Rokselana - Johannes Tralow

Johannes Tralow

Rokselana S njemačkog prevela Ana Kozlek Ćosić

FOKUS

Johannes Tralow Rokselana Biblioteka Fokus Za biblioteku Davor Uskoković i Branko Matijašević Izdavač Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb Za izdavača Daniel Žderić Urednik Branko Matijašević Izvršna urednica Vlatka Hercigonja Lektura i korektura Mira Pavlica Stojčević Grafičko oblikovanje Antun Juraj Gracin Oblikovanje ovitka Studio 2M Tisak Profil International, Zagreb, rujan, 2013.

Naslov izvornika Roxelane Copyright © of the original German language edition 1962 by Verlag der Nation Ingwert Paulsen jr., Husum 13. Edition 2008 © Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. isbn 978-953-313-205-1 cip zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 854346.

KNJIGA PRVA I Mačka je kihnula. U zraku se osjećalo nešto posebno, kao da je bio ispunjen nekim neobičnim peludom. Nepredvidiva stepa je tijekom dugog proljeća i ranog ljeta iznova procvjetala; na njoj je vazda nešto bilo u cvatu a nešto u plodu, sve dok ljeto nije posve spalilo tu šarenu bajku. No, sad je izgledalo kao da se iz stepe, daleko brojnija od pijeska u svim morima, podigla vojska koja ima bolesnu želju za osvajanjem; tako je gusto istočni vjetar svojim strujanjem raspršivao to njezino sjeme prostranstva. To je sjeme prodiralo posvuda, pa čak i u ružičaste nozdrve životinje. I tako se dogodilo da je mala mačka na kozačkom otoku Kortiza na Dnjepru, uslijed jakog sunca, morala kihnuti. Kihnula je više zbog zdravlja nego zbog neke nelagode, jer nelagodno joj, nipošto, nije bilo. Valjda zato jer je bila više nego ugodno popunjena, zahvaljujući masnoj bjelici. I naravno da mačka nije brinula zbog toga što Roska ovaj put – iznimno – nije ukrala tu ribu. Mačka je ribu dobivala od Roske i nije brinula ni o čemu drugom. Roska nije baš uvijek bila pouzdan lovac, no kad se riba noću ne bi ulovila na njezinu udicu, ona bi je ukrala. Jednu ili dvije. I to je činila vrlo lako. U nekim je stvarima ta djevojčica zaista bila slična mački. Doduše, Roskina košulja i suknjica, kroz čije se poderotine moglo vidjeti golo meso, ni u kojem slučaju nisu se mogle usporediti s prekrasnim, svilenkastim mačjim krznom. Ipak, Roskina se odjeća mogla brzo skinuti u vodi, kad bi htjela otplivati prema mrežama. Tad bi se rijetko vraćala bez plijena. Roska je živjela u uvjerenju da sve što se radi iz ljubavi ne mora nužno biti loše. Prema svojoj mački gajila je veliku ljubav. A kad Roska voli, onda i čini puno toga što ocu Serafimu, pravoslavnom svećeniku, zadaje dosta muke. No, sve to nije promijenilo činjenicu da ona i mačka pripadaju jedna drugoj. Obje su živjele svoje proljeće i obje su bile uvjerene da je ovaj neobični svijet stvoren samo za njih. A kako je životinja bila samo mačka, tako je i djevojčica bila samo Roska, što je kod kozaka značilo nešto poput ‘Ruskinje’ i, zapravo, više je bilo uvreda nego ime. Jer stvarno ime, ono

koje inače ne pripada nikom drugom, nisu imale ni životinja ni djevojčica; ni jedna ni druga ne bi ni znale što činiti s njim. Mačka zato jer je od njuškice do vrha repa bila potpuno ispunjena sama sobom i, iako je bila dugonoga, mala Tatarka, u njenoj su krvi još uvijek živjela raspršena sjećanja na hram mačaka u starom Egiptu i na njezine obožavane pretke. Mačka se, dakle, nikad nije udostojila odazivati na neko ime. Djevojčica nije imala strpljenja biti toliko bahata, no i ona se snalazila na svoj način. Kada je čula da ljudi pričaju o “Denkovoj”, pri čemu su pod tim “Denko” mislili na atamana1 kurenoja, Roska bi se stisnula što je više mogla jer je znala da je riječ o njoj, a to ni u kom slučaju nije značilo ništa dobro. A kada su dečki ružno nazivali “Roskinu vražju žutu mačku” i ponižavali životinjicu, tada bi samo isplazila jezik glupim klipanima. Tako je bilo oduvijek. Mala žuta mačka navikla je na Roskinu brigu i umislila si je kako je tu na sigurnom, baš kao i njezini preci u hramu. No, to nikako nije bila. Upravo sad, dok je kihala na suncu, opazila je momčiće kako joj se prikradaju, a njezine Roske nije bilo nigdje na vidiku. Roska je taman nanovo pripremala svoj ribički pribor jer, ako nije htjela da joj netko, na njezinom mjestu, preotme plijen, morala je to napraviti u potpunoj tajnosti. A Roska nikako nije željela ostati bez ulova! Naime, da bi joj sve ispalo po planu, morala se dobro pomučiti. Već je sama napravila konop od lana, jedine korisne kozačke biljke. Mreže, brodska užad i konopi bili su, osim sušene ribe, ono što su muškarci s Dnjepra nosili prema gradovima Crnog mora, prema onim čudima od kamena koje i Roska, kad dovoljno odraste, svakako želi vidjeti. Prema tome, njezin je konop za pecanje imao svoju vrijednost. Ni nabaviti udicu nije bilo baš bezopasno; teško da je moglo proći bez male povrede vlasništva. Čak su joj i crvi zadavali poteškoće. Na ovoj suši postali su rijetka vrsta, pa ih je Roska bila prisiljena zamijeniti ostacima riba i ličinkama muha. Dakle, Roska je razmišljala i radila dok se njezina mala, neiskusna mačka nalazila u najvećoj nevolji svog mladog života. Jadna životinja bila je potpuno sama s dječacima koji su se zlobno cerili i očito imali namjeru iskoristiti Roskinu odsutnost. No, ni mačka se nije baš lako predavala. Frktala je i svijala leđa, nalikujući više na nekog opasnog grabežljivca, i tako sve dok je nije – pogodio prvi kamen. Kad je doletio drugi, već je visjela na zidu od trske susjedne kolibe. Još samo malo i bila bi se spasila, ali… novi hitac slomio joj je lijevu stražnju nogu. Pala je na zemlju, a lov se učas pretvorio u kamenovanje i ubijanje. Odjednom se svuda oko nje čula buka. Dječaci su urlali, a nekoliko svinja koje su, uporne kakve jesu, izrovale jame u ispucanom tlu, sada su naprasno istjerane iz svog spokoja, pa su stale bježati uokolo, glasno

skvičeći. Samo je kiša kamenja spriječila seoske pse koji su uzbuđeno lajali, da prvi ne zdrobe mačkinu šiju. Ipak, u tom trenutku agonije, u mučenici se pobunila posljednja mržnja i prezir koji joj nisu dali umrijeti. I tada se desilo. Upravo u trenutku kada je krivonogi Pjotr na sav glas zaurlao “Pažnja!” i krenuo podići ogromni kamen koji je trebao biti posljednji, onaj s kojim bi dovršio naum i jednu poluživu mačku pretvorio u ružno, zaprljano životinjsko truplo, visoki i prodorni krik prisilio je dječaka da se okrene u stranu. Roska je jurila prema njima. “Kučkini sinovi” vrištala je riječi koje je naučila od odraslih. “Prljave, kukavičke svinje!” Njezina crvena kosa plamtjela je u trku, a sivoplave oči sijevale su od bijesa i želje za osvetom. Vitlala je komadom užeta za koji je bio privezan probušeni kamen, alat koji joj je trebao poslužiti u lovu na ribu. Široko je zamahnula rukom, otpustivši i uže i kamen, a s njima i sudbinu. Dok je kamen još sjekao zrak, prelazeći put s kojeg nije bilo povratka, Roska je osjetila svu težinu trenutka. Možda bi i vratila svoje oružje natrag, ali njezina je ruka već bila prazna i bespomoćna. A opet, da je s one hrpe kamenja i uzela neki drugi, nije znala bi li ono što se dalje događalo, više mogla vratiti. Htjela je klipane, taj čopor mladog ološa, pogoditi i uništiti sa svime što joj je bilo dostupno. Uništiti pa opet pogoditi! Pa, gledala je krv svoje mačke! Začula je slabašan, bolni ‘mijau’. Ni trenutka nije razmišljala. Odmah je čučnula pokraj smrtno ranjene životinje i rubom suknje stala brisati mački krv s glave, trupa i smrskane noge. Krupne suze padale su na žuto, krvlju natopljeno krzno, dok je iz Roskinih širom otvorenih usta tupo izlazio samo duboki jecaj. Umirala joj je prijateljica. Životinja koju je voljela jer ju je trebala. Roskina bol nije bila manja zato jer joj je duša još bila neiskusna. Tako bi voljela da je mogla zaštititi mačku svojim tijelom. No došla je prekasno. Sada više nije letjelo kamenje, a urlici joj više nisu probijali uši. Strašna tišina okružila je Rosku, tišina koja nije dolazila iz nje same. Savladana tim nestvarnim mûkom, konačno je podigla pogled i ugledala ih… Dječaci su stajali na istome mjestu i, premda su još uvijek imali potrebu, čeličeći se na mukama slabe životinje, izrasti u pomorce, stepske jahače ili gusare, djelovali su pomalo plaho. Pognuli su glave. Da sramota udarca u obraz ili udarca štapom slobodnog kozaka može biti isprana samo krvlju, znali su i dječaci, a i Roska.

Svi su poznavali nagajku,2 djelo nogajske stepe, onaj umjetnički ispleteni, dugački kožni bič sa čvrstim drškom. Trpjeti je, doduše, nije bilo nečasno, ali je čak i za najsnažnije muškarce nerijetko bivala smrtonosna. Što bi se drugo moglo dogoditi Roski nego bičevanje nagajkom, nakon što je Pjotr, s otvorenom ranom na čelu, ostao nepomično ležati na suncu? Svakom je dječaku to bilo jasno i svaki je u Roski vidio žrtvu nepotkupljive pravednosti, žrtvu koju čeka čvršći pristup od onoga koji je mogla dobiti od dječakâ. I djevojčica je to vidjela na prijetećim, a istodobno osvetoljubljivim licima dječaka. Usprkos tome pridignula se, potpuno ravnodušna prema svakoj prijetnji. Ono što su joj učinili previše je djelovalo na nju, da bi u njezinom malom, inatljivom srcu još bilo mjesta za strah. Nije čak osjećala ni mržnju, samo zadovoljstvo i čuđenje. Krv koja je curila niz Pjotrovu sljepoočnicu, nije ju osobito potresla. Osjećala je toplu mačkinu krv kako se cijedi niz njezina gola leđa, pa je bilo dobro i ispravno da i njezinom ubojici poteče krv. Ali da mrtvac tako izgleda, tome se baš čudila. Te, prema gore okrenute i otvorene oči, na kojima su se vidjele samo bjeloočnice! Sada su stigli i odrasli, među njima i muškarci. Kortiza je baš sad bila puna muškaraca, budući da su se spremali u lov na losose. Još ove noći valjalo je krenuti na jug. Svake su godine muškarci zbog toga dolazili u Kortizu; tu im je bilo mjesto okupljanja. A dolazili su izdaleka, iz stepe i s visoravni. Obično bi se večer prije polaska birao koševoj ataman,3 onaj tko će zapovijedati flotom s više od stotinu brodova i kolonom od nekoliko tisuća konjanika. Lov na losose uvijek bi izgledao poput vojnog pohoda, pogotovo ovog puta, jer su Tatari najavili borbu i bio je potreban silan oprez. Mnogi od tih muškaraca sada su stajali uokolo. Žene su naricale nad Pjotrovim tijelom i svi su napravili mjesta za Marinku, koja se vrišteći bacila na svog dječaka i nije nikoga puštala blizu. Crvenokosa ruska djevojčica joj je ubila dijete, vikala je. I to je učinila zbog neke jadne mačke! Ona koja je i sama mačka i koju treba zašiti u običnu vreću i utopiti! Iako su navaljivali na djevojčicu, Roska je ostala nepomična i nijema, čak i kad se gomila uplakanih žena stala razmicati kako bi nekome osigurala prolaz. Dolazio je Denko. Svi osim Roske povukli su se pred strašnim atamanom, a za to su imali puno razloga. Denko, kojeg su još zvali Stari vuk, nije bio samo najstariji u selu na Kortizi. Više je puta kao koševoj ataman, nosio bulavu,4 vodeći zapovjedni stožer u pljačkaškom pohodu na moru ili u vojnom pothvatu u stepi, te bio prvi kad je trebalo osvetiti napad Tatara ili kada bi samo poželjeli konje i žene nevjernika ili

novac i robu iz morskih gradova. A sve to nije bilo tako davno. No ubrzo nakon što je veleposlanik velikoga kneza od Moskve bio ubijen kod poroga Dnjepra,5 mnogo se toga promijenilo kod Denka. Priča se da Denko nije mogao dopustiti da Rusi presele slobodne kozake iz Poljske u Moskvu, što je bilo smiješno, jer kozaci podno brzaca Dnjepra i zaporoški kozaci nisu služili Poljskoj niti ikome drugom, osim sami sebi. Zaporošci nisu bili poput kozaka iz Orela u Ukrajini. Oni iz Orela više nisu bili slobodni, prodali su se za malo oranica i zemlje i sada njima upravlja poljski kralj i postavlja im časnike. Za razliku od njih, Zaporošci su poderali sva pisma koja su stizala u zemlju, bilo od poljskog kralja ili od turskog sultana u Carigradu. A Denko je uvijek bio među prvima koji su glasovali za to. I tada je Denko u svojim rukama stalno držao bodež i sablju, kao i živote mnogih muškaraca, pri čemu su se neki od tih života i ugasili. I zašto ga je onda brinuo život jednog muškarca u samurovom krznu, život onog boljara6? Priča se da su i žena i dijete bili prisutni kada je ruski knez sa svojim ljudima krenuo put porogâ, na putovanje koje mu je bilo i posljednje, i da je upravo taj događaj toliko promijenio Denka. Ali, mnogo se toga pričalo kada Denko nije bio u blizini. I sada je Roska stajala sasvim sama, pred gnjevnim starcem. Denko se, doduše, nije nikad odvajao od svoje nagajke, ali sada bi bilo poželjno da mu ne visi s remena i da je naprosto nema. Nije čudo da su se žene naježile. Iako je Roska zaslužila najgore, ipak je bila samo dijete. A žene su ipak bile majke. No sada je došao trenutak kad ju stari mora zgrabiti za šiju kao vuk, što je i bio, kao vuk kad ugrabi janje. I ne ostaviti od nje ništa osim krvave krpe. Tako su svi mislili. No desilo se da je Roska – pogledala starog. Onako stvarno. Poput kakve gospodske djevojčice, pričalo se kasnije, Ruskinja ili Crvena – što dođe na isto – pogledala je Denka. Kao kći litavskog velikog kneza iz bogatog Gorja. Kao patricijska kći iz Kijeva. I izgledalo je poput neke čarolije, tako da su se svi prekrižili. Jer Denko je… Što je učinio Denko? Spustio je pogled. Svjedoci su se zaklinjali kod svetog patrijarha u Konstantinopolu da se Denko više nije usudio ni jednom pogledati balavca. Samo ju je, gotovo ispod glasa, upitao: – Jesi li ga udarila? – Gađao je moju mačku kamenjem. – Roska više nije ridala, već je vikala.

– Ubij dječaka, ubij sve koji su gađali moju mačku kamenjem. Ljudi su počeli gunđati. Denko je samo divlje pogledao iza sebe i pritom je izgledao kao onda kad se prvi od svih iz svog malog jedrenjaka popeo na osam puta jačeg turskog “trgovca”. Taj je pogled začas ušutkao gunđanje i on se opet okrenuo prema Roski. – Ako umre, morat ćeš odgovarati za to, – rekao je. Ali rekao je to kao sluga svojoj gospodarici. Roska mu pak nije odgovorila. – Moja mačka…, – žalila se, ponavljajući suznih očiju. – Moja draga mačka… Smrtno ranjenu životinju nježno je umotala u svoju poderanu suknjicu i krenula prema rijeci. Sunce na zalasku koje je upravo ljubilo rijeku, zagrlilo ju je svojim majčinskim svjetlom. Nitko osim Marinke nije pokušao zadržati Rosku. Kortiza je bila otok i ako struja ne bi progutala bjegunca, to bi učinila stepa. Roska nije mogla pobjeći, no Marinka je bila puna mržnje i tako je vikala za njom, kao da je malena neki predmet koji je njezino vlasništvo. Nije smatrala da je moguće da ubojica ode tako slobodno. Ne nakon onoga što je doživjela od Denka. Bojala se i zbog toga je podivljala. Zvala je svog supruga. – Čanenko!!!, zazvala je. – Ne stoj samo tako. Zar ne vidiš što su učinili tvom sinu? Zar nisi čuo kako je Kurenoj pričao s njom? Kao da je svetica, a ne Crvena, ubojica! Pa pogledaj ga kako se samo saginje nad našim Pjotrom, kao da ga može oživjeti. Želim natrag svoje dijete! Čuješ li Čanenko? Želim svog sina! Ili želim gledati kako šibaš Ruskinju, sve dok od nje ne ostane samo kostur. Čuješ li? Ne želiš? Dođi ovamo, Čanenko! Ti mu reci! Tako to ide lijenčino, kukavice! Kako Čanenko, usprkos svemu, nije rekao ništa jer mu se činilo neprikladnim nadglasavati kreštanje svoje žene, Denko je prekinuo podivljalu Marinku. – Začepi gubicu! – naredio je Marinki i potom rekao Čanenku: – Idemo u tvoju kolibu. I pripazi na svoju ženu. Tada je Denko uzeo, s puno manje nježnosti no što je to Roska ranije učinila s mačkom, ukočenog Pjotra na ruke i krenuo naprijed s dječakom.

II Otac Serafim je otvorio vrata svoje drvene kuće. Morali su ga nagovoriti da se tu skući jer je u toj, drvećem oskudnoj zemlji, isprva odbijao stanovati bolje nego što je mogla većina njegovih ispovjedanika. Govorio je kako je on Kristov ponizni sluga, sluga koji mu želi služiti pokorno, a ne uživati u lagodnom životu i obijesti. Otac Serafim najozbiljnije je mislio to što je govorio. Zato su mu se valjda i iskreno obraćali s “oče”, iako je zapravo još bio mlad čovjek. Bio je pravi dušebrižnik i činio je sve ono što kod kozaka i inače treba raditi jedan pravoslavni svećenik, uključujući i blagoslov oružja i molitvu prije pljačkaškog pohoda, kako ne bi izostao obilan plijen. I kako je otac Serafim sa svojom djetinjom naravi sve to obavljao, a pritom nije bio sljedbenik ni Poljske ni Rusa već isključivo Boga i ekumenskog patrijarha u Konstantinopolu, tako ga se izrazito cijenilo, kao što je i trebalo cijeniti poštovanog duhovnika s Kortize. Pritom nitko nije pitao za njegovo zaređenje. Bilo je dovoljno da otac Serafim služi misu, to mu je bilo zaređenje. Ionako je kod Zaporožaca bilo malo svećeničkih zaređenika, pa se tomu i nije pridavalo previše važnosti. Zaporošce su prvotno nazivali “kozacima”, seljacima koji su uzgajali koze. Iako je naziv bio podrugljiv, pa i uvredljiv, Zaporošci ga se nisu sramili. A takvo ime nadjenuli su im još na rodnoj, crnoj zemlji u Gorju, i to ukrajinski seljaci veleposjednici. Za njih je zaista predstavljalo sramotu uz krave u štalama hraniti makar ijednu kozu. To je u neku ruku bilo u redu: stepa je sama po sebi bila previše siromašna. Ali isto je tako bilo točno i ovo drugo: ona je oslobađala! I svatko onaj koga je kruto uređenje bogate nordijske zemlje sputavalo, tko tamo nije htio biti sluga a nije mu pošlo za rukom biti gospodar, otišao je u stepu i postao kozak. Mnogi su tako ostavili za sobom riječne brzace i izbrisali svoju prošlost, jer je kod graničara vrijedila samo sadašnjost. Tako su postupali i kmetovi i plemići, ali i građani i svećenici. I tako bi se desilo da poneki odbjegli redovnik pokuša biti konkurencija ocu Serafimu na Kortizi. Svima je bilo jasno da se mora iskazati kao čovjek i smion borac ili nek se goni kvragu. Zaređenje i zavjet, pa čak i redovničko zavjetovanje na celibat, neće mu uzeti za zlo, naprotiv. No u svemu ostalom mogao se ponašati kako ga je volja, pa čak i uzeti ženu ako je nađe, ali službu Božju mogao je – zaboraviti. To ostaje

isključivo pravo oca Serafima. Taj hvaljeni čovjek otvorio je vrata svoje kuće odavno očekivanom gostu. Tamna raspuštena kosa slobodno mu je, kao u grčkih redovnika, padala na ramena i lepršala na propuhu. Dugim prstima lijeve ruke štitio se od svjetla, no tračak svjetlosti svejedno je obasjao njegovo sitno lice prošarano bradom. Na licu mu se ocrtavala napetost i briga, a mršava pojava koja se nagnula naprijed, bila je posve zamotana u crnu naboranu odjeću. Napokon je napetost popustila. Velike smeđe oči su zablistale i pokretom punim povjerenja pozvao je došljaka da uđe. Očekivani gost konačno je stigao. Roska je stajala na pragu sa svojom mačkom. To je bio jedini prag na Kortizi na kojem je, pod ovakvim okolnostima, i mogla stajati. A to je stari Denko Grehnoj i uzeo u obzir, kada je satima ranije došao kod Serafima i dugo se zadržao. Otac Serafim joj se osmjehne. Bio je to osmijeh pun topline koju je nosio u sebi, ali i osmijeh olakšanja koje ga je preplavilo. Otac se od srca nasmijao i Roskinoj suknjici. Postala je još kraća, čak jako kratka. Kako i ne bi, kad ju je iskoristila za vidanje mačkinih rana. Čvrsto je njome uz ranjeno mačje tijelo stegnula jastučiće od ljekovitog bilja, jer je životinjica bila preslaba da bi sama zalizala svoje rane, kako bi inače sigurno napravila. Serafimu je učas palo na pamet ono o čemu je pričao s Denkom. – Brate, – rekao je Serafim. – – Ne radi se o odjeći koju joj daješ. To možeš popraviti. Radi se o njezinoj besmrtnoj duši. Da. O tome se radilo. I to ga je odmah uozbiljilo. Znao je da je pred njim težak zadatak. Uveo je Rosku u jedinu prostoriju koja je bila odvojena od ognjišta, prostoriju koja je služila kao spavaonica, i zacrvenio se zbog svoje nemarnosti. Blijedo svjetlo prodiralo je unutra pa je užurbano zavjesom prekrio sliku pred kojom je do maloprije klečao u usrdnoj molitivi. Slika je bila skupocjena ikona od zlata, ukrašena dragim kamenjem u boji. Prikazivala je uznesenje Kristovo i klanjanje apostola. Dragocjenosti poput ove nisu bile rijetkost u siromašnim kozačkim kolibama, jer je kroz Kortizu i okolna sela prošlo puno ukradene robe. Takve dragocjenosti uglavnom su bile bizantinskog, a ponekad i talijanskog podrijetla. U obalnim gradovima Krima, još iz đenovskih i venecijanskih vremena ostalo je talijanskih umjetnina. No, Serafimova ikona nedvojbeno je došla sa sjevera. Bio je to ruski rad, a sve je ukazivalo

na to da potječe iz velike kneževine Moskve. Serafimova ikona bila je poklon bogatog Denka Grehnoja, a Serafim ju je prihvatio jer je mislio da je to obična ikona koju samo molitva čini tako vrijednom, posvećujući je. Jedino Roski nikada nije dopustio da pogleda sliku. Osim Denka, Serafim je vjerojatno bio jedini na Kortizi kojem je bilo poznato Roskino podrijetlo. Bilo je za očekivati da Denko tijekom ispovijedi svojem svećeniku neće prešutjeti tu tajnu. No, upravo je pečat te ispovijedi zatvorio Serafimu usta. Bojao se da ga je već povrijedio kada djevojčici nije dao ime pod kojim su je svi znali – Roska. Da je djevojčica u nekoj vezi s ubijenim ruskim knezom, ljudi na Kortizi bili su gotovo sigurni, samo ih je mučilo je li Roska dijete kneza ili kći kmeta. No, od oca Serafima nisu to nikad saznali. Sve zemaljsko nije mu bilo vrijedno u usporedbi s Roskinom dušom, koju je još uspijevao držati podalje od Krista. Nije htio probuditi u njoj ono zaboravljeno, bojeći se da bi moglo nekršćanskom mržnjom preplaviti njezino mlado, strastveno srce. Zato je i sada užurbano prekrio ikonu i započeo razgovor s Roskom. Nakon duge borbe, Serafima je preplavila tupa bol. Shvatio je kako su njegove sumnje bile opravdane. Nije završilo ni s ispovijedi, niti s oprostom grijeha, jer kako bi kao svećenik mogao oprostiti nešto što nije okajano? – Dobro, – rekla je Roska. – Ubila sam ga. Toliko je puta to hladno ponovila, da je njezino priznanje već počelo zvučati kao provokacija. – Uopće nije dobro, sestrice! – žestio se Serafim. – Oh, kad bi barem uvidjela… – On je bacao kamenje na moju mačku, – uporno je ponavljala. – Morala sam to napraviti. Serafimovi prigovori i strpljiva objašnjenja nikako nisu mogli slomiti Roskin inat. Iako se, po njemu, trebala već odavno pokajati, još uvijek je bjesomučno optuživala. A on je pritom sve nade polagao upravo u njezino pokajanje. Toliko ju je volio da je i dalje suosjećao s njezinom nesrećom, samo kako bi je potaknuo na razboritost. Može li ona ipak biti tako dobra i njemu bliska, mislio je, a u situacijama u kojima se povrijedi biće koje ona voli, nadasve zemaljsko biće kao što je on, pa čak i ta mačka, da se baš ovoliko zainati? I što bi još

moglo smekšati ovo dijete, ako ne pomisao da je uspjela skriviti smrt jednog čovjeka?! – Mačka je samo životinja, – rekao je. – Mačka je živo biće, – viknula je Roska zažarenih obraza. – I kada se na nju baca kamenje, boli ju! A kad umre, onda je mrtva. A ona ne bi trebala umrijeti… – nastavila je i malo-pomalo postajala sve skrušenija. – Oprala sam je i stavila joj sve što se mora staviti i ljudima kada imaju rupu u tijelu. Sve sam napravila onako kako si me uvijek učio. Može li ona ipak umrijeti, Serafime? Prestrašeno je prelazila pogledom od mačke koju je držala u rukama, do njega. Ali Serafimu se nametala klevetnička usporedba s Bogorodicom. Izgledala je poput male majke, morao je pomisliti. – Jednom ćeš i previše voljeti svoju djecu, – uzdahnuo je. No ona je to čula. – Je li strašno voljeti svoju djecu? – upitala je. A kako bi odmah ispravila svoje misli, brzo je dodala: – Mislim da ne bih mogla voljeti Pjotra, da sam na Marinkinom mjestu. – Treba ih voljeti manje od Boga. Djecu… – brzo ju je prekinuo svećenik, kako je više ne bi morao slušati. Iako je pretpostavljao da ga neće razumjeti, oprezno je dodao: – Znaš, Bog želi da volimo svoje neprijatelje – pa je strogim tonom nastavio dalje. – I ti to znaš. – I Pjotra trebam voljeti? – I njega. Roska je ionako već imala osjećaj da previše podilazi Serafimu. No, ovo joj je zaista bilo previše. – Bog, dakle, želi – započela je nemilosrdno – da dopustimo mučenje do smrti jedne male mačke, samo zato što tako žele neprijatelji? Ono što je bila Roskina namjera, upravo se i dogodilo. Serafim je zašutio. Molio je. Ona je bila težak ispit za njegovu nedostatnost, pa je molio u sebi. – Moje dijete, – uzdahnuo je i počeo iznova. – Sasvim sigurno ti je Bog poslao ovu nesreću samo…

Iznenada mu je jedna misao probola srce i gotovo očajnički počeo ju je istraživati. – Ipak je to bila nesreća, zar ne, moja Roska? Iako se malena inače sasvim dobro snalazila s korisnim lažima, sa Serafimom ju je čvrsto vezalo upravo to što njemu – nikad nije slagala. – Ne znam, – kratko je rekla. – Moja dušice, – molio je Serafim. – Razmisli! Sigurno nisi htjela pogoditi Pjotra baš tako jako? Njegove preklinjuće oči radile su gotovo bolan pritisak na nju. Ali ipak im je odolijevala. – Ne znam… Serafim je bio mlad. I sva vatra kojom je gorjela njegova mladost, bila je preslaba za nešto ovakvo, dovodeći ga do očaja. Ovu će dušu Bog zahtijevati od njega, prožeo ga je strah. Prepun strasti pao je na koljena, tu pred Bogom. – Roska! – zazvao je. – Ne zaboravi! Krist je umro za sve nas i svima oprašta, svima koji se iskreno pokaju. Moli sa mnom, Roska, da ti Bog podari stvarno pokajanje. No Roska je odmahnula glavom. – Ne mogu, – rekla je. – Što ne možeš? – Ništa ne pomaže, Serafime. Ne mogu se pokajati. Serafimov žar polako se gasio u šutnji koja je uslijedila. U međuvremenu, Roska je bila isuviše zaokupljena svojom štićenicom, da bi ometala svećenika u tihoj molitvi. Kada se Serafim podignuo, nije više izgledao tako mlado. – Oprosti mi, – zamolio je tiho. – Bio sam previše strog. – Ljutiš li se? – -upitala ga je puna suosjećanja, uvidjevši koliko ga je povrijedila. – Sada neću moći u nebo? Na njegovim se usnama pojavio smiješak, dok je desnicom dodirnuo njezin razdjeljak. – Jadna dušice, – rekao je. – Što misliš, hoćemo li pričekati? Hoćemo

li zajedno pričekati? – Ja bih rado u nebo, – objasnila mu je Roska, kako bi ga umirila. – Tamo je sigurno kao u Svetom gradu, samo puno, puno ljepše… – Možda… – odgovorio je Serafim, bezbrižnošću nekoga tko nikada nije bio u Svetom gradu. – Sigurno, – tvrdila je samouvjereno Roska. I tako je počelo veliko dječje nagađanje o Svetom gradu, nagađanje od kojeg su se oboma skroz ozarila lica. Sanjali su san zaporoških kozaka. A kome se Zaporošci mogu obratiti sa svojim snovima? Na jugu su nevjerni Tatari, koji nisu bili čak ni nevjernici, nego su se obratili na Alaha. Na sjeveru je neizbježan sudar s rimokatoličkim Poljacima, koji su bili vladari u Ukrajini. I tako su Zaporošci bili sami, na vjetrometini vjera i nacija. No, jednog su oca morali poznavati, onoga koji je barem molio za njih. Za sve ostalo pobrinuli su se sami; samo nisu bili baš uvijek pripravni na molitvu, u čemu im je sveti patrijarh bio stvarna utjeha i i utočište. Ali, kako im je samo bio dalek… Nizvodno je najprije bio široki plitki zaton, a nakon njega divlje more, more pljačkaških pohoda, Crno more. To su svi znali i gotovo da nije bilo čovjeka na Kortizi koji nije upoznao Crno more. Ali nitko nije izmjerio koliko je beskrajno i nitko od njih nije pristao na drugu obalu. Tek na drugoj strani, usred mora, ležao je grad cara Konstantina, sveti grad Konstantinopol, središte velikih careva. Otkako su ga osvojili nevjerni Turci, napravivši džamiju od Aja Sofije, tu više nije bilo grčkog cara. Ali, kao središte svih pravovjernika, ondje još uvijek stoji prijestolje patrijarha. Usprkos ortodoksnom turskom sultanu i janjičarima, mjesto je ostalo sveto za sve Zaporošce, kao i za grkokatoličke kršćane, baš poput Jeruzalema koji je imao sličnu sudbinu. Tako su Roska i Serafim, a nije im to bilo prvi put, razgovarali o Svetom gradu, koji je za njih bio samo bajka, o gradu o kojem je redovnik pisao pjesme, uvijek s istim oduševljenjem. Njegove su oči blistale čak i sada, dok je govorio o njemu. Roska ga je promatrala. I njene maštarije o Kristovom licu nekako su se stopile s njegovim Bogom, kao da su činile nešto jedinstveno. – Stvarno nisi nikada bio u Svetom gradu, Serafime? – upitala ga je. On se trgnuo. – A kako bih ja, neuki redovnik, dospio tamo…, – kao da se branio. – Nitko ga od nas neće vidjeti, – nastavio je. – Ni ja, ni ti. On je

daleko, predaleko za nas. Ali radi se o tvojoj duši, draga moja Rosuška. I baš kao što je Sveti grad ljepši od svih drugih gradova, a njegovo nebo najveličanstvenije, tako je i Božja volja da tvoja duša ne propadne. Gledaj, imao sam namjeru sačuvati tvoju dušu. Ali činio sam to na pogrešan način. Tajnovitost je baš poput laži. A ja sam pred tobom imao tajnu… Roska je namreškala obrve. – Hm. Došli su me tražiti? – raspitivala se i istovremeno pogledom počela tražiti skrovište. – Denko je bio kod mene, – priznao je Serafim. – Neće me tući! Moraš me sakriti. Čuješ li Serafime! Moraš! – Nitko te neće tući, – smirivao ju je Serafim. – Denko te nikada nije tukao. Iako, istini za volju, čak ni on ne zna baš najbolje izići na kraj s djevojčicom kakva si ti. Ne, Rosuška, moj golupčiću, od njega ti ne prijeti opasnost. A on neće dopustiti ni da ti itko drugi učini nešto nažao. Nitko se neće usuditi. Denko je još navečer izabran za koševoj atamana za lov na losose. Ponovo nosi bulavu i jednako je moćan kao nekada. – Pa što je onda htio, ako me nije došao optužiti? – bila je sumnjičava djevojčica. – I… o kakvim ti to tajnama govoriš? Kako misliš napraviti da ja ipak dođem u nebo? – To je ono o čemu sam ti govorio, moja mala sestro. Doći ćeš u nebo, kad se pokaješ, – trijumfirao je Serafim. No, na sam spomen kajanja, Roska ga je odmah prekinula. – Ja bih to tako željela…To mi zaista možeš vjerovati, vrlo rado bih htjela doći u nebo, već i zato jer to tebi toliko puno znači. Ali kako bi se to trebalo desiti? Pa ja se čak ne mogu ni pokajati! – Ali moći ćeš, – uvjeravao ju je redovnik. – Bog očito drži svoju ruku nad tobom, uslišit će ti to. Da, on je to već učinio! Sada ću ti reći nešto što će te usrećiti i tada ćeš se pokajati! Roskine oči samo su bljesnule. – Reci to što će me usrećiti. Tako je lijepo biti sretan… – Bit ćeš, Rosuška moja, bit ćeš. Zamisli samo ovo. Shvati, malena moja, što ću ti sada reći. Pjotr uopće nije mrtav! Serafimove riječi odjeknule su prostorijom. Roskine su misli

proključale i ona je zanijemila. – Nije mrtav…? – tiho je, u čudu, protisnula. Dakle, to je bilo to. Roska je bila samo začuđena, nikako sretna. I sama se čudila tome, i sama je očekivala da je preplavi ta, toliko iščekivana, velika radost. No radosti – nije bilo. I Serafim se nadao nekom novom, neočekivanom sjaju na njenom lišcu, pa je sada bio jednako razočaran kao i ona. – Pjotr nije mrtav, – ponavljao je, samo kako bi ispunio prazninu koja je nastala. – Opet će šetati uokolo kao i dosad. Ne baš sutra, ali uskoro… Za Rosku je to bilo čudo. Vlastitim je očima vidjela krivonogog Pjotra kako leži, no Bog je napravio čudo i kao da se ništa nije dogodilo. A umjesto da je preplavi sreća, Roska se borila s mišlju kako je dragi Bog ipak pridao previše pažnje krivonogom Pjotru. Ona mu je uopće nije pridavala, pa zato i nije mogla biti sretna, niti se baš mogla pokajati. – I …? – pitao je Serafim, i dalje pun očekivanja. Tišinu je prekinula Roskina odluka. – Želim pitati svetog patrijarha, – odgovorila je. – Što želiš…?! – ostao je zaprepašten Serafim. Roska uopće nije smatrala teškom svoju namjeru. Ako je Bog zbog nje napravio čudo, valjda će je pustiti i da dođe tamo gdje se odlučuje o njoj. Bez pokajanja nema oprosta grijeha, a bez oprosta grijeha nema neba. – Može li mi Sveti otac oprostiti moje grijehe, ako se i ne pokajem? – pitala je. – Sveti otac može sve, – uvjeravao ju je Serafim. – Ali on to neće učiniti. Bez pokajanja neće ti oprostiti grijehe. – Čak i ako Pjotr uopće nije mrtav? – lukavo ga je iskušavala. Ali Serafim je ostao čvrst. – Tvoj grijeh ostaje isti. – Možda…, – zamislila se Roska, pa konačno podvukla crtu. – Ali vidim da ni ti nisi siguran u to. Bila je kasna noć. – Sutra će ti sve izgledati drugačije, – tješio je Serafim djevojčicu, ali i sebe. – Sad ti je sve još uvijek svježe, – rekao je pa izvukao križ ispod

svoje svećeničke mantije. Bio je to loše posrebreni križić, koji je na nekim mjestima već crvenkasto svjetlucao. Ali njegova je vrijednost bila u tome što nije bio ukraden. Jer posvetiti ukradeno dobro – za to mu se Roska baš i nije činila dobrom prilikom. Objesio je križić maloj grešnici oko vrata, pa se naklonio i pravovjerno prekrižio zdesna nalijevo, od ramena do ramena, a ne kao rimokatolici, samo prsa i slijeva nadesno. Sve je to napravio bez senzacije, kao i kad ju je onomad blagoslivljao. – Zadrži ga, – rekao je, očima pokazavši križić. – I, ako želiš, možeš spavati blizu peći. No Rosku je odjednom zahvatila neka čudna žurba. Svoje blago, odavno usnulu, ranjenu mačku, oprezno mu je položila u ruke. Bilo im je oboma jasno da mu je time iskazala neizmjerno povjerenje, ali i veliku zahvalnost. On je to znao. – Nemoj je buditi, – zamolila je. – I čuvaj mi je dok se ne vratim. – Do sutra? – upitao je. – Dok se ne vratim, – odgovorila je sa suzama u očima. Serafim je bio uvjeren kako su suze potekle samo zbog mačke. No, bile su i zbog njega. Jer Roska je imala u planu dugo putovanje. Htjela je sama vidjeti u čemu je stvar s tim Svetim gradom i patrijarhom. Htjela je u Konstantinopol.

III Rosku je dočekao urnebesan smijeh na jedrenjaku. Kimre se smijao. Hadsko se smijao. Igor se smijao. Ma, čim se pojavila pred tim brodskim svijetom u svojem prepoznatljivom ruhu, svi muškarci i momci dočekali su je svijajući se od smijeha. Samo je Roska bila ljutita. Ipak je ona bila kćer, rođakinja, štićenica, što li već, koševoj atamana. A što je zaista bila, ni sama nije imala pojma. Znala je samo to da je jedino ona mogla pogledati atamana u oči, kad bi ovaj imao napadaj bijesa. U svakom slučaju, posljednjih tjedana, otkako je, naime, otkrivena kao slijepi putnik na jedrenjaku, morala je to češće koristiti. A isti ti frajeri, koji bi se šćućurili od straha svaki put kad bi se Denko samo namrštio, sad su se smijali njoj?! Možda su se smijali zato što ataman nije bio na brodu i nije uopće bio u floti. Ili zato jer su vrijeme prije sidrenja tratili na vinjak i kocku? Naime, potpuno suprotno običajima kozaka, koji su inače noću vukli svoje jedrenjake na kopno, sad se čitava flota neočekivano usidrila nasuprot ušću, s njegove lijeve strane, prema otvorenoj struji. Sa svojim okretnim jedrenjacima s jednim jarbolom, kozaci su mogli raditi baš sve. Veslali su, jedrili, a kada je nužda zahtijevala, čitave su flote mogle ići daleko na kopno. No, u ovom je trenutku kopno bilo puno nesigurnije od vode, pa su se odluke o sidrenju broda utoliko i kosile s tradicijom. U totalnom neskladu s običajima i dosadašnjom praksom, bilo je i to što ataman nije bio na brodu. Naime. U izlov lososa uvijek se, osim flotom jedrenjaka, išlo i postrojbom konjanika. Bili su nezamjenjivi kad je trebalo vezati užad, a onda vući jedrenjak uzvodno. Za svaki su jedrenjak, pogotovo kad bi Dnjepar nabujao, bila potrebna dvojica jahača i po šest konja. Često je bilo nužno da i sama brodska posada zajaše slobodne konje. A i spremišta u kojima je bila smještena ulovljena riba, spremna za prodaju, zahtijevala su oružanu zaštitu. Tatari nisu imali ništa protiv ribe oko čijeg se izlova nisu morali sami pomučiti. Stepa je oduvijek značila rat. To je naprosto bilo uobičajeno, a tako je bilo i sada. No ovaj put su Tatari i službeno najavili bitku, pa je u lov poslano više od tisuću jahača, s četiri tisuće konja. Izgubiti najavljenu bitku nije se smjelo. Konji su uvijek

morali ići obalom, usporedo s flotom. Muškarci i momci s broda morali su biti u mogućnosti brzo se dokopati kopna. Čim bi primili vijest da im prijeti opasnost, članovi posade hitro su uskakali u visoka sedla konja i branili svoj plijen. S četiri tisuće ratnika jahača u nogajskoj stepi, doista su predstavljali silu. Jedino je bilo važno da se flota i prateća trupa jahača nikad ne smiju jedna drugoj izgubiti iz vida. A sada se dogodilo upravo to. Mračna noć i gusta jutarnja magla koja se razišla tek oko podneva, bez traga su progutali tisuću jahača i četiri tisuće konja. Svašta im se moglo desiti, posebno u toj magli koja, baš kao i vidljivost, prigušuje svaki glas. Iza maglene zavjese Tatari su mogli potpuno neprimjetno srediti ratnike, a onda otjerati njihove konje. A kako ni nakon tri dana uzaludnog čekanja nije ugledan čak ni konjski rep, niti makar i najmanji dio nekog kozaka, pred Denkom je bila teška odluka. Nije mu bilo lako napustiti flotu, ali vjerovao je da sam mora preuzeti najopasniji dio ovog zadatka. Okupio je nekoliko iskusnih izviđača i krenuo s broda. Morao je pronaći izgubljene ili barem dobiti vijest o tome što im se dogodilo. No, i predobro je znao svoje momke da bi od njih očekivao išta više od snage i spretnosti u obračunima. Stoga je krenuo na put tek nakon što je izdao stroge naredbe o ponašanju. Upravo zato se flota, umjesto da bude povučena na kopno, usidrila na otvorenoj vodi što je, usput budi rečeno, bila jedina Denkova naredba koju su momci odlučili sasvim ispoštovati. To njegovo izbivanje kao da je jednim potezom raskinulo sve okove pravila, zakona i običaja. Tko bi mogao naškoditi odvažnim kozacima usred struje? Čemu onda ove dosadne mjere opreza, sva ta pažnja i držanje straže, koje je staro gunđalo Denko tako postrožio? Barem je poznato da Tatari nisu nikada išli na vodu; o tome nema ni govora. Ne postoji ama baš nikakva zapreka, mislili su momci, niti ikakav razlog, da se ne prepuste svakom dostupnom užitku. U ovom trenutku poseban im je užitak bio dobro ismijati Rosku i naslađivati se nad bijesom te male krastače. A bila je itekako bijesna! Dosad je već bila navikla na okrutnu djecu. No, odrasle muškarce zapravo je smatrala potpuno bezopasnima. Mislila je da postaju nepodnošljivi samo onda kad im se čovjek ozbiljno približi i pravi se važan. A ovi su sada bili i više nego nepodnošljivi! Kimre, Hadsko, Igor i svi ostali. Prema Roskinom mišljenju, za takvo ponašanje nisu imali nikakav, pa ni najmanji razlog. Istina je da se dosad jako malo trošilo na njezinu odjeću. No ni njoj, ni drugima oko nje, to nije zadavalo posebne brige, pa nije mislila da bi to trebalo brinuti muškarce na brodu.

Samo je jednom čula Igora kako govori da je Denko dovoljno bogat i ne bi trebao pustiti svoju djevojčicu da takva trči uokolo. Igor očito nije mislio da bi ga Denko mogao čuti. A dogodilo se baš to. Denko ga je čuo. Zamislio se nad tim. S obzirom na to kako je mala dospjela na brod, zaista ne vidi zašto bi on sada trebao pripremati njezin doček. Tek kad je, ako Bog da, vrati natrag na Kortizu, što je Denko smatrao najboljim rješenjem, moći će malenu dotjerati kao tatarsku princezu iz Bahčisaraja7. Novac mu ionako već dugo vremena nije predstavljao ništa, a valjda će i Igor ubuduće šutjeti kao zaliven. Roska, na svoju sreću, nije morala detaljno slušati sve te planove. Ionako joj, za početak, uopće nije bilo jasno zašto bi morala biti vraćena na Kortizu, kao ni to zašto bi se dotad čekalo s njezinim dotjerivanjem. Uostalom, što je imala, imala je. A nešto je, valjda, mogla zadržati i s ovog izleta. Pa zar se, nakon rastanka od Serafima, uzalud noću došuljala na obalu, gdje su ležali crni jedrenjaci? Je li te noći uzalud strahovala od jarko obojenih dijelova broda, koji su na polumjesečini buljili u nju poput prijetećih zmajevih očiju? Je li nepotrebno izdržala puna četiri dana, sklupčana u skrovišu na brodu, dok je konačno glad nije istjerala na svjetlo dana? Zar uzalud strpljivo podnosi sve što ju je snašlo kao nepoželjnu i svojevoljnu suputnicu? Pa nije sve to napravila samo zato da bi sada olako dopustila da je protjeraju natrag na Kortizu! I sad joj je za remenom, pored bodeža, obješena nagajka. Za remenom koji je bio ukrašen kamenjem, kako bi prikrio da se radi o dijademi. Roska se nije zamarala takvim sitnicama i nije nikako mogla shvatiti da se muškarci djetinjasto smiju takvom njezinom “pokazivanju raskoši”. A prije svih taj Igor! – Ej, vi! – doviknula je njemu i ostalima. – Čini se da ste malo poludjeli, ha?! Kimre se još uvijek držao za trbuh od smijeha i nije mogao govoriti. Hadsko je vrištao: – Crvena! Roska! Pogledajte je! – Nije to Roska, – stenjao je Kimre, koji je od tolikog smijeha ostajao bez zraka. – To je tatarska djevojčica, Tatarinka, Tatarka! Očito nisu imali ni najmanju namjeru prestati, pa se Roska zajapurila od bijesa. E, sad će im ona pokazati! Ugledala je kocke. Ležale su na bačvi. Jedna dvojka, trojka i jedna šestica, okrenute prema gore. Šestica je bila u sredini.

– Pazi na šesticu! – poviknula je Roska. I tada je kratkim pokretom zgloba, brzinom munje, pucnula kratkom drškom svoje nagajke, tako da je šestica poletjela dva metra u zrak. Roska je pogodila šesticu samim bičem, i to samo nju! – Kockanje na brodu je zabranjeno! – likovala je. Nije žalila truda usvojiti ovu vještinu bičem, a muhe na Kortizi, na kojima ju je uvježbavala, zadesio je sasvim solidan mortalitet. Sada joj je njezina tajna vještina donijela poštovanje. Brodom se prolomio buran pljesak. A ona je… Dobro, nije baš bila takva da ostane ravnodušna prema pljesku gomile muškaraca. Čak suprotno! Bila je potpuno zanesena i sasvim se uživjela u novu ulogu. – Radije pazite na Tatare! – viknula je. – A ni lokanje rakije navodno nije zdravo! – zaurlala je i hitrim udarcem izbacila Igoru iz ruke kožnatu čašu s rakijom. Igoru se to uopće nije svidjelo. Snažno je pocrvenio, jer se sada cijela ekipa počela smijati i na njegov račun. Bilo je potpuno jasno da mora opet steći ugled. Da ju nije tako brzo i snažno zgrabio, Roska bi mu sigurno pobjegla, tješio se Igor. Bio je on spretan, a k tome i jako snažan muškarac. Dosad ga je Roska još koliko-toliko podnosila. A budući da ju je sada držao čvrsto stisnutu uza se, a sve kostriješenje i grebanje nije joj nimalo pomagalo da ga se riješi, počela ga je mrziti. Mrzila ga je zato što je pred njim fizički bila posve nemoćna. U usporedbi s tom spoznajom, ismijavanje ostalih nije ju ni najmanje pogađalo. Već se odavno pomirila s time da s tom svojom crvenom, dakle, vražjom kosom, nije baš oku ugodna. No, sad se skamenila, ne samo zbog same sebe, niti zbog toga što su je svi ostali gledali i slušali, koliko zbog Igora i onoga što joj je rekao i učinio. Dogodilo se nešto potpuno neočekivano, posve novo, nešto toliko uznemirujuće da nije mogla ni pretpostaviti. – Gdje su vam oči, muškarci? Želim znati gdje su vam oči!? – vikao je, naime, Igor. – Dobro pogledajte Rosku! Suha je poput štapa! Sedlo s priborom moglo bi se komotno objesiti na njezine kosti, – dodao je podrugljivo, pa nastavio: – Ali, zar ne znate da je najmršavije ždrijebe najbolji trkač? Pustit ću je da se još malo popuni i za godinu-dvije razgovarat ću s Denkom. Uzet ću Rosku za sebe. Ha, dušice? – unio se u Roskino lice, dok mu se ona neuspješno otimala iz ruku. – Nas ćemo dvoje biti par…

Iako je ovo, kao, trebala biti šala, a u šali je i izrečeno, nije joj bilo ni najmanje smiješno. Igor je bio prvi muškarac koji joj je utjerao strah u kosti. U očima joj se vidjelo da je prestrašena, i to očito tako jako da su ostali muškarci počeli prigovarati Igoru. Konačno, Roska je još bila dijete. K tomu još i ružno dijete. Igorovo tapšanje i šala bili su protivni Bogu, Bogu koji nije htio da se u djetetu prestraši žena, ako još nije ni probuđena. Stoga su ostali muškarci doživjeli Igorov čin kao da je netko ubio životinjicu dok je još u majčinoj utrobi. I sâm Igor osjetio je njihove prijekorne poglede i osudu, pa je zbunjen pustio djevojčicu. Roska je odmah iskoristila priliku. Čim se oslobodila snažnog stiska, pobjegla je na drugu stranu broda i stisnula se, kao da je tuku. Samo je nagajka ostala na plankama. Više je nikad nisu vidjeli. Kad se smračilo, iskrala se iz svojeg skrovišta i premjestila na novo, do brodskog vitla. Tamo je čučala ispod napetog sidrenog lanca. Oko stotinu jedrenjaka bilo je tako usidreno i ona je znala da će sa svih brodova uskoro odzvanjati pjesma i zvuk balalajki. Tonovi su bivali sve duži, pjesme sve tužnije, a muškarci sve pijaniji. Teklo je mnogo suza, među muškarcima je razmijenjeno puno poljubaca, a do Roske je dopiralo jecanje, baš kao i glazba i koraci plesača. Shvatila je kolike su posljedice Denkove odsutnosti. Iako se sada sve doimalo veselo, uz sav taj ples i pjesmu, Roski je ipak sve izgledalo puno vedrije pod strogim Denkovim vodstvom. Muškarci su se veselili lososu i njegovu skladištenju, pa ni moguća tučnjava s Tatarima nikoga nije posebno brinula. A kako je tek bilo veselo kada su se sa šarenim zastavicama prenosile vijesti s brodova na obalu, pa onda nazad, od jahača do flote! Znala se tu potkrasti i kakva šala, kao onda kad su otkrili Rosku na jedrenjaku i brže-bolje poslali signal obali. S kopna je odmah vraćen čitav niz, nekima jako smiješnih protusignala, kako dalje postupati sa slijepom putnicom. Dakako da su neki od prijedloga za Rosku bili itekako uvredljivi, no to je nije ni upola toliko naljutilo kao današnja scena s tim groznim Igorom. Njoj su te zastavice izgledale kao neka vrst zagonetke, baš kao što su nekad izgledale i predcima današnjih kozaka. I oni su ih otkrivali kopirajući Tatare, sve dok konačno i sami kozaci nisu shvatili da šarene krpice mogu govoriti. Stariji ljudi još uvijek pričaju kako je u davnim vremenima bilo užasno, zato što su stranci uvijek sve doznali ranije.

Otkako je otkriveno da je Roska na brodu, bez obzira na sve, i njoj su dani prolazili u sitnim radostima, poput promatranja neobične komunikacije zastavicama, sve dok nisu nestali jahači. Te je noći i Roski postalo jasno, čak jasnije no većini muškaraca, da pothvat njihovog spašavanja baš i nema šansu da uspije. No, imala je ona svoje brige, tako da nije puno mislila o nestalim ratnicima. Najviše muke zadavalo joj je Denkovo ponavljanje kako “Roska mora što je brže moguće natrag na Kortizu”. Dobro, nije baš ni ona sama imala namjeru zauvijek ostati na “Kalki”, tim više što je znala da se jedrenjaci ne smiju pojaviti pred Konstantinopolom. U slučaju da se ipak mora vratiti na Kortizu, tješila se, možda i ne bude tako strašno. Ima i to svojih čari; jahati stepom u visokom sedlu, ako je ikako moguće, na konju dešnjaku, kojeg bi mogla držati pod kontrolom uz pomoć svoje nagajke. Uh, a kad bi je još dopalo da užem povlači jedrenjak… To mora biti veličanstveno. Ipak, i to bi za nju još uvijek značilo samo povratak na Kortizu. Ali ona je poznavala Kortizu. Što da radi tamo? Svoju je mačkicu dala ocu Serafimu, samo zato kako bi mogla otputovati. Ocu Serafimu je vjerojatno jako draga, a na kraju krajeva ima ga još toliko toga pitati! Nekad je mislila da Serafim zna sve. To je dakako bilo jako, jako davno. Posljednji je put to mislila prošlog proljeća. No, tada joj nije mogao razjasniti puno onoga što ju je mučilo, pa je zaključila kako ni on ne zna sve. Otac Serafim joj više ne može puno pomoći na Kortizi. Kad bi se vratila sa svog putovanja, sigurno bi ona njemu mogla objasniti sve ono na što on nije mogao odgovoriti njoj. Sigurno ne bi bilo toga što ona tada ne bi znala. A baš bi on, od svih ljudi koje je poznavala, trebao sve znati! Unatoč svemu, Serafim je bio dobar prema njoj. Možda nije znao sve što bi ona htjela da zna, ali sigurno nikad ne bi naudio ni njoj, ni njezinoj mački. Nije bila uvjerena u to kad je bila riječ o Denku. On je silno nametao svoju volju i zato je vjerojatno i nije razumio više od Serafima. Roska je već dvojila bi li to što Denko s njom namjerava, uopće trebala doživljavati kao blagoslov. Jer, kako je krenulo, zaista će završiti upristojena, kao tatarska princeza iz Bahčisaraja. I Roska je mislila samo na to. Za nju bi to značilo da je odzvonilo njezinoj slobodi. Dosad je dolazila i odlazila kako joj je odgovaralo. To nije nikoga brinulo, čak ni Denka. Je li njezino mjesto kod peći prazno, nije ga baš bilo briga. No, bude li joj sada dao novu, finu odjeću, stvari će se nužno promijeniti i više ništa neće biti isto. S takvom se odjećom ne može spavati pored peći, a

pitanje je bi li na Kortizi tada uopće bilo mjesta za nju. Kad ne bi dalje nastavila svoj put, kad ne bi nastavila nizvodno pa na pučinu, a bilo je očito da Denko s tim nije oduševljen, mogla bi jedino krenuti na sjever, pa uzvodno i preko porogâ stići u Gorje. Možda čak i u strašni, veliki Kijev. Tamo bi joj vjerojatno i trebala lijepa odjeća, jer tamošnji su ljudi silno bogati. Doduše, nije znala bi li joj i tamo dobro došle oprave tatarske princeze. Ma, oni u Kijevu su se još uvijek previše svađali među sobom, da bi se još brinuli oko tatarske princeze. Njima bi u najmanju ruku dobro došla neka svetica, a i one su, kako je zaključila iz priča oca Serafima, također trebale pristojno izgledati. Kako stvari stoje, rimokatolici su se svađali s pravovjernima! Roska je znala da su Poljaci odani Rimu. I da su u Ukrajini bili gospodari. Ali ljudi Crne zemlje bili su pravovjerni, kao Zaporošci. No, ono što Roska nije znala, a Serafim joj baš i nije uspio razjasniti, bilo je zašto se ljudi toliko svađaju. Bojala se da ni ovi u Kijevu to ne znaju i da ni od njih neće doznati ništa više no što je dosad čula od Serafima. Jer, ako jedni drže više do pape u Rimu, a drugi do ekumenskog patrijarha, to nikako ne može biti stvarni razlog za tolike svađe. Roska se stvarno bojala Kijeva, gotovo jednako kao i Kortize. Kortize se, doduše, počela bojati odjednom i to ovog popodneva, kada ju je Igor pritisnuo na svoja gola prsa. Bilo bi strašno kad bi on zaista došao po nju! Jer Roska je znala. Najprije su tamo bile djevojčice. No, kad bi po njih došli muškarci i odveli ih, odjednom više nisu bile djevojčice, već su se ponašale neopisivo glupo. Poput Marinke i njezina krivonogog Pjotra, za kojeg je stalno govorila da će biti najbolji jahač jer ima lijepo građena bedra. Roska je imala svoju mačku i Serafima, kojima bi se u svakom slučaju vratila i nije joj trebao ni Pjotr ni Igor, koji su očajno bazdili kad bi pili alkohol. Mora da je jezivo, razmišljala je Roska, kad te netko tako zgrabi, kako je nju zgrabio Igor. Takvu Kortizu ona više nije željela! Iz svojeg je skrovišta čula kako je Denko žestoko izgrdio Igora, pa joj je bilo malo lakše. No muškarci su svejedno, prema njezinom skromnom iskustvu, često bili nesigurni. A onda su znali postupati skroz drugačije od onog što su govorili. Pritom, Igor nije bio bilo tko! Bio je on najpoznatiji kradljivac konja u čitavom kraju. Naravno da nikada nije krao konje kozacima. To ne bi bilo dobro za njega; dospio bi na loš glas i brzo bi navukao na sebe prezir.

Ali je zato na gomile krao tatarske konje. Svi su ga hvalili zbog toga, a kod graničara je zaista uživao veliki ugled. Roska je duboko uzdahnula, razmišljajući o Igorovoj širom stepe poznatoj slavi i njegovim namjerama kad je ona u pitanju. Možda bi čak i Denko tu mogao popustiti. No ona ne želi opet uzvodno. Želi niz rijeku, pa prema pučini i preko mora, do Svetog grada, tamo gdje stanuje Otac koji joj može odgovoriti na sva pitanja. Čak i na ono hoće li dospjeti u nebo ili će morati ostati na zemlji. Nju samu nije baš toliko mučilo nebo. Ali znala je da ga Serafim jako cijeni i da bi sigurno bio strašno žalostan da je jednog dana ne zatekne tamo. I dok je sve oko Roske teklo nizvodno, ona sama nije mrdnula ni za pedalj. Čvrsto se šćućurila u svojem skrovištu. Voda je neprestano žuborila oko pramca i lanca, a sve što je bilo lakše od vode, plutalo je negdje uz njih. Jučer je tako doplutalo truplo konja. Je li Roska bila teža od tog trupla? Svaka otrgnuta trska i svaki snop plutali su nizvodno. Pa i čitavi otoci od trske tako plutaju, upravo sada. Možda se nešto dešavalo na rijeci, kad je voda donosila tako velike snopove trske. Samo što? Sigurno nije visoki vodostaj. Stepa je bila suha poput slame i sva nekako smeđa. Odjednom je Roski nešto palo na pamet! Nedavno je gledala nekog zeca kako čuči na trski koja pluta. Nije bila baš puno teža od jednog zeca. No, može li takva splav od trske nositi i nju? Kad bi to bilo moguće, ona bi se odmah iskrala iz skrovišta i nastavila dalje svoj put. Došla bi do mora, pa do Svetog grada. Roska je uzbuđeno buljila pred sebe. Upravo je prema njoj plutala jedna takva splav od trske; struje bi je trebale donijeti točno s lijeve strane broda. Na tren joj se učinilo kao da je trska živa, kao da čuje Roskinu čežnju i želi joj udovoljiti. Plutala je sve bliže njoj. Malena se odvažila. Rukama se čvrsto uhvatila za sidreni lanac i krenula. Ako će ju taj otok od trske zaista nositi, probat će na njemu otploviti niz Dnjepar. Uopće se nije plašila Tatara. Pa oni nikad ne idu na vodu. No, Roska je smetnula s uma jednu sitnicu: kad su željeli prijeći neku vodu, Tatari bi uzeli zašiveno životinjsko krzno, ispunili ga zrakom i onda preko tih zračnih vreća poslagali trsku. Takve su splavi s lakoćom nosile čitave obitelji, a mogle su nositi i ratnike. No, ona je već silazila s broda. Prve su joj trske zagolicale golu nogu. “Otok” na koji je Roska upravo zakoračila – nosio je gomilu ljudi. Ležali su sakriveni iza zidova od trske i dok se splav zaustavila između pramca i sidrenog lanca, Roska osjeti kako ju netko steže.

– Ali ja moram…, – vikala je. – Ja moram… Htjela je viknuti “u Konstantinopol”. Međutim, žilava tatarska ruka zatvorila je njezina drska usta.

IV 27. svibnja zagrmjeli su topovi nad Carigradom. Topovski su udari označili početak rata. Mladi se sultan opet oprostio s glavnim gradom svog carstva i sa svojim bližnjima, a sve kako bi se pod zastavama svoje vojske zaputio na bojno polje. Prošle godine na redu je bila Ugarska. Sada je padišah8 svoje silovito i pobjedonosno oružje usmjerio prema otočnoj državi Rodosu. Plotuni su već tri puta zatutnjali preko sedam gradskih brda, sve do azijske obale, odakle je stigao odgovor s Djevojačke kule. A topovi su onda zagrmjeli i po četvrti put. Prvi topovski udar čuo se kad je sultan Sulejman stigao pred novu palaču. Drugi se plotun začuo kad je stigao do džamije u kojoj je bio pokopan njegov otac. Džamiju sultana Selima u svega dvije godine završio je veliki arhitekt Sinan. A sad je na Selimovu grobu, na grobu tog pobjednika Perzije i osvajača Egipta, molio njegov sin. Sulejman je molio za oca, ali je istovremeno i oplakivao svoju prerano preminulu djecu. Kad su vladari završili obilazak grobova, bitnice9 su opalile po treći put. Četvrti su put zagrmjele kad je svita napustila staru palaču u kojoj je živjela majka sultanija. Naime, nakon što je odao počast i mrtvima i živima i pokorno molio, Sulejman je s velikim poštovanjem poljubio ruku svoje, još uvijek lijepe majke, gospe Hafse. I tek se tada carska povorka mogla vratiti u sjedište vlasti, u novu palaču. Povorku su promatrali uglavnom oni iz uskih ulica, duž kojih su bile crvene i žute kuće. To su bile ulice s kućama pobožnih Turaka. Od Grka i Armenaca zatraženo je da svoje kuće oboje u tamnosivu i svijetlosivu boju. Iako veliki vladar nije osjećao antipatiju prema kršćanima, njima su ipak bili strani pročišćeni muslimanski nauk i cjelodnevne molitve. No, topot kopita carskih konja nikad nije odzvanjao tamnim ulicama sa židovskim kućama. One nisu bile ugodne oku vladara. Turske kuće bile su uske i oštrih bridova. Samo ih je nekolicina imala prozore prema ulici, a bilo je i onih čije su prozore krasile skupocjene tkanine iz Kerata i Smirne, a podove tepisi iz Teherana i Samarkanda. Tek iza tih dragocjenosti naguravali su se ljudi, jer su lišćem pokrivene ulice morale ostati slobodne.

Za to su brinuli bostandžije koji su, sa svojim crveno-žutim kapama koje su im visjele s glava, bili prethodnica cijele svite. Za njima je, iz daljine, dopiralo tupo brujanje, kroz koje se mogao nazrijeti zvuk truba. I tada su došli. Iza bostandžija, teškim su i žustrim koracima stupale vojničke, čavlima potkovane čizme. U plavim suknjama i sa sačmaricama ovješenima o ramena, marširale su čete janjičara, najvrsnije pješadije svoga vremena. Zbog polumetarskih, bijelih cilindara koji su im padali na ramena, njihova potamnjela, bradata lica izgledala su još tamnije i opasnije no što su bila. Dugmad na njihovim plavim suknjama zlatno je sjajila, a pozlaćene su bile i prekrižene žlice na prednjoj strani njihovih kapa. Kad su zrak zaparali zvuci rogova, frula, bubnjeva i timpana, čete janjičara su se laganim korakom, kakav već priliči carskom dostojanstvu, izdvojile iz svite. Iza žuto-crvenih zastava janjičara i njihovog age odjevenog u brokat, ispred kojeg su nosili dva tuga,10 pristigli su opet bostandžije višeg ranga, pa janjičarske čete i sultanova osobna tjelesna straža, sa zlatnim turbanima na glavama. Povorka je bivala sve raskošnija. Stizali su zlato, grimiz i samurovina, draguljima optočene konjske zaprege i plemeniti arapski konji. Bili su tu pripadnici najuže sultanove pratnje, kao i najviši državni dužnosnici i uglednici. Pristizali su dostojanstvenici uleme,11 među njima potomci Proroka, pa kadijaskeri,12 jedan za Anadoliju, a drugi za Rumeliju, vojni suci Europe i Azije, te naposljetku i časni muftija13 osobno, na srebrnastom, dugonogom magarcu s nozdrvama crnim kao ugljen, magarcu plemenite krvi iz Muscata. Časni starac sjedio je lagano, kao da lebdi, na životinji u čije su krzno bili utisnuti umjetnički ornamenti. Uleme su činili jedan stup velikog Carstva, a veziri drugi. Zbor muteferika, dvorskih i državnih velikodostojnika, sve sami muškarci koji su bili zaslužni za Carstvo, najavljivao je vezire. Visoka su gospoda nosila zlatom protkane turbane. Svaki od četiri ministra jahao je u gužvi paževa, noseći svoja tri tuga. Naposljetku, stizao je i postariji muškarac, jedini koji je kao nositelj carskog pečata i veliki vezir imao pravo nositi pet tugova: Piri Mustafa-paša. Slijedili su ih spahije koji su obnašali dužnost konjanika. Za njima su, također na konjima, pristizali silihdari, ne manje raskošni nosači mačeva. Desno su se vidjele male žute, a lijevo male crvene zastave postrojbi; desno je bila i jedna velika, crvena zastava, a lijevo jedna velika,

bijela zastava – tako je započelo stupanje na scenu nositelja carske vlasti, s visokim i najvišim dvorskim počastima. Odsad je u povorci samo jedan od njih bio na konju – veliki vladar. Nije više bilo konjanika u pratnji. Nadzornici konjušnice sad su vodili trideset i dva plemenita, raskošna carska konja. Od toga, dvanaest je životinja nosilo srebrne štitove prekrivene draguljima. Izazivali su strahopoštovanje, tim više što je svita bila primorana koračati uz konje – dvorski sobari, dvorski učitelji, upravitelji unutarnjih i vanjskih dvorskih odaja i, kao posljednji i najviši, kapu aga14. Iako Prorok, za razliku od Biblije, nije odobravao njihovu kastraciju (u tome su kao i u ostalim stvarima Osmanlije bili nasljednici svetog kršćanskog, Bizantskog Carstva), i ovdje su ti nemuškarci imali veliku ulogu. Tako su svi dvorjani, kao pravi muslimani, bili obrezani. No, većina njih, prema odredbama svoje službe, bila je i uškopljena. Tek sad su se pojavili čauši, državni glasnici i veleposlanici Carstva. Kako je prema Kuranu bilo nedolično pozivati na molitvu nekim drugim zvukom, osim ljudskim glasom, jednako se tako smatralo drskim na neki drugi način najavljivati velikog vladara. Dvorski službenici su, predvođeni čauš bašom, bez početka i kraja hvalili u zboru kana, sultana Sulejmana, cara i gospodara, zaštitnika svetih gradova Meke i Medine, gospodara dvaju mora i zemaljskih polovica. “Alai! Alai! Alai!” odzvanjalo je bez prestanka, najavljujući Njega, Jedinog. I tada je došao. Sulejman. Iza sedam tugova. Otkad je nekoć, prema legendi, jedan turski kan u bitci odsjekao svome konju rep, kako bi okupio vojsku koja je izgubila zastave, taj simbol, tug, bio je vidljivi znak svake osmanlijske zapovjedne vlasti, kao što je bilo i u Kini, u doba dinastije Tang, gdje su Turci služili kao pretorijanci. Sulejman je išao iza sedam tugova. Bio je zabljesnut šljemovima pripadnika tjelesne garde, zasjenjen ukrasnim čapljinim perjem i strijelcima sa zlatnim oklopima iz svoje tjelesne straže. Lijevi mu je stremen držao nadzornik konjušnice, desni nadzornik njegovih osobnih odaja. Lijevu uzdu stezao je drugi nadzornik konjušnice, desnu nositelj svete zastave, dok su preostala gospoda carskog stremena, među njima i Grk Ibrahim, glavni sultanov sokolar i prijatelj, okružili kopita carskog konja, a dvorski je rizničar bacao novac. Tako je Sulejman jahao na kulašu kroz svoj oduševljeni narod.

Izgledao je moćno. Glavu mu je krasio visoki turban s tri ukrasna čapljina pera. Preko zelene, svilene odjeće, s ramenâ se spuštao zlatni brokat, koji se pri svakom jahačkom pokretu rastvarao i pokazivao podstavu od hermelina. Njegova zakrivljena sablja bila je jedina raskoš. Na carskom je maču bila prikazana carska jabuka, žezlo i kruna. Ni jedan knez iz osmanlijske kuće nije postao car, prije no što bi ga usred njegovih trupa opasali mačem. Sulejman je imao dvadeset i osam godina. Mršav, visok i tamnoput, sjedio je u sedlu. Iako su turski sultani među mnogim imenima znali nositi i ono “sin ropkinje”, u carski su harem dolazile samo probrane žene, bilo kao plijen, bilo kao poklon ili danak. I premda sad u Konstantinopolu umjesto križa vlada polumjesec, jedno je ostalo isto: ljepota žene još uvijek vrijedi kao plemićka povelja i uz veliku sreću mogla je dovesti do stepenica prijestolja. Tako je Sulejman svoje vladarsko držanje naslijedio od oboje roditelja – od oca, ali i od gospe Hafse, svoje majke. Osobito od nje! Ispod njegovih široko razmaknutih, krupnih, smeđih, pomalo tužnih očiju, zakrivio se nos. Preko tankih usana lagano su visjeli brkovi. Bradu je brijao još od mladosti. Pogled mu je lutao mnoštvom. Ceremonijal je nalagao zahvalno se nakloniti masi koja ga prati oduševljenim povicima. To je za njega učinio veliki meštar turbana, koji je prostirao molitveni tepih i bio drugi unutarnji aga. Taj visoki službenik hodao je ispred Veličanstva, s nešto drugačijim carskim ukrasom u rukama i velikodušno zahvaljujući, saginjao je svoj turban na lijevu i na desnu stranu, pred oduševljenim narodom. “Alai našem padišahu, sultanu Sulejman-kanu, Alai! Caru careva, gospodaru svijeta! Alai! Alai! Alai!” Povici čauša kojeg je slijedila carska povorka, nadaleko su se čuli. I posljednje se blještavilo gubilo u daljnini, kad su se, konačno, po peti put oglasili topovi. Tako je car kroz špalir svojih trupa i pratnje, s nekolicinom njih stigao do drugog dvora palače. Gospoda carskog stremena su odstupila, a upravitelj dvora i upravitelj konjušnice, uz pomoć ostale šestorice, uhvatili su velikog vladara ispod ruku i podigli ga s konja. Još su samo veziri i visoki uleme smjeli vladaru poljubiti ruku. I tada je otišao. Sa svakim pokretom njegove ruke, netko od njegove pratnje više nije nastavljao s njim dalje, a tako je bilo sve dok nije stigao ispred četvrtih vrata, Vrata blagostanja. Nitko osim padišaha nije smio proći kroz ta vrata. Vodila su do carskog harema. U kuću žena! Četvrta

vrata nisu vodila u kuću već u grad, prostor koji je pripadao ženama. Ovdje je završavalo carstvo kapu age, upravitelja dvora i predstavnika bijelih eunuha. Žene su služili crni uškopljenici, većinom Abesinci, jer obrezivati crnce bilo je zabranjeno zakonom. Kapu aga tu je morao odstupiti. Čak i jedan tako veliki gospodin poput njega ovdje je bio suvišan. Bio je red da vladar, kad se pred njim otvore vrata žena, stoji sam. Osmanlijski sultani bili su suniti. Puritanskom su se strogoćom držali ne samo Prorokova Kurana, već i sunâ, smjernica vjernikâ. Stoga nikakvi nepristojni prikazi ljudi ili životinja nisu vrijeđali Sulejmanove oči. Pred njim su se sad otvarala visoka i teška krila ulaznih vrata izrađenih od bronce, uokvirenih finim šarama. Napravio je nekoliko koraka i stigao do drugih vrata, od cedrovine sa savijenim okovima od mesinga. Treća su bila od srebra, ukrašena tirkizom sa Sinaja. Ako su vrata i otvarale ljudske ruke, one su, dok je vladar ulazio, bile nevidljive. No, pred četvrtim su ga vratima pozdravili stražari. Vrata su bila od najplemenitije bronce koja je bila protkana zlatom, a u svako doba dana i noći ukrašavana su svjetlom. Iza vladara probijao je dan, a kose zrake obasjale su tepih iz Kandahara, kojeg je kizlar aga,15 poglavar crnih eunuha u haremu, dotaknuo čelom u trostrukom pozdravu. Kada se kizlar aga podigao, samo je laganim pokretom, s dva prsta desne ruke, svečano otvorio vrata. Pred njima se otvorio krasan pogled, jer vrata su se nalazila na brdu, ponad rajskih vrtova koji su se protezali odavde do mora. Stajao je poput stupa, obavijen svjetlošću, u svojem bijeložutom svečanom ruhu od kune. Nije bio nezgrapan poput nekih drugih uškopljenika, poput primjerice visokog vojnog zapovjednika i eunuha Sulejman-paše od Damaska, kojem su četvorica morala pomoći kada je htio ustati. Ovaj je bio mršav, suhonjav i visok, a kosa mu je bila bijela. Samo su ruke i lice Abesinca izgledali tamnije na svjetlu. Kizlar aga je, kao i veziri, imao pravo na tug, jer on nije bio samo čuvar i zaštitnik djevojaka, već je istovremeno bio i kurator svih carskih džamija i sveučilišta, kao i svetih gradova Meke i Medine. Iako sâm nije bio pjesnik, tako je velikodušno pomagao književnost i učenost, da su u bazarima i hamamima gdje se formiralo javno mišljenje, njegovu ekscelenciju slavili kao mecenu. Možda je bio ugašen fitilj njegove muškosti, no svjetlo duha gorjelo je još većim plamenom. Nakon jedva primjetne Sulejmanove geste, kizlar je stupio u stranu.

Sultanov je pogled neometano lutao metropolom, na čijim su strmim brežuljcima, jedna pokraj druge i jedna iznad druge, blistale džamije i palače, okružene čempresima. Šarao je pogledom i preko lađama punog Zlatnog roga i Bospora, sve do prijateljskih, slikovitih sela na azijskoj obali. Pa onda opet natrag, prema vrhu palače, do mjesta na kojem je izbijala plima, stvarajući pjenu. Dolje je bio grad, s morskim strujama i lukom. Palača je ipak bila svijet za sebe. Bijelo zdanje raskošnih dimenzija, s puno tornjića i pozlaćenih malih piramida, sličilo je više na grad nego na palaču. Kao kad netko, u neukrotivoj težnji širenja, stalno pravi novu djecu, tako je u alejama i labirintima vrta još bilo skriveno mnoštvo pojedinačnih palača, konaka, malih paviljona od pločica premazanih lazurom ili od mramora, koji su bili nalik na grčke hramove ili mramorne oplate egipatskih piramida. Ova je palača zauzimala trećinu grada Turaka. A onome tko je obišao njezine vrtove, u tom su se silnom cvijeću, parkovima, šumicama i livadama, labirintima od živica, slapovima i vodoskocima, pred očima nizala uvijek nova carstva, prepuna iznenađenja. Ali to su bili zabranjeni vrtovi. Nitko, osim jednog čovjeka, nije smio stupiti u njih. Ovim carstvom, s više od tristo žena koje su pripadale samo njemu, Sulejman je hodao kao jedini čovjek. Tristo dama s eunusima, dvorskim službenicama, dadiljama i sluškinjama, živjelo je ovdje, u dječjim sobama i salonima, koncertnim salama, jahaonicama i paviljonima, u gradu u kojem je za njih radilo sto kuhara, petsto slastičara i više od dvije tisuće dvorskih vrtlara. Živjele su samo za trenutak kad će se Njegovo Veličanstvo udostojiti primijetiti jednu od njih. No, Sulejman je sada htio biti sam. I bio je. Od početka je bio nježan otac, pa ga je smrt njegove djece duboko rastužila. Čak ni nova slava nije mogla ublažiti njegovu sjetu. A već je u prvoj godini svoje vladavine osvojio isti onaj grad, kojeg je i sam osvajač Konstantinopola, Mehmed Drugi, uzalud napadao. Bio je to Beograd na Dunavu. Mladi ugarski kralj sad mora odlučiti želi li biti za ili protiv Turske. Taj izbor Sulejman nije ostavio ostarjelom zapovjedniku ivanovaca. Rodos, otok vitezova, bio mu je trn u oku, neprijateljski raspoložen, ometajući vezu s Egiptom. I Rodos je odolijevao njegovim prethodnicima, ali pred njim, Sulejmanom, trebao bi pasti kao i Beograd. Sve je bilo spremno i samo ga je još nekoliko dana dijelilo od polaska sa svojom vojskom. Oprostio se od majke i čitave obitelji i odlučio tu posljednju večer u Carigradu provesti sa svojim prijateljem Ibrahimom. Ali majka sultanija ga je podsjetila na lijepu Safiju, a majčina je želja svakom

sinu bila zapovijed. Tako je bilo i sa Sulejmanom. Majka sultanija osjećala je veliku naklonost prema mladoj sultaniji; Safija je bila istog čerkeskog podrijetla kao i ona. A sultanija Safija bila je i majka princa Mustafe, u kojeg su svi polagali velike nade. Sulejman se morao nasmijati kada je pomislio na šestogodišnjeg dječaka, svog jedinca. Pomislio je na to pametno i lijepo dijete koje je, za razliku od oca, bilo svijetle puti. No, i bez majčina podsjećanja, veselio se vidjeti svog dječaka i, naravno, njegovu majku Safiju. Samo ime govorilo je da je čista i nevina, no mogla se isto tako zvati i Ponosna. A to što je Mustafa postao jedini sin, bilo je možda bolno, ali za njezinog je sina ipak bilo najbolje. “Tko od mojih uzvišenih sinova i nećaka dođe na vlast”, glasio je kanon, zakon Osvajača, “taj smije ubiti svoju braću zbog svjetskog mira”. Ovo “smije” značilo je “mora“; jer zakon je bio okrutan, ali pravedan. Već je nekoliko puta Carstvo bilo uzdrmano ratovima među prinčevima. Još se Sulejmanov djed Bajazid morao boriti za vlast sa svojim bratom Džemom, sve dok princ konačno nije u tuđinskoj Italiji podlegao otrovu pape Aleksandra Borgije. Ni Sulejmanov otac nije prošao nimalo bolje od Bajazida. I on se borio sa svojim bratom. Ipak, Sulejmana su manje mučila sjećanja na bitke na bojnom polju, od pomisli na davljenje mladih osmanlijskih prinčeva, kojima je započinjala skoro svaka promjena na prijestolju. Njega je poštedjela krvava ruka njegovog oca, tako da nije morao sam primijeniti taj kanon. Već je kao mogući prijestolonasljednik ostao bez braće, i možda samo toj okolnosti danas može zahvaliti što je ostao na životu. Njegov otac, koji je i vlastitiog oca svrgnuo s prijestolja, bio je Sulejmanov najljući neprijatelj. Pa neka mali Mustafa i ostane jedini! Bolje tako, nego da jednog dana dođe na vlast ubojstvom. Sulejman je nehotice ubrzao korak po obojenom šljunku, a crte lica su mu se opustile, bez da su izgubile na ozbiljnosti i postale su ljudskije. Sve ga je tjeralo njegovom sinu i Safiji. Posvuda su stajali konji za padišaha. Nakon kratkog kasa, Sulejman je stigao do elegantnih arkada na moru, gdje je bio najavljen koncert pjevačica na lutnjama. Arkade su vedro otvarale pogled na Bospor, istovremeno ograđujući unutarnji dvor s fontanama, kao u samostanu, jer je ovaj carski harem izgledao poput samostana, budući da su dame, uz nekoliko iznimaka, bile obvezane na nevinost. Aleje čempresa razdvajale

su zdanja, a gredice perzijskih ruža, tulipana i žabnjaka, stvarale su raznobojne prijelaze prema parku. Sulejman nije volio stajati nasuprot toj gomili žena, kao na nekom mimohodu postrojbi, pa su se dvorske službenice pobrinule da se poštuje želja vladara. Unatoč tome, svi su drhtali od uzbuđenja zbog njegovog dolaska, iako je čitav damski svijet odavao privid jednostavnosti i izbjegavao i najmanji privid senzacije. Čak ni pjevačice nisu prekinule svoju pjesmu. Pjevale su praćene dvorskim zborom eunuha, šaljivu pjesmu perzijskog pjesnika Hafiza o vinu. Sulejman se začudio kako su djevojke odmah shvatile da je sklon zabranjenom uživanju vina, baš kao i njegov prijatelj Ibrahim. Ali nije dalje slijedio tu misao. Za palaču ništa nije ostalo tajna. Jedna grupa djevojaka presjekla mu je put sa svojom odom, kako su šaljivo nazivale guvernantu koja je nadgledala osam mladih djevojaka s kojima je dijelila spavaonicu. Sve su kanom obojile nokte u crveno, a trepavice i obrve zacrnile su ugljenom. Boje njihovih dugih hlača bile su pažljivo odabrane, baš kao i boje njihovih bluza i poludugih plašteva bez rukava, a na glavi su nosile ravne kapice s visećim kićankama. Odjeća je bila od svile ili od tkanina iz Mosula, a šalovi su bili iz Kašmira. Dame su se duboko naklonile, a Sulejman im je odzdravio. Ovdje ga nije obvezivao nikakav ceremonijal i uvijek je bio ljubazan prema ženama, što nije bila samo zapovijed iz Kurana, već mu je to dolazilo iz srca. No nije ni s kim razgovarao, a upraviteljici koja je požurila prema njemu ispod prve arkade, samo je naložio da ga ispriča kod carskih princeza, njegovih sestara i teta koje su došle u posjet i da Njihovim Veličanstvima prenese njegove pozdrave. Došao je s groblja i nije imao potrebu za zabavom. Sada se pjevala neka ljubavna pjesma i što se više približavao glazbi, to je bilo više žena koje su je slušale. Iako je bilo zabranjeno nepozvano se približiti gospodaru, ipak je bilo teško zabraniti poglede koji su ga opsjedali. Sulejman je bio sultan i taman da je na njegovo mjesto došao kostobolni Selim, i njega bi opsjedale pogledima. Da, mnoge od ovih dama gledale su još i ostarjelog, ljutitog oca, kao što sada gledaju njegovog sina kako prolazi kraj njih. I tada su osjećale potrebu da budu pokraj vladara, muškarca, jedinog koji im je bio dostupan. No sigurno je bilo bolje što se sada radilo o zgodnom i zanimljivom mladom muškarcu. Uspješnom. Pobjedniku. Gladne za životom, mlade “opatice” gledale su za njim, moleći se za spas duše; on je bio njihov Bog. Mnoge od njih radile su to bez nade, ali sve sa čežnjom. Kako je ipak ono što je samo po sebi razumljivo, jedva shvatljivo, tako je i Sulejman vjerojatno ugledao oči, i to

samo oči, ništa više. Moralo se desiti nešto neuobičajeno, kada ih je primijetio. No neuobičajeno se i dogodilo. Kad je prolazio, neka je pojava šmugnula kao prestrašena iza jednog stupa, očito kako bi se sakrila. Kada je to primijetila glavna dvorska službenica smrzla se od užasa, jer car je zastao i ostao tako. A kad ga je djevojka ugledala, pala je na koljena i prekrižila ruke na prsima. Ostala je nepomično u tom položaju. Mora da je to bila jedna od mlađih dama, jer izgledom nije odavala dojam da joj je osamnaest, već manje. Doduše, same godine ne znače ništa na mjestu gdje se djevojke iz Arabije i Indije, Perzijanke bijele kože i lijepe žene kavkavskih naroda, djevojke iz Španjolske, Italije, Mađarske, Slavonije i Koruške, susreću sa svim ljepotama koje je stvorilo svjetsko carstvo, od Indijskog oceana do Atlantika, od Dunava do Sahare. Ove su djevojke dobivene u bitkama, poklonjene od stranih knezova, otete, poslane od paša iz osjećaja dužnosti. Godine ovdje nisu ništa govorile. Već je u Prorokovoj obitelji prije osamsto i nešto godina postojao primjer za to: mala Ajša imala je deset godina kada ju je Muhamed uzeo za ženu i postavio za poznatu, borbenu “Majku vjernika”. No, djevojka ispred Sulejmana očito je podrijetlom sa sjevera. Uopće nije bila lijepa. Jagodične kosti bile su joj prenaglašene, crvena usta nisu uopće bila malena, a bijeli zubi izgledali su tako veliki i snažni, da je to bilo više opasno zubalo nego zubi. Oči kao da su mijenjale boju, iz plavozelene u zelenu. Ipak su bile zelene, s dugačkim tamnim trepavicama koje su im davale zvjezdani sjaj. Samo je kosa, možda, mogla objasniti ono što se dosad činilo jedva razumljivim. Naime, godišnje je na dvor stizao zaista velik broj djevojaka. No, bili su tako izbirljivi da bi samo manji dio njih dospio do carskog harema. I da nije imala takvu kosu, prisutnost ove djevojke u carskom haremu bila bi zaista potpuno neshvatljiva. Dvije debele pletenice virile su ispod izvezene kape i padale sve do koljena. No, čak ni ta svilena kosa nije bila neki adut. Jer, na njezinu nesreću, bila je sva u bojama pakla. Bila je crvena. Možda više poput bakra, sa zlatnim sjajem. Ma, gdje li je Sulejman već vidio takvu kosu i to lice? Bio je uvjeren kako ju ne vidi prvi put. I sad mu je pomogla njegova osobina da sjajno pamti lica. Sjetio se! Znao joj je čak i ime! Djevojka se zvala Rokselana.

V Djevojka se, doduše, zvala Roska. No, za osjetljive uši lijepe Sulejmanove majke to je ime ipak bilo suviše prosto, pa joj ga je odmah promijenila u ono koje joj je zvučalo bar malo posebnije – Rokselana. Sulejman se sada prisjetio: radi se o tatarskoj djevojci koja je bila uzrokom onog incidenta… Osim toga, Sulejman je zapamtio djevojku, iako ju je sreo samo jednom i to baš kod svoje majke. No sad, kad ju je vidio drugi put, bilo mu je upravo neshvatljivo da je ikada mogao pokazati ikakvo zanimanje za nju. A svejedno je to, nema nikakve sumnje, upravo činio. Da, da. Naime, nakon što ju je vidio prvi put, Sulejman je išao čak tako daleko da je otvoreno zahtijevao da mu majka pokloni Rosku. Majka sultanija, gospa Hafsa, bila je ne samo lijepa, već je i žeđala za ljepotom i uopće nije bila ravnodušna prema mogućnosti da bi kao svoju unučad mogla grliti Roskinu djecu. Tako je preko lale, svog upravitelja dvora, priopćila kizlar agi svoga sina da ta Rokselana nikako ne može biti dostojan poklon za Njegovo Carsko Veličanstvo te da stoga Njezina Visost, majka sultanija, dopušta sebi da svom najuzvišenijem sinu pošalje ropkinju dokazanog gruzijskog roda, koja već dugo ima čast služiti carskom haremu. Majka je u suštini imala sasvim dobru namjeru; kanila je na takav, nježan i bezazlen način izliječiti svog sina od prijevremenog nedostatka razuma. Djevojka koju mu je majka poslala uz odgovarajuću poruku, bila je zaista iznimno lijepa, ali se Sulejman nikad dosad tijekom obilaska harema nije odlučio za nju. Sulejman nije bio osobito sretan s majčinim potezom. Slanje jedne djevojke, umjesto one koju je zapravo želio da mu se pošalje, doživio je kao sasvim neočekivani ispad i, u konačnici, nepoštovanje svoje carske volje. Stoga je, baš u inat svim mutnim poslovima svog kizlara, učinio nešto nečuveno. Po drugi put zamolio je majku da učini kako on želi, moleći je za nešto što mu je jednom već uskratila. Ta je druga molba stoga bila jednaka zapovijedi, na koju se i sama majka sultanija, u interesu carskog ugleda, više nije mogla oglušiti. Sve se to odigravalo nedavno; teški su dani nastupili za kizlar agu koji je zbog svoje odanosti majci sultaniji godinama imao ulogu neupitne

važnosti, ali i za kapu agu, čije su obveze bile formalno izvršavanje svih vanjskih poslova palače. Potrajalo je dok nekako nisu opet uspjeli uspostaviti sklad između stare i nove palače. U međuvremenu, Sulejman je često žalio zbog svojeg nenadanog bijesnog ispada; ocijenio je to posve necarskim ponašanjem. Ali još mu se neprimjerenijim činilo da sad pokušava opravdati vlastitu ishitrenost. Zato je s prezirom odbio ponovo vidjeti Rokselanu. Vjerovao je kako će nakon tog nesretnog događaja djevojka za njega biti samo neugodna epizoda, koju i nadalje želi izbjegavati. No eto. Svejedno je sada stajala pred njim. I nije bila nimalo kriva za to. Naime, bilo je potpuno jasno da Rokselana uopće nije željela biti primijećena; naprotiv, trudila se sakriti. No, prema načelima po kojima je bio odgajan, Sulejman se nije mogao otetu dojmu kako je toj djevojci, upravo zbog njegovog prezira, učinjena nepravda. I da ona sad ispašta, da se osvetio njoj, doduše nenamjerno, zbog svega što se događalo. A to nikako ne priliči jednome caru, mislio je. Najprije je postigla ono čemu su težile stotine ovakvih djevojaka: veliki vladar ju je primijetio. Ali, više se ništa nije dogodilo. Čak manje od ništa. Bilo je još gore. Za nju je to mogao biti samo poraz. U cijelom tom natezanju oko djevojke, bilo je neizbježno da i sam Sulejman dozna ponešto o njezinom podrijetlu. Prisjećajući se sada pojedinosti te neobične priče, morao se nasmijati. Rokselana je, naime, bila poklon njegove tete Nur Banu, a poklona u obliku ropkinja koje je darivala ta princeza, u Carigradu su se plašili. Nur Banu, Svijetla žena, bila je sestra Sulejmanovog oca. I nakon smrti njezinog prvog supruga, njenom je rukom počašćen njegov brat Muhamed Giraj, kan krimskih Tatara. Bio je to brak sumnjive prirode, posebno zato što se radilo o knezu i gospodinu Muhamedu Giraju, koji je uživao ugled zapovjednika, pjesnika, političara i svjetskog čovjeka. Vjenčanje s carskom princezom imalo je za njega posljedicu da ga se otad pa nadalje u njegovoj vlastitoj palači u Bahčisaraju više ništa nije pitalo. Doduše, tatarski kanovi, krimski kan, kan Astrahana i car kanata od Kazana vladali su nad čitavom širokom ruskom zemljom, no vladanju nad pravom carskom osmanlijskom princezom nitko od njih nije bio dorastao. Upravo suprotno! Pred carskom se princezom nije baš moglo uživati u uobičajenim muškim pravima, osobito ne u onom da, osim Njezinog Visočanstva, zagrle još neku drugu ženu.

A Nur Banu je na svog zavodničkog Muhameda, koji je već ušao u pedesete, bila još uvijek jako ljubomorna, onako kako to može biti jedna žena na svog muškarca. Sulejman se, dakle, počeo smijati jer mu je pala na pamet ta nestašna misao; kako li je samo izgledao dvor njegove tete, ako je Rokselana otuda morala biti udaljena kao ljepotica? Jer, kad su tako poklanjali neku od djevojaka, to je za njih značilo izgon iz Bahčisaraja. Sulejman je sve to znao, baš kao što je znao i čitav dvor. Konačno, na sve mu je to, prepun strahopoštovanja, ukazao i kizlar aga. Očito to nije učinio bez razloga. Padišahu su, naravno, na raspolaganju bile najljepše žene svijeta. A njemu, Sulejmanu, baš je, pa makar i na trenutak, privukla pozornost djevojka koja se njegovoj teti nije činila dovoljno ružnom da bi je priključila svojoj ozloglašenoj zbirci ženske neprivlačnosti. Iako je padišah bio svemoguć, morao je paziti na svoj ugled više od ostalih. A loš ukus mogao ga je ozbiljno ugroziti. Majka sultanija bila je prva dama Carstva, a ne tek nevažan dio njegove vlasti. Gospa Hafsa je svakako znala svoju dužnost, koja se sastojala u tome da održi na okupu carsku obitelj, kao što je ta obitelj održavala svjetsko carstvo. Sultanija majka imala je stoga veliku ulogu, jer se vladajuća obitelj Osman, prema nepromjenjivom zakonu, sastoji samo od žena. I potomci princa Džema koji su pobjegli i sada žive kod ivanovaca na Rodosu, bili su potencijalno opasni, tako da su za vrijeme Sulejmana jedini muški članovi obitelji bili on sam i njegov šestogodišnji sin. Nije moglo ni biti drugačije, jer su prilikom promjene na prijestolju na životu ostajali samo sultan i njegovi sinovi. Ostali muškarci i dječaci iz obitelji Osman, prema kanonu Osvajača, bili su žrtvovani. Princeze se nisu morale bojati svilene omče krvnika. One su ostavljane na životu, jačajući moć vladajuće glave obitelji koja ih je štitila. No jedno princeze ipak nisu smjele. Nisu smjele zadržati svoje sinove, koji su mogli biti opasni suparnici za vladarsko prijestolje. Iako nije postojao zakon koji je to propisivao, muški se potomak princeze, ako ona nije bila udana za nekog stranog kneza, nakon poroda ostavljao s nepodvezanom pupkovinom, da iskrvari. Princeze su morale prinijeti tu žrtvu. No zato su bile neograničene vladarice u kućama svojih muškaraca, a vrlo često i šire. Za njih nisu postojali propisi i nisu ih čuvali crni eunusi. Naprotiv, gdjekoji je vlastodržac ostao bez glave samo zato što se nije svidio Visočanstvu, svojoj ženi. U takvim su slučajevima samo i jedino bili nadzirani muževi princeza, a one koje su se pobrinule za to, bile su kneževe žene osobno. Ni

jedan od velikih obnašatelja carske vlasti, koji su u Mezopotamiji ili Bosni, u Egiptu, Srbiji ili negdje drugdje vladali velikim kraljevstvima, nije mogao ni pomisliti na samostalnost ili pobunu, ako je bio u tazbinskom srodstvu16 sa sultanom. Takav bi zločin, da je samo i pomišljeno na nj, prva prijavila njegova žena – princeza. Sultanija je predobro poznavala svoga muža, i previše je držala do vlastite pripadnosti carskoj obitelji, da se pri izboru između muževe samostalnosti i sultanove apsolutne moći, ne bi uvijek odlučila za obitelj i njezinog poglavara. To se nije odnosilo samo na princeze, već i na ostale dvorske dame, jer su one dorasle svojoj zadaći, ništa manje od njihovih visočanstava. Kćeri sultana i prinčeva svoj su položaj mogle ponajprije zahvaliti slučajnosti rođenja, a nakon toga su birane i zbog osobina koje su ih isticale među ostalima. Bilo je samo po sebi razumljivo da djevojčica koju su smatrali dostojnom časti carskog harema, na bilo koji način mora biti lijepa. No, to samo po sebi nije nipošto bilo dovoljno. Uz ljepotu, morala je imati i razne talente, koji su se dalje razvijali zahvaljujući pomno usmjeravanom odgoju. Jezik i štivo obrazovanih Turaka oba spola bio je prije svega arapski. A kad bi se udostojili pričati turski, obogaćivali su svoj govor takvim arapskim i perzijskim izrazima, da su ih neobrazovani ljudi mogli jedva razumjeti. Samo kod strogog odabira, koji je značio napredak od ropkinje do dame, osim vladanja turskim, bilo je prijeko potrebno ne samo poznavanje arapskog i perzijskog jezika, već i arapske i perzijske literature. Uz to, odabrane su djevojke najčešće učile i talijanski, kao jezik obrazovanih Franaka koji je razumio i sam Sulejman, tako da Dante nije bio ništa manje poznat u palači nego u Firenci. Bili su također poželjni glazbeni i pjesnički talenti, koji su se jako njegovali, baš kao i talent za ples. Naime, prije nego što bi mogla ući u dvorski svijet, djevojka se trebala iskazati u nekoj umjetnosti ili znanosti. Ropkinja, koja osim svoje ljepote nije imala nikakve talente ni vještine, doživotno bi ostala sluškinja. Zato su dame koje bi dospjele u palaču bile vrlo otmjene, a biti usrećen rukom jednog tako savršenog bića, bio je san svih uspješnih državnih službenika. Kako su crkveni vladari kao priznanje dodjeljivali zlatni lanac ili orden, tako je sultan, kao odlikovanje za izvanrednu službu, davao svojim službenicima ruku djevojke iz svoje palače. Na taj je način palača nadgledala čitavu državnu upravu.

Tako su dame, koje bi za supruga dobile visokog službenika, a koje u dobi od dvadeset i neke nisu bile željene od strane Njegova Veličanstva, iznova pronalazile put do dvorskog zraka na koji su ionako bile navikle. Rijetko bi sasvim prestale veze između njih i visokih ličnosti, pa su tako bile, jednako kao i princeze, najbolje jamstvo za vjernost i revnost svojih muškaraca. Pomoću harema i paževa, palača se u stvarnosti uzdignula u kolijevku Carstva, pa tako harem ni u kom slučaju nije bio samo rajski vrt ili kuća blaženstva, kako su ga kasnije znali nazivati pjesnici. Harem je bio prava državna organizacija od velikog značenja. I Rokselana je morala zahvaliti obiteljskoj politici majke sultanije što je uopće primljena na ovo sveto područje. Kako se majka sultanija osjećala odgovornom za potomstvo svog vladajućeg sina, pokušala bi spriječiti vezu koja joj se učinila neprimjerenom, ali joj nikada ne bi palo na pamet uvrijediti svoju zaovu Nur Banu time što bi Rokselanu, koja je bila njezin poklon, rasporedila samo na mjesto sluškinje. Rokselana je stoga bila iznimka i Sulejman ju je gledao kao takvu. Nekako je osjećao da je s njome narušen red kakav je zahtijevao njegov razum, i činilo mu se da je najbolje ukloniti ovaj kamen smutnje. I to na jedan sasvim častan način. Dapače, jako častan! Treba ju dati za ženu nekom čaušu ili čak dvorskom službeniku, mislio je. Ili još bolje, rizničaru neke udaljene provincije. Taj će način biti pravedan prema svima: i prema majci, i prema njegovoj teti i prema djevojci, koju se tako ne bi podcijenilo. I kada je milostivo pokazao Rokselani da ustane, Sulejman je imao najbolju namjeru. Bio je pun milosti jer je krenuo ka svome sinu i njegovoj majci. A toplina koja ga je preplavila kad se sjetio svojeg jedinca, otopila je svaku grubost u njemu. Rokselana je ustala. Učinila je to manje zbog tog carskog znaka rukom, a više zbog straha koji nije mogla sakriti, čak ni pred Sulejmanom. Nehotice je slijedio njezin pogled i tada je ugledao… Safiju. Dame nisu nikada voljele vidjeti kad bi sultan, poput Sulejmana, bio lišen nečijeg ženskog utjecaja. Vladarica harema poput sultanije Safije nije nikako mogla ostati ravnodušna na to. Prije njegovog odlaska na bojno polje, najmanje čemu se nadala bilo je da će je Sulejman posjetiti i nestrpljivo je čekala njegovu najavu. Nažalost, uzalud. Uzalud je tražila zabavu u hamamu sa svojim damama, a sada je krenula osjetiti i morsku svježinu. Safija je bila dobra

majka princu Mustafi, a Sulejmana je iskreno voljela. No, bila je i neobuzdano ponosna i žestoka, što je od muškaraca njenog roda napravilo divlje ratnike koji preziru smrt. Došla je do mora i vidjela oca svog dječaka u razgovoru s jednom djevojkom, koja je već jednom kao uljez raspirila njezin bijes. Pričao je s tom djevojkom, dok ona, haseki sultanija, glavna, favorizirana, nije imala pojma da je vladar uopće u haremu. Očito nije imao ni najmanju namjeru potražiti je, žestila se. I dok su se njezine dame poklonile vladaru, Safija nije učinila ništa slično. Samo je stajala i kiptjela od bijesa. Toliko je ubrzano disala i hroptala, da su njezine crne pletenice poskakivale. Oči su joj sjajile poput dragulja. I tako bijesna, bila je lijepa. Bilo bi bolje za nju da je Sulejman nije tako iznenadio i da je najavio svoj posjet. Bila bi manje ljubomorna. Bilo bi joj bolje da nije vidjela sjaj u suprugovim očima. Nije znala ni hoće li uopće opet vidjeti Sulejmana. Predvidjela je sve osim te barbarske djevojke, prema čijem je podrijetlu iz bajkovite skitske stepe osjećala najdublji prezir, a koje se ipak… bojala. Safija je mrzila Rokselanu. I tako se pokretom punim gađenja naglo okrenula na visokim potpeticama i pokazala leđa toj omraženoj djevojci. No nažalost, pokazala ih je i vladaru, tijekom sata koji je najvjerojatnije bio posljednji u idućih mnogo mjeseci u kojem ga je uopće mogla vidjeti. Prestrašene njezinom naglom reakcijom, ostale su gospe nepomično stajale, sve dok ih Sulejman mrzovoljnim pokretom ruke nije poslao za sultanijom. Jer… dogodilo se nešto neoprostivo. Ništa nije moglo tako povrijediti Sulejmana kao kršenje pravila. Upraviteljica harema pomislila je na ostavku. Pritom bi se morala odreći svega što joj život čini vrijednim življenja. Jer ipak je ona, uz velikog vezira i glavnog upravitelja dvora, bila treća osoba u Carstvu koja je smjela nositi carski pečat. Ona. Upraviteljica harema. No cijeli je njezin sjaj izblijedio pred tom strahotom koju su vidjele njene oči. I sad bi bila zadovoljna da može okončati svoje dane, usamljena i prognana, u ljetnikovcu na Mramornom moru. Jedna haseki, favorizirana, okrenula je leđa vladaru! A to nije bilo sve. Njegovo Veličanstvo nije otišlo, a da nije izgovorio ono što su svi dugo sprečavali, a sad se i dogodilo. – Mi ćemo još razgovarati, mlada damo. Tim se riječima obratio Rokselani. I otišao.

VI Najvažniji događaj u haremu bio je kad bi se sultan udostojio pozvati k sebi neku od djevojaka. No, u ovom su se času ostale žene i eunusi manje uzbuđivali zbog same činjenice Rokselaninog promaknuća, a više zbog nečuvenog načina i okolnosti koji su tome prethodili. Bilo je očito da je svojim postupkom izazvao, pa i ponizio Safiju, tako da ona i nije mogla postupiti drugačije. Jasno je i to da je Rokselana tada postala metom Safijinog ljubomornog ispada. Premda je zbog svog ponosa Safija vjerojatno stekla brojne neprijatelje u svojem okruženju, nitko joj ništa nije rekao u lice. Naime, svakoj dami i svakom eunuhu činilo se nepromišljenim, čak i ludim, navlačiti na sebe Safijin novi bijes. Safija nije imala samo položaj sultanije; ona je bila i majka malog Mustafe i dokle god se Sulejman nije jasno očitovao, još je imala šansu. Za nju još uvijek nije bilo sve izgubljeno. Možda sada u nekoj od svojih odaja grize jastuke zato što se nije mogla obuzdati i što je nije smetala činjenica da je cijeloj toj neveseloj epizodi prisustvovala i dvorska upraviteljica. Mogla je samo žaliti što je prekasno čula kako je njezina svekrva intervenirala u njezinu korist i kako je Sulejman imao dobru namjeru. Još uvijek ju je potresalo mnoštvo posve suprotstavljenih osjećaja. Bilo je tu kajanja koje je osjećala zbog vlastitog ponašanja, a bilo je i straha, i to velikog straha, da će izgubiti sultana kojeg je jako voljela. Konačno, osjećala je i silni bijes zbog te Rokselane. Bijes je bio snažniji od svega ostalog. – Taj neočekivani događaj, incident s tom djevojkom, neće dugo trajati, Visosti, – tješila ju je dvorska upraviteljica, računajući pritom i na snažnu potporu koju Safija uživa kod majke sultanije. No, ubrzo nakon tih riječi, tješiteljica se ispričala Safiji hitnim poslovima. Iz sasvim taktičnih razloga, nije joj otkrila o kojim se točno poslovima radi. Safija joj je, čvrsto stisnutih usana, kimnula s odobravanjem. Poznavala je ona dobro poslove dvorske upraviteljice! Njezina dužnost, baš kao i posao kizlar age, bila je nadgledanje procesa dotjerivanja one djevojke kojoj je sultan ukazao čast. Uz sve to, upraviteljica dvora naumila je još na brzinu potražiti kakav ukras koji bi poklonila Rokselani, nevezano uz carsku pažnju koju je djevojka očito uživala. Ako upraviteljica dvora i nije osobito

vjerovala u trajanje Rokselanine sreće, bilo bi nezgodno, možda čak i opasno, zapostaviti taj sveti običaj. Već i samo iskazivanje štovanja prema sultanovim željama, zahtijevalo je ovakvu servilnost. I princeze i kizlar aga, kao i predstavnici drugih odaja i neke dame, koji su željeli pokazati svoju revnost, znali su što im je činiti. Služavke i mladi eunusi neprestance su pristizali s čestitkama i poklonima. Spavaonica i dnevna soba, koje su Rokselani dosad bile dom, uskoro su sličile cvjetnoj poljani, a ostalih sedam djevojaka koje su s njom dijelile prostor, odjednom su vidjele sebe kao sedam najboljih prijateljica slavljenice. Zajapurene od zavisti, a istovremeno oduševljene, gledale su svileni veo za lice s ukrasnim obrubom od zlata i srebra, brojne, sasvim dražesne kapice, s teškim kićankama ili ponosnim čapljinim perima koja su nestašno stremila u visinu. Kizlar aga joj je darovao sandale za hamam, čije su visoke potpetice bile pozlaćene, a ukrštene vezice opšivene safirima. Naime, kao iskusan poznavalac žena itekako je znao da su takve sandale damama vrijedan predmet, jer su u određenim situacijama bile jedino što su imale na sebi. A pokloni su i dalje pristizali. Biseri su blistali svojim mat sjajem, dijamanti sjali, a rubini žarili. Nizali su se lančići i ogrlice, prstenje i naušnice, narukvice za ruke i veličanstvene kopče za kosu i odjeću… Bili su tu i kolut za gležanj, kako bi svaki korak vladarice nježno odzvanjao, remenje opšiveno draguljima i bluze iz Kašmira… Sve, baš sve je bilo tu. Svaka od sedam djevojaka s kojima je Rokselana dijelila dom, dala bi pola života da može posjedovati to blago. Iako nisu cijenile ljepotu svoje prijateljice s kojom su dijelile spavaonicu, a na njezino su napredovanje gledale kao na lošu šalu, znale su da joj dvije stvari nitko nikada neće moći oduzeti: titulu i položaj jedne od vladarica i dame, kao ni te skupocjene poklone. Gotovo svi su podjednako razmišljali. Samo je djevojčina guvernanta, koja je još prije manje od dva sata bila nadređena Rokselani, mislila potpuno drugačije. Časna Dede Semid ovaj je dan doživjela kao više nego obećavajući, kako za Rokselanu, tako i za samu sebe. Dosad joj, doduše, sreća nije bila osobito naklonjena, iako nitko nije mogao osporiti da je i ona nekada bila lijepa žena. Ulazak u carski harem morala je platiti gubitkom svoje obitelji. S dvadeset i pet godina bila je udana za carskog nadzornika konjušnice, koji je još za vrijeme Selima pao u nemilost, a onda zajedno s imetkom izgubio i glavu. U takvim okolnostima, činilo joj se kao spas to što je sultan uzeo njezine sinove za paževe, a njoj omogućio ponovni ulazak u harem, u ulozi guvernante osam mladih djevojaka. Umalo je već pokopala nadu da će tokom godina

napredovati, a onda se pojavila Rokselana! I eto, danas su se sve njezine nade pokazale opravdanima. Naravno da je za gospu Dede Semid dvorski oprez postao gotovo karakterna osobina, pa tako nikome, čak ni svojim djevojkama, a još manje služavkama, nije dopustila da nešto primijete. Danas je jedva skrivala svoj ponos. Bila je ponosna na Rokselanu. Dostojanstveno, kako to već priliči dvorskoj guvernanti jedne princeze, u ime te mlade dame primala je čestitke i poklone, s primjerenom zahvalnošću kao prema dužnom danku. Naime, dvorska je guvernanta imala želju postati utjecajnom, kako bi svojim sinovima olakšala put ka najvišim dužnostima. Htjela je postati dvorska guvernanta jedne sultanije. Nitko osim nje nije još znao tu tajnu, a gospa Dede Semid vjerojatno je bila jedina u čitavom haremu koja je čvrsto vjerovala u Rokselanu. Princeza kojoj je ona željela biti dvorska guvernanta zove se… sultanija Rokselana. Od svega toga, Rokselana je najmanje vidjela i čula. Bila je posljednja koja je mogla protumačiti Sulejmanove riječi. Grčevito se držala bajke o bačenoj maramici, a kako nikakav rupčić nije letio zrakom, uljuljkala se u potpunoj sigurnosti, braneći se protiv svega čime su je, preko svake mjere, htjeli obasipati, baš kao što se željela obraniti i od glupog ruganja. No kod nje se tada pojavio kizlar aga osobno. Pritom se osjećala kao i onih dana na Kortizi; najradije bi nekamo pobjegla i sklonila se na sigurno. Ali u ovom ogromnom haremu mladog sultana nije se mogla vidjeti ni najmanja pukotina kroz koju bi se nekako mogla dokopati slobode. U ovom posve nekraljevskom položaju preplašilo ju je priopćenje koje joj je kizlar aga bio obvezan osobno prenijeti. Više od njegovih biranih i kićenih riječi o tome kako se Njegovo Veličanstvo milostivo udostojilo pozvati je, u to su je uvjerile one famozne sandale za hamam koje je dobila. Na sreću, nitko nije obraćao pažnju na usklik oduševljenja koji joj se oteo zbog te spoznaje. Odjednom se oko nje okupilo mnoštvo vrlo marljivih službenika koji su je se odmah revno dohvatili. Nije joj bilo ni na kraj pameti kamo je vode. Nitko joj ništa nije govorio jer, isto tako, ni njima nije padalo na pamet da ona to zaista ne zna, niti ima odakle doznati. Više nije ni mogla nešto doznati jer je začas bila potpuno okružena čitavom svitom služavki i umjetnika zaduženih za žensku ljepotu. Tek sad, kada se oblak marljivih ruku oko nje malo razišao, vidjela je nešto više. Nalazila se u prostoriji koja joj je bila posve nepoznata, ali i prilično velika. I morala je biti, kako bi svi oni koji su sad na njoj mislili odraditi svoju zadaću, imali dovoljno prostora za kretanje. Pod je bio od mramora, baš kao i duboka, prostrana kada za kupanje. U

zidove su bile ugrađene pločice od kineskog porculana, a prozorski okviri i vrata bili su pozlaćeni. Prostoriju je ispunila nekakva fina, mirisna izmaglica. Izdizala se nad kadom u kojoj su jednolično žuborile i hladna i topla voda, koje su tekle iz sjajnih slavina. Djevojke koje su bile zadužene za kupanje, klečale su oko kade i čekale na svoju priliku, baš kao i maseri sa svojim nadglednikom i svi oni umjetnici za mirise, kožu, kosu i šminku, oboružani staklenim posudicama i bočicama uskih grla. One koje su joj svlačile odjeću nisu gubile vrijeme, već su počele obavljati svoje zadatke. Rokselana se pomirila sa sudbinom i, uz teški uzdah koji joj se oteo, potpuno im se predala u ruke. Od svog dječjeg doživljaja s kozakom Igorom, opirala se svakoj tjelesnoj prisnosti. I premda se u međuvremenu morala priviknuti na puno više intimnosti, kao recimo na to da sa svojim drugaricama dijeli spavaću sobu i kupaonicu, sad se osjećala slično kao onda kad su je ulovili i poslali na Perekop, tržnicu robova. I tamo se znatiželjnicima morala pokazivati gola, trpeći ponižavajuće poglede. A to se nije dogodilo samo jednom; nitko ju nije htio kupiti, pa je bila na najboljem putu da postane nekurentna roba. Rokselana je tada kod krimskih Tatara bila još dijete, a kad je njezina neuobičajena ružnoća postala slavna, pojavili su se eunusi visoke gospođe Nur Banu. Uškopljenici su je dugo pregledavali, sve dok konačno nisu dobili potvrdu sretne vijesti da ta djevojka zapravo nikada nije bila predmet nečije požude, pa ne može predstavljati opasnost za vladajućeg kana Muhameda Giraja. Rokselani je danas bilo teško pri srcu, baš kao i onoga dana. Iako je ovdje bila samo jedna od djevojaka, osjećala je isti sram kao tada i, što je još gore, nije bila u stanju obraniti se. Skinuli su joj šal, a potom i cipele. Kaftan i podsuknju, baš kao i košulju su joj uzeli, a dala je svući i hlače koje je nosila na turski način. I dok je tako stajala u hamamu, potpuno naga, odjednom joj se učinilo kako je opovrgnuto proročanstvo Nur Baninih eunuha, da joj je vrag, kroz svijetleću bjelinu koju Alah daje svim tijelima, kao svoj znak, dao crvenu kosu. Čak i skladne linije Rokselanina tijela koje joj je Svemilostivi ipak dao, stručnjaci Perekopa i Bahčisaraja smatrali su nezanimljivima. Rokselani je to bilo potpuno nevažno. Pokretalo ju je nešto posve drugačije. Dosad je strpljivo puštala da se bave njome, no kada su je žene koje su joj skidale odjeću primile za vrat i htjele skinuti njezin medaljon, Rokselana se pobunila svom silinom i grčevito ga branila objema rukama. Unatoč svom profesionalnom nastupu, svi ti kupači, stručnjaci za kosu i

maseri, morali su se nasmijati, puni razumijevanja. Kako da se djevojka rastane od svog talismana, koji joj je očito donio toliko sreće! Talisman je talisman i, bez obzira na to vjeruje li čovjek u Alaha ili u Krista, ne odvaja se od svog talismana. Pogotovo ne jedna dama. U čitavom haremu gotovo da nije bilo ženskog bića koje nije imalo svoj talisman, a vjerojatno je tako bilo i izvan harema. Čak su se i barbarske žene okruživale nekim svojim amajlijama za sreću. Naprosto je bilo tako i nitko sada, u jednoj od brojnih kupaonica u palači, nije očekivao da bi se Rokselana trebala ponašati drugačije od svih ostalih dama. Kao talismani, služilo je kamenje i perje, nokti i odrezana kosa, osušeno oko pupavca ili komad kosti i tko zna što još. Rokselana je nosila medaljon koji nije imao veliku vrijednost, no bio je jedini poklon kana Muhameda Giraja. Uz njega je imala još jedan, koji je bio uspomena na izgon iz Bahčisaraja. To, dakako, nije puno značilo, jer u čitavom Carigradu vjerojatno ni jednom jedinom čovjeku ne bi palo na pamet dobrovoljno ići Tatarima. Ali, Rokselana nije nosila svoj ukras ni kao uspomenu na Bahčisaraj, niti u čast galantnom kanu. Nije joj bio toliko dragocjen taj medaljon, već ono što je ugurala u njega. Medaljon je imao nešto što je Rokselana na tržnici roblja, ali i kasnije, kad je bila oskudno odjevena, mogla staviti u usnu šupljinu. I sada je to bilo dobro sakriveno u medaljonu, pa nije čudo da se borila tako grčevito. A ono što je Rokselana krila u medaljonu bio je crvenkasti, pohabani komadić metala koji se još malo svjetlucao. Nikad se nije rastala od križića koji joj je dao otac Serafim. Branila ga je i sada. No, to nikako nije značilo da je Rokselana potajno ostala kršćanka. Taman da je i preuzela od oca Serafima vjeru u Boga, ipak bi joj dogma Svetog Trojstva i još puno toga ostalo nerazumljivo. S druge strane, Kuran je shvatila otprve, pa ju zapravo nije ni trebalo obratiti na islam. A kako je Prorok htio biti samo reformator i čovjek, to joj ga je učinilo bliskim. Iako već puno stoljeća nije bio među živima, Rokselana je gajila prijateljske osjećaje prema njemu, dijelom i stoga jer je jednom davno odrezao rukave svog kaputa, samo zato da ne bi morao probuditi mačku koja je na njima spavala. Uz sve to, imao je i razumno poimanje života. – Vidi. Oni tamo, kršćani i ivanovci, također su vjernici. Međutim, oni koji vjeruju u Alaha i Sudnji dan i ispravno se ponašaju, dobit će nagradu kod Gospodina. Neće ih obuzeti strah, niti će biti tužni. Taj, pedeset i četvrti stih druge sure Kurana, zajedno s

Muhamedovom mačkom, napravio je od Rokselane vjernicu. No, nikad se nije odrekla Serafimovog Boga. Nije ni mogla, jer postoji samo jedan, a taj jedan Bog za nju je predstavljao sigurnost. Na Dnjepru se zvao Krist, ovdje se zove Alah, Svemilostivi, Dobrostivi. Ali to je uvijek bio isti Bog i isto lice. Za Rokselanu je to bilo lice oca Serafima. Rokselana se naježila i zatvorila oči. Morala se dalje prepustiti marljivim rukama koje su je nježno dohvatile i pomogle joj da sklizne u mirisnu kupku. No dok je Rokselana osjećala tuđe ruke na svom tijelu, povukla se u sebe, puna otpora pred onim što ju još čeka. A čekao ju je susret s jednim muškarcem i čekala ju je sudbina. No, pred muškarcima baš i nije bila sramežljiva, a nije se moglo reći ni da je potpuno nedužna u priči oko svog izgona iz Bahčisaraja. Kod gospe Nur Banu često je mislila kako biti ropkinja jedne velike dame ima svojih prednosti. Na taj je način mogla vidjeti mnoštvo obrazovanih muškaraca; naime, gospodarica je imala čitav niz muških rođaka, sve do nećakâ pred kojima je bilo dozvoljeno pokazivanje lica pobožne žene. A u kući Giraj nije bilo zakona poput onih u obitelji Osman. Kod Giraja je sve vrvjelo od braće i nećaka i drugih kanovih muških rođaka. Oni su čak bili poželjni; kod Visoke porte u Carigradu rado su primali tatarske prinčeve, kako bi ih povremeno iskoristili protiv drugih. Svašta se događalo u haremu u Bahčisaraju. No najljubazniji od svih mladih i starijih muškaraca Rokselani se činio upravo vladajući kan. Međutim, to da je kan Muhamed bio iz roda velikog Džingis-kana – njoj nije značilo ništa. Njegovi su rođaci također bili Giraji iz roda osvajača svijeta, no ipak je jedan bio ništarija, a drugi glupan. Muhamed, okretni pedesetogodišnjak, bio je oštrouman muškarac. Rokselana mu se u početku divila; tada joj je laskalo što joj je ukazana čast da s njim razgovara, a na kraju ju je silno zabavljalo kad je shvatila kako je u stanju sa samo jednim pogledom ili određenim pokretom, ovog narodnog kneza i muškarca dovesti u stanje koje joj je bilo potpuno neobično i vrlo zabavno. No nije to činila zbog taštine ili neotkrivene želje svoga tijela, već… iz znatiželje. S istom, pomalo fanatičnom znatiželjom promatrala je i refleksne pokrete nekog drugog živog bića, kukca primjerice ili, još bolje, neke opasne životinje, kada bi izazvala njihovu pozornost. Muškarci su za nju bili poludražesne, poluopasne životinje, životinje koje djevojka mora ukrotiti i držati u šaci. Tako je to ona doživljavala, još od naoko nevažnog događaja s kozačkim kradljivcem konja. Igorova dlakava prsa i dalje su kod nje

izazivala strah, a iskonski joj se gadila i sama pomisao na to da bi takvo životinjsko biće moglo prodrijeti u nju. Osjećala je silan otpor i prema ovome što se sada događalo, u toj svečanoj kupaonici. Njezina se nutrina nije toliko bunila na stiskanje masera, koliko na ulickanog majstora za mirise, koji je neviđeno komplicirao oko nanošenja raznih miomirisa i krema u otvorene pore njezinog tijela. A oni koji su stajali oko njih, nepotkupljivo su pazili da njegovim glatkim rukama ne promakne ni najmanji dio Rokselaninog tijela. Sve za padišaha. Ne, to ne može biti njezin poziv! Ako ju tako spremaju za jednog muškarca, to znači da se, osim odjeće, treba osloboditi i zadnjeg traga srama. Predobro je znala kako bi bilo smiješno da mu se pokuša oduprijeti. Kad joj se tijelo prilagodilo okolini, njezin buntovnički mozak grozničavo je tražio način da pobjegne. Ona jednostavno nije htjela sve ovo! Nije htjela nikakvog muškarca, čak ni cara. Ostale su djevojke često pričale o muškarcima. Rokselana je također razmišljala o njima, no zadovoljstvom ju je ispunjavala sama pomisao na to da će jednog dalekog dana biti udana za nekog muškarca. No, sve joj je to još uvijek izgledalo poprilično nesvarno, kao kad bi, recimo, mladić razmišljao o starosti ili starac o smrti. Sve će to jednom doći, ali još uvijek je nezamislivo. Pritom se stalno tješila mišlju da će je možda dati nekom potpuno starom čovjeku. Ili, ako već ne bude potpuno star, da bar onda može s njim izaći nakraj. Doduše, to ne bi smjelo predstavljati problem; uvijek se nekako uspijevala nositi s muškarcima. Samo da to ne bude sultan. Nije htjela sultana, nije željela rađati njegove sinove. Sa svojih sedamnaest godina, Rokselana nije znala ništa o ženinoj sestri neimaštini, no znala je da ne želi biti majka prinčeva koji će rasti, samo da bi ih jednog dana mogli udaviti. Pa ipak, čak se ni Rokselana nije mogla osloboditi sata u kojem je živjela. Njezine su se pripreme bližile kraju – sad je bila dorasla svim zahtjevima palače. Stručnjak za mirise učinio je sve što je morao. Njegov pomoćnik joj je gurao prste u usta, čisteći njezine bijele zube grabežljivca, a kako bi joj zasladio dah, mazao je kutnjake nekakvom prikladnom pastom koja se čvrsto zalijepila. Majstor za šminku namazao joj je trepavice voskom, obrve počupao u lijepo zaobljeni lûk, a zatim potamnio i trepavice i obrve. U kut oka, ali i u nosnice, stavio joj je malo crvene boje, a jedan dašak toga stavio joj je i na ušnu resicu, te joj našminkao usne i bradavice na dojkama. Nakon toga, na njezinom licu, koje je boja mogla samo upropastiti, više nije bilo posla.

Nokti na rukama i nogama bili su crveni i ulašteni do visokog sjaja, a i dlačice su joj se sjajile. Kosu su joj ispleli. Konačno je došla na red odjeća. Čekala ju je u susjednoj sobi – kombinacija ružičaste, bijele i zlatne boje, baš kako dolikuje jednoj nevjesti. Odjenuli su je u ogrtač i poveli do sobe u kojoj ju je čekalo mnoštvo dvorskih službenica i onih koje su je odijevale. Konačno je došao njihov red da ispune svoju dužnost. Najprije su joj skinule ogrtač pa odjenule široke hlače od blijedocrvenog damasta. Hlače su se kopčale sa strane i padale na pete. Potom su joj navukle na noge zlatom izvezene cipele od bijele kože iz Maroka. Preko hlača su joj odjenule bluzu od bijele svile koja je imala široke, ukrašene polurukave, na donjem rubu bila prošivena zlatnim motivom te zatvorena na vratu kopčom od dijamanata. I podsuknja je bila bijela i ukrašena čipkom. Na to je došao kaftan. Kao i hlače, i on je bio blijedocrven. Bio je usko krojen na bokovima i sezao sve do listova. Njegovi široki rukavi, koji su po šavovima bili izvezeni biserjem, padali su s ramena. Kaftan i podsuknja ostavili su bluzu otvorenom, tako da je oblik, pa i svijetli ten djevojačkih grudi, dolazio više do izražaja no što je bio pokriven. Četiri prsta široki, bijeli svileni pojas, u koji su bili utkani biseri, s prednje je strane držala dijamantna ukrasna kopča. Ukoso iznad lijevog uha, naposljetku su joj stavili ukras od zlatnog brokata, a s vrha kapice, sve do ramena, visjela joj je kićanka od dijamanata. Nakon što su joj “ukrašivačice” pričvrstile narukvice na ruke i kolutove na gležnjeve, dodale naušnice i stavile na prste pet skupocjenih prstenova, pred djevojkom se pojavila upraviteljica. Naklon ekscelencije, dakako, više je išao na račun sultanova poklona, koji je bio sakriven ispod svilene marame, nego samoj primateljici dara. Nakon što je marama pala, čak je i gospođa Dede Semid problijedjela. Takvu ogrlicu od indijskih bisera veličine oraha nije imala čak ni sultanija Safija. Guvernanti je to izgledalo kao neprocjenjivo bogatstvo! Zadrhtala je i zadržala dah kad je, po svojoj privilegiji, šest puta omotala sultanov poklon oko djevojčina pognutog vrata. Nakon nakita, slijedila su pokrivala. S feredžom u zelenoj boji carske kuće upraviteljica se okrenula prema Rokselani. – S Vašim dopuštenjem, princezo, – rekla je i potpuno sakrila djevojku u ogrtač, kako bi, prema Prorokovom primjeru i pravu kalifâ, njegovih nasljednika, kroz taj svečani čin odvojila Rokselanu za čitav život od svih muškaraca, osim od Sulejmana.

Kizlar aga stavio joj je veo preko lica, i tek se tada, strogo prema pravilima, poredala povorka. Soprani bijelih uškopljenika pjevali su pjesmu praćeni harfom. Cvijeće se prosipalo, a preko nevjestine glave njezine bivše prijateljice držale su baldahin kao veo. Sa strane su koračali najveći dostojanstvenici; s desne upraviteljica, a s lijeve kizlar aga, oboje čuvari carskog vlasništva. Došlo je vrijeme. Rokselana se smijala. Smijala se potpuno iskreno i optimistično. Osjećala se kao netko tko ima iza sebe lošu noć i sad je konačno na danjem svjetlu i vidi da sve nije tako crno. Na svojoj je koži osjećala hladno biserje i to ju je osvijestilo. Odmah se prisjetila zašto je Sulejman izabrao baš nju i ponovila samoj sebi kako njezin strah od njega nije ništa više nego glupa taština. Pa on ne razmišlja o njoj kao o ženi! Vjerojatno nije mogao učiniti ništa drugo, pa je htio ovako zadovoljiti formu. A ako njoj, koja nije ljepotica, daje prednost pred lijepom Safijom, za sultanijin ponos to je već dovoljna kazna. Rokselanu baš zanima tko će od njih dvoje prvi popustiti, Safija ili Sulejman. Raskošnu ogrlicu Rokselana je gledala kao dokaz svoje teorije: ti su biseri sasvim sigurno previše skupi, čak i kao poklon za carsko vjenčanje. To je sigurno više od poklona; unaprijed darovana odšteta za “razočaranje” koje slijedi. Rokselanu je nasmijavalo to što su muškarci tako samouvjereni, jer gotovo ni jednom od njih ne pada na pamet da ih djevojka možda uopće ne želi. “Conge gulsum timar in yok…”, ponavljali su pjevači. “Ti si ruža koja se još nije otvorila…“ To je bio trenutak u kojem bi se Rokselana najradije naglas nasmijala, što baš ne bi bilo osobito primjereno. Ipak, zadovoljila se zamišljajući kako se tek Sulejman mora osjećati neugodno. I car je samo muškarac, razmišljao je Rokselanin buntovnički mozak.

VII Zapadno od palače i ljetnog harema, s pogledom preko izlaza iz luke prema predgrađima Galata i Tophane, smjestio se paviljon Hebetulah. Izgrađen je tako da se nadovezuje na visoki haremski zid, na koji su se oslanjali donji katovi, dok su svijetlo obojeni gornji katovi izgledali poput nježne krune. Stupovi i šiljasti lukovi, mali tornjevi i njihove oble glave izvirivali su preko zida nalik na pjenu, nazirući se poput vrška koprene i pozivajući na sanjarenje. Paviljon se zvao Hebetulah i nosio je ime pokojne Sulejmanove sestre. A i sama priča koja je pratila izgradnju tog paviljona, objašnjavala je njegovu neobičnu raskoš. Naime, nekadašnji defterdar, upravitelj carske riznice, od Sulejmanovog je oca dobio nalog za gradnju, no kad je štedljivi Selim uvidio kako se pristupa tom zadatku i koliko će paviljon koštati, nije baš bio osobito sretan, a još manje zahvalan. Unatoč tome, paviljon je dovršen kao skupocjen i raskošan. Svi visoki nositelji dužnosti ovakve su zadaće doživljavali kao vrlo opasno iskazivanje počasti; više su ih se pribojavali nego što su žudili za njima. Svejedno, u ovom je slučaju pobijedio upravitelj riznice. Kad mu je rastumačeno da mu je i gradnju i skupocjeno uređenje pred noge najponiznije položio jedan vjerni podanik, od sreće što je dobio takav skupocjeni posjed, stari Selim nije štedio na nagradama. Skromni je darivatelj zauzvrat tražio samo nekoliko četvornih kilometara neobrađenog i, vjerovalo se, neplodnog zemljišta. Selimu to nije predstavljalo nikakav problem, čak je i ismijao svog defterdara. No, ubrzo se pronio glas kako je navodna budala samo od sječe drveta sa svog novog posjeda zaradila milijune aspri17. Njegovi nasljednici još uvijek spadaju u najbogatije stanovnike Carigrada. Novoizgrađeno raskošno zdanje na koje, dakle, nije potrošeno nimalo (ili je potrošeno previše – ovisi kako se gleda) carskog novca, Sulejman je isprva namjeravao iskoristiti za obljubljivanje tatarskih djevojaka. Sultanija Safija zasigurno je izludjela zbog njegova izbora. Upravo tu je palaču, u koju Sulejman inače nikada nije stupio, već odavno željela za

svoju rezidenciju. No, i Sulejman je bio ljutit na svoju haseki. Naravno da je posljednju noć prije odlaska na bojište mislio provesti s njom, s majkom svoga sina. Uostalom, ona mu je bila tako bliska… Umjesto toga, on sada proživljava avanturu s tom Rokselanom, u koju ga je gurnula upravo njegova Safija. Sulejman nije osjećao uzbuđenje, pa ni neku posebnu napetost koja bi, po svoj logici, trebala prethoditi susretu s nepoznatom djevojkom. No, zato se predobro sjećao kako njegovo tijelo nije baš bilo pošteđeno povremenog zakazivanja. Naime, nikad nije mogao biti pravi muškarac nekoj ženi ako prema njoj nije gajio barem neke osjećaje, ako ga ne bi bar malo dirnula. Tu osobinu, koju žena s osobnošću vrlo lako može učiniti vrijednom ljubavi, osjećao je kao svoju veliku slabost. Sramio se toga, pa je zato i broj njegovih odnosa s djevojkama zapravo bio zapanjujuće mali. Naime, uz ovaj problem koji je opet osvijestio, Sulejman je zaista postavljao visoke zahtjeve pred svoje odabranice, doduše, posve u skladu sa svojim strogim staroturskim odgojem. Sulejman je odrastao sa svojim dvorskim paževima i u njegovom je odgoju vladala stroga disciplina. Iako su ulogu učitelja i odgajatelja imali isključivo bijeli eunusi, stega zbog toga nije nipošto bila blaža. Sa šesnaest godina Sulejman je znao sve što mora znati svaki dobro odgojeni musliman. Imao je iznimnu tjelesnu kondiciju i snagu i već je tada u streličarstvu mogao biti uzor mnogima oko sebe. Nekako u tim godinama, dvor ga je imenovao za namjesnika Haife. S tom je titulom dobio i prvu ženu koja je kao majka dvojice njegovih sinova, čim je Sulejman preuzeo prijestolje, odmah proglašena sultanijom. No, ti Sulejmanovi sinovi, prinčevi Murat i Mahmud, pomrli su još u ranoj dječjoj dobi od nekakve epidemije. Osim svojih sinova, Sulejman je morao pokopati još jedno svoje dijete, malenu princezu koja je umrla pri porodu, baš kao i njezina majka, jedna sirijska dama. Safija je bila treća i posljednja. Tu je vezu dogovorila majka sultanija, kad je Sulejman imao dvadeset godina. Tada je, s osobitim poštovanjem, još susretao svoju prvu ženu, sultaniju Kiru. Tako mu je naređivalo njegovo srce, ali i Kuran. Svejedno, Safija se vrlo brzo, protivno običajima, vinula do položaja prve žene njegove palače i ta se vijest brzinom munje proširila prostranstvima izvan dvora. Safija zapravo nije trebala biti ljubomorna. Sulejman nikad nije bio

posebno opsjednut ženama, tim više što je odrastao svjestan da mu pripada svaka žena koja mu zapne za oko. On naprosto nije znao za nešto drugačije. Sulejman je naučio vladati svojim nagonima. Dijelom zbog stalne neizvjesnosti da ne zakaže s nekom koju nije dovoljno osjetio, a dijelom i zato što su prenapadno, čak i srdito, nastojale privući njegovu pažnju, nekako i nije žudio za njima. A što mu se sad događalo? Upravo to da mu je Safija, ona kojoj je iskazao golemo povjerenje stavljajući je ispred Kire, svoje prve žene, učinila takvu nepravdu! Zato je Safija bila isključivi krivac što se on sada nalazio u ovakvom stanju, da ni eunusi nisu mogli udovoljiti njegovim željama. Sulejmanovo nestrpljenje ni u kom slučaju nije proizlazilo iz nedostataka koji su izašli na vidjelo. Što god je car trebao, bilo mu je na raspolaganju. Hebetulah je ionako već godinama uzalud čekao svog vladara, međutim, dvorskim službenicima to nije ništa značilo. Održavali su paviljon kao da se stalno živi u njemu. Godinama, iz dana u dan, paviljon je održavan, baš kao i sve drugo. Sve je moralo biti u stanju pripravnosti, za slučaj da se Veličanstvo ipak udostoji poslužiti i tom kućom. Veličanstvo se, eto, konačno udostojilo i sada ništa nije smjelo poći krivo. Ni jednoj od odgovornih službi uistinu se nije moglo ništa predbaciti, samo… Vladar je još uvijek stajao, napola odjeven, dok se nevjestina povorka već najavljivala pjesmom. Prvi dostojanstvenici osobne službe bili su bespomoćni. Ne, nikakav državni turban! Kakva glupost! Pa neće valjda prisustvovati divanu,18 niti će primati veleposlanika, grmio je Sulejman. Bit će dovoljan jednostavan povez oko glave. Ili, još bolje, crni svileni turban. Hm. Ako se to doima previše žalosnim, onda je možda bolje da bude crveni turban, točno onakav kakav nosi na sastancima s Ibrahimom, glavnim sokolarom. Sasvim jednostavno i upravo kako treba da bi zadovoljio pravila pristojnosti. A zašto sad ovaj stoji tu s tim ogrtačem?! Danas Sulejman neće nositi ogrtač. Uostalom, nek barem dočekaju gospu i najave joj da će se on uskoro pojaviti. A što se tiče žalosti nema veze – on ipak želi svoj crni turban oko glave. Ni jedan drugi, nego baš crni! Sulejman i inače mnogo drži do odijevanja, i nije mu važno samo to da je odjeća bogata. Mora izgledati profinjeno i biti primjerena prilici. No, ovaj

put njegovo je uređivanje zaista predugo trajalo. Naredio je slugama da mu navuku i lagani, samurovinom prošiveni kućni ogrtač od zelene svile, no još uvijek se nije naziralo završno kićenje – pospremanje svežnja zlatnika ispod i oko pojasa. To je vazda označavalo kraj, a ta bi novčarka sljedećeg jutra trebala pripasti noćnoj straži paževa. Svi su već potajice uzdisali od muke, s nelagodom se prisjećajući pokvarene Safije koja je sve ovo zakuhala. “Uulugorum tez ghel…”, približavala se pjesma. “Dođi brzo jer ću umrijeti…” No Sulejman je bio previše zadubljen u svoj zadatak da bi je uopće čuo. Namještao je svoj crni turban, otežan rubinima, kako bi mu njegovi rubovi doticali desnu sljepoočnicu. Dvorana je još uvijek čekala na njega, ispunjena mirisnim svijećama i obasjana njihovom blijedom svjetlošću. Ništa u ovoj sobi nije bilo golo. Skupocjene tkanine zastirale su svaki pedalj poda i visokih zidova, da bi se izgubile negdje tamo na svodu, nazirući se tek u dalekom sjaju potamnjelog drvoreza. Bila je to dvorana tajni koja je čekala na njega. Prostorija bez granica, a istovremeno nekako uska. Čak su je i ta svjetla više zastirala, nego rasvjetljavala. Bila je to prešućena odaja, prostorija koju je Rokselana sada nemirno mjerila. Baš kao što joj je sada bila mutna ova soba, tako su i u njezinom sjećanju postali nejasni obrisi svega što joj se ovdje događalo. Želja za dugim i sretnim životom, za plodnošću i zdravljem, za nju je sada bila daleka slika. I naklon dvorjana izgledao joj je nekako drugačije. No, njegovo je značenje i dalje bilo isto – dani njezinog djevojaštva upravo su prošli. No, čak je i ta misao nestajala u njezinoj svijesti, baš poput koraka koji su se sve slabije čuli po sagovima. Korak po korak, stavljala je noge bezvoljno jednu pred drugu, s prikrivenom svijesti da ne smije sjesti. Korak po korak, klizila je dvoranom, sve dok nije udarila u niski stol, s kojeg ju je zaslijepio venecijanski kristal. Trbušasta, obla kristalna boca imala je snažan, crvenkasti odsjaj. Shvatila je da je u njoj vino. Sjetila se da Sulejman pije vino; tako se barem pričalo. Sama pomisao na nekakvo pijenje, refleksno ju je navela da ispruži ruke. Bilo je tu svakakvih vina. Ne birajući, zgrabila je jednu bocu i snažno potegnula. Voda ili vino, svejedno. Bilo joj je važno samo da je hladno i da osvježava. Imala je osjećaj da će usahnuti, da će umrijeti od žeđi.

Dok su je satima lickali, mislili su na svaki detalj. No, po svoj prilici, nikome nije palo na pamet da višesatne kupke i masaže mogu do krajnjih granica iscrpiti i ožeđati čak i ovako žilavu djevojku poput nje. Ili je sve to, možda, bilo i predobro osmišljeno… Sluge, vjerojatno poklonici sultanije Safije, baš i nisu bili tako nepromišljeni i nevini. Sorbet kojim su je nutkali bio je nekako previše sladak. No, sad se konačno osjetila osnaženo. Malo se prestrašila zbog prekršaja koji je upravo počinila, no čim je odložila čašu, osjetila je silno zadovoljstvo. Bura koju je danas proživjela samo je pojačala djelovanje vina, i ona se osjećala kao da iznova proživljava svaki detalj današnjeg dana. Svom se silinom trudila oduprijeti takvim mislima. Stala se osvrtati prostorijom. Bila je sama. Još uvijek sama. Bilo joj je jasno da sad sve ovisi o tome hoće li se moći othrvati umoru i ne potrošiti uludo snagu koja joj je preostala, a koja bi joj svakako mogla zatrebati. Zato se prisilila usmjeriti pažnju na čin koji je dobrano odagnao misli od stanja u kojem se trenutno nalazila. Stala je promatrati svaki pojedini sag, sve dok ne bi otkrila odakle je. Ušla je u sljedeću prostoriju na čijem je brokatu, u pozadini, na srebrnkastom tlu, cvalo zagasito plavo cvijeće. Ovu je sobu temeljito proučila. No, kad je razgrnula zastor u sljedećoj, skamenila se. Na crvenom sagu ležao je ogroman krevet. I madrac je bio crvene boje, crvene su bile i plahte, a bijeli jastuci široki, obrubljeni Prorokovom svetom zelenom bojom i kalifovom kućom. Prazni krevet izgledao joj je poput neprijatelja, poput prijetnje. Uz taj neprijateljski krevet, poput beživotnih kipova, stajala su dvojica paževa s bakljama u ruci, držeći noćnu stražu za Sulejmana. Paževi su bili uškopljenici, a po žutim suknjicama – Rokselana je prestravljeno shvatila – bila su to dvojica nijemih! Dvojica nijemih iz palače! To su bili oni koji su udavili braću i nećake novog sultana. Dvojica krvnika kojima su odsjekli jezike kako bi bili nijemi i kako ne bi mogli ništa pričati o užasima i smrtnom strahu, o posljednjim hroptajima uzvišenih prinčeva. Rokselana je počela vrištati, ispustivši zavjesu iz ruku i dala se u bijeg. Trčala je kao nikad u životu, čak ni pred Denkom, niti bilo kim drugim. Trčala je kako bi pobjegla strašnima, ubojicama koji su prijetili nerođenom plodu njezine utrobe. I više nije bila netko drugi, tek neugledna djevojčica, s rupama na svojoj suknjici, djevojčica koja je jedino željela vratiti se Serafimu i svojoj mački. Oni joj neće ništa učiniti. Nije željela ništa od ove silne raskoši. Željela je svoju kolibu od trske, svoje mjesto za štednjakom – htjela je natrag na Kortizu. Izgubila je snagu i stropoštala se na tlo. Ostala je ležati na mjestu na kojem je pala, očajno uronivši lice u

raskošni sag.

VIII − Što Vam je, mlada gospo? – začuo se glas. Zvučao je poput Serafimova, samo što je njegov ipak bio veseliji. Ispružena ruka dotakla je Rokselanu. Prije nego što je pogledala gore, pokušala je namjestiti veo. Opet je tu bio Serafim. Sad je već posve jasno vidjela njegovo lice, jedino što je izgledalo nekako blijedo i sićušno, dok su mu sljepoočnice bile posve tamne. Povjerovala je da to lice zaista pripada Serafimu; bila je gotovo sigurna. No, te tamne sljepoočnice, te nataložene kapljice krvi, u trenutku su je odbile. Serafim nije nosio znak prolivene krvi. Tada je shvatila; pred njom je stajao sultan osobno. Bila je pobjegla nazad u prvu sobu, onu u kojoj ga je zapravo i trebala čekati. U paničnom bijegu, nije ni primijetila da je Sulejman baš u toj sobi. Podigla je glavu i ugledala dva tužna sultanova oka. Pridigla se tek kad joj je on dao znak rukom. Kako je polako ustajala, i strah je počeo nestajati. Sada barem više nije bila sama. Sulejmanu se njezino ponašanje nije osobito dopalo. Tȁ morala ga je pozdraviti prekriženih ruku! No, danas je valjda takav dan, sve je pošlo mimo pravila, prošlo mu je kroz glavu. Konačno, ponašanje ove djevojke iz stepe nije ga ni upola toliko razjarilo kao ona Safijina naprasitost. – Pustio sam vas da me čekate, mlada gospo, – kratko joj se obratio. – A vi… vi ste sanjali… – Zar je to… je li to bio san? – upita Rokselana. Sulejman ju je u nevjerici gledao. No, njezini pomalo prestrašeni pokreti sasvim su ga raznježili. – Gospa je bila malo znatiželjna? – sad se već smješkao. – A straža uz krevet je prestrašila gospu? – Nije pričekao njezin odgovor, već je nastavio govoriti: – Takvi su propisi. I ne kanimo baš odustati od njih, – dodao je. – Jesu li ono bili… nijemi? – još uvijek užasnuta svojim otkrićem, upita Rokselana. – Ma… bio je to samo san…, – Sulejman ju je pogledao u oči i pritom se osjetio toliko muževno i nadmoćno da joj je začas postao još naklonjeniji. Zato se odlučno nagnuo naprijed, kako bi joj maknuo veo s

lica. Refleksno, ona je podigla ruke i usprotivila mu se. – Ružna sam! – poviče Rokselana. Odjednom joj se vratila čuvena drskost i rječitost, ista ona koju je toliko puta pokazala u svađama na Kortizi i za koju je posve zaboravila da postoji. – Vaše Veličanstvo to zna i ne bi trebalo ponižavati svoje oči, gledajući me! Ni na tržnici roblja u Perekopu nitko me nije htio. Govorili su mi da sam suha koza. Doduše, to je još blago rečeno u odnosu na ono kako su me sve nazivali. Ali, ne mogu vrijeđati uši Vašeg Veličanstva takvim izrazima. Pritom uopće ne želim reći da su išta slagali. A, ne, ne. Ljudi nikako ne lažu, – nije se imala namjeru zaustaviti Rokselana, dok je Sulejman postajao sve svjesniji kako mu se tijelom širi neka neobična radost. Ponesen iznenađenjem, potpuno joj je skinuo veo. Po treći put u životu, gledao je to lice. Prvi put mu je zaokupilo svu pozornost. Drugi put ga nije shvatio. A sad ga je promatrao, kao da je znak nekog rijetkog veselja. Oduvijek su ga učili – crvena kosa, ako nije lijepa, onda je opasna. On zaista nije vidio ništa opasno u njezinim pletenicama i visokim jagodičnim kostima, niti na zažarenim usnama. A možda je bilo opasno upravo to što ovo lice ni jednim svojim dijelom nije bilo nalik na skladna lišca ostalih žena. Na trenutak mu se učinilo poput ponora, ponora koji ga je mamio da se strmoglavi u nj, ponora dubokih, sivih očiju… – Vaše Veličanstvo me ne bi trebalo tako promatrati, – trgnuo ga je iz razmišljanja njezin glas. – Vaša Visosti, sultanija Safija će strahovati za vas, baš kao i uzvišeni princ Mustafa. Vaša Visost je, ako mi je dopuštena ova primjedba, postupila krajnje nepromišljeno. No, sad ste zadovoljili formu i Vaše Veličanstvo može se oprostiti od mene i uputiti se k njoj, ženi koju voli. – Rokselana…? – uspio je zaustiti, sav u čudu, no djevojka se nije dala smesti. – Preostalo vam je još svega nekoliko dana do vojnog pohoda, Veličanstvo… – Gospo…., – pokušao ju je prekinuti Sulejman, gledajući je kao nešto potpuno neshvatljivo. I nije je shvaćao. Dakle, gospa iz njegove palače, gospa koju je počastio svojom prisutnošću, šalje ga nekoj drugoj. Njegovoj ženi, doduše, no svejedno: šalje ga drugoj. Sulejman nije mogao ni pomisliti da takvo što postoji. Iako se, očito, odupirala, njezine oči i dalje su ga mamile. A tek glas… Njezin glas, pomalo dubok i hrapav, strahovito ga je uzbuđivao.

– Vaše Veličanstvo smatralo je potrebnim da me pozove k sebi. Ali ja jako dobro razumijem motive tog čina, kao što sam svjesna svoje neuglednosti. Za mene je ovaj carski poziv samo znak vašeg sažaljenja. I zato vas najpokornije molim da me otpustite, da se vratim u tamu kojoj pripadam. Ni u njezinim riječima, ni u tonu, nije bilo inata. Štoviše, Sulejman je bio uvjeren kako bi ona veselo i blaženo otrčala od njega, samo kad bi joj dopustio. – Želite da vas otpustim iz svoje palače? – trudio se da mu glas zvuči strogo. – Oh, ako je moguće, Veličanstvo…, – ushićeno poviče Rokselana, posve neusiljeno i prirodno. Njezin molećivi pogled, kojim kao da mu je unaprijed zahvaljivala, bio je tako topao da ga je osjećao kao uvredu. – Moguće je… Jedino joj je to mogao reći, i to je jako dobro znao. No, s tako intoniranim pitanjem, Sulejman je namjerno otišao korak dalje nego ona sa svojom molbom. Takvo pitanje ostavljalo je otvorenom mogućnost njezinog potpunog progona. No, ta je Tatarka, čini se, bila navikla na progone i nije se nimalo zamarala takvom mogućnošću. Činilo se da sasvim ozbiljno računa sa sudbinom pred kojom bi druge djevojke radije dale prednost smrti; sa sudbinom najviše carske nemilosti. S obzirom na iskazanu tvrdoglavost i otpor koji je pružala, njezin izgon u potpuni i konačni zaborav bio bi zapravo njegova dužnost. Pa svejedno, ni slovom nije spomenuo nikakav progon. Nije htio svojim bijesom pucati uprazno. A zaista je, malo-pomalo, postajao bijesan. Osjećao se kao da je pred njom jednostavno lišen bilo kakve vlasti. Osjećao se savladanim od te tatarske djevojke prćastog nosa, jasno, uz pretpostavku da je njezina molba zaista stvarna, da ona zaista misli to što govori. Upravo s tom dvojbom Sulejman se sada hvatao ukoštac. Zamišljeno je pogledom mjerio prostoriju. Ma ne, zaključio je sam sa sobom. To jednostavno nije moguće. Priznavao joj je samo pamet, krajnje neočekivanu pamet. A kako bi onda ona, posve drugačija od ostalih, i mogla postupati nego – drugačije? Kako Rokselana nije ispuštala iz vida muškarca koji je u svojim rukama držao njezinu sudbinu, tako je njega počeo opčinjavati njezin pogled.

Sulejman je i dalje stajao. Dozvolio si je da bude bahato znatiželjan pa ju je stao gledati, više proučavati, kao da je neka čudnovata pojava ili biće. Perzijski gutač vatre, recimo. Ili indijski fakir. Ako ga već obmanjuje svojom hrabrom igrom, on sigurno nije muškarac koji bi smio podleći nekakvom novom licu, ili drukčijim riječima i novom pristupu. Hrabro ju je upitao: – A u slučaju da ispunim vašu želju, gospo, kamo biste uopće krenuli? – Prema sjeveru, – rekla je hitro, bez razmišljanja. – Prema sjeveru? U Bahčisaraj? – sad se već ozbiljno zainteresirao Sulejman. Pogodilo bi ga to jer je pod Bahčisarajem mislio na Muhamedkana. No, ubrzo je odlučio uzvratiti udarac i vratiti joj provokacijom. – Ili… možda očekujete doček od strane moje tete Nur Banu? Rokselana je zanijekala. – Želim ići još više na sjever. Sulejman je nabrao obrve. Pa ipak je on zaštitnik Meke i Medine, dakle kalif, vladar vjernika, Prorokov namjesnik. – Kršćanima? – jasno je upitao. – Bezbožnicima? – Ma, u stepu! – počela se smijati Rokselana i strastveno započela priču o užitku jahanja, o tjeranju stada i lovu. Prešutjela je samo priču o Tatarima i staroj svađi s kozacima. Toliko se zanijela da je umalo zaboravila na carsku prisutnost. Bila je oduševljena sjećanjima, ili onime što je ona smatrala sjećanjima, a bila su samo san. Doduše, ne običan, već živahan san. Poznavala je ona muškarce koji su već doživjeli njezine sne. I željela im je sličiti, više od svega. Sulejman se posve prepustio njezinoj priči. Slušao je njezine riječi i mogao je gotovo osjetiti koliko je slobodna njezina duša. Njezin ga je glas obuzeo, i teško bi mogao povjerovati da ova žena igra neku svoju hrabru igru. Njezina čežnja za slobodnijim životom, za životom poput divljači u šumi, činila mu se tako stvarnom da je gotovo poželio doživjeti s njom sve to o čemu mu je pričala. Preplašio se nje; preplašio se sebe. Borio se da ostane priseban. Ako se samo i sjena žalosti bude nazirala na njezinom licu, ona će morati otići odavde. Definitivno! Kad je u sebi donio tu odluku, sagnuo se prema velikoj brončanoj posudi smještenoj nasred sobe i ubacio u nju srebrnu kuglu. Posuda je zazvečala.

– Dobit ćete natrag svoju stepu, – obećao je Rokselani. I dok je posuda još odzvanjala, veliki eunuh već je stajao u odaji. Prostoriju je ispunila tišina, tišina u kojoj su se mogli gotovo osjetiti i očekivanje i neizvjesnost. Sulejman je istraživao Rokselanino lice. Kad joj je dao znak otpusta, obraze joj je prekrio topli, zahvalni pogled one koja se oprašta. No, nije bilo ni traga oklijevanju kad je zakoračila prema izlazu. Oklijevao je jedino Sulejman. – Otpremite…, – stajao je nepomično i počeo se obraćati eunuhu. Kao grom pogodio ga je upitni pogled pognute Rokselane. Eunuh se uopće nije usudio pogledati ga. – Otpremite nijeme odavde, – završio je Sulejman. – Gospa ih ne voli. Veliki eunuh se duboko naklonio. Njegov dolazak i odlazak podsjetili su Rokselanu na to da ovdje, sa Sulejmanom, baš i nije bila posve sama, kao što je mislila. Naglo se pridignula. – A ja…?! No eunuhovi koraci više se uopće nisu čuli, i tu je opet bio samo Sulejman. Samo on, koji ju je i dalje netremice gledao. – Vi ostajete. – Ne želim! – počela je vikati Rokselana. Kao da je iz nje izbilo sve divljaštvo, sav nagon čovjeka koji zaista više nema što izgubiti. Odbiti sultana bio je zločin, zločin koji zaslužuje smrt. I zbog puno manjih grijeha, ropkinje u palači bile su zašivane u vreću i bacane u Bospor. Takvu kaznu za Rosku je već tražila Marinka na Kortizi. Unatoč tome, Rokselana je sad stajala pred Sulejmanom kao pogrbljena mačka koja frkće, spremna braniti se do kraja. – Ne želiš tu ostati zbog nijemih? – Ne zbog njih! – Čekaj, ti se želiš opirati kanonu Osvajača? – Ne želim rađati tvoje sinove! – viknu Rokselana. – Ne želiš moje sinove, – sad se i Sulejman razbjesnio, posve zaboravljajući kako je upravo on danas pomislio da njegov Mustafa ne treba braću. – A Carstvo? – pitao ju je. – A nasljednici?! Treba li obitelj Osman propasti? Treba li njihov opstanak tokom dugih, opasnih godina počivati na dva para očiju, samo zato jer se jednoj djevojci ne sviđa rađati

prinčeve?! – Ima još djevojaka osim mene, – prkosila je i dalje Rokselana. – Što se jednoj oprosti, odobreno je svima! – odbacio je Sulejman njezin prigovor. – A koliko se puta dogodilo da je onaj koji se rodio kasnije, došao na vlast! Koliko se puta događalo da su oni koji su rođeni ranije, poginuli ili umrli? Pogledaj oko sebe! Koliko sjemena Alah pusti da propadne dok jednom ne da blagoslov! – A što je sa Safijom? – iskušavala ga je. – Njezin će sin živjeti! – govorila je Rokselana kojoj se u glasu već mogla nazrijeti mržnja. No Sulejman je podigao dlan braneći se. – Njegov život pripada Alahu, baš kao i tvoj, a uostalom, kao i moj. Rokselana je okrenula glavu. Muškarcu u Sulejmanu rekla je već previše toga. Je li njezino tijelo služilo samo kao mjesto za izbačeno sjeme? Koliko samo dana i dugih noći valja provesti osjećajući život koji raste u tebi? I koja je svrha njezinog tijela? Koju svrhu ima proživljavanje porođajnih muka? Njegov prvi plač, prvi pogled, prvi koraci? Izrastanje u snažnog mladića, željnog znanja, u muškarca spoznaje… A sve to samo zato kako bi jednog dana, zajedno sa svojim sinovima, njezinim unucima, postao žrtva krvnikova užeta?! – Ne! – Pogledala ga je ravno u oči, hladnim pogledom punim mržnje i prezira. – Ja te ne želim, sultane Sulejman-kane!

IX Rokselana je rekla svoje. No, budući da je Sulejmanu ovaj čudni dan već ujutro počeo krivo, kršenjem svih njegovih pravila, tako je i ona, unatoč svojoj drskosti, izbjegla smrtnu kaznu. Iako o tome nije želio ni razmišljati na svjesnoj razini, Sulejman je kod Rokselane osjetio snažan iskonski nagon majke, neku njemu nepoznatu dubinu pramajčinstva. To njezino bezuvjetno odbijanje rađanja i prepuštanja okrutnoj smrti, rađanja koje je oprečno volji Stvoritelja, zapravo je više osjećao negoli razumio. U tom satu koji su proveli zajedno, Rokselana je stajala na raskrižju na koje je došla kao djevojčica, kao djevojka koja i ne razmišlja o začeću, a izašla kao majka. Oprezna, budna, borbena majka. Dosad su ti njezini osjećaji bili uspavani, nisu bili ugroženi nikakvim iskušenjima. Sada su jedna Majka i jedan Bog stajali rame uz rame, gotovo se neposredno dodirujući. No, Sulejman se prvi put u životu osjetio odbačenim. Bilo koji od njegovih predaka vjerojatno bi bez imalo zadrške i razmišljanja takvu sramotu odmah naplatio životom drske i neposlušne djevojke. Sulejmanu to nije padalo na pamet. Upravo bi njezinom smrću njegovo poniženje postalo neupitno. Međutim, iz činjenice da je bio odbijen, umjesto sramote, razvilo se nešto posve suprotno: prvi put umjesto gradova i zemalja mora osvojiti – ženu. Razmišljao je samo o jednom: osvojiti! Je li mu pritom bilo stalo više do osvajanja ili do žene, teško da bi i sam mogao točno reći. U svakom slučaju, odsada je više bio onaj koji je tjeran negoli onaj koji želi. Odjednom, u prostoriji, njih dvoje više nisu bili ni car, ni ropkinja. Sulejman je započeo svoju priču, stvarnu priču, priču o Orhanu Gaziju i Alaudinu. Otkad je umro Osman, osnivač Carstva, proteklo je gotovo dvije stotine godina. A nije umro ni u Konstantinopolu, gdje su još raskošno vladali kršćanski carevi, niti u Aziji, Africi ili Europi, gdje je bilo mnogo moćnih prijestolja koja će tek pasti od Osmanova roda. Osman nije ostavio ništa, osim jedne žlice, soljenke, ukrasno obrubljene nošnje i turbana od čvrstog platna. Bila je tu, doduše, stoka koja je pasla uz oranice, konji, nešto oružja i muškarci koji su sve to skupa znali iskoristiti. Osim toga, ostavio je i zemlju u netom osvojenoj varoši Karadžahisar i grad Bursu koja će kasnije postati prijestolnicom. No, prije svega, ostavio je

dvojicu sinova. Zvali su se Orhan Gazi i Alaudin. Iako tada još nije postojao kanon o prinčevima, čak ni Osmanove ruke nisu ostale čiste; i na njima je bilo krvi rođaka. Međutim, svoje zločine nije ostavio u nasljedstvo svojim sinovima. Prema posljednjoj želji svoga oca, Orhan Gazi ga je naslijedio kao sultan. Iako je Orhan bio jedini vladar, želio je s bratom podijeliti očevo nasljedstvo. No, njegov brat, Alaudin, žudio je samo za jednim selom, selom u kojem bi živio. – Dobro, – rekao je Orhan. – Ako ne želiš stado goveda, ovaca i konja, onda budi pastir narodu. I tako je Alaudin postao Osmanov prvi vezir. Upravo njemu Carstvo može zahvaliti na temeljima svih zakona, na kovanicama, na znakovitim turbanima koji su pravovjerne razlikovali od ostalih i koje su dostojanstveno nosili, umjesto da trče uokolo u zlatom opšivenim grčkim kapama. U konačnici, Carstvo mu može biti zahvalno i na janjičarima. Janjičari su bili djeca kršćana, koji su kao mladi robovi odgajani u islamu. Bili su borbeni redovnički red, nisu se smjeli ženiti i umirali su za iskonsku vjeru i Alaha. Čak je i njihovo svečano otkrivenje bilo redovničko. Postavili su ih pred derviša Hadži Baktaša,19 kako bi ga zamolili za blagoslov, zastavu i ime. Svetac bi položio ruku na glavu najisturenijeg. Niz leđa bi mu visio rukav derviškog ogrtača, a onda bi im rekao: – Vaše ime je yeni çeri, novi vojnici. Vaše lice je bijelo, a vaša ruka pobjedonosna. Vaša sablja treba rezati, a koplje probadati. Uvijek ćete se vraćati s osjećajem zadovoljstva i kao pobjednici. Otad su janjičari nosili visoke pustene kape, čiji je kraj dosezao leđa, u znak sjećanja na derviša i njegov rukav. Alaudin je organizirao i ostalu vojsku i upravu, dok je Orhan Gazi osvajao zemlje i širio Carstvo. Braća su tako vladala u potpunoj slozi i nikakva zavist nije stala na put njihovoj ljubavi. Sulejman je pričao svoju priču uz sve veće oduševljenje; priča o precima posve mu je razbuktala strasti. Baš kao što su Orhan Gazi i Alaudin bili složni, želio je da i njegovi, Sulejmanovi sinovi, zajedno vladaju i nikad se ne zavade. Ni jedan prinčevski kanon više ne bi trebao naređivati smrt, a prijestolje ne bi trebalo biti zaprljano krvlju, kad prema njemu bude koračao novi sultan. Sulejman je rođen kao vladar i zato je sada razmišljao o generacijama koje dolaze. Pričao je o ljubavi. Pričao je o tome kako će se djeca začeta u ljubavi

uvijek bratski ponašati. Pričao je to Rokselani i nazivao je pramajkom jednog novog roda, jedne nove narodske obitelji; ipak su carska kuća i majka koja je rodila vladara, klica i kolijevka Carstva. Sve je to rekao kao Turčin, što je i bio, i iskreno je mislio sve što je rekao. Nikad, kao u tom trenutku, nije se osjećao tako sjedinjen sa svijetom kojim je vladao; nikad dotad nije imao toliko snažan osjećaj da je on, kao takav, vladar i sadašnjosti i budućnosti. No, što je duže pričao, u njemu je sve više rasla želja, žudnja za malom djevojkom iz Tatarije, Roskom s Dnjepra, zvanom Rokselana. Ni to mu se nikad dotad nije dogodilo, da tako žudi za nekom ženom, kao što je sada čeznuo za ovom djevojkom. Želio ju je tako strastveno i jako, da se načas uplašio kako u njemu uskoro neće ostati ništa od Osvajača. Pred tim jedinim osjećajem potonule su sve njegove dotadašnje riječi. A onda se sjetio kako mu je bizantski car ponizno napisao, kad mu ju je doveo. “Žena koju nam je dodijelio Bog”. Sulejman je osjećao stvarnu i živu poniznost: pa ovo je njegova, od Alaha mu dodijeljena žena! Ona je bila njegovo Carstvo i njegova budućnost. Sjediniti se s njom, nestati u njoj, značilo je biti sjedinjen u svemu, biti jedno sa svime. Bila je kraj Alahovog ogrtača, ogrtača za koji se mora čvrsto uhvatiti ako ne želi biti odbačen. I tako je, prije no što je završio svoju priču, znao da voli Rokselanu. Volio ju je onakvu kakva je bila, sa snažnim jagodičnim kostima, tim nametljivim nosom i opasnim ustima. Volio je njezino tijelo. Osvajalo ga je tim savršenim grudima koje su se nazirale ispod vela i bluze. Volio ju je do bola. Više od svega što joj je ispričao, Rokselani je o Sulejmanu reklo uzbuđenje u njegovu glasu, strast koju više nije mogao sakriti. Od tog su se zvuka svijeće pretvorile u zvijezde, a sultan se u djevojčinim očima pretvorio u muškarca. Činio joj se poput glasnika onih jednostavnih vremena, kada je crni Osman još tjerao stada svoga oca na planinske pašnjake maloazijskog Olimpa, poput glasnika koji je došao samo kako bi ispunio pretkazanje. A pretkazan mu je život. Ona će imati djecu. I sinove! I oni će živjeti, ta djeca. Čak i dječaci! Živjet će, uvijek će živjeti! A ona će imati muškarca. Jedno joj se lice približilo. No to nije bilo Igorovo plosnato lice muškarca. Nisu je uplašila ni maljava prsa. Je li to bilo Serafimovo lice? Ili Kristovo lice redovnika? Lice Alaha, Svemilostivog? Ne, to je bilo Sulejmanovo lice. A postojalo je

samo jedno lice, jedan Bog, jedan muškarac. Rokselana je imala muškarca. I voljela ga je. Sulejman je ležao budan. Ne, nije sanjao. Pored njega mirno je snivala Rokselana. U toj zdravoj iscrpljenosti koja je bila izvor nove snage, njezine su se grudi dizale i spuštale. Spavala je bezbrižno; nisu je mogli smesti ni Sulejmanovi užareni pogledi. A on je u toj svojoj sreći ipak ostao nesretan. Venuo je za ženom koju je volio i koju je posjedovao. No, potreslo ga je to što su u njihovom obostranom sjedinjenju svejedno bile prisutne granice. Nije nestao u njoj, niti ona u njemu. Zauvijek će biti jedno Ti i jedno Ja. Čak ni s njom Sulejman se nije mogao osloboditi svoga Ja, onog Ja kojim je bio prezasićen. Njegova želja za ispunjenjem sad se rasplamsala još više nego ranije. Svladan tom srećom i boli, plakao je na tijelu svoje ropkinje, djevojke koja je zavladala njime, a svejedno je ležala uz njega potpuno nedužno. Sve do svitanja Sulejman je stražario nad njezinim snom, a tada ju je otrgnuo iz snova. Činilo joj se da ju je probudio prerano i doimala se kao da čini sve da bi obranila svoje spavanje. No kada joj to nije uspjelo, mlada, umorna i neispavana životinjica iznenada se pretvorila u Rokselanu iz koje je isijavao bijes. Još u krevetu, podigla se na noge i stala uspravno. A tada… zidovi su imali priliku svjedočiti neviđenom. Jedna dama iz palače jednog je padišaha svom snagom gađala svetim, zeleno obrubljenim jastucima! Pritom, jasno, nije šutjela. Vikala je na njega, vrijeđala ga imenima kakva je nekad, kao djevojčica na Kortizi, izvikivala nasrtljivim mladićima. Sulejman je bio šokiran. A onda je prasnuo u smijeh. I tad se dogodilo upravo to – prolom gotovo histeričnog smijeha probio je put kroz gomilu osjećaja koji su se dotad samo taložili. Sivi veo kojim je dotad bila pokrivena njegova duša, raspao se u najsitnije komade. Kroz smijeh ju je nazvao svojom panterom, svojom mačkom. Pritom se smijao tako glasno, tako iskreno i zdušno, da ni ona više nije mogla ostati ozbiljna. I ona se počela smijati i pala je u njegove raširene ruke. Sultan se smijao. Nitko nikada nije čuo melankoličnog Sulejmana da se tako glasno i od srca smije, pa nije ni čudo da su nijemi s one strane vrata mislili kako su neobični glasovi njihove utvare. Tek nakon što su se uvjerili da ta buka potječe od ljudskih bića, kad više nisu imali dvojbe tko su vlasnici glasova koji se tako luđački hihoću, svoja su opažanja brže-bolje, svojim znakovljem prenijeli dalje. – Sultan se

smije…. – Uskoro su svi saznali za to. Događaj je bio prevelik da bi ostao samo među zidinama Hebetulaha. – Sultan se smije! – uskoro se širilo čitavom palačom. – Sultan se smije?! – začudio se i kizlar aga kad su ga probudili. Brže-bolje je otpremio žurnog glasnika majci sultaniji, i pritom nije zaboravio nadodati da je očigledno Rokselana bila ta koja je nasmijala Njegovo Veličanstvo. I baš kada je žurni glasnik prešao Zlatni rog, kako bi vijest o sultanovu smijehu pronio od venecijanskog poslanika do Galate, Sulejman je izgovorio nešto neočekivano. – Kako te volim! – rekao je Rokselani. – I kako me činiš radosnim, ti, Radosna! Zvat ćeš se Hurem, Cvrkutava, Radosna. Roska… Rokselana… Hurem… imena su dolazila od Boga, rekli su pravovjerni, pa tako Roska nije imala ništa protiv Rokselane, a Rokselana ništa protiv Hurem. – Hurem! – rekao je Sulejman oduševljeno. No, vojska je čekala svog sultana. Bilo je vrijeme. Sulejman se uplašio. Posve je zaboravio na rat. – Hurem…! – ponovio je još jednom i otišao.

X Dan nakon što je Sulejman obljubio Rokselanu, za gospu Dede Semid bio je jednako važan kao i dan koji mu je prethodio. Iako joj u životu nije nedostajalo burnih trenutaka, ovo su uistinu bili dani kad su se napetost i uzbuđenje mogli osjetiti u zraku. Gospa je bila uvjerena kako joj je život posljednji put pružio ruku i dao šansu, pa ako ne želi potonuti u bezizglednoj svakodnevici, takvu priliku jednostavno mora zgrabiti. Dede Semid je podrijetlom bila iz milanske kuće delle Torre i to iz loze koja je rodni grad zamijenila Venecijom. Njezin je otac bio lučki kapetan u Famagusti na Cipru kad se ona, tada petnaestogodišnja djevojčica, s obale nasuprot duždevoj palači ukrcala na galiot, zajedno s bratom, kako bi pod njegovom mladom zaštitom otputovala k ocu. Mladom gospodinu bratu, naime, tamo se smiješio časnički položaj, a njoj vjenčanje s muškarcem iz plemenite obitelji, poput njezine. Svojeg budućeg supruga nikad u životu nije vidjela, no upravo se on njezinom ocu činio prikladnom partijom za njegovu kćer. Takvi brakovi su se na vrijeme ugovarali za svaku djevojku iz dobre obitelji, pa se mladoj gospođici delle Torre to činilo uobičajenom procedurom i nije joj bilo nimalo odbojno. Jedino što njezin brod nikada nije stigao do Famaguste… U visini Modona napala ga je i orobila tuniška galija i tako je posadu njihovog galiota zadesila uobičajena sudbina. Tko je bio snažan, bio je bačen na veslačke klupe pobjednika. Oni suvišni i posebni, za potrebe prodaje smješteni su u spremište za robove u Tunisu. No, s bratom i sestrom gusar Melik bio je malo blaži. Taj uspješni mladac, kapetan broda, bio je i vlasnik plijena kojeg se dokopala njegova družina. Njegova obzirnost nije proizlazila iz ljubavi prema ljudima ili nekog viteštva. I jedno i drugo bilo mu je poprilično strano. Brata i sestru posebno je pazio jer je znao da za njih može dobiti bogatu otkupninu. Očito sposoban, čovjek nije ni trenutka oklijevao, već je poslao brata pod nož za obrezivanje. Mladi i lijepi eunusi upravo su bili jako tražena roba. I na djevojci je odmah uočio da je dosad bila pažljivo čuvana od svega što bi moglo naštetiti njezinoj djevičanskoj vrijednosti. Iako mu se već i to činilo unosnim, gusar Melik mogao se još malo suzdržati po pitanju svojeg plijena, računajući s time da će mu strpljenje biti itekako

nagrađeno. Bailo, venecijanski konzul u Konstantinopolu, osobno je za njih dvoje u ime venecijanskih vlasti ponudio pozamašnu otkupninu i sada je i bratu i sestri bio otvoren put u slobodu. Iako se sestri ta sloboda činila primamljivom, u stvarnosti baš i nije bilo tako. Život Beatrice delle Torre bio je pri kraju i prije negoli je započeo. To nije mogla promijeniti ni sloboda da se uputi svojoj obitelji, a ni činjenica da je, zahvaljujući Melikovom poduzetničkom duhu, ostala netaknuta, jer u domaćem svijetu ionako bi se uvijek sumnjalo u nju. Naime, Beatrice je prošla kroz ruke barbarskih gusara. O tome nije nužno govoriti; čestite dame koje nisu iskusile takvu nesreću, mogle su to shvatiti jedino kao izostajanje svih užitaka koje im je život možda kanio dodijeliti. Ni jedan čovjek više nije bio u mogućnosti pomoći Beatrice. Nepoznati zaručnik to sigurno ne bi učinio, a i njena vlastita obitelj vjerojatno bi ustuknula pred izrugivanjem i ismijavanjem. Otac i braća sigurno ne bi imali volje i snage stalno trčati uokolo sa spremnim mačem, kako bi i pri najmanjem vrijeđanju izboli podrugljivca, ili njegovog sljedećeg muškog rođaka. A mogli bi i stradati od mača. Muškarci koji su djevojci trebali biti zaštita, odmah su pali na tom ispitu. Nisu nikako mogli biti melem za oskvrnutu žensku čast, bez obzira na to je li oštećenje bilo stvarno ili samo izmišljeno. Dakle, kod kuće bi strpali Beatrice u najstroži mogući samostan, jer pričati loše o religioznoj pokajnici, moglo bi biti opasno za svakoga, ne samo s društvenog, već i sa crkvenog stajališta. Toga je Beatrice bila itekako svjesna. A ni ponašanje venecijanskog konzula, kao i rođenog joj brata, nisu ostavili mjesta sumnji da bi joj kod kuće dosudili život iza rešetaka. Sa svojih petnaest godina užasavala se toga, bojeći se samostana, a taj ju je strah nagnao na razmišljanje. Čim se prepustila mislima, sva sila lijepih riječi učas je izgubila smisao. Čak ju ni riječ “sloboda” više nije mamila. Iako je njezin brat mogućnost da ide kući nazivao slobodom, ona je znala da, ma kako ju zvali, takva sloboda znači samo užasno ropstvo. S druge strane, odluči li ostati ovdje, umjesto da ode u samostan, unatoč činjenici da je postala ropkinja u Tunisu, sudbina joj možda sačuva nešto od života. Doduše, za bilo kakve prilike morala bi se boriti, ali svejedno. Upravo joj je ta spoznaja pomogla da donese odluku. Odrekla se obitelji delle Torre koja ju prije zarobljavanja nije mogla zaštititi, ali unatoč tome, iz pukog obzira, sada zahtijeva od nje da žrtvuje

svoj život. A ona je htjela živjeti i htjela se boriti. U stvarnosti je već jednom osjetila da je sama sa svojom neizvjesnom budućnosti – onda kada se u Veneciji ukrcala na jedrenjak. Stoga je predložila gusaru Meliku, dobrom kalkulatoru, da je umjesto izručenja ocu, radije stavi na prodaju. Tko zna. Možda će mu netko za nju platiti više no što je dogovoreni iznos otkupnine… Gusar Melik isprva je bio iznenađen, no onda je nanjušio dobar posao. I tako se djevojka prepustila na milost i nemilost trgovcu robljem i njegovom pomoćniku, predajući se vlastitom voljom očima i rukama kupaca i onih koji su se pretvarali da kupuju. I Venecija je, na sramotu kršćanstva, imala tržnicu roblja, jednako dobru kakva je bila ona u Tunisu. Tamo se Beatrice već zgražala i užasavala nad sudbinom tih jadnih bića koja su nudili, ne sluteći da će i sama postati jedna od njih. Međutim, svaki put kad bi se njezino lice zarumenjelo od stida, a srce počelo zastajkivati od puste nelagode, samo bi se prisjetila nagih opatica i njihovog bičevanja. Zazivala je te slike toliko dugo da su joj sad već bile posve bliske; mogla ih je čuti, vidjeti, čak i osjetiti. I upravo je iz njih crpila svu snagu koja joj je trebala da bi se mogla izložiti svim gadostima koje je nosila trgovina robljem, da bi uopće mogla stajati ovdje, izložena poput robe, dok je njezino tijelo bilo samo puki predmet trgovine. Zbog čega je morala podnositi sva ova poniženja?! Ni zbog čega. Ma, nizbog-če-ga. Zbog svojih grijeha? Onih koje nije počinila?! Djevojka mora da je silno patila, no ni to nije dugo potrajalo. Ovakvim se poniženjem jednostavno mora iskupiti od doživotnog zarobljeništva i strogog odgoja koji pokorava dušu, a za koji ona jednostavno nije bila stvorena. Što je naumila, to joj je i uspjelo! Taman kad se već činilo kako nitko za nju neće ponuditi više od iznosa otkupnine, gusar Melik ipak je dobio izdašnu ponudu kakva se ne odbija. Agent carskog harema iz Konstantinopola odlučio je za nju platiti sumu prema kojoj se novac za otkupninu činio poput bijedne napojnice. I ona je bila zadovoljna; palača velikog vladara i cijena koja je za nju plaćena, bili su razlog da bude ponosna. Ni rođenje, ni odgoj, a ni društveni položaj nikad nisu mogli izazvati takav osjećaj. Bila je to njezina prva pobjeda, pobjeda na kojoj nije bila zahvalna nikome osim samoj sebi. Tog je dana prestala biti Beatrice delle Torre. Od toga je dana postojala samo jedna Dede Semid. Dede Semid nije se ni osvrnula za nesuđenom

titulom Lotove žene. Nije čeznula za prošlosti. Konačno, za nju više nije bilo povratka u prošlost. Na njezinom obzorju zapad je potonuo, a pojavio se istok. S gorljivošću duše koja je već bila nadomak hladnom dodiru smrti, ona je živjela svoj novi život, sa svim njegovim sretnim i teškim danima. Uvijek je bila zahvalna na tom životu. Osvojila je muškarca kojem su je dali, postala je supruga i majka. Dede Semid nije nikad požalila. Danas, trideset godina kasnije, ova je žena bila jednako odlučna kao i onda kad je gusaru Meliku predložila posao i razigrala njegov poduzetnički duh. Bez sustezanja se izjasnila i preuzela odgovornost za Rokselanu. Pritom je, doduše, pokušala uvjeriti sebe da to čini za svoje sinove, što je samo dijelom bilo točno. No, nekako je osjećala da to čini više zbog same Rokselane. Pokazivala je prema njoj ljubav; ne samo majčinsku, već istinsku, duboku ljubav, i bila joj je na usluzi. Ne! Ni gospa Dede Semid nije joj htjela to dozvoliti. Rokselana nipošto ne smije izbrisati prošlu noć! Ne smije se ponašati kao da se ništa nije dogodilo! Ne smije se opet zavući u odaju kako bi je, kao i ranije, dijelila s jednom guvernantom, sedam djevojaka i nekoliko starih služavki. Stoga je Dede Semid bila užasnuta kad je odjednom ugledala Rokselanu kako stoji na njezinim vratima. Vedra kakva je već bila, uopće nije marila za neizbježni podrugljivi prezir nekih od njezinih bivših družica. Došla je sasvim sama, umotana u svoju feredžu, s crvenom podstavom okrenutom prema van, jer i crvena je carska boja, no izaziva manje pozornosti od zelene. Vratila se kao izgubljena djevojčica. Što se desilo s onom koja je otišla, praćena pjesmom i velikom pratnjom? Pratnja i služba “prvog jutra” trebali su je čekati još u Hebetulahu, no što se tiče harema, Rokselana je lebdjela u zraku. Nedostajao je carski dopis na temelju kojega bi ju se nekamo smjestilo i dodijelilo joj položaj i stvari. Rokselana je bila sretna zbog toga. Mogla je otići otuda potajno i bez pratnje, makar tako bili povrijeđeni i najčasniji običaji. Čemu služi pratnja kada nitko nije obznanio ništa o tome kamo ju uopće treba otpratiti? No, sljedećih pola sata Dede Semid je itekako bila na visini zadatka. Osjetila je da djevojci prijeti neposredna opasnost, a ona je bila poznata po tome što nikad nije zakazala u opasnosti. Poslala je Rokselanu u kupaonicu s dvije sobarice i tako dobila na vremenu. Iako su djevojke mrmljale, na taj ih je način natjerala i na odijevanje, jer je mlado društvo uskoro otišlo u blagovaonicu, a potom na

vezenje u park ili na neko drugo mjesto. Tad je guvernanta ostala sama s Rokselanom. Veličanstvena nevjestina odjeća nježne ružičaste i bijele boje, zajedno s nakitom i feredžom, ostala je na jednoj sofi. Rokselana je sjedila ispred ogledala, odjevena samo u hlače i široki kućni ogrtač. Dede Semid ju je češljala. Sama će poslužiti ovu gospu, rekla je Dede Semid, a s jasnim naglaskom na riječi “gospa”, naglasila je distancu između ostalih djevojaka i Rokselane. Nije željela iskušavati ničije povjerenje. Time samo riskira da stvari pođu po zlu, pa da mora otići u krajnost i kazniti ovu ili onu djevojku. Ni jedna guvernanta nije to rado činila jer nikad nije mogla znati hoće li taj ološ kasnije ipak steći nečiju veliku naklonost. Ali oko Rokselanine titule Dede Semid nije se dala cjenkati! Prema trenutnim okolnostima, mlada će gospodarica ipak provesti još jednu noć s vladajućim sultanom pa je onda, dok god je sultan živ, neće moći udati ni za jednog drugog muškarca. To je išlo zajedno s položajem osmanlijskog vladara kao kalifa i Prorokova nasljednika. Sultan je sada morao imati pravo na ono s čime se Prorok složio. Prorok je, naime, svojim ženama, u slučaju rastave braka, zabranio ponovnu udaju. Za iskusnog muškarca to je bilo pitanje odanosti njegovih supruga. No, prema tom zakonu ni za jednu od njegovih žena više nije bilo nade, osim kad je u pitanju on sam. Dede Semid je doživljavala Rokselanu kao biće oko kojega lebde oblaci karizme, s nekakvim pomalo kultnim dostojanstvom. Zahvaljujući toj predodžbi, guvernanta je uz islam povezivala iste osjećaje kakve je još kao dijete gajila prema svecima rimokatoličke crkve. I sad je, eto, svojoj svetici češljala kosu. Kosu koja joj je klizila kroz ruke, dok je češalj lagano pucketao, osjećala je poput vodene bujice, poput neke slobodne životinjice. Ova crvenkasta kosa bila je potpuno nevenecijanska. S crvenokosim ženama Venecije Dede Semid se, vjerojatno, sa svojim garavim pletenicama, ne bi osjećala tako neusklađeno kao što se osjećala sada, u odnosu na Rokselanu. Ova vatrenocrvena kosa, koja je tako silovito navirala iz djevojčine glave, na trenutke joj se učinila poput neke pratvorevine. Dede Semid je voljela Rokselanu i njezinu kosu. – Gospodarice, – započela je. Međutim, Rokselana je nabrala obrve. – Ne zovite me tako! – više je zapovjedila nego zamolila. No, tom je gestom samo naišla na željezni otpor Dede Semid. – Vi ste ono što jeste, – rekla je. – A to morate i ostati. Što, dakle,

uopće tražite ili želite ovdje? Kod ostalih djevojaka? – A gdje bih ja to inače trebala biti? – začudila se Rokselana. – U palači Hebetulah! – odgovori Dede Semid, bez imalo oklijevanja. – Ha, ha. U palači na mjesecu! – grleno se nasmijala Rokselana. – Vama pripada Hebetulah, – ustrajala je Dede Semid. – Sviđa li Vam se moj vrat? – Rokselana je promijenila temu. – Dedi Semid njezin je vrat izgledao savršeno. – Vidite, – rekla je mlada djevojka onako usput. – Upravo ga takvog želim zadržati još neko vrijeme. Ne sviđa mi se baš svilena užad koju bi mi mogli omotati oko njega. Gušenje ostavlja užasne tragove na vratu… – A što je sa sultanom? – upita Dede. Guvernanta ne bi bila žena da nije izgarala od želje saznati što se točno desilo pri susretu Rokselane i Sulejmana. No Rokselanu je paralizirala njezina sramežljivost. Nije bila jedna od onih žena koje su svojim prijateljicama prepričavale tajne iz postelje. Nije kanila servirati detalje o Sulejmanu, čak ni Dedi Semid. Iako sa svojih sedamnaest godina to nije htjela niti je naslućivala, tom je šutnjom već postajala prava gospodarica. – Što je sa sultanom…? – ponovila je pitanje. – On je otišao. Sa svojim brodom. Zaboravili ste na smotru vojske, draga moja! – Rokselanino lice ni u ovom trenutku nije izgubilo svoju vedrinu, iako se osjećala kao i maloprije, dok je stajala uz rešetke najvišeg prozora paviljona Hebetulah, kako bi vidjela trenutak u kojem carska galija napušta Zlatni rog. Kod palače Topkapi brod je krenuo preko Bospora u smjeru azijske obale. Kad joj je s obzorja nestala i posljednja zastava, Rokselanu je ispunila nekakva praznina. No Dede Semid nije moglo zavarati Rokselanino lice. Činilo joj se da bi gospodaričin najveći trijumf bio da je sultan odlučio odustati od predviđene smotre. No Rokselana je imala posve drukčije mišljenje. Neki bi se kozak mogao zbog nje mirno rastezati na suncu, pa onda, kad odluči, uskočiti na brod ili u sedlo. Sulejman je ipak bio sultan i bilo je posve razumljivo da je činio ono što mora. Iskreno je vjerovala kako Sulejman ne smije propustiti ni smotru ni vojni pohod. Bilo je vrijeme. Sulejmana protiv ivanovaca nije tjerala mržnja. Njihov zapovjednik, Villiers de l’Isle de Adam, preuzeo je prijestolje otprilike u isto vrijeme kad i Sulejman, i tada su razmijenjene

čestitke između Rodosa i Carigrada. No Sulejman nije mogao dopustiti postojanje kršćanskog Rodosa, te utvrde osoba druge vjere ispred obala male Azije. Ugrožavao je sigurnost hodočasničkih brodova i komunikaciju s provincijama. Nije mogao dopustiti da tisuće i tisuće pravovjernih muslimana venu u kršćanskom ropstvu. Još od Mehmeda Drugog, Osvajača, čiji je napad na Rodos bio odbijen, svaki je padišah to znao. Svi su uvijek mislili na to, ali tek je Sulejman mogao i djelovati. Voće je sada bilo dovoljno zrelo da se ubere. Rodos nije mogao računati ni na čiju pomoć. Situacija u kršćanskoj Europi bila je za vitezove loša okolnost. No, car zapadnjačke civilizacije zvao se Karlo Peti i njegova je moć, unatoč svemu tome, bila velika. S ove i s one strane oceana, u njegovim zemljama sunce nije zalazilo. Bio je kralj Španjolske, vladar Nizozemske i car Svetog rimskog carstva Nijemaca. Ali upravo mu je sveti rimski papa zadavao puno briga. Papa se, naime, s kraljem Franjom od Francuske suprotstavio njemu i habsburškoj moći. A i Nijemci su mu zadavali muke, jer je znatan dio njihovih kneževa odbacio papu i priklonio se saskom učenjaku, onom proučavatelju Biblije iz Wittenberga, protestantu Martinu Lutheru. Kod kršćana je sve to nekako bilo neobično. Alah ih je sve skupa oslijepio kod zdravih očiju. Nitko prosvijetljen od islama nije mogao shvatiti da Karl Habsburški mora biti neprijatelj protestantima, samo zato jer oni nisu voljeli njegovog neprijatelja papu. No to je naprosto bilo tako. I zato Karlo Peti nije mogao pomoći ivanovcima na Rodosu. A Franjo od Francuske nije mogao jer je imao posla s Karlom. A Henrik Osmi od Engleske imao je, pak, pune ruke posla s djevojkama u svojoj zemlji, kao i time kako kočiti svoj parlament. A Venecija, koja je posjedovala Cipar i mnoge druge lijepe stvari, bila je najodaniji prijatelj Visoke porte. U svakom slučaju, Rodos je zadesila zla kob. I čovjek ne treba biti glavni sokolar Ibrahim Bey, koji je u svojim latinskim stihovima običavao uspoređivati Sulejmana s Jupiterom, da bi znao kako osmanlijski car drži sve gromove u svojim rukama. Ali ako Sulejman ode u ratni pohod, što će se desiti s Rokselanom? Ostat će sama. A ona danas više nije samo jedna od djevojaka. Danas je ona djevojka s kojom je padišah proveo jednu noć i zato je bila posebna. I… bila je izložena opasnosti. A kao što se životinjsko mladunče skriva u gnijezdu, tako se i ona sklonila kod Dede Semid. No nije joj mogla reći sve, pa je rekla samo ovo: – Ne, ne trebam se bojati svilenog užeta. To znam. Ali postoje druga sredstva, jednako nevidljiva.

Dede Semid je još uvijek bila dovoljno Talijanka, pa su joj odmah pali na pamet otrovi papinskih Borgija, čija je velika tradicija u njezinoj domovini bila još uvijek jaka. – Hebetulah mi ne bi bio dobar dom, – nastavila je Rokselana. – Shvaćaš li? Sultanija Safija već ga dugo želi za svoje vlasništvo. U tome joj pomaže kizlar aga, jer je on odan majci sultaniji. Daj razmisli! S jedne je strane velika majka, majka vladara, koja se zauzima za Safiju. S druge sam ja, jedna obična djevojka iz Bahčisaraja. A gdje sam bila prije, neću ti ni pričati, jer si ti rođena kao fina dama i ne bi mogla shvatiti. Što ja mogu protiv Sulejmanove majke? Daj se urazumi, Dede Semid! Iako Rokselana nije otkrila ništa više no što je htjela, dvije su se žene, jedna sasvim mlada i jedna starija, uplele u razgovor, iskazujući jedna drugoj prisnost, za kakvu ranije nisu znale. Međutim, razlika je ipak bila prisutna: Dede Semid se držala na distanci. Možda jedva primjetnoj, no to je ipak bila distanca koja je Rokselanu stavljala na višu poziciju. Dede Semid je bila hrabra još kao djevojčica i, usprkos tome što je bila izuzetno oprezna, nikad nije bila kukavica. No, sad je bila očarana Rokselanom, djevojkom iz koje je isijavala takva snaga, a istodobno je strepila, bojeći se da joj kod Sulejmana nema budućnosti. Konačno, u pitanju koje je postavila Rokselani, pitanju nije li ga mogla potaknuti da ostane, nije ni skrivala svoju sumnju. – Nisam ga ni molila, – odgovorila je kratko Rokselana. – A on nije ništa ostavio? – razljutila se Dede Semid. – Nikakve zapovijedi? Nikakav nalog što s tobom? – Muškarci mogu biti užasno zaboravni – smijala se Rokselana. – Pogotovo ako su ti muškarci carevi. I zaista. U žurbi zbog odlaska, Sulejman nije mislio na to što je Dedi Semid bilo na srcu. Osim toga, bio je naviknut da se sve odvija bez posebnih zapovijedi, točno onako kako se treba dogoditi. Čemu služe njegovi dvorjani? Njegov kizlar aga? Njegova upraviteljica? I čitava vojska žena i eunuha činovnika? No, to ga nije moglo opravdati kod Dede Semid. Ipak je ona o palači i njenim spornim pravilima znala više od samog Sulejmana. Sve dok netko od silnih dostojanstvenika ne preuzme odgovornost za jedan tako osjetljiv problem kakav je bila Rokselana, radije će svi čekati skrštenih ruku i nitko ništa neće učiniti.

I zbog manjih je stvari suprug Dede Semid onomad ostao bez glave. – Nevjerojatno! – još je kratko dodala. I to je bio svojevrsni dokaz njezinog bezuvjetnog povjerenja prema Rokselani; sama činjenica da se usudila tako iskreno izražavati. – Sultan se ne ponaša kao obrazovan muškarac, već kao barbar! Otkad ju je zarobio tuniški gusar, guvernanta je očito imala nešto protiv “barbara”. – Ma, nisam u lošijoj poziciji nego prije, – ipak se glasno ponadala Rokselana. – Naravno da jesi. Ti si sada hanum, gospođa, i treba se drugačije ophoditi s tobom nego prije. No ići ću ja kod upraviteljice, a ako ni ona ne pomogne, idem do dvorskog maršala, – zaprijetila je. – A ako bude potrebno, obratit ću se i kizlar agi. Moraš imati vlastite prostorije i poslugu! Rokselana je razmišljala. Njezin osjećaj za opasnost još je uvijek bio dobar, kao nekad na Kortizi. A da slabiji mora varati, bilo je osnovno načelo koje za nju nije imalo nikakve veze ni s hrabrošću, ni s kukavičlukom. Povrh toga, u djevojačkoj grupi Dede Semid znalo se više o sultaniji Safiji nego igdje drugdje, jer su djevojke sa svojom guvernantom bile smještene neposredno pokraj njezine rezidencije. I zato je Rokselana bila potpuno svjesna opasnosti koja joj prijeti od Njezine Visosti. Safija nije baš bila spremna dijeliti, a Rokselana joj je u tome bila prijetnja. Ako se pak treba boriti, tada će to biti Rokselanina vlastita borba, borba u kojoj joj njezin Sulejman ne može pomoći. On ju ne bi ni razumio. Ne samo nju, ne bi razumio ni Safiju. Usprkos tome, Rokselana nije imala ništa protiv te borbe. No, nije htjela imati protiv sebe i sunce i vjetar. Htjela se suočiti s protivnicom, prije negoli ju srede iz zasjede. Dok ne sazrije vrijeme za sukob, nije joj bilo važno ako je budu smatrali smiješnom djevojkom, neprikladnim sredstvom kojim se sultan poslužio kako bi svojoj ženi održao lekciju, a koja je ipak previše ružna, pa će je vjerojatno otpremiti natrag. To je sigurno moralo i trebalo biti opće tumačenje onog Sulejmanovog smijeha. Carski smijeh u koji se želio uglazbiti čitav harem bio je Rokselanin dobar izgovor. Dede Semid se nije smijala. Dede Semid je bila tužna. Ipak je ona spadala u one malobrojne osobe koje nisu prihvaćale život onako kako se događao, a takve su se u svako vrijeme mogle oduševiti i s boli.

– Gospodarice! – rekla je Dede Semid. – Ako nitko ne zna tko si ti, znam ja! Tada se polako spustila pred nju, nju koja je dosad bila njezina učenica, duboko se naklonivši i, kao jedina Rokselanina podanica, poljubila joj je dugačke i vitke noge. Iako je Rokselana osjećala njezine usne na svojim nožnim prstima, a njezin vrat i kosu pognute nad svojim golim stopalima, ipak je još uvijek razmišljala o njoj kao o prijateljici, umjesto da je napravila pokret kojim bi ova ustala. Da, pomislila je Rokselana, Dede Semid se nada bez uvjeta, bez znanja i odano; da… to je baš to: ta žena misli samo na svoju nekadašnju štićenicu. Na njezine, Rokselanine, mogućnosti. Za Dede Semid vrhunac ženskog trijumfa bio bi da je Sulejman za ljubav mlade gospe Rokselane otkazao smotru vojske. To Rokselana nije razumjela. Njezina guvernanta mora znati za vječno pobunjeničko nepovjerenje janjičara, razmišljala je. I ne samo to! Sulejmanov ostanak bio bi tako ne-carski. Ne može li Dede Semid shvatiti da njoj, Rokselani, čak ne bi ni palo na pamet moliti Sulejmana za nešto tako ne-carsko? Ne…? Eto, zato Dede Semid i ne smije ništa znati. Ne smije imati ni mogućnost da dopusti da ju uhvate na prepad. Oprez Dede Semid bio je veći od njezine taštine, a njena učenica Rokselana nije ništa drugo osim taštine; nadilazila je svaki oprez. I što je, u konačnici, znala ona, Rokselana, osobno? Što je mogla reći o Sulejmanovim mislima i osjećajima, kakvi će biti po njegovom povratku, možda tek za mnogo mjeseci? O mislima i osjećajima koje Sulejman sigurno ni sam ne poznaje! Ona nije ništa znala, i posve je logično da ne može ni govoriti o tome, odlučila je Rokselana. Cijeli je svijet njezinu prvu bračnu noć smatrao farsom, pa neka i Dede Semid ostane pri razmišljanju kakvo gaji cijeli svijet. Naposljetku, moguće je da će se pokazati kako su svi oni bili u pravu! Rokselana je ustala. Čvrsto je gurnula zatiljak Dede Semid i pritisnula joj lice, njoj koja je klečala, sve do poda. – Ti si na svom mjestu, Dede Semid, – rekla je Rokselana. – Ti nisi nikad voljela. – Nisam nikad voljela? – Uzdahnula je odozdo, s teškim prijekorom. – Ni jednog muškarca, – objasnila je Rokselana. I tada joj je pustila zatiljak. Plašljivi pogled oslobođene okrznuo je djevojčino lice. – Da, voliš li ti… Sulejmana…? – upitala je Dede Semid potpuno zbunjena.

XI Kad je u pitanju bila Rokselana, ostatak harema smatrao je prihvatljivim ovakvo stanje. Sve ih je, doduše, mučilo kakav je točno dojam djevojka iz Bahčisaraja ostavila na sultana. Pravu istinu o tome nisu znale ni dame, ni njihovi crni eunusi. Nije imalo osobitog smisla pitati ni samu Rokselanu, jer je bilo očito kako ona ne želi pričati o tome. Inače ne bi iskoristila sveopći nemir koji je uslijedio nakon sultanovog odlaska kako bi se, potajno i posve sama, zaputila u svoju sobu. Haremska uprava, doduše, nije imala nikakve zapovijedi, što bi ih možda i oslobodilo neke veće odgovornosti, no takav propust za čuvare vrata u nekim drugim okolnostima teško bi prošao bez žestokog batinanja po tabanima. A što je s bijelim eunusima iz osobne službe Njegova Veličanstva? Ni oni se, po pitanju Rokselane, nisu pokazali ništa korisnijima. Točno je da su jedino ta gospoda bila u blizini Veličanstva. No osim zapanjujuće vijesti o sultanovom smijehu, nisu pustili u javnost nikakvu drugu objavu. Šarolika damska služba u toj nečuvenoj šutnji svojih bijelih sustanara nije vidjela ništa drugo doli ljubomoru, iako su teška srca prihvaćali mogućnost da ni “bijeli” ne raspolažu s puno više zanimljivih informacija. Međutim, ako su išta znali, morali su to sa svima podijeliti, jer i najmanji detalj o Sulejmanovoj i Rokselaninoj noći sada je bio i više nego dragocjen. No, bijela gospoda i njima najbliže osobe savršeno su pristojno izbjegavali i najspretnija pitanja. A sada se čitavo ovo društvo, koje je haremska služba između sebe nazivala bijelim napuhancima, nalazilo s vladarem u Kavaku20. Nitko nije mogao znati hoće li vladar ravno iz postelje poći u rat, iako je sve ukazivalo na to. Osim toga, bilo je poznato da je Njegovo Veličanstvo bilo prijatelj brzih odluka. Ne samo ministri, ukoliko su bili počašćeni vojnom zadaćom, već i veliki vezir koji nije trebao pratiti vojsku, baš kao i najviši državni činovnici financija, tajnici tugre carskih inicijala,21 činovnici koji su pisali molbe, ali i muftija s oba kadijaskera, s vojnim sucima i ostalim ulemama, svi su oni već bili s druge strane ili su se spremali s pratnjom prijeći Bospor. U Kavaku je bila spremna čitava velika služba divana, a bio je zakazan i ratni divan na konjima, na kojem je trebalo donijeti posljednje odluke vezane za vojsku i

carstvo. S druge strane, pak, na to okupljanje nije bio pozvan kizlar aga, što je silno ražalostilo harem; u Kavaku tako nije bio ni jedan jedini crni eunuh. Čak i uz pretpostavku da sultan nije spavao s tom Tatarkom, za ostale djevojke i žene ovo je bilo stanje koje su teško podnosile. Naime, moguće je da će još mjesecima biti uskraćene za točnu informaciju i pojedinosti o tome što se sve događalo te noći u paviljonu Hebetulah. U takvim uvjetima, i najmanji su znakovi dobivali na težini. Među te znakove svakako je spadalo i ponašanje Dede Semid. Guvernanta je održala svoje obećanje. Išla je od jedne službe do druge, podnosila primjedbe, zaklinjala se i nije nimalo zazirala svim srcem se zalagati za Rokselanu. Sve je to činila kao u nekom bunilu, ne misleći na eventualne posljedice, no njezina neiscrpna snaga volje naposljetku je rezultirala uspjehom. Nije se trebala obratiti ni visokim instancama, kako je prijetila, već se za svoj cilj izborila u djelokrugu srednje službe. Njezina taktika ipak se isplatila. No, bila je isuviše poznata da bi ostalima promaklo kako se zbog Rokselane izlaže opasnostima. Neki su čak bili skloni teoriji da je Rokselana Dede Semidina štićenica i da guvernanta o njoj zna više no svi ostali. Samo su tako mogli objasniti riskantno ponašanje Dede Semid. Mnogi su se pribojavali kako su možda predugo čekali s iskazivanjem divljenja toj izlazećoj zvijezdi. Već su se stali propitkivati koliko je bilo ispravno to neko opće mišljenje o Rokselani, koje su i sami bili prihvatili. Po mnogima, već su dovoljno riskirali da navuku na sebe sultanovo nezadovoljstvo, samom činjenicom da su se prema jednoj hanum, po pitanju njezinog prava na časniji smještaj, odnosili kao prema običnoj djevojci. Ubrzo, svatko od onih koje se zbog ove zavrzlame moglo pozvati na red, počeo je oprezno u glavi preslagivati kockice, razmatrajući kako postupiti u slučaju najgoreg, i kojim će opravdanjima pred Njegovim Carskim Visočanstvom zaštititi svoja leđa… No, za Rokselanu je bila predviđena još jedna, sasvim posebna mogućnost. Mogla je biti otpuštena posve ravnodušno, čak i u nemi-losti. Međutim, još se ranije razmišljalo o tome da se njezina budućnost usmjeri prema dvorskim patuljcima koji su služili uveseljavanju visoke gospode, ili da čak bude poput Kulka, poznate lude majke sultanije čija je opaka jezičina ulijevala poštovanje i samih vezira, iako od melankoličnog Sulejmana nikad nije uspjela iznuditi više od jednog površnog smiješka. A

s Rokselanom se sultan od srca smijao, pa se barem to činilo zajamčenim. Što su se više širile glasine, svima je bilo vjerojatnije da je Rokselana, osim ako ju Sulejman tijekom bitke ne zaboravi, predodređena za to da zasjeni dosadašnju ludu majke sultanije. Istoga dana, svega nekoliko sati kasnije, već je i sama dvorska luda gospe Hafse saznala za to da joj gospa Rokselana postaje ljuta suparnica. Čovjek je posve pobjesnio. Inače nije bio nimalo glup ni nagao, no ovog puta nije mogao odoljeti da ne saspe bujicu najružnijih uvreda na račun djevojke. Crvenokosa nakaza – tako je nazvao Rokselanu. Palača je brujila; tabori su već formirani – s jedne strane luda Kulko, s druge Rokselana. Nitko više nije držao mogućim, štoviše, činilo se svima da je izvan zdrave pameti, da bi Tatarka mogla biti konkurencija sultaniji Safiji. Svejedno, odlučili su zadovoljiti Rokselanine potrebe i zahtjeve, ionako se za većinu toga pobrinula Dede Semid. A osim toga, nova je palača bila dovoljno velika. Čak je i sama glavna zgrada bila grad-palača, izgrađena unutar one druge. Kakav je onda bio problem urediti dvije-tri prostorije za Rokselanu, bez obzira na to hoće li padišah kasnije uopće pitati za nju. Stvar bi, doduše, bila puno jednostavnija da gospođa Dede Semid nije toliko inzistirala da Rokselanine odaje moraju biti tik do prostorija njezinih ostalih djevojaka; time se htjela pobrinuti za doličnu poslugu. No upravo su te odaje, nažalost, već pripadale palači sultanije Safije. Dede Semid je savladala i tu poteškoću. Razgovarala je s upraviteljicom palače Njezine Visosti. Vjerodostojnica se najprije nećkala, no tada je pristala na pogodbu: ustupit će dvije prostorije na jednom krilu, a zauzvrat će na drugom krilu dobiti četiri, puno ljepše sobe. Takva joj je trampa savršeno odgovarala jer je gospa Beig, dojilja princa Mustafe, već dugo bila nezadovoljna svojim prostorijama. Dojilja malog princa i vjerojatnog prijestolonasljednika, ubrajala se, dakle, među najutjecajnije ličnosti koje se uopće mogu zamisliti. Dojilja se smatrala rodom s djecom koju doji svojim mlijekom. Upravo je zato Kuran zabranio brak između muškarca i žene koji su sisali mlijeko iste dojilje. Naravno da je upraviteljica odobrila Dede Semidinu molbu tek nakon konzultacija s Mustafinom dojiljom. Poštedjela ju je svoje primjedbe kako je ovakva pogodba zapravo milost i kako se odvija ovako samo zato da se Njegovom Veličanstvu ne bi slučajno dosađivalo spominjanjem jedne tako nevažne osobe kao što je

bivša učenica Dede Semid. Upraviteljica je, doduše, imala još jedan uvjet: sve ovo radi samo zato kako bi djevojka, koja je jednom razbjesnila sultaniju Safiju, na taj način pala u zaborav. Dede Semid je i to obećala. Učinila je to mirno jer je znala da Rokselana sigurno neće pristati na to da je Sulejman na bilo koji način pohrani u sjećanje. Dede Semid je i dalje bila opsjednuta svojom neobičnom vjerom u Rokselaninu blistavu budućnost. No upraviteljica je nije pitala za to. I prije no što je sunce zašlo, sve je bilo sređeno. Dotad je čak bilo imenovano i osoblje nove hanum Rokselane. Za družbenicu Rokselana je odabrala Nino, bivšu družicu iz spavaće sobe. Ova tamnokosa djevojka svijetle pûti i nježnog profila, poput geme,22 bila je još kao dijete zarobljena prilikom osvajanja jednog grčkog otoka. Iako je Rokselana imala svoje mišljenje o vjerskim stvarima, još uvijek je bila dirnuta kad bi susrela nekoga tko je, poput nje same, odrastao u istoj grčkoj vjerskoj praksi. Izdvajanjem Rokselane i Nino, grupa Dede Semid ostala je na šest djevojaka, čime je postala suvišna i jedna od četiriju služavki. Najspretnija od preostalih, na svoj je ponos bila promaknuta u dvorsku sobaricu kod jedne prave gospođe. Osim toga, Dede Semid se nije htjela odreći da barem noću bude pored Rokselane, kako njezinoj štićenici ni u snu ne bi nedostajala čuvarica. To nije bilo samo pitanje sigurnosti, već i jedno od pravila društvenog ponašanja, kojih se Dede Semid uvijek pridržavala. Čak je i sultan imao čuvare pokraj kreveta, a ni u Europi niti na Istoku časti čovjeka višeg položaja nije odgovaralo da spava sam. Bez obzira na to radi li se o vladaru ili dami, u spavaćoj sobi nije smjelo nedostajati paževa dvorske dame ili služavki, baš kao ni noćnih lampi. Dedi Semid pričinjavalo je zadovoljstvo to što Rokselani nije ništa nedostajalo, jer su sobe koje su bile velike poput dvorana, još uvijek bile poprilično prazne. U njima se nije nalazilo ništa više osim sofa koje su danju služile za sjedenje, uz nekoliko stolova, ogledala, tepiha i zavjesa, pa je bio pravi užitak gledati kako su skupocjeni mladoženjini darovi mladenki, učinili Rokselanu dobrostojećom, čak bogatom djevojkom, kojoj duže vrijeme ne bi smjelo nedostajati raskoši. Iako je njezinu poslugu, baš kao i namještaj, trebala osigurati palača, sve je to Dede Semid preuzela na sebe. S viših instanci rado su zažmirili na to. Jednostavno im je odgovaralo da postoji netko na koga će, pođe li što po zlu, svaliti krivicu. No ona zbog koje se sve ovo događalo, u svemu tome nije ni najmanje sudjelovala. Je li

njezina karijera tek počela ili je već bila pri kraju, Rokselana ni sama nije znala. Za vrijeme ratnog pohoda i opsade svašta se moglo dogoditi. I što je više sati i dana protjecalo, Rokselana je sve manje vjerovala u to da će ta jedna noć koju je provela sa Sulejmanom, odigrati ikakvu ulogu. Morat će proći još mnogo mjeseci dok ona ne shvati što je ta noć u stvarnosti značila. Jedino što joj se činilo ispravnim i mudrim bilo je da samu sebe učini tako nevidljivom i nečujnom, kao da je uopće nema, kao da je mrtva. No njezina sjećanja nisu bila mrtva. Kako bi pobjegla od njih, trudila se čitati. No, sve ono što je čitala, nekim zaobilaznim putovima uvijek bi je iznova vraćalo natrag – onome od koga je htjela pobjeći – Sulejmanu. Nije čitala Dantea ni neuništivog Seneku, koji je ponovo uživao međunarodnu popularnost, niti Sulejmanovu omiljenu lektiru o životu Aleksandra Velikog, u prikazu perzijskog pisca Nizamija. Ono što je čitala bili su tržišno uspješni književni radovi – letci iz Firence, Venecije, Augsburga ili Frankfurta na Majni. Latinski i talijanski znala je sama. Za prijevod ostalih letaka Dede Semid joj je preporučila jednog jezično potkovanog Grka. Upravo je letimično pogledala prvi primjerak njegovih sposobnosti, jedan prijevod s njemačkog na talijanski. I morala se nasmijati! Radilo se o anonimnom letku iz jedne male tiskare u Mainzu, koji je u originalu nosio naslov “Temeljiti opis turskih ratova – sultanovo neobično, raskošno vladanje, uključujući običaje i navike njegovih aga i žena i čitave carske obitelji”. Ako je autor stvarno, kako tvrdi, boravio u Carigradu, tada je mogao biti tamo eventualno kao odbjegli mornar. O novoj je palači imao jednako toliko pojma koliko i Rokselana o hijeroglifima, dakle nimalo. Tako je, primjerice, pisao o okrutnom zarobljeništvu jadnih haremskih žena i to je bilo ono zbog čega se Rokselana morala smijati. Palo joj je na pamet kako u ovom trenutku Nino i sobarica Uma vjerojatno stoje na bazaru kraj štandova s knjigama, u potrazi za zemljovidima Male Azije, Egejskog mora i, prije svega, Rodosa. Sigurno će ispremetati sve štandove. Napustiti harem i otići u grad uopće nije bilo teško. Od dvorskih službenica do guvernanti, sve ličnosti u rangu jedne gospođe pa naviše, mogle su djevojkama dodijeliti dopuštenje za to. Pratnja jedne starije služavke, kakva je bila Uma, bila je sasvim dovoljna. A za visoke dame, kako i priliči, na usluzi je uvijek bio dovoljan broj eunuha. Nisu postojale prepreke ni kad bi dame u haremu očekivale posjet nekoga izvana; trgovkinje su mogle nesmetano ulaziti i izlaziti, a to nije mogao promijeniti ni sam sultan. Kada je padišah sam koračao hodnicima

harema, bio je sretan kad bi zvuk njegovih, srebrnim čavlima ojačanih potplata, rastjerao sav ženski rod. Moralo ga se čuti izdaleka; bilo je nedopustivo da se nekim nesmotrenim susretom ili time da čuje njihove razgovore, svi skupa nađu u neugodnoj situaciji. Osluškivati i brinuti se o velikim i malim problemima tih dama, e to mu se već činilo kao da treba sjesti gol u mravinjak. Uostalom, bilo bi i nepristojno i sigurno bi izazvalo podsmjeh na bazaru i u hamamima. Sultan nije smio dopustiti da od njega rade budalu. Ne. Nije bilo ni govora o zarobljeništvu. Uostalom, dame diljem Europe bile su manje sigurne i zaštićene. Tko se ikad u Turskoj usudio salijetati ženu pokrivenu velom?! U najboljem slučaju strani barbari, koji bi uskoro dobili učinkovitu poduku o tome da se više ne nalaze u kršćanskom svijetu, već u pravovjernoj Turskoj, gdje se moraju ponašati pristojno. Za jednu tursku gospođu bilo je opasno samo jedno: zloupotrijebiti danu joj slobodu. Kratka veza ili ljubakanje mogli su joj, baš kao i u Rimu ili Sevilji, donijeti smrt. A to je vrijedilo za svaki harem, ne samo za sultanov. Hm. A što ako zemljovidi po koje je Rokselana poslala Nino, ne budu uvjerljiviji od ovih naklapanja iz Mainza? Rokselanine misli opet su se vratile tamo gdje nisu trebale: na Sulejmana. Bez da je napuštala svoje odaje, brinula je o svemu što je bilo povezano s vojnim pohodom, a time i sa Sulejmanom. Brinula se o kapudan paši, vrhovnom admiralu, razmišljajući o tome je li carski šurjak i drugi vezir, Mustafa, pravi čovjek za mjesto vojskovođe, i sad je jedva čekala te karte kako bi na njima označila svaku milju Sulejmanovog marša. Ali Nino i stara Uma još uvijek nisu stigle. Ili jesu…? Skočila je kako bi im krenula u susret. No pred vratima nisu stajale žene koje je Rokselana tako nestrpljivo iščekivala. Pred vratima je stajalo dijete. Ne, to nije mogao biti neki mladi paž; on ionako ne bi imao što tražiti u haremu. Iako ovo nije bilo baš pravo dijete, već više dječak, svejedno je imao premalo godina da bi bio paž, a nije nosio ni odoru paža. Hm. Možda je neki gost koji je pobjegao? Možda je došao ovdje s majkom, pa se više ne zna vratiti? I prije no što ga je Rokselana uspjela upitati, dječak je, sam od sebe, počeo ispitivati nju, i to na način koji je bio sve drugo samo ne bojažljiv. – Tko si ti i što radiš ovdje? – Ovo ovdje je moj stan, – nasmijala se Rokselana. – Tvoj stan? – čudio se mali muškarac i odlučno nastavio – Pa to nije

istina! – Jednoj dami se ne može reći “Pa to nije istina“…, – Rokselana ga je pokušala nježno podučiti. No nije bila osobito uspješna. – Pa kad nije istina! – ustrajao je momčić ravnodušno. – Ovdje stanuje Beig, dojilja, sa svojim djevojkama. A one me trebaju sakriti i otići sa mnom do jezera s labudovima. Tamo ne smijem ići sam. – Beig…? – upitala je Rokselana i pomno promotrila malog gospodinčića. Imao je oko pet godina i bio je zapravo sasvim jednostavno odjeven: golubinje sive uske hlače, preko toga široka plava košulja, svezana na bokovima, a na glavi bijeli turban – to je bilo sve što je nosio. Iz te se odjeće nije moglo ništa razabrati. Svaki dječak imućnijih roditelja mogao je biti tako odjeven. A mladi gospodin nije bio gost, već je ovdje očito bio kod kuće, jer druga djeca, poput prinčeva i princeza, nisu stanovala u haremu. Ako dječak govori istinu, on mora da je – princ. Princ. Postojao je samo jedan princ. Crne dječakove oči bile su iste kao Sulejmanove, jedino što su ove pred njom djelovale inatljivo, pretjerano se trudeći biti muške. Nije nedostajao ni Sulejmanov dugi vrat. Dječakova koža, doduše, nije bila tamna, već prije sjajna i bijela. – Moja me guvernanta htjela premlatiti, – objasnio je bez trunke stida. – Točno je da sam bio lijen i napravio sam u diktatu četrnaest grešaka – pošteno je priznao, pa požurio da se pohvali. – Ali… nije me uspjela uloviti. Pozvali su je, a ja sam sakrio šibu i kidnuo! – Dječak uopće nije bio utučen. – A što ako te nađu ovdje? – odvažila se prigovoriti Rokselana. No prigovor je jednostavno bio zanemaren. – Zar ti ne znaš da je Beig moja dojilja? – pitao je, polagano izgovarajući žensko ime, kako bi dojilji dodatno dao na važnosti. – Beig nikada ne dozvoljava da me tuku. A guvernanta nije ni upraviteljica, već samo obična djevojka! Ja sam već prevelik da dozvolim da me tuče djevojka, to i Beig kaže. Nakon što je time zauzeo jasan stav prema djevojkama, dječak je Rokselanu prodorno pogledao u oči, kao da želi ustanoviti kojoj vrsti djevojaka ona pripada: onoj koje još dobivaju batine ili onima koje ih već dijele? U svakom slučaju svoje je pitanje pojasnio. – Imaš li i ti još uvijek diktat? – upitao je Rokselanu, pa na njezin neodređeni odgovor nastavio dalje: – A kada si lijena, dobiješ li šibom?

– Naravno da svi moraju biti marljivi, – veselo je uzvratila Rokselana. Mali je samo prijateljski dodao: – Ma nije problem, možeš priznati da i ti ponekad dobiješ šibom… Kad je shvatila da ovakav stav samo jača mališanovo povjerenje prema njoj, odustala je od daljnjih objašnjenja. Nešto joj je drugo bilo na pameti. – A tko si ti zapravo? – upitala je, iako je osjećala da zna odgovor. – Ja sam sultan Mustafa-kan, – rekao je dostojanstveno. – Možeš mi se obraćati s Vaša Carska Visosti. Time ovaj mladi gospodin uopće nije pretjerao. Kako se svaka princeza rodi kao sultanija, tako svi prinčevi imaju titulu sultana i kana, samo što titula sultanija stoji iza imena, a titula sultan ispred. Samo titule padišaha i kana kanova, jednog cara, ostaju pravo vladajućeg sultana. Pred njom je stajao sultanov sin. Rokselana je kleknula i zagrlila ga. – Moraš li ići kod Beig? Ostani malo kod mene! – nastojala ga je pridobiti. – Zajedno ćemo se sakriti. Beig, naime, više ne stanuje ovdje. Sada je ovo moj stan. Dječak se namrštio. Morao je razmisliti. Očito mu njezina ideja nije teško pala. Međutim, dojilja je imala moć kojom ga je mogla zaštititi. A tko je bila crvenokosa djevojka? – A tebe isto traže? – upitao ju je, bez ikakvog prizvuka nepoštovanja. – Nemoj to uzimati k srcu, – stao ju je viteški tješiti. – Kada nas pronađu, ja ću te braniti! A ako ćemo se zajedno sakriti, ne moraš me zvati Visosti. Moja me majka zove Musa. No ti me možeš zvati Safi, ili kako već želiš. Ionako me svatko zove drugačije… – A kako te zove tvoj otac? – Ne smiješ tako jednostavno reći “tvoj otac”, – prekorio ju je. – Radije reci Njegova Uzvišenost. Ili padišah. – Dobro. A kako te zove padišah? – Mustafa-kan. Tako me zove. A nekad i “moj sin” To mu i sliči, pomislila je razveseljena Rokselana, istovremeno savladavajući radost nekontroliranom nježnošću prema malom Mustafi. Tȁ on ovog slatkog dečka zove “moj kan”! A kako Rokselana nije shvaćala zbog čega ne bi smjela slijediti svoje osjećaje, izljubila je Njegovu Visost prema pravilima. Međutim, nije se jako ohrabrila.

– Joj, ne trebaš me ljubiti! – nakostriješio se mališa. – Dovoljno je loše kada to radi Beig. To je tako slinavo… Ali Beig je moja dojilja i ona to smije činiti. A ti! Ti si samo obična djevojka, nisi moja dojilja. A djevojkama se ne dam ljubiti! Rokselana se nije dala zaplašiti od Sulejmanova sina. – A tvoja majka? – upitala ga je. – Ni ona te vjerojatno ne ljubi, ha? – Moja majka je kraljica, – branio se dostojanstveno, kao da želi naglasiti kako je ljubljenje tako ne-kraljevski. Pa ipak, bilo kraljevski ili ne, tog je poslijepodneva između Rokselane i Mustafe sklopljeno prijateljstvo. Dakako, nije ju zvao Rokselana. Zvao ju je Roska. Pričala mu je zanimljive, zadivljujuće priče o napuhnutim životinjskim kožama, o mačkama i ribama, o svemu onome što mu je bilo itekako draže slušati od priča o diktatima. Na kraju se ipak dao poljubiti. Čak joj je objasnio da će je, kad još malo naraste, uzeti u svoj harem i dati joj toliko slatkiša da nikada više neće trebati jesti ništa drugo. I neće više trebati učiti perzijski, nadodao je zaštitnički. I nikad se više neće morati skrivati, ni plašiti. Jer, on će sutra opet doći k njoj. Između Rokselane i Mustafe planula je ljubav.

XII U međuvremenu, na Kavaku je sve teklo prema planu. Održan je divan na konjima i sve se razvijalo točno onako kako priliči situaciji. Sulejmanov šurjak Mustafa-paša, drugi vezir, jedan pomalo ostarjeli gospodin iz Slavonije, imenovan je seraskerom23. Njegov je zadatak bio da s flotom i prethodnicom otplovi prema Rodosu i započne opsadu otočnog glavnog grada. Prema planu, sultan je trebao stići kasnije, i to s glavninom vojske od sto tisuća ljudi. Vojska je tek tada, u što nitko nije sumnjao, trebala osvojiti vitešku državu. I za drugog Sulejmanovog šurjaka, trećeg vezira, Ferhad-pašu, pronašla se časna pozicija. Postao je glavni povjerenik Male Azije; bio je u neku ruku veliki inkvizitor namjesništava i vazalnih država, a to je imenovanje brzo izazvalo opću smijuriju. Jer o Ferhadu, mladiću u srednjim tridesetima, Hrvatu iz Dalmacije, štošta se pričalo. Bio je ratoboran, snažan i okrutan te škrt, jednako na časti, kao i na novcu. Njegovo imenovanje trebalo je imati dvostruku funkciju: osim što je imao zadatak održavati red i mir u osvojenom Zulkadiru24 i cijeloj regiji, bilo je jednako važno i to da se on, kao takav, nepoćudni Ferhad, drži na pristojnoj udaljenosti od Carigrada sve dok njegov šurjak, sultan, ne bude tu. Treći nositelj zlatom prošivenog turbana, Ahmed-paša, slijedio je vladara, dok je veliki vezir Piri Mustafa bio gotovo lišen vlasti te je morao ostati kod kuće. Iako je Piri Mustafa još pod Selimom dobio poznatu odlučujuću bitku kod Čaldirana protiv Perzije, u međuvremenu je ostario i postao previše miroljubiv. Čak se pričalo da simpatizira zapovjednika ivanovaca, l’Isle Adama, koji mu je po godinama više odgovarao nego mladići u njegovoj okolini. U svakom slučaju, ostarjeli ih je paša stalno odgovarao od vojnog pohoda, usprkos odobrenju da Porta održava komunikaciju s dvojicom izdajnika na Rodosu, židovskim doktorom i portugalskim viteškim kancelarom. Inače, sve je bilo spremno; iako još uvijek nije bio određen točan sat polaska, mogli su krenuti na samo jedan vladarev znak rukom. Zato se ni u haremu nije besposličarilo! Sigurno je moralo nešto značiti kad je majka sultanija, gospa Hafsa, napustila svoje odaje u staroj palači i zaputila se u

novu. Prizor te povorke bio je itekako dojmljiv. Kolonu raskošno ukrašenih kočija i zaprega predvodila je prethodnica, nakon koje su se nizali neprobojni redovi sazdani od njezine tjelesne straže. I dok su je paževi, nadzornik konjušnice i dvorski velikodostojnici pomalo diskretno okruživali, veliki eunusi sultanije i njezine dame činili su najužu pratnju. Sve je to bilo nužno jer je uzvišena sultanova majka poželjela otići na kavu kod svoje snahe Safije; sam pojam kave u Carigradu je još uvijek imao dašak tajnovite tuđine i elegancije. Iako je bilo jasno da će im već nakon osvajanja Egipta ona biti manje egzotična, to još uvijek nije moglo umanjiti njezinu vrijednost. Posebnu čar kavi u ovom je slučaju dodatno davala priča o podrijetlu tog plemenitog zrna koje bi sada trebalo okrijepiti uvažene dame i gospodu. Naime, šerif od Meke poslao je sultaniji Safiji punu vreću kave iz grada Moke25. Pažnja koja se poklanjala tom darivanju, nije bila značajna samo zbog veličine i važnosti dara, tih egzotičnih zrna kave, već i zbog samog darivatelja, Njegove Svete Visosti; naime, dinastija šerifa od Meke bila je starija od carskih vladara. Ali, mora se reći kako raskoš koju je majka sultanija iskazala ovim svojim izletom i parada koja je pratila uživanje u daru iz grada Moke, nije imala nikakave posebne veze s darivateljem i vjerskim osjećajima. Majka sultanija takvu raskoš nije mogla izbjeći, taman i da je putovala na neko drugo mjesto, a ne na druženje uz kavu sa svojim obiteljskim vijećem. Obiteljsko vijeće, doduše, nije bilo u punom sastavu. Nedostajao je čitav niz važnih članova, tako da je ono trenutno bilo svedeno samo na gospu Hafsu i Safiju. No, majka sultanija je na to obiteljsko ispijanje kave povela svoju najmlađu, četrnaestogodišnju kćer, sultaniju Esmu, dragu i očito sramežljivu, sitnu djevojku. No, uskoro su pristigle i dvije druge princeze, u ništa manje raskošnom izdanju no što je bilo ono njihove i sultanove majke. Stigle su, dakle, i sultanija Džanfeda, čiji je muž bio ostarjeli vezir i netom imenovani serasker Mustafa-paša, a odmah za njom i sultanija Tamara, žena mladog Ferhad-paše. Sultaniju Džanfedu, kao svoju najstariju kćer, majka sultanija, gospa Hafsa, nije uzimala osobito ozbiljno. Najstarija je kćerka bila nježan stvor i potpuno necarski naklonjena svojem ostarjelom mužu Mustafi. On joj je bio drugi muž i njegovo naborano lice nije ju nimalo smetalo. Ta je sultanija imala samo jednu želju – htjela je svojeg muža uza se, stalno i

uvijek, a za tu je cijenu bila spremna velikodušno prepustiti nekome drugom sve njegove buduće lovorike. S druge strane, Tamara je bila više nalik na svoju majku, gospu Hafsu. Doduše, nedostajalo joj je mudrosti i vidici su joj ipak bili malo skučeni u odnosu na majčine, no želja za vladanjem i moći itekako je bila i u njezinoj krvi. A upravo u tome su se i pronašli, sultanija Tamara i njezin dragi Ferhad-paša. No, koliko ih je god glad za vlašću zbližavala, toliko je bila i prepreka za supružnike. Tamara je naime čvrsto zagovarala svoj stav da je za ispunjenje ambicija njezinog muža sasvim dovoljna činjenica što uopće smije dijeliti postelju s jednom sultanijom. A kad je već tako, nek se potrudi staviti njezine ambicije i želje ispred svojih. Zapravo je ona bila ta koja je podmuklo osujećivala njegovo posljednje časno imenovanje, no njemu je ipak pošlo za rukom dobiti zadatak, zahvaljujući kojem je imao neograničenu moć. I zato je ona sada bila ljutita. Područja u koja je on, sada s novom titulom, trebao biti poslan, bila su predaleko da bi mogla preko njega odrađivati svoje poslove, koristiti svoje ovlasti ili dijeliti njegove. U svojoj ljutnji potpuno je smetnula s uma kako iskazana čast i imenovanje za povjerenika njezinom mužu znače gotovo sigurno pretendiranje na poziciju velikog vezira. A to mu je, zapravo, ipak željela. Konačno, time bi započela i njezina sretna vladavina. No, ona je sama sve to umalo dovela u pitanje svojim spletkarenjem i naglim napadima. Mlada ovisnica o vlasti tako je postala žrtva proturječnih osjećaja i želja, a takvo ju stanje baš i nije ispunjavalo srećom i spokojem. Zato je tu bila njezina majka koja ju je brzo umirila. Gospa Hafsa i dalje se mogla ponositi skladom lica i tijela. I dalje ju je resio vlažni sjaj tamnih očiju, neobična ljepota kose koja je uokvirivala nježne crte njezina lica, poput svjetlosti srebrne svjetiljke. Možda jest osijedjela prije vremena, no upravo je to naglašavalo njezinu urođenu titulu Veličanstva. Pritom nije nestalo strahopoštovanje koje je izazivala, već se smjestilo duboko u srca svih onih koji su je okruživali. Sve njezine čari bile su okrunjene prirodnim stavom, što ju je činilo neodoljivom. Gospa Hafsa zaista je imala razloga za zadovoljstvo. Uza sve što se događalo, bila je istinski voljena. A sa svojih četrdeset i osam godina nije ni pomišljala na to da olako izgubi kontrolu nad bilo kojom od svojih kćeri. Već i sama pomisao da bi se takvo što moglo dogoditi, strahovito ju je uznemirivala. Za svoju najstariju kćer nije se bojala. Esma je za takvo što uistinu bila premlada. Nema nimalo dvojbe – Tamara je, u tom smislu, bila uvjerljivo najopasnija, i njoj se gospa Hafsa suprotstavljala. Kad je u pitanju bio

njezin zet Ferhad, majka sultanija nije imala nikakvih iluzija, no to ju nije sprečavalo da osjeća naklonost prema tom nesavjesnom mladom pustolovu. – A što ako me prevari? – mrštila se kćer. – Ne pričaj gluposti, Tamara, – prekorila ju je majka. – On će sigurno učiniti puno toga što nam se neće osobito svidjeti, ali te neće varati. Majka je imala itekako dobar razlog da bude uvjerena u ono što priča. Ferhad-paša imao je običaj dopuštati sebi svašta, čega su se ostali plašili. Kad bi zbog svega toga izgubio oslonac u haremu, zaista bi zapečatio svoju sudbinu i potpisao vlastitu propast. Njegova carska punica smatrala ga je dovoljno pametnim, vjerujući da je više nego svjestan situacije, a konačno, to mu nikad nije ni pokušala sakriti. A to što nije htjela da on postane veliki vezir, za to je bila ipak najviše kriva njegova draga žena. Tu se nije radilo o nečemu nevažnom – radilo se o imenovanju budućeg velikog vezira. Jednako kao što je padišah Alahova sjena na zemlji, tako je veliki vezir padišahova sjena. Vrijeme Piri Mustafe odavno je prošlo. Ostarjeli gospodin nije htio prekinuti svoje upravljanje usred ratnog pohoda, no pravo da donosi bilo kakva važnija imenovanja već mu je bilo oduzeto. Međutim, da su muškarci samo slutili koliko je i do najmanjih detalja harem bio informiran o njima, možda bi i pred zadnjom od svojih sluškinja, onom koja je ribala stepenice, bili oprezniji. O Ahmed-paši, nedavno imenovanom četvrtom veziru, pričalo se da je spletkaroš i da mu na putu ostvarenja ambicija nimalo ne smeta neobuzdanost Ferhad-paše. Majka sultanija je već odavno zaključila kako će takva ambicija samo još jače vezati Ahmed-pašu uz nju. Ne zato što je zahvalan, s time nije računala, već prije zbog njegove pameti. I njemu je moralo biti jasno kako ona, u slučaju da mu osigura službu, jednako tako može isposlovati i da je izgubi, samo ako poželi. Zato bi ženidbom trebao mirno ući u obitelj. Esma je bila mlada i poslušna i svojoj majci sigurno neće stvarati nikakve probleme. Iz tog se razloga majka sultanija, dakle, vratila na temu Ahmed-paše, koji bi prošnjom Esmine ruke lako mogao doći do vlasti. – Oh! – uplašila se Esma kad je shvatila majčin plan i to je bio prvi glas koji je djevojka ispustila otkako je sjela u ovo društvo. – Što vam je, sultanijo Esma? – pomalo prijekorno, ali kratko i jasno,

upitala je majka sultanija. A jadna djevojka je previše obožavala svoju majku da bi joj se usudila prigovoriti, posebno kad bi joj se majka obraćala ovako prijeteći, punom titulom. – Samo slušam Vašu Carsku Visost, – odgovorila je Esma skrušeno, pa opet potonula u svoje malo ništa. To je bio trenutak kada se u priču umiješala Safija. Podsjetila je na Sulejmanovog vršnjaka i prijatelja, carskog sokolara Ibrahima, koji je također bio sasvim prikladan kandidat, kad je u pitanju Esmina ruka. Ne, Safija to nije učinila iz ljubavi prema šogorici. Ona je Esmu ionako vidjela samo kao majčin privjesak, bezvoljan, blijedi privjesak. A gospi Hafsi Safija se nije nikad suprotstavljala. Jasno, ne zato što joj je i na čemu bila posebno zahvalna, nego stoga što je savez između Sulejmanove majke i Sulejmanove haseki, majke njegovog sina, i jednoj i drugoj jamčio stabilnost. No u tom trenu Safija nije mislila na vlast, već samo na Sulejmana. Osramotio ju je, otišavši bez da se oprostio s njom, i sve njezine misli bile su usredotočene samo na to kako da ga ponovo pridobije na svoju stranu. Upravo zbog toga Safija je spomenula Ibrahimovo ime. Iako je bila ljubomorna do krajnjih granica, a njezina ljubomora nije štedjela nikoga i ništa, spomenula je Ibrahima samo zato što joj je bilo savršeno jasno koliki je njegov utjecaj na njezinog dragog Sulejmana. Vjerovala je da je Ibrahim čovjek koji samo treba izgovoriti nekoliko riječi i Sulejman će se ponovo zbližiti s njom. Možda će Sulejmanov prijatelj biti spremniji izgovoriti te riječi ako sazna da u njoj ima prijateljicu, a ona će se već nekako pobrinuti da Ibrahim dozna kako se ona zauzima za njega. Majci sultaniji, pak, uopće nije padalo na pamet da čovjeku poput Ibrahima pruži mogućnost da dobije toliki utjecaj u carskoj obitelji. Za nju je Sulejmanova i Safijina svađa bila obična mala svakodnevna bračna razmirica, koja se samo zbog Sulejmanova odlaska tako nezgodno zaoštrila. A u slučaju da njezin sin zaista zaboravi na svoje dužnosti i obveze prema Safiji, gospa Hafsa je računala kako uvijek može vjerovati u djelotvornost svojeg majčinskog autoriteta. Da. Upravo je sada, više nego ikad, vjerovala u to. Incidenti poput onoga s Rokselanom, ma, to se više sigurno neće ponoviti. Majka je u to bila posve uvjerena. Sigurno je i sam Sulejman dosad shvatio da ga takva skretanja s puta nikud ne vode. A ni priča s Ibrahimom nije puno drugačija od priče s tom Rokselanom.

– Safija! Kako ti to uopće može pasti na pamet! – prekorila je svoju snahu. – Ibrahim je zaveo mog sina, to je razuzdan čovjek upitnih običaja! Mjereno prema strogim načelima gospe Hafse, to je vjerojatno i bilo točno. No bilo je točno i to da Sulejman svoga prijatelja vidi posve drugim očima i da majka sultanija ne može ništa protiv toga. Sulejman ga je upoznao još u vrijeme dok je bio prijestolonasljednik i dok je obnašao dužnost namjesnika u Saruhanu26. Doduše, Sulejman se dotad već bio iskazao na nekim položajima, a privremeno je čak zastupao svog oca Selima u carskoj vladi. Ali upravo tada njezin se sin našao u kompliciranoj situaciji u odnosu na svog oca sultana, pa mu je samo majka uspjela sačuvati život. Njegovom ocu, Selimu, činjenica da je Sulejman posljednji princ vladajuće loze, sasvim sigurno nije bila nikakva prepreka koja bi ga spriječila da mu potpiše smrtnu presudu. No povrijediti svoju ženu, e to se sultan ipak nije usudio. Za gospu Hafsu strahopoštovanje je bilo nepoznat pojam i on je znao da ne može računati s tim da će ga zadržati ukoliko je povrijedi. A ubojstvo vlastitog djeteta?! To majka sultanija sigurno ne bi oprostila svome mužu. Naprosto bi prestao biti njezin muž i vjerojatno je nikada više ne bi vidio. Toga je Selim bio svjestan. A kako je “krvavom caru” od svih ljudskih odnosa ostala još jedino ljubav prema njoj, svojoj ženi, nije uopće kanio riskirati. I tako je Sulejman ostao na životu i postao namjesnik u Saruhanu. U vrijeme dok je boravio ondje, Sulejman je volio hraniti dušu ranovečernjim jahanjem po brežuljkastim vinogradima grada Manise. Znao je utonuti u misli i često je razmišljao o svojim roditeljima i o svojem vječito ugroženom životu. Naime, njegov odnos s ocem, bolje rečeno, kronični nedostatak bilo kakve veze s njim, postepeno je kod Sulejmana stvorio duboku melankoliju. No, jednom prigodom, njegovo turobno raspoloženje prekinula je slatka melodija. Njegova duša je osluškivala i, bez da je toga uopće bio svjestan, počeo je slijediti te primamljujuće tonove. Nakratko je zastao tek kad je došao do jednog visokog, bijelog zida. Svojoj je pratnji mahnuo da pričeka, a on je pokucao na mala vrata. Zvuk violine još je uvijek odzvanjao i činilo se kao da klikće sve glasnije, poput neke glasne dobrodošlice. Na vratima se stvorio jedan stariji sluga i, držeći u ruci svijeću utaknutu u nekakvu čašu, samo se nijemo naklonio. Ni Sulejman nije ništa rekao, već je ušao, kao da ga ovdje očekuju. Kročio je u vrt koji nije mogao posve obuhvatiti pogledom i krenuo stazama koje njegovi potplati i nisu najbolje osjećali. No, sve je to bilo posve nebitno.

Žudio je za glazbom. Odjednom se našao ispred mladića koji je bio raskošno odjeven, baš kao i on sam, no gologlav i potpuno udubljen u svoje kantilene. Usko lice violinista bilo je tamno kao i prinčevo, a u blagom zanosu, s njegove donje čeljusti, na svjetlu izlazećeg mjeseca, tu i tamo zabljesnuli su njegovi veliki, sjajni i oštri zubi. Svirka je bila gotova. Vitka ruka spustila je gudalo do zemlje, sviračeva brada oslobodila se violine i odjednom se vrlo jasno mogao vidjeti pristojan mladi gospodin koji je bez imalo neugodnosti pokrio svoju glavu, kako bi s neusiljenom radosti pozdravio gosta. No Sulejman se nije predstavio. Izdao se za putnika koji, privučen ovakvim tonovima, moli za piće i razgovor. Princu kojega su svi poznavali, svidjelo se biti neprepoznat, što se u konačnici upravo i događalo. Gospodar vrta pljesnuo je dlanovima i naredio da se donese sve što stranac poželi. Dvojica mladića ubrzo su razgovarali o glazbi koja je za obojicu jezik zvijezda, i o svemu ostalom što pokreće mlada srca u ljetnim noćima. Ubrzo su pred njih stigli teški bokali. Mladić je stao puniti pehare. No ono što je u njih natočio, bilo je vino. Sulejman je nabrao obrve. Još nikada nije uživao u zabranjenom. Mladić ga je pogledao ispod oka i sa smiješkom započeo stih pjesnika Hafiza: – Vinova loza je majka svih poroka… – … ali poljubac te majke slađi je od poljupca mlade djevojke, – dovršio je Sulejman, pa se i on nasmijao. Uzeo je pehar i ispio vino koje mu je natočio taj rob, Ibrahim. Mladić koji ga je ugostio, dakle, zvao se Ibrahim i bio je rob. Bio je Grk i sin nekog epirskog ribara iz Parge. Bio je zarobljen negdje na Jadranu, a onda ga je u susjednoj Smirni otkupila pobožna udovica, žena kojoj pripadaju ova kuća i vrt. Ipak, nije ga držala poput ostalih robova, već ga je odgajala kao svog sina koji će jednoga dana naslijediti njezin imetak. Podučavala ga je svemu što je smatrala vrijednim poduke. I tako je mladić jednako tečno pričao o Europi i kršćanima u čijoj je vjeri bio odgojen, kao i o zemljama pravovjernika. Rimski Cezar bio je njegov uzor, baš kao što je Sulejmanu bio Aleksandar Veliki. Kad su se mladići opraštali već je svitalo, no od te je noći Ibrahim postao Sulejmanov prijatelj. Dijelili su sate razgovora, dijelili su piće, pa čak i ležaj, zbog čega su neki, pogotovu oni na vlasti, glasno rogoborili zbog prinčeva ponašanja. Međutim, kad je Selimovom smrću Sulejman

kao prijestolonasljednik došao na vlast, Ibrahim je ušao u dvorsku službu i postao glavni sokolar palače. To je bilo sve što su dame znale o njegovom i Sulejmanovom prijateljstvu, pa zato i nije bilo čudno što baš nisu mogle usuglasiti stavove oko Sulejmanovog miljenika. – Taj Ibrahim kao veliki vezir?! – razljutila se Tamara. Iako nije bježala od toga da je njezin muž svojeglav, za nju nije dolazilo u obzir da itko drugi osim njega dobije tu funkciju. Tamarin bijes razumjela je i Safija. – Ne kao veliki vezir, – ispravila se. – No, ako netko od naših šogora to treba postati, i ako ipak bude slobodno jedno mjesto vezira…? Tada… – Ibrahim je u dvorskoj službi, – prekinula ju je majka sultanija. – Jesi li ti ikada čula, draga Safija, da je jedan dvorski gospodin premješten u ratnu vojnu službu ili upravu? – Pa… U slučaju da ga oženimo za našu dragu Esmu, sve ostalo ne bi bilo tako teško, – odvažila se Safija na još jedan posljednji pokušaj. No, samo jedan oštri pogled gospe Hafse bio je dovoljan da odustane od svoje zamisli. – Mislila sam samo, – nastavila je dalje, napola se ispričavajući, – da bi Esmi po godinama bolje pristajao on nego staloženi Ahmed… Zahvalan pogled kojim je Esma sramežljivo okrznula svoju šogoricu Safiju, nestao je dovoljno brzo. Ibrahim je bio sultanovo uho i nije mu bio potreban harem kako bi ga dame postavile na položaj. Čak se ni Safija u neko drugo vrijeme ne bi upuštala u to. A tako glupa nije bila čak ni bezopasna Esma. Nije ju ni zanimalo zašto ga majka i njezine sestre ne žele na tom časnom položaju. Dobro, neka veliki vezir radije bude Mustafa. Ili Ferhad. Ili Ahmed. Ni o jednom od te trojice još ništa nije odlučeno. Ali ova ideja s Ibrahimom… Dobro, možda ne mora dospjeti u divan. Ali u Esmin krevet… Najmlađoj sestri ta ideja nije bila ni najmanje odbojna. I to je bio razlog što su oči male sultanije izgubile svoj sjaj. Dok je bila u intimnosti svoje kočije, više je puta imala priliku gledati mladog muškarca u nekim javnim prigodama. Pa ako je bio i toliko opasan, ona ga zbog toga zaista nije doživljavala kao manje očaravajućeg. Prije nego što su se razišle, dame su riješile svoje nesuglasice, no nisu ništa zaključile. Sada je gospa Hafsa još samo htjela vidjeti svoga unuka. A i Safija se rado pokazivala u ulozi majke. Uostalom, bio je red da dječak dođe i poljubi ruku svojoj baki. Samo… opet ga nisu mogli pronaći. Preplašeni dvorjani iz prinčeve službe

zaklinjali su se da se u posljednje vrijeme to događalo svakog poslijepodneva. Kad bi došlo vrijeme molitve, dječak bi se uredno pojavio. – Mora da je kod svoje dojilje, – zaključila je Safija. Mnoštvo se razbježalo. No umjesto princa pojavila se dojilja glavom i bradom i stala se žestoko žaliti i kukati kako joj u posljednje vrijeme – uskraćuju dijete. To je učinila potpuno slobodno; ni najmanje se nije dala smesti prisutnošću najviše gospode. No, nitko od gospode nije zbog toga negodovao. Slušali su dojilju s neskrivenim zanimanjem, bez imalo podcjenjivanja. Konačno, dojilja Beig također je pripadala obitelji, iako bi tu krupnu ženu jakih kostiju bilo teško smjestiti u neki dvorski soj. Vjerojatno bi bila poželjna samo na planinskim pašnjacima maloazijskog Olimpa. Tamo gore, njezin je otac još uvijek, baš kao i u vrijeme Osmana, tjerao svoja velika stada i tamo su se sposobnosti čvrste ruke cijenile više nego u palači. No ne samo svojom vanjštinom, već i drugim dvjema osobinama, dojilja se u mnogome razlikovala od ostalih dama. Bila je slobodna i rođena je slobodna, što su u carskom haremu za sebe mogle reći samo sultanove kćeri. Ostale su dobijale slobodu tek kroz zakonito sklapanje brakova. Druga razlika između Beig i ostalih bila je u tome što je ona bila čistokrvna Turkinja, a to jedva da su bile i rođene princeze. Jer krv Osmana, koja je tekla u njihovim kao i u sultanovim žilama, bila je pomiješana s kavkaskom, srpskom, slavonskom, grčkom i ostalom krvlju raznih pretkinja, i tako sve do neprepoznatljivosti. Ako osmanlijski princ više nije bio pravi Turčin, onda neka barem ima tursku dojilju. A Mustafina je dojilja bila i kćer turskih roditelja, kao i udovica malog turskog vladara koji je prilikom novačenja, osim sebe samog, stavio na raspolaganje još trideset dobro naoružanih spahija, zajedno s konjima i nekim težacima. Samo zbog dvostruke dojiljine nesreće, bila je zahvalna što je dospjela kod Sulejmana. Beig je svoje jedino dijete izgubila nedugo nakon što ga je rodila, a ubrzo potom u ratu je izgubila i supruga, viteškog gospodina kojemu je bila jako privržena. Otada je svu svoju ljubav namijenila svom “sinčiću”, svojem Mustafi, čiji je odgoj nadzirala, puna nepovjerenja prema svima ostalima. Ni sama dječakova majka Safija nije mogla ništa protiv toga. Kao i ostali, pokorila se shvaćanju da je njezin sin, eto, u rodu sa svojom dojiljom, da mu je ona druga majka. I sad se ta druga majka žali na nestanak svog mangupa, tako da su i njegova baka i sve tri tetke morale otići kući bez njegovog poljupca. Mustafi bi sigurno laknulo da je znao

kako je izbjegao ljubljenje… Safija je ostala sa svojim pratiljama, potpuno bespomoćna, i sve je izgledalo kao da će se na neku od njih sručiti oluja njezinog bijesa, no tad se oglasila i Mustafina učiteljica koja se, valjda, osjećala najviše ugroženom. Puna prijekora, ukazala je na to kako bi se princ, svaki put kad je bježao, sklanjao u odaje svoje dojilje. Iako ni sama nije davala osobito značenje toj ideji, natuknula je kako možda ne bi bilo ludo pogledati u prostorije kojima se dojilja donedavno koristila. I taman kad je ta prestravljena jadnica već vidjela kako svi redom s gnušanjem odbacuju njezinu ideju, dojilja je, u svojoj staroturskoj grubosti, odlučila izgovoriti pred Safijom ono što se dotad nije usudila učiniti nijedna dama; odlučila je ispričati kako je i zbog čega došlo do njezinog preseljenja. Kao uzrok takvoj selidbi, dojilja je navela Rokselanu, moguću novu zvijezdu među ludama. Safija je samo naćulila uši. Luda tu…luda tamo! Točno je, da. Sulejman se smijao Rokselani. Moguće je čak i da se smijao s prezirom. To je bilo i Safijino mišljenje. Unatoč tome, nakon što je bio s tim stvorenjem, nije se udostojio ni pozdraviti s njom. I to joj je bilo sasvim dovoljno. Što se nje tiče, ta Rokselana mogla je biti i vjeverica; Safija ju je mrzila. Ovo više nije imalo smisla. Safija je ustala i krenula iz sobe. Ovo je morala riješiti sama.

XIII Bilo je to Rokselanino i Mustafino vrijeme. Oko tih tajnih druženja Rokselana se isprva poprilično kolebala. Čak je i na Dnjepru bila opreznija; nije joj se baš moglo dogoditi da netom ulovljenom stepskom vuku gura ruku među zube. A ovdje joj se događalo upravo to. Njezino neovlašteno ophođenje s princom nije nimalo odgovaralo zamisli da bude samozatajna i strategiji mudre suzdržanosti, kakvu je planirala zbog vlastite sigurnosti. No u ovom su slučaju njezini osjećaji posve nadvladali njezinu pamet. Kad već nije imala oca, imala je barem njegovog sina. U toj minijaturnoj kopiji pronalazila bi mnoštvo očevih osobina. Te su je male preslikane karakteristike znale od srca nasmijati ili pak posve ganuti. Sada je ona, poput Mustafe, bila maleno dijete, ili je Mustafa, baš poput nje, bio odrasla osoba. Oboje su bili potpuno koncentrirani na igru. Nije se radilo, naime, ni o čemu drugom, nego o jednom asperu, gotovo prozirnom, tankom, sićušnom srebrnom novčiću koji je uz pomoć nagajke valjalo pogoditi jednim brzim trzajem zgloba. Kozački je bič nekim čudom ostao među stvarima koje je Rokselana uspjela sačuvati. Udarci nagajkom bili su prava umjetnost, a dame u haremu baš i nisu bile u prilici baviti se takvim sportom. No bilo je upravo zapanjujuće kako, unatoč tome, Rokselana nije zaboravila naučeno. Mustafa je smatrao strašno sramotnim to što nešto takvo može izvesti jedna obična djevojka, a on ne može. – Gledaj me! Moraš uhvatiti držak za sam kraj. Pogledaj, – trsila se Rokselana, objašnjavajući mališanu kako da koristi bič. Sva se zajapurila od zalaganja. – Ta-ko! Kad se bič istegne prema gore, upravo tada, kad lebdi, zamisli kao da si zastao. Tad naciljaš i onda naglo povučeš prema dolje… A onda… Eto ga! Novčić se zaista zakovitlao u zrak. – Alai! Alai! Sjajno! Lijepo! – vikao je Mustafa, s oduševljenjem kakvo nikada nije udijelio, primjerice, svojoj učiteljici perzijskog. U svakom pogledu, i za djevojku i za mališana, pogođeni je novčić bio vrhunac zabave.

Nažalost, takvo oduševljenje nisu dijelile pripadnice Rokselaninog spola, pogotovo ne Safija. Zajedno sa svojim damama ušla je neopaženo u Rokselanine odaje i nijemo svjedočila oduševljenom klicanju svojeg sina. No, ono što je sada naumila učiniti, bilo je sve drugo samo ne vesela i sretna vriska. Rokselana nije bila odjevena u kaftan. Kako bi imala veću slobodu kretanja, stajala je samo u bluzi i hlačama, oboje povezano jednim remenom. Sve žene iz Safijine pratnje imale su tako priliku vidjeti Rokselanu, njezino vitko, još poludječje tijelo, s čvrstim, no ipak dražesno naglašenim oblinama. Imale su priliku vidjeti i njezinu zdravu kožu, svjež i sasma zdrav ten i crvenozlatnu boju njezine kose. No, pri pogledu na Rokselanu također su sve imale priliku vidjeti i koliko je njezino lice drugačije od svih lica u haremu. Stoga je svaka od njih vidjela u njoj samo jednu nelijepu, poludivlju barbarku, divljakušu koju su one sada iznenadile i zatekle je nedovoljno odjevenu, pritom još u nedoličnim aktivnostima. Čak ni Safijina ljubomora nije mogla, ni htjela, zamijetiti ništa drugo. Narušena sigurnost i samopouzdanje s kojima se borila posljednjih dana, bili su mučenje za njezinu dušu i sve joj je teže padalo to podnositi, a da se na njoj ne vidi koliko je potištena. Osim toga, uzela je na sebe zadatak da se založi za Ibrahima; to je bila misija koju je svakako željela odraditi. A kakvu pomoć ili korist po svim tim pitanjima može očekivati od Sulejmana? Nikakvu. Baš nikakvu. I manje od toga. Za Safijin odlučan osjećaj Rokselana je bila neprijateljica. Pa makar ta neprijateljica bila samo oružje Sulejmanove osvete, za nju, sultaniju, bilo je sasvim dovoljno da se njezin suprug mogao tako zaboraviti i pokloniti toj odbojnoj djevojci. Proveo je čitavu noć uz te njezine budalaste lakrdije! Čitavu noć koja je morala pripasti njoj. Kako je uskraćivala Rokselani bilo kakvu ravnopravnost i upravo zato što je na nju gledala s visine, ponosna se sultanija osjećala još jače povrijeđenom. Jer nju je, pa makar to bilo samo na jednu noć, sa Sulejmanovog dnevnog reda izbacila – upravo ova žena! Zapravo je tek sad proživljavala to poniženje u svoj njegovoj veličini. Nakon što ju je nekoliko trenutaka šutke gledala, zaključila je da ju je ova dotepenka nasamarila. Najednom se stvorila u haremu i ima hrabrosti pačati se u nešto što je isključivo Safijino vlasništvo i što joj je, uz Sulejmanovu ljubav, bilo najvrjednije u životu.

Safija je shvatila da ova omražena žena zaobilaznim putem, preko njezinog rođenog sina, želi opet podsjetiti njegova oca da je ovdje. Kako podlo! Kao da to dijete, taj mališan, nije njezino, Safijino dijete! Dokaz njezine i Sulejmanove ljubavi! Dokaz zahvaljujući kojem će se Sulejman opet vratiti njoj, Safiji. A taj joj dokaz, to dijete, sada žele ukrasti! Ne samo muškarca, već i dijete! Sve joj žele oteti! Obojicu njezinih muškaraca!!! Sve je u Safiji vrištalo. Maleni carski prijestolonasljednik, dijete koje je ona rodila, sad je okaljan dahom ove prognanice iz Bahčisaraja! Sve se to lomilo u Safiji i, kad je otrgla Mustafu od Rokselane, sve ono što je osjećala u napadu nekontroliranog bijesa, kao divlja bujica izlilo se iz nje. Potpuno prestravljene, pognutih glava, njezine su pratilje nepomično stajale. Jer… Gospodarica je izbacivala iz sebe riječi i fraze koje bi joj možda bilo pristojnije zadržati za sebe. Rokselana je ostala nepomično stajati. Shvatila je da je napadnuta. Vidjela je da je u opasnosti, većoj nego što je ikada bila u stepi. Bila je posve budna. U potpunosti ju je obuzela životinjska budnost, oprez koji ti ne dâ da puno misliš, već te tjera da činiš ono što je u tom trenutku jedino ispravno. No Safija je skamenjenost svoje protivnice shvatila kao inat. – Nije ti mjesto nigdje drugdje nego u vreći! Treba te strpati u vreću, zašiti i utopiti! – vikala je Safija. – S mačkom u vreću i utopiti! – vrištala je. No, to joj očito nije bilo dovoljno. Sjurila se na Rokselanu i počela je udarati. Zarila je svoje nokte posred djevojčina lica i počela životinjski grepsti. Rokselana to nije osjetila iako je stajala ondje. Ali, stvarna Rokselana, ona prava, bila je nevidljiva i samo je promatrala što se to ovdje događa. Baš čudno, prolazilo joj je kroz glavu, da ova sultanija očito ne zna prijetiti ničim drugim nego vrećom, baš kao i jadna Marinka na Kortizi, otoku kozaka. No Marinkin je sin tada ležao kao mrtav na podu. Što ako, razmišljala je dalje stvarna Rokselana, i Safija samo brani svoga sina? – Ti bestidnice!!! – vrištala je dalje Safija. A tada, odjednom, ostala je samo jedna Rokselana, ona vidljiva, ona koja je svojom krvlju i svojim mesom osjetila udarac. Osjetila je kako joj je s ramena strgnuta bluza. Pokušala se zaštititi, prekriživši ruke na prsima. Osim toga, Rokselana nije učinila ništa drugo. Razmišljala je kako je upravo to što ne radi ništa, što ni na koji način ne dira ovu ženu, zapravo njezin najjači protunapad. Dok joj se krv slijevala niz obraze, već je vidjela samu sebe kao pobjednicu, a Safiju na podu ispred sebe. Rokselana nikako nije znala na koji bi se način to trebalo dogoditi. No, bila je sigurna da će

biti upravo tako. U međuvremenu, Safijina družica odlučila je ipak zaustaviti ovo divljanje, pa se bacila ispred Rokselane. – Visosti! – preklinjala je svoju gospodaricu. – Visosti! Nemojte okaljati svoje uzvišene ruke na ovoj djevojci! To je zadatak Dede Semid. Guvernanti će se narediti da kazni nedoličnu. Naknadna kazna za Rokselanu bila je posljednja i najmanja briga njezine družice. No, nekako joj više nije bilo do daljnjeg vrijeđanja Rokselane i željela je maknuti svoju sultaniju što dalje od svih tih neugodnosti. No odjednom je njezin monolog prekinula Dede Semid, upravo ona čije je ime upraviteljica navela kao izvršiteljicu kazne i koja se sad, baš u ovom nezgodnom trenutku, zaista i pojavila. – Guvernanta je ovdje, – oglasila se Dede Semid, pri čemu je Safijina družica poželjela biti negdje daleko, na drugom kraju svijeta. No dok je jurila prema Rokselani, Dede Semid je uspjela čuti njezine posljednje riječi. I sada je stajala pred njom koja je odjednom zanijemjela. Dede Semid bila je spremna na borbu, nakostriješenog perja. – Ja sam guvernanta, – objasnila je. – Ako vaša čestitost pritom misli na ono što zaista jesam. Međutim, ovoj dami, kojoj je Njegovo Carsko Veličanstvo dodijelilo položaj i titulu jedne hanum, nisam guvernanta. Rokselani sam ono isto što je vaša čestitost Vašoj Visosti. Znači, ništa više osim obične služavke. Dede Semid bilo je jasno – ako izgubi Rokselana, izgubit će i ona. No Rokselana je iz ovako iskazane hrabrosti svoje prijateljice također crpila potrebnu snagu. Ni u kom se slučaju još nije predala. Upravo suprotno! Odjednom joj je bilo jasno čemu sve ovo, zašto se samo tako dala vrijeđati i mlatiti, bez da je izgovorila i riječ. No, sigurno neće ostati na tome. E, sad će i ona napasti. – Pitajte kizlar agu, – naredila je Rokselana svojoj guvernanti, – kad je točno Njegova Ekscelencija spremna primiti natrag poklone koje sam dobila od sultana. I sama Dede Semid je, zbog ove zapovijedi, ostala bez zraka. Nitko se nije mogao sjetiti da se ikada dogodilo nešto slično. Ovakva Rokselanina namjera bila je čista uvreda za sultana ili nezapamćeni protest. Kao da je trebalo odlučiti o tome vrijedi li ona ili ne. A tome je mogao presuditi samo jedan čovjek na svijetu: vladar osobno. Posljedica ovog čina mogla je biti smrt ili progon. No, to bi za sve

sudionike bilo previše neugodno, čak i kad bi Rokselana izvukla deblji kraj. Safija i njezina pratnja u to, doduše, nisu nimalo sumnjale. Može li car uopće majci svoga sina učiniti nepravdu? Pa ipak, što god bi se dogodilo, nad Safijom bi uvijek visjelo kao sjena to da je uzrokovala jednu takvu, krajnje nepopularnu mjeru. Rokselani se najprije obratila Safijina družica. – Dijete moje, još ćete dobro promisliti o svom postupku, dijete… – upozoravala ju je potpuno novim, gotovo majčinskim tonovima. Rokselana nije trebala ništa odgovoriti jer se za to pobrinula dojilja Beig. Iako se ta dama dosad bavila isključivo metodama koje su imale za cilj obuzdati ljutitog Mustafu, sada je ovom događaju ipak odlučila dati svoju primjedbu. Doduše, toga su se svi i pribojavali, jer ipak je ona dolazila iz sasvim drugog svijeta, iz svijeta goveda, ovaca i konja. – Ma pustite to…, – rekla je, misleći pritom na djevojku Rokselanu. – Tako ju nećete nagovoriti da promijeni mišljenje. A to što se nije branila, ne morate odmah pomisliti da je kukavica. Tome tu jednostavno nije mjesto. Tome je mjesto u sedlu! I sasvim je sigurno da bi to bilo dobro za životinje! – Odnos dojilje prema Rokselani nije se dalje produbio, iako bi joj Beig mogla još puno ispričati o tome kako životinju valja lagano voditi uzdama, i ponešto o tome što obični ljudi uopće ne znaju o jednoj dobroj i pristojnoj kravi. No sultanija Safija je prekinula taj razgovor jer je prijetio da postane informativan. Gotovo u sekundi okrenula se i napustila prostoriju. Sve su je dame morale pratiti. I Beig. – Želiš li stvarno…? – upitala je Rokselanu Dede Semid kada su ostale same. Nije dobila odgovor. Čak ni pogled. – Nabavi mi crnu odjeću, – samo je procijedila Rokselana. – Sasvim mi je svejedno gdje ćeš je uzeti, samo nek je crna. Haljine, veo, cipele… – Ali… čemu to? – čudila se Dede Semid. Tad je Rokselana maknula svoje ruke s prsa. I ruke i prsa, krvarili su, baš kao i njezino lice. Prsa su krvarila jer je djevojka zarila u njih vlastite nokte. Učinila je to samo zato kako bi se suzdržala da ih ne zarije u Safijino lice. Dede Semid je to vidjela i bila je uvjerena u to. – Vidim, moraš to učiniti, – rekla je. – I trebaš obući crninu. No, ne samo ti, već svi koji te vole. A to su, osim Dede Semid, bile još samo Nino i Uma, dvije sluškinje. Četiri su pojave nadalje šuškale u crnim ogrtačima, sakrivenih lica, poput tamnog prijetećeg oblaka kroz gotovo nadnaravni haremski sjaj. Kad su

prolazile hodnicima, šaputanjima nije bilo kraja; uskovitlala bi se na sve strane. I tako je Rokselana, kao živući protest, hodnicima i drvenim stubama stigla do kizlar age. Čak ju je i Lokman-aga htio nagovoriti da zadrži Sulejmanovu ogrlicu. – Ali, hanum, to ne ide… Sultanova riječ je poput sudbine. Što on učini, učinjeno je. No Rokselana nije marila za njegove riječi, već je samo pokorno sagnula tjeme. – Usprkos tome moram vratiti ogrlicu, – rekla je. – Njegovo Veličanstvo ne smije me nikad darivati, nikad me ne smije unaprijediti, jer bi inače ono što mi se dogodilo bilo nepoštovanje carske volje. Izgovorila je to tihim tonom, kakav priliči onoj koja žaluje. Kizlar je očekivao izljeve bijesa i boli i poprilično ga je preplašilo kad je vidio da nema ni govora o tome. Pogled mu je lutao od jednog do drugog lica četiriju žena. Zadržao se na licu Dede Semid da bi, na koncu, prepun čuđenja, ostao zalijepljen za zagonetni veo koji je skrivao Rokselanino lice. Ma je li moguće da je upravo od ove sedamnaestogodišnjakinje čuo takav zapanjujući odgovor koji će se – u to nije bilo sumnje – ako ne već sutra, a onda prekosutra, prepričavati po hamamima!? Zna li uopće ta djevojka da svojim riječima pokreće strašnu mašineriju koja se nije smjela dirati, što je bio nepisani zakon harema!? Zna li da je uvukla carski autoritet u svađu dviju žena? No čak ni Njegova Ekscelencija nije mogla zataškati slobodni čin jedne hanum, iako je u ovom slučaju to jako želio napraviti. No ova mu se mlada dama činila previše opasnom, a cijena jednog takvog, sasvim malog zataškavanja, činila mu se previsokom. Jer ako zataškavanje iziđe na vidjelo, cijena toga mogla bi biti i njegova beznačajna glava. Tada se pridigao, pa naklonio još dublje, nego što je inače uobičavao činiti pred djevojkom Rokselaninog ranga. – Neka je uz Vas Alahov blagoslov, moja gospo. No još istoga dana Lokman-aga je podnio svoje izvješće majci sultaniji. – Možda bi bilo preporučljivo kada bi Vaša Carska Visost uspjela nagovoriti sultaniju Safiju da izgladi ove probleme – glasno je razmišljao. – Vi nalazite da je tako nešto uopće moguće? – čudila se gospa

Hafsa. – Sve je moguće – slegnuo je ramenima. – Kakva glupost! – rekla je majka otresito. Za nju više nije bilo dvojbe. Došlo je vrijeme za strogu naredbu. – Smijem li podsjetiti Visost da smo, što se tiče te Rokselane, već jednom bili u problemima? – Tim gore! – odlučno je nastavila gospa Hafsa. – Zapravo, vaša nova palača me se uopće ne tiče, ali se uvijek iznova moram brinuti za vaše prepirke. Već mi je navrh glave da se svaki put ljutim zbog jedne te iste osobe, zbog te Rokselane! Prema majci sultaniji Lokman-aga osjećao je najveće poštovanje. No sada, da je ikako mogao, vrlo bi se rado sakrio iza nje. – I što naređuje Vaša Carska Visost? – upitao je, pomalo ustrašeno. – Ništa. Baš ništa, – rekla je majka sultanija. – Osobno ću pisati svome sinu.

XIV Majka sultanija sročila je pismo za svoga sina. No, veliki eunuh koji mu ga je trebao odnijeti, nije ga više zatekao u Kavaku. Njegovo Veličanstvo je, naime, odjednom odlučilo vratiti se u Carigrad. Isplanirao je to pažljivo, u tajnosti, kako ne bi privukao na sebe pažnju i znatiželju javnosti. Nije želio isploviti svojom carskom galijom, već se poslužio brodom nišandžije, državnog tajnika. Uostalom, nije mu bilo prvi put da tako zavara znatiželjnike. S tom, drugom galijom, nesmetano je doplovio do Zlatnog roga, pristao uz vrata i odmah se uputio u palaču. Iako je njegov dolazak bio obavijen velom tajnosti, haremom se odmah pročula velika vijest – vladar je tu, stigao je… Pokušaj da se nešto sakrije od njih nije imao ni najmanje smisla. Harem je i sada izgarao od znatiželje; svi su pretpostavljali da se carski posjet odnosi na jednu ženu. Za većinu nije bilo nimalo dvojbe: Sulejman se želio pomiriti sa Safijom. No, mnogi su vjerovali da ga je na nešto takvo mogla navesti jedino izričita želja majke sultanije. I Dede Semid je tako razmišljala, a svoje je mišljenje podijelila s Rokselanom. No, njoj očito nije bilo do velike priče. – Pošalji djevojke odavde, – kratko je naredila služavki. – Zar ne vidiš kako mi smetaju? Nino i Uma morale su, dakle, napustiti Rokselanine odaje i pridružiti se ostalim djevojkama, iako im uopće nije bilo jasno što su skrivile. A bile su posve nedužne. Ovakav bijes, ili možda samo nestrpljenje njihove gospodarice, moralo je potaknuti nešto sasvim drugo. No ni sama Dede Semid nije znala o čemu se radi, jer je Rokselana uporno gledala kroz prozor i zamišljeno šutjela. Prozor kraj kojeg je stajala bio je lijep, podijeljen tankim stupićima koji su na gornjem kraju završavali s tri šiljasta luka u klasičnom stilu Alhambre. Vidik, doduše, i nije bio nešto posebno. Ako bi si čovjek baš dao truda, mogao je sasvim desno, prema jugu, kroz malo prozorsko okno ugledati more. Blistalo je rumenilom u odsjaju zalazećeg sunca, sunca koje Rokselana nije vidjela. Zagasita crvena boja neba polako je tamnjela, a kad se počeo spuštati suton opalio je top. Približavanjem noći sunce je prestalo sjati i bilo je vrijeme molitve. Rokselana se okrenula. Dede Semid je

klečala na podu okrenuta prema Meki i obavljala svoju vjersku dužnost. Usprkos tome što je i Rokselana bila pobožna i što je željela dati Alahu ono što je osjećala da treba, nije učinila ništa slično. Nije mogla moliti. Ne danas. Čekala je, a nikakva molitva nije je mogla osloboditi muka tog čekanja, iščekivanja, očekivanja… Užurbanim koracima mjerila je sobu. Njezine su mislili brojile minute i četvrtine sata i opet se vraćale na početak. Rokselana je sada počela ponovo razmišljati: prije molitve Sulejman nije mogao ništa poduzeti. Ali je mogao neposredno nakon zalaska sunca. Jednom od podređenih eunuha sigurno je povjereno prenošenje careve naredbe. Možda je odlučeno da to bude čokadar, nosač sultanovog ogrtača? On se zove Bolil-aga, padne joj na pamet. On je bio prisutan i u paviljonu Hebetulah. Ali gdje je sada? Gdje je Bolil, ta nemarna lijenčina?! Umjesto da požuri, da trči, sigurno se osvrće za doličnom pratnjom, taj tašti čovjek! No što jedan eunuh zna o ljubavi? O čežnji koja izjeda, o nestrpljivosti zbog koje se grozničavo žudi? Ti eunusi sigurno imaju kuće i u njima vlastitite hareme. Barem ih imaju najviši među njima. A daju potporu djevojkama koje si umišljaju da ih vole, dok oni progone druge. No što izraz “voljeti” ili “ne voljeti” ima s ljubavi poput njezine, Rokselanine ljubavi?! – Što ti je? – upita je Dede Semid. – Danas nema nikakvog smisla čekati. – Rokselana je jurila uokolo. – Ja?! Čekam?! A što bih ja to trebala čekati? Ne budi luda, Dede Semid! – Tvoj slučaj sigurno neće prije jutra biti iznesen sultanu, – podsjetila ju je brižljiva Dede Semid. – Što? Koji slučaj? – Kako koji? Pa, onaj s ogrlicom, – čudila se Dede i shvatila kako uopće ne razumije Rokselanu. Pa zar je gospodarica zaboravila na to da je vratila carski poklon? I da je možda baš ona izazvala njegov dolazak? Zar Rokselana više i ne misli na to? – Ah, ogrlica! – duboko je uzdahnula Rokselana, kao da sve to nije vrijedno spomena. Tada je ponovo počela nestrpljivo hodati: od prozora do vrata, od vrata do prozora. Poput životinje u kavezu, mislila je u sebi Dede Semid. No Rokselana se prestrašila. A što ako Bolil uopće ne dođe? Ako nema nikakav nalog? Barem ne onaj koji bi se ticao nje, Rokselane? Što ako je nositelj časne zapovijedi sada kod Safije? – Ne! – viknula je Rokselana sasvim glasno.

Njena družbenica odmah se stvorila kraj nje. – Ne moraš se bojati, – tješila ju je Dede. – Sultan te sigurno neće prognati. Učinit će potpuno suprotno. Osobno je povrijeđen i tražit će zadovoljštinu. – Ma, o čemu ti pričaš! – otresla se Rokselana na Dede Semid. – Stalno to naklapanje o ogrlici!? I ti mi sad pričaš o tome, spominješ mi tu temu, a on je možda baš sada kod nje?! Dede Semid je bila potpuno zbunjena. – Kod koga? – upitala je. – Kod Safije, naravno, ti nerazborita ženo! – povikala je Rokselana pa smirenije, gotovo molećivo, nastavila dalje: – Ali to ne može biti. Ponekad razmišljam o stvarima koje nisu moguće. Ma, uskoro ćeš uvidjeti da to ne može biti… Zapravo, Dede Semid uopće nije shvaćala gdje bi to mogao biti Sulejman, ako ne kod svoje haseki. Kad je bila u pitanju Rokselana, guvernanta se trenutno više pouzdavala u Sulejmanovu pravednost nego u njegovu ljubav. To, dakako, nije značilo da ona sumnja u svoju prijateljicu. Ne. Čvrsto je vjerovala u nju. Samo, kako bi se trebao ostvariti njezin san o Rokselaninoj vlasti, kako bi dalje trebala teći priča o njoj i Sulejmanu, o svemu tome Dede Semid nije imala pojma. U svakom slučaju, Rokselanina ljubomora prema Safiji učinila joj se prilično preuranjenom. – Trebala bi moliti, – pokušala ju je umiriti. – Moliti…? – ponovila je Rokselana razrogačenih očiju, tako uvjerljivo kao da u tome vidi jedini spas. – Da, moliti, – ponovila je Dede. Polagano se spustila na koljena. Njene su se usne pomicale, no ništa se nije čulo. A onda je čelom dotakla pod. Rokselana je molila svog i Serafimovog boga. – Ostavi ga meni! Samo mi to ispuni, dragi Bože! Nemoj mi ga oduzeti! Nikada te više neću ni za što moliti, samo ovo sada! Dede Semid je utihnula. Nije željela da išta poremeti molitvu njezine gospodarice, niti je dozvolila da ju itko trgne iz njezine zadubljenosti. No, kako su koraci izvana postajali sve glasniji, izašla je kako bi ih utišala. – Neću se svetiti, – obećala je Rokselana. – Neću se svetiti ni čokadaru zbog njegove sporosti, niti ću se svetiti ikome drugom. Samo daj da dođe. Daj da dođe čokadar, neka dođe sada. Odmah! Rokselani se činilo da moli satima. I molila je dugo. No kad je

podigla pogled, vidjela je da joj je molitva uslišena. Dede Semid je u njezine odaje upravo uvodila čokadara. A on je zaista bio nosilac časne zapovijedi, zapovijedi koja se nije odnosila na Safiju. Rokselana se podigla. Dede Semid prošlo je kroz glavu kako djevojka koja je pred njom, njezina gospodarica, već ima urođeno, mirno i dostojanstveno carsko držanje. U stvarnosti, Rokselana uopće nije bila iznenađena što vidi čokadara. U njezinim mislila i molitvama dragi je Bog bio muškarac koji je neće ostaviti na cjedilu, samo ako ga stvarno i usrdno zamoli za pomoć. A dragi je Bog sada tako odredio. Sulejman je tražio nju. Ono što joj je Bolil došao reći, čak i kad se uzme u obzir dvorska sklonost ka kićenom govoru, Rokselanu je paraliziralo od sreće. Bila je tako vesela da je zbog silnog uzbuđenja gotovo osjećala tjelesnu bol. Najljepše od svega bilo je to što zapovijed uopće nije bila naslovljena na Rokselanu, već na Hurem. Kakvu je korist imala od one igre, igre kojoj sada može zahvaliti za svoje novo ime? Rokselanin narod s Krima, prema kojem joj je majka sultanija nadjenula ime, odavno je iščeznuo i ona nije imala baš nikakve veze s njima. No Sulejman je bio tu i za nju nije postojalo ništa osim njega. A on joj je ionako dao novo ime. Hurem. A upravo je Hurem sultan pozvao k sebi; Hurem je bila posljednja, nježna riječ s njegovih usana. Grč koji je ukočio Rokselanino tijelo, nije nimalo popuštao. Iako je bol počela zbog sreće, sad je prerasla u grčevito razmišljanje. Hurem je bila njegova posljednja riječ. Otada su za njega postojali samo vojska i rat, a na nju nije potrošio ni jednu jedinu bijednu riječ. Zašto? Zašto je morala tako patiti kada ju je on mogao tako lako razveseliti? Čokadar nije stajao pred razdraganom i vedrom Rokselanom, već pred crnom pojavom zakrivenom velom, bićem koje je bilo posve nijemo. Nakon što ga je Dede Semid dovela pred nju, Bolil se našao u čudu. – Hm. Ja stojim pred gospom Hurem, zar ne? – upitao je guvernantu. Dede Semid, pak, nije nikad čula za to ime i već je, posve zbunjena, htjela zanijekati, kad joj se Rokselana suprotstavila. – Ne postoji nikakava Hurem, – rekla je Rokselana. – Ja sam najponiznija ropkinja Njegova Veličanstva. Tko sam ja da mu proturječim? No nikada nisam počašćena carskom prisutnošću, nikada me Njegovo Veličanstvo nije nazvalo Hurem. – To ne smije biti, nije se smjelo dogoditi. Sreća i bol su nestali i obuzelo ju je nešto nadmoćno, prisilivši je na

borbu. Bila je to želja, ali nemilosrdna i hladna, a ne topla. Bolil je nanjušio rat pa se prilagodio. Ponadao se kako mu se možda upravo sad ukazala šansa da odigra veliku ulogu u jednoj tako važnoj situaciji. – Ne znam na što Vaša Milost aludira, – požurio je. – O čemu god da se radi, prema mojim saznanjima, Njegovo Veličanstvo nije dobilo nikakvo izvješće o tome i ako se Vaša Milost u međuvremenu želi povjeriti meni… Činilo se da je čokadar ispunjen potpunom predanošću; i inače je bio jako odan i velik čovjek. On je vidio Rokselanu pred Sulejmanom i to mu je davalo prednost pred drugima. No Rokselana je odbila. – Nemam Vam što povjeriti, – rekla je. – Ali zahvaljujem na Vašoj revnosti. – Tada će Vaša Milost Njegovom Veličanstvu sama…? – Ništa od toga! – prekinula ga je Rokselana. – Neću vidjeti sultana. – Roksela… Rokselana! – Dede Semid ju je htjela opomenuti, no zbog uzbuđenja nije odmah uspjela u tome. Dede Semid više ništa nije razumjela. Osjećala se kao osoba kojoj su se posve neočekivano otvorila vrata raja, no koju je nešto neobjašnjivo sprečavalo da uđe. Rokselani je od srca željela vlast, a za to nije postojao drugi put, osim preko Sulejmana. – Moje je lice pocrnjelo zbog sramote koja mi je nanesena, – nastavila je Rokselana odlučno. – Takva kakva sam sada, nisam dostojna carske prisutnosti. I to su bile posljednje riječi koje je djevojka uputila čokadaru. Time mu je otkrila više no što se on nadao doznati. S užitkom je pratio tu veliku igru, igru koja se odvijala pred njegovim očima, igru ove hanum. Poštovao je njezinu odvažnost, iako nije bio posve siguran je li ona u potpunosti svjesna svojih riječi i svojih postupaka. Dede Semid je bila očajna. I tek kada je ponovo ostala nasamo s Rokselanom, odlučila se usprotiviti ponašanju svoje prijateljice. Za njezin ukus, Rokselana se sad ponašala baš kao Safija, čak i gore od nje. I pitanje je hoće li joj sultan to ikada oprostiti. Dede Semid je opet uskočila u ulogu guvernante koja pokušava usmjeriti na pravi put jednu od djevojaka. Njezin je monolog bio više nego jasan; toliko je naglašeno ponavljala pojedine riječi i bila tako slikovita da bi, iskreno je vjerovala, i kamen uvjerila u ono što priča. No, Rokselana nije rekla ni riječ. Potpuno se preobrazila. Sjedila je u kutu, ukočenog pogleda, prstima prebirući krunicu. No bilo je posve jasno da joj nije do

molitve i, naposljetku, da zapravo ništa ne zna o tim jantarnim kuglicama koje su joj klizile kroz tanke prste. Ništa od onoga što joj je željela reći Dede Semid, nije dopiralo do Rokselane. – Trebate se sramiti, gospo, – guvernanta je konačno izvukla svoj posljedni adut. Tek tada je Rokselana otvorila oči. – Sramiti? – upitala je i pritom izgledala potpuno drukčije. – Kako ste vi žene čudna stvorenja! Zar nisi i sama rekla da je sramotno od njega što je jednostavno otišao, bez da je ostavio i jednu riječ za mene? – Da, ali… – Ma što “da, ali…”, – nastavila je Rokselana povišenim tonom i krajnje ogorčeno. – Učinila sam što si rekla, a ti me pljuskaš! To je tvoje ‘da, ali’! No nisam postupila tako samo zbog tvojih riječi; te su mi riječi ionako samo jeka. Vjeruj mi da nisam. Učinila sam to zato što sam čeznula za njim. Čeznula sam svaki sat, svaku noć. Za jednom riječi, jednim znakom, jednim sićušnim dokazom da misli na mene, da me se uopće sjeća. – No ipak je došao! – usprotivila se Dede Semid. – I kao što vidiš, došao je zbog tebe. Želiš li me uvjeriti da bi mu baš jako smetalo nekoliko tih jadnih ogrebotina koje još nosiš na licu? Pa to ni sama ne misliš. Zašto ga onda vrijeđaš odbijanjem? Zašto ne ideš k njemu ako toliko čezneš za njim? Rokselanine su se oči ponovo izgubile u lutanju. – Ne znam, – promrmljala je. – Ne znam. Oh, Dede Semid, – očaj je provalio iz nje. – Znaš li zašto sam to učinila?! No Dede Semid se nije dala nagovoriti nikakvim laskanjem. – Zato što si bezbožno, umišljeno stvorenje, – rekla je strastveno. – I zato što te tvoj zli duh prisilio na takvu ludost. Treba li padišah koji je Alahova sjena na zemlji dopuzati k tebi? I nije li ti dao prednost pred svojom haseki? Rokselana je skočila. – To je sve što mi imaš reći? – To je sve, – hladno je odgovorila Dede Semid. – Jer sam samo mala djevojčica i ropkinja? – upitala je Rokselana. – Bilo je i vrijeme da se toga sjetiš…

– I trebam biti sretna što danas daje prednost meni, sutra nekoj drugoj, a prekosutra Safiji? – Favorizirana si preko svake mjere, – sad već ljutita, objašnjavala je guvernanta, glasom punim neodobravanja. – To nije istina! – ljutila se Rokselana. – Ja sam žena. Njegova žena. A on je muškarac. Moj muškarac! – Dakle tako?! – povikala je Dede Semid, s osjećajem koji je bio negdje između trijumfa i ljubomore. – Je li to istina?! Je li to stvarno istina, Rokselana?! No Rokselana ju nije čula. – On je moj muškarac i sve dotle dok i sam ne bude patio onoliko koliko sam ja patila, među nama ne može ponovo biti dobro. Nikad se ne bih mogla osjećati slobodnom i njemu ravnom, onako kako bih trebala, ako ga nastavim voljeti. Jer ja sam patila zbog njega, – nastavila je. – Cijelo sam vrijeme mislila samo na njega. Znaš li ti uopće kako je to kad stalno misliš na čovjeka koji nije tu? Koji ne pošalje ni jednu vijest? I koji svima pripada? – Ali sad, kad je opet ovdje, on traži samo tebe, a ti ne ideš k njemu, – ponavljala je Dede. – Da odem k njemu? Kako bi sutra opet mogao otići i kako bi opet sve bilo po starom, točno onako kao i ranije? Niti znam što misli, niti znam hoće li se uopće vratiti. Ne mogu tako, Dede Semid! – Ne možeš? – u čudu je ponovila Dede Semid. Kako se u međuvremenu rasplamsavao Rokselanin osjećaj nepravde i povrijeđenosti zbog jednog muškarca, ona je sve više čeznula za njim. A mrzila je to što se upustila u čudnovati svijet emocija. – Ti ne možeš? Pa i ne trebaš. On je sultan i neće drugi put tražiti da dođeš k njemu, – otpuhnula je Dede. – Ne govori tako! – molila je Rokselana. – Ne mogu to slušati! Njezin je ton bio tako usrdan da je Dede Semid ponovo došla sebi. – No. A što ako te stvarno ne pozove drugi put? – mrmljala je guvernanta, puna suosjećanja i sumnje. – Što ćeš tada učiniti? – Tada ću… Oooh, Dede Semid… – Rokselana je ustala i pala u zagrljaj svoje prijateljice. – Tada ću umrijeti!

Ipak, Rokselana nije umrla, niti je morala umrijeti. Teško je doduše reći i bi li umrla. Jer… Sulejman ju je pozvao po drugi put. Dede Semid je najprije prestrašio odjek koraka. Delegacija je bila dovoljno ozbiljna, iako ne baš onako kao što bi se moglo očekivati. Na čelu izaslanstva nije bio kizlar aga, već upraviteljica, koja je ovim preuzela na sebe posao koji nikako nije bio njezina zadaća. Gdje je bio Lokman-aga, kizlar? I… gdje su bili nijemi? Ako Rokselana ovaj put ne pođe, doći će oni… Nijemi. No, Rokselana se više nije premišljala. Samo je požurila u sporednu sobu, pogledati se u ogledalo. Ali nije to učinila kako bi uklonila tragove suza. To nikako! Nanijela je malo svježe boje na usne, iako je toga bila jedva svjesna. Učinila je to više iz navike. No vrlo promišljeno podigla je lijevu ruku i oštrim noktima još jednom potegnula preko obraza, kako bi se ponovo zažarili ožiljci koje je mogla zahvaliti divljačkim Safijinim noktima. S velikim je zadovoljstvom promatrala kako se ožiljak naočigled zacrvenio. Nije se opirala ni suzama koje su tekle zbog bola; taj joj je bol istovremeno pričinjavao veselje. Tada se ponovo pokrila i bila je spremna. Naravno da je upraviteljica mislila da će hanum drugačije iskoristiti vrijeme, što bi bio znak korjenite promjene. Upitala je, doduše, ne bi li gospa Hurem, umjesto crnine, radije odjenula svečanu haljinu. No Rokselana je odbila. – Mislim da je Njegovo Veličanstvo izdalo naređenje, – rekla je Rokselana. – Ne smijemo dopustiti da sultan čeka, Vaša Ekscelencijo!

XV – Pušta me da čekam…, – žalosno je rekla sultanija Safija. – Do toga je, znači, došlo. Da me ostavlja čekati… Činilo se kako sultan, unutar posebnih područja harema, želi imenovati paviljon Hebetulah svojom rezidencijom. U svakom slučaju, tamo je pozvao sultaniju Safiju i sada ga je ona čekala u dvorani za tajne audijencije. Bila je to ona ista dvorana u kojoj je Sulejman našao Rokselanu dok se bježeći od nijemih zaplela i pala. – Pušta me da čekam…, – ponovila je Safija tužno. S njom su bili samo njezina dvorska guvernanta i kizlar aga koji ju je morao nagovarati i moliti da uopće dođe, što je bio glavni razlog zašto se nije pojavio kod Rokselane. Njega je, kao osobu od povjerenja svoje svekrve, Safija neupitno smatrala nekim tko je na njezinoj strani, pa nije imala razloga pretvarati se, niti skrivati pred njim. – Njegovo Veličanstvo se sigurno zadržalo zbog nekog hitnog posla, – tješila ju je dvorska guvernanta i dodala: – Vaša Visost ne smije zaboraviti da ju je Njegovo Veličanstvo pozvalo k sebi i time jasno htjelo pokazati Vašoj Visosti svoju carsku naklonost. – Dosad nisam trebala dolaziti, – nastavila je jadikovati Safija. – On je uvijek bio taj koji bi našao put do mene… – Ma, bit će da su krivi nesporazumi koje Njegovo Veličanstvo želi raščistiti prije odlaska na ratište…, – pokušala je dvorska guvernanta, ali ju je Safija grubo prekinula. – Nisam trebala ni dolaziti!, – zaključila je ustajući. – Niste mi to smjeli dopustiti, – obratila se tada kizlar agi. – Morali ste me od toga odgovoriti, Ekscelencijo! Nedokučivog izraza lica Lokman se suprotstavio njezinim prigovorima. On je pripadao gospi Hafsi. Ona je za njega bila jedinstvena, i to ne samo kao majka sultanija. A pripadao je i Sulejmanu, njezinom sinu, kojeg je prije dvadeset osam godina nosio na svojim rukama u susret sultanu Selimu. Ali jedna sultanija – družica, pa taman ona bila i haseki,

nije bila jedinstvena. Nju se moglo prisiliti da dijeli, moglo ju se istisnuti i natjerati da oslobodi mjesto nekoj drugoj. Još od vremena Timur Lenka, mongolskog vladara koji je pobijedio Sulejmanovog pretka Bajazida Prvog, a njegovu zakonitu ženu, jednu srpsku princezu, odveo u zarobljeništvo,27 sultani su nastojali izbjeći ženidbu po svaku cijenu. Na taj su način željeli spriječiti ponavljanje sramote koja se dogodila Bajazidu, znanom i kao Yildirim, odnosno Munja. Dame koje su dijelile postelju sa sultanom, makar bile na visokom položaju, uvijek su ostajale pod kontrolom svoga gospodara. Bile su mu samo priležnice, bez slobode i u vlasništvu Njegova Veličanstva. Dakle, čak ni za jednu haseki Lokman nije želio staviti na kocku svoju glavu. Da je htio zaobići cara, kao što je od njega zahtijevala sultanija Safija, već bi možda sjedio kod bostandžije Bašija, čovjeka kojemu nisu bili podređeni samo vojna formacija od dvije tisuće i petsto bostandžija, dvorskih vrtlara i čuvara, kao i sve palače i lovišta, sve brodovlje, uključujući i carsku galiju, već su mu povjeravani i mnogi drugi, manje vedri zadaci. Bostandžija Baši obavljao je neugodna ispitivanja kada bi se radilo o optužbi protiv nekoga tko je pripadao palači i dužnost mu je bila pogubiti sve visoke ličnosti koje su se našle u situaciji da su dokazane optužbe protiv njih. Ali kizlar aga je doista uživao u svom favoriziranom položaju i nije se namjeravao naći u omraženoj odaji bostandžije Bašija. Izlaz iz te sobe za dostojanstvenike iz ranga kizlara, mogao je biti samo na tri načina. Najčešće bi izlazili kao leševi. Nešto rjeđe događalo se da su bili postavljeni na dužnost beglerbega, glavnog namjesnika neke udaljene provincije ili bi bili prognani na neki, malo manje uljudan način. Gotovo nikada ne bi ostajali na svom dotadašnjem položaju. Lokman-aga je već bio prešao sedamdesetu i već je trideset godina bio kizlar. Zar bi ugrozio ono što je postigao, samo zato kako bi ga iz one sobe neizvjesnosti iznijeli s nogama prema naprijed? Trgnuo se od straha. Što je kazala sultanija? – Odlazim, – rekla je. – Ne. Nemoguće, – brzo se umiješao. U tom slučaju, i njegova glava dolazi u pitanje. Osim toga, mislio je i na majku sultaniju. Za svoju najdražu snahu ona je bila jedina šansa; sultanija Safija morala se suočiti sa Sulejmanom i dobiti bitku koju je sama izazvala.

– Vaša Visost ne smije izbjeći susret koji je postao nužan, – dodao je Lokman. Safija nipošto nije bila kukavica i bila je itekako svjesna svoje ljepote. Iako je već došlo do toga da čak i kizlar dvoji, ona će ipak ostati. U tom je trenutku mislila manje na Sulejmana, a više na to kako će on nakon pobjede postupiti sa svojim protivnicima. Bilo je to trenutak prije no što će Sulejman stupiti u odaje. Kad je ušao, njegove jagodične kosti podrhtavale su od prigušenog uzbuđenja, ali je usprkos tome, suzdržanim glasom pozdravio svoju haseki. Očekivala je Sulejmanov posjet i kako bi mu pokazala da se osjeća njegovom, padišahovom, izabrala je carske boje. Odjenula je kaftan od zelenog brokata sa srebrnom podstavom i širokim rukavima podstavljenim hermelinom. Beskrajno dugi gajtan izduživao je njezinu liniju koju nije prekinula nikakvim pojasom. Kolutovi od jaspisa zvečali su oko gordih stopala iznad kojih su se nabirale svijetlosive hlače. Oko golih podlaktica nizali su se rubini, a modrocrnu kosu krunila je mitra nadkneginje iz Moskve, poklon Vasilija Ivanoviča, kojim se taj osvajač Astrahana želio sprijateljiti s njome. I ta je žena morala čekati Sulejmana!, čudio se u sebi kizlar aga. A barem je on vjerovao da se dobro razumije u žene. A zbog čega je takva žena morala čekati Sulejmana? I zbog koga? Zbog jedne tatarske djevojke iz Bahčisaraja! Bez ikakvih formalnosti, dakle bez da je obavijestio kizlara, Sulejman se odmah po dolasku zaputio u paviljon Hebetulah. Kad tamo nije našao Rokselanu, njegovu prvotnu napetost zamijenilo je razočaranje, koje je potom potisnuo strah. Djevojka barem nije stanovala daleko. Međutim, kad je do njega stigla Rokselanina odbijenica, u potrebi da odmah poduzme brze i oštre mjere, spriječilo ga je samo to što nije shvaćao što se zapravo događa. Čak ni izvješće koje mu je u međuvremenu donio kizlar aga, nije nimalo poboljšalo situaciju. Rokselana je vratila Sulejmanov dar!? Rokselana ne dolazi kad ju on pozove?! Njegovo raspoloženje mijenjalo se između brige i bijesa, čak i onda kad je, zbog oluje osjećaja koju nikako nije mogao objasniti, molio sultaniju Safiju da ga pričeka. Ako je kizlar aga i znao nešto više o svim ovim neobičnim događajima, nije to pokazivao. Čak nije izgovorio ni sultanijino ime… Sulejman se pak nije nikako mogao osloboditi straha da mu se Rokselana zbog nečega sveti i da bi ta njezina osveta mogla imati nekakve

veze sa sultanijom. Zgrozio se od pomisli da bi on, sa svojim ugledom, sa svojim carskim položajem, uopće mogao narediti nešto protiv Rokselane i donijeti neku odluku koja bi bila neopoziva. Iako su njegovi osjećaji prema njoj u muškim krugovima i pod šatorima izgubili na svojoj silovitosti, sada, kad je znao da je odvojena od njega samo na nekoliko minuta, postalo mu je savršeno i pomalo zastrašujuće jasno: ne može ju izgubiti, ne smije ju izgubiti! Kada bi žene barem mogle shvatiti, molio se u sebi, kako se muškarci ne mogu pretvoriti u bogove, a carevi još manje, jer su upravo oni podvrgnuti najvećem pritisku. I kad bi ga Rokselana, preklinjao je, barem poštedjela riječi zbogom. Jer ta riječ, jednom izrečena, postaje vječna, poput samog Alaha. Kao što je ona molila za njega, tako je i on molio za nju. Patio je za njom, kao što je i ona patila za njim. No sada je ispred njega bila Safija. A Rokselana? Zašto ona nije došla? No Safija je bila tu. Ona mu je rodila sina i s njom je proveo mnoge noći. Pa iako je odlučio da ju neće tako skoro vidjeti – ne smije to zaboraviti. Ni kao muškarac, ni kao sultan, niti kao Sulejman. Zato joj je zahvalio na dolasku i poveo je, kad je ustala, do sofe na koju su potom zajedno sjeli. – Ostavite nas nasamo, – obratio se dvorskoj guvernanti i kizlaru. A Safija, koja nije znala da je on poslao po Rokselanu, shvatila je njegovo ponašanje kao naklonost. Više uopće nije razmišljala o Rokselani, već samo o onoj večeri ispod kolonada na moru, kad je okrenula leđa svom gospodaru. Sulejman, pak, uopće nije spominjao taj njezin prijestup. Gledao ju je pogledom koji je Safija protumačila kao ljubav. Već je vidjela kako se bliži čas njezinog trijumfa. Zbog nje se vratio iz Kavaka, veselila se. Natjerala ga je čežnja. Uvjerena da će pomirenje, za koje nije trebala podnijeti nikakvu žrtvu, nužno pojačati njezinu moć, zaustavila je napad. Sulejman je stigao i sada će ostati! Točno to je i htjela. Čemu mu služe seraskeri, veziri, paše i age, razmišljala je. Mogli bi osvojiti Rodos i bez njega. No Sulejman je, još uvijek otvorenih očiju, sanjao o Rokselani i o tome nije li budalasto toliko iščekivati tu zatucanu djevojku koja ga uopće ne poštuje? Iz toga proizlazi da je on, gospodar dvaju kontinenata i više od tri stotine žena, u svom svojem bogatstvu, najnesretniji ljubavnik!? A tada ih je usporedio: Safija govori o ostanku, želi napraviti od njega haremskog sultana. a Rokselana to ne bi nikada zatražila. A inače? Safija je lijepa…

Safija je drhtala pred njegovim pogledom. Muslin na njezinu dekolteu napeo se preko ponosno izbačenih grudi na kojima je on tako često počivao. Osjećala je da i on misli na to. A mislio je, češće no što je mogla i zamisliti. Ova je došla, dok je ona druga zakazala. Sultanija Safija, odabranica njegove presvijetle majke je ovdje. Majci je dvostruko zahvalan – na životu koji mu je podarila i na ovoj ženi. Pa iako je Safija ljubomorna i vlastoljubiva, ipak ima blagoslov njegove majke, a time i Alahov. A Alah je Safiji podario sina! Njegovog, Sulejmanovog sina. Ali ona ga ne može odvratiti od njegove dužnosti. Nikada. Za takvo što nema moć nad njim, štoviše, ona će uvijek morati čekati da on dođe, a on će na njenim rukama naći mir, neophodan za njegovu ulogu utočišta i stijene islama. Za razliku od Safije, ona druga, ona tvrdoglava i prkosna, dovodi ga u zavadu s majkom, a sinova je dužnost da uz ljubav i zahvalnost srca sluša majku. Ona mu donosi samo nemir, ona druga, ona ga proždire kao što plamen proždire svijeću i od nje nije siguran ni u svojim šatorima, ni pod svojim zastavama. – Safija…, – izustio je i zastao. Čuo je štropot. I tada se dvorana napunila ljudima, prema redu i propisanom protokolu, za slučaj kada padišah pozove k sebi jednu hanum. I prije nego što je Sulejman shvatio što se događa oko njega, Safija je znala. Ustala je jer je znala da se lakše savladava dok stoji. I protegnula se, lijepa, mlada, zračeći u svom kraljevskom sjaju, puna ponosne vjere u ponovno zadobivenu ljubav svoga gospodara. Sulejman se pak držao malo podalje, odmaknut nekoliko koraka od nje, od njih. Stajao je uspravan i vitak. Mogao je čuti kako mu škrguću zubi, ali ih nije mogao kontrolirati. Zapravo je bilo dobro što je bio po strani i u polusjeni. Ovako je djelovao nijemo, poput stupa uz koji je stajao. Među onima kojima je dužnost nametala da budu prisutni, klečale su dvije crne figure. Mogle su biti i stare i mlade, nije se moglo vidjeti. Ništa se na njima nije moglo vidjeti, čak ni oči. Jer danas se sve događalo onako kako zahtijeva protokol: žene su se naklonile prema propisu, duboko se pognuvši, prekriženih ruku. Sulejman nije imao prigovora na njih, osim jednoga – nije znao tko su. – Gospa Hurem, – glavna dvorska guvernanta više je šapnula nego najavila. – Ustanite, gospo, – Sulejman je začuo svoj glas, a činilo mu se kao

da je netko drugi izgovorio te riječi. Iako to nije spadalo u njegovu dužnost, čokadar je ipak dotrčao, zajedno s Dede Semid, uhvatio gospu ispod ruku i podigao je. Nakon toga su se oboje, Dede Semid i čokadar, povukli u pozadinu. Jer se i on, nosač sultanova ogrtača, kladio na Rokselanu. Safija je to primijetila namrgođenih obrva. Rokselana je sada stajala sama pred Sulejmanom. Prisilio se na lagani podsmijeh. – Vaše lice je crno zbog srama, dopustite mi to reći, – počeo je. – Ali ja vidim samo vaš veo, međutim, i on je crn. Gospo, izvolite ga skinuti. No Rokselana se nije ni pomaknula i nije ništa rekla. Usprkos ovom očitom prkosu, Sulejman se uspio suzdržati, pa je samo mahnuo glavnoj dvorskoj guvernanti da priđe. – Budite ljubazni i pomozite gospi, – naredio je. Ekscelencija se duboko naklonila pred Sulejmanom i tada, vrlo lagano, pred Rokselanom. Stvarno bi se htjela jednom naći s tom djevojkom nasamo, iza zatvorenih vrata i u četiri oka, razjarila se u sebi. Očito je da je guvernanta Dede Semid u ključnom trenutku zakazala u potrebnoj strogoći. I velika je šteta što je kod tog stvorenja prekasno za šibu, razmišljala je Njezina Ekscelencija. Glasno je rekla: – Njegovo Veličanstvo je zapovjedilo, – te maknula Rokselanin veo. Razmišljanja Dede Semid išla su, pak, u drugom smjeru od onoga u kojem je razmišljala njezina pretpostavljena. Dovoljno je poznavala žene i djevojke i znala je koliko su stvarni Rokselanina briga, bijes i strast. Kada je Rokselana otpravila čokadara, slijepo je slijedila svoju zamisao. A sada se desilo čudo. Plan joj se ostvarivao, kao da ju je vodila neka providnost. Dede Semid je shvatila da u Rokselaninu postupku postoji neka, njoj neshvatljiva mudrost, pa je pustila prijateljicu da i ovoga puta učini pravu stvar. Čak je i veličanstvena Safija sada uvidjela da u žalosnoj Rokselani – i to upravo u žalosnoj! – ima ozbiljnu protivnicu, a razum joj je govorio da postoji razlog zbog kojega treba drhtati pred suparnicom. Dok je Rokselana stajala pred Sulejmanom, glave pognute od srama, s dobro osvijetljenim žarećim ožiljkom na obrazu i jednom usamljenom suzom koja je bila rječitija od svakog ridanja – rijetki bi joj muškarac mogao odoljeti. A Sulejman nije pripadao takvim muškarcima. Safija je s užasom promatrala kako bijes prema Rokselani polako nestaje s njegova lica. U njemu je zapravo raslo suosjećanje koje ga je naočigled potpuno preplavilo. Beskrajna nježnost i divlji nagon za zaštitom

bili su svojstveni tom suosjećanju. Nagon da zaštiti Rokselanu. – Tko vam je to učinio? – upitao je. – Rokselana je šutjela. Svi su šutjeli. – Tko je to učinio? – glasnije ponovi Sulejman. – Ja! – povikala je Safija, suprotstavivši se suprugu. Čitavim svojim tijelom i čitavom svojom dušom Rokselana je više osjećala nego znala; sada, upravo sada, donosi se odluka koja će odrediti njezin daljnji život. Osjećala je kako se namjere i mišljenja ljudi oko nje dijele, bore, povezuju, osjećala je pomoć Dede Semid i znala da je vjera njezine prijateljice pridobila ostale. Sama pak nije činila ništa; samo je nijemo stajala na sredini prostorije, naizgled bez volje, kao predmet o kojem se raspravlja. Ali ipak je željela Sulejmana, baš kao što ga je željela i Safija. I tako je zapravo Sulejman bio taj oko kojeg se vodila bitka. Bitka između Rokselane i Safije. U ovoj borbi je gotovo tjelesno osjećala da je okružuju tajne sile koje je Muhamed nazivao džinovima, duhovima, ali također i podanicima Alahovim. Rokselana ih je prizvala k sebi, usisala i snažno izbacila iz sebe, kao neukrotivu snagu volje. Željela je Sulejmana i željela ga je samo za sebe. Ta je želja bila tako neopoziva i toliko jaka da je ništa nije moglo oslabiti. Ipak postojalo je tu još nešto: poštovanje prema protivnici. Prema onoj koja je branila svoj život i sramotu zbog Rokselanine igre s ožiljkom. Ali nije htjela da to prođe kao da se ništa nije dogodilo. Bila je u borbi i nije se htjela odreći svog oružja. Drugo nije imala. Zato joj se činilo mudrijim da ostane nijema, nego da išta kaže. Safija, pak, nije mogla najprije sakupiti u sebi svoje snage, pa ih onda pustiti da djeluju. Njezina strast nije bila dovoljno jaka. Nije mogla šutjeti. Njezina strast morala je izaći iz nje. I zato je progovorila. Govorila je o luđakinji koja to nije i koja je nepristojnim igrama namamila maloga princa. O nedozvoljenim vještinama kojima se pritom služila. Na koncu je prozvala Rokselanu ni manje ni više nego vješticom. Kod kršćana je jedna takva optužba mogla imati smrtne posljedice. No nije imala učinka na gospodara pravovjernika. – Svatko prosvijetljen islamom zna, – rekao je Sulejman, – da je to Alahova stvar, ako jednome dâ više nego drugome. – Vještica!!! – vrištala je Safija. – Zar Vaša Visost ne zna, – pitao je Sulejman, – da sam ja uzvisio

damu koju Vi nazivate vješticom? Kada udarite ovu gospu, udarili ste mene! Koliko je samo još do maloprije strepio da će morati potvrditi svoj carski ugled, a koliko se brzo poslužio tom izlikom! Pred njim je stajala dotjerana i bijesna, strastvena kraljica. No, mora li djevojka zbog nje plakati od žalosti? – Sulejmane…, – preklinjući je započela Safija. Ali on je podigao obje ruke, s dlanovima okrenutim prema njoj, što je bio znak neopozivog otpusta. Na taj su znak kizlar aga i upravitelj harema uhvatili Njezinu Visost ispod pazuha, što je bila gesta puna strahopoštovanja, ali i gesta koja je imala isto značenje kao i uhićenje. Djelić sekunde izgledalo je kao da se Safija želi baciti pod noge svom gospodaru. No to je potrajalo i nestalo poput bljeska munje. Međutim, bilo je dovoljno da muškarcu u njegovom bijesu oduzme neranjivost. Safija je patila. Bila je majka njegovog sina, družica u mnogim danima i noćima. Sada je patila za njim i to ga je žalostilo. A žalostilo je i Rokselanu. Jer u tome trenutku Sulejman nije mogao osjećati ništa s čime ona nije suosjećala. Pobijedila je. No ipak je, na vrhuncu svog trijumfa, osjećala bol, baš kao i on. Rokselana nije mogla mrziti svoju protivnicu. Za obje bi bilo najbolje kad bi Safija prevladala otpor u sebi i zadnjim trunkama ponosa i snage napustila sobu. Jedan Sulejmanov znak rukom bio je dovoljan da svi krenu za njom. Svi su slijedili Safiju, osim Rokselane. Sulejman i Rokselana pogledali su jedno drugo. Još su bili mladi i prvi su put svjesno iskusili kako svaki život poništava neki drugi život, a svaka sreća nečiju tuđu sreću. To je samo utišalo njihovu glasnu želju. Rokselana je započela. – Je li dobro to što činimo? – upitala je. Rekla je “mi”, a dok je Safija bila tu, nije se ni pomaknula. – Ne znam, – odgovorio je. – Ona te voli. – Voli me, – ponovio je Sulejman. – Ali ipak više od svega voli sebe, svoj ponos, svoju ljepotu i pomisao da će jednom, ako me nadživi, postati majka sultanija. To ona voli! Odmahnula je desnom rukom kako bi izbrisala tu rečenicu. – Ma što i koga voljeli, najviše volimo sami sebe. – Nije znala zašto je to rekla, ali rekla je.

– Zato je važno, – nastavio je Sulejman, – pronaći osobu koja će nas činiti boljima, savršenijima. Nakon Sulejmanovih riječi oboje su ušutjeli. Iako su dobili što su željeli, nisu se usudili to dotaknuti. Bili su poput Adama i Eve ispred zabranjenog voća. Rokselana je opet prva progovorila. – Što nam je činiti? – upitala je. Sulejman se osjetio prozvanim kao muškarac. – Ono što nam Alah zapovjedi, – odlučio je. – Oh, Sulejmane, – uzviknula je Rokselana. – Koliko te volim! I dok su riječi još odzvanjale odajom, već je bila u njegovu naručju. Sljedećeg jutra kizlar aga je, po nalogu svog gospodara, zamolio za razgovor sultaniju Safiju. – Gdje Vaša Visost ubuduće izvoljeva stolovati? – upitao ju je. – Vašoj Visosti stoje na raspolaganju sve carske palače, osim jedne. Osim nove palače. Čuvši to, Safija je problijedjela, ali ovaj put nije izgubila kontrolu nad sobom. Ide u staru palaču kod svoje svekrve, gospe Hafse. Kizlar aga je došao i kod Rokselane. Uveo je k njoj dva visoka bijela eunuha, rizničara palače i onoga koji je odijevao cara, a ujedno nosio i sultanov pečat. Njih dvojica donijeli su joj potvrdu o nagrađivanju, na ime gospe Hurem. Tom su joj ispravom preneseni svi prihodi s otoka Tenedos i Imbros, kao i tjedne naknade za njezinu službu. Osim toga, dobila je i paviljon Hebetulah.

XVI Tek nakon druge noći sa Sulejmanom, Rokselana je primila sve počasti koje joj pripadaju kao izvoru carskog blaženstva. Istovremeno, svi su postali nekako uslužniji prema njoj. Ovoga puta, gospe nisu poslale eunuhe i sluškinje, već su se došle osobno pokloniti. S darovima je pristigla i bijela služba. Došao je i Bolil-aga, čokadar. U njemu je Rokselana upoznala mudrog čovjeka i uskoro ga je toliko ohrabrila da više nije skrivao pred njom svoje male nestašluke, koji su njegovo golobrado lice prikazivali u sasvim drugom svjetlu. Pokloniti su se došli i ostali veliki bijeli eunusi, među njima i kapu aga, glavni dvorski upravitelj, osobno. On je Rokselani poklonio skupocjeno venecijansko ogledalo. Svoje su darove poslali i konzuli pomorskih država, kojima je to dopustila Visoka porta. Prije svih to je učinio protektorat Dubrovačke republike, ali i Venecija, Firenca, Engleska i Francuska. Poput ostalih, oko dobrohotnosti gospodarice nisu se propustili potruditi ni veziri i visoki dostojanstvenici, baš kao ni izaslanici beglerbegova, glavnih namjesnika provincija udaljenih od Carigrada. Nakupilo se toliko darova da je Dede Semid, koja je zajedno sa svojim ostalim štićenicama bila na raspolaganju Rokselani, imala pune ruke posla dok ih je sve prihvatila, a zatim i popisala. Sama Rokselana odlučila je kako će darove razgledati kasnije. Međutim, odmah je pogledala samo jedan – dar Muhameda Giraja. Krimski kan poslao joj je četiri sjajna, crna lisičja krzna čija je vrijednost bila neprocjenjiva. Te su lisice vjerojatno bile namijenjene Safiji, ali ih je kanov izaslanik, očito u posljednjem trenutku, prenamijenio njezinoj nasljednici. Rokselana je zamišljeno omotala ruke krznima. Gdje li su ih Tatari zaplijenili? Kome su ih oteli? S koliko su života ta krzna, osim onih lisičjih, plaćena? I dok je milovala krzno, Rokselana je desnom rukom opipala i drugi poklon, koji je već ranije dobila od Muhameda Giraja – skromni medaljon. U njemu je čuvala Serafimov križić. Ništa nije tako jasno pokazivalo koliko je zaista visoko dospjela, kao razlika između njegovih darova. Nekoć joj je poklonio taj bijedni komad nakita, njoj, tada poludjetetu i poluropkinji. A sada je otpremnik poslova Njegove Visosti želio pridobiti naklonost visoke gospe – skupocjenim

krznima. Do položaja na kojem je sada, trebalo joj je godinu dana. Ako se Rokselanina sudbina promatra očima Dede Semid, uspjela je dobiti puno toga, ali ne i sve. Stara palača i dalje je bila obavijena šutnjom, što se moglo protumačiti samo neprijateljstvom. A u staroj je palači stolovala Safija i vladala gospa Hafsa. A prema gospi Hafsi, majci sultaniji, ravnala se cijela carska obitelj. Stoga nije bilo čudno što ni jedna od Sulejmanovih sestara ili tetki nije smatrala za shodno pokazati ikakav interes za Rokselanu, baš kao što se nije pojavio ni jedan od majčinih dvorjana. Rokselana je, međutim, bila previše obuzeta Sulejmanom da bi joj išta od toga moglo pokvariti sreću. Za razliku od nje, Dede Semid je ta spoznaja kvarila bilo kakvo uživanje u gomili časnih darova. Ipak, kad je stigao poziv od sultanije Kire, čak je i gospodarica osjetila malo zadovoljštine. Podrazumijeva se, valjda, da je Dede Semid bila bezgranično sretna. Gospa Kira je trenutno ipak bila jedina sultanija u novoj palači i samim time prva dama carske palače. Naravno da se za taj posjet Dede Semid potrudila da prođe što je moguće raskošnije. Plan je bio da Rokselanu, samu, kao i počasne gospođice, odnesu u devet nosiljki na konak k Njezinoj Visosti. Na usluzi mora biti čitavo osoblje paviljona Hebetulah, a kizlar aga bi im trebao omogućiti dostojnu pratnju. Na veliku Dedinu žalost, Rokselana je odlučila drugačije. Razmišljala je kako ide u posjet ženi koja je ostala bez dvojice sinova, sinova koji su bili mrtvi, a ostala je i bez supruga, iako je on bio živ. Stoga je Rokselana zabranila bilo kakvu pratnju, osim onu svoje prve družbenice. Čak je i u odijevanju izbjegavala bilo kakvo pretjerivanje, pa i carske boje – crvenu i zelenu. Samo za taj posjet dala je sašiti odjeću u ljubičastoj boji heliotropa, a jedini joj je ukras bio obrub od lisičjeg krzna koje je dobila od Muhameda Giraja. I s nakitom je bila oprezna; stavila ga je upravo onoliko koliko je dovoljno kako kod uvažene domaćice ne bi ostavila dojam da joj taj poziv nije jako važan. I ništa više. Čim je Dede Semid shvatila želju svoje gospodarice, učinila je sve što je mogla kako bi i sama uskladila željenu jednostavnost s visokim stilom. Sve su se djevojke složile kako Dede Semid prekrasno izgleda. Uz zagasite ružičaste hlače, sve ostalo bilo je crno, a posebnu draž davala joj je crna bluza ispod koje su se lagano nazirali obrisi njezinih, još uvijek lijepih grudi. Tamnu odjeću, u kojoj je izgledala pomalo tajanstveno, dodatno je naglasila teška i bogata ogrlica od venecijanskog rozenkvarca,

koja je višestruko obujmila njezin vrat i prekrila poprsje. Dame nisu dočekali nikakvi crni eunusi. Već i sam privid nadzora, kod sultanije bi bio nepriličan. Kroz prostoriju su ih pratile upečatljivo našminkane djevojke, čija neskrivena raskoš nije mogla zasjeniti gospodaricu paviljona Hebetulah i njezinu pratiteljicu. Djevojke su zamolile Rokselanu i Dede Semid da pričekaju Njezinu Visost u odaji ispunjenoj sofama. Dede Semid je odmah shvatila situaciju i šapnula svojoj gospodarici da gospa Kira još nije spremna, iz razloga što se još uvijek nije mogla odlučiti hoće li prilikom Rokselaninog ulaska ustati, poput domaćice, ili će ostati sjediti, kako priliči sultaniji. No, pitanje strogih normi društvenog ponašanja Rokselanu nije osobito zanimalo. Iako je i ona sada imala raskošnu vilu, i pripadali su joj otoci Tenedos i Imbros, svejedno nije bila sultanija. A to što su je djevojke gospe Kire oslovljavale s Vaša Milosti, bilo je više iz pristojnosti, nego iz nekog propisanog pravila. Vrata su se napokon otvorila, a djevojke su se poredale. Nije manjkalo ni eunuha, a dvorska upraviteljica najavila je sultaniju, koja se kroz taj špalir približavala svojim gošćama. Unatoč tome što ju je ta visoka dama milostivo privukla sebi i pozdravila poljupcem, Rokselana se nije mogla oteti dojmu da se gospa Kira ipak morala osjećati nesigurnom, kad je zbog nje, jedne male hanum, toliko pretjerala u raskoši. Na Rokselani i Dede Semid ništa nije blještalo. Za razlliku od njih dvije, sultanija Kira, iako u žalosti zbog oba princa, bila je puna dijamanata. Na svoju kapicu zataknula je čapljina pera koja su imala pokazati njezin visoki rang. Sirota Kira, razmišljala je Rokselana. Sulejmanova prva žena bila je zarobljena na bosanskoj granici, u jednoj od onih neprekidnih razmirica kojima se kratilo vrijeme između ozbiljnih ratova. Njezin otac, inače gospodin iz Štajerske, živio je u Hrvatskoj. Možda zato što je u međuvremenu stradao, ili zato što nije mogao otkriti gdje mu se nalazi kćer, od njega nikad nije stigao nikakav zahtjev za otkupninom. No, i da jest, bilo bi prekasno. Naime, nju su u međuvremenu već odveli eunusi. Sa svojom, poput lana svijetlom kosom, blijedoplavim očima i snježnobijelom, nježnom ružičastom puti, te skladnim, iako pomalo punašnim tijelom, bila je sve ono što su eunusi, mahom crni, zamišljali kao ideal ženske ljepote. Naposljetku, oni su je i odveli u krevet mladom princu Sulejmanu, bez da ju je sam izabrao. Sve u

svemu, gospa Kira imala je iza sebe laku i prije svega uspješnu karijeru. Iako sama nije učinila mnogo, bila je podignuta na najviše mjesto, a zatim… ostavljena. Obojica njezinih sinova pokopani su uz Sulejmanovog oca Selima, njezin suprug dobio je Safiju, a sad je vjerojatno posjedovao i ovu mladu djevojku koja tako skromno stoji pred njom. Pored sve ravnodušnosti, ovu zgodnu ženu od nepunih trideset, još uvijek je služio zdrav razum, tako da nije precjenjivala svoj položaj. Da bi živjela životom udovice, za to je ipak bila previše mlada. Bilo je posve jasno da ona još uvijek traži svoju priliku, onakvu kakvu joj Safija nikad nije dala. Možda joj je omogući ova mlada djevojka? Iako je na prvi pogled izgledalo da je Rokselana Kirin prirodni neprijatelj, i ona se, baš poput Kire, ipak borila protiv Safije. A u tome je izgleda imala više sreće nego Kira, što ih je na neki način povezivalo. Bez obzira na takve, vjerojatno zatomljene, ali svakako dublje interese, posjet uz kavu, slatko i šerbet, postupno se pretvorio u sasvim pristojno damsko druženje. Sultanija Kira počastila je svoju gošću gestom velike milostivosti. Odlučila je pokazati Rokselani svoj stan. Dvorane u koje je kroz otvorene kolonade prodirala svjetlost, zastrte odaje, glazbene i plesne sobe, nizale su se jedna za drugom. Mogla je vidjeti i prekrasnu kupaonicu Njezine Visosti, kao i spavaću sobu s garderobom. Prostorija koja je trebala biti odraz svoje gospodarice, bila je u potpunom neredu; uz odjeću i nakit, bila je preplavljena i njezinim mirisom. Svileni pokrivači na ogromnom krevetu bili su razgrnuti, a posvuda po sofama i niskim naslonjačima ležala je dnevna i noćna odjeća i obilje vrijednog nakita. Bilo je to veliko blago, a bilo je tako nehajno odbačeno. Rokselana je ipak primijetila trud kojim je, po svojoj prilici, stvaran dojam nereda i začas je shvatila kako je cilj postignut – ona, obična mala djevojka, morala je vidjeti upravo to što je vidjela: Kirino bogatstvo i krasotu. Sultanija tada počne objašnjavati. Ovu kopču dobila je od Sulejmana za njihovu prvu godišnjicu, onu dijademu kad im se rodio stariji sin… Cijela ta predstava bila je dobro izrežirana. Ali da će uz sve to i zaplakati – Rokselana nije predvidjela. A Kira je zaplakala. No, Rokselana je kleknula pred nju i pomilovala joj ruke, ruke majke koja je izgubila svoje sinove. Ta je sudbina bila teža od Safijine, koja je ipak imala svog Mustafu, a Kirinu bol nije skrivila Rokselana. Sultanija Kira ju je zagrlila. – One u staroj palači, – jecala je, – one su me izgurale. Ukrale su mi ljubav našeg gospodara! I vas će pokušati izgurati. Morate im se

suprotstaviti, čujete li me? Morate to napraviti bolje od mene. Trebate me osvetiti, i to tako što se nećete dati otjerati! Nas dvije moramo postati prijateljice. Želite li to? Kad su se dvije dame vratile, nitko nije primijetio ništa neobično, osim uplakanih očiju Njezine Visosti. Ona bi možda mogla imati još Sulejmanove djece, pomislila je. No, takvim razmišljanjem samo je pokazala kako premalo poznaje Rokselanu. Ipak, Kiru je tješilo to što nije otjerana poput Safije. Još je uvijek Sulejmanova žena i nalazi se u novoj palači, a car se neće ogriješiti o zapovijedi iz Kurana. Barem u noćima svetog petka pripada njoj, svojoj sada jedinoj sultaniji, tješila se Kira puna nade. Jer ona ga je bila spremna dijeliti, ali ni u kojem slučaju nije bila spremna u potpunosti se odreći Sulejmana. Nešto je ipak ostalo nakon tog Kirina izljeva osjećaja: velika prisnost između nje i Rokselane. I dok su djevojke iz pratnje plesale i pjevale pred gospodaricama, Kira je, sama od sebe, počela hvaliti dobre strane svake od djevojaka ponaosob. Neka Rokselana samo izabere koju želi, rekla je Njezina Visost, i sultanija će joj je pokloniti. Rokselanino skromno odbijanje Kira nije uvažila. Štoviše, pozvala je gošću u kupaonicu, gdje je Rokselana mogla vidjeti djevojke gole. To joj je trebalo olakšati donošenje odluke. Sultanija Kira nije uopće dopustila da Rokselana osjeti ikakav manjak uljudnosti; dala joj je pravo i na počast miomirisa pa su, za rastanak, djevojke koje su klečale, njime počastile uvaženu gošću. Posjet je napokon završio zagrljajem i poljupcem. Ljubomora Dede Semid bila je na vrhuncu. Svejedno, odala je priznanje tome što je prva sultanija, svojim časnim pozivom, zbog Rokselane prekršila strogu obiteljsku stegu. Moć majke sultanije sigurno je velika; ali u novoj palači, prijestolnici vlasti, ubuduće moraju računati na otpor. A to sigurno neće biti ugodna spoznaja.

XVII Prošlo je nekoliko dana nakon onog šesnaestog lipnja, kad je Sulejman otišao na bojište. Čitav prijepodnevni sjaj tog sunčanog dana nadvio se nad Mramornim morem, jednom kovrčavom glavom u njemu i jednom barkom. U barci su sjedile dvije djevojke, do brade umotane u odjeću, i prepirale se. Nino, koja je odrasla na jednom grčkom otoku, očekivala je da će njezino umijeće upravljanja barkom i veslanja, izazvati izraze pohvale i oduševljenje. No, njezina joj ih prijateljica nije bila baš voljna iskazati u mjeri u kojoj je to Nino očekivala. Osim njih dviju, na barci su se nalazile plahta, nekakvi ručnici, hlače, košulja i druga odjeća. A kovrčava glava koja je plivala oko barke također je pripadala ženi. Odjeća u barci, koja je bila neophodna jednoj dami, pripadala je njoj. Svaka bi dama trebala biti propisno odjevena, smatrale su djevojke. Istog je mišljenja bila i Dede Semid, a vjerojatno bi bila i većina drugih, kad biste ih pitali. Osim Rokselane. Ona je baš u ovim vrućim danima imala barbarsku želju za kupanjem na otvorenom. Ta ju je strast i dalje držala, na čuđenje svih iz njezine okoline, čak i onih koji su joj bili skloni. Pa zar gospodarica nema dovoljno kada u palači? Nema li, osim toga, u haremu dva prostrana prekrasna hamama? Tamo je mogla ići sa svojim djevojkama, a uostalom, tamo se mogla družiti i sa sultanijom Kirom. Ako se baš i zasitila onih u haremu, zar u Carigradu nedostaje džamija u kojima su za pobožne duše također izgrađeni takvi hamami? A ako baš mora ulaziti u more, poput žene nekog radnika na istovaru ili trgovca vodom, ne može li pričekati barem do kolovoza, kao svi ostali, kad bi na donekle ženstveniji način mogla ući u vodu u prikladnoj, dugačkoj odjeći, uz veseli smijeh? Dakako da je Rokselana mogla učiniti tako. Ali njoj nije bilo do mramornih bazena, sauna i vodoskoka, već samo do plivanja. Željela je ponovo plivati, onako kako je to radila u Dnjepru. A posve je jasno da to baš i nije mogla činiti odjevena u dugačku odjeću. Isto tako, bilo je jasno kako joj pri takvoj ekstravaganciji uopće ne odgovara prisutnost eunuha. Tȁ zbog čega bi inače povela sa sobom djevojke?! Što se može, gospodarica je takva, složile su se obje gospođice. Gledajući je,

čovjek nekad stvarno ne može pobjeći od dojma da joj bolje pristaju neuglađene manire i zapadnjački običaji, iako je u stvarnosti ipak obrazovana turska dama. Kupanje o kojem se priča u Italiji ili Njemačkoj ili negdje još dalje, nitko od njih neće nikada razumjeti. Prema izvješću Karla Petog kojeg zapadnjaci zovu carem, a Visoka porta kraljem Španjolske, on je umarširao u grad Antwerpen, predvođen svitom lijepih djevojaka koje su odreda bile kćeri prvih obitelji, isto tako potpuno golih, kakve su inače u parnoj kupelji, i kakva je bila i gospodarica koja je plivala tamo naprijed. Tako je Rokselanina ženska pratnja došla do spoznaje da su se i te djevojke iz Antwerpena prije ipak morale okupati. U nordijskoj Flandriji ljudi i nisu baš tako siromašni kao drugi nevjernici, pa se i oni kupaju, o čemu postoje pouzdane informacije. No iz toga se ipak vidi nevjerna priroda tih ljudi; tamo se muškarci i žene kupaju skupa, što je velika sramota. Sad su pak ispred barke samo sijevnule bijele ruke i noge i u neobuzdanom veselju zapjenile svjetlucavu vodu. Ubrzo nakon toga Rokselana je nestala i djevojke su zadržale dah dok nisu ponovo vidjele gospodaricu kako izranja na drugom mjestu. Nakon što su skoro dva sata provele vozeći se u lijepo izrezbarenoj, ali prilično neudobnoj kočiji, djevojke su se smjele malo razgibati. Sjedišta kočije vjerojatno su bila pričvršćena širokim, kožnim remenjem za kotače, a da bi se amortizirale sve neravnine na putu, to baš i nije bilo dovoljno. Zato nije bilo nimalo čudno što je i ono malo eunuha koji su bili u njihovoj pratnji, brzo postalo više no zadovoljno što im više nisu potrebni. Tako su se mogli praviti kao da čuvaju vozilo. U odnosu na skromni ljetnikovac ispred kojeg se zaustavila, kočija je, u svoj svojoj bogatoj pozlati, izgledala kao vrhunac luksuza. Kućica bez vrta, koja je s jedne strane gledala na samu morsku obalu, pripadala je Dede Semid. Ona je oduvijek posjedovala maleni kapital od nekih tri stotine dukata, koje joj je sultan poklonio za vjenčanje. Nakon što joj je suprug pogubljen, unatoč svojoj nesreći, prihvatila je kao blagoslov islama to što muškarci ni na koji način ne mogu polagati pravo na vlasništvo ili makar upravljanje nad posjedom koji pripada ženi. Ni jedan muškarac nije mogao ni pomisliti na njezin imetak. Isprva je taj njezin posjed bio izuzetno skroman, no u međuvremenu je dobio na vrijednosti jer su u haremu porasli njezini prihodi, ali i zato što je oprezno postupala sa svojom imovinom. Sve je kod Dede Semid moralo donositi dobit; jedina iznimka bio je ovaj maleni ljetnikovac. On je, u određenoj mjeri, bio njezin

jedini luksuz. Ovamo se povlačila onih dana kada je bila slobodna od službovanja u haremu. Tu je dočekivala svoje sinove kad bi oni imali slobodne dane. Naime, petnaestogodišnjak i njegov dvije godine stariji brat, radili su u palači kao paževi. Staviti sada to svoje malo carstvo na raspolaganje gospodarici, pričinjavalo je ogromno zadovoljstvo Dedi Semid. Ovaj joj izlet nije predstavljavao nikakav teret jer su brigu oko prijevoza i opskrbe hranom ionako preuzeli upravitelji carske kuhinje i prva služba konjušnice. S druge strane, Dede Semid se nadala da će, sada i ovdje, moći ostvariti tajni plan koji je smislila u vezi sa svojom gospodaricom. Bila je već jako nestrpljiva; ipak je dosta dugo čekala znakove. No, iznenada se podigla prašina na prilaznom putu i usred tog oblaka ubrzo je razabrala kola koja se približavaju. Bila je to kočija, nalik na onu kojom su stigle Rokselana i njezina pratnja. Očito je i ova pripadala carskoj konjušnici. Kako se kočija približavala, Dede Semid je mogla sve bolje uočiti detalje: stizala je iz stare palače. Baš u taj čas, Rokselana se ponovo uspinjala u barku. Nino je i tu dokazala svoju nadmoć nad prijateljicom koja je ustrašeno vrištala. Nino je, naime, točno znala koliko se barka smije nagnuti u stranu, pa je samo mirno dodala ogrtač gospodarici koja se penjala u nju. Ovdje je užasno hladno, primijetila je druga djevojka, samo kako bi pokazala da je i ona tu. Gospodarica bi se mogla nasmrt razboljeti ukoliko se odmah ne ogrne nečim toplim. Rokselana se samo smijala. Ta gospođica zaista nema pojma o širokim rijekama koje utječu u divlje, crne vode Sjevernog mora, rekla je. Osobito ne o Dnjepru koji je hladniji od ove mlake lokve. A u njemu se Rokselana veselo praćakala već oko Uskrsa, kršćanskog Ramazana i Bajrama, i to samo zato što je htjela ukrasti par riba iz postavljenih mreža. Dok im je to pripovijedala, odjenula je hlače, navukla široku bluzu i u toj odjeći sama odveslala barkom do plaže. Kad su, uz škripanje po pijesku, izvukle barku iz vode i odvukle je na plažu, broj kočija pred kućom bio je popriličan, što nije spriječilo Dede Semid da odmah dotrči do svoje gospodarice na plaži. U žurbi je otišla tako daleko da je svojim finim, njegovanim rukama pomogla vući barku. Sad je konačno mogla priopćiti veliku novost: jedna gospa moli blagonaklonost i razgovor s Rokselanom. Pritom je Dede pridržavala svojoj gospodarici široki kućni ogrtač. – Gospa…? – čudila se Rokselana, uvlačeći se u ogrtač. Pogledala je

lukavo i tajanstveno lice svoje osobe od povjerenja i shvatila kako od Dede Semid neće saznati više od ovoga. Zato je požurila u kuću kako bi sama vidjela o čemu se radi i ironično se nasmijala. Pa neće valjda dopustiti da izvlači svaku riječ iz Dede Semid. Dok je ulazila u prostoriju koja se protezala s morske strane ljetnikovca, Rokselanino iznenađenje bilo je veće nego što je mislila. Kao što joj je rečeno, bila je tu zaista jedna gospa, doduše još uvijek djevojčica, ali gospa koju je Rokselana tako dobro poznavala još iz vremena dok je bila u staroj palači, pa se i sada poklonila pred njom, smjerno prekriživši ruke. Dama je, naime, bila sultanija Esma, Sulejmanova najmlađa sestra. Prve sekunde susreta prošle su u razmjenjivanju znakova pristojnosti i uvažavanja; uzalud je mlada sultanija molila Rokselanu da je ne tretira kao princezu već samo kao prijateljicu. Rokselana se suzdržavala. Da Esma, kao što kaže, gaji prema njoj prijateljske osjećaje, to je mogla pokazati još u staroj palači. Ali tamo je Rokselana za Esmu bila tek jedna od mnogih djevojaka iz kruga majke sultanije, što joj i nije mogla zamjeriti. Tȁ nisu sve odjednom mogle privući pažnju Njezina Veličanstva. Rokselana je povjerovala u Esminu znatiželju i samo se čudila što je ta osobina kod carske kćeri bila tako očita. Čak je i sultanija Kira pozvala Rokselanu k sebi, a nije ju osobno potražila. Dodiše, Kira je imala jako valjan razlog za dobre odnose s Rokselanom: njihovo zajedničko ratno stanje sa starom palačom. Za Esmu je, pak, korak koji je učinila predstavljao dvostruku hrabrost. Time što je prva posjetila gospu iz nove palače, uzela si je za pravo više no što je bilo dopušteno, istovremeno prelazeći iz tabora svoje majke u onaj drugi, neprijateljski. Pod takvim je okolnostima Rokselana naprosto morala biti sumnjičava. I dobro je da joj Dede Semid nije odmah rekla o čemu se radi, jer u tom slučaju vjerojatno ne bi ni došlo do ovog razgovora. Sve dalje, prema mišljenju Dede Semid, ovisilo je o ponašanju male princeze. A ona se doista potrudila. – Molim vas, nemojte mi se obraćati s Visosti, – zamolila je. – Tako inače čini moja majka kad se ljuti na mene. Jeste li i vi ljutiti na mene? – Ne, – rekla je Rokselana. – Kako bih se ja mogla naljutiti na Vašu Visost? Nisam ja Vašoj Visosti isto što i presvijetla majka. – Hurem! – Esma je izgovorila ime koje je Sulejman dao Rokselani. – Nismo li kao sestre? Niste li vi žena moga brata?

– Bojim se da u staroj palači nemaju baš puno razumijevanja za to. Ili bi vaš ljubazni posjet trebao značiti da je najmlađa kćer sultanije Hafse došla kod gospe Hurem, crvenokose luđakinje, po nekom svečanom državnom činu? – Rokselana si je dozvolila da bude podrugljiva. – N…ne…, – dodala je Esma oklijevajući. – U staroj palači jednostavno mi ne bi ni dopustili da idem k vama. Sretno vam bilo na povratku doma, pomislila je Rokselana, i sama se čudeći koliko ju je, očito, povrijedilo to što je ne prihvaćaju, kad se tako loše ponaša prema ovoj sirotoj, maloj princezi. – Kod kuće neće ni primijetiti, – objasnila je Esma onako djetinjasto, poput kakve školarke, što je zapravo i bila sa svojih četrnaest godina. – Moje osoblje me neće odati, a nitko ih i neće ispitivati. Svi vjeruju da sam otišla na more kod Džanfede. A ja i jesam na moru! – dodala je, vesela zbog svoje prijevare. – A što je sa sultanijom Džanfedom? – htjela je znati Rokselana. – Ona ima puno razumijevanja! – Esma je bila optimistična. – Čovjek se može osloniti na Džanfedu. Moja druga sestra, Tamara, razmišlja samo o politici, i pritom nitko ne zna što točno misli. Ali Džanfeda želi samo svog supruga, a to što je on postao serasker, uopće joj se ne sviđa. Džanfeda ne traži od mene da se udam za Ahmed-pašu, kao što želi moja majka. Džanfeda mi ne zamjera ako ga ne volim. A ja ga ne volim! Ne želim ga! A sad me vi nazivate Visočanstvom i ponašate se prema meni poput stranca i nitko mi ne želi pomoći! – Rokselana je vidjela kako su se Esmina dječja usta počela skupljati i koliko malo nedostaje da počne neobuzdano ridati. Sa svom nadmoći mlade žene koja je već grlila muškarca, osjetila je te tri godine, koliko je bila starija od četrnaestogodišnjakinje, koja je muško divljenje dosad sretala samo u snovima. Majčinski je položila svoje ruke oko uplakanog djeteta. – Ne želite Ahmed-pašu? – upitala ju je. – Mislite na vezira? – Da, pobogu. Pa zašto biste se onda trebali udati za njega? Tako je Rokselana saznala razlog koji je Esmu doveo do nje. Esma nije željela da joj muž postane Ahmed-paša. Željela je Ibrahima, glavnog sokolara, violinista iz vrta u Manisi, Sulejmanovog prijatelja. A malena je poželjela… da joj Rokselana pomogne oko Ibrahima.

– Ja?! – Rokselani je trebalo nekoliko trenutaka da se oporavi od šoka, toliko je bilo njezino zaprepaštenje. – Hurem…, – molila ju je Esma. – Esma, mislite li vi da ja imam toliki utjecaj? – Majka želi da se udam za pašu, kako bi ga na taj način postavila za velikog vezira. – Tim više! – uzviknula je Rokselana. – Ali, nije me briga za velike vezire! – Esma nije shvaćala Rokselanu, kao što ni Rokselana nije shvaćala nju. Kao princeza, Esma je od rođenja spadala u onu grupu žena u krugu Carstva, kod koje se želja za vladavinom podrazumijevala sama po sebi. Zašto omiljena Sulejmanova žena ne bi trebala brinuti o velikim vezirima? Prema Esminu shvaćanju to je bila Rokselanina dužnost. Zato je njezine prigovore doživjela samo kao izliku. A sada se pokazalo da malom nevinašcu, koje se u prisutnosti svoje moćne majke plaši otvoriti usta, ništa nije promaklo i da je uglavnom sve shvaćala. – Pa, stari Piri-paša ne može ostati! To i Vi znate! – nabrajala je razloge. – Moja sestra Tamara želi imenovati svog Ferhada za velikog vezira, iako je Džanfedin Mustafa, kao serasker, sljedeći na redu. Ali Džanfedu to uopće ne zanima. Što se nje tiče, Ferhad, dakle, može mirno dobiti pečat. – Ali… – Malo je nedostajalo da se Rokselana razljuti. Što se to imenovanje, razmišljala je, uopće tiče žena?! O tome odlučuje samo njezin Sulejman. – Ferhad ne može postati veliki vezir zbog majke, – nastavila je dalje Esma. – On joj je jako drag, ali je, kaže, previše opasan. A to je točno! – dodala je vlastitu procjenu mlada princeza. – Ako moj šogor, poznati škrtac, svaki put kad dođe majci, donese puno darova i neprestano se pravi poniznim, ja ne želim pripadati ljudima koji će ovisiti o njemu. Ali ne znam što ja imam s tim, da me majka želi udati za Ahmeda? Ona zna da Sulejman ne voli pašu, iako joj to baš nije drago. Ahmed je bez majke ionako nitko i ništa. A ona traži velikog vezira koji će biti posve ovisan o njoj. Bilo je dobro što su se upravo pojavile Dede Semid i djevojke sa šerbetom, kako bi podvorile Njezino Visočanstvo, u svoj raskoši, kako i priliči princezi. Ničega nije nedostajalo i Rokselana je, po raskošnoj odjeći

svoje domaćice i njezinih pratiteljica, samo potvrdila koliko je taj visoki posjet iznenadio Dede Semid. Možda je zaista i bio važan, mislila je Rokselana. Pritom je predstavila svoju pratnju Visočanstvu, koje im je dopustilo da joj poljube ruku. Sa svakom djevojkom pojedinačno izmijenila je nekoliko blagonaklonih riječi i time pokazala dobar carski odgoj. – Što ti misliš? – šapnula je u međuvremenu Rokselana Dede Semid. – Daj joj Ibrahima. – Ali kako? – Obećaj joj, – nadovezala se brzo Dede Semid, pa uz duboki naklon ponudila šerbet i Rokselani: – Ako Vaša Milost izvoljeva…, – rekla je glasno. Rokselana je zamišljeno prihvatila skupocjenu čašu koja je pripadala njezinim poklonima. Razmišljanja Dede Semid nisu uspjela otvoriti oči gospodarici. Rokselana ih je otklonila kao dobronamjernu, ali pretjeranu revnost. Bila je odlučna u tome da svoju ljubav prema Sulejmanu ne remeti zbog politike i nekakvog spletkarenja, pa čak ni protiv stare palače. Mogla se nositi s time da ju gledaju kao neprijateljski tabor. Rokselana je željela zadržati svoju bajku. No Esminim dolaskom, Rokselana je uvidjela da je ugrožena ne samo njezina bajka, već i njezina ljubav. Ako su dame iz stare palače tako duboko zarile svoje prste u politiku, ako im se ne pruži otpor, u njihovim će rukama biti i Sulejmanov život. A samim time i Rokselanin, jer je sultan na vrhu carske piramide. Sva politička kretanja idu od njega i sva djelovanja vraćaju se njemu. Car i Carstvo su nedjeljivi, pa ako Rokselana želi ostati zauvijek sa Sulejmanom, tada… Ona ne smije ignorirati Carstvo. Počela je shvaćati. To što majka sultanija ne želi svog zeta Ferhada za velikog vezira, služilo joj je na čast. To što zbog mira u obitelji više ne štiti seraskera Mustafu, moglo ju se, kao majku, razumjeti. I tako ostaje samo Ahmed, koji je sposoban, a istovremeno povodljiv, kao i sve ambiciozne osobe. Tako je otprilike rekla i Esma. Ali zašto majka ne želi Ibrahima? Rokselana je razmišljala, a onda je to i naglas upitala. Jer Dede Semid se udaljila, zajedno s djevojkama, i ostavila Rokselanu samu s njezinom gošćom. – Znam jako dobro, – odgovorila je Esma, – zašto majka ne želi ni čuti za Ibrahima! Kaže da on pije vino i time dovodi u iskušenje i mojeg brata, te da je Ibrahim slobodnog duha i više kršćanin nego musliman. Ona

zapravo ne želi čuti za njega jer je Sulejmanov prijatelj i jer ne treba nikakvog posrednika kod sultana. Točnije, ne treba nju, moju majku. I to je razlog zašto ga ona ne želi ni u obitelji, niti kao vezira. Ibrahim je previše samostalan. Kao veliki vezir vjerojatno bi razmišljao svojom glavom i ne bi nikoga ništa pitao, pa tako ni moju majku. Ali, oh, Hurem! – zajecala je sada djevojka. – Ja ga tako volim! Rokselana je prešla preko tog ispada. Kakva to šašava ljubav može biti, mislila je, kad to dijete nije progovorilo ni riječi s Ibrahimom! Ali ipak, sve što je rekla Esma, mozgala je Rokselana, bilo je svejedno točno. Jedino što je tome trebalo još nešto pridodati. Ibrahim je rođenjem bio kršćanin. Kao Mustafa, kao Ferhad, kao Ahmed, kao uostalom svi veziri, osim samog starog velikog vezira, Piri Mustafe. A osim toga, Ibrahim je bio i rođen u Veneciji i, kao što se zna, mislio je i o interesima Venecije. A majci sultaniji pripadao je godišnji prihod koji je Venecija plaćala za kraljevstvo Cipar: deset tisuća zlatnih dukata. Bilo je poznato da se majci ta svota činila previše skromnom za jedno tako veliko i lijepo kraljevstvo. Bi li rođeni Venecijanac Ibrahim tražio od Sinjorije više, bi li uopće, iz svih tih razloga, htio voditi rat protiv Venecije? Poprilično je jasno da ne bi! – Hurem…, – zavapila je Esma ponovo. – Da…, – rastreseno je odgovorila Rokselana. Razmišljala je o svojem utjecaju, iako joj isprva nije bila namjera upletati se u sve te priče. Neće valjda dozvoliti da Sulejman na bilo koji način oslabi. Ne bi li stoga bilo bolje pogodovati Ibrahimovu imenovanju na najvišu dužnost, a onda i njegovom vjenčanju s Esmom? Ipak je ona tako draga i zgodna djevojka! Možda tako ne bi postali samo rođaci, već i prijatelji – Esma, Rokselana i Ibrahim. Štoviše, uz Esminu pomoć, ona bi znala kako Ibrahim razmišlja. A već bi i to bilo jako mnogo. U svakom slučaju, sad joj je postalo posve jasno kako ne smije dopustiti da se vlasti dokopa netko tko odgovara željama majke sultanije. – Hurem…sestro…najdraža! – vrbovala ju je Esma i Rokselana joj se morala nasmijati. Prekriživši noge, sjela je na sofu do Esme i zagrlila ju. – Odakle ga poznaješ? Što znaš o njemu? – upitala ju je. – On je Sulejmanov prijatelj, a ja znam tako malo… I tad je Esma ispričala sve što je znala o Ibrahimu, koliko ga je puta

vidjela, kakvo mu je lice, kakav stas, pa i to kako sjeda na konja i kako se odijeva. – Potpuno je drugačiji od Sulejmana, – oduševljeno je govorila Esma. – Uopće nije tako ozbiljan, već pun radosti. – Sestro, – rekla je Rokselana i nježno privukla Esmu k sebi. – Zaslužuješ imati svog Ibrahima i ja ću ti pomoći u tome. I dok joj je obećavala, već je znala da će ispuniti svoje obećanje.

XVIII Sulejmanov šator bio je postavljen istočno od grada Rodosa, na brdu Svetih, u blizini kapelice. To nije bio običan šator, već prava kuća; bio je to mali grad koji je zauzimao cijelo purpurno brdo. Krov i vanjske strane Sulejmanova šatora bili su kraljevski crvene boje, a unutrašnjost prepuna svilenih odaja. U jednoj od tih soba, čije je prozorsko okno bilo ukrašeno zlatnim vrpcama, jedan je muškarac sjedio i pisao. Zlatne su rešetke bile sakrivene zavjesama koje su se bojom i oblikom stapale sa zidovima sobe i podignutim stropom. Prostorijom je dominirala kineska, carska žuta boja, u koju su bili utkani ornamenti u boji trešnjinog cvijeta. Otprilike na sredini stajao je tendur, postolje ispod kojeg se nalazila brončana košara s užarenim drvenim ugljenom. Sve to, i ugljen i tendur i noge onoga koji je za njim sjedio, sakrivala je deka od crne angora vune s dugim resicama i velikim, šarenim porubom. Taj je pokrivač bio široko rasprostrt po podu. Ovakav tendur, u nedostatku peći i kamina, koristio se u šatorima, u palači, kao i u svim turskim kućama, a takav je sustav nosio određeni rizik od požara u svim gradovima, pa i u samom Carigradu. No onome koji je tu sjedio i pisao, da bi se osjećao ugodno, bila je prijeko potrebna toplina, baš kao i slabi miris meda iz voštanih svijeća koje su mu morale nadomjestiti danje svjetlo. Podbočio se na lijevi lakat. S lijevom rukom pridržavao je pergament, koji je stajao prazan pred njim. Desnicom je stezao ukošeni drveni klin i, s vremena na vrijeme, umočio bi ga u bočicu s tintom, napravljenu od ruskog oniksa. Pisao je zdesna nalijevo, na arapskom. Jedan tako visoko pozicionirani i prije svega uglađeni gospodin, kao što je bio čokadar Bolil-aga, nije baš mogao pisati na turskom narodnom jeziku jednoj cijenjenoj dami kakva je bila njegova dobrotvorka Rokselana. Za nekog neuglađenog hvalisavca turski jezik bi možda i bio dobar, no ne i za jednog eunuha, a kamoli za velikog eunuha u rangu najpoštovanijih. U pismu je, dakako, bilo govora i o hvalisavcima, o osam jezika iz reda ivanovaca primjerice, o njemačkom, francuskom, engleskom, španjolskom, portugalskom, talijanskom, o jeziku regija Auvergne i Provanse, te o mjestima koja su prilikom obrane Rodosa bila dodijeljena vitezovima svake od tih nacija. Osim toga, Bolil-aga je pisao i o ratnom roblju i topnicima koji su

zaslužili odličja, o borbenoj snazi grčkog gradskog i otočnog stanovništva. Prema Rokselaninoj želji da je se izvijesti o svemu što bi vrijedilo znati, Bolil je zaključio da je bolje napisati previše nego premalo. Pa je tako pisao i o Gabrijelu Martinengu, velikom venecijanskom inženjeru, koji je odmah nakon svog dolaska primljen kao nositelj najvišeg odličja, Velikog križa, te se pokazao dorastao turskim stručnjacima za eksploziv. S potpuno novim sredstvima koja ranije nisu bila nikome poznata, taj se stručnjak za eksplozive odmah dao na posao. Bitke su se vodile i na zemlji i pod zemljom. Gore topništvom i golim oružjem, a ispod minama i protuminama. Osvojena i izgubljena, pa ponovo osvojena, bila je engleska utvrda, a isto tako i njemačka, čiji je zapovjednik pripadao visokom viteškom redu. Bio je to komtur, Christoph Waldner iz Bludenza u Tirolu. “Općenito, borilo se na jedan način”, izvještavao je Bolil aga, “kakav Vi u Vašoj, od Alaha blagoslovljenoj mašti, ne možete ni zamisliti. Deset tisuća pravovjernih duša, prema navještenju, zaslužilo je raj: ‘Oni koji streme, imetkom i krvlju, putovima Alahovim, oni su blaženi. Užitak i milost naviješta im njihov Gospodin i čekaju ih vrtovi stalnog i trajnog užitka’.” “Ni među stanovnicima Rodosa nije nedostajalo junačina kojima biste se mogli diviti, kada oni kao protivnici i nevjernici ne bi imali u tome svoju nagradu. Čak su i žene, uzvišeni izvori života, zaboravile svoj spol i umjesto života izabrale smrt. Pogotovo jedna, čiju priču ne želim prešutjeti Vašoj Milosti. Bila je to jedna Grkinja. Vidjela je svog voljenog, jednog engleskog pukovnika, kako pogiba. Nato je poljubila svojih dvoje djece, nacrtala im praznovjerni križ na čelu, probola nježna tijela bodežom i bacila ih u vatru s riječima: ‘Da vas neprijatelj ne oskvrne, ni mrtve ni žive!’ A ona je potom odjenula krvavi kaput svog voljenog, mrtvog muža, i sjurila se s njegovim mačem u gomilu naših. Luđački se mačevala i tek nakon duge borbe i uz mnogo gubitaka, podlegla je udarcima vjernikâ. Posve drugačije od nje, ponašale su se pak Grkinje s rodoskog otoka Simi. One su služile nama, i to kao roniteljice. Zadivilo me kad sam vidio kako te djevojke, kojima nedostaju svekoliko obrazovanje i odgoj, imaju tako sjajne tjelesne predispozicije za plivanje i ronjenje. Nisu ih nimalo tajile; kao da su u nekoj banji za žene, a ne među nama, muškarcima. Može li Vaša Milost uopće vjerovati da su one, među svojim zemljacima, bez obzira na to, smatrane nevinima?”

Unatoč toplini iz tendura, Bolil se naježio od zime. Vjetar je s jedne strane udarao u šator, uleknuvši mu zid kao da je jedro. Bio je to jedan od neugodnijih dana u prosincu godine 1522. More je bilo samo velika, tamnosiva površina. Gdjekad bi olujni nalet vjetra s kišom preko njega napravio svijetlu prugu. Čak ni razbijanje valova o obalu nije raspršivalo svjetlost. Bili su poput čipke. Poput sive sjene, iz mora se uzdizao grad sa svojim snažnim, glomaznim i uglatim tornjevima. Na sjeveru su bila Vrata pobjednika, a nad njima crkva Majke Božje od pobjede. Iznad nje, na visoko smještenim ulicama protezali su se krovovi flandrijskih i hanzeatskih viteških kuća. Iza njih dolazi Sveti Ivan. Ova crkva, sa svojim snažnim potpornim stupovima i masivim tornjevima, izgledala je upravo onako kakva je i bila: vjerska citadela, istovremeno prikladna za rat i za molitvu. Tik iznad Ambrozijanskih vrata začarani grad bio je okrunjen impresivnim romanskim linijama palače velikog vladara. Kamen od kojeg je palača sagrađena davao je gradu crvenkasti sjaj, pa je izgledala kao odsjaj grimiznog brda, sa sultanovim šatorom ispred grada. Bio je Božić. Padala je kiša pomiješana sa snijegom. Pred Sulejmanovim je šatorom čekao jedan stariji čovjek. Došao je još za dana i, unatoč tome, morao je još čekati, jer je bio petak, dan za divan. Strijelci iz tjelesne straže i paževi, muteferici i čauši, državni službenici i glasonoše, nadzornici konjušnice, sobari i bijeli eunusi, u gustom su mnoštvu, u kojem se ipak znao red, okružili carski šator. Kao da su sa svojim raskošnim odorama, državnim turbanima i zlatnim šljemovima, perjanicama i sjajnim oružjem, prkosili mračnom danu. Starac je stajao po strani, s oba svoja paža. Svi su bili odjeveni u crne kapute. Carski zet, serasker Mustafa-paša, suprug sultanije Džanfede, već je trećeg dana opsade morao preuzeti dogovoreno namjesništvo nad Egiptom. Njegov nasljednik postao je Ahmed-paša, onaj kojega je majka sultanija namijenila princezi Esmi i koji je imenovanjem za seraskera bio korak bliže funkciji velikog vezira. Jedan konjanički eskadron spahija sa sabljama i lûkovima, sa štitovima i kopljima ukrašenim zastavicama, dojahao je na arapskim konjima, pod vodstvom svog zapovjednika. Svaki čovjek iz tog eskadrona nosio je naprijed na pozlaćenom šljemu dvije stope visoko ukrasno perje. Zveckajući opremom, pratili su novog seraskera. Bio je okružen paževima, a ispred njega su nosili tri njegova tuga. To je bio Ahmed. Na inače

miroljubivom i punašnom licu, sad je dominirao opasan, ledeni pogled, koji nije uspio promijeniti ni njegov njegovani brk. Na zlatnom turbanu imao je kopču s čapljinim perjem, ukrašenu draguljima, a kad je sjahao dočekao ga je uzvik, odobravajući povik čauša koji je glasno odjeknuo. U društvu čauš baše, vođen osobnim slugama, Ahmed-paša je ušao u carski šator, kako bi poljubio sultanovu ruku. Praćen istom pompom pojavio se i suprug sultanije Tamare, Ferhad-paša. I njega su dočekali povici, i njega su uveli u šator dvorski maršal i sluge iz sultanove najuže pratnje. Stigao je iz Male Azije, gdje je trebao izgladiti razmirice i pobrinuti se za mir. U svojoj je zadaći bio tako ustrajan, da na životu nije ostavio ni kneza od Zulkadira ni njegovu obitelj, iako su bili u višestrukom srodstvu ženidbom s carskom obitelji. I zato je pašu slijedilo šest paževa sa zlatnim zdjelama. Da ih je i stavio pod noge svojim carskim šogorima, u usporedbi s plijenom koji si je sam osigurao, ne bi nimalo vrijedile. Iza vezira išao je janjičarski aga čija se bijela zastava vijorila na engleskom bedemu. Stijeg je tamo postavio svojom rukom. Dojahao je i pristupio im i Ajaz-paša, beglerbeg Rumelije. Nakon neuspjelog juriša u rujnu, bio je uhićen, no sultan mu nije samo poštedio život, već ga je sljedećeg dana ponovo uzeo u milost. Došli su još mnogi paše i generali, a udaranje u timpan i zvuk fanfara nisu prestajali. Konačno su se osobni sluge približili starcu, oduzeli mu mač i bodež, skinuli ogrtač i razotkrili bijeli križ s osam vrhova na njegovim prsima. Naime, starac koji je čekao da bude primljen, bio je veliki vitez ivanovaca, Villiers de l’Isle Adam. Osobni sluge su Njegovu Visost umotali u vrlo skupocjeno krzno od ruskog samura i primili ga pod ruke. Tako su ga, prema ceremoniji, odveli pred Sulejmana. “Bez oružja, u pratnji dvojice osobnih slugu”, glasila je odredba za sve one koji su bili pozvani pred sultanovo lice, još iz vremena kad je Murata prvog, nakon pobjede kod Kosova polja, bodežom usmrtio jedan srpski podnositelj molbe. Villiers de l’Isle Adamova pažnja nije bila usmjerena na divljenje raskošnom carskom divanu. Duboko se naklonio pred sultanom, i čekao, baš kao što je čekao i dotad. Sulejman je sjedio nepomično i nije ispružio ruku, sve dok jedva primjetnim pokretom desnice nije udaljio sve prisutne. Uz njega je ostao samo Ibrahim. A kad je Sulejman ustao, stajao je samo pobjednik pred pobijeđenim. Nije bilo nikakvih svjedoka, osim njegova

prijatelja. U šatoru je vladala tišina. Napokon ju je prekinuo sultan. – Tvoja Visost izgubila je grad i državu. Samo vladar koji puno posjeduje, može puno izgubiti. Veliki vladar zadovoljio se naklonom. – Mojem si seraskeru dao poslanicu, u kojoj Bajazid drugi, moj uzvišeni djed, obećava u svoje ime i u ime svojih nasljednika, dakle i u moje ime, mir tvojem redu. – Ahmed-paša je poderao to pismo, – rekao je Villiers. – Dobro je učinio, – odgovorio je Sulejman. – A zašto ste dobili to pismo? – nastavio je. – Zbog izdaje sultana Džema. – To što Tvoja Visost naziva našom izdajom, – uzvratio je vladar, – za tvog je djeda ispalo dobro. Bajazid je platio tu povlasticu. Četrdeset tisuća dukata godišnje išlo je u Rim, kako bi vaš papa držao princa u zatočeništvu. – Džem je bio pobunjenik… – On je bio vaš prijatelj, – usprotivio se Sulejman, – a mi smo samo ljudi. No, Alah je Bog. Nema Boga do Alaha. I on sudi. – On će suditi i tebi, – odbrusio je Villiers odvažno. No, Sulejman je ostao potpuno miran. – Sigurno hoće, – priznao je. – Sudit će i meni. I mom narodu. Jer nitko nije bez krivnje. Obojica muškaraca, i stariji i mlađi, nisu zaostajali jedan za drugim po pitanju časti. – Sin sultana Džema boravi među vama? – prešao je Sulejman iz prošlosti u sadašnjost. – Ne poznajem nikakvog sina sultana Džema, – odgovorio je vladar. – Tvoja Visost samo poznaje jednog čovjeka i njegovu obitelj u zapadnjačkoj nošnji, čovjeka koji se naziva vitez Enrico di Velva. Villiers je zanijemio. – Samo želim reći Tvojoj Visosti tko se skriva iza tih imena. To su sultan Halil, Džemov sin i Halilova supruga, njegov sin, sultan Mahmud i njegova kći. To su moji rođaci. Villiers je stajao kao ukopan.

– A želim ti reći još nešto, – nastavio je dalje Sulejman. – Kad se tvom redu ukaže pogodna prilika, iskoristit će sultane protiv mene i izazvati rat među kneževima u mom carstvu, i to rat za prijestolje. – Ne poznajem ljude o kojima priča Vaše Veličanstvo, – objasnio je Villiers. – A ne poznaješ ni naš zakon? – obrecnuo se Sulejman. – Zakon koji sve osmanske prinčeve, osim sinova padišaha, nagrađuje svilenim užetom? – A što te može spriječiti? – upitao je veliki vladar. – Pa ti si i papa i car u jednoj osobi. – Ja sam čovjek, – rekao je Sulejman. – Radi kao što radim i ja, – savjetovao ga je vladar. – Ne postoji to od čega ti nemaš koristi. – Ja želim…, – zamišljeno je rekao Sulejman i odjednom pogledao Villiersa. – Jesi li mislio na ono što je dobro za njih? Obojica nisu skretali pogled jedan s drugog. Obojica su šutjeli. Ali i jedan i drugi vidjeli su vatru u očima onog drugog. – Ti si rekao, – naposljetku je progovorio Villiers, – da nas Bog vidi i da nam sudi. Tako ću ja kao kršćanin i kao vitez pronaći odgovor. – Ti si imao i druge razloge za ovaj rat, osim izdaje princa Džema. No što je na to rekao Bog? Osvajač Konstantinopola uzalud je napao neosvojivi Rodos. Tebi će to Bog dopustiti…. I to je bio Njegov odgovor. – Ne želim lagati. Ti zahtijevaš moje jamstvo. Što će se dogoditi u slučaju da ti ga dam? Nakon mene, na mom će stolcu sjediti netko drugi, a nakon njega opet netko drugi… – Ne postoji nikakva prisega koja obvezuje red? – upitao je Sulejman. – Je li tebe obvezalo pismo tvog djeda? – uzvratio je Villiers. Sulejman je tada pognuo glavu. – Zahvaljujem ti, Villiers de l’Isle Adame, – rekao je. – Znam koliko te košta ovaj odgovor. – Ni tebe ne pogađa ništa manje. – Stvarno ništa manje! – potvrdio je Sulejman. – A znam točno zašto

si ga dao. Zato jer Alah kažnjava vašu izdaju izdajući vas. – Kakvi izdajnici! – Mrzovoljno je uzvratio vladar. – Židovski je doktor raščetveren… – Čuo sam o tome… – …i Amaral, veliki kancelar Andreas de Mareil, također je mrtav. – Morao bi ih oboje štititi da su još živi – rekao je Sulejman i odlučno nastavio. – No ti si postupio ispravno, a i ja ću postupiti onako kako mi nalaže zakon. Obojicu nas treba žaliti, mislio je Villiers. No, tad mu je sultan dao znak otpusta. Nije mu pružio ruku. A veliki vladar mu je nije poljubio. Rastali su se, kako im je odredio Alah, s poštovanjem jedan prema drugome i kao neprijatelji. Sokolar Ibrahim bio je nijemi svjedok tog razgovora. – Da dođe divan? – upitao je. Sultan je zanijekao. – Žao mi je, – rekao je. – Žao mi je što ovog starca moram protjerati iz kuće i s ognjišta. – Mogao bi postati musliman, – priznao je Ibrahim. – No, kućâ i ognjištâ ima dovoljno. U svakom narodu koji je vjeran papi, ima i više od jedne komturije i majura. – Misliš, red to ima, – potvrdio je Sulejman. – Hoće li se vratiti, mislim red? – Sigurno, – odgovorio je Ibrahim bez oklijevanja. – No vitezovi odsad više neće predstavljati teret kakav su bili tu na Rodosu, već najviše jedno opterećenje. – Ovi sa zapada su sposobni ljudi, – primijetio je Sulejman. – Jesu li ti ivanovci drugačiji od naših rabiten? – Mene ne brinu vitezovi. – Pogledom punim ljubavi Ibrahim je pogledao svog carskog prijatelja. – Brine me nešto drugo. Ti me brineš. Sulejman je podigao pogled. – Reci, – konačno je dodao. – Često si spominjao, – započne Ibrahim, – da želiš ukinuti zakon Osvajača, barem što se tiče prinčeva. A sada ga pak želiš primijeniti? Znam da to nerado činiš. – To su moji rođaci, – objasnio je Sulejman nakon nekog vremena i

uzdahnuo. – I nisu mi učinili ništa, osim što su se rodili. – Smatraš li ih opasnima? – Mogli bi biti. Kasnije rođeni prinčevi uvijek su predstavljali opasnost za Carstvo. Trebam li ja plaćati danak, kao što ga je moj djed plaćao papi, da bi mu ovaj čuvao brata? Uvijek smo morali plaćati kršćanima za takve usluge, još od Bizantinaca, dok smo imali prijestolje u Bursi. I to nam uglavnom nije ništa koristilo. Uvijek su nam bile vezane ruke, jer se negdje, u nekoj tuđoj palači, nalazio jedan od naših prinčeva. U svakom se trenu preko njih mogao raspiriti unutarnji rat. Kada je u košnici više matica i pčele se roje… Sulejman je pogledao mimo Ibrahima. Pogled mu je odlutao u daljinu, s mislima o jednoj djevojci, kojoj je pričao o braći Orhanu i Alaudinu. No, Ibrahim je vidio taj pogled i prepoznao ga. – Možda će te tvoji rođaci zavoljeti…, – prošaptao je. – Pa tebe voli svatko tko te poznaje! Je li i zmija u raju tako pričala? Sulejman je došao u napast da povjeruje u to. No, tad je shvatio da je to ipak njegov prijatelj. – To kažeš ti, moj Ibrahime, – nasmijao se Sulejman s laganom tugom. – A govoriš tako zato što me stvarno voliš. Nisam nikada vidio sultana Halila, ni njegova sina, sultana Mahmuda. Kako bi me oni mogli voljeti? I znaj, moj Ibrahime, tko god je rođen sa samo sjenkom prava na vlast, njegova ljubav mora biti jako velika da bi je se mogao lakše odreći. Prijatelji su se gledali, dok Ibrahimu nije iznenada palo na pamet: – Ako već mora biti tako, onda pusti da ja to učinim. No, Sulejman je odbio ponudu. – Zahvaljujem ti, – rekao je. – Ono što trebam učiniti, učinit ću sâm. Neka to izvrše nijemi i neka bude potvrđeno prema običaju. No, žene… – Pokušavao se sjetiti njihovih imena. – Hafiten, žena, i Zobeide, kći sultanija, – pomogao mu je Ibrahim. – One će u novu palaču, – završio je Sulejman. – S carskim počastima. Hafiten ću imenovati sultanijom. A oduzet ćeš joj sultana, pomislio je Ibrahim. – To je najviše što mogu učiniti, – nastavio je Sulejman. – A ti ne trebaš biti tako ogorčen. Uostalom, zašto se smiješ?

– Razmišljam postoji li, osim jednoga, još koji čovjek kojem bi Vaše Carsko Veličanstvo oklijevalo oduzeti život, kada bi vidjelo potrebu za tim. – Radije odmah reci “osim jedne”, – ispravio ga je Sulejman, polunevoljko i poluobzirno. – Nego, što si mi htio reći? – To sam htio natuknuti, Vaše Carsko Veličanstvo. – Ti si ljubomoran, Ibrahime! – ostao je čvrst Sulejman. – Vaše se Veličanstvo nije udostojilo zanijekati. – Ma, upravo niječem! – uzvratio je Sulejman. – I ne trebaš biti ljubomoran na ženu koju volim. Bilo je neobično za Sulejmana da govori tako, da nekom muškarcu priča o Rokselani. Kao da se potpuno razotkrio. Povjerenje u Ibrahima nije moglo biti veće za jednog muslimana, kada je Sulejman nastavio: – Upravo je ona naumila nešto veliko za tebe. Najveće! Ibrahim se prestrašio. Silno ga je iznenadilila ta naklonost koju nije ni naslućivao. No i njegova je ljubomora postala opravdanom. Ako jedna ima moć da ga promakne, druga bi ga mogla uništiti. Pa gdje je onda on?! – A što ako najcjenjenija dama promijeni svoj naum…? – oprezno je upitao. – Ne govori dalje! – zapovjedio je Sulejman. – Neću ti dopustiti da izgovoriš nešto zbog čega bi mogao pasti u mojim očima. Zbog žene na koju si ljubomoran, želiš napraviti ono što je moja dužost; kako se njeno srce ne bi okrenulo od mene, želiš to napraviti. Zato što znaš da bih ja bio nesretan, ako bi se to dogodilo… – Ne govori više! Tko tako čini prijatelj je, a ti jesi prijatelj i ja to znam. Isto je tako postojano i moje prijateljstvo prema tebi. Pa ako ću te i promaknuti – a promaknut ću te! – moja ti naklonost neće nedostajati. Ali te nikad neću ubiti. Ono što je Sulejman izrekao, bila je riječ jednog vladara. No Ibrahim se nagnuo nad Sulejmanovu ruku i poljubio je. – Moj padišahu… – Moj brate! – rekao je Sulejman i privukao ga na svoja prsa. Bolil-aga završio je pismo Rokselani. U međuvremenu je bio opozvan da zajedno sa silahdarom, nosačem carskog mača, sudjeluje kao svjedok pri jednom upisu, kojeg je komornik Njegova Veličanstva

zapečatio Sulejmanovim pečatom. “Ukoliko olujni, a ipak povoljni vjetar stane”, napisao je Bolil, “Vaša Preuzvišenost će dobiti ovo pismo kroz par dana, preko pismonoše koji će odmah krenuti. Vašoj Milosti će u miru, kako i pripada visokoj odluci Vaše Preuzvišenosti, postati jasno da ću, ako želite Vašu milostivu odanost posvetiti dvojici najviših gospodara, za volju Vaše Milosti imati čast biti Vaš nedostojan rob. U međuvremenu me, naime, zapala časna zapovijed, preuzeti brigu za Njihove Visosti, sultanije Hafiten i Zobeidu, sve dok se carske dame ne smjeste u Kući blaženstva, koju Vaša Preuzvišenost, moja najuzvišenija gospodarica, usrećuje milinom svoje nazočnosti, sjajeći poput rubina na kopči uzvišenosti. I još podastirem Vašoj Milosti informaciju da su se Veličanstva sultana Halila i sultana Mahmuda ovih dana pobjede prepustila svojem zemaljskom bremenu, kako bi prema zakonu Osvajača stigli u ljepši život, u kojem nema ništa osim klicanja i veličanja u beskrajnoj vječnosti….”

IX “… kako bi prema zakonu Osvajača stigli u ljepši život…”, čitala je Rokselana naglas. Pročitala je to još jednom. “…u čemu je ništa osim slave, za vijeke vjekova…” Pročitala je pa zgroženo vrisnula. – Dede Semid! – viknula je. – Reci mi, što ovo sad znači?! Čitaj! Pročitaj ovo! Dede Semid uzela je pismo. – Oni su mrtvi, – rekla je Dede. – Obojica sultana. Otac i sin. Zadavili su ih. – Potom je bacila pismo i zagrlila svoju gospodaricu. Blijeda Rokselana utonula je u jastuke na sofi i stenjala. – Ne smiješ se uzrujavati! – preklinjala je Dede Semid prijateljicu. – Znaš to! Jednostavno ne smiješ! – Bilo je opravdano što Dede tako govori. Rokselana je bila u osmom mjesecu trudnoće. U neku ruku bilo je čudno što nitko osim Dede Semid i same Rokselane to nije znao. No, obje su se žene složile kako trudnoću valja držati u tajnosti, sve dok se Sulejman ne vrati. Bojale su se za nerođeno dijete. Bilo im je posve jasno kako Sulejmanovo dijete može lako dovesti u pitanje naslijeđe prijestolja od strane malog princa Mustafe. Ruka majke sultanije dosezala je daleko, a primalje i liječnici lako bi mogli napraviti pogrešku pri obavljanju svog posla. Oko Rokselane ionako je već bilo dovoljno napetosti, kad je stigla vijest o smrti Muhameda Giraja. Kana su ubili vlastiti rođaci. Muhamed Giraj je u svakom pogledu bio veliki kan, pjesnik i svjetski čovjek, a prema Rokselani uvijek je bio prijateljski raspoložen. Rokselana ga je iskreno oplakivala. Smrt dvojice osmanskih prinčeva strašno ju je potresla, a i Dede Semid je bila očajna. Kad je Rokselana briznula u plač i prigušeno stenjala s glavom na jastuku, Dede ni blizu nije spopala tolika jeza kao sad, kad se trudnica opet uspravila i tupo ušutjela. Rokselana je sjedila bez riječi. Pogled joj je odlutao u daljinu. Sulejman, čovjek koji je trebao biti zaštita njezinom djetetu, krenuo je kao i većina njegovih predaka, putovima Osvajača. Rokselana se sa svojim djetetom, djetetom ubojice, osjećala potpuno napuštenom. Dede Semid se prestravila. Klečala je ispred Rokselane, molila je, preklinjala.

– On je to učinio…, – napokon je prošaptala Rokselana, bez da je pogledala svoju prijateljicu. – Što? – upitala je Dede Semid. – Zar ti nisam ispričala? – Ne znam o čemu govoriš, – Dede ju je gledala. – Naravno da ti nisam ispričala, – rekla je Rokselana, ostavljajući dojam kao da priča sama sa sobom. – Pa kako bih ti i ispričala… Bilo je to njegovo obećanje! Bio je to ugovor između mene i njega. Nitko drugi nije trebao znati za to. Od nikoga nisam trebala potvrdu – ja sam mu vjerovala! – Što si vjerovala? – tražila je pojašnjenje Dede Semid. – Ne razumijem ni riječi! – Pričao mi je o Orhanu i Alaudinu. – O Osmanovim sinovima? Braći? – O braći koja su se voljela! – Viknula je Rokselana. – Ma, to je bilo davno, – energično je odgovorila Dede Semid, kao da ima sve znanje svijeta, pa odmah požalila zbog svojih riječi. – Ma samo sam mislila…, – zamuckivala je Dede smeteno. – Misliš da su sultani otada davili svoju braću? Da je priča o Orhanu i Alaudinu iz davnina i da se više neće desiti? Da nikada više ni jedan padišah iz kuće Osmana neće živjeti u miru sa svojom braćom, sa svojom živućom braćom?! To si htjela reći? Da je Sulejman lagao kad mi je to obećao? Zar ne? Tako barem tumačim tvoje riječi, – vikala je Rokselana. – Ne daj Bože, – uplašila se Dede Semid, – da bih ja ikad rekla da je sultan lagao. – Ali on je lagao! – povikala je Rokselana i teško pomaknula ovelik trudnički trbuh. Pridigla se, s divljim izrazom na licu, poput životinje čiji se majčinski nagon sprema na borbu, puna mržnje prema neprijatelju koji je sada tako daleko. No, istovremeno, mogla ga je, glavom i bradom, vidjeti pred sobom. – Lagao je kad mi je to obećao. Obećao mi je, zakleo se da više neće biti ubojstva prinčeva. A ja sam povjerovala njegovoj slatkorječivosti. Zaboravila sam nijeme pored kreveta. Zakleo se i ipak ubio! – Gospodarice… Rokselana…, – molila je Dede Semid.

– A ti?! – Rokselanin bijes sad se sručio na onu koja je molila. – Ti sve to smatraš sasvim prirodnim?! Tebi je sve to tako normalno i razumljivo da ti nije vrijedno spomena! Znaš da nosim njegovo dijete! Dijete ubojice! Što ako bude sin?! Trebam li roditi živo meso za krvnika?! Ne želim to! Ne želim to dijete! Ne njegovo! Ne želim, ne želim i ne želim… Kao da je neka strana sila iz njenog grla istisnula prodoran vrisak, vrisak koji se pojačavao i stišavao, a između kojeg se čulo jecanje. “Ne želim. Ne želim. Ne želim”. Prošlo je poprilično vremena, a Dede Semid je i dalje tješila trudnicu koja se u mukama okretala na podu. Oslobodila je njezino tijelo suvišne odjeće, brisala joj znoj s lica i, kad je postalo jasno što se događa, naredila jednoj djevojci da joj pomogne poleći Rokselanu, a drugu poslala po primalje i liječnike. – U Alahovim rukama, u Alahovim rukama…, – tiho je molila Dede. – Rodit će. Prerano, puno prerano! I dijete će umrijeti. Sultanovo dijete će umrijeti. A nitko neće ni znati da će umrijeti ovdje. Sultanovo dijete… U sekundi, sve se promijenilo. Dosad je Dede Semid bila ljubomorna na to dijete jer je vjerovala da će joj ono uzeti prijateljicu. Bila je to ljubomora slična onoj kakvu je osjećala prema Sulejmanu. No Dede Semid je i sama podarila život dvojici sinova. Iako ih je malokad viđala, bili su tu. Svi sinovi trebaju živjeti. Sva djeca. Čak i Rokselanino dijete. I upravo to je htjela. Da živi, baš to! Dede Semid je rodila dvojicu sinova, no oba puta to joj se jednostavno desilo, sama nije trebala ništa učiniti. A osim nje, u Rokselaninoj okolini nitko nije imao djecu. Ni sluškinje, ni ostale djevojke. Nespretna, bez iskustva i izvan sebe od straha, Dede Semid je sa svim tim djevicama iščekivala prijevremeni porođaj. Izgovarala je nježne riječi, uporno ih ponavljajući, no najradije bi začepila uši da ne čuje Rokselanino vrištanje i njezino ponavljanje kako ne želi Sulejmanovo dijete. No, Dede Semid je šutjela. Ni jedna riječ više nije izašla kroz njena stisnuta usta, iako su upravo sada Rokselanini krici od muke i divljeg prkosa snažno odjekivali odajama. Dede Semid više nije razmišljala ili barem više nije mislila na to dijete i na to da je porod u osmom mjesecu trudnoće najopasniji za nerođenu bebu. Nije razmišljala ni o svojim rukama. Nije ih trebalo voditi; sve su znale same od sebe. Ruke su pipale, osjećale. Ovdje je bilo nešto

okruglo. To je vjerojatno glava. A ovo je rame. – Držite je čvrsto, – povikala je djevojkama Dede Semid. – Rekla sam čvrsto! Jako čvrsto ispod pazuha! I tada je Dede Semid povukla. Kad je pomoć konačno stigla, već je sve bilo gotovo. Još je samo trebalo presjeći pupčanu vrpcu i odvojiti dijete od majke. – Je li živo? – prošaptala je Dede Semid. No tad je vrisnula. – Rokselana! – povikala je. Prodrmala je prijateljicu, jer ona je… zanijemjela. Rokselana se više nije micala. Bolilovo pismo Rokselani došlo je u isto vrijeme kad je i carsko izaslanstvo donijelo majci sultaniji u staru palaču hatišerif, sultanov ukaz. Dodatnu važnost vlastoručnom pismu Njegova Veličanstva davala je činjenica da je donositelj pisma bio ni manje ni više već zet majke sultanije, vezir Ferhad-paša. U to ime, pripremao se svečani državni čin, a za mjesto radnje odabrana je velika dvorana stare palače. Kako bi bio ispunjen propis iz Kurana, prostorija je jednim paravanom podijeljena na dva dijela. Naime, kad su morale primati strance, muškarce, žene su, prema medinskoj suri, morale boraviti iza paravana. Iako je gospa Hafsa pojam sina interpretirala prilično slobodno i dopuštala svojim zetovima da joj nesmetano pristupaju, u izaslanstvu je, osim Ferhad-paše, bilo još dosta neobrezanih muškaraca. Njihova je nazočnost iziskivala stavljanje paravana. Najprije se muški dio odaje ispunio glatko obrijanim eunusima, na čijem je čelu bio lala, dvorski upravitelj majke sultanije. Svi su se duboko naklonili kad se iza svoje velike pratnje, u krugu ostalih sultanija, pojavila Sulejmanova majka. Bile su prisutne čak i sultanije Džanfeda i Tamara, njezine kćeri, iako su one kao udane žene imale vlastite hareme. No, danas nisu htjele izostati, baš kao ni sultanija Safija. Čak se i Sulejmanova prateta, stara sultanija Nisal prisilila proslaviti događaj koji je, s obzirom na razmirice između Sulejmana i majke sultanije, a prema uvjerenju svih okupljenih, mogao donijeti samo pobjedu majke i čitave nove palače nad Rokselanom. Povorka je, dakle, bila parada svih sultanija koje su boravile u Carigradu. Koga god je majka sultanija priznavala kao visoku damu, bio je ovdje. A došle su sve, sve osim sultanije Kire. U Safijinom srcu treperila je tiha nada. Ona je potjecala iz roda koji

nije poznavao mnogoženstvo. Kako je njezin otac imao za ženu samo njezinu majku, tako je i ona zahtijevala da bude Sulejmanova jedina. A poznavala ga je kao sina punog obzira i štovanja i kako je bila sigurna u naklonost njegove majke, a k tome je i sama bila majka njegova sina, imala je jake razloge da ne očajava. Rokselanina trudnoća još nije izašla u javnost, kao ni to da je znala za pobjedu. I tada su visosti sjele. Samo za sultanije pripremljene su povišene sofe, oko kojih su stajali dvorski službenici i počasne djevojke, pa su se tako u konačnici svi našli na mjestima koja im određuje ceremonijal. U sredini se smjestila Njezina Carska Visost, majka sultanija, njoj zdesna sultanija Nisal, sestra Bajazida drugog. To časno mjesto staroj je dami ustupila haseki Safija, koja je na njega imala pravo, no zadovoljila se položajem s lijeve strane. Zdesna je još bila najstarija kći gospe Hafse, sultanija Džanfeda, lijevo njezina druga kći, sultanija Tamara, pa opet s desne strane najmlađa, sultanija Esma. Na isti su način slijedile ostale visosti: prema starosti i stupnju srodstva sa Sulejmanom. Zapravo, gospa Hafsa je dvojila treba li neudana Esma, o kojoj prema njenom mišljenju u Sulejmanovom dekretu ionako ne može biti govora, uopće nazočiti ceremoniji. U konačnici se ipak odlučila da Esma bude tu, uzimajući u obzir njezinu zrelost za udaju. U krajnjoj liniji, bila je zadovoljna time što može ponosno stajati pred muškarcima, uz svoje tri mlade kćeri. Naime, u stvarnosti nije bilo ni govora o tome da se žene ovdje nisu mogle vidjeti. U haremu dame nisu nosile svoje velove, ma kako oni bili lagani i prozirni, a paravan posred sale bio je ovdje više kao simbol skrivanja. U najmanju ruku očaravao je sve te žene i djevojke jer ih je, makar u mislima, smještao u neku svojevrsnu, starinsku bajku. Odvajkada se to poluskrivanje pokazalo kao učinkovita metoda da raspiri u muškarcima beznadnu, a tako ugodnu žudnju prema damama. Ovako su se najstarije s najmlađima i ženski dio dvora sa svojim sultanijama, osjećale kao jedna obitelji, istovremeno kao temelj carstva, ali i kao nekakvo pravilo koje ih čvrsto drži zajedno. U takvom su se ozračju pripremali odati počast. Samo se sultanija Džanfeda osjećala drugačije. Bila je stvarno mrzovoljna. Sulejman je postavio njenog Mustafu za namjesnika Egipta, što je zapravo značilo da se njezin suprug neće vratiti s ostalima, već će i dalje stolovati u Kairu. Ona nije ni pomišljala na to da pođe za njim i preseli na obale Nila. Nikada joj ne bi palo na pamet napustiti svoju majku, dvor, prijateljice, palaču i Carigrad, taj glavni grad svijeta. Makar su postojali i drugi gradovi i zemlje, što u konačnici nije negirala. No, ti gradovi i zemlje za nju nisu

predstavljali ništa. Naposljetku, i Mustafi je ovdje bilo mjesto i ona jednostavno nije bila voljna dopustiti da ju se na njezinom posjedu toliko podcjenjuje, čak ni od strane Sulejmana. Nije bilo sumnje u to da ga, čim se vrati, čeka težak okršaj s njegovom sestrom. No, u svakom joj je trenutku bilo jasno što joj je dužnost. Njoj, carskoj kćeri i sestri. I kada je začula zvuk srebrnog štapa kojim je ceremonijal majstor pri svakom koraku udarao o pod, odmah se ogrnula svojom zagonetnošću kojoj su je dobro podučili. Oba krila vrata širom su se otvorila. Gomila neobrezanih, bradatih muškaraca sjatila se u dvoranu. Ta su stvorenja zaista bila puno grublje građe od profinjenije i uškopljene muškosti na koju su dame navikle uz svoje eunuhe. Nagurali su se u prostoriju, ispunivši sve dijelove harema. No, jedino je majka sultanija bila u potpunosti svjesna njihovih različitosti. Od početka je slutila kako se iza kastriranja tih mladića skriva puno više od puke mjere kojom se krv održava čistom i da je takvim činom, koji je izgubio svaki smisao, uskraćena prava mističnost. Na pomisao da se čovjeku koji treba vladati, jednim potezom noža mogu ugasiti svi spolni osjeti koje mu je podario Alah, mogla se uvijek nasmijati. To je društvena laž, mislila je, baš kao i ona da ju se, zahvaljujući zavjesi, ne može vidjeti na sredini sale. A čak se i Ferhad-paša, očito, priključio toj laži kad je dopustio lali da mu pokaže kuda da krene, prije no što se tako duboko poklonio pred svojom punicom, da je desnicom umalo dotaknuo tepih. Ferhad-paša je muškarac, pomislila je majka sultanija, i to se vidi. Ali zato je smatran samo grubljim, no ne i drugačijim od bilo kojeg eunuha. Iako joj je nedostajalo iskustva da može shvatiti koje se još pojave mogu uočiti kod djece koje rimski papa daje uškopiti prije spolne zrelosti, kako bi dobio soprane za svoj pjevački crkveni zbor, to nije mijenjalo njezino uvjerenje. Korištenje papinih eunuha u službi Božjoj, unatoč tome što su bezvjerni, imalo je prizvuk dostojanstva, dok je to isto bilo oduzeto turskim eunusima. Svejedno, smatrala je kako se papinom postupku ne treba prigovarati, jer je pročitala kako je on naredio da žene u crkvi nemaju pravo glasa, pa mu nije preostalo ništa drugo nego škopljenje dječaka, ako je želio da uopće opstane crkveno pjevanje. Ukidanje crkvenog pjevanja za kršćane bi bilo zabrinjavajuće, jer i prorok Isus, sin Marijin, u evanđelju po Mateju kaže: “Postoje eunusi koji su to još od majčine utrobe. I postoje oni, koje su ljudi učinili takvima. Ostali se pak obrezuju sami, zbog kraljevstva nebeskog. No to govorim samo onima, koji razumiju”.

Gospa Hafsa je vjerovala da je u tim biblijskim riječima pronašla ključ običajâ kršćanskog Bizanta. U Bizantu nije bilo haremâ koje je trebalo nadzirati. Pa ipak je bilo dosta dječaka koje su njihovi roditelji kastrirali, ali i muškaraca koji su iz vlastitih pobuda odabrali istu sudbinu. Osim carskog prijestolja, a i ono je postojalo prema jednom nepisanom zakonu, njima ništa nije bilo nedostižno. Bili su namjesnici i vojskovođe, često i oboje, isto tako i veliki dvorjani, crkveni dostojanstvenici i patrijarsi, i rijetko kad je carstvu išlo loše kad su ga oni vodili. U Bizantu su ih nazivali anđelima. Muškarci, koji to ipak nisu bili, jer su im uskratili zadovoljstvo njihovog spola, mogli su sve svoje snage posvetiti zadaćama koje im je nametala sudbina. Čak je i pobjednik nad Gotima, Narzes, bio eunuh. Taman da je Kuran i zabranio kastraciju, Turska je ipak u svemu bila nasljednica Bizanta. I bio bi to barbarski čin, smatrala je gospa Hafsa, da se ne želi shvatiti ništa osim sebe samog. I zato nikad nije ni priželjkivala neku drugu sudbinu od one jedne – supruge i majke. Iako je takvu napornu ljubav svoje kćeri Džanfede prema Mustafa-paši smatrala manje damskom, a nešto više cijenila način na koji je njezina druga kćer Tamara nastojala držati čvrsto na uzdi svojeg pustolova Ferhada, ipak su se majka i kćeri slagale oko jedne činjenice: žena mora rađati djecu. Čak je i u očima velike sultanije, gospe Hafse, žena postala istinski lijepa tek onda kad je postala majka. A kao sredstvo za majčinstvo, muškarac je bio dobrodošao. Neuškopljeni bradati muškarac imao je uvijek nešto životinjsko, što je ponekad smatrala privlačnim, ali bi joj s vremena na vrijeme postalo dosadno, zamorno i neugodno. Sjećanja te lijepe žene na sultana Selima nikako nisu bila lijepa. Iz toga je crpila određeno uvjerenje da je zadaća svake žene prvo pripitomiti svoga muškarca, to nepredvidivo biće, tog roba svojih neobjašnjivih požuda. Tako je gledala na Selima, svoga supruga, a tako je gledala i na Sulejmana, svoga sina. U svakom slučaju, promatrala ga je tako zbog njegove, njoj posve nerazumljive, povezanosti s Rokselanom. Na svu sreću, njezin je sin još uvijek znao što duguje svojoj majci, pa je majka sultanija uživala u svojoj pobjedi. Ovo izaslanstvo bilo joj je najjasniji znak da se on vraća dječjoj poslušnosti. U međuvremenu, Ferhad-paša održao je svoj govor. Pozdravio je

njezinu carsku visost, predstavio svoju pratnju, a nakon toga donesen je hatišerif, sultanov dekret, umotan u tkaninu koja je lepršala oko njega. Čauš ga je držao visoko iznad glave. Zatim ga je uzeo paša. Sam dopis bio je umotan u zlatni brokat, a lala, dvorski upravitelj majke sultanije, primijetio je bisernu vrpcu i omotao je oko ruke. Ne posve bez zadovoljstva; omatanje i odmatanje spadalo je u njegovu službu. Prije no što je Ferhad pružio dopis dvorskom upravitelju, kao zastupniku gospe Hafse, dodirnuo je njime svoje čelo. Tad je lala oslobodio omču i izvadio pergament iz brokatne tkanine. Časna zapovijed je još uvijek bila zatvorena pečatom koji se razlikovao od ostalih sultanovih pečata. Ostala tri bili su okrugli i bili su visoka privilegija velikog vezira, visoke dvorske upraviteljice i sultanovog komornika. Ovaj pečat ovdje imao je oblik četverokuta, što je jasno pokazivalo da su ga u vosak utisnule careve vlastite ruke. Lala je poljubio sveti znak i skinuo pečat. Tada je razmotao pergament, na čijem je početku bio Sulejmanov pozlaćeni monogram i pročitao ga. Sadržaj nije bio nikome poznat, ali je jedan dio prisutnih ipak znatiželjno iščekivao, nadajući se da će biti spomenuti. Svatko je unaprijed mislio da zna njegov točan sadržaj: zazivanje Alaha najvišeg, zazivanje blagoslova nad majkom sultanijom, detaljan opis borbi i pobjede… Sve se odvijalo kao što se i moglo očekivati. I sada je trebala uslijediti najava carskog povratka. I uslijedila je. No, prije toga, lala je pročitao rečenicu koja je došla tako neočekivano da su se svi morali dobro pomučiti kako bi sakrili svoje iznenađenje. Rečenica se odnosila na majku sultaniju i naprasno je probudila iz svih snova o boljem Sulejmanu. Pogodila je i Tamaru i Ferhada, koji su vidjeli kako im oboma izmiče pozicija velikog vezira i kako im se na putu njihove ambicije pojavljuje novi suparnik. Pogodila je i sve princeze jer su očigledno stale na krivu stranu. I u konačnici, pogodila je i malu Esmu, koja je ostala nepomičnog izraza lica. No, u sebi je pucala od sreće. – Oh, Hurem, draga! Kako sam ti zahvalna! Nikada ti to neću zaboraviti i uvijek, uvijek ću činiti sve što poželiš. Alahu je čast u tebi, ti draga! A rečenica koja je stvorila toliko reakcija, zapravo uopće nije bila dugačka. Glasila je: – Nakon što je zviježđe pobjede doseglo svoj zenit, zaključili smo da u obavljanju čina mira i napredovanja naše ljubljene sestre, uzvišenoj sultaniji Esmi, najmlađoj kćeri naše uzvišene majke, Esmi koja prednjači

pred djevicama, okrunjena svojom kreposti, damo za supruga našeg ljubljenog i vjernog, dvorskog sokolara naše palače, gospodina Ibrahima… Što je lala duže čitao, Safijin pogled bivao je sve ledeniji. A kad je završio, lice joj je bilo poput kamena. U pismu nije bila spomenuta ni jednom jedinom, bijednom rečenicom. Nije se moglo zanijekati: izaslanstvo je predstavljalo nadasve sjajan i vrlo častan… poraz za staru palaču.

XX – Trebala sam preduhitriti Sulejmana, – ponavljala je samoj sebi majka sultanija. Javna audijencija je završila i gospa Hafsa se s kćerkom Tamarom nalazila u jednoj od unutarnjih odaja. – Ali tko je uopće mogao predvidjeti takvo što…, – dodala je. – Uopće nisam primijetila da Sulejman razmišlja o Esminoj udaji. Ja sam ga morala podsjećati na to. Majka sultanija nije rekla ni riječi o tome kako eventualno promijeniti Sulejmanovu odluku. Da je ona prva istupila i predstavila ga u javnosti kao neposlušnog sina, Sulejman bi se možda više sustezao da svoje zamisli provede u djelo. No, ovako je ostala zatečena. Sultan je svečano priopćio svoju želju i na kocki je bio njezin autoritet Veličanstva, a time i autoritet čitave obitelji. Da se Esma sada mora udati za tog Ibrahima, i jednoj i drugoj bilo je posve jasno. – Naravno da je on tako dugo gnjavio brata molbama…, – započela je svoje tumačenje Tamara, no majka ju je prekinula. – Ma, ne vjerujem u to. Taj čovjek uživa Sulejmanovu pažnju i dosad je mogao činiti što je htio. On je mlad i voli svoju slobodu. Pa zašto bi onda poželio oženiti Esmu? – Zato što je to čast, – bahato je napomenula Tamara. No, njezina majka, koja je ipak imala znatno više životnog iskustva, samo se nasmijala na to. – Da, baš. To je čast koja zabranjuje Ibrahimu da održava bilo kakve odnose s drugim ženama. A on je mlad! Nemoj to zaboraviti. – I Ferhad je mlad! – Tamara se žestila jer je osjećala kako se ironični smijeh njezine majke odnosi i na nju. – Upravo to i mislim, – potvrdila je gospa Hafsa. – Što time želite reći, majko? – izazivala ju je Tamara. – Vjerujete li zaista u glasine o Ferhadu? – Ferhad je bio jako dugo odvojen od tebe, – tišim je glasom počela objašnjavati majka sultanija. – Da, ali nema nikakvih dokaza za to! Apsolutno ništa! – Tamarine izljeve ljubomore majka više nije mogla kontrolirati. Konačno, isti taj

Ferhad-paša bio je otac njezinih unučica. Iako nije baš osobito cijenila tog muškarca, svejedno je bila itekako svjesna poteškoća na koje bi naišla kad bi svojoj temperamentnoj kćeri tražila novog supruga. Srećom, u prostoriju je ušla i treća osoba i svojim dolaskom pomogla majci sultaniji usmjeriti razgovor na temu Ibrahima. – Možda…, – čulo se odozdo, – možda za Ibrahima, našeg novog sinčića, odricanje od žena i nije tako velika žrtva? – Nikad nisam čula da je on pijandura, – rekla je Tamara. – To svakako nije! Ali možda je pastuh. Pastuh kojem kobila koja se hoće pariti, ne predstavlja ništa. Ova tipično turska usporedba došla je iz glave koja je čučala na patuljastom tijelu na podu. U svakom slučaju, taj je patuljak imao veću glavu od svih ostalih, glavu s oštroumnim, glatko izbrijanim licem bijelog eunuha. Bio je to Kulka, luda majke sultanije, koji je punim plućima uživao svu slobodu dvorske lude. No, u stvarnosti je bio tajni savjetnik majke sultanije. Kulka je izgovorio pretpostavku kojom su se žene već dugo bavile, no s kojom su, zbog Sulejmana, postupale krajnje oprezno. Gospi Hafsi bilo je itekako poznato koliko se muškaraca odaje zahtjevima svog spola i svemu onome što ide zajedno s tim, pa po tom pitanju nije imala razumijevanja, ni obzirnosti. – Ibrahim jest poročan čovjek, – rekla je uzdišući. – Ali o njemu znamo isto tako malo kao i o Ferhadu. Majka sultanija je zašutjela. Razmišljala je o tome koliko su eunusi nadmoćniji u odnosu na te neuškopljene muškarce. Odlučnost tih glatko izbrijanih i njegovanih bića, jednostavno se ne može uzdrmati. Gotovo nikad ni jedan kastrirani nije trčao za dječakom, umjesto da uživa u ženskoj ljepoti. Gospa Hafsa je voljela svoju ljepotu i nije ju zanimala zavist drugih žena. No, posebnijom se osjećala kad bi joj se znalački divili eunusi, nego kad bi osjetila mušku požudu. One koji su bili “uskraćeni”, više je doživljavala kao prave muškarce. No, sad se nije radilo o njoj, već o njezinim kćerima i njenom sinu. Osim što optužuju Ferhada da se zabavlja s drugim ženama, onako kako bi se trebao zabavljati isključivo sa svojom gospodaricom Tamarom, sad se još Sulejmanu predbacuje da ima nedopuštene sklonosti prema Ibrahimu.

Istini za volju, sinovima obitelji Osman ta vrsta navike i nije bila potpuno strana. Osvajač je rijetko opraštao: no nikad nije opraštao ako bi mu se uskratilo društvo kakvog ljepuškastog dječaka. Ne, to ne može biti, odlučila je gospa Hafsa. Kod Sulejmana nitko nikada nije zamijetio takvu vrstu sklonosti. Stoga je Esmina udaja bila neprijeporna činjenica. – Što više razmišljam o novoj situaciji, to sam uvjerenija da nam pruža i mnoge prednosti, – rekla je Hafsa i, dobro znajući da je svakom muškarcu potrebna čvrsta ženska ruka, nastavila dalje: – Dosad nam je gospodin Ibrahim bio prilično udaljen. Mogao je raditi dosta toga, o čemu ne bismo nikada ništa saznali. A to je tada vrijedilo i za Sulejmana, kao što smo se danas, nažalost, mogli uvjeriti. No, ako se Esma uda za Ibrahima, neće nam moći nešto sakriti, čak ni svoje misli. – Samo u slučaju da naša mala Esma nije baš previše na tebe, sestrično Hafsa, – kao uzgred je spomenuo Kulka. Patuljak je očito bio nepovjerljiv prema toj ideji. Hafsa i Tamara spustile su pogled. – Ne gledajte me tako zbunjeno, dražesne moje, – hihotao se Kulka. – Zar vam nije palo na pamet da bi od Esmine udaje za Ibrahima netko drugi mogao imati puno više koristi od nas? Od tebe, moja zauvijek lijepa sestrično, ovaj prijedlog nije došao. – Nadam se da nije došao ni od koga, – ispalila je Tamara. – Pa ti znaš, Kulka, kako je moj brat opčinjen onim Grkom! – Moguće! – priznao je patuljak. – Možda se ovdje zaista radi o slobodnoj odluci Najuzvišenijeg. U slučaju da Najuzvišeniji uopće može donositi slobodne odluke. Ali mislim da nije tako, moj golube! Čak ni naš uzvišeni sin Sulejman to ne može. A u tome i jest problem. Zapitajte se samo, čija je to volja… – No? – navaljivala je Tamara. – Tko uvijek dobiva? – Dakle mi! – rekla je Tamara. – Ili… crvenokoso kopile u novoj palači! – Rokselana?! – Da, ona, moja mala smaragdna gušterice! Je li se tvoj carski njegovani mozgić konačno udostojio pokoriti mudrosti?

– Reci svoju mudrost, patuljče! – Ona, a tu mislim na izrod, dijeli Sulejmanovu naklonost prema Grku. Upitaj se, moj leptiru, što bi ti učinila, da si na njezinom mjestu? – Ja bih uklonila Ibrahima! – Uh, kako samo pametnu kćer imamo! Zar ne, sestrično Hafsa? Od zadivljenosti, Kulka je poljubio vlastite jagodice. - Ja bih uklonila Ibrahima! – ponovio je za Tamarom. – Jednostavno i jasno. No, ona zna da joj to ne bi uspjelo kod Sulejmana, pa je tvoja Roska smislila kako da postane nadmoćnija. – Tako što će ona i Ibrahim postati neprijatelji? – Zašto, moja kćerkice? Slabijeg ne treba mrziti. No, onaj čije se djelo prepoznaje, dok se on sam drži u tajnosti, uvijek pobjeđuje. – Dakle, ideja je bila preduhitriti neprijatelja? – umiješala se sad majka sultanija. – I to uz pomoć Esme…? – Ni govora! – povikala je Tamara. No, gospa Hafsa se zamislila. – Moja kći Esma i ta Rokselana…, – razmišljala je glasno. – Možda naša kći Esma, – nastavio je Kulka, – ima vlastiti stav o tome što želi imati u krevetu. – Otkad Rokselana više nije u staroj palači, – branila je kćerku majka sultanija, – Esma ju nije vidjela! – Nije, koliko je nama poznato, draga sestrično! – uzdahnuo je Kulka. Znam svaki korak svog djeteta, još je uvijek promišljala gospa Hafsa i dodala: – No, ako to i nije točno, ipak mi je žao što te nisam prije pitala, Kulka. U tom su trenutku najavili Ferhadov dolazak. A kako je majka sultanija znala da njezin zet ne podnosi Kulku, kad je paša došao patuljak više nije bio tu. Majka sultanija neko je vrijeme promatrala vezira, bez da mu je dopustila da pristupi. Imao je držanje za koje ni sama nije bila sigurna je li drski inat ili iskrenost. Naravno, uvjerila se u to da ovaj pustolov nijednu svoju zamisao ne može provesti dokraja i suzdržavala se da se ne nasmije na to. No, to nije

umanjivalo njezin zahtjev da joj se ovaj muškarac pokloni. Za to je uskoro i dobio priliku. U svojoj prvoj pobuni, naime, busao se u prsa time da će od kraljevstva učiniti provinciju svojeg vladara. Majka sultanija upravo mu je i predbacivala njegovo divljanje i istrebljenje vladajuće kuće Zulkadira, s kojima se obitelj Osman tako često srodila ženidbom. Mudrom se nije pokazala ni Ferhadova ideja da svojoj punici odgovara ironijom. To si zaista nije mogao svatko priuštiti. No, prema zakonu Osvajača, obitelj Osman nije se baš mogla nazvati suzdržanom, pokušavao je objasniti Ferhad, a on je to nedavno i potvrdio gušenjem sultana Halila i njegovog sina. No, na takvo njegovo ponašanje majka sultanija mogla je samo odgovoriti kako su zakoni carske obitelji naprosto preuzvišeni, da bi ih rob poput njega uopće bio u stanju razumjeti. Oni služe daleko višoj svrsi nego što je stjecanje nekih tamo kraljevstava, kakvih naš padišah ima dosta. Ferhada se treba čuvati, zahtijevala je majka sultanija. I treba mu dati do znanja da nema mjesta njegovoj umišljenosti. Ako je točno da je čast svoje supruge, Njezine Carske Visosti, uprljao druženjem s djevojkama nižeg ranga, ona mu je, kao njezina majka i sultanija, ubuduće prisiljena uskratiti svoje prijateljstvo. Tog se Ferhad ipak uplašio. Ni u jednom trenu nije pomislio na to da bi ga gubitak zaštite žena mogao stajati života i stao je sve poricati, tako žestoko i vatreno, sve dok punica nije popustila. Na koncu mu se se čak i nasmiješila i dopustila da poljubi skute njezine haljine, a potom i ruku svoje žene. Time je paša zaključio svečani dio svojeg susreta s majkom sultanijom, iako je u dubini duše znao kako ima sve manje motivacije za ovakva obiteljska okupljanja. Čak ni ples, uz pjesmu i lutnju, koji su časne dame upriličile nakon kave, nije ga uspio odvratiti od njegova dojma. Stalno su mu padale na pamet neke druge predstave, u kojima djevojke zasigurno nisu bile tako lijepe, ni tako obrazovane, ni tako oskudno odjevene. No, one su mu, barem kad su u pitanju užici, bile više po volji. Ali, te su igre, očito, malo-pomalo postale previše opasne, pa je još jedino mogao tugovati zbog uspomena na njiih. A i mala Smirniotin će vjerojatno morati nestati, jer je na vratu i grkljanu osjećao silan pritisak i stezanje, koje je vjerojatno prouzročilo snažno razmišljanje o svilenom užetu. Ferhad je znao kako mu, kao paša koji ima tri tuga i kao carski zet, ne može pobjeći, u slučaju da mu dame okrenu leđa. Na Rokselaninom porodu pojavile su se ne samo primalje, već i

njezin prvi osobni liječnik. Kad se on pojavio, sav ženski svijet trenutačno se pokrio velom jer je liječničko umijeće, baš kao i sudska praksa, slovilo za duhovnu disciplinu islama i zato su je mogli prakticirati samo neobrezani uleme. Osim njih, postojali su još i židovski liječnici, no njima Sulejman nije bio previše sklon. Pravovremeni dolazak primalja i liječnika, Rokselanini prijatelji smatrali su srećom. Time što je prva primalja kao odgovorna službenica odvojila novorođenče od majke, svaka primjedba protiv carskog poroda postala je nevažeća. Zapravo, na porodu je trebao biti nazočan još čitav niz svjedoka, točno određenih ceremonijalom, ali kizlar aga prilikom odvijanja poroda nije radio probleme, baš kao ni dvorska upraviteljica, kad je pečatirala događaj sultanovim monogramom. Ali tad je nastupila panika. Stara palača je tog crnog dana neočekivanom viješću pretrpjela i drugi udarac. Sultanija Kira bila je prepuna zavisti, a istovremeno ispunjena srećom zbog toga što je položaj nove palače ovim neosporno jači no dosad. I prije nego što je javnost čula za porod, dva visoka crna eunuha, svaki prefekt jedne sobe, već su krenuli u glavni stožer, jedan zemljom a drugi morskim putem. Svaki od njih imao je samo jedan cilj – biti prvi koji će javiti caru da je opet postao otac. Čak i strana izaslanstva nisu bila beskorisna. Njihovi su se glasnici već nalazili na putu za Beč, Raguzu, Fiorentinu i Pariz. Snažna brodica već je isplovila prema Londonu. Sve što je pripadalo dvoru i vladi sudjelovalo je u događaju, te bilo zaprepašteno, razmišljajući, nadajući se, slaveći… Posvuda su vladali napetost i žestoke rasprave. Jedino je u Rokselaninoj spavaćoj sobi bila mukla tišina. Dugo je ležala u lokvi vlastite krvi, sve dok liječniku konačno nije pošlo za rukom zaustaviti opasno krvarenje. Napokon je bila u svom krevetu. Nije dolazila k svijesti. Za to vrijeme, o djetetu su se brinule žene u susjednoj odaji. Nadzirala ih je dvorska upraviteljica i druge dvorske službenice i sve su nestrpljivo iščekivale zapovijedi, u slučaju da osobni liječnik i Dede Semid objave da se Rokselana probudila. Osim liječnika, jedino je Dede Semid smjela kod nje. Tiho je plakala. Bez razmišljanja je podigla dijete prijateljice na svjetlo i tek kad je vidjela Rokselanu kako leži kao mrtva na tepihu, obuzeo ju je užas. Tada je Resmi, dvorski liječnik, stavio mladoj majci ogledalo ispred usta. Prolazile su mučne sekunde, nakon kojih je i Dede Semid na čistoj površini mogla

vidjeti zamagljeni sloj od Rokselanina daha, kako bi se uvjerila da se nije dogodilo ništa što bi značilo kraj. Otad je plakala. Uzela je krvlju umrljane pergamente i ne bi bila žena ni prijateljica da je jednostavno ostavila nepročitana pisma. Bolilov dopis bio joj je poznat. No, drugo je pismo bilo od Sulejmana. Pročitala ga je gotovo bez ljubomore, jer je bilo napisano tako normalno i ljudski, pismo ljubljenog ljubljenoj. U njemu nije bilo ni traga kiču. Jednostavnim riječima pisao joj je o svom osvajanju, o svojoj čežnji za njom i o sreći zbog njihova ponovnog susreta. Dede Semid je shvaćala Rokselaninu ljubav prema Sulejmanu. A trenutno je bila u takvom raspoloženju da je sultanu gotovo oprostila toliku Rokselaninu ljubav, na kojoj mu je inače zavidjela. Čak je i Rokse-lana čula tutnjajuće plotune. Bili su to prvi zvuci koji su je dozvali natrag u život, iz crne noći bez sna, natrag u borbom ispunjeni, krasni život. Osjećala se kao da je prikovana za ležaj, kao da su joj očni kapci opterećeni teškim utezima. No, ipak je jasno osjećala da joj se polako otvaraju oči, da se mora probuditi jer se događa nešto važno, nešto što bez nje gubi svoj smisao. “Ne želim! Ne želim!” I dalje je odzvanjalo u njoj. A to je trebalo značiti “Ne želim živjeti i ne želim dijete!” Trebalo je značiti i to da je Sulejman daleko i da ju je prevario. I da više nikad neće moći biti s njim, više nikad neće biti sretna uz njega. I zato sada mora ostati mrtva i ne smije se probuditi. No, njezino “ne želim” i “ne smijem” nisu joj baš osobito pomogli. Nešto ju je pozivalo izdaleka. Netko tko želi živjeti, a ne može bez nje, i dalje ju je pozivao. Približavajući joj se sve više i više, dozivanje je bilo sve usrdnije i sve glasnije. Bilo je to dijete koje ju je, zajedno s topovima, dozivalo natrag u život. Dijete koje nije bilo u stanju živjeti bez nje. Dijete koje je preklinjalo za majčinom zaštitom. Mukom prokletnice mrcvarila je svoj mozak: koliko je točno plotuna protutnjalo? Nije znala. A nije mogla ponovo izračunati. Samo da nije dvadeset i tri! molila je njena duša. Ne daj da bude dvadeset i tri, dragi Bože! Samo da nije sin! Dragi, dragi Bože, daj da nije sin! Međutim, dvadeset i tri plotuna označila su rođenje princa. – Ne! – vrisnula je Rokselana. – Ne želim! – Bio je to njezin prvi glas. Resmi, liječnik, povukao se korak unatrag i naklonio se. Tad se obratio Dede Semid. – Njezina Visost se probudila, gospo, – rekao je.

– I…?! – upitala je Dede Semid više očima. – Alah je bio milostiv, – objasnio je liječnik. A što liječniku znači jedan porod!? Doživio je slučajeve u kojima je majka umrla, slučajeve u kojima je morao žrtvovati dijete. Više nego jednom napravio je carski rez i više nego jednom bio je uspješan u tome. Studirao je u Bagdadu i Damasku, a u Italiji se upoznao s franačkim metodama. No Resmi je vjerovao u Kuran i u sune, u što je i trebao vjerovati, a s mistikom koja se sve više širila islamom, nije htio imati posla. Bio je liječnik i vjerovao je u ono što je vidio. Stoga mu jedan ovakav porod, s ovom gospom, nije predstavljao neki poseban izazov. Osim što očekuje poklon koji će dobiti od vladara, što ovisi o tome hoće li dijete ostati na životu. Spasiti dijete koje se rodilo u osmom mjesecu majčine trudnoće nije baš lako, mislio je, no to se ionako razlikuje od žene do žene. Slučaj ove gospe posve je običan, češći kod jedne seljanke, negoli dame: malo veći gubitak krvi i ništa više. – Njezina Visost će uspješno prebroditi slabost za nekoliko dana, – objasnio je sa smiješkom punim razumijevanja. Zatim se počeo spremati da napusti sobu. – Ne još! – zamolila je Dede Semid. – Sad je moramo ostaviti na miru. Ne smije ga vidjeti. – Koga ne smije vidjeti? – Dijete! – Dijete? – začudio se liječnik. – Pa, ako je živo, vidjet će ga. – Ne smije! Uznemirit će je! – Doista je slaba, – priznao je liječnik. – Ako baš želite, jako je slaba. Ali to nije razlog za toliku zabrinutost. – Slušajte me, časni brate! – usrdno ga je molila Dede Semid. – Postoje i druge stvari osim onih tjelesnih i duševnih. A ona ne želi dijete! Razumijete li? Ona ga ne želi! Liječnik je na trenutak razmislio. Naposljetku, bio je i teolog. – Ja sam liječnik, – rekao je tada. – Postoje li i druge stvari osim onih koje mi Alah zapovijeda, tada one predstavljaju njegovu volju. Tko sam ja? Ne smijemo oklijevati. No, Dede Semid ga nije pratila. Požurila je Rokselani i klečeći joj

poljubila ruke. Ni jedno jedino, najmanje pitanje nije prešlo preko Rokselaninih usana, ni jedna riječ o djetetu. – Vrati je Bože natrag, – samo je prošaptala. – Ne želim ga vidjeti! – zastenjala je Rokselana zabačene glave i zgrčenog tijela, kao da će još jednom roditi. Čuo se zvuk koraka koji se približavaju. Vrata su se otvorila. Na pragu se pojavila upraviteljica harema sa svojom pratnjom. Na rukama je nosila zeleni smotuljak. Bilo je očito kako je to dijete. Dede Semid stala joj je na put. – Ona to neće podnijeti, Ekscelencijo, – rekla je. – Već sam čula dosta o vašem nepriličnom obožavanju, – objasnila je visoka dama puna osude. – No, ne vidim razloga za kršenje propisa. Moja je dužnost i moje pravo, dakle, da položim dijete na majčina prsa. – Nemojte, molim vas! – povikala je Dede Semid. No, više je nitko nije slušao. Kad je vidjela kako se dvorska upraviteljica s dubokim naklonom približava Njezinoj Visosti, usprkos svom strahu, odjednom je shvatila kakvu će promjenu dijete prouzročiti u Rokselaninom položaju. Nije bilo tako davno kad je Dede Semid priželjkivala Rokselanu u ulozi sultanije, a sad je gledala kako odmataju carsku plahtu, vadeći iz nje sultanijino dijete! – Oni dolaze, – zadrhtala je Rokselana. – Donose dijete. Daj da bude djevojčica, Bože! Želim otići odavde! Pa makar i u onu kuću na moru, u Dede Semidinu malu kuću. Želim tamo uz more odgajati svoje dijete i ne želim više nikada vidjeti nijednog muškarca. Nikada više! Daj da ovo dijete ne bude sin! Bože! Ne sin… Upraviteljica harema nagnula se nad nju s golim djetetom u rukama. Dijete baš i nije bilo oku ugodan prizor. Nitko nije mogao naći ništa lijepo u tom crvenom biću. Uz to je još i cmizdrilo! No, tada je dijete otvorilo oči. Bile su Sulejmanove, a dijete je bio dječak. Rokselana je uzela svog sina na grudi. I odmah ga je zavoljela.

KNJIGA DRUGA XXI Vođa i konjanički zapovjednik Zulkodža, koji je imao zijamet 28 u Anadoliji, nakon posljednjeg vojnog pohoda krenuo je u Carigrad. Jahao je kao čeribaša29 ispred svojih spahija. Zavinutu sablju i časničku toljagu držao je sa strane, a na glavi je imao metalni šljem. Brada mu je bila glatko izbrijana, a brkovi zaglađeni, tako da su im krajevi završavali omotani oko njegovih ušiju; taj mu ukras nije pričinjavao smetnju. Teški štit, koplje i karabin ostavio je u konačištu. Zaustavio se na hipodromu. Mjesto je bilo prostrano. Još u vrijeme Bizanta, ovdje su se održavale utrke zaprežnih kola. I ne samo to. Ovdje su se, i to više no jedanput, održavale borbe koje su neke dinastije učinile pobjednicima, a neke gubitnicima. Mjesto se svidjelo vođi i čeribaši Zulkodži. Osjećao se kao preporođen, jer su ga uske ulice metropole na neki način pritiskale. A sad je ovdje pred sobom imao i više nego dovoljno prostora na kojem može, kako god zamisli, pokazati svoj konjanički eskadron. Krenuo je provjeriti pojedinosti. Kad je vidio da su vješala postavljena, kimnuo je s odobravanjem, bez ikakvih pitanja, iz srca. Vješala su svjedočila čvrstoj stezi i visokom ugledu kojima se sudbena vlast mogla samo ponositi. Iako mu se većina toga što je vidio činila normalnim, nešto ga je ipak začudilo. Brončani stup ga je smirivao. Nije ga doživljavao kao skulpturu, kakve Kuran smatra izopačenima, već kao spomenik pobjede iz mračne povijesti koja još uvijek nije mogla živjeti prema zakonima Proroka. A to je, nadalje, bio dio ratnog plijena iz Mađarske, iz kraljevskog dvorca u Budimu, što nije moglo ublažiti njegovu srdžbu. Dakle, ovdje su postojala tri stupa. Oni su, pak, sasvim jasno ukrašeni ljudskim likovima, a da je i znao kako ti likovi predstavljaju poganske grčke bogove, čestitog

Heraklesa, Artemidu i Apolona, to ni u kom slučaju ne bi promijenilo stvar u njegovim očima. – To je idolopoklonstvo! – rekao je, a njegovi prijatelji iz glavnog grada bili su poprilično zbunjeni time, iako su i sami dijelili njegovo mišljenje. – Tim više što je ova polugola žena ovdje velika sramota i nedjelo, – objasnio je ljutito. – Čemu služe sva ta vješala, ako ne za to da na jedna od njih odmah objese čovjeka koji je tu besramnu žensku postavio na stup, tako da je svi vide? Situacija je postala nezgodna, pa su se sad uplašili i njegovi prijatelji. Dali su mu do znanja da treba zašutjeti. Slične riječi, čak i one nešto blaže prirode, u jednoj pjesmi, ne tako davno dovele su do toga da je, doduše, ne ljubitelj umjetnosti, već sam umjetnik, točnije tvorac stihova, obješen na jedna od ovakvih vješala. Zar on ne poznaje Ibrahim-pašu? upitali su ga. Kako bi to bilo moguće, uzvratio je. Pa, morao bi poznavati velikog vezira i seraskera posljednjih vojnih pohoda, čovjeka koji je zapovijedao u bici kod Mohača, grobara ugarske vojske. Iako je vođa sa sela, svejedno je vojnik i… – Pa dobro, – prekinuli su ga, – na drugoj strani je Ibrahimova palača, tamo gdje je mnoštvo. A upravo je Ibrahim dao postaviti ovakve kipove u blizini svoje kuće. Općenito, palača velikog vezira je pravo čudo, – nastavili su revno dalje, sve kako bi neotesanog gosta naveli na neki bezazleniji razgovor. Primjerice, ona nadograđena zgrada bez prozora, ona s izbočenom kupolom, koju može vidjeti odavde, ne, to nije džamija, kao što bi bilo sasvim opravdano misliti, već parno kupatilo i bazen. Dao ih je izgraditi Ibrahim. Nije velika poput hamamâ u džamiji, u kojima može svatko uživati. Naprotiv, napravljena je kako bi je mogli koristiti samo sultanija Esma i on, veliki vezir osobno. E sad, mogao bi pomisliti: jedan hamam samo za dvoje ljudi! A prema onome što umjetnici i majstori pričaju o njemu, opremljen je tako raskošno… Zulkodža je samo odmahnuo glavom. – To su novotarije, – rekao je. – Ima kršćanâ koji su postali dobri muslimani, barem se tako priča. Pa iako je Ibrahim i njegov zapovjednik, Zulkodža je ipak morao priznati kako mu nedostaje osjećaj za čestitu jednostavnost i poštenu naivnost, kakve su krasile bivšeg starog seraskera i velikog vezira. Zulkodža, vođa iz Anadolije i čeribaša u lenskoj konjici, ostao je pri svome. No, i mnogi su drugi, neovisno o tome jesu li to rekli ili prešutjeli,

razmišljali poput njega. – Ti moraš biti vezir! – To je u vrijeme krvavog Selima bila kletva. No, pod njegovim sinom Sulejmanom, to je bila blagoslovom zazivana želja. Pogotovo stoga jer je glavni zgoditak na toj lutriji dobio Sulejmanov prijatelj Ibrahim, sin jednog običnog epirotskog ribara! No sultanova prijatelja, supruga lijepe sultanije Esme, koja ga je obožavala, a uz to ga je podupirala i sultanija Rokselana, nije mogla ugroziti ni nesklonost gospe Hafse. U međuvremenu, ta je nesklonost prerasla u postojanu mržnju, do te mjere da je lijepa Sulejmanova majka godinama odbijala vidjeti svoju kćer Esmu ili primiti zeta Ibrahima. Prošlo je deset godina otkako je Rokselana rodila svojeg prvog sina, Muhameda Sulejmana, i deset godina otkako se mala Esma zaručila s ondašnjim sokolarom palače. Sulejman je imao trideset osam godina i tijekom svoje vladavine vodio je pet ratova. U prvom je osvojio Beograd, u drugom Rodos. Treći vojni pohod bio je uspješan kao i prvi, s time da se Ugarskoj činilo ispravnim ubiti Sulejmanovog neugodnog veleposlanika, odrezavši mu prije toga nos i uši. Beograd je trebao biti samo predigra odmazde. U Sulejmanovom trećem vojnom pohodu otomanska vojna mašinerija razbila je željezni zid ugarskih vitezova. Dvadeset i osmog kolovoza 1526., na dan Ivanovog pogubljenja, u svega sat i pol, na Mohačkom je polju nedvojbeno, za mnogo generacija unaprijed, skrojena sudbina Ugarske. Nakon što je poraženo, kraljevstvom su se rasplamsale borbe za zemlju, a završetak tih sukoba nije se nazirao. Mrtvo tijelo mladog kralja Ludovika od Ugarske trunulo je u nekoj od močvara na Mohačkom polju i još nije bilo pronađeno, a njegovi nasljednici bili su itekako aktivni. Kako mladi kralj nije imao djece, nasljednici su mu, prije svega, bili njemački car Karlo Peti i njegov brat i budući nasljednik, nadvojvoda Ferdinand od Austrije. Kao šogor palog Ludovika, Ferdinand je polagao pravo na njegovu zemlju. Međutim, Sulejman je svetu Stjepanovu krunu dodijelio Ivanu Zapolji, čime je prvi put došlo do žestokog sukoba interesa između Osmanlija i Habsburgovaca. Habsburgovci su htjeli Ugarsku, Turci su htjeli Beč. Ni Habsburgovci ni Turci dotad nisu dobili ono što su željeli. U četvrtom vojnom pohodu Turci su, doduše, ponovo osvojili

izgubljene gradove Budim i Peštu, no Beč su uzalud opsjedali. Peti vojni pohod doveo je sultanovu vojsku samo do Graza. To je bilo tih pet Sulejmanovih vojnih pohoda, koje je sultan promatrao sjedeći u svom taboru i na čelu svojih trupa. Njegovi su vojnici protjerali više desetaka tisuća njemačkog stanovništva. Plave djevojke iz Austrije, Štajerske i Koruške postale su jeftine. Moglo ih se kupiti na turskim bazarima, po cijeni jednog para cipela. No, Beč je i dalje ostao njemački, ali je zato Ugarska još uvijek bila turska. Problem je bila samo Njemačka i car Karlo Peti, kralj Španjolske, kako ga je oslovljavala Visoka porta. U njemu je Sulejman, kojeg su i na Zapadu sve češće nazivali “velikim”, pronašao svog suparnika. Usprkos ogromnim gubicima po njemačko stanovništvo, činjenica da je Beč ostao nepokoren, za Karla je predstavljala trijumf koji se poklopio s još jednim velikim pohodom, pohodom na Rim, odnosno osvajanjem Rima od strane njegovih njemačkih plaćenika i španjolskog pješaštva. Ti iskusni muškarci postupili su s Rimom kao i Sulejmanovi pobjednici na Semmeringu. U svega nekoliko dana, Karlove su trupe vječni grad Rim, s njegovih sedamdeset tisuća stanovnika, svele na tridesetak tisuća, a Karlove ratne horde zaslužne su za procvat trgovine lijepim djevojkama. Karlo je zadržao Beč i osvojio Rim. Svijet je ostao bez daha. Bez nekih većih problema, nakon pobjede nad Francuskom i papom, Karlo je lako mogao napraviti od Rima svoj glavni grad, te postaviti svojeg vrhovnog pastira za glavnog kapelana i proglasiti zapadnjačko carstvo. No, Karlo je bio jako dobar političar i znao je kako ni jedna europska nacija, ni njegovi Španjolci, ni njegovi Nijemci, pa čak ni oba naroda zajedno, nije dovoljno jaka da ujedini Europu silom. Stoga su, ne bez razloga, pisarnice u Carigradu nijekale titulu cara svakom drugom vladaru, osim Sulejmanu. U velikom carstvu velikog padišaha, šaha nad šahovima, jedinog i isključivog kana i cara, gospodara svijeta, kako se nazivao sultan Sulejman, sad su živjela trideset i dva naroda. A sva ta silna moć bila je u rukama Ibrahima, još uvijek mladog violinista iz vrta kod Manise30. Mogao je prokleti i pomilovati, mogao je od konjušara napraviti vezira, upravljao je tamo gdje je Sulejman vladao. I u njegovoj kući vladala je sreća. Barem je tako mislila njegova žena Esma. Njezino prijateljstvo i štovanje Rokselane, jedine žene njezinog brata, ostalo je nepromijenjeno, kao i Ibrahimova sreća. Gledala je

Rokselanu gotovo Sulejmanovim očima. Nakon što ju je majka odbacila kao neposlušnu kćer, Esma se još više vezala uz svoju šogoricu. Čak su i sestre, pogotovo Tamara, prema njoj bile samo uljudne. Međutim, Džanfeda se držala po strani, isključivo zbog majke. Najstarija kći gospe Hafse nije bila zavidna poput Tamare. Prvo je preko brata isposlovala opoziv svojeg supruga Mustafe i nakon toga njegovo umirovljenje, a sad ga je još jedino dijelila s džamijom koju je paša dao izgraditi. Džanfeda je, zapravo, bila previše sretna sa svojim suprugom i svojim kćerima, da bi ikoga mogla istinski mrziti. Tamara je također imala kćeri, no za razliku od svoje sestre, više nije imala muža. Njega je zadesila ista sudbina kao i Ahmed-pašu. Zbog Ahmed-paše i Tamarine najmlađe kćeri, koja se trebala udati za njega, majka sultanija se i dan-danas ljutila. Iako častohlepan, Ahmed je izgubio život zbog svoje pobune u Egiptu, dok se Ferhad-pašina glava otkotrljala zbog puno manje stvari. Njegove iznude u Maloj Aziji Sulejman je, uz posredovanje majke i sestre, još nekako oprostio. Međutim, Ferhad je iz istih razloga, sa znatno višim primanjima, preseljen u Smederevo na Dunavu. Tako više nije imao prilike za iznude, a bio je na oku svom vladaru. No kad su, usprkos tome, s terena opet počele pristizati iste pritužbe, Ferhada više nije mogao spasiti ni utjecaj žena. Nije bio dostojan ni svilenog užeta. Nakon ispitivanja i presude, odrubili su mu glavu. Razdor između stare i nove palače time se samo produbio, jer je upravo Rokselana pokrenula postupak protiv Ferhada. Esma je nedvojbeno pripadala taboru nove palače. U svojoj prijateljici pronašla je utočište, koje je ubrzo preraslo u divljenje, pogotovo kad je shvatila Rokselaninu ulogu u ustanku janjičara. Sulejman je proveo zimu više u lovu, a manje prisustvujući divanima. Bio je to lov u mongolskom stilu, pravi mali ratovi koji su mobilizirali tisuće ljudi. Sulejman se držao šume, a u takvom lovu na kozački način sudjelovala je i Rokselana. Pritom bi samo pokrila usta laganim velom. No, janjičari su bili zastrašujuća vojska. Bez obitelji i svog naroda, bili su čvrsto vezani uz islam i padišaha. Takvo stanje zahtijevalo je stalnu prisutnost vladara, kako se ne bi oslabila njihova željezna disciplina. A Sulejman je bio u lovu!

Janjičari su prevrnuli svoj kotao s juhom, što je bio uobičajen način na koji su iskazivali negodovanje; prosuli su rižu na pod i počeli žlicama udarati po praznim bakrenim kotlovima koji su bili simbol njihovog vojnog zajedništva i časti. Dvorjani bez vladara su pobjegli, žene u haremu su se uvukle u svoje odaje, a ulice Carigrada su opustjele. Nestali su čak i psi lutalice, a tu i tamo već su izbijali požari, kad se odjednom gradom pronio glas: sultan se nalazi u palači! Esma je znala kako je to pošlo za rukom samo Rokselani. Stajala je na prozoru dvorane u kojoj se održavao divan, na tom “oku carstva” koje je dao napraviti Sulejman, kako bi mogao neprimjetno prisustvovati sjednicama i nadzirati ih. A horda pobunjenika odvažila se doći sve dovde, do ovog svetog mjesta. Ovdje im se suprotstavio bijesni Sulejman i sa svojom toljagom moći, koja je uvijek bila na prijestolju, sa štitom i lûkom velikog vladara, trojicu najdrskijih pokosio vlastitom, carskom rukom. A onda… Opazio je kako se oružje pobunjenika usmjerilo prema njemu osobno. Bio je gotovo nemoćan. U tom ga je trenutku spasila samo jedna žena. Njegova žena, Rokselana. Bez razmišljanja se bacila ispred oca svoje djece, ispred muškarca kojeg je voljela. Iako nisu znali za strah niti su imali previše obzira, pa tako ni prema ovom nevjerojatnom činu, janjičari su na trenutak ustuknuli pred tom hrabrom ženom, kao i njezinim glasnim i nerazumljivim psovkama s Dnjepra. No, samo na trenutak. Ali taj je trenutak Rokselani bio dovoljan da skloni Sulejmana na sigurno. Mir je uspostavljen uz pomoć nekoliko pogubljenja i s nešto brojnijim smanjenjem vojničkih plaća. Esma je jako dobro znala za tu, kao i za brojne druge slične priče, pripadajući manjini koja je razumjela zašto je Sulejman otišao sa sestrinog i Ibrahimovog raskošnog vjenčanja, kad su mu javili da su počeli Rokselanini treći trudovi. Njegova je žurba više priličila nekom zabrinutom suprugu, nego carskoj veličini, ali je ujedno svima dala na znanje kako je on u stvarnosti muškarac svoje žene i kako joj pripada, baš kao i ona njemu. To se dogodilo dvadeset i drugog svibnja godine 1524. Na obljetnicu osvajanja Konstantinopola, Rokselana je svojem voljenom, uz najstarijeg sina i kćer Mirimah, darovala i drugog sina. Nazvali su ga Selim, imenom njegova krvavog djeda. Sulejman je klečeći zahvaljivao Rokselani, obasuvši joj ruke poljupcima.

Međutim, za vrijeme Rokselanina četvrtog poroda, Sulejman je bio u Ugarskoj. Bilo je to neposredno prije bitke na Mohačkom polju, a umjesto njega, uz Rokselanu je strepjela njegova sestra Esma. Tada se u paviljonu Hebetulah dogodilo nešto užasno. Čak se i dvorska upraviteljica Dede Semid bojala pokazati novorođenče majci. Naime, Rokselanino četvrto dijete bilo je živo i bilo je dječak, ali… Dječak je došao na svijet s dvije grbe na svojim malenim leđima. No, majka je malog bogalja s još više nježnosti položila na svoje grudi. Kad je Rokselana voljela, voljela je neuništivom snagom. Takvu je ljubav poklonila Sulejmanu, ali i njegovoj djeci. On živi u njima, on i ona, i njihova ljubav. Esmi su niz lice potekle suze. Bilo bogalj ili ne, rodilo se jedno dijete. No, nije ga rodila ona, Esma. Ispunila ju je zavist prema prijateljici i morala je pomisliti na svog dječaka kojeg joj je poklonio Alah, a oduzeli ljudi. No, Džihangiru, malenom bogalju, pri dolasku na svijet pripala je posebna ljubav dvaju ženskih srca: onog njegove majke Rokselane, i strastvena ljubav njegove tete Esme. Esmu i Rokselanu povezivale su mnogostruke i čvrste veze. Rokselana je svojoj prijateljici nastojala nadoknaditi i majku i sestre. Svečano otvorenje Esmina novog raskošnog kupališta za njenu carsku visost bilo bi nepotpuno da na taj događaj nije došla i njezina šogorica. No, nije sve proteklo tako glatko. Prvo se morala pričekati odgovarajuća prilika i konačno je pronađena. Nino, Rokselanina prisna družbenica i dama iz palače, se udala. Brak te male Grkinje i defterdara, carskog rizničara Iskendera Čelebija, bio je tema dana u Carigradu, kako zbog Sulejmanova povjerenja, tako i zbog bogatstva, jer se ministar financija ubrajao među najmoćnije ljude u Carstvu. Ni sam Ibrahim, veliki vezir, nije raspolagao imetkom koji bi zasjenio onaj defterdarov. Iskender Čelebi imao je između šest i sedam tisuća robova, a njih tri stotine nosilo je zlatne kape, kao znak da ih je njihov gospodar i mecena dao uspješno podučiti u svim znanostima. Kad bi gospodar išao u borbu ili na neki put, pratilo ga je dvije stotine dobro naoružanih, naočitih muškaraca na konjima. I nije se smatralo pretjeranim što je takav muškarac koji je, uz sve to, u mladosti prošao opasna iskušenja, priželjkivao vjenčanje s jednom carskom djevojkom.

Svoju je mladu ženu preuzeo, sa svim znakovima pažnje i dobrim željama, od padišaha i iz Rokselaninih ruku. Imao je razloga za zadovoljstvo, i to iz dva razloga. S gospom Nino nije izgubio svoju slobodu, kao što bi to bio slučaj da je oženio neku princezu. Osim toga, dvorska dama vladarice njegova gospodara, sigurno mu je mogla biti od veće koristi negoli neka princeza iz poražene stare palače. Vjenčanje je svakako održano. Trajalo je osam dana, a posjetio ga je i Sulejman, koji je poznavao i cijenio i mladenku i mladoženju. Središnji dio svečanosti ipak je, kao i vazda, pripao muškarcima. A kako je na svim uglednim vjenčanjima bio običaj da se u jednom od velikih kupališta naknadno upriliči vesela proslava samo za žene, tako je sultanija Esma odlučila priuštiti gospi Nino taj užitak u svom vlastitom kupalištu. I Esma je godinama poznavala Nino, pa njezin postupak nije nikoga iznenadio. Rokselana je upravo Nino zadržala kraj sebe duže nego što je bio slučaj s drugim djevojkama, i stoga je se nerado odrekla. Zato se i sama željela uključiti u odavanje počasti svojoj pratilji. Štoviše, Rokselana nije samo obećala da će se pojaviti na slavlju, već da će i sudjelovati u njemu. Pristala je, za tu prigodu, učiniti čast i Esmi i njezinu kupalištu, pa ga i osobno svečano otvoriti i koristiti. Gužvu ispred Ibrahimove palače, na koju su prijatelji skrenuli pažnju čeribaši Zulkodži, uglavnom su stvarale mase znatiželjnika. Tjelesna straža prvog ministra, doduše, držala ih je na pristojnoj udaljenosti, no svejedno su se gurali kako bi iz što veće blizine mogli gledati tu raskoš. Vjenčane palme i drvene građevine, već su bile postavljene. Njihova veličina trebala je pokazati muškarčevu snagu, a raskošni ukrasi u obliku šarenih vrpci i plodova te svjetlucave, zlatne i srebrne medalje, koje su se kovitlale na vjetru, žensku plodnost. Blistava i sjajna, bila je i straža sa svojim perjanicama i zlatnim šljemovima, a pozornost su plijenili čak i sluge i robovi, činovnici i dostojanstvenici dvora velikog vladara, no prije svega njegova žena. Esmina i Ibrahimova palača svoje je odaje otvorila javnosti. Sve je bilo spremno za doček sultanije Rokselane, žene sultana Sulejmana i njezine služavke koja je uživala njezinu naklonost.

XXII Ibrahimova ljubav prema svemu što je bilo venecijanskog podrijetla bila je predobro poznata da bi izbor graditelja mogao izazvati čuđenje. Kao i drugi Grci koji su rođeni negdje u arhipelagu ili u Epiru, pod vladavinom Republike, i veliki je vezir smatrao Veneciju svojom domovinom, možda baš zbog toga što je nikad nije vidio. Dosta je toga bilo preslikano iz Venecije. Tako se barem dio onoga što su Bizant i Orijent poklonili Veneciji, vratilo nazad, tamo odakle je i krenulo. Iznimnu tehniku ukrašavanja, koja je rađena po uzoru na dražesne motive iz Duždeve palače, majstor je uspio dovesti do savršenstva. Što se tiče tehničke izvedbe, gradnja slapova i fontana morala je biti povjerena inženjerima iz Piade, turskim graditeljima. Bili su na glasu kao majstori za koje ne postoji zadatak za koji ne bi bili u stanju smisliti rješenje. Zbog zdanja koje je okruživalo kupalište, nije se moglo vidjeti baš ništa. Sakriveni hodnici protezali su se cijelom zgradom, no ni jedna jedina vrata na njima nisu vodila u taj rajski vrt. A unutra, ni jedna peć, niti nekakva naprava s crpkama nisu smetali pogledu; sve je to smješteno na hodnicima, služeći svojoj svrsi. A znatiželjne poglede nije mogao zadovoljiti niti koji od brojnih prozora; svjetlucavi zidovi bili su savršeno zatvoreni. Sve svjetlo dolazilo je samo odozgo. A bilo je puno prostorija koje je trebalo osvijetliti. Osim prave parne kupelji, bila je tu još jedna dvorana čiji je zrak bio ugrijan do granica izdržljivosti. Svježinu mu je davala samo ledena voda, koja je tekla po vrućim zidovima. U suprotnom, duže zadržavanje u ovom čistilištu za oštrenje užitka, bilo bi posve nemoguće. Utoliko je bilo ljepše u dvorani za plivanje, uz razbijanje valova o hladne zidove. A tamo gdje su se valovi razbijali o obalu, bila je plaža od najfinijeg obojenog morskog pijeska. Njegova se boja mijenjala, od sunčano žute u vodi, preko zelene na nešto većoj dubini, pa sve do tamnoplave. Ujednačeno, poput disanja nekakve ogromne životinje, jedan je stroj, uvijek iznova, ispuštao bujicu nove vode iz ogromnih usta

brončanog delfina, neprekidno ispunjavajući bazen novim valovima i pjenom. Taj je bazen izgrađen u znak počasti koji je Esma željela odati Rokselani. Esma, naime, nije plivala. Iako se njezin suprug dobro razumio u umjetnost, više no što bi se očekivalo od bivšeg ribara, sve ovo nije bila samo njegova zamisao. U središtu cijele građevine bio je jedan paviljon. Kroz crvenkasto staklo s velike kupole ovdje je, poput vela, prodirao ružičasti sloj svjetlosti, bojeći bijeli mramor toplim bojama mlade, nage žene. Samo se s vrha svoda probijala jedna jedina tanka zraka svjetlosti, tako bijela i jasna, kakvu je samo nebo moglo poslati. Prema njoj su se žestoko probijali živahni vodeni mlazovi vodoskoka. Srebrna se ovdje miješala s bijelim sjajem i tako nalikovala na nadnaravnu, čarobnu svijeću. Zidovima su se protezale grede, položene jedna preko druge. Široki kružni hodnik uokvirivao je bazen koji je bio u sredini. – Kako je lijepo! – rekla je Rokselana Esmi. Obje žene nalazile su se u zatvorenoj prostoriji, zamišljenoj tako da ju koristi samo vlasnica ovih čuda. A odavde, s ovog sjajnog prozora s rešetkom, Rokselana je mogla neprimjetno razgledati dvoranu. Nju i Esmu upravo su razodijevali. Za to je dvorana zapravo i bila osmišljena, a Rokselanino divljenje odnosilo se podjednako na ovu prostoriju, kao i na ono što se događalo u njoj. Naime, tu su bile i dvorske dame i njihove služavke, a činile su isto što i njihove gospodarice – svlačile su se. Pod raskošnim bojama njihova skupocjenog ruha, sa svim mogućim nakitom, prostorija kao da je procvjetala, i uskoro više nije bilo razlike između dama i tih lijepih djevojaka, od trinaest do sedamnaest godina, koje su ih posluživale. Kad su se skinule, dame su mogle pokazati raskoš još jedino sandalama s visokim potpeticama za kupalište, koje su trebale spriječiti doticaj njihovih golih tabana s grijanim pločicama. Svaka od njih marljivo je pazila na to da joj noge, u prilikama poput ove, dolično zablistaju. Kako ni u ovoj prilici ne bi bile lišene svojih dragocjenosti, svaka od njih nosila je dragocjeno kamenje upleteno u kosu, a gležnjeve su im ukrašavali zlatni koluti. Osim toga, bile su nage. Ponosno i bezbrižno, ove njegovane djevojke pokazivale su svoja nauljena i okupana tijela.

Sve su se već poznavale. Sultanija Esma je bila oprezna prilikom odabira djevojaka koje je pozvala, no Rokselani je to bilo smiješno. Imala je običaj šaliti se na račun toga, tvrdeći kako je u carskom haremu sasvim dovoljna jedna ružna djevojka, poput nje same. I da se ona, Rokselana, ne želi poput sultanije Nur Banu, okruživati samo nelijepim djevojkama. A upravo su nelijepe djevojke, kao što je pokazao njezin primjer, velika opasnost za nasljednike Osmana! Kako je sultanija Kira poslala na ovu proslavu neke svoje dame, opravdavajući svoj nedolazak time da više nije u stanju pojavljivati se u javnosti, tako je, pri pogledu na dvoranu i djevojke, moralo biti zadovoljeno čak i oko kraljice harema. Nedolaskom sultanije Kire, Esma i Rokselana bile su jedine prisutne pripadnice carskog staleža. I kad su njihove visosti konačno izašle, na trenutak je utihnuo smijeh i žamor i sve su se oči okrenule k Rokselani. Bili su to kritički pogledi koji su je opterećivali, jer se sada prvi put pokazala u jednoj takvoj prigodi. Naime, ni razuvjeravanja njezine najbliže okoline nisu dosad mogla promijeniti mišljenje prema kojem Rokselanina suzdržanost ima uzrok u nekoj njezinoj tjelesnoj mani. Takvo su mišljenje sada otklonili – pogledi. Plivanje u otvorenom moru koje je, prema vlastitom priznanju, Rokselana više voljela nego parne kupelji, njeno redovno jutarnje jahanje, odlasci u lov sa Sulejmanom i, konačno, vježbe oružjem koje je ona, na čuđenje ostalih majki s djecom, doživljavala kao zabavu – sve joj to nije dopustilo da ostari prije vremena. Posve suprotno, to je očuvalo njezinu svježinu i mladost. Među prisutnima, Rokselana je bila najzrelija. Najbliže po godinama bile su joj Esma, sa svojih dvadeset i pet godina, te godinu mlađa Nino. No, vrijeme je toj maloj tatarskoj djevojci oduzelo sve ono što je na njezinom tijelu nekad bilo oštro i koščato. Njezine grudi i slabine lijepo su se zaokružile, dosegavši formu savršenstva, pa ni među sedamnaestogodišnjakinjama nije bilo ni jedne koja je imala tako zategnut vrat ili tako napete i čvrste grudi kao ona. No, njezine obline nisu išle dalje od savršenstva. Ni Rokselana ni njezine djevojke nisu bile punašne, iako je ta osobina bila hvaljena po haremima kao dar ljepote. Kad se njihova vladarica, uskih bokova i dugih nogu uspinjala stepenicama do bazena, ni jedna od okupljenih nije mogla odoljeti da je ne pogleda. Dan je znak za početak proslave. Nino je poljubila ruku svoje gospodarice, a Rokselana joj je uzvratila poljupcem u usta. Dohvatila je jednu od vaza koja je bila ispunjena miomirisnom vodicom. Nastala je

vesela povorka u parovima, a na začelju se, uz posljednji par, ugurala Nino kao slavljenica. Sviračice lutnji započele su svoju svirku, vokali su se pridružili ljubavnoj pjesmi i u takvom bezazlenom veselju, poput bijelih bisera u ružičastoj školjci, raspršivale su mirise i pjevale, lupkajući potpeticama. Zveckajući nožnim ukrasima prolazile su prostorijom koja je i napravljena za blaženstvo i kojoj su one bile najljepši ukras. Tek je tad mlada supruga počastila svoje gošće; posluženi su sorbet, lokum, slatko i limunada, a kratile su vrijeme igrama s loptom, bezbrižnim čavrljanjem i kupanjem. Rokselana je iskušala kupku. Uronila je u bijelu paru koja je zamaglila sve obrise. Potpuno se prepustila vlažnoj toplini, udišući je i utonuvši u nju. Ležerno se ispružila na jednoj od klupa. Djevojke su dolazile i odlazile. Samo je ona ostala. Uskoro nitko više nije znao je li ona uopće ovdje. Bez imalo srama, neke od najmlađih uživale su u tome da se međusobno lupkaju brezovim granama, glasno se hihoćući. Kako bi potaknule takvu vrstu zabave, šibe su već bile pripremljene. Takva je zabava bila oduvijek omiljena. Rokselana se smijala i uživala. No tada se kroz paru do nje probilo jedno nepoznato tijelo i ona se preplašeno podigla. – Nemojte, Visosti! – začula je šapat. – Ostanite ležati, samo se malo pomaknite. Moram vam nešto reći. – Bila je to Nino. Iako se Rokselana nije mogla prisjetiti tjelesne prisnosti s Nino, ipak je dopustila svojoj prijateljici da sjedne na klupu. Možda bi ovo trebalo biti neka vrsta rastanka prije ulaska u brak, palo joj je na pamet. No, u Nininim riječima nije bilo ni traga onoj ženskoj osjećajnosti koju je Rokselana tako dobro poznavala i često pokazivala. Nekom sa strane izgledale su poput prijateljica koje su se nedužno zagrlile. No, u tom zagrljaju, Rokselana je iz Nininog šaputanja čula lošu vijest. Vijest o Ibrahimovoj izdaji. Esmin suprug, kojeg je upravo Rokselana oženila svojom prijateljicom i dala promaknuti u velikog vezira, uvijek ga zagovarajući kod Sulejmana i braneći od napada gospe Hafse, baš taj Ibrahim sad se okrenuo protiv nje. I, još strašnije, okrenuo se protiv njezinih sinova. Pa ipak je šutke pristupio paktu koji je postojao između nje i Esme. Trebao je odlučno zastupati interese Rokselanine djece, a njenog najstarijeg sina smatrati nasljednikom. U svemu ostalom, nije joj trebala pomoć. Samo u tome. Zato što je i princ Mustafa, Sulejmanovo prvo dijete, bio sin.

Ibrahim se držao dogovora deset godina. Svi age, paše, uleme, janjičari i narod, svi su se već bili privikli na to da u Rokselaninom najstarijem sinu, a ne u Mustafi, vide prijestolonasljednika. Što se promijenilo, upitala se Rokselana, da Ibrahim sada daje prednost princu Mustafi, Safijinom sinu? Pritom je previdjela činjenicu da se upravo uspješni i samovoljni ne povode uvijek vlastitom koristi, već puno češće nekim nerazumljivim osjećajima. A prije svega svojom taštinom, jer su se već od same pomisli da zbog vlastite sigurnosti moraju imati obzira prema drugima, morali osjećati povrijeđenima. Rokselana je pogriješila pri logičkom razmišljanju i tako previdjela Ibrahimove prednosti. Ako se i ne boji Esme, razmišljala je, a nema razloga bojati se, zato što mu je ropski pokorna, ne bi trebao imati razloga niti da navuče na sebe Rokselanino neprijateljstvo. – Ne mogu vjerovati, – rekla je Rokselana. – Poslušajte me! – prostenjala je Nino. – Princa Mustafu sultan će primiti na javnoj audijenciji i imenovati ga namjesnikom u Manisi… Dakle, izašlo je na vidjelo! Mustafa je trebao dobiti Manisu, Sulejmanovu vlastitu provinciju, u kojoj je i sâm bio, prije no što je došao na prijestolje. Manisa je od Carigrada udaljena samo nekoliko dana puta, a što je princ bliže glavnom gradu u trenutku smrti svoga oca, bliže je i prijestolju. – Dragi Bože, dragi Bože, samo da nije istina! – molila je Rokselana i gušila se jecajući na Nininim prsima. – Nemojte plakati, – uplašeno je dodala mlada žena. Dosada nije vidjela Rokselanine suze. – Molim vas, nemojte plakati! I tada ju je počela tješiti. – Sultan je još mlad. Još će dugo živjeti! A dotad se još puno toga može desiti… – Pomilovala je gospodaricu i bilo je dobro što je pištanje pare bilo glasnije od svih drugih zvukova. Rokselana je ridala zbog Sulejmana. Nije joj dao naslutiti što se događa, a morao je znati kakav će joj udarac time zadati. Više uopće nije vjerovala u njegovu priču o Orhanu i Alaudinu, o slozi osmanskog cara sa svojom braćom. Ne nakon onoga što je Sulejman učinio svojim rođacima na Rodosu. Bilo joj je previše i to što je morala spriječiti ubojstvo braće među vlastitim sinovima. Za to se smatrala odgovornom. Nije vjerovala da bi se koji od njezinih sinova mogao ikad suprotstaviti njenoj odluci i izrečenoj

volji. Zato ona mora živjeti i nadživjeti Sulejmana. Samo njezin sin smije postati sljedeći sultan. Samo ona može postati sljedeća majka sultanija. Nije imalo smisla plakati. Morala je djelovati. Podigla je glavu. – Odakle to znaš? – Od Iskendera Čelebija. – Dakle, od svog supruga? – Rokselana je bila sumnjičava. – Hm. Nisam znala da je defterdar tako prisan s Ibrahim-pašom. – To mu nije rekao veliki vezir, već sinjor Gritti. Kad je Iskender bio u Budimu, pio je s Grittijem, a ovaj ga je savjetovao… – Nino je zastala. – Što? – upitala je Rokselana, a to više nije bilo samo pitanje, već i zapovijed. – …. Gritti je savjetovao mom suprugu da si na vrijeme osigura dobre odnose s princom Mustafom i ne izgubi kontakt s Ibrahimom. – Dakle, i Gritti već zna…, – rekla je Rokselana, sad već posve ogorčena. I ona je poznavala tog muškarca s imenom Aloysio Gritti. Bio je sin poznatog venecijanskog dužda, iz njegova izaslaničkog vremena u Carigradu. Međutim, njegova je majka bila ropkinja, zbog čega u Italiji nije mogao ništa postići. No, zato je svojski napredovao u nepristranom Carigradu, gdje mu je utjecaj njegova oca itekako utirao put. Čak ga je i Rokselana, koju se već duže vremena smatralo najbogatijom ženom u Turskoj, nekoliko puta primila na poslovne sastanke. Iako on nije spadao među najbogatije muškarce čiji je imetak spadao pod njezinu upravu, imao je, između ostalog, veliki rudnik alauna u Maloj Aziji, zbog čije je prodaje ona bila itekako zabrinuta. Mladi joj je čovjek, preko Venecije i Londona, otvorio vidike u kršćanski svijet, u kojem je papa svojim propisima pokušavao osigurati monopol za svoj skupi i nekvalitetni alaun iz Tolke. Uz pomoć Gritttija, Rokselani je pošlo za rukom ukinuti papin monopol, tako da je danas njegovoj svetosti, na njegovu vlastitom terenu, stvorila konkurenciju. Ova uspješna špekulacija bila je Grittijev prvi uspjeh. Rokselana ga je preporučila Sulejmanu, a zahvaljujući njegovom zadovoljstvu, Gritti je pridobio i Ibrahimovo prijateljstvo. Tako je sada taj duždev sin bio tajnik turskog Ministarstva vanjskih poslova, generalni namjesnik kralja Ivana za čitavu Ugarsku, a još je nedavno uspješno

obranio Budim od austrijskog napada, s malom turskom vojskom od svega tri tisuće ljudi. I nije bilo sumnje da je sve to što je Gritti izblebetao u svojem pijanstvu, bilo istina. Rokselanu je duboko pogodilo to što je taj uspješni mladi pustolov znao tajnu koju je Sulejman, očito, sakrivao pred njom. Ona je još uvijek voljela Sulejmana. Mogla ga je i razumjeti. Od onog dana kad joj se mladi Mustafa iznenada našao u sobi, a njegova joj majka zbog dječaka izgrebla lice, sve je ostalo isto, osim što se privrženost prema tom djetetu pretvorila u strastveno obožavanje princa koji je u međuvremenu odrastao. Koliko ju je često posjećivao, koliko se često igrao s njezinom djecom, a ona ga je poticala na odlaske na more, gdje nije primala nikoga tko nije pripadao u njezin najuži krug. Ne! Rokselana nije mogla mrziti princa. Sulejman mu je bio otac. A Ibrahim je bio… Esmin suprug. No, zašto Esma napada majku koja strahuje za život svoje djece?! Rokselana je bila uzdrmana. Njena drhtava ruka, koja nije znala što radi, pomilovala je Nino. Izgubio se svaki osjećaj njezine sigurnosti. Sreća je više nalikovala na prekrasan, dugogodišnji san. Ništa više nego san! – Oh, Nino, – rekla je Rokselana. – Znaš li što sve to znači? Da se moram boriti, eto to znači. A znaš li što je borba? Borba raspiruje dobro, ali još više zlo. Sve je počelo s tvojom odanosti. Možeš li mi reći, što će se još dogoditi…? Nastala je pauza; žene su i dalje bile zagrljene. No, Rokselana se tada oslobodila zagrljaja i ustala. – Moram razgovarati s Bolilom, – rekla je. Bivšem čokadaru u međuvremenu je dodijeljena najviša titula u palači, titula kapu age, i uživao je Rokselanino povjerenje. – Ne sada! Ne odmah! – molila je Nino. Vaša Visost ne smije tako naprasno napustiti slavlje. – Razumijem, – smirivala ju je Rokselana. – Nitko neće saznati da smo razgovarale. To ti dugujem, tebi i tvom suprugu, kojem također trebaš zahvaliti. Malo kasnije, vladarica je bila u bazenu kojeg je Esma dala izgraditi samo za nju. Prostorom je ponovo odzvanjao njezin smijeh. Smijeh koji je zvučao kao da je ispunjena srećom.

XXIII Iako je Rokselana odvagnula sve Ibrahimove prednosti i mane, još uvijek nije mogla dokučiti njegove motive. Ljudi poput Ibrahima na svojem su putu obično imali samo jedan dio koji je bio pregledan i jasan. A zatim bi se uzdigli iznad tla. Iznad tla po kojem su tako dugo kročili, a koje im je sad, odjednom, dosadilo. Ljudi se uzdignu, bez da shvate jednu sitnicu – kako više nemaju čvrsto tlo pod nogama. Prije deset godina Ibrahimu je njegov prijatelj Sulejman jamčio da će ostati živ. Deset godina proveo je u sigurnosti. Ibrahimu je to sigurno bio dugačak period, pa se sad, očito, malo zaigrao sa svojom nedodirljivošću. Uostalom, bi li za jednog blaženika poput Ibrahima život uopće imao ikakvu vrijednost, kad se ne bi mogao poigravati njime?! Pa, on je bio pobjednik u bitki na Mohačkom polju, osvojio je i Budim i Peštu. Doduše, opsadu Beča morao je prekinuti, a u Štajerskoj mu je propao posljednji ratni pohod. Netko drugi bi se branio time da su neočekivane kiše i blato zaustavili teške topove. Osmanski vojskovođe morali su ili pobijediti ili izgubiti glavu. Velikom veziru Ibrahim-paši pripadale su samo pohvale i nagrade. Ispred njega se sada nosilo šest tugova, jedan manje nego ispred padišaha, a njegov turban resila su dva čapljina pera. Bio je oduvijek pun samopouzdanja i odvažnosti. Trebao bi biti svetac da pod takvim okolnostima ne postane samovoljan i obijestan! No, nije uvijek sretan onaj tko je svetac, već onaj tko je pametan i nadaren. A Ibrahim nije bio posebno mudar, barem ne još. Uopće nije bio svjestan toga kako izaziva nevolju, dovodeći sebe u opasnost od kakve je dosad bio pošteđen, a koja ga sada stavlja na kušnju. Razmišljao je o Cezaru i njegovoj sreći. Ibrahim je obožavao uspomenu na Cezara i želio je biti poput Rimljanâ. Pritom se nije plašio Martovskih ida. Kad bi ih se i sjetio, smatrao ih je samo glupom slučajnošću. Ništa takvo neće se ponoviti. Zašto bi se ponovilo Cezarovo ubojstvo? Ipak postoji nekakav slijed. Nakon Cezara slijedi Ibrahim. To je bilo čvrsto uvjerenje violinista iz Manise. Upravo je sad bio prilično zadovoljan sobom. Bio je sam, a to je bilo

društvo koje je s vremena na vrijeme najviše volio. Dakako, nije bio baš posve sam. S njim je bila violina na kojoj je svirao neku talijansku kantatu, ispred njega je stajala kava koju je jako volio, a bile su tu i velike karafe, trbušaste boce s vinom i konjakom. Na dohvat ruci nalazilo mu se i jedno čudo od zdjele. Bila je izrađena iz jednog komada tirkiza, no ovdje je imala ulogu samo posude u kojoj su se nalazile još vrjednije dragocjenosti, poput rijetkog dragog kamenja i biserâ. Violina, kava, vino i konjak, drago kamenje i biseri – to su bili Ibrahimovi prijatelji u samoći. Volio je posegnuti rukom u tu zdjelu i pustiti da mu kroz prste klize hladni kristali, krupni i rijetki biseri, drago kamenje sive i crne boje, poput dijamanta iz papine tijare koju je kupio za šezdeset tisuća dukata, ili rubina velikog mogula. Volio je osjetiti taj neki poseban zanos koji je zahvaljivao vinu i, još više, konjaku. No tek mu je kava davala iznimnu bistrinu pri kojoj su mu misli ostajale jasne i, umjesto da ga uljuljkuju, dobile bi i na oštrini i na širini koje su često premašivale ljudske granice. U nekoj vrsti budne groznice stopio bi se sa svojom violinom i njenim tonovima, a druženje s dragim kamenjem i biserjem, pružalo mu je pravi tjelesni užitak. U takvim prigodama skidao bi raskošnu službenu odoru i odijevao kratku, paževsku jaknu. Volio je takve jakne i rado ih je odijevao i kad bi, samo u svojstvu prijatelja, posjećivao Sulejmana. Bila je to odjeća koju je doživljavao vrhuncem intimnosti, kada riječi zamjenjuju misli, a misli neobuzdano naviru. Njegova kantilena čula se sve glasnije. Da ne vlada ničim drugim osim ovim komadom drva iz kojeg izlazi glazba, to bi bilo dovoljno da se s pravom smatra velikim majstorom. No, violina nije jedino iz čega izvlači melodiju. Naime, poput drugih umjetnika, za razliku od običnog svijeta, svirao je i na drugim poznatim glazbalima, posebice na Sulejmanu, najskupljem od svih njegovih instrumenata. Poželio je da ga Sulejman sada čuje. Tako dobro, poput svirke na violini, već mu dugo nije ništa polazilo za rukom. Kad je ranije primao austrijsko mirovno izaslanstvo, Sulejman je trebao biti nazočan. To je svakako bio nezaboravan sat vremena. Nakon duge pauze nijeme poniznosti, ponosni veleposlanik pokorno je poljubio zlatnu državničku halju velikog vezira i u svom ga slavljeničkom govoru oslovio bratom

rimskog kralja u Beču, i bratićem cara Karla Petog. Unatoč takvim riječima, uslijedilo je Ibrahimovo objašnjenje kako on ima samo jednog Boga i samo jednog cara. Car je Sulejman, a Bog Alah, i nitko osim Alaha. No, i po drugim pitanjima Karlo Peti nije izbjegao Ibrahimovu kritiku. Kralj Španjolske, koji se još naziva i carem, zaključio je Ibrahim, svojim je kršćanima još uvijek dužan obećani crkveni sabor, tako da će se on, Ibrahim, jednog dana osjećati primoranim ponovo uspostaviti europski poredak, kako bi osigurao mir. Na jednoj će strani sjediti Luther, a na drugoj papa, i ako razgovor ne urodi plodom, morat će donijeti presudu. Dok je to izgovarao, Ibrahimu je za potpunu sreću nedostajala samo Sulejmanova prisutnost. U svojim velikim trijumfima nikad nije mislio na druge osobe, čak ni na Esmu ili neku drugu ženu. Uvijek samo na Sulejmana. Pritom se ne može reći da je bio ravnodušan prema Esmi. Ipak je ona bila carska princeza, a uz sve to, neizmjerno ga je očaravala njezina gracilnost i ljupkost. Svejedno, njezino je tijelo promatrao s uvijek istim zadovoljstvom, baš kao što je promatrao i neki dragocjeni kamen ili nešto drugo, jednako lijepo; dakle, kao i tijelo neke druge lijepe djevojke. Jedan od razloga za izgradnju onog raskošnog kupališta, bila je njegova želja da time kod Esme, ali i ostalog dražesnog, ženskog dijela dvora, raspiri novu strast prema kupanju. Takva druženja bila bi itekako zanimljiva, jer bi sve djevojke koje su bile pod Esminom rukom, pripadale i njemu, ako bi vladarica to odobrila. Samo kad Esma ne bi bila toliko ljubomorna… Unatoč tome, nikad mu i nije mogla ništa uskratiti. Doduše, malo je izbjegavao prizore golih dječaka. Premda nije imao, inače tako raširenu, sklonost prema strastvenim momcima, nije mogao poreći kako mu se neki naočiti paž više sviđa u svom prirodnom stanju, negoli u dvorskoj odjeći. Ako izuzmemo to, njegovo tjelesno uzbuđenje odnosilo se samo na žene. Bez ikakve namjere da bude nevjeran svojoj Esmi, nije shvaćao zašto bi mu brak trebao uskraćivati uživanje u lijepim djevojkama. Uživao je u svemu ostalom što mu se sviđalo, čak i u kipovima i slikama, koje je Kuran doduše zabranjivao, što se ne bi moglo reći za djevojke. Sve ljepote koje je ova zemlja mogla ponuditi, pripadale su njemu. Nevjeru prema Esmi branila su mu, doduše, državna pravila, koja su mu u svakom slučaju značila više od Kurana. Osim toga, Esma mu je bila privlačnija od svih drugih žena i zbog svojeg carskog podrijetla, ali i zato

što je bila Sulejmanova sestra. Kad bi je zagrlio, kao sestru, osjećao se ravnopravnim njezinom bratu. Grleći Esmu, taj ribarski sin grlio je moć i cjelokupnu otmjenost jedne stare loze. Dok je pio, Ibrahim je s užitkom zatvarao oči. Čak i kad bi mu njegova Esma bila manje privlačna, ganuto je shvatio, cijenio bi je više od svih drugih. Iz tirkizne zdjele izvadio je jedan kamen. Bio je to dijamant nepravilna oblika, grubo izbrušen, pa Ibrahim nije znao koliko vrijedi. No, kamen je navodno bio iz krune cara Karla Velikog, pa ga je paša zato skupo platio. Više mu je vrijedio od kamena koji je papa Klement Medici morao prodati zbog nestašice novca. Bio je fasciniran slavnom prošlosti. A kako je moguće da je Sulejman, od sveg dragog kamenja u svojem haremu, odabrao najmanje vrijedan, pritom još nepoznatog podrijetla, i kako je padišah tu Rokselanu mogao učiniti svojom jedinom, e, to Ibrahim nije shvaćao. Na neki je način žalio svog zavedenog prijatelja. Smatrao je kako je to živa istina; čak i sama pomisao na to da je možda samo ljubomoran na tu ženu, jako ga je ljutila. Tȁ on je neusporedivo vrjedniji od nje. Tko je uopće ona? Njegovo mišljenje bilo je jasno: Rokselana je samo jedna haremska dama koju će nakon njezine smrti svi brzo zaboraviti. A kakva li će nepresušna tema za povjesničare biti on, Ibrahim! Upravo sada, tajnici austrijskog izaslanstva vjerojatno grozničavo rade na tome kako bi najtočnije protumačili svaku od njegovih današnjih riječi. A njegove riječi, koje će još stoljećima imati određenu težinu, bile su sljedeće: “Moj vladar, jedini sultan, je poput lava koji riče, koji prema prirodi silovitog vladara rastrgne sve što mu se nađe na putu. Ja, pak, koji s njim dijelim tabor i nosim istu odjeću kao i on, ja sam mu nametnuo svoj jaram i upravljam njime uzdama mudrosti i pravednosti. Ja upravljam velikim carstvom. Što ja uradim, to je napravljeno. Jer sva je moć kod mene. Ja raspoređujem službe. Ja dodjeljujem zemlje. Što ja dam, to je dano. Što ne dam, nije dano. Pa i onda kada veliki padišah želi nešto dati, a ja ne želim, to se ne dodjeljuje. U mojim je rukama sve: bogatstvo i moć, rat i mir”. Napokon je došao i taj trenutak. Ibrahim se zapitao postoji li uistinu razlika između Sulejmana i njega, Ibrahima, roba i sina jedne ropkinje? Što

bi zapravo Sulejman bio bez njega? Zamislio se, češkajući svoju njegovanu bradu, koju je pustio prema Sulejmanovu primjeru. Sulejmanu se mora priznati nastojanje da poboljša zakone; sve ostale poslove sultan prepušta svom veziru! Sulejman radije provodi vrijeme u lovu i ostalim razonodama, nego da se iscrpljuje sjednicama divana, kojih se jedno veliko carstvo baš i ne može odreći. Tako se i veliki ustanak janjičara zbio u nezgodno vrijeme, dok je Sulejman bio u lovu. Već se činilo kako će cijela stvar loše završiti, jer je situaciju, naravno, odmah iskoristila ta Rokselana, samo kako bi progurala sebe u prvi plan. Ali njegov, Ibrahimov, brzi povratak iz Egipta, spriječio je tragediju. A što je sa slučajem Kabiz? Taj dobri profesor propovijedao je kako se prethodnik Isus treba više cijeniti od proroka Muhameda. Što bi to trebalo značiti? On, veliki vezir, učinio je ispravno kad je u tom slučaju i tužitelja i optuženog udaljio s divana. Zamršene situacije po Europi najbolji su dokaz što se događa kad se politika umiješa u teološke prepirke. Najštetnija bi ovdje bila Sulejmanova intervencija, ne samo zato što je Kabiz izgubio život, već i zato što bi njegova intervencija oslabila autoritet velikog vezira, a istovremeno ne bi ojačala padišaha. Sad se, doduše, ne dešava ništa slično, ali on baš zato može i hoće, u inat svim malograđanima, dovesti sultana u situaciju da sa svojim velikim vezirom ode u kuću kršćanina Grittija, kako bi upravo tamo, a ne na nekom drugom mjestu, dogovorili uvjete za sklapanje mira. Ljudima se jednostavno mora pokazati da je sad na snazi jedna druga, modernija vlast. Ibrahimova vlast. On osobno sve pokreće i nadgleda, bila to vojska koja prelazi rijeku ili ometanje ustanka, kao što je onaj koji je poveo derviš Kalender-oglu. Ništa mu nije bilo nevažno niti preteško da se ne bi time bavio, ako je za dobrobit Carstva. Uloga vezira je da nosi teret vlasti. Uostalom, nije li stvarni vladar onaj koji nosi teret vladanja? A to je upravo on, Ibrahim, koji drži u rukama carsku kćer, a ipak se izborio za to da ne postane rob njezine postelje. A Sulejman se prepustio jednoj Rokselani. Tako je Ibrahim gledao na Sulejmana, a tako je gledao i na Rokselanu – tako je gledao i na samoga sebe. Rokselanu, doduše, nikada nije vidio uživo, čak niti iza zavjesa i velova koji su malo toga sakrivali.

Poznavao ju je samo preko Esme. Ali Esmini oduševljeni opisi, i činjenica da bi upravo Rokselani trebao biti zahvalan na svojoj princezi i svojoj vladavini, postupno su ga sve više i više navodili da zamrzi ženu svog prijatelja. Što je više napredovao, i što je bio moćniji njegov položaj, zbog same činjenice da Rokselana postoji, sve je više trpjela njegova taština. Barem je bilo tako do prije sat vremena. U međuvremenu su njegova taština i vino zahtijevali rješenje i učinilo mu se da su ga pronašli. Može li se uopće govoriti o jednakosti između njega i Sulejmana? Taština i vino pomicali su granice pripitog mislioca. Kako se sultan može prepustiti toj ženi, koju on, Ibrahim, ne bi nikad trpio u svom haremu? Ta je žena zapravo pravi kamen spoticanja na kojemu će Sulejman i on morati potvrditi svoju vrijednost. Ona bi trebala biti ružna i neženstvena; tako se barem priča, a on joj nije vidio lice. Ona, naime, baš nikad nije našla za shodno primiti ga, što ga je još više ljutilo. A koliko je sve to skupa važno? Nimalo. On ima moć da i to učini: želi ju vidjeti upravo sada! I vidjet će ju! Ibrahim je napunio svoj pehar do vrha. Taj majstor Baffo bio je vrlo pametan momak, smješkao se Ibrahim. Talijanski graditelji koji su, kao malo iznenađenje, sazidali tajni prolaz do kupališta, brzo su otišli. Ni Baffo nije izdržao duže u Carigradu. Zasad samo on, Ibrahim, zna za tu šalu. Pa ipak, bila šala ili ne, svaka tajna daje moć. Tako i ova! Ulio je konjak u čašu i tako jako udario njome o stol da je pukla. Tada je, odlučno opipavajući, krenuo tražiti tajna vrata. Osjećao se kao da leti. Konačno je htio vidjeti i uvjeriti se tko više vrijedi: Sulejman ili on. Sultan ili njegov sluga. Kuće turskih velikana bile su ljubomorno čuvani privatni posjedi i svoju su raskoš neumoljivo držale samo za svoje stanare. Vanjskom su svijetu bili vidljivi samo odbojni, visoki zidovi, s oskudnim prozorima ili bez njih. Na bogatstvo i položaj vlasnika pokazivali su jedino lijepi ulazi. Iza raskošnih kapija, prostirala su se carstva. Ako se gleda sa stajališta graditelja, jedna takva kuća uglavnom bi se sastojala od mnoštva zgrada najrazličitijih namjena, koje su se prema potrebama nizale jedna uz drugu. To je imalo veze i sa samim pravnim statusom. Naime, isključivi zemljoposjednik bila je uvijek država.

Građevinsko se zemljište, jednako kao i seosko imanje, dodjeljivalo jedino vlasniku i to samo za njegova života, a nakon njegove smrti sve su te zgrade pripadale Carstvu. To je objašnjavalo masovno korištenje drvene građe, što je dovodilo do čestih i velikih požara. Ako je neka privatna osoba htjela izgraditi nešto veličanstveno i trajno, izgradila bi džamiju, školu ili javno kupalište. I premda se Ibrahimovu kuću, s tog gledišta, moralo dijelom promatrati kao javnu zgradu, ona je ipak predstavljala izrazito zanimljivu arhitektonsku mješavinu. Bilo je posve razumljivo da se oko jedne takve kuće uvijek ima nešto uređivati. Zato nije bio osobit problem potpuno neprimjetno izgraditi tajni prolaz. Čak ni kućevlasnik nije o njemu ništa znao, sve dok mu jednog dana majstor Baffo nije sa smiješkom pokazao gdje se ulazi u tajni prolaz i proveo ga njime. Podzemni hodnik povezivao je stražnju stranu ormara u Ibrahimovoj pisarnici s ogledalom u prostoriji za ukrašavanje, a zatim je vodio do dvorane s kupolom koju je koristila jedino Esma. Ornament umetnut u ogledalo bio je napravljen tako umjetnički, od zrcalnog stakla i zlatnih trakica, da je svakome tko je stajao vani, u prolazu, a to je mogao biti jedino Ibrahim, dopuštao da neopaženo pogleda u prostoriju, prije no što u nju uđe. Isti je model primijenjen i na prozoru, onom s kojeg je Rokselana promatrala dvoranu s kupolom, a sad ju je potajno mogao promatrati Ibrahim. Samo što je slika sada bila puno živahnija. Posvuda se trčkaralo i skakutalo. Vesela cika zadovoljnih dama izmjenjivala se sa smijehom. Na rubovima bazena sjedile su djevojke, prskajući se vodom. Neke od njih smjelo su ulazile u mlaz fontane, puštajući da im se voda razlijeva po tijelu. Te su djevojke bile lijepo odgojene i tako ljupke i prirodne s tim svojim lijepim udovima i ugodnim glasovima, da ih nikakav strah, obijest niti užitak nisu uspjeli navesti da ispuste kakav prodoran glas ili učine neki nepristojan pokret. Ibrahim je bio opčinjen. Slika ove dvorane bila je prepuna i prebogata detaljima, pa nije bio u stanju sve odjednom obuhvatiti. Razdragan, ipak se zadržao na oblinama djevojaka. Njihova lica već su mu od ranije bila poznata. A onda mu je pogled zastao na jednom nepoznatom licu. Ona nije pripadala ženskom dijelu palače njegove žene i bila mu je zanimljiva jer nije znao tko bi to mogao biti. No, nije se zamarao tražeći odgovor. Njegova su osjetila bila orijentirana samo na užitak promatranja i

tu silnu radost drugog spola. Tek tad je shvatio da je Rokselanina pojava posve obuzela njegova osjetila, začas ga pretvorivši u drukčiju osobu. Ispunio ga je osjećaj muškarca prema ženi. Sjajno tijelo s kojeg je još kapala voda, izlazilo je iz bazena. Njezina kosa koja se, tako mokra, doimala tamnijom, padala joj je po grudima, pružajući se po njima poput kakve životinje. Iz kose joj se, po leđima i grudima, još cijedila voda. Iako crvenokosa, među ovim ženama svijetle puti, ona je bila najsvjetlija. Izgledala je puno ženstvenije od svih ostalih. A kako su se tek na toj svijetloj koži isticali njezini madeži… Ibrahim nije nikada vidio Rokselanu. Ali ovdje je bila samo jedna Rokselana i to je morala biti žena koja je upravo izlazila iz bazena. Samo ovo lice ovdje moglo se uopće usuditi da ima tako naglašene jagodične kosti i takve zube. Očito je da ti zubi nisu bili nekakvi zubići ili nekakvo biserje; sjajili su se previše opasno i previše zdravo. To lice, s očima tako neobične plave boje, moglo je pripadati samo njoj. Baš kao i takav hod. Ženstven i majčinski, a opet tako pun odvažnosti. To je morao biti Rokselanin hod. Ibrahim ju je vidio samo na trenutak, a zatim je nestala nekamo ulijevo, kamo ju njegovi pogledi više nisu mogli pratiti. Razbudio se. To je, dakle, bila Sulejmanova žena. Činjenicu što je ona, Rokselana, bila upravo takva, Ibrahim je doživio kao ogroman poraz. Naime, tek je sad shvatio Sulejmana. Iznenada je osjetio dvostruku ljubomoru, i na nju, i na njega. Ali zapravo je dobro, jurile su njegove misli, da je do danas nije vidio. A bilo bi još bolje da je nije vidio ni danas. Ibrahim je stao uvjeravati samog sebe kako je njegovo prijateljstvo sa Sulejmanom dugo i duboko, baš kao i njihova sloga, i da bi se u ovom slučaju ipak morao osjećati kao prijatelj. Ali ipak, jedno mu je bilo posve jasno: postoji nešto što ne može imati, a ipak žudi za tim. Rokselana. A Ibrahim ne bi bio Ibrahim, da joj sad ne postane neprijatelj. Sasvim jednostavno. Ibrahim se osjećao povrijeđeno i bio je spreman na osvetu. Jer ako mu ne pripada Rokselana, Sulejman mu ipak pripada. Sulejman odsad mora biti samo njegov, zakleo se Ibrahim samom sebi.

A što bi Rokselanu moglo više udaljiti od Sulejmana nego Mustafino pravo na prijestolje? S tim mislima, htio se povući. No, upravo tada netko je uhvatio kvaku i on je požurio gurnuti zasun. Prestao je disati. Ispred njega stajala je Rokselana. Vidio ju je. Stajala je ispred vrata i samo su ih ona odvajala. Bila je naga. Iako je bio poput lisice u željeznoj stupici, još ju je uvijek osjećao. Sad će ona pustiti kvaku i pitati tko je zaključao vrata. Pritom će se udaljiti nekoliko koraka. Za tili čas vrata će se otključati i on će nestati. Neće biti ničega, osim jednih zaglavljenih vrata. No, ona nije ispuštala kvaku iz ruke. Vidio joj je lice, drhtaje njezinih grudi, i kosu koja joj klizi s ramena. Rokselana je drmala vrata i već joj se približilo nekoliko dama. Ibrahim više nije mogao ostati. Naglo se otrijeznio i postao svjestan svoga bijednog stanja, stanja koje ne može riješiti strogom naredbom. Brzo ga je umirila činjenica da može pobjeći prije negoli razvale zasun i uđu u sobu. Bešumno se povukao iza ogledala i… Soba je bila prazna.

XXIV Nino je Rokselani rekla istinu. Princa Mustafu je 9. ožujka 1533. godine na svečanoj audijenciji primio njegov otac. Ajaz-paša, koji je pomagao princu u karijeri, maknut je s položaja beglerbega Rodosa i napredovao je do položaja vezira. Veliki vezir Ibrahim pomogao je sinu svog gospodara da odjene kaftan. Mustafa je imao petnaest godina i bio je lijep momak. Crtama lica i dugim vratom podsjećao je na svog oca. Jedino što je dječak imao svijetlu kožu, za razliku od tamnoputog Sulejmana. Nakon što su princa uveli na divan kako bi sultanu poljubio ruku, dodijeljeno mu je namjesništvo nad Saruhanom i tamošnjim glavnim gradom Manisom. Odsad ga je, zapravo, svatko morao smatrati prijestolonasljednikom kojeg je postavio sultan. Mustafina majka, sultanija Safija, naredila je da započnu pripreme za njezin put u Manisu, kako bi se tamo, na dvoru svoga sina, privikavala na ulogu buduće majke sultanije. Ostali su mislili na Rokselanine sinove i nisu bili tako sigurni u takav scenarij, jer Sulejman zapravo nije još ništa odredio u vezi s prijesto- ljem. Vjerovao je kako svojem najstarijem sinu mora dati istu priliku za dokazivanje kakvu je njemu dao njegov otac. Doduše, Sulejman je bio svjestan kako je u vojnim pohodima često bio blizu smrti. No, još uvijek nije mislio na to. Uostalom, oslanjao se na prisegu, koju će kasnije, mnogo kasnije, morati dati i njegovi sinovi. Koji god od njih naslijedi prijestolje, ne smije dirnuti u život ili slobodu svoje braće, a svaki se princ obvezuje da će voljeti i da će se pokoriti sultanu, svom bratu. Tako su Sulejmanovi sinovi trebali prisegnuti svojem ocu. A osim jednoga, svi potječu od iste majke, od Rokselane, razmišljao je Sulejman. No, Mustafa ima meko srce i mogao bi pomisliti na nešto drugo. Naprimjer, da se fetva31 dosta često prilagođavala političkim potrebama. Eto. I na to bi mogao misliti. No, usprkos tome što je poznavao ljudsku prirodu i imao oštar um,

Sulejman je bez zadrške vjerovao ljudima koje je volio. A svoju je djecu volio. No, prije svega, volio je Rokselanu. Ali nakon one proslave u Esminom novom kupalištu, više ga nije primila. On je poštovao njezinu volju, iako je tu odluku smatrao neutemeljenom. Šutke je čekao. I Ibrahim je šutke prihvatio udarac koji ga je zadesio onog trena kad se trebala pokazati njegova moć. Kad već nije mogao biti sultan, mogao je barem postaviti budućeg. A to je trebao biti Mustafa. No, Rokselanina reakcija sve je to dovela u pitanje. Večer uoči tog dana, kad će svečanim državnim činom princ Mustafa-kan biti proglašen punoljetnim i biti imenovan beglerbegom, pod carskim pečatom dvorske upraviteljice donesena je naredba koja je podigla na noge ogroman broj tjelesne straže, paževa, eunuha i dvorskih dama s pripadajućim konjima i kočijama. Njezina Carska Visost, sultanija Rokselana i njezin prvorođeni sin, princ Muhamed Sulejman-kan, udostojili su se uputiti u posjet staroj palači. Taj državni posjet, trebao se odvijati između Rokselane i, ni manje ni više, Ibrahimove nemilosrdne neprijateljice, majke sultanije. I to baš u trenutku kad Mustafu budu uvodili na veliki divan. Nova palača bila je potpuno zaprepaštena, a Carigrad, koji je primijetio Rokselaninu sjajnu povorku, jako iznenađen. No, janjičari, koji ionako nisu voljeli Ibrahima, pomno su pratili razvoj događaja. Obje prve dame približavale su se Carstvu: i Rokselana i gospa Hafsa. No, samo je nekolicina odabranih znala kako je taj susret rezultat silnih diplomatskih napora koji su se odvijali posljednjih nekoliko dana. Vođenje pregovora nije moglo biti povjereno Bolilu, budući da je glavni bijeli eunuh, kao kapu aga, bio previše službeno povezan sa Sulejmanom. No, Rokselanina osoba od povjerenja predvidjela je razvoj situacije i, kako i sama ne bi postala žrtvom, u određeno je vrijeme uspostavljala vrlo korisne veze sa starom palačom. Nakon što više nije bilo sumnji u to da je Ibrahim otvoreno izrazio svoje neprijateljstvo, te su se veze nastavile razvijati, sve dok lala majke sultanije i Njezina Ekscelencija, dvorska upraviteljica Dede Semid, nisu utvrdili protokol posjeta i svih ceremonija kojih se pritom valja pridržavati. U isto vrijeme kad su veziri na divanu ljubili ruku princu Mustafi,

Rokselana je stajala pred svojom svekrvom. Dvije žene bile su same. Gospa Hafsa je željela, prije javne audijencije, razgovarati s Rokselanom u četiri oka. Majka sultanija još nije bila stara, nije imala ni šezdeset, i bila je i nadalje lijepa žena, kakvom ju je Rokselana i poznavala. Ništa nije odavalo koliko je zapravo sjedokosoj dami bilo teško prkositi svim naporima odijevanja i šminkanja. Samo što je gospa Hafsa sada držala u ruci štap, od kojeg se nije odvajala nakon moždanog udara. No, taj je štap više izgledao kao žezlo, nego kao oslonac. U prostranoj odaji govorile su samo i jedino Hafsine istraživačke oči. Inače je vladala tišina. A onda je Sulejmanova majka konačno započela. – Koliko dugo se nismo vidjele? – Jedanaest godina, Vaša Carska Visosti! – Proljepšala se jesi, da. Ali nećeš nikad biti lijepa, – primijetila je majka. Rokselana je ponizno sagnula glavu. Hafsa je udarila štapom o pod. – Napravila si loš potez što si favorizirala tog Ibrahima. I to protiv mene! – Vaša Carska Visost zaboravlja moj tadašnji položaj, – skromno se branila Rokselana i nastavila: – Da je Ahmed-paša, kako ste vi htjeli, postao veliki vezir i Esmin suprug, tada bi vas on morao slušati. Jer Sulejman, ovaj, sultan, nije bio sklon paši, pa bi tako Ahmedov položaj, bez podrške Vaše Visosti bio dosta slab. – Nisi nikad pomislila na to da bi ti možda pošlo za rukom pridobiti Ahmed-pašu? – podbadala ju je majka sultanija. – Ja nisam imala veze s njim, – jednostavno je ustvrdila Rokselana. – A vi ste, pak, imali svoju kćer. – Esmu?! – viknula je Hafsa iz naslonjača. – Misliš na Esmu koja me izdala? A i to je tvoja krivica, draga moja! No, Rokselana je ostala nepokolebljiva: – Nisam imala izbora. Morala sam misliti na svoje sinove. – Već si tada mislila na njih? Pa još ih nisi ni imala! No, dobro, – zaustavila se majka sultanija. – Svaka vladarica mora gledati u budućnost, iako još nije ni rođena.

– Svaka žena to mora, – prigovorila je Rokselana, našto ju je stara dama ošinula pogledom. – Što se mene tiče, da. Svaka žena, – priznala je tada Hafsa, da bi se odmah potom naljutila. – Iako bih htjela znati, – dodala je, – koliko naših gusaka ovdje na dvoru, uključujući i moje vlastite kćeri, tako razmišlja. Ovakvu iskrenost Rokselana je doživjela kao svoju prvu pobjedu. Doduše, njezino je veselje bilo kratkog vijeka. – No, nisi ni ti puno bolja! – nastavila je gospa Hafsa. – Pretvorila si sultana u predmet sprdnje! Pjesnici već pišu stihove o njemu i o vama! A istina je da Sulejman nije posjećivao ni jednu drugu ženu otkad je s tobom. Nakon tih riječi kod Rokselane je nestala sva poniznost. – Tako i treba biti! – razjarila se. – Nikad ne bih trpjela da je drugačije! Hafsine su oči svjetlucale od bijesa. – Jedan sultan ne smije biti sluga žene, – rekla je strogo. – On mora biti onakav kakvim ga vidi narod, i onakav kakvog taj narod želi. – Recite mi, je li i pokojni sultan Selim bio sluga žene? – uzvratila je Rokselana. – Ni Vaša Visost nije dopuštala druge žene. Gospa Hafsa se morala nasmijati. To je bilo toliko samodopadno da joj se ta Rokselana počela pomalo sviđati. – I ti sad misliš…, – smijala se majka sultanija, – da moj sin treba u tom pogledu sličiti svome ocu? U mnogo toga drugog mu uopće ne sliči. No, istina je: i sâm je Osman više godina služio kćeri svećenika, pa je tako sve počelo. I Bajazid Munja je bio zaljubljen u srpsku kraljevsku kćer, baš kao i Murat Drugi u svoju princezu. Čini se, dakle, da među Osmanovim potomcima uvijek ima onih koji su ludi za tim da budu vjerni samo jednoj ženi. – Naposljetku, sve to valjda ovisi o ženi. No, ti nisi takva žena, draga moja. Nisi žena za jednog sultana. Nisi li ti davala potporu onom sumnjivom Grku? Kome si tada više vjerovala? Mojoj kćeri Esmi, koja ni za dvadeset godina neće biti ništa više nego vječno zaljubljena šiparica, ili Ibrahim-paši, koji tebi, svom dobrotvoru, prvom prilikom zabija nož u leđa? Kako je samo majka sultanija bila u pravu, i kako se samo Rokselana sramila što je tako… – Vjerovala sam u njegov razum, – promrmljala je, – i još ga uvijek ne mogu shvatiti… – Ja ga u potpunosti shvaćam, – brzo je dodala Hafsa, čvrstoćom

koja se činila lišenom svakog suosjećanja. – Pri prelasku Mure, mnogi ljudi iz pratnje mog sina su se utopili. Sulejman je preplivao rijeku i dospio do druge obale. No, isto tako ga je mogla zadesiti sudbina njegove pratnje. Nisi razmišljala o tome da bi tada ti postala majka sultanija? To bi svakako bilo moguće i sigurno si razmišljala o tome! No, možda si zaboravila da bi u tom slučaju Ibrahim morao računati na tebe? – Nikad nisam imala neprijateljske namjere prema njemu, – klela se Rokselana. – Taština takvih muškaraca radije će podnijeti neprijateljstvo nego ovisnost, – odgovorila joj je gospa Hafsa. – A jednog dana, Ibrahim će se okrenuti i protiv svog gospodara. Nemoj to zaboraviti! – Ali, ja sam samo žena… – Da, ali žena sultana Sulejmana. I ne dijeliš s njim samo krevet, već i njegov posao. Zato šuti! Sjedokosa je žena sjedila u svojem naslonjaču poput neke srebrne božice. I njezina je odjeća nekako svjetlucala. Poput Sibile kod Rimljana, pomislila je Rokselana. – Šuti! – ponovila je majka sultanija puno blaže. – Sad ja govorim. Na trenutak je zastala. – Osjećam tvoje prste u svemu, – nastavila je dalje Hafsa. – Bilo je jako pametno, nakon ustanka janjičara, barem dijelu naroda dati pravo na vjenčanje. Brak i djeca će ih ubuduće učiniti pokornijima. Kao što je bilo dobro osnovati zbor veterana i invalida, sa četrnaest do petnaest posto najviše plaće aktivnih. Mlađi će se bolje boriti, ako znaju da će u starosti biti poštovani i dobrostojeći. Također je bilo vrijeme da se uvede red u timare i zijamete32. Tlo pod našim nogama je najsigurnije blago ovog carstva. Trebamo ga, kako bismo održali i nagradili našu vojsku. No, tlo ne oru nositelji lena, niti naši ratnici, već nevjerna raja, isključena iz vojske i bez oružja. Ne smije ih se tlačiti, inače će sve propasti. A narod treba zaštititi od kramara i trgovaca. Nitko ne smije izvući previše koristi iz svog rada. To odobravam. Dobre su i odredbe protiv nečistoće, a dobro je i to da se pazi na cijene hrane i odjeće, te na plaće. Jer to je narodu korisno i potrebno. Isto je tako ispravno ono što se radi za znanost, arhitekturu i poeziju. Nastavi dalje, i ne proturječi mi! Ne moraš mi ti reći kako sve što se događa pokreće padišah. On je gospodar! Ali Milostivi će blagosloviti i tvoj udio u sultanovu djelu. Jer ti ne vičeš po ulicama i ne pridobivaš strane poslanike lijepim riječima, kako to radi ta vucibatina, taj Grk!

Gospa Hafsa je zastala. Prekinuo ju je kašalj. No, pokretom svojih lijepih, sitnih ruku ipak je zabranila Rokelani da joj se približi. Puno je vremena prošlo, dok je majka sultanija bila u stanju nastaviti. – Zbog jednoga te moram ukoriti. Ja svojeg sina poznajem kao muškarca strogih običaja. Ti si ta koja je zakonu oduzela svaku oštrinu. Prije devetsto četrdeset godina, postojao je Prorok. Otad je prošlo puno vremena i zakon se morao nadopunjavati i ublažavati. Neke novine jesu dobre. Ali, da je klevetnik obvezan samo nadoknaditi štetu? Prorok je naredio osamdeset udaraca bičem, i to je pravedno, jer kleveta proždire ljude više no otrov i bodež. Uz to proždire i jedinstvo. Jao narodu kad zli jezici mogu proći nekažnjeno! Klevetnici su ubojice časti. Oni su isti kao i ubojice tijela i ne smiju biti blago kažnjeni. A tvoje su kazne za njih vjetar i zrak, – Hafsa je i dalje nabrajala Rokselani. – A tek običaji? U slučaju preljuba, sad se novcem može spasiti od kamenovanja? I to s tisuću aspera bogatiji, a s trideset siromašniji? Tko poljubi nečiju kćer ili ženu, plaća jedan asper za poljubac? Isto tako i vinopija za pijanstvo? A tko siluje životinje, plaća samo u slučaju da ga se uhvati na djelu? Sve su to kazne koje to zapravo nisu, i koje više izazivaju nego sprječavaju. Ali vidim i da grijesi Osvajača i drugih prethodnika na prijestolju sazrijevaju u kasnijoj žetvi. Ne idi dalje u tom smjeru, kćeri moja, jer će ti Alah to naplatiti. Sad je Rokselana ipak žurno došla do nje, jer se starica srušila. Rokselana joj je poljubila skute i obgrlila njezine noge. Konačno je gospa Hafsa otvorila oči. – Ne volim te, – rekla je odlučno. – Nisam riješila taj problem kad je za to možda i bilo prilike, a sad je prekasno da to učinim. Volim svog unuka Mustafu. No, njegova majka Safija, koja mi je prirasla srcu, nije poput tebe. Nije uspjela u borbi s tobom, a kamoli da bi dorasla Ibrahimu. Zato mi ti sada moraš prisegnuti: s obzirom na to da je tako kako je, da te Sulejman voli više nego što bi smio, i ti trebaš njega ljubiti i štititi. Jer on je pametan. On zna sa suradnicima, zna kako ih izabrati i zna kako skinuti maske protivnicima. Sve je to njemu igra. No, on je, što pokazuje i tvoj primjer, privržen ženama. Uz svu svoju ozbiljnost, on je i mekan. Često i previše. I povjerenje mu je bezgranično, kad voli. Čak i Ibrahima, – rekla je majka sultanija pa nastavila: – Nikada više ne smiješ sklopiti savez s Ibrahimom. – Nikada, – svečano je obećala Rokselana. – I sramim se što sam to učinila.

– I trebaš se sramiti, – kimnula je glavom gospa Hafsa. – Tko se može sramiti, na putu je Uzvišenom. No, majka sultanija nastavila je i dalje: – Imam ja i kćeri. Jedna od njih je Tamara, nemirna i opasna. Svejedno, nemoj je povrijediti, pa čak ako ona povrijedi tebe. A ona će to učiniti, znam ja nju. Safiju, pak, zaštiti. Njoj je teže negoli tebi. I daj joj titulu haseki. Tebi ne treba. Ti si ionako povlaštena. Prepusti njoj taj naziv. – Bit će kako želite. Misli gospe Hafse utonule su u more prošloga i budućeg. – Tako će to biti dobro djelo, – promrmljala je i podigla glavu. – No, to sve nije teško. A sada me slušaj! Vidjela si više no što si trebala. Dani i godine u kojima sam morala strepiti za život svoga sina Sulejmana jako su me opteretili. Znaš to, jer se i sama moraš boriti. A u toj ću borbi ja biti uz tebe, makar me ti više nećeš poželjeti vidjeti. Idemo mi žene poništiti zakon Osvajača, koji nama majkama ugrožava sinove. I nemojmo samo govoriti da je to protivno ljudskom pravu i Alahovoj zapovijedi. Moramo, po tom pitanju nešto i poduzeti. Ni ti ne bi trebala biti sretna s time da Mustafa pati. Jer svaki sin je sin svoje majke, a svaki ubijeni je jedan mrtvac više. – Je li ovo sad prisega? -upitala je Rokselana. – To je prisega. Mustafa neće patiti? – Neće, – odgovorila je Rokselana. – Vjerujem ti. I to je dobro, – zaključila je Hafsa. Razgovor je završio. Rokselana je prišla i uhvatila svoju svekrvu ispod ruke, pomažući joj da ustane. No, kako je Rokselana i dalje stajala pored nje, kako bi joj bila oslonac, majka carske loze uputila joj je upozoravajući pogled. – Što Vaša Visost misli o meni? – gnjevno je upitala majka sultanija. – Misliš li, o sultanijo, da neću moći ići svojim putem do kraja, kako i priliči? Na javnu audijenciju bili su pozvani svi dvorjani majke sultanije i svih princeza, zajedno s gardom, službenicima, počasnim damama, a tu su bili i eunusi i oni neuškopljeni. Bili su i brojni drugi važni gosti. Bilo je tu i jedanaest emira, potomaka Proroka, sa svojim zelenim turbanima, bilo je imamâ i drugih duhovnika Selimije, džamije Selima Prvog, a k tome svi

muderisi, profesori visoke škole koja joj je bila priključena. Među njima je bio i muderis Ebusud el Amadi, kojem su predviđali veliku budućnost. Isticali se se i šeici iz tri velika derviška reda, Kaderije, Mevlevi i Bektaši, posebno posljednji, čiji je osnivač blagoslovio janjičare. Bili su tu i ljudi iz umjetničkih krugova, poput Sinana, velikog graditelja, a od pjesnika romantičari Dželili i Fikri, te vječiti suparnici Kali i Sati, koji su se stalno sastajali, samo zato da bi se svađali. Tu je bio i najveći od svih, Baki, kojeg su s pravom uspoređivali s pjesnikom Hafizom. Nije htio propustiti priliku; morao je zabljesnuti na ovom visokom skupu kojem je pripadala i sama gospa Hafsa. Nestrpljivom narodu koji je iščekivao, nije smio biti uskraćen ni jedan jedini detalj toga velikog događaja. I tad se dogodilo. Rokselana je poljubila ruku majci sultaniji, a njezin najstariji sin, princ Muhamed Sulejman, svojoj je baki poljubio skute. Sultanova uzvišena majka poljubila je svoju snahu u obraz, a malog princa u usta. Nato je majka sultanija ustala, spustila ruku na svog unuka i blagoslovom zazvala želju dugog života nad njim: – Dug život princu Muhamedu Sulejman-kanu! – Dug život princu Muhamedu Sulejman-kanu! – ponovio je skup, uz naklon pun štovanja, koje je istovremeno bilo i zavjet. Tri tjedna kasnije, sultanija Hafsa je umrla. Svečanost u čast pokojnice održala se u Selimiji, u prisutnosti sultana, carske obitelji, dvora, velikodostojnika i generala i visokih ulema iz Carigrada. Ogromni srebrni lusteri u kupoli i dvije tisuće lampi rasvjetljavali su svetište. Lijes je stajao u velikoj niši, koja je bila okrenuta u smjeru Meke. S obje strane, u svijećnjacima su gorjele dvije svijeće, visoke poput čovjeka. Tamo je, prema želji preminule, muderis Ebusud pročitao Hafsinu oporuku. Pored pobožnih donacija za Kabu u Meki, za uređenje javnog hamama i jedne škole, nagrađeni su i ostali članovi palače majke sultanije i svi pripadnici carske obitelji, svi osim Sulejmana, Rokselanina najstarijeg sina. – Sve sam dala, – glasila je dalje oporuka, – i moje su ruke prazne. Od svega što je bilo moje, ne ostaje ništa za tebe, sultane Muhamede Sulejman-kane. Ti, dijete moje, moraš znati da postoji i ono nešto više. Tebi, mladom sultanu, ostavljam svoj blagoslov.

XXV Blagoslov mrtve majke sultanije pokazao se izuzetno moćnim. Čak i riječi živućeg, na koje su se oglušili i narod i sultan, nisu postigle toliko. Ibrahimovo nastojanje da Mustafi osigura prijestolje, samo je pogoršalo izglede ovog princa, dok je istovremeno Rokselanin najstariji sin bio gurnut u prvi plan. Prvi je put želja velikog vezira bila podređena nečijoj drugoj. Bila je podređena Rokselaninoj želji. Ibrahim je bjesomučno tražio krivca koji joj je odao njegov plan, jer je ona samo zato bila u stanju na vrijeme mu postaviti ovakvu minu. No, osam dana kasnije, zalaganje majke sultanije za Muhameda Sulejmana više nije imalo istu težinu. Osam dana bilo je dovoljno da Mustafin ugled očvrsne i u narodu i kod janjičara. Osobito kod janjičara! Kako je stara zmija bila mudra, pomislio je Ibrahim – a starom zmijom nazivao je majku sultaniju – što je princa Muhameda Sulejmana stavila pod zaštitu derviških redova, a posebno Bektašija. Jer Bektaši su bili povezani s janjičarima, što znači da će odsad biti i s Muhamedom. Sulejman je bio privržen Mustafi. No, zato nije ništa manje volio svojeg drugog sina, kojeg mu je prije deset godina podarila Rokselana, tog milog dječaka s velikim, lijepim očima svoje majke. Osim toga, smatrao je da je pitanje nasljeđivanja trona, s obzirom na to da on još nije toliko star, preuranjeno, nepotrebno i štetno. Daleko važnije bilo mu je da se pomiri s Rokselanom. Ona, pak, nije mogla odbiti sina koji je oplakivao svoju majku. Ipak je to bila ona ista žena kojoj je Rokselana prisegnula kako će zauvijek voljeti njezinog sina. Sulejman je došao u crnini, s crnim turbanom. A i sam je djelovao nekako crno, s tim svojim tamnim brkom i ozbiljnim, tužnim očima. No, kad je stao nasuprot Rokselani, to ju je dirnulo i oboje su nijemo pali jedno drugome u zagrljaj. Dugo su ostali tako. Vrijeme koje je uslijedilo, Sulejman je živio s Rokselanom. Paviljon Hebetulah napuštao je samo kako bi sa ženom i djecom preselio u kuću koju je Rokselana dala urediti u blizini Dede Semidinog skromnog imanja uz more. Dok je boravio tamo, za sve dvorske i državne službe bilo je jednako

kao i da je u lovu. Sulejman nije dao da ga ometaju poslovnim problemima i mogao se u potpunosti predati svojoj obitelji. Iskreno je volio svoju majku i sada je tražio utjehu u svemu što je bilo oko njega. Djetinjasto i jednostavno, kako to može samo zaljubljeni suprug i otac, provodio je vrijeme u igrama i vježbama s Rokselanom i njihovom djecom. U streličarstvu je bio bolji od Rokselane, no ona ga je zato pobjeđivala u plivanju. Djeca su još bila previše malena da bi u svemu ravnopravno sudjelovala sa svojim roditeljima. Samo je devetogodišnja Mirimah pokazivala izrazit talent za jahanje i bilo joj je dopušteno jahati u muškom sedlu. No, glavni predmet dvorske naobrazbe još je uvijek bilo streličarstvo. Bucmasti Selim bio je snažniji od svojeg dvije godine starijeg brata Muhameda, no nije ga sustigao u spretnosti. U natjecanjima je sudjelovao i mali, grbavi Džihangir. Sulejman je pridavao veliku važnost tjelesnoj vježbi deformiranog djeteta i nije propuštao ni jednu priliku kako bi ojačao samopouzdanje tog sina, čija ga je napredna bistroća uma često dirala, ali i plašila. Osim toga, u odgoju prinčeva nikako nije bio popustljiv. I sam je prošao isto. Od desete godine života carski su dječaci sudjelovali u nastavi paževa iz palače, koja je imala vrijednost od tri stupnja učenja obrta. Ta škola za paževe, koju su pohađali i sinovi Dede Semid, bila je nadasve važna državna institucija, a za vladanje Carstvom imala je isto značenje kao i carski harem. Kod učenika koji su bili uključeni u program te škole nije bilo važno ni podrijetlo, ni vjera roditelja i bilo je sasvim svejedno jesu li sinovi kneževa ili seljaka. Roditelji tu nisu imali nikakvu ulogu, jer bi s početkom školovanja prekinuli veze sa svima, osim onih s padišahom. Odsad su pripadali njegovoj kući, a šire gledano, i njegovoj obitelji. Morali su samo biti stasiti i živahnog duha. Baš kao i kandidatkinje za harem, i oni su često dolazili ovdje kao zarobljenici iz osvajačkih pohoda, ili su bili darovi namjesnikâ i pobjedonosnih gusara. No, isto tako su mogli biti prikupljeni među rajom, nevjernim podanicima, koji su tako morali plaćati danak u krvi. No, i sami velikodostojnici Carstva često su se nadali kako će time što nude svoje lijepe i nadarene sinove sultanovoj školi paževa, olakšati svojoj djeci karijeru. U svakom slučaju, odabir je bio jako strog, a strog je bio i odgoj. Povremeni vidljivi tragovi na tabanima štićenika bili su najbolji dokaz za to.

No, istovremeno, o učenicima se vodila velika briga. Bijeli eunusi su ih podučavali i odgajali da čuvaju svoju čednost. A ti učitelji, kapu age, bili su više nego ugledni. Profesore su također činile probrane age, prefekti soba, komornici i velikodostojnici palače. U svakom slučaju, osim vjeri i skromnom ponašanju, podučavalo ih se čitanju, pisanju, računanju i motanju turbana, a k tome još i upotrebi svih vrsta oružja, jahanju i timarenju konja. Na sljedećem stupnju nastava se proširila na dresuru pasa, lovačkih pasa i ptica. Matematika, astronomija, književnost, rječitost i strani jezici bili su ostali predmeti. Posljednju izobrazbu dobili bi na trećem stupnju, gdje su ovladali njegom ruku, lica i kose te stručnim vezom. Da bi stigao do tog stupnja, mladom muškarcu koji je uredno pohađao tečaj, trebalo je devet do deset godina. No, onaj koji je došao do tog stupnja profinjenosti i odgovarajuće naobrazbe, mogao je računati s karijerom čiji je vrhunac mogao biti položaj vezira, namjesnika ili kakav drugi, visoki dvorski čin. Mladići koji su bili posebno spretni i zainteresirani za osobnu službu padišahu, bili su uškopljeni. Takvi su često dosezali do najviših dužnosti u unutarnjoj službi i imali velik utjecaj. No, svega deset od sto paževa dospijevalo bi u klasu budućih vezira i velikih eunuha. Drugi su ostajali većinom u financijama i po tajništvima. A najveći dio mladića, koji su ostali na najnižem stupnju naobrazbe, sa svojih dvadeset godina bili bi priključeni janjičarima ili gardijskom konjaništvu kao časnici. Na taj je način sultanova palača obuhvaćala dva dobro uravnotežena instrumenta vlasti: harem i dvorske paževe. Carsko je kućanstvo u bivšim paževima imalo ljudski potencijal za zauzimanje svih važnih mjesta, a u damama za nadziranje važnih zaposlenika. Zato je odgoj prinčeva u paževskoj školi imao tako veliko značenje. Svaki je sultan odrastao okružen svojim budućim ministrima, državnim tajnicima i časnicima. Isto tako svaki je sultan od djetinjstva bio u potpunosti upoznat sa svijetom harema. U svakom slučaju, sultan je dobro poznavao sve muškarce koji su zajedno s njim vladali Carstvom, a jednako tako i žene koje su dodijeljene vladajućima kao čuvarice. Svi su oni podržavali njega, padišaha, i bili su s njim u posebnoj, osobnoj, gotovo vjerskoj vezi. On im je nadomještao roditelje koje su izgubili. Tako su škola za paževe i harem, za sve one koji su ostali bez svoje obitelji, postali dom i obitelj kojih se u ovom životu više neće moći

osloboditi. Samo su karijere ulemâ, sudaca i duhovnika, tekle neovisno od palače. Od najmlađih studenata, talibâ, do kadijaskera, vojnih sudaca, pa sve do muftije, najvišeg suca i duhovnika, svi su oni pripadali džamiji. Carstvo su držala dva stupa: na desnoj strani časti palače bili su oni pod velikim vezirom, a s lijeve strane časti džamije, oni pod muftijom. No, i Njegova Visost, veliki vezir i Njegova Svetost, muftija, imenovani su ili smjenjivani po volji Njegova Veličanstva sultana. On je bio na vrhu piramide. Sultana Muhameda Sulejmana i njegovu braću čekala je, dakle, škola za paževe, u koju bi Rokselanin najstariji sin trebao uskoro krenuti. Mirimah će ostati s majkom. Mirimah se svojim malim ručicama veselo vješala po svome ocu. Sulejman je to s ponosom dozvoljavao svojoj malenoj ljubimici. Rokselana je imala običaj radosno se smijati tome prizoru i zaljubljeno ih gledati, iako bi nekad i opsovala, jer je takvo maženje ometalo njezine odgojne mjere. Djevojčica je bila tamnokosa, ali je imala plave oči i dugačke, još uvijek koščate udove. No već sad se, iako je imala samo devet godina, za Mirimah moglo reći kako će izrasti u pravu ljepoticu. Ona je ujedno bila jedino biće zbog kojeg je Rokselana ponekad osjećala dašak ljubomore. A kćer joj je uzvraćala na jednak način. Iako je strastveno voljela svoju majku, baš kao i njezina braća, Mirimah je prema svojim roditeljima bila u istoj situaciji kao i Ibrahim. Bila je ljubomorna na Rokselanu zbog Sulejmana,a na Sulejmana zbog majke. Najradije bi da ih je oboje mogla imati samo za sebe. Također je bila silno žalosna kad bi se njezina braća međusobno svađala. Tad bi ona postala arbitar i nije bila rijetkost da je istukla jednog ili drugog, naravno, uz pretpostavku da je nitko ne može vidjeti. Nije se trebala bojati da će je jedan od braće odati. Naime, čak su i braća razmazila svoju sestru, a Mirimah je bila malo biće koje je jako voljelo posjedovati. I Rokselana je cijenila bogatstvo, jer joj je ono davalo neovisnost. No, kod njezine je kćeri ta potreba imala posve drukčiji smisao. Nju je jednostavno veselilo posjedovanje, kako ovosvjetskih dobara, tako, i prije svega – ljudi. Mlada je princeza bila prava mala buduća vladarica. Već se u toj dobi radosno zanimala za intrige dvorskih dama. Kad je shvatila da njezina draga majka u vezi s vjerom čvrsto zastupa slobodne poglede, počela se zalagati za još stroža načela.

S velikom odlučnošću odbijala je sve kršćansko, iako nije znala ništa o tom. Čak se pobrinula za to da Sulejman s tim u vezi preuzme veću ulogu. Jahanje, streličarstvo, igre s loptom i plivanje u tatarskom stilu, jer joj je more tjednima prije ljeta bilo dovoljno toplo, prilično su ga zaposlili, tako da je Ibrahimu bilo puno lakše pripremati svoj perzijski rat. Perzijanci su bili strastveni šijiti, kao što su Turci bili gorljivi suniti, pa je borba protiv perzijskih krivovjernika brojnim fetvama postala vjerskom obvezom, baš kao i ona protiv nevjernih kršćana. Osim toga, šah Tahmasp je perzijsku državu ponovo učinio značajnim protivnikom. Bio je opasan jer je Turcima, za vrijeme svake njihove borbe protiv Europe, prijetio iza leđa. I za vrijeme prošlog rata Perzija je održavala prijateljski pakt s carem Karlom i kraljem Ferdinandom. Za Ibrahima je to bio dovoljan povod za rat. Unatoč velikom plijenu i pobjedničkim fanfarama, oba posljednja turska vojna pohoda donijela su samo beznačajan dobitak zemljišta. Zato je Ibrahim sada samom sebi obećao velika osvajanja u Perziji. No, prije toga morao je osloboditi leđa te je, konačno, uistinu namjeravao sklopiti mir s Austrijancima. Gritti je došao iz Ugarske u Carigrad, a i Sulejman se uputio u grad i s Ibrahimom krenuo u Grittijev stan. Slučaj je izazvao opće zanimanje, baš kao što je Ibrahim i priželjkivao. Nikad ranije jedan padišah nije prešao preko praga nekog nevjernika, zbog čega su svi dobri muslimani nazivali Sulejmana ludom koju su začarali Ibrahim i Gritti. Pa ipak, u tom trosatnom razgovoru, upravo kod Grittija – čiji se autoritet još trebao učvrstiti u Ugarskoj, gdje je bio stvarni vladar – utvrđeni su uvjeti mira. Pod dvorskom fikcijom između oca i sina zapečaćeno je otuđenje Ugarske, jer ono što pripada sinu, dakle Ferdinandu, vlasništvo je i carskog oca Sulejmana. A ravnopravnost velikog vezira s rimskim carem, kao brata s bratom, morala je biti izvanredna pretpostavka krvnog srodstva. Za Austriju ovaj mir i nije bio previše častan. No, svejedno je bio mir. Ibrahim je pak imenovan seraskerom, glavnim vojnim zapovjednikom u ratu protiv Perzije. Doduše ćehaja, njegov povjerenik i zamjenik u vrhovnom zapovjedništvu, bio je suprug gospe Nino. Iako je

Iskender Čelebi kao ministar financija, doduše, više bio čovjek od pera, nego od mača, slično se moglo reći i za Ibrahima. A Iskenderov organizacijski talent uistinu se nije mogao osporiti. Svejedno je, sasvim otvoreno, kao glavni razlog pozivanja defterdara u vojno zapovjedništvo, navedeno njegovo vjenčanje s bivšom dvorskom damom sultanije Rokselane. Naime, borba između sultanije i velikog vezira se nastavila. Ibrahim je postao serasker. Ipak… njegovog zamjenika i šefa stožera imenovala je – Rokselana.

XXVI U onoj istoj sobi koju je Sulejman, praćen bijesom svih pravovjernika, na tri sata počastio svojom prisutnošću, sad je ponovo sjedio veliki vezir Ibrahim. Bio je gost duždeva sina Aloysija Grittija. Bezbožne slike, kakve bi morale biti sakrivene od očiju vladara svih pravovjernika, pred Ibrahimovim očima nisu trebale biti pokrivane. Ibrahim je Grittija zvao osobnim imenom, a Gritti velikog vezira “moj Julije”, kako bi udovoljio njegovoj ljubavi prema Juliju Cezaru. Obojica su pili. Gritti je donio iz Ugarske dobrog tokajca, a to što je vino uzeo bez da ga plati, nije nimalo kvarilo njegov okus. Ibrahim je dugo promatrao jednu sliku. Prikazivala je Ibrahimovo, ili Abrahamovo (kako je Mojsijevo petoknjižje nazivalo praoca) žrtvovanje Izaka. Možda je pažnju velikog vezira privukao svijetleći nož? – Je li te bilo strah obrezivanja? – pitao je Gritti, onako usput. – Vrućica traje jedan dan. Svi smo to jednom prošli. A osim toga, poznajem šeika jedne male džamije koji tu stvar obavlja brzo i gotovo bezbolno, – ravnodušno je rekao Ibrahim. Uspješni branitelj Budima nije smatrao nužnim braniti se od tako strašnih tema. – Reže li šeik i rožnatu kožicu? – izrugivao se Gritti. – Ne. Samo tvoj prepucij, ako tako želiš, – odgovorio je Ibrahim nepokolebljivo objektivan. – A možeš zadržati i svoje testise. Iako se dopadaš Sulejmanu, ne trebam te za unutarnju službu. Vjerojatno bih te mogao, kad bi se dao uškopiti i kad se za to ukaže prilika, imenovati vezirom kupole. – To bi doduše bilo…, – izustio je Gritti, ozbiljno promišljajući o položaju koji, što se raskoši tiče, nije imao premca u čitavoj Europi. No, tad je odmahnuo svojom tamnom, kovrčavom glavom. Nije bio siguran stavlja li ga Ibrahim samo na kušnju. – Mnogi su išli tim putem, – glasno je razmišljao. – No, to nije i moj put. Svoju zadaću u Ugarskoj mogu obavljati jedino kao dobar kršćanin i

katolik, moj Julije, i ti to jako dobro znaš. – Ma, nemoj mi reći, Venecijanac…, – šalio se sada Ibrahim, – da pod “svojom zadaćom” misliš na zastupanje kralja Ivana Zapolje. Njegovo povjerenje ne bi te odvratilo da još ove noći obaviš obrezivanje, kad bi ti to donijelo korist. Tebe više vodi kruna nego kralj. No Stjepanova kruna je sveta, a njezin nositelj mora biti katolik. Na to si mislio, je li? – Kako bih samo mogao…, – uzvratio mu je Gritti u istom tonu, – bez da znam je li moj gospodar i prijatelj Julije možda i sam sklon tome da u međuvremenu prilično zahrđali kolut, možda pripremi za vlastitu elegantnu glavu! Obojica su se nasmijali. A onda se Ibrahim uozbiljio. – Kao kralj? – polako je vagao riječi. – Kao ugarski kralj? Da mi Sulejman dâ leno sa zastavom, toljagom i vojnim timpanom…? – Za kopile jednog dužda iz Venecije to bi bilo previše, – odvažio se Gritti koji se kod posljednjih pregovora zakleo da će prije umrijeti kao pas, negoli stremiti za ugarskom krunom. – Ali ništa više od prašine za velikog vezira Turskog Carstva! – okončao je Ibrahim raspravu koja se ticala njega osobno. – No, pokloniti tu krunu, u određenom trenutku, svojem dobrom prijatelju, – nastavio je dalje i krenuo prema Grittiju, – e, tome ne bih bio nesklon. Dakle, činiš dobro time što zasad još uvijek izbjegavaš nož za obrezivanje, moj Aloysio. – Pa ni kod tebe baš nije učinio čuda, – nasmijao se Gritti, kako ne bi baš odmah previše pokazao svoje nepredviđeno veselje. – Tvoja bi preobrazba u kršćanskog kralja još uvijek bila moguća… Mnogi govore da si ti u svojem srcu kršćanin. No, oni te ne poznaju. U stvarnosti, obojica smo isti. Nismo, naime, ništa. – Mi smo Venecijanci, – objasnio je Ibrahim. – Da si omirisao smrdljive kanale, ne bi govorio tako, – odvratio mu je Gritti. Nije baš bio sklon gradu koji mu je osporavao njegovo plemićko podrijetlo. No, njegovo je veselje bilo veće no što je očekivao, i brzo je skrenulo u umišljenost. – Uostalom, ti si Grk! – omaknulo se Grittiju. – A ti si sin jedne robinje! – rekao mu je ljutiti Ibrahim. – To mi je zajedničko sa sultanom, – Gritti je brzo uzvratio udarac. –

Sinovi majki koje su kao ropkinje tek morale osigurati svoje mjesto u životu, puno su zabavniji, moj Julije, – Gritti je sada ismijavao samoga sebe. – Ja se, na primjer, ne osjećam obveznim ni na što, već ćutim u sebi uzvišeni duh, tako da ne vjerujem ni u Muhameda, ni u Krista, već radije u talisman, kakav si i ti nekad krio u svojim prsima. No, umjesto da time skrene pozornost na drugu temu, Gritti je po drugi put pogodio prijatelja u bolnu točku. Ibrahim se namrštio. – Pusti to! – rekao je nevoljko. – Umjesto da istražuješ mene, bilo bi ti bolje da opravdaš sebe. Ostajem pri ovome: svoj poraz s Mustafom zahvaljujem tebi. – Meni!? – Da, tebi. Nitko, osim Sulejmana i tebe, nije znao za moju namjeru. A Sulejman je šutio. – Odakle ti to znaš? – Pa, ja sam ga zamolio. – I to je dovoljno? – To je dovoljno, – zaključio je Ibrahim. Na spomen ovako čvrstog povjerenja, Gritti bi se svakom drugom samo nasmijao. No Ibrahim ga je natjerao na razmišljanje. – Jako ti zavidim, moj Julije. – Jer imam prijatelja poput Sulejmana? – Jer imaš dvojicu prijatelja, – uzvratio je Gritti. – Sulejmana i mene. – Ti me, dakle, nisi odao? – Ne. Tako mi… – Ne zaklinji se! Da ti ne povjerujem! – A unatoč svemu, možda je to ipak bio Sulejman, – zanemario je Gritti prijašnji prigovor. – Time, naravno, ne želim tvrditi da je sultan rekao i jednu jedinu riječ. No, postoji li tajna koja se može sakriti pred jednim eunuhom? Uostalom, kad je obaviješten princ Mustafa? Sigurno nekoliko dana ranije. Nemoj odbaciti ni takvu mogućnost. – Majka sultanija i sultanija Rokselana morale su brzo djelovati, – razmišljao je Ibrahim. – A ja sam bio tako siguran da mrze jedna drugu! – Previše siguran! A upravo namjeravaš ponoviti pogrešku. Naime, trebaš sumnjati u svoje neprijatelje, a ne u mene koji sam ti prijatelj.

– A koga smatraš mojim neprijateljima? – upitao je Ibrahim. – Među ostalima, i tvojeg novog ćehaju. – Iskendera Čelebija? On je vrlo sposoban muškarac, i moj prijatelj. – On je suparnik! – On je pristupačan čovjek, – tvrdio je Ibrahim samodopadno. – Tek sam nedavno vidio kod njega jednog mladog roba, nekog Bosanca. Činilo se kako se sviđa defterdaru. No, kad je primijetio da se mladić sviđa i meni, misliš da je puno razmišljao da mi ga pokloni? – Vrlo lijepo, – priznao je Gritti, – no to i nije nekakav dokaz. – Nemoj biti ljubomoran, moj Aloysio. – Poslušaj me i tada prosudi, – nastavio je Gritti. – Iskender Čelebi je bez sumnje sposoban, ali on to zna. A što je još gore, i Sulejman to zna. On je bogat kao i ti, i ima velike zasluge. Od tristo zlatnih kapa, među njegovih sedam tisuća robova, svaki je osposobljen da jednom dobije veliku državnu službu. Nemoj se, dakle, dati zaslijepiti time što će ti pokloniti jednog od svojih zlatnih kapa. On to sigurno nije rado učinio. – Upravo zbog toga! No, momak sada pripada meni, i jako mi se sviđa. – Ne šalim se, – odbacio je Gritti ovu lakoumnost. – Ponavljam, Iskender Čelebi nije podređeni i nije ti nikakav prijatelj, već suparnik. – Nikad ga nisam smatrao neprijateljem, – rekao je Ibrahim. – Može biti. Ali ja znam da je to bio on. Veliki vezir je pogledao svog prijatelja. – Imaš li dokaz? – kratko je upitao. Ibrahim je bio rastresen. Nastala je pauza. – Ne sudi moje prijateljstvo po tome, – konačno je započeo Gritti, – da ti dam dokaz. Možda…, – oklijevao je. No, napokon je ipak izgovorio: – Možda bi mi tada mogao oprostiti. – Tebi? – Da, meni. – Govori! – povikao je Ibrahim. – Ti si moja karta, moj Julije, – nasrtao je Gritti na Ibrahima. – Ako izgubim tebe, i ja sam izgubljen. Zato te ne smijem ostaviti u mraku… – Govori! – ponovio je Ibrahim. Gritti se morao ponovo smiriti, prije

no što je prozborio: – Dogodilo se to kad je Iskender Čelebi bio u Budimu. I… Pili smo… Ibrahim je razbio kristalnu čašu o zid. – Prokleto vino! – povikao je i širokim koracima počeo mjeriti sobu. Gritti je stajao blijed i nijem uza zid. Nakon nekog vremena Ibrahim je stao. – To će te stajati glave, Aloysio Gritti, – rekao je. – Znam, – čulo se od zida. Ibrahim je opet počeo hodati. – Zaslužuješ uže, – potpuno je pobjesnio. – Jedno sasvim obično uže! A službu, koju si mi upravo dokazao, neću nagraditi. – To i ne očekujem. – Zaračunat ću ti je u tvoj zločin, – zaključio je Ibrahim, – pa smo kvit. – Gritti je uzdahnuo. – Promislio sam, – nastavio je Ibrahim mirnije. – Upravo je tako kao što si rekao. Iskenderova žena našla se sa sultanijom. U mojoj kući! Vidio sam ih zajedno na bazenu. – Kako? – čudio se Gritti. – Hoću reći, znam da su bile tamo, – brzo se ispravio Ibrahim. – Uostalom, vas dvojica ste previše ćaskali, ti i Iskender, – nastavio je Ibrahim i donio presudu. – Iskender će umrijeti. – To čak ni ti ne možeš učiniti, – rekao je Gritti. – Iskender je moćan i ima Sulejmanovo povjerenje. – Ibrahim je ostao nepokolebljiv. – On će umrijeti, – ponovio je. Gritti je odmahnuo glavom. – Ne vidim nikakvu mogućnost… – No, Ibrahim je stajao, prekriženih ruku, siguran u sebe. Očigledno je donio konačnu odluku. – No, ja vidim mogućnost, – sarkastično se nasmijao. – Optužba zbog krađe i pronevjere. – Čudna optužba protiv tako bogatog čovjeka! – s neodobravanjem je zaključio Gritti. No, Ibrahimov smiješak postao je još uvjerljiviji. – Znaj, moj prijatelju Aloysio, – kimnuo je Grittiju i nastavio. – Ako već moraš lagati, laži uvjerljivo i snažno. Prvo se povjeruje upravo u nemoguće.

XXVII Od lučkog pristaništa, točnije, od skladišta brašna u luci, pa prema bazaru, uspinjala se Mlinarska ulica. Poput neke rijeke koja donosi hranu, ta je ulica presijecala bazar na kojem se moglo kupiti sve što čovjek poželi: od ukrasa za čizme do skupocjenog nakita, od krpa za ribanje podova do brokata, od jednog lûka do brodskog tereta sa žitaricama i stokom, od ptica pjevica do iskušanih robova i najljepših robinja. Osim toga, dok kupuje ribu ili češnjak, čovjek na bazaru može doznati sve što se događa u svijetu. Tu se moglo opskrbiti najnovijim vijestima iz svijeta visoke politike, novostima o tome koji je najvjerojatniji sljedeći ratni cilj, o velikim događajima u Europi, Indiji ili Kini. No, uvijek se moglo čuti i ponešto o dvorskim intrigama, odnosno sve ono što je vrijedilo znati o ljubomornim ispadima carskih dama i sličnim zbivanjima. Tu se mogao čuti svaki trač u Carigradu. Iz Mlinarske ulice ljudi su ulazili u tu vrevu, među prolaze, uličice i dvorišta, gdje je svaka stopa zemljišta koštala pozamašan svežanj novca. Veće trgovine smještene ovdje bile su pravi izvor bogatstva, a od najamnine jednog drvenog štanda mogla je živjeti čitava obitelj. Vrlo često te su se radnje protezale duboko u unutrašnjost kuća. Od samih kuća jedva se mogao vidjeti koji kutak ili prozor, jer su ih u potpunosti zaklanjali dijelovi koji su nadograđeni. Sve te konstrukcije bile su nagomilane etažama, isprepletene međukatovima, pa i polu i trećinskim katovima te nakićene hodnicima i vratima, baš onako kako je zahtijevala trenutačna potreba, ali i neke ranije, već zaboravljene. Ni vlasnici dućana više nisu mogli reći kojoj kući ili kojim kućama zapravo pripadaju njihove prostorije. No, ako je netko htio nestati, morao je samo stupiti na bazar i – već je nestao. Majstori su sa svojim radnjama zauzimali pola ulice. No, uvijek bi ponegdje visio tepih ili neka druga tkanina koja je mogla sakriti progonjenog. A ako bi tko i htio čekati da se takav ponovo pojavi, mogao je lako biti prevaren, jer su se, možda, na drugom kraju četvrti otvorila neka malena vrata, ili se pronašao neki niski ulaz u kuću, pa bi bjegunac, koji je ušao u radnju nekog limara, sada izašao kod nekog postolara. Mogao se pojaviti i u nekoj kavani ili sakrivenom ormaru za vino, pa

osluškivati razgovore o književnosti, državnoj umjetnosti i stručnim stvarima, prateći diskusiju koja se tu odvijala. Bazar je, dakle, zadovoljavao tako golemu količinu potreba svojih stanovnika, da bi Carigrad bez njega jednostavno bio nezamisliv. I nije bilo čovjeka koji je mislio da bi bilo što na tom bazaru valjalo mijenjati. Čak se ni žene ne bi složile s time. Za njih su bazar i crna feredža bili nužni preduvjeti njihove osobne slobode. Feredža, koja je bila i marama za glavu i ogrtač i veo, sve u jednom, činila je neprepoznatljivom svoju vlasnicu, kako njezinu figuru, tako i glavu, od obrva naniže. Nos im je pokrivala pozlaćena drvena maska, koja je taj veo držala na sredini, tako da je bio slobodan samo jedan uski otvor za oči. U takvom maskiranju sva su bića sličila jedno drugom. Čak ni vlastiti suprug ili brat neke žene koja bi htjela ostati neprimijećena, nije ju mogao prepoznati. A kad bi se još izgubila u bujici ljudi Mlinarske ulice, mogla je nestati na točno onoliko vremena koliko je htjela. Jer, vreva je bila uistinu velika. Pozlaćene kočije s malim, drvenim rešetkama i grimiznocrvenim prekrivačem od dvostruke svile, izmjenjivale su se s anadolskim zaprežnim kolima na dva kotača, tzv. “slavujima”, kako su ih nazivali zbog njihove strašne škripe. Okretni mali tegleći magarci sami su krčili svoj put, dok su jahačkoj povorci nekog velikaša, koja je zveckala i svjetlucala, njezini predvozači sa štapovima osiguravali mjesto za prolaz. Tada je bazarom projahala mlada žena, raskošno odjevena i ovlaš pokrivena, okružena služavkama i crnim eunusima. Htjela je posjetiti jednu otmjenu kuću, pa nije trebala skrivati ni sebe, ni svoje djevojke. Ulemi su se svi pokorno sklanjali s puta. Tjerao je naprijed u oštrom kasu svog brzog, dugonogog, bijelog muskat magarca. Smijenjena straža janjičara presjekla mu je put. Stupali su u svoju vojarnu s polumjesecom, praćeni zvukom bubnjeva i fanfarama, a između njih su, motreći uokolo svojim ravnodušnim i zagonetnim pogledom i lagano se ljuljajući, koračale deve. Izgledale su ozbiljno i elegantno, a kad bi začule glas svojih goniča “Yallah! Yallah!”, čak i pomalo prezirno. Sva ta sila pješaka činila je pravu bujicu kojom su mogli plivati samo oni koje je netko vozio i oni koji su bili na konjima. Prodavači vode i nosači tereta, Levantinci iz luke i mornari u kratkim crvenim ogrtačima, Grci, Židovi, Armenci, mladi Europljani u svojim nepristojno uskim nošnjama, stariji s nešto ukusnijim ogrtačima širih rukava s krznenim orukavljem, grčki svećenici, kao i svećenici i

redovnici Rimske crkve, Indijci, Egipćani, Tatari, prosjaci, dobro uhranjeni i slobodni, robovi i žene, pa ponovo žene… Svi su oni preplavili Mlinarsku ulicu i bazar. Žene su prolazile brzim korakom. Većina ih je klopotala u cipelama s visokim potpeticama, kako bi se zaštitile od ulične prljavštine. Doduše ne sve. Mogle su se vidjeti i žene koje su, bez obzira na tu prljavštinu, hodale bosonoge, noseći na glavi svoj teret, pomalo carskog držanja. Uz to su na leđima nosile najmlađe dijete i pronalazile način da za sobom, za ruke ili na haljini, vuku još dvoje ili troje veće djece. No, nije bilo puno takvih žena. Većina ih je takve poslove nošenja tereta prepuštala muškarcima. A nisu ni sve, do neprepoznatljivosti, bile sakrivene velom. Postojale su i one lagano pokrivene, i one potpuno nepokrivene – žene koje su htjele biti viđene i koje je svaki muškarac smio pogledati. Posve otkrivene bile su susretljive žene, one koje uopće nisu skrivale svoju raskoš i koje su blistale u ogrtačima s prorezom i izvezenim kapama. Baš poput dame koja je upravo razgovarala s dervišom. Njegova kosa i brada bile su glatko izbrijane. To je značilo da pripada strožoj sekti, pa je zato, za razliku od svoje sugovornice, odjevene u brokat, hodao naokolo bez hlača, golih nogu. Naravno da ovdje nije nedostajalo mladića svih staleža. Od dvojice, primjerice, koji su se upravo sreli i pozdravili, jedan je, prema godinama i nošnji, morao biti danišmend33 i nešto stariji, a drugi je, po svemu sudeći, bio mlađi talib, student, i mogao je imati oko osamnaest godina. – Smatra li vaša plemenitost da je ovo kostimiranje nužno? – skromno je upitao mlađi momak, onako lijep i ljubazan. S njim u društvu bio je Seheb Imrachorsade, sin nadzornika konjušnice, a k tome i sin upraviteljice carskog harema. Seheb je bio desetak godina stariji od ovog momka. – Hoću reći… Ne predstavlja li ta odjeća samo raspoloženje? Jer da biste me odveli svojim prijateljima… – Oni nisu ništa manje tvoji, nego moji prijatelji, – prekinuo ga je stariji sin Dede Semid. – No, svakako su osobe koje moraju imati obzira. Mlađi se momak zacrvenio. – Razumijem, – odgovorio je uz pristojan naklon. – To su ipak slobodna i plemenita gospoda, poput vas, Sehebe. A ja sam samo rob.

– Pa i ti si školovan, moj Mehmede. Zašto pričaš gluposti? – upitao je Seheb i podučio ga, zadovoljno mudrujući. – Svi smo mi robovi padišaha. A ako, usprkos tome, ustraješ u svojoj tvrdnji, nemoj zaboraviti naše državno pravilo: najbolji od zarobljenih dječaka idu u paževe, a najbolje od zarobljenih djevojaka u hareme. Oboje, i dječaci i djevojke, tako služe jačanju naroda. I moj je otac nekad bio rob poput tebe; njegovi su roditelji bili kršćani negdje u Banatu. Možda su još uvijek živi. Ako sam ja tajnik u pisarničkoj službi za molbe, onda si ti ono što sam ja bio – izabrani ili čak osobni paž velikog vezira. A veliki vezir je i sam bio rob, baš kao i ti. Stoga ne vidim razliku između nas, Mehmede Sokoloviću. Preko Mehmedova čela nadvila se lagana sjena. – Ja ipak vidim, – rekao je. – Vašu plemenitost ne prodaju i…. ne poklanjanju. – Već smo pričali o tome, – kimnuo je Seheb. – No, nisam znao da te to tako pogodilo. Pred tobom je sada velika karijera. Ibrahim-paša će te već promaknuti. – Iskender Čelebi bio mi je draži, – rekao je Sokolović. – Bio je moj gospodar, moj uzor, moj otac… Nije stigao dovršiti rečenicu jer su obojica krenuli dalje. – Još bolje…, – rekao je Seheb razmišljajući. – Je li te Iskender i službeno ustupio Ibrahimu? – Ne pred sucem. – Pa onda zapravo još uvijek pripadaš njemu. – Pred zakonom, da. Ali trebali ste biti tamo, Sehebe, pa biste vidjeli kako je Ibrahim-paša prisilio mog gospodara da me se odrekne. Njegovo Veličanstvo baš i nije bilo oličenje nježnosti. – No, prema zakonu, ti još uvijek pripadaš Iskenderu. To može biti od koristi, – zaključio je Seheb i dodao – a tebi, pak, moj Mehmede, zahvaljujem na povjerenju. No, ne poklanjaj ga nikom drugom, molim te! Ti si Ibrahimov paž. Budi, dakle, i njegov obožavatelj. A onda su stigli do neke knjižare i jedno vrijeme prebirali po knjigama, čitali, odbacivali, stavljali pod ruku jedan ili drugi svezak, jedan ili drugi svitak… Uskoro ih je vreva knjižare samo progutala. Nitko nije primijetio kad su nestali. U svakom slučaju, nitko ih nije ni tražio. I to je stajalo u nepisanom zakonu ovog, inače tako brbljavog, svijeta

bazara. Trgovcu kojem bi palo na pamet da brblja dalje o onome što je možda slučajno otkrio kod susjeda, samo da to dade i naslutiti…, taj bi uskoro morao zatvoriti svoj dućan. Drugačije i nije moglo biti. Tri četvrtine svih obiteljskih tajni ovog grada na neki se način odvijalo i saznavalo na bazaru. I kako bi onda dućani uopće mogli uspješno poslovati da se ovdje nije vježbala diskrecija? A diskrecija je bila zapovijed pristojnosti. Kad bi bilo drugačije, bila bi dovedena u pitanje nepomućena obiteljska sreća polovice grada. Tri su žene sjedile u jednoj, tepisima skrivenoj odaji, kod velikog trgovca draguljima. Uspješni je poduzetnik očito znao kako obraditi dobre kupce. Šalice kave i zdjele sa sorbetom, začinjene hašišom i opijumom, stajale su uokolo, baš kao i zdjelice sa slatkišima. Nije se štedjelo ni na miomirisima, sve kako bi se damama njihova kupovina učinila ugodnom u svakom pogledu. Dvije su žene skinule svoje feredže. Bile su to dvorska upraviteljica Dede Semid i Nino, bivša dvorska dama. Treća je bila pokrivena sve do očiju, i sjedila je u sjeni. – Nakon onoga što je rekao moj sin, možda bismo se mogle usuditi… To je bilo više Dede Semidino pitanje, negoli tvrdnja. – Želim vidjeti Sokolovića, – rekla je treća. A kako su se dame odrekle svake posluge, čak i one od strane osoblja dućana, Njezino Visočanstvo moralo se samo pomučiti i uvesti posjetitelje. Seheb Imrachorsade i Mehmed Sokolović ušli su u prostoriju. Nitko ih nije vidio, a nitko ih i nije mogao vidjeti. Poduzete su sve mjere opreza, kako ne bi sreli ni jednog čovjeka na presudnom dijelu svog puta. Sad su stajali na vratima, onako kako su naučili, prekriženih ruku i spuštenih pogleda. Stajali su nijemo, kako im je nalagalo strahopoštovanje. – Sine moj, – prekinula je Dede Semid šutnju, – smiješ pozdraviti svoju majku. Seheb je to i učinio. Poljubio je svojoj majci ruku i opet se povukao. – Reci, Sehebe, – započela je Dede Semid, – tko je tvoj prijatelj? – Rob Iskendera Čelebija, Mehmed Sokolović, Vaša Ekcselencijo. – Mislila sam da je on rob Ibrahima, velikog vezira? – Da, ali prema zakonu, još je vlasništvo defterdara.

Nino je, pak, započela razgovor sa samim Sokolovićem. Skinula je svoj lagani veo. – Pristupi bliže, momče, – pozvala je mladića i pružila mu ruku. – Prepoznaješ li ovaj prsten? – Da. To je prsten mojeg dobrotvora i gospodara, – rekao je momak. – Poljubi prsten, – naredila mu je. Sokolović je to učinio. – Služim tom prstenu, – rekao je pritom. – I meni! – odgovorila je Nino. – Ti si moje vlasništvo, baš kao i Iskenderovo. Ja sam supruga tvog gospodara. Momak je poljubio rub njezina kaftana. Tad je Dede Semid pozvala mlade ljude da sjednu. No, proteklo je neko vrijeme dok sve nije izvedeno u skladu s procedurom koja je imala izraziti poštovanje. Momci su tri puta bili pozvani da sjednu, i triput su to poslušno učinili, da bi ubrzo, ipak, zbog iskazivanja veleštovanja, ustali. Tek posljedni put, na preciznu zapovijed, sjeli su i ostali sjediti. Ceremonija je završila. Oslobodili su se dojma. Pričali su o poznanstvu mladih ljudi i o slučajnosti, koja baš i nije bila slučajnost, njihova upoznavanja. Nino je spomenula neke pojedinosti koje su potvrdile koliko će Sokolović nedostajati svome gospodaru. Dotakli su se i njegove službe kod Ibrahima. No, ni jedna jedina riječ nije bila izrečena protiv svemoćnog velikog vezira. Dame su pričale o njemu samo s izrazima oduševljenja. Jedino je ona treća, pokrivena, šutjela cijelo vrijeme. – Slušaj, Sokoloviću, – rekla je naposljetku Nino. – Naš gospodar ide u rat i teško mi je pri srcu. Zato želim imati utjehu u tome da znam je li dobrog zdravlja i uživa li u ratu sreću kakvu gorljivo želimo zastavama padišaha; podario mu Alah pobjedu i dug život! – Moje pero će učiniti sve što može kako bi se dopalo Vašoj Milosti, – požurio je Sokolović obećati joj. – E tako! Samo mi piši, – kimnula je Nino. – I znaj da moje prijateljice i ja gajimo veliko poštovanje prema Ibrahim-paši, pored kojeg ćeš biti. Upoznat ćeš nas sa svim, i najsitnijim pojedinostima, iz njegova života. Makar ti se činile posve beznačajnima, mi ih želimo znati. Čuješ li? Piši nam o svemu, ali baš svemu, vezanom uz seraskera.

Sokolović je ustao i duboko se naklonio. – S obzirom na to da se mom suprugu neće dopasti, – nastavila je Nino, – da moja briga, osim u njegovim pismima, traži olakšanje i na neke druge načine, moraš šutjeti o ovom dogovoru. I to pred svima. Dobro upamti: pred svi-ma! – Bit ću odan Vašoj Milosti, – dao je riječ Sokolović. Pogledao je Nino, a oči su mu zaiskrile. Po njegovim pogledima moglo se itekako naslutiti da ga je mladost bez žena učinila poprilično osjetljivim na Ninino lijepo lice. – Svoje pismo nećeš ušiti u svilu ili zlato, kako bi to možda htio, – upozorila ga je njegova gospodarica. – Ušit ćeš ga u loše, grubo platno za vreće. I predat ćeš ga Miraleji Wassifu ispred šatora. Ne smiješ ništa reći, niti će ti on išta reći. Ti ćeš dati, a on će uzeti. I to je sve, – završila je Nino i pružila ruku prema njemu. – A ovo je za tebe! Mladić je ustuknuo. Pružala mu je vrećicu s dukatima. – Uzmi! – naredila mu je. Mladić se i dalje povlačio. – Ja služim Vašoj Milosti! – Onda uzmi. Zapovijedam ti! Trebat će ti možda za tvoju službu. On se naklonio, uzeo vrećicu i stavio je za pojas. No, taman kad se htio povući, progovorila je ona treća žena, kojoj nije mogao vidjeti lice. – I zapamti jedno, Sokoloviću, – obratila mu se. – Ako Ibrahim-paša ima kakav križić, zabilježi to. Radi se o lošem komadu metala, jedva da je posrebren. Na njemu je, prema kršćanskom načinu, urezan monogram Marijina sina, poznaješ ga, a na desnoj strani ima jedno ‘s’. Napiši i to, ako vidiš taj križić kod seraskera. Sokolović nije vidio ništa doli dva oka i tamne sjene iz koje su izlazile te riječi. No, istovremeno je pokazao svoju veliku diplomatsku spretnost. Kleknuo je, pružio ruke ispred sebe i poljubio prašinu ispod nogu pokrivene žene. – Slušanje je pokornost, – rekao je i ustao, pa se zajedno sa Sehebom povukao, hodajući unatrag. Nino i Dede Semid bile su užasnute. – Nemaš više svoj križić? – čudila se Dede Semid. – Svoj talisman? – Otkad je Vaša Visost primijetila da ga nema? – upitala je i Nino. – Nakon kupanja kod sultanije Esme, – odgovorila je Rokselana.

XXVIII U vrijeme jesenske ravnodnevice, serasker i veliki vezir Ibrahim, krenuo je sa svojom vojskom u pohod na Perziju. Odmah nakon toga, u Carigrad je stigao novi čovjek, gusar Hajredin Barbarossa. Stigao je s osmoricom svojih nadaleko poznatih brodskih kapetana. Dodijelili su mu stan u arsenalu i već sljedećeg dana došao je sa svojim ljudima kako bi poljubio Sulejmanovu ruku. Riđobradi je bio sin jednog spahije iz Mitilene34 i sa svojom se braćom bavio pomorskom trgovinom, bolje rečeno – gusarenjem. Barbarossini poslovi su na taj način toliko napredovali da nekoliko godina kasnije, doduše, više nije imao braće, ali je imao Alžir. Hajredin Barbarossa postao je vladar jedne zemlje, no umjesto trgovaca i malteških vitezova, za protivnike je dobio cara i njegovog velikog admirala, naime Karla Petog i čuvenog đenovskog admirala Adreu Doriju. U Alžiru nikad nije manjkalo kršćanskih zarobljenika, pa su ih Barbarossini ljudi, poput gusara Saliha i Torghuda kojeg su kršćani zvali Dragut, mogli nabavljati stalno i sve više. Borba između dvojice velikih zapovjednika flota, Hajredina Barbarosse i Andree Dorije bila je, dakle, izjednačena. No, Barbarossa je s trideset i šest teretnih jedrenjaka, u sedam navrata, odvezao iz Andaluzije u Afriku sedamdeset tisuća svojih španjolskih istomišljenika. Doria nije mogao spriječiti svog protivnika u tome da otme iz Španjolske sedamdeset tisuća marljivih i spretnih građana, i stvori isto toliko neumoljivih neprijatelja carstva. A sve je to prouzročio Hajredin Barbarossa, kad je na poziv Visoke porte prvi put došao u Carigrad. Taj gotovo osamdesetogodišnjak imao je običaj stavljati za pojas svoju nevjerojatnu riđu bradu koja je već davno osijedjela, a stanovnicima kršćanskih obala izgledala je kao živi užas. No, za Veliku portu bio je dobra prilika. Strašna turska kopnena sila, dobila je sada jednako tako silovito pojačanje na moru. Doduše, baš u to vrijeme, Ibrahim se s vojskom utaborio kod Haleba35 i nije mogao nazočiti ceremoniji. No, s Ibrahimom ili bez njega, Barbarossa je trebao postati kapudan paša, vrhovni admiral turske flote i –

tako je i bilo. S tim časnim zvanjem, on i njegovi kapetani dobili su i plaću i posao. Činilo se kako je sve u najboljem redu, no tad je iz Haleba stigla obavijest da Barbarossa mora doći pokloniti se velikom veziru, kako bi se zadovoljila forma. Sulejman je sa smiješkom udovoljio taštini svog prijatelja, pa se riđobradi gusar isti čas popeo u sedlo i uputio u Haleb. Kad je htio, stari je mogao brzo jahati. Ibrahimov šator bio je postavljen na uzvisini iznad Haleba. Po veličini i raskoši gotovo se i nije razlikovao od padišahovog. Doduše, veliki vezir još se uvijek nije drznuo rabiti i purpurnu carsku boju. No, njegov je pokretni dom bio sav od svile, s brojnim odajama, a pusteni pokrov šatora blistao je, svijetleći u žutoj boji sunca. To je kod mnogih izazvalo bijes, jer je turska prošlost obuhvaćala i Kinu. Stoljećima prije, pod dinastijom Tang, Turci su služili kao pretorijanci na kineskom dvoru. Tako su turski polumjesec i tugovi bili kineskog podrijetla, a preuzeto je mnogo iz vojne opreme i strategije, naročito ljubav prema topništvu. Zato se i znalo da je žuta carska boja, čak i u Kini, a tko još nije znao, sad je doznao. Istovremeno i ponosno i odbojno, stajao je tako šator iznad Haleba, i dalje iskazujući svu veličinu moći koja je u njemu stanovala. Do mišljenja svojih vojnika veliki vezir je držao samo onoliko koliko je morao. Međutim, Ibrahim je sada vodio razgovor koji nije mogao izbjeći. – Jako se čudim, Ekscelencijo, – rekao je svojem zamjeniku Iskenderu Čelebiju, – što vas vidim ovdje. Vaša vas je služba, koliko znam, vodila u Maraš36. Iskender Čelebi bio je čovjek u šezdesetim godinama. Visoko, otvoreno čelo i svijetle sivoplave oči odavali su privid čestita čovjeka. No, sad su njegove oči izgledale bijesno. – Bio sam na putu za Maraš, – kratko je odgovorio. – Ali, dojurio sam ovamo prije no što sam i stigao do svog cilja. Ekscelencija ima čudno poimanje službe. Što se mora odraditi, bit će odrađeno, baš kao i svaka obveza u mojih više od čedrdeset godina službe. Moj put prema Marašu rezultat je moje vlastite procjene. No, odustao sam od tog puta čim sam saznao što se ovdje dogodilo. Svijest o vlastitim zaslugama, naslijeđenom bogatstvu i, općenito, ugledu koji je uživao, nisu dopuštali Iskenderu Čelebiju, ćehaja seraskeru, Ibrahimovom zamjeniku, da ga u potpunosti obuzme strah. To ne znači da se nije nimalo plašio. Naprotiv. Danima je svojeg nadređenog pokušavao

odgovoriti od ideje da ga imenuje zamjenikom seraskera. Ibrahim je ionako namjeravao potpisivati i njegove odluke, a svojem zamjeniku nikad nije zaboravio njegov prigovor. Kao i sve ostalo. No, sad je Iskender napao njega: – Jeste li uopće obaviješteni, Visosti, što se dogodilo mojim ljudima? To više nije bilo pitanje. Bio je to zatjev Ibrahimu da se opravda. No, Ibrahim je bio posve ravnodušan. Uvidio je da nema smisla zastrašivati Iskendera, pa je u potpunosti promijenio svoje ponašanje prema njemu. I zato se sada samo osmjehnuo. – Ne smijemo se uzrujavati, – rekao je. – Trebamo sjesti. A kad je to učinio, Iskenderu nije preostalo ništa drugo nego slijediti njegov primjer. – Vi znate da je zadaća velikog vezira brinuti o ratnom plijenu, – započeo je Ibrahim i odmah spriječio sljedeći prigovor. – Naravno da mi je jasno kako ste vi, kao defterdar, preuzeli brigu oko riznice. No, vas tu nije bilo, Ekscelencijo. Što sam trebao učiniti kad se sinoć začula buka zbog provale u riznicu? No, Iskender je itekako bio svjestan koliko je neumoljivo Ibrahimovo suparništvo, i nikako nije prihvaćao njegova objašnjenja. – Ako me nešto pitate, Visosti, onda vam vjerojatno moram odgovoriti, – rekao je Iskender. – Trebali ste uhititi galamdžije i bičevati ih. – Galamdžije… Možda bi bilo bolje reći kradljivce? – Dajte. Kakvi kradljivci… – Toliko vjerujete svojim ljudima? – Bezuvjetno! Recite mi, Visosti, što se s njima dogodilo? Uhitili ste tridesetoricu! Ibrahim je iskrivio lice kao da suosjeća s Iskenderom. – Dogodilo im se samo ono što se u takvim situacijama podrazumijeva, – objasnio je tonom koji je trebao djelovati uviđavno; zato je tako i izazivao. – Dakle? – Iskender je i dalje inzistirao. Osim da su uhićeni, nije znao što se dalje događalo. No, sad je i Ibrahim napao njega. – Vaši su ljudi mučeni, – rekao je.

– Mučeni?! – Iskender je viknuo i naglo ustao, sav crven od bijesa. Ibrahim je ostao sjediti. – Moja draga Ekscelencijo, – nastavio je Ibrahim, hineći prijateljski ton, a istovremeno svjesno izgovarajući ozbiljno upozorenje. – Razumijem da ste zaprepašteni. Koga ne bi potreslo da se tako prevari u svojim ljudima? No, ipak ne mogu prihvatiti da zamjenik ovako viče na svog seraskera. Zar ne? Uostalom, ako se želite sami uvjeriti…, – nastavio je Ibrahim i pružio Iskenderu svežanj papira. Bila su to svjedočenja dobivena tim mučnim ispitivanjima. Iskender Čelebi je počeo čitati te papire i problijedio. Što je dalje čitao, papir po papir padao mu je na sofu i na pod, a da to nije ni primjetio. Listovi su ponavljali uvijek isto: sam defterdar, ćehaja serasker, odnosno, on – Iskender Čelebi – naveo je optužene na to da pod okriljem noći okradu riznicu. Naravno da su jadnici ovakvim izjavama sami sebi potpisali smrtnu presudu. Vjerojatno su već visjeli, kako ne bi mogli poreći svoje izjave. No, Iskender je u trenutku postao svjestan kako je i njega samog već sustigla opasnost. Pomislio je na vijest koju je povjerio svojoj ženi Nino, i na sultaniju Rokselanu, i sve mu je postalo jasno. Zato je smatrao kako nema potrebe da pred očitim neprijateljem, Ibrahimom, pokazuje još jednu masku. Koji to mostovi još postoje između njega i seraskera? – Imate dobre načine za mučenje, Visosti, – dobacio je stoga, pun prezira. – No, trebali ste se pobrinuti da baš sve izjave ne budu jednake. – Mislim da su izjave sasvim u redu, – zadovoljno je rekao Ibrahim. – Protiv mene, mislite? – I u ovom Iskenderovom pitanju jasno se osjetio prezir. Ibrahim, gospodar života i smrti, to bi rado bio i u njegovom, Iskenderovom slučaju. Ali, nije se odvažio protiv svog zamjenika, zbog vojske, a i zbog Sulejmana. Vojska je bila u potpunosti na Iskenderovoj strani, a Sulejman je osjećao veliko poštovanje prema tom vrijednom čovjeku. – Nije moje da sudim o tome, – izbjegao je Ibrahim odgovor. – Nisam vas ja imenovao, već sultan. – Sultan me poznaje, – rekao je Iskender. – Nadam se da nas obojicu poznaje, – uzvratio je Ibrahim i zagonetno se osmjehnuo. No, smiješak je nestao kad mu se njegov zamjenik sasvim približio.

Iskender je bio napadnut, a sad je i sam napao. – Seraskeru, – započeo je i nastavio dalje: – Možete me vrijeđati, no smijeniti me može samo sultan. I vi to jako dobro znate. – Znam. – Ja sam, dakle, ćehaja serasker i na sljedećem ratnom stožeru predložit ću da se ne ide u napad na Bagdad, već odmah na Perziju, te da se počne s maršem u smjeru Tabriza. – Ma vidi ti to! – bilo je sve što mu je Ibrahim odgovorio. Naime, njegov je plan uključivao napad na Bagdad i Iskender je to znao. – Ne bih htio ostaviti Vašu Visost u neznaju glede mojih namjera, – zaključio je Iskender Čelebi. – Jako pohvalno, Ekscelencijo! – Ibrahim je munjevito razmišljao. Iskender Čelebi je očito smatrao kako je ulazak vojske u Perziju teži zadatak, i priželjkivao mu je neuspjeh. Ali, pomislio je, ako bi on sâm, Ibrahim, ustrajao u tome da se dokopa prijevoja Kisildsche Dagha, možda bi njegov zamjenik mogao imati pravo. Ono o čemu Iskender nije znao ništa, bile su vijesti o raspoloženju pograničnih plemena i zauzeću utvrde Van, i… Ma, Iskenderov se savjet zapravo pokazao boljim po Ibrahima nego što je i sam želio. Da! Ibrahim je odlučio. Usudit će se to učiniti, jer bi se tako usudio i Cezar. “Ibrahim i njegova sreća!” razmišljao je. – Sad ćete se začuditi, ćehaja, – rekao je naglas. – No, idem s vama na Perziju. A po drugi put ćete se čuditi kad uđemo u Tabriz. – Iskender je htio nešto uzvratiti, no Ibrahim ga je prekinuo. – Vjerujem kako je vrijeme da se uputimo na divan. U svakom slučaju beznačajni događaj, kojem se nije nadao, donio je sreću riđobradom Hajredinu. Ceremonija primanja Hajredina Barbarosse sličila je audijenciji kralja Ivana na bojnom polju kod Mohača. U šatoru gdje se održavao divan, bili su age s Ibrahimova dvora te vojska. Iza njih, sjajili su se perjem ukrašeni zlatni šljemovi janjičarskih strijelaca. I vani su, s obje strane, stajali janjičari. Posve otraga stajali su konjanički eskadroni spahija i silihdara. Hajredin Barbarossa je snažnim korakom htio pokazati kako se i na kopnu može kretati jednako munjevito kao i na moru, a starog se ratnika, nakon svega što je vidio u Carigradu, najviše dojmio svilom ukrašeni Ibrahimov dvorac, okružen svjetlucavim čelikom.

On i njegovi kapetani htjeli su odjenuti carska krzna, no zamoljeni su da odustanu od toga, jer su gospoda i ovako dobro izgledala i nije bilo potrebe da još budu prekriveni dragocjenostima, od kojih je većina uzeta iz neke monstrance37 ili iz opljačkanog nakita izbirljivih žena. U goste je stizao Ibrahimov dvorski maršal s pet stotina ljudi iz tjelesne straže na konjima. Približavali su se šatoru. Snažnog gusara dočekali su gromoglasni povici “Alai! Alai!”. Željezo je udaralo o željezo prilikom počasnog pozdrava, a vojna glazba započela je tremolom na timpanima, zvoncima i limenim puhačkim instrumentima. A tad je postalo jasno zašto je veliki vezir zabranio carsko krzno. Njegovi osobni komornici već su bili spremni iskazati počast gostima u Ibrahimovo ime, a na njima su se isticali daleko skuplji kaftani od onih kakve je darivao Sulejman. Onaj za Barbarossu bio je od svijetložutog brokata, opšiven krznom crne lisice i podstavljen samurovinom. Sad su se podigli i raširili zastori prema Ibrahimovom šatoru. Ibrahim je sjedio ispred svojih časnika i dvorjana, pokraj njega bio je ćehaja serasker Iskender, a s njegove lijeve i desne strane sjedili su vojni beglerbegovi. Kad je ušao Barbarossa, svi su ustali. Ibrahim je napravio tri koraka prema njemu. Barbarossa nije bio poput ostalih beglerbegova koje je mogao imenovati padišah ili veliki vezir. Barbarossa je već imao zemlju. Donio je sa sobom Alžir koji Visoku portu nije koštao niti aspera, niti života jednog čovjeka. Bila je to njegova imovina. No, kad je krvavi Selim osvojio Egipat, gusaru se činilo korisnijim da ga od Porte uzme kao namjesništvo. Već mu je i Selim dao leno. Ibrahim je to učinio po drugi put. Sa sandžakom, zastavom, vojnim timpanom, sabljom i konjem, Hajredin Barbarossa je, kao najveći među svim beglerbegovima Carstva, potvrđen kao namjesnik Alžira. Tada je paša poljubio ruku velikog vezira, a ovaj mu je dopustio da sjedne s njegove desne strane. Zastor se spustio i predstava je završila. Uslijedila su dva dana slavlja. U noći Barbarossina odlaska, kako bi iskazao počast gostu, Ibrahim je s njim podijelio spavaonicu. Bili su sami. Svjetiljke s mirisnim uljima širile su lagani miris. Ibrahim bi najradije donio vrč s vinom, no nije mogao procijeniti kako bi Stari reagirao na to. Umjesto toga, veliki vezir bio je uvjeren kako bi Hajredin bio sklon povjerljivom muškom razgovoru o ženama, samo ako bi mu uspio na pravi

način razvezati jezik. Naime, iako podosta istrošen, ovaj je muškarac između zarobljenih djevojaka još uvijek birao najljepše za svoj krevet. Više no jednom Barbarossa je rekao kako namjerava ostati vjeran tom običaju sve do svojeg, još uvijek dalekog kraja. Još samo nedostaje neko poticajno piće. Kava bi pašu održala budnim, no zamjena za kavu već je čekala. Ibrahim je imao pripremljeno spasonosno rješenje kako opustiti starca. – Brate paša, – požalio se Ibrahim, – postoje loši muslimani… – Znam da postoje, – rekao je Hajredin, – i Alah će ih prokleti! No, Ibrahim je nastavio: – …muslimani koji ne poštuju zapovijedi Kurana. – Izopačenici…! – povikao je starac. – Ima puno grešnika, pogotovo kad je u pitanju vino, – nastavio je Ibrahim. – I kad se sjetim da je jedan veliki pjesnik i sveti derviš poput Hafiza, slavio grijeh, moje se srce ražalosti. No Barbarossa je ostao neslomljiv. – On je bio Perzijanac, dakle heretik, taj tvoj Hafiz, – rogoborio je starac i prokleo. – Da je još živ, trebalo bi ga probosti oštricom mača! – I to je što kažeš, – potvrdio je Ibrahim. I tada su počeli piti kavu. No, ne zadugo. – Kako je ono bilo s tim Hafizom? – upitao je, naime, Barbarossa. – Mrtav je, – procijedio je Ibrahim. – Nema ga već tristo godina. – A bio je sveti čovjek, veliš..? – oprezno je istraživao starac. – Bio je! – uvjeravao ga je Ibrahim. – Prema svjedocima njegova svetog života, zaista je bio. I Alah je osvijetlio njegov obraz i učinio ga nevinim. – Ti to valjda znaš, – kimnuo je Barbarossa pun poštovanja. – Ti si nekako nježan, baršunast. Ti si učen čovjek. Od vas mladih ljudi može se svašta naučiti. Danas je bolje obrazovanje, nego što smo ga nekad imali mi stariji. – Ne postoji znanje, osim ono Alahovo, – Ibrahim je bio ponosan na svoju skromnost. – Ali, ako je tako, kako kažeš…, – počeo ga je zagovarati Barbarossa – a tako je jer ti tako kažeš, tada loza nije ipak jako…? – O paša, šuti! – Ibrahim je glumio da ga tema žalosti. – Nalaziš se

na putu grijeha! Bilo je teško dokučiti što se odvija iza Barbarossinih gustih obrva. Barem se tako činilo. Starac je zasad samo pio svoju kavu. No, Ibrahim više nije dvojio kako njegovom gostu neće biti dovoljno samo to piće. – Naprotiv…, – započeo je, – postoje pića koja Muhamed nije zabranio. Barbarossa je naćulio uši. – Kad vino ishlapi, što tada nastane? – upitao je Ibrahim. – Zrak… Para, – rekao je Barbarossa. – A kad se, – nastavio je Ibrahim radeći široki, kružni pokret rukom, – taj zrak uhvati, što je on tada? – Još uvijek zrak! – potvrdio je Brabarossa, čije je zanimanje za temu naglo poraslo. – No, što se tada dogodi sa zrakom? – Postane voda, – zaključio je Ibrahim. – Vodena para. A je li nam Prorok zabranio vodenu paru? – Hm. Za vodenu paru nisam ništa čuo…, – rekao je Barbarossa. – No, daj me prosvijetli, veliki veziru: ima li ta vodena para još uvijek ono, što…? – Ima još više, – objasnio je Ibrahim, u maniri nekog svećenika. – A, k vragu! – zagalamio je starac. – Daj tu svoju vodenu paru, veliki veziru! Inače ćemo uludo protratiti najljepše vrijeme do jutra! Nato je Ibrahim izvukao čaše za konjak. Barbarossa je hvalio Ibrahimovu vodenu paru i jamčio kako će odsad koračati samo putovima zakona i pravde, točno onako kako mu je pokazala Njegova Visost. – Nemoj zaboraviti na kavu, – opomenuo ga je Ibrahim. – Ona drži pobožnog budnim i oštri mu volju za ono što mu je darovao Alah. A kad je paša poslušao zapovijed, Ibrahim je upitao bi li se gospodin brat usudio pogledati nešto tako pakleno kao što je slika nevjernika. A Barbarossa se zakleo da je sa svojim dobrim nakanama toliko zadužio nebesa, da bi i samom vragu mogao pogledati u oči. – Pa onda pogledaj! – rekao je Ibrahim i pružio mu portret Giulije Gonzage38. Ona je bila najljepša sestra božanske Giovanne von Aragon39. Čitav obrazovani svijet Orijenta i Europe poznavao je dvije sestre. Obje su bile slikane i opjevane, a minijatura koju je Ibrahim dao svom

gostu bila je kopija slike Sebastiana Piombina. Giulia se s četrnaest godina udala za jednog plaćenika, po imenu Vespazio Colonna. S obzirom na to da je šepao i bio puno stariji i ružniji od nje, više je voljela mlađe, zahtjevnije obožavatelje. Sad je, međutim, bila udovica. Također je bila vojvotkinja od Trajetta i grofica grada Fondija, gdje je i stolovala. A uz sve to, bila je na vrhuncu svoje ljepote, barem je tako tvrdio cijeli svijet već otprilike osam godina. Iako je na njezin dvor dolazilo puno slavnih osoba, nije se mogla odlučiti na novu bračnu zjednicu. To je bila Giulia Gonzaga Colonna, u čiju je sliku sada buljio Barbarossa. – Jesi li čuo za nju? – upitao je Ibrahim Barbarossu. Naravno da je Stari čuo za nju. – Ako ćeš nam se pridružiti, brate paša, morat ćeš se priviknuti i na dvor, – rekao je Ibrahim. – Dovraga! Dvor se treba priviknuti na mene – zarežao je starac. – Naravno, naravno! – umirivao ga je Ibrahim. – Ma, mislim samo, sultan… – Sultanu se mora iskazati zahvalnost, – priznao je Barbarossa. – A kad bi tu bili i neki sitni pokloni…, – navodio ga je Ibrahim. – Što?! – poskočio je Barbarossa. – Sitni pokloni? Mali?! Kad ja poklanjam, onda ne škrtarim. Sultanu Selimu već sam poslao teret od… – Ma sigurno! Znam to, – prekinuo ga je Ibrahim. – Poznat si po svojoj darežljivosti. No, nisam mislio na tkanine, čak ni one skupocjene, niti na plemenite metale i drago kamenje. Na umu sam imao profinjenije poklone. Naš vladar ima snažan duh i istančan ukus, moraš to znati. – A… ta-ko…, – razvukao je Barbarossa slogove. – Misliš na momke? – Ma, mislim na djevojke, – rekao je Ibrahim. – Naš vladar, neka ga Alah čuva, je čestit, Hajredine! – Nisam mislio da vam nedostaje djevojaka, – ražestio se Barbarossa. – Može ih dobiti, koliko god poželi. Može dobiti brod pun djevojaka! Misliš li da će to biti dovoljno? Barbarossa nije vidio razloga da dozvoli da sultan oskudijeva. Trebalo mu je neko vrijeme dok nije shvatio na što zapravo Ibrahim cilja.

– Dakle, misliš da bi mu trebala jedna poznata? Jedna takva poput Colonne? – Što je dragi kamen kojeg nitko ne poznaje? – upitao ga je Ibrahim, aludirajući na Rokselanu. – Tek hvalom pjesnika on dobije na svojoj vrijednosti. – Što se mene tiče, to je riješeno, – zagunđao je Barbarossa. On sâm nije bio tako izbirljiv, a u ophođenju sa ženama trudio se biti što jednostavniji. Ako su djevojke bile voljne, sve je bilo dobro. Ako nisu, toliko dugo bi dobivale štapom od trske po goloj stražnjici, dok to nisu postale. I tad je opet bilo dobro. Na taj je način surovi kavalir uvijek izlazio nakraj sa ženama, i dosad je svoje metode smatrao besprijekornim. Zato mu nije išlo u glavu na koji način puno obožavatelja može pojačati žudnju za užitkom samo jednog vlasnika. I tako se napola ljutio, a napola divio tome što je upravo čuo, jer mu je bilo neshvatljivo. – A jeste mi vi neki muškarci! – povikao je čudeći se. – Neće ovo biti lako. Jer Fondi…, – u glavi je prelazio geografskom kartom, – Fondi je dosta daleko od obale, u unutrašnjosti. – No, znam da ćeš uspjeti, – hrabrio ga je Ibrahim. – Itekako ću uspjeti! – malo-pomalo Barbarossa se zagrijavao za svoj zadatak, a sve ostalo brzo je padalo u drugi plan. – Sulejman će imati svoju Giuliju. Reci mu to, veliki veziru! No, Ibrahim se sad uozbiljio. Iako je jako želio prokrijumčariti konkurenciju sultaniji Rokselani u carski harem, ipak je bilo nezgodno da se ističe kao inicijator. – Ne želim čuti ni jednu riječ o našem razgovoru! – rekao je Barbarossi. – Za sve vani, Giulia je tvoja zamisao. Zamisao jednog tako tankoćutnog čovjeka kakav si ti. Sve zasluge idu samo tebi! Ja sam tvoj prijatelj, Hajredine! Oči dvojice muškaraca povjerljivo su se pogledale, a čvrsti stisak ruke zapečatio je zavjet. – Idemo li sada spavati? – upitao je Ibrahim. – Mora da si umoran, paša? No, Barbarossa je to odlučno odbio. Zatražio je novu bocu! – E, pa danas se neće spavati! – viknuo je. – Kako sam stigao dovde, jednako tako ću opet biti na Bosporu!

I zaista. Paša je sljedećeg jutra sasvim bezbrižno uskočio u sedlo i odjurio takvom brzinom da su ostali bili na mukama da ga sustignu.

XXIX Čak su i u brodogradilištima ljudi patili zbog novog velikog admirala. Kad je sunce zašlo, palile su se baklje. Radilo se od jutra do mraka. Hajredin Barbarossa nije imao nikakve mjere; bio je nezasitan. Istom bespoštednom snagom kojom je u nekoliko dana prejahao udaljenost od Carigrada do Haleba i natrag, gonio je i druge. Riječima. Psovkama. Udarcima. Nije stao ni pred pisarima, ni pred činovnicima. Bio je posve nemoguć. No, uspio je. Sulejmanova flota zapravo i nije bila toliko loša i nije se moglo puno prigovoriti dobrim i solidno građenim brodovima, barem što se tiče sigurnosti i udarne snage. No, okretnost i brzina bile su loše, jednako kao i posada. Turci su došli iz stepa i more im je jednostavno bilo strano. S obzirom na tursku nesklonost prema brodovima, u mornaricu su prisilno slali seljake i pastire, pa je tako stvorena ekipa koja nije imala ni približnu želju za pobjedom i odlučnost kakvu su imali vojnici na kopnu. To se najednom promijenilo, zahvaljujući Barbarossi. On je imao svoje ljude, obilježene ožiljcima, borce koji su mnogo puta gledali smrti u oči, ludo hrabre mladiće pred kojima se kršćansko pomorstvo križalo, a koji su imali običaj prati palubu neprijateljskom krvlju. Bili su istovremeno i pomorci i vojnici. Dokazali su se i na kopnu i na moru. U spaljivanje utvrda ili pljačkanje gradova razumjeli su se jednako dobro kao i u krađu brodova. Tu vojsku pljačkaša admiral je trebao popuniti s najboljima iz carske flote. Jedan do drugog, brodovi su se tiskali u brodogradilištima Zlatnog roga, vitkiji, elegantniji i brži od onih starih. Dan za danom, u more su porinute veće galije, pravi borbeni brodovi, teretni jedrenjaci, izviđači i plovila za iznenadne napade. Iz dana u dan, posade su dodatno uvježbavane, i to svi odreda: pomorci, mornari te, prije svih, robovi. Takva flota brodova koji su mogli doći do svakog plićaka i kojima grebeni i razbijanje valova o obalu nisu mogli naštetiti, gotovo da nije koristila jedra. Te brodove nije pokretala snaga vjetra. Snaga je bila ugrađena u njih same; pokretali su ih mišići u ratu zarobljenih kršćana. Svaki od takvih jadnika koji je došao na galiju kao rob za veslanje, mogao je biti siguran samo u jedno: ako uskoro ne bude oslobođen, jedino će ga smrt osloboditi lanaca.

U skladištu oružja takve bi okovali za kameni blok, a na palubi za klupu za veslanje. A svaki teretni jedrenjak imao je po dvadeset klupa za veslanje. Na svakom veslu bila su šestorica golih muškaraca, žuljevitih, krvavih ruku. Bili su sprženi od sunca i skamenjeni od noćnog vjetra. No, gong ih je neumoljivo tjerao. Jedno veslo imalo je pet metara i trebalo ga je gurnuti naprijed. Zato su se šestorica muškaraca bacala unatrag, dok bi lopatica vesla zagrabila i zapjenila more. Kapetan je htio ploviti. On je uvijek htio ploviti. A za ono što nije učinio gong, pobrinuo bi se bič na kratkoj dršci, sa čvorovima. Uronjen u slanu morsku vodu, nečujno bi ih udarao po leđima. Goniči robova bi poput divljih životinja prolazili između klupa i ljudi, i doslovce bi rastrgali robove. Ako je kapetan zapovjedio bržu plovidbu, i tad se bičevalo. Uvijek se bičevalo. Muškarci su bili goli i puni rana. Tako su, jedni uz druge, svoja pluća u komadićima iskašljavali zarobljeni plemići i prosjaci. Deset, dvanaest, pa čak i dvadeset sati na dan. U hropćuća ždrijela stavljali su im kruh umočen u vino, a tko nije mogao dalje, bio bi bačen s palube. Robova je bilo dovoljno. Radna snaga je bila jeftina. A izgubljeni muškarci imali su samo jedno čeznutljivo pitanje: ne približava li se to neka neprijateljska galija – njima prijateljska!– na kojoj su ratni zarobljenici, sinovi Muhameda, robovali isto kao i oni. Svi su razmišljali isto: možda će umrijeti za veslom ili potonuti zajedno s brodom na kojem su bili okovani. A možda ih oslobode? A tada…!!! Tamo gdje sada sjede oni, sjedili bi goniči robova i časnici na čelu s kapetanom – pogotovo kapetan! A onda bi oni dohvatili te bičeve sa čvorovima. Bez obzira na to bi li im donijela smrt ili slobodu, svi robovi, kršćani i muslimani, bez razlike, priželjkivali su borbu. Jer njihova je muka bila velika, a ni jedan Bog nije čuo njihove jecaje i krike. Čulo ih je samo more, nemilosrdno sunce i vjetar bez milosti. No, ljudi su bili gluhi i slijepi za ono što su činili jedni drugima. Kad je došlo proljeće, osamdeset i četiri nova broda iz flote Osmanskog Carstva, svaki s posadom ne manjom od tristo ljudi, bili su u carigradskoj luci. I tada je došlo vrijeme za žrtvu. Muhamed dozvoljava žrtvu ako potječe iz čistog srca. Doduše, podsjećao je da se Alaha ne može potkupiti. Barbarossa je, dakle, krstio pramce svojih brodova krvlju zaklanog ovna, kako bi posvetio to drvo za ono čemu je i služilo – krvoproliće i

smrt. Za vrijeme tog čina bilo je lijepo jutro i jedna svečana povorka u tu se svrhu uputila u luku. Ispred kapudan paše, velikog admirala, nosili su tri tuga. Pratili su ga najviši velikodostojnici zakona i Carstva, čak i veziri. Kad se popeo na svoj admiralski brod, oružje je najavilo polazak flote. Iz paviljona Hebetulah, Sulejman i Rokselana su zajedno sa svojom djecom promatrali predstavu, gledajući kako starac na čelu borbene flote plovi oko palače svog carskog vladara i kako mu svježi morski povjetarac mrsi bradu. Hajredin Barbarossa ponovo je prevario neprijatelja. Uz to je imao još jedan cilj, koji je bio poznat samo njemu. Njemu i nikome drugom. Barbarossa je plovio ususret neprijatelju, no ni jedna kršćanska flota nije ga zaustavila – ni španjolska, ni flota papinske države, čak ni đenovska niti napuljska. Talijani su osobito voljeli pričati viceve na račun turske flote. No, nisu računali s time da je umjesto nezgrapnih olupina u nekoliko mjeseci izgrađena potpuno nova flota i da je sada vodi stari morski vuk. Nesmetano je prošao kroz Mesinski tjesnac,40 zauzeo Reggio, pa San Lucido, a Spinalongi ostavio u nasljeđe mač i požar. Muškarce je zarobljavao i stavljao za veslačke klupe, a žene i djevojke bile su teret kojim je tovario zaplijenjene brodove. Prije bi izveo prepad nego što bi se uopće pročulo da je došao. Stanovnike bi probudio zveket mačeva, a kad bi se i oglasila uzbuna, pljačkaš bi najčešće već nestao sa svojim plijenom. No, sad se približio svome stvarnom cilju. Radilo se o gradu koji nije bio na obali i nije imao luku. Šume su se protezale sve do gorja i skrivale ulaz u grad. Njegove bijele kuće, koje su izgledale kao nasađene na vrh brda, pri dobroj vidljivosti bile su prepoznatljive. Crkva je stršala iznad grada, a brdo iznad crkve. Ni jedan gusar nije nikad tamo zalutao. No Barbarossa je poznavao svoje ljude, a oni su imali svoje prijatelje i podređene za koje su jamčili. Svi zajedno činili su ekipu od dvjestotinjak odabranih. A morala je biti odabrana! Put do grada i natrag, ali i zadatak koji su tamo imali obaviti, morali su biti svladani u jednoj noći. Ako bi teretni jedrenjaci zbog vremenskih uvjeta ili neprijatelja bili prisiljeni dignuti sidro, oni koji su se iskrcali, bili bi izgubljeni. Zajedno sa svojim kapetanima, Barbarossa je sjedio u brodskoj kabini Riala, trećeg admiralskog broda, koji je predvodio teretnjake. Muškarac u bogatoj odori stjegonoše, stajao je pred skupom. Bio je mlad, no njegovo je lice svjedočilo o već proživljenim olujama i borbama.

– Ti si dakle odavde? – pitao ga je Barbarossa. – Mislim, iz grada? – Tamo sam rođen, paša. Tada sam se zvao… – Što nas se tiče ime jednog nevjernika? To što si bio, više nisi, čast i hvala Alahu! Sada se zoveš Chalfa i s kapetanom Udinom borio si se protiv Španjolske i Francuske, a kod Dardanela, gdje smo Doriju… donio mu Alah vječitu propast…! – Amen! – svi su se pobožno pridružili. – Dakle, posljednji put sam te vidio kad smo porazili Doriju. Zar ne? Stari gusar bio je silno ponosan na svoje dobro pamćenje. Osim toga, znao je da ništa toliko ne usrećuje njegove ljude, kao kad ih se ponaosob sjeti. – Sad mi reci: što znaš o toj ženi? – upitao je stari. – Da ju je poslao sâm šejtan, sotona! – ražestio se Chalfa. – To je žena koja ne mlati samo svoje sluškinje, već i muškarce koji joj ne pripadaju. Time ne mislim na robove koje nikad ne poštedi batina, kad ne odrade dobro posao. Red se mora znati, ali… – No, reci. Što ti je učinila? – smješkao se starac. – Bio sam njezin lovac, i mislio sam da mi je prilično naklonjena. A danas, kad o svemu razmislim, nisam siguran jesam li baš toliko pogriješio. Jer kad mi je uginuo jedan sokol, dala me izbičevati kao da sam obični veslački rob. A ja sam ipak bio njezin lovac! Dala me izbičevati pred svom služinčadi i pred svim svojim djevojkama, a čak je osobno pazila na to da me snažno bičuju. Na kraju sam visio sa stupa kao kakva krvava krpa… Poslije sam pobjegao iz ćelije. Dugo su me tražili. No kad netko, poput mene, poznaje svaku lisičju jazbinu u šumi, teško ga je uloviti. Međutim, i dan-danas, kod nagle promjene vremena, ne osjećam ni jedan ožiljak poput onih koje imam zahvaljujući njoj. – Trebaš slaviti svoje ožiljke, Chalfa, – mudro je primijetio Barbarossa. – Bez njih ne bi bio ovdje. A da nisi ovdje, ne bi nas mogao voditi. No, u slučaju da mi dovedeš tu tvoju šejtansku mladu, tvoju vražicu, dobit ćeš sljedeći jedrenjak koji bude slobodan. – Nebo neka Vas nagradi, Vaša Ekscelencijo. – Mooolim?! – vrisnuo je Barbarossa i bijesno skočio. – Ti mene zoveš “ekscelencijom”?! Jesam li ja Levantinac?! Jesam li neko piskaralo i naklapalo?! Pa ja sam Hajredin, kojeg nevjernici zovu Barbarossa! Ja sam

stvorio samog sebe, a ti me nazivaš ekscelencijom, nekim koga car može stvoriti svakog dana?! Prokletniče! Usudi se još jednom nazvati me ekscelencijom i poželjet ćeš da si opet lovac kod te tvoje vještice! – A onda je iz starčeve ruke poletio bodež. Nije ni trebao ubiti Chalfu; bio je samo opomena. No, Chalfa se trznuo tako brzo da je bilo jedva vidljivo, i… uhvatio bodež za držak! S dubokim naklonom predao ga je onome koji je za njega predstavljao većeg gospodara negoli sam sultan. – Dobro učinjeno, moj suborče, – razveselio se Barbarossa. – Zgrabi tako i tu ženturaču!

XXX Gospa Giulia nije znala bi li se dosađivala ili ne, zbog čega su njezine oči poprimile onaj poznati sanjarsko blaženi izraz koji je ostavljao tako snažan dojam na pjesnike. Nije puno očekivala od ove ljetne večeri. Prema njenom ukusu, ovdje je bilo premalo muškaraca, a osim što ih je bilo malo, među njima je bio i don Felipe Feretra. Taj mladi Španjolac predugo se zadržao u dvorcu. Nije, poput drugih, nestao nakon nekog vremena, više-manje zaljubljene čežnje i udvaranja. Njemu nije bilo dovoljno to što je imao gospino obećanje da će vječno biti prijatelji. Njega je obuzela iskrena strast. Nije imao ništa osim svog lijepo građenog tijela, lijepog lica s pogledom vjernog psa i punih usana, gladnih života, usana koje su za druge žene možda imale određene čari. No, gospa nije imala puno koristi od njega. Nije bio ni pjesnik, ni slikar, niti neki drugi poznati muškarac koji bi mogao proširiti njezinu slavu u drugim nebeskim sferama. A to je ono za čime je Giulia najviše žudjela. Bila je ambiciozna i htjela je biti opjevana kao Virago, heroina srca snažna poput kakvog muškarca. Sakupljala je muškarce, kao što su drugi sakupljali slike ili drago kamenje, rukopise ili knjige. Bila je jedna od najtaštijih žena u čitavoj Italiji. Ne samo da nije imala ambicija opet se zatvoriti u bračni kavez, već je osjećala i kako joj kratkorajne ljubavne veze ugrožavaju slobodu. Nije čak hjela stanovati u Rimu, kako ju ne bi ograničavali obziri. A to što ona, plemkinja po podrijetlu i po udaji za Collonu, nije bila u stanju živjeti ni u Fiorentini, ni u Veneciji, niti u nekom drugom gradu, bilo je razumljivo samo po sebi. No, nakon što su trupe iz prijestolnice Karla Petog opustošile Rim, prednosti jednog tako teško dostupnog, malog grada u kakvom je stolovala, baš kao i njegove neosvojive tvrđave, bile su jasne čak i njezinim kritičarima. Što je danas bilo sigurno? Ništa. Uostalom, što se tiče djece radosnih dama, u Rimu sad raste jedan novi naraštaj, koji će svoje očeve prije naći među pobjedničkim vojnicima, nego među zakonitim supružnicima svojih majki. Bilo je i onih koji su tvrdili da je gospa Giulia u svojem Fondiju zato što tu ipak može neograničeno vladati, dok u Rimu baš i nije mogla u

potpunosti razvlastiti i zamijeniti papu. Njega je, osim toga, i trebala, za svoje duhovno zdravlje. Njezina tvrđava bila je stara feudalna građevina, utemeljena još u doba Fridrika Drugog, u razdoblju Hohenstaufena41. Njezini potporni stupovi bili su trideset i više metara u samoj stijeni, a pogled s prozora prostirao se na brda, preko šuma, često i preko mora. Glavna dvorana tvrđave bila je na strani jezera, okrenuta prema zapadu. Osim gospe i njenih dama, zaplašenih stvorenja koja nisu otvarala usta ni kad je gospodarica šutjela, a kamoli kad bi pričala, te osim don Felipea, sada su u prostoriji bila još samo dvojica muškaraca srednje dobi. Bio je to venecijanski plemić Piero Bragadin, dugogodišnji konzul Republike kod Visoke porte i njegov gost i pratitelj logotet 42 ekumenskog patrijarhata u Carigradu, Kiril Cantemir, iz nekad visokog roda istočnorimskih patricija tog imena. Čak ga je i gospa promatrala kao da je po rodu jednak plemićkim Gonzagama i Colonnama, iako je on imao puno otmjenije podrijetlo. Stajao je u dubokoj prozorskoj niši, tako da može čeznutljivo gledati prema moru, a da ne okrene leđa gospodarici. Jer on je došao s mora, a ono što se sjajilo poput dalekog horizonta, moglo je zapravo biti i more i nebo. Nije se obazirao na dvoranu. Prema zapadnjačkom ukusu, ona je bila raskošna i udobna za stanovanje. No, u odnosu na njegovu domovinu, bila je oskudna. Umjesto tepihâ, na crvenim pločicama ležala su vučja krzna, a umjesto sofa uokolo su se nalazili visoki i čvrsti stolci. Umjesto svilenih tkanina prevladavala je koža i pust, a umjesto plemenitih metala i porculana, bakar i olovo. No, jedno je moglo nadoknaditi svaki nedostatak ovog prostora: na istočnom zidu visjela je slika. Radilo se o Rafaelovoj Flori, samo što Kiril nije bio u poziciji hvaliti sliku. Naime, sve što je bilo s one strane stroge tradicije starije bizantinske umjetnosti, smatrao je ništavnim. Zato na ovoj slici nije vidio Floru, već samo nedolično razodjevenu ženu. Kiril Cantemir osjećao se ovdje kao među barbarima. Doduše, tako se osjećao i bilo gdje drugdje. Nigdje nije uspio pronaći slobodu, koju je naumio potražiti kad je pošao iz Carigrada. Taj potomak nekadašnjih vladara Bospora nije pokazivao ništa od sjaja prošlih vremena. Njegov suhonjavi lik bio je od vrata do nogu umotan u izgužvano ruho grčkih bogoslova. Duguljasto i usko, poput njegovih ruku,

bilo mu je i lice, s debelim crnim obrvama i lijepo ocrtanim usanama, koje su se jedva nazirale u bradi. Kosa mu je dosezala do ramena, a na glavi je nosio crni cilindar bizantinskih svećenika, onaj bez ruba. Taj je čovjek izazvao gospinu znatiželju. No, o čemu bi ona trebala pričati s njim i Bragadinom, dvojicom muškaraca iz Carigrada, ako ne o Sulejmanu, Ibrahimu i Rokselani. Svijet je bio prepun priča o tim ljudima. A njezin Fondi se valjda ne nalazi izvan tog svijeta. Međutim, divljenje koje je izazivala jedna druga žena, a ne gospodarica Fondija, Giuliji i nije baš bilo po ukusu. – I ta žena sad vlada? – upitala je Giulia, misleći na Rokselanu. – A pritom je samo obična poganska ropkinja? – Poganka? – ponovio je Bragadin i rado prepustio odgovor na pitanje drugom muškarcu, koji je, kao duhovnik, bio upućeniji. – Što vi mislite, Preuzvišenosti? Kiril Cantemir je pogledao Giuliju. Imala je lijepo i visoko čelo, koje je bilo glatko kao i njezino lice. Kako ne bi dobila bore, nije se smijala, već je čuvala svoj puno puta opjevani smiješak. Na sredini čela, na prozirnom tankom lančiću, visio je jedan biser. Kosa joj je posve pokrivala uši. Bila je plava, no više ne tako zlatna i sjajna, kakvu je Cantemir vidio na jednoj slici. Očito je s vremenom izgubila sjaj, ili ju je slikar htio predstaviti u boljem svjetlu. “Svi ti slikari i pjesnici lažu”, pomislio je Cantemir. – Muhamed, – rekao je tada, – je bio širokogrudniji od Vas, gospo. Sve koji su vjerovali u jednog Boga, promatrao je kao pripadnike iste zajednice. – No, njegovi sljedbenici ipak su samo nevjernici! – ustrajala je gospa tvrdoglavo. – Vjeruju u jednog Boga. Čak i Muhameda optužuju zbog ljudskih slabosti, i zato ne poznaju ni jednog sveca. – Ni jednog sveca? – slavodobitno će Giulia. – Dakle, ipak su nevjernici! Cantemir više nije govorio. Njegov dom bio je u svjetskoj metropoli, gdje ljudi različitih vjera tijesno žive jedni pored drugih, a način na koji je gospa Giulia poimala vjeru, činio mu se banalnim. – Ne znamo puno o sultaniji, – samo je objasnio. – Francuzi doduše tvrde da je ona njihova zemljakinja. No to je samo uobičajena francuska

taština i hvalisanje. U stvarnosti je najvjerojatnije Ruskinja. – Ruskinja? – Giulia se začudila. – Kakvi su to ljudi? Pripadaju li Hunima? Kao dobra Talijanka i prava žena, Giulia nije baš previše poznavala karakteristike različitih naroda i položaje njihovih zemalja. – Iz Rusije nam dolazi samurovo krzno, grofice, – smješkao se Bragadin. To bi joj ipak mogao biti korisniji podatak, a valjda je shvatila gdje je to, onomad kad je, na svoju veliku žalost, ostala bez samurova krzna. – Osim toga, Rusi su kršćani, – nastavio je Cantemir. – Čak prema desnoj doktrini. Uostalom, sultanija, čini se, nije sasvim zaboravila svoje grčko kršćanstvo. Naime, tijekom nedavnih pregovora, car Karlo je svog veleposlanika proglasio i vladarom Jeruzalema, što je naljutilo velikog vezira. Prijetio je da će dati zatvoriti crkvu Spasitelja, a našu baziliku Svete Helene je i zatvorio. Sve su naše crkve bile pune vjernika, jer su se pribojavali većeg zla. No odjednom, ta je nezgoda, kako došla, tako i prošla. Na osobnu sultanovu zapovijed, bazilika je ponovo otvorena. Svi misle kako na tome treba zahvaliti Rokselani. – Možda ju zato vaša grčka crkva proglasi sveticom? – izrugivala se Giulia. – Samo ako papa proglasi svetim našeg prijatelja Ibrahima, – našalio se Bragadin, kako bi ublažio Giulijinu primjedbu. – Jer Ibrahim je napola Venecijanac. – A vi Venecijanci ste napola nevjernici, – nasmijala se i gospa. – Ne napola, već skroz! – oglasio se Bragadin veselo. – Naročito onda kad se Njegova Svetost želi miješati u naše državne stvari. – A imate i svoju tržnicu robljem! I zbog toga ste tako dobri prijatelji s Turcima. Trebate se sramiti, vi Venecijanci! – Ropstvo je posvuda oko nas, ne samo na tržnici, – u šali je završio Cantemir. Giulia je i inače sve shvaćala osobno, pa je zastala i upitala se na što točno misli logotet. A s obzirom na to da ju je to očito opterećivalo, odlučila se za napad. – Žene koje su rođene u nižem staležu i koje se moraju pokazivati gole na tržnici robova, to je vjerojatno moguće samo kod Turaka i sličnih

naroda. Kao da ja ne znam kako se to radi u Veneciji! Ali, da se takve žene ipak dokopaju vlasti i ujecaja…, – usprotivila se. – Samo nevjernicima i polunevjernicima nedostaje svaki osjećaj srama. – Je li sramota kad te snađe nesreća? – upitao je Kiril Cantemir i pritom pomislio na sve one djevojke iz njegova naroda koje su dospjele u ruke osvajača. – Jedna prava žena plemenitog roda to ne bi podnijela! – uzvratila je Giulia. – Sjetite se Rima, grofice, i onoga što se tamo zbilo, – podsjetio ju je Bragadin. – Prošle su tek dvije godine otkako je osvojen. Sjetite se da ga je osvojio car Karlo, – naglasio je, – sa svojim visokim saveznikom Colonnom! – A ako mi dopustite, gospo, podsjetit ću vas na jednu damu iz vaše zemlje, – ubacio se Cantemir. – Živjela je u doba Križarskih ratova, a ja sam čitao o njoj u jednoj od vaših talijanskih knjiga. I tada je ispričao priču o goloj vojvotkinji. – Dogodilo se, dakle, da je jednu vojvotkinju von Benevent zadesila nezgoda. Neki ju je muškarac vidio bez odjeće! Vojvotkinja je potjecala iz jedne stare langobardske loze i bila je vrlo lijepa, ali isto tako i stidljiva i ponosna. Iako je pokušala pronaći krivca za svoju sramotu, njemu je pošlo za rukom pobjeći i tako se spasiti i od smrti i od osvete, jer se uskoro u čitavoj Italiji pričalo samo o vojvotkinji i onome što joj se dogodilo. Priča je doprla i do njezine obitelji. Vojvotkinja je patila. Zatim je okupila oko sebe svoje djevojke, žene i kćeri svojih otmjenih rođaka. Žene su bile začuđene kad je vojvotkinja, koju su još uvijek ismijavali, sama počela pričati o svojoj nevolji i njenom uzroku. No, kad su čule kakvu pomoć vladarica očekuje od njih, skamenile su se. Nikakav otpor nije imao smisla. Žene i djevojke su uhvaćene, a one koje su zbog mladosti i tjelesnih predispozicija bile prikladne za to, odvedene su na tržnicu, pod pratnjom oklopljenih plaćenika. Okupljeni narod bio je zadovoljan time što se nezadovoljstvo njihovih vladara nije ovaj put iskaljivalo udarcima po njima; neka i otmjeni jednom ispaštaju. Osim toga, predstava koju su im priredili bila je i više nego dobrodošla. Naime, praćena zvucima truba, i uz prozivanje njezina imena, svaka od tih plemenitih žena i djevojaka morala se popeti na drvenu tribinu i tamo se razodjenuti. Ako ih na to nije navela poslušnost i ljubav prema vladarici, to je učinila sila. Svaka od tih žena bila je gola, izložena tisućama očiju, a samo zato što je jedan jedini muškarac

vidio vojvotkinju bez košulje! Sramoćenjem ostalih, vojvotkinja je pokušala izbrisati vlastitu nedaću. – Pa, zar joj nije uspjelo? – upitao je Cantemir. – Jer i danas, stotine godina kasnije, prvo se priča o gorkim satima tih žena, a tek onda se spominje vojvotkinja! – Radila je što ju je bila volja, – pohvalila ju je Giulia. – Čini se da je bila odvažna žena. – No je li bila i mudra? Ne bi li dobrota bila bolje rješenje? – glasno se zapitao Cantemir. – Možda je, u očima onoga koji ju je gledao, stvorila dojam bespomoćne žene. I taj bi vjerojatno šutio. Svojim bi ga neprijateljstvom protjerala s posjeda, uništila sva njegova zemaljska dobra i izazvala njegovu osvetu… – No, sve to samo pod pretpostavkom da je bila stvarno lijepa, – u međuvremenu se nasmijao Bragadin. – O da, bila je lijepa! – uvjeravala je Giulia sumnjičavog Bragadina. – Samo lijepa žena može učiniti ono što je učinila vojvotkinja. I nije ona kriva za to što se moralo desiti njezinim ženama, već muškarac koji je kukavički pobjegao. – A što je trebao napraviti? – Cantemir je pokušao ozbiljnije usmjeriti razgovor. – Trebao je otrpjeti svoju sudbinu! – oduševljeno je zaključila Giulia Gonzaga. Nakon toga Cantemir je smatrao kako je svaka daljnja rasprava suvišna. – Prema mom uvjerenju, – objasnio je Bragadin umjesto gosta, – Preuzvišenost je u pravu. Postoje sudbine o koje se obija naš moral. Što bi trebala učiniti jedna dama kad dospije u ropstvo? Kao primjer među mnogima naveo je Dede Semid. Venecijanska pisarska služba bila je oduvijek dobro upućena u sve, pa se tako pokazalo da je Bragadin detaljno upoznat i s Dedinim slučajem. – Vidite, gospo, – nastavio je, – ovdje se radi o dami plemenitog roda! Mislim da ni vi nećete osporiti plemstvo obitelji delle Torre. Ja sam priželjkivao da moj drug po službi iz Tunisa ipak postupi s malo više takta. Tada bi se mogla vratiti. – A što je sad s njom?

– Na višem je položaju nego što joj je to, vjerujem, bilo suđeno u Italiji. Dama je danas upraviteljica carskog harema. – Zar to toliko puno znači…? – čudila se Giulia. – Vaša Svjetlost ne može dovoljno jasno procijeniti položaj. Ona ima najviši položaj u Carstvu i posjeduje carski pečat, baš kao i veliki vezir. – Ah…, – čudila se Giulia. – No, onda biste ipak morali biti sretni. Ona nije oprostila Veneciji. A osim toga, prijateljica je sultanije Rokselane. Štoviše, ona je njezina ropska služavka. Čudno je to kod sultanije. Sve njezine prijateljice su i njezine služavke, čak i sama supruga velikog vezira, sultanija Esma. A ona je, morat ćete se i Vi gospo složiti sa mnom, ipak rođena s carskom titulom! – No, pošto vi Venecijanci imate naklonost velikog vezira… – Imamo nju… – … ne morate se bojati zavisti žena. Jer kao što ste već rekli, vezir je svemoćan, – zaključila je Giulia. Bragadin je zašutio. Bio je previše oprezan da bi u Fondiju kritizirao Ibrahima. – Ibrahim je moćan, – razjasnio je Cantemir, – toliko koliko jedan čovjek može biti. Giulia mu je dobacila pogled koji je bio pitanje i istovremeno gorio od znatiželje. – Jedna od njih dvije mora pobijediti, – odgovorio je Grk na gospin pogled. – A Rokselana je jedna žena. – Sad razumijem! – rekla je Giulia. – A sultanija nema konkurenticu kod Sulejmana, – galantno se našalio Bragadin, – jer najljepša žena Italije još uvijek daje prednost tvrđavi od Fondija pred palačom. – Ja sam ipak Gonzaga! – rekla je ponosno Giulia, no pritom se i smješkala, što je ublažilo prijekor. U tom je trenutku ustao don Felipe. Cijele je večeri sjedio pokraj gospinih nogu, bez da je izmijenio i jednu jedinu riječ s dvojicom iskusnih muškaraca koji su vidjeli mnogo svijeta. Sad se razriješio dužnosti. Rekao je kako sljedećeg jutra ide u Napulj. Felipe je primijetio kako je jedna od djevojaka problijedjela. No, u

ovim odajama za njega nije postojala ni jedna druga žena, osim gospe. A njegov je rastanak značio bijeg. Iako nije mogao sudjelovati u razgovorima, ipak je razumio gospine poglede. Giulia je bila povrijeđena. Iako nije imala nikakve koristi od činjenice da je momak tu, s njom, nije joj bilo drago vidjeti njegovu samovolju. Takvo što smatrala je, naime, svojom privilegijom. Zato je rastanak protekao kraće nego inače; čak mu je zaboravila zajamčiti svoje prijateljstvo. I momak je napustio dvoranu u velikoj žurbi, ali iz straha kako neće moći pred njom još dugo kriti svoje suze. Iako je mladić malo značio u cijeloj ovoj večeri, njegov joj je odlazak ipak bio pomalo uvredljiva smetnja. No, kako bi pokazala koliko je hladnom ostavlja ta beznačajna i neugodna situacija, gospa Giulia se opet nadovezala na Bragadinovu posljednju opasku: – Kad bi me vaši Turci, kako se šalite, sinjor Piero, i htjeli postaviti kao konkurenticu Rokselani, prvo bi morali prodrijeti do Fondija. A toga će se vaši prijatelji sigurno okaniti. – Do Fondija? – nasmijao se Bragadin. – O, gospo! Puno tražite od jadnih Turaka!

XXXI U toj noći bez mjeseca, more je bilo mirno. Samo je lagani povjetarac burkao površinu. No, u mraku se na to nitko nije obazirao, čak ni muškarci u čamcu, koji su uz svjetlost luči lovili jastoge. Neprimjetno su lelujali na laganom morskom povjetarcu između stijena, očiju uperenih samo u svoj plijen, koji je svjetlost trebala namamiti i zavesti. Nekoliko takvih luči plovilo je osamljenom uvalom, a na svakom čamcu bila su trojica. Najmlađi je s trozubom stajao na pramcu i promatrao dubinu, koja se u odrazu luči žarila poput koraljnih grebena. Ribar je stajao nepomično, a dvojica ostalih zadržavala su dah. A onda je uslijedilo podizanje ruke, nepomično vrebanje, odmjeravanje, ciljanje… I konačno – smrtonosno željezo jurnulo je prema dnu. No, u čamac nije uletio samo jastog. Na trenutak luč je osvijetlila neke polugole likove, a onda se u hipu ugasila, baš kao što su, u nečijim čvrstim šakama, ugušeni i krici ribara. Dobivena su tri nova roba za veslanje. Uskoro su se pogasile i ostale luči. Nad morem i kopnom zavladala je potpuna tama. U toj je uvali šuma dolazila sve do plaže. I točno tu iskrcalo se njih dvije stotine. Započeo je napad na Fondi. Čak i najbolji izviđači s divljih šumskih staza, mogli bi čuti tek kratko pucketanje, šum nečijeg koraka ili neki prigušeni glas. Napad se odvijao u potpunoj tišini, bez buke kakvu proizvode vojska i timpani. A ni jedan izviđač nije osluškivao. Nitko nije ni pomislio da bi ovo što se upravo događa, uopće bilo moguće. Za ljude ove zemlje, šuma je bila neprohodna i tamna, kao uvijek. I ništa nije odavalo da upravo nešto sakriva i da po njoj netko juriša. Napadači su se kretali naprijed, s laganom opremom i najoštrijim oružjem. Ti majstori napada nisu voljeli ništa nositi, čak ni svoj plijen – on se morao sâm nositi. Opljačkana dobra nosili su zarobljeni robovi. Barbarossinim muškarcima ni gorski potok nije predstavljao prepreku. Bio je više poput staze koja im pokazuje put. A upravo ih je potok doveo do traženog mjesta na tvrđavi. Jakovljeve ljestve, ljestve od užeta, bile su bačene i – uhvatile su se. Trebalo im je samo toliko vremena koliko je dovoljno da popiju jedno piće, a sa zida je već visjelo tucet ljestava. Po svakima od njih verali

su se muškarci. I tek tad su poletjele vatrene strijele i začuo se zvuk željeza koje udara o željezo. Napad se dogodio tako iznenada da se žene nisu stigle ni razbuditi kad je jedan muškarac upao u spavaću sobu gospe Giulije. Bio je to don Felipe. Trgnuvši gospodaricu iz sna, nije ni primijetio ostale djevojke. Pa neka budu ropkinje, kao što su bile i ropkinje gospe Giulije. Ionako su plijen onoga tko ih je zarobio. Što su one značile don Felipeu? Prošle večeri nije pošao na spavanje, već se spremao za put. Njegov sluga već ga je čekao, sa spremnom teglećom životinjom. A on je još jednom želio pogledati prema gospinom prozoru i – ugledao je muškarce kako se veru po zidu. I prije no što su to bile u stanju njegove oči i uši, njegovo ljubomorno srce suočilo se s tim pljačkašima. Don Felipe je boravio dovoljno dugo u Fondiju i poznavao je brdski put koji gusari možda još nisu zatvorili. Jahati po njemu danju, bila je prava vratolomija. A jahati po njemu noću, bila je luda hrabrost. Pa ipak, morao se odvažiti, jer bi samo na konju mogao biti brži od gusara. Konj don Felipea bio je, dakle, u dvorištu. Stao je požurivati gospu. Podignutih ruku, lijepa Giulia isprva mu je nešto odbrusila u lice. No, tad je shvatila što se događa i više nije oklijevala. Felipe ju je jedva uspijevao pratiti. Brzo je zatvorila za njima lijepa, moderna vrata te ih izvana zaključala. Nitko ih nije mogao pratiti; čak su i njezine družice morale ostati gdje su bile, pa su tako djelovale poput prepreke, baš kao i to drvo na vratima. U tom odlučujućem trenutku, kad su se na prozoru pojavile prve glave s turbanima i kad su, poprskani krvlju, pod odjecima vatrene stihije upali u sobu, djevojke su vrišteći odslužile i onu posljednju, najvišu dužnost prema svojoj gospodarici. I doista, sve se odigralo prema očekivanjima gospe Giulije. Od borbe i vatre, muškarci su bili puni požude, pa su u blizini smrti vidjeli te polugole žene kao svoju posljednju priliku. Zato su gospa i Felipe dobili na prednosti. Nastavili su bježati. Borba još nije obuhvatila stražnje dvorište i mala skrivena vrata bila su otvorena. Čak je i gospa Giulia smatrala kako nije vrijeme za čednost. Kada ju je Felipe podigao ispred sebe na konja, svoju lijevu nogu odlučno je prebacila preko ulara. Tako je čvrsto sjela u jahaći

položaj, iako prizor nije djelovao nimalo čedno. U međuvremenu joj je i košulja skliznula s ramena. Ona je pustila da sklizne sve što je htjelo skliznuti. Opasnost joj je bila poput sna. Naježila se od same pomisli na to da je muškarac, čiju je ruku sada osjećala oko svog struka, vidio njeno tijelo. Njezine gole noge, njezine grudi. A najradije bi se cijela umotala u uzbuđujuće ruho njegovih pogleda. Opasnost? Opasnost za nju nije bila stvarna. Ovaj će čovjek umrijeti za nju, ako treba, baš kao što su umrli i muškarci u tvrđavi. No, ona će živjeti. A ona je lijepa žena, mislila je o sebi gospa Giulia Gonzaga. Felipe je bocnuo konja mamuzama u slabine i životinja je pojurila uzbrdo. No, sa strane su se već čuli koraci i krici, krici onih koji se nisu borili. Za tren oka, zatvorio se krug oko Fondija. Giulia i Felipe su primijećeni. Vatra je zahvatila glavni toranj, glavnu kulu tvrđave, a Giulijina košulja i koža više nisu izgledale blijedo. Sad su reflektirale krvavo crveni odsjaj. No, za njima su uzalud šibale strijele i fijukali meci. Alah je odredio drugačije. Strijele i meci nisu pogađali metu. A krenuti u potjeru za onima na konju, pješacima nije imalo smisla. Osim toga, ni jedan od gusara nije znao tko je zapravo pobjegao. I tako je, malo-pomalo, utihnuo topot kopita, a i ono malo što je požar s tvrđave otkrivao od bijelog lika u lepršavoj košulji, ubrzo je prekrila tama. Barbarossa im je dao četiri sata za pljačkanje. Plijen u ženama, djevojkama i robovima za veslanje, bio je velik. Blaga nije bilo onoliko koliko se očekivalo, pa su zato s vrha crkvenog brda gusari bacili lijes Vespasija Collone, kao i lijesove njegovih predaka. Potrgali su i sve Marijine slike, kao da su predci i sveta Djevica krivi zbog bijega Vespasijeve udovice i nasljednice vlasti. Gospodarica Fondija sljedećeg je jutra otvorila oči visoko u planinama. Nalazila se u napuštenoj kolibi, koja je zapravo bila zaklon za drvosječe, a svojim je gostima kao postelju mogla ponuditi samo hrpe lišća. Ovdje je gospu moglo ugrijati samo sunce, iako joj je Felipe, čim su stigli, dao pokrivač ispod sedla i jahaći ogrtač. Gospa je bila gotovo gola. Galopiranje i grmlje pretvorili su njezinu košulju u krpu. Čvrsto i duboko, kraj Giulije je spavao izmučeni mladić. Hroptao je sa svakim udisajem i izdisajem i ti su zvukovi potpuno razbudili Giuliju. Zagledala se u njega, a potom sagnula prema njemu i znatiželjno promatrala njegovo lice. Muškarac koji je ležao pred njom otvorenih usta, vjerojatno je imao nešto više od dvadeset godina, ne puno više od nje. Točno. Možda su i bili približne dobi, no ona se svejedno osjećala znatno nadmoćnije. Crni brčići, čiji su završeci podrhtavali kod svakog njegovog izdisaja, punija gornja

usna iza koje je brčić bio napola sakriven, brada koja je visjela…, sve joj je to izgledalo pomalo životinjski. Na njegovu licu još se nisu ocrtavale bore, dok je njezino već imalo sićušne tragove, koje nije poznavao nitko osim nje i koje je skrivala čak i sama pred sobom. Ali to dječačko lice! Ako je ikada i pokazalo kakvu brigu ili želju, s tom je brigom nestao svaki izraz. Gospa Giulia je pomislila kako lice ovog spavača, ovako otvorenih usta, izgleda glupo i prazno. Stresla se, a zatim malo promislila. Ipak se desilo sljedeće: ovamo je došla bježeći. Duboko ispod njih bio je spaljeni grad i jedna tvrđava. Ljudi su izgubili živote ili slobodu. Razaranje je u potpunosti uspjelo. A sve to desilo se zbog nje. Nije nimalo sumnjala u to da je napad izveden zbog nje. I ta ju je pomisao razapinjala, kao što vjetar napuhuje jedra. Nemoguće je postalo moguće. A sve samo zato kako bi netko posjedovao nju! U njoj je sve titralo. To su napravili nevjernici i, kao što je preko svih mora preletio glas o onoj Rokselani, tako će sada svi saznati za ovo. Unatoč tome što je pretrpjela veliki gubitak, i ljudî i posjedâ, Giuliju je sinoć svejedno preplavio silni ponos. Felipe je u tome… Felipe je zanijemio. Prepustila se njegovim rukama, samo u košulji, a onaj posljednji dio puta čak ju je i nosio. No, njegove su ruke tada bile kao vezane, i nisu se pomaknule, baš kao ni njegove usne. Doduše, ni njezin suprug nije ju dotaknuo. Njezina nadmoć nad njim bila je tako silna, da ju je u času smrti ostavio kao djevojku. Nije željela djecu, bolove, ni porode koji bi je unakazili. Htjela je zauvijek ostati lijepa, svježa i nevina, i biti žudnja muškarcima. No, ovo sada bilo je protiv njezine volje. Prošle noći nadjačalo je nešto drugo. Svojom ljepotom stavila je momka na kušnju. No, taj joj je momak priredio poraz. Ono što se dogodilo, za nju je bio poraz! Kakve god misli imao, ako nije imao njezine, ako nije htio ono što je htjela ona, njezina ljepota je izgubila partiju. Gospa Giulia nije željela ljubav, već moć. Zato je i započela svoj napad, a potom osvojila i više no što je htjela. Njegovi su se pogledi ponovo zažarili. No, umjesto da su se u muci pretvorili u ugljen, izazvali su još jaču vatru, koja je zahvatila i nju. I napokon su njezina i njegova strast postali jedna vatra, buktinja koja ih je sjedinila. Bili su nezasitni. No nakon toga, u svoj njezinoj oholosti, Giuliji se gadila pomisao

kako sad više nema povratka, kako je to što se dogodilo među njima – nepovratno. Uživala je samo u njegovu tijelu, tijelu kojem je nedostajao duh. Felipe se pomaknuo i uzdahnuo. Svojom desnom rukom prešao je preko očiju, kao da sa njih briše snove i vidio je strani svijet koji ga je okruživao. Njegov se pogled zalijepio za Giulijino nepomično lice. Umotala se u njegov crni ogrtač sve do brade i njezine su ga oči promatrale. – Tko si ti? – upitao je još u polusnu. Ipak ju je prepoznao i pokušao se nasmiješiti, no kad je vidio njezino nijemo zurenje, nestala je sva sreća. – Ah, ti…, – prošaptao je. Ona se podigla. – Odjenite se, don Felipe. – U tonu kojim je to izgovorila, izgubila se noć koja je bila za njima. – Ali, Giulia…, – preklinjao je poput djeteta. – Trebate se odjenuti. Naređujem vam! – samo je ponovila, a onda mu se još i narugala: – Ili ste već isplanirali medeni mjesec? – Zapravo, Felipe ne bi imao ništa protiv medenog mjeseca… – Naći ćemo nešto što će vam nadoknatiti ovu romantičnu uslugu. Okrutno i promišljeno, sa svakom svojom riječi prodirala je u njega. – Izgubili ste svog konja, ali ne brinite. Ima dovoljno konja u Fondiju. Zapovjedit ću svome upravitelju da vam u svemu udovolji. Divlje je skočio na noge. – Već si zaboravila što je bilo među nama?! – povikao je na nju. – Ti…, ti… Slomio se. Više nije mogao govoriti. A ona se smijala. – Zaboravila sam sve, – smijala se, – ako mislite na to. A i vama bi bilo bolje da sve zaboravite. Slušajte! Nije bilo ništa, i ništa neće biti! – Nije se dogodilo apsolutno ništa. Dopratili ste me dovde i stražarili pred mojim vratima. To je sve. – Razumijem, gospo, – rekao je. – Odjenite se! Je li to bila samo poslušnost ili inat, ali momak se počeo odijevati. Giulia se više nije smijala. Ono što se pripremalo u njoj, sve je više poprimalo oblik, pojačavalo se – samo ona toga još uvijek nije bila svjesna – a nije se moglo desiti sve dok muškarac nije bio potpuno odjeven. Jer

goli don Felipe bi sve odao. A nakon svega što je izgovoreno među njima, sramio se stajati u tom položaju, i pred samim sobom, i pred njom. Ona ga, pak, nije ispuštala iz vida. Pratila je sve što je radio, a njega je to činilo nesigurnim. Nije znao da joj je postao odbojan i da se nadala kako će ga smatrati isprobanim i smiješnim. Ona ga je željela smatrati takvim. No, postojali su svakodnevni poslovi, zbog kojih je bilo teško očuvati savršenu ljupkost pred kritičkim pogledima. Ući u svoje uske hlače, za Felipea je postalo teškom zadaćom. No ona ga je mrzila. Budući da je tako očajno prizivala mržnju, mržnja je sada bila tu. Netko takav, poput ovog nezrelog čovjeka, otići će u svijet i hvaliti se njome, razmišljala je u mučnoj ogorčenosti. Mogao bi to učiniti s puno riječi, s poluriječima, ali i šutnjom… Da, mogao bi čak braniti njen ugled svojim mačem, a ono što se dogodilo nije se trebalo dogoditi. Ionako joj je oduzet njezin ponos i ugled nevinosti. Dok god nije bila žena ni jednog muškarca, pripadalo joj je puno muškaraca, i sad je tugovala za onim što ju je činilo posebnom i tako privlačnom. Sjetila se Cantemira. Razmišljala je o njegovoj priči o vojvotkinji. Ta vojvotkinja bila je u istom problemu kao i ona sada. I sama se začudila koliko je ipak bio točan njezin odgovor prije nekoliko sati. Muškarac koji je vidio vojvotkinju golu, trebao je istrpjeti svoju sudbinu, umjesto što je pobjegao. To je i sada bio njezin odgovor! No, muškarci su kukavice, kad se treba žrtvovati za neku ženu. Najmanje jedna herojska uloga mora imati korist za kicoša, inače je to njezin posljednji promašaj. Baš tako sada zakazuje Felipe. Upravo zato što joj se činio tako neprikladnim, Giulia je tako snažno osjećala svoju sramotu. Čak i stari, šepavi Vespasio bio je plaćenik čija je slava zadivila čitavu Italiju, muškarac iz jedne od najotmjenijih loza svijeta. Dodvoravali su joj se i drugi muškarci, s istim ili višim zaslugama. Ni jedan ju nije posjedovao. Nikakva zasluga niti otmjenost nisu je mogli osvojiti; Giulia se opirala svojoj sudbini, no jedna budalasta slučajnost, podlost jedne povoljne prilike bacila ju je u naručje ovom glupom mladiću. Don Felipe je nepoznati mladić, ljutila se, iz takve plemićke obitelji koja je beznačajna kao i njegov duh. Što je vidjela u njemu?! Ništa! Ni-šta, odgovorila je samoj sebi i malo-pomalo donijela odluku. Što bi bilo kad bi ova ništarija od čovjeka zaista nestala? Razmišljala je o tome. Tko bi pitao za njega?

Možda negdje u Španjolskoj, nekoliko ljudi bez utjecaja. Ona se ipak nalazi na svom području, i u Fondiju ima pravo mača. Sve brže, misli su je tjerale u tome smjeru. A što bi se pričalo o njoj? Što bi spjevali pjesnici? Junačku pjesmu! Zamišljala je samu sebe. Čitalo bi se o tome kako je stari morski vuk doveo u opasnost svoj život, kako bi je pokušao zarobiti i odvesti u harem svoga gospodara. Čitalo bi se i o tome kako je brzom odlukom, ne baš previše potresena, samo u košulji, uzjahala konja i pobjegla u pratnji jednog jedinog viteza. Završni stihovi govorili bi o jednako lijepoj, kao i čednoj ženi, koja je u istoj noći vlastitom rukom ubila tog viteza, samo zato što je previše vidio i previše hrabro izgarao od žudnje… Bila je odlučna! Puna zavisti, tek je nedavno saznala kako je njezina sestra Giovanna von Aragon opet zadobila slavu, i to zbog slike slikara Tiziana. Sklopila je oči, baveći se mišlju kako će slava njezine sestre izblijedjeti zbog njezine. Felipe je već bio odjeven. Sad se opasavao bodežom i mačem. – U vašoj sam službi, Svjetlosti, – rekao je i dvorskim naklonom pokazao kako ima plemićki odgoj. Širom je otvorila oči i pogledala ga. – Felipe…, – prošaptala je. – Gospo! – povikao je i kleknuo pred nju. Nije bio dorastao nježnom pogledu ljubljene žene. Ona se nagnula nad njim. – Je li te jako boljelo ono što sam ti rekla, Felipe? – tiho je upitala. Njegove su oči bile pune suza. – Da te poljubim, Felipe? Momak se sav istegnuo, očekujući nasladu poljupca. – Zatvori oči! – zapovjedila je. Njezino se lice približavalo njegovom, sve bliže i bliže, sve dok nije zatvorio oči, a njezine poluotvorene usne prislonile su se na njegova usta i spojile u dugom poljupcu. A dok ga je ljubila, uzela je iz njegovog pojasa bodež i gurnula oštri čelik čvrsto i sigurno u njegov vrat.

XXXII Rob Mehmed Sokolović, kojeg je Ibrahim imenovao osobnim pažem, održao je riječ koju je dao damama na bazaru. Prvo ih je iz Haleba izvije-stio o svemu što se događa, a nakon toga dugo nije bio u prilici javiti se, no iz Bagdada je uspio poslati novo izvješće. To njegovo pismo još je iste noći krenulo prema Carigradu, jasno, svojim uhodanim putovima. Sokolovićevo izvješće glasi: Ovo piše, kako mu je naređeno, rob koji nema ime i koji je dao ovo pismo onome kojem je dao i prošlo pismo, onaj koji ljubi i prašinu pred mjestom Visoke Zapovijedi. Nakon što je Hajredin Riđobradi, kao što je izviješteno u prošlom dopisu, napustio Haleb po nalogu Ibrahim-paše, kako bi oteo iz Fondija nevjernicu Giuliju Gonzagu Colonnu, i doveo je u Vrt blaženstva – da našem uzvišenom padišahu bude na užitak – serasker, veliki vezir naredio je da vojska krene. I blagoslov Alahov je bio nad njim jer su gradovi i dvorci, pa čak i Van na obali jezera Van, najčvršća od svih perzijskih utvrda, samo padali. Prvoga dana devetsto četrdeset i prve godine hidžre (godina u kojoj je Prorok pobjegao pred svojim neprijateljima iz Meke – hvaljen budi Alah!), Njegova Visost, veliki vezir, ušla je s vojskom u perzijski glavni grad koji se naziva Tabriz. Iako su imetak i krv nevjernika koji su tu živjeli fetvom proglašeni predanima, Njegova Visost svejedno nije dopustila da se i jednom jedinom stanovniku učini nešto nažao. U međuvremenu je naš veliki padišah osobno također došao u Tabriz gdje je održana svečana sjednica divana. Ibrahim-paša, kao i njegov ćehaja, Iskender Čelebi, te ostali najviši dostojanstvenici, dobili su počasna krzna i poljubili sultanu ruku. Marš na Bagdad počeo je u rujnu. U područjima oko rijeke Orontes bilo je izuzetno teško. Mnoge su tegleće životinje posrnule, stotine kola je propalo, a topovi ostali zarobljeni u blatu. No, najgore je što je Ibrahim-paša krivnju zbog tih događaja pripisao svojem zamjeniku i što je Njegovo Veličanstvo zbog toga smijenilo Iskendera Čelebija. Ta smjena donijela je veliku žalost koja je robu bez imena, koji ovo piše, oduzela svaku radost osvajanja. Sredinom zime uslijedilo je zauzimanje grada. Na jednoj sjednici divana od sultana je došla zapovijed da se smijenjeni Iskender pogubi. Više nije bio visok i dobar gospodin, već se počela blatiti uspomena na njega. Nije ubijen davljenjem, niti mačem. Obješen je na trgu u Bagdadu, poput kakvog

jadnika. Alah neka je milostiv njegovoj duši! Amen. Navodno je Ibrahim-paša za takav čin iznudio sultanov pristanak. U svakom slučaju, smrtna kazna za Iskendera značila je trijumf seraskera nad svojim ćehajom. A od tog dana, ponos Ibrahim-paše narastao je preko svih granica, pa se otad počeo nazivati sultanom seraskerom i ne poštuje ni oblak koji baca sjenu na čelo našeg uzvišenog padišaha. A ljudi pričaju da bi sultan rado oživio Iskendera Čelebija, i da je u noći nakon ubojstva usnuo jedan san. U nebeskom svjetlu ukazalo mu se truplo Iskenderovo, koje se još nepokopano, klatilo na vješalima. Kad mu se duh nevino ubijenog približio i uhvatio ga za njegov carski vrat, padišaha je ispunio stid i strah. Sultan je morao pretrpjeti sve muke obješenog, prije no što se probudio sa stravičnim vriskom. Rob koji ovo piše ne poznaje ničije snove osim svojih, pa tako zna samo za buđenje uz užasan krik i careve noći pune nemira. Bilo je uvijek tako da su dnevno išla pisma od sultana velikom veziru i od velikog vezira sultanu. No sad, jedva da se Ibrahim-paša danju makne iz blizine uzvišenog gospodara, a noću spava kod njega u šahovoj palači, koja sultanu služi kao boravište. Robovi blaženog Iskendera ne smiju se javno prodavati, već su pridodani carskim dvorjanima, a sluge nekoć visokog gospodina sad su postali carski paževi. Ipak, među njima nema ni jednog koji ne oplakuje gospodina. Svi razmišljaju poput vojske. Vojska je u Halebu prigovarala zbog tih laži o Iskenderu, a sad u Bagdadu grmi zbog sramotnog kraja tog zaslužnog čovjeka. I govore: ako je Iskender bio lopov, onda je svatko lopov, a ako je Iskender bio izdajnik, onda je svatko izdao. Međutim, kruži i priča o tome da je Iskender bio prijatelj nevjernikâ i kršćanâ, i da je samo prolijevao krv nedužnih vjernika. No, rob i autor ovog pisma kaže sljedeće: mnogi od visoke gospode koji su postali vjernici, odrekli su se spasonosnog učenja Prorokova kad su još bili neiskusni i mladi, pa su još i danas bez mane, a Alah im želi dobro. Ibrahim više nije kršćanin pa svejedno nosi kršćanski znak, jedan stari križ. Križ je crvenkast i jedva posrebren. Na njemu je monogram Marijinog sina na grčki način, a na desnoj strani nevještom je rukom izgrebano jedno ‘s’. Sve je onako kako je rečeno robu na bazaru. No, Alah je velik. I nema Boga osim njega. A Muhamed je njegov prorok. Rob po visokoj zapovijedi piše iz Bagdada, kuće spasa, grada starih kalifa, koji je izgrađen od babilonskih cigli, a bio je mjesto nevjernikâ. No sad, slava budi uzvišenom padišahu, našem gospodinu, ponovo su ga osvojili vjernici. A rob to piše u osmom mjesecu devetsto četrdeset i prve godine hidžre, prije početka proljeća.

U sultanovoj odsutnosti, u Carigrad su stizale razne vijesti. Vijest da je karijera mladog Aloysija Grittija naprasno prekinuta smrću, nije izazvala naročit interes. Gritti je bio na glasu kao osoba od povjerenja velikog vezira Ibrahima, i kao dobar mrzitelj, i sam je imao puno neprijatelja. A bilo je i dovoljno onih koji su mu zavidjeli, pa nikoga nije začudilo što su ga Erdeljci napali i dvadeset i četiri sata mučili do smrti. Međutim, veselje zbog pobjede u Perziji poprilično je umanjila vijest o porazu Hajredina Barbarosse. Već su mnogi zbijali šale na račun neuspjeha Starog u Fondiju, no mnogi su isto tako tvrdili kako je za rasipanje snaga u toj talijanskoj pustolovini djelomično kriva još jedna nesreća. Gubitak Tunisa i Alžira značio je nesreću za Carstvo i zadao težak udarac njegovoj mornarici. Naime, Karlu Petom pošlo je za rukom osvojiti La Guolettu, lučku utvrdu u Tunisu. Osim ogromnog arsenala Barbarossinog oružja, kao i stotinu njegovih brodova, u ruke pobjednika pao je i sam Tunis. Svi su ogorčeno uspoređivali način osvajanja perzijskih gradova i Tunisa. U Tabrizu i Bagdadu nije ubijen ni jedan jedini stanovnik. A Karlo, saveznik Perzijanaca, pustio je na Tunis svoje Španjolce. U samo dva dana njihovi su mačevi pobili trideset tisuća pravovjernih Tunižana, a njih deset tisuća protjerano je u roblje. No, kod mnogih od njih, veselje zbog te pobjede pokvarila je vijest o Iskenderovoj smrti. Iako se nije znalo tko ju je pronio, ta se vijest prepričavala gradom i neki su bili mišljenja kako će upravo ta smrt imati najveće posljedice. Svi su, naravno, znali da je Iskender, kao drugi zapovjednik, bio osoba od povjerenja sultanije Rokselane. Stoga je cijeli grad njegovo pogubljenje smatrao teškim porazom Sulejmanove žene. Očigledno je u borbi između nje i Ibrahima pobijedio veliki vezir. Svi su se zabavljali pričama o tome kako će se iz temelja promijeniti situacija u haremu. Ipak, činilo se da se sultanija Rokselana još uvijek osjeća vrlo sigurno. Štoviše, odmah je prešla u napad. Uz pravu pompu kakvu prati jedan državni posjet, i pred očima čitavog Carigrada, dovezla se pred kuću obješenog, kako bi njegovoj udovici izrazila sućut. A to je bio samo početak! Ostale sultanije, čak i princeze carske krvi, slijedile su njezin primjer. Još od smrti majke sultanije, haremski je svijet navikao vidjeti Rokselanu kao svog vođu. A u ovom trenutku ona je to i bila, više no ikad. Samo se dvije sultanije nisu povele za njezinim primjerom: Tamara i Esma. Umjesto da posjeti Iskenderovu udovicu, sultanija Tamara otišla je

svojoj sestri Esmi, što je bilo vrlo blizu ponude za savez. Esma se zavukla u krevet jer nije htjela da itko vidi njezine oči, koje su imale crvene rubove od plača. No, nije se usudila otjerati Tamaru. I tako je starija sestra, previše raskošno i blještavo ukrašena i premršava u licu, upala u Esminu spavaću sobu, baš kao što se ptica grabljivica baca na miša. Sve što ih je razdvajalo posljednjih deset godina u času je nestalo. – Kome ti vjeruješ? – vrisnula je Tamara i prije no što je ušla. – Koga sam to vidjela kad sam dolazila ovamo? Našu sestru Džanfedu! Našu najstariju sestru! Sa cijelom njenom svitom! Čitavu sam vječnost morala čekati na križanju ulice, da svi prođu… – Hoće li i Džanfeda doći ovamo? – upitala je Esma zbunjeno. – Nemoj si umišljati, – nasmijala se Tamara. – Tebi? Pa što bi radila kod tebe? Ti nisi važna! Ne, dijete moje. Džanfeda je u posjetu kod Nino, kod tvoje Nino, kod Nino koju ti tako voliš da si joj priredila svadbenu svečanost. Ona je sad, kao udovica čovjeka kojeg je tvoj Ibrahim dao objesiti, postala velika ličnost! Esma se bacila natrag na jastuke. – Strašno… – jecala je, – svi su oni sada protiv Ibrahima. – Pa ne sumnjaš valjda u to? – ravnodušno je upitala Tamara. Ona je izgubila svog Ferhada i ne bi joj puno značilo kad bi i njezina sestra morala žrvovati svog supruga. – Što je napravio Ibrahim? – Žestila se sad Esma, iako je vrlo jasno znala što mu se predbacuje. – Napravio je dovoljno da si slomi vrat, ako se mene pita, – smireno je odgovorila Tamara i nastavila – I svaka žena koja zaslužuje to ime, mora tako misliti. Je li se miješao u poslove harema ili nije? Može li se jednom muškarcu zbog toga progledati kroz prste? – Misliš… na priču… o onoj Talijanki? – raspitivala se Esma puna nelagode. – Upravo tako, – kimnula je Tamara. – Mislim na Giuliju Gonzagu. – Draga moja! – Tamara je odmahnula rukom. – Nadam se da me ne želiš uvjeriti kako je stari Hajredin znao što radi. Pa, on je žene koje je sretao sudio samo prema njihovim grudima i bedrima. Jedna dama i puno puta opjevana ljepotica njemu ne znači apsolutno ništa. I dvojim da on

uopće zna što je sonet. No, Sulejman zna. A tvoj suprug poznaje dovoljno dobro našeg brata, da bi mogao reći kako ne može jednostavno ostaviti jednu poznatu ženu, ako ni zbog čega drugog, onda iz pristojnosti. Nemoj mi ništa reći, draga moja! To je tako i to svi znaju, čak i Rokselana, koja zna sve što i mi. A sve se to sada osvećuje Ibrahimu, pa i to što kao muškarac u ovom slučaju nije mislio na harem. Dosad to nije bilo potrebno, pa je zato vjerovao da će moći ostati u drugom planu. No, ni gospe, ni njihovi eunusi nisu se dali prevariti. Pa čak ni Esma. Pokušala je posljednju, slabu obranu. – A kada se to, navodno, desilo? – upitala je. – Ibrahim je već bio otišao kada je Hajredin došao ovamo. Tom je primjedbom samo razljutila sestru. – Ti dobro znaš, – naglasila je Tamara, – da je Stari bio u Halebu. A on i tvoj suprug proveli su sami najmanje jednu noć, jedan pored drugog. Ne misliš li da je to dovoljno? Ma koliko se Esma inače bojala svoje sestre, u ovom joj je trenutku Tamarina prisutnost ipak pružala utjehu. – Pomozi mi! – bespomoćno je preklinjala. – Tebi? – Tamara je ispitivala situaciju. – To vjerojatno znači da treba pomoći Ibrahimu? A zašto? Zar on nije svemoguć?! To se pokazalo i na primjeru Iskendera Čelebija. Rokselana nije mogla zaštititi supruga svoje drage Nino. Sulejman je stavio svoj potpis na smrtnu presudu. Između Rokselane i Sulejmana je gotovo. No, ono što je Tamara izgovorila, nije odgovaralo njezinom čvrstom uvjerenju. Rokselanu je jedva poznavala, a posljednjih se godina otuđila i od svog brata. Stalo joj je jedino do toga da sazna što misli ona koja zna više od nje. A Esma je mislila drugačije. – Naša majka ne bi govorila tako, – uzdahnula je. – Jer kada Sulejman voli, on ima potpuno povjerenje, a Rokselanu ne voli ništa manje od Ibrahima. Jedino što Rokselana u tom trenutku nije bila u Bagdadu. – Ti misliš da Sulejman voli svoju ženu koliko i tvog supruga? – Tamara je nastavila dalje sa svojim pitanjima. – Mislim da svoju ženu voli više! I vratit će se iz Bagdada. Esma je poznavala oštar um svoje sestre i, što je bilo još važnije, osjećala je ispravnost njenih riječi. No, Tamara je brzo iskoristila svoju

prednost. – Moramo brzo djelovati i učiniti ono što je već odavno trebalo učiniti, – rekla je. – Znaš li za neku djevojku, neku koja je ljepuškasta, ne mora biti lijepa, ali ipak, da je obdarena tijelom koje izaziva muškarce? Ne smije biti glupa, ali ni odveć pametna… – Ali, zašto? – Esma još uvijek nije razumjela sestru. – Moramo tražiti i tražiti, sve dok ne nađemo. Sudjelujem u svakom iznosu, – nastavila je Tamara. – Zašto ti treba takva djevojka? – ponovo je upitala Esma. – Ti si Sulejmanova omiljena sestra, što ja za sebe baš ne mogu tvrditi, – podbadala ju je Tamara. – No dvije sestre su bolje od jedne. Pitaš me što će mi takva djevojka? Sasvim jednostavno! Najavit ćemo se kod Sulejmana u audijenciju i pokloniti mu je. Onda neće imati izlaza! Morat će razgovarati s djevojkom! I možda… – Ali, onda bismo učinile isto ono što predbacuješ Ibrahimu! – Esma joj je ljutito upala u riječ. – Da, ali mi smo žene. Smijemo učiniti ono što je neoprostivo jednom muškarcu. A uz to smo i Sulejmanove sestre. Tamara je prešutjela kako se nada da bi ona, nakon što gurne Rokselanu u drugi plan, mogla postati Sulejmanova savjetnica. Uvijek je mislila na vlast iako joj je dosad sve bilo uzalud, i ta ju je pomisao činila slijepom i gluhom. No, nije trebala ništa zatajiti – Esma je ionako odbila njezin plan. Mala sultanija bila je tužna. Patila je zbog toga što su Ibrahim i Rokselana, ljudi koje je najviše voljela, trenutno na suprotnim stranama. Nije znala za koga bi više strahovala, za Rokselanu ili za Ibrahima. Iako je Ibrahim bio pobjednik, s vremena na vrijeme silno se plašila za njega. To se događalo i sada, čim je pomislila na vješala u Bagdadu. Rokselana je, u najgorem slučaju, mogla strahovati od progona iz nove palače, no… Što bi mogla biti osveta za ubojstvo Iskendera? Esma se najednom naježila, a da ni sama nije znala zašto. Što bi mogla učiniti Rokselana u svojoj mržnji? Esma se pokušavala smiriti. Tȁ šogorica je uvijek bila samo dobronamjerna. – Ti se ne usuđuješ? – navaljivala je Tamara. – A reci mi… Od koga ćeš štititi Ibrahima, ako ne od nje? – Čini mi se da slabo poznaješ našeg brata, – uzvratila je Esma. –

Dovesti mu neku djevojku, ne bi imalo baš previše smisla. – Ne! Mora imati smisla! – sad se i Tamara uzrujala. – Što god da se desilo, jedno od njih dvoje mora pasti. Ili ona ili tvoj suprug. – Tada… O, Tamara, nemoj se ljutiti! Radije bih još jednom popričala s njom. Kad je vidjela kako se Tamarino lice skamenilo, Esma se opet obratila sestri: – Ona je moja prijateljica, imaj to na umu, Tamara! – Dobro. Razgovaraj s njom, – pristala je Tamara nakon nekoliko trenutaka šutnje, prilično hladno i smireno. – I onda, kad odlučiš, obavijesti me. – Pa nećeš valjda već otići, – molila je Esma kad je vidjela kako se Tamara priprema za odlazak. – Ako sad odeš, opet ću ostati sama. Tamaru je to ipak malo dirnulo, pa je poljubila Esmu, s onoliko topline koliko je mogla sakupiti. Esma je za nju opet bila samo mlađa sestra, dijete. – Viđat ćemo se češće, – obećala je ona koja se opraštala. – No, sad moram krenuti. – Kući? – ražalostila se Esma. – I tamo, – objasnila je Tamara, pa bez trunke nelagode dodala: – No, prije toga želim još izraziti svoju sućut Nino. Tamara se sagnula kako bi udijelila sestri posljednji poljubac. Tada je Esma ponovo ostala sama.

XXXIII Pred obalom Male Azije, u sidrištu malog otoka Tenedosa, usidrila se šarolika, raskošna flota. Ta je flota bila ono što je Hajredin Barbarossa dopremio kući iz vojnog pohoda. Iako se činilo kako je osvajanjem La Guolette, ždrijela Tunisa, Karlo Peti zaplijenio na stotine Barbarossinih brodova, među njima je zapravo bila samo nekolicina galija Visoke porte. Pobjedniku su pripali uglavnom trgovački brodovi i mali, brzi jedrenjaci. Međutim, najveći dio turske flote Barbarossa je čvrsto držao u svojim rukama, čime je utvrdio svoj status i nikako nije bio čovjek za kojim ostaje samo šteta. Ni Karlo Peti, ni čuveni admiral Doria, nisu ga mogli spriječiti u pustošenju španjolske sredozemne obale. Otok Minorku (Mallorku) opljačkao je tako temeljito kao da nije upravo pobijeđen, već kao da je pobjednik. Tako su sada, pokraj galijuna i goleta43 u Zlatnom rogu ležali zaplijenjeni brodovi drugog podrijetla i druge vrste građe. Među njima su bile čvrsto građene stabilne brodice, koje su poput hanzeatskih koga44 nosile četverokutna križna jedra i nadgrađe poput kula na tvrđavi. Nije nedostajalo ni većih talijanskih brodova, kao ni španjolskih karavela45 s ravnom oplatom i malteškog brodovlja. A svi ti zaplijenjeni brodovi bili su nakrcani ljudskim plijenom i raznim dobrima. Iako je Barbarossa izgubio Alžir i Tunis, nije se moglo reći da se vratio praznih ruku. No, vjetar nije bio razlog koji mu je branio ulazak u Dardanele. Iz posve drugih razloga Barbarossa se usidrio ispred blagih obronaka Tenedosa, i nije pokazivao ni najmanju želju vratiti se u Carigrad. Štoviše, Carigrad ili Stambul, koji je bio gospodar svijeta, pojavio se sad pored njega u obliku jedne skromne i malene, ali oštro građene feluke46. Pri svježem zimskom povjetarcu feluka je, zahvaljujući svojim jedrima, brzo plovila. No, sad se okrenula, jedra su se spustila i sidro je bačeno. Jedva da se feluka počela okretati oko sidra, a Barbarossina straža već joj je bila na boku. Sekundu kasnije, u svoj svojoj ratničkoj surovosti, već je kročila i na njezinu palubu, s koje se vijorila zeleno obrubljena

zastava palače. Kapetan feluke objasnio je drskom stražaru koji mu je upao na brod, kako je jedina uloga ovog plovila da preveze do Tenedosa svojeg jedinog, uvaženog putnika. No, stražar je htio znati pašino ime i razlog dolaska. Kako je zastava dala naslutiti, to je vjerojatno neki aga iz palače, a kapetan je strpljivo uzvratio kako je riječ o agi iz unutarnje službe. Ta je informacija prilično razvedrila Barbarossinog vojnika. – Oho, ho! – nasmijao se muškarac, kao da je htio pokazati da je dobar gusar kojeg se nimalo ne dotiče uljudnost Stambula. – Bez brade? Dakle, eunuh? – Evo ga, stiže, – prošaptao je sramežljivo kapetan feluke, jer se u međuvremenu na palubu popeo i sam Oveiz-aga. U tamnocrvenom ruhu, opasan žutim remenom, doimao se vitkim, a visoka kapa u obliku bundeve činila je njegovo sitno lice još mlađim. No uljudan smiješak na njegovu licu jasno je pokazao kako je mladić sklon pokoriti se ratobornom pridošlici. To je vjerojatno bilo prvi put da je surovi vojnik u stvarnosti stajao nasuprot eunuhu carskog harema. Stražar je očito zamišljao nešto drugačijima te ljude, no na Oveiz-agi nije mogao pronaći ništa što bi mogao ismijati. A stražar nije znao niti za posebne okolnosti u vezi s ovim agom, koji je zaradio veliko poštovanje samo na imenu svoje majke. Naime, dvorska upraviteljica Dede Semid imala je dvojicu sinova, a Oveiz-aga, koji je upravo stajao ovdje na palubi, bio je mlađi sin Njezine Visoke Ekscelencije. Do svoje osamnaeste godine uspješno je prošao tri stupnja škole za paževe, a brzi napredak u državnoj službi i službi palače pružao mu se kao na pladnju, ne samo zbog majčinog utjecaja, već i zbog dokazane darovitosti. No, taman kad se konačno oslobodio strogog samostanskog odgoja, svojevoljno je odlučio odreći se vlastite reprodukcije. Čak ni svojoj majci nije odao razlog. Nitko nije znao je li na odluku tog tankoćutnog mladića utjecao neki posebno odbojan događaj ili pak neki obiteljski razlozi. U svakom slučaju, strastveno je obožavao svoju majku i bio je vrlo vezan za svog brata. Od ulaska u unutarnju službu, njegov vlastiti život odvijao se u istim krugovima kao i onaj Dede Semid. A ni Sehebu, njegovom bratu koji ima nastaviti obiteljsku lozu, kao sinu dvorske upraviteljice i bratu tako utjecajna muškarca u unutarnjoj službi, po svemu sudeći neće nedostajati unapređenja.

Oveiz je sa svojih dvadeset i šest godina već imao popriličan utjecaj. Odmah je postao učitelj paževa, podučavajući ih u znanosti o državi i geografiji, prema čemu je gajio posebnu sklonost. Nakon niza časnih i posebnih zadataka, došao je u tajništvo uprave dvora i u konačnici postao tajni pisar sultanije Rokselane, što je opet imalo za posljedicu da mu je Njezina Visost uskoro poklonila jednako povjerenje kakvo je uživala i njegova majka. Stoga nije bilo čudno što je Dede Semid upravo u tog sina polagala veliku nadu. Iako nije baš maštala o tome kako bi on mogao istisnuti provjerenog upravitelja dvora Bolil-agu, barem se nadala mjestu koje se oslobodilo na položaju has oda baše,47 komornika u sultanovoj osobnoj odaji. Tu bi, baš kao i čuvar pečata, bio ravnopravan s upraviteljem dvora, ako ne i moćniji. A onda bi i majka i sin bili nositelji carskog pečata. No, već sada je taj mladi čovjek bio osoba koju je svatko pametan ozbiljno shvaćao. Kapetan feluke silno se uplašio za tog neopreznog stražara koji se usudio podvrgnuti agu oštrom ispitivanju. Štoviše, obavijestio ga je da je uhićen i da će biti izveden pred pašu. Kapetan je htio intervenirati i dati neko objašnjenje, no mladić je samo odmahnuo rukom. – Vodite me svom paši, – opušteno je rekao stražaru. – Idi naprijed! – zarežao je ovaj neuljudno te sumnjičavo dodao: – A ako si slučajno donio sa sobom kakav papir, savjetujem ti u dobru, riješi ga se, jer bi ti se moglo svašta dogoditi. Takav strah od pisane riječi već je pomalo graničio s praznovjerjem i nije bilo jasno kako bi njima, naoružanima do zuba, mogao naškoditi jedan komad papira? Pa ipak, taj im je eunuh bio grozan. Uostalom, za njih je slučaj bio jasan: doduše, bilo je uobičajeno da su rizničari dostavljali odluke o smrtnoj presudi, koju su ponekad i sami proveli u djelo. No, nije bilo isključeno da bi takav zadatak mogao biti povjeren i agi iz unutarnje službe. Možda je baš zato morski vuk koji je bio usidren ispred Tenedosa, promatrao tu skromnu feluku poput kužne životinje koja donosi smrt. Nikome nije bilo dozvoljeno napustiti brod, niti se itko smio ukrcati, a s Oveiz-agom, pak, nitko nije smio progovoriti ni riječ. No, sve je to bio samo dokaz, poveselio se mladić, kako moćni Hajredin Barbarossa već osjeća popriličnu količinu straha pred potpisom svog carskog vladara i kako je pljačkaševo samopouzdanje brzo splasnulo pred palačom. A i s ostalim što je vidio, izaslanik palače bio je sasvim zadovoljan.

Dok su ga, veslajući, prevozili uvalom, nije mu promaknuo broj ni vrsta brodova, a ni njihova posada. Čim je stupio na palubu galije s trostrukim znakom, već na početku velikih pregovora kod kapudan paše (admirala), nije mu promakao ni broj onih jednostavnijih, admiralskih zastava. Između ostalog, Oveiz-aga je sada točno znao koliko je ovdje Barbarossinih zapovjednika manjih postrojbi. U svakom slučaju, paša nije osjetio ni približno zadovoljstvo koje je ispunjavalo njegovog zarobljenika. Kapudan paša je sjedio sa svojim kapetanima u brodskoj kabini i nakon što su čuli izvješće Židova Sinana, svi su se razljutili. Sinan je jahao ususret pobjedonosnoj vojsci, dostigavši je kod Konye, no to mu se nije vratilo na prikladan način. Svi su s njim postupali hladno, a veliki vezir ga nije htio primiti. Osim toga, priča o propalom prepadu na Gonzagu već je stigla do vojske i svi su se pribojavali kako bi Barbarossa time mogao povrijediti Sulejmana. Mnogi su htjeli znati je li padišah zaista rekao kako je samo jedan nevjernik, ako je plaćen životom jednog jedinog njegova vojnika, plaćen preskupo. To se i očekivalo od sultana. – A moje je mišljenje, – zaključio je Sinan, – da bi nas koštalo glave da smo svi bili tamo. No mene su pustili kako vas ne bi preplašili. Barbarossa je bjesnio zbog Ibrahimove izdaje. Veliki vezir je zakuhao stvar i sad pušta njega da sam ispašta. – Jesam li ja ikad mislio na tu žensku? – derao se. No, nikakvo urlanje nije moglo promijeniti činjenicu da njegov vojni pohod nije bio uspješan. Rezultat je ostao isti: Barbarossa je uvrijedio Rokselanu, a Ibrahim ga je pustio da ispašta, kako on sâm ne bi pred Sulejmanom ispao spletkaroš. No, time se za odvažne muškarce otvorilo vrlo ozbiljno pitanje. Trebaju li se pod takvim okolnostima uopće vratiti s flotom u Stambul, gdje ih možda već čeka krvnik? Podsjetili su se na to kako su ih se i bez padišaha bojali. Njihovo vijećanje o tome kako je za Carstvo postala upitna čitava sadašnja pomorska sila, prekinuto je viješću da Oveiz-aga nema nikakvu sumnjivu “prtljagu”. – Onda želim vidjeti što vrag ima kod sebe, – odlučio je Barbarossa. – Dovedite ga ovamo! Mladić se uopće nije ponašao poput zarobljenika. Iako je u početku jedno vrijeme samo nijemo promatrao, što se pogrešno protumačilo kao potresenost i strahopoštovanje pred sjajem imena i draguljâ, on je zapravo uspoređivao broj nazočnih sa svojim zapažanjima.

Osim Starog i njegovog sina, koji su jedini bili rođeni muslimani, tu su sjedili Torghud, Piali, Kasim i Salih. Sva četvorica bili su rođeni kršćani, talijanski, francuski i hrvatski odmetnici. Peti se čak nije ni udostojio priznati islam, a usprkos tome predvodio je velike akcije carskog zapovjednika flote. Bio je to Sinan, Židov. Najčešće su svi zajedno, pomislio je mladić, i naklonio se pred pašom, onako kako su to zahtijevala njegova tri tuga. Ostale je uljudno pozdravio. – Vaša Ekscelencijo, moj vrlo hrabri i vjerni kapetane! – započeo je bez da ga je itko potaknuo. A kako su drugi bili uvjereni da je bolje slušati nego govoriti, zadovoljili su se time da samo bulje u tu čudnu osobu bez ožiljaka. – Kao nedostojan rob Presvijetle kneginje, Njezine Carske Visosti, sultanije Hurem ili Rokselane, kako ju još nazivaju, – nastavio je momak nesmetano dalje, – imam čast pozdraviti Vas, Ekscelencijo, s Vašom pratnjom na području i u vodama Visoke Gospe. Što je sad ovo? Barbarossa je već htio planuti. No Torghud, koji je na trenutak osjetio u sebi potencijal gospodina, smireno mu je dodirnuo ruku. Mladić je sjeo, kao da mu je sudbina odredila da predsjeda ovim uglednim skupom. – Pretpostavljam, – usput je napomenuo, – da gospoda znaju kako Tenedos pripada pašaluku Njezine Carske Visosti? Nije baš da je svaki od ovih muškaraca imao jasnu predodžbu o veličini pašaluka jedne sultanije. Štoviše, tek sad su saznali da Tenedos pripada Rokselani. A dosad, nijedan od gusara kapudan paše nije smatrao da je vrijedno muke obraćati pažnju na proteste Rokselaninih činovnika ili ih makar proslijediti dalje. – A vi ste osobno došli ovamo iz Stambula, samo kako biste nas pozdravili? – cerekao se Sinan. – Došao sam ovdje, – odgovorio je aga uljudno, ozbiljnim tonom, – preuzeti prihode otoka i tim povodom smatrao sam primjerenim na doličan način pozdraviti muškarce koje je padišah, naš najuzvišeniji gospodar, počastio svojim povjerenjem. Oveiz je oprezno naglasio riječ “počastio”, kako bi bilo jasno da ta počast već pripada prošlosti, i da je u svakom pogledu sve drugačije od onoga što su si ova gospoda umišljala.

Ovaj je mladić izgledao nježno, kao da je sav od pamuka, no činilo se da mu ne manjka iskustva. Pritom se potpuno otvoreno izjasnio kao Rokselanin sluga, sluga one koju je Barbarossa uvrijedio, i to je situaciju učinilo napetom. Paša je bio taj koji je prvi izgubio strpljenje. – Što to imaš u svojoj kapi? – zagalamio je, bez obzira na nježni sluh gosta. – Van s time! Ako je to smrtna presuda, požderat ćeš je! A onda ćeš besplatno dobit’ od nas slanu vodu da se možeš utopiti! Momak se samo nasmiješio. – Smrtna presuda? – pravio se iznenađenim. – Za koga? Pa ne valjda za visokog prijatelja Ibrahim-paše? – Vrag odnio Ibrahim-pašu….! I tad je počelo. Čak ni Torghudova diplomatska intervencija nije mogla spriječiti ispad. Tako je mladić saznao i više no dovoljno. – Razgovarajmo otvoreno, moja gospodo, – rekao je. Zatim je izvukao pečat koji mu je visio na nekakvom lančiću oko vrata, huknuo u njega i pritisnuo ga na svoj dlan. Bio je to, kako su priznali pismeni među muškarcima, pečat sultanije Rokselane. – Ja sam tajni pisar Njezine Visosti – nastavio je Oveiz dalje. – Dakle, nemoguće je da sam nositelj smrtne presude. – Ali ja znam što mislite – Stari je pokušao preusmjeriti razgovor. No iz toga nije proizašlo ništa drugo doli prazno klepetanje. – Mislite da sam napravio glupost! Ma, kvragu! Priča s Fondijem jest bila glupost! No, ako me se želi napadati zbog toga, ne bi se smjelo zaboraviti kako imam i sablju i brodove, i ljude…! Zastao je, prekinut burnom podrškom svojih kapetana. – Recite to svojoj sultaniji! – doviknuo je Stari agi. Momak je pričekao. – Nemojte, molim vas, poistovjećivati Presvijetlu s Ibrahim-pašom – nastavio je. – Velikom veziru je, doduše, svako sredstvo ispravno kako bi stao besprijekoran pred sultana, no veliki vezir je i doveo do toga da Vaša Ekscelencija padne… – Tko to kaže? Više je glasova počelo istodobno vikati, a ti glasovi i muškarci sad su ugrožavali mladića.

“Ti neskraćeni muškarčići su poput životinja”, mislio je za to vrijeme uškopljeni momak. “Previše su vezani za zemlju i njezine najprimitivnije strasti, i predodređeno im je da ne vide daleko. A to što vide, uvijek je odozdo.” – Ali moja gospodo! – odlučno se branio od neobuzdanih. – Njegova je Ekscelencija i sama rekla… Otkako je Njegova Ekscelencija poslala Ibrahim-pašu k vragu, ja više nemam dojam da su spomenuta gospoda baš veliki prijatelji… – Pusti ga! – umiješao se Barbarossa. – Trebamo li se igrati skrivača, i to baš sada, kad se više nema što sakriti? Tako je kako je rekao. Ibrahim me nahuškao na ovo s Fondijem i sad mi je pokazao svoju stražnjicu. A sultanija bi me najradije vidjela nataknutog na ražanj i pečenog, što joj baš i ne mogu zamjeriti. No, to je krasno iznenađenje! – Ma, nek proba doći! – povikao je Hasan prema mladiću. Bilo je to prvo što je izrekao pašin sin i, makar mu nije nedostajalo odobravanja ostalih, nikome nije bilo ugodno. No, unatoč svemu tome, za njih je bilo najbolje to što je Oveiz-aga smatrao kako je krajnje vrijeme da sudbinu ovih muškaraca uzme u svoje ruke. – Upravo tako! – započeo je opet mladić. – I ja sam, kao i Hasan, razumio da zaplijenjeni jedrenjaci, usidreni unutar uvale, kao i galije i teretnjaci vani u sidrištu, drže stražu. Čak je i postrojenje bitnica na obali prilično poučno. Sve u svemu, bez želje Njegove Ekscelencije ne može… – …ni miš ući! – nasmijao se Sinan. – Tu ste u pravu. Ja sam, doduše, htio reći “izaći” – ispravio ga je momak skromno. – No, inače se slažemo, – nastavio je dalje. – Jedan dio flote je zarobljenik drugog dijela, a to što ste bitnice, galije i teretnjake zauzeli isključivo vlastitim ljudima… Svi smo mi sultanovi robovi i zbog toga se ne smijemo svađati. U slučaju da Ibrahim-paši padne na pamet djelovati protiv Njegove Ekscelencije, recimo, nekim komadom papira s padišahovim potpisom, tada, pak…pa i padišah ima svoju flotu… Tȁ razumijemo se, zar ne? Buran prosvjed htio ga je ušutkati. Bilo je neviđeno da se jedan ovakav šugavac, koji čak nije ni pomorac, nego nekakav eunuh iz palače, drznuo vidjeti sve upravo onakvim kakvo je zapravo i bilo. No, Stari je zapovjedio tišinu jer je htio nešto pitati agu. – Ako sultanija misli da bih mogao povrijediti svoju dužnost, –

upitao je, – zašto mi je onda poslala svog tajnog pisara? Misli li da bih se, u tom slučaju, dao nagovoriti od jednog, hm, jednog… – Cijenim tankoćutnost Vaše Ekscelencije, ali slobodno izgovorite, – zamolio je Oveiz. – Od jednog eunuha? To ste htjeli reći? Ili nešto slično tome? Nesnošljivost mi je strana. Ja bih, primjerice, smatrao potpuno prihvatljivim kad bi Ekscelencija bila tako dobro opremljena sa svim ostalim dijelovima, kao što je slučaj s bradom. Cerekanje koje je uslijedilo bilo je prvi znak razumijevanja, a momak je istovremeno osjetio lagani povjetarac njihove naklonosti u svojim jedrima. – Zašto me poslala Njezina Visost? – ponovio je pitanje. – Odmah ću vam reći! Kako bih preuzeo prihode s otoka. Ratni događaji o kojima smo pričali, posve prirodno, za jednu kraljicu harema nemaju baš isto značenje kao za Ekscelenciju. No, kad je Njezina Visost razmislila o tim stvarima, a to biste i vi po njezinom nepomirljivo oštrom pogledu odmah primijetili, shvatila je da pozicija Vaše Ekscelencije ispred Tenedosa ne može trajati dugo. – Mi možemo i napasti! – izlanuo se osorno Piali, što mu je donijelo poglede pune prijekora. – Pusti ga da sve kaže, – zarežao je Stari. – Možete napasti, Ekscelencijo, – nastavio je momak nakon Pialinog povika, – i ukloniti časnike i posadu, koji baš nemaju isto mišljenje. Naravno da ste vi i vaša gospoda odani sultanu. No, možda vam je drago, kad i ostale, one koji to nisu, nazivam jednako? Uopće ne sumnjam da bi vam pošlo za rukom oštricom mača istrijebiti te pomalo jednostrane muškarce. Tada biste imali još sedamdeset borbenih brodova s posadom od nekih dvadeset tisuća ljudi, bez robova i, nakon odbitka gubitaka – jer bi se, naime, i drugi smjeli malo braniti… – Bio sam već i u gorim situacijama, – objasnio je Barbarossa. – Da Ekscelencija još posjeduje Alžir, morali bismo vam čestitati. Ali ovako? Kamo će Ekscelencija s flotom koja treba luke i robu? Ostaje vam samo Maroko, a Vaša Ekscelencija i sama zna da nema dovoljno moći za osvajanje šerifata. S druge strane, to je prevelika flota da bi je jedan oprezan čovjek, poput vladara te zemlje, svojevoljno primio. Koliko dugo se pod takvim okolnostima možete držati mora? Trenutno ste, doduše, u poziciji da možete uzeti Porti jednu flotu. A upravo je Vaša Ekscelencija

dokazala da Porta u samo jednoj zimi može izgraditi skroz novu flotu. I što tada? Tada biste bili između dvije vatre. Između Karla, kralja Španjolske i sultana Sulejmana. Svaka mu je riječ bila na mjestu i zato je svaka izazivala neodobravanje i protivljenje. Ni u kom slučaju nisu htjeli priznati da se jedan mladi aga razumije u rat kao i veterani bitke za Sredozemno more. – Mogao bih…, – proderao se Barbarossa. – Ekscelencijo. Možete se jedino dogovoriti sa sultanijom Rokselanom – dodao je momak ponizno. – Ženske su dobre samo za krevet, – bjesnio je Stari, jer je osjećao slabost svog položaja, a ipak nije htio samo tako kapitulirati pred haremom. – Ne želim imati posla s tom njezinom taštinom i ludom ljubomorom! – Možda će Ekscelencija još jednom promisliti, – otmjeno je prečuo Oveiz ovu uvredu na račun svoje gospodarice. – Mišljenje Ibrahim-paše znate i ne vjerujem da će ga on promijeniti. S druge strane, potpuno razumijete namjere sultanije Rokselane. A ne znam što Ekcselencija smatra nedoličnim u dogovoru s jednom Carskom Visosti. – Oveiz je sakrio svoj osmijeh iza sjajnih očiju. – Čini se da ste isto tako zaboravili da je visoka dama supruga našeg uzvišenog padišaha. On je ona, a ona je on. Zašto bi se ona i Carstvo lišili tako hrabrih muškaraca poput vas i vaših ratnih drugova? Kapetani su se pogledali. Bili su vidno polaskani, iako zbog toga nisu odustali od svog nepovjerenja. Zato je paša iskreno izrazio svoje misli. – Znam što želite! – rekao je. – Želite me samo namamiti u Stambul! – Vjerujete li stvarno da sultanija Rokselana želi da dopadnete u Ibrahimove šake? Bojim se da Vaša Ekscelencija precjenjuje sklonost Njezine Carske Visosti prema “serasker sultanu”. Ne, Ekscelencijo, – počeo se žestiti mladić. – Sultaniji je stalo do cara i Carstva. I zato ćete ostati na Tenedosu i samo se lagano približiti Dardanelima. U međuvremenu, sultan će se vratiti u Stambul, a Njezina će mu Visost vlastoručno predati osobno izvješće Vaše Ekscelencije. Ništa neće biti uljepšano, niti prešućeno. Također ćete izraziti žaljenje što vam nije bilo suđeno izvršiti zapovijed velikog vezira i dovesti Gonzagu kao dar Njegovom Visočanstvu. Vaša Ekscelencija neće to zaboraviti?

To je bio izlaz! I svi su ga vidjeli pred sobom! – Neću ništa zaboraviti, – galamio je Barbarossa. – U to možeš biti siguran, moj mladiću! On, Ibrahim, nije zaslužio ništa bolje! – Odlično! – veselio se mladić zajedno s ostalima. – Uostalom, – dodao je, – bilo bi najbolje da vam se stavim na raspolaganje za sastavljanje tog izvješća. To već nije odgovaralo Starom. – Zar mislite da mi nemamo pisara? – htio je odmahnuti rukom. No, momak se ljubazno naklonio i naglasio svaku riječ. – Moja je namjera samo to da se Ekscelencija postupno navikne na moju osobu ili na neku drugu, koja će popuniti moje mjesto. – Na vašu osobu, aga? – Paša je slutio zlo. – Da, naravno, – kimnuo je momak. – Ne mogu Vam ništa obećati, no moguće je da Visočanstvo poželi imati u floti jednog carskog povjerenika, i da njegovo oko zapne za mene, nedostojnog, ili za nekoga drugog. Moguće je. Ne mislite li tako? – Za vas ili nekoga drugog?! – opet je bjesnio Stari. – Da, ali za nekoga koga je izabrala sultanija! Paša i aga su se pogledali. Svatko je znao da povjerenik znači carski nadzor, a u ovom slučaju i haremski, i da neće postojati drugi Fondi, niti drugi Tenedos. – Može biti tako, – rekao je mladić. Jedno vrijeme sve je bilo mirno. Tada je Barbarossa promuklo upitao: – A kako da dođem do Stambula, moj mladiću? – S vlastoručnim carskim dopisom koji će tebi i tvojim kapetanima jamčiti život, slobodu i nagradu. Što se mene tiče, – odlučno je dodao, – imam rang sandžak-bega i, kao i vaši podadmirali, imam pravo na jedan tug. Zovu me Oveiz-aga. Ponovo se čulo samo teško disanje Starog. Kapetani su napeto iščekivali njegovu odluku. Nikad u životu Barbarossa nije bio tako stjeran u kut, kao u ovom trenutku. I to od ovog mladog age koji, što si je Stari pun bijesa upravo predbacivao, nema čak ni bradu. Pritom ga je paša posve nevoljko ocijenio kao dobrog jahača i mačevaoca, koji bi se, lako moguće, dobro snašao i na brodu. A iza tog nemuškarca, koji je vjerojatno znao sve, osim onoga na što nije imao pravo, stajala je žena čije je sâmo ime

prouzročilo kod Riđobradog grčenje želuca. No, veliki je pljačkaš čvrsto stajao na tlu, beznadno čvrsto, i bit će sretan ako ga sultanija uvjetno pomiluje. Odjednom se trgnuo, pa čak pokazao i namjeru kulturnog ponašanja. – Što se mene tiče, napišite izvješće, Oveiz-aga, – kazao je. – U ime vraga! – ipak je viknuo nakon toga. Kako god bilo, ali… Hajredin Barbarossa se pokorio Rokselani.

XXXIV U Carigradu su iščekivali uvijek pobjedonosnog padišaha. Stanovništvo glavnog grada bilo je uzbuđeno, baš onako kako je to nalagala tradicija. Unatoč tome, jedina koja je imala dvostruki razlog za slavlje, i kao supruga i kao sestra, osjećala se potišteno. Nakon dugog oklijevanja, sultanija Esma se u konačnici ipak odlučila najaviti za posjet u paviljon Hebetulah. Primljena je prijateljski, kao i inače, čak i srdačnije, gotovo kao da se napokon vratila s nekog dugog putovanja. S obzirom na to da se susret s Rokselanom dogodio u palači, nisu se mogle preskočiti formalnosti primanja, baš kao ni prilikom boravka u selu, pa je početak druženja bio lišen intimnosti. No, dok je čekala razgovor, Esmina duševna napetost bivala je sve snažnija, čemu je dodatno doprinosila činjenica da je ovdje i gospa Nino. Rokselana ju je baš i mogla poštedjeti toga. Esma je lagano drhtala, jer joj je pred očima bila udovica muškarca koji je obješen na poticaj njezinog Ibrahima. Kad je Esmino stanje postalo nepodnošljivo, hrapavim je glasom poželjela razgovor bez svjedoka. – A ako se Visost ipak oda? – Nino je upitala Dede Semid. Dvorska upraviteljica nije bila zabrinuta. – Ona uvijek napravi ono što je nužno, – bio je njezin odgovor. – Neće ništa reći sultaniji Esmi? – Neće, – uvjeravala ju je Dede Semid. – Jako je teško, – uzdahnula je Nino. – Prijateljstvo među njima je veliko, a sultanija Esma bi bila očajna kad bi se nešto dogodilo njezinom Ibrahimu. – Nažalost, ona će ga i štititi, samo ako sazna nešto o namjerama naše gopodarice, – objasnila je Dede Semid, hladno i pomalo ljubomorno. – O kakvim namjerama? – O tome smijete samo razmišljati, gospo, – prekorila ju je Dede Semid, – i tad će svako pitanje biti suvišno. Nino je bila previše upetljana u to što se spremalo da bi mogla biti opuštena. Prekrila je lice dlanovima i razmišljala.

– Ibrahim-paša neće povjerovati da naša sultanija sve to mirno prihvaća, i da se ne kani braniti! – počela je odlučno. – A on je dovoljno pametan da bi bio tako slijep. – Pametan je on, – priznala je Dede. – Ali je i ograničen zbog te svoje umišljenosti. Tko naziva sebe “serasker sultanom”, izgubio je svaku mjeru i postao poput slijepca. Naravno da će ispitati svoju Esmu, a ona će mu oduševljeno pričati o tome kako naša sultanija ima blag i dobrohotan stav… – … u što on neće povjerovati! – On će misliti kako mu se naša gospodarica previše divi da bi mogla biti srdita na njega, – izrugivala se Dede Semid. – U ovakvom slučaju, muškarac će najčešće povjerovati divljenju jedne žene. Pogotovo Ibrahim! On bi, koliko ga ja poznajem, bio začuđen kada bi čuo suprotno. On se neće ni potruditi da razmisli koje dokaze sultanija Rokselana ima protiv njega i kakve bi korake mogla poduzeti. Kad bi bio upozoren na to, postao bi opasan protivnik. No, neće biti upozoren, a zbog sultanove ljubavi osjećat će se potpuno sigurno. – Pa možda i jest siguran…, – zamišljeno je rekla Nino. – Možda…, – Dede Semidino čelo se namrštilo. Za nju je hrabrost spadala u borbu koja ju je opuštala, jer Dede Semid je imala sinove. No, tu je bila i ljubav prema Rokselani. Kao što je Ibrahim imao svoju sreću, tako je i Dede Semid vjerovala u svoju božicu, onu kojoj je ona sama bila vrhovna svećenica. Rokselana se jednim poljupcem oslobodila Esminog zagrljaja. – Stvarno mu ništa ne zamjeraš? – čudila se i dalje Esma i bilo je teško pretpostaviti koliko će to potrajati. – Daj već jednom zašuti! – Rokselana se smijala i približila zidu iz kojeg je mlaz vode padao u bazen obrastao mahovinom. Htjela je djelovati što ležernije. – Poprskat ću te ako me to još jednom upitaš! – našalila se. – Ah ti! – rekla je Esma i oduševljeno se bacila u Rokselanin zagrljaj. Bilo je dobro što je princeza Esma bila sitna, pa ju je Rokselana mogla priviti uza se i ne pokazati joj lice. Esma nije ništa primijetila. – Ja sam tako sretna, Roska! – rastapala se. – Presretna! Sad znam da mi ništa ne prešućuješ. Ne bih mogla živjeti kad bi ti to učinila. Čuješ li,

Roska, više ne bih mogla živjeti. Ja te toliko volim, ali volim i njega. I njega također volim, – zaključila je nešto tiše. Rokselana je imala osjećaj kao da je Esma nekakva životinjica koju mora štititi. Ponovo je bila ona Roska s Dnjepra. Ali… Istodobno ju je doživljavala poput krivonogog Pjotra. – Mi smo sestre, – rekla joj je Rokselana. Ono najgore s čim se morala suočiti je činjenica da te riječi i taj zagrljaj nisu bili lažni; bili su istiniti. – Voli i dalje svog supruga. Ne možemo učiniti ništa više od toga da volimo svoje muškarce, zaslužili oni to ili ne. – Misliš da Ibrahim ne zaslužuje moju ljubav? – upitala je Esma bojažljivo. – Slušaj, Esma – rekla joj je Rokselana strožijim glasom. – Ne želim da tvoju bračnu sreću kvari pomisao na mene. Reci mi sada što predbacuješ Ibrahimu i reci to sama. Želim čuti. Esma ju je uplašeno pogledala. – To s Mustafom…, – tiho je rekla. – Što je s Mustafom? – upitala je Rokselana. – Pa Sulejman mu je dao Manisu i to je Sulejmanova odluka i ne tiče se tvog supruga. Zar Mustafa to ne zaslužuje? Nije li on lijep i nadaren princ kojeg svi volimo? Pa i ti, Esma! Ako nije tako, tad si loša tetka, – podbadala ju je Rokselana. – Slušaj Esma, ionako si u posljednje vrijeme prilično stroga i prema Mustafi i prema Ibrahimu. Sada se i Esma morala nasmijati. – Samo kažem, – dodala je Rokselana. – Istog si dana bila i kod majke. Rokselana je s obje ruke obuhvatila Esminu glavu i pogledala je duboko u oči. – Tvoja je majka mrtva i zato ti ovo moram reći, – objašnjavala joj je kao nekom djetetu. – Tvoja mi je majka naredila da dođem k njoj, pa sam došla. I to je sve. Što se tiče oporuke i svega ostalog, napravila je onako kako joj se činilo ispravnim. Tko sam ja, Esma, da bih mogla savjetovati majku sultaniju? – A to što je Nino kod tebe, stvarno ništa ne znači?

– Znači to da se neću odreći prijateljice zato što se njezin suprug ogriješio o zakon. – Stvarno misliš da je Iskender pogriješio? – Moramo vjerovati. Sultan je uvijek u pravu, sestro. – A veliki vezir…? – Esma je oklijevala. – On je imao Sulejmanovu tugru, njegov monogram, – kratko je odbrusila Rokselana i napravila nekoliko koraka kako ne bi dopustila Esmi da vidi njezinu muku. – Kako si ti plemenita, – divila joj se Esma. – I tako velikodušna! – Možda sam samo malo jednostavnija, – rekla je Rokselana olako, – jer se nisam rodila u carskoj kolijevci poput tebe. – Samo me još zanima kako si se postavila prema događaju u Fondiju…, – usudila se upitati Esma. No, Rokselana se veselo nasmijala. Baš je zabavno, pomislila je, zamisliti Barbarossu kao prosca. No, Esma nije baš u potpunosti vjerovala u to što Rokselana govori. I dalje ju je zanimalo vjeruje li njezina šogorica glasinama kako je riječ o nalogu koji je Stari samo trebao provesti. Rokselana je odmahnula glavom. Ne, ne vjeruje ona u nešto takvo. Rokselana ju je tako gorljivo uvjeravala, da je Esmino nepovjerenje polako nestajalo. – Nisam lakovjerna, draga, – naglasila je Rokselana. – Možda je kapudan paši netko od njegovih drugova i skrenuo pažnju na tu Giuliju. No, to sigurno nije bio tvoj suprug. Čak da je Ibrahim i bio raspoložen za to, ipak bi bio svjestan toga da će sumnja pasti najprije na njega. Svatko se ima pravo ljutiti na Hajredina, jer on ipak dobro poznaje Sulejmana! Što misliš kakav bi bio Sulejmanov izraz lica, da su mu, kako je to zamislio Barbarossa, doveli tu Talijanku? I odjednom, ovdje više nije bilo Rokselane. Umjesto nje, prostorijom se kretala neka čudna osoba, koja je pokušavala objasniti Esmi svoje osjećaje, dijelila joj savjete i izricala želje, s pozicije nekakve uzvišene djeve. Rokselana se sve više uživljavala u svoju ulogu, a riječi nekakve Giulije, koja je bila samo lik iz njezine izmišljene priče, bile su sve kićenije. Rokselana je ponovo bila ona Hurem, radosna. I Esma se počela smijati; nestala je njezina napetost. A palo joj je na pamet i to kako su Rokselana i Ibrahim zapravo slični. Ni u Ibrahimovom

društvu nije bilo dosadno. I Sulejman je to znao. Tada je njegova sestra naumila svojem Ibrahimu, čim se vrati kući, ozbiljno promijeniti razmišljanje i svijest. Esma je bila uvjerena kako ništa više ne stoji na putu njegovom pomirenju s Rokselanom. Više se nije plašila, niti će se odsad plašiti! – Kako ti samo uspijeva, – upitala je, – da budeš tako vesela? I tako sigurna u sebe? – To je zasluga moje djece, a ne moja, – smijala se Rokselana. Buka mladog društva postajala je sve glasnije, pa je Esma krenula k njima u vrt. – Samo ti idi, – potjerala ju je Rokselana. – Ja ću doći kasnije. Djeca te žele samo za sebe. Nisi dugo bila kod njih i stalno pitaju gdje si. Nakon što je Esma izašla iz prostorije, Rokselana se trudila ostati na nogama. Ukočeno se naslonila na prozor i pogledala u vrt. Njezina su se djeca igrala. Preko travnjaka je bila razapeta uspravna mreža, koja je odraslim osobama dosezala otprilike do pojasa. Preko nje su djeca palicama prebacivala loptice koje su bile veličine njihovih šaka. Bila je to stara perzijska igra, no više nitko nije vodio računa o bezbožnosti njezina podrijetla. A mladi ljudi, ushićeni igrom, nisu sada razmišljali ni o čemu drugom na ovom svijetu, već samo o vraćanju protivničke lopte. Osim toga, pokušavali su se dostojanstveno držati, što im nije uvijek posve uspijevalo. Muhamed Sulejman i Selim već su pohađali školu za paževe dok im se Džihangir tek trebao priključiti. Sva trojica bili su odani kavaliri svojoj sestri Mirimah. Ona im je sakupljala lopte, ako bi eunusi koji su bili u službi, koju previdjeli. Mirimah je izgledala dražesno. Poput svoje braće, skinula je gornji dio odjeće i igrala u košulji koju je stegnula remenom i svijetloplavim svilenim hlačama, s uzorkom malenih cvjetića. Imala je jak udarac i njezine su lopte tijesno prelijetale preko mreže. Muhamed Sulejman je igrao puno nježnije, dok je Selim često slao loptu previsoko u zrak, glasno se smijući. U ovoj igri, dostojan suparnik svojoj sestri mogao je biti samo Džihangir. On je igrao štedeći se u pokretima i oštro kalkulirajući. Uz to, uvijek je stizao dobacivati nešto veselo, neku vedru riječ koja bi izazivala suigrače, ali ih ne bi vrijeđala. Upravo u Džihangiru bio je jako prisutan majčin duh i njezina ljupkost, koji su tako dominirali da je njegova grba padala u drugi plan. Nekoliko trenutaka i sama je Rokselana bila oduševljena igrom. No, tada se među djecom pojavila Esma. Džihangir ju je prvi primijetio,

pozdravivši je povikom između dvaju udaraca i odmah nakon završetka pojurio k njoj. On je bio njezin mezimac, a vraćao joj je ljubav sa svom svojom nježnosti, baš kao što je uzvraćao i roditeljima. I ostala Rokselanina djeca također su joj se razveselila. Mirimah, koja je bila visoka gotovo kao Esma, pokazivala je ljubav na svoj zaštitnički način. Jedino je Selim pokvario damska nastojanja svoje sestre time što je svoju sitnu tetu pokušavao podići u zrak. No, drugi mu to nisu htjeli dopustiti, pa se tako travnjakom učas valjala i hrvala mala gomila damskih hlača i dječačkih nogu. Oni su bili djeca, ali je i njihova teta Esma bila poput djeteta, njihov prijatelj u igri. Rokselani nije ništa promaklo. Djeca je vole, očajno je pomislila. Oni je vole, a i ja je volim! Ne mogu joj to učiniti! – Oh, Dede Semid, ja to ne mogu učiniti! – Glasno je viknula, kad je u prostoriju ušla dvorska upraviteljica. – Što to ne možeš?– upitala ju je prijateljica. – Pogledaj van! – naredila je Rokselana. Dede Semid ju je poslušala. – Dobro. Vidim djecu, – rekla je. – Tvoju djecu. – Zar ne vidiš Esmu? – Vidim i sultaniju, – kimnula je Dede Semid. – Vesela je. Smije se. A vidim i dječake. Tvoje dječake! – Rokselana je zastenjala. No, Dede Semid je bila neumoljiva. – Sultanija Esma želi biti sretna, – rekla je, – i uopće ne sumnjam da ima razloga za to. Vaša Carska Visost joj je izbrisala sve brige. Neopterećeno očekuje da joj se suprug vrati kući, i bit će u stanju veseliti mu se. Mora biti tako, i dobro da je tako. Ali Vaša Visost ne smije zaboraviti da će sultanija Esma obožavati svog supruga, ma što se dogodilo. Možda bi bila zabrinuta kad bi Ibrahim-paši pošlo za rukom nekako rastaviti Vašu Visost i Njegovo Veličanstvo. Uvjerena sam da Esma prema vašoj eventualnoj nasljednici ne bi mogla gajiti iste prijateljske osjećaje kao prema Vama… – Ti je mrziš, Dede Semid! Ne proturječi mi! Ljubomorna si na nju! Dede Semid je ostala hladna. – Da je i mrzim i da sam ljubomorna na nju, to me ne bi spriječilo da govorim istinu. Znam da nisam nepravedna. Volim te, – uzvratila je Dede Semid, – i bit ću tako dugo okrutna dok i ti ne postaneš okrutna, tamo gdje to moraš biti! I sama znaš što bi se dogodilo da je Ibrahimu uspjelo ono što je planirao s tobom. Bila bi

smijenjena i protjerana. Jednog dana Sulejman će umrijeti. Mustafa će se, s Ibrahimovom milosti, popeti na prijestolje, a Safija će postati majka sultanija. A tvoja djeca… – Ušuti! – Rokselana…, – navaljivala je Dede Semid. – Jesam li ti ikad rekla da znam ponešto o tome kako se sporazumijevaju nijemi? Kao dvorska upraviteljica moram to znati, moram razumjeti njihove poglede krajičkom oka, njihove znakove s usnama i prstima. I razgovarala sam s jednim. Bio je na Rodosu i bio je prisutan… – Molim te, ušuti…! – Bio je prisutan kad su ugušeni obojica sultana. Rekao je… – Ne mogu to slušati! Udarit ću te, stvarno ću te udariti ako ne ušutiš! – Slobodno me udari! – povikala je Dede Semid i bacila se pred Rokselanine noge. – Udari me, budi okrutna, no budi i čvrsta. Moraš biti čvrsta! Ako tvoji sinovi budu ugušeni, pokopat će ih svečano, s državnim turbanima i počasnim sabljama. Nosit će ih veziri, a sultan Mustafa će na njihovim grobovima proliti propisane suze i moliti. A što će učiniti sultanija Esma? I ona će plakati, i to iz dubine srca, to priznajem. No, kad bi joj nakon te ceremonije prišao Ibrahim, ona bi mu se svejedno otvorila kao što se cvijet otvara rosi. I zbog jedne takve jadne idile, ti ćeš svoje vlastito meso i krv… – Dede Semid je zajecala pred nogama svoje gospodarice, a zatim joj poljubila skute. Sav dvorski odgoj nestao je s nje, inače tako sabrane. No, Rokselana to nije ni primijetila. Ona, koja je bila neobuzdanija od svih ostalih, mislila je samo na svoje sinove. – Moram živjeti, – počela je tiho, kao da glasno moli svoju zadaću. – Moram živjeti jako dugo, duže od Sulejmana. Samo ja smijem biti majka sultanija. Muhamed Sulejman je odabran od gospe Hafse i od mene, i moram živjeti tako dugo dok moj sin ne postane padišah. Selim i Džihangir će biti dokaz da carska braća mogu biti sretna i odana, i da padišah ne treba moliti nad njihovim grobovima. To su moji sinovi. Ja sam ih rodila. Meni će se pokoriti. Oh, Dede Semid! Rokselana je vrisnula, u iznenadnom napadu straha. – Pomozi mi da ostanem na životu! Ne smijem umrijeti, sve dok ne bude tako! Dede Semid je skočila na noge i zagrlila je. Milovala ju je kao neko izgubljeno dijete, kao dijete koje se nečeg uplašilo. Konačno joj se

Rokselana zbunjeno osmjehnula. – A, sad, brzo, Dede Semid! – prošaptala je Rokselana. – Dodaj mi šminku, puder i ogledalo! Moram sići, dok ne primijete da me nema.

XXXV Sultanov povratak koji se trebao uskoro dogoditi, potaknuo je Rokselaninu djecu da se potrude kako bi razveselili oca. Dvojica najstarijih sinova potrudili su se za dobre ocjene u školi paževa. Džihangir je pronašao vremena kako bi biserjem ukrasio lutnju za svog oca. Mirimah je prepjevala na talijanski jednu pjesmu poznatog pjesnika Bakija kojeg je njezin otac obožavao, čime je, doduše, više pokazala svoj napredak u učenju talijanskog, nego u svladavanju pjesničkog umijeća. I Rokselana se također revno pripremala. Prije svega, nadala se kako će se Sulejman razveseliti umjetnički izrađenom zidnom satu. Baš kao i njegov protivnik Karlo Peti, i Sulejman je volio satove. U njima je vidio nešto više od korisnih mjerača vremena. Zanimao ga je njihov mehanizam. Rokselanin sat nije samo udarcima najavljivao vrijeme. S njega se mogao iščitati kalendar, pa čak i trenutni položaj zviježđa. To čudo napravio je jedan majstor iz Augsburga, a sultaniji ga je nabavio Rustem, upravitelj konjušnice. Ako je vjerovati glasinama, zaradio je dobar dio novca od te četiri tisuće dukata, koliko je sat koštao Rokselanu. Rustem je bio poznat kao škrtac i smatran je sposobnim. Bio je jedan od mnogih Hrvata koji su doprinosili dvorskoj službi, a bio je i izuzetno pobožan! No, Rokselana bi platila i trostruko, samo kako bi obradovala Sulejmana. Bila je daleko od toga da ga dovede u situaciju da ispašta zbog njezinog neprijateljstva prema Ibrahimu. U njezinim očima svejedno se vidjela svaka patnja koju joj je Sulejman nanio zbog Ibrahimove, a ne svoje zle namjere. Kad bi slijedila svoje srce, slijedila bi i razum koji joj je govorio da njezin muškarac jednostavno ne može bez potvrđivanja stare veze s Ibrahimom, i danju i noću. Predobro je poznavala Sulejmanovu melankoliju, da bi mogla tražiti od njega da zamijeni svog oštroumnog i zabavnog prijatelja za uvrijeđenu ženu, i to ju nije smetalo. No, sve bi to nestalo pred činjenicom da pola godine nije vidjela muškarca svog života! Doduše, kad bi zatvorila oči, ugledala bi upravo njega, njegovo tamno, muževno lice, uokvireno crnom bradom. Zbog napora na vojnom pohodu njegova brada muškarca od četrdeset i dvije godine sad je vjerojatno bila prošarana sjedinama. A ona je željela poljubiti svaku sijedu vlas svojeg voljenog i svaku njegovu boru. Njegovo tijelo je bilo njezino, a njeno tijelo pripadalo je njemu. Bila je to njezina sijeda kosa i bile su to njezine bore. Da. Postojao je samo

jedan Bog. No, prije bi se odrekla Alaha nego Sulejmana. Osmog siječnja 1536., nakon šestomjesečnog marša iz Tabriza, Sulejman se vratio u svoj glavni grad. Bilo je to jednog blagog zimskog dana, kakvi u Carigradu nisu rijetkost. Kako bi pozdravili svog vladara već na azijskoj obali, dostojanstvenici države i zakona, nisu se morali bojati morske bolesti, jer su morali prijeći samo Bospor. Ovdje su mu smjeli poljubiti ruku. Pridržavajući stremenje, gospoda su svečano podigla iz sedla Njegovo Veličanstvo, a uokolo je odjekivala topovska paljba. Sultan je stajao. Rat je završio. Doček također. Sulejman se zatim popeo na galiju. Na vrhovima jarbola lepršale su zastave ukrašene zastavicama Proroka, a galija je plovila pokraj Djevojačke kule, ravno prema ulazu u palaču. Sulejman je pristao pored topovske bitnice, odmah uz paviljon Hebetulah, ispred kojeg su ga razdragano pozdravljala djeca. Kako mu majka, koju bi prvu trebao pozdraviti, više nije bila među živima, krenuo je odmah prema novoj palači i Rokselani. Od prve minute njihova susreta, više ju nije puštao od sebe. Ni danju, ni noću. Morala je biti prisutna i kad je upriličen doček za francuskog poslanika. Sjedila je iza “Oka carstva”, prozora za motrenje, odakle je imala pogled na čitavu dvoranu za divan i gdje je mogla čuti svaku izgovorenu riječ. Kralj Francuske nije pogriješio kad je za svog čovjeka odabrao Alfonsa Laforeta. Laforet nije bio neki junak od mača, već poslovni čovjek srednjih godina, kojem nije nedostajalo sijedih u bradi i kosi. Sulejman ga je poznavao i cijenio. Isti se gospodin već pojavio i u Bagdadu, kako bi prenio čestitke svog vladara povodom pobjede u Perziji. Još je samo nedostajalo svečano predstavljanje na divanu. Ibrahim je uporno požurivao taj događaj, jer mu je bilo stalo do sklapanja trgovačkog ugovora s Francuskom. A prema običaju, još prije ulaska poslanika valjalo je razmijeniti nekoliko rečenica između velikog vezira i sultana, koje baš i nisu bile laskave za gosta. Nekako su više odgovarale staroturskoj sirovosti i novoturskoj bahatosti, negoli uglađenosti kakvu je odvajkada njegovao Carigrad. Ibrahim je, dakle, obavijestio Sulejmana kako poslanik francuskog kralja smatra srećom pristupiti pred lice uzvišenog sultana. – Je li vjernik? – upitao je Sulejman. – Nije, – rekao je Ibrahim. – Svi nevjernici su isti, – dodao je Sulejman, – neka ih Alah kazni! -Neka ih Alah kazni! – ponovio je za njim Ibrahim.

– Je li gladan? – raspitivao se Sulejman a, u slučaju da odgovor bude potvrdan, kratko bi naredio: – Nahranite ga. Ali nevjernik je jeo, uvjeravao ga je Ibrahim, misleći na banket koji su nakon ceremonije morali upriličiti za poslanika, a s kojeg je Sulejman izostao jer mu je slovo zakona zabranjivalo svako blagovanje s robovima. A svi prisutni na dvorskoj ceremoniji bili su sultanovi robovi. No, kako je Laforet već jeo, preostalo je još samo jedno. – Pristojno ga odjeni i uvedi k meni! – naredio je Sulejman. Za tu prigodu uvijek se odijevalo fino odijelo od samurovog krzna, vrijedno šest stotina dukata. Za to vrijeme Laforet je predao svoj mač, a dvojica sobara držala su ga čvrsto za ruke, jer je samo tako i nikako drugačije mogao biti uveden na divan. Rokselanu nisu previše očarali hvalisavi govor veleposlanika i darovi njegovog kralja. U takvim se situacijama uvijek govorilo ono što se ionako već znalo, a pokloni iz Europe malo kad su mogli izazvati oduševljenje. Nekoliko srebrnih ili pozlaćenih posuda, nekoliko manjih komada dragog kamenja, ne osobito vrijednih – to je obično bilo sve. Europa nije bila samo mračna, već i siromašna. Europljani nisu nikad poklanjali lijepe, božanski odjevene robove i ropkinje, rijetke i zadivljujuće životinje, skupocjene tkanine i knjige ili dragulje; to su, pak, bili darovi kakvim su ih običavala darivati orijentalna izaslanstva. Ni Laforet nije promijenio tu tradiciju. Rokselana je dokono promatrala Ibrahima. Savršeno je vladao svim diplomatskim vještinama, a dok je pregovarao, pokreti su mu bili precizni, čak pomalo umjetnički. Svi, pa čak i ostali veziri, osjećali su prema njemu jednako strahopoštovanje kakvo su osjećali prema sultanu. Rokselani nije promaknulo kako ga se plaše, čak više nego Sulejmana. Bilo je nemoguće imati samopouzdaniji nastup od onog kakav je imao Ibrahim. Pa ipak, nakon bitke kad Mohača, mnogo se toga promijenilo za pobjedonosnog seraskera, velikog vezira. Tad si je još mogao dopustiti naredbu da se pjesnika Figanija objesi na istom hipodromu na kojem su stajale statue Herakla, Apolona i Artemide, a samo zato što je napisao nekoliko podrugljivih stihova o njegovim poganskim, božanskim likovima. A sve to prije no što je sultan uopće i doznao pojedinosti.

Sulejman se pritom nije osobito protivio tom činu, štoviše, držao je da će Figani, zahvaljujući načinu na koji je skončao, osigurati sebi besmrtnost. I to nezasluženo. Svijet stihova nije Sulejmanu bio stran; i sam je pisao kaside,48 pune ozbiljne, vladarske časti i emocija, ne pod svojim imenom, već pod imenom svojeg ljubljenog prijatelja Muhibija. A ni puno većem pjesniku, Jahji, do dana današnjeg nije se ništa dogodilo, iako je njegova elegija o smrti nedužno smaknutog Iskendera Čelebija prošla kroz brojne ruke. Sulejman mu čak nije oduzeo ni unosno upravljanje pobožnim zakladama; zapravo, Ibrahim mu ga nije oduzeo, jer se ipak nije usudio zbog Sulejmana. Bilo je nekoliko stvari kojih se veliki vezir u posljednje vrijeme plašio. Pored toga, i Barbarossa je još uvijek bio nesmetano usidren ispred Tenedosa. Bilo bi nezgodno kad bi zapovijed Starom da prihvati odgovornost i dođe u Stambul, potvrdila nemoć Porte nad njim. Drugim riječima, unatoč pobjedi nad Perzijom, Sulejmanovom ljubimcu nakon Mohača baš i nije sve išlo kao po loju. Ibrahim nije odavao svoja razmišljanja ni najmanjim znakom nesigurnosti, iako možda nije ni bio svjestan koliko ga glasno vlastita savjest upozorava na situaciju. Činilo se kako ni jedan od tih ljudi ništa ne sluti, čak ni sam Sulejman. On je bio milostiviji prema Ibrahimu no ikad, i Rokselana se na trenutak uplašila. Odjednom joj je Sulejman izgledao sasvim strano. Njezino vlastito djelo učinilo ju je nepovjerljivom i prema sebi i prema ostalima, i činilo joj se kao da gleda u samu bit veličanstvenog pretvaranja. No, tad je priznala samoj sebi kako ipak bolje poznaje Sulejmana. Tȁ on nije bio sposoban za pretvaranje. On je htio voljeti, želio je imati povjerenje. Duboko ju je ganulo što je bilo tako, i u njoj su istovremeno bujali žarka ljubav prema suprugu, kao i stid što se drznula posumnjati u njega. Zapravo, ona nije poput Sulejmana, predbacivala je sebi. Ona je izvježbana za život u opsjeni i laži. Tim je oružjem i pobijedila Esmino nepovjerenje. I kako se sada njezin suprug, još uvijek neupozoren i slijep, vladao poput gospodara divana, tako je ona prepoznala u tome svoje djelo, djelo

od kojeg više ne može odustati. Ili barem ne može prije no što priči dođe kraj, bilo za nju, bilo za Ibrahima. Već i pri samoj pomisli na svoj poraz, Rokselanine su namjere bivale sve čvršće. Strahovito je željela Ibrahimov kraj, jer je mislila na svoje sinove. Polako joj je popuštala vrućina; čelo joj je opet bilo bijelo, glatko i čisto. Rokselana više nije brinula; bila je odlučna. I ne samo to, razveselila se kad je vezir kupole Ajaz-paša, nakon što je izveden Laforet, upozorio na to da se Hajredin Barbarossa i dalje zadržava ispred Tenedosa. Uslijedilo je pitanje o tome, a Ajaz ga je umotao u pohvalni govor na račun Sulejmana, o tome kako je on velikodušan gospodar svojim slugama, i o tome kako njegove sluge moraju slijediti pravila da bi bili vrijedni njegove milosti. Ibrahimov odgovor bio je vrlo kratak. Rekao je kako svakog dana očekuje flotu u Propontisu49. Sulejman je šutio.

XXXVI Rokselana i Sulejman tek su navečer bili sami. Sulejman je cijeli dan proveo radno – pregledavao je zbor paževa, imao sastanak s muftijom i družio se sa ženskim dijelom svoje obitelji, a tu su bila i djeca. Mirimah bi pukla od ljubomore da svojeg oca tog dana, makar nakratko, nije imala samo za sebe. Tȁ nije ga vidjela tako dugo… Sulejman je bio posebno slab na svoju kćerku, i nije joj želio uskratiti nešto što je i njemu samom donosilo toliko veselja. Na koncu je svoju službu pred Sulejmanom morao obaviti i aga glavne, unutarnje sobe, dok su isto to pred Rokselanom imale obavile dvorske dame te nadležni haremski aga. Tek nakon što su svi otpušteni, supružnici su se našli u onoj istoj odaji iz koje je Rokselana nekad davno pobjegla od nijemih. Oboje su bili odjeveni u laganu kućnu odjeću, a Sulejman je, osim toga, imao jednostavan, mali turban. Bio je zamišljen. Nije imao dojam da je danas obavio sve što je htio; nedostajao mu je sat njegovog razgovora s Rokselanom, najpovjerljivijeg od svih. A ona je osjetila kako Sulejman još uvijek nema želju leći u postelju pa je, nježno se smiješeći, donijela bocu s vinom i natočila u dvije čaše. Sulejman je uzdahnuo, a ona se glasno nasmijala. – Lako je tebi, – prigovorio joj je, iako ne posve ozbiljno. – Ti ne moraš brinuti. Zar nisi ništa primijetila na divanu? Sulejmanov pogled klizio je linijama njezinog tijela koje se jasno ocrtavalo ispod nježne svile. Glava joj je bila ovlaš pokrivena laganom tirkiznoplavom maramom, ispod koje su virile dvije debele pletenice. Nisu bile svezane vrpcom. Ništa ga nije sprečavalo da joj raspusti kosu, točno onako kako je to volio. Rokselana ju je protresla. Iako joj je sve to isprva sličilo na neku igru udvaranja, Rokselani je bilo jasno kako Sulejman želi razgovarati s njom. Čak je točno znala o čemu, iako nije htjela prva početi. Zato je pričala o Laforetu. Šalila se na račun toga kako se francuski poslanik čudom čudio raskoši divana. Francuska zasigurno nije blagoslovljena takvim bogatstvima, nastavila je glasno razmišljati Rokselana. U polubarbarskoj zemlji oskudijevali su i s

alaunom, pa je postizanje trgovačkog ugovora bilo više tehničko pitanje. Nakon sklapanja tog ugovora, Francuska se više neće mučiti sa zabranom kupovanja turskog alauna, koju je proglasilo papinsko vijeće. Sulejman ju je sa zanimanjem slušao. Rokselana je brže i jasnije od njega procjenjivala gospodarske veze, čak i u područjima koja nisu bila primarno njezin interes. Njega je više zanimala vanjska politika, pozicija moći i vojnih snaga. Rokselana nije zaboravila dolijevati mu vino, sve dok nije prekinuo svoj monolog. U svakom slučaju, vanjska politika nije ono što ga brine, zaključio je Sulejman. – A što je onda? – smješkala se Rokselana. – Tko te zabrinjava? – Ti i Ibrahim, svi vi. Čak i moj novi kapudan paša, Hajredin. – Pa… Počnimo s Hajredinom, – zamolila ga je. A Sulejman je odmah prešao na bit: – Zašto se ne vraća? – Nastala je stanka. Rokselana je pogledala svoj pehar i pustila da joj par kapi crvenog vina klizne dlanovima. – Zato, – rekla je. – Boji se? – Boji se Iskenderove sudbine, – odgovorila je. Danas je saznala ono što bi se trebalo dogoditi. Sulejman je ustao i ponovo je zavladala tišina. Debeli sagovi stišavali su zvuk njegovih čvrstih koraka. Zastao je. – Ne cijenim Iskendera ništa manje od tebe, – rekao je. – Zato nemaš nikakvog razloga tako se ponašati. A da još uvijek pogrešno shvaćaš, potvrđuje i to da me nisi poštedjela pogleda na gospu Nino koju, pored toga, želiš postaviti za svoju dvorsku upraviteljicu, – ogorčeno je zaključio Sulejman. Rokselana je sagnula glavu, kao da ju je duboko pogodilo ono što joj Sulejman prigovara. – Nino ti je oduvijek bila draga, – tiho je objasnila. – A kamo bi sirotica trebala otići? Oprosti što te podsjećam na to. Dosad je bilo nečuveno da carski službenici ulaze u ženske odaje. Nakon Iskenderove smrti nisu se zaustavili ni pred njegovim haremom, već su zaplijenili i Ninina udovička dobra i njezin jutarnji dar,50 kao i njezin miraz i potjerali su je iz kuće, bez kreveta i stolca! Rokselana nije slagala ni riječ. Nakon što je posjetila Nino i izrazila

joj sućut, Ibrahim je iz bijesa i inata naredio sve ovo o čemu je Rokselana sada pričala svome mužu. Sulejman o tome nije ništa znao. – To svi znaju, samo ti ne znaš! – nastavila je Rokselana. – Ne pričam o Ghasalis, satirskoj poslanici, iako ju mnogi Stambulci znaju napamet i može se kupiti za četiri aspre na bazaru. No, muftija je danas bio kod tebe. Zar ti nije prigovorio zbog preziranja Kurana i svih zakona koji su takvim postupkom počinjeni u tvoje ime? – Ibrahim o tome zna koliko i ja! – povikao je Sulejman. – Kaznit će zločinca. I ja to želim i obećavam ti! – Nisam ja okrivila Ibrahima, – rekla je Rokselana. – Neće kazniti zlodjelo koje je sam počinio. – Onda me je Ibrahim očito pogrešno shvatio…, – promrmljao je Sulejman. Rokselana se sažalila nad svojim suprugom. No, upravo zato nije mogla prekinuti svoju bitku. Više nije mislila samo na svoje sinove; mislila je i na ostavštinu gospe Hafse, mislila je i na Sulejmana. Činilo se da je Sulejman donio odluku. – Hurem, – molio ju je, – možeš li mi vjerovati kad ti kažem da ne znaš sve? – Znam da je tužitelj predbacivao Iskenderu da je lopov. No, ja u to ne vjerujem, baš kao ni vojska i narod. A čini mi se da ni ti sâm ne vjeruješ u to. – Hurem! Ipak ne znaš sve! – Sulejman ju je još jednom pokušao uvjeriti. – Trebala bih ti vjerovati, znam, – nastavila je Rokselana. – Oh, dragi moj mužu, ja ti vjerujem bez da sve znam. No, narod je taj koji ti mora vjerovati. A vjeruje li ti? Sâm odgovori. Zašto se Hajredin ne vraća s flotom? – Zato što je bio Iskenderov pomoćnik i boji se kazne! – povikao je Sulejman. Rokselana ga je pogledala razrogačenih očiju. Takav odgovor nije nikako očekivala od Sulejmana. Ozbiljno i dobronamjerno uhvatio ju je za ruke. – U pravu si, – rekao je. – Svi su u pravu. Iskender nije bio lopov.

Ali dok god ne znaš ono što bih ti najradije prešutio, mogu shvatiti da braniš uspomenu na njega. No, zašto braniš Hajredina? Kad je napao Fondi, htio je napakostiti tebi. – Vjerujem da mi nije htio dobro, ali nije mislio loše. Mislim da tada nije uopće mislio na mene. – I time ga opravdavaš? – Kad bih to činila, slabo bih te voljela. – No, zalažeš se za njega? – sve se više čudio Sulejman. – Zato što ga trebaš, Sulejmane, – objasnila mu je. – Carstvo ga treba. Izgubio je Alžir, i to jest bio neuspjeh. No kako ga je već ranije osvojio sâm, svojim sredstvima, zapravo je izgubio svoju vlastitu zemlju. A sad ćeš je ti ponovo osvojiti i tek tada će ta zemlja stvarno pripadati tebi. Hajredin nikad nije bio pobijeđen na moru, a tebi treba admiral, graditelj flote, takav kakav je on. Pri svakoj Rokselaninoj riječi, Sulejmanovo se lice razvedravalo. A onda ju je privukao na svoje grudi i poljubio. Razmišljao je o Ibrahimu koji je donio odluku o Barbarossinoj propasti, istovremeno osjećajući Rokselanu u svojim rukama. Svoju ženu koja je štitila Riđobradog. Sulejman je bio ponosan na svoju suprugu. – Da, Hurem, – rekao je Sulejman, – vidim da je posve pogrešno što sam ti htio nešto zatajiti. Ti si pametna i odana, i razmišljaš onako kako bi i vladar trebao razmišljati, – dodao je Sulejman i nastavio: – Ne. Iskender Čelebi nije bio lopov, a za ono što je radio, uvijek je imao opravdanje. Osim toga, otkad je zabranjeno pokloniti sultanu lijepu robinju? To je oduvijek bio čin veleštovanja koji je ukazivao na dobro ponašanje podanika. Više od polovice svih djevojaka i gospa u haremu su nečiji darovi. I kako bih ja odjednom mogao osuđivati takvo ponašanje i tvrditi da ono zavrjeđuje smrt, a dosad je bilo hvalevrijedno? Pa, nisam tiranin. No, to što je Iskender, pomoću Giulije Gonzage naumio rastaviti nas dvoje, zavređuje smrt. – Iskender? – upitala je Rokselana. – Da. To je, naime, bila njegova namjera, – Sulejman je prečuo Rokselanino pitanje. – Taman da je napad na Fondi i uspio, to nikad ne bi utjecalo na mene. Nikakva druga žena ne može me odvojiti od tebe. Sama činjenica da je imao zle namjere prema tebi i da ti je zadao brige, trebala mi je biti dovoljna. I bila je. A sad i ti znaš zašto sam kaznio Iskendera

Čelebija. – Iskendera…? – ponavljala je Rokselana, kao da sanja. – Dobro si shvatila da se Hajredin ne uklapa u ovu priču. On je bio samo oružje, a Iskender je bio mozak. Kad je Stari bio u Halebu, defterdar ga je nagovorio na to da napadne Fondi i zarobi Gonzagu za mene. Iskender je samo zbog toga prekinuo službeno putovanje. Ibrahim to zna. On mi je i rekao. Rokselana je promatrala Sulejmana i posve se šćućurila. Podvinula je noge i čvrsto ih obujmila rukama. Sva se uvukla u sebe pred onim što je moralo uslijediti. Sulejman je govorio nesputano i u trenutku joj je postala jasna težina zadatka koji je preuzela na sebe. Shvatila je kako se i u “slučaju Barbarossa” htio prikloniti Rokselaninoj strani i imati drugačije mišljenje od Ibrahimova. No, shvatila je i to koliko mu je nemoguće zamisliti život bez Ibrahima. Nije se zanosila time da će joj u ovom slučaju biti jednostavno reći Sulejmanu istinu. No, tek sad se uvjerila koliko bi ga teško pogodila ta istina i koliko bi mu ona time oduzela. Stresla se od užasa. – Potresena si, – rekao je Sulejman i pomilovao je po kosi, ganutljivo i nježno. Rokselana je razmišljala o tome kako da mu sada uzvrati ljubav, a nije se mogla oteti ni mislima da je netko nevin morao umrijeti. Uzela je njegovu ruku i prislonila je na svoj obraz. Dlan mu je bio vlažan. – Da, potresena sam, – rekla je. – Potresena sam zbog tvoje ljubavi prema meni. Potresena sam zato što kažnjavaš ubojstvom, ako nas se samo i pokuša rastaviti. I zato sam ti zahvalna. No, to je također ubojstvo. Ali… je li Iskender ubojica? Rokselana je pričala sa svojim suprugom kao s malim djetetom. A on je stajao pored nje, visok i snažan, muškarac koji nije bio gospodar dviju polovica svijeta samo prema svojoj tituli, već je posjedovao snagu duha da vlada zemljama koje mu je u stvarnosti dao Alah. No, u ovom trenutku sultan je bio poput njezinog djeteta. – Razmisli, Sulejmane, – zamolila ga je. – Iskender je bio ubojica naše ljubavi točno onoliko koliko i lopov. – To bi bilo strašno! – rekao je Sulejman. U sekundi, u njemu su se počele boriti spoznaje koje je imao. – Mora da se varaš, – rekao je nakon kratke šutnje. – Ibrahim mi je jamčio da je tako. Pa zar misliš da bi si

Ibrahim natovario na savjest smrt nevinog čovjeka? Rokselana je odlučila. Reći će ono što mora. – Ibrahim je učinio upravo to, – odgovorila je. – Što je zgriješilo trideset Iskenderovih službenika riznice koje je dao mučiti i ubiti? Ako Iskender nije bio lopov, kako i sam kažeš, tada ni oni nisu bili lopovi. A s Hajredinom nisu mogli ništa postići! Ne Sulejmane, smrt te tridesetorice nije bila ljudska pogreška. To je bilo svjesno ubojstvo, smaknuća koja su trebala pogoditi Iskendera. Ibrahim je vidio u njemu dosadnog stražara, čovjeka koji mu je osporavao pravo na titulu sultana. I Ibrahim ga je zato morao ukloniti. Sulejman je šutio. Duboko ga je pogodilo to što je sada izgovarala njegova voljena žena – ono isto što ga je noćima proganjalo. – Iskender je bio nevin. On nije bio ni lopov, ni izdajica. I ne, ne varam se, – nastavila je Rokselana. – To što je prekinuo svoj put, bilo je razumljivo samo po sebi. Nije to učinio kako bi se susreo s Hajredinom, već zato da bi stao pred svoje ljude. Kako bi i sebe i njih obranio od podmukle optužbe da su lopovi. Zašto bi nas Iskender uopće htio rastaviti? Tȁ bio je oženjen s mojom prisnom prijateljicom. Mogao mi se dodvoravati za naklonost prema njemu i njegovim željama. U tome bi mu bila veća sigurnost. Gonzagu nije ni poznavao. Što bi mogao očekivati od nje? Konačno, Iskender nije bio mladić, niti nekakav spletkaroš ili zanesenjak, već trezven čovjek koji ti je dovoljno puta dokazao kako ima jasan razum… – Dosta! – Sulejman se htio riješiti Rokselaninih riječi, no već su prodrle duboko u njegove misli. – Sve što si rekla, – odmjereno je nastavio, – nije ništa drugo nego pretpostavka. A Ibrahim ima konkretne informacije; osim toga, prisegnuo mi je. Daj shvati, Hurem, da nemam razloga ne vjerovati mu! – Imaš mnogo razloga da mu ne vjeruješ! – uzvratila je Rokselana. – Ili ona tridesetorica nisu valjan razlog? A umišljena obijest s kojom priča o tebi sa stranim veleposlanicima? Znam da si to često ismijavao kao sitnu slabost. No, ja ti kažem da je to puno više. Teško će ga biti zadovoljiti, vjeruj mi! Njegova godišnja plaća iznosi jedan milijun, a tvoji pokloni višetruko su vrjedniji. Odobrio si mu pravo na šest tugova, nosi tvoju odjeću i dijeli s tobom tabor. Povjerio si mu svoje carstvo i dao mu toliko da mu više nemaš što dati. Zato je počeo uzimati ono što mu ne možeš dati. Ne pričam o povjerenju tvoje vojske i tvog naroda, niti o tvojoj floti koja

će biti izgubljena ako ne zaustaviš svog vezira. No, on je uzeo i tvoju titulu. Ne bojiš li se da bi ga jednoga dana mogla spopasti i želja za tvojim prijestoljem? – On je moj prijatelj! – viknuo je Sulejman. Njegov povik više je zvučao kao poziv u pomoć. – Prema kanonu Osvajača, on je tvoja sjena, – rekla je Rokselana. – Mislim da nas ti ne razumiješ, – Sulejman je pokušao promijeniti temu. – Ni njega, ni mene. Budi uvjerena da je on moj prijatelj. A može li rob biti prijatelj? Ne može. Rob može voljeti i mrziti, ali ne može biti prijatelj. Znači li to da bih morao zamjerati Ibrahimu što mi nije rob? Rokselana je htjela nešto reći, no Sulejman ju je prekinuo. – Hurem, ženo moja, – zamolio ju je, – smijem li ti ispričati kakva je bila situacija oko mene, dok sam bio namjesnik u Manisi? Nisam strahovao za svoj život, to ne. Ali, tada sam se bio potpuno otuđio od svega. Znao sam da se moja majka u Stambulu mora svaki dan boriti s time. U svom haremu imao sam dvije žene, dvije ljubazne žene, ali sam ja, nažalost, bio samo princ i prilika za njihovo promaknuće, zbog čega su i zaboravile na ono ljudsko. U svojoj okolini nisam imao nikoga kome bih mogao vjerovati. Ni za koga nisam mogao reći da ne nosi za pojasom smrtnu presudu mog oca i samo čeka priliku da je izvrši. I tada sam sreo Ibrahima, za kojega sam bio samo čovjek i ništa više. Iako moram priznati da on povremeno u padišahu ne primjećuje čovjeka, ipak se u onom što mi je bitno, nije ništa promijenilo. Ostavi Ibrahima meni, Hurem, molim te. Tim je riječima Sulejman stavio takav teret na Rokselanina leđa, da je izgledalo kako više nikad neće moći podignuti glavu. – Pričao si o svojoj majci, – tiho je započela. – Ja sam mislila na nju. – Ona ga nikada nije voljela, – prekinuo ju je Sulejman. – Bojala se za tebe, – rekla je Rokselana, – baš kao i ja. Ali ja sam joj obećala. Zaklela sam se tvojoj majci i održat ću to obećanje. – Činjenice, Hurem, bitne su činjenice. A ne pretpostavke! – opomenuo ju je Sulejman. – Činjenice? – ponovila je Rokselana. – Dokazi? U redu. Imam čvrst dokaz! Sulejman je problijedio. – Dobit ćeš čvrst dokaz, – nastavila je. – Trebaš znati tko je

nagovorio Hajredina da napadne Fondi. Bio je to sâm Ibrahim. Evo, pogledaj. Rokselana je pomaknula ukrasnu zidnu tapiseriju i pritisnula oprugu. Drvena oplata se otvorila, a Rokselana je izvukla pismo i pružila ga Sulejmanu. – Danas nisam imala priliku dati ti ga. To je Hajredinovo osobno izvješće. – Koje mi on šalje preko tebe? – upitao je Sulejman. – Misliš li da ga je trebao dostaviti po velikom veziru koji ga se želi riješiti, baš kao što se riješio Iskendera? Znam da Hajredin nema pravo na neposredno izvješće prijestolju. No, mislim da je sedamdeset brodova i dvadeset pet tisuća nezamjenjivih pomoraca vrijedno povrede pravila. – Jesu, vrijedni su, – složio se Sulejman. – Što trebam pročitati? – Najprije ovo! – rekla je Rokselana i pokazala mu mjesto u pismu u kojem se spominje Fondi. Sulejman je počeo čitati, a Rokselana je šutke sjela sa strane. Nije mogla gledati tugu koja se sve jače ocrtavala na Sulejmanovu licu. – Bila si u pravu – Sulejman je to izgovorio tako mirno da je Rokselanu ispunila jeza. Možda bi joj bilo draže da je iz njega provalio bijes i da ga je preplavila bol. – Nemoj se prenagliti! – upozorila ga je. – Prvo provjeri je li Hajredin taj koji laže. Rokselana je ovo izgovorila samo kako bi ga malo trgnula iz te njegove skamenjenosti. Ona, naravno, nije nimalo dvojila. Bila je sigurna u to tko ovdje ne govori istinu. Međutim, i Sulejman je znao. – Tu više nema mjesta sumnji, – rekao je. – Da je Hajredin svjestan svoje krivnje, već bi je odavno svalio na mrtvog Iskendera. Zašto bi se gurao da padne sa živućim Ibrahimom? – Dakle, Ibrahim će pasti? – nastavila ga je ispitivati Rokselana. Pogledala ga je puna očekivanja. No, Sulejman joj nije odgovorio; samo je sjeo. Odjednom ga je preplavio silan umor, no unatoč tome, sjećanje ga nije napuštalo. Ponovo je sve jasno vidio i čuo. On je, naime, jasno pitao Ibrahima nije li možda netko drugi naveo Barbarossu na krivi put. Međutim, Ibrahim je ljubazno i spretno, kako on to već umije, prešao na drugu temu i podsjetio ga na to kako je Fondi ipak

staro rimsko blago. Potom je citirao Horacija, ispričao nekakvu anegdotu u kojoj pjesnik opisuje svojeg prijatelja, gradskog kroničara, kako ima široku, lijepo obrubljenu togu i tavu na ugljen, zbog čega su ga svi ismijavali. No, on ih umišljeno uvijek nosi sa sobom, jer vjeruje da mu na njima svi zavide. Upravo je ta anegdota skrenula tada razgovor u drugom pravcu i Sulejman je zbog nje zaboravio na svoje pitanje i svoju dužnost. A sad se trebao suočiti s time kako je posljedica njegove zaboravljivosti bila, ni više ni manje, nego sramotna smrt jednog zaslužnog čovjeka. Sulejmanu se čitava situacija gadila i zbog toga je počeo govoriti. – Osamnaest godina vjerovao sam čovjeku u Ibrahimu. Osamnaest godina ta je vjera bila najprije moja utjeha, a kasnije i moja radost. Sve mora biti naplaćeno, pa i tih osamnaest godina. Strašno je samo to što ja ne mogu izvršiti svoju dužnost. Naime, ne mogu smijeniti Ibrahima, a da ga ne ubijem. Ja znam snagu njegova osmijeha i snagu njegovih poluriječi – on je opasniji od nekog osmanskog princa. A ne mogu ga ubiti, jer sam prisegnuo da ću čuvati njegov život. Vjeruj mi, Hurem, kunem ti se Alahom! Rokselana je tužno kimnula. Vjerojatno se nadala da će je Sulejman poštedjeti ovog posljednjeg, no kako to nije učinio, ona se jednostavno ugasila. U njoj nije ostalo ništa drugo, osim da ga još suoči s onim što će se morati dogoditi. – Pitala sam te, – započela je, – ne bojiš li se da bi jednoga dana Ibrahim mogao poželjeti tvoje prijestolje? Pusti me da ti sad postavim sasvim drugačije pitanje. Što je učinio Timur Lenko, kad je kod Angore pobijedio Bajazida Munju? Znaš i sâm. Odveo je Bajazidovu ženu iz harema i stavio je na zid srama. I Sulejman ima samo jednu suprugu i jednog prijatelja. – Hurem! – viknuo je Sulejman. – Nemoj biti tako neumjerena u svom bijesu na njega. Rokselana je samo odmahnula glavom. – Čak te i ja moram opomenuti, moj Sulejmane, da ne zaključuješ brzopleto, već da poslušaš što ti imam reći. Sulejman je podignuo pogled. Osjetio je da stiže munja, samo još nije znao kad će bljesnuti. – Slušam, – rekao je.

– Pitam te dalje, – nastavila je Rokselana, – misliš li da je šepavom Timuru stalo do usluga sultanije, posebno u vrijeme kad je imao na raspolaganju tisuću robovskih ruku? Mongol je tvojem pretku Bajazidu htio učiniti ono najgore. Poniziti ga. Osjećao je da izgubljena bitka nije posve uništila protivnika, i time što je učinio htio ga je dokraja zgaziti. Upravo zato prepustio je Bajazidovu suprugu na milost i nemilost. – U redu, ali čemu ta usporedba? – požurivao ju je Sulejman. No, Rokselana se nije dala. Nije mu htjela ostaviti ni jedan adut u rukama. Odlučila je. Radi se o njezinoj djeci. Radi se i o Sulejmanu. – Timur, sin sreće, nije bio velikodušan prema vladaru koji je rođen u “ljubičastoj” raskoši. No rob, koji je bogato nagrađivan, uopće ne poznaje granice svojih želja. Kad posjeduje sve što je nekad imao gospodar, najprije umisli da je vladar svog vladara. Ono što rob ne može imati, onaj drugi, u najmanju ruku, ne smije zadržati. A to su – dostojanstvo i čast. Čak ni smrt vladara ne može toliko zadovoljiti roba kao njegova sramota. Sramota njegova vladara… – Hurem! – Tvoja sramota, Sulejmane, – završila je Rokselana. Munja je bljesnula. Muž i žena stajali su jedno nasuprot drugome i gledali se u oči. Rokselana nije spuštala pogled. – Ibrahim ti je nanio sramotu u tvojoj vlastitoj kući. I zločin je da ti ja to moram i želim reći. Moraš znati da je Ibrahim posegnuo za sramotom tvoje žene. Hoćeš li ga i za to ostaviti nekažnjenim? I tad mu je sve ispričala; o proslavi Nininog vjenčanja u Esminom kupalištu, o zakračunatim vratima i nestalom križiću. – Križić? – Sulejman je postavio pitanje, iako je znao odgovor. – Križić je kod Ibrahima, – rekla je Rokselana odlučno. – I nemoj misliti da je osjećao strast, tad kad me vidio golu. Ne, on je mislio samo na tvoju sramotu. Uslijedila je tišina, tišina ispunjena užasom. Sulejman nije sumnjao u to da Rokselana govori istinu. Više nije sumnjao ni u Ibrahimovu krivnju. A Rokselana je, pak, bila poput liječnika sa skalpelom u ruci. Bila je samilosna i bez milosti. Bila je kao od kamena. – Provjeri sve što sam ti rekla, – ponudila je. – Provjeri ima li on taj križić. Dok je svjetlost svijeća zamirala pred prvim zrakama svitanja,

Rokselana je napustila odaju. Sulejman je nije slijedio.

XXXVII Sljedećeg dana, sultan se držao podalje od svoje supruge. No, kako ne bi rasplamsao dojam bilo kakve razmirice, poslao je kapu agu da joj prenese njegovo žaljenje što je toliko okupiran obvezama. Bolil je bio vidljivo uznemiren kad je u pratnji svog kolege iz haremske službe, kizlar age, prenosio Rokselani Sulejmanovu poruku. No, Rokselana je uočila njegov nemir i nije ga ništa pitala, iako je on vjerojatno očekivao suprotno. Nije joj trebao Bolil; i sama je znala kakva je situacija kod Sulejmana i, umjesto da je u četiri oka ispitivala kapu agu, radije je dočekala muftiju. Obnašatelj te dužnosti bio je također novo lice, baš kao i kizlar aga. Lokman-aga kizlar i muftija Kemal-paša Zade bili su obojica mrtvi. Već pola godine muftija je bio Ebusud-efendija, koji je brzo postao poznat po izvanrednom pamćenju i tumačenjima Kurana. Muftija se naklonio ispred paravana iza kojeg je bila Rokselana. Isto su učinila i dvojica njegovih pripravnika, mulasa, koje je poveo sa sobom. – Moj oče, – obratila mu se Rokselana, – Vaša Vas kći moli za poduku. Dopušta li mi Vaša Svetost da sjednem ispred Vaših nogu? Stari gospodin s njegovanom bijelom bradom sjeo je na počasno mjesto, a Rokselana nešto niže, na jastučić. Osim trojice duhovnika i sultanije u sobi više nije bilo nikoga. – Slušam, Vaša Visosti, – rekao je Ebusud. – Zahvaljujem Vašoj Svetosti što ste se pomučili doći u palaču. No, imam nemirnu savjest, i nužan mi je Vaš očinski savjet. – Recite, kćeri moja. – Alahova milost je tako jasno zasjala nad mojom zemaljskom pojavom da me tišti to što sam učinila premalo za slavljenje Njegova Imena. A Prorok zapovijeda da vjernik ne smije zaboraviti svoga bližnjeg, već treba davati milostinju. Što mi savjetuje Vaša Svetost, kako bih umirila svoju nemirnu savjest? Otkako je muftija primio Rokselaninu poruku, nije se prestao pitati što to sultanija želi od njega. Još uvijek nije znao odgovor na to pitanje. No, bilo mu je posve jasno kako mu Rokselana, za ispunjavanje svoje

molbe, nudi naknadu. Ovisno o tome kolika će biti, bit će mu jasnija i važnost njezine želje. Njegova je zadaća sada paziti na to da nagrada ne zaostane za molbom. Doduše, sultanija dosad nije bila nerazborita poput nekih carskih miljenika i nije nikad javno, poput Ibrahima, pokazivala svoj prezir prema zakonu i Kuranu. No, nije baš ni potvrdila svoju pobožnost, onako kako joj je to dopuštalo njezino bogatstvo. A ako je sad bila spremna na to, ništa joj neće stati na put. A za približavanje Alahu, svaki je dan jednako dobar. Ako Rokselanin zahtjev ne proturječi islamu, muftija je bio spreman podučiti je što da moli. – Alah je velik, – oprezno je započeo, – ali ništa ne dodaje molitvi ljudi. No, najljepša je milostinja pripremiti bližnjemu mjesto na kojem će mu se moći klanjati. Obojica muftijinih pratitelja brzo su se pogledali, a njihov je pogled govorio da Njegova Svetost uopće nije blesava što odmah traži džamiju, a možda i unosno upravljanje imetkom zaklade za sebe osobno. I sâm je muftija zadrhtao od veselja kad se Rokselana složila s njegovim prijedlogom. – U pravu ste, Svetosti. Dakle, džamija. Dalje je govorila o tome kako ona, kao žena, nema pravo priključiti svojoj džamiji i visoku školu, te kako bi zato htjela sagraditi jednu bolnicu za potrebite žene u svetištu, i kako bi upravljanje zakladom dala u ruke Njegove Svetosti… Imala je još neke ideje, no bilo je posve jasno kako je to samo uvod u pitanje koje je odlučila postaviti najvećem vjerskom autoritetu. Cijena je bila poznata – na redu je bila molba. Kako bi naglasila važnost svojih riječi, Rokselana je prvo napravila pauzu, a onda započela s onim što je naumila. Iako nije spominjala imena, i muftija i njegovi pratitelji jasno su mogli naslutiti kako je riječ o Sulejmanu i Ibrahimu. Rokselana je bila svjesna kako znaju o kome govori. I tako je pričala o jednom gospodaru i jednom robu. Bili su više prijatelji negoli gospodar i rob. Jednog je dana gospodar osjetio potrebu zakleti se Alahu kako se nikada neće ogriješiti o slugin život. – Alah je Alah, a zakletva je zakletva, – objasnio je muftija. – Slavljen budi On i Njegovo Ime! – Kad je to rekla, Rokselana se duboko naklonila. Činilo se kako je time sve završilo i kako je muftija upravo proglasio nedodirljivim Ibrahimov život. No, on je zapravo tek počeo razmišljati. Ni jedan sultan ne bi se usudio ogriješiti o ulemu. No,

kad zakonski autoritet ne bi bio tako nesmotren, pa da se iz taštine proglasi padišahom i prenese državnu titulu… Ne bi se ništa desilo ni njegovom životu, ni njegovom imetku. U Turskoj nije postojala aristokracija po rođenju. Osim vladajuće obitelji Osman, bili su tu samo potomci Proroka i neke druge obitelji koje su spadale u saveznike Osmana. Ako se zanemari taj sloj ljudi, jedina i vrlo utjecajna aristokracija bile su generacije ulema. Kod njih nakupljena bogatstva nedirnuta prelaze s očeva na sinove i kćeri, koji se onda, ponovo, bez iznimke, žene za sinove i kćeri ulema. Ta je nedodirljivost vrijedila i za sina u kolijevci, koji je odmah bivao upisan u registar u džamiji. No, to nije vrijedilo i za časnog poglavara nauka! No, muftija je taj nauk morao braniti i pred onima koji ga preziru, a Ibrahim je nesporno bio takav. Podrugljivac. Kuran i njegovi poslanici bili su u opasnosti. Danas je veliki vezir povrijedio svetost ženske odaje i ogriješio se o novac udovice; sutra bi ga obijest mogla natjerati da povrijedi ulemu. Kad bi muftija, unatoč tim okolnostima, bio voljan uzeti naknadu koja mu je ponuđena za njegovu fetvu, ipak se na kraju ne bi mogao oteti dojmu da je odnedavno tako pobožna sultanija, prije njegova saveznica, negoli samo podnositeljica molbe. Lijepom starcu u bijeloj, samurovinom opšivenoj odori, smetalo je samo jedno: zašto mu ovo škakljivo pitanje nije postavio sâm Sulejman? Stvar sada ovako stoji, razmišljao je muftija. Rokselana zahtijeva Ibrahimov život, no Sulejman ne osjeća da je u stanju udovoljiti supruzi, možda zbog starog prijateljstva s Ibrahimom, a možda i zbog te zakletve. Moglo bi biti opasno ukloniti tu prepreku. Iako Ebusud-efendija nije bio poznat kao Kemal-paša Zade, ipak je bio dovoljno dugo muftija, da u satu velike odluke nadmaši samoga sebe. Ono što Sulejman nije zatražio, treba dati Rokselani, odlučio je muftija u sebi. A njegova će molitva pratiti sultaniju, kako bi Alah sve priveo sretnom završetku. Dok je čuvar islama razmišljao, u sobi je vladala sveta tišina. Obojica muškaraca u pratnji jednako su napeto iščekivali njegove riječi, kao i sama Rokselana. I kad su se napokon njegove usne počele micati, kleknuli su i puni strahopoštovanja svojim čelima dodirnuli pod. – Zapisano je, – započeo je Ebusud-efendija, – kako je spavanje slično smrti. Dakle, nekoga tko spava, ne poštuje se onako kao kad je budan. Ono što se desi onome koji spava, nikako se ne može desiti

budnome. A na ono što je obećano budnome, onaj koji spava nema pravo. – Amen, – rekli su pratitelji i odmah zapisali svaku muftijinu riječ. – Je li to fetva? – upitala je Rokselana. – To je fetva, – potvrdio je muftija. – I možeš je zapečatiti, kćeri moja, ako to želiš. – Želim! – brzo se složila Rokselana.

XXXVIII Bio je Ramazan i bilo je vrijeme molitve. Sulejman već danima nije kročio u harem, pa je tako i sad, kad su mu servirali hranu, sjedio za stolom sam samcat. Bio je okružen samo svojim dvorjanima. Jeo je sam, onako kako je to i zakon određivao. Podignut je poklopac prve zdjele, no u njoj nije bilo ni mrvice hrane. Unatoč tome, ni jednom od dvorskih službenika, ni jednom od kušača hrane – niti nadgledniku jela, niti nadgledniku vinskog podruma – na njihovom golobradom licu eunuha nije zatitrao ni jedan jedini mišić, kako bi pokazao iznenađenu grimasu. Umjesto pilava, u zdjeli se nalazio papir. Sulejman ga je uzeo i počeo čitati. Bila je to fetva. “Na ono što se obeća budnome, onaj koji spava nema pravo.” Sulejman je razmišljao o jednoj drugoj rečenici. “Moja ti naklonost nikad neće nedostajati. I nikada te neću ubiti.” Bile su to njegove riječi. On ih je uputio Ibrahimu, u jednom šatoru na Rodosu. Izgovorio je to budnom, a ne usnulom Ibrahimu. No, prema fetvi, na obećanje koje je dano nekome budnome, usnuli nema pravo, jer se onaj tko spava ne smatra živim. Smrtna je presuda bila izrečena, samo je čekala izvršitelja. Sulejman nije čekao objed. Ustao je i zatražio pribor za pisanje. Napisao je samo dva retka. A onda je presavio poruku i utisnuo svoj pečat koji je, za razliku od ostala tri, bio četvrtast, i naposljetku je adresirao na Njegovu Visost velikog vezira. Nakon što se vratio iz pohoda, sultan uopće nije popričao s Ibrahimom u četiri oka. Sad ga je pozvao da s njim provede noć. Odaja u kojoj su se sastali nije bila velika i bila je odijeljena samo jednom garderobom od sobe u kojoj je Sulejman kanio provesti ovu noć. – Odvojio sam te od prijatelja, moj Ibrahime, – rekao je Sulejman, – koji su sigurno simpatičniji od zadaće da kratiš vrijeme jednom sjetnom čovjeku. – Ako misliš da ja to smatram kraćenjem vremena, trebao si me pozvati puno ranije, – rekao je Ibrahim. – Pretpostavljam da te nije tek danas trebalo oraspoložiti? Ispod svoje tamne kože nekako si blijed. Kako je i odgovaralo njegovom raspoloženju, Ibrahim je došao odjeven u paževsku odoru. Bio je sretan zbog poziva koji mu je već

nedostajao i zbog sklapanja trgovinskog ugovora s Laforetom. Nadao se da će i s Hajredinom, tim starim tvrdoglavcem, nekako izaći nakraj, pogotovo nakon što tim ugovorom dokaže Sulejmanu da mu je potreban. Sve je bilo kao nekad, i on se veselio toj noći i druženju s prijateljem. Njegovo uzbuđenje isijavalo je iz njega poput blagoslovljene svijeće koja se stalno iznova rasplamsavala. Karafe su blistale poput krvi i jantara. Iako na niskim stolovima nije bilo stvarnog obroka, voće, slani bademi, začinjena riba i slatko, čekali su da izazovu ili obuzdaju nepca pijanaca. Ibrahim je točio vino. Sulejman je pio promišljeno i umjereno. Htio je govoriti, a morao je šutjeti. Kako bi on, kao musliman, mogao pričati o svojoj ženi s drugim muškarcem – pa makar to bila i osoba od njegovog povjerenja? To je možda bilo normalno kod nevjernih i neodgojenih barbara. Grci koji su bili ovisni o čavrljanju, to bi učinili; no ni jedan pravovjerni ne bi se tako zanio, a kamoli jedan sultan. No, kako nije mogao govoriti o svojoj brizi, zahtijevao je glazbu. Ibrahim je bio odmah spreman. I sam je to poželio; imao je osjećaj da još nikada nije vladao violinom kao danas. – A sad ćemo malo povisiti! – viknuo je za vrijeme sviranja. – Pa ćemo završiti! Čuješ li kako se zapetljano otpetljava, Sulejmane? Sulejman je čuo. – S tobom će umrijeti jedan veliki umjetnik, – rekao je. Ibrahima je opila pohvala koja mu se učinila iznimnom. – Pij, – zahtijevao je Sulejman. – U tvoje zdravlje! – Ja pijem u tvoje zdravlje! – odgovorio je Ibrahim i ispraznio čašu. Puno je puta to ponovio, svirajući i pijući, pa zapravo nije ni primijetio kako Sulejman postaje sve zabrinutiji. Upravo kad je sultan započeo sanjariti o svojem prijatelju i sebi, u onom vrtu u Manisi, iz tog raja potjerala ga je neka druga misao. Zato je sada on preuzeo pehar i iznova napunio Ibrahimovu čašu. Ovaj se, pak, oduševio. – Već dugo priželjkujem da ponovo sviram pred tobom! – viknuo je. – Ne sviraš pravilno, – rekao mu je Sulejman. – Misliš to zbog disonanca? – Ibrahim je prekinuo svirku. – Ali pomno slušaj kako ih prelazim. Samo slušaj! Sada nastaje harmonija. Čuješ li? – Slušam te, ti pobjedniče disonanca, koje sam proizvodiš. U tim se riječima osjećao smijeh očaja, no Ibrahim to nije razabirao.

– Da, disonance! – vikao je. – Disonance! Divlje i bjesomučno prebirao je po strunama. Njegov smiješak značio je njegovo posljednje sviranje. Bio je pijan. Sulejman je tek tada počeo više piti, ali Ibrahim toga uopće nije bio svjestan pa je hvalisavo nazdravljao prijatelju, sve dok ga nije napustio i posljednji tračak razuma. Ibrahim je zaspao. Sulejman je stajao iznad njega i dugo ga promatrao, pun suosjećanja i tuge. Na njegovom licu više nije bilo ni trunke nade. Kad se prignuo iznad usnulog, kako bi mu raskopčao odjeću oko vrata, ruke su mu se tresle od straha. No kada je skinuo tanki lančić na kojem je visio srebrni Serafimov križić, smirio se. S njegova lica tada je nestala i posljednja nada, a s njom i bilo kakvo suosjećanje. Sad je bio samo muškarac, divlja životinja koja štiti svoju ženku pred rikom neke druge zvijeri. – On ima križić, – odzvanjalo je u Sulejmanu. – On ima križić… I riječi su preuzele melodiju fatihe, prve sure, koja je bila molitva pokojnika. Sulejman je ugasio sve svijeće, osim jedne, koju je postavio uz glavu usnulog. A onda se tiho udaljio, dajući pritom znak. Zastao je u spavaćoj sobi i povukao zasun. Čekao je, osluškujući prijatelja od koga se zauvijek rastajao. Dijelila su ih samo dva zida i jedna odaja. Pa ipak, u ovom životu, ta se udaljenost više nije mogla nadvladati. Sad će se iz sjene uzdići sjena. Crnac će se primaknuti svijeći i tada… Jedna se sjena podigla, ali ispred njega! Je li već sve gotovo, pitao se, pa mu Ibrahim već šalje nesreću? No, sjena pred njim tad je počela šaputati i on je razabrao kako njezini obrisi pripadaju Rokselani. Još nikad nije došla sama k njemu. Uvijek je on bio taj koji ju je zvao da dođe. No, sad je bila ovdje i on je kroz laganu haljinu osjećao njezinu toplinu. Držao je u rukama život. S one strane vrata ostala je smrt. Bilo je dobro, bilo je jako dobro, to što u svojim rukama drži život. Ako je smrt i došla kao nečujna sjena, sad je postala opipljiva i glasna. Tišinu je rasparao silovit vrisak. – Upomoć…! Bio je to glas njegova prijatelja, glas koji je zvao. – Sulejmaneee…! Pomozi mi! Sulejmane…! Čak ni u posljednjem trenutku Ibrahim nije mogao povjerovati da ga je prijatelj osudio.

– Neću te pustiti! – prošaptao je netko. Bila je to Rokselana. Stajala je na vratima. Odjeća joj je bila neuredna od hrvanja, i Sulejman je mogao osjetiti njezinu golu kožu. – On ne spava, Hurem! Budan je! – preklinjao ju je. No, začuo se tresak i lomljenje srušenog namještaja, zveket i razbijanje smrskanih posuda. Unatoč tome što je bio srednje visine, Ibrahim je bio jak i okretan. Pokazao se opasnim protivnikom, čak i za ogromnog crnca, i Sulejman je bio ponosan na okretnost i snagu svog prijatelja, osjećajući u srcu kako priželjkuje da pobijedi! – Ne puštam te k njemu! To je govorila Rokselana. Ona je bila samo ratoborna majka i žena koja se zaštitnički bacila ispred svoga muškarca. Za Sulejmana više nije bilo povratka u vrt. Poput bijesnog anđela, na putu mu je stajala žena. Obujmila je njegovu glavu i začepila mu uši kako ne bi ništa čuo. A on nije razmišljao ni o čemu drugom, osim o bijegu. Htio je pobjeći od svijeta, od života, i od samog sebe. Bio bi to bijeg u tišinu i tamu, natrag u majčino krilo, pramajci zemlji iz koje je i došao. Htio je nestati, ugasiti se u ženi koja mu je branila da iziđe u vrt i čije je tijelo držao u svojim rukama. Obuzeo ga je val neodoljive požude, koja je bila na granici smrti i očaja. Više nije bio svjestan ni sebe, ni prijatelja, i zemlja ga je progutala. Ibrahim je umro poput Cezara na Martovskim idama, petnaestog u mjesecu, tisuću petsto trideset i šeste godine nakon rođenja Marijinog sina. Njegovo je tijelo pokopano u derviškom samostanu u Galati. Točno mjesto označava jedno stablo. Rokselana je, pak, u prosincu iste godine rodila sina. Nadjenuli su mu ime Bajazid.

KNJIGA TREĆA XXXIX Carigrad je bio poražen. Doduše, Sulejman je pobijedio u Mađarskoj. Povod vojnom pohodu bila je smrt kralja Ivana Zapolje koji je nastojao iskoristiti Beč kako bi osvojio Mađarsku. No, pisma kraljeve udovice Izabele upućena Sulejmanu i Hurem potaknula su sultana da osobno intervenira u korist još nerođenoga Zapoljina sina Zigismunda, pa je privremeno zauzeo Mađarsku za sebe. Mlada kraljeva udovica poslana je zajedno sa svojim dojenčetom u Erdelj (Transilvanija), gdje je boravila, čekajući da joj bude isplaćena odšteta. Prije toga, Sulejman je dobio rat protiv Venecije. No, unatoč sjaju dotad neviđene moći nepobjedivog vladara iz Carigrada, glavni je grad ipak bio zavijen u crno. Naime, Rokselanin i Sulejmanov najstariji sin, mladić koji je bio ponos svojih roditelja i nada Carstva, sultan Muhamed Sulejman-kan, preminuo je šestog studenog 1543. u Manisi, glavnom gradu njegovog namjesništva Saruhana, u dobi od dvadeset i jedne godine. Za sobom je ostavio malenu, dvogodišnju princezu. Sina nije imao. Rokselana nije bila ničega svjesna kad su je odjenuli u crninu, iako se o njoj brinulo mnoštvo ljudi. Zbog predstojećeg pogreba, na raspolaganju joj je stajala ogromna služba. No, ona je samo prazno zurila kroz sve njih, kao da gleda kroz zidove. Stajala je uspravno i ponosno. Mnoge njezine vršnjakinje, pa i mlađe od nje, nisu zadržale takvu mladolikost, štoviše, nikakva obilježja mladosti. Te nekadašnje ljepotice su se ili udebljale ili sasušile. Malo njih zadržalo je tragove nekadašnje privlačnosti. Sultaniju Rokselanu vrijeme kao da nije ni dotaklo. Poneka sijeda vlas jedva je mogla naškoditi brončanom sjaju njezinih pletenica. Sitne bore učinile su njezin pogled još otvorenijim i nježnijim nego u bilo koje djevojke ili mlade žene. Obrisi njenoga tijela bili su jasni, baš kao i crte njezinog lica. Visoke jagodične kosti, plavosive oči, malo veća usta, snažni bijeli zubi i sjajna koža, i dalje su zračili posebnim sjajem, baš kao nekad, iako su joj

obrazi poprimili boju breskve i nisu izgledali posve prirodno. Iako je to moglo biti posljedica stalnog šminkanja, oštroumnom oku je bilo jasno da je ipak riječ o bolesti. Rokselanino držanje i kretnje postali su još strožiji. No, zato ju nije napustila njezina poznata ljupkost. U toj trideset devetogodišnjoj ženi bilo je teško vidjeti baku, što je ona već bila. No, višestruko breme tuge i briga ipak je okamenilo Veselu. Iza nje je bilo sedam godina bez borbe na koju je bila navikla. Doduše, pomisao na Esminu sudbinu nadvila bi se s vremena na vrijeme nad njezinu sreću poput tamnog oblaka, ne dopuštajući joj da zaboravi nijemo razočaranje koje je uslijedilo kad je Ibrahimovim smaknućem pogodila svoju prijateljicu. No, inače, za Rokselanu i njezinu djecu to su bile godine mira i sigurnosti. Nije ju brinulo što je Mustafa još uvijek bio namjesnik u Manisi; dan sređivanja računa mora uskoro doći. I došao je. Nisu prošle ni dvije godine otkako je njezin najstariji sin dobio Mustafinu provinciju, namjesništvo prijestolonasljednika, jer je nakon njegove smrti put od Manise do Carigrada i oca, odnosno do prijestolja, bio najkraći. Naime, kao što se i dogodilo, Safijin sin je bez otpora već prije otišao u svoju novu provinciju Amaziju, na Pontusu (Crno more), pri čemu je promjena službe nadoknađena povećanjem njegovih godišnjih primanja za pola milijuna aspri. Naposljetku, i drugi Huremin sin Selim dobio je namjesništvo. Otišao je u Konyu. Sve se odvijalo onako kako je Rokselana zamislila. Narod i vojska voljeli su Muhameda Sulejmana i bili uz njega, a njegov čvrsti i plemeniti duh činio ju je spokojnom. Znala je da su životi ostale trojice njezinih sinova, kao i život njezina pastorka Mustafe, u sigurnim rukama. No nakon smrti njezina najstarijeg sina Muhameda ponovo je započelo nadmetanje za vlast. Princ Selim nije bio toliko omiljen, Džihangir je bio bogalj koji prema osmanskim pravilima nije mogao doći na prijestolje, a Bajazid je bio još premlad. Dok on odraste, javnost bi već odavno donijela odluku. U usporedbi s tim, Mustafa je slovio kao pravedan vladar i dobrotvor koji pomaže znanost. Pod umjetničkim imenom Pošteni, i sam je pisao pjesme, koje je hvalio i poznati pjesnik Baki, a s filologom Sururijem je bio prijatelj. Nakon Muhamedove smrti, Mustafa je, bez imalo sumnje, bio najsjajnija pojava među Sulejmanovim sinovima i Rokselana je uvidjela kako će ubrzo sve oči biti uprte u njega. Nasuprot njoj stajala je njegova majka Safija, s kojom čak nije bila ni ravnopravna, jer joj je prema želji

majke sultanije prepustila titulu haseki. Sve joj je djelovalo tako sivo, kao da Ibrahim nije ni umro. Uvijek iznova bila je primorana misliti na svoju svekrvu i na obećanje koje joj je dala. – Tvoja dužnost je, – rekla joj je Sulejmanova majka, – poduzeti sve da se Mustafi ništa ne dogodi. Jer svaki sin ima majku, a svaki ubijeni je mrtvac. Na pitanje umiruće sultanije može li njezin potvrdni odgovor smatrati zakletvom, Rokselana je sigurnim glasom potvrdila. Nije voljela pokojnicu, ali joj je vjerovala. – O, Serafime! – uzdahula je Rokselana. Koljena su joj pomalo klecala, pa se naklonila pred Serafimovim Bogom, ili koji god da je bio, jer On je za nju vazda isti. Jedan znak glavom dvorskoj upraviteljici i Rokselana je ostala sama u svojoj molitvi. Svaka vlast propada, Svakom čovjeku otkucava sat. Tako je počinjala molitva za mrtve. On sam, u čijim rukama, Sve počiva, nikada neće otići, Vrijeme i smrt ništavni su pred Njim. Glasovi koji su dopirali izvana, nadglasali su jadikovku. Rokselana je glasno zajecala i požurila do prozora. Bio je to njezin sin, njezino vlastito dijete, kojeg su oplakivali. No, nagovještaj onog najvećeg je prečula. Gledala je kroz prozor prema Zlatnom rogu. Dokle god sezao Rokselanin pogled, stajali su svi ti ljudi, oni koji su nešto značili u državi i u džamiji, s trupama carske kuće, s janjičarima i spahijama, u pogrebnim odorama ili s crnim vrpcama. S teretnog jedrenjaka, koji je u pratnji flote iz Izmira dovezao mrtvog princa do glavnoga grada, lijes je čamcem prevezen na obalu. Sablja i državni turban preminuloga svijetlili su u crnini. Ali, zemlja će uskoro progutati i taj zadnji sjaj ovozemaljskog bogatstva. Veziri su već krenuli naprijed kako bi mrtvog princa stavili na ramena i odnijeli do mjesta na kojem su stajali janjičari. Iznad groba se kasnije trebala podići džamija. Rokselana je željela tako. Tome je i namijenila svoju zakladu, onu koju je prije sedam godina ostavila na čuvanje sada pokojnom muftiji Ebusud efendiji. Kada je lijes dotaknuo ramena najviših državnih službenika, flota

i bitnice na obali ispalili su počasni plotun. Istovremeno su se začuli bolni krici trupa i cijelog grada. Umro je sultanov sin. Prijestolonasljednika više nije bilo. Veziri su nosili lijes. Svaki od njih mogao je obavljati tu službu, jedino veliki vezir nije imao pravo na to. Veliki vezir je, naime, bio još malo pa devedesetogodišnjak, eunuh Soliman-paša. On je nosio pečat koji je Ibrahim nekoć držao u svojim svemoćnim rukama. Ali paša nije mogao nositi lijes, jer je bio predebeo. Dvojica muškaraca morala su ga uzeti pod ruke, kako bi se mogao kretati. Jedan od te dvojice bio je Mehmed Sokolović, Rokselanin povjerljivi dopisnik i bivši sluga obješenog Iskendera Čelebija. Upravo na njega oslanjao se Soliman-paša. Usprkos debljini, veliki vezir nije bio predmet sprdnje, niti među narodom, niti među vojskom, jer je taj mali i debeli čovjek imao zasluge koje nisu nimalo zaostajale za Ibrahimovim. Još prije negoli je postao namjesnik u Damasku, iskazao se u ratu i u državnoj službi. Sirija, a kasnije i Egipat, koji ponajviše njemu mogu zahvaliti za sustav navodnjavanja, pod njegovom su vlašću procvjetali, pa je Sulejman povjerio starcu i zapovijedanje u pomorskom ratu protiv Portugala. To je bilo pomalo smiješno, jer ni jedan jedini brod, naime, nije bio spreman za tu svrhu. Ono što je bilo gotovo nezamislivo, uspjelo je upornošću tog debeljuškastog djedice. Na Crvenom moru nastala je prava flota, takoreći iz ničega, jer su svi potrebni dijelovi morali biti dopremljeni preko Sueza. Tom je flotom Soliman-paša osvojio Jemen, a portugalsku pomorsku silu, najpoznatiju u Europi, svladao je u Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu. Bio je ljubitelj raskoši, jednako kao i Ibrahim, a dijelio je i njegovu sklonost prema visokim, lijepim mladićima. Tisuće takvih mladića činilo je njegovu osobnu stražu. Bio je oštrouman, a njegove su šale imale smisla. I po tome je bio sličan bivšem sultanovom prijatelju. Sad se gegao ispred lijesa Sulejmanovog sina. Znalo se da mu je sultanija Rokselana naklonjena, ali, iako je imao puno sličnosti s Ibrahimom, nije bio njegov neposredni nasljednik. To je bio hrabri i rječiti Albanac Ajaz-paša, kojeg su privlačile Sulejmanove žene, samo na malo drugačiji način. Kod njega se, naime, dogodilo to da je u svome domu trebao istovremeno četrdeset kolijevki, a kad ga je pokosila kuga, oplakivalo ga je sto dvadeset siročića. Govorilo se kako je želio nadoknaditi ono što su propustila njegova braća, koji su postali katolički redovnici i koji su, kao i njihova majka, živjeli u albanskoj Valoni. Nakon Ajaz-paše dolazio je još Lufti-paša, također Albanac i drugi Tamarin muž. Kako je Ajaz-paša previše obožavao

žene, tako ih je Lufti obožavao premalo. Pametan, vrijedan i obrazovan, bio je sklon ženama tek kad se mogao naslađivati njihovim suzama. Ni na koji način nije bio ugodan pratilac svojoj ženi, princezi, tako da Rokselana tu nije morala intervenirati. Njegovo micanje s vlasti zatražila je sama Tamara, a njegov pad bio je nagrada za njegovu monstruoznost i pohlepnost. Sulejmanove sestre nisu baš imale sreće sa svojim muževima. Džanfeda je umrla prije pet godina. Doduše, Sulejman je poštedio život Lufti-paši i tako je sada njegov šogor bio u Didimotiki, gdje je pisao priču o Osmanskom Carstvu. Soliman-paša zauzeo je, dakle, treće mjesto nakon Ibrahima, a veziri kupole postali su neki drugi. Na mjesto drugog vezira postavljen je bivši nadzornik konjušnice, Rustem-paša, Hrvat koji je bio suprug Huremine kćeri Mirimah. On nije bio obrazovan kao Lufti, naprotiv, mrzio je pjesnike i učenjake, čijeg se promišljanja i nepredvidivog utjecaja zapravo bojao. No, imao je podosta bistrih procjena kad su bili u pitanju učinkovitost i nadarenost za rat i trgovinu, a prema sultaniji se ponašao onako kako priliči mužu jedne princeze. Nije mu ni slučajno padalo na pamet suprotstaviti se svojoj punici, koja ga je i postavila na njegovo mjesto, i od koje se i dalje nadao unaprjeđenju. No, Rustem je bio sve samo ne sjajna osoba. Iako je bio sumnjičav i mrk, te škrt kao i Lufti, znao je svoje granice i bio je ponizan. Mirimah je bila ta koja ga je naučila poniznosti. Četvorica vezira bili su na divanu, a veliki vezir, jedan od te četvorice, bio je previše debeo da bi nosio lijes. Za četvrtog nosača trebalo je, dakle, uzeti nekoga drugog, a ta čast pripala je kapudan paši. Hajredin Barbarossa nije je odbio. Iako je, doduše, bio stariji i od Soliman-paše, očito je bio tako neuništiv, a to dokazuje i činjenica da je kao gotovo devedesetogodišnjak nedavno odveo u krevet kćer guvernera osvojene Messine. Međutim, Stari je bio prisiljen izvojevati pobjedu na Sredozemlju. Bitka je započela u zaljevu Actium, u kojem su prije 150 godina bile blokirane flote Antonija i Kleopatre. Stari se nalazio u pratnji sultanovog povjerenika Oveiz-age, sina Dede Semid, koji je došao na to mjesto nakon smrti Bolila, kao kapudan paša. To promaknuće u najvišeg službenika bila je sultanova zahvala Oveizu, za njegov doprinos u pobjedi u ratu s Venecijom. Kad su se napokon našla dva morska vuka, Andrea Doria i kapudan paša Barbarossa,

nakon što su cijeli život priželjkivali odmjeriti snage, Barbarossa je počeo dvojiti. Doria je s 200 brodova i posadom od 60 000 ljudi bio nadmoćniji u odnosu na Barbarossu i njegov je položaj podsjećao na onaj Antonija i Egipćanke, pa se Barbarossa s pravom bojao jednakog ishoda. Volji gospodara Sredozemlja pokorili su i njegovi podanici, iako nerado, kada mu se Oveiz našao na putu. Oveiz je potajno računao na to da Doria neće imati ništa manje strahopoštovanja prema Barbarossi, od onog što Riđobradi osjeća prema tom Đenovljaninu i da će on, kao napadač, time biti u prednosti. Paša je vikao i obilazio svog kapetana i samo je od njega očekivao odgovor. – Moramo se, moj hrabri i vjerni kapetane, unatoč svemu, odvažiti i krenuti u bitku, – bile su pašine riječi. – Radije ću umrijeti od mača, nego izvješćem tog bezvrijednog gada. Neka ga vrag nosi! – I mene i Doriju, – smješkao se Oveiz. Tako je započela bitka koja nije do temelja potukla Doriju, ali je Barbarossa ipak pobijedio. A taj je starac sada na svojim ramenima nosio u grob Muhameda Sulejmana. Sinov lijes je polako nestajao iz majčinog vidokruga. Osjetila je tjelesnu bol zbog nepovratnog gubitka sina. Kao da se brani, pritisnula je obje ruke na srce i zatvorila oči. Kad ih je ponovo otvorila, pogled joj se susreo s pogledom njezine kćeri Mirimah. Dede Semid nije uspjela zaustaviti mladu sultaniju. No, ni Mirimah se još nije usudila progovoriti, tako da su obje žene samo nijemo stajale. A onda se još jednom začuo zvuk s brodova i bitnica. Povorka je stigla na mjesto ukopa. Muftija je završio pogrebnu svečanost i lijes se polako spuštao. Potom je Mirimah odlučila prekinuti šutnju. – Majko…, – rekla je. Rokselana je stisnula usnice. Stajala je ukočeno i bez suza. Nije željela čak ni pred kćeri pokazati svu fizičku bol, kao ni to koliko je izgubljena. Izgledala je tako kruto i nepristupačno, da je Mirimah, koja ju je došla tješiti, postala nesigurna. – Majko…, – molila je. – Imaš nas još… Rokselana je i dalje izgledala kao da ju ne vidi i ne čuje. Sjela je kao na audijenciji, iako je bila sama sa svojom kćerkom. – Majko…, – još ju je jednom molećivo podsjetila Mirimah. Rokselana je polako kimnula. – Vaša Visost je došla nenajavljeno, – rekla je, pa nastavila dobronamjerno. – Znam, dijete moje. Htjela si mi reći da imam vas. Znam, dijete moje, i ne želim više ni jedno izubiti. Ni jednog

od tvoje braće. Niti jednoga! Mirimah se prestrašila kao na Alahovu zapovijed. – Neka bude volja njegova, – promrmljala je. No, Rokselana više nije izgledala slabo, sad je dobila snagu. – Niti jednoga! – ponovila je puna prkosa, unatoč svim naporima. Još uvijek ju je prožimala bol, ali je prepoznala svoju nakanu. – Selim je sljedeći, – rekla je Mirimah nakon kraće stanke. – I Rus-tem isto tako misli. Njezina majka zapovjednički je zamahnula rukom i ona je ušutjela. – Mustafa je živ. To je bilo sve što je Rokselana uzvratila. Nakon obavijesti o smrti svoga brata, Mirimah je razmišljala o Mustafi, jednako kao i njezina majka. – Ali Selim…, – dodala je. – Tvoj polubrat Mustafa je sin tvoga oca, jednako kao i Selim, – rekla je Rokselana. A Mustafa je stariji i omiljeniji, pomislila je Mirimah. Ona sama, tako odlučna i puna samopouzdanja, bila je privrženija Selimu, čiju je radišnost cijenila. Mirimah je voljela ljude koji čvrsto stoje na zemlji i koji se u svojoj poniznosti ne daju smesti s previše maštanja, pa makar imali slabosti. Bez obzira na to govori li Mirimah ili šuti – majka ju je uvijek čula. – Mustafi se moraju priznati njegove kvalitete, – nakon nekog vremena Rokselana je završila misao. – Otac te voli, – sramežljivo je rekla Mirmah. Prvi put u dvadeset godina ta je mlada žena to javno izrekla. Usprkos svoj ljubavi, strahopoštovanje koje su Rokselanina djeca imala prema njoj, bilo je veliko. I sad je Rokselana prečula kćerkinu primjedbu. – Moram živjeti, – rekla je. – Moram nadživjeti tvog oca. Moram! Čuješ li, Mirimah? Moram! Nijedna osim mene ne smije biti majka sultanija! Teško je uzdahnula jer ju je uhvatio grč. Mirimah je prevladala sram i otrčala majci. Klekla je uz nju i čvrsto je zargrlila. Mirimah je bila dovoljno svjesna kako nitko ne smije vidjeti njezinu majku u takvom izdanju. A sada, kad je i sama bila majka, mogla je shvatiti majčinsku bol. – Evo, uzmi, – šapnula je Rokselana svojoj kćeri i pružila joj bočicu koju je izvukla iza svog pojasa.

– Pet kapljica… u vodi ili vinu – Rokselanin liječnik nije znao ništa o tome lijeku, baš kao ni o njezinoj bolesti. Rokselana je sama nabavila te kapi na tržnici, a da ljekarnik nije ni znao koga poslužuje. – Moram živjeti, – prodisala je Rokselana kad je lijek počeo djelovati. – Moram živjeti jer je Safija haseki, a ja nisam. To bi vam kasnije moglo naštetiti. – Ali, otac…, – ponovila je Mirimah, – otac će ti sve dopustiti. Rokselana se smiješila puna obzira, dok je Mirimah u tom smiješku osjetila lagani prezir. Zar je moguće da njezina vlastita kćer tako malo razumije? – Nikad nisam ni za što molila tvog oca, – rekla je Rokselana, otkrivši pritom svoju nadmoć nad Sulejmanom. Mirimah je, naravno, rođena kao sultanija i nije imala za muža sultana, već slugu svog oca. Podrazumijevalo se da može zapovijedati svome mužu, a od svog oca može tražiti što god želi. – Uspravi me, – zahtijevala je Rokselana. Mirimah se htjela suprotstaviti. – Podigni me, – zapovjedila joj je oštro majka. – Ne želim ovdje ležati poput bespomoćnog djeteta. Sada nije vrijeme za slabost, – zaključila je. Mirimah ju je poslušala. Među njima je zavladala duga šutnja. Kći je nestrpljivo očekivala što će majka reći. Rokselanine usne su se pomakle: – Mirimah… – Da, majko? – Moje dobro i pobožno dijete, – nježno je rekla Rokselana iznenađenoj Mirimah koja je očekivala nešto sasvim drugo. – Tebi, svojoj kćeri, mogu se povjeriti. Smrt tvoga brata je teška kušnja za sve nas. Alah me spustio na zemlju. Kaznio me. Velika sam grešnica i bila sam nemarna služeći mu. Iznenadno nezadovoljstvo dirnulo je ljubomorno Mirimahino srce, jer jedino u čemu je bila bolja od svoje majke bila je njezina pobožnost. Rokselanine riječi pogodile su njezina uvjerenja. – Ti – stidljivo je upitala – i džamija!? – Ah, dijete moje, – uzdahnula je Rokselana. – Pročitala sam Kuran puno puta i zaključila sam da između nas postoji velika razlika. Mirimah nije znala na što majka cilja. Ali primijetila je njezinu tugu i nastojala se sabrati.

– Ja sam tvoje dijete, – rekla je nježno, – a ti si moja majka i gospodarica. – Nije baš tako kako govoriš, – odgovorila je Rokselana. – U duhovnom smislu nije tako. Ti si rođena u slobodi. Ono što ti činiš, Alah će uzeti u obzir. Tvoja milostinja i dobra djela pripadaju tebi. Ti si slobodna i imaš svoje vlasništvo. Ja sam robinja i nemam ništa…– Majko! – zaprepašteno je viknula Mirimah. Zaokupile su je misli njezine majke jer se voljela baviti teološkim pitanjima. – Ono što činim, volja je mog gospodara. To će biti pripisano tvome ocu, kojemu pripadam, a ne meni, bez obzira na to čeznem li za oprostom Najuzvišenijeg! Kako može davati onaj koji ne pripada samom sebi! Žalosti me što nikad neću doći na mjesto puno sreće, koje je Alah namijenio ženama poslije smrti. Mirimah je bila svladana. Međutim, njezino samosažaljevanje zasjenila je radost što joj se majka obratila. Mirimah je silno željela pomoći majci koja je uvijek bila pri ruci njoj i njenoj braći, pružajući im bezuvjetnu potporu. Više nije bilo ni traga kćerinoj ljubomori. Mirimah je sada bila ona koja promišlja, koja daje, ona čija je povezanost s Alahom bila mnogo starija i jača od majčine. Nesvladiv ponos i nježna, strastvena ljubav, u potpunosti su je ispunili. Mirimah je bila spremna na sve. Rokselanina snaga bila je u vjerodostojnosti njezinih riječi, jer je vjerovala i osjećala ono što je govorila, iako je željela nešto posve drugo, nešto svjetovnije, nešto o čemu je šutjela. Ni svojoj kćeri nije o tome govorila. – Imaš li svog imama? – upitala je Rokselana, iako je dobro poznavala Mirimahinog duhovnog savjetnika. Bio je to ni više ni manje negoli kadijasker Rumelije, najviši autoritet, vojni sudac koji je uz drugog kadijaskera (jedan je bio zadužen za Anadoliju, drugi za Rumeliju), a nakon muftije, bio najviši duhovni vođa. Naravno da je Mirimah imala eminentnu osobu, a Rokselana je odobrila izbor, tim više što nije vjerovala sadašnjem muftiji i nije mogla utjecati na njegove zaključke, kao što je to činila u slučaju pokojnog Ebusud-efendije, kojemu je povjeravala svoje najveće tajne. Kadijasker Rumelije bio je prava osoba za to. Ebusudefendija, miljenik majke sultanije, muderis, glavni učitelj i upravitelj medrese, pročitao je testament na lijesu sultanije Hafse, kao i blagoslov za Muhameda Sulejmana. Baš zato što je znala sve to, Rokselana je svoju kćer pitala za imama. I tad je zadala kćeri zadatak. – Pitaj ga želi li postati i moj imam, – rekla je Rokselana. – Ali

nemoj poslati nekoga da to obavi umjesto tebe, pitaj ga sama. Platit ću mu dvaput po sto tisuća aspera godišnje. – Pa to je naknada za velikog vezira! – uzviknula je Mirimah koja je bila jako ekonomična, čuvajući novac, zbog čega su ga braća uvijek pozajmljivali od nje. – Zar je naknada za velikog vezira previše za jednog tako veličanstvenog čovjeka, koji bi mojoj duši trebao pokazati pravi put? – upitala je Rokselana. Mirimah se nije izjasnila o tome. Ona je manje plaćala. – I reci mu što me muči, – nastavila je Rokselana. – Želim znati njegov odgovor prije no što ga primim. Mirimah je obećala i bila je spremna pokrenuti sve snage kako bi se očistila majčina savjest. Rokselana je, doduše, znala jako dobro što traži i već je unaprijed znala kako će glasiti odgovor. Ako bi fetva koju je priželjkivala bila donesena i protivna njenoj volji, tad ju ne bi mogla promijeniti. Nije smjelo biti nikakvih iznenađenja. Rokselana je znala koji je njezin put i ponovo je bila ona prava. Ustala je. Njezine sluškinje su ušle u odaju, kako bi je otpratile u dvoranu za audijenciju, gdje je trebala primati izraze sućuti princeza i harema.

XL Novi harem princa Mustafe, namjesnika, bio je udaljen dan putovanja od Amazije. Bio je prepoznatljiviji po svom položaju na šumovitom brijegu iznad Crnog mora i svojoj ljepoti, negoli po raskoši. Iako je princ bio bogat, ipak nije raspolagao neograničenim sredstvima. Dvorac je sagrađen prema Mustafinim zamislima, a iz poštovanja prema svojoj ženi nazvao ga je Sababagče, vrtovi Sabe. A sada, dvije godine po završetku gradnje, bila je prava prilika da iskoristi uzvišeni posjet Carskog Veličanstva, princa Džihangira, kako bi uveličao svečano otvorenje. Sultan je ispratio lijes svoga ljubljenog sina samo u pratnji svog najmlađeg, princa Bajazida. Tri ostala princa nisu bili u Carigradu. Mustafa već gotovo deset godina nije vidio glavni grad. Dugo mu je bilo uskraćeno približiti se svom carskom ocu. Sulejman je bio toliko sumnjičav da se veliki vezir Soliman-paša, za vrijeme posljednjeg vojnog pohoda na Ugarsku, morao s jakom vojskom zadržati na području male Azije. Svaki Mustafin pokušaj da se u vrijeme sultanove odsutnosti dočepa vlasti, trebao je biti spriječen. Zbog velike udaljenosti od Konye do Carigrada, ni Selim nije došao na posljednji ispraćaj svoga brata. A Džihangir, koji je tada bio na putu u Bursu, dobio je zapovijed da nastavi putovanje do svog polubrata. Braća su sada imala mogućnost razgovarati nasamu, dok su se njihovi podanici nalazili u ostalim odajama. Razgovor vođen među dvorjanima bio je laganog karaktera i općenit, bez obzira na njihov rang. Među njima su se nalazile i važne osobe, poput najstarijeg sina Dede Semid, Seheb-paše. Bio je tu i čovjek na kojega čak ni prinčevi nisu ostavljali osobit dojam, jer se osjećao plemenitijim od svih. Zato su ga i ostali doživljavali takvim. Seheb-paša bio je lala, Mustafin učitelj i dvorski upravitelj, koji je zastupao vlast namjesništva na divanu, dok mu je majka bila upraviteljica harema, a brat kapu aga. Šemsibeg, u dvorskim okvirima nije predstavljao ništa. Odbio je stupiti u uobičajenu dvorsku službu, nakon čega su ga, bez ikakvih obveza, dodijelili kao pratnju princu Džihangiru. Svoju titulu bega mogao je zahvaliti samo svojem plemenitom podrijetlu. Bio je posljednje dijete obitelji Kizila Ahmedlua, koja je nakon podjele Carstva Turaka bila carska kuća u Konyi na Crnom moru i čije je podrijetlo sezalo sve do Khalida ibn

al-Walida, potomka proroka Muhameda. Sulejman je iznimno cijenio Šemsija kao šaljivdžiju i društvenu osobu te kao lovca. Da taj mršavi i visoki četrdesetogodišnjak nije bio tako uglađen, mogao je postati izuzetno opasna i pametna dvorska luda. Ono o čemu se drugi nisu usudili ni sanjati, on je izgovarao s iznimnom lakoćom i nikad nije skrivao kako smatra da je dvor obitelj onih koji žele isključivo napredovati. Pun samopouzdanja, promatrao je svoje lakirane nokte, pa dobacio: – Konačno sam osvetio dinastiju Ahmedlu, i baš kao što je nas jednom porazila dinastija Osman, tako se sada i njima sprema propast. – Zašto? – upitao je jedan stariji janjičarski zapovjednik bez imalo strpljenja i oduševljenja, iako je Šemsi u Carigradu bio naviknut na takvo ophođenje. Šemsi je svisoka pogledao hrabrog janjičara. – Zadužio sam svoga princa Džihangira, – nadovezao se, – da prihvati bratov poklon od pet tisuća dukata, koji su samo desetina godišnjeg Mustafina prihoda. – Jako me čudi da se mladi princ Džihangir odlučio na to, – umiješao se Seheb-paša. – Nije moguće da pati od manjka novca. A nema nekih prevelikih potreba! – Zaboravljate na moje potrebe, dragi paša, – podsjetio ga je Šemsi, – i jamčim vam da one nikako nisu male! Svi su se nasmijali. Bilo je poznato da Šemsi iskorištava princa gdje god stigne. Pa ipak, Seheb je smatrao kako uzimanje pet tisuća dukata zasigurno neće dovesti carsku kuću na prosjački štap. – Nije to rasipanje, – objasnio je Šemsi i dodao: – Ne želim opisati kao rasipanje nešto što služi mojim osobnim potrebama. No, ovi su dukati ulog u nešto drugo. Vidite, dragi moj, – nastavio je, – tih pet tisuća dukata, koliko god lijep iznos bio, nisu ništa drugo negoli mito. Time je podmićivanje ušlo i u carsku oditelj, a na moje zadovoljstvo već vidim kako se Carstvo trese. Stari zapovjednik, vjeran sultanu, morao se najprije malo smiriti. Nije imao previše razumijevanja za Šemsijevo ponašanje i doživljavao ga je kao bahatu osobu. Lala Seheb-paša nije ni u kom slučaju bio poslan u Amaziju kako bi onemogućio Rokselanine planove. Pogledavao je Šemsija na poseban način, a tako mu je i uzvraćeno. Oboje su se suzdržavali da ne prasnu u smijeh.

– A na koji bi se način poklon sultanu mogao doživjeti kao mito, moj prinče? – upitao je Seheb. – Na najjednostavniji mogući način, – objasnio mu je Šemsi. – Mi, naime, nismo neobrezana raja i u našim vrlim srcima ima zahvalnosti. Kako bismo mogli širiti po Carigradu loše glasine na račun Mustafe, kad nam je tako sklon? Razumijete li sada, draga moja Ekscelencijo? Seheb je razumio da Šemsi, jednako kao i on, nije bez razloga poslan u Amaziju i da mora s njim još razgovarati. U tom trenutku, mladić s imenom Ali dobacio je svoju primjedbu. Ali je bio jedan od pisaca koji su živjeli na Mustafinom dvoru i volio je sakupljati anegdote. I on je imao namjeru poput Lufti-paše pisati o Osmanskom Carstvu. – Vaša Visosti, – nasmijao se Ali gospodinu iz Carigrada, – vi ste uvaženi potomak uzvišenog pretka koji je, prema onome kako nas uči povijest, pod osmanskim kalifatom dao sobaru dva zlatnika, da bi prije svog neprijatelja došao do kalifa. Bilo je to prvi put u islamu da je došlo do podmićivanja. U jednu ruku to je znak obiteljskog talenta, kad Vaše Visočanstvo tako savršeno vlada onim što je tek započeo vaš veliki predak. Šemsi je ozbiljno kimnuo glavom. Ti puno toga znaš, Ali, pomislio je te rekao: – Ipak, tvoje riječi nisu hvale vrijedne. Ne smije me se uspoređivati s mojim pretkom. On je davao zlato i podmićivao. Ja se duboko protivim takvim postupcima i ograničavam se samo na uzimanje. Svi su se smijali, bez iznimke, pa je čak i janjičar počeo shvaćati kako mu nešto nedostaje da bi bio pravi dvorjanin. Kad su braća napokon ostala sama, Mustafa je širom otvorio ruke i Džihangir mu je poletio u zagrljaj, kako bi ponovili iskreni poljubac koji su morali izvesti pred masom. Mustafa je sada bio star otprilike onoliko koliko je bio i Sulejman kad je preuzeo tron, a svojeg mlađeg brata Džihangira, mladića lijepa i pametna lica, koji sada stoji pred njim, vidio je kad je imao svega sedam godina. Džihangir se oduvijek, a to se nije ni sad promijenilo, divio Mustafi, iako je bilo za očekivati da će kao bogalj biti ljubomoran na brata, što bi mu se moglo oprostiti zbog njegove dvije grbe. Bilo je dobro što je upravo on, bogalj, naslijedio vedru narav svoje majke, jer njegovo slabašno tijelo ne bi izdržalo teret očeve melankoničnosti. No, pri njegovu prvom posjetu sultaniji Safiji, kako je to nalagala dužnost, preplavio ga je strahovit osjećaj. On je bio voljen i u svakome je vidio dobro, pa nije mogao objasniti sebi taj osjećaj. Kako je mogao shvatiti da Safija živi samo od svoje

žestoke mržnje? Ona je vidjela u njemu samo sina žene koju mrzi, običnog bogalja, ali i mladića čiji je duh bio hvaljen i čije su je lijepe sive oči zamalo zbunile. Zavidila je Rokselani čak i na ovakvom bogalju, nije željela da ova išta ima. Zato je Džihangir, dok je ljubio Safijinu ruku i izgovarao ljubazne riječi, osjetio nelagodu. Nije bio svjestan da ona mašta o tome kako bi mu rado omotala svilenu omču oko vrata i promatrala na njegovu licu bolne grimase dok ga davi. Deset godina Mustafa nije vidio glavni grad, ni oca, ni Rokselanu, niti ijedno od njezine djece, s kojima je proveo dobar dio djetinjstva. Bilo je toliko pitanja, toliko toga za ispričati, kako bi se zatvorila neka poglavlja, da nije bilo kraja pitanjima i odgovorima braće. I smijali su se. Džihangir je pričao o Mirimah. Oboje su voljeli sestru, Mustafa jednako kao i Džihangir, a ovaj još više, jer joj je bio zahvalan što je pridonijela njegovom odgoju i usmjeravala ga. Iako se, donekle, odnosila prema njemu kao da mu je nadređena, dječak je bio ponosan na nju, čak i kad bi ga zbog nečega korila. Zbog svog tjelesnog stanja, često je imao dojam da u svojem životu sudjeluje više kao promatrač, nego kao osoba koja djeluje. Unatoč grbama, dječak je imao poseban talent i mogao je u svako doba, glasom i gestama, ispuniti prostoriju u kojoj se nalazi, bez obzira na to tko je još tu – muškarci, žene, cijenjeni paše, snažni vojnici, sultanije, robinje… Događaj poput Mirimahina vjenčanja za mračnog i pohlepnopobožnog Rustema i sad je razigravao njegovu maštu, dajući mu inspiraciju. Pričao je o velikoj svečanosti kakve su prinčevima bile poznate iz raznih prigoda. Vjenčanja princeza odvijala su se uvijek u prostorijama dvora između kizlar age, koji bi predstavljao mladu, i osobe visokog ranga, predstavnika mladoženje. Vjenčanje bi zaključio muftija. Po zakonu, na vjenčanju se morala izreći visina miraza i jutarnjeg dara. Miraz koji je donijela Mirimah iznosio je 100 000 dukata, a mladoženja je trebao snositi troškove svadbe, koji su iznosili 20 000 talera, našto se Rustem naljutio. I oprema za mladu bila je točno određena. Sastojala se od tri puta devet novih poklona, među kojima su se nalazile i vrlo skupocjene, blještve zlatne papučice ukrašene dragim kamenjem, a još je veću dragocjenost činila kutija s draguljima vrijedna oko 160 000 dukata. Među te poklone ubrajali su se i ostali darovi, poput narukvica i ogrlica, remenja i ukrasa za

kosu, naušnica te prstenja za ruke i za noge. Dvadeset i sedam poklona nosilo je dvadeset i sedam raskošno odjevenih mladića. U jedanaest kočija s rešetkastim stranama bile su sluškinje i robinje koje su trebale služiti mladenku, a pored svake kočije stajala su dvojica kastriranih crnaca. Bilo je tu i četrdeset osam dama na konjima u sjajnim, zlatnim haljinama i isto toliko eunuha, kao i dvjesto pedeset magaraca natovarenih raznim tkaninama i tepisima. Upravo tim redom poslana je Mirimahina oprema u njezinu novu palaču na hipodromu, onu koja je nekoć pripadala Ibrahim-paši i njezinoj teti Esmi. Tek nakon četrnaest dana i ona se preselila u palaču. Pet stotina janjičara pratilo je povorku svojom glazbom, a bilo je nazočno i osamdeset emira, potomaka Proroka, sa zelenim, svetim turbanima, zajedno s imamima i šeicima svih džamija i učenjacima svih akademija. Njima su se priključili i najviši predstavnici zakona, države i rezidencijâ, od kadijaskera i muftija, preko vezira, na čelu s velikim vezirom i svih predstavnika dvora, do kapudan age. Na tom mjestu u povorci više nije iz daljine dopirala turska glazba janjičara, već se začula egipatska pjesma praćena bubnjevima, kastanjetama, citrama i harfama. Radnici arsenala koju su jurili naokolo noseći čekiće, šipke i željezo, bili su spremni otkloniti svaku prepreku kako bi mogle proći i vjenčane palme. Iza palmi stajalo je dvadeset službenika koji su stupili pred defterdara koji je vodio mladoženju. Iza njih su nosili vjenčane baklje. Trebalo je puno robova kako bi mogli podnijeti sav taj teret, posebice treću, pozlaćenu baklju, koja je bila tako ogromna da je sjala više kao ukras, negoli svojim plamenom. Upravitelj dvora pratio je Mirimah s pedeset dvorskih službenika, iza kojih je dolazila vjenčana nadstrešnica. Tek ispod druge nadstrešnice, čije su zlatne zavjese padale do zemlje, jahala je mladenka sultanija na arapskom konju, čije je podrijetlo bilo barem toliko staro kao i ono njezine dinastije. Iza nje, šest rasnih čistokrvnih konja vuklo je njezinu službenu kočiju natovarenu zlatom. Još osam kočija bilo je nakrcano služavkama i kastriranim crncima, iza kojih je jahalo dvadeset pet najljepših Mirimahinih pratilja. Te žene bile su posebna radost za oči okupljenom narodu. Neka događanja koja javnost nije vidjela, braća su mogla samo zamisliti. Ipak, dovoljno su dobro poznavali ceremoniju, pa je Džihangir uspio nasmijati brata opisivanjem sramežljive Mirimah. Bio je, naime, običaj da kizlar aga preuzme zadatak odvođenja mlade u naručje mladoženje. Kad je Džihangir nastavio iznositi daljna zapažanja o sestri i

njezinom mužu, smijeh se više nije mogao zaustaviti. Prvo je princeza trebala neljubazno dočekati mladoženju i ne poklanjati mu nikakvu pažnju, što se, prema njezinoj volji, moglo nastaviti koliko god je željela, sve dok ne bi ponosno ustala i povukla se u svoje odaje. Nakon nekog vremena, u kojem bi zauzela počasno mjesto on, obični smrtnik, morao ju je pratiti i baciti se nedostižnoj pred noge te u ponižavajućoj šutnji iščekivati ljubaznu riječ svoje vladarice, koja je uzvišeno sjedila, ukrašena nakitom od bisera. – Donesi mi vode! – bilo je sve što je mladenka zapovjedila. Klečeći joj je pružio vodu i, nakon što je popila gutljaj, u sredinu sobe donijeli su dvije zdjelice i stavili ih na niski stolić. Mladoženja ju je molio neka kuša malo iz njih. Ona je odbila i uvrijedila ga, bacivši ga u očaj. Ražalošćen, kakav je i trebao biti, pozvao je eunuhe te, kako bi udobrovoljio svoju mladenku, stavio pred njezine noge puno vrijednih poklona. Tako upornom zavođenju nije više mogla odoljeti, pa je napokon dopustila mladoženji da je primi ispod ruke i odvede do stola. Nakon što joj je pružio komadić pečenog goluba, a ona njemu stavila u usta kandiranu voćku, objed je završio. Nakon toga uslijedio je razgovor koji se, prema propisima, trebao odvijati bez imalo intimnosti i koji je, zapravo, bio dosadan. Najčešće su oboje izgovarali rečenice koje su pisci unaprijed napisali za njih. Na svu sreću, taj dio ceremonije bio je skraćen, jer je mladenki došlo vrijeme da se preodjene za obiteljsko slavlje koje slijedi. Već ranije, sultan se uputio u dvoranu za audijencije, kako bi primao čestitke vezira i velikana. U haremu se za to vrijeme odvijala zabava u prisutnosti cijele carske obitelji, uz glazbu, ples i, prije svega, predstavu kazališta sjenâ, dok se konačno nije pojavila mladenka sultanija, kako bi u mladoženjinoj kući odradila treći zadatak. Počela je time što je otišla u krevet, o čemu su njezina dvorska upraviteljica i prvi eunuh s veseljem obavijestili mladoženju. Mladoženja se trebao iskrasti i otići u njezine odaje te je, u potpunoj tišini, razodjenuti. Prišao je na koljenima do nogu svoje gospodarice i nježno je milovao, ljubeći joj nožne prste. Ukoliko ne bi bilo otpora, mogao je nastaviti dalje, kako bi u potpunosti obljubio mladenku koja mu je na taj način udijelila milost. Da bi se odužio za tu preveliku milost, mladoženji nije bilo nimalo lako odraditi svadbu, pa bi mu tek treći dan zasjalo malo svjetla. Naime, toga dana vladar bi poslao svome zetu željezni bat, s dopuštenjem da njime može ubiti mladenku, ukoliko još nije ispunila njegova prava, kao svoga supruga. No, ta lijepa gesta nije bila ozbiljna. U najmanju ruku nije poznato, niti je ijedan povijesničar ikada išta napisao o tome da je neka osmanska princeza skončala na taj način.

A u kazalištu sjenâ sudjelovao je i sam Džihangir. Sve je osmislio onako kako ga je podučila sestra i kako si je sam zamislio. Za Mustafu su te ceremonije vjenčanja princezâ bile nešto na što je bio naviknut, nešto tradicionalno. Ništa ga nije navodilo na to da sada razmišlja o njima na neki poseban način. Tek je kroz priču princa Džihangira, koji je to vjenčanje proživio do detalja, shvatio koliko je zapravo bilo veselo. Međutim, mlađi brat se naglo uozbiljio. Je li baš u redu, pitao je, tako se smijati, kratko nakon bratove smrti? Mustafa nije nimalo sumnjao u to da on od sveg srca tuguje za bratom. Povjerovao je Džihangiru i kad mu je rekao da nije došao kod njega radi svađe, već radi pomirbe, kako bi njegov brat bio siguran da mu s njegove strane ne prijeti nikakva opasnost. Za Džihangira je Mustafa bio stariji brat, i kao takav, budući sultan i gospodar. Džihangir je polagao sve nade u Mustafu i vjerovao je svemu što je ovaj rekao. Bogalj je s poštovanjem utisnuo poljubac na Mustafinu ruku, čime je svoj i život svoje braće predao u njegove ruke. Džihangir je vjerovao Mustafi. Bio je mlađi od svog polubrata koji još nije shvatio da carski prinčevi najčešće služe samo kao ukras, i da se stvarni gospodari sudbine nalaze u neposrednoj blizini. Mustafa se, dakako, mogao osloniti na janjičare koji su mu dodijeljeni i koji su mu bili privrženi. Bili su snaga njegove vojske, velika snaga. – Moraš vidjeti moga sina Osmana, – rekao je Mustafa. – Želiš li? Džihangir je potvrdio. Kako je mogao odbiti vidjeti Mustafina sina, kad je toliko volio Mustafu? I Mustafa je ponovo osjetio dragost prema bratu. Ali treći poljubac je izostao. Možda su te bratove grbe ipak djelovale odbojno na njega. Ili je to možda bila samo neugodna spoznaja da je Džihangir unakažen do te mjere da bi ga, jedinog od braće, to moglo spasiti omče? A možda i oboje.

XLI Mirimah je i dalje, uporno, službenim putem pokušavala doći do sultana. Mogla se naći s ocem i na jednostavniji način, ali ponos joj nije dozvoljavao drugačije iznijeti pred oca ono u čemu je djelomično i sama sudjelovala. Moralo se raditi o nečem uistinu važnom, što je i kod sultana izazvalo zabrinutost. Haremom su brujale glasine da se sultanija Rokselana nakon smrti sina u potpunosti promijenila i da je sada ispunjena tjeskobom, u čemu joj najmanje može pomoći sultan koji je i sam dovoljno melankoničan. Glasine su bile istinite. Rokselana je bila dobroćudna i nježna; ona koja je bila tako vesela, istovremeno je bila i puna tuge koju je pokazivala, i puna briga, koje je pokušala sakriti. Pritom je njezina moć još uvijek bila velika; kad je Soliman-paša, stari eunuh, otišao s mjesta velikog vezira, taj položaj naslijedio je njezin zet Rustem, Mirimahin suprug, kojemu je povjeren pečat. Mirimah se sada uputila Sulejmanu. Sjaj i raskoš bili su ogromni. U novoj palači sve je bilo pripremljeno u čast careve kćeri. Tisuću stražara stajalo je u redovima, visoki dužnosnici držali su za uzde konje koji su vukli kočiju, dok ju je kapudan aga na svojim rukama iznosio iz kočije. Kad je kročila u dvoranu za audijencije, u koju je imala prednost ulaska, sultan joj je prišao u deset koraka kako bi ju podigao prije no što klekne. Bio je to njezin prvi javni prijam, i Mirimah je bila zadovoljna. Sjedila je nasuprot ocu dok su ostali morali stajati. Službene rečenice koje su služile kao uvod u audijenciju izgovorene su, i Mirimah je naposljetku dobila mogućnost iznijeti svoju želju. Govorila je o svojoj uzvišenoj majci, čije su brige previše teške, čak teže od gubitka voljenog sina. Mirimah je govorila o Rokselaninim duhovnim propitkivanjima, a Sulejman ju je pažljivo slušao. Nakon smrti sina i Rokselanine promjene, sve ga je više privlačila kćerkina pobožnost, a kako se činilo da i Rokselana teži tome, bilo mu je drago. Takve Rokselanine misli bile su za njega novost. Svi su se nazivali robovima vladara, i nitko se nije usuđivao dovesti u pitanje odnos jedne carske ljubavnice prema sultanu. Te sultanije bile su iznimno bogate i imale su puno blaga koje su mogle poklanjati ili ostaviti u nasljedstvo, bez da im to itko može zabraniti. No fetva Ebusud-efendije, koju je Mirimah proslijedila svome ocu u

vrećici ukrašenoj biserima, proglašavala je robove bez imetka i njihovu milostinju, milostinjom gopodara. Ali dobro pripremljena Mirimah dodala je tome i riječi iz Kurana: – I onima koji potječu od onih koji su zaslužili pravdu, i koji priželjkuju potvrdu o slobodi, dajte im to pismo, a ako u njima prepoznajete dobro, dajte im dobro od Alaha, jer je i vama dano. Taj citat više uopće nije bio samo potreba. Sulejman je nastavio slušati iz poštovanja prema svojoj pametnoj i pobožnoj kćeri. – Hvala ti što si mi otvorila oči, – rekao joj je kad je završila. – Tvoja majka, mojom voljom, više neće biti lišena radosti davanja, čemu jako teži. – Njezino Visočanstvo, moja majka, ne želi ništa, – objasnila je Mirimah gotovo zapanjeno. – Ja sam ta, samo ja, koja Vas, Vaše Veličanstvo, moli za pismo slobode. Odjednom joj je sinulo koliko zapravo malo Rokselanine osobnosti ovisi o tom komadu papira, kojemu je ona pridavala toliku važnost. Sulejman je to primijetio i nasmijao se. – Ako tvoja majka ne traži potvrdu, – rekao je, – tada ću je ja tražiti za nju. Ja želim da sultanija Hurem bude slobodna i po zakonu, kao što se oduvijek osjećala. Izdane su naredbe. Pismo slobode trebalo je biti ispisano zelenim i zlatnim slovima na veliki ferman na čijem će vrhu biti sulatnovo pozlaćeno ime. Samo na taj način, vjerovao je Sulejman, koji nije previše držao do formalnosti, moći će dati primatelju tako željenu važnost. – Iz poštovanja prema pobožnom umu uzvišene žene, bisera u krunici molitvi, sultanije Hurem, našli smo se ganuti u srcu…, – tim je riječima trebalo započeti pismo. Nakon što je sve određeno i naređeno, Sulejman je ustao. – Idemo sada k njoj, – rekao je Mirimah. Ceremonija je time završila. U paviljon Hebetulah Mirimah bi odlazila samo u rijetkim prilikama. Sulejman je često znao navraćati svojoj ženi bez službene najave, jednostavno kao dobar otac i obiteljski čovjek. Rokselanu je to veselilo. Smiješila se i smijala, kao u doba svojih najboljih dana, pa je njezina radost uspijevala odnijeti tamne oblake sa Sulejmanove duše. Te je noći ostao s njom. Taj ozbiljni, bradati pedesetogodišnjak, jake volje, oštrog razuma i neusporedive moći, koja je postala dijelom njegova bića, gospodar života i smrti, onaj kojem kliču, onaj kojeg se boje i onaj kojega vole…, patio je zbog samoga sebe.

Postojalo je samo jedno mjesto na ovome svijetu na kojem nije bio sultan, nije morao biti pametan ni milostiv, nije morao biti strog, mjesto na kojem nije trebao ništa činiti i kamo je mogao pobjeći od samoga sebe. To se mjesto nalazilo pored Rokselane. I danas je pobjegao od sebe u njezino naručje, izgubivši se u njoj, u onoj koju voli. Sve dobro i sve loše nestalo je, baš kao i svaka tajnovitost. Njegova posljednja želja bila je sjediniti se s njom; jedino tada nastupilo bi oslobađanje. Nakon predaje, osjetio je tračak duhovne besmrtnosti. Pauze između te vrste gladi bivale su sve duže, i Sulejman je na kraju usnuo. Kad se Rokselana konačno odmaknula od njega, nije vidjela ništa čemu bi se, kao nekada, s ljubavlju izrugivala. Priljubivši se uza nj, čula je njegovo srce koje je kucalo u ritmu s njezinim, dok je osluškivala njegovo mirno i snažno disanje. Nježno ga je pogledala. Bespomoćno, poput djeteta, predao se njezinoj zaštiti. Dugo ga je slušala i gledala, kao da ga čuje i vidi posljednji put. Njezine oči napunile su se suzama, a kad ga je poljubila, zadrhtala je od neobuzdane boli. Ljubila ga je kao da se rastaju. Sljedećeg dana ćehaja i kizlar uveli su kapu agu i nadzornika odaja kod Rokselane. Došli su kako bi joj predali pismo slobode. Rokselana je Sulejmanu prenijela zahvale. No, od tog dana zatvorila mu je vrata paviljona Hebetulah.

XLII Nikom nije padalo na pamet ništa drugo nego da je Rokselana pala u Sulejmanovu nemilost. Bilo je teško i zamisliti ono što se stvarno dogodilo; za većinu je to bilo previše. Vijest o tome da je sultanija u nemilosti, pronijela se po svim glavnim gradovima Europe i Azije, šireći se i cijelim Carstvom. S godinama su se svi navikli na pomisao kako je sultanova sklonost prema Rokselani neupitna. Stoga je iznenadna novost izazvala šok, a mnoga očekivanja i strahovi postali su stvarnost. Sultan Selim je u Konyi odjednom naišao na otpor. Položaj velikog vezira, Rustem-paše, bio je ugrožen i njegov se opstanak pripisivao utjecaju Sulejmanove kćeri. Bilo je sasvim izvjesno da će nastupiti promjene u dužnostima ćehaje harema, pa čak i kapudan paše. No, dani i tjedni su prolazili bez ikakvih događaja. Čak ni princ Mustafa nije bio opozvan u Manisi, iako je kao jedini princ i nasljednik trona, trebao preuzeti vlast u Saruhanu. Ta je neizvjesnost bila pravi skandal, rekao je čorbadži baša janjičara u Amaziji Šemsi-begu. Čorbadži baša, najviši janjičarski zapovjednik, bila je titula zapovjednika janjičarske pukovnije. Te posebne pješačke postrojbe predstavljale su jednu veliku obitelj u kojoj je sultan bio otac, a njegovi zamjenici bili su časnici zaduženi za pojedine carske odredbe. Njihovo jedinstvo nije bilo površno. Ako bi se nekome janjičaru u provinciji nanijela kakva nepravda, ostali pripadnici postrojbi u Carigradu i drugim dijelovima Carstva, osjećali su se kao da je i njima nanesena sramota. Ako je trebalo zauzeti određeni stav, svi su bili istog mišljenja. Upravo iz tog razloga Šemsi je pažljivo slušao starog grubijana, iako nije očekivao da će čuti nešto novo. – Pa to je skandal! – ponovio je čorbadži baša. – Sultan Mustafa je naš prijestolonasljednik. Što se tu uopće ima dovoditi u pitanje? Obojica muškaraca sjedili su u jednoj vinskoj krčmi. Iako su janjičari bili strastveni pripadnici islama, jedno nisu dovodili u pitanje. Vina je moralo biti. A ako negdje nije bilo gostionice, sami bi ih otvarali. Ni Šemsi nije imao ništa protiv vina. Nije baš bio osoba koja puno pije, ali je nerado propuštao priliku da prekrši zakon, ma koji bio. I sada je Šemsi pio svoje vino. – A što je sa Selimom? – opušteno je upitao. – Njega ne želimo, – zarežao je zapovjednik.

– Ko to “mi”? – raspitivao se Šemsi. – Svi mi! – Svi u Amaziji? – Ma, ne! – naljutio se ovaj. – Svi! Oni u Stambulu ne žele Selima baš kao ni mi. Mi smo za Mustafu. – Čorbadži baša sjedio je samo s kapom na glavi, koju je nosio ispod šljema, kako bi ga u svakom trenutku mogao skinuti, bez povrede dostojanstva. Brokatni pojas, drugi pokazatelj njegova ranga, bio je pored njega, a na njemu je bila plava odora sa sjajnim gumbima, dok je on opušteno ispružio ipred sebe noge u plavim hlačama, širokim poput dimija. Hrabrost mu je davalo vino, jer u protivnom ne bi bio tako mek i ne bi se tako opustio. Nije to bilo prvi put da je Šemsi čuo slične priče, pa se zamislio zbog toga. Ako Sulejman konačno ne reagira, pomislio je, onda je Mustafa uistinu prijestolonasljenik. Možda i sultan to priželjkuje. Tada bi to trebao i reći, i poslati svog najstarijeg sina ponovo u Manisu. U suprotnom, Mustafa ne bi preko noći postao samo prijestolonasljednik, već odmah i sultan! Šemsi je smatrao kako bi bilo pametno, s obzirom na okolnosti i činjenicu da je Rokselana u nemilosti, preporučiti se objema stranama, iako je zasad znao samo toliko da će otpratiti princa Džihangira u glavni grad. Naredba za put već je izdana. Sultanija Safija je poslala po svoga sina i sad su bili zajedno. Ono o čemu su trebali razgovarati, nije trpjelo svjedoke. – Što si odlučio? – upitala je Safija. Mustafa je raširio ruke kao da očekuje nekakav znak. – A što mogu učiniti? – upitao je. – Janjičari su na tvojoj strani, – odgovorila je Safija. – Trebam li iznevjeriti svog sultana i oca?! – pobunio se Mustafa. Safija je ustala puna bijesa. – Umjesto da se razmećeš frazama, trebao bi biti vjeran Carstvu, trebao bi biti vjeran sebi i… vjeran meni, – tiho je zaključila i stala ispred njega. – Ali, ti to nisi u stanju, jer nisi načisto sam sa sobom. – Majko, molim Vas… – Ona druga, naravno, – rugala se Safija. – Vesela, vječno mlada, pa ta njezina djeca. To je bio tvoj svijet, koji ne možeš zaboraviti. Ali ja…, – zašutjela je i odmaknula se od njega. – Molim vas, majko, jesam li ikada pokazao nepoštovanje prema

vama? – Poštovanje…? – s gorčinom je ponovila Safija. – Nikada ti nije manjkalo riječi. Ali, što znače riječi? Sve što vidim je to da su mi te oduzeli, baš kao i tvog oca! Mustafi su bila poznata njezina predbacivanja, koja su bila rezultat neizmjerne ljubomore, ali ipak, nisu bila posve neopravdana. Safija je i dalje govorila. – Što sad opet izvodiš s tim glupim bogaljem, tim kopiletom, kojemu… Međutim, te teške riječi ponovo su povratile Mustafinu snagu. Znao je što treba reći. – Najljepše molim Vašu Visost, – rekao je ozbiljno, – nemojte se tako izražavati o članu carske obitelji… Bez obzira na to što je puno godina provela u haremu, Safija je smatrala da još uvijek polaže pravo na sve. Osjećala se kao Sulejmanova jedina prava žena i uvijek je gledala na Mustafu kao na dijete rođeno u braku. – Ah, što ti je, – prekinula je sina, – jedna ženska kao što je ta ljubavnica, izbacuje samo kopilad, a ne prinčeve. Ti si princ, ti si prijestolonasljednik. Nemoj to nikad zaboraviti! – Neću, ali … – Izbjegavaj te, – nastavila je, – koji se nazivaju tvojom braćom i koji zahvaljuju svoj život isključivo greškama tvog oca. Pazi na svoje srce! Moglo bi ti popustiti, kad budeš morao učiniti ono sto se mora. Ili možda imaš namjeru poštedjeti onog Džihangira kad dođeš na prijestolje?! – Safija je prijeteći stajala ispred njega. – On je bogalj, – omaknulo se Mustafi. – Ne može nikako doći na prijestolje. Bezopasan je… – Ništa što dolazi od te žene nije bezopasno! – vikala je Safija. – Nikog ne smije zadržati! Ni jednog od svojih sinova! Ništa što je živo. I bogalj mora umrijeti! – To bi bilo okrutno, draga majko, – pokušavao ju je smiriti Mustafa. No, ona ga nije čula. – Moraš biti okrutan! Zar prema meni nisu bili okrutni? I bogalj mora umrijeti. Ojačat ćeš i njegovom smrću. Možda budeš želio poštedjeti

i ostalu dvojcu, onu pijanduru Selima i Bajazida… Po svojoj prirodi Mustafa je bio pravedan i želio ih je poštedjeti. Njegovo podrijetlo i zakon odlučivali su umjesto njega, a on nije bio osoba koja bi mogla preuzeti odgovornost i suprotstaviti se takvim, već zadanim zakonima. Nije nimalo dvojio što se tiče braće, Selima i Bajazida. – Moram izvršiti dužnost nad Selimom i Bajazidom! – viknuo je. – Je li to obećanje? – Da, to je obećanje. – Zakuni se! – Ne moram se kleti. Poznajete zakone, majko. Tako mora biti, – uzdahnuo je. – Tako nalaže zakon, a jednako tako i mir u Carstvu. Kako bih mogao drugačije? U Safijinom osmijehu osjetio se dašak prezira. – Moglo bi se i drugačije, – rekla je. – Ali, ti ne možeš i to je u ovom slučaju dobro. A kad je već tako, ja moram djelovati umjesto tebe, jer još nisi prijestolonasljednik. Družiš se s janjičarima, sa Šemsijem i onom budalom Džihangirom, dopuštajući da utječu na tebe, iako si prijestolonasljednik. U međuvremenu se u Stambulu može svašta dogoditi. Ne može tako! Dvadeset i tri godine morala sam trpjeti progonstvo. A ta ljubavnica zauzima mjesto na kojemu sam nekad bila ja. Sada ja želim biti tamo! Mustafa se uplašio. – O, Bože! Gdje to, majko? – U Stambulu, sultane Mustafa-kane, – prkosno je uzvratila Safija. – Da, ali… što ćete tamo? – Mustafa je bio potresen. – Zatražit ću audijenciju kod sultana, – odgovorila je. – Što ako vas odbiju? – Neće. – A što će se desiti ako vam odobre? – pogledao je majku. Prerano je ostarjela. Brada joj se zaokružila, a oko njezinih očiju pojavile su se vrećice i bore. – Ljubavnica je poražena, – likovala je Safija. – Sada… Mustafa je pomislio na svoju baku, sultaniju Hafsu, koja je i u starosti bila lijepa, pomislio je na majčin sigurni poraz, kao i na to kako se ne zna nositi sa svojim starenjem, i obuzeli su ga stid i sažaljenje. – S dužnim poštovanjem, moram Vašu Visost odgovoriti od toga, –

rekao je. – Otputovat ću, – rekla je Safija. – Kad bi ti to bilo dozvoljeno, ti se više ne bi vratio u Manisu. A moraš se vratiti. Moraš biti priznat od Sulejmana kao prijestolonasljednik. Ti si moj sin, a ja sam haseki. Tvoj je otac osvijestio neke stvari, a ja… – Majko…, – molio je Mustafa ženu koja je dvadeset i tri godine svog života čekala samo na onaj, jedan dan, koji je za nju odavno prošao. Safija ga je pogledala, pročitavši sve u njegovim očima. Izgledalo je kao da će se rasplakati poput djeteta i morala je sjesti. – Učinit ću ono što mi naredite, – tiho je obećao, – samo ostavite već jednom prošlost. Molim vas! Nastupila je kratka stanka ispunjena tugom. – Tvoj otac više neće vidjeti moje lice, – rekla je napokon Safija, a odmah potom nastavila. – Ipak ću otputovati! A ti ćeš učiniti onako kako si mi obećao. Učinit ćeš sve što naredim. Ni Džihangir neće biti pošteđen! Trebalo je dosta vremena kako bi Mustafa popustio. Ali, popustio je. – A moraju prestati i ti razgovori i šaputanja s janjičarima! – zahtijevala je Safija. – To nikud ne vodi. Oni se moraju podrediti tebi! U dobru i u zlu! A posebice pukovnije u Stambulu! – To je teško… i opasno, – glasno je razmišljao Mustafa. – Sve što vodi do cilja teško je i opasno, – potvrdila je Safija. – Radi se samo o tome…, poznaješ li nekog podanika koji je pametan i kojemu možeš vjerovati? – Možda… Šemsija? – upitao je Mustafa. – Ponovo ide u Stambul prateći Džihangira, a na određeni način prisegnuo mi je vjernost, dok sultaniju Rokselanu samo ismijava. – I tebe će ismijavati kad ne budeš prisutan, – objasnila mu je Safija. – Ali on uvijek govori istinu, i stoga ga nitko ne shvaća ozbiljno. To puno znači. Obećaj mu ono što traži. I janjičarima treba obećati ono što žele, za slučaj da zatreba, – završila je. – Kad bi se tvoj otac povukao u palaču u Didimotiku… Mustafa ju je bijesno zgrabio za ruku. – Želiš da ode!? – uzviknuo je. – Želiš smijeniti sultana?! – Samo ako moje putovanje ne urodi plodom, – nasmiješila se Safija,

a zatim uozbiljila.– Moraš se osigurati, sine moj, – nastavila je. – I? Kako misliš pridobiti Šemsija? – Šemsiju uvijek treba novac, – zaključio je Mustafa.

XLIII Sulejman je zakoračio sedam propisanih koraka pred muftiju, pozdravivši oba kadijaskera koji su bili u njegovoj pratnji. Vodio je razgovor s najvišim sucima svoje vjere, kojemu je prisustvovao i hodža, sultanov učitelj. Nikome drugome nije bio dozvoljen pristup. Sjedili su u svom bogatom krznenom ruhu, s nogama ispruženim na sofama – muftija u bijelom, kadijaskeri u ljubičastom, hodža u crvenom, dok je Sulejman nosio zeleni kaftan. Vrata su bila višestruko zaključana i na njih se motrilo. Sulejman je imao iza sebe teško razdoblje, i o ovom je sastanku ovisilo hoće li pronaći izlaz iz svoje patnje. Rokselana je nestala iz njegovog života. Poručila mu je da kao robinja nije počinila nikakav grijeh, i da mu je kao svome gospodaru bila poslušna. A sada, kao slobodna žena, prizvala je grijeh prostitucije, na sebe i na njega, kalifa, vladara vjernika i gospodara islama. Rokselanu se nije moglo ničim razuvjeriti, i od one posljednje noći sa Sulejmanom, uživala je u dijeljenju milostinje i u molitvama. Odjednom i bez upozorenja, nestao je dio Sulejmanovog Ja. Nije mogao shvatiti kako je moguće da jedna osoba, zapravo jedna žena, njegova žena, više nije tu, žena čiji mu je glas bio bliži od vlastitog, čija je koža bila povezana s njegovom s neizmjernom nježnošću, žena čiji su mu pogled i kosa, koraci i osmijeh, davali osjećaj pripadnosti, žena bez koje se više nije mogao ni zamisliti. Živjela je i disala nedaleko od njega. Neprekidno je zamišljao što bi sada mogla raditi. Zamišljao ju je kako spava, kako čita ili jede, vidio ju je kako se odijeva ili kako se kupa, kako se razodijeva ili kako razgovara s ljudima koji nisu imali pravo na nju, barem ne ono koje ima on. Iako je bila blizu, bilo mu je nemoguće doprijeti do nje. Za njega su postojale samo prepreke. Nije razumio ništa od onoga što je govorila, osjećala ili mislila. Znao je samo da neopisivo pati. Sve mu se raspadalo, a on sam, kao polovica jednog bića, krvario je. Rokselana je Sulejmanu postala posve nedostupna. Muftija je upravo izložio mišljenje da je Njegovo Veličanstvo okupilo gospodu glede dvaju pitanja. Prvo se odnosilo na to je li jednom slobodnom muškarcu dozvoljeno živjeti sa svojom robinjom. A ako je to grijeh, kome bi ga trebalo pripisati? Muškarcu ili ženi, ili oboma? Sulejman je bio nestrpljiv, a morao je mirno sjediti i slušati duge, poučne rasprave koje su dosegle vrhunac kad se govorilo o tome što je rečeno u drugoj suri Kurana: “Onaj od Vas koji nije

dovoljno bogat kako bi se vjenčao sa slobodnom ženom, vjernicom, neka se ženi robinjama, vjernicama koje imaju njegova prava”. Iz toga se dalo zaključiti da Prorok zdušno predlaže brak, pa i brak s robinjom. Iako na jednom mjestu stoji da je zabranjeno prisiliti robinju na prostituciju, s druge strane je zadano: “Muškarci imaju pravo uživati u svojim ženama i onima koje su pod njihovom vlašću”. Znači, ni za muškarca ni za ženu nije grijeh ako muškarac bez prisile uživa u djevojkama i njihovim čarima. Time je odgovoreno na prvo pitanje. Ono je, naime, bilo postavljeno samo kako bi se otvorilo sljedeće, koje je Sulejmanu bilo važnije. Je li dozvoljeno da jedan slobodan muškarac živi sa slobodnom ženom nevjenčano, ako su oboje složni i poštuju zakon, u slučaju kad su i djeca začeta izvan braka? Mogu li takvi muškarci, koji su dobro znali o kome i o čemu se radi, pronaći nekakav izlaz? Sulejman nije puno očekivao od muftije, kao ni od hodže, zapravo, očekivao je nešto samo od Ebusudefendije, kadijaskera Rumelije, osobe koja je bila bliska njegovoj pokojnoj majci, a sad je blizak i njegovoj kćeri Mirimah i Rokselani. Ebusud je bio najmlađi od svih. Nije imao ni jednu sijedu vlas na crnosmeđoj bradi, a okrugli turban duhovnjaka okrunio je njegovo pametno lice. Ozlojađeno je pogledao Sulejmana. Ebu Suud je pronašao fetvu za Rokselanu koja je bila uzrok cijeloj ovoj zavrzlami. Bez te fetve Rokselana ne bi mogla zatražiti pismo slobode, a bez tog pisma između nje i Sulejmana ne bi se moglo ništa promijeniti. Objašnjenje fetve bilo je opasan pothvat, a Sulejman je bio toliko pametan da je znao da se na isti način, istim argumentima, može dokazati i suprotno. Isto tako je znao da je autoritet Ebusuda bio toliki da će se rijetko tko usuditi opovrgnuti njegovu fetvu. Sulejman se prenaglio kada je s veseljem požurio ispuniti njezinu želju, tako da mu teološki povod nije ništa značio. Sad se pokazalo da njegova sreća, njega kao čovjeka, ovisi o tome. Onaj koji je uništio sreću, može je ponovo uspostaviti. A to je bio Ebusud. Sulejman se trudio prikriti tremu. Njegova nada potisnula je jad. Samo da ga više ne muče, samo da Ebusud počne govoriti, razmišljao je, da što prije izgovori oslobađajuće, umirujuće riječi koje će ponovo vratiti Rokselanu u njegov, Sulejmanov zagrljaj! Ebusud nije ništa rekao. A kada bi svi zajedno pogledali prema njemu, on bi samo kimnuo glavom. Na sve je kimao glavom. Ostali su se osjećali ostavljenima na cjedilu i nisu došli do zaključka. Znali su što Sulejman očekuje od njih. Ali pronaći objašnjenje o zakonu Kurana koji bi dokazivao suprotno, e, tu vještinu nisu posjedovali. A Ebusud nije htio

sudjelovati. Napetost je za Sulejmana bila gotovo neizdrživa. Zar Ebusud ne želi postati muftija, pitao se. Nestala je svaka nada. Zaključak savjetovanja je bio da je veza između slobodnog muškarca i žene koji nisu u bračnom odnosu, prostitucija, što je u Kuranu zabranjeno, kao teška svjetovna kazna. “To je svetogrđe”, stoji u dvadeset četvrtoj suri, “izuzevši one koji se naknadno pokaju i poprave; jer Alah je uistinu dobrostiv i milosrdan.” Iako je očekivao udarac, Sulejman je zanijemio. Uslijedila je stanka, a on je i dalje sjedio kao oduzet. Kada je htio zahvaliti gospodi na vijećanju, Ebusud je prvi put otvorio usta. – Postoji izlaz, Gospodaru moj, – rekao je. Kakva je to bila smjelost; da gospoda nisu tako dobro odgojena, došlo bi do pobune. Kako bi to rekla Eminencija, ostali su se ljutili u sebi, umjesto da se teži Furkanu, spoznaji i zakonima, da se traži izlaz kako bi se moglo griješiti. Ali taj Ebusud je mlad došao na položaj i kao muderis se upletao i u najopasnije stvari. I Sulejman je bio svjestan kadijaskerova neprikladnog ponašanja. Umjesto da ga prekori, on ga je poticao da govori. Ebusud se naklonio. – Alah je uistinu dobrostiv i milostiv, – započeo je, – a tako stoji i u dvadeset četvrtoj suri: “Vi ste grešnici, osim onih koji se naknadno pokaju i – poprave se”. Prije posljednje riječi napravio je kratku stanku i ponovio je, prije negoli je nastavio: – Sura govori o popravku, o svjetlu iz Medine. O kakvom drugom popravljanju bi se moglo govoriti, osim onoga kroz ozakonjeni brak? Svi su bili zbunjeni. Zar Ebusud nije znao da je Njegovo Veličanstvo sazvalo vijeće radi sebe? I zar kadijasker ne poznaje zakon? O kakvom on braku govori, koji zakon isključuje. Nijedan od prisutne gospode nije shvatio u čemu je smisao Ebusudovih riječi, samo je Sulejman pažljivo slušao. – To se odnosi na onoga, – govorio je Ebusud, – koji je sagriješio. Međutim, to se odnosi i na onoga koji nije sagriješio i kojemu onaj koji se iskupljuje, pokazuje pravi put kako bi izbjegao grijeh. Ako muškarac opći sa ženom, uz njezin pristanak, nijedno od njih ne pogađa grijeh. Grijeh je ako se suzdržavaju jedno pred drugim, od trenutka kad djevojka postane slobodna. A bez grijeha su i onda kad je on uzme za ženu i ona njega za muža, kako bi živjeli u plodnosti i po Alahovim zakonima, kako i nalaže pismo. Ipak je došlo do nemogućeg! Sulejman je poskočio. Grabio je

velikim koracima po sobi, ne raspustivši svete ljude, baš kao da nikoga nema. Gospoda su ukočeno stajala, zatvorivši oči. Da se njihov sultan pojavio ispred njih gol, ne bi bili manje začuđeni nego sada. Sada su znali više o njemu. Znali su kako razmišlja. Jedini koji je bio tih bio je Ebusudefendija. Sulejman je pregrizao svoj ponos. Bilo mu je jasno da će Rokselana vjenčanjem dobiti ono što želi. Ebusud je to otkrio svojim jednostavnim riječima. Ona je bila ta koja tjera, a ne ona koja je otjerana, ni kroz svoju pobožnost, ni kroz svoju savjest – Sulejman je sada bio uvjeren u to. Još od Mehmeda Osvajača, nijedan od njegovih predaka nije ulazio u službeni brak. Sulejman je već postupio protivno zakonu kad je dao napisati pismo slobode za Rokselanu. Mogao je kadijaskeru Ebusudu, čija ga je fetva zavela, položiti glavu pred svoje noge. Na svu sreću, nije bilo u njegovoj moći oduzeti život jednom nositelju časog zakona. Naposljetku, bilo bi mu i žao. Bio je previše častan i mogao je unaprijed predvidjeti svoju krivnju. Žena Gospodara ne smije biti slobodna, treba biti robinja, kao što je i on bio sin robinje, kao utjeha svojim podanicima koji su imali prednost rođenja u slobodi, ali su ipak bili njegovi robovi. Rokselana je poznavala zakon. Time što se suprotstavila zakonu, uperila je u njega oružje. Sulejman se osjećao izdanim od žene koju je toliko volio. Prvi val bijesa je prošao. Osjećao se kao da je u magli i nije pomišljao na bol koja će uslijediti, na želju i usamljenost. Ako se ne smije uhvatiti u koštac s ulemom, smatrao je da je dovoljno muškarac da može iskorijeniti iz sebe žudnju za svojom ženom, i da ga ljubav ne smije natjerati da padne u stupicu. Više nije vjerovao da ga Rokselana voli. Nije joj želio vjerovati. Sultan je imao na raspolaganju puno žena, tješio se, iako ni jedan djelić njegova srca nije pripadao ni jednoj od njih; ono je kucalo samo za Rokselanu, koju je želio povrijediti na način na koji je ona povrijedila njega. Sada je poželio razgovarati s njom. Ni to mu nije bilo omogućeno. U tom trenutku prožela ga je prva bol. Sulejman je osjećao bol zbog svoje nemoći i želio se suprotstaviti tome, biti hrabar i izraziti svoj prezir, samo kako bi je vidio, kako bi je čuo i porazgovarao s njom. Još uvijek je uspijevao kontrolirati prezir, potisnuvši svoju bol. Tako je usmjerio prezir na onu koja je bila njegov oslonac i njegovo okrilje. I dalje je stajao, dok se kroz prozor u daljini nazirao grad čiji je gospodar bio upravo on. Mramorne kupole i palme, ravni krovovi i minareti uzdizali su se, stršeći u nebo. Sve mu je to pripadalo. On je bio padišah. Gorko se nasmijao. Što mu znači to što je vladar i gospodar, kada ne može spriječiti svoju patnju?

Odlučio je malo pomrsiti račune, tako što će navesti svotu, pa neće samo on biti taj koji pati. – Zahvaljujem Vašem Visočanstvu i Vama, sveti ljudi, – rekao je, kako bi s mrskim osmijehom još malo zadržao Ebusud-efendiju. – Vi ste imam sultanije Mirimah, Eminencijo? – Vaše Visočanstvo me nagradilo tom čašću. Naravno da su svi znali da Sulejman zna u kakvom su duhovnom odnosu Ebusud i njegova kćer Mirimah. – Kada ćete se susresti s mojom kćerkom? – Već danas, Vaše Visočanstvo, – smireno je odgovorio Ebusud, iako je jako dobro razumio pozadinu pitanja. – Njezino Veličanstvo iskazalo mi je milost, pozvavši me k sebi. – Razumljivo, posve razumljivo, – kimnuo je Sulejman s dozom podsmijeha. – No, bez obzira na to kako će se ovo dalje odvijati, zadužujem Vas da ono o čemu se ovdje govorilo i sve što ste vidjeli, zdušno prepričate sultaniji. – Vaše Veličanstvo može narediti, kako šutnju, tako i govor. – Naređujem da sve ispričate i prenesite joj moj odgovor na vaša posljednja izlaganja, Eminencijo. Bila su to vrlo zanimljiva izlaganja i imam na njih samo jedan, posve jednostavan odgovor. Sulejman je kratko zastao. Ebusud je iščekivao njegov odgovor u najvišoj napetosti. Do kojeg li je zaključka došao Sulejman? Vjenčanje? Da ili ne? – Idem u lov, – rekao je nato Sulejman.

XLIV Carstvo je oplakivalo tvorca svoje flote, kapudan pašu, Hajredina Barbarossu. Pokopan je na obali Bospora, u Bešiktašu, na mjestu koje je sam počeo graditi. Na mjestu ukopa kasnije je trebao biti sagrađen mauzolej, koji će navješćivati pobjede osmanskih flota. Sultan je bio u Edirni51 i nitko nije znao kad će se vratiti. Otišao je u pratnji dvorjana lovaca, a dao je preseliti i cijeli harem, bez obzira na ogromne troškove koji su pritom nastali. Kružio je glas da namjerava ići još dalje, u Malu Aziji, u šume oko Burse, kako bi i tamo lovio. Rokselana je, naravno, ostala sa svojim podanicima u Carigradu. Nakon što je i time uvjerila znatiželjnike da je pala u carevu nemilost, sva njezina daljnja pažnja bila je usmjerena na izbor Barbarossina nasljednika. Rokselanu su okruživali veliki talenti, uz pomoć kojih je izgradila moćan zid koji je bilo teško srušiti. Bilo je to gotovo isto kao da je svoje izabranike sama ponudila Sulejmanu. Njezin zet Rustem još uvijek je neometano vladao kao veliki vezir. I Hajredin Barbarossa je s pravom bio na glasu kao njezin štićenik, a da su bila neka druga vremena, prijašnji zapovjednik flote, kapudan paša Oveiz, bio bi uzet u obzir kao mogući Barbarossin nasljednik. Razmišljalo se o tome da Oveiz, kao sin dvorske upraviteljice Dede Semid, ipak ostane Rokselanin čvrsti oslonac. Ostali dvorjani samo iz tog razloga nisu vjerovali da će to biti on; služba kapudan paše važnija je od one velikog admirala, pa bi imenovanje mladog eunuha Oveiza smanjilo njegov položaj i utjecaj. Naposljetku, Oveiz aga nije imenovan Barbarossinim nasljednikom, ali isto tako nije imenovan ni jedan od slavnih Barbarossinih zamjenika, gospodarâ mora. Narodu bi bilo draže da je odabran neki od tih iskusnih zapovjednika flote, no Sulejman se pribojavao da bi se izborom jednoga od njih pokrenuo val ljubomore. Naime, svaki od njih imao je velike zasluge. Što se tiče sultana, to se još i moglo razumjeti. No, veliko čuđenje zbog njegove konačne odluke, imalo je temelje u drugim razlozima. S jedne strane, izabranik za Barbarossina nasljednika bio je mladi komornik palače, kojeg je, kao što je poznato, predložio kapudan paša, a koji nije imao nikakvih dodirnih točaka s flotom. S druge strane, taj novopečeni

admiral pripadao je onim muškarcima za čiji je profesionalni put bila zaslužna upravo sultanija u nemilosti! Bio je to sin grčkog svećenika iz Sokolca, Bosanac Mehmed Sokolović, bivši rob Iskendera Čelebija i Rokselanin pouzdani pisar pisama, iz vremena njezine borbe protiv Ibrahima. Nije, doduše, odmah postao paša, a nije ni dobio tri Barbarossina tuga. Mehmed Sokolović, novi gospodar mora, morao se zadovoljiti sa samo jednim tugom. Ali, kao prvi gospodar mora postao je pravni nasljednik najvećeg admirala kojeg je Turska ikada imala. Nitko nije bio upoznat s time što sultan misli, kad je objavio svoju odluku. Sulejman više uopće nije govorio o sultaniji Rokselani, ali je činjenica da se veliki vezir Rustem-paša nije tome suprotstavio, vjerojatno zbog svog odnosa prema Rokselani. Malo je osoba znalo da Mehmed Sokolović ima izvanredne sposobnosti; Rokselana je znala, a znao je i Sulejman. Iako je Rokselana bila u sultanovoj nemilosti, i dalje je vladala, što se moglo vidjeti. Sulejman je bio u lovu u Edirni. Taj je grad bio druga važna postaja u razvoju Osmanskog Carstva; Bursa u Anadoliji bila je prva. Ta tri glavna grada, Bursa, Edirne i Carigrad, označavala su put i rast Carstva. U Edirni mu je stajala na raspolaganju prostrana palača, a tu je bio i raskošni ljetnikovac koji je nekoć pripadao Muratu Drugom, a u kojem je Sulejman sada najčešće boravio. Navečer bi rado sjedio u jednoj prostoriji osmokutnog tornja; kad se magla dizala volio je biti sam, a društvo mu je pravila samo boca vina. Arabeske koje su prekrivale spušteni strop, prekrasni tepisi i namještaj, kao i svaki pojedini predmet iz prošlih vremena, djelovali su mu sada nekako neusklađeno… U središtu sve te raskoši, Sulejman je maštao o tome da će se, baš kao što je nekoć učinio i Murat, povući u trenutku svoje najveće moći, kako bi se odmorio od vladanja, bio u krugu prijatelja i uživao u ljepoti. Sulejman je pomislio na Manisu i obilje Muratovih tulipana. Ne, on nije mogao napustiti tron kao što je to učinio njegov predak. Nije želio da se njegovi sinovi poubijaju između sebe. Bio je uvjeren kako se ne može osloniti na Mustafu. Kako da se postigne povjerenje između braće, pitao se, kad više nema povjerenja između njega i Rokselane? I što mu znači krug pijatelja, ako njegov dio nije i Rokselana, ona koja mu je bila zamjena za sve prijatelje i svaki krug? Sulejman je patio. Murat je dvaput odstupio s trona, ali ga je nužda dvaput vratila

nazad. Moć mu nije puno značila. No, njegov duh i snaga bili su tako siloviti da im se podčinjavao čak i sinov prkos. A taj sin je kasnije, kao Mehmed II., osvojio Konstantinopol! Sulejman je često sanjao Murata. Kad bi se vraćao u prošlost, u tim bi se snovima pojavljivala i Rokselanina slika. Vodio bi s njom duge razgovore, a njezin bi smijeh ispunio prostoriju. Njezin je smijeh zamijenio misli o lovu. Lov mu je puno značio, ali ne toliko kao mongolskim vladarima koji su organizirali masovni lov u više provincija. Uostalom, šume oko rijeke Marice bile su dovoljno velike i pružale su dovoljno sadržaja ne samo carskim trupama već i ostaloj sviti, sve dok opkoljene divlje životinje ne bi konačno bile usmrćene strijelom nekog visokog člana lovačke družine, ili dok ne bi uspjele pobjeći u slobodu. Drugo oružje nije se koristilo. Sulejman je volio lov i često se događalo da u lovu na jelene iznenada spusti lûk i odustane od toga da ubije. A sad je otkrio u sebi prazninu koja ga je jako boljela i koja se, prema njegovu mišljenju više nikada neće ispuniti. Mirimah je često posjećivala svoju majku u paviljonu Hebetulah. Od Rokselaninih starih družica, kod nje je bila još samo gospa Nino, sada upraviteljica dvora. Dede Semid, kao haremska nadzornica i Oveiz, u svojoj novoj ulozi kapudan paše, bili su u Edirni, pa se Rokselanino okruženje sastojalo isključivo od mlađih osoba. Rokselana bi svoje djevojke udavala dosta rano, i one bi zauvijek ostajale njezina djeca. No, nikada nije s njima ostvarivala bliskost za koju su bile potrebne godine. Kad bi djevojke došle u godine sazrijevanja, dobile bi muževe, o čemu bi izvijestile gospodaricu, što im je bio najvažniji zadatak. Trenutno je Rokselani u trajnom posjetu, ako se to može tako nazvati, budući da se tom posjetu nije nazirao kraj, bila gospa Peride sa svojom kćerkicom sultanijom Humaj. Riječ je o udovici i kćeri Muhameda Solimana. A danas je i Mirimah, dolazeći majci, dovela sa sobom svoje dvije kćeri. Površno gledajući, bilo je to pravo obiteljsko okupljanje, s dječjom igrom i kavom za gospođe, uz sorbet i slatkiše. Mirimah je zapravo došla po nalogu muža i s vlastitim teškim pitanjima. Potrajalo je dok konačno nije dobila priliku govoriti o tome, ali je naposljetku sve ispalo tako dobro, da je uspjela ostati nasamo s upraviteljicom dvora Nino i majkom. Još uvijek joj je bilo teško započeti razgovor, no Rokselana joj je pomogla. – Započni slobodno s time zbog čega si došla ovamo, Mirimah, – rekla je Rokselana. – Nešto te ponukalo da dođeš k meni. – Da, majko, – potvrdila je Mirimah.

– Šalje te Rustem? Naravno da me ne šalje paša, pomislila je Mirimah, malo uvrijeđeno. – Ne. Ali, nakon nečega što mi je on ispričao, smatrala sam svojom dužnošću obavijestiti o tome Vaše Visočanstvo. Rokselana se nasmiješila. Mirimah je uvijek pokazivala osjećaj dužnosti, ali je držala i do svog položaja. – Ima li on novosti iz Edirne? – upitala je Rokselana malo ozbiljnije, ali još uvijek tako kao da je se taj grad ne tiče više od bilo kojeg drugog. – Da, – rekla je nato Mirimah. Samo “da”! – Pretpostavljam da su vijesti dobre, – Rokselana se nadovezala na tako očitu suzdržanost. – Njegovo Veličanstvo voli lov, i zadržavanje u prirodi uz tjelesnu aktivnost, još uvijek mu godi. – Rustem o tome nije ništa rekao, – Mirimah je izbjegavala odgovor. Uslijedila je šutnja. – A tako, – samo je rekla Rokselana, primivši se ponovo vezenja. Sve tri dame bile su zaposlene vezenjem. Mirimah je nakon nekoliko uboda odbacila svoj ručni rad. Očekivala je drugačiju reakciju svoje majke na njezine novosti. – Nino, – zovnula je. – Gospo Nino, recite molim vas Vašem Visočanstvu da se izjasni o svom položaju. Ona nije tako sigurna i zaštićena kao što misli! – Da izađem? – Nino je ustala i upitno pogledala Rokselanu. – Ostani! – naredila joj je gospodarica. Nino je ponovo sjela. – Ne bojim se ja za svoju sigurnost, – nastavila je Rokselana obraćajući se Mirimah. – Mi nismo Englezi koji imaju kralja i koji svojim ženama, jednoj za drugom, daju odrubiti glavu. Kod nas tako nešto nije moguće. Mirimah se ljutila što njezina majka pitanje svoje sigurnosti svodi samo na ono osnovno. Iako nije rekla ništa na tu temu, Mirimah je osjećala da bi njezin otac time bio povrijeđen. – U pravu ste, draga majko, kad ne uspoređujete Veličanstvo, našeg padišaha, s jednim od tih barbarskih kraljeva, – odvratila je pomalo prkosno. – Ni meni nije poznato da je neki padišah to napravio. Takve grozote ne događaju se u našoj kući, Alahu hvala! I nisam mislila na to da

vam je u opasnosti život, već položaj. A mome ocu to sigurno nije manje vrijedno nego nama. Rokselana je brzo shvatila kako je ipak otišla malo predaleko u svojoj ogorčenosti. Ali, ni u jednoj od bitaka koje je vodila tijekom svih tih godina, nije dobila tako bolne rane kao u ovoj posljednjoj. Borila se protiv onog najmilijeg kojeg je posjedovala i protiv onoga najvrjednijeg što je posjedovala. Bila je to njezina patnja. U neprospavanim noćima jedva je prevladavala čežnju za Sulejmanom, a čežnja je bila tako silovita da je stenjući gurala glavu u jastuk na svojoj pustoj postelji. Kad bi ga samo mogla čuti kako diše i osjetiti na sebi njegove ruke. Bila je sretna kad je njegova ruka noću potražila njezinu, samo kako bi osjetio njezin dodir. Sve drugo tada je bilo nevažno, i nije postojalo ništa osim nje i njega, i noći koja ih je obgrlila. Voljela je Sulejmana. No, njezine riječi zvučale su oštro. – Moj položaj? – upitala je. – Možda se tvoj otac želi domoći paviljona koji mi je poklonio. Priznajem da mi ova kuća puno znači. Tu sam rodila tebe i tvoju braću. Ali ako Njegovo Veličanstvo želi time odati počast nekoj novoj izabranici… – Ali, majko! – viknula je Mirimah. – Otac ne bi nikada učinio nešto takvo! – Želi li dati nekoj moj paviljon? – Da uzme neku drugu?! Otac to ne bi učinio! – I Mirimah je, poput mnogih drugih, sa sramom i ljutnjom odbijala razmišljati o roditeljima kao o seksualnim bićima. Rokselanino srce počelo je brže kucati jer je shvatila da Mirimah ne zna ništa o nekoj drugoj ženi. Uvijek se moglo dogoditi da je neki Rustemov glasnik bio brži od Rokselaninih kurira. – Ne razumijem zašto je onda tvoj otac poveo sa sobom cijeli harem, – rekla je, iako je u sebi osjetila znatno olakšanje. – A što se tiče paviljona, od mene se već tražilo, doduše u rukavicama, da se svojevoljno udaljim. A htjeli su mi čak i platiti. – Stvarno? – začudila se Mirmah. – I što ste učinili? – Uputila sam posrednika u upravu sultanove palače. Sad se oglasila i Nino. – Ako smijem, iznijela bih sumnju, – rekla je. – Možda je upravo sultanija Safija odgovor na vaše pitanje. Njezino Visočanstvo je već ranije pokazivalo želju živjeti u paviljonu Hebetulah. Sultanija Safija već je nekoliko tjedana bila u Carigradu. Boravila je

kod svojih šogorica Tamare i Esme u staroj palači, ili, kako je to znala reći ljutita Mirimah u trenucima kad nitko ne bi bio prisutan, tri otrovne žabe tamo su čučale zajedno. Stoga nije bilo isključeno da je gospa Nino u pravu sa svojom teorijom. Nakon što nije uspjela doći u Edirne i razgovarati sa sultanom, a pritom potrošiti i gomilu novca, namjeravala je preko poslanika na neki drugi način potvrditi svoju mržnju prema Rokselani. – Popustite, draga majko, – Mirimah je tiho molila Rokselanu. – Pomirite se s ocem i svemu će doći kraj. Da pomirba ovisi isključivo o Rokselani, Mirimah u to nije ni trenutka sumnjala. – To mi kažeš ti, moja pobožna kćeri? – majka je ismijavala Mirimah bez imalo sažaljenja. – Vaša Visost bi trebala o tome razgovarati sa svojim imamom, koji je ujedno i moj. Pripada li Vaša Visost onim vjernicima koji zdušno vjeruju u Alahove zapovijedi, samo kad je riječ o drugima? I koji, kad je u pitanju njihov interes, ne prežu od gaženja istih? Dosad sam se sretala samo s takvim vjernicima. Žao mi je, kćeri moja, što moram i tebe tražiti među ovima drugima. Mirimah se osjećala poraženo. No, unatoč ljutnji, u tom je trenutku ponovo bila ponosna na svoju majku. Rokselana je podigla kosu do visine razdjeljka. Nije nosila ni kapicu ni nakit; ispod crne haljine dolazila je do izražaja samo bijela koža njezina vrata, lica i ruku. – Ali, ti i otac ste novim zakonom sami uveli da se kazne predviđene u Kuranu mogu nadomjestiti novcem, – uspjela je reći mlada, sramež-ljiva sultanija. – Znači li to da je sultan umanjio kazne sebe radi? – uzvratila joj je Rokselana. – O, majko…, – uzdahnula je Mirimah i zašutjela. – A ti, dijete moje, savjetuješ pomirbu tamo gdje nema razdora, – nastavila je Rokselana. – Slušam Alahove riječi, onako kako nam ih je navijestio. – A kada bih Vam rekla da je ocu loše? – drznula se Mirimah. Rokselanino lice se raznježilo, ali je njezina neprozirna mirnoća uskoro sakrila svaki osjećaj. – Molit ću se za njega Alahu,– rekla je.

– I nećeš ispuniti njegovu želju? – navaljivala je Mirimah. – Uistinu nećeš? – Ako od dvoje ljudi netko mora popustiti prvi, onda to treba učiniti onaj moćniji, osobito ako to može učiniti bez grijeha, – odgovorila je Rokselana. Više od svega, Mirimahino nerazumijevanje ukazivalo je na to koliko je komplicirana Rokselanina težnja. – Kako će otac popustiti kad mu Vi zabranjujete pristup? – upitala je Mirimah, bez da je promislila o tome ne bi li možda Sulejman, majci za ljubav, mogao zanemariti tradiciju i zakone. – Tko je tu moćniji? – promišljala je dalje Rokselana. – Uistinu ne znam tko je od vas dvoje u ovim uvjetima moćniji, Vi ili otac. Rokselana se tiho nasmijala. Ali ne pobjednički. Nije se morala boriti samo protiv Sulejmana, borila se protiv svih i svega. To joj je sada bilo jasno. Jedini koji ju je možda razumio bio je Ebusud-efendija. – Morate shvatiti, draga majko, – nastavila je Mirimah, – da ovakvo stanje nije održivo! Cijeli svijet se čudi da su nositelji časti, kojima ste bili naklonjeni, još uvijek u službi. I Rustem pripada njima. A sad još i to imenovanje Sokolovića za Hajredinovog nasljednika… To ne znači ništa drugo, već da vi vladate, iako ste u nemilosti. No, niste u nemilosti, – odmah se ispravila. – Znam istinu. Ali, nije li to zapravo isto kao kad ocu zaključate svoja vrata? Kako onda održati nešto što još uvijek postoji? – Možda i postoji zato što su tvoj muž i taj Sokolović, i svi ostali vrijedni ljudi, posebno sposobni za svoje službe. I sultan to zna, – rekla je Rokselana i nasmiješila se Mirimah. – Već vidim, – nastavila je, – da ti je to previše jednostavno, a i drugima će izgledati tako. Daj reci već jednom ono što znaš. Možda je tvoj Rustem uistinu bolje obaviješten od mene. Nije vjerovala u to, ali nije bila u pravu. Bilo je tako uređeno da je Rustem dolazio do vijesti prije Dede Semid ili kapudan paše. Rokselana je postajala sve nepristupačnija, dok je njezina kćer govorila. Sultan je odlučio, izvijestila ju je Mirimah, dati Rokselani naslov haseki. – Nisam to tražila, – dobacila je Rokselana, stisnuvši usnice, kao da već žali zbog svake izgovorene riječi. Mirimah je uputila Nino kratak i uplašen pogled, no onda je nastavila sa svojim izvješćem.

U ratu s Venecijom, Barbarossa je protjerao poznate obitelji Republike, vladare grčkih otoka. Svi su ti otoci, zajedno s Atenom, trebali postati jedno kraljevstvo te pripasti Rokselani kao feudalno dobro. Isto tako, trebalo joj je pripasti i Kraljevstvo Cipar, koje je nekada posjedovala majka sultanija. Svojim riječima, Mirimah je počastila Rokselanu bogatstvom i čašću. Nino je ustala, kao da bi trebala zaštititi svoju gospodaricu od pada. – Govori dalje! – naredila je Rokselana. – Mislim da priča ima i dodatak. – Ima…, – odugovlačila je Mirimah. – Ne brini za mene, draga moja, – požurivala ju je Rokselana. – I Safiju su protjerali. Zašto ne bi i tvoju majku? Mirimah je odmahnula glavom. – Nisu je baš protjerali, draga majko, – rekla je. – Ali, Vas bi se postavilo s puno raskoši i slavlja, nakon čega biste s milošću bili otpremljeni na odmor, kako biste mogli vladati svojim zemljama iz Atene. Nastala je duboka tišina. Ni Mirimah, ni Nino, nisu se usudile pomaknuti, dok je Rokselana polako ustala i tiho napustila odaju. Prošao je još koji trenutak prije nego što je Mirimah prekinula šutnju. – Što će majka učiniti, Nino? – upitala je. – Što će odabrati? Nino je bila uz Rokselanu od samih početaka, i uputila je njezinoj kćeri ljutiti pogled. – Njezina Visost će sigurno odabrati progonstvo, – rekla je Nino, ne čekajući ni sekunde s odgovorom.

XLV Cijeli je dvor pratio probleme carske obitelji. No, kad su neki od najviših nositelja dvorske časti stigli u Carigrad s hatišerifom, neopozivim sultanovim ukazom za Rokselanu, ta je novost odjeknula cijelim gradom. Izgledalo je kao da je netko namjerno pustio novost u javnost, tako brzo su se širile vijesti. Nije se govorilo o sadržaju ukaza, što je dovodilo do svakakvih nagađanja. Međutim, visoke i najviše ličnosti koje su dobile poziv za javni proglas, nisu nimalo sumnjale u to da će Rokselani biti izrečen časni progon. Istovremeno, počelo se razmišljati o njezinoj nasljednici, i ozbiljno se postavljalo pitanje neće li se opet uzdići zvijezda sultanije Safije. Kao majka nasljednika trona i buduća majka sultanija, mogla je svakako zahtijevati to željeno mjesto. Svi ozbiljni ljudi već su znali kako Rokselanini sinovi neće nadživjeti svog oca, sultana. Rokselani je teško padalo što je i sama vjerovala u to. Danima i tjednima mučila ju je grižnja savjesti, u čemu joj nisu mogli pomoći ni duhovni savjetnici. Nakon što je konačno prihvatila okrutnu stvarnost, obuzeo ju je spokoj otpisane. Znala je da ne bi uspjela spasiti sinove time što bi se ponizila popuštajući. Iako je bila pobijeđena, njezini sinovi, nakon te borbe, nisu bili u ništa manjoj opasnosti nego što su bili nakon smrti Muhameda Sulejmana. Ništa se nije izgubilo što već nije bilo izgubljeno. Osim njezine vlastite sreće. Ali, ona ne bi bila Rokselana da nije izazivala svoju sreću. Uvijek i ponovo, sve bi pokušala za svoju djecu. Nije htjela misliti na Sulejmana. Na trenutke nije bila sigurna voli li ga uopće. S prezirom se prisjećala i smijala njegovom željenom snu o nekom novom Orhanu i Alaudinu. Ono što je bilo, neka se više nikad ne ponovi, bilo je njezino uvjerenje. Priča o Orhanu i Alaudinu neće se ponoviti sa Sulejmanovim sinovima. Tome i Safija stoji na putu. Rokselani ništa nije bilo tako mrsko kao nespremnost da se sagleda možda manje ugodna, ali istinita stvarnost. Nije podnosila ni kad se samo pričalo, a nije se ništa poduzimalo po tom pitanju. Rokselana je ponekad upravo zbog toga osjećala mržnju prema Sulejmanu. I to su zapravo bili njezini sretni trenuci, jer je inače jako patila za njim. Hatišerif, sultanov ukaz, trebao je biti objavljen pred dvorom,

državnim velikodostojnicima i predstavnicima zakona. Sulejman je imenovao za glasnika bostandži bašu, što je Rokselani izmamilo gorak osmijeh, jer su u opisu njegovih poslova unutar dvora bila i neugodna izvršenja sultanovih presuda. Za čitanje ukaza bio je zadužen hodža, sultanov učitelj. Osim bostandži baše, stigla su i tri visoka eunuha: kizlar aga, hazinedar baša, drugi srednji aga i rizničar, a prije svih has oda baša, predstojnik komornikâ koji se brinuo i o sultanovu ruhu i čuvao njegov pečat. Ta trojica molila su za privatnu audijenciju kod Rokselane, i to prije javnog čitanja pisma. Dok su se straža i čuvari dvora poredali malo niže, a srednje rangirana dvorska služba postavila se na svoje mjesto kako bi dočekali princeze koje su upravo stizale i visokog duhovnika, Rokselana je pustila velike eunuhe da uđu u prostoriju u kojoj se ona obično moli. Odabir te odaje ukazivao je na Rokselanin stav; nije bilo razgovora između onih koji su čekali. Svatko se osjećao i kao čuvar i kao onaj kog se nadgleda. Morali su odraditi visoki zadatak i morali su biti izvan svih utjecaja, suzdržavajući se i od riječi i od pogledâ. Onaj koji je želio zadržati živu glavu, držao se toga. A sva trojica željela su ostati na životu. Iako ni jedan od njih nije bio Rokselanin protivnik, nisu pripadali ni užem krugu njezinih odabranika. Svatko tko joj je bio blizak, očito je radije stajao po strani u ovoj misiji. Za vrijeme nijemog čekanja, minute su djelovale kao vječnost. Rokselana se napokon pojavila u pratnji dvorske upraviteljice i dviju dama. Odjeća njezinih pratilja blistala je punim sjajem. Ona je bila u crnom, kao uvijek u posljednje vrijeme. Nosila je krunu izrađenu od zelenog emajla i ukrašenu smaragdima i pojas u istoj zelenoj boji, također protkan smaragdima. Podstava je bila boje purpura, a jedino što je bilo u suprotnosti s crnom haljinom, bile su njezine gole ruke. Ostavila je svoje pratilje da stoje na rubu tepiha i stala na njegovu sredinu. Tamo su joj poslanici poljubili skute, nakon čega je kizlar aga kleknuo pred nju i izvršio padišahovu zapovijed, predavši sultaniji dekret kojim je proglašena haseki sultanijom. Rokselana ga je predala gospi Nino, svojoj upraviteljici dvora. Bilo je to sve što je napravila. Nije više gajila nikakve nade. Pismom će se prenijeti sva dobra i zahtijevat će se njezin odlazak u Atenu, mislila je Rokselana, a sve će se to dogoditi onako kako je zapisano. Ono što joj je Mirimah prenijela bilo je uistinu potvrđeno i s druge strane. Bilo je pravo iznenađenje za nju što je kizlar aga održao i govor. – Hvaljeni i sjajni dragulju s nebeskog prijestolja, anđeli ti prenosili

blaga svih vremena, osvijetljena sjajem jutarnje zvijezde. Sjajna, uzvišena i moćna, bez grijeha, kao i Isusova majka Marija, slavo žena i anđela, sjajni koralju u kruni nevinosti, obavijena velom čistoga srca, o velika sultanijo, haseki sultanijo! Tako je započeo kizlar. Bio je on mlađi, elegantni gospodin, čija je nešto tamnija boja kože pomalo podsjećala na mulate. Svojedobno se svojom diplomatskom umješnošću preporučio Rokselani, bez da joj je prišao. Rođen je kao kršćanin na jezeru Tana, i već je tada bio uškopljen, prije negoli je postao musliman kroz obred obrezivanja. No zbog toga nije izgubio ponos prema svojem čistokrvnom amharskom podrijetlu. Nastavio je. – Neka Vaše Carsko Visočanstvo ostavi po strani sve teološke spekulacije i neka s mudrošću koju Vam je dodijelio Alah misli samo na Carstvo i njegovog Gospodara, našeg omiljenog i pobjedonosnog padišaha. Tada će Vaše Visočanstvo, s punim poštovanjem svoje vlastite osobnosti, pune mirisa ambre, sa sigurnošću doći do zaključka da sreća vladara, vjernika, mjestâ i svemira, uz Božju milost, znači ponovno uspostavljanje staroga, što dovodi do sretnog kraja. Svojim pogledom i mimikom hasoda baša i hazinedar baša složili su se s riječima svog tamnoputog kolege. Rokselana je i dalje šutjela. – Njegovo Veličanstvo, neka ga Alah čuva, – govorio je dalje kizlar, – spremno je dodijeliti naslov haseki, najvišu čast koju on može dodijeliti, Vašem Visočanstvu. Rokselana je jako dobro znala kako joj Sulejman na taj način odbija odati jednu višu čast od one koja se dodjeljuje jednoj haseki… Osim te časti, odobrit će joj sve što poželi, od nakita do primanja. Kao prvi znak svog milostivog stava poslao joj je poklon, za koji se nadao da će ga prihvatiti. Rizničar joj je nato predao drvenu kutiju ukrašenu draguljima. Međutim, kutija nije sadržavala nakit već potvrdu o zakladi za izgradnju džamije. Trebala bi biti sagrađena na bazaru za žene i biti posvećena Rokselani; to je trebala biti džamija jedne haseki. Na trenutak Rokselana je bila tako dirnuta da joj je Nino morala obrisati oči. Namjena zaklade diktirana je ljubavlju, Sulejmanovom ljubavlju prema njoj. Osim džamije, tu je trebalo biti i utočište za siromašne žene, u čemu je također prepoznala Sulejmanovu nježnu nakanu da taj azil, bez obzira na vjeru, bude svima na raspolaganju. Time se Sulejman ogradio od uskogrudnih shvaćanja onih koji su bili vezani

vjerom, i stao na njezinu stranu. Po njezinom, Rokselaninom uvjerenju, zaklada je mogla postati ostavština samo na taj način. Prvi put za vrijeme svečanog prijama otvorila je usta. – Prenesite Vašem Veličanstvu ono što ste vidjeli, – rekla je i naklonila se u znak zahvale. No, kad se kizlar aga usudio iznijeti primjedbu kako bi bilo bolje da sama iskaže zahvalnost Veličanstvu, odmahnula je rukom i odbacila to kao ideju. – Tko smo mi da propitujemo Alahove riječi? – upitala je i time ušutkala kizlara, nadzornika svetih gradova Meke i Medine. Posljednji naklon izveo je hasoda baša. – Vaše Carsko Veličanstvo, molim da mi dozvolite prenijeti Vam obavijest. Naime, sultan me opunomoćio da mogu spriječiti javno čitanje pisma. – Samo javno čitanje? – upitala je Rokselana. – To nije puno, Ekscelencijo. – Mogu spriječiti svako čitanje i dostavljanje, – nastavio je aga. – Hatišerif tada ne bi ni postajao, jer bi se vratio Njegovu Veličanstvu i bio uništen od Najvišega. No, Rokselana više nije imala razloga premišljati. Svaki korak unazad predstavljao je slabljenje njezina položaja, ponajprije u očima svijeta, a nakon toga i u Sulejmanovim. To ne bi pomoglo njezinim sinovima, jer se nije obazirala na to što će i sama patiti. Njezino ponašanje moglo je uzvisiti, ali i svrgnuti njezinu djecu, i samo joj je to bilo važno. Njezino progonstvo nije predstavljalo svrgavanje, što je za njezinu djecu bio jasan znak. Kad bi se samo mogli dovesti u sigurnost blagoslovom majke… To su bile Rokselanine misli. Imala je dovoljno vremena kako bi o svemu razmislila. – Pročitajte hatišerif, Ekscelencijo, – rekla je. – I nemojte brinuti za mene. Kada su sultanije htjele ući u dvoranu za audijencije, dogodilo se nešto neočekivano. Sultanija Safija zatražila je od kizlara da joj omogući prednost ulaska u palaču. Njezina želja morala je biti odbijena, jer se hatišerif odnosio na sultaniju Hurem, što joj je osiguralo da za vrijeme ceremonije zadrži pravo prednosti i prva uđe u dvoranu. Rokselana se nije nimalo osvrtala na svađu. Željela je samo da sve što prije prođe; ono što je za nju trebalo predstavljati najviše odavanje počasti, izgledalo joj je kao

svečani pogreb njezine ljubavi. Službeni protokol nije se povodio za osjećajima. Naposljetku su Rokselanini komornici hodali s bijelim štapovima na kojima su zveckali srebrni lanci. Čula je i svoga lalu kako izvikuje njezinu novu titulu. – Hurem sultanija, haseki! Nato su svi, nakon što se iza kizlara pojavila na pragu, stali uzvikivati. – Alai! Dug život! Činilo joj se kako ovome nema kraja, a da sve bude još gore, s desne joj je strane sjedila Safija, a s lijeve su bile Tamara i Esma. Protokol se moralo ispoštovati. Osjećala je valove mržnje, podsmijeha, zavisti, ali i žaljenja. Osjećala se kao u gorućoj peći, a svatko tko se nadao da će moći pročitati nešto s njezina lica, razočarao se. Lice joj je bilo posve mirno, a njezine su oči bile uprte u daljinu. Skroz naprijed, pored zastora, stajao je bostandži baša. Odrastao u službi dvora, dokazao se kao general, a njegova sijeda i njegovana brada, ostavljala je dojam dostojanstvenosti, tako da je bilo gotovo nemoguće ne primijetiti ga. No, Rokselana ga ipak nije primijetila, toliko je utonula u svoje misli. Razmišljala je o tome kako je Osman godinama služio svećenikovoj kćeri, gospi Mal, i kako taj predak nije svojoj ljubavi priredio tako svečan sprovod kao njegov nasljednik Sulejman… Bez obzira na to koliko Rokselana čula ili vidjela, ceremonija se nastavljala. Sad je hodža, čovjek gotovo u rangu muftije, stavio hatišerif na svoje čelo. Ali Rokselanina sudbina nije sličila onoj gospe Mal, razmišljala je ona dalje, pa ni Sulejmanovi sinovi neće dijeliti sudbinu Osmanovih sinova, Orhana i Alaudina. – … i sad ćemo upitati našu haseki, uvaženu sultaniju Hurem, želi li zajedno s nama ispuniti Alahove zapovijedi, kao naša zakonita supruga, kao što je Hatidža bila Proroku … Rokselana je samo slučajno čula te riječi, ili je možda shvatila o čemu je riječ kad je vidjela reakciju prisutnih. Njezina nedodirljivost je slomljena. Prožela ju je drhtavica. Čula je i vidjela je. U ogromnoj dvorani više nije bilo nijednog slobodnog mjesta. Ovdje su bili zastup-nici cijelog Carstva, ali ne kako bi se rastali od nje, već zato što joj je Sulejman poklonio Carstvo. Poželjela je biti sama, ali morala je izdržati poglede svih tih ljudi. Vidjela je kako je Safija problijedjela, vidjela je kako su

problijedjele i njezine šogorice, opazila je olakšanje na licima svojih prijatelja, ali i iznenađenje svih ostalih… A i svoje. U svome srcu, koje kao da je stalo, osjećala je duboku, probadajuću bol, nakon čega je ipak nastavilo brže kucati. Nakon što je ostvaren cilj njezine borbe, iznad svih njezinih očekivanja, sada joj nije preostao nikakav drugi osjećaj osim boli. Nije li je Sulejman mogao poštedjeti boli i borbe, razmišljala je. Zar nije još davno naučila: “Ne dovedi nas u iskušenje”? A što su drugo bili kizlarov govor i ponuda hasoda baše negoli iskušenje? U slučaju da je popustila, hatišerif ne bio pročitan, ne bi nikad doživjela ovu minutu, koja je izbrisala svaku vanjsku razliku između nje i Sulejmana. A razlika je izbrisana, bez obzira na to hoće li ona to prihvatiti ili neće. Da, odbijanjem Sulejmanove prošnje mogla bi se uzdignuti čak iznad Vladara. Potpuno se prepustio u njezine ruke, razmišljala je Rokselana…. Pritom je prepoznala silnu odlučnost koju je Sulejman morao uložiti kako bi se zbog nje suprotstavio tradiciji i zakonu. Time je priznao da razumije njezine ciljeve. Njegova ustrajnost bila je znak njegove veličine. Gospodarica je po svom pravu, i to – zahvaljujući Sulejmanu. Jer svatko se treba dokazati. Sulejman joj je sada dao priliku za to. Velikodušno je odustao od poklanjanja čapljinih pera, kako bi iskazao milost Gospodarici, kako bi joj mogao predati nešto što joj ionako pripada. Rokselana se više nije ljutila na Sulejmana. Potpuno se predao u njezine ruke, a ona se posramila zbog svojih dvojbi. Odlučno je odbacila svaki dio svoje taštine. Mustafa više nije bio prijestolonasljednik. Njezini sinovi prednjačili su pred svima. Smrt Muhameda Sulejmana nije bila uzalud. Odjednom je Rokselana shvatila da stoji uspravno i govori. Proglasila je kizlar agu svojim zastupnikom, kako bi s bostadži bašom, sultanovim poslanikom pred muftijom, dogovorio sklapanje braka. Time je rekla da i dvoranom se prolomilo: “Alai!”, “Dug život!”, “Dug život Gospodaru i Gospodarici!” uzvikali su. U tom uzviku osjećalo se uzbuđenje, jer dogodilo se nemoguće. Nije se samo Safija morala potruditi kako bi shvatila da je istina sve što je vidjela i čula. Začuli su se razni uzvici, nakon čega je uslijedila tišina. Rokselana je pogledala oko sebe i shvatila kako je jedina koja stoji. Čak je i Safiju ovaj događaj spustio na koljena. Ona, koja se došla naslađivati Rokselaninim padom, klečala je po zacrtanom zakonu, kao i ostali – muškarci, žene, obrezani, baš svi. I to pred njom, Rokselanom. Caricom. Carica Rokselana. Djeca carice bila su njezina djeca – caričina, baš kao i careva.

XLVI S Rokselanom je pobijedio i Ebusud-efendija. Prije njega, novog muftije, prebrodili su događaj koji je Turskoj dao caricu. Povrh toga što je, po svoj prilici, ovo bio nečuven čin, vladarima je pomogao na dva načina. Iako su i dalje brižno čuvali snagu tradicije, iz nje su uspjeli razviti i nešto novo. Ako bi je ipak, kojim slučajem, koji se ticao njihova osobnog života, i preskočili, mogli su se pozvati na bizantinski način razmišljanja. Prema bizantskom shvaćanju, caričina kruna temeljila se na istim pravima, čak i na Božjoj milosti, kao i careva. Tursko državno pravo također je predvidjelo, u slučaju maloljetnog suverena, padišaha, priznavanje sultanije, tako da taj pojam nije bio nepoznat višim slojevima, a naročito podanicima žena vladarica. Carstvo i svijet ionako su odavno navikli na postojanje sultanije Rokselane. Naravno da je Sulejmanovo srce očekivalo više. Sad, kada je napravio korak kojim je odbacio zakon svoje kuće, otvoreno je priznao ženu po svom izboru. Udvarao joj se kao svojoj bračnoj družici, onakvoj kakva je bila Hatidža Proroku Muhamedu. Sulejman je uspoređivao Rokselanu s Hatidžom koja je prva čula riječ Proroka, svoga supruga, i zajedno s njim poklonila se Alahu. Baš kao što je i Hatidža bila prva žena islama, i Rokselana je trebala biti prva, neusporediva. Kako Kuran nije poznavao nešto slično morganatskom braku,52 Sulejman uopće nije ni uzeo u obzir takvo rješenje. Rokselana je trebala biti carica, baš kao što su u stvarnosti bile i žene njezinih kršćanskih predaka u Bizantu. – Naša, Alahovom milošću odabrana, uzvišena mladenka. Onako kako je nekoć i Justinijan nazivao svoju Teodoru, tako je Sulejman u svojim proglasima nazivao Rokselanu. U tom se obliku vijest o njegovoj ženidbi proširila cijelim svijetom, na prijateljske dvorove diljem Orijenta i zapadnih zemalja, kao i u sve provincije Osmanskog Carstva. U cijelom su Carstvu izdane zapovijedi za organiziranje proslava u čast svadbe. Prema padišahovoj želji, niti jedan od milijuna njegovih podanika nije smio propustiti proslavu bračnog sjedinjenja vladarskog para. Svatko je trebao znati da odsada, uz bok caru, i carica predstavlja pribježište i nadu svijeta. Carigrad je zasigurno vidio mnoge proslave, ali niti jedna nije bila poput svadbene svečanosti Rokselane i Sulejmana. Usred raznobojnih

šatora, uz mjesto namijenjeno za vojnu glazbu, na sjevernom kraju hipodroma, između stupova ukrašenim lazuritom, stajao je Sulejmanov zlatni baldahin. Nasuprot njemu, sjajio se nakit laganim velom prekrivenih žena, iznad kojih se uzdizalo Rokselanino prijestolje. Lijevo i desno od Uzvišenih, na tribinama su se nalazili dvorski nadzornik, ćehaja, sa svojim damama i kizlar sa svojim sudskim vijećem i savjetnicima, dok su jastuci na kojima su sjedile sultanije, bili poredani oko prijestolja, u polukrug, prema ogradi. Tribine su bile pune. Prvog dana Rokselana se pojavila u draguljima prošivenom ruhu od krutog brokata, kakav su nosile i bizantske vladarice. Iz njezine krune stršila su i tri ukrasna čapljina pera turskih velikaša. Raskoš darova stranih izaslanika i dostojanstvenika, te carskih namjesnika, nadmašila je sve dotad viđene krasote. Bili su tu sirijski damast i egipatski rupci, muslin i indijski šalovi, grčki batist i venecijanski pliš, dragim kamenjem ukrašene šalice i tanjuri, kristalni vrčevi, umjetnički satovi, kineski porculan, arapske kobile, turkmenski pastusi, etiopski i mađarski eunusi, mameluci, plaćenici islamskih vladara, te grčke i kavkaske djevojke i mladići. Jednako je tako bilo i mnogo zabave. Bila su tu i dva drvena zamka koja su naizmjenično branile i napadale stotine teško naoružanih vojnika, dok jedan nije bio osvojen i zapaljen, a mnogi lijepi mladići i djevojke evakuirani. Janjičarski aga i konjički generali osobno su predvodili povorku vjenčanih palmi, tih raskošno ukrašenih simbola plodnosti i moći začeća. Između hipodromskog stupa obavijenog zmijama i obeliska cara Julijana, bilo je nategnuto uže na kojem je svoju točku izvodio egipatski plesač. A kako se nitko ne bi osjećao zakinutim, mornari i vojnici pokušavali su osvojiti nagradu, penjući se po sapunom i uljem premazanim jarbolima. Plesovi sa sabljama, hrvanje, utrke, jahanje i turniri, točke s velikim divljim mačkama i žirafama, s medvjedima i divovskim zmijama, čarobnjaci, opsjenari i komedijaši, sve se to, i još mnogo, mnogo više, izmjenjivalo s banketima, diskusijama, posjetima hamamu i koncertima, a svaki je dan završavao raskošnim osvjetljenjem i vatrometom. Sulejman se osjećao najsretnijom osobom na svijetu jer je ponovo imao Rokselanu, a proslava koju joj je poklonio, trajala je više od tri tjedna. Rokselana je, uza sve to, imala zadovoljstvo okupiti oko sebe sve svoje sinove. Selim je mogao doći iz Konye u Stambul. Imao je svoj harem, a doveo je sa sobom i svoje dvije kćeri, koje su bile rođene te godine, kako bi ih pokazao roditeljima. Od tog trenutka, u kontekstu nasljednika, više se nije pričalo o Mustafi, nego najčešće o Selimu, a

ponekad i o Bajazidu. Bilo je puno ljudi koji su, baš kao njegova sestra Mirimah, cijenili Selimov zdrav smisao za realnost i pravedno prepoznali njegova dostignuća kao vladara i generala. Neki su mu čak uzimali za zlo što je htio dostići svog polubrata Mustafu u slaganju stihova, samo kako bi, tako se mislilo, mogao nastaviti zlatni popis pjesnikâ, odmah iza svog oca. Njegova zdepasta i pomalo nespretna pojava te njegovo široko lice, nisu mu donosili puno prijatelja, a njegova naklonost prema Židovu Nassyju i ljubav prema vinu, izazivali su mnoge neprijateljske reakcije. Sklonost njegova oca Sulejmana piću, iako je znala izmaknuti kontroli, uvijek je ignorirana, a njegovo prijateljstvo s Ibrahimom se podrazumijevalo. Naime, taj Grk nije bio samo čovjek velikih zasluga, već i uglađenog duha i neobičnog ukusa. Što se tiče Jozefa Nassyja, ljudi su imali drugačije mišljenje. Mnogi su ga promatrali s velikim nerazumijevanjem i zato što je zbog prijateljstva sa Selimom stavio na drugo mjesto čak i svoju obitelj. Stigao je u Carigrad kao don Zuan Miquez. Izvorno je pripadao Moranima, Židovima koji su u Portugalu nasilno pokrštavani, a svoju je staru vjeru ponovo preuzeo samo iz ljubavi prema jednoj jako bogatoj i jednako tako lijepoj Židovki. S novcem koji je dobio u miraz, planirao je svoju sreću potražiti na dvoru. Bio je dovoljno oštrouman da shvati kako nema previše izgleda da će doprijeti do sultana. Svima je bilo poznato kako Sulejman ne voli Židove. Zbog toga se Nassy namjerio na Selima; ne samo da mu je otvorio neograničeni kredit, nego je našao način kako mu ugoditi poklanjanjem dragulja i, prije svega, biranih vina. – A sad kažu da Selim uči i hebrejski, – smijao se Džihangir. – Nikad dovoljno učenja, – rekla je Rokselana. – I nikad dovoljno pića, – odgovorio je kroz smijeh Džihangir. Smijao se i Bajazid. Postao je tako vragolast i lijep mladić, da je Selim imao razloga biti zavidan. U posljednje je vrijeme i Mirimah pokazivala veliku naklonost prema svom mlađem bratu, za kojeg se već znalo da će uskoro dobiti svoje dvorjane. Osim Džihangira i Bajazida, na veselo druženje uz kavu s Rokselanom, bili su pozvani i sultanija Mirimah, Dede Semid i Nino. – Pa vi već znate, – nastavio je Džihangir, – da Selim sanja o tome da Venecijancima otme Cipar? Naravno, zbog vina! Nassy ga je navukao na vino koje mu se svidjelo, a Selim ga je obećao postaviti za kralja Cipra. Naravno, u zanosu opijenog slavlja. Židov si je već dao nacrtati svoj

kraljevski grb i objesio ga je u kući. Ispod njega piše: “Jozef, prvi ciparski kralj”. Presvijetli obično stane ispred njega kad prima svoje podanike. Kad je Džihangir počeo oponašati bogatog bankara, ni dame nisu mogle ostati ozbiljne. Na kraju je Mirimah ipak zaključila kako ne zna što zaista sprječava Nassyja da zadobije kneževsku čast? Trgovcima u Italiji to je često uspijevalo, a i članovi obitelj Medici bili su, navodno, ljekari. Džihangir je pocrvenio. Mislio je kako smije ispričati šalu, a onda je vidio da su ga krivo shvatili. Džihangir nije volio svog brata Selima. Postao je svjestan da ga ne voli kad je vidio kako ga njihova majka gleda i smiješi se. Tog čovjeka plitkih užitaka i još očitije koristi nije volio ni zbog svoje ljubavi prema Mustafi. Ali, Selim je bio Rokselanin sin, baš kao i on sâm. I tako se Džihangir osjećao krivim pred njom, ženom koja ga je rodila, pred svojom vladaricom, svojom caricom, svojom majkom. Kad je Džihangir ponovo podigao pogled, već su svi prešli preko njegove neprihvaćene šale. Ono u čemu je kroz smijeh uvijek bio prihvaćen, danas je djelovalo odbojno. Iako je bio suzdržan pred ženama, prema majci je uvijek gajio blagu nježnost, kao da istovremeno od nje uspijeva izmoliti oprost. Zato mu je bio nekako neobičan osjećaj nelagode, kad je čuo svoju sestru Mirimah kako zadirkuje brata Bajazida, govoreći o radostima koje ga očekuju pri namještanju njegove palače, kao i odabiru njegovog harema. Osim toga, bilo je posve nepotrebno trošiti riječi na tako budalastu glasinu kao što je bila ona o Židovu Nassyju. Time su mu samo davali na važnosti. Ostavivši tu priču nerazjašnjenom, utopio se u vlastitoj gluposti. Džihangir se sramio tona kojim je na trenutak poremetio harmoniju. I nije se više mogao vratiti u svoje uobičajeno, veselo raspoloženje. I dok je za Selima započinjao bezbrižan život, upotpunjen samodopadnošću, Džihangir je poljubio majčinu ruku i zamolio je za dopuštenje da se povuče. Nakon tjedana slavlja, Selim je bio premješten u Manisu, a njegov mlađi brat dobio je Konyu. Kao što se moglo očekivati, Sulejman se sasvim očito nije odlučio za Mustafu, a čak i oni najoprezniji kolebali su se oko toga koji će caričin sin biti izabran. Selim, ili lijepi i oštroumni Bajazid. A Safija je još uvijek bila u Carigradu.

XLVII Godine 1548. Sulejman je ponovo okrenuo osmansko oružje protiv Perzije, i pritom opet osvojio neprijateljski glavni grad. Na tom vojnom pohodu pratio ga je njegov sin Džihangir, jer je Sulejman obožavao njegov smisao za humor i dobro raspoloženje. Tom prilikom susreo se i s ostalom trojicom sinova; sa Selimom u egipatskom mjestu Sidi Ghazy, s Bajazidom u gradu Konyi, a s princom Mustafom, kojeg nije dugo vidio, našao se u Sivazu. Na tom susretu u Sivazu, Džihangir je dobio mnoge pohvale na svoj račun. Dovoljno je dobro poznavao svog oca kako bi znao da nikako ne smije izazvati njegovu ljubomoru. Tako je Džihangiru uspjelo poći za rukom da uvede zabranu svih javnih manifestacija koje su se priređivale u Mustafinu korist, što bi doprinijelo pravom i srdačnom zbližavanju oca i njegovog voljenog polubrata. Tako u grad Edirne, kao Sulejmanov predstavnik, nije krenuo Mustafa već Selim. Edirne je tada bilo caričino sjedište, dok se Sulejman nije konačno vratio iz pohoda, u prosincu 1549. Rokselana je ipak uspjela odgovoriti svog supruga od sudjelovanja u nadolazećem ratu s Mađarskom. Kako je svom zetu Rustemu već dala priliku da se proslavi u Perziji, tako je sada istu priliku dobio i Mehmed Sokolović, kao serasker u Mađarskoj i Transilvaniji. Još dok je bio admiral, Sokolović se pokazao vrlo uspješnim, a u međuvremenu je postao paša i begleberg Rumelije. Sulejman je, dakle, ostao kod kuće i posvetio se veličanstvenom građevinskom pothvatu. Godine 1550. postavljen je kamen temeljac za izgradnju Sulejmanije, džamije koja je namijenjena i za sahranu Sulejmanovih i Rokselaninih posmrtnih ostataka. Tako je u ratovima i izgradnji prošlo pet godina, a perzijski granični prepadi opet su prisiljavali šaha na djelovanje. Kao vrhovni zapovjednik, za vojne akcije bio je ovlašten veliki vezir Rustem-paša. U jedanaest bitaka u kojima je sultan bio prisutan samo duhom, osmanska vojska već je navikla na rat i pobjede. I posljednja bitka u Mađarskoj protekla je sjajno, također bez Sulejmanove nazočnosti, pa se isto moglo očekivati i u nadolazećim bitkama protiv Perzije. Trupe su se okupile i u Bajazidovom vilajetu53 Karamanu. Svi su čekali prve vijesti o pobjedi s nadolazećim proljećem, kad je veliki vezir

odjednom pozvan natrag u Carigrad, a napad je odgođen. Sulejman je promijenio odluku i odlučio je osobno voditi svoju vojsku na bojnom polju. Tek nešto manje zanimanja od ove odluke izazvao je dekret kojim su se janjičari morali vratiti u Carigrad. Veliki pokret dvadeset tisuća vojnika, pripadnika najboljih osmanlijskih trupa iz glavnog stožera na Bosporu, samo kako bi s carem ponovo krenuli istim putem nazad, smatran je samovoljom kojoj Sulejman inače nije bio sklon. Kako u glavnom gradu nisu bili navikli zadovoljiti se činjenicama, svi carigradski bazari, a uskoro i bazari cijelog Carstva, bili su preplavljeni glasinama. Jedno nevjerojatno objašnjenje takve odluke pratilo je drugo. Nova palača bila je obavijena prijetećim velom šutnje, a tako je bilo sve do kasnog ljeta, kad je Sulejman zaista krenuo u pohod. Pratio ga je Rustempaša, a u Maloj Aziji trebao im se pridružiti Selim. Mladom Bajazidu je naređeno da predstavlja Sulejmana u Europi, što je sultanovu najmlađem sinu više izgledalo kao neka vrst odlikovanja, negoli kao preuzimanje vlasti. Kako je Rokselana ostala u Carigradu, sin je pri donošenju svih važnih odluka bio upućen na majku. Ni Džihangir, kao ni njegov brat Bajazid, ovog puta nisu mogli sudjelovati u pohodu. Sve pripreme za Džihangirov polazak već su bile završene kad ga je neočekivano zadržala bolest; barem se tako pričalo. Tako su svi govorili o Rokselaninim sinovima, samo o Mustafi nije bilo ni riječi. Njegovo se ime u posljednje vrijeme općenito rijetko spominjalo, osim u janjičarskim gostionicama. Uzvodno od Zlatnog roga započinjale su često opjevane “slatke vode carigradske”. Ovamo je sultan povremeno dolazio u lov, u šume koje su se protezale uz gornji tok rijeke. U takvim prilikama, kao sklonište mu je služio jedan manji lovački dvorac. Nekolicina imućnih građana na tim je ljupkim obalama, uz šumom pokrivene riječne otoke koji su prekidali njezin tok, izgradila svoje kuće za odmor. Tog 5. rujna, kad je tamna brodica počela pristajati uz jednu od tih kuća, noć je bila obasjana mjesečinom. Moglo se jasno vidjeti kako tim brodićem nije dovezena roba iz Carigrada. Sam oblik broda, kao i njegova bogato ukrašena kabina, dali su naslutiti kako je riječ o plovilu nekog imućnijeg vlasnika, koji ga je koristio u trenucima opuštanja i zabave. Sam ljetnikovac nije se mogao vidjeti. Neposredno uz pristanište uzdizao se bijeli zid u visini kuće, koji se isticao na mjesečini. Budući da je obala ocrtavala lûk, činilo se da kameni bedem s obje strane nema kraja, pa su samo vrhovi čempresa pokazivali da zid okružuje vrt u kojem je skrivena kuća. Kakva god bila ta kuća, zbog

zida je izgledala još otmjenija, poput neke palače. A možda je to bila nekakva utvrda, jer činila se gotovo neosvojivom. Jedini izlaz prema pristaništu bila su malena, bijelim vapnom premazana vrata. Morali ste znati gdje su, kako biste ih pronašli. Iz brodice je izašla crna silueta. Pod prostranom kapuljačom mogao se skrivati i turban, a stopala joj se uopće nisu vidjela. Pratilo ju je nekoliko osoba, jednako pokrivenih kao i ona, a na ulazu su je dočekale osobe, čiji je naklon prekinut autoritativnom gestom. Bostandžije u unutrašnjosti parka nisu mogli znati tko je od pokrivenih onaj kojeg očekuju – ulema, eunuh iz palače ili možda neki vezir? – Gdje je hećim54? Liječnik je požurio. – Njegova Carska Visost već četiri dana nije jeo. – Je li pio? – Samo vodu. – Kakav mu je puls? – Slab. Silueta se okrenula osobama koje su išle iza nje. – Pripremite posudu s užarenim ugljenom, zdjele, šalice i tanjure! – A onda se ponovo obratila hećimu: – Gdje je Njegovo Visočanstvo? – U knjižnici. – Hvala. Odvedite me tamo, molim vas. Tamna sjenka je odlebdjela. Džihangir je bio očajan. To nije bio očaj koji bi izvukao zadnji atom snage iz čovjeka, već očaj koji ga je obuzeo i gušio poput neke nemani. Neposredno prije očevog odlaska na bojno polje, dobio je naredbu da ostane i sad je već četiri dana bio u izolaciji. Više se uopće nije pitao za razlog, jer ga je ionako znao. Jedva da je razmišljao o tome je li stigla njegova poruka koju je poslao Mustafi. U to je bio gotovo siguran. Džihangir se posve prepustio i svakim danom, svakim satom, osjećao je da je sve bliži kraju. Konačno, to je i priželjkivao. Pred njim se poklonio eunuh kojeg nije ni čuo da dolazi. – Vaša Carska Visosti, imate posjet. – Sasvim blijed, Džihangir se uspravio. Je li to bila presuda? Jesu li već stigli izvršitelji? Bilo mu je

potpuno svejedno. Eunuh je nestao, a sjena koja je stala ispred njega, skinula je kapuljaču i feredžu. Rokselana se nasmijala svom sinu. – Majko?! Vi?! – Da, Džinga, ja sam, – rekla je Rokselana, bez ikakve aluzije na situaciju u kojoj se nalazio njezin sin. – Čula sam da nisi dobro i došla sam. U međuvremenu je na velikom stolu postavljena posuda s vrućim drvenim ugljenom i svime što je bilo potrebno za pripremu kave. Tanjuri su bili poslagani jedan na drugi, pored prekrivenih pladnjeva, a iz jedne od zdjela mirisao je sorbet. Džihangirovo lice odavalo je izraz gađenja, ali gledao je majku koja se nije doimala tako strogo, kakva je bila proteklih dana. – Dođi! Lezi sad, – rekla je i pokrila ga, kao što je činila dok je bio dijete. – Pričekaj trenutak. Poluzatvorene vjeđe svjetlucale su, prateći je. Bio je sam s majkom. Viseća brončana svjetiljka ostavljala je na podu lagane treperave krugove. Tu i tamo, oni su bacali žarke, jasne boje po tepisima. Prostorija nije bila osvijetljena i jedini izvor svjetlosti bio je žar iz posude s gorućim ugljenom. Majka se kretala ispred te svjetlosti, zadihana i rumena u licu. Džihangir je morao okretati glavu kako bi mogao pratiti njezine pokrete, sve dok ga nisu počeli boljeti vratni mišići. Još mu je teže padalo što je nije mogao promatrati. U otvorenu bakrenu džezvu s ravnim drškom nasula je iz staklenke samljevenu kavu, pa dodala med i vruću vodu iz kuhala. Uz pomoć malog mijeha rasplamsala je žar i stavila na nj džezvu te ostavila da kava zakuha, dvaput nakratko prekidajući kuhanje… Džinhangir se umirio gledajući majku kako kuha kavu. Ponovo se osjećao kao maleno dijete; bio je bolestan i nitko ga nije smio prekoriti, a majka je bila s njim i brinula se za njega. Bilo bi još ljepše da je sjela pokraj njega i držala ga za ruku. Ta mu je čežnja trebala biti ispunjena. – Osjećaš se loše, dijete moje? To ćemo odmah srediti, – rekla je Rokselana. S nekoliko kapi hladne vode prelila je uzavrelu kavu i usula je, onako gustu, u kineske šalice. Kako bi je mogao odbiti? Majka je pripremila kavu i pružila mu jednu šalicu. – Došla bih i ranije, ali bila sam na drugoj strani, – rekla je. “Na drugoj strani” moglo je značiti svašta. Moglo je označavati Dugu ulicu, ili čak ulicu koja je vodila do Burse, a… moglo je značiti i Amaziju.

A Amazijom je vladao Mustafa. Čak da je i htjela priznati kako njezin odlazak iz Carigrada ima veze s njim, Džihangiru to u ovome trenu nije bilo važno. Jer, majka je sada sjedila pokraj njega. – Popij, – hrabrila ga je, pridržavajući mu šalicu na usnama. On je pio. To se često ponavljalo, a pritom mu je davala i nešto za jelo, sve dok nije primijetila da mu se puls popravio. Najednom se uspravio. – Koliko znaš? – izravno ju je upitao. Ona ga je pomilovala po glavi. – Tvoja teta Esma ti je svašta utuvila u glavu. Ili je to bila sultanija Safija? – upitala je Rokselana. – Govorile su istinu, – rekao je Džihangir. – Koju istinu? – Potvrdile su ocu da su janjičari stali iza Mustafe. – Samo iza Mustafe? – htjela je provjeriti Rokselana. – Protiv koga točno iza Mustafe? Protiv tebe? Protiv Selima, ili protiv… tvoga oca? – Ne, – viknuo je Džinhangir. – To nije istina! – Dakle, dame iz stare palače su ti to prešutjele, – zaključila je Rokse-lana. – A to je zapravo bio pravi razlog zašto su janjičari povučeni i što su tek s carem mogli na bojno polje. Šemsi je otkrio urotu. – Šemsi…? – uzdahnuo je Džinhangir. – Njega je Mustafa potkupio. – Šemsi uzima novac od svakoga, i onda čini što želi, – mirno je rekla Rokselana. – Da smo bili slabi, odao bi nas Mustafi. No, nismo bili slabi, a to su tvoje tete previdjele. I tako je Šemsi došao do nas. Ali ti, sine moj, znaš više nego što bi smio. Šemsi se na kraju ipak odlučio prijeći u državnu službu i brzo je postao aga i paša. Kao general u konjici ipak je zadržao svoje veze s janjičarima. – Dok su svi mislili da je bolestan i da leži u svom šatoru, Šemsi je u iznenadnom konjičkom prepadu potajno došao u Carigrad. On je sve znao, – rekla je majka sinu. – Što je znao? – Da su se janjičari udružili kako bi skinuli s vlasti tvoga oca, i onda Mustafu proglasili sultanom, – rekla je Rokselana i dodala: – Ostani ležati Džinga, važno je da me saslušaš. Htjeli su uključiti i spahije. Šemsi ima taj dopis. U njemu piše kako je sultan ostario i kako se više ne može sam

suprotstaviti neprijatelju. Nasljedniku prijestolja Mustafi suprotstavio se samo tvoj šogor Rustem, veliki vezir. Bilo bi, kažu, lako skratiti ga za glavu i pružiti tvom ocu mir u palači kod Didimotike, mir koji mu je, navodno, toliko potreban. – Je li to Mustafa potpisao? – ražestio se Džihangir. – Nije? Vidite, majko, nije to učinio! Treba li Mustafa preuzeti odgovornost za neposlušne janjičare? – U svakom slučaju naložio je Šemsiju da pregovara s janjičarima. – Koliko je daleko išla Mustafina naredba? Koliko je daleko otišao Šemsi? O majko, sve to nije istina! Što je rekao sultan?! – Tvoj otac je rekao: “Bože sačuvaj da se za mog života Mustafa-kan usudi na takve nepodopštine”. – Onda ga još nije prokleo! I ne smije ga prokleti! – viknuo je Džihangir. – Mustafa nije kriv. On samo želi naslijediti prijestolje. Rokselana je mislila kako je to pitanje riješeno nakon vjenčanja. Ona i Sulejman su odvažno preskočili zakon. Ali, sad joj prijeti naknadna osveta. Ako im pođe za rukom, njezini bi sinovi ipak mogli umrijeti. Pobijedila je Ibrahima. Sad se protiv nje digao Mustafa. A njezin vlastiti sin Džihangir bio je njegov prijatelj! – Misliš da je riječ samo o redoslijedu nasljeđivanja prijestolja? – upitala je uznemireno. – To mi kažeš? Tako misliš, sine moj? Znaš li ti što bi tvojoj braći donijelo Mustafino preuzimanje prijestolja? Konopac nijemih! Džihangir je sakrio lice u jastuke. – Ne mogu vjerovati, – rekao je. – Vi ga uopće ne poznajete kao što ga ja poznajem. On je dobar, on je blag, draga majko, i ne pomišljajte na nijeme. Pogledajte, draga majko, kakav sam ja bogalj. A on je lijep i pametan, on je pjesnik, on je sve ono što ja nisam, i ja ga volim. Rokselana je zatvorila oči jer nije mogla gledati prijeteći pogled svog djeteta, jer mu je morala nanijeti bol. – On bi pobio tvoju braću, baš kao što bi ubio i tebe. Sam je to rekao. – Gdje? Komu je rekao? – Rekao je Šemsiju. – Šemsi će pokvariti Mustafu! – Džihangir se naslonio na jastuke. – Kao što bi nas sve želio pokvariti!

Glas mu je promukao od uzbuđenja. – Može biti, – složila se Rokselana. – Ali ti znaš da Šemsi uvijek govori istinu. Nije njegova krivica što mu ljudi ne vjeruju. – Mustafa me voli! – uporno je ponavljao Džihangir. – Vjerujte mi, draga majko, Mustafa me voli! – Da, – kimnula je Rokselana i nježno mu prešla rukom preko vrelog lica. – Voli te, onako kako ljudi vole male janjce kad se s njima igraju. Ali to ih ne sprečava da ih zakolju, kad za to dođe vrijeme. Džihangir se uspravio. Doimao se posve bistrim i mirnim, što je Rokselana pripisivala povišenoj temperaturi. – Može se to i drugačije reći, majko, – nastavio je. – Španjolci su u Južnoj Americi otkrili jedan novi svijet. Nazivaju ga Peru, a ljudi ondje su potomci naroda Inka. U tom narodu svećenici svake godine biraju jednog savršenog mladića. Daju mu lijepe djevojke kako bi nastavio lozu i u svemu mu iskazuju božansko poštovanje tijekom cijele godine. Nakon toga, imaju proslavu u hramu koji je bio mladićev dom. Hram je kao nekoć Kula babilonska, čiji je svaki lebdeći kat sve noviji, a zazidano stubište ide oko njega, sve do samog vrha. Mladić mora savladati taj put, a nakon svakog zavijutka pušta da sklizne dio njegove svečane odjeće, sve dok ne stigne do vrha, gdje ga nepomičnog i potpuno golog obasja sunce. Svećenici potom uzmu svoje svete lukove i gađaju ga u srce zlatnim strijelama. Narod plače od sreće, jer su smrću božanskog mladića iskupili svoje grijehe. – Mi nismo bezbožnici, – branila se Rokselana, a njezin je glas zadrhtao. – Nema Boga osim Alaha. – Pa ipak, u našoj kući nije ništa drugačije, – nastavio je Džihangir, bez obzira na majčinu patnju. Ulema je to proglasio dozvoljenim. Zakon kaže: “Tko god od mojih uzvišenih sinova i unuka dođe do najviše moći, smije dopustiti da njegova braća umru za mir u svijetu”. – Džihangire!!! – Za mir u svijetu, draga majko! Mi prinčevi dobivamo carske časti. Što možemo dati zauzvrat nego vlastiti život, ako tako nalažu zakon i dobrobit ljudi? Sveti život vrijedi više pred Alahom nego vlast nad cijelim svijetom. Rokselana je bila očajna. Zar je moguće da njezin sin toliko voli Safijinog sina, da je jednostavno zaboravio nju koja ga je rodila?

– Volim ga, da, volim ga majko! I ne mogu drugačije! Rokselana je lagano ustala, kao da će poći. Ali Džihangir je odmah skočio. Na izmučenom, blijedom licu bogalja, neprirodno su zasjale crveno obrubljene oči. – A što je s Hamidom?! – viknuo je. – Jeste li ga uhvatili? Što je odao? – Nije odao ni riječi, – naglasila je Rokselana. – Što misliš, zašto sam napustila Stambul? Tvoj glasnik ne smije povjeriti tajne nikome osim meni. Princ je kimnuo glavom, lud od muke. Dogodilo se ono najgore. – Morate li poći do njega, majko? – upitao je. – Ne smijete dopustiti da sam dođe? Onda Hamid više neće živjeti? – Tako je, – potvrdila je Rokselana, a u njenom se glasu osjetilo duboko suosjećanje sa sinovom patnjom. – Suprotstavio se i podlegao rani. Ali imao je jednog prijatelja. Koliko je Hamidov prijatelj znao o tvojoj poruci Mustafi? – Potrajalo je nekoliko trenutaka prije nego je Džihangir razumio. Onda je pao pred njom na koljena. Grčevito je obuhvatio njezine skute, gorko ju preklinjući. – Pomozite mu, majko! Spasite Mustafin život. Pišite sultanu. Nekoliko Vaših riječi i Mustafa će živjeti. Ako vi budete htjeli, Mustafa će živjeti! – Ne smiješ patiti ako se Mustafi dogodi nešto loše, – u Rokselani su odzvanjale njegove riječi. Rokselana se zaklela. Da, zaklela se svojom dušom! – A što je s tvojom braćom? – ipak ga je upitala. Džihangir je čekao izbuljenih očiju. Tek je tada postao svjestan da je Rokselanino pitanje smrtna presuda. Uz jedan glasni vrisak srušio se na pod pred majkom. Kad je ponovo otvorio oči, ležao je u svom krevetu. Iz magle pred njegovim očima pojavio se obris majke koja nikad nije zadavala rane, nego ih je liječila i u čijim su rukama ležali sigurnost i utjeha. – Hoće li živjeti? – upitao je. – Mustafa će živjeti, – rekla je Rokselana i pokušala se nasmiješiti.

XLVIII Početkom jeseni, princ Selim je u Bolivadu poljubio očevu ruku, kako bi mu se nakon toga priključio u vojnom pohodu. No, kad se vojska utaborila na ravnici kod grada Ereglija, na Sulejmanov zahtjev stigao je i princ Mustafa, Safijin sin. Pojavio se ondje iako je primio Džihangirovo upozorenje. Mustafa zapravo nije razmišljao o opasnosti. Kad je otpremao svoga sina Osmana i suprugu Sabu u Bursu, kako bi majku i sina stavio pod svetu zaštitu grobova predaka, učinio je to više zbog sažaljenja koje bi jedna takva mjera morala izazvati u javnosti. Mustafa se ocu ponovo pridružio u Sivasu, misleći kako će u njegovim kritičkim očima biti bolji od svog brata Selima. Sulejmanov najstariji sin stigao je, dakle, prijepodne petoga listopada u pratnji samo dvije stotine ljudi. Slučajno se dogodilo da je princ susreo janjičarsku odu u pokretu. Kad su vidjeli Mustafu, a časnik sa zlatnim šljemom ga je pozdravio sa svim počastima, janjičari su usprkos željeznoj disciplini sami od sebe i bez zapovijedi počeli zazivati želju za blagoslovom: ‘“Dug život sultanu Mustafa-kanu! Dug život! Alai!” Svečano odjeveni Mustafa, koji je dojahao poput nekakvog mladog boga, razveselio se takvom dočeku janjičara i zahvalio im, ne obazirući se na nekolicinu zbunjenih lica u svojoj pratnji. Princ nije ni pomislio da na zazivanje dugog života od strane janjičara ima pravo samo njegov otac, sultan. No, za takvu misao nije ni imao vremena jer mu je u tom trenutku u susret dojahao ćehaja velikog vezira. Posljednju dionicu puta ćehaja je prešao pješice uz svog gospodara, kako bi na taj način odao počast stremenu carskog sina, a onda ga je, u skladu sa svojom dužnosti, uputio na uzvisinu nasuprot carskom brežuljku. Uz zvuke vojne glazbe podignute su svilene odaje za Mustafu. I njegov grad od šatora bio je pokriven crvenim, zlatom urešenim filcom, baš kao i onaj očev. Dok je Selim izmolio smještaj kod oca i odrekao se pokazivanja vlastite raskoši, Sulejman i Mustafa utaborili su se jedan nasuprot drugom, poput dvaju ravnopravnih sultana. Tek što je bila postavljena prinčeva rezidencija, u povorci su se već pojavili nositelji visokih časti. Veziri su Mustafi poljubili ruku, pri čemu se Rustem pred svojim šogorom naklonio dublje od ostalih. Mustafa je donio počasnu

odjeću, pa je nato, u znak zahvale, darivao vezire. Posljednji koji ga je došao pozdraviti bio je princ Selim. Mustafa je izašao pred šator, kako bi pozdravio brata. Tako je nalagala pristojnost. No, istovremeno mu je laskalo pomalo tašto razmišljanje da će sada svi vidjeti njega i Selima zajedno, jednog pored drugog – neusiljenu eleganciju njegove snažne i okretne pojave i bratovu nezgrapnost. Unatoč takvom stavu, u unutrašnjosti šatora vodili su razgovor pun vedrih uspomena na zajedničke prijatelje. Čini se da Selim uopće nije bio svjestan svog nedostatka u usporedbi s bratom, pa se ponašao neopterećeno, kao i nekad na dječjem igralištu u novoj palači. Mustafa je, s druge strane, bio tako uvjeren u svoj trijumf, da se čak s izrazom dubokog i podaničkog štovanja, raspitivao za zdravlje Njezina Visočanstva carice. Pritom nije propustio spomenuti kako je ponosan i silno zahvalan toj najuzvišenijoj ženi, ne samo na prvoj poduci iz spretnog rukovanja bičem, već i na svim nezaboravnim trenucima koji su ga učinili vječnim dužnikom i robom Njezina Visočanstva. Prinčevi su sudjelovali u borbenim igrama i vježbama konjaništva i provodili s njima vrijeme. Jahači teškog konjaništva nosili su metalne ovratnike nalik na ljuske, zaštitne rukavice koje su sezale sve do laktova, okrugle ili čevrtaste štitove i kacige, čija je zaštita dodatno pojačana turbanom. Oružje za napad bilo je dugo koplje sa zastavicom, za opasačem im je bila bojna sjekira, lijevo iza zavinute sablje visio je karabin, s cijevi okrenutom prema dolje, a na desnoj strani imali su navlaku s tri koplja. Baratanje kopljima nije uopće bilo lako, a vježbe koje su mu prethodile, bile su mukotrpne. Početnik je, za zagrijavanje, morao bacati željezno koplje teško tridest i dvije funte,55 što je dalje moguće, u hrpu pijeska, i tako nekoliko stotina puta. Drvenim se kopljem nekoliko tisuća puta vježbalo bacanje udalj. Tek je tada dolazilo na red pravo koplje koje se, nakon vježbe, novaku činilo laganim poput perca. Prilikom svakog uspješnog bacanja ili izvrsne obrane od galopirajućeg jahača, gledatelji bi glasno zapljeskali. Mustafina vještina bacanja koplja bila je nadaleko poznata, pa je zahvaljivao publici na aplauzu i više no jedanput. Bio je jako zadovoljan samim sobom. A kad se pozdravljao sa Selimom, jedva je mogao shvatiti zašto su se on i njegova majka morali bojati toga njegova brata. Sljedećeg je dana Sulejman trebao primiti Mustafu, pa se ovaj, s povećanim samopouzdanjem, odlučio uputiti ranije od dogovorenog

vremena u njegov šator. No, kad je krenuo u prostor u kom je spavao, jedan čovjek s pokrivenim licem stao je preda nj i dao mu znak. – Pošalji van svoje komornike, – rekao je čovjek i Mustafa je zapovjedio gospodi da ga ostave s nepoznatim. Morao je ponoviti zapovijed, jer su njegovi pratitelji već uhvatili pokrivenog, pa su ga nerado, i puni dvojbe, pustili iz ruku. Tek kad je stranac ostao nasamo s Mustafom, otkrio je lice. – Jako me čudi, što te vidim ovdje, – progovorio je. Stranac je bio Šemsi! Bezbrižno je sjeo na najbliži jastuk, podvukavši pritom svoje duge noge ispod sebe. Ostavio je princa da se sam snađe gdje će sjesti. – A što sam trebao učiniti? – upitao je Mustafa. – Mogu sa zadovoljstvom reći da je obitelj Osman sazrela. Kraj vam je blizu, – naglas je razmišljao Šemsi. – Daj, budi ozbiljan, – zamolio ga je Mustafa. – Ja sam uvijek ozbiljan, – rekao je Šemsi. – I zato se moram ispraviti, jer sam zbog svoje želje nasjeo brzopletim zaključcima. Takvo nešto kao što je vaša loza može još prilično dugo trajati. I boležljiva stabla često dožive dugu starost. Pitaš me što si trebao učiniti? Reći ću ti što još uvijek možeš učiniti. – Što? Reci ako želiš, – ironično će Mustafa. – Možeš što prije odmagliti odavde. Još uvijek stigneš, – odgovorio je Šemsi. Mustafu je to razveselilo. No, Šemsi se nije dao smesti. – Ne nadziru te, – promišljeno je rekao. – Sulejman zna da ne može vjerovati janjičarima, a oni vide samo tebe. Najednom je Mustafa postao sumnjičav. – A od koga je to moj otac saznao da ne može vjerovati janjičarima? – pitao je. – Od mene, – odgovorio je Šemsi u svojoj nepokolebljivoj iskrenosti. – No, ostani sjediti, – savjetovao je princa koji je u međuvremenu skočio na noge. – Moguće je da ćeš pronaći ruke, koje bi me u tišini šatora mogle ubiti. Ma, sigurno bi ih našao, jer ljudska glupost nema granica. Ali, poslije toga bi se našle i na tvom vratu. Sultan baš ne voli kad ubijaju njegove ljude. – On, dakle, zna da si ovdje?

– Nisam mu rekao, – uvjeravao ga je Šemsi. – No, morao bih se gadno prevariti u njemu, kad on to ne bi pretpostavljao. – I dopustio ti je to? Za što me smatraš kad misliš da ću ti povjerovati? – Smatram te princem, – rekao je Šemsi, – i stoga nisam nikad ni pretpostavljao da ćeš mi vjerovati. To bi značilo da si pametan. Pa ipak, vjerovao ti meni ili ne, ljudsko je srce prepuno tajni. A ti si ipak očev sin. Možda sada razumiješ? Mustafa je nemirno koračao gore-dolje, a Šemsi ga je promatrao pomalo podrugljivo i s dosadom na licu. Mustafa je zastao. – Zašto si me izdao, Šemsi? – Pa nešto sam ti ipak trebao ponuditi za tvoj novac, – uzvratio je Šemsi. – Kakve koristi imaš od janjičara, kad nisi ništa poduzeo? S tvoje strane nije se desilo ništa, a moralo se desiti. Zato sam te izdao. No, istovremeno sam tvom bratu Džihangiru iz treće ruke dao do znanja da si u opasnosti. Sigurno si primio Džihangirovo upozorenje? – Da, primio sam ga. – To sam i mislio! Džihangir je miš i voli mačku koja će ga požderati. Očito postoje i čudni miševi. No, što si ti učinio, dobivši upozorenje, moj Mustafa? Ti si još čudniji od svog brata, jer opet nisi ništa učinio. A pritom si imao sedam tisuća ljudi na koje si mogao računati. Što i nije puno, moram priznati. No, osim njih, mogao si računati i na janjičare, a time i na plaćene spahije, a možda i na jedan dio lenskog konjaništva… – A što si ti očekivao? – prekinuo ga je Mustafa. – Jedan lijepi građanski rat, – naslađivao se Šemsi. – Građanski rat koji bi malo uništio vaše lijepo carstvo. No, kao što sam rekao, ti nisi učinio baš ništa, pa si me jako razočarao, Mustafa-kane. Šemsi je zabrinuto zavrtio glavom. – Neću se boriti protiv svoga oca, – ponosno će Mustafa. – Tad se nisi trebao ni urotiti protiv njega, – objasnio mu je Šemsi. – A kad si već došao ovdje, onda ti se onaj “alai” janjičara nije smio svidjeti. No, umjesto da si postrojio i izgrdio momke, tvoja je taština samodopadno uživala u njihovom iskazivanju počasti. Naš stari vladar neće biti oduševljen kad to čuje. – Možda je i bolje tako, – prkosio je Mustafa. – Sad će barem znati

koliko daleko može ići. – Toliko daleko koliko poželi! Ako misli da se nešto mora učiniti, on to učini. U tome je velika razlika između tebe i njega. Znaš li koliko ga brinu janjičari? – Šemsi je zapucketao prstima. – Evo toliko. – Dakle, ja bih trebao pobjeći? – Da. I to odmah. Imao bi pet do šest sati prednosti. A ja bih se mogao pobrinuti za to da potjera ne krene prebrzo. Svijet izgleda lijepo i iz Perzije. – Ne! – povikao je Mustafa. – Ja nisam prebjeg! – Zasad još nisi. Zasad si samo ljepuškasti princ koji se preko svake mjere sviđa sultanovim vojnicima. Ali, moj prijatelju Mustafa, kad ti stegnu uže oko vrata, više te neće koristiti kao narodnog junaka. – Da idem šahu kao izbjeglica i prosjak? – Da…, – naglasio je Šemsi, – izgubio si, bez da si kockao. To je jednostavno tako. – Nećeš me uvjeriti, – odbio ga je Mustafa i istovremeno se zbunjeno nasmijao. – Janjičari su, dakle, na mojoj strani. Moj je život u opasnosti! To zna cijeli svijet, a znam i ja. Došao sam usprkos tome, zapamti to, moj Šemsi! Došao sam iz Amazije, gdje sam bio siguran, u Eregli, gdje mi prijeti uže. Tako si mi rekao. Dakle, stigao sam kao pokoran sin svome ocu, kako mi je i zapovjedio. I došao sam unatoč svemu što mi prijeti. Liči li takav sin na urotnika? – To ti uopće nije loše, – priznao je Šemsi. – Hoće li moj otac povjerovati u to? – ohrabreno je nastavio Mustafa. – Ne, neće. – A, zapravo, ja uopće nisam kriv. Ako sam se kada i zaigrao s janjičarima, više ih ne želim. – No, nažalost, oni žele tebe. – Ne znaš kako sam se dobro slagao s ocem u Sivasu, – Mustafa je odbacio prigovor. – Među nama je nestalo sve nepovjerenje. Pričao mi je o svojim planovima i hvalio moje pjesme… – Hvalio ih je…, – podrugljivo je ponovio Šemsi, a Mustafa je shvatio porugu. – Ali ja znam što ti želiš, – suprotstavio se sada Mustafa. – Uvjeren

si da će Selim biti čista nula, ako ja prvi vidim oca… – U slučaju da ga uspiješ vidjeti…, – naglasio je Šemsi. – A zašto ga ne bih vidio? Šemsi je slegnuo ramenima i ušutio. – Zato što znaš za Selimovu slabost, – bjesnio je Mustafa, – želiš me navesti na krivi put, da mu dragovoljno prepustim bojno polje. Uopće ne razmišljam o tome! Možeš to slobodno reći svom Selimu. Pomislivši na brata, Mustafa se razveselio. – Jesi li ikada vidio kako se Njegova Visost penje na konja? S dvojicom konjušara na svakoj strani! – No, zato ima jaka bedra, -nastavio je Šemsi u veselom tonu. – Nisam nikad čuo da je princ Selim pao s konja. A ima i široku stražnjicu, pa gdje sjedne, tu i ostane. – Onda ga ostavimo da sjedi, – oduševljeno će Mustafa, – jer zapravo ne vjerujem da te poslao Selim, prijatelju moj. Ne želim navaljivati na tebe, jer ne bi imalo smisla. No, znam da te poslao moj otac i da je ovo jedna vrsta ispita. Možeš slobodno javiti sultanu da sam ga položio. – Nadam se da ćeš mu to moći i sam reći, – rekao je Šemsi. – No, primijetio sam kako nisi rekao ni jednu jedinu riješ o carici. Rokselanu si zaboravio? – Nisam nikog zaboravio. Ali ona nije ovdje. I neće me spriječiti da kažem sultanu sve što mu želim reći. – Dakle, nećeš pobjeći? – upitao je Šemsi. Mustafa se samo nasmijao. – Ipak ti zahvaljujem što si došao, – rekao je. – Nakon što sam o svemu promislio, osjećam se potpuno sigurnim. – Možda je u tome spas, – razmišljao je glasno Šemsi. – Onom koji ima povjerenja, i Alah pomaže. – A sad me ostavi da idem spavati, prijatelju, – zaključio je Mustafa. – Do sutra! Ispružio je ruku, a Šemsi ju je, posve suprotno svom običaju, poljubio. – Neka te Alah čuva, Mustafa moj, – rekao je Šemsi. Nato je udario gong i Mustafa je zapovjedio da isprate van njegova prijatelja.

XLIX Iza Mustafe je bila loša noć, a neki iz njegove okoline tvrdili su i da je ružno sanjao. No pred jutro su izblijedjeli i noć i snovi, a Mustafino samopouzdanje bilo je čvrsto, kao i obično. Bio je čvrsto uvjeren kako je njegova prisutnost najbolji dokaz za vjernost sina i podanika. Nije mogao učiniti ništa više od toga, nego da se u potpunosti preda u očeve ruke. A ne može mu se dokazati niti kakav stvarni prekršaj. Mislio je da Sulejman nije u stanju zatvoriti svoj razum i srce pred ovim činjenicama. A neće se usuditi, smješkao se Mustafa, misleći pritom na svoju popularnost kod vojske. On se to ne bi usudio, likovao je u sebi i u srazu s ocem već je vidio sebe kao ravnopravnog partnera, ako ne i kao pobjednika. Ipak, nije propustio odjenuti bijelo, kao vidljivi dokaz svoje nevinosti, baš kao što se pobrinuo da se zna za njegovo oproštajno pismo i oporuku, koje je spremio u svoja njedra. Bio je to dobar turski običaj kad bi se netko izlagao smrtnoj opasnosti. Čak i riječi koje će izgovoriti u ovoj prilici trebale su ostati zapamćene. A i bile su. – Nemam si što predbaciti, – rekao je. – Ako izgubim život, neka mi ga barem oduzme onaj koji mi ga je i dao. Mustafi se jako svidjela uloga onoga kojeg očekuje smrt, kojom je svoga oca želio prikazati nepravednim, i iz koje će, bio je uvjeren, izaći kao pobjednik. Tako oboružan svime što bi trebalo ganuti mase, primio je vezire. Bilo je gotovo isto kao i prije dvadeset godina, kad je prvi put bio uveden na svečanu audijenciju na divan. Nedugo nakon toga dobio je Saruhan s Manisom. A to namjesništvo prijestolonasljednika želio je ponovo dobiti! Svečano je to obećao samome sebi. Umjesto elegantnog, uglađenog Ibrahima, bijeli svileni kaftan sada mu je odijevao mrzovoljni šogor Rustem. Rustemu je zlatom protkani turban sezao sve do korijena nosa, što baš nije doprinosilo njegovoj privlačnosti, a njegovi pokreti bili su lišeni one ljupkosti koja je nekada krasila Ibrahima. Mustafa se čudio što je njegova sestra Mirimah odabrala upravo tog neotesanca. Princ je tada izašao iz šatora. Sunce ga je obasjalo svojim sjajem. Stajao je u bjelini i zlatu. A sa sunčevim zrakama, dočekalo ga je razdragano klicanje i zaglušujući zvuci glazbe koji su se razlijegali po okolici. Za oružanu pratnju Rustem je odabrao janjičare. To je, doduše, opravdao time da je iz

strahopoštovanja zabranjeno jahati tuda kuda jaše princ. Raskošno urešen, zauzdani pastuh iz carske konjušnice već je čekao. Glava mu je bila ukrašena nojevim perjem, pričvršćenim dijamantnom kopčom. Poigravao je nestrpljivo na svojim srebrnim potkovama, a njegovu gubicu krasio je lanac sa smaragdima. Rustem-paša i drugi vezir, Ahmed Edris, koji je uz Sokolovića zaslužan za pobjedu u Mađarskoj, podigli su princa i postavili ga u sedlo te pošli; veliki vezir bio je s desne strane, a Ahmed Edris s lijeve, vodeći konja za uzde, dok su treći i četvrti vezir, Hajdar-paša i Ali Semis, svaki s jedne strane pridržavali stremen. Dok je Mustafa tako, iznad njih, sjedio na svom zelenku, izgledao je više poput nekog bića koje je poslao sam Alah, nego kao netko s ovog planeta, a povici i ratnička buka prerasli su u zazivanje njegova dugog života. Nitko osim princa nije mogao spriječiti janjičare u tome, a on je u njihovoj naklonosti vidio samo dokaz svoje slave i sigurnosti. A čorbadži baša, zapovjednik janjičarskog garnizona iz Amazije, upravo je poticao takvo iskazivanje počasti, umjesto da ga spriječi. Okružen takvom raskoši i razdraganim klicanjem, Mustafa se približio sultanovu šatoru. No, tamo ga je dočekala još veća raskoš, koju doista nije očekivao. Čitav dvor, koji je inače bio uz vladara samo na svečanim audijencijama, pošao je sada u susret sultanovu sinu, kako bi se rasporedili ispred glavnog šatora. Kapu aga sa svojim ljudstvom te age triju odaja stajali su tik do ulaza. Pridružili su im se nosači carskog mača i gospoda stremena. Čauši, među kojima i čauš baša, trpeznici, kapidži baša, komornici, zbor muteferika čiji je glavni muteferik bio sam sultan, sve u svemu, gomila službenika u svečanoj je raskoši stajala ispred ulaza u sultanov šator, s obje strane okružen pripadnicima njegove tjelesne garde. No, i s lijeve i s desne strane počasni je dvor bio odijeljen konjaništvom. Stajali su tamo, u oklopima, nijemi i nepomični, poput nekog sjajnog željeznog zida, timaritelji lenskog konjaništva, unovačeni silahdari, dvorjani koji nose oružje, i plaćeni spahije Šemsi-paše. Stajali su tako, stežući bijelo-crvene, bijelo-žute, te zelene i bijele stjegove. Za Mustafu i njegovu pratnju to je predstavljalo iznenađenje. No, pogled na sve te konjanike nije se odveć dojmio Mustafe i njegova bahatog pješaštva. Zazivanje dugog života od strane janjičara odzvanjalo je poput nekog izazova Orhanu.

– Dug život sultanu Mustafi! Sultan Mustafa! Alai! Jahači su ostali nijemi. Nesnošljivost prema bahatima zatvorila im je usta. – Alai! – zveckali su i polumjeseci. Začuo se udarac gonga, a bubnjanje, zviždanje i zveckanje su utihnuli. Neka i padišah čuje. I treba čuti! – Sultan Mustafa… Pa tuš i – Alai! Tek tad je zavladala tišina. Princa su skinuli s konja. Kapu aga Oveiz i nosač mača poljubili su mu ruku. Mustafa nije nosio oružje, baš kao što je i propisano. Sad je posegnuo za remen, a kapidži baša mu je dodao bodež koji je tamo nosio. No, ni komornici, kako je nalagao običaj, a ni kapidži baša niti njegov zamjenik, nisu ga uhvatili ispod ruku. Otac je očito htio vidjeti sina samog i bez svjedoka. – Dug život padišahu, našem gospodaru! – započeli su čauši. Zavjese pred šatorom široko su se razmaknule i kapu aga, najviši dvorski dostojanstvenik, duboko se naklonio pred sinom svog gospodara, pozivajući ga da uđe. I tada je Mustafa prešao preko praga. Sâm. Iza njega su se zatvorili svileni nabori zavjesa. Mustafa je nestao pred pogledima mnoštva, poput neke utvare. Šator ga je progutao. Istraživao je polutamu koja ga je okruživala i shvatio da oko njega nema ljudi. Dok je još oklijevao, zid pred njim se rastvorio i, premda nije nikog vidio, krenuo je dalje. Sad je već imao potrebu vidjeti oca. No, prazne prostorije su se otvarale i zatvarale, a njegovi koraci postajali su sve sporiji, jer se Sulejman skrivao pred njim. Kako bi rado povikao, samo kad bi to bilo dopušteno! Ipak, u šestom šatoru pala mu je na um jedna misao. U sljedećem će šatoru biti konačno na cilju, uvjeravao je sebe. U tom sedmom, koji se nalazi u samom središtu ovog dvora od šatora, ugledat će oca! Kad se pred njim šušteći podigla svila sedme zavjese, njegovi su se mišići napeli. I Mustafa je požurio naprijed, tjeran neodoljivom čežnjom. Više se nije obazirao ni na čast, ni na mjeru. Duboko u grlu osjećao je silovite udarce svog srca. Sedma prostorija nije bila prazna. No, otac ga nije čekao ni u njoj. Čekali su ga nijemi. Bili su bez jezika, s uništenim glasnicama. Bilo ih je sedmorica i čekali su ga u sedmoj prostoriji. To je bio Sulejmanov odgovor. Mustafa je požurio. No, izlaz je već zatvoren. Sedmorica su oblikovala krug, koji se polako smanjivao. Mustafa nije imao oružje. Golih ruku stajao je pred tom sedmoricom. Još uvijek uzvišen pred ostalim ljudima, sada je bio poput divlje životinje koju su uhvatili i opkolili psi. Kada će ga srušiti na tlo? Kako god se okrenuo, Mustafa nije mogao zaštititi leđa. I tada je prvi skočio na njega. No, jednim trzajem princ je

odbacio tog osakaćenog muškarca preko svoje glave, izvan smrtonosnog kruga. Mustafa je bio mlad, jak i okretan. Počela je borba. Bila je gotovo nečujna. Moglo se čuti samo tapkanje nogu, hroptanje, Mustafino dahtanje i prigušeni udarci njegovih šaka i nogu. Udarao je šakama i nogama u živo meso i razrogačene oči i grizao zubima. Kosti su pucale. Krv iz usta i nosova robova posve ga je okaljala. A on je stajao neozlijeđen. Nijemi su ga smjeli napasti samo užetom. Bilo im je zabranjeno raskrvariti njegovo carsko tijelo. Mustafa je još uvijek bio na nogama. No, posrtao je. Još se jednom uspio izvući ispod težine triju tijela… Odjednom je zastao. I nijemi su osluškivali. Izvana su dopirali buka oružja i povici. Stiže li pomoć mladom princu? Vani su ga proglasili sultanom. Ako ostane na nogama još samo malo, umjesto u grobu, mogao bi završiti na prijestolju. I nijemi su oklijevali i bili spremni na najmanji znak uspjeha baciti se pod noge mladom vladaru. No, znaka nije bilo i malo-pomalo buka je utihnula. Mustafa je upravo shvatio kako su nastradali njegovi najbolji prijatelji: sigurno čorbadži baša, a najvjerojatnije i njegov prvi konjušar s kojim se sprijateljio. Janjičare su rastjerali. Njegovi prijatelji pali su prije njega. Mustafa je tada počeo vikati. – Oče! – vikao je. – Oč…, – sad je već hroptao. Osjetio je uže na vratu. Sin je zazivao svoga oca, no otac ga nije čuo. Iza Mustafinih leđa znalački je napravljena omča. Svileni čvor sve dublje i dublje pritiskao je njegov grkljan. Oči su ispale iz svojih duplji. Kraj omče okretao se sve laganije. No, tek kad mu je, ugušenom, ispao jezik, nijemi su se nasmiješili. Obrisali su znoj. Iako oružana pratnja janjičara nije mogla spasiti Mustafin život, ipak su se sve ode pobunile protiv njegove smrti. No Sulejman je hrabro ujahao među hordu nediscipliniranih. – Što želite, moji robovi, koji jedete moj kruh?! – povikao je. I svi su pogledali sijedog sultana, koji ih je vodio u toliko ratova. Njihova vika pretvorila se u gunđanje. No, kad ih je zatim upitao, što je nadaleko odjeknulo, hoće li ga pustiti da sam krene na Perziju, kako bi se tamo borio za čistu vjeru i čast Carstva, pokajnički su zaurlali. U znak žalosti i stari i mladi bacili su bijele marame na zemlju i zaplakali. Na sultanovu zapovijed s veseljem će ići, ne samo do Indije i Kine, zaklinjali su se, već do posljednje planine! Smiješak je zaigrao na usnama sultana koji je dao ubiti svoga sina. Ali taj je smiješak bio prožet dubokom žalosti i beskrajnim prezirom. Tek

tada se glavni komornik uputio u šator vezirima, gdje je bio divan, i zatražio od Rustema zlatni pečat. A Hajdar-paši je uputio riječi kojima ga je i smijenio: – Idi u svoj šator! Obojica su istoga trena postali žrtve razularene vojske. Veliki vezir postao je Ahmed Edris, a vezir kupole Mehmed Sokolović. Time je Rokselana postala moćnijom nego ikad prije, a svijetom se pronio glas o njoj kao o nekakvoj čarobnici. Jedan čovjek iz Württemberga, po imenu Nicolaus von Moffan, čije se znanje o osmanskom dvoru temeljilo samo na tome da je u Carigradu bio rob na galiji i nekako baš u to vrijeme oslobođen otkupninom, na brzinu je u Augsburgu izdao letak o “Okrutnom činu sadašnjeg turskog sultana Sulejmana”. Ni habsburški veleposlanik, koji je tek godinu kasnije stigao iz Beča, nije se pokazao ništa bolje informiranim na tu temu. Pjesnici su ipak oplakivali Mustafu i proklinjali caricu. I u tome su bili u pravu: Rokselana je bila na vrhuncu svoje moći. No ipak, sad se očajnički borila s jednim problemom koji je bio jači od nje. Rokselana se borila za Džihangirov život. Imao je upalu živaca i tjednima je bez svijesti ležao na jastucima, a ona se nije micala od njegove postelje. – Majko…, – progovorio je jednog dana. Njegovo bljedunjavo lice sa zapuštenom bradom iscrpljeno je počivalo na jastucima, a Rokselana se već dovoljno privikla na prizor njegovih izbezumljenih očiju da ju je sada gotovo prestravila jasnoća i mir koje je vidjela u njima. Oči u koje je gledala bile su silno umorne. Pomilovala je njegove ruke i potisnula jecaj, jer je znala što slijedi. Previše puta je u vrućici zazivao Mustafu, pričao s njim, smijao se i branio ga od mačeva, metaka i užeta. A previše puta je spomenuo i nju, svoju majku. – Zar ne pišeš ocu? – konačno je upitao. – Ni jednog jedinog retka? Pa rekla si da hoćeš. – Džanga! Moj Džanga…! – Zašto si dozvolila da umre Mustafa, koji je bio tako mlad? – Zar i ti nisi mlad? A tvoja braća? Niste li svi vi mlađi od njega? – Ja sam ga jako volio, – bilo je sve što je Džihangir rekao. – A ja volim tebe! – rekla je Rokselana. – A volim i Selima i Bajazida. Vi ste moja djeca. Što da radim kad vas volim? – I ja sam volio. I više ne želim živjeti kad je on mrtav.

– Ne govori tako! – viknula je Rokselana. – Neće mu poći za rukom da mi te uzme. Ubio bi vas da nije umro. Neće mi te uzeti ni mrtav. Obećaj mi da ćeš živjeti Džihangire! Obećaj mi! – Što mi pomaže obećanje…, – prošaptao je i utonuo u san. Rokselana je molila, jecajući. Njezin sin treba živjeti, a on joj je odbio to obećati. Zato što je i ona njemu nešto obećala a nije održala riječ. Počela se bojati Mustafine osvete. Gledajući smrtno bolesnog sina, pomislila je kako tu čaroliju može otjerati samo i jedino kajanjem, zbog kojeg je i došla iz stepe. Zbog kajanja koje nije osjećala ni za krivonogog Pjotra, niti za sjajnog Ibrahima, a ni sada za Mustafu. – Moj grijeh, moj veliki grijeh…, – počela je mrmljati. No, riječi su presahnule. Rokselana je osjetila koliko je isprazna njezina molitva. A nije to hjela! Majka se razbjesnila. Tȁ rodila je djecu. Njezina djeca neće umrijeti kao žrtve krvne osvete, već onda kad završe svoj krug života, baš kao i ona sama. Rokselana je željela upravo to, i nije nalazila krivnje u svojoj želji. No zbog svog dubokog uvjerenja kako je u Džihangirovim rukama, hoće li izabrati život ili smrt, htjela je još jednom pokušati. I ne pomislivši kako islam ne povjerava oprost grijeha smrtniku, preklinjala je: – Oprosti mi Džihangire, oprosti! – Molila je: – Oprosti mi moje grijehe i oslobodi me krivnje! Pala je na koljena i u strahu promatrala njegovo lice. Njegovi su kapci ostali zatvoreni. Micale su se samo usne. – Neka Alah oprosti samom sebi…, – hulio je. – Džihangire! – zavrištala je. – Ne govori tako… No, on je dovršio misao koju je započeo: – Vidio sam Alahov svijet, majko. I ne mislim da je dobar… Rokselana nije mogla zaustaviti sina. S inatljivim i bahatim izrazom lica princ Džihangir pošao je za svojim bratom.

L Jedna grupica ljudi prolazila je nagajskom stepom. No, nije to bila seoba radi potrage za novim pašnjacima. Bez žena, djece i stada, muškarci su prolazili s natovarenim konjima dešnjacima. Bili su to Tatari, jedan plemenski poglavar, stepski beg, sa svojom pratnjom. Poglavar je nosio žutu kapu, a tamna mu je brada sezala gotovo do sedla. Iza konja tamnoriđe dlake ta se kapa jedva vidjela, pogotovo s prednje strane, gdje joj je bio podignut rub, jer bi inače zakrivala pogled. Iako je muškarac bio otmjen, na njegovoj odori, kao i onoj njegove pratnje, ništa se nije sjajilo. Svoja su krzna nosili tako da je koža bila s vanjske strane, pa nitko nije mogao vidjeti da su teški kaftani s unutarnje strane imali metalne ploče za obranu od strijela. S poglavareve lijeve strane, osim jedne sablje, visjela je još samo mačeta. Njegov lûk napravljen od rožine, tuljac sa strijelama i koplje nosili su za njim, baš kao i štit ukrašen orlovim perjem. Njegova se pratnja morala mučiti sa svim tim naoružanjem, a svaki je još vodio po tri konja. Među tim Tatarima prilično se isticao turski muteferik s dvojicom svojih sluga. Svijetlosmeđoj kobili glasnika, koja se između tih kuštravih tatarskih konja isticala poput njegovane dame između neopranih stajskih djevojaka, visio je na prsima ponosni tug. Sedlo i uzde bogato su joj ukrašeni svilom i metalom. Crveni kaftan jahača se prilikom jahanja široko rastvarao, pokazujući plave hlače i čizme od juhte. Naprijed na pozlaćenom šljemu, koji je imao štitnik za nos i zatiljak, uspravno i stepeničasto zataknuta su pera, trostruko viša od šljema. Sluge ovog čovjeka nisu bile odjevene nimalo jednostavnije. Bilo je čudno da je jednom poglavaru, koji je preuzeo pratnju i vodstvo, ta poruka vrijedila više nego glasniku, pa čak i primatelju, koji je živio kod pljačkaša kozaka na jednom otoku na Dnjepru i tamo služio kao običan pravoslavni svećenik. No u zemlji Tatara navikli su na oprez. Posljednji kan iz kuće Džingis, zbog svoje bezobrazne jezičine i govora protiv Rustem-paše, izgubio je vlast i sad je ležao u grobnici krimskih kanova. Vladajući kan je iz tog događaja izvukao pouku, pa je zato muteferika Kubadu, s čitavom vojskom konjanika u vlastitoj pratnji, otpratio u Horasan, jer se bojao za

glasnikovu sigurnost. Kubad, naime, nije bio običan glasnik, s bilo kakvom naredbom Porte. On je bio nositelj časne zapovijedi Njezinog Visočanstva, svijetle carice. Otac Serafim je tokom godina napravio nešto na što je bio jako ponosan. Pokraj njegove kolibe sada se uzdizala crkva. Doduše, bila je sagrađena samo od naplavljenog drva, a zvonik nije bio ništa drugo doli obični nahereni vrh, iz čijih se zvučnih otvora pozivalo na službu božju, svaki put kad bi otac povukao jedan konopac. U neku ruku, otac Serafim je na taj način predstavljao vladara Kortize: kad bi povukao konop, ljudi bi se okupili. No, zvona baš i nisu uvijek jasno zvonila. Naime, pomorski gradovi Krima, još od grčkog i đenovskog vremena zadržali su navadu da na brodovima koriste zvona, umjesto turskih bubnjeva. Zvona oca Serafima bila su upravo takva i naravno da ih se nije moglo odabrati, već su se jednostavno morala uzeti s brodova koji su se našli na putu prilikom jednog prepada. No, nedostatak harmonije nadomještala je dobra volja. A kad bi se nad Kortizom začula zvonjava, žene su pozivale svoju djecu i muževe, ako su bili tamo: – Vrijeme je. Otac Serafim zvoni. Da ne pazimo na vas, trčali biste uokolo poput kakvih bezbožnika! Otac Serafim upravo je jeo komad kruha s lukom i kozjim sirom. Već dugo nije tako obilno jeo i zato se nije udebljao, već je još smršavio. I kosa mu je bila rjeđa no nekad, i više nije bila tamna već sijeda. No usprkos sijedoj kosi i borama, njegove su oči još uvijek imale onaj dječji sjaj. I naravno da je smatrao da je sasvim u redu što je mačka ostavila svoje zaigrane mačiće i penjala se po njegovoj svećeničkoj mantiji. Htjela je doći u blizinu sira, jer joj je sir, zato što je od mlijeka, budio pohlepu. Serafim je svoj sir podijelio s mačkom. Nije dobila luk, samo zato što ga nije voljela. Prema Serafimovu mišljenju, to je bila jedna od manjih razlika između njega i mačke. Iz tog razloga ljudima na Kortizi uopće nije bilo lako s mačkama. Bilo ih je sve više i više, a Serafim bi se rastužio kad bi se spomenulo utapanje… Žene više nisu znale kud će s njima. No, on bi samo govorio: – Anuška (ili Marinka, ili Jelena), pa daj pogledaj kako je draga ova mačkica. A kako znam da imaš dobro srce, poklanjam ti ovu životinjicu. Uzmi je i voli. Pa tko bi ga mogao odbiti dok je tako govorio! Serafim je htio ustati. Još je samo sakupio mrvice sa svoje svećeničke halje, kako bi ih dao

pticama. Za to je bilo predviđeno posebno mjesto do kojeg mačke nisu mogle. No, k njemu je odjednom doletio Pjotr Elgatin. I nije bio sam. Naime, krivonogi Pjotr je trenutno bio kurenoj na Kortizi što, doduše, i nije puno značilo. Bulavu, buzdovan, kao koševoj je nosio visoki Igor, a on je bio na putu s muškarcima. Tako su Pjotra uglavnom slijedile žene i djeca. Vikali su, no u Serafimovoj prisutnosti svi su zanijemili. Čak je i udaljenost između njih i njega, koje su se pridržavali, svjedočila o novoj vrsti, više svjetovnog srama, koji se znatno razlikovao od iskazivanja štovanja i ljubavi koje su mu inače pokazivali. No, događalo se nešto nečuveno! Dolazak nekog stranog izaslanstva sam po sebi bio je rijedak i velik događaj. Ako bi netko i došao, uvijek se obraćao zaporoškim kozacima. Nikad dosad jedna takva obavijest nije bila upućena samo jednom čovjeku, kao što je sada bio slučaj. Bez obzira na to što su Pjotr i ostali muškarci govorili, stranci su inzistirali na tome da idu k ocu Serafimu, i samo k njemu! A još sav taj sjaj! Na Kortizi je bilo nemoguće vidjeti jednog pravog tatarskog gospodina, a kamoli muteferika u svojoj carskoj raskoši… Za žene i djecu on je jednostavno bio sâm sultan. Ili, u najmanju ruku, kralj, i to neki veliki! Stajali su tamo otvorenih usta, a djeca su predano kopala nosove, kada se Kubad duboko naklonio pred Serafimom. Kubad je svoj posjet mogao zahvaliti činjenici što govori ruski. – Vaša Visosti…, – započeo je. Serafimov skromni prigovor kako je on samo maleni sluga božji, muteferik je primio svisoka. – Vaša Svetosti, – konačno je rekao. Od toga ga se nije moglo odvratiti – da jednog svećenika, pa makar i nevjernika, kojem je upućena časna zapovijed Njezinog Visočanstva, nazove Svetošću. Serafim je uzalud gledao oko sebe. Nitko mu nije priskočio u pomoć. Na licima svojih mještana vidio je samo slijepo odobravanje riječi stranog čovjeka, koji je poput arkanđela stajao pred njim, sav u zlatu i srebru. Na Kortizi nisu bili ništa manje tašti nego u Carigradu, a imati Svetost u svoj sredini, za njih je predstavljalo ogromnu moć nad drugim stanovnicima, daleko od Kortize. U međuvremenu je Kubad završio svoj pozdravni govor. Sad je izvukao pismo, zbog čije su se skupocjene omotnice, ovi s Kortize jedva pribrali. Naravno da su već vidjeli vrijedne stvari, a neke čak i držali u rukama. No, da se nešto takvo nudi samo tako, e, to im je bilo novo. Prije no što je predao pismo, Kubad ga je prislonio na čelo, a zatim na svoje srce. Serafim nije pokazivao nikakvo uzbuđenje. Mislio je da zna od koga

je pismo i nije razmišljao ni o čemu drugom osim o tome da ga pročita. – Vratit ću se, – rekao je i uz naklon ostavio uglađenog gospodina. Ušao je u svoju kuću. Odnio je pismo u jedan molitveni kut ispred ikone koju je darovao Denko, stari ataman, a koju je Serafim uvijek nazivao “Roskinom ikonom”. “Iz Carigrada ocu Serafimu, kod zaporoških kozaka na Kortizi, Božji blagoslov ocu, kojeg nisam nikad zaboravila! Dragi Serafime, morala sam te napustiti jer se nisam mogla pokajati što sam zatukla Pjotra. To što je Bog tada učinio čudo, ne mijenja ništa na činjenici da sam ga ustinu željela ubiti. I nisam se pokajala. Jer on je htio ubiti nekoga kog sam ja voljela, a on bi to i učinio da nije bilo mene i kamena koji sam bacila. Željela sam otići tvom svetom ocu i doživjela sam mnogo toga. Bila sam robinja u Bahčisaraju i u Carigradu. Bog me doveo na cilj, radi kojeg sam i otišla od tebe. No, kad sam ga dosegnula, spoznala sam kako moja razmišljanja nisu bila jednaka njegovim, i izgubila sam vjeru u to da mi tvoj patrijarh može dati odgovor koji sam tražila. Još sam i danas u potrazi za njim, jer se još uvijek ne mogu pokajati za ono što sam učinila iz ljubavi. I to trebaš znati. Bog, kojeg mi zovemo Alahom, a koji je Bog kao i onaj tvoj, jer osim njega ne postoji drugi, dao mi je puno i sigurno ćeš me proglasiti krivom, jer se ne mirim s ono malo, što mi je uzeo. No, meni je to malo uvijek bilo sve; moja se ljubav ne dijeli. Ona ima istu snagu prema svemu što sam dobila i često sam mislila da volim Boga u stvorenjima koja je on, kroz mene, pozvao na ovaj svijet. Rekao si mi da se Boga mora voljeti više od svoje djece. No, ja sam stala ispred njih, kao nekad pred mačku, i nisam pitala za dobro ili loše. Želim da znaš kako kod nas postoji zakon prema kojem bi moji sinovi, u neko doba, trebali umrijeti, prije no što za to dođe vrijeme. Ja sam se usprotivila, jer je to ljudski pravilnik, o kojem Alah ništa ne zna, hvaljeno budi Njegovo Ime! No, jedan od mojih i sultanovih sinova, kojeg jako volim, govorio je drugačije. Božanska je žrtva, rekao je moj sin, umrijeti kao princ, za mir u svijetu. Ali ja mu nisam vjerovala. Već sam oduzela život jednom čovjeku koji je predstavljao opasnost za moje sinove. On leži pokopan kod dervišâ na Galati, a jedno drvo označava to mjesto. No, sada pišem o jednom drugom čovjeku, lijepom, mladom, carskog podrijetla i ne bez vrlina, o sinu mog ljubljenog,

kojeg je imao s jednom drugom ženom, o prijatelju mog sina. Vjeruj, o Serafime, da nisam mrzila Mustafu! No, voljela sam ga manje od svojih vlastitih sinova. Zato sam prekršila zakletvu i radi njih ga pustila da umre i nisam ga spasila. Bog mi se tada osvetio. Uzeo mi je sina kojeg sam zbog njegova hendikepa posebno voljela. Umro je zbog svoje ljubavi prema Mustafi, a ja sam ubila Mustafu! Džihangir mi to nije oprostio prije no što je umro. Njegova će duša zasvagda biti tužna, jer nije htio vidjeti Alaha, iako je bio dobar sin i donosio ljudima radost. I ja sam tužna, moj Serafime. I ne vidim grijeh zbog kojega me Alah kaznio. Zar majka ne smije štititi svoju djecu? Ja sam samo htjela da oni žive! Ja sam žena. Mogu li staviti svoje sinove na žrtvenik, kao što je to učinio Abraham sa svojim sinom Izakom? Želi li Bog to? Može li to učiniti ijedna žena? Ja ne mogu. Ni Marija nije pribila svog sina na križ, već ga je oplakivala. Puno sam griješila, kao i drugi ljudi. I pokajala sam se zbog svojih grijeha, jer sam ih učinila iz mržnje, ili taštine, ili ponosa. No, zbog onoga što sam učinila iz ljubavi, ne mogu se pokajati. Zato ti vraćam tvoj križić. Nosim ga otkako sam te napustila. Izgubila sam ga, no ponovo sam ga našla. A sad ga ti moraš uzeti, jer više ne možeš razmišljati o meni radosna srca. A ja sam ti dala svoju mačku i vazda ću te voljeti. Ovo ti piše tvoja kći.” Tako je glasilo pismo, a u potpisu je stajalo: carica Rokselana. Potrajalo je dok je Serafim napisao odgovor. Tad je izašao van i mahnuo muteferiku. Izgovorio je tri rečenice, ne više. – Uđi, – rekao mu je. Odveo je čovjeka u šljemu pred molitveni kut. – Izvijesti je o onome što sada vidiš, – rekao je i objesio bisernu kopču na Roskinu ikonu. Naposljetku je uzeo jednu od mačkica koja se igrala oko njegovih nogu i nježno ju, zajedno s odgovorom, stavio u grube, ratničke ruke svog gosta. – Odnesi joj i ovo, – završio je i otpravio iz kuće Roskinog glasnika. Njegov je odgovor bio kratak. “Šaljem ti tvoju mačku. Sad ju opet imaš, a imam ju i ja. Cijela je Kortiza puna njezinih potomaka. A uz svoj blagoslov, dajem ti i križić, po drugi put. Tko sam ja da te podučavam? Bog je ljubav, a ona je nedjeljiva, baš kao i Bog. A to što nisi sposobna voljeti kao On, to te i čini čovjekom. No, tko puno voli, puno mu se i prašta.”

LI Na svom povratku iz Perzije, Sulejman je obišao novoizgrađenu palaču u Skutarima, za koju se nadao da će razveseliti Rokselanu. Osim toga, nakon sklapanja mira s Perzijom i primirja s Bečom, u godinama koje su uslijedile, u prvom je planu bila izgradnja. Rokselanina džamija odlikovala se jednostavnim i plemenitim oblicima. Imala je samo jednu kupolu i jedan minaret. No, malo-pomalo planovi za njezinu namjenu toliko su se proširili, da su osim škole, nadograđeni još jedna akademija, kuhinja za siromašne, bolnica za duševne bolesnike, kao i bolnica za siromašne žene. Mirimahina džamija na Edirnskim vratima imala je samo jednu akademiju, no zato je imala jedan hamam. No, najmoćnija je trebala biti njezina druga džamija, koju je planirala izgraditi u pristaništu Skutari, a koja se trebala nalaziti na brežuljku povrh grada. Za Džihangira, koji je džamijom prinčeva već preporučen Alahovoj milosti, pripremala se izgradnja još jedne džamije u Galati: za tog sina Rokselani, naime, nije bila dovoljna samo jedna. Čak je i Rustem, koji je ponovo postao veliki vezir, razmišljao o novom zdanju koje bi trebalo nositi njegovo ime. Šesnaestog kolovoza 1556., svečano je otvorena Sulejmanija, Sulejmanova vlastita džamija. Ta veličanstvena građevina progutala je sedam puta po sto tisuća dukata. Pa kao što je Justinijan, nakon završetka Aja Sofije, sa svete govornice izjavio: “Pobijedio sam te, o Solomone!”, tako je i sultan Sulejman sada imao svako pravo tvrditi: “A ja sam pobijedio tebe, o Justinijane!” Džamija se nalazila u tri četverokuta koji slijede jedan iza drugog. Prvi je bio predvorje, a zatim slijedi ograđeno dvorište i sveti pleter sa svoja četiri minareta. Treći je vrt i groblje, a u sredini je sâmo svetište, džamija. Mramorne klupe i veličanstvene česme za obredno pranje ukrasili su predvorje, dok je na groblju ostalo slobodno jedno mjesto; mjesto na kojem će jednoga dana biti podignut spomenik osnivaču. A ime osnivača blistalo je na pročelju džamije. Bilo je vidljivo pri ulasku kroz vrata dvorišta. To je Sulejmanovo ime. Kupola se uzdizala nad dvanaest manjih, koje su zajedno proizvodile vibrirajući zvuk. Pridržavala su je četiri

veličanstvena stupa. Bijeli mramorni ukrasi pružali su se poput vijenaca ljiljana oko crvenih granitnih nadgrobnih kamenova. Na jednom je prikazan Justinijan, a na drugom Afrodita. Dvije su statue stigle iz Egipta. Veliki umjetnik, čije ime neće nestati dokle se god ljudi budu klanjali kamenom Bogu, izgradio je to čudo. Čudo je bilo djelo velikog arhitekta i graditelja, Sinana, pjesnika u kamenu, kako su ga zvali. Za sva je vremena dao lice Sulejmaniji, ali i drugim džamijama i palačama carigradskim. Dan kad je svečano otvorena džamija vladara, značio je Carstvu više od bilo koje oružane pobjede ili stupanja na prijestolje. Svi su se dvori požurili izraziti svoje čestitke, a Perzija je čak poslala pozdravno pismo s vlastoručnim čestitkama šaha, Sulejmanu i njegovoj carici. Bile su to čestitke boje zlata, plave i purpurne boje, a riječi kojima je iskazano veleštovanje bile su birane i zvučale su raskošno, baš kao i nekoć u Bizantu u takvim prilikama. Nije bilo razlike između toga i današnjeg vremena. Sulejman je bio najmoćniji vladar na svijetu, a Rokselana je dijelila s njim tu moć. Smrt joj je uzela dvojicu sinova: Muhameda Sulejmana i Džihangira. No, ostala su dvojica kršnih momaka kojima je ona podarila život – Selim te naočiti i nadareni Bajazid. Bila je tu i njezina kći Mirimah i muškarac kojeg je voljela. Još je uvijek bila bogata. Ali, njezine su noći ispunjavali pokojnici. No svejedno je shvaćala koliko je važno da je ostala na životu, jer će se sinovi pokoriti pred majkom. Kad im otac umre, ne bi trebali razmišljati o oduzimanju života onom drugom. Zato ona mora nadživjeti Sulejmana. Znala je to. I htjela je to. Mogli su proći tjedni a da ne uzima kapi za srce. Tada bi se puno smijala, posebice kada bi ju Sulejman posjetio, ili kad bi je našao s Mirimah, u užem krugu, kako piju kavu ili slatki čaj. Doduše, Rokselana si je ponekad morala uskratiti to veselje, jer mu nije uvijek bila dorasla. A bilo je dobro što je Sulejman tada bio s njom, šutke je držeći za ruke. Nitko nije znao za to osim njega. I ta je šutnja bila lijepa. Tada joj je bilo lakše razmišljati. A Rokselana je morala uvijek razmišljati: o Sulejmanu, o sinovima i o Carstvu. A ono je bilo jako i čvrsto povezano. Rokselana je pritom znala da će uvijek imati dva neprijatelja: šijitsku Perziju na Istoku i kršćanske Habsburgovce na Zapadu. No, to ju nije zabrinjavalo. Iako je Carstvo uvijek bilo između dvije vatre, ipak je nastalo u bitkama, ovakvo kakvo je sada. Carstvo je bilo jedina država sa stajaćom vojskom. I leno se davalo samo do kraja života,

prema vojnim zaslugama. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Cjelokupan vojni aparat bio je tako detaljno uređen da je dvjesto i više tisuća ljudi, u svakom trenutku bilo na raspolaganju vladaru, a da zbog toga nije patio ni jedan jedini plug ili nakovanj. Raja, pokoreni kršćani, nije smjela nositi oružje, no na svojim su radnim mjestima ipak vodili sultanove bitke. Ipak su oni, najbolje što su umjeli, utjecali na moć Carstva, koje im je, istina, oduzelo slobodu, no istovremeno ih je i štitilo od straha koji su osjećali od austrijskih i perzijskih provincija. I dok je habsburški car, usprkos svem zlatu, uvijek ostajao dužnik svom bankaru, blagajne Osmanskog Carstva nisu nikad presušile. Bilo je to nasljedstvo uzornog poreznog i katastarskog sustava Bizanta, koji su defterdari Carstva i provincija provodili i u najudaljenijim dijelovima Carstva. Centralizirana uprava, obrazovanje i vojska svu su snagu povjerili rukama uvijek pobjedonosnog sultana. Doduše, Rokselana nije predvidjela da će se Sulejman, koji je bio nadređen divanu, početi sve više udaljavati od njega. To je, naime, podiglo carsko dostojanstvo, no istovremeno je ojačalo moć velikog vezira kojeg je u stvarnosti ograničavao još jedino harem. Brinula ju je i obijest janjičara. Snaga tih rođenih kršćana koji su stavljeni u službu pravoj vjeri i Carstvu, jednog bi dana mogla biti opasna, ako već ne za vjeru, a onda za Carstvo iznutra. A sve veći luksuz moćnika vodio je sve većoj potkupljivosti, pa je njezin zet Rustem imao godišnji prihod od dvjesto tisuća dukata ili deset milijuna aspri, što je bilo deset puta više od Ibrahimove godišnje plaće ili pedeset puta više od jedne zakonske mirovine vezira. No, sve dok vladaju osobe poput nje i Sulejmana, to nije previše značilo, zato što je takve velikane uspoređivala sa spužvama. Prilikom smjenjivanja, a najkasnije kad bi umrli, država bi ih ponovo stisnula, tako što bi im oduzela imetak. Pa ako i uslijedi kakva slabost ili nesposobnost, Carstvo će i dalje bilo prejako povezano da bi zbog toga propalo. A susjedne su zemlje bile tako labave tvorevine, baš kao i druge azijske i europske države. U svakom slučaju, preživjet će i u narednim stoljećima. Rokselana je bila uvjerena u to i više nije htjela razmišljati. Umarala se. Nakon nje i Sulejmana doći će djeca. A ako među sinovima ne bude jedinstva, doći će do rata ili ubojstva, ili do obojeg. I kod unuka će biti tako, pa uvijek nanovo. Ratovi i ubojstva. Imala je osjećaj da mora raširiti svoje ruke, da ih mora usmjeravati, štititi, čuvati. – Moram živjeti, – ponovila je uzdišući i zatražila pomoć Sulejmana

koji se nagnuo nad nju. Sve što će se zbiti, potječe od nje i Sulejmana. Može li iz tolike ljubavi nastati rat? Osim tjelesnog bola, mučile su je i njezine misli, koje je nisu napuštale. Tjerale su je na bijeg. Željela je u stepu, željela je poći bilo kuda. Izmučena bolovima, shvatila je da nema povratka. Niti kozacima, niti u mongolsku jurtu, šatru tih azijskih nomada, turskih predaka. Posvuda se uz dobro ugnijezdilo i zlo, a pamet prati glupost. Tako zlo i glupost iskrivljuju dobrotu i pamet. A gdje je tu Bog, zapitala se. Moraju li šavovi Njegove nebeske odjeće uvijek iznova pucati? I zašto? – Nemoj dopustiti da umrem, Sulejmane, – preklinjala je. – Još ne smijem umrijeti! Sulejman je zavukao ruku ispod nje, kako bi ju podigao. Bila je mokra od njegovih suza. – Ti si moj život, – rekao je. – Ako odeš od mene, neću biti ništa drugo osim prazne ljušture. Rokselanine misli su ostale s njom, no strah je nestao. Smirila se u njegovim rukama. – Znaš li ti, Sulejmane, – prošaptala je, – gdje je vrag najjači? Nije znao. No, ona mu je rekla. – U Alahovoj neposrednoj blizini. Tu je šejtan najjači, – rekla je. – I zato iz ljubavi proizlazi zlo, jer je zlo, baš kao i dobro, dio života, dio slatkog, nesavršenog života. A završetak je smrt, – iscrpljeno je dodala. – Ti ne smiješ umrijeti! – povikao je Sulejman. Bio joj je poput djeteta. Nježno je pomilovala njegovu otkrivenu glavu. – Ja nisam savršena i neću umrijeti, – tiho je šapnula i spustila ruku. No, usne su joj se pomaknule posljednji put. – Vječno ću te voljeti, – rekla mu je i izdahnula. Trećeg travnja umrla je Rokselana, carica. Sahranjena je u jednoj od grobnica u Sulejmaniji. Osam godina morala je čekati da pored nje polože i Sulejmana. Silno je to želio, sve vrijeme. Neku drugu ženu nije ni pogledao.

Bilješke 1

Vrhovni zapovjednik i ratni vođa kozaka, op. ur.

2

Višestruki, debeli bič čiji kraj završava olovnim kuglicama, koji su koristili kozaci, a preuzet je od naroda Nogai po kojem je dobio ime. Prvotno se koristio za tjeranje konja, a potom za borbu s vukovima, zbog čega je poznat i kao ubojica vukova, op.ur. 3

Kozački vođa, op. ur.

4

Znak atamanove vlasti, buzdovan, op.ur.

5

Porog ili prag – stijene ili vodopadi u rijekama niz koje voda teče velikom brzinom. Takvih poroga pod različitim imenima ima 12 ili 13 i zauzimaju veliko prostranstvo od ušća rijeke Samare u Dnjepar. One koji su “ostali” iza tih pragova, Poljaci i Rusi nazivaju Zaporošcima ili zaporoškim kozacima, to jest kozacima koji žive za pragovima, op. ur. 6

Feudalni zemljoposjednik u staroj Rusiji, op. ur.

7

Nekadašnja prijestolnica krimskih Tatara, op.ur.

8

Titula orijentalnih vladara u Turskoj, Iranu, Indiji…,“veliki šah”, suveren, sultan, car, vladar, op. ur. 9

Vojne jedinice u topništvu, veće od voda, manje od bojne, op. ur.

10

Tug, tur. – konjski rep, vezan – sa zlatnom jabukom – na vrhu koplja kao znak dostojanstva; nosio se kao zastava na stijegu ispred pašâ kada su putovali ili odlazili u ratove, a broj kopalja koja su smjeli nositi označavao je hijerarhijski položaj unutar Carstva, op. ur. 11

Vjerski učenjaci, teolozi i pravnici u islamskim zemljama, op. ur.

12

Najviši sudski autoriteti nakon šeiha Ul Islama, odgovorni za primjenu zakona, op. ur. 13

Učeni pravnik, poznavalac zakona, op. ur.

14

Upravitelj dvora, na čelu svih dvorskih aga, glavni bijeli eunuh, op. ur.

15

Upravitelj harema, op. ur.

16

Preko ženine djevojačke obitelji, op. ur.

17

Srebrni novac, sredstvo plaćanja u Osmanskom Carstvu, op. ur.

18

Carsko vijeće, važan organ državne uprave, op. ur.

19

Derviši su vjerski, prosjački red, op. ur.

20

Selo u okrugu Kangal, pripada gradu Sivasu, op. ur.

21

Potpis sultana Osmanskog Carstva nalazio se na svim službenim dokumentima,

op. ur. 22

Poludragi kamen, op. ur.

23

Vojskovođa, vrhovni zapovjednik, ministar vojske u Turskoj, op. ur.

24

Državica u Anadoliji, op. ur.

25

Mokha ili Mukha je lučki grad na ulazu u Crveno more, u prošlosti poznat po izvozu kave, danas u sastavu JZ Jemena. Kad je Osmansko Carstvo preuzelo vlast nad cijelim Arapskim poluotokom, Mokha je bila važno trgovinsko središte, op. ur. 26

Turska provincija u Anadoliji, op. ur.

27

Olivera Lazarević provela je 12 godina u sultanovu haremu, kao zalog mira između Srbije i Osmanskog Carstva, op. ur. 28

Veći feudalni posjed, op. prev.

29

Vođa lokalnih spahija, zadužen za vojni pohod, op. prev.

30

Manisa (ranije Manissa; Magnesia, Μαγνησία na grčkom) je grad na zapadu Turske, oko 30 km sjeveroistočno od Izmira, op. ur. 31

Pravna odluka koja se obično izdaje na zahtjev osobe ili suca, kako bi se razriješilo pitanje kod kojega je fikh, islamsko pravo, nejasno, op. ur. 32

Veći feudalni posjedi, op. prev.

33

Kategorija polaznika službenih vjerskih škola koje su osiguravale osposobljene kadrove za vjerske funkcije; danišmend (alim) je kategorija apsolvenata ovih škola, a najveći je stupanj muderis. 34

Glavni grad i luka grčkog otoka Lezbos, op.ur.

35

Danas Alep, op.prev.

36

Danas pokrajina Karamanmaraš, ili samo Maraš, op.ur.

37

Posuda za čuvanje posvećene hostije, op. ur.

38

Talijanska plemkinja, op.ur.

39

Mecena umjetnika, pisaca i vjerskih reformista iz Napulja u doba renesanse, op.ur. 40

Odvaja Siciliju od talijanskog kopna, op. ur.

41

Njemačka vladarska obitelj koja je vladala vojvodinom Švapskom, Svetim Rimskim Carstvom i Kraljevstvom Sicilije, op.ur. 42

U Bizantu, isprva čovjek čije su se dužnosti odnosile na financije, a kasnije su taj naziv nosili i neki visoki državni dužnosnici koji su se nalazili na čelu pojedinih resora, op.ur.

43

Vrste jedrenjaka, teretnih i trgovačkih

44

Tip jedrenjaka koji služi za prijevoz robe, ali i za ratna djelovanja; razvijen na Baltiku, imao je jedan jarbol pri čijem je vrhu bila izviđačka košara 45

Relativno malen, ali izuzetno pokretljiv jedrenjak koji je nastao u Španjolskoj i Portugalu, sa specifičnim plitkim gazom, kako bi mogao lakše pristajati uz obalu 46

Drevna egipatska jedrilica s veslima i osobito šiljastim vrhom jedra.

47

Paževi su obično dobivali četverogodišnje obrazovanje u jednoj od komora. Na sultanovu dvoru postoje velika i mala komora. Najsposobniji su nakon još jednog kruga odabira odlazili u odaje rezervirane za osobnu sultanovu službu, a ostali u sultanovo konjaništvo. Postojale su četiri odaje u privatnoj sultanovoj službi – osobna odaja (has oda), riznica (hazine), smočnica (kiler) i ratna odaja (seferli oda). Četrdeset paževa osobne odaje posluživalo je izravno sultana. Brinuli su se za njegovo odijevanje, nakit i oružje, a noću su čuvali stražu. Paževi koji su se istaknuli u osobnoj odaji kao viši zapovjednici – starije age, postavljani su na položaje pokrajinskih namjesnika, u upravu odjela za službu vanjskog dvora ili na zapovjednička mjesta. Vanjska služba obuhvaćala je sve odjele koji su se brinuli o sultanovim vezama s vanjskim svijetom. 48

Vjerska pjesma kod muslimana, op.ur.

49

Mramorno more, op. ur.

50

Dar muža ženi nakon prve bračne noći.

51

Grad na jugozapadu Turske, grč. Adrianopolis, kod nas poznat i kao Drinopolje, op. ur. 52

Brak osobe koja pripada vladarskoj kući s osobom koja nije iz vladarske obitelji, op. ur. 53

Provincija, op.ur.

54

Tur. hećim – liječnik, op. prev.

55

Oko petnaest kilograma, op.ur.