom vladom. Jezgru oružanih snaga kojima je raspolagao novi režim činilo je nekoliko tisuća crvenogardijaca i nekoliko lojalnih letonskih bataljona koji su preživjeli raspad carske vojske što se borila u ratu. Već nekoliko tjedana^nakon, revolucije vojska kozaka, želeći ugušiti revoluciju, po­ čela seforganizirati u području Dona, Kubana i Urala. Boljševicima je bilo lako srušiti nestabilnu Privremenu vladu, rneđurilfiT'pSStaviti se ha itjezino m jč^oTuspostaviti djelotvornu'kontrolu unutar kaosa što je

26

preplavio široka područja nekadašnjega ruskog carstva, uspostaviti novi društveni poredak u skladu s težnjama radnika i seljaka, koji su u boljševicima vidjeli svoje spasitelje i osloboditelje, bilo je mnogo veći, teži i kompleksniji zadatak.

27

2. Dva svijeta

Prvi ustavni zakon kojim je radnička i seljačka vlada dobila definirane granice svoje vlasti bila je Deklaracija o pravima radnog i eksploatiranog naroda, koju je formulirao Treći sveruski kongres sovjeta u siječnju 1918. godine. To je bio boljševički pandan Deklara­ ciji o pravima čovjeka i građana koju je obznanila francuska revolucija. N a taj način R usijaje proglašena republikom sovjeta radničkih, vojnič­ kih i seljačkih deputata. »Ruska sovjetska republika stvorena je na osnovi slobodnog ujedinjenja slobodnih nacija kao federacija sovjet­ skih narodnih republika«, kaže se u Deklaraciji. Formulacija teksta održava internacionalne namjere revolucionarnog režima. Revolucija je u svojoj biti bila internacionalna, implicirala je zamjenu rata supar­ ničkih sila klasnim ratom. Zagovaranje svjetske revolucije bilo je primarna potreba sovjetskog režima koji se borio za opstanak. To je bilo jedino oružje kojim su boljševici raspolagali u sukobu s nepopust­ ljivim imperijalističkim silama. U svakom slučaju, režim je jedva mo­ gao^ i zamisliti da će se moći održati bez revolucije iTnajznačajni[im zaraćen imzemlj ama. Nije se mogla praviti razlika između dva zaraćena tabora jer su oba jednako bili nosioci tradicionalnoga kapitalističkog poretka koji je revolucija željela smšiti. Prema tome, bilo koja koncep­ cija vođenja vanjske politike osim propagiranja revolucije bila je strana boljševičkom načinu razmišljanja. Trocki, prvi narodni komesar vanj­ skih poslova, jednom je prilikom izrazio to ovim riječima: »Proklamirat ću narodima svijeta neke revolucionarne ideje, a potom ću zatvoriti dućan.« Situacija u svijetu uskoro je uzdrmala takvu viziju i prisilila sovjet­ sku republiku da odigra ulogu nacionalne države u svijetu nacionalnih država. Zaraćene zemlje oglušile su se na poziv za mirovne pregovore. Nešto se moralo učiniti u pogledu Njemačke čija je vojska prodrla duboko na teritorij Rusije i još vodila ratne operacije. Jedna od prvih odredaba nove vlade bila je odluka o sklapanju mira s njemačkom vladom . U veljači 1918. godine počeli su nmovnT pregovori u Brest-U tovskurN a čelu sovjetske delegacije bio je Trocki, koji je demonstra-

28

tivno napustio tradicionalnu praksu diplomacije apelirajući na narode zaraćenih zemalja mimo njihovih vlada. Otvoreno je provodio antiratnu propagandu u redovima njemačkih trupa i doveo njemačku delegaciju u neugodan položaj tražeći mir bez aneksije i odštete, što je Njemačka u pregovorima sa zapadnim saveznicima prihvaćala samo na riječima. No njemačka nepopustljivost i rastuća nadmoć njemačkog oružja bili su neizbježan problem. Trocki ga nije mogao uskladiti sa svojim revolucionarnim principima i potpisati sramotno primirje s imperijali­ stičkom silom, dok je Lenjin takav razvoj situacije smatrao neizbjež­ nim. S druge strane, njegov osjećaj za realnost nije mu dopuštao da podupire zahtjeve Buharina i ostalih »lijevo orijentiranih komunista« za obnovu »revolucionarnog rata«. Izmislio je parolu: »Ni rat ni mir.« Međutim, kada su Nijemci iznova počeli napredovati, ne obazirući se na njegovu nediplomatsku ekscentričnost, ponovo se pojavio isti pro­ blem, ali još snažnije. Trocki je tada protiv svoje volje glasao za Lenjinov prijedlog - prihvaćanje »sramotnog« mira, kako ga je, naime, sam Lenjin nazvao. Trebalo se odreći Ukrajine i još nekih ruskih teritorija. Trocki je dao ostavku, na mjesto narodnog komesara vanj­ skih poslova. Primirje je potpisano 3. ožujka 1918. i njemačko napre­ dovanje je zaustavljeno^ U isto vrijeme dok su se vodili pregovori u Brest-Litovsku vođeni su neslužbeni i neuspješni pregovori s britan­ skim, francuskim i američkim predstavnicima u nadi da će zadobiti pom oć zapadnih zemalja protiv Njemačke. Ti pokušaji približavanja kapitalističkim vladama, kao i potpisivanje primirja u Brest-Litovsku, izazvali su ogorčenje značajne manjine CK partije s Buharinom na čelu. Z a njih je to značilo rušenje ugleda internacionalnih principa revolu­ cije. Lenjin je m orao uložiti sav svoj utjecaj kako bi osigurao da se prihvate uvjeti mira. Boljševičke vođe uvidjele su što znači vojna nemoć. Prije nego što je potpisano primirje u Brest-Litovsku, ^ 3 . veljače 1918., formirana je Crpena arm ija, čije je puno ime bilo »Radnička i seljačka crvena armija «. Od tada svake godine na taj dan slavi se rođendan Crvene armije. T o ime odavalo je njezin internacionalni, revolucionarni karak­ ter i svrhu. Objava kojom je oglašeno njezino stvaranje glasila je: »Socijalistička domovina u opasnosti«, tako da je nacionalna svijest, jednako kao i internacionalna, nadzirala njezino rađanje. Trocki je imenovan za narodnog komesara rata, sa zadatkom da organizira vojsku. Bio je prevelik realist pa nije ni pomislio da bi mogao sastaviti vojsku od neizvježbanih i neiskusnih regruta. Njegov prvi potez u toj kritičnoj situaciji bio je regrutiranje profesionalnih vojnika koji su obučaval i novu voj skuJLj3i]i_su to nekadašnji carski oficirij službeno nazvani »vojni specijalisti«. To rješenje pokazalo se vrlo uspješnim. Do

29

početka 1919. godine stupiloje u vojsku 30 000_takvih oficira. Crvena garda iz 1917. gočtinerkdfa je imala jedva 10 000 izvježbanih ljudi, prerasla je u doba građanskog rata u Crvenu armiju od pet milijuna ljudi. Sam Trocki pokazao je izuzetan vo jnički talent. Bio je čuven po svojoj okrutnosti, zahtijevajuči bezuvjetnu poslušnost i kažnjavajući vojnike koji su učinUTnelci disciplinski prekršaj. M orao je hvaliti dobre strane vojne discipline koje je revolucija odlučila uništiti; krajnje mjere bile su potrebne u krajnjim situacijama. Ni takve djelotvorne mjere nisu uklonile opasnosti koje su pritiskale režim. Nova vlast preselila je svoje sjedište iz Petrograda u novi glavni g r a d - Moskvu. Neprijateljske »bijele« ruske vojne snage počele su se sakupljati u raznim dijelovima zemlje. Njemačka vojska ostala je u okupiranoj Ukrajini, jer se tako sporazumjela s marionetskom ukra­ jinskom vlađomT Vlade zapadnih zemalja, pogođene revolucijom i napuštanjem saveznika u najpotrebnijim trenucima, odlučile su reagi­ rati. U ožujku 1918. godine britanske, francuske i američke trupe okupirale su sjevernu luku Murmansk, kako bi, tobože, zaštitile vojna skladišta koja su se ondje nalazila za slučaj daljeg prodora njemačkih trupa. Za to vrijeme više tisuća čeških ratnih zarobljenika u Rusiji, uglavnom.dezertera iz austrijske vojske, okupilo se u Češkoj legiji i krenulo prema Vladivostoku, odakle su, prema sporazumu sa sovjet­ skom vladom, trebali krenuti na Zapad. U Sibiru su se dobro organizi­ rani legionari sukobili s raspršenom i neefikasnom sovjetskom vlasti. U početku su možda i nesvjesno bili antiboljševička snaga. U travnju 1918. godine japanska je vlada, ne želeći ostati po strani, iskrcala svoje trupe u Vladivostoku. Dva mjeseca kasnije slijedili su ih britanski i američki odredi. U~srpnju su britanske, francuske i američke snage okupirale Arhangelsk. Činjenica što se radnička i seljačka vlada odr­ žala u Moskvi u ljeto i jesen 1918. godine ne pokazuje njezinu snagu, već je to posljedica toga što su se na zapadnom frontu vodile borbe na život i smrt, pa nije bilo vremena za razmišljanje o drugim događajima. Propast Njemačke i primirje potpisano>_11. studenoga 1918. dali su nov zamah događajima^ Revolucionarna situacija-u Berlina dva mieseca nakon potpisivanja primirja, uspješan revolucionarni puč u Bavar­ skoj^ i M ađarskoj nekoliko mjeseci kasnije i povremeni nemiri u Britadugo očekivan a -evropska revolucija sazrela. Svi ti događaji, koji su budili nadu i zadovoljstvo u Moskvi, pojačali su strah i mržnju vlada zapadnih zemalja prema revolucionarnoj vlasti u Rusiji i učvrstili njihovu odluku da je unište. Izgovor da su vojne akcije u Rusiji samo .popraini-dio-r-ata^protiv Njemajcke bio-je-jmžno napušten. Kapitali■ jiušenieJjoljševizma u ArhangelskuTSibiru i južnoj Rusiji. Dakako, tada

su se pojavili novi problemi i komplikacije. Savezničke trupe, koje su djelomično bile pogođene ratnim umorom, a djelomično zato Što su iskazivale više ili manje simpatija prema radničkoj vladi u Moskvi, jednostavno nisu željele nastaviti borbu. U travnju 1919. godine^saveznici su napustili luku u Odesi zbog pobune na francuskim ratnim brodovima. U Arhangelsku i Murmansku odgovaraiući završetak avanture bio ]e izbjegnut ubrzanim povlačenjem savezničkih trupa. Do jeseni 1919. godine u R usijfviše nije bilo ni jedne savezničke vojske 1fb$im japanskih i amefi&ih-kentmgen'aTa~u Vladivostoku). ^"^Taj^pit^žfSnenTneuspjeh nije ubiažićTneprijateljsite namjere zapa­ dnih saveznika koji su tražili načina da nadoknade povlačenje svojih trupa. Slali su vojnu pomoćj vojne misije većem b roiu mogućihBiidućih ruskih »vlada« koje su radile protiv b o ljševika. Vlada koja je imala najviše Tzgleda za uspjeh bila je sastavljena pod vodstvom Kolčaka. nekadašnjega carskog admirala. O n je na većem području Sibira uspo­ stavio vlast i krenuo na evropski dio Rusije. U ljeto 1919. godine u Parizu su se sastali saveznici na mirovnoj konferenciji. Započeli su pregovori o tome da li da se prizna Kolčakov režim kao jedina legitimna ruska vlada,. Erggovori nisu donijeli rješenje. C aristički gene­ ral Denjikin imao je veliku podršku saveznika, kontrolirao je južnu j Uisiju, pregazio Ukrajinu i u jesen 1919. godine došao na 320 km južno od Moskve. GeneraF judem č pripremao je na Baltiku bijelu armiju za napad na Petrograd. Do tada je Crvena armija već postala značajna borbena snaga, iako je bila loše opremljena. Tih nekoliko bijelih armija niti je bilo sposobno ujediniti svoje napore niti zadobiti podršku naroda na teritorijima gdje su djelovale, već su se podkraj godine počele naglo povlačiti. U_siječnju 1920. godine boljševici su_ uhvatili Kolčaka i pogubili ga, a do proljeća iste godine bijela armija je razbijena i uništena. O stalo jtTsamo nekoliko izoliranih skupina bjelo­ gardijaca koje su pružale otpor. Građanski rat u Rusiji učvrstio je mišljenje, koje se oblikovalo i u zapadnom i u sovjetskom svijetu sve od studenoga 1917. godine, o dva svijeta nepomirljivih suprotnosti koji se suprotstavljaju jedan drugome - kapitalističkom svijetu i svijetu revolucije što se posvetila rušenju kapitalizma. Nakon poraza njemačkih snaga u studenome 1918. sred­ nja Evropa postala je spojnica tih dvaju svjetova. Dah revolucije koji se osjetio u Berlinu u siječnju 1919. godine pogodovao je jačanju samo­ svjesnoga boljševičkog vjerovanja. Naime, oni su smatrali da se pglasilo mrtvačko zvono kapitalizma te da se val revolucije postepeno širi zapadno od Moskve. U takvom raspoloženju Lenjin je odlučio ostvariti težnju koju je gajio još od jeseni 1914. godine. ZgUg .je zamiieniti D rugu ili ^orijaldemokratsku internacionalu istinski revolucionarnom Trećom ili Komunističkom internacionalom. Druga intemacionala ra­

31

spala se i nestaja na početku prvoga svjetskog rata, napustivši principe marksizma i internacionalizma. Osnivanje nove intemacionale bio je logičan slijed odluke donesene na partijskom kongresu u ožujku 1918. godine da se promijeni ime partije od Ruska socijaldemokratska ra­ dnička partija - smatralo se da je dio naziva okaljala politika njem ač­ kih socijaldemokrata i menjševika - u Ruska komunistička partija (boljševika^. U Moskvi se početkom ožujka 1919. godine sastalo više od pedeset komunista i simpatizera; trideset pet ih je imalo mandate komunistič­ kih partija, ili grupa i stranaka bliskih komunistima iz devetnaest zemalja. M nogi prisutni zastupali su male zemlje koje su nekada bile u sastavu ruskog carstva, a sada su bile sovjetske republike: Ukrajmu, Bjelorusiju, baltičke zemlje, Armeniju i Gruziju. Novoosnovana Komu­ nistička partija Njemačke poslala je svog predstavnika s uputama da ne stavlja nikakve načelne prigovore, već da traži odgodu stvaranja Internacionale za povoljniji trenutak. Putovati u Moskvu sa Zapada u ono je vrijeme bilo praktički nemoguće. Komunističke grupe iz SAD, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Švedske i Mađarske dale su mandat svojim stalnim predstavnicima u Moskvi. Samo britanski delegat nije imao nikakav mandat. Prijedlog njemačkoga delegata odbijen je zbog sve većeg revolucionarnog entuzijazma; dolazak revolucionarnog au­ strijskog delegata povećao je takvo raspoloženje. Kongres se konstituirao kao Prvi kongres Komunističke intemacionale (Kominteme) i objavio Manifest koji je sastavio Trocki. U njemu je izloženo gledište o raspadu kapitalizma i napretku komunizma od vremena Komunistič­ kog manifesta iz 1848. godine. Kongres je prihvatio i Lenjinove teze koje osuđuju buržoasku demokraciju i zagovaraju diktaturu proletari­ jata, te ismijavaju pokušaje oživljavanja sramotne Druge internacionale. N a kraju kongres je pozvao radničku klasu širom svijeta da izvrši pritisak na svoje vlade kako bi obustavile vojnu intervenciju u Rusiji i priznale sovjetsku vlast. Budući da je novostvorena Intemacionala postala organizacija, kongres je izabrao njezin Izvršni komitet, imeno­ vao Zinovjeva predsjednikom, a Radeka, koji se nalazio u berlinskom zatvoru, sekretarom. Nekoliko dana nakon završetka rada kongresa, u Budimpešti je proglašena M ađarska sovjetska republika, koja je bila kratkog vijeka. Osnivanje Komunističke intemacionale bio je najznačajniji rezultat Prvoga kongresa Kominterne. Bio je to dramatični nagovještaj raskola između dva svijeta, posebno onoga koji je nastao u međunarodnom radničkom pokretu. Osnivači Kominterne čvrsto su vjerovali da će radnici zapadnih zemalja, koji su proživjeli bratoubilački rat, posebno njemački radnici, kojima je blisko marksističko učenje, brzo napustiti nacionalne socijaldemokratske i radničke stranke, koje su ih gurnule u

32

sveopći pokolj i razaranja, i ponovo se okupiti u interesu međunaro­ dnog jedinstva radnika svijeta što ga proklamira Kominterna. Kada se ta očekivanja nisu ispunila i kada je Druga internacionala pokazala neke znakove oživljavanja, neuspjeh je pripisan korumpiranim, izdaj­ ničkim vođama koji su izdali svoje sljedbenike i zaveli ih na pogrešan put. Međutim, u zapadnim zemljama jaz između manjine dosljednih komunista i većine radnika koji su ostali vjerni »reformističkim« vođama nastavljao se, a kako je vrijeme odmicalo sve više se produblji­ vao. RaskoJ je bio pojačan nepredvidivim razvojem događaja u samoj Kominterni. Stavovi njezinih osnivača bili su isključivo internacionalni. Oni su željno čekali dan kada će se njihov štab preseliti u Berlin ili Pariz. Ono što se dogodilo u Moskvi u ožujku 1919. godine nije bilo stapanje nacionalnih komunističkih partija u jednu međunarodnu or­ ganizaciju, već iskorištavanje nekoliko slabih, još nedovoljno brojnih i jakih stranih grupa za stvaranje u biti ruske organizacije. Glavni poticaj i izvorna snaga bezuvjetno i neminovno su dolazili od ruske partije i sovjetske vlade. Ni to nije bilo nelogično. Zagovaranje svjetske revolu­ cije imalo je dva aspekta koji su jedan drugoga pojačavali. Bila je to dužnost svih marksista, ali i važno obrambeno oružje u arsenalu sovjetskog režima suočenoga s problemima. Dokle god se pad kapitali­ stičke dominacije drugdje smatrao uvjetom opstanka revolucionarnog režima u Rusiji, nije moglo doći do proturječnosti tih dvaju elemenata. Oni su bili različiti aspekti jedne suvisle i cjelovite namjere. Ali to je značilo da je prepuštanje stranih komunističkih partija Kominterni imalo slabije temelje od prepuštanja koje je u Moskvi izgledalo oba­ vezno. Daljnje razdoblje 1919. godine bilo je vrijeme građanskog rata, intervencije saveznika i sovjetske izolacije. Nakon raspada bijelih armija u zimi 1919-1920. godine slijedio je kratak predah. U tom intervalu, u travnju 1920. godine, u pripremama za Drugi kongres Kominterne, Lenjin je napisao svoju poznatu, utjecajnu brošuru Dječja bolest »Ijevičarstva« u komunizmu. Cilj njegova napada bila je tzv. lijeva opozicija koja se opirala »kompromisima« u ime »principa«. Posebno se osvrnuo na opoziciju iz doba potpisivanja mira u Brest-Litovsku. Komunisti zapadnih zemalja moraju aktivno sudjelovati u radu parlamenata i sindikata i ne odbijati kompromise svojstvene takvoj suradnji. Ne zaboravljajući britansku neprijateljsku intervenciju u građanskom ratu u Rusiji, Lenjin je požurivao britanske komuniste da zaključe »izborne dogovore« s Laburističkom strankom kako bi »pomogli hendersonovcima i snovvdensovcima u borbi protiv Lloyd Georgea i Churchilla«. A taj savjet je dan iako je prevladavalo uvjere­ nje u skorašnju revoluciju. Taktički savjeti u brošuri bili su duboko 3 Ruska revolucija

33

prožeti potrebom da se običnim članovima radničkih stranaka pokaže pravi karakter njihovih vođa, kako bi se članstvo, odnosno stranke, odvojilo od njih. Hendersona je trebalo podržati onoliko koliko »uže podržava čovjeka kojeg vješaju«. Lenjin nije računao da bi se taktika prihvaćanja kompromisa i zavaravanja mogla nastaviti godinama, pa i desetljećima, ako ne izbije svjetska revolucija. Krajem travnja 1920. godine Pilsudski je izvršio invaziju Ukrajine, a početkom svibnja okupirao Kijev^Sovjetska republika pala je po­ novno u krizu, veliku kao i građanski rat. Ali sada je otpor bio žešći i brži. U lipnju je Crvena armija izvela protunapad, i_ poljske snage natjerane su u bijeg, a početkom kolovoza Crvena armija ušla je na poljski teritorij. Ti dramatični događaji poklopili su se s Drugim kongresom Kominterne, koji je počeo 19. srpnja 1920. Bilo je prisutno više od 200 delegata. Osim delegata male KP Njemačke bili su prisutni i delegati Njemačke nezavisne socijalističke stranke, nastale s rascje­ pom Njemačke socijaldemokratske stranke u toku rata. Također su stigli predstavnici francuske i talijanske socijalističke stranke. U te tri stranke vladala su podijeljena mišljenja o priključenju Kominterni, pa su došle na kongres po upute. Došli su i delegati nekoliko ekstremno lijevih britanskih grupa, koje su se odlučile udružiti u KP Velike Britanije. S mnogo samopouzdanja i uzbuđenja govorilo se na kon­ gresu i o uspjesima Crvene armije. Nisu zaboravljeni ni savjeti iz Lenjinove brošure. Donesene u rezolucije kojima se potiče rad komuni­ sta u sindikatima i buržoaskim parlamentima. Većinom glasova odlu­ čeno je da se sugerira KP Velike Britanije da zatraži učlanjenje u Laburističku stranku. Raspoloženje koje je sada prevladavalo bilo je znatno drukčije. Kongres se obratio svim radnicima svijeta i pozvao ih da ne dopuste »nikakvu vrstu pomoći bijeloj Poljskoj, niti bilo koju vrstu intervencije protiv sovjetske Rusije«. Svjetska revolucija imala je dobre izglede, barem se tako činilo. Komunistička intemacionala obznanjuje manifest kongresa, pro­ glašava da su ideali sovjetske Rusije i njezini ideali. Međunarodni proletarijat neće se prestati boriti sve dok sovjetska Rusija ne postane karika u federaciji sovjetskih republika svijeta.

Kongres je postavio 21 uvjet za pristupanje Komintemi. Postavljeni su zato da se onemogući pristup kolebljivcima i da se od Kominterne ne učini (kao od Druge internacionale) labavo udruženje raznorodnih stranaka, već da bude jedinstvena, disciplinirana partija međunaro­ dnog proletarijata. Još nikada nisu nade svjetske revolucije bile tako sjajne i bliske. Dok je kongres zasjedao, sovjetske vođe trebalo je da donesu bitne

34

odluke. Trebaji da Crvena armija ostane na poljskoj granici i ponudi mirovne uvjete Pilsudskom ili treba da nastavi svoje gotovo nesmetano napredovanje prema Varšavi i ostalim industrijskim centrima Poljske? Lenjin se izjasnio za napredovanje, zaslijepljen idejom o dobrodošlici kom.i?i poljski radnici priredili Crvenoj armiji kao spasitelju od kapita­ lističkog jarma. Mislio ie da bi revoluciia~u Poliskoi otvorila put revoluciji u Njemačkoj i zapadnoj Evropi. Trocki i Radek suTnu sF Mnišlienje, ali ie bio na frontu pa nije bio prisutan u trenutku donošenja te vrlo važne odluke. Tuhačevski, odličan komandant u protuofenzivi, zagovarao je napredovanje i želio učiniti Crvenu armiju vojskom Kominterne. Entuzija­ zam j odvažnost odnijeli su pnhjedn rog dana Sredinom kolovoza Crvena armija postavila ie frontu ispred Varšave.~Ovdje je brzo otkrivena greška u računu. Poljski radnici nisu se pridružili Crvenoj armiji, a Pilsudski ie uspješno pozivao na pružanje narodnog otpora ruskomosvajaču. Sljedećih nekoliko tjedana Crvena armija je pretrpjela veliki neuspjeh i bezglavo se povlačila, a nedavno je bila izvojevala sjajnu pobjedu nad protivnicima. Vojske su se zaustavile daleko na istoku od »Curzonove linije«, crte koju su savezničke vlade i sovjetska vlada ranije priznale kao istočnu granicu Poljske. Ondje je 12. listopada 1920. potpisano primirje. Sovjetsku republiku skupo je stajao njezin revolu­ cionarni optimizam. Crvena armija je djelomično vratila izgubljeni ugled_uspješno_odbivši napad generala Vrangela, posljednjega generala bijele armije. Bilo je to u jesen 1920. godine. Međutim, poraz u Poljskoj im ao je trajna posljedice na sovjetske odnose sa zapadnim svijetom. Ratni pohod temeljio se na uvjerenju da će se poljski radnici pobuniti protiv svojih vlastodržaca. Uz pomoć ruskih snaga trebali su osnovati revolucio­ narnu vladu u Varšavi. Razočaranje koje su sovjetski vođe doživjeli pokazalo je da su poljski radnici, jednako kao i oni na Zapadu, duboko prožeti nacionalnom odanošću i da ne prihvaćaju međunarodnu prole­ tersku revoluciju. Dok su radnici širom Evrope pokazivali simpatije i entuzijazam za rusku revoluciju, u svojim zemljama nisu bili spremni podići zastavu revolucije. U listopadu ie Njemačka nezavisna socijalde­ mokratska stranka odlučila, malom većinom glasova, pripojiti se KP Njemačke. O statak članstva, zajedno s najvećom njemačkom radničkom strankom - Socijaldemokratskom strankom Njemačke, gajio je osjećaje mržnje i gorčine prema KP Njemačke i Kominterni. Ubrzo nakon tog događaja francuska Socijalistička stranka prešla je u KP Francuske, ostavljajući za sobom značajnu manjinu disidenata. Rascjep u rajijam k n j Socijalističko j stran ci doveo je do stvaranja male KP Italije. T o naknadno povećanje članstva u Kominterni smatralo se u Istodobno, to je pooštrilo nepovjerenje

35

prema Kominterni, koje je sada prevladavalo u velikom dijelu radnič­ kog pokreta na Zapadu. Pokušaj revolnrinnamog udara u Njemačkoj, u ožujku 1921. godine, bio je neuspjeh koji je nagovještavao još veće teškoće. Poratni revolucionarni val u Evropi naočigled se povlačio. Iz vojnog neuspjeha u Poljskoj možemo naučiti još štošta poučnoga. Ruski seljak, koji je bio glavna snaga u redovima Crvene armije, odvažno je bran io jgynlurionarnp interese u svojoj domovini, ali nije bio sklon da revolucionarnu borbu prenese u druge zemlje. Seljaci su se .počeli hnnifijTrntiv hijpdp i pnsmSi; posljedica građanskog rata. Posta­ jali su sve netolerantniji prema teškoćama koje su podnosili u ime svjetske revolucije. U zimi 1920-1921. godine učestale su seljačke pobune u srednjoj Rusiji i zabrinutu pažnju rukovodstva usredotočile na clomaće probleme. N a taj se način počelo nesvjesno mijenjati sovjetsko mišljenje o zapadnom svijetu. Bolno iskustvo građanskog rata ojačalo je i gotovo nametnulo viziju svjetske revolucije, međutim, kad je i to prebrođeno, cilj svjetske revolucije, iako nije bio postignut, mirno je odgođen za daljnju budućnost. Sigurnost i stabilnost bile su primarne potrebe u tom trenutku. U takvom raspoloženju poduzete su mjere za normaliziranje sovjetskih odnosa s nesovjetskim syijetom. Ta nastojanja pratilo je uvođenje nove ekonomske politike (NEP).

36

3. Ratni komunizam

Neprijateljsko držanje vanjskog svijeta značilo je opasnost za boljševike nakon njihova preuzimanja vlasti. Revolucija u Petrogradu prošla je bez krvoprolića, ali su zato u Moskvi izbili oštri okršaji između boljševičkih jedinica i vojnih pitomaca odanih privremenoj vladi. Izvlaštene političke stranke počele su se organizirati u borbi protiv vlasti sovjeta. Prometne veze bile su prekinute zbog štrajka željezničara, jer je njihov sindikat bio pod vodstvom menjševika. Upravne službe bile su dezorganizirane. Huligani su tu anarhičnu situaciju iskoristili za nerede i pljačkanje. ŠgsLtjcdana nakon revolucije vlada je izdala dekret_o stvaranja Sveruske^specijalne komisije (Čeke), čiji je zadatak bio »suzbijanje kontrarevolucije i sabotaža«. Pozvani su i lokalni sovjeti da organiziraju slične komisije. Nakon nekoliko dana stvoren je revolucionarni sud na kojem se vodio postupak protiv »organizatora pobuna protiv radničke i seljačke vlade, onih koji joj se aktivno suprotstavljaju i ne poštuju je, kao i onih koji huškaju druge na protivljenje i neposlušnost«. Tek u lipnju 1918. godine revolucionarni sud izrekao je prvu smrtnu kaznu. Međutim, učestala su ubijanja boljševika, kao i njihovih protivnika, širom zemlje, pa je Čeka imala mnogo posla hapseći sve aktivne protivnike režima. U travnju 1918. godine nekoliko stotina anarhista uhapšeno je u Moskvi. U srpnju je Čeka pozvana da uguši pokušaj državnog udara stranke socijalistaočito protestirajući protiv sporazuma u Bresl-Litavsku. Tokom ljeta 1918.godine"dvoje istaknutih boljševičkih vođa ubijeno je u Petrogradu. Pucalo se i na Leniina u Moskvi. Surovost kojom je vođen građanski rat povećala je napetost; na divljanje jedne strane druga je strana odgovarala odmazdama. »Bijeli teror« i »crveni teror« ušli su u politički rječnik. Potpuno nesređena situacija u ekonomiji bila je odraz očajne situa­ cije u zemlji. U vrijeme rata proizvodnja je bila osakaćena i prilagođena vojnim potrebama, zbog toga što su poljoprivredni i industrijski ra­ dnici bili na fronti. Sama revolucija i pustošenja građanskog rata

37

upotpunili su sliku ekonomskog, socijalnog i financijskog raspadanja. Veliki broj stanovništva bio je pogođen glađu i hladnoćom. Prve boljševičke mjere za suzbijanje očajne ekonomske situacije nisu išle dalje od proklamiranja općih principa, kao: jednaka raspodjela, nacio­ nalizacija industrije i zemlje, radnička kontrola. Prvih mjeseci revolu­ cije mnoga industrijska poduzeća bila su zaposjednuta; neka su preu­ zeli državni organi, odgovorni Vrhovnom savjetu narodne privrede (Vesenki), a neka sami radnici. Što se tiče poljoprivrede, boljševici su prihvatili program socijalista-revolucionara, proglasili »socijalizaciju« i pravilnu raspodjelu zemlje onima koji ju obrađuju. Boljševici nisu imali velik utjecaj na selu. U stvari, dogodilo se da su seljaci pograbili i podijelili među sobom velike i male posjede zemljoposjedničkog plem­ stva i dobro stojećih seljaka, tzv. kulaka koji su se domogli zemlje pomoću Stolipinovih reformi. Ni jedna od ovih mjera nije spriječila smanjenje proizvodnje. Banke su nacionalizirane, a strani dugovi nisu priznati. Međutim, bilo je nemoguće sakupljati redovan porez i stvoriti državni budžet. Tekuće potrebe podmirene su pomoću tiskanja novca. Šest mjeseci režim je živio od danas do sutra. Nadolazeće oluje građanskog rata i ekonomski slom učinili su svoje. Ljeta 1918. vlada je bila primorana primijeniti drastičniju politiku, poznatu po dvoznač­ nom imenu »ratni komunizam«. Hrana je imala prioritet, jer su radnici u gradovima i tvornicama gladovali. U svibnju se govorilo o stvaranju »odreda za hranu« koji bi otišli na selo i oduzimali žitarice kulacima i špekulantima, »seoskoj buržoaziji«, jer se vjerovalo da ih oni skrivaju. U selima su 11. lipnja 1918. stvoreni »komiteti siromašnih seljaka«. Oni su, prema direktivama Narodnog komesarijata za opskrbu (Narkomproda), nadzirali otkup, raspodjelu i otpremu žitarica i drugih poljoprivrednih proizvoda za gradove. Lenjin je pozdravio stvaranje tih komiteta kao »oktobarsku, tj. proletersku revoluciju« na selu. Po njegovu mišljenju, to je označilo prijelaz s buržoaske na socijalističku revoluciju. N o taj je pokušaj bio kratkog vijeka, jer je takvu odluku, kao i mnoge druge u tom razdoblju, bilo lakše sastaviti nego provesti. Spontana alrija seljaka u prvoj godini revolucije rezultirala je podje­ lom zemlje na mnoSfvo simih posjeda kojT su proizvodili tek onoliko Lr>)iln jp Kilo Hpvoljno za goli životTPovećao se broj 'posjeda, atTse smanjila veličina obradivih površina, a to nije pridonijelo ni efikasnosti poljoprivrede ni opskrbi gradova, jer je sitni proizvođač gotovo sve što je proizveo iskoristio za vlastite potrebe. Siromašni seljaci nisu se lako organizirali; ubrzo je izbilo suparništvo između komiteta i seoskih sovjeta. Klasna slojevitost na selu bila je očita, ali je zato kriterij klasifikacije seljaštva na kulake,srednje i siromašne seljake bio nestabi­ lan i nestalan, a djelomično su ga uvjetovale političke potrebe u određenom trenutku. Izraz kulak uglavnom se upotrebljavao u parti­ 38

jskoj propagandi kao pogrdni termin za seljaka koji je pao u nemilost vlasti jer se niie pokorio zahtjevima da isporuči žitarice. Nije se moglo računati ni na siromašne seljake da će se ujediniti s vladom protiv kulaka, a to su partijske vođe u Moskvi očekivale. Siromašni seljaci bili su svjesni ugnjetavanja što su ga trpjeli od kulaka, ali je strah od države i njezinih miljenika bio još veći; više su voljeli zlo koje su poznavali nego prijetnju daleke, maglovite vlasti. U prosincu 1918. godine komiteti siromašnih seljaka bili su ukinuti, a vlasti su njihove poslove prebacile na tzv. srednje seljake, koji su se uzdigli iznad nivoa »siromašnih seljaka«, ali nisu imali karakteristike »bogatih seljaka« ili kulaka. U kaosu građanskog rata nikakva sredstva nisu mogla potaknuti poljoprivrednu proizvodnju. S vremena na vri­ jeme vlasti su naglašavale svoj omiljeni socijalistički cilj - kolektivna obrada zemlje širokih razmjera. Veći broj poljoprivrednih komuna ili »kolektivnih gospodarstava« (kolhoza) osnovali su komunisti idealisti, od kojih su neki bili stranci. Kolhozi su se temeljili na zajedničkom radu i življenju, ali jedva da su pomogli rješenju problema prehrane gradova. »Sovjetska gospodarstva« (sovhozel stvorili su sovjetska Mada, p o krajinski i lokalni gr>vj^H te industrijska poduzeća pod kon­ trolom Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Osnovani su radi proiz­ vodnje hrane za izgladnjele gradske i tvorničke radnike; primjenjivao se i najamni rad, a o njima se često govorilo kao o »socijalističkim tvornicama žita«. N o ni sovhozi nisu otišli naprijed što se tiče otpora seljaštva, koje je u njima vidjelo vraćanje na staro. Veliki zemljišni posjedi rascjepkani su nakon revolucije, pa je stvaranje sovhoza podsje­ ćalo na stare veleposjede, jer su se često i osnivali na konfisciranim gospodarstvima, a i upravitelji su preuzimani od starog režima. Je­ dnom prilikom Lenjin je ponovio misao koja je, navodno, bila opće prihvaćena među seljacima: »M i smo boljševici, ali ne i komunisti; mi smo za boljševike, jer su oni protjerali zemljoposjednike, ali smo protiv komunista, jer su protiv privatnih posjeda.« Ratni komunizam u industriji, može se reći, počeo je dekretom usvojenim 28 . lipnja 1918 - nacionalizirana je svaka važna industrijska kategorija. Rastuća prijetnja građanskog rata i želja da se preduhitri to da tvornice spontano zaposjednii radnici bez znanja ili priznanja Vrhovnog sovjeta narodne privrede, tj. ono što je jedan pisac onoga vremena nazvao »stihijskom, kaotičnom proleterskom nacionalizaci­ jom odozdo«, djelomično su pridonijeli donošenju tog dekreta. For­ malna nacionalizacija nije bila ni od kakve koristi. Organizirati i upravljati tvornicama i svime što je bilo preuzeto bilo bi korisno, ali tu funkciju radnička kontrola, kako se pokazalo, nije bila kadra izvršiti. To je sada bio zadatak Vrhovnog sovjeta narodne privrede koji je stvorio nekoliko »centara« ili »glavnih komiteta« (glavki). Iz tih

39

centara upravljalo se cijelom industrijom. Nekim industrijskim poslo­ vima upravljale su lokalne vlasti. Kaotična situacija zahtijevala je centraliziranu kontrolu, što je ponekad, možda, i moglo pogoršati situaciju. Novi režim raspolagao je s malo kvalificiranih i vještih ljudi. N a svim nivoima industrijom su, uglavnom, upravljali oni koji su se ondje nalazili i prije revolucije, a sada su imali funkciju u »centrima« i »glavkima«. Ponekad su članovi partije imali rukovodeću ulogu, ali im je nedostajalo iskustva da bi bili i efikasni. Ubrzo se otkrilo da su iskusni rukovodioci i inženjeri prijeko potrebni. Zvali su ih »specijali­ sti«, i bili su nagrađivani višim osobnim dohotkom i povlasticama. Industrijskom proizvodnjom dominirala je teška situacija građanskog rata. Potrebe Crvene armije bile su najvažnije. Svi napori morali su se usredotočiti na nekoliko glavnih grana industrije na račun drugih. M anja poduzeća, u kojima je bilo zaposleno malo radnika, i obrti, i u gradovima i na selu, nisu imali jaku kontrolu, ali su zato često ostajali bez sirovina. Ljudstvo je bilo mobilizirano za frontu. Transport nije funkcionirao. Zalihe sirovina bile su iscrpljene i nisu se mogle obnoviti. Z a ilustraciju toga katastrofalnog stanja industrije možemo se poslužiti statistikom o smanjivanju broja stanovnika u velikim gradovima. M oskva je izgubila 44,5% stanovništva u tri godine nakon revolucije, a Petrograd, u kojemu je koncentracija industrije bila najveća, izgubio je 57,5% stanovništva. Crvena armija regrutirala je fizički sposobne ljude, a masa naroda iz gradova povukla se na selo u nadi da će ondje lakše doći do hrane, jer ako se igdje mogla naći, onda je to bilo na selu. Problem raspodjele nije bio ništa lakši. Težnja izražena u parti­ jskom programu, tj. da se privatna trgovina zamijeni »planskim siste­ mom raspodjele robe na svedržavnoj osnovi« bila je dalek ideal. Dekret donesen u travnju 1918. godine, kojim se Narodnom komesarijatu za opskrbu odobrava stvaranje zaliha robe široke potrošnje koja bi se iskoristila za razmjenu za žitarice seljaka, ostao je mrtvo slovo na papiru. Planovi kojima je trebalo pojačati racioniranu opskrbu i fiksne cijene u gradovima propali su zbog pomanjkanja zaliha i neefikasne uprave. Ako se trgovina uopće odvijala, onda je to uglavnom bilo zabranjenim kanalima. Trgovaca je bilo mnogo, a nazivali su ih »trgovačkim putnicima«. Putovali su po zemlji sa zalihama robe široke potrošnje i razmjenjivali je sa seljacima za hranu, koju su u gradovima prodavali po pretjerano visokim cijenama. Vlasti su te »trgovačke putnike« osuđivale, prijetile im hapšenjem i strijeljanjem, ali su oni ipak prosperirali. Učinjen je pokušaj da se iskoristi postojeći sistem kooperativa; uspostavljena je kontrola nad centralnim organima kooperativa, ali ni to nije prošlo bez trvenja. Budući da je novac brzo gubio vrijednost, napravljen je plan razmjene dobara između grada i sela. Međutim, ni onih proizvoda koje su trebali seljaci nije bilo u potrebnim

40

količinama. Kritične godine građanskog rata, kada se činilo da opsta­ nak boljševičkog režima visi o koncu, na teritoriju koji je imao pod svojom kontrolom neprestano su provaljivali bjelogardijci. Tada su potrebe Crvene armije, potrebe tvornica koje su radile za ratne potrebe i potrebe gradskog stanovništva bile zadovoljavane putem surovih mjera rekvizicije, određenih i opravdanih vojnim potrebama. Dobra opskrba Crvene armije bio je najvažniji zadatak ekonomske politike, i jasno je da se znatno manje pažnje moglo posvetiti opskrbi gradskog stanovništva. Najviše se rekvirirao višak žitarica, što je potaklo seljaš­ tvo na pobunu protiv okrutnosti ratnog komunizma, pošto je prošla opasnost od bijelih. Ratni komunizam imao je važne posljedice na organizaciju rada. Prvobitna nada da će rad radnika biti reguliran dobrovoljnom samo­ disciplinom, dok će zemljoposjednici i pripadnici buržoazije biti prisi­ ljeni na rad, ubrzo je razbijena. »Radnička kontrola« proizvodnje, koju je u svakoj tvornici vršio izabrani tvornički komitet, podržavala se u prvom naletu revolucije i imala je važnu ulogu u preuzimanju vlasti. Sada je postala sinonim za anarhiju. U takvoj atmosferi teške krize, u veljači 1918. godine Lenjin je citirao dobro poznatu izreku: »Onaj tko ne radi neće ni jesti«, smatrajući je »praktičnim uvjerenjem socijali­ zm a«, a narodni komesar za rad govorio je o »sabotaži« i potrebnim mjerama prisile. Lenjin se pozitivno izrazio o akordnom sistemu na­ dnica i o »tajlorizmu« - modemom američkom sistemu za poboljšanje efikasnosti rada. Jednom prilikom, prije, osudio ih je kao »robovanje čovjeka strojevima«. Kasnije je Lenjin podržavao kampanju za uvo­ đenje tzv. individualnog rukovođenja u industriji, što je bilo u potpunoj suprotnosti s dekretom koji je nalagao »radničku kontrolu«. Partijski kongres u ožujku 1918. glasao je za ratifikaciju sporazuma iz BrestLitovska i zahtijevao »drakonske mjere kako bi se povećala samodisci­ plina i disciplina radnika i seljaka«. Ti zahtjevi, kao i brestlitovski sporazum, izazvali su gnjev u redovima lijeve opozicije, u kojoj su vodeću ulogu imali Buharin i Radek. R evolucija je o sv ijetlila nejasnu nlngu sin d ik ati n radničkoj-d ržavi.

Iako su trebali zastupati interese radnika, odnos između sovjeta radnič­ kih deputata i sindikata bio je srž problema od najranijih dana revolu­ cije, kada su u najjačim sindikatima dominirali menjševici. Kada se sastao Prvi sveruski kongres sindikata, u siječnju 1918. godine, boljše­ vici su osigurali većinu, iako su menjševici i ostale stranke također bili dobro zastupljeni. Kongres se nije suočio s problemom kad je pozvao tvorničke komitete da poštuju dogovor o tome da posebni interesi malih grupa radnika moraju pridonijeti interesima proletarijata u cjelini. Nekoliko anarhističkih delegata suprotstavilo se odluci da

41

tvornički komiteti postanu organi sindikata. I ovdje se princip centrali­ zacije vlasti, koji je revolucija nastojala proširiti, pokazao na djelu. Problem odnosa sindikata prema državi nije bio tako lako riješen. Javilo se pitanje: treba li da sindikati budu sastavni dio aparata radničke države, kao i druge sovjetske institucije? Treba li da zadrže svoju funkciju kao branitelji specijalnih interesa radnika, nezavisno od drugih elemenata radničke države? Budući da revolucija još nije nadživjela svoj buržoasko-demokratski stupanj razvoja, sindikati treba da imaju tradicionalnu ulogu, govorili su menjševici i neki boljševici, zalažući se za potpunu nezavisnost sindikata od države. Međutim, Zinovjev, koji je predsjedao skupuj nije imao problema da osigura zadovoljavajuću većinu za službeni boljševički stav, tj. da se u procesu revolucije sindikati moraju »neminovno transformirati u organe socija­ lističke države« i u tom svojstvu »ponijeti glavni teret organiziranja proizvodnje«. Taj zadatak sindikata bio je životno važan u situaciji kada se proizvodnja smanjivala, a potrebe u tako teškoj situaciji rasle. Povećati radnu produktivnost, poboljšati radnu disciplinu, regulirati plaće i spriječiti štrajkove - bili su zadaci koje je trebalo da provedu sindikati u suradnji s Vrhovnim sovjetom narodne privrede. Razlika u funkciji između sindikata i Narodnog komesarijata za rad (Narkomtruda) bila je uglavnom formalna. Od sada su sindikati predlagali mnoge službenike Narodnog komesarijata za rad. Opasnosti od građanskog rata oživjele su i održale entuzijazam stvoren revolucijom te učinile prihvatljivima oštre mjere discipline. U travnju 1919. godine, kad je građanski rat bio na svom vrhuncu, uvedena je opća vojna obaveza, što je uskoro iskorišteno i za regrutira­ nje radne snage za bitne poslove. Gotovo u isto vrijeme osnovani su radni logori za prijestupnike koje su Čeka ili redovni sud osudili na takvu kaznu. U logorima se radilo prema direktivama sovjetskih institucija. Najteža kategorija tih logora, poznatih kao »koncentracioni logori«, bila je određena za političke zatvorenike, koji su bili raspoređi­ vani na najteže poslove. No, moglo se apelirati i na dobrovoljnu disciplinu. U svibnju 1919. godine Leniin ie pozvao radnike na tzv. knm iinkrirkp subote i tadf| j*» r>eL-rJilrr> titnra radnika n M oskvi i Petrogradn dnhrovoljpo radilo prekovremeno i bez naknade kako bi

ubrzali odlazak trupa i isporuku robe na frontu. Taj su primjer radnici slijedili i godinu dana kasnije. Iz tog razdoblja datira i institucija udarnika - radnika koji su izvršavali posebno važne poslove u vrlo kratkom vremenu. Bez te kombinacije grube prisile i entuzijazma građanski rat ne bi nikada bio dobiven. Početkom 1920. godine, kada su pobijeđeni Denjikin i Kolčak, smanjene su vojne potrebe, ali zemlja se našla pred teškim problemima gotovo potpunog ekonomskog sloma. Činilo se logično da će se u

42

rješavanju tih problema moći iskoristiti isti oblici discipline koji su doveli do pobjede na fronti. Kao narodni komesar rata Trocki je bio pobornik regrutiranja i militarizacije rada, vjerujući da će to pridonijeti obnovi ekonomije. U razdoblju ratnog komunizma sindikati su bili ostavljeni po strani. Radna snaga se regrutirala u pozadini fronte, a kad je građanski rat prestao, vojne jedinice pretvorene su u »radne bataIjone« zbog potreba obnove. Prva »revolucionarna vojska rada« stvo rena je u siječnju 1920. godine na području Urala. Sada, kad je građanski rat bio završen i raspoloženje se promijenilo, oni koji se od početka nisu slagali s primjenom prisilnih mjera za rad, oni koji su tražili nezavisnost sindikata, kao i oni koji su zbog drugih razloga bili nezadovoljni nadmoči Trockog u Partiji, ujedinili su se u napadu na njegove zapovjedničke i samovoljne postupke. Na partijskom kongresu u ožujku 1920. godine on je branio svoju politiku, usprkos sve većoj opoziciji, i osigurao Lenjinovu podršku. Izbijanje rata s Poljskom stišalo je glasove nesloge. Međutim, kad je u jesen 1920. godine taj rat završen i kada su na jugu ugašene i posljednje žeravice građanskog rata, ponovo se javila snažna opozicija unutar partije. Opozicija je kritizirala nastavljanje regrutiranja za rad i zaobilaženje problema sindikata. Pod dojmom veličine i hitnosti problema ekonomske obnove i razbješnjen otporom sindikata prema njegovim planovima, Trocki je dolio ulje na vatru zahtijevajući reorganizaciju sindikata. Ovdje su se Lenjin i Trocki razišli u mišljenju, žučan spor nezapamćenih razmjera trajao je cijelu zimu. S p o r je prekinut tek kad je na partijskom kongresu u ožuiku 1921. odlučeno dn "rn n p m li pnliiilr i uin o ^ komuniTrm Mišljenja o ratnom komunizmu unutar partije bila su podijeljena. Mnoštvo praktičnih mjera poznatih pod tim imenom gotovo svi su priznali kao nužne i primjerene, osim ma le grupe disidenata. Međutim, tumačenje karaktera ratnog komunizma veoma se razlikovalo, a gle­ dano u retrospektivi još više nego tada. U prvih osam mjeseci sovjetske vladavine uništena je vlast zemljoposjednika i buržoazije, ali nije bio uspostavljen socijalistički ekonomski poredak. U svibnju 1918. godine Lenjin je još govorio o »namjeri da se ostvari prijelaz u socijalizam«. Iznenadno uvođenje mjera pod imenom ratnog komunizma činilo se mnogim boljševicima kao nagovještaj buduće socijalističke ekonomije. Neki dalekovidniji članovi partije smatrali su ratni komunizam nužnim odgovorom na hitnost situacije, napuštanjem opreznosti koju su do tada slijedili, vratolomnim skokom u nepoznato, koji je, nema sumnje, bio potreban, ali i nedovoljno osmišljen i pun rizika. Takvo gledište steklo je popularnost nakon završetka građanskog rata, kada se teret ratnog komunizma više nije m ogao podnijeti. Pobuna seljaka pridoni­ jela je konačnom napuštanju ratnog komunizma koji je zamijenila N ova ekonomska politika (NEP).

43

S druge strane, neki komunisti pozdravljali su dostignuća ratnog komunizma kao ekonomski trijumf, kao brz napredak prema socijali­ zmu i komunizmu, koji se do tada nije m ogao ni zamisliti, ali stoga nije bio ništa manje značajan. Razumljivo je da je industrija bila nacionali­ zirana, i kad se industrijska proizvodnja i dalje smanjivala, Buharin je mogao samouvjereno pisati o »revolucionarnom raspadanju indu­ strije« kao o »povijesno nužnom stadiju«. Sve brža devalvacija rublie mogla se opisati kao udarac kapitalističkoj buržoaziji i kao uvod u komunističko društvo budućnosti gdje neće trebati novac jer će se sve dijeliti prema potrebama. Kao što smo već vidjeli, trgovina je bila isključena kao posrednik raspodjele; višak žita bio je rekviriran od seljaka, a gradsko stanovništvo racionirano je opskrbljivano najvažni­ jim namirnicama. Industrija je isključivo radila prema vladinim odred­ bama. Rad se organizirao i davao prema društvenim i vojnim potre­ bama, a ne prema zahtjevima tržišta. Nakon građanskog rata stvarnost očajne ekonomske situacije bila je u suviše velikoj suprotnosti s tom utopijskom slikom a da bi se stvarno mogla održati. Ipak, mnogi članovi partije bili su zabrinuti zbog napuštanja tih mjera. Razilaženja u mišljenju o karakteru ratnog komunizma ponovila su se i kao neslaganja o karakteru i trajnosti NEP-a.

44

4. Atmosfera u kojoj je stvoren NEP

Ratni komunizam sastojao se od dva elementa: s jedne strane, koncentracija ekonomske vlasti i moći, uključujući i centralizi­ ranu kontrolu i rukovođenje, zamjena malih proizvodnih jedinica s velikima i neke mjere jedinstvenog planiranja; s druge strane imamo napuštanje komercijalnog i monetarnog oblika raspodjele, osnovna dobra i usluge po fiksnim cijenama ili besplatno, racioniranje, plaćanje u dobrima, proizvodnju za direktnu upotrebu, a ne za hipotetsko tržište. Odmah možemo uočiti razliku između ta dva elementa. Iako je proces centralizacije i koncentracije dobro cvjetao u stakleniku ratnog komunizma, ipak je to bio nastavak procesa već započetoga u prvom razdoblju revolucije, pa čak i u vrijeme evropskog rata. Ratni komuni­ zam nastao je na temeljima onoga što je već prošlo i mnoga njegova dostignuća izdržala su kušnju; ali kada se kasnije govorilo o detaljnoj primjeni tih dostignuća, politika ratnog komunizma bila je izložena odbacivanju i osudama. Drugi element ratnog komunizma, tj. zamjena »tržišne« ekonomije »naturalnom« ekonomijom nije imala takve osnove. Taj drugi element nije slijedio logičan razvojni put preko politike početnog razdoblja revolucije, već je, naprotiv, značio izravno odbacivanje takve politike - nespreman skok u nepoznato. Te aspekte ratnog komunizma odlučno je odbacio NEP; i ti su ga aspekti najviše diskreditirali u očima kritičara. Između dva najznačajnija elementa ratnog komunizma postojala je i daljnja razlika. Politika koncentracije i centralizacije uglavnom se primjenjivala u industriji; pokušaji da se ta politika uvede i u poljopri­ vredu nisu bili uspješni. Upravo u industriji je revolucija imala glavnu društvenu podršku i pokazivala neke karakteristike razvijenog kapitali­ zma. Napuštanje politike novčane privrede i njezina zamjena »natural­ nom« privredom nije bila rezultat unaprijed stvorenog plana, već je bila izraz nesposobnosti da se riješe problemi zaostalog seljaštva koje je sačinjavalo 80% stanovništva. Takva politika bila je izraz osnovnog problema - pokušaja da se usporedo s antifeudalnom revolucijom seljaštva sa sitnoburžoaskim težnjama vodi i antiburžoaska, antikapi-

45

talistička revolucija industrijskog proletarijata. Bila je, također, izraz konflikta između grada i sela, koji je već sadržan u takvom pokušaju. Napokon, ta proturječnost dovela je do pobune protiv ratnog komuni­ zma i slomila ga. Do jeseni 1920. godine, kad je borba završena, cijela je privreda došla do mrtve točke. Ni u teoriji ni u praksi ratnog komunizma nije bilo ničega što bi moglo dovesti do ponovnog uspostavljanja procesa proizvodnje i razmjene, koji je bio potpuno paraliziran. Ključni problem, kao i uvijek u ruskoj privredi, bile su žitarice..Politika rekvizicije, koja se primjenjivala u toku građanskog rata, više se nije mogla održati. Seljaci su počeli voditi ekonomiju samoodržanja, tj. proizvodili su onoliko koliko im je bilo dovoljno za život, i nisu bili zainteresirani da ostvare višak jer su im ga vlasti oduzimale. U zimi 1920-1921. godine izbili su veliki .seljački nemiri u središnjoj Rusiji. Družine demobiliziranih vojnika lutale su zemljom u potrazi za hranom f uglavnom živjele od pljačke. Seljake je trebalo potaknuti na veću proizvodnju kako ostali dio zemlje, odnosno stanovništva ne bi glado­ valo. To je postao imperativ koji se mogao ostvariti ispravljanjem nedostataka politike rekvizicije. N o ni u partiji nije sve bilo u redu. Pod vodstvom Šljapnikova, nekadašnjega metalskog radnika, koji je bio narodni komesar za rad u prvoj sovjetskoj vladi, i Aleksandre Kollontaj, koja je u prvim danima revolucije uživala~closta velik ugled, stvorena je disidentska grupa pod imenom radnička opozicija. Njezin program bio je usmjeren protiv širenja ekonomske i političke kontrole te sve veće moći partijskog ^ državnog aparata. Težili su održanju čistih, prvobitnih ideja revolucije i podsjećali na opoziciju koja se protivila predaji u Brest-Litovsku 1918. godine. Vodstvo te grupe nije baš bilo impresivno, ali je uživalo široke simpatije i podršku u partij­ skim redovima. Promjena strategije bila je prijeko potrebna. Bit politike razrađene u toku zime 1920-1921. godine sastojala se u tome što ]e seljacima bilo dopušteno da slobodno raspolažu proizvodnim viškovima, odnosno da ostatak svojih proizvoda mogu prodavati pošto podmire obaveze prema državnim organima (plate »porez u dobrima«^. Da bi se to moglo ostvariti, bilo je potrebno potaknuti industriju, i to malu zanatsku proizvodnju, kako bi se proizvela dobra koja seljak želi kupiti. To je bila suprotnost u odnosu prema ratnom komunizmu koji je forsirao veliku proizvodnju teške industrije. Također je trebalo oživjeti privatnu trgovinu. U vezi s tim, polagale su se velike nade u kooperative, jednu od predrevolucionamih institucija koja je zadržala određenu mjeru živosti i popularnosti. To je značilo kraj konstantnom smanjivanju vrijednosti rublje i početak njezina_ uspostavljanja kao čvrste valute. Međutim, rezultati toga postali su vidljivi tek kasnije.

46

Paket mjera poznat pod imenom NEP, s posebnim naglaskom na olakšice za seljake, prihvaćen je na Desetom kongresu partije u ožujku 1921. godine. ~ Održavanje kongresa zasjenio je nemio događaj koji se zbio večer uoči njegova početka. Mornari i vojnici Crvene flote stacionirani u jvrđ av i Kronštadtu pobunili su se zahtijevajući ustupke za rađnfkeT seljake te slobodne izbore za sovjete. Pobuna nije imala direktne veze s radničkom opozicijom, ali je, također, odražavala duboko nezado­ voljstvo tendencijama partijske politike; čini se da je pobuna izvršena pod vodstvom anarhista. Boljševici su sumnjali da su pobunu planirali ili potakli bijeli emigranti. Te sumnje nisu bile osnovane, iako su boljševici to kasnije okrenuli u svoju korist. Pregovori i pozivi na predaju bili su neuspješni. Sedamnaestoga ožujka, dok je kongres raspravljao o Lenjinovim prijedlqzima,Jedinice Crvene armije napale §u tvrđavu Kronštadt. Nakon krvave borbe, u kojoj su se obje strane borile jednakom žestinom,pobunjenici su svladani a tvrđava zauzeta. Ta pobuna do tada slavljenih heroja revolucije bila je snažan udarac prestižu i povjerenju partije. Mogla je, također, povećati spremnost kongresa da prihvati NEP i prijedloge za pooštrenje discipline u partiji, a mogla je i smanjiti neslaganja u mišljenjima unutar i izvan partije. Kad je Lenjin kongresu podnio rezoluciju koja je sadržavala prijed­ log za NEP, raspravljalo se bez pravog žara. Razočaranje ratnim komunizmom bilo je opće, a kriza preduboka da bi se prihvaćanje NEP-a moglo odgoditi. Lenjin je smirio one koji su bili sumnjičavi, razjasnivši da će »visoki rukovodeći položaji« u industriji ostati strogo u državnim rukama i da će monopol nad vanjskom trgovinom ostati netaknut. Rezolucija je prihvaćena bez velikog oduševljenja, ali spre­ mno i formalno jednoglasno. Najoštriju polarizaciju mišljenja na kon­ gresu pobudilo je goruće pitanje sindikata, koje je tokom cijele zime izazivalo žućne diskusije. Potaknut iskustvima iz građanskog rata, Trocki je ponovo iznio ideju o transformiranju sindikata u »proizvodna udruženja« koja bi tako postala dio »aparata radničke države«, a nakon stanovitog oklijevanja podržao ga je i Buharin. S druge strane, radnička opozicija željela je staviti organizaciju i kontrolu proizvodnje u ruke radnika, prema tome kako su zastupljeni u sindikatima polusindikalističko gledište. Manevrirajući između te dvije zaraćene struje, Lenjin je uspio jezgru partije okupiti oko rezolucije koja je, međutim, zaobilazila bitna pitanja, ostavivši ih neriješenima. Zaraza »militarizacije« izbjegla je diskusiju. Sindikati su priznati kao »m a­ sovne vanpartijske organizacije« koje treba pridobiti. Učinila bi se velika pogreška da su se pripojili državnom aparatu. Nagovarati, a ne prisiljavati, bio je pravi način postizanja cilja, iako »proleterska oba­ veza« nije bila isključena. Sindikati su oduvijek pokazivali brigu o

47

proizvodnji. Već 1920. godine Centralno sindikalno vijeće osnovalo je Centralni institut rada, kako bi se proučile i primijenile metode i tehnike pomoću kojih bi se unaprijedila produktivnost radnika. Taj aspekt njihovih odgovornosti naglašen je u rezoluciji. Zadatak sindi­ kata bio je da održe radnu disciplinu i da se bore protiv izostajanja s posla; to je trebalo učiniti preko »drugarskih sudova«, a ne preko državnih organa. Rezolucija je prihvaćena većinom glasova, ali je manjina ipak glasala za ona dva disidentska prijedloga. Žestina suprotnosti užasnula je partiju i ostavila trag na kongresu. Lenjin je govorio o »groznici« što je uzdrmala partiju, kao i o »burnim diskusijama« i »prepirkama« koje partija sebi nije smjela dopustiti. Kongres je usvojio posebnu rezoluciju »O sindikalističkim i anarhistič­ kim devijacijama u našoj partiji«, u kojoj se program radničke opozi­ cije razlagao kao nespojiv s partijskim članstvom. Kongres je, također, prihvatio opću rezoluciju nazvanu »O jedinstvu partije«. U njoj se zahtijeva »potpuno ukidanje svakog frakcionaštva«, u diskusijama mogu sudjelovati svi članovi partije, ali se zabranjuje stvaranje grupa s vlastitom »platform om«. Sada kada su svi prihvatili takvu odluku, bezuvjetna poslušnost bila je osigurana. Posljedica povrede te odluke mogla je biti isključenje iz partije. Posljednja točka rezolucije, koja se držala u tajnosti i objavljena je tek nakon tri godine, govori da i članovi CK partije mogu biti izbačeni, na tim osnovama, većinom glasova koja nije manja od dvije trećine članova CK. Te odredbe, kojima je trebalo osigurati odanost i jedinstvo mišljenja u partiji, činile su se nužne u ondašnjoj situaciji, jer kao što je i Lenjin jednom rekao: »Za vrijeme povlačenja disciplina vrijedi sto puta više.« Pokazalo se da je prikriva­ nje onoga što je, u stvari, monopol vlasti u centralnoj organizaciji partije imalo dalekosežne posljedice. Kad je građanski rat bio na vrhuncu, Lenjin je zagovarao »diktaturu partije« i smatrao da će »partija ostvariti diktaturu radničke klase«. Zaključak donesen na Desetom kongresu govori o koncentraciji vlasti u centralnim organima partije. Kongres je dopustio sindikatima stanovitu autonomiju vis-a-vis organa radničke države, međutim, njihova uloga, koju su trebali imati, bila je određena monopolom vlasti što ga je imala partijska organiza­ cija. Stroga zabrana stvaranja opozicije unutar partije bila je rezultat krize koja je pratila uvođenje NEP-a. Isti takav razvoj događaja zadesio je i dvije lijeve opozicione stranke koje su preživjele revoluciju: socijalista-revolucionara i menjševika. S raspuštanjem Ustavotvorne skupštine u siječnju 1918. godine boljševici su objavili svoju spremnost da zadrže vrhovnu vlast i tako postavili temelje jednopartijskog sistema u zemlji. U sljedeće tri godine, u vrijeme građanskog rata, međusobni odnosi sovjetske vlade i dviju lijevih stranaka bili su neodređeni i promjenljivi,

48

a mjere poduzete protiv njih neodlučne. Nekoliko tjedana nakon završetka revolucije grupa lijevih socijalista-revolucionara odvojila le p d stranke i stvorila koaliciju s boljševicima. Tri lijevo orijentirana socijalista-revolucionara postavljena su za narodne komesare. Potpisi­ vanje sporazuma u Brest-Litovsku u ožujku 1918. godine", TćojTje izazvao ogorčenje i socijalista-revolucionara i menjševika, dovelo je do" _njihove ostavke. Desno orijentirani socijalisti-revolucionari otvoreno su istupili protiv režima, i smatrani su odgovornima za ljetne nerede u Moskvi 1918. godine, za ubojstvo njemačkog ambasadora i dva vo­ deća boljševika u Petrogradu te za pokušaj ubojstva Lenjina. Četrnae­ stoga lipnja 1918. zabranjeno je djelovanje desno orijentiranim socijalistima-revolucionarima i menjševicima zbog njihove suradnje sa »no­ tornim kontrarevolucionarima«. Njihove su se novine od vremena do vremena zabranjivale, no često su izlazile pod drugim imenom. Neko­ liko mjeseci nakon revolucije čak su izlazile novine stranka kadeta; Povremeni napadi na ove listove, a ne potpuna zabrana, bilo je odraz podvojenosti i oklijevanja vlasti. Građanski rat učinio je težak položaj režima još težim, ali je zato u početku poboljšao položaj tih dviju stranaka. Menjševici su odlučno, a socijalisti-revolucionari nešto manje, osuđivali akcije bijelih i vlade saveznika koje su im pomagale i podupirale ih. N a taj su način pomagale režim, ali su istodobno napadale njegovu unutrašnju poli­ tiku. Zabrana djelovanja za menjševike ukinuta je u studenome 1918. godine, a za socijaliste-revolucionare u veljači 1919. Delegati obiju stranaka govorili su na sastancima Sveruskog kongresa sovjeta 1919. i 1920. godine, ali nisu imali pravo glasa. Tokom građanskog rata mnogi menjševici i neki socijalisti-revolucionari priklonili su se Boljše­ vičkoj partiji, još više ih je radilo u službi režima i u sovjetskim ustanovama. Ljude koji su slijedili te dvije stranke vlasti su neprestano uznemiravale, pa su počele gubiti članstvo. Nakon završetka građan­ skog rata više nije bilo osnove za koaliciju ili kompromis. Govorilo se da je dvije tisuće menjševika, uključujući i CK njihove stranke, uhap­ šeno večer uoči uvođenja NEP-a. Onemogućavanje menjševičke opozi­ cije poklopilo se s gušenjem opozicije unutar vladajuće Boljševičke partije. Mnogo je zatvorenika kasnije oslobođeno, a menjševicima koji su imali važne uloge dopušteno je da emigriraju. Ekstremnim vođama socijalista-revolucionara suđeno je 1922. godine zbog kontrarevolucioname djelatnosti. Osuđeni su na smrt (kazne nisu izvršene) ili na višegodišnji zatvor.

O lakšanje koje je NEP j o n i o seljacima bilo je poništeno velikim prirodnim nepogodama, a došlo je i prekasno da bi utjecalo na sjetvu za 4 Ruska revolucija

49

1921. godinu. Velika suša uništila je žetvu na golemom području, osobito u središnjoj Rusiji i bazenu Volge., Glad se proširila zemljom i poharala napaćen i izmučen narod više nego posljednjaVeUka nesta?Tca_" 1891. godine. Strahote dolazeće zime, kada su milijuni umirali od gladi, djelomično je ublažila pomoć stranih misija, osobito Američke uprave za pružanje pomoći. Godine 1922. zasijano je mnogo više površina, žetva te godine i sljedeće, 1923. godine bile su izuzetno dobre, kao da su najavljivale preporod ruske poljoprivrede. Čak su i manje količine žitarica bile izvezene. Primjećeno je da je N EP, k ojije ponovo uspostavio trgovinske odnose na selu, obrnuo politiku izjedna­ čavanja ratnog komunizma, te stvorio plodno tlo za stvaranje bogatih seljaka, kulaka, kao ključnih ličnosti ruralne privrede. Siromašni seljaci proizvodili su tek toliko da podmire svoje životne potrebe i potrebe najuže obitelji. Seljak je sam potrošio ono što je proizveo, a ako je i došao na tržnicu, bilo je to češće u ulozi kupca nego prodavača. Kulaci su proizvodili za tržište i postali su sitni kapitalisti. To je bila bit NEP-a. Davati zemlju u najam i zapošljavati najamnu radnu snagu teoretski je bilo zabranjeno od najranijih godina režima, ali je u zakonu o poljoprivredi o đ 1922. gođineJo dopušteno, uz neka formalna ograničenja. Međutim, sve dok su seljaci imali dovoljno hrane za sebe i proizvodili viškove u količinama dovoljnima za opskrbu gradova, bilo je vrlo malo i onih najodanijih članova partije koji su žurili ispraviti odstupanja od principa i ideala revolucije što je urodila tako povoljnim rezultatima. Da je NEP učinio malo ili ništa da pomogne industriji i industrijskom radniku i manje nego ništa za unapređenje interesa planske ekonomije, ti problemi mogli su mimo biti ostavljeni za budućnost. Upravo na tom pitanju temeljne razlike o karakteru ratnog komuni­ zma, koje su postojale u partiji, počele su se odražavati i u gledištima o praktičnim implikacijama i posljedicama NEP-a. U kriznoj atmosferi u ožujku 1921. NEP, koji je zamijenio ekstremniju politiku ratnog komunizma, jednoglasno je prihvaćen kao dobrodošlo i nužno olakša­ nje. Tako su se razilaženja smanjila, iako nisu potpuno nestala. Ako ratni komunizam ne shvatimo kao korak na putu u socijalizam već kao devijaciju uzrokovanu vojnom nužnošću, kao neizbježan odgovor na građanski rat, onda NEP predstavlja udaljavanje od tog žalosnog iako neizbježnog skretanja i povratak sigurnijoj i opreznijoj politici koja se provodila prije lipnja 1918. godine. Ako se ratni komunizam promatra kao prenagljen, odviše entuzijastički skok prema višim ciljevima socija­ lizma koji je, doduše, bio malo preuranjen, ali korektno zamišljen, NEP je privremeno povlačenje s pozicije što se u tom trenutku nisu mogle sačuvati, ali će se prije ili kasnije ponovo steći. U tom smislu je govorio Lenjin, čije gledište uopće nije bilo dosljedno kad je NEP nazvao

50

»porazom« i »povlačenjem - za novi napad«. Kad je na Desetom kongresu rekao da NEP ima »strogu i dugotrajnu« primjenu (ali je u odgovoru dodao da su proračuni od 25 godina »odviše pesimistični«), dao je pravo onima koji su NEP smatrali poželjnom i nužnom isprav­ kom grešaka ratnog komunizma i onima koji su smatrali da će se i NEP u budućnosti morati ispravljati i prevladati. Neizrečena premisa prvoga gledišta jest praktična potreba za uvažavanjem zaostale seljačke pri­ vrede i seljačkog mentaliteta. Neizrečena premisa drugoga gledišta jest potreba da se izgradi industrija, a ne dalje pogoršava položaj industrij­ skih radnika, koji su bili glavni bedem revolucije. Te razlike u trenutku su prigušene, i akutna kriza unutar partije u zimi 1920-1921. godine uspješno je prebrođena, a ponovo se javila u daljnjim ekonomskim i partijskim krizama dvije godine kasnije.

51

.

5

Novi sovjetski poredak

Stvaranje NEP-a imalo je nehotične posljedice u jačanju centralne vlasti partije, ali su isto tako ojačale i centralističke snage koje su več postojale u stvaranju sovjetske države. Masovni entuzija­ zam koji je vladao 1917. godine u pogledu uništenja državne vlasti postao je blijedi svijet neispunjenih snova. Takvi snovi uznemiravali su sjećanja mnogih članova partije. Međutim, od potpisivanja sporazuma u Brest-Litovsku i od građanskog rata potreba za stvaranjem državne moći, koja će biti dovoljno jaka da se može nositi s takvim opasno­ stima, bezuvjetno je prihvaćena. Sada je bila pojačana potrebom za obnavljanjem uništene i nestabilne nacionalne ekonomije. U razdoblju NEP-a oblikovalo se ono što će postati stalna ustavna struktura SSSR-a i linija koja će se slijediti u odnosima sa stranim zemljama. Došlo je vrijeme da se stabilizira nestabilan ustavni poredak sovjet­ skog režima. Ustav Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) proglašen je u srpnju 1918: god ine. Počelo se s »Deklaracijom o pravima radnog i eksploatiranog naroda« koju je obznanio Sveruski kongres sovjeta šest mjeseci prije. Vrhovnu vlast ustav je dao Sveruskom kongresu sovjeta, sastavljenom od delegata izabranih u gradskim i provincijskim sovjetima. Bio je veći broj delegata Iz gra­ dova, jer su se ondje nalazili domovi radnika. Pravo glasa je ograničeno na one koji »proizvodeći zarađuju za život ili se bave društveno korisnim radom «, kao i na vojnike i invalide. Kongres je izabrao Sveruski centralni izvršni komitet koji će umjesto njega imati vlast u razdoblju između sastanaka kongresa. Sveruski centralni izvršni komitet imenovao je Sovjet narodnih komesara (Sovnarkom), čiji je zadatak bio uglavnom- administrativan, ah je imao i ovlaštenje da donosi naredbe i dekrete. Vidljivo je da nije postojala nikakva jasna demarkaciona linija između vlasti Sovjeta narodnih komesara i Sveruskoga centralnog izvršnog komiteta. Ustav je također proglasio sva opća načela, kao npr. odvajanje crkve od države, slobodu govora i mišljenja te okupljanja radnika, obavezu ža sve stanovnike^a"če se držati načela da »onaj tko ne radi neće ni jesti«, vojnu obavezu za obranu republike,

52

ukidanje svake rasne i nacionalne diskriminacije. Kaos građanskog rata nije dopuštao mkakva određenja o teritoriju republike. Izraz »fede­ ralna« u naslovu RSFSR nije imao točno značenje, razumijevao je i priključenje »autonomnih« republika i pokrajina RSFSR, u kojima je uglavnom živjelo nerusko stanovništvo, te uspostavljanje veza između RSFSR i ostalih sovjetskih republika koje su bile, ili će biti, proglašene u ostalim dijelovima nekadašnjega ruskog carstva. U početku su te veze imale više karakter saveza nego federacije. RSFSR potpisala je ugovor o savezništvu s Azerbajdžanskom i Ukrajinskom Sovjetskom Republi­ kom u rujnu i listopadu 1920. godine, a s Bjeloruskom, Armenskom i Gruzijskom Republikom 1921. godine. Otpor procesu ujedinjavanja javio se u Ukrajini, čija je nacionalna antisovjetska vlada bila jedna od nekoliko suparničkih vlasti u vrijeme građanskog rata, i u Gruziji, gdje se ustoličila menjševička vlada. Disidenti su protjerani pomoću vojne sile, a postavljene su besprijekorne boljševičke vlade. Upotreba sile lakše se može opravdati u Ukrajini, koja je bila duboko umiješana u građanski rat i gdje su suparničke vojske velik dio zemlje odvele u anarhiju, nego u Gruziji, koja je dugo bila nemiran i neposlušan član federacije sovjetskih republika. Budući da je cijela zemlja težila ekonomskom oporavku i željela obnoviti veze s vanjskim svijetom, bilo je prirodno i potrebno za iste ciljeve boriti se kao jedinstvena cjelina. Iako su se oblik i stvarnost lokalne autonomije pažljivo nastavljali, Ruska KP, kojoj su se pridru­ žile regionalne partije, zadržala je jedinstvenu disciplinu; najvažnije odluke ekonomske i vanjske politike donosile su se u Moskvi. Najprije je trebalo privoljeti tri transkavkaske republike - Armeniju, Gruziju i Azerbajdžan da se ujedine u transkavkasku socijalističku federativnu republiku. Nakon toga su se u prosincu 1922. godine sastali odvojeno kongresi četiriju republika RSFSR, Ukrajine, Bjelorusije i transkavkaske federacije, te izglasali stvaranje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Zatim su se zajedno sastali delegati četiriju republika, konstituirali se kao Prvi kongres sovjeta SSSR-a i izabrali komitet za izracJu novog ustava. Komitet je u srpnju 1923. prihvatio nacrt ustava SSSR-a, a u siječnju 1924. godine i formalno ga je prihvatio Drugi kongres sovjeta SSSR-a. Ustav SSSR-a sastavljen je prema modelu ustava RSFSR. Vrhovni organ Saveza Bio je Kongres sovjeta ŠSSR-a, sastavljen od delegata iz svih kongresa sovjeta onih republika koje su bile u sastavu SSSR-a. Zastupljenost svake pojedine republike bila je proporcionalna broju stanovnika. Kongres je izabrao Centralni izvršni komitet SSSR-a, koji je imenovao Sovjet narodnih komesara SSSR-a. Organizacija narodnih komesarijata bila je složena. Vanjski poslovi, vanjska trgovina, vojni poslovi i vođenje borbe protiv kontrarevolucionarnih snaga, za koje je

53

bila nadležna Specijalna komisija, sada nazvana Savezna državna i politička uprava (OGPU), bili su isključivo u nadležnosti savezne vlasti. Svaka republika imala je svoju državno-političku upravu koja je bila direktno podređena Saveznoj državnoj i političkoj upravi. Većina ekonomskih poslova bila je u nadležnosti saveznih komesarijata; po­ stojali su savezni komesarijati i komesarijati republika; republički su uživali određen stupanj nezavisnosti. N a ostalim područjima uprave, uključujući poljoprivredu, unutrašnje poslove, zdravstvo i prosvjetu, republike su imale svoje komesarijate, bez ekvivalenata na saveznom nivou. Po svom obliku SSSR je bio federacija republika. Izostavljanje riječi »federativna« iz imena federativne države možda je i bilo zna­ čajno jer su tendencije ujedinjenja bile jasne već od početka. U RSFSR živjelo je 75% stanovništva Saveza, a zauzimala je 90% ukupne površine zemlje. Ostale republike imale su opravdanih razloga da sumnjaju da je SSSR zapravo RSFSR u velikome. Činilo im se kao da se centralna vlast u Moskvi želi proširiti za njih. Čuli su se i glasovi nezadovoljnika, osobito delegata iz Ukrajine i Bjelorusije, i to u komi­ tetu koji je načinio nacrt novog ustava. Pri pokušaju rješavanja tih prigovora nastala je značajna promjena kojom se priznaje formalna jednakost svih republika. Centralni izvršni komitet SSSR-a bio je podijeljen na dva sovjeta. U prvom, mnogo većem, Saveznom sovjetu, broj izabranih delegata bio je proporciona­ lan broju stanovnika republika, što je značilo i veliku nadmoć RSFSR. Delegati za drugo vijeće, Sovjeta nacionalnosti, birani su na osnovi jednakosti nacionalnih grupa: pet delegata iz svake od četiri glavne republike i svake autonomne republike te po jedan iz svake autonomne pokrajine. Budući da su se oba sovjeta sastajala samo da saslušaju i povoljno komentiraju izvještaje službene politike (povremeno su se zajedno sastajala i da čuju važne govore), sporna pitanja nikada nisu postavljena i o njima se nikad nije glasalo, pa sva ta komplicirana organizacija praktički nije imala nikakvo značenje u stvaranju politike. N a povremenim sastancima kongresa i Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a, čije se članstvo s vremenom povećavalo, nisu se donosile nikakve odluke. Međutim, ti sastanci bili su značajan način uspostav­ ljanja kontakta s predstavnicima perifernih, često zaostalih područja Saveza, popularizacije i objavljivanja politike određene u Moskvi; njihov zadatak nije bio da raspravljaju, već da upute, uvjere i potiču. Ustavi SSSR-a i njegovih sastavnih dijelova imali su potpuno drukčiju svrhu od ustava zapadnih zemalja, kojima su samo prividno nalikovali. Kompleksna etnička struktura srednje Azije i njezine sklonosti prema muslimanskom svijetu bili su poseban problem. Srednjoazijske republike Buhara i Horezm, iako su bile pod utjecajem Moskve prema ugovorima o savezništvu sa RSFSR, bile su isključene iz tih ustavnih

54

dogovora s obrazloženjem da još nisu socijalističke republike. Tek 1925. godine srednja Azija je reorganizirana na nacionalnom planu. Uzbečka i Turkmenska Sovjetska Socijalistička Republika, sa svojim autonomnim jedinicama, ušle su u sastav SSSR-a kao njegova peta, odnosno šesta sastavna republika. U slijedu događaja organizaciona struktura partije nije bila ništa manje važan činilac od organizacione strukture sovjeta. Između parti­ jskih kongresa vrhovnu vlast imao je Centralni komitet. Komitet koji je donio odluku o početku ustanka u listopadu 1917. godine, a kasnije i o potpisu sporazuma u Brest-Litovsku, bio je sastavljen od 22 člana. U razdoblju akutne krize, koja je slijedila, to tijelo nije bilo efikasno za brzu akciju, pa su odluke o ključnim pitanjima čekale dok se Lenjin ne posavjetuje s ostalim partijskim vođama. N a Osmom partijskom kon­ gresu u ožujku 1919. godine izabran je CK od 19 članova i 8 kandi­ data, koji su mogli prisustvovati sastancima, ali nisu imali pravo glasanja. Također je na tom kongresu imenovan Politbiro od pet članova, odgovoran za političke odluke, i Orgbiro (Organizacioni biro), koji je imao zadatak da kontrolira organizaciju partije. Tako je odumro Centralni komitet kao efikasan izvor vlasti. N a Devetom kongresu 1920. godine reorganiziran je Sekretarijat partije. Sada je Sekretarijat bio pod upravom trojice »stalnih« sekretara, članova CK. U sljedećem razdoblju taj obnovljeni sekretarijat doživio je brzu eks­ panziju, imao je nekoliko stotina činovnika. Sekretarijat se dijelio na nekoliko odjela od kojih je svaki imao zadatak da obavlja različite partijske aktivnosti. Partija je takvu organizacionu strukturu zadržala tokom dvadesetih godina, iako je procesu koji je tek započeo trebalo nekoliko godina da se potpuno razvije. Tako moćna partijska mašina ubrzo je postala instrument Staljinove diktature. Partijski kongresi održavali su se jedan put svake godine sve do 1925. godine, a kasnije u nešto nepravilnijim intervalima, izmjenjujući se s manjim i manje formalnim partijskim konferencijama. CK partije održavao je tri ili četiri sastanka godišnje. Ta su tijela i dalje služila kao forum gdje se raspravljalo o svim važnim problemima, iako su manipulacije Sekreta­ rijata za izbor delegata učinile da rezultati budu unaprijed određeni. Samo je Politbiro povećao broj članova na sedam, kasnije na devet, s nekoliko kandidata, i ostao tokom dvadesetih godina izvorom odluka najvećeg značenja. Budući da je vlast partije u jednopartijskoj zemlji mandatna za sve odluke i aktivnosti sovjetske vlade, partijski Politbiro postao je vrhovni organ u stvaranju politike SSSR-a. Jačanje partije i organizacije sovjeta pratilo je i učvršćenje sovjet­ skih odnosa s vanjskim svijetom. Čak i u razdoblju ratnog komunizma, kada se najveća pažnja posvećivala pitanju svjetske revolucije, rijetke prilike za kontakte s vladama zapadnih zemalja nisu zanemarivane. U

55

siječnju 1920. godine predstavnici ruskih kooperativa razgovarali su u Parizu s predstavnicima vlada zapadnih zemalja o obnavljanju robne razmjene sa sovjetskom Rusijom. U Kopenhagenu je Litvinov pregova­ rao o uzajamnoj razmjeni ratnih zarobljenika. Mirovni ugovor s Esto­ nijom potpisan je 2. veljače 1920. Lenjin je taj ugovor prokomentirao riječima: »Otvorili smo prozor prema Evropi i nastojat ćemo to što bolje iskoristiti.« N a partijskom kongresu u ožujku 1920. godine Lenjin je govorio o potrebi manevriranja u našoj međunarodnoj poli­ tici«. Nekoliko dana kasnije, Krasin, jedan od vodećih boljševika, koji je imao iskustva u vanjskoj trgovini i industriji, poveo je delegaciju trgovinskih stručnjaka u Skandinaviju. Već u svibnju Krasin je srdačno dočekan u Londonu. Ti pokušaji približavanja bili su prekinuti polj­ skim ratom, koji je ponovo probudio revolucionarne nade u Moskvi te nov nastup straha i neraspoloženja na Zapadu. N o do jeseni 1920. godine ponovno je uspostavljen mir. Rusko trgovinsko poduzeće pri­ javljeno je u Londonu pod imenom Arcos (All-Russian Cooperative Society, tj. Sverusko kooperativno društvo). Krasin je gotovo cijelu zimu proveo u Londonu pregovarajući s britanskom vladom i tvrtkama zainteresiranima za trgovinu sa sovjetskom Rusijom. Samo tjedan dana pošto je Lenjin predstavio NEP partijskom kongresu u Moskvi, potpi­ san je anglo-sovjetski trgovinski sporazum u Londonu, 16. ožujka 1921. Taj trgovinski sporazum pozdravljen je kao značajan napredak i prekretnica u sovjetskoj politici. Dogovoreno je da ni jedna strana ne stvara nikakve zapreke u trgovinskoj razmjeni, a zbog nedostatka formalnih diplomatskih predstavništava razmijenili su službene trgo­ vinske predstavnike. Britanci su smatrali da je najvažnija točka ugo­ vora ona u kojoj su se obje strane složile da će se uzajamno »uzdržavati od bilo kakvih akcija i pothvata« te od »službene propagande, direktne ili indirektne«. Posebno se govorilo o »djelovanju ili propagandi koja bi bilo koji narod Azije pomagala u neprijateljskoj akciji protiv britan­ skih interesa ili Britanskog imperija«. Već u sporazumu iz BrestLitovska obje strane su se obavezale da će obustaviti neprijateljsku propagandu, samo to nije bilo tako detaljno razrađeno. N o okolnosti su bile drukčije. Sporazum je potpisan u uvjetima za koje se nije mislilo da će potrajati, a nisu ni trajali dugo. Anglo-sovjetski ugovor bio je, kao i NEP, zamišljen »ozbiljno i dugoročno«. Taj sporazum nagovjestio je promjenu u naglasku sovjetske politike. I dalje se govorilo o svjetskoj revoluciji, ali se to sve više, svjesno ili nesvjesno, smatralo dijelom obaveznog rituala koji nije narušavao normalno odvijanje odnosa. Prikriveni nesklad koji je postojao između politike Narodnog komesarijata za vanjske poslove i Kominternc počeo je izbijati na površinu.

56

Pozadina sovjetskog približavanja Velikoj Britaniji bila je ekonom­ skog karaktera: želja za unapređenjem obostrano korisne trgovine. Pozadina približavanja Njemačkoj bila je, prije svega, političkog ka­ raktera, a njezini korijeni nalazili su se u zajedničkoj opoziciji Versajskom ugovoru i zajedničkim antipatijama prema zahtjevima Poljske. Radek, koji je gotovo čitavu 1919. godinu proveo u zatvoru u Berlinu ili u kućnom pritvoru, uspio je uspostaviti odnose s Nijemcima iz raznih društvenih sredina, pri čemu je iznad svega isticao prednosti njemačko-sovjetske suradnje. Službeni njemačko-sovjetski odnosi zao­ štreni su nakon ubojstva njemačkog ambasadora u Moskvi 1918. godine. U ljeto 1920. godine sovjetski predstavnik ponovno je primljen u Berlinu, a njemački u Moskvi. Poljski rat dao je snažan poticaj za razvoj prijateljskih odnosa između ta dva poljska susjeda. Govorilo se da je Trocki zagovarao sporazum s Njemačkom, a Lenjin je u javnom govoru u studenome 1920. godine rekao: »da iako njemačka buržoaska vlada mrzi boljševike«, ipak »je interesi svjetske situacije guraju u mir sa sovjetskom Rusijom, i protiv njezine volje«. Sovjetska politika još je bila podvojena između nastojanja da slijedi revoluciju i diplomaciju. Komunistička partija Njemačke digla je 17. ožujka 1921. oružani u stana k" protiv vlade^"poznat u partijskoj povijeslITčao »ožujska akcija.« Taj pothvat sigurno su podržali, možda i potakli, Zinovjev i predstavnici KommreffierNtrg^snova'nal:urnTT)a~da~su u to bile umiješane i ostale sovjetske vođe zato što su u to vrijeme bili zaokupljeni pobunom u Kronštadtu i partijskim kongresom. Neuspjeh njemačkog ustanka poljuljao je ionako već oslabljene nade Moskve u revoluciju na Zapadu i ojačao stav o potrebi diplomatskih veza s kapitalističkim svijetom kao neposredni cilj. Budućnost njemačko-sovjetskih odnosa, u ondašnje vrijeme, ležala je u potrebi za vojnom suradnjom. Ta suradnja motivirana je s nje­ mačke strane Versajskim ugovorom, kojim se Njemačkoj zabranjuje proizvodnja oružja na njezinu teritoriju. U travnju 1921. godine sovjet­ ski je predstavnik u Berlinu, Kopp, nakon tajnih pregovora s Reichsvvehrom, odnio u Moskvu nacrte njemačkih tvrtki za proizvodnju topova, granata, aviona i podmornica. Odgovor je bio povoljan, pa je nje­ mačka vojna delegacija posjetila Moskvu u toku ljeta iste godine. Sporazum je postignut na sastanku u Berlinu u rujnu 1921. godine, na kojem su Krasin i Seeckt, šef Reichsvvehra, bili glavni pregovarači. Čini se da je u tom trenutku Seeckt bio prvi koji je civilnu njemačku vladu upoznao s tim poslovima. Projekt o podmornicama je propao, ali su zato njemačke tvornice u sovjetskoj Rusiji ubrzo počele proizvoditi topove, granate i avione. Program je dopunjen proizvodnjom tenkova, a vršili su se i eksperimenti za primjenu plina u rame svrhe. Proizvodi tih poduzeća dostavljani su i Reichsvvehru i Crvenoj armiji. Kasnije su

57

njemački oficiri podučavali pripadnike Crvene armije, obučavali ih u rukovanju tenkovima i vojnim avionima. Ti poslovi držani su u strogoj tajnosti. Ni jednom riječju nije se o tome govorilo u sovjetskoj štampi, a dugo su ostali skriveni i od njemačke javnosti i političara, kao i od zapadnih saveznika. Taj pothvat bio je daleko od držanja boljševika koji su odmah drugoga dana nakon revolucije osudili tajni sporazum sklopljen između saveznika i carističke ruske vlade u vrijeme rata. U međuvremenu, njemačko-sovjetski odnosi učvršćeni su osnivanjem »mješovitih kompanija« i davanjem »koncesija« njemačkim tvrtkama u Rusiji. Početkom 1922. godine i sovjetska i njemačka vlada pozvane su na međunarodnu konferenciju u Genovi, koja se sastala 10. travnja. Bio je to smjeli pokušaj Lloyd Georgea, najaktivnijeg osnivača konferencije, da obnovi odnose s Njemačkom i sovjetskom Rusijom, koje su do tada bile izopćene iz evropske zajednice. Lenjin je prihvatio poziv s uzdržanim zadovoljstvom i kazao: »Odlazimo onamo kao trgovci, jer nam je trgovina s kapitalističkim zemljama bezuvjetno potrebna (dotle dok ne propadnu), i odlazimo onamo dogovoriti. . . odgovarajuće političke uvjete za takvu trgovinu.« Čičerin, Krasin i Litvinov predvodili su sovjetsku delegaciju, prvu takve vrste koja je prisustvovala nekom međunarodnom skupu ravnopravno s delegacijama drugih velikih sila. Konferencija nije dala plodne rezultate, djelomično zbog nepopustlji­ vosti francuske opozicije prema ciljevima za koje se zalagao Lloyd George, a djelomično zbog nemogućnosti britanskih i sovjetskih prego­ varača da postignu sporazum o sovjetskim dugovima i njihovu plaća­ nju. Sovjetska vlada bila je spremna priznati predratne dugove (ali ne i ratne) bivše ruske vlade uz uvjet da joj se dodijeli zajam koji bi joj olakšao plaćanje duga. Sovjetska vlada odbila je opozvati dekrete o nacionalizaciji stranih poduzeća, ali je bila spremna dopustiti, po određenim uvjetima, stranim tvrtkama da ponovo preuzmu svoja poduzeća, u obliku »koncesija«. N o takav jaz ništa nije moglo premo­ stiti. Paradoksalno je da je u trenutku kada su pregovori bili na mrtvoj točki postignut jedini konkretni sporazum - sovjetski i njemački diplomati već su prije razgovarali o mogućnostima političkog ugovora. Budući da sovjetska delegacija nije uspjela ostaviti značajniji dojam na zapadne saveznike, forsirala je njemačku delegaciju da odmah potpišu ugovor. Njemačku delegaciju, koja je jednako kao i sovjetska bila razočarana radom konferencije, vodio je ministar vanjskih poslova Rathenau, i on je pristao na potpisivanje ugovora. U Rapallu je 16. travnja 1922. u tajnosti potpisan taj ugovor. Njegov sadržaj nije bio baš osobit, najvažniji dijelovi odnose se na uzajamno poništenje finan­ cijskih zahtjeva te uspostavljanje diplomatskih i konzularnih odnosa.

58

No to je pokazalo njihovu složnost protiv zapadnih saveznika, ostavilo dubok trag na konferenciju i međunarodne odnose. Sovjetska Rusija je na taj način osigurala položaj među evropskim silama koji joj je omogućavao cjenkanje. Manevriranje, što se prvobitno smatralo sred­ stvom prebrođenja krize, postalo je prihvaćen postupak. Već od Trećeg kongresa u lipnju 1921. godine znakovi promjene raspoloženja u Kominterni bili su vidljivi. Uzburkan revolucionarni entuzijazam s Drugoga kongresa Kominteme, održanoga godinu dana prije, kao da je nestao. Dogodilo se ono što su boljševici prvobitno smatrali nemogućim: Socijalistička Sovjetska Republika održala se sama i pokazivala sve više znakova da će se i dalje održati u kapitali­ stičkom okruženju. Lenjin se morao braniti na kongresu i zbog unu­ trašnjih i međunarodnih poslova. Uložio je velike napore da bi delega­ tima, odnosno stranim predstavnicima, objasnio nužnost NEP-a i povezanosti sa seljaštvom. Svi su oni bili skeptični prema takvom tumačenju proleterske revolucije. Lenjin je tom prilikom priznao da napredak svjetske revolucije nije bio »na ravnoj liniji koju smo očeki­ vali« i preporučio je »temeljito proučavanje njezina konkretnog razvo­ ja«. Trocki je dodao da se 1919. godine činilo da je svjetska revolucija »pitanje mjeseci«, sada je »možda pitanje godina«. Razumljivo je što je oprez zamijenio neobuzdan entuzijazam prethodnog kongresa. Mnogo se analizirao neuspjeh »ožujske akcije« u Njemačkoj i podjela talijanske ljevice, koja se međusobno oštro sukobljavala. »21 uvjet« za pristup Kominterni, koje je sastavio Drugi kongres Kominterne, podijelio je neke najvažnije inozemne partije i doveo do izopće­ nja onih simpatizera koji nisu bili spremni prihvatiti strogu disciplinu. Kad je prvi revolucionarni zanos u zapadnim zemljama počeo splašnjavati, samo je manjina radništva osjećala određenu pripadnost komuni­ stičkom pokretu. Nazirala se opasnost od degeneracije partija u male sekte povezane strogom doktrinom i izolirane od velikog dijela radniš­ tva. Posebno su upozorene britanska i američka partija da je »životno važno ne pretvoriti se u sektu«. Istaknuta je i potreba pridobivanja »m asa« i povezivanja »s m asam a«. Šest mjeseci nakon kongresa Izvršni komitet Kominteme izdao je saopćenje o »ujedinjenom radničkom frontu«. To je bio poziv svim komunistima da surađuju s ostalim radnicima i članovima lijevo orijentiranih stranaka u zajedničkim programima s posebnim ciljevima. Ni po koju cijenu komunisti nisu smjeli žrtvovati svoju nezavisnost i pravo na kritiku, pa je koncepcija ujedinjenog fronta ostala dvoznačna i sljedećih godina uzrokovala mnoga trvenja i nesporazume. Preokret u vanjskoj politici, koji je bio popraćen uvođenjem NEP-a, doveo je i do poboljšanja odnosa s istočnim zemljama. Ugovori s Afganistanom i Perzijom potpisani su u veljači 1921. godine, a s

59

Turskom istog dana kad i anglo-sovjetski sporazum, 16. ožujka 1921. Bilo je teško razumjeti i uskladiti ugovor s Perzijom i podršku koju su sovjetski agenti tada davali pobunjeničkom vođi koji je težio osnivanju nezavisne republike u sjevernoj Perziji. Tokom ljeta ta je pomoć povučena i ustanak je propao. Ugovor s Turskom, izazvao je veće i dugotrajnije teškoće, iako se u njemu govorilo o solidarnosti obiju zemalja »u borbi protiv imperijalizma«. Tri mjeseca prije potpisivanja tog sporazuma ubijen je vođa ilegalne Komunističke partije Turske. Kemalovi agenti ubili su i uhapsili još neke turske komuniste. Gušenje komunizma u Turskoj bilo je jedan od glavnih ciljeva Kemalova režima. Sve se to prikrivalo zbog zajedničkog otpora britanskoj inter­ venciji u Turskoj. Obaveze koje su prihvaćene u anglo-sovjetskom sporazumu - da se obustavi propaganda protiv Britanskog imperija u Aziji - nametnule su sovjetskoj Rusiji stanovite mjere javnog ograniče­ nja. Iako je Lenjin uvjeravao prisutne na Trećem kongresu Kominterne da »revolucionarni pokret stotina milijuna potlačenih radnika raste začuđujućom brzinom«, taj kongres nije imao, kao prethodni, problem Istoka na dnevnom redu. N a kongresu Kominterne u studenome 1922. godine, u svečanom završetku svoga posljednjega govora, Lenjin je rekao da je »najvažniji zadatak sljedećeg razdoblja temeljito učenje kojim bi se ostvarili organizacija, struktura, metode i sadržaj u revolu­ cionarnom radu«. (Tada je Lenjin već bio bolestan.) Bio je to vrlo suzdržan zaključak. S druge strane, činilo se da sovjetska vlada odlučnije nego ikada do tada zastupa tradicionalne ruske interese. Za zemlju koja gotovo čitava leži na kontinentu morski put od Crnog mora kroz tjesnace do Medite­ rana oduvijek je bio osjetljiva točka. Sovjetsko-turskim sporazumom od 16. ožujka 1921. osiguran je slobodan prolaz »trgovačkim brodo­ vima svih nacija«. Problem je bio prolaz ratnih brodova, jer je Turska protestirala protiv prolaza stranih ratnih brodova kroz tjesnace bez njezine dozvole, smatrajući to povredom svoga suvereniteta. Ruska ratna mornarica bila je vrlo slaba i, bojeći se stranih upada u Crno more, zdušno se pridružila protestu. U namjeri da se postignu uvjeti za mir između Turske i zapadnih sila, zakazana je u Lausanni konferencija u jesen 1922. godine. N a toj konferenciji neizbježno je bilo pitanje morskih tjesnaca i ratnih brodova. N a konferenciju je neočekivano pozvana i sovjetska vlada, da sudjeluje »u diskusiji u vezi s tjesna­ cima«. Sovjetsku delegaciju predvodio je Čičerin, a njegovoj konfron­ taciji s Curzonom, tada vodećim pobornikom britanskog imperijalizma na Istoku, dana je velika važnost i publicitet. Problem je riješen kompromisom koji je sovjetska vlada potpisala, ali nikad nije ratifici­ rala taj sporazum. Postiglo se to da je sovjetska Rusija opće priznata kao nasljednik svih prava i interesa nekadašnjega ruskog carstva.

60

6. Kriza škara

»Povezanost sa seljaštvom«, koju je NEP trebalo da ostvari, ostala je još nekoliko godina glavna parola u sovjetskoj politici. U tu nužnost malo je njih sumnjalo. Lenjin je na Desetom kongresu rekao: »Dok ne dođe do revolucije i u ostalim zemljama, samo sporazum sa seljacima može spasiti socijalističku revoluciju u Rusiji.« Kada se nakon strašne gladi 1921-1922. godine poljoprivreda naglo oporavila^ a napredak se širio i na druge privredne grane, NEP je bio pobjedono­ sno dokazan. Pošto je prošla opasnost, i ostala su samo daleka sjećanja na oskudice ratnog komunizma, osjećaj olakšanja i smirenja polako se gubio, da bi otvorio put nemiru i neraspoloženju prema tako radikal­ nim odstupanjima od nada i očekivanja brzog napretka u socijalizmu, koja su nadahnula prve pobjede revolucije. Napokon, netko je morao platiti za ustupke koji su učinjeni seljacima. Neke posljedice NEP-a, direktne ili indirektne, bile su neočekivane i nepoželjne. U nešto manje od dvije godine zemlja se ponovo našla na mukama nove krize. Ta kriza nije bila tako dramatična kao ona koja je prethodila uvođenju NEP-a, ali je duboko djelovala na sve privredne grane koje su bile u razvoju. Utjecaj NEP-a na industriju nije bio toliko direktan kao na poljopri­ vredu, ali je uglavnom bio negativan. Njegov prvi učinak trebalo je da bude poticaj za oživljavanje domaće radinosti na selu i obrta, zato što su u građanskom ratu pretrpjeli manje štete od tvorničke industrije pa ih je bilo mnogo lakše osposobiti za proizvodnju. Oba ta sektora bila su također glavni proizvođači osnovnih potrošačkih dobara koje su seljaci željeli kupiti od prihoda stečenih prodajom poljoprivrednih proizvoda. Kampanja nacionalizacije industrije je zaustavljena. N aj­ važnija industrija ostala je u rukama države, ali uz dvije modifikacije. Prvo, provedene su široke mjere decentralizacije; državna industrija dijelila se na tri kategorije: »saveznu«, »republičku« i »lokalnu«. »Saveznom« industrijom upravljao je Vrhovni sovjet narodne privrede SSSR-a, »republičkom« vrhovni sovjeti sastavnih republika, a unutar republika, provincija i regija osnovani su sovjeti narodne privrede koji

61

su bili odgovorni za »lokalnu« industriju. Povremenu kontrolu provo­ dili su viši organi nad nižima. N o praktični razlozi tražili su visok stupanj autonomije. N a nižem nivou poticao se razvoj privatne indu­ strije. Poduzeća koja su zapošljavala manje od dvadeset radnika bila su isključena od nacionalizacije. Veća poduzeća, koja su već bila naciona­ lizirana, mogla su se dati u najam privatnim poduzetnicima, često puta njihovim bivšim vlasnicima. Poljoprivredna, obrtnička i kooperativna industrija radile su i rasle uz službenu suglasnost. Drugo, ukinuto je direktno rukovođenje Vrhovnog sovjeta narodne privrede tvorničkom industrijom preko njegovih komiteta i centara. Industrije su organizirane u trustove, koji su bili povezani istovrsnošću proizvodnje; grupom poduzeća upravljalo se kao zasebnom cjelinom. U jednom trustu prosječno je bilo deset poduzeća. Najveći trustovi bili su u tekstilnoj industriji i metalurgiji. Najveći tekstilni trust imao je 50 000 radnika. Najznačajnija karakteristika trustova bila je u tome što se oni više ne financiraju iz sredstava državnog budžeta, već rade prema principima tržišnog poslovanja i stvaranja profita. Odbijao im se jedan dio prihoda koji se plaćao državi kao vlasniku fiksnog kapitala poduzeća. Neke osnovne industrije bile su i dalje obavezne predati dio proizvoda državnim institucijama. Inače, i industrija je, poput seljaka, mogla prodati svoje proizvode na tržištu po cijeni koju je mogla postići. Takvo poslovanje bilo je u skladu s NEP-om, ali se kritiziralo u nekim partijskim krugovima. Preporuka Vrhovnog sovjeta narodne privrede upućena trustovima 1923. godine da »postignu maksimalne profite« imala je neželjen publicitet. Poticaj koji je korištenju i cirkulaciji robe svih vrsta dan godinu dana nakon uvođenja NEP-a, mogao se promatrati s određenim stup­ njem samozadovoljstva. Lenjin se bojao opasnosti što je donosi »slo­ boda trgovine« koja, kako Je rekao na Desetom kongresu, »neizbježno vodi do pobjede kapitala, do njegova punog obnavljanja«. Čini se da je Lenjin razmjenu dobara između sela i grada najprije zamislio kao impozantan sistem organizirane trampe. Ali, kako je i sam kasnije primijetio, »razmjena dobara je izmakla kontroli« i »pretvorila se u kupovanje i prodavanje«. Lenjin je šokirao neke nepokolebljive čla­ nove partije govoreći im da i oni moraju »učiti trgovati«. Godine 1922. u Moskvi je otvorena Trgovačka burza. Nema sumnje, to je bio pokušaj provođenja kontrole u procesu trgovine. Posljedica toga poth­ vata bila je mogućnost stvaranja poslova za novu klasu trgovaca, koja je odmah prozvana »nepmani«. Sitna privatna trgovina nikada se nije ugasila, čak ni u vrijeme ratnog komunizma. Poznata moskovska tržnica Suharevka bila je na glasu kao mjesto gdje se nedopušteno trgovalo, ali to se toleriralo. Sve veću klasu »nepmana« nisu činili samo sitni trgovci, već i trgovački poduzetnici na veliko, koji su svoje pipce

62

uvukli u sve pore ekonomije. Veliki industrijski trustovi još su mogli kontrolirati trgovinu na veliko svojih proizvoda. Trgovine za prodaju na malo, poznate pod imenom GUM (Državna univerzalna trgovina), otvarane su u Moskvi i nekim drugim gradovima pod pokroviteljstvom Vrhovnog sovjeta narodne privrede. U početku nisu imale velikog uspjeha, a postojeće potrošačke kooperative slabo su napredovale. Trgovinom na malo dominirali su i poticali je »nepmani«. Kako je trgovina naglo procvala, u otmjenijim dijelovima glavnoga grada po­ čela se osjećati atmosfera izobilja. Mnogi dobro poznati elementi života koje je revolucija srušila ponovo su oživjeli. U rujnu 1922. godine Krasin je posjetio Moskvu te tom prilikom napisao svojoj ženi: »M oskva lijepo izgleda, neki dijelovi kao prije rata.« Stranci su mrzo­ voljno ili ushićeno, ovisno o sklonostima, komentirali neke »kapitali­ stičke« pojave, kao što su prostitucija, traženje napojnica konobara i vozača taksija. Onima koji su uživali blagodati NEP-a perspektive su se činile ružičaste, činilo se da je najgore već prošlo. Nestašice i napetosti ratnog komunizma popustile su, nazirali su se bolji dani. Nije trebalo dulje čekati pa da dublje implikacije NEP-a izađu na vidjelo u nekoliko međusobno povezanih kriza. Prva je bila kriza cijena. Sada, kada više nije bilo kontrole, kao u razdoblju ratnog komunizma, cijene su vrtoglavo rasle i padale. Komitet za cijene, osnovan u kolovozu 1921. godine, i Komisija za unutrašnju trgovinu, osnovana u svibnju 1922, pokazali su se potpuno nedjelotvornima. Glad za poljoprivrednim proizvodima u gradovima nadmašila je želju seljaka za industrijskim proizvodima, tako da su cijene poljoprivre­ dnim proizvodima osjetno porasle u odnosu prema cijenama industrij­ skih proizvoda. Industrija, sa sve manje obrtnog kapitala a bez moguć­ nosti kredita, mogla se financirati samo prodajom svojih proizvoda po niskim cijenama, spuštajući industrijske cijene sve niže i niže. Takav proces dosegao je vrhunac u ljeto 1922. godine, a posljedica toga bila je kriza radne snage. U vrijeme ratnog komunizma radna snaga, kao i svaka druga roba, bila je rijetka, pa se o nezaposlenosti nije moglo ni govoriti. Obavezan rad osiguravao je hranu mobiliziranim radnicima. Sada je obavezan rad bio napušten, osim u kaznenim radnim logorima, ponovo je uvedeno slobodno zapošljavanje za koje se dobivala plaća; sindikati su počeli sklapati zajedničke ugovore u ime svojih članova. Radnih mjesta bilo je manje nego radnika koji su ih tražili. Još dugo su poslodavci radnike opskrbljivali racioniranim obrocima hrane. Sada je to plaćanje u naturi - zamjena za plaču - bilo izračunato prema tržišnim cijenama. Hirovitost indeksa cijena učinila je zarade radnika predmetom cjenkanja; tako se radnik našao u teškoj situaciji u kojoj je njegov rad bio jeftin. Plaće su često izostajale jer poduzeća nisu imala novca da ih isplate.

63

Status sindikata bio je određen jednim prilično bezvrijednim kom­ promisom koji je postignut na Desetom partijskom kongresu u ožujku 1921. godine. Njegovi nedostaci izbili su na površinu na kongresu sindikata dva mjeseca kasnije. Tomski se nije uspio oduprijeti pokušaju ponovnog otvaranja tog pitanja o kojem je odlučeno na partijskom kongresu i bio je zbog toga strogo ukoren. N a zahtjev partijskih foruma smijenjen je s položaja predsjednika Centralnog vijeća sindi­ kata i upućen, po dužnosti, u srednju Aziju. Andrejev je, nakon Tomskog, postao predsjednik sindikata. Bio je pristaša programa rada sindikata kako ga je zamišljao Trocki. U siječnju 1922. godine politbiro se ponovo umiješao s rezolucijom koja je priznala postojanje »niza kontradikcija između različitih zadataka sindikata«, osobito između »zaštite interesa radnih m asa« i uloge sindikata »kao sudionika dr­ žavne vlasti i graditelja nacionalne ekonomije u cjelini«. Takav način gledanja na situaciju, čini se, odgodio je izvršenje kazne nad Tomskim, kojemu je već na sljedećem kongresu sindikata u rujnu 1922. godine vraćena uloga predsjednika. Kongres je ponovo pokušao definirati zadatke sindikata. Njihova je funkcija bila da »bezuvjetno štite interese radnika«. S druge strane, imali su obavezu da poboljšaju produktiv­ nost, koja se smatrala doprinosom radnika izgradnji socijalističkog društva. Iako štrajkovi nisu bili formalno zabranjeni, pravi način rješavanja sporova bili su pregovori između sindikata i poslodavaca ili dotične administracije. Značajno je da nikada nije određena bitna razlika o ulozi sindikata u državnim i privatnim poduzećima. I jedni i drugi pridonosili su nužnoj proizvodnji i bilo je važno da se taj proces ne prekine. Nezadovoljstvo među radnicima proširilo se zbog sve višeg položaja i utjecaja tzv. crvenih direktora. U vrijeme građanskog rata nekadašnji caristički oficiri bili su angažirani da obnove Crvenu armiju i rukovode njome. Isto su tako i nekadašnji direktori tvornica, ponekad i njihovi bivši vlasnici, bili prisiljeni da preuzmu poslove direktora nacionaliziranih poduzeća u namjeri da se obnove o sn o v ne lndustrijske grane. Često puta to se odvijalo pod maskom »stručnjaka« i nadzorom članova partije ili radnika. Taj je sistem zadovoljio potrebu za rukovodećim radnim mjestima, standardizirao se i proširio u raz­ doblju NEP-a, kada su trustovi i sindikati zauzeli mjesto vrhovnih komiteta i centara iz razdoblja ratnog komunizma. Grupa »crvenih direktora« dobilaje^n ačajan i cijenjen položaj u sovjetsko] hijerarhiji usprkos svojim pretežno buržoaskim sklonostima i porijeklu. Neki su čak postali i članovi partije - nagrada za izuzetne zasluge. Osim plaće dobivali su novčane nagrade i još mnogo više. Imali su velik utjecaj u industrijskoj administraciji i industrijskoj politici. Vrlo često bili su optuživani, i to opravdano, zbog brutalnog i diktatorskog ponašanja

64

prema radnicima. Sve to podsjećalo je na stari režim, i normalno je što je takav nagli preokret situacije izazvao ogorčenje, jer je bio suprotan svemu onome što je revolucija značila u tvornicama. No, baš zbog nezaposlenosti radnici su postali svjesni svoga nižeg položaja u ekonomiji NEP-a. Stagnacija teške industrije, "kriza cijenapotrošačke industrije, poziv na racionalizaciju proizvodnje, inzistiranje na tržišnom poslovanju i profitima - sve to stvorilo je uvjete za masovno otpuštanje viška radnika. U tržišnoj ekonomiji nezaposlenost se smatra normalnim instrumentom radne discipline i pritiska na plaće. Načinjeno je vrlo malo statistika, a i prilično su nepouzdane. Rečeno je da je 1923. godine bilo nezaposleno oko milijun radnika, ali službeni izvještaji odnosili su se na članove sindikata i one registrirane na burzi rada koji su dobivali neznatnu pomoć, a nisu uključivali i masu nekvalificiranih radnika, uglavnom seljaka, koji su tražili posao u gradovima, osobito u građevinskoj industriji. Ako je NEP spasio seljake od propasti, onda je industriju i tržište radne snage doveo na sam rub kaosa. Ekstremna opoziciona grupa u partiji, koja se nazivala »radnička grupa« i tumačila NEP kao »novu eksploataciju proletari­ jata«, optužena je na partijskom kongresu u travnju. Kad je NEP bio slobodno okarakteriziran kao politika ustupaka seljacima, nitko se nije pitao na čiji su račun dani ti ustupci. Proletarijat, istaknuti nosilac revolucije, počeo se razjedinjavati i smanjivati pod utjecajem građan­ skog rata i industrijskog kaosa. Industrijski radnik postao je pastorče NEP-a. Druga kriza, ili drugi aspekt krize bio je financijski. Financijske posljedice NEP-a bile su_prilično neočekivane-Kad je NEP.uspostavio principe slobodnog tržišta, na kojem su se dobra kupovala ijprodavala, te "se transakcije nisu dalje mogle odvijati pomoću rublje--koja-je neprestano padala i postala gotovo bezvrijedna. U jesen 1921. godine uvedene su neke financijske jreforme. Odlučeno je da se nacrt državnog budžeta izrazi u predratnoj vrijednosti rublje, a svaki mjesec će se preračunavati trenutna vrijednost rublje prema tom standardu. To je, zapravo, bila rublja koja je predstavljala indeks cijena, ponekad na­ zvana i rublja »dobara« ili »artikala«, a koristila se pri izračunavanju plaća. Osnovana je Državna banka koja je trebala da upravlja kola­ njem novca, ponovo uvede kredite i položi temelje bankovnog sistema. Krajem 1921. godine na partijskoj konferenciji propagiralo se uvođ­ enje valute čija bi se vrijednost temeljila na zlatu. Nekoliko mjeseci kasnije nestalna »rublja dobara« zamijenjena je hipotetskom »rubljom zlata« kao mjerilom vrijednosti. U jesen 1922. godine Državna banka počela je izdavati novčanice u novim apoenima - červonjec je vrijedio 10 zlatnih rubalja. U početku su bile u opticaju male količine tog novca. Sljedeće godine červonjec je služio kao obračunska jedinica, a 5 Ruska revolucija

65

plaćanja su vršena u starim papirnim rubljama, čija je vrijednost neprestano padala. U ljeto i jesen 1923. godine izbila je velika ekonomska kriza, koja je bila posljedica takvih okolnosti. Slom industrijskih cijena u prethodnoj godini nagnao je rukovodstvo industrije da se poveže radi obrane vlastitih interesa. Industrijski trustovi osnovali su sindikate za prodaju kako bi održali normalne uvjete prodaje i zaustavili daljnji pad cijena. Od tada industrijske cijene su dramatično rasle na štetu poljoprivre­ dnih. Te organizacije postigle su značajan uspjeh u obavljanju svojih zadataka. Do rujna 1922. godine uspostavljena je predratna ravnoteža između industrijskih i poljoprivrednih cijena. Od tada su industrijske cijene dramatično rasle na štetu poljoprivrednih. N a Dvanaestom partipokazao kako su se »škare«, čije krakove čine industrijske i poljopri­ vredne cijene, u posljednjih šest mjeseci sve više otvarale. Svi su osuđivali tako veliku nestabilnost cijena, ali nije bilo jasno kako da se to spriječi u sklopu NEP-a. Partija se još zalagala za politiku popušta­ nja seljacima, a to je i bila bit NEP-a. Međutim, trenutni tokovi bili su potpuno suprotni interesima poljoprivrednih proizvođača. U listopadu 1923. godine, kada su se škare otvorile do kraja, omjer između industrijskih i poljoprivrednih cijena bio je tri puta veći nego 1913. godine. U međuvremenu, pojavili su se novi monetarni problemi koji su prijetili ekonomiji. Da bi se financirala bogata žetva, bilo je potrebno štampati novčanice, rublje, u neograničenim količinama, a time se opet smanjivala vrijednost stare papirne valute. Pokušaj da se »rublja dobara« zamijeni »zlatnom rubljom« otežao je situaciju pri obračuna­ vanju plaća. To je smanjilo stvarne isplate za 40% . Te i još mnoge druge teškoće radnika izazvale su val nemira i štrajkova u jesen 1923. godine. Ti su nemiri uznemirili partijske vođe, pa je CK imenovao tzv. komitet škara, koji je imao 17 članova, a dužnost mu je bila da prati krizu, s posebnim osvrtom na cijene. Trocki je do tada bio pažljiv i nastojao je da se ne razilazi otvoreno s mišljenjem svojih kolega, i možda je zbog toga odbio poziv da radi u »komitetu škara«. N o dok je komitet razmišljao, Trocki je izgubio strpljenje i 8. listopada uputio pismo CK partije osuđujući »sramotne osnovne pogreške u ekonom­ skoj politici«; odlučivalo se bez ikakvog »ekonomskog plana«. Trocki je osudio »pokušaje određivanja cijena u stilu ratnog komunizma«. Pravilan pristup seljacima jest preko proletarijata, a racionalizacija državne industrije ključ je zatvaranja škara. Tjedan dana kasnije slijedila je »platforma 46-orice«, koju je potpisalo 46 članova partije, od kojih su neki bili pristaše Trockog, a neki su pripadali drugim opozicionim grupama. I u njoj se govorilo o »teškoj ekonomskoj krizi«, uzrokovanoj »nemarnim, nepromišljenim i nesistematskim od­

66

lukama CK «. Pismo Trockog i »platforma« počeli su kritikom lošeg ekonomskog rukovođenja, da bi završili napadom na tiranski režim koji je gušio slobodu mišljenja u partiji. »Platforma« je tražila široku partijsku konferenciju na kojoj bi se raspravljalo o tim problemima. CK partije odgovorio je na kontroverznu diskusiju člankom kojim je započela rasprava u Pravdi posljednja takve vrste u sovjetskoj povijesti. Rasprava je vođena dulje od mjesec dana, ali u njoj nije sudjelovao ni jedan vođa, a što je dalje odmicala, postajala je sve konfuznija i žučljivija. Za to vrijeme »komi­ tet škara« nastavljao je svoj teški zadatak. Iskustvo protekle godine uvjerilo je gotovo svakoga da se cijene ne mogu prepustiti slobodnoj igri tržišta. Komitet je spremno prihvatio kontrolu veleprodajnih ci­ jena. Više poteškoća bilo je s maloprodajnim cijenama. Istaknuto je da će se kontrolom veleprodajnih, a ne maloprodajnih cijena, neznatno povećati profiti posrednika koji su sada bili identificirani kao sve manje popularni »nepmani«. Komitet se složio sa selektivnom kontrolom maloprodajnih cijena. Kompleksnost problema i bojažljivost komiteta bili su takvi da on sve do prosinca nije podnio izvještaj. Ekonomska situacija je do tog vremena doživjela neke povoljne promjene. Industrijske cijene dosegle su vrhunac u listopadu, a zatim naglo pale,. Škare su se počele zatvarati; žetva, glavni indikator u zaostaloj ruskoj privredi, bila je odlična već drugu godinu zaredom. Industrija nije bila oštećena nižim cijenama i mogla je povećati svoju efikasnost i proširiti tržište. Nekorištene tvornice i pogoni ponovo su stavljeni u pogon. Čak je i pritisak na plaće bio ponešto smanjen. Ekonomsku napetost u proteklih šest mjeseci zasjenila je nova politička napetost. To je bio trenutak kada je počela ozbiljna kampanja protiv Trockog. U takvim uvjetima Politbiro je prihvatio rezoluciju na osnovi izvještaja »komiteta škara.« Ta rezolucija bila je vješt kompromis. Naglašena je nadmoć poljoprivrede, a nije se smjelo reći ništa što bi opravdalo Trockog i njegovo inzistiranje na prioritetu industrije. Indu­ strija je dobila upute prema kojima mora držati niske cijene, racionali­ zirati se i povećati produktivnost. Kontrola veleprodajnih cijena proiz­ voda masovne potrošnje proširit će se i na maloprodajne cijene: zakonske maksimalne cijene treba da se odmah odrede za sol, parafin i šećer. Obećane su i olakšice za plaće koje će se povećati »razmjerno povećanju industrijske proizvodnje i radne produktivnosti.« Bilo je znakova o pomoći u financiranju teške industrije i jačanju Državne komisije za planiranje. Svi ti prijedlozi odobreni su na partijskoj konferenciji u siječnju 1924. godine, nekoliko dana prije Lenjinove smrti. Rezolucija o izvještaju »komiteta škara«, usprkos velikoj oprezno­ sti, dala je određeni poticaj i industriji. Do 1924. godine industrija je

67

prestala stagnirati, izvukla se iz očajne situacije u koju je upala kad je uveden NEP 1921. godine. Ali taj napredak je bio jednostran. Laka, potrošačka industrija, koja je direktno služila seoskom tržištu, prospe­ rirala je. N o u uvjetima NEP-a ništa nije stimuliralo proizvodnju teške industrije, koja je proizvodila sredstva za proizvodnju, pa je ona zaostajala. Prema podacima Državne komisije za planiranje, industrij­ ska proizvodnja 1924. godine, zaključno sa 1. listopadom, iako je bila dva i po puta veća nego 1920. godine, dosegla je samo 40% predratne proizvodnje, a metalna industrija samo 28,7% . Ti pokazatelji unijeli su nemir u redove partije, osobito u opozicione krugove. Rezolucija »škara« od prosinca 1923. godine izrazila je gledište da metalna industrija treba da »napreduje do prvih redova i dobije državnu pomoć svake vrste«. T o je i prihvaćeno na partijskoj konferenciji u siječnju 1924. godine. Ništa nije učinjeno da se ta vrijedna težnja ostvari. U veljači 1924. godine Dzeržiriski je imenovan predsjednikom Vrhovnog sovjeta narodne privrede, te je ponovo upozorio na taj problem. Tri mjeseca kasnije izvijestio je Trinaesti partijski kongres da će biti potrebna investicija u vrijednosti stotinu do dvjesta milijuna zlatnih rubalja sljedećih pet godina kako bi teška industrija stala na noge. Zinovjev je retorički uzviknuo da je sada »red na metalu, red da se poboljša proizvodnja sredstava za proizvodnju, red da oživi teška industrija«. Te razborite riječi nisu našle odgovor u direktnoj akciji, ali su označile promjenu u klimi mišljenja koja su davala obećanja za budućnost. Proljeće i ljeto 1924. godine bili su vrijeme poboljšanja i sve većeg povjerenja. U razdoblju NEP-a poljoprivreda je izašla iz strahota nedavne prošlosti; malo se popuštalo i kulacima. Industrija se nepre­ stano oporavljala, iako je napredak bio neujednačen. Novčana reforma završena je u ožujku 1924. godine, kad je opće prihvaćen červonjec, zasnovan na zlatu, a stare su sovjetske novčanice rublje povučene. U svibnju je osnovan Narodni komesarijat unutrašnje trgovine, kojem je na čelu bio Kamenjev. Njegova glavna zadaća bila je kontrola cijena. Omjer industrijskih i poljoprivrednih cijena sada je bio približno jednak onom iz 1913. godine. Čini se da je kontrola veleprodajnih i maloprodajnih cijena bila djelomično uspješna, dok su se poljoprivre­ dne cijene pokazale neposlušnima. Vanjska trgovina dosegla je zna­ čajne razmjere prvi put u privrednoj godini 1923/4. Monopol nad vanjskom trgovinom imao je posebni komesarijat s Krasinom na čelu. Poljoprivredni proizvodi, uključujući i žitarice, činili su 75% izvoza. Ostali glavni izvozni artikli bili su proizvodi drvne industrije i nafta. Oko 75% uvoza bilo je namijenjeno industriji, i to pamuk i ostale sirovine ili poluproizvodi. Ti značajni rezultati postignuti su u razdob­ lju NEP-a, i bez njega se ne bi bili mogli ostvariti, pa su pozdravljeni

68

kao pobjedničko opravdanje NEP-a. Međutim, kriza škara prevladana je samo pomoću mjera koje su bile u suprotnosti s tržišnim principima NEP-a osobito kontrola cijena. To je, također, bio značajan uvjet napretka. Nitko u partiji nije bio zadovoljan upadljivom ulogom kulaka u selima i »nepmana« u gradovima. Oživljavanje svakog dijela ekonomije odgodilo je rješavanje tih zamršenih problema za kasnije. Borba između elemenata tržišne privrede i upravljane privrede nasta­ vila se dvadesetih godina.

69

7. Posljednji dani Lenjina

Uspjeh u ekonomskom oživljavanju, koji je započeo uvo­ đenjem NEP-a, pomračila je 1922. godine Lenjinova dugotrajna i sudbonosna bolest. U svibnju 1922. godine udarila ga je srčana kap i na duže vrijeme onesposobila za rad. U jesen iste godine vratio se na posao i održao nekoliko govora. N o njegova fizička snaga bila je na izmaku. Prema liječničkom savjetu, 12. prosinca povukao se u svoj stan u Kremi ju, a nakon četiri dana pogodio ga je i drugi udar. Taj je udar bio jači i paralizirao mu je desnu stranu tijela. U sljedeća tri mjeseca nije se primijetilo da njegova fizička nemoć utječe na njegove mentalne sposobnosti. Po svemu sudeći, nijednom vođi nije bilo dopušteno da ga vidi, pa je Lenjin nastavio diktirati bilješke i članke u vezi s partijskim pitanjima. Među ostalim, tu je bio i njegov poznati »Politički testa­ ment« od 25. prosinca, s postskriptumom od 4. siječnja 1923. Nakon trećeg udara 9. ožujka, Lenjin je izgubio moć govora, i iako je živio još deset mjeseci, više se nije vratio poslu. Nakon trećeg udara nade u Lenjinov oporavak postepeno su nesta­ jale. Pojavilo se pitanje njegova nasljednika, što je zasjenilo sve ostale probleme. Nakon pooštravanja partijske discipline, na Desetom partij­ skom kongresu uslijedile su partijske čistke. Te su akcije nastavljene, i na Jedanaestom kongresu, godinu dana kasnije, dvadeset dva su disi­ denta, uglavnom članova nekadašnje radničke opozicije, kritizirana, a dvojica, od petorice, njihovih vođa izbačena su iz partije. Lenjin je tražio da se izbace sva petorica. Ta nova kriza u partiji zahtijevala je daljnje učvršćivanje partijske mašine. Tri podjednako važna sekretara CK partije, imenovana 1920. godine, pokazala su se neefikasnima i smijenjeni su s dužnosti. Nekoliko dana nakon Jedanaestog kongresa, 4. travnja 1922, objavljeno je da je Staljin imenovan generalnim sekretarom, s Molotovom i Kujbiševim kao sekretarima. Nitko to tada nije smatrao posebno značajnim, jer je Staljin bio poznat kao marljiv, sposoban i pouzdan partijski funkcionar. Kada se Lenjin vratio na posao nakon prvog udara, bio je očito vrlo uznemiren vidjevši kako je Staljin pomno izgradio moć i ovlasti svog 70

ureda te vlastiti položaj. Staljin je tada prvi put bio jedna od vodećih ličnosti u partiji. Lenjinu se ništa od toga nije svidjelo. U to vrijeme on je bio jako zaokupljen porastom birokracije u državi i u partiji te je postao žestoko sumnjičav prema Staljinovu karakteru. Testament je izdiktirao nekoliko dana nakon drugog udara, koji je ugrozio njegov oporavak. Ono što je u njemu izrazio bila je kobna slutnja razvoja situacije. Počeo je opasnošću od razjedinjenja »dviju klasa« - proletari­ jata i seljaštva, a partija se oslanjala na njihovo jedinstvo. Rascjep koji je predvidio kao prijetnju u »skoroj budućnosti« bio je razdor između članova CK, a odnosi između Staljina i Trockog predstavljali su »veći dio opasnosti tog razdora«. Staljin je u svojim rukama koncentrirao neograničenu vlast i nije »uvijek bio dovoljno sposoban oprezno se služiti tom vlašću«. Trocki, iako »najsposobniji čovjek u sadašnjem CK, previše je samopouzdan« i »pretjerano se zanosi razmatranjem čisto administrativne strane stvari«. Ni ostali vodeći članovi Komiteta nisu izbjegli Lenjinovoj kritici. Nije zaboravio ni oklijevanje Zinovjeva i Kamenjeva u kritičnom trenutku u listopadu 1917. godine. To se »nije dogodilo slučajno, v e ć ... ali to se ne smije iskoristiti protiv njih osobno, kao ni neboljševizam Trockog.« Iako je Buharin »najveći i najznačajniji teoretičar partije« i »miljenik cijele partije«, on nikada nije potpuno shvatio dijalektiku, a njegova gledišta se »samo uz sumnju mogu smatrati potpuno marksističkima«. Bilo je to neočeki­ vano mišljenje o čovjeku čija su djela Abeceda komunizma, koju je napisao zajedno s Preobraženskim, i Teorija historijskog materijalizma još bili glavni udžbenici u redovima partije. N o koliko god bila oštroumna Lenjinova zapažanja o manama svojih suradnika, jedini lijek koji je mogao prepisati u testamentu bio je prijedlog da se članstvo CK poveća sa 50 na 100 članova; čini se da ni to nije dotaklo srž problema. U jesen 1922. godine Lenjin je usredotočio pažnju na događaje u Gruziji, gdje su u toku bili pregovori o priključenju Gruzijske Repu­ blike SSSR-u, što je izazvalo jak otpor u Komitetu gruzijske partije. U rujnu je komisija predvođena Dzeržiriskim posjetila Gruziju, a vratila se u Moskvu s dvojicom disidentskih vođa. U tom trenutku Lenjin je intervenirao i opovrgao Staljina, koji je bio zadužen za to pitanje. Lenjin je vjerovao da je osigurao kompromis. N o stvar nije provedena do kraja, pa su odnosi s Gruzijom ponovo zaoštreni. Ordžonikidze je otišao u Tiflis (prijašnje ime gruzijskoga grada Tbilisija) i nakon žučne borbe smijenio buntovne vođe te prisilio Komitet da prihvati Staljinove uvjete. Nekoliko dana pošto je izdiktirao testament Lenjin se ponovo vratio gruzijskom pitanju. Nije jasno zašto je to učinio, ali je izdiktirao bilješku u kojoj se smatra »odgovornim pred radnicima Rusije« što nije uspješno intervenirao prije. Nedavne događaje žigosao je kao »veliko-

71

ruski šovinizam«, govorio je i o Staljinovoj »bropletosti i administra­ tivnoj impulzivnosti« te oštro kritizirao njegovu politiku koju je na­ zvao »pravom nacionalističkom velikoruskom politikom«, kritizirao je i Dzeržinskog i Ordžonikidzea. Lenjinovo nepovjerenje prema Staljinu ponovno je izbilo na površinu 4. siječnja 1923, i dodao je postskriptum svojem testamentu: »Staljin je »grub« i treba ga smijeniti s položaja generalnog sekretara, a na njegovo mjesto postaviti »nekog strpljivijeg, odanijeg, ljubaznijeg, pažljivijeg u odnosu prema svojim drugovima, manje hirovitog, itd.«. Kao motiv za to svoje mišljenje još je jedanput naglasio »opasnost od razdora« i »odnos između Staljina i Trockog«. U ožujku iste godine, nakon jednog događaja kad je Staljin navodno, uvrijedio Krupsku, (koja mu, vjerojatno, nije dopustila da posjeti Lenjina), Lenjin je napisao pismo Staljinu, prekinuvši tako »sve drugar­ ske odnose« s njim. Tri dana nakon tog pisma Lenjina je pogodio treći udar, koji je prekinuo njegov aktivni život. Dvanaesti partijski kongres, na kojem se trebalo suočiti s mnogim neugodnostima, održan je 17. travnja 1923. Tko će preuzeti rukovod­ stvo nakon Lenjina, kojemu se gotovo ništa ne može osporiti? Nada u njegovo moguće ozdravljenje još nije bila sasvim izgubljena. N o i privremeni izbor mogao je prejudicirati budućeg nasljednika. Trocki je kao došljak u partiju bio na glasu kao opozicionar, a svoj visoki položaj od 1917. godine mogao je zahvaliti samo Lenjinu i njegovoj neprestanoj podršci. Bez Lenjina, on je bio usamljena figura i nije težio, niti je mogao težiti, vrhovnom mjestu u partiji. Prema onima koji su bili ljubomorni na njega i nisu ga voljeli odnosio se arogantno, a njegovo zalaganje za militarizaciju rada pribavilo mu je nepovjerenje u sindikal­ nim krugovima. Ostala trojica najznačajnijih vođa - Zinovjev, Kamenjev i Staljin - ujedinili su snage u namjeri da onemoguće bilo kakvo uzdizanje Trockog. U tom provizornom trijumviratu Staljin je bio mlađi partner, ali bio je veoma svjestan potrebe da svojim ponašanjem pobije Lenjinovo neprijateljstvo prema sebi. Do tada je to već, sigurno, bilo poznato ostalim partijskim vođama, ako ne običnom članstvu. Kamenjev je bio inteligentniji, ali nije bio dovoljno jaka ličnost. Zinov­ jev je bio neodlučan, tašt, ali ambiciozan u svojoj težnji da popuni ispražnjeno mjesto. Predsjedao je kongresu i s pretjeranim ulagivanjem govorio o svojoj pokornosti odsutnom vođi, nastojeći prisutnima nametnuti dojam da je on opunomoćeni tumač Lenjinove razboritosti. Nasuprot njemu, Staljin je bio proračunato skroman. Ne pridajući sebi nikakve zasluge, neprestano je govorio o Lenjinu kao o svom »učite­ lju«, čiju je svaku riječ proučio i nastojao je pravilno interpretirati. Govoreći o organizaciji, ponovio je Lenjinovu kritiku birokracije, licemjerno ne priznajući da se velik dio te kritike odnosi na njega. U izvještaju o nacionalnom pitanju pružio je podršku Lenjinovim napa­

72

dima na »velikoruski šovinizam« i elegantno skinuo sa sebe krivnju o »nestrpljivosti.« Trocki nije želio nikakve direktne konfrontacije i nije sudjelovao u debati o nacionalnom pitanju. Njegova uloga na kongresu bila je ograničena na davanje prikaza ekonomske situacije, u kojem se založio za industriju i »jedinstven ekonomski plan«, ali nije direktno napao trenutnu politiku. Latentno neslaganje sa Zinovjevim pažljivo je prikrio. Cijelog ljeta 1923. godine osobne netrpeljivosti ključale su ispod površine, dok su se ekonomski problemi gomilali, a nade u Lenjinovo ozdravljenje postepeno nestajale. Iako Trocki formalno nije bio kandi­ dat za rukovodeće mjesto, zasluge koje je stekao u vrijeme građanskog rata, uvjerljivost njegovih tvrdnji i njegove odlične govorničke sposob­ nosti učinile su ga vrlo popularnim među članovima partije. Trocki je tako postao značajan protivnik u svakoj debati o politici. N a partij­ skom kongresu u travnju trijumvirat Zinovjev, Kamenjev i Staljin uspješno je blokirao daljnje napredovanje Trockog. Odlučili su ga slomiti. Pokrenuta je kampanja, uz velike mjere opreznosti, djelomično i zato što već tada Zinovjev i Staljin, možda, nisu potpuno vjerovali jedan drugome. Izazov je bilo pismo Trockog od 8. listopada 1923. u kojem je oštro kritizirao trenutno vođenje ekonomske politike, a zatim napao »neko­ rektan i nezdrav odnos u partiji«. Imenovanje je zamijenilo izbore pri odabiranju ljudi na ključne pozicije u partijskoj organizaciji; imeno­ vani su oni koji su željeli zadržati postojeću situaciju u partiji. »Sekreta­ rijat stvoren odozgo« držao je sve konce u svojim rukama i dao samo »iluzorno« pravo sudjelovanja ostalim članovima. Pismo je završavalo zahtjevom da se »birokratizam Sekretarijata« zamijeni »partijskom demokracijom«. Budući da je pismo napisao član Politbiroa, to je bila teška optužba, a njezina je oštrica, nema sumnje, bila usmjerena na Staljina. Nekoliko dana kasnije »platforma 46-orice« osudila je rascjep koji je nastao između »hijerarhije Sekretarijata« i običnih članova partije. »Diktatura unutar partije«, koja je utišala svaku kritiku, potječe od hitnih odluka Desetoga partijskog kongresa iz ožujka 1921. godine; ovaj režim je »sam sebe nadživio«. Trijumvirat nije mogao ignorirati taj otvoren izazov njegovoj vlasti. Upravo tada, neobičnom igrom sudbine, Trocki je dobio prvi napad nepoznate povratne groznice, koja ga je povremeno hvatala i pogađala, u intervalima, sljedeće dvije-tri godine. CK partije donio je 25. listo­ pada rezoluciju, u odsutnosti Trockog (zbog bolesti), kojom njegovo pismo od 8. listopada osuđuje kao »duboku političku grešku«, kojim je »otvorio put stvaranju frakcija« (»platforma 46-orice«). U toku stude­ noga vodile su se žive diskusije o ekonomskim i političkim pitanjima na stranicama Pravde, ali nisu izazvale ni intervenciju Trockog ni trijum­

73

virata. Trocki je bio osuđen da odigra pasivnu ulogu, jer za drugo nije imao mogućnosti. Početkom prosinca vodio je pregovore s trojicom vođa. Razultat tih pregovora bila je dogovorena rezolucija Politbiroa od 5. prosinca 1923. Taktika trijumvirata sastojala se u tome da se Trockom daju najveći mogući ustupci u načelnim pitanjima, kako bi se na taj način odijelio od opozicije. U rezoluciji se govorilo o »jedinstve­ nom značenju Komisije za državno planiranje«, o opasnostima od »birokratizacije«, o »degeneraciji dijela partijskih radnika u vrijeme NEP-a« i o potrebi veće »radničke demokracije«. Postojeću nadmoć »neproleterskih« elemenata u partiji trebalo je riješiti »prilivom novih kadrova, industrijskih radnika«; to se smatralo garancijom »partijske demokracije«. Rezolucija od 25. listopada, kojom je CK partije osudio pismo Trockog od 8. listopada i »platformu 46-orice«, bila je opet potvrđena, pa se činilo da se Trocki odrekao svojih stavova i šutke pristao na osudu onih koji su ga podržavali. Trocki je to, ipak, smatrao pobjedom svojih principa. Tako umjetno stvoreni kompromis nije mogao biti dugog vijeka. Tri dana kasnije Trocki, koji se još nije mogao pojaviti u javnosti, izložio je svoje tumačenje rezolucije u otvorenom pismu, pročitanom na partijskim sastancima i objavljenom u Pravdi. Kritizirao je »dru­ gove koji imaju konzervativne stavove i skloni su precjenjivanju uloge aparata, a potcjenjivanju nezavisnosti partije«. Spomenuo je njemačke socijaldemokrate prije 1914. godine i naveo ih kao primjer »stare garde« koja je zapala u »oportunizam«. Obratio se i mladoj generaciji koja se »najžešće protivi partijskoj birokraciji«. U postskriptumu je upozorio na »opasnosti od NEP-a«, koje su usko vezane uz »dugo­ trajni karakter svjetske revolucije«. Trijumvirat je još oklijevao. Na sastanku moskovske partijske organizacije 11. prosinca govorilo je nekoliko pristaša Trockog, uključujući Preobraženskog i Radeka. Zinovjev i Kamenjev osuđivali su opoziciju, a prema Trockom su se ponašali s opreznom pristojnošću. Nakon nekoliko dana sve su smetnje uklonjene i trijumvirat je odlučio otvoreno pismo Trockog okarakterizirati kao objavu rata. Staljin je 15. prosinca u članku objavljenom u Pravdi oštro napao opoziciju i završio žestokim vrijeđanjem i izrugivanjem Trockog. To je bio znak da može početi kampanja napada, koja se vodila nizom govora i članaka Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina i još nekih manje značajnih partijaca. Čini se da je Zinovjev tada stvorio izraz »trockizam «. Članci u kojima se povoljno govorilo o opoziciji prestali su izlaziti u Pravdi. Studenti su demonstrirali i podržavali opoziciju, pa je došlo do čistke u CK Komsomola, kako bi se ta organizacija natjerala na poslušnost. Na partijskim sastancima u Moskvi i Petrogradu samo je manjina radnika govorila i glasala protiv službene linije. Nekadašnje

74

zagovaranje militarizacije rada onemogućilo je Trockog da se pojavi kao pobornik radničkih ideala. Sve veća moć partijskog aparata, nedostatak bilo kakvog pozitivnog ili popularno predstavljenog alter­ nativnog programa, strah da se ne postane žrtvom u vrijeme velike nezaposlenosti, malobrojnost i slabost u radikalnoj tradiciji ruske radničke klase - sve to pridonijelo je da se opozicija uguši do temelja. Trocki, Radek i Pjatakov protestirali su protiv diskriminacijskog odnosa Pravde. Na njihov protest odgovorila je partijska kontrolna komisija da je »organ CK obavezan slijediti točno određenu liniju CK«. Odluka je bila konačna i neopoziva. Stoga je Pravda govorila isključivo službenim glasom centralnih organa partije. Proces ocrnjivanja Trockog ubrzo je ojačao. Na sastanku IK Kominterne, početkom siječnja 1924. godine, Zinovjev ga je otvoreno napao, kritizirajući njegovu ličnost, partijsku prošlost i poglede. Mu­ čen bolešću, Trocki je odustao u neravnopravnoj borbi i, na savjet liječnika, otputovao na Kavkaz sredinom siječnja 1924. godine. Neko­ liko dana kasnije na partijskoj konferenciji (delegati su, nema sumnje, bili pomno izabrani) većina je osudila opoziciju. Trockog su smatrali osobno odgovornim za vođenje kampanje protiv partijskih vođa. Svi ti događaji neposredno su prethodili Lenjinovoj smrti 21. siječnja 1924.

75

8. Uspon Staljina

Lenjinovom smrću otvoreno je pitanje koje je već dulje vrijeme zaokupljalo partijske vođe. Zinovjev je već, bez mnogo oklije­ vanja, prisvojio privremeni plašt nasljednika. Staljin se oprezno suzdr­ žavao od otkrivanja svojih ambicija. N a komemorativnoj sjednici Svesaveznog kongresa sovjeta 26. siječnja 1924, dan uoči sahrane, Staljinovo iskazivanje počasti razlikovalo se od njegovih kolega. Bila je to bujica riječi puna žara, obožavanja i odanosti, do tada nepoznata u marksističkom ili boljševičkom rječniku: »mi komunisti« bili smo ponizni i odani učenici i obečali smo da ćemo provesti u djelo svaki nalog pokojnog učitelja. Donesene su dvije važne odluke: da se Petrograd nazove Lenjingrad - Lenjin je nadmašio i zasjenio Petra stvarajući budućnost svoje domovine - i da se masovnim upisom »radnika iz proizvodnje ojača Partija«. Ta akcija nazvana je »Lenjinov upis«. Zahtjev za veću zastupljenost radnika u partiji pojavio se i u pismu Trockog od 8. listopada i u rezoluciji Politbiroa od 5. prosinca 1923, a može se opravdati i onim što je pisao sam Lenjin. Izvršenje tog zahtjeva bilo je sada u rukama Staljina, generalnog sekretara partije. Godine 1917. Boljševička partija nije imala više od 25 000 članova. U vrijeme građanskog rata broj članova naglo se povećao masovnim upisima. Statistike za to rano razdoblje baš nisu pouzdane. No na početku 1921. godine bilo je 600 000, možda 700 000 članova. Čistka koja je provedena nakon odluke Desetoga partijskog kongresa u ožujku 1921. godine bila je drastična. Neki članovi koji su pristupili organizaciji iz entuzijazma za revoluciju i građanski rat otpali su, dok su drugi izbačeni kao nepodobni. Početkom 1924. godine broj članova smanjen je na 350 000. »Lenjinovim upisom« tokom dvije godine povećao se broj novih članova za 240 000. Tako se broj članova povećao za više od dvije trećine. Ta akcija pozdravljena je kao korak dalje prema demokraciji i kao potvrda prava prednosti pravih radnika u članstvu Partije. Međutim, njezina povijesna uloga imala je potpuno drukčije značenje. Ona je bila simbol postepene promjene karaktera partije, a uzroci toga mnogo su dublji. Gotovo neprimjetno pojavila se

76

nova koncepcija koja je predstavljala razliku između Staljinove i Lenjinove partije. Prije revolucije Lenjin je zamislio partiju kao malu homogenu grupu odanih revolucionara koji su se obavezali da će zbaciti režim nejednakosti i ugnjetavanja. Čak i nakon revolucije smatrao je partiju elitnom grupom odanih radnika i bio je spremniji na pročišćavanje partije nego na masovan upis. Znatno smanjenje broja članova između 1921. i 1924. godine posljedica je Lenjinovih zahtjeva. Iako je Lenjin daleko odmakao od utopističkih pogleda koje je iznio u djelu Država i revolucija, još je vjerovao u riječi partijskog programa iz 1919. godine da »pojednostavnjenje funkcija administracije prati povećanje kulturne razine radnika«. Čini se da sve do kraja svog života nije bio svjestan široke kompleksnosti i problema javne administracije. Tada je koncep­ cija partije kao elitne grupe bila anakronizam. Godine 1920. 53% članova partije radilo je u sovjetskim institucijama bilo koje vrste, 27% u Crvenoj armiji. Postepeno i neprimjetno partija je pretvorena u snagu koja pokreće, vodi i nadzire poslove velike države. Dužnost običnih članova, osobito onih koji nisu imali revolucionarno iskustvo genera­ cije prije 1917. godine, bila je da odano podupiru partijske vođe u tom teškom i značajnom zadatku. Članovi Partije imali su neke prešutne povlastice koje su učinile da svoju dužnost obave kao što se to od njih tražilo. Usporedo s »Lenjinovim upisom« provodile su se čistke nepo­ željnih članova. Budući da je i upis i čistke kontrolirao Sekretarijat partije, jasno je da je privrženost novoj partijskoj pravovjernosti bio osnovni kriterij koji se primjenjivao. »Lenjinov upis« i čitav proces učvrstio je vlast partijskog aparata i generalnog sekretara, koji je njime upravljao. Molotov je govorio pravu istinu kad je na partijskom kongresu 1924. godine primijetio da će se »razvoj partije u budućnosti nesumnjivo temeljiti na Lenjinovu upisu«. Nastala je još jedna rafiniranija promjena od zamjene Lenjinove partije elite Staljinovom partijom masa. Partijski statut nalaže, naime, članovima da političku odluku, kada se izglasa, svi moraju jednoglasno podržati. Odanost partiji značila je prihvaćanje njezine discipline. Pretpostavljalo se da će se odluke donositi demokratskim putem, nakon slobodne diskusije među članovima partije. Nitko nije smatrao da je partija nepogrešiva; Lenjin je često upozoravao na učinjene pogreške i priznavao vlastite. N a proslavi njegova pedesetog rođen­ dana, u travnju 1920. godine, u trenutku pobjede u građanskom ratu, Lenjin je neobično odgovorio na pozdrav svojih drugova. Govorio je o opasnosti da se partija počne »držati naduto«. Burne polemike koje su razjedinile partiju uoči uvođenja NEP-a suočile su Lenjina i ostale partijske vođe s opasnostima sadržanima u neograničenoj toleranciji otpadništva. Pobuna u Kronštadtu povećala je tu bojazan. Disciplinske

77

mjere koje su prihvaćene na Desetom kongresu bile su koban događaj u povijesti partije. N o Lenjin se nikada nije složio s koncepcijom centrali­ zirane partijske organizacije koja donosi nepogrešive odluke i zabra­ njuje svaki pokušaj disidentstva u partiji i izvan nje. N a posljednjem partijskom kongresu na kojem je sudjelovao, u ožujku 1922. godine, primijetio je da partija ima dovoljnu političku i ekonomsku moć, a da joj »nedostaje kulture«. Već tada je pokazao uznemirenost zbog opa­ snosti koje su nailazile. Posljednjih burnih mjeseci aktivnog života Lenjin je bio zaokupljen nepovjerenjem prema Staljinu i potrebom suprotstavljanja birokratizmu u partiji i državi. Daljnji razvoj događaja bilo je vjerovanje u nepogrešivost partije, nepogrešivost Lenjina - i, napokon, nepogrešivost samog Staljina; tjedan dana nakon Lenjinove smrti počeci takvog razvoja već su se nazirali. Jo š dok je trajao »Lenjinov upis«, Staljin je nastojao sebe prikazati kao najodanijeg Lenjinova učenika. N a Sveučilištu u Sverdlovsku održao je šest predavanja pod naslovom »O temeljima lenjinizma«, koje je objavila i Pravda. Ta predavapja bila su posve konvencionalna, jasna i shematska. Možda samo jedna rečenica može biti indikativna za osvjetljavanje sljedećih događaja: Za konačnu pobjedu socijalizma, za organizaciju socijalističke proizvodnje nisu dovoljni napori samo jedne zemlje, posebno se­ ljačke zemlje kakva je Rusija; za to su potrebni i napori proletera nekoliko razvijenih zemalja.

j

N o i to je bio citat poznate točke partijskog kreda. Predavanja nisu izazvala nikakve komentare. Ostale vođe nisu bile zainteresirane za Staljinove upade u teoriju, gdje je do tada vrlo rijetko zasjao. Ono što je značajno u vezi sa Staljinovom inicijativom jest stvaranje posebnog kulta »lenjinizma«. Iako je taj izraz bio u upotrebi za Lenjinova života, upotrebljavao se kao kasnije izraz »trockizam«, tj. kao sramotan. Upotrebljavali su ga protivnici s namjerom da mu okmje ugled. Od tada je u ustima Staljina i ostalih partijskih vođa lenjinizam bio nejasno definirana, ali nepogrešiva bit doktrine koja je razlikovala službenu partijsku liniju od kritike otpadnika. Neugodnosti u vezi s Lenjinovim testamentom tek je trebalo svla­ dati. Srećom, Staljin je svoje neugodnosti podijelio s ostalim vođama, od kojih ni jedan nije ostao pošteđen. Nema podataka koji bi govorili kada su oni postali svjesni sadržaja testamenta. Uoči Trinaestoga partijskog kongresa, 22. svibnja 1924, skupu istaknutih članova partije Kamenjev je pročitao testament. Nakon toga tom je skupu govorio Zinovjev, riječima odvratno pretjerane odanosti preminulom učitelju. Svoje izlaganje završio je riječima »da su u jednom pogledu« Lenjinove

78

bojazni neosnovane i da nije potrebno smijeniti Staljina s položaja generalnog sekretara. Kamenjev je podržao Zinovjeva. Nitko drugi nije izrazio drukčije mišljenje. Trocki, koji se tek nedavno vratio s Kavkaza, sjedio je tiho, bez riječi. Jedini sukob izazvala je Krupska, inzistirajući na tome da se testament pročita na kongresu. Na sastanku je većinom glasova, 30 prema 10, odlučeno da ga je dovoljno saopćiti vodećim delegatima. Problem opozicije prijeteći se nadvio nad kongresom. Zinovjev se u glavnom izvještaju ograničio na to da frazerski apelira na članove opozicije da izađu za govornicu i priznaju svoje greške, odnosno priznaju da je partija bila u pravu. Mnogi delegati osudili su opoziciju i Trockog. Trocki je teškom mukom i nevoljko ustao kako bi odgovorio Zinovjevu na njegov izazov. »N itko ne može imati pravo protiv partije«, izjavio je. Partija može učiniti »određene greške«; i dalje je vjerovao da je rezolucija donesena u siječnju, kojom je bio osuđen, »nekorektna i nepravedna«. »Pravedna ili nepravedna, ovo je moja partija i dokraja snosim posljedice njezinih odluka.« Bez obzira na to da li tu izjavu treba smatrati izvorom inhibicija koje su ga sprečavale da započne borbu, ili racionalizacijom inhibicije, koja je imala dublje psihološke korijene, ta pokornost povezana s nepriznavanjem greške bila je značajna za njegovo držanje u to doba. Samo dvije godine kasnije, ali tada je već bilo prekasno, ponovo je započeo slobodnu akciju, ponosno udarao na svoje neprijatelje i nanovo okupljao prijate­ lje za svoju obranu. Kongres je čuo molbu Krupske koja se zalagala za mir među frakcijama i »prekid daljnjih diskusija«. No to je prošlo nezapaženo. Staljin i Zinovjev završili su sastanak pogrdno govoreći o Trockom. No, on je ipak ponovo izabran u CK partije, čini se uz malu većinu. Govorilo se da su Zinovjev i Kamenjev tražili da se Trocki isključi iz Politbiroa, ali je taj prijedlog propao zbog protivljenja Staljina, koji se i dalje želio prikazivati blagim. Tokom godina literarni pothvati Trockog dolili su ulje na vatru. U brošuri O Lenjinu, napisanoj u povodu njegove smrti, opisao je svoje bliske odnose s Lenjinom u doba revolucije tako da je vlastitu ulogu istakao, a ostale sudionike stavio u drugi plan. U listopadu 1924. godine objavio je dugačak esej pod naslovom Pouke Oktobra u kojem se ruga Kamenjevu i ostalim »starim boljševicima« zbog njihova protivljenja Lenjinovim Aprilskim tezama poslije njegova povratka u Petrograd u travnju 1917. godine. Isto je tako izvrgao ruglu opoziciju Zinovjeva i Kamenjeva u vezi s preuzimanjem vlasti u listopadu. Sam Lenjin je o tome govorio u testamentu, izjednačivši takvo držanje s neboljševizmom Trockog, ali je smatrao da to nikako nisu stvari koje bi se trebale iskoristiti protiv njih samih. Taj napad izazvao je bujicu kontroverznih odgovora i potakao trijumvirat i njegove pristaše da još

79

dublje i zlobnije prekopaju dosje Trockog. Kamenjev je održao podulji govor, koji je objavljen kao brošura pod naslovom Lenjinizam ili trockizam? U njemu je Trockog optužio zbog menjševizma, spomenuo sve njegove brojne oštre polemike s Lenjinom i dodao već poznatu optužbu o »potcjenjivanju seljaštva«. Staljin je nastavio nešto kraće, ali jednako jetko, u istom stilu. Optužbe protiv Trockog postale su rutinska stvar na stranicama štampe i partijskim sastancima. Najokrut­ niji udarac značilo je objavljivanje davno zaboravljenog pisma, punog bezobraznih, ljutitih uvreda, koje je Trocki uputio Lenjinu 1913. godine. Nisu više bili potrebni nikakvi dokazi da se dokaže neskladnost između trockizma i lenjinizma. Preplavljen takvim uvredama, Trocki je ostao bez riječi. Ponovo ga je napala neobična bolest, koja ga je pratila i prethodne zime, i liječnici su mu preporučili blažu klimu. Nije bio prisutan na sastanku CK partije u siječnju 1925. godine. Uputio mu je pismo u kojem govori da je njegova šutnja u vezi s »mnogim neistinitim i monstruoznim optuž­ bam a« bila »ispravan potez s gledišta općih interesa partije«, da je »u interesu zajedničke stvari« i moli da ga razriješe dužnosti predsjednika Vojno-revolucionarnog savjeta. Otputovao je na Kavkaz dok je sasta­ nak bio u toku. Komitet je oklijevao pri donošenju sankcija koje će primijeniti u njegovu slučaju. Ekstremisti, među kojima su bili Zinovjev i lenjingradska delegacija, predložili su da bude izbačen iz CK ili bar iz Politbiroa. Umjerena struja, koju je podržavao Staljin, zadovoljila se time da Trockog smijeni s vojnih funkcija. To posljednje gledište je prevagnulo. Trocki je smijenjen s položaja predsjednika Vojno-revolu­ cionarnog savjeta i narodnog komesara rata. Naslijedio ga je Frunze, čije je imenovanje označilo početak velike kampanje za izgradnju Crvene armije, koja je bila zapostavljena od svršetka građanskog rata. Kontroverznosti koje su izazvale Pouke Oktobra gotovo su slu­ čajno dovele do važnih inovacija u partijskoj doktrini. Jedna od stvari u kojoj su se Lenjin i Trocki nekad razlikovali, a koja je sada iskori­ štena protiv Trockog, bila je tzv. teorija »permanentne revolucije« fraza koju je prvobitno upotrebljavao M arx. Trocki je 1905. godine govorio da će revolucija koja izbije u zaostaloj Rusiji na svom prvom stupnju biti buržoaska, antifeudalna revolucija, ali da će automatski prerasti u socijalističku, antikapitalističku revoluciju. Lenjin nije bio voljan prihvatiti taj prijelaz ako ruska revolucija ne rasplamsa vatru revolucije u razvijenim zemljama Zapada, što su očekivali i on i Trocki. To razilaženje i nije bilo suviše važno i bilo je zaboravljeno mnogo prije 1917. godine, kad je Lenjin u svojim Aprilskim tezama, barem se tako čini, prihvatio stajalište bliže Trockom. Nitko nije pokazivao interes u vezi s tim problemom sve dok u prosincu 1924. godine Buharin nije napisao članak »Teorija permanentne revolucije« i tako dao svoj prilog

80

kampanji protiv Trockog. Buharin je samo osvijetlio Lenjinovo nesla­ ganje s Trockim, ali nije izveo nikakve pozitivne zaključke. No nakon nekoliko dana Staljin je objavio poduži esej o toj temi, koji je bio uvod u seriju njegovih govora i članaka; osudio je teoriju Trockog i iskoristio je kao izvorište nove doktrine »socijalizma u jednoj zemlji«. Staljin je sada napustio ono što je kasnije nazvao »nepotpunom, pa prema tome i nekorektnom« formulom svojih predavanja koja je održao prethodnog proljeća. U njima je govorio da napori jedne zemlje »nisu dovoljni za organizaciju socijalizma«. Izjavivši da je »perma­ nentna revolucija Trockog negacija Lenjinove teorije proleterske revo­ lucije«, nastavio je tumačiti kako je Lenjin u nekoliko odlomaka u svojim djelima razmatrao mogućnost pobjede socijalizma u jednoj zemlji. Staljin je prihvatio da su »za potpunu pobjedu socijalizma, za potpunu garanciju od restauracije starog poretka stvari, potrebni ujedi­ njeni napori proletarijata nekoliko zemalja«. No da li je to značilo da se »revolucionarna Rusija ne može suprotstaviti konzervativnoj Evropi« i stvoriti socijalistički poredak u SSSR-u? Staljin je na to pitanje odlučno odgovorio negativno. Njegovi dokazi bili su komplici­ rani i kazuistički, temeljili su se, uglavnom, na citatima izvađenima iz konteksta. Sva ta predavanja bila su u jednu ruku nerealna, jer su odražavala prilike koje ni Lenjin ni Trocki nisu smatrali mogućima, tj. održanje revolucionarnog režima u Rusiji bez revolucije u drugim zemljama. N o psihološki gledano odjek je bio golem. Postigao je pozitivan i pobliže definiran cilj: okanili su se uzaludnih očekivanja pomoći izvana, nacionalnom ponosu laskalo je da je revolucija speci­ fično dostignuće Rusije, a izgradnja socijalizma uzvišen zadatak kojim će ruski proletarijat, kad ga ispuni, dati primjer svijetu. Do tada je centralna točka partijske doktrine bila vezana uz izgradnju socijalizma u Rusiji uz pomoć revolucije ostalih zemalja. Sada je redoslijed priori­ teta bio okrenut. Staljin se hvalio da je pobjeda revolucije u Rusiji »početak i premisa svjetske revolucije«. Oni koji su kritizirali bili su implicitno i eksplicitno okarakterizirani kao malodušni, bojažljivi i nepovjerljivi prema ruskom narodu, sumnjičavi prema njegovim mo­ gućnostima i odlučnosti. Socijalizam u jednoj zemlji značajno je djelo­ vao na nacionalni patriotizam. Neosporno, stavio je Rusiju na prvo mjesto. Staljin je stvorio takvu klimu koju je dokraja iskoristio u borbi protiv svojih protivnika. N o tog trenutka nitko nije njegove zamršene izlete u teoriju smatrao suviše ozbiljnima. N a sastanku CK partije u siječnju 1925. godine, na kojem je osuđen Trocki, nije bilo riječi o socijalizmu u jednoj zemlji. Buharin se dosta neodlučno okrenuo toj temi tri mjeseca kasnije, u jednom govoru, ne spominjući Staljina. Govorio je tako kao da je on jedan od autora te teorije. Pojavilo se to 6 Ruska revolucija

81

pitanje i u glavnoj rezoluciji partijske konferencije u travnju 1925. godine, ne baš suviše istaknuto. Kako bi imala veću snagu, ta teorija upotpunjena je Lenjinovim citatom u kojem se govori da »općenito uzevši, pobjeda socijalizma {ne u smislu konačne pobjede) bezuvjetno je moguća u jednoj zemlji«. Kada se trijumvirat raspao, nekoliko mjeseci kasnije, navodno je taj odlomak izazvao spor u Politbirou večer uoči konferencije. Dokazni materijal govori da se Zinovjev i Kamenjev nisu snažnije protivili, bili su više nezainteresirani nego neprijateljski raspoloženi. Kad je Staljin slavio tu skromnu pobjedu, u govoru održanom nakon konferencije, poslužio se još jednim Lenjinovim citatom: Tek onda kad zemlja bude elektrificirana, kada industrija, po­ ljoprivreda i transport dosegnu tehničku osnovu moderne industrije velikih razmjera, samo tada će naša pobjeda biti konačna. D o tada se na socijalizam u jednoj zemlji moglo gledati kao na nastavak NEP-a, koji je, također, okrenuo leđa lošim izgledima svjet­ ske revolucije i izabrao put u socijalizam u savezu s ruskim seljacima. Sada je Staljin tražio put u drukčijoj koncepciji Rusije koja je dostatna sama sebi, transformirana i izgrađena kao ekonomski nezavisna po­ moću modernizacije industrije i poljoprivrede. Staljin nije inzistirao na biti te stvari i možda još nije bio potpuno svjestan svih implikacija. Ali to je bila samo dugoročna, blještava vizija i dobro se uklapala u promjene koje su se počele zbivati na ekonomskoj sceni. Postepen uspon Staljina, nakon Lenjinove smrti, odvijao se u razdoblju oštrih ekonomskih suprotnosti i sukoba, iako je to, također, bilo razdoblje ekonomskog oživljavanja. Rezolucija o krizi škara, donesena u prosincu 1923. godine, i kasniji partijski proglasi navijestili su obnovu teške industrije. Doktrina socijalizma u jednoj zemlji, bez obzira na namjere njezinih zagovarača, poticala je napredak teške industrije kao uvjet samodostatnosti. Ona, je također, implicirala da se to može postići sredstvima zaostale ekonomije Rusije. Ovdje su ležale poteškoće. Kontroverzija o industrijalizaciji, kao i svaki drugi problem na sovjetskoj ekonomskoj sceni, bila je povezana s problemom poljo­ privrede, koja je još jedanput uznemirila trenutno samozadovoljstvo. Žetva pšenice 1924. godine, iako slabija zbog suše u kasno ljeto, bila je dobra. Čini se da nitko nije sumnjao u to da će seljaci, oslobođeni tereta krize škara, isporučiti državnim sabirnim organima potrebne količine žitarica za gradove po službeno određenim cijenama. Ništa od toga nije se obistinilo. Pšenica je skupljena u vrlo malim količinama. Privatni trgovci prvi put su se u velikom broju pojavili na tržnicama, a od fiksnih cijena moralo se odustati. N a prijelazu godine cijene su brzo

82

rasle. Cijena raži udvostručena je između prosinca 1924. i svibnja 1925. godine. Otvaranjem slobodnog tržišta škare su se ponovo otvo­ rile, ovaj put u korist seljaka, a gradovi su bili ucjenjivani. Štoviše, sistem cijena funkcionirao je tako da se povećavala imovinska nejedna­ kost na selu. Opet su bogati seljaci, omraženi kulaci, imali velike viškove za prodaju i mogli su čekati sve dok cijene ne dosegnu vrhunac. Mnogi siromašni seljaci bili su prisiljeni unovčiti svoj urod jeftino prodajući u jesen, a kulaci su stekli velike zarade prodajući robu po visokim cijenama u proljeće. Takav razvoj situacije bio je polazna točka za oštre suprotnosti u partiji. Vođe su se čvrsto držale glavnog principa NEP-a - izmirenje sa seljacima. U srpnju 1924. godine Zinovjev je stvorio poseban slogan: »Okrenite se selu.« Nekoliko dana kasnije Preobraženski je pročitao u Komunističkoj akademiji referat o »Osnovnom zakonu socijalističke akumulacije«, koji je bio široko prihvaćen kao oštar izazov službenoj liniji. M arx je pokazao da je raniji stupanj kapitalističke akumulacije zahtijevao »odvajanje proizvođača od sredstava za proizvodnju«, tj. eksproprijaciju seljaštva. N a taj način, govorio je Preobraženski, socija­ listička akumulacija »ne može funkcionirati bez eksploatacije proiz­ vodnje malih razmjera, bez eksproprijacije dijela viška proizvoda se­ ljaka i obrtnika«. Odbacio je kao neizvediv princip »jednake razm­ jene« između grada i sela te zagovarao »politiku cijena koja je svjesno usmjerena na eksploataciju privatne privrede u svim oblicima«. Preo­ braženski nije okolišao, a njegova otvorenost dala je povoda branite­ ljima partijskog vodstva i seljaka. Buharin je gnjevno odgovorio, okarakteriziravši njegovo predavanje kao »ekonomske temelje trockizm a«. Preobraženski se sukobio s partijom na najotvoreniji način, s teškom dilemom o usklađivanju procesa industrijalizacije s nepresta­ nim popuštanjem seljacima. Tokom 1925. godine, kad je Staljin lukavo manevrirao između ostalih vođa, direktan sukob tih dviju politika bio je izbjegnut. Pritisak za daljnje ustupke seljacima bio je velik, a to je uglavnom značilo povlastice dobrostojećim seljacima i kulacima. N a partijskoj konferen­ ciji u travnju 1925. godine donesene su tri takve mjere. Poljoprivredni porez, jedinstveno sredstvo direktnog oporezivanja na selu, treba sma­ njiti, a razrezivanje poreza promijeniti kako bi bio manje progresivan. Treba priznati da je pravo na zapošljavanje najamne radne snage i pravo na stjecanje zemlje davanjem u najam još uvijek djelomično neuspješno ograničeno privrednim zakonom. Tada je Buharin održao govor koji se dugo citirao kao najotvoreniji komentar politike koju su te odluke predstavljale. Branio je interes »dobrostojećih visokih slojeva seljaštva - kulaka i djelomično srednji sloj seljaka«, koji su trebali poticaj za proizvodnju. »Seljacima, svim seljacima«, uzvikivao je,

83

»moramo reći: bogatite se, razvijajte gospodarstva i ne bojte se da će vas pogoditi oskudica.« Poricao je da je to bio »ulog za kulake« (izraz stvoren prije petnaest godina, kako bi se opisala Stolipinova reforma). Jednako je odlučno odbacio »zaoštravanje klasnog rata na selu«. Buharin je, kao i njegov protivnik Preobraženski, svoju stvar izvrgao opasnosti nediplomatskom otvorenošću. Čini se da je Staljin upozorio ostale partijske vođe: »bogatite se nije naš slogan«. To se zbilo nekoliko mjeseci prije nego što je ta krilatica i javno opovrgnuta; putem koji je ucrtao Buharin išlo se do kraja godine. Usporedo s politikom koja bi osigurala poticaj za seosku proiz­ vodnju, potrebe teške industrije privlačile su sve veću pozornost. Do tada se obnavljanje industrije uglavnom odnosilo na osposobljavanje za proizvodnju onih pogona i strojeva koji nisu bili u upotrebi od građanskog rata; za to nije bio potreban veliki kapital. Do kraja 1924. godine proces je dosegao vrhunac. Procijenjeno je da su postojeće tvornice i postrojenja iskorištavali 85% kapaciteta. Industrija je počela dostizati stupanj proizvodnje iz 1913. godine i mogla je razmišljati o povećanju. N o kako bi se održala stopa industrijskog rasta i kako bi se, posebno, oživjela teška industrija, bila su potrebna vrlo velika ulaga­ nja. CK partije založio se u siječnju 1925. godine za »budžetske dotacije« industriji i za »povećanje kredita«. Zastarjelu opremu bilo je potrebno obnoviti i stvoriti nove grane industrije. Ohrabren takvim prijedlozima, Vrhovni sovjet narodne privrede sastavio je »posebnu komisiju za obnovu fiksnog kapitala u industriji«, koja je ostala aktivna sljedećih osamnaest mjeseci. Partijska konferencija u travnju 1925. godine, koja je izglasala povlastice za seljake, odobrila je i trogodišnji plan za metalnu industriju, uključujući i ukupnu investiciju od 350 milijuna rubalja. U 1925. godini još je vladalo optimističko raspoloženje. Činilo se da će se moći udovoljiti svim zahtjevima rastuće ekonomije. Ne samo žetva sama po sebi, najbolja nakon revolucije, već čitav niz žetava pokazao je u nekoliko posljednjih mjeseci godine koliki je opseg problema sadržanog u odnosu između industrije i poljoprivrede. Dr­ žavni organi za otkup pšenice odustali su od »fisknih« cijena iz 1924. godine i bilo im je naloženo da rade prema »direktivama« po kojima su se cijene s vremena na vrijeme mogle mijenjati. Usprkos iskustvu prethodne žetve, svi su pretpostavljali da će zbog obilate žetve cijene biti niske, da će se višak žitarica izvesti, a dobitak stvoriti fondove za financiranje industrije. Međutim, ta se očekivanja nisu ostvarila. N a­ kon žetve 1925. godine bogatiji seljaci imali su velike zalihe žitarica i nisu bili zainteresirani da ih zamijene za novac. Smanjenje poreza za poljoprivredu oslobodilo je seljake pritiska oporezivanja. Zalihe indu-

84

srrijskih proizvoda bile su slabe i bilo je malo onoga što je seljak želio kupiti. Iako je novac nominalno bio stabiliziran, zalihe žitarica značile su veću sigurnost od snopa novčanica. Zalihe su mogle čekati. Žitarice su polako stizale na tržište. Zbog nedostatka zaliha i konkurencije kupaca na slobodnom tržištu, pa čak i zbog nadmetanja dvaju različitih otkupnih organa, cijene su porasle. Rasplinule su se nade o izvozu žitarica i o profitima koji bi financirali industriju. Žetva je bila uspješna samo za seljake. Prodaja žitarica bila je prava katastrofa za vladu. Kriza je podijelila partiju i označila dugotrajnu i ogorčenu borbu između onih koji su zagovarali industrijalizaciju i planiranje te onih koji su bili više skloni seljacima i tržišnoj ekonomiji stimuliranoj NEP-om. Sukobi na tom području dominirali su u sljedećem razdoblju. Ti su događaji pozadina Staljinova uspona na položaj vrhovnog autoriteta partije i SSSR-a. Godina 1925. bila je presudna. Ljubomora i strah od Trockog držali su trijumvirat zajedno. Nakon njegova poraza i spuštanja na niži položaj u siječnju 1925. godine trijumvirat se polako počeo raspadati. Trocki je više od tri mjeseca proveo na oporavio^na jugu zemlje. Kada se vratio u Moskvu, u travnju 1925. godine, suočio se s vrlo neugodnom situacijom. Eastman, poznati američki komunist i otvoreni pristaša Trockog, proveo je zimu 1923-1924. godine u Moskvi. Početkom 1925. godine objavio je u New Yorku knjižicu pod naslo­ vom Od kada je Lenjin umro. u kojoj je detaljne i pomno prikazao,-$a stajališta Trockog, intrige trijumvirata posljednjih tjedana Lenjinova života. Citirao je i testament - prvo objavljivanje tog dokumenta, u štampi. To otkriće izazvalo je senzaciju. Uznemireni članovi KP Brita­ nije pisali su i telegrafirali Trockom tražeći njegov komentar za tu publikaciju. Partijske vođe zahtijevale su da opovrgne tu optužbu. Trocki je ponovo dospio u dilemu: da li da brani svoj stav ili da odbije boriti se za ono što bi se moglo nazvati manje važnim pitanjem. Jo š je bio psihički sputan i to ga je sprečavalo da javno istupi na strani opozicije, a protiv većine svojih kolegi: »pojedinac ne može biti u pravu protiv partije«. Iako je znao da povlačenje znači kompromitira­ nje njegove stvari i nepriznavanje svojih prijatelja, ugušio je u sebi glas savjesti u ime partijske discipline. Trocki je 1. srpnja 1925. potpisao -dugačku-izjavu na-koju -ga je »primorala većina Politbiroa«., kako. je napisao trj godine kasnije. Tvrdnju da je CK partije »sakrio od partije niz vrlo važnih dokumenata koje je Lenjin napisao posljednjih dana svog Života«. llkljllHljuĆ« ■ t"71f r>pirnr> jp lran »klpvpfii«. Lenjin nije ostavio nikakav testament; sve što je on napisao, posebno pismo Vladimira Iljiča u kojem »daje savjete o organizacionom karak­ teru partije«, preneseno je delegatima na partijskom kongresu. Priče o skrivenom testamentu »maliciozne su izmišljotine«. Izjava Trockog objavljena je u britanskom Ijevičarskom glasniku Sunday Worker 19.

85

srpnja i u ruskom partijskom dnevniku Boljševik 1. rujna 1925. Bila je to posljednja pobjeda ujedinjenog trijumvirata. Nakon povratka ujđ o sk v u , T rocki je bio postavljen na dvije ili tri manje značajne funkcije?uglavnom nominalne položaje u vezi s indu­ strijom. Do kraja godine održao je nekoliko govora i napisao nekoliko članaka o industrijskom razvoju i planiranju, naglašavajući potrebu da se »uhvati korak sa Zapadom «, ali nije osporavao partijsku politiku. Njegova suzdržanost oslabila je posljednju vezu koja je trijumvirat držala zajedno. Nakon nekoliko preliminarnih zadjevica došlo je do javnog raskida u vezi s krizom otkupa žitarica. Zjnovjev i Kampnjpv p romijenili su svoja gledišta i istupili protiv orijentacije prema selja­ cima. Buharin le io š bio naiizrazitiji predstavnik seljačke struie. U rujnu je Zinovjev objavio članak u Pravdi pod naslovom »Filozofija jedne epohe«. Taj članak bio je oblikovan kao napad na Ustrialova, pisca emigranta, koji je s velikim oduševljenjem podržavao Buharinov stav prema kulacima i govorio da »seljak postaje jedini pravi vlasnik dom svjetskerevolucije, stvarno bremenit opasnostima, među ostalima i opasnošću od degeneracije«. ĆK partije inzistirao je da se uklone one rečenice koje su odviše otvoreno upućivale na Buharina. Smisao članka, koji se protezao kroz dva izdanja Pravde i bio objavljen kao brošura, nije se m ogao pogrešno shvatiti. Sljedećeg mjeseca Zinovjev je objavio knjigu eseja pod naslovom Lenjinizam. U jednom je ponovo napao Ustrialova i osudio krilaticu »bogatite se«, još ne spominjući Buharinovo ime. Drugi esej govorio je o Lenjinovoj optužbi kulaka i podsjetio na njegovo mišljenje o NF.P-11 kao o »uzmaku«. Time se razumijevalćTda je sovjetska industrija pod NEP-om oblik »državnog kapitalizma« - zaključak koji je Buharin negirao. Presudno je bilo poglavlje u kojem direktno napada »socijalizam u jednoj zemlji«. Nemoguće je da »ostanemo lenjinisti ako makar samo jednim slovom zanemarimo međunarodni faktor u lenjinizmu«. To ie značilo objavu rata, ne sam op rotiv,Buharina, već i -samog Staljina. Zinovjevljevo iznenadno n ap u štanje orijentacije prema seliacim aj prihvaćanje industrije i proletarijata imalo je određene logike. Borba za vlast između Zinovjeva i Staljina bila je borba između lenjingradske partijske organizacije, koju je kontrolirao Zinovjev, i centralne partij­ ske organizacije u Moskvi, kojom je dominirao Staljin. Kamenjev je bio na čelu lokalne moskovske organizacije, ali ona je bila u sjeni centralne organizacije u istom gradu. Kamenjev nije bio dovoljno velik autoritet da bi stekao nezavisnost, pa je ubrzo bio potisnut. Lenjingrad je još bio grad s najvećom industrijom u SSSR-u. U njemu je bio dom proletari­ jata, avangarde revolucije, pa je ondje bila dobro očuvana proleterska tradicija. Novi proletarijat u Moskvi bio je čvršće vezan uz selo.

86

Zinovjev je mogao pokrenuti lenjingradske radnike protiv moskovskih samo tako da podupre najvažnije zahtjeve radnika i prezirno odbaci pokušaj uveJičavanja uloge seljaka. Nadmetanje između ta dva grada, dvije partijske organizacije, između Pravde, kao organa CK partije u Moskvi, i Lenjingradske pravde, novina lenjingradske partijske organi­ zacije, imalo je važnu ulogu u borbi za vlast između Staljina i Zinovjeva. Poprište borbe bio je Četrnaesti partijski kongres, koji je zasjedao posljednjih^ četrnaest dana 1925. godine. Staljin i Zinovjev bili su najistaknutiji govornici. Buharin je odgovorio Zinovjevu, a njemu Kamenjev. Dok su Zinovjev i K a menjev osuđivali kulake. Rnharin je .zadržao svoje gledište^ a Staljin, kojem je cilj bio da porazi svoja dva glavna protivnika, m litavo je podržavao Buharina. Kongres nije donio nikakve značajnije odluke o poljoprivrednoj politici. N o još je jedanput izašlo na vidjelo sve veće nezadovoljstvo zbog povlastica kulaka, a to je ponovo pokazalo neodgodivost rješenja pitanja industrijalizacije. Kada se slegla prašina oko toga partijskog sukoba, bilo je jasno da najveće odluke tek treba donijeti. Buharin je na kongresu očajnički pokušavao dokazati da dobri odnosi sa seljacima ne isključuju industrijalizaciju. Izrazio je to riječima koje su se dugo pamtile: »Ići ćemo naprijed puževim korakom, ali ipak ćemo graditi socijalizam, i izgradit ćemo ga.« No nikoga više nije interesirala industrijalizacija puževim kora­ kom, jer su željeli pretvoriti SSSR u veliku industrijsku zemlju nezavi­ snu od Zapada. Paradoksalno je to što pobjeda Buharina i poraz Zinovjeva na kongresu nisu doveli do pobjede, odnosno poraza poli­ tike koju je svaki od njih zastupao. Sve u svemu, to što je taj kongres kasnije nazvan »kongres o industrijalizaciji« i nije bila prevara. Ekonomski problemi nisu bili ključni u debati koja je započela prilično tiho, a postajala sve glasnija i ogorčenija kada su došla na red osjetljiva politička i osobna pitanja. Kamenjev je kritizirao »teoriju o vodi« i osobno napao Staljina. Krupska je govorila za opoziciju i izazvala senzaciju suprotstavivši se doktrini da je »većina uvijek u pravu«. Molotov i Mikojan podržali su službenu liniju, a Vorošilov je veličao Staljina. Delegate obiju strana pomno su izabrale partijske organizacije, a falanga Lenjingrađana u neprijateljskoj publici bila je izolirana. Rezolucija koja jp podržavala -slnžhpni stav izglasana je vprinnm prpma glasova. Lenjingradsku pravdu, do tada glasilo opozicije, preuzeli su Moskovljani. Postavljen je novi urednik iz Moskve. Nakon kongresa, velika delegacija, koju su činili Molotov, Vorošilov, Kalinjin, Rikov, Tomski, Kirov i kasnije Buharin, otputo­ vala je u Lenjingrad i održala niz masovnih partijskih sastanaka. Represivne mjere, koje su ušutkale i zastrašile pristaše Trockog, primi­ jenjene su sada i prictagp J7inovjeva. Na tim masovrtirtl sastancima

87

vršio se pritisak na radnike da osude svoje dotadašnje vođe i izglasaju potvrdu odluci kongresa. Tako je bio pripremljen teren za lenjingradsku pokrajinsku partijsku konferenciju na kojoj je Buharin bio glavni govornik. Ponovno je iznesena ista osuda, a vjerni pobornici CK partije bili su izabrani u organe lenjingradske partijske organizacije. Sekretar lenjingradskoga pokrajinskog partijskog komiteta postao je Kirov, mlad i popularan novi član u partijskom rukovodstvu. U stvari, postao je vođa lenjingradske organizacije. Bilo je to potpuno preuzimanje kontrole nad tom organizacijom. Zinovjev je ostao član Politbiroa i predsjednik Ko minterne. Izgubivši svoj položaj 11 bazi n Tenjingradn, što je njegova pobjeda nagovještavala, ekonomski i politički, još je bilo nejasno.

88

9. SSSR i Zapad (1923-1927)

Napredak u uspostavljanju normalnih odnosa sa zapadnim silama, koji je uslijedio nakon uvođenja NEP-a, pogoršao se tokom burne 1923. godine. Godina je započela francuskom okupacijom Ruhra, kao protumjerom za njemačko neizvršavanje reparacija. Neuspjeh Lloyd Georgea u Velikoj Britaniji omogućio je Curzonu isključivu kontrolu vanjske politike. Ništa manje neelastičan Poincare bio je na vrhuncu moći u Francuskoj. U svibnju 1923. godine, nakon niza britanskih protesta protiv sovjetskih prekršaja, došlo je do kulminacije poznate pod imenom »Curzonov ultimatum«. U tom dokumentu opširno su navedene aktivnosti sovjetskih agentata u Perziji, Afgani­ stanu i Indiji kao niz prekršaja uvjeta iz anglo-sovjetskog sporazuma potpisanog u svibnju 1921. godine. U slučaju da ne prekinu te aktivno­ sti i ne ispune neke manje važne neriješene zahtjeve u roku deset dana, britanska vlada zaprijetila je da će prekinuti taj trgovinski sporazum i povući svog predstavnika iz Moskve. Sovjetska vlada, zaplašena tak­ vim napadom, pristala je da udovolji većini zahtjeva, te se upustila u umjerenu i nerješivu polemiku o propagandi. Kako se činilo, oluja je prošla. Njemačka, jedina značajna zemlja koja je pravno priznala sovjetsku vladu, bila je uzdrmana nemilim događajima. Njemačka ekonomija i novac propadali su pod pritiskom okupacije Ruhra. Nekoliko politič­ kih kriza ohrabrilo je optimiste u Moskvi koji su u tome vidjeli priliku da se popravi pogreška iz ožujka 1921. godine. U kolovozu 1921. godine Brandler i ostale vođe KP Njemačke okupili su se u Moskvi i pripremili plan za državni udar, koji je trebalo provesti u jesen. No uvjerenost je bila potkopana razilaženjem u vezi s taktikom. Cijela shema bila je nevješto pripremljena, a to je kasnije uzrokovalo besko­ načne uzajamne optužbe. Izoliran komunistički ustanak u Hamburgu 23. listopada s lakoćom je ugušen. Tada je na čelu vlade bio Stresemann koji se obavezao da će obnoviti uništenu ekonomiju, a Seeckt, načelnik Reichsvvehra, pokazao je da treba imati povjerenja u njegove sposobnosti za uspostavljanje reda. Paradoksalno je u toj epizodi to što

89

njemačko-sovjetski odnosi nisu bili narušeni. Pouka je bila jasna. Seeckt, koji je smatrao da treba dati slobodu njemačkim komunistima, imao je potpunu podršku za nastavak i razvitak vojne suradnje, a Stresemann se dobrovoljno složio s njegovom politikom. Sovjetska vlada nije mogla dopustiti da pomaže domaće komuniste, ni u Njemač­ koj ni u Turskoj, na štetu vlastitih potreba za saveznicima i partnerima u međunarodnoj diplomatskoj igri. Do istog zaključka možemo doći uvidimo li spremnost sovjetske vlade da održava prijateljske odnose s Mussolinijevim fašističkim režimom u Italiji. Godina 1924. obećavala je više. S dolaskom laburista na vlast vlada Velike Britanije je i pravno, 1. veljače, priznala sovjetsku vladu. Nekoliko dana nakon toga slijedilo je i priznavanje talijanske vlade. Izbori u Francuskoj u svibnju rezultirali su stvaranjem lijeve koalicije pod vodstvom Herriota. Međutim, zbog moćne opozicije francuskih vlasnika ruskih predrevolucionarnih obveznica priznavanje sovjetske vlade odgođeno je do listopada. U ljeto su u Londonu vođeni pregovori o anglo-sovjetskom ugovoru koji bi zamijenio trgovinski sporazum iz 1921. godine. Ugovor, koji je bio popraćen i obećanjem za zajam, potpisan je u kolovozu, usprkos snažnoj opoziciji britanskih financij­ skih i trgovačkih krugova i Konzervativne stranke. Nakon tog čina liberali su uskratili podršku laburističkoj vladi, koja je poražena u Donjem domu parlamenta. Ugovor nije ratificiran, i na sljedećim izborima konzervativci su nadmoćno pobijedili. Njihovu uspjehu pri­ donijelo je objavljivanje »pisma Zinovjeva« prije izbora. To je pismo sadržavalo upute za KP Velike Britanije u vezi s provođenjem propa­ gande u vojnim snagama i drugdje. Gotovo je sigurno da je pismo krivotvoreno, ali sadržaj se činio vjerojatan. To je bilo dovoljno da se zapali javno mnijenje i jače usprotivi SSSR-u i njegovim britanskim prijateljima. Konzervativna vlada, s Austenom Chamberlainom kao sekretarom vanjskih poslova, formalno nije prekinula veze, već je privremeno obustavila sve poslove sa sovjetskom vladom u 1925. godini. Francusko-sovjetski pregovori o rješavanju pitanja dugova i prava dospjeli su na sličnu mrtvu točku. U međuvremenu se ravnoteža snaga u Evropi promijenila. U kolo­ vozu 1924. godine prihvaćen je Davvesov plan, koji su i diplomatski i financijski pomagale SAD. To je bio sporazum o reparacijskim obave­ zama uz pomoć golemih međunarodnih zajmova. To je bio početak procesa zbližavanja između pobjednika i poraženih 1918. godine, koji je vrhunac dosegao poznatim sporazumom započetim u Locarnu u listopadu 1925. godine a svečano potpisanim u Londonu 1. prosinca. Bit tog ugovora bilo je uzajemno priznavanje postojećih granica Nje­ mačke na zapadu, dobrovoljno prihvaćanje tog dijela Versajskog spo­ razuma od strane Njemačke, ali to se nije odnosilo i na prihvaćanje

90

njezinih granica na istoku. U Moskvi su te vijesti loše primljene kao dokaz nove, zapadno orijentirane vanjske politike Njemačke i skreta­ nja od sporazuma u Rapallu. Štoviše, dočulo se da je Njemačkoj obećan ulazak u Ligu naroda s mjestom u Vijeću lige. Sovjetska vlada posebno se pribojavala da bi Njemačka, kao članica Lige naroda, mogla biti primorana sudjelovati u sankcijama koje bi Liga naroda odredila protiv SSSR-a. Učinjen je pokušaj da se taj strah prevlada. Svi članovi Lige prisutni u Locarnu potpisali su deklaraciju u kojoj se kaže da se od člana Lige može tražiti da sudjeluje u sankcijama samo u »onoj mjeri koja je uskladiva s vojnom situacijom i geografskim položajem zemlje«. S tim uvjetima Njemačka je u rujnu 1926. godine najzad ušla u Ligu naroda. Usprkos drukčijim tvrdnjama, sporazum u Locarnu ispravno je ocijenjen u Moskvi kao pokušaj ponovnog uključivanja Njemačke u zapadni svijet kako bi se udaljila od SSSR-a. Na taj način trebalo je izolirati SSSR kao strani element. Pokušaj nije potpuno uspio. Njemačka je još osjećala gorčinu poniženja koje je doživjela 1918. godine, bila je svjesna svog inferior­ nog položaja u krugu zapadnih sila i nije željela biti zavisna isključivo od njih. Veze sa SSSR-om nisu bile tako bliske kao u vrijeme sklapanja ugovora u Rapallu, kada su se ta dva izopćenika udružila, ali Nje­ mačka je zadržala te veze kao vlastiti adut u odnosima sa Zapadom i važan faktor ravnoteže snaga u Evropi. Zajednička sumnja u Poljsku i dalje je značila čvrstu sponu između dvije zemlje. Tajni njemačko-sovjetski vojni sporazumi dobro su se izvršavali, a Reichsvvehr bi se oštro suprotstavio svemu što ih je moglo narušiti. Ekonomski odnosi pogodovali su i jednoj i drugoj zemlji. Upravo onda kada je Stresemann pregovarao s Chamberlainom i Briandom u Locarnu, u Moskvi je bio potpisan trgovinski sporazum koji je uključivao i značajan kredit nekih njemačkih banaka. Njemačka je za SSSR bila najznačajniji i najpouzda­ niji trgovinski partner. To nije bio jedini način na koji je Njemačka pokazala svoju želju da zadrži uporište u istočnoj Evropi. Sovjetska vlada nije se zadovoljavala samo javnim optuživanjem Britanije za pokušaj stvaranja antisovjetske koalicije, već je nastojala uspostaviti posebne odnose s onim zemljama koje bi bile spremne da se suprotstave toj zamisli. Međutim, sovjetska vlada nije bila voljna preuzeti bilo kakve vojne obaveze i primarno je bila zainteresirana za sprečavanje udružene akcije protiv SSSR-a. Sov­ jetska vlada je predložila da se strane uzajamno obavežu da neće sudjelovati u međusobnim neprijateljskim akcijama, bilo vojnim, bilo ekonomskim, te da će ostati neutralne u slučaju rata koji bi izazvala agresija na jednu od strana potpisnica. N a toj osnovi potpisan je sporazum s Turskom u prosincu 1925. godine. Ista formula, uz neke

91

jezične izmjene, primijenjena je u njemačko-sovjetskom sporazumu od 24. travnja 1926. Neki Nijemci prisjetili su se prethodnoga Bismarckova »reosiguravajućeg ugovora« s Rusijom 1887. godine. Sporazum je izazvao veliko negodovanje na Zapadu. S vremena na vrijeme su se zbog povremenih ispada bijesa odnosi između Moskve i Berlina reme­ tili. Najozbiljniji incident zbio se u prosincu 1926. godine kada su njemački socijaldemokrati otkrili sovjetsku pošiljku ratnog materijala Njemačkoj, u skladu s tajnim vojnim sporazumom. Socijaldemokrati su protestirali u Reichstagu, te tako doveli u neugodan položaj ne samo njemačku i sovjetsku vladu, več i njemačke komuniste i desno orijenti­ rane nacionaliste. N o strah od savezničkih protumjera nije bio oprav­ dan, zapadnim silama bilo je veoma stalo da zadrže dobre odnose s Njemačkom, koji su uspostavljeni u Locam u, pa nije bilo neugodnih pitanja. Oluja se stišala; nekoliko sljedećih godina, kada su sovjetski odnosi sa zapadnom Evropom bili vrlo slabi, politički, vojni, ekonom­ ski i kulturni odnosi s Njemačkom ostali su vrlo bliski i uspješniji nego s bilo kojom drugom zemljom. Revolucionarni elementi u politici i gledištima na odnose SSSR-a i ostalog svijeta, institucionalno utjelovljeni u Kominterni, ponekad su dolazili u konflikt s diplomatskom aktivnošću Narodnog komesarijata za vanjske poslove, izazivajući neugodne situacije. Lažni karakter tobožnjeg sukoba između zahtjeva revolucije i diplomacije imao je svoju potvrdu u izjavi da sovjetska vlada nije odgovorna za djelovanje Kominterne, ali da je SSSR jedini čvrst bedem svjetske revolucije, čiji uspjesi ovise o njegovoj snazi i sigurnosti. Interesi svjetske revolucije i nacionalni interesi SSSR-a, prema toj pretpostavci, nedjeljivi su. Priro­ dna posljedica takvoga gledišta bila je ovisnost svih komunističkih partija o ruskoj partiji. O tim ostalim komunističkim partijama često se govorilo kao o »sekcijama« Kominterne. Bilo kakav sukob između ruske partije i Kominterne bio je nezamisliv. Kada su se 22 člana radničke opozicije u proljeće 1922. godine obratila Kominterni s molbom da se preispita odnos ruske partije prema njima, što im je dopuštao statut, taj zahtjev je bez okolišanja odbijen. U komisiji su bili Bugarin Kolarov i Njemica Klara Zetkin. Ruska partija sama je vodila pobjedonosnu revoluciju. Stekla je pravo i dužnost da savjetuje ostale partije na putovima revolucije. Povijesna činjenica da se Kominterna kao institucija razvila prema ruskom modelu i da je u centru bila ruska partija samo je potvrdila uvjerenje da o snazi SSSR-a ovisi svjetska revolucija, odnosno da sve partije ovise o ruskoj partiji. Odnos komunističkih partija prema centralnim organima Komin­ terne bio je glavna tema Petog kongresa, održanoga u lipnju 1924. godine. Vođe KP Njemačke, koji su loše organizirali ustanak u listo­ padu, bili su osuđeni kao desničari i smijenjeni sa svojih dotadašnjih

92

položaja. Na njihova mjesta postavljeni su ljevičari Ruth Fischer i Maslovv. Slična promjena zbila se u francuskoj i poljskoj partiji. Vođe tih partija, žigosani kao desničari, podržavali su politiku Trockog. Na kongresu se mnogo govorilo o vrlinama ljevice, ali bilo je očito da je najvažnija kvaliteta koja se traži od novih ljevičarskih vođa disciplini­ rano slušanje odluka Moskve. Zinovjev je sastavio krilaticu o »boljševizaciji«, partija, koja je u rezoluciji kongresa određena kao »prijenos baštine na sve sekcije, tj. svega onoga što je bilo i jest internacionalno i od općeg značenja u ruskom boljševizmu«. Jasno je da je njezino prihvaćanje bilo pitanje smjera. Bila je to logična posljedica situacije u kojoj je revolucija u drugim zemljama kasnila, a u prilog tome govori i doktrina socijalizma u jednoj zemlji koja navodi SSSR kao jedini primjer uspješne socijalističke revolucije. Staljin do tada nije sudjelovao u radu Kominterne. Sada se pojavio na Petom kongresu, govorio u nekim komisijama, ali ne i na plenarnim sjednicama. Tako se predsta­ vio stranim delegatima, prepustivši vodeću ulogu Zinovjevu. Trocki je bio prisutan, ali nije govorio, izradio je plan manifesta Kongresa u povodu obilježavanja desetogodišnjice rata 1914. godine. U sljedeće tri godine u Moskvi je neprestano rasla zabrinutost, jer je SSSR i dalje bio izoliran od kapitalističkog svijeta. Kapitalističke ekonomije Evrope, oštro potresene ratom 1914-1918. godine, do sredine dvadesetih godina ponovo su stekle izgubljenu ravnotežu. Val napretka koji se širio tim zemljama bio je stimuliran američkim investi­ cijama. Kad je Kominterna shvatila da su zapadne zemlje došle na razinu »kapitalističke stabilizacije«, ocijenila je to kao »relativno« i »privremeno« stanje. Inzistirala je da se tom pojmu suprotstavi »sov­ jetska stabilizacija«. N o takva razmatranja izazvala su opreznost. Ljevičarske vođe stranih partija, koji su prisustvovali Petom kongresu Kominterne, bili su smijenjeni u sljedeće dvije godine; na njihova mjesta došli su predstavnici umjerenih struja. Godišnji kongresi Ko­ minterne prestali su se održavati, a umjesto njih održavale su se »proširene« sjednice njezina Izvršnog komiteta. Šesti kongres nije sazvan do 1928. godine. Jo š su se zanosili vizijama buduće revolucije, ali s manje uvjerenja nego do tada. Revolucionarna propaganda vodila se i dalje, ali je uglavnom služila kao obrambeno oružje protiv vlada čije je neprijateljstvo bilo poznato, pa su se njih bojali. Zapad je s prilično odobravanja pozdravio uspon Staljina, jer je zasjenio takve revolucionare, buntovne ličnosti kao što su Trocki i Zinovjev. Za njih je Staljin bio umjeren i oprezan vođa čiji je primami interes stvaranje blagostanja u vlastitoj zemlji. To je bilo razdoblje najvećeg uspjeha ujedinjenog fronta, kada se neprestano propovijedala suradnja komunista s ostalim lijevo orijenti­ ranim strankama i grupama. Uspješno je djelovala i organizacija

93

međunarodnih »frontova«, formalno nekomunističkih, iako ih je po­ magala i djelomično financirala Moskva, koje su činili lijevo orijenti­ rani simpatizeri heterogenih grupa ili stranaka, kako bi pomogli ideje Kominterne. Najuspješnija takva organizacija bila je Liga za borbu protiv imperijalizma, na čijem su osnivačkom kongresu prvi put zaje­ dno sudjelovali delegati iz Kine, Indije, Indonezije, Srednjeg istoka, mnogih dijelova Afrike, Latinske Amerike, delegati Crnaca iz SAD, ujedinjeni u svojim političkim nazorima koji su izražavali protest protiv tiranske vladavine imperijalističkih sila nad podređenim naro­ dima. Proslava desetogodišnjice revolucije u Moskvi, u studenome 1927. godine, kojoj su prisustvovali mnogobrojni strani istaknuti gosti, bila je prilika da se osnuje međunarodno društvo pod nazivom Prijatelji Sovjetskog Saveza. Organizacije poput Međunarodne radničke pomoći i Međunarodne pomoći za zatočene zbog klasne borbe imale su centar u Moskvi, a svoje ogranke u svim važnijim zemljama. Sve su imale istu ulogu, tj. održavanje veza s nekomunističkom ljevicom i razvijanje simpatija za SSSR. Odnosi s britanskim radničkim pokretom od početka su bili speci­ fični. KP Velike Britanije stvorena je 1920. godine ujedinjenjem neko­ liko frakcija ekstremne ljevice. Sredinom dvadesetih godina imala je 5000 članova. Protuteža njezinim slabostima bila je jedinstvena snaga britanskih sindikata, koji su bili jezgra radničkog pokreta i imali su velik utjecaj u Laburističkoj stranci. Sindikati su često puta pokazali iskrene simpatije prema ruskoj revoluciji i sovjetskom režimu. Pridobi­ vanje sindikata u kapitalističkim zemljama bio je zadatak Crvene sindikalne internacionale (Profinterne), osnovane 1921. godine u Moskvi. U Francuskoj i Čehoslovačkoj uspjela je podijeliti pokret na sindikate koji su bili članovi već postojeće međunarodne sindikalne konfederacije (IFTU), poznate kao i Amsterdamska sindikalna internacionala, i na sindikate koji su se priklonili Profintemi. U Njemačkoj nije došlo do podjele. Članovi KP Njemačke imali su znatan utjecaj u sindikatima koji su bili članovi Amsterdamske sindikalne internacio­ nale. U Velikoj Britaniji svi sindikati, osim nekoliko iznimaka, ostali su vezani za Amsterdamsku sindikalnu internacionalu. Većina sindikata u Britaniji osuđivala je rascjep u međunarodnom radničkom pokretu i pozivala na pomirenje pripadnike tih suparničkih udruženja. Velika zavist i duboke ideološke razlike između amsterdamskog i moskovskog udruženja učinile su od tih pokušaja beznadnu iluziju. Profinterna je osnovana u trenutku kada se Kominterna počela okretati politici ujedinjenog fronta. Kad je na Drugom kongresu 1920. godine Lenjin nagovijestio zbivanja koja su godinu dana kasnije dobila obličje pod parolom »Ujedinjeni Front«, njegova zapažanja bila su uglavnom usmjerena na zbivanja u Britaniji i na potrebu da britanski

94

komunisti podrže MacDonalda i Hendersona iz Laburističke stranke. To je bilo moguće zbog specifičnosti statuta kojim je članovima KP Velike Britanije bilo omogućeno da u isto vrijeme budu i članovi Laburističke stranke. U Britaniji su sindikati bili najpovoljnije mjesto gdje se moglo djelovati na radnike nekomuniste. Za tipičnoga britan­ skog komunista govorilo se da ima tri članske karte: KP Velike Britanije, sindikata i Laburističke stranke. Profinterna je otvorila ured u Londonu, a kao odgovor na taj poticaj KP Velike Britanije osnovala je dvije organizacije ujedinjenog fronta - Nacionalni pokret manjine, kao osobito aktivnu grupu u sindikatu, i Nacionalni pokret nezaposle­ nih radnika, radi propagande i agitacija protiv najvećeg zla na svijetu u tom razdoblju. Vodili su ih komunisti, uz sudjelovanje velikog broja radnika. Iako je Laburistička stranka odbijala neprestane zahtjeve KP Velike Britanije za pripojenje, njezini vođe i članovi nisu prvotno bili neprijateljski raspoloženi prema komunistima kao pojedincima. G o­ dine 1922. dva komunista bila su izabrana u parlament, jedan kao službeni kandidat laburista, a drugi uz njihovu prešutnu podršku. U Laburističkoj stranci reakcija je bila brža nego u sindikatima. Godine 1924. Laburistička stranka zabranila je da se biraju komunisti kao službeni laburistički kandidati. Donesena je i odluka da se članovi KP Velike Britanije izbace iz kongresa Laburističke stranke, ali to nije bilo moguće provesti jer su ih sindikati uključivali u svoje delegacije. U sindikatima su sve više rasle simpatije prema SSSR-u. Na kongresima sindikata 1924. i 1925. godine mnogobrojnim prisutnim entuzijastima govorio je Tomski, vođa sovjetskih sindikata. Britanska delegacija prisustvovala je kongresu sovjetskih sindikata u prosincu 1924. godine, nedugo pošto im je Zinovjev uputio pismo, a laburistička vlada bila poražena. Početkom 1925. godine osnovan je Anglo-ruski sindikalni komitet, a imao je zadatak da potiče suradnju između sindikata tih dviju zemalja. Međutim, taj projekt zanemario je nesuglasice u gledi­ štima između sovjetskih i britanskih sindikalnih vođa, kao i nerado stupanje britanskih sindikata u opoziciju prema Amsterdamskoj internacionali. Sastanci tog komiteta prolazili su u teškim uzajamnim optužbama sovjetskih i britanskih delegata. Britanci su bili ogorčeni na aktivnosti Profinterne i na mnoge teške kritike svojih vođa. Agresivna taktika Nacionalnog pokreta manjine i Nacionalnog pokreta nezapo­ slenih radnika također je izazvala srdžbu. U generalnom vijeću saveza britanskih sindikata antisovjetska većina suprotstavila se prosovjetskoj manjini, koja je bivala sve manja. Do razlaza je došlo zbog generalnoga britanskog štrajka u svibnju 1926. godine. Generalni štrajk je u sovjetskim očima bio politički akt, pokušaj da se preuzme vlast, djelo klasne borbe i početak proleterske revolucije. Z a Britance je generalni štrajk bio običan spor zbog na­

95

dnica. Vođe sindikata i većina radnika tražili su pravedniju podjelu prihoda unutar postojećeg sistema, ali ga nisu namjeravali srušiti. Poticaj za revoluciju koji je dolazio iz Moskve uznemirio je Britance i poremetio odnose. Odbijena je novčana pomoć sovjetskih sindikata, s obrazloženjem da će to škoditi njihovoj stvari. Bila je to uvreda koju sovjetske vođe nikada nisu oprostile svojim britanskim kolegama. Kada su nakon deset dana priznali poraz i obustavili generalni štrajk, ostavljajući rudare, koji su bili potaknuti vlastitim, specijalnim zahtje­ vima, da se sami, bespomoćno dalje bore, Sovjeti su u tome vidjeli potvrdu da su britanske vođe sindikata napravile kompromis s buržoa­ zijom. Po njihovu mišljenju, jedina nada bila je pobuna članstva protiv izdajničkog rukovodstva sindikata. Od tada je sovjetsko neprijateljstvo prema britanskim vođama bilo nepomirljivo. Neuspjeli pokušaj da se podruje odanost većine članova sindikata njihovim vođama zaoštrio je i onemogućio odnose s pokretom na dugi niz godina. Generalni štrajk i novčana pomoć preostalim štrajkašima pružena iz M oskve samo je dolila ulje na vatru u antisovjetskoj kampanji koju su vodili istaknuti političari Konzervativne stranke. Kampanja se vo­ dila sve većom žestinom, kao nijednom još od jeseni 1924. godine. U zimu 1926-1927. godine u konzervativnim krugovima jasno je bio izražen zahtjev za prekid odnosa sa SSSR-om. U svibnju 1927. godine u prostorijama Arcosa, gdje su se nalazili uredi nekih sovjetskih trgovač­ kih predstavništava u Londonu, izvršena je provala. Nađeni dokumenti nisu otkrili ništa senzacionalno. Cilj te akcije je jasan i nije ga trebalo potcijeniti. Balvvin se 24. svibnja izjasnio za zaoštravanje diplomatskih odnosa sa SSSR-om i poništenje trgovinskog sporazuma. Ni jedna druga vlada nije slijedila britanski primjer. Međutim, na evropskoj diplomatskoj sceni britanska prisutnost bila je dominantna. Takvo ponašanje bilo je dovoljno da izazove opću zabrinutost. Strah od rata, ili ekonomske i novčane blokade, širio se Moskvom. Godinu dana prije Pilsudski je preuzeo vlast u Poljskoj; pojavila se bojazan da bi Britanija mogla potaknuti ili poduprijeti vojnu akciju protiv SSSR-a. Savez britanskih sindikata pridonio je velikim neprilikama sovjetskog ruko­ vodstva, jer je na godišnjem kongresu, održanom u rujnu 1927. godine, izglasano da se raspusti Anglo-ruski komitet sindikata, koji je dugo bio glavni cilj napada Trockog i opozicije u Moskvi. Ni tračka svjetla nije bilo na horizontu. Nakon žetve, kriza prikupljanja žitarica poprimila je goleme razmjere. Borba s opozicijom u partiji dosegla je vrhunac. Čak i u Aziji sovjetski je utjecaj spao na najniže grane. U cijelom tom razdoblju vlada SAD odlučno je odbijala priznati sovjetsku vladu i uspostaviti bilo kakve veze s njom. Takav stav stalno su ponavljali i predsjednici i državni sekretari, a suprotstavila im se grupica radikala intelektualaca, bankara i poslovnih ljudi koji su bili

96

zainteresirani za obnovu trgovine sa SSSR-om. Pošto je ukinut službeni embargo na trgovinu, zabrana davanja kredita SSSR-u i veto na prihvaćanje sovjetskog zlata, navodno zbog spornog vlasništva i ne­ spremnosti banaka za davanje kredita, činili su vrlo djelotvornu za­ branu za bilo kakve veće transakcije. Ipak, iako puževim korakom, trgovina je započela. Godine 1924. sovjetske vlasti osnovale su u New Yorku trgovinsko zastupstvo pod imenom Amtorg, kao pandan Arcosu u Londonu. U Washingtonu je boravio neslužbeni sovjetski izaslanik i povremeno posjećivao State Department po privatnoj liniji. Godine 1925. američki finansijer Harriman dobio je dozvolu za rad na korištenju rudnika magnezija na Kavkazu. Iako taj projekt nije uspio, a i dozvola je kasnije poništena, ipak je n zbio led u odnosima između tih dviju zemalja. Tek od 1927. godine, kada je u SSSR-u započela industrijalizacija, američki industrijalci postali su ozbiljno zainteresi­ rani za sovjetsko tržište.

7 Ruska revolucija

97

10. SSSR i Istok

U M arxovoj misli neevropske zemlje imale su periferno mjesto, a zanemarila ih je i Prva i Druga internacionala. Kad je u svom djelu, objavljenom-1916. godine, Lenjin konstatirao da je »imperijali­ zam« najviša, ali posljednja faza kapitalizma, on je više bio zakupljen njegovim djelovanjem na imperijalističke zemlje nego na njihove kolo­ nijalne podanike. Razni proglasi upućeni narodima Azije u prvoj godini revolucije uglavnom su bili poticaj za pobunu protiv strane, posebno britanske vladavine. Osnivački kongres Kominterne u ožujku 1919. godine uključio je u svoj manifest i apel »kolonijalnim robovima Azije i Afrike«. U lipnju 1920. godine, na Drugom kongresu, položeni su temelji politike za tzv. kolonijalne i polukolonijalne zemlje. Teze koje je sastavio Lenjin pozivale su na »čvrst savez svih nacionalnih i kolonijalnih oslobodilačkih pokreta sa sovjetskom Rusijom«. Hoće li nacionalni pokreti s kojima se sklopi savez biti buržoasko-demokratski ili proletersko-komunistički, ovisilo je o stupnju razvije­ nosti dotične zemlje. U zaostalim zemljama komunisti moraju biti spremni podržati svaki »nacionalno-revolucionarni« pokret oslobođe­ nja, čak i onaj buržoasko-demokratskog karaktera. To je bio zaključak koji nameće zdrav razum, ali je uključivao mnogo praktičnih pro­ blema. Nakon Kongresa, Kominterna je poduzela prve značajnije korake u vezi s istočnim pitanjem i sazvala »kongres naroda Istoka« u Bakuu. Okupilo se gotovo 2000 delegata, većinom iz srednje Azije, uglavnom muslimana. Za cijelo to područje nije bilo teško izabrati britanski imperijalizam kao najvećeg neprijatelja, a to je i bila glavna teme govornika na Kongresu. Neprilike su nastale zbog vjerske osjetljivosti mnogih muslimanskih delegata, ali i zbog prisutnosti Envera, vođe mladoturskog pokreta 1908. godine, kojeg se smatralo odgovornim za masakr Armenaca. Njegova socijalistička i demokratska vjerovanja bila su upadljivo manjkava. Kongres nije imao nikakav nastavak i nije donio trajnije rezultate. Bilo je planirano da se godinu dana kasnije održi sličan kongres naroda Dalekog istoka u Irkutsku. Plan je propao,

98

a Kongres je najzad održan u Moskvi u siječnju 1922. godine. Entuzija­ zam je do tada oslabio, a Kongres je bio manje značajan od onoga u Bakuu. Japan je bio jedina zemlja na Dalekom istoku u kojoj je industrijalizacija napredovala prema zapadnom modelu. Imao je naj­ brojniji proletarijat, pa se stoga činilo da ima najveće izglede za revoluciju. Međutim, na osnivačkom kongresu Kominterne nije se pojavio ni jedan delegat iz Japana. Kapitalistički Japan bio je neprobojniji za utjecaj komunističkih ideja nego kapitalističke zemlje Zapada. U Kini je sve više jačao nacionalni pokret za oslobođenje od imperijali­ zma, usmjeren protiv »nepravednih ugovora« i stranih naselja u »lu­ kama na osnovi tih ugovora«, pa je stoga Kina bila najplodnije tlo za komunističku propagandu i sovjetsku diplomaciju. U svom članku iz 1912. godine Lenjin je, potaknut kineskom revolucijom te godine, izjavio da »stotine milijuna radnika Azije imaju pouzdanog saveznika u proletarijatu svih kulturnih zemalja«. Proricao je da će pobjeda proletarijata »osloboditi narode Evrope i Azije«; Sun Jat-sena, kineskoga nacionalnog vođu, opisao je kao narodnjaka u čijem je programu vidljiva »revolucionarno-demokratska bit«. Kad je 1918. godine Sun Jat-sen osnovao disidentsku nacionalnu vladu u Kantonu, te tako postao priznati vođa nacionalnog pokreta, došlo je do iskazivanja uzajamnih simpatija između revolucionarnih središta, odnosno do razmjene pisama i telegrama između Sun Jat-sena i Čičerina. Sovjetska diplomacija postala je aktivna u Kini ranih dvadesetih godina. Japanske trupe ostale su u Sibiru dugo pošto su sve ostale sile, aktivne u građanskom ratu, povukle svoje jedinice. Pod pritiskom SAD, do 1921. godine japanske trupe napustile su veći dio tog terito­ rija. Sovjetske snage kretale su se postepeno prema istoku, protjerale bijelu armiju, koja je okupirala Vanjsku Mongoliju, i u studenome 1921. gođinejproglašena je M ongolska Narodna Republika pod sovjet­ skom zaštitom i kontrolom. Joffe je u ljeto 1922. godine upućen iz Moskve u Peking sa zadatkom da razjasni odnose s neodlučnom i prilično nesposobnom kineskom vladom, ali taj pokušaj nije uspio. U siječnju 1923. godine Joffe se u Shanghaju sastao sa Sun Jat-senom, koji je nedavno bio protjeran iz Kantona. To se zbilo u trenutku kada su principi ujedinjenog fronta i suradnje s nacionalnim pokretima u borbi protiv imperijalizma bili čvrsto ukomponirani u sovjetsku poli­ tiku. N a kraju sastanka potpisali su zajedničku deklaraciju u kojoj je Joffe prihvatio gledište Sun Jat-sena da »niti komunistički poredak niti sovjetski sistem ne mogu biti uvedeni u Kini zato što ne postoje potrebni uvjeti za uspješno uspostavljanje ni komunizma ni sovjetizm a«. Složili su se da je »najvažniji i najhitniji zadatak Kine da postigne nacionalno ujedinjenje«. Joffe je potvrdio da Kina može računati na najtopliju podršku Rusije u rješavanju tog problema.

99

Dva mjeseca kasnije Sun Jat-sen je ponovo došao na vlast u Kantonu. Sporazum s Joffeom bio je početak dugogodišnje i plodne suradnje sa Sunom i njegovom partijom Kuomintang. U jesen 1923. godine Čang Kaj-šek, jedan od Sunovih pomoćnika, otputovao je u Moskvu na pregovore i tražio oružje i opremu. Borodin, ruski komu­ nist rođen u Americi, koji je govorio engleski, stigao je u Kanton u ulozi Sunova savjetnika. Tokom godine dana Borodin je uspio razviti čvrstu vezu sa Sunom, odnosno između sovjetske vlade i Kuomintanga. Zajednički cilj bio je oslobođenje Kine od dominacije imperijalističkih sila - Britanije, Japana i SAD. Kada se vratio u Kanton, Sun Jat-sen je osnovao narodnu vladu, koja je planirala da se jednog dana izvrši vojna »sjeverna ekspedicija« kojom bi došlo do ujedinjenja Kine i protjerivanja stranih, privilegiranih uljeza. SSSR je poslao u Kanton skromnu vojnu pomoć, koja se neprestano povećavala. Sovjetski vojni savjetnici pomagali su stvaranje kantonske armije, opremili su je i obrazovali stručnjake za novu vojnu akademiju. Uz pomoć Borodina Sun je učvrstio labavu, organizaciju Kuomintanga. Komunistička par­ tija Kine, osnovana 1921. godine, imala je u to vrijeme jedva nešto više od tisuću članova, uglavnom intelektualaca marksista. Prije dolaska Borodina, a očito na poticaj Kominterne, sklopljen je sporazum prema kojem članovi KP Kine treba da postanu članovi Kuomintanga. Po svemu sudeći, bio je to onaj isti princip dvojnog statusa mnogih članova KP Velike Britanije kao članova Laburističke stranke. Namjera je bila da ta disciplinirana i odana grupa pridonese učvršćenju veće, labavije organizacije. Svi ti dogovori prikrivali su proturječnost između marksističke doktrine i »triju principa« Sun Jat-se n a- »nacionalnost«, »demokracija« i »narodno blagostanje«. To je išlo lako dotle dok je sve bilo podređeno nacionalnoj revoluciji protiv imperijalizma. Kad je Borodin izvršio pritisak da se u program Kuomintanga unese i ekspro­ prijacija zemljoposjednika, Sun se tome tvrdoglavo suprotstavio, pa je Borodin morao popustiti. Krajem 1924. godine Sun Jat-sen otputovao je u Japan i sjevernu Kinu, da što potpunije razmotri situaciju. N a putu se razbolio i umro u Pekingu 12. ožujka 1925. Činilo se da će ga, vjerojatno, naslijediti Vang Čing-vei, razborit ali nejak čovjek, koji je pripadao lijevom krilu Kuomintanga. Vojna sposobnost i prestiž koji je stekao posjetom Moskvi dali su Čang Kaj-šeku komandni položaj. On tada nije pokazi­ vao da ima političkih ambicija i čvrsto se oslanjao na sovjetsku pomoć u izgradnji narodne armije. U Shanghaju se 30. svibnja 1925. zbio senzacionalan događaj. Gradska policija, pod britanskom komandom, pucala je na demonstrante, radnike i studente, i nekoliko ih ubila. Taj događaj izazvao je generalni štrajk i masovne radničke nemire, koji su trajali dva mjeseca i proširili se do Kantona. Prvi put je u Shanghaju

100

osnovana uspješna sindikalna organizacija pod vodstvom KP Kine; članstvo KP Kine u nekoliko tjedana povećalo se na 10.000. Jedna od posljedica tih prvih radničkih pobuna u Kini bilo je zaoštravanje obostranog neprijateljstva između Britanije i SSSR-a. Druga posljedica dovela je do jačanja desnog krila Kuomintanga, koje je bilo zainteresi­ rano za pitanje nacionalnog oslobođenja, ali je neprijateljski gledalo na socijalnu revoluciju. Čang Kaj-šek promatrao je tiho sva ta zbivanja i manevrirao između lijevog i desnog krila Kuomintanga. Briga za nacionalno-revolucionarni pokret sa sjedištem u Kantonu nije iscrpila sve sovjetske interese u Kini. Sjeverna Kina graničila je direktno sa sovjetskim teritorijem. U kolovozu 1923. godine u Peking je doputovao Karahan, kao diplomatski predstavnik pri kineskoj vladi, a u svibnju 1924. godine potpisao je ugovor o reguliranju kinesko-sovjetskih odnosa. Sovjetska vlada već se prije odrekla eksteritorijal­ nih prava i koncesija koje je Rusija, kao i ostale velike sile, prije imala u Kini. Sporna točka ostala je Vanjska Mongolija, za koju je kineska vlada tvrdila da nad njom ima vrhovnu vlast. Također je bilo sporno pitanje kineske istočne željeznice, koju se sagradili Rusi, a prelazila je preko Mandžurije na putu za Vladivostok. U ugovoru se priznaje da je Vanjska Mongolija sastavni dio Kine, međutim, nije bio spomenut datum do kada se sovjetske trupe i administracija iz nje moraju povući. Tako je SSSR odlučio zadržati svoj utjecaj u Mongolskoj Narodnoj Republici. Kineska istočna željeznica stavljena je pod upravu komisije koja se sastojala od pet kineskih i pet ruskih članova; generalnog direktora imenovala je sovjetska vlada. Bio je to sporazum koji će sljedećih godina izazvati velike trzavice. Sovjetska vlada bila je svjesna suprotnosti između svojih interesa u sjevernoj Kini i pomaganja revolu­ cije na jugu. Neki krugovi Kuomintanga oštro su odbili zaključke tog sporazuma SSSR-a sa zakletim neprijateljima nacionalnog pokreta. Kineska vlada u Pekingu koja je sklopila kinesko-sovjetski spora­ zum bila je pod labavom kontrolom Vu Pei-fua vojnog zapovjednika koji je neko vrijeme vladao središnjom Kinom i uživao britansku podršku. U jesen 1924. godine izbilo je neprijateljstvo između Vua i Čang Co-lina, zapovjednika Mandžurije i japanskog eksponenta. Vu je ubrzo poražen, a tome je pridonijelo i to što ga je napustio Feng Yiksiang, koji je upravljao velikim područjem u sjeverozapadnoj Kini. Do tada je bio podređen Vuu, a sada se priklonio Kuomintangu i naciona­ lističkoj vladi u Kantonu. T a promjena fronta mogla je biti potaknuta subvencijama i pomoći iz Moskve. Pošto je Vuova vlast oslabila, Feng je nastojao uspostaviti svoju kontrolu nad Pekingom i susjednim provincijama. Tu njegovu ambiciju osujetio je Čang Co-lin koji ga je krajem 1925. godine istjerao s tih pozicija. Od tada je bespomoćna vlada u Pekingu postala marioneta u rukama Čanga.

101

Sada su u Kini postojale samo dvije veće vojne snage - snage Čang Co-lina na sjeveru i nacionalističke snage, koje su se stalno povećavale, pod komandom Čang Kaj-šeka na jugu. Veliki dio središnje Kine bio je plijen za vojsku koja se raspadala, a nekad je bila vjerna Vu Pei-fuu. U takvoj situaciji, početkom 1926. godine Čang Kaj-šek je donio važnu odluku da u ljeto iste godine započne dugo planirana »sjeverna ekspe­ dicija«. S tom odlukom nisu se složili ni Borodin ni sovjetski savjetnici. O sjevernoj ekspediciji stalno se govorilo kao o krajnjem cilju vojnih priprema, što je u načelu bilo prihvaćeno. Međutim, prikazana kao konkretan plan za blisku budućnost izazivala je strah. Njezin uspjeh bio je neizvjestan, i činilo se da bi imperijalističke sile mogle interveni­ rati. U to vrijeme sovjetska vlada bila je uznemirena sporom s Čang Co-linom u vezi s kineskom istočnom željeznicom, pa nije željela imati drugih problema i nije obraćala osobitu pažnju događajima u Kantonu. U siječnju 1926. godine Borodin je napustio Kanton i otišao u posjet Pekingu i Fengovu glavnom štabu. Dok je bio na putu izbio je sukob između Čanga i viših sovjetskih vojnih savjetnika, koji su netaktično izrazili sumnju u planirani pothvat. Dvadesetog ožujka 1926. izmišljeni incident, koji je nastao zbog kretanja kineske topovnjače, čiji je koman­ dant bio komunist, poslužio je Čangu kao izgovor da pritvori neke sovjetske savjetnike u njihovim stanovima i da uhapsi kineske komuni­ ste koji su bili povezani s oružanim snagama. Savjetnici su brzo pušteni, ali je Čang bezuvjetno zahtijevao da odu oni koji su se protivili njegovoj vlasti. Kad se krajem travnja u Kanton vratio Borodin, mir je ponovno uspostavljen. Savjetnici koji su zgriješili povučeni su, a oficir Crvene armije Bljuher (alias Galin), koji je prije službovao u Kini i bio persona grata kod Čanga, stigao je u Kinu da preuzme brigu nad proširenim timom sovjetskih vojnih savjetnika. Sada su se svi suglasili da je ekspedicija na sjever neminovna; Bljuher i njegovi pomoćnici aktivno su radili na njezinu organiziranju. Međutim, ravnoteža snaga se promijenila, Čang je imao komandu čvrsto u svojim rukama. Početkom srpnja 1926. godine nacionalna armija od 70 000 ljudi, uz pomoć sovjetskih savjetnika, marširala je iz Kantona prema sjeveru. Ratni pohod postigao je fantastičan uspjeh. Ne samo što nije bio pružen nikakav otpor, već su se i velika pojačanja, jedinice raspuštene vojske Vu Pei-fua i grupe oružanih seljaka koji su živjeli od pljačke imanja vojnih zapovjednika, priključivale nacionalnoj armiji. Kad je Čang, početkom rujna, ušao u Hankovv, veliki industrijski grad središ­ nje Kine i nekadašnji glavni grad Vuova područja, njegove snage činilo je oko 250 000 ljudi. Nekoliko tjedana kasnije krenuo je prema istoku zemlje, da u Nančangu smjesti svoj štab, što je bio prvi korak na putu do Shanghaja. U studenome je uprava Kuomintanga, koja je ostala u Kantonu, s Borodinom i njegovim suradnicima, otputovala u Hankovv,

102

gdje je, uz masovno oduševljenje naroda, proglašena nacionalno-revolucionarna vlada. Grad se proširio, jer su mu priključena dva susjedna industrijska centra, i promijenio ime u Vuhan. I u Moskvi i u Vuhanu bio je to trenutak slavlja. Pobjeda je, dakako, prekrila sjene neprijateljstva. Dotle dok je revolucionarni pokret ostao unutar nacionalnih okvira i propovijedao oslobođenje od stranog imperijalizma, prevladavalo je jedinstvo, me­ đutim, čim je netko od organizatora pokreta počeo govoriti o oslobo­ đenju seljaka ili radnika od feudalnog ili kapitalističkog tlačenja, dolazilo je do sukoba mišljenja. Kuomintang je uglavnom imao sitnoburžoaske karakteristike. Među članovima je bilo više sitnih zemljo­ posjednika nego seljaka bez zemlje; za većinu oficira nacionalnih snaga govorilo se da posjeduju vlastitu zemlju. Kuomintang nije imao ni­ kakve posebne veze s radnicima ili sa sindikalnim pokretom u Shanghaju, koji je započeo događajima 30. svibnja 1925. Na sastanku Izvršnog komiteta Kominterne, u studenome 1926. godine u Moskvi, s oduševljenjem se govorilo o pobjedi kineske revolucije i dana joj je neodređena podrška. Ondje su se nadali sljedećem koraku, kada će proletarijat preuzeti vodstvo u Kini, a govorili su i o važnosti agrarne revolucije u toj zemlji. Kineskim komunistima savjetovano je da i dalje ostanu članovi Kuomintanga i da podržavaju nacionalni pokret. KP Kine bila je neodlučna i u vezi s tim pitanjem se podijelila. Borodin je točno prenio poruku iz Moskve u kojoj se inzistira na odanoj podršci Kuomintangu, čak i u situaciji koja bi izazvala odgodu zahtjeva radnika i seljaka. Kriza je izbila u samom Kuomintangu. Vlada u Vuhanu predstav­ ljala je lijevo krilo Kuomintanga i bila je pod velikim utjecajem Borodina; spojila je interese nacionalne revolucije s obilnom verbal­ nom podrškom socijalne revolucije. Seljačke pobune u Hunanu, pro­ vinciji južno od Vuhana, bile su česte. Tada se prvi put M ao Ce-tung pojavio kao istaknuti vođa seljaka. U Nančangu su se Čang Kej-šek i njegovi generali čvrsto priklonili desnici i otvoreno izrazili svoje nepri­ jateljske stavove prema komunistima i zahtjevima buntovnih seljaka i radnika, koji su se razilazili s njegovim nacionalističkim interesima. Ti su događaji izazvali promjenu stava britanske vlade koja je, iznenađena velikim uspjehom nacionalnih snaga, zaključila da bi bilo razboritije sporazumjeti se, a ne se s njima boriti. Takav odnos doveo je do sporazuma kojim se britanske koncesije u Hankovvu i Kiukiangu vraćaju pod kinesku upravu. Predloženo je da se smanje ili ukinu servituti koji su bili nametnuti Kini neravnopravnim ugovorima u prošlosti. Čangu je već dugo smetalo sovjetsko tutorstvo, a sada je već bio dovoljno jak da se njega riješi. Pružila mu se sjajna prilika da ostvari svoje ambicije uz blagoslov imperijalističkih snaga čija je

103

mržnja prema komunistima i njihovu programu socijalne revolucije bila istovjetna s njegovom. Sve implikacije tog preokreta nisu se odmah ispoljile. U to vrijeme Shanghai je bio pod kontrolom vojnog zapovjednika Sun Čuan-fanga, koji se, sasvim očito, nalazio na vrlo osjetljivu položaju. U veljači 1927. godine sindikati u Shanghaju organizirali su radnički ustanak, još računajući na pomoć Čang Kaj-šeka, kojega su smatrali svojim oslobo­ diteljem. Čang, međutim, nije učinio ništa; Sun je lako ugušio ustanak. Nekoliko tjedana kasnije Cangove snage porazile su Sunove u bici nedaleko od Shanghaja. Jo š jedanput su radnici u Shanghaju ustali, stvorili lokalnu vladu i u gradu spremali doček nacionalnim snagama, međutim, kad je Čang najzad stigao, jasno je pokazao da ne odobrava takav slijed događaja. Trupe su uspostavile red, a organi vlasti bili su raspušteni. Dvanaestoga travnja, kad je sve bilo spremno, Čang je organizirao pokolj komunista i buntovnih radnika u gradu. KP Kine i sindikati bili su uništeni. Ta poruka nije se mogla dvosmisleno shvatiti. Čang je najoštrije osuđen u Vuhanu i Moskvi, ali ti protesti nisu promijenili situaciju jer je Čang zapovijedao efikasnom armijom u središnjoj i južnoj Kini, a stekao je naklonost i toleranciju stranih sila. Nekoliko dana prije toga još je jedna katastrofa zadesila sovjetsku politiku i prestiž u Kini. Prema naređenju Čang Co-lina i uz pomoć diplomatskog zbora, vlada u Pekingu izvršila je napad na sovjetsku ambasadu. Am basadorova rezidencija je pošteđena, ali su okolne zgrade pretražene, namještenici uhapšeni i gomila papira zaplijenjena. Kineski namještenici ubijeni su po kratkom postupku, a sovjetski su zadržani u zatvoru i čekali su suđenje. Velik broj dokumenata, neki pravi, a neki krivotvoreni, prema potrebi, objavljeni su na nekoliko jezika kako bi se pokazala komunistička zavjera protiv uspostavljenog reda. Peking se oglušio na sovjetske proteste, pa su diplomatski odnosi između te dvije države prekinuti. Ovi događaji zbili su se mjesec dana prije napada na Arcos u Londonu i prekida anglo-sovjetskih odnosa. U ljeto 1927. godine sovjetski uspjeh u Kini bio je na najnižoj točki. Lokalni vojni zapovjednik u Vuhanu proglasio je svoju nezayisnost od Čanga. Budući da nije imao ništa više sklonosti prema socijalnoj revoluciji od Čanga, izvršio je pokolj seljaka u Čangšau, glavnom gradu pokrajine Hunan. Borodin i vlada u Wuhanu računali su na lojalnost Feng Yi-ksianga, koji se upravo bio vratio s duljeg i, po svemu sudeći, uspješnog posjeta Moskvi. Međutim, Feng je radije pregovarao s Čangom, i nakon toga otpustio sovjetske savjetnike i isključio komu­ niste iz svojih oružanih snaga. KP Kine održala je kongres u Vuhanu u travnju i svibnju 1927. godine, gdje se govorilo o 55 000 članova. Ali njezina nemoć bila je očita. Vlada u Vuhanu polako se raspadala; jedna od njezinih posljednjih odluka bio je zahtjev da se opozove Borodin.

104

Napustio je Kinu krajem srpnja, a otišli su i posljednji sovjetski vojni savjetnici te članovi ostalih sovjetskih misija. Od četverogodišnjih napora, koje je ulagala Moskva, kao da nije ostalo ništa. Zadobila je takve udarce za koje bi i najveći optimisti rekli da ostavljaju premalo nade u oporavak. Tih godina u Kini su započela revolucionarna previranja širokih razmjera, koja su dugo vremena bila gušena željez­ nom čizmom Čang Kaj-šeka. S vremena na vrijeme raspravljalo se o ambicioznim planovima za proširenje komunističke propagande i utjecaja na područje Pacifika. Smatralo se da su pomorci najpogodniji za takve poslove. U ljeto 1924. godine održana je Konferencija pacifičkih transportnih radnika (uglav­ nom pomoraca, iako su bili zastupljeni i neki željeznički radnici) u Kantonu, pod zajedničkim pokroviteljstvom komunista i Kuomintanga. Bilo je prisutno više od dvadeset delegata iz sjeverne i južne Kine, Indonezije i Filipina. Delegatima iz Japana bio je onemogućen dolazak. Konferencija je uputila pozdrave Kominterni i Profinterni, iako se čini da je njezina platforma bila više antiimperijalistička nego specijalno komunistička. Ništa se dalje nije dogodilo sve do 1927. godine, kad je održana sljedeća Pacifička konferencija u Vuhanu. Tada je na konferenciju iz Moskve došao Lozovski, predsjednik Profinterne. Konferencija je nastavila raditi pod njegovim vještim vodstvom. Bili su prisutni delegati iz SSSR-a, Kine, Japana, Indonezije, Koreje, Britanije, Francuske i SAD. Zbog zabrana vlasti delegati iz Australije i Indije nisu mogli doći. Konferencija se izjasnila za podršku kineskoj revoluciji, zahtijevala nezavisnost Koreje, Formoze, Indonezije i Filipina, te osno­ vala stalni Panpacifički sekretarijat. Povijest mu nije bila sjajna, održao se samo nekoliko godina u različitim gradovima i objavljivao časopis Pacifički radnik. Ostali dijelovi istočnog svijeta bili su u tom razdoblju manje otvoreni aktivnostima sovjetske vlade i Kominterne. Sovjetski odnosi s Japanom nisu se razlikovali od odnosa s drugim kapitalističkim zem­ ljama. Kada su se japanske trupe povukle iz Sibira, najvažniji sovjetski zahtjev bio je - evakuacija sjevernog dijela Sahalina i diplomatsko priznavanje. Oba zahtjeva ispunjena su dosta kasno, sporazumom u siječnju 1925. godine. Pravo na ribolov i suparništvo između kineske istočne željeznice, koja je opskrbljivala Vladivostok, i japanske južnomandžurske željeznice, koja je opskrbljivala luku Dairen, pod japan­ skom kontrolom, bili su stalan izvor sukoba. Obostrana sumnja nepre­ stano je mutila odnose između tih dviju zemalja. Početna nada u revolucionarni potencijal japanskog proletarijata nije se ostvarila. Ja ­ panska policija bila je okrutna i djelotvorna; prva KP Japana likvidi­ rana je početkom 1924. godine. Ponovo je stvorena kao ilegalna organizacija u prosincu 1926. godine. Neki sindikati pridružili su se

105

disidentskom savezu s ljevičarskim ili komunističkim obilježjima. Ti napori nisu urodili plodom, osim što su s vremena na vrijeme zagorča­ vali sovjetsko-japanske odnose; Komunistička partija je još jedanput praktički uništena u velikim hapšenjima 1929. godine. Drugdje je bilo malo toga što se može zabilježiti. Ideja o komuni­ zmu u Indiji nije imala velikog uspjeha, osim među Indijcima koji su živjeli u Evropi. M ala komunistička partija imala je neizvjesnu egzi­ stenciju dok su je britanske vlasti neprestano progonile. Provincijske radničke i seljačke stranke, koje su pomagali komunisti, imale su izglede za bolji uspjeh. Zahtjevi Indijskog nacionalnog kongresa za nezavisnost i autonomiju imali su široku podršku; organizirani su česti protesti protiv sporih i bezvoljnih ustupaka britanske vlade. Za neke štrajkove govorilo se da ih je poticala komunistička propaganda, ali vlada je čvrsto držala situaciju u svojim rukama. U Indoneziji je mala komunistička partija imala pojačanje u Muslimanskoj nacionalističkoj organizaciji i u sindikalnom pokretu, koji je bio u začetku. U stude­ nome 1926. godine, naoko bez pomoći i podrške Kominterne, organi­ ziran je masovni ustanak, ali je za nekoliko dana ugušen. Posljedica toga događaja bila su masovna pogubljenja i deportacije. Time je KP Indonezije uništena za dugi niz godina. Srednji istok pružao je još manje mogućnosti za sovjetsku diplomaciju ili komunističku infiltra­ ciju. Odnosi s Turskom i Perzijom trebali su spriječiti utjecaj velikih sila, posebno Britanije, u tim zemljama i pospješiti trgovinu sa SSSR-om. Povremene neugodne situacije, koje su nastajale s režimima što su represivnim mjerama djelovali na sve ljevičarske pokrete, nisu poreme­ tile tok sovjetske politike u tim zemljama. U Egiptu je polako jačao nacionalni pokret nezadovoljstva britanskom dominacijom, koji nije imao nikakve veze sa SSSR-om. Arapske zemlje, jednako kao i Pale­ stina, još su bile suviše čvrsto pod kontrolom zapadnih sila da bi bila moguća bilo kakva značajnija sovjetska ili komunistička aktivnost.

106

.

11

Počeci planiranja

Koncepcija socijalističke planske privrede, koja bi zamije­ nila tržišnu privredu kapitalizma^bila je duboko ukorijenjena u Mar­ k o v o j teoriji, iako nTorTnPn]egovi sljedbenici nisu učinili mnogo da tu koncepciju detaljnije razrade. N o koncept planiranja nije bio isključivo socijalistički, svojstven je svakom otporu koji se pruža ekonomiji slobodne konkurencije 19. stoljeća. Osnovna tema poznatoga Witteova memoranduma upućenoga caru 1899. godine jest zahtjev za planiranje razvoja ruske privrede, iako nije predložio nikakva kon­ kretna rješenja. U krizi revolucije i građanskog rata boljševici nisu imali vremena za teoriju planiranja. Lenjin je bio veoma impresioniran stupnjem do kojeg se njemačka ratna ekonomija prilagodila centralizi­ ranoj kontroli i planiranju. Ali ni to nije bilo slučajno. Posljednja faza prema kojoj se kapitalizam kretao prije rata, u okviru vlastitog razvoja, bila je monopolistički kapitalizam. S onim što je Lenjin nazvao »dija­ lektikom povijesti«, rat je pospješio prijelaz monopolističkog kapitali­ zma u »državni monopolistički kapitalizam«, a to je bila »najpotpunija materijalna priprema za socijalizam«. »Bez velikih banaka bilo bi nemoguće ostvariti socijalizam«, pisao je Lenjin u rujnu 1917. godine, posebno naglašavajući tu činjenicu. Primjena njemačkog modela u Rusiji značila je suočenje sa svim poteškoćama koje su svojstvene izgradnji socijalizma u ekonomski zaostaloj zemlji. Iako je nedavni porast industrije u Rusiji bio vrlo koncentriran i zavisan, direktno ili indirektno, od države, još je posrijedi primitivna faza organizacije, i bilo je malo teoretske ili praktične pomoći ili uputa koje su mogli iskoristiti socijalistički planeri. Principu planiranja nitko se nije suprot­ stavljao. Godine 1919. partijski program zahtijevao je »jedan generalni državni plan« za ekonomiju; od tada su partijske i sovjetske rezolucije o ekonomskim pitanjima redovito sadržavale poziv na »jedinstven ekonomski plan«. Tada su, dakako, planovi za pojedine grane industrije bili znatno sigurniji. Najpoznatiji takav plan bio je onaj koji je izradila Komisija za elektrifikaciju Rusije (Goelro), osnovana u veljači 1920. godine. Lenjin

107

je bio fasciniran tim planom i stvorio je izreku: »Komunizam je sovjetska vlast plus elektrifikacija cijele zemlje.« Samo godinu dana kasnije, večer uoči uvođenja NEP-a, donesena je odluka o osnivanju Državne planske komisije (Gosplana). U to vrijeme Lenjin nije bio oduševljen tom odlukom o općem planu i odbacio ga je kao »prazno naklapanje i cjepidlačenje«. Kada se Komisija za elektrifikaciju Rusije uhvatila ukoštac s praktičnim zadatkom planiranja i stvaranja mreže električnih centrala, što je kasnije znatno pridonijelo procesu industri­ jalizacije, Državna planska komisija bila je nekoliko godina ograničena na akademske rasprave o sveobuhvatnom planiranju. Neprestano se naglašavala potreba jedinstvenoga ekonomskog plana. Partijske vođe odane NEP-u i prioritetu poljoprivrede nisu značajnije reagirali. Od 1920. godine dalje najaktivniji borci za planiranje bili su Trocki i svi oni koji su kritizirali službenu liniju. Planiranje se primarno odnosilo na industriju, s nejasnim i neizvjesnim implikacijama za poljoprivredu; praktična primjena značila je sve veće upletanje u tržišnu privredu NEP-a. U takvim okolnostima napredak je bio spor. Pojedina ministar­ stva radila su planove za određene grane proizvodnje, uključujući i poljoprivredu. Međutim, ni ti planovi, kao ni plan Komisije za elektrifi­ kaciju Rusije, nisu imali dovoljnu zakonsku vrijednost. Predsjednik Državne planske komisije žalio se u ljeto 1924. godine da ni tri godine nakon osnivanja komisije ne postoji »jedinstven ekonomski plan«. Pitanje sveobuhvatnog planiranja nije prošlo bez kritike. O planira­ nju općenito mnogo se diskutiralo, ali njegov praktični smisao nije bio istražen. Planska ekonomija predstavljala je nov i neiskušan koncept koji se na do tada nepoznat način suprotstavio tradicionalnim zako­ nima tržišne privrede. Naporima planera suprotstavilo se mnoštvo argumenata izvučenih iz arsenala klasične ekonomije. Industrija u SSSR-u, posebno teška industrija, bila je neefikasna u odnosu prema ulaganjima u nju; poljoprivreda je sa svojom neograničenom ponudom radne snage bila relativno jeftin proizvođač. Maksimalni dobitak kapi­ tala mogao se postići investiranjem u poljoprivredu, stvaranjem poljo­ privrednih viškova za izvoz, i na taj način stvoriti materijalna osnova za financiranje uvoza industrijskih proizvoda, uključujući i osnovni kapital za konačni razvoj industrije. Čak i na području industrijske proizvodnje u zemlji poput SSSR-a, gdje se oskudijevalo u kapitalu i obilovalo nekvalificiranom radnom snagom, bilo je racionalno dati prioritet granama industrije koje su proizvodile osnovna potrošačka dobra i koje su zapošljavale mnogo radne snage, a ne onima što proizvode sredstva za proizvodnju i trebaju mnogo kapitala. Politika prioriteta za poljoprivredu i laku, potrošačku industriju, naravno u skladu s tradicionalnim ekonomskim analizama i principima NEP-a, bila je u suprotnosti s nastojanjima planera koji su željeli ubrzati

108

promjene u SSSR-u i stvoriti modernu industrijsku zemlju koja bi se mogla usporediti s industrijskim zemljama na Zapadu. Argumenti planera bili su više politički nego ekonomski, ili su možda pripadali nepoznatom tumačenju »ekonomije razvoja«. Otpor takvim argumen­ tima, svjesno i nesvjesno, odlučno su pružali gotovo svi ekonomisti »stare škole«. Kriza škara u jesen 1923. godine pokazala je sve nedostatke NEP-a i dovela do uvođenja mjera državnog intervencionizma. To su bili prvi koraci na putu sveobuhvatnog planiranja. Nestabilnost cijena poreme­ tila je odnose između sela i grada; teška industrija je stagnirala, a broj nezaposlenih neprestano se povećavao. Kontrola cijena uvedena je krajem 1923. godine. U siječnju 1924. godine održana je partijska konferencija koja se založila za oživljavanje metalne industrije i po­ zvala Državnu plansku komisiju »da sastavi opći perspektivni plan« ekonomske aktivnosti SSSR-a za više godina (5 ili 10). Međutim, planeri su se suočili s jakom opozicijom Narodnog komesarijata za poljoprivredu i Narodnog komesarijata za financije, iako su imali podršku Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Suprotstavili su im se čuvari tržišne privrede i financijske ortodoksnosti; sve do sljedeće godine nije postignut nikakav napredak. U kolovozu 1925. godine Državna planska komisija objavila je »kontrolne brojke nacionalne ekonomije« (tj. preliminarne vrijednosti) za godinu koja počinje 1. listopada 1925. Ti proračuni bili su samo skica koja je, zajedno s objašnjenjima i komentarima, ispunila manje od stotinu stranica. U njima se osjećao odlučan optimizam koji je i dalje inspirirao sovjetske planere. Proračuni se nisu morali strogo poštovati, ministarstva pri­ vrede trebala su ih samo uzeti u obzir pri izradi planova i programa. Skeptici su se rugali tim proračunima, smatrajući ih čistom špekulaci­ jom. Sokolnikov, narodni komesar za financije, nazvao je prijedloge, da se poveća emisija novca za financiranje plana »formulom inflacije«. Narodni komesarijat za poljoprivredu protestirao je protiv velike pažnje koja se pridavala industriji. Od partijskih vođa samo je Trocki »puste brojke« pozdravio s oduševljenjem, kao »veličanstvenu muziku uspona socijalizma«. Ostale vođe, u najboljem slučaju, primile su ih ravnodušno. Poteškoće u vezi s otkupom žitarica, nakon žetve 1925. godine, pokvarile su optimističke proračune planera i okrnjile ugled njihova vođe. Nije čudno što je u takvoj situaciji Četrnaesti kongres, održan u prosincu 1925. godine, na kojem su Zinovjev i Kamenjev bili poraženi, zanemario kontrolne proračune i nije se ništa govorilo o planiranju. Ipak, taj je kongres bio prekretnica. Značajno je to da je Staljin trebao napasti Sokolnikova kao glavnog zagovornika SSSR-a kao agrarne zemlje ovisne o uvozu industrijskih dobara. Kongres je najavio da će

109

Staljin, nakon eliminacije Zinovjeva i Kamenjeva, postepeno napustiti orijentacije na seljačku proizvodnju, prisutne u NEP-u. Također je pozdravio njegovo izlaganje o dalekosežnim planovima industrijaliza­ cije. U rezoluciji kongresa izražena je odluka da se »osigura ekonomska nezavisnost zemlje, razvije proizvodnja sredstava za proizvodnju i stvore rezerve za ekonomske manevre«. Sve to značilo je prihvaćanje planiranja, iako oni koji su zagovarali takvu politiku toga nisu bili svjesni. Bio je to značajni poticaj Državnoj planskoj komisiji i regional­ nim planskim komisijama, koje su bile osnovane u mnogim dijelovima zemlje. Do tada su planove za pojedine grane industrije i poljoprivredu izrađivala dotična ministarstva, ali bez ikakvih pokušaja koordinacije. Sada je planiranje postalo sveobuhvatno za cijelu privredu. Počelo je novo razdoblje: industrijalizacija se više nije dovodila u pitanje. Prije 1925. godine industrijska proizvodnja polako se uzdizala iz rovova revolucije i građanskog rata prema nekadašnjem stupnju. Do tada je glavni cilj bio obnova onoga što je bilo uništeno ili izgubljeno. Od 1914. godine industrijska tehnologija u kapitalističkim zemljama ne­ prestano je napredovala i povećavala jaz između SSSR-a i industrijskih zemalja Zapada. Izgradnja i nova tehnologija bile su nužna potreba. Sada, kad je put novom napretku bio slobodan, bilo je potrebno da se glavne političke odluke temelje na jedinstvenom planu cijele privrede. Tokom sljedeće dvije godine ugled i utjecaj Državne planske komi­ sije neprestano su rasli. N a Prvom saveznom kongresu za planiranje, održanom u ožujku 1926. godine, Državna planska komisija imala je tri vrste plana: »opći« dugoročni plan, »perspektivni« petogodišnji plan i godišnji operativni plan. Mjesec dana kasnije, u rezoluciji CK partije o industrijalizaciji zahtijeva se »jačanje principa planiranja i uvođenje planske discipline«. »Opći plan« pokazao se kao jalov posao, nikada nije dovršen, iako je još neko vrijeme služio kao poticaj izgledima dugoročne transformacije privrede. Ideja petogodišnjeg pla­ niranja pokazala se interesantnom i stimulirala je napore planera. Bili su prisiljeni ograničiti nejasne i daleke izglede na točno određeno razdoblje; s druge strane, bilo je lakše učiniti optimističke proračune koji će biti ostvareni za pet godina nego se ograničiti na jednogodišnje planiranje. Alternativni planovi koje su izradili Državna planska komi­ sija i Vrhovni sovjet narodne privrede konkurirali su jedni drugima u predviđanjima razvoja industrije i stalno su izazivali polemike. Kon­ trolni proračuni predviđeni u 1926. i 1927. godini bili su potpuniji i oprezniji od onih u 1925. godini. Interes Državne planske komisije okrenuo se prema mnogo ambicioznijem projektu petogodišnjeg plani­ ranja, pa je postalo jasno da se kontrolni proračuni moraju uskladiti s tim hipotetskim planom. Naređeno je da se operativni planovi (nazvani »proizvodni i financijski planovi«) pojedinih industrijskih grana mo­

110

raju temeljiti na kontrolnim proračunima. Struktura planiranja polako je dobivala svoj oblik. U tom trenutku došlo je do oštre konfrontacije mišljenja u Državnoj planskoj komisiji između tzv. genetičke i teleološke škole. Prvu grupu činili su uglavnom ekonomisti koji nisu bili članovi partije, većinom nekadašnji menjševici koji su radili u Državnoj planskoj komisiji. Drugu grupu činili su članovi partije ili ekonomisti osjetljivi na služ­ benu partijski liniju. »Genetičari« su tvrdili da se planski proračuni moraju osnivati na »objektivnim tendencijama« svojstvenima ekonom­ skoj situaciji i bili su ograničeni tim tendencijama. Oni koji su se zalagali za »teleologiju« smatrali su da je odlučan faktor u planiranju cilj koji se ima na umu i da je jedan od njegovih zadataka da se ekonomska situacija transformira zajedno s prisutnim tendencijama. Direktive, a ne predviđanja, bile su osnova plana. To je od planiranja učinilo politiku, a ne isključivo ekonomsku-aktivnost. Očito, oba su elementa bila prisutna u svakom planiranju, a odluke su se temeljile na nekoj ravnoteži ili kompromisu između njih. »Teleologisti« su u praksi nastojali odbaciti zakon tržišne privrede i tvrdili su da se mogu odbaciti pozitivnom akcijom, što je značilo da se manje obaziru na nagodbu sa seljacima. Takvi su stavovi bili direktan izazov za NEP, iako se to rijetko priznavalo. U kasnijoj fazi posljedica »teleološkog« pristupa bilo je uvjerenje da ni jedan planirani cilj, uz dovoljno čvrstu odluku i entuzijazam, nije nedostižan. Takvo raspoloženje vladalo je u razdob­ lju priprema konačne verzije prvoga petogodišnjeg plana. Od samog početka bilo je očito da se planiranje poistovjećuje s industrijalizacijom. Najvažniji motiv i pokretačka snaga bila je želja da se razvije sovjetska industrija, da se dostigne korak sa Zapadom, te da SSSR postane nezavisan i sposoban da se sa zapadnim zemljama konfrontira na jednakim osnovama. N o trebalo je tek stvoriti indu­ striju koja bi se mogla usporediti s industrijom zapadnog svijeta. Partijski kongres održan u prosincu 1925. bez riječi je prihvatio odluku o prednosti proizvodnje »sredstava za proizvodnju« nad proizvodnjom potrošačkih dobara. To je pretpostavljalo goleme investicije u tešku industriju, koje odmah ne bi donijele koristi potrošačima. Da bi se stvorile rezerve za investicije unutar same industrije, troškovi proizvod­ nje bili su izloženi »režimu štednje« i stavljeni u djelokrug planiranja. Budući da su ostale mogućnosti za smanjenje troškova bile ograničene, radnici su iznijeli teret »režima štednje« na svojim leđima; trebalo je povećati produktivnost ili smanjiti plaće. Istodobno su se pokušale dekretom sniziti maloprodajne cijene. To je rezultiralo sve većim nestašicama proizvoda koji su se prodavali po službenim cijenama. Tako su potrošači, osobito oni u poljoprivrednim područjima, bili izloženi na milost i nemilost privatnim trgovcima, koji su još uspješno

111

radili pod zaštitom NEP-a. Teret i neugodnosti planiranja za industriju počeli su izbijati na površinu. U početku nitko nije odviše ozbiljno pokušao spriječiti te probleme. Cijena industrijalizacije još nije bila potpuno shvaćena. U srpnju 1926. godine umro je predsjednik Vrhovnog sovjeta narodne privrede Dzžeržiriski, u trenutku kada se vodila ozbiljna polemika o postotku investi­ ranja u industriju. Njegov nasljednik Kujbišev pokazao se vatrenim pobornikom »forsirane industrijalizacije«. Ograničenja su se još name­ tala zbog toga što je ujedinjena opozicija, Trocki i Zinovjev, stalno tražila više industrijalizacije, pa su ih tada Buharin i Staljin optužili kao »superindustrijalizatore«. Ono što je podijelilo dva tabora u drugoj polovici 1926. godine nije bila razlika u poželjnosti ili tempu industri­ jalizacije, već optimistička pretpostavka većine, koju opozicija nije prihvatila jer je smatrala da se takve mjere ne mogu ostvariti bez velikih napora za ekonomiju, osobito za seljaštvo. Kritika opozicije je utišana, a opozicija optužena za nedostatak povjerenja u sovjetski režim ili radničku klasu. U to vrijeme odobrena su dva najveća građevinska projekta - Dnjeprostroj, velika brana na Dnjepru, i željeznička pruga Turksib koja srednju Aziju povezuje sa Sibirom. Nakon optimizma u posljednjim mjesecima 1926. godine, došlo je proljeće i ljeto 1927. godine, ispunjeno napetošću. SSSR se tada bojao neprijateljstva Zapada, koji je prijetio blokadom ili ratom. Iako ta promjena raspoloženja nije mogla zaustaviti hitnu potrebu industrijali­ zacije, učvrstila je odluku SSSR-a da mora postati nezavisan i sposoban da se suoči s neprijateljskim kapitalističkim svijetom. Bilo je učinjeno nekoliko uzastopnih nacrta planova koji su kolali unaokolo; one koji su im se protivili, govoreći da su predviđeni ciljevi nerealno veliki, ušutkala je većina onih koji su tražili brži i intenzivniji napredak. Nakon »režima ekonomije« slijedila je kampanja za »racionalizaciju proizvodnje« - termin pod kojim su se razumijevale različite mjere prinude za radnike i rukovodioce radi povećanja produktivnosti i smanjenja troškova. N a nekoliko različitih načina mogla se »racionali­ zacijom« povećati produktivnost rada, tj. proizvodnja po zaposlenom radniku. To se moglo postići i tako da se učvrsti organizacija na nivou rukovodstva ili u pogonima, da se proizvodnja koncentrira u najefika­ snijim proizvodnim jedinicama, da se proizvodnja standardizira i da se smanji broj vrsta proizvoda. M oglo se to postići i djelotvornijim i ekonomičnijim rasporedom postojećih pogona i strojeva. Prije svega, to se moglo ostvariti pomoću modernizacije i mehanizacije procesa proizvodnje, a u tome je SSSR znatno zaostajao za vodećim kapitali­ stičkim zemljama. Sve te metode racionalizacije ekstenzivno su se primjenjivale od 1926. godine nadalje i imale su uspjeha u smanjenju troškova. N o u zemlji poput SSSR-a, koja je imala siromašne izvore

112

kapitala, primjena tih mjera bila je ograničena, npr. mehanizacija industrije, najveći teren za racionalizaciju, u to je vrijeme uglavnom ovisila o uvozu strojeva i vrlo često o zapošljavanju stranih stručnjaka koji su bili potrebni zbog obučavanja radnika za rad na uvezenim strojevima. Iz te situacije proistjecalo je da je produktivnost rada u SSSR-u, više nego na Zapadu, ovisila o fizičkoj snazi radnika. Produk­ tivnost se primarno morala povećavati marljivijim, efikasnijim i disci­ pliniranijim fizičkim radom. Da bi se to postiglo, koristile su se sve vrste uvjeravanja i pritiska. Implikacije planiranja za druge privredne grane bile su zabrinjava­ juće i naišle su na protivljenje. Kult seljaka, koji je strastveno podrža­ vao Buharin, bio je vrlo popularan u 1927. godini; utjecaj Narodnog komesarijata za poljoprivredu, iako se u tom trenutku smanjivao, još je kočio težnje planera. Narodni komesarijat za financije i dalje se opirao težnji da se neograničeni krediti daju za industrijsku ekspanziju i uporno vodio borbu, koja je nazvana »diktatura financija«, protiv »diktature industrije«. To je pokrenulo pitanje »financijske« kontrole putem manipulacija kreditnim potencijalima i monetarnim sistemom. Nasuprot njoj bila je »fizička« kontrola putem državnih dekreta, koja se primjenjivala u teškoj industriji. Ona je radila direktno prema naređenjima države. »Fizička« kontrola primjenjivala se i u monopolu vanjske trgovine. Postepeno su čak i planeri priznali da financijski instrumenti nisu adekvatni, pa su zamijenjeni direktnom »fizičkom« kontrolom. N a kraju su se te kontroverzije okomile na stav o tržišnoj ekonomiji, koji je bio temelj NEP-a. Najprije se pretpostavljalo da će planeri raditi u okvirima tržišne privrede. Polako i mučno izbile su na površinu suprotnosti između planiranja i industrijalizacije, s jedne strane, i NEP-a i tržišne privrede, s druge strane.

8 Ruska revolucija

113

.

12

Poraz opozicije

Razdoblje između Četrnaestog kongresa partije, održanoga u prosincu 1925. godine, i Petnaestoga, u prosincu 1927, označilo je početak uspješnog planiranja; učinjeni su prvi koraci u stvaranju programa široke industrijalizacije, a poljoprivredna kriza, koja je dozrijevala u tom razdoblju, pratila je težak sukob u partiji što je vrhunac dosegao kad se Trocki snažno, ali neuspješno suprotstavio sve većem Staljinovu monopolu vlasti. Nakon raspada trijumvirata i Staljinove pobjede nad protivnicima na Četrnaestom kongresu partije Trocki je ponosno šutio. Prije su Zinovjev i Kamenjev jednakom žestinom kao i Staljin napadali Trockog, a ponekad su ga u tome i nadmašili. N o kada su se Zinovjev i Kamenjev založili za industrijaliza­ ciju, suprotno Staljinovoj i Buharinovoj seljačkoj orijentaciji, te kada su Staljinove osobne ambicije postale jasnije i opasnije, nije bilo moguće ostati neutralan. U ljeto 1926. godine Trocki, Zinovjev i Kamenjev, sa svojim pristašama, konstituirali su se u ujedinjenu opozi­ ciju i u tom se svojstvu pojavili na sjednici CK partije u srpnju. Iz nastavka zbivanja vidljivo je koliku je snagu i kontrolu nad partijskim aparatom imao Staljin. Prema Trockom su se u početku pažljivo odnosili, međutim, Zinovjev je ostao bez svog mjesta u Politbirou, a Kamenjev bez mjesta u vladi. Ujedinjena opozicija imala je mnogo simpatizera među članovima partije, ali aktivnih pristaša nije bilo više od nekoliko tisuća, a njih su vlasti pod različitim izgovorima nepre­ stano uznemiravale. Nedostatak unutrašnje povezanosti i uzajamnog povjerenja još je više pridonijeo slabostima opozicije. Borbu je započela bez ikakve jasno izražene linije, osim optuživanja partijskih vođa. Bilo je smiješno što su prestale uzajamne javne optužbe koje su Trocki, Zinovjev i Kamenjev u posljednje tri godine jedan drugome često upućivali. Zinovjev je bio čovjek koji oklijeva i spreman je na kompromise; po temperamentu nije bio sličan Trockom koji se oslobodio prijašnjih inhibicija i pozivao je na odlučan napad na Staljina. Jedva je ujedinjena opozicija bila stvorena, a igrom slučaja objavljen je prvi put u New

114

York Timesu tekst Lenjinova testamenta. Iako Trocki, sasvim sigurno, nije imao nikakve tajne veze s objavljivanjem tog dokumenta, nije neosnovana pretpostavka da je taj dokument prvobitno došao od njega ili njemu bliskih krugova. Ogorčena borba između te dvojice suparnika dosegla je svoj vrhunac. Na burnoj sjednici Politbiroa Trocki je otvo­ reno etiketirao Staljina kao »grobara revolucije«, a CK partije reagirao je na sve veću napetost tako da je Trockog isključio iz Politbiroa. Na partijskoj konferenciji održanoj u listopadu 1926. godine i na sastanku Izvršnog komiteta Kominterne, mjesec dana kasnije, Staljin je napao Trockog oštrim i pakosnim riječima, osvetoljubivo se osvrćući na njegovu prošlost prije 1914. godine, kad je Trocki koketirao s menjševicima i sukobio se s Lenjinom. Opozicija je optužena ne samo zbog »frakcionaštva«, grijeha koji je teško osuđen na partijskom kongresu 1921. godine, već i zbog »socijaldemokratskih devijacija«. Staljin je još čekao povoljan trenutak i nije izazvao konačni lom. U proljeće 1927. godine preokret zbivanja u Kini potakao je Trockog na nove proteste. U svibnju iste godine opozicija je izdala dokument, koji je, uglavnom, sastavio Trocki. Prema broju prvih potpisnika, taj je dokument poznat pod nazivom »deklaracija osamdesettrojice«. Bio je to do tada najpotpuniji expose njihovih gledišta. Osim vanjskih poslova, u deklaraciji se osuđuje i poljoprivredna poli­ tika koja ignorira proces »diferencijacije« među seljaštvom i ne obazire se na siromašne seljake, kako bi pomogla kulacima. Opozicija je, u stvari, okrivila partijske vođe da su »marksističku analizu stvarne situacije diktature proletarijata u SSSR-u« zamijenili »sitnoburžoaskom teorijom socijalizma u jednoj zemlji«. Opozicija ih je, također, optužila da favoriziraju »desničarske, neproleterske i antiproleterske elemente« u partiji i izvan nje. Opozicija je zahtijevala potpunu javnost svojih stavova. Deklaracija se pojavila u trenutku kada su vođe bile teško pogođene potpunim preokretom kojega je Čang Kaj-šek izvršio u Kini i prekidom odnosa s Britanijom, pa im je opozicija svojom deklaracijom zadala još jedan, vrlo jak udarac. Mjesec dana kasnije Trocki i Zinovjev bili su pozvani pred partijsku kontrolnu komisiju bez ikakvih pravih razloga. To je bio organ zadužen za održavanje partij­ ske discipline, pa im je zaprijetio isključenjem iz partije. Nakon žučnih prepirki stvar je prepuštena CK partije, gdje se borba nastavila. I Trocki i Staljin govorili su više puta. Jedina novost u toj debati bila je optužba kojom se Trocki okrivljuje za nelojalnost prema Sovjetskom Savezu u korist neprijatelja. Sada Trocki nije imao samo etiketu heretika, nego i izdajice (»ujedinjeni front od Chamberlaina do Troc­ kog«). Najzad je postignuto da je opozicija potpisala deklaraciju kojom ponovo potvrđuje svoju potpunu lojalnost obrani SSSR-a i poriče svako nastojanje kojim bi se izazvao razdor u partiji ili stvorila

115

nova partija. Uz te uvjete, prijedlog da se Trocki i Zinovjev izbace iz partije bio je odgođen. T a odgoda nije značila nikakvo smanjenje proganjanja opozicije. Borba protiv Trockog bila je prilika da se uvedu i dovedu do savršen­ stva mnogi načini kontrole karakteristični za Staljinovu diktaturu. Od prvih napada na Trockog, 1924. godine, opoziciji je strogo ograničena mogućnost djelovanja u novinama. Zinovjev je ušutkan u siječnju 1926. godine, kada su preuzeli njegovu Lenjingradsku pravdu, glavno glasilo opozicije. Time je javno iznošenje stavova opozicije bilo pot­ puno zabranjeno. Članci o kineskoj krizi, koje je Trocki u travnju 1927. godine ponudio Pravdi i Boljševiku, bili su odbijeni. U ljeto iste godine objavljeni su u štampi žestoki napadi na Trockog i njegove pristaše, ali oni nisu imali pravo odgovoriti na te napade. N a sastanke opozicije upadali su huligani i prekidali njezin rad. Jo š jedanput je opozicija predala CK partije opširnu »platformu« u kojoj je obrazložila svoje stavove. I tu je platformu, uglavnom, sastavio Trocki. Opozicija je tražila da se taj dokument štampa i podijeli u pripremama za partijski kongres, koji se imao održati u prosincu 1927. godine. Međutim, to je odbijeno. Bilo je pokušaja da se platforma opozicije štampa ilegalno, no 12. rujna Savezna državna i politička uprava otkrila je ilegalnu štampariju u kojoj se taj dokument štampao i uhapsila one koji su na njemu radili. Iz partije je izbačeno četrnaest članova, a Preobraženski, koji je priznao suučesništvo, povećao je taj broj. Taj je događaj značajan zato što je tom prilikom prvi put zatražena policijska pomoć OGPU-a da se spriječi rascjep u partiji. Od tada se slijed događaja polako, ali sigurno, kretao prema svom unaprijed određenom kraju. Organizirani su masovni skupovi na ko­ jima su se iznosile optužbe protiv opozicije i tražilo da se njezine vođe isključe iz partije. Poznate pristaše opozicije uklonjene su s mjesta događaja - imenovani su na položaje u zabačene, odnosno udaljene dijelove SSSR-a ili su postavljeni na diplomatske položaje izvan zemlje. Na sjednici Prezidija Izvršnog komiteta Kominterne, 29. rujna, Trocki je održao dvosatni govor u kojem je osudio Staljinovu politiku. Protiv isključenja Trockog iz Izvršnog komiteta Kominterne bila su samo dva glasa. Isto se ponovilo na sastanku CK partije, mjesec dana kasnije. Sam Staljin predložio je da se Trocki i Zinovjev odstrane iz CK partije, što je odlučeno bez glasanja. Policija u Moskvi bila je vrlo aktivna 7. studenoga 1927, na dan proslave desetogodišnjice oktobarske revolu­ cije - uznemiravala je Trockog i ostale vođe opozicije dok su držali govore u gradu, oduzimala je transparente na kojima su bile ispisane parole opozicije. Sličan postupak primijenjen je i na Zinovjeva u Lenjingradu. Ti javni nastupi vođa opozicije okarakterizirani su kao

116

neprijateljske demonstracije. Glasanjem u CK partije, Trocki i Zinovjev izbačeni su iz partije, a Kamenjev, s još nekima, izbačen je iz CK. Na kongresu u prosincu 1927. godine nisu bili prisutni Trocki i Zinovjev, što je bio razlog smanjenja napetosti. Kongres je isključio iz CK partije dvanaest članova opozicije. Kamenjeva i Rakovskog, koji su bili glavni govornici opozicije, često su prekidali; njihovi stavovi bili su oslabljeni tobožnjim pomirbenim približavanjem partijskim vođama iza scene, što je s prezirom odbijeno. Kongres je izbacio iz partije 75 »aktivnih pristaša opozicije Trockog« i 15 drugih disidenata. Trockog i Zinovjeva u Politbirou su naslijedili Kujbišev i Rudzutak. Obojica su bili nepokolebljive pristaše službene linije. Iako je Trocki bio izbačen iz partije, još nije bio ušutkan i još je značio stanovitu opasnost. Stoga je Politbiro odlučio da ga, zajedno sa trideset njegovih najistaknutijih pristaša, preseli iz Moskve. Većina ih je postavljena na manje značajna mjesta u Sibiru i središnjoj Aziji. Trocki je odbio takvo imenovanje, pa je deportiran na silu, prema članu krivičnog zakona koji se odnosi na kontrarevolucionarne aktivnosti. Samo su Zinovjev i Kamenjev, jer su ih smatrali neopasnima, protjerani u Kalugu, grad udaljen od Moskve oko 200 kilometara. Čak ni ova odluka nije strogo provedena. Trocki je bio prognan u Alma-Atu, najudaljeniji grad na granici središnje Azije, znatno udaljen i od željeznice. Ondje je ostao sve do trenutka kad je, godinu dana kasnije, prognan iz SSSR-a. Vodio je sporu, ali vrlo bogatu korespondenciju s članovima opozicije raštrkanima po Sibiru. S vremena na vrijeme dobivao je tajne izvještaje od svojih pristaša kojih je još bilo mnogo u Moskvi. Uputio je mnoštvo osobnih i političkih protesta vlastima. Poraz ujedinjene opozicije i isključenje iz partije jedinog čovjeka čija se ličnost mogla suprotstaviti Staljinu jest povijesni događaj, međaš koji je u SSSR-u označio početak novog razdoblja. N a partijskom kongresu 1921. godine zabranjeno je »frakcionaštvo« i propagiranje disidentskih stavova, da bi se postiglo jedinstvo partije i odanost njezinih članova. Neslaganje s partijom povlačilo je za sobom partijske kazne, ali još nije imalo obilježje djelatnosti protiv države. Predstavnici partije u državnim institucijama bili su prisiljeni slijediti liniju partije i jedinstvo akcije. T a obaveza nije se odnosila na predstavnike izvan partije, ali se ta razlika između države i partije do 1927. godine postepeno izgubila. Ekonomska i politička kriza učvrstile su potrebu za čvrstom i jedinstvenom vlašću. »Najvažniji povijesni zadatak stvaranja socijalističkog društva bezuvjetno nalaže koncentraciju snaga partije, države i radničke klase u pogledu ekonomske politike« - tako je glasila rezolucija partijske konferencije održane u listopadu 1926. godine. Ponekad su dekrete izdavali zajednički CK partije i Centralni izvršni komitet Kongresa sovjeta. I snaga države iskorištavala se da se člano­

117

vima partije nametnu partijske odluke i partijska disciplina. Vrhovna vlast partije i države bila je koncentrirana u jednom tijelu - Politbirou partije, njegova vlast bila je apsolutna. Značajno je konstatirati da je opozicija, koju je predvodio Trocki, bila posljednja legalna opozicija u SSSR-u označena tim imenom; riječ koja se upotrebljavala u praksi zapadne demokracije i uključuje opoziciju vladajućoj stranci, ali ne proturječi odanosti državi. U sljedećoj fazi svako neslaganje smatralo se »skretanjem s pravog puta«, i to nije bila stvar razlike političkih nazora, već doktrinarna hereza. Najzad su disidentske grupe jedno­ stavno etiketirane kao »antipartijske«, a neprijateljstvo prema partiji posve se poistovjećivalo s neprijateljstvom prema državi. Eliminacija legalne opozicije bila je dio procesa koji je doveo do koncentracije i centralizacije zajedničke vlasti partije i države te učinio tu vlast apsolutnom. Posljedice, vrlo često, nisu bile smišljene unapri­ jed, ali ih ipak nisu mogli izbjeći. Iako je do tada sloboda nezavisnog, slobodnog mišljenja bila ograničena, ipak se u štampi mogla naći kad su posrijedi bili neki manje važni problemi (ponekad se urednik ograđivao od autorova mišljenja), a sada je i to potpuno nestalo. Željena kontrola nije postignuta direktnom cenzurom, već smjenjiva­ njem urednika i cijelih uređivačkih odbora. Porast broja različitih literarnih škola, nekih avangardnih, formalističkih, nekih samozvano proleterskih, karakterističan je za godine neposredno nakon revolucije. Proglas CK partije iz 1925. godine, koji je, po svemu sudeći, inicirao i sastavio Buharin, pokazao je spremnost da se toleriraju ti raznoliki pristupi literaturi, od kojih ni jedan nije usmjeren protiv režima, ali nije bio sklon favorizirati bilo koji od njih. Jedna od literarnih organizacija bila je Sverusko udruženje proleterskih pisaca (RAPP) u kojem je dominirao ambiciozni političar i književnik Averbah. Imao je dobre partijske veze i od 1926. godine vodio je kampanju u ime »kulturne revolucije«, s namjerom da svu literarnu proizvodnju stavi pod kon­ trolu Sveruskog udruženja proleterskih pisaca i da spriječi objavljivanje publikacija ostalih škola. U tome nije uspio sve do 1928. godine, kad je CK partije, nakon duljeg oklijevanja, izdao odluku kojom se sva izdavačka djelatnost stavlja pod partijsku i državnu kontrolu. U praksi je to izvedeno pomoću Sveruskog udruženja proleterskih pisaca. Čini se da CK tu odluku nije planirao, a možda ni želio, barem ne Staljin. No korupcija se širila odozgo. Mali diktatori na nižim položajima obma­ njivali su svoje nadležne i laskali im te imitirali njihove metode. Težnja učvršćivanju i centralizaciji vlasti najviše se očitovala u području zakonodavstva. Sastavne republike SSSR-a imale su pravo zakonodavne vlasti, svaka od njih imala je svoje sudove i narodne komesarijate pravde. N o, prema ustavu SSSR-a od 1923. godine, Vrhovni sud SSSR-a imao je ovlaštenje da rješava pitanja koja su mu

118

podnosili vrhovni sudovi republika; Prezidij Centralnog izvršnog ko­ miteta imenovao je prokuratora čija je funkcija bila da nadzire zakono­ davnu vlast cijelog SSSR-a. Prema ustavu, osnovan je OGPU, naslje­ dnik prvobitne Čeke, čije je ime ostalo popularno u narodu. OGPU je kontrolirao državnu političku upravu republika,, koje su sada postale lokalni organi moćnoga centralnog OGPU-a. Iako je svaka republika imala svoj krivični zakonik (zakonik RSFSR služio je kao model za ostale republike), SSSR je 1924. godine izdao zbornik zakona pod nazivom »Osnove krivičnog zakonodavstva«. Išlo se za tim da SSSR zadrži ekskluzivno pravo za »državne zločine«, koji su alternativno tumačeni kao »kontrarevolucionami zločini« ili zločini koji prijete »upravnom poretku«. Republike su dobile upute da svoje krivične zakonike usklade s »Osnovam a«. Vidljivo je da su se republike ne­ voljko prihvatile tog zadatka; RSFSR nije to učinila sve do sredine 1927. godine, a ostale republike još i kasnije. Centralizacija uprave popraćena je postepenim modifikacijama, zavisno od trenutnih pogleda na zakon. Marksistička koncepcija za­ kona kao sredstva klasne vladavine, koje će najzad izumrijeti s drža­ vom, a u međuvremenu treba da se blago primjenjuje, osobito prema seljacima i radnicima, bez riječi je napuštena. Tržišna praksa NEP-a zahtijevala je da se građansko pravo razvije i strogo pojača. Najvažniji cilj bilo je održavanje zakona i reda pod nazivom »revolucionarne zakonitosti«. Prvobitnog naglaska više na reformatorskim nego na kaznenim aspektima kaznene politike ubrzo je nestalo. Te promjene bile su odraz sve veće ekonomske i političke napetosti. Događaji kao što je ubojstvo sovjetskog predstavnika u Varšavi, u lipnju 1927, i eksplozija bombe u Lenjingradu, nekoliko dana kasnije, doveli su do glasnog prosvjedovanja protiv monarhista, provokatora i agenata stra­ nih vlada; potreba za onim što se zove »mjere društvene obrane« automatski je povećavala moć i utjecaj' OGPU-a. Desetogodišnjica stvaranja Čeke proslavljena je s velikim oduševljenjem u prosincu 1927. godine, nekoliko tjedana nakon desetogodišnjice revolucije. U ožujku 1928. godine propis »O kaznenoj politici i režimu mjesta zatočenja« pridonio je da se proširi postojeća mreža »koncentracionih logora« pod upravom OGPU-a. U njih su upućivali političke zatvore­ nike i određivali najstrože mjere represija za »disidente, profesionalne kriminalce i recidiviste«. Godina 1928. slijedila je godinu u kojoj je poražena opozicija i bila je značajna po sve većem pritisku industrijali­ zacije; u sovjetskom društvu bilo je očito da je moćna i despotska vlast nametnuta odozgo, da vlada stroga ortodoksnost u mišljenju i da su najstrože kazne namijenjene onima koji se ogriješe o vlast.

119

13. Dilema u poljoprivredi

Iskustvo stečeno nakon žetve 1925. godine pokazalo je da jedini problem s kojim su suočeni planeri poljoprivredne politike nije povećanje proizvodnje, već to kako da se proizvod dovede na tržište; također je zloslutno pokazalo moć bogatih seljaka i kulaka. Kriza tržišta je, dakako, svladana, i prevladao je optimizam. Optimističko raspoloženje i vjera u najbolje stimulirala je rekordna žetva 1926. godine. Nakon te žetve mnogi seljaci imali su velike količine pšenice, pa su je prodavali. Nije se ponovila nestašica iz prethodne godine, i cijene su bile umjerene. Karakteristika otkupa žitarica bilo je veće sudjelova­ nje poljoprivrednih trgovačkih kooperativa. Iako ih je financirala i kontrolirala država, pokazale su se popularnijima i djelotvornijima od državnih otkupnih stanica. Uspjeh tih akcija izazvao je u redovima opozicije pometnju na partijskoj konferenciji u listopadu 1926. godine, jer nije nastala kriza koju je predvidjela opozicija. Uspješna žetva, ohrabrila je i partijske vođe da ubrzaju izradu programa industrijaliza­ cije i da zanemare buduće posljedice tog pritiska na seosko tržište. Kako je SSSR 1927. godine doživio krizu na vanjskom planu, a i zbog prvog naleta oduševljenja za planiranje malo se pažnje posvećivalo poljoprivredi. Iako je žetva bila slabija od one 1926. godine, još je bila zadovoljavajuća i pretpostavljalo se da će otkup žitarica proteći mirno. Međutim, te su se pretpostavke izjalovile. Raspoloženje iz prethodne godine se promijenilo. Napetost međunarodne situacije i šuškanja o ratu i invaziji proširila su se i na selo. Nakon dvije bogate žetve seljaku je bilo bolje nego ikada u razdoblju nakon revolucije. Bogati seljak imao je rezerve žitarica i novca. Ponuda industrijskih proizvoda, koje je možda želio kupiti, bila je oskudna. Novac je još jedanput izgubio vrijednost zbog inflacije; u državi u kojoj vlada nesigurnost i opasnost žitarice su bile najsigurnija vrijednost koju se isplatilo čuvati. Tako za seljake koji su imali zalihe žitarica nije bilo nikakvih poticaja da te zalihe iznesu na tržište. U jesen 1927. godine otkupljeno je manje od pola količine otkupljene 1926. godine, a to su trebali biti najbolji mjeseci za otkup. Iako su bogati seljaci podbacili, provokacija je došla s

120

druge strane. Sve od trenutka kad je stvorena, u ljeto 1926. godine, ujedinjena opozicija nastavila je osuđivati politiku popuštanja prema kulacima; u listopadu 1927. godine CK partije, čuvajući svoj prestiž, pozvao je na »pojačanu ofenzivu protiv kulaka«. Iako u početku ni jedna strana nije posve shvatila što se zbiva, ono što se dogodilo u jesen 1927. godine bila je najava rata između vlasti i bogatih seljaka koji su raspolagali velikim zalihama žitarica na selu. Na kongresu partije u prosincu 1927. godine prevladavala je at­ mosfera lažne sigurnosti. Bilo bi neoportuno priznati da je zemlja na mukama zbog teške krize u trenutku kad je borba s opozicijom bila na vrhuncu. Molotov je sa žaljenjem primijetio da je »nadmoć masovne proizvodnje na strani imućnih seljaka i kulaka«. Staljin je blago dodao da je »izlaz u tome da se sitni i manji seljački posjedi, postepeno ali sigurno, ne na silu, već davanjem primjera i nagovaranjem, ujedine u velike posjede zasnovane na zajedničkoj, kooperativnoj, kolektivnoj obradi zemlje«. Iako je u rezoluciji kongresa rečeno da je »osnovni zadatak partije na selu« da dovede do »ujedinjenja individualnih seljačkih posjeda u velike kolektivne posjede«, ipak je dodano da se to može učiniti samo uz pristanak »radnih seljaka«. N a kongresu su izrečene teške riječi na račun kulaka, međutim, rezolucija nije išla dalje od prijedloga za veće i brže oporezivanje bogatih seljaka. Činilo se da ne prijeti nikakva neposredna opasnost. N o tek što je kongres završio nizom dekreta i hitnim mjerama, najavljena je strašna nestašica zaliha hrane u gradovima i tvornicama. Poduzete su mjere, iako malo preka­ sno, da se ubrza opskrba seoskog tržišta tekstilom. Vodeći članovi partije obilazili su najvažnije žitorodne krajeve sa zadatkom da nadgle­ daju i provedu otkup žitarica. Staljin je proveo tri tjedna obilazeći glavna središta zapadnog Sibira, jer se vjerovalo da ondje postoje velike zalihe žitarica. Često su se primjenjivale mjere koje su se zvale »specijalne mjere«. Često se primjenjivao jedan član krivičnog zakona prema kojem se predviđa kazna zatvora i konfiskacija dobara zbog utajivanja žitarica i špekulacija. Propaganda i uvjeravanje izmjenjivale su se s direktnom prisilom. Situacija je bila očajna. Oni koji su posjedovali žitarice bili su prisiljeni, milom ili silom, predati ih organima zaduženima za otkup. Pokazalo se da neposlušni seljaci,'koji su skrivali žitarice, nisu svi bili kulaci, već da je i mnoge tzv. srednje seljake trebalo silom primorati da isprazne svoje rezerve. Te mjere nisu se mnogo razlikovale od velikih rekvizicija u danima ratnog komunizma. Između siječnja i ožujka 1928. godine prikupljene su velike količine žitarica, a u ožujku je Rikov objavio da je kriza otkupa žitarica »skinuta s dnevnog reda«. Vlada je dobila prvu bitku za žitarice, ali u uvjetima koji su nagovještavali nastavak rata i još žešću i ogorčeniju borbu. S jedne strane, prema

121

bogatim seljacima postupalo se strogo, često puta i brutalno, a s druge strane, u gradovima su se pojavili redovi za kruh; ono malo deviza, prijeko potrebnih za financiranje industrijalizacije, moralo se potrošiti na uvoz žitarica kako bi se smanjila njihova nestašica. Nije se mogao naći ni lagan ni prihvatljiv odgovor na pitanje tko bi trebalo da trpi zbog nestašice žitarica. Stroga primjena »specijalnih mjera« izazvala je podjelu u partiji. Mnogi radnici još su bili čvrsto povezani sa selom i bili su svjesni onoga što je učinjeno. Govorilo se da je nezadovoljstvo zahvatilo i redove Crvene armije, u kojoj su većinu činili seljaci. Rikov je prvi partijski vođa koji je izrazio zabrinutost, uskoro mu se pridružio Buharin, glavni zagovornik politike pomirenja sa seljacima u cijelom razdoblju NEP-a, i Tomski, koji je bio ozbiljno zabrinut zbog pritiska što ga je industrija­ lizacija nametnula radnicima i sindikatima. N a sjednici CK partije u srpnju 1928. došlo je do podjele na one koji su željeli smanjiti pritisak na seljake, čak i po cijenu usporavanja tempa industrijalizacije, i na one koji su davali bezuvjetnu prednost industrijalizaciji, bez obzira na mjere prisile što su se primjenjivale prema seljacima. Buharin je govorio o »valu nezadovoljstva« i »nemira« na selu te o »vraćanju na ratni komunizam«. Staljin se vješto prilagodio situaciji, priznao je da je bilo ispada i izrazio vjeru da će se to prilikom sljedećeg otkupa žitarica izbjeći. Odobreno je izvjesno povećanje cijene poljoprivrednih proiz­ voda kako bi se smirila situacija. U rezoluciji je osuđeno »kršenje revolucionarne zakonitosti« i česta primjena mjera »rekvizije«. To je bio bezvrijedan kompromis. Nema sumnje da je partijski aparat, sa Staljinom, Molotovom i Kujbiševom na čelu, sada čvrsto odlučio upotrijebiti sve snage za industrijalizaciju i poduzeti sve da se osigura nabava hrane za gradove i radnike. U jesen 1928. godine ponovila se situacija iz prethodne godine, samo u većim razmjerima. Iako je ukupna žetva ostala na istim količinama, osnovnih žitarica potrebnih za ljudsku prehranu, pšenice i raži, bilo je manje. Vlasti su, više nego prije, bile svjesne kritične situacije i bile su odlučnije i nemilosrdnije nego prije. Organizacija se poboljšala, osnovan je novi centralni organ, Sojuzhleb, koji je kontroli­ rao otkup žitarica. Rezerve koje su seljaci imali iscrpile su se u racijama u proljeće 1928. godine. N o sada su se seljaci bolje pripremili za nove napade i bili su vještiji u skrivanju onoga što su imali. Još važnije je to što je nestašica u gradovima oživila i povećala trgovinu na crno. Privatni trgovci putovali su daleko u poljoprivredna područja i plaćali za žitarice mnogo više od službene cijene, koja je bila neznatno viša nego prije. Vodila se žestoka borba na Dbje strane. Da bi se opravdala konfiskacija, ponovno su se nalazili pravni izgovori. Odmazde su bile česte bez obzira na to da li se radilo o stvarnim ili prividnim prijestu­

122

pima. Na Uralu i u Sibiru bio je izmišljen sistem prema kojem je seoski sovjet ili seoska skupština bila obavezna pribaviti određenu količinu žitarica, koju bi kasnije namirili od bogatih seljaka, pod prijetnjom stroge kazne. Taj sistem, poznat pod nazivom »uralo-sibirska metoda« skupljanja žita, kasnije se proširio i na ostala područja i bio je moćan instrument pronalaženja žrtava. Protiv otkupa žitarica bilo je mnogo demonstracija i nereda. Lokalne vlasti imale su šira područja pod svojim nadzorom kako bi se otkup žitarica za gradove unutar regije »decentralizirao«, pa bi nas usporedba s prethodnom godinom mogla zavesti na pogrešan put. Centralni organi skupili su samo 8,3 milijuna tona žitarica u 1928-1929. godini, a 1927-1928. godine 10,3 milijuna tona; to je uključivalo samo 5,3 milijuna tona pšenice i raži u odnosu prema 8,2 milijuna 1927-1928. godine. Bilo je očito da nitko nije isporučivao žitarice službenim organima osim prisilno ili zbog straha. Situacija je uskoro postala očajna. Kruh je postao glavna hrana seljaka i industrijskih radnika. Moskva, koja je imala dvije petine stanovništva manje nego Berlin, trošila je više kruha. S napretkom industrijalizacije broj gradskog stanovništva naglo se povećavao. U zimu 1927-1928. godine u gradovima je bilo normalno čekati u redu za kruh; vrlo rijetko mogao se naći maslac, sir i mlijeko. Državne zalihe žitarica bile su iscrpljene. Nestašica je ublažena uvozom žitarica, miješanjem ječma i kukuruza sa pšenicom i raži pri pravljenju kruha, grubim, krupnim mljevenjem, racioniranjem kruha u velikim grado­ vima i traženjem izlaza na crnom tržištu. Sve one mjere ograničenja koje su se primjenjivale za privatne trgovce u gradovima nisu imale nikakav učinak na selu. Čak su se pokazali vrlo neefikasnima i pokušaji da se oni diskriminiraju u pogledu skladištenja i prijevoza. Od žetve 1928. godine 23% žitarica koje su se prodavale na tržištu kupili su privatni trgovci. U srpnju 1928. godine CK partije, suočen s takvom konkurencijom i sa zahtjevima nove »desne« opozicije u partiji, odlu­ čio je povisiti službenu cijenu žitarica. Cijena koju su za žitarice plaćali službeni otkupni uredi 1928-1929. godine bila je 20% viša od cijene prethodne godine. N o na crnom tržištu cijene su rasle brže. Računalo se da su se cijene poljoprivrednih proizvoda u privatnoj trgovini, koje su 1927-1928. godine bile 40% više od službenih, gotovo udvostručile sljedeće godine. M ožda je to još bilo potcjenjivanje. Nestašica je sada postala kronična. Kartice za kruh uvedene su u Lenjingradu u stude­ nome 1928. godine, a u Moskvi u ožujku 1929. godine, a i one su se mogle iskoristiti prema količini raspoloživih zaliha. Kartice se nisu izdavale onima koji nisu bili radnici, pa su bili prepušteni na milost i nemilost privatnog tržišta. Cijela zemlja uvela je štednju, stiskala je remen. Nikakve sigurnosti nije bilo za budućnost. Nestalo je vjerovanje na kojem se osnivao NEP, tj. da se gradovi mogu prehraniti pomoću

123

kombiniranog sistema - dobrovoljnih isporuka državi i slobodne pro­ daje na tržištu. Dilema je otkrila osnovni problem koji se do tada skrivao iza politike što se vodila od danas do sutra. Zadržati male individualne seljačke posjede, koji su često bili podijeljeni na rascjepkane parcele, i primjenjivati tradicionalni način tropoljnog sistema bilo je, očito, nespojivo s efikasnom poljoprivredom. Zdrav razum, isto kao i socija­ listička doktrina, nalaže da i u primitivnoj seljačkoj privredi mora postojati određena suradnja između ratara. U predrevolucionamoj Rusiji to je bilo provedeno u većem dijelu zemlje, i to na dvije razine. Najm anja proizvodna jedinica nije bio pojedinac, već kućanstvo ili dvor. Varirala su prema veličini, a u prošlosti su to često bile »proši­ rene« obitelji koje su obuhvaćale više od jedne generacije, ponekad dopunjene i kojim usvojenim članom. U mnogim dijelovima Rusije grupe dvorova činile su zemljišnu zajednicu (mir ili obsčinu) koja je regulirala stvari od zajedničkog interesa, kao što je ispaša, izmjena kultura, kopanje jaraka, postavljanje ograda, izgradnja cesta, a u većini slučajeva vršila je i preraspodjelu zemlje, vodeći računa o promjeni sastava dvorova. Nakon revolucije broj dvorova se povećao, ali je njihova važnost smanjena zato što su se obiteljske jedinice često dijelile. Govorilo se da je uzrok tome želja za nezavisnošću mladih naraštaja, a posebno žena koje su nakon udaje željele osnovati vlastita domaćinstva. No tradicio­ nalna moć mira, pojačana nestankom zemljoposjednika i slabljenjem dvora, stalno je jačala; često je bila uspješan suparnik novostvorenim seoskim sovjetima. Službeni stav prema miru bio je ambivalentan i promjenljiv. S jedne strane, mir se protivio pokušaju promjene tako stare poljoprivredne prakse kao što je tropoljni sistem ili zakupljivanje zemljišta po parcelama. Govorilo se da su ponekad poduzetni seljaci ili kulaci imali vodeću ulogu među seljacima u miru i iskorištavali je za svoju dobrobit. Ponekad su napuštali mir, uzimali svoj dio zemlje i osnivali nezavisne jedinice za obradu zemlje. Tako je mir održavao kontinuitet tradicije koji je revolucija željela iskorijeniti, S druge strane, mir je bio najefikasniji organ akcije skupljanja u seoskim zajednicama. Narodnjaci, kao Herzen, smatrali su mir jednom stepeni­ com prema socijalizmu; mogao bi se citirati i M arx (iako su se njegove nesigurne primjedbe odnosile na sada već daleko razdoblje) koji je razmišljao o mogućnosti da, u slučaju »radničke revolucije na Z a­ padu«, ruski mir može poslužiti kao »početna točka za komunistički razvoj«. Dvadesetih godina u Moskvi se mnogo raspravljalo o statusu mira, ali nije bilo pokušaja da se intervenira na licu mjesta, i on je praktički ostao netaknut sve do trenutka kolektivizacije. Utjecaj partije i vlade na selu još je bio vrlo slab.

124

Oblici organizacije koji su stvoreni da se unaprijedi kolektivna obrada zemlje bili su proizvodi sovjetskog perioda. Poljoprivredne kooperative cvjetale su i prije revolucije, postojale su i dalje, ali ih je sve više interesirala kolektivna prodaja robe na tržištu, nabava kredita i kupovina strojeva, a manje kolektivna proizvodnja. Kolektivna gospo­ darstva (kolhozi) i sovjetska gospodarstva (sovhozi), koja su nastala u vrijeme ratnog komunizma, propadala su u uvjetima NEP-a. Zauzi­ mala su manje od 2% ukupne površine zemlje u SSSR-u i nekoliko godina dobivala su minimalnu pomoć od vlasti. Mnogi kolhozi održali su se kao slabo povezane kooperative na kolektivnom principu, koji je imao sve manje ugleda. Mnogi sovhozi postali su primjer neefikasnosti. Kriza žitarica sredinom dvadesetih godina pobudila je interes za obje institucije. Bilo je logično da će velike kolektivne jedinice prije moći stvoriti višak za tržište nego individualni seljak, koji je radio prije svega za sebe i potrebe svoje obitelji, a bio je i više izložen pritiscima prilikom otkupa žitarica. Nakon revolucije broj malih seljačkih posjeda veoma se povećao, a to je povećalo nestašicu. Dok su Buharin i njegove pristaše još polagali nade u poljoprivredne trgovačke kooperative nadajući se da će one postepeno dovesti do proširenja kolektivne obrade, službena politika počela se orijentirati prema obnavljanju kolhoza. Centralna organizacija, Kolhozcentar, osnovana je 1926. godine. Počeo je pokret za stvaranje novih kolhoza, koji su se osobito brzo počeli osnivati u drugoj polovici 1927. godine. Oni su bili manji nego kolhozi iz vremena ratnog komunizma; praksa kolektivnog rada među članovima kolhoza nije se proširila daleko. Ipak, to je bio značajan pokušaj da se prevlada konzervatizam mase seljaka i sebična opozicija bogatih kulaka. Sovhozi su zaostajali za kolhozima. Njihovo obnavljanje nije po­ čelo prije 1927. godine i bilo je u vezi s procesom nazvanim »industrija­ lizacija poljoprivrede«. Već je odavno bilo očito da je nužno zamijeniti primitivno oruđe tradicionalnoga ruskog seljaka (drveni plug koji je mogao sam napraviti) makar najjednostavnijim strojevima i pom aga­ lima. Učinjeni su mnogi pokušaji da se to postigne putem poljoprivre­ dnih kreditnih kooperativa i poljoprivrednih banaka koje financira država. M nogo ambicioznije zvučila je Lenjinova izjava da je seljacima »potrebno 100 000 prvorazrednih traktora« kako bi se preobratili na komunizam. Početkom dvadesetih godina tvornica Putilov u Lenjingradu konstruirala je nekoliko traktora prema američkom modelu; od 1923. godine nadalje nekoliko stotina traktora uvezeno je iz SAD. Godine 1925. iznesen je na raspravu plan gradnje velike tvornice traktora u Staljingradu; tek nakon tri godine taj je plan najzad odo­ bren, pa je počela gradnja. Službena propaganda isticala je pravu ulogu sovhoza kao modela gospodarstva koji susjednim seoskim gospodar­

125

stvima ne samo što treba da bude primjer modeme metode obrade zemlje, već treba da ih opskrbljuje traktorima i ostalim poljoprivre­ dnim strojevima. N o trebalo je još dugo čekati da se ti ideali ostvare. Postalo je jasno; ako se poljoprivreda želi učiniti efikasnijom pomoću traktora i strojeva, moraju se obrađivati površine veće od individualnih seoskih gospodarstava. Usprkos strogim partijskim opomenama, do tada je postignut mali napredak i u mehanizaciji i u kolektivizaciji. To je trebao biti zadatak sljedećeg razdoblja.

126

.

14

Rastuće poteškoće industrijalizacije

Tokom 1927. godine opće mišljenje u partiji polako se kretalo u prilog brze industrijalizacije i petogodišnjeg plana, iako su se još mogla čuti suprotna i skeptična mišljenja; nitko se nije mogao suočiti s posljedicama tako ambicioznog projekta, ili ih potpuno razumjeti. Pošto je onemogućena opozicija, na partijskom kongresu u prosincu 1927. godine, stvoren je teren da se utiša kritika i da se bez pretjerane neugodnosti prihvati politika opozicije koju je ona u prošlo­ sti podržavala. Kriza otkupa žitarica, koja je uslijedila nakon kongresa, ubrzala je taj proces. Prvi uvjet industrijalizacije bio je da seljaci opskrbljuju gradove i tvornice potrebnim količinama hrane po cijeni koja ne bi znatnije utjecala na povišenje plaća. Isto tako, trebalo je odvojiti minimum industrijskih kapaciteta za proizvodnju potrošačkih dobara za seosko tržište. Ti problemi izazvali su teškoće u otkupu žitarica nakon žetve 1927. godine i u početku su se činili nerješivi. Uspješna akcija u prvim mjesecima 1928. godine objašnjena je stavom da se, uz dovoljnu primjenu sile, seljaci mogu obuzdati, odnosno da je to izvedivo i nužno. Seljake su ukrotili, taj neposlušni faktor socijali­ stičke planske ekonomije. U 1928. godini zapreke su postepeno svla­ dane; industrijalizacija je nepopustljivo kretala naprijed, put je bio slobodan. D a se ubrza tempo industrijalizacije i da se prebrode sve poteškoće koje ona nosi sa sobom, bila je potrebna čelična volja, i ako je bilo potrebno, to se postizalo i mjerama prisile. U procesu industrija­ lizacije došla je do izražaja i herojska odlučnost i bezobzirna brutal­ nost. Napetost koju je stvorila ubrzana industrijalizacija proširila se mnogo dalje od svijeta seljaka. Revolucija je postavila nove ljude na utjecajna mjesta, ali nije imala vremena podići i obrazovati nove naraštaje službenika, stručnjaka, znanstvenih radnika, industrijskih rukovodilaca, inženjera i tehničara svih struka, čiji je rad potreban svakom režimu. Sve te poslove još su uglavnom obavljali oni isti ljudi koji su služili i caru i privremenoj vladi. Grupa službenika i stručnjaka koji su činili narodne komesarijate i ostale sovjetske institucije također

127

je uključivala i znatan broj bivših menjševika i socijalista-revolucionara. Prvi su prevladavali u Državnoj planskoj komisiji i Narodnom komesarijatu za financije, a drugi u Narodnom komesarijatu za poljo­ privredu. Većina tih službenika nepartijaca, koji su se pomirili s principima NEP-a, duboko su mrzili novi poredak i nisu vjerovali u novu politiku. Naprotiv, radili su protiv nje i nisu pokazivali nikakvu spremnost da je ostvare, već su ponekad pružali pasivan otpor njezinu provođenju. Odatle je i potekla sumnja partijskih krugova da postoji aktivna zavjera i da se industrijalizacija sabotira. U proljeće 1928. godine otpušten je velik broj službenika i stručnjaka nepartijaca s utjecajnih mjesta u Narodnom komesarijatu za financije i u Narodnom komesarijatu za poljoprivredu. Ta dva komesarijata pružala su najjači otpor ubrzanoj industrijalizaciji. Najsenzacionalniji događaj zbio se u ožujku, kad je 55 inženjera i službenika, zaposlenih u rudnicima Donjeckog bazena, uhapšeno pod optužbom da su bili sudionici sabotaže, navodno organizirane izvana. Nakon javnog suđenja, na kojem su mnogi optuženi priznali, izrečeno je jedanaest smrtnih pre­ suda, a pet ih je izvršeno. Ostali su dobili dugogodišnje kazne zatvora. Tri njemačka inženjera, koji su prvobitno bili osumnjičeni za suučesništvo, oslobođena su. To suđenje poslužilo je kao model za buduće optužbe i suđenja. Međutim, vlasti su ipak malo ustuknule od sumnje i neprijateljstva prema »stručnjacima« buržoaskog porijekla jer su im bili prijeko potrebni za razvoj industrije, pa su izdale nekoliko umirujućih proglasa. Polako je teklo obučavanje radnika za kvalificirane inženjere; zapošljavanje stranih inženjera, u početku uglavnom njemač­ kih, kasnije američkih, na važnim radovima bila je glavna karakteri­ stika tog razdoblja. Nije samo rukovodstvo u industriji bilo izloženo sve većim pritis­ cima. Ako je prvi uvjet industrijalizacije, iako još nepotvrđen, bio da seljaci moraju isporučivati žitarice gradovima uz skromnu naknadu, onda je drugi uvjet, javno priznat, bio taj da se produktivnost radnika povećava brže od njihova dohotka, kako bi se industrijska ekspanzija djelomično mogla financirati profitima same industrije - alternativa za neobuzdanu eksploataciju seljaka. To je bio glavni cilj kampanja koje su se vodile 1926. i 1927. godine za »režim štednje« i »racionalizaciju proizvodnje«. U takvim uvjetima, gdje su ostali oblici racionalizacije ograničeni malim kapitalom i tehničkim sredstvima, to je značilo veći fizički intenzitet rada. N a svim frontovima vodila se borba za veću produktivnost radnika. Smatralo se da su pijanstvo, izostajanje s posla i simuliranje bolesti više karakteristike seljaka, koji su sa sela bili angažirani za rad u industriji, nego pravih proletera. Ipak, toga je bilo toliko mnogo da se nije moglo spriječiti prijetnjom otpuštanja s radnog mjesta. Usporedo sa školama, koje su bile u sklopu tvornica, gdje su se

128

radnici stručno i partijski obučavali, Centralni institut rada osnovao je škole u kojima su mladi radnici učili o modernim tehnikama što se primjenjuju u tvornicama. Kritičari su osuđivali te škole, kao što je jednom Lenjin kritizirao »tajlorizam«, da radnika tretiraju kao »doda­ tak stroju, a ne kao stvaratelja proizvodnje«. Nisu bili zanemareni ni ostali oblici poticanja na rad. Propagandom i nagradama poticalo se na rad tzv. socijalističkim natjecanjem između tvornica ili grupa radnika. Naslov »heroj rada« donosio je određene povlastice, a dodjeljivao se posebno zaslužnim radnicima. Orden Crvene zastave rada uveden je kao priznanje tvornicama, industrijskim poduzećima ili radničkim zadrugama. Da bi se radno proslavila desetogodišnjica revolucije, uvedene su »komunističke subote«, prema uzoru na komunističke subote koje je Lenjin pokrenuo 1919. godine, što je značilo da se u tvornicama i rudnicima, u nekim dijelovima SSSR-a, prekovremeno radilo bez plaćanja. Sredstva koja su se primjenjivala u to vrijeme karakterizirao je intenzivan pritisak na radnike. Večer uoči desetogodišnjice revolucije, u studenome 1927. godine, vlasti su objavile da se prelazi na planirani sedmosatni radni dan. Taj projekt, pozdravljen kao veliko dostignuće revolucije, opozicija je osudila kao čisti demagoški pokušaj da se radnici uljuljaju u mirovanje, s nestvarnom vizijom budućnosti. Druga krajnost bila je na pomolu. Da bi se maksimalno iskoristili pogoni i strojevi, neke su tvornice radile u dvije smjene u toku 24 sata. Sada je predloženo da rade u tri smjene, svaka po sedam sati, s tim da se proizvodnja ne prekida, a da se za čišćenje i održavanje tvornice ostave tri sata. Takav rad u tri smjene nisu voljeli ni radnici ni uprava; najprije je uveden samo u tekstilnim tvornicama, gdje su uglavnom bile zapo­ slene samo žene, najslabije plaćena kategorija radnika. Posve nepredvi­ đeno, to je dovelo do napuštanja zabrane noćnog rada za žene, koja je ozakonjena prvih dana nakon pobjede revolucije; ta se odluka više kršila nego provodila. U sljedeće dvije godine, s vremena na vrijeme, čule su se izjave u kojima se zagovara proširivanje rada u tri smjene na cijelu industriju. N o otpor na napetosti i pritisak bio je vrlo jak. Primijećeno je da se u onim tvornicama gdje je uveden takav sistem produktivnost rada progresivno smanjivala u toku radnog vremena; čini se da takav sistem nije bio šire prihvaćen, osim u tekstilnoj industriji. Plaće su, dakako, ostale u središtu odnosa industrijskog radnika prema poslodavcu i državi. U razdoblju NEP-a plaće su, u načelu, bile određene ugovorom između radnika i poslodavaca - obično je to bio kolektivni ugovor između sindikata i poduzeća ili institucija kojih se to ticalo. To načelo nije bilo narušeno time što su obje strane priznavale vezu između produktivnosti i zarade koja je bila upisana u ugovoru. 9 Ruska revolucija

129

Ono što je uzrokovalo da se situacija od 1926. godine nadalje radi­ kalno promijeni bilo je prihvaćanje planiranja kao najvažnijeg zadatka. Plaće radnika bile su odviše značajan element u ekonomiji da bi se mogle izostaviti iz proračuna planera ili da bi bile podložne fluktuaci­ jama uzrokovanima vanjskim utjecajima. Nakon mnogih nesuglasica u stavovima sindikata i Vrhovnog sovjeta narodne privrede, obje su strane, priznale uskladivost planiranja sa zajedničkim ugovorima. Određivanje plaća postalo je, zapravo, predmet dvaju različitih pro­ cesa. Prvo, najviša vlast, sam Politbiro, odredio bi cjelokupni fond plaća za sljedeću godinu i odredio kolika se povećanja mogu dopustiti i u kojim granama industrije. (U razdoblju inflacije određeno povišenje plaća bilo je u monetarnom smislu neizbježivo.) Ne samo što su na taj način bile određene granice, odnosno iznosi plaća, koje je trebalo unaprijed uračunati u plan, već se time davao poticaj za ekspanziju određenim granama industrije. Druga stvar bila je to da su se kolek­ tivni ugovori mogli zaključiti između centralnog komiteta sindikata i industrije u cjelini, ili između lokalnih sindikalnih komiteta i pojedinih poduzeća. Međutim, ostalo je malo slobode za pregovaranje, jer su plaće morale ostati u već postavljenim okvirima, pa su se diskusije o kolektivnim ugovorima više odnosile na rasprave o uvjetima rada ili o »normama« proizvodnje. Prvobitno ograničenje rada na akord već se davno izgubilo. Ondje gdje se nije mogao primjenjivati akordni sistem, nagrade za produktiv­ nost bile su redoviti dio plaće. Takvi postupci, koji su bili najhitniji element u kampanji za usklađivanje plaća s produktivnošću, zahtijevali su stalno određivanje »normi« ili određivanje akorda. Kad je u jesen 1926. godine došlo do opće povišice plaća. Vrhovni sovjet narodne privrede započeo je agitaciju za reviziju normi. To se djelomično može opravdati mjerama racionalizacije i mehanizacije, kojima se povećala produktivnost, ne predstavljajući dodatan napor za radnike. Povećanje norme bilo je, često puta, samo način smanjivanja plaća. Suprotnosti između Vrhovnog sovjeta narodne privrede i sindikata najviše su došle do izraza 1927. godine, a prestale su kad je priznata potreba za ponovnim preispitivanjem normi. Statistike o plaćama raspršene su i kompleksne pa ponekad mogu navesti na pogrešan zaključak. U vri­ jeme inflacije nepromijenjene ili čak više plaće prikrivaju pad stvarnog dohotka. Sigurno je da je između 1923. i 1927. godine realni dohodak polako, ali sigurno, rastao, dok se nekoliko godina nakon 1928. godine smanjivao, pa je radnik, ništa manje od ostalih dijelova društva, bio izvrgnut snažnom pritisku industrijalizacije i pritiješnjen željeznim šakama planske ekonomije. Uloga sindikata bila je vrlo često predmet diskusija u prvim danima sovjetskog režima. Kompromis u razdoblju NEP-a sastojao se u tome

130

što je odbačena »militarizacija rada«, a sindikat je formalno bio nezavisan od države, međutim, ta se nezavisnost pokazala iluzornom. U vrijeme NEP-a »rukovodeće položaje« u industriji imala je u svojim rukama država, bilo je nezamislivo da se sindikati, tobože nepartijska organizacija, ali potpuno u rukama boljševika, stave u opoziciju prema interesima i položaju radničke države. Nezavisnost sindikata najprije je narušila obaveza povećanja proizvodnje, što ih je prisililo da prihvate odgovornost održavanja radne discipline i sprečavanja takvih »anarhi­ stičkih metoda« kao što su štrajkovi. Štrajk se smatrao dokazom nedovoljne budnosti i izražavao je nesposobnost sindikata da se brine o potrebama radnika. Sindikati više nisu mogli bezuvjetno istupiti kao pobornici kratkoročnih zahtjeva radnika, njihov zadatak sastojao se u tome da budu posrednici, odnosno da u raspravama visokih partijskih krugova pomire te zahtjeve i dugoročne potrebe državne industrije. Na nivou tvornice kontrola je bila u rukama »trokuta« koji se sastojao od predstavnika sindikata, uprave i partije. No ondje gdje su se ovi posljednji složili bilo je malo toga što je predstavnik sindikata mogao drukčije učiniti. Ponekad se sindikat optuživalo da podliježe »menedžerskim devijacijama«. Napokon i sam karakter sindikata doživio je skrivenu promjenu kad je uslijedilo brzo povećanje radne snage i članova sindikata. Pretpostavka da je većina radnika klasno svjesna, među kojima je priličan broj članova partije, brzo je prestala biti istinom. Mnogi politički aktivni radnici unaprijeđeni su na direktorska mjesta ili službene položaje. N ova snaga regrutirana za industriju sastojala se od seljaka koji su došli izravno sa sela i trebalo je da nauče sve o partijskoj doktrini i sindikalnoj praksi. U to vrijeme uvelike se naglašavala obrazovna uloga sindikata. Brzo je rasla vlast vođa, koji su bili okupljeni u Centralnom vijeću sindikata, nad članstvom. Kompromis NEP-a ostao je prisutan, ali uz sve veće probleme od 1922. do 1928. godine, u razdoblju u kojem jeTom ski neosporno, bez konkurencije, rukovodio sindikatima. Bilo je to vrijeme ekonomskog oporavljanja, kad su se radnicima uz pomoć sindikata povećale neke beneficije, dok je razdoblje planiranja neminovno dovelo do potpune integracije sindikata s državnim aparatom. Organizacija i nagrađivanje rada bili su važan element u svakom ekonomskom planu. Narodni komesarijat za rad postao je pomoćnik sindikata. Centralno vijeće sindikata, a ne Narodni komesarijat za rad, sudjelovao je u glavnim raspravama o politici, ravnopravno s ekonomskim organima odgovor­ nima za ostale elemente plana. N o svi su bili podređeni vrhovnoj vlasti Politbiroa i izvršavali njegove odluke. Do sredine dvadesetih godina službenici sindikata na visokim položajima bili su redovito članovi partije, pa su, prema tome, bili direktno podvrgnuti partijskoj disci­

131

plini. Kako je vrijeme odmicalo, Tomski i njegove kolege postajali su sve nemirniji zbog zahtjeva koje je plan postavljao industrijskim radni­ cima i zbog nepoštovanja časnih tradicija sindikata. Ne čini se potpuno paradoksalno što su sindikati trebali istupiti kao opozicija trenutnoj politici ekspanzije industrije. Kada se u srpnju 1928. godine sastao CK partije, Tomski se pridružio Buharinu i Rikovu, i oni su sada bili manjina, od tri člana Politbiroa, koja je tražila da se tempo industrijali­ zacije uspori. Brzo povećanje investicija u industriji, prije svega u teškoj industriji, uzrokovalo je veću potražnju i poljoprivrednih i industrijskih proiz­ voda, kojih nije bilo dovoljno. Kriza škara 1923. godine pokazala je da je nedopustivo prepustiti da slobodna igra na tržištu regulira uvjete razmjene. To iskustvo nije zaboravljeno, pa je kontrola cijena postala stalan element politike. Teoretski, kontrola cijena poljoprivrednih proizvoda provodila se putem službenih otkupa poljoprivrednih proiz­ voda po fiksnim cijenama, lako je izvršen pritisak, zimi 1927-1928. godine nije otkupljeno dovoljno žitarica po službenoj cijeni, pa su zalihe dopunjene kupnjom žitarica, po višim cijenama, na privatnom tržištu. Kontrola industrijskih cijena bila je djelotvornija, ali je bila vrlo složen problem. Od 1926. godine nadalje, u trenutku sve većeg pritiska industrijalizacije, politika cijena bila je tema čestih polemika. Budući da je gotovo sva glavna industrija bila u rukama države, kontrola veleprodajnih cijena industrijskih proizvoda bila je dovoljno direktna. Nakon krize škara vođena je politika kojom se nastojalo obuzdati cijene industrijskih proizvoda, s namjerom da se održi veza sa selja­ cima; takva politika bila je čvrsto ukorijenjena u doktrini partije. Godine 1926. i 1927. opozicija je tražila povišenje veleprodajnih cijena kako bi se povećala unosnost državne industrije. Ti su zahtjevi odba­ čeni i poslužili su da se pokaže koliko opozicija zanemaruje seljake. Uzastopne varijante petogodišnjeg plana temeljile su se na proraču­ nima sniženih cijena industrijskih proizvoda. Kontrola veleprodajnih cijena nije bila usklađena s odgovarajućom kontrolom maloprodajnih cijena, pa se često isticalo da u režimu koji ima strogo kontrolirane veleprodajne cijene a maloprodajne cijene se formiraju nošene strujom, dolazi do jačeg otvaranja onoga što se zove »škare veleprodajnih-maloprodajnih cijena«, te do stvaranja neže­ ljenog profita za posrednike. Maloprodajne cijene određene su 1924. godine za velik dio standardne potrošačke robe. Te su cijene prilično nerado prihvatile državne i kooperativne trgovine, te prodajne organi­ zacije, a trebale su biti obavezne i za privatne trgovce. Prisiliti ih na to bilo je teško, a mjere prisile se nisu jednako provodile. Političke mjere i živa propaganda protiv »nepmana«, da bi se ograničila privatna trgo­ vina, bile su uspješnije u gradovima nego na selu. Cijene su bile

132

fiksirane bez obzira na mogućnost nabave i nestašice pojedine robe. U srpnju 1926. godine donesen je dekret kojim se poziva na »sniženje maloprodajnih cijena proizvoda državne industrije kojih nema do­ voljno«. Tokom 1927. godine donesen je niz odredaba i dekreta kojima se određuje sniženje maloprodajnih cijena standardnih artikala za 10%. Iako taj ambiciozni cilj nije postignut u toj godini, neke su cijene ipak snižene i mnogi »nepmani« ostali su bez posla. Rezultat tog sniženja u praksi se pokazao gotovo potpuno iluzor­ nim. Nije se poboljšala stvarna kupovna moć seljaka i industrijskih radnika za industrijske proizvode, jer je vladala kronična nestašica tih proizvoda na tržištu i u gradu i na selu. Visina cijena više nije bila značajan pokazatelj ekonomske situacije. Godine 1927. počeo se sma­ njivati životni standard, a taj je trend dugo trajao i neprestano je rastao. To se dogodilo zbog snažnog pritiska industrijalizacije i korište­ nja raspoloživih izvora za planski razvoj teške industrije. Iako je disparitet između službenih cijena i cijena na crnom tržištu bio manji za industrijske proizvode nego za poljoprivredne, potrošač od toga nije imao velike koristi, jer je nestašica potrošačkih dobara bila jednako ozbiljna kao i nestašica hrane. Potrošač bilo koje vrste bio je u situaciji da snosi težak teret industrijalizacije. Nagli razvoj industrije, usmjeren uglavnom na proizvodnju sredstava za proizvodnju, a ne potrošačkih dobara, nametnuo je seljacima i radnicima goleme napore u svim aspektima ekonomskog života. Oni koji su morali ponijeti najveći teret na svojim leđima bili su apatični, rezignirani i nisu bili raspoloženi za aktivno suprotstavljanje. Međutim, oni koji su se zalagali za industrija­ lizaciju čvrsto su vjerovali da cilj opravdava sredstvo. Vjerovali su da će se troškovi dobrovoljno snositi, a ako izostane dobrovoljnost, snosit će se prisilno. Tokom 1928. godine sumnje su počele uznemiravati i sam Politbiro. U srpnju 1928. godine, na sjednici CK partije, sukobila su se mišljenja i otvoreno se okrenula prema poljoprivrednoj politici i priti­ sku kojem su bili izloženi seljaci. Međutim, najveći problem bio je tempo industrijalizacije, koji je diktirao politiku. Značajno je da je u Komitetu nastao otvoren rascjep između većine članova Politbiroa, koji su podržavali industrijalizaciju, i disidentske manjine što su je činili Rikov, Buharin i Tomski. Oni su tražili da se popusti u zahtjevima, da se pritisak smanji usporavanjem tempa industrijalizacije. Krajem rujna Buharin je izložio svoje stavove u opširnom članku, objavljenom u Pravdi, pod naslovom Bilješke jednog ekonomista. Počevši od krize žitarica, Buharin je svoj napad usmjerio na postojeće planove industri­ jalizacije koji su potpuno zanemarili ravnotežu između poljoprivrede i industrije te vezu sa seljaštvom koju je uspostavio NEP. Investicije u industriju povećavale su se apsurdno i neprimjereno, usprkos materijal­ 133

nim nestašicama, ne samo žitarica, već i industrijskih proizvoda svake vrste. Poljoprivredi se mora dopustiti da uhvati korak, a industrija treba se da razvija »na osnovi koju će stvoriti brz razvitak poljopri­ vrede«. Buharin je, tobože, prihvatio stupanj industrijalizacije koji je do tada postignut, ali je smatrao da su zahtjevi postali nepodnošljivi i da se tempo više ne smije povećavati. Članak je završio kritizirajući »ludi pritisak« prisutan u nacrtima petogodišnjeg plana. Bilješke jednog ekonomista, posljednju javnu izjavu opozicije o vrtoglavom tempu industrijalizacije i posljednju zaštitnu akciju u obranu NEP-a, oštro su napali službeni ekonomisti, Trocki i njegove pristaše. Prioritet u poljoprivredi više nije bio prihvatljiva tema. Buha­ rin je u tom trenutku otputovao na odmor na Kavkaz, ali se na vrijeme vratio kako bi prisustvovao važnoj sjednici CK partije u studenome. Vrhovni sovjet narodne privrede, pod rukovodstvom Kujbiševa, i dalje je zahtijevao sve veće investicije u industriju. Poziv »uhvatiti korak i preteći« Zapad već su prije smislili oni koji su se zalagali za industrijali­ zaciju. To je bila i glavna tema Staljinova govora na sjednici Q C Tehnologija, tumačio je, »jednostavno ide naprijed« u razvijenim kapitalističkim zemljama: »ili ćemo ih dostići ili će nas uništiti«. Citirao je i Petra Velikog, koji je bjesomučnom izgradnjom radionica nastojao zadovoljiti potrebe obrane zemlje. Bio je to »pokušaj da se preskoče granice zaostalosti.« Zaostalost sovjetske ekonomije, osobito poljoprivrede, i izolacija SSSR-a učinile su to »pitanjem života i smrti za naš razvoj«. CK je odobrio svotu od 1650 milijuna rubalja za investicije u industriju u toku godine. Buharin se najprije mlako suprotstavio, dao neke prijedloge, a zatim povukao svoju ostavku, nije se suprotstavio glasanju, i na kraju je sudjelovao u izradi rezolucije. Svoj poraz prikrio je sporazumom i pomirenjem, ali njegova predaja bila je očita. Pobjeda industrijalizacije zapečaćena je dovršenjem pr­ voga petogodišnjeg plana, koji je predan na odobrenje Saveznom kongresu sovjeta u svibnju 1929. godine.

134

.

15

Prvi petogodišnji plan

U razdoblju od objavljivanja prvih planskih predviđanja Državne planske komisije u kolovozu 1925. godine do prihvaćanja prvoga petogodišnjeg plana u svibnju 1929. osnovni principi i praksa planiranja neprekidno su napredovali. Sredinom tog razdoblja središte interesa pomaklo se s godišnjih predviđanja na petogodišnji plan, koji je sadržavao koristan prikaz ekonomske politike i dugoročnih perspek­ tiva ekonomskog razvoja. S vremena na vrijeme partija je, svojim proglasima, objašnjavala ciljeve plana. N a Četrnaestom kongresu par­ tije u prosincu 1925. godine prihvaćen je zadatak »ekonomske samodostatnosti«, što je značilo da SSSR treba da od »zemlje koja uvozi strojeve i opremu postane zemlja koja izvozi strojeve i opremu«. Sljedeće jeseni s partijske konferencije upućen je poziv za »rekonstruk­ ciju ekonomije na osnovama nove i naprednije tehnologije«. Principu prednosti proizvodnje sredstava za proizvodnju nad proizvodnjom potrošačkih dobara često su se suprotstavljali oni koji su tražili da se uspori tempo industrijalizacije. Godine 1927. i 1928. povećana je proizvodnja potrošačkih dobara kako bi se zadovoljile potrebe seoskog tržišta. Bio je to privremeni odgovor na situaciju koju je trebalo hitno riješiti. Međutim, partijska konferencija u travnju 1929. godine, koja je najzad odobrila petogodišnji plan, na listi zadataka na prvo je mjesto stavila »maksimalni razvitak proizvodnje sredstava za proizvodnju kao osnovu industrijalizacije zemlje.« Prvi eksperimentalni nacrt petogodišnjeg plana, koji je Državna planska komisija napravila u ožujku 1926. godine, uglavnom se bavio državnom industrijom - jedinim dijelom ekonomije koji je već tada bio pod kontrolom planera. Nacrtom plana je predviđeno godišnje poveća­ nje industrijske proizvodnje po stopi od 40% u prvoj godini, kad je još bilo neiskorištenih kapaciteta na raspolaganju, do 15% u petoj godini - tzv. smanjujuća krivulja rasta. Investicije u industriju trebale su se povećati sa 720 milijuna rubalja u prvoj godini na 1200 milijuna rubalja u petoj. Taj nacrt nije privukao pažnju viših krugova, jer se smatrao teoretskom vježbom, a ne praktičnim prijedlogom. Drugi

135

nacrt Državne planske komisije, koji je načinjen godinu dana kasnije, bio je detaljniji i složeniji dokument u kojem su pojedine privredne grane bile obrađene u posebnim poglavljima. Predviđanja rasta indu­ strije bila su znamo skromnija u odnosu prema prijašnjem planu; proračun da će se u razdoblju koji obuhvaća plan, industrijska radna snaga povećati za milijun radnika smanjen je za više od pola. S druge strane, potraživanja za investicije u industriji nešto su se povećala. Dodatni fondovi za povećanje industrije trebali su se osigurati smanje­ njem troškova proizvodnje i povećanjem produktivnosti rada; mnogo se očekivalo i od kampanje za sniženje cijena, koju su trebale provesti vlasti. Planiranje je postalo osnovni problem, pa je nacrt plana od ožujka 1927. godine izazvao žestoke kontroverzije. U Državnoj plan­ skoj komisiji izbio je spor između boljševičkog ekonomista Strumilina, glavnog sastavljača nacrta, i opreznoga bivšeg menjševika Gromana. Taj su nacrt napali ekonomisti iz Narodnog komesarijata za poljopri­ vredu i Narodnog komesarijata za financije, smatrajući ga opasnom fantazijom. Naprotiv, Kujbišev i Vrhovni sovjet narodne privrede okarakterizirali su ga kao pretjerano bojažljivoga. Opozicija, do koje je iznenada došlo zbog naglog zaokreta službene linije prema ubrzanoj industrijalizaciji, ograničila se na optužbu da je okretanje prema plani­ ranju došlo prekasno a da bi bilo djelotvorno. Od tada se vršio stalni pritisak da se povećaju ciljevi planiranja. U svojem programu od rujna 1927. opozicija je osudila prijedlog Državne planske komisije kao štur i neadekvatan; već prije godinu dana, na sjednici u Komunističkoj akademiji, gdje se raspravljalo o planskim veličinama, zastupnik opozicije postavio je veće zahtjeve od predstav­ nika Državne planske komisije i Vrhovnog sovjeta narodne privrede, tražeći veću stopu industrijalizacije. U listopadu 1927. godine Državna planska komisija načinila je i treći nacrt plana. Da bi pomirila sumnji­ čave i optimiste, ponudila im je »osnovne« i »maksimalne« planske vrijednosti. »M aksimalni« plan pokazivao je značajno povećanje i u industrijskoj proizvodnji i u investicijama u odnosu prema predviđa­ njima drugog nacrta plana. Vrhovni sovjet narodne privrede prihvatio je nadmetanje i izradio proračune koji su visoko nadmašili predviđanja Državne planske komisije, zbog čega je Državna planska komisija još jedanput povećala svoja predviđanja. Daljnje povećanje zaustavljeno je zbog oklijevanja partijskih vođa. U trenutku krize u borbi protiv Trockog i opozicije nije bilo zgodno popustiti njihovu zahtjevu za što bržu industrijalizaciju. Nije bilo uputno nametnuti preteške probleme zbog kojih su postojale nepomirljive razlike u mišljenjima vođa. Kada se CK partije sastao u listopadu da odobri »Direktive za nacrt petogo­ dišnjeg plana«, koji je trebalo podnijeti sljedećem partijskom kongresu, tekst, iako je bio pun neopravdanog zanosa planom, nije izražavao

136

jasan stav ni prema jednom problemu koji je sadržavao. Morala se postići ravnoteža između »interesa akumulacije« i »seljačke privrede«, teške i lake industrije; »maksimalni transfer resursa« iz posljednjih u prve odbačen je kao »narušavanje ravnoteže cijelog ekonomskog si­ stema«. »Maksimalna stopa akumulacije« u tekućoj godini nije neo­ sporno i garancija najbržeg razvoja na dulji rok. Nije bilo pokušaja da se osudi ni prijedlog Vrhovnog sovjeta narodne privrede ni Državne planske komisije. Na toj su sjednici Trocki i Zinovjev izbačeni iz CK. Nekolicina preostalih članova opozicije napala je te nejasne »direk­ tive« koje nisu sadržavale ni jedan jedini broj. No većina prisutnih ih je izviždala i ušutkala. Na partijskom kongresu u prosincu 1927. godine naglašena je važnost petogodišnjeg plana i raspravi o njemu posvećeno je sedam sjednica. Jedan je delegat prisutne neugodno podsjetio na Buharinovu preporuku, koju je izrazio na kongresu prije dvije godine, da industrija­ lizacija »mora ići puževim korakom«. Ovaj put Buharin nije govorio. Čula su se i neka skeptična mišljenja, ali su se brzo utopila u moru općeg entuzijazma u pogledu principa plana. Neki žestoki zagovornici plana industrijalizacije kritizirali su skromnost Državne planske komi­ sije i hvalili Vrhovni sovjet narodne privrede kao favorita u utrci. Partijske vođe, dakako, bile su suzdržane, osobito u svojim osvrtima na poljoprivredu. Kongres se zadovoljio time da prihvati oprezne »direk­ tive« koje je sastavio CK partije prije nekoliko tjedana i nije pokušao entuzijazam pretočiti u statističke termine. Najvažniji zadatak kon­ gresa bio je da porazi i uništi opoziciju. Nije se smjelo dopustiti da se javi mišljenje koje bi narušilo jedinstvo partijske većine u težnji da se izvrši taj zadatak. Jedina je pozitivna odluka donesena na tom kon­ gresu da se plan treba pripremiti kako bi se na vrijeme predao za sljedeću sjednicu Saveznog kongresa sovjeta u proljeće 1929. godine. Kad je opozicija uništena i njezine vođe otpremljene iz Moskve, nestale su sve smetnje koje su sputavale najviše partijske vođe. Prom­ jena se očitovala u okrutnosti »specijalnih mjera« koje su se primjenji­ vale prilikom otkupa žitarica u prvim mjesecima 1928. godine. Do tada su glavnu pokretačku snagu što se krila iza petogodišnjeg plana činili ljudi iz drugih redova partije, koji su bili u Državnoj planskoj komisiji i Vrhovnom sovjetu narodne privrede; oni su nastojali uvjeriti vođe u realnost svojih ambicioznih projekata. Staljin je zadržao svoju najomi­ ljeniju ulogu - pomiritelja dviju krajnosti. Nadalje, bilo je jasno da utjecaj partije stoji iza svake nove revizije planskih veličina, koje su se povećavale; pokretačka snaga sada je bio Politbiro i sam Staljin. Tokom 1928. godine, s tim novim poticajem i na višem nivou, nasta­ vilo se suparništvo između Državne planske komisije i Vrhovnog sovjeta narodne privrede u trci za sve višim ciljevima. U isto vrijeme,

137

planovi su postali specifičniji, obuhvaćali su svaki privredni sektor, svu industriju i svaku regiju. Proračuni su se i dalje udaljavali od svake »genetičke« osnove i postajali su sve snažniji izraz volje i odluke da se postignu određeni ciljevi. Politika se u raspravama isprepletala s eko­ nomijom, pa konačne odluke nisu bile toliko ekonomske koliko poli­ tičke. Poraz Buharina i osuda njegovih Bilježaka jednog ekonomista, u jesen 1929. godine, pokazao je da će se od sada oprez smatrati simptomom desne devijacije. Nakon dugotrajne diskusije između Dr­ žavne planske komisije i Vrhovnog sovjeta narodne privrede, nacrt plana završen je u ožujku 1929. godine. Sadržavao je »osnovne« i »optimalne« planske vrijednosti industrijske proizvodnje u razdoblju od pet godina (1928-1929. do 1932-1933) i stope ulaganja u indu­ striju. Kod optimalnih proračuna nestala je »smanjujuća krivulja« stope rasta proizvodnje; godišnja stopa rasta rasla je progresivno od 21,4% u prvoj godini do 23,8% u petoj godini. Investicije u industriju, koje su se u prvoj godini planirale u visini 1650 milijuna rubalja, gotovo su udvostručene za petu godinu (osnovna varijanta) ili su bile više nego dvostruke (optimalna varijanta). Dok su ekonomisti koji su sastavljali plan smatrali da su osnovne vrijednosti na granici prihvatlji­ vih ostvarenja, a da su optimalne daleka mogućnost, Politbiro je hrabro prihvatio rezoluciju kojom se izjašnjava za plan u njegovim »optimalnim vrijednostima« kao onaj koji »potpuno odgovara direkti­ vama Petnaestog kongresa partije«. Plan je najzad prihvaćen na velikoj partijskoj konferenciji krajem travnja 1929. godine. Iako se Rikov dovodio u vezu s desničarima, on je bio jedan od trojice izvjestitelja koji su na toj konferenciji hvalili plan. N o njegova oprezna procjena nepovoljno je ocijenjena u uspo­ redbi s elokventnim entuzijazmom Kržižanovskog, predsjednika Dr­ žavne planske komisije, i hladnokrvnom i praktičnom odlučnosti Kujbiševa, predsjednika Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Plan je objav­ ljen u tri velika sveska nekoliko dana nakon konferencije; zbog nedo­ statka vremena, potrebnog za korekciju, plan je još sadržavao obje varijante koje je Državna planska komisija prihvatila u ožujku, među­ tim, sada je osnovna varijanta.već bila zastarjela. Plan je bio impresivan i opsežan prikaz cijele privrede. Neki proračuni pokazali su se pretje­ rano optimističnima, osobito kada su godinu dana kasnije postavljeni još veći ciljevi i donošena je odluka da se taj petogodišnji plan ispuni u četiri godine. Ipak, to je bio snažan poticaj za ambiciozne projekte razvitka teške industrije; može se tvrditi da bez toga velikog optimizma ostvareni rezultati ne bi bili mogući. Petogodišnji plan bio je središte oko kojeg se vrtjela i o kojem je ovisila cijela privreda. Državna planska komisija nastala je na temeljima Državne komisije za elektrifikaciju Rusije, tijela koje je bilo stvoreno da bi se ispunio

138

Lenjinov plan elektrifikacije; energetika je i dalje ostala njezin ključni problem. Nije slučajno najznačajniji projekt, koji je Državna planska komisija zagovarala kao osnovni zadatak prvoga petogodišnjeg plana, bila izgradnja velike brane i hidroelektrane na Dnjepru, poznate kao Dnjeprostroj. Američki inženjer Cooper, koji je sagradio branu Tennessee Valley, prihvatio je poziv da posjeti gradilište u ljeto 1926. godine. Bio je pun entuzijazma u vezi s potencijalima koje pruža projekt i najzad je prihvatio da rukovodi gradnjom. Projekt je trebalo financirati iz sovjetskog budžeta; Cooper je bio zaposlen kao savjetnik, ali ne i kao građevinski poduzetnik. Međutim, bilo je potrebno koristiti se američkom tehnologijom i opremom, te zaposliti veči broj američkih inženjera. Projekt je uključivao i izgradnju novih industrija i tvornica koje su za svoj rad trebale energiju stvorenu u hidrocentrali. Energijom su se trebali opskrbljivati rudnici u Donbasu, velike nove željezare, čeličane, tvornice aluminija i željeznih legura, koje su zajedno činile nov, značajan industrijski kompleks gdje će se proizvoditi sredstva za proizvodnju. Sagrađena su dva nova grada - Zaporožje i Dnjepropetrovsk. Sve do 1934. godine brana i tvornice, koje su se trebale koristiti njezinom energijom, nisu radile punim kapacitetom. Brana Dnjeprostroj potakla je mnoge ambiciozne planove započete u razdoblju prvoga petogodišnjeg plana. Sedmina svih investicija obuh­ vaćenih planom otpala je na proizvodnju željeza i čelika, iako je nešto od toga iskorišteno za modernizaciju postojećih tvornica i pogona. Razvitak industrije automobila bio je popraćen s mnogo publiciteta. Prije revolucije u Rusiji se nisu proizvodili automobili; prapočeci su dvije-tri mehaničarske radionice koje su sredinom dvadesetih godina proizvele nekoliko automobila. Zbog entuzijazma koji je pobudio plan 1927. godine, jedna mala tvornica nedaleko od Moskve postala je prva sovjetska tvornica automobila. Planirana je godišnja proizvodnja 10 000 automobila. Tek 1929. godine bio je potpisan ugovor s Fordom iz Detroita o gradnji tvornice automobila u Njižnem Novgorodu. Planirala se godišnja proizvodnja 200 000 vozila, a trebalo ju je postići u deset godina. U početku je naglasak bio na proizvodnji osobnih automobila, dok je kasnije bila naglašenija proizvodnja kamiona za potrebe industrije. Program gradnje cesta bio je dodatak rastu automo­ bilske industrije. Usporedo s tim razvojem, ali odvojeno od njega, odvijala se proizvodnja traktora. Planirana proizvodnja tvornice trak­ tora u Staljingradu povećala se nekoliko puta u toku izgradnje, a fiksno je utvrđena u konačnom nacrtu petogodišnjeg plana. Godišnja proiz­ vodnja iznosila je 50 000 traktora. Do 1930. godine, kad je započela proizvodnju, osnovane su još dvije tvornice. Od 1928. godine nadalje traktori su imali vodeću ulogu u programima modernizacije i kolektivi-

139

zacije seljačke privrede. To je bio najveći doprinos prvoga petogodiš­ njeg plana unapređenju poljoprivredne proizvodnje. O ratnoj industriji u petogodišnjem planu rijetko se javno govorilo. Nakon građanskog rata odlučeno je da se izdaci za Crvenu armiju ne povećavaju par godina. Godine 1926. poduzete su mjere da se ojača i ponovno opremi. Nakon straha od rata u proljeće 1927. godine, priznavanje industrije kao temelja vojne moći dovelo je do toga da su se za petogodišnji plan, koji je naglašavao razvoj teške industrije, zainte­ resirali i vojni krugovi. Poticaj je, vjerojatno, bio i tajni vojni ugovor s Njemačkom, govorilo se da postoji i tajni petogodišnji plan za potrebe vojne industrije. Počelo je avionskom industrijom, a zatim je slijedila proizvodnja tenkova. Mnogo pažnje posvećivalo se razvoju moderne kemijske industrije koja je služila vojnim i poljoprivrednim potrebama. Pobornici kemijske industrije smatrali su njezinu ulogu jednako važ­ nom kao i ulogu elektrifikacije u modernizaciji privrede. Konstrukcija turksibirske željeznice, koja povezuje središnju Aziju i Kazahstan sa zapadnim Sibirom, bila je u toku prije početka plana i, za razliku od ostalih značajnijih projekata, nije ovisila o uvoznom materi­ jalu i opremi ni o stranim tehničkim savjetnicima. Središnja Azija je područje bogato pamukom, ali veze su bile vrlo slabe, pa je nova željeznica trebala omogućiti opskrbu tekstilne industrije SSSR-a siro­ vim pamukom i tako je osloboditi uvoza. S druge strane, središnja Azija je oskudijevala u prehrambenim proizvodima i drvu. Nova željeznica trebala je omogućiti opskrbu žitaricama i drvom, direktno s proizvodnih područja u Sibiru, te tako smanjiti potražnju tih sirovina iz evropskog dijela Rusije. Ruski inženjeri imali su bogato iskustvo u izgradnji željeznica. Doznake iz budžeta redovno su stizale, i konstruk­ cija pruge, duge 1500 kilometara, i to kroz težak teren, tekla je uz neznatne teškoće. Pruga je otvorena za redovni promet 1. siječnja 1931. Lokacija novih industrija bila je važan problem pri planiranju i zbog toga je dolazilo do čestih diskusija i odgađanja važnih odluka. S jedne strane, problem je bio u relativnim praktičnim prednostima pojedinih područja. Ipak, glavna poteškoća bilo je lokalno suparništvo. To je posebno došlo do izražaja u industriji željeza i čelika, djelomično zato što se, prema planu, u njih najviše investiralo, a djelomično i zato što su se Ukrajinci žestoko borili da zadrže dominantnu ulogu u proizvodnji željeza i čelika. Taj prioritet stekli su već u devedesetim godinama prošlog stoljeća, uglavnom zahvaljujući blizini velikih nala­ zišta ugljena. Njihovu zahtjevu suprotstavila se brojna škola »istočnjaka« koji su željeli oživjeti nekadašnju industriju željeza i čelika na Uralu i osnovati nove proizvodne centre u Sibiru. Godine 1927. proučavalo se i raspravljalo o velikom broju suparničkih projekata.

140

Prvi projekt, koji je bio najdorađeniji, odnosio se na veliki novi kompleks za proizvodnju željeza i čelika u Krivoj Rogu u Ukrajini. Drugi kompleks, sličnih razmjera, bio je lociran u Magnitogorsku na Uralu. Za taj kompleks trebalo je željeznicom dopremiti potrebne količine koksa iz Kuznjeckog bazena, udaljenog 2000 kilometara na istok, gdje se trebala smjestiti treća značajna željezara i čeličana. Osim tih projekata, predviđena je i izgradnja velike tvornice strojeva kod Sverdlovska na Uralu i još jednog kompleksa za proizvodnju željeza i čelika blizu grada Zaporožja nedaleko od brane na Dnjepru. Međutim, izgradnja kompleksa u Krivoj Rogu odgođena je do kraja prvoga petogodišnjeg plana; progresivno povećanje planiranih investicija u toku 1928. godine uglavnom je bila pobjeda »istočnjaka« koji su željeli proširiti sovjetsku moć i aktivnost na puste predjele Sibira i razviti i naseliti te premalo iskorištene krajeve. Strah od rata 1927. godine uvelike je utjecao na želje planera da buduće centre temeljnih sovjetskih industrija smjeste u područja manje ranjiva od Ukrajine. Iako je kampanja za industrijalizaciju bila središnji dio plana, ipak je to bio plan za cjelokupnu privredu i nije mogao biti ništa drugo. Poljoprivreda je bila osnovni i već dobro poznati kamen smutnje za planere. Kao što je Rikov jednom primijetio, plan je bio.prepušten »na milost kiše«; izbor petogodišnjeg razdoblja u planiranju opravdan je tvrdnjom da će u tom vremenu dobra i loša žetva slijediti jedna drugu, te će na taj način biti uspostavljena ravnoteža, pa će, prema tome, vrijediti proračuni izrađeni prema prosječnim vrijednostima. Jo š veći problem bilo je ponašanje seljaka, koje se nije moglo predvidjeti. Seljačke obitelji, na svojim malim posjedima, većinom su zadovoljavale svoje tradicionalno male potrebe i mogle su se izdvojiti iz nacionalne ekonomije te tako poremetiti proračune planera. Problem nije bila samo proizvodnja žitarica, već i njihov otkup i otpreman je u gradove i tvornice. Sve je to zabrinjavalo vlasti sredinom dvadesetih godina. Utjecaj plana na seljake bio je zbog toga dvostruk. Planom se težilo povećati proizvodnju seljačke poljoprivrede do količina određenih prognozama i direktivama. Također je trebalo promijeniti dotadašnje primitivne metode obrade nabavom suvremenih strojeva i alata. Trak­ tori su bili najsavršeniji i najbolji strojevi koje je industrija mogla ponuditi radi unapređenja obrade tla i postizanja većih prinosa. Proiz­ vodnja sredstava za proizvodnju u poljoprivredi mogla se činiti nevaž­ nim dijelom programa industrijalizacije, ali su zato rezultati u poljopri­ vrednoj proizvodnji činili osnovu cijelog plana. Na partijskom kon­ gresu u prosincu 1927. jedan vodeći političar zahtijevao je povećanje proizvodnje žitarica sa 30 na 40% u sljedećih pet godina i čak 100% u toku deset godina. Napokon se u petogodišnjem planu pojavila brojka od 35% .

141

Zahtjevi za industrijalizacijom pokazali su zastarjelost koncepcije državnih financija kao kriterija izvedivosti ekonomske politike. Od stabilizacije nove valute 1924. godine Narodni komesarijat za financije bio je odgovoran za pripremu ne samo godišnjeg budžeta, kojim su se kontrolirali državni troškovi, već i kvartalnoga kreditnog plana, kojim se reguliralo davanje kredita preko banaka i stopa puštanja novca u promet. Kad je planska industrijalizacija postala permanentnim ciljem, ti bitni elementi u ekonomiji nisu mogli izbjeći pažnji planera. Postalo je očito da je ograničenje kredita nužno kako bi se održala stabilna međunarodna valuta utemeljena na zlatu, ali to je bilo nespojivo s razvojem industrije. Nije bilo dvoumljenja o izboru. Već 1925. godine, iako je budžet bio strogo uravnotežen, povećanje kredita za industriju i povećanje emisije novca, što je bilo neminovna posljedica, oslabilo je vjeru u červonjec, čiji se paritet u zlatu više nije mogao održati na međunarodnom tržištu. U ljeto 1926. godine izvoz červonjeca i poslo­ vanje s njim izvan zemlje bili su zabranjeni, novac je postao posve interno sredstvo razmjene, podložno promjenama vezanima uz potrebe i interese privrede. Napuštanje standarda u zlatu, nakon manje od dvije godine, bio je udarac za sovjetski prestiž, a sve veći znakovi inflacije izazivali su zabrinutost. Narodni komesarijat za financije uspio je još godinu dana održati kontrolu nad kreditima. Neprestano je jačao pritisak da se ubrza tempo industrijalizacije, pa je nastojanje da se svede u okvire kreditnih ograničenja, koje je odredio Narodni komesa­ rijat za financije, bilo potpuno neprihvatljivo. Pred kraj 1927. godine planeri su kritizirani, a tradicionalne mjere financijske kontrole ocije­ njene su kao zastarjele. Bilo je određeno da se državni budžet prilagodi planskim vrijednostima Državne planske komisije. Tako je budžet, zajedno s kreditima i puštanjem novca u opticaj, postao dio petogodiš­ njeg plana. Financijske operacije bile su strogo podređene planu; davali su se krediti za industrijske projekte koje je odobrio Vrhovni sovjet narodne privrede i Državna planska komisija, usprkos upozorenju Narodnog komesarijata za financije o mogućim inflacionim posljedi­ cama. Vladalo je raspoloženje neograničenog povjerenja, činilo se da su i najsmjelija očekivanja premašena. Investicije u industriju, pod kon­ trolom Vrhovnog sovjeta narodne privrede, za 1927-1928. godinu popele su se na 1300 milijuna rubalja, što je bilo 20% više nego prethodne godine. Govorilo se da je industrijska proizvodnja koju je planirao Vrhovni sovjet narodne privrede porasla više od 25% . Kada su obrisi prvoga petogodišnjeg plana počeli dobivati svoj konačni oblik, u jesen 1928. godine, predviđena je investicija od 1650 milijuna cubalja. U listopadu 1928. godine Pjatakov, poznat kao »superindustrijalizator«, nekadašnji član opozicije koji se javno odrekao svojih stavova, imenovan je potpredsjednikom Državne banke, a početkom

142

sljedeće godine postao je njezin predsjednik. To imenovanje bilo je značajno zbog odluke da se odobre neograničeni krediti potrebni za financiranje industrijske proizvodnje. Ukupne investicije u industriju utvrđene su nakon rasprava između Državne planske komisije, Vrhov­ nog sovjeta narodne privrede i viših partijskih krugova. Da bi se udovoljilo tim zahtjevima, trebalo je osigurati fondove, što je bilo administrativno pitanje. Iako je plan bio sastavljen u okvirima držav­ nih financija, Narodni komesarijat za financije postao je, u stvari, organ koji je stalno povećavao prihode od poreza i više nije kontrolirao rashode. Konvencionalni izvori financiranja industrijskog razvoja neobuz­ dano su se iskorištavali. Izravni porezi, tj. industrijski porez za pri­ vatni sektor, porez na poljoprivredu i porez na dohodak, novčano su se gotovo udvostručili između 1926. i 1929. godine. Međutim, indirektni porezi bili su važniji, oni su se u tom razdoblju više nego udvostručili i iznosili su trećinu svih poreznih prihoda. Porez na robu široke potroš­ nje pogađao je najsiromašnije slojeve stanovništva; veliki prihodi od monopola na votku zabrinjavali su neke partijske savjesti. No nije bilo lako naći druge izvore prihoda. Od 1927. godine nadalje uplaćivao se čitav niz državnih zajmova čiji je upis, usprkos službenim demantijima, ubrzo postao gotovo obavezan. Tako je Narodni komesarijat za finan­ cije mogao predložiti izbalansiran budžet. Deficitno financiranje sma­ tralo se nedopustivim. Međutim, iza te konvencionalne fasade, finan­ cije su izgubile na svojoj regulativnoj ulozi, pa je Državna banka davala dodatne kredite za privredu. Novac je postepeno postao sredstvo razmjene i obračunska jedinica - nagovještaj vremena kada će on potpuno nestati u budućem komunističkom društvu. Pretpostavljalo se da će se fondovi za investicije u industriju, osim dotacija iz budžeta i kredita Državne banke, puniti profitima same industrije. Jedini način da se to postigne, s obzirom na već stari zahtjev za sniženje cijena, bilo je smanjenje troškova proizvodnje. To je bio trajan cilj svih kampanja koje su se vodile za »režim ekonomije«, za racionalizaciju i povećanje produktivnosti rada. Proračuni o produktivnosti povećavali su se u svakoj sljedećoj verziji petogodišnjeg plana; planirano povećanje bilo je veće za sektor kapitalnih dobara nego za cjelokupnu industriju. Budući da je najzad bila prihvaćena optimalna varijanta plana, određeno je povećanje produktivnosti, u razdoblju plana, od 110% , a smanjenje troškova za 35% . Prema tome, radnik je imao mogućnost da poveća stvarni dohodak za 4 7% , a maloprodajne cijene trebale su se sniziti za 23% . Čini se da se ti proračuni nisu temeljili ni na kakvim realnim procjenama problema, već na želji da se plan učini statistički koherent­ nim, i bili su značajniji za zahtjeve koje je plan nametao industrijskim radnicima nego za mogućnost njegova ispunjenja.

143

Prihvaćanje prvoga petogodišnjeg plana značilo je prekretnicu u sovjetskoj povijesti. Bit NEP-a sastojala se u tome da se seljačkoj ekonomiji do određene mjere dopusti sloboda. Bilo je nepolitički objaviti smrt politici NEP-a. Staljin je govorio da je NEP, iako je »dao određenu slobodu privatnoj trgovini«, isto tako učvrstio »kontrolu države na tržištu«. Svrha NEP-a bila je »osiguranje pobjede socijali­ zma«. Službeno je zanijekano da je NEP ukinut. Slobodno tržište za proizvode sitne privatne industrije, posebno za poljoprivredne proiz­ vode, održalo se i dalje. Podređivanje svake značajnije ekonomske aktivnosti zahtjevima plana i sve snažniji pritisak na seljake učinili su te ostatke NEP-a neskladnima i opasnima. Oni su se tolerirali dokle je režimu odgovaralo, a čini se da nisu imali neko veće značenje. Udio privatnog sektora u nacionalnom dohotku, koji je u 1926-1927. godini premašio 50% , smanjen je na neznatne razmjere do kraja petogodišnjeg plana. Prestiž plana i SSSR-a, kao protagonista planira­ nja, povećan je ekonomskom krizom koja je zadesila kapitalistički svijet u jesen 1929. godine. Osjećalo se, i ne samo u SSSR-u, da je opravdano marksističko predviđanje sloma kapitalističkog poretka, zbog težine njegovih ukorijenjenih suprotnosti. SSSR je bio imun na jedan od najtežih simptoma krize - masovnu nezaposlenost. To je potaklo vjerovanje da se ni jedna nacionalna ekonomija više ne može prepustiti na milost krutih zakona tržišta. Iako uvjeti u kojima je usvojen i proveden sovjetski petogodišnji plan nisu bili dobro proučeni ni jasni, ipak je to pionirski model. Zahtjev za planiranjem u ekonomi­ jama kapitalističkih zemalja pojavio se svagdje i bitno je utjecao na stav Zapada prema SSSR-u.

144

.

16

Kolektivizacija zemlje

Akutna zabrinutost zbog krize u vezi sa žitaricama u pro­ ljeće 1929. godine skrivala se iza samodopadnog uvjeravanja u potrebu vjerovanja u budućnost. Na osnovi proljetne sjetve predviđala se dobra žetva. Veće prihode obećavali su kolhozi i sovhozi, a veći dio uroda trebalo je dati na tržište. Uveden je novi postupak za otkup žitarica. Unaprijed su određene visoke kvote koje će isporučioci iz raznih regija dati sakupljačkim posrednicima. Kvote su određene za područja i sela. Unutar sela najveći pritisak vršio se na kulake, kako bi oni ponijeli najveći teret radi ispunjenja kvote. Kad je žetva 1929. godine bila u toku, iz Moskve, Lenjingrada i provincijskih centara poslane su bri­ gade partijskih službenika i članova, radnika i sindikalista, kako bi nadgledale i stimulirale prikupljanje žitarica. Broj ljudi koji su sudjelo­ vali u tim operacijama samo se može nagađati. N o područje je bilo široko pa se procjene 100 000 do 200 000 ljudi ne čine nerealne. Seljaci, ne samo kulaci, već svi seljaci koji su imali toliko žitarica da se moglo govoriti o nekom višku iznad osobnih potreba, reagirali su na tu akciju skrivanjem i prodajom žitarica na slobodnom tržištu. Skrivanje žitarica bilo je krivični prekršaj, a granica između »trgovine«, koja je legalna, i »špekuliranja« bila je izbrisana. Odmazde su se primjenjivale naveliko i samovoljno. Nepotpuna kvota već je sama po sebi bila krivični prijestup. Kulaci i navodni kulaci bili su kažnjavani, osuđivani na kazne zatvora ili jednostavno protjerivani iz sela. Bilo je i nasilja i okrutnosti. N a taj način kvote su ispunjene, ponekad čak i premašene. Međutim, ti su rezultati postignuti u uvjetima otvorenog neprijateljstva između vlasti i seljaka, između grada i sela. Govorilo se da su siromašni seljaci pozdravili mjere poduzete protiv kulaka. N o većinom je među seljacima prevladavala solidarnost; kulaci i siromašni seljaci bili su sporazumni da osujete otkup žitarica. Partijska očekivanja u vezi s poticanjem klasne borbe na selu nisu se ispunila. U takvoj nepovoljnoj situaciji neprestano se nametao zahtjev za kolektivnom organizacijom poljoprivrede. Sada se na taj problem više nije gledalo kao na daleku budućnost, već kao na rješenje tekućih 10 Ruska revolucija

145

problema. Odavno se traktor smatrao ključnim elementom kolektivizacije. U jesen 1927. godine veliki sovhoz »Ševčenko« u Ukrajini uspio je dobiti 6 0 -7 0 traktora, organiziranih u »traktorske redove«. Iskori­ štavali su ih za obradu vlastitih polja, polja susjednih kolhoza i seljačkih posjeda. Taj primjer slijedili su i drugi. Godine 1928. »Šev­ čenko« je osnovao prvu strojnu i traktorsku stanicu za iznajmljivanje kolhozima i sovhozima u regiji. U lipnju 1929. godine u Moskvi je otvorena glavna centrala »Traktorcentar«, sa zadatkom da organizira i kontrolira mrežu državnih strojnih i traktorskih stanica. Predrasude seljaka prema inovacijama, a možda i prema stupnju državne interven­ cije koja je tu bila prisutna, bila je teško svladati. Traktore su često optuživali kao djelo antikrista. Uspjeh tog eksperimenta, čini se, uglav­ nom je bio određen nabavom traktora; u jesen 1929. godine samo je 35 000 traktora, uglavnom američke proizvodnje, bilo je na raspolaga­ nju cijelom SSSR-u. Gdje god se traktor pojavio, postao je moćno sredstvo kolektivizacije. Oživljavanje kolhoza, koje je počelo 1927. godine, najprije je dovelo do stvaranja malih i slabo organiziranih kolhoza čiji rad nije zadovoljavao. Sredinom sljedeće godine nastao je zaokret stvaranjem velikih kolhoza, definiranih kao kolhozi s površinom od dvije tisuće hektara za sjetvu, dovoljno velikih za obradu traktorima. U tom trenutku kolhoze su pretekli sovhozi. N a sastanku CK partije u srpnju 1928. Staljin se založio za stvaranje sovhoza koji će žitarice proizvoditi na veliko; bilo je zamišljeno da rade kao velike »tvornice žitarica« orga­ nizirane na industrijskoj osnovi. Prototip novog sovhoza bio je sovhoz nazvan »G igant«, koji je imao 41 000 hektara zemlje, do tada uglav­ nom neobrađivane, u području sjevernog Kavkaza. Nakon toga podu­ zeti su slični pothvati u području Volge, Urala i Sibira. Traktori i strojne i traktorske stanice bili su nužni preduvjeti za tu operaciju, koju su kasnije kritizirali kao »gigantomaniju«. Kad je kolektivizacija ozbiljno započela, smanjeno je oduševljenje za sovhoze, i još jedanput su ih nadmašili kolhozi. O problemu kulaka žučno se raspravljalo u partijskim krugovima. Nisu znali što da učine s kulacima i sa seljacima koje su vlasti tako označile, seljacima koji su obično obrađivali najveće i najbolje dijelove zemlje u selu, imali najviše stoke i strojeva, proizvodili i zadržavali najveće viškove žitarica i činili najjaču opoziciju sovjetskoj politici, uključujući i politiku kolektivizacije. Mišljenja su bila strogo podije­ ljena. Da se kulak, zajedno sa svojom zemljom i inventarom, pripoji kolhozu, bio bi to veliki doprinos proizvodnji i efikasnosti. Tako su tvrdili neki članovi partije. Međutim, drugi su predviđali da bi kulak imao dominantan utjecaj koji bi usmjerio na ciljeve suprotne inte­ resima partije i države. Ako se isključi iz kolhoza, što će se s njime

146

dogoditi? Ne može mu se dopustiti da zadrži svoju zemlju i posjede te da postane samostalna proizvodna jedinica, rame uz rame s kolhozom. Neki su smatrali da bi ga trebalo izbaciti i protjerati s područja na kojem je živio. To bi bila vrlo teška mjera, o kojoj je u početku razmišljala samo nekolicina. Nije se moglo pronaći nikakvo prihvat­ ljivo rješenje. U ljeto i jesen 1929. godine zahtjev za sve većom kolektivizacijom neprestano je jačao. Ali čak i najveći entuzijasti, zagovornici kolektivizacije, i dalje su uvažavali dvije pretpostavke: prvo - bez obzira na to kakav pritisak vrše lokalne vlasti nad seljacima, kolektivizaciju treba provesti na dobrovoljnoj osnovi; drugo - bez obzira na naglasak koji se može staviti na hitnost te akcije, za njezino će ostvarenje biti potrebno nekoliko godina. Do kraja 1929. godine rukovodioci su rekli sve što su imali reći o te dvije pretpostavke i odjednom su bili spremni uhvatiti se ukoštac s prisilnom i momentalnom kolektivizacijom sovjetske poljo­ privrede u cjelini. Čini se da su te odlučujuće promjene uvjetovala dva prije odrečena faktora. Prvi je faktor očajanje koje su uzrokovale stalne more u vezi s otkupom žitarica; osim što su izgledi za povećanje proizvodnje bili veći, kolhoze je bilo mnogo lakše nego individualne seljake prisiliti na isporuku žitarica službenim posrednicima. Drugi je faktor oduševljenje izazvano uspješnom industrijalizacijom i izgledima petogodišnjeg plana. Napokon, i poljoprivreda je jedan oblik indu­ strije. Kad je ubrzana industrijalizacija već ispunila očekivanja i najve­ ćih optimista, neprihvaćanje ubrzane kolektivizacije moglo se uzeti kao dokaz nepovjerenja prema perspektivi uopće. Da bi se na silu proveo taj stav, bila je potrebna nepokolebljiva odlučnost. Staljin, kao i obično, nije stupio u arenu sve dok se problem nije razjasnio putem rasprava i sazrio da se donese odluka. Od travnja do studenoga 1929. godine Staljin je šutio. Tada je u Pravdi, po običaju, objavio članak u povodu godišnjice revolucije pod naslovom »Godina velikog zaokreta«. Nakon hvalospjeva o uspjesima industrijalizacije i razvitku teške industrije, Staljin se osvrnuo na poljoprivredu, koja je »potpuno prekinula s malom, nazadnom, individualnom privredom i razvila se u veliku, naprednu, kolektivnu poljoprivredu«. Srednji se­ ljak, govorio je Staljin, »pristupio je kolhozu«. Kulake je jedva spome­ nuo. Sto se tiče budućnosti, rekao je: Ako se kolhozi i sovhozi budu razvijali bržim tempom, nema razloga sumnjati da će za otprilike tri godine naša zemlja postati velika žitnica, možda i najveća u svijetu. Članak je sadržavao viziju budućnosti i analizu trenutne situacije, ali ne i poziv na akciju. Ako se uzme u obzir karakter članka, kao

147

svečanog proglasa, on je bio suzdržan i oprezan. Partija se još uvijek vrzmala po rubu odluke koju je oklijevala donijeti. N a sastanku CK partije, nekoliko dana kasnije, ton je bio oštriji. Staljin je popravio ono što je izostavio u svom članku i govorio o »masovnoj ofenzivi siromašnih i srednjih seljaka protiv kulaka«. Od nekoliko govornika, koji su težili da se ubrza tempo kolektivizacije, Molotov je bio najmanje spreman na kompromise. Nije prihvatio predviđanja petogodišnjeg plana (kojim se predviđa skromna kolektivizacija od 20% obradivih površina u pet godina), ocijenivši ga odviše razvučenim, većina regija trebala bi biti potpuno kolektivizirana do 1931. godine, a neke do jeseni 1930. godine. Kulak je proglašen »nepobijeđenim neprijateljem« kojem se ne smije dopustiti da uđe u kolhoz. N o nijedan govor nije bio objavljen sve do trenutka kad je kolektivizacija već bila u toku, tako da ni partija ni javnost nisu znali za hitni karakter iznesenog problema. Rezolucije prihvaćene na kraju sastanka bile su manje precizne od Molotovljevih rokova. Možda su odražavale skeptičnost, koja je postojala među nekim članovima Cen­ tralnog komiteta, ali su pozivale na »odlučnu ofenzivu protiv kulaka sprečavajući i razbijajući pokušaje kulaka da prodru u kolhoz«. Još se nisu suočili s pitanjem - što učiniti s kulacima. Sljedećih nekoliko tjedana stizali su izvještaji partijskih organa, puni entuzijazma, u kojima se govorilo o napredovanju kolektivizacije u najvažnijim žitorodnim regijama. Politbiro je 5. prosinca 1929. imenovao Komisiju koja je, prema uputama, trebala u roku dvije sedmice sastaviti nacrt dekreta o stopi kolektivizacije u pojedinim regijama. Komisija se sastojala od predstavnika regija i u njoj nije bio ni jedan član Politbiroa; očito je bila zamišljena kao tehničko tijelo, a ne kao tijelo koje će stvarati politiku. Fragmentarni zapisi komisije, objavljeni mnogo godina kasnije, pokazuju zbrku u tim zbivanjima. Komisija se podijelila u potkomisije koje su imale mnogo smjelih prijedloga. Jedna od njih stvorila je izreku »likvidacija kulaka kao klase«. Nacrt koji je komisija predala Politbirou 22. prosinca još je bio prilično suzdržan. Komisija je predložila da se kolektivizacija u najvažnijim žitorodnim regijama provede u roku dvije do tri godine, a u nekim regijama i znamo brže. U ostalim regijama kolektivizaciju je trebalo provesti u roku tri do četiri godine; upozoreno je i na opasnost od »zanosa izazvanog tom naredbom«. Jasno, kulacima nije bio dopušten pristup u kolhoze. Njihova sredstva za proizvodnju, tj. strojeve i stoku, trebalo je predati kolhozima, a njima dodijeliti lošiju zemlju, na većoj udaljenosti od dotadašnjeg mjesta boravka. Neposlušne kulake trebalo je protjerati iz regije, a onima koji su se pokorili moglo se dopustiti da rade u kolhozu u nedefiniranom svojstvu. Prije nego što je Politbiro mogao razmotriti izvještaj komisije, u

148

Moskvi je održana konferencija marksista agraraca. Staljin je iskoristio tu priliku i nakon dužeg vremena održao svoj prvi javni govor. To je bio do tada najžešći napad na kulake. »Uništenje kulaka kao klase« istakao je kao »jedan od najvažnijih preokreta u čitavoj našoj politici«. Gotovo istodobno, aktivni član partije kalmičkog porijekla Riskulov, koji je bio član komisije Politbiroa, kritizirao je izvještaj komisije i uputio pismo Politbirou. Bio je to neobičan potez, ali on se ne bi bio mogao dogoditi bez suglasnosti višeg nivoa. Riskulov se zalagao za povećanje tempa kolektivizacije i za njezino proširenje na područja gdje se uzgajaju pamuk i stoka, što nije bilo predviđeno u nacrtu komisije. Nacrt je predviđao da se krave muzare i perad ostave u vlasništvu individualnih seljaka, ali se Riskulov i tome protivio. Nacrt je ispravljen prema tim primjedbama, pa g a je CK partije prihvatio 5. siječnja 1930. Rezolucija, koja je prihvaćena 5. siječnja 1930, bila je presudna odluka u procesu kolektivizacije zemlje. Ta je rezolucija proklamirala »zamjenu velike kulačke proizvodnje velikom kolhoznom proizvod­ njom« i »uništenje kulaka kao klase«. Kolektivizaciju osnovnih žitorodnih područja - donje i srednje Volge i sjevernog Kavkaza - »treba završiti do jeseni 1930. ili do proljeća 1931. godine, a ostalih žitorodnih područja do jeseni 1931. ili proljeća 1932. godine«. Istaknuto je da opremanje traktorima i strojevima treba pospješiti, ali se to ne smije shvatiti kao jedan od uvjeta kolektivizacije. U jednom odlomku vrlo se oštro govorilo o prijelaznom razdoblju u kojem »osnovna sredstva za proizvodnju (životinje i oruđa, gospodarske zgrade, stoka namijenjena prodaji)« treba prenijeti na poljoprivredne kooperative unutar kolhoza. Sudbina kulaka, očito još sporno pitanje, nije bila riješena. Stvorena je nova komisija, s Molotovom na čelu, koja je trebala riješiti taj problem. Politbiro je 30. siječnja 1930. prihvatio rezoluciju čiji tekst nikada nije objavljen, međutim, njezin karakter bio je vidljiv iz samog naslova »O mjerama za eliminaciju posjeda kulaka u područjima potpune kolektivizacije«. Ono što se zbilo na selu zimi 1929-1930. godine nije bilo toliko određeno tekstom rezolucije koliko karakterom akcija koje su podu­ zete da se ostvari proklamirano. Zimi je 25 000 industrijskih radnika (za koje se govorilo da su izabrani između 70 000 dobrovoljaca) bilo raspoređeno na stalan posao u poljoprivrednim područjima. Oni su bili jezgra velike vojske partijskih aktivista, službenika, poljoprivrednih stručnjaka, mehaničara za traktore i crvenoarmijaca raspoređenih po selima sa zadatkom da seljake uvedu u nove kolhoze. Znatna pažnja posvećivala se organizaciji, upotrebljavali su se vojni termini, npr. »brigada«, »štab« i »glavni štab«. Svi koji su bili u službi dobili su razrađene upute. U nekim mjestima organizirali su se tečajevi radi

149

pouke seljaka. Vrlo malo odgovornih za te poslove imalo je iskustva sa selom, životom na selu i mentalitetom seljaka. Upute su same po sebi bile zbunjujuće i kontradiktorne a pretjerana revnost u interpretaciji uputa nije bila velik grijeh. Namjera da se prisila ne primjenjuje na srednje i siromašne seljake ubrzo je osujećena. Budući da nije bilo nikakve milosti prema kulacima i da su ih smatrali neprijateljima sovjetskog režima, svaki seljak koji se opirao mjerama kolektivizacije lako je mogao dobiti etiketu kulak, ili biti prijavljen da surađuje s kulacima, pa je, prema tome, bio podložan istim kaznama kao i kulak. Deseci tisuća kulaka protjerani su sa svojih posjeda, odnosno prebivali­ šta i bili prepušteni sami sebi ili deportirani u daleke krajeve, a njihovu stoku, strojeve i oruđa preuzeli su kolhozi. M alo je seljaka, bilo koje kategorije, ušlo je u kolhoz dobrovoljno. Ono što ih je najviše smetalo bio je zahtjev da se stoka preda kolhozima. Stoga su je mnogi radije ubijali nego da je predaju kolhozu. Cijelo vrijeme dok je trajala kampanja granica između uvjeravanja i prisile bila je vrlo slabo izra­ žena. Osnovno obilježje te akcije bio je zahtjev za sve većim i većim kolhozima - produžetak »gigantomanije«, koja je započela sovhozima. Gigantski kolhozi stvoreni su u najvažnijim žitorodnim područjima, a najveći od njih zauzimao je površinu od 80 000 hektara. Osnovno obilježje po kojem su se kolhozi razlikovali od sovhoza nije bilo toliko u tome da se neobrađena zemlja kultivira koliko u tome da se već postojeći mali kolhozi i seljački posjedi sjedine u veće cjeline. Takvi kolhozi, koji su se mogli sastojati od nekoliko sela i nekoliko tisuća seljačkih posjeda, predstavljali su svjesno poduzete korake na putu kolektivizacije. To je značilo da se čitava zemlja određenog područja nalazi u sastavu jednog ili više velikih kolhoza; takva područja zvala su se »područja potpune kolektivizacije«. Mnogo publiciteta izazvao je zahtjev iz područja Hoper, u regiji donja Volga, da njihovo područje bude obuhvaćeno potpunom kolektivizacijom u razdoblju prvoga pe­ togodišnjeg plana. To je bilo pozdravljeno kao primjer. Postojale su dvije glavne zapreke koje su sprečavale širenje kolhoza. Prvo, nepopu­ larnost kolhoza među većinom seljaka, koji se nisu dali otrgnuti od svojih posjeda i stoke, te drugo, nedovoljan broj traktora i ostalih strojeva, koji su davali smisao i značenje politici kolektivizacije. Slje­ deća značajna poteškoća bio je nedostatak članova partije i službenika sovjeta koji bi imali neke veze sa selom ili poznavali probleme sela; nedostajali su agronomi, veterinari, kvalificirani mehaničari nužni za tako široku transformaciju. Opća zbrka, što je bila posljedica takvog slijeda događaja, i povre­ meni neredi, koje su stvarali seljaci, prijetili su uspješnosti proljetne sjetve i plašili vlasti. U članku koji je objavio 2. ožujka 1930, pod

150

naslovom »Vrtoglavica od uspjeha«, Staljin je pozvao da se prekine daljnja kolektivizacija. Pritisak je popustio, pa su u proljeće mnogi seljaci mogli napustiti kolhoze u koje su bili prisilno ušli. Ponovo se mogao zadržati mali individualni posjed i nešto stoke. Uzmak je bio napravljen na vrijeme, tako da je sjetva tekla više-manje normalno. Taj uspješni potez, kojem su se pridružile izuzetno povoljne vremenske prilike, učinio je da žetva 1930. godine bude rekordna, najbogatija nakon revolucije. Međutim, naglo smanjenje broja stoke bio je koban znak za budućnost, a predah u kolektivizaciji bio je kratak. Teški udarci u prvim mjesecima godine slomili su glavni stup otpora seljaka i potpuno razorili stari seoski poredak. Kulaci su bili protjerani i uni­ šteni. Dekretom od 30. srpnja 1930. ukinut je mir u područjima potpune kolektivizacije. Kad je kolektivizacija nastavljena potkraj godine, otpor više nije bio toliko jak pa se ona odvijala brže. Do sredine 1931. godine dvije trećine svih posjeda u osnovnim žitorodnim kraje­ vima bile su uključeno u kolhoze, a ostatak je uključen u nekoliko idućih godina. Međutim, nije trebalo dugo čekati da se uvidi puna cijena te transformacije. Proizvodnja je bila dezorganizirana. Najefikasniji pro­ izvođači bili su izbačeni iz proizvodnje. Usprkos tome što se broj traktora i strojeva polako povećavao, kolhozi još nisu bili dobro opremljeni da bi mogli ispuniti nastalu prazninu. Otkup žitarica bio je uspješniji, razmjerno veće količine žitarica dobivene su od kolhoza nego od individualnih proizvođača. Seljaci su gladovali, i sve više su ubijali stoku jer je nisu imali čime hraniti. Loše žetve 1931. i 1932. godine bile su vrhunac velikih nedaća. Žitarice su se i dalje nemilosr­ dno otkupljivale u područjima koja su nedaćama bila najteže pogo­ đena; sljedeće zime nekad najbogatiji žitorodni krajevi bili su pogođeni glađu koja je bila teža nego išta što se doživjelo u jedanaest godina nakon građanskog rata. Broj umrlih od gladi nije se znao. Procjene su varirale od jednog do pet milijuna. Kolektivizacijom je dovršena agrarna revolucija koja je započela 1917. godine, kada su seljaci uzimali zemlju veleposjednicima. Među­ tim, u međuvremenu nisu provedene nikakve promjene u metodi obrade zemlje i u načinu života.na selu. Posljednja faza, za razliku od prve, nije imala ništa zajedničko sa spontanom pobunom seljaka; Staljin ju je prikladno nazvao »revolucijom odozgo«, ali je pogrešno dodao da je bila »podržana odozdo«. Posljednjih dvanaest godina poljoprivreda je ostala polunezavisna enklava u ekonomiji, koja funk­ cionira na vlastitim načelima, opirući se svakom pokušaju odstupanja od njih i bez želje da ih promijeni. To je bila bit NEP-a. Taj neugodni kompromis nije bio dugog vijeka. Kad je moćna centralna vlast u Moskvi uzela planiranje i reorganizaciju ekonomije u svoje ruke, i

151

krenula putem industrijalizacije, te kad je postalo očito da dotadašnji sistem poljoprivrede nije uspio zadovoljiti potrebe sve brojnijeg grad­ skog i tvorničkog stanovništva, logičan slijed događaja bio je raskid s takvim sistemom. Započela je obostrana žestoka i žučna borba. Planeri su željeli na poljoprivredu primijeniti dva značajna principa industrijalizacije i modernizacije. Sovhoze su zamislili kao mehanizi­ rane tvornice žita. Seljačke mase trebale su se organizirati u kolhoze konstituirane na istom modelu. N o, pretjerane nade u vezi s isporukom traktora i strojeva, što bi učinilo taj projekt izvedivim i u praktičnom smislu, nisu se ispunile. Partija nikada nije imala čvrsto uporište na selu. Ni vođe koje su donosile odluke u Moskvi ni vojska partijskih članova i pobornika kolektivizacije, koji su preplavili sela sa zadatkom da provedu te odredbe, nisu razumjeli seljački mentalitet niti osjećali ikakve simpatije za stare tradicije i stara praznovjerja koja su bila srž seljačkog otpora. Obostrano nerazumijevanje bilo je potpuno. U očima seljaka emisari iz Moskve izgledali su kao osvajači, koji su došli uništiti ne samo njegov omiljeni način života, već i obnoviti robovlasničke odnose kojih ga je oslobodila prva faza revolucije. Snaga je bila na strani vlasti i ona ju je okrutno i bezobzirno primjenjivala. Seljak, a ne samo kulak, bio je žrtva onoga što je izgledalo kao otvorena agresija. Ono što je bilo planirano kao veliko dostignuće svršilo je kao velika tragedija koja je ostavila crnu mrlju u sovjetskoj povijesti. Zemljora­ dnik je bio kolektiviziran. Trebalo je dosta vremena da se sovjetska poljoprivreda oporavi od katastrofe koja je pratila taj proces. Sve do kasnih tridesetih godina proizvodnja žitarica nije dosegla razinu iz vremena prije prisilne kolektivizacije, a posljedice zbog gubitka stoke trajale su i dulje.

152

17. Metode provođenja diktature

Poraz i isključenje ujedinjene opozicije na kongresu partije u prosincu 1927. godine značili su da je uklonjena i posljednja velika zapreka na putu Staljinova napredovanja prema apsolutnoj moći. Uskoro je došlo do rascjepa i unutar same opozicije. Na kongresu je držanje Kamenjeva već mirisalo na predaju. Mjesec dana kasnije Zinovjev i Kamenjev izjavili su da su »raskinuli drugovanje« s grupom Trockog, da su odbacili njezinu politiku i da je sada njihov moto »natrag u partiju, natrag u Kominternu«. Otpadništva je bilo čak i u redovima pristaša Trockog. Proces je ubrzan kad je postalo očito da je nastao nov zaokret u službenoj politici. Trocki je samouvjereno predvi­ dio da će pobjeda Staljina i Buharina biti znak naglog zaokreta udesno. Međutim, dogodilo se suprotno. Otkup žitarica prvih mjeseci 1928. godine dokazao je da je Staljin napustio politiku popuštanja seljacima, koju je osudila opozicija. Staljin jedva da je pričekao da se Trockog izbaci iz partije i Moskve prije nego što je uveo politiku ubrzane industrijalizacije na štetu ostalih privrednih grana; takav tempo do tada nitko, pa ni Trocki, nije m ogao zamisliti. Prognanici su propadali u Sibiru, i sada su se mogli uvjeriti da je Staljin prihvatio politiku opozicije, te da je njihova dužnost da pomognu onima koji sudjeluju u tom poslu. To je, svakako, bio častan način predaje. Otpadnicima su se nudili ustupci, ali im se istodobno i prijetilo. U lipnju 1928. godine Zinovjev i Kamenjev, zajedno s četrdeset pokajnika, ponovo su prim­ ljeni u partiju. Tokom godine Trocki je iz.Alma-Ate održavao pismene veze s prognanicima u cijelom Sibiru i nastojao, istina sa slabim uspjehom, ojačati njihov otpor. Najteže ga je pogodilo kada su Preobraženski i Radek, koje je do tada smatrao svojim najčvršćim pristašama, izrazili svoje neslaganje s njim i okrenuli se vlasti u Moskvi. Od značajnih vođa opozicije samo je Rakovski još podržavao mišljenje Trockog da su Staljinova osobna diktatura i degeneracija partije ključni problemi za koje ne postoji nikakav kompromis. Trocki je bio neumoran. U ljeto 1928. godine poslao je Sekretarijatu Kominterne dugu Kritiku nacrta

153

programa Kominterne predloženog kongresu, koja se nije mogla sakriti od stranih delegata. Ta kritika sadržavala je oštar napad na doktrinu socijalizma u jednoj zemlji, koju je smatrao glavnim uzrokom svih poteškoća politike Kominterne. Za Staljina je Trocki, iako izoliran u dalekom kutu SSSR-a, još bio žarište neslaganja, organiziran izazov njegovoj vlasti, pa je odlučio da se njega riješi. Držati iza rešetaka jednog od heroja revolucije nije se tada moglo zamisliti - protjerivanje je još dijelilo to razdoblje od razdoblja velikih čistki. Problem je bio kamo ga poslati. Ni Njemačka ni bilo koja druga evropska zemlja ne bi prihvatila okorjelog revolucionara. Međutim, Turska je bila voljna da ga prihvati. U siječnju 1929. godine Trockog su otpremili u Odesu i ukrcali na brod za Istanbul. Gotovo četiri godine imao je utočište na otoku Prinkipo. Bez obzira na to da li je Staljin potcjenjivao štetne efekte nemilosr­ dne kampanje Trockog protiv njega u vanjskom svijetu, on se ipak riješio posljednjeg ozbiljnog suparnika u SSSR-u. Grupe unutar partije, koje su nakon toga osporavale njegovu vlast, nisu prijetile njegovu monopolu moći. Te grupe nisu organizirale svoje simpatizere i, jednako kao i ujedinjena opozicija, teško su mogle ponuditi pozitivan alterna­ tivni program. I ujedinjena opozicija i kasniji disidenti tradicionalnim su jezikom osudili zlo koje donosi birokracija i gušenje slobode mišlje­ nja. »Naše neslaganje sa Staljinom«, rekao je Buharin Kamenjevu u lipnju 1928. godine, »ozbiljnijeg je karaktera od onoga koje smo imali s tobom .« N o to baš nije bilo potpuno točno. Postojala je bitna razlika između njih, koja je djelomično bila posljedica promjene Staljinova stava nakon pobjede krajem 1927. godine. Trocki, Zinovjev i Kamenjev kritizirali su Staljina da je izdao ciljeve revolucije, da se pogađa s kulacima u zemlji, a s nacionalistima i socijaldemokratima izvan zemlje; to je bio ljevičarski napad. Buharin, Rikov i Tomski optuživali su ga zbog žurbe i okrutnosti kojom je želio postići ciljeve revolucije i tražili su da se uspori tempo i intenzitet tih težnji; prema terminologiji tog vremena, to su bili napadi desničara. Ni kasniji disidenti, kao ni prije opozicija, nisu se automatski isključili iz okvira partije. Često su ih proglašavali krivima, ne zbog opozicije, već zbog »skretanja s pravog puta«. Nova grupa desno orijentiranih zastranjivača počela se stvarati u tjednima pada ujedinjene opozicije i znatno prije nego što je Trocki protjeran iz SSSR-a. Rikov, koji je dugo bio na desnom krilu partije, otvoreno je izrazio svoje neslaganje, kao i još neki članovi partije, s nasilnim otkupom žitarica u siječnju i veljači 1928. godine. Buharin se našto sporije izjašnjavao. On je zajedno sa Staljinom vodio kampanju protiv Trockog. Međutim, kad je opozicija pobijeđena, Buharin je postao onaj kojeg treba žrtvovati. Stoga je Staljin usmjerio sve svoje

154

napore da potkopa njegov utjecaj. Već na partijskom kongresu u prosincu, na kojem je opozicija izbačena, Buharinu je podmuklo zamjereno da zanemaruje ono što se tada zvalo »desna opasnost«. To se posebno odnosilo na sukobe u Kominterni, ali je imalo i šire implikacije. U svibnju 1928. Staljin se obratio Institutu crvenih profe­ sora, kojem je Buharin bio direktor, omalovažavajući prijedlog da se uspori industrijalizacija i naglašavajući potrebu da ojačaju kolhozi i sovhozi te da se poboljša otkup žitarica. Iako se Buharinovo ime nije nigdje spominjalo, bilo je očito čije je stavove Staljin kritizirao. Nekako u isto vrijeme Buharin je poslao Politbirou dva dopisa u kojima je izrazio sumnju u tempo industrijalizacije, u pritisak koji se zbog toga vrši nad seljacima i u izvedivost kolektivizacije poljoprivrede; Tomski je postao zabrinut zbog reperkusija industrijalizacije na radnike i svoje uloge u sindikatima. Buharin je uz ostale funkcije, bio i urednik partijskih novina Pravda i član uređivačkog odbora partijskog dnev­ nika Boljševik. Na obje funkcije imenovani su novi ljudi, s jasnom namjerom da se Buharinov utjecaj ograniči. Na presudnom sastanku CK partije u srpnju Rikov, Buharin i Tomski, svi članovi Politbiroa, pojavili su se kao manjina trojice koja osporava trenutnu politiku. Buharin je, na temelju svoje reputacije vodećeg teoretičara partije i vještine u raspravama, istupio kao vođa grupe. Za potpuni raskid još nije bio sazreo trenutak. Rasprava je završila praznim kompromisom, pa je tako očuvano formalno jedinstvo Polit­ biroa. N o Buharin je tada shvatio poruku i dok je sjednica još bila u toku, uz znanje Rikova i Tom skog, tajno je posjetio Kamenjeva i ponudio mu da zajedno s ostacima stare opozicije osnuju koaliciju protiv Staljina. Staljina je opisao kao »Džingis-kana« koji »će pričekati da započnemo diskusiju, a onda nam prerezati grkljan«. Bio je to zakasnjeli i uzaludni potez. Ujedinjena opozicija bila je uništena i rastjerana, a Kamenjev nepouzdana osoba. Buharin nije bio dobar taktičar. Međutim, kad je Staljin, nakon nekog vremena, saznao za taj korak, to je samo potvrdilo njegovu odlučnost da slomi i ponizi Buharina. Buharin je u srpnju predsjedao Šestom kongresu Kominterne. Staljin ga je tada grubo prekinuo i inzistirao na dopunama teza koje je Buharin priredio za kongres; tada su mnogi delegati već znali da se njegova zvijezda gasi. Krajem rujna Buharin je objavio svoj ekonom­ ski plotun Bilješke jednog ekonomista, i otputovao na odmor. Nije ništa učinio da bi organizirao svoje pobornike, već je ostavio slobodno polje za intenzivnu propagandnu kampanju protiv svojih stavova, iako se do tada nije spominjalo ime ni jednoga važnijeg disidenta. Sjednica CK partije u studenome još je jedanput, tobože, završila kompromi­ som. Ovaj put se Buharin otvoreno povukao kako bi se zadržalo formalno jedinstvo, a zapravo je pretrpio težak poraz.

155

Tomski se pokazao manje elastičan i prvi je od trojice na sebe navukao javni gnjev. Mjesec dana nakon poraza u CK partije, u prosincu 1928. godine, otvorio je kongres sindikata i nije pokušao raspravljati o spornim pitanjima. Bilo je očito da se ni on, kao ni ostale sindikalne vođe, ne želi suočiti s problemom industrijalizacije. Pravda je osuđivala sindikate što zastupaju »apolitičku« liniju, tj. što se koncentriraju na trenutačne interese radnika, a zanemaruju »nove zadatke razdoblja obnove zemlje«. Politbiro je odlučio da slomi otpor Tomskog i imenovao je Kaganoviča, jednog od najbližih i najvjernijih Staljinovih pristaša, za delegata CK partije u Centralnom vijeću sindi­ kata. Tomski se držao ponosno, ali se osjećao ništavno, kad je dao ostavku na mjesto predsjednika Centralnog vijeća sindikata i kad je izostao sa završne sjednice kongresa. Zbog takvog ponašanja oštro su ga kritizirali. Iako je ostao član Centralnog vijeća još tri mjeseca, nikada se više nije pojavio na sindikalnoj tribini. Buharin ga nije dugo nadživio. U siječnju 1929. godine, sav očajan, još se dva puta sastao s Kamenjevom, ali bez uspjeha; dosje Kamenjeva s prijašnjeg sastanka već je kružio u užim partijskim krugovima. Više se nije mogao odgađati konačni raskid, pa je do njega došlo na zajednič­ koj sjednici Politbiroa i Kontrolne komisije partije potkraj siječnja iste godine. Tri disidenta predala su svoje ostavke. Buharin je direktno i oštro napao Staljina, ne izrekavši njegovo ime, protestirao je protiv tiranskog režima u partiji i protiv toga »da odluke partijskog rukovod­ stva donosi jedan čovjek«. Staljin je odgovorio pogrdnom analizom Buharinova krivudavog puta i njegovih razmirica s Lenjinom, a optu­ žio je i »desnu, oportunističku, kapitulantsku platformu« disidenata. U rezoluciji usvojenoj na kraju te sjednice, 9. veljače, nabrojene su Buharinove pogreške, a on je proglašen krivim zbog nevjemosti partiji. Međutim, to nikada nije bilo objavljeno niti službeno saopćeno CK partije, tako da je Buharinov status formalno još bio isti. CK se nije sastao sve do travnja, a pošto je saslušao Staljinovu temeljitu optužbu protiv Buharina, potvrdio je rezoluciju od 9. veljače. Buharina su uklonili s položaja u Pravdi i Kominterni, a Tomskog s položaja u Centralnom vijeću sindikata. Nakon sastanka CK Molotov je te odluke saopćio na proširenoj konferenciji partije, koja je bila sazvana radi odobrenja prvoga petogodišnjeg plana. Međutim, nije bio objavljen ni izvještaj Molotova ni rezolucija kojom se potvrđuju odluke CK. Do tada se u štampi nije pojavila ni jedna riječ o padu Buharina i o tome šira javnost ništa nije saznala. Takva krajnja opreznost bila je karakteristična za Staljina. On Buharina nije smatrao opasnim protivnikom, pa nije vidio razloga da forsira to pitanje. To je, također, bio danak Buharinovoj popularnosti među članovima partije od kojih su mnogi, osobito oni na selu, dijelili

156

njegove umjerene stavove. Taj problem ponovo se pojavio u srpnju 1929. godine kada se sastao Izvršni komitet Kominterne. Na početku nitko nije spominjao odsutnost Buharina, ali usred sastanka stigao je Molotov i pročitao otvorenu optužbu protiv trojice disidenata, po­ sebno Buharina, koji je bio povezan s »desnom devijacijom« i napadao »našu socijalističku ekonomiju«. Nakon toga mnogi sovjetski i strani delegati pridružili su se toj optužbi, a na kraju sjednice donesena je rezolucija kojom se Buharin proglašava krivim. Rezolucija je također potvrdila odluku CK partije da se Buharin isključi iz rada Kominterne i njezinih organa. N o ni ta rezolucija nije objavljena, ali se pojavila u Pravdi nekoliko tjedana kasnije. Sada je, dakako, u novinama započela temeljita kampanja optužaba koja je kulminirala na sjednici CK partije u studenome. Trojica disidenata bila su prisiljena poreći svoje stavove, što je kasnije objavljeno u Pravdi. Buharina su uklonili iz Politbiroa, Tomski i Rikov jedva da su osuđeni, samo su upozoreni da više ne griješe. Tako su polaganim procesom uništavanja disidenti došli na zao glas, osramoćeni su, a pokazalo se da su bespomoćni i neopasni. Mjesec dana kasnije, 21. prosinca 1929. Staljin je slavio pedeseti rođendan. To je bila prilika da se sažmu njegove namjere, koje su neprimjetno izrasle iz njegove borbe sa suparnicima i iz njegova uspona prema vrhovnoj vlasti. Od trenutka kad je imenovan za generalnog sekretara partije, u posljednjoj godini Lenjinova aktivnog života, nje­ gova snaga temeljila se na strogom i preciznom rukovođenju partijskim aparatom koji je kontrolirao imenovanja na sve ključne položaje u partiji i državi. Staljinov pristanak bio je znak sigurnog napredovanja. Tako je oko sebe okupio pristaše, od kojih su većina bile partijske vođe drugog reda, čiji je daljnji politički uspjeh ovisio o Staljinovu napredo­ vanju, pa su mu dugovali slijepu političku podršku. Politika popunja­ vanja partije novim članovima, koja je započela »Lenjinovim upisom« 1924. godine, dovela je do formiranja običnog članstva od pouzdanih radnika poznatih po odanosti partijskoj liniji. N a području partijske doktrine, gdje je bio manje vješt, Staljin je ub žio napore kako bi se prikazao dosljednim Lenjinovim učenikom i čuvarom partijske pravov­ jernosti, a ne inovatorom. Lažan pokušaj da teoriju socijalizma u jednoj zemlji pripiše Lenjinu bio je primjer njegove želje da vlast temelji na autoritetu svog učitelja. Njegova okolina svjesno ga je isticala i uspoređivala s Lenjinom. Staljinove riječi, kao i Lenjinove, stalno su se citirale u novinama i govorima njegovih pristaša i smatrale autoritativ­ nima. Njegov portret nalazio se na svim javnim mjestima, često odmah pokraj Lenjinova. Takvo ponašanje doseglo je kulminaciju u govorima u povodu njegova rođendana. Iz tih je govora izbijalo do tada neza­ pamćeno osobno laskanje. Karakter Staljinove vladavine, po mnogim obilježjima, razlikovao

157

se od svega što se u Lenjinovo doba moglo zamisliti. Oblik Staljinove taštine Lenjinu je bio potpuno stran. Staljin je zahtijevao apsolutnu poslušnost i priznavanje svoje nepogrešivosti. Nijedna otvorena kritika ili izraz neslaganja više se nisu pojavili u partijskoj štampi, čak ni u časopisima za stručnjake. Diskusije o tekućim problemima, koje su se još mogle voditi, bile su pune neukusnih i jednoličnih priznanja vođi, slaveći već gotovo mitska dostignuća. Staljin je postao daleka, izolirana figura, izdignuta iznad običnih smrtnika, pa čak i iznad njegovih najbližih suradnika. Čini se da u odnosima sa svojim suradnicima uopće nije bio srdačan, bio je okrutan i osvetoljubiv prema svima koji su se suprotstavljali njegovoj volji ili su izazvali njegovu ljutnju i antipatije. Njegova odanost marksizmu i socijalizmu bila je vrlo po­ vršna. Za njega socijalizam nije bio nešto što je nastalo iz objektivne ekonomske situacije i pobune klasno svjesnih radnika protiv ugnjetavačke dominacije kapitalizma, već nešto što se mora nametnuti odozgo, samovoljno i uz pomoć sile. Staljin se s prezirom odnosio prema masama, nije mario za slobodu i jednakost, prezirao je izglede za revoluciju u svakoj zemlji osim u SSSR-u. On je bio jedini član CK partije koji je već u siječnju 1918. tvrdio, suprotno Lenjinu, da »na Zapadu nema nikakvog revolucionarnog kretanja«. Odanost socijalizmu u jednoj zemlji odlično mu je pristajala, iako svi stavovi koji su se o tom pitanju iskristalizirali u doktrinu nisu bili isključivo njegovi. To mu je omogućilo da priznavanje socijalizma uskladi s ruskim nacionalizmom, jedinim političkim kredom koji je duboko osjećao. Staljinov odnos prema nacionalnim manjinama ili manjim nacijama lako je prelazio u šovinizam. Obilježja staroruskog antisemitizma, koji su Lenjin i prvi boljševici strogo osuđivali, ponovno su se pojavila; službene optužbe, iako su se neprestano čule, nisu bile tako odlučne. U umjetnosti i literaturi napušten je eksperimentalizam iz prvih godina revolucije i zamijenjen tradicionalnim ruskim modelima, što je provedeno gotovo silom, jer je cenzura bila vrlo oštra. I marksi­ stička škola povijesti i prava pala je u nemilost; tražiti kontinuitet s ruskom prošlosti, nije više bilo vrijedno prijekora i sramote. Socijali­ zam u jednoj zemlji ukazao je na starorusku nacionalnu ekskluzivnost, koju su odbacili i M ara i Lenjin. Smjestiti Staljinov režim u kontekst ruske povijesti, i nije se činilo toliko apsurdno. To zatvaranje revolucije u uske nacionalističke okvire ima i drugu stranu. Bilo bi nepravedno prikazati Staljina kao čovjeka kojega je pokretala samo strast za osobnom moći. Svoju neiscrpnu snagu usmje­ rio je na to da preobrazi primitivnu seljačku Rusiju u modernu industrijsku silu sposobnu da se suoči s najvećim kapitalističkim silama na jednakim osnovama. Potreba da se »dostignu« ili »prestignu« kapitalističke zemlje bila je tema koja ga je zaokupljala i inspirirala za

158

rijetke svijetle odlomke u njegovoj inače sivoj prozi. Završetak sveča­ nog članka, koji je objavio u studenome 1929. godine, pod naslovom »Godina velikog zaokreta« bio je inspiriran tom idejom: Idemo punom parom putem industrijalizacije u socijalizam, ostavljajući za sobom dugogodišnju »rusku zaostalost«. Postajemo zemlja metala, zemlja automobila, zemlja traktora. I kada SSSR posjednemo u automobil, a seljaka na traktor, pustit ćemo pošto­ vane kapitaliste, koji se kočopere sa svojom »civilizacijom«, da nas dostignu. Tada će se vidjeti koje se zemlje ubrajaju u zaostale, a koje u nerazvijene. A kasnije, malo trezvenije, osvrnuo se na Rusiju kroz stoljeća, koju su »smrvili, zbog zaostalosti« strani osvajači, od »mongolskih kanova« do »anglo-francuskih kapitalista« i »japanskih barona«, te zaključio: Zaostali smo pedeset ili sto godina za razvijenim zemljama. Taj zaostatak moramo nadoknaditi u deset godina. To ćemo učiniti, ili će nas one uništiti. ' Ta neobična kombinacija predanosti industrijalizaciji i moderniza­ ciji ekonomije, što su marksisti shvaćali kao bitan korak na putu u socijalizam, i predanosti ponovnom oživljavanju moći i prestiža ruske nacije, što je djelovalo na vojsku, birokratsku i tehnološku elitu, na sve ostatke starog režima u službi novog, omogućila je Staljinu neslom­ ljivu vlast nad partijom, vladom i administracijom. Bilo bi pogrešno sav taj uspjeh pripisati Staljinovoj političkoj lukavosti, ili efikasnosti aparata, ili okrutnim mjerama poduzetima radi sprečavanja otpadništva. Nisu samo otpadnici opozicije 1928. i 1929. godine osjetili da je Staljinova nepokolebljiva odlučnost da ostvari dugo željene ciljeve pojačavala okrutne metode kojima se koristio u nametanju svoje politike. Neki su tvrdili da se bez upotrebe tih metoda ne bi mogli postići željeni ciljevi, drugi su govorili da ciljevi ne bi bili postignuti bez Staljinova odlučnog vodstva, te da je stoga bilo potrebno tolerirati njegovu nezgodnu, osebujnu narav. Činjenica da je to revolucija odozgo, u kojoj su najteži teret ponijele upravo one klase koje su morale biti njezini izričiti korisnici, nije ozbiljnije narušila sliku. Entu­ zijazam koji je vladao za taj veliki skok naprijed progutao je mnoge članove partije, kao i mnoge druge koji su, u ovom ili onom svojstvu, radili na unapređenju velikog projekta, pa nisu marili za ostalo. Bilo je to društvo naviklo da vlast povezuje s ugnjetavanjem i da ga smatra nužnim zlom. N a svoj pedeseti rođendan Staljin je na vrhuncu svojih ambicija.

159

Zaista, dosta se toga dogodilo što je potvrdilo Lenjinovu bojazan u vezi sa Staljinovom grubom i samovoljnom upotrebom sile. Staljin je poka­ zao neobičnu okrutnost u provođenju svoje volje i uništavanju svih onih koji su mu se suprotstavili. Međutim, prava bit njegove diktature još nije bila izašla na vidjelo. To je tek slijedilo. Strahote procesa kolektivizacije, koncentracionih logora, velikih insceniranih suđenja, sveopćih ubijanja, sa suđenjem ili bez suđenja, i to ne samo onih koji su mu se nekad suprotstavili, već i onih koji su mu pomagali da dođe na vlast, praćene su nametanjem stroge, uniformirane ortodoksnosti u štampi, umjetnosti, literaturi, povijesti i znanosti, te suzbijanjem sva­ koga kritičkog mišljenja. Sve to ostavilo je takvu mrlju koju nisu mogli izbrisati ni pobjeda u ratu ni poslijeratni razvitak. Nestabilnost Staljinove reputacije, nakon njegove smrti, u očima njegovih zemljaka odražava zbunjujuće i proturječne osjećaje divljenja i srama. Takav podvojeni stav može biti prisutan još dugo. Često su ga uspoređivali s Petrom Velikim, što je bilo začuđujuće primjereno. Petar je, također, bio čovjek goleme snage i krajnje okrutnosti. On je oživio i nadmašio najveće brutalnosti dotadašnjih careva; kasnije generacije povjesničara osjećale su odvratnost prema njegovim postupcima. Međutim, ono što je postigao posuđujući sa Zapada, forsirajući razvoj materijalnih teme­ lja modeme civilizacije u primitivnoj Rusiji i stvorivši Rusiji mjesto među evropskim silama prisililo je povjesničare da mu priznaju pravo na veličinu, bez obzira na to koliko to nerado činili. Staljin je bio najokrutniji despot kojeg je Rusija imala nakon Petra, ali je istovre­ meno bio i veliki zapadnjak.

160

.

18

SSSR i svijet (1927-1929)

Gotovo dvije godine nakon raskida s Britanijom, u svibnju 1927. godine, nakon sloma kineskoga revolucionarnog pokreta i sov­ jetske prisutnosti u Kini, sovjetski vanjski poslovi bili su na mrtvoj točki. Neprestani pokušaji približavanja Moskve britanskoj vladi do­ življavali su sramotne neuspjehe. S Francuskom su prekinuti pregovori o dugovima i kreditima; francuska vlada, iako nije prekinula diplomat­ ske odnose, našla je izgovor i zatražila da se sovjetski ambasador Rakovski opozove. Odnosi s Njemačkom privremeno su bili narušeni zbog njemačkog potpisivanja sporazuma u Locarnu i ulaska u Ligu naroda. Međutim, njihovi su se odnosi čvrsto temeljili na tajnom vojnom sporazumu, zbog želje Njemačke da izbjegne isključivo zapa­ dnu orijentaciju, kao i zbog zajedničkog neprijateljskog stava prema Poljskoj, pa su odnosi SSSR-a s Njemačkom bili bliži i plodonosniji nego s bilo kojom drugom zemljom. Odnosi s Poljskom nazadovali su otkako je Pilsudski izvršio drzaimi udar u svibnju 1926. godine, što je povećalo strah da će Pilsudski biti voljan poslužiti kao sredstvo antisovjetskih namjera zapadnih sila. Odnosi s Poljskom kasnije su se još i pogoršali, jer je Poljska stalno, iako neuspješno, pokušavala organizi­ rati druge zapadne susjede SSSR-a, Finsku, baltičke zemlje i Rumunj­ sku, u pakt ili savez pod poljskim vodstvom. Odnosi s Japanom pokazali su se nemirnima zbog nejasne japanske politike u Kini i zbog toga što je Japan ljubomorno kontrolirao Mandžuriju, uz pomoć svog štićenika Čang Co-lina. Paradoksalno je da je jedina važna inicijativa koju je sovjetska diplomacija poduzela bilo sudjelovanje u međunarodnim aktivnostima u Zenevi. Do tada je sovjetska suradnja u Ligi naroda bila ograničena na vezu s njezinom zdravstvenom organizacijom. Ligu naroda optužiiz 1919, godine i licemjerna _rnaska za savezničke vojne pripreme, Takva osuda i dalje je bila na snazi. Međutim, sada kada je Njemačka stupila u Ligu naroda odsutnost SSSR-a sa scene pojačala je osjećaj njegove osamljenosti. U svibnju 1927. godine brojna sovjetska delega11 Ruska revoluciia

161

čija stigla je prvi put u Ženevu da bi prisustvovala svjetskoj ekonom­ skoj konferenciji. Sovjetski delegati istakli su se i na plenarnoj sjednici i u komisijama, koje je osnovala konferencija, oštrim kritikama postu­ paka kapitalističkih zemalja i obranom monopola vanjske trgovine, ali su sve to povezivali s »miroljubivom koegzistencijom obaju ekonom­ skih sistema«. Pomanjkanje konkretnih rezultata nije smanjilo dojam obiju strana da bi se uspostavljeni kontakti mogli razvijati. Senzacionalniji je bio dolazak sovjetske delegacije u Ženevu šest mjeseci kasnije. Tu je delegaciju predvodio Litvinov, zamjenik kome­ sara za vanjske poslove. N a sjednici Pripremne komisije za razoružanje Litvinov je na sebe skrenuo pažnju prijedlogom o potpunom ukidanju svih vrsta naoružanja. Bio je to senzacionalan i zbunjujući potez. Komisija je naglo odgodila diskusiju za sljedeći sastanak u ožujku 1928. godine. Tom prilikom neumorni Litvinov predao je obnovljen plan potpunog razoružanja po stupnjevima. Kad je i taj prijedlog odgođen, Litvinov ga je zamijenio alternativnim nacrtom ograničenja naoružanja. Iako je taj prijedlog bio manje utopijski od prethodna dva, otišao je dalje nego što su zapadne sile mogle i zamisliti. Njemačka ga je dočekala sa simpatijama, jer je njezino naoružanje bilo strogo određeno Versajskim ugovorom. I Turska, novi član komisije, pozdra­ vila je taj prijedlog. Takav razvoj događaja zbunio je većinu delegata, koji nisu imali drugog izlaza već da sastanak odgode. To je Litvinovu i SSSR-u donijelo mnogo povoljnog publiciteta u radikalnim krugovima zapadnih zemalja, zainteresiranima za razoružanje i nezadovoljnima sporim napretkom rada komisije. Daljnji značajni korak u sovjetskim odnosima sa Zapadom poduzet je u ljeto 1928. godine. Američki državni sekretar Kellogg predložio je potpisivanje međunarodnog sporazuma kojim bi se države odrekle rata »kao sredstva nacionalne politike«. SSSR nije bio među petnaest zemalja koje 'su prvotno bile pozvane da u tome sudjeluju. No, kad j e na dan potpisivanja, 27. k o lo v o z a 1 9 2 8 .iJ>SSR-u upućen poziv da potpiše sporazum, kao i ostalim zeml jama koje nisu "Bile potpTšmcef, SSSR-jr'brzo 1 srdačno prihvatio poziv.Ttoviše, kada su zapadne Šile odgađale ratifikaciju sporazuma, sovjetska vlada predložila je svojim direktnim susjedima da ga zaključe kako bi odredbe Kelloggova spora­ zuma odmah stupile na snagu među njima. Taj dopunski .sporazum potpisali su u Moskvi 9. veljače 1929. SSSR, Poljska, Letonija, Estonija i Rumunjska, a Litva, Turska i Perzija potpisale su ga kasnije. U svim tim akcijama jasno se vidio Litvinovljev utjecaj. Litvinov je sada praktički potisnuo Čičerina kao narodnog komesara vanjskih poslova, iako tu titulu formalno nije dobio sve do 1930. godine. Čičerin, ekscentričan potomak stare obitelji, j šao je u partiju i zadobio

162

Lenjinovo povjerenje, ali od Staljina ga je dijelila snažna netrpeljivost. Staljinu se više sviđao otresit i neuglađen stil Litvinova. Godine 1928. Čičerin, tada već bolestan čovjek, povukao se iz aktivnog života. Značajno je u toj promjeni to što Čičerin nije imao povjerenja u zapadne zemlje, osobito u Britaniju, iz koje je sramotno deportiran 1918. godine; samo se u Njemačkoj osjećao kao kod kuće. S Litvinovom je bilo drukčije, on je niz godina proveo u Britaniji, tečno je govorio engleski, a i žena mu je bila Engleskinja. Nekoliko godina Litvinov je radio, i to uspješno, prema mogućnostima sovjetske poli­ tike, na zbližavanju SSSR-a i zapadnog svijeta. Govori vodećih britanskih političara, nakon generalnog štrajka 1926. godine, pomogli su da se u Moskvi stvori slika o Britaniji, o kojoj je ionako već prevladavalo mišljenje da je najnepomirljiviji neprijatelj SSSR-a, Stav konzervativne vlade u tom razdoblju temeljio se na dubokom nepovjerenju prema SSSR-u i želji da ima što je moguće manje posla s Moskvom. Do kraja 1928. godine politika hladnih odnosa nije donijela nikakve rezultate, pa je nastupila nešto povoljnija klima. U vrijeme kada su Amerikanci i Nijemci počeli Britance prema­ šivati u modernoj industrijskoj tehnologiji, gubitak britanskog tržišta u SSSR-u bio je zabrinjavajući, a to se pripisivalo prekidu odnosa između te dvije zemlje. Grupa od 80 britanskih poslovnih ljudi koja je krajem ožujka otputovala u posjet SSSR-u, srdačno je primljena i dobila je nekoliko narudžbi. Tada su se bližili opći izbori u Britaniji. I laburisti i liberali unijeli su u svoje programe obnavljanje odnosa sa SSSR-om. Laburistička stranka pokazala se najjačom od tri stranke i osnovala je vladu koja je izborno obećanje provela u djelo. Krajem iste godine ponovo su uspostavljeni, iako s malim odugovlačenjem, odnosi između Britanije i SSSR-a. Međutim, to pomirenje nije bilo dubljeg karaktera i nije uspjelo oslabiti skrivenu napetost između SSSR-a i zapadnog svijeta. Odnosi sa SAD bili su dvojaki i imali su specifična obilježja. Sovjetske vođe uvidjele su da su Britaniju vrlo brzo zasjenile SAD, najveća kapitalistička sila; neki su očekivali da će doći do oštrog neprijateljstva između te dvije zemlje engleskoga govornog područja. Usprkos jedinstvenom neprijateljstvu prema SSSR-u, koje su pokazivali američka vlada, Američka federacija rada i američka štampa, Moskva je reagirala začuđujuće blago; izražavala je divljenje i zavist zbog dostignuća američke industrije. SAD su bile najrazvijenija zemlja na svijem i? industrijskoj tehnologiji, masovnoj proizvodnji i standardiza­ ciji; organiziranje u velike proizvodne jedinice približilo je SAD sovjet­ skim uvjetima i zahtjevima više nego ijednu drugu zemlju. Oslanjanje na američke strojeve i opremu bilo je značajan faktor u sovjetskoj politici industrijalizacije; od 1927. godine SAD su počele konkurirati

163

Njemačkoj kao glavnom opskrbljivaču SSSR-a industrijskim proiz­ vodima. Posebno je bilo značajno da je u SSSR-u bilo zaposleno mnogo američkih inženjera. Već od samog početka problem su bili kvalifici­ rani inženjeri i tehničari za sovjetske tvornice i rudnike. Mnogi koji su u tom svojstvu radili u Rusiji prije revolucije nestali su, a lojalnost drugih bila je sumnjiva. Mogućnost da se obuči nova generacija stručnjaka i da zauzme njihova mjesta bila je vrlo skromna. Mnogo njemačkih inženjera radilo je u SSSR-u u prvim godinama. Međutim, s uvođenjern prvoga petogodišnjeg plana i s brzim razvojem sovjetske industrije potreba za visokokvalificiranim stručnjacima neprestano se povećavala, a tu su prazninu popunili uglavnom američki inženjeri. Dnjeprostroj je bio prvi od nekoliko značajnih projekata koji su planirali i njime upravljali američki inženjeri, kao glavni inženjeri, koji su sa sobom doveli i svoje ljude. Sovjetske vlasti štitile su ih od ljubomornih ispada njihovih ruskih kolega i imale su više povjerenja u djelotvornost i lojalnost Amerikanaca nego u ruske inženjere stare škole. 1929. godine nekoliko stotina visokokvalificiranih američkih inženjera radilo je u SSSR-u. Govorilo se da je to »krajnje nedovoljno« i uskoro je trebalo stići pojačanje. Dok je neprijateljstvo službenih krugova prema Moskvi bilo nemilosrdno, napravljen je prodor na industrijskom i komercijalnom polju. Aktivnost Kominteme, za sva značajnija pitanja, određivale su vođe partije, koji su rukovodili i sovjetskom politikom u cjelini. Stoga se i u radu Kominteme u tom razdoblju osjećao nemir i dvosmislenost sovjetskih vanjskih odnosa. Godine 1927. »ujedinjeni front«, pod kojim se razumijevala suradnja komunista s drugim lijevo orijentira­ nim strankama ili grupama u kapitalističkim zemljama, radi određenih ciljeva, još je bio visoko na ljestvici direktiva Kominteme. No te godine dva elementa u taktici ujedinjenog fronta kojima se davao najširi publicitet - savezništvo KP Kine s Kuomintangom i Anglo-ruski sindi­ kalni komitet - doživjeli su sramotni neuspjeh. Partneri čija se suradnja tražila u tim pothvatima optuženi su kao izdajnici; ujedinjeni front, u smislu kako je dotada shvaćen,prešutno je napušten. Do prekida je došlo u trenutku kada su se sovjetski odnosi sa zapadnim silama naglo pogoršali i kada su sovjetske vođe bile opsjednute strahom od rata; skretanje Kominteme ulijevo bilo je prirodna posljedica prekida miro­ ljubive taktike u sovjetskoj diplomaciji, kao i u napuštanju suradnje komunističkih partija s lijevo orijentiranim strankama u kapitalistič­ kim zemljama. Pošto je pobijedio ujedinjenu opoziciju, Staljin se u domaćoj politici okrenuo ulijevo, pripremao se da se suprotstavi Buharinu i desno orijentiranim otpadnicima, a sve je to bila slučajnost koja je odgovarala istoj predodžbi.

164

_Od 1928. godine nadalje u Kominterni je bila dominantna nova linijaTPrrznanjfe' da srrkapitdističkezemlje postigle fazu »stabilizacije«, ma kako »povremenu«', » relativnu«' i j ^ t a bitrT^ i nerado se davalo. Suprotnost između klasa sve servise zaoštravala; »klasa protiv klase« glasjja je krilatica novog razdohljaTTljedi njeni front sada su tumačili kao »ujedinjeni front odozdo«, a to je značilo suradnju s članovima socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka da bi se zbacilo njihovo korumpirano i izdajničko vodstvo. Šesti kongres Kominterne održan u srpnju 1928. godine, prvi poslije četiri godine i najdulji od sviju, podijelio je povijest Kominterne u tri razdoblja: prvo je razdoblje akutnoga revolucionarnog previranja 1917-1921. godine, drugo oporavljanja kapitalizma 1921-1927. godine, a treće razdoblje počinje održavanjem Šestog kongresa. U tom razdoblju sve veće su­ protnosti kapitalizma najavljuju njegovo neminovno raspadanje i otva­ raju nove mogućnosti za revoluciju. Najgori neprijatelji komunizma sada su socijaldemokrati, koji oklijevaju nastojeći dobiti na vremenu. Njemački delegat nazvao ih je socijalfašistima. Čak je i u rezoluciju kongresa ušlo da socijaldemokrati imaju nekih dodirnih točaka s fašističkom ideologijom. Novi program Kominterne, prihvaćen na tom kongresu, stavio je u istu grupu socijaldemokraciju i fašizam kao srodna oruđa buržoazije. Dok je još kongres bio u toku, Litvinov je oprezno vodio sovjetsku vladu prema potpisivanju Kelloggova spora­ zuma, što se saznalo prije završetka kongresa. Ni jedan delegat ruske partije nije na kongresu spomenuo taj sporazum, ali su ga osudili neki delegati ostalih partija, a u komunističkoj štampi zapadnih zemalja pisalo se o njemu kao o licemjernom izgovoru za imperijalističku agresiju. Rezolucija kongresa sadržavala je, iako nigdje nije spomenut sporazum, ironičnu aluziju na »ukidanje rata« (pod navodnicima) kao primjer »službenog pacifizma kojim kapitalističke vlade prikrivaju svoje namjere«. Očita razlika između politike sovjetske vlade i politike Kominterne vjerojatno se tumačila kao kolebljivost ili razilaženje u mišljenjima sovjetskih vođa. U stvari, usporedo su se slijedile dvije linije, a Narodni komesarijat za vanjske poslove i Kominterna išli su svaki svojim putem, bez osjećaja međusobne povezanosti. Buharinov pad bio je slučajni činilac u proglašavanju »trećeg razdoblja« 1928. godine. Njegov sukob sa Staljinom prikazan je prije svega kao sukob zbog ekonomske politike. N o njegov rad u Komintemi dovodio se u vezu s miroljubivom politikom ujedinjenog fronta, i pošto je Buharin pao u nemilost, politika Kominterne snažno se okrenula u suprotnom smjeru. Konstatirano je da postoji »objektivna revolucionarna situacija« u glavnim kapitalističkim zemljama, čak i prije nego što je početak svjetske ekonomske krize osvijetlio vjerodo­ stojnost te tvrdnje. Revolucionarni rat klasa bio je primarni zadatak

165

svih komunističkih partija. Termin »socijalfašistički«, koji je stvoren u Njemačkoj, sada se pripisivao svim »reformističkim« strankama lje­ vice, i tražiti ili tolerirati bilo kakve kompromise s njima, značilo je biti kriv zbog »oportunizma« i »desničarske devijacije«. Te zabrane zbu­ nile su komunističke partije zapadne Evrope. Ipak, u Britaniji i Francu­ skoj komunisti su potajno dali podršku laburističkim i socijalističkim kandidatima na izborima. U Njemačkoj su se te zabrane najstrože primjenjivale i imale su najteže posljedice. Podrška koju su socijalde­ mokrati dali sporazumu iz Locarna i zapadnoj orijentaciji u njemačkoj politici donijela im je nepomirljivo neprijateljstvo sovjetske vlade i Kominterne." Jaz između njemačkih komunista i socijaldemokratske stranke ostao je i dalje, a kasnije se toliko produbio da ga nije mogla ublažiti ni prijeteća opasnost od Hitlerova preuzimanja vlasti. Raskid s ostalim lijevo orijentiranim strankama zadao je sudbono­ sni udarac praksi organiziranja međunarodnih »frontova« u kojima su nekomunisti ljevice pozivani na suradnju s komunistima kako bi se lakše ostvarili zajednički interesi. Miinzenberg, neumoran i svestran njemački komunist, koji je zagovarao te zajedničke akcije i rukovodio njima, smatrao je za potrebno da na Šestom kongresu Kominterne istakne kako takve aktivnosti nemaju »ništa zajedničko s politikom oportunizma« ili s »desnim devijacijama«. No, bilo je teško pomiriti te aktivnosti s neobuzdanim uvredama socijaldemokrata, što su sada postale pravilo u komunističkim partijama. Bilo je prihvatljivo samo strogo poštovanje linije Kominterne, čak je i izvanredno uspješna Liga protiv imperijalizma usahla u novoj klimi, naime, pokazalo se da je nemoguće oživjeti spontani entuzijazam stvoren na njezinu osnivač­ kom kongresu 1927. godine. Kada se u Frankfurtu, dvije godine kasnije, sastao drugi, ujedno i posljednji, kongres Lige, sovjetska delegacija je potpuno dominirala kongresom, tako da simpatizeri nekomunisti nisu prisustvovali ili su napustili kongres. Međunarodno društvo prijatelja Sovjetskog Saveza, koje je osnovano prilikom pro­ slave desetogodišnjice revolucije u Moskvi u studenome 1927. godine, bilo je također kratkog vijeka; u Britaniji se održalo dulje, nego igdje. Posljednja od tih, tobože, nepartijskih manifestacija pod pokrovi­ teljstvom Kominterne bio je antifašistički kongres održan u Berlinu u ožujku 1929. godine. Prirodna posljedica nove, krute linije Kominterne bilo je provođe­ nje strože discipline prema komunističkim partijama. Poslije 1924. godine, kad je kao cilj bila objavljena boljševizacija stranih komunistič­ kih partija, Kominterna je s vremena na vrijeme pokušavala utjecati na izbor vođa tih partija. Nakon 1928. godine takva intervencija postala je direktna i stalna. U jesen te godine CK KP Njemačke, nakon financijskog skandala, odlučio je smijeniti svoga vođu Thalmanna, za

166

čiji je uspon uvelike bila zaslužna Moskva. Rukovodstvo Kominterne stavilo je veto na tu odluku i ona je bila povučena. Početkom 1929. godine Kominterna je dugotrajni razdor u KP Poljske sredila tako što je u rukovodstvo partije postavila grupu koja je bila najposlušnija prema zahtjevima Kominterne. Tadašnje vođe američke partije iznenada su smijenjene nakon osobne Staljinove intervencije. Slične promjene paž­ ljivije su se provodile u francuskoj i britanskoj partiji. Značenje svih tih promjena bilo je u tome što se naglasak stavljao na izbor vođa, koji je bezuvjetno morao potjecati iz radničke klase. Thalmann u Njemačkoj, Thorez u Francuskoj, Pollitt u Britaniji bili su skloni lijevoj orijentaciji koja je sada prevladavala u Kominterni, a ujedno je bila i reakcija na nevolje koje su u prošlosti stvorili intelektualci disidenti. Radnici su se u tom pogledu pokazali prilagodljiviji. Dok su nove vođe pozdravljene kao ljevičari, oni koje su oni zamijenili optuženi su kao desničari. Osnovno mjerilo novih imenovanja bila je slijepa i bezuvjetna podlož­ nost direktivama iz Moskve. To je, dakako, stvorilo novu dilemu. Odluke Kominterne bile su, u stvari, odluke ruske partije, one su se mogle nametati stranim parti­ jama, a i nametale su se. Cijena takve politike bilo je udaljavanje sve većeg broja radnika dotičnih zemalja, koji nisu prihvaćali ono što je bilo samovoljno i ponekad potpuno neodgovarajući diktat daleke i strane sile. Krajem dvadesetih godina komunistički pokret na Zapadu slabio je i brojčano i po svom autoritetu, te je privlačio vrlo malo simpatizera. Britanska i američka partija nisu imale podršku masa. U Njemačkoj, Francuskoj i Čehoslovačkoj komunističke partije, koje su imale brojno članstvo, podijelile su radnički pokret, ali nikad nisu uspjele steći potpun utjecaj u njemu. Svagdje je jačanje veza koje su partijske vođe vezivale za Moskvu oslabilo njihovu moć nad radničkim članstvom. Tek kada se politika u Moskvi radikalno promijenila, sredinom tridesetih godina, ti su gubici nadoknađeni. Najvažniji događaj u sovjetskoj vanjskoj politici zbio se u drugoj polovici 1929. godine na Dalekom istoku. Nakon neuspjeha koji je doživjela 1927. godine u Kini, sovjetska vlada nije dvije godine imala pravo sudjelovati ni u kakvim kineskim poslovima; KP Kine pretvorila se u raštrkane ilegalne grupe u nekoliko značajnijih gradova. U pro­ sincu 1927. godine ostatak partije, uz pomoć iz Moskve, očajnički je pokušao izvesti vojni udar u Kantonu. Ta je akcija doživjela strašan neuspjeh, koji je izazvao daljnja ubijanja komunista i njihovih pristaša. Otprilike u to vrijeme komunistički vođa seljaka M ao Ce-tung i komunistički general Ču Teh okupili su mali odred borbenih seljaka bezemljaša, nekoliko tisuća jakih ljudi, u udaljenim i nepristupačnim planinskim predjelima jugozapadne Kine. Godinu dana kasnije počeli su uspostavljati vlast nad susjednim predjelima, dižući seljake na

167

ustanak i osnivajući seljačke sovjete. M ao je izrazio samo formalnu odanost partiji i Kominterni. On je išao vlastitim putem i imao je malo kontakta s partijskim vođama, koji nisu vjerovali u pokret što je sve svoje nade u uspješnost revolucije vezivao za seljake na selu, a ne za radnike u gradovima. Čang Kaj-šek, čije se neprijateljstvo prema kineskim komunistima i SSSR-u nije smanjilo, priširio je vlast naciona­ lističke vlade u Nankingu na veći dio Kine. Čang Co-lin, vojni diktator Mandžurije, ubijen je u ljeto 1928. godine, a krajem te godine Čang Kaj-šek se dogovorio s njegovim sinom i nasljednikom o ujedinjenju Kine pod zastavom Kuomintanga, uz autonomiju sjevernih provincija. Sjeverne provincije, koje su graničile sa sovjetskim teritorijem, dugo su izazivale zabrinutost u Moskvi. Istočna kineska željeznica, koju je sagradila i posjedovala predrevoluđonama ruska vlada, na kineskom teritoriju odavna je bila kamen smutnje između dvije zemlje. Diplomat­ ski sporazum, prema kojem je Kina imala svoje predstavnike u komisiji željeznice, nije spriječio niz kriza koje su izbile zbog kontrole željeznice. Poslije tri relativno mirne godine, kineske vlasti su u proljeće 1929. .godine potaknule nekoliko manjih napada na željeznicu. Dvadeset sedmoga svibnja napadnut je sovjetski konzulat u Harbinu i glavni ured istočne kineske željeznice. Službenici su uhapšeni, a dokumenti zaplije­ njeni. Bila je to umanjena replika napada na sovjetsku ambasadu u Pekingu prije dvije godine. Prema izjavama iz Nankinga moglo se zaključiti da iza napada stoji Čang Kaj-šek. To su ujedno bili prvi koraci prema zaposjedanju željeznice. Napokon su 10. srpnja kineske vlasti zauzele željezničke instalacije, zatvorile sovjetsku trgovinsku delegaciju i ostale sovjetske ustanove u Mandžuriji, uhapsile sovjet­ skoga generalnog direktora željeznice i protjerale ga, zajedno sa šezdesetoricom sovjetskih službenika, s kineskog teritorija. Sovjetska vlada uzaludno je protestirala protiv tako samovoljnih mjera, povukla je svoje namještenike iz istočne kineske željeznice, obustavila željezničku vezu s Kinom i zahtijevala da se iz SSSR-a povuku svi kineski službe­ nici. Čang Kaj-šek je pretpostavljao da će sovjetska vlada glasno prote­ stirati, kao što je učinila i 1927. godine, i da neće moći ništa učiniti. To je bila velika pogreška u računu, jer sovjetski interesi u središnjoj Kini nikada nisu bili bitni, i tu se ništa nije moglo učiniti, pa poraz 1927. godine, iako je bio ponižavajući, materijalno nije bio katastrofalan. Međutim, oduzeti Rusiji povijesni položaj u Mandžuriji i primorati Sovjete da napuste željeznicu koju su izgradili ruski inženjeri ruskim kapitalom i koja je bila jedina direktna veza s Vladivostokom, jedinom sovjetskom pacifičkom lukom, bio je strašan udarac. Crvena armija već je bila izrasla u djelotvornu borbenu silu, iako još nije bila opremljena za rat većih razmjera. Uz neutralnost Japana u tom sporu, bila je više

168

nego dorasla neregularnim i nediscipliniranim kineskim jedinicama, koje su se borile jedna protiv druge na kineskom tlu. Čang je pretpo­ stavljao da će 1929. godine zapadne sile biti sklone njegovim potezima protiv SSSR-a, jednako kao i prije dvije godine. To je bila druga pogreška u njegovim predviđanjima. Strah od komunizma smanjio se, pa je britanska laburistička vlada upravo trebala obnoviti odnose sa SSSR-om. Čangova agresivnost činila se kao još jedan primjer onoga s čime su zapadne sile već bile vrlo dobro upoznate - kineski zapovje­ dnici povrijedili su prava iz ugovora sa stranim državama. Tako su se prvi put simpatije zapadnih zemalja okrenule na sovjetsku stranu. Sovjetska vlada uporno je odbijala pregovore o bilo čemu osim o potpunom povlačenju svih mjera poduzetih 10. srpnja i ponovnom uspostavljanju sovjetskih prava nad istočnom kineskom željeznicom. Sovjetski maršal Bljuher imenovan je u kolovozu za komandanta pojačane istočne vojske. Povremeni napadi preko granice bili su znak sve većega sovjetskog nestrpljenja. Budući da kineske vlasti nisu reagi­ rale na te sovjetske provokacije, Crvena armija je u studenome upala na kineski teritorij, razbila kineske lokalne snage i zauzela dva manja grada. Tada su kineske vlasti shvatile ozbiljnost situacije pa su sa Sovjetima sjele za pregovarački stol. Tako je 22. prosinca potpisan protokol prema kojem se vlast nad istočnom kineskom željeznicom ponovo daje sovjetskom generalnom direktoru i ostalim sovjetskim službenicima, odnosno uspostavlja se status quo ante. Sporne točke ostavljene su za budući sastanak. Crvena armija pokazala je nemoć kineskih vojskovođa. SSSR je postao vojna i diplomatska sila na Dalekom istoku i stvorio čvrste veze sa zapadnim silama, koje su bile obostranog interesa. To je bila prekretnica u vanjskim odnosima Sovjetskog Saveza. Raspršena, progonjena i malodušna KP Kine nije imala nikakvu ulogu u tim događajima. Prema uputama Kominterne, CK KP Kine istakao je parolu »obrana Sovjetskog Saveza« i počeo s još većim optužbama protiv vlade u Nankingu. Ono što se u Moskvi smatralo jasnom prijetnjom sovjetskoj sigurnosti, nekim kineskim patriotima činilo se kao mogućnost da se kineski teritorij oslobodi strane, tj. sovjetske kontrole. Čen Tu-hsiu,. koji je uklonjen iz partijskog ruko­ vodstva nakon katastrofe 1927. godine, sada je izbačen iz partije jer je glasno govorio o toj neugodnoj temi i kasnije se izjasnio kao pristaša Trockog. Ovdje, kao i drugdje, Komintema je mogla nametnuti disci­ plinu, ali nije mogla oživiti oslabljeno partijsko članstvo čija se nemoć u gradskim sredinama više nije mogla sakriti. Samo su se Maova seljačka vojska i lokalni sovjeti, pod njezinim pokroviteljstvom, mogli pohvaliti uspješnim revolucionarnim akcijama. N o ti junački poduh­ vati bili su ograničeni na udaljene dijelove Kine; vođe tih revolucionar­

169

nih akcija dvolično su iskazivale svoju suglasnost s politikom partije i Kominterne. Koliko god kineski komunistički pokret duguje ruskim poticajima i primjerima, on je preživio i najzad trijumfirao zbog onih postupaka koje M oskva nije planirala i u koje nije vjerovala.

170

.

19

Perspektiva revolucije

Kad je Lenjin u svojim Aprilskim tezama izjavio da februar­ ska revolucija 1917. godine nije samo buržoaska revolucija, već da je ona, predvođena radnicima i siromašnim seljacima, prijelaz prema željenoj socijalističkoj revoluciji budućnosti, adekvatno je odgovorio na nemirnu situaciju koja je prevladavala u Petrogradu prilikom nje­ gova povratka. Ruska buržoazija, slaba i zaostala u usporedbi sa zapadnom, nije imala ni ekonomske snage, ni političke zrelosti, ni nezavisnosti, ni unutrašnje povezanosti koja je potrebna da bi se mogla čvrsto držati vlast. S druge strane, koncepcija o savezu proletarijata i buržoazije, radi dovršenja buržoaske revolucije, bila je čista utopija. Kada proletarijat postane stvarna moć, on ne može vlast dati buržoaskom režimu čija bi funkcija bila da iskorištava njegov rad. Buržoazija ne bi mogla podnijeti savez s proletarijatom jer je njegov konačni cilj uništenje buržoazije. Kad je Lenjin pokušao naći izlaz iz te dileme, stavljajući proletarijatu, u savezu sa siromašnim seljaštvom, u dužnost dovršenje buržoaske revolucije i započinjanje socijalističke, on je, nema sumnje, vjerovao da ne napušta marksističko gledište o dvije različite i sukcesivne revolucije, več da ga prilagođava specifičnim okolnostima. No to rješenje, koje je postalo program oktobarske revolucije, imalo je svoju Ahilovu petu. Mane je zamislio da se socijalistička revolucija razvija na temeljima kapitalizma i buržoaske demokracije uspostav­ ljene prethodnom buržoaskom revolucijom. U Rusiji je taj temelj bio rudimentaran ili ga uopče nije bilo. Lenjin se nadao skoroj izgradnji socijalizma u ekonomski i politički zaostaloj zemlji. Dilema se mogla riješiti samo uz pretpostavku da revolucija postane svjetska, da se evropski proletarijat digne na ustanak protiv svojih kapitalističkih gospodara i stvori uvjete za napredovanje u socijalizam, koji su Rusiji, izdvojenoj od ostalih zemalja, nedostajali. Socijalizam stvoren revoluci­ jom u zemlji u kojoj je sam proletarijat ekonomski zaostao i brojčano slab nije, niti može biti, socijalizam koji su predvidjeli M arx i Lenjin kao rezultat revolucije ujedinjenog proletarijata ekonomski razvijenih zemalja.

171

Prema tome, od samog početka ruska revolucija bila je hibridna i neodređena. Mane je zapazio da je embrio buržoaskog društva stvoren u krilu feudalnog poretka, i već je bio zreo kad ga je buržoaska revolucija dovela na vlast. Pretpostavljalo se da će se nešto slično dogoditi socijalističkom društvu prije pobjede socijalističke revolucije. U jednom, ali samo jednom, pogledu to se očekivanje ispunilo. Indu­ strijalizacija i tehnološka modernizacija, dostignuća koja su visoko kotirala u kapitalističkom društvu, bile su, također, važni preduvjeti socijalizma. Već mnogo prije 1914. godine kapitalističke privrede zapadnog svijeta počele su izlaziti iz granica proizvodnje malih razm­ jera individualnih poduzetnika i zamjenjivati je proizvodnjom u jedini­ cama velikih razmjera, sposobnim da zavladaju ekonomskom scenom, i tako su logikom svog razvoja postale sudionici u vršenju političke vlasti. Sam je kapitalizam već izbrisao granicu koja je privredu razdva­ jala od politike, utirući put obliku centralizirane kontrole i postavlja­ jući temelje na kojima se može izgraditi socijalističko društvo. Ti procesi dostigli su kulminaciju u prvom svjetskom ratu. Lenjinova primjedba, koju je dao u ljeto 1917. godine, da je »državni monopolistički kapitalizam najpotpunija materijalna priprema za soci­ jalizam« bila je inspirirana proučavanjem njemačke rame privrede. Nekoliko tjedana kasnije Lenjin je dodao, malo hirovito, da je »materi­ jalna, ekonomska polovica« socijalizma realizirana u Njemačkoj »u obliku državnog monopolističkog kapitalizma«. Suprotnosti kapitali­ stičkog poretka već su stvorile, unutar kapitalizma, embrio planske privrede SSSR-a. Ta činjenica navela je neke kritičare da ono što je postignuto sovjetskim planiranjem okarakteriziraju kao »državni kapi­ talizam«. Takva su tumačenja neodrživa. Kapitalizam bez poduzet­ nika, bez nezaposlenosti i bez slobodnog tržišta, gdje ni jedna klasa ne prisvaja višak vrijednosti koji stvara radnik, a profiti imaju pomoćnu ulogu, gdje plaće nisu podložne zakonu ponude i potražnje, nije kapitalizam ni u jednom smislu riječi. Sovjetsku plansku privredu svugdje su smatrali izazovom kapitalizmu. To je bila »materijalna, ekonomska polovica« socijalizma, ujedno i najvažniji rezultat revolu­ cijeKoliko god bilo glupo osporavati naziv »socijalistički« tom dostig­ nuću, bilo bi jednako pogrešno zavaravati se da je ono ostvareno realizacijom M arxova »slobodnog udruživanja proizvođača«, ili dikta­ ture proletarijata, ili Lenjinove prijelazne »demokratske diktature ra­ dnika i seljaka«. To dostignuće nije zadovoljavalo Marxove zahtjeve da »emancipacija radnika mora biti zadatak samih radnika«. Sovjetska industrijska i agrarna revolucija pripadaju kategoriji »revolucije odozgo«, koju je nametnula združena vlast partije i države. Ograniče­ nja »socijalizma u jednoj zemlji« otvoreno su izbila na vidjelo. Vizija

172

kvalificiranog i obrazovanog proletarijata, nastalog unutar buržoaskog društva, poput buržoazije unutar feudalnog društva, nije se ostvarila a najmanje u zaostaloj Rusiji gdje je radnička klasa bila malobrojna, potlačena i neorganizirana i gdje nije ostvarila ni jednu, čak ni uvjetnu, slobodu buržoaske demokracije. M ala jezgra klasno svjesnih radnika imala je važnu ulogu u pobjedi revolucije. Međutim, zadatak uređenja i administracije širokog područja, konstituiranog u sovjetsku republiku, zahtijevao je kompleksniji i složeniji oblik organizacije. Staljinova partija, disciplinirani zbor predvođen grupom odanih revolucionara intelektualaca, stupila je na prazno mjesto i vodila politiku režima pomoću metoda koje su nakon Lenjinove smrti sve izrazitije postajale diktatorske, a sve manje je ovisila o svojoj proleterskoj bazi. Sredstva koja su se najprije malo iskorištavala, zbog teškoća, patnji i grozota građanskog rata, postepeno su prerasla u opsežan sistem čistki i koncentracionih logora. Ako se ciljevi mogu nazvati socijalističkima, sredstva upotrijebljena za njihovo ostvarenje često su bila negacija samog socijalizma. To ne znači da uopće nije učinjen nikakav napredak prema najuzvišenijem idealu socijalizma - oslobođenju radnika od ugnjetavanja u prošlosti i priznavanja njihove jednako važne uloge u novom društve­ nom poretku. N o napredak je zaustavljan, bio je prekidan nizom privremenih neuspjeha i velikih nesreća koje se i jesu i nisu mogle izbjeći. Nakon pustošenja i nestašica u građanskom ratu slijedilo je kratko razdoblje kad se standard života radnika i seljaka polako povećavao iznad mizernog standarda u carskoj Rusiji. U desetljeću koje je započelo 1928. godine taj se standard snizio pod jakim pritiskom industrijalizacije; seljaci su prolazili strahote prisilne kolektivizacije. Jedva se sovjetska zemlja ponovo malo oporavila, kad ju je zadesila kataklizma drugoga svjetskog rata, u kojem je SSSR bio meta najrazor­ nije njemačke ofenzive u Evropi. Ta zastrašujuća iskustva ostavila su svoj materijalni i moralni trag u životu sovjetskih građana, u mislima sovjetskih vođa i sovjetskog naroda. Ne mogu se sve patnje prve polovice stoljeća revolucije pripisati domaćim uzrocima ili željeznoj ruci Staljinove diktature. Međutim, pedesetih i šezdesetih godina plodovi industrijalizacije, mehanizacije i dugoročnog planiranja počeli su sazrijevati. Mnogo toga ostalo je primitivno i nazadno u usporedbi sa zapadnjačkim mjerilima, ali životni standard znatno se poboljšao. Društvene službe, uključujući zdravstvenu zaštitu, osnovno, srednje i više obrazovanje, postala je djelotvornija i proširila se s gradova na gotovo sve dijelove zemlje. Staljinove metode ugnjetavanja prestale su se primjenjivati. Način života prosječnih ljudi promijenio se nabolje. Kada se slavila pedeseta godišnjica revolucije, 1967. godine, moglo se uočiti da je postignut

173

golem napredak. U pola stoljeća broj stanovnika SSSR-a povećao se sa 145 milijuna na više od 250 milijuna; udio gradskog stanovništva povećao se s manje od 20% na više od 50% . To je bilo golemo povećanje gradskog stanovništva, a većina pridošlica bila su djeca seljaka, unuci ili praunuci kmetova. Sovjetski radnik, pa čak i sovjetski seljak, iz 1967. godine bio je znatno drukčija osoba od svojih očeva i djedova iz 1917. godine. Gotovo nije bilo moguće da sovjetski građa­ nin ne bude svjestan što je za nj učinila revolucija; to je prevagnulo i nad pomanjkanjem sloboda koje nikada nije imao i o kojima nije mogao ni sanjati. Krutost i strogost režima bile su stvarnost jednako kao i njegova dostignuća. Neposredni efekt ruske revolucije u drugim zemljama očitovao se u oštroj polarizaciji zapadnih stavova na lijeve i desne. Revolucija je bila strašilo za konzervativce i svjetlo nade za radnike. Vjera u tu funda­ mentalnu dihotomiju inspirirala je stvaranje Kominterne. N o u svjet­ skoj revoluciji, kako su je zamišljali M arx i Lenjin, kao masovni pokret ujedinjenog evropskog proletarijata, ni jedan marksist nije mogao tvrditi da će vodeću ulogu imati slabi ruski proletarijat. Kad se evrop­ ska revolucija nije ostvarila i kad je socijalizam u jednoj zemlji postao službena ideologija ruske partije, sve uporniji zahtjevi da se SSSR smatra primjerom socijalističkih dostignuća, a Kominterna riznicom socijalističke pravovjernosti, doveli su do nove polarizacije unutar ljevice na Istoku i Zapadu. Komunisti i zapadni socijaldemokrati ili socijalisti suprotstavljali su se jedni drugima, najprije kao nepovjerljivi saveznici, a kasnije kao otvoreni neprijatelji - stanje koje je u Moskvi pogrešno pripisano izdajstvu vođa otpadnika. To je bio simptom rascjepa za koji se nije mogao naći nikakav zajednički jezik. Svjetska revolucija, onakva kakvu je zamišljala M oskva od 1924.^godine nadaIje, bila je pokret »odozgo«, pod vodstvom in stitu ciJT sto j^ v S ila da djeluje u ime samog proletarijata koji je izvršio slavnu revoluciju u svojoj zemlji; prirodna posljedica te preorijentacije bila je tvrdnja ne samo da sovjetske Vođe imaju monopol znanja i iskustva o tome kako bi se revolucija mogla Izvesti, već d a je prvi Im jv a ž n lju ntereš svjetske revolucije obrana zemlje u kojoj je revolucija uspješno izvršena. I jedna i Uruga pretpostavka, kao i politika i procesi koje su one diktirale, pokazale su se potpuno neprihvatljive za većinu radnika na Zapadu. Ti su se radnici smatrali naprednijima od svojih ruskih kolega u privre­ dnom, kulturnom i političkom pogledu i nisu mogli biti slijepi prema negativnim aspektima sovjetskog društva. Inzistiranje na takvoj politici diskreditiralo je u očima radnika Zapada autoritete iz Moskve, njima podređene, nacionalne komunističke partije, a i samu revoluciju. Odnosi sa zaostalim nekapitalističkim zemljama pokazali su se drukčiji. Lenjin je prvi uvidio vezu između revolucionarnog pokreta za

174

oslobođenje radnika od kapitalističke dominacije u razvijenim zem­ ljama i oslobođenja zaostalih i potlačenih naroda od imperijalističke vladavine. Izjednačavanje kapitalizma s imperijalizmom bilo je usp­ ješna tema sovjetske propagande i politike gotovo u cijeloj Aziji. Ta je politika doživjela svoj najveći i najdramatičniji uspjeh pomažući kine­ sku nacionalnu revoluciju sredinom dvadesetih godina. Čim je SSSR učvrstio svoj položaj, njegov prestiž kao zaštitnika i vođe »kolonijal­ nih« naroda naglo je porastao. Revolucijom i procesom industrijaliza­ cije SSSR je postigao neobično veliku ekonomsku nezavisnost i poli­ tičku moć - dostignuće na kojem je vrijedno zavidjeti i natjecati se s njim. Izvan Evrope čak su i pretjerani zahtjevi Kominterne imali smisla. Obrana SSSR-a nije se činila kao nezgodna izraslina na programu revolucije, već je značila obranu najmoćnijeg saveznika nerazvijenih zemalja u njihovoj borbi protiv razvijenih kapitalističkih zemalja. Ni metode, koje su izazivale zgražanje u zemljama gdje je buržoaska revolucija bila stvar povijesti i gdje se razvio snažan radnički pokret unutar elastičnih granica liberalne demokracije, nisu bile toliko od­ bojne u zemljama u kojima je buržoaska demokracija bila nestvarna vizija i gdje nije bilo značajnijeg utjecaja proletarijata. U tim zemljama, u kojima gladne i nepismene mase ljudi još nisu dosegle stupanj revolucionarne svijesti, bilo je bolje izvršiti revoluciju odozgo nego je uopće ne izvršiti. Vrenje koje je ruska revolucija izazvala u razvijenim kapitalističkim zemljama primarno je ostalo destruktivno i nije stvorilo konstruktivan model za revolucionarnu akciju; u zaostalim, nekapitalističkim zemljama odjeci revolucije bili su prodorniji i plodniji. Prestiž revolucionarnog režima, koji se vlastitim snagama uzdigao do velike industrijske sile, doveo je, sasvim normalno, do toga da on bude vođa pobune zaostalih zemalja protiv svjetske dominacije zapadnog kapitali­ zma, koja je prije 1914. godine bila neosporna; ljage koje su u očima Zapada okaljale vrijednosti revolucije u tom su se kontekstu činile nevažne. Kroz pobunu zaostaloga nekapitalističkog svijeta revolucija je značila obnovljeni izazov kapitalističkim silama, snagu koja se još nije iscrpila. Ruska revolucija 1917. godine podbacila je u ostvarenju postavljenih ciljeva i nada koje je pobudila. Iako je njezina povijest zamrljana i dvosmislena, on a je, više nego bilo koji drugi događaj modernog doba, izvor dubokih i dugotrajnih odjeka u cijelom svijetu.

175

Kazalo imena

A Andrejev, A., 64 Averbah, L., 118

Deutscher, I., 18 Deutscher, T., 20 Dzeržinski, F., 68, 71, 72, 112

E

Baldvvin, Sranley, 96 Bismarck, O. von, 92 Bljuher, V. (alias Galin), 102, 169 Borodin, M., 100, 102-104 Brandler, H „ 89 Briand, A., 91 Buharin, N., 6, 18, 26, 29, 41, 44, 47, 71, 74, 80, 81, 83, 84, 86-88, 112-114, 118,122, 125, 132-134, 137, 138, 153-157, 164-165 C Chamberlain, A., 90, 91, 115 Chamberlin, W„ 5 Churchill, W„ 33 Cooper, H., 139 Curzon, lord, 60, 89 Č Čang Co-lin, 101-102, 104, 161, 168 Čang Kaj-šek, 100-105, 115, 168-169 Čen Tu-hsiu, 169 Čičerin, G „ 58, 60, 99, 162-163 Ču-teh, 167

Eastman, M., 85 Enver paša, 98

F Feng Yiksiang, 101, 102, 104 Fischer, Ruth, 93 Ford, 139 Frunze, M., 80

G Groman, V., 136 H Harriman, W. A., 97 Henderson, A., 34, 95 Herriot, E., 90 Herzen, A., 124 Hitler, A., 166

J Joffe, A., 99-100 Judenič, N., 31

D K Davves, Ch. G., 90 Davvies, R. W., 8, 19 Denikin, A., 31, 42

176

Kaganovič, L., 156 Kalinjin, M., 87

Kamenjev, L., 6, 22, 24-25, 68, 71-74, 78-80, 82, 86, 87, 109, 110, 114, 117, 153-156 Karahan, L., 101 Kellog, F. B., 162, 165 Kemal Ataturk, 60 Kerenski, A., 24 Kirov, S., 87-88 Kolarov, V., 92 Kolčak, A., 31, 42 Kolontaj, A., 46 Kopp, V., 57 Komilov, L., 24 Krasin, L., 56-58, 63, 68 Krupskaja, N., 72, 79, 87 Kujbišev, V., 70,112,117,122,134,136,138 Kžižanovski, G., 138

Pjatakov, Ju., 75, 142 Plehanov, G., 21 Poincare, R., 89 Pollitt, H., 167 Preobraženski, E., 71, 74, 83, 84, 116, 153 R Radek, K., 32, 35, 41, 57, 74, 75, 153 Rakovski, K., 117, 153, 161 Rathenau, W„ 58 Rikov, A., 87, 121-122, 132-133, 141 154-155, 157 Riskulov, A., 149 Rudzutak, 117

L

S

Lenjin, V. I., 9, 12, 19, 21-26, 29, 31-35, 37, 38, 41, 47-50, 56-62, 67, 70, 71-73, 75-82, 85, 86, 94, 98-99, 107, 108, 115, 125, 129, 139, 156-158, 160, 163, 171-174 Litvinov, M., 56, 58, 162, 163, 165 Lloyd George, D., 33, 58, 89 Lozovski, A., 105

Seeckt, H. von, 57, 89-90 Snovvden, P., 33 Sokolnikov, G., 109 Staljin, J. V., 6, 7, 17, 18, 20, 22, 35, 55, 70-74, 76-88,93,109,110,112,114-116, 118, 121, 122, 134, 137, 144, 146-149, 151, 153-160, 163-165, 167, 173 Stolipin, P., 38, 84 Stresemann, G., 89, 90, 91 Srrumilin, S., 136 Sun Čuan-fang, 104 Sun Jat-sen, 99, 100

M MacDonald, J. R., 95 Mao Ce-tung, 103, 167-169 Martov, J., 21 Mane, K., 22, 24, 80, 83, 98, 107, 124, 158, 171-172, 174 Maslow, A., 93 Mikojan, A., 87 Molotov, V., 70, 77, 87, 121-122, 148, 149 156, 157 Miinzenberg, W., 166 Mussolini, B., 90

Š šljapnikov, A., 46

T

Ordžonikidze, S., 71-72

Thalmann, E., 166, 167 Thorez, M., 167 Tomski, M., 64, 87, 95, 122, 131-133, 154-157 Trocki, L. D., 24, 28-30, 32, 35, 43, 47, 57, 59, 64, 66, 67, 71-76, 79-81, 85-87, 93, 108, 109, 112, 114-118, 134, 136, 137, 153-154, 169 Tuhačevski, M., 35

Petar Veliki, 18, 134, 160 Pilsudski, J., 34, 35, 96, 161

Usrrialov, N., 86

N Nove, A., 19 O

12 Ruska revolucija

177

V

z

Vang Čing-vei, 100 Vorošilov, K., 87 Vu Pei-fu, 101, 102

Zetkin, K „ 92 Zinovjev, G „ 6, 24, 32, 42, 57, 68,71-79,82, 83, 86-90, 93,95,109,110,112,114-117, 137, 153, 154

Witte, S., 107 Wrangel, P., 35

178

Sadržaj

Riječ izdavača (Rene Lovrenčić)

5

Predgovor ............................................................................................. & Listopad 1917................................................................................... v2.} Dva svijeta ................................................................................... 3., Ratni komunizam .......................................................................... 4. Atmosfera u kojoj je stvoren NEP ................................................ 5. Novi sovjetski poredak ................................................................ 6. Kriza škara .................................................................................... 7. Posljednji dani Lenjina ................................................................. 8. Uspon S ta ljin a ................................................................................. 9. SSSR i Zapad (1923-1927) 10. SSSR i Istok ................................................ 11. Počeci planiranja .......................................................................... 12. Poraz opozicije .............................................................................. 13. Dileme u poljoprivredi ................................................................. 14. Rastuće poteškoće industrijalizacije ............................................. 15. Prvi petogodišnji plan .................................................................... 16. Kolektivizacija zemlje .................................................................... 17. Metode provođenja diktature ....................................................... 18. SSSR i svijet (1927-1929) 19. Perspektive revolucije ....................................................................

19 21 28 37 45 52 61 70 76 89 98 107 114 120 127 135 145 153 161 171

Kazalo imena

177

PLAVA BIBLIOTEKA Edward Halletr Carr RUSKA REVOLUCIJA Od Lenjina do Staljina (1917-1929) Izdavač ČGP DELO, OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Za izdavača TOMISLAV PUŠEK Oprema BRONISLAV FAJON Tisak ČGP DELO, Ljubljana, 1984.