Robert-Roklicer-Žene, Luđaci i Malo Dobrih Pedera

Edicija Crna biblioteka Proza

Robert Roklicer ŽENE, LUĐACI I MALO DOBRIH PEDERA

Copyright © by Robert Roklicer & BKG, 2010, 2016. Balkanski književni glasnik Marijane Gregoran 69, Beograd Andreja Volnog 15, Sremski Karlovci Majke Tereze 23, Priština Hamdije Čemerlića 35, Sarajevo Zvonimirova 1, Zagreb Luke Matkovića 19, Herceg Novi www.balkanskiknjizevniglasnik.com www.balkanliteraryherald.com Urednik Dušan Gojkov Za izdavača Dušan Gojkov Lektura i korektura BKG Fotografija autora Ana Marija Marković Beograd, 2016.

2

Robert Roklicer ŽENE, LUĐACI I MALO DOBRIH PEDERA (Bestseler)

3

4

Prema istinitom događaju. Svaka sličnost s pravim osobama i događajima u ovom je romanu namjerna. (Autor)

5

6

"Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio." (Ernest Hemingway)

7

8

1. Zlatko je bio jedina osoba koju sam te večeri želio vidjeti. Zapravo, jedini prijatelj s kojim se do tog trenutka još nisam zakrvio. Svi ostali koje sam poznavao ili su mi nešto gadno zamjerali ili ih ja iz nekih svojih razloga nisam želio vidjeti. Godinama sam dangubio s ljudima koji su odreda bili pizduni, poltroni, nedojebani umjetnici, kvazipijanci, karijeristi, majkojepci i obična govna. S druge pak strane, ja sam za njih bio notorni alkoholičar, neradnik, psihijatrijski slučaj, narkoman (po potrebi), svadljivac, loš pisac i jednako tako loš čovjek. Zato i nisam počeo pisati o njima, već o Zlatku koji je, po svim mojim visoko postavljenim kriterijima, bio izvrstan frajer. Oženio je pičku mlađu od sebe šesnaest godina. Nije me pozvao na svadbu, ali mu uopće ne zamjeram. Tada sam pio više nego ikad, mada ni sad ne pijem ništa manje.

2. U redakciji u kojoj sam šest godina radio tih je dana vladalo generalno sranje. Novi vlasnici našeg tjednika, latschig Austrijanci, jebali su nas kad god i gdje god im se dizao kurac. Taj dan sam, uobičajeno, zakasnio na 9

posao četrdesetak minuta. Pičkin dim za nas radišne ljude, ali za incestuozne austrijske monstrume, pravi smak svijeta. Nisu me pustili na urednički kolegij, nego sam zamoljen od strane jednog pišljivog urednika napustiti prostoriju i pričekati Markovića u tajništvu. Naredba mi, ruku na srce, i nije teško pala s obzirom da su naši kolegiji više sličili orgijama impotentnih nekrofila nego ozbiljnim sastancima redakcije, a i u tajništvu je sjedila gospođa Mira. Gospođa Mira, teta za sve kako smo je milja zvali, čiju sam invalidnu kćer Zoricu pojebao za onim istim stolu na kojem njena majka drži svoje tekice, a u koje zapisuje putne naloge, dnevnice i kratkoročne pozajmice novinarima, zaletjela se pogledom na friško otisnut horoskop i ostala ukopana u toj pozi. – Miro, ljubavi – rekao sam umjesto pozdrava – kad će plaća? – Ko i uvijek, petog – odgovorila je ne dižući pogled. – Jebote, tek petog?! A danas je…? – Dvadeset i prvi. – Ideš?! Tek dvadeset prvi?! Kako to vrijeme sporo ide… – nisam se mogao načuditi. – Da nemaš slučajno…? – Ne! – odgovorila je ne dižući pogled s horoskopa. – Dvjesto kuna? Samo toliko mi treba do plaće. – Ne! – Draga Miro…? – zacvilio sam poput novorođenčeta. 10

Digla je glavu. Potom je blago ispustila čeljust pokazujući solidno napravljenu zubnu protezu. – Odjebi, majmune! Već duguješ više od pol plaće našem zajedničkom fondu. Ni jednom novinaru nisam u mogućnosti posuditi prebijene lipe zbog tebe i tvojih stalnih pozajmica – zarežala je i nastavila: – Kako te samo nije sram?! Ovdje ima ljudi koji jedva prehranjuju svoju djecu, a ti, pederčino i izrodu, našu uzajamnu pomoć, našu bijednu crkavicu, trošiš na lokanje i kurve! Pogledaj se samo na što sličiš! Sav si podbuo od alkohola, smrdiš, majica ti je zaflekana pitajboga kojim ne sve sranjima! Barem se jednom u životu pošteno operi! Prestala me je bombardirati uvredama tek kada su se vrata tajništva naglo otvorila. Glavni urednik, Marković, stajao je kao Mojsije na Sinaju, ali umjesto kamenih ploča s Deset Božjih zapovijedi, u rukama je držao plavu kuvertu. Digao ju je s dva prsta, u pravcu mojih nozdrva. Govorio je tiho, skrušeno, kao na komemoraciji najboljem prijatelju: – Roberte, ovdje ti je sporazumno rješenje o otkazu. Ako ga potpišeš, pobrinut ću se da ti još danas na tekući račun bude isplaćena otpremnina od šest bruto plaća. Za svaku godinu po jedna, kako uostalom i stoji u kolektivnom ugovoru. – A zatim je nastavio još tiše, kao da sam već spušten u raku: – Međutim ako iz nekog razloga ne želiš potpisati, dat ćemo ti 11

jednostrani otkaz, i to zbog nepoštivanja niza radnih obveza… Mira se, kao zadnja kurva, na te riječi počela hihotati. – Dajte mu otkaz! Jednostrani otkaz! Nije taj ništa drugo ni zaslužio, ha, ha, ha! Kad je taj što poštivao?! Otkaz! Ha, ha, ha! Otkaz! Ha, ha, ha! Otkaz! Nastavila bi se i dalje gnjusno naslađivati nad mojom sudbinom da Marković nije nastavio: – Ovo ti je ponuda, prijatelju moj: uzmi ili ostavi. Trećeg izbora, na žalost, nemaš. Direktori su mi poručili da se iz ovih stopa moraš odlučiti što ćeš, a ja za najviše pola sata trebam javiti pravnoj službi da l da ti se piše jednostrani otkaz… Gledaj – pokušao me je utješiti – nisi jedini kojemu se ista govna događaju, mnogi su u nemilosti, na nesreću i ja. Koji ušljivci, majku im jebem, pomislio sam tog časa. Svoje sam jadne kosti ostavio u ovoj redakciji, a sada me žele sprašiti ko zadnje smeće. Valjao sam im kad su pod kurčevom "ekskluzivom" objavljivali moje tekstove; u svakom drugom broju moj tekst bio je na naslovnici; čak sam jedno vrijeme imao i kolumnu (istina samo u dva broja, a onda je naprasno ukinuta po želji čitatelja), a da i ne spominjem da sam prije godinu dana umalo dobio i godišnju novinarsku nagradu "Robert Shuman" (samo da su me ti ljubomorni pederi iz redakcije željeli kandidirati!). Osim toga, ogorčeno sam mislio, tko su ti Austrijanci? Što je ta privatizacija? Kakva sloboda medija? Koja 12

demokracija? Koja Europa? O čemu oni to pričaju?! Nabijem ih redom u guzicu, svakog ponaosob! Zar oni misle da se sa mnom mogu zajebavati, heeeeej?! – Gdje da potpišem? – promrmljao sam. – Ovdje – pokazao mi je Marković. – Je l to sve? – Aha. – Markoviću, potrudi se da pare... – Bit će ti na računu još danas, obećavam. Rukovali smo se. Nije Marković uopće tako loš dečko, razmišljao sam, ali i njega jebu oni potomci fašista. Okrenuo sam se stoga Miri koja se ni u jednom času nije prestajala naslađivati mojim mukama. – Miro? – A? He, he, he. – Jebo sam ti šepavu kćer! Mira je odskočila pol metra u zrak i vrisnula: – Jebem ja tebi mater pijanu! – Dohvatila je tekicu i stala lupati s njom po stolu. – Kad si ti to bio s mojom kćeri?! – Prije dva mjeseca. I Miro… jebao sam je ovdje, na tvom stolu!

3. Vratimo se dakle Zlatku, jedinoj normalnoj osobi koju sam još cijenio. Došao je u "Josipovo zvono", u pratnji 13

šesnaest godina mlađe žene. Bio je neobrijan. Podočnjaci su mu visjeli do usana, a kosa stršala raščupano kao da se svaka dlaka posvađala s onom drugom. Ali na sebe je nabacio garbadin sako ("Super 100"), Lacoste majicu i crne hlače. Jebeni šminker, pomislio sam ljubomorno: imati šesnaest godina mlađu ženu od sebe i šesnaest puta zgodniju od svih žena koje sam vidio u zadnjih šesnaest godina – a tako se bahatiti pred najboljim prijateljem. Govno prokleto! – Ines – rekla je i ispružila ruku. Ruka joj je bila na mjestu, nježna, dovoljno meka, zavodljiva. – Robert – uzvratio sam i neodoljivo se nasmiješio. – To ti je budući Nobelovac! – rekao je Zlatko. – Neću Nobela, hoću Ožujsko! – I ja ću pivo, ali prije toga moram na zahod – rekla je Ines. – Tu lijevo, uz šank pa odmah desno. – Zlatko joj je davao upute i veselo pokazivao prstom negdje iza mog uha. I slijepac bi vidio da je jedva dočekao trenutak da ostanemo sami. Čim je Ines nestala u pravcu zahoda, unio mi se u lice i počeo balaviti: – Gotov sam... mrtav... zgadila mi se pička do kraja života... ne mogu je više ni nacrtanu vidjeti... koji mi je kurac trebao da se oženim sa šesnaest godina mlađom od sebe? Sad hoće i dijete!... Hej, dijete!... Karamo se deset puta na dan... i nikad nema menstruaciju, bog te 14

jebo!... Nikad!... Kako može bit žena, a da uopće ne krvari... Svaka je moja krvarila do sada... a tvoja? Dok je govorio, pljuvao je na sve strane, po stolu, po meni, po ljudima koji su večerali za susjednim stolovima. Ali to mu ni najmanje nije smetalo. Samo je nastavio: – Dijete!?... Koje fucking dijete u ovoj krizi?... Ajde dobro, neka imamo i dijete ako joj je stalo da se otrombolji i omlohavi, al ko će to više, molim te lijepo, jebati??... Te digni mi noge u zrak, te jedi orahe, te sprči me otpozadi, te nemoj piti, te drži ga još pet minuta kad svršiš, te jebi dok ne pogineš... Alooo?!... Ej, pa nemam više ni miligram sperme u jajima... Presušio sam ko stari bunar... Samo balončić se pojavi na vrhu kurca, ćorak koji napravi "puk" i gotovo je... Uništila mi je želju za seksom i za životom… Progutao je slinu koja mu se nakupila oko usta, uhvatio malo zraka i osvrnuo se iza mog uha: – Pazi! Evo je! Pravi se da pričamo o tvom poslu! Prekrižio je ruke na grudima, nagnuo se o naslonjač, i izobličio njušku kao da me pažljivo sluša: – I, veliš, puno posla u redakciji, a? Jebiga, stari moj, nismo više u socijalizmu… – Dobio sam otkaz. – odgovorio sam. – Ma nemoj mi reći?! – zinuo je ko šaran. – I što ćeš sad? – Nemam pojma. Možda napokon napišem roman… Raširio je ruke kao da oslobađa Zagreb: 15

– Majku im jebem švapsku, ponašaju se prema nama ko da smo crnci! Jesmo se zato borili, a? Jesmo li, pitam ja tebe?! Al tako nam i treba kad smo svo srebro prodali u bescjenje!

4. Sjetio sam se da je i Mira, nadahnuta revolucionarnim patriotskim osjećajima, prije nekoliko tjedana žučno govorila o hrvatskom srebru koje smo bud-zašto prodali strancima. Marković je, po logici stvari, klimao glavom i potvrđivao njezine riječi, iako smo svi dobro znali da ga živo boli kurac za naše srebro, a napose za glupu Miru. Kao glavni urednik, a na intervenciju direktora – Austrijanca, izbacio je tekst o mutnoj privatizaciji brodogradilišta. Članak na skoro četiri kartice napisao je jedan ustašoidni novinarčić, zapravo maloumni kreten iz jedne vukojebine koji je na sva usta pljuvao po Srbima, Bošnjacima, Slovencima, a nije zaobišao ni Nijemce, Austrijance, Mađare, Talijane i brojna druga govna koja su svojim kapitalom ušli u našu Nedođiju. Meni je taj tekst bio zanimljiv, Markovića je, kao što sam već rekao, bolio kurac, drugi novinari nisu čitali čak ni sranja koja su sami napisali, a kamoli jednog polupismenog novinara iz neke tamo vukojebine, jedino je teta Mira našla za shodno komentirati cenzuru naših vlasnika. 16

– Pa da, kad im idemo niz dlaku, kad im dajemo guzice, onda smo dobri, a kad stanemo u obranu naših interesa, kad se štitimo, onda smo Balkanci, šovinisti, ustaše…! – držala nam je političko predavanje. – Tako je, Miro! – vikao sam pijan ko klada. – Jebala ih Europa! – galamila je, ohrabrena mojim riječima. – Jebala ih Europa u šupak Bruxellesa! – potvrđivao sam joj, klateći se kraj njezinog stola, jer mi je trebala još jedna kratkoročna pozajmica. Marković se leđima podupro na vrata tajništva kao da želi napraviti tampon zonu između "nas" i "njih". Zoran, po majci Srbin, po ocu vodoinstalater, inače okej kit, a kojeg su Austrijanci nogirali dva dana poslije tog događaja, zapalio je Ronhil i ispuhivao dim kroz prozor. – Smrt fašizmu! – urlao sam iz petnih žila. – Ne daju nam ni pušiti ko ljudima! Je l tako, Zoki? – Jebote Zoki – odgovorio mi je i ispuhnuo dim. – Smrt svim Švabama! – nisam se, onako pijan, dao omesti. – Čekaj, zar nisi i ti porijeklom Nijemac? – upitao me je Marković i podlo se nasmiješio. Ušutio sam ko zadnja pička. Nisam mu mogao proturječiti, jebi ga, bio je u pravu.

17

5. – Znači ti si taj Robert Roklicer o kojem mi je Zlatko toliko toga napričao! – rekla je Ines i jebozovno sjela preko puta mene. Dok me je fiksirala pogledom, nježno je dohvatila Ožujsko i protrljala grlić boce, baš kao da želi provjeriti jebenu kvalitetu stakla. Ako išta mrzim kod žena, to je kad tako bezobzirno drkaju po flašama! Mrzim to jer mi se istog časa digne. Kroz glavu mi je prošlo kako mi navlači kožicu preko kurca i divi se njegovoj veličini, purpurnoj boji i ožiljcima iz ratova s brojnim ženama. Dizao mi se nezaustavljivo i nekontrolirano, baš kao da sam popio cijelu kutiju Viagre. Prebacio sam nogu preko noge i tako mu na trenutak zaustavio krvotok. – Crkni gade – stenjao sam u sebi – nemoj me odati. Zlatko je moj prijatelj! Ne želim jebati prijateljevu ženu, ne želim! Čuješ li?! Zadavit ću te ko pile! Kao da mi je čitala misli, prestala je trljati grlo boce. Popila je par kapi i stavila bocu ispred sebe. Napokon je i Zlatko nešto rekao: – Robert je napisao "Oprosti, a i ne moraš", pa onu priču "Šljive", znaš onu, kad se usere nakon što dođe kod djevojke u stan…? Kurac mi se, nakon tih riječi, srušio mrtav. Postajem impotentan kad netko spomene moje priče. Uopće, kad netko iz bilo kojeg razloga spomene pisanje. 18

6. Ne utvaram si da sam Hemingway, ali ću po svojoj prilici svršiti kao i on. Dobri, stari Erni vlastitu je guzicu spašavao po svim mogućim frontama, izvlačio se iz vratolomnih automobilskih nesreća, glavom razvalio vrata zapaljenog aviona (da bi se polomljen i napola izgorio jedva izvukao), borio se istom žestinom i s bikovima i s brojnim ženama, a na koncu se lovačkom puškom upucao ispred ulaznih vrata svoje kuće u Idahu. Čemu toliki trud da milijunti put sačuvaš glavu, jebote, ako unaprijed znaš da ćeš progutati metak iz vlastite puške? Moraš biti rođeni manijak za to. Po tome smo si možda Erni i ja slični. Možda. Ali za sada samo toliko o pisanju i herojstvu…

7. Pa ipak, isto mi je pitanje prozujalo glavom, kao što je 1961. sačma prozujala kroz Hemingwaya, kad je Ines po drugi put protrljala grlić boce. Jaja su me od konstantnog ugnjetavanja vraški boljela, a kladio bih se da mi je i kurac već bio pomodrio kao zaštićena ribarska zona u Jadranu. Naručio sam još jedno pivo, sedmo po redu, i dupli pelinkovac bez limuna, s dvije kocke leda. Već sam bio u elementu, oči su mi iz 19

modro-plave boje lagano postajale zagasito crvene. Jezik je još kako-tako funkcionirao s blagim gotovo neprimjetnim defektom: na svakoj trećoj-četvrtoj riječi ispustio bih tu i tamo neki samoglasnik. Dok je Zlatko nešto govorio o predsjedničkim izborima, o tome kako su predsjednički kandidati idioti, kako bi trebalo ukinuti instituciju Predsjednika ("ionako je sve to za kurac"), Ines je uvukla ruku pod majicu i namještala grudnjak. Sve mi je bilo teže gledati Zlatka u oči, a sve teže ne buljiti u sise njegove žene. – Roberte, slušaš li ti mene uopće? – rekao je Zlatko nakon što sam nekoliko sekundi sisao pogledom njegovu ženu. – Naravno – odgovorio sam. – Evo, recimo, Hebrang! On je Židov, je l tako? – Aha, tako kažu. – Kako Židov može biti hrvatski predsjednik? – Jebi ga, i Obama je crnac. – Jebeš Obamu, nismo mi Amerika. – Nismo – morao sam se složiti. – Ili Bandić? – Šta s njim? On nije Židov. – Znam, ali je Hercegovac. – Roberte?! – A? – Prestani gledati moju ženu! – Ne gledam. 20

8. Eksao sam pelinkovac i pocuclao ostatak piva. Za susjednim stolom ugledao sam Joška i Žarka kako se prepiru. I oni su mi kao neki prijatelji, ali u ovom trenutku to nije bitno za priču. Reći ću samo da je Žarko nešto lamatao rukama, dok se Joško suzdržano branio. A onda je Žarko zaplakao, a Joško se demonstrativno ustao i udaljio od njihovog stola. Opet sam pogledao u Ines koja je bila puno zanimljivija od njih. – Roberte?! – čuo sam Zlatkov glas. – A? – Prestani gledati moju ženu! – upozoravao me je. – Ne gledam.

9. Konobarica Anita prišla je našem stolu. Anita ima četrdesetak godina, Anita ima veliko dupe, Anita ima ogromne sise, Anita ima malenu glavu, Anita ima jebozovne usne… Anita, Anita, Anita – ponavljao sam u sebi kako bih čim prije zaboravio na Ines i sve rabijatnijeg Zlatka. – Lijepa moja Anita, bez tebe bi ovaj restoran bio običan pičkin dim! – rekao sam joj nježno. – Opet si pijan? 21

– Malo – potvrdio sam. – Hoćete još nešto popiti? – Naravno! Sve isto. Zlatko je zamahnuo rukama kao da se utapa. Primijetio sam da ispred sebe imaju još dvije netaknute boce. Nikada nisam bio prvak ni u čemu. Čega god bih se dohvatio, ili me dohvatilo, bio sam osrednji, slab, ili vrlo loš. Nikada prvi ili najbolji. Ali u cugi sam uvijek prednjačio. Kad mi se otvore dizne, pijem kao da sam 40 dana proveo u pustinji. – Onda njima ništa, a meni ponovi – rekao sam pomirljivo. – A da usporiš malo? – upitala je Anita. – A da stvarno usporiš? – rekla je i Ines. Zlatko je samo slegnuo ramenima. Zašto žene, pomislio sam, svaku božju stvar moraju usporavati?

10. – Lakše malo, jebote! – urlala je Zorica, Mirina kćer, kad sam je nabijao na radnom stolu njezine mame. – Strpi s-e-e-e-e-e, repao sam kao Fredro Starr – trajat će još ko-o-o-ju sekundu-u-u! – Zato i kažem, usporiiiii maloooo! I ja bih svršila-laaa! Njezina desna kraća noga škakljala me je po bradi, dok sam lijevom kormilario u pravcu istoka-zapada. Ružičaste gaćice ostale su zakačene na stopalu zdrave 22

noge, a traper hlače s ukrasnim perlama na nogavicama mlohavo su klizile od koljena do čizme koju smo zaboravili skinuti s pet centimetara kraće noge. Napaljivala me je njezina pica koja je stidljivo savinula usnice do uredno podšišane irokeze. Prstima sam joj svirao po klitiću, baš kao po gitari, a on se, na svaki moj podražaj, okretao u pravcu nečujne glazbe. Njezin klitić-hobotnica bio je vlažan, mekan, savitljiv, s bezbroj neodoljivih krakova. Da joj udovoljim, malo sam usporio rad kurcem, a prstima sam počeo brže i pravilnije kružiti po njezinim usnicama. Stala je jecati, uzdisati i puhati ko putnički vlak na relaciji Zagreb-Beograd. A onda je ispustila još jedan cijuk, kao lokomotiva koja ulazi na peron. Zatresla je kraćom nogom u moju bradu, i ispustila vodoskok žućkaste tekućine. – Gotova sam – rekla je i pokušala se obraniti zdravom nogom. – Evo i mene – rekao sam i zgrabio je za obje sise da dobijem na vremenu. Tup, tup, tup! U posljednjem trenutku izbio sam kurac iz njezinog bunara i stao špricati na sve strane. Smrdjeli smo po spermi i pišalini, pički i kurcu, slinama i uredskom namještaju. – Imaš maramice? – upitala me je. – Ne. – Čime ću se obrisati? Ne mogu takva doma. 23

Našao sam bunt A-4 papira na jednoj stelaži. Dodao sam joj, a sebe sam obrisao s dva lista. Još uvijek smo bili ljepljivi ko svinje, ali osjećaj da smo se očistili bio je prividno postignut. – Otkud ti u redakciji tako kasno? – upitala me je dok je oblačila gaćice i prstima vadila konce iz šupka. – Ostao sam dovršiti tekst za sutra – odgovorio sam. – Tako kasno? – Aha – kimnuo sam. – Ti? – Rekla sam ti već. Čistim urede od kako sam diplomirala. – A da…! – Dok ne dobijem bolji posao ili se ne udam. – Kad će svadba? – Ne žurimo se, možda na proljeće. – Je l frajer iskusan ko i ja? – Marš, pederu, bolji je od tebe milijun puta! – rekla je neuvjerljivo i zakopčala hlače. Bilo je nečeg bolesno romantičnog u toj šepavoj Zorici, ali nikako nisam mogao dokučiti što. Možda činjenica da sam stotinku sekunde prekasno izvadio kurac iz nje? Ali ne, u tom času to još nisam mogao znati.

11. Anita je donijela pivo i pelin za stol. Ne znam što mi je bilo (valjda pod snažnim erotskim nastupom 24

nimfomanke Ines), uhvatio sam je za ruku kao da je želim pomilovati. – Koji ti je? – rekla je Anita više iznenađeno, nego ljutito. – Došlo mi – odgovorio sam skrušeno. Zlatko se slavodobitnički nasmijao. Bilo mu je drago što mu više ne gledam ženu. – Nobelovac bi nešto jebo! Ha, ha, ha! – naslađivao se. – Da. Prvo ću naguziti Ines, pa onda… – Slušaj! – dreknuo je. – Pa šta? Ionako si rekao da je ti više ne možeš jeba… Nisam stigao dovršiti tu misaonu rečenicu. Opalio me je šakom posred usta i samo sam se skotrljao sa stolice. Tužno sam pomislio kako je ostalo još jedno nepopijeno pivo na stolu, a onda sam se onesvijestio.

12. Probudio sam se na zadnjem sjedalu u taksiju. Anita je bila na suvozačevom mjestu. Taksi je jurio Vukovarskom. – Kamo idemo? – upitao sam je nakon što sam shvatio da sam još uvijek živ. Anita se okrenula i sažaljivo me pogledala. Kao kučka u mrtvo štene. – Do mene. Možeš se na brzinu istuširati i osvježiti. Nisam te htjela ostaviti na ulici takvoga. Je l to u redu? 25

– Da, u redu je. Prošlo je dva sata iza ponoći. Usta su mi bila natečena. Glava me je rasturala. Pogledao sam kroz prozor taksija. Veliki reklamni panoi zujali su mi ispred očiju, mahom onih predsjedničkih kandidata: "Djela govore – Milan Bandić", "Hrvatska zna i može – Vesna Pusić", "Za pravednu Hrvatsku – Ivo Josipović", "Jose Carreras u Zagrebu – Jose Carreras". Jebo me pas, za ovog Carrerasa ću glasati na izborima, pomislio sam i opet zaspao.

13. Taksi se zaustavio pred jednom neožbukanom katnicom u Dubravi. Anita je muku mučila dok me je prizvala svijesti, a još se više najebala da se iskoprcam iz taksija. Čim sam izišao, izrigao sam se po cesti, spotaknuo se i tresnuo na bljuvotinu. Podigla me je svojim velikim sisama i skinula s mene ostatke govana. – Jesi dobro? – upitala je zabrinuto. – Nikad bolje. – Ja sam na katu, hodaj oprezno prema gore, nema ograde na stepenicama. – Nema frke. – I nemoj glasno govoriti. Kćer mi spava. – Imaš kćer? Je l zgodna? 26

14. Kupaonica konobarice Anite izgledala je pakleno. Crne, smeđe i žute naslage prašine, masti i bogtepitaj čega sve ne, bile su na svakom pedlju kade, umivaonika, školjke i pločica. Kao da su se bakterije natjecale koja će veću površinu zauzeti u kupaoni. Skinuo sam se gol i ponosno prošetao, isto kao da šećem po Muzeju suvremene umjetnosti. Napokon nešto smrdljivije i odvratnije od mene, mislio sam oholo. Povratio sam još jednom u školjku, a onda sam hrabro zakoračio u kadu. Pustio sam vodu. Bila je čista. Dobro sam se namočio, uzeo neki šampon, i cijeli se pretvorio u ogromni mjehur. – Donijela sam ti čiste stvari, valjda će ti pristajati – čuo sam Anitin glas. Otvorio sam lijevo oko, a desnim oprezno naciljao Anitu koja je stavlja neki veš na poklopac školjke. – Tvoju ću garderobu sutra oprati. Imam sušilicu, tako da to nije neki problem, ujutro će ti sve biti čisto i opeglano. – Sutra? – Pa da, mislila sam da se noćas ne vraćaš u svoj stan. Možeš prespavati ovdje, u dnevnoj sobi imam jedan krevet na rasklapanje. Udoban je… Mislim, ako ti to nije problem? Nemaš valjda ujutro nekih obaveza? – Od danas sam, bejbi, operiran od svih obaveza. 27

– Onda dobro – rekla je i zatvorila vrata za sobom Nastavio sam se tuširati. Skidao sam posljednji sloj sapunice sa vrata kad ponovno ugledah Anitu. U ruci je držala ručnik. Gledala me je i smješkala se. – Hvalio si se pred ljudima da imaš veliki kurac, kad ono i Petar Pan u odnosu na tebe ima tešku artiljeriju. – I je veliki, samo ne ovaj čas. – Gdje si ga nabavio? Na dječjem odjelu? – Glupačo, skupio se u pranju! – Onda ga nemoj iskuhavati na 95 stupnjeva. He, he, he. Izišao sam iz kade. Anita mi je dodala ručnik. Ruku na srce, imala je pravo, kurac se uvukao u ježevu kućicu i samo je njuškom stidljivo provirivao. Obrisao sam se, dva puta potegnuo po jajima i malo rastegnuo futrolu kurca. Nije puno pomoglo. Pošao sam po rublje koje je ostavila za mene. Ona je čitavo to vrijeme stajala i samo se smiješila. – Koji je ovo drek? – upitao sam je začuđeno. – Ove sam gaćice – pokazala je na crvene ženske gaće sa čipkom – nosila kad sam bila trudna. Odgovarat će ti. Majica isto. Hlače ti nemam, ali ti one ionako ne trebaju za spavanje. Možeš dobiti moje hulahopke ako ti bude hladno. Sutra će ti sve biti oprano, pa se možeš presvući. Sjajno, jebote, postao sam transvestit, pomislio sam i obukao čipkaste gaćice. Na prljavom ogledalu, smještenom iznad lavaboa, uočio sam da su mi usta 28

poprimila izgled Zoričine pičke: nalikovala su na hobotnicu koja svoje purpurne krakove nekontrolirano širi u prostoru oko sebe. No dobro, sad se barem više ne moram opterećivati odnosima s prijateljima. Amen. Više nemam ni jednog. Zlatko, za kojeg sam ranije mislio da je sve osim pizde, poltrona, nedojebanog umjetnika, kvazipijanca, karijeriste, majkojebca i govna, ispostavilo se da je retardirani idiot, kreten, kurac od ovce i impotentni pedofil koji nije u stanju jebati ženu mlađu od sebe 16 godina. Tako mi i treba kad naivno vjerujem ljudima.

15. U dnevni boravak ušetao sam u crvenim gaćama i majici za trudnice, na kojoj je šljokicama bilo ispisano "Baby" i znak sa strelicom okrenut prema dolje. Hulahopke sam za svaki slučaj ponio sa sobom. Dvosjed, dvije fotelje, stolić od iverice, regal od iverice, 10 godina star televizor, dvije loše serigrafije Ivana Rabuzina ("Plavi cvijet" i "Mrazovci") na zidu, i Anita na jednoj od fotelja. U regalu Biblija, Dostojevski, Kundera, Jergović, Kuharica i dvije moje knjige, "Kako se ubiti" i "Pivo ne ostavlja mrlje od kave". Više nije bilo prostora ni za jednu drugu knjigu. Na donjoj polici nekoliko uokvirenih fotografija: curica pliva u bazenu, 29

curica puše svjećice na torti, curica pozira odjevena za maškare i curica (i Anita) zagrljene za stolom u nekom restoranu, a ispred njih sokovi i pepeljara puna opušaka. – To ti je mala? – Aha, Megi. – Megi? – Magdalena, ali je svi zovemo Megi. Slatko mamino dijete… Uzdahnuo sam i osjetio trnce oko razbijene usne. To me je podsjetilo da, protivno svojoj naravi, moram ostati i dalje pristojan. – Megi, je, da, lijepo je ime… Da nemaš slučajno pivo? – Mislim da nemam. – Jebiga! – nisam mogao skriti razočarenje. Podigla je oči prema Rabuzinu, kao da razmišlja, i napokon rekla: – Pogledaj u hladnjak, mislim da bi u donjoj ladici trebala biti jedna boca viskija. Zaletio sam se u kuhinju (1,5 m x 1,0 m) i jedva našao hladnjak. Od silnog uzbuđenja sam trčao u krug, poput šugavog psa koji si pokušava uloviti rep. Otvorio sam ga. U ladici je između krastavaca i polly-salame stidljivo virila boca viskija. Izvukao sam je, brzo i vješto, ko da joj spašavam život iz podivljalog mora. – Čaše su ti na kredencu. – Hoćeš i ti? – Može malo. 30

– Imaš leda? – Nemam. – Nema veze, snaći ćemo se. Može i voda? – Ne. Čist ću. – Svaka ti dala. U svoju sam čašu natočio tri prsta viskija i prst vode, a u njenu čisti viski. Pod mišku sam stavio bocu i tako naoružan uletio u dnevni boravak. Uživam kad se stvari odvijaju spontano i nenametljivo; dakle, jednostavno idu podmazano, nekim kurčevim redom. – Dobro ti stoji trudnička odora – rekla je Anita nakon što je iskapila svoju čašu. – Jaja mi ostaju bez kisika u ovim gaćama. – Ne vjerujem ti, vidjela sam ih – nasmiješila se. – Ništa ti nisi vidjela! – odgovorio sam uvrijeđeno i eksao svoj viski. Zgrabio sam je za kosu i privukao ustima. Nije se opirala. – Mmmmhmmm! – čuo sam je kako premeće jezikom po mojim zubima. – Aghhhhghhhhh! – ispuštao sam zvukove jer mi je vilica bila razvaljena od Zlatkovog udarca u usta. Boljelo je ko sam vrag. Ispustio sam joj kosu, ali ona je i dalje svojom jezičinom čistila kamence s mojih zuba. Odmaknuo sam se. Zurila je u mene s poluotvorenom čeljusti. Pravi pravcati Alien; jebote Ridley Scott i jebote film, ovo je za mene bila stvarnost! 31

– Nešto nije u redu? – rekla je kad sam se povukao. Natočio sam nam viski u čaše. Vodu sam ovaj put preskočio. – Prvo da nazdravimo za moj otkaz – plaho sam izustio i stao cuclati iz čaše. Povrijeđeno je prekrižila ruke na sisama. A onda se u istoj pozi podigla, prekriženih ruku, i prijeteći se nagnula nad mene, kao da će mi, u najmanju ruku, jebati mater. – Idem se istuširati. Ti se dotle slobodno useri od alkohola! – poručila mi je i nestala u smjeru kupaone. – Važi! – odgovorio sam, veseo što sam izbjegao da istu večer dva puta dobijem po zubima.

16. Popio sam, natočio novu čašu, popio, natočio… Boca je sablasno zjapila poluprazno. Tuš se još uvijek čuo iz kupaone. Odlučio sam malo predahnuti. Uključio sam televizor. HBO, Umorstva u Mindsomeru, Tom Barnaby i Dan Scott rješavaju dosadna ubojstva u do kurca dosadnom selu. Nema akcije, nema pištolja, nema čak ni jebenih batina (više je akcije bilo kad me je Zlatko nokautirao nego što je ima u cijelom filmskom serijalu o dva frigidna engleska policajca). Jebeš HBO! Prebacio sam na HRT 1. Repriza dokumentarne epizode "Idemo u Ameriku". Goran Milić baulja hodnicima Ujedinjenih 32

naroda. Kao da je u potrazi za šankom i duplim Ballantinesom u punoj čaši leda. Dobri stari Gogo, mislio sam, jedino on još neki drek radi u našoj javnoj kući, odnosno HTV-u. Kad sam se uvjerio da Milić, prema onome što sam vidio, (ipak) neće završiti za šankom, prebacio sam na kanal RTL-a. Meki pornić, takozvani erotski film: nabildani crnac (sličan Wesleyu Snipesu, samo za nijansu još ružniji) leži na francuskom krevetu, a jaše ga silikonska plavuša (nalik na Vesnu Škare Ožbolt, ali za nekoliko nijansi ljepša od nje). Bili su omotani s desetak plahti; jedna se omotala oko njenog dupeta i pičke, druga je bila vezana crncu za kurac. Gledatelj, u ovom slučaju sam to bio ja, od cijele jebačine mogao je vidjeti tek kako plavuša trese bradavicama, ili šugave bicepse i tricepse ružnije varijante Wesleya Snipesa. Američka inačica naše Ožboltice otvarala je i zatvarala usta, kao što to rade električna vrata na robnoj kući. Pojačao sam ton kako bih na trenutak osjetio atmosferu sa snimanja. – Ah, ah, ah! – govorila je ona. – Ah, jah, bah! – uzvraćao je on. Zanimljiv dijalog, pomislio sam, koji im je genijalac od scenarista ovo napisao? – Gasi televizor, jebo te bog! – čuo sam Anitin urlik iz kupaone. – Rekla sam ti da mi kćer spava! Hoćeš da te izbacim na ulicu?!

33

Klik! Ugasio sam telku. Natočio si još jednu čašu. Popio. Natočio. Ispraznio. Umorio sam se od gledanja televizije. I što je sasvim i razumljivo, ožednio.

17. Anita je izišla iz kupaone omotana velikim žutim ručnikom za plažu. Pročitao sam reklamni slogan s ručnika: "Raiffeisen stambena štedionica – Čovječe, požuri se… i ostvari državna poticajna sredstva". Jebote, koja simbolika! – proletjelo mi je kroz koru malog mozga. Treba se zagrnuti tim čudom od ručnika i još imati snage razmišljati o poticaju. – Ja idem spavati! – rekla je Anita nimalo ljubaznim glasom domaćice. – Čekaj malo, daj da popijemo još jednu – nevino sam odgovorio. Pogledala je bocu. Ostalo je jedva za još jednu čašu. – Mislim da ćeš to moći i sam. – Paaa… – zaplitao sam jezikom, želeći nešto mudro izgovoriti. – Samo nemoj biti glasan. Deka i jastuk su u ormaru – rekla je i pokazala negdje neodređeno. – Laku noć. – Laku noć – rekao sam. – I, hvala ti. Kimnula je i nestala iza vrata jedne sobe. Popio sam ostatak iz čaše i iscijedio iz boce preostali dio. Zidovi sobe su se počeli njihati, Rabuzin je bio nalik na 34

Pollocka, možda Van Gogha, ili Klimta? Jebiga, bio sam mrtav pijan, otkud bih sad toga sjećao?

18. Probudila me čudna škripa (vrata?), koraci, tupi udarac (o vrata?), pa opet škripanje i zvuk, nesumnjivo(!), kvake na vratima kupaone. Preplašeno sam skočio s dvosjeda. Samo mi je još to trebalo?! Zar je netko došao zaklati, opljačkati i silovati (ne nužno tim redom) Anitu? Baš sad, ovu noć, kad sam ja u njezinoj kući? Nije to mogao učiniti jučer ili, što ja znam, sutra? Dohvatio sam praznu bocu sa stola. U crvenim ženskim gaćicama i majici s natpisom "Baby", naoružan praznom viskija – bocom, krenuo sam oprezno ka kupaonici. Istina, mislio sam prvo probuditi Anitu (ipak je to njezina kuća i njen problem), ali sam zaboravio u koju se sobu zavukla. Pogledao sam na sat koji je nakrivljeno visio na zidu kuhinje. Bilo je 5:27. Znači, izračunao sam, bit ću mrtav najkasnije u 5:28. Policija neće ni istraživati slučaj. Jedan transseksualac manje! Moje dojučerašnje kolege naslađivat će se pišući o tome kako je umlaćen novinar – transvestit u smrdljivoj kupaonici jedne ofucane konobarice. 35

A nitko neće ni spomenuti da sam se: 1) borio za goli život, 2) borio za život gole konobarice, 3) okupao dva sata ranije.

19. Lijevom sam rukom oprezno otvorio vrata kupaonice, dok sam desnom, visoko podignutom iznad glave, držao svoje jedino ubojito oružje – bocu. Uletio sam unutra, spreman da svakog časa odalamim Anitinog (i mog) silovatelja/ubojicu/pljačkaša u glavu, i to tako da mu za sva vremena sjebem centar za ravnotežu i komunikaciju. Ali, uslijedio je šok! Ispred mene se ukazalo najslađe dupe koje sam vidio u životu, zamaskirano mini suknjom, pristojnim nogama i, u produžetku, ukusnim štiklama. Dupe se njihalo ko klatno ispred zahodske školjke. Povremeno je ispustilo zvuk riganja, ali meni je, u tim trenucima, taj zvuk nalikovao više na ševin pjev. Oprezno sam ga odmjerio po cijeloj duljini. Jednom, pa još jednom. Onda se dupe okrenulo, a ukazalo se mladoliko žensko lice. – Ko si ti? Šta radiš ovdje? – rekla je tiho, manje uplašeno, više pijano. – Ja? A ko si ti? 36

– Ja ovdje živim – rekla je i sablažnjivo pogledala u moje crvene gaćice. – Ti? Ali Anita ima… malenu kćer. – Ta kćer sam ja, idiote, vrijeme je bilo da odrastem! Odgovori mi sad, tko si?! – Anitin prijatelj, Robert, pozvala me je da večeras prespavam kod vas – rekao sam skrušeno i pružio joj ruku u kojoj se još uvijek nalazila prazna boca. Umjesto upoznavanja, zagnjurila je glavu u wc školjku i nastavila rigati. Nakon minute – dvije, vratila je glavu, zabacila kosu, obrisala usta od bljuvotine, i još jednom uputila prezriv pogled na moje gaće. – Nisam znala da mama voli transvestite… Ma, jebe mi se! Ja sam Megi. – E, Megi. Ja sam Robert! – ispustio sam bocu u umivaonik i šarmantno joj ispružio ruku. Rukovali smo se. – Da se samo razumijemo, nisam ja nikakav transvestit – rekao sam joj i pokazao na gaće i majicu – ovo je Anitino, posudila mi je za noćas, dok mi se stvari ne operu. – Kad smo kod toga, gdje je ona? – Spava. – Uh, dobro. A ti šećeš po stanu ovako odjeven? Nije ti neugodno? – Ma jok, čuo sam te kad si ušla. – Super. A sad te molim da iziđeš, moram se istuširati. – Ma ne smetaš mi nimalo, samo ti daj. Pričekat ću te. 37

Odškrinula je vrata i prstom pokazala izlaz. – Laku noć – rekla je. – Laku noć – odgovorio sam pokunjeno i izišao.

20. Onako sjeban, zurio sam po donjoj polici regala u onih nekoliko uokvirenih fotografija: curica pliva u bazenu, curica puše svjećice na torti, curica pozira odjevena za maškare i curica (i Anita) zagrljene za stolom u nekom restoranu. Svugdje je to bila curica od svojih pet, šest, sedam godina. Nije vrag da se u jedno večer toliko postarala?! Ova koju sam vidio u kupaonici, a koja kaže da je upravo to ona, mala Megi, po svojoj prilici ima barem 17 – 18. Hm, jebe me ili matematika ili vid. Sjeo sam i zauzeo sultansku pozu: prekrižio sam noge i zapalio cigaretu. Hm, skužio sam da Anita nije popila svoj viski. Zveknuo sam ga munjevitom brzinom. Hmmm, dobar je. Vrata kupaone su se otvorila. Megi je izišla bosa, mokre kose, ali potpuno odjevena. Nije se valjda tuširala u odjeći? Nedostajao mi je ručnik Raiffeisen stambene štedionice na maloj Megi. – Što radiš ovdje? Zašto nisi u sobi? – Ovdje ću prespavati. – Jadniče, što je, mama nije dala? – Reko sam ti, samo smo prijatelji. 38

– Prijatelji? Ajde dobro kad ti tako kažeš. Jesi za joint? – Uvijek. Nestala je, i u hipu se pojavila s vrećicom trave. U drugoj je ruci nosila rizle. Sjela je do mene u dvosjed. – Jesam se napila, u pičku lijepe materine! – rekla je i rastvorila jednu rizlu, profesionalno je zasolila i oblizala. – Tako i treba! Gdje si se uništila? – Na narodnjacima, u Popaju. Znaš gdje je to? – Pojma nemam. Ne slušam narodnjake. – Šta onda slušaš? Klape, Bajagu…? Osjetio sam da me podjebava, pa sam prešutio zbog viših interesa. Miris mladog ženskog tijela držao me je iza rešetaka moje svakodnevne prakse da drugima ritualno idem na živce, a ne oni meni. Nastavio sam: – A Anita ne zna da si… – Jesi lud?! Pazi što govoriš! – Čuj, nešto me muči otkako sam te vidio – namjerno sam se prešaltao na drugu temu – tko je ona mala na fotkama? Tamo, na regalu… – Pa ja, tko bi bio drugi? Stari, dok je bio živ, stalno me naslikavao. Otkako je umro, gotovo da i nemam više svojih slika. A ove tu – pokazala je na fotografije – stara je postavila da je podsjećaju na njega, a ne zbog mene. Odmjerio sam je od glave do pete. Najduže sam se zadržao na golim nogama. Shvatila je to i nasmiješila se. 39

– Jesu dobre? – rekla je i povukla prvi dim. – Dao mi bog takvih do kraja života – odgovorio sam iskreno. – Malo si star za takva sranja. Meni je tek šesnaest, a ti imaš barem trideset pet. – Šesnaest?! – Tiše malo, probudit ćeš staru. – Šesnaest? – ponovio sam tiše. – Da, šta si ti mislio? – Sedamnaest! Barem. – Imat ću nagodinu – rekla je i povukla još jedan dim. – Ja ću nagodinu imati četrdeset. – Jebiga, stari se – rekla je to kao činjenicu. Dobrih desetak sekundi zadržala je dim u plućima, a onda ga je ispustila kroz nos i usta. Dnevni boravak se pretvorio u pušnicu. Dodala mi je joint. Oblizao sam kraj na kojemu je ona do maloprije držala usne. Jebote, prostrujalo mi je mislima, nije mi dovoljno što sam postao transvestit. Sad sam još i pedofil! – Hej, lakše malo – prekinula je moja razmišljanja – duvaš ko da ti je zadnje u životu! – Sorry, be happy, rekao sam frfljajući, i pružio joj ostatak jointa. – Što ti je to? – Koje? – Taj "biheps"? – dodala je i podsjetila me da pijan ispuštam samoglasnike. 40

– Sorry, be happy? To ti je na latinskom: dođoh, vidjeh, pobijedih. – Baš je sranje taj latinski! Al' "sorry", a ne shrph“ kako si ti rekao, na engleskom nešto znači… Ček, ček, znam, je l na engleskom to znači "oprosti"? – Ma da, al to su stari Rimljani maznuli od Amerikanaca, još davno, u vrijeme Ronalda Reagana. – Onog glumca iz kaubojskih filmova? – E tog, bravo! – Slušaj, nisam ti ja baš tako glupa kao što izgledam! – rekla je i pogledala me namršteno. Pročitala me je, pomislio sam. Ode mi jebačina. Prohujala s vihorom. – Gledala sam kaubojce kad sam bila puno mlađa. Al tog Reagana i Georgea Waynea sam dobro upamtila – nastavila je prijekorno. – Misliš, Johna Waynea? – A šta sam drugo rekla? – Rekla si, Georgea. – Dobro, isti je to kurac, George ili John! – odgovorila je i puhnula u žar jointa. – Hoćeš ga dokrajčit? – Samo ti daj. Povukla ga je do balčaka i joint se pretvorio u milimetarsku mrlju. Sahranila ga je u pepeljaru. – Hoćeš da ti pokažem nešto? Al me ne smiješ cinkati staroj! Ubit ću te ako joj kažeš! – Časna riječ. – Dobro, gledaj ovo… 41

21. Povukla je naramenicu bluze i otkrila dobar komad leđa. Milina od pogleda! Nastala je gužva u crvenim gaćicama; kurac se borio za veći prostor od onog koji mu je Anita ponudila. – Vidiš? – A? Šta? – Tu dolje, ispod lopatice? I stvarno, na lijepoj, nategnutoj koži, bez znakova sranja i truleži, bio je tetovirani zmaj. Promjera 3-4 centimetara, ta nakaza od zmaja više je sličila mješavini žohara i guštera, nego kakvoj zvijeri. – Super je – rekao sam. – Prošli tjedan sam to napravila. Povukla je bluzu i zmaj je nestao. – Hoćeš li ti da i ja tebi sad nešto pokažem, pod uvjetom da ni ti nikome ne govoriš? Posebno ne mami. – Ajd dobro. Uhvatio sam se za rub crvenih gaćica i povukao ih dolje. Nabrekla kobasa iskočila je malo ukoso, zakrivljeno, kao da je ona pijana i napušena, a ne ja, i zauzela napadački gard. Megi ga je jedno vrijeme promatrala ozbiljnim licem, a onda je prasnula u smijeh. – Ružan je. – Čuj, ružan?, uzvratio sam uvrijeđeno. 42

– Vidjela sam puno ljepših i većih od njega. Tvoj kao da se malkice posušio. – Čekaj da povrati snagu. Dugo je bio zatvoren u ovim šugavim gaćama – pravdao sam ga koliko sam mogao. Uhvatila ga je u šaku i dva put protresla. Lijevo-desno, gore-dolje. Zatim se obratila njemu, u glavu, a ne meni: – Ajde spavat! Kasno je. Otvorila je dlan i povukla ruku. Kurac ju je milo, gotovo patetično, pogledao, kao dijete koje mjesecima ili godinama nije vidjelo svoju omiljenu igračku. Bilo mi ga je žao. Ali ona je samo ustala s dvosjeda i krenula u hodnik. – Čekaj, jebote, kud ćeš? – Laku noć. – Ostani još malo, molim te! – govorio sam na rubu plača. – Idi spavat! – Ali, ja… – Prekini! – okrutno je uzvratila – Nemoj da pozovem staru! Laku noć. – Laku noć. Ostao sam kao Sigsgaardov Pale sam na svijetu. Tužno sam pogledao kurac koji nije bio ništa manje tužniji od mene samog. Ali još uvijek je prkosito, iako malčice pogrbljeno, stajao izvan ženskih gaća. I to u svoj svojoj prirodnoj veličini: dakle punih nekoliko centimetara. Zaspao sam snom mučenika. 43

22. Četnici, ustaše i partizani bili su na jednoj, a talibani, Ameri i Rusi na drugoj strani. S leđa su me tukli engleski, francuski i izraelski bataljuni. Krmače su, svako malo, iz zraka ispuštali Slovenci, pakosno lebdeći u svojim drvenim ribarskim čamcima iznad moje glave. Bio sam odjeven u crnu SS uniformu sa svim časničkim obilježjima koje mi pripadaju: činom Oberstgruppenfuhrera, totenkopfenom, svastikom i Viteškim križem. Naoružan samo Lugerom 9 mm upravo sam ispucao 263. metak i smrtno ranio Dragana Primorca koji mi se, jašući na bijelom konju, opasno približio. Zaklonjen iza stoljetne vrbe, promatrao sam svoju družicu, Vesnu Pusić, i tiho je upitao: – Koliko je municije ostalo? – Još jedanaesttisućadvjestočetrdesetšest metaka za pištolj i dvije dimne bombe! – odgovorila je konspirativno. Namignuo sam joj. – Ne brini, dušo – rekao sam da je primirim – bit će sve u redu. Taman toliko trebam. – Brinu me Iranci i Sjeverni Korejci – rekla je Vesna zabrinuto. – Ako se i oni namjere na nas, gotovi smo. Samo da ne opale nuklearnim oružjem po nama – glasno sam razmišljao. – Jučer sam podigao ovu 44

uniformu iz kemijske čistione. Bila bi šteta da je sada userem. – A moja frizura? Šta s njom? – Dobro ti stoji! – Naravno, dala sam frizerki 50 kuna da je složi – rekla je povrijeđenim glasom. Sagnuo sam se. Samo četiri i pol milimetra iznad naših glava proletio je još jedan minobacački projektil. Dobro je da sam ga na vrijeme uočio. – Za svaki slučaj, odvoji jednu dimnu bombu sa strane – rekao sam joj zabrinuto nakon toga. – Misliš…? – uzvratila je i ona zabrinuto, kao da mi čita misli. – Da. Nećemo se živi predati! – odlučno sam uzvratio. – A… a… ali, nismo se još ni poljubili…?! – rekla je i napućila usne, želeći me po cijenu života zažvaliti. Brzo sam okrenuo cijev svog Lugera prema neprijateljima na lijevoj liniji. Opalio sam 43 metka i desetkovao brigadu partizana. Osjećao sam se ko jebeni James Bond u okršaju s Goldfingerom iz '64. Pusićka je i dalje napućivala usta u želji da mi uvali jezik u grlo. Taman kad sam krenuo i taj dio posla zgotoviti, začuo sam zvuk izraelskih tenkova marke Merkava 4, kakve inače i sam skupljam u svojoj garaži od 7. razreda osnovne škole. Njih deset-petnaest puzalo je se s moje desne stražnje strane, uz sam bok američkih specijalnih postrojbi koje poznam još i pod nadimkom Zelene beretke. 45

– Vesna, pusti sad seks, dodaj mi streljivo! – zapovjedio sam joj. Vesna je vratila usnice u vijugavu liniju i hitro se bacila na otvaranje sanduka. Žmirio sam na jedno oko, a na drugo ciljao. Paf, paf, paf! Ode Merkava bogu na ispovijed. Paf, paf! Židovi u panici bježe i ostavljaju Zelene beretke da se jebu kako znaju. – Vesna, gdje su meci?! – Pusti me! – zavrištala je. – Zabila mi se jedna špranja pod nokat! – Jebi se, kupit ću ti drugi nokat! Daj sad municiju! – urlao sam, jer sam vidio da mi se opasno približava odred Talibana. Nosili su prsluke u koje su ugurali štapiće dinamita i mlatarali rukama s upaljenim Zippo upaljačima. Talibane je predvodio moj bivši prijatelj, pjesnik, fundamentalist i strastveni zaljubljenik pečenih odojaka i crnog vina, Mirsad Jagić – Baklava. Jedini on nije nosio dinamit. Umjesto eksploziva, znao je da će me više ugroziti njegova poezija. Kao u transu govorio je domoljubnu hrvatsku poeziju, a posebno se razmahao kad je iz svoje knjige pročitao "Plahog vranca" i "Trudnu domobransku noć". To me je sjebalo. Pao sam na koljena. U spremniku pištolja imao sam još 24 metka, i mogao sam ga, ne nišaneći, pospremiti Alahu, ali kako pucati u jednog Mirsada? Kako ubiti nekadašnjeg prijatelja? – Vesna, pomagaj! – vapio sam na koljenima. 46

– Strpi se sekundu! – uzvratila je. – Rekla sam ti da mi se špranja zabila pod nokat! – Vesna, talibani nam se približavaju! – Jebeš njih, di su Židovi? – Pobjegli! – Ameri? – Ne miču se. – Rusi? – Jebali ti oni mater, je l ti to navijaš za njih?! – dreknuo sam. – Ne, samo pitam. – Dobro onda, na istom su mjestu. – Ustaše, četnici, partizani? – Isti kurac! – Nemoj tako, valjda su nam se partizani približili?! – Možda tebi jesu, meni nisu! – Ne budi ljut, molim te. Ne volim kad si nadrkan. – Oprosti, ljubavi. Pogledala me je akademski, studiozno, kao da se želi uvjeriti da nisam obolio od PTSP-a. – Oprošteno ti je – rekla je brižno. Nakon svih tih iskrenih izljeva nježnosti, napokon mi je dofurala i metke. Napunio sam spremnik, repetirao, i iz klečećeg položaja izrešetao 49 talibana, a da nisam ni okrznuo prijatelja Jagića – Baklavu. To sam shvatio tek kad je iz torbe izvadio friško napisane pjesme. – Kada mi uzleti bol od ranjena srca / do uvrijeđene duše / ko krik gladne, skotne kuje / kad mi se moji 47

ideali ruše / krikom čovjeka / u pobješnjelom moru…! – recitirao je Mirsad i dalje svoje stihove. Jebiga, nisam više izdržao. Pao sam na glavu i duboko uronio prste u uši. Počeo sam plakati. Pjesnike treba u korijenu satrti, bio sam mišljenja (kao i Ante Tomić, osamdesetih godina prošlog stoljeća), čim objave prvu zbirku. Ako ih pustiš da se raspišu, ode sve u kurac, postaju gori i od samog Staljina. Kao da mi je cijelo vrijeme čitala misli, Vesna je legla do mene i zagrlila me. – No, no, bit će sve dobro, samo nemoj plakati. – Ne mogu više! – jecao sam. – Hoćeš pusu, svoje Pusićke? – Kasnije, hvala. – Da aktiviram bombu? – Može! Zgrabila je dimnu bombu i osigurač strpala u usta. Onda se, odjednom, neočekivano, predomislila, ispljunula iglu, i – kad sam bio najuplakaniji, najranjiviji, najnepripremljeniji – zaskočila me i zajahala. Uvalila mi je jezik među zube, ne dajući mi ni sekunde da dođem do zraka. – Fuck me tender / Fuck me sweet / Never let me go / You have little dick complete / And I have you so… – zapjevala je poznati prepjev Elvisa Presleya. A svi znamo kako Pusićka i Elvis pjevaju! Sva sreća u nesreći da su nas zarobili neprijatelji. Nju su mučili i strijeljali, a mene silovali i – opet silovali. Ne sjećam se 48

koja mi je to vojska učinila. Samo me je šupak vraški bolio.

23. Probudio sam se uplakan i shvatio da je sve to bio samo ružan san. Svejedno, šupak me je i dalje bolio. Nisu se valjda opet upalili hemoroidi? Ne, bogu hvala, nisu, zaključio sam opipavši bolno mjesto. Bio je to daljinski upravljač televizora koji mi se zabio u guzicu dok sam spavao. Odložio sam ga na stol, još jednom opipao ranjeni šupak (kao da mu poručujem, ajde dobro je, bolje daljinski nego kurac) i otišao u zahod. Kobasa je nakrivljeno gledala u zahodsku školjku – više prema kadi nego tamo gdje treba – i nije poduzimala ništa konkretno. – Ajde pišaj…! – preklinjao sam ga. Uvijek, gotovo uvijek, kad lijepo razgovaram s kurcem, kao sa sebi ravnim, on posluša. Trznuo je kičmom dva – tri put i pustio mlaz. Popišao sam pločice, wc četku i okrznuo umivaonik. Uhvatio sam ga za vrat i usmjerio na pravi put. Ostatak od 1,5 litre mokraće završio je gdje treba. Protresao sam ga nekoliko puta i vratio u kavez. Nisam se trudio počistiti lokve koje sam ostavio za sobom. Ionako je sve bilo zasrano. Krajičkom oka spazio sam crne tangice kraj kade. Megine? Ziher! Bacila ih je na pod kupaone kad se 49

tuširala. Znači da se noćas njezina 16-godišnja pica, bez brnjice, šetala po kući, sjedila do mene u dvosjedu, gledala me svojim malim okicama, možda čak i otvoreno nudila. A ja nisam ništa pametno poduzeo, osim što sam je pustio da se smije grbavom, nakrivljenog kurcu koji je virio iz ženskih, trudničkih gaća. Koji sam ja seronja! Ostario sam, dobro je mala rekla. Uzeo sam tangice u ruke i prislonio na lice. Ušmrkao sam vjetar koji je dolazio iz njih. Nema što, pomislio sam, miris mlade pičetine puno je bolji od mirisa pečene janjetine. Osjetio sam kako mi se krv spušta međunožjem i jaja pulsiraju. Šmrk, šmrk! Sjetio sam se Ines i njezinog drkanja po pivskoj boci. Sjetio sam se šepave Zorice i njezine hobotnice. Sjetio sam se Megi i njezinih vitkih, glanc depiliranih nogu. I njezinog polužohara – poluguštera za kojeg je tvrdila da je zmaj na leđima. Digao mi se. Dobro je, nisam toliko ostario, pomislio sam s olakšanjem. Ušmrkao sam još malo njezine tange i maksimalno odlučan da je silujem, krenuo u prvu sobu u hodniku. Pa što bude, nek bude! Pet minuta seksa mijenjam za pet godina robije, pala je konačna odluka. Ušao sam u mračnu sobu, rolete su bile spuštene, zavjese nategnute do kraja.

50

24. Čim sam kročio unutra, opizdio sam kurcem u ormar. Tako mi i treba, mislio sam, kad ne razmišljam glavom nego kurcem. Razgrtao sam mrak rukama dok nisam napipao rub kreveta. Tu si, dakle?! Sad ćeš vidjeti tko ima ružnu i posušenu alatku! Što sam se više približavao postelji, glasnije se čulo hrkanje. Uvalit ću joj dok još spava, osmišljavao sam najbolju taktiku. Možda ga i ne osjeti, nadao sam se. Jedino tako mogu izbjeći zatvor, pod uvjetom, dakle, da prespava naš petominutni seks. To i ne bi trebalo predstavljati veći problem. Izvježban sam za gerilsko ratovanje sa ženama; one se i ne snađu a već su jebene. Zaokružio sam i definirao svoj silovateljski plan: vratit ću se u dnevni boravak i praviti se da spavam. Megi će misliti da ju je u snu ubo komarac, sperma na njezinim nogama da je puknuti prišt, Anita će mi oprati odjeću i skuhati kavu. I svi će biti zadovoljni, a ja zadovoljan i zadovoljen. – Heej? – čuo sam promukli, tek probuđeni glasić. – Mislila sam da se nećeš usuditi doći. – Sad ću te silovati! – rekao sam improvizirajući glas silovatelja. – Ajde da i to vidim… Pomaknula se na stranu, povukla deku s nogu, i napravila mi mjesto. Brzinski sam skinuo kompromitirajuće gaće i trudničku majicu, i uvalio se 51

do nje. Krenuo sam ofanzivno da se ne predomisli, ali i da stekne što bolji dojam o meni. Poslije će biti kasno za popravke. – Aghhh! – ispuštao sam zvukove tražeći bradavicu desne sise. – Lakše malo! – rekla je čudnim, nešto izmijenjenijim, glasom. – Gdje ti je sisa? – Niže malo. – Tu? – Fulao si, vrati se gore… Ne, ustvari, spusti se još malo… Još malo… E, tu, tu! – uzdisala je. Jezik mi se zapleo u šumu dlaka. Navodila me je pravac na Orlovo gnijezdo. Imala je više dlaka na pički nego ja na glavi. Zabio sam nos unutra, napunio pluća svježim zrakom, i zagnjurio. Usta su me boljela (Zlatko, kurvin sine!), ali sam svejedno borbeno navalio. Jezik se trošio kao da govorim tibetanskim. – Ah, ah, ah! – čuo sam iznad glave. Naletio sam na nekakvu kvrgu koja se protezala od pičke prema stopalu. Svašta, pomislio sam, kako mi je to promaklo noćas, dok sam joj gledao batake? Osim kvrge bio je tu i neki čudni, ustajali vonj, nimalo sličan onom proljetnom, mladalačkom mirisu iz tangica. Tada mi sine: – Kako si ono nazvala moj kurac? – upitao sam je, izgnjurivši nos van. 52

– Nisi se valjda uvrijedio što sam rekla da si ga nabavio na dječjem odjelu? – uzvratila je protupitanjem. Pa to je Anita, došlo mi je do mozga, stara flundrača od konobarice! Prošli su me hladni trnci kroz tijelo. Kao da mi je netko zabio nož u leđa. Umjesto da silujem njezinu kćer, dobrovoljno sam otišao nju jebati. – Anita? – očajno sam se nadao da sam pogriješio. – Reci? – Ništa – odgovorio sam sav sjeban.

25. Prevrnuo sam se na leđa, razočaran u sebe, u svijet i u svoju karijeru silovatelja. Srećom je bio mrkli mrak, pa Anita nije vidjela suze u mojim očima. – Šta ti je? Nije te valjda toliko to pogodilo? Pa nisi klinac… – tješila me je i krenula milovati po trbuhu. Da, klinac!? Klinka spava u drugoj sobi, a ja sam idiot, grozničavo sam mislio! Kurac je bio blago nokautiran i definitivno duboko razočaran u moje silovateljske sposobnosti. Anita ga je primila s dva prsta i blago masirala, kao da mu želi udahnuti novi život. – Ne smiješ primati srcu sve što žene govore – rekla je i dalje navlačila kožicu kurca – mi se volimo šaliti oko tih stvari. Ja sam kreten – rekao sam tužno. 53

– Nisi kreten, nisi. Samo se naokolo voliš hvaliti pa ljudi steknu krivi dojam o tebi. A zapravo si sladak… – Ja sam govno – bio sam nepopustljiv. – Nisi. – Jesam. I imam mali kurac. – Da vidimo… – rekla je i halapljivo ga ugurala u usta. Red centrifuge, red šamaranja jezikom po glaviću, pa opet red centrifuge, red šamaranja… i izdajnik od kurca je visoko digao glavu a, kladio bih se, i uživao. Mislim da mu nitko nije priuštio ovako dobro pušenje. Da je baletan, vjerojatno bi se digao na nožne prste i izvodio piruete. Pomislio sam na Megi. Je l ona tako dobro puši ko njezina mama? Ma sigurno je i bolja, danas su djeca iskusnija od staraca.

26. Zgrabila je za korijen kurca i povukla ga u vis, kao da ga želi iščupati. Jaja su poskočila, hemoroidi se uzburkali. Vrećicu s jajima je stavila u usta i igrala s njima pingpong. Iako nisam vidio, osjetio sam kako ritmički poskakuje. Napipao sam joj guzicu koju mi je uperila u lice. Jezikom sam navlažio kažiprst i piknuo je u prvu rupu. – Aghgggg, ahghhh, ahhhh! – stenjala je kao Jesenjinova kučka za svojom štenadi. – Dobro? A? 54

– Aghhhh! Mijenjao sam položaj prsta, čas sam ga upirao gore, čas dolje, čas je bio vani, čas skroz unutra, pa brže, pa sporije, nježnije, pa grublje. – Stavi ga sad malo u picu, molim te – rekla je. – Ups, oprosti, kriva vrata. – Nema veze, samo stavi – pomirljivo je dodala. Potražio sam drugi otvor i pogodio iz prve. Iste sam radnje ponavljao kao i u guzici. Samo sad je bilo puno više mjesta. Pridodao sam i srednjak, na što je falilo da mi skoro nije odgrizla kurac. – Lakše malo! – vrisnuo sam zabrinut za estetski izgled svoje kobasice. – Oprosti, zanijelo me. – Nema veze, samo ti daj – pomirljivo sam dodao. Usisala ga je zajedno s jajima. Ne znam gdje joj je sve to stalo, ali morao sam priznati da je majstorski odrađivala posao. Poput Davida Copperfielda učinila je da Kineski zid, između nje i mene, nestane. Copperfield je to uspio iluzionističkim trikovima, a ona ustima. Da je nagradim, kažiprstu i srednjaku sam dodao i prstenjak. Sad je rukovanje s pičkom već bilo teže izvedivo. Gibao sam prste po unutrašnjosti kao da lovim pauke u mreži. – Ahhhhhh! – samo je rekla. Jebi se, pomislio sam, kud svi tu i mali prst ide. Dodao sam ga unutra. Palac je ostao usamljen, ovlaš dodirujući šupak koji sam maločas hodočastio. Nije 55

imalo smisla i njega pridodavati razigranoj družini, pa sam s njim kucao po drugim vratima. To ju je još više narajcalo. Kurac se topio kao maslac na tavi.

27. – Mogu upaliti svjetlo? – rekla je, ispljunivši ga van. – Zašto? – Volim gledati dok se seksam. – Ajd dobro. Prebacila je koljeno preko moje glave i nagnula se negdje u stranu. Bila je raskrečena po cijelom krevetu, dupetom blago nakrivljenim nad moje lice. Brrrrppp! – prdnula je iz sve snage. – Joooj, kako mi je neugodno – rekla je. Upalilo se svjetlo na stolnoj lampi. I bi dan. A onda, kao da se ništa nije desilo, kao da nije ispustila ekološku bombu, kao da me sirotog gotovo nije ubila, sjurila se ponovo na kurac. Oblizala ga je još nekoliko puta, ovaj put rutinski, bez imalo stila, i zajahala ga gledajući me direktno u krmelje. Pocupkivala je u ritmu zagorskih svatovskih poskočica. Trap – tramp – trap! Bacio sam pogled u koljena koja su me čvrsto pričepila u postelji. Bila su išarana debelim, kvrgavim venama i nije im bilo kraja; nastavljale su se dalje po bedrima, preko trbuha sve do rastočenih sisa. Jebote, razmišljao sam 56

depresivno, je l ja to jebem balzamirano žensko tijelo – bez povoja? Mumiju bez kondoma? – Lakše malo! – rekao sam, trudeći se ne gledati je u kvrge. – Ahhh, blop, ahhh, blop, ahhh, blop! – bio je jedini odgovor koji sam dobio. Blop je ispuštala njezina pička koju sam, rastegnuvši sa svoja četiri prsta, pretvorio u ogroman zrakoprazni prostor. Blop i svjetlo koje je upalila zajebali su čitavu stvar; bijednu jebačinu koja je na koncu mogla imati kakav-takav karakter ozbiljnog seksa. Iako se svojski trudila, kurac je polagano, ali sigurno, gubio životnu energiju. Da spasim stvar, zažmirio sam i zamislio da je, umjesto nje, na kurcu Megi. – Ahhh, blop, ahhh, blop, ahhh, blop! – i dalje su dopirali snažni zvukovi do mene. Nije pomoglo ni što sam zamišljao kako Megi jagodicama prstiju trlja bradavice, niti kako oponaša Severinu, ni kako mi puši sa jointom u ustima, ni kako ima jahače čizme i nabija si bič u prekrasnu guzu. Jednostavno nije bilo pomoći. Moj kurac se, u Anitinoj pički, jednostavno nije snalazio. Bilo je previše komotno, previše praznog prostora, kao da sam se jedrilicom spustio na frankfurtski aerodrom. Zadebljane vene i iscijeđene, mlohave sise, koje su mlatarale zrakom više nego svi dijelovi naših tijela, samo su pojačavali dojam jalovog posla. 57

Iznova sam pokušao spasiti stvar zamislivši, ovaj put, Ines kako se gola prči ispred mene i mazno govori: – Stavi ga unutra i ne vadi narednih pet minuta, tvoj kurac je nešto najveće što su ženske oči vidjele, stavi mi ga, stavi, nafiluj me ko papriku, želim da mi sprema procuri na nos i uši, hoću ga! – Što je? – rekla je Anita i pogledom me ošamarila po jajima. – Što, što je? – rekao sam i otvorio oči. – Previše cugaš, stari moj. Kurac ti je u stalnom opadanju. Sjašila je i nastavila ga ustima obrađivati. Zažmirio sam i prepustio se mašti. Ines i Megi skupa; jedna druga jezikom zadovoljavaju; ja – kao John Holmes – ulazim u kadar, mašim se kurca i imam šest rupa za gađanje. Malo gurnem jednoj u jednu, pa malo drugoj… – Dobro je, opet stoji – rekla je Anita. Pogledao sam dolje; stvarno se gad ponovo isprsio! – Daj mi ga stavi otpozadi! – rekla je i odmah zauzela pseći stav.

28. Tromo sam se dignuo i prišao joj s leđa. – Mogu malo u guzu? – upitao sam nakon kraćeg premišljanja. – Ajd, možeš malo – odgovorila je humanim glasom. 58

Rastvorio sam joj polutke i pojavila se rupica okružena s nekoliko sijedih dlačica. Iz drugog pokušaja, kobasica je bila unutra. – Ahhh, to boli, jebo te bog! Što ti to treba?! – vrisnula je. – Kad je dobro – odgovorio sam – u ovoj se rupi osjećam ko doma. – Ah, ah, ah, boliiii…! – jecala je i dalje. Možda je nju i boljelo, ali mene je napokon prestala mučiti agorafobija. Kurac je opet dobio na važnosti, radio je savršeno, kao po loju. Više nisam morao gledati u njezine zadebljane vene, tek jednim okom u mlohavo dupe, a drugim u vrata sobe i ormar. Tada sam opazio nešto čudno, poput siluete. Netko je stajao pred odškrinutim vratima. Bila je to Megi. Stajala je u dvodijelnoj pidžami i promatrala nas. Uhvatila je moj pogled i brzo se povukla za korak. Ali sjena je i dalje padala u spavaću sobu što je značilo da je vrlo blizu poprišta. "Ovo si ti trebala dobiti, bejbe", pomislio sam i još žešće stao nabijati Anitino dupe. – Joj, joj, joj, svrši već jednom! – govorila je Anita. Dugo nisam čuo da mi je to rekla jedna žena i zato sam ponosno jahao dalje! Sjena se opet povukla, a pojavila se Megi. Ovaj put me je gledala u oči. Dok sam obrađivao njenu majku, nije ni trepnula. Samo smo si izmjenjivali poglede. Činilo mi se da mi ne zamjera. Dapače, bio sam uvjeren da uživa. 59

– Ahhh! – izustio sam poput Golijata dok sam vadio svog Davida iz Anitine guzice.

29. Sperma je pokosila njena leđa, oba stopala, a bogami dobrano pošpricala i natkaslić kraj kreveta. Ovaj put, Anita se prva sunovratila na jastuk. Vrata sobe brzo su se zatvorila i Megi je netragom nestala. – Zašto vi muškarci volite jebati u guzicu? – uzdišući me je pitala. – Jer imamo bolji pogled. – Daj, ne seri, ozbiljno te pitam. – Ne znam. Valjda tako držimo stvari pod kontrolom. Izvukla je ispod sebe plahtu i obrisala se od sperme. Mene i natkaslić nije doživljavala. – Prošlo je podne, ajd diži se. Idem ti stavit veš u perilicu i istuširat se. Stavi kavu. Znaš skuhati kavu? – Aha. – Onda pristavi vodu. Kava i šećer su ti na gornjoj polici, džezva je na štednjaku, a voda u pipi. Diži se, šta čekaš? – Evo sad ću – rekao sam i sjetio se Megi. Vjerojatno masturbira misleći na mene, sjetno sam se ponadao. Anita je odjenula neku olinjalu Nike trenirku i izletjela iz sobe. Pritisnuo sam prekidač na noćnoj lampi. 60

Blaženi mrak. Za nekoliko sekundi zaspao sam snom pravednika.

***** 30. Taksi me je dovezao ispred Josipovog zvona točno u 18,05 sati. Unatoč natečenoj labrnji, bio sam dobro raspoložen: Anita me je nahranila, napojila, oprala i, što je najvažnije, dala mi pičke i guzice. Upoznao sam i Megi, i bio sretan zbog toga, iako je nisam, kao što sam planirao, uspio silovati. Posebno mi je bilo žao što je nisam zatekao kad sam se probudio. Volio bih da sam mogao iščitati iz njezina pogleda je li se dovoljno naslađivala kad je, špijunirajući iza odškrinutih vrata, vidjela kako joj trančiram majku. Anita je rekla da je netom prije izišla van. Valjda opet na cajke, mislio sam tužno. A kad me je Anita za kuhinjskim stolom po treći put primila za kurac, odlučio sam pobjeći glavom bez obzira. Jebi ga, čast analnom seksu, ali zaista ne mogu dva dana za redom gledati njezine vene. Sjeo sam za prvi slobodan stol u restoranu i osluškivao zov alkohola. Začuo sam bijesno tapkanje borosana iza sebe i glas koji se približava mom stolu: – Slušaj, ovo je birtija, pristojan restoran, a ne tvoj ured! I ja sam konobarica, a ne tvoja sekretarica! Je l 61

to jasno?! – bila je to šezdeset četiri godine stara Ruža, jedna od šest konobarica Josipovog zvona. Iz pregače je izvukla zgužvani papir i stavila pred mene. – Evo ti! – rekla je glasom uvelog cvijeta. Živčanim, zapravo postklimakteričnim ženskim, rukopisom pisalo je: "Za Roberta! – zvao Marković (nazvati ga hitno) – zvao Zlatko 4 puta (nazovi ga, isto hitno) – tražila te neka ženska (navratit će ovdje u 8) – zvao Joško i pitao za Žarka – zvala neka ženska (nije ostavila poruku)". – Kupi mobitel i nek te kurve i prijatelji zovu na njega! – dodala je Ruža nakon što sam pročitao poruku. – Jesam, kupio sam ga, i izgubio. Četvrti ove godine… – rekao sam tužno. – Kupi drugi, svaki put kupi drugi, kad izgubiš. Jer je svinjski od tebe da ostavljaš ljudima broj ovog lokala!... Šta 'š popit? – Uffff! – protrljao sam oči: – Valjda nije prerano za pivo i pelin? – Dupli pelin? – Može. S puno leda, bez limuna. – Samo se nemoj opet napit i radit sranja. Čula sam da je sinoć bilo cirkusa, da te neki gospon mlatnuo jer si mu se upucavao ženi. Ihhh, pa da, kakva su ti usta, ko da si lizao ježu leđa… – Sinoć sam se skršio ko guzica, a kreten me je opizdio kad sam to najmanje očekivao – odmahnuo sam rukom nevažno. 62

– Ko ti je taj tip? Ja ga ne poznam? – Ne, to mi je najbolji prijatelj. – Kakvi su ti onda neprijatelji? – čudila se. – Je l te Anita ostavila pred kućom? – Je, je – zavrtio sam glavom u krug. – Glupača. Ja bih te pustila da se pred svima ugušiš u svojim bljuvotinama! – Dobra moja Ružo… – rekao sam pomalo nervozno – …ajde mi više donesi to piće, dehidrirao sam od toliko razgovora.

31. Okrenula se na peti i nestala u vidu magle. Ruža je inače, to moram reći, divna i kao konobarica i kao osoba općenito, istina, sada u postklimakteriju, vidljivo nadrkana i naporna sa svojim pitanjima. Uopće ne sumnjam u priče da je u svoje vrijeme bila proždiračica muškaraca, da je negdje u zaleđu Dalmacije, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vodila jedan od najprestižnijih kupleraja na ovim prostorima, i da se zaljubivši u svog klijenta, visokog oficira JNA, porijeklom iz Kragujevca, odrekla biznisa i posvetila partiji, bratstvu i jedinstvu. Srbin ju je napumpao, obećao da će je oženiti, čak je i upoznao sa svojim roditeljima i bratom Stevom. Ali došla je prekomanda i oficir Jovo završio je prvo na 63

Dedinju, a zatim u Ljubljani gdje se zadržao do Tiletove smrti. Godine razdvojenosti na relaciji Dalmacija – Beograd – Ljubljana učinile su svoje: Jovo se spanđao s mlađom i ljepšom komunistkinjom, kćerkom jednog bosanskog partijskog rukovoditelja, koji je za razliku od liberalnijih Dalmatinaca od Jove prvo zatražio propisno obavljeno vjenčanje kod matičara, pa tek mu onda dopustio da se omasti baklavom njezine kćeri Miradije. I tako je Ruža izvisila. Dijete je ostavila kod svojih roditelja, a ona sama je otišla u Italiju gdje je nastojala probuditi zaspali poduzetnički duh. Jedno vrijeme se kurvala u Salermu, učila strane jezike i talijanske zakone, a onda je, pred sam kraj osamdesetih, regrutirala desetak djevojaka iz bivše Juge i tako stvorila prvo privatno jugoslavensko dioničko društvo "Ti-to, ja-to" u Italiji. Nikad nećemo saznati bi li naša Ruža zauzela mjesto Patrizie D'Addario i bila snimljena sa Silvijom Berlusconijem u njegovoj vili na Sardiniji, jer su došle 90-te i prvi slobodni izbori u Hrvatskoj. Osim toga, počeo ju je mučiti išijas i sve češća gljivična oboljenja. Dobar posao u Italiji zamijenila je nepoćudnom politikom. Učlanila se u HDZ i umalo ušla u Sabor. Priča se da ju je upravo Mesić upoznao s Tuđmanom, ali Mesiću nije puno za vjerovati kad govori o tim vremenima. Jovo je odmah u početku rata zarobljen sa četom četnika negdje na Baniji i pozvao se na Ružu i njezin autoritet na Markovom trgu u 64

Zagrebu. Legende kažu, a ja sam sklon vjerovati takvim pizdarijama, da je spavala sa dvotrećinskom većinom u Visokom domu samo da oslobodi Jovu. I uspjela je, Jovo se vratio u Srbiju, otišao u prijevremenu mirovinu i objavio nekoliko zbirki poezije s ljubavnom i pacifističkom tematikom, od kojim mu je najpoznatija ona, znakovitog naslova: "Lepa Ruža Hrvatske". Time je Ruža zapečatila svoju političku karijeru i krenula u biznis sa ugostiteljstvom. Nekoliko je godina vodila birc u Španskom, ali joj je, s obzirom da je bila nenaviknuta iz ranijeg posla na izdavanje računa svojim klijentima, porezna uprava zatvorila taj lokal i poslala ju na burzu kao 295242. nezaposlenu osobu. Prije nekoliko mjeseci zaposlila se u Josipovom zvonu, i odonda konobari, daje besplatne savjete pijanim gostima i po potrebi čisti zahode.

32. Donijela mi je pivo i pelin, uputila prezriv pogled i nestala negdje iza šanka. – Roberte, stara pederčino, nekrofilu, pedofilu, sodomisto i veliki hrvatski pišče, pa gdje si ti? – začuo sam Joška iza sebe. Samo me je on umio počastiti ovakvim epitetima kad god bismo se našli.

65

– Ej, prijatelju… Evo me! – rekao sam i eksao pelinkovac. Potom sam odvratni okus u ustima ugasio s nekoliko gutljaja piva. – Zlatko te traži po cijelom gradu – rekao je i sjeo preko puta mene. – Ko ga jebe – odgovorio sam uvrijeđeno – danas ne primam isprike. Nasmijao se nestašno poput Charlesa Mansona. – Ne želi ti se ispričati, nego te ubiti – rekao je mrtav hladan. – Zaštooo? – začudio sam se. – Žena mu je zbrisala, pa sumnja da je kod tebe. Najebao si ako te pronađe. Progutao sam knedlu veličine slonovog govna. – Ko ga jebe, nek sam dođe, ionako se nismo razračunali od sinoć! – rekao sam i pokušavao ostaviti hladan dojam. – I? Jesi li? – Što? – Jesi mu maznuo ženu? – Koji vam je kurac, ljudi moji? – zavapio sam. – Kad god nekome pobjegne žena, okrivite mene. To stvarno nije pošteno.

66

33. Prije dvije-tri godine Dario je slavio zaruke s Vlastom. Kupio sam bocu viskija i došao u njegov stan. Vlastina sestra sjedila je do mene i nalijevala me istim tim viskijem čitavu večer. Onesvijestio sam se prije svih ostalih. Probudio sam se u noći s rukom na pički Vlastine sestre. Da se razumijemo, Vlastina sestra je poznata glumica, manekenka, dobar komad… navalio sam stoga na nju, kao što gladan navali na masni burek. Nije rekla ni da ni ne. Samo je raširila noge i spavala. Otkud sam mogao znati da se nafiksala i pala u komu? Otkud sam uopće mogao pretpostaviti da je narkomanka? Sve bi prošlo zadovoljavajuće, da u sobu nije banula Vlasta. Počela je vrištati, a onda mi je skočila na leđa i zabila nokte u lice. Da se obranim, gurnuo sam je laktom. Otkud sam mogao znati da će baš tamo biti njezino lice? Nisam. Vlasta je pala oblivena krvlju, a ja sam prestao jebati. Htjela je odmah pozvati policiju i optužiti me za silovanje i fizičko nasilje. Dario je to spriječio. Stao je kao Tito pred Neretvom, upalio joint i rekao: – Ne, tvoja sestra je kurva i narkomanka, inače ne bi bila glumica i manekenka. A Robert je običan idiot i nemoj zvati murju! Takvih je već pun Remetinec! 67

Nakon toga, Vlasta je ostavila Darija, a ja sam u očima svih drugih ispao negativac. Loš glas pratio me je od onda.

34. – Ines je dobra djevojka, samo je još mlada – rekao je Joško – Zlatko se mora naučiti nositi s tim. – Ne može je jebati – odgovorio sam mudro. – Svatko ima svoj križ – uzvratio je Joško i mahnuo Ruži. Ruža je doskakutala za naš stol. – Meni litru i vodu, a Robertu… Što ćeš ti popit? – obratio mi se. – Isto. – Vas dvojicu kad vidim u kombinaciji s alkoholom, mrak mi padne na oči – rekla je Ruža više sebi u bradu. – Bolje mrak na oči, nego cigla na glavu! – odgovorio je Joško. – Kako kome! – dodala je Ruža i nestala. Joško je novinar Hrvatske televizije. Svojevremeno je bio tv-zvijezda, njegovu ružnu facu snimali su za sve moguće prigode jer je izvještavao iz Sabora, Dolca, muzičkih festivala, Mirogoja i rodilišta. Bio je angažiraniji od unutarnjih hemoroida. A onda je počeo cugati. Zapravo, cugao je on i ranije, ali ovaj put puno brže i u većim količinama. Počeo je zaboravljati imena i 68

događaje, a u posljednje vrijeme full je zaboravljao i gdje se nalazi i o čemu obavještava, pa je nedavno umjesto svečanog otvaranja dječje bolnice najavio "tužan ispraćaj hrvatskog akademika koji je preminuo u 96. godini". I on je bio oženjen ženom puno mlađom od sebe. Zato sam ga razumio što pije i brani Zlatka. – Nema većeg prokletstva od kopanja tuđeg krumpira i jebanja vlastite žene – zaokružio je svoju filozofiju. – Onda pustiš druge da to odrade, a ti si prepišeš zasluge – rekao sam u maniri hrvatskog menadžera. – E, mali, kad bi to tako jednostavno bilo… Zašto si jebao Ines? – Nisam. – Kako nisi kad ni tebe ni nje nije bilo cijelu noć! Ja sam osobno bio u tvom stanu i sinoć i jutros. I nije te bilo. Ines je pobjegla Zlatku nakon što ste se vas dva zakačili. I nje nema cijelu noć. – Misliš, nakon onoga kad me je Zlatko nokautirao? – I ja bih te lupio da si bio tako bezobrazan. – Stvarno nemam veze s tim. Volio bih da imam, ali nemam. Ruža se pojavila sa cugom. Meni je namignula i pokazala glavom da ustanem. – Netko te ponovo zove na naš telefon – rekla je. Joško me je krvnički pogledao. – Vjerojatno Marković – rekao sam – već me je zvao. 69

– Ako taj tvoj Marković ima ženski glas, onda je to on! – izgovorila je Ruža i nasmiješila se nosnicama. – Onda je… – nisam znao što odgovoriti na tu provokaciju. – Slušaj, ako je Ines reci joj da se barem javi Zlatku. Nije fer što mu se ne javlja. – Joško je pokušao razriješiti problem. – Hoću, naravno! – rekao sam kao da se zaklinjem.

35. Nesigurno sam došao za šank. Slušalica aparata stajala je sa strane. Podigao sam je i čvrsto prislonio na uho. – Slušam? – rekao sam. – Heej, ja sam! – čuo sam s druge strane veseli ženski glas. – Ko? – Jesi ti, Roberte? – Na aparatu! – odgovorio sam službeno. – Ovdje Megi. – Megi? – Da, je l smetam slučajno? – Ne, nipošto – odgovorio sam sav sretan što je umjesto Ines bila ona. – Čuj, neću ti dugo smetati, he, he, he, samo sam te htjela nešto upitati, a malo mi je neugodno! Imaš li 70

možda 500 kuna za posuditi? Večeras je jedan privatan tulum kod mojih prijatelja, a malo sam loša s lovom. – Ne znam, nešto imam, ali ne dovoljno – bio sam oprezan. – Čuj, i ti si pozvan, samo da znaš, stara mi je danas rekla da si ti onaj pisac kojeg čitaju svi moji frendovi. Nisam to sinoć znala. Nadam se da ti neće smetati što će na tulumu biti svi dosta mlađi od tebe… Ali bit će i puno djevojaka, to ti ne smeta? – Doktor mi je prepisao djevojke na recept, jednu do dvije dnevno. Al u apoteci mi ne daju – odgovorio sam. – Onda dođi na tulum, evo ti adresa i broj mog mobilnog… – rekla je i izreferirala adresu i broj. Jedva sam stigao zapisati. – I ne zaboravi ponijeti 500 kuna! – rekla je i poklopila slušalicu.

36. Vratio sam se za stol gdje me je čekao Joško. U međuvremenu je već slistio čitavu bocu vina. – Nije Ines! – rekao sam pobjednički. – Nego tko? – Moja stara, pita jesam dobro. – I? – Šta? – Jesi dobro? 71

– Naravno, zar sumnjaš? – Kakva ti je stara? Je l zgodna? – Da nema brkove, bila bi pljunuti ja. Ruža je donijela još jednu rundu. Navalio sam ne razmišljajući previše o Megi i njezinom tulumu. Mrzim tulume, gužve, koncerte, sve vrste masovnih okupljanja i ostala sranja. Mrzim većinu ljudi, ali sam zavolio Megi. Možda to nešto i znači, možda ne. – Što ćeš raditi sad kad si dobio otkaz? – zanimalo je Joška. – Ima toliko stvari koje mogu raditi da se i sam ne mogu odlučiti – odgovorio sam poput Dalaj Lame i parafrazirao ga: – Ne dobiti ono što želiš, ponekad znači veliku sreću. – Tko je to rekao? Hitler? – Ne, ali umalo si pogodio. – Što ćeš raditi, nešto moraš raditi, zar ne? – bio je uporan sa svojim pitanjima. – Možda napišem roman. – Roman? O čemu ćeš pisati u romanu? – O ženama. Zamislio se i nakon nekoliko dubokih uzdisaja, i isto toliko gutljaja vina, napokon je rekao: – Što ti uopće znaš o ženama? – Ništa. Kao da je važno jednom piscu da zna o čemu piše…? – A tko će to čitati? Ionako više nitko ništa ne čita. – nije se predavao. 72

– Eto, sam si odgovorio na svoje pitanje… Nitko više ništa ne čita, pa mogu i ja pisati o temi o kojoj nemam pojma. Slegnuo je ramenima kao da ga boli kurac o mom romanu. – Brine me Žarko – rekao je ničim izazvan. – Cijeli život ga poznajem i dajem ruku u vatru da je bio veći pičkoljubac nego ti, ja ili bilo tko drugi… – Bravo za njega! – odgovorio sam. – Ali se u zadnje vrijeme jako čudno ponaša – rekao je kroz par uzdaha – kao da ga više ne poznajem. Ne gleda žene, ne komentira ih, ne trza. Umrla mu je strast za ženama. Sve mi se više čini da… Zaškiljio sam na jedno oko. Nisam ga shvaćao. Inače loše kopčam, to znam oduvijek, ali kad netko doda tri točke na kraju rečenice, e onda – jebiga! – Što ti se čini? – tražio sam da poentira. – Sve mi se više čini da je prešao na… drugu vjeru. – Misliš na Jehovine svjedoke? – Ma ne! – popizdio je – Na drugu stranu! Onu…

37. Na vratima lokala pojavio se Marković. Osvrnuo se, nešto rekao Ruži, i došao za naš stol.

73

Još uvijek nisam razumio na koju je to "stranu" prešao Žarko. Ali sam dobro razumio da Joško ne želi više govoriti o svom prijatelju pred Markovićem. – Vidim, ti roniš suze zbog otkaza? – rekao mi je Marković i nepozvan sjeo do Joška. – Kako je na poslu? Je l vam falim? – Ko rak na maternici. Joško se nasmijao, ja sam slegnuo ramenima. – Jebi ga, bitno je da vam falim. Udahnuo je i sklopio ruke ko da moli. – I ja sam dobio otkaz – rekao je glasom kao da komentira vrijeme u Bangladešu. – Ideš? – raskolačio sam oči. – Kako to? – Rekao sam ti odmah jučer da i meni kuhaju otkaz. – A tad je napravio dramaturšku pauzu od cirka dvije sekunde. – Ali već imam drugi posao, zato te i trebam. Joško se ustao, naklonio, i rekao: – Idem ja, da vam ne smetam. – Daj ne seri – rekao sam – ostani tu. Sigurno se ne radi o obavještajnim službama. – Dobro – rekao je Joško i vratio dupe u stolicu. Ruža je donijela tacu s vinom, pivom i pelinkovcem. Bila je tu i još jedna čaša za vino. – Što je ovo? – upitao sam. – Netko umire? – Ne, ja častim! – odgovorio je Marković. – Bit će da je neko sranje ako ti častiš! – rekao sam odsutno. 74

Marković je natočio vino Jošku i sebi, a ja sam eksao pelinkovac. Došlo je vrijeme za pivo. I za Markovića. – Zvali su me iz Orbit produkcije, to ti je ona firma koja snima sapunjare, reklame… – Da, znam čim se bavi Orbit! – prekinuo sam ga. – Pederi, komunjare, nesposobnjakovići i kriminalci – nadovezao se Joško. – Kako god, likvidni su. I potpisali su s tvojom kućom ugovor o igranoj seriji koja bi se trebala snimati na proljeće! – brecnuo se na Joška. – O čemu? – zanimalo me je. – To ni oni još ne znaju. Zato sad angažiraju ljude da im pišu scenarije. – E, to može proći samo kod nas – uzdahnuo sam. – Ma ne, imaju sinopsise kojim su prošli na Vijeću HTVa, i prva dva – tri treatmenta… – Pa o čemu se radi? – Miks kriminalističke-ljubavne-horor i socijalne drame. – Jebote, originalno do jaja! – rekao sam. – A što ja imam s tim? – Ti bi trebao pisati scenarije. Bio bi šef scenarističkog tima, ili tako nešto. Netko te je iz Orbita predložio – odgovorio je Marković – Fini ljudi! – rekao sam. – Koliko plaćaju? – Puno. – Koliko je to puno? – zanimalo je Joška kao i mene. 75

Marković je iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao jednu posjetnicu. – Evo, sutra budi na ovoj adresi u 11 i razgovarat ćeš s glavnim producentom i direktorom. Samo znam da su ti spremni ponuditi dosta. Uzeo sam vizitku i pažljivo je, sa svih strana, pogledao. Ništa zanimljivo, samo ime firme, adresa, web stranica i broj telefona. – Hm, a što ti imaš s tim? – upitao sam ga. – Ništa, ja sam vas spojio. – I to je sve? – Ma ne, radit ću u produkciji i pomagati tebi u pisanju. – Mašala, nema gladi kad drugi radi. A što će bit ako mi ponuda ne bude odgovarala? Razmišljam da napišem roman. – Jebo te roman, o čemu bi ti pisao u romanu, molim te lijepo?!… I nemoj više kenjat kvake, molim te, daj popij to piće i jedi govna. Ruža se opet dogegala do našeg stola. Vidjelo se da ju muče išijas i gljivice. – Opet telefon za tebe! – rekla mi je kao da me poziva na strijeljanje. – Oprostite, gospodo – rekao sam i pošao za Ružom.

76

38. Dok sam, rame uz rame, hodao uz Ružu, okrenula mi se u facu i nasmiješila: – Nisam vidovita, ali bih se mogla kladiti od čeg ćeš umrijeti… – Da čujem? – Od cuge, seksa ili ruke nekog ljubomornog muža – rekla je kao Vera Čudina. – A ne od posla? – Nisi taj tip. – Onda dobro – rekao sam s olakšanjem i dodao – Ružo, jesam ti već rekao da mi se sviđaju tvoje ortopedske čarape? – Jedi govna. Uzeo sam slušalicu koja je bila odložena uz aparat. – Halo? – rekao sam ozbiljno poput Woodyja Allena. – Halo? Ovdje Ines, sjećaš me se? Uslijedio je tajac. Pogledao sam oko sebe ne bih li u blizini vidio Zlatka kako mi iz zasjede prilazi nazubljenim mesarskim nožem. Ali nije ga bilo. Upitao sam: – Ej, pa gdje si ti? Čujem da te neki ljudi traže čitavu noć. Čak sam i ja osumnjičen. – Nisam otišla zbog tebe, ne umišljaj si. – Pa što si onda uhvatila maglu, i to tako naglo, bez pozdrava. – Recimo da si mi otvorio oči. 77

– Ja?...ja?... zar ja? Pa ja nisam u stanju ni sebi otvoriti oči, a kamoli nekom drugom… – snebivao sam se. – Rekao si ono, istina u pijanstvu, ali… što već dugo i sama sumnjam, da Zlatko ne želi dijete, da mu je teško ispunjavati… bračne obaveze. – Jebi ga, to sam ja onako, improvizirao, lupam kad se napijem, to nema nikakve veze… – Nemoj se pravdati, rekla sam ti već da sam svega toga već dulje svjesna. To što si ti rekao samo je prelilo punu čašu mojih sumnji. – Pa što sam ja to rekao? – zacvilio sam. – Znaš ti vrlo dobro. Nego, htjela sam te nešto zamoliti, naravno slobodno me odbij ako misliš da to nije u redu. – Reci. – Zamolila bih te da poručiš Zlatku da ću ujutro podnijeti zahtjev za razvod braka. Da me ne traži, da je sve gotovo… – rekla je i zalila suzama slušalicu telefona. – Pa što mu sama to ne kažeš? – Jer je prgave naravi, bojim se da bi me udario. Ili bi me molio toliko dugo dok god se ne predomislim, a to ne želim. – A zašto da mu ja to kažem, ako smijem pitati? – rekao sam. – Jer ste vas dvojica najbolji prijatelji, eto zato. E, jebi ga, pomislio sam – zato je dobro ne imati prijatelje. Uvijek najebeš ni kriv ni dužan. Kad imaš 78

samo neprijatelje, znaš na čemu si, uvijek možeš više – manje predvidjeti što te čeka. S prijateljima je život uvijek neizvjestan. Grozničavo sam razmišljao što odgovoriti Ines, a ne ispasti papak, ili ne poginuti od Zlatkove ruke. Sinulo mi je: – Zapiši moju adresu… Pišeš? – Čekaj… Hajde! – rekla je Ines još uvijek uplakano. Rekao sam joj svoju adresu i zamolio je da me pričeka pokraj stana u 23 sata. – Zašto da dođem do tebe? – upitala je bez prevelikog čuđenja. Čak sam pomislio da ju je moj poziv i razveselio. – Da raspravimo to. Osim toga, mislim da mi duguješ malo više informacija… – Dobro, dobro. Doći ću – rekla je. Poklopio sam slušalicu da se ne predomisli. Skovao sam plan: javit ću se Zlatku i reći mu da nemam ništa s tom droljom. Onda ću mu reći da sam je namamio u zamku, da će doći do mene u 11. Nakon toga neka rasprave što imaju, a mene neka ostave na miru. A možda se još i pomirim sa Zlatkom. Ipak smo mi, kako je i Ines rekla, najbolji prijatelji. Tko zna, možda još ima šanse da obnovimo prijateljstvo?

79

39. Vratio sam se za stol. Joško je pijano objašnjavao Markoviću kako funkcionira rad na televiziji. Marković prije ništa nije znao o tome, a nakon Joškovog objašnjavanja još manje. Sjeo sam i čekao tko će me prvi primijetiti. Bio je to Joško: – I? Tko je sad zvao? – Opet moja mama – odgovorio sam mu. – Šta je? Nema pametnijeg posla nego da te stalno zovka? – nastavio je pijano. – Zanima je kako se pravi sarma. – Znaš kuhati sarmu? – začudio se Marković Sveti Bože, pomislio sam, dobro je da uopće funkcioniram s takvim ljudima oko sebe. Tad sam se sjetio zadnje strofe jedne Kiševe pjesme: "…Bježeći dotud sam stig'o i evo što vam pričam, svijet se izmijenio malo. Iz vijeka u vijek je sličan. Jedino što me brine sitnica je jedna mala. Na svijetu danas ima mnogo više budala." Iskapio sam pivo i pozvao Ružu plaženjem jezika, režanjem i mlataranjem ruku. – Ružo, ocvali cvijetu moj, daj još jednu rundu! – rekao sam još uvijek poetski nastrojen. – Na čiji sad račun? – Na račun Orbita! – odgovorio sam joj i ispružio posjetnicu. 80

– Ne kenjaj kvake! – rekao je Marković, zabrinut da ću izgubiti vizitku. – Spremi to – a onda se okrenuo Ruži, i teška srca rekao: – Ja ću to riješiti. – Meni je važno da se vi odmah zbrojite, a ne da nastanu pizdarije i svađe kad sve to poločete! – odgovorila je Ruža poduzetno. – Ništa se ti ne brini, gledaj! – rekao je Joško pijanim glasom i izvadio bunt novčanica od po 10 i 20 kuna – Ovdje je barem… barem… barem 200 kuna. – Uhhhhh – zajedljivo je uzdahnula Ruža – s tim parama ću u prijevremenu mirovinu. Ustao sam i krenuo u zahod. – Kud ćeš? – upitao me je Marković zabrinuto. – Idem zmiji pustiti krv – odgovorio sam benigno. – Nemoj nestati! – Je li? A je l ti to misliš mene u stopu pratiti sve do sutrašnjeg sastanka s onim pederima? – sinuo mi je razlog njegove zabrinutosti. – Ako je i to potrebno, onda da! – odgovorio je. – E, zajebao si se, prijatelju! Jedan stih pokojnog Saše Meršinjaka kaže: "Sve bolesti mojih živaca, potiču od primitivaca!" – uzvratio sam mu nedvosmisleno, poetski nastrojeno, i nestao iz vidokruga.

81

40. U Josipovom zahodu ne smrde samo govna i pišalina, nego i dvije bijele kutijice postavljene na prozoru iz kojih svakih 30 sekundi idu prodorni zvuci: Psssssšt! Psssssšt!. Netko mi je rekao da su to osvježavajući mirisi lavande i vanilije koji bi trebali imati funkciju počišćivanja zraka od nestašnih fekalija i mokraće, a kojih se više nalazilo po pločicama zahoda nego u pisoarima i školjkama. U svakom slučaju, ti su pročišćivati na mene djelovali otrovnije od onog drugog smrada. Jedva se suzdržavši da se ne izrigam, došao sam do prvog pisoara, izvadio kobasu i namjestio joj pogled u štrkljastu slavinu iz koje je neprestano kapala voda. – Hej, Rokliceru, otkud ti? – začuo sam glas pored sebe. Bio je to Žarko, Joškov prijatelj, o kojemu smo nas dvojica razgovarali netom prije. Žarko je inače bogati prekupac vinima, odjeven u skupo Bossovo odijelo i crne lakirane cipele. Dok mi se obraćao, upravo je tresao kurcem po keramičkom pisoaru i stavljao ga u futrolu. Zamijetio sam da je ovlaš pogledao i u moj kurac kao da i njega želi srdačno pozdraviti. Ispružio mi je ruku. Svoju sam kobasu prebacio u lijevu, a desnom sam mu rukom pružio dlan. Rukovali smo se. Tako smo se, htjeli-ne htjeli, rukovali i kurcima. 82

– Evo me, malo razgovaram sa Joškom i Markovićem – odgovorio sam mu. – I Joško je tu? – Oči su mu se zasjajile. – Je, eno ga cuga, Marković nas časti. – Koje vino pijete? – Ja sam na pivu i pelinu. – A oni? – Mislim na graševini. – Neće vam smetati ako se priključim vašem stolu? – Ma kakvi. Samo daj, uvijek si dobrodošao. Izišao je iz zahoda. Ja sam rafalno prdnuo i tek onda se pošteno ispišao. Osjećao sam se lakše nekoliko kilograma. Žarko je, da samo spomenem, jedan od rijetkih domaćih biznismena koji se nije obogatio u sumnjivim pretvorbama iz naše novije povijesti. Digao je lovu iz Badela, lovu koju su mu ponudili kao otpremninu, da ga se riješe pod šifrom tehnološkog viška, a on je sve do kune uložio u privatnu firmu. Iskoristio je neke poslovne veze koje je do tada imao u bivšoj firmi i danas je, unatoč svim pizdarijama koje je prošao, uspješan čovjek. Ali ja ga ne volim zbog toga. Volim ga jer me je tisuću puta počastio pićem, kupio svaku moju knjigu, vozio me mrtvog – pijanog doma… Sve u svemu, Žarko je bio kapitalist sa čovječjim licem. U wc je ušao Joško, klateći se blizu mog kurca koji je posljednjim snagama davao sve od sebe da se ispiša. – Tko je Žarka pozvao za naš stol? – upitao me je pijano. 83

– Žarka? Onog krivovjerca? Pojma nemam. Znaš da se on svaki put ubaci nekom u društvo – odgovorio sam diplomatski. – Naručio nam je još jednu rundu. – Onda pusti čovjeka. Znaš da su uspješni ljudi vrlo usamljeni… – izrazio sam se lirski. – Imaš pravo. To što čovjek više nije svoj, što ne voli pičku, ne znači da je loš. A osim toga, možda je to samo prolazna faza u životu… Je l tako? – Apsolutno! – odgovorio sam, iako ga ništa nisam razumio. Nisam kurca shvaćao u kakvoj je to fazi naš Žarko. Joško me je pogledao zahvalno. – Ipak si ti pravi čovjek, s velikim srcem. Mene ne možeš prevariti, koliko god se pretvarao! – rekao je i ispružio mi ruku. Otresao sam kobasu i uzvratio mu rukovanjem. Postajali smo sve intimniji, kurci su nam se, preko posrednika, ruku, dotaknuli. Prišao je slobodnom pisoaru. – Evo i mene, stari moj! – rekao je, otkopčao šlic, i pogledao u žgoljavi kurac. – Jesam ti falio, zmaju?!

41. Za stolom su sjedili Marković, Žarko i Zlatko. Kad me je spazio, Zlatko je malo pridigao dupe i nagnuo se nad 84

mene. Skupio sam šaku i bio ga spreman opaliti u trbuh. Namjeravao sam ga složiti na pod i pobjeći glavom bez obzira. Ali, Zlatko je izgledao miroljubivo, čak za divno čudo i prijateljski. – Oprosti za ono jučer. I ti i ja smo malo pretjerali – rekao je i pružio mi ruku. Pružio sam mu svoj dlan, istina još uvijek malo sa strahom, nepovjerljivo, i protresao ga. Tako su se Žarkov, Joškov, Zlatkov i moj kurac ukrstili ko mačevi. – Maloprije sam se čuo s njezinom polusestrom, rekla mi je da me već neko vrijeme planira napustiti. A s obzirom da si je ti tek jučer upoznao, vidim da sam pogriješio u procijeni… – Jasno da si pogriješio, kretenu! – osokolio sam se. – Dobro, nemoj sad… – Šta nemoj?! Šta? Mogao si mi izbiti zub, idiote! – zauzeo sam gard Mirka Filipovića. – Oprosti. Napokon sam sjeo. Marković i Žarko su me promatrali kao junaka. To mi je bilo dovoljno. A osim toga, da se potučem sa Zlatkom, izvukao bih deblji kraj. Zato sam samo sjedio i pravio se strašno uvrijeđen. – Ako baš želi rastavu, neka joj bude – nastavio je Zlatko monotono. – Meni su 42, njoj 26. Oboje se stignemo još skrasiti, oženiti za srodne duše, imati djecu… ja samo više ne želim da mi to bude jedini prioritet u vezi. 85

– Je, kad ne možeš jebati – nisam se mogao uzdržati od svojih komentara. Zlatko se samo nasmiješio i ponovo mi pružio ruku: – Svaka čast! To sam samo tebi priznao, a ti mi to nabacuješ na nos i svima govoriš. Al nema veze, u pravu si, ne mogu je jebati deset puta dnevno. – A da prorijediš tu stvar na… šta ja znam?... šest, sedam puta? – ubacio se Marković u diskusiju. – Nije to dovoljno, ako je nimfomanka možda ima i veću potrebu! S muškarcima je posve drukčija stvar, mi smo ipak manje složenija bića….– započeo je Žarko, ali ga je prekinuo Joško koji se upravo vratio iz zahoda. Na hlačama je imao poveliku fleku od pišaline. – Nimfomanki, a ja sam imao jednu za vrijeme studentskih dana, treba kupiti četiri vibratora koje ćeš staviti u a) noćni ormarić kraj kreveta b) u ladicu sa beštekom ili tanjurima c) pored kade ili tuš kabine (ovisno što više koristi od tog dvoje) i pod d) u perilicu rublja, ako se ikad sjeti oprati ti prljave gaće. I ne treba škrtariti na tim spravama, kad ih poklanjate ženama. Japanci imaju dobro osmišljene vibratore, savijaju se, imaju četiri brzine, čak i mijenjaju boje i mirise po potrebi… – Joško – prekinuo sam ga – sad razgovaramo o Zlatkovoj ženi, Ines. – Ups, oprosti Zlatko, nisam znao da ti je žena nimfomanka! – pravdao se Joško. 86

– A gdje ima kupiti takvih… vibratora? – tiho me je pitao Žarko. Slegnuo sam ramenima da ne znam. – Za tebe? Nemoj sad da te nokautiram kao Zlatko Roberta! – Joško je čuo Žarkovo pitanje i pomahnitao. – Neeee, za boga miloga, onako… samo pitam.

42. Ruža je sve češće dolazila za naš stol s novim rundama, a mi smo bili sve opušteniji. Poslije nekoliko rundi, naručio sam kavu bez šećera. – Dragi Roberte, jesi ti to bolestan? – pitao me je Marković. – Ne, imam još posla za večeras! – rekao sam. – Čak dva! Mislio sam na Megi i na Ines. Marković je iz džepa je izvadio neku kramu od mobitela i dao mi je. – Evo ti, ovo ti poklanjam. Nije nešto, ali ima još čitav bon unutra, možeš nazvati, a možeš se i javiti. Je l to okej? – Hvala! – rekao sam i spremio ga u džep, ne kaneći ga puno ispitivati otkud mu takvi izljev darežljivosti. – Želim da se sutra pojaviš na onom poslovnom sastanku, rekli su da ne dolazim bez tebe! – napokon mi je pojasnio stvar. 87

– Jasno. Nemaš frke, kad sam ja to uostalom zajebao prijatelja? – odgovorio sam. Uputio mi je nedvosmisleni pogled i rekao: – Toga se najviše i bojim kod tebe. Uvijek zajebeš! Zlatko mi je mahnuo rukom da se mu se približim. – Čuj, ako te Ines bude zvala, ili ako se negdje sretnete, reci joj da me se ne treba bojati. Moramo to riješiti ko civilizirani ljudi… Zatiltao sam. Što sad napraviti? Ne reći mu da je Ines prije pola sata nazvala i da smo se dogovorili naći kod mene u 23 sata? To ni najgorem neprijatelju ne bih učinio. Ipak: – Ma gdje bih je ja vidio… ili čuo? Opet fantaziraš, moj Zlatko. – Samo kažem, ako… – Nema ako! – odrješito sam odgovorio. – Naletim li na nju, osobno ću je dovući za kosu tebi pred noge, pa ti s njom raspravi što imaš. – Pravi si prijatelj. – Zar si sumnjao? – Ružo, može još jedna runda!? – zaurlao je Joško. – Ko plaća? – stigao je odgovor od šanka. – Ja ću! – dreknuo je Zlatko i zahvalno me pogledao. – Ja još pola sata ovdje kenjam, pa idem – rekao sam. – Imam nekog posla. – Al to nije razlog da si ne popijemo po još jednu! – odgovorio je Žarko. 88

– Pa nismo valjda pederi da odbijemo piće, je l tako? – odgovorio sam mu, a on se kiselo nasmijao. – Nemoj izgubiti mobitel? – rekao je Marković – Koji mobitel? – Ne seri! Onaj koji si stavio u jaknu. – A taj, ne brini se, čuvam ga ko zjenicu oka u glavi. Ruža je ekspresno donijela piće. Taman kad smo pomislili da će bestragom nestati, povukla me je za rukav i šapnula mi na uho: – Zvala je Anita. Rekla je da si ostavio neke papire sinoć u taksiju i pita te hoćeš li večeras doći po njih? – Koji usrani papiri? – razmišljao sam. Je li to neka šifrirana poruka? Sigurno jest, fali joj valjda kurca u guzici pa me zato zove, pomislio sam. – Ne večeras, poruči joj, molim te, da imam posla. Pozvan sam na jedan tulum… Ustvari, reci joj da moram na neodgodivi poslovni sastanak! – Dobro – rekla je, a onda me još jednom, ovaj put snažnije, povukla za rukav. – Nemoj da ti padne napamet da je iskorištavaš, jesi čuo?! Ona je udovica, rano ostala bez muža, samohrana je majka i velika vjernica…! Je l ti jasno?! – Jasno ko dan, Ružo! – Dobro onda! – odgovorila je i nestala u pravcu šanka.

89

43. Posrkao sam kavu, malo piva, cijelu čašu pelinkovca, pa onda još malo piva i za kraj još piva. Čaša, boca i šalica ostale su sablasno prazne gledati u mene. Bilo je 21:15. Ustao sam kao Napoleon kod Austerlitza i pozdravio se sa svima, objašnjavajući im po stoti put da imam već unaprijed dogovorene obaveze. – Je l to neki posao u pitanju? – zanimalo je Markovića. – Je, al ne takav posao. – Čuj, na onaj sastanak sutra idemo zajedno. Doći ću autom po tebe u 10:30. Može? Kimnuo sam. Besplatni prijevoz mi neće škoditi. – Ideš nešto umočiti? – sad je zanimalo Joška. – Koga? – nadovezao se pijani Žarko iskreno. – Sigurno nekog dječačića! – Zlatko je htio ispasti duhovit. Pregrizao sam usnu jer mi je došlo da mu odgovorim: "Tvoju Ines, majmune, pod uvjetom da ga držim manje od pet minuta unutra." Ali nisam, što je i shvatljivo u takvim prilikama. Pokraj šanka me je opet zaskočila Ruža. – Slušaj imam još dvije runde za koje ne znam na koga da pišem… – Piši na Zlatka! – rekao sam. – Jesi siguran? – Sto posto, rekao je da sve plaća kako bi se iskupio za ono sinoć. 90

– Znači, to je taj prijatelj? Kimnuo sam. – Fin neki gospodin – rekla je i dodala još nešto što nisam čuo jer sam već bio na cesti.

44. Taksi me je dovezao pred zagrebačku mamuticu, ispred broja 16. Na portafonu sam našao prezime Presečki. Vrata zgrade su bila otvorena pa sam samo ušao u mračni hodnik. Stisnuo sam gumb na liftu i osluškivao. Prodoran zvuk, kao iz glavne klaonice goveda, zaustavio se tik ispred mene. Prasak. Vrata su se otvorila uz cvilež. Ušao sam i pritisnuo gumb za 11 kat. Oko mene su bili grafiti u duginim bojama. Bože moj, mislio sam, valjda nisam u stožeru Iskoraka, udruge za prava homoseksualaca? Samo bi im ja trebao na svu onu muku koju imaju? Pročitao sam nekoliko grafita: "Najveći podvig je proći kroz gusto naselje sa rijetkom stolicom" – ovaj se grafit valjda odnosio na naselje Travno. "Kiša pada, trava raste, ja je sušim, pa je pušim" – zgodna pjesmica, i za sam kraj sam pročitao još i ovo: "Muškarci, dok postoji mikroskop, ne paničarite" – e, ovaj je optimističan, zaključio sam, podiže raspoloženje. Lift se zaustavio, vrata odškrinula i čulo se nešto nalik na tres, cvijk, baf. Izišao sam. U hodniku je bilo 91

najmanje 48 vrata. A meni trebaju samo jedna, i to ona na kojima piše Presečki. Tada sam začuo zavijanje iza prvog hodnika lijevo: "Ko bi reko čuda da se dese / pa Miljacka mostove odnese / da ne mogu tebi doć / da ne mogu ulicom ti proć". E, to je valjda to, pomislio sam i krenuo k Miljacki i Halidu Bešliću. Što sam se više približavao, Halid je bio glasniji: "Ja sve ove dane čekam da mi svane / da vidim tvoj dragi lik / ja sve ove dane tješim jarane / a bolan sam više od njiiiiih". Ma bolan si ti moj kurac, mislio sam, poslušaj se samo kakva to sranja pjevaš pa ćeš tek onda osjetiti bol! Legao sam na zvono Presečki. Ništa! Umjesto otvaranja vrata, zagrmilo je: "Poznat ćeš me i po mraku / po pjesmama i meraku / a ja tebe po ljepoti / što ne prolazi". E, jebiga, pomislio sam, ovo je promašena investicija. Malo sam se odmaknuo od vrata Presečki, jednom rukom naslonio na zid, i povratio. Susjedna vrata su se otvorila. Izišla je smiješna baba u spavaćici i viklerima na glavi. – Susjed, kaj je ovo? – pitala je udbaškim akcentom. Pogledao sam je odsutno. – Simbioza života kao alkohola i narodnjaka – odgovorio sam i još jednom povratio. – Zvat ću policiju. Ko bu ovo počistio? – prijetili su njezini vikleri. – Odjebi, baba. Nemoj da te sravnim sa zemljom! 92

Baba se okrenula na drugu stranu i vrisnula: – Jadranko! Jadranko! Odi sim! Smesta kad ti velim! Čuo sam neku vrstu brundanja, otprilike onako kako to rade medvjedi u zoološkom vrtu: – Kaj je sad, matora?! Pretrnuo sam. Zar je moguće da ne mogu izbjeći batine barem na jedan jedini dan? – mislio sam očajnički. Ali na vratima, pored babe, pojavio se suhi starac, od svojih 90 godina. Imao je naočale s trostrukom dioptrijom i bio je pljunut Homerov otac, Grampa Simpson. – Gospon, molim vas da odmah odete odavde! – rekao je. – Je l to vaši puštaju tako glasno muziku? – nadovezala se Mona Simpson. – Držao sam do dobrosusjedskih odnosa svih ovih godina, al sad mi vas je pun kufer! – opet se javio Grampa. – Jadranko, zovi policiju! – Budem! – Odmah! – Ček da se okrenem.

45. Obrisao sam usta i ponovo legao na zvono. Umjesto pozdrava, s druge je strane zagrmilo: "Voli me kao sad 93

/ i kad ne budem mlad / i kada dani ostave / na mome licu tragove". Uzeo sam stvar u svoje ruke i šakom zalupao po vratima, dok sam drugom još uvijek jahao po zvonu. Napokon su se vrata otvorila. Ispred mene se pojavio jedan dječačić sa čirevima na licu. Ustuknuo sam. – Šta ti je to? Variola vera? – Ne, prištevi. – Dobro – odahnuo sam. – Ajde pusti me unutra. – Tko ste vi? – Sanitarna inspekcija – rekao sam i progurao se pored njega. Stan je smrdio po rigotini, alkoholu, marihuani i dimu cigareta. Kroz nebo dima vidio sam dječurliju, njih 15 do dvadeset, ne starijih od 17 do 18 godina. Ali svi su uredno držali boce u rukama i pili. Netko je gazio po pivi, drugi po votki, vinu, džinu i viskiju. S jeftinog sterea odzvanjali su još jeftiniji zvukovi Šabana Šaulića: "Gdje si sinoć noć proveo / Da l si s dragom svojom bio / Sa zorom sam drugovao / i draganu grlio". – Bog te jebo, ugasi to! Hoćeš da se ušlagiram?! – zavrištao sam Varioli veri u uho. – Ne, stvarno, tko ste vi? – mucale su mu boginje po licu. – Gdje je Megi? – Recite mi prvo, tko ste? – Megi me je pozvala. Variola vera je pljesnuo rukama i ushićeno zaurlao: 94

– Ljudi, ovo je Robert Roklicer, onaj pisac! Došao je! Dva, tri maloljetnika su se okrenula, pogledala me nezainteresirano, i nastavila dalje pjevušiti refren Šabana Šaulića. Koju samo karijeru imam?! – mislio sam u sebi – čitaju me još jedino luđaci, maloljetni kurvini sinovi, narkomani i eventualno seksualni prijestupnici. – Gdje je Megi? – ponovio sam pitanje boginjavom mulcu. – U sobi. – Kojoj? – Onoj tamo – rekao je i pokazao na jedna vrata. Krenuo sam u tom smjeru, ali Variola vera me je pretekao. – Znate, ne biste smjeli ući… Ovaj, ja… – Odjebi, mali. Nemoj da ti operiram taj čir na nosu! Poslušno se maknuo u stranu.

46. Ušao sam u sobu i vidio Megi kako sjedi na bračnom krevetu, a pored nje slini jedan balavi mamlaz. Ljubili su se. Mamlaz ju je držao za desnu sisu i pritiskao je kao sirenu na automobilu. Današnji klinci nemaju stila, hendikepirani su u seksu, pomislio sam i taman htio zatvoriti vrata kad me je ugledala. Samo se osmjehnula, otvorila usta širom, i zavalila jezik onom 95

retardiranom malom idiotu. Dobro, ko te jebe kad tako hoćeš, pomislio sam, i vratio se svojim tifusarima. Što sad da napravim? Nisam valjda prevalio toliki put da bih umro na jebenim narodnjacima u društvu maloljetnih kretena? – Hoćete nešto popiti? – upitala me je jedna djevojčica bez sisa. – Što imaš na lageru? – Ima svega, ima vina, piva, votke. – Uživjela se u ulogu domaćice. – Krenimo redom. Donesi prvo vino – rekao sam. Variola vera je stajao s jednom grupom klinaca, nešto im govorio, i pokazivao prstom na mene. Očito je da sam mu dokurčio kao i on meni. Onda je netko stišao Šemsu Suljaković a Variola vera se proderao: – Ovu sam knjigu nabavio kad sam imao 12 godina. Pročitao sam je do sada barem trideset puta i pročitat ću je još tristo. S nama je autor ove knjige i zamolio bih ga da nam pročita svoju najdražu pjesmu! – rekao je boginjavčar i u vis podigao moju prvu zbirku pjesama "Underground". Svi su pogledali u mene, barem petnaest pari pijanih i drogiranih očiju snimalo me je uzduž i poprijeko. Da nisam već sjeo u jednu slobodnu fotelju, pobjegao bih glavom bez obzira. – Daj mali, ne seri! – rekao sam i izazvao sveopće zgražanje klinaca. – Samo jednu, molim vas! – vapili su maloljetni glasovi. 96

– Ne mogu čitati dok se ne napijem, takva mi je karma – odgovorio sam. – Dobro, onda ću ja jednu – rekao je drugi klinjo i preuzeo knjigu od Variole. Otvorio je nasumice jednu stranicu i pročitao pjesmu "Hey Tepert". Morao sam priznati da je nije čak ni tako loše pročitao, mada ja to bolje radim kad se napijem. Čuo se dosta glasan pljesak, a onda je netko vratio Šemsu na repertoar: "Izdali me prijatelji / izdao me brat / izgubila sve sam bitke / al još vodim rat". Bravo, Šemso, pomislio sam, znaš pogoditi pravo vrijeme. Djevojčica bez sisa donijela mi je prljavu staklenu čašu do vrha natočenu bijelim vinom. – Dušo, gdje je boca? – rekao sam i gledao u masnu čašu. – U kuhinji. Da vam je donesem? – Donesi je, anđele, amo – rekao sam i odložio čašu na pod, do nogu. Mali retardirani koji je pročitao "Hey Tepert" prišao mi je s ispruženom rukom. – Ja sam Miki – rekao je. – Manojlović? – Ne, Preradović. Rukovali smo se. – Jeste li zadovoljni kako sam pročitao pjesmu? – Dosta dobro! – odgovorio sam. – Znate, kad završim srednju planiram upisati glumu na Akademiji. 97

– Držim ti palčeve. – Stvarno ste zadovoljni? – Više nego zadovoljan. Isti si Joe Pesci u mlađim danima! – rekao sam kako bih ga što prije odjebao od sebe. Ali on se okrenuo i viknuo na sav glas: – Ivanaaaa! Čuješ šta je rekao gospodin Robert, da sam isti ko Joe Pesci!? – Ko je taj? – doviknula je ta Ivana s druge strane sobe. – Glumac! – Čiji? – Američki! – Gdje je glumio? – U filmovima, jebo te ja! – popizdio je Pescijev nasljednik.

47. Djevojčica bez sisa donijela je polupraznu bocu "Ribara", valjda najgoreg vina koje postoji na zemaljskoj kugli. – Evo izvolite! – rekla je i pružila mi flašu. – Je l imaš kakvo drugo vino? Od ovog mi ispadaju dlake – rekao sam joj i prigrlio bocu. – Ne znam, moram pogledati – odgovorila je i htjela natrag svoju bocu. 98

– Neka je tu, dok se ne vratiš da mi pravi društvo – pravdao sam se i jače zagrlio svog "Ribara". Bolje govno u ruci, nego tramvaj na grani, pomislio sam. Otišla je, a pojavila se Megi s balavim mamlazom. Prišla mi je i poljubila me u obraz, kao da smo stari prijatelji. Mamlaz je nestao u gužvi. – Što je ovo? – upitao sam i prstom pokazao mjesto gdje me je poljubila. – Što, što je? Zar te ne smijem poljubiti? – rekla je sa smiješkom. Makinalno sam potegao iz boce. Okus je bio kao da mi se netko posrao u usta. Umalo sam povratio. Megi je sjela na naslonjač fotelje i svojom se guzom protrljala po mojoj nadlaktici. – I? Nisi mi odgovorio? – Šta? – Ne smijem te poljubiti? – Samo ako i ja tebe smijem. – Pa ko ti brani? Uhvatio sam je za ramena i povukao na sebe. Oblizao sam je od nosa do brade. Onako kako to rade krave svojoj teladi. – Prestani! Gledaju me frendovi! – rekla je i malo se odmaknula. I zaista, bila je u pravu, svi su klinci zurili u nas. Jedino je onaj njezin mamlaz gledao negdje u zid. Šemsa je i dalje zavijala: "S tobom su mi dani / kao duge kiše / hoću malo sunca / ne želim te više". 99

– Tko ti je onaj? – upitao sam je i pokazao glavom na mamlaza. – Nitko. Frend. – A ti svim svojim frendovima daš da ti stišću bradavice? – Što hoćeš? Tebi sam noćas zamalo popušila. – Što nisi? – Kad je ružan. – E, jebiga. Djevojčica bez sisa se vratila s dvije neotvorene boce graševine. – Samo još ovo imamo od vina – rekla je sramežljivo. – Bog te blagoslovio, kćeri – odgovorio sam i zgrabio obje boce. Nakon što sam upaljačem na jedvite jade otvorio jednu flašu, nagnuo sam je i iskapio dobra dva decilitra. – Jesi mi donio 500 kuna? – Jesam. – Daš mi ih? – Šta ja dobijem zauzvrat? – upitao sam je i u isti se mah osjećao kao iskusni pedofil koji pred školom mami djevojčice s vrećicom bombona. – Ovisi, što ti mogu dati? Reci? – Znaš ti dobro – odgovorio sam i ponovno stavio bocu u pogon. Već je pol sadržaja graševine nestalo. Moram priznati da mi ne predstavlja nikakav problem zatražiti pičke bilo koju drugu ženu, ali ovo je još bila klinka, jebi ga. 100

Mogao bih završiti na robiji. Zbog pet minuta, na pet godina. – Daš i meni gutljaj? – Evo ti "Ribar"! – ponudio sam joj drugi, lošiji izbor. – Neću to smeće, daj graševinu. Nevoljko sam joj pružio bocu. Dobro je potegla. – Gledala sam vas noćas… tebe i mamu, kako se ševite – rekla je nakon što je konačno pustila bocu. – Znam, vidio sam te... I, je l bilo dobro? – Sasvim pristojno za jedne starce – odgovorila je i nasmiješila se. Kradom sam je uhvatio za sisu. Nije se opirala. Malo sam trljao po mjestu na kojemu sam pretpostavljao da je bradavica. Ništa se nije dogodilo, ili nije imala bradavicu, ili joj se nije dizala, ili sam naskroz fulao poziciju. – Još smiješ i drugu sisu opipati, a onda mi daj 500 kuna – rekla je hladno, i malo se pomaknula unatrag. – Skupa si – odgovorio sam. – Za tu lovu sam navikao dobiti puno više. – Onda nađi drugu kurvu! – rekla je i stresla ruku sa sise. Ustala se i nadureno otišla na drugi kraj sobe. Prišla je mamlazu, zagrlila ga, i uvalila mu jezičinu u usta. Dok ga je žvalila, nije skidala pogled sa mene. Ja sam nastavio obrađivati bocu. Iz tri pokušaja sam je do kraja uništio, a onda sam prešao na drugu. Dobro je, što je – tu je, govorio sam u sebi, vjerojatno mi nije 101

dobar horoskop za danas, drugi put će biti bolje. Potegao sam još dva puta iz nove boce i dlanom jedva zaustavio bljuvotinu u ustima. Skočio sam ko ofuren i prvog klinca upitao gdje je zahod. – Hodnikom lijevo, druga vrata! – rekao je uplašeno da ga ne zarigam.

48. Potrčao sam ko Usain Bolt na Svjetskom atletskom prvenstvu, uletio u wc, zalupio vratima i izrigao se u kadu. S obje ruke uhvatio sam se za cijev slivnika i ponovio riganje još jednom. Smogao sam snage pustiti vodu. Sjeo sam na rub kade i lovio svjež zrak. Tada sam ugledao djevojčicu bez sisa kako sjedi na školjci i piša. – Šta radiš ovdje? – zavapio sam kroz nos, jer mi je grlo još uvijek bilo začepljeno bljuvotinom. – Mokrim. – Što nisi zaključala jebena vrata? – Ne daju se zaključati. Brat je slomio bravu. Nemoćno sam slegnuo ramenima: – Dobro, pišaj. Neću gledati. – Hvala. Povratio sam još jednom i ispustio žuč kroz nozdrve. Kupaona se zajedno s plafonjerom, kadom, djevojčicom bez sisa i malim umivaonikom stala okretati u krug. Primio sam se čvršće za rub kade da ne 102

padnem, ali sam svejedno tresnuo na koljena. Sveci moji, pomislio sam, dobro je Ruža prognozirala da će mi alkohol doći glave. Ali zar u nečijem zahodu, nekog tamo Presečkog?! Bolje bi bilo za moju reputaciju da me je Zlatko umlatio, ili da sam se predozirao Viagrom, pomislio sam dok sam padao u nesvijest. Čuo sam kako se voda slijeva u wc školjku, zatim šum vode u umivaoniku, da bih na kraju osjetio trljanje vlažnog ručnika po čelu. – Je li vam bolje? – čuo sam brižan glas djevojčice bez sisa. – Da pozovem hitnu? – Ne, ma kakvi! – odgovorio sam. – To mi je od premalo seksa. Pimpek raste – znaš što je pimpek? – a tlak neminovno pada. Nasmijala se. I dalje me je brisala ručnikom. – Znam što je pimpek – rekla je dok me je vlažila po licu. – Dobro je da znaš, trebat će ti u životu – odgovorio sam joj. Život mi se polagano vraćao u udove. Sjeo sam na pod, uz kadu. Djevojčica bez sisa sjela je do mene i dalje se brinući hoću li preživjeti. – Sad je u redu, hvala ti – rekao sam i pogledao je.

103

49. Imala je mršavo, ispijeno lice i dugu plavu kosu. Osim što nije imala sise, bila je sasvim okej. Možda bolja nego svi oni razulareni klinci zajedno sa mnom. – Valjda mi je pozlilo od onog malog… onog s velikim boginjama – rekao sam tek tako da započnem razgovor. – Kojeg? – Onaj što izgleda kao da ima velike boginje, znaš onaj… što je po licu sav u krastama i čirevima. – To mi je brat, Alen. Moj mlađi brat. – E, jebiga, gdje si baš njega našla za brata. Uzeo sam joj ručnik iz ruku i stavio ga na glavu. Vezao sam ga kao maramu. – A čiji je to stan? – Mojih roditelja. Alenovih i mojih – ispravila se. – Gdje su oni? – Kod tetke, vraćaju se u ponedjeljak. – A vi tulumarite, a? I to još uz narodnjake? – htio sam odglumiti moralnu vertikalu u poluhorizontalnom položaju. – To su Alenovi prijatelji, oni se pale na cajke, a ja ne. Ja slušam klasičnu glazbu, Haydna, Beethovena, Mozarta… – Od klasike do Šemse Suljaković dalek je put, draga moja. Što će vam roditelji reći kad saznaju da ste stan 104

pretvorili u narodnjački klub? – i dalje sam izigravao većeg katolika od pape. – Meni neće ništa, ja sam odavno napunila osamnaest – odgovorila je. Ponovno sam je pogledao u sise. Jebiga, nije im bilo ni traga. Pa kako onda osamnaest? Lice i ostali dijelovi tijela mogli bi se ukomponirati jednoj osamnaestogodišnjakinji, ali gdje su sise, zaboga?! Gdje li su se sise samo zavukle? – mislio sam. – Vi ste mislili da sam njihova vršnjakinja? Jedna od njih? – rekla je kao da mi čita misli. – Pa, da. Ovaj, hoću reći da… – Spavate li s Magdalenom? – prekinula je moju blamažu još gorim pitanjem. – S kim? – Megi? – Ne, Bože sačuvaj, ona je još djevojčica. Mislim da joj je tek šesnaest – počeo sam se braniti kao na sudu. – I je, mada… – Mada što? – zainteresirala me je. – Mada mislim da se i tako mala troši sve u šesnaest – rekla je i nasmijala se. I ja sam se kiselo nasmijao, da je ne uvrijedim. Što mi vrijedi njezina trošidba kad ja nemam nikakve koristi od toga, pomislio sam. – Je li istina ono što pišete o ženama u svojim knjigama? – nastavila je kao isljednik. 105

– Više-manje – odgovorio sam kao naš veleposlanik Jovan Vejnović kad ga je Uskok pitao je li prokrijumčario 5 tisuća litara alkohola u Libiju. – I stvarno za sebe mislite da ste dobar… jebač? – rekla je i malo zarumenila u obrazima. – Najbolji koga znam – odgovorio sam. – I možete zadovoljiti svaku ženu? – Ni jedna se još nije požalila. Naglo se ustala i krenula prema vratima. Gledao sam majušno dupe kao odlazi. Ode i ova prilika, mislio sam. Kriv mi je horoskop, nemam se tu što žaliti. Djevojčica bez sisa odškrinula je vrata i zakoračila na hodnik. Pogledala je lijevo, pa desno. Vratila se u zahod i zatvorila vrata. Odgurnula je visoki ormar s pričvršćenim ogledalom, na sredinu ulaza i prislonila ga na vrata kao da gradi barikade. Svukla je džemper i ostala samo u bijeloj potkošulji. – Što čekate? Svlačite se brže, dok nam netko od klinaca nije banuo! – izdala je zapovijed.

50. Za pet sekundi bila je gola ko od majke rođene. Istinabog i nije imala neke sise, prije su to bila dva venerina brijega s ispupčenim bradavicama, ali dovoljno velika brežuljka da ispune unutrašnjost mojih dlanova. Otkopčao sam remen na hlačama i spustio 106

gaće. U hipu sam bacio sa sebe maramu, odnosno ručnik koji sam svezao oko glave. Kurac je stidljivo provirio van u polukrutom položaju. Nije se ni on snašao u novonastaloj situaciji, baš kao ni ja. – Skinite majicu! – rekla je i trljala se uz moja prsa. – Ne da mi se – odgovorio sam lijeno. Svukla mi je majicu preko glave i ugrizla za desnu sisu. Prije nego što sam uspio zakmečati, počela ju je oblizivati radeći jezikom manevarske akrobacije sve do sredine trbuha. Morao sam, sebi sam, priznati: lizala je poput lezbijske zvijezde kvalitetnog pornografskog uratka. Ugledao sam plavo tjeme kako se munjevito strovaljuje prema mom kurcu. Umjesto da ga proguta, opet se poslužila jezikom kao da se gušta uz dvije kuglice sladoleda u kornetu. Kobasa je postala nateknuta gotovo kao i njezina noga. I samo lizanje je ponekad učinkovito kao i vrhunsko pušenje, došao sam do zaključka. Djevojčica bez sisa naglo se ispravila i visoko podigla lijevo stopalo na sam rub lavaboa. Drugom je nogom stajala na vrhu prstiju. Povukla me je na obrijanu picu i treskom sam (drugi put u 15-tak minuta) pao na koljeno. Znao sam što mi je raditi: srednjakom i kažiprstom sam – kao da držim škare – uhvatio za klitoris i stao ga cuclati i oblizivati. Slina mi se cijedila niz bradu, ali nisam kanio praviti pauzu za čišćenje ili odmor. Lizao sam je kao da mi je posljednja pička u životu. Ona je samo, tu i tamo, trznula guzicom prema meni tako da 107

sam, u tim trzajima, još dublje prodirao vrhom jezika u njezinu picu. Srećom da joj je rupica divno mirisala, kao da ju je maločas oprala skupim šamponom, pa sam se cijeli mogao posvetiti poslu. Počela je bila sve teže disati, a onda me je snažno primila straga, za kosu, i zalijepila mi lice u pičku. Držala me je tako prikliještenog nekoliko sekundi, a potom naglo ispustila. – Gotova sam! – rekla je. – Jebiga, ja nisam! – odgovorio sam i ustao se. Ukrućeni kurac, koji je opet naginjao malo na desnu stranu, stavio sam joj u pičku prije nego što je uspjela spustiti stopalo s lavaboa, i tako mi upropastiti stvar. Povukao sam nekoliko ravnomjernih poteza, izvadio ga na vrijeme, i svršio u lavabo. – Ovo se zove higijenski seks – rekao sam nakon što sam pogledom otpratio spermiće u odvodnu cijev lavaboa. – Nadam se da nemate neku boleštinu? – rekla je. – Možda cirozu, ali to nije prenosivo – odgovorio sam. Na brzinu se odjenula, a ja sam navukao gaće i hlače. Ona je izišla prva, ja odmah poslije nje. Tim redom, baš kao kad smo svršavali. 51. Megi je stajala po strani, a onaj njen mamlaz drkao je po CD-ima, tražeći valjda neki novi narodnjak. Bio sam 108

presušio, djevojčica bez sisa isisala je iz mene i zadnji atom sperme. Zato i nisam previše svraćao pozornost na Megi. Ona je to valjda primijetila, pa je svako malo bacala pogled što radim, s kim razgovaram, pijem li… Uzeo sam načetu bocu graševine i nastavio tamo gdje sam stao prije riganja i seksa s djevojčicom bez sisa. Prišao mi je Megin mamlaz. – Čujem da ćete postati Megin očuh? – rekao je, a ja sam skoro ispustio bocu iz ruke. – Tko ti je to rekao? – Megi. Udahnuo sam nekoliko miligrama zagađenog kisika. Kurva mala, mislio sam, tako bi se ona igrala sa mnom. E, neće moći! – Onda si dobro čuo… Je li, mali, prčiš li ti moju pokćerku? Mamlaz je pozelenio, požutio i poljubičastio. – Ja…ovaj…kako to mislite? – Mislim, igrate li se mame i tate? – Ovaj, ja volim vašu kć… pokćerku Megi. – Ne pitam je l je voliš, nego je l ju jebeš?! To su dva različita pojma! Zaderao sam se više nego što sam u početku planirao. Djevojčica bez sisa, koja je stajala dva metra od mene, i nešto objašnjavala svom boginjavom bratu Alenu, samo nas je oštro odmjerila. Ispričao sam joj se nijemo, samo podigavši ramena i obrve, i nabacivši nevini osmijeh. Osmjehnula se i ona meni, i odmah se 109

vratila nekakvom objašnjavanju Varioli veri, valjda o tome koje bi kreme trebao koristiti da ne izgleda tako odvratno. – Onda, jebeš li je? – ovaj put sam pitao nešto tiše, ali i dalje strogim izrazom lica. – Je l vi to mene zafrkavate? – rekao je i gledao u pod. – Izgledam li tako?! Opet je počeo mijenjati farbe po licu. – Ne – odgovorio je – još nismo došli do te faze. – Da te nešto pitam, je l tebi ime Miki? – Ne. Zovem se Josip. – Josip? Onda se, Josipe moj, požuri sa seksom, jer je – a ovo ti govorim u povjerenju! – rekla mami i meni da se jako napalila na nekog Mikija. Možda ti zato ne da. – Mikija?! – mamlaz je problijedio i krvoločno pogledao u nesuđenog Joea Pescija.

52. Sjeo sam u istu onu fotelju koja mi je bila suđena kad sam nogom kročio u stan. Taman kad sam ispijao zadnje gutljaje vina, začuo sam vrisak, galamu i ugledao opći metež. Mamlaz je opalio Pescija šakom u glavu, a ovaj mu je uzvratio s dva kratka udarca u trbuh. Megi je cijelo vrijeme histerično vrištala na njih, dok ih je djevojčica s malim sisama bezuspješno pokušala razdvojiti. Obojica su pali na pod, a kad je 110

Pesci zabio prst mamlazu u oko začuo se dug prodoran vrisak, jauk, zapomaganje, još jedan jauk, i cviljenje. Jedini, donekle, artikulirani glas dolazio je iz zvučnika: "Opet je zima, ništa isto nije / a ti si lijepa isto kao prije / sinoć te sretoh, pogledi se sreli / ko da nas vječnost od te noći dijeli". Pogledao sam na sat. Bilo je 23:20. Jebote, kasnim doma. Ines me sigurno već čeka pred vratima.

53. Pritisnuo sam sedam puta zaredom gumb za pozivanje lifta. Kao da to nešto znači, kao da će se lift brže ugnijezditi, stiskao sam svjetleći gumb tolikom žestinom da me je palac zabolio. – Što si rekao Josipu? – začuo sam s leđa Megin glas. Okrenuo sam se. Bila je bijesna. – Ništa – odgovorio sam. – Nemoj lagati. Pričao je s tobom, a onda je iz čista mira napao Mikija. – Nemam pojma o čemu govoriš. – Ne laži! – Dobro, onda lažem – odgovorio sam joj i okrenuo joj leđa. – Gledaj me kad ti govorim! – vrištala je po hodniku. – Ne deri se, Simpsoni su ionako ljuti na vas – rekao sam joj. 111

Lift je stigao. Otvorio sam vrata i ušao. Megi je uletjela skupa sa mnom. Lupio sam po gumbu na kojemu je pisalo "PR". Vrata su se zatvorila. Megi je ostala sa mnom u kabini. – Kud ćeš ti? – upitao sam je. – Boli te ona stvar! – rekla je i napućila usne. – Ne možeš sa mnom. – Zaboli me. Daj mi onih 500 kuna. – Jesi ti to opet pijana? – Zaboli te. Daj mi 500 kuna! – Pokaži mi sise. – Neću! – Ne moraš obje, samo jednu. Naslonila se na zid lifta. Prekrižila je ruke na prsima kao da razmišlja. Nisam to ranije primjećivao, ali definitivno je bila pijana ko letva. – Onda ćeš mi dati lovu? – Hoću. – Obećavaš? – Obećavam. Izvadio sam novčanice iz džepa i izbrojao 500 kuna. Stavio sam ih među prste i zamahao njima ko zastavom. – Onda? Povukla je majicu prema gore i iz grudnjaka izvadila jednu sisu. Bila je to divna kruškasta sisa s prekrasnim pupoljkom ružičaste bradavice. Uživao sam nekoliko trenutaka u pogledu. 112

– Zadovoljan? – upitala me je, pospremila sisu, i ispružila dlan. – Nisam rekao tu, već desnu. – Ne seri! – Ozbiljno, lijeve sise su uvijek manje od desnih, nešto i ja znam o anatomiji. Ne možeš od mene tražiti 500 kuna za manju sisu. – Ma jedi govna – rekla je i izvadila obje van. – Gledaj i drkaj! Pasao sam ih pogledom par sekundi, a onda ih je ugurala natrag u grudnjak. Lift se zaustavio u prizemlju. Predao sam joj zarađenih 500 kuna. Izišao sam van, a ona je pritisnula brojku 11.

54. Ulazeći u taksi, vidio sam dva murjaka kako smušeno prilaze ulazu mamutice. – Dobra večer! – rekao je prvi. – Stanujete li možda u ovoj zgradi? Signalizirao sam taksistu da me pričeka. Nešto je opsovao sebi u bradu i naslonio se na volan. – Dobra večer, kako vam mogu pomoći? – Netko je anonimno prijavio buku u vašoj zgradi. Ne znamo o kojem se katu radi pa ne možemo intervenirati – rekao je drugi policajac. – Jedanaesti kat! – rekao sam. 113

– Hvala vam lijepo – ljubazno je odvratio prvi policajac. – Stan Presečki! – Presečki? Još jednom, hvala! – Nema na čemu – odgovorio sam i ušao u taksi.

55. Pred zgradu, u kojoj imam stan, stigao sam u 23:50. Okrenuo sam se po ulici, ne bih li ugledao Ines, ali ni mrtve mačke više nije bilo na cesti. Vjerojatno je čekala neko vrijeme, a onda se razočarala i otišla. Otključao sam haustor i uputio se stepenicama prema četvrtom katu. Zato se mrzim vraćati u svoj stan. Nema jebenog lifta, a do četvrtoga kata obavezno ispustim dušu penjući se strmim stepenicama. Tako sam zamišljao i put u raj; beskonačan niz strmih stepenica koje vode do praznog stana. Cijelo društvo je u paklu, u podrumu moje zgrade, ili u nekom drugom ulazu. Stan je smrdio po ustajalosti, nikotinu, travi, govnima, pokvarenom gulašu (iz konzerve), vinu, konjaku i prolivenom pivu (po tepihu u dnevnom boravku). A nije me bilo svega dva dana! Nisam imao volje pospremati, samo sam usmrdjeli gulaš, zajedno s konzervom, bacio kroz prozor. Istresao sam i punu pepeljaru opušaka kroz prozor, dvije prazne limenke piva i opomene za neplaćene račune 114

koje su mi prikeljili na vrata dok me nije bilo. I to je bilo sve od čišćenja za tu večer. Uzeo sam Oglasnik koji je stršao na stolu, a koji mi je uglavnom služio za razbijanje dosade. Kad god bih se napio, a večer bio primoran provesti doma, nazivao sam seksi telefone ili sam nazivao oglase za najskuplje automobile u ponudi i zajebavao ljude. Ovaj sam put uzeo Oglasnik s ozbiljnom namjerom da unajmim čistačicu.

56. Našao sam jedan zgodan oglasić: "Mlada studentica povremeno bi čistila stan. 80 kuna / sat. Broj telefona…" Samo 80 kuna po satu?! Još ako bude htjela pokazati tu i tamo sise, gdje će mi biti kraj! Izračunao sam da sam lovu koju sam dao Megi mogao utrošiti na šest sati čišćenja i isto toliko pokazivanja sisa. Okrenuo sam broj. Zvonilo je, zvonilo, zvonilo: – Halo? – javio se neljubazni muški glas. – Halo? Zovem u svezi oglasa… – rekao sam što ljubaznije. – Kakvog oglasa? – Za čistačicu – odgovorio sam. – Znaš li ti, majmune, koliko je sati?! – proderao se glas na drugoj strani žice. 115

– Kako se vi to razgovarate sa mnom? A? Gdje ti je kultura, kamenjaru jedan?! – urlao sam iz sveg glasa. – Pederu! Ja sam rođeni Zagrepčanin, iz koje si ti pizde ispao?! – Daj mi studenticu! – Nema tu nikakve studentice ni čistačice, debilu debilni! – Jebo ti debil i mater i oca! Gdje je studentica?! – Udala se, idiotu, prije šest mjeseci! – urlao je i dalje glas s druge strane. – Pa koji kurac daje oglas za posao?! – Slušaj, pronaći ću te pa makar mi to bilo zadnje u životu! – izderao se tip i spustio slušalicu. Koji idiot, pomislio sam, nepismenjak, kamenjar, ljigavac! Pogledao sam u Oglasnik. Na vrhu je pisao datum: 17. 3. 2009. Dakle, shvatio sam poantu, oglas je bio objavljen prije više od devet mjeseci. A od tada se vjerojatno mnogo štošta promijenilo. ***** 57. Megi me je golim nogama obujmila oko struka i poskakivala po kurcu kao da je riječ o preponskom jahanju na Olimpijadi, a ne o goloj jebačini. Njezine kruškolike grudi s prekrasnim pupoljcima ružičastih bradavica poskakivale su u istom ritmu. Radile su tap116

tap– tap. Jedva sam ih stizao pratiti pogledom. Zatim je ispružila noge, masirajući mi svojim stopalima lice. Gurnula je nožne palčeve u moja usta da bi ih cuclao, trljala mi vjeđe i istovremeno zaklanjala pogled na orošenu pičku. Rukama se podbočila na moja koljena i samo radila tap-tap-tap. Osjetio sam, po blagim udarcima u jaja, da joj se dupe diže i spušta u istom blagom, umirujućem ritmu. Tap-tap-tap. Razmaknula je stopala i ponovno sam progledao. Ovaj put to nije bila Megi, nego djevojčica s malim sisama. Napravila je špagu, nešto kao Almira Osmanović jednom davno, i ravnomjerno se nabijala na moju ukrućenu kobasu. Tap-tap-tap. Dlanove je položila na moja ramena i previjala vitko tijelo u istom ritmu kao i Megi. Nije imala sise, ali su joj bradavice bile ispupčene i crvene kao zastava Prve proleterske brigade. Tanjušnim prstima zatvorila mi je oči. Nagnula se i dugo mi gurala jezik u usta. I dalje se čuo nezaobilazni tap-tap-tap. Maknula je prste i ukazala se šepava Zorica. Desnu, kraću nogu zabacila je sa strane i okrenula mi leđa, ne vadeći kurac iz pičke. Jahala je jednako dobro kao i Megi ili djevojčica s malim sisama. Dopustila mi je da joj noktima šaram po leđima. Zabio sam joj mali prst u šupak i svrdlao, ali i dalje se čuo isti, već prepoznatljivi zvuk, tap-tap-tap. Okrenula se na desnu stranu i tada sam ugledao Anitu. Zgrabila me je za šaku i ugurala još tri prsta u guzu. 117

Tap-tap-tap. Ines je stajala povrh mog nosa i gola masturbirala. Vrtjela je kažiprstom po vagini kao da miješa smjesu za kolače. Malo dalje od nas sjedile su gole Ana, Marina, Jasna, Nataša, Sanja, Karmen, Nada, Željka, Anita, Marija, Vesna, Zlata, Ela i još deseci drugih. Sve su klapale dlanovima tap-tap-tap. Pogledao sam u kurac. Ni jedna od mojih jebačica više nije bila na njemu. A on je samo stajao, i stajao, i stajao. Hrpa golih žena u isti glas se počelo hihotati. Kurac je i dalje goluždravo stajao. Onda je počeo rigati, izbacivati magmu sperme. Megi je zapljeskala. Ostale su zapljeskale za njom. Tap-tap-tap. Probudio sam se, zasran vlastitim sjemenom. Jebiga, dok god se igram s djecom moram računati da ću se povremeno buditi popišan. Skinuo sam bokserice, zafitiljio ih negdje iza sebe, i ostao gol ležati u postelji. Istuširat ću se ujutro, kad se naspavam.

58. Tap, tap, tap! Opet isti zvuk kao onaj iz sna. Pridigao sam glavu s jastuka i osluškivao. Sada se ništa nije čulo. Da nisu štakori našli svoj novi dom u ovom smeću od stana? – razmišljao sam. Sutra ću kupiti šest kilograma otrova za svu vrstu gamadi i glodavaca, posoliti svaki ćošak, svaki dio namještaja, svaki centimetar stana. 118

Neće mene jebati baš svaki hrvatski glodavac kad god mu se digne kurac. Dosta mi je slovenskih, bošnjačkih, srpskih, austrijskih, mađarskih, talijanskih, belgijskih i inih štakora koji me glođu, ne daju mi spavati, ne daju raditi, jesti, piti, jebati i misliti hrvatskom glavom, kurcem i želucem. Zašto bih inače posjedovao svoj stan, kupljen na kredit u milijun i dvjesto tisuća rata? Sigurno ne da me glođu tamo neki inozemni stvorovi, jer i naših, domaćih, ima previše. Zato ću odmah ujutro kupiti tih šest jebenih kilograma otrova i potrovati svu žilu silu, odlučio sam i pokušavao ponovno zaspati. Ali opet sam čuo tap-tap-tap. Jebiga, bio sam poludio, neću čekati jutro da se otvore apoteke s otrovima, odmah ću se obračunati sa zvijerima. Iskočio sam onako gol iz kreveta i zgrabio kuhinjski nož. Gdje ste se zavukli, majku vam jebem! – urlao sam po stanu. Zavirio sam pod krevet. Osim gnjilog, napola pojedenog sendviča, nekoliko potrošenih maramica, jednog Playboya čije korice krasi Miss Engleske Daniellle Lloyd, zgužvane prazne kutije Marlobora Light i tri prsta prašine, ničega drugog nije bilo. Ista stvar se desila i kad sam zavirio pod štednjak, hladnjak, televizor, kad sam provirio pod ormar sa garderobom, bacio pogled pod noćni ormarić, regal i vitrinu s knjigama. Sve sama govna i prašina. Uglavnom moja. I samo moja. Tap, tap, tap! – Roberteee! – čuo sam glas izvana. 119

59. Naoružan kuhinjskim nožem otvorio sam širom vrata. Bila je to Ines. Prepoznao sam je unatoč debelom mraku u hodniku. – Jesi l to ti proizvodila čudne zvukove? Nešto kao: tap-tap-tap? – paranoično sam je upitao umjesto pozdrava. – Kucam ti već pola sata – odgovorila je začuđeno. – Mislila sam da mi ne želiš otvoriti. – Spavao sam. – Oprosti, nisam imala gdje otići. – Nema frke. Uđi, što stojiš vani? Odložio sam nož na ormarić za cipele i propustio je da prođe. Tek na sobnom svjetlu vidio sam da ima veliki podljev pod okom. Prelijevalo se u svim slojevima i nijansama. – Novi look? A? – Zlatko, onaj kučkin sin…! – rekla je i produžila ravno do sobe. Skakutao sam ko zeko iza nje i divio se njenoj prćastoj stražnjici. Dao mi bog takvih dok sam živ, mislio sam i već zaboravio na osvetoljubivog Zlatka. – Oprosti na neredu – rekao sam – ovih dana ću uzeti spremačicu. U pregovorima sam s jednom studenticom. Baš sam sinoć razgovarao s njezinim starim. Osvrnula se po sobi. 120

– Da, trebao bi uzeti nekoga da ti to počisti – zaključila je i sjela u fotelju. – I, što ima? – upitao sam je kad sam sjeo na rub kreveta. – Mogu li te prvo nešto zamoliti? Ako nije neki problem? – Ne, samo reci. – Možeš li odjenuti barem gaće. Malo mi je neugodno… Pogledao sam dolje i vidio kurac kako mi se baškari među nogama. Kao da se sunča na Azurnoj obali. – Jooj, sorry – rekao sam – skroz sam zaboravio… – Ma nema problema, samo se obuci. Pogledom sam potražio bokserice koje sam svukao. Našao sam ih na kuhinjskom stolu. Još uvijek su imale mrlje od sperme. Nisam imao čistih gaća, pa sam uskočio u te. – Evo! – rekao sam ponosno. – Nešto ti je na… – uprla je prstom u mrlju na boksericama. – Da, flekave su. Takve sam ih kupio. Bile su na akcijskom sniženju, vrlo jeftine. – Čuj, ako ti smetam…? – Ma kakvi, ionako ne spavam dulje od dva sata u komadu. Tri sata sam budan, dva sata spavam, pa sam onda četiri sata budan, a dva sata odspavam, i tako redom… Nasmijala se kiselo kao varaždinsko vakumirano zelje. 121

– Baš si ti neki zajeban tip, onako, lud na svoj način, shvatila sam to čim smo se upoznali. – A što je to bilo sa šljivom ispod oka? – rekao sam jer ne volim slušati komplimente, razgovore o književnosti, poltrone, egoiste, komunjare, liberale, fašiste, pedere i punice. Uglavnom vrlo malo stvari volim, a i onih rijetke koje volim, ne mogu ih se uvijek sjetiti pa mi na isto dođe. – Ovako je bilo… – započela je.

60. Namjestio sam se u pozu ozbiljnog slušača. Iskrivio sam obrve, dva centimetra otvorio usta, isprepleo prste na rukama, povukao bokserice skoro do pupka (da kurac dođe do što boljeg izražaja) i pravio se da je napeto slušam. Zapravo je uopće nisam slušao, samo sam u sebi kovao plan kako ću je što prije sprčiti. Jebe mi se za Zlatka više. Zlatko je peder. Zlatko je rekao svoje onog trena kad me je nokautirao. Sad ću mu jebati ženu. Osvetiti se. Jedinim mojim oružjem kojeg uvijek imam pri ruci. Kurcem. – Došla sam, kako smo se dogovorili, u dvadeset tri sata. Možda koju minutu ranije. Zlatko me je do tada zvao jedno sto puta. Pa "gdje si", pa "s kim si", "što radiš", "dođi da se dogovorimo", "sve ćemo riješiti", "oprosti", "volim te, ali ako ti želiš razvod, ja ću ti ga 122

dati", "molim te, samo da porazgovaramo"… Nisam to više mogla slušati, pa sam otišla oko pol dvanaest doma. – E, jebi ga, onda smo se mimoišli. Ja sam došao možda koju minutu kasnije, zadržali su me ne jednom sastanku. Jesam ti rekao da me zovu na HTV, da dođem raditi kao scenarist…? – Nisi, al čekaj, je l ja sad pričam ili ti? – rekla je kao zmija poskočuša. – Da, da, ti. Samo nastavi… – I tako, vratim se ja u naš stan. Zajednički stan, moram to naglasiti. Moji su dali pola love za njega, pola njegovi. Al dobro, spremna sam mu ga i prepustiti, nek si jebe mater u tom stanu ako baš hoće, toliko mi se ogadio, ne mogu ti ni opisati koliko mi se ogadio taj čovjek... Oprosti, imaš maramice? – Samo časak – spremno sam odgovorio. Ustao sam i otišao u kuhinju. Tamo sam nekoć, u jednoj ladici, držao paket Paloma maramica. Od maramica ni traga, tek pokoji zaostali račun za režije. Otišao sam u zahod i uzeo rolu wc papira. Usput sam pokupio i jednu kuhinjsku krpu, istinabog, prljavu do jaja, ali što je – tu je. Stavio sam sve rekvizite pred nju, na stol. – Nemam više maramica, ali evo ti ovo. Valjda će poslužiti…?

123

Krenula je prema krpi, ali kad je vidjela masne naslage, gomilane mjesecima, predomislila se. Uzela je wc papir, otrgnula dva listića, i išmrkala nos. – Elem, gdje sam ono stala? – Ne možeš ni opisati koliko ti se gadi… – A, da, sjetila sam se… Ma mogu ti opisati! Što ne bih mogla? On je jedno obično smeće, patrijarhalno odgojeno govno, đubre koje majka rađa jednom u sedamsto godina, kurvin sin koji ne poštuje ženu, ženu koja mu skuha, opere mu, titra mu po jajcima, jer samo je ON umoran i samo ON radi, ma možeš misliti koja šupčina od muškarca! – Da, šupak… – Molim te ne prekidaj me, zaboravit ću gdje sam stala… I tako, dođem ja u stan, a on – evo baš ko i ti sad – sjedi u boksericama na krevetu i pije pivo. Ja mu priđem, hoću ga poljubiti, a on odmah šus u glavu, gdje si bila kurvo, dere se, gdje se smucaš već dvije noći – a sinoć sam spavala u Jadranu, majke mi moje, i večeras bih, ali nemam više prebijene lipe – s kim se kurvaš, zaklat ću i tebe i njega! – Zajeban igrač! – rekao sam i neprimjetno se osmjehnuo. – Zajeban je on moj kurac. Misliš da bi te lupio preksinoć da nije vidio da više ne možeš stajati na nogama? On je običan plašljivac, kukavica, kurac od ovce, eto šta je on. Da si se ustao i krenuo na njega, pobjegao bi glavom bez obzira. 124

– Ma ubila me ona kombinacija piva i pelina, čisti beton. Da me je trijeznog udario… – rekao sam i pokazao natruhe mišića na rukama. – Da, da – prekinula me je nestrpljivo – elem, ja se rasplačem, boli me oko, vidiš na što sličim, al mu svejedno kažem, Zlatko, što ti je, nikada nisi bio takav, pa mi smo civilizirani ljudi, i ti i ja smo fakultetski obrazovani, dobro, ja ne radim, ti radiš, ali zaboga, živimo u dvadeset i prvom stoljeću, pa nismo kromanjonci, mi smo Hrvati, bog te jebo, katolici, normalni ljudi… – A on? – On meni, ja dvanaest sati crnčim ko konj, radim više od Bandića, a ti samo širiš noge i jebala bi se deset puta dnevno, pojebala bi i Bin Ladena, popušila tim ogavnim ustima i Gadafiju i Ahmadinejadu zajedno, i s crnim vragom bi legla ako treba, samo da ti pička ne bude suha – oprosti što tako pričam, ali sam pukla, pukla sam načisto – ma radiš ti moj kurac ko Bandić, ja ću njemu, a on zviz šakom o stol, zviz u regal, zviz u vrata, sve poruši, onu vaza koju sam dobila od stare za rođendan zgrabi i baci u zid, našu sliku s vjenčanja je poderao u komadiće, auhhhhh…. Zacvilila je ko guma na suhom asfaltu. Otkinula je još dva lista wc papira i obrisala se. – A onda… onda…Ihhh, ahhhhh – nastavila je tuliti ko sirena za opću opasnost. 125

61. Oprezno sam joj se približio. Stavio sam joj ruku na koljeno i, kao prijateljski, da je utješim, pomilovao. Nije reagirala. Nastavio sam je maziti. – Čekaj da ti završim! – rekla je i maknula mi ruku. Povukao sam se. Ne valja brzopleto raditi, mogao bih na koncu sve upropastiti, mislio sam taktički. – Nastavi, molim te! – rekao sam. – Sve je počelo s djetetom, hoćemo imati djecu, nećemo ih imati, ja bih htjela, on malo bi, malo ne bi, moja mama hoće unuke, a njegovoj je svejedno, već ih ima pet komada pa je boli kurac, al dobro, treba se odlučiti, djecu ne donose rode, jebiga, to smo prerasli još u školi, ako smo se već odlučili za dijete, onda i treba raditi na tome, je l tako, a njemu se ne da, pij vitamine, rekla sam mu, i kupila mu one Spectrum kapsule, dala za njih 96 kuna, ali njemu je draže pivo i gledanje utakmica, ko još gleda utakmice, samo impotentni, eto tko, a njemu je 42, meni 26, ide sat, otkucava biologija, ej, on nije ni svjestan da je kurac samo potrošna stvar… Počešao sam se po jajima, svrbjelo me je za popizdit. Valjda su se spermići koje sam prolio po dlakama, borili za goli opstanak, pomislio sam, i odmah požalio što se nisam istuširao. Ona je, pak, samo nastavila: – Meni on ide prigovarati da se volim jebati, meni, pa tko je tu lud, jebao me je na početku veze gdje je 126

stigao, svugdje, nema tog mjesta gdje mi ga nije uvukao, a sad sere da sam ja nimfomanka, ja da sam nimfomanka, dragi moj, udala bih se za pastuha, a ne za njega, smrada s malim kurcem, i što ako volim seks, zar je to čudno, imam samo 26, i nisu me još obrezali, hvala bogu… Opet sam se počešao po jajima. Ines je primijetila kako tešem oko kurca. – Nisam te valjda napalila sa svojom pričom? – upitala me je sramežljivo. I što sad odgovoriti: a) ne, nisi, još mi se nije digao, b) zamazana su mi jaja pa me svrbe, c) možda sam dobio picajzle, d) ne znam – Malo – odgovorio sam pod nepostojećom točkom e) – ali ne zbog tvoje priče, nego me ti cijela napaljuješ… tako si zgodna da bih te isti čas preparirao i stavio u izlog svog regala. – Dobro, poslije ćemo i o tome. Pusti me da sad prvo završim. Elem… – Što ti je taj "elem"? Stalno ponavljaš: elem, elem, elem… Koji je to kurac? – Nemam pojma, to stalno govori naša susjeda, Bosanka, elem sam ti ja, elem moj život, i tako dalje, a meni se svidio taj elem pa ga i ja koristim. – E, svašta. Elem, nastavi gdje si stala. – Hoću, je l ti znaš da sam ja Prigorka? – Ne. 127

– Dobro, onda sad znaš. Starci su mi bogati, posjeduju pola Kašine, svi oni vinogradi koje vidiš uz cestu kad ideš u Mariju Bistricu su naši, stari ima dva traktora, kombajn, prikolicu, stara drži sedam krava, deset svinja, preko trideset kokoši, ni sami ne znaju koja im sve zemlja pripada po okolnim brdima, znam samo za šumu na Krivoj cesti, ona šuma s borovima i hrastovima, e, ta, da, da, i dvije livade podno Blaguše, za to isto znam jer smo se tamo kao djeca igrale, i uvijek jedemo meso i svetkom i petkom, u crkvu idemo nedjeljom i blagdanima, ali sve to nema sreće kad imaju samo nas dvije kćeri. Ja ti imam i mlađu sestru od sebe, Zinku, ona je sad 19, ali je malo pomaknuta, ima shizofreniju, stalno je po bolnicama i teško da će od nje biti nešto, pa su moji roditelji ulupali velike novce na moje školovanje, da završim Pedagoški, i evo završila sam ga, pala sam samo dva-tri puta na ispitima, ali diplomirala na vrijeme, upisala sam i magisterij, kako će to završiti, iskreno, nemam pojma, navodno moraš štrebati ko luđak, pripremati ispite, šta ja znam, ali nije me strah…

62. Dušmani su i dalje napadali moje stidne dlačice, jaja i kurac. Bio sam prisiljen još jednom se počešati. Ovaj 128

put umalo nisam otkinuo lijevo jaje kad sam potegao noktom po njemu. – Možeš li još malo izdržati, evo, neću još dugo… – rekla je Ines gledajući u moje aktivnosti ispod bokserica. – Da, da, naravno, samo ti izvoli… – A onda sam prošlu godinu upoznala Zlatka, znaš kad sam radila ko pripravnica u njegovom uredu, on je glumio kao nekog savjetnika za školstvo pri našem Ministarstvu, pa su zapošljavali nas apsolventice, i vidim ja njega, onako naočitog, uvijek nasmijanog, mislim si dobar neki čovjek, uvijek pun energije, zrači pozitivnošću, i malo po malo mi na jednu kavicu, pa na drugu, pa večerica, i on mene u stan svojih roditelja i izjebe me ko malu majmunicu… – Ovo zadnje nisam shvatio… – Koje? – To s majmunima. – A to, nisi shvatio, ne, kažem da je seks bio izvrstan, imala sam pet, šest uzastopnih orgazma, što mi se rijetko kad događalo, i mislim se on je pravi čovjek za mene, mogla bih se udati za njega, a vidim i on mene gleda, zaprosio bi me, ali mu nije svejedno što sam toliko mlađa od njega, a meni svejedno, i napokon mi se dogovorimo, zaprosi on mene, a moj stari se primi za glavu i kaže, što će ti taj starac, ti si još mlada, neiživljena, kad budeš imala četrdesetdevet on će već biti "Starac i more", u penziji, jesi li uopće sigurna da 129

on može jebati, valjda će te imati djecu, nemoj da nam loza zgasne… – A takav ti je stari, a? – nasmijao sam se. – Je, al ja branim Zlatka, velim dobričina je on, i može jebati, ne brini tata, i tata se smiri i da nam blagoslov. A onda odemo kod njegovih, da samo vidiš koji su to primitivci, govnarija od ljudi, nisu nas ni sa čašom vode ponudili… – Kad smo kod toga, hoćeš li nešto popiti? – sjetio sam se da sam i ja isti ko Zlatkovi. – Mogla bih nešto, malo sam ožednjela od toliko razgovora… Popila sam i dva normabela od pet miligrama, da se malo smirim od sveg tog sranja. Valjda mi neće škoditi s alkoholom? – Ma kakvi, ja to stalno radim. – A što imaš? – Nemam pojma, al siguran sam da negdje imam kakvu boca vina. – Vina? Hm, ajde dobro. Radije bih piva, al ako nemaš… I ja bih te radije sada naprčio nego slušao ta tvoja sranja, pomislio sam.

63. Uletio sam u ostavu i stao prekopavati po kutijama ne bih li što pronašao. Sjetio sam se da sam u redakciji, 130

prije nekoliko mjeseci, na dar dobio karton Krauthakerova sauvignona i pospremio ga da mi posluži, u ne daj bože dugotrajnijim bolestima, kao pripomoć ili lijek da nekako izguram posljedice apstinencijskih kriza. Napokon sam karton sa šest boca iskopao ispod gomile otpada. Stavio sam ga pod mišku, i ponosno, kao Charles de Gaulle, kad je već sve bilo oslobođeno, ušetao u svoj Pariz. Pogledao sam u svoju Brigitte Bardot koja je puhala nos u wc papir. Ranjena ženska dušica u kombinaciji sa sauvignonom i normabelima te sa mnom (napaljenim pervertitom, i mogućim posjednikom stidnih ušiju?) dobar je povod nadanju bržem i plodonosnijem seksu. Dobrano sam oprao čaše vrelom vodom i obrisao ih mekim papirom za guzicu. Postavio sam stol i otvorio bocu. Natočio sam prvo njoj, pa sebi. – U zdravlje! – rekao sam i visoko dignuo čašu. – U zdravlje! – odgovorila je i eksala. To mi se svidjelo. Ponovno sam joj natočio. – Za djecu! – digao sam ponovo čašu u zrak. – Za djecu! – odgovorila je i popila par gutljaja. – Je l dobro vino? – Odlično je. Gdje si ga nabavio? – Dobio na poklon – rekao sam i iskapio čašu. Natočio sam si još jednu, a nju pogledao s onim svojim pogledom: daj požuri se, šta čekaš, vidiš da natačem, pij, piiiiiiiij, piiiiij. Eksala je i ispružila praznu čašu. 131

– Nemoj me požurivati, lako se napijem – rekla je dok sam točio. – Moraš se malo opustiti, vidiš da si na rubu živčanog sloma, a koja čaša-dvije vina sigurno ti neće naškoditi – odgovorio sam glasom znalaca, autoriteta. – Da, u pravu si valjda – rekla je i nastavila: – elem, njegovi umjesto da budu sretni što će ga se riješiti, oni gledaju u mene ko u govno, govno, kad ti kažem, al eto tako, preko kurca pristanu oni na svadbu, a na svadbi sto i pedeset ljudi, moji sve plaćaju, udaje im se kći, ona druga vjerojatno neće nikad, luda je, jebi ga, ko bi je htio takvu, što da joj ja radim? Čekaj, jesi i ti bio na našoj svadbi? – Ne. – Ma ništa nisi propustio – odmahnula je rukom – al da si me samo vidio u vjenčanici, vauv, kakva je bila, dvije hiljade eura sam je platila, no dobro, gdje sam ono stala, a da, moji vele, djeco, sad ste obitelj, sami svoji, svoji na svome, bio bi red da se i skučite, i moj stari izvadi svu ušteđevinu koju ima, trideset pet tisuća eura, veli, evo ja vam ovo dajem od srca, a za drugi dio se snađite, a njegovi pocrvenjeli, stid ih je bilo, pa i oni nekako daju istu lovu, kupimo mi stan, skroman, nije nešto, al jebiga, naš je, i…

132

64. Opet svrab po kurcu i jajima. Mater mu jebem, nisam valjda stvarno zaradio picajzle? Od koga? Da sam jebao Megi, prvo bih posumnjao na nju, ovako su mi ostale djevojčica bez sisa i Anita. Koja od njih dvije uzgaja gnjide? Koja se ne kupa? Koja je kurva promiskuitetna? Anita? Djevojčica bez sisa? Vrtio sam svoj film u glavi i gledao Ines kako otvara usta. Govorila je mehanički, bez nekih pravih životnih emocija, samo je lajala i otvarala usta ko vrata autobusnog kolodvora. Što je više govorila, manje mi je bila privlačna. I najljepša pička kad pokaže zube postaje krezuba starica. Digao sam čašu u zrak. – Ajde, malo odmori. Živjela! Povukla se. Vjerojatno sam je prekinuo u pol rečenice. Boli me kurac! Dosadno mi je. – Jesam ti možda malo dosadila sa svojim pričama? – rekla je i uzela čašu. – Ma kakvi! Otkud ti tako što uopće pada na pamet? Pažljivo te slušam i razmišljam kako ti mogu pomoći. – Pa… – zinula je. – Reci? – Gle, ako to zaista misliš, ako mi stvarno misliš pomoći, da li bih mogla prenoćiti kod tebe na dva-tri dana, barem za prvu ruku dok se ne snađem…?

133

65. Kvragu i sve, pomislio sam, samo mi je to još trebalo. Da je poševim, ajde okej, ali da je udomim kod sebe, ni u ludilu. Nije ju Zlatko trpio, zašto bih ja? – Što ne odeš kod staraca? – Ubili bi me, ili bi ubili Zlatka! Već sam ti rekla da su svu ušteđevinu spizdili na stan i vjenčanje. Kako bi bilo da im se sad gologuza vratim natrag? Moram to izvesti malo taktičnije, oprezno. Stari je puko na živce, dva infarkta ima iza sebe… – Prijateljice? Ona Bosanka? Ona Elemuša, znaš na koju mislim? – Sve moje prijateljice žive u ulici u kojoj je naš stan. Zlatko bi me odmah pronašao… – Neki daljnji rođaci, ona tvoja polusestra, kolegice s fakulteta? Zavrtjela je glavom i udahnula. – Slušaj, zaboravi, kao da te nisam ništa ni pitala… Pa kud baš ja? – zavapio sam. – Znamo se samo dva dana. – Jer Zlatko ne sumnja u tebe. Jučer je posumnjao i uvjerio se da s tobom nemam ništa. Sad misli da spavam pitaj boga gdje. Zato sam se upravo tebi i obratila za pomoć. Osim toga, značiš mu i kao prijatelj, mislim da mu je jako žao što ste se zakrvili. Uvjerena sam da me nikad više ne bi tražio u tvom stanu. 134

Sinula mi je spasonosna ideja: – Ali, Ines, ovo je, sunce moje, obična garsonijera, a ja imam samo jedan jedini krevet, ovaj ovdje – rekao sam i potapšao se pokraj guzice. – Vidiš kako je mali? – Spavat ću na fotelji, evo ovoj! – odgovorila je u hipu, kao da je napamet naučila odgovore na sva moja pitanja. Ode mi spasonosna ideja u krasni kurac, pomislio sam. – A kako misliš taj problem riješiti u samo dva dana? – I to najviše u dva dana! Dovoljno mi je da podnesem zahtjev za razvod braka. Sutra kad me socijalna radnica vidi s ovolikom masnicom na licu, mislim da će se stvar brzinski odvijati. A drugo što planiram – to je otići u moj stan, kad on ode na posao, i uzeti našu štednu knjižicu. Nemamo bog zna što, ali dovoljno će mi biti da unajmim neku sobu s kupaonom na tri-četiri mjeseca… – Dva dana, rekla si? – Dva. – I spavaš na fotelji? – Aha.

66. Eksao sam. Otvorio drugu butelju i natočio si. Nju nisam ni ponudio. Unijela je svoje jebene probleme u moj jadan život. Kad bi znala da nisam sposoban 135

rješavati ni svoja sranja, a kamoli tuđa, vjerojatno ne bi nikad pokucala na moja vrata. – Dobro – napokon sam izvalio te riječi iz usta – ostani tu spavati. – Srce si! – skočila je euforično i poljubila me u usta. Ovlaš sam joj opipao sisu. Bila je tvrda, stršila u vis, ukratko, imala je sisu na mjestu! Uzmem li u obzir i da joj je dupe fantastično izgledalo, možda ova dva dana i neće biti tako loša. – Idem se istuširati, svrbe me jaja – rekao sam. – Samo ti daj… – Upali si telku, natoči još vina, klope nemam… – izgovorio sam sve što sam mislio da jedan domaćin treba izreći. – Sve je okej, nemoj se opterećivati.

67. Uletio sam u kupaonicu i još na vratima skinuo bokserice. Htio sam čim prije vidjeti u kakvom mi je stanju kurac. Je li živ ili su ga oglodale stidne uši? Razvukao sam ga ko harmoniku i bacio se u studiozno proučavanje. Prva je dijagnoza bila da mu je potrebno hitno i temeljito pranje. Bio je zamusan, posebno oko usta i donjeg dijela. U dlan sam stavio jaja i od oka ih izmjerio. Učinilo mi se da su u zadnja dva dana znatno izgubila na težini. 136

Dlake oko kurca izgubile su svoj prirodni sjaj; prirodno frčkava frizura postala mu je masna i neuredna. Kukce nigdje nisam vidio, ili su se tako dobro zaklonili, ili se pak nisu ni nastanili. Napokon u svojoj kupaoni, slobodan ko čovjek, istina kupaonici prljavoj kao što je i Anitina, ali barem je to bila moja prljavština, moje bakterije i ničije više. Sjeo sam na wc školjku i ispraznio crijeva. Mješavina smrada piva, pelina, vina i viskija polagano, ali sigurno, stvarala je toksičnu maglu iz koje su virili zli vilenjaci, ludi od alkohola, žena i marihuane. Svaki vilenjak, a bilo ih je ukupno tri, imao je moje lice: jedan je držao bocu u ruci, drugi joint, a treći je mlatio kurcem oko sebe. Zažmirio sam i protrljao oči. Vilenjaci su nestali, a oblak je ostao. Imam 39 godina, ali i dalje vjerujem u zle vilenjake. Ne vjerujem u postojanje Djeda Božićnjaka, Uskršnjeg Zeke, Isusa, Sanadera i Josipovića. Mislim da su to animirani likovi kao što su animirani i Milanović, Čačić, Kosorica i Luka Bebić. Postoje da bi popunjavali tv program. Ali dobro je vjerovati u nešto. Ja vjerujem u zle vilenjake, lude kao što je luda i shizofrenična Inesina sestra. Wc rolu sam odnio Ines. Očajno sam pogledavao oko sebe ne bih li našao neki papir s kojim ću obrisati dupe. U takvim prilikama čovjek postane bespomoćan, jadan i izgubljen, kao da mu je dijagnosticiran rak testisa ili mozga. 137

Uz četku i krpu za pod ugledao sam Tolstojev "Rat i mir", knjigu koji čitam mjesecima, u povremenim raspojasanim trenucima duljeg kenjanja ili kupanja u kadi. Nasumično sam otvorio knjigu na stranici 131, onoj na kojoj Kutuzov, u pratnji Bolkonskog i Nesvickog, obilazi pukovniju i sreće svog starog ratnog druga satnika Timohina. Nisam gledao filmske adaptacije Rata i mira, ni onu rusku od Sergeja Bondarčuka, ni raniju američku verziju koju je režirao King Vidor, ali ako nisu upotrijebili tu scenu, onda su stvarno kreteni. Istrgao sam taj i sljedeći list (str. 133 – 134), dobro ih izgužvao da budu mekše i prijemljivije, i obrisao guzicu. Eto, Tolstoj može poslužiti i za višekratnu uporabu, pomislio sam razdragano, samo treba unijeti dovoljno agilnosti u svoje namjere. Pustio sam vodu i gledao kako dio mene odlazi u nepovrat. Zbogom, Timohine! Zbogom, ja! Na red je došlo kupanje. Napunio sam kadu vrelom vodom (da spržim eventualne picajzle), unutra ulio pola boce nekog šampona, i oprezno uronio. Dva dekagrama sperme, do tada čvrsto zalijepljene po međunožju, isplutalo je na površinu. Barem 117 djece, koja nikada neće krenuti u školu, gledalo me je kako se bezobzirno opuštam u vreloj kupki. Jebiga, nisam vam ja kriv za genocid. Izišao sam iz kade, obrisao se s najmanje sumnjivim ručnikom, i shvatio da bi oblačenje istih zamrljanih bokserica bila posve promašena stvar. Šurenje u vreloj 138

vodi, uništavanje spermića i picajzla, izgubilo bi svaku vjerodostojnost. Stoga sam odlučio noć provesti s kurcem bez brnjice. Bokserice sam stavio u umivaonik, zalio vrućom vodom, i nalio neko sredstvo za čišćenje emajliranih površina. Ako mogu očistiti emajl, onda će valjda i moje gaće, pomislio sam oštroumno. Napustio sam kupaonicu oslobođen ponosa i predrasuda. A gaće su i dalje plutale u mjehurićima.

68. Ušavši u sobu, vidio sam da se Ines svukla i legla u krevet. Spavala je kao lički medvjed. Na sebi je imala grudnjak, gaćice i mrežaste najlonke. Košulju, jaknu, hlače i cipele odložila je u fotelju, prekrila se jedinim prekrivačem koji sam imao, i kroz sinuse ispuštala visoke C tonalitete koji su, otprilike, zvučali "ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm…". Na svoju veliku žalost, i sramotu, još nikada nisam bio u džamiji, pa nemam pojma kako se oglašava hodža svojim vjernicima. Pretpostavio sam da s propovjedaonice izgovora identičan tekst, kao što to sada čini i uspavana Ines. Zgrabio sam njezinu košulju, jaknu, hlače i cipele i tresnuo njima u pod. Nije se ni pomaknula. I dalje je mrmljala kroz sinuse. Pozivala na džihad. Vidno razočaran zbog nepoštivanja dogovora, 139

da ću ja spavati u krevetu, a ne ona, sjeo sam u fotelju i namjestio se tako da ne ozlijedim hemoroide. Uzeo sam televizijski upravljač i uključio program za odrasle. Na PlayboyTV-u reklame za "Ass Worship", a sa strane fotografija neugledne žene u grudnjaku, vrlo sličnoj mojoj staroj iz '70. godina prošlog stoljeća. Dalje, program AdultTV emitira film "Uniform Perv", dok se na Spiceu vrti repriza "Pornovision A Place In The Bum". Ista fabula u oba filma, čak su i glumci dosta slični. Uzeo sam butelju i pio iz nje. Adult – Spice – Adult – Spice. Navijao sam za glumca iz Uniform Perva koji je trančirao ženskicu ogromnih sisa na crvenom pernatom tepihu. Kladio bih se da će on dulje karati od crnca u Pornovisionu, a kojeg je jahala klinka s piercingom na donjoj usni, jeziku i obje bradavice. Da sam se kladio, izgubio bih. Moj bijelac je zasrao stvar, svršio je dvadeset sekundi prije crnca. Jebiga, uvijek se kladim na krive ljude. Odložio sam upravljač na stol i ostavio program na crnčugi. Scene seksa su se izmjenjivale, a ja sam morao otvoriti treću butelju. Brže sam ja pio, nego što su se oni jebali.

69. Postajalo je sve hladnije. Skupio sam noge i uvukao ih ispod guzice. Glavu sam naslonio na naslon fotelje i 140

polagano cuclao iz boce. Friško oprani kurac, s povraćenim sjajem u frčkavoj kosi, grčio se i stenjao u neprirodnom položaju. Shvatio sam da nema jebene šanse kako ću zaspati u toj pozi, gol-golcat na surovoj hladnoći i budnim praćenjem hollywoodskog poimanja ljubavi. Primaknuo sam se Ines. Stojeći iznad nje, moj kurac je na samo desetak centimetara plahovito lepršao iznad njezinoga usnulog lica. – Ines? – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – Ines, hladno mi je, jebiga! – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – Ines, jebat ću te u usta ako se ne probudiš! – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – Dobro – rekao sam prijeteći – što si tražila to ćeš i dobiti! Zgrabio sam je za rame i snažno povukao prema zidu. Okrenula se na bok i nastavila spavati. – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – i dalje je odzvanjalo sobom. Kombinacija normabela i vina očito nije baš najzdravija, kako sam mislio. Jebi ga, ako neprijatelja ne možeš poraziti, prijeđi na njegovu stranu, rekao sam sebi u bradu. Bilo je nekoliko centimetara slobodnog prostora i uvukao sam se ispod pokrivača, tik uz njenu stražnjicu. 141

Ako se okrene u snu, najebao sam ga. Past ću leđima na pod. Primaknuo sam stol do kreveta i tako se osigurao od mogućih jačih ozljeda. Neljudske uvjete za miran san, kompenzirao sam zabacivši ruku preko nje, primivši je čvrsto pod rebra. Prstima sam uklizao u grudnjak, dohvatio je za jednu bradavicu, i jedno vrijeme položeno držao dlan mirno, ali na pravom mjestu. Mislio sam tako zaspati, sa sisom u naručju. Ali kurac mi nije dao mira. Uzjogunio se i počeo kucati po njezinim najlonkama. Tako je to kad kurac izvedeš u šetnju bez brnjice, pomislio sam tužno. – Ines? – rekao sam tiho. – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – samo je odgovorala. – Ines? – ponovio sam. – Mogu ti ga malo staviti? – Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! – bilo je jedino što sam čuo. Baš kao svjetski prvak u gimnastici Yuri van Gekler, izvio sam tijelo u slovo "V" i svoju guzicu prebacio na stol. Tako sam napravio dovoljno manevarskog prostora da joj sa slobodnom rukom mogu povući najlonke i tanjušne gaćice s dupeta. Prćasta Inesina stražnjica provirila je poput punog mjeseca nad Zagrebom. Za svaki slučaj pričekao sam još nekoliko sekundi da se uvjerim kako nema ništa protiv moje diverzije. – Ines? 142

– Ala'ekberrrr… elemmm… ala'ekberrrr… elemmm! Dobro je, samo ti pozivaj na džihad, mislio sam i vratio svoj dio tijela na krevet. Napipao sam maleni otvor ispod njezinog šupka i stavio kurac u borbeni položaj. Išlo je kao podmazano. Zlatko je to, morao sam mu odati priznanje, dobro razradio. Svaka mu čast! Desnom rukom sam se pridržavao za sisu, a kurcem, u pravilnom ritmu, odrađivao stvar. – Ahhh, ahhhh, ahhhh! – čuo sam je kako pravilno uzdiše. Umjesto arapskih sakramenata, primila je katolički kurac. Iako i nisam baš neki katolik, toliko o vjeri znam.

70. Problem je bio što nisam mogao nikako svršiti. Poza opisana u Kamasutri pod imenom "Cvrčak na boku" nema osobito specijalnog značenja, posebno ako si ograničen na vrijeme i prostor oko sebe. Prostora sam imao malo, vremena još manje. Što ako se iznenada okrene na leđa? Nema tog kirurškog zahvata koji bi mi vratio kurac na mjesto. I ovako je pogrbljen i zabacuje glavom u desnu stranu, a sa slomljenom kičmom izgledao bi suptilno kao Qusaimodo, Victora Hugoa. Zato sam joj izbacio sisu iz košarice i šarafio bradavicu kao da tražim stanicu planetarno popularnog "Radija slobodne Europe". 143

– Ahhh, ahhh, ahhh! – umjesto spikera javila se ona. Pomoglo je. Počela se i ona gibati u smjeru i kontrasmjeru kurca. Jednim potezom se tako stvarala dinamičnost većeg trenja. Ona se povuče, ja iziđem, ona bi ga unutra, ja joj ga zabijem. I dok sam se prije osjećao malone kao nekrofil, sada je to puno više izgledalo na zdravu jebačinu. Jaja su se povukla u trbuh i katapultirala van. Nije bilo mjesta za povlačenje, svršio sam u nju. – Zlatkoooo? – rekla je mazno. – Hmm? – odgovorio sam zabezeknuto protupitanjem. – Molim te, nemoj ga vaditi barem pet minuta. – Hmm! – odgovorio sam. Uvukao sam joj sisu natrag u košaricu i oprezno položio ruku na bok. Za pet minuta kurac je mlohavo ispao iz rupe i zadovoljno zaspao uz njezino dupe. Navukao sam joj gaćice i najlonke, poravnao ih, i pokrio je dekom. – Zlatko? – rekla je i dalje u snu. – Hmm? – Volim te. – Hm-mh. Okrenuo sam joj leđa i položio glavu na stol. Uskoro sam i ja zaspao.

144

71. Tresnuo sam u pod. Nešto slično lavežu bijesnih pasa dopiralo je kraj fotelje, iz džepa mojih hlača. Dižući se s poda, glavom sam udario o stol, i tri puta opsovao Blaženu Djevicu Mariju. – Jesi dobro? – začuo sam Ines iz kupaone. – Imam delirij! – zavrištao sam. – Što? – Čujem divlje pse! – Mislim da ti je to mobitel! Ustao sam i onako gologuz izvadio iz džepa mobitel. Vau – vau – vauuuuu, pa opet vau – vau – vauuuu, govorilo je iz njega. – Gdje se gasiš, jebem ti mater?! – vrištao sam izbezumljeno. Napokon sam našao zelenu točkastu mrlju i pritisnuo je. – Halo?! – Ej, jesi se naspavao? – čuo sam Markovićev glas. – Nisam. – Super onda, ajde požuri se dolje, čekam te u autu kraj zgrade. – Koji kurac radiš ispred moje zgrade? – Jebem te ludog i pijanog, znaš da imamo onaj dogovor za televiziju. Posao? Sjećaš se? Odlično sam započeo karijeru televizijskog scenariste, pomislio sam, gdje će mi samo biti kraj? 145

– Dođi ti gore – odgovorio sam – nisam još krmelje izbacio iz očiju. Ines je zapanjeno stajala, otvorenih usta. Samo je pogledom signalizirala kako mi u glavi nije postavljena sva stolarija. – Nema slobodnog parkinga! – uzvratio je Marković i spasio me od linča. – Dobro onda, ajde pričekaj me u autu, sad ću ja! – odgovorio sam i pritisnuo crvenu točkastu mrlju na mobitelu. Pogledom sam potražio gaće. – U lavabou su, pretvorile su se u kašastu masu – rekla je Ines kao da mi čita misli. – Jebiga, što ću sad? Slegnula je ramenima da joj je svejedno. – Daj mi svoje, rekao sam. Nasmijala se. – Ti stvarno imaš nekih problema u glavi. – Ko te jebe, ovako ću! – rekao sam i navukao hlače, bez gaća ispod. – Neće mu ništa biti. – Kad se vraćaš? – pitala me je kao da smo u braku. – Nemam pojma, znaš kako je sa nezaposlenim piscima… – Da nam skuham nešto? – Može. – Kakvu hranu voliš? – Jestivu. 146

72. Činjenica je da muškarci pažljivo slušaju žene kako bi mogli spavati s njima, a žene pristaju na seks kako bi mogle razgovarati s muškarcima. Navukao sam majicu, čarape, cipele; protrljao oči da bih izbacio nagomilano smeće oko kapaka. Ines je sjela na krevet i samo gledala u točku na zidu. – Loše mi je, cijelo jutro povraćam – rekla je zamišljeno. – Od vina – odgovorio sam – i mene glava rastura kad pretjeram. – Znam, ali meni je već nekoliko dana loše u želucu, stalno rigam. – Prestani piti. – Otići ću prvo do svoje liječnice, a onda svratiti do socijalne radnice… – rekla je i dalje odsutno. – Važi, vidimo se! – odgovorio sam i brzo zatvorio vrata za sobom.

73. Marković je sjedio u svojoj limuzini, Hyundaiju iz 1990. godine, bosanskohercegovačkih registracija. Zimske gume za njega platio je sto eura, auto vrijedi barem 200, sam Marković oko tristo eura. Moje dupe na 147

slobodnom tržištu vrijedilo bi kao zimske gume Hyundaija. Kad se sve zbroji, 700 eura pokretnina putovalo je u Novi Zagreb na razgovor za posao u vrijednosti od 2 milijuna kuna. Nije loše, pomislio sam, za jednog pisca. – Ovako ćemo, ja ću pričati, a ti samo potvrđuj. Može? – rekao je kad smo krenuli. – Ti pričaš, ja šutim? – ponovio sam začuđeno. – Da, jer ako ti progovoriš, ode nam posao u pizdu materinu… Uvrijeđeno sam okrenuo glavom. Pogledao me je. – Što je? Hoćeš reći da nisam u pravu? – svadljivo je nastavio. – Ako misliš na onaj posao sa Židovkom, to je bio splet nesretnih okolnosti… – Jedina nesretna okolnost u tom si poslu bio ti! Sjećaš li se, majmune, kako si samo uspio zajebati onako unosan posao s…

74. Možda je bio u pravu, vjerojatno sam ja zajebao taj posao. Prije otprilike godinu dana došao je do mene u ured i rekao: – Čuj, upoznao sam jednu žensku koja snima nekakvi dokumentarac. Pitala me je znam li kakvog dramaturga. Ti si kao studirao to sranje na Akademiji? 148

– Jesam – odgovorio sam. – E, vidiš, ona dolazi za pola sata, saslušaj je, reci nešto pametno i uzmi pare. Mene ubaci kao pomoćnog scenaristu. To postoji? Pomoćni scenarist? – Ma u nas Hrvata sve postoji, moj Markoviću! – odgovorio sam mu. I, stvarno, ženska se pojavila u uredu, točno u vrijeme kad je Marković rekao. – Dobar dan! – kaže ona. – Dobar dan! – kažem ja. Uručila mi je posjetnicu i odmah krenula u glavu: – Ja sam završila studij režije na "New York Film Academy", u klasi Douga Limana koji je radio "Bourne Identity", "Mr. & Mrs. Smith" i "Swingerse", a osobno poznaje Brada Pitta i Jannifer Aniston i godinama prijateljuje s Glenn Close i Kevinom Klineom. Došla sam u Hrvatsku snimiti dokumentarac o… – verglala je sto na sat, pretpostavljao sam, zbog treme. Tko zna što joj je Marković ispričao o meni, možda jadnica misli da sam Kenneth Lonergan ili David Peterson. Da razbijem led, počeo sam pričati viceve: – Nabacuje se pijani tip jednoj debeloj, ružnoj ženskoj, a ona ga odjebe. On će joj na to; Toliko si debela da si označena na karti svijeta, ne bih te jebao ni preko Bluetootha, i na kraju još samo da ti ovo velim: da kojim slučajem ružnoća svijetli, ti bi bila ulična svjetiljka! 149

Ja sam umirao od smijeha, Marković se kiselo osmjehivao, a ona je stisnula usnice i iskrivila obrve. – Dobro, možda ovaj vic i nije baš najprikladniji za žene – rekao sam, shvativši da sam negdje zajebao stvar – ali čuj ovo: Znaš li što je pravo i jedino istinsko strpljenje? – Ne! – odgovorila je hladno i nadrkano. Kad dva pedera očekuju dijete!... Ha, ha, ha!... A kad peder uđe u kafić i naruči sokić od konobara, a taj ni mrtav ne može smisliti tetkice? – Nemoj da ti taj sokić gurnem u guzicu, odvrati mu konobar. – Onda može cijela gajba! – na to će peder... Ahahahaha! Marković je okrenuo očima, ona je živčano trzala obrvama, a ja i dalje nisam shvaćao razlog njihove rezigniranosti. I umjesto da ušutim, kao što bi to učinio svaki normalni čovjek, nastavio sam u istom raspoloženju: – Dođe mali kod svojih roditelja i pita mamu, je li mama, ti si Židovka, a stari mi je Srbin. Što sam ja onda? Ona mu odgovara, joj dijete, naravno da si Židov, naša se vjera uvijek prenosila samo s majke na djecu. A otac će na to, e nije to tako kod nas Srba, pravoslavlje ide s očeva na djecu, i to je jedina pravo i pošteno mjerilo. – A zašto to pitaš? – u glas će roditelji. – Ma komšija Jovica prodaje bicikl, pa ne znam da l da se cjenkam ili da mu ga otmem… Hahahahahahaha! 150

Ženska je histerično razvukla facu i sasula paljbu na mene: – Sram vas može biti! Vi ste obični muški šovinist, homofobni idiot i fašist! Treba vas strijeljati na Trgu Republike! Ne bih s vama ni mrtva ušla u biznis! – izderala se, okrenula se na peti, i otišla. Pogledao sam u Markovića koji je bio na rubu živčanog sloma. – Dobro, koji je njoj kurac? Ona očito ima nekih živčanih problema… – Jesi li ti nju uopće pogledao kad je ušla? – cijedio je kroz zube. – Onako… Nije mi legla na prvi pogled. Tada mi sine, ženska je izgledala ko slonovsko novorođenče, mala, debela, s klempavim ušima – ukratko, ružna ko sibirska noć. Dobro, stvarno nisam smio valjati one viceve o ružnim i debelim ženama, pomislio sam. – Ali kakve ona to ima veze s pederima? – Udala se 2007. u Kaliforniji za Jennie Olsen, poznatu američku kazališnu glumicu i lezbijku, idiote retardirani! – urlao je Marković. – E, jebiga, kako sam mogao znati da je pederuša, ne piše joj na čelu! – branio sam se. – A sad pogledaj u vizitku koju ti je dala. Pročitao sam samo ime. – Je li, je l to židovsko prezime? Marković je suicidalno potvrdio kimanjem glave. 151

– E, jesu ti Židovi osjetljivi na viceve… – zaključio sam i ostavio Markovića u depresiji.

75. Hyundai je zacvilio i skoro se prevrnuo na krov kada je Marković oštro okrenuo u lijevo, u vijugavu ulicu u Novom Zagrebu. Umalo nismo pokupili olinjalog starčeka koji je teglio pune cekere plastičnih boca. – Fulao si ga za dlaku – primijetio sam. – Ko ga jebe, što ne pazi! Ionako mi je pun kurac tih klošara koji se zavlače u kontejnere. Prije su barem tražili hranu, to sam još nekako i razumio, ali sad ruju po smeću u potrazi za flašama. Možeš pored boca ostaviti dvije kile friškog jastoga, oni ga ne bi ni primijetili. Glupi senilci! Složio sam se s njim: – Primijenio se sustav vrijednosti… – Promijenio se moj kurac! – nije se on složio sa mnom. – Ništa se nije promijenilo, samo su penzići postali pohlepniji! – Je l to ta ulica? – upitao sam ga da se udaljimo od teme umirovljenika. – Valjda. Koji broj tamo piše? – Ne vidim dobro… Aaa, broj 16. – Kako broj 16 na lijevoj strani ceste? – Onda je 19! 152

– Odluči se, jebem mu mater, je li 16 ili 19? – Jebiga, sad si ga prošao, ne vidim više. – U pičku materinu i Bandić i njegovo postavljanje brojeva po zgradama!... Evo, a ovdje je već broj 93?! Koji je kreten ovo samo smislio, jebem mu, da mu jebem, mrtvu familiju! – urlao je i lupao šakama po rasklimanom Hyundaiju. Naglo je zakočio i zvjerao čas na desno, čas na lijevo. – Ništa ne razumijem! Tamo je 97, a s desne strane 24?! Pa tko tu koga jebe?! – pizdio je. – Koji mi broj trebamo? – 53A! – Parkiraj onda ovdje negdje, pa ćemo pješice! – vidio sam jedini izlaz iz talačke krize. – A gdje da se parkiram? Gdje?! Vidiš da su svi automobili naslagani jedan preko drugoga! Jebem ti mater, ovo ima samo u Zagrebu: na milijun stanovnika imamo čak dva milijuna registriranih automobila i barem još toliko neregistriranih! – urlao je. – Polako, pronaći ćemo neko mjesto – pokušao sam ga primiriti. Marković je i inače jedna čudna biljka. Uvijek je miran, staložen, boli ga kurac za sve, ali kad popizdi postaje gori i od Ante Đapića. Vozili smo se još stotinjak metara, a onda je ugledao parkirno mjesto između dva kontejnera.

153

– Evo ga! – vrisnuo je i zabubao nas u prvi kontejner. Kontejner se otkotrljao, lupio u stražnji dio parkiranog Mercedesa S klase, i aktivirao mu alarm. Izišli smo iz Hyundaija i uputili se pješice u smjeru od kud smo došli. – Broj 93, 91, 89C, 89B, 89A, hvala kurcu, napokon i 87! – 85, 83, 81 – a evo napokon i ploče s ulicom! – rekao je kao da mu se ukazala Gospa Međugorska. Naravno, kako to obično i biva u tužnim pričama, brojevi nam uopće nisu bili bitni. Nalazili smo se u posve pogrešnoj ulici.

76. Na sastanak smo zakasnili punih 40 minuta. Ivan Guberinić, direktor Orbita, prema riječima anoreksične tajnice, Olive, otišao je na poslovni ručak s jednim koproducentom iz Berlina. – Tko još ruča u 11:40? – upitao sam je začuđeno. – Oni koji imaju lovu! – tiho je odgovorio Marković i grunuo me u rebra da ušutim. Oliva nam je donijela kave i prstom uprla u dvije aluminijske stolice koje su bile ofarbane u šesnaest različitih boja. – Izvolite sjesti. – Valjda neka umjetnost…? – rekao je Marković kad je vidio moju zbunjenu facu. 154

Sjeo sam i nabio hemoroide na tvrdu plohu. – Umjetnost? Moje dupe se ne bi složilo s tobom… – Šuti, jebo te bog, opet ćeš zasrat pos'o! Sjedi! – zasiktao je. Oliva je uporno okretala telefonski zupčanik. Glasno je uzdahnula: – Gospodine direktore, ovdje su gospodin Roklicer i gospodin Marković, malo kasne jer su imali prometnu nezgodu… da, tako kažu… hehehe, i ja mislim, ali dobro… da, rekla sam im već… u redu, znači gospođica Hrgović… u redu, još jednom se ispričavam na smetnji i želim vam dobar tek… hvala! Okrenula se prema nama i razvukla osmijeh. Valjda smo joj sličili trećerazrednim klaunovima. – Primit će vas gospođica Hrgović, ona je asistentica gospodina direktora – rekla je i vratila usne u prvobitni položaj. Hrgović? Hrgović? Hrgović? Od kud mi je poznato to prezime, vrtio sam u glavi upitnike. – Zoriceeeee! – proderala se Oliva. – Molim?! – začuo sam poznati ženski glas s drugog kraja hodnika. – Dođi! – Što treba?! – Dođi, kad sam ti rekla! Pogledala je u nas sažaljivo, kao da nas ispraća na put u Afganistan i da je ovo zadnji put da smo se okupili ovako, na istome mjestu, živi i zdravi. 155

– Znate, kolegica je tek počela raditi kod nas. Još se ne snalazi najbolje. Na vratima se pojavila šepava Zorica, Mirina kćer; ista ona Zorica s irokezom i hobotnicom umjesto pičke koju sam obradio u redakciji, na maminom stolu, prije dva mjeseca, a koju sam i noćas, u snu, jebao malim prstom u šupak. – Gospodin Roklicer i gospodin Marković došli su na razgovor s gospodinom direktorom u svezi priprema novog televizijskog projekta. Direktor je na ručku s gospodinom Schroderom, pa je zamolio da ih ti uputiš o čemu je riječ, samo u kratkim crtama, a onda će ih on kontaktirati kroz nekoliko dana. Možeš li to? – rekla je Oliva Zorici. – Mogu.– kratko je odgovorila Zorica i pogledala u nas dvojicu. Prvo je pogledala u mene, pa u Markovića, pa opet u mene. Razvukla je umjetni osmjeh i ispružila dlan iza sebe. Marković i ja iskočili smo sa stolica. – Izvolite, gospodo, u mom uredu ćemo razgovarati. Jeste li dobili kavu? Potvrdno smo klimnuli glavama.

77. Poslušno smo krenuli za njom. Šepala je ispred nas dok smo mi, raspoređeni svaki po jednom boku, pokušavali 156

uhvatiti njezin ritam. Izgledali smo kao plesna grupa Miše Kovača. Zapjevao sam u sebi: "Vraćam ti se, Dalmacijo, mati / umoran sam, negdi moram stati / kad nam rane i dušu i tilo / svako traži materino krilo". Otvorila je vrata i ušli smo u njezin ured. Tek tada nam je ispružila ruku. – Obojicu dobro poznam, ali bolje da to oni ne znaju… – rekla je. – Naravno, naravno, mogli bi misliti da je riječ o nepotizmu – odgovorio je Marković mrtav hladan, i pritom ostao živ. Nasmijao sam se. – Pa kako ste? – Odlično! – rekao je Marković Pogledala je u mene. – Ti, Roberte? Čini mi se da si natečen u licu. Usta su ti razbijena, je l ja to dobro vidim? – Ma znaš mene, pao sam s kreveta… – Na usta? – A neću valjda na leđa? – Sjednite. Sjeli smo u jedan crveni kožni dvosjed. Ona je sjela u kožnu stolicu. Naslonila se na leđa i prebacila zdravu preko desne noge. – Dakle – počela je – da vam ne dužim puno jer se u stvari još puno toga i ne zna, riječ je o televizijskoj seriji u dvanaest epizoda. HTV je suglasan to 157

financirati, ali s televizijom nikad ne možeš biti načistu misle li oni to ispoštovati ili ne. Marković se naslonio na koljena, i cijelim tijelom nagnuo prema naprijed, kao da koncentrirano prati Zoričino izlaganje. – Jelena Veljača je napisala prvu epizodu, a naknadno smo složili još dva treatmenta. Glavni likovi su policajci, točnije njih dvojica, koji su upleteni u niz nezakonitih, rekla bih, kriminalnih radnji. No, oni unatoč svemu, veliki dio policijskog posla obavljaju savjesno i kvalitetno. Jedan od njih je razveden, a drugi je homoseksualac. – Auuufff! – ispustio sam čudan zvuk iz nosa. Marković me je presjekao pogledom, Zorica se osmjehnula. – Zanimljiva stvar! – rekao je Marković kao da razbija DNK molekule. – Roberte? A ti, što misliš? – upitala me je nakon kraće stanke. Marković me je opet ošinuo. – Ja? Pa ja ne mislim baš previše, umara me razmišljanje. Radije ti nama reci kako vi vidite nas dvojicu u tome. Niste valjda mislili da mi glumimo te policajce, recimo, ja da budem razveden, a Marković homić. Ili možda obrnuto, a Markoviću? Marković je zakolutao očima kao poker automat. Nisu mu, tad sam se i konačno uvjerio, uopće bile smiješne moje šale. 158

– Ne, bože sačuvaj, to nikako, glavne uloge su već dodijeljene Slavenu Knezoviću i Marinku Prgi – rekla je Zorica. – A tko će režirati? – javio se Marković koji je posljednji film odgledao 1973., i to "Bitku na Neretvi" Veljka Bulajića. – Ako bog da, Kristijan Milić, ali tek smo krenuli s njim u pregovore. On je kao stvoren za to, serija bi trebala obilovati scenama nasilja, realističkim prikazima mafijaških ubojstava, tučnjavama i slično… – Da, u tome je Milić majstor! – potvrdio je Marković. Samo da Marković ne misli na Gorana, a ne na Kristijana Milića, prošlo mi je kroz glavu. – Roberte? Ti si danas neobično tih – primijetila je Zorica. – Marković mi je rekao da šutim. – Pa valjda možeš reći što misliš? – O čemu? – O seriji. Slegnuo sam ramenima i promrmljao: – Šta ja znam, valjda je dobro. Ali ni ti meni nisi odgovorila, što bi nas dvojica, po tebi, radili na tom projektu? Sad je desnu nogu prebacila preko zdrave. – Ovako – počela je oprezno, kao da razmišlja o svakoj riječi koju će ubuduće izgovoriti – ja sam vas dvojicu predložila direktoru Guberiniću, da vas odmah stavi u predprodukciju. On je jedva čuo za vas – pogledala je u 159

mene – zna da ti pišeš neke knjige, da si studirao dramaturgiju, i tako to, a – pogledala je u Markovića – zna da si ti u novinarstvu i da si godinama pisao crnu kroniku. I ništa više ne zna o vama dvojici! Ali ipak se s mojim prijedlogom, privremeno, složio. Napominjem, privremeno. Ako ste zainteresirani za suradnju trebali bi napisati nekoliko epizoda, recimo samo dvije, koje bi bile približno iste kvalitete kao one Veljačine. – Hm! – rekao sam. – Samo dvije epizode? – rekao je Marković. – Koliko je to kartica teksta? – Svaka bi trebala imati barem 50-60 – odgovorila mu je. – Samo šezdeset? Pičkin dim za nas dvojicu, je l da Roberte? – Hoćemo li dobiti taj njezin scenarij na uvid? – rekao sam. Otvorila je ladicu u stolu i izvadila dva scenarija. Ustao sam se, jedan dao Markoviću, drugi zadržao kod sebe. – Ne moram vam posebno napominjati da ih ne smijete nikome pokazivati, kopirati, ili govoriti trećim osobama o čemu je radnja u scenariju? – Ne, naravno – spremno je uzvratio Marković. – Kad očekujete da vam predamo to što napišemo? – upitao sam je. – Je li vam dovoljno dva tjedna? – Dva tjedna? Ma mi to napišemo za tri dana! – rekao je Marković. 160

– Koliko je tu para? – zanimalo me je. – Misliš, koliko će te biti plaćeni po scenariju? Marković je lagano otvarao usta, a ja sam klimao glavom. – To vam još ne mogu reći, ovisi hoćemo li ih uopće prihvatiti. – Hipotetički govoreći… kao da ste ih prihvatili… – navaljivao sam da nam odgovori. – Ovisi i o tome hoće li vas direktor angažirati da i dalje pišete nastavke… – Ma dobro, reci više, ne moraš nam reći točno u lipu! – bio sam nestrpljiv. – Aproksimativno… dvije tisuće eura po epizodi! – jedva je izustila. Marković je u sebi pomnožio jedanaest puta s 2000 eura, podijeljeno s dva, znači svakom ide po 11 tisućinka u džep! Već je razmišljao kako će kupiti novi Hyundai. – Malo – rekao sam. – To je ipak 50-60 kartica po scenariju. – Tako je to po cjeniku Hrvatskog filmskog saveza! – oštro je uzvratila. – Jebeš njih – rekao sam i navukao na grbaču Markovićev gnjev. Okrenuo se prema meni i sasuo paljbu: – Možda je i malo ali ne smijemo u ovim vremenima recesije i gladi gledati kako da im drpimo svaki cent! Nije vrijeme za bogaćenje, nego za preživljavanje! Jesi 161

vidio onog jadnička s praznim bocama kako se muči za golu egzistenciju? – govorio je kao Terminator; kao da ga prije sat vremena nije htio satrti svojim Hyundaijem. – Uostalom, ja pristajem, jebe mi se za tebe! – rekao je i pružio ruku Zorici. Rukovali su se. – Samo da ne bude neke zabune – upozorila nas je Zorica – posao nije sklopljen dok to ne odobri direktor. Jedini on može sklopiti ugovor s vama. – Naravno! – odgovorio je Marković kao da je i taj problem već riješen. – Roberte? – Reci? – Ti ne pristaješ? Marković me je pogledao kao gorila u magli. – Pristajem, jebiga. Nisam oduševljen, ali… – izustio sam. – Dobro onda – rekla je Zorica i digla se sa stolca. – Mislim da smo postavili okvir za nekakav početak. Slažete li se? – Slažemo se! – rekli smo u glas kao da polažemo zakletvu. – Pa, hvala vam što ste došli i vidimo se za dva tjedna – govorila je i pokazivala dlanom prema vratima ureda. – Hvala tebi! – odgovorio je Marković i, slučajno ili ne, počeo i on šepati prema izlazu. – Kad si počela ovdje raditi? – zanimalo me je dok sam hodao iza Markovića. 162

– Prije deset dana sam dobila posao. Nije baš moja struka, ali učim se – govorila mi je u leđa. – Čekaj, ti si pravo završila? – Ne, književnost – odgovorila je. Stigli smo do vrata. Marković ih je otvorio i još jednom se rukovao s njom. – Mogu te zamoliti da pričekaš vani? Trebala bih nakratko Roberta – rekla mu je. Nacerio se. – Ma naravno, samo vi dajte – rekao je i pogledao u mene: – Čekam te u autu. – Brzo će on! – odgovorila mu je i zalupila vratima pred nosom.

78. Ostali smo sami. Ona, njena hobotnica, i ja. – I tako, više ne čistiš, sad si postala asistentica… Pljus! Odvalila mi je šamar da sam od silnih zvjezdica oko sebe mislio da gledam u američku zastavu. Blago lice joj se transformiralo u krvoločnog Šarplaninca. – Ovo ti je za ono što si rekao Miri! – Koje?! – Da smo se seksali na njezinom stolu! – Jebiga, izletjelo mi je…

163

Odšepala je do svog stola i sjela na stolac. Protrljala je dlanovima lice i nervozno pogledala u strop. Kao da zaziva sve svece i njihovu pastvu. – Tebi je izletjelo, a meni je…uletjelo! – rekla je i dalje gledajući u strop. – Ne kužim – promrmljao sam. – Eto tako, uletjelo mi je… trudna sam. Doskakutao sam do dvosjeda i sjeo. – Pa čestitam! – rekao sam kao da se nečemu strašno veselim. – To je za slavlje, a ne za tugovanje. Kad si saznala? – Prije par dana, kad sam bila na liječničkom pregledu za posao. – Super! I što kaže tvoj zaručnik? Hoće li to malo ubrzati vašu svadbu? Opet je protrljala dlanovima lice. Pogledala me je i nekoliko trenutaka šutjela kao da ne zna bi li mi odala strogo čuvanu tajnu ili ne. – Nemam ja nikakvog zaručnika, niti sam ga imala. Zadnju vezu sam imala prije dvije godine… Ako ne računam onaj seks s tobom. – A svadba… i to – čudio sam se još uvijek ništa ne shvaćajući. – Sve si to izmislila? Zašto? – Da ne ispadnem jadnica, invalid, koju nitko ne želi, eto zato – rekla je i briznula u plač.

164

79. Zamislio sam se i pustio ju da se isplače. Ako je…Ne, to ne može, ne ide to tako… Prije dvije godine imala je nekog, onda sam je ja… Ali ja sam ga izvadio na vrijeme. Uvijek ga vadim točno na sekundu, precizniji sam po tom pitanju od Japanaca… Ne, nema nikakve jebene šanse da sam ja… ni u ludilu! – Dijete je tvoje! – rekla je vidjevši me kako hipnotizirano buljim u zid ispred sebe. – Čuj, ne želim te povrijediti, ali dijete nije moje. Vidjela si da sam ga izbacio prije… – I zato je iz mene curio iscjedak? – prekinula je moju obranu. – Očito je da si malo zakasnio s vađenjem… – Ali, ja… – Sto posto, milijardu posto! Ali ne brini se ništa, samo čuvaj živce. Mislila sam da ti to uopće ne kažem, ali opet… Nisam željela ni ispasti tolika kučka prema tebi, iako si to, morat ćeš se složiti, i te kako zaslužio. – Kako možeš biti toliko sigurna da sam ja otac? – i dalje mi ništa od toga nije zvučalo istinito. – Prije dvije tisuće i nešto godina samo je jedna žena bezgrešno začela i rodila sina. Ja sam se u dvije godine jebala samo s tobom, prije dva mjeseca, i s momkom koji se zove Vlado. Dakle, bio si mi drugi u krevetu. Vlado je zadnje svršio po meni u kolovozu 2007. godine, u Novalji na Pagu. Dakle, od tog događaja prošlo je više od dvije godine. Mislim da je sve jasno. 165

– A u međuvremenu, kad se napiješ ili, šta ja znam, nafiksaš, onesvijestiš?… Misliš da ti ga nitko nije stavio, a da to možda nisi ni primijetila? – Ne pijem i ne drogiram se. Još rjeđe padam u nesvijest. A već sam rekla da sam samo dva puta imala seks i zasigurno bih upamtila da mi je, kako ti kažeš, netko uvalio. Disao sam ubrzano da dođem do malo zraka. Nisam imao ovako snažan napadaj panike od kad sam zadnji put bio na pregledu prostate. – I, što ćemo sada? – upitao sam je drhtavim glasom. – Ti ama baš ništa, a ja još moram odlučiti hoću li zadržati dijete. Bože, ipak te ima, pomislio sam. Zapalit ću svijeću na Kamenitim vratima. Okrenuo sam se cijelim tijelom prema njoj i ozareno joj rekao: – Pa da, tek si počela raditi, što bi ti šefovi rekli da sad odeš na porodiljini? Dobila bi otkaz, to je sigurno. Bolje ti je da se čim prije riješiš djeteta, a ako ti treba love imam ja još nešto. Dobio sam otpremninu… Dvije suze, jedna za drugom, spustile su joj se iz desnog oka. – Ne trebam tvoju pomoć, snaći ću se i sama za novce ako se odlučim na pobačaj. Ali imam još vremena, ginekolog je rekao da mogu razmisliti još koji dan… U ponedjeljak moram donijeti konačnu odluku – rekla je. – Čemu čekati? Ako smo odlučili… 166

– Ništa ti ne odlučuješ! – kriknula je – Možda i zadržim dijete! Ne znam! Vrata ureda su se otvorila. Oliva je provirila unutra. – Možda bi gospodin Roklicer još jednu kavu ili sok? Zorica je odmahnula glavom. – Ne, mislim da se gospodinu Rokliceru žuri na jedan drugi sastanak. Jesam li u pravu, gospodine Robert? – uzvratila je umjesto mene. Ustao sam. – Da, žurim se. Čeka me poslovni sastanak… – A mi se još čujemo kad nešto više budemo znali – rekla je Zorica i ispratila me do vrata. Nismo se rukovali. Kao da nam nije stalo do još jednog kontakta.

80. Marković je stajao na pločniku i izgubljeno gledao u prometni znak koji označuje parkirno mjesto za invalide. Na tom mjestu smo parkirali Hyundaija. A sad mu nije bilo ni traga. – Nema ga više… – rekao je kao da je izgubio najužeg člana obitelji. – Nemoj tako – pokušao sam ga utješiti – siguran sam da se sad nalazi na puno ljepšem mjestu nego što je ovo. Oči su mu zacaklile. 167

– Možda je ukraden? – pokušao se primiti za slamku spasa. Položio sam mu ruku na rame, od srca ga želeći utješiti. Kimao sam glavom i pogledao u asfalt. – Da nisam slučajno pogriješio? – govorio je ni sam ne vjerujući previše u ono što izgovara. – Možda smo se parkirali u nekoj drugoj ulici? Opet sam zavrtio glavom i pokazao mu na znak za invalide. – Misliš…? – izustio je tiho, gotovo preplašeno, netremice gledajući u slovo P ispod kojega su naslikana kolica za invalide. – Da – rekao sam pun sućuti – digao ga je pauk. Pozvat ću taksi. Spustio je pogled i ispustio suzu. – Božja volja, valjda je tako moralo biti – rekao je, pomirivši se s gubitkom voljene osobe. – Da, božja volja – odgovorio sam i tako se ponovo sjetio šepave Zorice kojoj sam napravio dijete.

81. – Znaš šta? Jebo me pas, ako se ja opet nisam zaljubio u ovog čovjeka! – rekao je Joško grleći Žarka usred Josipovog zvona. Bili su mortus pijani, i bilo je 13:40 sati. Osim njih dvojice na stolu su bile i četiri butelje vina te po boca 168

Jack Danielsa i Chivas Regala. Markoviću sam natočio vino, sebi punu čašu Chivasa. Ni ja ni Marković nismo se još stigli oporaviti od šokova koje smo doživjeli. On zbog gubitka Hyundaija, ja zbog napumpavanja Zorice. – Tko sad časti s ovolikim pićima? – upitao sam Žarka koji se sretno koprcao u Joškovom naručju. – Opet Zlatko. – Zlatko? – ostao sam nemalo iznenađen. – Povodom čega sad? – Nije rekao. Samo nam je donio piće za stol i otišao. Sigurno se pomirio sa činjenicom da se razvodi, pomislio sam, sad će mu i kurac napokon malo predahnuti. Nije mu bilo lako s njom, to sigurno, stvarno je ta Ines naporna jebaljka. Deset puta dnevno seksati se s jednom te istom ženom, ravno je samoubojstvu. To je gore nego kopati u rudniku dvanaest sati, mislio sam. Nije ni čudo da nakon razvoda ovako izdašno časti. Marković je spustio čelo na stol i ostao zacementiran u tom položaju. Jedino sam ja razumio njegovu bol. – Što mu se desilo? – upitao me je Joško ispustivši Žarka iz naručja. – Pauk mu je odnio auto – rekao sam tiho da ne uznemirim Markovića. – Eh, jakog li problema?! Nek ode po njega u Strojarsku. – Platit će oko tisuću kuna kazne i može ga preuzeti – nadovezao se Žarko. 169

– To je više od polovice vrijednosti njegovog Hyundaija – šaptao sam da me ne čuje. – Nek meni da prometnu, pokušat ću ja to riješiti preko svojih veza – šapnuo je i Žarko. Joško ga je na to snažno zagrlio s obje ruke i poljubio: – O, znao sam ja da si ti moćan čovjek! – rekao mu je. – Čuj – nasmiješio se Žarko prpošno – poznam neke ljude koji su dobri s nekim ljudima a koji imaju nekih veza da mu možda pomognu… Marković je odlijepio čelo od stola, pogledao nas smireno i dostojanstveno, kako i priliči u tako teškim trenucima, i digao čašu vina visoko u zrak. – Nek mu je laka hrvatska zemlja! – Laka mu! – rekli smo svi u glas i eksali piće.

82. Anita je konobarila u popodnevnoj smjeni. Vidio sam je, ali zbog silnih briga oko Zorice i Hyundaija, nisam je stigao ni pozdraviti. Došla je za naš stol i ultraljubaznim glasom rekla: – Gospoda imaju sve? Treba li vam još nešto donijeti? Nitko se nije javio za riječ. Pogledala je u mene: – Mogu te zamoliti da časak dođeš za šank? Ima jedan račun koji si jučer platio, a ne štima mi u kasi… – Naravno – odgovorio sam i odmah ustao. 170

Zaustavila me je: – Za deset minuta, samo da poslužim onaj stol – rekla je i pokazala na jednog klinički mrtvog pijanca koji je drijemao u sjedećem položaju. Sjeo sam natrag i eksao Chivas Natočio još jednu čašu, eksao je, natočio, eksao… Prošlo je valjda deset minuta, rekao sam sebi u bradu, ustao se i zaputio na šank. U pozadini sam čuo Joškov glas kako pijano mrmlja Markoviću: – Znaš što? Jebo me pas, ako se ja opet nisam zaljubio u Žarka. Zar nije to pravi čovjek, vidi ga, što kažeš? Ma vidi samo kako mu dobro stoji ova plava kravata! A?!

83. Noge su mi klecale kao da se nalazim na 3 tisuće metara nadmorske visine. Chivas me je dokusurio, rasturivši me kao da sam boksao cijelu rundu s Mike Tysonom. Anita je stajala podbočena na kasu i umorno zijevala. – Evo mene – rekao sam lelujavo i umalo porušio sve čaše poredane na šanku. Oprezno je pogledala oko sebe, ne bi li uočila šeficu ili kakvu drugu radoznalu spodobu. Kad se uvjerila da smo sami, trznula je glavom, kao da je dobila snajperski metak u sljepoočnicu. – Dođi! – rekla je i ušla u kuhinju. 171

Šunjao sam se iza nje po kuhinji restorana. Dvije ocvale kuharice, odjevene u bijele uniforme, kuhale su janjeću kalju, juhu od bakalara i sarmu. Na jednoj taci, obložena mladim krumpirom, gledala me je pečena patka u komadu. Pogledao sam i ja nju. I sjetio se da nisam ništa jeo od jučer. Zgrabio sam je za batak i povukao sa sobom. Prošli smo kuhinju, izišli u jedan mračan hodnik sve do željeznih vrata. Anita je iz džepa izvukla ključić za lokot. Otvorila je vrata i upalila svjetlo u prostoriji. Dvije škrinje za zamrzavanje, tridesetak gajbi raznolikog pića, nekoliko kartona žestice i ogromna kanta za smeće iz koje je smrdio kiseli kupus, bili su jedini stanari ove sobe. Anita je sjela na jednu od praznih gajbi, a ja ostao stajati s patkom u ruci. – Otkud ti to? – upitala me je vidjevši živinu. – Iz kuhinje, sama se zalijepila za moju ruku – odgovorio sam i otkinuo batak. Dok sam žvakao otvorenih usta, Anita je blijedo gledala kantu s kupusom. – Ne znam što ću s malom – rekla je i uzdahnula – već dva dana je nema doma. Pitaj boga gdje se smuca…? – Vratit će se kad ogladni – rekao sam i ponovno odgrizao patki nogu. – Uvjerena sam da se drogira. – Svejedno mora jesti. 172

– Bilo bi lakše da imamo muškarca u kući… Nekoga tko će biti autoritet, gazda u kući! – rekla je i šmrcnula. Batak je bio dobar. Pocuclao sam kost i zavitlao ga iza jedne škrinje. Krenuo sam na krilo. – Što ti misliš? – pitala me je. S mene se cijedila patkina mast i nisam ništa mislio. Ali morao sam nešto reći: – Da, bilo bi dobro. – Pitala bih te nešto… je l bi želio preseliti k nama? Bez obaveza, mislim, imam jednu sobu u kući koju mogu urediti, samo je treba ofarbati, kupiti namještaj, ono najosnovnije… I pačje krilo je bilo gotovo. Nisam više bio gladan. Odložio sam ostatke na gajbu piva i obrisao masne ruke o hlače. – Ne znam, malo je to naglo… Pusti me koji dan da razmislim. Sjetio sam se šepave Zorice i njezine trudnoće. Sjetio sam se djevojčice bez sisa i njenog stopala u lavabou. Sjetio sam se Ines koja se zasigurno već razvela i sad me čeka sa svojom prćastom guzicom u krevetu. Zato mi nije ni padalo na pamet da se vežem za Anitu. Ali nisam imao muda joj to reći. – Moram ići – rekao sam. – Gdje? – Doma. Dobio sam posao na televiziji, moram pisati scenarij. 173

Pogledala me je iznenađeno. Zatim, kao psu kojem izdaje komandu, mahnula je rukom prema sebi. – Dođi ovamo – rekla je – znam ja što tebi fali. Prišao sam. Primila me je za remen i povukla k sebi. Drugom je rukom vješto otkopčala šlic na hlačama. – Ajojjjjjjjjjjjjj! – zaurlao sam od boli. Ispustila me je tako naglo da se skoro nisam prevalio na leđa. – Što je? – upitala me je u čudu. – Dlake! – govorio sam dok su mi suze navirale na oči. – Dlake? Kakve dlake? – Dlake oko kurca – urlao sam – sve si ih počupala. Otkopčala je gumb na hlačama i nježno ih povukla dolje. – Pa ti nemaš gaća – konstatirala je. – Gdje su ti gaće? – U umivaoniku. Peru se. Uzela je mlohavi kurac u ruku i pogledala ga sa svih strana. – Važno je da njemu nije ništa – rekla je sladunjavo – a dlake će opet narasti. Strpala ga je u usta i cijelog usisala. Bol je prestajala. Prepustio sam se još jednom dobrom pušenju. A Anita to zaista dobro radi. Za nekoliko minuta napunio sam joj usta spermom. Pljunula je, obrisala se maramicom, oprezno zatvorila hlače, i zadovoljno me pogledala. – Eto, sad možeš ići – rekla je. – Hvala – odgovorio sam. 174

84. Joško i Žarko naslonjeni jedan na drugoga spavali su medvjeđim snom. Marković je bio nalakćen na stol i netremice zurio u praznu butelju vina. – Jesi dobro? – upitao sam ga. – Aha. – Ja idem sada. – Gdje ćeš? – Probati napisati onaj scenarij… – A, da! Scenarij, točno, trebali bi napisati scenarij… – Ti ostaješ? – Još malo. Uzeo sam punu bocu Jack Danielsa sa stola. Pogledao me je. – Da se ne baci – rekao sam – ionako je ne pijete… Idem sad. Drž se! – Bok, javi se kad nešto napišeš. – Hoću! – obećao sam. I izišao na cestu.

***** 85. Svrab koji me je mučio u vrijeme Inesinog nenadanog posjeta, pa prestao nakon kupanja u vreloj kupki, opet se pojavio. Taksist, naoružan svim mogućim religijskim 175

rekvizitima u autu (od plastične krunice na retrovizoru, preko nalijepljenih sličica na komandnoj ploči: Svetog Ante i Josipa, Majke Božje s djetetom, pa iste te Majke Božje, ali bez djeteta i ovaj put iz profila; do Svetih moći još nekih katoličkih svetaca, a koji su bili pljunute kopije Sanadera, Josipovića, Pupovca i Bandića) jednim je okom gledao kroz vjetrobransko staklo, a drugim u mene i bocu Jack Danielsa. – Šta je, je l si to jebavo neke buhe, jadan ne bio? – upitao me je u kršćanskom duhu. – Valjda – odgovorio sam mu – cijeli dan se čoham po kurcu. Morat ću do doktora. – Ma kakav doktor, daj ne budali, neš valjda zbog toga ić kod doktora?! Kupi u poljoprivrednoj apoteci bocu insekticida, to ti tamani gamad ko iz pičke. Zna Lasić šta ti govori, imo sam ih i ja, i to bar dvajst puta. Insekticidi su jedini pravi lijek, zajebi ostale pizdarije! Malo razrijediš u vodi, pola-pola, namažeš oko kurca, i same će ispadat ko gnjile kruške u pred zimu. Evo sad ćemo proć pored jedne poljoprivredne apoteke, oš da ti stanem da kupiš? Oš? – Može, stani – odgovorio sam.

86. Vozili smo se jedno dvjestotinjak metara i zaustavili kraj otužne prizemnice na kojoj su bile kričavo 176

istaknute poruke: "Sjemenska roba" i "Umjetno gnojivo". Ovi ko da mene opisuju u svojim reklamama, pomislio sam tužno, i izišao iz taksija. Banuo sam u apoteku. Iz jedne sobe izvirila je goveđa glava prodavača. Jebote, zar u ovoj radnji sve mora biti u istom, poljoprivredno-stočarskom, stilu? – Dobar dan, molio bih vas nekakav insekticid – rekao sam goveđoj glavi. – Koji? Imamo četiri vrste, kontaktne i sistemske sprejeve, otopine i ulja. – E, jebi ga, kao da ja znam što trebam? – odgovorio sam. – Kako se zove onaj za picajzle? – Picajzle? – ostao je u čudu. Pokazao sam mu prstom u svoj kurac. – Aaaa, dobio si stidne uši!? – Aha. – Nije ti pametno da se mažeš oko spolovila s tim otrovima. Možeš si ozbiljno nanijeti povrede. Nikako ti ne bih preporučio tako što! – rekla je goveđa glava. – Ma samo ti daj, moj kurac je u pitanju, ne tvoj! – odgovorio sam nadrkano i snažno se počešao po međunožju. Žmirkao je blagim telećim očicama i nakon kratkog premišljanja izvadio jednu bocu. – Evo ti DDT, ostala mi je još samo jedna bočica. Platio sam i istrčao van. Jedva sam čekao da umočim kurac u taj DDT, ma što god mu to značilo. 177

87. Vrata stana su bila otključana. Nije ni čudo, pa nisam ostavio Ines rezervni ključ. Nisam ga, zapravo, nikada ni imao. Činjenica je da imam samo jedan ključ, koji je stalno vezan za moj remen, tako da, u pjesničkom žargonu, izgledam ko siromašni franjevac. A ona, Ines, sigurno je već raskrečila noge na krevetu i podmazala picu. Čeka samo da ja navalim. E, zajebala se ovaj put, razmišljao sam. – Ines! – povikao sam na vratima. – Nema ništa od seksa za večeras. Moram malog DeDeTizirati! Nije bilo odgovora. Ušao sam u sobu i pogledao u krevet. Nije je bilo. Ušao sam u kupaonu. Ni tamo je nije bilo. Malo sam se vrzmao po stanu od 35 kvadrata. Ali nigdje je nije bilo. Odložio sam Jack Daniels i DDT na stol. Veljačin scenarij izvadio sam iz stražnjeg džepa i odnio u zahod pokraj Tolstoja. Pročitat ću ga dok budem kenjao, odlučio sam. "Rat i mir" može pričekati dok ne zaradim neku lovu. Možda ću morati platiti abortus? Možda ću uzgajati & odgajati dijete, ako Zorica odluči roditi? Tko zna? U svakom slučaju moram postati malo odgovorniji u životu, mislio sam i otvorio viski. Nagnuo sam iz boce i sjeo na krevet. Da nisam ušao u pogrešan stan, nečiji tuđi? Sve je bilo drugačije, a opet, s druge strane, i sve vrlo slično mojoj jazbini. Jebote, u čemu je kvaka? Skenirao sam svaki 178

kutak sobe, svaki centimetar kuhinje, svaku pukotinu na zidu hodnika i kupaone. Tada sam shvatio: Ines je temeljito preobratila stan! Napravila je generalno čišćenje. Izbacila je smeće nagomilano godinama, oprala prozore, vrata, parkete, kadu i umivaonik. Čak je i wc školjka blistala više nego tanjur iz kojega sam do jučer jeo, a čiste su čaše mirisale i beštek se sjajio. Otvorio sam ormar. Friško oprana garderoba gledala me je uredno poslagana; na svakoj polici nalazilo se svježe opeglano rublje, razvrstano po kategorijama, što me je dovelo do zaključka da gaća imam čak desetak pari (a ne tri, kako sam bio uvjeren). Na šporetu je stajao lonac s kuhanim pilećim paprikašem, pored njega štruca kruha i zdjela zelene salate. Vratio sam se do kreveta i ponovno sjeo. Bio sam potišten. Stan je izgubio svoj identitet, kao da više nije pripadao meni. Na stranu svi njezini motivi (ne sumnjam da su bili dobronamjerni!), ali kako da se sad priviknem na ovo? Kako se snalaziti u čistom, urednom stanu? Što je ovo? Ovo nije moj stil života, ovo je robija, jebiga. Ispio sam još par gutljaja viskija, duboko razočarano udahnuo i spustio glavu na jastuk. Nešto je zašuškalo. Rukom sam opipao tjeme i izvukao papir koji je bio ostavljen na jastuku. Nekoliko rečenica ženskog rukopisa bilo je nabacano. Počeo sam čitati: "Dragi Roberte, odmah jutros sam otišla kod svoje doktorice i primila jednu jako veselu 179

vijest: nisam bolesna, kako sam mislila, već trudna puna tri tjedna! Zlatko i ja smo skoro odustali od pretraga pa sam zadnji put bila u bolnici prije mjesec dana. Zar to nije sjajna vijest? Već te vidim kako skačeš od veselja i kako se skupa s nama raduješ! Mislim da će se i Zlatko definitivno složiti sa mnom, da budeš djetetu kum. Jer ne samo što si njegov najbolji prijatelj, nego si se i vrlo lijepo ponio prema meni kad je ispao onaj budalasti nesporazum između Zlatka i mene. Puno, puno, puno hvala na svemu! Jedino što sam mogla učiniti, da ti se bar malo revanširam, je da ti počistim stan i skuham ručak. Sutra već možeš doći kod nas na objed i slobodno donesi veš kad god ga budeš imao za oprati. Zlatko te puno pozdravlja i jedva čeka da te vidi. Pusa! Vole te tvoji, Ines i Zlatko." Na kraju pisma je bilo nacrtano srce koje je sličilo njezinoj guzi u vodoravnom položaju. Zgužvao sam papir i bacio ga kraj kreveta. Što je ovo, pomislio sam u panici, dvije žene su, koje sam jebavao, postale trudne u samo jednom danu? Za jednu trudnoću sam ja bio kriv, a za drugu moj najbolji prijatelj!? Bliži se kraj svijeta, ne treba meni nikakav kalendar starih Inka i Maya, Nostradamus, biblijske knjige Daniela i Otkrivenja, da bih se uvjerio kako sve odlazi polako, ali sigurno u pičku lijepe materine.

180

88. Svrab oko kurca podsjetio me je da se moram pozabaviti insekticidom DDT. Treba pustiti žene da rađaju, a malo više povesti brige o vlastitom kurcu. Izlio sam tekućinu u veliku čašu za pivo i ulio dva prsta vode. Kao da radim bevandu. Prije umakanja, popio sam još par gutljaja viskija, prekrižio se, okrenuo tri puta oko svoje osi i pljunuo na parket sobe da otjeram sveprisutne zle vilenjake i duhove. Svukao sam hlače i bacio ih na televizor. Stajao sam gol pred čašom i čudnim koktelom DDT-a. Tri, četiri, sad! Ugurao sam ranjenika u čašu i čekao. Ništa se spektakularno nije dešavalo! Pod milim bogom ništa nisam osjećao. Ni mrvu! Ohrabren time, nabijao sam kurac u čašu kao da je silujem. I opet ništa! Dobro, pomislio sam, prva faza trijebljenja uspješno je završila, prelazimo na drugu fazu: izvadio sam kurac i otrovom zalio dlake i jaja. Dlanovima sam dobro protrljao svaki milimetar međunožja kako ni jedna picajzla ne bi preživjela moje bombardiranje. Učinio sam ono što ni Bog nije uspijevao kroz tisućljeća: deratizacijski opći potop!

181

89. Zadovoljan učinjenim poslom, oprao sam ruke Daxom, deterdžentom za pranje posuđa, jer sapuna nemam već neko vrijeme. U času kad sam bezbrižno brisao ruke, prostrijelila me iznenadna i neopisiva bol koja se protezala od šupka, preko jaja, centralnim dijelom kurca, pa sve do glavića, i natrag; istim tim vitalnim dijelovima tijela, samo obrnutim redom. Kao da me je zahvatio požar ili da sam se, u blažoj varijanti, zalio kipućom vodom. Skakao sam prvo na jednoj, onda na drugoj nozi. Urlao sam i plakao; suze su frcale u obliku mlaza kao u najvećoj fontani na svijetu, i to onoj u Dubaiju. Prvo što sam vidio za spasenje od sigurne i bolne smrti bio je lonac s pilećim paprikašem kojega je Ines skuhala. Zgrabio sam ga i ugurao kurac među krilca, mrkvu, krumpir i batake. Držao sam ga poklopljenim s nekoliko lovorovih listova, ali bol je i dalje bila neizdrživa. Zajedno s genitalijama uronjenim u lonac doskakutao sam do mobitela i nazvao Hitnu. Telefon je odzvonio nekoliko puta, a onda se javio lijeni muški glas: – Hitna, izvolite? – Hitno trebam hitnu pomoć – urlao sam kroz suze. – Pošaljite mi odmah doktora! – Što vam se desilo? – Zalio sam kurac insekticidom! 182

– Zašto ste to učinili? – upitao je glupi, retardirani idiot na drugoj strani žice. – Zbog picajzla! – odgovorio sam i slučajno ispustio lonac pun paprikaša iz ruke. Raskomadana kuhana piletina s povrćem i masnom zaprškom izlila se posred mojih nogu i ostavila dubok, neizbrisiv trag po parketima dnevnog boravka. Da bi zlo bilo kud i kamo veće, drška lonca mi se zabila u lijevi nožni palac i, učinilo mi se, prepolovila nokat. Izduljio sam facu kao meksički kojot i stao zavijati. – Dobro, prestanite, sigurno nije tako strašno – rekao je onaj majkojebac s druge strane. – Spojit ću vas s doktoricom. Opet onaj zvuk – zvrrrrrr, zvrrrrrr – i javio se ženski glas: – Doktorica Matušić, izvolite? – Doktorice, pomagajte, ko boga vas molim, umirem! – urlao sam. – Što vam je? – Namazao sam kurac i jaja insekticidom! – ponovio sam kao i onom idiotu prije. – Zašto? – opet blesavo postavljeno pitanje. – Da ubijem picajzle… – Ko vam je to preporučio? – Taksist! Je l ga možete doći pogledati?! – Koga? Taksista? – Ne! Moj kurac! – Kojim insekticidom? – nastavila me je daviti. 183

– Neki DDR, ne DDT! – ispravio sam se. Nastao je muk, čuo sam je kako nešto lista. Iskoristio sam vrijeme i pogledao u nokat. Dobro je, uočio sam, nije se cijeli razvalio, falio mu je samo dio desnog ćoška. – Ovako… – počela je Matušićka – namočite genitalije u ledenu vodu i držite ih unutra minimalno deset minuta. Ako vas i dalje bude jako boljelo, u ljekarni kupite Causticum ili Cantharis kremu, to su homeopatski pripravci i ne treba vam recept za njih. Mažite se po bolnim područjima svaka dva sata. Ako vam do jutra i dalje ne bude dobro, otiđite kod vašeg kućnog liječnika… Poklopio sam slušalicu bez pozdrava. Causticum – cantharis, causticum – cantharis, causticum – cantharis, ponavljao sam u sebi. Okrenuo sam Markovićev broj. – Daaa? – Brzo uzmi olovku i piši! – derao sam se. – Čekaj, olovku imam… a papir… – Piši na dlan! – Ajde pišem… – Causticum – cantharis! – Kako? – Cau-sti-cum… jesi napisao? – Causticum! Jesam. Ono drugo? – Cant-haris! – Cantharis! Jesam i to. Šta s tim? 184

– Te dvije kreme odmah kupi u prvoj apoteci i donesi. Za 15 minuta ako te nema, zaboravi da smo se ikad upoznali, mrtav si za mene i to za sva vremena, od scenarija nema ništa, nikad više da me nisi pogledao jer ću te… – Dobro, dobro… – rekao je dobroćudno – što ti se dogodilo? Za što su te kreme? – Objasnit ću ti kad dođeš! – rekao sam i prekinuo vezu.

90. U ladici sam pronašao jednu Konzumovu vrećicu, otvorio zamrzivač, pronašao nekoliko plastičnih posuda za led, sve ih istresao u vrećicu, i ugurao među noge. Bol je, istina, malo popustila, ali sam i dalje osjećao neugodne trnce kako mi prolaze duž kurca i jaja. U kupaonu sam ušetao gegajući se poput Clinta Eastwooda u filmu Sergia Leonea "Dobar, loš, zao". Natočio sam punu kadu hladnom vodom i zajedno s Konzumovom vrećicom leda uronio unutra. Stao sam se tresti kao da sam priključen na struju od 20 tisuća volti. Uskoro više ništa nisam osjećao, u pet sekundi zamrli su mi svi dijelovi tijela. Pretvorio sam se u smrznutu lignju. 185

Taman kad sam očekivao da ću umrijeti i konačno se riješiti svih životnih sranja koje imam, netko je stao lupati po ulaznim vratima stana. Zar je već prošlo 15 minuta? – mislio sam dok sam se borio da se ne utopim. Zadnjim atomima snage izišao sam iz kade i prošao hodnikom do vrata. Marković je zaista dobar prijatelj, pomislio sam, trebam ga staviti na prvo mjesto rang ljestvice prijateljstava. I to puno ispred Zlatka, apsolutno je zaslužio. Pa spašava mi goli život, Zlatko to ne bi nikada učinio! Nema on tu savjest. Ko što je nemam ni ja. Otvorio sam vrata sklupčan kao fetus. Bila je Megi. – Isusatibogajebem – raskolačila je oči – što ti se dogodilo?! – Brrrrr, dddduggggaaa prrriičaaaa, brrrrrrr – odgovorio sam i okrenuo joj golu guzicu. Ostavio sam je pred otvorenim vratima i tapkao prema sobi. Cilj mi je bio uvaliti se čim prije u krevet i omotati se u pokrivač. Zatvorila je vrata i pošla za mnom. – Što ti je? Je l ti dobro?! – ponavljala je kao papiga. – Brrrrrrrrrrr! – samo sam uspijevao reći. Dočepao sam se kreveta i izvalio po cijeloj širini i dužini. Ali nikako se nisam uspijevao pokriti jer sam legao na jedinu deku koju imam. – D-daj deku-u, brrrrr, i-zvuci-i isp-o-od me-en-e, brrrrrr! – pokušao sam joj reći. – A? 186

– D-deku-u-u, brrrrrr! – Hoćeš deku? – D-a, j-jebe-em te, g-luhu-u-u, brrrrrrr! – Evo – rekla je i snažno povukla deku na kojoj sam ležao. I ona i ja smo zaboravili da svaka akcija neminovno prouzroči i neku reakciju. Tako sam se i ja, kao svinja na ražnju, zavrtio na njezin trzaj i skupa s dekom pao s kreveta. – Joj, oprosti, jesi se lupio? – rekla je i pokušala me podići. – J-j-jebem t-t-ti m-m-mater! – opsovao sam je. – Već jesi – odgovorila je i pomogla mi da se ustanem.

91. Napokon sam bio u krevetu ispod toplog pokrivača. Ali groznica me i dalje nije popuštala. Bolove oko kurca i jaja uopće nisam više osjećao. Vjerojatno su zamrli kad sam uronio u ledenu vodu, mislio sam. Megi je sjela u fotelju, na onu istu u kojoj je i večer prije sjedila Ines, i promatrala me kao da secira izumrlu pticu trkačicu Dodoa. Jednom nogom je stajala u pilećem paprikašu i tupavo bacala pogled u nered koji sam napravio po sobi. – Je l ti što bolje? – upitala me je nakon par minuta. – D-d-d-a-a! – Mogu te nešto pitati? 187

– P-p-p-pitaj! – Koji se to kurac događa? Izvukao sam kažiprst ispod deke i pokazao u smjeru DDT-a. Ustala se i uzela bocu. – Šta je ovo? – rekla je i okretala praznu bocu po ruci. Počela je čitati: – "DDT, dichlor-diphenyl-trichlorethan je jedan od najpoznatijih pesticida-insekticida, čija uporaba datira od 1939. godine, iako je prvi puta sintetiziran još 1873. godine"…bla, bla, bla, pa kaže, "namijenjen je za suzbijanje krumpirove zlatice, lisnih uši duhana i kupusnjača te lisnih uši jabuke i kruške"… Ništa ne kužim, nisi valjda to popio?! – izbezumljeno je dreknula. Zinuo sam u namjeri da joj velim istinu: kako sam s tim govnom namazao kurac i jaja da bih istrijebio picajzle. Ali sam se sjetio da sam jebao Anitu, njezinu mamu, i da ona to zna. Pomislit će da sam je ja zakužio. – Jesam, p-p-p-popio-o-o sam-m-m. – Zašto?! Zar nisi vidio nacrtanu lubanju s prekriženim kostima i ispod toga da velikim slovima piše "toxic"?... Nisi se valjda namjeravao ubiti? – sinulo joj je. – Aha-a-a. Došla je do mene i zbacila deku. – Hajde, vodim te u bolnicu! Obuci se! Idemo! Odmah! Istrgnuo sam joj deku iz ruku i ponovno se omotao. – Ne treba. Već sam povratio. Brrrrr! – rekao sam. – Svejedno, trebaju te pregledati! Za svaki slučaj… 188

– Zvao sam hi-i-i-itnu, rekli su da se s-s-samo dobro utoplim i da će sve bi-i-t-ti u redu do jutra. Brrrrrrr! Netko je zalupao po vratima, otvorio ih, i ušao. Bio je to Marković s vrećicom na kojoj je pisalo Gradske ljekarne. Pogledao je zbunjeno u mene, pa u Megi, a onda opet u mene. – Hoće mi netko reći što se ovdje događa? – rekao je. – Robert se pokušao ubiti – odgovorila mu je Megi. Sjeo mi je do glave, na rub kreveta, i zurio u skalp. – I? Jesi uspio? Je l gotovo samoubojstvo? Da pozovem mrtvozornika? – Jedi go-o-o-vna! – Donio sam ti one kreme, duguješ mi 120 kuna. Račun ti je u vrećici. – Stavi to na stol – rekao sam, ne tresući se više tako intenzivno. – I još 70 kuna za taksi – dodao je – znaš da Hyundaija više nemam, a rekao si da dođem što prije. – Dobro, dat ću ti lovu sutra. Nije mu bilo pravo, ali se nije usudio ništa reći. Vidio je da sam u kurcu. Pogledao je po sobi i snimio pileći paprikaš na podu, prevrnut lonac, bocu DDT-a i čašu za pivo. – Šta je, radio si tulum prije samoubojstva? – Markoviću, ne seri. Opipao mi je čelo. – Jebote, stari, postao si frigidan ko Katie Holmes – rekao je i okrenuo se ka Megi. – Dušo, daj natopi jedan 189

ručnik vrelom vodom i donesi. Moramo ga zagrijati da ne zaradi upalu pluća… Megi se poslušno ustala i otišla u kupaonicu. – Brzo mi reci, što se dogodilo? – šapnuo mi je na uho. – Zalio sam kurac sa insekticidima jer imam picajzle. To me je ošurilo a doktorica je rekla da ga ohladim u ledenoj vodi – ispovijedao sam se ko svećeniku. – A bog te jebo, veći si kreten nego što sam mislio! – uzdahnuo je. – I mislio sam da je nešto tako kad si me poslao da ti kupim ove masti. – Ali nemoj ni slučajno reći Megi… – šaptao sam. – Što da mi ne kaže? – čuo sam je iza sebe. – To… to da… – mucao sam. – To da se zaljubio u tebe i pati jer je među vama velika razlika u godinama! – odgovorio joj je Marković ko iz topa. Megi mu je otresito dobacila vrući ručnik i sjela natrag u fotelju. – Serete obojica – odgovorila je – znam da to nije istina. Osim toga, on jebe i moju staru, što je sasvim dovoljna činjenica da znam da serete… – Ma, pusti Markovića, brrrrrrrrr – rekao sam, dok mi je lijepio vreli ručnik na čelo. – Nisam zaljubljen u tebe, samo sam te htio poje-e-ebati. – Kako hoćete – nastavio je Marković, kao da mu nije bilo dosta zajebancija na moj račun – ali riješite to dok se nije dogodilo kakvo veće zlo! – Pogledao je na sat. – Ja sad moram ići, žena me čeka doma. Ti, Roberte, 190

nikako noćas ne smiješ ostati sam u stanu, može ti se pogoršati ovo… Megi je klimnula: – Ostat ću ja još neko vrijeme s njim. Samo mi reci što da učinim ako se počne ponovo tresti? – Moraš ga po svaku cijenu utopliti. Pročitao sam negdje da je najbolje da se u takvom slučaju dva tijela zbiju jedno uz drugo. Naravno, oboje moraju biti goli, i toplina se ravnomjerno raspoređuje... – Opet sereš?! – rekla je Megi. – Ne, to je dokazano, na ZagrebDoxu je prikazan dokumentarac, mislim da se zove "Stranded", o urugvajskim ragbijašima koji su se avionom spizdili u snijegom zatrpanim Andima. Ne bi preživjeli punih 10 tjedana na toj temperaturi da se nisu jedno drugo grijali… – Da, i da nisu postali i kanibali – dodao sam. – Jebiga, uvijek je prevladavao zakon snalažljivijih! – rekao je važno. – Al ja idem sad, stvarno se žurim. Moram ženi objasniti gdje je nestao Hyundai. Ustao je i pošao prema vratima, zatim se naglo zaustavio i okrenuo ka Megi. Pokazao joj je na vrećicu Gradskih ljekarni u kojoj su bile kreme causticum i cantharis. – Da, skoro sam zaboravio, ovdje su ti i masti kojima bi ga trebala namazati poslije. Pazi samo da ga namažeš po cijelom tijelu, ponavljam – cijelom, ne smije ostati ni centimetar kože. 191

– Zašto kreme? – upitala je. – Za detoksikaciju – izvalio je. – Hmmm, dobro – odgovorila je Megi naivno. – Bok! Zabavite se, djeco! – rekao je i mahnuo rukom. – Markoviću? – zaustavio sam ga. – Reci? – Hvala ti! – I drugi put… – rekao je i pogledao me. – Ali to još uvijek ne znači da mi ne duguješ 190 kuna i scenarije? – Naravno. Nagazio je na pileći hrbat i vukući ga sobom, na đonu cipele, ostavio neizbrisiv trag u mom srcu.

92. Groznica je polako popuštala, a peckanje se po kurcu intenziviralo. Megi je otvorila kutije s kremama i pažljivo čitala upute. – Nigdje ne piše da je ovo za detoksikaciju tijela – rekla je. – Što piše? – Za opekline drugog i trećeg stupnja. – Isti kurac. Brrrrr. Što su drugo opekline nego otrov? Kad se… spržiš… valjda koža upije neke toksine – mudrovao sam. Odšarafila je čep s causticum tube i pomirisala. 192

– Jebote, ovo smrdi na govno mrtve rode – zaključila je samo po mirisu. – Brrrrrrrr, joooj, brrrrrrr, joooj – zapomagao sam jer sam imao naizmjenične napadaje groznice i peckanja po kurcu. – Da te namažem? – rekla je nakon kraćeg premišljanja. – M-m-m-može – odgovorio sam jer sam se sve više plašio za opstanak kurca. Prišla mi je s otvorenom tubom, istisnula sadržaj causticuma na dlan, i razmazala ga po čelu. – Aghhhhhhh! – zaurlao sam – Miči to od mene, bog te jebo, pa to smrdi na govna! – Rekla sam ti da ima odvratan miris – odgovorila je i nastavila razmazivati mi kremu po cijelom licu – ali se malčice strpi... Nemoj stalno cendrati, ide mi to na živce. Uvalila mi je prst s kremom na usne i njih namazala. Stala mi se dizati utroba. – Odmakni se! – jedino sam to stigao izgovoriti, gurnuo glavu van kreveta i pobljuvao se. Ona je odskočila dva metra, zagazila na proliveni paprikaš, poskliznula se, i umalo strovalila u regal. Zadržao ju je stolić na sredini sobe, pa se samo bokom okrznula u regal i strmoglavila na stol. – Nisi nooooooormalan! – vikala je, držeći se istovremeno i za guzicu i za glavu. 193

Izrigao sam Chivas, Jack Daniels, pečenu patku i kavu. Ukratko, sav sadržaj koji sam tijekom dana unio u sebe. Usta sam obrisao papirom – porukom, koju mi je Ines ostavila na jastuku, i vratio ga natrag na pod. Pogledao sam u bljuvotinu, pa u Megi, pa u proliveni paprikaš, izvrnuti lonac na parketu, razmazane tragove causticuma po krevetu... Jedina dobra stvar sada je, pomislio sam, što stan opet izgleda zasran. Možda čak i zasraniji nego što je bio prije Inesinog pospremanja. – Možeš li… – htio sam reći "počistiti", ali sam je vidio kako se bolno grči. – Jesi dobro? – Odvalila sam si kuk! – rekla je i napravila grimasu. – Je l jako boli? – nisam je imao ništa pametnije pitati. Pogledala me je krvnički. – Neeee, idiotu jedan, kad odvališ kuk, super je. Dobivam navale smijeha od bolova! Idiotu, idiotu, idiotu! – ponavljala je svaki put kad se nanovo primila za guzicu. – Jebiga, danas mi ništa ne ide od ruke – rekao sam tužno i pokrio se dekom preko glave.

93. Još uvijek me je tresla groznica i još uvijek me pekao kurac, užasno mi je smetala smrdljiva rigotina na podu pored glave, ali zaista nisam imao srca moliti Megi da i dalje izigrava Majku Terezu. Ipak je njoj tek šesnaest 194

godina. Mada njezina mater, Anita, tvrdi da je ona narkomanka, lutalica, ljudsko smeće i smrad, i mada si je tetovirala mutiranu kombinaciju guštera i žohara na leđa, imala je u sebi sav seks koji bi jedan tridesetdevetogodišnji muškarac mogao samo poželjeti. Čemu stvarati famu oko toga? Zar naše bake nisu već sa šesnaest godina bile iskusne jebaljke? Zar šesnaestogodišnjakinje nisu aktivne sudionice u ratovima diljem svijeta – sjetimo se samo silnih partizanki od 13 do 16 godina koje danas imaju cirka 150 godina, a koje su masovno i živahno glasovale na ovogodišnjim predsjedničkim izborima! Čemu se zgražati nad lijepim mladim tijelom šesnaestogodišnje žene, a podržavati Gay Parade, zoofiliju, nekrofiliju i hrvatski put u Europsku zajednicu? Možda iz mene progovara protueuropsko govno koje prosperitet vidi samo u punom želucu i praznom kurcu, možda? Nije možda, već sigurno! – pomislio sam duboko razočaran u sebe. A opet, i ta Ines? Koji ona kurac zamišlja da je život? Samo rađanje? Zlatko će je vjerojatno šamarati dok ne krepa, a ona će biti zadovoljna jer je okotila pet malih praščića s imenima: Zlatko junior, Zlatko junior Drugi, Zlatko junior Treći… Anita je pak priča za sebe, konobarica koja potkrada jadne alkoholičare, a koji si iz usta otimaju zadnju koricu kruha da bi se pošteno napili i zaboravili kako su jedina smetnja svakom društvu. I otkud joj samo ta 195

vještina pušenja? Da je meni, kao njoj, četrdesetak godina, i da sam od prvog dana rođenja počeo pušiti kurce ("Spustila se magla gusta, ide kurac od usta do usta" – čini mi se da otprilike ide jedan stih Borisa Viana), ne bih stekao takvu vještinu pušenja. Zar sam joj ja, uostalom, kriv što ju je muž čitav život mlatio ko stoku, a ona ga za inat varala s cijelom općinom Dubrava? A kad je napokon poginuo u nekoj glupoj prometnoj nesreći, već naviknuta na svakodnevne batine i ponižavanja, nikako se nije prilagodila drugačijem načinu života. Nedostajale su joj torture mučenja iz osamnaest godina braka. U svakom je muškarcu tražila sadista, a u sebi žrtvu. Žene su vrlo čudne biljke, uvuče im se valjda oganj pod kožu. I ne žele ga se više riješiti. I na kraju, što reći o Zorici? O mojoj dragoj šepavoj Zorici čija je mama Mira beštija obješenih sisa i podbradaka? Kroz glavu mi je prozujao savjet koji sam dobio od svog oca, i to kad sam imao devet godina, dakle kada sam tek započinjao karijeru svakodnevnog drkadžije – trenirao sam na fotografijama Nede Ukraden, Lepe Brene i Sanje Doležal – a otprilike je glasio: "Jebi sve što hoda, leti ili gmiže, pod uvjetom da među nogama vjerodostojno nosi pičku. Ali kad se budeš ženio, prvo pogledaj u njezinu majku. Kako ona izgleda, takva će ti i žena postati." 196

Dobro, možda nisam objektivan; Zorica i Mira će se zasigurno razlikovati barem po jednom: Zoričina je desna noga kraća za pet centimetara, što kod Mire nije slučaj.

94. Megi mi je svukla deku s glave i zaškiljila se u mene. Gledala me je kao daždevnjaka. – Je l spavaš? – rekla je. Otvorio sam oči i prestao razmišljati o ženama. Ionako su me žene koštale kurca. – Ne. Nešto me pere depresija – rekao sam i tek tada shvatio da je potpuno gola. Uvukla se ispod pokrivača i ugurala mi jednu sisu u usta. – Marković je rekao da ćeš se tako zgrijati – čuo sam je kako govori. Cuclao sam joj bradavicu i strpljivo čekao da mi se kobasa probudi; da barem na sekundu pokaže znake života. Ali ništa se, pod milim kurcem, dolje nije dešavalo. Ugurao sam joj prst u pičić i polagano svrdlao. Za razliku od njezine mame, Megi je imala uski prolaz i to mi se, moram priznati, jako svidjelo. Svrdlao sam tridesetak sekundi, najviše jednu minutu, a onda je svršila uz duboki izdah kroz usta. – Sad ti – rekla je i primila me snažno za kurac. 197

– Aaaaaaaaaaaaaaghh! – zavapio sam i iskolačio oči kao da mi je netko šrafenciger zabio u kičmu. Od mog histerično – maničnog urlika, poskočila je, ne ispuštajući ga iz ruke, umalo ga ne otkinuvši. – Aaaaaaaaaaaaaghhh! – ponovio sam isti vapaj. – Koji ti je? Što urlaš?! – rekla je, sjela, i ispustila ranjenika. Pokrila je sise dekom, dok sam ja zgrčeno ležao gol u neopisivim bolovima. – Boli me… dolje – jedva sam izustio. Jedno vrijeme je zurila u moje iskrivljeno lice, a onda je spustila pogled na njega. – Jebote, kako je crven! – uskliknula je. – Aha – odgovorio sam nakon što sam ga i ja pogledao. – Zašto je tako pocrvenio? Što odgovoriti, mislio sam. Ubijao sam picajzle i malo se zanio u tome? – Valjda je sav otrov izbio na to mjesto – rekao sam. – Hmmm – započela je – fakat si kompliciran. Ništa, namazat ću ga s onom kremom, možda splasne do jutra… – Ajde – odgovorio sam i bio siguran da ću umrijeti tu noć.

95. Ustala je iz postelje i prošetala do fotelje. Gledao sam joj u leđa, dupe i noge. Nešto ljepše nisam vidio već 198

godinama, možda i desetljećima. Poput mladog janjeta, koje još miriše na majčino mlijeko, došla je dragovoljno na moj ražanj. A ja se nisam u stanju ni pokrenuti. Jebem ti, taksisto, sve svece koje si prikeljio na komandnu ploču auta! Jebem i tebe, tvojih dvajst picajzli koje si imao, tvoj savjet, cijelu taksi stanicu i DDT! Zar se baš meni mora dogoditi da jednom u trideset i devet godina hoću jebati iz sveg srca, iz dubine duše, a kurac mi je u kurcu, jednak raskupusanome mladom jaglacu?! – Raširi noge – rekla je i ispružila ruku umočenu u kremu. Raširio sam ih kao zadnja kurva u Gajevoj. – Samo nježno, molim te. – Joj, daj prestati više cendrati… Pazit ću! Dobro? – Aha.– rekao sam i dalje joj ne vjerujući. Ali, kao ispraksirana medicinska sestra, kleknula je, nježno se približila jajima, i lagano nanijela sloj causticoma. – Hhhhhhmmm! – samo sam izustio, a ona je, od ponovno doživjela šok, gotovo poput Stevea Irwina kad je naletio na otrovnu ražu, razjapila usta. – Što je sad? – rekla je preneraženo. – Hladi me… – Hladi? Je l to dobro ili nije? – Nemam pojma. Valjda je dobro. – A je l boli? 199

– Ne. – Onda šuti i ne trzaj se više! – rekla je i nastavila obavljati posao bolničarke. S jaja je prešla na kurac. Oprezno, da ga još više ne ozlijedi, položila ga je na dlan i njegovala. Kažiprstom je nanosila kremu gore-dole, dole-gore, desno-lijevo, lijevo-desno. Kobasa se počela meškoljiti i stidljivo pridizati glavu. Napokon je oživio! – pomislio sam ushićeno. Uhvatio sam je za kosu i počeo joj spuštati lice na svog zombija. – Stavi ga u usta – tepao sam joj. – Stavi ga ti u usta! – dreknula je. – Znaš kako smrdi ta krema?! – Malo – molio sam je – samo da naraste. – Neću! – i dalje se protivila. – Ne moraš cijelog, par milimetara, tek toliko… samo da osjeti ljubav… – Ne seri! Rekla sam neću! – Onda nemoj! – odgovorio sam joj uvrijeđeno. Nekoliko trenutaka smo izmjenjivali bjesomučne poglede. Ali i dalje ga je držala u naručju. A on je i dalje uzdisao za njezinom nježnošću. – Da nastavim s mazanjem? – prekinula je šutnju. – Ako ti nije teško – odgovorio sam pomirljivo. Gore-dole, dole-gore, desno-lijevo-lijevo-desno… Svakim trenutkom bio je sve življi. Neuništiva je ta moja stvar, mislio sam, i u grobu će se dizati; ja ću se pretvoriti u prah, a on će ostati vječan, kao i mumija 200

Ramzesa II. Uskoro je narastao u svoj svojoj prirodnoj veličini. Megi je sada imala puno manje problema s njim; čim ga je pogledala on je znao na koju stranu se treba okrenuti. Klečala je nad njim i obrađivala ga s obje ruke. Izgledalo je kao da umiva zamusano čeljade na potoku. Dlanom sam joj razmaknuo koljena i srednji prst ugurao u rupicu. Bila je orošena i spremna za još jedan ručni masakr. – Hmmmm! – uzdisala je sve jače, ali ni jednog trenutka nije ispuštala svog ranjenika iz naručja. Rovario sam u potrazi za G-točkom. Znao sam, istina samo teorijski, da se nalazi na gornjoj strani pičke, prema trbuhu, možda tek nekoliko bijednih centimetara udaljena od ulaza. Usmjerio sam prst u tom pravcu i nakon nekoliko uboda prstom napipao hrapavu, spužvastu izraslinu, veličine graška. Jebiga, ili joj je to bubreg, ili G-točka? Ne znam što bi drugo moglo biti. Za bubreg je, prema informacijama kojima raspolažem iz anatomije, ovo ipak malo presitna stvar, a za druge unutarnje organe nemam pojma gdje se nalaze. – Ahhhh, to, to, nemoj stati, molim te nastavi dalje…! – govorila je, potvrdivši mi samo činjenicu da sam postao sretni pronalazač Grafenbergove točke. Da je ne iznevjerim, počeo sam pikulati G-točkom zamišljajući da, kao đačić, koraljkom na šest metara udaljenosti pogađam u jump. Megi se tresla tijelom 201

kao na tehno-tulumu podvrgnuta i potpomognuta koktelskom terapijom ecstasyija i cracka; a moj ranjeni kurac treperio je u srcedrapajućem ritmu pjesme: "Prokleta je Amerika i zlato što sja…" Šabana Bajramovića.

96. U jednom je momentu, kao da je popuštaju halucinogene droge, iskolačila oči i isplazila jezik. Polizala me je od pupka, grudi, vrata do usta i zatim mi uvalila jezičinu u usnu šupljinu do grla, i umalo razvalila mandule. – Idemo se jebati! – rekla je kad je izvadila jezik van. – Idemo! – odgovorio sam spremno. – Ja bih zguza. Može? Ista mama, pomislio sam i, nemajući izbora, kleknuo. – Ajde! – Hoću da me jebeš ko Anitu! – rekla je kao da mi daje instrukcije kako da pokrenem mlažnjak F16. – A? – Hoću da me jebeš ko što si mi staru onu večer…! – Čuo sam te. Ali… – Hoću! Daj! – rekla je i naprčila guzicu. – Ajd dobro – odgovorio sam – al na tvoju odgovornost. 202

Pljunuo sam u šake i protrljao dlanove. Vidio sam na televiziji da to isto rade i pravi majstori. Zalizao sam kažiprst i silovito joj ga zabio u čajni kolutić. – Ahhhhhh, jebo-ti-bog-mater-da-ti-bog-jebo-mater!! – urlala je. – Šta je sad? – Di si to gurnuo kurac, idiote jedan?! – Megi, ali to uopće nije kurac. – Vadi ga van, jebote!... Ni to nije pička! Izgurao sam prst van i čekao što će se dalje dogoditi. Zabacila je glavu na moju stranu i pogledala me očajnički. – Šta čekaš? Stavi ga! – Gdje? – Stavi ga u picu, majmune! Radi nešto! Nježno sam ga primio i polako ugurao unutra. I dalje su ga mučili strašni bolovi, ali bio je kao malo dijete radostan što je napokon rehabilitiran, tako da mu nisam imao srca uskratiti tu sitnicu od užitka. Megi je, dakle, mislila da Anita onako urla, stenje i prdi jebući se sa mnom, bez da sam joj ga stavio u guzu? Koja glupača! – Jače! Jače! Mmmhmmm! Jače! – zapovijedala je kao Džingis kan. Stisnuo sam zube i brisao znoj s lica. – Jače! Imaš valjda snage da ga jače gurneš?! – Boli me! – pravdao sam se. – Ne cmizdri, već guraj! – samo je odbrusila. 203

Rastvorio sam joj istočni i zapadni blok guzice, i zapiljio se u sjeverni centar. Bio je malen, stidljivo smežuran, i sladak kao bombon. Moj kažiprst ga nimalo nije oštetio. – Da se nisi usudio staviti ga tamo! – zaprijetila je. – Neću, samo gledam. – Ne gledaj, nego jače udaraj! – vrištala je. Nije mi bilo druge nego pomiriti se s mišlju da ću umrijeti na pički. Još jednom sam stisnuo zube, ovaj put puno snažnije, i silovito stao nabijati u Meginu rupu. – To! To! To! – čuo se njezin euforični glas. – Joj! Joj! Joj! – odgovarao sam na njezine trzaje. – To! To! – nastavila je. – Joj! Joj! – dodao sam u polunesvijesti, ukomiran od bolova. – Ahhhhggghhhhh! – svršila je uz gromoglasan aplauz mojih natečenih jaja.

97. Napokon sam mogao ubaciti u prvu, voziti sporije i sigurnije. Ali ona se počela meškoljiti i dizati glavu. – Ne mogu više – rekla je – svršila sam četiri puta. Nikad nisam uzastopno svršila četiri puta. Znaš šta znači svršiti četiri puta? To ti je ko da si četiri puta za 204

redom skočio s Eiffela i ostao živ četiri puta! – mljela je kao na pokretnoj traci. – Jebiga, ljubavi, sad se i ti malo strpi – odgovorio sam i nastavio raditi svoj posao. – Samo požuri! – rekla je. – Slabo mi je u koljenima, tresu se. Cijela se tresem, jebote! – Aha – rekao sam i nastavio. – Što, aha?! Jesi gotov? – pizdila je. – Evo sad ću. Ne prekidaj me. – Možeš i u mene, uzela sam pilulu. Samo požuri! – dodala je. – Ovo ti je za svaku pohvalu, bravo! Još jednom sam provirio u neoštećen Megin šupčić, namignuo mu, i uz bolan prasak svršio u šesnaest godina mladu pičku. Dobar je osjećaj, pomislio sam, nakon svih proživljenih nevolja osjetiti da svijetu ne prijeti tako skora kataklizma. Čim ovako ofucani seronja kao ja uživa u mladome mesu, ovaj planet će još dugo uživati u flori i fauni.

98. Izvalio sam se na leđa, a Megi na trbuh, uzduž mojih nogu, s pogledom na stopala. – Mogao bi odrezati nokte na nogama… – Ahmh. – Ne, stvarno, ozlijedit ćeš nekoga s tim kandžama… 205

– Ahmh. Izvrnula se na leđa i stopalo prislonila na moju bradu, trljajući mi, nožnim palcem, oko usta. – Je l imam lijepe noge? – upitala je mazno. – Imaš – odgovorio sam lijeno. – A guzu? – Najbolju. Podigla je glavu za nekoliko centimetara i zapiljila mi se u oči. Razmišljala je da preskoči sljedeće pitanje, ali nije izdržala: – A kako se jebem? – Svjetski. – Bolje od mame? – Bolje. – Znala sam! – pobjedonosno je uskliknula i vratila glavu do mojih nogu.

99. Ostali smo ležati još neko vrijeme, šuteći, svako udubljen u svoje misli. Peckanje po kurcu skoro da uopće više nisam osjetio. Ona je nekoliko puta prstima obrisala klitoris, nehajno otklanjajući sokove koji su se cijedili iznutra. Pomirisala je prste: – Jebote, ne znam što gore smrdi, sperma ili ona krema s kojom sam ti namazala kurac!? Uzdahnuo sam. 206

– Je l još uvijek misliš da mi je jako ružan? – upitao sam je buljeći u plafon. – Aha… Koliko je sati? Pogledao sam u četvrtasti plastični sat koji sam kupio u kineskom dućanu za deset kuna. – Devet i četrdeset – rekao sam. – Auh, moram ići – zavapila je – a tako sam iscrpljena… – Kud ćeš? Ostani prespavati ovdje – ponudio sam joj dok sam gledao kako joj grudi poskakuju po sobi. Uletjela je u kuhinju i tražila maramice, a kako ih nije pronašla, uzela je kuhinjsku krpu i obrisala spermu sa sebe. – U deset se nalazim s dečkom! – odgovorila je onako usput i uskočila u tange. Otpuhnuo sam rezignirano. Postajem li ja to ljubomoran, pomislio sam. – Tako mlada, a već imaš dečka? Koji je? Joe Pesci ili onaj mamlaz? – A? – nije shvaćala o čemu govorim. – Onaj što te drpao u sobi ili onaj što je recitirao moje stihove? – pojasnio sam. Nasmijala se i pokazala mi srednjak. Nastavila se odijevati uz smiješak. – Nijedan. Zar ti misliš da bih se s tim klincima trošila?... Slušaj, nemoj me pogrešno shvatiti, ali kratko se poznajemo da bi se tako vrijeđali! – govorila je i već zakopčavala grudnjak. – Već dvije godine sam s istim dečkom, s kojim spavam, i za kojeg ću se 207

vjerojatno i udati. A njemu je punih dvajstjednu i šljaka kod starog u firmi. Za koju godinu će ga zamijeniti na mjestu glavnog šefa autopraonice u Sigetu. – Samo s njim se ševiš? – htio sam raščistiti dilemu. – Pa da – odgovorila je pomalo nesigurno. – A što smo mi maloprije radili? Igrali stolni tenis? – To je drugo. – Drugo? Zašto drugo? Otpuhnula je kao i ja maloprije. – Sve mamine dečke i ja obavezno potrošim. Tako joj se osvećujem za sranja koja je ona meni napravila. Meni i starom. Kužiš? – Pa koliko si ih do sada uspjela potrošiti? – zanimalo me je vodi li kakvo knjigovodstvo. Zastala je s odijevanjem, ispružila je šaku i počela brojati na prste: – Tri, četiri… šest, sedam! Ti si već sedmi, jebote, a moj sretni broj je sedam! Postao si mi sretna brojka! – a onda je fiksirala pogled u jednu točku na zidu te nakon dvije-tri sekunde izvalila: – Zapravo, tko zna koji bi bio po redu da sam se ranije odlučila na osvetu. Ali, dobro, bila sam premlada da se jebem baš sa svakim u to doba… Daš mi petsto kuna? Zavrtio sam glavom poput tuljana. – Ne. – Zašto? – iznenadila se brzom, negativnom odgovoru.

208

– Jer ne dam. Za seks plaćam samo kad ja to hoću, i kad se unaprijed dogovorim, a sad nije bilo ništa od toga. – Nisam rekla da mi platiš za seks! – zavrištala je. – Nisam ti ja kurva! Počešao sam se po jajima, nerviraju me ta pubertetsko – promiskuitetna sranja. – Nego šta si? Jebeš se s olinjalim starim tipovima poput mene i to samo da bi napakostila mami, dozvoljavaš da te šlatare neki maloumni mamlazi, imaš dečka – ovo "dečka" sam izgovorio iz dubine tankog crijeva! – a od mene si već uzela 500 kuna samo zato što si pokazala sise u liftu… Kurva si, Megi, priznala ti to ili ne, ali na čelu ti piše "d-r-o-lj-a"! – Nisam kurva! – Jesi, jesi – naslađivao sam se. – Mama ti je kurva! – počela je bijesno ispuštati suze. – Ne znam, možda i je, nisam je pitao.

100. Sjela je u fotelju i navukla cipele. Prijezirno me je gledala. Obrisala je zaplakano lice i prijeteći uperila prstom. – Crknut ćeš, gade! – Hoću. Kad dođe vrijeme za to… 209

– Ne, ne kao što ti misliš, ja, dragi moj, imam hepatitis! A ti si me jebao bez kondoma! To sam i htjela, samo da znaš, baš tako!... Da, da, namjerno sam htjela da te zarazim, baš sam to planirala! Mrzim te! Mrzim! – Imaš ti moj kurac, a ne hepatitis! – lakonski sam odgovorio. – Hepatitis B imam, budalo neodgojena, pune dvije godine! Dobila sam ga od svog dečka kad sam imala četrnaest! Sad ćeš vidjet što je to kad te počnu boljeti zglobovi, kad krenu mučnine, bolovi u trbuhu, umor, povraćanje…! – To već imam, droljo jedna, nabrojala si mi sve simptome mamurluka! – rekao sam joj, još uvijek ne vjerujući da sam pobrao hepatitis. – Idiote! – rekla je i ustala iz fotelje. – Reci? Navukla je jaknu i zakopčala se do grla. Digla je kažiprst visoko u zrak i zamahnula prema meni. – Ako još samo jedanput, naglašavam jedanput, prismrdiš u moju kuću, i pipneš moju staru, kunem ti se da ću otići na policiju i reći da si me silovao! Jebe mi se za posljedice koje ćeš imati! A i za mene si odsad mrtav, gade! Je l ti jasno?! Poslušno sam kimnuo glavom. Više mi nije bilo do zajebancije. – Inkubacija virusa traje i do šest mjeseci, dotle uživaj! – rekla je i izmarširala iz stana. 210

Tko se igra s djecom, popišan se budi, pomislio sam po drugi put u istome danu. Bacio sam pogled na kineski sat. Bilo je 22:05.

101. U 22:25 napokon sam ustao i odšetao do kupaonice. Ako ta mala kučka, Megi, i ima hepatitis ne mora značiti da ga je i prenijela na mene. A ako i je, ne znači da ga sad ne mogu isprati vodom, mislio sam dok sam se tuširao. Posebno sam se pozabavio kurcem, tamaneći viruse mlazom tople vode iz tuša. – E moj prijatelju, kojeg te imam od kad znam za sebe – govorio sam mu na sav glas – uvijek me uvaljuješ u neka sranja, a posebno ti to polazi za rukom posljednjih nekoliko dana. Ili se uozbilji, ili ću te kastrirati – zaprijetio sam mu. On je samo tužno, smežurano, gledao u keramiku kade, crven u licu od stida i insekticida. Bilo mi je, naposljetku žao, što sam vikao na njega. Jack Danielsa sam imao gotovo pola boce. Dezinficirao sam grlo s nekoliko gutljaja viskija i s još par dodatnih kapi poškropio glavić kobase kako bih definitivno eliminirao svako postojanje virusa. Uskočio sam u čiste bokserice i nakon kraćeg premišljanja odlučio isprazniti crijeva. Uvijek bolje razmišljam kad nisam opterećen govnima. 211

Dok sam se držao za rub školjke i borio se sa sumpornim plinovima koji su šikljali iz debelog crijeva, ugledao sam Veljačin scenarij. Počeo sam ga čitati i pročitao za manje od pola sata. Nije to ništa tako problematično, sinulo mi je, mogao bih i ja to napisati. Odmah sam odlučio da je vrijeme za inicijativu hitnog pisanja, što je značilo i još jedno stradavanje Tolstoja. "Rat i mir" Lav Nikolajevič Tolstoj pisao je punih sedam godina i napisao oko 1400 stranica. Nastavim li ga i dalje koristiti za zahodske potrebe mogao bih čitav njegov trud uništiti u manje od godine dana. Ali, što da radim? Veljača mi je ovog časa kud i kamo potrebnija. Otkinuo sam još nekoliko listova svjetskog klasika i obrisao guzicu, pustio vodu, navukao bokserice i sa scenarijem pod miškom otišao u sobu. Iz ormara sam izvukao laptop kojim se povremeno koristim. Uključio sam ga u struju i umjesto, do boli dosadnog čekanja, dok mu se ne podigne programski sustav, ili kako se to već zove, za stol sam donio ostatke viskija, bocu vina, cigarete i pepeljaru. Imao sam sve potrebne rekvizite za rad, sada je još samo trebala da me pukne i inspiracija. Bilo je 23:40 kad sam napisao prvi redak: "1. Scena – Eksterijer – Dan: Ispred policijske postaje Trešnjevka". Dvadesetak minuta kasnije napisao sam: "Stižu patrolna policijska kola". I tu sam stao. Jebo te, nastavim li pisati ovim tempom trebat će mi dulje vremena za glupi scenarij nego Tolstoju za "Rat i mir"! 212

Potrebno mi je bilo pogonskog goriva, i to sam jako dobro znao. Čak i Voyageri koriste ogromne količine tekućeg goriva, a dvostruko su udaljeniji od Zagreba nego što je Pluton. Što sam ja onda prema njima, zapitao sam se, a nalazim se cijelo vrijeme u Hrvatskoj? Stoga sam iskapio viski i prešao na butelju. Pepeljara je bila puna opušaka i morao sam je dobrano protresti kako bih napravio mjesta za sljedeću cigaretu. Dobro je da Megi nije ostala ovdje prespavati, kako bih se sada koncentrirao na pisanje? Duboko sam udahnuo dva puta i… otrčao u zahod povraćati. Dok sam obilno rigao pala mi je na pamet vrhunska ideja za scenarij. Uvijek sam tvrdio da je zahod jedino pravo mjesto za razmišljanje. Vratio sam se laptopu, isprao zube vinom, i krenuo pisati. Sljedeći put kada sam pogledao u kineski sat bilo je već 5:35. Nije mi se spavalo pa sam nastavio dalje s radom. Tap, tap, tap – enter. Tap, tap, tap – enter… U sedam i deset, posljednji sam put kliknuo enter i na tastaturi jedva uočio tipku za boldanje. Na dnu zadnje stranice dodao sam još jednu, ali ništa manje važnu stvar koja je nedostajala: "Kraj 2. epizode". Pogledao sam u monitor. Bilo je 53,2 kartice. Otvorio sam gmail, pritisnuo na prozorčić: "Nova poruka", pod "Primatelja" napisao: [email protected], a pod "Naslov": scenarij / serija / Robert Roklicer. Priložio sam datotetku, to jest 213

scenarij za epizodu, a da ga nisam prethodno iščitao, kamoli redigirao, i zviznuo po tipki "Pošalji". Na vrhu ekrana zabljesnulo je crnim slovima: "Poruka je poslana". Amen! Dohvatio sam se posljednje preostale butelje vina i lagano pijuckao kao da se nalazim na Copacabani u Brazilu, a ne u smrdljivoj garsonijeri koja je zaudarala na pileći paprikaš i rigotinu.

102. Što sad radi Megi, pomislio sam? Možda joj onaj autopraoničar upravo liže pičku dok mu se po brkovima cijedi moja sinoćnja sperma? A što radi Ines, i je l priznala Zlatku da sam je mrknuo onu noć, ili se i dalje pravi blesava da ne zna kako sam joj ga metnuo dok je spavala? Djevojčica bez sisa vjerojatno u ovo doba već gimnasticira dižući noge po umivaonicima, ili trlja picu Sensitive sapunom? Prije ono drugo, zaključio sam. S obzirom da nema sise, ziher je lezbijka, možda, hajde, i biseksualka (s obzirom da mi je dala), ali nikako, s onako klinastim bradavicama, ne može spadati u hetero odgojenu čeljad! Anita još spava, pretpostavljam, s priključenim vibratorom u šupku, ili je sinoć pokupila nekog poluonesviještenog pijanca da je, umjesto mene, troši svu noć? Za besplatno kupanje i pranje rublja! 214

Jedino je Zorica u ovo doba već na poslu i razmišlja treba li roditi ili abortirati moje dijete. Moje dijete?! Hej, čujem li ja sebe dobro? Pa nikada do tad nisam ni razmišljao da mogu napraviti dijete! Jedino za što sam bio siguran da mogu napraviti jest kvalitetno se napiti, polukvalitetno izjebati neku jadnicu i nekvalitetno pisati tekstove za trećerazredne listove. A sad imam dijete! Zapravo, još uvijek je bio embrij ali, jebiga, embrij s dobrim naznakama da će uskoro postati fetus s mojim crtama lica. Fetus Roklicer Junior! Ako ga, naravno, Zorica ne iščačka iz pičke… Zgotovio sam butelju i malo snimao sranje koje sam u sinoćnjem nastupu ludila napravio po sobi. Na jednoj strani bio je izvrnut lonac, na posve drugoj sadržaj istog lonca, a na trećoj moja rigotina. Sve skupa dosta dovoljno da se čovjek preda i ode spavati. Ali – ne znam koji mi je bio kurac – odlučio sam ipak malo dovesti stan u red. Odmaknuo sam stol i zamotao tepih, otvorio prozor i bacio ga sa četvrtog kata na nogostup. Eto, pola posla sam već obavio, a nisam se ni bogzna kako umorio. Podigao sam lonac i odnio ga u kuhinju, krpom malo prebrisao parket, maknuo prljave bokserice s televizora, odnio ih u kupaonicu, istresao boce causticuma i cantharisa po kurcu, bacio boce u smeće – i stan je bio ko nov. Što će meni uopće spremačica, čemu uzaludno trošiti lovu na tamo neku studenticu kad sam, uvjerio sam se, i sam dovoljno osposobljen za tu vrstu posla! 215

Pogledao sam u svog kineza i vidio da je 9:27. Još je rano da nazovem Markovića i pitam ga za Hyundai. Sigurno spava i sanja onih 11 tisuća eura od scenarija. Zlatko radi, a nije mi ni pametno zvati ga dok ne saznam je li mu Ines ispričala da sam je i ja naguzio. Joško je na poslu, Žarko radi biznis, Josipovo zvono otvara se tek u 10… A žena mi je za neko vrijeme dosta; uostalom moram provjeriti jesam li dobio hepatitis i kako je Fetus Roklicer Junior. Je li živ ili je već u medicinskom otpadu? Ali sad idem prvo odspavati, zaključio sam, trebam biti odmoran i donekle trijezan kada se (i ako se uopće) suočim s novonastalim problemima.

103. Legao sam i još neko vrijeme dao si oduška da se divim uredno počišćenom stanu. Mirisi causticuma i Megine pičke bili su dovoljni da me uljuljkaju u blaženi polusan. I taman kad sam izranjao iz Alpha i uranjao u Theta stanje, netko je snažno zalupao po ulaznim vratima. – Tko je? – rekao sam stojeći u boksericama, polusklopljenih kapaka, ispred kućnih vrata. – Anita! – čuo sam glas s druge strane.

216

Otvorio sam ih. Bila su otključana. Zašto ljudi naprosto ne uđu, ako su im vrata već otvorena, nego lupaju po njima? – Nisi sinoć svraćao u restoran, pa sam došla vidjeti jesi dobro? Je l sve u redu s tobom? Inače, uvijek ostaneš do fajrunta… – mucala je kao kakva šiparica. Sjetio sam se Megi, njezine prijetnje s murijom, hepatitisa, osvete… Pun mi je bio kurac i jedne i druge luđakinje, i mame i kćeri! Zalupio sam joj vratima pred nosom. – Roberte, što se dogodilo? – čuo sam je. – Ne želim te više nikada vidjeti! Jesi me čula?! – odgovorio sam u vrata. Tajac je potrajao nekoliko trenutaka. Još uvijek sam stajao u hodniku i osluškivao. Moram početi zaključavati bravu, pomislio sam, što ako mi neka idiotkinja upadne u stan sa sjekirom i nareže me na komadiće. Ne događaju se masakri samo u Americi i Iraku, i mi u Hrvatskoj imamo svoje luđake. – Zašto? – oglasila se napokon. – Imam drugu! – povikao sam i odmah se pokajao. Od svih laži koje su mi se motale po glavi – a imao sam ih barem 100 na trajnom raspolaganju – morao sam reći baš istinu! I sad ako me zakolje u snu, sam ću si biti kriv. Opet tajac. Atmosfera je postala kao u Exorcistu, Williama Friedkina. Samo fali Max Von Sydow da horor scena bude potpuna. 217

– Molim te, otvori. Želim popričati s tobom – čuo sam je. – Ne mogu! – Zašto ne možeš? – Liječim se od hepatitisa Be! I opet sam ga zasrao, znao sam. Ne znam što mi se događalo da to jutro neprestano govorim istinu, a inače istinu nikada nisam osobito ljubio. Valjda spoznaja da ću postati otac? – Što imaš? – Hepatitis. – Od kud ti hepatitis? Eto mi sad, kad ne razmišljam i trabunjam bez veze. O hepatitisu znam koliko i o Zanzibaru. – Čuješ me – zagrmila je. – Otkud ti hepatitis? – Dobio sam ga. – Kada? – Jučer. – Od koga? – Od… Ma šta me jebeš s pitanjima!? – zagalamio sam. – Rekao sam da te više ne želim vidjeti i gotovo! – Odgovori mi samo na to, pa idem! Nećeš me više nikada vidjeti, evo, obećavam ti! – Pikam se. – Što radiš? – Pikam! Jesi li gluha? – Gdje se pikaš? 218

– Gdje se pikam?! U dupe, eto gdje! – popizdio sam – Kako glupo pitanje, gdje se pikam?! Gdje se narkomani pikaju, nego u venu. – Od kad se drogiraš? – Od četrnaeste. – Lažeš! Vidjela bih na tebi da si drogeraš! – Kako bi ti mogla vidjeti da se ja drogiram?! Misliš da jedan i pol seks (a mislio sam na seks u njezinom stanu i pušenje u skladištu) nešto znači?! To čak nije ni dva! Više sam jebao staru Ružu nego tebe! A ni ona čak ne zna da sam narkoman! Ovo s Ružom, starom konobaricom iz Josipovog zvona, stvarno je bio "udarac ispod pojasa". Ali, nisam si mogao pomoći, u meni je oduvijek čučalo vrhunsko govno. – Hoćeš li otvoriti ili ne?! – Neću! – Mrzim te, idiote, mrzim! Za mene si mrtav, gade! Je l ti jasno?! – urlala je u vrata. To mi je i Megi sinoć rekla. Kakva majka takva kći, pomislio sam. Tresnula je nogom nekoliko puta u vrata i otišla. Kratki rezime svega u posljednjih dvanaest sati: dvije ljubavnice manje, jedna bolest više.

219

104. Spavao sam kao klada kad je mobitel počeo divljati, lajati i zavijati. Našao sam ga u hlačama i javio se. Bio je to Marković. – Ej, je l mala još kod tebe? – Koja mala? – Ona maloljetnica, he, he, he, dobra piletina…! Mislio je na Megi. – Nije. – Je l dala? – Markoviću, spavam – odgovorio sam i htio poklopiti slušalicu. Prekinuo me je u naumu: – Čekaj, zvali su me iz Orbita… – Da? – Oliva je poručila da je scenarij, koji si jutros poslao Guberiniću na mail, prošao! Stari je oduševljen sa scenarijem! Kad si ga to stigao napisati, jebote, pa stalno ločeš il jebeš!?... Ej, čovječe, jesi ti svjestan da smo u igri. Želi potpisati ugovor s nama! Zaradit ćemo dobru lovu! – šibao je ko Singerica. – Markoviću? – Reci, prijatelju? – Odjebi! Idem spavati! – rekao sam, prekinuo vezu – i legao natrag u svoj krevet.

220

105. Probudio sam se u 13:45. Nisam bio siguran jesam li sanjao onaj razgovor s Markovićem ili me je zaista nazvao i rekao da je scenarij prihvaćen. Sanjao ili ne, bio sam uvjeren da njegov Hyndai više nikada neću vidjeti. Već se debelo ohladio na groblju Zagrebparkinga, a samo će se, poput mene, rijetki sjećati trauma koje su s njim preživjeli. Izbacio sam većinu krmelja iz očiju, oprao zube, popišao se, odjenuo i izišao na cestu. Zagreb je najljepši grad na svijetu, pomislio sam, a nigdje u svijetu nema toliko jebenih kretena koliko ih ima u njemu. I to je stvarnost. A stvarnost je iluzija izazvana nedostatkom alkohola. Definitivno je tako, zato idem ubaciti u kljun neku hranu i napiti se. Ne volim iluzije.

106. U Josipovom zvonu vladala je komorna atmosfera. Žarko je stajao za šankom i kiselo se osmjehnuo kad sam prošao. Sjeo sam za prvi slobodan stol. Prišla je Ruža s praznom tacom. Imala je ogrebotine po licu; dvije krvave crte, pravilno raspoređene od sivog podočnjaka do ljubičastih usta, utabane na desnom obrazu. 221

– Što se dogodilo? – upitao sam je znatiželjno. – Izgledaš kao Che Guevara u Boliviji. – Ko? – blenula je. – Nebitno, jedan Kinez. Što ti se dogodilo s licem? Spustila je tacu na stol. – Anita me napala. Nije to ništa – prošla je oprezno prstima po rani kao da opisuje Munchov "Vrisak" – trebaš vidjeti kako ona izgleda, razbila sam je ko pičku. – Anita? – ostao sam nemalo iznenađen. – Kada? – Otišla je prije pol sata. Šefica joj je uručila momentalni otkaz, dala joj plaću za ovaj mjesec i radnu knjižicu! Pokupila je svoje prnje i nestala… Da bog da crkla! Moram priznati da mi ništa nije bilo jasno. Nije prošlo niti sat vremena da sam se probudio i mozak se tek uštimavao na stvarnost. – Zašto te napala? – Nemam pojma, iz čista mira! Samo je uletjela ko furija za šank, počela se derati, pljuvati, onda me zgrabila za kosu i vuči po šanku, onda sam ja nju zviznula, onako muški po glavi, ona me na to ogrebla, a ja nju opet zviz po tamburi i kažem: Kurvo jedna, na meni ćeš se iživljavat! – a ona meni: Ti si kurva, za tebe se zna da si kurva, ja nikada nisam bila kurva! U to je došla šefica… i sam kraj sam ti već ispričala! – izreferirala je svoje, pri tome zapljuvavši i stol i mene.

222

– E, svašta! – rekao sam i sjetio se da možda upravo ja snosim krivnju za taj incident. – I nije rekla razloge zašto te je napala? – Ma kakvi, u tome i jest štos. Cijelo smo si vrijeme bile jako dobre i pomagale se, stalno smo jedna drugoj uskakale u smjenu, dijelile bakšiš… Što da ti kažem? – stavila je kažiprst na sljepoočnicu i zasvrdlala. – Pukla ženska, eto šta je. – Svašta – dodao sam. – Daj mi, molim te, donesi nešto za pojest i bocu vina i vodu… – Što ćeš jesti? Imamo odličan pileći paprikaš… – Bože sačuvaj! – zgranuo sam se. – Što? Ne voliš ga? A baš je dobro pripremljen, i ja sam ga ručala… – Pun mi ga je kurac! Zgadio mi se za sva vremena – prekinuo sam je. – Neću ga žderati dok sam živ! – Patku i mlince? – Neću ni patku. Jučer sam je jeo. Lice joj se iskrivilo u njušku ranjenog pit-bull terijera. – Što onda hoćeš? Odluči se, jebem mu mater! Nisi jedini gost u restoranu! – Daj porciju ćevapa. – I graševinu? – Svakako. Požuri se s graševinom, ako možeš, žedan sam. Uzela je tacu sa stola. – Pičke i ćevapa bi? Pravi Balkanac! I to još zalijevati s gemištom. Pih, jebala ja mater svoju što sam se uopće 223

vraćala iz Italije da ovdje imam posla sa samim primitivcima… Okrenula se na kurjim očima i nadrkano otišla s tacom. A taman sam bio pomislio da smo postali frendovi.

107. – Je l si se možda čuo sa Joškom? – upitao me je Žarko potišteno držeći čašu gemišta u ruci. – Ne – odgovorio sam. – Jesam li trebao? – Ma ne, samo pitam. Je l slobodno sjednem? – Naravno. Sjeo je i zamišljeno lutao pogledom po restoranu. Ruža je donijela vino i vodu. Nije izdržala a da, okrećući smežuranu stražnjicu, dobaci: – Sad će ti – i – ćevapi biti gotovi. Natočio sam si gemišt i ponudio Žarka. Iskapio je ono što mu je preostalo u čaši i pružio je. – Ne javlja mi se cijeli dan… – rekao je dok sam mu točio vino. – Tko? – Joško. – Radi valjda. – Znam to, ali može se, jebem mu mater, javiti na mobitel! – ljutito je dobacio. Slegnuo sam ramenima i ispio čašu. 224

– Slobodno te nešto pitam? – rekao je gledajući negdje iznad mene. Opet sam slegnuo ramenima. – Valjda – odgovorio sam mu. – Čini mi se da nisi jedan od onih zatucanih… barem sam takav dojam stekao o tebi, čitajući tvoje knjige, da si malo liberalniji, recimo to tako… – stao je i čekao moju potvrdu. Pogledao sam ga. Nisam imao pojma što želi s tim reći. U mom rječniku ne postoje riječi zatucan i liberalan. Pojma nemam što znače. Zato sam ga samo gledao. – Znaš, ja… – nije se mogao odlučiti hoće li mi se povjeriti ili ne. – U braku sam već 24 godine i sin mi je na drugoj godini strojarskog. Odličan student… – Bravo za njega. – Da… i u braku mi sve funkcionira. Moja Zrinka je dobra žena, samo sam si mogao poželjeti takvu. Puna razumijevanja, puna ljubavi… – Bravo i za nju. – Ali… – Reci? – Ma ništa. – Reci, jebiga! Šta? Imaš drugu? Jebeš nešto sa strane? – Ma… – otpuhivao je kroz nos, ispio čašu i ispružio je. Natočio sam mu pol vina pol vode. Ako nastavi ovakvim tempom piti sjebat će mi bocu za 15 minuta, pomislio sam. 225

– Što misliš o… homoseksualcima? – rekao je kao da prelazi na drugu temu. – Ne mislim. – Ne misliš ništa? – Ne. – Ali… – promijenio je izraz lica – Gade li ti se… pederi? Slegnuo sam ramenima ko zna koji put. – Rekao sam ti da ne razmišljam o njima. Ne razmišljam o 99 posto stvari o kojima drugi razmišljaju. – Ali tvoj stav bi bio…? Namrštio sam se kao da dubokoumno promišljam o svom stavu. – S jedne strane da, a s druge si mislim: da ih je barem čim više. Kad bi svi frajeri bili pederi, onda bi ovakvi kao ja, ružni i smotani, mogli bi imati većeg izbora u žena. Opet je otpuhnuo kroz nos. – A zašto ti se gade? Rekao si da ti se s jedne strane i gade. – Ne znam. Nisam o tome izgradio stav. Možda zato što se jebu u šupak? – pokušavao sam razmišljati na glas. – Ali, opet, i ja volim gurnuti ženama u čajni kolutić… Hm! Sad si me bacio u razmišljanje… Možda jer puše jedan drugome? Da, vjerojatno i zato! Jer se guze i puše si međusobno. To je to!... A opet… – nisam se nikako uspijevao uskladiti sa svojim stavom.

226

108. Ruža je donijela ćevape za stol i tako prekinula moje mučenje s razmišljanjem. Uzeo sam jedan, dobro ga odmjerio, omirisao, stavio u usta i žvakao. – Hoćeš ti malo? – upitao sam Žarka punih usta. – Ne, hvala, već sam jeo. Dakle, misliš li da homoseksualnost nije… kako bih to rekao… samo jedan od prirodnih seksualnih nagona? Više dođe kao nekakva bolest? – Valjda. Mada sam ja u životu jebao i tako odvratne žene da bi mi bolje bilo da sam mjesto njih sprčio kakvog zgodnog muškarca – odgovorio sam, nasmijao se svojoj dosjetci, i nastavio dalje žvakati ćevap. Žarko je opet negdje zalutao pogledom. Uvjeren sam bio da ga je nešto mučilo, ali ko sam ja da rješavam tuđe probleme? Barack Obama, Jadranka Kosor? Radije bih se pretvorio u pukovnika Gadafija, on barem ima apsolutnu moć, jasno, kad ne bih imao drugog izbora. Ipak, bilo mi je za trunčicu žao što je u takvom kurcu pa sam rekao: – Gle, ne znam zašto smo i kako načeli ovu temu o pederima, ali ako imaš problema s njima, jebe ti se! Moj savjet ti je da se mičeš od njih kao od hepatitisa ili pilećeg paprikaša. – Kakve veze imaju pileći paprikaš i hepatitis s pederima? 227

– Ma nikakve, to ja onako, figurativno. Uglavnom, prijatelju moj, ni njima nije lako – počeo sam srati bez veze – svaki normalni peder bi se trebao sam upucati. Izvršiti harakiri. Objesiti na božićnu jelku. Popiti insekticid. Ili dati zašiti guzicu i kenjati do kraja života u vrećicu na trbuhu. Malo brutalno, ali i to im je jedno od raspoloživih rješenja.

109. Nastavio sam tamaniti ćevape i piti gemište. Žarko je i dalje lutao mislima. A onda sam začuo dobro poznati Markovićev glas: – Gdje si ti, idiote? Što se ne javljaš na mobitel? Opipao sam džep hlača. Nije ga bilo. Sigurno sam ga zaboravio u stanu. – Ajde, diži se. Čeka nas taksi. – Gdje ćemo? – U Orbit. Potpisati ugovor. Čekaju nas već sat vremena. – Nek čekaju još malo… samo da pojedem ovo. Zgrabio je još preostala dva ćevapa s tanjura i ugurao ih u usta. – Eftljo, poljeo si – frfljao je i izbacivao komadiće mljevenog mesa iz njuške. – A kafko si mi ti, Žarko? Žarko ga je tugaljivo pogledao i uzvratio: 228

– Ma bit će sve dobro, moj Markoviću. Bit će. Mora biti.

***** 110. Prilazeći taksiju čuo sam kako iz zvučnika odzvanjaju taktovi pjesme Blind Guardiana: "Tomorrow will take us away / Far from home / No one will ever know our names / But the bards' songs will remain / Tomorrow will take it away / The fear of today/ It will be gone / Due to our magic songs". Da, dobro pjevaju ti švapski power-metalci, sutra će nestati sve današnje pizdarije, ali pojavit će se neminovno i neke nove, možda i veće od ovih sada, pomislio sam. Marković se zavalio na stražnje sjedalo, ja do vozača. Čim smo pozatvarali vrata, taksist je stišao Guardiane i zapiljio mi se u oči. Po mojoj slobodnoj procijeni imao je najviše 13 godina, bio je neuredno podšišan, s lenonicama na nosu, i blago podvrgnut lakim drogama ili žešćem pubertetu. – Mali, imaš li ti uopće vozačku? – upitao sam ga. – Naravno. Zašto pitate? Aaah, mislite zato jer izgledam mlađe, to mi svi kažu. Ne brinite ništa gospodine – rekao je glasom mrtvog labuda – imam 20 i imam vozačku. 229

– Dobro onda, ajde vozi. – Kamo? Marković mu je rekao adresu, taksimetar je s 00,00 kuna odmah narastao na 19,00 kuna, i mi smo krenuli. – Žarko je nešto u kurcu, još ga nisam vidio ovako depresivnog – rekao sam Markoviću tek tako da nam ispunim vrijeme do odredišta. – Što mu je? Da nije posao? – Ne bih rekao. Muče ga pederi… – Pederi? – ostao je u čudu. – Misliš oni iz Sabora? – Ne, baš pravi, deklarirani pederi, oni transparentni. – Što ga imaju mučiti pederi? – čudom se čudio. – Ja bih tu gamad poslao da tucaju kamen na Golom otoku i neka se tamo razmnožavaju. Ili bih organizirao javna smaknuća da narod ima nešto zanimljivo gledati na našoj usranoj televiziji. Vidiš kako je to u Kini lijepo uređeno. – I ja sam mu to isto rekao. – Jebeš pedere! – dodao je taksist. – Baš! – složili smo se obojica s njim.

111. Guberinić, direktor Orbita, sjedio je na čelu stola u sobi za sastanke, s lijeve mu je strane bila Zorica, a s desne neki ćelavi, glavati tip. Oliva nam je ponudila mjesta na koja se možemo ugnijezditi. Marković je imao pogled 230

na ćelavca, ja na Zoricu, a Guberinić u moje desno a Markovićevo lijevo oko. Bili smo grupirani tako da je svatko svakoga mogao dobro vidjeti. Nije bilo zajebancije, bio je to početak jednog ozbiljnog sastanka. – Ovako dečki, pročitao sam vaš scenarij – započeo je glavonja – i već sam ga forwardao Veljači. Ona će reći svoje mišljenje, mada vam i ja, ovdje, sa svoje pozicije, mogu odmah iznijeti svoje mišljenje… – rekao je i prodrmao glavom kao da gimnasticira – …ima tu određenih potencijala. – Naravno – odgovorio je Marković – cijelu noć smo ga radili. Pogledao sam ga. Dobro, to je Marković, pomislio sam, od njega se i nije moglo očekivati da baš uvijek govori istinu. Glavonja se okrenuo Guberiniću kao da mu daje znak da nastavi. Guberinić se nakašljao i naše su oči bile uprte u njega. – Zanima me biste li željeli postati dio našeg scenarističkog tima? – upitao nas je. – Naravno! – uskliknuo je Marković. – Samo bih još ovo dodao: osim što vaš scenarij ne odskače puno od kontinuiteta, dakle nije puno lošije napisan nego oni prije, najviše me je oduševila brzina kojom ste ga napisali. To je ono što u našim produkcijama trebamo, promptno rješavanje zadaća i problema koje ne idu na štetu kvaliteti… – Naravno! – opet se javio Marković. 231

Nakašljao sam se i ja kao Guberinić: – Što je s ugovorima, o lovi koju trebamo dobiti, načinu isplate i ostalim pizdarijama koje nas zanimaju… – rekao sam tek tako da se vidi da i ja sudjelujem u razgovoru. – Mi imamo standardizirane ugovore o suradnji – opet se brecnuo glavonja – sva prava i obveze koje trebaju poštovati obje strane, dakle vi prema nama, ali i mi prema vama. Sve je to lijepo složeno u ugovorima. – Naravno! – treći put je rekao Marković. Ja nisam ništa razumio. – O kakvoj je standardizaciji riječ? – iskreno sam priznao. Glavonja je isprepleo prste na šakama, nagnuo se, i glasom kao da mi želi priopćiti da je zemlja okrugla, nastavio: – Honorari su, dakle, 1500 eura bruto po scenariju, rok za isporuku je tjedan dana po komadu, a isplata se vrši nakon što televizija prihvati već snimljen materijal. Uslijedio je tajac. Kao da nas je netko zalio hladnom vodom. – Znači umjesto dvije, dobit ćemo samo tisuću eura neto? – upitao sam. – Možda nešto malo i više, ali da, tu negdje, kad se odbiju sva davanja za poreze i socijalno… – Zatim se trznuo kao da je tek sad shvatio moje pitanje: – Ali otkud vam uopće ta cifra od 2 tisuće eura neto, ako smijem pitati? To su besmislice! 232

– I svaki tjedan moram napisati jedan scenarij od 50 – 60 kartica? – samo sam nastavio. – Barem jedan. Možete li mi odgovoriti… – A platit će te to tek onda kad i ako televizija emitira tu seriju? – i dalje sam govorio. – Upravo tako, već sam vam rekao da su to standardni ugovori – zasiktao je. Ustao sam. Marković me je zbunjeno pogledao. – Hvala na ponuđenoj suradnji – uzvratio sam ljubazno – Mislim da ja osobno nisam spreman za takvo što… Markoviću, ti kako hoćeš, ali ja idem. – Kud ćeš? – zavapio je. – Idem pisati roman! – rekao sam i izišao iz sobe.

112. – Roberte!? – začuo sam Zoričin glas iza sebe dok sam tumarao pustim hodnicima u potrazi za izlazom. Okrenuo sam se. Prišla mi je šepajući. – Ej, ljubavi, kako si ti? Nisam te to uspio ni pitati zbog onih drkadžija… Pogledala me je u oči. A onda kao da secira mrtvu životinju, rekla je: – Odlučila sam roditi. – Bravo za tebe… – rekao sam nesiguran o ono što govorim. – Ne tražim ništa od tebe, čak ni da priznaš dijete. 233

– To oko priznanja ne brini, naravno da ću ga priznati. Problem je što sam, kao što sama znaš, bez posla i love, ne znam kako ću ti plaćati alimentaciju – bio sam iskreniji i od samog Andrije Hebranga. – Ne brini, već ću se nekako sama snaći. Ti samo napiši taj roman o kojemu stalno govoriš. – Znači, odluku si definitivno donijela? – Jesam, ali ne radi tebe i mene, nego zbog djeteta. Tko zna hoću li ikada više moći roditi… – rekla je nekako turobno. Poljubio sam je u čelo. Ona me je zagrlila. – A brak…? Mislim ako je potrebno, i to ćemo nekako riješiti… Valjda danas to ne bi trebalo predstavljati neke veće probleme? – nastavio sam u maniri pozitivca. Nasmijala se i potapšala me po ramenu. – Dragi moj, ne bih se udala za tebe ni da si posljednji muškarac na svijetu! – odgovorila mi je ljupko i skinula veliki teret sa srca. – Bit će sve u redu – rekao sam ohrabren – horoskopi će nam se valjda jednog dana i poklopiti. Vidjet ćeš, za sve treba vremena. Idi sad unutra da te direktori ne ukore što si potrčala za mnom. – Oni su me i poslali po tebe. Zamolili su te da se vratiš.

234

113. Glavonja je stavio šake na bradu, kao da podupire donji dio lica da se ne raspadne. Guberinić je iz jedne fascikle vadio neke papire i krajičkom oka pratio što ja radim. Sjeo sam. – Zvali ste me natrag? – rekao sam. – Da – započeo je Guberinić – ne bih želio da ispadne još veći nesporazum nego što je maloprije, slučajno, a rekao bih i dosta nezgrapno, ispao. Spremni smo vam ponuditi dvije tisuće eura po scenariju, ali po uvjetom da minimalno jednom tjedno napišete scenarij. – Bruto? – Da, honorari se uvijek isplaćuju u bruto iznosima. – Tempo plaćanja bi bio…? – I tu ćemo vam ići na ruku, iako kao što sam već rekao, to nije naša praksa. Pedeset posto dobili biste odmah po isporuci scenarija, a drugu polovicu kad se mi naplatimo od televizije. Dakle, nakon emitiranja… Glavonja je podigao glavu u želji da i on sudjeluje u dogovoru: – To znači – rekao je naglasivši ono "znači" – da ćete već danas imati na računu novce za ovaj scenarij kojega ste napisali, umanjen za 50 posto i državna davanja. I tako stalno, dok god se nama ne doznače kompletna sredstva od televizije. A onda ćete i vi dobiti ostatke. 235

Pogledao sam u Markovića, koji je opet kalkulirao koliko je to novca, hoće li ili ne moći kupiti Hyundai i u kojem roku. Zorica je samo blijedo gledala ispred sebe. Moja šepava Zorica, moja draga Zorica, odlučila je roditi naše dijete, po svaku cijenu, ma kako to možda okrutno zvučalo za naš natalitet i opću populaciju. Čak se spremno odrekla i alimentacije i bilo kakvih obaveza koje bih ja kao otac trebao snositi za dijete. Nisam mogao ispasti takva pizda pred njom. – U redu, pristajem – rekao sam napokon. – Onda potpišite ovdje – rekao je glavonja i pružio Olivi ugovore. Oliva je stavila dva komada preda me, a druga dva pred Markovića. Potražio sam rubriku u kojoj piše moje ime, a ispred njega autor. Potpisao sam se na oba lista i vratio Olivi. – Nećete pročitati sadržaj? – zanimalo je Guberinića. – Ne, rekli ste da su standardni ugovori. Nadam se da je i cijena koju smo dogovorili sada standardna…? – Naravno, ispravili smo to dok ste bili vani – odgovorio mi je Guberinić. Oliva je vratila glavonji potpisane ugovore koje je on brižno pohranio u fascikl. Rukovali smo se kao najbolji prijatelji i svatko je otišao na svoju stranu.

236

114. Marković se rascvao od sreće, da se pjesnički izrazim, kao govno na kiši. Meni nije bilo ni osobito drago niti žao što sam se upustio u još jednu avanturu – pisanja scenarija. Morat ću jedino dobro pripaziti na izvršavanje svih ranije postavljenih preduvjeta za pisanje. Seks, svađu i riganje staviti u posebne stavke radnog rituala. Naoružati se s nekoliko butelja vina. Obrisati guzicu Tolstojem. Saznati prije pisanja da sam zaražen nekim novim virusom… Dakle, ima se dosta toga odraditi prije stvaralačkog čina – pisanja scenarija, pa bi možda bilo najbolje sve to negdje pribilježiti da se ne zaboravi. Lovu koju zaradim od scenarija dat ću Zorici za dijete. Ionako nikada ne bih dobio taj posao da nije nje bilo. Možda se i poševila sa Guberinićem samo da dobijem taj posao? Siguran sam da je učinila sve što je u njezinoj moći za budućnost našeg djeteta. Dobra, moja šepava Zorica, toliko sam je obožavao da me i sad kad pomislim na to, trnci prolaze po koljenima.

115. U Josipovom zvonu, za istim stolom za kojim me je i nokautirao prije par večeri, sjedio je Zlatko, a preko puta njega bili su Ines i Joško. Ispred njih stajala je 237

hrpa otvorenih boca pića. Koliko sam mogao primijetiti nešto se opet dobrano slavilo. Mi Hrvati zaista smo jedan veseo narod, pomislio sam, svaki dan pronađemo adekvatan razlog za slavlje. Sjeo sam do Zlatka koji me je odmah zagrlio i izljubio. Marković je sjeo na čelo stola. – Što se sad slavi? – upitao sam. – Gle, njega?! – uzvratio je Zlatko – Kao da ne znaš?... A, kume? Stvarno ne znaš? – Čekaj, Zlatko, nismo ga službeno ni upitali želi li to? – rekla je Ines. Zlatko je ustao, naklonio, i svečanim glasom rekao: – Roberte Rokliceru, moj najbolji prijatelju, želiš li biti kum mom djetetu? – Želim! – rekao sam bez ustezanja i potegnuo iz butelje. – Tooooooo! Bravoooooooooo! – zaurlao je Zlatko i nazdravio sa mnom. Uskoro se stolu priključila i Ruža. Na taci je nosila dvije butelje Krauthakera, bocu Ballantinesa i litru mineralne. – Evo, gospodine Zlatko, kako ste i rekli, čim se pojavi Robert da odmah donesem i ovo – rekla mu je, spuštajući boce na stol. – Tako je! – zagalamio je Zlatko – Sve za moga kuma! I dajte drugim ljudima u restoranu što će popiti! – Mislite svima? U ovo vrijeme je dosta ljudi na ručku – šokirano je konstatirala Ruža. 238

– Dajte svima koji su vam simpatični, a onima koji to nisu… samo ih pitajte za zdravlje! – odgovorio je džentlmenski. Iako joj ništa nije bilo jasno, Ruža je potvrdno kimnula i nestala. I mi smo krenuli piti baš kao nekad, u onim dobrim starim vremenima, prije nokauta, hepatitisa, dvije trudnoće, Zoričine i Inesine, pedofilije i spaljivanja kurca. Kao da se ništa nije desilo pod milim bogom, ni Hyundaija, ni potpisanih ugovora za posao, ni seksa s udanom, trudnom Ines, ni djevojčice bez sisa, ni pilećeg paprikaša, a ni ucjene da ću svršiti u ćeliji zbog silovanja maloljetnice… Ništa! Bio je to jedan novi početak naših života. Sve ostalo bilo je iza nas. Osim hepatitisa i djeteta. – I ja ću postati tata! – rekao sam da pridonesem raspoloženju društva. Uslijedio je muk. Kao da sam im rekao kako sam se upravo upišao za stolom. – Pa čestitam, kume! – prvi se javio Zlatko. – Red je da i ti nešto konkretno napraviš u životu! – dodao je Marković. – A koja je to nesretnica, ako mogu pitati? – nadovezao se Joško. – Ne zna je nitko od vas… Da, osim Markovića. Zove se Zorica. – Zorica – kliknuo je Marković. – Ona šepava? – Je. Desna noga joj je kraća od lijeve za pet centimetara – objasnio sam ostatku društva. 239

– Al svejedno, zgodna je pička, što jest – jest! – ustvrdio je i Marković.

116. Da pet osoba može popiti dvije litre žestice i desetak butelja vina u samo nekoliko sati, većinom možete čuti od lažljivih vikend alkoholičara ili od stvarnih pijanaca. Ja spadam u onu drugu kategoriju i sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da smo popili i više od toga, ali se točan broj prikupljenih promila ne sjećam. Znam samo da je prvo Marković išao rigati u zahod, odmah potom Joško, koji je usput i pao pored šanka, zatim Ines, pa ja, i na kraju Zlatko. Dok sam rigao neprobavljene ostatke ćevapa sjetio sam se da i nije tako loše što ponovno radim. O kakvom sam ja to romanu uopće pričao ljudima da ću napisati sada kad sam nezaposlen? Pa u mom bijednom, kurčevom životu ionako se ništa ne događa – ništa vrijedno što bih mogao opisati u jednoj knjizi. A mašta? Pa mašta mi je razvijena kao refleks u mrtvog konja. Nisam u stanju izmisliti ni poštenu ispriku policiji kad me jednom mjesečno privode zbog narušavanja javnog reda i mira u alkoholiziranom stanju. Gdje bih onda mogao izmisliti dobru priču koju će netko čitati?

240

117. Vratio sam se društvu. Joško se nalaktio s obje ruke na stol i plakao. Ines mu je dodavala maramice koje je nemilice trošio. Marković i Zlatko pokušavali su ga utješiti, ali im to nije polazilo za rukom. – Što se događa? – upitao sam nakon što sam ispio dupli Ballantines. Marković je sjeo do mene i šapnuo mi na uho, tako tiho, da su ga bez problema čuli i gosti na drugom kraju restorana: – Javili su nam dok si rigao u zahodu: Žarko se ubio. – Tko? – Žarko! – Žarko se ubio?! – Je, objesio se na tavanu kuće. – Kad? – Prije nekoliko sati. – Zašto? – Stego ga je štrik oko vrata i ugušio. – Ma ne to! Pitam te, zašto se ubio? Slegnuo je ramenima i natočio u čašu čisto vino.

241

118. Joško je podigao uplakano lice prema meni i pokušavao nešto reći. – Svi smo mi… – jecao je i tulio dovoljno dugo da dobijem na vremenu popiti još jedan Balić – žene, luđaci i pederi! A moj… moj prijatelj Žarko… jedini je imao hrabrosti i javno to priznati! Ustao je i prevrnuo punu bocu vina. Zaplićući nogama i vrišteći na sav glas, glasom koji je stizao iz najdubljih zaseoka duše, izišao je iz restorana. Dok smo čekali Ružu da počisti nered, nagnuo sam se i prigušenim glasom upitao sve za stolom: – Dobro ljudi, koji vam je kurac? Hoće li mi napokon netko reći zašto se Žarko objesio? Nitko mi nije želio odgovoriti, samo su nastavili nijemo piti. Ostavio sam čašu i pogledao kroz okićeni izlog restorana. A vani su se narogušili oblaci. Spremalo se snježno nevrijeme. Zimu je možda najbolje prespavati. Ako ne cijelu, barem veći dio nje.

242

Robert Roklicer rođen je 1970. godine u Vukovaru. Studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek Dramaturgije). Radi kao pisac, scenarist, urednik, glumac (na televiziji i filmu) te dramaturg. Objavljeno mu je jedanaest samostalnih knjiga: „Underground“, „O čemu pričaš“, „Pivo ne ostavlja mrlje od kave“, „Tamo gdje si ti, nema paukova“, „Bez detalja, molim“, „Nebo nek' je i dalje samo nebo“, „Žene, luđaci i malo dobrih pedera“, „Oprosti, a i ne moraš“, „Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna“,

243

„Apsolutno siguran“ te „Kako se ubiti“, koja je ujedno prevedena i objavljena u Srbiji (Draganić). S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u zemlji i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu uvrštene i u Poljskoj (Antlogija hrvatskog pjesništva XX stoljeća, pod naslovom "W skvarze slonca, w chlodzie nocy", u varšavskoj nakladničkoj kući Agawa), a pojedine priče u Ukrajini, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj... Između ostalog dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno stvaralački rad. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije. Regionalni urednik je Balkanskog književnog glasnika za Hrvatsku.

244

CIP ISBN

245