Robert Ludlum - Nasljedstvo Scarlattija.pdf

http://www.balkandownload.org/

Za Mary: Zbog svega onoga što ona tako dobro zna »Iznad svega, tu je bila Mary« The NewYork Times, 21. svibnja 1926. (str. 13) NESTAO NEWYORČANIN New York, 21. svibnja - Kako se danas doznaje, potomak jedne od najbogatijih obitelji američkih industrijalaca, koji je bio odlikovan za hrabrost iskazanu na bojišnici MeuseArgonne, nestao je prije više od pet tjedana iz svoga doma na Manhattanu. Gospodin... The New Times, 10. srpnja 1937. (str. 1) HITLEROV SURADNIK ONEMOGUĆIO SJEDNICU I. G. FARBEN Berlin, 10. srpnja - Nepoznati pripadnik ministarstva rata kancelara Reicha Hitlera zbunio je danas pregovarače tvrtke I. G. Farben i nekih američkih tvrtki u trenutku dok su vodili trgovinske pregovore. Iznenađujućom osornošću, govoreći pritom vrsnim engleskim jezikom, on je napao pregovore kao neprihvatljive. Nepoznati čovjek i njegovi suradnici zatim su se udaljili. The New York Times, 18. veljače 1948. (str. 6) VISOKI NACIST PREBJEGAO 1944. Washington, DC, 18. veljače - Danas je tek djelomice otkriven malo poznati događaj iz Drugog svjetskog rata, kad se doznalo daje neki nacist visokog čina, s kodnim imenom »Sas«, prebjegao saveznicima u listopadu 1944. Senatski pododbor... The New York Times, 26. svibnja 1951. (str. 58) PRONAĐEN RATNI DOKUMENT Kreuzlingen, Švicarska, 26. svibnja - Omot u voštanom platnu, sa zemljovidima vojnih uređaja u Berlinu i oko njega u vrijeme rata, nađen je zakopan u zemlju nedaleko od gostionice u jednom švicarskom selu na obali Rajne. Gostionica se upravo ruši kako bi se na njezinu mjestu podigao turistički

hotel. Nisu pronađeni identifikacijski tragovi, jedino je na vrpcu pričvršćenu uz omot bila utisnuta riječ »Sas«... listopada 1944.

WASHINGTON, D.C. Brigadni general sjedio je ukočeno na drvenoj klupi, dajući prednost tvrdoj jelovini pred mekanim kožnatim naslonjačima. Bilo je devet sati i dvadeset minuta ujutro; prethodne noći nije dobro spavao, ne više od jednog sata. Svakih pola sata začuo se zvuk malenog sata na kaminu. Na svoje iznenađenje, ustanovio je kako želi da vrijeme prođe što brže. Uskoro će biti devet i pol, a s tim je morao računati. Bilo je predviđeno da ga u devet i pol primi državni tajnik Cordell S. Huli. U međuvremenu, dok je sjedio u tajnikovu predvorju, opipavao je prstima bijeli omot što ga je bio izvadio iz svoje torbe za spise. Kad dođe trenutak da mu ga uruči, nije želio doživjeti onaj nespretni časak tišine dok bi otvarao torbu da izvuče omot. Ako on to bude zaželio. Svakako je htio nastupiti samopouzdano u trenutku kad ga bude predavao u ruke državnog tajnika. S druge strane, možda to Huli neće ni zatražiti. Možda će htjeti tek usmeno objašnjenje, a zatim će, posluživši se autoritetom svog ureda, označiti neprihvatljivim ono što je upravo čuo. Ako se to dogodi, brigadir bi mogao samo prosvjedovati. Mlako, naravno. U omotu se nisu nalazili dokazi, nego tek podaci koji bi mogli, ali ne i morali potaknuti nagađanja do kojih je on došao. Brigadni general pogleda svoju uru. Bilo je devet i dvadeset četiri; pitao se hoće li Huli, koji je bio na glasu po svojoj točnosti, postupiti tako i u ovom slučaju. U svoj ured brigadir je prethodno došao u sedam i trideset, otprilike pola sata prije nego što je bilo uobičajeno, osim, dakako, u kriznim trenucima, kad je znao probdjeti i cijelu noć očekujući kritične informacije. Posljednja tri dana nisu se razlikovala od tih kritičnih trenutaka, ali po nečemu ipak jesu. Njegov podsjetnik državnom tajniku, podsjetnik zbog kojega je sad pozvan u njegov ured, mogao bi ga staviti na kušnju. Bilo je mnogo načina da ga se gurne izvan događaja, daleko od bilo kakva središta utjecaja. Moglo ga se prikazati potpuno nesposobnim, ali on je znao da ima pravo. Okrenuo je vršak ovitka, dovoljno da pročita otipkani naslov: »Canfield, Matthew, bojnik, pričuva Vojske Sjedinjenjih Američkih Država. Odjel Vojne obavještajne službe.« Canfield, Matthew... Matthew Canfield. On je bio dokaz. Na stolu službenice začu se zvrndanje interkoma. »Brigadni general Ellis?« Jedva je podigla pogled s papira. »Ovdje.« »Sad će vas primiti državni tajnik.« Ellis pogleda uru. Bilo je devet i trideset dvije minute. Podiže se, krenu prema teškim, crno emajliranim vratima, i otvori ih. »Oprostit ćete mi, generale Ellisu. Učinilo mi se da priroda vašeg podsjetnika zahtijeva nazočnost još jedne osobe. Mogu li predstaviti podtajnika Bravducka?«

Brigadir se zapanjio. Nije očekivao nazočnost trećega; sasvim je jasno zatražio da se nađu zajedno samo državni tajnik i on. Podtajnik Bravduck stajao je kojih deset stopa od Hullova stola. Očito je bio od onih intelektualaca sa sveučilišnom naobrazbom koji su bili tako brojni u Bijeloj kući i Državnom tajništvu za Rooseveltove administracije. Čak je i njegova odjeća svijetlosive flanelske hlače i širok kaput načinjen od sukna s motivom riblje kosti naglašavala potpunu suprotnost spram krute generalove odore. »Svakako, gospodine državni tajnice... gospodine Bravduck.« Brigadir kimnu. Cordell S. Huli sjedio je za svojim širokim radnim stolom. Njegove poznate značajke vrlo blijeda koža, zamalo bijela, prorijeđena sijeda kosa, cviker s čeličnim obrubom koji je pokrivao plavozelene oči sve se to pričinjalo nadnaravno velikim upravo zato što je bilo svima dobro poznato. Novine i filmske novosti rijetko su bile bez njegovih fotografija. Čak se i na istaknutim predizbornim plakatima na kojima se upadljivo isticalo pitanje: »Biste li mijenjali konja usred trke?« njegovo sigurno i inteligentno lice isticalo odmah ispod Rooseveltova, mnogo upadljivije nego lice tada razmjerno nepoznatog Harrva Trumana. Bravduck izvuče iz džepa vrećicu za duhan i poče puniti lulu. Huli je u međuvremenu poslagao po stolu nekoliko papira i zatim otvorio jedan ovitak, istovjetan onome što ga je brigadir držao u ruci. Poče ga razgledati. Ellis je odmah shvatio kakav je to papir. Bio je to povjerljivi podsjetnik što ga je dao uručiti osobno državnom tajniku. Bravduck je pripalio lulu, a vonj duhana natjerao je Ellisa da ga još jednom promotri. Bila je to jedna od onih čudnih duhanskih mješavina koje su sveučilištarci držali vrlo originalnima, ali koje su bile odbojne većini ostalih ljudi. Brigadir Ellis osjećat će se mnogo bolje kada rat završi. Roosevelta tada neće biti, a s njim ni onih takozvanih intelektualaca s njihovim ogavnim duhanima. Trust mozgova. Crvendaći, svi odreda. Ali neka se najprije završi taj rat. Huli podiže pogled prema brigadiru. »Nema potrebe da to naglašavam, generale, ali vaš me podsjetnik vrlo uznemirio.« 13 »Podaci su i mene uznemirili, gospodine državni tajnice.« »Nema sumnje. Nema sumnje... Pitanje je, međutim, ima li ikakve osnove za vaše zaključke? Hoću reći, bilo što određeno?« »Mislim da ima, gospodine.« »Koliko ih još u obavještajnoj službi zna za ovo, Ellise?« Bravduck je upao u razgovor, a brigadir je zapazio da ga on nije oslovio kao generala. »Nisam o tome razgovarao ni s kim. Nakanio sam jutros o tome razgovarati samo s državnim tajnikom, da vam bude jasno.« »Gospodin Bravduck uživa moje povjerenje, generale. On je ovdje na moj zahtjev... po mome nalogu, ako vam se to više dopada.« »Razumijem.« Cordell Huli zavali se u stolicu. Bez

uvrede, pitam se... Poslali ste mi povjerljiv podsjetnik i dali ga hitno dostaviti u moj ured meni osobno, da budem jasan a ono bitno u njemu nije ništa do nevjerojatno.« »Drska optužba za koju i sami tvrdite da je ne možete dokazati«, upade Bravduck, uvlačeći dim dok se približavao stolu. »Upravo smo se zato sada našli.« Huli je zatražio Bravduckovu nazočnost, ali nije bio spreman trpjeti nepotrebne upadice, još manje bezobraštine. Ali Bravduck se nije dao smesti. »Gospodine državni tajnice, jedva bi se moglo ustvrditi da Vojna obavještajna služba nema svojih nedostataka. To smo skupo platili. Moja je jedina namjera spriječiti još jednu netočnu obavijest, spekulaciju opterećenu zabludama, koja bi se mogla pretvoriti u streljivo političkih suparnika ove administracije. Za manje od četiri tjedna imat ćemo izbore!« Huli se jedva primjetno nagnu, ne gledajući pritom Bravducka. »Ne morate me podsjećati na te pragmatične pretpostavke... Ipak, moram vas upozoriti da se naše odgovornosti svode na nešto drugo... različite od praktične politike. Jesam li bio jasan?« »Naravno.« Bravduck je ustuknuo. 14 Huli produži. »Koliko shvaćam vaš podsjetnik, generale Ellis, vi želite reći da je jedan utjecajan pripadnik Njemačkog vrhovnog zapovjedništva zapravo američki građanin koji djeluje pod lažnim imenom nama uostalom dobro poznatim Heinricha Kroegera.« »Tako je, gospodine. Ali, ja sam u svom podsjetniku ustvrdio da je on možda taj.« »Vi, također, pretpostavljate da je Heinrich Kroeger udružen ili čak povezan s mnogim velikim korporacijama u ovoj zemlji. S industrijama koje imaju vladine narudžbe za naoružanje.« »Tako je, gospodine državni tajnice, ali ponovo podsjećam da je on to možda bio, ali ne i da jest.« »Uz takve optužbe, glagolski oblici mogu zamagljivati stvari.« Cordell Huli odloži naočale s čeličnim okvirima i stavi ih pored ovitka. »Pogotovo u doba rata.« Podtajnik Bravduck kresnu šibicu i poče govoriti, povremeno udišući duhan. »Ali vi vrlo jasno priznajete da nemate za to nikakva određenog dokaza.« »Imam ono što bi se, vjerujem, moglo nazvati posrednim dokazima. Takve vrste, da bih se smatrao neodgovornim ako ne bi na njih upozorio državnog tajnika.« Brigadir duboko uzdahnu prije nego što bi nastavio. Ako pak nastavi, znao je da će morati istrajati. »Želio bih upozoriti na nekoliko upadljivih činjenica o Heinrichu Kroegeru... Za početak, njegov dosje nije potpun. Nije primio nikakvo stranačko priznanje, kao većina ostalih. No ipak, dok su drugi dolazili i odlazili, on je ostao u središtu. Očito, imao je velik utjecaj na Hitlera.« »To nam je poznato«. Huli nije podnosio da se vrijednost dokaza pojačava ponavljanjima. »Pa i ime Heinrich, gospodine državni tajnice, uobičajeno je kao što su kod nas William ili John, a

prezime Kroeger često je kao Smith ili Jones u ovoj zemlji.« »Dajte, generale!« Iz Bravduckove lule kovrčao se dim. »S takvim dokazima mogli biste optužiti polovicu naših zapovjednika.« Ellis se okrenu i upravi prema Bravducku pogled pun vojničkog prijezira. »Meni se ipak čini da je to važna činjenica, gospodine podtajniče.« Huli se počeo pitati je li bilo pametno ovamo dovesti Bravducka. »Nema smisla da se prepirete, gospodo.« »Žalim što se tako osjećate, gospodine državni tajnice.« Bravduck i dalje nije htio prihvatiti prijekor. »Čini mi se da bih jutros morao nastupiti u ulozi vražjeg odvjetnika. Nitko od nas, a vi najmanje, gospodine državni tajnice, nema vremena za gubljenje...« Huli promotri podtajnika i pritom se okrenu u stolici. »Ne razbacujmo se, dakle, njime. Molim vas, nastavite, generale.« »Zahvaljujem, gospodine državni tajnice. Prije mjesec dana u Lisabonu se pročulo da Kroeger želi s nama stupiti u vezu. Uspostavljeni su kanali i mi smo očekivali da će sve teći uobičajenim putem... Umjesto toga Kroeger je odbio uobičajene puteve nije pristao sastati se s britanskim ili francuskim službama i zahtijevao neposrednu vezu s Washingtonom.« »Smijem li upasti?« Bravduckov glas zazvučao je udvornošću. »Ne mislim da je u tome bilo nešto nenormalno. Napokon, mi smo odlučujući čimbenik.« »Ipak, bilo je, gospodine Bravduck, utoliko što se Kroeger želio naći isključivo s bojnikom Canfieldom... bojnikom Matthewom Canfieldom, koji je, ili je to bio, sposoban niži časnik Vojne obavještajne službe ovdje u Washingtonu.« Bravduck je promatrao generala ne mičući lulu. Cordell Huli nagnuo se naprijed, oslonivši se laktovima o stol. »O tome nema riječi u vašem podsjetniku.« »Shvaćam, gospodine. Izostavio sam taj podatak razložno pretpostavljajući da bi podsjetnik mogao pročitati još netko osim vas.« »Ispričavam se, generale«. Bravduck je to rekao iskreno. Ellis se u sebi nasmiješi svojoj pobjedi. Huli se ponovo zavali u stolac. »Visoki pripadnik nacističkog vrhovnog zapovjedništva želi se vidjeti samo s jednim nepoznatim obavještajnim bojnikom. Vrlo neobično.« »Neobično, ali ne i nemoguće... Svi smo se mi susretali s Nijemcima, pa možemo pretpostaviti i to da se bojnik Canfield prije rata upoznao s Kroegerom. U Njemačkoj.« Bravduck se približi brigadiru. »Ali vi nam tvrdite da Kroeger možda nije Nijemac. To znači da se u vašem razmišljanju nešto promijenilo između Kroegerova zahtjeva u Lisabonu i vašeg podsjetnika državnom tajniku. Što je to bilo? Canfield?« »Bojnik Canfield sposoban je, a katkad i izvrstan obavještajni časnik. Iskusan čovjek. Ipak, otkako je otvorena veza između njega i Kroegera, pokazivao je izrazitu sklonost emocionalnim napetostima. Postao je krajnje živčan i nije više djelovao kao časnik

koji ima takvu prošlost i iskustvo... On je od mene, gospodine državni tajnice, također zatražio da postavim posve neuobičajen zahtjev pred predsjednika Sjedinjenih Država.« »A to je?« »Da mu, prije nego što uspostavi vezu s Heinrichom Kroegerom, iz državne arhive bude uručen povjerljivi dokument, i to s neoštećenim pečatima.« Brayduck uze lulu iz usta jer je htio nešto prosvjedovati. »Samo trenutak, gospodine Bravduck.« Bravduck je jamačno vrlo bistar, pomisli Huli, ali je li on uopće mogao sebi predočiti što znači jednom časniku od karijere, kao što je Ellis, naći se pred njima dvojicom i izjaviti takvo što? Jer ta je izjava ujedno bila otvoren zahtjev Bijeloj kući i Državnom tajništvu da ozbiljno razmotri Canfieldov zahtjev. Mnogi bi časnici radije odbili takav nezakonit zahtjev, ne želeći sebe dovesti u takav položaj. Takav je vojnički način razmišljanja. »Je li točna moja pretpostavka da biste vi preporučili predaju tog dokumenta bojniku Canfieldu?« »To bi bio vaš zaključak. Ja samo upozoravam na to da je Heinrich Kroeger bio umiješan u sve važne odluke koje je nacističko vodstvo donosilo od samog početka.« »Ako bi se Heinrich Kroeger odlučio da prebjegne, bi li to skratilo rat?« »Ne znam. Ali i sama mogućnost da se to dogodi navela me da se pojavim u vašem uredu.« »Kakav to dokument zahtijeva Canfield?« Bravduck je bio ozlojeđen. »Poznat mi je tek njegov broj i stupanj povjerljivosti kako ga je utvrdio arhivski odjel Državnog tajništva.« Ellis je oklijevao. Bilo bi uvredljivo i s osobnog kao i sa stručnog stajališta dati te podatke o dokumentu, a da se istodobno ne daju i podaci o Canfieldu. Učinio bi to kad ovdje ne bi bilo Bravducka. Ti prokleti intelektualci. Ellis se vazda osjećao nelagodno u društvu tih brbljivaca. Dovraga! reče sam sebi. S Hullom bi mogao biti izravniji. »Prije nego što vam odgovorim, mogu li iskoristiti ovaj povod da vas upoznam s nekim povjerljivim pojedinostima koje su po mome mišljenju vrlo važne... i ne samo važne, gospodine, nego i tijesno povezane sa sadržajem dokumenta.« »Svakako.« Huli nije znao je li ga to uzrujalo ili privuklo. »U posljednjoj poruci Heinricha Kroegera bojniku Canfieldu on zahtijeva prethodni susret s osobom koja se može identificirati kao... April Red. Prije početka bilo kakvih pregovora između Kroegera i Canfielda, taj bi sastanak trebao biti upriličen u Bernu, u Švicarskoj.« »Tko je April Red, generale? Iz toga vašeg glasa mogu zaključiti da otprilike znate tko je to.« Podtajnik Bravduck očito nije bio odsutan duhom, što je brigadir Ellis bolno utvrdio. »Mi, ili, točnije, ja... mislim da znam.« Iz ovitka što ga je držao u rukama Ellis izvuče prvi list. »Uz tajnikovo dopuštenje, mogu vas upoznati s onim što sam izvukao iz povjerljivog dosjea o bojniku Canfieldu.« »Naravno,

generale.« »Matthew Canfield stupio u državnu službu, u Tajništvo unutarnjih poslova, u ožujku tisuću devetsto sedamnaeste. Naobrazba jedna godina na sveučilištu u Oklahomi, zatim jedna i pol godina obrazovnih tečajeva u večernjoj školi u Washingtonu, DC. Uposlen kao mladi računovođa u odsjeku unutarnjih poslova za suzbijanje prijevara. Godinu dana kasnije promaknut u samostalnog računovođu. Pridodan odsjeku 'Grupa dvadeset', koji je, kao što znate...« Cordell Huli prekide ga. »Mala skupina visoko stručnih ljudi koja se tijekom Prvoga svjetskog rata bavila konfliktima interesa, netočnim procjenama i tako dalje. Također, vrlo djelotvorna... Sve dok se nije, kao većina takvih službi, previše uzoholila. Raspuštena 1929. ili 1930., čini mi se.« »Godine 1932., gospodine državni tajnice.« General Ellis zadovoljno je utvrdio da drži činjenice u ruci. Zatim okrenu drugu stranicu iz ovitka i nastavi čitati. »Canfield ostaje u unutarnjim poslovima deset godina, uspevši se četiri plaćevna razreda. Sjajan učinak. Izvrsne ocjene. U svibnju 1927. napušta službu u vladi i upošljava se kod industrija Scarlatti.« Na spomen imena Scarlatti, i Huli i Bravduck trgnuše se kao ubodeni. »U kojoj od kompanija tvrtke Scarlatti?« »U samoj upravi, Peta avenija 525, New York.« Cordell Huli poigrao se tankim crnim konopčićem svojih cvikera. »Skokovit napredak gospodina Canfielda. Od večernje škole u Washingtonu do uprave tvrtke Scarlatti.« Obori pogled i prestade promatrati generala. »Je li Scarlatti jedna od korporacija koje ste spomenuli u svom podsjetniku?« Bravduckov glas zazvučao je nestrpljivo. Prije nego što je brigadir mogao odgovoriti, Cordell Huli ustade. Bio je visok i djelovao je uvjerljivo. Mnogo krupniji od ostale dvojice. »Generale Ellis, dajem vam nalog da ne odgovarate na pitanja!« Bravduck je djelovao kao da je dobio pljusku. Zabuljio se u Hulla, zbunjen i zapanjen njegovom naredbom brigadiru. Huli mu je uzvratio pogledom i dodao tihim glasom: »Ispričavam se, gospodine Bravduck. Ne mogu vam to zajamčiti, ali nadam se da ću vam kasnije ovog dana moći dati objašnjenje. Do tada, biste li nas ostavili nasamo?« »Naravno.« Bravduck je bio svjestan da taj dobri i pošteni čovjek ima svoje razloge. »Nije potrebno nikakvo objašnjenje, gospodine.« »Ipak, zaslužujete ga.« »Hvala vam, gospodine državni tajnice. Možete biti sigurni da s potpunim povjerenjem gledam na ovaj sastanak.« Huli je pogledom slijedio Brayducka dok se vrata nisu zatvorila. Zatim se ponovo vrati brigadnom generalu, koji je ostao bez riječi, ne shvaćajući. »Podtajnik Bravduck izniman je javni službenik. To što sam ga sada otpustio ne znači da imam bilo kakve primjedbe na njegov značaj ili na njegov rad.« »Da, gospodine.« Huli

ponovo sjede u stolicu, polagano i bolno. »Rekao sam gospodinu Brayducku da se udalji zato što vjerujem da znam nešto o onome o čemu ćete vi govoriti. Ako sam u pravu, bolje da ostanemo nasamo.« To nije primirilo brigadira. Nije zamišljao da bi Huli mogao išta znati. »Nemojte se uzrujavati, generale. Nisam čitač misli... ali bio sam u Predstavničkom domu u razdoblju o kojemu vi govorite. Vaše su me riječi prisjetile nečega. Jedne gotovo zaboravljene uspomene na neko vrlo toplo popodne u Domu... ali, možda griješim. Molim vas, nastavite gdje ste bili prekinuti. Čini mi se vrlo neobičnim što je... bojnik Canfield dobio zaposlenje u industrijama Scariatti. Mislim da se slažete sa mnom.« »Postoji logično objašnjenje. Canfield se oženio udovicom Ulstera Stewarta Scarletta šest mjeseci nakon Scarlettove smrti u Ziirichu, godine 1926. Scarlett je bio mladi od dvojice preživjelih 20 sinova Giovannija i Elizabeth Scarlatti, utemeljitelja industrija Scarlatti.« Cordell Huli načas sklopi oči. »Nastavite.« Ulster Scarlett je sa svojom ženom Janet Saxon Scarlett imao sina, Andrewa Rolanda, kojega je Matthew Canfield posinio nakon svoje ženidbe sa Scarlettovom udovicom. Posinio, ali ne i lišio bogatstva Scarlattijevih... Canfield je radio za tvrtku Scarlatti sve do kolovoza 1942., kad se vratio u vladinu službu, i to kao vojni obavještajac.« General Ellis zastade i zagleda se u ovitak pred Cordellom Hullom. Pitao se počinje li Huli razumijevati, ali lice državnog tajnika nije odavalo takav izraz. »Spomenuli ste dosje što ga je Canfield bio zatražio iz arhive. Što je to?« »Upravo o tome nakanio sam reći koju riječ, gospodine državni tajnice.« Ellis je okrenuo sljedeću stranicu. »Dosje je za nas samo jedna brojka, ali ona odaje godinu unošenja. Bilo je to 1926., točnije, u posljednjem kvartalu te godine.« »Koji je stupanj povjerljivosti?« »Najviši. Dokument može biti izdan samo nakon potpisane izvršne naredbe predsjednika, i to zbog razloga nacionalne sigurnosti.« »Nije li jedan od potpisnika koji su posvjedočili valjanost dokumenta bio jedan službenik unutarnjih poslova koji se zvao Matthew Canfield?« Brigadir se vidljivo uzbudio, ali je i dalje čvrsto držao papir palcem i kažiprstom. »Točno.« »I sad ga on zahtijeva natrag, kao uvjet da se sastane s Kroegerom.« »Da, gospodine.« »Pretpostavljam da ste ga upozorili na nezakonitost takva zahtjeva?« »Osobno sam mu zaprijetio prijekim sudom... ali odgovorio je jedino to da ga možemo odbiti ako to hoćemo.« »I tako, nije došlo do sastanka s Kroegerom?« »Da, gospodine... Mišljenja sam da bi bojnik Canfield radije proveo ostatak života u vojnom zatvoru nego što bi se predomislio.« Cordell Huli ustade i promotri dobro generala. »Biste li mi iznijeli svoj zaključak?« »Vjerujem da je April Red, na kojega se poziva Heinrich Kroeger, onaj momak

Andrew Roland. Štoviše, mislim da je on Kroegerov sin. Inicijali su isti. Momak je rođen u travnju 1926. Vjerujem da je Heinrich Kroeger zapravo Ulster Scarlett.« »Ali on je umro u Zurichu.« Huli je pozorno promotrio generala. »Okolnosti smrti nejasne su. Postoji samo smrtovnica opskurnog suda iz jednog mjestanca tridesetak milja od Zuricha i nejasno svjedočanstvo svjedoka o kojima nitko nije čuo ni prije ni poslije.« Huli je hladnokrvno probo generala svojim pogledom. »Shvaćate li što ste rekli? Scarlatti je gorostasna korporacija.« »Jasno mi je, gospodine. Tvrdim, nadalje, da je bojniku Canfieldu poznat Kroegerov identitet i da on stoga želi uništiti dosje.« »Vjerujete li da je to neka urota? Urota kojom bi se prikrio Kroegerov identitet?« »Ne znam... Nisam baš sposoban pretočiti u riječi namjere neke osobe. Ali ponašanje bojnika Canfielda doima se toliko obilježeno osobnim interesom da sam sklon povjerovati kako je posrijedi neka osobna stvar.« Huli se nasmiješi. »Mislim da se vrlo dobro snalazite s riječima... Ipak, vjerujete li vi da se istina nalazi u dosjeu? I, ako je tako, zašto bi nas Canfield na to upozorio? Njemu je jamačno jasno da možemo taj dosje pribaviti i za sebe ako ga već možemo uručiti njemu. O tom dosjeu ne bismo ništa saznali da je on šutio.« »Kao što rekoh, Canfield je iskusan čovjek. Siguran sam da on djeluje uz pretpostavku kako ćemo i sami ubrzo postati svjesni toga.« »Kako?« »Preko Kroegera... No Canfield je dao uvjet da pečati na dosjeu moraju biti neoštećeni. On je stručnjak, gospodine. Kad bi ih netko dirao, on bi to odmah otkrio.« Cordell Huli počeo je hodati oko stola i pored brigadira, s rukama za leđima. Koraci su mu bili ukočeni, zdravlje ga je očito napuštalo. Bravduck je imao pravo, pomisli državni tajnik. Kad bi se otkrio samo tračak sablasnog odnosa između moćnog američkog industrijalca i njemačkoga Vrhovnog zapovjedništva, bez obzira kako daleko ili davno u prošlosti, ova bi se zemlja rascijepila. To bi bilo neizbježno, pogotovo u predizbornom razdoblju. »Ako bismo uručili dosje bojniku Canfieldu, što vi mislite, bi li on doveo... Aprila Reda... na sastanak s Kroegerom?« »Vjerujem da bi.« »Zašto? Ne bi li to bilo okrutno spram jednog osamnaestogodišnjaka?« General je oklijevao. »Ne vjerujem da on ima neku drugu mogućnost. Ništa ne bi moglo spriječiti Kroegera da ostvari neki drugi dogovor.« Huli prestade hodati i promotri generala. Odlučio se. »Dobit ću od predsjednika izvršnu naredbu za uručenje dosjea. Ipak, i ja to postavljam kao uvjet za dobivanje tog potpisa ono što ste vi zaključili mora ostati medu nama dvojicom.« »Među nama?« »Upoznat ću predsjednika Roosvelta s onim bitnim u našem razgovoru, ali ne bih ga htio opterećivati nagađanjima koja bi se mogla pokazati neosnovanima. Možda vaša

teorija nije ništa drugo doli niz slučajnosti koje se mogu lako razjasniti.« »Shvaćam.« »Ali ako vi imate pravo, Heinrich Kroeger mogao bi izazvati slom u Berlinu. Njemačka se bori na život i smrt... I, kao što ste sami istakli, Kroeger je vrlo važan čovjek. On pripada elitnom odredu koji okružuje Hitlera. Bila bi to pobuna jednog pretorijanca protiv Cezara. Međutim, ako nemate pravo, moramo misliti i na ona dva čovjeka koji će uskoro krenuti na put u Bern. Neka bi se Bog smilovao našim dušama.« Brigadni general Ellis vrati papire u bijelu omotnicu, podiže torbu s poda i uputi se prema širokim crnim vratima. Dok ih je zatvarao, vidje kako Huli zuri u njega. Osjećao se neugodno, kao da ima ciglu u želucu. Ali Huli nije imao pred očima generala. Sjećao se onoga toplog popodneva prije mnogo godina u Predstavničkom domu. Zastupnici su se dizali jedan za drugim i, kako je to kasnije zabilježio Congressional Record, izricali pohvale hrabrom mladom Amerikancu za kojega se pretpostavljalo da je mrtav. Ljudi iz obih stranaka očekivali su da će i on, ugledni predstavnik velike države Tennesseeja, dodati svoju pohvalu. Glave su se u očekivanju okrenule prema njegovoj klupi. Cordell Huli bio je jedini zastupnik koji je bio na »ti« s uglednom Elizabeth Scarlatti. Toga toplog popodneva on je ostao nijem. Poznavao je Ulstera Stewarta Scarletta, i prezirao ga je. Smeđi sedan s oznakom Vojske Sjedinjenih Država na obim vratima skrenuo je desno u 22. ulicu i ušao u Gramercv Square. Na stražnjem sjedalu, Matthew Canfield nagnuo se naprijed i, maknuvši torbu s krila, odložio je na pod. Povukao je dolje desni rukav svog ogrtača kako bi prikrio tanki srebrni lanac koji je bio čvrsto privezan uz zglob a na drugom kraju provučen kroz metalnu dršku torbe. Znao je da sadržaj te torbe ili, točnije, činjenica da je on u njezinu posjedu, znači njegov kraj. Kad sve bude gotovo, i ako ostane živ, razapet će ga ako samo budu našli načina da Vojsku time oslobode odgovornosti. Vojno vozilo zaokrenulo je ulijevo i stalo pred zgradom u kojoj su bili vojni stanovi. Vratar u odori otvori stražnja vrata i Canfield iziđe. »Vratite se za pola sata«, reče vozaču. »Ne kasnije.« Bljedunjavi narednik, koji je očito dobro poznavao navike svoga pretpostavljenog, odgovori: »Bit ću ovdje za dvadeset minuta, gospodine.« Bojnik kimnu dobrohotno, okrenu se i ude u zgradu. Tek kad se našao u dizalu shvatio je koliko je umoran. Brojevi katova kao da su promicali sporije nego što je trebalo; trenuci vožnje između katova pričinjali su se beskrajnima. Pa ipak, nije se žurio. U svakom slučaju, nije se žurio. Osamnaest godina. Bio je to kraj laži, ali ne i kraj strahu. To će se zbiti tek kad Kroeger bude mrtav. Preostat će tek krivnja. Mogao bi, doduše, živjeti s tom krivnjom, ako njome ne budu opterećeni momak i

Janet. Ali smrt bi bila njegova. Ne bi to bila smrt za Janet. Niti za Andrewa. Ako smrt bude prizvana, bit će to njegova smrt. U to je bio siguran. Neće otići iz Berna sve dok Kroeger ne bude mrtav. Ili Kroeger ili on. Po svoj prilici, obojica. Izišavši iz dizala skrenu ulijevo i spusti se nekoliko kratkih koraka do vrata. Otključa ih i uđe u prostran, udoban dnevni boravak, s namještajem nalik onom u talijanskoj provinciji. Kroz dva golema prozorska krila, koja su dopirala do poda, nazirao se park, a više vrata vodilo je u spavaonice, blagovaonicu, ostavu i knjižnicu. Canfield zastade trenutak i pomisli kako i svemu ovome ima osamnaest godina. Otvoriše se vrata knjižnice i na njima se pojavi mladi čovjek. Kimnu Canfieldu bez osobitog oduševljenja. »Zdravo, tata.« Canfield promotri mladića. Morao se svladati da ne krene prema njemu i pograbi ga. Svoga sina. Ne, nije bio njegov sin. Kad bi to pokušao učiniti, znao je da bi mu se momak odupro. Bio je već na oprezu i, premda to nije želio pokazati, prestrašen. »Zdravo«, odvrati bojnik. »Hoćeš li mi pomoći s ovim?« Mladi čovjek priđe mu i promrmlja »Svakako.« Zajednički su otključali prvi lokot na lancu, a zatim je mladić pridržavao torbu dok se Canfield bavio drugim, kombinacijskim lokotom, što mu je ležao na zglobu. Oslobodio se torbe, a onda je skinuo šešir, ogrtač i kaput te bacio sve to na naslonjač. Momak je držao torbu ne mičući se. Bio je izuzetno naočit. Imao je svijetloplave oči ispod vrlo tamnih obrva, ravan ali malo prćast nos, a crnu kosu zgodno je začešljavao unatrag. Bio je crnoput, kao da je stalno suncem opaljen. Bio je nešto viši od šest stopa; odjeven u sive flanelske hlače, plavu košulju i kaput od tvida. »Kako se osjećaš?« upita ga Canfield. Mladić odgovori meko nakon male stanke. »Pa, za dvanaesti rođendan ti i majka poklonili ste mi jedrilicu. To mi se više dopalo.« Stariji čovjek uzvrati mladiću smješkom. »Sigurno.« »Je li to to?« Mladić stavi torbu na stol i pokaza na nju prstom. »Tu je sve.« »Mislim da bih se morao osjećati povlaštenim.« »Da bi se to izvadilo iz državnog tajništva, bila je nužna predsjednikova izvršna naredba.« »Zaista?« Momak podiže pogled. »Ne boj se. Sumnjam da on zna što se nalazi unutra.« »Kako si to uspio?« »Dogovor. Razumjeli smo se.« »Ne vjerujem.« »Mislim da ćeš povjerovati kad pročitaš. Manje od deset ljudi vidjelo je to u cijelosti, a većina njih već je mrtva. Kad smo sastavljali posljednju četvrtinu dokumenta, učinili smo to u dijelovima.,. 1938. godine. Ta četvrtina nalazi se u posebnom ovitku, s olovnim pečatima. Stranice ne idu redom pa ih treba srediti. Ključ je na prvoj stranici.« Bojnik olabavi hitro kravatu i poče raskapčati košulju. »Zar je sve to bilo potrebno?« »Mislili smo da jest. Koliko se prisjećam, upotrebljavali smo različite tipkačice po smjenama.«

Bojnik krenu prema kupaonici. »Predlažem ti da poslažeš stranice prije nego što počneš s posljednjim ovitkom.« Ude u kupaonicu, brzo svuče košulju i razveza cipele. Mladić je krenuo za njim i stao uz vrata. »Kada krećemo?« upita. »U četvrtak.« »Kako?« »Bombarderom komande Ferry, iz zrakoplovne baze Matthevvs do Newfoundlanda, Islanda i Grenlanda. Zatim u Irsku. Iz Irske, neutralnim zrakoplovom ravno do Lisabona.« »Lisabona?« »Ondje nas preuzima švicarsko veleposlanstvo. Prebacit će nas u Bern... potpuno smo zaštićeni.« Skinuvši hlače, Canfield izvadi iz ormara svijetlosive flanelske hlače i navuče ih. »Što će reći majka?« upita mladić. Canfield ponovo uđe u kupaonicu ništa ne odgovorivši. Pusti toplu vodu u umivaonik i poče sapunjati lice. Mladićeve oči slijedile su ga, ali se nije pomaknuo niti prekinuo tišinu. Slutio je da uzbuđenost u starijeg čovjeka znatno premašuje ono što je htio pokazati. »Donesi mi čistu košulju, tamo iz druge ladice, molim te. Samo je ostavi na krevetu.« »Svakako.« Iz gomile košulja u ladici odabrao je jednu od finog crnog sukna sa širokim ovratnikom. Dok se brijao, Canfield nije prestajao govoriti. »Danas je ponedjeljak, imamo dakle tri dana. Ja ću obavljati konačne pripreme, a ti ćeš imati vremena da proučiš dokument. Postavljat ćeš sebi pitanja, a ja te valjda ne moram upozoriti da bi ih trebao postaviti meni. A niti to da ne bi smio razgovarati bilo s kime tko bi ti mogao odgovoriti. Ako se zagriješ i pomisliš da bi trebao dignuti telefonsku slušalicu, odustani.« »Razumijem.« »Uostalom, nemoj pokušavati da bilo što zapamtiš. Nije važno. Jasno mi je da ćeš me razumjeti.« Je li bio pošten spram mladog čovjeka? Je li zbilja bilo potrebno da on osjeti svu težinu jedne službene tajne? Canfield se uvjerio da je to bilo potrebno bez obzira na godine i njihovu međusobnu odanost, Andrew je bio jedan Scarlett. Za nekoliko godina naslijedit će jedno od najvećih bogatstava na Zemlji. Kad je potrebno, takvima 28 se mora ucijepiti osjećaj odgovornosti, a ne onda kada se to komu svidi. Zaista? Ili je Canfield samo izabrao za sebe najlakši način? Neka riječi dođu od nekoga drugog. Oh, Bože! Učini da progovori netko drugi! Obrisavši lice ručnikom, bojnik štrcnu malo Pinauda na lice i poče oblačiti košulju. »Ako te to zanima, obrijao si se vrlo loše.« »Ne zanima me.« Odabere kravatu medu onima što su visjele na vratima ormara i izvuče tamnoplavi blejzer. »Kad odem odavde, počni čitati. Ako budeš izlazio na večeru, ostavi torbu u kabinet desno od vrata knjižnice. Zaključaj je. Ovdje je ključ.« Skinu ključić s prstena za ključeve. Izišli su iz spavaonice i Canfield krenu prema predvorju. »Ili me nisi čuo ili mi ne želiš odgovoriti. Što je s majkom?« »Guo sam te.« Canfield se okrenu prema mladom čovjeku. »Janet ne bi

smjela ništa doznati.« »Zašto? Jer bi se nešto dogodilo?« Canfield se vidljivo uzrujao. »Procijenio sam da joj ne treba ništa reći.« »Ne slažem se s tobom.« Mladić je bio neraspoložen. »To me se ne tiče!« »Možda bi trebalo da te se tiče. Ja sam ti sada prilično važan, tata, iako to nije moja odluka.« »I misliš da bi mi zato mogao davati naredbe?« »Imam pravo na to da budem saslušan... Gledaj, znam da si uzbuđen, ali ona je ipak moja majka.« »I moja žena. Ne zaboravi to, Andy.« Bojnik pristupi mladiću, ali Andrew Scarlett okrenu se i pođe prema stolu na kojemu je, uz svjetiljku, bila ostavljena crna kožnata torba za spise. »Nisi mi objasnio kako ću otvoriti torbu?« »Otključana je, učinio sam to u kolima. Otvara se kao svaka druga torba.« Mladi Scarlett pritisnu zatvarače i oni odskočiše. »Znaš, sinoć ti nisam povjerovao«, reče on tiho dok je otvarao torbu. »Ne iznenađuje me.« »Nije riječ o njemu. Vjerujem u to zato što se time odgovara na mnoga pitanja o tebi.« Okrenu se i pogleda sugovornika. »Dobro, ne baš pitanja, jer sam oduvijek mislio da znam zašto si se onako ponašao. Zamišljao sam da su ti Scarletti jednostavno odvratni... ne i ja. Scarletti kao takvi. Stric Chancellor, teta Allison, sva djeca. I ti i majka vazda ste ih ismijavali. I ja sam... Sjećam se koliko si trpio kad si mi morao objasniti zašto moje prezime ne može biti isto kao tvoje. Sjećaš li se?« »Da, bilo je bolno«, priznade Canfield raznježen. »Ali u posljednjih nekoliko godina... promijenio si se. Postao si prilično zločest spram Scarlattijevih. Išlo ti je na živce čim bi tko spomenuo da je bio u društvu Scarlattijevih. Pošizio bi čim bi odvjetnici Scarlattijevih uglavili neki razgovor sa mnom o tebi i majci. Ona se ljutila na tebe i objašnjavala ti da si nerazuman... Evo, spreman sam povjerovati u sve što stoji ovdje.« On zatvori torbu. »Neće ti biti lako.« »Nije mi lako ni sada, ali moram nekako izdržati prvi šok.« Slabašno pokuša nasmiješiti se. »U svakom slučaju, naviknut ću se da s time živim. Čini mi se... da ga nikad nisam upoznao. Nikad mi nije značio bilo što. Nisam obraćao pozornost na priče strica Chancellora. Vidiš, nisam želio bilo što doznati. Jasno ti je zašto?« Bojnik promotri pozorno mladića. »Nije mi jasno«, odvrati. »Zato što nikad nisam želio pripadati bilo kome osim tebi... i Janet.« Bože, zaštitnice nebesa, sijevnu u Canfieldovoj glavi. »Moram poći.« Krenu ponovo k vratima. »Još ne. Nešto još nismo sredili.« »Nema ničega za sređivanje.« »Nisi još čuo u što nisam mogao povjerovati prošle noći.« Canfield zastade, s rukom na kvaki. »Sto je to?« »Da majka... ne zna za nj.« Canfield skide ruku s kvake. Progovorio je tiho i ozbiljno. »Nadao sam se da ćemo to moći izbjeći do daljnjega. Dok ne pročitaš dokument.« »Bit će sada, ili neću ni pogledati dokument. Ako joj nešto mora biti zatajeno,

moram čuti zašto prije nego što krenem dalje.« Bojnik se vrati u sredinu prostorije. »Sto želiš da ti kažem? Da bi je ubilo kad bi to otkrila?« »Bi li?« »Vjerojatno ne bi. Ali nemam hrabrosti to iskušavati.« »Otkad to znaš?« Ganfield ode do prozora. Djeca su otišla iz parka. Ulazna vrata bila su već zatvorena. »Dvadesetog lipnja 1936. Izvršio sam pozitivnu identifikaciju. . Dopunio sam izvješće godinu i pol kasnije, drugog siječnja 1938.« »Isuse Kriste.« »Da... Isuse Kriste.« »I nikad joj nisi rekao?« »Ne.« »Tata, zašto nisi?« »Mogao bih ti reći dvadeset ili trideset dojmljivih razloga«, odvrati Canfield promatrajući i dalje park Gramercv. »Ali tri razloga neprekidno sam imao na umu. Prvo učinio joj je već dovoljno; on je bio njezin pakao. Drugo nakon smrti tvoje bake nije bilo više nikoga tko bi ga mogao identificirati. I treće tvoja me majka držala za riječ... da sam ga ja ubio.« »Ti!« Bojnik se okrenu od prozora. »Da... vjerovao sam da sam to učinio. Toliko sam u to vjerovao da sam natjerao dvadeset dva svjedoka neka potpišu iskaz da je on mrtav. Potplatio sam nepošteni sud nedaleko od Ziiricha da izda smrtovnicu. Sve je bilo potpuno legalno... toga lipanjskog jutra 1936. kad sam otkrio istinu bili smo u kući na plaži i ja sam upravo ispijao kavu u vrtu. Ti si sa svojom majkom šmrkom prao mali čamac i pozvao me da vam pomognem gurnuti ga u vodu. Uperio si mlaz vode na nju, ona se smijala i vriskala, vukući čamac zajedno s tobom. Bila je tako sretna!... Nisam joj rekao. Ne ponosim se time, ali tako je to.« Mladić sjede u stolicu pored stola. Nekoliko puta pokušavao je progovoriti, ali riječi su svaki put ostajale bez smisla. Zatim progovori Canfield, tiho. »Jesi li siguran da mi želiš pripadati?«., , Mladić g*|;%)ogleda iz stolice. »Sigurno si je jako volio.« »I danas fefvolim.« »Onda... želim ti i dalje pripadati.« Canfielda je zamalo slomila suzdržanost u mladićevu glasu. Ali obećao je sebi da neće to dopustiti, što god se dogodilo. Previše je toga trebalo još učiniti. »Hvala ti.« Ponovo se okrenu prozoru. Na ulici su zasjale svjetiljke bila je upaljena svaka druga, kao podsjetnik ljudima da bi se ono moglo dogoditi i ovdje, ali vjerojatno neće, pa mogu i dalje uživati. »Tata?« »Da?« »Zašto si se vratio i izmijenio dokument?« Prije nego što je odgovorio, potrajala je duga tišina. »Morao sam... sada to zvuči smiješno kad kažem da sam morao. Trebalo mije osamnaest mjeseci da se odlučim. Kad sam se napokon odlučio, trebalo mi je manje od pet minuta da sam sebe uvjerim u to.« Zastade trenutak, pitajući se je li to trebalo reći momku. Ali nije imalo smisla prešutjeti mu. »Za Novu godinu 1938. tvoja majka kupila mi je novi Packard, kola s otvorenim krovom. Dvanaest cilindara. Prekrasan auto. Krenuo sam da se provozam Southamptonskom cestom... ne znam što se dogodilo

možda se zaglavio upravljač. Ne znam, ali nesreća se dogodila. Kola su se dvaput prevrnula, bio sam izbačen iz njih. Bila su potpuno slupana, 32 ali ja sam ostao čitav. Malo krvi, sve ostalo bilo je u redu. Ali moglo mi se dogoditi da poginem.« »Sjećam se toga. Telefonirao si iz nečije kuće, pa smo majka i ja došli po tebe. Bio si izvan sebe.« »Točno. Tad sam odlučio otići u Washington i promijeniti dokument.« »Ne razumijem.« Canfield je sjeo na doprozornik. »Da mi se nešto dogodilo, S carlett... Kroeger bi mogao izmisliti bilo kakvu strašnu priču, ako bi mu to koristilo. Janet je bila ranjiva zato što nije znala ništa. I tako, istinu je negdje trebalo reći... ali izreći na taj način da ni jedna buduća vlada ne bi mogla učiniti drugo doli da eliminira Kroeger a... i to odmah. Nastupajući u ime ove zemlje, Kroeger je nasamario mnoge istaknute ljude. Neki od tih ljudi i danas se bave politikom. Drugi proizvode zrakoplove, tenkove i brodove. Ali identificirajući Kroegera kao Scarletta, nailazimo na mnoštvo novih pitanja. To su pitanja na koja vlada trenutačno ne želi odgovor. A možda ga ne želi nikad.« Polagano je raskopčao kaput od tvida, ali ga nije skinuo. »Odvjetnici Scarlattijevih posjeduju pismo koje bi nakon moje smrti trebalo biti uručeno najutjecajnijem članu kabineta, koja god administracija tada vladala u Washingtonu. Ti odvjetnici razumiju se u takve stvari... a ja sam znao da se rat približava. Uostalom, svatko je to znao. Uzmi u obzir, bila je to godina 1938.... Pismom se taj čovjek upućuje na dokument i na istinu u njemu.« Canfield duboko udahnu i pogleda strop. »Kao što ćeš vidjeti, razradio sam osobit način djelovanja za slučaj da se nađemo u ratu, i drugi način ako se to ne dogodi. Tvojoj bi majci trebalo reći samo u krajnje iznimnim okolnostima.« »Zašto bi netko trebao na tebe obraćati pozornost nakon onoga što si učinio?« Andrew Scarlett bio je hitar. Canfieldu se to dopalo. 33 »Događa se da zemlje... čak i zemlje koje su međusobno u ratu, imaju iste ciljeve. Veze za komuniciranje za tu su svrhu uvijek otvorene... Heinrich Kroeger je takav slučaj. Bilo kojoj strani on je prevelika opasnost.... U dokumentu se to daje jasno do znanja.« »Čini se cinično.« »Doista.... Odredio sam da se četrdeset osam sati nakon moje smrti stupi u vezu s Vrhovnim zapovjedništvom Trećeg Reicha i priopći mu se da je nekoliko naših vrhunskih vojnih obavještajaca već dugo pomišljalo kako je Heinreich Kroeger, zapravo, američki građanin.« Andrew Scarlett nagnu se naprijed, na sam rub stolice. Canfield je produžio, naizgled ne primjećujući uzbuđenje mladog čovjeka. »Budući da Kroeger neprekidno uspostavlja tajne veze s brojnim Amerikancima, vjeruje se da su te slutnje potvrđene. Ipak, uslijed...« Canfield zastade da se prisjeti točnih riječi, »smrti

nekog Matthewa Canfielda, nekadašnjeg suradnika čovjeka poznatog kao Heinrich Kroeger... naša vlada sada posjeduje... dokumente koji izričito potvrđuju da je Heinrich Kroeger... Kriminalno poremećen. On nam nije potreban. Niti kao bivši američki građanin, niti kao prebjeg.« Mladić ustade, zureći u očuha. »Je li to istina?« »Bilo bi to sasvim dovoljno, dapače. Kombinacija ovoga dvoga jamstvo je za brzu egzekuciju. Izdajnika i istovremeno luđaka.« »Nisam te to pitao.« »Svi su podaci u dokumentu.« »Volio bih kad bih mogao doznati odmah. Je li to istina? Je li on... je li bio lud? Ili je to samo namještaljka?« Canfield se pomaknu s doprozornika. Njegov odgovor bio je jedva glasniji od šapta. »Upravo zato htio sam s time pričekati. Ti želiš jednostavan odgovor, a takvoga nema.« »Želim znati je li... moj otac bio lud.« »Želiš li doznati posjedujemo li dokumentirane dokaze medicinskih stručnjaka da je bio poremećen?... Ne, nemamo ih. S 34 druge strane, u Ziirichu je ostalo desetero moćnih ljudi od kojih šestorica još žive koji su s mnogo razloga držali njima poznatoga Kroegera luđakom... Bio je to njihov jedini izlaz. A budući da su bili ono što su bili, ustvrdili su to vrlo samopouzdano. Svih desetero potvrdilo je da je Heinrich Kroeger, o kojemu se govori u originalnom dokumentu, bio manijak. Shizofreni luđak. Zajednička presuda nije ostavljala mjesta dvojbama. Nisu imali drugog izbora... Ali, ako pitaš mene... Kroeger je bio potpuno duševno zdrav. I vrlo okrutan. I to ćeš pročitati, također.« »Zašto ga ne zoveš pravim imenom?« Odjednom, kao da tu napetost više nije mogao podnositi, Canfield se hitro okrenu. Andrew je promatrao toga bijesnog i zajapurenog čovjeka dok je koračao sobom. Oduvijek ga je volio, jer to je bio čovjek kojega se moralo voljeti. Pozitivan, siguran u sebe, sposoban, vedar i koja je to bila riječ kojom se služio njegov očuh? ranjiv. »Ti nisi štitio samo moju majku, zar ne? Štitio si i mene. Ono što si poduzeo bilo je namijenjeno i mojoj zaštiti... Da se on ikad vratio, do kraja života nosio bih mrlju.« Canfield se polagano okrenu i promotri svoga pastorka. »Ne samo ti. Mnogi bi bili umrljani. Računao sam s time.« »Ali ne svi podjednako.« Mladi Scarlett krenu natrag prema torbi. »Jamčim ti to. Ne podjednako.« Krenuo je za mladićem i stao iza njega. »Sve bih dao da ti to nisam morao reći. Mislim da to znaš. Ali, nisam imao izbora. Učinivši te dijelom svojih konačnih uvjeta, Kroeger mi nije ostavio drugu mogućnost osim da ti kažem istinu. Nisam tu mogao ništa krivotvoriti.... On je uvjeren da ćeš ti, kad jednom doznaš istinu, biti prestravljen, i da ću ja učiniti sve drugo osim da te ubijem možda čak i to kako bih te sačuvao od panike. U ovom dokumentu ima podataka koji bi mogli uništiti tvoju majku. Ili, mene poslati na robiju, možda do kraja života. Oh,

Kroeger je mislio na sve to. Ali pogrešno je procijenio. Nije te poznavao.« 35 »Moram li ga zbilja vidjeti? Razgovarati s njim?« »Bit ću zajedno s tobom. Tako će se sklopiti pogodba.« Andrew Scarlett bio je zapanjen. »Znači, ti ćeš s njim sklopiti pogodbu?« U riječima se osjećao prijezir nad takvim stanjem činjenica. »Moramo doznati za što je on sposoban. Kad jednom bude zadovoljan mojim izvršenjem dijela pogodbe, doznat ćeš što on nudi. I za koliko.« »U tom slučaju ne moram sve to čitati, zar ne.« Nije to bilo pitanje. »Jedino bih morao biti ovdje. Dobro, bit ću ovdje.« »Pročitat ćeš to zato što tako ja naređujem!« »Dobro, tata, dobro. Pročitat ću to.« »Hvala ti.... Zao mi je što sam se morao tako ponašati.« On poče zakapčati svoj ogrtač. »Dabogme, zaslužio sam takavtvoj odgovor.... Usput, što ako mi majka telefonira u školu? Ona to radi, znaš.« »Od ovog jutra tvoj se telefon prisluškuje. Na nj je priključen presretač, da budem točan. Radi bez pogreške. Imaš novog prijatelja koji se zove Tom Ahrens.« »Tko je on?« »Poručnik protuobavještajne službe, nalazi se u Bostonu. Ima tvoj raspored kretanja i nadzirat će telefon. Zna što treba reći otišao si do Smitha na dugi vikend.« »Isuse, ti zbilja misliš na sve.« »Uglavnom«. Canfield je došao do vrata. »Večeras se neću vratiti.« »Kamo ideš?« »Imam nekog posla. Volio bih da ne izlaziš, ali ako budeš morao, ne zaboravi na kabinet. Pospremi sve unutra.« Otvori vrata. »Ne idem nikamo.« »Dobro. Andy... pred tobom su velike odgovornosti. Nadam se, dovoljno si zreo da se s njima suočiš. Mislim da ćeš to moći.« Canfield iziđe i zatvori vrata za sobom. Mladić je znao da mu očuh pokušava reći nešto drugo. Momak je zurio u vrata i odjednom shvati što je bilo to drugo. Matthew Canfield neće se vratiti. Sto je ono kazao? Ako se dogodi ono ekstremno, Janet je trebalo obavijestiti. Njegovoj majci trebalo je reći istinu. A osim njega nije bilo drugoga koji bi to mogao učiniti. Andrew Scarlett promotri torbu na stolu. Sin i očuh spremali su se za Bern, ali vratit će se samo sin. Matthew Canfield odlazio je u smrt. Kad je za sobom zatvorio vrata, Canfield se osloni o zid hodnika. Sav se oznojio, a ritmični udari u grudima bili su tako glasni da mu se činilo kako bi ih se moglo čuti i u stanu. Pogleda uru. Bilo mu je potrebno manje od sata, i pritom je uspio sačuvati prisebnost. Sad je samo želio otići što je dalje moguće. Znao je da bi prema svim pravilima odvažnosti, moralnosti ili odgovornosti, morao ostati s momkom. Ali tako nešto nije se moglo sada od njega zahtijevati. U tom slučaju izgubio bi razum. Trebalo je stvari rješavati jednu po jednu. Sto je slijedilo? Sutra. Na putu za Lisabon trebalo je biti vrlo oprezan. Jedna pogreška, i sve bi otišlo k vragu. Teklič za Lisabon ne odlazi prije sedam navečer. Mogao bi provesti i veći

dio dana u društvu s Janet. Dokazivao je sebi da bi to morao učiniti. Ako se Andy slomi, prvo što bi morao učiniti bilo bi da potraži njegovu majku. Budući da ne bi mogao podnijeti njegovu nazočnost, morao je to vrijeme provesti s njom. Dovraga ured! Dovraga i vojska! Neka ide dovraga vlada Sjedinjenih Država! S obzirom na predviđeni odlazak, bio je pod nadzorom dan i noć. Neka i oni idu dovraga! Od njega se očekivalo da bude najviše deset minuta udaljen od najbližeg teleksa. E, to im neće dopustiti. 37 Provest će svaki časak s Janet. Ona se upravo pripremala zatvoriti kuću u Ovster Bayu preko zime. Bit će sami zajedno, možda posljednji put. Prošlo je osamnaest godina i ta se igra približila kraju. S obzirom na to koliko je bio zabrinut, dizalo se pojavilo iznenađujuće brzo. Jer, sad mu se žurilo. Do Janet. Narednik je otvorio vrata automobila i pozdravio što je uljudnije mogao. U normalnim okolnostima, bojnik bi se nasmiješio i upozorio narednika da je u civilnoj odjeći. Ali ovaj put je nehajno otpozdravio i uskočio u kola. »Do ureda, bojniče Canfield?« »Ne, narednice. U Ovster Bay.« Američka priča o uspjehu Godine 1892., 24. kolovoza, svijet uglednika u Chicagu i Evanstonu, u Illinoisu, bio je potresen do samih temelja, koji, uostalom, i nisu bili tko zna kako čvrsti. Toga dana Elizabeth Royce Wyckham, dvadeset sedmogodišnja kći industrijalca Alberta O. Wyckhama, udala se za osiromašenog sicilijanskog useljenika koji se zvao Giovanni Merighi Scarlatti. Elizabeth Wyckham bijaše visoka i aristokratična djevojka, koja je svojim roditeljima bila izvorište trajne brige. Kako su kazivali Albert O. Wyckham i njegova supruga, Elizabeth, koja je već zašla u godine, odbacila je svaku zlatnu priliku za udaju što joj se pružala u Chicagu, u državi Illinois. Njezin bi odgovor svaki put glasio: »Vlasnici tog zlata su budale, tata.« Zato su je poveli na veliku turneju po kontinentu, uloživši velika sredstva u ta očekivanja. Nakon što se četiri mjeseca upoznavala s najboljim bračnim prilikama u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, njezin odgovor je bio: »To zlato pripada glupanima, tata. Radije bih za sebe gomilu ljubavnika!« Na to joj je otac opalio zvučnu pljusku. Ona mu je odgovorila udarivši ga nogom u gležanj. 39 Prvu priliku za budućeg supruga Elizabeth je ugledala na jednom od onih piknika što ga je očeva tvrtka u Chicagu priređivala za marljive službenike i njihove obitelji. Bio joj je predstavljen kao da se kakav kmet našao pred kćeri feudalnog baruna. Bio je to krupan muškarac snažnih pa ipak nježnih ruku i izrazito talijanskog izgleda. Njegov engleski govor jedva se mogao razumjeti, ali umjesto da ga poprati doličnom nespretnom poniznošću, on je upravo zračio samopouzdanjem i nije se ispričavao. Elizabethi se odmah dopao. Premda mladi Scarlatti nije bio službenik

niti je imao obitelj, on se dojmio šefova Wyckhamove industrije poznavanjem strojeva; štoviše, upravo je predložio tvrtki nacrt stroja koji bi smanjio troškove proizvodnje papirnih valjaka, možda i za 16 posto. Bio je stoga pozvan na piknik. Očeve priče o tom čovjeku već su ranije pobudile Elizabethinu ljubopitljivost. Strojar je bio bistar momak gotovo nevjerojatno koliko je bio bistar. Za samo dva tjedna zapazio je dva stroja koje su posluživala po dvojica radnika, a on je dodatkom jednostavne poluge učinio onoga drugoga suvišnim. Kako je od obje vrste strojeva u tvrtki bilo postavljeno po osam komada, Wyckham Company mogla je otpustiti šesnaestoricu koji očito nisu zarađivali svoj kruh. Wyckham je smjesta unajmio nekog Talijana druge generacije iz čikaške četvrti Little Italy da slijedi Scarlattija gdje god se on bude kretao po tvornici i služi mu kao prevoditelj. Stari Wyckham bio je nesretan što je tome brbljavom Talijanu morao davati osam dolara na tjedan, no nadao se da će Giovanni opravdati izdatak novim poboljšicama. On je, dakako, bio bolje plaćen Wyckham mu je davao četrnaest dolara na tjedan. Već nekoliko tjedana nakon piknika Elizabeth je osjetila prvu0 sklonost spram svoga budućeg supruga. Otac joj je uz večeru zadovoljno najavio kako je onaj golemi talijanski prostak zatražio da smije dolaziti u tvornicu i nedjeljom bez ikakve dodatne naknade, zamisli, kao da nema pametnijeg posla. Naravno, Wyckham je odmah dojavio čuvarskoj službi da ga propušta nedjeljom u 40 tvornicu; bila je, uostalom, njegova kršćanska dužnost nečim upošljavati momka i tako ga čuvati od vina i piva, čemu su Talijani, inače, bili uvelike odani. Sljedeće nedjelje Elizabeth je našla izgovor da se iz elegantnog doma uputi iz suburbanog Evanstona u Chicago, do tvornice. Zatekla je Giovannija, ne doduše u strojarnici, nego u računovodstvu. Ondje je on marljivo prepisivao brojke iz sveska na kojemu je čitko pisalo POVJERLJIVO. Ladica čeličnog ormara s lijeve strane bila je otvorena. Iz malog lokota još je virio snop tankih žica. Lokot je očito bio stručno obijen. U tom trenutku, našavši se uz ulazna vrata, Elizabeth mu se nasmiješi. Taj golemi, crnokosi talijanski divljak bio je mnogo kompliciranije biće nego što je njezin otac mogao i zamisliti. I, ne slučajno, bio je vrlo privlačan. Giovanni podiže pogled sav preneražen. U djeliću sekunde na licu mu se pojavio prkos. »Dobro, gospođice 'Lisbet! Samo recite svome ocu! Ionako ne kanim više ovdje raditi.« Ali Elizabeth mu je odvratila prvim izrazima ljubavi. »Dodajte mi stolicu, gospodine Scarlatti. Pomoći ću vam... tako će ići brže.« Zaista, išlo je. Nekoliko sljedećih tjedana Giovanni je bio upoznavan s legalnom i korporativnom strukturom američke industrijske organizacije. Bile su to same činjenice, bez

ikakve teorije, jer Giovanni je u tu svrhu raspolagao vlastitom filozofijom. Ova zemlja velikih prilika bila je namijenjena snalažljivima. Upravo je teklo razdoblje silnoga gospodarskog razvitka; Giovanni je shvatio da će, ako ne bude zavladao strojevima u vlastitu korist, ostati dovijeka sluga gospodara umjesto da postane gospodar slugu. A bio je pritom vrlo nadobudan. Uz Elizabethinu pomoć Giovanni se bacio na posao. Zamislio je nešto što su Albert Wyckham i njegovi pomoćnici smjesta proglasili 41 revolucionarnim tijeskom za papir, koji je fenomenalnom brzinom izbacivao komade valovitog kartona, i to za trećinu jeftinije od starog postupka. Wyckham se oduševio i dao Giovanniju povišicu od deset dolara. Dok se čekalo da novi strojevi budu dovršeni i uključeni u proizvodnju, Elizabeth je nagovorila oca da pozove Giovannija na večeru. Isprva je Albert Wyckham pomislio da mu se kći šali, i to vrlo loše. Wyckham je možda zbijao šalu s tim Talijanom, ali ga je cijenio. Nije želio vidjeti kako se taj snalažljivac nespretno muči za večerom. Ali kad je Elizabeth objasnila da joj tako nešto nije ni na kraj pameti, da je nakon onog piknika već više puta srela Giovannija i utvrdila kako je on zapravo vrlo zabavan, otac je prihvatio malu obiteljsku večeru s iznenadnim pridošlicom. Tri dana nakon večere Wyckhamov novi stroj za tiješteni karton pušten je u pogon, ali tog jutra Giovanni Scarlatti nije se pojavio na poslu. Sefovi nisu shvaćali što je posrijedi. Trebao je to biti najvažniji dan njegova života. I bio je. Ali, umjesto Giovannija, u uredu Alberta Wyckhama pojavilo se pismo koje je otipkala njegova vlastita kći. U pismu je bio opisan novi stroj za tiještenje papira, u usporedbi s kojim je Wyckhamov novi proizvodni pogon bio već potpuno zastario. Giovanni je otvoreno iznio svoje uvjete. Ili će mu Wyckham odstupiti velik omot dionica kompanije uz opciju za kupnju daljnjih dionica po tržišnoj cijeni ili će on ovaj novi stroj prodati Wyckhamovu poslovnom suparniku. Onaj tko bude posjedovao taj drugi stroj, moći će pokopati suparnika. Giovanniju Scarlattiju bilo je svejedno tko će to biti, no osjećao je kako bi bilo bolje zadržati novo iznašašće u obitelji, budući da ovim trenutkom i formalno prosi ruku njegove kćeri. Ni u ovom slučaju Wyckhamov odgovor nije ga zapravo zanimao, budući da će za najviše mjesec dana on i Elizabeth postati muž i žena, što god on o tome mislio. Od tog časa Scarlattijev uspon bio je podjednako hitar koliko i nejasan. Iz onoga što je javnost doznala, proizlazilo je da je on nekoliko sljedećih godina izumljivao nove i sve bolje strojeve za mnoge proizvođače papira diljem Srednjeg zapada. Redovito je to radio uz iste uvjete manja autorska prava i paket dionica, uz opciju da može kupovati još dionica po cijeni važećoj prije puštanja u pogon njegova novog stroja.

Nakon razdoblja od pet godina, o svim će se autorskim pravima ponovo pregovarati. Bio je to razuman prijedlog ako bude ostvaren u dobroj vjeri. I s legalne strane bijaše to vrlo prihvatljivo, osobito s obzirom na jeftina autorska prava. Negdje u to doba Elizabethin otac iscrpljen poslovnim napetostima i kćerinim brakom »s onim klipanom« povukao se iz posla. Giovanni i njegova žena dobili su u posjed cio starčev paket dionica u kompaniji Wyckham. Giovanniju Scarlattiju ništa drugo nije trebalo. Matematika je čista znanost i sad je to bilo jasnije nego ikad. Kad je već postao posjednik dioničarskog udjela u jedanaest tvrtki rasijanih po državama Illinoisu, Ohiu i u zapadnoj Pennsvlvaniji, posjedujući uz to patente na trideset sedam strojnih sustava, Giovanni Scarlatti sazvao je skupštinu predstavnika svih tih kompanija. Potezom koji se nekima pričinio kao pokolj nevinih, Giovanni je kao poželjan tijek djelovanja predložio osnivanje krovne organizacije, s njim i njegovom ženom kao glavnim dioničarima. Svatko će, naravno, biti zbrinut, a ta jedinstvena kompanija razvijat će se pod njegovim snalažljivim genijem bolje nego što bi to itko mogao i pomisliti. Ako se ne slažu, moći će izbaciti njegove strojeve iz tvornice. On je bio tek bijedni useljenik, koji je pri početnim pregovorima zapravo sam sebe obmanuo. Autorska prava što ih je dobivao za svoje nacrte bila su smiješna u usporedbi s njihovim profitima. Također, u mnogo slučajeva vrijednost nekih dionica astronomski je porasla, a prema slovu ugovora te tvrtke mogle su udovoljavati njegovim opcijama tek po ranijim tržišnim cijenama. Kad se došlo do srži stvari, uvidjelo se da je Giovanni Scarlatti najveći posjednik dionica u brojnim, dobro uhodanim tvrtkama za proizvodnju papira. Diljem triju saveznih država čuli su se urlici iz dvorana gdje su se održavale skupštine. Drskom Talijanu dobacivane su u lice drske uvrede, ali su nakon mudrih pravničkih savjeta bile povučene. Bolje je preživjeti, makar u oskudici, nego biti upropašten kao napušteni pojedinac. Scarlattija se možda moglo pobijediti na sudovima, ali to nije bilo sigurno. U ovom drugom slučaju on bi mogao postaviti pretjerane zahtjeve, a ako bi mu se tko usprotivio, trošak izazvan postavljanjem novih strojeva i teškoće s nabavkom sirovina odvele bi takva pustolova na opasne financijske hridine. Uza sve to, Scarlatti je bio genij, pa bi na kraju krajeva svi mogli dobro proći. I tako je uspostavljeno mamutsko poduzeće Scarlatti Industries rođeno je carstvo Giovannija Merighija Scarlattija. Carstvo je nalikovalo svome vladaru bujalo je, bilo je odlučno i nezasitno. Kako je njegova radoznalost postajala sve raznolikija, tako su se množile i različite kompanije. Iz proizvodnje papira bilo je lako uskočiti u ambalažu, iz ambalaže u prijevoz i

pretovar tereta, iz prijevoza u proizvodnju. A sa svakom nabavkom rađale su se nove i sve bolje zamisli. Godine 1904., nakon dvanaest bračnih ljeta, Elizabeth Wyckham Scarlatti shvatila je da bi bilo razumno kad bi ona i njezin suprug krenuli put istoka. Premda su posjedi njezina supruga bili sigurni i danomice se umnažali, njegovu ugledu nije se moglo zavidjeti. Među financijskim moćnicima Chicaga Giovanni Scarlatti bio je živa potvrda Monroeove doktrine. Irci su bili teško prihvaćeni, ali on je bio nepodnošljiv. Elizabethin otac i majka umrli su, a s njima je otišlo i ono malo društvenih poznanstava. Zajedničko mišljenje njezinih životnih prijatelja moglo se sažeti u opis Franklina Fowlera, odnedavna vlasnika tvrtke Fowler Paper Products: »Sve i kad bi imao hipoteku na zgradu kluba, taj crnpurasti klipan nikad neće postati njegov član!« To opće stajalište nije, doduše, uzbuđivalo Giovannija, jer on za takvo dangubljenje nije imao ni vremena ni sklonosti. A nije ih imala ni Elizabeth, jer ona nije bila Giovannijev partner samo u bračnom krevetu. Bila je i njegov cenzor, njegov utjecajni savjetnik, trajni tumač svega što je na prvi pogled izgledalo neizvjesno. No od svoga se supruga razlikovala utoliko što nije bila ravnodušna na njihov izgon iz visokog, društva. Ne zbog sebe, nego zbog djece. Brak Elizabethe i Giovannija bio je blagoslovljen trima sinovima. Bijahu to Roland Wyckham, devet godina, Chancellor Drew, osam i Ulster Stewart, sedam. Koliko su oni god bili sasvim obični dječaci, Elizabeth je shvaćala kakve posljedice za njih mora imati društveno progonstvo obitelji. Pohađali su otmjenu dječačku školu u Evanstonu, ali osim dnevnog druženja u školi, sami su sebi bili jedino društvo. Iako nikad nisu pozivani na rođendanske proslave, sutradan im se neizbježno o njima pričalo; pozivi upućeni razrednim vršnjacima nailazili su na hladan prijem guvernanti; možda je najstrašniji od svega bio svakojutarnji pozdrav kad bi dolazili u školu: »Scarlatti, spaghetti! Scarlatti, spaghetti!« Elizabeth je zaključila kako bi trebali krenuti od novog početka. Čak i ona i Giovanni. Znala je da bi sebi mogli dopustiti sve, pa i to da otputuju u njegovu rodnu Italiju i kupe cijeli Rim. Ipak, umjesto u Rim, Elizabeth je obišla New York i došla do potpuno neočekivanog zaključka. New York je bio vrlo provincijalan grad. Interesi toga grada bili su ograničeni, pa je među poslovnim ljudima ugled Giovannija Merighija Scarlattija bio neuobičajeno visok. Nisu baš bili sigurni tko je on, ali su znali da je posrijedi talijanski izumitelj koji je pokupovao brojne kompanije na Srednjem zapadu. Talijanski izumitelj, američke kompanije. Elizabeth je također doznala da su i neki bistriji ljudi iz Wall Streeta

vjerovali kako je podrijetlo Scarlattijeva novca u talijanskim brodarskim društvima. Naposljetku, oženio se kćeri jedne od najboljih obitelji u Chicagu. New York će im pomoći. Elizabeth je unajmila privremeno obiteljsko boravište u četvrti Delmonico, i kad su se jednom ondje smjestili, znala je da je donijela pravu odluku. Djeca bijahu izvan sebe od oduševljenja, iščekujući nove škole i nove prijatelje. Za mjesec dana Giovanni je pribavio većinski nadzor u dvjema starim tvornicama papira na Hudsonu, koje su zamalo već bile propale, a on im je sad namijenio uskrsnuće. Delmonico je bio obitavalište Scarlattijevih gotovo dvije godine. Nije to bilo baš neizbježno: da se Giovanni više trudio, njihova nova gradska kuća mogla je biti dovršena i znatno ranije. No, tijekom dugotrajnih razgovora s arhitektima i izvođačima otkrio je u sebi novi interes za zemlju. Jedne noći, za kasne večere, Giovanni odjednom reče Elizabethi: »Napiši ček na dvjesto tisuća dolara, na ime East Island nekretninaca.« »Posrednika za prodaju nekretnina, hoćeš reći?« »Tako je. Dodaj mi krekere.« Elizabeth mu pruži komadiće prženog kruha. »To je mnogo novca.« »Pa, mi imamo mnogo novca, zar ne?« »Da, ipak, dvije stotine tisuća... To je novi pogon?« »Samo mi daj ček, Elizabeth. Imam za tebe dobro iznenađenje.« Ona se zabulji u njega. »Ti znaš da ne provjeravam tvoje odluke, ali moram inzistirati...« »Dobro, dobro.« Giovanni se nasmija. »Neću te, dakle, iznenaditi. Evo, kažem ti... bit ću nešto kao barone.« »Sto je to?« »Barone. Conte. A ti ćeš biti contessa. »Jednostavno ne razumijem.« »U Italiji, čovjek s nešto zemlje ili možda s nekoliko svinja naziva se barone. Ljudi vole da budu baroni.Razgovarao sam s ljudima iz East Islanda. Prodat će mi nekoliko livada na Long Islandu.« »Giovanni, one ne vrijede ništa! Iza božjih su leđa!« 46 »Ženo, opameti se! Već nema dovoljno mjesta ni za konje. Sutra ćeš mi dati ček. Nemoj raspravljati, molim te. Nasmiješi se, jer tvoj je muž jedan barone.« Elizabeth Scarlatti nasmiješi se. Premda Elizabeth nije te posjetnice shvatila ozbiljno bijahu tek pošalica između nje i Giovannija one bi služile svojoj svrsi ako čovjek spram njih ne bi bio odviše strog. Davale su naslov koji je odgovarao bogatstvu Scarlattijevih. Iako ih nitko od njihovih poznanika nije oslovljavao conte ili contessa, mnogi zapravo nisu bili sigurni. Možda je čak moguće... Jedna od posljedica premda se taj naslov nikad nije našao na posjetnicama bila je da su Elizabeth Scarlatti sve do kraja njezina dugog života oslovljavali kao madame. Madame Elizabeth Scarlatti. A Giovanni nije sebi više mogao dopustiti da ispruži ruku preko stola i uzme od svoje žene tanjur s juhom. Dvije godine nakon kupnje onih nekretnina, 14. srpnja 1908., Giovanni Merighi Scarlatti umro je.

Jednostavno, potrošio se. Nijema od boli, Elizabeth je tjednima pokušavala shvatiti što se dogodilo. Nije više bilo nikoga komu bi se mogla obratiti. Ona i Giovanni bijahu ljubavnici, prijatelji, partneri i uzajamna savjest. To da će jednog dana morati živjeti jedno bez drugoga bio je jedini stvarni strah u njihovim životima. No on je sad otišao, i Elizabeth je zaključila kako svoje carstvo nisu stvorili zato da bi propalo kad jednoga od njih dvoje više ne bude. Na prvo mjesto svoga dnevnog reda postavila je odluku o konsolidaciji raštrkanih industrija obitelji Scarlatti pod jednom zapovjedničkom rukom. Razni šefovi i njihove obitelji bijahu istrgnuti iz svojih srednjozapadnih boravišta i dovedeni u New York. Za Elizabeth su pripremani dokumenti o kojima je ona trebala jasno odlučiti, i to na svim razinama odlučivanja i različitih odgovornosti. Između ureda u New Yorku i svakog pojedinog pogona, tvornice, skladišta i podružnice razapeta je privatna mreža telegrafskih komunikacija. Elizabeth je bila dobar general, a njezina je vojska bila dobro uvježbana i uporna organizacija. Vrijeme je bilo na njezinoj strani, a za ostalo je bila dovoljna njezina oštroumna analiza ljudskih sposobnosti. U gradu je podignuta veličanstvena rezidencijama kuća, u Newportu je kupljeno ladanjsko imanje, u novom građevnom području Ovster Baya podignuto je pribježište uz obalu. Ondje je Elizabeth svakog tjedna održavala iscrpljujuće sastanke sa šefovima kompanija svoga pokojnog supruga. Jedna od njezinih najvažnijih djelatnosti bila je potaknuta odlukom da svoju djecu u potpunosti poistovjeti s protestantskom demokracijom. Njezini zaključci bili su jednostavni. Ime Scarlatti nije prikladno, bilo je čak neotesano u krugovima kojima su se kretali njezini sinovi i u kojima će živjeti do kraja svojih života. Stoga su im prezimena legalno izmijenjena u Scarlett. Dakako, u dubokom poštovanju spram Don Giovannija i kuće Ferrara ona je ostala Scarlati. Na posjetnici nije navedena ni jedna rezidencija, jer se jednostavno nije moglo znati gdje će se nalaziti u nekom trenutku. Elizabeth je morala priznati neugodnu činjenicu da dvojica njezinih starijih sinova nisu posjedovali niti Giovannijevu maštovitost niti njezinu sposobnost opažanja. Bilo je teško utvrditi kako stoje stvari s najmlađim, Ulsterom Stewartom, jer je Ulster Stewart Scarlett postajao sve veća nevolja. Isprva je to bila tek činjenica da se volio svađati no Elizabeth je tu osobinu pripisivala tome što je bio najmlađi, pa stoga i najviše razmažen među braćom. No kad je zašao u pubertet, Ulsterove osobine nešto su se promijenile. Ne samo što je htio da sve bude po njegovoj volji nego je to i zahtijevao. Jedini od braće služio se okrutno svojim bogatstvom. Čak i nesmiljeno, možda, a to je zabrinjavalo Elizabeth. Tu

osobinu prvi put je zapazila na njegov trinaesti rođendan. Nekoliko dana prije toga dobila je poruku od njegova učitelja: Draga gospođo Scarlatti, Čini se da su Ulsterove rođendanske pozivnice izazvale manju nevolju. Dragi dečko ne može se odlučiti tko su njegovi najbolji prijatelji ima ih uostalom tako mnogo pa je tako poslao mnogo pozivnica koje je zatim povukao u korist nekih drugih prijatelja. Siguran sam da će se škola Parkleigh morati odreći ograničenja od dvadeset petero uzvanika u slučaju Ulstera Stewarta. Te večeri Elizabeth je zapitala Ulstera što je posrijedi. »Da, povukao sam neke pozivnice. Predomislio sam se.« »Zašto? To je vrlo neodgojeno.« »Zašto ne? Nisam htio da dođu.« »Ali zašto si im onda poslao pozivnice?« »Htio sam da svi oni odjure kući i ispričaju roditeljima kako su pozvani.« Dječak se nasmija. »A onda su im morali priznati da ipak nisu pozvani.« »To je užasno!« »Nije. Oni zapravo i ne žele doći na moj rođendan, nego vidjeti tvoju kuću!« Kao brucoš u Princetonu, Ulster Stewart Scarlett počeo je pokazivati znakove neprijateljstva spram svoje braće, svojih kolega, svojih nastavnika i što je Elizabethi bilo najmanje važno svojih slugu. Podnosili su ga jer je bio sin Elizabethe Scarlatti, i to je bio jedini razlog tome. Ulster je bio krajnje pokvaren mladi čovjek, i Elizabeth je znala da mora nešto učiniti. U lipnju 1916. poručila mu je neka za vikend dođe kući i naredila mu da preuzme neki posao. »Neću!« »Hoćešl Moraš me poslušati!« Poslušao ju je. Proveo je ljeto u tvornici u Hudsonu, dok su dva njegova brata u Ovster Bayu uživala u čarima Long Islanda. Potkraj ljeta Elizabeth se raspitala o njegovu učinku. »Želite li istinu, madame Scarlatti?« upita je mlađahni voditelj tvornice u Elizabethinoj radnoj sobi tog subotnjeg jutra. »Naravno.« »To će me vjerojatno stajati mog posla.« »Ne bih rekla.« »Vrlo dobro, madame. Najprije sam ga poslao na rad sa sirovinama, kao što ste bili naredili. To je težak posao, ali on je jak... Maknuo sam ga odande kad je istukao nekoliko ljudi.« »Bože! Zašto mi to niste javili?« »Nisam znao okolnosti. Pomislio sam da su ga ti ljudi možda omalovažavali. Nisam znao.« »Sto ste ustanovili?« »Omalovažavanje je dolazilo s druge strane... Poslao sam ga zatim gore, na rad uz tijesak, ali tamo je bilo još gore. Prijetio je ostalima, govorio im da će biti otpušteni, tjerao ih da rade za njega. Nikom nije dopuštao da zaboravi tko je on, zapravo.« »Trebali ste mi reći.« »Ni sam nisam za to znao do prošlog tjedna. Tri čovjeka dala su otkaz. Jednome smo morali platiti račun kod zubara. Vaš sin odalamio ga je olovnom polugom.« »To što čujem užasno je... Biste li mi izrekli svoje mišljenje. Molim, budite otvoreni. Bit će na vašu korist.« »Vaš sin je krupan i žilav mladić... ali nisam siguran što je još. Čini mi se kako bi želio biti pri vrhu, i

možda bi to bilo dobro. On je vaš sin. Njegov otac podigao je tu tvornicu.« »To mu ne daje pravo na takvo što. Njegov otac nije otpočeo od vrha!« »Onda biste mu to možda trebali objasniti. Nama, čini se, nije od velike koristi.« »Vi zapravo hoćete reći da moj sin ima pravo po rođenju, da je svojeglav, da je pun neke životinjske snage... ali da, inače, nema nikakve nadarenosti. Imam li pravo?« »Ako će me to stajati posla, naći ću drugi. Da. Ne volim vašeg sina. Uopće mi nije drag.« Elizabeth promotri pozorno čovjeka. »Možda ga ni ja ne volim. Od sljedećeg tjedna dobit ćete povišicu.« Te jeseni Elizabeth je odlučila vratiti Ulstera Stewarta u Princeton, a dan uoči odlaska predočila mu je ljetošnje izvješće. »Taj prljavi mali Irac, kurvin sin, htio mi se osvetiti! Znao sam to!« »Taj prljavi mali Irac i kurvin sin izvrsno upravlja tvornicom.« »Lagao je! Sve su to laži!« »To je istina! Zabranio je većem broju ljudi da te optuže. Trebao bi mu zapravo biti zahvalan.« »Neka idu dovraga! Puzavi mali slinavci!« »Tvoji izrazi su neprihvatljivi! Tko si ti da ih tako nazivaš? Što si uopće dosad učinio?« »Nisam na to obvezan!« »Zašto? Zato što si ono što jesi? Sto si ti? Kakvim se iznimnim sposobnostima odlikuješ? Htjela bih to čuti!« »Za tim ideš, dakle? Zar ne? Sto možeš učiniti, mali čovječe? Što možeš učiniti da zaradiš novac?« »To je mjera nečijeg uspjeha.« »To je tvoja jedina mjera!« »Ti je odbijaš?« »Potpuno si u pravu!« »Idi onda u misionare.« »Ne, hvala.« »Onda ne pljuj po tržištu. Da bi se na njemu preživjelo, potrebna je neka sposobnost. Tvoj otac znao je to.« »Znao je kako će manevrirati. Misliš li da nisam čuo? Kako će manipulirati, kao i ti!« »On je bio genijalan! Pa ipak, usavršavao je sebe! Što si ti učinio? Sto si uopće učinio, osim što si živio na onome što je on stvorio? Pa ipak, nezahvalan si!« »Sranje!« Elizabeth u hipu zastade, motreći sina. »To je to. Bože, to je to, zar ne?... Ti si prestrašen do smrti. Sav si nabusit, ali nemaš ničega baš ničega na čemu bi mogao iskaljivati tu svoju nabusitost! Mora biti jako bolno!« Ulster je izjurio iz sobe, a Elizabeth je ostala sjedeći i dugo razmišljajući o onome što se dogodilo. Bila je uistinu prestrašena. Ulster je opasan. Svuda oko sebe gledao je plodove tuđeg rada, bez nadarenosti ili sposobnosti da tome da neki vlastiti doprinos. Treba ga držati na oku. A onda pomisli na svu trojicu svojih sinova. Stidljivi i poslušni Roland Wyckham, promišljeni i točni Chancellor Drew, i taj nabusiti Ulster Stewart. Na dan 6. travnja 1917. odgovor se sam ponudio. Amerika je ušla u rat. Prvi koji je morao otići bio je Roland Wyckham. Napustio je posljednju godinu studija u Princetonu i otplovio za Francusku, kao poručnik u topništvu Američkih ekspedicijskih snaga. Poginuo je prvog dana na fronti. Dva preostala momka odmah su počela zamišljati odmazdu

za bratovu smrt. Chancelloru Drewu odmazda je imala nekog smisla, Ulsteru Stewartu ona je bila samo izlika za bijeg. Elizabeth je pak zaključila kako ona i Giovanni nisu stvorili carstvo da bi ga dokončao nekakav rat. Jedno dijete mora ostati. Hladno uzevši sve u račun, zapovjedila je Chancelloru Drewu da ostane civil. Ulster Stewart može otići u rat. Ulster Stewart Scarlett otplovio je u Francusku, nije imao neprilika u Cherbourgu i dobro se iskazao na fronti, osobito na bojišnici MeuseArgonne. Pred sam završetak rata odlikovan je zbog iskazane hrabrosti pred neprijateljem. 4 2. studenoga 1918. Ofenziva na bojišnici MeuseArgonne bila je u trećoj fazi, fazi progona neprijatelja, u uspješnoj bitki za slamanje Hindenburgove linije između Sedana i Mezieresa. Američka Prva armija bila je raspoređena od Regnevillea do La Harasseea u Argonneskoj šumi, na potezu od kojih dvadeset milja. Ako bi bile slomljene glavne njemačke opskrbne veze u tom sektoru, Kaiserov general Ludendorff ne bi mogao učiniti drugo doli zatražiti primirje. Na dan 2. studenoga Treći armijski zbor pod zapovjedništvom generala Roberta Leeja Bullarda probio se kroz obeshrabrene njemačke redove na desnom krilu i zauzeo područje, a zarobio osam tisuća vojnika. Premda su zapovjednici ostalih divizija živahno poricali taj zaključak, proboj Trećeg armijskog zbora bio je zapravo konačni znak za primirje sklopljeno tjedan dana kasnije. MnogimauB četi 14. bataljuna27. divizije Trećega zbora podvig potporučnika Ulstera Scarletta bio je divan primjer junaštva kakvo se iskazivalo za tih užasnih dana. Sve je počelo rano ujutro. Scarlettova četa doprla je do poljane ispred nevelike jelove šume. Šumica je bila krcata Nijemcima koji su se pod njezinom zaštitom očajnički pokušavali pregrupirati kako bi se zatim mogli uredno povući do svojih suboraca. Kako bi bili što manje izloženi, Amerikanci su iskopali tri reda plitkih rovova. Nešto dublje ukopao se i potporučnik Scarlett. Satnik u Scarlettovoj četi nije volio svoga potporučnika, koji je znao vrlo vješto davati naredbe, ali ih je izvršavao vrlo loše. Nadalje, satnik se pitao nije li on pokazao premalo oduševljenja kad je iz pričuvne divizije premješten na borbenu crtu. Kod potporučnika smetala ga je i činjenica što je on neprekidno, dok su bili u pričuvi a to je bio dulji dio njihova boravka u Francuskoj bio tražen od časnika na odgovornijim položajima koji su bili vrlo sretni ako su se s njim mogli fotografirati. Satnik je imao dojam da se njegov potporučnik izvrsno provodi. Upravo onoga jutra u studenome s oduševljenjem ga je poslao u izvidničku ophodnju. »Scarlett, uzmite četiri čovjeka i istražite njihove položaje.« »Vi ste ludi«, odvrati Scarlett hladnokrvno. »Kakve položaje? Iz cijelog područja bježe kao bez duše.« »Jeste li čuli što sam vam

rekao?« »Baš me briga što ste rekli. Odlazak u izvidnicu besmislen je.« Više vojnika koji su čučali u rovu osluškivalo je što govore njihovi časnici. »Sto to pričate, potporučniče? Nigdje nema fotografa? Nigdje nema salonskih pukovnika da vas tapšu po leđima? Uzmite ljude i gubite se odavde.« »Smirite se, satničel« »Znači li to da se ne pokoravate nadležnom časniku i to pred neprijateljem?« Ulster Stewart promotri s prijezirom manjeg čovjeka od sebe. »Nije točno da se ne pokoravam, samo ne poštujem nadređenoga. Vrijeđam vas, ako to bolje razumijete... Vrijeđam vas zato što mislim da ste budala!« Satnik posegnu za revolverom, ali ga Scarlett hitro svojom ručetinom uhvati za zglob. »Ne puca se u čovjeka koji ne poštuje nadređenoga, satničel Toga nema u propisima... Imam bolju zamisao. Zašto upropastiti još četvoricu ljudi...« On se osvrnu prema vojnicima koji su ga motrili. »Osim, ako četvorica medu vama doista ne žele biti kandidati za švapske kugle. Učinit ću to sam.« Satnik se zbunio, nije znao što bi odgovorio. Vojnici bijahu podjednako iznenađeni, ali oni su osjećali i zahvalnost. Scarlett maknu ruku sa satnikova zgloba. »Vratit ću se za jedan sat. Ako ne, predlažem vam da zatražite pojačanje iz pozadine. Nalazimo se ispred svih ostalih.« Scarlett provjeri spremnik svog revolvera, brzo otpuza pored satnika prema zapadnom krilu i nestade u izraslom polju. Ljudi su se počeli došaptavati. Podcijenili su onog napuhanog potporučnika, sa svim njegovim napirlitanim prijateljima. Satnik prokune nešto, iskreno se ponadavši da se potporučnik neće vratiti. A upravo je to Ulster Scarlett imao na umu. Njegova je zamisao bila jednostavna. Dvjestotinjak jarda od šumarka, ispred B čete, vidjelo se nekoliko stijena okruženih jesenskim krošnjama. Bilo je to jedno od onih mjesta koja su nepogodna za ratarstvo, pa su se zasijana polja prostirala uokolo. Prostor je bio premalen za veću skupinu ljudi, ali dovoljno velik da se ondje skriju jedan ili dvojica. Krenut će onamo. Dok je puzao kroz polje, nailazio je na mnoge ubijene vojnike. Leševi su na nj neobično djelovali. Zatekao se u trenutku dok je s njih skidao osobne stvari metalne pločice. Trgao ih je s leševa i odbacivao ih časak kasnije. Nije mu bilo jasno zašto to čini. Osjećao se poput vladara u nekom mitskom kraljevstvu, a oni su bili njegovi podanici. Nakon deset minuta više nije bio siguran gdje je zapravo ono pribježište. Podiže glavu tek toliko da se snađe, ugleda vrške malih stabala, i shvati da ide u pravom smjeru. Požurio je krećući se na laktovima i koljenima, udarajući o zemlju. Iznenada se nađe pred nekoliko visokih borova. Ipak nije dospio do onih stijena, nego do ruba šumarka koji je njegova četa trebala napasti. Zbog obuzetosti mrtvim neprijateljima vidio je ono

što je želio vidjeti. Mala stabla bili su zapravo ovi visoki borovi. Upravo je nakanio početi puzati natrag, kad ugleda, petnaestak stopa lijevo od sebe, Nijemca sa strojnom puškom, oslonjenog o deblo. Izvukao je revolver ne mičući se. Ili ga Nijemac nije vidio ili je bio mrtav. Cijev je bila uperena ravno u Scarletta. Onda se Nijemac pomaknuo. Samo malo, pomaknuo je tek desnu ruku. Pokušavao je prihvatiti svoje oružje, ali pokret mu je očito zadavao veliki bol. Scarlett skoči i baci se na ranjenog vojnika, pokušavajući pritom učiniti što manje buke. Nije smio dopustiti Nijemcu da opali ili digne uzbunu. Nespretno je vukao čovjeka dalje od oružja pritišćući ga uza zemlju. Nije htio opaliti iz revolvera jer bi tako privukao pozornost na sebe. Poče ga daviti. Dok su mu se neprijateljevi prsti i dlanovi utiskivali u vrat, Nijemac je pokušavao progovoriti. »Amerikaner! Amerikaner! Ich ergebe mich!« Očajnički je podizao ruke, pokušavajući mu dati neki znak. Scarlett olakša pritisak. Prošapta: »Što? Sto želiš?« Dopustio je Nijemcu da se podigne, onoliko koliko je uopće bio u stanju. Očito, čovjeka su tu ostavili da umre sa svojim oružjem, ne bi li usporio neprijateljski juriš dok se njegova četa povlačila. Scarlett gurnu strojnu pušku izvan ranjenikova domašaja i, ogledajući se naizmjence naprijed i natrag, otpuza do šume. Svuda su se ukazivali znaci povlačenja. Plinske maske, prazne naprtnjače, čak i nabojnjače s municijom. Sve što je bilo preteško za nošenje. Svi su već umakli. Podiže se i vrati do Nijemca. Nešto je Ulsteru Scarlettu postalo sasvim jasno. »Amerikaner! Der Scheint ist fast zu Ende zu sein! Erlaube mir nach Hause zu gehen!« Potporučnik Scarlett odlučio se. Prilika je bila savršena! I više nego savršena bila je jedinstvena! Ostatku 14. bataljuna trebat će možda još cijeli sat, a možda i više, da dosegne ovo područje. Satnik B čete bio je silno odlučan da postane junakom, pa je tjerao svoje ljude naprijed. Naprijed! Naprijed! Naprijed! To je bila prilika za Scarletta! Možda će preskočiti čin i biti promaknut odmah u satnika. Zašto ne? Bio bi junak. Ali on neće biti ondje. Scarlett izvuče revolver i dok je Nijemac vrištao opali mu metak u čelo. Onda skoči do strojne puške i poče pucati. Najprije otraga, zatim desno, pa lijevo. Praštavi zvuk počeo je odjekivati šumom. Meci su se uz užas konačnosti zabijali u debla. Buka je bila strahovita. A onda Scarlett uperi oružje u vlastite ljude. Povuče okidač i zakoči ga, pucajući s jedne na drugu stranu. Ispuni ih stravom! Možda ćeš i ubiti nekoliko! Koga je bila briga? Imao je u sebi smrtonosnu moć. Uživao je u njoj. Imao je na nju pravo. Smijao se. Maknu prst s okidača i podiže se. Nekoliko stotina jarda dalje vidio je brda prljavštine. Uskoro će biti miljama daleko od svega toga! Odjednom mu se učini da ga netko promatra.

Netko ga je motrio! Još jednom izvuče revolver i čučnu. Paf! Grančica, grana, razmrskam kamen! Polagano, na koljenima, otpuza oprezno u šumu. Ništa. Dopustio je da mu mašta svlada razum. Bila je neka grana koju je presjekla strojopuščana paljba. Zvuk je podsjećao na ogranak koji pada na zemlju. Ništa. Scarlett se povuče, još uvijek nesiguran, do ruba šume. Hitro zgrabi razbijenu kacigu mrtvog Nijemca i poče trčati prema položajima B čete. Ulster Stewart nije znao da je zbilja bio promatran. Promatran pozorno. S nevjericom. Njemački časnik, kojemu se krv na čelu polagano zgrušavala, ustade skriven pred Amerikancem panjem velikog bora. Upravo je odlučio ubiti toga jenkijevskog poručnika čim njegov neprijatelj odloži oružje ali onda vidje kako on usmjeruje vatru na vlastite ljude. Na vlastite ljude. Na vlastite ljude! Imao je već Amerikanca na nišanu svoga pištolja, ali onda se predomislio. Ne, još ga neće ubiti. Jer njemački je časnik, ostavljen, zabunom, kao mrtav u šumi, kao posljednji čovjek svoje čete u tom šumarku, dobro znao što Amerikanac radi. Bio je to klasičan primjer u iznimnim okolnostima. Jedan pripadnik pješaštva, k tome časnik, upotrebljava u vlastitu korist podatke do kojih je došao, a protiv vlastitih vojnika! Mogao bi se izvući iz budućih borbi i uz to dobiti odličje! Njemački časnik slijedit će Amerikanca. Potporučnik Scarlett prevalio je već polovinu puta do svoje čete kad je iza sebe čuo neki šum. Bacio se na zemlju i oprezno pogledao uokolo. Pokušao je probiti se pogledom kroz visoku i valovitu travu. Ništa. Je li zaista bilo ništa? Niti dvadeset stopa daleko ležao je leš licem ukopan u zemlju. Ali mrtvaca je bilo svugdje. Ovoga se Scarlett nije mogao prisjetiti. Zapamtio je samo lica, vidio je samo lica. Ostalo nije zapamtio. Zašto bi? Mrtvaci posvuda. Kako bi ga mogao zapamtiti? Ljudsko tijelo s licem okrenutim zemlji. Takvih, valjda, ima bezbroj. Jednostavno, nije ih zapažao. Ponovo je uposlio svoju domišljatost! Bila je zora... Iz šume bi se već morale pojaviti zvijeri. Možda. Ništa se nije micalo. Skoči i potrča iz svih sila krqz gomile prljavštine prema svojoj četi. »Scarlett! Bože, to ste vi!« zausti satnik koji je stajao pognut ispred prvog rova. »Sretni ste što nismo zapucali. U posljednjoj paljbi izgubili smo Fernalda i Otisa. Nismo im mogli uzvratiti jer ste vi bili ondje!« Ulster je poznavao Fernalda i Otisa. Nikakav gubitak. Barem ne kao zamjena za njegov bijeg. Baci na zemlju njemačku kacigu koju je ponio iz šume. »A sad, poslušajte me. Uništio sam jedno gnijezdo, ali ostala su još dva. Čekaju nas. Znam gdje su i mogu ih srediti. Ali, vi se ne mičite! Ostanite u rovovima! Zapucajte ulijevo deset minuta nakon što ja odem!« »Kamo biste išli?« zapita zaprepašteno satnik. »Natrag, onamo gdje mogu učiniti nešto

dobro! Dajte mi deset minuta i onda zapucajte. Održavajte vatru barem tri ili četiri minute, ali, za ime božje, pucajte ulijevo. Palite da me ne ubijete. Treba da im odvratite pozornost.« On ušuti i, prije nego što je satnik mogao progovoriti, ode narag u šumu. Našavši se u visokoj travi, Scarlett je skakutao od jednog do drugog njemačkog lesa, skidajući kacige s beživotnih glava. Kad je prikupio pet kaciga leže na zemlju i počeka da s one strane započne paljba. Satnik je učinio svoje. Čovjek bi pomislio da je ovo nova bitka za ChateauThierrv. Nakon četiri minute paljba prestade. Scarlett ustade i pojuri natrag, prema položajima svoje čete. Kad se pojavio s kacigama obješenim o ruku, ljudi počeše klicati. Čak se i satnik, čiju je odbojnost nadomjestilo divljenje, pridružio svojim ljudima. »Grom i pakao, Scarlett! Toliku ratnu hrabrost još nisam vidio!« »Ne hitajte«, uzvrati Scarlett uz dotad neviđenu skromnost. »Ispred nas i na lijevoj strani sve je čisto, ali Švabe su odmaglile desno. Idem za njima.« »Ne, pustite ih neka idu. Vi ste učinili dovoljno.« Satnik Jenkins stubokom je promijenio mišljenje o Ulsteru Scarlettu. Taj mladi potporučnik zaista se iskazao. »Ako ne zamjerate, gospodine, ne bih ostao.« »Sto hoćete reći?« »Moj brat... zvao se Rolly. Švabe su ga ubile prije osam mjeseci. Dopustite mi da odem, a vi držite položaj.« Ulster Scarlett nestade ponovo u polju. Točno je znao kamo ide. Nakon nekoliko minuta američki se potporučnik našao uz najveću stijenu u onom otočiću kamenja i korova. Čekao je da B četa otpočne napad na borovu šumu. Oslonio se na tvrdu podlogu i pogledao put nebesa. A onda je počelo. Ljudi su galamili kako bi se ohrabrili za mogući slučaj sudara s neprijateljom koji se povlači. Tu i tamo netko je zapucao, bilo je i odviše napetih živaca. Kad je četa zašla u šumu zaorila se niska hitaca. Pucaju na mrtvace, pomisli Ulster Scarlett. On je sad bio siguran. Za njega, rat je bio gotov. »Ne miči se, Amerikanerl« U glasu je zamijetio njemački izgovor. »Ni mrdac!« 61 Scarlett posegnu za revolverom, ali glas iznad njega bio je odviše strog. Ako bi dotaknuo revolver, bio bi mrtav. »Vi govorite engleski«. To je bilo sve što je uspio izustiti potporučnik Scarlett. »Prilično dobro. Ne mičite se! U glavu vam je uperena moja cijev... u isti dio lubanje u koji ste pogodili kaplara Kroegera.« Scarlett se smrznu. Da, čuo je nekoga! Cuo je nekoga... za koga je mislio da je mrtvac u polju! Zašto Nijemac ne puca? »Učinio sam što sam morao.« Ponovo, to je bilo sve što je uspio izustiti potporučnik Scarlett. »Siguran sam u to. Kao što sam siguran da vam nije bilo druge do li da pucate u vlastite vojnike...Vi imate... vrlo neobična stajališta o tome što je vaš ratni zadatak, zar ne?« Scarlett je počeo razumijevati. »Rat je... gotov.« »Posjedujem diplomu vojne strategije Carskog stožera u Berlinu. Svjestan

sam da je pred nama neizbježan poraz... Kad obrambena crta kod Mezieresa bude probijena, Ludendorff neće imati drugog izbora.« »Zašto biste me onda ubili?« Njemački časnik pojavi se iza goleme stijene i pogleda Ulstera Scarletta, s pištoljem i dalje uperenim u Amerikančevu glavu. Scarlett odmah vidje da čovjek nije mnogo stariji od njega mlad čovjek širokih ramena, kao i on. Visok, poput njega, sa samopouzdanim pogledom plavih očiju poput njegovih. »Možemo se izvući odavde, za ime božje! Možemo se izvući! Zašto bismo morali žrtvovati jedan drugoga? Ili samo jednoga... znate, ja vam mogu pomoći!« »Zaista?« Scarlett promotri onoga koji ga je zarobio. Znao je da ne smije moliti za milost, ne smije se pokazati slabim. Mora ostati miran i logičan. »Poslušajte me... Ako vas pokupe, dospjet ćete u zarobljenički logor s tisućama drugih. Dakako, ako ne budete prethodno ubijeni. Kad bih bio na vašem mjestu, ne bih se pouzdavao u časničke povlastice. Proteći će tjedni, mjeseci, godina pa možda i više prije nego što se pozabave vama! Prije nego što vas puste!« »I vi možete sve to promijeniti?« »U pravu ste, prokletstvo!«, »Ali zašto biste?« »Zato što se želim izvući iz svega ovoga!... A i vi to želite!... Kad ne bi bilo tako, već biste me ubili.« »Sto predlažete?« »Vi ste moj zarobljenik...« »Mislite li da sam poludio?« »Zadržite svoj pištolj! Izvadite metke iz moga... Ako naletimo na nekoga, ja vas vodim u pozadinu na saslušanje. Duboko u pozadinu. Sve dok vam ne nabavimo nešto odjeće. Ako se probijemo do Pariza, dat ću vam novca.« »Kako?« Ulster Scarlett nasmiješi se samopouzdano. Smiješkom bogatog čovjeka. »To je moja stvar... Kakav uostalom imate izbor?... I ako me ubijete, bit ćete zarobljeni. Možda i mrtvi. Nemate baš mnogo vremena...« »Dižite se! Odložite oružje na stijenu!« Scarlett se nije protivio dok mu je Nijemac uzimao revolver i vadio metke.« »Okrenite se!« »Za manje od jednog sata doći će ostali. Naša je četa bila ispred ostalih, ali ne odviše.« Nijemac uperi pištolj u Scarletta. »Kilometar i pol prema jugozapadu ima nekoliko seoskih kuća. Mičite se! Mach schnell!« Lijevom rukom pruži Scarlettu njegov prazan revolver. Dvojica pojuriše kroz polje. Topništvo na sjeveru otpočelo je svoju jutarnju paljbu. Sunce se probilo kroz oblake i maglu. Razvedrilo se. Jednu milju prema jugozapadu nalazilo se nekoliko zgrada. Jedan štagalj i dvije manje kamene kuće. Da bi se došlo do zaraslog pašnjaka, ograđenog za stoku koje sada nije bilo, trebalo je prijeći široku blatnjavu cestu. Iz veće od dviju kuća, kroz dimnjak probijao se dim. Tu je dakle bilo vatre, što znači da je netko mogao pružiti hranu i toplinu. Netko je imao zaliha. »Krenimo do one kolibe«, reče Ulster. »Neinl Naići će vaši vojnici.« »Za ime božje, moramo vam nabaviti neku odjeću.

Ne uviđate li to?« Nijemac otkoči svoj pištolj. »Niste baš dosljedni. Zar niste rekli da ćete me povesti u pozadinu u duboku pozadinu kroz vaše vlastite položaje na ispitivanje?... Bilo bi jednostavnije da vas sad ubijem.« »Pričekajte da se odjenete u civilno! Ako me vide kako vodim njemačkog časnika, ništa ne bi moglo spriječiti nekog debeloguzog satnika da mu padne na um isto što i meni! Ili nekog bojnika ili pukovnika koji se prokleto žele izvući odavde... To se već događalo. Samo bi mi trebali narediti da vas predam i gotovo!... Budete li u civilu, lakše ću se provući. Ovdje vlada prokleti nered!« Nijemac polagano skide prst s okidača, i dalje zureći u potporučnika. »Vi zbilja želite da .ovaj rat završi za vas, zar ne?« U kamenoj kućici zatekli su nekog starca, nagluha, zbunjenog i prestrašenog pojavom čudnog para. Praveći se malo važan i držeći uperen revolver bez metaka, Amerikanac je naredio starcu da pripremi hranu i nade neku odjeću — bilo kakvu odjeću za njegova zarobljenika. Kako je Scarlettov francuski bio bijedan, on se okrenu svome zarobljivaču. »Zašto mu ne kažete da smo obojica Nijemci?... Našli 64 ,0©™ 8®/ smo se u zamci i sad se pokušavamo provući kroz položaje. Svaki Francuz zna da smo spremni probiti se bilo kuda.« Nijemac se naceri. »Već sam to učinio, a to će samo povećati gužvu... Zabavit će vas kad čujete da je on rekao kako je to i slutio. Znate li zašto je to rekao?« »Zašto?« »Kaže da obojica imamo švapski vonj.« Starac, koji je stajao uz vrata, odjednom se okrenu i poče svim svojim slabašnim snagama juriti prema polju. »Isuse! Zaustavite ga! Dovraga, zaustavite ga!«, izdera se Scarlett. Nijemac je već podigao i uperio svoj pištolj. »Ne uzbučtujte se. Prištedit će nam dvojbe oko neugodne odluke.« Ispalio je dva hica. Starac pade i dva bivša neprijatelja pogledaše se. »Kako ću vas oslovljavati?« upita Scarlett. »Mojim imenom, bit će dovoljno. Strasser... Gregor Strasser.« Nije im bilo teško proći kroz savezničke položaje. Američki prodor kod Regnevillea nalikovao je brzinom na strujni udar. Bila je to trka svim silama, ali unutar njihovih redova veze uopće nisu funkcionirale. Barem se tako učinilo Ulsteru Scarlettu i Gregoru Strasseru. Kod Reimsa naišli su na ostatke francuskog 17. zbora, koji je bio prljav, gladan i sit svega. U Reimsu nisu imali teškoća. Nakon pitanja postavljenih bez pravog zanimanja, samo su slijegali ramenima. Krenuli su na zapad prema VillersCotteretsu, cestama za Epernav i Meaux, prenapučenim pojačanjima i zalihama iz pričuve. Neka samo ti bijednici idu ususret svojim kuglama, pomisli Scarlett. Dvojica su se podnoć približila VillersCotteretsu. Napustili su cestu i zaputili se prečacem preko polja prema šumarku u koji su se nakanili skloniti. »Ostat ćemo ovdje dva sata«, javi se Strasser. »Ne pokušavaj

pobjeći, ja neću spavati.« »Momče, lud si! Ti si potreban meni kao što sam i ja potreban tebi!... Jedan američki časnik četrdest milja daleko od svoje čete koja je upravo na bojišnici! Promisli malo!« »Djeluješ uvjerljivo, ali ja sam poput naših onemoćalih imperijalnih generala. Ne uvažavam uvjerljive razloge, nego čuvam svoje bokove.« »Kako hoćeš. Od Cotteretsa do Pariza ima dobrih šezdeset milja i ne znamo na što ćemo naletjeti. Potreban nam je san... bilo bi pametnije odspavati na smjenu.« »Jaivohl!« zaključi Strasser, prijezirno se nasmijavši. »Govoriš kao židovski bankari u Berlinu. 'Učinit ćeš ovo. Mi ćemo učiniti ono. Čemu raspra?' Zahvaljujem, Amerikaner, ali ja neću spavati.« »Kako kažeš.« Scarlett sleže ramenima. »Sad počinjem shvaćati zašto ste izgubili rat.« Scarlett se okrenu na svoju stranu. »Tvrdoglavi ste zato što ste tvrdoglavi!« Nekoliko minuta šutjeli su. Napokon Gregor Strasser odgovori Amerikancu tihim glasom. »Nismo izgubili rat. Izdani smo.« »Naravno. Meci su bili bez baruta i vaše je topništvo podbacivalo. Ja ću spavati.« Nijemac progovori tiho, kao da razgovara sam sa sobom. »Mnogo metaka bilo je bez punjenja. Mnoga su oružja zakazivala. Izdaja.« Iz VillersCotteretsa pojavilo se nekoliko kamiona koje su slijedile zaprege s tovarom. Snopovi svjetla što su bljeskali iz kamiona dizali su se i padali. Životinje su njištale, nekoliko vojnika psovalo ih je. Opet ti bijedni i glupi nespretnjakovići, pomisli Ulster Scarlett dok je virio iz svoga skrovišta. »Hej. Strasseru, što se dogačta?« Scarlett se okrenu suučesničkom dezerteru. »Was ist?« odbrusi Strasser. Bio je bijesan. »Ti nešto govoriš?« »Samo sam te htio upozoriti da sam mogao pobjeći... Pitao sam te što se sada događa? Mislim, s tobom. Znam što se događa s nama. Sudjelovat ćemo u paradama, ako se ne varam. Što će biti s tobom?« »Neće biti ni parada ni proslava... Bit će mnogo plača. Mnogo prijekora. Mnogo će se piti... Bit će mnogo očajnika... Također, mnogo će ih biti ubijeno. Možeš u to biti siguran.« »Tko? Tko će biti ubijen?« »Izdajnici među nama. Bit će pretraženi i uništeni bez milosti.« »Lud si! Rekao sam ti već da si lud, a sad to doista znam!« »Sto bi htio da učinimo? Ti još nisi zaražen. Ali bit ćeš!... Boljševici! Oni su na našim granicama i već se uvlače! Proždiru nam i samu jezgru! Sire trulež u nama!... I zatim, Zidovi! Berlinski Zidovi zarađivali su na ratu! Ti prljavi židovski profiteri! Ti semitski sugrađani rasprodaju danas nas, a sutra će vas!... Zidovi, boljševici, ti smrdljivi patuljci!« Svi smo mi njihove žrtve, a da toga nismo svjesni! Tučemo se međusobno, a morali bismo tući njih!« Ulster Scarlett pijunu. Sina jednog Scarlattija nisu zanimale nevolje običnih ljudi. Obični ljudi nisu ga se ticali. Pa ipak, bio je zabrinut. Strasser nije običan čovjek. Taj naduti njemački časnik

mrzio je proste ljude kao što ih je mrzio i on. »Što ćete učiniti kad iskopate te ljude iz njihovih skrovišta? Igrat ćete se planinskih kraljeva?« »Kraljeva iz mnogih planina... Iz mnogih planina.« Scarlett se otkotrlja od Nijemca. Ali nije sklopio oči. Mnogih, mnogih planina. Ulster Scarlett nije na to nikad pomislio. Scarlatti je zarađivao milijun za milijunom, ali vlast ga nije zanimala. Pogotovo ne njegove sinove. Oni nikad neće vladati... Elizabeth im je to objasnila. »Strasser?« »Da?« »Tko su ti ljudi? Tvoji ljudi?« »Odlučni su i moćni. O imenima se ne može govoriti. Posvećeni su tome da se dignu iz poraza i ujedine europsku elitu.« Scarlett uperi pogled prema nebesima. Iznad niskih, sivih oblaka svjetlucale su zvijezde. Sivilo, crnilo i blistavo bjelilo. »Strasser?« »Što je?« »Kamo ćeš krenuti? Mislim, kad sve bude gotovo.« »U Heidenheim. Ondje živi moja obitelj.« »Gdje je to?« »Na pola puta između Miinchena i Stuttgarta.« Njemački časnik pogleda toga čudnog i ogromnog američkog dezertera. Dezertera, ubojicu, pomagača i podupiratelja svojih neprijatelja. »Sljedeće noći stići ćemo do Pariza. Dat ću ti novac. Jedan čovjek u Argenteuilu čuva moj novac.« »Hvala.« Ulster Scarlett pomaknu se. Zemlja mu je bila uza samo lice i snažno je vonjala. »Samo... Strasseru. Heidenheim je li to sve?« »To je sve.« »Daj mi ime, Strasseru.« »Na što ciljaš? Da ti dam ime?« »Upravo tako. Ime pod kojim češ me prepoznati kad te potražim. Strasser razmisli časak. »Vrlo dobro, Amerikaner. Odlučimo se za ime koje ćeš teško zaboraviti Kroeger.« »Tko je to?« »Kroeger kaplar Heinrich Kroeger kojega si ustrijelio u glavu na bojišnici MeuseArgonne.« U tri sata popodne 10. studenoga izdana je naredba za primirje. Ulster Stewart Scarlett kupio je motocikl i pojurio prema La Harraseeu i još dalje. Prema svojoj četi, 14. bataljunu. Prispio je do područja gdje je bila utaborena glavnina bataljuna i poče otuda tražiti svoju četu. Bilo je teško. Logor je bio pun pijanih vojnika smrdljivog zadaha. Nakon jutarnje zapovijedi uslijedila je masovna alkoholna histerija. Osim za B četu. B četa zakazala je zadušnice za paloga ratnog druga. Za potporučnika Ulstera Stewarta Scarletta, Američke ekspedicijske snage. Scarlett je sve to promatrao. Satnik Jenkins upravo je pročitao lijepi psalam posvećen mrtvima, a onda je, prigušenim glasom, pozvao vojnike na molitvu. »Bože koji si na nebesima...« Neki ljudi glasno su plakali. Bilo bi šteta sve to pokvariti, pomisli Scarlett. Dio dnevne zapovijedi pročitan njemu u čast glasio je: ... nakon što je sam uništio tri neprijateljska strojopuščana gnijezda, napao je i četvrto, koje je također uništio, spasivši tako mnogo savezničkih života. Nije se vratio pa je stoga proglašen mrtvim. Ipak, sve dok bitka nije završila tjedan dana kasnije,

potporučnik Scarlett podario je B četi nadahnjujući bojni poklič. »Za starog Rollya!« odjekivalo je i unosilo stravu među neprijatelje. Zahvaljujući beskrajnoj božjoj providnosti, potporučnik Scarlett vratio se u svoju četu dan nakon prestanka neprijateljstava. Iscrpljen i oslabljen, vratio se u slavu. Predsjedničkom naredbom dodjeljujemo mu... Nakon povratka u New York, Ulster Štewart Scarlett otkrio je da mu novi status heroja omogućuje činiti upravo ono što je želio. Ne samo što ničim nije bio ograničavan, daleko od toga, nego su mu sad opraštali i nepridržavanje nekadašnjih malih obveznosti, kao što je točnost dolaska i uobičajeno prihvaćanje rutinskih socijalnih ljubaznosti. To se od njega više nije očekivalo. Položio je najveći ispit u ljudskoj egzistenciji susret sa smrću. Istina, takvih poput njega bilo je na tisuće, ali malo ih je oficijelno proglašeno herojima, a nitko od njih nije, uz to, bio jedan Scarlett. Elizabeth, ponesena više nego što bi se to uopće moglo opisati, obasipala ga je svime što su pružali novac i moć. Čak je i Chancellor Drew prihvatio mlađeg brata kao starješinu obitelji. I tako je Ulster Stewart Scarlett uplovio u dvadesete godine stoljeća. Od samih vrhunaca društva pa do vlasnika tajnih točionica, svi su ga primali kao dobrodošlog prijatelja. Nije tome mnogo pridonosio svojim duhom ili razumijevanjem, ali je njegov doprinos ipak bio nešto vrlo specijalno. Sa svojom okolinom izvrsno se razumijevao. Njegovi životni zahtjevi svakako su bili nerazumni, ali to su bila nerazumna vremena. Potraga za užicima, izbjegavanje bilo čega bolnoga, užitak u postojećem bez ikakvih daljnjih ambicija to je bilo sve što je za sebe želio. Ili se pričinjalo da želi. U svakom slučaju ne ono što je želio Heinrich Kroeger. Dopisivali su se dvaput godišnje. Strasserova pisma bijahu adresirana na pretinac poštanskog ureda u središnjem Manhattanu. Travanj 1920. Dragi Kroegeru, sad je to i službeno. Dali smo novo ime i novi život odumrloj Radničkoj stranci. Sada je to Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka ali, molim te, dragi Kroegeru, nemoj te riječi uzimati odviše doslovno. Početak je veličanstven. Privlačimo mnogo ljudi. Ograničenja nametnuta Versaillesom užasna su. Prave od Njemačke ruševinu. Pa ipak, to je dobro. Dobro je za nas. Ljudi su bijesni i ne ljute se samo na pobjednike nego i na one koji su nas izdali iznutra. Lipanj 1921. Dragi Strasseru, vi imate Versailles, mi imamo Volsteadovuprohibiciju! Ali, ima u tome i nešto dobro... Svatko dobiva komad kolača, pa i ja dobivam svoj dio naš dio! Svatko treba neku uslugu, podmazivanje novcem, dostavu robe! Važno je poznavati prave ljude. Ubrzo ću ja biti taj »pravi čovjek«. Ne zanima me novac jebeš novac! Prepuštam ga žderonjama i podmitljivcima! Ja dobivam nešto drugo!

Nešto mnogo važnije... Siječanj 1922. Dragi moj Kroegeru, sve ide tako sporo. Tako bolno sporo, iako bi moglo biti drukčije. Depresija je nevjerojatna i postaje još teža. Puna kola novca ne vrijede više ništa. Adolf Hitler faktički je preuzeo položaj stranačkog predsjednika od Ludendorffa. Sjetit ćeš se kako sam ti jednom prilikom kazao da ima imena o kojima ne mogu govoriti? Ludendorff je bio jedan. Ne pouzdajem se u Hitlera. Ima u njemu nešto jeftino, nešto ljigavo. Listopad 1922. Dragi Strasseru, ljeto je bilo dobro, jesen će biti bolja, a zima upravo veličanstvena! Ta prohibicija kao da je skrojena po mjeri! Ludo je! Treba imati samo malo novca i već si u biznisu!... I to, kakvom biznisu! Moja organizacija jača. Mašinerija je upravo onakva kakvu bi ti volio savršena. Srpanj 1923. Dragi moj Kroegeru, zabrinut sam. Odselio sam se na sjever i možeš me pronaći na adresi koju niže prilazem. Hitler je budala. KadjePoincareupaouRuhr, to je bila njegova šansa da ujedini cijelu Bavarsku politički. Ljudi su spremni. A li oni žele red, a ne kaos. Umjesto toga, Hitler lupeta i bjesni, a koristi se onom starom budalom Ludendorffom da mu stvori ugled. Učinit će nešto ludo, osjećam to. Pitam se ima li mjesta u stranci za nas obojicu? Na sjeveru radimo iznimno mnogo. Neki bojnik Buchrucker osnovao je Crni Reichswehr, široku oružanu silu kojoj bismo se mogli dopasti. Nedavno sam se susreo s Buchruckerom. Vidjet ćemo. Rujan 1923. Dragi Strasseru, od lanjskog listopada cijela je godina bila bolja nego što sam mogao i sanjati! To je šaljivo ali netko može pronaći nešto u svojoj prošlosti, nešto što možda i mrzi i shvatiti kako je to možda najbolje moguće oružje. Imam ga. Vodim dva života ijedan se nikad ne susreće s onim drugim! Kako to kažem sam sebi, manipulacija je upravo sjajna! Mislim da bi mogao biti zadovoljan što nisi ubio svoga prijatelja Kroegera onda u Francuskoj. Prosinac 1923. Dragi moj Kroegeru, odlazim smjesta na jug! Munchen je bio prava propast. Upozoravao sam ih neka se ne pouzdaju bezrazložno u neki puč. Trebao je to biti politički potez ali nisu me htjeli poslušati. Hitler će dobiti dugu zatvorsku kaznu, što god naši »prijatelji« pokušavali. Sam Bog zna što će biti s jadnim starim Ludendorffom. Von Seeckt je uništio Buchruckerov Crni Reichswehr. Zastoje to bilo potrebno? Svi želimo istu stvar. Depresija je sada zamalo katastrofalna. Uvijek se međusobno potukupogrešni ljudi. Židovi i komunisti uživaju u tome, bez sumnje. Ova je zemlja poludjela. Travanj 1924. Dragi Strasseru, prvi put suočio sam se s nekom stvarnom opasnošću ali sad je sve u redu. Sjećaš li se, Strasseru? Važan je nadzor... Problem je zapravo jednostavan odviše ljudi stremi k istoj stvari. Svatko hoće biti glavni! Za svakoga ima mjesta, ali nitko u to ne vjeruje.

Sve je upravo onako kako ti opisuješ međusobno se tuku upravo oni ljudi koji to ne bi smjeli. Ipak, zamalo sam dogotovio ono što sam započeo. Uskoro ću imati na popisu tisuće! Tisuće! Koji će činiti ono što mi želimo! Siječanj 1925. Dragi moj Kroegeru, ovo je moje posljednje pismo. Šaljem ga iz Ziiricha. Nakon što je pušten iz zatvora, Herr Hitler ponovo je preuzeo vodstvo stranke i moram priznati da među nama postoje duboke podjele. Možda će one biti razriješene. I ja imam svoje sljedbenike. Prijeđimo na stvar. Svi smo pod najstrožim nadzorom. Weimar nas se plaši s razlogom. Uvjeren sam da se prati moja pošta, telefon i sve što činim. Nema više izgleda. AH, trenutak se približava. Razrađen je smion naum i ja sam sebi dopustio slobodu da predložim uključenje i Heinricha Kroegera. To je majstorski plan, fantastičan plan. Potražit ćeš markiza Jacquesa Louisa Bertholdea iz londonske tvrtke Bertholde i sinovi. Do sredine travnja. Jedino ime koje on zna kao i ja, uostalom jest Heinrich Kroeger. Sjedokosi čovjek od šezdeset tri godine sjedio je za uredskim stolom, dok se kroz prozor mogla vidjeti washingtonska K ulica. Zvao se Benjamin Revnolds. Za dvije godine otići će u mirovinu. Ali do tada bit će odgovoran za djelovanje jedne službe bezopasna imena koja je bila pridodana Odjelu unutarnjih poslova. Služba se zvala Vanjske usluge i računovodstvo. Manje od pet stotina ljudi znalo ju je pod kraćim nazivom, Grupa dvadeset. Služba je dobila taj nadimak zbog svoga podrijetla: skupinu od dvadest računovođa poslali su Unutarnji poslovi u potragu za sve većim sukobom interesa medu političarima koji su dodjeljivali državni novac i onih koji su ga primali. S ulaskom Amerike u rat i širenjem industrija potrebnih za podržavanje ratnog napora, do čega je došlo preko noći, Grupa dvadeset dobila je posla preko glave. Dodjeljivanje ugovora za proizvodnju streljiva i oružja poslovnim ljudima širom zemlje zahtijevalo je danonoćno praćenje, što je nadilazilo mogućnosti ograničenog broja računovođa. Ipak, umjesto da se poslovi službe proširuju, odlučeno je da ona bude upotrebljavana samo u najosjetljivijim ili najneugodnijim slučajevima. A i takvih je bilo sasvim dovoljno. Međutim, ti računovođe bijahu pravi stručnjaci. Nakon rata čuli su se prijedlozi da se Grupa dvadeset raspusti, ali svaki put iskrsnuo je neki problem koji je zahtijevao njihove sposobnosti. Općenito uzevši, to su bili problemi s javnim službenicima na visokim položajima koji su nešto dublje zagrabili u državnu riznicu. U iznimnim slučajevima Grupa dvadeset prihvatila se i zadataka koje su, zbog niza razloga, odbijale druge službe. Kao što je, primjerice, bio uskuhani kotao Scarlatti s kojim se nije htio pozabaviti Odjel Financija. »Zašto, Gloveru?« upita sjedokosi čovjek. »Pitanje glasi zašto?« Uz

pretpostavku da postoji makar jedna unca optužnog tvoriva, zašto?« »Zašto ljudi krše zakon?« Čovjek, desetak godina mlađi od Revnoldsa, odgovorio mu je protupitanjem. »Radi profita. A prohibicija omogućuje goleme profite.« »Ne! Grom i pakao, ne!« Revnolds se zavrti u stolici i udari lulom o stol. »Nemate pravo! Taj Scarlatti ima više novca nego što to nas dvojica možemo i zamisliti. Bilo bi to kao kad bismo rekli da Melloni namjeravaju otvoriti kladionicu u Philadelphiji. To nema smisla... Hoćete li mi se pridružiti s pićem?« Bilo je već prošlo pet popodne i suradnici Grupe dvadeset već su bili otišli s posla. Ostao je samo Ben Revnolds i taj čovjek koji se zvao Glover. »Bene, vi me zapanjujete«, reče Glover nasmiješivši se. »Onda idite dovraga. Ja ću se već snaći.« »Učinite li što, prijavit ću vas... Je li roba dobra?« »Najbolja kod starog Blightya, kažu mi.« Reynolds uze iz gornje ladice kožom opšivenu bocu, zatim dvije čaše za vodu s pladnja na stolu i usuli piće. »Ako ne prihvaćate profit kao objašnjenje, Bene, koji vrag vam još ostaje?« »Proklet bio ako znam«, odvrati stariji čovjek, ispijajući. »Što kanite učiniti? Koliko shvaćam, nitko drugi ne želi učiniti bilo što.« »Da, gospo'n. To jest ne, gospo'n. Nitko to ne želi ni taknuti... oh, već će se osvetiti nekom gospodinu Smithu ili gospodinu Jonesu. Optužit će nekog bijednika iz East Orangea u državi New Jersev, čim mu pronađu jedno bure u podrumu. Ali, ovoga neće ni dotaknuti!« »Zastranili ste, Bene.« »Ta tvrtka je Scarlatti Industries! Oni imaju krupne i moćne prijatelje u Washingtonu! Upamtite, i Odjelu financija potreban je novac. Tu će ga naći.« »Što ćete učiniti, Bene?« »Želim otkriti zašto mamut zabija kljove u ptičju hranu.« »Kako?« »S Canfieldom. On je i sam sklon ptičjoj hrani, jadni kurvin sin.« »On je dobar čovjek, Bene.« Gloveru se nije svidio Revnoldsov uvredljivi način. Volio je Matthewa Canfielda. Bio je uvjeren da je on nadaren i brz. Osim što mu je nedostajao novac za stjecanje bolje naobrazbe, pred tim mladim čovjekom bila je budućnost. Zapravo, bio je predobar za državnu službu. Mnogo bolji nego njih obojica... Svakako, bolji od njega samoga, Glovera, kojemu više nije bilo stalo ni do čega. A bilo je malo ljudi boljih od Revnoldsa. Benjamin Revnolds pogleda svoga podređenoga. Kao da je čitao njegove misli. »Da, on je dobar čovjek... Sad je u Chicagu. Pođite i pozovite ga. Negdje ćete pronaći njegov radni raspored.« »Imam ga u stolu.« »Onda"ga dovedite ovafn&kdcrlsutra navečer.« Matthew Canfield, računovođa, ležao je u spavaćim kolima i pušio pretposljednju cigaru iz kutije. Na pruzi New York Chicago u putničkim vagonima nisu prodavali te tanke cigare, pa je on udisao svaki dim s osjećajem žrtvovanja. Rano ujutro doputovat će u New York, prijeći zatim u prvi

sljedeći vlak za jug i dospjeti do Washingtona prije roka. Revnoldsa će se to više dojmiti nego kad bi došao navečer. Tako će pokazati da je on, Canfield, sposoban brzo riješiti problem, i to bez ostataka. Naravno, s ovim njegovim trenutačnim poslom to je bilo teško. Prethodni zadatak zaključio je još prije nekoliko dana, ali je ostao u Chicagu kao gost senatora kojega je trebao suočiti s optužbama za plaćanje nepostojećih službenika. Pitao se zašto ga sada zovu u Washington. Uvijek se pitao zašto ga zovu natrag. Pitao se to zato što nikad nije mogao pomisliti da je posrijedi neki novi zadatak, nego da je, nekako, Washington zaključio da je on sad na redu. Grupa dvadeset mogla bi zaključiti da je on sad na redu. Mogli bi ga suočiti s nečim. I to s dokazima. Ipak, bilo je to nevjerojatno. Još se nije dogodilo. Matthew Canfield bio je profesionalac niže razine, priznavao je to sam sebi 76 ali ipak profesionalac. I nije imao što sebi prigovarati. Imao je argumente za svaki novčić kojega je iščačkao. Ipak, zašto ne? Nikad nije uzimao odviše. On i njegova majka nešto su zaslužili. Na trgovini njegova oca šerifovu obavijest dao je postaviti federalni sud iz Tutse, Oklahoma. Federalni sudac ustvrdio je kako je posrijedi nenamjerni bankrot. Vlada nije htjela prihvatiti nikakva objašnjenja, držeći se činjenice da otac nije mogao platiti svoje dugove. I Čovjek je mogao raditi četvrt stoljeća, podizati obitelj i poslati sina na državno sveučilište ostvariti, riječju, tolilko mnogo snova, da bi mu onda sve bilo razoreno udarcem drvenog čekića po mramornoj ploči u sudnici, j Canfield nije imao što sebi prigovarati. »Imamo novi posao za vas, Canfielde. Sve je jednostavno. Nema teškoća.« »Lijepo, gospodine Revnolds. Uvijek sam spreman.« »Znam da jeste... Počet ćete za tri dana na molu trideset sedam newyorške carinarnice. Reći ću vam sve što znam.« Ali Benjamin Revnolds ipak nije rekao Canfieldu sve što je znao. Želio je da Canfield popuni praznine koje je upravo Revnolds ostavio takvima. Padrone Scarlatti djelovao je na molima Zapadne strane onima sa srednjim brojevima eto, toliko su znali. Ali netko ga je morao uhvatiti. Netko ga je morao identificirati ne obavijestivši ga prethodno. To je bilo izričito važno. Ako bi to itko mogao učiniti, onda je to bio Canfield. Čini se da ga je privlačio mračni svijet potplaćivanja, mita i korupcije. Učinio je svoje. U noćnoj smjeni 3. siječnja 1925. Matthew Canfield, carinski inspektor, provjerio je specifikacije na parobrodu GenoaStella i zatim domahnuo predradniku da može početi istovarivati sanduke s vunom Como iz jednog spremišta. A onda se dogodilo. Isprva jedna raspra, a onda tučnjava. Posada broda GenoaStella nije htjela da joj bilo tko zapovijeda što će istovariti. Naredbe je dobivala od nekoga drugoga. Sigurno ne od nekakva

američkog carinika. Dva tovara ispala su s dizalice i ispod slamnate ambalaže osjetio se prepoznatljiv vonj čistog alkohola. Sva momčad na doku kao da se smrznula. Nekoliko ljudi otrčalo je do telefonskih govornica, a stotinjak majmunolikih tjelesa okupilo se oko tereta, spremnih svojim metalnim kukama spriječiti uljeze. Prva prepirka zaboravljena je. Zaboravljena je i tučnjava kukama. Kontrabanda je njihov život i oni bi bili spremni umrijeti braneći je. Canfield, koji se uspeo uza stube do staklom zaštićene kabine visoko iznad mola, promotrio je bijesnu gomilu. Između ljudi na molu za istovar i mornara s broda GenoaStella počelo je nadvikivanje. Petnaestak minuta protivnici su psovali jedni druge, prateći svoje povike prostačkim gestama. Ali nitko nije povukao oružje. Nitko se nije nabacio ni kukom ni nožem. Čekali su. Canfield shvati da nitko od carinika nije ni pokušao dozvati snage reda. »Za ime Kristovo! Dajte, dovedite policiju!« Četiri čovjeka u kabini s Canfieldom šutjela su. »Jeste li me čuli? Zovite policiju!« Prestrašena četvorka u carinskim odorama i dalje se oglašavala jedino šutnjom. Napokon netko progovori. Stajao je uz Matthewa Canfielda i kroz staklenu pregradu promatrao gangstersku vojsku okupljenu dolje. »Nitko neće zvatipolieifu, mfedi««. Neće to učiniti ako se želiš i sutra pojaviti na moiw.« »Pojaviti se sutra bilo gdje«, dodade drugi čovjek koji je mirno sjedio. Iz svoga radnog stolića izvukao je novine. »Zašto nećete. Nekoga bi dolje mogli ubiti!« »Sredit će to među sobom«, reče stariji carinik. »Iz koje si luke došao?... Erie?... Sigurno ondje imate drugačija pravila. Za brodarenje po jezerima postoje druga pravila...« »To su budalaštine!« Treći čovjek približi se Canfieldu. »Slušaj, seljo, brini se za vlastite poslove, može?.« »Kakve su to bljezgarije? Ponavljam, kakve su to bljezgarije?« »Ovamo, seljo.« Treći čovjek, čije slabašno tijelo i usko lice kao da su bili izgubljeni pod prevelikom odorom, uze Canfielda za lakat i povuče ga u kut. Iako su zurili u dva čovjeka, ostali su se pretvarali kao da ne primjećuju. Bili su zabrinuti, čak prestrašeni. »Imaš li ženu i djecu?« upita čovječuljak mirno. »Ne... što onda?« »Mi ih imamo. To je posrijedi.« Čovječuljak zavuče ruku u džep i izvuče nekoliko novčanica. »Evo, ovdje je šezdeset dolara... Nemoj ljuljati čamac, jasno? Ne bi bilo dobro zvati policiju. Stradao bi.« »Isuse! Šezdeset dolara!« »Dvotjedna plaća, momče. Provedi se.« »Dobro, dobro. Hoću.« »Eno ih dolaze, Jesse.« Stariji čovjek uz staklo prošapta to čovjeku uz Canfielda. »Dođi, seljo. Nauči nešto«, reče čovjek s novcem, povukavši Canfielda do prozora nad molom. Dolje, na ulazu za vozila, Canfield vidje kako jedan za drugim ulaze dva velika automobila; prvi automobil zatim je ušao u skladište. Nekoliko ljudi u tamnim

ogrtačima izišlo je iz prvog vozila; zatim su se zaputili prema lučkim radnicima koji su stajali uz polomljenu robu. »Što to rade?« »To su gorile, momče«, odgovori čovjek koji se zvao Jesse. »Oni obrađuju.« »Obrađuju, što?« »Ha!« doviknu grlenim glasom čovjek s novinama uz stolić. »Obrađuju ono što treba urediti. Ne što, nego koga!« Ljudi u ogrtačima ukupno petorica počeše obilaziti utovarivače i istiha s njima razgovarati. Obraz uz obraz, pomisli Canfield. Neke utovarivače prijateljski su gurkali i tapšali po ramenima. Nalikovali su čuvarima zooa koji primiruju životinje. Dva čovjeka uspeše se pokretnim mostom na brod. Njihov šef, koji je nosio bijeli pusteni šešir i sad očito bio glavni među preostalom trojicom, osvrnu se za automobilima a zatim pogleda gore, prema staklom prekrivenoj kabini. Kimnu glavom i poče se penjati uza stube. Javi se Jesse. »Ja ću to srediti. Neka se ostali ne miču.« Otvori vrata i stade na čeličnu platformu očekujući čovjeka u bijelom pustenom šeširu. Canfield je kroz staklo vidio kako dva čovjeka razgovaraju. Onaj sa šeširom smijuljio se, čak miroljubivo. Ali u njegovim očima vidjela se tvrdoća, strogost u očima. Zatim mu se na licu pojavi zabrinutost, potom ljutnja, a onda dvojica uđoše u kabinu. Promatrali su Matthewa Canfielda. Jesse otvori vrata. »Ti, Cannone. Mitchu Cannone, dođi ovamo.« Uvijek je bilo bolje služiti se lažnim imenom koje počinje vlastitim početnim slovima. Nikad se ne može znati tko će vam poslati božični poklon. Canfield je izišao na čeličnu platformu, dok se čovjek pod bijelim pustenim šeširom spustio na cement mola. »Siđi dolje i potpiši nalog za premetačinu.« »Momče, što to govoriš?« 80 »Rekao sam ti siđi dolje i potpiši papire! Žele utvrditi jesi li čist.« Jesse se nasmiješi. »Ovdje su velike budže... Dobit ćeš još novca... ali meni pripada pedeset posto, jasno?« »Da«. Cannon je to rekao oklijevajući. »Razumijem.« Poče se spuštati gledajući čovjeka koji ga je čekao. »Ovdje si novi, zar ne?« »Jesam.« »Odakle si?« »S jezera Erie. Na jezeru ima mnogo posla.« »Na čemu radiš?« »Kanadska roba, što bih drugo?... Dobra je pijaca ta kanadska roba.« »Mi uvozimo vunu! Vunu Como. »Dabogme. Sigurno, prijatelju. Na jezeru Erie to zovu kanadskim krznom, tkaninama...« Canfield namignu podređenom na obali. »Dobra, meka roba, je li?« »Gledaj, momče. Pametnjakovići nam ovdje nisu potrebni.« »Dobro... Kao što sam rekao, vuna.« »Pođi do otpremnika... Potpisat ćeš za teret.« Canfield se zaputi s ljudinom do otpremničke kabine, gdje mu neki čovjek gurnu u ruku karton s papirima. »Piši jasno i navedi pravi dan i vrijeme«, naredi mu čovjek u kabini. Kad je Canfield to učinio, obrati mu se prvi čovjek. »Dobro je... pođi sa mnom.« Povede Canfielda prema automobilima. Računovođa

je mogao vidjeti dvojicu kako razgovaraju na stražnjem sjedalu drugog automobila. U prvim kolima bio je samo vozač. »Pričekaj ovdje.« Canfield se pitao zašto je izdvojen. Je li nešto krenulo krivo u Washingtonu? Zapravo, nije bilo dovoljno vremena da bi bilo što moglo krenuti krivo. Na molu se zamijetila gužva. Dvojica gorila koji su se popeli na brod sad su niz most vodili čovjeka u odori. Canfield shvati da je to kapetan broda GenoaStella. Čovjek sa bijelim pustenim šeširom naslonio se kroz prozor drugog automobila i nešto razgovarao s dvojicom unutra. Nisu zapazili gužvu na molu. Krupni čovjek otvori vrata automobila i iz kola iziđe neki kratak, vrlo taman Talijan. Nije bio viši od pet stopa i tri inča. Talijan pozva knjigovođu da se približi. Izvuče iz džepa smotuljak novčanica i izdvoji nekoliko. Imao je izrazito stran izgovor. »Ti novi čovjek?« »Da, gospodine.« »Jezero Erie? Je li tako?« »Da, gospodine.« »Kako je ime?« »Cannon.« Talijan pogleda čovjeka pod bijelim šeširom. On slegnu ramenima, »Non conosco...« »Evo.« Talijan pruži Canfieldu dvije novčanice od pedeset dolara. »Ti budeš dobar momak... Mi čuvamo dobre momke, žarne. Maggiore?... Mi pazimo i na momke koji nisu tako dobri... Capisce?« »Sigurno! Velika hvala...« Toliko je računovođa dospio izgovoriti. Dvojica koji su pratili kapetana broda došli su do prvog automobila. Čvrsto su ga držali i gurali protiv njegove volje. »Lascia mi! Lascia mi! Maiali!« Kapetan se pokuša osloboditi stiska dvojica, tipova. Zamahivao je ramenima natrag i naprijed, ali bez uspjeha. Mali Talijan maknu Canfielda ustranu dok su gorile predvodile kapetana. On i dvojica njegovih uznika počeli su vikati u isti mah. Talijan je slušao i zurio u kapetana. A onda onaj drugi čovjek, koji je ostao na straženjem sjedalu automobila promoli glavu, napola u sjeni. »Sto je posrijedi. O čemu to oni galame, Vitone?« »Ovaj commandante ne voli posao kojim se bavimo, Padrone. Kaže da nam neće dopustiti daljnji istovar.« »Zašto ne?« »Si rifiutil« vrisnu kapetan, osjećajući o čemu se razgovaralo, ali ne razumijevajući riječi. »Kaže da ne vidi one koje poznaje. Kaže da nemamo prava na njegov brod! Htio bi telefonirati.« »Ma nemoj«, javi se mirnim glasom čovjek iz sjene. »Točno znam komu bi se htio javiti.« »Dopustit ćeš mu?« upita mali Talijan. »Ne budi lud, Vitone... Govori uljudno. Smiješi se. Domahni onima na brodu. Svi vi!... Budale, taj brod je bačva baruta, budale!... Neka misle da je sve u redu.« »Dabogme. Dabogme, Padrone.« Svi se oni počeše smijati i domahivati, osim kapetana koji se bjesomučno pokušavao osloboditi. Sve je to djelovalo šaljivo, pa bi se i Canfield najradije nasmijao da nije presreo pogled onoga iz automobila. Računovođi se učinilo da je to lice bilo zgodno upadljivo bi bila prava riječ. Premda je rub šešira

donekle zaklanjao lice, Canfield zapazi da su osobne crte oštre, orlovske, izrazite. Ono što se osobito dojmilo računovođe bile su oči. Bile su to svijetloplave oči. Pa ipak, Talijan ga je oslovljavao s »padrone«. Canfield pomisli kako, možda, ima i plavookih Talijana, ali on još nije vidio ni jednoga. Sve je bilo neobično. »Što da radimo, Padrone}« upita mali čovjek koji je Canfieldu dao stotinu dolara. »A što misliš, junačino? On je gost na našoj obali, zar ne? Budi uljudan, Vitone... Odvedi kapetana i... pusti ga neka telefonira.« Zatim čovjek sa svijetloplavim očima spusti glas. »I ubij ga!«. Mali Talijan lagano mahnu glavom prema ulazu u molo. Dvojica što su neprekidno stajala uz čovjeka u odori gurnuše ga naprijed, kroz široka ulazna vrata u mrak noći. »Chiama nostri amici...«, dobaci gorila s desne kapetanove strane. Ali kapetan se opirao. Kad su izišli, Canfield vidje, pod mutnom svjetiljkom iznad vrata, kako se kapetan žestoko otima dvojici pratilaca. Jedan od njih izgubi ravnotežu. Kapetan zatim udari obim šakama onoga drugog, dovikujući mu nešto na talijanskom. Čovjek koji je bio odgurnut ponovo zadobi ravnotežu i izvuče nešto iz džepa. Canfield nije mogao razaznati što. A onda vidje što je to. Nož. Čovjek iza kapetana zari ga u njegova nezaštićena leda. Matthew Canfield navuče dublje štitnik svoje carinske kape i poče se udaljavati od automobila. »Hej! Carinik!« Oglasio se plavooki čovjek sa stražnjeg sjedala. »Slušaj! Jezero Erie!«, poče lajati mali Talijan. Canfield se okrenu. »Nisam vidio ništa. Baš ništa!« Pokušao se nasmiješiti ali mu nije išlo. Plavooki čovjek tako je zurio u njega da je Canfield počeo žmirkati i skrivati lice ispod štitinika. Mali Talijan kimnu vozaču prvog automibila. Vozač iziđe i privuče se iza računovođinih leđa. »Porta lui fuori vicin'a l'acqual Sensa fuccide! Corteddo!« doviknu mu mali. Vozač udari Canfielda u slabine i poče ga gurati prema izlazu. »Heh, slušaj me! Nisam vidio ništa! Sto to hoćeš od mene?... Daj, molim te!« Matthewu Canfieldu zapravo nije bio potreban odgovor. Točno je znao što hoće s njime. Žele njegov beznačajni život. Čovjek iza njega i dalje ga je gurao i poticao naprijed. Zatim oko zgrade. Duž puste strane mola. Dva štakora šmugnuše ispred Canfielda i njegova dželata. S onu stranu zidova skladišnog prostora mogla se čuti svađa. Rijeka Hudson oplakivala je goleme potpornje mola. Canfield stade. Jednostavno, više nije mogao hodati. Bol u njegovu želucu bio je bol strave. »A les ta chi\... Miči se!« zapovjedi mu čovjek, zabivši revolversku cijev u Canfieldova rebra. »Slušaj me.« Canfield je odustao od pokušaja da učini svoj glas grubim. »Ja sam vladin čovjek! Ako mi nešto učiniš, uhvatit će te! Kad se to otkrije, tvoji te prijatelji neće moći štititi...« »Miči se!« S rijeke se začuo brodski rog. Drugi mu je odgovorio. A

onda se začu dug, vriskav i prodoran zvuk sirene. Dolazio je s broda GenoaStella. Bio je to signal, očajnički signal, koji nije prestajao. Zvuk je parao uši. To je zbunilo moralo je zbuniti čovjeka s revolverom iza Canfieldovih leđa. Računovođa zgrabi čovjekov zglob, ne puštajući ga i izvijajući ga svim silama. Čovjek ustremi ruku prema Canfieldovu licu i žabi prste u njegove oči, gurajući ga i dalje prema čeličnom zidu zgrade. Canfield zgrabi zglob još snažnije, još snažnije, a onda drugom rukom uhvati čovjeka za ogrtač i gurnu ga prema zidu istim smjerom kojim ga je čovjek dotad gurao izmaknuvši se u posljednji čas tako da je dželat lupio o čelik. Revolver ispade iz Sicilijančeve ruke. Canfield mu žabi koljeno među noge. Talijan vrisnu grlenim glasom nekoga tko je prestravljen. Canfield ga gurnu prema tlu i čovjek se, dahćući i ječeći, otkotrlja prema rubu mola, skvrčen u užasu. Računovođa zgrabi njegovu glavu i poče njome udarati o masivno drvo. Koža puče i krv poče curiti iz lubanje. Bilo je sve gotovo za manje od jedne minute. Dželat Matthewa Canfielda bio je mrtav. Vriskavi zvuk sirene s broda GenoaStella čuo se i dalje, kao da se pojačavao. Galama na utovarnom dijelu mola dostigla je crescendo. Canfield pomisli da se brodska posada otvoreno pobunila. Sigurno su očekivali naredbe svoga kapetana, a kako njih nije bilo, zaključili su da je umoren ili barem zarobljen. Ćulo se nekoliko pucnjeva, jedan za drugim. Zatim staccato zvuk automata pa novi vrisci, novi glasovi strave. Računovođa se nije mogao vratiti do prednjeg dijela zgrade; netko će sigurno odande izići i početi se osvrtati za njegovim dželatom. Zavalja tijelo mrtvog Sicilijanca preko ruba mola i začu pljusak u vodi. Sirena broda GenoaStella napokon je utihnula. Počela se slijegati i galama. Netko je, dakle, preuzeo nadzor. A na prednjem dijelu mola iskrsnuše dva čovjeka. Dovikivali su. »La Tona! Hej, La Tona! La Tona...« Matthew Canfield skoči u prljavu vodu Hudsona i poče plivati koliko je mogao brže u svojoj teškoj carinskoj odori. Plivao je prema sredini rijeke. »Imali ste mnogo sreće«, reče Benjamin Revnolds. »Znam, gospodine. I zahvalan sam što je sve gotovo.« »Jasno mi je da mi nismo pozvani baviti se takvim stvarima. Uzmite tjedan dana dopusta. Odmorite se.« »Zahvaljujem, gospodine.« »Glover će doći za nekoliko minuta. Još je prilično rano.« Zaista, bilo je rano: šest i petnaest ujutro. Canfield je doputovao u Washington nešto prije četiri, ali se nije usuđivao otići u svoj stan. Nazvao je Benjamina Revnoldsa kući i on mu je rekao neka krene do ureda Grupe dvadeset i ondje ga čeka. Otvoriše se vanjska vrata i Reynolds doviknu: »Glover? Jeste li to vi?« »Jesam. Isuse! Još nije šesti trideset... ogavna noć. Unuci su mi došli u posjet.« Glas je bio umoran, a kad

je Glover ušao, vidjelo se da je čovjek još umorniji.... »Zdravo, Canfielde. Što ti se dogodilo?« Računovođa Matthew Canfield ispriča sve redom. Kad je dovršio, Revnolds reče Gloveru: »Telefonirao sam carini na jezeru Erie njegovi osobni dokumenti već su bili uklonjeni. Momci iz New Yorka pregledali su njegovu tamošnju sobu. Nije bila ni pipnuta. Je li ostalo još nešto o čemu bismo se trebali brinuti?« Glover pomisli trenutak. »Da. Vjerojatno... Ako krene potraga za njegovim dokumentima s jezera Erie a sigurno hoće proširimo glas po dokovima da je Canfield... Cannon... bilo lažno ime plaćenog ubojice... Da je uhvaćen u Los Angelesu ili San Diegu ili negdje drugdje... i ubijen. Pobrinut ću se za to.« »Dobro... A sada, Canfieldu, pokazat ću vam nekoliko fotografija. Neću o njima ništa reći... ali vi vidite možete li ih identificirati.« Benjamin Revnolds ode do ormara za spise i otvori ga. Uze jedan omot i vrati se svome stolu. »Evo.« Izvuče pet fotografija tri uvećanja novinskih snimaka i dvije snimke iz zatvora. Canfieldu je trebalo manje od sekunde. »To je on! To je onaj kojeg je malac oslovljavao padronel« »Padrone Scarlatti«, reče Glover tiho. »Jeste li u to apsolutno sigurni?« »Siguran sam... A ako uz to ima i plave oči, prisegnut ću na Sveto pismo.« »Biste li mogli prisegnuti na sudu?« »Naravno.« »Dajte, Bene!« prekide ga Glover, koji je znao da bi takav postupak Matthewa Canfielda značio za Canfielda smrtnu presudu. »Samo pitam.« »Tko je on?« reče Canfield. »Da. Tko je on?... Što je on?... Najprije, nisam siguran da bih vam trebao odgovoriti, ali ako načtete neki drugi put a mogli biste to lako iskrsla bi opasnost.« Revnolds okrenu fotografije. Na 87 njihovoj stražnjoj strani bilo je debelom crnom olovkom ispisano neko ime. »Ulster Stewart Scarlett rođen Scarlatti«, pročitao je naglas računovođa. »Dobio je ratno odličje, zar ne? Milijunaš.« »Da, točno je i jedno i drugo«, odgovori Revnolds. »Ova identifikacija mora ostati tajnom. Hoću reći, mora ostati totalnom tajnom. Jesmo li se razumjeli?« »Naravno.« »Mislite li da bi vas mogao itko prepoznati među onima od prošle noći?« »Ne vjerujem. Svjetlo je bilo loše, a ja sam imao kapu navučenu na lice i pokušao sam hodati kao gorila... Ne, ne vjerujem.« »Dobro. Obavili ste dobro posao. Naspavajte se.« »Zahvaljujem.« Računovođa iziđe, zatvorivši vrata za sobom. Benjamin Revnolds pogleda fotografije na svome stolu. »Padrone Scarlatti, Gloveru.« »Vratite ih u Odjel financija. Dobili ste sve što vam je bilo potrebno.« »Ne mislite li... Nećemo ništa postići, osim ako ne želimo otjerati Canfielda u grob.... Pa što onda, čak i u tom slučaju? Scarlati nije snimljen kako potpisuje čekove. On je samo 'promatran u društvu sa...' O njemu se tek 'čulo da je izdao naredbu...' Komu? Tko će to

posvjedočiti? Riječ bezveznog vladinog službenika protiv riječi slavnoga ratnog junaka? Sina Scarlattijevih?... Ne, možemo samo zaprijetiti... A i to će možda biti dovoljno.« »Tko će zaprijetiti?« Benjamin Revnolds zabaci se u naslonjač i poče tiještiti prste jedne ruke prstima druge. »Ja ću... ja ću razgovarati s Elizabethom Scarlatti.... Želim doznati zašto.« Ulster Stewart Scarlett iziđe iz taksija na uglu Pete avenije i 54. ulice i dovrši pješice preostali kratki put do svoje kuće od crvene cigle. Ustrča uza stube do teških kućnih vrata koja se otvoriše pred njim. Zalupi ih i zastade trenutak u golemom predvorju, lupkajući nogama koje su promrzle od veljačke hladnoće. Baci ogrtač na stolicu, zatim prođe kroz francuska vrata i uđe u prostrani dnevni boravak. Upali svjetiljku... Bila su tek četiri sata popodne, ali već se mračilo. Uputi se od stola do kamina i zadovoljno utvrdi da je posluga poslagala kako treba panjeve i potpalu. Zapali potpalu i poče promatrati plamenove koji su se širili kaminom. Uhvati se za kaminsku ogradu i osloni se, bliže toplini. Oči su mu bile na istoj visini s priznanjem za dobivenu Srebrnu zvijezdu, zlatom uokvirenu na sredini zida. Podsjeti se kako još mora upotpuniti to priznanje iznad kamina. Uskoro će doći trenutak kad će se moći istaknuti i to priznanje. Kao podsjetnik svakomu tko uđe u kuću. Bio je to tek trenutačni otklon pozornosti. Misli mu se vratiše do uzroka njegove ljutnje. Njegova bijesa. Glupo. Prokleti bili, ništarije! Nečist! Smeće! 89 Ubijena četiri mornara s GenoaStelle. Kapetanovo tijelo pronađeno u napuštenoj obalnoj baraci. To su mogli preživjeti. Mogli su preživjeti pobunu posade. Molima je vladalo nasilje. Nisu mogli preživjeti uz La Tonino tijelo zaglavljeno uz obalu, pedeset jarda daleko od broda. Teretnjaka koji je prevozio kontrabandu. La Tona! Tko ga je ubio? Ne valjda onaj tupi i nespretni carinik... Kriste, ne!... La Tona bi mu progutao muda i ispljunuo ih cereći se! La Tona je bio podli ubojica. Najgora vrsta ubilačkog nasilnika. Nešto će početi vonjati. Gadno vonjati. Nema mita koje bi to moglo spriječiti. Pet umorstava na molu broj trideset sedam, samo u jednoj noćnoj smjeni. La Tona će ih odvesti na trag Vitoneu. Mali Don Vitone Genovese. Prljavi mali ništavnik, pomisli Scarlett. Dobro, mogao se povući. Imao je što mu je trebalo. Više nego što je trebalo. Strasser bi bio zadivljen. Svi bi bili zadivljeni. Ulster Scarlett pripali cigaretu i uputi se do malih vrata lijevo od kamina. Izvadi ključ, otključa bravu i ude. Prostorija je, kao i pristupna vrata, bila malena. Nekad je to bila priručna ostava za vino, koja je pretvorena u minijaturni ured sa stolom, stolicom i dva teška čelična ormara za dokumente. Na obim vratima ormara visio je veliki i okrugli kombinacijski lokot. Scarlett upali svjetiljku na stolu i uputi se do prvog ormara.

Cučnu uz donji dio ormara, okrenu kombinaciju i izvuče ladicu. Izvadi iz nje debelu, u kožu uvezanu bilježnicu i stavi je na stol. Sjede i otvori je. Bilo je to njegovo remek djelo, proizvod pet godina savjesnog školovanja. Poče listati stranice pažljivo i precizno umetnute u prstenove, s tkaninom koja je učvršćivala svaku rupicu. Svaka natuknica bila je 90 jasno označena. Nakon svakog imena slijedilo je kratko objašnjenje, ako se moglo do njega doći, i zatim kratak životopis položaj, financije, obitelj, budućnost ako je kandidat imao za nju dovoljno jamstvo. Stranice su bile naslovljene i poslagane po gradovima i državama. Indeksne pločice različitih boja išle su duž ruba, od vrha bilježnice do dna. Remek djelo! Bili su to podaci o svakoj osobi važnoj i nevažnoj koja se na bilo koji način okoristila operacijama organizacije Scarlatti. Od kongresmena koje su obilato podmićivali njihovi podređeni do korporacijskih šefova koji su »investirali« u divlje, potpuno nelegalne spekulacije, ali nikad uz sudjelovanje Ulstera Stewarta Scarletta osobno, nego posredstvom njegovih unajmljenih pomoćnika. Sve što je on pružao bio je kapital. Med. A na nj su letjele pčele! Policajci, bankari, odvjetnici, liječnici, arhitekti, pisci, gangsteri, uredski službenici, carinski nadzornici, vatrogasci, kladioničari... popis zanimanja i zvanja bio je beskonačan. Volsteadov zakon bio je osovina korupcije, ali bilo je i drugih poslova no svi su bili unosni. Prostitucija, pobačaji, nafta, zlato, političke kampanje i tutorstva, burze, nezakonite točionice, zelenaške kamate... i taj je popis bio beskonačan. Ti mali ljudi, gladni novca, nikad se neće moći osloboditi svoga poroka. Bio je to vrhunski dokaz svih njegovih teorija! Smeće koje hlepi za novcem! Sve je bilo dokumentirano. Sve identificirano. Ništa nije prepušteno nagađanju. U bilježnici uvezanoj u kožu poredana su 4263 imena. U osamdeset jednom gradu i dvadeset četiri države... Dvanaest senatora, devedeset osam kongresmena, tri čovjeka iz Coolidgeova kabineta. Pravi zbornik bezakonja. Ulster Stewart podiže telefonsku slušalicu i okrenu jedan broj. »Daj mi Vitonea... nije važno tko zove! Ne bih imao njegov broj da mi ga on nije htio dati!« Scarlett zgnječi cigaretu. Dok je čekao Genovesea, crtao je nepovezane poteze po podlošku za papir. Nasmiješio se kad je zapazio da ti potezi idu jedan prema drugom kao noževi u neku točku... Ne, nisu noževi. Kao munje. »Vitone? To sam ja... Svjestan sam svega... Ne možemo mnogo učiniti, zar ne?... Budu li te ispitivali, imat ćeš spremljenu priču. Bio si u Westchesteru. Nemaš pojma gdje je bio La Tona... Ali drži mene izvan svega! Razumiješ? Nemoj biti blesav... imam za tebe jedan prijedlog. Dopast će ti se. Sve što je vrijedno bit će tvoje... sve je tvoje. Sve! Radi što god želiš, ja odlazim.« S

drugog kraja žice čula se samo tišina. Ulster Scarlett nacrta na podlošku božično drvce. »Nikakvog zavlačenja, nikakve predstave! Tvoje je! Meni ne treba ništa. Cijela organizacija je tvoja... ne, ja ne znam ništa. Jednostavno želim van. Ako te ne zanima, mogu potražiti nekoga i drugdje recimo, u Bronxu, ili čak u Detroitu. Ne tražim za sebe ni novčića... Samo ovo, jednu stvar. Nikad me nisi vidio. Ne znaš da postojim! To je cijena.« Dok je don Vitone Genovese nešto pričao na talijanskome, Scarlett je odmaknuo slušalicu od uha. Jedina riječ koju je Scarlett razumio bila je više puta ponovljena »Grazie, grazie, grazie.« Vrati slušalicu i zaklopi bilježnicu uvezanu u kožu. Ostade sjediti neko vrijeme, a zatim otvori ladicu stola. Uze iz nje posljednje pismo koje je primio od Gregora Strassera. Pročita ga ponovo, dvadeseti put. Ili je to bilo već stodvadeseti put? »Fantastičan plan... odvažan plan... markiz Jacques Louis Bertholde... London... do sredine travnja...« Je li trenutak napokon nastupio? Napokon! 92 Ako je bilo tako, Heinrich Kroeger morao je imati vlastiti plan za Ulster a Scarletta. Nije bio toliko smion koliko prikladan. Neizmjerno i dosljedno prikladan. Toliko svojstven, zapravo, da je Ulster Stewart Scarlett prasnuo u smijeh. Izdanak Scarlattijevih šarmantni i zgodni pohađač kotiljona, junak s bojišnice MeuseArgonne. Najprivlačniji mladoženja visokog newyorškog društva oženit će se. »Vi samo pretpostavljate, gospodine Reynolds!« Elizabeth Scarlatti kipjela je. Njezin je gnjev bio upravljen na starog čovjeka koji je mirno stajao ispred nje, vireći kroz svoje naočale. »Ne podnosim drznike i neću se predavati lažljivcima!« »Zao mi je. Zaista mi je žao.« »Pristala sam na ovaj razgovor jer ste me obmanuli. Senator Brownlee rekao mi je da zastupate Agenciju za nabavu zemljišta i da se zanimate za transakcije između tvrtke Scarlatti i Odjela unutarnjih poslova.« »Upravo to on vjeruje.« »Onda je veća budala nego što sam zamišljala. A sad mi još i prijetite! Prijetite mi izlizanim tračevima o mome sinu! Nadam se da ste spremni na unakrsno ispitivanje pred sudom.« »Želite li to?« »Možda ćete me na to prisiliti!... Ne znam kakav je vaš položaj, ali poznajem mnogo ljudi u Washingtonu, dok za vas nisam ni čula. Mogu zaključiti jedino da su i drugi morali čuti takve priče, ako ih vi već pronosite. Da, možda ćete me natjerati pred sud. Ne podnosim takve zlouporabe!« »Ali, zamislite da je to istina.« »Nije istina, i vi to znate jednako dobro kao i ja! Nema nikakva razloga na ovom svijetu zašto bi se moj sin upuštao u... takve 94 djelatnosti. I sam je već dovoljno bogat! Oba moja sina raspolažu nasljedstvima od kojih dobivaju godišnje budimo iskreni strahovit novac.« »Onda bismo morali odbaciti profit kao motiv, zar ne?« Benjamin Revnolds podigao je

obrvu. »Ne odbacujemo ništa jer ni ne postoji ništa! Ako je moj sin sudjelovao u pokojoj pijanci valjalo bi ga ukoriti ali ne i proglašavati kriminalcem! A ako se služite uličarskom taktikom ozloglašivanja imena Scarlatti, vi ste prijezira vrijedna osoba koju ću odavde izbaciti!.« Iako se inače sporo ljutio, Benjamin Revnolds već se približavao opasnoj razini uzbuđenja. Morao je uzeti u obzir da je ova starica samo branila svoju kuću i da je stoga nepodnošljivija nego što bi bila u drugim okolnostima. »Ne bih želio da me držite neprijateljem. Nisam ni neprijatelj ni licemjer. Iskreno rečeno, ove druge mogućnosti gadim se više nego one prve.« »Opet nešto pretpostavljate«, prekide ga Elizabeth Scarlatti. »Ne dopuštam vam veličinu neprijatelja. Mislim da ste obični mali čovjek koji se slulži zlonamjernim klevetama radi nekih svojih ciljeva.« »Ako se naredi nečije ubojstvo, to nije zlonamjerna kleveta!« »Sto ste rekli?« »To je najteža optužba kojom raspolažemo... Ali ima pritom i olakšavajućih okolnosti, ako vas to tješi.« Starica se prezrivo zabulji u Benjamina Revnoldsa. On se pretvarao da ne primjećuje taj pogled. »Čovjek koji je ubijen ijedan od onih čiju je smrt vaš sin naredio bio je i sam poznati ubojica... Kapetan teretnjaka koji je radio s najmračnijim tipovima na obali. Bio je i sam odgovoran za mnogobrojna ubojstva.« 95 Elizabeth Scarlatti diže se sa stolice. »Ne želim to više podnositi«, reče mirno. »Vaše su optužbe najteže moguće, a odmah potom povlačite se iza zida zaobilaznih sudova.« »Ovo su čudna vremena, madame Scarlatti. Ne možemo se naći baš svagdje. A i ne želimo to, iskreno govoreći. Ne jadikujemo zbog međusobnih gangsterskih ratova. Suočimo se s time. Često oni učine i više nego što bismo mi mogli.« »I vi uvrštavate mog sina u tu... u tu kategoriju?« »Nisam ga ja nikamo uvrstio. Učinio je to sam.« Elizabeth se polako uputi od svoga pisaćeg stola do prozora s kojega se vidjela ulica. »Koliko je ljudi u Washingtonu čulo ovo drsko ogovaranje?« »Sve što sam vam rekao?« »Bilo što.« »Bilo je nekih glasina u Odjelu financija. Ali ništa što bi nekoga navelo da istjera stvari na čistac. O drugome je čuo samo moj neposredno podređeni i čovjek koji je bio svjedok.« »Njihova imena?« »Ah, ne.« »Lako ih mogu otkriti.« »Ne bi vam koristilo.« Elizabeth se okrenu. »Shvaćam.« »Pitam se shvaćate li.« »Što god vi mislili, nisam glupača. Ne vjerujem ni u jednu vašu riječ. Ali ne želim da se ime Scarlattijevih izlaže sumnjama.... Koliko, gospodine Ravnolds?« Ravnatelj Grupe dvadeset uzvratio je Elizabethi pogled bez trunke uzbuđenja. »Ništa. Ni novčića, hvala vam.... Proslijedit ću dalje. Dovodite me u kušnju da i vas optužim.« »Ti glupi starkeljo!« »Dovraga, prestanite već!... Sve što želim, to je istina.... Ne, to ipak nije sve što želim. Želim da to prestane.

Prije nego još netko 96 bude pogođen. Toliko dugujemo jednom junaku s odličjem. Pogotovo u ovim šašavim vremenima... Želim doznati zašto?« »Spekulacijama samo potičete svoje pretpostavke. Odbijam pridružiti se tome!« »Isuse! Vi ste teška osoba.« »Više nego što ste u stanju to shvatiti!« »Zar ne razumijete?... Tako dalje ne ide. Tome je kraj! Odnosno, bit će tako ako spriječite bilo kakvu daljnju... djelatnost, kako je vi nazivate. Nama se čini da vi to možete... Ali i dalje mislim da biste htjeli doznati zašto. Kao što oboje znamo, vaš sin je bogat. Zašto?« Elizabeth ga je samo promatrala, i Revnolds shvati da neće odgovoriti ništa. Učinio je ono što je mogao i što je morao reći. Sve ostalo bilo je na njoj. »Doviđenja, madame Scarlatti... Htio bih vam reći da ćepadrone Scarlatti ostati pod mojim nadzorom.« »Tko?« »Upitajte svoga sina.« Reynolds teškim korakom iziđe iz prostorije. Ljudi poput Elizabeth Scarlatti iscrpljivali su ga. Možda zato, pomisli, što nije vjerovao da su uopće vrijedni truda. Nisu to bili neki gorostasi. Elizabeth je stojeći i dalje uz prozor promatrala kako stari čovjek zatvara za sobom vrata. Još ga je gledala kako silazi niz kućne stube i zamiče na zapad, prema Petoj aveniji. Stari čovjek podiže oči prema prozoru i njihovi se pogledi susretoše. Razišli su se bez pozdrava. Chancellor Drew Scarlett hodao je po debelom orijentalnom sagu u svom uredu u Petoj aveniji br. 525. Duboko je disao i pritom isturao želudac dok je udisao onako kako mu je to propisao maser iz njegova kluba, objasnivši mu da je to način smirivanja ako je čovjek pod pritiskom. Nije pomagalo. Morat će promijeniti masera. Zastade ispred mahagonijem pokrivenog zida između dvaju širokih prozora iznad Pete avenije. Na zidu su bili uokvireni novinski članci, svi o Zakladi Scarwyck. U svakom članku bio je spomenut ponegdje se njegovo ime isticalo otisnuto masnim slovima iznad teksta. Kad bi ga god nešto uzrujalo, što se često događalo, gledao bi u te uokvirene dokaze svog uspjeha. To ga je redovito smirivalo. Chancellor Scarlett preuzeo je ulogu supruga jedne dosadne žene, i to kao nešto posve prirodno. U bračnom krevetu stvoreno je petero djece. Začudo pogotovo se tome začudila Elizabeth on se također počeo zanimati obiteljskim poduzećima. Kao da je uzvraćao postupcima svoga slavnog brata, Chancellor se povukao u sigurni svijet tobože nadahnutog poslovanja. Pokazivao je pritom i neku domišljatost. Budući da su godišnji prihodi holdinga Scarlatti daleko premašivali potrebe jedne, recimo, manje države, Chancellor je uvjerio Elizabethu kako bi za inteligentnu poreznu politiku tvrtke bilo korisno osnovati filantropsku zakladu. Dojmivši se svoje majke neoborivim podacima uključujući tu i mogućnost za tužbe po antitrustovskom zakonu Chancellor je dobio Elizabethinu suglasnost za

uspostavu Zaklade Scarwyck. Chancellor je postavljen za predsjednika, a njegova majka za predsjedavajuću upravnog odbora. Chancellor, dakako, nije bio ratni junak, ali njegova će mu djeca morati priznati doprinose u području ekonomije i kulture. Zaklada Scarwyck sipala je novac u ratne spomenike, održavanje indijanskih rezervata, u Rječnik velikih domoljuba koji će se raspačavati po odabranim osnovnim školama, te u Klubove Roland Scarlett, to jest u lanac episkopalnih kampova za mladež namijenjenih životu u prirodi i visokim kršćanskim nazorima njihova demokratskog ali ipak episkopalnog zaštitnika. I još k tome, niz sličnih pothvata. Nije bilo novina u kojima ne bi bio popraćen neki novi naum što ga je podupirala Zaklada Scarwyck. Pogled na te članke učvrstio je poljuljano Chancellorovo samopouzdanje, ali učinak je bio kratkotrajan. Nejasno je kroz vrata ureda čuo zvrndanje tajničina telefona i to mu je odmah vratilo u sjećanje ljutiti majčin poziv. Još od jučerašnjeg jutra pokušavala je pronaći Ulstera. Chancellor podiže interkom. »Gospođice Nesbit, pokušajte ponovo dobiti kuću moga brata.« »Da, gospodine.« Morao je pronaći Ulstera. Majka je to nepopustljivo zahtijevala. Htjela ga je vidjeti još ovog popodneva. Chancellor sjede u stolicu i ponovo pokuša pravilno disati. Maser mu je objasnio da je ta vježba prikladna upravo kad čovjek sjedi. Duboko udahnu, isturajući želudac koliko god je to mogao. Srednji gumb njegova kaputa odjednom puče, pade na stolac među njegovim nogama, a onda se otkotrlja na pod. Dovraga! Gospođica Nesbit nazvala ga je preko interkoma. »Da?« »Služavka iz kuće vašeg brata reče mi da je on upravo krenuo k vama, gospodine Scarlett.« Glas gospođice Nesbit odavao je ponos učinjenim djelom. »Hoćete li reći da je bio u svojoj kući cijelo to vrijeme?« »Ne znam, gospodine.« Gospođica Nesbit uvrijedila se. Nakon dvadeset teško podnošljivih minuta Ulster Stewart Scarlet je došao. »Dobri Bože! Gdje si bio? Majka te traži još od jučer ujutro! Tražili smo te svagdje!« »Bio sam u Ovster Bayu. Zar se nitko nije sjetio da me ondje potraži?« »U veljači? Ne, naravno!... A možda te i tražila ondje, ne znam.« »Ne biste me ionako pronašli. Bio sam u jednoj od koliba.« »Kojega si vraga ondje radio? Hoću reći, u veljači.« »Recimo da sam pravio inventar, brate moj.... Zgodan ti je ovaj ured. Milina jedna. Ne sjećam se kad sam ovdje bio zadnji put.« »Prije tri godine, otprilike.« »Kakve su to dosjetke?« upita Ulster upirući prstom u stol. »Najnovija oprema. Vidiš... ovo je električni kalendar koji osvijetli određeni datum kako bi me podsjetio na sastanke. Ovo je centrala za interkom koja povezuje osamnaest ureda u zgradi. A ovo je privatna linija s...« »Dobro, dobro. To me se dojmilo. Ali nemam odviše vremena

na raspolaganju. Pomislio sam da bi rado čuo... možda ću se oženiti.« »Sto?... Ulsteru, neka te čuje Bog na nebesima! Ti! Oženjen! Ti se kaniš oženiti?« 100 »Čini se da je to sveopća želja.« »Kojom ćeš se oženiti, za ime božje?« »Momče, skresao sam broj odabranica. Ne boj se. Bit će prihvatljiva.« Chancellor hladno promotri brata. Bio je već spreman i na to da mu Ulster kaže kako je odabrao neku uličarku s Broadwaya, neku iz Ziegfeldove revije ili, možda, jednu od onih čudnih spisateljica u crnom puloveru i s muški podrezanom kosom kakve se moglo redovito zapaziti na Ulsterovim terevenkama. »Prihvatljiva kome?« »Da vidimo. Iskušao sam ih većinu.« »Ne zanima me tvoj seksualni život! Tko je ona?« »Oh, trebao bi se zanimati. Prijateljice tvoje žene udate i neudate uglavnom nisu nikakve u krevetu.« »Ako ne zamjeraš, reci mi samo to koju ćeš počastiti svojom ponudom?« »Sto bi rekao o onoj curi iz obitelji Saxon?« »JanetL. Janet Saxon!« Chancellor poče vriskati od oduševljenja. »Mislim da bi odgovarala«, promrmlja Ulster. »Odgovarala?! Ona je divna! Majka će biti silno zadovoljna. Upravo je strašna!« »Da, odgovarat će.« Ulster je bio čudnovato miran. »Ulsteru, ne mogu ti reći koliko sam zadovoljan. Naravno, ti sije već zaprosio.« Bila je to izrečena tvrdnja. »Kako si to mogao i pomisliti?... Nisam siguran da bi prošla inspekciju.« »Znam što hoćeš reći. Naravno... Ali, siguran sam da hoće. Jesi li već kazao majci? Je li to razlog što te tako histerično traži?« »Još nikad nisam vidio histeričnu majku. To bi doista bio doživljaj.« »Zapravo, moraš joj smjesta telefonirati.« »Hoću. Daj mi još trenutak... Želim nešto reći. Strogo medu nama.« Ulster Scarlett sjedio je nemarno zavaljen u stolici ispred bratova stola. Znajući da njegov brat rijetko kada priopćuje nešto povjerljivo, Chancellor sjede oprezno. »Sto je na stvari?« »Zezao sam te, prije nekoliko minuta. Mislim na one prijateljice tvoje žene.« »Drago mi je što to čujem.« »Ne, nemoj me krivo shvatiti. Ne kažem da to nije istina, nego da nije ukusno što ja o tome govorim... Htio sam vidjeti kako se uzbuđuješ! Smiri se, imao sam za to razloga... to čini moj slučaj jačim.« »Kakav slučaj?« »Zbog toga sam se uputio na otok... trebalo je mnogo razmišljati... Besmislenim i ludim danima bliži se kraj. Ne preko noći, ali oni se polako gube.« Chancellor je pozorno promotrio brata. »Još te nisam čuo da tako govoriš.« »Kad si sam u kolibi mnoge ti misli dolaze na um. Nema telefona, nitko ti ne dosađuje... Oh, ne, ne dajem nikakva velika obećanja koja ne bih mogao ispuniti. Nema za to potrebe. Ali želim pokušati... Mislim da si ti jedini stvor kojemu se mogu obratiti.« Chancellor Scarlett bio je dirnut. »Što mogu učiniti?« »Želio bih za sebe nekakav položaj. Neformalan, prije svega. Ništa strogo određeno. Vidi, bih li se mogao

nečim pozabaviti.« »Naravno! Dat ću ti ovdje posao! Bit će sjajno kad budemo radili zajedno.« »Ne. Ne ovdje. To bi bio kao nekakav poklon. Ne. Želim ono što sam trebao raditi prije mnogo vremena. Ono što si ti radio. Početi od našeg porodičnog doma.« »Od porodičnog doma. Kakvo je to mjesto?« 102 »Slikovito govoreći, želim doznati sve o nama. O obitelji. Scarlattijevima. Njezinim interesima, poslovima, takve stvari... To si i ti radio, i ja sam ti se uvijek divio.« »Jesi li, zaista?« Chancellorov glas zazvučao je vrlo ozbiljno. »Jesam.« Ponio sam na otok gomilu papira. Izvješća i razne stvari što sam ih pronašao u majčinu uredu. Obavljamo strašno mnogo poslova s onom bankom u središtu grada, zar ne? kako se ono zove?« »Waterman Trust. Izvršavaju sve obveze Scarlattijevih, već godinama.« »Možda bih mogao početi odatle... Neformalno. Samo nekoliko sati na dan.« »Nema problema! Sredit ću to već ovo popodne.« »Još nešto. Misliš li da bi mogao telefonirati majci, učiniti mi tu uslugu? reci joj da sam krenuo k njoj. Ne bih htio javiti se osobno. Mogao bi joj spomenuti naš razgovor. Reci joj o Janet, ako želiš.« Ulster Scarlett ustade ispred brata. Bilo je neke herojske skromnosti u njemu, tom griješnom sinu koji pokušava otkriti svoje korijene. To nije ostalo nezapaženo od Chancellora, koji se podigao i pružio bratu ruku. »Dobro došao kući, Ulstere. To je početak tvoga novog života. Upamti moje riječi.« »Da, mislim da je tako. Neće se dogoditi preko noći, ali to je početak.« Elizabeth Scarlatti diže se sa stolca lupnuvši prethodno dlanom po stolu. »Žao ti je? Ti žališ? Nemoj me ni trenutak pokušavati zaludivati! Prestrašen si do srži i dobro je što je tako! Ti, šašavče! Glupane! Sto si sebi umišljao, čime se baviš? Igraš se? Igraš se kao mali dečko?« Ulster Scarlett pograbj naslon sofe na kojoj je sjedio i ponavljao neprekidno u sebi: Heinrich Kroeger, Heinrich Kroeger. »Ulsteru, zahtijevam tvoje objašnjenje!« »Rekao sam ti, bilo mi je dosadno. Samo to.« »Koliko si se u to upetljao?« »Oh, Kriste! Nisam uopće. Jedino sam dao novac za jednu isporuku. Brodski teret. To je sve.« »Kome si dao taj novac?« »Momcima. Prijateljima koje sam poznavao iz klubova.« »Jesu li oni kriminalci?« »Ne znam. Tko to danas nije? Da, vjerujem da su bili. Da su to još uvijek. Zato sam i izišao iz igre. Potpuno!« »Jesi li ikad nešto potpisao?« »Isuse, nipošto! Misliš li da sam lud?« »Ne. Mislim samo da si glup.« Heinrich Kroeger, Heinrich Kroeger. Ulster Scarlatti ustade sa sofe i pripali cigaretu. Ode do kamina i baci šibicu među panjeve koji su pucketali. »Nisam glup, majko«, usprotivi se Elizabethin sin. Ona kao da nije primijetila njegov uvrijeđeni prigovor. »Samo si im dao novac? Nikad nisi bio upleten u bilo kakvo nasilje?« »Ne. Naravno, ne.« »Tko je onda bio onaj brodski kapetan?

Čovjek koji je ubijen.« »Ne znam! Gledaj, rekao sam ti već. Priznajem da sam bio ondje dolje. Neki su me momci pozvali da se ispružim i pogledam kako roba dolazi. Ali to je bilo sve. Prisežem. Nastala je gužva. Posada se počela tući i ja sam otišao. Otišao sam što sam prije mogao.« »Nema ništa više? To je sve?« »Da. Sto želiš da učinim? Želiš li da se pojavim s krvavim rukama i nogama?« »Teško bi to bilo moguće.« Elizabeth je koračala oko stola, a onda se približila sinu. »Sto je to s tom ženidbom, Ulsteru. Možda se i ženiš zato što ti je dosadno?« »Nadao sam se da ćeš prihvatiti.« »Prihvatiti? Nisam znala da smatraš prijeko potrebnom moju dozvolu.« »Smatram.« »Prihvaćam odabir Saxonice, ali sumnjam u razloge. I Chancellor dijeli to mišljenje. Koliko sam je vidjela, čini se da je zgodna cura... Ali ipak ne znam bih li trebala prihvatiti.... Voliš li je?« Ulster Scarlett pogleda nehajno majku. »Mislim da će biti dobra žena.« »Budući da izbjegavaš moje pitanje, misliš li da bi ti mogao biti dobar suprug?« »Zašto me to pitaš, majko. Vanity Fair piše da sam najpoželjniji mladoženja u New Yorku.« »Dobri supruzi i poželjni mladoženje često se isključuju... zašto se uopće želiš oženiti?« »Vrijeme je. Trebao bih.« »Takav bih odgovor prihvatila od tvoga brata. Ali ne od tebe.« Scarlett se udalji od majke i priđe prozoru. Sad je nastupio trenutak. Trenutak koji je planirao i uvježbavao. Mora to učiniti jednostavno, izraziti se jednostavno. Poći će mu to za rukom, a Elizabeth će shvatiti koliko je griješila. Ne samo što nije bio glup, bio je sjajan. »Pokušao sam objasniti Chanceu. Pokušat ću sada i tebi. Da, želim se oženiti. Želim se nečim zanimati... Upitala si me volim li tu djevojku. Mislim da je volim. Voljet ću je. Sad mi je važno da se smirim.« Okrenu se od prozora i pogleda majku u oči. »Želio bih doznati što si sve podigla za nas. Želim doznati sve o obitelji Scarlatti. Kao da to svatko zna, samo ja ne. Vrijeme je da počnem, majko.« »Da. Vrijeme je da počneš. Ali moram te upozoriti. Kad govoriš o Scarlattijevima, nemoj pasti u zabludu da ti tvoje ime jamči glas u upravi. Prije nego što preuzmeš bilo kakvu odgovornost ili vlast, morat ćeš dokazati koliko si vrijedan. Kad se odlučuje o takvim stvarima, ja sam jedna Scarlatti.« »Da. Uvijek si mi to jasno davala do znanja.« Elizabeth Scarlatti zaobiđe stol i smjesti se u stolicu.« Nikad se nisam držala pretpostavke kako se ništa ne mijenja. Sve se mijenja. Moguće je da si nadaren. Naposljetku, ti si sin Giovannija Scarlattija, možda sam postupila glupo što sam ti promijenila prezime. Tad se ta odluka pričinjala ispravnom. On je bio genij... Pođi na posao, Ulsteru. Vidjet ćemo što če se dogoditi.« Ulster Stewart Scarlett spuštao se niz Petu aveniju, obasjanu suncem, pa je stoga raskopčao ogrtač. Nasmiješio se sam sebi. Nekoliko usputnih

prolaznika zapazilo je snažnog čovjeka upadljiva izgleda, s raskopčanim ogrtačem na veljačkoj hladnoći. Bio je napadno zgodan, očito i uspješan. Neki su za to bili rođeni. Zapazivši zavidne poglede malih ljudi, Ulster Scarlett prihvati neizgovorenu misao. Na dnevnom redu bio je Heinrich Kroeger. Kad je Horace Boutier, predsjednik kompanije Waterman Trust primio Chancellorovu molbu da mu brata Ulstera uputi u poslove, odmah je znao komu će povjeriti zadatak. Trećem potpredsjedniku Jeffersonu Cartwrightu. Cartwright se i prije bavio Ulsterom Scarlettom, i to s dobrim razlozima. On je bio, možda, možda, jedini šef u Waterman Trustu koji nije išao na živce Ulsteru Scarlettu. U velikoj mjeri to je valjalo zahvaliti Cartwrightovom neortodoksnom pristupu poslu. Koji nije bio nimalo bankarski. Jefferson Cartvvright, plavokos i krupan čovjek, već u godinama, izrastao je na igralištima sveuličišta Virginia. Već na početku svoje karijere shvatio je kako će mu ono što ga je učinilo slavnim na igralištu i u kampusu vrlo dobro poslužiti i u profesiji. Ukratko, valjalo je igračku formaciju tako dobro shvatiti da se uvijek bude na pravom mjestu i u pravi čas, te da se uvijek izvuče neka prednost osloncem na vlastitu snagu. Ponašanje izvan igrališta bilo je samo nastavak istih igračkih načela. Naučiti formulu za održavanje na površini, trošiti najmanje moguće količine vremena na komplikacije koje je bilo teško shvatiti i, još jednom, dojmiti se svakoga snagom i privlačnošću svoga fizičkog bića. Ta načela zajedno s neposrednim i otvorenim južnjačkim šarmom donijela su Jeffersonu Cartwrightu dobre položaje u Waterman Trustu. Čak su njegovo ime stavili na zaglavlja tvrtkinih papira. Premda se Cartvvrightovo poznavanje bankarstva teško moglo smatrati visoko stručnim, njegova sposobnost da zavodi najbogatije žene Manhattana, Long Islanda i južnog Connecticuta donijela je Watermanu mnogo visokih uloga. Bančini ravnatelji ipak su dobro znali da njihov rasni ždrijebao rijetko predstavlja opasnost za bilo koji čvršći brak. On je ženama zapravo bio prolazna zabava, šarmantan, brz i potpun glumac onima koje su se dosađivale. Većina bankovnih ustanova držala je na svojim platnim popisima nekoga sličnog Cartwrightu. Oni ipak nisu uzimani u obzir kad se postavljalo pitanje članstva u klubu ili poziva na večere... Nikad se ne može biti siguran kakav je tko. Upravo ta činjenica izgnanstva iz društva učinila je Cartvvrighta prihvatljivim Ulsteru Scarlettu. Djelomice zato što je znao za njezin uzrok, što ga je zabavljalo, a djelomice zato što Cartwright izuzevši nekoliko mlakih primjedaba na stanje njegovih računa nikad nije pokušavao objasniti mu što treba raditi sa svojim novcem. Bankovnim šefovima bilo je i to poznato. Bilo je u redu

da netko savjetuje Ulstera Scarletta već zato da se stvori dojam kod Elizabeth no kako ga zapravo nitko ne bi mogao promijeniti, zašto na nj trošiti nekog sposobnijeg čovjeka? Na prvoj sesiji, kako je Cartvvright nazvao taj sastanak, bankar je otkrio da Ulster Stewart ne umije razlikovati dugovanje od imovine. Zato je za nj pripremljen rječnik kako bi mogao naučiti osnove stručnog nazivlja. Zatim je načinjen leksikon burzovne frazeologije, koji je s vremenom posve svladao. »Koliko mogu razumjeti, gospodine Cartvvright, ja imam dva odvojena izvora prihoda. Je li to točno?« »Upravo tako, gospodine Scarlett. Prvi je ostavinski fond, koji se sastoji od dionica industrijskih i ostalih a namijenjen je vašim 108 godišnjim troškovima. Kuće, odjeća, putovanja u inozemstvo, nabavke bilo koje vrste... Naravno, taj biste novac mogli i investirati, ako želite. Ako se ne varam, to ste i činili posljednjih godina«, reče Jefferson Cartwright i pritom se prostodušno nasmija, pamteći kako je Ulster katkad ekstravagantno podizao novac. Ali drugi fond koji se sastoji od prenosivih dionica i obveznica namijenjen je isključivo ekspanziji. Reinvestiranju. Čak i burzovnoj špekulaciji. Takva je bila želja vašeg oca. Naravno, moguća je pritom i neka fleksibilnost.« »Što zamišljate pod fleksibilnošću?« »To je teško i zamisliti, gospodine Scarlatti, ali kad bi vaši izdaci premašili prihode prvog fonda, mogli biste uz legalnu punomoć, prenijeti kapital iz drugoga u prvi fond. Ponavljam, to je teško i zamisliti.« »Naravno.« Jefferson Cartwright nasmiješi se i upadljivo namignu svome nevinom učeniku. »Sada vas imam, je li tako?« »Sto?« »Dogodilo se to jednom. Sjećate li se? Cepelin? Cepelin koji ste kupili prije nekoliko godina?« »Oh, da. Tad ste se uzbudili zbog toga.« »Kao bankar odgovoran sam tvrtki Scarlatti Industries. Naposljetku, ja sam vaš savjetnik za financije. Ja sam odgovoran... Pokrili smo nabavku sredstvima iz drugog fonda, ali to nije bilo ispravno. Nimalo ispravno. Teško bi bilo cepelin nazvati investicijom.« »Ponovo se ispričavam.« »Prisjetite se, gospodine Scarlett. Vaš otac želio je da se prenosive dionice koriste za reinvestiranje.« »Kako bi to netko mogao pogoditi?« »To su ona prijenosna prava koje mi potpisujete dvaput godišnje.« »To je onih stotinjak potpisa što ih svaki put moram staviti?« »Da. Mi obavljamo konverziju i investiramo kapital.« »U što?« »To biva objašnjeno onim spisima u kožnom omotu koje vam dostavljamo. Tamo su navedene sve ponuđene investicije. Iz tog spisa mi sami obavljamo selekciju jer vi niste jamačno zbog silne zauzetosti nikad odgovorili imate li pritom nekih preferencija.« »Nikad to nisam razumio.« »Dobro, sad ćemo to moći srediti, zar ne?« »Sto bi bilo da nisam potpisivao ta prijenosna prava?« »Pa... u tom nimalo vjerojatnom slučaju,

vrijednosni papiri ostali bi u trezorima do kraja godine.« »Gdje?« »U trezorima. Trezorima koji pripadaju tvrtki Scarlatti.« »Shvaćam.« »Prijenosna prava priključuju se vrijednosnim papirima kad ih podignemo.« »Dakle, kad nema prijenosnih prava, nema ni vrijednosnih papira. Nema kapitala, nema novca.« »Točno. Ona se ne mogu konvertirati u novac. Prijenosna prava su tek ono što kaže taj pojam. Uz vašu legalnu punomoć vi na nas prenosite pravo na investiranje kapitala.« »Zamislite, tek tako, da vi ne postojite. Da ne postoji Waterman Trust. I ni jedna druga banka. Kako bi se te vrijednosnice mogle pretvoriti u novac?« »Uz vaš potpis. Vrijednosnica bi bila isplativa bilo kome za koga se vi odlučite. To je vidljivo iz svakog dokumenta.« »Shvaćam.« »Jednog dana naravno, kad još uznapredujete u naukovanju trebali biste vidjeti trezore. Obitelj Scarlatti zauzima cijelo istočno krilo. Dva još živuća sina, a to ste vi i Chancellor, imaju svoje pregrađene prostore, jedan nasuprot drugome. To je zbilja dirljivo.« Ulster se zamisli. »Da, volio bih vidjeti trezore. Kad još uznapredujem, naravno.« 110 »Za ime božje, pripremaju li Saxoni vjenčanje ili svečani prijem za canterburvjskog nadbiskupa?« Elizabeth Scarlatti dovela je starijeg sina k sebi da bi s njim raspravila sadržaj novinskih članaka i pregledala pozivnice na stolu. »Ne možeš ih kriviti, majko. Ulster nije makar kakva lovina.« »Svjesna sam toga. U drugu ruku, New York ne bi zbog toga smio prestati postojati.« Elizabeth se zaputi do vrata knjižnice i zatvori ih. Okrenu se i ponovo promotri starijeg sina. »Chancelloru, želim s tobom nešto raspraviti. Vrlo kratko, a ako imaš trunku mozga u glavi nećeš nikome ponoviti ono što ti sada budem rekla.« »Naravno.« Elizabeth je i dalje promatrala sina. Pomisli u sebi da je Chancellor zbilja bolji čovjek nego što ga je ona zamišljala. Njegova je nevolja bila u tome što mu je izgled tako strahovito provincijalan i što je djelovao potpuno ovisno. Kad god bi međusobno razgovarali imao je ustrajno prazan pogled, što ga je po izgledu činilo luđakom. Bile su to zapravo konferencije. Možda je bilo odviše konferencija, a premalo prisnih razgovora. Možda je to bila njezina krivnja. »Chancelloru, nemam namjeru biti vrlo prisna s današnjim mladim svijetom. Danas postoji raskalašenost kakve nije bilo u mojim mladim danima. Sam bog zna je li to korak u pravom smjeru, ali u svakom slučaju mislim da se otišlo predaleko.« »Potpuno se slažem«, prekide je zažareno Chancellor Drew Scarlett. »Danas svatko ugađa svojim sklonostima, ali ja neću dopustiti svojoj djeci da se time zaraze, kažem ti.« »Možda tu ima i nečega dubljega od opravdane odbojnosti. Mladi su, kao i vremena, ono što od njih napravimo namjerno ili ne... Ipak, sve je ovo tek uvod u nešto drugo.« Elizabeth

pristupi stolu i sjede. »Proteklih nekoliko tjedana promatrala sam Janet Saxon... Reći da sam je promatrala možda i nije pošteno. Samo sam je vidjela pet ili šest puta, počevši od one apsurdne vjeridbe. Pogađa 111 me što ona toliko pije. Mnogo i nepotrebno. Ipak, ona je ljupka djevojka. Inteligentna i živahna cura. Imam li pravo?« Chancellora Drewa Scarletta to je zapanjilo. Nikad nije tako što pomislio o Janet Saxon. Nikad takva misao nije prošla kroz njegovu glavu. Sve je to bilo tek ugađanje sklonostima, pa iako on takvo ponašanje nije odobravao, nije ga uzimao ni odviše ozbiljno. »Nišani zapazio, majko.« »Onda, očito, nemam pravo. Prestanimo o tome razgovarati. Doista sam daleko od današnjice.« Elizabeth se nasmija i prvi put nakon mnogo vremena poljubi osjećajno sina. Janet Saxon ipak je zbog nečega bila zabrinuta i Elizabeth je to znala. Vjenčanje Janet Saxon i Ulstera Stewarta Scarletta bilo je pravo slavlje. Chancellor Drew je, naravno, bio bratov djever, a petero Chancellorove dječice nosilo je rep nevjestine oprave. Chancellorova žena, Allison Demerest Scarlett, nije mogla nazočiti slavlju jer se upravo porađala u Prezbiterijanskoj bolnici. Odbir travnja za mjesec stupanja u brak potaknuo je Janetine razmirice s roditeljima. Oni bi voljeli da se to dogodilo u lipnju ili barem u svibnju, ali Janet je bila nepopustljiva. Njezin je zaručnik htio da se do sredine travnja nadu u Europi na bračnom putovanju, i tako je moralo biti. Uz to, imala je i svoje, vrlo valjane razloge za kraće razdoblje zaruka. Bila je trudna. Janet je znala da joj majka nešto sumnja. No također je znala i to da je majka oduševljena kćerinom snalažljivosti, čak joj se i divila kako je umjela na svoju dobit iskoristiti ono krajnje žensko oružje. Izgledi da će taj iznimni mladoženja biti uhvaćen, zatvoren u kavez i natjeran na predaju bili su Marion Saxon sasvim dovoljan razlog da pristane na vjenčanje u travnju. Marion Saxon dopustila bi svojoj kćeri i da se vjenča na Veliki petak u sinagogi, kad bi joj to osiguralo takva muža kakav je bio nasljednik Scarlattijevih. Ulster Scarlett uzeo je dopust u Waterman Trustu. Podrazumijevalo se da će on nakon duljeg medenog mjeseca na kontinentu s još većim oduševljenjem prionuti poslovima u svijetu financija. Jeffersona Cartwrighta dirnula je pa i zapanjila Ulsterova odluka da na »posvećeno ljubavno putovanje«, kako ga je nazvao dobro odgojeni čovjek iz Virginije, ponese sa sobom i gomilu papira radi proučavanja. Ulster je, doslovce, prikupio stotine izvještaja koji su se bavili bezbrojnim interesima kompanije Scarlatti i obećao Canvrightu da će do trenutka povratka svladti sve majstorije zanata. Jefferson Cartwright bio je toliko dirnut Ulsterovom ozbiljnošću da mu je poklonio rukom obrađenu kožnatu torbu za nošenje dokumenata. Prva runda

mladenačkog putovanja bila je pokvarena nečim što se isprva pričinjalo morskom bolešću nevjeste. Ali radoznali brodski liječnik ubrzo je potvrdio da je posrijedi pobačaj, pa je ostatak putovanja do Southamptona mlada provela zatvorena u kabini. Našavši se u Engleskoj, otkrili su da je engleska aristokracija postala sasvim popustljiva spram svojih nasrtljivih američkih partnera. Sve je bilo pitanje mjere. Neodgojene ali bogate stanovnike negdašnje kolonije valjalo je nekako progutati, i gutalo ih se. Ali oni prihvatljiviji a mečtu takve svakako su spadali Ulster Scarlett i njegova žena bili su apsorbirani bez prigovora. Čak se i vlasnika kladionica morao dojmiti onaj tko je bio u stanju okladiti se na punu vrijednost njihova najboljeg konja. Pogotovo što je taj čovjek jednim pogledom znao ocijeniti koji je konj najbolji. Negdje u to doba drugog mjeseca njihova putovanja počeli su do New Yorka dopirati razni tračevi. Donosili su ih uglavnom pripadnici gornje četiri stotine, vrativši se iz Europe. Kao da se Ulster Stewart počeo ponašati vrlo loše. Počeo je nestajati po nekoliko dana, a jednom prilikom bio je odsutan gotovo dva tjedna, na užas bijesne mlade supruge. Ipak, ni najgori tračevi nisu naišli na plodno tlo, jer je Ulster Stewart radio iste stvari i dok je bio neženja, a Janet Saxon je sebi priskrbila najpoželjnijeg muža na cijelom Manhattanu. I još da prigovara! Tisuće djevojaka uzele bi prsten i ceremoniju, a onda pustile da radi što ga je volja. Posrijedi su bili toliki milijuni, a neki su još govorili i plemeniti rod! Janet Saxon nije zadobila ničije simpatije. A zatim su tračevi krenuli drugim smjerom. Scarlettovi su nestali iz londonskog društva i započeli nešto što bi se moglo nazvati luđačkim krstarenjem po kontinentu. Od zamrznutih jezera Skandinavije do toplih obala Sredozemlja. Od još hladnih ulica Berlina do vrelih pločnika Madrida. Od planinskih lanaca Bavarske do prljavih geta u ravnici oko Kaira. Od Pariza ljeti do škotskih otoka ujesen. Nikad se nije moglo pogoditi gdje će se skrasiti Ulster Scarlett sa svojom ženom. Sve to nije imalo smisla. U njihovim putovanjima nije bilo nikakve logike. Najviše je bio zabrinut Jefferson Cartwright. Uzbunjen. Nije znao što mu je činiti; napokon je odlučio ne činiti ništa, osim što će Chancelloru Drewu Scarlettu slati brižljivo sročene podsjetnike. Naime, Waterman Trust morao je slati čekove koji su glasili na tisuće i tisuće dolara, u mjenjačnice diljem Europe, pa čak i na mjesta koja su se jedva mogla zamisliti. Pismeni zahtjevi Ulstera Scarletta bili su precizni, a instrukcije apsolutne. Najviše su se dojmili njegovi zahtjevi da sve te pošiljke budu zaogrnute povjerljivošću i tišinom. Probijanje tajne bilo bi kažnjeno njegovim trenutačnim povlačenjem iz Watermana... a njegovi ulozi bili su trećina svih Scarlettovih uloga i polovica nasljedstva Scarlattijevih. O

tome se nije moglo raspravljati. Ulster Scarlett iskoristio je stečeno znanje bankovnog poslovanja. Točno je znao kako treba formulirati svoje financijske zahtjeve i činio je to jezikom bankarske profesije. Ipak, Jefferson Cartvvright osjećao se nelagodno. Možda će ga jednog dana u banci pozvati na odgovornost. Tješio se time da su dvije trećine uloga i polovica nasljedstva ostali netaknuti. Svoje nerješive dvojbe napokon je razriješio tako što je bratu Ulstera Scarletta poslao sljedeće pismo, a za njim i različite varijacije tog pisma: Dragi Chancelloru, Želim vas držati u tijeku zbivanja, kao što smo to već uspješno činili dok je vaš brat boravio ovdje, u Watermanu. Ulster transferira velike svote europskim bankama, jamačno zato da pokrije troškove najraskošnijeg medenog mjeseca u povijesti bračnih odnosa. Za njegovu ljupku suprugu ništa nije previše! Veselit će vas pritom da je njegova korespondencija vrlo poslovno sročena. Chancellor Drew primio je mnogo takvih obavijesti, no on se na to samo smiješio, opraštajući preobraćenom mlađem bratu toliku odanost spram supruge. I još kad se uzme u obzir da je njegova korespondencija vrlo poslovna! Neki je napredak ipak ostvaren. Jefferson Cartwright prešutio je da Waterman Trust danomice prima bezbrojne račune i obveze potvrđene Ulsterovim potpisom, od bezbrojnih hotela, željezničkih agencija, dućana i pozajmljivačkih ustanova diljem Europe. Uznemireni Cartvvright shvatio je da će morati pokazivati istu onu fleksibilnost kojom se već istakao u povodu incidenta s cepelinom. Nevjerojatno ali istinito! Izdaci Ulstera Scarletta počeli su premašivati prihode ostavinskog fonda. U nekoliko mjeseci Ulster je kad se računi dodaju transferima došao do granice od osam stotina tisuća dolara. Nevjerojatno! Ipak, bilo je tako. A Waterman bi mogao izgubili trećinu Scarlattijevih kamata ako bi rastrubio informaciju. U kolovozu je Ulster Stewart javio bratu i majci da mu je žena trudna. Ostat će u Europi barem još tri mjeseca jer su liječnici držali kako bi bilo dobro da ona što manje putuje sve dok dijete u utrobi ne ojača. Janet će ostati u Londonu, dok će Ulster otputovati s prijateljima na lov u južnu Njemačku. Bit će odsutan mjesec, možda mjesec i pol. Brzojavit će im kad odluče vratiti se kući. Brzojavka je prispjela sredinom prosinca. Ulster i Janet bit će za praznike kod kuće. Janet će morati i dalje biti prilično nepokretna jer je trudnoća teška; Ulster se pak nada da je Chancellor provjerio rad obrtnika i da će zgrada u 54. ulici biti za njih udobna. Dao je upute Chancelloru da netko dočeka brod što će prispjeti prije njihova, a kojim će doputovati nova domaćica koju je Ulster pronašao negdje na kontinentu. Zvala se Hannah. Jezik neće biti problem. Govorila je engleski i njemački. Tijekom

preostala tri mjeseca Janetine trudnoće Ulster je počeo ponovo dolaziti u Waterman Trust, a već njegova nazočnost djelovala je smirujuće na Jeffersona Cartwrighta. Ni sada nije provodio u banci nikad više od dva sata na dan, ali sad je izgledao nešto smirenije, bio je manje podložan ispadima ljutnje kakve je pokazivao prije medenog mjeseca. Čak je počeo u rukom izrađenoj kožnatoj torbi odnositi dokumente za rad kod kuće. Odgovarajući na Cartwrightovo povjerljivo ali ipak nespretno postavljeno pitanje o velikim svotama novca koje je banka doznačavala Ulsteru u Europi, nasljednik Scarlattijevih podsjetio je trećeg potpredsjednika Waterman Trusta da mu je upravo on sam već objasnio kako ga ništa ne priječi da se služi prihodima ostavinskog fonda za investiranje. Ponovio je zahjtev da sve novčane transakcije s Europom ostanu tajna među njima dvojicom. »Naravno. Potpuno vas shvaćam. Ali shvatit ćete da ću u dokumentaciju Scarlattijevih morati unijeti činjenicu transfera novca iz drugog fonda kako bi se pokrili vaši izdaci što će biti neizbježno ove godine... Na vaše potpisane naloge isplaćivali smo goleme svote posvuda u Europi.« »Ali to nećete morati još dugo činiti, zar ne?« »Sigurno do kraja fiskalne godine, koja za kompaniju Scarlatti pada na dan 13. lipnja. Jednako kao i za državne financije.« »Onda ću,« Ulster uzdahnu dok je promatrao uzbuđenog južnjaka, »onda ću 13. lipnja morati stati i vidjeti koliko je sati. Neće biti prvi put da na taj način uzbuđujem obitelj, ali nadam se da je posljednji.« Kako se bližilo vrijeme Janetina poroda, kroz kuću Ulstera Scarletta počela je teći rijeka mešetara. Tročlana liječnička ekipa neprekidno je bdjela nad trudnicom, a njezina obitelj posjećivala ju je dvaput na dan. Bilo je važno da joj takve aktivnosti privuku pozornost i odaleče iz glave jednu strahovitu činjenicu. Činjenicu koja je bila toliko osobna da nije znala kako bi o njoj raspravila, a i nije imala nikoga toliko bliskog da bi mu se mogla povjeriti. Njezin suprug nije s njom više razgovarao. Odustao je od njezina kreveta u trećem mjesecu trudnoće. Na jugu Francuske, točnije rečeno. Odbio je s njom daljnje spolne odnose jer je pobačaj, kako je izjavio, bio prouzročen seksom. A ona je željela seks. Očajno je za tim čeznula. Željela je osjetiti njegovo tijelo na sebi, jer su to bili jedini trenuci kad je osjećala bliskost s njime. Bili su to jedini trenuci kad se njezin suprug pojavljivao pred njom bez krinke, ne obmanjujući je, kad u njegovim očima nije bilo onoga hladnog manipulatorskog pogleda. A sad joj je i to bilo uskraćeno. Zatim je odustao od zajedničke spavaonice, zahtijevajući posebne sobe ma gdje se kretali. Nije više odgovarao na njezina pitanja niti joj je ikakva postavljao. Ignorirao ju je. Bio je nijem. On ju je, morala je to sebi pošteno priznati, prezirao. Mrzio ju je.

Janet Saxon Scarlett. Razmjerno inteligentan proizvod Vassara. Posjetiteljica čajanki kod Pierrea i privlačna gošća lovačkih klubova. Neprekidno, ali doista neprekidno, pitala se kako to da upravo ona uživa sve te povlastice, a ne neka druga. Nije ih se odricala. To doista ne. A možda je na njih imala pravo. Sam Bog zna da su je oduvijek 'gledali'. Svatko joj je to priznavao, otkako pamti za se. No ona je ipak bila ono što joj je majka oduvijek prigovarala tek promatrač. »Nikad se ne udubljuješ u stvari, Janet! Moraš pokušati biti drukčija!« No to je bilo teško izvedivo. Vidjela je svoj život kroz dvije strane stereo naočala svaka za sebe različita, no one su se ipak spajale u jednom žarištu. Na jednoj strani bila je mlada žena iz visokog društva s besprijekornim osobinama, golemim bogatstvom i očito osiguranom budućnošću sa suprugom također iz visokog društva, s besprijekornim osobinama i golemim bogatstvom. Na drugoj strani naočala nalazila se djevojka namrštena čela i upitnog pogleda. Ta je djevojka znala da je svijet zapravo veći od onoga ograničenog, kakav su joj prikazivali. Veći svijet s većim obvezama. Ali nitko joj još nije dopustio da vidi taj veći svijet. Osim njezina supruga. A dio što joj ga je on dopustio vidjeti dapače, prisilio je da ga vidi bio je užasan. I zato je pila. Dok su trajale pripreme za porod, poticane neprekidnom strujom Janetinih prijatelja i rođaka, Ulstera Stewarta Scarletta obuzela je neka čudna pasivnost. Bila je zamjetna osobito onima koji su ga motrili izbliza, ali i svima ostalima moralo je postati jasno da je 118 usporio svoj inače ludi životni ritam. Bio je tiši, lakše ga je bilo uhvatiti, ponekad je bio i zamišljen. U jednom razdoblju njegova su samotnička udaljavanja učestala. Nikad predugo, samo po tri ili četiri dana. Mnogi, pa i Chancellor Drew, pripisali su to iščekivanju očinstva. »Kažem ti, majko, to je nešto divno. On je novi čovjek! Kao što znaš, uvjeravao sam ga da pravi odgovor donosi očinstvo. Ono daje muškarcu neku svrhu. Samo ga motri i vidjet ćeš kad sve bude gotovo, on će biti spreman za pravi muški posao!« »Posjeduješ silnu sposobnost da shvatiš ono što je samo po sebi očito, Chancelloru. Tvoj brat uvjeren je kako je njegov smisao upravo u tome da izbjegava ono što ti nazivaš pravim muškim poslom. Mislim da ga buduća očinska uloga zamara do smrti. Ili, ako ne to, onda pije loš viski.« »Odviše si oštra.« »Naprotiv«, prekide ga Elizabeth Scarlatti. »Mislim da nam je on postao nepodnošljiv.« Chancellor Drew izgledao je zbunjeno. Promijenio je temu razgovora i počeo naglas čitati nacrt novog projekta Scarwycka. Tjedan dana kasnije Janet Scarlett je u Francuskoj bolnici rodila muško čedo. A deset dana iza poroda novorođenče je u Katedrali svetog Ivana dobilo ime Andrew Roland Scarlett. Već sljedećg dana nakon krstitaka, Ulster

Stewart Scarlatti opet je nestao. 11 Isprva to nije nikoga uzbuđivalo. Napokon, Ulster je i prije izbivao iz kuće. Premda takvo ponašanje nije uobičajeno za novog oca, Ulster se jedva mogao uklopiti u bilo kakvu uobičajenost. Zaključilo se da su formalnosti povezane uz rođenje muškog djeteta bile za njega prenaporne, pa je odlučio olakšati se nečim što je bolje ne opisivati. No, kad ni nakon tri tjedna nije bilo od njega ni traga, a nitko od poznatih nije mogao dati zadovoljavajuće objašnjenje, obitelj se zabirnula. Dvadeset petog dana od njegova nestanka Janet je zamolila Chancellora da obavijesti policiju. Umjesto toga, Chancellor je nazvao Elzabeth, što je bila znatno prikladnija odluka. Elizabeth je brižno odvagnula sve alternative. Kad bi se obavijestilo policiju istraga bi bila neizbježiva, a s njom jamačno i publicitet. S obzirom na to što je Ulster radio u protekloj godini, to je bilo nepoželjno. Ako je Ulsterova odsutnot posljedica njegove odluke, takva bi ga akcija samo izazvala. Ako ne bi bio izazvan, njezin je sin bio nepredvidljiv, ali uz izazov mogao bi postati i nepodnošljiv. Elizabeth je stoga odlučila potražiti usluge jedne diskretne tvrtke za potrage, kojoj se već i prije obraćala kad je trebalo istražiti zahtjeve za osiguraninom na račun obiteljskog biznisa. Vlasnici tvrtke pokazali su puno razumijevanje, pa su zadatak povjerili svojim najsposobnijim ljudima. Elizabeth im je dala dva tjedna da otkriju Ulstera Stewarta. Ona se zapravo nadala da će se on pojaviti i prije toga, ali ako se ne bi pojavio, prijavila bi slučaj policiji. Potkraj prvog tjedna agenti su dovršili izvještaj od više stranica o Ulsterovim postupcima. O mjestima koja je najčešće pohodio, o (mnogobrojnim) prijateljima i (rijetkim) neprijateljima, o njegovu kretanju sa što više pojedinosti posljednjih nekoliko dana prije nestanka. Uručili su taj izvještaj Elzabethi. Elizabeth i Chancellor pozorno su ga proučili, ali nisu ništa otkrili. Drugi tjedan pokazao se jednako nekorisnim, osim što je pregled Ulsterova kretanja nadopunjen novim podacima sat po sat. Nakon njegova povratka iz Europe, svakodnevno ponašanje bilo je gotovo ritualno. Skvaš i parna kupelj u atletskom klubu, Waterman Trust na donjem Broadwayu, kokteli u 53. ulici između 16.30 i 18.00 sati, i to u pet ilegalnih točionica koje je naizmjenično obilazio u pet radnih dana tjedna, noćni izlasci u svijet zabave u kojemu se nekoliko poslovnih ljudi brinulo o njegovim slabostima (i njegovim financijama), gotovo rutinski odlasci u cik zore do nekog klupskog restorana na 50. ulici, odakle se vraćao kući nikad poslije 2 ujutro. Jedan mali podatak privukao je Elizabethinu pozornost, kao, uostalom, i pozornost čovjeka koji je o njemu izvijestio. Odudarao je od ostalih. Odnosio se na srijedu. Otišao iz kuće oko 10.30 i odmah ispred zgrade pozvao taksi. Djevojka je

upravo čistila stube pred ulazom i kao da je čula da gospodin Scarlett upućuje taksista prema postaji podzemne željeznice. Elizabet nije mogla zamisliti Ulstera u podzemnoj. Pa ipak, dva sata kasnije, on je prema izjavi »gospodina Mascola, natkonobara u restoranu Venezia« imao rani ručak s izvjesnom »gospođicom Dempsev (vidi poznanstva: kazališni umjetnici)«. Restoran se nalazio dva ugla dalje od Ulsterove kuće. Naravno, za taj susret moglo je biti barem deset objašnjenja i ništa u izvještaju nije ukazivalo na bilo što neobično, izuzev Ulsterove odluke da se posluži podzemnom. Zasad je tu činjenicu Elizabeth pripisivala Ulsterovoj namjeri da se nađe s nekim, vjerojatno s gospođicom Dempsev. Potkraj tjedna Elizabeth je kapitulirala i rekla Chancelloru neka obavijesti policiju. Novine su imale svoj dan. Federalni istražni ured suglasio se s manhattanskom policijom u pretpostavci da su prekršeni neki federalni zakoni. Deseci ljudi sklonih publicitetu kao i mnogi iskreni pojedinci dobrovoljno su dali podatke da su vidjeli Ulstera tijekom posljednjeg tjedna prije njegova iščeznuća. Neki zlonamjernici telefonirali su i tvrdili kako znaju gdje se nalazi Ulster, ali su zahtijevali novčanu naknadu. U pet pisama zatražena je isplata ucjene radi njegova oslobođenja. Sve su te indicije istražene, ali ni jedna se nije pokazala korisnom. Benjamin Revnolds ugledao je reportažu na drugoj stranici Washington Heralda. Osim o vjenčanju, ovo je za nj bila prva vijest o UIsteru Scarlettu nakon njegova susreta s Elizabeth Scarlatti prije više od godine dana. Ipak, držeći se svoje riječi, naredio je nekoliko diskretnih istraga o slavnom ratnom junaku i njegovu kretanju tijekom posljednjih mjeseci doznavši tek to da se vratio u svijet kakav mu i dolikuje. Elizabeth Scarlatti obavila je dobro svoj posao. Njezin sin prestao se baviti uvozom sumnjive robe, pa su glasine o njegovim vezama s kriminalcima postupno prestale. Čak se prihvatio i nekoga manjeg posla u Waterman Trustu. Izgledalo je da slučaj Scarlatti ne treba više zanimati Bena Revnoldsa. A sad ovo. Znači li to da se on budi, da rana nije više zatvorena? Hoće li to ponovo pobuditi ona krajnja nagađanja koja su svojedobno opsjedala Bena Revnoldsa? Hoće li ponovo pozvati u akciju Grupu dvadeset? Jedan Scarlattijev sin nije mogao tek tako nestati, a da se zbog toga ne uzbudi cijela vlada. Odviše je kongresmena nešto dugovalo Scarlattiju ovdje neku tvornicu, ondje kakve novine, najčešće ček s pozamašnom svotom za predizbornu kampanju. Prije ili poslije nekom će već pasti na um da se Grupa dvadeset jedanput već bavila tim čovjekom. Oni će se ponovo baciti na posao. Diskretno. Ako se Elizabeth Scarlatti s time složi. Revnolds odloži novine, diže se sa stolice i krenu do uredskih vrata. »Gloveru«, reče on svome

podređenom, »biste li na čas mogli doći u moj ured?« Stariji čovjek vrati se do svoga stolca i sjede. »Jeste li vidjeli reportažu o Scarlattiju?« »Pročitao sam je jutros, dok sam putovao na posao«, odgovori Glover ulazeći kroz vrata. »Sto mislite o tome?« »Znao sam da ćete me upitati. Mislim da su ga se dohvatili neki od njegovih prošlogodišnjih prijatelja.« »Zašto?« Glover sjede ispred Revnoldsova stola. »Jer mi ništa drugo ne pada na um, a i logično je... I nemojte me pitati zašto ponovo, jer to znate jednako dobro kao i ja.« »Znam li? Nisam siguran u to.« »Dajte, Bene. Bogatun ne želi više sudjelovati. Nekome je, međutim, stalo do tovara, pa mu se obraća. On odbija. Počinju vrcati sicilijanske iskre i to je to... Ili je nešto tome slično, ili je posrijedi ucjena. Odlučio je boriti se i izgubio je.« »Ne mogu progutati pomisao na nasilje.« »Recite to policiji u Chicagu.« »Scarlett se nije bavio ljudima nižeg reda. Zbog toga ne mogu progutati teoriju o nasilju. Moglo bi se izgubiti odviše mnogo. Scarlett je bio odviše moćan, imao je bezbroj prijatelja... Moglo bi ga se iskoristiti, ali ne ubiti.« »I, što onda mislite?« »Ne znam. Zato sam vas i pozvao. Imate li mnogo posla ovog popodneva?« »Imam, dovraga. Još uvijek one iste dvije stvari. A rješenja se ne naziru.« »Brana u Arizoni?« »To je jedna stvar. Onaj prokleti kongresmen uporno nastoji dobiti državna sredstva i mi znamo da ga netko za to plaća, ali ne možemo to dokazati. Čak ne možemo dobiti ičije priznanje... Usput rečeno, kad govorimo o Scarlettovim poslovima, njima se bavi Canfield.« »Da, znam. Kako mu ide?« »Ne bismo se mogli požaliti. Čini najbolje što može.« »Sto je drugi problem?« »Pondov podsjetnik iz Stockholma.« »Morao bi doći do nečega boljeg nego što su glasine, Gloveru. Dok nam ne pruži nešto određeno, samo nam oduzima vrijeme. To sam vam već rekao.« »Znam, znam. Ali Pond je teklićem dostavio vijest jutros je stigla iz Državnog tajništva da je transakcija obavljena. Tako glasi vijest.« »Ne može li Pond navesti barem neka imena? Vrijednosni papiri glase na trideset milijuna dolara, a on ne može reći ni jedno ime?« »To je vrlo povjerljiva družina, očito. Nije došao ni do kakva imena.« »Dovraga i takav veleposlanik. Coolidge imenuje loše veleposlanike.« »On misli da je cijelom stvari manipulirao Donnenfeld.« »Napokon jedno ime! Tko je Donnenfeld, dovraga?« »To nije čovjek, nego tvrtka. Jedna od najvećih na stockholmskoj burzi.« »Kako je došao do toga?« »Dva su razloga. Prvi, da se time može baviti samo jedna velika tvrtka. I drugi na taj se način sve može lakše prikriti. A morat će se prikriti. Prodaja američkih vrijednosnih papira na stockholmskoj burzi škakljiv je posao.« »Ne samo škakljiv, dovraga! On je nemoguć!« »Dobro. Oporavljaju se u Stockholmu. Tako se uvijek

radi s novcem.« »Sto ćete učiniti s tim u vezi?« »Mučit ću se i dalje. Provjerit ću sve korporacije koje imaju jake veze sa Švedskom. Da vam nešto kažem? Samo u Milwaukeeju ima nekoliko desetaka takvih. Kako vam se to sviđa? Ovdje zaradite lovu, a onda pravite poslove s rođacima na drugoj strani bare.« »Ako želite čuti moje mišljenje, Walter Pond diže oko toga buku kako bi privukao pažnju na se. Coolidge ne bi imenovao prijatelja veleposlanikom u zemlji ponoćnog sunca ili kako se već zove kad ne bi bio siguran da je on upravo onakav prijatelj kakav njemu treba.« Nakon dva mjeseca, bez ikakvih novih vijesti o kojima bi se moglo pisati po novinama ili javljati na radiju, Scarlettov nestanak prestao je biti zanimljiv. Istinu govoreći, jedina dodatna informacija koju su zajednički otkrili policija, Ured za izgubljene osobe i federalni istražitelji bila je karakterne naravi i nije vodila nikamo. Ulsterov život, imovina, predrasude i strahovanja bili su podvrgnuti profesionalnoj istrazi. Posljedak toga silnog posla bio je izniman portret nekoga tko je živio bez ikakva smisla. Čovjek koji je očito posjedovao sve što bi sebi netko mogao poželjeti na Zemlji, živio je u vakuumu. U besmislenom i besciljnom vakuumu. Elizabeth Scarlatti mozgala je nad debelim izvješćima što ih je primala od ustanova vlasti. Njoj je to postao običaj, ritual, čin nade. Ako je njezin sin ubijen, to bi, naravno, bilo bolno, ali gubitak života mogla je još shvatiti. Bilo je tisuću načina... vatrom, vodom i zemljom... kojima bi se moglo uništiti tijelo. Ali takav zaključak ona nije mogla prihvatiti, koliko god bio moguć. Poznavao je podzemlje, ali ipak, samo površno. Jednog jutra Elizabeth je s prozora knjižnice promatrala kako se vanjski svijet hvata ukoštac s novim danom. Pješaci su ujutro uvijek koračali vrlo brzo. Nakon noćne stanke, iza automobila ostajalo je mnogo više ispušnih plinova. A onda Elizabeth ugleda jednu svoju djevojku na ulaznom stubištu. Mela ga je. Promatrajući ženu kako maše metlom amotamo, sjetila se jedne druge djevojke. Na drugom stubištu. Djevojke u Ulsterovoj kući. Djevojke koja je jednog jutra također mela stubište i pritom primijetila kako Elizabethin sin govori nešto taksistu. Sto mu je rekao? Spomenuo mu je postaju podzemne željeznice. Ulster se htio povesti podzemnom. Njezin sin se jednog jutra htio ukrcati u podzemnu, no Elizabeth nije shvaćala zašto. Bilo je to tek nejasno, palucavo svjetlo u mračnoj šumi, ali ipak, bilo je svjetlo. Elizabeth brzo pristupi telefonu. Trideset minuta kasnije, treći potpredsjednik Jefferson Cartvvright stajao je pred Elizabethom Scarlatti. Još je bio zadihan od nervoznih nastojanja da izmijeni svoj dnevni red, kako bi mogao udovoljiti ovom visokom nalogu. »Tako je«, reče razvlačeći virdžinijac. »Nakon što smo doznali da je gospodin Scarlett

nestao, sve smo račune pozorno ispitali. Sjajan dečko. Vrlo smo se zbližili dok je radio u banci.« »Kakvo je stanje njegovih računa?« »Savršeno normalno.« »Ne znam kako to mislite.« Cartvvright taj misaoni bankar oklijevao je nekoliko sekundi. »Naravno, još ne raspolažemo potpunim brojkama, ali nemamo nikakva povoda za pomisao da je premašio godišnje prihode svoga fonda.« »Koliki su ti prihodi, gospodine Cartvvright?« »Pa, vrijednosti na tržištu fluktuiraju srećom, prema gore pa je teško dati preciznu brojku.« »Makar približnu.« »Dopustite...« Jeffersonu Cartwrightu nije se dopao tijek razgovora. Odjednom se zahvalno prisjeti onih neodređenih upozorenja što ih je slao Chancelloru o izdacima njegova brata u Europi. Južnjačko oklijevanje postalo je još izrazitije. »Mogao bih pozvati više službenika koji su bolje upoznati s izdacima gospodina Scarletta ali oni su bili znatni, gospođo Scarlatti.« »Nadam se da raspolažete barem približnom brojkom.« Elizabeth Scarlatti nije voljela Jeffersona Cartwrighta i njezin je glas postajao zloslutan. »Prihodi gospodina Scarletta od fonda namijenjenog osobnim izdacima, koji su različiti od drugog fonda namijenjenog investiranju, viši su od sedam stotina osamdeset tri tisuće dolara.« Cartvvright je to izgovorio brzo ali tiho. »Vrlo sam zadovoljna što njegove osobne potrebe nisu premašivale tu beznačajnu svotu.« Elizabeth se premjesti u stolici s visokim naslonom, kako bi Cartvvright mogao bolje razumjeti značenje njezina pogleda. Jefferson Cartwright počeo je mljeti sve brže. Riječi su se preplitale, njegov južnjački govor postao je još izrazitiji. »Pa, vi ste svakako dobro upoznati s ekstravagancijama gospodina Scarletta. Čini mi se da su novine o mnogima pisale. Kao što rekoh, osobno sam činio sve što sam mogao da ga upozorim, no on je bio vrlo tvrdoglav mladi čovjek. Ako se sjećate, prije tri godine gospodin Scarlett kupio je cepelin i za to dao blizu pola milijuna dolara. Sve smo činili da ga od toga odgovorimo, no to je jednostavno bilo nemoguće. Rekao je da mu je cepelin prijeko potreban! Ako proučite račune vašeg sina, gospođo, naići ćete na mnogo sličnih nabavki.« Cartwright se odlučno bacio u defanzivu, iako je savršeno dobro znao da ga Elizabeth ne bi mogla proglasiti odgovornim. »Koliko je... bilo takvih nabavki?« Bankar poče govoriti još brže. »Pa, tako ekstravagantnih kao što je nabavka cepelina nije više bilo! Uspjeli smo spriječiti daljnje slične incidentne objasnivši gospodinu Scarlettu da bi bilo neprilično uzimati novac iz drugog fonda za takve namjene. Stoga je morao... ograničiti svoje izdatke na visinu prihoda prvog fonda. Na našim sastancima u banci upozoravali smo ga stalno na to. Prošle godine, dok je boravio u Europi s lijepom gospodom Scarlett, neprekidno smo kontaktirali kontinentalne banke oko

njegovih osobnih izdataka. Da se blago izrazim, vaš sin je obilato pomogao europsko gospodarstvo... Uz to, morali smo... obavljati i brojna izravna plaćanja suglasno papirima s njegovim potpisom... Gospodin Chancellor Scarlett sigurno vas je obavijestio da sam mu poslao više upozorenja, s obzirom na velike svote koje smo doznačivali vašem sinu u Europi.« Elizabeth podiže obrve. »Ne, nije mi rekao ništa.« »Pa, gospođo Scarlatti, ipak je to bio medeni mjesec vašeg sina. Nema razloga...« »Gospodine Cartwright«, prekide ga oštro stara žena. »Imate li točne podatke koliko je moj sin u prošloj godini povukao novca iz banke, ovdje i u inozemstvu?« »Naravno, gospođo.« »I popis svih isplata što su izvršene izravno uz njegov potpis?« »Svakako.« »Očekujem da budu u mojim rukama najkasnije sutra ujutro.« »Nekoliko računovođa moralo bi raditi cijeli tjedan da sve to poslažu. Gospodin Scarlett nije baš najprecizniji kad je o tome riječ...« »Gospodine Cartwright! Poslujem s Waterman Trustom duže od četvrt stoljeća. Kompanija Scarlatti posluje isključivo preko Waterman Trusta, jer sam ja tako naredila. Vjerujem u Waterman Trust jer nikad nisam imala povoda da pomislim drukčije. Jesam li bila jasna?« »Jeste, zaista. Sutra ujutro.« Jefferson Cartwright krenuo je uz naklon iz prostorije, kao što bi neki pomilovani rob zahvalio šeiku. »Gospodine Cartwright.« »Da?« »Mislim da vas još nisam pohvalila što ste održali izdatke mog sina unutar mogućnosti prihoda.« »Žao mi je...« Na Cartwrightovu čelu pojaviše se kapljice znoja. »Bilo je malo...« »Mislim da me niste razumjeli, gospodine Cartwright. Pohvaljujem vas od svega srca. Do viđenja.« »Do viđenja, gospođo Scarlatti.« Cartwright je s trojicom računovođa iz Watermana proveo cijelu noć pokušavajući srediti račune Ulstera Stewarta Scarletta. Uspjeli su to teškom mukom. U dva i pol sata ujutro Jefferson Cartwright stavio je na stol potpun popis banaka i mjenjačnica u kojima je Scarlattijev nasljednik imao ili još uvijek ima otvoren tekući račun. Uz to bijahu poslagane točne brojke i vrijeme svake transakcije. Popis se doimao beskonačnim. Čak i pojedini izdaci mogli su odgovarati prosjeku mjesečnih prihoda goleme većine Amerikanaca srednje klase, ali za Ulstera Stevvarta to su bili tek tjedni džeparci. Bit će potrebni dani da se ustanovi što je od toga novca preostalo. Na popisu su među inima bili: THE CHEMICAL CORN EXCHANGE, 900 Madison Avenue, New York City; MAISON DE BANOUE, 22 rue Violette, Pariš; LA BANOUE AMERICAINE, rue Nouvelle, Marseille] DEUTSCHAMERIKANISCHE BANK, Kurfiirstendamm, Berlin] BANCO TURISTA, Calle de los Suerios, Madrid] MAISON DE MONTE CARLO, rue de Feuillage, Moncao] WIENER

STAEDTISCHE SPARKASSE, Salzburgerstrasse, Wien\ BANOUE FRANOAJSE ALGERIE, Harbour of Moonse, Cairo. I tako dalje. Ulster i njegova nevjesta zaista su vidjeli Europu. Naravno, nasuprot ovom popisu pretpostavljenih uloga bio je drugi popis izdataka u obliku računa, naplativih odmah. Bijahu potvrđeni potpisom i potjecali su od mnogobrojnih hotela, magazina, dućana, restorana, automobilskih agencija, brodskih i linija, željeznica, konjušnica, privatnih klubova i kockarnica. Waterman ih je već sve isplatio. Jefferson Cartwright prelistao je potanka izvješća. Prema civiliziranim standardima, to je bila gomila financijskih besmislica, ali prema dosadašnjem životu Ulstera Stewarta Scarletta moglo se zaključiti da su za nj bili potpuno normalni. Cartwright je došao do istog zaključka do kojega su došli i vladini računovođe kad su za Istražni ured provjeravali stvari ubrzo nakon Ulsterova nestanka. Ništa neobično s obzriom na prošlost Ulstera Scarletta. Dakako, Waterman Trust poslat će domaćim i inozemnim bankama potražnice kako bi se utvrdilo koliko je novca preostalo. Zatim će, uz autoritet odvjetnika, biti vrlo jednostavan posao dobiti taj novac natrag za Waterman Trust. »Zaista«, promrmlja južnjak sam sebi. »Savršeno dobro obavljen posao s obzirom na okolnosti.« Jefferson Cartvvright bio je siguran da će se stara gospođa Scarlatti početi od ovog jutra sasvim drukčije odnositi spram njega. Odspavat će koji sat, zatim će se oprati pod hladnim tušem i osobno predati zaključke. Potajno se nadao da će izgledati dovoljno umorno, strahovito umorno. Možda bi je se to dojmilo. »Dragi gospodine Cartwrighte«, poče Elizabeth Scarlatti. »Zar vam nikad nije sinulo da ste, dok ste doznačivali tisuće i tisuće bankama diljem Europe, time isplaćivali dugove u ukupnoj visini od gotovo četvrt milijuna dolara? Zar vam nikad nije sinulo da je, kombiniranjem tih dvaju iznosa, moj sin postigao zamalo nemoguće? Da je potrošio ukupnu godišnju dobit svog fonda za manje od devet mjeseci? Gotovo do posljednjeg novčića!« »Naravno, gospodo Scarlatti, ovog jutra šaljemo pisma bankama zahtijevajući potpunu informaicju. Uz autoritet odvjetnika, naravno. Siguran sam da će znatni iznosi biti vraćeni.« »Ja uopće nisam sigurna.« »Ako smijem biti iskren, gosođo Scarlatti, potpuno mi je nejasno na što ciljate...« Elizabethin glas odjednom je postao mek i zamišljen. »Istinu govoreći, i meni je nejasno. Ali ja ne ciljam na nešto, ja sam vođena...« »Molim?« »Dok je moj sin dolazio kod Watermana, je li... mogao naići na nešto... što bi ga navelo da prebaci tolike iznose u Europu?« »To sam se i ja pitao. Kao njegov savjetnik osjetio sam se dužan to istražiti... Kako izgleda, gospodin Scarlett izveo je brojne investicije na kontinentu.« »Investicije? U Europi? To nije nimalo vjerojatno.« »Imao je širok

krug prijatelja, gospođo Scarlatti. Prijatelja kojima, siguran sam, nije nedostajalo zamisli... Moram pritom reći da se vaš sin sve bolje razumijevao u investicijske analize...« »Sto?« »Hoću reći da je proučavao dokumente tvrtke Scarlatti. Bio je u tome zaista neumoran, na što sam bio vrlo ponosan. On je naše susrete uzimao zaista ozbiljno. Toliko se trudio da shvati faktore diversifikacije... Štoviše, on je na medeni mjesec ponio stotine izvještaja korporacije Scarlatti.« Elizabeth se podiže i uputi polagano, razmišljajući, prema prozoru s kojega se mogla vidjeti ulica, ali je pritom sva bila usmjerena na iznenadno i nevjerojatno otkriće tog južnjaka. Kako se to već toliko puta dogodilo u prošlosti, uvidjela je da su je njezini instinkti općeniti i nejasni vodili ravno do istine. Bila je već tu, nadomak. Ali još izvan njezina dohvata. »Pretpostavljam da mislite na izvještaje na pojedinosti o imovini industrije Scarlatti?« »I na to, naravno. Ali i mnogo više od toga. Proučavao je fondove, kako svoje tako i Chancellorove pa i vaše vlastite, gospođo Scarlatti. Nadao se da će moći napisati potpun pregled s naglaskom na faktorima rasta. Bila je to zaista ambiciozna zadaća i on uopće nije oklijevao...« »Daleko više negoli ambiciozna, gospodine Cartwright«, prekide ga Elizabeth. »Rekla bih, bez nekog treninga i nemoguća.« I dalje je promatrala ulicu. »Zapravo, draga gospođo, mi u banci shvatili smo to. Stoga smo ga uvjerili da svoje istraživanje ograniči na vlastitu imovinu. Pomišljao sam da će mu se to lakše moći objasniti, a budući da ničim nisam htio obuzdavati njegovo oduševljenje...« Elizabeth se okrenu od prozora i prostrijeli bankara pogledom. Pogledavši je presjekla mu se riječ. Znala je da joj je istina sada na dohvatu. »Molim vas, razjasnite, kako je moj sin... proučavao svoju imovinu?« »Proučavao je vrijednosne papire u svom ostavinskom fondu. Ponajviše obveznice u drugom fondu onom za investicije jer su to mnogo stabilniji papiri. Katalogizirao ih je i onda uspoređivao s drugim odlukama, mogućim u trenutku njihove kupnje. Ako mogu dodati, odbir tih obveznica veoma ga se dojmio. Tako mi je rekao.« »On ih je... katalogizirao? Sto određenije mislite?« »Popisivao ih je redom. Iznose na koje su glasile i godinu s mjesecom njihova dospjeća. Datum dospjeća i iznose mogao je uspoređivati s mnogim drugim podacima na raspolaganju.« »Kako je to radio?« »Kao što rekoh, pregledom obveznica i zadužnica. Uvidom u godišnja izvješća.« »Gdje?« »U trezorima, gospođo. Trezorima Scarlattijevih.« Bože! pomisli u sebi Elizabeth. Stara gospođa dotaknu drhtavom rukom doprozornik. Govorila je pribrano iako ju je obuzimao strah. »Kako je dugo moj sin... to izstraživao?« »Pa, nekoliko mjeseci. Nakon svoga povratka iz Europe, da budem točniji.« »Shvaćam. Je li mu itko

pritom pomagao? Hoću reći, bio je u to tako slabo upućen.« Jefferson Cartwright uzvrati pogledom. Nije bio baš tolika budala. »Nije bilo potrebe. Katalogiziranje nedospjelih vrijednosnica nije težak posao. To je jednostavno poslažu se imena, brojke i datumi... I vaš sin je... bio je, jedan Scarlatti.« »Da... bio je.« Elizabeth shvati da joj bankar čita misli. Ali nije bilo važno. Sad je važna jedino istina. Trezori. »Gospodine Cartwright, bit ću spremna za deset minuta. Pozvat ću kola i oboje ćemo otići u vaš ured.« »Kako želite.« Put kroz grad protekao je bez riječi. Bankar i matrijarh sjedili su jedno uz drugo na stražnjem sjedalu, oboje šuteći. Svako od njih dvoje bilo je obuzeto svojim mislima. Elizabeth istinom. Cartwright preživljavanjem. Ako se ostvari ono o čemu je počeo dvojiti, čeka ga propast. I Waterman Trust mogao bi biti upropašten. A on je bio imenovan za savjetnika Ulstera Stewarta Scarletta. Vozač je otvorio vrata; južnjak stupi na pločnik i pruži ruku Elizabethi. Zapazio je da ju je čvrsto stegnula, odviše čvrsto, dok je teško izlazila iz automobila. Zurila je u prazno. Cartwright ju je brzo proveo kroz banku. Pored šaltera, činovnika i uredskih vrata do stražnjeg dijela zgrade. Dizalom su se spustili do golemih Watermanovih podruma. Zatim su skrenuli ulijevo i približili se istočnom krilu. Zidovi su bili sivi, površine uglačane, a debele cementne stijene uzdizale su se s obje strane blistavih čeličnih sipki. Iznad ulaza vidio se kratak natpis ISTOČNO KRILO SCARLATTI Elizabeth i ovaj put pomisli kako je sve to nalik grobnici. Iza sipki pružao se uzak hodnik osvijetljen sa stropa jarkim sijalicama u žicanoj mreži. Ako se izuzmu pristupi vratima, dvama sa svake strane, hodnik je podsjećao na prilaz posljednjem počivalištu kakvog faraona ispod neke goleme piramide. Vrata u dnu vodila su do trezora industrija Scarlatti. Do svega. Do Giovannija. Dvoja vrata sa svake strane vodila su u udubine namijenjene ženi i trima sinovima. Chancellorova i Ulsterova bila je s lijeve strane, Elizabethina i Rolandova s lijeve. Elizabeth je bila uz Giovannija. Elizabeth još nije prenijela Rolandovu imovinu. Znala je da će to naposljetku obaviti sudovi. Bila je to gesta osjećajnosti spram izgubljenog sina. Bio je to ispravan postupak; i Roland je, napokon, pripadao carstvu. Čuvar u odori pozdravi poput kakva pogrebnika i otvori vrata, zapravo čeličnu rešetku. Elizabeth je stala pred ulaz u prvu udubinu s lijeve strane. Natpis na vratima glasio je: Ulster Stewart Scarlatti. Čuvar otvori vrata i Elizabeth ude u nevelik prostor. »Zaključajte vrata i čekajte vani.« »Svakako.« Tako se našla sama u prostoru koji je nalikovao ćeliji. Prisjeti se kako je jednom, davno, već bila u Ulsterovoj udubini. Zajedno s Giovannijem. Da, prije mnogo godina... Nagovorio ju je da zajedno podu u grad ne govoreći joj ništa o

istočnom krilu. Bio je time tako ponosan. Proveo ju je kroz svih pet prostora kao što bi neki turistički vodič pokazivao posjetiteljima muzej. Pojasnio joj je sve začkoljice različitih fondova. Zapamtila je kako je rukom tapšao ormare s dokumentima, kao da je to bila neka stoka s nagradama od koje će kasnije nastati brojna stada. Imao je pravo. Prostorija se nije promijenila, kao da je sve bilo jučer. Na jednoj strani, ugrađeni u zidove bili su sefovi s polozima akcijama i potvrdama o vlasništvu u stotinama korporacija. Bio je to Ulsterov prvi fond: sadržavao je sitnice za svakodnevni život. Uz druga dva zida stajali su ormari, po sedam njih na svakoj strani. Svaka ladica na njima bila je obilježena oznakom jedne godine koju su Watermanovi izvršitelji mijenjali svake godine. U svakoj ladici ležale su na stotine vrijednosnih papira koji su glasili na donositelja, a svaki ormar imao je po šest ladica. Vrijednosni papiri dospijevali su u sljedeće osamdeset četiri godine. Zatim drugi fond, namijenjen širenju poslovnog carstva Scarlattijevih. Elizabeth je razgledala oznake na ormarima. 1926. 1927. 1928. 1929. 1930. 1931. To su bile oznake na prvom ormaru. Zapazi stoličicu koja je bila odgurnuta nekoliko koraka od ormara na desnoj strani. Tko god se njome koristio, naposljetku je sjedio između prvog i drugog ormara. Pogleda zatim oznake na susjednom ormaru. 1932. 1933. 1934. 1935. 1936. 1937. Sagnu se i privuče stolicu prvom ormaru, zatim sjede. Pogledala je ladicu sasvim dolje. 1926. Otvori je. Svaka godina bila je podijeljena na dvanaest mjeseci, a svaki mjesec odvojen jedan od drugoga malom pločicom. Uz svaku pločicu bila je kutija od tankog metala, na kojoj su dvije kukice bile spojene žicom čiji su krajevi uronjeni u vosak. U vosak su bili otisnuti žigovi s inicijalima W.T., ispisani starim engleskim slovima. Godina 1926. bijaše nedirnuta. Ni jedna metalna kutija nije otvorena, što je značilo da Ulster nije udovoljio bančinu zahtjevu za uputama glede investicija. Potkraj prosinca bankovni izvršitelji već će preuzeti na sebe odgovornost, prethodno se posavjetovavši s Elizabethom, kao što su redovito radili u prošlosti kad je posrijedi Ulsterov fond. Izvuče zatim ladicu s godinom 1927. I ona je bila netaknuta, ni jedan pečat nije slomljen. Upravo je htjela zatvoriti tu ladicu kad zapazi nešto. Nekakvu mrlju na vosku. Sićušan, mali nedostatak koji bi ostao neprimijećen kad osoba koja je promatrala ne bi usmjerila pozornost na pečate. Slovo T inicijala W.T. bilo je na pločici za mjesec kolovoz iskrzano i savijeno. Isto to moglo se primijetiti i na pločicama za rujan, listopad, studeni i prosinac. Izvuče kutiju od kolovoza i protrese je. Zatim istrgnu žice; voštani pečat pukao je i otpao. Kutija je bila prazna. Vrati je na svoje mjesto i izvuče kutije ostalih mjeseci. 1927. Sve su

bile prazne. Vrati ih na svoje mjesto, a zatim otvori ladicu za 1928. Na svima kutijama slovo T pečata bilo je iskrzano i savijeno. Sve prazno. Na koliko je mjesečnih kutija Ulster izveo tu svoju igru? Jurio je od jednoga bankara do drugoga, ali svaki bi se put vraćao do trezora. Nestajao je dokument za dokumentom. Jedan vrijednosni papir za drugim. Tri sata ranije ne bi u to uopće povjerovala. Sve se to dogodilo samo zato što je čistačica na njezinim vratima vratila u sjećanje drugu čistačicu koja je također mela stubište. Čistačicu koja se prisjetila kratkog naloga što ga je njezin sin dao taksistu. Ulster Scarlett poslužio se podzemnom. Toga kasnog jutra nije smio riskirati da se taksist zaglavi u gužvi. Ionako je već kasnio na sastanak u banci. Ima li boljeg trenutka nego što su to kasni jutarnji sati? Kad se posvuda daju nalozi, kad na burzama zavlada kaos izazvan početkom trgovanja. U taj sat čak bi i Ulster Scarlett ostao neprimijećen. Prethodno nije shvaćala zašto mu je bila potrebna podzemna. Sad je shvatila. Kao da obavlja neki bolni ritual, provjerila je ostale mjesece i godine u prvom ormaru. Sve do prosinca 1931. Prazno. Zatvori ladicu s 1931. godinom i otvori sljedeću, koja je počinjala s 1932. Prazno. Došla je do sredine ladice 1934. godine kad začu da se otvaraju metalna vrata. Brzo zatvori ladicu i bijesno se okrenu. Ušao je Jefferson Cartwright i za sobom zatvorio vrata. »Zar vam nisam rekla da ostanete napolju?« »Tako mi svega, gospođo Scarlatti, izgledate kao da ste ugledali tuce duhova.« »Gubite se!« Cartvvright se zaputi brzim korakom do prvog ormara i izvuče jednu od srednjih ladica. Vidje slomljene pečate na metalnim kutijama, podignu jednu i otvori je. »Ovdje kao da nešto manjka.« »Naredit ću da vas otpuste!« »Možda... možda i hoćete.« Južnjak izvuče jednu drugu ladicu i zadovolji radoznalost utvrdivši da su ostale kutije sa slomljenim pečatima također bile prazne. Elizabeth stade uz bankara bez riječi, ali s pogledom punim prijezira. Kad je progovorila, iz nje se javilo gađenje. »Vaše zaposlenje kod Waterman Trusta prekinuto je!« »Možda je tako. Oprostite mi, molim vas.« Virdžinijac obzirno maknu Elizabeth od drugog ormara i nastavi svoju potragu. Kad je 138 došao do godine 1936. okrenu se staroj ženi. »Nije mnogo ostalo, zar ne? Pitam se dokle je dospio? Naravno, podnijet ću vam potanko izvješće što brže bude moguće. Vama i mojima nadređenima.« Zatvori ladicu godine 1936. i nasmiješi se. »Ovo je povjerljiv obiteljski posao. Nećete učiniti ništa! Ne možete učiniti ništa!« »Ma nemojte! U ovim ormarima nalazili su se vrijednosni papiri koji glase na donositelja... Tko ih ima, njihov je vlasnik. Jednako kao i obični novac... vaš nestali sin odgrizao je dobar zalogaj newyorškoj burzi! A još nismo sve pregledali.

Da otvorimo i ostale ormare?« »Ne podnosim to!« »Nemojte. Vi radite što hoćete, a ja ću jednostavno izvijestiti svoje nadređene da je Waterman Trust dobrano u govnima. Da ne govorimo o priličnoj proviziji koja bi pripala banci, da i ne spominjemo kompanije koje bi postale vrlo nervozne kad bi se počelo istraživati što pripada kome možda će doći i do navale na neke dionice. U svakom slučaju, ja znam nešto o čemu moram smjesta izvijestiti vlasti!« »Ne možete! Ne smijete!« »Zašto ne bih?« Jefferson Cartwright raširi dlanove obih ruku. Elizabeth se okrenu i pokuša se pribrati. »Procijenite koliko je toga nestalo, gospodine Cartvvright...« »Mogu procijeniti ono što smo upravo pogledali. Jedanaest godina, otprilike tri i pol milijuna na godinu ili ukupno četrdesetak milijuna dolara. No, možda smo tek počeli.« »Kako rekoh... pripremite procjenu. Ne moram vas valjda upozoravati: ako ikome zucnete o tome, uništit ću vas. Nas dvoje nagodit ćemo se.« Ona se polagano okrenu i promotri Jeffersona Cartwrighta. »Morali biste znati, gospodine Cartwright, da ste posve slučajno došli do informacije koje vas izdižu iznad onoga što jeste svojim darom ili svojim sposobnostima. Oni koji su toliko sretni, moraju biti oprezni.« 139 Elizabeth Scarlatti provela je besanu noć. Ni Jefferson Cartwright nije te noći spavao, ali on nije bio u krevetu. Ostao je raditi sjedeći na stoličici, s gomilama papira oko sebe. Dok je pažljivo uspoređivao sadržaj ormara s izvještajima s fondovima Scarlattijevih, brojke su se uspinjale. Jefferson Cartwright pobojao se da će poludjeti. Ulster Stewart Scarlett odnio je papire vrijedne više od 270 milijuna dolara. Sabirao je brojke i ponovo ih sabirao. Bio je to iznos koji bi izazvao burzovni potres. Međunarodni skandal koji bi ako bi bio otkriven teško naškodio industrijama Scarlatti... A on će biti otkriven čim dođe trenutak prve konverzije nestalih obveznica. Do tog časa proteći će jedva godina dana. Jefferson Cartwright posložio je papire i gurnuo ih u unutarnji džep kaputa. Udari se po prsima, kako bi bio siguran gdje su papiri, a zatim iziđe iz trezora. Javi se kratkim zviždukom čuvaru na ulazu. Čovjek je dremuckao, sjedeći na crnom kožnatom stolcu pored vrata. »Oh, Bože. Gospodine Cartvvright! Prestrašili ste me!« Cartwright iziđe na ulicu. Nad njim se prostiralo sivkasto nebo. Uskoro će jutro. Za njega će to biti signal. Jer on Jefferson Cartwright, pedesetogodišnjak i bivši igrač ragbija na sveučilištu Virginija, koji se isprva vjenčao s novcem a zatim ga izgubio imao je u unutarnjem džepu sve što je ikad zaželio. Kao da se vratio na stadion na kojemu je gomila urlikala. Gol! Više mu ništa neće biti uskraćeno. 140 13 U jedan sat i dvadeset minuta nakon ponoći Benjamin Revnolds sjedio je udobno u naslonjaču, u stanu što se nalazio u washingtonskoj četvrti Georgetown.

Imao je na koljenima jedan od ovitaka što ih je ured državnog tužitelja uputio Grupi dvadeset. Bilo je ukupno šesnaest takvih ovitaka, i Revnolds ih je ravnomjerno podijelio popola između sebe i Glovera. Uz podršku Kongresa, a osobito newyorškog senatora Brownicea, ured državnog tužitelja nije želio ostaviti ništa neistraženo. Ako je nasljednik Scarlattijevih netragom nestao, državno tužiteljstvo moglo je u najmanju ruku ispisati cijele sveske u potrazi za činjenicama. Budući da je Grupa dvadeset nakratko već prodrla u život Ulstera Scarletta, i od Revnoldsa se moglo očekivati da tome doda nešto, pa makar to bilo i ništa. Revnoldsa je zapekao osjećaj krivnje kad je pomislio na Glovera koji se sad mora baviti istim besmislicama. Poput svih izvještaja istrage o nestalim osobama, i ovi su bili puni beznačajnosti. Dani, sati, minute, ulice, kuće, imena, imena, imena. Pogled u nevažne stvari koje se prikazuju kao važne. A možda će nekome ili negdje to i biti. Nekome bi mogao otvoriti vrata neki odlomak, neki dio, jedna rečenica ili čak samo jedna riječ. Ali sigurno nikome u Grupi dvadeset. Još ovog jutra ispričat će se Gloveru. 141 Zazvoni telefon. Zvuk u posvemašnjoj tišini toga poznatog sata zaprepastio je Revnoldsa. »Ben? Ovdje Glover...« »Isuse! Preplašio si me! Nešto nije u redu? Netko je došao?« »Ništa od toga, Bene. Učinilo mi se da to može čekati do sutra, ali onda sam pomislio kako bi bilo zgodno da te smijehom otjeram u san.« »Pio si, Gloveru. Svađaj se sa svojom ženom, ne sa mnom. Sto sam ti, dovraga, učinio?« »Dao si mi osam ovih kupusara iz ureda državnog tužitelja, evo što si učinio... Ali, pronašao sam nešto!« »Dobri Bože! O onoj stvari iz New Yorka? Iz luke?« »Ne. Ništa od onoga što smo dosad mislili o Scarlettu. Možda ni ovo nije ništa, ali moglo bi biti...« »Sto?« »Posrijedi je Švedska, Stockholm.« »Stockholm? O čemu to govoriš, dovraga?« »Znam Pondov podsjetnik od riječi do riječi.« »Waltera Ponda? Riječ je o vrijednosnim papirima?« »Tako je. Njego prvi podsjetnik prispio je lani u svibnju. Počeo je s vrijednosnim papirima... Sjećaš se?« »Da, da. I onda?« »Prema jednom izvješću iz šestog ovitka, Ulster Scarlett boravio je lani u Švedskoj. Bi li volio doznati kada?« Revnolds se zamisli prije nego što će odgovoriti. Pozornost mu je bila prikovana gotovo nevjerojatnom svotom od trideset milijuna dolara. »Nije to bilo za Božić, zar ne?« Izgovorio je to sasvim tiho. »Sada kad to kažeš, netko bi to možda i pomislio. Možda je švedski Božić u svibnju.« »Razgovarat ćemo o tome ujutro.« Revnolds spusti slušalicu ne čekajući da mu njegov podređeni nešto odgovori ili zaželi laku noć. Krenu natrag prema mekanom naslonjaču i sjede. 142 Kao uvijek, misli Benjamina Revnoldsa jurile su ispred činjenica. U susret zapletima,

mogućnostima koje su se granale. Ako je Gloverova pretpostavka točna, da je Ulster Scarlett bio umiješan u stockholmske manipulacije, to bi značilo da je živ. Ako je to točno, on je američke vrijednosne papire koji glase na tridesetak milijuna dolara ponudio na prodaju na stockholmskoj burzi. Nitko, pa ni Ulster Stewart Scarlett nije mogao tek tako raspolagati papirima vrijednim trideset milijuna dolara. Osim ako posrijedi nije urota. Ali koje vrste? S kakvim ciljem? Ako je u njoj sudjelovala i Elizabeth Scarlatti što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na veličinu kapitala zašto? Zar ju je doista potpuno pogrešno ocijenio? Moguće je. Ali moguće je i to da je donio ispravan zaključak još prije godinu dana. Nasljednik Scarlattijevih nije učinio ono što je učinio zbog dosade ili zato što se našao u neprikladnu društvu. Ne ako je Stockholm uopće imao nekakvog značenja. Glover je koračao ispred Revnoldsova stola. »Evo dokaza. Scarlettova viza pokazuje da je ušao u Švedsku 10. svibnja. Pondov podsjetnik poslan je petnaestoga.« »Vidim. Znam čitati.« »Sto ćeš sad učiniti?« »Učiniti? Ne mogu učiniti baš ništa. Ovdje zapravo i nema ničega. Tek jedna izjava kojom se upozoravamo na glasine i nadnevak ulaska jednog američkog građanina u Švedsku. Vidiš li ti još nešto?« »Ako pretpostavimo da one glasine nisu bile neosnovane, međusobna veza je očita i ti to znaš jednako dobro kao i ja! Ako je Pondovo priopćenje točno, Scarlett je trenutačno u Stockholmu.« »Ako ima što za prodaju.« »Na to upravo mislim.« 143 T »Netko mora reći da je okraden prije nego što počnete vikati za lopovom! Počnemo li iznositi optužbe, Scarlattijevi moraju jedino reći da ne znaju o čemu govorimo i mi smo gotovi. Ne moraju učiniti ni to. Mogu jednostavno odbiti da nas udostoje svog odgovora tako bi to jamačno učinila stara gospođa a ljudi s Kapitola pobrinut će se za ostalo.... Kod onih koji znaju za nju, ova ustanova potiče samo prijezir. Naši ciljevi općenito su u neskladu s nekim drugim ciljevima u ovom gradu. Mi smo u kušnji pa izvoli ako želiš. Mnogi ljudi u Washingtonu voljeli bi kad bismo propali.« »Onda bi bilo bolje obavijestiti ured državnog tužiteljstva i pustiti ih da sami izvlače zaključke. Mislim da nam je to jedino preostalo.« || Benjamin Revnolds odupro se nogom o pod i stolica mu se toliko okrenula da je mogao vidjeti kroz prozor. »Trebali bismo tako postupiti. I hoćemo, ako na tome inzistiraš.« »Sto to znači?« Te Gloverove riječi bile su upućene leđima njegova pretpostavljenog. Revnolds ponovo okrenu stolicu i pogleda svoga podređenog. »Mislim da mi možemo bolje obaviti posao. Odjeli za pravdu, za financije, čak i Istražni ured svi oni odgovaraju pred desetak kongresnih odbora. Mi ne.« »Ali mi prekoračujemo svoje ovlasti.« »Ne bih rekao. Dotle dok sjedim u ovoj stolici,

odluka je na meni, zar ne?« »Tako je. Zašto želiš da se toga prihvatimo?« »Jer u svemu tome ima nešto bolesno. Vidio sam to u očima stare gospođe.« »Takva logika baš nije jasna.« »Dovoljno je jasna, uvjeren sam.« »Bene? Ako se dogodi nešto što nas se ne bi ticalo, javit ćeš se državnom tužitelju?« »Dajem riječ.« »Na potezu si. Sto ćemo sad činiti?« 144 Benjamin Reynolds ustade. »Je li Canfield još u Arizoni?« »U Phoenixu je.« »Dovedi ga ovamo.« Canfield. Kompliciran čovjek za komplicirane zadaće. Revnolds ga nije volio, nije mu posve vjerovao. Ali on bi nešto postigao brže od ikoga drugoga. Ako bi ih pokušao izigrati, Ben Revnolds već će to shvatiti. Nekako će to uočiti. Canfield nije toliko lukav. Kad bi se to dogodilo, Revnolds bi ščepao računovođu i iscijedio istinu o slučaju Scarlatti. Canfielda se moglo jednostavno odbaciti. Da. Matthew Canfield bio je dobar izbor. Bude li istraživao slučaj Scarlatti po običajima Grupe dvadeset, neće od njega zahtijevati ništa više. Ako bi on, pak, naišao na drukčije uvjete odviše unosne da bi ih mogao odbiti bit će pozvan ovamo i bit će slomljen. Uništen. Ali, istinu će znati. Ben Revnolds začudio se vlastitom cinizmu. Nije bilo nikakve sumnje. Bude li Matthew Canfield postavljen za pijuna, to će biti najbrži način da se razotkrije misterij Scarlattijevih. Za pijuna koji će sam sebe dovesti u zamku. 145 14 Elizabeth nije mogla zaspati. Više puta dizala se u krevetu i zapisivala što bi joj god palo na um. Zapisivala je činjenice, nagađanja, daleke mogućnosti, čak i nemogućnosti. Crtala je male kockice i unosila imena, mjesta i datume, pokušavajući ih zatim povezati potezima. Oko tri ujutro svela je niz događaja na sljedeće: Utravnju 1925. Ulster ijanet vjenčali su se nakon samo tri tjedna zaruka. Zašto?... Ulster ijanet otputovali su Cunardovim brodom u Southampton. Ulster je vozne karte rezervirao još u veljači. Kako je znao? Od svibnja do prosinca 1925. Waterman Trust doznačio je oko osam stotina tisuća šesnaesterim bankama u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj i Alžiru. Od siječnja do ožujka 1926. iz Watermana je odneseno vrijednosnih papira za 270 milijuna. Prisilnom prodajom dobilo bi se 150 do 200 milijuna. Svi računi i potraživanja učinjeni na Ulsterovo i Janetino ime u Europi podmireni su do veljače 1926. U ožujku se Ulsterovo ponašanje znatno promijenilo, postao je povučen. Travanj 1926. Rođen Andrew. Zatim kršten. Ulster nestaje. Srpanj 1926. Dobivene potvrde od četrnaest europskih banaka da je sav uloženi novac potrošen. Najčešće četiri tjedna nakon 146 pologa. Dvije banke, iz Londona i Haaga, javljaju da na pologu imaju još dvadeset šest odnosno devetnaest tisuća dolara. To je bio kronološki slijed događaja oko Ulsterova nestanka. Naum je bio vidljiv. Očito je

sve unaprijed promišljeno: rezervacija putnih karata u veljači, kratke zaruke, putovanja za medenog mjeseca, neprekidni položi i brzo podizanje novca, odnošenje vrijednosnica i konačni čin Ulsterova nestanka. Između veljače 1925. i travnja 1926. Naum koji je pokrivao četrnaest mjeseci, izveden krajnjom preciznošću, čak i s potvrđenom trudnoćom, ako se Janet moglo vjerovati. Je li Ulster bio sposoban za toliku oštroumnost? Elizabeth nije znala. Zapravo, o njemu je znala vrlo malo, a bezbrojni izvještaji samo su još zamagljivali tu sliku. Osoba koju su analizirali izvještaji naizgled je bila sposobna samo ugađati svojim sklonostima. Znala je da postoji samo jedno mjesto gdje bi započela potragu: Europa. I banke. Ne sve, zaključila je, nego nekoliko njih. Unatoč složenostima njihova razvitka i silnoj diversifikaciji, posao banaka ostao je u biti isti još od vremena faraona. Ulažete novac u njih i podižete ga. Da li zbog neke potrebe ili ugode, podignuti novac odlazio je nekamo drugamo. Elizabeth je upravo željela utvrditi koje je to drugo mjesto ili druga mjesta. Taj novac, što ga je Waterman Trust odaslao šesnaesterim europskim bankama, bit će trošen dok ne nastupi trenutak da se prodaju vrijednosni papiri. Deset minuta prije devet batler je otvorio vrata netom imenovanom drugom potpredsjedniku Waterman Trusta. Jeffersonu Cartwrightu. Pokazao je Cartwrightu knjižnicu gdje je Elizabeth sjedila za stolom, s neizbježnom šalicom kave u ruci. Jefferson Cartwright sjeo je na malu stolicu ispred stola, svjestan da on laskavo naglašava njegovu važnost. Stavi torbu za spise pored sebe. »Jeste li donijeli pisma?« 147 »Uza me su, gospođo Scarlatti«, odgovori bankar, stavljajući torbu u krilo i otvarajući je. »Smijem li iskoristiti ovu prigodu i zahvaliti vam na ljubaznom zagovoru na moju korist. Bilo je to vrlo velikodušno s vaše strane.« »Hvala. Koliko sam doznala, imenovani ste drugim potpredsjednikom.« »Točno, gospočlo, a ja vjerujem da je to omogućila vaša ljubazna riječ. Još jednom zahvaljujem vam.« On predade Elizabethi papire. Uze ih i poče razgledati one pri vrhu. Kao da su bili u redu. Štoviše, izgledali su izvrsno. Cartwright je tiho progovorio. »Pisma vas ovlašćuju da preuzmete sve informacije koje se tiču transakcija što ih je izveo vaš sin, Ulster Stewart Scarlett, a u različitim bankama. Pologe, podizanja, transfere. Pismima se zahtijeva pristup svim depozitnim sefovima, gdje oni postoje. Svim bankama upućeno je pokriće s fotostatom vašeg potpisa. Supotpisao sam ih u svojstvu predstavnika Watermana kao kolektivnog odvjetnika za gospodina Scarletta. Naravno, učinivši to izložio sam se priličnom riziku.« »Čestitam vam.« »To je jednostavno nevjerojatno«, prošapta bankar. »Papiri vrijedni više od dvije stotine sedamdeset milijuna dolara,

koji neprimjećeno nestaju. Jednostavno, otplovili su nekamo. Tko zna kamo? Čak i najjačim bankovnim sindikatima bilo bi teško stvoriti toliki kapital. Da, nastupila je kriza, gospođo. Osobito na onom izrazito spekulativnom tržištu. Iskreno govoreći, ne znam što mi je činiti.« »Budete li se držali vlastitog savjeta, moguće je da ćete godinama primati znatnu plaću za vrlo malo rada. Moguće je i da se dogodi nešto obratno.« »Znam koja je druga mogućnost«, prekide je Jefferson Cartwright. »Koliko ja shvaćam, vi želite doći do informacija koje se tiču nestanka vašeg sina. Ako one postoje, možda ćete ih pronaći. A možda i nećete. U svakom slučaju, preostaje dvanaest mjeseci prije 148 nego što se utvrdi da obveznice nedostaju. Dvanaest mjeseci. Neki među nama možda tada više neće biti na ovom svijetu. Neki drugi možda će biti suočeni s propašću.« »Predviđate li moj nestanak?« »Ne, nadam se. Ali i moj je položaj vrlo osjetljiv. Postupio sam protiv načela poslovne politike moje tvrtke, pa i etičkih temelja bankovnog posla. Kao financijski savjetnik vašeg sina, mogao bih odgovarati zbog svog udjela « »I osjećali biste se mnogo ugodnije ako bismo sklopili neki dogovor, je li tako?« Elizabeth odloži pisma, ljutita na toga nezahvalnog južnjaka. »Ja vas podmićujem, a vi me ucjenjujete zbog toga mita. Strategija je lukava. Koliko?« »Zao mi je što sam na vas ostavio tako loš dojam. Ne želim nagodbu, to bi bilo nešto ponizujuće.« »Onda što želite?« Elizabeth je postala nestrpljiva. »Pripremio sam neku vrstu izjave. U triplikatu. Jedna kopija za vas, jedna za Zakladu Scarwyck, a jedna, naravno, za mog odvjetnika. Bio bih vam zahvalan ako biste je pogledali, kako biste mogli dati svoje odobrenje.« Cartwright izvuče papire iz torbe i stavi ih pred Elizabethu. Ona uze gornju kopiju i vidje kako je posrijedi suglasnost, naslovljena na Zakladu Skarwyck. Ovim se potvrđuje suglasnost gospodina Jeffersona Cartwrighta i mene, Elizabethe Wyckham Scarlatti u svojstvu predsjednice upravnog odbora Zaklade Scarwyck, Peta avenija 525, New York, New York. Budući da je gospodin Cartvvright plemenito pridonosio svojim vremenom i profesionalnim uslugama u moju korist i korist Zaklade Scarwyck, dogovoreno je da on bude postavljen za savjetnika zaklade s godišnjom plaćom od pedeset tisuća dolara ($ 50.000), i to doživotno. Ova odluka vrijedi od današnjeg dana. 149 Budući da je gospodin Jefferson Cartvvright često djelovao u moje ime kao i u ime Zaklade Scarwyck suprotno svojim boljim uvjerenjima i vlastitim željama, te, Budući da je gospodin Cartvvright izvodio sve svoje usluge tako da sam ja osobno, njegova klijentica, čvrsto uvjerena da su one služile na korist Zaklade Scarwyck, on je to činio ne predmnijevajući spomenutu odgovornost i, često, ne znajući

potpuno prirodu transakcija. Stoga se uglavljuje da će, bude ili u budućnosti ikakvih globa, kazna ili presuda protiv gospodina Cartwrighta što su proistekle iz takve njegove djelatnosti, one biti ti potpunosti podmirene s moga osobnog računa. Potrebno je dodati da se takve činjenice ne očekuju, no budući da su interesi Zaklade Scarwyck međunarodnog dosega, zahtjevi veliki i odluke često podložne mome vlastitom mišljenju, držalo se potrebnim pridodati ovu izjavu. Potrebno je dodati da je gospodin Cartwright povjerljivo obavljao svoju iznimnu službu na moju korist u posljednjim mjesecima, no od današnjeg dana nemam nikakva prigovora da njegov položaj u Zakladi Scarwyck bude javno obznanjen. S desne strane nalazile su se dvije crte za potpise, a s lijeve strane još jedna crta za potpis svjedoka. Elizabeth zaključi da je dokument sastavljen profesionalno. Nije rekao ništa, a pokrivao je sve. »Ne očekujete valjda ozbiljno da to potpišem?« »Uistinu, očekujem. Znate, ako to ne učinite, moj osjećaj odgovornosti nagnat će me da se obratim izravno vlastima. Nema sumnje, uredu okružnog tužitelja kojega ću obavijestiti o informacijama što se tiču nestanka gospodina Scarletta... Možete li i zamisliti međunarodnu gužvu koju bi to izazvalo? Već sama činjenica da slavna gospoda Scarlatti drži upitnom banku s kojom je njezin sin poslovao « »Poreći ću sve.« 150 »Nažalost, ne možete poreći da su vrijednosni papiri nestali. To se možda neće moći utvrditi unutar godine dana, ali njih ipak nema.« Elizabeth se zabulji u južnjaka, znajući da je pobijeđena. Sjede i bez riječi uze pero. Potpisa sve papire, na što je i on učinio isto. 151 15 Elizabethini kovčezi ukrcani su na palubu britanskog broda Calpurnia. Objasnila je obitelji da su događaji posljednjih nekoliko mjeseci uzeli danak njezinu strpljenju i zdravlju, pa će otputovati na dulje vrijeme u Europu sama. Chancellor Drew složio se da bi joj taj put mogao koristiti, ali je izričito zatražio da majka povede sa sobom neku pratilju. Naposljetku, Elizabeth nije više mlada, pa bi u njezinim poodmaklim godinama netko trebao biti uz nju. Predložio je Janet. Elizabeth predloži Chancelloru da svoje ideje čuva za Zakladu Scarwyck. Ali slučaj Janet morao je biti razriješen. Zamolila je mladu ženu da je posjeti u kući jednoga kasnog popodneva, dva dana prije nego što je Calpurnia trebala otploviti. »U ono što si mi rekla teško je povjerovati, Janet. Ne toliko one stvari o mom sinu, koliko one o tebi. Jesi li ga voljela?« »Da, mislim da jesam. Ili me je on jednostavno svladao. U početku je bilo toliko ljudi, toliko mjesta. Sve je teklo brzo. A onda sam uvidjela polagano da me on ne voli. Nije mogao izdržati u istoj sobi sa mnom. Bila sam mu tek dosadna nužnost. Bože! Ne pitaj me zašto?« Elizabeth se prisjeti riječi svoga sina. »Vrijeme je da se oženim...

Ona će mi biti dobra žena.« Zašto je to rekao? Zašto mu je to bilo toliko važno? 152 »Je li bio vjeran?« Janet zabaci glavu i nasmije se. »Znaš li što to znači dijeliti svoga muža sa zapravo, nikad nisi sigurna.« »Od nove psihologije doznajemo da se muškarci često tako ponašaju zato što žele nadoknaditi nešto, Janet. Uvjeriti se da su sposobni.« »I to je pogrešno, gospodo Scarlatti!« Janet je naglasila njezino ime s lakom dozom prijezira. »Tvoj sin bio je sposoban. Ne bih, naposljetku to trebala reći, ali mi smo vrlo često vodili ljubav. Vrijeme i mjesto Ulsteru nisu bili važni. Nije mu bilo važno ni to želim li ja ili ne. To mu je bila zadnja briga. Hoću reći, bila sam mu zadnja briga.« »Zašto si sve to podnosila? To mi je teško razumjeti.« Janet Scarlett dohvati svoju torbicu. Uze iz nje kutiju cigareta i nervozno zapali jednu. »Kazala sam ti toliko. Zašto ne i više?... Plašila sam se.« »Čega?« »Ne znam. Nikad se nisam tome domislila. Zašto ne bismo to nazvali prikazama.« »Nemoj mi zamjeriti, ali to mi se čini glupo.« »Ne zaboravi da sam bila žena Ulstera Stewarta Scarletta. Ulovila sam ga... Nije lako priznati da ga nisam uspjela zadržati dulje od nekoliko mjeseci.« »Shvaćam na što smjeraš... Oboma nam je jasno da bi razvod zbog napuštanja bio za tebe najpovoljniji, ali zbog toga bi bila izvrgnuta nemilosrdnim napadima. Pričinjalo bi se to kao dokaz najnižeg ukusa.« »Znam. Odlučila sam čekati godinu dana do razvoda. Godina dana, to je razuman rok. Bilo bi razumljivo.« »Nisam sigurna da bi to bilo u tvom interesu.« ' »Zašto ne?« 153 »Potpuno bi se odvojila od obitelji Scarlatti, a odvojla bi od nje i dijete. Bit ću s tobom otvorena. Ne pouzdajem se u Chancellora u takvim okolnostima.« »Ne razumijem.« »Čim bi načinila prvi korak, on bi se poslužio svakim zakonitim sredstvom da te proglasi neuračunljivom.« »Sto?« »Preuzeo bi nadzor kako nad djetetom tako i nad nasljedstvom. Srećom...« »Ti si luda!« Elizabeth produži kao da je Janet nije bila prekinula. »Srećom, Chancellorov osjećaj za pristojnost koji graniči sa smiješnim spriječio bi ga da započne nešto što bi moglo izazvati zaprepaštenje. Ali ako bi ga izazivala... Ne, Janet, razvod nije rješenje.« »Znaš li što govoriš?« »Budi uvjerena... Kad bih bila sigurna da ću živjeti još godinu dana, dala bih ti svoj blagoslov! Ali nisam sigurna. A bez mene, koja bih ga zadržala, Chancellor bi se pretvorio u divlju zvijer!« »Chancellor mi ne može učiniti ništa, baš ništa. Ni mome djetetu!« »Molim te, draga, ja nisam moralizator. Ali ni tvoje ponašanje nije bilo besprijekorno.« »Ne želim to slušati!« Janet skoči s naslonjača, gurnu cigarete u torbicu i izvuče iz nje rukavice. »Ja ništa ne presuđujem. Ti si inteligentna djevojka. Sto god učinila, znam da postoje razlozi... Ako te to može utješiti, priznajem da si provela paklenu

godinu.« »Da, paklenu godinu.« Janet Scarlett poče navlačiti rukavice. Elizabeth je brzo progovorila dok je prilazila stolu uz prozor. »Ali, budimo iskreni. Kad bi Ulster bio ovdje ili kad bi se barem znalo gdje je, razvod bi se mogao postići tiho, bez teškoća. Naposljetku, nitko nije bez mrlje. Ali, prema zakonu, jedna od stranaka je odsutna, možda mrtva, iako nije legalno proglašena 154 mrtvom. A tu je dijete, jedino dijete. To dijete je Ulsterov nasljednik. To je problem, Janet.« Elizabeth se pitala počinje li Janet razumijevati. Nevolja s mladim bogatašima, zaključi ona, nije u tome što oni drže da novac dolazi sam od sebe, nego u tome što nisu shvaćali da je novac, premda nusproizvod, snažno sredstvo za stjecanje vlasti, a to je bilo strašno. »Čim načiniš prvi korak, pojavit će se ptice grabljivice s obih strana. Na kraju krajeva, ime Scarlatti postalo bi predmet šala po klubovima. A to neću dopustiti!« Elizabeth izvuče nekoliko ovitaka iz ladice stola, odabra jedan a drugi vrati. Sjela je za stol i promotrila Janet. »Shvaćaš li što govorim?« »Da, mislim da shvaćam«, procijedi Janet, gledajući svoje rukavice. »Ti bi me htjela ukloniti nekamo na pogodan način, tako da Scarlettima više ništa ne bude na smetnju.« Zastala je, podigavši glavu da uzvrati pogled svojoj svekrvi. »A na časak mi se učinilo da kaniš biti ljubazna.« »Pa, nisi ti baš osoba kojoj je potrebno milosrđe«, odvrati Elizabeth. »Ne, jamačno nisam. No budući da mi milosrđe i nije potrebno, to nije važno, zar ne? Čini mi se da ipak pokušavaš biti ljubazna, na svoj način.« »Učinit ćeš dakle ono što ti predlažem?« Elizabeth uze ovitak da ga vrati u ladicu. »Ne«, odvrati čvrsto Janet Saxon Scarlett. »Učinit ću točno ono što mi je po volji. I ne vjerujem da će sa mnom zbijati šale po klubovima.« »Nemoj biti u to odviše sigurna!« Elizabeth zgrabi ovitak i lupi njime po stolu. »Čekat ću da protekne godina dana«, reče Janet, »a onda ću učiniti što budem htjela. Moj otac znat će što treba učniti. Učinit ću ono što on kaže.« 155 »Tvoj otac vjerojatno je sumnjičav. On je ipak poslovni čovjek.« »Ali on je i moj otac!« »To potpuno razumijem, draga. Toliko dobro razumijem, da ti predlažem nekoliko svojih pitanja prije nego što odeš odavde.« Elizabeth ustade i pode do vrata knjižnice. Zatvori ih i potom okrenu ključ. Janet je promatrala staru ženu radoznalo ali i prestrašeno. Njezina svekrva nije bila osoba koja bi dopustila da je netko prekida. Svaki neželjeni posjetitelj bio bi smjesta udaljen. »Nemamo što više govoriti. Želim otići.« »Slažem se. Ti, zapravo, i ne trebaš mnogo reći«, prekide je Elizabeth vraćajući se stolu. »Uživala si u Europi, draga? Pariz, Marseille, Rim? Moram dopustiti da ti se New York pričinja dosadnim. U danim okolnostima, na drugoj strani oceana može ti se mnogo više ponuditi.« »Na što ciljaš?« »Samo to. Čini se

da si uživala ponešto nerazumno. Sa svojim eskapadama, moj sin ti je bio prikladno društvo. Ipak, ako tako mogu reći, bio je mnogo manje upadljiv.« »Ne znam o čemu govoriš.« Elizabeth otvori ovitak i okrenu nekoliko listova. »Da vidimo, dakle. U Parizu je bio neki crni trubač...« »Što? O čemu to pričaš?« »Dopratio te do tvog hotela, oprosti, do tvog i Ulsterovog hotela, u osam ujutro. Očito si provela s njim cijelu noć.« Janet se s nevjericom zabulji u svekrvu. Koliko god bila zapanjena, odgovorila je brzo i tiho. »Da, u Parizu, da. Bila sam s njim, ali ne tako. Pokušavala sam pronaći Ulstera. Pola noći provela sam tražeći ga.« »Toga u ovitku nema. Viđena si kako ulaziš u hotel dok te crnac držao ispod ruke.« »Bila sam iscrpljena.« »Ovdje se to kaže pijana.« 156 »To je laž!« Stara žena okrenu list. »A onda, onaj tjedan na jugu Francuske? Sjećaš li se onog vikenda, Janet?« »Ne, odgovori ona oklijevajući. »Sto to imaš u ruci?« Elizabeth se diže i odmaknu papir od Janetina pogleda. »Daj, molim te. Onaj vikend kod madame Auriole. Kako se ono zove njezin dvorac Silhouette? Vrlo dramatično ime.« »Ona je bila Ulsterova prijateljica.« »Ti, naravno, nisi imala pojma što je bio Silhouette i što je još uvijek. Poznat na cijelom jugu Francuske.« »Nećeš valjda reći da sam se u nešto upuštala?« »Što ljudi hoće reći kad kažu da su posjetili Aurioleinu Silhouette?« »To je nevjerojatno!« »Što se događa u tom dvorcu?« Elizabethin glas zazvučao je zlobno. »Ne znam... ne znam.« »Sto se događa?« »Neću ti odgovoriti!« »To je dokaz opreznosti, ali ti neće pomoći! Svatko zna da ponuda madame Auriole sadrži opijum, hašiš, marihuanu, heroin... da je ondje pravi raj za sve koji uzimaju droge!« »Nisam to znala.« »O tome nisi ništa znala? Cijelog vikenda? Cijela tri dana na vrhu njezine sezone?« »Ne!... Da, otkrila sam to i otišla. Otišla sam čim sam shvatila čime se bave.« »To su orgije za narkomane. Sjajna prilika za odnjegovanog voajera. Danju i noću. A gospođa Scarlett nije o tome imala pojma!« »Kunem se da nisam!« Elizabethin glas promijenio se i postao ljubazan ali tvrd. »Sigurna sam da nisi, draga, ali ne znam tko bi ti to povjerovao.« 157 Zastade na čas. »Ima tu još mnogo toga.« Sjede još jedanput za stol i poče ponovo okretati stranice. »Berlin, Beč, Rim, osobito Kairo.« Janet potrča prema Elizabethi Scarlatti i nagnu se nad stol, očiju punih žestine. »Ulster me napustio, zamalo puna dva tjedna! Nisam znala gdje je. Bila sam skamenjena!« »Viđena si kako obilaziš vrlo čudna mjesta, draga. Čak si načinila i jedan od najtežih međunarodnih zločina. Kupila si jedno ljudsko biće. Nabavila si roba.« »Ne! Nisam! To nije istina!« »Jest, istina je. Kupila si neku trinaestogodišnju arapsku djevojčicu, koja je bila prodana kao prostitutka. Kao američku građanku, tebe

pogađaju određeni zakoni...« »Sve je laž!« upade Janet. »Objašnjeno mi je da će mi taj Arapin, ako mu dam novac, reći gdje se nalazi Ulster! To je sve!« »Ne, to nije sve. Dala si Ulsteru na poklon onu trinaestogodišnjakinju, i ti to znaš. Pitam se jesi li kasnije ikad pomislila na nju.« »Samo sam željela pronaći Ulstera! Od tog sam otkrića oboljela. Nisam ništa shvaćala! Čak nisam shvaćala o čemu govore. Jedino sam željela pronaći Ulstera i izgubiti se s toga strašnog mjesta!« »Ne želim s tobom raspravljati. Ali, drugi će htjeti.« »Tko?« Janet je drhtala. »Sudovi, na primjer. Zatim, novine.« Elizabeth se zabulji u prestravljenu Janet. »Moji prijatelji... čak i tvoji prijatelji.« »A ti bi dopustila... da se netko posluži tim lažima protiv mene?« Elizabeth slegnu ramenima. »I protiv tvog unuka?« »Sumnjam da će on biti tvoje dijete. Legalno, naime. Sigurna sam da će sud preuzeti skrbništvo nad njim, sve dok ne bude utvrđeno da je Chancellor njegov najbolji skrbnik.« Janet se spusti na rub stolice. Usne joj se rastvorište, poče plakati. »Molim te, Janet. Ne zahtijevam od tebe da budeš opatica. Čak ne zahtijevam da činiš nešto što bi bilo izvan normalnih 158 zadovoljstava žene tvojih godina i tvojih sklonosti. U proteklih nekoliko mjeseci nisi se suzdržavala, i ne očekujem da ćeš to sada početi. Zahtijevam od tebe tek prikladnu diskreciju, možda nešto više nego što bi bila spremna, i zdravu fizičku opreznost. Ako je ne bude, lijek će uslijediti odmah.« Janet Saxon Scarlett okrenu se, zatvorenih očiju. »Užasna si«, prošapta. »Shvaćam da sad ostavljam na tebe takav dojam. Jednog dana, nadam se, predomislit ćeš se.« Janet skoči sa stolice. »Pusti me odavde!« »Nebesa, pokušaj me razumjeti. Chancellor i AUison bit će uskoro ovdje. Potrebna si mi, draga.« Janet pojuri do vrata, zaboravivši da su zaključana. Nije ih mogla otvoriti. Glas, zahvaćen panikom, jedva joj se čuo. »Što bi još mogla poželjeti?« Elizabeth je shvatila da je pobijedila. 159 16 Matthew Canfield oslonio se o zgradu na jugoistočnom uglu Pete avenije i 63. ulice, četrdesetak jarda daleko od impozantnog ulaza u rezidenciju Scarlattijevih. Povuče kišni ogrtač i umota ga oko sebe kako bi se obranio od hladnoće koju je donosila jesenska kiša i pogleda svoju uru: bilo je deset do šest. Dulje od jednog sata stajao je na tom stražarskom mjestu. Žena je ušla u kuću u četvrt do pet i, koliko je mogao slutiti, ostat će ondje do ponoći ili, oslobodi Bože, možda i do jutra. Dogovorio se da mu smjena dođe u dva ujutro, ako se dotad ništa ne dogodi. Nije bilo nekog osobitog povoda zamisli da će se do tad nešto dogoditi, ali njegove su slutnje ipak govorile nešto drugo. Nakon što se već pet tjedana upoznavao s naravima tih ljudi, dopustio je da mašta dopuni ono što je promatranje propuštalo. Stara gospoda ukrcat će se prekosutra na

brod, ne vodeći nikoga sa sobom. Njezine jadikovke za izgubljenim ili čak mrtvim sinom bijahu općenito poznate, a njezina bol bijaše predmet brojnih novinskih priča. Međutim starica je bol dobro prikrivala baveći se i nadalje svojim poslom. Scarlettova žena bila je nešto drugo. Ako i jest žalila za nestalim suprugom, to nije bilo očigledno. Očito je ipak bilo to da ne vjeruje u Ulsterovu smrt. Sto je ono kazala u baru ladanjskog kluba, u Oyster Bayu? Koliko god joj je glas bio zamućen viskijem, riječi su bile jasne. 160 »Moja draga svekrva misli da je on tako lukav. Kad bi onaj brod barem potonuo! Ali ne, ona će ga pronaći.« Večeras je došlo do sukoba među dvjema ženama i Matthew Canfield žalio je što nije mogao biti nazočan. Kišica je prestajala. Canfield odluči prijeći Petu aveniju i stati na onu stranu koja je prolazila pored parka. Iz džepa kišnog ogrtača izvuče novine, stavi ih na klupu pokraj ograde parka i sjede. Pred kućom stare gospode zastari su jedan muškarac i jedna žena. Bilo je već prilično mračno, pa nije mogao razaznati tko su oni. Žena je nešto živahno objašnjavala, ali muškarac kao da nije slušao. Izvukao je džepnu uru i ustanovio da su dvije minute do šest. Polagano se diže i krenu natrag preko avenije. Muškarac se pribiližio ivičnjaku ne bi li pod uličnom svjetiljkom bolje vidio uru. Žena je i dalje govorila. Ne iznenadivši se mnogo, Canfield utvrdi da je to stariji brat Chancellor Drew Scarlett i njegova žena Allison. Dok je Canfield koračao prema 63. ulici, Chancellor Scarlett uze svoju ženu pod ruku i povede je prilaznim stubama do kućnih vrata. U trenutku kad je došao do avenije Madison, Canfield začu oštar udarac. Okrenu se i vidje da su ulazna vrata otvorena takvom silinom da je njihov udarac u zid sa strane odjeknuo ulicom. Janet Scarlett naglo izjuri, spotaknu se niz stube, zatim se pridiže i poče šepesati prema Petoj aveniji. Canfield je zurio za njom. Očito se ozlijedila, pa bi to mogao biti pravi trenutak. Došao je već na tridesetak jarda od nje, kad se pojavi sjajno crni dvosjed PierceArrow. Automobil se približio ivičnjaku duž kojega je šepesala žena. Canfield uspori kretanje i poče promatrati. Vidio je kako se muškarac u dvosjedu naginje do prozora. Ulična svjetiljka obasjala mu je lice. Bio je to neki zgodan čovjek možda u ranim pedesetim, s upadljivim crnim brkovima. Nalikovao je nekom koga bi Janet mogla poznavati. Canfieldu se pričinilo kao da muškarac čeka Janet, kao što ju je doista i čekao. 161 Muškarac zaustavi kola, otvori vrata i hitro stupi na ulicu. Brzim korakom zaobišao je kola i pristupio prolaznici. »Gospođo Scarlett, uđite u kola!« Janet Scarlett sagnula se da opipa ozlijeđeno koljeno. Kad podiže pogled sa zaprepaštenjem primijeti da joj se približuje neki muškarac s tamnim brkovima. Canfield zastade i zaustavi se u sjeni

ulaza u zgradu. »Sto? Vi niste taksist... Ne, ja vas ne poznajem...« »Upadaj! Odvest ću te kući. Brzo!« Muškarac je govorio zapovjednički, uzbuđenim glasom. Zgrabi Janet za ruku. »Ne! Ne, neću!« Pokuša mu se istrgnuti. Canfield iziđe iz sjene. »Dobra večer, gospođo Scarlett, pomislio sam da ste to vi. Mogu li vam pomoći?« Dobro odjeveni muškarac pusti Janet i zabulji se u Canfielda. Izgledao je zbunjeno ali i ljutito. No, umjesto da nešto kaže, odjednom potrča i ubaci se u kola. »Hej, gospodine, pričekajte!« Računovođa stade na nogostup i prihvati kvaku automobila. »Mogli bismo vas povesti nekamo...« Stroj zaurla i dvosjed odjuri ulicom. Odbacio je Canfielda na tlo, a kvaka koju je do maločas čvrsto držao ozlijedila mu je ruku. Ustade osjećajući bol i obrati se Janet Scarlett. »Vaš prijatelj je neki gadan tip.« Janet promotri računovođu sa zahvalnošću. »Nikad ga prije nisam vidjela... tako mi se barem čini... Žao mi je, ali ni vas se ne sjećam. Žao mi je, ali zahvalna sam vam.« »Nisu potrebne isprike. Samo jedanput smo se sreli. U Ovster Bayu, prije nekoliko tjedana.« »Oh!« Janet kao da se nije sjećala tog susreta. »Upoznao nas je Chris Newland. Moje je ime Canfield.« »Ah, da.« »Matthew Canfield. Ja sam onaj iz Chicaga.« »Da, sad se sjećam.« »Dođite. Uzet ćemo taksi.« 162 »Vaša ruka krvari.« »Kao i vaše koljeno.« »Samo ogrebotina.« »I kod mene. Samo me porezalo. Izgleda gore nego što jest.« »Možda biste trebali potražiti liječnika.« »Potrebna mi je jedino maramica i nešto leda. Maramica za ruku, a led za viski.« Došli su do Pete avenije i Canfield pozva taksi. »To je sva liječnička pomoć koja mi je potrebna, gospodo Scarlett.« Janet Scarlett nasmiješi se, oklijevajući, dok su ulazili u kola. »Tu vrstu liječničke pomoći mogu vam i ja pružiti.« Ulazni prostor doma Scarlettovih u 54. ulici bio je nalik onome što je Canfield i očekivao. Stropovi su bili visoki, vrata masivna, a stubište nasuprot ulazu impozantno se uspinjalo dva kata. Na svakoj strani predvorja nalazila su se stara ogledala, a pored ogledala bijahu dvoja francuska vrata, jedna nasuprot drugima. Desna vrata bila su otvorena i Canfield ulgeda kroz njih prostoriju za svečane objede. Canfield pomisli da zatvorena vrata nalijevo vode u dnevni boravak. Po parketima bili su rasprostrti skupi orijentalni sagovi... Sve je bilo onako kako je i moralo biti. Ali računovođu su zaprepastile boje tog prostora. Tapete su bile od bogatog odviše bogatog crvenog damasta, a zavjese uz francuska vrata bijahu crne, od teškoga crnog baršuna što je bio u potpunom neskladu s dotjeranom ljupkošću francuskog pokućstva. Janet Scarlett zapazi njegovu reakciju na boje, i prije nego što ju je Canfield mogao prikriti, reče mu. »Kao šaka u oko, zar ne?« »Nisam primijetio«, odgovori on uljudno. »Moj suprug

zahtijevao je to odvratno crvenilo, a zatim je moje ružičaste svilene zavjese zamijenio crnima. Strašno se razgoropadio kad sam mu prigovorila.« Ona razdvoji dvostruka vrata i uputi se u tamu da uključi stolnu svjetiljku. Canfield je krenuo za njom u izvanredno bogati dnevni boravak. Bio je velik kao pet terena za skvaš, a broj divana, sofa i fotelja bio je 163 zapanjujući. Svjetiljke sa sjenilima nazirale su se na brojnim stolićima, prikladno postavljenim uz mjesta za sjedenje. U rasporedu pokućstva nije bilo nekog posebnog reda, izuzev polukružnog niza divana sučelice golemom kaminu. U polumraku što ga je stvarala jedna jedina upaljena svjetiljka, Canfieldove oči privukla je zbirka nečega što je odsjajivalo iznad kamina. Bile su to fotografije. Deseci fotografija različitih veličina u tankim crnim okvirima. Bile su poslagane kao kakav cvjetni aranžman, a u sredini svega, iznad kamina, isticala se povelja u zlatnom okviru. Janet primijeti Canfieldov zapanjeni pogled, ali se pretvarala kao da ga nije zapazila. »Tamo je piće i led«, reče ona pokazujući na bar. »Snađite se. Hoćete li me ispričati na trenutak, dok promijenim čarape?« Ona nestade u predvorju. Canfield priđe kolicima sa staklenom pločom i nali dvije manje čaše viskija. Izvadio je iz hlača čistu maramicu, provukao je kroz hladnu vodu i omotao oko ruke koja je još malo krvarila. Zatim upali još jednu svjetiljku kako bi bolje razgledao ono iznad kamina. Istog trenutka zapanjio se. Bilo je to nevjerojatno. Iznad kamina bila je prikazana cijela vojnička karijera Ulstera Stewarta Scarletta. Od časničke škole do ukrcaja za put preko oceana, od dolaska u Francusku do ratnih rovova. Ponegdje su visjeli i uokvireni zemljovidi s teškim crvenim i plavim potezima koji su označavali položaje. Na mnogim fotografijama Ulster je bio privlačno i energično središte. Već je bio vidio Scarlettove snimke, no to su bili prizori s domjenka ili pojedinačni portreti Ulstera kao atletičara igrača pola, tenisača i jedriličara. Izgledao je upravo onako kako bi to od svojih mušterija željela braća Brooks. Ali ovdje, na zidu, bio je okružen vojnicima, a Canfielda je razljutilo što je bio za glavu viši od najkrupnijeg vojnika pored sebe. A vojnika je bilo posvuda, svih činova i svih situacija u kojima se vojnik može naći. Nespretni građani, sada kaplari, čistili su svoje oružje, umorni narednici 164 provodili su smotru još umornijih vojnika, frontni časnici iskusnog izgleda slušali su nešto pozorno a svi su oni činili ono što su činili zbog snažnog i vitkog potporučnika koji im je na neki način privlačio pažnju. Na mnogim fotografijama vidio se mladi potporučnik kako grli svoje jedva nasmiješene drugove, kao da ih uvjerava kako će sretni dani ponovo doći. Sudeći po izrazima onih oko sebe, Scarlett nije bio osobito uspješan. Ali on sam zračio je optimizmom. Hladnokrvan i silno zadovoljan

sobom, pomisli Canfield. Zlatno uokvireni komad papira bio je zapravo povelja o odlikovanju Srebrnom zvijezdom za pokazanu hrabrost na bojišnici MeuseArgonne. Ako bi trebalo zaključivati po ovoj izložbi, Ulster Scarlett bio je najbolji heroj koji je ikad imao tu sreću zaputiti se u rat. Ono što je uznemirivalo bio je prizor sam po sebi. Bio je groteskno nepriličan. Mjesto bi joj bilo u radnoj sobi nekog slavnog ratnog junaka koji je pola stoljeća proveo na ratištima, a ne ovdje, u 54. ulici, u ukrašenom dnevnom boravku jednog tragača za užicima. »Zanimljivo, zar ne?« Janet se vratila u sobu. »Dojmljivo, u najmanju ruku. On je doista silan.« »Ovdje jednostavno ostajete bez riječi. Ako bi se dogodilo da netko zaboravi njegove podvige, trebalo ga je samo dovesti u ovu sobu da se podsjeti.« »Pretpostavljam da ova... slikovna povijest dobivanja jednog rata nije bila vaša zamisao.« Pruži Janet piće koje je ona, kako je to zapazio, čvrsto prihvatila i odmah prinijela ustima. »Doista, nije.« Ona zamalo ispi sve piće, nerazrijeđeni viski. »Sjedite.« Canfield brzo iskapi čašu. »Dopustite mi da najprije obnovim zalihe.« Uze njezinu čašu. Dok se približavao baru, ona je zauzela mjesto na širokoj sofi nasuprot kamina. »Nisam imao pojma da je vaš suprug bio podložan toj vrsti« on zastade i kimnu prema kaminu »mamurluka«. »To je pravi izraz. Ono nakon velike pijanke. Vi ste filozof.« 165 »Mislim da nisam. Jednostavno, nikad ga nisam zamišljao takvim.« Donese dvije napunjene čaše, pruži jednu njoj i ostade stojeći. »Niste li čitali njegove priče o događajima? Mislim na novine koje su savršeno jasno davale do znanja tko je zapravo zaslužan za Kaiserov poraz.« Ona otpi još jednom. »Dovraga, to su ti izdavači. Moraju prodavati novine. Čitam ih ali ih ne uzimam ozbiljno. Mislim da ni on nije.« »Govorite kao da poznajete mog supruga.« Canfield namjerice zauze zapanjen izraz i odmaknu čašu od usta. »Zar niste znali?« »Što?« »Pa, naravno, poznavao sam ga. Sasvim dobro. Mislio sam da vam je to poznato, žao mi je.« Janet prikri iznenađenost. »Nema što L> žalitf. Ulster je imao širok krug prijatelja i ja ih nisam mogla sve upoznati. Jeste li se s Ulsterom upoznali u New Yorku? Ne pamtim da vas je spominjao.« »Ne, zapravo. Susretao sam ga tu i tamo kad bih dolazio na istok.« »Da, tako je. Iz Chicaga, zar ne?« »Da. Ali, da bih ostao pošten spram vas, moram priznati da me moj posao vodi posvuda.« U tim riječima zaista je bilo poštenja. »Cime se bavite?« Canfield se vrati s pićima i sjede. »Kad se skinu naljepnice, obični sam trgovac. Premda, te naljepnice obično ne skidamo.« »Sto prodajete? Poznajem mnoštvo ljudi koji nešto prodaju. Njih ne smetaju naljepnice.« »Pa, ne prodajem ni dionice ni obveznice ni zgrade, čak ni mostove. Prodajem teniska igrališta.« Janet se

nasmija, i to od srca. »Vi se šalite.« »Ne, ozbiljno. Prodajem teniska igrališta.« 166 Odloži čašu i poče se pretvarati kao da pretražuje džepove. »Da vidimo imam li jedan teren u džepu. Vrlo su zgodni. Lopta na njima izvrsno odskače. Standardi gradnje su wimbledonski, ako se izuzme trava. Tako se zove naša kompanija. Wimbledon. Za vašu informaciju, tereni su izvanredni. Igrali ste vjerojatno barem na njih desetak, ne znajući kome biste to morali pripisati u zaslugu.« »To je zbilja fantastično. Zašto ljudi kupuju vaše teniske terene? Zar ih ne bi mogli sagraditi sami?« »Sigurno. Mi ih na to čak potičemo. Tako zaradimo više novca, kad srušimo staro igralište i zamijenimo ga našim.« »Varate me. Teniski teren je teniski teren.« »Samo kad je riječ o travnatim terenima, draga moja. A travnati tereni u proljeće kasne za uporabu, dok ujesen potamne. Naši su spremni za igru bilo kad u godini.« Ona se ponovo nasmija. »Sve je to vrlo jednostavno. Moja kompanija usavršila je asfaltnu mješavinu na kojoj je odskok lopte dvostruk u usporedbi s travnatim terenom. Ne omekšava po vrućini. Ne širi se pod mrazom. Biste li željeli jedan teren po veleprodajnoj cijeni? Naši kamioni došli bi ovamo za tri dana, a za to vrijeme dogovorit ćemo se o prvom sloju šljunka^Materijal će biti lokalni. U malo vremena imali biste lijepo igralište u 54. ulici.« Oboje se nasmijaše. »Pretpostavljam da ste teniski šampion.« »Ne, igram, ali ne jako dobro. Ne volim osobito tu igru. Naravno, na platnom spisku imamo više međunarodnih majstora, koji jamče kvalitetu. Onog dana kad dovršimo teren, jamčimo na njemu i jedan ekshibicijski susret. Možete pozvati prijatelje i zakazati s njima susrete. Na našim terenima održano je nekoliko znamenitih igara. To i privlači naše mušterije!« »Vrlo dojmljivo.« »Od Atlante do Bar Harbora. Najbolji tereni, najbolji susreti. On diže čašu.« KnjffiilcaTlnaUfevK* 167 »Prodali ste dakle Ulsteru tenisko igralište?« »Nikad nisam ni pokušao, iako sam mogao. Jednom je kupio cepelin, a što je teniski teren u usporedbi s cepelinom?« »To je laskavo.« Zakikota se i pruži mu čašu. On se diže i ode do bara, odmotavši usput maramicu s ruke i stavivši je u džep. Ona polagano ugasi cigaretu u pepeljari ispred sebe. »Ako niste iz New Yorka, gdje ste upoznali mog supruga?« »Najprije smo se upoznali na koledžu. Kratko, vrlo kratko. Napustio sam koledž usred prve godine.« Canfield se u sebi upitao ima li Washington zabilješku o jednoj već davno zaboravljenoj brucoškoj godini na Princetonu. »Odbojnost spram knjiga?« »Odbojnost spram novca. Posjedovao ga je pogrešan ogranak obitelji. A onda smo se sreli u vojsci, opet nakratko.« »U vojsci?« »Da. Ali ne na ovaj način. Ponavljam, ne na ovaj način.« Pokaza prstom zbirku iznad kamina i vrati se do divana. »Oh?« »Rastali

smo se nakon dovršene obuke u New Jerseyu. On je krenuo do Francuske i do slave. Ja do Washingtona i dosade. Ali prije toga smo se izvrsno zabavljali.« Canfield se pomalo naginjao prema njoj, dopuštajući svome glasu onu malu intimnost kakvu obično prati užitak alkohola. »Sve prije njegove svadbe, naravno.« »Ne baš sve, Mathew Canfielde.« Dubinski ju je promotrio, zapazivši da je očekivana reakcija pozitivna, što ne znači da joj se i sviđala ta činjenica. »Ako je o tome riječ, mislim da je bio veća budala nego što mi se pričinjalo.« Zagleda mu se u oči, kao netko tko pogledom pročitava pismo, ali ne da bi čitao između redaka nego da bi dokučio ono što se kaže s one strane riječi. »Vi ste vrlo zgodan muškarac.« Zatim se diže brzo, ali ne posve sigurno, i odloži čašu na stolić ispred divana. »Nisam večerala i ako 168 uskoro nešto ne pojedem postat ću smušena. Ne volim biti smušena.« »Dopustite mi da vas izvedem na večeru.« »I pritom ćete krvariti ispred zbunjenog konobara?« »Nema više krvi.« Canfield podiže ruku. »Volio bih večerati s vama.« »Sigurna sam da biste to voljeli.« Podiže čašu i krenu, pomalo se ljuljajući, prema lijevoj strani ognjišta. »Je li vam poznato što sam naumila učiniti?« »Ne.« On ostade sjedeći, duboko zavaljen u sofu. »Naumila sam zamoliti vas da odete.« Canfield poče prosvjedovati. »Ne, čekajte. Naumila sam ostati sama kako bih nešto prezalogajila sama, ali ta zamisao možda i nije tako dobra.« »Mislim da je grozna.« »Onda odustajem od nje.« »Dobro.« »Ali ne želim izaći. Biste li, kako se to kaže, pokušali nešto sa mnom?« »Neće li to biti nezgodno?« —y Janet Scarlett povuče konop koji je visio s lijeve strane kamina. »Bit će nezgodno samo mojoj kućanici. A ona se nije prelomila od posla još otkako je moj muž... otišao.« Kućanica se pojavi tako brzo da je računovođa posumnjao nije li prisluškivala iza vrata. Bila je to najprostija osoba koju je Matthew Canfield ikad vidio. Imala je goleme ručetine. »Da, gospođo? Večeras vas nismo očekivali. Rekli ste da ćete večerati s gospođom Scarlatti.« »Kao da sam promijenila namjeru, zar ne, Hannah? Večerat ću ovdje s gospodinom Canfieldom. Kazala sam mu da ćemo nešto pokušati, stoga donesite što god nađete na dnu lonca.« »Vrlo dobro, gospođo.« 169 Njezin izgovor slutio je na srednju Europu, možda na Švicarsku ili Njemačku, pomisli Canfield. Lice istaknutih vilica, okruženo začešljanom sivom kosom trebalo bi biti prijazno, ali nije bilo. Kao da je tvrdo, muškaračko. Ipak, izjavila je da će kuhar pripremiti izvrstan obrok. »Kada stara vještica nešto zaželi, natjera ih sve da se tresu i drhte, dok to ne dobije«, reče Janet. Vratili su se u dnevni boravak i sjeli na sofu s jastučićima, ispijajući brendi. Ramena su im se doticala. »To je prirodno. Po svemu što sam čuo, ona drži

predstavu. Moraju joj služiti. I ja bih.« »Moj suprug nikad nije bio tog mišljenja«, reče Janet tiho. »On ju je razbješnjivao.« Canfield se pretvarao kao da ga to ne zanima. »Zaista? Nisam znao da je između njih dvoje bilo nekih napetosti.« »Napetosti, to ne. Ulster nikad nije dopuštao da mu netko ili nešto stvara napetosti. Zato je i bila tako bijesna. On se ne bi borio, samo bi učinio ono što bi htio. On je bio jedini stvor kojim nije mogla upravljati, i to je mrzila.« »Mogla mu je obustaviti novac, zar nije?« Canfield je pokušao djelovati prostodušno. »Imao je vlastitog novca.« »Sam Bog zna da je to nezgodno. Tjerao ju je vjerojatno u bijes.« Mlada žena pogleda kamin. »I mene je tjerao u bijes. Nije ona jedina.« »Ipak, ona mu je majka...« »A ja sam mu žena.« Bila je već pijana. Pogled joj je s mržnjom klizio po fotografijama. »Nema pravo držati me ovdje zatvorenu, kao životinju! Da mi prijeti glupim tračevima! Laži! Same laži! To su bili prijatelji mog muža, ne moji! Iako bi mogli biti moji, ali nisu zbog toga ništa bolji!« 170 I »Ulsterovi pajdaši uvijek su bili malo nakrivo nasađeni, slažem se s vama. Ako su se ponašali svinjski s vama, prezrite ih. Nisu vam potrebni.« Janet se nasmija. »To ću i učiniti! Otputovat ću u Pariz, Kairo, bilo kuda, i ondje ću staviti oglase u novine. Prijatelji one ništarije Ulstera Scarletta, ja vas prezirem! Potpis, J. Saxon Scarlett, udova. Nadam se!« Računovođa pokuša sreću. »Dobivala je o vama informacije... na takvim mjestima?« »Ona nikad ništa ne propušta. Vi ste nitko i ništa ako prejasna gospođa Scarlatti nema o vama svežanj podataka. Zar to niste znali?« Jednako brzo kako je zapala u bijes, sad je odjednom počela hladno razmišljati. »Ali, nije važno. Neka ide dovraga.« »Zašto putuje u Europu?« »Sto vas je to briga?« Canfield slegnu ramenima. »Nije me briga. Ali čitao sam o tome u novinama.« »Nemam pojma zašto putuje.« »Ima li to neke veze s tračevima koje je pokupila u Parizu... i sličnim mjestima?« On pokuša i to mu nije palo teško zbrkati svoje riječi. »Pitajte je. Znaš li da je ovaj brendi sasvim dobar.« Ona ispi čašu do kraja i odloži je. Računovođina je čaša bila još zamalo puna. Zadrži dah i ispi sve do kraja. »Imaš pravo. Ona je vještica.« »Vještica je.« Janet se priljubi uz Canfieldovu ruku i rame, unoseći mu se u lice. »Ti nisi vještica, je li tako?« »Nisam, i nisi dobro upotrijebila gramatički rod. Zašto odlazi u Europu?« »To sam se pitala već mnogo puta i ne mogu naći odgovor. Nije me briga. Jesi li ti zbilja zgodan momak?« »Najzgodniji, čini mi se.« 171 »Poljubit ću te i istražiti. Uvijek mogu pogoditi.« »Nisi toliko iskusna...« »Jesam, jesam.« Janet prihvati Canfielda za vrat i privuče ga k sebi. Drhtala je. Bio je blago iznenađen. Bila je očajna, a on je zbog nepoznatih razloga osjećao potrebu da je zaštiti. Povuče ruku s njegova ramena. »Pođimo gore«, reče.

Na gornjem katu su se počeli ljubiti. Janet ga obujmi oko lica. »Rekla je... lijepo je živjeti kao Scarlett bez Scarletta u blizini... To je rekla.« »Tko? Tko je to rekao?« »Majka vještica. Eto tko.« »Njegova majka?« »Dok ga ne pronađe... slobodna sam... Uzmi me, Matthew. Uzmi me, molim te, za ime božje!« Dok ju je vodio u krevet, Canfield zaključi kako će morati nagovoriti nadređene da i njega smjeste na brod. 172 17 Jefferson Cartvvright omota ručnik oko tijela i iziđe iz klupske parne kupelji. Otišao je do igličastog tuša i pustio da ga oštri mlaz bode po tjemenu, okrećući lice prema gore sve dok mu sićušne iglice nisu počele zadavati bol. Podesio je slavine tako da je voda polagano bivala sve hladnija, dok nije postala ledeno hladna. Prošle noći gadno se napio. Počeo je piti zapravo još rano popodne, da bi do ponoći prevršio mjeru, pa je odlučio prenoćiti u klubu. Imao je razloga za slavlje. Nakon onog pobjedonosnog sastanka s Elizabeth Scarlatti proveo je nekoliko dana analizirajući, što je mogao podrobnije, poslove Zaklade Scarwyck. Sad je bio spreman otići medu sebi ravne. Sporazum s Elizabethom nije mu izlazio iz glave. Držao ga je u aktovki sve dok nije o Scarwycku doznao toliko da bi se to dojmilo i njegovih odvjetnika. Dok mu je voda prskala po glavi, podsjeti se da je torbu ostavio pod ključem u garderobi Velike centralne postaje. Mnogi njegovi kolege prisizali su da su ormarići Velike centralne postaje sigurniji od sefova. Sigurno da su bili sigurniji od Scarlattijevih sefova! Podići će torbu nakon ručka i otići na dogovor s odvjetnicima. Bit će jamačno iznenađeni i počet će mu postavljati pitanja o Scarwycku. On će tako brzo istresti podatke i brojke da će se zapanjiti. U mislima ih je već slušao. 173 »Za Boga, stari Jeffe! Nismo imali pojma!« Cartwright se pod tušem glasno nasmija. On, Jefferson Cartwright, najveći je vitez među vitezovima Virdžinije! Ti sjevernjački klipani s njihovim nadutim držanjem, koji nisu mogli zadovoljiti ni svoje žene, morat će ubuduće računati sa starim Jeffom. Na njihovoj vlastitoj razini! Bože, pomisli on, mogao bi kupiti ili prodati pola članova kluba! Prekrasan dan! Nakon tuširanja Jefferson se obukao i, osjećajući punu mjeru svoje snage, samouvjereno ušao u bar. Većina članova već je bila okupljena za ručkom, a neki su, s prijetvornom zahvalnošću, prihvatili njegovu ponudu pića. No njihovo je oklijevanje preraslo u mlako oduševljenje kad je Jefferson, kao usput, najavio da je preuzeo financijske poslove Scarwycka. Njih dvojicatrojica odjednom zapaziše da taj dosadni Jefferson ima kvalitete koje su im dosad bile neprimjetne. Doista, nije on loš momak, ako dobro promislite. Sigurno u njemu ima nešto! Ubrzo su bile zauzete sve teške kožnate fotelje oko okrugloga hrastovog stola uz koji se bio smjestio Jefferson. Oko dva i

pol članovi kluba počeše se opraštati, odlazeći u urede ili barem do telefona. Kroz komunikacijsku mrežu pročula se zapanjujuća vijest da je Cartwright preuzeo Scarwycka. Ipak, jedan gospodin nije otišao. Ostao je s nekoliko najupornijih i zatim se pridružio krugu oko Jaffersona Cartvvrighta. Bilo mu je možda pedesetak, a postariji društveni lavovi svakako bi rado izgledali kao on. Sve do prosijedih brkova koji su bili savršeno predugi. Šaljivo je bilo to što nitko za stolom nije zapravo znao kako se on zove, ali nitko to nije htio priznati. Na kraju krajeva, ovo je bio samo klub. Nepoznati gospodin uljudno sjede u fotelju najbližu Jeffersonu, čim se ona ispraznila. Čavrljao je s južnjakom, inzistirajući da naruči još jednu rundu pića. 174 Kad je piće doneseno, dobro odjeveni gospodin privuče k sebi martinije dok je pričao neku anegdotu. Kad je dovršio priču, pruži jednu čašu Jeffersonu. Jefferson je prihvati i iskapi. Gospodin se ispričao. Dvije minute kasnije Jefferson Cartwright skljokao se na stol. Oči mu nisu bile sanjive ili zatvorene, kao u nekoga tko je pretjerao s pićem. Bijahu širom otvorene, zureći u prazno. Jefferson Cartwright bio je mrtav, a gospodin koji se ispričao nikad se nije vratio. U slagarnici nekog newyorškog tabloida stari slagar prebirao je slova kratke vijesti namijenjene 10. stranici: Bankar umro u pomodnom muškom klubu Slagara to nije zanimalo. Nekoliko strojeva dalje neki drugi slagar slagao je drugu priču. Trebala je biti stisnuta između malih oglasa na 48. stranici. Opljačkan ormarić u Velikoj centralnoj postaji Slagar se u sebi zapitao. Zar ništa više nije sigurno? 175 18 Sjedeći za kapetanovim stolom u blagovaonici prvog razreda Calpurnije, Elizabeth je na svoje iznenađenje zaključila da gost s njezine desne strane jamačno nema više od trideset godina. Kad je putovala brodom, obično joj je brodska kompanija za društvo osigurala nekoga starijeg diplomata ili umirovljenog brokera, nekoga dobrog igrača karata, jednom riječju nekoga s kim bi mogla imati nešto zajedničko. Ipak, nije bilo razloga za prigovore nakon što je proučila kapetanov popis putnika na čemu je obično inzistirala kako bi izbjegla moguće neugodne susrete. Zapazila je tek da je Matthew Canfield poslovni čovjek u tvrtki koja radi sa sportskom opremom i nabavlja mnogo toga u Engleskoj. Netko s dobrim društvenim vezama, zaključi ona. U svakom slučaju, bio je privlačan. Uglađen mladi čovjek, inače očito površan, pomisli ona, i vjerojatno dobar trgovac, što joj je on spremno priznao. Pred kraj večere približi joj se palubni časnik: prispjela je za nju brzojavka. »Možete je donijeti na stol«, reče Elizabeth, koju je to zasmetalo. Časnik joj poče nešto šaptati. »Dobro«. Ona se podiže. 176 »Mogu li vam pomoći, madame Scarlatti?« upita Matthew Canfield podigavši se kao i ostali za stolom.

»Ne, zahvaljujem.« »Jeste li sigurni?« »Potpuno, hvala vam.« Izišla je za palubnim časnikom iz blagovaonice. U radijskoj sobi Elizabeth su doveli do stola iza pulta, gdje su joj uručili brzojavku. Ona odmah zapazi poruku na vrhu: »Hitno neka adresat dođe u radijski ured kako bi mogao odmah odgovoriti.« Pogleda palubnog časnika koji je čekao s druge strane pulta kako bi je mogao dopratiti do blagovaonice. »Ispričavam se, vi ste samo slijedili naredbu.« Pročita brzojavku. MADAME ELIZABETH SCARLATTI: H.M.S. CALPURNIA, PUČINA POTPREDSJEDNIK JEFFERSON CARTVVRIGHT MRTAV STOP UZROK SMRTI NEJASAN STOP VLASTI PREDMNIJEVAJU NENORMALNE OKOLNOSTI STOP UOČI SMRTI CARTVVRIGHT NAJAVIO ZNAČAJNU POZICIJU U ZAKLADI SCARWYCK STOP NEMAMO POTVRDE O TAKVOJ POZICIJI ALI INFORMACIJA POTEKLA OD POUZDANIH IZVORA STOP S OBZIROM NA TO ŽELITE LI TO KOMENTIRATI ILI DATI UPUTE STOP DOGAĐAJ VRLO TRAGIČAN I ZABRINJAVAJUĆI KLIJENTIMA WATERMANA STOP NISU NAM POZNATE BILO KAKVE SUMNJIVE DJELATNOSTI POTPREDSJEDNIKA CARTVVRIGHTA STOP OČEKUJEMO VAŠ ODGOVOR STOP HORACE BOUTIER PREDSJEDNIK KOMPANIJE WATERMAN TRUST Elizabeth se zbunila. Brzojavila je Boutieru da će sve obavijesti u ime industrija Scarlatti dati Chancellor Drew Scarlett u roku od tjedan dana. Do tada neće biti nikakvih komentara. Zatim je poslala drugu brzojavku Chancelloru Drewu. 177 C. D. SCARLETT ISTOČNA 62. ULICA 129 NEW YORK U VEZI S JEFFERSONOM CARTWRIGHTOM NIKAKVE IZJAVE PONAVLJAM NIKAKVE IZJAVE NEĆE BITI DAVANE NI PRIVATNO NI JAVNO PONAVLJAM NI PRIVATNO NI JAVNO DOK NE KONTAKTIRAM IZ ENGLESKE STOP PONAVLJAM NIKAKVE IZJAVE STOP SRDAČNO KAO I UVIJEK MAJKA Elizabeth pomisli kako bi se morala vratiti za stol, ako ni zbog čega onda zato da ne pobudi preveliku pozornost. No, dok je slijedila palubnog časnika polagano se probijajući kroz uske hodnike, dolazila joj je sa sve većom zabrinutošću na um činjenica da je to bilo svojevrsno upozorenje. Odmah je odbacila vjerojatnost da bi uzrok smrti mogle biti Cartwrightove »sumnjive djelatnosti«. On nije bio sposoban za to. No, Elizabeth se morala pripremiti na to da njezin sporazum s Cartwrightom bude otkriven. Moglo bi biti više objašnjenja, koja bi mogla dati bez daljnje razrade. Dakako, bez obzira na ono što bi kazala, opći bi dojam bio da su je njezine godine ipak sustigle. Sporazum s takvim čovjekom kakav je bio Jefferson Cartvvright bio bi takav dokaz njezine

ekscentričnosti da bi se morala postaviti pitanja o njezinim sposobnostima. No to nije zanimalo Elizabeth Scarlatti. Nije ovisila o mišljenju drugih. Našavši se ponovo za kapetanovim stolom, objasnila je svoju odsutnost kratkom i točnom izjavom kako je umro jedan od njezinih najpouzdanijih suradnika, kojim se ponosila. Budući da, očito, nije htjela potaknuti daljnju raspravu o tome, nazočni za stolom izrazili su sućut, a onda, nakon kratke stanke, nastavili čavrljati. Kapetan Calpurnije, kruti Englez s gustim obrvama i golemim vilicama, dodade zamišljeno kako ga gubitak sposobnog poslovnog suradnika podsjeća na premještaj nekog dobrog mornara. Mladi čovjek uz Elizabeth nagnu se i tiho progovori. »Kao da je iz neke operete, zar ne?« 178 Starica mu uzvrati osmijeh. Govoreći tiše nego ostali za stolom, odvrati mu. »Pravi morski car. Možete li ga zamisliti kako naređuje da se mornar išiba?« »Ne mogu«, odvrati mladi čovjek. »Ali mogu ga zamisliti kako izlazi iz kade. To je smješnije.« »Vi ste zločesti. Udarimo li u ledenu santu, nastojat ću vas izbjeći.« »Ne biste mogli. Već bih bio u prvom čamcu za spašavanje, a netko bi sigurno i za vas već rezervirao sjedište u njemu.« Neodoljivo se osmijehnuo. I Elizabeth se smiješila. Taj mladi čovjek zabavljao ju je i doista ju je osvježilo što se spram nje odnosio dobroćudno i drsko u isti mah. Zabavno su čavrljali o svome budućem kretanju po Europi. Bilo je to fascinantno i neusiljeno, jer ni jedno od njih dvoje nije imalo namjeru reći bilo što značajno. Nakon završene večere, kapetanovo društvo važnih putnika uputilo se do igračnice, gdje su se rasporedili za bridž. »Pretpostavljam da izvrsno igrate«, reče Canfield nasmiješivši se. »Budući da sam i ja dobar, igrat ćemo zajedno.« »Teško je odbiti tako laskav poziv.« Onda se on poče raspitivati. »Tko je umro? Netko koga možda poznajem?« »Sumnjam, mladi čovječe.« »To nikad ne možete sa sigurnošću tvrditi. Tko je to bio?« »Kako biste vi uopće mogli poznavati nekog nepoznatog čovjeka iz moje banke?« »Naslućujem da je ipak bio važan.« »Neki su doista zamišljali da on to jest.« »Pa, ako je dobro stajao s novcem, možda sam mu mogao prodati tenisko igralište.« »Stvarno, gospodine Canfield, vi se ne date.« Elizabeth se nasmija dok su ulazili u prostoriju. 179 Tijekom igre Elizabeth je zapazila kako Canfield ipak nije prvorazredan igrač, premda se držao da jest. U jednom trenutku propustio je priliku, sasvim nepotrebno, pomisli Elizabeth, možda zato što je htio biti udvoran. Zapitao je stjuarda ima li pri ruci neku posebnu vrstu cigara, a kad mu je ponuđena druga vrsta, ispričao se riječima kako će skočiti po cigare u svoju kabinu. Elizabeth je upamtila da je maločas, za večerom, šarmantni gospodin Canfield otvorio novu kutiju tankih cigara upravo uz kavu. Vratio se nekoliko

minuta nakon završetka kruga, uz ispriku da je morao otpratiti do kabine nekog starijeg gospodina kojega je uhvatila morska bolest. Suigrači iz suprotnog para promrmljaše kako prihvaćaju ispriku, ali Elizabeth ne reče ništa. Promatrala je mladog čovjeka i zadovoljno utvrdila, pri čemu se zadovoljstvo ipak miješalo s nekom zabrinutošću, da je on izbjegavao njezin pogled. Igra je brzo završila; Calpurnia se već neugodno ljuljala. Canfield je ispratio Elizabeth Scarlatti do njezina apartmana. »Bili ste šarmantni«, reče ona. »Prepuštam vas sada mlađoj generaciji.« Canfield se nasmiješi i pruži joj ključeve. »Ako baš inzistirate, ali to me osuđuje na dosadu. Znate i sami.« »Vremena su se promijenila ili, možda, mladi ljudi.« »Možda«. Elizabethi se učini kako on nestrpljivo čeka da ode. »Dobro, jedna stara žena zahvaljuje vam.« »Vama zahvaljuje jedan ne tako mlad muškarac. Laku noć, madame Scarlatti.« Ona se okrenu prema njemu. »Zanima li vas još uvijek tko je bio onaj koji je umro?« »Shvatio sam da mi ne želite reći. Nije važno. Laku noć.« »Zove se Cartwright. Jefferson Cartwright. Jeste li ga poznavali?« Promatrala ga je pozorno. »Ne, žao mi je, nisam.« Izgledao je smireno i potpuno prostodušno. »Laku noć.« 180 »Laku noć, mladi čovječe.« Ona ude u apartman i zatvori vrata. Mogla je čuti njegove korake kako se udaljuju vanjskim hodnikom. Kao da je bio netko kome se žuri. Elizabeth skinu krzno i uđe u prostranu, udobnu spavaonicu, s masivnim namještajem koji je bio učvršćen o pod. Uključi svjetiljku na noćnom ormariću i sjede na rub kreveta. Pokušavala se prisjetiti što je kapetan Calpurnije sve rekao o mladom čovjeku kad joj je predstavljao uzvanike za svojim stolom, kako bi dobio njezinu suglasnost. »Bit će tu još jedan momak«, rekao je tom prilikom kapetan, »s vrlo dobrim vezama, dodao bih. Ime mu je Canfield.« Elizabeth nije obraćala pažnju na nastavak kratke biografije, jednako kao ni na ostale. »Povezan je s nekom tvrtkom koja se bavi sportskom opremom i često putuje preko oceana. Tvrtka se zove Wimbledon, čini mi se.« A onda, ako se Elizabeth mogla točno prisjetiti, kapetan je dodao i ovo: »Brodska kompanija dala mu je prioritet. Vjerojatno je sin nekog starog prijatelja. Školske veze i takve stvari. Zbog njega sam morao izostaviti doktora Barstowa.« Elizabeth je dala suglasnost bez dodatnih pitanja. Mladj čovjek je dakle došao za stol zato što je imao prioritet vlasnika engleske brodske kompanije. A glupi kapetan, navikao na socijalno i profesionalno vodeće ljude obaju kontinenata, osjetio se obveznim da zbog mladića izostavi visoko cijenjenog kirurga. Ako ni zbog čega drugoga, onda da udovolji neiscrpnoj mašti, Elizabeth podiže telefonsku slušalicu i nazva radijsku sobu. »Calpurnia radio, dobra večer.« Britanskim

izgovorom riječ večer pretvorila se u jedva čujni zvuk. »Ovdje Elizabeth Scarlatti, apartman AA 3. Mogu li razgovarati s dežurnim časnikom, molim vas.« »Ovdje dežurni časnik Peters. Što mogu učiniti?« »Jeste li vi bili na dužnosti i ranije večeras?« 181 »Da, madame. Vaše brzojavke poslane su odmah u New York. Trebale bi biti uručene za jedan sat.« »Hvala vam, ali nisam zvala zbog toga... bojim se da sam propustila nekoga s kim, sam se morala naći u radijskoj sobi. Je li me itko tražio?« Pažljivo je osluškivala i najmanji znak oklijevanja. Ali nije ga bilo. »Ne, madame, nitko vas nije tražio.« »Dobro, možda je bio rastresen. Oprostite, osjećam se krivom.« »Zao mi je, madame Scarlatti. Osim vas, cijelu ovu večer pojavila su se još samo tri putnika. Znate, ovo je tek prva noć plovidbe.« »Budući da su bila samo trojica, bi li vam bilo teško opisati ih?« »Ni najmanje... Bio je jedan postariji par iz turističkog razreda i jedan gospodin, malo pripit, nažalost. Želio je razgledati radijsku sobu.« »Kako to?« »Razgledati radijsku sobu, madame. Za putnike prvog razreda imamo tri razgledavanja dnevno, u deset, dvanaest i dva. Stvarno zgodan momak, ali je popio koju čašu previše.« »Je li mlad? Pri kraju dvadesetih, možda? Obučen u večernje odijelo?« »Opis odgovara, madame.« »Hvala vam, časnice Peters. To nije važno, ali cijenila bih vašu diskreciju.« »Naravno.« Elizabeth ustade i krenu u salon. Njezin partner za bridžom nije bio tko zna kakav igrač, ali je bio savršen glumac. 182 19 Matthew Canfield žurio je niz hodnik jer ga je mučio želudac. Možda će mu pomoći bar i ljudi u njemu na palubi B. Kad ga je pronašao, naruči brendi. »Vraška zabava, zar ne?« Golemi tip širokih ramena, nalik ragbijaškom braniču gurnuo je Canfielda na stolicu u blizini. »Svakako«. Canfield je odgovorio uz smiješak koji nije ništa značio. »Znam te! Bio si za kapetanovim stolom. Vidjeli smo se za večerom.« ^ »Ovdje je dobra hrana.« »Znaš što? I ja sam mogao biti za kapetanovim stolom, ali to je sranje.« »To bi bilo zanimljivo predjelo.« »Ne, zaista to mislim.« Canfield zaključi da izgovor upućuje na nekoga tko često zalazi kod Tiffanvja na Park aveniji. »Moj stric posjeduje gomilu dionica. Ali, kažem ti, to je sranje.« »Možete zauzeti moje mjesto, ako želite.« Ragbijaš se otkotrlja malo unatrag a onda povrati ravnotežu prihvativši se za pult. »Ovdje je previše dosadno. Hej, barmenu! Burbon s đumbirom!« 183 Ragbijaš se uspravi i naleti na Canfielda. Oči su mu bile staklaste i mišići zamalo njima nisu upravljali. Vrlo svijetla kosa padala mu je na čelo. »Sto si ti, momče? Ideš li još uvijek u školu?« »Hvala na komplimentu. Ne, radim za tvrtku Wimbledon Sportska Oprema. A ti?« Canfield se uspravi na stolici, okrenuvši se kako bi mogao promatrati gomilu. »Godwin i Rawlings. Vrijednosni

papiri. Vlasnik je moj tast. Peta kuća po veličini u gradu.« »Vrlo dojmljivo.« »A koja je tvoja veza?« »Što?« »Veza. Kako si dospio za veliki stol?« »Učinili su mi to prijatelji kompanije, čini mi se. Radimo s engleskim tvrtkama.« »Wimbledon. To je u Detroitu.« »U Chicagu.« »Aha. Abercrombie od palica. Shvaćaš? Abercrombie od palica.« »Mi smo solventni.« Canfield izreče to ravno u lice pijanom plavokosom Adonisu. Nije to rekao baš ljubazno. »Ne uzrujavaj se. Kako se zoveš?« Canfield je htio odgovoriti, ali onda mu pogled privuče pijančeva kravata. Nije znao zašto. Onda Canfield zapazi i kopče na košulji. Bile su velike, u dvije intenzivne boje kao i kravata. Boje su bile tamnocrvena i crna. »Je li ti maca odgrizla jezik?« »Sto?« »Kako se zoveš? Ja sam Boothrovd. Chuck Boothrovd.« On se ponovo pridrža za pult od mahagonija, kako bi ostao uspravan. »Ti kopaš za Abercrombieja i... opla! Oprosti, za Wimbledona?« Boothrovd kao da je zapadao u pijanu nesvjesticu. 184 I računovođa zaključi da mu brendi neće biti od koristi. Osjećao se već sasvim loše. »Da, kopam. Slušaj, prijatelju, nije mi dobro. Nemoj se uvrijediti, ali mislim da bih trebao otići prije nego što mi se dogodi nešto nezgodno. Laku noć, gospodine...« »Boothrovd.« »Tako je. Laku noć!« Boothrovd je uspio upola otvoriti oči i načiniti znak pozdrava dok se hvatao čaše s burbonom. Canfield je požurio ali nije bio baš siguran na nogama. »Chucksie, slatki moj!« Tamnokosa žena žabi se u potpuno pijanog Boothroyda. »Nestaneš svaki put kad te pokušavam pronaći!« »Ne budi zločesta, ljubavi.« »Bit ću takva svaki put kad se budeš tako ponašao!« Barmen je naglo ustanovio da ima nekog posla i brzo se udaljio. Bootthrovd se zagleda u svoju ženu i nekoliko kratkih trenutaka prestade se njihati. Zapiljio se u nju i pogled mu prestade biti nestalan, naglo živnuši. Nekomu tko bi ih promatrao oni bi bili samo muž i žena koji se natežu oko njegova pijanstva, ali s onom tihom odlucnošću koja radoznalce drži podalje. Iako je i dalje bio pognut, Chuck Boothrovd progovori jasno unatoč buci gomile. Bio je odjednom trijezan. »Ne brini se, mačkice.« »Siguran si?« »Sasvim.« »Tko je on?« »Poznati trgovac. Zaključujem da je samo opsjednut mislima o poslu.« »Ako je trgovac, zašto su ga za stolom stavili pored nje?« »Hajde, prestani. Malo si živčana.« »Samo zabrinuta.« »Objasnit ću ti. Radi za onu sportsku tvrtku u Chicagu. Wimbledon. Pola svoje robe uvoze od nekoliko engleskih kompanija.« Boothrovd zastade kao da objašnjava djetetu neku sitnu začkoljicu. »Ovo je britanski brod. Stara dama ima sjajne veze i netko je se želi domoći. Osim toga, on je potpuno pijan i uz to bolestan.« »Daj da malo gucnem.« Gospođa Boothrovd pruži ruku prema suprugovoj čaši. »Uzmi.« »Kad ćeš to učiniti?« »Za dvadesetak

minuta.« »Zašto mora biti noćas?« »Brod se ljulja i vrijeme je ogavno. Oni koji nisu pijani, povraćaju. Možda i jedno i drugo.« »Sto želilš da učinim?« »Dobro me pljusni, zatim se vrati do onoga s kim si već bila i ispričaj to kao dobar vic. Kad odem daleko, reci im da je svršetak na vidiku, ili tako nešto. Za nekoliko minuta stropoštat ću se na pod. Pobrini se da me dva momka odnesu do kabine. Možda i trojica.« »Ne znam je li itko dovoljno trijezan.« »Onda pozovi stjuarda. Ili barmena, to će biti još bolje. Barmena. Dosta sam ga namučio.« »Dobro. Imaš li ključ?« »Tvoj tatica dao mi ga je jutros u luci.« 186 20 Canfield je došao do svoje kabine opterećen pomišlju da je bolestan. Beskrajno i sad već žestoko ljuljanje broda moralo je ostaviti posljedice. Upitao se zašto ljudi zbijaju šale s morskom bolešću. Njemu nikad nisu bile smiješne. Nije se smijao kad bi ih ugledao u stripovima. Pade u krevet, odstranivši prethodno tek cipele. Zahvalno zapazi da mu san dolazi na oči. U prethodna dvadeset četiri sata bio je neprekidno izložen pritiscima. A onda se začu kucanje. Isprva tiho. Toliko tiho da je potaknulo Canfielda tek na to da se u krevetu okrene. A zatim sve glasnije i ubrzanije. Bijahu to oštri udarci, kao da je netko udarao zglobom prsta, pa su odjekivali kabinom. Canfield se javi, još uvijek napola u snu, »Što je?« »Bilo bi bolje da otvoriš vrata, prijatelju.« »Tko je?« Canfield pokuša odagnati dojam da mu se soba vrti oko galve. Snažno kucanje odjeknu ponovo. »Za Krista, dobro! Dobro!« Računovođa se mučno uspravi i otetura do vrata. Nove muke čekale su ga dok ih je pokušavao otključati. U kabinu upade spodoba u odori radijskog operatera. 187 Canfield se pokuša pribrati koliko god je to mogao i promotri čovjeka koji se sad oslanjao o vrata. »Rekao si mi da dođem do tvoje kabine ako bude nešto zanimljivo. Znaš već. Što te toliko zanima?« »I onda?« »Pa, sigurno ne bi očekivao da jedan britanski pomorac samo tako prekrši propise, zar ne?« »Koliko?« »Deset livri.« »Nebesa, što je to deset livri?« »Za tebe, pedeset dolara.« »Vraški skupo.« »Vrijedi toliko.« »Dvadeset dolara.« »Ma nemoj!« Čovjek koji je govorio na londonski način jeknu. »Trideset, i gotovo.« Canfield se uputi prema krevetu. »Prodano. Daj lovu.« Canfield izvuče lisnicu i dade operateru tri novčanice od deset dolara. »Dakle, što je to što vrijedi trideset dolara?« »Uhvaćen si. Uhvatila te madame Scarlatti.« Čovjek nestade. Canfield se umi hladnom vodom kako bi se razbudio i poče razmatrati razne alternative. Uhvaćen je, a da nije imao nikakva razumnog alibija. Po svemu, više nije mogao biti koristan. Morat će ga zamijeniti nekim drugim, a za to će trebati vremena. Mogao bi učiniti barem to da udalji staricu od traga što bi je naveo na njegovo ishodište. Požalio se Bogu što u blizini nema

Benjamina Revnoldsa, koji bi mu mogao dati neki mudar starački savjet. A onda se prisjeti što je Revnolds kazao nekom drugom računovođi koji se našao u nevolji. »Posluži se samo dijelom istine i vidi pomaže li ti. Pronađi neko objašnjenje za ono što si učinio.« 188 Iziđe iz kabine i uspe se do A palube. Pronađe njezin apartman i pokuca. Charles Conaway Boothroyd, izvršni potpredsjednik kompanije za promet vrijednosnicama Godwin i Rawlins, ispruži se svom dužinom po podu salona. Tri stjuarda, dva pripita gosta, njegova žena i jedan navigacijski časnik što se našao u prolazu, uspjeli su odvući tu tjelesinu od salona do kabine. Smijući se, svukoše s plavokosog gorostasa cipele i hlače i staviše na njega pokrivač. Gospođa Botthrovd izvuče dvije butelje šampanjca i nali čaše spasiteljima. Sebi je nali u čašu za vodu. Stjuardi i časnik Calpurnije isprazniše čaše tek na oštar ženin zahjtev, a zatim se izgubiše što su brže mogli. Ipak, gospođa Botthrovd dospjela im je još priopćiti da je njezin suprug namrtvo pijan. Zajedno s dva preostala dobrovoljca, gospođa Boothrovd isprazni butelju do kraja. »Tko ima slobodnu kabinu?« upita. Ispostavilo se da je samo jedan neženja, dok je drugome žena bila na terevenki. »Neka ondje i ostane, a mi krenimo za svoj račun!« Izazov je uputila obojici. »Mislite li da možete sa mnom izići na kraj?« upita ih. Obojica odgovorište uglas, kao hrčci privučeni mirisom cedrovine. »Upozoravam vas, dignut ću suknju obojici, i ni to neće biti dovoljno!« Gospođa Boothrovd lagano se zaljuljala dok je otvarala vrata. »Bože! Nadam se da ćete gledati jedan drugoga. To jako volim!« Dvojica se zamalo sudariše dok su slijedili damu. »Kurva!« promrmlja Charles Conaway Boothrovd. Maknu pokrivač i navuče hlače. Otvori zatim ladicu i izvadi iz nje ženine čarape. 189 Kao da nešto iskušava, navuče kraj čarapa preko glave, podiže se s kreveta i pogleda se u ogledalu. Zadovoljan onim što je vidio, skide čarapu i otvori kovčeg. Ispod nekoliko košulja nalazio se par tenisica i elastično uže, dugo oko četiri stope. Charles Conaway Boothrovd navuče tenisice dok mu je uže ležalo do nogu. Navuče i crni pleteni pulover. Nasmiješio se. Bio je sretan čovjek. Elizabeth Scarlatti bila je već u krevetu kad je začula kucanje. Otvori ladicu noćnog ormarića i izvadi iz nje mali revolver. Elizabeth ustade i uputi se do vrata prednje prostorije. »Tko je?« upita glasno. »Matthew Canfield. Želio bih s vama porazgovarati.« Elizabeth se zbunila. Nipošto ga nije očekivala, pa pokuša naći riječi. »Sigurna sam da ste malo previše popili, gospodine Canfield. Zar ne možemo pričekati do jutra?« Ni sama sebi nije zvučala uvjerljivo. »Potpuno vam je jasno da nisam odviše popio i da ne mogu čekati. Morali bismo porazgovarati odmah.« Canfield se nadao da će vjetar i valovi prigušiti njegov glas. Nadao se

također da će mu posao, koji mora obaviti, primiriti bolest. Elizabeth pristupi vratima. »Uopće ne mogu zamisliti zašto bismo morali razgovarati upravo sada. Vjerujem da neću morati pozvati brodsku policiju.« »Za ime božje, gospođo, hoćete li već otvoriti vrata! Ili bih/iz morao pozvati policiju i objasniti im kako nas oboje zanima netko tko lunja Europom s milijunskim vrijednosnicama, od kojih, usput budi rečeno, ja neću dobiti ni komada.« »Sto ste rekli?« Elizabeth je već bila nadomak salonskih vrata. »Gledajte, madame Scarlatti.« Matthew je priljubio šake uz drvo vrata. »Ako su moje obavijesti imalo pouzdane, vi imate revolver. 190 Dobro. Otvorite vrata. Ako ne budem imao ruke iznad glave i ako me netko bude pratio, možete pucati! Zar to nije pošteno?« Otvori vrata, dok je Canfielda tek pomisao na predstojeći razgovor sprečavala da se ne sruši od morske bolesti. On zatvori vrata i Elizabeth Scarlatti vidje tek tada koliko mu je loše. Kao uvijek, znala je što treba najprije učiniti. »Poslužite se mojom kupaonicom, gospodine Canfield. Ondje je. Olakšajte se, a onda ćemo razgovarati.« Charles Conaway Boothrovd gurnu dva jastuka ispod pokrivača na svome krevetu. Uze uže i napravi čvor kao na lasu. Šuškanje užeta umilno mu je zazvučalo. Gurnu ženinu čarapu u džep i tiho napusti kabinu. Budući da se nalazio na A palubi s desne strane broda, da bi došao do željenog cilja morao je samo zaobići šetalište na krmi. Utvrdio je koliko se brod ljulja i škripi po nevremenu, pa je brzo ustanovio kako bi se ljudsko tijelo moglo baciti u vodu uz minimum pljuska o morsku površinu. Botthrovd je bio temeljit profesionalac. Uskoro će svi uvidjeti koliko je vrijedan. Canfield iziđe iz kupaonice u mnogo boljem stanju. Elizabeth Scarlatti promatrala ga je sjedeći u ležaljci nedaleko od kreveta, uperivši revolver ravno u njega. »Ako sjednem, hoćete li maknuti tu prokletu stvar?« »Jamačno ne. Sjedite, ipak, pa ćemo vidjeti.« Canfield sjede na krevet i prebaci noge preko njega, tako da joj je gledao u lice. Starica nategnu okidač. »Gospodine Canfield, na vratima ste spomenuli nešto što je jedini razlog zašto ovo oružje još nije okinulo. Hoćete li nastaviti?« »Hoću. Prvo što mogu reći jest to da nisam...« Canfield se ukoči. Netko je otvorio vanjska vrata. Računovođa ispruži ruku prema starici i ona smjesta, instinktivno, shvati da mu mora dati pištolj. 191 On ga odmah uze, a potom obzirno ali i čvrsto spusti staricu na krevet. Ono što je vidjela u njegovim očima uvjerilo ju je da mu se mora pokoriti. Ispruži se na krevetu koji je osvjetljavala tek svjetiljka na noćnom ormariću. Canfield zamaknu u sjenu iza otvorenih vrata spavaonice. Dade joj znak da sklopi oči. Nije se nadao da će ga poslušati, ali ipak jest. Elizabeth sagnu glavu ulijevo, dok su novine ležale nadomak njezinoj desnoj ruci. Izgledalo je kao da je

zaspala čitajući. Vrata salona brzo su se otvorila i odmah potom zatvorila. Canfield se stisnu leđima uza zid, čvrsto držeći mali pištolj. Kroz odškrinuta vrata mogao je vidjeti što se događa na drugoj strani. Odmah shvati da je to moguće i uljezu. Ipak, Canfield je bio u sjeni i nadao se da uljez ne zna za njega. Onda se uljez ukaže i Canfield proguta pljuvačku, kako od zadivljenosti tako i od jeze. Čovjek je bio golem, mnogo viši od Canfielda, širokih grudiju i ramena. Imao je na sebi crni pulover, crne rukavice, a na glavu mu je bila navučena neka prozirna i glatka tvar, možda svila, što je gorostasu davalo sablasan, neljudski izgled, učinivši mu lice potpuno izobličenim. Uljez prođe kroz vrata spavaonice i zaustavi se blizu kreveta, jedva tri stope daleko od Canfielda. Dok je iz džepa od hlača izvlačio tanko uže, kao da je procjenjivao staricu. Pristupi lijevoj strani kreveta, naginjući se naprijed. Canfield skoči i udari uljeza po glavi što je jače mogao. Na mjestu udarca koža je odmah prsnula, pa se mrlja krvi proširila po navlaci glave. Uljez se skljoka, pokušavajući rukama održati ravnotežu. Okrenuo se ne bi li vidio tko ga je udario. Bio je zbunjen, ali samo trenutak. »Ti!« Bio je to uzvik ali i svojevrstan znak priznanja. »Kurvin sine!« Canfieldova memorija hitro se vratila u prošlost, izdvajajući trenutke i događaje, ali nikako se nije mogao prisjetiti tko je taj 192 gorostas. Da bi ga morao poznavati bilo je očito, ali i pogibeljno zato što mu to nije uspjelo. Preplašena, ali bez panike, madame Scarlatti osloni se o stražnju stranu kreveta, promatrajući prizor. Zapravo, razljutila se zato što nije mogla kontrolirati situaciju. »Telefonirat ću policiji«, reče ona posve pribrano. »Ne!« Canfieldova zapovijed bila je stroga. »Ne dotičite telefon. Molim!« »Mladiću, sigurno ste poludjeli!« »Hoćeš li da se pogodimo, mladiću?« Glas mu je odnekud bio poznat. Računovođa uperi oružje u glavu uljeza. »Nema pogodbe. Skini s glave tu sablasnu navlaku.« Čovjek polagano diže obje ruke. »Ne, momče! Samo jednom rukom. Sjedi na drugu. S dlanom gore!« »Gospodine Canfield, moram inzistirati! Ovaj čovjek upao je u moju kabinu. Sam Bog zna je li me htio orobiti ili i ubiti. Nije to vaš posao. Moram telefonirati onima koji su mjerodavni!« Canfieldu nije bilo jasno kako bi urazumio staricu. Nije, doduše, bio neki junak, pa bi mu službena zaštita dobro došla. Ali, bi li to zaista bila neka zaštita? Pa i kad bi bila, ova grdosija pod njegovim nogama bila je samo veza koju je on, ili netko drugi u Grupi dvadeset, imao s iščezlim Ulsterom Scarlettom. Canfield je shvatio da bi brodske vlasti, ako bi bile prizvane, brzo otpisale uljeza kao običnog lopova. Možda je taj čovjek doista bio lopov, ali Canfield je živo sumnjao. Pod računovočtinom nogom, zakrinkani Charles Boothrovd došao je do istog zaključka glede svoje budućnosti.

Pomisao na neuspjeh i potom zatvor bacila ga je u nesavladiv očaj. Canfield poče tiho govoriti starici. »Htio bih vas upozoriti da ovaj čovjek nije obični lopov. Otključao je vrata, što znači da mu je netko dao ključ.« 193 »Tako je! Dobio sam ključ! Nećeš učiniti ništa blesavo, mladiću? Nagodimo se. Platit ću ti pedeset puta više nego što bi mogao zaraditi prodajom bejzbolskih tričarija! Sto misliš?« Canfield oštro promotri čovjeka ispod sebe. Ovo je bilo nešto novo, i to ga je uznemirilo. Je li provaljen? Iznenadan bol u želucu upozori Canfielda da se u prostoriji nalaze, možda, i dva žrtvena jarca. »Skini s glave tu prokletu navlaku!« »Gospodine Canfield, ovim brodom putovale su već tisuće ljudi. Do ključa ne bi bilo teško doći. Moram...« Gorostas udari desnom rukom po Canfieldovu stopalu. Canfield opali u uljezovo rame dok ga je ovaj pokušavao privući k sebi. Bio je to revolver maloga kalibra, pa pucanj nije bio glasan. Ruka zakrinkanog neznanca grčevito se odmaknu od Canfielda. Prihvatio se za rame. Canfield hitro ustade i svom snagom udari čovjeka nogom u glavu. Vršak cipele zahvatio je čovjeka postrance po vratu, otkinuvši mu komad kože ispod čarape. Čovjek se sagnu i udari Canfielda, poput ragbijaša, u trbuh. Canfield još jednom opali; ovaj put metak je ušao u neznančev golemi bok. Canfield se prislonio uza zid dok ga je uljez udarao po koljenicama, ječeći pritom od bola. Kost i mišić što su se našli na putu metku bijahu zdrobljeni. Canfield ispruži ruku ne bi li strgnuo svilenu krinku, sada već natopljenu krvlju. U tom času gorostas na koljenima zamahnu lijevom rukom i pritisnu računovođu uza zid. Canfield ga udari pištoljem po glavi, u isti mah pokušavajući osloboditi se čelično jake ruke koja ga je pritiskala. Dok je vukao uljeza za gležanj, njegov crni pulover podera se otkrivši rukav bijele košulje. Na manžeti moglo se vidjeti dugme s dijagonalnim crvenim i crnim potezima. Canfield ga je nakratko zadržao, pokušavajući usput sabrati svoje spoznaje. Gorostas, ranjen i iskrvavljen, ječao je od bola i očaja. Ali Canfield je znao s kim ima posla i to ga je potpuno zbunilo. Pokušao je ispraviti ruku i istovremeno uperio revolver u protivnikovo koljeno. Nije to bilo lako, jer ga je ručetina pritiskala u 194 želudac kao zamašnjak parnog valjka. Upravo u trenutku kad je Canfield htio opaliti, uljez se uspravi i svom snagom baci na nižeg protivnika. Canfield povuče obarač, više nesvjesnom reakcijom nego namjerno. Kugla je prošla kroz gornji dio trbuha. Charles Boothroyd ponovo pade. Matthew Canfield uto zapazi da starica pokušava dohvatiti telefon. Preskoči oborenoga gorostasa i istrgnu joj aparat iz ruke. Vrati slušalicu u ležište. »Molim vas! Znam što činim!« »Jeste li sigurni?« »Siguran. Molim vas, vjerujte mi!« »Bože! Pazite!« Canfield se izmaknu, uspjevši

u posljednji čas izbjeći da mu gorostas slomi kralježnicu prstima koji su bili zgrčeni u ubilačko oružje. Gorostas se spotaknu o krevet i pade na tlo. Canfield izmaknu staricu i ponovno uperi oružje u napadača. »Ako ne prestaneš, sljedeći hitac ide ti ravno u glavu. A ja sam vrstan strijelac!« U taj čas Canfield se prisjeti da je na tečaju bio jedini sudionik koji je dvaput zaredom promašio cilj. Lfežeći na tlu, dok mu je vid bio zamračen bolom i krvlju natopljenom navlakom, Charles Boohtrovd shvati da mu više ništa ne preostaje. Dah mu je već bio poremećen, krv je ulazila u dušnik. Imao je još samo jednu nadu da se nekako dovuče do kabine i pronađe svoju ženu. Ona će već znati što treba učiniti. Platit će brodskom liječniku cijelo bogatstvo da ga iscijeli. On bi ga već shvatio. Od nekoga tko je tako okrutno kažnjen ne mogu se zahtijevati objašnjenja. Poče se dizati uz golem napor. Nejasno je mrmljao dok se uspravljao na madracu. »Ne pokušavaj ustati, prijatelju. Odgovori mi na jedno pitanje.« »Sto... Sto? Prestani...« 195 »Gdje je Scarlett?« Canfield osjeti da vrijeme juri na njegovu štetu. Čovjek bi se svakog trenutka mogao onesvijestiti. »Ne znam...« »Je li živ?« »Tko?« »Znaš jako dobro tko! Scarlett! Njezin sin!« Posljednjim ostatkom snage Boothrovd učini nešto gotovo nemoguće. Pridržavajući se za madrac, poče padati nauznak, kao da se onesvješćuje. Svojim otežanim pokretima zamalo je skinuo madrac s kreveta, zatim maknuo pokrivač i kad je Canfield koraknuo prema njemu, Boothrovd iznenada zgrabi madrac i baci ga na računovođu. Dok je madrac letio, Boothrovd se baci za njim svom snagom. Canfield poče divlje pucati, ali meci su odlazili u strop jer su i on i starica izgubili ravnotežu. Boothrovd zamahnu posljednji put, gurnuvši to dvoje dolje i ispravivši se pritom, zahvaljujući zamahu. Okrenu se i, ne videći gotovo ništa, otetura iz prostorije. Kad je dospio u prednju sobu, svuče sa sebe čarapu, otvori vrata i nestade. Elizabeth Scarlatti ječala je od bola, držeći se za gležanj. Canfield odgurnu madrac i pokuša pomoći starici da stane na noge. »Bojim se da mi je slomljen gležanj ili dio potkoljenice.« Canfield je jedino želio da krene u potjeru za nasilnikom, ali nije mogao ostaviti staricu u takvom stanju. Uostalom, ako bi je ostavio samu, ona bi smjesta dohvatila telefon, a to joj nipošto nije smio dopustiti. »Odnijet ću vas do kreveta.« »Za ime božje, stavite prvo madrac. Ja sam lomljiva!« Canfield je bio razapet između dvije mogućnosti: da skine remen i zaveže ruke starici a onda pojuri za Boothrovdom, ili da udovolji njezinu zahtjevu. Ono prvo ipak bi bilo šašavo starica bi počela vriskati. Stoga stavi madrac na krevet i nježno je položi. »Kako se osjećate?« »Sablasno.« Trgnu se od bola dok joj je gurao jastuke iza leđa. 196 »Mislim da bih trebao pozvati

brodskog liječnika.« Ipak, nije dohvatio telefon. Pokušao je pronaći riječi kojima bi je uvjerio da ga pusti neka radi svoj posao. »Ima za to dovoljno vremena. Vi želite krenuti za onim čovjekom, zar ne?« Canfield je strogo pogleda. »Da.« »Zašto? Mislite li da on ima neke veze s mojim sinom?« »Svaka sekunda koju potrošim na objašnjenja umanjit će mogućnost da to utvrdim.« »Otkud bih mogla znati da ćete raditi u mom interesu? Niste mi dopustili da pozovem pomoć onda kad nam je zaista bila potrebna. Uostalom, vašom krivnjom zamalo smo oboje izgubili život. Mislim da zaslužujem neko objašnjenje.« »Sada nemam vremena. Molim vas, imajte povjerenja u mene.« »Zašto bih?« Canfield zapazi krajičkom oka uže koje je ostalo iza Boothrovda. »Uz ostale razloge koje bi bilo predugo objašnjavati, bili biste ubijeni da mene nije bilo ovdje.« Pokaza prstom tanko uže na podu. »Ako mislite da bi ovo poslužilo tek da vam zaveže ruke, uzmite u obzir prednost koju pri davljenju ima elastično uže u usporedbi s tkaninom od odjeće. Da ste ovim bili zavezani, već biste uspjeli osloboditi ruke.« Podiže uže i stavi joj ga pred nos. »Ali ne i vrat.« Promotri ga pozorno. »Tko ste vi? Za koga radite?« Canfield se prisjeti smisla svoga dolaska reći samo dio istine. Odlučio je reći da radi za neku privatnu tvrtku koja se zanima za Ulstera Scarletta za kakav magazin ili kakvu drugu publikaciju. U trenutačnim okolnostima, to bi objašnjenje bilo glupo. Boothroyd nije bio kradljivac nego ubojica po narudžbi. Elizabeth Scarlatti trebala je biti umorena. Ona nije bila urotnica. »Ja radim za vladu Sjedinjenih Država.« »Moj Bože! Taj blesavi senator Brownlee! Nisam imala pojma!« »Ni on, uvjeravam vas. On nas je, i ne znajući to, pokrenuo, i to je sve.« 197 »I sad se čitav Washington igra detektiva, a da ja o tome nisam obaviještena!« »Iznenadilo bi me ako bi za to u Washingtonu znalo više od deset ljudi. Kako vaš gležanj?« »Izdržat će, kao i ja, s obzirom na okolnosti.« »Ako dozovem liječnika, hoćete li izmisliti neku priču da ste se spotakli i pali? Samo da dobijem malo vremena. To je sve što vas molim.« »Imam za vas nešto bolje, gospodine Canfield. Pustit ću vas da odete. Liječnika možemo pozvati i kasnije, ako to bude potrebno.« Otvori ladicu noćnog ormarića i pruži mu ključ apartmana. Canfield krenu prema vratima. »Pod jednim uvjetom.« Starica je to rekla dovoljno glasno da ga zaustavi. »Sto je to?« »Uvjet je da ozbiljno razmotrite nešto što ću vam predložiti.« Canfield se okrenu i upitno je pogleda. »Kakav prijedlog?« »Da radite za mene.« »Brzo ću se vratiti«, reče računovođa izlazeći. 198 21 Tri četvrt sata kasnije Canfield se tiho vratio u apartman Elizabeth Scarlatti. Kad je začula kako se ključ okreče u vratima starica je prestrašeno vrisnula. »Tko je?« »Canfield«. Ude unutra. »Jeste li ga pronašli?«

»Jesam. Mogu li sjesti?« »Molim. Sto se dogodilo? Za ime božje, gospodine Canfield! Sto se dogodilo? Tko je on?« »Zvao se Boothrovd. Radio je za neku newyoršku brokersku kuču. Bio1 je očito unajmljen ili je dobio zadatak da vas ubije. No on je mrtav i njegovo tijelo već je daleko iza nas rekao bih, tri milje.« »Dobri Bože!« Starica sjede. »Da krenemo od početka?« »Mladiću, znate li što ste učinili? Počet će potrage i istrage! Na brodu će doći do gužve!« »Netko će se naći u gužvi, dopuštam to. Ali mislim da će se sve obaviti rutinski. Istraga neće biti odviše poduzetna. Jedino će ožalošćena i zbunjena udovica biti strpana u svoju kabinu.« »Sto hoćete reći?« Canfield joj je ispričao kako je pronašao Boothrovda blizu njegove kabine. Zatim se tek površno dotaknuo sumornijih 199 pojedinosti o tome kako je pretražio tijelo i bacio ga preko palube, ali je podrobno opisao kako se vratio u bar i ondje doznao da je Boothrovd vjerojatno otišao prije nekoliko sati. Barmen je, jamačno pretjerujući, ispričao da ga je pola tuceta ljudi s mukom odnijelo i smjestilo u krevet. »Vidite, taj njegov vrlo upadljivi alibi najlogičnije je objašnjenje njegova... nestanka.« »Prije nego što uplovimo u luku, pretražit će cijeli brod!« »Ne, neće.« »Zašto ne?« »Otrgnuo sam komad njegova pulovera i pričvrstio ga na ogradu ispred njegove kabine. Bit će svakom jasno da se pijani gospodin Boothrovd pokušao vratiti društvu i da je tako došlo do nesreće. Pijanac i loše vrijeme, to nije dobra kombinacija.« Canfield zastade i zamisli se. »Ako je radio sam, bit će sve u redu. Ako nije...« Canfield zaključi kako je bolje ušutjeti. »Zar ste zbilja morali baciti čovjeka u more?« »Zar bi bilo bolje da ga pronađu s četiri metka u tijelu?« »Tri. Jedan je u stropu iznad kreveta.« »Utoliko gore. Naišli bi na njegov trag kod vas. Ako ima nekog pomoćnika na brodu bili biste mrtvi prije zore!« »Mislim da imate pravo. Što ćemo sada?« »Čekat ćemo. Razgovarat ćemo i čekati.« »Čekati što?« »Da netko pokuša odgonetnuti što se dogodilo. Možda njegova žena. Možda netko tko mu je dao ključ. Netko.« »Mislite li da će pokušati?« »Sigurno, ako na brodu postoji netko tko je s njim surađivao. Zbog jednostavnog razloga što je sve odletjelo u vjetar.« »Možda je bio samo provalnik.« »Nije bio to. Bio je ubojica. Ne bih vas htio prestrašiti.« Starica zabrinuto pogleda Canfieldu u oči. »Tko bi to mogao biti, gospodine Canfield?« 200 »Ne znam. O tome bismo trebali porazgovarati.« »Vi vjerujete da su oni u nekoj vezi s nestankom mog sina, zar ne?« »Da. Zar i vi ne mislite tako?« Nije odgovorila izravno. »Rekli ste da bismo trebali krenuti od početka. Gdje je početak, po vašem mišljenju?« »Početak je bio kad smo otkrili da su potajno prodane američke vrijednosnice, vrijedne milijune dolara. I to na stranoj burzi.«

»Kakve veze to ima s mojim sinom?« »On je bio ondje. On se nalazio u određenom području kad su se proširile glasine. Godinu dana kasnije, nakon njegova nestanka, primili smo pouzdane obavijesti da se prodaja dogodila. On je bio ponovo ondje. Jasno, zar ne?« »Ili je to puka slučajnost.« »Ta je teorija propala kad ste mi prije sat vremena otvorili vrata.« Starica promotri računovođu dok se spuštao u stolicu. On ju je, međutim, promatrao poluotvorenih očiju. Zaključi da je bijesna, ali se svladava. »Vi samo nagađate, gospodine Canfield.« »Ne bih rekao. A budući da znamo tko je onaj koji vas je htio ubiti i za koga je radio za Godwina ili tako nekako na Wall Streetu mislim da je slika prilično jasna. Netko, netko iz pete po veličini brokerske kuće u New Yorku, dovoljno je na vas bijesan ili dovoljno prestrašen da je poželio vašu smrt.« »To su nagađanja.« »Nagađanja, dovraga! Zbog njih sam dobio modrice!« »Kako je Washington utvrdio tu... dvojbenu vezu?« »Washington, to je jako mnogo ljudi. Mi smo, međutim, jedan mali vladin ured. Obično se neupadljivo bavimo kradljivim službenicima na visokim položajima.« »Zloslutni ste, gospodine Canfield.« 201 »Ni najmanje. Ako stric veleposlanika u Švedskoj zarađuje na uvozu iz Švedske, mi to već potiho sredimo.« Pozorno ju je promotrio. »Sad mi odjednom izgledate bezopasni.« »Ni jedno ni drugo, uvjeravam vas.« »A kakve to veze ima s vrijednosnim papirima?« »Ima veze veleposlanik u Švedskoj, na primjer.« Canfield se nasmija. »Koji, međutim, koliko ja znam, nema strica u uvoznim poslovima.« »Veleposlanik u Švedskoj? Niste li kazali da je posrijedi senator Brownlee?« »Nisam ja, to ste vi rekli. Brownlee je napravio toliku gužvu da je Odjel pravosuđa morao pozvati svakoga tko je ikad imao veze s Ulsterom Scarlettom. Mi smo se odazvali takvom jednom pozivu.« »Vi ste s Revnoldsom!« »Još jedanput, to je vaša tvrdnja. Nije moja.« »Prestanite s tom igrom. Vi radite za Revnoldsa, zar ne?« »Prije svega, ja nisam vaš zatvorenik. Ne dopuštam da me ispitujete.« »Vrlo dobro. Što je dakle bilo s tim veleposlanikom u Švedskoj?« »Vi ga ne poznajete? Vi ne znate ništa o Stockholmu?« »Ne, naravno!« Računovođa joj je povjerovao. »Prije četrnaest mjeseci veleposlanik Walter Pond obavijestio je Washington da se jedan stockholmski bankovni sindikat obvezao dati trideset milijuna dolara za velike snopove američkih vrijednosnica ako one budu prošvercane preko granice. Njegov je izvještaj imao nadnevak 15. svibnja. Iz vize vašeg sina vidljivo je da je ušao u Švedsku 10. svibnja.« »Koješta! Moj sin bio je na bračnom putovanju. Put u Švedsku nije pritom bio ništa neobično.« »Bio je sam. Žena mu je ostala u Londonu. To je zaista neobično.« 202 Elizabeth se podiže iz ležaljke. »To se

dogodilo prije više od godine dana. Novac je samo obećan...« »Veleposlanik Pond potvrdio je da je transakcija obavljena.« »Kada?« »Prije dva mjeseca. Malo vremena nakon što je vaš sin nestao.« Elizabeth prestade koračati i promotri Canfielda. »Upitala sam vas nešto prije nego što ste odjurili za onim čovjekom.« »Sjećam se. Ponudili ste mi posao.« »Bi li za moju suradnju s vašim uredom bilo dovoljno vaše odobrenje? Cilj nam je isti. Medu nama nema sukoba.« »Sto bi to značilo?« »Možete li javiti da sam predložila dobrovoljnu suradnju s vama? To je istina, gospodine Canfield, samo istina. Pokušali su me ubiti. Da nije bilo vas, bila bih mrtva. Ja sam samo jedna preplašena stara žena.« »Pretpostavit će se kako znate da je vaš sin živ.« »Ne znam. Samo sumnjam.« »Zbog vrijednosnica?« »Odbijam to priznati.« »Onda, zašto?« »Prvo vi odgovorite meni. Bih li se mogla poslužiti utjecajem vašeg ureda a da me se više ne ispituje?... I da pritom odgovaram samo vama.« > »Drugim riječima, ja bih bio odgovoran za vas.« »Točno tako.« »Moguće je.« »I u Europi?« »Imamo uzajamne sporazume s većinom « »Onda je ovo moja ponuda«, prekide ga Elizabeth. »Dodajem da se o njoj ne može pregovarati... Stotinu tisuća dolara. Plativo u obostrano zadovoljavajućim obrocima.« Matthew Canfield zabulji se u samopouzdanu staricu i odjednom se prestravi. Bilo je nečega užasavajućeg u svoti koju je 203 Elizabeth Scarlatti upravo spomenula. Ponovio je njezine riječi, gotovo nečujno. »Stotinu tisuća « »'I prah ćeš ponovno postati'. Gospodine Canfield, prihvatite moju ponudu i uživajte u životu.« Računovođa se oznojio iako u sobi nije bilo ni pretopio ni osobito vlažno. »Već znate moj odgovor.« »Da, mislila sam... Nemojte se zbuniti. Za transfer novca potrebne su tek male formalnosti. Imat ćete dovoljno da se osjećate ugodno, ali nedovoljno da biste mogli postati neodgovorni. To bi bilo nezgodno... Dobro, gdje smo ono stali?« »Što?« »Ah, da. Zašto vjerujem da je moj sin živ? Neovisno o vrijednosnicama o kojima govorite.« »Da, zašto?« »Između travnja i prosinca prošle godine moj sin dao je prenijeti stotine tisuća dolara bankama diljem Europe. Mislim da on kani živjeti od tog novca. Krenula sam u potragu za polozima. Slijedim trag tog novca.« Elizabeth shvati da joj računovođa ne vjeruje. »To je stvarnost.« »Ali i vrijednosnice su stvarne, zar ne?« »Govoreći nekome tko je na mom platnom popisu i s obzirom na to da ću izvan ove sobe opovrgnuti da išta o tome znam... da.« »Zašto biste to onda poricali?« »Pitanje je dobro. Nisam sigurna da ćete razumjeti, ali pokušat ću objasniti. To da su vrijednosnice nestale otkrit će se tek za godinu dana, otprilike. Nemam zakonsko pravo ispitivati stanje zaklade mog sina nitko to nema sve dok obveznice ne

postanu naplative. Učiniti to značilo bi javno optužiti obitelj Scarlatti. To biraznijelo industrije Scarlatti. Učinilo bi sumnjivima sve transakcije Scarlattijevih u bilo kojoj bankovnoj ustanovi civiliziranog svijeta. Odgovornost je, dakle, teška. S obzirom na novac o kojemu je riječ, mogla bi izbiti panika u stotinjak korporacija.« 204 Canfield je došao do krajnjih mogućnosti svoje koncentracije. »Tko je bio Jefferson Cartvvright?« »Jedina osoba koja je još znala za te vrijednosnice.« »Bože!« Canfield se podiže. »Mislite li vi zaista da je on ubijen zbog navedenih razloga?« »Ne znam da postoje ikakvi razlozi.« »Oni su neizravni. Bio je preljubnik na glasu.« Računovođa pogleda staricu u oči. »A vi kažete da je on bio jedini koji je još nešto znao o vrijednosnicama.« »Da.« »Onda mislim da je upravo zbog toga ubijen. U vašem dijelu grada ne ubija se nekoga zato što spava s vašom ženom. To može biti samo izlika da vi spavate s njegovom.« »Onda ste mi vi potrebni, gospodine Canfield, zar ne?« »Što ste naumili raditi kada dođemo u Englesku?« »Točno ono što sam vam rekla. Počet ću s bankama.« »Sto bi vam to otkrilo?« »Nisam sigurna. Prema uobičajenim mjerilima, to su bile znatne svote. Novac je morao nekamo otići. Sigurno ga nitko nije nosio u papirantim vrećicama. Možda će nešto otkriti računi pod lažnim imenima, možda su na brzinu pokrenuti neki mali poslovi ne znam. Ali znam da će taj novac služiti za plaćanja dok vrijednosnice ne postanu naplative.« »Kriste, on je prebacio u Stockholm trideset milijuna dolara!« »Nije to sasvim sigurno. Računi u ukupnoj vrijednosti od trideset milijuna mogli su biti otvoreni i u Švicarskoj i to sa zlatnom podlogom, ali bit će nenaplativi još dugo vremena.« »Koliko dugo?« »Dok se ne potvrdi autentičnost svakog dokumenta. Budući da su se našli na stranoj burzi, mogli bi proteći i mjeseci.« »Vi ćete, dakle, krenuti u potragu za bankovnim računima.« 205 »Čini se da je to jedina moguća polazna točka.« Elizabeth Scarlatti otvori ladicu pisaćeg stola i izvadi iz nje torbicu. Otključala ju je i uzela iz nje samo jedan komad papira. »Mislim da raspolažete kopijom ovoga. Voljela bih kad biste pročitali što tu piše i osvježili svoje pamćenje.« Uruči mu papir. Bio je to popis inozemnih banaka u kojima je Waterman Trust uplatio novac za Ulstera Stewarta Scarletta. Canfield se prisjeti da ga je vidio među dokumentima poslanim iz Odjela pravosuđa. »Da, vidio sam to, ali nemam kopiju... Nešto manje od milijun dolara.« »Jeste li zapazili nadnevke kad je podizan novac?« »Sjećam se da je posljednji put podignut oko dva tjedna prije nego što su se vaš sin i njegova žena vratili u New York. Nekoliko bankovnih računa još je otvoreno, zar ne? Da, ovdje...« »U Londonu i Haagu.« Starica ga prekide i nastavi bez zadržavanja. »Ne mislim na to, iako bi i to moglo

koristiti. Ono na što upozoravam jest zemljopisni oblik.« »Kakav zemljopisni oblik?« »Počevši od Londona, na sjever do Norveške, zatim ponovo na jug do Engleske to jest do Manchestera, zatim na istok u Pariz, pa opet na sjever, u Dansku, na jug do Marseillea, na zapad u Španjolsku i Portugal, na sjeveroistok do Berlina, opet na jug do sjeverne Afrike, do Kaira, zatim na sjeverozapad do Rima u Italiji, onda na Balkan, pa natrag zapadno, do Švicarske i tako dalje. Jedna slagalica.« Starica je sve to izgovarala napamet, dok je Canfield pokušavao pratiti podatke na popisu. »Na što ciljate, madame Scarlatti?« »Zar vam tu ništa nije neobično?« »Sin vam je bio na medenom mjesecu. Ne znam kako se ljudi iz vašeg svijeta ponašaju kad su na medenom mjesecu. Ja u tim okolnostima znam samo za slapove Niagare.« »To kretanje nije normalno.« »Ne bih o tome ništa znao.« 206 »Da vam objasnim... Vi ne biste krenuli na put iz užitka počinjući ga u Washingtonu DC, pa onda doputovali u New York, zatim se vratili u Baltimore i produžili do Bostona.« »Vjerojatno ne bih.« »Moj sin kretao se unutar jednog polukruga. Posljednje odredište, s posljednjim i najvećim podizanjem novca, bilo je na točki koju bi, logičnije gledano, morao dosegnuti mjesecima ranije.« Canfield se izgubio u pokušajima da slijedi banke i dane. »Ne brinite se, gospodine Canfield. Bilo je to u Njemačkoj. U jednom nepoznatom gradu u južnoj Njemačkoj koji se zove Tassing... Zašto?« 207 o 22 Drugi i treći dan putovanja Calpurnije bili su mirni, kako po vremenu tako i po onome što se događalo u kabinama prvog razreda. Novost o smrti jednog putnika bacila je sjenku na raspoloženje putnika. Gospođa Boothrovd nije smjela izlaziti iz svoje kabine, u kojoj je boravila pod stalnim nadzorom brodskog liječnika i medicinskih sestara. Čuvši vijest o sudbiti supruga dobila je napad histerije, pa je bilo nužno davati joj snažne doze sredstava za umirenje. Ali trećeg dana, sa smirenjem nevremena, živnuo je i optimizam putnika. Elizabeth Wyckham Scarlatti i njezin mladi pratitelj za stolom dogovorili su se da se razdvoje nakon svakog obroka. Ali svake večeri u deset i pol Matthew Canfield preuzimao je u njezinom apartmanu stražarsku službu, kako se ne bi dogodilo da netko učini ono što je Boothrovd pokušao. Međutim, oboje su bili nezadovoljni tim dogovorom. »Kad bih imala sto godina manje, ljudi bi mogli pomisliti da ste jedan od onih odbojnih muškaraca koji nude svoje usluge sredovječnim pustolovkama.« »Da ste potrošili malo svoga novca na kupnju vlastitog transatlantika, mogao bih mirno spavati.« 211 Ti kasnonoćni razgovori ipak su poslužili nekoj svrsi. Njihovi su se planovi počeli uobličavati. Diplomatski se porazgovaralo i o Canfieldovim odgovornostima u ulozi namještenika Elizabetu

Scarlatti. »Znate«, reče mu Elizabeth, »ja ne očekujem od vas da učinite bilo što štetno za vladu. Ili bilo što protiv vaše savjesti. Vjerujem u ljudsku savjest.« »Ali, koliko mogu shvatiti, vi ste ona koja će odlučivati što je štetno a što nije.« »Do neke mjere, da. Mislim da sam za to sposobna.« »Što će se dogoditi ako se s vama ne složim?« »Prijeći ćemo taj most kada dođemo do njega.« »Sjajno!« U biti, Matthew Canfield slat će i dalje svoja izvješća Grupi dvadeset u Washingtonu, ali s jednom promjenom prethodno će biti predložena na odobrenje Elizabethi Scarlatti. Zajedno će, posredstvom računovođe, podnositi ovaj ili onaj zahtjev njegovu uredu, koji im se već bude učinio potrebnim. U svemu što bi se ticalo njezine dobrobiti, starica će bez prigovora činiti ono što joj kaže mladi čovjek. Matthew Canfield primit će deset obroka po deset tisuća dolara, a prvi na dan njihova dolaska u London. U manjim američkim novčanicama. »Vi ćete shvatiti, gospodine Canfield, da se ovaj naš sporazum može i drukčije promatrati.« »Kako?« »Vaš ured koristit će se mojom bistrinom, koja je znatna, i to zabadava. Sto će sigurno koristiti poreznim obveznicima.« »Stavit ću taj podatak u svoje sljedeće izvješće.« Ipak, još nije bio razriješen glavni problem u ovom dogovoru. Da bi računovođa mogao udovoljiti obim poslodavcima, moralo je biti pronađeno objašnjenje njegove veze sa staricom. Kako bi prolazili tjedni, to bi postajalo sve očitije, a bilo bi glupo proglasiti to nekom 212 vezom radi druženja ili radi obavljanja poslova. Oba objašnjenja bila bi sumnjiva. Matthew Canfield upita s nekom dozom osobnog interesa: »Kako podnosite svoju snahu?« »Pretpostavljam da mislite na Ulsterovu ženu. Chancellorovu ne podnosi nitko.« »Tako je.« »Sviđa mi se. Ipak, ako mislite na nju kao na trećeg sudionika, moram vam reći da me ona prezire. Ima za to mnogo razloga, većinom valjanih. Da bih dobila ono što sam naumila, morala sam s njom biti prilično gruba. Moja je jedina obrana pritom ako bi mi trebala, što nije slučaj da su moje namjere bile i na njezinu korist.« »To me silno veseli, no mislite li da bismo je ipak mogli pridobiti za suradnju? Sreo sam se s njom nekoliko puta.« »Ona nije osobito odgovorna osoba. Mislim da vam je to poznato.« »Da. Znam i to kako ona misli da je vaš odlazak u Europu u vezi s vašim sinom.« »Shvaćam to. Ipak, to bi pomoglo da je pridobijemo, ali ne mogu to pokušati ni brzojavkom a još manje pismom.« »Imam bolji način. Vratit ću se po nju i ponijeti sa sobom vaše... pismeno objašnjenje. Ne odviše obvezujuće, niti odviše određeno. Za ostalo bih se ja pobrinuo.« »Mora biti da je jako dobro poznajete.« »Ne baš. Ako je budem mogao uvjeriti da ste vi i ja na njezinoj strani... ako je netko na njezinoj strani, ona bi sigurno pripomogla.« »Mogla bi to. Mogla bi nam pokazati mjesta...« »I

prepoznati ljude...« »Ali što ću ja raditi dok vi budete u Americi? Kad se vratite bit ću bez sumnje mrtva.« Canfield je na to već mislio. »Kad stignemo u Englesku, sklonit ćemo vas nekamo.« »Molim?« 213 »Radi besmrtnosti vaše duše. I one vašeg sina, također.« »Ne razumijem vas.« »Otići ćete u samostan. Cijeli svijet zna da ste u tuzi. To bi, dakle, bilo logično. Saopćit ćemo novinama da ste otišli u pribježište, o čijem se mjestu ne može ništa reći, na sjeveru Engleske. A onda ćemo vas poslati nekamo na jug. Pritom će pomoći moj ured.« »To zvuči zaista smiješno!« »Imat ćete na sebi crnu odjeću.« Tužna gospoda Boothrovd, zaogrnuta velom, izvedena je među prvim putnicima. Na carini ju je čekao čovjek koji je ubrzao formalnosti i zatim je smjestio u RollsRoyce, koji se nalazio na ulici. Canfield je promatrao kako taj par ulazi u vozilo. Tri četvrt sata kasnije Canfield se prijavio u hotelu. S javne govornice pozvao je svoga londonskog suradnika, pa su se dogovorili da se nađu čim Londonac bude mogao doći. Računovođa je sljedećih pola sata uživao u stabilnosti suhozemnog kreveta. Bio je potišten zbog toga što će se uskoro morati ponovo ukrcati na brod, no znao je da nema drugog rješenja. Janet će omogućiti najrazumnije objašnjenje zašto je odlučio pratiti staru gospođu, a bilo je uostalom logično da žena i majka iščezlog Ulstera Scarletta putuju zajedno. Canfield nije bio nimalo nezadovoljan izgledom da dulje bude u društvu Janet Scarlett. Istina, bila je svojeglava, no počeo je sumnjati u to je li uz to i drolja. Zamalo je počeo dremuckati, ali kad pogleda uru vidje da dogovoreni susret kasni. Podiže slušalicu i sa zadovoljstvom začu odrešit britanski izgovor. »Madam Scarlatti je u apartmanu broj pet. Imamo upute da prethodno najavimo svakog posjetitelja, gospodine.« »Učinite to, molim vas, a ja ću odmah doći. Hvala vam.« Prije nego što mu je Elizabeth Scarlatti otvorila vrata, Canfield izgovori vrlo glasno svoje ime. Starica dovede mladića do stolice, dok se ona smjestila u golemu viktorijansku sofu uz prozor. 214 »Pa, što ćemo sada činiti?« »Prije manje od jednog sata telefonirao sam našem čovjeku u Londonu. Trebao bi se uskoro pojaviti.« »Tko je on?« »Rekao je da se zove James Derek.« »Ne poznajete ga?« »Ne. Zvao sam broj telefona koji sam dobio, i čovjek nam je dodijeljen. To je uzajamno pomaganje.« »Zgodno, zar ne?« Bila je to, zapravo, izrečena tvrdnja. »Za te usluge plaćamo račun.« »Sto će on željeti doznati?« »Samo ono što mu mi budemo htjeli reći. Neće postavljati pitanja osim ako ne bismo zatražili nešto protivno britanskoj vladi ili nešto tako skupo da bi to morao opravdati. To će ga, uostalom, najviše zanimati.« »Prilično zabavno.« »Riječ je o novcu poreznih obveznika.« Canfield pogleda uru. »Zatražio sam da donese popis vjerskih

utočišta.« »Vi to doista namjeravate učiniti, zar ne?« »Tako je. Osim ako on ne bude imao neku bolju zamisao. Ja ću otputovati u Ameriku i bit ću ondje dva i pol tjedna, otprilike. Jeste li dovršili pismo za svoju snahu?« »Jesam.« Pruži mu omotnicu. Zazvoni telefon, smješten na stolu s druge strane sobe. Elizabeth požuri do stola i javi se. »Je li to Derek?« upita Canfield nakon što je odložila slušalicu. »Da.« »Dobro. A sad bih vas zamolio, gospodo Scarlatti, da ja obavim veći dio razgovora. Ako vas pritom nešto zapitam, očekujem pošten odgovor.« »Je li? Zar nećemo prethodno razmijeniti signale?« »Ne. Njega, zapravo, ništa ne zanima. Vjerujte mi. U biti, mi samo smetamo jedan drugome.« 215 »Da mu ponudim neko piće, ili čaj? Je li to dopušteno?« »Mislim da bi vrlo cijenio ponudu pićem.« »Pozvat ću sobnu službu i narediti da postave bar.« »Zgodno.« Elizabeth Scarlatti podiže slušalicu i naruči kompletan izbor vina i žestokih pića. Canfield sa smiješkom poprati taj dokaz kako žive bogati i zapali jednu od svojih tankih cigara. James Derek bio je čovjek ugodna izgleda u ranim pedesetim godinama, pomalo debeljuškast, s izrazom uspješnog trgovca. Bio je strahovito uglađen, ali u biti hladan. Kad bi progovorio, neprekidni smiješak počeo bi pokazivati tendenciju da se pretvori u stisnuti potez usana. »Imamo podatke o Rollsu u luci. Pripada nekom markizu Louisu Bertholdeu, Francuzu i strancu s dozvolom boravka. Prikupit ćemo podatke o njemu.« »Dobro. A kako stojimo sa pribježištima?« Britanac izvuče komad papira iz unutarnjeg džepa. »Mogli bismo ih predložiti nekoliko, ovisno o tome kakve vanjske kontakte želi imati madame Scarlatti.« »Postoji li sklonište u kojemu bi bilo kakav kontakt bio potpuno nemoguć? I s jedne i s druge strane?« »Onda bi, naravno, moralo biti katoličko. Postoje dva ili tri te vrste.« »Ali slušajte!« prekide ih nezadovoljna starica. »Koja su to skloništa?« upita Canfield. »Jedno je benediktinsko a drugo karmelićansko, oba, slučajno, na jugozapadu. Treće, karmelićansko, blizu je Cardiffa.« »Postoje neke granice, gospodine Canfield, i želim da ih uzmete u obzir, Ne želim imati posla s tim ljudima!« »Gospodine Derek, koje je najpomodnije i najtraženije sklonište u Engleskoj?« upita računovođa. »Pa, vojvotkinja od Gloucestera odlazi svake godine u opatiju York. Opatija pripada anglikanskoj crkvi, naravno.« 216 »Izvrsno. Poslat ćemo vijest svim agencijama da se madame Scarlatti smjestila onamo na mjesec dana.« »To je mnogo prihvatljivije«, izusti starica. »Nisam još dovršio.« On se okrenu Londoncu, kojega je to zabavljalo. »A zatim nas prijavite kod karmelićanki. Sutra ćete odvesti madame Scarlatti onamo.« »Kako vi kažete.« »Samo trenutak, gospodo. Ne prihvaćam! Sigurna sam da će gospodin Derek

uvažiti moje želje.« »Strašno mi je žao, madame. Imam upute da naredbe primam od gospodina Canfielda.« »A i mi imamo međusobni sporazum, madame Scarlatti. Želite li ga možda raskinuti?« »Što bih mogla reći onim ljudima? Jednostavno ne mogu podnijeti sva ona lupetanja što dolaze iz Rima!« »Bit ćete oslobođeni te neugode, madame.« reče Derek. »One imaju zavjet šutnje. Nećete od njih čuti ni riječi.« »Razmišljat ćete«, dodade računovođa. »To je dobro za besmrtnost duše.« 217 23 YORK, ENGLESKA, 12. kolovoza 1926 Glasovita opatija u Yorku pretrpjela je razornu eksploziju i požar danas u zoru. Nesreća se dogodila u zapadnom krilu, rezidencijalnom dijelu vjerskog reda. Prilikom tragičnog događaja izginuo je nepoznat broj sestara i novakinja. Vjeruje se da eksploziju treba pripisti pogrešci u funkcioniranju sustava grijanja, koji je red nedavno dao instalirati. Canfield je pročitao vijest u brodskim novinama dan prije nego što je prispio u New York. Učinili su dobro svoj domaći uradak, pomisli. Koliko god cijena bila bolno visoka, time su barem potvrđena dva zaključka: priopćenje za tisak bilo je pročitano i madame Scarlatti bila je označena kao cilj. Računovođa izvuče iz džepa staričino pismo za Janet Scarlett. Pročitao ga je već mnogo puta i držao ga je djelotvornim. Pročitao ga je još jednom. Drago moje dijete, svjesna sam da me osobito ne voliš i tu činjenicu pripisujem sebi na štetu. Imaš pravo na takve osjećaje Scarlattijevi nikad nisu bili ugodno društvo. Ipak, bez obzira na sve, kao i bol što ti je nanesena, ti si sada jedna Scarlatti a i rodila si jednog Scarlattija. Možda ćeš nas učiniti boljima nego što smo sada. 218 Ne tvrdim to lagana srca ili zbog nekih osjećaja. Prošlost je pokazala da se najbolje iskazuju oni medu nama od kojih se to najmanje očekivalo, možda upravo zbog teških odgovornosti što su im bile nametnute. Molim te da razmotriš tu mogućnost. Molim te, nadalje, da duboko promisliš o onome što ti gospodin Matthew Canfield bude rekao. Pouzdajem se u njega, zato što mi je spasio život i u tom času zamalo izgubio vlastiti. Njegovi i naši interesi nerazlučivo su međusobno povezani. Priopćit će ti ono što bude mogao i pritom postaviti na tebe velike zahtjeve. Jasamstara, vrlo stara žena, dragamoja, i nije mi preostalo još mnogo vremena. Oni mjeseci ili godine što su mi još preostali (a koji su dragocjeni samo meni) bit će možda prekraćeni na način koji, vjerujem, nije Božja volja. Naravno, ja tu prijetnju rado prihvaćam kao glava kuće Scarlatti, i budem li mogla utrošiti svoje još preostalo vrijeme tako da spriječim veliku sramotu našoj obitelji,pridružit ću se svome suprugu zahvalna srca. Očekujem tvoj odgovor posredstvom gospodina Canfielda. Bude li onako kako se nadam da će biti, ubrzo ćemo biti zajedno i ti ćeš me pritom obradovati

mnogo više nego što zaslužujem. Ne bude li tako, ostajem ti i dalje sklona i, vjeruj mi kad ti to kažem, i dalje te razumijem. Elizabeth Wyckham Scarlatti Canfield vrati pismo u omotnicu. Sasvim je dobro, pomisli ponovo. Nije objašnjavala ništa, a ipak je tražila povjerenje da je još neizrečeno objašnjenje životno važno. Obavi li svoj posao kako treba, Janet će doći s njim u Englesku. Ne uspije li je nagovoriti, morat će pronaći neku alternativu. Kuća Ulstera Scarletta u 54. ulici, sazdana od smeđih opeka, upravo se bojila i čistila mlazevima pijeska. S krova se spuštalo nekoliko skela na kojima su brojni radnici marljivo obavljali svoj posao. Glomazni taksi približi se ulazu i Matthew Canfield krenu uza stube. Pozvoni. Vrata je otvorila pretila kućedomaćica. »Dobar dan, Hannah. Ne znam pamtite li me. Moje je ime Canfield. Matthew Canfield. Želim vidjeti gospođu Scarlett.« Hannah se nije ni pomaknula niti ga je pozvala da uđe. »Očekuje li vas gospođa Scarlett?« 219 »Formalno ne, ali siguran sam da će me primiti.« Nije želio telefonirati joj, jer bi ga se tako mogla lako riješiti. »Ne znam je li gospođa u kući, gospodine.« »Onda ću morati pričekati. Ovdje na stubama?« Hannah oklijevajući propusti računovođu u ono užasno obojeno predvorje. Canfielda je ponovo pogodila žestina crvenila na tapetama, kao i crne zavjese. »Pogledat ću, gospodine«, reče kućedomaćica, krenuvši uz unutarnje stubište. Janet je sišla nakon nekoliko minuta, a iza nje se gegala Hannah. Janet je izgledala vrlo pribrano. Oči su joj bile jasne, izgledale su svjesne stvarnosti lišene one paničnosti koju je pamtio od prošli put. Vladala je sobom i bila je bez sumnje lijepa žena. Canfield odjednom osjeti ubod inferiornosti. Bio je klasno ponižen. »Gospodine Canfield, ovo je iznenađenje.« Nije mogao odrediti je li pozdrav bio ljubazan ili ne. Bio je ipak prijateljski, ali hladan i suzdržan. Osjećalo se da je svladala sve pouke koje može dati staro bogatstvo. »Nadam se da iznenađenje nije neugodno, gospođo Scarlett.« »Ni najmanje.« Hannah je došla do posljednje stube i zatim krenula prema vratima blagovaonice. Canfield se oglasi ne gubeći vrijeme. »Na putu sam naišao na čovjeka čija kompanija proizvodi cepeline. Znam da će vas to zanimati.« Krajčikom oka, ne mičući glavu, pratio je kad će se Hannah izgubiti. Ali ona se odjednom okrenu i promotri računovođu. »Zaista? Gospodine Canfield, zašto bi me to trebalo zanimati?« Janet je bila zbunjena. »Shvatio sam da vaši prijatelji iz Ovster Baya žele nabaviti jedan cepelin za svoj klub. Donio sam vam sve informacije. Nabavnu cijenu, iznos otplatnih rata, specifikacije, funkcioniranje... Dopustite mi da vas upoznam s time.« 220 Računovođa prihvati Janet Scarlett za lakat i povede je hitro prema dnevnom boravku. Hannah je malo oklijevala, no

Canfield ju je tako pogledao da se povukla u blagovaonicu. Canfield na to zatvori vrata dnevnog boravka. »Sto to činite? Ne kanim kupiti cepelin.« Računovođa stade uz vrata, davši joj znak da prestane govoriti. »Sto?« »Ostanite tihi trenutak, molim vas.« Izgovorio je to ispod glasa. Canfield pričeka desetak sekundi a onda naglim pokretom otvori vrata. S druge strane predvorja, stojeći uz stol u blagovaonici, stajala je Hannah i neki čovjek u bijelom radnom odijelu, očito ličilac. Dok su razgovarali, gledali su oboje prema vratima dnevnog boravka. Sad su se našli pod Canfieldovim pogledom. Zbunjeni, udaljiše se. Canfield zalupi vratima i okrenu se prema Janet Scarlett. »Zanimljivo, zar ne?« »Sto to činite?« »Hoću reći da je vaša kućna pomoćnica jako radoznala.« »Oh, to.« Janet se okrenu i uze cigaretu iz kutije na stoliću. »Služinčad voli pričati, a mislim da ste im vi dali povoda.« Canfield joj pripali cigaretu. »Uključujući i ličioce?« »Hannah ima svoje prijatelje i to je njezina briga. Mene se ne tiču. Hannah me jedva zanima...« »Ne nalazite li čudnim što se Hannah zamalo spotakla kad sam spomenuo cepelin?« »Ne shvaćam vas.« »Priznajem da sam se požurio.« »Zašto mi niste telefonirali?« »Da sam to učinio, biste li me željeli vidjeti?« Janet razmisli časak. »Vjerojatno... Što god bih vam mogla prigovoriti nakon vašeg posljednjeg posjeta, to ne bi bio razlog da vas uvrijedim.« »Nisam se htio upustiti u tu igru.« 221 »To je lijepo od vas i ja sam dirnuta. Ali čemu to čudno ponašanje?« Odgovor nije više mogao izbjegavati. Izvadi pismo iz džepa. »Zamoljen sam da vam ovo predam. Mogu li sjesti dok budete čitali?« Zapanjena, Janet uze omotnicu i smjesta prepoznade rukopis svoje svekrve. Otvori omotnicu i poče čitati pismo. Ako je i bila iznenađena ili čak pogođena, dobro je krila svoje osjećaje. Polagano sjede u sofu i odloži cigaretu. Pogleda pismo, onda Canfielda, i zatim ponovo pismo. Ne podižući više pogled upita ga, »Tko ste vi?« »Radim za vladu. Službenik sam... niži službenik u Odjelu unutarnjih poslova.« »Za vladu? Niste dakle trgovac?« »Ne, nisam.« »Htjeli ste me vidjeti i razgovarati sa mnom u ime vlade?« »Da.« »Zašto ste mi rekli da prodajete teniska igrališta?« »Katkad moramo zatajiti svoj posao. Sasvim jednostavno, tako je.« »Shvaćam.« »Pretpostavljam da znate što je vaša svekrva htjela reći pismom?« »Ne pretpostavljajte ništa.« Zadržala je hladnoću. »Bio je, dakle, vaš zadatak naći se sa mnom i postaviti mi sva ona zabavna pitanja?« »Iskreno rečeno, da.« Janet se dignu, istupi dva koraka koliko joj je već bilo potrebno, i pljusnu ga svom snagom po licu. Bio je to oštar i bolan udarac. »Kurvin sine! Gubi se iz ove kuće!« Još uvijek nije podigla glas. »Gubi se prije nego što pozovem policiju!« 222 »Bože, Janet, hoćete li prestati!« Pograbio

ju je za ramena dok se ona nastojala izmigoljiti. »Slušajte me! Rekao sam da me slušate, ili ću vam vratiti udarac!« Oči joj sijevnuše mržnjom i, učini se Canfieldu, daškom melankolije. I dalje ju je čvrsto držao. »Da, bio mi je zadatak sresti se s vama. Sresti se i iscijediti sve moguće informacije.« Pijunu mu u lice. Nije se potrudio da se obriše. »Došao sam do informacija koje su mi bile potrebne, i poslužio sam se njima jer sam za to plaćen! Sto se tiče moje ustanove, otišao sam od vas u devet navečer, nakon što ste me ponudili s dva pića. Ako vas žele optužiti zbog nezakonitog posjedovanja alkohola, oni to mogu učiniti!« »Ne vjerujem vam.« »Nije mi stalo vjerujete li mi ili ne. Želim vam također priopćiti da sam vas tjednima držao pod nadzorom! Vas i vaše prijatelje... Možda će vas zanimati da sam izostavio... one smješnije pojedinosti vašeg svakodnevnog života!« Janetine oči počeše se puniti suzama. »Obavljam svoj posao najbolje što mogu i pritom nisam siguran da biste trebali početi vriskati zato što vam je oduzeto djevičanstvo! Možda to ne shvaćate, ali vaš suprug ili bivši suprug ili što god on već bio možda je još vrlo živ. Mnogi ljudi koji za nj nikad nisu čuli, žene poput vas pa i mlade djevojke, izgubile su zbog njega život! Ubijeni su još neki, ali, možda s razlogom.« »Što to govorite?« On popusti stisak, ali i dalje ju je čvrsto držao. »Znam tek to da sam prije tjedan dana otišao od vaše svekrve u Engleskoj. Njezino putovanje onamo bilo je pravi pakao! Netko ju je pokušao ubiti već prve noći na brodu. Mogli biste se okladiti da bi to bilo prikazano kao samoubojstvo! Objasnili bi da se bacila preko ograde. Od nje ne bi ostalo ni traga... Prije tjedan dana obavijestili smo novine da se odlučila povući u York, u Engleskoj. Prije dva dana eksplodirao je uređaj za grijanje i pobio tko zna koliko ljudi! Nesretnim slučajem, naravno!« 223 »Ne znam što bih rekla.« »Želite li da dovršim ili i dalje želite da odem?« Bilo je tužno pogledati ženu Ulstera Scarletta kad se počela smiješiti. »Bilo bi bolje, mislim, da ostanete... i dovršite.« Sjedoše na sofu i Canfield poče pričati. Govorio je kao još nikad u životu. 224 24 Benjamin Revnodls sjedio je pognuto i izrezivao tjedan dana stari članak iz nedjeljnog dodatka New York Heralda. Bila je tu i fotografija Janet Saxon Scarlett koju je pratio »veletrgovac sportskom opremom, gospodin Canfield«. Snimljeni su na izložbi pasa u Madison Square Gardenu. Revnodls se nasmiješio sjetivši se neke Canfieldove primjedbe prilikom telefonskog razgovora. »Sve mogu podnijeti osim onih prokletih psećih izložaba. Psi su ili za vrlo bogate ili za vrlo siromašne. Ni za koga između!« Nema veze, pomisli šef Grupe dvadeset. Novine obavljaju izvrsno svoj posao. Washington je naredio Canfieldu da provede još deset dana na Manhattanu i uspostavi što prisniji

odnos sa ženom Ulstera Scarletta. Tek potom vratit će se u Englesku. Odnos je bez sumnje uspostavljen i Benjamin Revnolds upitao se je li to samo fasada za javnost. Ili nešto drugo? Je li Canfield počeo padati u klopku? Lakoća kojom je postigao suradnju Elizabeth Scarlatti zahtijevala je pozornost. U njegov ured uđe nenadano Glover. »Bene, mislim da sam našao ono za čim smo tragali!« Zatvori za sobom vrata i pristupi Revnoldsovom stolu. »Sto imaš? O čemu?« »To je karika u slučaju Scarlatti. Siguran sam u to.« »Daj da vidim.« 225 Glover stavi nekoliko papira povrh raširenih novina. »Dobar publicitet, zar ne?« reče, pokazujući fotografiju. »On čini upravo ono što su nam naredili stari prljavci. Ne bude li pljuvao po podu, postat će društvena zvijezda.« »On dobro radi, Bene. Sad su se već ukrcali, zar ne?« »Otplovili su jučer... Što je to?« »To su pronašli statističari. Iz Švicarske je, područje Zuricha. Četrnaest imanja kupljeno je u godinu dana. Pogledaj njihov položaj. Sva imanja nalaze se jedno uz drugo. Imanje A graniči se s imanjem B,BsC,CsDi tako dalje. Stotine tisuća akara, koji zajedno tvore golem posjed.« »Jedan od kupaca je Scarlatti?« »Ne... Ali jedno imanje kupljeno je na ime Boothroyda. Charlesa Boothrovda.« »Siguran si? Što to znači 'kupljeno na ime'?« »Njegov tast kupio je to za njega i svoju kćerku. Zove se Rawlins. Thomas Rawlins. Partner u brokerskoj kući Godwin i Rawlins. Kći mu se zove Cecilv. Udana za Boothroyda.« Revnolds podiže stranicu s popisom imena. »Tko su ti ljudi? Kako se to uklapa?« Glover dohvati dvije druge stranice. »Sve je ovdje. Četvorica su Amerikanci, dva Šveda, tri Engleza, dva Francuza i tri Nijemca. Ukupno četrnaest.« »Imaš li ikakve podatke o njima?« »Samo o Amerikancima. Zatražili smo podatke o ostalima.« »Tko su oni? Osim Rawlinsa.« »Neki Howard Thornton iz San Francisca. Bavi se građevinarstvom. Zatim dva naftaša iz Teksasa. Jedan se zove Louis Gibson, drugi je Avery Landor. Njih dvojica posjeduju zajedno više naftnih izvora nego pedesetorica njihovih konkurenata.« »Postoji li kakva veza među njima?« »Ništa, zasad. Upravo istražujemo.« 226 »Što je s osalima? Švedi, Francuzi?... Englezi i Nijemci?« »Imamo samo imena.« »Je li itko od njih poznat?« »Više njih. Tu je neki InnesBrown, Englez koji se bavi tekstilom. Prepoznajem i ime Francuza Daudeta, brodovlasnika. Jedan od dvojice Nijemaca je Kindorf s pogonima u Ruhrskoj oblasti. Ugljen. Von Schnitzler je čovjek I. G. Farbena. Ostale ne znam, za onu dvojicu Šveda nikad nisam čuo.« »U čemu su svi slični...« »Možeš se okladiti u to. Svaki od njih bogat je kao puna soba Astora. Imanja što su ih oni kupili ne nabavljaju se s hipotekama. Da potražim Canfielda?« »Morat ćemo. Neka mu kurir odnese ove podatke. Brzojavit ćemo mu da pričeka u

Londonu dok dokumenti ne stignu.« »Možda madame Scarlatti poznaje nekoga od njih.« »Računam na to... Ali vidim jednu nezgodu.« »Što je to?« »Starica će biti u velikoj kušnji da se otputi ravno u Ziirich... Ako to učini, mrtva je. Također i Canfield i Scarlettova žena.« »To je prilično dalekosežna pretpostavka.« »Ne previše. Možemo pretpostaviti da je onih četrnaest bogatuna kupilo imanja zbog nekog zajedničkog interesa. A Boothrovd je zahvaljujući ljubaznosti svoga tasta jedan od njih.« »To povezuje Ziirich sa Scarlattijevima...« »Vjerojatno. Pretpostavljamo to zato što je Boothrovd pokušao ubiti staricu, je li tako?« »Naravno.« »Ali starica je živa jer je Boothrovd zakazao.« »Očito.« »Imanje je, međutim, kupljeno prethodno.« »Mora da je bilo « 227 KnPnleaTlnaUJevK« »Ako Ziirich ima veze s Boothrovdom, znači da Ziirich želi staričinu smrt. Žele je zaustaviti. Također... Ziirich je bio siguran u uspjeh. Bili su sigurni da će Boothrovd uspjeti.« »A sada, kad je on mrtav,« prekide ga Glover, »Ziirich će zaključiti da je starica shvatila tko je on. Možda i više... Bene, možda smo otišli predaleko. Možda bi bilo bolje sve prekinuti. Obavijestiti Odjel pravosuđa i vratiti Canfielda.« »Još ne. Približujemo se nečemu. Trenutačni je ključ Elizabeth Scarlatti. Dobro ćemo ih zaštititi.« »Ne želim za sebe unaprijed alibi, ali to je vaša odgovornost.« »Razumijem. Upute Canfieldu treba u nečemu da budu apsolutno jasne: mora se držati daleko od Ziiricha. Nipošto ne smije krenuti u Švicarsku.« »Pobrinut ću se za to.« Revnolds se okrenu od stola i pogleda kroz prozor. Nastavio je govoriti svome podređenom ne gledajući ga. »I... držite otvorenu vezu prema onom Rawlinsu. Boothrovdovu tastu. Možda je on taj koji je učinio pogrešku.« 228 Dvadest pet milja daleko od davnih međa Cardiffa, u udaljenoj dolini waleske šume uzdiže se Marijin samostan, dom karmelićanki. Alabasterski čisti zidovi nalik su mladoj u svetom iščekivanju, usred bujnog raja u kojemu nema zmija. Računovođa i mlada žena dovezli su se do ulaza. Canfield iziđe iz automobila i krenu prema ulaznim vratima u zidu, na kojima je bio otvor za gledanje. Pokucao je crnom željeznom alkom smještenom postrance, a zatim počeka nekoliko minuta dok se nije javila opatica. »Molim?« Računovođa izvadi osobnu iskaznicu i izloži je opatičinu pogledu. »Zovem se Canfield, sestro. Došao sam posjetiti madame Elizabeth Scarlatti. Sa mnom je njezina snaha.« »Pričekajte, molim vas. Mogu li?« Ona pokaza da želi ponijeti Canfieldovu osobnu iskaznicu. Pruži joj je kroz otvor. »Naravno.« Otvor je s druge strane bio zatvoren i zakračunat. Canfield se vrati u kola i objasni Janet: »Vro su oprezni.« »Što se dogodilo?« »Uzela je moju osobnu iskaznicu kako bi provjerila jesam li na

fotografiji ja ili netko drugi.« »Lijepo je ovdje, zar ne? Tako tiho.« 229 »Sada jest, ali ne mogu ništa obećati dok ne vidimo staru gospođu.« »Vaša grubost, bezosjećajnost i nepažljivost spram mene toliki su da to uopće ne mogu opisati, da i ne govorim o tome kako sam smještena! Znate li na čemu spavaju ove šašavice? Reći ću vam. Na vojničkim ležajima!« »Žao mi je « Canfield se jedva svladao da ne prasne u smijeh. »A znate li kakvo smeće jedu? Reći ću vam! Ne bih time hranila ni svoje životinje!« »Čuo sam da gaje vlastito povrće«, usprotivio se obzirno računovođa. »Škrtare na gnojivu i puštaju biljke da same rastu!« U taj čas začulo se zvono Angelusa. »Tako to rade dan i noć! Upitala sam onu šašavicu, majku MacCree ili što je već ona, zašto zvone tako rano ujutro i znate li što mi je odgovorila?« »Sto, majko?« upita Janet. »Tako hoće Isus', to mi je odgovorila. 'Ali ne onaj dobri anglikanski Isus', rekla sam joj... To je nepodnošljivo! Gdje ste tako dugo? Gospodin Derek obećao mi je da ćete doći još prije četiri dana.« »Morao sam čekati teklića iz Washingtona. Pođimo, ispričat ću vam o tome.« »Elizabeth se smjestila na stražnje sjedalo Bentleva i počela čitati popis iz Ziiricha. »Poznajete li ikoga?« upita Canfield. »Ne osobno. Ali većinu njih po čuvenju.« »Na primjer?« »Ovi Amerikanci, Louis Gibson i Avery Landor dva su teksaška čudaka. Oni misle da su stvorili naftu. Kako sam čula, Landor je svinja. Harold Leacock, jedan od Engleza, močnik je s Britanske 230 burze. Vrlo bistar. Šved Mvrdal pojavljuje se također na europskim tržištima. Stockholm...« Elizabeth podiže pogled i susrete se u retrovizoru s Canfieldovim očima. »Još netko?« »Da. Čula sam za Thvssena iz Njemačke. Fritza Thyssena. Celičane. Svatko zna Kindorfa ruhrski ugljen. Kao i von Schnitzlera, on je sada u I. G. Farbenu... Jedan od dvojice Francuza, D'Almeida, posjeduje željeznice, ako se ne varam. Ne poznajem Daudeta, ali znam to ime.« »On je vlasnik tankera. I parobroda.« »Ah. da. I Masterson. Sydney Masterson, Englez. Uvoz s Dalekog istoka, mislim. Ne poznajem InnesBowena, ali i to sam ime čula.« »Niste spomenuli Rawlinsa. Thomasa Rawlinsa.« »Mislim da nije bilo potrebno. Godwin i Rawlins. Boothrovdov tast.« »Poznajete li četvrtog Amerikanca, Howarda Thorntona? Iz San Francisca je.« »Nikad čula za njega.« »Janet kaže da je vaš sin poznavao nekog Thorntona iz San Francisca.« »Ne bi me to iznenadilo.« Na cesti od Pontypridda, na rubu doline Rhondde, Canfield je shvatio da ga prati automobil koji je neprekidno bio vidljiv u postranom ogledalu. Bio je još daleko iza njih, tek nešto veći od točkice na ogledalu, ali uopće se nije gubio iz vida osim na krivinama. A kad bi god Canfield prošao neku od brojnih okuka, automobil se ponovo pojavio, i to mnogo bliže nego što je on to očekivao.

Na ravnim dijelovima ceste držao se udaljeno i, kad god je to bilo moguće, propuštao ostale automobile. »Sto se događa, gospodine Canfield?« Elizabeth je zapazila da računovođa neprekidno zagleda u postrano ogledalo. 231 »Ništa.« »Slijedi li nas tko?« »Vjerojatno ne. Nema baš mnogo dobrih putova koji bi vodili do ruba Engleske. Dvadeset minuta kasnije Canfield je zapazio da se automobil približava. Pet minuta kasnije počeo je shvaćati. Među dvama vozilima trenutačno nije bilo ostalih. Samo komad ceste jedna vrlo duga okuka obrubljena s jedne strane blagom stjenovitom padinom, a s druge strane strminom dugom pedeset stopa koja se urušavala u vode nekog waleskog jezera. Canfield vidje da se na kraju okuke zemljište poravnava u pašnjak ili zaraslo polje. Poveća brzinu Bentlevja. Htio se dohvatiti toga ravnog predjela. Vozilo iza njih pojuri, smanjujući međusobni razmak. Skrenulo je na desnu stranu, duž stjenovite padine. Canfield je shvatio da će, kad se vozila izravnaju na cesti, onaj tamo moći lako s ceste gurnuti Bentlev, koji će potom pasti u vodu. Računovođa pritisnu gas i skrenu kola prema sredini ceste, pokušavajući prepriječiti put progonitelju. »Što se događa? Što to radite?« Janet se osloni na ploču s instrumentima. »Oslonite se čvrsto! Obje!« Canfield je održavao kola na sredini ceste, prelazeći na desnu stranu kad god bi se kola iza njega pokušala probiti između Bentlevja i stjenovitog ruba ceste. Već se približio poljani, samo još stotinjak jar da. Dvaput se začu škripa, dok se Bentlev odupirao udarima kola sa strane. Janet Scarlett vrisnu. Njezina svekrva ostala je nijema, pridržavajući se odostraga za ramena mlade žene ne bi li je tako zadržala na sjedalu. Sad su već došli do pašnjaka i Canfield naglo skrenu vozilo u travu, zastrugavši po blatnjavom tlu duž ceste. 232 Progonitelji projuriše pored njih strahovitom brzinom. Canfield pokuša zadržati pogled na crnobijeloj registarskoj pločici. Uzviknu »E, B... I ili LI Sedam. Sedam ili devet! Jedan, jedan, tri!« Zatim ponovi slova i brojke, tiho ali brzo. Poče usporavati i Bentlev se zaustavi. Janetina kralježnica odupirala se poput luka o naslon. Prihvatila je Elizabethine prste obim rukama. Starica se uspravi i pritisnu obraz uz snahin potiljak. Elizabeth progovori. »Spomenuli ste slova E, B, I iliL. Brojke su bile sedam ili devet, jedan, jedan, tri.« »Ne bih znao koja su to kola.« Dok je skidala ruke s Janetinih ramena, progovori još jednom: »Bio je to MercedesBenz.« 233 26 »Taj automobil je MercedesBenz coupe, model 1925. Registarska pločica je EBI devet, jedan, jedan, tri. Vozilo je registrirano na ime Jacquesa Louisa Bertholdea. Zapravo, markiza de Bertholdea.« James Derek stajao je uz Canfielda, ispred dviju žena koje su sjedile na sofi. Dok je čitao iz svoje bilježnice, pitao se shvaćaju li ti čudni Amerikanci tko je zapravo

markiz. I Bertholde je, uostalom, često boravio u Savovu i bio je jamačno bogat koliko i Elizabeth Scarlatti. »To je onaj čovjek koji je dočekao Boothrovdovu ženu na molu?« upita Canfield. »Da. Zapravo bih trebao reći ne. Povjerovali smo da je to bio Bertholde, sudeći po vašem opisu. Ali jučer on nije mogao biti ondje utvrdili smo da je bio u Londonu. Ipak, vozilo je registrirano na njegovo ime.« »Sto vi mislite, gospodine Derek?« Elizabeth je izravnala haljinu ne gledajući u Engleza. Taj ju je čovjek zbog nečega uznemiravao. »Ne znam što bih pomislio... Ipak, trebao bih vam reći da je markiz de Bertholde stranac s pravom boravka, te da je njegov utjecaj i položaj znatan...« »On je vlasnik tvrtke Bertholde et Fils, koliko se sjećam.« Elizabeth ustade sa sofe i pruži Canfieldu svoju praznu čašu. Nije 234 zaželjela još serija, ali ju je napetost sprečavala da i dalje sjedi. »Bertholde et Fils je stara tvrtka.« Računovođa ode do stola s pićima i natoči seri u Elizabethinu čašu. »Znači li to da ste se viđali s markizom, gospodo Scarlatti? Poznajete li ga, možda?« Elizabethi se nije dopala Derekova insinuacija. »Ne, ne poznajem markiza. Možda sam se srela s njegovim ocem, ali nisam sigurna. Bertholdi su poznati već mnogo godina.« Canfield pruži Elizabethi čašu, svjestan da stara gospoda i britanski obavještajac igraju neku vrstu mentalnog tenisa. On upade. »Cime se bavi?« »Više vrsta poslova. Bliskoistočna nafta, rudnici i bušotine u Africi, uvoz iz Australije i Južne Amerike...« »Zašto je on stranac s rezidenđjalnim pravom?« »To vam ja mogu objasniti«, reče Elizabeth vraćajući se u naslonjač. »Njegovi uredi fizički se bez sumnje nalaze na područjima Britanskog Carstva ili njegovim protektoratima.« »Sasvim točno, madame«, primijeti Derek. »Budući da glavnina njegovih interesa počiva unutar britanskih posjeda, on je neprekidno u kontaku s Whitehallom. Ta njegova suradnja s vladom vrlo je zadovoljavajuća.« »Postoji li vladin dosje o Bertholdeu?« »Budući da je on stranac s pravom boravka, bez sumnje da.« »Možete li mi ga pribaviti?« »Morao bih za to imati vrlo jake razloge. Jasno vam je.« »Gospodine Derek!« upade Elizabeth. »Na Calpurniji su me pokušali ubiti! Jučer, u Walesu, jedan automobil pokušavao nas je gurnuti s ceste! U oba slučaja indicije idu protiv markiza de Bertholdea. Mislim da su to dovoljno jaki razlozi!« »Nažalost, ne mogu se složiti. Ono što vi spominjete, to su poslovi za policiju. Sve što ja znam mimo toga privilegirana je informacija i ja je kao takvu poštujem. U oba slučaja dosad nisu 235 F podignute nikakve optužnice. To je sivo područje, uvjeravam vas. Canfield zna što govorim.« Računovođa pogleda staricu i u tom trenutku ona shvati da je nastupio njegov trenutak. Več joj je obrazložio da će napokon to morati učiniti. Nazvao je to

»iznošenjem dijela istine«. Objašnjenje je bilo jednostavno. Britanska obavještajna služba nije željela dopustiti da bude iskorištena kao nečija osobna policija. Morali su joj se ponuditi drugi razlozi. Razlozi koje će Washington potvrditi. Canfield se zagleda u Engleza i poče tiho govoriti. »Vlada Sjedinjenih Država ne bi angažirala moj ured kad ne bi za to bilo razloga koji i nisu policijski. Kad je sin madame Scarlatti suprug gospode Scarlett boravio prošle godine u Europi, bile su mu doznačene velike svote novca u obliku prenosivih vrijednosnica brojnih američkih korporacija. Pretpostavljamo da su potajice prodane na europskim tržištima. Uključujući i Britansku burzu.« »Hoćete li mi reći da ovdje netko stvara američki monopol?« »Državno tajništvo misli da je manipulaciju izveo netko iz našeg vlastitog veleposlanstva. Ti ljudi su ovdje, u Londonu.« »Ljudi iz vašeg veleposlanstva! I vi mislite da je Scarlett u tome sudjelovao?« »Mislimo da je bio za to iskorišten.« Elizabethin glas prodirao je kroz zrak. »Iskorišten, a zatim odstranjen.« »Kretao se medu tim ljudima, Derek. Kao i markiz de Bertholde.« James Derek vrati malu bilježnicu u džep. Objašnjenje ga je očito zadovoljilo. Britanskog obavještajca sve je to vrlo zagolicalo. »Canfieldu, sutra ćete dobiti kopiju dosjea... Laku noć, moje dame.« On ode. »Čestitam vam, mladiću. Osoblje veleposlanstva. Zaista ste pokazali visoku inteligenciju.« »Bilo je to izvrsno,« priznade i Janet Scarlett, smiješeći mu se. »Uspjet ću«, promrmlja računovođa i ispi iz čaše veći dio viskija. >>A sada, predložio bih da se svi opustimo. Sto se mene tiče, umoran 136 sam od razmišljanja i ne bih volio da se to komentira, madame Scarlatti. Sto mislite o večeri na jednom od onih mjesta kamo odlazi vaša viša klasa? Ne trpim ples, ali obećajem da ću s vama plesati sve dok obje ne padnete s nogu.« Elizabeth i Janet nasmiješe se. »Ne, što se mene tiče, zahvaljujem vam«, reče Elizabeth. »Pođite vas dvoje i naskačite se do mile volje.« Još jednom dobaci računovođi zadivljen pogled. »Jedna stara žena zahvaljuje vam, gospodine Canfield.« »Zaključat ćete vrata i zatvoriti prozore?« »Na sedmom katu? Dobro, ako to želite.« »Da, želim«, reče Canfield. 237 21 »Ovdje je božanstveno«, uskliknu Janet kroz šum gomile u hotelu Claridge's. »Dođi, Matthew, nemoj biti tako kiseo!« »Nisam kiseo. Samo te ne mogu čuti.« »Jesi, jesi. Ne sviđa ti se ovdje. Pusti da uživam.« »Hoću, naravno. Želiš li zaplesati?« »Ne. Ti mrziš ples. Samo ću promatrati ostale.« »Besplatno. Promatraj. Ovdje je dobar viski.« »Dobar, što?« »Viski, rekoh.« »Ne, hvala. Vidiš? Mogu se održati. Već si dvije runde ispred mene, znaš?« »Ako se ovako nastavi, bit ću i šezdeset ispred.« »Što to, dragi?« »Rekoh, bit ću i šezdeset rundi ispred tebe kad budemo izlazili.« »Daj, prestani.

Uživaj!« Canfield pogleda mladu ženu nasuprot sebi i ponovo osjeti poriv radosti. Da, radosti, to bi se jedino moglo reći. Ona je bila taj užitak koji ga je ispunjao zadovoljstvom, toplinom. U očima joj se vidjela neposrednost predavanja koju može razumjeti samo ljubavnik. Koliko god se pokušavao odalečiti, odvojiti i smiriti, zaključio je da to ne može. »Jako te volim«, reče. 238 Čula ga je kroz zvrndanje glazbe i smijeha, kroz šum kretanja. »Znam.« Pogleda ga i u očima joj zasjaše suze. »Volimo jedno drugo. Nije li to sjajno?« »Bi li sada zaplesala?« Janet zabaci glavu. »Oh, Matthew! Dragi, slatki Matthew. Ne, ljubavi. Ne moraš plesati.« »Ali sada ja hoću.« Pljesnu ga po ruci. »Kasnije, plesat ćemo sami, samo za sebe.« Matthew Canfield zaključi da bi htio imati tu ženu do kraja života. Ali on je bio profesionalac, pa mu se misli nakratko vratiše ženi u Savovu. U tom trenutku Elizabeth Wyckham Scarlatti digla se iz kreveta i krenula prema garderobi. Čitala je Manchester Guardian. Dok je okretala stranice od tankog papira, začu dva oštra metalna udarca popraćena nekim prigušenim šumom kretanja u dnevnoj sobi. Isprva je taj zvuk nije preplašio; bila je zakračunala vrata predvorja, pa je sad pomislila da joj snaha prevrće ključ jer ne može ući zbog postavljenog lančića. Naposljetku, bila su dva ujutro, pa bi se već morala vratiti. Doviknu joj. »Samo trenutak, draga. Dolazim.« Ostavila je upaljenu stolnu svjetiljku čije su se rese zanjihale dok je prolazila. Sjene zaigraše po zidu. Dođe do vrata i poče skidati lančić. Ali, sjetivši se računovođe, istog časa stade. »To si ti, draga, zar ne?« Nije bilo odgovora. Automatski okrenu kračun. »Janet? Gospodine Canfield? Jeste li to vi?« Tišina. Strah obuze Elizabeth. Svakako, čula je neki zvuk, jer joj visoke godine nisu oslabile sluh. 239 Možda joj se od okretanja novinskih listova pričinilo da je to nešto drugo. Ne bi bilo nemoguće, ali koliko god se u to pokušavala uvjeriti, nije mogla. Je li još netko bio u prostoriji? Sama pomisao na to izazvala, joj je bol u dubini želuca. U času kad se okrenula da se vrati u spavaonicu, primijeti da je jedan od širokih francuskih prozora odškrinut, ne više od dva inča, ali dovoljno da se svilena zavjesa počne njihati pod blagim povjetarcem. Sva zbunjena, pokuša se prisjetiti je li prethodno zatvorila taj prozor. Učini joj se da jest, ali mora biti da je to bio nehajan pokret ruke, jer Canfieldove riječi nije uzela odviše ozbiljno. A i zašto bi? Bila je na sedmom katu. Naravno, nije zatvorila prozor. Ili, ako jest, nije okrenula kvaku, pa se prozor pomaknuo. Ništa neobično. Priđe prozoru i zatvori ga. A onda je čula glas. »Zdravo, majko.« Iz sjene u udaljenom kraju prostorije iziđe krupan čovjek odjeven u crno. Glava mu je bila obrijana i bio je duboko preplanuo. Prvih nekoliko časaka nije ga prepoznala.

Svjetiljka je bila slabašna, a spodoba se nije micala iz drugog kraja prostorije. Kad joj se pogled privikao na polumrak, shvati zašto joj se čovjek učinio nepoznatim. Lice mu je bilo izmijenjeno. Sjajna crna kosa bila je obrijana, nos je sad bio manji i imao je proširene nosnice, i uha su bila različita, više pripijena, čak i oči na kojima su se nekad isticale one napolitanski obješene vjeđe sad su bile široko otvorene, kao da nisu imale kapaka. Oko ustiju i na čelu isticale su se crvenkaste mrlje. Nije to bilo lice. Bila je to obrazina. Zapanjujuća. Užasna. A to je bio njezin sin. »Ulsteru! Bože!« »Ako samo umreš od srčanog napada, nasamarit ćeš one dobro plaćene ubojice!« 240 Starica pokuša nešto promisliti, odupirući se svim silama napadu panike. Prihvatila je naslon stolice tako snažno da se pričinjalo kao da će joj žile iskočiti iz kože. »Ako si došao ubiti me, ne mogu to spriječiti.« »Zanimat će te da će čovjek koji je naredio tvoje umorstvo ubrzo sam biti mrtav. Glupan.« Njezin sin krenu do prozora i provjeri kvaku. Oprezno proviri i zadovoljno odahnu. Majka zapazi da je sačuvao otmjenost u kretanju, ali sad nije bilo mekoće, plemenite opuštenosti koja je bila znak aristokratskog nemara. U njegovim pokretima sad je bilo nešto napeto i tvrdo, što su naglašavale njegove ruke u crnim, tijesnim rukavicama, a ispruženim i lako zavijenim prstima. Elizabeth se polagano pribra. »Zašto si došao ovamo?« »Zbog tvoje tvrdoglave radoznalosti.« Krenu brzo do telefona na stoliću sa svjetiljkom, kao da je htio vidjeti je li slušalica u ležištu. Zatim stade samo nekoliko stopa od majke. Pogled na njegovo lice, sad posve vidljivo, natjera je da sklopi oči. Kad ih je ponovo otvorila, trljao je desnu obrvu koja je bila upaljena. Primijeti njezin bolni pogled. »Ožiljci nisu sasvim zacijelili. Povremeno me peku. Jesi li majčinski zabrinuta?« »Sto si to učinio od sebe?« »To je novi život. Za mene, novi svijet. Svijet koji nema s tobom nikakve veze. Još ne!« »Upitala sam te što si učinio od sebe.« »Znaš što sam učinio, inače ne bi bila ovdje, u Londonu. Moraš shvatiti da Ulster Scarlett više ne postoji.« »Ako želiš da ti svijet u to povjeruje, zašto si odabrao da dođeš baš k meni?« »Zato što si ti s pravom zaključila da to nije istina, a tvoje miješanje moglo bi mi zasmetati.« 241 Prije nego što je progovorila, starica pribra svu snagu. »Dakle, sasvim je moguće da upute za moje umorstvo nisu nekakva glupa izmišljotina.« »Vrlo pametno. Pitam se, međutim, jesi li pomislila na druge?« »Koje to druge?« Scarlett sjede na naslonjač i progovori reskim talijanskim dijalektom »La famiglia Scarkttil To je prava riječ, zar ne?... Jedanaest njezinih pripadnika, da budem točan. Dvoje roditelja, baka, pijana drolja od žene i sedmero djece. Bio bi to kraj plemena! Stablo Scarlattijevih odjednom se ruši u krvavom pokolju!« »Lud si! Spriječila bih

te! Ne pokušavaj uspoređivati onu sitnicu koju si ukrao s onim što ja posjedujem, momče!« »Ti si glupa babuskara! Posrijedi je nešto više od novca. Pitanje je kako će on biti iskorišten. To si me ti naučila!« »Spremila sam ga izvan tvoga domašaja! Progonit ću te i uništiti.« Čovjek bez napora skoči s naslonjača. »Gubimo vrijeme. Baviš se pukom mehanikom. To je posao za nespretnjakoviće. Budimo jasni. Mogu telefonirati i naredba će biti poslana u New York. Za četrdeset osam sati Scarlattijevih više nema! Izbrisani su! Pokop će biti jako skup. Zaklada će prihvatiti samo ono najbolje.« »I tvoje dijete?« »On će biti prvi. Svi će izginuti, bez ikakvog očitog razloga. Ostat će to tajna ludih Scarlattijevih.« »Ti si lud«. Glas joj je bio jedva čujan. »Glasnije, majko! Ili sad pomišljaš na one kudrave male šašavce koji se naganjaju po plaži Newporta i zasmijavaju jedno drugo plutajući u čamčićima? Turobno, zar ne? Kad bih ostavio samo jednoga! Samo jednoga od svih njih, koji bi ti mogao pomoći da se nastavi slava plemena Scarlattijevih! Da telefoniram? Meni je svejedno.« 242 Starica, koja se dotad nije pomicala, krenu polagano do naslonjača. »Je li ono što od mene želiš tako vrijedno da o tome ovise i životi moje obitelji?« »Ne tebi. Samo meni. Moglo bi biti još gore, znaš to i sama, jer bih mogao od tebe zatražiti još stotinu milijuna.« »Zašto ne zatražiš? Znaš da bih ti platila u ovim okolnostima.« Čovjek se nasmija. »Sigurno bi platila. Platila bi iz pologa koji bi izazvao paniku u sobi sa satovima. Ne, zahvaljujem. Ne treba mi. Ne zaboravi, posrijedi je nešto više od novca.« »Sto uopće želiš?« Ona sjede i prekriži ruke u krilu. »Najprije, pisma bankama. Ionako ti ne koriste, pa nećeš mučiti svoju savjest.« Imala je pravo! Zamisao je bila ispravna! Valja uvijek tragati za onim što je praktično, a to je novac. »Pisma bankama?« »Pisma koja ti je dao Cartvvright.« »Ubio si ga! Znao si za naš dogovor?« »Daj, majko. Jedan južnjački klipan koji je imenovan potpredsjednikom Waterman Trusta! Kojemu je u ruke dana i odgovornost. Slijedili smo ga tri dana. Imamo tvoj dogovor, barem njegove kopije dogovora. Nemojmo se zavaravati. Pisma, molim.« »Elizabeth se diže i krenu do spavaonice. Kad se vratila, uručila mu je pisma. On odmah razdera omotnice i izvadi ih. Poslaga ih na naslonjaču i izbroja ih. »Cartwright je zaslužio svoj novac.« Pokupi pisma i nemarno sjede na sofu. »Nisam znala da su ta pisma tako važna.« »Zapravo i nisu. S njima se ne bi moglo ništa izvesti. Svi su bankovni računi zatvoreni a novac je... rasijan po drugim mjestima, da tako kažem.« »Zašto si ih onda toliko želio dobiti?« Ona ostade stojeći. »Da su podnesena bankama, pisma bi izazvala silna nagađanja. A mi ne želimo da se baš sada o tome naklapa.« 243 Starica se zagleda u sinove samopouzdane oči. Bio je opušten, zadovoljan

sobom, gotovo svjež. »Tko su to 'mi'? U što si se upetljao?« Ponovo onaj groteskni smiješak iz stisnutih ustiju pod neprirodnim nosnicama. »Već ćeš to doznati. Ne imena, naravno, ali znat ćeš. Mogla bi se time i ponositi, ali to nikad ne bi priznala.« Pogleda svoju uru. »Krenimo na posao.« »Sto još?« »Što se dogodilo na Calpumiji? Nemoj lagati!« Zabulji se, ne trepćući, u staricu. Elizabeth pokuša zategnuti mišiće u trbuhu, nastojeći onemogućiti bilo kakvu reakciju na pitanje. Znala je da joj je preostala još samo istina. »Ne razumijem te.« »Lažeš!« »O čemu? Primila sam kablogram od nekog čovjeka po imenu Boutier. Ticao se Cartvvrightove smrti.« »Prestani!« Nagnu se naprijed. »Da se nije nešto dogodilo, ti ne bi izmislila onu dogodovštinu s opatijom u Yorku. Želim znati gdje je on.« »Gdje je tko? Cartwright?« »Upozoravam te!« »Nemam pojma o čemu govoriš!« »S broda je nestao jedan čovjek! Tvrdi se da je pao preko ograde.« »Ah, da. Sjećam se... Ali kakve to ima veze sa mnom?« Izgledom je glumila nedužnost. Ni on ni ona nisu se pomakli. »Ne znaš ništa o događaju?« »Nisam to rekla.« »Sto onda kažeš?« »Proširile su se priče. Prilično pouzdane priče.« »Kakve priče?« 244 Starica je u sebi izvagala nekoliko mogućih odgovora. Znala je da odgovor mora izgledati autentično, bez pogreške u značenju ili njezinu ponašanju. U drugu ruku, što bi god rekla, moralo bi odražavati pretjeranost jedne glasine. »Da se napio i postao ratoboran. Došlo je do tučnjave u dvorani... Morali su ga svladati i odnijeti u njegovu kabinu. No, pokušao se vratiti i pritom je pao preko ograde. Jesi li ga poznavao?« U Scarlettovu odgovoru osjeti se opuštanje. »Ne, nije pripadao nama.« Bio je nezadovoljan, ali nije se tome predavao. Prvi put u nekoliko posljednjih minuta skrenuo je pogled s majke. Duboko se zamislio. Napokon progovori. »Još nešto, ovaj put posljednje. Pokušavala si pronaći izgubljenog sina.« »Pokušavala sam pronaći jednog lopova! Pokrao si Scarlattijeve. Ono što je bilo tebi dodijeljeno trebalo je iskoristiti za industrije Scarlatti!« »Opet gubimo vrijeme.« »Htjela sam da to raščistimo.« »Naumila si pronaći me i to si uspjela. Slažemo li se?« »Slažemo.« »A sad ti naređujem da ne govoriš više ništa, da ne činiš ništa i da se vratiš u New York. Nadalje, uništi sva pisma ili upute koje si možda dala u vezi sa mnom.« »To su nemogući zahtjevi!« »U tom slučaju ja upućujem naredbu. Scarlattijevi će biti mrtvi! Pođi u svoju crkvu, pa neka ti tamo jave da si prolila krv jaganjaca!« Ulster Scarlett skoči s viktorijanskog naslonjača i prije nego što se starica mogla pribrati, zgrabi telefon. U njegovu držanju nije bilo ni najmanjeg znaka oklijevanja. Podiže slušalicu ne osvrćući se prema njoj i počeka da mu se netko javi iz telefonske centrale. Starica se nesigurno podiže. »Nemoj!« Okrenu se

i pogleda je. »Zašto ne?« »Učinit ću ti po volji!« On vrati slušalicu. »Je li to sigurno?« 245 »Sigurno.« Pobijedio je. Ulster Scarlett nasmiješi se svojim iskrivljenim usnama. »Onda su naši poslovi završeni.« »Ne potpuno«. Elizabeth će pokušati nešto, iako je znala da bi je to moglo stajati života. »Da?« »Rado bih časak o nečemu spekulirala.« »O čemu?« »Pretpostavimo, samo razgovora radi, što bi se dogodilo ako bih odbacila naš sporazum?« »Ti znaš posljedice. Ne bi se mogla dulje vremena skrivati od nas.« »Ipak, vrijeme bi moglo djelovati u moju korist.« »Vrijednosnica više nema. Nema smisla o tome razmišljati.« »Pretpostavila sam to, inače ne bi došao ovamo.« »To je dobra igra. Nastavi.« »Ako nisi sam pomislio na to, sigurna sam da ti je netko rekao kako je jedini inteligentan način prodaje vrijednosnica za gotov novac, ali po umanjenoj vrijednosti.« »Nitko mi to nije trebao reći.« »Sad je na meni red da postavim pitanje.« »Samo naprijed.« »Koliko je teško, po tvome mišljenju, doći na trag polozima te veličine, bili oni u zlatu ili nečem drugom? Dodat ću na to dva pitanja. Gdje na svijetu ima banaka koje bi bile voljne, odnosno čak sposobne, preuzeti tolike pologe?« »Oboje znamo odgovor. Malobrojne su one koje bi bile sigurne, a ipak bi preuzele pologe pod zaporkom.« »A u kojim velikim bankovnim koncernima u Švicarskoj postoje nepotkupljivi ljudi?« Njezin sin zastade i žmirnu očima bez kapaka. »Sad si ti luda«, odgovori tiho. 246 »Ni najmanje. Tvoje razmišljanje je sitno, Ulsteru. Raspolažeš velikim svotama, ali misliš sitno... Što bi bilo kad bi se u mramornim dvoranama Berna i Ziiricha pročulo da se može dobiti milijun američkih dolara u zamjenu za povjerljivu razmjenu informacija...« »Što bi time dobila?« »Znanje!... Imena! Ljude!« »Tjeraš me na smijeh.« »Smijat ćeš se kratko!... Očito je da imaš suradnike, potrebni su ti. Pogotovo je to jasno s obzirom na tvoje prijetnje, a sigurna sam da ih plaćaš dobro... No pitanje je jedanput kad doznaju za mene i ja za njih hoće li odoljeti mojoj ponudi? Tvoja ne može biti viša! Sto se toga tiče, posrijedi je zaista nešto više od novca!« U trenutku kad se začuo težak, razvučen smijeh iz iskrivljenih usta, groteskno lice još više se izobličilo. »Godinama sam čekao da ti kažem kako tvoje teorije logaritamskih računala smrde! Tim smrdljivim kupi me prodaj me manipulacijama došao je kraj! Gotove su! Mrtve! Nestale!... Tko si ti da bi i dalje manipulirala? Svojim bankarskim prijateljima! Svojim smrdljivim, malim Zidovima! Gotova si! Motrio sam te! Tvoja je vrsta izumrla!... Nemoj mi ništa govoriti o mojim suradnicima. Oni se ne zanimaju ni za tebe ni za tvoj novac!« Čovjeka u crnom uhvatio je bijes. »Ti u to vjeruješ?« Elizabeth se nije ni pomaknula. Njezino pitanje bilo je vrlo

jednostavno. »Potpuno!« Nezacijeljeni ožiljci Ulstera Scarletta zacrvenjeli su se od krvi koja mu je navrla u glavu. »Mi imamo nešto drugo! I ti nas ne možeš ni dotaknuti! Nikoga od nas! Ne možeš nas kupitil« »Ipak, dopustit ćeš da bih kao i s pismima bankama mogla postati neugodna. Još mnogo više. Želiš li ući u tu igru?« »Potpisuješ jedanaest smrtnih presuda! Masovni pokop! Zar to želiš, majko?« »Odgovor na oba naša pitanja je ne. To bi bilo razumnije.« Čovjekkrinka u crnome zastade i nastavi govoriti tiho, određeno. »Ti mi nisi ravna. Nemoj ni časak pomisliti da jesi!« 247 »Što se dogodilo, Ulsteru? Što se dogodilo?... Zašto?« »Ništa i sve! Radim ono što nitko od vas ne bi bio sposoban uraditi! Ono što mora biti učinjeno! Ali vi to ne možete!« »Ne bih li ja... ili mi... ipak htjeli?« »Više od ičega na svijetu! Ali nemate za to želudac! Vi ste slabići!« Zazvoni telefon, proparavši zrak. »Nemoj se truditi da se javiš«, reče Ulster. »Zazvonit će samo jedanput. To je samo signal da je moja žena ona odana drolja zajedno sa svojim najnovijim ljubavnikom napustila Claridge's.« »Pretpostavljam, dakle, da je naš susret završen.« Na svoje veliko olakšanje vidje da je prihvatio izjavu. Također je zapazila da je on u ovom položaju pogibeljan. Iznad desnog oka počela mu je poigravati koža. Polaganim i promišljenim pokretom ponovo ispruži prste. »Upamti što sam ti rekao. Griješiš...« Prekide ga prije nego što je mogao završiti. »Upamti tko sam ja, mladiću! Razgovaraš sa suprugom Giovannija Merighija Scarlattija! Ne treba više ništa ponavljati. Imaš sporazum. Dogovor je sklopljen. Kreni na svoj prljavi posao. Više me ne zanimaš!« Čovjek u crnom pojuri k vratima. »Mrzim te, majko.« »Nadam se da ćeš se barem podjednako okoristiti i onima koji su ti manje dragi.« »I to onako kako ti nikad ne bi razumjela!« Otvori vrata i iziđe, zalupivši ih snažno. Elizabeth Scarlatti priđe prozoru i razmaknu zavjese. Osloni se o hladno staklo tražeći ravnotežu. London je spavao; samo se poneko svjetlo ocrtavalo na njegovim betonskim pročeljima. Sto je učinio, za ime božje? Još važnije, tko se njim bavio? Ono što bi mogao biti tek strah preraslo je u užas, jer on je oružje. Oružje moći što su mu ona i Giovanni prostodušno pribavili. Bili su, zaista, važniji od novca. 248 Suze se pojaviše u starim očima; ona unutarnja svijest, kojom su opterećena sva ljudska bića, bila je zahvaćena na prepad. Nije zaplakala više od trideset godina. Elizabeth se odgurnu od prozora i poče polagano hodati prostorijom. Morala je razmišljati, još mnogo. 249 28 U jednoj sobi Ministarstva unutarnjih poslova James Derek izvuče neki dosje. Na dosjeu je stajalo ime »Jacques Louis Bertholde, četvrti markiz od Chatelleraulta«. U sobu učle nadzornik dosjea. »Zdravo, James. Kako vidim, radiš dokasno.«

»Nažalost, Charles. Uzimam jedan primjerak. Jesi li primio moj zahtjev?« »Upravo je ovdje. Daj mi podatke i potpisat ću ga. Ali budi kratak, molim te. Imam u uredu partiju karata.« »Sve je kratko i jednostavno. Amerikanci sumnjaju da osoblje njihova veleposlanstva prodaje ovdje potajno američke vrijednosnice. Taj Bertholde kreće se u diplomatskim krugovima. Moglo bi biti neke veze i s onim momkom Scarlattijem.« Čuvar dosjea načini bilješku. »Kad se to moglo dogoditi?« »Kako shvaćam, otprilike prije godinu dana.« Čuvar prestade pisati i pogleda Dereka. »Prije godinu dana?« »Da.« »I taj Amerikanac želi se suočiti s osobljem veleposlanstva sada? Ovdje? »Točno.« 250 »On je na pogrešnoj strani Atlantika. Sve osoblje američkoga veleposlanstva premješteno je prije četiri mjeseca. Od onih koji su bili ovdje prije godinu dana nema sada nikoga, čak ni tajnice.« »Vrlo čudno«, promrmlja Derek. »Rekao bih da tvoj američki prijatelj ima slabe veze s Državnim tajništvom.« »Sto znači da on laže.« »Tako je. On laže.« Smijući se, Janet i Matthew iziđoše iz dizala na sedmom katu i krenuše hodnikom do Elizabethina apartmana. Udaljenost je bila svega stotinjak stopa, ali oni se četiri puta zaustaviše da izmijene poljupce. Janet izvadi ključ iz torbice i dade ga računovođi. Stavi ga u bravu i u isti mah pritisnu kvaku, prije nego što je okrenuo ključ. Vrata se odmah otvoriše, što je računovođu smjesta rastrijeznilo. Upao je u sobu. Elizabeth Scarlatti sjedila je na viktorijanskom naslonjaču pod nejasnim svjetlom jedne jedine svjetiljke. Nije se pomaknula, samo je pogledala Canfielda i svoju snahu. »Čula sam vas u predvorju.« »Rekao sam vam da zaključate vrata!« »Zao mi je, zaboravila sam.« »Vraga ste zaboravili! Kad sam odlazio, pričekao sam vani da čujem hoćete li staviti lančić i zaključati vrata.« »U međuvremenu sam naručila kavu.« »Gdje je pladanj?« »U spavaonici, koja je privatni prostor, pretpostavljam.« »Još u to da povjerujem!« Računovođa krenu prema vratima spavaonice. »Ponovo se ispričavam! Zvala sam poslugu da je odnese. Sasvim sam zbunjena, oprostite mi.« 251 »Zašto? Sto se dogodilo?« Elizabeth Scarlatti brzo promisli i zagleda se u snahu kad je progovorila. »Imala sam vrlo neugodan telefonski poziv. Poslovna stvar koja s vama nema nikakve veze. Posrijedi je veliki novac, a moram se odlučiti prije otvaranja burze.« Sad pogleda i računovođu. »Mogu li upitati što je to toliko važno da ne slijedite moje upute?« »Nekoliko milijuna dolara. Možda biste mi htjeli pomoći. Bi li industrije Scarlatti trebale prihvatiti kupnju preostalih prenosivih zadužnica tvornice jedaćeg pribora u Sheffieldu, pri čemu bi, tom konverzijom, dobile kontrolu nad poduzećem?« Još uvijek nesiguran, računovođa upita: »Zašto je to toliko... neugodno?« »Zato što ta

tvornica stalno gubi novac.« »Onda je nemojte kupiti. Ne biste zbog toga morali probdjeti noć.« Starica ga hladno pogleda. »Nožarija u Sheffieldu jedna je od najstarijih i najboljih tvrtki u Engleskoj. Njihovi su proizvodi izvanredni. Problem nije niti u upravi niti u radnim uvjetima, nego u velikom uvozu japanskih imitacija. Pitanje je hoće li se kupci na vrijeme predomisliti i preokrenuti trend?« Elizabeth Scarlatti diže se s naslonjača i krenu u svoju spavaonicu. Zatvori za sobom vrata. »Zar je uvijek takva? Zar nema savjetnike?« upita računovođa Janet. Ali Janet je i dalje zurila u vrata spavaonice. Skide orgrtač, pristupi računovođi i tiho mu reče: »Ona ne govori istinu.« »Kako to znaš?« »Po tome kako me pogledala dok ti se obraćala. Pokušavala je dati mi nešto do znanja.« »Sto?« Janet slegnu nestrpljivo ramenima i nastavi šaptati. »Ne znam, ali ti sigurno znaš što hoću reći. Kao kad bi se nalazio u skupini ljudi i odjednom izvalio neku laž ili pretjeranost, ali pritom značajno 252 pogledavao suprugu ili prijatelja koji zna kako stvari stoje... Oni bi tako shvatili da te ne smiju ispraviti.« »Je li lagala o tvornici koju je spomenula?« »Ne, to je istina. Chancellor Drew već je mjesecima nagovara da je kupi.« »I, što o tome znaš?« »Već je to odbila.« »Zašto onda izmišlja?« Canfield htjede sjesti, ali mu je u tom trenutku pozornost privukla platnena zaštitna presvlaka na naslonu stolice. U prvi mah odbacio je neku sumnju, a zatim pogleda ponovo. Platno je bilo zgužvano, što se u takvom apartmanu nije moglo zamisliti. Pogleda pozornije. Pojedine niti bijahu raskinute; trag pritiska bio je očit. Onaj tko je prihvatio stolicu učinio je to osobito snažno. »Sto je bilo, Matthew?« »Ništa. Daj mi nešto za piće, hoćeš li?« »Naravno, dragi.« Ona se uputi do bara, dok je Canfield i dalje obilazio stolicu ispred francuskog prozora. Bez nekog posebnog povoda razmaknu zavjese i promotri prozor. Okrenu kvaku i otvori lijevu stranu. U taj čas ugledao je ono za čim je počeo tragati. Drvo oko spone bilo je ostrugano. Na doprozorniku je ugledao mjesto s oguljenom bojom, što je jamačno bila posljedica jakog pritiska, vjerojatno gumenog đona. Nije to bio kožnati đon, jer na laku nije bilo ogrebotina. Otvori zatim i drugu stranu prozora i pogleda van. Ispod njih bilo je šest katova, a iznad još dva nad kojima se uzdizao strm krov. Pritvori prozor i zakračuna ga. »Sto to radiš, pobogu?« »Imali smo posjetitelja. Nezvanog gosta, moglo bi se reći.« Janet se ukoči. »Bože, ne!« »Ne plaši se. Tvoja svekrva ne bi učinila neku ludost. Vjeruj mi.« »Pokušavam. Što ćemo sada?« »Ustanoviti tko je to bio. Priberi se. Trebat ću te.« »Zašto nije o tome ništa rekla?« 253 »Ne znam, ali ti bi mogla ustanoviti.« »Kako?« »Sutra ujutro vjerojatno će spomenuti posao sa Sheffieldom. Ako to učini, podsjeti je da je već odbila Chancellorov prijedlog o tome. Morat će

ti dati neko objašnjenje.« »Ako gospođa Scarlatti ne želi govoriti, ona neće govoriti. Poznajem je.« »Nemoj inzistirati. Ali morat će nešto reći.« Bilo je već tri ujutro, no hotelsko predvorje vrvjelo je sudionicima kasnih domjenaka. Većinom su bili u večernjim odijelima, a mnogi su se ljuljali i teturali, pokazujući znake zadovoljnog umora. Canfield priđe recepcionaru i obrati mu se prisno. »Slušaj, prijatelju, imam problem.« »Da, gospodine. Mogu li vam pomoći?« »Malo je nezgodno... Putujem s gospođom Scarlatti i s njezinom kćerkom...« »Ah, da. Gospodin Canfield, zar ne?« »Tako je. Pa, stara dama već je u godinama, a oni iznad nje prilično su bučni.« Službenik, koji se naslušao priča o bogatstvu Scarlattijevih, požurio je s isprikom. »Strašno mi je žao, gospodine... Canfield. Odmah ću krenuti gore. Mora biti da je to jako smeta.« »Ne, molim te, već su se stišali.« »Uvjeravam vas da se to neće ponoviti. Zaista, mora biti da su bili glasni. Kao što sigurno znate, Savoy je doista čvrsta građevina.« »Možda su otvorili prozore. Ali, molim, nemoj ništa spominjati. Bila bi jako kisela kad bi doznala da sam ti išta spominjao...« »Ne razumijem, gospodine.« »Samo mi reci tko su oni i ja ću s njima sam razgovarati. Sasvim pristojno, naravno, uz čašicu.« 254 Recepcionar je bio obradovan Amerikančevim prijedlogom. »Pa, ako inzistirate, gospodine... Na zapadnom krilu osmog kata borave grof i grofica Roxbury, vrlo ugodni stariji ljudi, čini mi se. To je vrlo neobično. No, možda su imali neku zabavu.« »Tko je iznad njih?« »Iznad njih, gospodine Canfield? Mislim da nije...« »Samo mi reci, molim te.« »Na devetom katu je...« Recepcionar okrenu stranicu. »Nije zauzeto gospodine.« »Nije zauzeto? Čudno za ovo doba godine, zar ne?« »Bilo bi bolje reći da nije za izdati, gospodine. Apartman u zapadnom krilu devetog kata iznajmljen je na mjesec dana za poslovne sastanke.« »Hoćeš reći da noću ondje nema nikoga?« »Pa imali bi pravo da ondje budu i noću, ali to nije slučaj.« »Tko ga je iznajmio?« »Tvrtka Bertholde et Fils.« 255 29 Telefon uz krevet Jamesa Dereka zazvoni oštro i probudi ga. »Canfield ovdje. Potrebna mi je pomoć i to bez odlaganja.« »Možda samo tako misliš. Što je na stvari?« »Provaljeno je u apartman Scarlatti.« »Sto? Sto kažu u hotelu?« »O tome ne znaju ništa.« »Trebalo im je reći.« »Nije to tako jednostavno. Ona ne bi priznala.« »Ona je tvoj problem. Zašto zoveš mene?« »Mislim da je prestravljena. Došli su s nekog drugog kata.« »Dragi prijatelju, njezine su prostorije na sedmom katu! Ti fantaziraš! Ili su ti ljudi doletjeli?« Amerikanac zastade dovoljno dugo, kako bi dao Englezu do znanja da ga to ne zabavlja. »Sigurno su vjerovali da im ne bi otvorila vrata, što je samo po sebi zanimljivo. Tko god to bio, spustio se iz neke prostorije

iznad njezine i pritom se poslužio nožem. Jesi li nešto doznao o Bertholdeu?« »Idemo redom.« Derek poče shvaćati Canfielda ozibljno. »U tome je stvar. Mislim da je u oba slučaja posrijedi isto. Bertholdeova kompanija unajmila je prostorije dva kata iznad.« »Molim?« 256 »Tako je. Na mjesec dana. Ni manje ni više, radi dnevnih poslovnih sastanaka.« »Bilo bi bolje da popričamo.« »Stara zna u čemu je stvar i zato je prestravljena. Možeš li dovesti nekoliko ljudi?« »Misliš da je to potrebno?« »Zapravo ne, ali ne bi mi bilo drago da se prevarim.« »Dobro. Objasnit ću im da se plašim krađe dragulja. Naravno, neće biti u odorama. Jedan na hodniku, jedan na ulici.« »Zahvaljujem. Jesi li se razbudio?« »Jesam, dovraga. Bit ću kod tebe za pola sata. Sa svim podacima koje sam iščeprkao o Bertholdeu. Razgledat ćemo njihove prostorije.« Canfield iziđe iz telefonske kabine i krenu natrag u hotel. Počeo je patiti zbog poremećenog sna, pa je zažalio za američkim barovima u kojima se cijelu noć servira kava. Englezi nisu u pravu, pomisli, što se smatraju toliko civiliziranima. Onaj tko noću ne servira kavu nije civiliziran. Uđe u raskošno predvorje i vidje da sat pokazuje četvrt do četiri. Pođe prema staromodnim dizalima. »Gospodine Canfield!« Javio se noćni portir. »Što je?« Canfield pomisli da se nešto dogodilo Janet i srce mu zastade. »Baš kad ste otišli, gospodine! Niti dvije minute otkako ste bili otišli... Doista, neuobičajeno za ovo doba noći.« »Sto to pričaš, dovraga?« »Prispio je kablogram za vas.« Portir pruži Canfieldu omotnicu. »Hvala«, reče olakšano Canfield, uze kablogram i krenu do dizala koje nije imalo vrata. Dok se uspinjao, držao je brzojavku palcem i kažiprstom. Bila je debela. Ili je Benjamin Revnolds poslao neko dugo i nesadržajno predavanje ili će morati utrošiti mnogo vremena 257 na dekodiranje. Pomislio je kako bi bilo dobro da to dovrši prije nego što dođe Derek. Canfield uđe u svoju sobu, sjede na stolicu blizu podne svjetiljke i otvori brzojavku. Nije bila kodirana. Sve je bilo napisano jednostavnim poslovnim jezikom i bilo je lako razumljivo ako se uzmu u obzir okolnosti. Canfield razdvoji stranice bile su tri. IZVJEŠTAVAM VAS NAŽALOST O AUTOMOBILSKOJ NESREĆI THOMASA I LILLIAN RAVVLINS PONAVLJAM NESREĆI U PLANINAMA POCONO STOP OBOJE MRTVI STOP ZNAM DA ĆE TO POGODITI VAŠU DRAGU PRIJATELJICU E S STOP PREDLAŽEM DA SE POBRINETE OKO NJE U NJEZINOJ NEVOLJI STOP SAD O VVTMBLEDONSKOM POSLU STOP NISMO ŠTEDJELI IZDATKE JOŠ JEDNOM NISMO ŠTEDJELI IZDATKE NA NAŠE ENGLESKE DOBAVLJAČE DA DOBIJEMO MAKSIMALNE KVOTE ROBE STOP SUOSJEĆAJU S NAŠIM

PROBLEMIMA OKO SKANDINAVSKOG IZVOZA STOP PRIPRAVNI SU POMOĆI VAM PRI PREGOVORIMA ZA POŠTEN POPUST NA MAKSIMALNE NABAVKE STOP OBAVIJEŠTENI SU O NAŠIM SUPARNICIMA U ŠVICARSKOJ JOŠ JEDNOM ŠVICARSKOJ I KOMPANIJAMA PONAVLJAM OBUHVAĆENIM KOMPANIJAMA STOP ZNAJU TRI BRITANSKE TVRTKE KOJE SE NATJEČU STOP POMOĆI ĆE VAM NA SVAKI NAČIN I OČEKUJEMO DA SE USMJERITE JOŠ JEDNOM USMJERITE NA NAŠE INTERESE U ENGLESKOJ STOP NEMOJTE JOŠ JEDNOM NEMOJTE POKUŠAVATI DA PROĐETE S NIŽOM CIJENOM OD NAŠIH SUPARNIKA U ŠVICARSKOJ STOP OSTANITE IZVAN TOGA STOP NIŠTA SE NE MOŽE POSTIĆI STOP J. HAMMER VVTMBLEDON NEW YORK Canfield pripali svoju tanku cigaru i stavi tri stranice na pod između raskrečenih nogu. Zurio je u njih. Hammer je bilo Revnoldsovo kodno ime u porukama računovođama na terenu kad je poruku držao veoma važnom. Riječ JOŠ JEDNOM imala je potvrdno značenje. Riječ PONAVLJAM 258 bila je naprotiv inverzija značila je upravo suprotno od onoga na što se odnosila. Dakle Rawlinsi su umoreni Canfield je morao časak promisliti prije nego što se sjetio da su Rawlinsi bili roditelji Boothrovdove žene. Nije to bila slučajna nesreća. A Revnolds se plaši za život Elizabeth Scarlatti. Washington je postigao sporazum s britanskom vladom o neuobičajeno] suradnji — za koju se neće štedjeti izdaci a zauzvrat je obavijestio Engleze o švedskim vrijednosnicama i kupnji zemljišta u Švicarskoj, što je, pretpostavljalo se, jedno s drugim bilo povezano. Ipak, Revnolds nije specificirao tko su ti ljudi u Zurichu. Ukazao je tek na to da oni postoje i da su među njima tri značajna Engleza. Canfield se prisjetio njihovih imena Masterson koji je imao veze s Indijom, Leacock iz Britanske burze i InnesBowen, tekstilni magnat. Najvažnije u Hammerovoj brzojavci Canfieldu bilo je to da mora štititi Elizabeth i držati se podalje od Švicarske. Netko lagano pokuca na njegova vrata. Canfield pokupi stranice i stavi ih u džep. »Tko je?« »Trnoružica, dovraga! Tražim krevet u kojem bih se naspavao.« Odsječan britanski izgovor bio je, naravno, Jamesa Dereka. Canfield otvori vrata i Englez uđe ne pozdravivši ga. Baci veliku uredsku omotnicu na krevet, stavi šešir na komodu i sjede u najbliži tapecirani naslonjač. »Sviđa mi se tvoj polucilindar, James.« »Vjerovao sam da će me sačuvati od uhićenja. Londonac koji se šulja oko Šavova u ovo doba noći mora izgledati besprijekorno da ne bi bio sumnjiv.« »Upravo tako izgledaš, vjeruj mi.« »Tebi ne vjerujem baš ništa, ljubitelju besanice.« »Hoćeš li jedan viski?« »Zaboga,

ne!... Zar ti madame Scarlatti nije ništa rekla?« »Ništa. Manje od ničega. Pokušala mi je skrenuti pozornost. A onda je zalupila vrata i zaključala se u spavaonici.« 259 »Ne mogu povjerovati. Mislio sam da vas dvoje radite zajedno.« Derek izvadi ključ s uobičajenom drvenom pločicom. »Razgovarao sam malo s hotelskim policajcem.« »Možeš li se pouzdati u njega?« »Nije važno. To je ključ koji otvara sva vrata, a on misli da čuvam jedno društvance na drugom katu.« »Onda polazim. Pričekaj me, molim. Odspavaj malo.« »Čekaj. Ti si očito povezan s gospođom Scarlatti. U izviđanje bih trebao krenuti ja.« Računovođa zastade. Bilo je nečega u onome što je kazao Derek. Pretpostavio je da britanski obavještajac mora biti prikladniji za tu vrstu njuškanja nego što je bio on. U drugu ruku, nije znao koliko tom čovjeku može vjerovati. A nije bio baš spreman odati mu mnogo toga niti prepustiti Britancima da odlučuju. »Hrabar si, Derek, ali to ne bih nikad od tebe zatražio.« »Nema tu hrabrosti. Sve objašnjavaju propisi o strancima.« »Ipak, radije bih otišao sam. Iskreno govoreći, nema razloga da se ti u to uplećeš. Zamolio sam te za pomoć, a ne da obavljaš moj posao.« »Sklopimo dogovor u moju korist.« »Zašto?« »Tako je sigurnije.« »Djeluješ uvjerljivo.« »Ja ću ući prvi, a ti ćeš me čekati u hodniku, uz dizalo. Provjerit ću prostorije, a onda ću ti dati signal da mi se pridružiš.« »Kako?« »S najmanje truda. Možda kratkim zviždukom.« Canfield je začuo kratak i piskav zvižduk. Požurio je niz hodnik do prvog apartmana na zapadnom krilu devetog kata. Zatvori za sobom vrata i pridruži se Britančevoj svjetiljci. »Sve u redu?« 260 »To je dobro održavan hotelski apartman. Možda nije tako nametljiv kao oni u Americi. Odaje domaći ugođaj.« »To me ohrabruje.« »I više nego što možeš zamisliti. Ova vrsta posla nije mi draga.« »Mislio sam da ste vi glasoviti upravo po tome.« Čavrljali su tijekom brze ali temeljite pretrage prostorija. Tlocrt na ovome katu bio je identičan onome dva kata niže, gdje je prebivala Elizabeth Scarlatti. Ali pokućstvo je bilo različito: u središtu glavne prostorije ovdje se nalazio dugi stol s desetak stolica oko njega. »Stol za sastanke, pretpostavljam«, reče Derek. »Pogledajmo prozor.« »Koji?« Canfield promisli. »Tamo«. Krenu prema francuskim prozorima točno iznad sličnih u apartmanu Elizabeth Scarlatti. »Pogođeno. Evo, ovdje.« Englez maknu Canfielda ustranu kako bi mogao uperiti mlaz svjetla. Na drvenom doprozorniku moglo se zapaziti svježe udubljenje koje je odstranilo boju i došlo do drveta. Ondje gdje se drvo sudaralo s kamenom stijenom bila je slična polukružna udubina, u kojoj su naslage prašine odstranjene, a komadić crnkastog kamena postao je svijetlostiv. Udubina je bila široka inč i pol, nastala očito trenjem konopca. »Tko god on bio, spretan je kao

mačka«, reče Canfield. »Pogledajmo okolo.« Dvojica uđoše najprije u spavaonicu s lijeve strane, gdje su ugledali pospremljen dvostruki krevet. Komode su bile prazne, a na stolu se vidio tek uobičajeni pribor za pisanje. U ormarima nije bilo ničega osim vješalica i platnenih vrećica za cipele. Kupaonica je izgledala besprijekorno, metal je blistao. Spavaonica s desne strane bila je nalik onoj prvoj, ali je posteljina bila zgužvana. Netko je tu spavao ili se odmarao. »Krupan čovjek. Visok vjerojatno šest stopa ili i više«, primijeti Englez. 261 »Otkuda to znaš?« »Po otisku stražnjice. Pogledaj donju polovicu kreveta.« »Nikad ne bih na to pomislio.« »Nemam primjedbe.« »Možda je sjedio.« »Rekao sam vjerojatno.« Računovođa otvori vrata ormara. »Hej, posvijetli ovamo.« »Ovdje.« »Evo ga!« Na dnu ormara ležao je smotan konopac s alkama. Kroz alke na samom dnu provučeni su široki komadi kože, pričvršćeni za konopac metalnim kopčama. »To je alpsko uže«, primijeti engleski obavještajac. »Za penjanje po planinama?« »Upravo tako. Vrlo je sigurno. Profesionalni penjači ga ne bi upotrijebili ne bi bilo sportski. Njime se uglavnom služe prilikom spašavanja.« »Bog ih blagoslovio. Bi li se njime moglo verati po Savovu?« »Sasvim lijepo. Vrlo je sigurno i omogućuje brzo kretanje. Imao si pravo.« »Iziđimo odavde«, reče Canfield. * * k »Uzet ću neko piće.« »Pridružujem se sa zadovoljstvom.« Canfield se mučno diže s kreveta. »Viski i sodu, prijatelju?« »Da, hvala.« Amerikanac krenu do stola uz prozor koji je služio kao bar i natoči obilato viskija u dvije čaše. Pruži jednu Jamesu Dereku, a drugu diže na zdravicu. »Dobro radiš, James.« 262 »I ti si vrlo sposoban. Sinulo mi je da si u pravu što se tiče konopca.« »On samo komplicira stvar.« »I ja tako mislim. Ali mogao bi nam pomoći... Taj alat je očito američki.« »Ne razumijem.« »Ništa osobno. Htio sam reći da se vi Amerikanci uvijek volite opskrbiti svakakvom opremom, ako shvaćaš što mislim. Kad idete loviti ptice u Škotsku, ponesete sa sobom tešku pušku... Kad krećete u ribolov u Lowlandsu, ponesete u torbi barem šest stotina udica. Američki smisao za sport svodi se na to da ga izjednačujete sa svojim priborom, a ne sa svojom vještinom.« »Ako želiš održati protuameričko predavanje mržnje, bolje da uključimo radio.« »Molim te, Matthew. Pokušavam ti reći da mislim kako si u pravu. Onaj tko je provalio u apartman gospode Scarlatti bio je, bez sumnje, Amerikanac. Konopac nas može odvesti na trag nekoga u vašoj ambasadi. Zar se nisi toga sjetio?« »Odvesti na trag koga?« »U vašu ambasadu. Možda je netko odande. Netko tko pozna Bertholdea. Možda su to ljudi koje sumnjičiš u vezi s vrijednosnicama... I alpskim konopcem može se služiti samo netko tko je vičan penjanju. Koliko penjača ima u vašoj ambasadi? Scotland Yard

bi to mogao utvrditi već danas.« »Ne... Pozabavit ćemo se time sami.« »To bi bio gubitak vremena, znaš i sam. Naposljetku, za osoblje ambasade postoje dosjei, kao i za Bertholdea. Koliko ondje ima penjača?« Računovođa se okrenu od Jamesa Dereka i ponovo napuni čašu. »U to bi se onda umiješala policija. Ne želim to. Istraživanja ćemo obaviti sami.« »Kako kažeš. Neće biti teško. Ukupno je dvadeset do trideset ljudi, najviše. Morali bismo mu brzo ući u trag.« 263 »I hoćemo«. Canfield ode do kreveta i sjede. »Reci mi«, javi se Englez i ispi čašu do kraja. »Imaš li popis osoblja u veleposlanstvu? Onaj najnoviji?« »Naravno.« »I ti si apsolutno siguran da su neki ljudi koji sada rade ondje bili umiješani u lanjsku prevaru s vrijednosnicama?« »Da. Već sam ti rekao. U najmanju ruku, tako misli Državno tajništvo. Volio bih da prestaneš čačkati po tome.« »Neću više. Kasno je, a na radnom stolu čeka me još mnogo posla koji sam zanemario.« Britanski obavještajac diže se i uze šešir s komode. »Laku noć, Canfieldu.« »Već odlaziš?... Je li bilo nečega u Bertholdeovu dosjeu? Pročitat ću ga, ali sad sam odviše umoran.« James Derek stade pored vrata i zagleda se u iscrpljenog računovođu. »Ima nešto što će te sigurno zanimati. Možda je i više stvari, ali ova mi pada na um.« »O čemu je riječ?« »Uz ostale atletske zabave, markiz se bavi i penjanjem po planinama. Zapravo, poznat je u tom sportu i član je Mattherhorn Cluba. Jedan od malobrojnih koji su se uzverali uz sjevernu padinu vrhunca Jungfrau. Nije to sitnica, koliko shvaćam.« Canfield bijesno skoči i izdera se na Engleza. »Zašto mi to nisi rekao?« »Iskreno rečeno, mislio sam da te više zanimaju njegove veze s vašim veleposlanstvom. Za tim sam, zapravo, tragao.« Računovođa se zabulji u Dereka. »Bio je to, dakle, Bertholde. Ali zašto?... Osim ako nije znao da ona nikome ne bi otvorila vrata.« »Može biti. Stvarno, ne bih znao. Uživaj u dosjeu, Canfieldu. Zapanjit ćeš se... Ali ne vjerujem da ćeš naći mnogo toga u vezi s veleposlanstvom. No to te i nije zanimalo, zar ne?« Britanac dočte do vrata i zalupi ih za sobom. Canfield je zurio za njim, zbunjen, ali odviše umoran da sad na to misli. 264 30 Probudi ga telefon. »Matthew?« »Da, Janet?« Držao je slušalicu utrnulom rukom koja ga je boljela. »U predvorju sam. Rekla sam Elizabethi da moram skoknuti u kupovinu.« Računovođa pogleda uru. Bilo je pola dvanaest. Taj san mu je bio potreban. »Što se dogodilo?« »Nikad je nisam vidjela takvu, Matthew. Prestravljena je.« »To je nešto novo. Je li spomenula posao sa Sheffieldom?« »Ne, ja sam je morala upitati. Nije ju više zanimao jer se situacija promijenila.« »Ništa više? Samo to?« »Da... još nešto. Rekla je da popodne mora razgovarati s tobom. Kako reče, u New Yorku su iskrsnuli problemi i ona mora biti

nazočna. Mislim da će ti reći kako je odlučila napustiti Englesku i vratiti se kući.« »Nemoguće! Sto je točno kazala?« »Bila je neodređena. Samo to da je Chancellor budala i da nema smisla gubiti vrijeme u lovu na divlje guske.« »Ona to ne misli!« 265 »Znam da ne misli. Nije ni djelovala uvjerljivo. Ali, odlučila je. Sto kaniš učiniti?« »Iznenaditi je, po mogućnosti. Ostani u kupnji barem dva sata, hoćeš li?« Dogovorivši se o kasnom ručku, oprostiše se. Pola sata kasnije računovođa je ušao u hotelski restoran i naručio doručak. Nije trenutak da ostane gladan. Bez energije. Ponio je sa sobom Bertholdeov dosje. Obećao je sebi da će ga pročitati za stolom, barem veći dio. Otvori ga i stavi s lijeve strane pladnja. Poče od prve stranice. Jacques Louis Aumont Bertholde, četvrti markiz od Chatelleraulta. Dosje je bio nalik mnogim sličnima, o bogatašima. Iscrpne pojedinosti o obiteljskom podrijetlu. Položaji i naslovi svakog pojedinog pripadnika kroz više generacija, u poslu, vladi i društvu sve vrlo dojmljivo, ali beznačajno bilo kome drugome. Bertholdeova bogatstva uglavnom, kako je rekla Elizabeth Scarlatti u britanskim posjedima. Obrazovanje i uspon u svijetu trgovine. Njegovi klubovi svi vrlo ugledni. Hobiji automobilizam, uzgoj konja, psi. Također sve u redu. Sportovi u kojima se isticao polo, jedrenje, uspon na Matterhorn i Jungfrau ne samo u redu nego i zdravi, šaroliki. I napokon, ocjene njegova značaja što su ih dali suvremenici. To je bio najzanimljiviji dio dosjea, a ipak su ga mnogi profesionalci prezirali. Pohvale su davali uglavnom prijatelji i oni koji su se od njega nadali nekoj dobiti. Prijekori su potjecali od neprijatelja ili suparnika, koji su ga htjeli potkupiti. Canfield uze olovku i stavi u dosjeu dvije oznake. Prvu na 18. stranici, peti odlomak. Nije za to bilo nekog posebnog razloga, osim što se činio neprimjerenim i neprivlačnim: tu je bio spomenut neki grad koji se, kako se Canfield prisjetio, nalazio i na popisu onih kroz koje je Ulster Scarlett prošao tijekom svog europskog putovanja. 266 Obitelj Bertholde imala je znatne interese u dolini Ruhra, no oni su prodani njemačkom ministarstvu financija nekoliko tjedana prije atentata u Sarajevu. Bertholdeovi uredi u Stuttgartu i Tassingu bili su zatvoreni. Ta prodaja potaknula je primjedbe francuskih poslovnih krugova, bila je kritizirana u parlamentu i u mnogim novinskim komentarima. Ipak, nije podignuta nikakva optužba, nakon objašnjenja da je njemačko ministarstvo isplatilo golemu svotu. Podatak je potvrđen. Nakon rata, interesi u dolini Ruhra otkupljeni su od weimarske vlade. Uredi u Stuttgartu i Tassingu ponovo su otvoreni. Uz drugu oznaku, na 23. stranici i drugom odlomku, bili su podaci o Bertholdeovim nedavno utemeljenim korporacijama, a među njima bila je i sljedeća informacija: Partneri markiza Bertholdea u uvoznim poslovima su

gospodin Sydney Masterson i gospodin Harold Leacock... Masterson i Leacock. Obojica su se nalazili i na popisu iz Ziiricha. Svaki je posjedovao jedno od onih četrnaest imanja u Švicarskoj. Ništa čudno. Tako je Bertholde povezan sa zbivanjima u Ziirichu. Zaista, ništa čudno. Ali zazvučalo je ohrabrujuće s profesionalnog stajališta što se još jedna kockica uklapa u slagalicu. Upravo kad je ispijao kavu, približi mu se nepoznat čovjek u odori Šavova. »Recepcija, gospodine. Imam dvije poruke.« Canfielda je to zbunilo. Uze dvije poruke. »Mogli ste me obavijestiti preko razglasa.« »Obje strane zahtijevale su da to ne učinimo, gospodine.« »Shvaćam. Hvala vam.« Prva poruka bila je Derekova. »Svakako me potraži.« Druga je bila od Elizabeth Scarlatti. »Molim vas, dođite u pola tri u moj apartman. Hitno je, ali prije vas ne mogu vidjeti.« 267 Canfield pripali svoju tanku cigaru i zavali se u zavijenu stolicu hotelskog restorana. Derek može čekati, Englez je jamačno doznao za novi dogovor Benjamina Revnoldsa s britanskom vladom, pa je bio ili bijesan ili se želio ispričati. Dereka će vidjeti kasnije. S druge strane, Elizabeth Scarlatti očito je donijela neku odluku. Ako je Janet imala pravo, spremala se na put. Ako bi i zanemario mogući osobni gubitak, Revnoldsu, Gloveru ili bilo kome u Grupi dvadeset nikad ne bi mogao objasniti zašto se ona predomislila. Potrošio je tisuće dolara tvrdeći da je Elizabeth spremna na suradnju. Računovođa je razmišljao o noćnom posjetitelju kod starice, četvrtom markizu od Chatelleraulta, osvajaču vrhunaca Matterhorna i Jungfrau, Jacquesu Louisu Bertholdeu. Zašto je na taj način upao u apartman Elizabeth Scarlatti? Zato što su vrata bila zaključana i što je znao da će ostati zaključana? Zato što je htio prestrašiti Elizabeth? Ili je nešto tražio? Tražio, otprilike, onako kako su tražili on i Derek dva kata više. Kad se s njom našao licem u lice, što joj je Bertholde mogao reći da skrši njezinu volju? Sto bi to moglo prestrašiti Elizabeth Scarlatti? Mogao joj je najaviti smrt njezina sina, ako je još bio živ. To bi moglo djelovati... bi li? Sin ju je bio izdao. Izdao je i poduzeće Scarlatti. Canfield je nekako čudno osjećao da bi ona sina radije vidjela mrtvoga nego da i dalje podnosi njegova izdajstva. No sad je odstupila. Canfield ponovo osjeti nelagodu koju je doživio još na Calpurniji. Ono što je bilo predstavljeno kao provala, zakompHcirali su iznimni događaji koje su skrivili iznimni ljudi. Vrati se u mislima na Elizabeth Scarlatti. Bio je uvjeren da ga »ne može« vidjeti prije pola tri zato što se priprema za odlazak. Ali, ima on za nju iznenađenje. Znao je tko je bio posjetitelj rano ujutro. A sad je nosio uza se Bertholdeov dosje. Dosje bi mogla odbiti. Ali alpski konopac djelovao bi neodoljivo. 268 »Poručila sam vam da vas ne mogu vidjeti prije pola tri! Zašto ne

poštujete moje želje?« »Ne mogu čekati. Pustite me odmah unutra!« Ona s gađenjem otvori vrata, ostavivši ih pritvorena dok se vraćala u prostoriju. Canfield ih iza sebe zatvori, glasno stavivši lanac. Obratio joj se prije nego što se dospjela okrenuti. »Pročitao sam dosje. Sada znam zašto vaš posjetitelj nije morao otvarati vrata.« Kao da je opalio pištolj ispred staričina lica. Ona se okrenu, pognute kralježnice i ukočena vrata. Da je bila trideset godina mlađa, bacila bi se na njega u bijesu. Progovorila je tako odrešito kako je nikad prije nije čuo. »Vi nesavjesna huljo! Lažljivče! Kradljivce! Lažljivče! Lažljivče! Ostatak života provest ćete iza rešetaka!« »Vrlo dobro. Napadom na napad. Jedanput vam je to uspjelo, ali sad neće. Sa mnom je bio Derek. Našli smo konopac. Alpski konopac, kako ga je nazvao s pomoću kojega se vaš posjetitelj spustio niz zgradu.« Starica ga oštro promotri, nesigurna na nogama. »Za ime božje, opustite se! Na vašoj sam strani.« Prihvati je za mršava ramena. »Morate ga kupiti! Oh, Bože! Morate ga kupiti! Dovedite ga ovamo!« »Zašto?« Kako kupiti? Koga?« »Dereka. Otkad vam je to poznato? Gospodine Canfield, u ime svega što je sveto, pitam vas otkad vam je to poznato?« »Otprilike, od pet sati ovog jutra.« »To znači da je ostale već obavijestio o tome! Bože, ispričao je ostalima!« Bila je izvan sebe i Canfield se za nju zabrinuo. »Siguran sam da je to učinio. Ali samo svojim nadređenima, a i on je već, kako mi se čini, na prilično visokom položaju. Sto ste očekivali?« 269 Starica se pokuša pribrati snagom koja joj je još preostala. »Možda ste odgovorni za pokolj cijele moje obitelji. Ako je tako, pobrinut ću se za vašu smrt!« »Prilično oštre riječi. Bilo bi bolje da mi kažete zašto?« »Neću vam reći ništa ako mi ne dovedete Dereka na telefon.« Računovođa ode do telefona i dade operateru Derekov broj. Nekoliko trenutaka razgovarao je tiho ali brzo, a onda se okrenu starici. »Ima sastanak za dvadeset minuta. Ima cjelovit izvještaj i oni očekuju da im ga podnese.« Starica se uputi hitrim koracima do Canfielda. »Dajte mi telefon!« Pruži joj i kućište aparata i slušalicu. »Gospodine Derek! Ovdje Elizabeth Scarlatti. Kakav god bio taj sastanak, nemojte na nj otići! Ne običavam nikoga moliti, ali sada vas preklinjem, nemojte otići! Molim, molim vas, nemojte nikome pričati o onome što se dogodilo prošle noći! Učinite li to, bit ćete odgovorni za smrt mnogih nevinih ljudi. Sad vam ne mogu reći ništa više... Da, da, kako želite. Vidjet ću vas, naravno, za jedan sat. Hvala vam. Hvala!« Vrati slušalicu u ležište i polagano, s osjećajem velikog olakšanja, stavi telefon na stol. Pogleda računovođu. »Hvala Bogu!« Računovođa ju je promatrao, a onda krenu do nje. »Majko Isusova! Sad počinjem shvaćati. Taj prokleti alpski konopac. Vratolomije u dva ujutro. Nije to

bilo samo zbog toga da vas se prestraši na smrt bilo je to neizbježno!« »O čemu govorite!« »Rano jutro počeo sam zamišljati da je to bio Bertholde. Da je došao prestrašiti vas na smrt! Ali, to bi bilo besmisleno. S time se ništa ne bi postiglo. Mogao vas je potražiti u hotelskom predvorju, u nekoj trgovini, u restoranu. Morao je to biti netko tko upravo to ne bi mogao učiniti. Netko tko se nije mogao okoristiti tim prigodama!« »Lupetate koješta! Smušeni ste!« 270 »Dakako, vi biste htjeli sve to otpisati na taj način! Zašto ne? Postigli ste ono što ste naumili! Vidjeli ste ga! Vašeg izgubljenog sina, zar ne?« »To su izmišljotine!« »Oh ne, nisu izmišljotine. Sve je tako jasno da sam se morao dosjetiti još prošle noći. Sve je bilo toliko mutno da sam tražio nekakva šašava objašnjenja. Mislio sam da je posrijedi nekakvo uvjeravanje zastrašivanjem. U posljednjih nekoliko godina bilo je toliko takvih slučajeva. Ali nije bilo to, uopće ne! Nego se naš slavni ratni junak vratio medu žive! Ulster Stewart Scarlett! Jedini koji se nije mogao odvažiti da vas susretne negdje vani. Jedini koji nije mogao računati da ćete ostaviti vrata nezaključana!« »Nagađanja! Odbijam ih!« »Odbijajte što god hoćete! Sad vam omogućujem izbor! Derek će biti ovdje za manje od jedng sata. Ili ćemo prije toga izgladiti ovo između nas, ili ja odlazim da pošaljem brzojavku svom uredu u kojoj ću reći da smo, prema mome visoko cijenjenom profesionalnom mišljenju, pronašli Ulstera Scarletta! Uz to, vodim vašu snahu sa sobom.« Starica odjednom snizi glas zamalo do šapata. Priđe suzdržano računovođi. »Ako osjećate bilo što za tu mladu ženu, učinit ćete ono što od vas tražim. Ako ne učinite, ona će biti ubijena.« Sad je na računovođi bio red da digne glas. Nije to više bila gnjevna vika nekoga tko se spori, nego grmljavina ljutitog čovjeka. »Nemojte mi tako nešto tvrditi. Da se niste usudili prijetiti mi, ni vi ni vaš ogavni sin! Možete kupiti dio mene, ali ne sve! Recite mu da ću ga ubiti ako samo dotakne Janet!« Preklinjući ga i ne stideći se toga, Elizabeth Scarlatti uze ga za ruku. On je smjesta povuče. »Ne prijetim vam. Molim vas, za ime božje, saslušajte me. Pokušajte me razumjeti... Bespomoćna sam. I nitko mi ne može pomoći!« Računovođa vidje kako suze teku niz naborano lice. Bila je blijeda, a oči su joj potamnjele od iscrpljenosti. Pomisli, potpuno 271 izvan smisla trenutka, da gleda leš zamrljan suzama. Bijes joj se potpuno slegao. »Nitko ne smije biti bespomoćan. Nemojte dopustiti nikome da vam to kaže.« »Vi je volite, zar ne?« »Da. I zato što je volim, nemojte biti tako preplašeni. Ja sam savjestan službenik. Ali više od savjesnosti u službi, odan sam nama.« »Vaša samouvjerenost ne mijenja trenutačne okolnosti.« »Nećete to doznati prije nego što mi kažete što je posrijedi.« »Ne ostavljate mi izbor? Nikakvu alternativu?«

»Nikakvu.« »Neka vam se onda Bog smiluje. Na vama je užasna odgovornost. Odgovarate za naše živote.« Rekla mu je. A Matthew Canfield zaključio je što mu je činiti. Došao je trenutak da se suoči s markizom de Bertholdeom. 272 31 Pedeset milja jugoistočno od Londona nalazi se morsko ljetovalište Ramsgate. Blizu grada, na poljani udaljenoj od glavne ceste, nalazila se drvena koliba, ne veća od dvadeset puta dvadest stopa. Imala je dva mala prozora i kroz ranu jutarnju izmaglicu izbijalo je iz njih slabašno svjetlo. Stotinjak jarda prema sjeveru stajala je veća građevina nekadašnji štagalj pet puta veća od kolibe. Sad je služila kao hangar za dva omanja jednokrilca. Jedan od zrakoplova upravo su izvlačila tri čovjeka u sivim ogrtačima. U kolibi je sjedio čovjek obrijane glave, pio kavu i žvakao kruh. Crvenkasta mrlja iznad njegova desnog oka bila je upaljena i on ju je neprekidno doticao. Pročitao je poruku na stolu a onda je pogledao donositelja, čovjeka u vozačkoj odori. Sadržaj poruke razbjesnio ga je. »Markiz je otišao predaleko. Upute iz Miinchena bile su jasne. Ra\vlinse nije trebalo ubiti u Sjedinjenim Državama. Trebalo ih je dovesti u Zurich i ubiti ih u Ziirichul« »Nema razloga za brigu. Njihova smrt, kako muškarca tako i žene, bila je organizirana iznad svake mogućnosti sumnje. Markiz je zaželio da s time budete upoznati. Sve je izgledalo kao nesreća.« »Izgledalo kome? Dovraga, kome} Vrag vas odnio, sve vas skupa! Miinchen ne želi nikakve rizike! A u Zilrichu ne bi bilo rizika.« Ulster Scarlett ustade i ode do prozorčića koji je gledao na 273 poljanu. Zrakoplov je bio već spreman. Nije volio letjeti kad je bio bijesan. Kad je bio bijesan, činio je pogreške u zraku. Kako su pritisci rasli, to mu se događalo sve češće. Vrag odnio Bertholdea! Dakako, Rawlinsa je trebalo ubiti. Zapavši u paniku nakon Cartwrightova otkrića, Rawlins je naredio svome zetu da ubije Elizabeth Scarlatti. Golema pogreška! Kad se zamislio, zaključio je kako je sve to zapravo smiješno. On tu staricu nije više zamišljao kao svoju majku. Jednostavno Elizabeth Scarlatti... Ali, ubiti Rawlinsa tri tisuće milja daleko bila je ludost! Otkud bi oni mogli znati tko postavlja pitanja? I kako bi se trag naredbe mogao dovesti do Bertholdea? »Bez obzira na to što se dogodilo...« Labishe poče govoriti. »Sto?« Scarlett se okrenu od prozora. Odlučio se. »Markiz je također zaželio da znate kako su, bez obzira što se dogodilo Boothrovdu, sve veze s njim pokopane zajedno s Rawlinsima.« »Ne sasvim, Labishe. Ne sasvim.« Scarlett je govorio tiho, ali glas mu je bio tvrd. »Markizu de Bertholdeu je naređeno... zapovjeđeno iz Miinchena da Rawlinse dopremi u Švicarsku. Nije poslušao zapovijed. Vrlo nezgodno.« »Pardon, monsieur?« Scarlett uze letački ogrtač koji je bio prebačen preko stolice.

Izrekao je to tiho i jednostavno. Samo dvije riječi. »Ubijte ga.« »Monsieurl« »Ubijte ga! Ubijte markiza de Bertholdea, i to danas!« »Monsieur!Ne mogu povjerovati u ono što čujem!« »Poslušajte me! Neću vam dati nikakva objašnjenja! Kad prispijem u Miinchen želim da me na stolu čeka brzojavka u kojoj se kaže da je onaj glupan mrtav!... I, Labishe! Učinite to tako da ne bude ni najmanje dvojbe tko ga je ubio. Vi! Ne možemo sada dopustiti nikakve istrage!... Zatim se vratite ovamo na poljanu. Prebacit ćemo vas zrakoplovom van iz zemlje.« 274 »Monsieurl Uz markiza sam bio petnaest godina! Bio je tako dobar spram mene!... Ne mogu...« »Sto ne možete?« »Monsieur...« Francuz pade na koljena. »Nemojte to od mene tražiti...« »Ne tražim ništa. Zapovijedam! Miinchen zapovijeda!« Foaje na trećem katu tvrtke Bertholde et Fils bio je golem. U pozadini su se dojmljivo isticala bijela vrata u stilu Louisa XIV., koja su očito vodila u sanctum sanctorum markiza de Bertholdea. Na desnoj strani u polukrug je bilo poredano šest naslonjača od smeđe kože onakvih kakvi su se mogli vidjeti u radnoj sobi nekoga bogatog plemića iz pokrajine a ispred njih četvrtasti stolić za posluživanje. Sad su na stoliću ležali razbacani šik magazini šik sa socijalne kao i industrijalne točke gledišta. Na lijevoj strani prostora bio je širok bijeli stol, optočen zlatom. Za stolom sjedila je iznimno zgodna brineta, s kovrčama na čelu. Sve to Canfield je zapazio tek drugim dojmom. Trebalo mu je neko vrijeme da se pribere od prvoga. Izišavši iz dizala, bio je jednostavno svladan kolorističkom shemom zidova. Bijahu grimizno crveni, a pod stropom je u lukovima visjela crna tkanina. Dobri Bože! reče on u sebi. Nalazim se u istom predvorju kao što je ono tri i pol tisuće milja daleko! Dva sredovječna gospodina u odijelima očito sašivenim u Savile Rowu sjedili su i čitali časopise. Njima s desne strane stajao je čovjek u vozačkoj odori, gologlav i s rukama na leđima. Canfield se približi stolu. Tajnica s kovrčama pozdravi ga i prije nego što je progovorio. »Gospodin Canfield?« »Da.« »Markiz će vas odmah primiti, gospodine.« Izgovorivši to, djevojka se podiže i krenu prema širokim bijelim vratima. Canfield 275 zapazi da je jedan muškarac s lijeve strane bio uzbuđen. Nekoliko puta promrmljao je: »Dovraga!« a zatim se vratio časopisu. »Dobar dan, gospodine Canfield.« Četvrti markiz od Chatelleraulta digao se od širokog bijelog stola i ispružio ruku. »Naravno, dosad se nismo sreli, ali jedan glasnik Elizabeth Scarlatti dobro je došao gost. Sjedite, molim vas.« Bertholde je bio onakav kakvoga je Canfield i očekivao, osim što je, možda, bio nešto niži rastom. Dobro odnjegovan, razmjerno zgodan, vrlo muževan i tako zvonkoga glasa da bi njime mogao ispuniti opernu dvoranu. Ipak, unatoč upadljivoj muževnosti

prizvao je u pamćenje Matterhorn i Jungfrau u njemu je bilo nešto izvještačeno, pomalo nepodobno za muškarca. Možda je to bila odjeća. Odviše pomodna. »Kako ste?« Canfield se nasmiješi dok je Francuzu stezao ruku. »Mogu li vas oslovljavati kao gospodina Bertholdea? Ili, kao gospodina markiza? Nisam siguran.« »Vaši su mi zemljaci dali nekoliko nimalo laskavih nadimaka.« Markiz se nasmija. »Ali, molim, poslužite se francuskim običajem toliko prezrenim od uglađenih Engleza. Bit će dovoljno reći jednostavno Bertholde. Markizi su danas potpuno zastarjeli.« Francuz se nasmiješi prostodušno i sjede tek kad se Canfield smjestio u stolicu ispred pisaćeg stola. Jacques Louis Aumont Bertholde, četvrti markiz od Chatelleraulta, bio je silno privlačan i Canfield u sebi priznade tu činjenicu. »Cijenim to što ste zbog mene poremetili svoj dnevni raspored.« »Rasporedi i postoje zato da bi bih se remetilo. Život bi inače bio dosadan, zar ne?« »Ne želim gubiti vrijeme, gospodine. Elizabeth Scarlatti želi pregovarati.« Jacques Bertholde zavali se u naslon i pogleda zapanjeno. »Pregovarati?... Bojim se da ne razumijem, gospodine... Pregovarati, o čemu?« 276 »Ona zna, Bertholde... Zna onoliko koliko joj je potrebno. Želi vas vidjeti.« »Bilo bi mi drago da se s njom sretnem, bilo kada, ali ne mogu zamisliti o čemu bismo razgovarali. Ne u nekom poslovnom smislu, gospodine, što je, pretpostavljam vaša... dužnost.« »Ključ je možda njezin sin, Ulster Scarlett.« Bertholde upadljivo promotri računovođu. »To je ključ za koji nemam brave, gospodine. Nisam imao čast... Znam ono što znaju i ostali ljudi koji čitaju novine da je nestao prije nekoliko mjeseci. Ali to je sve što znam.« »Zar ne znate ništa o Zurichu?« Jacques Bertholde naglo ustade. »Sto? O Zurichu?« »Mi znamo o Zurichu.« »Je li to neka šala?« »Ne. Cetrnaestorica iz Zuricha. Možda ste dobili petnaestu osobu Elizabeth Scarlatti.« Canfield je mogao čuti kako Bertholde dahče. »Odakle vam taj podatak? Na što ciljate?« »Ciljam na Ulstera Scarletta. Zašto bih inače bio ovdje?« »Ne vjerujem vam! Ne znam o čemu govorite!« Bertholde se izmaknu iz stolice. »Za ime božje! Nju to zanima... ne zbog njega! Zbog vas! I zbog ostalih! Imala bi vam nešto ponuditi, i da sam na vašem mjestu, saslušao bih je.« »Ali ja nisam isto što i vi, gospodine! Žao mi je, ali moram vas zamoliti da odete. Između madame Scarlatti i kompanije Bertholde ne može biti nikakva posla.« Canfield ostade, ne mičući se. I dalje je sjedio. Progovori sasvim tiho. »Objasnit ću to na drugi način. Mislim da je morate vidjeti. Razgovarati s njom... za vaše dobro. Za dobro Zuricha.« »Vi mi prijetite?« 277 »Ako ne pristanete, bojim se da će ona učiniti nešto drastično. Ne moram vas uvjeravati da je ona moćna osoba... Povezani ste s njezinim sinom... A ona je svoga sina vidjela

prošle noći!« Bertholde je bio nepokretan. Canfield nije mogao zaključiti je li Francuzova nepovjerljivost potaknuta otkrićem o Scarlettovom posjetu ili time da on Canfield zna za to. Nakon nekoliko časaka Bertholde progovori. »Ne znam ništa o ovome što govorite. To nema nikakve veze sa mnom.« »Slušajte! Pronašao sam uže! Alpski konopac! Našao sam ga na dnu ormara vašeg apartmana za konferencije u Savovu!« »Što?« »Čuli ste me! Prestanimo se sad zafrkavati!« »Vi ste provalili u privatne prostorije moje tvrtke?« »Jesam! I to je tek početak. Imam popis, a vi možda poznajete neka imena... Daudet i D'Almeida, vaši zemljaci, čini mi se... Olaffsen, Landor, Thvssen, von Schnitzler, Kindorf... I još netko! Gospodin Masterson i gospodin Leacock! Vaši trenutačni partneri, rekao bih! Ima ih još, ali vi sigurno znate njihova imena bolje od mene!« »Dosta! Dosta, gospodine!« Markiz de Bertholde ponovo sjede, polagano i usput razmišljajući. Zatim pogleda Canfielda. »Očistit ću svoj ured, pa ćemo onda razgovarati. Ljudi me čekaju. To ne stvara dobar dojam. Pričekajte me vani. Riješit ću ih se brzo.« Računovođa ustade, a Bertholde zgrabi telefon i poče pritiskati gumb kako bi dobio tajnicu. »Gospodin Canfield ostat će ovdje. Želim dovršiti ostale popodnevne poslove što je brže moguće. Razgovor sa svakim pojedincem prekinite nakon pet minuta, ako ga ja ne dovršim prije. Što? Labishe? Dobro, pošaljite ga ovamo. Dat ću mu ih.« Francuz izvadi iz džepa svežanj ključeva. Canfield ode do širokih bijelih dvostrukih vrata. Prije nego što je dotakao mesinganu kvaku, otvoriše se vrata slijeva, brzo i snažno. »Žao mi je, gospodine«, izusti čovjek u odori. 278 »Evo vam ključeva, Labishe.« »Hvala, gospodine markizu. Oprostite... ali imam jednu poruku...« Vozač zatvori vrata a Canfield se nasmiješi tajnici. Uputio se do polukružno poredanih stolica, a kad su ga dva gospodina pogledala, on im ljubazno kimnu. Sjede na krajnju stolicu, najbližu do ulaza u Bertholdeov ured i uze Illustrated London Neivs. Zapazi da se čovjek bliži njemu meškolji, uzrujano i vrlo nestrpljivo. Okretao je stranice Puncha, ali ih nije čitao. Drugog čovjeka privukao je neki članak u časopisu Quarterly Revieiv. Odjednom Canfielda privuče neki naizgled nevažan potez nestrpljivog čovjeka. Ispružio je ruku da vidi na uri koliko je sati. U danim okolnostima, sasvim očekivan potez. Ali, ono što je zapanjilo računovođu bio je izgled kopče na košulji. Bila je presvučena tkaninom, četvrtasta i s dvije crte koje su išle dijagonalno, od ugla do ugla. Jedna crta bijaše tamnocrvena, druga crna. Bila je to ista onakva kopča kakvu je imao i zakrinkani Charles Boothrovd kad je upao u apartman Elizabeth Scarlatti na Calpurniji. Istih dviju boja bile su tapete na zidovima markizova predvorja

odnosno zavjese što su se u lukovima spuštale sa stropa. Nestrpljivac zapazi da se Canfield zabuljio u njegovu ruku. Povuče rukav kaputa preko košulje i spusti ruku. »Pokušao sam na vašoj uri vidjeti koliko je sati. Moja nešto brza.« »Četiri i dvadeset.« »Hvala.« Nestrpljivac prekriži ruke i zavali se, naizgled iscrpljen. Javi se drugi čovjek. »Basile, dobit ćeš srčani udar ako se ne opustiš.« »Lako je tebi, Arthure! Ali ja kasnim na jedan sastanak. Objasnio sam Jacquesu da sam danas u gužvi, ali on je inzistirao da dođem.« »Zna on biti takav.« »Zna biti i grub!« 279 Uslijedi pet minuta tišine, koju je ometalo tek šuškanje papira na tajničinu stolu. Otvori se široko lijevo krilo dvostrukih bijelih vrata i na njima se ukaza vozač. Zatvori vrata, a Canfield zapazi da je okrenuo dugme na vratima, kako bi bio siguran da su zatvorena. Bio je to neobičan pokret. Čovjek u odori ode do tajničina stola i nagnu se na nj, šapćući. Tajnica je na njegove riječi reagirala izrazom rezignirane dosade. On slegnu ramenima i zabrza do vrata s desne strane dizala. Kroz otvorena vrata Canfield ugleda stubište, kako je i očekivao. Tajnica stavi nekoliko papira u veliku omotnicu i pogleda trojicu ljudi koji su čekali. »Zao mi je, gospodo, ali markiz de Bertholde ne može više nikoga primiti. Ispričavamo se zbog neugodnosti.« »Ali slušajte, gospođice!« Onaj nestrpljivac ustade. »To je drsko! Ovdje sam već tri četvrt sata, a došao sam na izričiti markizov poziv!... Kakav poziv! Na njegov nalog!« »Žao mi je, gospodine. Prenijet ću vaše nezadovoljstvo.« »I više od toga! Priopćit ćete gospodinu Bertholdeu da ću čekati ovdje dok me ne primi!« Upadljivo sjede. Onaj koji se zvao Arthur ustade i krenu prema dizalu. »Čovječe, nećeš naučiti Francuze boljem ponašanju. Ljudi su to pokušavali stoljećima. Daj, Basile. Otići ćemo do Dorchestera i popiti nešto.« »Ne mogu, Arhture. Ostajem ovdje.« »Radi što hoćeš. Bit ćemo u vezi.« Dotle je Canfield sjedio uz nestrpljivog Basila. Znao je tek to da neće otići dok se Bertholde ne pojavi. Basil je bio njegovo najbolje oružje. »Gospođice, molim vas, pozovite ponovo markiza«, reče Basil. Učinila je to. Više puta. Ali odgovora nije bilo. 280 Računovođa se uzbunio. Podigao se, otišao do širokih dvostrukih vrata i pokucao. Bez odgovora. Pokuša otvoriti oboja vrata, ali bijahu zaključana. Basil raširi ruke i također ustade. Tajnica s kovrčama na čelu stajala je iza svoga bijelog stola. Automatski podiže telefonsku slušalicu i poče pritiskivati zvonce, dok naposljetku nije neprekidno držala prst na tipki. »Otključajte vrata«, zapovijedi joj računovođa. »Oh, ne znam...« »Ja znam! Dajte mi ključ!« Djevojka otvori ladicu stola a onda pogleda Amerikanca. »Možda bismo trebali pričekati...« »Dovraga! Dajte mi taj ključ!« »Da, gospodine.« Uze prsten s ključevima, odabra jedan i odvoji ga od

ostalih, a zatim predade Canfieldu. On smjesta otključa vrata i raskrili ih. Ispred njih ležao je Francuz, izvaljen na svome bijelom stolu, dok mu je krv kapala iz ustiju. Iz ustiju je virio natečeni jezik, oči bijahu izbuljene iz duplji, vrat nadut i izranjen odmah ispod podbratka. Čovjek je bio stručno zadavljen. Djevojka poče vrištati ali nije pala u nesvijest Canfield nije znao je li ta okolnost sretna. Basil se poče tresti i neprekidno ponavljati »Oh, moj Bože!« Računovođa se približi stolu i podiže ruku ubijenoga, uhvativši je za rukav. Zatim je pusti i ona se skljoka. Djevojka je sve jače vriskala, pa se na stubišnim vratima pojaviše dva sredovječna službenika. Ono što su vidjeli kroz otvorena dvostruka vrata nije dopuštalo sumnju. Jedan odjuri natrag do stubišta, vičući iz svega glasa, a drugi polagano i prestrašeno uđe u Bertholdeov ured. »Le bon Dieul« Nije protekla ni minuta, a rijeka namještenika poče trčati uz i niz stubište, zamalo se zaglavivši u hodniku. Kako su pojedinci ulazili u 281 ured, tako su se čuli uzastopni krici i jauci. Dvadesetak ljudi počelo je izvikivati naredbe podređenima kojih nigdje nije bilo. Canfield prodrma kovrčavu tajnicu ne bi li je prisilio da prestane vriskati. Uvjeravao ju je kako bi trebala pozvati policiju, ali ona nije bila u stanju udovoljiti Canfieldu. On sam nije htio nazvati, jer bi mu to omelo koncentraciju. Odlučio je najpozornije promatrati sve u sobi, a osobito Basila. Visok, dostojanstven i sjedokos čovjek u dvorednom odijelu na pruge probi se napokon do tajnice i Canfielda. »Gospođice Richards! Gospođice Richards! Pobogu, što se dogodilo?« »Otvorili smo vrata i našli ga ovako! Evo što se dogodilo«, doviknu mu računovođa, pokušavajući nadglasati buku. A onda Canfield promotri podrobnije onoga koji ga je upitao. Gdje ga je već vidio? Je li ga uopće vidio? Čovjek je nalikovao mnogima iz svijeta Scarlattijevih. Sve do savršeno ulaštenih brkova. »Jeste li već telefonirali policiji?« upita taj gospodin. Canfield ugleda Basila kako se probija kroz histeričnu gomilu, zbijenu oko vratiju. »Ne, policija još nije pozvana«, zaurla Amerikanac ne gubeći iz vida Basila koji se gurao kroz gomilu. »Pozovite je!... Bilo bi možda pametno zatvoriti ova vrata.« Krenu za Basilom kao da želi zatvoriti vrata. Dostojanstveni gospodin s ulaštenim brkovima uhvati ga čvrsto za suvratak. »Kažete da ste ga vi pronašli?« »Da. Pustite me!« »Kako se zovete, mladiću?« »Sto?« »Pitao sam za vaše ime!« »Derek, James Derek! A sada telefonirajte policiji!« Canfield prihvati čovjeka za zglavak i snažno pritisnu venu. Ruka se trgnu od bola, a Canfield pojuri za Basilom. Čovjek u odijelu na pruge jeknu i okrenu se tajnici. »Jeste li čuli kako mu je ime, gospođice Richards? Ja nisam.« 282 Djevojka je jecala. »Da, gospodine. Bilo je nešto kao Darren ili

Derrick. James.« Čovjek s ulaštenim brkovima pozorno promotri tajnicu. Čula je, dakle. »Policiju, gospođice Richards. Telefonirajte policiji!« »Da, gospodine. Gospodine Poole.« Čovjek s prezimenom Poole poče se gurati kroz gomilu. Morao je doći do svog ureda, i to odmah. Oni su to učinili! Ljudi iz Ziiricha naredili su da Jacques bude ubijen! Njegov najdraži prijatelj, njegov zaštitnik, čovjek koji mu je bio bliži od ikoga na svijetu. Čovjek koji mu je pružio sve, učinio za nj sve u ljudskim mogućnostima. Čovjek za kojega bi i ubio drage volje. Ali, platit će oni! Platiti, platiti, platiti! On, Poole, nikad nije iznevjerio Bertholdea za njegova života. Neće ga iznevjeriti ni nakon smrti! Ali, bilo je i nekih pitanja. Mnogobrojnih pitanja. Taj Canfield, koji je lagao kako se zove. Pa ona starica, Elizabeth Scarlatti. Ali prije svih, onaj nakazni Heinrich Kroeger. Čovjek za kojeg je Poole i bez najmanje sumnje znao da je sin Elizabeth Scarlatti. Znao je jer mu je to sam Bertholde rekao. Pitao se je li to znao još tko. S odmorišta trećeg kata, koje je bilo krcato Bertholdeovim namještenicima u različitom stupnju histerije, Canfield ugleda Basila kat niže, kako se probija držeći se za ogradu. Poče iz svega glasa vikati. »Maknite se! Maknite se! Doktor čeka! Moram ga dovesti gore! Maknite se!« Varka je imala nekog učinka i on se poče brže probijati. No kad je dospio do predvorja prvog kata, Basil mu se izgubio iz vida. Canfield izleti kroz glavna vrata na nogostup. Basil je već bio jedan blok južnije, šepesajući posred ulice Vauxhall i pokušavajući dozvati taksi. Koljena su mu bila prekrivena nečistoćom, jer je u hitnji pao. 283 S prozora zgrade Bertholde et Fils odjekivali su povici, privlačeći prolaznike pred ulaz u zgradu. Canfield krenu kroz gomilu prema čovjeku koji je šepesao. Taksi stade i Basil se uhvati za kvaku vrata. No, nije ih još uspio za sobom zatvoriti, a Canfield se stvori iza njega i ugura ga u taksi. Gurnu Basila ustranu, kako bi i sam mogao sjesti. »Sto to radite?« Basil je bio prestrašen, ali nije podigao glas. Vozač se neprekidno osvrtao naprijed i natrag, krećući pogledom od ulice ispred sebe do gomile koja je ostala pozadi. Basil nije htio privući njegovu pozornost. Prije nego što se mogao ičemu dosjetiti, Canfield ga zgrabi za desnu ruku i podiže rukav kaputa. Okrenu mu ruku, kako bi se ukazala crnocrvena kopča. »Ziirich, Basile«, prošapta računovođa. »O čemu to govorite?« »Budalo, ja sam s tobom. Ili ću biti s tobom, ako te ostave na životu!« »Oh, Bože! Oh, Bože!« Basil je mucao. Amerikanac mu oslobodi ruku, spustivši je. Gledao je ravno naprijed, kao da mu nije stalo do onoga tko sjedi sa strane. »Ti si idiot. Shvaćaš to, zar ne?« »Ne poznajem vas, gospodine! Ne poznajem vas!« Englez tek što se nije slomio. »Onda bi bilo bolje da se upoznamo. Možda sam ja jedini koji ti

je još preostao.« »Gledajte. Nema to sa mnom nikakve veze! Sjedio sam u čekaonici, kao i vi. Nemam s time nikakve veze!« »Naravno da nemaš. Očito je to učinio vozač. Ali, mnoge bi ljude zanimalo zašto si pokušao pobjeći. Možda si se prethodno htio uvjeriti da je posao obavljen.« »To je drsko!« »Zašto si onda bježao?« »Ja... ja...« 284 »Nećemo sada o tome. Kamo bismo mogli otići da budemo viđeni desetak ili petnaestak minuta? Ne želim da netko dobije dojam kao da smo se samo tako izgubili.« »U moj klub... možda.« »Daj taksistu adresu!« 285 32 »Što mislite gdje sam bio, dovraga?« James Derek urlao je u slušalicu. »Od sredine popodneva sam ovdje, u SavoyuL. Da, naravno. Od tri ili tako nešto... Ne, ona je ovdje, sa mnom.« Englez napokon dođe do daha. Kad je ponovo progovorio, riječi su mu bile jedva čujne, pune nevjerice. »Bože... To je užasno. Da, da, čuo sam vas.« Elizabeth Scarlatti sjedila je s druge strane prostorije, u viktorijanskom naslonjaču, zaokupljena Bertholdeovim dosjeom. Kad je čula Dereka kako govori, pogleda ga. Zurio je u nju. Onda se ponovo javi u slušalicu. »Da. Otišao je oko pola četiri. S Fergusonom, iz našeg ureda. Htjeli su se naći s gospođom Scarlett kod Tipin'sa, a on je zatim trebao produžiti do Bertholdea... Ne znam. Dobio je upute da ona ostane u Fergusonovoj pratnji, sve dok se on ne vrati. Ferguson bi trebao nazvati... Shvaćam. Nebesa, obavještavajte me! Javit ću vam se ako se ovdje nešto dogodi.« Vrati slušalicu i ostade uz stol. »Bertholde je ubijen.« »Bože! Gdje je moja kći?« »S jednim našim čovjekom. S njom je sve u redu. Javio nam se prije sat vremena.« »Canfield! Gdje je Canfield?« »To bih i ja htio znati.« 286 »Je li on dobro?« »Kako vam to mogu reći kad ne znam ni gdje je? Pretpostavljamo da je dobro i da radi svoj posao. Predstavio se mojim imenom i prezimenom, a onda nestao!« »Kako se to dogodilo?« »Zadavljen je. Žicom oko vrata.« »Oh!« Elizabeth se istog časa prisjeti kako joj je Matthew Canfield gurnuo pred oči konopac kojim ju je Botthrovd namjeravao ubiti na Calpurniji. »Ako ga je ubio, morao je za to imati neki razlog.« »Što?« »Razlog da ga ubije. Sigurno je to morao učiniti!« »To je vrlo zanimljivo.« »Sto?« »To što mislite da ga je Canfield morao ubiti.« »Nije moglo biti drukčije! Po naravi, on nije ubojica.« »Ipak, nije on ubio Bertholdea, ako vas to tješi.« Ona je doista vidljivo odahnula. »Zna li se tko je to učinio?« »Vjeruju da znaju. Čini se da je to bio Bertholdeov vozač.« || »Čudno.« »Vrlo čudno. Čovjek mu je služio godinama.« »Možda je Canfield krenuo u potragu za njim.« »Nije vjerojatno. Prije nego što je otkriven ubijeni Bertholde, ubojica je imao za sebe deset do dvanaest minuta.« James Derek uputi se od stolića s telefonom prema Elizabethi. Očito, bio je uzbuđen. »U svjetlu onoga što se

upravo dogodilo, htio bih vas nešto upitati. Naravno, ne morate odgovoriti...« i »U čemu je stvar?« l||j »Htio bih doznati kako ili, možda, zašto gospodin Canfield nije imao nikakvih prepreka za rad od strane britanskih Vanjskih poslova.« »Ne znam što je posrijedi.« 287 »Dajte, gospođo. Ako ne želite odgovoriti, poštivat ću vašu odluku. No, budući da je moje ime povezano s umorstvom jednog utjecajnog čovjeka, vjerujem kako imam pravo na nešto više od neke nove... krivotvorine.« »Neke nove krivotvorine! To je drsko, gospodine Derek.« »Je li? A postavljate li vi i gospodin Canfield još uvijek domišljate zamke osoblju veleposlanstva koje se vratilo kući još prije četiri mjeseca?« »Oh.« Elizabeth sjede ponovo u naslonjač. Nje se nije ticao Englezov prigovor, pa je zato i zažalila što Canfield nije ovdje da mu odgovori. Zabrinulo ju je međutim to što je taj agent spomenuo Vanjske poslove. »Nažalost, to je bilo prijeko potrebno.« »Doista nažalost... Koliko shvaćam, vi ne želite odgovoriti.« »Naprotiv, već sam vam odgovorila.« Elizabeth pogleda Britanca. »Željela bih da objasnite. Što to znači da nije bilo nikakvih preporuka od strane Vanjskih poslova?« »To znači da najviši službenici naše vlade potpuno surađuju. A takve odluke Vanjski poslovi donose samo kad su posrijedi velike političke krize! Ne nekakvo natezanje između posvađanih milijunaša oko njihovih obveznica... Ili, ako mi dopustite, ne osobna tragedija nekog privatnog građanina.« Elizabeth Scarlatti sledi se. Ono što je James Derek upravo izrekao prestravilo je glavu obitelji Scarlatti. Iznad svega ostaloga, ona je morala djelovati mimo pozornosti »najviših službenika«. U interesu Scarlattijevih. Usluge Canfieldova nevelikog ureda kao da su joj bile s neba poslane. Taj dogovor omogućio joj je suradnju službenih krugova, a da pritom nije bila obvezna spram nikog od važnosti. Da je htjela nešto drugo, zatražila bi suradnju ma koga iz zakonodavne ili izvršne vlasti Sjedinjenih Država, ili i jednih i drugih. Ne bi joj to bilo nimalo teško... Kako je izgledalo, Canfieldov razmjerno nevažni ured odjednom je dobio na važnosti. Ili je možda njezin sin umiješan u daleko sudbonosnije pothvate nego što je ona to mogla zamisliti. 288 Je li odgovor ležao u Bertholdeovu dosjeu? Elizabeth se to pitala. »Sudeći po onome kako ste to izrekli, to da nije bilo nikakvih prepreka znači nešto novo.« »Obaviješten sam jutros.« Onda mora biti da se to spominje i u Bertholdeovu dosjeu, pomisli Elizabeth... Naravno da se spominje. Čak je i Matthew Canfield počeo to shvaćati! Ali to što je on shvatio bilo je povezano samo s nekim riječima, imenima. On je već označio stranice. Elizabeth uze dosje. »Nakon rata, interesi u dolini Ruhra bili su prekupljeni... Uredi u Stuttgartu i Tassingu...« Tassing. Njemačka. Ekonomska

kriza. Weimarska republika. Niz ekonomskih kriza! Golema i trajna politička kriza! »... partneri u toj važnoj tvrtki su gospoda Sydney Masterson i Harold Leacock...« Masterson i Leacock. Zurich! Tassing! »Znači li vam nešto grad Tassing?« »To nije grad, nego periferijska četvrt Miinchena u Bavarskoj. Zašto pitate?« »Ondje je moj sin potrošio mnogo vremena i novca... kao u još nekim mjestima. Znači li vam to nešto osobito?« »Miinchen?« »Pretpostavljam.« »To je leglo radikala. Klijalište nezadovoljstva.« »Nezadovoljstva?... Komunisti?« »Teško. Ovi bi nekoga crvenog ubili na mjestu. Kao i Zidova. Zovu se Schutzstaffel. Skitaju se okolo i tuku ljude. Drže sebe nekom višom rasom koja nema veze s ostalim svijetom.« Višom rasom. 289 Oh, Bože! Elizabeth pogleda dosje koji je držala u rukama. Polagano ga vrati u omotnicu i potom ustade. Ne rekavši Englezu ni riječ, krenu u spavaonicu. Zatvori za sobom vrata. James Derek je ostao u njezinu salonu. Ništa nije shvaćao. Našavši se u spavaonici, Elizabeth krenu do pisaćeg stola na kojemu su bili razbacani papiri. Nađe među njima popis iz Ziiricha. Svako ime pročitala je vrlo pozorno. AVERY LANDOR, SAD Nafta. LOUIS GIBSON, SAD Nafta. THOMAS RAWLINS, SAD Vrijednosni papiri. HOWARD THORNTON, SAD Industrijsko građevinarstvo. SYDNEY MASTERSON, Velika Britanija Uvoz. DAVID INNESBOWEN, Velika Britanija Tekstil. HAROLD LEACOCK, Velika Britanija Vrijednosni papiri. LOUIS FRANCOIS D'ALMEIDA, Francuska Željeznica. PIERRE DAUDET, Francuska Brodarstvo. INGMAR MYRDAL, Švedska Vrijednosni papiri. CHRISTIAN OLAFFSEN, Švedska Čelik. OTTO VON SCHNITZLER, Njemačka I.G. Farben. FRITZ THYSSEN, Njemačka Čelik. ERICH KINDORF, Njemačka Ugljen. * Moglo bi se ustvrditi kako je popis iz Ziiricha davao prosjek najutjecajnijih ljudi na zapadnoj polutki. Elizabeth odloži popis i uze u kožu uvezanu bilježnicu u kojoj je imala telefonske brojeve i adrese. Okrenu slovo O. Ogilvie and Storm, Ltd. Izdavači, Bajstuater Road, London. Thomas Ogilvie mogao bi joj i preko telefona reći sve što ju je zanimalo oko naziva Schutzstaffel. O tome je već nešto znala. Prisjeti se kako je čitala da politički pripadaju nacionalsocijalistima, koje predvodi čovjek po imenu Adolf Hitler. 290 33 Čovjek se zvao Basil Hawkwood i Canfield se odmah prisjeti zaštitnog znaka haivktvood s malim početnim slovom na različitim proizvodima od kože. Hawkwood Leather bila je jedna od najvećih engleskih tvrtki u toj struci, samo malo iza Marka Crossa. Napeti Basil uveo je Canfielda u veliku čitaonicu svoga kluba Knights. Odabrali su sjedala uz prozor koji je gledao na ulicu Knightsbridge, gdje ih drugi nisu mogli čuti. Basil je od

straha zamuckivao, pa su mu se riječi miješale. Zamislio je, zato što je htio to zamisliti, da će mu mladi čovjek s druge strane biti od pomoći. Canfield se zavalio u udobnu stolicu i s nevjericom slušao ono što mu je pričao Hawkwood. Predsjednik tvrtke Hawkwood Leather slao je tovare navodno oštećene robe nekoj malo poznatoj tvrtki u MiAnchenu. Više od godine dana direktori Hawkwooda prihvatili su gubitke na osnovi kvalifikacije o oštećenosti. Ali sad su naredili da im se dostavi cjelovit izvještaj o tome što u pogonima nije u redu. Nasljednik tvrtke Hawkwood našao se u klopci. Nije više moglo biti isporuka navodno oštećene robe. Zatražio je od Matthewa Canfielda da ga razumije. Neka u svom izvještaju potvrdi njegovu odanost, ali čizme, remeni i kese za oružje morat će se ubuduće nabavljati na nekoj drugoj strani. 291 »Zašto nosite te kopče za manžete?« upita ga Canfield. »Stavio sam ih danas kako bih Bertholdea podsjetio na svoj doprinos. On mi ih je poklonio... Vi ne nosite svoje.« »Moj doprinos nije toliki.« »Dovraga, moj jest! Nisam škrtario u prošlosti, a neću ni ubuduće!« Hawkwood se nagnu naprijed. »Trenutačne okolnosti ne mijenjaju moje osjećaje. Možete to izvijestiti. Prokleti Zidovi! I radikali! I boljševici! Diljem Europe! Oni su sklopili zavjeru kojom žele razoriti sva pristojna načela kojih su se kršćani pridržavali stoljećima! Poubijat će nas u krevetima! Silovati naše kćeri! Zagaditi rasu! Nikad nisam u to sumnjao! Ponovo ću pomoći. Imate moju riječ! Uskoro će nam na raspolaganju biti milijuni!« Matthew Canfield odjednom osjeti da mu je loše. Što je to načinio, za ime božje? Ustade i osjeti slabost u nogama. »Izvjestit ću onako kako ste rekli, gospodine Hawkwood.« »Vi ste pravi prijatelj. Znao sam da ćete razumjeti.« »Počinjem.« Krenu brzo od Engleza prema luku na početku vanjskog predvorja. Dok je stajao pod nadstrešnicom Knightsa iščekujući taksi, Canfielda obuze strah. Nije bio više u svijetu koji je razumio. Bavio se gorostasima, naumima i obvezama izvan mogućnosti njegova razumijevanja. 292 34 Elizabeth je poslagala novine i časopise po ležaljci. Ogilvie i Storm, izdavačka tvrtka, obavili su izvrsno svoj posao. Poslali su više podataka nego što bi Elizabeth i Canfield mogli provariti za tjedan dana. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka nastala je kao skupina odrpanih fanatika. Pripadnici Schutzstaffela bijahu razbijači, ali nitko ih ipak nije uzimao ozbiljno. Članci, fotografije pa i kratki naslovi prije su odavali neki operetni dojam. Zašto raditi u Domovini, Kad se možete dotjerati I nastupati kao u Wagnerovoj operi? Canfield odabra nekoliko novinskih tjednih dodataka i pročita imena predvodnika. Adolf Hitler, Erich Ludendorff, Rudolf Hess, Gregor Strasser. Kao da je to bila neka skupina komedijaša. Adolf, Erich, Rudolf, Gregor.

Ipak, pri kraju članka zabavni se dojam izgubio. Bilo je i ovakvih tvrdnji: »... židovskokomunistička urota...« »... kćeri koje su silovali boljševički teroristi...« »... arijevska krv koju su zagadili lukavi Semiti...« »... nacrt za sljedećih tisuću godina...« Canfield je mogao zamisliti lice Basila Hawkwooda, vlasnika velike engleske industrije, kako strasno šapće te riječi. Pomisli na isporuke kože u Miinchen. Kožnatih proizvoda bez zaštitnog znaka 293 haivkivood, no koji su ipak bili dio odora predstavljenih na ovim fotografijama. Pomisli na manipulacije mrtvoga Bertholdea, na cestu u Walesu, na masovno umorstvo u Yorku. Elizabeth je sjedila za pisaćim stolom i činila bilješke prema nekom članku. Pred njom je počela izranjati slika. Ali još nije bila cijela, kao da joj je manjkala pozadina. To ju je smetalo, iako je već znala dosta. »Mašta vam pritom zastaje zar ne?« reče Elizabeth dižući se sa stolice. »Što iz toga zaključujete?« »Dovoljno da se prestravim. Jednu nepoznatu ali živahnu političku organizaciju tiho i neupadljivo financiraju neki od najbogatijih ljudi na svijetu. Ljudi iz Ziiricha. A moj sin je jedan od njih.« »Ali zašto?« »Još mi nije jasno.« Elizabeth ode do prozora. »Još treba nešto doznati. Ali, nešto je već jasno. Ako bi se ta banda fanatika učvrstila u Njemačkoj u Reichstagu ljudi iz Ziiricha zadobili bi neslućenu ekonomsku moć. To je dalekosežna zamisao. Mislim. Mogla bi to biti sjajna strategija.« »U tom slučaju, moram se vratiti u Washington!« »Oni možda već znaju ili barem sumnjaju.« »Onda se moramo baciti na posao!« »Ne možete.« Elizabeth se okrenu prema Canfieldu. Poče glasnije govoriti. »Jedna vlada ne može se miješati u unutarnju politiku druge vlade. Ni jedna vlada nema na to pravo. Ali postoji drugi način. Mnogo djelotvorniji, iako uz golem rizik, što moram uvažiti.« Starica prinese zgrčene ruke usnama i udalji se od Canfielda. »U čemu je stvar? Kakav rizik?« Kao da ga nije čula, jer se duboko zamislila. Nakon nekoliko minuta progovori iz drugog kraja prostorije. 294 »Na jednom udaljenom jezeru u Kanadi postoji otok. U nastupu nepromišljenosti, moj ga je muž kupio prije mnogo godina. Na njemu je nekoliko zgrada, primitivnih ali nastanjivih... Ako vam dam novca koliko god vam je potrebno, biste li mogli organizirati čuvanje otoka da mu nitko ne može prići?« »Mislim da bih.« »To nije dovoljno. Ne bi smjelo biti dvojbi. Životi cijele moje obitelji ovisili bi o totalnoj izolaciji. Iskreno rečeno, novčani iznos bio bi neograničen.« »Onda u redu. Mogao bih to učiniti.« »Biste li ih mogli prebaciti onamo u potpunoj tajnosti?« »Da.« »Sve to za tjedan dana?« »Da.« »Vrlo dobro. Objasnit ću vam što namjeravam. I vjerujte mi, to je jedini način.« »Sto namjeravate?« »Jednostavno rečeno, industrije Scarlatti ekonomski će uništiti sve

investitore u Zurichu. Razoriti njihove financije.« Canfield promotri tu neodoljivu i samopouzdanu staricu. Šutio je nekoliko časaka, udišući kroz zube zrak kao da pokušava sročiti odgovor. »Vi ste ludi«, prozbori napokon jedva čujno. »Vi ste sami, a njih je četrnaest... ne, sad je trinaest tih smrdljivih mačora. Ne možete se s njima bočiti.« »Nije važno koliko je tko bogat, gospodine Canfield. Nakon neke granice to postaje nevažno. Važno je kako brzo možete rukovati svojim posjedom. U ekonomiji je vremenski čimbenik najjače oružje, i ne dopustite da vas tko uvjeri u suprotno. U mom slučaju, jedan je sud bitan.« »Koji?« ¦ 295 Elizabeth je stajala, nepokretna, pred Canfieldom. Riječi su joj bile odmjerene. »Kad bih odlučila likvidirati sve industrije Scarlatti, nitko na ovoj zemlji ne bi me mogao spriječiti.« Računovođa nije bio siguran da je shvatio što to znači. Promatrao ju je nekoliko časaka prije nego što je progovorio. »Oh!Tako, dakle?« »Budalo!... Osim Rothschildovih i, možda, nekoliko indijskih maharadža, sumnjam da u našoj civilizaciji postoji još tko tko bi to mogao reći!« »Zašto ne? Zašto ne bi netko od onih iz Zuricha mogao učiniti isto?« Starica je bila prenapeta. Stisnu šake i prinese ih uz bradu. »Kao čovjek čija maštovitost daleko premašuje inteligenciju, iznenađujete me. Ili vas na takvo shvaćanje važnih stvari prisiljava samo vaš strah?« »Nemojte odgovarati pitanjem na pitanje. Želim odgovor!« »Sve je to povezano, uvjeravam vas. Glavni razlog zašto oni iz Zuricha neće moći i neće htjeti učiniti isto što i ja jest njihov strah. Strah od zakona koji ih ograničavaju, strah od investicija i investitora, strah od iznimnih odluka, strah od panike koju takve odluke redovito izazivaju. I, najvažnije od svega, strah od financijske propasti.« »A vas ništa od toga ne zabrinjava? Hoćete li to reći?« »Scarlattije ništa ne veže. No dok ja ne umrem, za njih govori samo jedan glas — ja sam Scarlatti.« »A što je s ostalim? S odlukama, s panikom, s propašću?« »Kao i uvijek, moje će odluke biti izvršene precizno i onako kako su zamišljene. Panike neće biti.« »Kao ni financijske propasti?... Vi ste prokleto samouvjerena stara dama!« »Opet ne razumijete. Budem li pozvana, slom Scarlattija bit će neizbježan. Neće biti milosti.« Canfield je sad shvatio. »Proklet da sam.« 296 »Potreban mi je golem novac. Iznosi koje vi ne možete ni zamisliti i koji mogu biti doznačeni jednom naredbom. Novac kojim se mogu kupiti golemi posjedi, koji može izazvati inflaciju ili depresiju na cijelim tržištima. Ni sav svjetski kapital ne bi mogao ponovo osoviti Scarlattija. U nj više nitko ne bi vjerovao.« »Vi biste u tom slučaju bili uništeni.« »Nepovratno.« Starica se pomaknu. Pogledala je Canfielda, ali ne onako kako je on bio navikao. Nalikovala je nekoj baki iz Kansasa koja moli

Gospodina da donese kišu. »To je sve. Molim vas, omogućite mi moju posljednju bitku. Moj posljednji pothvat, da tako kažem.« »Zahtijevate jako mnogo.« »Ne, ako bolje razmislite. Ako se odlučite vratiti, dajem vam tjedan dana da dođete do Washingtona. Još tjedan dana da načinite izvještaj o svemu što smo preživjeli. Proteći će mnogo vremena dok se ne probijete do onih u vladi koji bi vas trebali saslušati, ako to uopće uspijete. Po mojoj računici, bilo bi to najmanje tri ili četiri tjedna. Prihvaćate li?« Canfield se pred Elizabethom osjećao glupo. Samo zato da naglasi kolika je udaljenost među njima, on ode do sredine prostorije. »Dovraga, ne znam zapravo što bih trebao prihvatiti!« »Dajte mi četiri tjedna. Samo četiri tjedna počevši od današnjeg dana... Ako ne uspijem, učinit ćemo ono što vi želite... I više od toga, doći ću u Washington za vama. Posvjedočit ću, bude li potrebno, pred nekim od onih povjerenstava. Učinit ću sve što vi i vaši suradnici budete držali potrebnim. Osim toga, na vašem osobnom računu utrostručit ću svotu koju smo dogovorili.« »Što ako doista ne uspijete?« »Zar to može nešto značiti bilo kome osim meni? Svijet ne žali mnogo za propalim milijunašima.« »Sto će biti s vašom obitelji? Neće valjda provesti ostatak života na nekom zabačenom kanadskom jezeru?« 297 »Neće biti potrebno. Bez obzira na širi ishod, svoga sina ću uništiti. Raskrinkat ću Ulstera Scarletta i prikazati ga onakvim kakav on jest. Osudit ću ga na smrt u Ziirichu.« Računovođa je neko vrijeme šutio, a onda pogleda Elizabeth. »Jeste li uzeli u obzir da bi vas mogli ubiti?« »Jesam.« »Izložili biste se tom riziku... Prodali biste svoje industrije. Razorili sve što ste podigli. Ima li to smisla? Zar ga toliko mrzite?« »Da. Mrzim ga kao što se mrzi bolest. Mrzim još više, zato što sam omogućila da se razvije.« Canfield spusti čašu, u kušnji da je još jednom napuni. »To bi bilo malo previše.« »Nisam rekla da sam ja izumila tu bolest. Rekla sam da sam odgovorna za njezino širenje. Ne samo zato što je novac bio moj nego, što je neusporedivo važnije, zato što sam ja zasadila tu zamisao. Zamisao koja se, tijekom zrenja, iskvarila.« »Ne vjerujem u to. Vi niste svetica, ali vi ipak tako ne mislite.« Upre prstom u papire na ležaljci. Staričine umorne oči sklopiše se. »Pomalo od toga... ima u svakome od nas. Sve je to dio te zamisli... iskvarene zamisli. Moj muž i ja posvetili smo mnoge godine podizanju industrijskog carstva. Nakon njegove smrti, ja sam se borila na tržištu udvostručujući, ponovo udvostručujući, dodavajući, gradeći redovito stječući... Bila je to poticajna ali i iscrpljujuća igra... Vodila sam je dobro. Negdje tijekom tih godina moj sin je naučio ono što drugi nisu da profiti i materijalna dobit nisu važni, oni su bili samo nusproizvod. Važno je bilo stjecanje moći... i ja sam tu moć

željela, jer sam iskreno vjerovala da sam sposobna posjedovati je. Sto sam se u to više uvjeravala, shvaćala sam da drugi za to nisu sposobni... Volja za moći pretvorila se u osobni križarski rat, rekla bih. Sto sam u tome više uspijevala, više je to postajalo osobna stvar. Bez obzira je li to razumio ili nije, moj je sin vidio da se to događa... Tu može biti nekih sličnosti u namjerama ili 298 čak motivima. Ali medu nama je ipak golema razlika između mog sina i mene.« »Prihvatit ću vaša četiri tjedna, iako sam Bog zna zašto. Ali još uvijek mi niste objasnili zašto želite sve to riskirati. Jednostavno, sve odbaciti.« »Pokušavala sam vam to objasniti... ali vi ste katkad sporog shvaćanja. Ako sam vas uvrijedila, učinila sam to zato što sam mislila da razumijete. Vi izričito od mene zahtijevate da vam predočim neugodnu stvarnost.« Pokupi svoje bilješke i odnese ih na stolić u spavaonici. Kako se već zamračilo, ona upali svjetiljku, a sjenilo se zatrese. Kao da ju je to silno uzbudilo. »Čini mi se da svi mi a Biblija nas naziva bogatima i moćnima želimo iza sebe ostaviti ovaj svijet drukčijim nego što smo ga zatekli. Kako godine prolaze, taj neodređeni i slabo objašnjeni instinkt postaje silno važan. Koliko smo se poigravali rečenicama iz naših vlastitih nekrologija?« Okrenu se od svjetiljke i pogleda računovođu. »Uzmemo li u obzir sve ono što sada znamo, biste li bili voljni zamišljati kako će izgledati moj nekrolog, koji nije tako dalek?« »Nećemo o tome. To je drugo pitanje.« »To je dosjetka, znate... Smatra se da je bogatstvo bogomdano. Sve one mučne odluke, varke koje uništavaju živce postaju jednostavni i očekivani pothvati. Pothvati koje valja više prezirati nego diviti im se, zato što sam ja žena i, uz to, iznimno sposoban špekulant. Kombinacija koja doista nije privlačna... Jedan sin izgubljen u Svjetskom ratu. I drugi, koji se brzo iskazuje kao nadmeni nesposobnjaković, tražen zbog razloga koji nemaju s njim veze, potom odbacivan i ismijavan. A sada i ovo. Luđak koji, barem djelomice, predvodi sve brojniju bandu psihopatskih nezadovoljnika... Evo, to je ono što ostaje kao moje nasljedstvo. Nasljedstvo Scarlattijevih, gospodine Canfield... Zbroj nije osobito laskav, zar ne?« »Nije.« 299 I! »Dosljedno tome, ništa me neće zaustaviti da spriječim tu konačnu ludost...« Uze svoje bilješke i ode u spavaonicu. Zatvori za sobom vrata, ostavljajući Canfielda sama u velikom salonu. Učini mu se da starica tek što nije briznula u plač. 300 35 Let jednokrilca preko Kanala bio je dosadan vjetar je bio tih, vidljivost izvrsna. Srećom za Scarletta, jer bi peckanje nezacijeljene rane zajedno s njegovim bijesom učinilo jedno teško putovanje katastrofalnim. Jedva jedvice slijedio je kompas, a kad je ugledao normandijsku obalu ona mu se učini nepoznata, premda ju je preletio barem deset puta. U maloj

zračnoj luci kod Lisieuxa dočekala ga je pariška skupina, dva Nijemca i Francuz Gascon, čiji je grleni izgovor bio sličan onome njegovih suradnika. Tri Europljana očekivala su da će im putnik čije ime nisu znali narediti da se vrate u Pariz. I ondje čekaju daljnje naredbe. Ali dolaznik je imao druge namjere, zatraživši da se sva trojica naguraju na prednje sjedalo automobila, dok se on razbaškario na stražnjem. Naredio je da ga povezu do Vernona, gdje su dvojica izišla s uputom da se vrate u Pariz. Vozač se malo pobunio kad mu je Scarlett naredio da vozi do Montbeliarda, gradića blizu švicarske granice. »Mem Herr! To je četiri stotine kilometara daleko! Na ovim vratolomnim cestama trebat će nam za put deset sati!« »Znači, doputovat ćemo na večeru. Ušuti!« »Bilo bi jednostavnije da je mein Herr uzeo goriva i nastavio letjeti...« 301 »Ne letim kad sam umoran. Opuštam se. Naći ću ti neku morsku hranu u Montbeliardu. Mijenjaj svoju dijetu, Kircheru. To uzbuđuje nepce.« »Jaivohl, mein Herr!« Kircher se naceri znao je da je taj gospodin neprikosnoveni Oberfiihrer. Scarlett se zamisli. Ti nespretnjakovići! Jednog dana riješit će se svih nespretnjakovića. Montbeliard je bio tek nešto veće selo. Mještani su se uglavnom bavili poljoprivredom, a svoje su proizvode izvozili preko granice u Švicarsku i Njemačku. Poput mnogih drugih naselja uz granicu, valuta kojom su se koristili bila je raznolika franci, marke i švicarski franci. Scarlett i njegov vozač prispjeli su onamo nešto iza devet navečer. Usput, uglavnom, nisu razgovarali, osim prilikom kupovine goriva i ranopopodnevnog ručka. Tišina je imala smirujuće djelovanje na Scarlettovu napetost. Mogao je tako razmišljati uz manje bijesa, ali bijes je bio sveudilj prisutan. Vozač je imao pravo kad je ustvrdio kako bi bilo jednostavnije i manje naporno odletjeti iz Lisieuxa do Montbeliarda, ali Scarlett nije sebi mogao dopustiti eksplozije zlovolje, izazvane iscrpljenošću. Tog dana ili navečer vrijeme nije bilo strogo utvrđeno sastat će se s Prusom, silno važnim čovjekom, koji je mogao i ono što su mogli rijetki. Morao je biti spreman za sastanak, tako da mu dobro radi svaka moždana vijuga. Nije smio dopustiti da nedavne nevolje poremete njegovu koncentraciju. Sastanak s Prusom imao je biti vrhunac mjeseci i godina rada. Od onoga prvog, tmurnog susreta s Gregorom Strasserom, do trenutka konverzije njegovih milijuna u švicarski kapital. On, Heinrich Kroeger, raspolagao je financijama za kojima su tako očajnički hlepili nacionalsocijalisti. Sad su već svi priznavali koliko je on važan za stranku. Problemi. Razdražujući problemi. Ali on je odlučio. Izolirat će Howarda Thorntona. Možda i ubiti. Taj tip iz San Francisca izdao ih 302 je. Ako je stockholmska manipulacija otkrivena, valjalo je za nju okriviti Thorntona. Poslužili

su se njegovim švedskim vezama, a on je očito izmanverirao da se mnogo vrijednosnica vrati u njegove ruke, i to po sniženim cijenama. Za Thorntona će se već pobrinuti. Kao što su se i za onoga francuskog gizdavca, Jacquesa Bertholdea. Thornton i Bertholde. Dva nespretnjakovića. Pohlepni i glupi nespretnjakovići! Što se to dogodilo s Boothroydom? Očito, ubijen je na Calpurniji. Ali kako? Bez obzira na sve, zaslužio je smrt. Kao i njegov tast. Rawlinsova naredba da se Elzabeth Scarlatti ubije bila je potpuno glupa! Onaj trenutak izvršenja mogli su odrediti samo luđaci! Zar Rawlins nije mogao shvatiti da bi ona iza sebe ostavila pisma, dokumente? Mrtva bi bila mnogo opasnija nego živa. Barem do trenutka dok je se ne bi domogli, kao što se domogao on, zaprijetivši joj smrću predragocjenih Scarlattija. Sad bi mogla umrijeti! Sad to ne bi bilo važno. Otkako Bertholdea više nema, kao ni Rawlinsa, a kad i Thornton bude ubijen, nitko više neće znati tko je on, zapravo. Nitko! On je sada Heinrich Kroeger, vođa novog poretka! Uspeli su se do malog restorana L'Auberge des moineaux, s bifeom i ležajima za putnike ili one koji su zbog nekih drugih razloga željeli ostati neviđeni. Sa Scarlettom je dogovoreno da se upravo tu sastanu. »Kreni kolima nizbrdo i parkiraj se«, reče on Kircheru. »Bit ću u jednoj od soba. Ti večeraj. Pozvat ću te kasnije... nisam zaboravio svoje obećanje.« Kircher se naceri. Ulster Scarlett iziđe iz kola i protegnu se. Osjećao se bolje, koža ga je manje pekla, a pomisao na predstojeći sastanak uzbuđivala ga je. I prije je trebalo da se bavi takvim poslovima! Značajnim poslovima. U kojima je posrijedi bila moć. 303 Pričekao je dok se kola nisu dovoljno udaljila da ga Kircher više nije mogao vidjeti u retrovizoru. Onda pode natrag, mimo ulaznih vrata svratišta, do potaracanog puta kojim je zatim krenuo. Nespretnjakovičima nikad nije trebalo odavati ništa osim onog što je bilo u vezi s njihovim zadatkom. Dođe do neosvijetljenih vratiju i pokuca nekoliko puta. Vrata se otvoriše i na njima se pojavi osrednje visok čovjek s gustom i kovr^favom crnom kosom, istaknutim, tamnim obrvama; stao je u okvir vrata kao da čuva ulaz od nepoželjnih dolaznika. Bio je odjeven u bavarski sivi ogrtač i smeđe pumperice. Lice mu je bilo anđeosko ali tamno, oči širom otvorene. Zvao se Rudolf Hess. »Gdje ste?« Hess pozva Scarletta da uđe i potom zatvori vrata. Prostorija je bila nevelika; u njoj se nalazio stol s uokolo poredanim stolicama, kredenac i dvije upaljene podne sijalice. Neki drugi čovjek, koji je gledao kroz prozor da promotri dolaznika, kimnu sada Scarlettu. Bio je nevelik i ružan, s ptičjim licem na kojemu se isticao orlovski nos. Hramao je. »Joseph?« reče mu Scarlett. »Nisam vas očekivao ovdje.« Joseph Goebbels pogleda Hessa.

Govorio je vrlo slabo engleski. Hess mu brzo prevede Scarlettove riječi, na što Goebbels slegnu ramenima. »Pitao sam vas gdje ste do sada?« »Imao sam teškoća u Lisieuxu. Nisam mogao dobiti drugi zrakoplov, pa sam se morao dovesti. Dan je bio dug i naporan, pa mi ga nemojte još više otežavati, molim vas.« »Ach! Došli ste čak iz Lisieuxa? Dugo putovanje. Naručit ću vam večeru, ali morate se požuriti. Rheinhart vas čeka još od podneva.« Scarlett skide letači ogrtač i baci ga na komodu. »Kako je on?« Goebbels je razumio toliko da je mogao upasti. »Rheinhart?... Nestrpljiv je!« Pogrešno je izgovorio tu englesku riječ, pa se Scarlett nasmiješio. Goebbels pak pomisli da taj gorostas izgleda upravo užasno. Uostalom, takav je dojam bio obostran. 304 »Hrana nije važna. Rheinhart me čeka odviše dugo... Gdje je on?« »U svojoj sobi. Broj dva, dolje niz hodnik. Popodne se otišao prošetati, ali je opsjednut pomišlju da bi ga netko prepoznao, pa se vratio već za deset minuta. Mislim da je uzbuđen.« »Pođite, dovedite ga... I donesite nešto viskija.« Zagledao se u Goebbelsa, zaželjevši u sebi da taj neprivlačni čovječuljak nestane. Ne bi bilo dobro da Goebbels bude nazočan dok on i Hess budu razgovarali s pruskim aristokratom. Goebbels je podsjećao na kakva nevažnog židovskog činovnika. Ali Scarlett je shvatio da ne može ništa. Hitlera je Goebbels upravo opčinjavao. Joseph Goebbels kao da je čitao misli tog dugonje. »Ich iverde dabeisitzen ivahrendsie sprechen.« Primaknu stolicu zidu i sjede na nju, namjeravajući, kako je upravo najavio, prisustvovati razgovoru. Hess je otišao niz hodnik, pa su Goebbels i Scarlett ostali sami u sobi. Šutjeli su. Nakon četiri minute Hess se vratio. S njim je došao stariji i pretili Nijemac, nekoliko inča niži od Hessa, odjeven u crno dvoredno odijelo, s visokim ovratnikom. Lice mu bijaše naduto od viška sala, a sijeda kosa kratko podrezana. Stajao je kruto uspravno, no unatoč njegovu izgledu Scarlett pomisli da u njemu ima nešto mekano. On ude čvrstim korakom u sobu, a Hess zatvori i zaključa vrata. »Gospodo, general Rheinhart.« Hess je stao mirno na pozdrav. Goebbels ustade i nakloni se, lupivši potpeticama. Rheinhart ga pogleda, ne odavajući da ga se dojmio. Scarlett zapazi Rheinhartov izgled. Približi se starijemu generalu i ispruži ruku. »Herr General.« Rheinhart promotri Scarletta. Iako ju je dobro prikrio, njegova reakcija na Scarlettovu pojavu bila je očita. Dva čovjeka mlako se rukovaše. 305 »Molim vas sjedite, Her General.« Hessa se on silno dojmio i nije prikrivao tu činjenicu. Rheinhart sjede u stolicu na kraju stola. Scarletta je to istog časa zasmetalo. Namjeravao je sjesti na to mjesto, jer je ono davalo zapovjednički položaj. Hess upita Rheinharta želi li viski, džin ili vino. General odbi rukom. »Ni za mene

ništa«, dodade Ulster Scarlett i sjede na stolicu lijevo od Rheinharta. Hess sjede, također ignorirajući pladanj. Hramajući, Goebbels se povukao prema stolici uza zid. Javi se Scarlett. »Ispričavam se zbog zakašnjenja. Neoprostivo, ali, bojim se, neizbježno. Posrijedi je bio hitan posao s našim suradnicima u Londonu.« »Vaše ime, molim?« Rheinhart ga prekide, izgovarajući engleski s izrazitom njemačkom primjesom. Prije nego što će odgovoriti, Scarlett pogleda kratko Hessa. »Kroeger, Herr General. Heinrich Kroeger.« Rheinhart nije skidao oči sa Scarletta. »Mislim da to nije vaše ime, gospodine. Vi niste Nijemac.« Glas mu je bio ravnodušan. »Moje su simpatije s Nijemcima. Toliko izrazite, da sam odlučio biti poznat po imenu Kroeger.« Hess upade. »Usluge gospodina Kroegera za nas su neizmjerne. Bez njega ne bismo postigli ovo što smo postigli, gospodine.« »Amerikaner... Je li on razlog što sad ne govorimo njemački?« »S vremenom će to biti popravljeno«, reče Scarlett. On je govorio zamalo besprijekorno njemački, ali još je osjećao poteškoće s tim jezikom. »Ja nisam Amerikanac, generale...« Nepopustljivom Rheinhartu on uzvrati istom mjerom. »Ja sam građanin Novog poretka!... Dao sam jednako, ako ne i više od bilo koga živoga ili mrtvoga... Molim, uzmite to u obzir dok razgovaramo.« Rheinhart slegnu ramenima. »Siguran sam da imate svoje razloge što ste za ovim stolom, kao što ih imam i ja.« 306 »Doista, možete biti u to sigurni.« Scarlett se opusti i privuče stolicu. »Vrlo dobro, gospodo, prijeđimo na posao. Htio bih otputovati iz Montbeliarda još ove noći, ako je to moguće.« Rheinhart zavuče ruku u džep i izvadi komad presavijenog papira. »Vaša stranka načinila je nekoliko ne baš nevažnih koraka prema Reichstagu. Nakon vašeg mvinchenskog fijaska, moglo bi se govoriti čak o značajnom napretku...« Hess upade sav oduševljen. »Ovo je tek početak! Iz sramote izdajničkog poraza Njemačka će se uzdignuti! Bit ćemo gospodari cijele Europe!« Rheinhart je promatrao Hessa držeći i dalje papir u ruci. Odgovorio je tiho, ali s autoritetom. »Nama bi bilo dovoljno da budemo gospodari Njemačke. Da uzmognemo braniti svoju zemlju to je sve što tražimo.« »To je najmanje što ćemo vam zajamčiti, generale.« Scarlett nije govorio glasnije od Rheinharta. »To je jedino jamstvo koje želimo. Nije nam stalo do Hitlerovih govorničkih ispada.« Na spomen Hitlerova imena, Goebbels se uspravi u stolici. Ljutilo ga je što nije mogao razumjeti razgovor. »Was gibt's mit Hitler} Što kažete o njemu?« Rheinhart odgovori Goebbelsu njegovim jezikom. »Er ist ein sehr storener Genosse.« »Hitler ist der Weg! Hitler ist die Hoffnung fiir Deutschlandl« »Hitler je njemačka nada? Možda za vas.« Ulster Scarlett promotri Goebbelsa. Oči tog čovječuljka sijevale su od

mržnje i Scarlett pomisli kako će Rheinhart jednog dana platiti za te svoje riječi. General nastavi, napokon razvivši papir. »Vremena što ih naša nacija proživljava zahtijevaju neobična savezništva... Razgovarao sam s von Schnitzlerom i Kindorfom. Krupp neće o tome razgovarati, kao što sigurno znate... Njemačka industrija nije u boljem položaju nego što je vojska. I jedni i drugi su 307 pijuni Savezničke kontrolne komisije. Nametnuti Versailles jednog nas trenutka napuhne, a onda nas probode. Nema stabilnosti. Ne možemo se ni na što osloniti. Ali jedan nam je cilj zajednički, gospodo: Versailleski ugovor.« »To je samo jedan od ciljeva. Ima ih još.« Scarlett je bio zadovoljan, ali to zadovoljstvo kratko je trajalo. »U Montbeliard sam došao samo zbog toga cilja! Kao što njemačkoj industriji treba biti dopušteno da diše, da neometano izvozi, tako i njemačkoj vojsci treba biti dopušteno da ima odgovarajuću snagu! Smiješna je vojska od sto tisuća ljudi koja bi morala štititi granicu dugu šesnaest stotina milja!... Slušamo obećanja, samo obećanja a zatim prijetnje. Ni na što se ne možemo osloniti. Nema razumijevanja. Niti sredstava za prijeko potrebno jačanje.« »Izdani smo! Prljavo smo izdani 1918. i ta izdaja još traje! Izdajnici još postoje širom Njemačke!« Hess bi dao život kad bi ga Rheinhart i njegovi časnici prihvatili kao prijatelja. Rheinhart je to znao, ali ga se nije dojmilo. »Ja. Ludendorff i dalje prihvaća tu teoriju. Nije mu lako živjeti uz uspomenu na MeuseArgonne.« Ulster Scarlett groteskno se nasmiješi. »Nekima od nas to je lako, generale Rheinhart.« Rheinhart ga pogleda. »Ne bih se s vama o tome sporio.« »Jednoga dana morat ćete. Zbog toga razloga sam ovdje djelomice.« »Da ponovim, gospodine Kroegeru. Vi imate svoje razloge, ja svoje. Ja se ne zanimam za vaše, ali vi ste prisiljeni da se zanimate za moje.« Pogleda Hessa, a zatim zasjenjeni lik Josepha Goebbelsa uza zid. »Bit ću otvoren, gospodo. Ta je tajna, uostalom, loše čuvana... S druge strane poljske granice, u zemlji boljševika, nalaze se tisuće zabrinutih njemačkih časnika. Ljudi koji se ne mogu baviti svojim poslom u vlastitoj zemlji. Oni sada uvježbavaju ruske zapovjednike. 308 Dovode u red seljačku Crvenu armiju... Zašto? Neki samo radi zaposlenja. Drugi se opravdavaju time što iz ruskih tvornica krijumčarimo topove i ostalo oružje koje nam brani Saveznička komisija... Ne dopada mi se takvo stanje stvari, gospodo. Ne vjerujem Rusima... Weimar je nesposoban. Ebert se ne može suočiti s istinom. Hindenburg je još gori! On živi u svojoj monarhističkoj prošlosti. Političari bi se morali suočiti s pitanjem Versaillesa! Moramo se osloboditi iznutra!« Rudolf Hess položi obje ruke na stol, s dlanovima pripijenim uz drvo. »Imate riječ Adolfa Hitlera i nas u ovoj prostoriji da je prva točka na dnevnom redu

Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke potpuno odbacivanje Versailleskog ugovora i njegovih ograničenja!« »Prihvaćam to. Ali, pitam se jeste li vi sposobni ujediniti različite političke struje Reichstaga. Ne poričem da ste privlačni, daleko više od ostalih... Voljeli bismo da nam na to pitanje bude odgovoreno, kao što bi to htjeli i naši prijatelji u poslovnom svijetu. Imate li otpornu snagu? Možete li izdržati? Hoćete li izdržati?... Prije nekoliko godina bili ste stavljeni izvan zakona. Ne možemo sebi dopustiti da postanemo saveznici jednog političkog kometa koji će sam od sebe izgorjeti.« Ulster Scarlett ustade i spusti pogled na ostarjeloga njemačkog generala. »Što biste rekli ako bih vam objasnio da raspolažemo financijskim sredstvima koja premašuju sredstva bilo koje druge političke organizacije u Europi? Možda i u cijeloj zapadnoj hemisferi.« »Rekao bih da pretjerujete.« »Ili, ako bih vam rekao da raspolažemo teritorijem zemljištem toliko prostranim da bi se na njemu mogle uvježbati tisuće vojnika izvan nadzora versailleskih inspektora.« »Trebali biste sve to dokazati.« »Mogu to učiniti.« 309 Rheinhart se diže i suoči s pogledom Heinricha Kroegera. »Ako govorite istinu... dobit čete podršku njemačkih carskih generala.« 310 36 Janet Saxon Scarlett, još sklopljenih očiju, ispruži ruku ispod plahte u potrazi za tijelom svoga ljubavnika. Nije ga bilo; ona stoga otvori oči i podiže glavu, a soba se poče vrtjeti oko nje. Kapci su joj bili teški, želudac ju je bolio. Bila je iscrpljena i još mamurna. Matthew Canfield sjedio je za pisaćim stolom u donjem rublju. Laktovi su mu bili na stolu, brada obuhvaćena rukama. Zurio je u papir ispred sebe. Janet ga pogleda, svjesna da ju je trenutačno zaboravio. Okrenu se u krevetu, kako bi ga mogla promatrati. Nije to bio običan čovjek, pomisli, ali u drugu ruku nije bio ni osobito izniman osim što ga je voljela. Sto je, pitala se, našla na njemu tako privlačno? Nije bio čovjek iz njezina svijeta pa ni iz šire okoline. Većina muškaraca koje je poznavala bili su hitri, uglađeni, pretjerano dotjerani i obuzeti samo svojim izgledom. Matthew Canfield nije pripadao tome svijetu. Njegova hitrina bila je intuitivna budnost koja nije ovisila o slučaju. Inače je bio i pomalo nespretan; njegovo samopouzdanje bilo je posljedica promišljanja, a nije bilo jednostavno urođeno. Drugi su bili mnogo zgodniji, premda bi se on, ugrubo, mogao svrstati među »privlačne«... To je to, promisli ona; kako izgledom tako i djelovanjem stvarao je dojam sigurne neovisnosti, ali njegovo privatno ponašanje bilo je nešto drugo. Privatno, on je bio iznimno 311 nježan, zamalo slab... Pitala se je li uistinu slab. Znala je da je duboko uznemiren i slutila je da mu Elizabeth daje novac da bi radio ono što mu kaže... Nije se zapravo snalazio s novcem. Počela je

to shvaćati tijekom njihova dvotjednog boravka u New Yorku. Očito, bilo mu je rečeno neka troši bezbrižno novac kako bi uspostavio među njima odnos toliko je i sam priznao i oboje su se smijali nad činjenicom što troše državni novac na ono što im je zapravo odgovaralo... Uostalom, ona bi sama rado podnijela taj trošak. Plaćala je i drugima, a ni jedan nije bio drag koliko Matthew. Niti će joj itko biti toliko drag. Nije pripadao njezinu svijetu. Bio mu je draži onaj jednostavniji, manje kozmopolitski svijet, pomisli ona. Janet Saxon Scarlett znala je da bi se i prilagodila ako bi to bilo potrebno da ga zadrži. Kad sve bude gotovo, ako ikad sve bude gotovo, možda će naći način da ostanu zajedno. Morao je postojati neki način da ostane s ovim dobrim, trapavim i ljubaznim mladim čovjekom koji je bio bolji od ikoga koga je dosad poznavala. Jako ga je voljela i sad poče osjećati zabrinutost za njega. Za Janet Saxon Scarlett to je bilo nešto posve iznimno. Kad se prethodne noći vratila u sedam ujutro, u pratnji Derekova čovjeka Fergusona, našla je Canfielda samoga u Elizabethinu salonu. Bio je napet, krivo nasađen, čak i ljutit, a ona nije znak zašto. Nevoljko se pokušao ispričati zbog svoga raspoloženja i naposljetku, bez prethodnog upozorenja, natjera je da iziđe iz hotela. Jeli su u nekom malom restoranu u Sohu. Oboje su mnogo popili, jer je njegov strah prešao na nju. Ipak, nije joj htio reći što ga muči. Vratili su se u njegovu sobu noseći bocu viskija. Voljeli su se u tišini. Janet je shvatila da je to čovjek koji se drži nekoga mitskog užeta, plašeći se da ga ispusti iz ruku jer bi mogao odletjeti u ponor. Dok ga je promatrala kako sjedi za pisaćim stolom, instinktivno je shvatila istinu neželjenu istinu koje se pribojavala još od onoga 312 strašnog trenutka dan ranije, kad joj je kazao: »Janet, bojim se da smo imali posjetitelja.« Taj posjetitelj bio je njezin muž. Podiže se na laktove. »Matthew?« »Oh... dobro jutro, prijateljice.« »Matthew... plašiš li ga se?« Canfielda pritisnu nešto u želucu. Znala je. Naravno da je znala. »Mislim da neću biti preplašen... kad ga nađem.« »Obično je tako, zar ne? Plašimo se nekog ili nečega što ne znamo ili ne možemo otkriti.« Počeše je boljeti oči. »To je rekla i Elizabeth.« Ona se uspravi, povuče plahtu preko ramena i osloni se na uzglavnik. Postalo joj je hladno, a bol u očima jačao je. »Je li ti rekla?« »Naposljetku, da... Nije to željela, ali joj nisam htio popustiti. Morala je.« Janet pogleda ravno ispred sebe, u ništa. »Znala sam to«, prošapta. »Plašim se.« »Naravno da se plašiš... ali ne bi trebala. Ne može ti ništa.« »Zašto si tako siguran? Sinoć nisi bio tako siguran.« Ruke joj počeše drhtati iako toga nije bila svjesna. »Ne, nisam bio... Već zato što je živ... sablast koja je živa i diše... bez obzira što smo očekivali, to je bio šok. Ali sunce ponovo šija.« Uze olovku i zapisa nešto na

papir. Odjednom, Janet se baci na krevet. »Oh, Bože, Bože, Bože!« Glavu je zarila u jastuk. Isprva Canfield nije shvatio njezino stanje jer nije ni vriskala ni vikala, a on se bavio svojim bilješkama. Njezin prigušeni jecaj bio je izraz jeze, a ne očaja. »Jan«, poče on hineći nehaj. »Janet!« Računovođa baci olovku i pojuri do kreveta. »Janet!... Draga, nemoj, molim te. Nemoj, molim 313 te, Janet!« Obujmi je rukama, pokušavajući sve u svojoj moći da je utješi. Pažnju su mu polagano privukle njezine oči. Suze su joj nezadrživo tekle niz lice, premda nije plakala nego se borila za dah. Njezine su ga oči uznemirile. Umjesto da počnu žmigati pod navalom suza, bile su razrogačene, kao da je u transu. Transu užasa. Zazivao ju je bez prestanka. »Janet, Janet, Janet, Janet...« Ali nije odgovarala. Kao da je tonula sve dublje i dublje u strah kojemu se nije mogla oduprijeti. Poče ječati, isprva tiho, a onda sve glasnije. »Janet! Prestani! Prestani! Draga, prestani!« Nije ga čula. Naprotiv, pokušavala ga je odgurnuti, osloboditi ga se. Njezino golo tijelo grčilo se na krevetu, ruke su joj mlatarale i udarale ga. Prihvatio je čvršće, uplašivši se u Času da ju je možda ozlijedio. Ona odjednom prestade. Zabaci glavu i javi se prigušenim glasom, kakav dotad nije čuo. »Budi proklet!... Budi prokleeet!« Posljednju je riječ razvlačila dok se nije pretvorila u vrisak. Raširi polagano noge, nevoljko. Istim onim prigušenim, grlenim glasom prošapta »Svinjo! Svinjo! Svinjo!« Canfield ju je gledao sav prestravljen. Kao da se pripremala za spolni odnošaj, istovremeno se opirući pred stravom što ju je obuzimala, stravom koja će samo rasti. »Janet, za ime božje, Jan... Nemoj! Nemoj! Nitko te neće ni dotaknuti. Molim te, draga!« Ona se nasmija jezivo i histerično. »Ti si čvrst, Ulsteru! Ti si prokleti gospodar svoga... svoga...« Ona hitro stisnu noge i pokri dojke rukama. »Pusti me, Ulsteru! Molim te kao Boga, Ulsteru! Pusti me!... Hoćeš li me ostaviti?« Sklupča se poput djeteta i poče jecati. 314 Canfield pruži ruku do kraja kreveta i prebaci preko nje pokrivač. Bio je prestravljen. Bilo je nečega užasnog u tome što se ona mogla odjednom, bez ikakve najave, pretvoriti u Scarlettovu nevoljnu drolju. Ali to se dogodilo i on je morao prihvatiti. Trebala joj je pomoć. Možda i veća pomoć nego što bi je on mogao pružiti. Nježno joj pomilova kosu i leže pored nje. Jecaji su se postupno smirili i ona poče duboko disati sklopljenih očiju. Ponadao se da je usnula, ali nije u to bio siguran. Mora je svakako prepustiti odmoru. Tako će dobiti vremena da se dosjeti što joj sve mora reći, a ona mora znati. Sljedeća četiri tjedna bit će joj užasni. Svima troma. Ali sad je postojalo i nešto dosad neprisutno i Canfield je za to bio zahvalan. Ne bi smio biti, znao je to, jer se to protivilo svim profesionalnim porivima koje je imao. Bila je to mržnja.

Njegova osobna mržnja. Ulster Stewart Scarlett nije više bio lovina neke međunarodne potjere. Sad je to bio čovjek kojega je Matthew Canfield odlučio ubiti. 315 37 Ulster Scarlett promatrao je zajapureno i ljutito lice Adolfa Hitlera. Shvatio je da Hitler može, unatoč svome bijesu, vladati sobom i to gotovo čudesno. Uostalom, i taj čovjek bio je čudo. Povijesni čovjekčudo koji će ih odvesti u najdivniji svijet na Zemlji. Njih trojica Hess, Goebbels i Kroeger vozili su se cijelu noć od Montbeliarda do Miinchena, gdje su Hitler i Ludendorff očekivali njihovo izvješće o susretu s Rheinhartom. Ako susret protekne dobro, Ludendorff je namjeravao krenuti u akciju. Svaka imalo utjecajna stranačka skupina u Reichstagu bit će upozorena da je stvaranje koalicije neizbježno. Bit će proširena obećanja, zajedno s prijetnjama. Kao jedinog predstavnika Nacionalsocijalističke stranke u Reichstagu i lanjskog stranačkog kandidata za predsjednika države, Ludendorffa će svi poslušati. On je bio vojnik i mislilac. Polagano je ponovo zadobivao držanje koje mu je bila oduzela bitka za MeuseArgonne. Istovremeno će biti pokrenute demonstracije protiv Versaillesa u dvanaest gradova, gdje je policija već bila potplaćena. Hitler je trebao otputovati u Oldenburg u sjeveroistočnoj Prusiji, gdje je vojnički stalež ponovo zadobivao snagu hraneći se sjećanjima na staru slavu. Ondje će biti upriličen golemi zbor na kojemu bi se trebao pojaviti i Rheinhart. 316 Rheinhart će učiniti uvjerljivom tvrdnju da vojska podupire stranku. Bilo bi to više nego dovoljno, kao trenutačni klimaks dosadašnjeg razvitka. Rheinhartovo priznanje Hitlera odagnat će sumnje u to kome su generali, zapravo, skloni. Ludendorff je na to gledao kao na političku nužnost, a Hitler je vidio politički prevrat. Taj austrijski kaplar nikad nije bio neosjetljiv na moguću junkersku podršku. Znao je da mu tu priliku dodjeljuje providnost štoviše, ona je zahtijeva! ali ga je to svejedno ispunjalo ponosom. Zbog toga je sada bio unezvijeren. Ružni i mali Goebbels upravo je objasnio Ludendorffu i Hitleru što je Rheinhart rekao o Austrijancu. U velikom unajmljenom uredu koji je gledao na Sedlingerstrasse, Hitler zgrabi naslone svoga stolca i poskoči. Časak je zurio u Goebbelsa, ali mršavi bogalj dobro je znao da Hitlerov bijes nije uperen na njega nego na ono što je čuo. »Fettes Schivein! Wir iverden ihn zu seinem Landgut zuriick senden! Lass ihn zu seinen Kuhen zuriick gehen!« Scarlett je bio oslonjen o zid pored Hessa. Kao i obično kad bi razgovor potekao na njemačkom, spremni Hess bi se okrenuo prema Ulsteru i počeo prevoditi. »Vrlo je uzbuđen. Rheinhart bi mogao postati smetnja.« »Zašto?« »Goebbels ne vjeruje da će Rheinhart javno stati uz pokret. Želi za sebe sve prednosti, ali da se pritom ne zaprlja!« »Rheinhart

je rekao da pristaje. U Montbeliardu je rekao da pristaje! Sto to govori Goebbels?« Scarlettu se učini da mora na sebe pripaziti. Zaista nije podnosio toga Goebbelsa. »On im je samo ponovio ono što je Rheinhart rekao o Hitleru. Sjećate se? Hess je šaptao držeći ruku pred ustima. Scarlett podiže glas: »Neka kažu Rheinhartu ili Hitler ili nema novaca! Neka ide dovraga!« »Was ist los?« Hitler se zabulji u Hessa i Scarletta. »Was sagt er, Hess?« 317 »Lass Rheinhart zum Teufel gehen!« Ludendorff se nasmiješi krajičkom usnica. »Das isl naiv!« »Kažite Rheinhartu da mora činiti ono što mu kažemo ili je s njim gotovo! Nema vojske! Nema oružja! Nema odora! Nitko to neće platiti! Ja ne plaćam! Neće biti mjesta za manevre bez zapadnih inspektora pod nosom! Slušat će on!« Scarlett nije primjećivao Hessa koji je brzo prevodio ono što je Scarlett upravo rekao. Čim je Hess završio s prevođenjem, upade Ludendorff. »Mann kann einem Mann ivie Rheinhart nicht drohen. Er ist ein einflussreicher Preusse!« Hess se okrenu prema Scarlettu. »Gospodin Ludendorff kaže da se Rheinhartu ne može prijetiti. On je junker:« »On je preplašeni i debeli olovni vojnik, evo što je on! Sav je prestravljen. Trese ga ruska groznica! Mi smo mu potrebni i on to dobro zna!« Hess ponovi Scarlettove primjedbe. Ludendorff pucnu prstima, kao da se podsmijava glupoj tvrdnji. »Ne podsmijavajte mi se! Ja sam razgovarao s njim, a ne vi! Novac je moj! Nije vaš!« Hess nije trebao prevesti. Ludendorff ustade, bijesan kao i Scarlett. »Sag dem Amerikaner dass sein Geld ihm noch lange nicht das Recht gibt uns Befehle zu gehen.« ¦ Hess je oklijevao. »Gospodin Ludendorff ne misli da je vaš financijski doprinos... onoliko dobrodošao koliko je...« »Dosta! Recite mu neka i on ide dovraga! On radi ono što Rheinhart očekuje!« Scarlett, koji se dosad nije micao od zida, odjednom poskoči naprijed i naraste do svoje pune visine. Ostarjeli i zamišljeni Ludendorff za trenutak se fizički uplašio. Nije imao povjerenja u motive ovog živčanog Amerikanca. Ludendorff je često davao do znanja Hitleru i njegovoj pratnji da je taj čovjek, koji se nazivao Heinrich Kroeger, zapravo opasna prinova u njihovu krugu. Ali to je mišljenje ustrajno odbacivano, ne samo 318 zato što je Kroeger raspolagao naizgled neograničenim financijskim sredstvima nego i zato što je on, činilo se, bio u stanju pridobiti podršku ili barem zanimanje nevjerojatno utjecajnih ljudi. Ipak, on mu nije vjerovao. Uglavnom zato što je Ludendorff bio uvjeren da je Kroeger glup. »Mogu li vas podsjetiti, gospodine Kroeger, da ja posjedujem... radno poznavanje engleskog jezika!« »Zašto se onda njime ne koristite?« »Mislim da to nije kako se kaže? prijeko potrebno.« »Ali sada jest, dovraga!« Adolf Hitler neočekivano lupnu dvaput rukama, dajući do

znanja ostalima da utihnu. Ludendorffu je ta gesta zasmetala, ali zbog njegova poštivanja Hitlerovih talenata što je graničilo sa strahopočitanjem bio je spreman progutati i takve neugodnosti. »Haiti Beide!« Hitler se odmaknu od stola, okrenuvši svima leđa. Ispružio je ruke, a zatim ih prekrižio na leđima. Šutio je neko vrijeme, ali tu tišinu nitko nije prekidao. Jer to je bila njegova tišina, a Goebbels čije divljenje spram teatarskih efekata bijaše golemo nije krio zadovoljstvo tim učinkom. S druge strane, i Ludendorff je sudjelovao u igri, ali je bio ozlojeđen. Hitler, kojega je dobro poznavao, bio je sposoban i za bijedne zaključke. Imao je možda velike vizije, ali bi se često znao poskliznuti u svakodnevnoj praktičnoj stvarnosti. Bilo je nezgodno i to što Hitler nije dopuštao raspravu o takvim stvarima. To je teško padalo njemu, kao i Rosenbergu, jer oni su bili pravi stvaraoci Novog poretka. Ludendorff se ponadao da ovo neće biti još jedan od onih slučajeva kad je Hitler odbacio njegove razumne zaključke. Poput Ludendorffa, i Rheinhart je bio junker, ponosan i nesavitljiv. S njim je valjalo oprezno postupati. Tko bi to znao bolje od nekadašnjeg feldmaršala carske vojske, koji je bio prisiljen sačuvati dostojanstvo usred tragičnog poraza. Ludendorff je to shvaćao. 319 Adolf Hitler progovori sasvim tiho. »Wir iverden tun wie Herr Kroeger sagt.« »Hitler se slaže s vama, Kroegeru!« Hess povuče Scarletta za rukav, oduševljen. Napuhani Ludendorff stalno ga je omalovažavao, pa je ovo bila njegova mala pobjeda. Rheinhart je nagrada. Ako je Kroeger u pravu, Ludendorff će ispasti budala. »Wharum? Es ist sehr gefdhrlich.« Ludendorff se morao suprotstaviti, iako je znao da od toga neće biti koristi. »Sie sind zu vorsichtig fiir diese unruhigen Zeiten, Ludendorff. Kroeger bat recht. Aber ivir iverden einen Schritt weiter gehen.« Rudolf Hess duboko udahnu. Dok je gurkao Scarletta laktom, upadljivo je piljio u Ludendorffa i Goebbelsa. »Hitler kaže da je naš prijatelj Ludendorff nepotrebno oprezan. On ima pravo. Ludendorff je uvijek oprezan... ali Hitler želi još nešto dodati vašim riječima...« Adolf Hitler poče govoriti sporo ali čvrsto, dajući svakoj svojoj rečenici dojam konačnosti. Dok je govorio, zadovoljno je promatrao lica onih koji su slušali. Na vrhuncu svoje harange ispljunu posljednje riječi. »Da ist Montbeliard.« Svakome od nazočnih taj je zaključak značio nešto drugo, ali svi su imali zajednički nazivnik taj čovjek je genij. Hessu je Hitlerov zaključak bio ravan zapanjujućem bljesku političkog razumijevanja. Goebbelsu je Hitler još jednom potvrdio svoju sposobnost da se okoristi bitnim slabostima svoga protivnika. Ludendorffu je Austrijanac iskoristio tek jednu slabašnu ideju, dodao joj svoju odvažnost i iskazao se tako kao briljantan

strateg. Javi se Heinrich Kroeger — Scarlett. »Hessu, što je rekao?« Nije mu objasnio Rudolf Hess, nego Ludendorff, koji nije skidao pogled s Hitlera. »Gospodin Hitler je upravo vezao vojnike uz nas. Ukratko, pridobio je nesklone Pruse.« 320 »Kako?« Rudolf Hess okrenu se prema Scarlettu. »Generalu Rheinhartu reći će se da će, ne bude li učinio ono što mi zahtijevamo, versailleski nadglednici biti obaviješteni kako se on tajno bavi nezakonitim nabavkama. Tako je Montbeliard ne može biti odbačen.« »On je junker!«, dodade Ludendorff. »Montbeliard ga obvezuje zato što je to činjenica! Rheinhart ne može poreći ono što je obećao! Čak i kad bi pao u takvu kušnju, ima odviše svjedoka von Schnitzler, Kindorf. Čak i Krupp! Rheinhart bi prekršio zadanu riječ.« Ludendorff se pritom grubo nasmija. »Svetu obvezu jednog junkera!« Hitler se nakratko nasmiješi i zatim reče nešto Hessu, pokazujući glavom na Ulstera Scarletta. »Fiihrer vas cijeni i divi vam se, Heinrich«, reče Hess. »Pita što je s našim prijateljima u Zurichu?« »Sve ide onako kako je predviđeno. Neke pogreške su ispravljene. Možda ćemo izgubiti jednoga od preostale trinaesto riče... Ali to neće biti gubitak, on je lopov.« »Tko je on?« Ludendorff je pokazao svoje vrlo pouzdano radno poznavanje engleskoga. »Thornton.« »Sto će biti s njegovim zemljištem?« javi se ponovo Ludendorff. Scarlett, za nazočne Kroeger, pogleda zamišljenog vojnog mislioca Ludendorffa s prijezirom što ga omogućuje tek novac. »Ja ću ga kupiti.« »Zar to nije opasno?« Hess je promatrao Ludendorffa, koji je tiho prevodio ono što je Scarlett bio rekao Hitleru. Obojica su bili zabrinuti. »Ni najmanje.« »Možda nije vama osobno, smioni mladi prijatelju.« Ludendorffov ton bio je otvoreno optužujući. »Tko zna uz koga će vaše simpatije biti za šest mjeseci?« »Odbijam tu primjedbu!« 321 »Vi niste Nijemac! To nije vaša bitka.« »Ne trebam biti Nijemac. I ne moram se pred vama opravdavati!... Želite da odem? Sjajno! Ja odlazim!... I sa mnom još desetak najbogatijih ljudi na svijetu... Nafta! Čelik! Industrija! Brodovi!« Hess nije više pokušavao biti uviđavan. Pogleda prema Hitleru i očajnički podiže ruke. Ali Hitlera nije trebalo uvjeravati on je točno znao što mu je činiti. Brzo se približi bivšem generalu carske njemačke vojske i lako udari starca nadlanicom po ustima. Bila je to uvredljiva gesta ali izvedena vrlo blago, kao kad se pokušava disciplinirati malo dijete. Njih dvojica izmijeniše nekoliko riječi i Scarlett shvati da je Ludendorff oštro prekoren. »Kao da su moji motivi pod znakom pitanja, gospodine Kroeger. Ja sam vas samo — kako se to kaže? iskušavao.« Prinese ruku ustima. Hitlerova uvreda pala mu je teško. Trudio se da je potisne. »Ipak, bio sam potpuno otvoren o posjedu u

Švicarskoj. Vi ste... s nama iznimno mnogo radili i jamačno su to mnogi zapazili. Ako bi ta nabavka preko vas bila dovedena u vezu sa strankom, to bi kako se to kaže moglo učiniti beskorisnim cio pothvat.« Ulster Scarlett odvratio je nehajnim samopouzdanjem. Uživao je da mislioce stavlja na njihovo pravo mjesto. »Neće biti problema... Transakcija će biti obavljena u Madridu.« »U Madridu?« Joseph Goebbels nije potpuno razumio što je Scarlett rekao, ali Madrid je za nj imao posebno značenje. Četiri Nijemca pogledaše se. Nisu bili zadovoljni. »Zašto bi... Madrid bio tako siguran?« Hess je zabrinuto pomislio da je njegov prijatelj donio odluku prebrzo. »Ondje je papinski nuncij. Izniman katolik. Potpuno izvan sumnje. Jeste li zadovoljni?« Hess automatski prevede na njemački što je Scarlett kazao. Hitler se nasmiješi, a Ludendorff još jednom pucnu prstima, ali ovaj put u znak iskrenog priznanja. 322 »Kako će to biti izvedeno?« »Vrlo jednostavno. Alfonsovom dvoru bit će objašnjeno da je zemljište kupljeno novcem bijeloruskih emigranata. Ako se stvar ne obavi brzo, kapital bi mogao biti vraćen u Moskvu. Vatikan se slaže. Kao i Rivera. Neće biti prvi put da se takvo što obavlja.« Dok je Hess prevodio Hitleru, Goebbels je pozorno osluškivao. »Čestitam vam, gospodine Kroegeru. Budite... oprezni.« Ludendorffa se to veoma dojmilo. Odjednom Goebbels poče nešto brzo govoriti, mlatarajući upadljivo rukama. Svi se Nijemci nasmiješe, no Scarlettu nije bilo jasno da li ga taj mali nacist ismijava ili ne. Hess prevede. »Gospodin Goebbels kaže ako uvjerite Vatikan da će makar četvorica gladnih komunista ostati bez kruha, papa će vam dopustiti da ponovo oslikate Sikstinsku kapelu!« Hitler prasnu u smijeh. »Was horst du aus ZiirichPl« Ludendorff se okrenu Scarlettu. »Rekli ste nešto o našim prijateljima u Švicarskoj?« »Sve ide po rasporedu. Do kraja sljedećeg mjeseca... za pet tjedana, recimo, građevine će biti dovršene... Evo, pokazat ću vam.« Kroeger se približi stolu s presavijenim crtežom koji je izvukao iz džepa. Raširi ga po stolu. »Ova debela plava crta označava opseg svih posjeda. Ovaj dio... na jugu je Thorntonov. Na zapadu se prostiremo dovde, na sjever do Badena, na istok do ruba Pfaffiikona. Na udaljenostima nešto većim od milje raspoređene su građevine od kojih će svaka moći primiti pedeset momaka ukupno ih je osamnaest. Sto znači, devet stotina. Vodovod je već proveden, temelji su postavljeni. Objekti nalikuju štagljevima ili žitnicama. Ne biste mogli shvatiti razliku osim ako ne uđete unutra.« »Izvrsno!« Ludendorff stavi monokl na lijevo oko i pogleda pozorno crtež. Hess je prevodio radoznalom Hitleru i sumnjičavom Goebbelsu. »Ovo je opseg... Kasarne... je li postavljena ograda?« 323 »Dvanaest stopa visoka. Sa žicom koja je u svakoj zgradi

povezana s uređajima za uzbunu. Ophodnje će se kretati dvadeset četiri sata na dan. Ljudi s psima... Sve sam to platio.« »Izvrsno. Izvrsno!« Scarlett se zagleda u Hitlera. Znao je da Ludendorff nerado daje pohvale; unatoč neugodnom incidentu prije nekoliko časaka, Scarlett je shvaćao da Hitler cijeni Ludendorffovo mišljenje, možda i više nego ostalih. Scarlettu se učini da je Hitlerov prodoran pogled, uperen u njega, bio znak divljenja. Kroeger je držao pod nadzorom svoje vlastito oduševljenje, pa brzo nastavi. »Obuka će biti sažeta trajat će četiri tjedna, s nekoliko dana između za prijevoz i smještaj. Svaka skupina imat će devet stotina ljudi... Na kraju jedne godine...« Hess ga prekide. »Prachtvolll Na kraju godine deset tisuća obučenih momaka!« »Koji će biti spremni da se rasporede diljem zemlje kao vojne postrojbe. Istrenirane za svaki nepredviđeni slučaj!« Scarlett je doslovce pucao od energije. »Neće to više biti rulja, nego osnova jednog elitnog zbora! Možda upravo elitni zbor!« Ludendorff je prihvatio oduševljenje mlađeg čovjeka. »Naša privatna vojska!« »Tako je! Uvježbani stroj koji će se kretati brzo, udarati brzo, premještati se hitro i neprimjetno.« Dok je Kroeger govorio, Ludendorff je prevodio na njemački, kako bi Hitler i Goebbels shvatili. Ali Goebbels se zabrinuo. Nešto je polagano šaptao, kao da bi Kroeger mogao shvatiti značenje njegovih primjedaba. Goebbels je i dalje bio sumnjičav. Taj golemi i čudni Amerikanac previše je brbljav, previše opušten koliko god bio zanesen. Koliko god njegov novac bio važan. Adolf Hitler kimnu u znak suglasnosti. Javi se Hess. »Potpuno ispravno, gospodin Goebbels je zabrinut. Ti ljudi u Zurichu, njihovi zahtjevi su tako... magloviti.« 324 »Njima nisu. Oni su vrlo jasni, to su poslovni ljudi... Osim toga, simpatiziraju nas.« »Kroeger ima pravo.« Ludendorf pogleda Ulstera Scarletta znajući da će Hess prevesti ostalima. Razmišljao je dok je govorio, ne želeći dopustiti Kroegeru da nešto odgovori ili protumači. Taj Kroeger, iako nije tečno govorio njihov jezik, razumijevao je mnogo više nego što je to pokazivao, učini se Ludendorffu. »Mi smo potpisali sporazume, zar ne?... Ugovore, ako hoćete, prema kojima ćemo nakon uspostave naše političke vlasti u Njemačkoj, našim prijateljima u Ziirichu pružiti... neke olakšice... Ekonomske olakšice... Mi smo se obvezali, zar ne?« U ovoj posljednjoj Ludendorffovoj primjedbi nije zapravo bilo ničeg upitnog. »Tako je.« »Sto će se dogoditi, gospodine Kroegeru, ako ne budemo poštivali te naše obveze?« Ulster Scarlett zastade, odgovarajući podjednako na Ludendorffov upitni pogled. »Pobjesnili bi i pokušali bi uništiti nas.« »Kako?« »Svim sredstvima kojima raspolažu, Ludendorffe. A njihova su sredstva znatna.« »Zabrinjava li vas to?« »Samo kad bi

sa svojim namjerama uspjeli... Thornton nije ' jedini. Svi su oni lopovi. Razlika je u tome što su ostali vrlo bistri. Ali oni znaju da mi imamo pravo. Pobijedit ćemo! Svatko voli obavljati poslove s pobjednicima! Oni znaju što čine. Žele raditi s nama!« »Mislim da ste u to uvjereni.« »Jesam, potpuno ste u pravu. Medu nama rečeno, tjerat ćemo stvari onako kako nama odgovara. Na pravi način! Onako kako mi to želimo. Riješit ćemo se smeća! Zidova, crvenih, smrdljivih malograđanskih ulizica!« Ludendorff pozorno promotri samopouzdanog Amerikanca. Ima pravo, on je glup. Njegov opis nižih slojeva bio je emocionalan, a 325 ne utemeljen na zdravim načelima rasne čistoće. Hitler i Goebbels imali su sličnih slijepih mrlja, ali njihova je logika bila piramidalno uspravna usprkos njima samima znali su zato što su bili sposobni vidjeti. Oni1 su sve to proučili, kao što su proučili i Rosenberg i on sam. Ovaj Kroeger bio je djetinjast. On je, zapravo, slijepi pristaša. »Ima mnogo toga u onome što ste rekli. Svatko tko misli podržavat će samo sebi slične... Obavljati poslove sa sebi sličnima.« Ludendorff će pomno pratiti djelovanje Heinricha Kroegera. Takav napeti čovjek mogao bi izazvati goleme štete. On je zapravo bio neki grozničavi klaun. Pa ipak, njima je bio potreban takav luđak. I njegov novac. Kao i inače, Hitler je imao pravo. Ne smiju ga sada izgubiti. »Odlazim ujutro u Madrid. Već sam poslao naredbe koje se tiču Thorntona. Za čitav posao neće biti potrebno više od dva ili tri tjedna, a zatim ću se zadržati u Zurichu.« Hess reče Hitleru i Goebbelsu što je Kroeger izgovorio. Fuhrer izlanu oštro pitanje. »Gdje vas možemo naći u Zurichu?« Ludendorff je preveo. »Budu li vaši poslovi tekli kako treba, morat ćemo s vama održavati vezu.« Heinrich Kroeger nije požurio s odgovorom. Znao je da će ga to uporno pitati. Uvijek je bilo tako kad je odlazio u Ziirich. Izbjegavao je odgovoriti. Bilo mu je jasno da njegova mistika, njegova karizma u stranci ovisi o tome kako će prikrivati podatke o pojedincima ili tvrtkama s kojima posluje. Radije je ostavljao samo telefonski broj ili broj poštanskog pretinca, katkad i ime nekog od četrnaestorice u Zurichu, s uputom da njega pitaju za kodno ime. Nikad nije bio izravan ni otvoren. Oni nisu shvaćali da osobni opisi, adrese i telefonski brojevi nemaju važnosti. Važna je bila samo sposobnost da se isporuči ono što se traži. Ziirich je to znao. Ti golijati velikih svjetskih bogatstava shvaćali su stvar. Međunarodni financijeri sa zamršenim labirintima svojih manipulacija razumijevali su to savršeno. On je isporučio zatraženo. Dogovor sa stvaraocima njemačkoga Novog poretka omogućit će im kontrolu tržišta kakva se jedva mogla zamisliti. A nikoga nije bila briga tko je on ili odakle je došao. Ipak, Ulster Stewart Scarlett uviđao je da, ovoga trenutka,

gorostase Novog poretka valja podsjetiti na to koliko je Heinrich Kroeger važan. On će im reći istinu. Reći će im ime jednog čovjeka u Njemačkoj kojega traže svi što žele moć. Čovjeka koji je inače odbijao da razgovara, odbijao da bude u bilo što upleten, odbijao da se nađe zajedno s bilo kojom skupinom. Čovjeka, jedinog u Njemačkoj, koji je živio iza zida potpune tajnovitosti. Potpune političke osamljenosti. Čovjeka kojega su se u cijeloj Europi najviše plašili i najviše mu se divili. »Bit ću s Kruppom. Essen će znati gdje nas možete potražiti.« Elizabeth Scarlatti digla se u krevetu. Uz nju je bio stolić, no oko nje bili su razbacani papiri na krevetu, na stoliću, posvuda po sobi. Neki bijahu uredno složeni drugi porazbacani. Neki spojeni spajalicama i označeni indeksnim karticama, ostali posve neuredni, spremni da budu bačeni u košaricu za otpatke. Bilo je četiri popodne i ona je u međuvremenu napustila prostoriju samo jedanput da pusti unutra Janet i Matthewa. Primijetila je kako strašno izgledaju; iscrpljeni, možda bolesni. Znala je što se dogodilo. Vladinom čovjeku pritisak je postao pretežak. Morao se probiti, dobiti pomoć. Sad bi mogao biti spremniji za njezin prijedlog. Elizabeth posljednji put pogleda papire koje je držala u ruci. Tako, dakle! Slika je sad postala jasna, s ispunjenom pozadinom. Već je kazala da su ljudi iz Ziiricha možda smislili iznimnu strategiju. No sad je znala da su to zaista učinili. Da sve to skupa nije bilo tako groteskno zločesto, ona bi se možda i složila sa svojim sinom. Mogla bi biti ponosna na njegovu ulogu u tome. U nekim okolnostima, ali sad ju je to samo užasavalo. Pitala se hoće li Matthew Canfield razumjeti. Ali nije važno. Sad je bio trenutak za Zurich. Napusti krevet uzevši papire i krenu prema vratima. Janet je za stolom pisala pisma. Canfield je sjedio i nervozno čitao novine. Oboje su se prenerazili kad je Elizabeth ušla. »Znate li što je to Versailleski ugovor?« upita ga. »Restrikcije, reparacijske obveze.« »Znam koliko i prosječan čovjek, čini mi se.« »Znate li što je to Dawesov plan? Dokument koji je daleko od savršenstva?« »Mislio sam da on omogućuje preživljavanje uz reparacije.« »Samo neko vrijeme. Stvorili su ga političari kojima su bila potrebna privremena rješenja. Ekonomski, on je katastrofa. Nigdje u njemu nema nekih konačnih brojki. Kad bi se dale konačne brojke, njemačka industrija koja plaća račun morala bi propasti.« »Na što ciljate?« »Izdržite sa mnom još dvije minute. Želim da razumijete... Znate li tko se brine za izvršavanje Versailleskog ugovora? Čiji je glas najjači u odlukama prema Dawesovom planu? Tko na kraju iznutra nadzire njemačku privredu?« Canfield spusti novine na pod. »Da, neki komitet.« »Saveznička kontrolna komisija.« »Na što smjerate?« Canfield se iskobelja iz stolice. »Na ono

što već naslućujete. Tri pripadnika skupine iz Ziiricha članovi su Savezničke kontrolne komisije. Ti ljudi izvršitelji su Versailleskog ugovora. Djelujući zajedno, ljudi iz Zuricha mogu doslovce manipulirati njemačkom privredom. To su vodeći industrijalci iz najvažnijih zemalja sa sjevera, zapada i jugozapada. A s njima su još neki od najutjecajnijih njemačkih novčara. Vučje krdo. Oni će se pobrinuti da snage koje djeluju u Njemačkoj krenu ususret sudaru. Kad se eksplozija dogodi a ona se mora dogoditi oni će pokupiti komade. Da bi se upotpunio taj... majstorski naum, potrebna im je još samo politička snaga za operacije. Povjerujte mi ako vam kažem da su je već pronašli. S Adolfom Hitlerom i nacistima... S mojim sinom, Ulsterom Stewartom Scarlettom.« 329 »Bože!« Canfieldov glas jedva se čuo, dok je zurio u Elizabeth. Nije posve razumio pojedinosti njezina objašnjenja, ali shvatio je posljedice. »Vrijeme je za odlazak u Švicarsku, gospodine Canfield.« Postavljat će pitanja dok bude putovao. Svi kablogrami bili su na engleskome i, osim imena i adresa primalaca, identični. U svakoj kompaniji ili korporaciji kojoj su bili upućeni, primatelji su bili ljudi na najvišim položajima. Vodilo se računa o vremenskim zonama; svaki će kablogram prispjeti do odredišta u ponedjeljak u podne; svaki će biti uručen osobno i uz potpis primatelja. Elizabeth Scarlatti željela je pismene potvrde tih uglednih korporacija. Željela je da primatelji shvate kako je riječ prije svega o poslu. Kablogrami su glasili: POSREDSTVOM POKOJNOG MARKIZA DE BERTHOLDEA INDUSTRIJE SCARLATTI KOJE PREDSTAVLJA SAMO POTPISANA OBAVIJEŠTENE SU O VAŠOJ KONSOLIDACIJI STOP KAO JEDINA PREDSTAVNICA SCARLATTIJA POTPISANA VJERUJE KAKO POSTOJE PODRUČJA ZAJEDNIČKOG INTERESA STOP SREDSTVA SCARLATTIJA MOGU VAM BITI STAVLJENA NA RASPOLAGANJE UZ ODREĐENE UVJETE STOP POTPISANA ĆE STIĆI U ZURICH DVA TJEDNA OD DANAS 3. STUDENOGA U DEVET NAVEČER STOP KONFERENCIJA ĆE BITI ODRŽANA U FALKE HAUSU ELIZABETH WYCKHAM SCARLATTI 331 Na brzojavke je uslijedilo trinaest reakcija, na različitim jezicima, ali svima je nešto bilo zajedničko. Strah. Četrnaesta reakcija zbila se u apartmanu Heinricha Kroegera u Madridu, u hotelu Emperador. »Neću to! To se ne može dogoditi! Svi će oni biti mrtvi! Mrtvi! Mrtvi! Upozorio sam je! Bit će mrtvi! Svi ti prokletnici! Mrtvi. Moja naredba odlazi večeras! Odmah!« Charles Pennington, kojemu je Ludendorff namijenio ulogu Kroegerova tjelesnog čuvara, stajao je na drugoj strani sobe i zurio u crvenkaste, lepezaste zrake španjolskog sunca. »Sjajno! Jednostavno

sjajno!... Ne budi glup.« Nije volio gledati u Heinricha Kroegera. I kad je bilo smireno, to skrpljeno lice bilo je dovoljno odbojno. Kad bi se razbjesnio, bilo je nepodnošljivo. A sad je bilo crveno od bijesa. »Nemoj mi reći...« »Prestani!« Pennington zapazi da Kroeger i dalje stišće u šaci brzojavku Howarda Thorntona, koja je najavljivala konferenciju u Zurichu. »Kakve to veze ima s tobom? S bilo kim od nas?« Pennington je prethodno otvorio omot i pročitao poruku zato što, kako je objasnio Kroegeru, nije znao kad će se on vratiti sa sastanka s papinskim predstavnikom. Poruka je mogla biti hitna. Ali nije priznao Kroegeru kako mu je Ludendorff naredio da prati sva pisma i telefonske razgovore koje ta životinja bude primala. Za nj je to bilo zadovoljstvo. »Ne želimo da itko više bude u to umiješan. Ne možemo podnijeti više nikoga! Ne možemo! Zurich će pasti u paniku. Pobjeći će!« »Svi su već primili kablograme. Ako Zurich želi pobjeći, nećeš ih moći zaustaviti. Uz to, ova je Scarlatti lukava mačka, ako je to ona na koju mislim. Ima milijune... Sreća za nas što se ona želi pridružiti. Nisam osobito cijenio Bertholdea, toga smrdljivog francuskog Zidova, vjerojatno manje nego ti. Ali ako je on sve ovo povukao, skidam mu šešir. U svakom slučaju, ponavljam, kakve to veze ima s tobom?« Heinrich Kroeger zabuljio se u toga dotjeranog, ženskastog Engleza koji je upravo povukao rukave košulje kako bi uredno virila ispod kaputa. Crvenocrne kopče isticale su se na svijetloplavoj tkanini košulje. Kroeger je znao da izgled u tom slučaju vara. Kao i vrlo društveni Boothrovd, i Pennington je bio ubojica koji se emocionalno hranio svojim nedjelima. Visoko ga je cijenio Hitler, a još više Joseph Goebbels. Kroeger se ipak odlučio. Nije mogao riskirati! »Taj sastanak neće se održati. Bit će ubijena. Organizirat ću njezinu smrt.« »Onda te moram podsjetiti da takva odluka mora biti multilateralna. Ne možeš je donijeti sam... A mislim da se nitko drugi neće s tobom suglasiti.« »Nisi ovdje da mi kazuješ što moram učiniti!« »Da, ali ja sam... Upute sam dobio od Ludendorffa. A on, naravno, zna za poruku koju si dobio od Thorntona. Brzojavio sam mu to prije nekoliko sati.« Pennington nehajno pogleda uru. »Idem na večeru... Iskreno rečeno, radije bih jeo sam, ali ako insistiraš da mi se pridružiš, podnijet ću to.« »Mali pederu! Mogao bih ti slomiti taj prokleti vrat!« Pennington se nakostriješi. Znao je da je Kroeger nenaoružan, jer mu je revolver ležao na stolu u spavaonici. To je bio povod kušnji. Mogao bi ga ubiti posluživši se pritom brzojavkom kao dokazom da je Kroeger bio nepokoran. Ali onda bi imao posla sa španjolskim vlastima, pa bi se morao na brzinu izgubiti. A Kroeger je ovdje morao nešto obaviti. Čudno, koliko je u to bio upleten Thornton. »To je moguće, naravno. Ali,

mogli bismo jedan drugoga uništiti na bezbroj načina, nar ne?« Pennington izvuče mali prištolj iz kese na grudima. »Na primjer, mogao bih ti ovog trenutka ispaliti metak u usta... Ali neću to učiniti iako me izazivaš, jer je poredak važniji od nas obojice. Morao bih odgovarati za ono što sam učinio i bio bih kažnjen smrću, bez sumnje. Ti ćeš biti ustrijeljen samo ako uzmeš stvari u svoje ruke.« »Ne poznaješ ti tu Scarletticu, Penningtone. Ja je poznajem!« Kako je mogla doznati za Bertholdea? Sto je od njega prethodno čula? »Naravno, vi ste stari prijatelji.« Englez maknu oružje i nasmija se. Kako! Kako? Ne bi se usudila izazvati ga! Jedino što je cijenila bilo je ime Scarlatti, njihovo nasljedstvo, njihova budućnost. Bez sumnje, znala je da ih kani istrijebiti! Kako! Zašto? »Toj ženi ne može se vjerovati! Njoj se ne može vjerovati!« Charles Pennington povuče rukave blejzera kako bi mu ramena pravilno legla, a tkanina prikrila ispupčenje futrole. Krenu prema vratima pomišljajući na jelo. »Zaista, Heinrich?... Može li se ikome od nas?« Englez zatvori vrata, ostavljajući iza sebe vonj parfema Yardley. Heinrich Kroeger izravna papir brzojavke koju je dotad gužvao u ruci. Thorntona je zahvatila panika. Preostaloj trinaestorici iz Zuricha Scarlatti je poslala istovjetan kablogram. Ali nitko osim Thorntona nije znao tko je on zapravo. Kroeger se morao kretati brzo. Pennington nije lagao. Bit će ustrijeljen ako naredi Elizabethino smaknuće. Ali to nije isključivalo mogućnost da se takva naredba izda nakon Zuricha. Štoviše, nakon Zuricha ona će biti neizbježna. No, prije toga, valjalo je srediti pitanje Thorntonova zemljišta. Objasnio je Thorntonu da bi radi vlastite sigurnosti na to morao pristati. Preplašeni Thornton nije se protivio, a onaj glupi papinski predstavnik radio je točno što je on htio. Za slavu Isusovu i radi zadavanja još jednog udarca bezbožnom komunizmu. Transfer novca i vlasništva obavit će se ovog tjedna. Thornton šalje svog odvjetnika iz San Francisca kako bi potpisom potvrdio dogovoreno. Čim zemljište postane njegovo, Heinrich Kroeger naredit će smrtnu presudu koju nitko neće moći osporiti. A kad život onog nesposobnjakovića bude ugašen, Heinrich Kroeger bit će slobodan. Postat će svjetionikom Novog poretka. Nitko neće znati da je Ulster Scarlett postojao. Osim jedne osobe. Suočit će se s njom u Zurichu. I ubit će je u Zurichu. Limuzina veleposlanstva uspinjala se uz brežuljak prema džordžijanskoj građevini u Fairfaxu, u državi Virginiji. Bila je to elegantna rezidencija Ericha Rheinharta, atašea Weimarske republike i nećaka jedinoga carskog generala koji se opredijelio za radikalni nacistički pokret. Uostalom, svojim uvjerenjima i sam je bio nacist. Dobro odjeveni muškarac s navoštenim brkovima iziđe sa stražnjeg sjedala i

pristupi zgradi. Zagledao se u gizdavo pročelje. »Ljupka kuća.« »Drago mi je što to čujem, Poole«, reče nasmiješeni Rheinhart čovjeku tvrtke Bertholde et Fils. Njih dvojica uđoše u kuću i Erich Rheinhart povede gosta u knjigama prekriveni ugao dnevnog boravka. Pokaza Pooleu stolicu, a zatim ode do ormara i izvadi dvije čaše i bocu viskija. »Prijeđimo na posao. Prevalili ste tri tisuće milja po užasnom vremenu za prekooceansko putovanje. Kažete mi da ste došli zbog mene. To mi laska, naravno, ali što ja mogu...« »Tko je naredio da Bertholde bude ubijen?« upita prijeko Poole. Erich Rheinhart iznenadio se. Zgrbi podstavljena ramena, odloži čašu na stolić i podiže ruke, s dlanovima uvis. Progovori tiho, očito zaprepašten. »Dragi čovječe, zašto mislite da ja imam s tim veze? Hoću reći posve iskreno da vi imate pogrešne predodžbe o meni ili vam je možda potreban dulji odmor.« »Labishe ga ne bi ubio da mu to nije bilo naređeno. Naredbu je morao dati samo netko tko je strahovito važan.« »Pa, za početak, ja nisam uopće važan, i drugo, ne bih za to imao razloga. Cijenio sam tog Francuza.« »Vi ste ga jedva poznavali.« Rheinhart se nasmija. »Vrlo dobro... To je jedan razlog manje...« »Nisam mislio na vas osobno. Pitao sam tko je to učinio i zašto.« Poole je iznevjerio svoju uobičajenu hladnokrvnost i imao je za to razloga. Ako Poole ima pravo, ovaj naduti Prus drži ključeve, i on ga neće pustiti dok ne otkrije. Mora ga pritisnuti da se približi istini, a da se sam ipak ne oda. »Je li Bertholde znao nešto što vi ostali niste htjeli da on dozna?« »Sad i izazivate.« »Je li znao?« »Jacques Bertholde bio je naš kontakt u Londonu! Uživao je u Engleskoj jedinstven položaj koji ga je približavao diplomatskom imunitetu. Njegov utjecaj osjećao se među industrijskim elitama u desetak zemalja. Njegova smrt za nas je veliki gubitak! Kako se usuđujete pretpostavljati da bi itko od nas bio upleten!« »Zanimljivo, niste mi odgovorili na pitanje.« Poole je bio izvan sebe. »Je li on znao nešto što bi ljudi u Miinchenu mogli držati opasnim?« »Ako i jest, ja nemam pojma što bi to moglo biti!« Ali Poole je znao. Možda je on bio jedini koji zna. Kad bi sanio mogao biti siguran. »Molio bih još jedno piće. Oprostite mi što sam toliko žestok.« Nasmiješi se, a Rheinhart se nasmija. »Vi ste nemogući. Dajte mi čašu... Jeste li zadovoljni?« Nijemac ode do ormarića s pićima i natoči u čašu. »Prevalili ste tri tisuće milja ni zbog čega. Vama je to doista bilo loše putovanje.« Poole slegnu ramenima. Bio je navikao na putovanja — dobra kao i loša. Bertholde i onaj njegov čudni prijatelj, nakazni Heinrich Kroeger, naredili su mu prije jedva šest mjeseci da otputuje preko oceana. Naredbe koje je primio bile su jednostavne. Pronaći Janet i otkriti što je doznala od stare Scarlattice. Zakazao je. Omeo ga je onaj Canfield. Spriječio je to

onaj uslužni lakaj, trgovački putnik i istovremeno pratitelj. Ali ostale naredbe je izvršio. Slijedio je bankara koji se zvao Cartwright. Ubio ga je, provalio u pretinac na željezničkoj postaji i odande uzeo bankarovo utanačenje s Elizabeth Scarlatti. Tada je doznao istinu o identitetu Heinricha Kroegera. Sin Elizabeth Scarlatti trebao je saveznika i našao ga u Jacquesu Bertholdeu. Kao uzvrat za to dragocjeno prijateljstvo, Ulster Scarlett je naredio da Bertholde bude ubijen. Onaj fanatičar naredio je smrt čovjeka koji je za nj učinio sve moguće. On, Poole, osvetit će to užasno umorstvo. Ali prije toga morat će potvrditi istinu koju je slutio. Da ni nacistički lideri ni ljudi u Zurichu nisu znali tko je Kroeger. Ako je to bio slučaj, onda je Kroeger dao umoriti Bertholdea da sačuva tajnu svog identiteta. Otkriće bi moglo pokretu odnijeti milijune. Miinchenski bi nacisti to odmah shvatili, ako bi išta shvatili. Erich Rheinhart nadnese se nad Poolea. »Novčić za vaše misli, dragi prijatelju? Evo viskija. Ništa mi ne govorite.« »Oh?„. Da, Erich, putovanje je bilo neugodno. U pravu ste.« Poole zabaci glavu, sklopi oči i protrlja čelo. Rheinhart se vratio u stolicu. »Odmor vam je prijeko potreban... Znate li što mislim? Mislim da imate pravo. Mislim da je neka prokleta budala to zaista naredila.« Poole otvori oči, zapanjen Rheinhartovim riječima. »Ja! Mislim da je vaše stajalište ispravno. To mora prestati!... Strasser se bori protiv Hitlera i Ludendorffa, Erhart bjesni kao da je poludio. Napad! Napad! Kindorf vrišti u Ruhru. Jodl izdaje Crnu vojsku u Bavarskoj, Graefe pravi nered na sjeveru. Pa i moj stric, slavni Wilhelm Rheinhart, pravi od sebe budalu. Dok on govori, čujem čak u Americi kako mu se smiju. Kažem vam, razbijeni smo u desetak frakcija. Kao da smo vukovi koji skaču jedan drugome za vratove. Nećemo učiniti baš ništa! Ako to ne prestane ništa!« Erich Rheinhart nije prikrivao svoj bijes. Nije mu ni bilo stalo. Ponovo se diže. »Ono što je najgluplje, to je i najočitije! Moglo bi se dogoditi da izgubimo ljude u Zurichu. Ako se među sobom ne možemo složiti, što mislite koliko će još dugo oni ostati s nama? Kažem vam, njih ne zanima tko će idućeg tjedna imati prevlast u Reichstagu. Ne bi dali niti jednu Reichsmarku za slavu nove Njemačke. Ili za ambicije bilo koje nacije. Zahvaljujući svome bogatstvu, oni su iznad političkih ograničenja. S nama su samo zbog jednog razloga njihove vlastite moći. Ako im pružimo i najmanji dokaz da nismo ono za što se izdajemo, da nismo snaga novog poretka koji nastaje u Njemačkoj, ostavit će nas. Ostavit će nas bez ičega! Čak i Nijemci među njima!« Rheinhartovo se bjesnilo sleglo. Pokušao se nasmiješiti, ali je samo ispraznio čašu i krenuo do ormarića s pićima. Kad bi samo Poole mogao biti siguran. »Shvaćam«, reče on ispod glasa. »Ja. Vjerujem da shvaćate. Radili ste

mnogo i teško s Bertholdeom. Izveli ste mnogo toga...« Okrenu se i suoči s Pooleom. »To je ono što mislim. Zbog ovih unutarnjih prepirki možemo izgubiti sve oko čega smo se trudili. Ono što su načinili Funke, Bertholde, von Schnitzler, Thvssen, čak i Kroeger, bit će izbrisano ako se ne složimo. Moramo stati ujedinjeni iza jednoga ili dvojice prihvatljivih vođa...« To je to! To je bio znak. Poole je sad bio siguran. Rheinhart je spomenuo ime! Kroeger! »Možda, Erich, ali iza koga?« Hoće li Rheinhart ponovo izgovoriti isto ime? Nije moguće, jer Kroeger nije Nijemac. No bi li mogao navesti Rheinharta da ga spomene, samo to ime, još jedanput, a da se pritom ne izda koliko ga to zanima? 339 »Strasser, možda. On je jak i privlačan. Ludendorff je, naravno, nacionalni junak, ali sad je već star. Ali pripazite, Poole, na onoga Hitlera! Jeste li pročitali zapisnike munchenskog suđenja?« »Nisam. Bih li trebao?« »Da! On je sav naelektriziran! Silan govornik! I trezven, uz to.« »Ima mnogo neprijatelja. Javno istupanje zabranjeno mu je u pola njemačkih općina.« »To su neizbježnosti na usponu do vlasti. Zabrane će biti poništene. Pobrinut ćemo se za to.« Dok je Rheinhart govorio, Poole ga je pozorno motrio. »Hitler je Kroegerov prijatelj, zar ne?« »Ach! Zar ne biste i vi bili? Kroeger raspolaže milijunima! Zahvaljujući Kroegeru Hitler ima automobil, vozača i dvorac u Berchtesgadenu, sam Bog zna što još. Valjda ne mislite da ih je nabavio svojim autorskim honorarima? To je vrlo zanimljivo. Prošle godine Hitler je prijavio dohodak s kojim jamačno ne bi mogao kupiti ni dvije gume za svoj Mercedes.« Rheinhart se nasmija. »Na sreću, uspjeli smo obustaviti istragu u Miinchenu. Da, Kroeger koristi Hitleru.« Poole je sad bio apsolutno siguran. Ljudi u Zurichu nisu znali tko je Heinrich Kroeger! »Erich, moram poći. Može li me vaš vozač prebaciti do Washingonta?« »Naravno, dragi prijatelju.« Poole otvori vrata sobe u hotelu Ambassador. Čuvši zvuk ključa, čovjek u sobi ustade. »Oh, to ste vi, Bush.« »Kablogram iz Londona, gospodine Poole. Mislio sam kako bi bilo bolje da se poslužim vlakom nego da telefoniram.« Dodade papir Pooleu. Poole otvori omot i izvuče poruku. Pročita je. VOJVOTKINJA NAPUSTILA LONDON STOP UTVRĐENA DESTINACIJA ŽENEVA STOP GLASINE O KONFERENCIJI U ZURICHU STOP POŠALJITE UPUTE PARIŠKOM UREDU Poole ugrize svoju aristokratsku usnicu, zamalo se ozlijedivši u pokušaju da svlada bijes. »Vojvotkinja« je bilo kodno ime Elizabeth Scarlatti. Krenula je, dakle, u Ženevu. Tek stotinu deset milja daleko od Ziiricha. Nije to turističko putovanje, još jedna etapa u kretanju ožalošćene majke. Ono čega se Jacques Bertholde plašio — zavjera i protuzavjera sad se počelo događati. Elizabeth Scarlati i njezin sin

»Heinrich Kroeger« sad su počeli djelovati. Odvojeno ili zajedno, tko bi to znao? Poole se odluči. fl »Pošaljite sljedeću poruku pariškom uredu: 'Uklonite ! vojvotkinju s tržišta. Njezinu ponudu treba smjesta skinuti s j našeg popisa. Ponavljam, uklonite vojvotkinju.'« Poole otpusti tekliča i uputi se do telefona. Morao je smjesta obaviti rezervaciju. Morao je krenuti u Ziirich. Neće biti nikakve konferencije. Spriječit će je. Ubit će majku i raskrinkati sina ubojicu! A onda će i Kroeger biti ubijen, vrlo brzo! ' To je bilo najmanje što je mogao učiniti za Bertholdea. (G) P 41 Vlak je kloparao preko starog mosta nad rijekom Rhoneom, a onda prema ženevskoj postaji. Elizabeth Scarlatti sjedila je u svom odjeljku i zagledala se najprije u teglenice na rijeci, zatim u strme obale i napokon u velike kolodvorske prostore. Ženeva je čista. Djelovala je uglačno, prikrivajući tako činjenicu da su mnogoborjne nacije i tisuće poslovnih gorostasa koristili taj neutralni grad da u njemu ukrste svoje sukobljene interese. Kad se vlak približio gradu, ona pomisli da netko poput nje pripada Ženevi. Ili, možda, da Ženeva pripada nekome poput nje. Promotri prtljagu poslaganu preko puta. U jednom kovčegu bila je potrebna odjeća, a tri manje torbe bijahu nakrcane papirima. Papirima koji su sadržavali barem tisuću zaključaka i jednako toliko smrtonosnih oružja. U podacima su pobrojana sva bogatstva svakog pojedinca skupine iz Ziiricha. Sve što je itko od njih posjedovao. Dodatni podaci očekivali su je u Ženevi. Ali to je bila druga vrsta oružja, koje se nije razlikovalo od Knjige sudnjeg dana. U Ženevi ju je očekivalo ono što bi moglo značiti potpunu propast interesa Scarlattijevih. Legalno utvrđena vrijednost svega što je bilo u posjedu industrija Scarlatti. A ono što je te izvještaje činilo smrtonosnima, bila je njezina mogućnost manevra. Nasuprot svakom podatku o bogatstvu bila je naznačena mogućnost kupnje. Sve te mogućnosti bijahu izražene vrlo izričito i mogle su se ostvariti jednom njezinom brzojavkom odvjetnicima. I to bi se moglo dogoditi. Uz svaki podatak o bogatstvu slijedila su ne uobičajena dva stupca o procijenjenoj vrijednosti i prodajnoj vrijednosti nego tri stupca. U trećem stupcu bili su podaci o mogućem popustu u slučaju kupnje za gotovinu, koji bi svakom transakcijom kupcu jamčili pravo malo bogatstvo. Svaki taj podatak bio je ujedno i mandat za prodaju koji je bio obvezan. Bila su to područja visokih financija, u kojima se kroz bankarske dosjetke redovito dolazilo do onoga što je temelj svake ekonomske inicijative. Profit. Elizabeth je računala na još nešto. Bilo je to suprotno njezinim ostalim uputama, ali i to je bilo uračunato. U njezinim zapečaćenim naredbama poslanim preko Atlantika nalazila se i izričita odredba da svaki takav ugovor a na

izvršenju tog zadatka radile su cijele skupine službenika u dvanaestosatnim smjenama dan i noć mora biti ostvaren samo u najvećoj tajnosti i samo uz pomoć onih koji su imali ovlasti da se bave velikim financijskim pothvatima. Zajamčeni dobitak sve je oslobađao mogućih optužbi za neodgovornost. Svaki od onih koji se budu time bavili postat će junak u vlastitim očima i u očima njegova ekonomskog okruženja. Ali cijena toga bila je potpuna tajnost, sve dok odluka ne bude ostvarena. Nagrade su bile nalik cijeni. Milijunaši, trgovački kneževi i bankari iz New Yorka, Chicaga, Los Angelesa i Palm Beacha našli su se u konferencijskim dvoranama licem u lice s predstavnicima jedne od najuglednijih newyorških odvjetničkih tvrtki. Govorilo se tiho i pogledi su odavali upućenost. Dogodila su se financijska umorstva. Potpisi su bili stavljeni. Naravno, to se moralo dogoditi. Neočekivani veliki dobici vode k oduševljenju, a oduševljenje ne ide zajedno s tajnošću. Počela su govoriti dvojica ili trojica. Onda četvorica. Ali ne više njih. To je bila cijena. Uslijedili su telefonski pozivi, gotovo ni jedan iz ureda, zamalo svi iz tihe povučenosti knjižnica ili radnih soba. Većina ih je obavljena noću pod udobnim osvjetljenjem stolnih svjetiljki i uz dobar viski nadomak ruke, načinjen prije Volsteadove prohibicijske ere. U najvišim gospodarskim krugovima proširile su se glasine kako se nešto vrlo neobično događa medu Scarlattijevima. To je bilo dovoljno. Elizabeth je znala da će to biti dovoljno. Naposljetku, to je bila ta cijena... I glasine su dospjele do ljudi u Ziirichu. Matthew Canfield protegnu se preko sjedala u svom odjeljku, nogu ispruženih preko svoga kovčega, sa stopalima koja su se odupirala o naslon sjedala preko puta. I on je kroz prozor promatrao Ženevu kojoj su se približavali. Upravo je popušio jednu od svojih tankih cigara, a dim se još povlačio u slojevima iznad njegove glave, u nepomičnom zraku male prostorije. Pomislio je kako bi bilo da otvori prozor, ali je bio odviše potišten da bi se pomaknuo. Prošla su dva tjedna od dana kad je Elizabethi Scarlatti dao jednomjesečni rok. Četrnaest dana kaosa koji su postajali nepodnošljivi kad bi samo pomislio koliko je nekoristan. Više negoli nekoristan, potpuno jalov. Nije mogao učiniti ništa, a ništa se od njega nije ni očekivalo. Elizabeth nije više željela da on s njom »prisno surađuje«. Nije željela da itko surađuje s njom prisno ili bilo kako drukčije. Ona je sve radila sama. Kao kakav zlovoljni vladarski orao, kružila je osamljena beskrajnim prostorima svojih nebesa. Najzahtjevniji zadatak što je preda nj postavljen bila je nabavka uredskog pribora araka papira, olovaka, bilježnica i zamalo bezbroj kutija sa spajalicama. Čak ga je i izdavač Thomas Ogilvie odbio primiti, očito po Elizabethinim uputama. 347 Canfield se osjećao

otpuštenim, zato što ga je otpustila Elizabeth. Čak se i Janet spram njega odnosila osorno, ispričavajući se doduše zbog takva svog postupka, ali ipak ustrajući na njemu. Počeo je shvaćati što se dogodilo. Odnosili su se spram njega kao da je obična kurva. Prodao im se, njegove su usluge iskorištene i za njih je plaćen. Sad im je mogao koristiti još veoma malo. Bude li im potreban, ponovo će ga imati, kao i svaku drugu kurvu. Sad je mnogo bolje shvatio kako se Janet svojedobno osjećala. Je li s Janet sve završeno? Može li s njom sve biti završeno? Uvjeravao je sebe da ne može. To mu je uostalom i sama rekla. Zahtijevala je da bude dovoljno jak za oboje, no nije li pritom sebe dovodila u zabludu, puštajući da on plati sve? Poče se pitati koliko je uopće sposoban za prosudbe. Ulijenio se i ta unutarnja hrda izazivala je u njemu strah. Sto je učinio? Može li to popraviti? Djelovao je u svijetu koji nije mogao razumjeti. Izuzimajući Janet. Ni ona nije pripadala tom svijetu. Pripadala je njemu. Morala je! Iznad vagona začu se dvaput piskavi zvuk sirene, a kočnice počeše strugati po kotačima. Vlak je ulazio u ženevski kolodvor; Canfield začu kako Elizabeth kuca o pregradu medu dvama odjeljcima. To ga je kucanje razljutilo. Kao da nestrpljivi gospodar poziva svoga slugu. Tako je i bilo. »Pobrinut ću se za ovu, vi uzmite ostale dvije torbe. Nosači će ponijeti ostalo.« Canfield prenese naredbu nosaču, uze dvije torbe i pođe s Elizabethom. Kako se morao punih ruku gurati kroz tijesni hodnik, zaostao je malo za Elizabethom kad se spustio niz metalne stepenice i krenuo za njom po betonskom peronu do središta kolodvora. Zahvaljujući tim torbama ostali su živi minutu kasnije. 348 U prvi mah pričinilo mu se to tek kao tamna mrlja u krajičku oka. Zatim začu jecanje više putnika iza sebe. Onda vrisku. Napokon je ugledao. S desna se pojavila golema dizalica za prijenos tereta, s velikom čeličnom vilicom za podizanje sanduka. Taj komad metala kretao se oko četiri stope iznad tla i podsjećao je na nekakvu ružnu i nesrazmjerno veliku britvu. Kad je čudovište krenulo ravno na njih, Canfield poskoči naprijed, obgrli Elizabeth desnom rukom i, što gurajući što vukući je, izmaknu žrtvu mamutskoj čeličnoj kljovi. Ona udari postrance u vagon, manje od jedne stope od njihovih tijela. Svjetina je počela histerizirati. Nije bilo jasno je li tko ozlijeđen ili čak mrtav. Nosači su počeli juriti amotamo, peronom su odjekivali povici i vriskovi. Elizabeth, gotovo bez daha, procijedi u Canfieldovo uho: »Torbe! Imate li torbe?« Na svoje zaprepaštenje Canfield utvrdi da jednu torbu drži i dalje u lijevoj ruci. Bio je stisnut između Elizabethinih leđa i vagona. Ali torbu koju je bio držao desnom rukom ispustio je negdje. »Imam jednu. Druga je nestala.« »Pronađite je!« »Za ime božje!« »Pronađite je, šašavče!« Canfield se poče gurati

kroz svjetinu ispred njih. Poče pogledom tražiti po tlu i doista ugleda kožnatu torbu. Preko nje su bili prešli teški prednji kotači dizalice. Zgnječili su je, ali je torba još bila čitava. Probijao se pognut, u visini ljudskih trbuha, a onda ispruži ruku. U isti čas pruži se prema zgnječenoj torbi još jedna ruka, debela i neuobičajeno krupna. Bila je u rukavu od tvida. Rukav je pripadao ženskom ogrtaču. Canfield se još malo pogura, prihvati kožu prstima i poče torbu odgurivati prema naprijed. Nagonski, u šumi hlača i ogrtača, zgrabi zapešće one debele ruke i podiže pogled. Ugledao je lice snažnih vilica, sagnuto u slijepom bijesu. Canfieldu je bilo nezaboravno, podsjetilo ga je na ono ogavno crvenocrno predvorje četiri tisuće milja daleko. Bila je to Hannah, Janetina domaćica! Pogledi im se susretoše. Ženinu željeznosivu glavu prekrivao je tamnozeleni tirolski šešir koji je još više isticao debljinu lica. Njezino golemo tijelo bilo je zgrbljeno, ružno i prijeteće. Zahvaljujući svojoj golemoj snazi, ona istrgnu ruku iz Canfieldova stiska, odmah potom gurnu ga pod dizalicu, medu ostala tijela. Izgubi se istog časa u gomili koja se kretala kolodvorom. Canfield se podiže, pritišćući čvrsto torbu pod rukom. Osvrnu se za njom, ali je nije mogao ugledati. Ostade časak na mjestu, dok su se oko njega gurali izbezumljeni ljudi. Probio se do Elizabethe. »Odvedite me odavde. Brzo!« Krenuše niz peron. Elizabeth ga se pridržavala lijevom rukom, s više snage nego što bi je u nje mogao zamisliti. Stiskala ga je tako da ga je to zaboljelo. Izvukoše se iz uzbuđene gomile. »Počelo je.« Izrekla je to gledajući ravno naprijed. Ušli su u napučeni prostor ispod kupole. Canfield se neprekidno osvrtao, pokušavajući u gomili otkriti nešto različito one oči, ono tijelo, nekoga tko čeka. Debelu ženu s tirolskim šeširom. Dođoše do južnog ulaza na Eisenbahn Platzu, pred kojim je čekao niz taksija. Canfield gurnu Elizabeth od prvog vozila. To ju je zbunilo. Htjela je odmah krenuti odavde. »Prtljagu će poslati za nama.« Nije joj odgovorio. Umjesto toga gurnuo ju je prema drugim kolima, a onda, na njezino sve veće zaprepaštenje, dade znak trećem taksistu. Zatvori za njima vrata i promotri zgnječenu skupu torbu marke Mark Cross. Zamislio je napuhano lice debele žene, iskrivljeno mržnjom. Ako je postojao ženski arhandeo tmine, to je bila ona. Reče vozaču ime hotela. »17 n'y a plus de bagage, monsieur?« »Ne, nema više prtljage. Prispjet će za nama«, odgovori Elizabeth na engleskom. Starica je upravo proživjela nešto užasno, pa je odlučio da joj Hannah ne smije biti spomenuta dok se voze prema hotelu. Neka se ondje sabere. No, upitao se kome je više potreban mir njemu ili Elizabethi. Ruke su mu drhtale. Promotri Elizabeth, koja je i dalje zurila ispred sebe. Ali nije vidjela ništa osim onoga što bi i svatko drugi vidio.

»Jeste li dobro?« Cijelu minutu nije mu odgovorila. »Gospodine Canfield, pred vama je golema odgovornost.« »Ne znam što mislite.« Okrenu se i pogleda ga. Nije više bilo veličine, uzvišene nadmoći. »Ne dopustite dame ubiju, gospodine Canfield. Ne dopustite to sada. Neka pričekaju do Zuricha... Nakon Ziiricha mogu učiniti sve što žele.« Elizabeth i Canfield proveli su tri dana i tri noći u hotelu 1} D'Accord. Canfield je izišao samo jedanput i tom prilikom ugledao i dvojicu koji su ga slijedili. Nisu ga pokušali zgrabiti i Canfield shvati i: đ'a je on kao cilj tako malo važan u usporedbi s onim glavnim, |: Elizabethom Scarlatti, da nisu htjeli riskirati intervenciju ženevske '" policije, koja je bila poznata po netrpeljivosti spram onih koji bi pokušali poremetiti delikatnu ravnotežu njihova neutralnog grada. Zahvaljujući svom iskustvu shvatio je da, počevši od onoga časa kad su se ti ljudi pojavili, može očekivati njihov napad, ne manje zlokoban od onoga na ženevskom kolodvoru. Rado bi poslao poruku Benu Revnoldsu. Ali nije mogao, znao je to dobro. Imao je naredbu da se mora držati daleko od Švicarske. Svoje izvještaje lišio je svih bitnih podataka. Elizabeth se za to pobrinula. Grupa dvadeset nije zamalo ništa znala o neposrednim prilikama i motivima onih koji su bili uključeni u događaje. Kad bi poslao hitan zahtjev za pomoći, morao bi to objasniti, barem djelomice, a to bi odmah ponukalo veleposlanstvo da se uplete. Revnodls ne bi čekao formalnosti. Zgrabio bi Canfielda i učinio ga nedostupnim. Posljedice su bile predvidive. Bez njega, Elizabeth ne bi imala izgleda da će se ikada domoći Ziiricha. Scarlett bi je ubio već u Zenevi. A naredni cilj bila bi Janet u Londonu. Nije mogla beskonačno boraviti u Savovu. Derek se ne bi mogao bez kraja i konca brinuti za njezinu sigurnost. Ona bi naposljetku morala otići ili, ako ne bi, Derek bi izgubio živce i postao nesmotren. I ona bi bila ubijena. Tu su još bili Chancellor Drew, njegova žena i sedmero djece. Oni bi imali stotinu razloga da odu iz onoga kanadskog pribježišta, a onda bi bili masakrirani. Pobjednik bi bio Ulster Stewart Scarlett. Na pomisao o Scarlettu, Canfield je odmah zaključio koliko je još bijesa ostalo u njemu. Zamalo onoliko koliko je u njemu bilo straha i potištenosti. Zamalo. Ode do salona koji je Elizabeth pretvorila u radnu sobu. Pisala je za najvećim stolom. »Sjećate li se kućedomaćice vašeg sina?« upita je. Elizabeth odloži olovku. Bio je to znak trenutačne ljubaznosti, a ne brige. »Da, vidjela sam je nekoliko puta prilikom svojih posjeta.« »Odakle je ona?« »Koliko se sjećam, Ulster ju je doveo iz Europe. Vodila je neku kuću za lovce u... južnoj Njemačkoj.« Elizabeth pogleda računovođu. »Zašto pitate?« Mnogo godina kasnije Canfield bi možda pomislio da je povod onome što je tad učinio bio pokušaj da

pronađe riječi kojima bi Elzabethi objasnio kako se Hannah upravo nalazi u Zenevi. Upravo tog trenutka fizički se pomaknuo s jednoga na drugo mjesto. I tako stao između Elizabethe i prozora. Sjećanje na to pratit će ga dok je živ. Staklo je prsnulo i on osjeti strahovit bol u lijevom ramenu, poput kakva nezadrživog uboda. Kao da je bol osjetio prije nego što je shvatio da se staklo lomi. Udarac je bio tako snažan da se Canfield zaokrenuo i pao na stol, razasuvši papire i srušivši svjetiljku na pod. Uslijedio je drugi i treći hitac. Canfield se u panici baci ustranu i povuče Elizabeth na pod. Meci su probušili drvo stola u njegovoj neposrednoj blizini. Dok se mrlja krvi počela širiti po košulji, bol je postajao neizdrživ. Sve se dogodilo u pet sekundi. Elizabeth se stisnula uza zid. Osjetila je u isti mah stravu i zahvalnost. Pogleda računovođu koji je ležao ispred nje i pridržavao se za rame. Bila je uvjerena kako se bacio na nju da je zaštiti od hitaca. On to nikad nije porekao. »Jeste li teško ranjeni?« »Ne znam, ali boli kao sam vrag... Još nikad nisam bio pogođen metkom...« Teško je govorio. Elizabeth se pomaknu prema njemu. »Dovraga! Ne mičite se!« Podiže pogled i shvati da kroz prozor nije više mogao biti viđen. Oboje su bili zaštićeni od pogleda. »Slušajte, možete li otići do telefona? Puzite. Držite se uz pod!... Mislim da mi je potreban liječnik... Liječnik...« Izgubi svijest. Došao je k sebi pola sata kasnije. Ležao je na svome krevetu, a cijeli gornji dio lijeve strane grudnog koša bio je u zavoju koji ga je smetao. Mogao se jedva micati. Nejasno je zapazio oko sebe nekoliko ljudi. Kad mu se vid razbistrio primijeti Elizabeth kako sjedi u dnu kreveta i promatra ga. S njezine desne strane stajao je čovjek u ogrtaču, a iza njega policajac. Nad njim je s lijeve strane bio nagnut proćelavi čovjek u košulji, ozbiljna izgleda, očito liječnik. Obrati se Canfieldu, uz primjetan francuski naglasak. »Pomaknite lijevu ruku, molim vas.« Canfield učini to. »Pomaknite nogu, molim vas.« Učini i to. »Možete li pomaknuti glavu?« »Sto? Gdje?« »Mičite glavu naprijed i natrag. Nije to zabava.« Elizabeth je jamačno bila najsretnije stvorenje u krugu dvadeset milja oko hotela D'Accord. Čak se nasmiješila. Canfield pomaknu glavu naprijed i natrag. »Niste teže ranjeni.« Liječnik se uspravi. »Kao da ste razočarani«, primijeti računovođa. »Mogu li ga nešto upitati, Herr Doktor?« reče Švicarac koji je stajao uz Elizabeth. Liječnik odvrati svojim lomnim engleskim. »Da. Metak je prošao kroz tijelo.« Canfield nije bio u prilici da promisli kakve veze ima jedno s drugim. Javi se Elizabeth. »Već sam objasnila ovom gospodinu kako ste samo u mojoj pratnji dok obavljam svoje poslove. Potpuno smo zbunjeni onim što se dogodilo.« »Više bih volio da ovaj čovjek sam govori, madame.« »Proklet bio ako vam mogu

išta reći, gospodine...« Canfield umuknu. Ne bi imalo smisla da pravi od sebe budalu. Uostalom, potrebna mu je pomoć. »S druge strane, možda bih i mogao.« Pogleda liječnika koji je navlačio kaput. Švicarac je razumio. »Vrlo dobro. Pričekat ćemo.« »Gospodine Canfield, što biste još mogli dodati?« »Pratnju do Ziiricha.« Elizabeth je shvatila. Liječnik je otišao i Canfield osjeti da se može okrenuti na desnu stranu. Švicarski Geheimpolizist pristupi drugoj strani kreveta, kako bi mu bio bliže. »Sjedite, gospodine«. Čovjek privuče stolicu. »Ono što vam kanim reći pričinit će se glupim onomo tko, kao vi i ja, mora raditi za svoj kruh.« Računovođa mignu. »To je privatna stvar i ne tiče se nikoga izvan obitelji, izvan obiteljskih poslova, ali vi biste mogli pomoći... govori li vaš čovjek engleski?« Švicarac nakratko pogleda policajca u odori. »Ne, gospodine.« »Dobro. Kao što rekoh, mogli biste pomoći. Da vaš lijepi grad ostane čist... a i vi.« Švicarski Geheimpolizist primaknu stolicu još bliže. Bio je oduševljen. Došlo je i to popodne. Predvidjeli su sići do kolodvora četvrt sata prije polaska vlaka, pa su naručili limuzinu s vozačem. Hotel se već pobrinuo za vozne karte, pri čemu je glasno spomenuto prezime Scarlatti uz zahtjev za najboljim mogućim smještajem na tom kratkom putu do Zuricha. Prtljaga je poslana još prije jednog sata i sad je bila poslagana pred glavnim ulazom. Etikete su bile čitko ispisane uz oznaku odjeljka u vagonu, a služba koja je iznajmila limuzinu već je obavijestila nosače. Canfield pomisli da bi i najveća budala u Europi morala odgonetnuti kamo putuje Elizabeth Scarlatti. Od hotela do kolodvora trebalo im je oko dvanaest minuta. Pola sata prije polaska vlaka za Ziirich izišla je jedna stara gospoda, pod teškim crnim velom, u pratnji mlađeg muškarca s novim pustenim šeširom i sa zavojem oko lijeve ruke. Do ulaska u limuzinu pratila su ih dva pripadnika ženevske policije, s rukama na pištoljima u futroli. Nije bilo nikakva incidenta. Dvoje putnika dovezoše se do kolodvora i odmah potom uđoše u vlak. Kad je vlak krenuo iz postaje, kroz vrata za poslugu hotela D'Accord iziđe jedna druga starija žena u pratnji mlađeg muškarca koji je nosio obični šešir i imao lijevu ruku u zavoju, ali je zavoj bio prikriven kaputom. Stara gospođa bila je u odori pukovnice ženske službe Međunarodnoga crvenog križa, uključujući i službenu kapu. Vozač je također bio u službi Međunarodnoga crvenog križa. Njih dvoje smjestiše se na stražnje sjedalo i mladi čovjek zatvori vrata. Izvadi tanku cigaru iz celofanskog omota i naredi vozaču da krene. Dok je automobil prolazio tijesnim pristupnim putom, starica reče prijezirno: »Zaista, gospodine Canfield, morate li pušiti tu strahotu?« »To je u skladu sa Ženevskom konvencijom, gospođo. Zarobljenici

imaju pravo primati pakete od kuće.« 356 43 Dvadeset sedam milja daleko od Ziiricha leži grad Menziken. Ženevski vlak zaustavio se u njemu točno četiri minute, koliko je bilo potrebno da se prebaci pošta, a onda je proslijedio svoj neizbježni, točni i od sudbine određeni put do odredišta. Pet minuta nakon Menzikena u odjeljke D4 i D5 Pullmana broj šest upala su istovremeno dva čovjeka pod krinkama. Budući da u odjeljcima nije bilo putnika, a toaletna vrata bijahu zaključana, zakrinkani provalnici isprazniše svoje pištolje u tanke pregrade ormara, nadajući se da će kad otvore pregrade, u njima ugledati mrtvace. Nisu našli nikoga. Ništa. Kao da su se prethodno dogovorili, provalnici izletiše u uski hodnik i zamalo se sudariše. »Haiti Stoj! S oba kraja vagonskog hodnika začuše se glasovi. Oni koji su to vikali bijahu odjeveni u odore ženevske policije. Dva zakrinkana čovjeka nisu se zaustavila. Naprotiv, počeše divlje pucati u oba smjera. Na hice im je uzvraćeno i oni padoše. Bijahu pretraženi, ali nije pronađeno ništa čime bi ih se moglo identificirati. Ženevska policija bila je time zadovoljna. Bilo im je draže da u to ne budu posebno umiješani. 357 Ili Ipak, jedan od ubijenih imao je na nadlaktici utetoviran znak koji je odnedavna bio poznat kao svastika. Treći čovjek, dotad neprimijećen i bez krinke prvi je u Ziirichu izjurio iz vlaka i pohitao do telefona. »Stigli smo u Aarau. Ovdje se možete neko vrijeme odmoriti. Odjeća vam je u stanu na drugom katu. Mislim da je automobil parkiran iza kuće, a ključevi su ispod lijevog sjedala.« Vozač koji je to rekao bio je Englez, što se Canfieldu dopalo. Od Zeneve do ovog trenutka nije progovorio ni riječ. Računovođa izvuče iz džepa poveću novčanicu i ponudi je čovjeku. »Nije potrebno, gospodine«, odvrati vozač i rukom otkloni ponuđeno. Čekali su do osam i petnaest navečer. Noć je bila tamna jer se kroz niske oblake probijala svjetlost samo polovice mjeseca. Canfield je iskušao vozilo na sporednoj cesti, kako bi se na nj navikao i priviknuo voziti samo desnom rukom. Na benzinskom mjerilu pisalo je PUNO i oni bijahu spremni za polazak. Točnije rečeno, spremna je bila Elizabeth Scarlatti. Bijaše poput gladijatora koji je spreman iskrvariti ili iskrvariti protivnika. Bijaše istovremeno hladnokrvna i napeta. Spremna da ubije. A njezino oružje bijahu papiri neusporedivo opasniji od buzdovana ili trozubaca njezinih neprijatelja. Kao svaki valjan gladijator, i ona je bila krajnje samopouzdana. Nije to bila samo njezina posljednja grande geste, bio je to vrhunac njezina života. Njezina i Giovannijeva. Neće ga iznevjeriti. Canfield je više puta proučio zemljovid, pa je znao kojim će putom stići do Falke Hausa. Zaobići će središte Ziiricha i krenuti prema Klotenu, zatim skrenuti desno na raskrižju Schlierena i produžiti glavnom

cestom prema Bulachu. Nakon jedne milje s lijeve strane Winterthurstrasse ulazna su vrata Falke Hausa. 358 Pokusa radi, pojurio je osamdeset pet milja na sat i zakočio pri brzini od šezdeset milja. Kola su se zaustavila nakon pedeset stopa a da se sjedala nisu ni pomakla. Ženevski Geheimpolizist obavio je dobro svoj posao. Ali bio je za to i dobro plaćen. Dobio je zamalo protuvrijednost dviju godišnjih plaća švicarskog činovnika. Automobil je imao registarske pločice zbog kojih ga nitko neće zaustaviti zbog bilo kojeg razloga. Bijahu to brojevi policije iz Ziiricha. Canfield ga nije upitao kako mu je to uspjelo. Elizabeth je natuknula kako bi objašnjenje mogao biti novac. »To je sve?« upita je Canfield dok ju je vodio do kola. Mislio je na jedinu torbu koju je držala. »Bit će dovoljno«, reče starica koja ga je slijedila. »Imali ste nekoliko tisuća stranica, stotine tisuća brojki!« »Sad više nisu važne.« Canfield zatvori vrata, a ona stavi torbu u krilo. »A što ako budu nešto pitali?« Računovođa okrenu pogonski ključ. »Pitat će, bez sumnje. I ja ću im odgovoriti.« Nije bila raspoložena za razgovor. Vozili su se dvadesetak minuta pravim putem, kako se pokazalo. Canfield bijaše zadovoljan sobom kao navigatorom. Odjednom Elizabeth progovori. »Nisam vam nešto rekla jer mi niste izgledali sposobni da to čujete. Ali sad bi bilo pošteno da vam priznam.« »Sto je to?« »Moguće je da ni jedno od nas dvoje neće preživjeti konferenciju. Jeste li na to pomislili?« Naravno da jest. Prihvatio je sve rizike, ako je to ispravna riječ, još od incidenta s Boothrovdom. Rizici su postali izrazita pogibelj kad je shvatio da će Janet doživotno biti njegova. Preuzeo je na sebe sve obveze kad je čuo što joj je sve učinio njezin suprug. 359 Nakon što mu je metak prošao kroz rame, samo dva inča daleko od smrti, i Matthew Canfield postao je na svoj način gladijator, poput Elizabeth. Njegov bijes već je dosegnuo vrhunac. »Vi se brinite za sebe, a ja ću za sebe. U redu?« »U redu... Mogu li reći da ste mi postali sasvim dragi... Oh, prestanite se čuditi poput dječačića! Sačuvajte taj izgled za žene! Ja nisam jedna od njih. Vozite dalje!« Na Winterthurstrasse, niti jednu milju daleko od Falke Hausa, naišli su na ravan dio ceste optočen s obje strane golemim borovima. Matthew Canfield pritisnu polugu do kraja kako bi dostigao najveću moguću brzinu. Bilo je pet do devet, a on je odlučio da ona koju je vozio dođe na sastanak na vrijeme. Odjednom, na samom kraju dometa reflektorskih svjetala, ukaza se čovjek koji je mahao. Mahao je rukama iznad glave, stojeći nasred ceste. Žestoko je davao do znanja da bi se morali zaustaviti zbog neke hitne potrebe. Koliko god je Canfield jurio, čovjek se nije micao s ceste. »Držite se!« Canfield je jurio ne obzirući se na čovjeka. U tom času začuše se pucnji s obje strane ceste. »Ležite!«, naredi

Canfield suputnici. I dalje je pritiskao polugu do kraja, sagnut, pokušavajući paziti kamo vozi koliko je to bilo moguće. Začu se prodoran vrisak znak nečije smrti s udaljenog kraja ceste. Netko od onih u zasjedi bio je zahvaćen unakrsnom paljbom. Kad su prevalili pogibeljni dio ceste, primijetiše krhotine stakla i metala razasute po sjedalima. »Jeste li dobro?« Canfield nije imao vremena za izraze suosjećanja. »Sasvim dobro. Koliko još imamo?« »Nema mnogo. Ako uspijemo. Možda su probušili gumu.« »Ako jesu, možete li voziti?« »Ne brinite se! Nemam namjeru zaustaviti se i tražiti alat!« 360 Ugledaše ulazna vrata Falke Hausa i Canfield naglo skrenu. Pristupni put blago se spuštao do goleme kružnice ispred velike verande sazdane od pješčanika, ukrašene brojnim kipovima. Prednji ulaz, velika drvena vrata, nalazio se dvadesetak stopa od pristupnog stubišta. Canfield se nije mogao približiti. Oko kružnice već je bilo parkirano desetak dugih, crnih limuzina. Okolo su stajali vozači i dosađivali se. Canfield provjeri revolver u desnom džepu i reče Elizabethi neka iziđe iz kola. Zatražio je da se prebaci na sjedalu i iziđe s njegove strane. Krenuo je za njom, kimajući usput vozačima. Prošla je minuta iza devet sati kad je sluga u odori otvorio široka drvena vrata. Uđoše u veliko predvorje, prostrano svetište arhitektonskog pretjerivanja. Drugi sluga, također u odori, pokaza im vrata i otvori ih. Unutra se ukazao najveći stol koji je, prema dojmu Matthewa Canf ielda, bilo moguće napraviti. Mora biti da je s kraja na kraj imao pedeset stopa. A bio je širok dobrih šest ili sedam stopa. Oko stola već je sjedilo petnaest do dvadeset ljudi. Svake životne dobi. Od četrdesetak do sedamdesetak godina. Svi u skupim odijelima. Svi pogledaše Elizabeth Scarlatti. Za čelom stola, pola sobe daleko, nalazila se prazna stolica. Vapila je da se netko u nju smjesti i Canfield se upita hoće li to biti Elizabeth. A onda shvati da neće. Njezino je mjesto bilo u dnu stola, blizu mjesta gdje je on stao. Tko će se smjestiti u onu praznu stolicu? Nije važno. Za nj nije bilo stolice. Morat će stajati uza zid i promatrati. Elizabeth se približi stolu. »Dobra večer, gospodo. S većinom nazočnih već sam se srela. Ostale znam po čuvenju, uvjeravam vas.« Svi nazočni ustadoše kao jedan. Čovjek s njezine lijeve strane pridrža joj stolicu. Ona sjede, a zatim i ostali. »Zahvaljujem vam... Ali kao da netko nedostaje.« Elzabeth promotri praznu stolicu u vrhu stola, pedeset stopa daleko. U taj čas otvoriše se vrata na udaljenom kraju prostorije i u nju ude visok muškarac sigurna koraka. Bio je odjeven u dotjeranu, hladnu odoru njemačkog prevratnika. Tamnosmeđa košulja, sjajni crni remen oko pojasa i preko grudi, uškrobljene svijetlosmede jahaće hlače iznad teških čizama koje su dopirale do koljena. Glava mu je bila obrijana. Lice iskrivljena inačica

onoga kakvo je nekad bilo. »Stolica je sada zauzeta. Jeste li zadovoljni?« »Ne posve... Budući da poznajem, ovako ili onako, sve osobe oje nešto znače za ovim stolom, voljela bih doznati tko ste vi, gospodine.« »Kroeger. Heinrich Kroeger! Još nešto, madame Scarlatti?« »Ništa više. Baš ništa... gospodine Kroeger.« »Protivno mojim željama i mome boljem uvjerenju, gospodo Scarlatti, moji su partneri odlučili saslušati ono što im imate reći.« Rekao je to groteskno izbrijani Heinrich Kroeger. »Moje stajalište već vam je objašnjeno. Vjerujem da vas pamćenje dobro služi.« Za stolom začuše se šapati. Razmijenjeni su pogledi. Nitko od nazočnih nije bio spreman za novost da je Heinrich Kroeger već imao kontakte s Elizabeth Scarlatti. »Pamćenje me vrlo dobro služi. Vaši partneri predstavljaju objedinjeno veliko znanje i višestoljetno iskustvo. Čini mi se mnogo veće od vašega u oba slučaja kako skupno tako i pojedinačno.« Većina nazočnih obori pogled, a neki stisnuše usnice u slabom smiješku. Elizabeth polagano promotri sva lica oko stola. »Kako vidim, ovo je zanimljiv skup. Predstavništvo je dobro. I raznoliko. Neki medu nama bili su neprijatelji u ratu prije samo nekoliko godina, ali takve su uspomene nužno kratkotrajne... Da vidimo. Ne izdvajajući nikoga pojedinačno, Elizabeth Scarlatti iznijela je svoje ocjene brzo, kao u nekoj glazbenoj kadenci. »Moja zemlja izgubila je dva partnera, kako moram nažalost utvrditi. Ali ne mislim da su sad na redu molitve za gospodu Boothrovda i Thorntona. Kad bi bilo tako, ja u njima ne bih sudjelovala. Ipak, Sjedinjene Države izvrsno su zastupljene gospodom Gibsonom i Landorom. Zajedno uzevši, oni posjeduju gotovo dvadeset pet posto golemih naftnih interesa na američkom jugozapadu. Da i ne spominjem zajedničke poslove na kanadskom sjeverozapadnom teritoriju. Njihova osobna imovina zajednički iznosi dvjesto dvadeset pet milijuna... Naša nedavna neprijateljica, Njemačka, dovodi nam gospodu von Schnitzlera, Kindorfa i Thvssena. Znači, tu su predstavljeni I.G. Farben, jedan vlasnik ugljenokopa u Ruhru i velike čeličane. Osobna imovina? Tko bi to danas mogao znati u Weimarskoj republici? Možda stotinu sedamdeset pet milijuna, gledano izvana... Ali nekoga nema u ovoj skupim. Nadam se da će uskoro biti uspješno unovačen. Mislim na Gustava Kruppa. S njim bi početni ulog bio znatno veći... Engleska nam šalje gospodu Vlastersona, Leacocka i InnesBowena. Tako moćan trijumvirat nože se naći samo u Britanskom Carstvu. Gospodin Masterson s Dolovicom uvoza iz Indije, sada i iz Cejlona, kako doznajem. Gospodin Leacock ima pretežni udio u Britanskoj burzi. Gospodin 'nnesBowen vlasnik je najvećih tekstilnih industrija u Škotskoj i na Tebridima. Osobnu imovinu procjenjujem na tristo milijuna.

"rancuska je također bila velikodušna. Sad shvaćam da je gospodin D'Almeida pravi vlasnik francuskotalijanskog željezničkog sustava, Ijelomice zahvaljujući njegovu talijanskom podrijetlu, u što sam igurna. A što se tiče gospodina Daudeta, ima li ikoga među nama ko se nije koristio njegovom trgovačkom flotom? Osobne imovine, totinu pedeset milijuna... I napokon, naši prijatelji iz Švedske, ;ospoda Mvrdal i Olaffsen. Kao što znamo Elizabeth upadljivo >romotri onoga čovjeka čudnog lica, svoga sina, koji je sjedio za :elom stola jedan od te gospode, gospodin Mvrdal, ima većinski nteres u Donnenfeldu, najznačajnijoj tvrtki na stockholmskoj burzi. i druge strane, brojne kompanije gospodina Olaffsena imaju nadzor tad izvozom švedskog željeza i čelika. Osobne imovine izračunate su ia stotinu dvadeset pet milijuna... Usput budi rečeno, gospodo, jraz osobne imovine označava samo posjede koji se mogu lako i brzo onvertirati, a da se pritom ne ugroze vaša tržišta... Nisam vas dakle anila povrijediti postavljajući tako nisko granice vaših bogatstava.« Elizabeth načas zastade kako bi stavila torbu ispred sebe na stol. Ljude oko nje zahvatilo je uzbuđenje i zabrinutost. Nekolicinu je šokiralo usputno spominjanje onoga što su oni držali visoko povjerljivim podatkom. Amerikanci Gibson i Landor bacili su se na posao u Kanadi bez obavijesti i legalnog odobrenja, prekršivši time američkokanadske ugovore. Nijemci von Schnitzler i Kindorf imali su tajne sastanke s Gustavom Kruppom, koji se očajnički trudio da zadrži neutralan položaj u strahu od Weimara. Krupp se zakleo da će ih raskrinkati ako netko razglasi te sastanke. Francuz Louis Francois D'Almeida krio je kao zmija noge svoje vlasništvo nad francuskotalijanskim željeznicama, jer bi se moglo dogoditi da ga republika konfiscira. Do većine dionica došao je podmitivši nekoga u talijanskoj vladi. A Mvrdal, onaj glomazni Šved, izbuljio je oči u nevjerici kad je Elizabeth Scarlatti s tolikim poznavanjem progovorila o stockholmskoj burzi. Njegova kompanija potajno je progutala Donnenfelda jednom vrlo složenom fuzijom, koju su omogućile nezakonite transakcije američkim vrijednosnicama. Kad bi se to doznalo, umiješale bi se švedske vlasti i on bi bio uništen. Samo su Englezi ostali potpuno smireni, ponosni na svoja postignuća. Ali ta smirenost bila je varka. Jer Sydney Masterson, neoporecivi nasljednik trgovačkog carstva sira roberta Clivea, tek je nedavno zaključio svoje aranžmane s Cejlonom. U svijetu uvoza i izvoza bili su nepoznati, a među tim aranžmanima bilo je i upitnih. O nekima bi se čak moglo reći da su prijevara. Ljudi za stolom počeli su se došaptavati i tiho razgovarati na četverim jezicima. Elizabeth podiže glas kako bi je svi mogli čuti. »Koliko shvaćam, neki od

vas razgovaraju sada sa svojim pomoćnicima. Da sam znala da su na ovaj sastanak mogli biti dovedeni i pregovarači drugog reda, dovela bih svoje odvjetnike. Dok mi nastavljamo s radom, ti pomoćnici mogu među sobom tek naklapati. Odluke koje ćemo donijeti večeras, gospodo, moraju biti naše!« 365 Heinrich Kroeger pomaknu se na rub stolice. Progovorio je hrapavo i neugodno. »Ne bih bio toliko siguran u bilo kakve odluke. Neće ih biti! Niste nam rekli ništa izuzev onoga što bismo mogli doznati i od bilo koje bolje računovodstvene tvrtke!« Više ljudi za stolom dva Nijemca, D'Almeida, Gibson, Landor, Mvrdal i Masterson svrnuše pogled s njega. Znali su da Kroeger lema pravo. »Mislite? Možda. No u tom slučaju sam previdjela vas, zar ne?... Nfisam to trebala učiniti, jer vi ste očito strahovito važni.« Više ljudi sa stolom poče se smješkati, ali ne i oni prethodno spomenuti. »Vaše su dosjetke jednako glupe koliko i vi.« No Elizabeth je bila zadovoljna sobom. Uspjela je s onim što je )ilo najvažnije u njezinu nastupu: dotakla je i izazvala Ulstera >tewarta Scarletta. Nastavi govoriti ne osvrnuvši se na njegovu mmjedbu. »Na čudan način pribavljena imovina, vrijedna dvjesto edamdeset milijuna i prodana u vrlo upitnim okolnostima! To je noralo prouzročiti gubitak najmanje pedeset posto, a možda i ezdeset posto tržišne vrijednosti. Prihvatit ću onu nižu procjenu, doživši se pritom hazardu, i ustvrditi da je riječ o stotinu trideset pet lilijuna vrijednoj imovini, prema trenutačnom tečaju. Stotinu i sam, ako niste bili dovoljno snalažljivi.« Matthew Canfield odgurnu se nesvjesno od zida, no odmah se rati na svoje mjesto. Ljudi za stolom bijahu silno iznenađeni. Upadljivo su počeli lasnije govoriti. Pomoćnici su tresli glavama, kimali u znak iglasnosti, podizali obrve u nemogućnosti da nešto objasne. Svaki adionik sastanka mislio je da nešto zna o ostalima. Ali, očito, nitko ije znao ovaj podatak o Heinrichu Kroegeru. Nisu znali čak ni to što n predstavlja za ovim stolom. Elizabeth prekide komešanje. »Ipak, gospodine Kroegeru, vi jamačno znate da je krađu Dtrebno obznaniti prije nego što se poduzmu drugi koraci. Postoje međunarodni sudovi koji odlučuju o ekstradiciji. Stoga je vrijednost vaše imovine moguće procijeniti i na nulu!« Za stolom zavlada tišina, dok su nazočna gospoda i njihovi pomoćnici pozorno promatrali Heinricha Kroegera. Riječi krađa, sudovi i ekstradicija bili su pojmovi neprihvatljivi za ovim stolom. Bijahu to pogibeljne riječi. Kroeger, čovjek koji je mnoge među nazočnima ispunjao neodređenim strahom jer ih je podsjećao na svoj golem utjecaj u obim taborima, sad je upozoren. »Nemojte mi prijetiti, vi stara ženo.« Kroegerov glas bio je tih i pun samopouzdanja. Zavali se u stolicu i promotri svoju majku na suprotnom kraju

dugačkog stola. »Nemojte iznositi optužbe ako ih ne možete dokazati. Ako ste spremni na to, i ja sam spreman suprotstaviti se... Ako ste vi i vaši kolege izgubili u pregovorima, ovo nije mjesto za plač. Nitko neće s vama suosjećati! Mogao bih poći i tako daleko da ustvrdim kako ste na klizavu tlu. Upamtite to!« Nastavio je zuriti u Elizabethu koja nije mogla podnijeti njegov pogled, pa okrenu glavu. Nije bila pripravna da učini bilo što ne s njim, ne s Heinrichom Kroegerom. Neće se kockati životima svoje obitelji ne više nego što je dosad učinila. Za ovim stolom neće izustiti ime Scarlatti. Ne na ovaj način. Ne sada. Postojao je i drugi način. Kroeger je dobio poen. Svima je to bilo jasno, pa se Elizabeth morala požuriti da nitko ne bi počeo razmišljati o njezinu gubitku. »Čuvajte svoju imovinu. Ona je potpuno nematerijalna.« Izraz »potpuno nematerijalna« morao je, kad se ticao tolikih milijuna, zazvučati vrlo dojmljivo. Elizabeth je to znala. »Gospodo, prije nego što sam prekinuta, priopćila sam vam vaša bogatstva, sabrana po nacionalnim pripadnostima i sažeta na okrugle brojke od po pet milijuna. Mislila sam da je to uljudnije nego kad bih vas upoznala s pojedinačnim bogatstvima neke su stvari napokon svete. Ipak, nisam bila obzirna, kao što su neki među vama shvatili, kad sam iznijela aluzije o mnogim da tako kažem delikatnim pregovorima. Sigurna sam da ste vjerovali kako ste 367 nedodirljivi. Za vas bi tlo postalo klizavo da se poslužim riječima gospodina Kroegera kad bi se to doznalo u vašim zemljama.« Sedmorica od dvanaest ljudi iz Zuricha šutjeli su. Petorica su bili radoznali. »Tiče se to mojih sugrađana, gospode Gibsona i Landora. Zatim gospodina D'Almeide, Sydneyja Mastersona i, naravno, sjajnog gospodina Mvrdala. Mogla bih u tu skupinu uključiti i dvije trećine Sfijemaca gospodu von Schnitzlera i Kindorfa, ali zbog drugih ¦azloga što će oni, sigurna sam, shvatiti.« Svi su šutjeli. Nitko se nije okrenuo svojim pomoćnicima. Sve su )či bile uperene u Elizabeth. »U tom smislu, ne namjeravam i dalje ostati tajanstvena, jospodo. Imam nešto za svakog od vas.« Javi se jedan glas koji nije bio Kroegerov. Bio je to Englez, Sydney Masterson. »Mogu li upitati kakav je smisao svega ovoga? Svih tih... jrigodnih otkrića? Siguran sam da ste bili vrlo marljivi također vrlo očni, ako je o meni riječ. Ali, nitko od nas ovdje nije se kandidirao za susovo odličje. Vi to, svakako, znate.« »Zaista, znam. Kad bi bilo drukčije, ne bih ni došla večeras.« »Onda zašto? Zašto sve to?« Izgovor je bio njemački. Bio je to las bučnoga baruna iz doline Ruhra, Kindorfa. Masterson produži. »U vašem kablogramu, gospođo svi smo lobili jednaku poruku vi ste sasvim određeno natuknuli da postoje odručja zajedničkog interesa. Ako se ne varam, išli ste tako daleko a ste izjavili kako bi nam mogla biti

stavljena na zajedničko aspolaganje i imovina Scarlattijevih. Vrlo plemenito, zaista... Ali sad ; moram složiti s gospodinom Kroegerom. Kao da nam prijetite, a leni se to, sasvim sigurno, ne dopada.« »Dajte, gospodine Masterson! Nećete valjda reći da nikad niste bećavali englesko zlato barem polovici malih moćnika širom idije? Zar gospodin Kindorf nije otvoreno podmitio svoje ndikate i nagovorio ih da štrajkaju, uz obvezu da će im povisiti 58 nadnice čim Francuzi napuste Ruhr? Molim vas! Vi nas sve vrijeđate. Naravno da vam prijetim! I, uvjeravam vas, još će vam se manje dopasti ono što ćete čuti kad nastavim!« Masterson ustade. Još su neki pomakli stolice. U zraku se osjećalo neprijateljstvo. »Ne želim više slušati«, reče Masterson. »U tom slučaju, sutra će Vanjski poslovi, Britanska burza i Zajednica britanskih uvoznika primiti podrobne podatke o vašim potpuno nezakonitim ugovorima koje ste sklopili na Cejlonu! Vi imate ondje silne obveze! Ta novost mogla bi biti tek početak navale na vaše vlasništvo!« Masterson je i dalje stajao uza stolicu. »Budite prokleti!« To je bilo sve što je rekao prije nego što je ponovo sjeo. Svi za stolom opet su ušutjeli. Elizabeth otvori svoju torbu. »Imam ovdje omotnice za svakoga od nazočnih. Na svakoj omotnici ispisano je po jedno ime. U svakoj omotnici nalazi se procjena vašeg bogatstva. Vaše snage. Vaših slabosti... Jedna omotnica ipak manjka... nema je za utjecajnog i vrlo važnoga gospodina Kroegera. Iskreno rečeno, on je nevažan.« »Upozoravam vas!« »Vrlo mi je žao, gospodine Kroegeru.« Ona nastavi brzo govoriti, ali sada kao da je nitko više nije slušao. Svu su pozornost usmjerili na Elizabeth Scarlatti i njezinu torbu. »Neke su omotnice deblje, ali na to ne bi trebalo obraćati pozornost. Svi mi znamo koliko je, nakon određene točke, raznolikost podataka nevažna.« Elizabeth zavuče ruku u kožnu torbu. »Vi ste vještica!« Kindorf, sa svojim teškim naglaskom, kao da je počeo govoriti iz grla; na čelu su mu iskočile vene. »Evo, sad ću ih razdijeliti. Nakon što svi nazočni pregledaju te sažete podatke, nastavit ću govoriti, što će vam, znam to, pričiniti zadovoljstvo.« Omotnice su bile razdijeljene duž obih strana stola. Neke su otvorene odmah, požudno. Druge, kao da su to bile karte u rukama iskusnih pokeraša, bijahu preuzete pozorno i oprezno. 369 Matthew Canfield stajao je i dalje uza zid. Lijeva ruka u zavoju bolno ga je probadala, dok je desnom, oznojenom rukom, pridržavao revolver u džepu. Otkako je Elizabeth pripisala Ulsteru Scarlettu dvjesto sedamdeset milijuna, nije skidao pogled s njega. Tog čovjeka koji se zove Heinrich Kroeger. Taj ogavni i naduti tip bio je čovjek kojega je tražio! Taj prljavi ništavnik kriv je za sve! Za [anet, on je bio pakao. »Kako vidim, svi ste preuzeli omotnice. Osim, naravno, sveprisutnoga gospodina

Kroegera. Gospodo, obećala sam vam da neću biti nepoštena, i doista neću. Među nama su petorica onih koji neće moći shvatiti utjecaj Scarlattija dok ne dobiju, kako se to kaže u sitnoj trgovini, jeftine robne uzorke na osobni uvid. Stoga, dok budete čitali ono što ste dobili u omotnicama, nakratko ću se dotaknuti tih osjetljivih područja.« Nekolicina onih koji su čitali svrnuše poglede na Elizabeth, ne pomaknuvši glave. Ostali prkosno odložiše papire. Neki su ih pak dodali svojim pomoćnicima i nastavili zuriti u staricu. Elizabeth preko ramena pogleda Matthewa Canfielda. Zabrinula se za njega. Znala je da se sad našao oči u oči s Ulsterom Scarlettom, i taj pritisak na njega bio je golem. Pokušala je uhvatiti njegov pogled. Pokušala je ohrabriti ga svojim pogledom, dati mu pouzdanje smiješkom. Ali on je nije htio pogledati. Zapazila je tek mržnju u njegovim očima dok je zurio u čovjeka koji se zove Heinrich Kroeger. »Ići ću abecednim redom, gospodo. Gospodine Daudet, Francuska Republika počela bi se predomišljati bi li i dalje dodjeljivala povlastice vašoj floti kad bi doznala da su neki vaši brodovi pod paragvajskom zastavom dostavljali zalihe neprijateljima Francuske tijekom rata.« Daudet se nije ni pomaknuo, ali je Elizabeth sa zadovoljstvom vidjela kako se trojica Engleza roguše na Francuza. Ti uvijek predvidljivi, proturječni Britanci! »Dajte, gospodine InnesBowen. Vi možda niste dostavljali streljivo, ali koliko je neutralnih brodova bilo na indijskim pristaništima nakrcano tekstilom što je zatim, također tijekom rata, iskrcan u Bremerhavenu i Cuxhavenu? I vi, gospodine Leacock. Ne možete zaboraviti svoje fino irsko podrijetlo, zar ne? Pod vašim pokroviteljstvom Sinn Fein sasvim je lijepo napredovao. Novac koji je vašim posredstvom dolazio irskim buntovnicima odnio je živote tisuća britanskih vojnika baš u doba kad je Engleska mogla to sebi najmanje dopustiti! A onda ovaj tihi i mirni gospodin Olaffsen. Kraljević švedskog čelika. Ili je možda već kralj? Mogao bi to biti, jer švedska mu je vlada isplatila cijela bogatstva za nebrojene stotine tona ingota s najmanjim postotkom ugljika. Ali taj čelik nije došao iz vaših izvanrednih tvornica. Dopremljen je iz loših čeličana s drugog kraja svijeta iz Japana!« Elizabeth ponovo zavuče ruku u torbu. Ljudi oko stola bijahu potpuno nepokretni, nalik leševima; radile su im samo moždane vijuge. Sto se tiče Heinricha Kroegera, on je bio siguran da je Elizabeth Scarlatti ovim svojim potezom potpisala sebi smrtnu presudu. Sjedio je zavaljen i opušten. Elizabeth izvuče iz torbe neku tanku knjižicu. »Evo nas napokon kod gospodina Thvssena. Njegove će muke biti najmanje. Nikakve velike pt^vare, nikakva izdaja, samo male nezakonitosti i velika sramota. Teško da bi takvo što bilo dolično kući Augusta Thyssena.« Stavi knjižicu

nasred stola. »Smeće, gospodo, obično smeće. Fritz Thvssen, pornograf! Opskrbljivač bestidnostima. Knjige, brošure, čak i filmovi. Tiskani i snimljeni po Thvssenovim skladištima u Kairu. Nema te vlade na kontinentu koja nije osudila nepoznatog proizvođača. Evo ga pred vama, gospodo. Vaš partner.« Kao da cijelu vječnost nitko nije progovorio. Svatko je bio zabrinut za sebe. Svatko je na brzinu računao štetu što bi mogla nastati otkrićima stare Scarlattice. U svakom pojedinom slučaju, uz gubitak je išla i sramota. Na vazi se našao ugled svakog od njih. Starica je iznijela dvanaest optužaba i izrekla dvanaest presuda. No nitko nije pomislio na trinaestoga, Heinricha Kroegera. Sydney Masterson razbio je ratoborni ugođaj glasnim i izvještačenim kašljem. »Vrlo dobro, gospođo Scarlatti, učinili ste ono na što sam već ukazao. Ipak, morao bih vas podsjetiti da mi nismo bespomoćni. Optužbe i protuoptužbe dijelovi su naših života. Pravnici mogu pobiti svaku optužbu koju ste iznijeli, a pritom vas uvjeravam da će se u prvom redu naći optužbe zbog neobuzdanih kleveta... Naposljetku, kad se netko služi prljavim sredstvima, postoje i prikladni odgovori... Ako mislite da se plašimo javne osude, vjerujte mi kad vam kažem da se javno mnijenje oblikovalo i s daleko manje novca nego što ga ima za ovim stolom!« Gospodi iz Zuricha Mastersonove riječi dale su samopouzdanje. Neki kimnuše glavom u znak suglasja. »Ni časka ne sumnjam u ono što ste rekli, gospodine Masterson. Kao ni bilo koga nazočnog... Nestali osobni dosjei, oportunistički službenici žrtveni jarci. Molim vas, gospodo! Tvrdim samo to da vam ove teškoće ne bi dobro došle. Kao ni bojazni što su neizbježne uz tako odbojne stvari.« »Non, madame.« Claude Daudet djelovao je izvana hladnokrvno, ali iznutra bio je skamenjen. Možda njegovi partneri iz Zuricha ne poznaju Francuze. Streljački stroj ne bi bio nezamisliv. »Imate pravo. Te teškoće moramo izbjeći. Sto još, dakle, slijedi? Sto ste nam pripremili?« Elizabeth zastade iako nije znala zašto. Bio je to neki instinkt, neka intuitivna potreba koja ju je natjerala da se okrene i pogleda računovođu. Matthew Canfield nije se pomaknuo s mjesta uza zid. Izgledom je pobuđivao samilost. Kaput mu je skliznuo s lijevog ramena, otkrivši crni zavoj, a desna ruka i dalje je bila uz revolver u džepu. Kao da je neprekidno gutao pljuvačku, pokušavajući ostati svjestan onoga što ga okružuje. Elizabeth je zapazila da sad izbjegava pogledati Ulstera Scarletta. U biti, izgledao je kao da pokušava ostati pri zdravom razumu. »Oprostite mi, gospodo.« Elizabeth se diže i pođe prema Canfieldu. Jedva čujno prišapnu mu. »Držite se. Zahtijevam to! Nemate se čega bojati, barem ne u ovoj prostoriji!« Canfield odvrati sporo, kao da nije micao usnice. Jedva ga je čula, ali to što je čula zapanjilo ju je. Ne zbog

onoga što je rekao, nego kako je to učinio. Matthew Canfield postao je sada nalik ovim ljudima u Zurichu, priključio im se. I on je postao ubojica. »Recite ono što imate reći i završite s tim... Želim ga imati, žao mi je, ali ja ga želim imati. Promotrite ga sada, gospodo, jer on je mrtav čovjek.« »Pazite što radite! To neće koristiti ni vama ni meni.« Okrenu se i vrati do svoje stolice. Kad je progovorila, još je stajao iza nje. »Kao što ste mogli zapaziti, gospodo, moj mladi prijatelj ozbiljno je ranjen. Zahvaljujući svima vama... ili jednome od vas, prilikom pokušaja da se spriječi moj dolazak u Ziirich. Čin je bio kukavički i krajnje izazovan.« Prisutni se međusobno pogledaše. Daudet, čija mašta nije prestala zazivati slike nacionalne sramote ili streljačkog stroja, zabrza odgovorom. »Zašto bi itko od nazočnih učinio takvo što, gospođo Scarlatti? Nismo manijaci. Mi smo poslovni ljudi. Nitko nije pokušavao spriječiti vaš dolazak u Ziirich. Svi to možemo posvjedočiti, gospođo.« Elizabeth pogleda Kroegera. »Jedan među vama žestoko se protivio konferenciji. Prije manje od pola sata na nas je pucano.« Ljudi za stolom pogledaše Heinricha Kroegera. Neki su se naljutili. Taj Kroeger je možda odviše bezobziran. »Ne«, odvrati Kroeger kratko i naglašeno, uzvraćajući im pogledom. »Ja sam pristao na vaš dolazak. Da sam ga htio spriječiti, već bih to učinio.« Prvi put otkako je skup započeo, Heinrich Kroeger promotri prodavača sportske opreme na udaljenom kraju prostorije, napola prikrivena lošim osvjetljenjem. Bio je tek umjereno iznenađen kad je 373 vidio da ga je Elizabeth Scarlatti dovela u Ziirich. Umjereno iznenađen zato što mu je bila poznata njezina sklonost da upošljava na neobičan način, kako upotrijebljenom metodom tako i odabirom čovjeka. Sad je to učinila zato što, vjerojatno, pri ruci nije imala nikoga drugoga, koga bi mogla tako lako natjerati na šutnju kao ovoga kukca gladnog novca. Bio bi prikladan vozač ili sluga. Kroeger ga nije mogao podnijeti. Ili je, možda, ipak nešto drugo? Zašto taj trgovački putnik zuri u njega? Je li mu Elizabeth nešto rekla? Nije valjda bila tolika budala. Taj tip bio je jedan od onih koji bi je odmah ucijenili. Nešto je bilo izvan sumnje. Trebalo ga je ubiti. Ali tko ga je to, prethodno, već pokušao ubiti? Tko je pokušao zaustaviti Elizabeth? I zašto? Ista je pitanja razmatrala i Elizabeth Scarlatti. Povjerovala je naime, Kroegeru, kad je on porekao da ih je htio ubiti. »Molim vas, nastavite, gospođo Scarlatti.« Javio se Fritz Thvssen, čije je kerubinsko lice i dalje bilo crveno od bijesa nakon Elizabethina otkrića o njegovim poslovima u Kairu. Maknuo je knjižicu sa sredine stola. »Hoću, nastavit ću.« Približi se stolici s druge strane, ali nije sjela. Zavuče ruku još jednom u torbu. »Imam još nešto, gospodo. Time bismo

mogli zaključiti pregovore i onda donijeti odluke. Ovdje je po jedan primjerak za svakoga od dvanaest preostalih investitora. Oni koji ovdje imaju pomoćnike morat će ih proučiti zajedno s njima. Ispričavam se, gospodine Kroegeru. Za vas nemam ništa.« Sa svoga mjesta u dnu stola ona gurnu dvanaest tankih žutih omotnica. Bijahu zapečaćene, i kako su ih ljudi za stolom jedan drugome dodavali, uzimajući pritom svaki svoj primjerak, bilo je jasno da bi ih najradije odmah otvorili. Ali nitko nije htio na taj način pokazati svoj strah. Napokon, kad su sva dvanaestorica dobili svoj primjerak, počeše ih otvarati, jedan za drugim. 374 Gotovo dvije minute čulo se samo šuškanje papira. Tišina je bila tolika da se pričinjalo kao da su prestali disati. Ljudi iz Ziiricha kao da su bili opčinjeni onim što su vidjeli. Javi se Elizabeth. »Tako, gospodo. U vašim rukama je nacrt likvidacije industrija Scarlatti... Kako ne biste sumnjali u valjanost ovog dokumenta, upozoravam vas da su na kraju svakog odjeljka navedeni pojedinci, korporacije i udruge koji su kupci... Svi oni, pojedinci kao i organizacije, poznati su svakom od vas. Ako već ne osobno, onda barem po čuvenju. Znate njihove mogućnosti, a sigurna sam da vam nisu nepoznate ni njihove ambicije. U sljedeća dvadeset četiri sata oni će postati vlasnici Scarlattija.« Većini nazočnih Elizabethina zapečaćena informacija bila je potvrda glasina što su se širile šapatom. Dočuli su da se sa Scarlattijem događa nešto neobično. Neka vrsta rasprodaje u čudnim okolnostima. Dakle tako. Glava Scarlattija povlači se. »To je doista golema operacija, gospodo Scarlatti.« Olaffsenov duboki švedski glas odjekivao je prostorijom. »Ali da ponovim Daudetovo pitanje, što ste nam pripremili?« »Molim vas, pogledajte donju brojku na posljednjoj stranici. Iako sam sigurna da ste to već učinili.« Ponovo počeše prevrtati stranice, dok nisu došli do posljednje. »Tu piše sedam stotina petnaest milijuna dolara... Sabrana i odmah konvertibilna imovina svih za ovim stolom vrijedi najviše milijardu sto deset milijuna... Između nas postoji, dakle, disparitet od tri stotine devedeset pet milijuna... Ta se razlika može izračunati i na obratan način. Likvidacijom Scarlattija dobilo bi se žezdeset četiri zarez četiri posto ukupne imovine za ovim stolom naravno, gospodo, ako ste u stanju izvršiti konverziju svojih osobnih imovina tako da to ne izazove financijsku paniku.« Tišina. Više nazočnih ljudi iz Ziiricha posegnuše za prvim omotnicama koje su dobili. Za otkrićima o njihovoj vlastitoj vrijednosti. Jedan od tih bio je Sydney Masterson, koji se okrenuo Elizabethi kiselo se nasmiješivši. »Pretpostavljam da vi hoćete reći, gospođo Scarlatti, kako je tih šezdeset četiri zarez četiri posto batina nad našim glavama.« »Upravo tako, gospodine Masterson.« »Draga gospođo,

doista se moram upitati jeste li pri zdravoj pameti...« »Na vašem mjestu to ne bih učinila.« »Ali ja ću to učiniti, Frau Scarlatti.« Von Schnitzler od I.G. Farbena progovori na neugodan način, zabacivši se u stolicu kao da ima posla s nekim glupanom. »Da biste stekli ono što imate morali ste jamačno mnogo toga žrtvovati... Pitam se, s kojom svrhom? Ne možete kupiti ono što nije na prodaju... Mi nismo javna korporacija. Ne možete poraziti ono što ne postoji!« Njemački izgovor bio je izrazit, arogancija upravo onakva po kojoj je bio na glasu. Elizabethi je bio silno odvratan. »Sasvim ispravno, von Schnitzler.« »Onda ste možda« Nijemac se nasmija »poludjeli. Ja ne želim pokriti vaše gubitke. Hoću reći, ne možete otići bilo kome Baumeisteru i reći mu kako imate više novca od nas da bi nas on, zbog toga, izbacio na ulicu!« Nekoliko ljudi iz Ziiricha nasmija se. »To bi, naravno, bilo najjednostavnije, zar ne? Privlačnost jednog entiteta, pregovaranje s jednom silom. Sramota je što to ne mogu učiniti. Bilo bi to mnogo lakše i jeftinije... Ali, prisiljena sam krenuti drugim putem, onim skupljim... Objasnit ću vam to na drugi način. Tim putem već sam krenula, gospodo. Došla sam do kraja. Vrijeme istječe za odluku.« Elizabeth promotri ljude iz Ziiricha. Nekima su se oči prikovale za nju očekujući najmanji znak nepovjerenja, blefiranja. Drugi su se zabuljili u nežive predmete trudeći se da razmisle o njezinim riječima, tonu njezina glasa, u potrazi za lažnom izjavom ili pogreškom u ocjeni. To su bili ljudi koji su jednim potezom ili jednom riječju mogli drmati nacije. »Na početku sutrašnjeg radnog vremena, usklađeno prema vremenskim zonama, bit će obavljeni golemi transferi kapitala Scarlattija prema financijskim središtima peterih nacija predstavljenih za ovim stolom. Prema Berlinu, Parizu, Stockholmu, Londonu i New Yorku, gdje su već dovršeni pregovori o velikim kupnjama izvanrednih dionica vaših središnjih kompanija, što će biti obavljeno na otvorenom tržištu... Prije podneva sutrašnjeg poslovnog dana, gospodo, Scarlatti će imati znatan, premda, dakako, još uvijek manjinski, udio u vlasništvu vaših poduzeća... sve skupa vrijedno šest stotina sedamdeset milijuna dolara!... Shvaćate li što to znači, gospodo?« »Ja!« zagrmi Kindorf. »Potjerat ćete cijene prema gore i donijeti nam bogatstva! Vi nećete imati ništa!« »Vi ste izvanredni, draga gospodo.« Cijene InnesBowenova tekstila već dugo su bile suzdržljive. Bio je razdragan novim izgledima. D'Almeida, kojemu je bilo jasno da ona ne može ući u posjed njegovih francuskotalijanskih željeznica, zauzeo je drukčije stajalište. »Vi ne možete kupiti ni jednu moju dionicu, madame!« »Neki među vama sretniji su od ostalih, gospodine D'Almeida.« Javi se Leacock, financijaš, u čijem je odnjegovanom

jeziku bilo sitnoga traga irskog podrijetla. »Prihvaćajući ono što kažete, madame Scarlatti, a što je potpuno moguće, što bismo mi pretrpjeli?... Ne bismo izgubili kćerku, a dobili bismo sitnog partnera.« Okrenu se ostalima koji će, ponadao se, pronaći nešto šaljivo u njegovoj usporedbi. Elizabeth suspregnu dah prije nego što je progovorila. Pričekala je da ljudi iz Ziiricha još jednom svrnu svoju pozornost na nju. »Najavila sam da će prije podneva Scarlatti biti u poziciji koju sam opisala... Jedan sat nakon toga stvorit će se plimni val na berlinskom Kurfiirstendammu i on će doprijeti do Wall Streeta u New Yorku! Jedan sat nakon toga Scarlatti će se riješiti te imovine za djelić njezine vrijednosti! Procijenila sam, za tri centa umjesto za dolar... Istovremeno, svi oni podaci kojih se Scarlatti domogao o vašim sumnjivim djelatnostima bit će predani velikim novinskim agencijama u svakoj od vaših zemalja... Možete podnijeti tužbe za klevetu, gospodo, ali kad se uz to dogodi financijska panika, vi nećete više biti isti ljudi! Neki od vas jedva da će ostati netaknuti. Neki će biti zbrisani. Većina će biti strahovito pogođena!« Nakon časka šutnje izazvane šokom, prostorija je eksplodirala. Advokatima su zapovjedničkim glasom postavljana pitanja, a oni su odgovarali iz svega glasa, kako bi ih se moglo čuti. Heinrich Kroeger diže se i zaurla. »Stoj! Stoj! Vi proklete budale, zaustavite se! Ona to nikad neće učiniti! Ona samo blefira!« »Doista to mislite?« doviknu Elizabeth nadjačavši glasom ostale. »Ubit ću te, droljo!« »Vi ste umno zaostali, Frau Scarlatti!« »Pokušaj... Kroegeru! Pokušaj!« Matthew Canfield stade uz Elizabeth, očiju zakrvavljenih od bijesa dok je pogledom probadao Ulstera Stewarta Scarletta. »Tko si ti, ušljivi sitničaru?« Kroeger, prihvativši čvrsto stol, odvrati Canfieldu pogledom i poče urlati kako bi ga računovođa čuo. »Dobro me pogledaj! Ja sam tvoj krvnik!« »Sto?« Heinrich Kroeger žmirnu svojim nakaznim očima. Bio je izvan sebe. Tko je taj parazit? Ali nije imao vremena za razmišljanje. Glasovi ljudi iz Ziiricha prerasli su u crescendo. Sad su galamili jedan na drugoga. Heinrich Kroeger lupi šakama po stolu. Morao je uspostaviti red, ušutkati ih. »Prestanite!... Poslušajte me! Budete li me poslušali objasnit ću vam zašto ona to ne može učiniti. Ne može, kažem vam!« Glasovi se malo pomalo stišaše i napokon zavlada mir. Ljudi iz Ziiricha promatrali su Kroegera. On upre prstom u Elizabeth Scarlatti. »Poznajem tu drolju! Već sam to doživio! Ona okupi ljude, moćne ljude, a onda ih zastraši. Ljudi padnu u paniku i sve rasprodaju! Ona igra na ljudski strah, kukavice! Strah!« Daudet se javi posve tiho. »Niste ništa objasnili. Zašto ne može učiniti ono što je najavila?« Dok je odgovarao, Kroeger nije skidao pogled s Elizabeth Scarlatti. »Zato što bi

tako razorila sve ono za što se oduvijek borila. Bio bi to slom Scarlattija!« Glas Sydneyja Mastersona nalikovao je šapatu. »Čini se da je to očito. Ali nismo čuli odgovor na pitanje.« »Ona ne bi mogla živjeti bez moći! Vjerujte mi na riječ! Bez nje ne bi mogla preživjeti!« »To je samo jedno mišljenje«, reče Elizabeth Scarlatti gledajući sina na suprotnom kraju stola. »Zahtijevate li od većine za ovim stolom da riskira sve, oslanjajući se tek na vaše mišljenje?« »Prokleta bila!« »Taj Kroeger ima pravo, srce!« Razvlačenje u glasu Teksašanina bilo je odmah prepoznatljivo. »Uništit ćeš se. Nećeš imati gdje da se popišaš.« »Gospodine Landor, vaši izrazi usporedivi su s grubošću kojom obavljate svoj poslovne operacije.« »Pišam se ja na riječi, stara gospođo. Moj posao je novac, i o tome razgovaramo. Čemu te gluposti?« »Dovoljno je ono što činim, gospodine Landor... Gospodo, rekla sam vam već da vrijeme istječe. Ili će u sljedeća dvadeset četiri sata biti jedan običan utorak ili će to biti dan koji nikad neće biti zaboravljen u financijskim prijestolnicama svijeta... Neki od vas preživjet će. Većina neće. Koji će to biti, gospodo?... Upozoravam kako bi, u svjetlu onoga što sam rekla, bila vrlo loša fiskalna odluka kad bi većina dopustila da je uništi manjina.« »Što želite od nas?« Mvrdal se obično oprezno pogađao. »Neki će se, možda, radije izložiti vašim prijetnjama nego da prihvate vaše zahtjeve... Ponekad je sve igra, mislim. Sto vi zahtijevate?« »Da ova... družba bude smjesta raspuštena. Da se sve financijske i političke veze u Njemačkoj bez odgađanja prekinu, koja god frakcija bila posrijedi! Da oni među vama koji su bili imenovani u Savezničku kontrolnu komisiju odmah odstupe!« »Ne! Ne! Ne!« Heinrich Kroeger se razbjesnio. Iz sve snage lupao je šakama po stolu. »Da bi se stvorila ova organizacija bile su potrebne godine! Mi ćemo nadzirati europsko gospodarstvo. Nadzirat ćemo cijelu Europu! Učinit ćemo to!« »Poslušajte me, gospodo! Gospodin Mvrdal kazao je da je to igra! Naravno da je igra! Igra o kojoj ovise naši životi. Naše duše! Ona nas uništava, ali mi zahtijevamo sve više, i više, i više, dok se napokon ne suočimo s uništenjem... Gospodin Kroeger rekao je kako ne mogu živjeti bez moći prema kojoj sam težila i koju sam zadobila. Možda ima pravo, gospodo! Možda je došlo vrijeme moga logičnog kraja, kraja kojemu stremim i za to sam voljna platiti cijenu... Naravno, učinit ću ono što sam rekla, gospodo. Pozdravljam svoju smrt!« »Neka to bude vaša smrt, a ne naša«, zaključi Sydney Masterson. »Neka bude tako, gospodine Masterson. Znate, nisam baš oduševljena. Ostavljam vam u nasljedstvo neizbježnost da se suočite s ovim čudnim svijetom u koji ulazimo. Nemojte razmišljati ni časka, gospodo, ja vas mogu razumjeti! Razumjeti ono što ste učinili.

I najstrašnije od svega, zašto ste to učinili!... Osvrćete se za svojim kraljevstvima i prestravljeni ste. Vidite da vam je moć ugrožena da je ugrožavaju teorije, vlade i čudne zamisli koje vam nagrizaju korijenje. Obuzeti ste potrebom da sačuvate feudalni sustav koji vas je stvorio. I trebali biste to učiniti, jamačno. On neće drugo trajati... Ali na ovaj način nećete uspjeti!« »Ako mislite da je tako, zašto nas zadržavate? Ovime smo svi mi zaštićeni. Napokon i vi. Zašto nas zadržavate? Kad bi i izgubio svoje 380 francuskotalijanske željeznice, D'Almeida bi mogao preživjeti, kad bi samo uspio sačuvati ostatak.« »Sve uvijek počinje ovako. Radi šire koristi... Recimo da vas zadržavam zato što, ovime što činite, proizvodite daleko veću štetu nego korist. To je sve što vam o tome imam reći!« »Bilo bi besmisleno da to učinite! Ponavljam vam, ona to neće učiniti!« Kroeger je lupao dlanom po stolu, ali nitko nije na njega obraćao pozornost. »Kad kažete da vrijeme istječe, gospodo Scarlatti, što time hoćete reći? Prema onome što ste izjavili, zaključujem da je vrijeme isteklo. Krenuli ste onim skupljim putem...« »Gospodine Masterson, u Zenevi se nalazi jedan čovjek koji očekuje da mu telefoniram. Ako mu se javim, moj ured u New Yorku primit će od njega kablogram. Ako kablogram prispije, operacija se obustavlja. Ako ne prispije, bit će izvedena onako kako je zamišljena.« »To je nemoguće! Toliko zamršena operacija razmršena tek jednim kablogramom? Ne vjerujem vam.« Gospodin Daudet bio je siguran da im prijeti propast. »Ja preuzimam znatne financijske štete koje bi nastale tom akcijom.« »Vi preuzimate i više, bojim se, madame. U vas nitko više neće imati povjerenja. Scarlatti će se naći sam samcat!« »To je mogućnost, gospodine Masterson, ne i izvjesnost. Tržište je fleksibilno... Dakle, gospodo? Vaš odgovor?«. Sydney Masterson ustade. »Poslužite se telefonom. Nemamo drugog izbora, gospodo, zar ne?« Ljudi iz Ziiricha pogledaše se međusobno. Polagano počeše ustajati sa svojih stolica i prikupljati papire porazbacane ispred njih. »Gotovo je. Ja napuštam ovo.« Kindorf je presavio omotnicu i stavio je u džep. »Vi ste podivljala tigrica. Ne bih volio naći se s vama u areni, čak ni s vojskom iza sebe.« Leacock se uspravio. 381 »Možete srati koliko hoćete, ali ja se na to neću pokliznuti!« Landor gurnu Gibsona, koji se teško snalazio. »Ne možemo biti sigurni... To je naš problem. Ne možemo biti sigurni«, reče Gibson. »Čekajte! Čekajte! Pričekajte časak!«HeinrichKroeger vikao je iz svega glasa. »Učinite to! Iziđite! Vi ste mrtvi!... Svi ste vi pijavice i bit ćete mrtvi! Pijavice! Pijavice žutih trbuha!... Sišete nam krv, dogovarate se s nama. A onda jednostavno odete?... Preplašeni za svoje sitne poslove? Proklete židovske hulje! Niste nam potrebni!

Nitko! Ali mi ćemo biti potrebni vama! Sasjeći ćemo vas i vašim mesom nahraniti pse! Proklete svinje!« Kroegerovo lice bilo je skrletno. Jednu za drugom pljuvao je riječi koje su se prepletale. »Zaustavite se, Kroegeru!« Masterson stupi pred čovjeka nakaznog lica koji je bjesnio. »Gotovo je! Zar ne možete to razumjeti? Gotovo je!« »Ne miči se, gade, engleski pederu!« Kroeger izvuče pištolj iz ležišta. Canfield, koji je stajao uz Elizabeth, vidje da je to model 45 duge cijevi, koji bi jednim hicem raznio pola ljudskog tijela. »Ne mičite se!... Gotovo? Ništa nije gotovo dok ja ne kažem da je gotovo. Proklete prljave svinje! Preplašeni mali ljigavi crvi! Otišli smo predaleko!... Više nas nitko neće zaustaviti!...« Okrenu pištolj prema Elizabethi i Canfieldu. »Gotovo! Ja ću vam objasniti tko je gotov! Ona je gotova!... Mičite se!« On se zagleda duž lijeve strane stola kad Francuz Daudet poče cičati. »Nemojte to, gospodine! Ne ubijajte je! Ako to učinite, bit ćemo upropašteni!« »Upozoravam te, Kroegeru! Ako je ubiješ, odgovarat ćeš nama! Nećeš nas prestrašiti! Nećemo se dati uništiti zato što ti tako hoćeš!« Masterson stupi pred Kroegera, pa su im se ramena zamalo doticala. Englez se nije micao. Bez riječi upozorenja, Heinrich Kroeger uperi pištolj u Mastersonov trbuh i opali. Hitac je bio zaglušujući i Masterson 382 poleti u zrak. Zatim pade dok mu je krv curila iz prednje strane tijela. Mrtav. Jedanaestorici iz Zuricha zastade dah, a neki počeše vriskati pred zakrvavljenom lešinom. Heinrich Kroeger i dalje je hodao. Oni koji bi mu se našli na putu, uklanjali su se. Elizabeth Scarlatti ostala je na svome mjestu. Promatrala je netremice sina ubojicu. »Proklinjem dan kad sam te rodila. Oklevetao si kuću svog oca. Ali upamti ovo, Heinrichu Kroegeru, i drži to dobro na umu!« Glas starice ispunio je prostoriju koja je sad odjekivala kao spilja. Moć joj je bila tolika da joj je sin odjednom zanijemio, promatrajući je s mržnjom dok je izgovarala njegovu smrtnu presudu. »Kad budem mrtva, vijest o tebi naći će se na prvim stranicama svih novina diljem svijeta! Bit ćeš do kraja progonjen zbog onoga što jesi! Luđak, ubojica, kradljivac! Ako te ostave na životu ove noći, svatko u ovoj prostoriji, svaki investitor iz Zuricha, bit će obilježen kao tvoj suradnik!« Nezaustavljivi bijes izbi iz nakaznih očiju Heinricha Kroegera. Tijelo mu se treslo od bijesa u trenutku kad je zamahnuo jednom stolicom ispred sebe i razbio je na podu. Nije bilo dovoljno ubiti. Mora je ubiti iz blizine, da vidi kako se život i duh Elizabeth Scarlatti rasprskavaju u ništavilo pred njegovim očima. Matthew Canfield držao je prst na okidaču revolvera u desnom džepu. Još nikad nije pucao iz džepa i znao je da će, ako promaši, on i Elizabeth biti mrtvi. Nije bio siguran koliko će još morati čekati. Naciljat će u prsa čovjeka koji mu se

približavao, jer to je bio najveći mogući cilj. Čekat će do posljednjeg časa. Pucanj malog revolvera i udar kugle u Scarlettovo rame samo su šokirali Kroegera, pa on u nevjerici razrogači oči. Ali Canfieldu je to bilo dovoljno. Svom snagom baci se desnim ramenom na Elizabeth i sruši njezino krhko tijelo na pod, izvan Kroegerova domašaja. Odmah potom Canfield se prebaci ulijevo i poče brzo pucati u Heinricha Kroegera. Skljokao se, a njegov golemi pištolj opali u pod. Canfield zatetura uz nepodnošljivi bol u lijevoj ruci koju je dotad pritiskao svom težinom vlastitog tijela. Skoči na Ulstera Stewarta Scarletta i istrgnu mu pištolj iz čeličnog stiska. Drškom pištolja poče udarati Heinricha Kroegera po licu. Nije mogao prestati. Uništiti to lice! Uništiti to odvratno lice!« Napokon su ga odvukli ustranu. »Goti! On je mrtav! Haiti Stoj! Ne možete više.« Držao ga je golemi i snažni Fritz Thvssen. Matthew Canfield osjeti slabost i potonu na pod. Okolo su se okupili ljudi iz Ziiricha. Nekolicina pomogoše Elizabethi, a ostali se nagnuše nad Heinrichom Kroegerom. Na vratima što su vodila u predvorje začu se ubrzano kucanje. Von Schnitzler preuze zapovjedništvo. »Pustite ih unutra!« naredi on svojim teškim njemačkim izgovorom. D'Almeida požuri do vrata i otvori ih. Na ulazu pojavilo se više vozača. Pogledavši ih, Canfield zaključi da to jamačno nisu obični vozači. Imao je za to razloga. Bijahu naoružani. Dok je ležao na podu uz strahovit bol i šok, Canfield ugleda nekog plavokosog, kratko podšišanog čovjeka grubog izgleda kako se saginje nad tijelo Heinricha Kroegera. Čovjek hitro odgurnu ostale od sebe i podiže izobličeni kapak na oku. Canfield se upitao je li agonija posljednjih sati utjecala na njegov vid, pomutila ga. Ili se ovaj plavokosi sagnuo da nešto prišapne u Kroegerovo uho? Je li Heinrich Kroeger još živ? Von Schnitzler stade iznad Canfielda. »Odnijet će ga odavde. Naredio sam da se učini coup de grace. U svakom slučaju, on je mrtav. Gotovo je.« Gojazni von Schnitzler izdade potom još nekoliko naredbi vozačima u odorama, okupljenim oko Kroegera. Neki podigoše beživotno tijelo, ali zaustavi ih kratko podšišani plavokosi čovjek. Izgura ih, ne dopuštajući im da dotiču tijelo. Sam samcat podiže Kroegera i odnese ga kroz vrata. Ostali su ga slijedili. »Kako je ona?« Canfield mahnu prema Elizabethi, koja se smjestila u stolici. Još je zurila u vrata kroz koja je izneseno tijelo čovjeka za kojega nitko nije znao da je njezin sin. »Dobro! Ona sad može telefonirati!« Leacock je pokušao iskazati odlučnost. Canfield se podiže s poda i priđe Elizabethi. Pomilova joj naborani obraz. Morao je to učiniti. Niz udubine na licu curile su joj suze. A onda Matthew Canfield podiže glavu. Čuo je zvuk snažnog automobilskog stroja koji se udaljavao. Zabrinuo se. Von Schnitzler mu reče kako

je naredio da se izvede coup de grace. Ali hitac se nije čuo. III Milju daleko, na Winterthurstrasse dva čovjeka utovarivala su | mrtvo tijelo u kamion. Nisu bili sigurni što im je činiti. Taj mrtvac ih je unajmio, unajmio sve njih, da spriječe dolazak jednog automobila u Falke Haus. Platio im je unaprijed, zahtijevao je to. A sad je bio mrtav, ubijen metkom namijenjenim prije jedan sat vozaču automobila. Dok su dovlačili tijelo stjenovitom padinom do kamiona, krv iz usta mrljala je savršeno navoštene brkove. Mrtvac je bio Poole. Bojnik Matthew Canfield četrdeset pet godina, uskoro će ući u četrdeset šestu ispruži poprijeko noge na stražnjem sjedalu vojnog vozila. Ušli su u područje grada Ovster Baya i bljedunjavi narednik prekide tišinu. »Približavamo se, bojniče. Razbudite se.« Razbudite se. Kad bi to bilo tako lako. Znoj mu je curio niz lice. Srce je ritmički udaralo neku nepoznatu temu. »Hvala, narednice.« Vozilo skrenu prema istoku niz Harbor Road prema cesti duž obale. Dok su se približavali njegovu domu, bojnik Canfield poče drhtati. Stegnuo je zglobove, zadržao dah, ugrizao se za vršak jezika. Ne smije sada popustiti. Ne smije se prepustiti samosažaljenju. Ne smije to zbog Janet. Dugovao joj je tako mnogo. Raspoloženi narednik skrenu na prilazni put potaracan plavim kamenom i stade uz stazu koja je vodila do glavnog ulaza u veliko imanje uz more. Narednik je uživao kad je sa svojim bogatim bojnikom pohodio Ovster Bay. Tu je uvijek bilo dobre hrane, unatoč racioniranju, a pića su redovito bila izvrsna. Nije to bila ona jeftina hrana koju je Camshaft, kako su ga zvali novaci, morao jesti u vojarni. 389 n Bojnik iziđe polagano iz vozila. Narednik se zabrinuo. Nešto nije bilo u redu s bojnikom. Ponadao se da zbog toga neće morati natrag u New York. Njegov šef teško se podigao. »U redu, bojniče?« »U redu, narednice... Bi li ti se dopalo da večeras prenoćiš u spremištu za čamce?« Dok je to govorio, nije gledao narednika. »Sigurno! Izvrsno, bojniče!« Ondje je, uostalom, redovito noćio kad su bili ovdje. Stančić uz spremište raspolagao je kuhinjom i tu je uvijek bilo pića. Čak i telefon. Ali narednik još nije dobio znak da je slobodan. Odluči okušati sreću. »Hoćete li me trebati, bojniče? Bih li mogao telefonirati nekim prijateljima?« Bojnik se uspe uz put. Odvrati mu sasvim tiho. »Radi što hoćeš, narednice. Samo se drži dalje od radiotelefona. Jasno?« »Jasno, bojniče!« Narednik potjera kola i sjuri se prema obali. Matthew Canfield zastade ispred bijelih nazupčenih vrata sa svjetiljkama na obim stranama. Ovdje je njegov dom. I Janet. Vrata se otvoriše i ona se pojavi na njima. Malo prosijede kose, koju nije htjela bojati. Prćastog nosa iznad nježnih, čuvstvenih usana. Ljupkog lica. Utješne brižnosti kojom je zračila. »Čula sam vozilo. Nitko ne juri do spremišta za

čamce kao Evans... Matthew! Ljubavi! Ti plačeš!« Vojni transportni zrakoplov B29 spustio se toga kasnog popodneva kroz oblake u lisabonsku zračnu luku. Neki zrakoplovni kaplar prošao je hodnikom duž sjedišta. »Privežite pojaseve! Prestanite pušiti! Spustit ćemo se za četiri minute.« Govorio je to monotono, svjestan da su putnici jamačno važne osobe, pa će i on djelovati važnije ako im uljudno nešto priopći. Mladi čovjek pored Matthewa Canfielda jedva da je nešto progovorio otkako su uzletjeli iz Shannona. Mnogo puta bojnik mu je pokušavao objasniti kako lete izvan domašaja Luftivaffe, pa se ne mora zabrinjavati. Andrew Scarlett samo bi promumljao nešto dajući do znanja da shvaća što mu se kaže, a onda bi opet nastavio čitati magazine. U lisabonskoj luci čekao ih je oklopljeni automobil Lincoln s dva pripadnika obavještajne službe na prednjim sjedalima. Prozori su mogli izdržati paljbu iz blizine, a automobil je mogao voziti do 120 milja na sat. Trebalo je da se prevezu trideset dvije milje duž rijeke Tejo, do zračne luke u Alengueru. U Alengueru ukrcali su se u nisko leteći, specijalno konstruirani mornarički TBF, bez ikakvih oznaka, kojim će letjeti do Berna. Neće biti usputnih zadržavanja. Duž puta pratit će ih i štititi sve do odredišta britanski i američki lovci, kao i lovci Slobodnih Francuza. U Bernu dočekalo ih je vozilo švicarske vlade koje je pratilo osam ljudi na motociklima jedan ispred, drugi otraga i po trojica sa svake strane. Svi su bili naoružani usprkos Ženevskom ugovoru koji je to zabranjivao. Dovezli su se do sela dvadesetak milja prema sjeveru, nadomak njemačkoj granici. Kreuzlingen. Našli su se pred malim svratištem, udaljenim od civilizacije, i njih dvojica iziđoše iz automobila. Vozač je odmah krenuo natrag, a nestali su i motocikli. Matthew Canfield povede mladića uza stube, do ulaza u svratiste. U predvorju odjekivali su tužni zvuči harmonike, koji su dopirali iz slabo posjećene blagovaonice. Ulazni prostor s visokim stropom bio je negostoljubiv, stvarajući dojam da gosti ovdje nisu poželjni. Matthew Canfield i Andrew Scarlett pristupiše tezgi koja je služila kao neka vrsta recepcije. »Molim, javite u sobu broj šest da je stigao April Red.« Dok je čovjek to javljao, mladić odjednom zadrhta. Canfield ga čvrsto uze za ruku i pridrža ga. Uspeli su se stubama i stadoše pred vratima s brojkom šest. »Sad ti nemam reći što drugo, Andy, osim da smo ovdje zbog jedne osobe. Zbog Janet, tvoje majke. Pokušaj to upamtiti.« Mladić duboko udahnu. »Pokušat ću, tata. Otvori vrata! Isuse! Otvori vrata!« Soba je bila slabo osvijetljena svjetiljkama na malim stolovima. Bila je dotjerana tako da udovolji švicarskom poimanju turističkog ukusa s teškim sagovima i čvrstim pokućstvom, s debelo tapeciranim i presvučenim naslonjačima. U polusjeni na udaljenom kraju

sjedio je neki muškarac. Trak svjetla oštro je padao po prsima, ali mu nije osvjetljivao lice. Imao je na sebi hlače od smeđeg tvida i kaput skrojen od teške tkanine i kože. Progovori hrapavim i grlenim glasom. »Vi ste?« »Canfield i April Red, Kroegeru.« »Zatvorite vrata.« Matthew Canfield zatvori vrata i krenu naprijed ispred Andrewa Scarletta. Tako je štitio momka. Zavuče ruku u desni džep kaputa. »Kroegeru, u tebe je uperen revolver. Nije to isti revolver, ali je isti džep kao onda kad smo se posljednji put vidjeli. Sad se neću dati prevariti. Jesam li jasan?« »Ako hoćeš, izvuci ga iz džepa i prisloni uz moju glavu... Malo je toga što mogu učiniti.« Canfield se približi spodobi u stolici. Čovjek je izgledao užasno. Bio je napola invalid. Kao da mu je cijeli lijevi dio tijela paraliziran, sve do čeljusti. Prekrižio je ruke, a prsti su bili ispruženi kao da su spastični. Ali oči su mu bile budne. To lice... prekriveno bljedunjavim komadićima kože ispod kratko podšišane kose. Progovori. »Ovo što vidite pred sobom dogodilo se u Sevastopolju. Operacija Barbarossa.« »Sto nam imaš reći, Kroegeru?« »Najprije, April Red... Reci mu neka se približi.« »Dođi, Andy. Budi pored mene.« »Andy!« Čovjek u stolici nasmija se poluotvorenim ustima. »Zar to nije zgodno? Andy! Dođi, Andy!« Andrew Scarlett približi se očuhu i stade pored njega, promatrajući unakaženog čovjeka u stolici. »Ti si, dakle, sin Ulstera Scarletta?« »Ja sam sin Matthewa Canfielda.« Canfield je stajao, promatrajući oca i sina. Odjednom osjeti kao damu nije mjesto ovdje. Pričinilo mu se da neki gorostasi jedan star i loman, drugi mlad i košćat kreću u bitku. A on im nije pripadao. »Ne, mladiću, ti si sin Ulstera Stewarta Scarletta, nasljednik Scarlattijevih!« »Ja sam točno ono što želim biti! Nemam s tobom ništa lajedničko.« Mladić duboko udahnu. Strah mu je popuštao i Zanfield vidje kako ga sad obuzima neki tihi bijes. »Lakše, Andy. Lakše.« »Zašto?... Zbog njega?... Pogledaj ga. On je zapravo već mrtav... sfema više ni lica.« »Prestani!« Piskavi glas Ulstera Scarletta podsjeti Canfielda na mu prostoriju u Ziirichu prije mnogo vremena. »Prestani, šašavče!« »Zašto? Zbog tebe?... Zašto bih?... Ja te ne poznajem! Ne želim znati tko si ti! Nestao si prije mnogo godina!« Mladić upre prstom u Canfielda. »On je preuzeo tvoju ulogu. Njega slušam. Ti mi nisi lista!« »Ne razgovaraj tako sa mnom! Da se nisi usudio!« Canfield se javi oštrim glasom. »Kroegeru, ja sam doveo Aprila leda! Što ćeš mu dati? Zato smo došli ovamo. Prijeđimo na stvar!« »On mora prije razumjeti!« Unakažena glava klimala se naprijed natrag. »Mora biti natjeran da razumije!« »Ako ti to toliko znači, zašto si to krio? Zašto si postao Lroeger?« Glava se prestade klimati, a ugašene oči počeše

zuriti kroz prorez. Canfield se prisjeti da mu je Janet spominjala taj pogled. »Zato što Ulster Scarlett nije bio prikladan za novi poredak. Za lovi svijet! Ulster Scarlett odslužio je svoje i nakon toga nije više bio potreban... Postao je smetnja... Bio bi ruglo. Morao je biti odstranjen...« »Možda je bilo još nešto.« »Sto?« »Elizabeth. Ona bi te još jednom zaustavila... kao što te zaustavila u Ziirichu.« Na spomen Elizabethina imena, Heinrich Kroeger napregnu ;voje ranjeno grlo i ispljunu. Bio je to odvratan prizor. »Svjetska drolja!... Pogriješili smo dvadeset šeste... Budimo pošteni, ja sam 594 pogriješio... Trebao sam joj predložiti da nam se pridruži... Znaš, ona bi to učinila. Željela je isto što i mi...« »Griješiš.« »Ha! Nisi je poznavao!« Nekadašnji računovođa odgovori tiho ali odlučno. »Poznavao sam je... Vjeruj mi na riječ, ona je prezirala sve za što si se ti zalagao.« Nacist se nasmija sam sebi. »To je vrlo šaljivo... Rekao sam joj da se zalagala za sve što sam ja prezirao...« »Onda ste bili oboje u pravu.« »Nema veze. Ona je sad u paklu.« »Umrla je vjerujući da si ti mrtav. Zahvaljujući tome, umrla je u miru.« »Ha! Nikad nećeš doznati u kakvoj sam kušnji bio godinama, osobito kad smo bili zauzeli Pariz!... Ali čekao sam da se to dogodi i Londonu... Naumio sam stati isrped Whitehalla i objaviti to svijetu promatrajući kako Scarlatti sam sebe uništava!« »Kad si ti ušao u Pariz, ona je već bila otišla.« »Ne bi bilo važno.« »Ne vjerujem. Plašio si je se mrtve kao i dok je bila živa.« »Nisam se plašio nikoga! Nisam se plašio ničega!« Heinrich Kroeger ukruti svoje ruševno tijelo. »Zašto onda nisi ostvario svoju prijetnju? Kuća Scarlattijevih živa je.« »Nikad ti nije rekla?« »Rekla što?« »Ta drolja uvijek se štitila na sve četiri strane. Pronašla je onog koga je mogla podmititi. Mojega jedinog neprijatelja u Trećem Reichu. Goebbelsa. Nikad nije povjerovala da sam ubijen u Ziirichu. Goebbels je znao tko sam ja. Nakon tisuću devetsto trideset treće zaprijetila je da će naš ugled uništiti lažima. Lažima o meni. Stranka je bila važnija od osvete.« Canfield promotri tog uništenog čovjeka ispod sebe. Kao uvijek, Elizabeth Scarlatti bila je ispred svih ostalih. Daleko naprijed. 395 »Posljednje pitanje.« »Sto?« »Zašto Janet?« Čovjek u stolici podiže s mukom desnu ruku. »Zbog njega... ijega!« Upre rukom u Andrewa Scarletta. »Zašto?« »Vjerovao sam! I danas vjerujem! Heinrich Kroeger dio je lovog svijeta! Novog poretka! Prave aristokracije!... S vremenom bi o bilo njegovo!« »Ali zašto Janet?« Iscrpljeni Heinrich Kroeger popratio je pitanje s prijezirom. Drolja. Komu je potrebna drolja? Jedino što nam je potrebno jest osuda za...« Canfield osjeti kako u njemu raste bijes, ali s obzirom na životnu lob i poziv, obuzdao se. Ipak, nije bio dovoljno brz da spriječi nladića koji je stajao pored

njega. Andrew Scarlett baci se na tapeciranu stolicu i otvorenom šakom »dalami bogalja Kroegera. Udarac je bio težak i točan. »Huljo! Mjava huljo!« »Andy! Natrag!« Odgurnu mladića. »Unehelich!« Oči Heinricha Kroegera kotrljale su se u lupljama. »To je za tebe! Zato si došao ovamo! Morao si to loznati!... Razumjet ćeš to i ponovo nas pokrenuti! Razmisli! Zamisli aristokraciju! Za tebe... za tebe...« Jedva pokretnu ruku ;urnu u unutarnji džep kaputa i izvuče komad papira. »Tvoji su. Jzmi ih!« Canfield uze papir i pruži ga Andrewu Scarlettu, ni ne logledavši ga. »To su brojke. Mnoštvo brojaka.« Matthew Canfield znao je što te brojke znače, ali prije nego što je aogao objasniti javi se Kroeger. »To su švicarski računi, sine. Jedini noj sine... Na njima su milijuni! Milijuni! Ali uz neke uvjete. Uvjete :oje ćeš s vremenom razumjeti! Kad odrasteš, znat ćeš da se ti uvjeti 96 moraju ispuniti! Ti ćeš ih ispuniti!... Ta moć znači moć da se promijeni svijet! Onako kako smo ga mi htjeli promijeniti!« Mladić pogleda izobličenu spodobu u stolici. »Znači li to da bih ti morao zahvaliti?« »Jednoga dana učinit ćeš to.« Matthewu Canfieldu prekipjelo je. »Tako, dakle! April Red dobio je svoju poruku. Sad je hoću i ja! Sto ćeš mi dati?« »Vani je. Pomozi mi da se dignem, pa ćemo otići po to.« »Nikad! Sto me čeka vani? Tvoji poslušnici u kožnatim ogrtačima?« »Nema nikoga. Nikoga osim mene.« Canfield promotri tu ruševinu od čovjeka ispred sebe i povjerova mu. Poče pomagati Heinrichu Kroegeru da se digne sa stolice. »Pričekaj ovdje, Andy. Vratit ću se.« Bojnik Matthew Canfield, u odori, pomože bogalju u smeđem tvidu da se spusti niza stube do predvorja. U predvorju, sluga dodade štake koje je nacist bio odbacio kad je krenuo u svoju sobu. Američki bojnik i nacist izađoše kroz glavna vrata. »Kamo idemo, Kroegeru?« »Zar ne misliš kako je vrijeme da me zoveš mojim pravim imenom? Zovem se Scarlett. Ili, ako ti je draže, Scarlatti.« Nacist ga povede udesno, dalje od pristupnog puta, u travu. »Ti si Heinrich Kroeger. Za mene si samo to.« »Shvatit ćeš, naravno, da si ti, i samo ti, bio uzročnik našeg poraza u Ziirichu. Vratio si naš red vožnje dobre dvije godine unatrag... Nitko nikad nije posumnjao... Bio si budala!« Heinrich Kroeger nasmija se. »Možda samo budala može shvatiti kolika je budala netko drugi!« Ponovo se nasmija. »Kamo idemo?« »Koju stotinu jarda. Uperi u mene pištolj, ako hoćeš. Ovdje nema nikoga.« »Sto ćeš mi dati? Mogao bi mi barem reći.« »Zašto ne? Uskoro ćeš to imati u rukama.« Kroeger poče šepesati prema otvorenoj poljani. »A kad budeš to dobio, ja sam slobodan. Upamti to.« »Pogodili smo se. Sto je to?« »Saveznicima će se to jako dopasti. Eisenhower će te vjerojatno odlikovati!... Ponijet ćeš im kompletne nacrte berlinskih utvrda. Poznati su samo najvišima u njemačkom

Vrhovnom zapovjedništvu... Podzemni bunkeri, položaji raketa, skladišta, čak i Fiihrerovo zapovjedničko mjesto. Ti ćeš biti junak, a ja ću prestati postojati. Učinili smo dobar posao, obojica.« Matthew Canfield stade. Nacrte berlinskih utvrda saveznički su obavještajci pribavili prije mnogo tjedana. Berlin je to znao. Berlin je to priznao. Netko će biti doveden u klopku, ali to neće biti on, Matthew Canfield. Nacističko visoko zapovjedništvo vodi nekoga od svojih u sigurnu smrt. »Reci mi, Kroegeru, što će se dogoditi ako ja uzmem te nacrte kao zamjenu za Aprila Reda i onda te ne pustim? Sto bi se onda dogodilo?« »Jednostavno. Donitz, osobno, ima moju izjavu. Dao sam mu je prije dva tjedna u Berlinu. Rekao sam mu sve. Ako se ne vratim za nekoliko dana, morat će se zabrinuti. Ja sam velika vrijednost. Nadam se da ću se pojaviti i onda... nestati. Ali ako se ne pojavim, znat će to cijeli svijet!« Matthew Canfield pomisli kako je to najčudnija ironija, ali ne veća nego što je on to predvidio. Zapisao je sve to u originalnom dosjeu, koji je već godinama zapečaćen u arhivi Državnog tajništva. A sad je jedan čovjek u Berlinu, njemu nepoznat osim po čuvenju, došao do istog zaključka. Heinrich Kroeger ili Ulster Stewart Scarlett njega su se mogli riješiti. 398 Donitz je dopustio Kroegeru koji je nosio njegove lažne poklone da se pojavi u Bernu. Donitz je, prema nepisanim pravilima rata, očekivao da on bude ubijen. Donitz je znao da ni jedna država neće toga luđaka priznati kao svoga. Ni u pobjedi ni u porazu. A ubiti ga je trebao neprijatelj, kako ne bi ostalo nikakvih dvojbi. Donitz je bio rijedak neprijatelj u tim danima mržnje. Bio je čovjek u koga se suparnik pouzdavao. Kao Rommel, Donitz je bio pošten borac. Pogibeljan borac. Ali bio je moralan čovjek. Matthew Canfield izvadi pištolj i opali dvaput. Heinrich Kroeger pao je mrtav na tlo. Ulster Stewart Scarlett je, napokon, otišao. Matthew Canfield vrati se poljanom do malog svratišta. Noć je bila jasna, a tri četvrtine mjeseca obasjavale su nepokretne krošnje oko njega. Začudio se što je sve bilo tako jednostavno. No kresta vala jednostavna je. Varljivo jednostavna. Ona ne otkriva bezbroj silnica što se valjaju ispod nje, jer pokazuje samo pjenu na vrhu. Sve je bilo gotovo. Uz njega je Andrew. Uz njega je Janet. Iznad svega, Janet.

O piscu:

Robert Ludlum (25. svibnja, 1927. New York City - 12. ožujka 2001., Naples, Florida) bio je američki autor 25 trilera. Postoji više od 290 milijuna primjeraka njegovih tiskanih knjiga, a prevedene su na 32 jezika. Ludlum je objavljivao knjige i pod pseudonimom Jonathan Ryder i Michael Shepherd Na osnovu mnogih Ludlumovih romana snimljeni su u filmovi i mini-serije, uključujući Ostermanov vikend, Holcroftovu pogodbu, Straža Apokalipse, Bourneov identitet, Bourneovu nadmoć i Bourneov ultimatum. Smatra se da je i knjiga i mini-serija Covert One, The Hades Factor urađena na osnovi ludlumovih neobjavljenih zabilješki. Bourneovi filmovi s Mattom Damonom u glavnoj ulozi bili su komercijalno vrlo uspješni, iako se pojedini izvaci ili rečenice značajno razlikuju od izvorna materijala. Ludlumovi romani tipično oslikavaju jednog herojskog čovjeka ili malu grupu individualaca koji se bore protiv snažnijih protivnika čije su namjere i motivacije zle, protivnika koji su kadri upotrijebiti političke i ekonomske mehanizme na zastrašujući način. Njegova je vizija svijeta bila ona gdje su globalne korporacije, vojne sile u sjeni i vladine organizacije udružile da održe (ako je to bilo zloćudno)

"status quo", ili sve to "potkopaju" ako je "status quo" bio dobar. Uz izuzeće pojedinih nepravilnosti u njegovu poznavanju vatrenog oružja, njegovi su romani pažljivo proučeni pružajući točne tehničke, geografske i biološke pojedinosti, uključujući tu i istraživanje amnezije za Bourneov identitet. Ludlumove su novele često bile inspirirane konspirativnim teorijama, i povijesnim i sadašnjim. Napisao je da je The Matarese Circle bio inspiriran govorkanjima o Trilaterarnoj komisiji, i to objavio samo nekoliko godina nakon što je komisija osnovana. Njegovi su opisi terorizma u knjigama kao što su The Holcroft Covenant i Matarese Circle odražavali teoriju kako su teroristi samo paunovi vlada ili privatnih organizacija, koje žele upotrebljavati teror kao pretekst za uspostavljanje autoritativne vlasti, a ne izolirane bande ideološki motiviranih ekstremista koje su ponekad stvarane da bi to bile.