Robert Ludlum - Chancellorov rukopis.pdf

http://www.balkandownload.org/

1 PROLOG 3. juna 1968. Tamnokosi muškarac zurio je u zid ispred sebe. Njegova stolica, poput ostatka namještaja, bila je ugodna oku ali nije bila udobna. Stil je bio ranoamerički,tema spartanska, kao da bi oni, kojima će biti dopušteno druženje ili susret s osobom koja je zauzimala unutrašnji ured, trebalo da razmisle o toj svojoj veličanstvenoj mogućnosti u strogom okolišu. Muškarac se približavao kraju svog trećeg desetljeća. Lice mu bijaša uglato, crte oštre, svaka naglašena i određena kao da ju je cizelirao umjetnik više svjestan pojedinosti nego cjeline. Oči su budile pažnju; bile su duboke i svijetloplave, a imahu neku otvorenu, čak ispitivačku kvalitetu. Na trenutke bi se činilo kao da su to oči plavooke životinje, koje su se brzo usmjeravale u svakom smjeru, oči uporne, znatiželjne, brižne. Mladić se preživao Peter Chancellor a izražaj njegova lica bio je krut kao i njegovo držanje na stolici. OčTmu sijevahu gnjevom. U vanjskom uredu bila je još jedna osoba: sekretarica srednjih godina, čije su tanke bezbojne usnice bile u stalnoj napetosti, a siva kosa navučena i uobličena u pundžu koja se doimala poput izblijedjele lanene kacige. Ona je bila pretorijanska straža, pas napadač koji je štitio zaklonište čovjeka iza hrastovih vrata pored njena stola. Chancellor je bacio pogled na svoj sat; sekretarica mu nato dobaci pogled neodobravanja. U ovom je uredu svako pokazivanje nestrpljivosti nailazilo na tihu osudu; audijencija je već sama po sebi sve. Bilo je četvrt do šest; svi su drugi uredi bili zatvoreni. Mali srednjozapadni kampus2 Univerziteta Park Forest pripremao se za još jednu kasnoproljetnu večer, a suzdržano bučno uživanje bilo je sve glasnije kako se približavao dan promocije i podjele svjedodžbi.

1Namještaj jednostavnih linija ali ukrašenih nogu, uglavnom crne ili tamnosive boje

(op. prev.) 2Ograđeni prostor sveučilišta sa svim terenima, zgradama, studentskim domovima itd. (op. prev.)

Park Forest se trudio da ostane izvan nemira koji su se proširili po sveučilišnim kampusima. U oceanu uskovitlanosti bio je to neuznemireni pješčani sprud. Samotan, bogat, u miru sa sobom, u suštini bez prekida kolotečine; ili sjaja. To osnovno pomanjkanje vanjskih briga, tako je kolala priča, dovela je čovjeka iza hrastova stola u Park Forest. Tražio je nepristupačnost, ako već ne anonimnost, koja mu dakako nikako nije mogla biti pružena. Munro St. Claire bio je državni podsekretar za Roosevelta i Trumana; izvanredni ambasador za Eisenhowera, Kennedya i Johnsona. Letio je oko svijeta s punom državnom odgovornošću, donoseći uznemirenim dijelovima svijeta brige i napute svojih predsjednika, kao i svoju stručnost. Činjenica što je odabrao da provede proljetni semestar u Park Forestu kao privremeni profesor državne uprave dok je organizirao podatke koji će oblikovati osnovu njegovih memoara bila je nevjerojatan potez koji je osupnuo upravitelje ovog bogatog ali malog univerziteta. Progutali su nevjericu i St. Claireu garantirali izolaciju koju nikad ne bi našao u Cambridgeu, New Havenu ili Berkelevu. Tako je kolala priča. A Peter Chancellor je razmišljao o najisturenijim točkama St. Claireove priče kako bi misli skrenuo sa svoje. Ali ne u cijelosti. U tom trenutku, najistaknutije točke njegove neposredne egzistencije bijahu toliko obeshrabrujuće koliko je to bilo moguće zamisliti. Dvadeset četiri mjeseca izgubljena, odbačena u akademijskom zaboravu. Dvije godine njegova života! Dvije godine! Na glasanju je njegova doktorska teza odbačena s osam naprama jednom glasu. Tako je zaključila Komisija časti koledža Park Forest. Jedan je suprotni glas pripadao, prirodno, njegovu savjetniku i, zbog toga, taj je glas bio bez utjecaja na druge. Chancellora su optužili zbog frivolnosti, zbog neozbiljnog nepoštivanja historijske činjenice, zbog nemarnog istraživanja, te naposljetku zbog neodgovornog ubacivanja fikcije umjesto dokazljivih podataka. Nije to bilo nimalo dvosmisleno. Chancellor nije uspio; nije bilo priziva, jer je neuspjeh bio apsolutan. S uzvišene radosti pao je u duboku depresiju. Prije šest tjedana je Foreign Service Journal1 Univerziteta Georgetown pristao da objavi četrnaest izvadaka iz njegove

teze. Ukupno tridesetak stranica. To je isposlovao njegov savjetnik, poslavši kopiju svojim akademijskim prijateljima u Georgetovvnu, a oni su bili mišljenja da je rad i prosvijećen i zastrašujući. Journal je bio par s Foreign Affairsom1, a čitaoci mu bijahu među najutjecajnijima u zemlji. Nešto je moralo rezultirati; netko je morao nešto ponuditi. Ali su Journalovi urednici postavili jedan uvjet: zbog prirode teze, prije nego štampaju rukopis svakako moraju dobiti vijest o prihvaćanju te doktorske teze. Bez nje neće objaviti ni redak rukopisa. A sada, dakako, ne dolazi u obzir štampanje čak i dijela rukopisa. »Izvori globalnog sukoba« glasio je naslov teze. Sukob je bio drugi svjetski rat, a počeci maštovita interpretacija ljudi i snaga koji su se sukobili za vrijeme katastrofalnih godina od 1926. do 1939. Nije se izrodilo ništa dobra u pokušaju da se Odboru za povijest koledža koji je dodjeljivao titulu pokuša objasniti da je ta teza zapravo interpretativna analiza, a ne pravni dokument. Učinio je kardinalni grijeh: izmišljene je dijaloge pripisao povijesnim ličnostima. Takva besmislica nije prihvatljiva akademijskom lugovima Park Foresta. Ali je Chancellor znao da u očima odbora postoji još jedan nedostatak, čak mnogo ozbiljniji. Svoju je tezu pisao u svetogrđu i emociji, a svetogrđe i emocija nemaju mjesta u doktorskim disertacijama. Premisa da su financijski giganti pasivno stajali dok je banda psihopata oblikovala postvajmarsku Njemačku bila je smiješna. Toliko smiješna koliko otvoreno lažna. Multinacionalne korporacije nisu mogle dovoljno brzo nahraniti nacistički čopor vukova; Što je krdo bivalo jačim, to su apetiti tržišta bili sve grabežljivijim. Ciljevi i metodi njemačkog čopora vukova bili su prikladno prigušeni u interesu privrede koja se širila. Prigušeni, pakao! Bili su trpljeni, u konačnici prihvaćeni, zajedno s brzouspinjućim linijama na dijagramima profita i gubitka. Financijeri su bolesnoj nacističkoj Njemačkoj dali ekonomski jasnu potvrdu o dobru zdravlju. A među kolosima međunarodnih financija koji su hranili Wehrmachtova2 orla bio je niz najuvaženijih imena industrije u Americi.3 1Tromjesečnik, najutjecajniji američki časopis za vanjsku politiku (op. prev.) 2Oružana sila njemačkog Trećeg Reicha od 1935. do 1945. (op. prev.)

3Notorno je da su američki trustovi koji su proizvodili elektrouređaje, naftu, barut, čelik, cink, kemikalije, i drugo, bili povezani s njemačkim kartelima. Poznati su javni i tajni sporazumi između General Electrica, Standard Oila, Duponta, Dow Chemical, Alluminium Co. (svi iz SAD), te njemačkih koncerna I. G. Farbenindu strie, Krupp, DaimlerBenz, AEG, Karl Zeiss, Bosch, Rheinmetall, Rehling. Tu je bio problem. Nije mogao istrčati i imenovati te korporacije jer njegov dokaz nije bio zaključan. Ljudi koji su mu dali te informacije i doveli ga do drugih izvora nisu mu dopustili da im objelodani imena. Bijahu to uplašeni, stari ljudi, koji su živjeli od vladinih i kompanijskih mirovina. Što se god dogodilo u prošlosti bilo je prošlost; nisu se htjeli izložiti riziku da izgube velikodušje svojih dobročinitelja. Ako bi Chancellor objelodanio njihove privatne razgovore, oni bi ih jednostavno opovrgli. Ništa jednostavnije od toga. Ali to nije bilo tako jednostavno. To se uistinu dogodilo. Priča o tome nije ispričana, a Peter ju je htio ispričati svom svojom voljom. Istina, on nije htio uništiti starce koji su samo izvršavali politiku koju nisu razumjeli, koju su zasnovali drugi što su vrlo visoko na korporacijskim ljestvama, tako visoko da su se rijetko susretali. Ali jednostavno odšetati od nezabilježene historije to je sasvim krivo. Zato je Chancellor uzeo jedinu opciju koja mu je bila otvorena: promijenio je imena korporacijskih giganata, ali na takav način da to nije ostavljalo sumnju u njihov identitet. Tko je god čitao novine mogao je znati koje su to korporacije. To je bila njegova neoprostiva greška. Potegao je izazovna pitanja koja su samo nekolicina htjela priznati kao valjana. Kad su korporacije i korporacijske fondacije driješile kesu povoljno su gledali na Univerzitet Park Forest; to nije bio opasan kampus. Zašto bi tom statusu zaprijetio čak iz daljine rad jednog doktorskog kandidata? Kriste! Dvije godine! Bilo je drugih mogućnosti, dakako. Mogao je svoje vjerodajnice prenijeti na drugo sveučilište i tamo opet predložiti svoje »Izvore«. Ali što onda? Je li to vrijedno? Suočiti se s drugim oblikom odbijanja? S onim što leži u sjenama njegovih osobnih sumnji? Jer Peter je bio pošten spram sebe; on nije napisao toliko jedinstveno ili sjajno djelo. Samo je našao razdoblje u nedavnoj povijesti koje ga je razbjesnilo zbog svojih paralela sa sadašnjošću. Ništa se nije promijenilo; laži od prije četrdeset godina još su postojale. Ali on nije htio odšetati od toga; on ne bi mogao. On će to reći. Nekako.

Zanimljivo je da su ti sporazumi omogućavali razvoj nacističke industrije a sprečavali razvoj američke. Prvi podaci o tome bili su objavljeni 1944. u SAD: Economic and Political Aspects of International Cartels, Printed by Committee of Military Affairs. Dokazano je da su slični kartelni sporazumi ojačali cijelu njemačku ratnu industriju i objektivno pomogli nacističkom vođenju rata (op. prev.) Međutim, svetogrđe ili osjećaj sramotne uvrede nisu zamjena za valjano istraživanje. Briga za žive izvore jedva da je alternativa za objektivno istraživanje. Peter je oklijevajući priznao vrijednost stava odbora. On niti je akademijska riba ni djevojka; on je dijelom činjenica, dijelom mašta. Dvije godine! Izgubljene! Zazujao je sekretaričin telefon, nije zazvonio. Zujanje je Chancellora podsjetilo na govorkanje da je instalirana specijalna komunikacija tako da Washington može uspostaviti vezu s Munrom St. Claireom u bilo koje doba dana ili noći. Te instalacije, tako je glasila priča, bile su jedino St. Claireovo odstupanje od samopostavljene nepristupačnosti. Da, gospodine ambasadore rekla je sekretarica. Uputit ću ga k vama... To je sasvim u redu. Ako me trebate, mogu ostati. Po svemu se učinilo da nije bila potrebna, a Peter je bio dojma da ona nije presretna zbog toga. Pretorijanska je straža bila otpuštena. Po rasporedu nastavljala je trebalo bi da u šest i trideset budete na primanju kod dekana. Nasta kratki muk, a onda je žena odgovorila: Da, gospodine. Telefonirat ću da vam je žao. Laku noć, gospodine St. Claire. Pogledala je na Chancellora. Sada možete unutra rekla je, dok su joj oči imale ispitivački ton. Hvala vam. Petar je ustao iz neudobne stolice ravnog naslona. Ni ja ne znam zašto sam ovdje rekao je ne bi li zadovoljio pogled njenih očiju. Unutar ureda obloženog hrastovim pločama, i s katedralskim prozorima, Munro St. Claire je ustao iza antiknog stola koji mu je služio kao radni stol. Bio je starac, pomislio je Chancelor približavajući se ispruženoj desnoj ruci koju je starac držao preko stola. Mnogo stariji nego se doimao s daljine, kad bi sigurnim korakom prelazio preko kampusa. Ovdje u njegovu uredu, njegovo visoko vitko tijelo s orlovskom glavom i izblijedjelom plavom kosom doimalo se kao da se bori da

ostane uspravno. Imao je velike oči ali nejasne boje, intenzivne u svojoj upornosti, ali ne bez humora. Tanke su mu se usne raširile u osmijeh ispod njegovanog bijelog brka. Uđite, uđite, gospodine Chancellor. Zadovoljstvo je opet vas vidjeti. Ja ne mislim da smo se već susreli. To je dobro za vas! Nemojte mi dopustiti da se s tim provučem. St. Claire se nasmijao i pokazao na stolicu ispred stola. Nisam vam htio proturječiti, samo sam... Chancellor je zastao, shvaćajući da će što god bude islovkao zvučati glupo. Sjeo je. Zašto ne? upita ga St. Claire. Proturječiti meni bilo bi beznačajno u usporedbi s onim što ste učinili legiji suvremenih učenjaka. Oprostite? Vaša disertacija. Pročitao sam je. Polaskan sam. Veoma me se dojmila. Hvala vam, gospodine. Drugih se nije dojmila. Da, znam to. Odbio ju je odbor za dodjelu akademijskih počasti, tako mi je rečeno. Da. Prokleta sramota. U to je otišlo mnogo ozbiljnog rada. I veoma originalnog razmišljanja. Tko si ti, Peter Chancellor? Imaš li ikakvu predstavu o tome što si učinio? Zaboravljeni su ljudi iskopali uspomene i prestrašeno šapću. Georgetown je pun govorkanja. Od opskurnog sveučilišta na srednjem zapadu dobiven je eksplozivni dokument. Beznačajni završni student odjednom nas je podsjetio na ono čega se nitko ne želi sjećati. Gospodine Chancellor, Inver Brass vam ne može dopustiti da nastavite. Peter je vidio da su starčeve oči bile istodobno ohrabrujuće ali i neodređene. Nema se što izgubiti ako se postupi izravno. Želite li reći da biste vi mogli...? O, ne oštro ga prekinu St. Claire, podigavši dlan desne ruke. Ne, zaista. Ne bih ni pomislio ispitivati takvu odluku; to bi jedva bilo moje pravo. A pretpostavljam da je odbijanje zasnovano na stanovitim primjenljivim kriterijima. Ne, ja se ne bih uplitao. Ali bih vam htio postaviti nekoliko pitanja, možda vam ponuditi neki besplatni savjet. Chancellor se nagnu naprijed. Koja pitanja? upita.

St. Claire se leđima naslonio na naslonjač svoje fotelje. Prvo, vi. Samo sam znatiželjan. Razgovarao sam s vašim savjetnikom, ali to je iz druge ruke. Vaš je otac novinar? Chancellor se nasmiješio. On bi rekao bio je. Idućeg januara ide u mirovinu. I vaša je majka osoba od pera, zar ne? Neke vrste. Članci za časopise, kolumne za ženske stranice. Prije dosta godina pisala je i kratke priče. Tako vam pisana riječ ne izaziva nikakav strah. Što mislite reći? Mehaničarev sin pristupa rasplinjaču što slabo funkcionira s manje drhtavice nego sin baletnog majstora. Općenito govoreći, dakako. Općenito govoreći, suglasio bih se. Točno. St. Claire je kimnuo glavom. Da li mi to govorite da je moja disertacija rasplinjač koji slabo funkcionira? St. Claire se nasmijao. Nemojmo žuriti. Vi ste diplomirali novinarstvo, s očitom namjerom da budete novinar. Neki oblik komunikacija, u svakom slučaju. Nisam bio siguran koji. Pa ste ipak pridobili ovo sveučilište da vas prihvati za doktorat iz historije. Tako ste promijenili mišljenje. Ne baš. Nikad se nije formiralo. Peter se opet nasmiješio, sada zbunjeno. Moji roditelji tvrde da sam ja profesionalni student. Nije riječ da mi je do toga mnogo stalo, zapravo. Stipendija me provukla do diplome. Služio sam u Vijetnamu, pa me ovdje sada plaća vlada. Nešto i podučavam. Da vam kažem istinu, blizu sam tridesete i nisam siguran što želim raditi. Ali mislim da to danas nije usamljen slučaj. Vaš diplomski rad kao da upućuje na zaključak da ste skloniji akademijskom životu. Ako je tako bilo, više nije. St. Claire je bacio pogled na njega, Kao da želi tim posebnim brzim pogledom još nešto uočiti. Kažite mi o samoj disertaciji. Vi se ne klonite iznenađujućih insinuacija, prilično zastrašujućih sudova. U suštini, optužujete mnoge vođe slobodnog svijeta i njihove institucije ili zbog toga što su zatvorili oči pred Hitlerovom prijetnjom prije četrdeset godina, ili još i gore: da su izravno i neizravno financirali Treći Reich. Ne zbog ideoloških razloga. Zbog ekonomske prednosti.

Scila i Haribda? To ću prihvatiti. Baš sada, danas, postoji ponavljanje... Usprkos koledžu časti prekinu ga St. Claire tiho vi mora da ste se bavili i popriličnim istraživanjem. U kolikoj mjeri? Što vas je navelo na taj put? To je ono što moramo saznati, jer mi znamo da vi to nećete samo tako ispustiti iz ruku. Jesu li vas usmjeravali ljudi koji traže osvetu poslije svih tih godina? Ili je to bio mnogo gore slučaj koji je podstaknuo vašu ljutnju, svetogrđe? Mi možemo nadzirati izvore; mi ih možemo poništiti, pokazati da su lažni. Ne možemo nadzirati slučajnosti. Ali vi ne možete nastaviti, gospodine Chancellor. Moramo pronaći način da vas zaustavimo. Chancellor je zašutio; pitanje koje je postavio stari diplomat bilo je neočekivano. Istraživanje? Mnogo više nego Odbor vjeruje i mnogo manje nego zahtijevaju stanoviti zaključci. To je najpoštenije što mogu reći. Pošteno je. Hoćete li me upoznati s pojedinostima? Imate vrlo malo dokumentiranja izvora. Odjednom je Peter osjetio nemir. Ono stoje počelo kao razgovor pretvorilo se u ispitivanje. Zašto je to važno? nastavi Peter. Ima malo dokumentiranja jer su tako željeli ljudi s kojima sam razgovarao. Onda poštujte njihovu želju, na svaki način. Ne upotrebljavajte imena. Starac se nasmiješio; bio je izuzetnog šarma. Ne trebaju nam imena. Imena je lako otkriti čim se jednom odrede područja. Ali bi bilo bolje ne nastojati s imenima. Mnogo bolje. Šaputanja bi opet otpočela. Postoji bolji način. U redu. Razgovarao sam s ljudima koji su bili aktivni u razdoblju od '23. do '39. Bili su u vladi uglavnom u State Departmentu i u industriji i bankarstvu. Osim toga, razgovarao sam s pola tuceta bivših visokih oficira povezanih s War Collegeom1 i obavještajnom zajednicom. Nijedan, g. St. Claire, nijedan mi nije dopustio da upotrijebim njegovo ime. Oni su vam osigurali toliko materijala? Veliki dio leži u onome o čemu oni nisu htjeli razgovarati. I pojedine fraze, riječi, dijelovi rečenica, slučajne primjedbe koje su često bile non sequituri, ali isto tako primjenljive. To su sada starci, svi ili gotovo svi u mirovini. Njihove su misli lutale; isto tako i njihove uspomene. Oni su prilično tužna zbirka; oni su... Chancellor je zastao. Nije bio siguran kako da nastavi započetu misao.

St. Claire je nastavio. Uglavnom ogorčeni niži rukovodioci i birokrate koji žive od neprimjerenih penzija. Život u takvim okolnostima hrani ljutite, veoma često iskrivljene uspomene. U svakoga od njih? Redom? Mislim da to nije pravedno. Što sam saznao, što sam napisao to je istina. Zbog toga će svatko tko čita tezu znati koje su to bile kompanije, kako su djelovale. St. Claire je prešao preko te izjave kao da je nije ni čuo. Kako ste dospjeli do tih ljudi? Što vas je odvelo njima? Kako ste utanačili sastanke s njima. 1 Koledž koji za posebno odabrane oficire s iskustvom vodi Ministarstvo za mornaricu (Navy Department) u Newportu (op. prev.) Moj me otac naputio, a od tih nekoliko došli su i drugi. Neka vrst prirodne progresije; ljudi se sjećaju ljudi. Vaš otac? Na početku pedesetih godina on je bio vašingtonski dopisnik za ScrippsHovvarda1... Da. St. Claire ga je tiho prekinuo. Tako, zahvaljujući njegovim naporima dobili ste prvotni popis. Da. Oko tucet imena ljudi koji su imali posla u predratnoj Njemačkoj. U vladi i izvan nje. Kao što rekoh, ta su imena dovela do drugih. I, dakako, ja čitam sve što su napisali TrevorRoper i Shirer i njemački apologisti.2 To je sve dokumentirano. Je li vaš otac znao za čim vi idete? Doktorat je bio dovoljan. Chancellor se nasmiješio. Moj je otac počeo raditi već nakon godine i po u koledžu. Novaca je bilo vrlo malo. Onda, da kažemo, da li on zna što ste pronašli? Ili mislite da ste pronašli? Ne sasvim. Držao sam da će mi roditelji pročitati tezu kad bude gotova. Sada ne znam da li će htjeti; ovo će biti udarac na domaćem frontu. Peter je zašutio, pa se slabašno nasmiješio. Ostarjeli, vječni student stiže ni do čega. Mislio sam da ste rekli profesionalni student ispravi ga diplomat. Ima li razlike? U pristupu, držim da ima. St. Claire se šuteći nagnuo naprijed, dok mu je pogled velikih očiju počivao na Peteru. Htio bih biti slobodan pa sažeti neposrednu situaciju kako je ja vidim. Svakako.

U suštini, vi imate materijal za potpuno valjanu teoretsku analizu. Interpretacije historije, od doktrinarne do revizionističke, uvijek su nezavršene teme debate i ispitivanja. Da li biste se time složili? Dakako. Da, svakako. Kao prvo, ne biste izabrali tu temu da se ne slažete. St. Claire je gledao kroz visoki prozor s pogledom koji nije dopirao izvan stakla. Došlo je vrijeme za intelektualni napad, ali

1Lanac američkih dnevnika i časopisa koji se rasprostire cijelim područjem SAD i ima veliki utjecaj na američku politiku (op. prev.) 2Hugh Redwald TrevorRoper je poznati britanski historičar, a William Lawrence Shirer je američki autor, novinar i radiokomentator; obojica su nakon drugog svjetskog rata napisali poznata djela o Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, u kojima je objektivnost ponegdje skrenula i u simpatiju (op. prev.) blagi. A neortodoksno tumačenje događaja osobito razdoblja u nedavnoj povijesti zasnovano samo na pisanju drugih, jedva bi moglo opravdati tu neortodoksiju, zar ne? Hoću reći, stanoviti povjesničari bi se okomili na taj materijal mnogo prije da su pomišljali da će nešto izići iz svega toga, da će izgraditi čvrstu tezu. Ali je takvo zaključivanje bilo nemoguće, doista, pa ste otišli izvan prihvaćenih izvora i razgovarali s ogorčenim starcima i s nekolicinom oklijevajućih bivših obavještajnih specijalista, i izašli sa specifičnim sudovima. Da, ali... Da, ali prekinu ga St. Claire, skrenuvši pogled s prozora. Prema vašim vlastitim riječima, ti su se sudovi često zasnivali na »slučajnim primjedbama« i »non sequiturima«. A vaši izvori odbijaju da ih se spomene. Prema vašim riječima, vaše istraživanje nije opravdalo brojne zaključke. Ali jest. Zaključci jesu opravdani. Nikad neće biti prihvaćeni. Ne od nekog priznatog autoriteta, akademskog ili juridičkog. A to je sasvim u redu, po mome sudu. Onda se varate, gospodine St. Claire. Zato jer se ja ne varam. Nije me briga koliko će mi odbora reći da sam u krivu. Činjenice su tamo, odmah ispod površine, ali nitko ne želi o njima razgovarati.

Čak ni sada, poslije četrdeset godina. Zato jer se to sada opet ponavlja! Nekoliko kompanija zarađuje milijune po svijetu podmazujući vojne vlade, nazivajući ih našim prijateljima, našom »prvom obrambenom linijom«. Jedino o čemu vode računa jest pozitivni saldo u njihovim računima, uspinjanje profita na njihovim grafikonima. .. U redu, možda se ja ne mogu pojaviti s dokumentacijom, ali ne kanim odbaciti dvogodišnji rad. Ne kanim se zaustaviti zato što mi Odbor kaže da sam akademski neprihvatljiv. Oprostite, ali to je neprihvatljivo. A to je ono što moramo znati. Hoćete li, na kraju, srezati svoje gubitke i otići? Drugi su mislili da hoćete, ali ja to nisam mislio. Znali ste da ste u pravu, a to je prevelika kušnja za mlade. Mi vas sada moramo učiniti impotentnim. St. Claire je gledao u Petera, zadržavajući pogled. Vi ste u krivoj areni započe. Tražili ste prihvaćanje od krivih ljudi. Potražite to na drugom mjestu. Tamo gdje pitanja istine i dokumentacije nisu važna. Ja ne razumijem. Vaša je disertacija ispunjena dijelovima za koje se može reći da su sjajno zamišljena fikcija. Zašto se ne usredotočite na to? Sto? Fikcija. Napišite roman. Nikome nije važno je li roman točan, slijedi li događaje, ima li historijsku autentičnost. To jednostavno nije važno. St. Claire se opet nagnuo naprijed, uporna pogleda na Chancelloru. Da, pišite fikciju. Možda će vas i dalje zanemarivati, ali barem postoji mogućnost da vas čuju. Nastaviti vašim sadašnjim kursom je beskorisno, jalovo. Izgubit ćete još jednu godinu, ili dvije, ili tri. Na koncu konca, zbog čega? Zato pišite roman. Tamo potrošite svoju ljutnju, a onda nastavite svojim životom. Peter je zurio u diplomatu. Fikcija? Da. Mislim da smo se vratili onom rasplinjaču koji dobro ne funkcionira, premda ta analogija može biti strašna. St. Claire se opet smjestio na stolici. Suglasili smo se da se vi ne bojite riječi; gotovo ste cijelog života gledali čiste stranice ispunjene riječima. A sada popravite rad koji ste okončali, s drugim riječima, drugačijim pristupom koji uklanja potrebu akademijske sankcije. Peter je tiho izbacio zrak iz grla; nekoliko je trenutaka zadržao dah, ukočen St. Ciaireovom analizom. Roman? To mi nikad nije palo na pamet...

Držim da je to možda bilo podsvjesno upleo se diplomat. Vi niste oklijevali s izmišljanjem akcija, i reakcija, kad vam je to bilo po volji. A Bog zna da vi imate elemente fascinantne priče. Dalekosežne, po mom mišljenju, ali ne bez vrijednosti za nedjeljno poslije podne u pletenom ležaju. Uredite rasplinjač; ovo je drugačiji motor. S manje suštine, možda, ali moguće zabavno štivo. A možda će vas netko slušati. U ovoj areni neće. Niti bi, iskreno, mogli. Roman. Neka budem proklet. Munro St. Claire se smiješio. Oči su mu i dalje bile čudno neodređene. Poslijepodnevno je sunce iščezlo ispod horizonta; duge sjene su se proširile po travnjacima. St. Claire je stajao pored prozora, gledajući na'polje. U mirnoći prizora bilo je neke nabusitosti; prizor nije pripadao svijetu koji je tako obuzet nemirima. Sada bi mogao napustiti Park Forest. Njegov je posao završen, pažljivo orkestrirani zaključak nije potpun, ali je dovoljan za taj dan. Dovoljan do granica varke. Pogledao je na sat. Prošao je jedan sat otkad je zbunjeni Chancellor otišao iz njegova ureda. Diplomat se vratio stolu, sjeo je i podigao telefonsku slušalicu. Birao je poštanski kod 202 a onda još sedam brojki. Poslije nekoliko trenutaka dvaput se začu klik preko linije, a zatim cviljenje. Svakome osim onih koji su znali kodove taj bi zvuk jednostavno značio da aparat ne funkcionira dobro. St. Claire je sada birao još pet brojeva. Rezultat je bio jedan klik i javio se glas. Inver Brass. Traka se vrti. U tom je glasu bio bostonski ravni a, ali je ritam bio srednjoevropski. Ovdje je Bravo. Progurajte me do Genesisa. Genesis je u Engleskoj. Tamo je sada iza ponoći. Bojim se da o tome neću voditi računa. Možete li me progurati? Ima li sterilna1 lokacija? Ako je još u ambasadi, onda ima, Bravo. Inače je Dorchester.2 Tamo nema garancije. Pokušajte s ambasadom, molim vas. Linija je zamrla dok je centrala Inver Brassa povezivala komunikacije. Poslije tri minuta čuo se drugi glas; bio je jasan, bez iskrivljavanja, kao da je netko bio uz telefon u istoj ulici a ne 4000 milja dalje. Glas je bio odrezan, uzbuđen, ali ne bez poštovanja. Ili stupnja straha. Ovdje je Genesis. Upravo sam odlazio. Što se dogodilo?

Učinjeno je. Hvala Bogu! Disertacija je odbijena. Odboru sam dao jasno do znanja, privatno dakako, da je to radikalna besmislica. Bili bi predmet izrugivanja univerzitetske zajednice. Osjetljivi su; i treba daje tako. To su mediokriteti. Zadovoljan sam. Nasta kratka stanka u Londonu. Kako je on reagirao? Kao što sam očekivao. U pravu je i on to zna; zbog toga je frustriran. Nije se namjeravao zaustaviti. A sada? Vjerujem, da. Ideja mu je čvrsto usađena. Ako bude potrebno ja ću ga neizravno slijediti, staviti ga u vezu s ljudima. Ali možda neću morati. Maštovit je; bliže našoj temi, njegova je ljutnja iskrena. Uvjeren si da je to najbolji način? Zacijelo. Alternativa je za nj da nastavi s istraživanjem i izvuče uspavane teme. Ne bih htio da se to dogodi u Cambridgeu ili Berkelevu. Što ti kažeš? Ni ja ne bih htio. A možda nitko neće biti zainteresiran za ono 1»Sterilan« znači potpuno siguran; prostor lišen tuđe kontrole, tajnog nadzora i prisluškivanja (op. prev.) 2Jedan od nekad tri najpoznatija i najluksuznija londonska hotela (op. prev.) što on piše, a još manje da to objavi. Mislim da se mi možemo postarati oko toga. St. Claireove oči se nakratko suziše. Moj je savjet ne uplitati se. Neka se događaji prirodno odvijaju. Ako on to pretvori u roman, najbolje čemu se možemo nadati je da će to biti mala naklada prilično amaterskog rada. Reći će što ima reći, a ispast će da je to nesuvisla fikcija, uz uobičajena opovrgavanja u pogledu živih ili mrtvih osoba. Uplitanje bi moglo izazvati pitanja; to nije u našem interesu. U pravu si, svakako rekao je čovjek u Londonu. Ali, to je za tebe uobičajeno, Bravo. Hvala ti. I doviđenja, Genesis. Ja ću odavde otići na nekoliko dana. Kamo se spremaš? Nisam siguran. Možda natrag u Vermont. Možda vrlo daleko.

Ne volim ono što vidim u nacionalnom pejzažu. Što su sve razlozi više da budemo u kontaktu nato će glas iz Londona. Možda. A zatim, opet, možda sam prestar. Ti ne možeš iščeznuti. Ti to znaš, je li tako? Da. Laku noć, Genesis. St. Claire je spustio slušalicu ne čekajući na »laku noć« iz Londona. Jednostavno više nije htio slušati. Obuzela ga je nagla negativna osjećajna rekacija; nije to bilo prvi put, niti će biti posljednji. To je u funkciji Inver Brassa da donose odluke koje drugi ne mogu donositi, štititi ljude i institucije od moralnih optužbi rođenih u poratnom mišljenju. Ono što je bilo prije četrdeset godina danas je anatema. Uplašeni su ljudi šaptali drugim uplašenim ljudima da Petera Chancellora treba zaustaviti. Sasvim je krivo ponašanje tog doktorskog kandidata kad postavlja pitanja koja nemaju značenja ni značaja poslije četrdeset godina. Vremena su drugačija, a okolnosti različite. Ali je ipak bilo stanovitih sivih područja. Polaganje računa, odgovornost, to nije ograničena doktrina. Naposljetku, svi su oni odgovorni. Inver Brass nije izuzetak. Prema tome, Peter Chancellor treba da ima prilike da izrazi svoj gnjev, a na neki način to ga je štitilo od posljedica. Ili katastrofe, dakako. St. Claire je ustao od stola i pregledao papire na vrhu. U toku nekoliko proteklih tjedana uklonio je većinu svojih ličnih stvari. Sada je u uredu bilo malo od njega; a tako je trebalo i biti. Sutra će otići. Otišao je do vrata. Automatskom je kretnjom posegao za prekidačem a onda shvatio da svjetlo nije upaljeno. On je stajao, koračao, sjedio i razmišljao u sumraku sobe. The New York Times Book Reviewl 10. svibnja 1969, 3. strana Reichstagje istodobno iznenađujući i misaon, čudan i nevjerojatan. Prvi roman Petera Chancellora navodi nas da povjerujemo kako je nacistička stranka s početka bila financirana ništa manje nego od kartela međunarodnih bankara i industrijalaca američkih, britanskih i francuskih očigledno uz jasno, mada neizgovoreno, odobrenje svojih vlada. Chancellor nas prisiljava da vjerujemo dok čitamo. Njegovo pripovjedanje oduzima dah; njegovi likovi skaču sa stranice s nekom vrstom sirove snage koja osvjetljava njihovu snagu i slabost na način koji bi pokvarilo discipliniranije pisanje. G. Chancellor nam svoju priču govori u gnjevu i

previše melodramatično, ali je to istodobno knjiga divnog »čitanja«. I, naposljetku, počinjete se pitati: je li se moglo tako dogoditi?... The Washington Post Book World 22. travnja 1970, 3. strana U knjizi Sarajevo Chancellor za oružje avgusta2 čini ono što je uradio prošle godine za Fiihrerov Blitzkrieg. Sile koje su se sukobile u srpanjskoj krizi 1914, čemu je prethodila lipanjska asasinacija Ferdinanda koju je izvršio urotnik Gavrilo Princip, u djelu gospodina Chancellora su preinačene, podložene apstrakciji i stavljene u brzu akciju, tako da se nitko ne pojavljuje na strani anđela a sve je pobjeda zla. Kroz knjigu, autorov protagonist u ovom slučaju britanski infiltrator u srpskohrvatskoj tajnoj organizaciji nazvanoj, melodramatično, Jedinstvo smrti3 skida slojeve varki onako kako ih šire Reichstagovi provokatori, Foreign Office i Kamera deputata. Marionete su otkrivene; njihovi konci vode do ovlaštenih interesa na svim stranama. 1Ugledno 15dnevno izdanje The New York Timesa, koje se bavi novim knjigama i literaturom (op. prev.) 2»Oružje avgusta« ili »topovi avgusta« je američka metafora za početak prvog svjetskog rata (op. prev.) 3Treba »Jedinstvo ili smrt« (op. prev.) Kao i kod toliko drugoga, te podudarnosti o kojima se rijetko raspravlja nastavljaju se jedna za drugom. G. Chancellor ima zavjerenički kompleks najvišeg reda. On s njim postupa na očaravajući način, a uz to s visokim kvocijentom čitkosti. Sarajevo će vjerojatno biti popularnije od Reichstaga. The Los Angeles Times, Daily Review oj Books 4. travnja 1971, 20. strana Protuudaradje Chancellorovo dosadašnje najbolje djelo, mada zbog razloga koji izmiču autoru ovog prikaza: zavojita urota se zasniva na izuzetnoj istraživačkoj grešci koju čovjek ne očekuje od tog autora. Tiče se tajnih operacija Centralne obavještajne agencije koje se odnose na širenje vlasti terora koji je strana sila nametnula sveučilišnom gradu u Novoj Engleskoj. Trebalo bi da g. Chancellor zna da je povelja CIAe iz 1947. izričito zabranila toj agenciji svako uplitanje u domaće poslove.1

Osim ove primjedbe, Protuudarac! je sigurni pobjednik. Chancellorove su prethodne knjige pokazale da on može plesti konac takvom brzinom da ne možete dovoljno brzo okretati stranice, no sada je dodao i dubinu likova koju ranije nije koristio. On ulazi u svijest i u metode svih koji su upleteni u zastrašujuću situaciju, vukući paralele do rasnih nemira koji su doveli do niza ubojstava u Bostonu prije nekoliko godina. Chancellor se razvio u prvorazrednog pisca romana koji uzima događaje, preudešava činjenice i predstavlja nam iznenađujuće nove zaključke. Zaplet je varavo jednostavan: jedan je čovjek izabran da izvrši zadatak za koji je, kako se čini, loše pripremljen. Prolazi kroz ekstenzivnu CIAinu obuku, ali u toj obuci nigdje ne vidimo pokušaja ispravljanja njegove osnovne mane. Ubrzo shvaćamo: toj je mani određeno da mu donese smrt. Krugovi unutar krugova zavjere. I još jednom, kao i u slučaju njegovih ranijih knjiga, pitamo se: je li to moguće? Je li se to dogodilo? Je li to tako bilo?... Iako je statutom Centralne obaveštajne agencije predviđeno da CIA djeluje isključivo u inozemstvu ipak je agencija u nekoliko navrata vodila i arhivu o američkim građanima u SAD, paralelno s FBIem, što gotovo svakih desetak godina izaziva osudu u Kongresu (op. prev.)

Jesen. Područje Bucks Countva bilo je ocean žute, zelene i zlatne boje. Chancellor se naslonio na kučište motora srebrnog »mark IV continentala«, dok je ruku neusiljeno držao na ramenu jedne žene. Lice mu je sada bilo punije, manje u sukobu sa sobom, umekšano ali još oštro. Pogled je usmjerio na bijelu kuću koja se nalazila na podnožju zaokretnog prilaznog puta usječenog u blago kosa polja. Prilazni je put s obje strane graničio visokom bijelom ogradom. Djevojka sa Chancellorom, držeći ruku preko ramena, bila je poput njega zaokupljena prizorom ispred sebe. Bila je visoka; smeđa joj je kosa mekano padala, uokvirujući njeno delikatno ali čudno snažno lice. Zvala se Catherine Lovvell. Sve je onako kako si opisao rekla je, čvrsto mu stežući ruku. Lijepo je. Zaista vrlo lijepo. Da skujem frazu rekao je Chancellor, gledajući je to je vraško olakšanje. Pogledala ga je. Ti si to kupio, zar ne? Ti nisi samo »zainteresiran«, ti si je kupio!

Peter je klimnuo. Imao sam konkurenciju. Bankar iz Philadelphije bio je spreman dati obvezu kupnje. Morao sam odlučiti. Ako ti se ne sviđa, uvjeren sam da će je uzeti od mene. Ne budi smiješan, to je doista krasno! Nisi vidjela unutrašnjost. Ne moram. Dobro. Naime, radije bih ti je pokazao na povratku. Vlasnici će do četvrtka iseliti. Bit će bolje da bude tako. U petak poslije podne dolazi mi velika isporuka iz Washingtona. Ovamo dolazi. Prijepisi? Dvanaest sanduka iz Vladinog tiskarskog ureda. Morgan je morao uputiti kamion. Čitava priča iz Niirnberga kako je zabilje žena u savezničkim sudovima. Želiš li nagađati o tome kakav će naslov imati knjiga? Catherine se nasmijala. Sada mogu vidjeti Tonya Morgana kako korača po svom uredu kao iščašena mačka u sivom flanelu. Odjednom udara po stolu i viče, uplašivši svakoga tko ga je mogao čuti, a to znači najveći dio zgrade: »Imam ga! Učinit ćemo nešto drugačije! Upotrijebit ćemo Nurnberg s uskličnikom!« Peter joj se pridružio u smijehu. Ti opanjkavaš mog posvećenog izdavača. Nikad. Bez njega bismo se uselili u peterokatnicu bez lifta, a ne na farmu izgrađenu za provincijskog vlastelina. I vlastelinovu ženu. I vlastelinovu ž«nu. Catherine mu je stegla ruku. Govoreći o kamionima, zar na prilaznom putu ne bi trebalo da su kola za preseljenje, za selidbu? Chancellor se nasmijao; bio je to smijeh zbunjenosti. Osim nekih drugih predmeta koji su pojedinačno navedeni, kuću sam morao kupiti namještenu. Oni sele na Karibe. Ti to sve možeš baciti ako hoćeš... Hajde, pođimo. Imamo otprilike tri sata po autostradi, a poslije toga još dva i po sata. Uskoro će zanoćiti. Catherine se okrenula prema njemu, zakosila glavu, tako da su im se usne gotovo dodirivale. Sa svakom ću miljom biti sve nervoznija. Uhvatit će me probadanja i grčevi, pa ću stići kao baljezga vi idiot. Mislila sam da je obred susreta š roditeljima izišao iz mode još prije deset godina. To nisi spomenula kad sam se upoznao s tvojim roditeljima. Oh, za ime Božje! Toliko ih se dojmila sama činjenica da su u istoj sobi s tobom da nisi morao ništa učiniti osim uživati! Sto ja nisam učinio. Sviđaju mi se tvoji roditelji. Mislim da će se tebi svidjeti moji.

Hoću li im se dopasti? To je nepoznanica. Ni za sekundu rekao je Peter, privukavši je sebi. Voljet će te. Baš kao što te ja volim. To je točno, Genesis. Taj Peter Chancellor je uredio da mu GPO1 reprintira sve što se tiče Niirnberga. Izdavač je uredio da sve bude prevezeno do jedne adrese u Pennsylvaniji. To se nas ne tiče, Banner. Venice i Christopher su suglasni. Nećemo poduzimati nikakvu akciju. To je odluka. To je greška! On se opet vraća njemačkoj temi. Dugo pošto su greške učinjene. Nema povezanosti. Godinama prije Niirnberga jasno smo vidjeli ono što nismo vidjeli na početku. Nema povezanosti s nama. S bilo kojim od nas, uključujući tebe. Ne možeš biti siguran. Mi smo sigurni. Što Bravo misli? Bravo je odsutan. Na putu je. On nije obaviješten, niti će biti. Zašto ne? Zbog razloga koji se tebe ne tiču. To se vraća unatrag nekoliko godina. Prije nego si bio pozvan u Inver Brass. To je krivo, Genesis. A ti si nepotrebno nategnut. Banner, ti nikad ne bi bio pozvan da 1Akronim od Government Printing Office, državna štamparija (op. prev.) su tvoje tjeskobe imale vrijednosti. Ti si izuzetan čovjek. U to nismo nikad sumnjali. Pa ipak, opasno je. Promet na Pensilvanijskoj autostradi činilo se da je sve brži kako je nebo postajalo tamnije. Džepovi magle su se naglo nametali, iskrivljavajući sjaj svjetala koja su dolazila ususret. Nagli prolom oštre, dijagonalne kiše prebrzo je napao vjetrobran. Brisači stakala bili su nemoćni protiv takve kiše. Na autoputu je manija sve više rasla i Chancellor je to osjećao. Vozila su jurila odbacujući gustu vodenu prašinu koja je mijenjala zbilju; činilo se da vozači pamte ranije oluje koje su se već stuštile na zapadnu Pennsvlvaniju, pa ih je instinkt rođen u iskustvu svom brzinom vodio kući.

Glas koji se čuo na radiju continentala bio je precizan, komandirajući. Odjeljenje za autoceste zahtijeva od svih vozača da na području JamestownWarren ne voze, već da skrenu sa ceste. Ako ste sada u toku vožnje skrenite na najbliža uslužna područja. Ponavljamo: upozorenja o oluji koja nadire s jezera Erie sada su potvrđena. Oluja ima snagu hurikana... Još otprilike četiri milje, pa je stojnica, put koji skreće rekao je Peter, žmirkajući u vjetrobran. Tamo ćemo skrenuti. Dvije ili tri stotine metara izvan izlaza je restoran. Kako to možeš sa sigurnošću reći? Upravo smo prošli znak Pittsfielda; to mi je uvijek bio znak. Značio je da sam jedan sat od kuće. Chancellor nije nikad shvatio kako se to dogodilo; bilo je to pitanje od koga će mu žeći mozak do kraja života. Strmi je brežuljak bio nepropusni pokrivač kiše koja je lila kao iz kabla, a padala je u sukcesivnim, snažnim naletima koji su teška kola doslovce prisiljavala da se njišu na osovini, poput čamca na uzburkanom moru. A odjednom su se na retrovizoru pojavila putna svjetla koja su zasljepljivala, odražavajući se oštro s ogledala. Pred očima mu se pojaviše bijele točke, skrivajući mu čak i guste nalete kiše na staklu. Vidio je samo blještavo bijelo svjetlo. A onda je bilo iza njega! Ogromni kamion s prikolicom prelazio ga je na opasnom nagnuću vode koja se spuštala potocima! Peter je viknuo šoferu kroz zatvoreni prozor; taj je čovjek manijak. Zar ne vidi što radi? Zar u oluji nije mogao opaziti »marka IV«? Je li sišao s uma? Nevjerojatno se dogodilo. Ogromno VOJ^IO je skrenulo prema njemu! Uslijedio je udarac; čelična šasija orijaškog vozila zabila se u »Continental«. Metal je udario u metal. Manijak ga prisiljava da skrene s ceste! Taj je vozač ili pijan ili ga je uhvatila panika zbog strašne oluje! Kroz pokrivač kiše koja je rezala poput noža Chancellor je ugledao obrise vozača visoko gore na svom sjedištu. On nije ni znao da je tu »mark IV«! On nije znao što radi! Drugi uništavajući udarac došao je takvom snagom da se Peterov prozor rasprsnuo. Kotači »marka IV« su se zabravili; kola su odgurnuta na desnu stranu prema vakuumu mraka iza hrpta nasipa. Kućište se podiglo; zatim su kola skrenula s ruba ceste, pojurivši dolje. Catherinini krikovi su presjekli zvukove stakla koje je prskalo i čelika koji se lomio dok se »Continental« prevrtao, prevrtao, prevrtao. Sad je metal škripao o

metal, kao da se svaki dio, svaka ploča bori da preživi udarce automobila o zemlju, udarce koji su se strelovito smjenjivali. Peter se bacio prema izvoru vriska prema Catherini ali ga je na mjestu zadržala čelična osovina. Automobil se okretao, gnječio, rušio niz nasip. Krici su prestali. Sve je prestalo. Peta limuzina je vozila polako kroz tamne, drvećem oivičene ulice Georgetovvna. Zaustavila se ispred mramornih stepenica koje su kroz pažljivo šišano ukrasno grmlje vodile do nadsvodena ulaza udaljenog oko dvadeset metara. Ulaz je, poput ostalog dijela kuće, pokazivao mirnu uzvišenost koju su pojačavala prigušena svjetla iza stupova, što su podupirali balkon. Četiri prethodne limuzine stigle su u razmacima od tri do šest minuta; vremenski je slijed bio unaprijed određen. Kola su bila unajmljena od pet odijeljenih agencija za iznajmljivanje automobila od Arlingtona do Baltimorea. Da je promatrač na toj mirnoj ulici zaželio saznati identitet samo jednog putnika u svakim kolima, ne bi u tome uspio; jer nijednom se putniku ne bi moglo ući u trag preko agencijskog ugovora, a šoferi također nisu vidjeli svoje putnike. Mutno je staklo odvajalo svakog vozača od svog putnika, a nijednom nije b4_lo dozvoljeno da ostavi svoje sjedište iza upravljača dok mu je putnik ulazio ili izlazio iz kola. Ti su šoferi pažljivo odabrani. Svemu je bilo određeno točno vrijeme, sve je bilo orkestrirano. Dvije su limuzine bile odvezene do privatnih aerodroma, gdje su na određenim mjestima na parkiralištu bila ostavljena zaključana cijeli sat, bez ikoga pored njih. Pošto je sat istekao, vozači su se vratili, znajući da će njihovi putnici biti u kolima. Ostala su tri vozila bila ostavljena na isti način na trima različitim lokacijama: vašingtonska Union Station, trgovinski kompleks u McLeanu, Virginia, i, naposljetku, pokrajinski klub u Chevy Chaseu, Marvland kojemu dotični putnik nije pripadao. I na kraju, ako bi se neki promatrač u toj mirnoj ulici u Georgetownu pokušao na bilo koji način nametnuti putnicima što su izlazili iz kola, u tome bi ga spriječio plavokosi muškarac koji je stajao iznad trijema, na vrhu mramornih stepenica. Oko vrata je imao tranzistorizirani mikrofon visoke induktivnosti kroz koji je mogao prenositi komande drugima u bloku, upotrebljavajući jezik koji nije bio engleski. U rukama je držao pušku čijoj je cijevi bio pridodan prigušivač. Peti je putnik izišao iz limuzine i stao se penjati mramornim stepeništem. Automobil je polako otišao; više se neće vratiti. Plavokosi muškarac na balkonu je tiho govorio u mikrofon; vrata ispod njega su se otvorila.

Soba za sastanke bila je na drugom katu. Zidovi su bili od tamnog drveta, a svjetlo je bilo neizravno. Postavljena pored sredine istočnog zida bila je antikna »franklinova« peć1, a usprkos činjenici da je bila blaga proljetna večer kroz željezni okvir peći žarila se vatra. Na sredini stola bio je veliki okrugli stol. Oko njega su sjedila šestorica muškaraca, u dobi od srednjih pedesetih do osamdesetih godina. Dvojica su bila u prvoj kategoriji: muškarac hispanskih crta imao je valovitu kosu koja je sijedila; drugi je imao vrlo blijedu kožu, nordijsko lice, i tamnu ravnu kosu koju je glatko češljao iza velikog čela. Taj posljednji je sjedio s lijeve strane predsjedavajućeg grupe, žarišne točke stola. Predsjedavajući je bio pri kraju sedamdesetih godina života; obrub kose širio mu se oko ćelave glave, a crte su mu bile umorne ili opustošene zubom vremena. Nasuprot njemu, govorniku, sjedio je vitak muškarac aristokratskog izgleda s prorijeđenom bijelom kosom i savršeno njegovanim bijelim brkom; i on je bio u neodređenim sedamdesetim godinama. Njemu je zdesna bio krupan Crnac s ogromnom glavom i licem koje se doimalo kao da je isklesano iz ganskog mahagonija. Njemu slijeva, najstariji i najslabašniji čovjek u sobi, bio je Jevrejin, a na mršavoj lubanji bez kose stajala je jarmulka.2 Svi su govorili tiho, govor im je bio eruditski, pogled čvrst i prodoran. Svaki je od njih iskazivao vitalnost rođenu u izuzetnoj moći. A svaki je bio poznat po imenu koje je imalo određeno značenje ostalima za stolom; između sebe nisu nikad upotrebljavali druga imena. U nekim je slučajevima član imao to ime gotovo četrdeset godina; u drugim je slučajevima ime prelazilo, kako su prethodnici umirali a nasljednici bili birani. Nikad ih nije bilo više od šest. Govornik, predsjedavajući, bio je poznat kao Genesis bio je zapravo drugi muškarac koji je imao to ime. Ranije je bio poznat kao Pariš, a sada je to bio identitet koji je imao Hispanik3 valovite i sve sjede kose. 1Željezna peć koju je izumio Benjamin Franklin, a karakteristika joj je da štedi energiju (op. prev.) 2Muška kapa koju Jevreji nose za vrijeme molitve, osobito pripadnici ortodoksnog ili konzervativnog judaizma, a veoma religiozni Jevreji uvijek (jidiš od ukrajinskog i poljskog) (op. prev.) 3Osoba španjolskog porijekla (op. prev.)

Ostali su bili poznati kao Christopher, Banner, Venice. A postojao je i Bravo. To su bili ljudi Inver Brassa. Ispred svakoga od njih bio je istovjetni fascikl na čijem je vrhu bila jedna stranica. Samo jedan papir. Osim imena na gornjem lijevom uglu stranice, ostale otipkane riječi bile bi bez smisla svakome osim tim ljudima. Govorio je Genesis. Iznad svega, po bilo koju cijenu, arhivu treba uzeti i uništiti. U tome ne može biti nesporazuma. Mi smo konačno zaključili da arhiva bude pohranjena u uspravnom trezoru, ugrađenom u čelični zid ulaznog spremišta, iza i s lijeve strane uredskog deska. S bravom spremišta upravlja se prekidačem u srednjoj ladic mirno će Banner. Trezor je zaštićen nizom elektronskih otpusnika, a prvi mora biti uključen iz njegove rezidencije. Bez prvog otpusnika nijedan drugi ne može biti aktiviran. Da bi se prodrlo unutra trebalo bi deset štapova dinamita; proračunato vrijeme za acetilenski plamenik bilo bi otprilike dva sata, a alarmi bi zazvonili pri prvom naletu topline. S druge strane stola javio se Venice, čije je crno lice bilo gotovo skriveno na prigušenu svjetlu. Je li potvrđena lokacija prvog otpusnika? Da odgovori mu Banner. U spavaćoj sobi. Nalazi se na polici uzglavlja kreveta. Tko je to potvrdio? upita Pariš. Varak glasio je Genesisov odgovor s južnog dijela stola. Nekoliko je glava polako klimnulo. Stariji Jevrej, zdesna Banneru, obrati se njemu. Što je s ostalim? Subjektovi medicinski podaci dobiveni su iz La Jolle, Kalifornija. Kao što znaš, Christopheru, on odbija da ga se pregleda u Bethesdi. Najnovija kardioanaliza pokazuje slabiju hipokloremiju, stanje samanjene potaše koje nije nikako opasno. Sama činjenica po sebi, međutim, mogla bi biti dovoljna da zahtijeva potrebnu dozu digitalisa, ali postoji opasnost da se to autopsijom otkrije. On je starac. To je izjavio Bravo, čovjek koji je stariji od subjekta o kojemu je vođena riječ. Dakle, zašto bi se u starca razmatralo pitanje autopsije! Zbog toga što je to on rekao je Pariš, čiji je glas bio dokaz njegovih ranih godina u Kastiliji. To bi moglo biti neizbježno. A zemlja ne može otrpjeti uzburkanost zbog još jedne asasinacije. To bi mnogim opasnim ljudima bila isprika da se pokrenu, da izvrše niz užasa u ime patriotizma.

Moje je mišljenje prekinu ga Genesis da bi užasi o kojima ti govoriš bili sićušni u poređenju sa slučajem kad bi ti isti opasni ljudi a bez ikakve dvosmislenosti govorim o Avenue Pennsvlvania šesnaest stotina1 dakle, kad bi ti isti ljudi postigli sporazum sa subjektom. Ključ je, gospodo, u subjektovu fasciklu. Te podatke drže kao sirovo meso pred gladnim šakalima. Ti bi osobni podaci u rukama onih iz šesnaest stotina doveli do vlade prinude i ucjenjivanja. Svi mi znamo što se sada događa. Mi moramo djelovati. S oklijevanjem, slažem se sGenesisomrekao je Bravo. Naša informacija pokazuje da je šesnaest stotina prešao neprivlačne granice koje su postojale u prethodnim administracijama. Približava se stanju bez nadzora i kontrole. Jedva da postoji državna agencija ili ministarstvo koji nisu kontaminirani. Ali nekakva istraga sa strane Internal Revenue2, ili kontrolni izvještaj DIAe3, blijede pred tim fasciklima. I po prirodi i što je mnogo ozbiljnije po položaju onih kojih se tiče. Nisam siguran da imamo alternativu. Genesis se okrenuo mlađem članu sa svoje strane. Banner, bi li ti sažeo, molim te? Svakako. Vitki muškarac pedesetih godina najprije se zagledao u papir, pa ruke stavio ispred sebe na stol. Malo se ima dodati otpoče. Pročitali ste izvještaj. Subjektovi mentalni procesi su se brzo raspali; jedan internist sumnja na arteriosklerozu, ali nema načina da se potvrdi ta dijagnoza. Medicinski podaci iz La Jolle su pod subjektovim nadzorom. U izvoru. On pregledava medicinske podatke. Psihijatrijski, međutim, postoji potpuna jednodušnost: manijačnodepresivno stanje se razvilo do stanja akutne paranoje. Čovjek je zastao, glavu blago okrenuo prema Genesisu, ali ne isključujući ostale za stolom. Dodao je: Iskreno, to je sve što mi je potrebno da znam pa da dadem svoj glas. Tko je postigao tu jednodušnost? upita stari Židov poznat kao Christopher. Trojica psihijatara nepoznatih jedan drugome. Od njih je zatražena usluga osigurana preko drugoga. Zamoljeni su da podnesu svoje nezavisne izvještaje, koje je protumačio naš čovjek. Akutna paranoja je jedini pojmljiv sud. Kako su došli do svoje dijagnoze? Venice se nagnuo naprijed, sklopivši svoje velike crne ruke dok je to pitao. 1Adresa Bijele kuće u Washingtonu (op. prev.)

2Porezni ured (op. prev.) 3Skr. od Department of /nternal /Iffairs, Ministarstvo za unutrašnje poslove (op. prev.) Infracrvene, teleskopske filmske kamere bile su u svakoj mogućoj situaciji upotrebljavane u razdoblju dužem od trideset dana. U restoranima, prezbiterijanskoj crkvi, u odlascima i dolascima na sve formalne i službene funkcije. Dvojica čitača usana su osigurala tekst svega što je bilo rečeno; njihovi su tekstovi bili istovjetni. Osim toga, postoje dugi, rekao bih iscrpni izvještaji od naših izvora unutar Biroa. Ne može biti nikakve raspre o tom sudu. Taj je čovjek lud. Što je sa šesnaest stotina? Bravo je zurio u mlađeg čovjeka. Prilaze sve bliže, napreduju svakog tjedna. Otišli su toliko daleko da su predložili formalno, interno udruženje, s očevidnim ciljem fascikli, arhiv. Subjekt je oprezan; sve ih je vidio, a oni na šesnaest stotina nisu najbolji. Ali mu se sviđa njihova nabusitost, njihov macho, a oni su ga gladili. To je riječ koju su upotrijebili. Gladili. Kako prikladno odgovori mu Venice. Je li njihov napredak stvaran? Bojim se da jest. Postoje snažni dokazi da je subjekt nekoliko dosjea, ili najštetnije informacije sadržane u njima, isporučio Oval nom uredu.1 Postižu se razumijevanja i na području političkih dopri nosa i samih izbora. Dvojica takmaca za opozicijsku predsjedničku nominaciju suglasili su se da se povuku tjedan zbog iscrpljenih financija, a drugi zbog čina nestabilnosti. Molim te da to objasniš zamoli ga Genesis. Velika greška u riječima ili akciji koja ga uklanja iz predsje dničke trke, ali nije dovoljno ozbiljna da bi zaprijetila njegovu kongresnom statusu. U ovom slučaju, pokazivanje nerazboritog ponašanja za vrijeme predizbornih sastanaka. To je dobro osmiš ljeno. To plaši ljutito će Pariš. To proizlazi iz subjekta nato će Bravo. Možemo li se opet vratiti na autopsiju. Može li se to kontrolirati?

Možda neće biti potrebno odgovori mu Banner, koji je sada razdvojio ruke i dlanove položio na stol. Avionom smo doveli čovjeka iz Teksasa, stručnjaka u kardiovaskularnom istraživanju! On misli da ima posla s istaknutom obitelji na merilendskoj Eastern Shore. Patrijarh koji postaje sve luđi, sposoban za izuzetnu štetu, a organski i psihijatrijski simptomi se jedva razlikuju. Postoji kemij ski derivativ digitalisa kojemu, kad je u kombinaciji s intravenoz nom injekcijom zraka, možda nije moguće ući u trag. Tko nadgleda taj aspekt? Venice nije bio razuvjeren. Varak odgovori mu Genesis. On nadgleda izvore cijelog projekta. Opet nasta kimanje glavama. Ima li još pitanja? upita Genesis. Šutnja. Onda, glasajmo nastavi Genesis; izvukao je mali notes ispod omotnice. Izvukao je šest stranica i pet predao sebi slijeva. Rimska brojka jedan znači potvrdno; dva, negativno. Kao stoje uobičajeno, neodlučni glas je negativan. Članovi Inver Brassa su označili papire, savili ih i vratili Genesisu. On ih je raširio. Glasanje je jednoglasno, gospodo. Projekt se nastavlja. Okrenuo se Banneru. Molim te dovedi gospodina Varaka. Mlađi je muškarac ustao i otišao do vrata. Otvorio ih je i kimnuo figuri koja je stajala u hodniku, čekajući. Zatim se vratio svom stolu. Varak je ušao i zatvorio vrata za sobom. Bio je to isti čovjek koji je stražario na tamnom balkonu iznad ulaza na vrhu mramornih stuba. Pušku više nije imao u rukama, ali mu je tranzistorizirani mikrofon još bio obješen oko vrata, a tanka je žica vodila do njegova lijevog uha. Bio je neodređene dobi, negdje između trideset pet i četrdeset pet te godine tako dobro prikrivaju aktivni muškarci snažnih, mišićavih tijela. Kosa mu je bila svijetloplava i kratko ošišana. Imao je široko lice s visokim jabučicama što je, zajedno s blago kosim očima bilo dokazom njegova slavenskog nasljeđa. U suprotnosti s izgledom, međutim, govor mu je bio tih, akcenat malčice bostonski, ritam srednjoevropski. Postoji li odluka? upitao je. Da odgovori mu Genesis. Potvrđujuća. Niste imali izbora sada će Varak.

Jeste li projektirali raspored? Bravo se nagnuo naprijed; pogled mu je bio čvrst, neodređen. Da. U tri tjedna. Noć prvog maja; tijelo će biti otkriveno ujutru. Znači, vijest će se čuti drugog maja. Genesis je pogledao članove Inver Brassa. Pripremite izjave gdje mislite da će biti tražene. Nekolicina nas trebalo bi da budu izvan zemlje. Vi pretpostavljate da će o smrti biti izviješteno na uobičajen način rekao je Varak, koji je malčice pojačao glas ne bi li nagovijestio suprotno. Bez ovlaštenja, ja to ne bih garantirao. Zašto? upita ga Venice. Ja mislim da će se šesnaest stotina uspaničiti. Ti će ljudi staviti leš na led unutar Predsjednikova ormara za odijela ako pomisle da će im to produžiti vrijeme da se domognu arhive. Varakova slikovitost izazvala je oklijevajuće osmijehe oko stola. Javio se Genesis. Onda, garantirajte, gospodine Varak. Mi ćemo imati arhiv. Vrlo dobro. Je li to sve? Da. Hvala vam rekao je Genesis, kimnuvši. Varak je brzo otišao poput čovjeka koji zna što mora učiniti, a ujedno mora štedjeti vrijeme. Genesis je ustao i uzeo stranicu papira na kojoj su bile otipkane kodirane riječi. Zatim se sagnuo i skupio šest malih stranica iz notesa, koji su svi bili jasno označeni rimskim brojem /. Sastanak je završen, gospodo. Kao i obično, hoće li svaki od vas biti odgovoran za svoj papir? Ako ste imali nekih pribilježaka, molim vas da i njih uklonite. Članovi Inver Brassa su se jedan po jedan približavali »franklinki«. Prvi član koji je stigao do peći podigao je poklopac mašicama obješenim na zid. List papira je oprezno ubacio na užareni ugljen. Drugi su ga slijedili. Posljednja dvojica koja su obavila taj obred bili su Genesis i Bravo. Stajali su postrance od ostalih. Genesis je tiho progovorio. Hvala ti što si se vratio. Prije četiri godine si mi rekao da ne mogu iščeznuti odgovori mu Munro St. Claire. Bio si u pravu. Ima više, bojim se odvrati mu Genesis. Nisam dobro. Imam

vrlo malo vremena. O, Gospode... Molim te. Ja sam sretnik. Što? Kako?... Doktori su rekli dva ili tri mjeseca. Prije deset tjedana. Inzisti rao sam da znam, dakako. Oni su nevjerojatno točni; ja to osjećam. Uvjeravam te, nema drugog osjećaja sličnog tome. To je bezuv jetnoga u tome je stanovita ugoda. Žao mi je. Više nego to mogu izraziti. Da li to Venice zna? St. Claireove su oči odlutale do krupnog crnog čovjeka koji je u kutu tiho razgovarao s Bannerom i Parisom. Ne, nisam htio da se išta upliće, ili utječe, na našu večerašnju odluku. Genesis je otipkanu stranicu ubacio u žuti sjaj peći. Onda je šest glasačkih listića Inver Brassa zgužvao u lopticu i pustio je da padne na plamen. Ja ne znam što da kažem sučuvstveno je prošaptao St. Claire, gledajući u Genesisove čudno mirne oči. Ja znam odgovori mu umirući čovjek, nasmiješivši se. Sada si se vratio. Tvoja su sredstva, tvoje mogućnosti, a nije riječ o finan cijskim, veće od Veniceovih. Ili bilo kog od ljudi koji su večeras prisutni ovdje. Kaži da ćeš se pobrinuti da ovo prođe dalje. U slučaju da budem odstranjen iz posla, kao što je već bilo. St. Claire je pogledao na stranicu u svojoj ruci. Na ime u gornjem lijevom uglu. Jednom te je pokušao uništiti. Gotovo je uspio. Obećavam ti da ću se pobrinuti. Ne na taj način. Genesisov je glas bio čvrst i s tonom neodobravanja. Ne smije biti gnjeva, ne smije biti duha osvete. To nije naš način; to nikad ne može biti naš način. Postoje vremena kad su različiti ciljevi skladni ili spojivi. Čak moralni ciljevi. Ja samo priznajem činjenicu. Taj je čovjek prijetnja. Munro St. Claire je još jednom pogledao na stranicu u svojim rukama. Na ime u gornjem lijevom uglu. John Edgar Hoover.' Zgnječio je stranicu u ruci i bacio je u vatru. 1 Ultrakonzervativni, antidemokratski, diktatorski šef Federalnog istražnog biroa, koji se predstavljao kao posljedni zaštitnik američkih vrijednosti. Za njegove

strahovlade osobito u 50im i 60im godinama vodeni su dosjei o svakom iole istaknutijem Amerikancu. Hoover je osobno stavljao ili skidao oznaku FOB (Friend of Bureau Prijatelj Biroa) s »profila« američkih građana, a tko je nije imao automatski je bio vođen kao »subverzivan«. Za Hooverove praktične vladavine Amerikom (direktor FBIa je postao već 1924.) smenjivali su se predsjednici, ali je on ostajao na vlasti u svojoj državi u državi. Vjeruje se da je FBI pod njegovim rukovodstvom imao tajne fascikle o nekoliko desetaka hiljada Amerikanaca. Pod njegovim rukovodstvom američki je liberalni ustav stavljen van snage, a otvaranje privatne pošte, telefonsko prisluškivanje, smišljeno i dozirano podmetanje i praćenje i zastrašivanje osoba razvijeni su do savršenstva. Čovjek koji je američku demokraciju svodio na karikaturu. Tek nakon njegove smrti, koja je u ovoj knjizi obrađena literarno i vrlo slobodno u odnosu na činjenice, Amerikanci su saznali čime se sve bavio FBI pod Hooverovim rukovodstvom, a tisuće fascikala su navodno uništene (op. prev.) Peter Chancellor je ležao na mokru pijesku, dok su mu valovi blago prelazili preko tijela. Gledao je na nebo; sivilo se povlačilo, plavo je bilo sve izraženije. Zora je došla na obalu Malibua. Pritisnuo je laktove u pijesak i sjeo. Bolio ga je vrat, a za nekoliko će trenutaka osjetiti bol u sljepoočicama. Prošle se noći opio. I pretprošle, prokletstvo. Pogled mu je odlutao do lijeve noge ispod gaćica. Tanka brazgotina je zavijala od lista preko koljena do donjeg dijela butine, kao iskrivljena crta okružena osunčanim mesom. To je još bilo preosjetljivo na dodir, ali je komplicirani kirurški zahvat ispod toga bio uspješan. Sad je mogao gotovo normalno hodati, a bol je zamijenila tupa ukočenost. Lijevo mu je rame bilo nešto drugo; bol nikad nije bila potpuno odsutna, već ponekad prigušena. Doktori su mu rekli da je posjekao većinu ligamenata i zgnječio niz tetiva; potrajat će duže da to zacijeli. Odsutno je podigao desnu ruku i osjetio blago natečen potočić kože koji se širio od ruba kose preko desnog uha sve do baze lubanje. Kosa mu je sada pokrivala najveći dio brazgotine, a ulegnuće na čelu bilo je vidljivo samo iz blizine. U toku prošlih tjedana je više žena to primijetilo nego se htio sjetiti. Doktori su rekli da mu je glava bila narezana kao brijačem kroz meku dinju; pola centimetra ispod ili iznad značilo bi smrt. Prolazio je tjedan za tjednom kad je žalio što se to nije

dogodilo. Znao je da će mu ta želja proći. Nije želio umrijeti; jednostavno nije bio siguran želi li živjeti bez Cathv. Vrijeme će iscijeliti rane, unutra i vani; u to nikad nije sumnjao. Samo je htio da taj proces bude brži. Tako bi se povratila neumorna energija pa bi rane sate dana ispunio radom, a ne bolom u sljepoočicama u kojima je udaralo, i nejasnom, nelagodnom brigom zbog ponašanja prethodne noći. Ali i kad bi ostao trijezan, brige su bile tu. Bio je izvan svog elementa; plemena Bevrlv Hillsa i Malibua1 su ga zbunjivala. Prema Najelegantnije američko društvo koje obitava ili se okuplja u tim mjestima namijenjenim samo najbogatijima (op. prev.) mudrosti njegova agenta bilo je pozitivno za nj da dođe u Los Angeles Hollywood, kako se to nije odmah i sam sjetio? Hollywood da bude koautor filmskog scenarija Protuudarca! Činjenica što nije znao ni osnove pisanja za film očito nije bila važna. Taj čovjek što izaziva strahopoštovanje, taj Joshua Harris, jedini agent kojeg je ikad upoznao, rekao mu je da je to neznatni manjak koji će biti nadoknađen velikom lovom. Peter nije mogao shvatiti tu logiku. Ali isto tako i njegova koautora. Njih dvojica su se susrela tri puta i bili zajedno otprilike četrdeset pet minuta, od kojih je, opet, možda deset bilo posvećeno Protuudarcu! I, dakako, ništa nije bilo pismeno zaključeno. Ne u njegovoj prisutnosti, u svakom slučaju. Pa ipak evo ga ovdje u Malibuu, stanuje u kući na obali koja vrijedi sto tisuća dolara, vozi se u »jaguaru«, a svi njegovi računi od Newport Beacha do Santa Barbare odlaze na naplatu u studio. Čovjek se ne mora napiti da bi osjetio nagovještaje krivnje u takvoj situaciji. Zacijelo ne dječačić gospođe Chancellor, kojemu je rano u životu bilo rečeno »da zaslužuješ ono što dobiješ, kao što je sigurno i da si ono što živiš.« S druge strane, življenje je bilo ono najvažnije na pameti Joshue Harrisa kad je pregovarao o ugovoru. Peter nije živio u kući u Pennsvlvaniji; on je jedva postojao. U toku tri mjeseca nakon svog otpuštanja iz bolnice nije gotovo ništa učinio oko knjige o Nurnbergu. Ništa? Kad bi moglo biti nešto? Bilo što?

Sad ga je boljela glava. Bol mu je razvodnila oči, a stomak mu je slao znake uzbune. Peter je ustao i nesigurno se uputio prema vodi. Plivanje bi mu moglo pomoći. Zaronio je ispod površine, pa iskočio i pogledao prema kući. Kao prvo, što on dodavola radi na plaži. Sinoć je djevojku doveo kući. Bio je siguran u to. Gotovo siguran. Bolno je šepesao preko pijeska prema stepeništu kuće na obali. Zaustavio se kod ograde, teško dišući, pa pogledao na nebo. Sunce se probilo, sagorijevajući izmaglicu. Bit će to još jedan vruć, vlažan dan. Okrenuo se i ugledao dvoje stanara kako šetaju s psima uz rub vode, udaljeni oko četvrt milje od njega. Ne bi mu učinilo ništa dobra da ga vide u mokrom rublju na plaži. Ono što mu je ostalo od pristojnosti naredilo mu je da se vrati kući. Pristojnost i znatiželja. I nejasan osjećaj da se prošle noći dogodilo nešto neugodno. Pitao se kako je djevojka izgledala. Plavokosa, sjećao se, velikih sisa. I kako su se uspjeli dovesti od mjesta gdje su bili, bilo gdje u Beverlv Hillsu ili u Malibuu? Nejasna uspomena na neugodan incident nekako se ticala djevojke, ali se nije mogao sjetiti kako ili zašto. Zgrabio je ogradu i povlačio se stepeništem do trijema od sekvoje. Sekvoja i bijeli malter i teške drvene grede to je bila kuća na obali. Bila je to arhitektova verzija Malibu Tudora.1 Staklena vrata sasvim zdesna bila su djelomično otvorena; na stolu pored vrata bila je poluprazna boca »pernoda«.2 Trijemna stolica najbliža boci bila je prevrnuta. Pored nje je bio par sandala bez remena, prsti uz petu u suprotstavljenom redu. Uspomene su se polako vraćale. Vodio je ljubav s djevojkom dramatičnih prsiju neprimjereno, sjećao se pa je u očajanju ili samoobrani izlutao na trijem i sam sjeo, pijući »pernod« bez blagodati čaše. Zašto je to učinio? Odakle je došao »pernod«? U čemu je dovraga bila razlika je li taj posao obavljao prihvatljivo ili neprihvatljivo s ugađajućim tijelom regrutiranim na Beverlv Hillsu? Kao da je ženska došla prosuditi njegove seksualne performanse, gluposti. Nije se mogao sjetiti. Držao se za ogradu, a onda je pošao prema prevrnutoj stolici i otvorenim staklenim vratima. U »pernodu« su plivale mrtve muhe; živa je oklijevajući šetala uz rub boce. Chancellor je razmotrio problem dizanja prevrnute stolice, ali se ipak odlučio protiv toga. Glava mit je .bila u bolovima; ne samo sljepoočice, već zavijajući

koridor kože između ruba kose i baze lubanje. Bolovi su lelujali kao da s njima upravlja neko nevidljivo vratilo. Signal upozorenja. Mora se kretati polako. Oprezno je othramao kroz vrata. Soba je bila simfonija nereda. Odjeća je bila posijana po namještaju, pepeljare su bile izvrnute, a njihov sadržaj razbacan po podu; pred stolićem uz krevet bila je razbijena čaša; telefonska žica je bila istrgnuta iz kutije. Djevojka je bila u krevetu, ležala je postrance, stisnutih dojki što su se razvukle, natekle poput dviju poluzašiljenih lopti. Je li birao takve sisetine ili su one jednostavno pošle s njim? Ha, na to je teško odgovoriti. Da je baš pošao u potragu za takvim sisonijama, toga se baš ne sjeća, a što se tiče velikih dojki on je toliko za njih koliko je i protiv njih. Ta djevojka. Plava kosa joj se prosula licem koje je sigurno bilo ukopano u jastuk, odbijajući svaku identifikaciju. Gornja plahta je bila omotana oko donje polovine njenog tijela; jedna se noga probila iz tog nejasnog obruča, pokazujući dobro osunčano 1Arhitektura s puno drvenih greda (op. prev.) 2Francusko blago alkoholno piće, aperitiv od anisova sjemena (op. prev.) meso unutrašnjosti bedra. Gledajući je, Peter je osjetio izazovno podsticanje u slabinama. Duboko je udahnuo na nekoliko trenutaka, uzbudivši se pri pogledu na djevojčine grudi, golu nogu, skriveno lice ispod razvučene plave kose. Još je bio pijan. Znao je to, jer je shvatio da ne želi vidjeti djevojčino lice. Jednostavno je htio voditi ljubav s nekim objektom; nije htio priznati postojanje neke osobe. Zakoraknu prema krevetu, pa se zaustavi. Na putu su mu bile krhotine stakla; to je objašnjavalo sandale koje su ostale vani. Barem je imao toliko prisustvo svijesti da ih je nataknuo. I telefon. Sjeća se da se derao u telefon. Žena se otkotrljala na leđa. Lice joj je bilo zgodno na svoj bezazleni kalifornijski način, izazovno i opaljeno od sunca. Velike dojke joj se odijeliše, plahta se iskobeljala i pala, otkrivši stidne dlake i nabreknuća bedara. Peter se primakao podnožju kreveta i skinuo mokre gaćice. Osjetio je pijesak na vršcima prstiju. Postavio je desno koljeno na krevet, pazeći da lijevu nogu zadrži ravnom, pa se spustio na pokrivače.

Žena je otvorila oči. Kad je progovorila, bio je to mekani, modulirani glas ispunjen snom. Dođi gore, medu. Osjećaš se bolje? Chancellor je uspuzao pored nje. Ona je pomakla ruku na njegovu napola nabreklu erekciju i nježno mu uzela penis u ruku. Da li ti ja dugujem neku ispriku? upita je. Dovraga, ne. Možda sebi, ne meni. Udarao si poput malja, ali mislim da ti to nije učinilo mnogo dobra. Jednostavno si poludio i izjurio. Žao mi je. Posegao je za njenom lijevom sisom; bradavica se nategla pod pritiskom njegovih prstiju. Djevojka je zastenjala i stala ga povlačiti kratkim brzim pokretima. Ili je bila dobra glumica ili izuzetno senzitivan seksualni partner kojemu nije trebalo mnogo pripreme. Ja sam još sva vruća. Ti jednostavno nisi stao. Nastavljao si i nastavljao ali se tebi nije ništa dogodilo. Ali, Isuse, kako je meni bilo dobro!... Jebi me, janje. Hajde, jebi me, jebi šaptala je. Peter je najprije zakopao lice između dojki. To kao da joj je bio poziv da raširi noge, pozivajući ga u sebe. Ali mu je bol u glavi ojačala; strelice bolova pulsirale su mu u lubanji. Ne mogu, ne mogu. Jedva je mogao govoriti. Ne brini. Sada nemoj ni o čemu voditi računa rekla mu je djevojka. Polako ga je pomicala tako da su mu ramena opet dodiri vala plahte. Ti samo drži, dušo. Drži se i pusti mene da radim. Trenuci su se rasplinjavali. Osjećao je kako nestaje, a onda brze pokrete djevojčinih dviju ruku i mokrinu njenih usana. Ponovo je postajao živ. Postojala je potreba. Prokletstvo. Mora biti dobar za nešto. Povukao joj je glavu u svoje prepone. Ona je zastenjala i raširila noge; sve je bilo slatka mokrina i mekano meso. Zgrabio ju je rukama, povukao je usporedo sa sobom. Disanje joj je dolazilo brzim, glasnim, grlenim stenjanjem. Sada ne može stati. Neće dopustiti bolovima da ga ometaju. Prokletstvo! Oh, Peter, ti si nešto. O, Kriste, ti si jebač svih vremena! Hajde, jagnješce! Sad! Sada! Cijelo djevojčino tijelo se stade svijati. Njeni su šapati sada graničili s uzvicima.

O, Isuse! Isuse Kriste! Poludjet ću, ljubavnice! Ti si najbolji koji je ikad bio! Nikad nije bilo nekoga poput tebe!... O, Bože! O, Bože! Eksplodirao je u njoj, ispraznio se; tijelo mu je olabavjelo, bol u sljepoočicama se povlačio. Barem je za nešto dobar. Uzbudio ju je, učinio je da ga želi. A onda je čuo njen glas; čisti profesionalizam. Eto, jaganjce. To nije bilo tako teško,«zar ne? Pogledao ju je. Imala je izražaj lica glumice kojoj su snažno aplaudirali. Oči su joj bile plastična smrt. Dugujem ti rekao je tiho, hladno. Ne, ne duguješ. Nasmijala se. Ja ne uzimam novac od tebe. On me dobro plaća. Chancellor se svega sjetio. Zabava, rječkanje, pijano putovanje od Beverlv Hillsa, njegova ljutnja preko telefona. Aaron Sheffield, filmski producent, vlasnik Protuudarca. Sheffield je bio na zabavi, a sa sobom je vukao svoju mladu ženu. Zapravo ga je Sheffield pozvao. Telefoniravši mu, zamolio ga je da dođe. Nije bilo razloga da ne prihvati, a bilo je zdrava razloga da to učini: njegov teško uhvatljivi i prepredeni koautor scenarija Protuudarca bio je domaćin. Nemaš se zbog čega uzrujavati. Napisao si dobitnika, dragi. Ali je sinoć bilo razloga za uzrujavanje. Htjeli su mu to reći u ugodnoj okolini. Više nego ugodnoj. Mnogo više. Studio je primio nekoliko »vrlo ozbiljnih« poziva iz Washingtona o snimanju Protuudarca. Naglašeno je da u knjizi postoji velika greška: Centralna obavještajna agencija ne djeluje na domaćem terenu. Ona se ne uključuje u operacije unutar granica Sjedinjenih Država. To zabranjuje povelja CIAe iz 1947. godine. Zbog toga se Aaron Sheffield suglasio da promijeni taj aspekt scenarija. Chancellorova CIA bi tako postala elitni korpus nezadovoljnih bivših obavještajnih specijalista koji djeluju izvan vladinih kanala. Neka ide sve dođavola, rekao je Aaron Sheffield. Dramatski je to bolje. Imamo dva tipa nitkova, a Washington je sretan i zadovoljan. Ali je Chancellor bio bijesan. Znao je o čemu je govorio. Razgovarao je s istinskim nezadovoljnim ljudima koji su radili za agenciju i bio zapanjen onim što se od njih tražilo da rade. Zapanjen jer je to bilo nezakonito i zapanjen jer nije bilo alternative. Manijak J. Edgar Hoover je presjekao sve obavještajne kanale između

FBIja i CIAe. Ljudi iz same CIAe treba da trče za domaćom informacijom koja im je bila uskraćena. Kome su se imali žaliti? Mitchellu?1 Nixonu? Najveći dio siline koju je imao Protuudarac! bio je u specifičnoj upotrebi agencije. To odstraniti znači podrovati najveći dio knjige. Peter se uporno protivio, a što je bivao ljući to je, kako se čini, sve više pio. A što je više pio, to je djevojka pored njega bila izazovnija. Sheffield ih je odvezao kući. Peter i djevojka su sjedili na stražnjem sjedištu. Suknja joj je bila iznad struka, bluza otkopčana, a njene ogromne prsi izložene u jurećim sjenama navodile su ga da podivlja. Da pijan podivlja. U kuću su ušli zajedno, dok se Sheffield odvezao. Djevojka je donijela dvije boce »pernoda«, Aaronov poklon, pa su igre mogle početi. Divlje, pijane, gole igre. Sve dok ga nije zaustavila oštra bol u lubanji, davši mu nekoliko trenutaka jasnoće. Bacio se do telefona; luđački je listao po notesu na stoliću pored kreveta tražeći Sheffieldov telefonski broj, da bi najzad bijesno pritiskao brojeve. Grmio je na Sheffielda, nazivajući ga svim bestidnostima i prostotama kojih se mogao sjetiti, vrištao je da se protivi izmjenama, shvaćao je svoju krivnju što su ga izmanipulirali. Izigrali su ga kao mangupa, zajebali su ga u zdrav mozak. Ali ne! Neće biti nikakvih promjena u scenariju Protuudarca! Dok je ležao na krevetu, plavokosa djevojka uz njega, Chancellor se sjetio Sheffieldovih riječi preko telefona. Polako, dječače. U čemu je neka razlika za tebe? Ti nemaš odobrenje scenarija. Mi smo bili samo uljudni. Spusti se sa svoje do neba visoke prečke. Ti si samo mali ušljivi jebivjetar poput nas ostalih. Plavokosa djevojka pored Petera na krevetu bila je Sheffieldova žena. Chancellor se okrenuo prema njoj. Prazne su joj oči bile sjajnije, ali i dalje mrtve. Usta su se otvorila i kroz njih je senzualno iskliznuo iskusni jezik, pa se vratio natrag, pa opet van i natrag, prenoseći nepogrešivu poruku. Izvođač naučen na snažni aplauz bio je spreman da opet nastupi. Ispružio je ruke prema njoj. 1 John Mitchell, američki vrhovni javni tužilac za vrijeme Nixonove administracije; zbog korupcije 1977. osuđen na 2 do 8 godina zatvora; izdržao dvije godine (op. prev.)

Čovjek čije je lice bilo među najprepoznatljivijima u zemlji sjedio je sam za stolom deset u restoranu »Mayflower« na Aveniji Connecticut. Stol je bio pored prozora, a osoba koja je sjedila za njim bacala je odsutne poglede kroz staklo na prolaznike na ulici, ali ne bez stanovitog nejasnog neprijateljstva. Stigao je točno u jedanaest i trideset pet; završit će s ručkom i otići u dvanaest i četrdeset pet. To je već preko dvadeset godina bio nepovredivi običaj. Sat i pet minuta bili su uobičajeni, ali ne i »Mayflower«. Taj je restoran nedavna promjena, nakon zatvaranja »Harvev'sa«, udaljena nekoliko blokova. Lice s ogromnim vilicama, razvučenim ustima i djelomično tiroidnim očima raspalo se. Čeljusti su mu se objesile u podvoljke; zgužvano unakaženo meso preklapalo je izreze koji su bili očima; dotjerani pramenovi kose svjedočili su o divljem egu koji je bio urođen agresivno negativnom izrazu. Nije se moglo vidjeti njegova uobičajenog pratioca. Zdravlje koje je popuštalo i dva udara onemogućili su njegovu elegantnu prisutnost. Mekano, utovljeno lice koje se borilo sa muževnošću desetljećima je bilo cvijet bodljikava kaktusa. Čovjek koji se spremao da ruča pogledao je preko stola kao da očekuje da će ugledati svog privlačnog alter ega. To što nije nikog vidio čini se da je izazvalo periodičnu drhtavicu u njegovim prstima i povratno trzanje usta. Izgledao je kao da je omotan u usamljenost; pogled mu je sijevao amotamo, budan spram zbiljskih i zamišljenih zala koja ga okružuju. Njegov omiljeni konobar nije bio raspoložen za taj dan; bila je to osobna uvreda. Dao je to do znanja. Voćna salata s kupolom od seoskog sira u sredini bila je označena za stol deset. Sir su uzeli iz otvorene posude od nerdajućeg čelika u kuhinji i donijeli ga na servisnu tezgu. Plavokosi drugi pomoćnik šefa kuhinje, privremeno zaposlen, označavao je razne poslužavnike, ocjenjujući im izgled praktičnim okom. Stajao je pored voćne salate za stol broj deset, s notesom u ruci, dok mu je pogled bio usmjeren na poslužavnike ispred njega. Provjeravao je i izgled hrane koja će odmah biti servirana, a i to da li pripremljena hrana zadovoljava tekst narudžbe. Ispod velikog notesa horizontalno je držao par tankih srebrnih mašica. U mašicama je bila mekana bijela kapsula. Plavokosi se muškarac nasmiješio izmučenom konobaru koji je dolazio kroz vrata blagovaonice; u istom je trenutku zaronio srebrne mašice u kuglu seoskog sira ispod velikog notesa, izvukao ih i krenuo dalje.

Poslije nekoliko sekundi se vratio narudžbi za stol deset, zatresao glavom i s viljuškom dotakao kuglu seoskog sira. U umetnutoj kapsuli bila je blaga doza dietilamida lisergične kiseline. Kapsula će se raspasti i otpustiti narkotik nekih sedam do osam sati nakon uzimanja hrane. Manji stres i dezorijentacija koje će to sredstvo izazvati bit će dovoljni. U vrijeme smrti neće biti ni traga u krvotoku. Sredovječna je žena sjedila u sobi bez prozora. Slušala je glas koji je dopirao iz zidnih zvučnika, a onda je te riječi ponavljala u mikrofon magnetofona. Bio joj je cilj da što vjernije duplicira već poznati glas iz zvučnika. Svaki klizajući ton, svaku nijansu, svaku idiosinkratičku kratku stanku koja je slijedila djelomično sibilantni s. Glas koji je dolazio iz zvučnika bio je glas Helene Gandy, koja je godinama bila sekretarica Johna Edgara Hoevera. U uglu male radne sobe stajala su dva kofera. Oba su bila puna. Za nekoliko sati će ta žena i kovčezi biti u transatlantskom letu za Ziirich. To će biti prvi dio putovanja koje će je naposljetku odvesti na jug do Balearskog otočja i kuće na moru u Majorci. Ali je najprije bio Ziirich, gdje će StaatsBanque isplatiti po potpisu dogovorenu svotu Barclaysu>, koji će taj iznos transferirati u dvije isplate na račun svoje filijale u Palmi. Prva će isplata biti odmah izvršena, a druga za osamnaest mjeseci. Varak ju je unajmio. Vjerovao je da za svaki posao postoji korektan, vješt kandidat. Kompjuteriziranu banku podataka u NSCu2 u tajnosti je programirao sam Varak, a sada mu je ona »dala« kandidata koji mu je trebao. Bila je udovica, bivša radioglumica. Nju i njenog supruga uhvatila su unakrsna strujanja ludnice »crvenih kanala«3 1954. i nikad se od toga nisu oporavili. Bila je to ludnica koju je sankcionirao 1Britanska banka, jedna od vodećih banaka svijeta (op. prev.) 2Kratica od National Securitv Council, Vijeće nacionalne sigurnosti (op. prev.) 3»Crveni kanali« (Red Channels) bili su oznaka koja je pratila svakog američkog građanina koji nije pokazivao simpatiju prema diktatorskoj ideologiji Johna Edgara Hoovera. Ta je oznaka značila gubitak posla i svakodnevni progon (op. prev.)

i pomagao Federalni istražni biro. Njen suprug, kojega su mnogi smatrali velikim talentom, nije radio punih sedam godina. Na kraju tog vremena, srce mu je puklo od očajanja. Umro je u stanici podzemne željeznice dok je bio na putu za banku u središtu u kojoj je radio kao činovnik. Sada je žena bila profesionalno likvidirana već osamnaest godina; bol, odbijanje i usamljenost lišili su je sposobnosti da se takmiči. Sada nije bilo takmičenja. Nije joj rečeno zašto radi ono što radi. Jedino da njen kratki razgovor ima rezultirati s »da« na drugoj strani žice. Primalac poziva bio je čovjek kojega je ta žena mrzila cijelim bićem. Učesnik u ludosti koja joj je ukrala život. Bilo je odmah iza devet sati uvečer, a specijalna telefonska kola nisu bila neuobičajeni prizor na Thirtieth Street Placeu u sjeverozapadnom Washingtonu. Kratka je ulica bila culdesac1 s impozantnom kapijom rezidencije peruanskog ambasadora. Dvije trećine puta niz blok, slijeva, bila je izblijedjela kuća od crvenih cigli koja je pripadala direktoru Federalnog istražnog biroa. U jednoj ili obje rezidencije stalno su modernizirali uređaje za komunikaciju. A svako malo bi neoznačena specijalna kola patrolirala tim područjem, s antenama koje su nicale iz krova. Govorilo se da je John Edgar Hoover naredio te patrole zbog provjere nije li neka strana neprijateljska vlada postavila neželjene uređaje elektronske prismotre. Peruanski se ambasador često žalio State Departmentu. To je bilo neugodno, jer State nije mogao ništa učiniti u vezi s tom situacijom. Hooverov je privatni život bio produžetak njegova profesionalnog baronstva. Peru ionako nije bio osobito važan. Telefonska zatvorena kola polako su vozila ulicom, zatim su se okrenula i vratila se istim putem do Tridesete ulice, gdje su skrenula desno još pedeset metara, pa opet desno u niz garaža. Na kraju niza garaža bio je kameni zid koji je graničio sa stražnjim dijelom Thirtieth Street Placea 4936, s Hooverovom rezidencijom. Iznad i iza garaža bile su druge kuće s prozorima okrenutim prema Hooverovu posjedu. Čovjek u telefonskom vozilu znao je da se na jednom od tih prozora nalazi agent iz Biroa, jedan od grupe koja je imala zadatak da čuva Hooverovu kuću puna dvadeset četiri sata. Grupe su se mijenjale svakog tjedna. Slijepa ulica; položaj iz koga nema izlaza (fran.); (op. prev.) Vozač specijalnog vozila također je znao da će osoba koja se bude nalazila na jednom od tih prozora iza garaže rutinski telefonirati specijalnom broju telefonske

kompanije. Upit će biti jednostavan, čut će se iznad čudnog šuma u liniji: koji je bio problem što je kola za popravke doveo na ovo područje u ovaj sat? Telefonistica će provjeriti knjigu poziva i odgovoriti istinom kako joj je rečena. Došlo je do kratkog spoja u spojnom središtu. Osumnjičeni: znatiželjna vjeverica koja je prodrla u ishabanu izolaciju. Ta je šteta kriva za zamjetljivi šum u liniji. Zar to pozivatelj ne čuje? Da, čuje. Varak je prije više godina, na početku svog službovanja u Vijeću nacionalne sigurnosti, naučio da nikad ne daje suviše jednostavan odgovor na pitanja postavljena od ljudi zaduženih za nadzor. Takav odgovor ne bi bio prihvaćen, kao što ne bi prihvatili ni suviše zamršen. Uvijek postoji srednja mjera. U kolima je zazujao visokofrekventni radiotelefon: signal. Budni pripadnik FBIa je telefonirao i raspitivao se. Vozač je zaustavio svoje specijalno vozilo, okrenuo se još jednom i odvezao trideset pet metara natrag do telefonskog stupa. Rezidenciju je imao na vidiku. Parkirao je i čekao, a ispred sebe je raširio nacrte kao da ih proučava. Agenti se često u blizini šeću kasno noću. Treba biti spreman na svaku eventualnost. Sada su se telefonska kola nalazila osamdeset metara sjeverozapadno od Thirtieth Street Placea 4936. Vozač je ustao sa sjedišta i upuzao u stražnji dio kola, gdje je stavio u pogon svoju opremu. Mora čekati točno četrdeset šest minuta. Za to vrijeme on se mora spojiti s tokovima struje koje prima Hooverov stan. Veća opterećenja definirala su krugove alarmnog sistema; manja su bila svjetla, radio i televizor. Najhitnije je definirati alarmni sistem, ali ništa manje važno nije bilo saznanje da se struja upotrebljava u donjem desnom dijelu. To znači da su električne jedinice bile uključivane u sobi kućne pomoćnice. To je bilo veoma važno znati. Annie Fields, Hooverova osobna domaćica već tako dugo da se više nitko nije sjećao kad je nastupila na taj posao, noćas je bila kod kuće. Limuzina je iz Pennsvlvania Avenue skrenula na desno u Desetu ulicu, i usporila ispred krajnjeg zapadnog ulaza u FBI. Limuzina je bila identična onoj kojom je direktor svakodnevno dolazio u svoj ured čak je imala i malčice udubljeni kromirani odbojnik koji je Hoover ostavio na kolima kao podsjetnik svom šoferu, Jamesu Crawfordu, o njegovoj nepažljivosti. Dakako, to nisu bila ista kola; ta su

kola bila pod stražom dan i noć, ali nitko, pa čak ni Cravvford, ne bi mogao uočiti razliku. Vozač je primjerene riječi izgovorio u mikrofon na komandnoj ploči, pa su se velika čelična vrata ulaza odijelila. Noćni je stražar salutirao dok je limuzina prolazila kroz betonsku građevinu s još tri betonska prolaza, iza kojih slijedi mali polukružni pristupni put. Drugi stražar, koji je pripadao Ministarstvu pravde, odskočio je od jožnog ulaznog puta, ispružio ruku prema kvači i povukao je. Varak je brzo izišao i zahvalio iznenađenom čuvaru. Vozač i treći čovjek koji je sjedio uz vozača također su izišli iz kola i stražara pozdravili ugodno ali suzdržano. Gdje je direktor? upita čuvar. Ovo su osobna kola gospo dina Hoovera. Mi smo ovdje po njegovu naređenju mirno će Varak. On želi da pođemo direktno u Unutrašnju sigurnost. Oni će mu telefonirati. IS1 ima broj; to je broj sa scramblerom. Rekao bih da nam se žuri. Molim vas požurite. Stražar je pogledao na trojicu dobro odjevenih ljudi koji se primjereno izražavaju. Njegova se zabrinutost smanjila; ti ljudi znaju najviše klasificirane2 kodove ulaza koji se mijenjaju svake noći; osim toga, nose napute da pozovu samog direktora. Na telefonu scrambleru na desku Unutrašnje sigurnosti. Taj telefonski broj nije bio nikad upotrebljen. Stražar je kimnuo i odveo ljude do sigurnosnog deska u hodniku, pa se vratio na svoje mjesto vani. Pored velike čelične ploče s mirijadom žica i malih televizijskih ekrana, sjedio je agent višeg ranga odjeven gotovo isto tako elegantno kao i ljudi koji su mu prišli. Varak je izvukao laminiranu identifikacijsku kartu iz džepa i progovorio. Agenti Longworth, Krepps i Šalter rekao je i stavio svoju iskaznicu na tezgu. Vi mora da ste Parke. Tako je odgovorio je agent, uzevši Varakovu iskaznicu, zatim i ostale dvije. Jesmo li se već susreli, Longvvorth? upita. Ne. Barem ne u posljednjih deset ili dvanaest godina. Quan tico.3 Agent je bacio brz pogled na iskaznice, vratio ih na tezgu i malo zažmirio pokušavajući se sjetiti. Daaa razvukao je. Sjećam se 1Skr. od /nternal Securitv, unutrašnja sigurnost (op. prev.j

2Pod režimom sigurnosne podobnosti; označen jednim od stupnjeva tajnosti (op. prev.) 3Američka vojna, pomorska i policijska baza na rijeci Potomac (op. prev.) imena. Al Longworth. Dugo vremena. Ispružio je ruku koju je Varak prihvatio. Gdje ste bili? La Jolla. Kriste, vi imate prijatelja! Zato sam ovdje. Ovo su moji najbolji ljudi u južnoj Cal.1 On me sinoć pozvao. Varak se polako i neznatno nagnuo nad tezgu, kao da ima nešto povjerljivo priopćiti. Imam loše vijesti, Parke. Nikako nije dobro rekao je glasom koji se jedva razlikovao od šapata. Možda se približavamo »otvorenoj teritoriji«. Izraz na agentovu licu se odjednom promijenio; šok je bio očit. Među starijim funkcionerima i agentima u Birou fraza otvoreni teritorij značila je nezamislivo: direktor je bolestan. Ozbiljno, možda fatalno bolestan. O, moj Bože... promrmljao je Parke. Želi da ga nazovete preko scramblera. O, Kriste! Pod tim okolnostima, to je bilo posljednje što je agent htio učiniti. Što hoće? Što bi trebalo da kažem, Longvvorth? O, Isuse! Želi da nas povedete do Zastava.2 Kažite mu da smo ovdje; provjerite njegove instrukcije i propustite jednog mog čovjeka do releja. Releja? Zašto?, Njega upitajte. Parke je na trenutak zurio u Varaka, a onda je ispružio ruku prema telefonu. Petnaest blokova južnije, u podrumu kompleksa telefonske kompanije, jedan je čovjek sjedio na stolici ispred ploče s unakrsnim žicama. Na jakni je imao plastičnu karticu sa svojom fotografijom, a ispod je velikim slovima pisalo inspektor, U desnom je uhu imao elektronski slušni čep spojen s pojačalom na podu; pored pojačala je bio mali magnetofon s kasetama. Žice su u uvojnicama vodile do drugih žica na ploči. Upalila se žaruljica na pojačalu. Scrambler telefon na sigurnosnom desku FBIa bio je u upotrebi. Čovjek je prikovao pogled na dugme kazetofona; slušao je ušima

iskusnog profesionalca. Odmah je pritisnuo dugme; traka se stade okretati ali ju je on gotovo istodobno zaustavio. Čekao je nekoliko trenutaka pa je opet pritisnuo dugme; trake se opet stadoše okretati. 1Kalifornija (op. prev.j 2Kancelarija u kojoj su poredane američke zastave (op. prev.) Petnaest blokova sjeverjine Varak je slušao Parkea. Riječi su bile »skinute«, redigirane i rafinirane s niza traka. Kao što je bilo planirano, glas s druge strane žice bit će glasniji od normalnog glasa; bit će to glas čovjeka koji ne želi priznati bolest, koji se bori da ostavi dojam normalnog, zdravog čovjeka. Ne samo da je to bilo psihijatrijski prikladno, već je imalo i daljnju vrijednost. Volumen glasa znači autoritet, a autoritet smanjuje mogućnost otkrivanja varke. , Da, što je? Jasno se mogao čuti grubi glas. Gospodine Hoover, ovdje je stariji agent Parke u Unutrašnjoj sigurnosti. Agenti Longworth, Krepps i... Parke se zaustavio smevši se, zaboravivši ime. Izraz lica mu je odavao zbunjenost. Šalter prošapće Varak. Šalter, sir. Longworth, Krepps i Šalter. Došli su ovamo i kažu mi da vam telefoniram i provjerim vaše instrukcije. Traže da ih se odvede gore do vaših soba, a jednome treba omogućiti pristup relejima... Ti ljudi začu se hrapavi, neritmički prekid ti ljudi su tamo po mom osobnom naređenju. Učinite kako vam oni kažu. Treba im pružiti potpunu suradnju i pomoć, a nikome ne treba ništa govoriti. Je li to shvaćeno? Da, sir. Opet, koje je vaše ime? Stariji agent Lester Parke, sir. Nasta stanka; Varak je zategao trbušne mišiće i zadržao dah. Stanka je bila preduga! Upamtit ću to konačno se začu. Laku noć, Parke. Čuo se klik koji je značio prekid veze. Varak je opet disao. Čak je uspjela i upotreba imena; skinuta je iz razgovora koji je subjekt jednom vodio žaleći se na rastuću stopu kriminala u Rock Creek Parku.

Zvuči strašno, zar ne? Parke je spustio slušalicu i rukom posegao ispod tezge da uzme tri noćne propusnice. Vrlo je hrabar čovjek sada će Varak. Zapitao vas je za ime? Daa odgovorio je agent, stavljajući propusnice u automatski satnik. Ako se dogodi najgore, moglo bi se dogoditi da dobijete i nagradu rekao je Varak, okrenuvši glavu od dvojice svojih suputnika. Što? Parke je podigao pogled. Osobni legat. Ništa službeno. Ja ne razumijem. To vam vjerujem. No, čuli ste čovjeka što kaže; i ja sam ga čuo. Zadržite za sebe, kao što knjiga kaže. Meni ćete odgovarati ako ne bude tako... Direktor mi je najbolji prijatelj. Parke se zabuljio u Varaka. La Jolla rekao je. La Jolla odgovori mu Varak. To je značilo mnogo više od imena kalifornijskog obalnog grada. Priče kolaju već godinama velike, grandiozne nakane umirovljenog monarha, gospodska kuća koja »gleda« na Tihi ocean, tajna vlada u kojoj će biti smještene tajne nacije. Sredovječna žena tužna lica pogledala je na sekundnu kazaljku sata na zidu male radne sobe. Još pedeset i pet sekundi. Telefon je bio na stolu, ispred magnetofona kojim se služila pri uvježbavanju riječi. Opetovala je vježbu; bio je to cijeli tjedan pokusa zbog jedne jedine predstave koja neće trajati duže od minute. Pokus. Predstava. Izrazi gotovo zaboravljenog leksika. Nije bila budala. Čudni, plavokosi muškarac koji ju je unajmio objasnio joj je vrlo malo, ali dovoljno da zna da će ono što će učiniti biti dobro. I da to žele mnogo bolji ljudi nego je čovjek s kojim će razgovarati preko telefona za... četrdeset sekundi. Žena je razmišljala gledajući kazaljku sata kako se polako približava svom cilju. Jednom su rekli, niz puta*su to rekli, da je njen suprug bio fini talenat; to su svi govorili. Bio je na putu da postane zvijezdom, pravom zvijezdom. A onda su došli drugi ljudi i rekli da je on na popisu. Veoma važnom popisu koji je značio da on nije dobar građanin. A oni što su bili na popisu dobili su etiketu. Subverzivan.

I toj je etiketi dana zakonitost. Stisnutih usana, mladi ljudi u tamnim odijelima stadoše se pojavljivati u studijima i producentskim uredima. Federalni istražni biro. Onda su išli iza zatvorenih vrata i razgovarali nasamo. Subverzivan. To je riječ koja je povezana s čovjekom s kojim će sada razgovarati. Podigla je slušalicu. Ovo je za tebe, dragi moj prošaptala je. Bila je pripremljena; adrenalin je tekao kao nekada. Onda ju je obuzeo mir. Bila je puna povjerenja u sebe, opet je bila profesionalka. To će biti predstava njenog života. John Edgar Hoover je ležao u krevetu, pokušavajući se fokusirati na televizor preko sobe. Mijenjao je kanale s daljinskim upravljačem; nijedna od slika nije bila jasna. Još se gore osjećao zbog čudne praznoće u grlu. Nikad ranije se nije tako osjećao; kao da mu je rupa bila izbušena u vratu, pa je uvlačio previše zraka u gornji dio prsiju. Ali nije bilo bolova. Samo nekakav neugodan osjećaj da je to nekako u vezi s iskrivljenim zvukom koji je sada dolazio iz televizora. .Unutra, van. Glasnije, onda tiše. I, što je prilično čudno, osjećao je glad. Nikad nije bio gladan u to doba; trenirao se da bude tako. Sve ga je to prilično uzrujavalo, a to stanje je još pojačala mukla zvonjava privatnog telefona. Nema više od deset ljudi u Washingtonu koji znaju taj broj; nije se baš osjećao tako da bi se volio suočiti s nekom krizom. Zgrabio je slušalicu i ljutito progovorio. Da? Što je? Gospodine Hoover. Žao mi je što vas uznemiravam, ali je hitno. Gospođica Gandy? Što je to s njegovim sluhom? Glas Gandy jeve čini se kao da pluta, čuje se i ne čuje, glasniji, pa tiši. O čemu se radi, gospođice Gandy? Predsjednik je nazvao iz Camp Davida. Na putu je za Bijelu kuću i htio bi da se večeras vi sastanete s Haldemanom. Večeras? Zašto? Rekao mi je da vam kažem da je riječ o pitanju od velike važnosti, a u vezi je s informacijom koju je CI A pokupila u posljed njih četrdeset osam sati.

John Edgar Hoover nije mogao sakriti mrgođenje koje mu je preletjelo licem. Centralna obavještajna agencija je obična odvratnost, odvratna glupost, banda ulizica koje vodi liberalna pravovjernost. Njima ne treba vjerovati. A ni sadašnjem stanaru Bijele kuće, ali ako ima podatke koji s pravom pripadaju Birou i dovoljno su važni da se zbog njih uputi čovjek taj čovjek usred noći da ih izruči, nema razloga za odbijanje. Hoover je poželio da mu osjećaj šupljine u grlu nestane. To ga je strašno iritiralo. A još ga je nešto smetalo. Gospođice Gandy, Predsjednik ima ovaj broj. Zašto mi nije telefonirao? Izravno meni? Mislio je da ste vani na večeri. On zna da ne volite kad vas uznemiruju u restoranu. Trebalo je da ja koordiniram ovaj sastanak. Hoover je žmirnuo kroz očale i pogledao na sat na stoliću pored kreveta. Bila je sredina večeri; niti deset i petnaest. Trebalo je da to zna. Iz »Tolson'sa« je otišao u osam, tvrdeći da osjeća naglu iscrpenost. Ni Predsjednikova informacija nije baš osobito točna. On nije bio u restoranu. Bio je s Clydeom. Bio je tako umoran da je u krevet otišao mnogo ranije nego inače. Sastat ću se s Haldemanom. Ali ovdje. To sam i pretpostavila, sir. Predsjednik je mislio da biste možda htjeli izdiktirati nekoliko papira, naputa za terenske urede. Ponu dila sam da se dovezem s gospodinom Haldemanom. Po mene će doći kola Bijele kuće. To ste dobro smislili, gospođice Gandy. Mora da imaju nešto zanimljivo. Predsjednik ne želi da netko zna da će vas posjetiti gospodin Haldeman. Upotrijebite ulaz sa strane, gospođice Gandy. Imate ključ. Alarmi će biti zatvoreni. Obavijestiti ću one iz nadzora. Vrlo dobro, gospodine Hoover. Žena srednjih godina spustila je slušalicu ispred magnetofona i naslonila se na naslonjač stolice. Uspjela je! Zaista je uspjela! Uhvatila je ritam, svaku nijansu, nezamjetljive stanke, jedva primjetljivu nazalnu infleksiju. Savršeno! Bilo je doista izvanredno što nije bilo ni trenutka oklijevanja. Kao da je nakupljeni dvadesetogodišnji strah bio izbrisan za nekoliko sekundi.

Mora obaviti još jedan telefonski razgovor. Sada može upotrijebiti glas koji joj drago, što prijatniji to bolje. Nazvala je. Bijela kuća začu se glas s druge strane žice. FBI, dragi rekla je sredovječna glumica služeći se malčice južnjačkim akcentom. Ovo je samo potvrda za knjige, ništa hitno. Večeras u devet sati direktor je primio poruku gospodina Halde mana. Ovo je samo radi potvrde primitka, to je sve. Okay, potvrđeno je. Uvesti ću to. Tmuran dan, zar ne? Premda je ova noć divna odgovori mu glumica. Ljepša nego ikada. Netko mora da ima fantastičan ljubavni sastanak. Imam nešto bolje od toga. Mnogo bolje. Laku noć, Bijela kućo. Laku noć, Biro. Žena je ustala i posegla za notesom. Učinili smo to, dragi moj prošaptala je. Vozač u telefonskim kolima pomno je proučavao grafikon električnog polja. Bilo je prekida u snažnijim krugovima na područjima dolje slijeva i u sredini. To je značilo da su na tim sektorima bili zatvoreni alarmni uređaji, dakle na prilaznom putu, na vratima u kamenom zidu, i na stazi iza vrata koja vode do stražnjeg dijela kuće. Sve je bilo po rasporedu. Vozač je pogledao na sat; približavalo se vrijeme kad se treba uspeti na telefonski stup. Provjerio je ostatak opreme. Kad on pokrene okidač, prekinut će se električna struja u Hooverovoj rezidenciji. Svjetla, televizori i radioaparati dobit će oslabljeni napon i prestati funkcionirati, a onda će se uključiti u brzom nizu poremećena djelovanja. Prekidi će potrajati dvadesetak sekundi, ne više. To je dovoljno dugo vrijeme, dovoljno slabljenje pažnje. Ali prije nego »baci« prekidač, valja obaviti prethodni posao. Ako se običaj, koji se godinama nije mijenjao, večeras ponovi, jedna će prepreka biti djelotvorno otklonjena. Opet je pogledao na sat. Sada. Otvorio je stražnja vrata kola i skočio na pločnik. Brzo se uputio prema stupu, otkopčao jedan kraj dugog sigurnosnog pojasa, pa ga nabacio oko drveta, umetnuvši kvačicu u zavrtanj za pritezanje oko pasa. Podizao je nogu jednu po jednu da vidi jesu li mu žbice čizama na mjestu. Pogledao je oko sebe. Nikoga nije bilo. Nabacio je sigurnosni pojas iznad sebe na stup i stao se penjati. Za manje od trideset sekundi bio je blizu vrha.

Svjetlosni rasap uličnog svjetla bio je suviše jak, preopasan. Potjecao je iz kratkog metalnog okvira netom iznad njega. Iz džepa je izvukao zračni pištolj s olovnim kuglicama. Pogledom je pretraživao ulicu, aleju, prozore iznad niza garaža. Iskosio je zračni pištolj na osvijetljenu staklenu kuglu i povukao obarač. Začu se ne preglasni brzi udarac, a iza njega tiha eksplozija električnih vlakana. Svjetlo se ugasilo. Tiho je čekao; nije se čulo ni zvuka. U mraku je otvorio poklopac kutije s opremom i izvukao metalni cilindar dug četrdesetak centimetara. Bila je to cijev puške čudna izgleda. Iz drugog je odjeljka izvukao tešku čeličnu motku i pridodao je cijevi; na kraju je bila zakrivljena spona. Iz trećeg džepa kožnate kutije s alatom izvukao je trideset centimetara dugački infracrveni teleskop koji je bio vrlo precizno izrađen za vrh cilindra; sam se zatvarao a jednom zatvoren bio je točan. Naposljetku je čovjek nešto izvukao iz svoje jakne: bilo je to kućište okidača; uškljocnuo ga je u otvor donjeg dijela cijevi i iskušao djelovanje tihog zasuna; sve je bilo spremno, ostala je samo municija. Položivši čudnu pušku u lijevu ruku, desnicom je izvukao iz džepa čeličnu sulicu, čiji je svijetli vršak bio umočen u blistavu boju. Umetnuo ju je u magazin i zasun vratio na mjesto. Udarna je igla bila učvršćena, puška spremna na vatru. Sat mu je očitavao dvadeset dva sata i četrdeset četiri minute; uskoro će znati hoće li dugogodišnja navika biti i te noći poštovana. Ovješen dvanaest metara iznad tla, čovjek je stegnuo sigurnosni pojas sve dok mu tijelo nije bilo pritisnuto o stup. Podigao je pušku i udubljeni podupirač utisnuo u rame. Gledao je kroz osvijetljeni zeleni krug koji je bio nišan i pažljivo ga pomicao sve dok jasno nije vidio stražnja vrata direktorove kuće. Usprkos mraku, slika je bila jasna; križ nultog cilja bio je točno fokusiran na stepenište ulaza. Čekao je. Minuti su sporo prolazili. Bacio je pogled na kazaljku sata: dvadeset i dva sata i pedeset tri minute. Nije mogao duže čekati; mora se vratiti u kola i namjestiti prekidač. Od svih tih noći, baš ove rutina neće biti poštovana! Onda je ugledao svjetlo na trijemu! Vrata su se otvorila; vozač je osjetio val olakšanja. Kroz infracrveni nišan ugledao je veliku životinju. Bio je to križanac između buldoga i samsova. Za tog Hooverova ogromnog psa govorkalo se da spada među najoštrije pse. Govorilo se da je direktor uživao u usporedbama između lica vlasnika i životinje.

Godinama utabana navika nije bila iznevjerena. Svake večeri između dvadeset dva sata i četrdeset pet minuta i dvadeset tri sata, ili Hoover, ili Annie Fields puštaju psa da luta u zatvorenom dijelu koji pripada rezidenciji, a izjutra bi izmetine bile pokupljene. Vrata su se zatvorila, ali je svjetlo na trijemu ostalo upaljeno. Čovjek na stupu je pomicao oružje slijedeći plijen. Sada je središte unakrsnice nišana bilo na ogromnom vratu životinje. Vozač je pritisnuo obarač; začu se samo slabašni metalni klik. Kroz nišan je vidio kako su se oči samsova raširile od šoka; velike čeljusti su mu se rascijepile, ali nije bilo nikakva zvuka. Životinja je pala, narkotizirana. Vrlo neugledan sivi automobil zaustavio se tridesetak metara od prilaznice kuće 4936 Thirtieth Street Place. Visoki muškarac u tamnom odijelu izišao je s mjesta putnika i ogledao se goredolje po ulici. Nedaleko rezidencije peruanskog ambasadora, žena je šetala s dalmatinerom. U drugom smjeru, možda šezdesetak metara dalje, jedan je par prilazio osvijetljenim ulaznim vratima kuće. Osim toga nije bilo ničega. Čovjek je pogledao na sat i napipao malu izbočinu u džepu od jakne. Ima točno pola minute, trideset sekundi, a nakon toga će imati točno dvadeset sekundi. Kimnuo je vozaču i brzo se uputio prema prilaznici; gumene su potplate njegovih cipela činile korake bešunmima. Ne mijenjajući korak, skrenuo je na zasjenjenu prilaznicu, približio se vratima u zidu i iz pojasa izvukao mali zračni pištolj, premjestivši ga u lijevu ruku. Strelica je bila na mjestu; nadao se da je neće morati upotrijebiti. Opet je pogledao na sat. Jedanaest sekundi; radi sigurnosti će dopustiti još dodatne tri. Provjerio je položaj ključa u desnoj ruci. Sad. Umetnuo je ključ, okrenuo zasun i otvorio vrata. Ušao je u ograđeni prostor, ostavivši vrata otvorena petnaest centimetara. Veliki je pas ležao na travi, opuštene gubice, pritisnuvši ogromnu glavu na zemlju. Vozač telefonskih kola je djelotvorno obavio svoj posao. Kad bude izlazio, izvući će strelicu iz tijela životinje; ujutru neće biti ni traga narkotiku. Zračni je pištolj vratio u džep. Brzo je prošao do vrata na prvom katu, dok mu je mozak odbrojavao sekunde. Vidio je isprekidano slabo svjetlo u nekoliko prostorija. Po njegovu proračunu ostalo je još devet sekundi, pa je umetnuo drugi ključ.

Vrata se nisu htjela otvoriti! Nešto u bravi je zaglavilo. Bijesno je manipulirao ključem. Četiri sekunde, tri... Njegovi prsti kirurgovi prsti u gumenim rukavicama sada su tankoćutno ali brzo pomicali nazubljeni metal u nazubljenu otvoru kao da su skalpel od mesa. Dvije sekunde, jedna... Otvorila su se! Visoki je muškarac ušao, ostavivši i ta vrata nezatvorenima. Stajao je u hodniku i slušao. Svjetla su opet ravnomjerno svijetlila. Iz sobe kućedomaćice na drugoj strani kuće dopirao je zvuk televizora. Gore su zvukovi bili slabiji ali razgovjetni; bile su to vijesti u dvadeset tri sata. Prišao je stepeništu i stao se uspinjati. Na vrhu se zaustavio ispred vrata s desne strane stepeništa, na sredini odmorišta. Vrata su vodila do čovjeka kojeg je želio vidjeti već više od dva desetljeća. Čekanje je mržnja. Duboka mržnja, ona koja se nikad ne zaboravlja. Oprezno je okrenuo ručicu i otvorio vrata. Direktor je drijemao; ogromna glava mu se nakosila, a vilica mu se preklatila preko debelog vrata. U debelim, ženskastim rukama, držao je naočari koje mu taština nije dopuštala da ih pokazuje u javnosti, osim u vrlo izuzetnim prilikama. Doktor je otišao do televizora i tako ga podesio da je zvuk ispunio sobu. Vratio se do donjeg dijela kreveta, do uznogišta, i zagledao se u predmet svog gađenja. Direktorova je glava poskočila gore, pa se opet sručila, pa opet naglo gore. Lice mu je bilo iskrivljeno. Što? Stavite naočale rekao je doktor glasnije od buke televizora. Što je ovo? Gospođica Gandy?... Tko ste vi? Vi niste Tresući se, Hoover je stavio naočari. Pažljivo gledajte. Prošle su dvadeset i dvije godine. Izbuljene oči unutar mesnih nabora iza stakala brzo su pronašle žarište. Ono što su vidjele učinilo je da im vlasnik razjapi usta. Vi! Kako...? Dvadeset dvije godine nastavi doktor mehanički ali dovoljno glasno da ga se čuje iznad zvukova sirena^ muzike iz televizora. Mašio se u džep i izvukao hipodermičku iglu. Sada se drugačije zovem. Imam praksu u Parizu, gdje su moji pacijenti čuli priče, ali ih nije briga. Le medecin americain vele jedan od najboljih u bol

nici ... Direktor je odjednom nabacio ruku prema noćnom stoliću. Doktor se bacio naprijed na stranu kreveta, pribivši mekani zglavak na madrac. Hoover se stade derati, ali mu je doktor stavio svoj lakat na usta, presjekavši svaki zvuk. Podigao je golu, drhtavu ruku. Doktor je zubima izvukao gumeni vršak igle. Iglu je uronio u gumasto meso pazuha. Ovo je za moju ženu i mog sina. Za sve što si ukrao od mene. Vozač sivog automobila se okrenuo na sjedištu, dok je pogled uperio na prozore drugog kata. Svjetla su bila ugašena pet sekundi, a onda opet upaljena. Nepoznati je doktor obavio svoj posao; relej na glavnoj ploči je pronađen i aktiviran. Više nema sekundi za gubljenje. Vozač je uzeo mikrofon, pritisnuo dugme, pa progovorio. Prva faza je završena jednostavno je rekao naglašenim britan skim akcentom. Kancelarija je bila dugačka gotovo trinaest metara. Veliki mahagonijski stol na jednom kraju bio je malo podignut, suprotstavljen niskim tapeciranim kožnatim foteljama, prisiljavajući one koji na njima sjede da malo podignu pogled ne bi li vidjeli onoga tko sjedi za stolom. Iza stola, skrivajući zid, bio je niz zastava, a barjak Federalnog istražnog biroa je zauzimao sredinu zajedno s državnom zastavom. Varak je nepokretno stajao ispred stola, s pogledom na dva telefona. Jedan je aparat imao slušalicu izvan vilica; otvorena linija povezana s telefonom u podrumu zgrade, do čovjeka u relejnoj prostoriji gdje su svi alarmni uređaji bili pod paskom. Drugi je telefon bio nedirnut; to je bila vanjska linija koja je zaobilazila telefonsku centralu Biroa. Na okrugloj tablici na sredini brojčanika nije bilo otisnutog broja. Srednja ladica stola bila je otvorena. Pored nje je stajao drugi čovjek, kojemu je svjetlo stolne svjetiljke osvjetljavalo desnu ruku, iskošenu, s dlanom prema gore, u otvorenu prostoru ladice. Prsti su mu dotakli mali klipni prekidač u udubljenju donjeg dijela ploče stola. Telefon stade zvoniti. Varak je podigao slušalicu čim se začu nagovještaj zvuka. Rekao je samo jednu riječ, vrlo tiho. Zastava. Prva je faza završena glasio je preneseni odgovor preko linije. Varak je kimnuo. Čovjek ispred nje^ga je škljocnuo nevidljivim

prekidačem u prstima. Četiri kata niže, u betoniranoj prostoriji, treći je čovjek promatrao ploču od tamnih četvorina ugrađenu u zidu. Čuo je zvižduk iz otvorena telefona koji je ležao na dohvatu ruke, na čeličnom stolu pored sebe. Odjednom je zvono razbilo tišinu prostora. Na sredini ploče se pojavilo žarko crveno svjetlo. Čovjek je gurnuo kvadrat ispod jarkog crvenog svjetla. Tišina. Uniformirani stražar nahrupio je kroz vrata hodnika, divljeg pogleda. Mi probamo rekao mu je čovjek ispred ploče, smireno spuštajući slušalicu na svoje mjesto. Rekao sam ti to. Kriste! prasnuo je stražar, duboko dišući. Vi noćni gmizavci ćete mi izazvati srčani napad. Ne dopusti nam da to učinimo odgovori mu muškarac, smiješeći se. Varak je gledao u Šaltera kad je ovaj otvorio vrata ugrađena prostora iza zastava i unutra upalio svjetlo. Obje su telefonske slušalice bile na svojim mjestima; bit će još jedan telefonski poziv. Od Varaka Bravu. Ne Genesisu. Genesis je mrtav. Taj je čovjek sada Bravo. Njemu će reći da je posao obavljen. Otprilike nešto više od metra ispred niza zastava bile su dvije metalne košarice na kotačima. Bio je to uobičajeni prizor u hodnicima Biroa, jer su u desecima takvih košara prevožena brda papira iz jednog ureda u drugi. Za nekoliko će minuta biti ispunjene stotinama, možda i s nekoliko tisuća dosjea, koji će pored starijeg agenta Parka biti prevezeni do limuzine koja čeka. Arhivi Johna Edgara Hoovera bit će bačeni u užarenu peć. Tako će rastući Četvrti Reich biti obogaljen. Varak! Brzo! Sad su se riječi čule iz ugrađenog ormara iza čitava niza zastava. Čovjek nikad ne zna što zastave sve skrivaju. Čelični je sef bio otvoren, brave na ormarićima također otvorene. Četiri ladice su bile izvučene. Dvije lijeve ladice su nabrekle papirima. Arhiv od slova A do slova L bio je nedirnut.

Dvije ladice zdesna bile su prazne. Metalne ograde ležale su jedna na drugoj, ne držeći ništa. Arhiva od M do Z nije bilo. Polovina Hooverovih ormarića sa smećem je nestala. Chancellor je ležao i sunčao se pod vrućim suncem, čitajući Los Angeles Times. Naslovi su bili gotovo nezbiljski, kao da događaj zapravo nije bio moguć, nekako ukorijenjen u mašti, u nerealnom svijetu. Taj je čovjek konačno mrtav. J. Edgar Hoover je umro beznačajno u krevetu, onako kako umiru milijuni starih ljudi. Bez drama, bez posljedica. Jednostavno mu je srce posustalo hodajući ukorak s godinama. Ali je ta smrt značila olakšanje za zemlju; to se moglo nazrijeti čak i u novinskim izvještajima o njegovoj smrti. Izjave koje je tom prilikom dao Kongres, a istodobno i vlada, licemjerne i pokorne pohvale, nisu mogle sakriti stvarnost: i u tim pažljivo odabranim riječima mogle su se glatko nazrijeti krokodilske suze. Olakšanje se osjećalo posvuda. Chancellor je previo novine i ugurao ih uspravno u pijesak. Više nije htio čitati. No, ono što mu je bilo još bliže, više nije htio ni pisati. O, Kriste! Kad će to opet poželjeti? Hoće li ikad? Kad će to biti? Ako postoji tako nešto kao što je sibaritski vegetativac, to će on biti. Ono što je sve to činilo ironičnim bila je činjenica da se on bogati. Joshua Harris je nazvao iz New Yorka prije pola sata da mu kaže da je studio, prema rasporedu, izvršio drugu uplatu. Peter je zarađivao veliku hrpu novaca ne radeći sasvim ništa. Poslije epizode sa Sheffieldovom ženom više mu nije ni palo na pamet da ode u studio ili da razgovara bilo s kim tko je imao neku vezu s Protuudarcem! Ne treba da se brineš. Napisao si pobjednika, slađani. Neka tako bude. Podigao je ruku i pogledao na sat. Bilo je gotovo osam sati i trideset minuta; jutro u Malibuu je brzo došlo. Zrak je bio mokar, sunce suviše užareno, pijesak je već bio prevruć. Polako je ustao. Vratit će se u kuću, sjediti u sobi s kondicioniranom temperaturom i popiti piće. Zašto ne? Kako glasi ona otrcana fraza? Nikad ne pijem prije pet sati poslije podne. Hvala Bogu, negdje je sada pet sati! Je li sada bilo iza pet izjutra tamo na Istoku? Ne, uvijek bi to pomiješao; zapravo je obratno. Na Istoku je jedva jedanaest i trideset.

Nebo je bilo presvučeno tankim, prozirnim oblacima, zrak je bio težak i neugodan. Uporno rominjanje prijetilo je da se pretvori u pljusak. Gomile na Capitol Plazi bile su tihe; prigušeno pjevanje onih koji su se protivili ratu i sada stajali iza barikada nadvladavalo je šum gomile prijeteći, kao što je i stalno sipljenje prijetilo, da će postati glasnije kako će kiša biti glasnija. Tu i tamo bi se otvorio poneki kišobran; otvarali su se rebrasti krugovi crne tkanine, nadvijajući se iznad pasivnih lica. Oči su bile mutne, odbijajuće; izražaji beživotni. Dan je bio ljutit. Postojala je podstruja straha, konačne baštine, možda, čovjeka čije su tijelo prevozili u ogromnim mrtvačkim kolima, koja su u dolasku kasnila dvadeset pet minuta. Odjednom su kola bila tu. S pristupnog zavoja koji je polazio od kuće, kola su se našla na betonskoj podlozi trga. Stefan Varak je opazio kako se gomila, tako mu se doista činilo, usteže da se približi mrtvačkoj kočiji, a kamoli da joj se netko ispriječi ponesen žalošću i iskrenom tugom. Još jedan dokaz baštine, pomisli. Redovi ljudi u uniformama stajali su sa svake strane zaobljenih stepenica; uniforme su bile još tamnije zbog kiše; oči su gledale ravno naprijed. Bilo je jedanaest i dvadeset pet. Tijelo Johna Edgara Hoovera ležat će na odru cijeli dan i noć. Bila je to čast koja nikad prije u povijesti nacije nije bila izražena jednom državnom službeniku. Ili je to bila želja nacije kako bi dokazala sebi i svijetu da je on doista mrtav taj čovjek koji je iskočio poput orijaša iz močvare korupcije koja je bila prvobitni Istražni biro, stvorivši djelotvornu, izuzetnu organizaciju, no koja se raspadala s godinama koje su prolazile, mada je on i dalje vjerovao u svoju nepogrešivost. Da se barem zaustavio prije nego ga je stegla groznica, pomisli Varak. Osam uniformiranih tiho su se odijelili od ostalih i postavili sa strane stražnjih vrata mrtvačkih kola, po četvorica sa svake strane. Teška drvena vrata su se otvorila; iskliznuo je lijes omotan zastavom koji se polako spuštao dok su prsti hvatali čelične ručice, oslobodivši ga od kola. Uz tihi marš vojnici su hodali prema stepeništu kroz kišicu koja je bivala sve jača. Stadoše se uspinjati do ulaza rotunde, od koje ih je dijelilo trideset i pet stepenica. Beživotne oči gledale su naprijed, u ništa; lica su bila mokra od znoja i kiše; ispod manšeta uniformi vidjele su se vene nabrekle do prsnuća; oko vratnici su bili crni od potočića znoja koji je tekao napregnutim vratovima.

Činilo se kao da je gomila prestala kolektivno disati sve dok lijes nije stigao do vrha stepeništa. Vojnici kao da su stali mirno, a zatim su opet krenuli i ponijeli svoj teret kroz velika bronzana vrata rotunde. Varak se okrenuo prema kamermanima blizu njega. Obojica su stajala na paloj podignutoj platformi. Metalni inicijali ispod debelih leća kamere pripadali su televizijskoj stanici u Seattleu, Washington. Stanica je bila dio poola1 Zapadne obale; nije imala svog osoblja na Capitol Plazi tog jutra. Hvatate li sve? upita Varak na francuskom. Svaku grupu, svaki red, svako lice koje zum može dohvatiti odgovori mu Francuz. Hoće li slabo svjetlo, kiša, biti problem? Ne s ovim filmom. Dobro. Ja idem gore, stepeništem. S istaknutom fotoidentifikacijom NSCa na reveru, Varak se probijao kroz gomilu do ulaza i pored stražara prišao sigurnosnom desku.2 Obratio se uniformiranom čovjeku na dužnosti. Je li stubište od Dokumenata već zatvoreno? Ja ne znam, sir. Stražarev se pogled prikovao na stranicu naputa ispred njega. Ovdje nema ništa o zatvaranju stubišta. Prokletstvo, trebalo je da bude rekao je Varak. Upamtite to, molim vas. Varak je otišao. Nije bilo nikakvog značajnog razloga da to određeno stubište bude zatvoreno, ali naredivši to, Varak je kod stražara uspostavio svoj autoritet. Ako im se pokvari komunikacijska oprema, trebat će mu pristup do telefona, a neće smjeti izgubiti ni sekundu radi identifikacije. Uspeo se stubištem, dvije stepenice odjednom i stao iza gomile koja je ispunjavala kućni ulaz do rotunde. Oznojeni kongresmen se nastojao progurati; bio je pijan i dvaput je posrnuo. Mladi muškarac, očito njegov pomoćnik, stigao je do njega, zgrabio ga za lijevi lakat i izvukao ga iz gomile. Kongresmen se nesigurno okrenuo oko sebe i ramenima udario o zid. Dok je Varak gledao u zbunjeno, oznojeno lice, sjetio se kako je taj kongresmen javno optužio FBI da mu prisluškuje telefon; doveo je direktora u nezgodnu situaciju. Odjednom su optužbe prestale. Dokazi koji su bili obećani nisu se materijalizirali; taj čovjek više nije imao što reći.

On je jedan od fascikala koji nedostaje, sjetio se Varak hodajući hodnikom do vrata. Kimnuo je stražaru koji je pomno proučio identifikaciju NSC i otvorio mu vrata. Unutra su bile zavojite, uske stepenice koje su vodile do kupole rotunde. Tri minute poslije toga, Varak je kleknuo pored drugog snimatelja, 50 metara iznad poda te okrugle dvorane. Bili su na gornjem prolazištu koje je već godinama zatvoreno za turiste. Tiho zujanje kamere jedva se čulo; bila je trostruko izolirana; teleskopske leće su bile zašarafljene i pričvršćene pojačanim sponama. Nije bilo nikakve mogućnosti da se s poda rotunde vidi kamera ili čovjek koji njom upravlja. Metar daleko bile su tri kartonske kutije s filmovima. Dolje u okrugloj prostoriji, nosači su postavili lijes na katafalk. Iza užeta, zbijeni s malo dostojanstva, bile su vode nacije koji su se takmičili da budu opaženi i tom svečanom prilikom. Počasna je straža zauzela svoje mjesto, a bio je zastupljen svaki rod vojske. Odnekud daleko u velikoj dvorani začu se zvonjava telefona. Dvaput. Varak se instinktivno mašio za džep i izvukao mali radio koji je bio njegova veza s ostalima. Prinio ga je uhu, pritisnuo prekidač i slušao. Nije bilo ništa i on opet stade disali. Prostorijom je zalebdio glas; Edward Elson, kapelan Senata i svećenik Prezbiterijanske crkve, izgovorio je uvodnu molitvu. Iza njega se javio Warren Burger1 svojim govorom punim hvale za pokojnika. Varak je čuo riječi; mišići vilica mu se stegoše. »... čovjek tihe hrabrosti, koji ne bi nikad žrtvovao princip javnoj galami... koji je služio svoju zemlju i zaslužio divljenje sviju koji su vjerovali u slobodu reda.. .«2 Čiji principi? Što je uredna sloboda, sloboda reda? pitao se Varak promatrajući prizor daleko dolje. Nije bilo vremena za takve misli. Prošaptao je snimatelju; jezik kojim je progovorio bio je češki. Je li sve u redu? Je, ukoliko ne dobijem grčeve. Protegni se svako malo, ali nemoj ustajati. Ja ću te zamjenjivati na trideset minuta svaka četiri sata. Upotrijebi prostoriju blizu drugog prolaza; donijet ću hranu. I kroz cijelu noć? 1Združena ekipa raznih televizijskih centara (op. prev.) 2Dežurna služba; uslužni stol u nekoj javnoj zgradi; stol za kojim sjede osobe zadužene za određenu službu (op. prev.)

1Tadašnji predsjednik Vrhovnog suda SAD (op. prev.) 2Tadašnja aktualna politička parola, za koju se vjeruje da joj je autor bio John Edgar Hoover; sloboda ali samo za građane koji »poštuju red« (op. prev.) Za to si plaćen. Želim svako lice koje prolazi kroz ta bronzana vrata. Svako prokleto lice. Iznad odjekujucih riječi u tonu basa koje su ispunjavale kupolu čuo je i drugi zvuk. Na daljini, vani, iza barikada na kiši preko trga, protivnici rata su otpočeli svoj posebni pjev za mrtve. Ne za tijelo u okrugloj dvorani, već za tisuće na pola puta preko svijeta. Otpočela je liturgijska drama u gorkoj eklezijastičkoj ironiji. Svako lice ponovio je Varak. Vodena prašina vodoskoka padala je u vodu okruglog bazena u vrtu ispred Prezbiterijanske crkve. Iza vodoskoka se uzdizao mramorni toranj u svom sjaju. Zdesna je bio pristupni put s dva kolovoza koji je prolazio ispod kamenog zasvodenog vrta, s vratima s lijeve strane koja su vodila u crkvu. Sve je to djelovalo više kao mitnica, a ne kao zaštićeni ulaz u Božji hram. Varak je svoje kamere postavio u željenu poziciju, a dvojicu iscrpljenih snimatelja je punio kavom i benzedrinom.1 Za nekoliko sati sve će proći. Obojica će biti mnogo bogatiji nego su bili prije nekoliko dana; obojica će odletjeti kući. Jedan u Prag, a drugi u Marseille. Limuzine se stadoše pojavljivati u devet i četrdeset pet; pogrebna je služba određena za jedanaest sati. Čeh je bio vani. Francuz je sada patio od grčeva; bio je na koljenima ali ne u molitvi već na podignutom prolazu sasvim lijevo od oltara. Teške su zavjese skrivale njega i kameru; identifikacija službena izgleda nabodena na džep na prsima imala je pečat Arhivskog odjeljenja. Nitko je nije ispitivao; nitko nije znao što to znači. Žalobnici su napustili svoja kola i ušli unutra; kamere su se vrtjele. Tamni tonovi orgulja ispunjavali su crkvu. Vojni zbor od dvadeset pet ljudi u crnim tunikama obrubljenim zlatom umarširao je u crkvu, na prostor pred glavnim oltarem, kao da hodaju u snu. Počela je služba. Riječi bez kraja, koje su izgovarali oni koji su voljeli i oni koji su mrzili. Molitva i psalam, odabrane riječi i recitacija. Donekle hladno, suviše suzdržano, pomisli Varak. Ne zato što mu je bilo stalo; kamere su se vrtjele.

A onda je začuo poznati, licemjerni glas predsjednika Sjedinjenih Država, njegovu osobitu kadencu pripravljenu za događaj. Bez daha i disanja, šuplja jeka. Sklonost ka dopustivosti svega, trend koji je opasno erodirao našu nacionalnu baštinu građana koji poštuju red, sada je preokrenut. Američki je na"rod danas umoran od nepoštivanja zakona. Amerika se želi vratiti zakonu kao načinu života... Varak se okrenuo i izišao iz crkve. Mogao je učiniti nešto bolje ili korisnije. Prešao je preko travnjaka, pored redova proljetna cvijeća do staze popločane pješčanikom koja je vodila do vodoskoka. Sjeo je na rub, osjećajući kapljice po licu. Izvukao je cestovnu kartu iz džepa i proučavao je. Posljednje zaustavljalište bit će Kongresno groblje. Oni će stići prije povorke i postaviti kamere tako da ih se ne vidi. Fotografirat će posljednje trenutke kad tijelo J. Edgara Hoovera bude predano zemlji, kad njegovi posmrtni ostaci budu sigurno zakopani. Ali ne njegova prisutnost. Njegova će se prisutnost osjećati sve dok nedostaje dio arhive. Fascikli od M pa sve do Z. Njihov proračunati broj: 3000. Tri hiljade dosjea koji bi mogli preokrenuti vladu, izmijeniti zakone i stajališta zemlje. Zaista, tko ih ima? Tko je to? Tko god to bio, ubilježeno je na filmu. Tako bi trebalo da bude, tako mora biti; nema drugog zaključka. Nitko tko je stranac u Washingtonu ne bi se mogao probiti kroz postojeće mjere sigurnosti i ukrasti ih. Negdje u hiljadama metara koje su snimili^ialazi se to lice. I ime koje ide s tim licem. On će pronaći to lice i to ime. Mora uspjeti. Neuspjeh je nezamisliv. Film se okretao kroz aparat, projicirajući slike na zidu. Jedno za drugim pojavljivala su se uvećana lica. Varak je protrljao oči osjećajući umor; u prošla tri mjeseca on je taj film vidio vjerojatno pedeset puta. Od M do Z. Četrnaest slova. Više je nego vjerojatno da je to bilo lice s imenom koje je počinjalo s jednim od tih slova. Čovjek koji je ukrao fascikle nije mogao previdjeti mogućnost da se njegov dosje nalazio među njima. Ali koji čovjek? Matematičke su se mogućnosti činile beskrajnim, a sve je to još više kompliciralo saznanje da nisu isključena ni šifrirana imena. Čovjek čije prezime počinje s K ili

G možda Kleindienst ili Grey mogao bi Birou biti poznat kao »Nelson« ili »Stark«. Činjenično su »Nelson« i »Stark« bili Kleindienst i Grey. Podrum kuće u Georgetownu bio je pretvoren u radnu sobu, u studio sa susjednim uredom i sobu za sjedenje. Filmovi, fotografije, kutije pune raznih papira osobne i medicinske povijesti, vladini dosjei, intervjui, računi za telefon i za kreditne kartice sve je to bilo tu nagomilano. A nije smjelo biti osoblja koje će to sređivati i uspoređivati. Samo je jedna osoba mogla imati pristup tim materijalima. Jedan više od jednoga bi kvadrirao, zatim kubirao mogućnost otkrića. To nije moglo otpočeti sa strancem, s nepoznatom osobom! Na početku mora postojati prijatelj, bliski prijatelj, čovjek pridružen akciji. Drugačije ne bi imalo smisla; stranac bi morao savladati previše prepreka. Nikakav stranac ne bi mogao osloboditi releje; nikakav stranac ne bi mogao izbaciti neviđene prekidače ili prekinuti alarmne uređaje u prostorijama ograničena pristupa, koje su dan i noć pod stražom. Ali koji prijatelji? Koji pridruženici u poslu? Trinaest tjedana pomnog proučavanja hrpa fascikala, ubilježbi i drugog arhivskog materijala, dosjea, kinofilma i fotografija nigdje ga nisu doveli. Svako neuobičajeno lice, od M sve do Z, svaka nenormalna informacija u dosjeu ili intervju ili kreditni balans, sve je to bilo uzrokom iscrpnog istraživanja subjekta. A sve to nije nikamo dovelo. Varak je ušao u mali ured bez prozora. Činilo se kao da više nikada neće vidjeti sunca, niti omirisati svježi zrak. Pogledao je na ploču od plutače na zidu; stolna je svjetiljka bila nakošena prema fotografskim uvećanjima Hooverove posljednje volje i testamenta. Ukupna, svota vrijednosti imanja bila je rpisana u gornjem desnom kutu širokim zamasima flomastera. Bio je to iznos na 551.500 dolara. Ali je vrijednost imanja obuhvaćala nekretninu na Thirtieth Street Placeu, bankovne račune, obveznice, dionice i svote na osnovu Građanske službe1 u iznosu od 326.500 dolara. Obiteljska kuća u Georgetownu imala je proračunatu vrijednost od 100.000 dolara, a bilo je i naftonosnih, plinskih i mineralnih zakupa u Teksasu i Louisiani. Ukupna vrijednost: 551.500 dolara. Glavni uživalac nadarbine bio je njegov prijatelj s kojim je prijateljevao gotovo pedeset godina, osoba koja je bila druga po komandi u Birou, Clyde Tolson.2 Gotovo sve je bilo njemu ostavljeno; poslije njegove smrti imanje treba biti podijeljeno između dječačkih klubova3 i Damon kunvion Funda. Prazni zid.

Manje ostavštine od 2000, 3000 i 5000 dolara bile su adresirane redom na njegova šofera, Jamesa Crawforda, domaćicu Annie Fields, te, najzad, na njegovu sekretaricu Helen Gandy, koja je ulijevala strahopoštovanje. Troje ljudi koji su proveli svoje živote u njegovoj službi bili su otpraćeni s bombonj^ćima. To nije govorilo o ničemu privlačnom u pogledu pokojnika, već je i to bio još jedan prazni zid, postupak koji zahtijeva objašnjenje. No, bilo je i onih koji uopće nisu spomenuti; osmero preživjelih članova Hooverove porodice, za koje se isticalo da su »vrlo bliski«. Četiri nećaka i četiri nećakinje, uključujući i jednu koja je deset godina provela u Birou. Većina ih se okupila oko groba. Nijedno od njih nije spomenuto u Hooverovoj oporuci. Još jedan bijeli zid iza kojeg je možda prostorija ispunjena bijesom i osudom, ali u njoj zacijelo nisu fascikli. Toliko o posljednjoj volji i testamentu Johna Edgara Hoovera, orijaša i mita. Toliko o svemu drugome! Prokletstvo! Varak je otišao u sobu za dnevni boravak. Soba za dnevni boravak, spavaća soba, blagovaonica, ćelija. Zapravo mu je Bravo pružio više nego mu treba. Bravo mu je dao i određene instrukcije za 1Podaci su točni. Dugogodišnji vladini službenici imaju pravo na određene beneficicije (i novčane) nakon određenih godina službe (op. prev.) 2Poslije Hooverove smrti ta je osoba smijenjena s položaja (op. prev.) 3Hoover, za kojega se govorkalo da ima homoseksualnih sklonosti, bio je pokrovitelj dvaju dječačkih klubova (op. prev.) slučaj da diplomat umre. Inver Brass treba štititi i zaštititi po svaku cijenu. Čudno, on o Bravu nije nikad mislio kao o Munro St. Claireu. Nikad nije mislio o njima po njihovim pravim imenima. Bravo je jednostavno bio Bravo. Zazvonio je telefon; vanjska linija. Gospodin Varak? Bio je Bravo. Da, sir? Bojim se da je počelo. Ja sam u gradu. Ostanite gdje jeste. Doći ću čim budem mogao.

St. Claire se naslonio na kožnati naslonjač i nekoliko puta duboko uvukao zrak. Bio je to njegov način prilaženja krizi: u miru. U toku prošla dvadeset četiri sata objavljene su dvije iznenađu juće ostavke rekao je. Brigadni general Bruce MacAndrevv u Pentagonu, i Paul Bromlev u GSA.1 Poznajete li ijednog? Da. MacAndrewa. Ne znam Bromleva. Koje je vaše mišljenje o generalu? Izuzetno. Često izražava mišljenja koja su u suprotnosti s onim što većina tamo misli. Točno. Ima osrednji utjecaj ali je ipak vrlo cijenjen. Ali odjedanput, baš kad je na vrhuncu karijere, on sve odbacuje. Što vas navodi na pomisao da je njegova ostavka u bilo kakvoj vezi s fasciklima? Teško mi se oteti toj misli. Upravo sam došao sa sastanka s njim. Paul Bromlev je šezdesetpetogodišnji birokrat u General Services Administration. On svoj posao uzima ozbiljno. Znam ga prekinu ga Varak. Ili barem znam o njemu. Prije godinu dana svjedočio je na saslušanju u Senatu o prekoplanskim troškovima. Kritizirao je isplate Cčetrdeset.2 Zbog čega su ga glasno prekorili. Smanjili su mu doseg i utje caj; mislim da su mu ostavili da pregledava knjigovodstvo kongre snih kafeterija, ili nešto sličnog značaja. Ali su moćnici u GSA prije mjesec dana pogriješili. Napisali su izvještaj o njemu kao da ne zadovoljava u službi, što mu je onemogućilo napredovanje. Bromlev ih je tužio. Svoj je predmet temeljio na saslušanju Cčetrdeset... To je sada svršeno. Njegov otkaz odmah stupa na snagu. Je li vam rekao zašto? Da. Primio je telefonski poziv. 1Skr. od General Service /4dministration, Uprava za opće poslove (op. prev.) 2Kategorija plaća viših američkih državnih službenika (op. prev.) Bravo je zastao kao da mu je teško dalje govoriti. Zatvorio je oči, pa nastavio. Bromlev ima kćer. Ona je u ranim tridesetim godinama, udata je, živi izvan Mihvaukeea. To joj je drugi brak, a kako se čini uspješan je. Njen je prvi brak bio

nešto drugo. Još je bila tinejdžerka, a muž je jedva navršio dvadesetu. Oboje su uživali droge, živjeli na ulici. Prodavala se da plati narkotike. Bromlev nije vidio svoju kćer gotovo tri godine. Sve dok se jednog dana nije u njegovoj kući pojavio čovjek i rekao mu da mu je kći uhapšena zbog ubojstva supruga. Varaku nije trebalo ispričati nastavak priče. Sud je prihvatio stav djevojčinih branitelja da je ona u vrijeme djela bila privremeno poremećena uma. Određeno joj je nekoliko godina rehabilitacije i psihijatrijskog liječenja. Iza sebe je imala teško krivično djelo, zajedno sa svim ružnim pojedinostima. Bromleveva žena je kćerku odvela u kuću svojih roditelja u Wisconsin. Vratila se neka vrst normalnosti. Djevojka je povratila zdravlje, udala se za inženjera koji je radio za koncern na Srednjem zapadu, i stala dobivati bebe. Sada, deset godina poslije toga, telefonski je poziv značio da bi prošlost mogla izbiti na površinu. Glasno, javno. Ne samo da je mogao uništiti kćer već i stigmatizirati obitelj. Ukoliko Paul Bro mlev ne odbaci svoju sudsku tužbu i ne podnese ostavku na mjesto u Upravi općih službi.,. Varak se nagnuo naprijed. Da li sadašnji suprug zna? U suštini, da; možda ne svaku podrobnost. Dakako, on nije jedino pitanje. Morali bi napustiti mjesto boravka, preseliti se, početi sve od početka. Ali to bi bilo nekorisno. Oni bi ih pronašli. Naravno suglasio se Varak. Je li Bromlev opisao glas preko telefona? Da. Bio je to šapat... Radi učina tiho se upleo Varak. To nikad ne promaši. Ili zbog prerušavanja. Nije znao reći je li to bio muški ili ženski glas. Da. Je li uočio išta neobično u načinu govora? Ne. Bromlev je pazio na to. On je računovođa; pažnju mu privlači sve što je neobično. Rekao je da je najčudnija bila meha nička kvaliteta glasa. Nije li se glas moglo snimiti? Traka? Ne. Reagirao je na njegove riječi. Osim toga, nije unaprijed očekivao sličan poziv. Varak je leđa vratio na naslonjač. Zašto je došao k vama? Bravo je zastao. Kad je progovorio, bilo je neke tuge u njegovu glasu, kao da zbog nekog apstraktnog

razloga smatra sebe odgovornim. Nakon Bromleveva svjedočenja Cčetrdeset, želio sam se sastati s njim. Taj birokrat srednjeg ranga koji je spreman nabosti Pentagon na ražanj. Pozvao sam ga na večeru. Ovdje? Ne, dakako ne. Sastali smo se u provincijskom svratištu u Marvlandu. Bravo je zašutio. Još mi niste rekli zašto je stupio u kontakt s vama. > Zato jer sam mu ja to rekao. Ni na sekundu nisam pomislio da će se izvući samo tako pošto se upleo u Pentagon. Rekao sam mu da stupi u vezu sa mnom bude li represalija. Zašto ste uvjereni da onaj koji je telefonirao Bromlevu ima Hooverove fascikle? Problemi njegove kćeri su stvar sudske arhive. Nešto što je glas rekao. Naime, rekao je Bromlevu da ima sve »sirovo meso« koje postoji o njemu i njegovoj obitelji. Znadete li značenje izraza »sirovo meso«? Da odgovori mu Varak, čiji se prezir vidio. To je bio jedan od Hooverovih najdražih izraza. Pa ipak, tu je jedna nedosljednost, nepodudarnost. Bromlevevo prezime počinje sa B. Bromlev je to objasnio, premda mu ja, dakako, nisam ništa rekao o fasciklima. I u Pentagonu i u Birou imao je šifrirano ime: Viper.1 Kao da je neprijateljski agent. Točno. Što je s MacAndrevvom? Imamo li išta? Mislim da imamo. Već se niz godina zanimamo za njega. On je jedan od rijetkih vojnika koji je iskreno smatrao da vojska mora biti pod civilnom kontrolom. Iskreno rečeno, jednog je dana mogao biti kandidat za Inver Brass. Proučavali smo ga; to je bilo prije nego ste vi stigli. Postoji praznina u njegovoj službi. Simboli ukazuju da je to razdoblje osam mjeseci u 1950. godini preneseno u Gdva, PSA.2 PSA, hm. Varak se zamislio na sekundudvije, pa nastavio: Na njegovoj razini to je obično rezervirano za prebjeglice. Da. Bili smo osupnuti, dakako. Potražili smo papire u Gdva i ustvrdili da su i ti papiri odneseni. Sve što je ostalo bila je ova rečenica: »Isporučeno kurirom, FBI, DS.3 Uvjeren sem da možete

pogoditi ostatak. 1Guja (op. prev.) 2G2 je američka vojna obavještajna služba. PSA je kratica za Psvchiatric 5ystems Analvses, psihijatrijske sistemske analize evidencija koja se vodi o nekim kandida tima za određene položaje (op. prev.) 3Kratica od Đomestic Securitv, Domaća sigurnost (op. prev.)

Da rekao je Varak. Imate njegov fascikl iz FBIa, a u njemu nema ništa. Provjerili ste u Domaćoj sigurnosti. I dalje ništa. »Sirovo meso«. Točno. Svaki papir, svaku umetnutu pribilježbu, svaki dodatak koji se ticao Sigurnosti prešao je preko Hooverova stola. I kao što znamo, »Sigurnost« je imala najširi mogući domet. Seksualna aktiv nost, ponašanje u vezi s pićem, bračne i obiteljske povjerljivosti, najosobnije pojedinosti života subjekata ništa nije bilo predaleko ili beznačajno. Hoover je revno pratio te dosjee kao što je Krez čuvao svoje zlato. Trojica predsjednika su ga htjela smijeniti. Nije dan to nije učinio.1 Varak se nagnu naprijed. Pitanje je što je bilo u dokumentima o MacAndrewovoj službi? Ništa nas ne može spriječiti da ga sad upitamo. Mi? To se može urediti. Preko posrednika? Da. Naslijepo. Neće biti nikakve veze. U to sam uvjeren nato će Bravo. Ali što onda? Pretposta vimo da pronađete neku manu u karakteru, seksualnu ili drugačiju, što onda imate u ruci? MacAndrew i dalje ne bi dobio svoju maksimalnu sigurnosnu podobnost ako jeto stalno stanje. To je više informacija. Negdje će podaci ukazati na slabost u lancu. Puknut će. Vi na to računate, zar ne? Da. Dogodit će se. Tko god je ukrao arhivu ima prvorazredni mozak, ali će se dogoditi.

Obojica su zašutjela. Varak je čekao odobrenje, dok je Bravo utonuo u misli. Taj lanac neće lako pući rekao je St. Claire. Vi ste najbolji koji postoji, a sada niste ništa bliže nego ste bili prije tri mjeseca. Vi kažete »prvorazredni mozak«, ali vi to ne znate, mi to ne znamo. Mi ne znamo imamo li posla s mozgom ili mozgovima. Jedan čovjek ili više njih. A ako je jedan suglasio se Varak mi čak nismo sigurni je li to muškarac. Ali tko bio da bio, prvi su pokreti učinjeni. Onda mi dopustite da nekoga »stavim« na MacAndrewa. 1 Trojica američkih predsjednika Roosevelt, Truman i Kennedv namjeravali su smijeniti J. E. Hoovera, ali to nijedan nije učinio, izazivajući čuđenje i američke i međunarodne javnosti (op. prev.) Čekajte... Bravo je skopčao ruke ispod brade. »Posre dnik? Naslijepo?« Da. Da se ne može ući u trag. Imajte strpljenja sa mnom na trenutak. Ja o tome nisam dobro promislio; možete pomoći. U osnovi, to je vaša strategija. Varak je bacio pogled na St. Clairea. Diplomat je nastavio. Da li točno pretpostavljam što ovdje znači »naslijepo«. Možemo reći, jasnije, »slijepac«. U redu. No, onako kako vi upotrebljavate te izraze u odnosu na ispitivanje ili posmatranje, to je netko tko ti nalazi ono što moraš znati a da te u to ne upetljava. Je li tako? Tako je. Slijepac ima svoje razloge zašto želi istu informaciju. Trik je u tome da se informacija dobije od njega a da on ne zna što vi radite. U tom slučaju, dakle, slijepca valja izabrati s izuzetnom paž njom i oprezom. To se najčešće svodi na pronalaženje nekoga s istim interesima odgovori mu Varak. To može biti teško. Ali bismo mogli zatražiti pomoć neke istražne agencije. Hoću reći da je unutar naših mogućnosti da izvijestimo vlasti ili čak neke novine da postoji mogućnost da je Hooverov arhiv nadživio

njegovu smrt. Zacijelo. Rezultat toga bio bi ovaj: onaj tko ima taj arhiv pošao bi s njim još dublje ispod zemlje. Bravo je ustao i stao besciljno šetkati po sobi. U novinama gotovo da nije bilo ni spomena o tim arhivima. To je čudno, jer je njihovo postojanje bilo poznato. Ispada kao da nitko ne želi govoriti o njima. Izvan štampe, izvan svijesti, izvan opasnosti rekao je Varak. Da, točno. Cio Washington. Čak i mediji. Nitko ne zna je li dio tog arhiva ili nije. Zbog toga vlada šutnja. A kad ljudi šute slijedi pobjeda zla. Burke je imao pravo. Mi vidimo da se to događa. S druge strane sada će obavještajac prekid šutnje nije uvijek odgovor. To ovisi o onome tko je prekida. Bravo je prestao hodati po sobi. Kažite mi: uz upotrebu najoštrijeg, najprofesionalnijeg mikroskopa, može li se iskopati, pronaći bilo kojeg od onih koji su bili uključeni u Hooverovu smrt. Nijednog glasio je čvrst odgovor. Gdje su oni? Hoću reći, određeno. Obojica telefonista su u Australiji, u šikarama Kimberlva; oni se nikad neće vratiti. Pred njima su optužbe zbog ubojstva u Marine Corpsu.1 Čovjek koji se služio pokrivačem »Šalter« je u Tel Avivu; ništa se ne može nametnuti Svetoj zemlji ili svetom ratu. Mi smo ga napojili podacima o palestinskim teroristima. On živi samo za taj svoj ideal, a mi smo ga učinili praktičnim. Glumica je u Majorki; ona je sredila račun i ne želi ništa više od onoga što je dobila. Englez koji je rukovao kolima i relejem faze jedan vratio se svom MIšest.2 Zaradio je novac od Rusa kao dvostruki kurir u Istočnom Berlinu;on zna da ja imam činjenice koje bi dovele do njegova smaknuća. Vi znate za doktora u Parizu, koji je najmanja od naših briga. Svaki ima motiv, nijednome se ne može ući u trag. Oni su tisućama kilometara daleko. St. Claire je zurio u Varaka. Nekoga ste izostavili. Što je s čovjekom u alarmnoj prostoriji? Onaj koji se služio pokrivačem »Krepps«? Varak je uzvratio Bravov pogled. Ja sam ga ubio. Odluka je bila moja i ja bih je opet donio, svakako.

St. Claire je kimnuo. Onda, ono što govorite svodi se na ovo: svi ljudi, sve činjenice, ukopani su tako duboko da ih se ne može otkriti. Hooverova smrt ne može biti pripisana bilo čemu osim prirodnim razlozima. Točno. Prirodnim razlozima. Tako, ako se poslužimo slijepcem, neće biti nikakve opasnosti da taj čovjek otkrije istinu. Hooverova je asasinacija izvan dohvata. Izvan dohvata. Bravo je nastavio koračati po sobi. Nisam vas pitao kako to da nije bilo autopsije. Naredba Bijele kuće. Prenesena vrho tiho, koliko mi je poz nato. Bijela kuća? Imaju razloga. Ja sam im ga dao. St. Claire nije dalje inzistirao; znao je da je Varak prostudirao strukturu Bijele kuće i mogao je zamisliti njegovu strategiju. Izvan dohvata ponovio je Bravo. To je od vitalnog značaja. Kome? Slijepcu koji neće biti ograničen činjenicom. Čovjeku koji je zainteresiran samo za koncept, teoriju koja neće morati biti provje rena na svakom zaokretu. Takav bi čovjek mogao podići uzbunu, sasvim moguće izazvati onoga ili one koji imaju arhiv da se otkriju. Ja vas ne slijedim. Bez dokazivih činjenica nema motiva za 1Korpus pomorske pješadije; elitne, izvježbane mornaričke jedinice (op. prev.) 2Britanska vojna obavještajna služba, Šesti odjel; bivši službeni a sada popularni naziv za kontraobavještajnu i obavještajnu agenciju britanske vlade (op. prev.) slijepca. Što bi se mogao nadati da će saznati? Što bismo mi mogli saznati? Možda mnogo. Ključna je riječ činjenica. St. Claire je buljio u zid iznad Varaka. To je čudno, razmišljao je. Već se dugo nije sjetio Petera Chancellora. Kad je mislio o njemu kad bi mu ugledao ime u novinama to je uvijek bila uspomena na zbunjenog dokto randa, koji se prije šest godina borio oko riječi. Od tada je Chancel lor pronašao riječi. Mnoge riječi. Mnogo riječi. Bojim se da vas ne razumijem sada će Varak. Bravo je spustio pogled. Jeste li ikada čuli za pisca koji se zove Peter Chancellor?

Protuudarac! odmah će Varak. Pročitao sam taj roman i dobro ga se sjećam. Znam i to da je tim romanom isprepadao mnoge ljude u Langlevu. Pa ipak, to je bila fikcija, roman. Previše je blizu istini. Taj se Chancellor poslužio s mnogim krivim terminima i netočnim postupcima, ali kad staviš crtu ispod svega, on je opisao ono što se dogodilo. Da, njega nije ograničavala činjenica. Chancellor se približuje ideji, nalazi bazičnu situaciju i izdvaja izabrane činjenice, pa ih postavlja i podešava tako da su u skladu sa zbiljom kako je on shvaća i doživljava. U takvu postupku nije ograničen uzrokom i posljedicom; on ih stvara. Kažete da je preplašio mnoge ljude u Langlevu. Ja to vjerujem: on ima za sobom veliki čitateljski krug. Čitatelji mu vjeruju. No, osim toga, on dubinski istražuje svoje teme, bez obzira na tobožnju fikciju i svu slobodu obrade teme. Recimo da se znalo da se on bavi ozbiljnim istraživanjem podataka ne bi li stvorio bazu, okosnicu za svoju knjigu o Hooveru. Možda samo o Hooveru u njegovim poslednjim godinama, ili danima. Ako javnost nije o tome znala, zašto ne bi saznala pomalo u zaostatku? Pisac nije dužan obavještavati svoje čitatelje o tome što pripravlja u svojoj radionici. Osobito ako je njegova buduća tema takva da ju je bolje prikrivati. Recimo da je odlučio baciti težište na Hooverovu tajnu arhivu dodao je Varak, nagnuvši se naprijed. Dakle, upotrijebiti Chancellora kao slijepca, kao zavjesu. Treba mu reći da je arhiv nestao. Kad stane tražiti i spuštati sonde na raznim mjestima, on će uključiti alarme a mi ćemo biti tamo. Otiđite u New York, gospodine Varak. Nađite sve što možete o njemu. O ljudima oko njega, o njegovu životnom stilu, njegovim radnim metodama. Sve što je tekuće i zanimljivo na način koji vi odredite. Chancellor ima kompleks zavjere. Mi ćemo ga programi rati sa zavjerom kojoj neće moći odoljeti. G. Peter Chancellor? upita telefonistkinja. Peter je podigao ruku iznad pokrivača i pokušao vid prilagoditi na kazaljke ručnog sata. Bilo je gotovo deset sati; jutarnji je povjetarac razmicao zavjese kroz otvorena vrata trijema.

Da? Međugradski iz New Yorka. Zove g. Anthonv Morgan. Jedan trenutak, molim. Svakako. Začu se klik i šum na liniji. Prestalo je. Zdravo, g. Chancellor? Peter bi posvuda prepoznao taj glas. Pripadao je sekretarici njegova izdavača. Ako je ona ikad imala neugodan dan, to nitko nije znao. Zdravo, Radie? Kako ste? Dobro. Kako je u Kaliforniji ovih dana? Svijetlo, vlažno, vedro, zeleno. Odaberite. Djevojka se nasmijala. Bio je to ugodan smijeh. Nismo vas probudili, zar ne? Vi uvijek ustajete tako rano. Niste me probudili, Radie, bio sam na valovima slagao je Chancellor bez ikakva razloga. Zadržite liniju. Ovdje je g. Morgan. Začuše se dva klika. Zdravo, Peter? Kako si, Tony? Kriste, zaboravi na mene, kako si ti? Marie mi je rekla da si sinoć nazvao. Žao mi je što nisam bio kod kuće. Chancellor se sjetio. Ispričavam se. Bio sam pijan. To mi nije spomenula, ali je rekla da si bio paklenski bijesan. Bio sam. Jesam. A bijah i pijan. Ispričaj se Mariei u moje ime. Nema potrebe. Ono što si joj rekao razljutilo je i nju. Na vratima sam dočekan predavanjem o potrebi zaštite mojih autora. A sada, što je to s Protuudarcem!? Peter je namjestio glavu na jastuk i iščistio grlo. Nastojao je glas osloboditi gorčine. Jučer poslije podne u četiri i trideset kurir studija donio mi je završeni prvi nacrt scenarija. Nisam ni znao da smo ga započeli. I? Sve je preokrenuto. To je suprotno od onoga što sam ja napisao. Morgan je zašutio, a onda blago odgovorio: Povrijeđeni ego, Peteru? Dobri Bože, ne. Ti to dobro znaš. Ja nisam rekao da je to slabo napisano; mnogo toga je prokleto dobro stavljeno na papir. Efektno je. Osjećao bih se bolje da nije. Ali, to je laž. Josh mi je rekao da mijenjaju ime agencije...

Oni su sve izmijenili! prekinu ga Chancellor; oči mu stadoše žmirkati od boli čim mu je krv navrijela u glavu. Svi vladini ljudi su na strani anđela. Oni nemaju nečiste misli u glavi! Manipulatori su... »oni«. Čudni eksponenti nasilja i revolucije i neka mi Bog pomogne sa »slabim evropskim akcentom«. Sve što je u knjizi rečeno istjerano je iznutra vani. Kao prvo, zašto su je dođavola uopće kupili? Što Josh kaže? Koliko se sjećam, a sjećam se nejasno, vezu s njim sam uspostavio oko ponoći po mom vremenu. Držim da je bilo oko tri sata ujutru u New Yorku. Drži se kuće. Razgovarat ću s Joshom. Jedan od nas će te potražiti. U redu. Peter se baš spremao na svoju posljednju ispriku Morganovoj ženi kad je shvatio da izdavač još nije završio. Bila je to jedna od onih šutnji između njih dvojice koja je značila da se još nešto ima reći. Peter? Da? Pretpostavimo da to Josh sve sredi. Hoću reći, oko ugovora s tvojim studiom. Nema se tu šta srediti prekinu ga Chancellor. Oni mene ne trebaju; oni me ne žele. Možda će željeti tvoje ime. Oni za to plaćaju. Ne mogu ga imati. Ne na taj način. Govorim ti, sve je suprotno od onoga što sam ja rekao. Je li to tebi važno? Kao literatura, k vragu, nije. Kao moje osobno stanovište k vragu, da, važno mi je. Čini se da nitko drugi nije na tom stanovištu, niti ga brani. Upravo sam se pitao. Mislio sam da si možda spreman početi rad na knjizi o Nurnbergu. Peter se zagledao u strop. Ne još, Tony. Uskoro, ali ne još. Poslije ću razgovarati s tobom.

Spustio je slušalicu, isprika mu je iščezla s pameti. Razmišljajo je o Morganovu pitanju i svom odgovoru. Kad bi mu barem bol nestala. I ukočenost. Bilo mu je lakše i u jednom i u drugom pogledu, ali su još bili prisutni, a kad je osjećao jedno ili drugo, vraćalo mu se sjećanje. Staklo koje je prskalo, zasljepljujuće svjetlo, metal koji je krčkao. Uzvici. I mržnja čovjeka visoko u kabini kamiona koji je iščezao u oluji, ostavljajući jednog mrtvaca i jednu osobu zamalo usmrćenu. Chancellor je prebacio noge preko ruba kreveta na pod. Ustao je i stajao gol, tražeći pogledom kupaće gaćice. Bilo je prekasno za jutarnje plivanje; zora se pretvorila u dan. Osjećao se nekako krivim, kao da je povrijedio važan obred. Što je još gore, shvatio je da je obred zauzeo mjesto rada. Ugledao je kupaonički ogrtač preko stolice i zaputio se prema njemu. Telefon je opet zazvonio. Promijenio je smjer i odgovorio. Ovdje Joshua, Peteru. Upravo sam proveo cijeli sat razgovara jući s Aaronom Sheffieldom. On je pobjednik. Usput, žao mi je zbog sinoć. Zbog jutros ispravi ga agent. Ne brini oko toga. Bio si prenapregnut. Bio sam pijan. I to. Vratimo se Sheffieldu. Držim da moramo. Pretpostavljam da si ulovio nešto od onoga što sam ti sinoć rekao.«, Uvjeren sam da bi većina u Malibu Beachu mogla ponoviti bolje rečenice riječ po riječ. Koja je njegova pozicija? Ja ne kanim odstupiti. Zakonski je to njemu sasvim svejedno. Ti nemaš predmet. Ti ne moraš odobriti scenarij. Ja to razumijem. Ali mogu govoriti. Mogu dati intervjue. Mogu zahtijevati da se moje ime ukloni. Mogao bih čak pokušati privoljeti sud da izmijeni naslov. Kladio bih se da je to materijal za podizanje spora. To je malo vjerojatno. Josh, oni su izmijenili cijelo značenje! Sud bi mogao vidjeti svotu koja ti je isplaćena, pa da ga se tvoj zahtjev nimalo ne dojmi.

Chancellor stade opet žmirkati, pa protrlja oči. Mislim da kažeš da ne bi bili impresionirani mojim predmetom. Točka. Ja nisam Solženjicin sa sibirskim logorima ili Dickens sa smrću djece na radnim znojilištima. U redu, što mogu učiniti? Želiš li da ti to kažem jednostavno? Kad tako počinješ, znači da vijesti nisu dobre. Neko dobro može proizići iz toga. Sad znam da je strašno. Nastavi. Sheffield želi izbjeći nesporazum; isto tako i studio. Oni ne žele da daš te intervjue ili da o tome držiš predavanja ili govore. Oni znaju da ti to možeš, a ne žele takve neugodnosti. Shvaćam. Dolazimo do srčike: zarada na blagajnama kina. Njihov temeljni ponos, njihova muškost. Harris je šutio na trenutak. Kad je nastavio, govorio je blago. Peter, ta vrst suprotstavljanja ne bi se osjetila na blagajnama ni jednu jotu postotka iza zareza. Odnosno, ako i bi, to bi moglo samo koristiti. Ako je tako, što ih brine? Oni zaista žele izbjeći neprilike, svaku neugodnost. Oni žive u stalnom stanju neugodnosti. Oni to čak ne mogu spoznati, oni i ne znaju kad su u takvu stanju. Ja u to ne vjerujem. Voljni su tvoj ugovor isplatiti u cijelosti, maknuti tvoje ime s filmske špice ako to želiš ne naslov, dakako i dati tebi posebni dodatak u visini od pedeset posto iznosa koji ti je plaćen za knjigu. Isuse... Chancellor je bio zapanjen. Brojka na koju je aludirao Joshua Harris bila je na razini od četvrt milijuna dolara. Za što? Samo za to da lijepo odšetaš i ne podižeš valove oko adaptacije. Peter se zabuljio u uznemirene zavjese ispred staklenih vrata. Tu je bilo nešto vrlo nepodudarno, nešto strašno krivo. Jesi li još tu? upita ga Harris. Pričekaj malo. Ti kažeš da bi kontroverznost samo pomogla uzimanju na blagajnama. A Sheffield je spreman platiti sav taj novac samo da izbjegne rječkanje. Sve to nema veze sa smislom. Ja nisam njegov analitičar. Jednostavno sam čuo sve to

o novcu. Možda želi svoja jaja održati nedirnutima. Ne. Ja znam Sheffielda, vjeruj mi; ja znam način kako on djeluje, kako se vrti. Njegova su jaja potrošna roba. Odjednom je Chancellor shvatio. Sheffield ima partnera, Joshe. A to nije studio. To je vlada. To je Washington! To su oni koji ne žele kontroverznost. Da citiram mnogo boljeg pisca nego ću ja ikad biti, oni »ne mogu izdržati svjetlost dana«. Prokletstvo, to je to. I meni je to prohujalo glavom prizna Harris. Kaži Sheffieldu da odjebe svoj posebni dodatak. Nisam zainte resiran! Agent je opet zašutio. Bit će najbolje da ti kažem i ostalo. Sheffield je sakupio izjave iz cijelog Los Angelesa i točaka sjeverno i južno. Slika nije ugodna. Opisan si kao divlji alkoholičar i neka vrst prijetnje. Dobro za Sheffielda! Nesuglasice izazivaju bubrenje blagajni. Prodat ćemo dvostruko knjiga! Kaže da ima još više nastavi Harris. Tvrdi da ima prisegnuta očitovanja žena koje te optužuju zbog silovanja i fizičkog zlostavlja nja. Ima fotografije policijske fotografije koje pokazuju štetu koju si učinio. Jednu od djeteta iz Beverlv Hillsa koje ima četrnaest godina. Ima prijatelje koji će se zakleti da su od tebe uzeli narkotike kad si bio u besvijesti u njihovim kućama. Kaže da si mu čak napao ženu, što je nešto što on ne bi htio obznaniti javnosti, ali hoće bude li morao. Kaže da su nakon tebe tjednima čistili kuću. To su laži! Josh, to su ludosti! Nema istine u nijednoj od tih priča! To bi mogao biti problem. Možda postoji nekoliko zrnaca istine. Ne mislim na silovanje ili na zloupotrebu narkotika; to se lako svakome podmetne. Ali si pijančevao, nisi uzvraćao telefonske pozive, bilo je i žena. A ja znam Sheffieldovu ženu. Ja je ne isključujem, ali sam uvjeren da ti nisi bio uzrok toga. Chancellor je iskočio iz kreveta. U glavi mu se okretalo, a bol u sljepoočicama je vraški udarala, probijala jpu kožu. Ne znam što da kažem! Ja u to ne vjerujem! Ja znam što imam reći; ja znam u što treba povjerovati nato će Joshua Harris. Oni vode igru po pravilima za koja nisam nikad čuo.

Varak se nagnuo naprijed u baršunastom naslonjaču i otvorio aktovku na stoliću za kavu. Izvukao je dva fascikla i stavio ih na stol ispred sebe, pa pomaknuo aktovku na stranu. Jutarnje je sunce nadiralo kroz prozore s vidikom na Central Park South, ispunjavajući elegantni hotelski apartman zrakama žućkastobijela svijetla. S druge strane sobe, Munro St. Claire si je natočio šalicu kave iz karafe na srebrnom poslužavniku. Sjedio je nasuprot obavještajcu. Jeste li sigurni da nećete jednu šalicu? upita ga Bravo. Ne, hvala. Jutros sam ispio nekoliko lončića. Usput, cijenim to što ste doletjeli. To štedi vrijeme. Svaki je dan veoma važan odgovori mu St. Claire. Svaki sat što nam nedostaju ti fascikli je sat koji sebi ne možemo priuštiti. Što imate? Otprilike sve što nam je potrebno. Moji su glavni izvori bili Chancellorov izdavač, Anthonv Morgan, i njegov književni agent, čovjek koji se zove Joshua Harris. Lako su surađivali? Nije bilo teško. Uvjerio sam ih da je to standardno postupanje za osiguranje podobnosti minimalne sigurnosti. Sigurnosna podobnost za što? Varak je izdvojio jedan list iz lijevog fascikla. Prije svoje saobraćajne nesreće, Chancellor je uredio da mu Vladin tiskarski ur.ed pošalje prijepise sa nirnberških suđenja. On piše roman o tim suđenjima. Misli daje Niirnberg bio zreo za niz sudskih urota. Da su tisuće nacista prošle nekažnjeno, nije im se ušlo u trag, pa su bili slobodni da emigriraju u cijeli svijet, prenoseći velike svote novca kamo god otišli. Vara se. To je izuzetak, a nikako pravilo rekao je Bravo. Bez obzira na to, neki od tih prijepisa su još pod režimom sigurnosne klasifikacije. On ih nije dobio, ali on to ne zna. Dao sam nazrijeti da ih je dobio, a moj je posao samo rutinska provjera. Ništa ozbiljno. Osim toga, rekao sam da sam vjerni čitatelj Chancellorovih romana. Volim razgovarati s ljudima koji ga poznaju. Je li napisao knjigu o Niirnbergu? Nije ju još ni počeo. Pitam se zašto. Varak je pregledavao drugu stranicu, govoreći: Chancellor je umalo izgubio život u prometnoj nesreći prošle jeseni. Žena koja je bila s njim izgubila je život. Prema

medicinskim izvještajima, da je prošlo još deset minuta unutrašnjeg krvarenja i patogenične toksemije, i on bi umro. Pet mjeseci je proveo u bolnici. Skrpali su ga; očekuje se da će ozdraviti osamdeset pet do devedeset posto. To je fizički dio. Varak je okrenuo stranicu. Tko je bila ta žena? tiho upita Bravo. Varak je usmjerio pažnju na fascikl s desne strane. Zvala se Catherine Lowell; živjeli su zajedno gotovo godinu dana i namjeravali se vjenčati. Bili su na putu da se sastanu s njenim roditeljima u sjeverozapadnoj Pennsvlvaniji. Njena je smrt bila strašan udarac Chancelloru. Prolazio je duga razdoblja depresije. To je još u njemu do određenog stupnja, kako kažu i njegov izdavač i agent. Morgan i Harris doda Bravo radi vlastitog razjašnjenja. Da. Proznojili su se za vrijeme njegova liječenja: najprije fizičke povrede, a onda depresija. Obojica su mi priznali da je u toku proteklih mjeseci bilo razdoblja kad su mislili da je s njim gotovo kao s piscem. Razborita pretpostavka. Ništa nije napisao. Navodno sada nešto radi. On je u Kaliforniji, gdje je koautor scenarija Protuudarca!, premda nitko ne očekuje da će on učiniti mnogo. Nema iskustva u filmovima. Ako je tako, zašto su ga uzeli za taj posao? Vrijednost imena, kako kaže Harris. I činjenica da bi studio mogao imati prednost nad drugima kad napiše svoju slijedeću knjigu. Zapravo, Harris je tako sročio i ugovor. Što znači da želi da Chancellor bude uključen u rad s obzirom na to da ništa drugo ne radi. Prema Harrisovu mišljenju, kuća u Pennsvlvaniji i uspomene ne daju Chancelloru da ide naprijed. Zbog toga ga je htio u Kalifor niji. Varak je okrenuo nekoliko stranica. Evo, to je tu. Harrisove riječi. On želi da njegov klijent »doživi potpuno normalne gargan tuovske ekscese privremenog stanovnika Malibua«. Bravo se nasmijao. Imaju li pozitivna učinka? Ima napretka. Ne mnogo, ali nešto ima. Varak je podigao pogled s papira. Ima nešto što mi ne smijemo dopustiti. Na što mislite? Chancellor će nam biti beskrajno korisniji u oslabjelom psiho

loškom stanju. Obavještajac je pogledao na stol i rukom pokazao na dva fascikla. Ostatak ovoga opisuje prilično normalnog čovjeka prije nesreće. Ako je imao nekih neprijateljstava ili ekscesa prenio ih je u svoje pisanje. Nije ih iskazivao svojim životnim stilom. Vrati li se u normalnost, bit će prirodno oprezan. Povući će se kad mi to ne budemo željeli. Želim ga održavati izvan ravnoteže, u stanju tjeskobe. St. Claire je točio kavu bez komentara. Nastavite, molim vas. Opišite njegov životni stil. Zapravo, nema toga mnogo. Ima stan u smeđem kamenu1, u East Seventyfirst Streetu. Ustaje rano, obično prije zore, i radi. Ne upotrebljava pisaći stroj; piše na papiru velikih žutih notesa, fotokopira stranice, pa ih predaje na tipkanje servisu u Greenvvich Villageu. Varak je opet podigao pogled. To bi nam mogla biti prednost u njegovu istraživanju. Možemo presresti originale i nači niti naše kopije. Recimo da radi u Pennsvlvaniji, pa ih šalje kolima. Da ih isporučuje glasnik. U tom ćemo slučaju ući u ured servisa u Villageu. Dakako, nastavite. Ostalo je malo toga što je važno. Ima omiljene restorane u kojima je poznat. Smuca se, igra tenis možda više neće moći ni jedno ni drugo. Njegovi prijatelji, izuzmemo li Morgana i Harrisa, općenito su među drugim piscima i novinarima, i, što je prilično čudno, ima i nekoliko prijatelja pravnika u New Yorku i Washing tonu. To je otprilike sve. Varak je zatvorio desni fascikl. A sada želim još nešto reći. Da? U okviru onoga što smo govorili. Ja mislim da znam kako treba programirati Chancellora, ali mi treba podrška. Upotrijebit ću Longworthov pokrivač: to je neslomivo. Longvvorth je na Havajima i ostaje skriven. Mi izgledamo dovoljno slični čak imamo i istu brazgotinu a njegovoj personalnoj dokumentaciji u FBIu može se ući u trag. Pa ipak, trebalo bi da imamo još jedan mamac. Chancellor ne može samo tako otići. Molim vas, razjasnite.

Varak je zastao, a onda rekao s uvjerenjem: Imamo zločin ali ne zavjeru. Ne onu koju bismo mi mogli prepoznati. On mora slijediti svoje spekulacije. Nemamo mu što dati. Kad bismo imali, kao prvo ne bismo njega upotrebljavali za naš posao. Što predlažete? upita ga St. Claire, opazivši oklijevanje u Varakovim očima. Želim uključiti drugog člana Inver Brassa. Po mom mišljenju jedinog drugog čovjeka s vašim javnim statusom. Zovete ga Venice. Sudac Daniel Sutherland. Želio bih mu uputiti Chancellora. Diplomat je šutio nekoliko trenutaka. Da bismo dali težinu onome što vi kažete Chancelloru? Neodoljiva potvrda? Da. Da bismo potkrijepili našu priču o fasciklima koji su nestali. To je sve što mi je potrebno. Sutherlandov će glas biti mamac koji Chancellor mora zagristi. To je opasno tiho će Bravo. Nijedan član Inver Brassa ne bi nikad smio biti uključen u otvorenu strategiju. Vrijeme to zahtijeva. Vas sam isključio zbog vašeg ranijeg odnosa s Chancellorom. Razumijem. Podudarnost bi mogla izazvati pitanja. Razgova rat ću s Veniceom... A sada, molim vas, htio bih se vratiti nečemu što ste rekli. Chancellorovu psihičkom stanju. Ako sam vas točno razumio... Jeste, razumjeli ste me mirno ga prekinu Varak. Chancel loru se ne smije dozvoliti da ozdravi. Ne smije mu se omogućiti da funkcionira na svojoj ranijoj racionalnoj razini. On mora privući pažnju na sebe, na svoje istraživanje. Ako ostane ispariv, nestalan, postaje prijetnjom. Ako ta prijetnja bude dovoljno ozbiljna, tko god ima te fascikle osjećat će se prisiljenim da ukloni tu prijetnju. Kad to učini on ili oni mi ćemo biti tamo. Bravo se isprsio, a izraz lica mu je odavao naglu zabrinutost. Ja mislim da to prelazi parametre koje smo uspostavili. Ja nisam znao da smo uspostavili bilo kakve parametre. Podrazumijevali su se sami po sebi. Postoje granice naše upotrebe Petera Chancellora. One ne uključuju dovođenje njegova života u opasnost. Rekao bih da je to logičan produžetak naše strategije. Rečeno sasvim jasno, naša bi strategija bila beskorisna bez tog faktora.

Mislim da bismo bili voljni zamijeniti Chancellorov život za one fascikle. Što vi mislite? St. Claire nije ništa rekao. Chancellor je stajao pored vrata s vidikom na plažu i opet razdijelio .zavjese. Plavokosi je muškarac još bio tamo. Bio je tamo duže od sata, hodajući naprijednatrag po vrelom poslijepodnevnom suncu; cipele su mu tonule u vrući pijesak. Imao je razdrljenu košulju a jaknu prebačenu preko ramena. Koračao je goredolje kratkim dijelom plaže udaljenim pedeset metara, između trijema od sekvoje i vode, a svako malo bacao bi pogled na Peterovu kuću. Bio je srednje visine, možda 1,80 m, mišićave građe. Ramena su mu bila široka i jaka i rastezala su tkaninu košulje. Chancellor ga je prvi put opazio oko podneva. Stajao je nepomično u pijesku i zurio u trijem od sekvojina drveta; Peter je bio siguran da zuri u njega. Pogled na tog čovjeka nije ga više uznemiravao, već uzrujavao. Kao prvo, pomislio je da mu je Aaron Sheffield postavio nekakva stražara. Sada je u Protuudarcu! angažiran veliki novac. Još više novaca nuđeno je pod okolnostima koje izazivaju uznemiravajuća pitanja. Peter nije volio pse čuvare te vrste. Nikako ove vrste. Povukao je zavjese, otkliznuo vrata i izišao na trijem. Čovjek je prestao šetati i opet je nepomično stajao u pijesku. Gledali su jedan u drugoga i Peter je sada bio siguran. Taj čovjek je bio tu zbog njega, čekao ga je. Peterova se uzrujanost pretvorila u ljutnju. Otišao je do stepeništa i sišao na obalu. Čovjek je ostao gdje je bio, ne pokušavajući poći prema njemu. Proklet bio, pomisli Chancellor. Na ovom privatnom dijelu Malibua bilo je malo ljudi. Ako je itko gledao, mora da mu se taj prizor učinio čudnim: čovjek u kućnim hlačama, šepav, gol do pasa, približava se potpuno odjevenu muškarcu koji stoji nepokretno ispred kuće na obali. Bilo je čudno; plavokosi muškarac je odavao neku čudnu kvalitetu. Bio je ugodna izgleda, čista obrijana lica, čak plemenite pojave. Ali je iz njega ipak izviralo nešto prijeteće. Približavajući mu se, Chancellor je shvatio što je to: čovjekove su oči bile upadno budne. To nisu bile oči nekog podređenog psa čuvara kojeg je unajmio zabrinuti rukovodilac studija. Vruće je ovdje započe Peter odsječno. Ne mogu a da se ne pitam zašto vi hodate po ovoj vrućini. Osobito zato što gledate na moju kuću.

Na vašu iznajmljenu kuću, gospodine Chancellor. Ako je tako, bit će bolje da objasnite zašto ovdje tumarate odgovori mu Peter budući da znate kako se zovem i, očigledno, okolnosti mog stanovanja u ovoj kući. To valjda nije zbog toga što oni koji su vas unajmili plaćaju zakupninu? Ne. Prvi poen za mene. Nisam to ni mislio. A sada imate dva izbora. Ili ćete zadovoljiti moju znatiželju, ili ću pozvati policiju. Ja želim da učinite više od toga. Vi imate izvore u Washing tonu. Želim da pozovete jednog od njih kako bi provjerili moje ime među personalom Federalnog istražnog biroa. Sto! Peter je bio osupnut. Čovjek je govorio tiho, ali se ipak naslutila neka podstruja hitnosti. Ja sam u mirovini brzo će čovjek. Ja ovdje nisam na nikakvoj službenoj dužnosti. Ali je moje ime u dokumentaciji osoblja Biroa. Provjerite. Chancellor je zurio u čovjeka, osjećajući neku blagu strepnju. Zašto bih ja to učinio? Pročitao sam vaše knjige. To ste vi, ne ja. To nije razlog. Mislim da jest. Zbog toga sam se izložio tolikim teškoćama dok sam vas našao. Sad je čovjek oklijevao, kao da nije siguran kako da nastavi. U svakoj od svojih knjiga pokazujete da se stanoviti događaji možda nisu dogodili onako kako ljudi misle da su se dogodili. Jedan događaj koji se dogodio prije manje od godinu dana spada u tu kategoriju. Što je to bilo? Čovjek je umro. Vrlo moćan čovjek. Rekli su da je umro prirodnom smrću. Nije. To je bila asasinacija. Peter je buljio u stranca. Najbolje je da odete na policiju. Ne mogu. Ako provjerite tko sam, shvatit ćete me. Ja sam pisac, pišem romane. Zašto dolazite k meni? Rekao sam vam. Pročitao sam vaše knjige. Mislim daje knjiga jedini način da se taj događaj ispriča. U knjizi vrste kakvu vi pišete.

Romani. Peter nije postavio pitanje. Da. Fikcija. To je opet bio stav a ne pitanje. Da. Ali vi kažete da to nije fikcija. To je činjenica; vi gotovo tvrdite da je to činjenica. To je ono u što ja vjerujem. Nisam siguran da to mogu dokazati. A ne možete otići policiji. Ne mogu. Pođite u redakciju nekog lista. Pronađite nekog istražnog re portera. Ima ih mnogo dobrih. Nijedan list se ne bi htio baviti time. Uzmite moju riječ za to. Zašto bih se dovraga ja time bavio? Možda biste htjeli pošto me provjerite. Zovem se Alan Long vvorth. Dvadeset sam godina bio specijalni agent u FBIu. Povukao sam se prije pet mjeseci. Moj je terenski ured bio u San Diegu... i sjevernije. Sada živim na Havajima. Na otoku Maui. Longworth? Alan Longworth? Da li bi mi to ime trebalo nešto značiti? Ni iz daljine. Provjerite. To je sve što tražim. Recimo da to učinim. Što onda? Doći ću sutra ujutru. Ako želite dalje razgovarati sa mnom, lijepo. Ako ne želite, ja odlazim. Plavokosi je opet oklijevao, ali se sada hitnost izražavala u njegovim očima dok je tiho govorio. Putovao sam dugo da vas pronađem. Izložio sam se rizicima koji mi nisu trebali. Možda sam prekršio sporazum koji bi me mogao stajati glave. Zbog toga vas moram još nešto upitati. Želim da mi dadete riječ za to. Ili inače što? Ne provjeravajte me. Ne činite ništa; zaboravite da sam došao ovamo. Zaboravite da smo razgovarali. Ali ste došli ovamo. Razgovarali smo. Malo je prekasno za uvjete.

Longworth zastade. Zar vi niste nikad bili uplašeni? najzad će. Ne, držim da niste. Ne na ovaj način. Čudno, ali vi pišete o strahu; čini se kao da ga razumijete. Ne doimate se poput osobe koja se lako preplaši. I ja tako mislim. Moji bi podaci u Birou možda to i potvrdili. Koji je to uvjet? Upitajte o meni. Pronađite sve što možete, kažite što god želite. Ali vas molim da ne kažete da smo se susreli; nemojte ponoviti ono što sam vam rekao. To je sve ludo. Što bi trebalo da kažem? Uvjeren sam da ćete nešto smisliti. Vi ste pisac. To ne mora značiti da sam i dobar lažac. Mnogo putujete. Mogli biste reći da ste o meni čuli na Hava jima. Molim vas. Peter je premjestio noge u vrućem pijesku. Instinkt, ili obična razboritost, govorili su mu da se udalji od tog čovjeka: ima nešto nezdravo oko tog kontroliranog, napetog lica i previše budnih očiju. Ali mu drugi pozivi nisu dopuštali da to i učini. Tko je taj čovjek koji je umro? Onaj za koga kažete da je žrtva asasinacije. Ja vam to sada neću reći. Reći ću vam sutra ako budete htjeli nastaviti naš razgovor. Zašto ne sada? Vi ste poznati pisac. Uvjeren sam da vam prilaze mnogi koji vam govore ono što zvuči umobolno. Vi ih se vjerojatno brzo otarasite, kao što bi i trebalo. Ja ne želim da me se tako otarasite. Želim da se uvjerite da u svemu ovome ja imam osobni status. I to ne beznačajan. Peter je slušao. Longworthove su riječi imale smisla. U toku prošle tri godine nakon Reichstaga ljudi su ga povlačili u kutke na koktelskim primanjima ili se ubacivali u stolicu nasuprot njemu u restoranima, pojeći ga čudnim informacijama za koje znaju da mu mogu biti od koristi. Svijet je bio ispunjen zavjerama. I budućim zavjerenicima. Prilično pravedno sada će ChanceHor. Zovete se Alan Longworth. Proveli ste dvadeset godina kao specijalni agent; umi rovljeni ste prije pet mjeseci, a živite na Havajima. Maui. To bi bilo spomenuto u vašem fasciklu.

Na spomen riječi fascikl, Longworth je otkoračio. Da, bilo bi. U mom fasciklu. Ali, tako bi svatko mogao saznati sadržaj određenog fascikla. Dajte mi nešto što će vas identificirati. Pitao sam se hoćete li mi to reći. U svojim knjigama nastojim biti uvjerljiv; to je logika korak po korak, bez prostora. Vi želite da se uvjerim, dakle ispunite prostor. Longworth je prebacio jaknu s desnog na lijevo rame, a desnom je rukom otkopčao dugmad na košulji, koju je zakopčao prije susreta s Chancellorom. Preko prsiju pa u padu do ispod pasa bila je ružna zavijena brazgotina. Mislim da nijedan od vaših ožiljaka nije ravan ovome. Peter je na te riječi reagirao kratkim naletom ljutnje. Nema nikakve svrhe nastavljati tu temu. Ako je Longworth onaj za koga kaže da jest, on je iskoristio vrijeme da svoje činjenice sakupi u cjelinu. Nema sumnje da one obuhvaćaju i dosta podataka o životu Petera Chancellora. U koje ćete vrijeme doći sutra ujutru? Kad vam je pogodno? Ustajem rano. Bit ću ovdje rano. Osam sati. Sastanak u osam. Longvvorth se okrenuo i stao hodati plažom. Peter je ostao na istom mjestu i gledao ga, svjestan činjenice da mu je iščezla bol u nozi. Bila je prisutna cijelog dana, ali je sad nestala. Telefonirat će Joshuu Harrisu u New York. Sad će biti oko četiri i trideset na Istoku; ima još vremena. Ima jedan odvjetnik u Washingtonu, zajednički prijatelj, koji bi mogao saznati informacije o Alanu Longworthu. Josh je jednom u šali rekao, da bi taj odvjetnik trebao da zahtijeva autorska prava za Protuudarad, jer je bio toliko koristan u Chancellorovom istraživanju. Dok se uspinjao stepenicama trijema, shvatio je da žuri. To je bio čudesno smirujući i blagotvorni osjećaj, mada to nije mogao objasniti. Događaj se dogodio prije manje od godinu dana... Jedan je čovjek umro. Vrlo moćan čovjek. Rekli su da je umro prirodnom smrću. Nije. U pitanju je asasinacija... Peter je pojurio preko trijema do staklenih vrata, pa do telefona. Jutarnje je nebo bilo ljutito. Tamni oblaci su se nadvili nad oceanom; uskoro će kiša. Chancellor je bio odjeven za nju, odjeven je već više od sata. Imao je

najlonsku jaknu preko hlača kaki boje. Bilo je sedam i četrdeset pet deset i četrdeset pet u Nevv Yorku. Joshua je obećao da će telefonirati oko sedam i trideset na Istoku deset i trideset. Što ga je poremetilo? Zašto kasni? Longvvorth će stići u osam. Peter si je natočio još šalicu kave, petu toga jutra. Telefon je zazvonio. Izabrao si čudan slučaj, Peteru rekao je Harris u Nevv Yorku. Zašto to kažeš? Prema riječima našeg prijatelja u Washingtonu, taj je Alan Longvvorth učinio ono što nitko nije očekivao od njega. Povukao se u mirovinu u krivo vrijeme. Je li proveo svojih dvadeset godina? Za dlaku više. To je dovoljno za penziju, zar ne? Svakako. Ako tome pridodaš drugu plaću. On to nije učinio, ali nije stvar u tome. U čemu je? Longvvorthovi su podaci izuzetni. Što je najvažnije, njega je sam Hoover odabrao za visoko napredovanje. Hoover je osobno pridodao rukom pisanu preporuku u njegov fascikl. Čovjek bi pomislio da će takav čovjek htjeti ostati. S druge strane, čovjek takve prošlosti mogao bi na strani naći vraški dobar posao. Kao mnogi ljudi iz FBIa. Možda radi za nekoga, a Biro to ne zna. Nije vjerojatno. Oni imaju bogatu arhivu o umirovljenim agen tima. A ako bi bio zaposlen, zašto bi živio na Mauiu? Tamo nema baš neke lude aktivnosti. U svakom slučaju, nije ubilježen neki sadašnji poslodavac. On ništa ne radi. Peter je zurio kroz prozor; s tamna neba poče padati kišica. Da li drugo odgovara? Je li provjereno? Da odgovori mu Harris. Njegov je terenski ured bio San Diego. Prema svemu, on je bio Hooverova personalna veza s La Jollom. La Jolla? Što to znači? To je bilo Hooverovo omiljeno utočište. Longvvorth je bio

zadužen za sve komunikacije.^ Što je s brazgotinom? Uvedena je pod znakovima identifikacije, ali nema objašnje nja, a tako dolazimo do najčudnijeg dijela njegova života. Nedostaju njegovi poslednji medicinski podaci, nema njegove povijesti bolesti, niti podataka o dva godišnja sistematska pregleda. To je vrlo neobično. To je vrlo nekompletno glasno je razmišljao Peter. Cijela stvar. Točno suglasio se Joshua. Kad je otišao u mirovinu? Prošlog ožujka. Drugog. Chancellor je zašutio, poražen datumom. U toku prošlih nekoliko godina, datumi su mu počeli imati specijalno značenje. Naučio se da gleda na podudarnosti i nepodudarnosti kad su u pitanju datumi. Što je bilo sada? Zašto ga je taj datum uznemirio? Kroz kuhinjski je prozor ugledao figuru Alana Longvvortha kako pod kišom hoda po plaži, približavajući se kući. Iz nekih razloga, taj mu je prizor izazvao drugu sliku. Sebe. Na pijesku pod žarkim suncem. I novine. Drugi maja. J. Edgar Hoover je umro drugog maja. Jedan je čovjek umro. Vrlo moćan čovjek. Rekli su da je umro prirodnom smrću. Nije. To je bila asasinacija. Isuse Kriste rekao je Peter tiho u telefon. Koračali su uz vodu kroz sipavu kišu. Longworth nije htio govoriti u kući, niti u bilo kojoj sredini koja bi mogla sadržavati elektronsku prismotru. Bio je suviše iskusan za to. Jeste li provjerili podatke? upita ga plavokosi muškarac. Znali ste da hoću odvrati Peter. Netom sam spustio slušalicu. Jeste li zadovoljni? Da, zadovoljan u smislu da ste ono što kažete da jeste. Da imate dobre podatke, da je vaše sposobnosti uvažavao sam Hoo ver, te da ste se povukli prije pet mjeseci da, u tom pogledu sam zadovoljio znatiželju. Ja nisam spomenuo svoju osobnu podršku od strane Hoovera. Ima ih. O njima se zna.

Dakako da se zna. Ja sam radio izravno za njega. Imali ste bazu u San Diegu, kao što ste rekli. Bili ste njegova veza do ili s La Jollom. Longworth se tmurno nasmiješio, bez humora. Više sam vremena proveo u Washingtonu nego ukupno u San Diegu. Ili La Jolli. To nećete naći u mojoj personalnoj arhivi u Birou. Zašto ne? Zato jer direktor nije htio da se zna za to. Opet, zašto ne? Rekao sam vam. Radio sam za njega. Osobno. Na koji način? S njegovom arhivom, fasciklima. Njegovim privatnim fasci klima. Bio sam glasnik. La Jolla je značila mnogo više od imena sela na obali Tihog oceana. Plavokosi je muškarac zastao. Tako će i ostati. Što god još nađete saznat ćete od nekoga drugog. Sad ste nabusiti. Što vas navodi na pomisao da ću to potražiti? Zato jer ne možete razumjeti zašto sam dao otkaz. Nitko to nije mogao razumjeti; taj korak jednostavno nije imao smisla. Ja imam minimalnu penziju bez ikakvih dodatnih prihoda. Da sam ostao s Biroom, možda bih postao pomoćnikom, zamjenikom ili pomoćnikom direktora. Longvvorth je opet nastavio hodati. Peter ga je pratio, ne osjećajući nikakvu bol u svojoj nozi. U redu. Zašto ste otišli u mirovinu? Zašto nemate neki posao? Istina je u tome da seja nisam povukao u mirovinu. Premješten sam na drugo vladino mjesto i dane su mi stanovite garancije. Moj poslodavac podatak koji nikad nećete naći u nekom fasciklu jest State Department. Vanjska služba, Tihooceanske operacije. Šest tisuća milja od Washingtona. Da sam ostao u Washingtonu, bio bih ubijen. U redu, stanimo! Chancellor se zaustavio. Ja imam pro kleto dobro ideju kamo me vodite, a sad sam sit kojekakvog sranja i gluposti. Vi prešutno kažete da je J. Edgar Hoover ubijen. On je »moćan čovjek« na kojega ste mislili. Znači, vi ste to sastavili sada će agent. To je prilično logičan zaključak, a ja u to ne vjerujem ni trena.

To je smiješno. Nisam rekao da bih to mogao dokazati. Nadam se da niste. To je lišeno zdrava razuma. Bio je starac koji je godinama patio od srca. Možda. Možda nije. Ja ne znam nikoga tko je ikad vidio njegovu medicinsku dokumentaciju. Originali su upućivani izravno njemu, a kopije nisu bile dopuštene. Imao je načina da se poštuje ta njegova volja. Autopsija njegova tijela nije dozvoljena. Imao je više od sedamdeset. Peter je zatresao glavom u gađe nju. Vi imate zaista vražju maštu. Nije li to ono od čega se sastoje romani? Zar ne počinjete s idejom? Sa zamisli? Dopuštam. Ali ona vrst koju ja pišem mora biti barem mini malno vjerojatna. Mora postojati stanovita bazična realnost, mora se barem steći takav dojam. Ako pod realnošću mislite na činjenice, ima ih nekoliko. Imenujte ih. Prva sam ja. Prošlog ožujka mi je pristupilo nekoliko ljudi koji se nisu htjeli predstaviti ali su bili dovoljno utjecajni da pokrenu najviše, najtajnije kotače s State Departmentu i osiguraju transfer koji Hoover ne bi nikad dozvolio. Čak ja ne znam kako su to uspjeli. Zanimale su ih neke informacije koje je Hoover kompilirao. Dosjei o nekoliko tisuća subjekata. To su bili isti ljudi koji su vam dali garancije? Za usluge koje ste učinili a o kojima ne želite govoriti? Da. Ja mislim, ne mogu biti siguran, ali mislim da znam identitet jednog od njih. Voljan sam vam dati to ime. Longvvorth je zastao. Opet je bio, kao i jučer, nesiguran. Hitnost mu se povratila u pogled. Nastavite sada će Chancellor nestrpljivo. Imam vašu riječ da moje ime nećete nikad upotrijebiti s njim? Prokletstvo, da. Ako želite da budem iskren s vama, slutim da ćemo se mi pozdraviti za nekoliko minuta i ja vas se više neću ni sjetiti. Jeste li ikad čuli za Daniela Sutherlanda?

Peterov je izraz prenio njegovo iznenađenje. Daniel Sutherland je orijaš, i figurativno i doslovce. Ogromni Crnac čiji su izuzetni pothvati bili u skladu s njegovom ogromnom pojavom. Čovjek koji je ispuzao iz bijede alabamskih polja prije pola stoljeća, pa se uspeo do najviših krugova sudskog sistema zemlje. Dvaput je odbio predsjednikovo imenovanje za Vrhovni sud, jer je više volio aktivniju sudnicu. Sudac? Da. Svakako. Tko nije? Zašto mislite da je on bio jedan od grupe koja je stupila u dodir s vama? Ugledao sam njegovo ime na potražnici State Departmenta o meni, a to nije trebalo da ja vidim. Otiđite k njemu. Upitajte gaje li postojala grupa ljudi koju su zanimale dvije posljednje godine Hooverova života. Zahtjev je bio neodoljiv. Priče o Sutherlandu su legenda. Peter je sada uzeo Alana Longwortha mnogo ozbiljnije nego je to bilo prije nekoliko sati. Možda ću to učiniti. Koje su druge činjenice? Ima samo jedna koja je uistinu važna. Ostale su manjeg značaja u odnosu na nju. Osim možda jednog drugog čovjeka. Generala koji se preziva MacAndrew. General Bruce MacAndrew. Tko je on? Sve donedavno, čovjek vrlo visoko u Pentagonu. Sve mu je išlo naruku, sve je mogao biti; položaj šefa združenih štabova mogao je biti njegov samo da je kimnuo glavom. Odjednom, bez ikakva vidljiva razloga, on je sve to odbacio. Uniformu, karijeru, general štab, sve. Poput vas na neki način usudi se Chancellor. Nikako poput mene odgovori mu Longworth. Ja imam informaciju o MacAndrewu. Recimo da se to vraća do onih izvrše nih usluga. Nešto mu se dogodilo prije dvadeset jednu, dvadeset dvije godine. Čini se da nitko ne zna što ili, ako znaju, ne govore ali je to bilo dovoljno ozbiljno da je uklonjeno iz njegovih personalnih podataka. Osam mjeseci u 1950. ili '51, to je sve čega se sjećam. To bi moglo biti povezano s jedinom delikatnom činjenicom vašom bazičnom činjenicom, Chancelloru a to me vraški plaši. Što je to?

Hooverovi privatni fascikli. MacAndrevv bi mogao biti dio njih. Preko tri tisuće dosjea, pokrivena je cijela zemlja. Vlada, industrija, sveučilišta, vojska; od najmoćnijih do onih znatno niže. Možda ćete čuti drugačije, ali vam ja govorim istinu. Tih dosjea nema. Nedostaju, Chancellor. Poslije Hooverove smrti nitko ih nije našao. Netko ih ima, i sada ih taj netko koristi. Peter se zabuljio u Longwortha. Hooverovi fascikli, arhiva? To je umobolno. Razmislite o tome. To je moja teorija. Onaj tko ima sada te fascikle, ma tko god to bio, ubio je Hoovera da ih se domogne. Vi ste provjerili podatke o meni; dao sam vam dva imena do kojih treba doći. Nije mi stalo što ćete reći MacAndrewu, ali ste mi dali riječ da me nećete spomenuti sucu. A ja ne želim ništa od vas. Samo želim da razmislite o tome, to je sve. Razmislite o mogućnostima. Ne pokazujući da je završio, ne kimnuvši glavom, ne pokazujući to nikakvom kretnjom, Longworth se okrenuo i, kao što je učinio dan ranije, krenuo je plažom. Osupnut, Peter je stajao na laganoj kiši i gledao kako je umirovljeni čovjek FBIa potrčao prema cesti. Chancellor je stajao uz tezgu bara restorana u East Fiftysixth Streetu. Telefonirao je Tonyu Morganu i Joshuu Harrisu i zamolio Jh da se tu sastanu. Onda je poletio kasnim poslijepodnevnim letom iz Los Angelesa. Nakon toliko vremena, opet je spavao u svom stanu kako se zdravo osjećao. Trebalo je da se vrati mnogo prije. Njegovo lažno kalifornijsko utočište postalo je pravim zatvorom. Dogodilo se. Nešto mu je u glavi kvrcnulo, barikada je razbijena, oslobođena je uskladištena energija. On nije znao da li je išta što mu je Longworth rekao imalo glavu i rep. Ne, to je bilo protivno zdravu razumu! Sama činjenica asasinacije bila je sama po sebi izvan razuma. Ali je premisa bila fascinantna. A svaka priča počinje s premisom. Mogućnosti su bile tako izazovne kao nikad dotad u njegovoj književničkoj praksi. Hoće li jedan izuzetan čovjek koji se preziva Sutherland dopustiti da postoji čak daleka mogućnost da je Hoover ubijen? Da li bi već dugo nedostajući dio vojničke prošlosti generala koji se preziva MacAndrevv mogao biti povezan s tom idejom? Trenutačni snop svjetla prodro je kroz izloge prema ulici, privukavši mu pogled. Nasmiješio se opazivši figure Anthonva Morgana i Joshue Harrisa kako se zajedno približavaju ulazu. Njih dvojica su se nešto rječkala, ali bi to mogli razumjeti samo oni koji su ih dobro poznavali. Slučajnom promatraču bi se oni učinili kao dvojica muškaraca koji tiho razgovaraju, nesvjesni okoline.

Tony Morgan je bio utjelovljenje čovjeka koji je diplomirao Ivy League1 pa postao njujorškim izdavačem. Bio je vitak i visok s blago savijenim ramenima; lice mu je bilo mršavo, crte glatke, smeđe oči uvijek malo udaljene ali nikad prazne. Njegove uniforme su bila jednoredna crna odijela i jakne od tweeda u engleskom stilu iznad neizbježnih hlača od sivog flanela. On i Brooks Brothers2 bili su zajedno najvećim dijelom njegovih četrdeset i jednu godinu, a nitko nije vidio razlog za promjenu. 1Bršljanova liga; grupa od osam američkih sveučilišta (Brown, Columbia, Cornell, Dartmouth College, Harvard, Princeton, Pennsvlvania i Yale) koji imaju isti akademski i društveni prestiž poput Oxforda i Cambridgea u Velikoj Britaniji (op. prev.) 2Američki lanac trgovina koje nude određeni stil u muškom odjevanju (op. prev.) A ako se Morgan kao čovjek često doimao kao da je iskočio iza zidina akademijske Nove Engleske, Joshua Harris se doimao kao da je lebdio kroz stoljeća s nekog elegantnog kraljevskog dvora osamnaestog stoljeća. Širok u struku, Harris se držao uspravno, gospodski. Njegovo se veliko tijelo kretalo graciozno, svaki je korak bio odlučan i svjestan kao da je dio veličanstvene procesije. I on je bio u ranim četrdesetim godinama, u godinama koje je još više prikrivala crna brada na podbratku, koja je davala donekle posebnu kvalitetu inače ugodnom licu. Peter je znao da u New Yorku postoje deseci izdavača i agenata istog, možda više nego istog položaja, a znao je i to da ni Morgan ni Harris nisu općenito obljubljeni. Čuo je kritike: Tonveva nabusitost i često krivo postavljeni entuzijazam, Joshova sklonost ka neugodnim sučeljavanjima, često zasnovanim na neutemeljenim optužbama. Ali takva odbijanja nisu bila važna Chancelloru. Njemu su ti ljudi bili najbolji. Zato jer im je bilo stalo. Peter je potpisao svoj ček za barom i uputio se prema foyeru. Josh je ušao kroz otvorena vrata koja je držao Tony, koji je, sasvim prirodno, dozvolio jednom paru da uđe prije njega. Pozdravljanje je bilo suviše glasno, previše neusiljeno. Peter je opazio zabrinutost u očima obojice; svaki od njih ga je gledao kao da proučava dezorijentiranog brata.*.

Stol je bio njihov uobičajeni; u kutu, malo odijeljen od drugih. Pića su bila uobičajena, a Chancellora je i zabavljalo i iritiralo vidjevši kako ga Josh i Tony pomno prate kad je stigao whisky. Opozovite stanje preduzbune. Obećavam da neću plesati na stolu. Zaista, Peteru... započe Morgan. Hajde, nemoj... dovrši Harris. Bilo im je stalo. To je bilo važno. Taj je trenutak prošao, prihvaćeno je priznanje neizgovorenog. Pred njima je posao o kome treba razgovarati. Chancellor je počeo. Susreo sam se s jednim čovjekom; ne pitajte me tko je to, jer vam neću reći. Kažimo da sam ga susreo na plaži, na obali, a on mi je ispričao obrise priče u koju ja ni za trenutak nisam povjerovao, ali mislim da bi mogla biti vraški dobra baza za knjigu. Prije nego nastaviš prekinu ga Harris jesi li s njim sklopio bilo kakav sporazum. On ne želi ništa. Dao sam mu riječ da ga neću identificirati. Peter je zašutio, s pogledom na Joshui Harrisu. Njegov literarni agent mu je pomogao u istraživanju; on je telefonirao u Washington. Zapravo, ti bi ga mogao identificirati. Po imenu. Ali nećeš. Ja te držim za riječ oko toga. Nastavi rekao je Joshua Harris. Prije nekoliko godina, nekolicina ljudi u Washingtonu se uzbu nila oko nečega što su smatrali vrlo ozbiljnim stanjem. Možda više nego opasnim, možda katastrofalnim. J. Edgar Hoover je sastavio nekoliko hiljada dosjea o najutjecajnijim ljudima u zemlji. U Domu1, Senatu, Pentagonu, Bijeloj kući. Predsjednikovi i kongresni savjet nici, vodeći autoriteti s raznih područja. Što je Hoover bivao stari jim, to su oni bili zabrinutiji. Iz Biroa su počele kolati priče da je Hoover zapravo upotrebljavao tu arhivu da bi plašio one koji mu se suprotstavljaju. Pričekaj malo, Peteru upadne Morgan. Ta priča, i njene varijacije, već su godinama oko nas. U čemu je stvar? Chancellor je uperio pogled u Morgana. Preskočit ću. Hoover je umro prije četiri mjeseca, a autopsija nije bila dozvoljena. A ti su fascikli nestali.

Za stolom je zavlado muk. Morgan se nagnuo naprijed, polako okrećući čašu tako da su se kockice leda vrtjele u čaši. To je priličan skok. Hoover je bio sasvim blizu osamdeset godina; pobolijevao je od srca. Tko kaže da su ti fascikli nestali? upita ga Harris. Možda su uništeni, izrezani u stroju. Ili zakopani. Dakako, i to bi moglo biti suglasio se Peter. Ali ti daješ naslutiti da je zbog njih netko ubio Hoovera rekao je Morgan. Ja ne dajem naslutiti. Ja to izjavljujem. Kao fiktivnu premisu, ne kao činjenicu. Ja nisam rekao da ja u to vjerujem, ali mislim da bih to mogao učiniti vjerojatnim ili uvjerljivim, kako vam drago. Opet je zavladala šutnja. Morgan je pogledao u Harrisa, pa u Petera. To je senzacionalna ideja rekao je oprezno. Snažna hipoteza. Možda suviše snažna, suviše sadašnja, tekuća. Morao bi izgraditi solidan temelj, a ja ne znam je li to moguće. Taj čovjek na obali sada će Joshua. Taj čovjek kojeg nijedan od nas neće identificirati. Da li on vjeruje u to? Chancellor se zagledao u svoju čašu. Kad je odgovorio Harrisu, shvatio je da mu je glas bio oklijevajući kao i sud. Ja to uistinu ne znam. Imam ideju, a to je samo ideja, da on vjeruje kako je to ubojstvo bilo na nečijem stolu za planiranje. To mu je bilo dovoljno. Dovoljno da mi da dva izvora da provjerim, barem da njega provjerim, a zatim i priču. Izvora povezana s Hooverom? upita ga Morgan. Ne, nije otišao tako daleko da bi to tvrdio. Rekao je da je to samo spekulacija. Jedno je ime u vezi s tom grupom u Washingtonu koja je bila nervozna zbog postojanja tih fascikala i njihove upotrebe od strane Hoovera. Drugo je prilično dalekosežno. Tiče se informa cije koja je izgubljena prije više od dvadeset godina. Morgan je zadržao Peterovu pažnju. To bi mogla biti tvoja baza. Svakako. Ali ako ima išta istine u svemu tome, ja bih to morao pretvoriti potpuno u fikciju, fikcionalizirati. Svako skretanje na moguću istinu bilo bi možda opasno. On je ta vrst čovjeka. O dru gima ništa ne znam. Želiš li nam reći tko su oni? upita ga Joshua.

Ne još. Samo želim čuti vaše reagiranje na ideju. Na roman o Hooverovoj asasinaciji. Ubijen od ljudi koji su znali za te fascicle i htjeli ih zbog svojih razloga. To je senzacionalno ponovio je Morgan drugačijim riječima. To će te koštati rekao je Harris, gledajući u izdavača. Kongresmen Walter Rawlins od Roanokea1 Ravvlinsa, dinastije bez podloge i bogatstva, političkih manipulatora Commonvvealtha Virginia2, sjedio je u biblioteci svoje kuće u predgrađu Arlingtona. Prošlo je pola noći; jedini izvor svjetla bila je mjedena svjetiljka u obliku slova U, na stolu ispod uvećanih fotografija raznih Ravvlinsa na raznim konjima i u raznim fazama lova. Bio je sam u kući. Žena mu je otišla u Roanoke na vikend, a bio je i slobodni dan kućne pomoćnice, što znači da je neće biti tokom noći; crna kuja nije mogla dočekati četvrtak uvečer da bi razdrmala svoje crno dupe. Ravvlins se nacerio i čašu podigao do usana, popivši jedan za drugim nekoliko dubokih gutljaja kisela pića. Bilo je to prokleto slatko nigersko dupe, i on bi joj rekao da ostane kad bi imao povjerenja u drugu kujetinu u kući. Njegova je žena rekla da će povesti »cessnu« do Roanokea, ali je mogla isto tako lako reći pilotu da se okrene i vrati na sletalište u McLeanu. Njegova prokleta kurvinska žena mogla bi baš sada biti u kolima u ulici, čekajući na pravi trenutak da se vrati natrag u kuću. Voljela bi ga uloviti kako grbi nigericu. Ravvlins je žmirnuo. Zatim je fokusirao oči prema stolu, telefonu na stolu. Prokleta je stvar zazvonila. Bila je to uredska linija, privatna vašingtonska veza. Prokletstvo! Telefon je i dalje tandrkao. Nije se htio zaustaviti. Prokletstvo! Mrzio je govoriti preko telefona čim ima malo više soka u sebi, a večeras mu je zaista prijao. Kakav sok pravi whiskey, sok za bogove. Nagnuo se sa stolice, držeći čašu u ruci, pa ustao i nesigurno pošao do stola. Da? Tko je to? Dobra večer. Glas s druge strane žice bio je šapat, vrlo visokog tona i ravan. Nije znao reći je li to muški ili ženski glas. Tko je to, dovraga? Kako ste dobili, ovaj broj? 1Gradić u zapadnoj Virginiji poznat po političkim previranjima (op. prev.) 2Jedan od nadimaka za 36. američku državu Virginiju; drugi je nadimak »Majka

Predsjednika« (op. prev.) Nijedno pitanje nije važno. Međutim, važno je ono što ću vam ja reći. Ti će' meni reći govno. Ja ne razgovaram s... Newport News, Rawlins! Šaptajući je glas gotovo ispljuvao te riječi. Ja ne bih spustio slušalicu da sam na vašem mjestu. Ravvlins se smrzao. Kao kroz izmaglicu gledao je u telefon u svojoj ruci. Polako je slušalicu prinio uhu, prestavši disati. Tko ste vi? Što hoćete reći? Newport... Glas mu se izgubio; nije mogao završiti naslov. Prije tri godine, kongresmenu. Uvjeren sam da ćete se sjetiti budete li razmislili... Istražni sudac Nevvport Nevvsa, koroner,1 proračunao je vrijeme smrti smrt je nastupila u dvanaest i trideset poslije ponoći. Zapravo, baš u ovo vrijeme dok razgovaramo. Datum je bio dvadeset drugi ožujka. Tko ste vi, dovraga? Rawlins je osjećao mučninu u stomaku. Rekao sam vam da to nije važno. Ništa važnije od crne djevojčice u Newport Newsu. Koliko je imala godina, kongre smenu? Četrnaest? Je li tako? Bilo je groteskno, zar ne? Kažu da je bila posječena na više mjesta, prilično gadno istučena. Ja ne znam o čemu vi govorite! To nema nikakve veze sa mnom! Ravvlins je brzo prinio čašu ustima i ispio dobar gutljaj. Veći dio pića mu se slio niz obraze. Ja nisam bio ni blizu... Nevvport News? prekinu ga šapat u visokom tonu. U noći dvadeset drugog marta 1969? Mislim da jeste. Istini za volju, ja imam ispred sebe detaljni plan leta aviona »cessna« koji je doletio i odletio s privatnog uzletišta deset milja sjeverno od Nevvport Nevvsa. Tu je i opis putnika: mrlje od krvi na odjeći, pijan. Da li da vam to pročitam? Ravvlins je zaustavio čašu u zraku, a onda je čaša pala. Razbila se na podu. Vi... prestanite... s tim! Nema razloga za uzrujavanje. Vidite, vi predsjedavate komi tetu u Domu koji me zanima. Zapravo se ja ne slažem s vašim protivljenjem zakonskom prijedlogu H. R. trisedampet. Vi ćete promijeniti svoj stav, Ravvlins. Vi ćete svojom podrškom stati iza tog

zakona... Phvllis Maxwell je prolazila pored prednjeg deska u HayAdamsu prema Lafavette Roomu.2 Oko nje je bila uobičajena gomila koja je 1Istražni sudac koji obavlja uviđaj kad je u pitanju nasilna, neočekivana ili sumnjiva smrt (op. prev.) 2Ugledni stari njujorški hotel. U starim američkim hotelima su pojedine dvorane često dobivale naziv Lafayette Room (op. prev.) došla na ručak i čekala da bude raspoređena; to nju nije brinulo. Captain1 Lafavettea će je opaziti i provesti pored drugih do njenog stola. Kasnila je petnaest minuta; to je dobro. Osoba s kojom će ručati bit će nervozna, zabrinuta, pitat će se nije li ona zaboravila; to je vrlo dobro. Ona će zauzeti obrambeni stav. Zaustavila se pored ogledala, zadovoljna onim što je vidjela. Nije nikako loše, pomisli. Ni najmanje loše za nekad običnu, predebelu djevojku Paulu Mingus, iz Chillicothea, Ohio, koja je sada imala dobrih četrdeset sedam godina. Bila je... dakle, elegantna je prava riječ. Bila je vitka, stanjenih nogu, čvrstih dojki, duga vrata gotovo grčke pojave, doista sve lijepo pojačano visokom bisernom ogrlicom. A i lice je bilo dobro. I opet je riječ elegantno sasvim primjerena. Oči su joj bile, dakako, upadljive; svi su to opažali. Mačje, znatiželjne oči iskusne novinarke. Dobro se služila svojim očima: dubila bi svakoga koga bi intervjuirala, noseći poruku: Ne vjerujem ti ni na sekundu. Morat ćeš smisliti nešto bolje. Ime je glasilo Phvliis Maxwell, a ne Paula Mingus od Mingusa iz Chillicothea; prvi urednik koji joj je dopustio da se potpiše promijenio je to ime prije četvrt stoljeća. A bila je dobra; ozbiljno je shvaćala svoj posao. Išla je za vijestima do kojih se teško dolazi. Kao i danas. U sadašnjoj izbornoj kampanji nešto je trulo, duboko trulo. Od oklijevajućih prinosnika sakuplja se novac u zapanjujućim količinama. Kao oružje su upotrebljavane nedefinirane prijetnje a nemoguća uvjeravanja kao garancija. Gospođica Maxwell! Tako je lijepo od vas što ste nam se pridružili. Bio je to captain Lafavettea. Hvala, Jacques. Ovuda, gospođice Maxwell. Vaša je osoba tu.

Bio je. Plavokosi mladi čovjek anđeoskog lica, dotjerane puti i neobuzdana pogleda, skočio je i stao pored lože u znaku poštovanja. Još jedan lažljivac dotjerana izgleda; bilo ih je posvuda. Žao mi je što sam zakasnila rekla je. Tko kasni? Ja sam tek došao. Nasmiješio se. Onda znači da ste vi kasnili, zar ne? Ta je izjava primljena s nespretnim osmijehom. Nije važno, Paul. Popijte nešto. Potrebno vam je, a ja vas neću potkazati. Učinio je tako. Tri. A jedva je dotaknuo »jaja Benedict«.2 Zapravo nije mogao podnijeti čekanje. Kažem vam, Phyl, vi lajete na krivo stablo. Vi ne želite odsjeći granu na kojoj sjedite. 1U SAD glavni konobar, natkonobar (op. prev.) 2Za razliku od kajgane, tek malo smiješani žutanjak i bjelanjak (op. prev.) Vi miješate metafore. Vi i vaši to često ra'dite, Paul. Osobito kad imate nešto sakriti. Mi nemamo što sakriti. Onda, hajdemo na posao prekinu ga. Uzrujavali su je glupavi razgovori; jedna od njenih najdjelotvornijih tehnika bilo je uranjanje u problem. Moja je informacija kako slijedi: dvjema zrakoplovnim kompanijama koje traže nove rute rečeno je ne baš profinjeno da bi CAB1 mogao gledati povoljno na te zahtjeve, et cetera, et cetera, ako budu veći doprinosi, et cetera. Teamsteri2 su se obratili velikoj kompaniji za cestovni prijevoz. Ili ćete izbrojiti značajan iznos ili ćete se suočiti s mogućnošću štrajka. FDA3 je najvećoj farmaceut skoj kompaniji na istoku Amerike zaprijetila istragom dva dana nakon što su im zahtijevali pare. Platili su. Neće biti istrage. Četiri banke. Četiri vodeće banke, Paul. Dvije u New Yorku, jedna u Detroitu, jedna u Los Angelesu a sve traže spajanje čule su da bi njihove molbe mogle biti zadržane godinama ukoliko se ne spoje s ljudima koji na to gledaju sa simpatijama. Dali su velike priloge i dobili povoljne odgovore. A sada, sve je to dokumentirano. Imam imena, datume i ličnosti. Odlučila sam da zazviždim iz vrlo vrištave zviždaljke ukoliko nemate odgovore koji izoliraju a ja to mislim,

izoliraju tih osam primjera od ostatka kampanje. Vi nećete kupiti ove ili bilo koje druge izbore. Moj Bože, vi groklete budale! Vi to nećete učiniti! Kerubin je problijedio. Sve što imate je krivo. Radikalni stav koji izražava opozicija raskomadao bi ovu zemlju. Oslabio bi njene osnove, njene fundamentalne slobode... O, prestanite, vi guzico! Gospođice Maxwell. Bio je to Jacques. U ruci je imao telefon. Poziv za vas. Hoću li spojiti? Molim vas. Captain je utikač utisnuo u utičnicu. Naklonio se i otišao. Ovdje Phvllis Maxwell. Žao mi je što vas uznemirujem za vrijeme ručka. Oprostite. Ne čujem vas. Pokušat ću govoriti jasnije. Tko je to? Glas preko telefona bio je šapat. Avetinjski ravan i u gornjem registru. Je li ovo šala? 1Akr. od C(ivil) 4(viation) S(oard), Uprava za civilnu avijaciju (op. prev.) 2U SAD vozači velikih cestovnih teretnih vozila na dužim prugama (op. prev.) 3Akr. od F(ood) and D(rugs) A(dministration), vladina uprava za hranu i lijekove, tijelo veoma velikih ovlaštenja na polju ispitivanja hrane i lijekova (op. prev.) Najizričitije ne, gospođice Mingus. Maxwell je moj potpis u novinama. Činjenica što vi znate moje ime ni najmanje me ne uzbuđuje. To je ime na mom pasošu. Da, znam. Glas je bio čudno jeziv, odgovor je bio u šapatu. Vidio sam ga registriranog na Imigraciji na otoku Saint Vincent. U Grenadinima, gospođice Mingus. Krv se povukla iz lica Phvllis Maxwell; strahovita bol joj je trgala glavom. Ruka joj je zadrhtala. Pomislila je da će je spopasti mučnina i da će se razboljeti. Jeste li još uz telefon? upita je strašni šapat. Tko ste vi? Jedva je mogla govoriti. Netko u koga možete imati povjerenja. Budite uvjereni u to. O, Bože! Otok! Kako je to moguće? Tko bi mogao voditi o tome

brigu? Samo netko prljav bi ovo poduzeo. Ali tko? U obranu pravolinijstva, pravog i jedinog puta! Ali se takvi pravousmjereni varaju. To je sloboda. Od skrivanja, potaje i sumnje. Koga su oni pozlijedili? Svake godine, samo tri tjedna ukupno. Phvllis Maxwell bi napuštala Washington, tobože zbog potpune izolacije u svom utočištu u Caracasu. Ali Paula Mingus nije ostala u Caracasu; ona i druge odletjele bi na Grenadine, na svoj otok. A tamo su one bile one. Žene koje su nalazile najpotpuniji izraz ljubavi. S drugim ženama. Paula Mingus bila je lezbijka. Phvllis Maxwell u interesu profesionalizma i velike, velike cijene svom dobrostanju nije priznavala tu riječ. Vi ste bestidnik prošaptala je strašnom šapatu. Većina bi ljudi tu riječ primijenila na vas. Postali biste svojom vlastitom prljavom šalom, karijera bi vam bila uništena. Kad bi priča, koja se ne može poricati, doprla u javnost. Što vi želite? Morate uvjeriti tog vrlo iskrenog mladog čovjeka koji je s vama da više nećete gurati temu o kojoj sada nesumnjivo pričate. Vi nećete ništa objaviti. Phvllis Maxwell je spustila slušalicu. Suze su joj nabubrile u pjegastim, profesionalnim očima. Kad je progovorila jedva ju se čulo. Ima li nešto što vi nećete učiniti? Phyl, ja vam se kunem... O, Bože! Ukrasti, oteti zemlju! Ustala je i izjurila iz restorana. Carroll Ouinlan O'Brien, poznat kao Quinn svojim kolegama u Birou, ušao je u svoj ured i sjeo iza stola. Bilo je gotovo osam sati noćna radna snaga se razilazila, što je značilo da je pola kancelarija prazno. Ali se šezdeset četiri posto svih nasilnih zločina događalo između sedam i trideset poslije podne i šest ujutru, razmišljao je O'Brien, a kroz to vrijeme najveći instrument za čuvanje reda u zemlji radi sa smanjenim kapacitetom. To nije bila valjana kritika. Biro nije terenska agencija, to je kuća koja pronalazi činjenice; a najviše se podataka može dobiti kad je ostatak zemlje budan. Ne, to nije vrijedna kritika, premda se baš vršila reorganizacija; to su svi govorili. To bi moglo početi s Hooverovim smiješnim izrazom Seat of Government. SOG1. Isto je tako definitivno bilo reći FBI i zvučati manje pretenciozno.

Bilo je toliko toga pretpotopnog, razmišljao je O'Brien. Konfuzne organizacijske karte i grafikoni. Kontradiktorna i izmiješana područja dužnosti; snaga tamo gdje je nepotrebna, slabost tamo gdje je snaga obavezna. Kodeksi oblačenja, parametri ponašanja društvenog, seksualnog, meditativnog. Kazne izricane za nedosljedno ponašanje, punovrijedni ukori izbjegnuti laskanjem i puzavošću. Strah, strah, strah. Tekao je Biroom cijelo vrijeme koje je Quinn bio u Washingtonu. Četiri je godine držao zatvorena usta. On ^nekolicina drugih koji su pošteno vjerovali da su unijeli nešto zdravijeg odnosa u gornje razine Federalnog istražnog biroa. Osim toga, bili su u položaju da prate pogledom ono što je istinski nepravilno i zamislivo opasno. I da omoguće drugima da znaju kad moraju znati. On sam snabdijevao je informacijama obavještajnu zajednicu prilično redovno i onda kad je direktorov bijes zbog stvarnih i umišljenih uvreda zabranjivao svaku vezu. Sjetio se te prakse kad mu je pogled pao na malu srebrnu djetelinu koja je visila na lancu oko pisaće garniture. Bio je to poklon Stefana Varaka iz NSCa. S Varakom se upoznao dvije godine prije, kad je Hoover odbio isporučiti podatke o »profilima« osoblja UN iz istočnog bloka. Vijeću nacionalne sigurnosti su trebali ti podaci. O'Brien je jednostavno ušao u Sekciju I, načinio kopije, pa ih predao Varaku za vrijeme njihove prve zajedničke večere. Od tada je prošlo još mnogo njihovih zajedničkih večera. Od Varaka je mnogo saznao. Sad je Hoover mrtav i situacija će se izmijeniti. To su svi govorili. 1 Hooveru se jednom omaklo da za FBI javno kaže da je »sjedište vlade« (seat of government), mada je on tvrdio da je to rekao u smislu »upravno mjesto« ili si. (op. prev.) Quinn će u to povjerovati tek onda kad vidi nove smjernice. Tada će, možda, odluka od prije četiri godine imati nekog smisla. Nikad nije zavaravao ni sebe ni svoju ženu. Njegovo je imenovanje u FBI bila politička kozmetika. Bio je pomoćni tužilac u Sacramentu, kad su ga odveli u vijetnamski rat zbog njegova statusa rezervnog oficira. Nisu mu odredili pravnički posao; postavili su ga u G2 zbog razloga koji su bili nejasno povezani s krivičnim gonjenjem. Pravnik četrdesetplus odjednom je bio transformiran u isljednika u vojnoj obavještajnoj službi. To je bilo 1964. Naposljetku, neočekivane borbe, na sjevernim sektorima, zarobljavanje, dvije godine preživljavanja pod najprimitivnijim okolnostima, i bijeg.

Pobjegao je u martu 1968. i uspio se kroz prolome oblaka probiti kroz neprijateljske linije prema jugozapadu, sve dok se nije obreo na teritoriju pod vlašću jedinica UN. Izgubio je dvadeset i pet kilograma; tijelo mu je bilo iscrpljeno i uništeno. A vratio se kao heroj. Bilo je to vrijeme kad su tražili heroje. Očajnički su im trebali. Proširilo se nezadovoljstvo, mitovi su se raspadali. FBI nije bio izuzetak, a zamijećen je Quinnov istražni talent; Hoovera su se dojmili heroji. I tako mu je stigla ponuda. A heroj ju je prihvatio. Njegovo je razmišljanje bilo prilično jednostavno. Ako se s početka uspne prilično visoko na ljestvama i nauči brzo i dobro, imat će pred sobom drugih dobrih mogućnosti unutar Ministarstva pravde. Mnogo više nego u Sacramentu. Sada je četrdesetdevetgodišnji bivši heroj koji je zaista vrlo dobro naučio i držao zatvorena usta. Naučio je vrlo dobro i osjećao je da mu to sada smeta. Nešto nije bilo u redu. Nešto se nije dogodilo što je trebalo da se dogodi. Vitalno značajan elemenat Hooverove diktatorske vladavine niti je bio otkriven niti objašnjen. J. Edgar Hoover imao je u svom osobnom posjedu stotine možda tisuće visoko zapaljivih dosjea. Arhiv koji je sadržavao razarajuće informacije o najutjecajnijim ljudima nacije. Međutim, nakon Hooverove smrti, ništa nije kazano o toj arhivi. Niti je itko postavljao zahtjev da se prizna postojanje tih fascikala, niti je bilo povika da se takva arhiva uništi. Kao da nitko nije htio da mu ime bude povezano s isticanjem te teme, njenim iznošenjem na svjetlo dana. Bio je preveliki strah a da bi pojedinci žurili da ih se poveže s takvom kampanjom. A ako se ništa ne kaže, možda će sve to pasti u zaborav. Ali to nije realno; taj se arhiv morao negdje nalaziti. I tako je Quinn počeo postavljati pitanja. Započeo je s prostorijama u kojima su strojevi za usitnjavanje papira u nečitljive rezance. Iz Hooverova ureda nisu već mjesecima ništa dobili. Provjerio je u laboratorijama i za mikrofilmove i mikrotočke. Otkad pamte nitko im se nije obratio i sa zahtjevom za redukciju dosjea. Zatim je provjeravao ulazne puteve sve što je bilo izravno povezano s Hooverom na području ovlaštenih isporuka ili preuzimanja materijala. Opet ništa. Svoj prvi ključ pronašao je u sigurnosnim upisnicima. Bio je to kasni upisnik, ovlašten preko scramblera, u noći prvog maja, noć uoči Hooverove smrti. To ga je zapanjilo. Trojica terenskih agenata Šalter, Krepps i čovjek koji se preživao

Longworth bili su pripušteni u jedanaest i pedeset sedam, ali nisu imali podobnost, odnosno ovlaštenje Ministarstva. Samo autorizacija preko direktorovog privatnog scramblera. Iz Hooverova doma. Sve to nije imalo smisla. Quinn je onda kontaktirao sa starijim agentom koji je pustio tu trojicu, s Lesterom Parkeom. To nije bilo lako. Parke je umirovljen mjesec dana poslije Hooverove smrti. Povukao je minimalnu penziju, ali s dovoljno novaca da kupi popriličan stan u Fort Lauderdaleu. I stan i tu kuću. Ni to nije bilo baš sasvim jasno. Parke nije ništa razjasnio. Stariji agent je rekao Quinnu da je on te noći osobno razgovarao s Hooverom. Sam Hoover mu je dao specifične i povjerljive napute da pripusti terenske agente. Sve drugo bi trebalo proisteći od njih, jer jedino oni znaju više. Tako je Quinn pokušao pronaći trojicu terenskih agenata koji se prezivaju Šalter, Krepps i Longvvorth. Ali su »Šalter« i »Krepps« bili »leteći pokrivači«, maskirana imena s biografijama koje su upotrebljivali razni agenti u raznim vremenima, za tajne operacije. Nigdje nije uvedeno da su ta imena bila nekome dodijeljena u toku mjeseca maja ili, ako je to ubilježeno, Quinn nema ovlaštenja za to. Informacija o Longworthu stigla je prije nešto više od sat vremena. Bila je tako iznenađujuća, da je Quinn telefonirao svojoj supruzi, rekavši joj da ga ne čeka na večeru. Longvvorth se povukao iz Biroa dva mjeseca prije Hooverove smrti! Sada živi na Havajima. Budući daje to potvrđena informacija, što je Longvvorth radio u Washingtonu, za deskom zapadnog ulaza, u noći prvog maja? O'Brien je znao da je pronašao ozbiljnu, neobjašnjenu nepodudarnost u službenim knjigama, a bio je uvjeren da se to odnosi na arhiv o kojemu nitko ne želi razgovarati. Sutra ujutro će otići kod vrhovnog javnog tužioca. Zazvonio je telefon, iznenadivši ga. Ispružio je ruku za slušalicom. O'Brien rekao je, izražavajući začuđenost; njegov telefon rijetko zvoni poslije pet uvečer. Han Chow! Šapat je prošao linijom kao vrelim nožem. Sjetite se mrtvih Han Chowa. Carroll Quinlan O'Brien je izgubio dah. Oči su mu oslijepile; mrak i bijelo svjetlo zamijenili su uobičajene slike. Tko? Tko je to? Molili su vas. Sjećate li se kako su vas molili? Ne! Ja ne znam o čemu vi govorite! Tko je tamo? Dakako, vi znate nastavljao je hladni šapat. Komandir

Konga je prijetio represalijama smaknućem ako itko iz Han Chowa pobjegne. Vrlo ih je malo bilo kadro pokušati bijeg. Suglasili su se da to neće učiniti u interesu drugih. Ali ne i vi, majore O'Brien. Ne vi. To je laž! Nije bilo nikakvih dogovora ni sporazuma! Ni kakvog! Vi znate sasvim dobro da ih je bilo. A vi ih niste poštovali. U vašoj grupi bilo je devet ljudi. Vi ste bili najzdraviji. Rekli ste im da idete, a oni su vas molili da to ne učinite. Idućeg jutra, kad ste vi otišli, njih su izveli na polje i strijeljali. O, Kriste! Nije bilo onako kako je trebalo da bude! Kroz kišu su mogli čuti artiljeriju u daljini. Nikad nisu imali takvih izgleda da se izvuku kao tad! Tako blizu! Sve što je imao učiniti značilo je probiti se do topova! Do američkih topova! Kad se jednom provuče, on će pokazati logor Han Chow na karti i Amerikanci će ga osvojiti. Ljudi umirući ljudi bit će oslobođeni! Ali su se kiša, bolest i noć poigrali s njim. Nije pronašao topove. A ljudi su umrli. Sjećate li se? Šapat je sada bio mekan. Osam je ljudi strijeljano da bi major mogao doživjeti paradu u Sacramentu.1 Jeste li znali da je Han Chow osvojen poslije manje od dva tjedna? Nemoj, O'Brien! Nemoj to učiniti! Ako su naši tako blizu, Charlie2 će pobjeći i ostaviti nas! Oni nas neće povesti. Mi bismo ih usporavali! Neće nas ni ubiti! Ukoliko im ti ne daš razlog. Nemoj im ga dati! Ne sada! To je naređenje, majore! Riječi mu je izgovorio u mraku poluizgladnjeli potpukovnik, jedini drugi oficir u baraci. Vi ne razumijete rekao je u telefon. Sve ste iskrivili. Nije tako bilo! Jest, bilo je, majore suprotstavio se šapat, polako. Neko liko mjeseci kasnije pronađen je dokument kod mrtvog pripadnika Vijet Konga. Na njemu je ispisana posljednja volja, posljednje riječi 1Povratak vojnika koji su u Vijetnamu odlikovani zbog herojstva bio bi u njihovim mjestima popraćen patriotskim paradama (op. prev.) 2Charlie je nadimak koji su američki vojnici davali vojnicima Sjeverne Koreje (op. prev.)

potpukovnika koji je znao što čeka zarobljenike Han Chowa. Osam je ljudi strijeljano jer vi niste poslušali izravnu naredbu pretpostavljenog oficira. Nikad nije ništa rečeno... Zašto? Parade su održane. To je bilo dovoljno. Quinn O'Brien je prinio ruku čelu. U prsima je osjećao šupljinu. Zašto mi sve to govorite? Zavladala je kratka tišina, a onda se opet začuo misteriozni šapat. Zato jer se upetljavate u pitanja koja vas se ne tiču. Vi to više nećete činiti. Ogromna figura Daniela Sutherlanda stajala je sasvim u kutu njegovih odaja, ispred biblioteke. Bio je u profilu, s naočarima od kornjačevine na ogromnoj glavi, s teškom knjigom u masivnim crnim rukama. Okrenuo se i progovorio; glas mu je bio dubok, zvonak i toplo ugodan. Presedani, gospodine Chancellor. Zakonom prečesto vladaju presedani, koji su sami po sebi prečesto nesavršeni. Sutherland se nasmijao, zatvorio knjigu, pa je pažljivo vratio na policu. Usprkos svojim godinama, kretao se sigurno, s dostojanstvom. Moj sin i unuka vas pohlepno čitaju. Bili su veoma impresionirani što ćete mi doći u posjetu. Moj je gubitak što još nisam imao mogućnosti čitati vaše knjige. Ja sam onaj koji je impresioniran, sir odgovori mu Peter, uvjeren u ono što govori; ruku mu je Sutherlandova gotovo omo tala. Hvala vam što ste mi dopustili da vas posjetim. To neće uzeti mnogo od vašeg vremena. Sutherland se nasmijao, pustivši Peterovu ruku, učinivši da se Peter odmah ugodnije osjeća u toj prostoriji. Pokazao je na stolicu između nekoliko stolica oko konferencijsicog stola. Molim vas sjednite. Hvala vam. Peter je pričekao dok sudac nije izabrao svoju stolicu udaljenu tri mjesta, na kraju stola. Obojica su sjeli. A sada, što mogu učiniti za vas? Sutherland se naslonio na naslonjač, a izražaj njegova tamnog lica bio je ljubazan i ne bez humora. Priznajem da sam bio vrlo zaintrigiran ovim sastankom. Rekli ste mojoj sekretarici da je riječ o osobnoj stvari, a mi se ipak još nismo susreli.

Teško je znati gdje treba početi. U opasnosti da povrijedim vaš osjećaj za klišeje, kao pisca, zašto ne početi od početka? To je baš to. Ja ne znam početak. Nisam ni siguran postoji li. A ako postoji, vi ćete možda biti vrlo čvrstog mišljenja da ja nemam prava da znam o tome. Ako bude tako, ja ću vam reći, u redu? Peter je kimnuo. Upoznao sam jednog čovjeka, ali ne mogu reći tko je on ili gdje smo se susreli. Vaše je ime spomenuo s poštovanjem govoreći o maloj grupi utjecajnih ljudi ovdje u Washingtonu. Rekao je da je ta grupa bila formirana prije nekoliko godina s određenim ciljem: da prati aktivnost J. Edgara Hoovera. Rekao je da vjeruje da ste vi osoba koja je odgovorna za postojanje te grupe. Želio bih vas upitati je li to točno. Sutherland se nije pomakao. Njegove velike tamne oči, uvećane lećama njegovih naočala, bile su bez ikakva izražaja. Je li taj čovjek spomenuo neka druga imena? Ne, sir. Ne u vezi s tom grupom. Rekao je da ne zna za nikoga drugog. Mogu li upitati kako je moje ime izbilo na površinu? Da li mi kažete da je to istina, onda? Veoma bih cijenio da najprije odgovorite na moje pitanje. Peter je razmišljao na trenutak. Sve dok ne spomene Long vvortha, može odgovoriti na to pitanje. Vidio ga je na nečemu što je nazvao »potraživačem«. To je očito značilo da ćete vi dobiti specifičnu informaciju. O čemu? O njemu, pretpostavljam. Također i o ljudima koje je Hoover stavio pod negativnu prismotru. Sudac je duboko disao. Čovjek s kojim ste vi govorili je Longworth. Bivši terenski agent, Alan Longvrorth, sada ubilježen kao službenik State Departmenta. Chancellor je osjetio kako su mu se stegnuli mišići u stomaku u pokušaju da sakrije svoje iznenađenje. Ne bih mogao to komentirati rekao je nespretno. Ne morate odgovorio mu je Sutherland. Je li vam g. Longworth također rekao da je on bio specijalni agent zadužen za tu negativnu prismotru. Čovjek s kojim sam razgovarao, to je spomenuo. Samo spome nuo kao temu.

Onda, prepustite meni da ja popunim praznine. Sudac je promijenio položaj na stolici. Odgovor na vaše prvotno pitanje. Da, postojala je takva grupa zabrinutih pojedinaca, a ja naglašavam glagolsko vrijeme. Postojala je. Što se tiče mog sudjelovanja, ono je bilo manje važno i ograničeno samo na stanovite pravne aspekte tog pitanja. Ja ne razumijem, sir. Kojeg pitanja? G. Hoover je patio od žalostive plodnosti kad je trebalo donositi neutemeljene optužbe. Još gore, on ih je uvijek zamatao u insinuacije, upotrebljavajući izazovne neodređenosti protiv kojih je bilo malo pravnog lijeka. Bio je to neoprostivi lapsus u sudu, uzimajući u obzir njegov položaj. I tako je ta grupa zabrinutih muškaraca... I žena, gospodine Chancellor prekinu ga Sutherland. I žena nastavi Peter. Ta je grupa bila formirana radi zaštite žrtava od Hooverovih napada. U osnovi, da. U svojim posljednjim godinama znao je biti opak. Posvuda je vidio neprijatelje. Dobri bi ljudi bili otpušteni, razlozi nepoznati. Poslije, često mjesecima poslije, otkrila bi se direktorova ruka. Pokušali smo obuzdati takvu plimu bezakonja i zloupotrebe. Da li biste mi htjeli reći tko je još bio u toj grupi? Dakako ne. Sutherland je skinuo naočari i pažljivo držao okvir prstima. Dovoljno je reći da su to bili ljudi koji su bili kadri dići glas i izraziti svoja protivljenja, a to su bili glasovi koji se nisu mogli samo tako zanemariti. Taj čovjek o kojemu ste govorili, taj umirovljeni terenski agent... Ja nisam rekao umirovljeni. Opet ga je Sutherland prekinuo. Rekao sam bivši. Peter je oklijevao, prihvaćajući prijekor. Rekli ste daje taj bivši agent bio zadužen za prismotru? Za stanovitu specifičnu prismotru. Hoover je bio impresioni ran Longworthom. Stavio ga je na položaj da koordinira podatke o pojedincima s dokazanom ili mogućom antipatijom prema Birou,

ili samom Hooveru. Popis je bio velik. Ali je on očito prestao raditi za Hoovera. Chancellor je opet zastao. Nije bio siguran kako da najbolje postavi pitanja. Netom ste rekli da je sada zaposlen u State Departmentu. Ako je tako, on je odijeljen od Biroa pod vrlo neobičnim okolnostima. Sutherland je vratio naočari na svoje mjesto i pustio da mu ruka padne do brade. Ja znam što vi pitate. Kažite mi, koji je cilj vaše današnje posjete? Pokušavam zaključiti ima li osnove za knjigu o Hooverovoj posljednjoj godini. O njegovoj smrti, iskreno rečeno. Sučeva je ruka pala u krilo; sjedio je sasvim ukočeno i gledao u Petera. Nisam siguran da li vas razumijem. Zašto ste došli k meni? Sad je bio red na Peteru da se nasmiješi. Romani koje ja pišem zahtijevaju stanovitu vjerodostojnost. Oni jesu fikcija, dakako, ali ja pokušavam upotrijebiti onoliko prepoznatljivih činjenica koliko mogu. Prije nego započnem knjigu, razgovaram s mnogim ljudima; pokušavam steći osjećaj za konflikte. Vi očigledno postižete veliki uspjeh svojim pristupom. Moj sin odobrava vaše zaključke; bio je u to vrlo siguran kad mi je sinoć o tome govorio. Sutherland se nagnu naprijed, s podlakticama na stolu. Trag humora vratio mu se u oči. A ja odobravam sud svoga sina. On je dobar pravnik, mada malčice vrištav u sudnici. Vi doista cijenite povjeravanja, zar ne, gospodine Chancellor? Svakako. I identitete. Vi nećete priznati da ste razgovarali s Alanom Longworthom. Nikad ne bih upotrijebio ime neke osobe dok mi to ona ne odobri. Zakonski gledano, pravno, predložio bih vam da tako i ostane. Sutherland se nasmijao. Osjećam se kao da sam dio kreacije. Ne bih išao tako daleko. A ni Biblija. Opet se sudac naslonio na naslonjač stolice. Vrlo dobro. To je sada povijest koja je prošla. A nije ni osobito izuzetna; to se svakog dana događa u NVashingtonu. To je taj princip takmičenja i zajedničkog suzdržavanja karakterističan za našu vladu. Sutherland je zašutio ; blago podigao desni dlan prema Peteru. Upotrijebite li dio onoga što vam k^žem, morate to učiniti

s diskrecijom, sjećajući se da je cilj bio pošten. Da, sir. Prošlog ožujka, Alanu Longvvorthu je predloženo rano umi rovljenje od jedne grane vlasti, a pod pokrivačem on se premjestio u drugu. Pomak je učinjen na takav način da je bio potpuno lišen ispitivanja sa strane Biroa. Razlozi su bili evidentni sami po sebi. Kad smo saznali da je Longworth bio koordinator te negativne prismotre vrlo prikladna fraza, rečeno usput mi smo mu ukazali na opasnosti Hooverovih zloupotreba. Surađivao je; dva je mjeseca pohlepno čitao stotine imena, sjećajući se što je bilo obuhvaćeno u njihovim fasciklima i kako su to bile štetne informacije za te osobe. Putovao je posvuda i obavještavao one za koje smo mislili da bi trebalo da budu upozoreni. Sve do Hooverove smrti Longvvorth je bio naše sredstvo za odvraćanje, naše obrambeno oružje, da tako kažem. Bio je vrlo djelotvoran. Peter je stao razumijevati čudnog, plavokosog čovjeka u Malibuu. U tom čovjeku mora da je bilo suprotstavljenih lojalnosti; agenta mora da je razdirala krivnja. To je objašnjavalo njegovo čudno ponašanje, nagle optužbe, neočekivana povlačenja. Znači, posao tog čovjeka je bio završen kad je Hoover umro? Da. Nakon Hooverove nagle, a moram dodati i neočekivane smrti, više nije bilo nikakve potrebe za takvom defanzivnom opera cijom. Završila je s njegovim sprovodom. Što se dogodilo s njim? Koliko sam ja shvatio, njemu su lijepo kompenzirali njegove brige i trud. State Department ga je preselio na dužnost za koju ja vjerujem da je meka. On uživa svoj naslov u ugodnoj okolini s minimumom radnog opterećenja. Peter je pomno gledao u Sutherlanda. Morao je postaviti to pitanje; nije bilo razloga da ga sada ne postavi. Što biste rekli da čujete da je moj informant postavio pitanje Hooverove smrti? Smrt je smrt. Kako se može ispitivati? Način kako je umro. Prirodni razlozi. Hoover je bio star čovjek. Bolestan čovjek. Ja bih rekao da Longworth vi nećete izgovoriti njegovo prezime, ali ja hoću možda pati od jakog psihološkog pritiska. On je imao osobni

odnos s Hooverom. Možda sad osjeća da ga je izdao. To sam i ja mislio. Onda, što vas uznemiruje? Nešto što je rekao taj čovjek s kojim sam razgovarao. Rekao je da Hooverovi privatni arhivski materijal, fascikli, nisu pronađeni. Iščezli su s Hooverovom smrću. U Crnčevim očima se očitao blijesak nečega Chancellor nije znao reći čega; ljutnje, možda. To je uništeno. Svi Hooverovi osobni papiri su izrezani i spaljeni. Uvjerili su nas u to. Tko? Tu vam informaciju ja baš ne mogu dati. Mi smo zadovoljni; toliko vam mogu reći. Ali što ako ti fascikli nisu bili uništeni? Daniel Sutherland je uzvratio pogled Peteru. To bi bila izvanredna komplikacija. Čovjek se ne bi s njom bavio rekao je čvrsto. Onda mu se vratio smiješak. Ali to je jedva moguće. Zašto ne? Zato jer bismo mi znali o tome, zar ne? Peter je bio uznemiren. Po prvi put Sutherland nije zvučao uvjerljivo. Mora biti oprezan, podsjetio se Peter silazeći niz stepenište suda. On ne traži konkretne činjenice, već samo vjerodostojnost. Podupirujuće događaje izvan konteksta, upotrebljene radi premošćivanja neizbježnog jaza između zbilje i mašte. Sad bi to mogao učiniti. Daniel Sutherland mu je dao odgovor na bazičnu zagonetku: Alan Longworth. Sudac je s perceptivnom jednostavnošću objasnio federalnog agenta. To je bilo sadržano u jednoj riječi kajanje. Longvvorth se okrenuo protiv svog mentora, direktora koji ga je nagradio s najpovjerljivijom dužnošću i napisao osobnu preporuku u njegovu personalnu arhivu. Prirodno je da se Longvvorth osjećao krivim, da je želio uzvratiti udarac onima koji su ga naveli na izdaju. Koji je bolji način nego postaviti pitanje njegove smrti? To je saznanje oslobodilo Peterovu maštu. Oslobodilo ga je bilo kakve obaveze koju je mogao osjećati spram Longvvortha. Ideja je mogla biti prihvaćena kao ono što je bila: zanosna ideja za knjigu. Ništa više mu nije bilo potrebno. To je bila igra, prokleta igra; a pisac u Chancelloru stade uživati u njoj. Zakoračio je s nogostupa i zaustavio taksi u prolazu. Hotel HayAdams rekao je. Žao mi je, sir, ovaj broj nije uveden rekao mu je telefonist na

onaj poseban način, s visoka, koji je Bell Svstem1 rezervirao za takve informacije. Peter je spustio slušalicu i naslonio se na jastuke. Nije bio iznenađen; MacAndrewovo ime nije mogao naći u telefonskom imeniku Rockvilla, u Marvlandu. Vašingtonski reporter kojeg je poznavao rekao mu je da umirovljeni general već nekoliko godina živi u iznajmljenoj kući daleko u pokrajini. Ali Chancellor nije badava bio sin novinara. Sjeo je i otvorio telefonsku knjigu. Pronašao je ime koje je tražio, pa pritisnuo devetku a zatim broj. Vojska Sjedinjenih Država, Pentagonske operacije začu se muški glas s druge strane žice. Brigadnog generala Brucea MacAndrevva, molim. Peter je ime i čin izgovorio odsječnom intonacijom. Samo malo, sir došao je odgovor, a koju sekundu poslije uslijedilo je ono što je bilo za očekivati. General MacAndrevv nije uveden, sir. Bio je prije mjesec dana, vojnice autoritativno će Chancellor. Hoćete li mi dati Upraviteljstvo, molim vas. Da, sir. Pentagonski imenik. Dobar dan. Glas je bio ženski. Čini se da je negdje neka zabuna. Ovdje pukovnik Chancellor. Upravo sam se vratio iz Komande Sajgon i pokušavam stupiti u vezu s generalom MacAndrewom, brigadnim generalom B. MacAndrewom. Imam pismo od generala datirano dvanaestog kolovoza. Arlington. Je li premješten? Telefonistici je trebalo manje od pola minuta da nađe traženu informaciju. Nije, pukovniče. Nije premješten. Umirovljen je. Peter si je dopustio prikladan trenutak tišine. Razumijem; rane su mu ozbiljne. Da li ću ga naći u Walter Reedu?1 Nemam pojma, pukovniče. Onda mi dajte njegov telefonski broj i adresu, molim vas. Nisam sigurna da mogu... Mlada gospođo prekinu je Peter. Upravo sam doletio s udaljenosti od deset tisuća milja. General mije bliski prijatelj. Vrlo sam zabrinut. Jesam li vam jasan? Da, sir. Ovdje ima jedna adresa. Tu je i poštanski kod... Chancellor je pisao dok je žena govorila. Zahvalio joj je, pritisnuo dugme na aparatu, pustio ga, pa stao birati broj.

Rezidencija generala MacAndrevva. Otezanje u govoru bio je znak da se javila kućna pomoćnica. Mogu li razgovarati s generalom, molim? Nije ovdje. Očekujemo ga za jedan sat. Mogu li zabilježiti vaše ime? Peter je brzo razmišljao. Nema nikakve svrhe da gubi vrijeme. Ovdje Glasnička služba Pentagona. Imamo nešto isporučiti generalu, ali je PMS2 adresa nejasna. Koji je broj ulice u Rockvillu? RFD3 Dvadeset jedan, Old Mili Pike. Hvala vam. Spustio je slušalicu i opet se naslonio na jastuke, sjećajući se Longworthove izjave o MacAndrevvu. Agent je rekao da je general odbacio blistavu karijeru, uključujući možda i položaj šefa generalštaba, bez ikakva očita razloga. Longworth je nabacio da možda postoji veza između informacija koje nedostaju u dokumentaciji o njegovoj službi i njegove ostavke. Pala mu je na pamet jedna misao. Zašto je Longvvorth uopće spominjao MacAndrevva? Što je njemu MacAndrew? Chancellor je odjednom sjeo. Da li Longvvorth manipulira s generalom u nastojanju da uzvrati udarac onima koji su s njim manipulirali? Nije li sam agent upotrijebio štetnu informaciju o MacAndrevvu? Ako je tako, Longvvorth se igra opasne igre. Igre koja prelazi granice grižnje savjesti. Zavisilo je o generalu; kakva je on vrst čovjeka? Bio je srednjeg stasa, širokih ramena, krupne građe; bio je odjeven u čino1 i bijelu košulju, otvorenu na okovratniku. Njegovo je lice bilo lice profesionalnog vojnika; koža je bila nategnuta, bore duboko urezane, oči neodređene. Stajao je na vratima stare kuće na sporednom pokrajinskom putu, sredovječan čovjek s donekle iznenađenim pogledom na stranca čije su mu se crte činile nejasno poznate. Peter se navikao na takvo reagiranje. Njegovo povremeno pojavljivanje u televizijskim debatama naučilo je ljude da barem donekle raspoznaju njegove crte. Ljudi su rijetko kad znali tko je on, ali su bili sigurni da su ga negdje vidjeli. General MacAndrevv? Da? Mi se nismo upoznali rekao je, ispruživši ruku. Zovem se Peter Chancellor. Ja sam pisac. Htio bih s vama razgovarati.

Je li to bio strah u generalovim očima? »Dakako, ja sam vas vidio. Na televiziji, vaše fotografije. Pročitao sam jednu od vaših knjiga, mislim. Uđite, g. Chancellor. Oprostite mi na iznenađenju, ali ja dakle kao što ste rekli, mi se još nismo susreli. Peter je stupio u hodnik. Zajednički prijatelj mi je dao vašu adresu. Ali vaš telefon nije ubilježen: nije javan. Zajednički prijatelj? Tko je to? Chancellor je gledao u generalove oči. Longvvorth. Alan Longvvorth. Nije bilo nikakva reagiranja. Longvvorth? Mislim da ga ne poznajem. Ali ga očito moram poznavati. Je li bio u jednoj od mojih komandi? Ne, generale. Ja mislim da je on ucjenjivač. Oprostite? To je bio strah. Oči su naglo pogledale prema stubištu, pa opet prema Peteru. Možemo li razgovarati? Mislim da ćemo morati. Ili ćemo razgovarati ili ću vas izbaciti nogom u guzicu. MacAndrevv se okrenuo i kretnjom pokazao prema nadsvodenom prolazu. U mojoj radnoj sobi odsjekao je. Soba je bila mala, s tamnim kožnatim stolicama, masivnim stolom od borovine i sa uspomenama na generalovu karijeru na zidovima. Sjedite rekao je MacAndrevv, pokazujući na stolicu ispred stola. To je bilo naređenje. General je ostao stajati. Možda nisam bio pravedan rekao je Peter. Nešto ste bili odgovori mu MacAndrevv. A sada, o čemu se zapravo radi? Zašto ste se umirovili? To se vas prokleto ne tiče. Možda ste u pravu, možda me se ne tiče. Ali se to tiče još nekoga osim vas. O čemu vi, dođavola, govorite? O vama sam čuo od čovjeka koji se zove Longvvorth. On pretpostavlja da ste vi bili prisiljeni da podnesete ostavku. Da se nešto dogodilo prije niza godina, a informacija je uklonjena iz vojne personalne dokumentacije. On je prešutno dao do znanja da je ta informacija postala dijelom zbirke arhive koja je nestala. Dosjei koji sadržavaju potisnute činjenice koje bi mogle uništiti subjekte o kojima se radi. Naveo me da povjerujem da su vam prijetili

otkrivanjem. Da su vam rekli da iziđete iz vojske. MacAndrevv je dugi trenutak stajao tiho, smrznut u tom položaju, a pogled mu je bio mješavina mržnje i straha. Kad je progovorio, govorio je ravnim glasom. Je li taj Longvvorth rekao koja je to bila informacija? Govorio je da ne zna. Jedini zaključak koji mogu izvući jest da je informacija tako pogubne vrste da ste morali slijediti instrukcije. Ako smijem tako reći, vaše reagiranje je u skladu s tom pretpo stavkom. Vi kurčevo kopile! Prezir je bio potpun. Vi ne znate o čemu govorite. Peter mu je uzvratio pogled. Što god vas uznemiruje nije moja stvar, a možda nije trebalo ni da dođem ovamo. Bio sam znatiželjan; znatiželja je piščeva bolest. Ali ja ne želim znati vaš problem; vjerujte mi, ja ne želim taj teret. Samo sam htio znati zašto su mi dali vaše ime, a sada mislim da znam. Vi ste zamjena. Vi predstavljate primjer koji je poprilično osut brazgotinama. MacAndrevvov je pogled postao manje neprijateljski. Zamjena za što? Za nekoga tko je pod prijetnjom pištolja. Ako su ti fascikli doista iščezli, ako su u rukama fanatika, a taj fanatik želi tu informaciju upotrijebiti protiv druge osobe dakle, vi ste ono kako bi ta druga osoba trebalo da izgleda. Ja vas ne slijedim. Zašto bi vama bilo dato moje ime? Zato jer Longvvorth želi da vjerujem u nešto do tolikog stupnja da napišem knjigu o tome. Ali zašto ja? Zbog toga što se nešto dogodilo prije više godina, a Longvvorth ima pristup toj informaciji. Ja to sada znam. Vidite, generale, ja mislim da je on upotrijebio nas obojicu. Dao mi je vaše ime, a prije nego mi ga je dao zaprijetio je da će vas otkriti. Htio je žrtvu. Ja mislim... Dalje nije dospio. S brzinom rođenom u stotini borbenih napada MacAndrevv je skočio preko prostora koji ih je razdvajao. Ruke su mu se uobličile u pandže koje je pritisnuo u Peterovu jaknu, najprije pritisnuvši, a onda ga je povukao, osovivši Chancellora na noge. Gdje je on? Hej! Za Kristovo ime...

Longvvorth! Gdje je on! Kaži mi, ti kurčevo kopile! Vi ludi kurvin sine. Pustite me! Peter je bio širi od vojnika ali nije bio par za MacAndrewovu snagu. Prokletstvo, pazite mi na glavu! Bilo je to smiješno reći, ali to je bilo sve št£ mu je palo na pamet. Vojnik ga je pritisnuo o zid; oštro lice s bijesnim očima bilo je nekoliko centimetara od njegova. Nešto sam vas pitao. Sada mi odgovorite! Gdje ću naći Long vvortha? Ne znam! Susreo sam se s njim u Kaliforniji. Gdje u Kaliforniji. On tamo ne živi. On živi na Havajima. Prokletstvo, pustite me! Kad mi kažete što želim znati! MacAndrevv je povukao Chancellora prema sebi, a zatim s njim udario natrag o zid. Je li on u Honoluluu? Nije! Petera je glava boljela nepodnosivo. Bol mu se širila preko desne sljepoočice, pa grizla sve do stražnjeg dijela vrata. On je u Mauiu. Za Kristovo ime, morate me pustiti! Vi ne razumijete... Vraga ne razumijem! Trideset pet godina bačeno u kanal. Kad sam bio potreban. Potreban. Možete li vi to razumjeti! To nije bilo pitanje. Da... Peter je zgrabio vojnikove zglavke svom snagom koja mu je preostala. Bol je bila strašna. Progovorio je tiho: Zamolio sam vas da me saslušate. Meni nije stalo do toga što se dogodilo; to se mene ne tiče. Longvvorth je upotrijebio vas da bi došao do mene. Nijedna knjiga toga nije vrijedna. Žao mi je. Žao? Malo je prekasno za to! Vojnik je opet eksplodirao, odgurnuvši Petera natrag na zid. Ovo se dogodilo zbog proklete knjige. Molim vas! Vi ne možete... Začu se tresak iza vrata. Iz sobe za dnevni boravak. Zatim je uslijedilo strašno stenjanje napola pjev, napola luda, jednolična pjevaljka. MacAndrew se ukočio, s očima na vratima. Pustio je Petera, odbacivši ga na stol dok je žurio uhvatiti ručku na vratima. Otvorio je vrata i iščezao u sobi za dnevni boravak. Chancellor se naslonio na rub stola. Soba se okretala. Duboko je udisao, opetovano, ne bi li mu vid našao žarište, ne bi li mu se smanjila bol u glavi.

Opet je to čuo. Stenjanje, luđačko monotono pjevanje. Bilo je sve glasnije; sad je mogao razlikovati riječi. »... vani je zima kivna ali vatra je divna, a kako nemamo nikakva mjesta kamo ćemo poći... Neka snijeg kroči! Neka snijeg kroči! Neka snijeg kroči!...« Peter je otšepesao do vrata radne sobe. Pogledao je u sobu za dnevni boravak ali bi volio da nije. MacAndrevv je bio na podu, držeći ženu u rukama. Na sebi je imala iskidan, neuredan negliže koji je jedva pokrivao izblijedjelu noćnu haljinu, staru i iskrzanu. Svuda oko nje bili su komadići razbijenog stakla. Tulipanska nožica razbijenog vinskog pehara tiho se kotrljala na malom tepihu. MacAndrew je odjednom postao svjestan Peterove nazočnosti. Sada znate koja je to štetna informacija. »... a kako nemamo nikakva mjesta kamo ćemo poći, neka snijeg kroči! Neka snijeg kroči!...« Peter je shvatio. To je objašnjavalo staru kuću izvan puta, javno neubilježen telefon, i odsutnost adrese u telefonskoj knjizi Pentagona. General Bruce MacAndrevv je živio u izolaciji, jer mu je žena bila luda. Vidim tiho će Chancellor. Ali ne razumijem. Je li ovo razlog zašto? Da. Vojnik je oklijevao, zatim pogledao na ženu i podigao njeno lice do svoga. Dogodila se nesreća; doktori su rekli da ženu moram uputiti u ludnicu. Ja to nisam htio. Peter je shvatio. Generalima visokog ranga u Pentagonu nisu dopuštene stanovite tragedije. Druge vrste, da. Smrt i osakaćenje na borbenom poprištu, na primjer. Ali ne ovo, ne žena u paklenim mukama. Žene moraju ostati duboko u sjeni vojnikova života, ne odobrava se nikakvo uplitanje. »...kad se konačno poljubimo za laku noć, kako će me mrziti izići u oluju...« MacAndrewova je žena buljila u Petera. Oči su joj bile sve šire, njene tanke, blijede usne su se razdvojile. Kriknula je. Iza tog krika uslijedio je drugi. Pa još jedan. Iskrivila je vrat i svinula leđa; krici su joj bili sve divljiji, nezaustavljivi. MacAndrevv ju je držao čvrsto u rukama i zurio u Chancellora. Peter se povukao u radnu sobu. Ne! zagrmio je general. Vratite se! Otiđite do svjetla! Stanite uza svjetlo; stavite lice iznad sjenila. Na svjetlo, prokleti bili!

Jednostavno, slijepo, Peter je učinio kako mu je bilo rečeno. Polako se približio svjetiljci na niskom stolu i pustio da ga svjetlo osvijetli. Sve je u redu, Mal. Sve je u redu. Sve je u redu. MacAndrevv se njihao na podu, naprijednatrag, s licem čvrsto položenim uz ženino lice, smirujući je. Njeni krici su se smirili. Zamijenio ih je jecaj. Dubok i bolan. A sada otiđite odavde rekao je Chancelloru. Old Pike Mili je skrenuo zapadno od Rockvillea prije nego je put zavio na jug do autoceste Marvland koja vodi u VVashington. Autocesta je bila udaljena gotovo dvadeset milja od MacAndrevvove kuće. Stara cesta koja je vodila do nje bila je usječena u krajolik, savijala se i okretala oko ogromnih stijena i brežuljaka išaranih kamenjem. To nije bila bogata zemlja. Ali je bila udaljena, izolirana. Koliko je MacAndrevv morao tragati za takvom lokacijom, pomisli Chancellor. Sunce koje je zalazilo sad je bilo ravno pred njim, ispunjavajući vjetrobran zasljepljujućim svjetlom. Spustio je štitnik; to mu nije mnogo pomoglo. Misli su mu se vratile prizoru koji je maločas ostavio. Zašto je poremećena žena tako histerično reagirala kad ga je ugledala? Je li bio u sjeni kad ga je ugledala. Smirila se tek kad je poslušao MacAndrewovu komandu da priđe k svjetlu. Zar je svojom pojavom mogao toliko podsjećati na nekog drugog? Nemoguće. Prozori kuće bili su mali, a stabla izvan kuće su gusta i visoka, pa su sasvim onemogućila prodor kasnog poslijepodnevnog sunca. Generalova ga žena nije mogla vidjeti tako jasno. Dakle, možda to nije u vezi s njegovim licem. Pa ipak, što je drugo mogla vidjeti? I kakve joj je košmare izazvao? Longworth je osoba dostojna prezira, ali je sad jasan sa svojom tezom. Koji je bolji način nego ponuditi MacAndrevva kao predmet najbezobzirnije vrste ucjene? Čovjek u Chancelloru bio je ogorčen, pisac pripremljen. Ideja je vrijedna; u premisi je roman. Ima početak koji se zasniva na nedavnim događajima, a Daniel Sutherland mu je dao činjenice. I primjer onoga što je moglo biti; on sam je to opazio. Osjetio je kako u njemu teče energija. Opet je želio pisati. Srebrna kola stadoše voziti uz njega; Peter je usporio, omogućavajući im da prođu na zasljepljujućem žutom svjetlu. Vozač mora da poznaje put, pomisli Chancellor. Može proći samo netko tko dobro poznaje put, osobito sada kad sunce bliješti u prednje staklo.

Srebrna kola, međutim, nisu prošla. Ostala su uporedno s njim; a ako ga oči ne varaju, nepoznata kola su čak smanjila razmak do njegovih. Chancellor je pogledao preko. Možda mu vozač želi nešto signalizirati. On to nije ona to nije htjela. Vozač je bila žena. Tamna kosa, na kojoj je bio šešir široke obrubnice, padala joj je niz ramena. Imala je očale protiv sunca, a usta su joj bila jako namazana crvenim ružem koji je naglašavao njenu blijedobijelu kožu. Iz jakne joj je lebdio narančasti šal. Gledala je ravno naprijed kao da nije svjesna automobila pored sebe. Peter je opetovano pritiskao sirenu; sada su kola bila samo nekoliko centimetara udaljena jedna od drugih. Žena nije odgovarala. Na desnoj strani ceste pojavio se oštar zaokret koji se spuštao. Ako zakoči, znao je da će se dotaći. Čvrsto je držao upravljač da bi svladao zaokret, dok mu je pogled brzo lutao s ceste do automobila koji je bio opasno uz njega. Sad je mogao jasnije vidjeti; drveće je zaustavilo sunčevo svjetlo. Bio je to zaokret u obliku slova S; skrenuo je upravljač nalijevo, s nogom oprezno na kočnici. Zasljepljujuće svjetlo se vratilo na vjetrobran; jedva je uspio svladati vododerinu s desne strane. Sjetio se da ju je vidio prije jednog sata. Udarac! Srebrna kola su udarila u njegova. Čudna kola su ga nastojala odgurnuti sa ceste. Žena ga je nastojala odbaciti u jarak! Pokušava ga ubiti! To je Pennsvlvania još jednom! Srebrna lcola su bila »mark IV Continental«. Ista marka kola koja je on vozio one strašne noći u oluji. S Cathy. Na dnu brežuljka bio je dio ravne ceste. Pritisnuo je papučicu; kola su pojurila naprijed. »Continental« je opet bio uz njega; njegova iznajmljena kola, »chevrolet«, nisu bila dorasla napadačkim kolima. Stigli su do dna brežuljka, pa je sad pred njima bila ravna cesta. Chancelloru je panika onemogućila jasnu misao i on je to znao. Trebalo je da jednostavno zaustavi kola... zaustaviti prokleta kola.. ali on to nije mogao učiniti. On se mora što prije udaljiti od te srebrne prikaze. Tamnokosa je žena gledala ravno naprijed kao da nije svjesna strašne igre koju igra. Prestanite! Što to radite? Peter je vikao kroz otvoreni prozor. Nije pokazivala da ga čuje. Ali se »mark IV« sad vratio iza njega. Je li njegova vika, ipak, doprla do drugih kola? Zgrabio je kotač sa svom snagom; znoj mu je prekrio ruke i cijedio mu se niz čelo.

Udaren je; glava mu se naglo pomakla unazad, a zatim je njom udario u vjetrobran. Udarac je došao odostraga. Kroz retrovizor je vidio blistavo kučište motora »continentala«. Kola su se opet sjurila u »chevrolet«. Pa još jednom, još jednom. Skrenuo je na lijevu stranu ceste; »mark IV« je učinio isto. Udaranje je nastavljeno. Peter je povećavao i smanjivao brzinu, mijenjajući stranu ceste. Ako sada zaustavi, veća, teža kola, jednostavno će zaorati u njega. Nije mogao učiniti ništa drugo. Kotač je svom silom okrenuo nadesno; »chevrolet« je iskočio sa ceste. Konačni je udarac natjerao iznajmljena kola kratko naprijed. Kola su se okrenula; stražnji dio je sa silinom krenuo ulijevo, pa su kola postrance udarila u ogradu od bodljikave žice. Ali više nije na cesti! Opet je pritisnuo papučicu za brzinu. Mora otići s tog mjesta. Kola su poskočila na polju. Uslijedio je mukli udarac sudara. Peter se podigao i zalebdio iznad upravljača; cijelim je tijelom bio iznad sjedišta. Motor je proradio poput grmljavine, ali se »chevrolet« zaustavio. Udario je u veliku stijenu na polju. Nehotice mu se vrat savio natrag prema sjedištu; krv mu je obilato tekla iz nosnica, miješajući se sa znojem s lica. Kroz otvoreni prozor ugledao je srebrni »Continental« kako grabi prema zapadu. To je bilo posljednje što je vidio prije nego mu se oči zatvoriše. Nije znao reći koliko je tamo bio, skljokan u svom mraku. U udaljenosti je čuo zvuk sirene. Ubrzo zatim uniformirani je čovjek bio pored njegova prozora. Ruka je posegla unutra i ugasila motor. Možete li odgovarati? upita ga. Peter je kimnuo. Da. Ja sam u redu. Vi ste u gadnom stanju. To je samo krvarenje iz nosa odgovori mu Chancellor, nespretno tražeći maramicu. Želite li da radiom pozovem ambulantna kola? Ne. Pomozite mi da izidem. Prose tat ću. Policajac mu je pomogao. Peter je otšepesao na polje. Obrisao je lice, pokušavajući se povratiti. Što se dogodilo, mister? Trebaju mi vaša dozvola i registracija. Ovo su iznajmljena kola rekao je Chancellor, vadeći dozvolu iz džepa. Kako ste vi došli ovamo?

Sjedište je dobilo poziv od vlasnika imanja. Tamo. Ona far merska kuća. Policajac je kretnjom pokazao na udaljenu kuću. Samo su telefonirali? Oni nisu izišli? Javila se žena. Njen muž nije kod kuće. Čula je udarac i motor pod gasom. Okolnosti su bile sumnjive, pa joj je rečeno da ostane u kući. Chancellor je zatresao glavom, zbunjen. I vozač je bila žena. Koji vozač? Peter mu je rekao. Policajac je slušao; izvukao je notes i počeo bilježiti. Kadje Chancellor završio, policajac je pregledao svoje zabilje ške. Što radite u Rockvilleu? Peter nije htio spomenuti MacAndrewa, Ja sam pisac. Dok radim često se dugo vozim. To mi čisti glavu. Policajac je podigao pogled s notesa. Pričekajte ovdje. Javit ću se radiom. Poslije pet minuta, čovjek se vratio iz patrolnih kola, tresući glavom. Isuse! Što sve sada ne puštaju na cestu! Imaju je, gospodine Chancellor. Sve što ste rekli je provjereno. Što hoćete reći? Ludu kuju su opazili izvan Gaithersburga. Igrala se mačke i miša s prokletim poštanskim kolima! Jeste li čuli za nešto slično? S poštanskim kamionom. Stavili su je pod ključ, daleko od soka. Pozvali su njenog muža. Tko je ona? Žena nekog dilera »lincolnmercurva« u Pikesvilleu. Već je ubilježena zbog vožnje u pijanom stanju; prije nekoliko mjeseci su joj uzeli dozvolu. Kučka će se izvući s uvjetom i globom. Njen muž je budža. Peter nije propustio ironiju situacije. Deset milja iza njega, slomljeni čovjek, vojnik od karijere bez budućnosti, drži u naručju poremećenu ženu. Deset ili dvadeset milja dalje, prodavač automobila žuri autocestom, a veze su već proradile. Bit će najbolje da dođem do telefona i nazovem agenciju renta cara, da im kažem o kolima rekao je Chancellor.

Nema razloga za hitnju i znoj odgovori mu uniformirani čovjek, koji je opet ispružio ruku u »chevrolet«. Ja ću uzeti ključeve. Kažite im moje ime, a ja ću urediti s vučnom službom. Kažite im da pitaju za Donnellva. Policajac Donnellv u Rockvilleu. To je vrlo lijepo od vas. Hajdemo, ja ću vas odvesti u VVashington. Možete li to? Imam odobrenje. Nesreća se dogodila unutar naših općinskih granica. Peter je pogledao u policajca. Kako znate da sam u Washing tonu?' Na trenutak su policajčeve oči izgubile izražaj. Vi ste prilično streseni. To ste spomenuli prije nekoliko minuta. Srebrni »Continental« se zaustavio iza zaokreta na cesti. Zavijanje sirene smanjivalo se na udaljenosti. Uskoro će nestati, pa će čovjek u uniformi obaviti svoj zadatak. Čovjek koji je unajmljen da odglumi nepostojećeg policajca po imenu Donnellv, i Peteru Chancelloru dade lažnu informaciju. To je bio dio plana kao i srebrni »Continental«; sam pogled na ta kola morao je ustraviti pisca, izazivajući mu uspomene na noć kad je zamalo izgubio život. Sve je moralo biti brzo orkestrirano, temeljito; svaki konac istine, poluistine i laži, morao je biti brzo upleten u mrežu, tako da Chancellor ne bude kadar razlikovati jedno od drugoga. Sve to mora biti obavljeno u roku nekoliko dana. Chancellorov mozak je ključ. Njegov je život potrošna roba. Fascikli su sve. Vozač je skinuo šešir sa širokim obodom i naočari za sunce. Prstima je brzo odvio vrh posudice s hladnom kremom; papirnatu maramicu je izvukao iz kutije na sjedištu, stavio je u kremu pa trljao preko usta sve dok ruž nije nestao. Skinuo je šal i jaknu i bacio ih na pod automobila. Naposljetku je Varak skinuo tamnosmedu, do ramena dugu periku. I nju je stavio na pod kola. Provjerio je vrijeme na satu; šest sati i deset minuta. Glas je stigao do Bravoa. Šapat visokog tona mogao bi uspostaviti kontakt s još jednim subjektom Hooverove privatne arhive. Postoji kongresmen koji se zove Walter Ravvlins, predsjedavajući moćnog Potkomiteta za preraspodjelu Predstavničkog doma. U toku prošlog tjedna je njegovo ponašanje na Hillu šokiralo njegove kolege. Rawlins je bio slabo prikriveni rasist čija je nepopustljivost u nekoliko zakonskih prijedloga osobito jednog iščezla bez

objašnjenja. Bio je odsutan na nizu veoma važnih sastanaka za koje se zakleo da će im prisustvovati. Ako se već pristupilo Ravvlinsu, Peter će sad dobiti drugo ime na nečijem popisu. Približavajući se nizu liftova, Peter je ugledao svoj lik u ogledalu u predvorju. Bio je u gadnom stanju, kako se baš primjereno izrazio policajac Donnelv. Jakna mu je bila iskrzana, cipele prljave, lice izbrazdano prljavštinom i sasušenom krvi. Nije baš bio slika ugleda na koju su se navikli u HayAdamsu; imao je dojam da su recepcioneri željeli da se izgubi iz predvorja što je prije moguće, što je njemu i odgovaralo. Htio je vreli tuš i hladno piće. Dok je čekao na lift, vidio je neku ženu koja mu je prilazila. Bila je to novinarka Phvllis Maxwell; njeno mu je lice bilo poznato s desetaka konferencija za štampu. G. Chancellor? Peter Chancellor? Da. Gospođica Maxwell, je li tako? Polaskana sam rekla mu je. A također i ja odgovori. Što se, za ime Božje, dogodilo? Jesu li vas napali na ulici. Peter se nasmiješio. Ne, nisu me napali. Bila je to samo lakša nesreća. Gadno izgledate. Čini se da oko toga vlada opće slaganje. Idem u svoju sobu da se operem. Lift je stigao; vrata su se otvorila. Phvllis Maxwell je brzo govorila: Da li biste poslije pristali na intervju? Dobri Bože, zašto? Ja sam novinarka. Ja nisam vijest. Dakako da jeste. Vi ste autor bestselera, a vjerojatno ste u Washingtonu radi istraživanja za neku knjigu poput Protuudarca! Nalazim vas kako šepate preko predvorja HayAdamsa, a izgledate kao da je kamion prešao preko vas. To je potencijalna vijest. Šepanje nije novo, a nesreća nije bila ozbiljna. Peter se nasmiješio. A da radim oko neke knjige, ne bih govorio o tome. Kad biste mi nešto rekli, a ne bi željeli da bude objavljeno, ja to ne bih objavila.

Peter je znao da govori istinu. Slušao je svoga oca koji mu je govorio da je ona jedna od najboljih novinara u Washingtonu. Što znači da studira Washington; mogla bi mu reći ono što ga zanima. Okay rekao je. Dajte mi jedan sat, u redu? Krasno. U predvorju, pred barom? Chancellor je kimnuo. Okay. Vidjet ćemo se za jedan sat. Ušao je u dizalo, osjećajući se glupo. Htio joj je predložiti da ga pričeka gore, u njegovu apartmanu. Phylles Maxwell je bila upadno lijepa žena. Tuširao se gotovo dvadeset minuta; moogo duže nego uobiča jeno. Kad je bio uzbuđen ili u depresiji, to je bio njegov način da povrati snagu i mir. U toku prošlih mjeseci naučio se nekim malim varkama, malim trikovima koji su mu pomagali da povrati ravno težu koju bi privremeno izgubio. Ležao je gol na krevetu i zurio u strop, duboko dišući. Vrijeme je prošlo; mir mu se vratio. Obukao se u smeđe sportsko odijelo i sišao. Bila je za malim stolom u kutu. Prostor je bio tako slabo osvijetljen da ju je jedva ugledao, ali su treptave svijeće, ipak, otkrivale crte njenog zgodnog lica. Mada nije bila najmlađa, Phvllis Maxwell je bila žena koja je bila najboljeg izgleda u tom prostoru. Uvodni je razgovor bio opušten i ugodan. Peter je naručio piće, jednu pa drugu rundu. Razgovarali su o svojim karijerama koje su započele u Eriei, Pennsvlvaniai, i Chillicotheu, Ohiou, a nastavljale se u New Yorku i Washingtonu. Peter je naručio treće piće. Ne bih smjela čvrsto će Phvllis, ali ipak ne dovoljno. Ne mogu se sjetiti kad sam popila tri pića za jednog sjedenja. To djeluje na moju nepreciznu stenografiju. Ali se ne mogu sjetiti kad sam intervjuirala privlačnijeg... mladog romanopisca. Glas je je ot skliznuo u donji registar. Nekako nervozno, pomisli Chancellor. Ne baš tako privlačnog a, tako mi Boga, i ne baš mladog. Stvar je u tome, da nisam ni ja. Moji dani mladosti koja ništa ne poštuje, bili su onda kad ste vi učili algebru. To je i onako s visoka, a i lažno. Pogledajte oko sebe, lady. Ovdje nema nikoga tko je u vašoj ligi. Hvala Bogu da je tamno, jer bih vas morala opisati kao

šarmantnog lašca. Stiglo je piće. Konobarica je otišla. Phvllis je izvukla mali notes. Vi ne želite razgovarati o onome na čemu radite. To je u redu. Kažite mi što mislite o današnjoj fikciji, o romanima što se pojavljuju. Je li se zabava vratila u suvremeni roman? Peter je pogledao preko stola u pjegave, zabrinute oči. Svjetlo svijeće učinilo ih je većim, a ublažilo je i crte njenog lica. Ja nisam znao da pišete za stranice sa stripovima. Jesam li ja kategoriziran? Jeste li se uvrijedili? Ja mislim da je to zanimljiva tema. Što misli dobro plaćeni i dobro primljeni pričalac priča? Poznato je da vi svoje teorije jasno objašnjavate. Jedva bi se moglo reći da su komične ili da spadaju među stripove. Chancellor se nacerio. Phvllis Maxwell je sažeta; ona mora da razorno djeluje na svakog pričaoca priča koji se uzima suviše ozbiljno. Peter je odgovorio pažljivo, željan promjene teme. Dok je on govorio ona je bilježila. Bila je vrlo iskusna i stručna u intervjuima, kao što je i očekivao. Piće su popili. Peter je kimnuo prema čašama. Još jedno? Ne, hvala? Upravo sam krivo napisala član the. Upotrebljavate li the u stenografiji? Još jedan razlog zašto bih morala odbiti. Gdje ćete večerati? Phvllis je oklijevala. Imam dogovor. Ne vjerujem vam. Zašto ne? Niste pogledavali na sat. Organizirane žene provjeravaju vri jeme na svojim satovima ako imaju dogovor za večeru. Nisu sve žene iste, mladiću. Peter je ispružio ruku preko stola, prekrivši joj zglavak ruke. U koje vrijeme imate večeru? Na njegov dodir ona se ukočila. Onda se brzo vratila igri. To nije pravedno. Ma haj'te, u koje vrijeme? Nasmiješila se, trepnuvši očima. Osam i trideset? Zaboravite to rekao joj je, sklonivši ruku. On se odrekao svega i otišao. Sada je devet i deset. Morat ćete večerati sa mnom. Vi ste nepopravljivi.

Jesti ćemo ovdje, u redu? Opet je oklijevala. U redu. Da li biste radije da pođemo na neko drugo mjesto? Ne, ovdje je u redu. Peter se nacerio. Možda nećemo biti kadri ustvrditi razliku. Dao je znak konobarici, koja je odmah shvatila da čaše treba opet napuniti. Znam, znam, ja sam nepopravljiv rekao je. Mogu li ja vama postaviti nekoliko pitanja? Vi poznajete Washington bolje od ikoga koga se mogu sjetiti. Gdje vam je notes? Svoj je vratila u torbicu. U mojoj glavi se vrti traka. To baš ne stvara dojam uvjerljivosti. Što želite saznati? Kažite mi o J. Edgaru Hooveru. Čim je čula to ime Phvllisove oči su stvorile oštri, ljutiti kontakt s njegovima. Ali to je ipak bilo više od ljutnje, pomisli Chancellor. Bio je čudovište. Ja o mrtvima govorim loše bez ikakve grižnje savjesti. Sve loše? Ako je u pitanju razdoblje kojeg se sjećam, da. Ja sam u Was hingtonu šesnaest godina. Ne sjećam se jedne godine u kojoj nije uništio nekoga od izuzetne vrijednosti. Vi ste se jako izrazili. Ja tako osjećam. Prezirala sam ga. Vidjela sam što je radio. Ako je ikad postojao primjer terora po naredbi, on ga je utjelovlja vao. Cijela priča nije ispričana, nije ništa ispričano. Sumnjam da će ikada i biti. Zašto ne? Biro će ga štititi. On je bio monarh. Njegovi naslednici neće dopustiti da njegova slika bude ocrnjena. Kako to oni mogu zaustaviti? Phvllis je iskašljala smijeh poruge. Ne mogu, oni su to učinili. Peći, dragi; mali roboti u tamnim odijelima prolazili su kroz cijelu prokletu zgradu spaljujući bilo što i sve što je čak izdaleka moglo biti štetno njihovom pokojnom osnivaču porodice. Oni čekaju kanonizaciju; to im je najbolja zaštita. Nakon toga posao se nastavlja kao i prije.

Jeste li sigurni u to? Priča a dozvoljavam da ja to reklakazala kaže da se Clyde pojavio u Eddievoj1 kući prije nego se tijelo ohladilo. Kažu da su on i nekoliko dvorjanina išli od sobe do sobe s pokretnim strojevima za uništavanje papira. Taj Tolson? Sam Tulipan. Što nije spalio, to je spremio na neko mjesto. Postoje li svjedoci? Pretpostavljam da postoje. Phvllis je zašutjela. Konobarica je bila pored stola; uzela je prazne čaše, a donijela nove, pune. Peter je pogledao u djevojku. Treba li da rezerviramo stol u restoranu? Ja ću se za to pobrinuti, sir odgovorila je konobarica i okre nula se da pode. Ime je... Znam, sir, Maxwell. Konobarica je otišla. Impresioniran sam rekao je Chancellor, nasmijan, ugledavši zadovoljstvo u očima Phvllisove. Nastavite. Gdje su svjedoci? Umjesto da odgovori, ona se nagnula naprijed. Otvoreni prostor na vrhu njene bluze nadimao se kako su joj se dojke dizale. Petera su privlačile; ona se ponašala kao da nije primjetila njegovo zanimanje. Vi pišete knjigu o Hooveru, zar ne? Ne o samom čovjeku. Ne o njegovoj životnoj priči kao takvoj, premda je to vitalan dio. Kažite mi što vi znate. Onda ću vam objasniti, obećavam vam. Počela je za tim stolom, a nastavila za vrijeme večere. Bilo je to ljutito pripovijedanje, a ljutnju je jačao njen profesionalizam. Phvllis 1 Edgar; dokazano je da je Hooverov zamjenik Tolson zaista nakon šefove smrti neovlašteno pretražio cijelu Hooverovu kuću i raspolagao s vjerojatno nađenom dokumentacijom kako je sam htio, bez kontrole drugih državnih vlasti (op. prev.) ne bi objavila ono što ne može dokumentirati, a dokumentiranje je bilo nemoguće bez obzira na postojeću istinu. Govorila je o senatorima, kongresmenima i članovima vlade koji su bili prisiljeni pratiti Hooverov korak ili se izložiti njegovu gnjevu. Opisivala je jake ljude koji su

plakali, koji su šutjeli kad im se šutnja gadila i bila im najčudnijim ponašanjem bez isprike. Podrobno je opisivala Hooverove postupke nakon asasinacije obaju Kennedvevih i Martina Luthera Kinga1. Njegovo je ponašanje bilo bestidno, veselje očito, odgovornost poreknuta. Štampa je uvjerena da je on zadržao ključnu informaciju od Warrenove komisije.2 Samo Bog zna koliko je ta informacija bila razarajuća; mogla je izmijeniti sudove o Dallasu. I Los Angelesu, i Memphisu.3 To nećemo nikad saznati. Opisala je Hooverovu upotrebu elektronske i telefonske prismotre; to je bilo dostojno Gestapoa. Nitko nije bio neprikosnoven: neprijatelji i mogući neprijatelji držani su u šahu. Trake su rezane i redigirane; za krivnju su bili dovoljni već i daleka povezanost, niski udarci, sumnjičenja, reklakazala, i proizvedeni dokazi. Dok je ona govorila, Peter je osjetio njen bijes koji je bio jači od obična prezira. Za vrijeme večere pila je vino; poslije toga je pila brandv. Kad je završila, šutjela je nekoliko trenutaka, a onda se prisilno nasmiješila. Njen je bijes izgorio doti^r dio alkohola; bila je u vlasti nad sobom, ali nije bila sasvim trijezna. A sada, obećali ste. A ja sam obećala da to neću štampati. Na čemu radite? Novi Protuudarad? Postoji usporedba, pretpostavljam. To je roman koji se zasniva na teoriji da je Hoover asasiniran. Očaravajuće. Ali ne vjerodostojno. Tko bi se to usudio? Netko tko ima pristup njegovoj privatnoj arhivi. Zato sam vas pitao je li bilo ikakvog svjedoka koji bi posvjedočio paljenje ili rezuck?nje Hooverovih papira. Nekoga tko je doista vidio uništava nje te dokumentacije. Phvllis je bila zapanjena, pogleda prikovanog na njemu. A ako nije bila uništena?... 1Nevjerojatno je ali istinito da je Hoover, nakon pogibije predsjednika Kennedva, pa njegova brata Roberta, američkog ministra za pravdu, i napokon Martina Luthera Kinga, borca za crnačka građanska prava, jedva prikrio javno likovanje (op. prev.) 2Komisija kojoj je predsjedavao predsjednik Vrhovnog suda SAD Warren, a obja vila je službeni izvještaj proučavajući sve okolnosti oko smrti predsjednika Kenne

dva (op. prev.) 3U Dallasu je ubijen predsjednik Kennedv, u Los Angelesu Robert Kennedv, a u Memphisu Martin Luther King (op. prev.) To je pretpostavka na osnovu koje ću raditi. Fikcijski. Što hoćete reći? Glas joj je bio ravan, odjednom hladan. Da je onaj, ma tko to bio fikcionalno koji je ubio Hoovera, sada u posjedu svih tih fascikala, pa je kadar ucjenjivati isto poput Hoovera. Ne samo kadar, već aktivno djeluje. Dospijeva do utjecaj nih ljudi, prisiljava ih da čine ono što on hoće. Hoover je bio opsjednut seksom, zato će to biti prvo oružje. To je uvijek djelo tvorno. Jednostavno rečeno, vrlo snažna ucjena. Phvllis se pokrenula na stolici. Ruke je držala ravno na stolu. Peter ju je jedva mogao čuti. Sa šapatom preko telefona, gospodine Chancellor? Kažite mi, je li ovo neka vrst strašne šale? Je li to što? Zurila je u njega, široko otvorenih očiju ispunjenih nekom čudnom stravom. Ne, to ne bi moglo biti nastavila je tim istim, udaljenim tonom. Ja sam bila ovdje u predvorju; bio je moj izbor da budem ovdje. Ja sam vas vidjela; niste vi mene vidjeli... Phvllis, u čemu je stvar? O, dragi Bože, je gubim razum... Posegnuo je za njenom rukom. Bila je hladna, drhtala je. Hej, haj'mo. Nasmiješio se uvjeravajući je u najbolje namjere. Mislim da su vam u posljednji brandvu nešto smiješali. Oči su joj žmirkale. Da li vi smatrate da sam privlačna? Svakako, itekako. Možemo li otići u vašu sobu? Pogledao ju je, pokušavajući je shvatiti. Vi to ne morate predložiti. Vi me ne želite, zar ne? U njenim riječima nije bilo pitanja, ne na način kako ih je izgovorila. Ja mislim da vas vrlo želim. Ja... Ona se odjednom nagnula naprijed i gotovo mu bolno stegnula ruku, presjekavši mu riječi. Povedite me gore rekla mu je.

Stajala je iznad njega, gola, pored kreveta. Njene su čvrste dojke poricale njene godine. Ispod uskog pasa, bedra su joj pozivajući nabrekla; stegna su joj se zategla, nekako na grčki način. Mašio se za njenom rukom, pozivajući je na krevet. Sjela je umiljato ali oklijevajući. Pustio joj je ruku i dotaknuo joj sisu. Zadrhtala je i zadržala dah; a onda, odjednom, neočekivano, okrenula se i skliznula rukom preko njegova trbuha, do prepona. Bez riječi je okrenula svoje golo tijelo preko njegova i pritisnula lice na njegov obraz. Osjećao je mokrinu njenih suza. Opet se okrenula, sada pored njega, raširenih nogu, povlačeći ga na sebe. Budi brz! Budi brz! Bio je to najčudniji seksualni čin koji je Peter ikad iskusio. Idućih nekoliko minuta nejasnih, zamagljenih, bez objašnjenja vodio je ljubav s tijelom koje mu je ugađalo ali uopće nije odgovaralo na čin. Vodio je ljubav s mrtvim mesom. Svršilo je i on se nježno okrenuo, otklonivši noge, svoj trbuh od njenoga, s prsima iznad njenih čvrstih ali neuzbuđenih dojki. Pogledao ju je, osjećajući istodobno i suosjećanje i zbunjenost. Vrat joj je bio savinut, lice sa strane pritisnuto u jastuk. Oči je imala čvrsto zatvorene, dok su joj suze tekle niz obraze. Prigušeni jecaji čuli su joj se iz grla. Dodirnuo joj je kosu i milovao uvojke. Ona je drhtala i lice još dublje ukopala u jastuk. Glas joj je bio nategnut. Mislim da će mi pozliti. Žao mi je. Mogu li ti donijeti čašu vode? Ne! Okrenula je svoje suzama isprano lice prema njemu. Ne otvarajući oči, vrisnula je, a vrisak je ispunio sobu. Ali im možeš reći! Sada im možeš reći! To je krivnja brandva prošaptao je. To je bilo sve što je mogao smisliti. Chancellor je najprije čuo ptice. Otvorio je oči i pogled usredotočio na prozor na stropu koji je ugradio između teških greda svoje spavaće sobe. Svjetlo se probijalo kroz visoka stabla. Bio je kod kuće. Činilo mu se da je odsustvovao godinama. A to je bilo vrlo specijalno jutro. To je bilo prvo jutro njegova života kad je želio raditi u svojoj kući. Izišao je iz kreveta, obukao kupaonički ogrtač i sišao. Sve je bilo onako kako je ostavio, ali beskrajno urednije. Bio je zadovoljan što je ostavio namještaj

prethodnog vlasnika; bio je ugodan, s obiljem drveta; i pokazivao je kako se u njemu već živjelo. Prešao je preko sobe do vrata koja su vodila u kuhinju. Sve je bilo savršeno uredno, sva na svom mjestu. Bio je zahvalan gospođi Alcott, veseloj kućedomaćici ozbiljna lica koju je naslijedio s kućom. Skuhao je kavu i odnio je u svoj ured. To je bila radna soba i prijašnjeg vlasnika, s ogromnim prozorima na zidovima prema vrtu obložena svijetlom hrastovinom. Nirnberške su kutije bile uredno složene u kutu pored vrata, odmah pored stroja za fotokopiranje. On ih zacijelo nije tako ostavio; otvarao ih je bez nekog reda, razbacavši sadržaj po podu. Pitao se tko se izložio nevolji da to sve opet upakira. Opet mu je gospođa Alcott došla na pamet. Ili su se Josh i Tony dovezli do kuće, nastojeći sastaviti još jedan dio njegova života? Kutije će ostati u kutu. Niirnberg može čekati. Ima nešto drugo što mora obaviti. Otišao je do dugog niskog stola ispod prozora u kutu. Njegova je oprema bila na mjestu, sva oprema koja mu je trebala. Dva velika notesa sa žutim papirima bila su s lijeve strane telefona, a naoštrene olovke u kositrenom vrču iza njih. Ponio je svoj alat do velikog stola za usluživanje kavom ispred kožnatog naslonjača, i sjeo. Nije bilo oklijevanja. Misli su mu nadirale onako brzo kako je pisao. Anthonyu Morganu, izdavaču Nacrt: Hooverov rukopis Knjiga bez naslova U prologu se dobro poznata vojnička figura simpatičan čovjek, mislilac u tradiciji Georgea Marshalla vratio s obilaska jugoistočne Azije. Bio je spreman suočiti se s vašingtonskim vojnim establishmentom s dokazima o veoma naduvenim procjenama uspjeha i, što je važnije, dokazima o neznanju i korupciji u komandnim redovima. Opći pokolj je rezultat nesposobnosti i lažljivosti u Sajgonu. Onih nekoliko kolega koji znaju što on nakanjuje molili su ga da to ne učini; kažu da je trenutak koji je odabrao za to upravo katastrofalan. On odgovara da je način kako se vodi rat katastrofa. Vojniku pristupa stranac koji mu predaje poruku, spominjući događaj koji se zbio prije više godina; incident kao rezultat privremene poremećenosti, pod izuzetnim stresom, ali je to ipak bio postupak takve neispravnosti čak nepristojnosti čije bi otkrivanje diskreditiralo vojnika i uništilo mu ugled, karijeru, ženu i obitelj. Stranac zahtijeva od vojnika da uništi svoj sajgonski izvještaj, da nikoga ne optužuje, da šuti. U suštini, on će dopustiti nastavljanje vojnog statusa quo pa tako, neizbježno, i pokolj. Ako tako ne postupi, rezultat će biti objavljivanje kompromitirajuće informacije. Ima dvadeset četiri sata da se odluči.

Vojnikova je muka doživjela vrhunac kad je ugledao najduži popis žrtava, kakvog nije bilo već mjesecima. Dolazi trenutak odluke. Izložen je mukama, ali na kraju ne može ne poslušati strancevu komandu. U svojoj sobi za dnevni boravak, uzima niz papira iz aktovke (inkriminirajući dokazi koje je donio iz jugoistočne Azije), gužva stranice i baca ih u vatru kamina. Promjena scene. Vidimo stranca kako ulazi u ogromni trezor Federalnog istražnog biroa. Odlazi do ormara, otvara ga, vraća vojnikov fascikl. Zatvara ladicu i zaključava ormar. Na sredini indeksne etikete na ladici piše: A L Vlasništvo direktora Peter se naslonio na naslonjač i pregledao ono što je napisao. Pitao se hoće li se MacAndrevv prepoznati. Na osnovu onoga što je saznao o njemu, fikcionalizirani je portret primjenljiv. Generalov će utjecaj nedostajati u Pentagonu. Ali to se ne odnosi na Pentagon. U uvodnom poglavlju, četvorica ili petorica utjecajnih, vrlo različitih ljudi u vladi i izvan nje prikazani su kao osobe stegnute u raznim stadijima iznude. Ucjenjivače zanima samo ušutkivanje njihovih razilaženja u ocjenama. Napadnute su vođe legitimnih organizacija koje predstavljaju nezadovoljnike, neprivilegirane i manjine. Optužbe zasnovane na dalekoj aso cijaciji, niskim udarcima, izmišljanjima, reklakazala, govor kanju i proizvedenim dokazima bacaju se na nezadovoljnike, obogaljujući njihovu djelotvornost. Zemlja je na putu da se pretvori u policijsku državu.f Peter je zastao, pogođen riječima. Daleka povezanost, daleka asocijacija, niski udarci, izmišljanja, reklakazala, i proizvedeni dokazi. To su riječi Phillvs Maxwell. Vratio se pisanju. Glavno lice će se razlikovati od uobičajeno napetog heroja romana. Vidim ga kao privlačnog odvjetnika na sredini četrdesetih godina života, sa ženom i dvoje ili troje djece. Zove se Alexander Meredith. Kasno je »procvjetao«, tek je počeo shvaćati svoje mogućnosti. Došao je u Washington radi privremenog imenovanja u Ministarstvu za pravdu. Njegovo je područje krivično pravo. On je čovjek odan pojedinostima, sa širokim znanjem. Zaposlili su ga sa zadatkom da procijeni postupke koji su karakteristični za stanovite odjele Federalnog istražnog biroa posao koji je stvoren zbog

alarmantnog povećanja sumnjivih metoda kojima se koriste terenski uredi Biroa. Objelodanjuju se neutemeljene optužbe; sve je veći broj nezakonitih pretresa i uzimanja predmeta. Tužioci u Ministarstvu se boje da bi sudovi mogli odbaciti zakonito zasnovane slučajeve, zbog ustavnih povreda. Meredith je na svom poslu u Washingtonu proveo godinu dana, a ono što je počelo kao srazmjerno rutinski zadatak rasprskalo se u niz zapanjujućih otkrića. Unutar Federalnog istražnog biroa u toku je prikrivena operacija sa ciljem prikupljanja zapaljivih informacija o širokom spektru javnih i privatnih ličnosti. Meredith povezuje nekoliko novinskih članaka o utjecajnim ljudima koji se bave neočekivanim poslovima, i imena koja je iskopao u Birou. To su, dakako, žrtve opisane u prvom poglavlju. Dvije su iznenađujuće. Prva je sudac Vrhovnog suda čovjek za koga se znalo da ga Hoover mrzi koji je odjednom dao ostavku na svoje mjesto. Druga je crnački vođa za građanska prava kojeg je Hoover javno osudio, a nađen je mrtav, samoubojstvo. Uzbunjen, Meredith počinje traženje konkretnih dokaza o ilegalnoj praksi unutar FBIa. Dodvorava se najvišim funkcionarima blizu Hoovera. Hini simpatije koje nema. Kopa dublje i dublje, a ono što otkriva sve ga više plaši. Na najvišoj razini Biroa postoji mala grupa fanatika koji su slijepo odani Hooveru. Oni sprovode politiku i vrše naređenja koja je izdao direktor, uz puno znanje da je mnogo toga velika povreda zakonitosti. Meredith nalazi da ima jedan čovjek, koji je pridodan terenskom uredu u La Jolli, Kalifornija, koji djeluje kao Hooverov strijelac. On se stalno pojavljuje na mjestu događaja kad se zbiva neočekivana akcija neke poznate ličnosti. Njegov je opis prikladan opisu stranca u prologu. Chancellor je odložio olovku i ispio kavu. Razmišljao je o Alanu Longvvorthu, Hooverovu strijelcu, Hooverovu »revolverašu« u zbilji. Longvvorth je ostao enigmom. Uzimajući i tu mogućnost, odnosno pretpostavljajući da je riječ o grižnji savjesti zbog izdaje Hoovera koja je agenta dovela u Malibu, ipak ostaje pitanje, zašto bi on ugrozio svoju sadašnju situaciju na Havajima? Zašto je povrijedio sporazum, što bi ga moglo koštati života? Lzašto je, na kraju, uputio Petera Danielu Sutherlandu, koji je odmah prepoznao bivšeg čovjeka FBIa? Je li Longworthov osjećaj krivnje bio tako jak da nije ništa preostalo od samointeresa? Je li njegova potreba za osvetom tako jaka da više ništa nije bilo važno? Očito, to je slučaj. U tom procesu nije oklijevao uništiti MacAndrewa. A budući da je to Longworth učinio, Chancellor nije osjećao nikakvu grižnju što je portret tog čovjeka uključio u svoj roman.

Meredith sakuplja svoje dokaze; oni ga prenerazuju. J. Edgar Hoover je sastavio nekoliko tisuća dosjea o najutjecajnijim ljudima zemlje. Oni sadrže sve vrste govorkanja, ogovaranja, poluistina, i laži. Nadugo su opisivani seksualni apetiti i zastranjenja, a njihovo objelodanjenje bi moglo uništiti stotine muškaraca i žena koji se inače ponašaju zrelo i odgovorno. Postojanje te arhive predstavlja prijetnju zemlji. Ono što zastrašuje jest činjenica da se Hoover njima uistinu služi. On sistematski stupa u dodir s desetinama subjekata za koje vjeruje da su u opoziciji spram politike koju on favorizira, prijeteći da će izložiti njihove privatne slabosti ukoliko se ne povuku sa svojih pozicija. Meredith zna da treba odgovoriti na pitanje koje najviše uzbunjuje: da li Hoover postupa sam ili ima saveznika? Jer ako je stvorio pakt sa svojim ideološkim istomišljenicima u obavještajnoj zajednici, Kongresu ili u Bijeloj kući, republika se možda nalazi blizu raspada. Meredith odlučuje da svoje dokaze odnese pomoćniku vrhovnog javnog tužioca. Od tog trenutka nadalje, njegov je život doslovce nepodnosiv. Pomoćnik je pošten čovjek, ali preplašen. On je, međutim, oružje; članovi njegova osoblja su doturili dijelove Alexova izvještaja Birou. Pomoćnik javnog tužioca uklanja izvještaj, i u svom jedinom hrabrom činu, tajno ga predaje uredu jednog senatora. Peter se naslonio na fotelju i protegnuo. Ima prototip za tog senatora. Prije manje od godinu dana, taj je čovjek bio vodeći kandidat njegove stranke za predsjedničku nominaciju. Milijune je držao prikovane vatrenim poštenjem svojih očiju. Predsjednik koji je bio na dužnosti nije bilo dorastao senatorovoj jasnoći misli, dubini vizije, i njegovoj sposobnosti komuniciranja. Njegovo razborito, mirno izlaganje najraznovrsnijih tema izazivalo je aplauze diljem zemlje. A onda mu se nešto dogodilo. U nekoliko minuta, jednog prijepodneva, sve je prokockano. Iscrpljeni učesnik predizborne kampanje održao je jedan neumjereni, samoubilački govor; senator je bio praktički diskvalificiran. Chancellor se nagnuo naprijed i uzeo novu olovku iz vrča. Protiv Mereditha se provodi plan psihološkog salijetanja. Pazi se svaki njegov korak; stavljen je pod stalnu prismotru. Telefonski pozivi neki bestidni, a neki prijetnja fizičkim napadom upućuju se njegovoj ženi. Agenti FBIa ispituju njegovu djecu o ocu prije i nakon školskih sati. Automobili čekaju pred Meredithovom kućom po noći; snažne baterijske svjetiljke prodiru kroz zamračene prozore kuće. Svaki dan postaje košmar; noći su još gore.

Cilj je bacanje sumnje na Meredithovu vjerodostojnost diskreditiranjem njegova života. On se obraća vlastima; pokušava se sučeliti s ljudima u Birou kao i s onima što ga slijede; obraća se svom kongresmenu. Propadaju svi pokušaji da se spasi svoje osobne kušnje izazvane terorom. Doveden je do ruba podnošenja ostavke. Čak ni pomoćnik vrhovnog javnog tužioca ne želi imati nikakve veze s njim. Čovjek je upozoren. Hooverov podmukli nadzor je posvuda. Opazit ćete da sam upotrijebio Hooverovo ime. Kao što kažu, ja o mrtvima govorim loše bez ikakve grižnje savjesti... Ne kažu to neki »oni«, pomisli Chancellor, zastavši na trenutak. To je rekla Phvllis Maxwell. ... a lik negativca, ja to namjeravam upotrijebiti u knjizi. Ne vidim nikakva razloga da čak najblaže sakrivam identitet ili da ga zavijam u neke gluposti, poput J. Edwina Haverforda, pretora Federativnog obavještajnog odjela. Želim ga nazivati onim što je bio: opasni megaloman kojeg je trebalo istjerati iz ureda prije dvadeset godina. Čudovište... Opet Phvllis Maxwell. Kad bi razmišljao o tome, novinarka je oslikala tako upečatljiv i groteskan portret da mu je bila odskočnom daskom poput Longwortha. Njen je bijes bio zarazan. ... čija je taktika bila više u skladu s politikom Trećeg Reicha nego s onom demokratskog društva. Želim da ljudi osjete odvratnost spram manipulacija J. Edgara Hoovera. (Prema tome, bit će najbolje da ovo dadete pravnoj službi Steve će vjerojatno dobiti apopleksiju i započeti neku vrst ispitivanja na sve strane da vidi ima li srodnika koji bi mogli podnijeti tužbu.) Prethodni će materijal zahtijevati šest poglavlja, ili, ugrubo, trećinu knjige. Na tom mjestu će se žarište pomaknuti s Mereditha na žrtve Hooverove iznude. Prvenstveno na senatora za koga se otkriva da je Hooverova meta. Budući da su te žrtve od znatnog utjecaja u vladi, uvjerljivo je da će dvojica njih uspostaviti dodir. Ovdje će to biti senator i glasni član kabineta koji se suprotstavio Predsjedniku i bio prisiljen podnijeti ostavku. Imam pred sobom prizor u kojemu dva lika priznaju da su bespomoćna pred Hooverovim napadom. To su velikani koji moraju ustuknuti pred starim šakalom. Međutim, njihov susret daje pozitivan rezultat. Oni shvaćaju ono što je očito: ako Hoover može njih ušutkati, može i druge. I tako oni sastavljaju malu grupu ljudi, muškaraca...

Peter je podigao olovku s papira. Sjetio se riječi Daniela Sutherlanda o vašingtonskoj grupi: »I žena, gospodine Chancellor.« Ali koja bi vrst žena mogla biti regrutirana? Ili odabrana? Nasmijao se sam sebi. Zašto ne novinarka? Ličnost koja će biti oslikana po Phvllis Maxwell. Međutim, drugačija od nje; u knjizi žena mora postati žrtvom prije nego postane članom grupe. To je značajno. ... i žena, radi stvaranja obrane protiv Hooverovih monstruoznih optužbi. Imaju početnu točku: Hooverov revolveraš. Obraćaju se obavještajnoj zajednici i potajice dobijaju sve informacije o tom čovjeku koje su postojale. Dosjei, uspjeh u službi, opis radnog mjesta, račun u banci, krediti sve što se moglo naći. Chancellor je prestao pisati. Evo ga opet, evo opet te zagonetke po imenu Longvvorth. Sutherland je rekao da su apelirali na agentovu svijest i nagradili ga lakim poslom u Mauiu, uz garanciju njegove sigurnosti. Sve je to, možda, bilo uvjerljivo, ali što je Hoover radio u međuvremenu? Je li samo sjeo na guzicu i rekao: »Svakako, Alene, moj dječače. Tvojih dvadeset godina službe si završio i zaslužuješ penziju, uz moje najbolje želje za ugodan život u mirovini?« Nije baš vjerojatno. Onaj Hoover koji mu je opisan prije bi Longwortha ubio nego ga pustio da slobodno luta. Mora postojati drugo objašnjenje. Senatorova grupa dopire do tog revolveraša. Regrutiraju ga putem kombiniranog pritiska, a stvorena je i medicinska obmana. Čovjek se žali na dugotrajnu abdominalnu bol, pa ga šalju u bolnicu VValter Reed. Medicinski »izvještaj« šalju Hooveru: agent je prorešetan duodenalnim rakom. Bolest se tako raširila da je kirurgija nemoćna; u najboljem slučaju može očekivati još samo nekoliko mjeseci života. Hoover nema alternative. Otpušta čovjeka, vjerujući da mu agent ide kući umrijeti. Tako je formirano jezgro protiv Hoovera. »Umirovljeni« terenski agent je izoliran i dat mu je posao. Ustanovit će se ne samo da je imao pristup fasciklima, već je, budući manje svetac a više oportunist, proučavao fascikle i dosjee s apetitom dostojnim birokrate iz KGBa usred procesa čistke. On osigurava stotine imena i biografija grupi protiv Hoovera. Imena i činjenice izazivaju druga imena i dodatne činjenice. Priprema se glavni popis mogućih žrtava.

Cilj tog popisa je zastrašujući. Tu nisu obuhvaćeni samo moćni ljudi u trima granama vlade, već i lideri industrije, sindikata, ljudi iz akademijskog svijeta i masmedija. Nukleus naziv vašingtonske grupe mora odmah djelovati. Zakazani su povjerljivi sastanci. Agenta upućuju mnogim subjektima, upozoravajući ih na Hooverove dosjee. Njihova će strategija biti opisana brzim scenama. Neću se zadržavati na specifičnoj informaciji. Bilo bi previše konfuzno uvoditi čitav niz novih lica. Govoreći o licima, ubrzo ću govoriti o njima. Najprije želim ocrtati plan radnje. Peter je uzeo novu olovku. Do preokreta dolazi s dvama događajima. Prvi je kad Nukleus kontaktira s Alexanderom Meredithom. Drugi je odluka dvojice ili trojice iz Nukleusa da se izvrši asasinacija Hoovera. Do te će se odluke postupno doći, jer ti ljudi nisu ubojice. Oni postupno prihvaćaju asasinaciju kao prihvatljivo rješenje, a to je njihov neprihvatljiv nedostatak. Kad je Meredith saznao za to, a znajući da je to odluka vrKunskih mozgova, sve njegove vrijednosti prolaze kroz još jednu kušnju. Za njega ubojstvo ne može biti rješenje. On se sada bori protiv suprotstavljenih snaga: fanatika Biroa i onih u Nukleusu. Njegovi pokušaji da zaustavi asasinaciju i objelodani nezakonitosti Biroa stvaraju momenat sile koji knjigu nosi do zaključka. Fikcionalno, najteži aspekt pričanja bit će baš ono što ustravljuje Alexa Mereditha: odluka dvojice ili trojice tih izuzetnih ljudi da prihvate ubojstvo kao rješenje. Ovdje će trebati pažljivo izgraditi blokove logike, tako da se stekne dojam da nema nikakvog drugog raspoloživog rješenja. Mislim da će prihvaćanje asasinacije doći s dva događaja koji su uzeti iz novije historije: povlačenje najkvalificiranijeg čovjeka iz predsjedničke trke, i ostavka inovativnog suca Vrhovnog suda. Nukleus je obje te katastrofe shvatio kao djelo J. Edgara Hoovera. Političkom je tijelu učinjena nepopravljiva šteta. Olovka je pukla, vršak joj je prsnuo pod snagom pritiska. Opet je bivao ljut, a ljutnju bi trebao upotrijebiti kasnije, kad bude pisao roman. Sad je vrijeme za razmišljanje. Historija je omogućila mirno rješenje. Luđakova smrt i uništenje njegovih upisanih otrova omogućili su Nukleusu ako je Sutherland u pravu da se raziđe. Uzbuna je prestala.

To su bile činjenice. Ali se on ne bavi historijskom zbiljom. Što bi takva grupa zabrinutih, poštenih ljudi, učinila kad bi bila suočena s kolapsom američke teorije o »takmičarskoj suzdržanosti« koja je tako vitalna za otvoreni oblik upravljanja zemljom? Da li bi takva grupa razmatrala smaknuće? Asasinaciju? U jednom smislu, možda ne bi imali alternative. A poduzimanjem takve akcije oni bi se spustili na istu razinu na kojoj je bio ubijeni čovjek. Prema tome, svi ne bi potpisali takvo rješenje, a takvo rješenje ne bi ni bilo otvoreno predloženo. Ali dvojica, ili možda trojica, oni bi to možda mogli smatrati jedinom odlukom koju je moguće donijeti. A tu će biti Nukleusova mana. Ubojstvo je ubojstvo, a njegovu definiciju mogu promijeniti jedino specifični ratni uvjeti. Oni koji upotrebljavaju ubojstvo kao rješenje u krajnjoj liniji nisu bolji od svojih meta. Nukleus bi mogao sadržavati dva ili tri člana koji bi postali kompromitirane ubojice. U Nukleusu su dvojica muškaraca a možda i žena (ovdje su zanimljive dramatske mogućnosti), osobe statusa, posvećene principima koje izražava i ostatak grupe. Ono što vidimo, međutim, je postupna promjena u njihovoj perspektivi. Rođena je u osjećanju i tjeskobi zbog iskrenog odbijanja Hooverova napredovanja i Nukleusove očite nedjelotvornosti. Tu se došlo do vrhunca manipulacijom predsjedničkim izborima i represivnim oblikovanjem vlade. Gurnuli su ih do zida: alternative nije bilo. Postoji jedino asasinacija. Ali to bi uklonilo samo polovinu raka; druga polovina su Hooverovi fascikli. Treba ih pronaći. Ne smije se dopustiti da padnu u ruke njegovih nasljednika poslije njegove smrti. Ti pobunjenici unutar Nukleusa smišljaju plan smaknuća i krađe. Mislim da bi to trebalo napisati kratkim dokumentarnim stilom, a napetost će biti pojačana domišljatošću samog plana i razumijevanjem situacije, tj. činjenicom da bi u svakom trenutku jedna greška u redoslijedu ili reakciji mogla sve dignuti u zrak. Toliko želim ići s linijom radnje u ovom trenutku. Peter je protegnuo ruke, trgnuvši se od oštre boli koja mu je prosjekla kroz mišiće lijevog ramena. Ni trenutka nije o tome razmišljao. Njegova je koncentracija bila na stranici ispred njega. Sada će početi. Ljudi. Počeo je sa sjenama, s bezličnim sjenama koje su polako dolazile u žarište. A onda imena. Kao što mu je bio običaj, ocrtao je svoja lica, ograničavajući svakog na nekoliko stranica, znajući da će svako od njih dovesti do svojih prijatelja i

neprijatelja, poznatih i nepoznatih. Likovi su rađali druge likove; često je bilo tako jednostavno. Osim onih koje je već razmatrao vojnika u prologu, Alexandera Mereditha, Hooverova revolveraša, senatora, i člana kabineta on će najprije pretvoriti u meso članove grupe Nukleus. Bit će nekolicina iz redova izvan vlade: učenjak, odvjetnik, možda. A i neizostavno sudac, ali ne sudac Crnac to ne bi mogao učiniti. Postoji samo jedan Daniel Sutherland. I žene: o njima treba pažljivo razmisliti. Treba se suprotstaviti kušnji da izmisli nekoga tko bi suviše, mada fikcijski, podsjećao na Phyllis Maxwell. Ali će neke njene karakteristike ući u knjigu. Nagnuo se naprijed i otpočeo. Postoji čovjek sedamdesetih godina, odvjetnik koji se zove... Nije mogao reći koliko dugo je pisao. Vrijeme mu je bilo nejasno, usredsređenost apsolutna. Sunce se visoko uzdiglo, a zrake su prodirale kroz sjeverni prozor. Pogledao je na stranice pored velikog žutog notesa: skicirao je devet lica. Energija mu je tekla; bio je zahvalan zbog riječi što su napokon bile tu. Telefon je zvonio, dezorijentirajući ga. Uputio se u drugi kraj sobe. Da? Je li tu pisac po imenu Chancellor? Peter Chancellor? Čovjek s druge strane žice govorio je jakim južnjačkim akcentom. Da. Ovdje je Peter Chancellor. Što mi to pokušavate učiniti? Vi nemate pravo... Tko je tamo? Vi znate prokleto dobro tko sam 'a. Bojim se da ne znam. Smiješno. Vaš prijatelj Longworth dolazi me vidjeti u Was hington. Alan Longvvorth? upita Peter. Imate to. A vi lovit' na krivim poljima! Vi 'oćete opet početničku verziju 1861, pa haj'te naprijed. Ali, bit ć' bolje da znate što radite. Ja nemam pojma o čemu vi govorite. Sada, tko je tamo dovraga?' Kongresmen Walter Rawlins. Danas je srijeda. U nedjelju ću biti u New Yorku. Sastat ćemo se. Zaista?

Da. Prije nego nam odstrijele naše proklete glave. Učinio je nešto što nikad ranije nije učino: počeo je pisati knjigu prije nego je Morgan odobrio nacrt. Nije si mogao pomoći. Riječi su skakale iz glave na papir. S blagim osjećajem krivnje Peter si je priznao da to nije važno. Priča je sve. Kroz priču će biti otkriveno čudovište koje se zove Hoover. To je važno Chancelloru nekako važnije od bilo čega što je prije pokušavao učiniti da Hooverov mit bude prikazan kao ono što uistinu jest. Što je brže moguće, tako da se više nikad ne ponovi. Ali je rad morao prekinuti za jedan dan. Pristao je da se susretne s Ravvlinsom. Nije se htio sastati s njim; rekao je Rawlinsu da Longworth nije njegov prijatelj, pa mu je irelevantno što je Longworth rekao Ravvlinsu i kako mu je zaprijetio. Peter ne želi s njim imati bilo kakvog posla. Pa ipak, Longvvorth je bio u Washingtonu kad je Rawlins telefo nirao prije četiri dana. Nije se vratio na Havaje. Enigma se opet pojavila. Zašto?* Chancellor je odlučio tu noć provesti u svom stanu u New Yorku. Obećao je Joshu Harrisu da će zajedno večerati. Vozio je sjeverno starom cestom paralelnom s nasipima Delaware, kroz gradić Lambertville, pa skrenuo na zapad dugim brežuljkom do Puta 202. Ako ga uhvati minimum pokrajinskog prometa, stići će do autoceste s naplatom za četrdeset pet minuta; od Izlaza 14 ima još pola sata do New Yorka. Prometa gotovo nije bilo. Nekoliko kamiona sa slamom i mlijekom oprezno se s neasfaltiranih puteva pojavilo na cesti, a tu i tamo su ga preticala kola koja su jako jurila: trgovački putnici koji su obradili svoj teritorij za taj dan, a sada jure do idućeg motela. Kad bi htio, mogao bi prijeći gotovo svakoga na cesti, pomisli, držeći se masivnog upravljača. Njegova kola su bila »mercedes 450 SEL«. Strah je djelovao na njegov izbor kola. Izabrao je najteža koja je mogao naći. Dogodilo se da su odmah imali na raspolaganju kola tamnoplave boje. To je u redu; bilo koja, samo da nisu... Srebrna? Srebrna\ Nije mogao povjerovati onome što je vidio! Iza njega! Na širokom konveksnom zrcalu izvan prozora, slika koju je zaobljenost još uvećala, ogromna blistava rešetka ispred motora! To je bio srebrni automobil! Srebrni »Continental«!

Gotovo se bojao pogledati u vozača; nije ni morao. Srebrna kola su vozila paralelno s njim, vozača je dobro vidio. Bila je to žena! Ista žena! Dvije stotine milja dalje! Široki šešir, dugačka tamna kosa, naočari za sunce, blijedobijela put naglašena jarko crvenim usnicama iznad šala narančaste boje. To je bilo umobolno! Pritisnuo je papučicu akceleratora; »mercedes« je jurnuo naprijed. Ništa na cesti ne može održavati brzinu s njim! Ali je »Continental« mogao. Bez napora. Bez napora! A jezovita vozačica je gledala ravno naprijed. Kao da ništa nije nerealno, ništa izvan uobičajenog. Ravno naprijed. U ništa! Peter je bacio pogled na brzinomjer. Igla se uznemirila iznad sto milja. To je bila dvostruka cesta; automobili s druge strane bili su nejasne mrlje. Automobili. Kamioni! Naprijed su bila dva kamiona! Slijedili su jedan drugoga oko dugačkog zaokreta na cesti. Chancellor je maknuo nogu s papučice za ubrzanje; može pričekati dok bude bliže. Sad! Pritisnuo je pedalu za kočenje; »Continental« je prošištao naprijed, pa zauzeo desnu stranu da ga blokira. Opet, sadal Svom snagom je pritisnuo akcelerator, okrenuvši upravljač obratno od kazaljki sata, našavši se na lijevoj strani ceste; motor mu je grmio dok je projurio pored strašnog srebrnog objekta i duševno bolesne žene koja ga vozi. Projurio je pored dva kamiona na zaokretu, osupnuvši vozače; kotači »mercedesa« bili su napola na središnjem otoku jesenske trave, s gumama koje su vrištale. Ringos. Znak na cesti glasio je Ringosl Bio je Ringo prije godina, na mjestu gdje se dogodila smrt, revolveraš koji je pucao u nastupu jarosti. Obračun kod O. K. Corrala. Zašto je mislio o takvim stvarima? Zašto ga glava tako jako boli? Buffalo Bili je mrtav... Isuse bio je zgodan čovjek ...e.e. cummings.1 Zašto je mislio o e.e. cummingsu? Što se, do vraga, zbiva? Glava će mu se raspiliti. Na udaljenosti, možda samo milju dalje, vidio je kako u zraku visi jantarni krug svjetla. Za trenutak nije znao što je to.

Bilo je to prometno svjetlo na raskrsnici. Tri automobila ispred njega su usporavala, jedan slijeva, dva zdesna. Nije ih mogao proći. Bili su udaljeni oko pola milje. Usporio je »mercedes«. O, Bože! Eno ga opet! »Continental« se brzo približavao, rešetke su mu bile sve veće na retrovizoru. Ali je prometno svjetlo bilo ravno naprijed; oba automobila će se morati zaustaviti. Mora se savladati, savladati bol u glavi, učiniti ono što mora učiniti! Ta umobolnost mora prestati! Skrenuo je na desnu stranu ceste iza dva automobila, pa čekao da vidi što će »continental« uraditi. Skrenuo je na lijevo iza jedinih kola na toj strani, pa se zaustavio paralelno s »mercedesom«. Chancellor je gurnuo ručicu i iskočio. Dotrčao je do »continentala« i zgrabio ručicu na vratima, povukavši je svom snagom. Vrata su bila zaključana. Lupao je po prozoru. Tko ste vi? Što radite? Bešćutno lice jeziva maska lica gledalo je ravno iza stakla. Nije bilo nikakva znaka odgovora. Peter je tresao ručicom i udario šakom u staklo. Vi mi to ne možete činiti!" Vozači u drugim kolima su virili kroz prozore. Svjetlo je okrenulo na zeleno, ali se nitko nije odvezao. Chancellor je otrčao na drugu stranu, pa je sad stao udarati šakama po prozoru vozača. Ti luda kujo! Tko si ti? Što ti hoćeš? Strašno blijedo lice, skriveno kosom, šeširom i naočarima, okrenulo se i zurilo u njega. Bila je to maska strašna i potpuno ravnodušna. Bijeli puder i boja, uske usne označene jarkocrvenim ružem. Gledao je u odvratnog gigantskog insekta koji je izgledao kao avetinjski klaun. Prokletstvo, odgovori mi! Odgovori mi! Ništa. Ništa osim strašnog zurenja maske tog strašnog lica. Automobili ispred najzad krenuše. Peter je čuo šum motora. On se držao za vrata, hipnotiziran jezivom scenom iza prozora; opet je udarao po staklu. Tko...? Motor »continentala« je zagrmio. Prestao je rukama stezati vrata, a »mark IV« je pojurio naprijed, jureći preko raskršća pa na

autocestu. Peter je pokušao pročitati registarski broj. Nije ga bilo. Ti ludo kopile! Ja ću ti raskoliti glavu, mamojebu! Riječi, odgrmljene u bijesu, nisu bile njegove. Prvi od dva kamiona koje je onako luđački prešao na zaokretu, sada se zaustavio dvadesetak metara ispred njega. Iznad stepenica do vozačke kabine, otvorila su se vrata pa je izišao kamiondžija s prsima poput bačve. U ruci je imao veliki ključ s uškama. Ti kujin sine! Zamalo si me stjerao s ceste! Peter je othramao do »mercedesa«. Bacio se na sjedište i zalupio vratima. Prstima je brzo zaključao vrata. Vozač je sad bio samo metar dva od njega, s ključem za odvijanje u prijetećoj pozi. »Mercedesov« je motor još radio. Chancellor je zgrabio mjenjač i povukao ga natrag, s nogom čvrsto na akceleratoru, s rukom na volanu. »450 SEL« je eksplodirao. Peter je stegnuo i okrenuo volan da spriječi kola da ne preskoče rubni kamen. Ispravio je kola i pojurio cestom. To je bio košmar. Prokleti košmar! Više od jednog sata sjedio je sam u sobi za dnevni boravak svog stana. Svjetiljka na vrhu klavira bila je jedini izvor svjetla; zvukovi njujorške noći dopirali su kroz djelomično otvoren prozor. Želio je zraka, a zvukovi su ga umirivali. Još se znojio, a soba je bila hladna. Morao je savladati svoju paniku. Morao je misliti. Netko ga pokušava poremetiti, učiniti ga umobolnim. Mora se boriti, možda uzvraćati udarce; on mora ući u trag strašnoj maski lica. On se mora vratiti na pokrajinski put u Marvlandu, gdje se jezivo lice prvi put pojavilo. Kako se zvao policajac u Rockvilleu? Connellv? Donovan? To je rekao agenciji za iznajmljivanje kola na aerodromu Dulles: telefonirat će im i ustvrditi. Onda će telefonirati policajcu i upitati ga... Zazvonio je telefon. Trgnuo se od bola i ustao. Sigurno ga zove kongresmen iz Virginije. Nitko drugi ne zna da je on u gradu. Rawlins je rekao da će telefonirati u toku večeri, pa će se dogovoriti o vremenu i mjestu sastanka. Halo? Peter? To je bio Joshua Harris. Chancellor je potpuno zaboravio na njega. Hej, žao mi je, stari prijatelju. Imam nekakvih problema. Netom sam došao. O čemu se radi? U Harrisovom se glasu naslućivala uzbuna.

Ja... Ne, on to neće reći Joshui. Ne sada. Sve je tako smeteno, nejasno. Ništa ozbiljno. Popravak kola. Potrajalo je duže nego sam mislio. Gdje si ti? Upravo sam se spremao u restoran. Richelieu, sjećaš se? Da, sjećao se. Ali on ne bi mogao mirno sjediti i dočekivati dokono serviranje jela u elegantnom restoranu. Ne u ovim okolnostima, kad, po svemu sudeći silazi s uma. Da li bi te smetalo da to odgodimo za jedan dan, ako se može uskladiti s tvojim rasporedom? Da ti kažem istinu, danas sam radio od četiri i trideset ujutru do četiri poslije podne. A onda vožnja... Osjećam se prilično iscrpljeno. Znači, Hooverova knjiga pristiže? Bolje i brže nego sam ikad smatrao mogućim. To je lijepo, Peter. Drago mi je zbog tebe. Čudno, Tony mi to nije rekao. Chancellor ga je tiho prekinuo. On to ne zna. To je najduži obris radnje koji sam ikad učinio; trebat će mu nekoliko dana da to pročita. Zašto nije samo rekao da je započeo prokletu knjigu? Donijet ćeš mi kopiju, dakako rekao je Harris. Ja baš ne vjerujem uvijek vama dvojici. Sutra navečer, obećavam. Onda, sutra navečer. Prebacit ću rezervaciju. Laku noć, Peter. Laku noć. Chancellor je spustio slušalicu i pošao prema prozoru koji gleda na Sedamdeset prvu ulicu. Bio je to tihi blok kuća oivičen drvećem, ona vrst četvrti koju ljudi povezuju s nekim drugim vremenom u historiji grada. Dok je gledao kroz prozor, bio je svjestan neke slike koja mu se pojavljuje u žarištu. Znao je da nije istinska, ali je nije bio kadar zaustaviti. Bilo je to ono jezivo lice u »continentalu«. Gledao je u tu strašnu masku od lica! Bila je na staklu, zurila je u nj; nevidljive oči iza ogromnih naočari za sunce, jarki crveni ruž precizno oslikan u moru slijepljenog bijelog praška. Peter je zatvorio oči i ruku prinio čelu. Što je namjeravao raditi prije nego je Joshua nazvao? To je bilo u nekakvoj vezi s tom strašnom slikom u staklu. I telefon. Htio je telefonirati. Telefon je zazvonio. Ali zvonio je prije nekoliko minuta. Zar je moguće da opet zvoni?

Zvonio je. O, Kriste! Mora leći; sljepoočice su ga boljele, i nije bio siguran na nogama. Odgovori na telefonski poziv. Otšepesao je preko sobe. Chancellor? Da. Ravvlins. Koliko ste vi dobri ujutro? Da li bi to trebalo da bude duhovito? Ha? Ja radim izjutra. To me se ne tiče. Vi znate mjesto ovdje u New Yorku koje se zove Cloisters? Da. Peter je zadržao dah. Nije li i to strašna šala? To je mjesto bilo najdraže Cathy. Koliko su nedjeljnih jutara hodali po tim travnjacima? Ali to Ravvlins nije mogao znati. Ili je mogao, nekako? Budite tamo sutra ujutru u pet i trideset. Upotrijebite zapadni ulaz; vrata će biti otvorena. Tamo je staza duga oko sto dvadeset metara prema sjeveru, koja vodi do otvorena dvorišta. Tamo ćemo se sastati. Linija je bila prekinuta. Južnjak je izabrao čudnu lokaciju i čudno vrijeme. To je bio izbor preplašena čovjeka. Alan Longvvorth je još jednom pritisnuo obarač straha; njega treba zaustaviti, tog »umirovljenog« agenta, tog revolveraša s grižnjom savjesti. Ali nije bilo vremena za razmišljanje o Longvvorthu. Peter je znao da se mora odmoriti. Brzo će četiri i trideset. Ušao je u spavaću sobu, odbacio cipele i raskopčao košulju. Sjedio je gotovo na samom rubu kreveta. Nehotice, tijelo mu je polako padalo natrag, a glava mu je uronila u jastuk. I došli su snovi. Košmar. Trava je bila mokra od rose, a rano svjetlo se probijalo s istoka. Drevni ostaci i kipovi bili su na sve strane, a čvorugavo drveće se doimalo kao da je proputovalo stoljeća. Jedino što je nedostajalo bila je glazba lutnje ili blagi glasovi što pjevaju madrigale. Chancellor je našao stazu. Graničila je cvijećem i vodila do malog brežuljka prema kamenim zidovima, što su bili nanovo izgrađene ograde francuskog samostana iz trinaestog stoljeća. Približio mu se i stao ispred starinskog nadsvodenog prolaza. Unutar dvorišta bile su mramorne klupe i minijaturna stabla u artističkoj usamljenosti. Bilo je avetinjski tiho. Čekao je.

Minute su brzo prolazile; rano jutarnje svjetlo bilo je za nijansu svjetlije, dovoljno da otkrije blistavu bjelinu mramora. Peter je pogledao na sat. Bilo je deset minuta do šest. Ravvlins je kasnio dvadeset minuta. Ili je kongresmen nakon svega odlučio da ne dođe? Zar je strah bio toliki? Chancellor. Peter se okrenuo, uzbuđen šapatom. Čuo se iz grmlja udaljenog otprilike deset metara. Grmlje koje je okruživalo široki pijedestal na travi. Na vrhu je bila isklesana glava srednjevjekovnog sveca. Iz sjene se pojavila figura čovjeka. Ravvlins? Koliko dugo ste ovdje? Prilike tri četvrt sata. Ravvlins je krenuo prema Peteru. Nije mu ponudio ruku. Zašto ste toliko čekali da izađete? upita ga Peter. Ja sam ovdje od pet i trideset. Od pet trideset tri nato će Južnjak. Čekao sam da vidim jeste li sami. Jesam. Razgovarajmo. Šetajmo. Krenuli su stazom koja je vodila dalje od pijede stala. Nešto nije u redu s vašom nogom? upita ga Ravvlins. Stara povreda s nogometa. Ili rana iz rata. Odaberite. Ja ne želim hodati. Želim čuti što mi imate reći. Ja nisam predložio ovaj sastanak, a imam posla koji me čeka. Rawlinsovo se lice zacrvenjelo. Tamo je klupa. Ima klupa i u dvorištu. A možda i mikrofona. Vi ste ludi. Isto tako i Longvvorth. Kongresmen nije odgovorio sve dok nisu stigli do bijele klupe od kovana željeza. Longvvorth vam je partner, zar ne? U ovoj ucjeni. Ravvlins je sjeo dok je govorio. Slabo svjeflo jutra razlilo mu se licem; bravada1 od prije svega nekoliko sekundi mu je nestajala. Nije odgovorio je Peter. Ja nemam partnera i nisam ucjenjivač. Ali vi pišete knjigu. Ja tako zarađujem. Ja pišem romane. Svakako. Zbog toga momci iz Centralne obavještajne imaju mnogo prljava veša u praonici koja radi dvadeset četiri sata. Čuo

sam o tome. Stvar koja se zove Protuudarac! Mislim da pretjerujete. Što ste mi htjeli reći? Ostavite to kao posebno, Chancelloru. Kongresmen je govo rio ravnim glasom. Informacija koju imate nije vrijedna ni kapi pišaline. O, dovraga, vi me možete uništiti, ali ću ja svoju guzicu zakonski spasiti; ja to mogu učiniti. A onda ćete vi odgovarati za ono što slijedi. Kakvu informaciju? Što god vam je Longvvorth rekao čista je laž. Ja nemam nikakve informacije o vama. Nemojte mene zajebavati. Ja ne niječem probleme. Ja znam što ljudi poput vas misle o meni. Ja u privatnom razgovoru upotrebljavam riječ niger češće nego vam je drago; kad se natočim soka sviđa mi se lijepo crno dupe premda, prokletstvo, to bi moglo biti u moju korist; oženjen sam kurvetinom koja bi me mogla loše razvikati kad joj to sjedne i uzeti mi gotovo sve što imam sjeverno od Roanokea. Ja možda živim sa svim tim, dječače, ali ja vršim svoj posao na Hillu! I ja nisam ubojica! Razumijete li? Svakako. To je samo vaša normalna, svakidašnja obitelj na plantažama. Vrlo starinska i draga. Dosta ste rekli. Ja odlazim. Ne, ne odlazite! Ravvlins je ustao i prepriječio se Peteru. Molim vas. Slušajte me. Ja sam i ovo i ono, ali me ne možete okrstiti redneckom. To više nisu ni oni s mozgom koji im kaže da iziđu goli na kišu. Jer brojke i motivi više nisu što su nekad bili. Cijeli svijet se mijenja, a biti slijep na tu činjenicu znači pozivati na prokleto krvoproliće. Nitko ne pobjeđuje; svi gube. Motivi? Chancellor je proučavao Južnjakovo lice. Bilo je lišeno lažnosti. Na što vi ciljate? Ja nisam nikad blokirao odgovornu promjenu. Ali se borim poput uhvaćene mačke kad je ta promjena neodgovorna. Davati odluke teške više od milijun dolara u ruke ljudima koji nisu za to kvalificirani, koji nemaju mozga da se sklone s kiše, to zaista svakoga vraća natrag. Peter je bio privučen kao i uvijek kad su slika i suština u sukobu. Što sve to ima veze s onim što vi mislite da ja imam? Meni su namjestili onu stvar u Nevvport Newsu, namjestili! Dali su mi da ispijem bačvu jakog domaćeg whiskeya i odveli me u tamne

ulice koje nikad nisam vidio. Možda sam naguzio tu djevojčicu, ali je nisam ubio! Ja ne bih znao učiniti ono što su joj oni učinili. Ali ja znam tko je to učinio. I ta crna kopilad znaju da znam. Gori su od smeća; to su nigerski nacisti koji ubijaju svoje a skrivaju se iza... Iza njih se začu nagli ispljuvak zraka, negdje na daljini. A onda se dogodilo nevjerojatno nezamislivo. Chancellor je zurio obuzet strahom, nesposoban da se makne. Rawlinsova su se usta razjapila. Crveni krug se oblikovao iznad njegove desne obrve. Izjurila je krv, najprije u naletima, a onda u potočićima po pepeljastoj koži i razrogačenim očima. Pa ipak, tijelo je stajalo, smrznuto u smrti. A onda, polako, kao u nekom strašnom baletu, Ravvlinsove su noge popustile i tijelo palo, srušivši se u mokru travu. Iz Peterova grla se jedva čulo muklo izbacivanje zraka; rodio se krik, ali bez zvuka; šok je bio jači od krika straha. Začu se drugi pljucaj; zračni valovi se rasprskaše iznad njega. Pa opet pljuc; bio je to zvižduk ping, i zemlja se rasprsla ispod njega. Metak se odbio od klupe. Ostatak njegovih instinkata natjerao ga je da se baci dolje: bacio se ulijevo, kotrljajući se i udaljavajući od područja mete. Djelić kamena mu je projurio pored uha; da mu je bio bliži za koji centimetar, oslijepio bi ga ili ubio. Odjednom je čelom zaribao tvrdu površinu; osjećao je kako ga dlan pecka kad je s njim pritisnuo narovašenu stijenu. On je, činilo mu se, dopuzao do nekakva spomenika, kameni medaljon okružen grmljem. Okrenuo se na leđa. Bio je skriven, ali su oko njega mučno sijevali meci. Onda se začuše uzvici, napola ludi, histerični. Dolazili su od tamo, od tamo, i od tamo! U pokretu, u trku, u nestajanju. I napokon jedan glas, rika, oštra i grlena, koja je zahtijevala poslušnost. Nestanite odavde! Snažna je ruka zgrabila prednji dio njegove jakne, zahvativši čvrsto i košulju i kožu ispod nje, podigavši ga od kamena štita. Druga je ruka držala veliki automatik, na čijoj je cijevi bio cilindar prigušivača; iz rupa na prigušivaču izlazili su mlazovi vatre i dima. Peter nije mogao govoriti. Nije bio sposoban ni prosvjedovati. Iznad njega je stajao Alan Longvvorth. Prezreni Alan Longvvorth mu spašava život!

Nadirao je kroz grmlje, sagnuta tijela, bacajući se kroz oštre iglice na travu. Grebao je zemlju nogamlt i prstima, gurajući se naprijed. Zrak mu je nestao iz pluća, ali je pobjeći bilo jedino važno. Potrčao je koliko su ga noge nosile. Prolazio je ulicama poput čovjeka koji luta u dubokom snu. Vrijeme i mjesto bili su izgubljeni; prevladala ga je dezorijentacija. Prva mu je bila pomisao da potraži pomoć, da pronađe policiju, da nađe nekoga tko će nametnuti red kaosu u kojem je jedva ostao na životu. Ali nikoga nije bilo. Pristupio je nekolicini pješaka; oni su vidjeli kako čudno izgleda, pa su ga se otresli, požurivši svojim putem. Dobasao je do ulice; sirene su trubile, a automobili ga ljutito zaobilazili. Nigdje policije na vidiku, nikakvih patrolnih kola u ovom mirnom dijelu grada. U sljepoočicama mu je nesnosno udaralo. Boljelo ga je lijevo rame, a čelo je osjećao kao da ga je strugao žicom. Pogledao je na dlan lijeve ruke; koža je bila crvena; mrljice krvi izbijale su na površinu. Polako, pošto je prohodao milje, Chancelloru se stao vraćati dio svijesti. Shvaćao je da njegove obrane nisu kadre odbiti napade na njegovu svijest, pa je svim silama nastojao istisnuti neugodne slike iz svijesti. Bio je čovjek, koji je očajnički pokušavao vratiti samokontrolu. On mora donijeti neke odluke. Pogledao je na sat, osjećajući se kao izgubljeni putnik u tuđoj zemlji kojemu su rekli da ako ne stigne do stanovitog odredišta do određena vremena da to onda znači stanovitu opasnost. On je već toliko puta zaokrenuo u krivom smjeru; tako je bilo i sada. Pogledao je na ulični znak; nikad nije čuo za to ime. Sunce mu je reklo da je jutro. Bio je zahvalan zbog toga. Četiri sata je lutao ulicama. Četiri sata. O moj Bože. Potrebna mi je pomoć. Njegova kola! »Mercedes« je bio tamo, u Cloistersu, parkiran na ulici ispred zapadnog ulaza. Stavio je ruku u džep od hlača i izvukao stezaljku. Imao je dovoljno za taksi. Evo zapadnih vrata, Mac1 rekao je taksist rumenih obraza. Ja ne vidim nikakav »mercedes«. U koliko sati ste ga ostavili? Rano jutros. Zar niste pogledali na znak? vozač je pokazao kroz prozor. Ovo je prometna ulica. Parkirao je u zoni iz koje odvlače svaka parkirana kola. Bilo je mračno obrambeno će Peter. Dao je šoferu svoju adresu u Manhattanu.

Taksi je zaokrenuo lijevo u Sedamdeset prvu ulicu iz Avenije Lexington; Chancellor je zapanjeno gledao. Njegov je »mercedes« bio parkiran ispred kuće, ravno ispred stepeništa koje vodi u njegov stan. Kola su stajala u avetinjskom sjaju, tamnoplava boja je blistala na suncu. U cijelom bloku nije bilo sličnog automobila. U trenutku umobolnosti, Peter se čudio kako to da su kola pokrenuta s druge strane ulice, gdje ih je sinoć parkirao. Mora da ih je Cathy pomakla. To je često činila zbog pravila o parkiranju na jednoj strani ulice. Automobile je trebalo premjestiti do osam sati. Cathy? O, Isuse, što je to s njim? Čekao je na nogostupu sve dok taksi nije iščezao. Pristupio je »mercedesu« i pažljivo ga razgledavao, kao da pregledava neki predmet koji godinama nije vidio. Kola su bila oprana i izglancana. Unutrašnjost je očišćena usisavačem, kutija s instrumentima gotovo polaštena, metalni dijelovi sjajni. Izvukao je ključeve; činilo mu se da je uspinjanje stepeništem beskrajno. Na vanjskim vratima je bila neka ceduljica s otipkanim tekstom, ukucana u drvo. Događaj je iskliznuo izvan kontrole. To se više neće dogoditi. A vi me više nećete vidjeti. Longvvorth Chancellor je skinuo ceduljicu s vrata. Zatim je pažljivo pogledao papir. Slova o teksta bila su neznatno podignuta; papir je bio debeo, odrezana vrha. Tekst je bio otipkan na njegovu pisaćem stroju. Papir je bio s njegovim zaglavljem, ali otkinut na vrhu. »Zove se Alan Longvvorth. Josh je saznao o njemu.« Peter se naslonio na prozor, zureći u »mercedes« na ulici. Anthonv Morgan je sjedio u kožnatom naslonjaču s druge strane sobe; njegovo je vitko tijelo bilo nekarakteristično ukočeno. Izgledaš kao da si iz pakla. Je si li sinoć mnogo pio? Ne, nisam dobro spavao. Ono što sam spavao bilo je ispunjeno košmarom. To je druga priča... Ali ne piće prekinu ga Morgan. Rekao sam ti, ne! A Josh je u Bostonu? Da. Njegov ured kaže da se vraća čunkom1 u četiri sata. Trebalo bi da večeras zajedno večeramo.

Morgan je iskočio s fotelje; očito uvjeren, progovorio je naglašeno. Onda, za ime Božje, zašto nisi pozvao policiju? Što dovraga misliš da radiš? Vidio si ubijena čovjeka ispred sebe. Kongresmena su ubili ispred tebe! Znam, znam. Želiš li čuti još nešto gore? Jednostavno sam pošandrcao, sišao s uma, kako god hoćeš. U magli sam šetao gotovo četiri prokleta sata. Ja čak ne znam gdje sam bio. Jesi li išta čuo na radiju? Ta je vijest dosad trebala da dopre do tebe. Nisam ni otvorio radio. Tony je otišao do radija u polici s knjigama i uključio stanicu koja emitira vijesti. Zatim je otišao do svog pisca, prisilivši Chancellora da se okrene od prozora. Slušaj me! Ne postoji druga osoba koju bih volio da si obavijestio osim mene. Osim baš sada. Policija. Želim znati zašto nisi izvijestio policiju! Chancellor se mučio s riječima. Ne znam. Ne znam da li ti to mogu reći. U redu, u redu sada će Morgan blago. Ja ne govorim o histeriji. Učim se živjeti s njom. U pitanju je nešto drugo. Pokazao je ranjeni dlan. Odvezao sam kola do Fort Trvona. Pogledaj mi ruku. Moji otisci prstiju, možda mrlje krvi to bi trebalo da bude na upravljaču. Trava je bila mokra i bilo je blata. Pogledaj mi cipele, jaknu. Tragova bi trebalo da bude u kolima. Ali kola su čista, oprana: izgledaju kao da sam se s njima provozao iz izložbena salona. Ja čak ne znam kako su se kola ovdje pojavila. A ceduljica na vratima. Napisana je mojim pisaćim strojem, na mom osobnom papiru. A satima nakon... cijelog tog ludila, umobolnosti, ja ne znam što se događalo sa mnom. Peter, prestani! Morgan je zgrabio Chancellorova ramena, podigavši glas. Ovo nije fikcija. Ti nisi jedan od tvojih likova! Ovo je istinski. Dogodilo se. Spustio je glas. Ja zovem policiju. Dvojica detektiva iz Dvadeset druge stanice prekidala su Peterovo pričanje sporadičnim pitanjima. Stariji je muškarac bio u pedesetim godinama, s valovitom sijedom kosom, a mladi je bio otprilike Chancellorovih godina, i Crnac. Obojica su bili trezveni, iskusni profesionalci, i trudili su se da Peteru bude što lakše dok govori.

Kad je Chancellor završio, stariji je otišao do telefona, a mlađi je govorio o knjizi Sarajevo! Veoma mu se sviđala. Tek kad se stariji vratio i pridružio im se, Chancellor je shvatio da ga je Crnac spriječio da ne sluša telefonski razgovor. Peter je cijenio taj profesionalizam. Upamtit će to. Gospodine Chancellor započeo je sjedokosi detektiv oprezno čini se da ima problem. Kad nas je g. Morgan nazvao, poslali smo tim u Fort Tryon. Da bismo uštedjeli na vremenu, uključili smo i forenzičare; da bismo bili sigurni da na tom terenu neće netko bauljati, telefonirali smo stanici u Bronxu, pa su oni postavili policajce na ulicu. Nema nikakvih dokaza o puščanoj vatri na poprištu. Nema nikakva nereda na zemljištu. Peter je s nevjericom gledao u čovjeka. To je ludo. To je krivo! Bio sam tamo! Naši su ljudi vrlo temeljiti. Nisu bili dovoljno temeljiti! Vi ne mislite da bih valjda izmislio takvu priču?! Prilično je dobra rekao je Crnac, smijući se. Možda vi iskušavate neki materijal. Hej, samo trenutak! istupio je Morgan. Peter to ne bi učinio. Učiniti to, bilo bi glupo rekao j^ stariji, kimnuvši bez slaganja. Protivzakonito je lažno prijaviti zločin. Bilo koji zločin, a da i ne govorim o ubojstvu. Vi ste doista ludi... Peterov se glas izgubio. Vi mi doista ne vjerujete. Vi svoj izvještajčić prenosite preko telefona, uzimate ga kao evanđelje, pa zaključujete da sam ja luđak. Kakva ste vi vrst policajaca? Vrlo dobra rekao je Crnac. Ja tako ne mislim. Ja tako uopće ne mislim, prokletstvo! Chancellor je otšepesao do telefona. Postoji način da se ovo sredi; to je bilo prije pet, možda šest sati. Telefonirao je i za nekoliko sekundi govorio. Vašingtonske informacije? Ja želim uredski broj kongresmena Waltera Rawlinsa, Predstavnički dom. Nazvao je broj koji je dobio od centrale; Tony Morgan je kimnuo. Detektivi su promatrali bez komentara.

Opet je pozvao. Čekanje je bilo beskrajno; puls mu se ludo ubrzavao. Usprkos svom neporecivom znanju o situaciji on se mora dokazati toj dvojici profesionalaca. Na liniji se čuo ženski glas, tih i očito južnjački. Zatražio je kongresmena. A kad je čuo njene riječi, bol mu se vratila u sljepoočice, a oči su mu na trenutak izgubile žarište. To je jednostavno strašno, sir. Ožalošćena je obitelj objeloda nila tu vijest prije nekoliko minuta. Kongresmen je sinoć umro. Umro je u snu od koronarke. Ne. Ne! Svi mi tako osjećamo, sir. Utanačenja oko pogreba bit će objavljena... Ne! To je laž! Nemojte mi to govoriti! To je laž! Pet, šest sati prije u New Yorku! Laz! Peter je osjetio na ramenima ruke koje ga zadržavaju, ruke na rukama, koje mu uzimaju telefon, povlače ga natrag. On se bacaknuo, udarivši laktovima svom snagom u policajca iza sebe. Desna mu je ruka bila slobodna; zgrabio je glavu koja mu je bila najbliža, nemilice povukao i izvukao napola kosu iz glave. Povukao je glavu; čovjek je pao na koljena. Pred njim je bilo lice Tonya Morgana, iskrivljeno od boli, ali nije ništa učinio da se zaštiti. Morgan. Morgan, njegov prijatelj. Što on to radi? Peter se skljokao; bio je ukočen. Ruke su ga položile na pod. Neće biti krivične prijave rekao je Morgan, ulazeći u spavaću sobu, noseći piće. Bili su puni razumijevanja. Što znači da sam ja luđak dodao je Chancellor s kreveta, držeći vrećicu s ledom na čelu. Dovraga, ne. Iscrpljen si. Previše radiš. Doktori su te savjeto vali da ne forsiraš toliko... Za ime Božje, Tony, nemoj tako sa mnom! Peter je sjeo. Što sam god rekao bila je istina! Okay. Evo ti piće. Chancellor je uzeo čašu ali nije pio. Stavio ju je na stolić pored kreveta. Ne, stari prijatelju. Pokazao je na stolicu. Sjedi. Želim nešto sasvim razjasniti. U redu. Morgan je otrupkao do stolice i pao na nju. Svoje

duge noge je ispružio ispred sebe; njegovo neusiljeno ponašanje nije zavaralo Petera. Izdavačeve su oči odavale zabrinutost. Polako, racionalno nastavi Chancellor. Ja mislim da znam što se dogodilo. A to se više neće dogoditi, što objašnjava i Long worthova ceduljica. On želi da u nju vjerujem; inače je uvjeren da bih zavijao kao duh. Kad si uopće imao vremena za razmišljanje? Ona četiri sata na ulici. Ja to nisam znao, ali su komadi padali na svoja mjesta. A kad ste ti i policajci dolje konferirali, ja sam ugledao uzorak, okosnicu. Morgan je podigao pogled sa čaše. Nemoj govoriti kao pisac. »Uzorak«, »okosnica«, »komadi koji padaju na svoja mjesta«. To su gluposti. Ne, nisu. Zato jer je Longworth prisiljen misliti poput pisca. On mora misliti kao što ja mislim, zar ti to nije jasno? Nije, ali nastavi. Longwortha treba zaustaviti; on zna da ja to znam. Stavio me u pogon s djelićima informacije i jednim patetičnim primjerom onoga što bi se moglo dogoditi ako Hooverova arhiva još postoji. Upamti, on je znao te fascikle; on je zadržao paklenski mnogo štetnih informacija. A onda da bi se uvjerio da ću se ja zaista uhvatiti na kuku, osigurao je još jedan primjer; južnjačkog kongresmena s problemima, pomiješanog sa silovanjem crnačke djevojke i uboj stvom koje nije počinio. Longworth je stavio sile u pokret, a mene u sredinu. Ali kad je to sve učinio, shvatio je da je otišao predaleko. Stupica je bila ubojstvo; on o tome nije razmišljao. Kad je ustano vio, spasio mi je život. I tako spasio knjigu? Da. Morgan je ustao. Ti govoriš kao dijete oko logorske vatre. A zašto ne? To je tvoj posao; svi koji pričaju priče su djeca oko logorske vatre. Ali, tako ti nebesa, nemoj to pomiješati s onim što jest. Chancellor je pomno gledao Morgana u lice. Ono što je shvatio bilo je bolno očito. Ti mi ne vjeruješ, zar ne? Želiš istinu? Otkad smo promijenili pravila?

U redu. Tony je ispraznio svoju čašu. Ja mislim da si ti otišao u Cloisters. Kako si ušao unutra, ja to ne znam; vjerojatno si se uspeo preko zida. Ja znam koliko ti voliš rana jutra, a Cloisters u zoru mora da je nešto drugo... Ja mislim da si ti čuo za Rawlin sovu smrt... Kako sam mogao? Njegov ured kaže da je vijest tek predana javnosti! Oprosti mi. To si ti čuo, nisam ja. O, Kriste! Peter, ja te ne želim povrijediti. Prije godinu dana nitko nije znao hoćeš li živjeti ili umrijeti; tako si bio blizu smrti. Podnio si težak gubitak; Cathy ti je bila sve, svi smo to znali... Prije šest mjeseci smo mislili ja sam iskreno vjerovao da je s tobom svršeno kao s piscem. To je izašlo iz tebe; želja je umrla; dječak oko vatre ubijen je na pensilvanijskoj cesti. Čak kad si izišao iz bolnice, prolazili su čitavi dani tjedni a da nisi izgovorio ni jednu riječ. Ništa. Onda je počelo pijenje. A onda, prije manje od tri tjedna, eruptirao je tvoj osobni vulkan. Doletio si s Obale uzbuđeniji nego sam te ikad vidio, ispunjen energijom, s osvetoljubivom željom da se vratiš na posao. A ja to i mislim o osveti... Zar ti ne vidiš? Što da vidim? Mozak je čudan. On se ne može tako brzo pomaći s nule, na brzinu, jednim mahom. Nešto mora kvrcnuti. Sam si rekao da gotovo četiri sata nisi znao gdje si bio. Chancellor se nije pomakao. Promatrao je Morgana, dok su mu glavom letjele misli što su se sukobljavale. Bio je ljut na izdavača jer mu ne vjeruje, ali je ipak osjećao neko čudno olakšanje. Možda je bolje ovako. Morgan se po prirodi ponašao zaštitnički; događaji prošle godine su pojačali taj prirodni instinkt. Kad bi vjerovao ,Peteru, Peter nije nimalo sumnjao što bi izdavač učinio. Morgan bi zaustavio knjigu. Okay, Tony. Zaboravimo na to. To je prošlo. Nisam sasvim dobro. Ne mogu se graditi da jesam. Ja to ne znam. Ja znam blago mu odgovori Morgan. Popijmo piće. Munro St. Claire je proučavao Varaka dok je prolazio kroz vratnice diplomatove biblioteke u Georgetownu. Agentova je desna ruka bila u povoju, a s lijeve strane

vrata je imao gazu. Varak je zatvorio vrata i prišao stolu za kojim je sjedio Bravo; ambasadorov je izražaj bio mračan. Što se dogodilo? Sve je sređeno. Njegova je »cessna« bila na aerodromu West chester. Odletio sam s njim u Arlington i kontaktirao s liječnikom kojeg upotrebljavamo u NSCu. Njegova žena nije imala izbora, niti ga je htjela. Rawlins nije imao osiguranje protiv asasinacije. Osim toga, ona je prljava knjiga. Pročitao sam joj nekoliko epizoda. Što je s drugima? upita ga Bravo. Bila su trojica; jedan je ubijen. Čim je Chancellor otišao s mjesta, prestao sam pucati i sakrio se na kraju tog područja. Rawlins je bio mrtav; što su više htjeli? Pobjegli su i sa sobom odnijeli tijelo svog kolege. Ja sam pretražio zonu, pobrao čahure, travu stavio na mjesto; nije bilo ni znaka nekog uznemiravanja i akcije. Bravo je ustao; gnjev mu je bio vidljiv. Ono što ste učinili prelazi sve što smo mi sankcionirali! Donosili ste odluke za koje ste znali da ih ja neću odobriti, poduzeli ste akciju koja je dvojicu ljudi stajala života, a gotovo ste ubili Chancellora. Jedan od tih ljudi je i sam bio ubojica jednostavno će Varak. A Ravvlins je bio označen. Bilo je samo pitanje vremena. Što se tiče Chancellora, gotovo da sam sam izgubio život spašavajući ga. Mislim da sam platio za grešku u svom sudu. Greška u sudu? Tko vam je dao pravo? Vi. Svi vi. Postoje zabrane koje se podrazumijevaju, koje su ukalkulirane u postupanje! Vi ste to znali. Znao sam da postoje stotine fascikala koji nedostaju a mogli bi biti upotrebljeni za pretvaranje ove zemlje u policijsku državu! Molim vas da se toga podsjetite. A ja tražim od vas da se sjetite da ovo nije Čehoslovačka. Ovo nisu Lidice 1942.' Vi niste trinaestogodišnji dječak koji puže po leševima, ubijajući svakoga tko bi mogao biti neprijatelj. Vas nisu doveli ovamo prije trideset godina da biste se vi pretvorili u svoj Sturm und Drang.2 Mene su doveli ovamo jednostavno zato što je moj otac radio

za saveznike! Moja je obitelj pobijena zato jer je on radio za vas. Varakove su se oči zasjenile. Zatečen, ne bi mogao zadržati suze kad bi se sjetio sunčanog jutra 10. lipnja T942. Jutra smrti, noćiju koje su uslijedile, kad se skrivao u rudnicima, dana i noći kad je, u trinaestoj godini života, ubilježavao oznake X na rudniku, a svaki je taj simbol predstavljao još jednog ubijenog Nijemca. Dijete se pretvorilo u ubojicu. Sve dok ga Britanci nisu odveli. Sve vam je dano rekao je Bravo, spuštajući glas. Obaveze su bile priznate, ništa se nije štedjelo. Najbolje škole, sve pre dnosti ... I uspomene, Bravo. Nemojte na to zaboraviti. I uspomene suglasio se Munro St. Claire. Krivo ste me razumjeli brzo će Varak. Ja ne tražim sučuvstvo. Ono što vam kažem jest da se ja sjećam. Varak je pristupio korak bliže rubu stola. Proveo sam osamnaest godina plaćajući za privilegij te uspomene. Rado sam plaćao. Ja sam najbolji u NSCu, ja ću potražiti nacistu u bilo kojem obliku se 1Rudarsko naselje u Čehoslovačkoj koje su 1942. Nijemci uništili kao odmazdu za ubojstvo nacističkog namjesnika u Čehoslovačkoj, Reinharda Hevdricha; sada nacionalni spomenik (op. prev.) 2Najprije naziv njemačkog literarnog pokreta, a onda naziv za nacističku ideologiju (op. prev.) pojavi i poći za njim. A ako vi mislite da postoji ikakva razlika između onoga što predstavljaju ti fascikli i ciljeva Trećeg Reicha, veoma se varate. Varak je stao. Krv mu je navrla u lice; bio je blizu stanja kad je mogao vikati, ali to, dakako, nije dolazilo u obzir. Munro St. Claire je u tišini promatrao agenta; ljutnja mu je slabila. Vrlo ste uvjerljivi. Sazvat ću Inver Brass. Mora uvijek biti obavještavan o razvoju situacije. Nemojte. Nemojte sazvati sastanak. Ne još. Sastanak je već zakazan za ovaj mjesec. Moramo izabrati novog Genesisa. Ja sam prestar, a isto tako i Venice i Cristopher. To

ostavlja Bannera i Parisa. To je strašno... Molim vas. Varak je pritisnuo prste na rub stola. Nemojte sazivati taj sastanak ponovio je. St. Claire je suzio oči, opet malčice ljutit. Zašto ne, pitam? Chancellor je započeo knjigu. Prvi je dio rukopisa predao prekjučer. Upao sam u prepisivački ured. Pročitao sam što je napisao. I? Vaša je teorija možda točnija nego što ste mislili. Chancellor je zamislio i ono što meni nikad nije palo na pamet. I Inver Brass je u knjizi. Došao je val hladnoće i pretvorio jesen u zimu. Izbori su prošli, a rezultati bili predvidivi kao mraz koji je pokrio pensilvanijsku pokrajinu. Lažljivost i Madison Avenue1 prevagnuli su nad promjenljivim amaterima. Nitko nije dobio nešto što vrijedi, a najmanje republika. Peter nije posvećivao mnogo pažnje politici. Čim su igrači zauzeli svoja mjesta, nije preostajalo mnogo toga što bi ga zanimalo. Umjesto toga, njegovo je vrijeme i misli zauzimao roman. Svako je jutro bilo njegova osobna avantura. Procijedio je radnju; likovi su dobili život. Bio je u sedmom poglavlju, tamo gdje pošteni ljudi postupno pristaju na nepoštenu odluku: ubojstvo. Asasinacija J. Edgara Hoovera. Prije nego bi se bacio na pisanje poglavlja, najprije bi ga ocrtao u grubim potezima; zatim bi taj obris stavio sa strane i rijetko kad ili nikad bi se osvrtao na njega. To je bife tehnika pisanja koju mu je predložio Anthonv Morgan prije više godina: Znaj kamo smjeraš, odredi si usmjerenje tako da ne posrćeš, ali nemoj ograničavati prirodnu naklonost ka lutanju. To je nešto čudno s Tonvem, pomisli Chancellor, sagnuvši se nad stolom. Razgovarali su nekoliko puta nakon nevjerojatne umobolnosti kod Cloistersa, prije nekoliko tjedana, ali to Morgan nije nikad spominjao. Kao da se to nije ni dogodilo. A ipak je Morgan pročitao prvih stotinu stranica romana. Rekao je da je to najbolje što je Peter dosad napisao. To je jedino bilo važno. Knjiga je bila sve. Poglavlje 7 Skica

Kišno poslije podne u vašingtonskom hotelskom apartmanu. Senator sjedi ispred prozora gledajući kako kiša prska po staklu. Misli su mu se vratile prije trideset godina, do dana u koledžu kad se dogodio incident koji bi ga, da je otkriven poslije tri dekade, onemogućio u predsjedničkoj trci. To je indiskrecija s kojom ga je suočio Hooverov glasnik. Nije se mogao sjetiti kako ili kad se to dogodilo. Njegove su emocije skočile visoko, kao da su podivljale zbog te indiskrecije. Ali to je bilo tu: njegov mladenački potpis na legitimaciji organizacije za koju se kasnije otkrilo da je dijelom komunističkog aparata. Bazazleno, svakako; obranljivo, zacijelo zapravo stvar koja izaziva smijeh. Ali ne kad je riječ o predsjedništvu. To je bilo dovoljno da ga diskvalificira. To se ne bi dogodilo, dakako, da je njegova sadašnja politička filozofija bila u skladu s filozofijom direktora Federalnog istražnog biroa. Senatorove misli prekida dolazak novinarke, kolumnistice koju je ušutkao Hoover, a sada je dio Nukleusa. Senator ustaje i nudi je pićem. Žena odgovara da kad bi prihvatila ponudu, kao prvo, ne bi bila tu. Objašnjava da je bivša alkoholičarka; nije popila alkoholno piće već više od pet godina, ali prije toga je danima znala biti pijana. To je bilo Hooverovo koplje, kuka na koju ju je uhvatio. Za vrijeme jedne takve pijane sjedeljke bile su snimane fotografije. Vršenje neprirodnih akata s raznom nedoličnom gospodom je najlakši način da ih se opiše. Ali, tako mi života, ja se ne sjećam. Dobri Bože, kako bih mogla? Hoover ima fotografije. Njeno suprotno mišljenje bilo je djelotvorno prigušeno. Stiže treći član Nukleusa. Treća je osoba bivši ministar u vladi opisan u prvom poglavlju. Indiskrecija o njemu je činjenica da je on prikriveni homoseksualac. On donosi uzbunjujuće vijesti. Hoover je sklopio privremeni pakt s Bijelom kućom. Svi nepoćudni kandidati bit će eliminirani iz trke. Tamo gdje ne postoje činjenice, upotrijebit će se pretpostavke pod imprimaturom FBIa. Biroovo je ime dovoljno da izazove pustošenje među političarima. Do trenutka podizanja obrane, šteta je već učinjena. Opozicija će baciti na teren svog najslabijeg kandidata; izbor predsjednika koji je već na dužnosti sasvim je osiguran. Ono što je ugrađeno u taj sporazum jest činjenica da Hoover ima oružje koje može upotrijebiti protiv Bijele kuće, a nije ništa slabije od drugog. U biti, direktor će uskoro nadzirati točke pritiska u zemlji; on će njome upravljati. Otišao je predaleko. Leševi se nakupljaju suviše brzo i previše ih je. Treba ga ukloniti. Nije me briga kako. Čak ako to znači njegovo ubojstvo.

Senatora su zgranule ministrove riječi. On zna što znači osjetiti Hooverov nož, ali postoje zakoniti načini borbe protiv njega. Uzima Meredithov izvještaj iz aktovke. Odlučeno je da se uspostavi kontakt s glasnikom, čovjekom koji radi s Hooverovom privatnom arhivom. Upotrebit će se što god bude potrebno da ga se regrutira; iznad svega, fascikle u treba uzeti. Najprije fascikle. Ako mogu biti upotrebljeni onako fe kako ih je Hoover upotrebljavao, mogu biti i okrenuti. Mogu biti upotrebljeni za dobro! Zatim smaknuće. Nema drugog puta. Ministar se ne može pokolebati. Senator ne želi više slušati; on odbija uvažiti tu izjavu. Odlazi, govoreći samo da ide organizirati sastanak s Meredithom. Peter je stao. Ima dovoljno za početak; može početi s istinskim pisanjem. Uzeo je olovku i počeo. Bio je sasvim nesvjestan vremena, bio je izgubljen u nakupljenim stranicama. Naslonio se na naslonjač fotelje i pogledao u prozore, blago iznenađen ugledavši sitne pahuljice sn^ega kako oklijevajući padaju. Morao se podsjetiti da je bio kraj decembra. Kad prije su prohujali svi ti mjeseci? Gđa Alcott mu je donijela novine prije jednog sata, pa je pomislio da će biti dobro uživati u malom prekidu. Bilo je deset i trideset; piše od petnaest do pet. Mašio se za novinama na rubu stola i otvorio ih. Naslovi su bili uobičajeni. Pregovori u Parizu su zapeli što god to značilo. Ljudi su umirali; znano je što to znači. Odjednom je Peteru skrenuo pažnju jednostupačni naslov, u donjem desnom kutu prve stranice. U sljepoočicama je osjetio oštru bol. GEN. BRUCE MACANDREVV OČITO ŽRTVA UBOJSTVA Tijelo izbačeno na obali Waikiki Waikiki! O, moj Bože! Havaji! Priča je bila jezovita. MacAndrevvovo tijelo ima dvije rupe od metaka; prvi mu je probio vrat, a drugi mu je ušao u lubanju ispod lijeva oka. Smrt je odmah nastupila, a događaj se dogodio prije deset do dvanaest dana. Čini se da nitko nije znao da je general na Havajima. Ni u hotelima ni u avionima nema rezervacija na njegovo ime. Ispitivanja u otočnim vojnim ustanovama nisu dala nikakvih rezultata; ni sa kim nije uspostavio dodir. Čitajući dalje, Peter je opet bio iznenađen ugledavši jedan podnaslov pri dnu stranice.

Žena umrla prije pet tjedana Informacija je bila oskudna. Ona je jednostavno umrla »nakon duge bolesti koja je ograničavala njenu aktivnost posljednjih godina«. Ako je reporter znao nešto više, on je to milostivo ispustio. Priča je zatim čudno skrenula. Ako je reporter bio milostiv spram gospođe MacAndrew, generala je napadao riječima dostojnim romana o Hooveru. Havajska policija navodno istražuje govorkanja da je bivši američki oficir visokog ranga bio upleten s kriminalnim elementima koji su djelovali s Malajskog poluotoka kroz Honolulu. Na havajskim otocima ima mnogo umirovljenih vojnika i njihovih obitelji. Jesu li ta govorkanja na bilo koji način u vezi sa žrtvom ubojstva nije se moglo ustvrditi. Zašto su onda uključili tu informaciju? pomisli Peter ljutito, sjećajući se tugaljivog prizora vojnika koji ženu drži u naručju. Okrenuo je stranice da nađe nastavak članka. Bila je kratka biografija koja je govorila o generalovoj vojnoj prošlosti, a kulminirala je spominjanjem njegove nagle i neočekivane ostavke i razlikama u mišljenju između njega i generalštaba, spekulacijama o ekstravojnim troškovima zbog bolesti njegove žene i podmuklom insinuacijom da je general, poznat kao »maverick«1, bio izložen izuzetnim psihološkim pritiscima. Uspostavljanje veze između tih »pritisaka« i ranije spomenutih »govorkanja« prepušteno je publici i nije bilo čitaoca koji tako nije postupio. Posljednji dio članka krenuo je novim zaokretom, iznenadivši Petera. On nije znao da MacAndrevv ima odraslu kćer. Prema opisu u novinama ona je bila samosvjesna, nezavisna žena. Kad smo stupili u vezu s njom u njenom njujorškom stanu, generalova kći, Alison MacAndrevv, 31, ilustratorica za Agenciju Welton Greene, firmu za ekonomsku propagandu na 950 Third Avenue, ljutito je odgovorila na spekulacije koje okružuju smrt njenog oca. »Istjerali su ga iz vojske a sada mu pokušavaju uništiti ugled. Prošlih dvanaest sati sam održavala telefonsku vezu s vlastima na Havajima. Oni su zaključili da je moj otac ubijen za vrijeme napada naoružanih muggera.1 Ukrali su mu lisnicu, ručni sat, prsten pečatnjak i novac.« Upitana može li objasniti kako to da ni u hotelima ni u zrakoplovnim kompanijama nema rezervacija na generalovo ime, gospođica MacAndrevv je odgovorila: »To nije neobično. On i moja majka su obično putovali pod drugim imenima. Da je vojska na Havajima znala da je on tamo na odmoru, progonili bi ga.« Peter je shvatio što ona kaže. Ako je MacAndrevv bilo kamo

putovao sa svojom duševno bolesnom ženom, on bi se dakako poslužio izmišljenim imenom da je zaštiti. Ali je MacAndrevvova žena bila mrtva. A Chancellor je znao da general nije otišao na Havaje radi odmora. Otišao je da pronađe čovjeka koji se preziva Longvvorth."* A Longworth ga je ubio. Peter je pustio novine da mu padnu iz ruke. Osjetio je nagli preokret raspoloženja, djelomično bijes, djelomično krivnju. Što je on učinio? Sto je dopustio da se dogodi? Pošten čovjek je ubijen! Zašto? Zbog čega? Knjiga. U svom mesijanskom porivu da ublaži svoju krivnju, Longvvorth je opet ubio. Opet. Jer je on isto tako odgovoran za Ravvlinsovu smrt u Cloistersu, kao što je i sigurno da je on povukao obarač koji je kongresmenu oduzeo život. A sada, pola svijeta dalje, još jedna smrt, drugo ubojstvo. Chancellor je nesigurno ustao iz naslonjača i stao besciljno hodati po sobi, zaštićenom utočištu gdje se dešava samo fikcija, gdje su život i smrt samo proizvodi mašte. Ali izvan te sobe su život i smrt zbiljski. A to ga dodiruje jer su dio njegove fikcije rečenice na papiru proizašle iz motiva koji su vodili druge živote, izazivali druge smrti. Zbiljski život i zbiljska smrt. 1 Američki ulični napadači koji zlostavljaju žrtvu i otimaju joj novac (op. prev.) Što se događa? Košmar, realističniji i groteskniji nego išta o čemu je mogao sanjati, odigrava se ispred fikcionalne pozadine. Košmar. Zaustavio se pored telefona kao da mu je netko naredio da stoji mirno. Misli o MacAndrevvu izazvale su slike o srebrnom »mark IV continentalu« i maski lica iza upravljača. Odjednom, Peter se sjetio što je kanio učiniti otprilike prije dva mjeseca, prije telefonskog poziva od Waltera Ravvlinsa koji je kulminirao onim ludilom u Fort Trvonu. Kanio je telefonirati u Rockville, Marvland, policiji! To dosad nije učinio; nije im telefonirao! Zaštitio se zaboravivši. Sad se sjetio. Čak imena policajca. Zvao se Donnellv. Pozvao je informacije radi poštanskog koda Rockvillea. Poslije trideset sekundi razgovarao je s narednikom deska koji se zvao Manero. Opisao je incident na

pokrajnjoj cesti, rekao je datum kad se dogodio, i indentificirao je policajca Donnellva. Manero je oklijevao. Jeste li sigurni da želite Rockville, sir? Naravno da jesam. Koje boje su bila patrolna kola, sir? Boje? Ne znam. Crna i bijela, ili modra i bijela. U čemu je razlika? U Rockvilleu nema policajca koji se preziva Donnellv, sir. Naša su vozila zelena s bijelim prugama. Onda su bila zelena! Pozornik je rekao da se zove Donnellv. Odvezao me u Washington. Odvezao u... Samo minutu, sir. Začu se klik na dugmetu zadržane linije. Chancellor je gledao kroz prozor u pahuljice snijega koje je razbacivao vjetar, pitajući se ne silazi li s uma. Manero se vratio na liniju. Sir, imam policijski zapisnik za tjedan od desetog. Nema upisa nikakve nesreće u kojoj bi bili angažirani »chevrolet« i »lincoln Continental«. Bio je srebrni »mark četiri«! Donnellv mi je rekao da su pronašli ta kola! Vozačica u tamnim naočalima udarila je u poštan ski kamion. Ponavljam, sir. Nema policajca Donnellva... Prokletstvo, ima ga! Peter se nije mogao suzdržati da ne viče. Znoj mu je izbio na čelu; bol u sljepoočicama je postala jačom. Sjećanja su mu jurila natrag. Sjećam se! Rekao je da je bila pijana! Da je već zabilježena zbog saobraćajnih prestupa. Ona je žena od dilera automobila »lincolnmercurv u Pikesvilleu! Samo trenutak! Narednik deska je podigao glas. Je li ovo neka vrst šale? Roditelji moje žene žive u Pikesvilleu. Tamo nema dilera za »lincolne«. Tko bi si tamo mogao priuštiti takva kola? A, osim toga, nema policajca Donnellva u ovoj stanici. Sada, skinite se s linije. Ometate nam posao! Veza je prekinuta. Chancellor je stajao nepokretan, ne vjerujući riječima koje je čuo. Pokušavaju mu reći da živi u fantaziji!

Agencija za iznajmljivanje automobila na aerodromu Dulles! Telefonirao je iz HayAdamsa i razgovarao s rukovodiocem. Rukovodilac ga je uvjerio da će sve biti u redu: agencija će jednostavno opteretiti njegov račun. Nazvao je. Da, svakako, sjećam se našeg razgovora, g. Chancellor. Jako mi se svidjela vaša posljednja knjiga... Jesu li vam vraćena kola? Jesu. Onda je netko morao poći s vučnim kolima do Rockvillea. Da li je vidio policajca koji se preziva Donnellv? Možete li mi to iznaći? Neće biti potrebno. Idućeg su jutra kola bila vraćena natrag u našu garažu. Kažete da mislite da je možda bilo štete, ali je nije bilo. Sjećam se da je dispečer rekao da je to najčistiji automobil koji je ikad vraćen. Peter se nastojao savladati. Da li je onaj koji je doveo kola morao nešto potpisati? Da, svakako.*. Tko je to bio? Ako ostanete na liniji, ja ću to naći. Pričekat ću. Peter je stezao slušalicu svom snagom; zaboljeti su ga mišići podlaktica. Osjećao je prazninu u mozgu. Vani su padale pahuljice. Gospodin Chancellor? Da? Ima neka greška, bojim se. Prema garaži, potpis na računu je vaš. Očito je bio nesporazum. Budući da su kola vama iznajmljena, čovjek koji ih je vratio vjerojatno je mislio... Nije bilo greške mirno ga prekinu Peter. Oprostite? Hvala vam rekao je i spustio slušalicu. Odjednom je bilo jasno. Sve. Strašna maska lica. Srebrni »continental«. Čisti, popravljeni »chevrolet« u vašingtonskom parkiralištu. Besprijekorni »mercedes« ispred njegova njujorškog stana. Ceduljica na vratima. To je Longworth. Sve je to Longworth. Groteskno, napudrano lice, duga tamna kosa, crne naočari... i uspomene na strašnu noć smrti prije godinu dana, u oluji. Longvvorth je obavio svoja istraživanja; pokušava ga navesti da poludi. Ali zašto?

Chancellor se vratio do fotelje; morao je sjesti i pričekati da mu prođe bol u sljepoočicama. Pogled mu je zahvatio novine odbačene na podu, i znao je što mora učiniti. Alison MacAndrew. Ime joj je našao u njujorškom telefonskom imeniku koji je držao u Pensvlvaniji, ali je taj broj bio iskopčan. Drugim riječima, dodijeljen joj je drugi, javno neupisani broj.1 Telefonirao je Agenciji Welton Greene; sekretarica mu je rekla da će gospođica MacAndrew odsustvovati nekoliko dana. Objašnjenje nije ponuđeno, a ni traženo. Ipak, imao je adresu. Bila je to stambena zgrada u Istočnoj pedeset četvrtoj ulici. Znao je gdje je to. Na rijeci. Nije imao što drugo raditi. Mora vidjeti tu ženu, razgovarati s njom. Bacio je nekoliko odijela u »mercedes«, stavio rukopis u kovčezi«:, i odvezao se u grad. Ona je otvorila vrata; njene velike smeđe oči odavale su i inteligenciju i znatiželju. Znatiželju prošaranu, možda, ljutnjom, unatoč tuzi na njenom licu. Bila je visoka i doimala se rezerviranom poput svog oca, ali su joj crte bile majčine. Nježna, elegantne građe kostiju, distancirana držanja. Svijetlosmeđu kosu ovlaš je oblikovala. Na sebi je imala hlače svijetlosmeđe boje i žutu bluzu, otvorenu na vratu. Ispod očiju vidjeli su se tamni krugovi, učinci bola su bili očevidni ali ne za pokazivanje. G. Chancellor? upita ga izravno, ne pružajući mu ruku. Da kimnuo je. Hvala vam što ste pristali da se sastanemo. Bili ste vrlo uvjerljivi preko portafona. Uđite, molim vas. Ušao je u mali stan. Soba za dnevni boravak bila je moderna i funkcionalna, sva u oštrim linijama stakla i kroma. Bila je to soba dizajnera, poput leda, hladna, ali je nekako ipak bila ugodna zahvaljujući prisutnosti vlasnice. Osim svoje kvalitete izravnosti, Alison MacAndrevv je zračila toplotom koja se nije mogla sakriti. Rukom mu je pokazala naslonjač; sjeo je. Ona je sjela na trosjed preko puta. Ponudila bih vam piće, ali nisam sigurna da li bih htjela da ostanete tako dugo. U SAD se posebno plaća i lakše stječe pravo na korištenje telefonskog broja koji nije upisan u telefonskom imeniku (op. prev.)

Idi Razumijem. Pa ipak, impresionirana sam. Ima tu i strahopoštovanja, rekla bih. Dobra nebesa, zašto? Preko svog oca, »otkrila« sam vaše knjige prije nekoliko godina. Imate navijača, gospodine Chancellor. U ime svog izdavača, nadam se da ih ima još dvoje ili troje. Ali to nije važno. Nisam zbog toga ovdje. I moj je otac bio rekla je Alison. Imao je vaše tri knjige; rekao mi je da su vrlo dobre. Protuudarac! je dvaput pročitao. Rekao je da je ta knjiga zastrašujuća i sasvim moguće istinita. Peter je bio iznenađen. General mu nije izrazio takve osjećaje ili mišljenja. Nikakvo divljenje osim neodređenog vrlo neodređenog priznanja. Ja to nisam znao. Nije mi ništa rekao. Nije znao laskati. Govorili smo o drugim stvarima. O onome što mu je bilo mnogo važnije. Tako ste rekli preko telefona. Jedan čovjek vam je dao njegovo ime i dao do znanja da je moj otac bio istjeran iz vojske. Zašto? Kako? Ja mislim da je to smiješno. Ne mislim time reći da nije bilo onih koji su željeli da iziđe iz vojske, ali ga nisu mogli na to prisiliti. Što je s vašom majkom? Što u vezi s njom? Bila je bolesna. Bila je bolesna suglasila se djevojka. Vojska je htjela da je vaš otac pošalje od sebe. On to nije htio. To je bio njegov izbor. Prijeporno je da li bi ona uživala više profesionalne pomoći da je bilo drugačije. Bogu je poznato da je on odabrao najteži put za sebe. Volio ju je, to je bilo važno. Chancellor ju je pomno gledao. Teška patina, odrezane, precizne riječi, sve je to bio samo dio površine. Ispod nje, bio je uvjeren, postajala je ranjivost koju je ona na sve načine željela prikriti. Nije si mogao pomoći; mora probati. Zvučite kao da je vi niste. Voljeli, hoću reći.

U očima joj je nakratko zablistala ljutnja. Moja je majka postala... bolesna kad sam imala šest godina. Nikad je nisam ni upoznala. Nikad nisam upoznala ženu s kojom se oženio moj otac, ženu koje se tako živo sjećao. Da li vam to išta objašnjava? Peter je šutio na trenutak. Žao mi je. Ja sam prokleta budala. Naravno da mi objašnjava. Ne prokleta budala. Pisac. Živjela sam s piscem gotovo tri godine. Igrate se s ljudima; ne možete si pomoći. Nije mi to namjera protestirao je. Rekla sam da si ne možete pomoći. Da li bih mogao znati vašeg prijatelja? Možda. On piše za televiziju; sada živi u Kaliforniji. Nije ponudila ime. Mašila se za kutijom cigareta i upaljačem na stolu pokraj nje. Zašto mislite da su mog oca natjerali da iziđe iz vojske? Chancellor je bio smetan. Malo prije sam vam rekao. Vaša majka. Stavila je upaljač na stol; pogled je zabravila s njegovim. Što? Vojska je htjela da je on pošalje od sebe. U neki zavod. Odbio je I vi mislite da je to razlog? Da, mislim. Onda se varate. Kao što ste, sigurna sam, već zaključili, nisam voljela niz toga u vezi s vojskom, ali stav vojske spram moje majke nije bio jedan od razloga mog stava. Više od dvadeset godina su se ljudi oko mog oca ponašali vrlo osjećajno, oni iznad i oni ispod njega. Pomagali su mu kad su god mogli. Izgledate iznenađeno. Peter je to bio. To je rekao sam general. Sada znate koja je to štetna informacija... doktori su rekli da bi je trebalo nekamo uputiti. .. Jato nisam htio. To su bile njegove riječi! Držim da je tako. Nagnuo se naprijed. Ako je tako, zašto je vaš otac izišao iz vojske? Znadete li to? Duboko je udahnula dim. Oči su joj odlutale, gledajući ono što Peter nije mogao vidjeti. Rekao je da je gotov, da mu više nije stalo. Kad mi je to rekao, shvatila sam da se dio njega odriče borbe. Mislim da sam znala da će nakon toga slijediti i ostatak. Ne na način kako se dogodilo, dakako, već nekako drugačije. A čak i to. Ustrijeljen za vrijeme razbojstva mislila sam i o tome. To se tako poklapa. Kao posljednji protest. Na kraju, dokazujući sebi nešto. Sto hoćete reći?

Alison je vratila pogled na njega. Da to kažem na najjednostavniji način; moj je otac izgubio volju da se bori. U tom trenutku, kad je meni rekao te riječi, bio je najtužniji čovjek kojeg sam ikad vidjela. Spočetka Peter nije odgovorio. Bio je uznemiren. Jesu li to riječi koje je upotrijebio? Da mu »više nije stalo«? U suštini, da. Bio je bolestan od svega toga. Pentagonske unutrašnje borbe su vrlo okrutne. Nikad nema stanke ni počina. Nabavljate oružje, uvijek još oružja. Moj je otac običavao govoriti da je to shvatljivo. Ljudi koji sada vode vojsku nekoć su bili mladi oficiri u ratu gdje je to doista bilo važno, gdje je oružje pobijedilo. Da smo mi izgubili taj rat, ne bi bilo ničega. Kad vi kažete »doista bilo važno«, mislite li... Mislim, g. Chancellor prekinu ga djevojka da se moj otac pet godina protivio našoj politici u jugoistočnoj Aziji. Borio se protiv nje svakom prilikom koju je imao. Bila je to vrlo usamljena pozicija. Mislim da je riječ za to parija. Dobri Bože... Peterove su misli nehotice odlutale do romana o Hooveru. Do prologa. General kojeg je izmislio bio je parija kojeg je Alison MacAndrew upravo opisala. Moj otac nije bio političar; njegov sud nije imao ništa s politi kom. Bilo je to čisto vojnički. Znao je da rat ne može biti dobijen na bilo koji konvencionalni način, a upotrijebiti nekonvencionalno bilo je nezamislivo. Mi nismo mogli pobijediti jer nije bilo prave preda nosti medu onima koje smo podupirali. Iz Sajgona je dolazilo više laži nego sa svih ratnih sudova u vojnoj povijesti tako je on govorio. On je sve to smatrao strašnim gubljenjem života. Chancellor se naslonio na naslonjač. Morao je pročistiti glavu. Slušao je riječi koje je napisao. Fikcija. Znao sam da se general suprotstavljao raznim devijacijama. Nikad nisam pomislio da se zadržavao na korupciji, lažima. Gotovo se samo na tome i zadržavao. I bio je žestok u vezi toga. Katalogizirao je stotine proturječnih izvještaja, logističkih krivih prikazivanja, izmišljanja broja mrtvih. Jednom mi je rekao da bismo rat dobili '68. da je broj mrtvih neprijatelja bio barem pedeset posto točan. Što ste rekli? upita je Peter u nevjerici. Pa to su bile njegove

riječi. O čemu se radi? upita ga Alison. Ništa. Nastavite. Više se nema što reći. Sprečavali su ga da prisustvuje sastan cima za koje je znao da se održavaju i da im on mora biti nazočan; zanemarivali su ga na sastancima osoblja i štabova. Što se više borio, to su ga manje poštovali a sve više odbijali. Naposljetku je uvidio da je sve to beskorisno. Što je s onim izvještajima koje je katalogizirao? S krivim predstavljanjima činjenica? S lažima iz Sajgona. Alison je odmakla pogled. To je bilo posljednje o čemu smo govorili odgovorila je tiho. Bojim se da to nisu bili moji najbolji trenuci. Bila sam ljutita. Izgovorila sam mu svašta, što sad duboko žalim. Nisam shvaćala koliko je bio poražen, dogotovljen. Što je s izvještajima? Alison je podigla glavu i pogledala ga. Mislim da su mu oni postali simbolom. Oni su predstavljali mjesece, možda godine, neprestane agonije, a okreću ga protiv ljudi s kojima je služio. To više nije mogao izdržati. Nije se više mogao suočiti s tim. Ostavio je sve. Peter se opet nagnuo naprijed. Svjesno je govorio s britkošću u glasu. To ne zvuči onako kako je zvučao profesionalac s kojim sam ja razgovarao. Znam da je tako. Zbog toga sam vikala na njega. Vidite, nisam se mogla rječkati s njim. Bili smo više od oca i kćerke, bili smo prijatelji. Jednaki na neki način. Morala sam brzo odrastati; nije imao nikog drugog s kime bi mogao razgovarati. Trenutak je bio ispunjen tjeskobom. Chancellor je pustio da prođe. Prije nekoliko minuta ste mi rekli da nisam u pravu. Sad je red na meni. Posljednje što je vaš otac htio bila je ostavka. I on nije otišao na Havaje na odmor. Otišao je tamo da nađe čovjeka koji ga je prisilio da iziđe iz vojske. Što? Vašem se ocu nešto dogodilo prije više godina. Nešto o čemu nije htio da itko nešto zna. Taj čovjek je to pronašao i zaprijetio mu. Veoma mi se sviđao vaš otac. Sviđalo mi se ono iza čega stoji. Osjećam se pakleno krivim. To je najpoštenije što mogu reći. I želim vama reći o tome.

Alison MacAndrew je sjedila nepokretno; njene velike oči su počivale na njemu. Da li biste sada željeli ono piće? upitala ga je. Ispričao joj je priču, sve čega se mogao sjetiti. Od plavokosog stranca na obali u Malibuu do iznenađujućeg telefonskog poziva tog jutra policiji u Rockvilleu. Jedino je ispustio ubojstvo u Fort Trvonu; ako je postojala neka veza, nije je htio opterećivati s njom. Pričajući, osjećao se jeftino; komercijalni romanopisac u traženju velike urote. U cijelosti je očekivao da će ona biti ogorčena, da će ga proklinjati što je bio sredstvo za smrt njenog oca. U vrlo realnom smislu htio je njenu osudu, tako je duboka bila njegova krivnja. Umjesto toga, činilo se da ona razumije dubinu njegovih osjećaja. Nevjerojatno; pokušavala je ublažiti njegovu krivnju, govoreći mu da ako je točno ono što joj je ispričao, on nije hulja; on je žrtva. Ali bez obzira na ono u što on vjeruje, ona neće prihvatiti teoriju da je u prošlosti njenog oca postojao neki događaj tako štetan da bi ga prijetnja otkrivanjem mogla natjerati da podnese ostavku. To nema nikakva smisla. Ako je postojalo išta slično tome, bilo bi upotrebljeno protiv njega prije više godina. U novinama ste rekli da su ga istjerali. Da, ali ne na taj način. Iscrpljujući ga, zanemarujući njegove odluke. To je bio metod. Vidjela sam. Chancellor se sjetio svog prologa; gotovo se bojao postaviti joj pitanje. Što je s njegovim izvještajem o korupciji u Sajgonu? Sto je s tim! Nije li moguće da su ga pokušavali zaustaviti? Uvjerena sam da jesu. Ali to nije bilo prvi put da je učinio nešto slično. Njegovi su terenski izvještaji uvijek bili vrlo kritički nastrojeni. Volio je vojsku; htio je da bude najbolja. On to ne bi nikad objelodanio, ako je to ono na što smjerate. Bilo je. Nikad. On to ne bi učinio. Peter nije razumio, niti je vršio pritisak tražeći objašnjenje. Ali je pitanje bilo očito: »Zašto je otišao na Havaje?« Gledala je u njega. Znam što mislite. Ne mogu vas odbiti, ali znam što mi je rekao. Rekao je da želi otići dalje, na dugo putovanje. Više ga ništa nije moglo omesti. Moja je majka otišla.

To nije bio odgovor; pitanje je ostalo u zraku. I razgovarali su dalje. Satima, činilo se. Najzad, ona je to rekla. Sutra poslije podne stiže tijelo njenog oca u New York; stići će komercijalnim avionom s Havaja. Vojna pratnja će dočekati avion na aerodromu Kennedv, a zatim će kovčeg biti vojnim avionom prebačen u Virginiju. Pogreb će biti dan poslije u Arlingtonu. Nije sigurna hoće li se moći suočiti s tom kušnjom i mukom. Hoće li netko biti s vama? Ne. Hoćete li mi dopustiti? Nema razloga... Ja mislim da ima čvrsto će Peter. Stajali su zajedno na ogromnom betonskom polju koje je bilo teretno područje. Dvojica oficira su stajala u stavu mirno nekoliko metara s njihove lijeve strane. Vjetar je bio jak; podizao je razne papire i lišće s dalekih stabala, vrteći ih u krugovima. Veliki DC10 se zaustavio. Uskoro se povukla velika ploča ispod gigantskog trupa aviona; ispod sredine otvora stigla su električna teretna kolica. Za nekoliko sekundi je kovčeg bio spušten. A lice Alison je odjednom postalo pepeljasto, a tijelo ukočeno. Najprije su joj stale podrhtavati usnice, pa ruke; njene smeđe oči su gledale, ne žmirkajući; suze joj se stadoše kotrljati niz obraze. Peter je stavio ruku oko njenih ramena. Zadržavala se koliko god je mogla mnogo duže, mnogo bolnije nego je imalo smisla. Chancellor je osjetio grčeve koji su joj sjekli rukama; držao ju je sve bliže sebi. Konačno više nije mogla izdržati. Okrenula se i pala na njega, zakopavši glavu u njegov kaput. Prigušeno je jecala u potpunoj agoniji. Žao mi je... jako mi je žao šaptala je. Obećala sam sebi da neću. On ju je držao čvrsto uza se i tiho joj govorio. Hej, ma hajde, dopušteno je. Peter je donio odluku, ali ju je ona izmijenila za njega. Napustit će knjigu; osjećao se izmanipuliran, a cijenu te manipulacije simbolizirao mu je mrtvi MacAndrevv. Toliko je već dao naslutiti u noćnom razgovoru s Alison. Recimo da si u pravu rekla mu je. Ja ne mislim da jesi, ali recimo da je istina. Nije li to razlog više da se nastavi? Bio je. Sjedio je nasuprot prolaza od nje u vojnom avionu. Htjela je biti sama; on je to osjetio i razumio. Ispod njih, u prtljažniku aviona, bilo je tijelo njenog oca. Ima

mnogo toga o čemu će razmišljati, a on joj nije mogao pomoći. Alison je bila osoba snažnih privatnih osjećaja; on je i to shvatio. Osim toga bila je i nepredvidiva. To je shvatio kad je došao po nju taksijem rano poslije podne. Rekao joj je da je telefonirao HayAdamsu u Washington i rezervirao smještaj za njih. Ne budi smiješan. U kući u Rockvilleu ima mnogo prostora. Bit ćemo tamo. Mislim da bi trebalo. Zašto bi to trebalo? On nije nastavljao s tim pitanjem. Chancellor je otvorio kovčežić i izvukao kožnati notes koji je putovao s njim kamo god on krenuo. Bio je to poklon koji je dobio od Joshua Harrisa prije dvije godine. U unutrašnjem džepu korica bio je niz zašiljenih olovaka. Izvukao je jednu i stao pisati u notes. Poglavlje 8 Skica Prije nego je počeo pisati razmišljao je o Alisoninoj primjedbi, noć prije. ... recimo da je to istina. Nije li to razlog više da se nastavi? Pogledao je na riječi koje je netom napisao: Poglavlje 8 Skica. Podudarnost je bila uznemiravajuća. To je bilo poglavlje u kojemu je Meredith doveden do ludila zbog svoje strašne tajne. Alex napušta svoj ured u Federalnom istražnom birou ranije nego inače. Zna da ga slijede, pa se pokušava izgubiti u vrevi, hodajući kratkim ulicama i alejama, kroz nekoliko zgrada, ulazaći na jedan ulaz izlazeći kroz drugi. Pojurio je u autobus koji ga je poveo do mjesta što je udaljeno blok kuća od stana u kojemu živi pomoćnik javnog tužioca. Dogovorili su se za sastanak. U apartmanskoj kući vratar mu uručuje poruku od pomoćnika javnog tužioca. Neće se susresti s Alexom. Ne želi više nikakvo daljnje povezivanje i sastajanje. Bude li Meredith ustrajao, čovjek će biti prisiljen prijaviti drugima njegovo čudno ponašanje. Po njegovu mišljenju, Alex je neuravnotežen, paranoidan zbog zamišljenih zloupotreba. Meredith je zaprepašten, pravnik u njemu bijesan. Dokazi jesu tu. Pomoćnik javnog tužioca zna o tome kao već i mnogi drugi. Hooverove su snage uspjele blokirati svaki Meredithov potez. Surova moć FBIa je posvuda nametnuta. Ispred te kuće s apartmanima, vidi kola Biroa koja su mu uspjela ući u trag. U njima su vozač i čovjek iza njega; šuteći zure u Alexa. To je dio strategije straha koji se rađa onda kad čovjek zna da je pod prismotrom, osobito noću. To je u skladu s Hooverovim metodima.

Meredith uzima taksi do garaže gdje su parkirana njegova kola. Vidimo ga kako juri niz Memorial Parkvvav, uplićući se u promet i isplećući se iz njega, svjestan (Ja su kola FBIa iza njega. Impulzivno mijenja smjer, vozeći nepoznatim izlazom s autoputa u virdžinijsku pokrajinu. Muž i otac u njemu su se pobunili. One koji ga slijede neće opet povesti svojoj kući, svojoj ženi i djeci. Njegov se strah pretvara u bijes. Nastala je potjera po pokrajinskim putevima. Brzina, krajolik koji juri pored njega, škripa guma oko oštrih zaokreta, sve to doprinosi Alexovoj rastućoj panici. On je usamljeni čovjek koji juri labirintom da bi preživio... Shvaćamo da je dezorijentacija izazvana događajima prošlih tjedana pojačana ludilom trke i potjere. Meredith počinje popuštati. U rastućem mraku Alex je krivo proračunao nagli zaokret. Pritisnuo je kočnicu; kola vrludaju, skaču s ceste i kroz ogradu padaju na polje. Masničav, dok mu čelo krvavi od udarca u vjetrobran, Meredith izlazi iz kola. Vidi vozilo FBIa na cesti. Trči prema njemu, vrišteći. Njegovo duševno stanje zahtijeva nasilje, fizičko sučeljavanje. On to ne ostvaruje kako smišlja i traži. Umjesto toga, dvojica ljudi iz FBIa iskaču iz svojih kola i brzo ga savladavaju. Glume profesionalni postupak pretražujući ga zbog oružja. Vozač govori hladno. Nemoj nas siliti, Meredith. Mi nemamo mnogo razumijevanja za ljude poput tebe. Za ljude koji navlače uniformu, a rade za drugu stranu. Alex se slomio. To je tajna koja je ukopana u njegovoj prošlosti. Prije više godina, za vrijeme rata u Koreji, kao mladi poručnik jedva u dvadesetim godinama života, bio je zarobljen, a zarobljivači su ga slomili. Nije bio sam, bile su stotine; ljudi koji su poludjeli od fizičkih i psihičkih mučenja nepoznatih u suvremenom ratovanju. Vojska je shvatila; ženevski sporazumi su bili povrijeđeni. Slomljene su ljude uvjerili da će biti izbrisani svi tragovi njihovih košmara. Služili su časno; suočili su se sa stvarnošću na koju ih vojska nije pripremala. Svatko od njih je mogao nastaviti svojim životom bez ikakve kazne. Sada je Alex shvatio da najmračniji trenutak njegova života znaju ljudi koji će to bezobzirno upotrijebiti protiv njega, čak i protiv njegove žene i djece. Agenti FBIa ga otpuštaju. On luta provincijskom cestom u sumraku.

Peter je zatvorio notes i pogledao na Alison. Ona je zurila ravno ispred sebe, široko otvorenih očiju, ne žmirkajući. Vojna pratnja od dvojice oficira sjedila je u prednjem dijelu aviona, ne obraćajući pažnju na njih. Osjetila je pogled i okrenula se prema njemu, pokušavajući se silom osmjehnuti. Ti radiš? Radio sam. Sad ne radim. To mi je drago čuti. To me podstiče da se bolje osjećam. Ne bih voljela da sam te prekidala u poslu. To ne bi moglo ni biti. Ti si učinila da nastavim, sjećaš li se? Uskoro ćemo biti tamo rekla je mehanički. Deset do petnaest minuta, mislim. Da. Vratila se svojim mislima, gledajući kroz prozor u svijet loplavo nebo u daljini. Avion se počeo spuštati na aerodrom Andrews. Sletnom stazom polako su se vozili do kompleksa zgrada. Sišli su, pa im je rečeno da čekaju u oficirskoj čekaonici u terminalu šest. Jedina osoba u čekaonici bio je mladi vojni kapelan, kojemu je to očito bilo naređeno. Osjetio je i olakšanje i donekle bio iznenađen našavši da je njegova prisutnost nepotrebna. Lijepo je od vas što ste ovdje autoritativno mu je rekla Alison ali moj je otac umro prije nekoliko dana. Udarac je malčice oslabio. Svećenik se svečano rukovao i otišao. Alison se okrenula Peteru. Službu su odredili za deset sati, sutra ujutro u Arlingtonu. Zahti jevala sam minimum; samo oficirsku pratnju na groblju. Sad će gotovo šest. Zašto ne bismo negdje rano večerali, pa otišli do kuće? Lijepo. Hoću li iznajmiti kola?i Nema potrebe. Imat će jedna kola za nas. To znači šofera, zar ne? Da. Alison se opet namrgodila. U pravu si. To je komplika cija. Imaš li dozvolu sa sobom? Dakako. Možeš potpisati za kola. Da li ti to smeta? Ni najmanje. Bit će jednostavije bez treće osobe rekla je. Vojni vozači su

razvikani izvidnici za više oficire. Čak da mu ne kažemo da uđe, uvjerena sam da bi mu naredba glasila da ostane u kući sve dok ne dođe smjena. Njene su se riječi mogle uzeti na nekoliko razina. Što hoćeš reći? upita je. Alison je vidjela njegov oprez. Ako se rapm ocu nešto dogodilo prije toliko godina, nešto što je smatrao tako strašnim da bi mu moglo izmijeniti život, onda u kući u Rockvilleu možda postoji ključ za odgonetovanje svega toga. Čuvao je uspomene s mjesta gdje je služio. Fotografije, popise ljudi, stvari koje su mu bile važne. Mislim da bismo mogli sve to pregledati. Shvaćam. Bolje dvoje nego troje dodao je Peter, čudno zadovoljan što je Alison na to mislila. Možda će biti najbolje da to sama pregledaš. Mogu biti uz tebe i bilježiti što kažeš. Pretražila mu je oči onim čudnim neodređenim načinom koji ga je podsjećao na njenog oca. Ali u njenom glasu je bilo topline. Ti si pažljiv. To je kvalitet koji cijenim. Ja nisam. Htjela bih da jesam, ali mislim da to ne ide, kao što kažu, s teritorijem. Imam ideju rekao je. Ja imam jedan solidan talent: mogu skuhati vrašku večeru. Ti jedva čekaš da stigneš u Rockville. Isto tako i ja. Zašto se ne bismo zaustavili kod supermarketa i kupili neke stvarčice? Kao odreske, krumpir i scotch. Nasmiješila se. Uštedjeli bismo mnogo vremena. Učinjeno. Krenuli su istočnim putevima na sjever i zapad u marilendsku pokrajinu, zaustavivši se kod trgovine u Randolph Hillsu radi namirnica i whiskya. Bilo je sve tamnije. Decembarsko se sunce spustilo ispod brežuljaka; produžene sjene su napadale vjetrobran vojnih kola, stvarajući čudne oblike koji su dolazili i odlazili. S autoputa je skrenuo na spiralni zabačeni put koji je vodio do generalove kuće, pa stigao do ravnog polja farmerske zemlje, ugledavši obrise ograde od bodljikave žice i polja iza nje. Tri mjeseca ranije mislio je da će tu izgubiti život. Put je naglo zaokrenuo. Držao je nogu na papučici, bojeći se da oslabi pritisak. Mora otići što prije odatle. Bol mu je sada bila u desnoj sljepoočici, širila se dolje, skretala u vrat, udarajući u bazu lubanje. Brže! Peter! Za ime Božje! Gume su zaškripale; čvrsto je držao upravljač dok su savladali zaokret i izišli iz njega. Smanjio je brzinu.

Ima li neki problem? upitala ga je. Ne slagao je. Žao mi je. Jednostavno nisam mislio. Osje ćao je kako gleda u njega; nije ju ni za trenutak mogao prevariti. To nije istina nastavio je. Sjetio sam se trenutaka kad sam ovdje prije bio, kad sam vidio tvog oca i majku. I ja sam razmišljala o svom posljednjem posjetu rekla je. To je bilo ovog, prošlog ljeta. Došla sam na nekoliko dana. Trebalo je da ostanem tjedan dana, ali tako nije ispalo. Ustala sam i otišla uz niz odabranih riječi za koje bih htjela da ih nikad nisam izrekla, tako mi Boga. Je li to bilo onda kad ti je rekao da će podnijeti ostavku? Podnio ju je. Mislim da me to najviše smetalo. Uvijek smo razgovarali o važnim pitanjima. A onda je iznikla najvažnija odluka njegova života, a ja sam bila odrezana od svega. Rekla sam strašne stvari. Donio je izuzetnu odluku a da ti je nije objasnio. Tvoje je reagiranje bilo prirodno. Zašutjeli su. Posljednjih deset milja ni ona ni on nisu rekli nešto značajnije. Noć je brzo došla; pojavio se mjesec.? Eno tamo. Bijeli poštanski sandučić rekla je Alison. Chancellor je usporio i skrenuo skrivenim pristupnim putem, skrivenim gustim lišćem sa svake strane i niskim granama stabala. Da nije bilo poštanskog sandučića, moglo se lako promašiti ulaz. Kuća je bila u avetinjskoj usamljenosti, obična, sama i mrtva. Mjesečina je prodirala kroz granje stabala šarajući prednji dio kuće v sjenama. Prozori su bili manji nego ih se Peter sjećao, krov niži. Alison je izašla iz kola i polako krenula uskom stazom do vrata. Chancellor ju je slijedio noseći namirnice i whisky iz trgovine na Randolph Hillsu. Otključala je vrata. Oboje su to osjetili. Nije to bio miris koji se svemu nametao, nije bio ni neugodan, ali je ipak vladao prostorom. Miris poput mošusa, slabašno aromatičan, umirući miris koji je iz zatvorena prostora bježao u noćni zrak. Alison je žmirnula na mjesečini, nakosivši glavu u razmišljanju. Peter ju je gledao; za trenutak se učinilo da drhće. To je majčin rekla je.

Parfem? Da. Ali je umrla prije više od mjesec dana. Chancellor se sjetio njenih riječi u kolima. »Rekla si da si ljetos bila ovdje. Jesi li se vratila zbog... Zbog pogreba? Da. Ne. Nisam ni znala da je umrla. Otac mi je telefonirao kad je sve bilo gotovo. Nije bilo nikakve najave, nikakve službe vrijedne spomena. Bio je to privatni ukop, samo on i žena koje se sjećao onako kako je nitko nije upamtio. Alison je ušla u tamno pre dvorje i okrenula svjetlo. Dođi, stavit ćemo vrećice u kuhinju. Kroz malu blagovaonicu došli su do pomičnih vrata koja su vodila u kuhinju. Alison je uključila svjetla, otkrivajući čudno staromodne tezge i ormariće u kontrastu s modernim hladnjakom. Kao da je u kuhinju 1930ih godina upao uljez u obliku futurističkog predmeta. Peter je dobro upamtio ono što je vidio od te kuće. Osim generalove radne sobe, ono što je vidio bilo je staromodno, kao da je kuća bila namjerno uređena za drugačije razdoblje. Činilo se da mu Alison čita misli. Moj je otac, gdje god je to bilo moguće, rekonstruirao okoliš onako kako ga je ona povezivala sa svojim djetinjstvom. To je izuzetna ljubavna priča. Bilo je to sve što je mogao reći. To je bilo izuzetno žrtvovanje ona će na to. Ti si joj zamjeravala, zar ne? Nije se bojala tog pitanja. Da, jesam. On je bio izuzetan čovjek. Dogodilo se da mi bude otac, ali to nije bilo važno. Bio je čovjek s idejama. Jednom sam pročitala da je jedna ideja veći spomenik od katedrale, a ja u to vjerujem. Ali njegova katedrala ili katedrale nisu bile nikad izgrađene. Njegove su predanosti uvijek prelazile na pokrajnji kolosijek. Nikad mu nije bilo dano dovoljno vremena da ih vidi ostvarene. Uvijek je imao nju u ormariću za cipele. Chancellor nije dopustio njenom ljutitom pogledu da odluta od njega. Rekla si da su ljudi oko njega bili suosjećajni. Pomagali su mu na svaki način na koji su mogli. Je li tako? Svakako da su mu pomagali. Nije bio jedini sa ženom koja je bila udarena mokrom čarapom. To je prilično standardno, prema onome što kaže podzemlje West Pointa1. Ali je on bio drugačiji. On je imao za reći ono što je bilo originalno. A kad to nisu željeli slušati,

ubili su ga ljubaznošću. Govorili su: »Jadni Mac! Pogledaj s kime mora živjeti!« Ali ti si mu bila kćer, a ne žena. Ja sam bila njegova žena! U svemu osim u krevetu! A ponekad bih se pitala da li to... Nije važno. Izašla sam. Stegnula je rub tezge. Žao mi je. Ja te toliko ne poznajem. Ja nikoga toliko ne poznajem. Savila se nad tezgu, drhtureći. Peter se othrvao instinktu da je drži. Misliš li da si jedina djevojka na svijetu koja je tako osjećala? Ja tako ne mislim, Alison. Hladno je. Djelomično se uspravila; on je i dalje nije dodir nuo. Mogu osjetiti hladnoću. Mora da se peć ugasila. Stajala je uspravno i s gornjim dijelom ruke obrisala suze. Da li ti išta znaš o pećima. Plin ili nafta? Ne znam. Pogledat ću. Jesu li to vrata za podrum? Pokazao je na vrata na desnom zidu. Da. Pronašao je prekidač za svjetlo i sišao uskim stepeništem, zaustavivši se na dnu. Peć je bila na sredini prostorije niskog stropa. Rezervoar s naftom bio je uz lijevi zid. Bilo je hladno; vlažna hladnoća prožela je podrum kao da su vanjska vrata bila otvorena. Ali vanjska vrata su bila zakračunana. Provjerio je koliko ima nafte. Mjerač je registrirao polupuni rezervoar, ali to nije moralo biti točno. Zašto bi peć inače bila ugašena? MacAndrew nije ona vrst čovjeka koji bi kuću u pokrajini ostavio bez topline u zimi. Pokucao je po tanku. Šuplje gore, puna donja polovina. Mjerilo nije varalo. Podigao je poklopac mehanizma za paljenje i ugledao uzrok problema. Plamičak je bio ugašen. Pod normalnim okolnostima mogao bi ga ugasiti samo snažni nalet vjetra. Ili blokada linije. Ali, peć je nedavno bila provjerena. Na njoj je bila mala plastična samoljepiva traka s datumom posljednjeg pregleda. Traka je bila stara šest tjedana.i, Peter je pročitao napute. Bile su gotovo istovetne onima na u kući njegovih roditelja. Pritisnite crveno dugme šezdeset sekundi. Držite šibicu ispod...

Začu naglo, oštro klackanje; zvuk ga je izazvao da otvori usta. Mišići trbuha mu se stegoše; nagnuo je glavu, smrznut od zvukova rattattat negdje iza njega. Prestali su. Pa opet počeli! Okrenuo se i pošao prema stepeništu. Pogledao je gore. Na vrhu podrumskog zida bio je otvoren prozor. Bio je na razini zemljišta; vjetar je udarao u nj. To je objašnjenje. Vjetar s prozora ugasio je kontrolni plamičak. Chancellor je pošao prema zidu, odjednom opet uplašen. Prozorsko staklo je bilo razbijeno. Osjetio je prskanje stakla ispod stopala. Netko je provalio u MacAndrevvovu kuću! Dogodilo se suviše brzo. Za trenutak nije mogao odaslati naređenja iz mozga u tijelo. Gore se začuše krici. Opet, pa opet! Alison! Potrčao je uskim stepeništem do kuhinje. Nje nije bilo u kuhinji, ali je nastavila vriskati, životinjski i prestrašeno. Alison! Alison! Utrčao je u blagovaonicu. Alison! Međutim, krici su odjedanput prestali, a zamijenili su ih stenjanje i jecaj. Zvuči su dolazili preko kuće, kroz hodnik i sobu za dnevni boravak. Iz MacAndrewove radne sobe! Mada praznih ruku, Peter je trčao kroz prostorije, udarivši stolicu koja mu je bila na putu, a zatim i drugu; najzad je prodro u radnu sobu. Alison je bila na koljenima, a u rukama je držala izblijedjelu okrvavljenu spavaćicu. Svuda oko nje bile su razbijene bočice od parfema. Miris koji je sada nadirao gotovo se nije mogao trpjeti; nadvladavao je sve druge mirise i izazivao mučninu. A na zidu, obojane emajlbojom, boje krvi, bile su riječi: MAC NOŽ, UBOJICA CHASONGA1 1 Mac The Knife (Mek Nož) je inače naziv stare popularne džez kompozicije; Kesong (Chasong) je mjesto u Sjevernoj Koreji, gdje se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u korejskom ratu: na trima brežuljcima su kineskosjevernokorejske trupe desetkovale američke vojnike (op. prev.)

Boja na zidu bila je mekana na dodir ali ne mokra. Krv na dronjavoj noćnoj haljini bila je vlažna. Generalovu radnu sobu su temeljito pretražili profesionalci. Stol je bio provaljen, a kožnati tapecirani dijelovi pažljivo usječeni. Udubljeni prozorski pragovi i klizući okviri prozora bili su odijeljeni i otvoreni, biblioteka ispražnjena, a povezi precizno izrezani. Peter je odveo Alison u kuhinju, gdje je natočio dvije čaše čistog whiskya. Vratio se u podrum, upalio peć, a razbijeni prozor je začepio krpama. Gore, u sobi za dnevni boravak, otkrio je da kamin radi. S desne strane mreže bilo je više od tuceta cjepanica u spremniku od pletena pruća. Naložio je vatru i sjeo ispred Alison. Jeza je nestajala, ali su ostala pitanja. Što je Chasčng? upita je. Ne znam. Mislim da je to mjesto u Koreji, ali nisam sigurna. Kad pronađemo, možda ćemo i saznati što se dogodilo. Što su tražili. Sve se moglo dogoditi. Bio je rat, i... Prestala je, gledajući u plamen. A on je bio vojnik koji je druge vojnike slao u borbu. Sve je možda tako jednostavno. Netko tko je izgubio sina ili brata, netko tko je došao zbog osvete. Čuo sam o tome. Ali zašto njega? Bilo ih je stotine poput njega. A on je bio poznat kao čovjek koji vodi svoje ljude, a ne ostaje iza njih. Nitko i nikad nije ispitivao neku njegovu komandu. Ne na taj način. Netko je rekao je Peter. Netko tko je vrlo bolestan. Gledala ga je nekoliko trenutaka, ne odgovarajući mu. Ti znaš što govoriš, zar ne? Bio bolestan ili ne, bez obzira što ta osoba zna ili misli da zna, istina je. Nisam mislio tako daleko. Nisam siguran da tako slijedi. Mora. Moj otac ne bi okrenuo leđa bilo čemu u što vjeruje, pa da je i nešto drugo. Zadrhtala je. Što je to mogao učiniti? To je u nekoj vezi s tvojom majkom. Nemoguće. Misliš? Vidio sam spavaćicu onog poslijepodneva kad sam bio ovdje. Imala ju je na sebi. Pala je. Oko nje je bilo razbijeno staklo. Uvijek je razbijala stvari. Mogla se ponašati veoma destruk tivno. Noćna haljina je posljednja okrutna šala. Držim da označuje očevu impotenciju. To nije bila tajna.

Gdje ti je bila majka za vrijeme korejskog rata? U Tokiju. Obje smo bile. To je bilo pedesete ili pedeset prve? Otprilike tada, da. Bila sam vrlo mlada. Oko šest godina? Toliko si imala, zar ne? Da. Peter je popio gutljaj scotcha. Je li tvoja majka tada oboljela? Da. Tvoj je otac rekao da je bila neka nesreća. Sjećaš li se što se dogodilo? Ja znam što se dogodilo. Utopila se. Hoću reći da se zaista utopila. Vratili su je električnim šokom, ali je gubitak kisika suviše trajao. To je bilo dovoljno da ošteti mozak. Kako se to dogodilo? Zahvatila ju je snažna podstruja na plaži Funabashi. Odnijela ju je. Čuvari plaže nisu mogli stići do nje navrijeme. Oboje su šutjeli neko vrijeme. Chancellor je ispio whisky, ustao s naslonjača i podstaknuo vatru. Mogu li nešto spremiti za jelo? Onda, poslije, možemo. Ja se tamo ne vraćam\ rekla je oštro, gledajući u vatru, prekinuvši ga. Onda je podigla pogled. Oprosti mi. Ti si posljednja osoba na koju bih mogla vikati. Ovdje sam jedina odgovori joj. Ako osjećaš potrebu da vičeš... Znam uskoči dopušteno je. Mislim da je. Ima li granica tvojoj trpeljivosti? upitala ga je tiho, s blagim humorom u očima. Osjećao je njenu toplotu. I ranjivost. Ja ne mislim da sam osobito trpeljiv. To nije riječ koja se često povezuje sa mnom. Možda ja iskušavam taj sud. Alison je ustala, prišla mu, i stavila ruke na njegova ramena. S prstima desne ruke nježno mu je opisala lijevi obraz, oči, i, konačno, usne. Ja nisam pisac. Ja crtam slike; to su moje riječi. A u ovom trenutku nisam kadra nacrtati što mislim, što osjećam. Zato te molim za trpeljivost, Peter. Hoćeš li mi je dati?

Naslonila se na njega, s prstima još na njegovim usnama; pritisnula je usta na njegova i povukla prste tek kad su joj se usne raširile. Osjećao je kako dršće pritišćući se na njega. Njene su potrebe rođene iscrpenošću i naglom, prevladavajućom usamljenošću, pomisli Peter. Njoj očajnički treba izraz ljubavi, jer joj je ljubav bila oduzeta. Nešto bilo što, možda mora je zamijeniti, možda samo nakratko, na trenutak. O, Bože, on to razumije! A budući da je razumio, htio ju je. To je na neki način bila potvrda njegovih agonija. Rođene su iz iste iscrpenosti, iz istog načina usamljenosti i krivnje. Odjednom mu je palo na pamet da mjesecima nije imao s kim razgovarati, nikome nije bilo dopušteno da mu priđe. Ne želim ići gore prošaptala je, dok joj je dah brzo zahvatao njegova usta; prsti su joj kopali po njegovim leđima dok se čvrsto držala uza nj. Nećemo rekao je tiho, mašivši se za dugmad njene bluze. Djelomično se povukla od njega i desnu ruku podigla do vrata. Jednom kretnjom je podigla i skinula bluzu, a drugom mu je otvorila košulju. Meso im se susrelo. Bio je uzbuđen na način kako nije bio mjesecima. Još od Cathy. Poveo ju je do kauča i nježno joj otkopčao grudnjak. Pao je i otkrio njene mekane, spuštene grudi; bradavice su bile nategnute, probuđene. Povukla mu je glavu dolje, a dok su mu usta lutala po njenoj koži, ona je posegla za kopčom remena njegovih hlača. Ležali su u divnoj ugodi. Alison je pala u dubok san, a Peter je znao da nema nikakva smisla pokušavati je privoljeti da pođe gore u krevet. Umjesto toga, donio je s kata pokrivače i jastuke. Vatra se smanjila. Podigao je Alisoninu glavu i stavio najmekši jastuk ispod nje, dok je pokrivačem omotao njeno golo tijelo. Nije se ni pomakla. Dva je pokrivača postavio na pod ispred kamina, tridesetak centimetara od kauča, pa legao. Mnogo toga je shvatio u toku posljednjih nekoliko sati, ali ne i stanje svoje iscrpenosti. Odmah je zaspao. Naglo se probudio i za trenutak nije znao gdje je. Stresao ga je zvuk cjepanice koja se smirila u kolijevci od žeravice. Kroz male prednje prozore prodiralo je slabo svjetlo; bilo je rano jutro. Pogledao je na Alison na kauču. Još je spavala, a duboko disanje se nije izmijenilo. Podigao je ruku da vidi koliko je sati. Dvadeset do šest. Spavao je gotovo sedam sati.

Ustao je, obukao hlače, i odlutao u kuhinju. Stvari iz trgovine još su bile u vrećicama, pa ih je stavio sa strane. Preturajući po staromodnim ormarićima pronašao je lonac za kavu. Bilo je to cjedilo, u skladu s dekorom; mora da je proizvedeno prije četrdeset godina. Kave je bilo u frižideru, a Peter se nastojao sjetiti kako se rukuje s loncem i zrnima. Svega se sjetio, samljeo je kavu i stavio aparat za filtriranje kave na mali plamenik štednjaka. Vratio se u sobu za dnevni boravak. Tiho je dovršio oblačenje, vratio se u hodnik, pa izišao na prednja vrata. Neće biti nikakve koristi budu li im dva kofera i njegov kovčežić i dalje ostali u vojnim štabnim kolima parkiranim na uskom prilaznom putu. Bilo je hladno i vlažno. Merilendska se zima nije mogla odlučiti hoće li proizvoditi snijeg ili ostati na rubu smrzavajuće izmaglice. Kao rezultat, prodirala je vlaga. Peter je otvorio vrata automobila i ispružio ruku prema stražnjem sjedištu i prtljagu. Pogled mu je odjednom bio prikovan u šoku; nije se mogao savladati a da naglo i čujno ne udahne zrak. Prizor je bio grozan, groteskan. I objašnjavao je krv a ne boju na zidu MacAndrevvove radne sobe i na spavaćici. Na njegovu koferu koji je ležao ravno na sjedištu iznad Alisonina na podu, bile se odrezane stražnje noge životinjske strvine, čije su ružne tetive bile protegnute iznad krzna natopljena krvlju. A na koži, prstom utopljenim u krv, bila je riječ: Chasong Peterov šok je zamijenilo ježenje od straha i gađenja. Izišao je iz kola i bacao brze poglede na gusto lišće i na cestu iza njega. Oprezno je obišao automobil. Kleknuo je i uzeo kamen, ne znajući zašto je to učinio, ali ga je primitivno oružje ipak malčice smirilo. Čulo se pucketanje grančice! Negdje je slomljena grančica. Tamo, ili tamo, ili koraci. Netko trči. Odjednom trči! Po šljunku. Peter nije znao da li ga je strah privremeno ostavio kad je čuo taj zvuk ili je na to djelovala činjenica da se trčanje udaljava, ali je najbrže što je mogao potrčao za tim koracima. Onda su koraci trčenja postali prigušeni; noge su sada trčale po tvrdoj površini, ne po šljunku. Cesta! Jurio je kroz lišće. Grančice su mu praskale po licu, a korijenje i debla su mu ometala napredovanje. Stigao je na cestu. Pedeset metara dalje od njega, figura je trčala po prigušenom, jutarnjem svjetlu, prema automobilu. Para se miješala s

jutarnjom izmaglicom; motor se stavlja u pogon. Desna vrata je otvorila nevidljiva ruka iz unutrašnjosti kola; figura je uskočila, a automobil je odjurio u polumraku. Peter je stajao na cesti, dok su mu kapljice znoja ovlažile čelo. Ispustio je kamen i obrisao lice. Vratile su mu se riječi koje je izgovorila jedna ljutita žena uz svijeće u HayAdamsu, u Washingtonu. Teror po naredbi. Tome je sada bio svjedok. Netko je htio zastrašiti Alison MacAndrew, tako da siđe s uma. Ali zašto? Njen je otac mrtav. Što se može postići zastrašivanjem kćerke? Odlučio je da dio užasa ne ispriča Alison. Htio je to zadržati dalje od nje. Sve se dogodilo suviše brzo, ali je znao da se ispunjava jedna njegova praznina. Alison mu je ušla u život. Pitao se hoće li to trajati. To mu je pitanje odjednom vrlo važno. Okrenuo se i pošao prema kolima. Izvukao je krvlju natopljene noge životinje i bacio ih u šumu. Uzeo je dva kofera i svoj kovčežić, pa ih odnio u kuću. Bio je zadovoljan što je Alison još spavala. Alisonin putni kovčeg je ostavio u hodniku, pa je uzeo svoj i kovčežić, pa ih odnio u kuhinju. Odnekle se sjetio da hladna voda lakše uklanja krv od tople. Okrenuo je pipac, pronašao papirnate ubruse i za petnaest minuta je očistio zamrljanu kožu kovčega. Oznake koje su ostale istrugao je sječivom noža za kruh, tarući površinu sve dok obrisi slova nisu sasvim izščezli. A onda, zbog razloga koji si nije mogao objasniti, otvorio je kovčežić, izvukao notes, pa ga stavio na stol staromodne kuhinje. U aparatu za kavu su se pjenili mjehurići. Natočio si je šalicu kave i vratio se za stol. Otvorio je veliki notes i gledao u žutu stranicu napola ispunjenu riječima. To nije bila samo prisila jutra; nekako je bilo primjereno što pokušava ispitati svoje misli i zabilježiti ih kroz svijest druge osobe. Jer upravo je doživio događaj koji je pripisao liku kojeg je stvorio. Bio je praćen u mraku. Agenti FBIa puštaju Mereditha. On luta pokrajinskim putem u sumraku. Prošlo je neko vrijeme. Meredith se vratio kući. Svojoj ženi kaže da je imao nezgodu na Memorial Parkwayu, te da su kola odvučena na popravak. Ona mu ne vjeruje. Ovdje se više ne govori istina vrišti ona. Ja to više ne mogu podnositi! Što nam se događa?

Alex zna što im se dogodilo. Hooverova strategija straha je vrlo djelotvorna. Napetosti su postale nepodnosive; čak je njihov vrlo skladan brak u opasnosti da se raspadne. On je dotučen. Prihvaća ultimatum svoje žene: napustit će VVashington. On će ostaviti Ministarstvo pravde i vratit se svojoj privatnoj praksi. Dio njega je mrtav. Najprofesionalniji dio. Hoover je pobijedio. Još je proteklo vremena. Prošla je ponoć. Alexova je obitelj u krevetu. On je ostao dolje u svojoj sobi. Upaljena je samo jedna stolna svjetiljka; svjetlo je prigušeno, sjene posvuda. Mnogo je pio. Pomiješano sa strahom, shvatio je da je beznačajno sve u što je vjerovao. U pijanom stanju prolazi pored prozora. Zaplašen, odjeljuje zavjese i viri vani. Vidi kola FBIa parkirana u blizini. Ljudi paze na njegovu kuću. U svijesti mu je prasnulo. Alkohol, strah, depresija, i tjeskoba zajednički proizvode histeriju. Trči prema prednjim vratima i izlazi. Ne viče i ne vrišti; umjesto toga, nameće si grotesknu šutnju, zavjereničku šutnju. U pijanstvu želi stići do svojih mučitelja i predati se, prepustiti se njihovoj milosti, želi postati jedan od njih. Njegova je panika istovetna njegovu psihološkom slomu za vrijeme rata, prije mnogo godina. Trči uz kuće. Kola su otišla; čuje glasove u mraku, ali nikoga ne vidi. Trči ulicama iza nevidljivilTglasova, dio njega se pita je li poludio, dok se drugi očajnički trudi da se preda. To mu je jedina želja: da se preda pobjednicima i moli ih da mu oproste. On ne zna koliko je trčao, ali su noćni zrak, teško disanje i fizički napor smanjili djelovanje alkohola. Počinje se savladavati, upravljati sobom. Počinje put natrag prema kući, nesiguran u ulice. Mora da je pretrčao nekoliko milja. Dok hoda, opaža kola FBIa. Stoje iza ugla, u sjeni. Nikoga nema unutra; ljudi koji su ga slijedili, promatrali, i sami hodaju mračnim, mirnim ulicama. Čuje korake u tami. Iza njega, ispred njega, zdesna, slijeva. Koraci padaju u ritmu rada njegova srca, postaju glasniji, sve dok nisu poput buke lonaca, prijeteći, zaglušujući. Prepoznao je ulični znak; zna gdje je. Opet stade trčati; koraci su držali odstojanje, uzbunjujući ga iznova. On trči sredinom ulice, zakreće iza uglova, trči poput manijaka. Ugledao je svoju kuću. Odjednom je još jače uzbunjen, ispunjen novim strahom koji ga savladava. Prednja je vrata ostavio otvorena. A uz pločnik je parkiran čudan automobil.

Trči brže prema čudnim kolima, spreman da ubije ako treba. Čovjek u automobilu vratio se prije dvijetri minute. Čekao je u kolima, misleći da je Alex vjerojatno poveo psa u šetnju, prethodno nepažnjom ostavivši otvorena vrata. U pet i trideset sutra poslije podne, otiđi u hotel Carteret, soba 1201. Uzmi lift do vrha, a onda siđi stepeništem do dvanaestog kata. Imat ćemo tamo ljude koji paze. Ako te budu slijedili, mi ćemo ih odbaciti. Što je sve ovo? Tko si ti? Jedan se čovjek želi sastati s vama. On je senator. Peter, gdje si ti? Bila je to Alison; njen iznenađeni glas dopirao je iz sobe za dnevni boravak. Zvuk ga je vratio drugom svijetu, zbiljskom. U kuhinji glasno će, gledajući na kofer; koža je još bila vlažna, a struganje očevidno. Odmah ću doći rekao je. Ne uznemiruj se odgovori mu Alison, kojoj se u glasu očitavalo olakšanje. Trebalo bi da bude kave u frižideru, a lonac je u gornjem desnom ormariću. Našao sam ih odgovorio je. Podigao je putni kovčeg, zagledajo se u nju, okrenuo ga i stavio u kut. Kava nije ispala baš najbolje. Pokušat ću opet. Brzo je prišao stolu, donio lonac na slivnik, pa stao demontirati zastarjeli mehanizam. Upotrebljenu mljevenu kavu je bacio u praznu papirnatu vrećicu, pa okrenuo pipac. Poslije nekoliko sekundi Alison se pojavila na vratima, uvijena u pokrivač. Susrele su im se oči, poruka komunikacija jasna. Ugledavši je, Peter osjeti bol; bol je bila ugodna i topla. Ušao si u moj život rekla mu je tiho. Pitam se hoćeš li ostati. To isto sam se pitao u vezi s tobom. Vidjet ćemo, zar ne? Varak je prošao kroz vrata Bravove radne sobe bez uobičajenog kucanja. To je više od jednog čovjeka rekao je. Ili, ako je jedan, on komandira ostalima. Učinili su svoj prvi otvoreni potez. Chancellor misli da je to upereno na djevojku. Dakako, nije tako: namijenjeno

je njemu. Znači, žele ga zaustaviti. Bravo nije postavio pitanje. A ako ga ne mogu zaustaviti, odbaciti ga s mirisnog traga. Navabiti ga. Molim vas, objasnite mi. Pobrinuo sam se za snimanje. Možete ih čuti, ako želite. I vidjeti ih zajedno audio i video. Oni su rastavili MacAndrevvovu radnu sobu, tražeći nešto... ili izazivajući iluziju da su tražili. Sklon sam posljednjem. Mamac je bio u imenu. Chasčng. Žele da povje ruje da je to ključ. Chasčng? rekao je Bravo, razmišljajući. To se vraća jako unazad, ako se ne varam. Sjećam se kako je Truman eksplodirao nad tim. Bitka za Chasčng, Koreja. Da. Prije pet minuta sam dobio kompjuterski ispisak iz arhiva Gdva. Chasčng je bio najnajgori poraz sjeverno od trideset osme paralele. To je bio neovlašteni napad— Zbog manjeg imanja prekinu ga St. Claire. Nekoliko beznačajnih brežuljaka. Bio je to prvi u nizu poraza koji su napos ljetku doveli do smjenjivanja MacArthura. Ispisak to baš ne navodi na taj način, dakako. Dakako. Pa? MacAndrew je tada bio pukovnik. Bio je jedan od komandira. Bravo je razmišljao. Je li Chasčng vremenski u skladu s poda cima koji nedostaju u službenoj personalnoj arhivi MacAndrevva? Približno. Ako je to mamac, trebalo bi da je tako. Onaj tko ima Hooverove fascikle ne može točno znati što je MacAndrew rekao Chancelloru. Uspaničeni čovjek pod pritiskom da će biti otkriven često će svoj pokrivač zasnivati na točnoj kronologiji i lažnim informacijama. Mislim da bi trebalo da čujete i vidite trake. Vrlo dobro. Njih dvojica su brzo izišli iz Bravove radne sobe i došli do lifta s mjedenim rešetkama, sa stražnje strane prednjeg predvorja. Minutu kasnije su St. Claire i Varak ušli u mali studio u podrum ^ skom kompleksu. Oprema je stavljena u pogon. Počet ćemo od početka. To je videotraka. Varak je uključio

videoprojektor. Početna prazna traka izazvala je bijeli kvadrat na zidu. Kamera je suviše očita da bi bila postavljena u kuću. Usput, stavlja se u pogon elektronski. Molim vas da to upamtite. Slika MacAndrewove kuće bila je bačena na zid. Ali to nije bilo svjetlo rane večeri, vremena kad su stigli Chancellor i djevojka. Bilo je jako sunčevo svjetlo. Agent je pritegao prekidač. Traka je stala: na zidu je ostala nepokretna slika. Da rekao je Varak. Kamera je bila u pogonu. Vrlo je osjetljiva. Tajmer kaže da su bila tri sata poslije podne. Netko je ušao u kuću, očito sa stražnje strane, izvan dosega kamere. Opet je potegao prekidač; traka se nastavila, pa se opet zaustavila. Projektor se automatski zatvorio. St. Claire je opet ispitivački pogledao u Varaka. Sada su u kući. Uređaj je dezaktiviran. Idemo na audio. Agent je pritisno dugme na stroju za audiotraku. Ćuli su se zvuči koraka, otvorena su vrata, čula se škripa šarke, opet koraci, otvaranje drugih vrata. Dvojica su rekao je Varak. Ili možda jedan muškarac i teška žena. Prema našem decibelnom računu, svaka osoba teži više od sedamdeset pet kilograma. Čuo se nerazgovjetni niz šuštavih zvukova, a onda čudno, avetinjsko bleja nje. Opet se čulo, sada naglašenije i, na svoj način, prilično strašno. Varak je progovorio. To je životinja. Porodica ovaca, mislim. Ali možda i svinja. To ću poslije pročistiti. Idućih nekoliko minuta popraćeno je oštrim, brzim zvucima. Rezanje papira, kože, reckanje tkanine, otvaranje ladica, a onda se u to uplelo kreštavo skvičanje nepoznate životinje, koje im u jednom trenutku zagluši uši. Ubijaju životinju. Varak je govorio jednostavno. Dobri Bože! nato će St. Claire. Onda je iz glasnogovornika dopro ljudski glas. Dvije riječi. Hajdemo odavde. Traka se zaustavila. Varak je isključio stroj. Nastavit ćemo s otprilike tri sata poslije. S dolaskom Chancellora i MacAndrewove kćeri. Postoji dvadeset sekundi mrtve slike kuće; to upadači odlaze opet izvan dosega, pa nemamo njihove slike. Agent je zastao kao da nije siguran kako će nešto objasniti. Uradio sam određenu

sekciju, ali ću je s vašom dozvolom uništiti. Nebitna je. Ona samo uspostavlja činjenicu da su Chancellor i djevojka formirali odnos. Privremeni, vjerojatno. Razumijem i hvala vam rekao je Bravo. Kuća se opet nakratko pojavila na zidu. Sad je bila noć. Vide se kola koja se kamenim prilaznim putem približavaju kući. Izišla je Alison i na trenutak gledala u kuću. Nastavila je stazom. Pojavio se i Chancellor, noseći vrećice iz trgovine mješovitom robom. Zastali su na malom trijemu, nakratko razgovarali, a onda je djevojka otvorila novčarku i izvukla ključ. Otključala je vrata. Čini se kao da ih je nešto iznenadilo. Uslijedio je nastavak razgovora, sada življeg nego prije, a onda su ušli u kuću. Sa zatvaranjem vrata, videotraka se zaustavila. Ne govoreći ništa, Varak je pritisnuo dugme za audio. Dođi, stavit ćemo vrećice u kuhinju. Djevojka. Koraci, šuškanje papira, metalna škripa šarki, a zatim produžena tišina. Žena je konačno opet progovorila. Moj je otac gdje je to god bilo moguće rekonstruirao vrste okoline koje je ona povezivala sa svojim djetinjstvom. Chancellor: To je izuzetna ljubavna priča. To je izuzetno žrtvovanje. Djevojka. Ti si joj zamjeravala, zar ne? Chancellor. «. Da, jesam. On je bio izuzetan čovjek... Varak je odjednom ispružio ruku i potegnuo prekidač. To je ključ. Majka. Stavio bih sve na kocku na to. Chasčng je vabilo, mamac. Slušajte vrlo, vrlo pažljivo idućih pola sata. Pisac u Chancelloru se instinktivno naoštrio baš na nju, ali ga je ona odvratila. Ne namjerno, jer ja ne mislim da ona zna. Najpažljivije ću slušati, g. Varak. Obojica su slušala. Bravo je bio nekoliko puta prisiljen da gleda ustranu, u ništa, u odgovoru na neočekivano: na djevojčine krikove iz očeva studija, na jecaj i suze koji su uslijedili, na Chancellorovu sučuvstvenost i oštro ispitivanje. Piščeva se mašta nije mogla zaustaviti. Njegova prvobitna pretpostavka je točna, razmišljao je St. Claire. U manje od devet tjedana Chancellor je izvanredno napredovao. Ni on ni Varak nisu znali kako ili zašto, ali je ubojstvo Waltera Ravvlinsa bilo nekako u vezi s fasciklima, a sada je pred njima taj samosvojni general, njegova iskrena kći, i mamac koji se zove Chasčng. Iznad svega, nastupilo se gotovo otvoreno. Ljudi su došli iz mraka, a zvukovi njihovih postupaka su zabilježeni. St. Claire nije znao kamo ih Chancellor vodi. Jedino da su Hooverovi fascikli bliži.

Na zidu su se opet pojavile slike: Chancellor izlazi iz kuće, otvara vrata automobila, pa najednom staje. Zatim oprezno obilazi kola, uzima kamen, trči u lišće, vraća se, baca dva neprepoznatljiva j, predmeta iz kola, uzima putne kovčege i vraća se kući. Onda zvuk: tekuća voda i struganje. Prije jedan sat zaustavio sam traku i proučavao sliku. On je skidao ime Chasčng s kovčega objasnio je Varak. Ne želi da to djevojka vidi. Nasta tišina. Mikrofoni su hvatali struganje olovke po papiru. Varak je preskočio dio trake sve do zvuka snimljenih glasova. Peter, gdje si?; U kuhinji...j' Razgovor o pripravljanju kave, brzi koraci, nejasne kretnje. Ušao si u moj život. Pitam se hoćeš li ostati. Alison MacAndrew i njene nježno izgovorene riječi. Isto sam se pitao o tebi. Vidjet ćemo, zar ne? Gotovo. Varak je isključio stroj i ustao. Bravo je ostao sjediti; njegovi aristokratski prsti bili su skupljeni ispod brade.u To struganje koje smo čuli rekao je. Možemo li pretpostaviti da je pisao? Ja tako mislim. U skladu je s njegovim običajem. Silno, zar ne? Usred svega toga on se vraća svom romanu. Neuobičajeno, možda. Ne znam koliko silno. Ako mi radimo kako treba, njegov mu roman postaje vrlo realan. Bravo je razdvojio prste i stavio ruke na rukohvate naslonjača. Što nas dovodi tom romanu i vašem tumačenju toga. Koliko god to ja nalazim nezamislivim, da li vi još vjerujete da je naš plijen član Inver Brassa? Prvo, dopustite mi da postavim pitanje. Kad sam vas zamolio da sazovete sastanak za preksinoć, jeste li članovima dali informa ciju za koju sam smatrao da ju je vrijedno iznijeti? Da se Chancellor sastao s djevojkom? Rekao bih vam da nisam. Znao sam da je ne odobravate. Moje se neodobravanje zasnivalo na mom uvjerenju. To isto uvjerenje dovelo me je da slijedim vaše napute, ako ništa a ono da

dokažem da su krive. Bravo je govorio odrezano; riječi su mu bile na granici neugodnoga. Sada, koji je vaš odgovor? Jeste li još uvjereni da član Inver Brassa ima te fascikle? Znat ću kroz dan ili dva. Što nije odgovor. To je najbolje što mogu. Iskreno rečeno ja mislim da sam u pravu; sve upućuje na to. St. Claire je uspravno sjeo. Zato što sam im rekao o Chancelloru i djevojci, te im dao MacAndrewovo ime? Ne samo ime odgovori mu Varak. Činjenicu da devet mjeseci nedostaje iz njegove službene personalne arhive. Neuvjerljivo! Tko god ima Hooverov arhiv zna to. Točno. To vabilo, ta diverzija sa Chasčngom, dogodila se za vrijeme tih osam mjeseci. Mislim da možemo pretpostaviti da što god se dogodilo kod Chasčnga, koje je god vojne odluke MacAn drew donio ili odbio donijeti, ne bi moglo biti dovoljno štetno da ga natjera da podnese ostavku. Kad bi to bilo tako, u Pentagonu je bilo dovoljno ljudi koji bi ga na to prisilili već odavno. Nepriličan incident, možda suglasio se Bravo ali ne kata strofalan. Dio arhive, ali ne vitalan dio. Pokrivač za to suglasio se Varak. Pokrivač za nešto drugo. Dogodilo se nešto drugo, možda u vezi, možda ne. Pretpostavivši da postoji prvotna, glavna veza što moramo uzeti za gotovo to je ono nešto drugo što nas može dovesti do onoga koji ima Hooverove fascikle. Onda, to što mi govorite oči St. Clairea su odlutale zapravo je ovo: u razdoblju od dvadeset četiri sata između sastanka Inver Brassa i Chancellorova dolaska u MacAndrewovu kuću, vabilo je odvojeno od arhive. A te je noći Inver Brass prvi put čuo za Chancellora, a da ne govorimo o MacAndrevvu. Prvi je Inver Brass kao grupa čuo za Chancellora, ali ne onaj tko ima arhivu. On je znao zato jer je Chancellor uspostavio dodir s dvjema žrtvama. To su MacAndrew i Rawlins. Mislim da nema nikakve sumnje u to da su njih dvojica žrtve. U redu, ja ću to prihvatiti. Bravo je ustao sa stolice. Prema

tome, sve se svodi na jednu specifičnu informaciju: Peter Chancellor je uspostavio kontakt s generalovom kćerkom. Oni su bili na putu prema kući u Rockvilleu. I umjesto da taj susret dovede do bijela zida, postavljen je mamac Chasčnga, kako bi se Chancellora usmje rilo u drugom pravcu. To je to čvrsto će Varak. Inače, zašto bi Chasćng uopće bio upotrebljen? Pa ipak sada će St. Claire zašto to mora biti član Inver Brassa? Zato jer nitko drugi nije znao da je Chancellor uspostavio kontakt sa djevojkom. U to vas mogu uvjeriti. Osim naših presreta, njegovi su telefoni sterilni; nema druge prismotre njegova telefona osim naše. Pa ipak, unutar dvanaest sati od sastanka Inver Brassa, provaljeno je u MacAndrewovu kuću a razrađena je i postavljena vrlo razrađena varka za Chancellora. Tih dvanaest sati bili su dovoljni za ispitivanje MacAndrewova dosjea i postavljanja mamca Chasčng. St. Claire je tužno klimnuo. Uvjerljivi ste. Činjenice su uvjerljive. Htio bih da nisu. Tako mi Boga, i ja bih htio da nisu. Član Inver Brassa! Najčasniji ljudi u državi. Vi govorite o vjerojatnoći. A to je ono što bih ja smatrao nepostojećim. Drugačije je za Chancellora. Njemu je to bilo definirano već spočetka. Vi ste to sami rekli kad smo počeli: njega ne ograničavaju činjenice ni uvjetovanost. Usput, on svoj Inver Brass naziva Nu kleusom. St. Claire je zurio u zid na kojemu su prije nekoliko minuta bile projicirane slike. Zbilja i mašta. To je izuzetno. To je ono što smo htjeli rekao je Varak. Čemu smo se nadali. Da, svakako. Vi ćete zasigurno znati za dan ili dva, kažete? Ja ću to garantirati ako sazovete novi sastanak. Poslije MacAn drevvova pogreba. Ja želim još dva imena dodati Inver Brassu. O? Tko je to? Prvo ime je novinarka, kolumnistica Phvllis Maxwell. Ona je...

Ja znam tko je ona. Zašto? Nisam siguran, ranije se nije pojavila na površini. Ali Chancel lor se sastao s njom, a u svoj je roman upisao lice koje nevjerojatno podsjeća na nju. Tako. Tko je drugi? Varak je oklijevao. Bilo je očito da je očekivao otpor. To je Paul Bromlev. Čovjek iz Uprave za opće usluge. Ne! Diplomat je naglašeno reagirao. Ja to neću dopustiti. Bromlev ima moju riječ. Da spomenem samo jedno, to nema nikakva smisla. Bromlev počinje s B. Mi tražimo imena od M do Z! Upamtite, Bromlevevo kodno ime je Viper odgovorio mu je Varak. To ime, dakle Guja, u stalnoj je upotrebi u Washingtonu, u Gdva i u Birou više od dvadeset mjeseci. Od avgusta ga nema na vidiku; on je doslovce iščezao. On je opasan mnogim ljudima u Washingtonu, ali nitko nije više čuo za nj. Viper je zaboravljeni čovjek, pa je idealan za našu svrhu. Bravo je polako hodao po sobi. Taj je čovjek toliko propatio'' Previše tražite. Sitnica u usporedbi s našim ciljem. Na osnovu onoga što znam o Bromlevu, vjerujem da bi on bio prvi koji bi se suglasio. St. Claire je zatvorio oči, razmišljajući o očaju kroz koji je Bromlev prošao. Razdražljivi knjigovođa u godinama, koji je imao hrabrost da se sam suoči s Pentagonom. Njegova je nagrada kći ovisnica, koja se, pošto je nije bilo tri godine, vratila kao neuravnoteženi ubojica; sada kad mu je njegov svijet opet stabilan, košmar mu se obećava vratiti. On bi trebao biti upotrebljen kao mamac. Ali na svom polju, u mračnim kutovima njegova egzotičnog zanimanja, Stefan Varak je bio blistav. I bio je u pravu. Haj'te na posao rekao mu je St. Claire. Ja ću večeras sazvati Inver Brass. Apel bubnjeva bio je tih. Prigušeno prodiranje grmljavine nošene decembarskim vjetrom. Grob je bio na zapadnom dijelu groblja Arlington. Počasna straža stajala je s desne strane: ukočeni bojni red nosio je neizgovorenu komandu vojske: Lijes će biti ovdje donesen, ali ne dalje. Zatim će biti spušten ispod zemlje. Mi smo ovdje u vojnom sjaju da zahtijevamo poštovanje. Ono će biti iskazano. Ali tiho. Neće biti znaka privatne tuge, jer to nije primjereno. Ovo je vojna zemlja. Mi smo ljudi. Mrtvi ljudi.

To je zastrašujuće, pomisli Chancellor, kojije stajao valjda metar iza Alison, koja je sjedila na običnoj crnoj stolici uz podnožje platoa okruženog konopcem. Ništa se ne dira, ne izražava se nikakva veza. Ni sa čim osim s obredom. Nas spuštaju na odmor po brojevima. Prebrojte se! Oko kvadratnog grobnog prostora, iza lanca, stajali su stariji oficiri Pentagona. Desetak oficira je pristupilo Alison, govoreći tiho, držeći joj ruke. Ona je bila grčki zbor koji je Peteru govorio koji su to bili igrači u odnosu na njenog oca. A on je bio budna pogleda. Sasvim je moguće da je netko pored groba držao tajnu Chasčnga. Mogao je samo proučavati lica i dati slobodne uzde svojoj mašti. Jedan čovjek koji je ugrubo bio istih godina kao MacAndrew zadržao je Peterovu pažnju. Bio je major i tamne puti. Mediteransko nasljeđe, pomisli Chancellor. Stajao je tiho za vrijeme kratke službe, ne razgovarajući ni sa kim. Kad su lijes nosili od kočije preko travnjaka do groba, oči tog čovjeka i dalje su gledale ravno naprijed: nije priznavao prisutnost umrloga. Samo za vrijeme kapelanove eulogije je major pokazao barem neki znak osjećaja. Bilo je to kratko jedva blijesak u njegovim očima, u kutovima usana. Bio je to izražaj mržnje. Peter je stalno gledao u njega. Na trenutak je major postao svjestan da ga promatraju, pa je na trenutak zabravio pogled sa Chancellorovim. Mržnja je opet blijesnula i iščezla. Pogledao je u drugom smjeru. Kad je služba bila okončana i kad su zastavu predali kćeri ukopanog vojnika, oficiri su dolazili jedan po jedan i izgovarali očekivane riječi. No tamnoputi major se okrenuo i otišao ne rekavši ništa. Peter ga je promatrao. Hodao je i stigao do kosine malog brežuljka iznad poredanih redova grobova, i stao. Polako se okrenuo i pogledao natrag na prizor od kojeg je otišao. Bio je usamljeni lik koji je stajao iznad nadgrobnih ploča. Chancellor je instinktivno osjećao daje major želio baciti posljednji pogled na MacAndrewov grob, kao da se želio uvjeriti da je objekt njegova prezira doista mrtav. Bio je to tmurno čudan trenutak. Mogla sam osjetiti tvoje oči iza sebe rekla je Alison, pošto su sjeli na stražnja sjedišta limuzine koja će ih povesti s Arlingtonskog groblja u Washington. Jednom sam bacila pogled na tebe. Gledao si gomilu. I znam da si čuo svaku riječ koju su mi uputili. Jesi li našao bilo koga ili bilo što zanimljivim? Da odgovorio je Peter. Major. Prijan koji izgleda kao

Talijan, ili kao Španjolac. Nije ti prišao. On je jedini od oficira koji to nije učinio. Alison je gledala kroz prozor na redove grobova pored kojih su se vozili. Govorila je vrlo tiho da je ne čuju vojni šofer i pratilac. Da, vidjela sam ga. Onda si morala vidjeti kako se ponašao. To je bilo čudno, To je bilo normalno. Za njega. On svoje zamjerke nosi poput odlikovanja. One jesu dio njegovih odlikovanja. Tko je on? Zove se Pablo Ramirez. On je iz San Juana, jedan od prvih s tog područja koji je primljen u West Point. Držim da bi ga ti okrstio Hispanikom prije nego bi itko znao što taj pojam zapravo znači. Je li poznavao tvog oca? Da. Služili su zajedno. Ramirez je u Pointu bio dvije godine iza. Peter joj je dotaknuo ruku. Jesu li zajedno služili u Koreji? Misliš na Chasčng? Da.i Ne znam. Koreja, da. Čak u sjevernoj Africi u drugom svjetskom ratu, a prije nekoliko godina i u Vijetnamu. Ali ja ne znam o Chasčngu. Htio bih to pronaći. Zašto je negodovao protiv tvog oca? Ne znam da li je. I da li je bio protiv njega više nego protiv nekog drugog. Rekla sam zamjerke. Množina. Zašto? Još je major. Većina njegovih vršnjaka su potpukovnici ili pukovnici, brigadiri odnosno zapovjednici brigade. Je li njegova zamjerka opravdana? Jesu li ga jednostavno mimoišli zato što je Portorikanac? O, pretpostavljam, djelomično. To je prilično zatvoreno dru štvo, ti vojni Činovi. A čula sam i šale: »Budite pažljivi ako Ramireza povedete na cocktail koji daje flota. Navući će mu livreju.« U mor narici su Portorikanci kućna potrčkala. Takva zanimanja. Takve stvari. Takve stvari opravdavaju mnogo kivnosti. Uvjerena sam da je tako, ali to nije cijela slika. Ramirezu je

pruženo mnogo mogućnosti. Više nego većini, možda i zato što jest pripadnik manjine. Nije ih baš iskoristio. Peter je bacio pogled kroz prozor, nejasno uznemiren. Pogled koji je vidio u Ramirezovim očima bio je određena mržnja, mržnja usmjerena na određene objekte. Na MacAndj£\vov lijes. MacAndrewov grob. Na MacAndrewa. Sto je tvoj otac mislio o njemu? upita je. Otprilike ono što sam ti sad rekla. Bio je nekompetentan, vruće glave i suviše emotivan. Ni najmanje osoba na koju možeš računati. Tata je odbio podržati kao drugi dvije terenske promocije za njega. Osim toga, nije baš o njemu mnogo govorio. Što je mislio pod tim »osoba na koju ne možeš računati«? Alison se namrštila. Trebala bih da promislim. Mislim da se sve to vrtnoko recapa i recona1, mislim. To je lijepo. Ja nemam ni najdalju predstavu o čemu ti govoriš. Nasmijala se. Žao mi je. To su pisani izvještaji terenskim štabovima. Borbeni sažeci i rekognosciranje. To ne pomaže puno, ali mislim da znam što hoćeš reći. Tvoj je otac govorio da je Ramirez lažljivac. Ili emotivan ili s namjerom. Držim da je tako. On nije važan, Peter. Alison je ruku stavila na njegovu. Gotovo je. Svršeno, prošlo, gotovo. Hvala ti, hvala ti više nego što mogu reći. Skraćenica od engl. riječi "recap(itulation)" iecon(naisance)", »sažetak« i »ispitivanje neprijateljskih pozicija« (op. prev.) Mi nismo »gotovi« rekao je. Uhvatila mu je pogled. Nadam se da nismo. Zatim se nasmiješila. Hotel je divna ideja. Luksuzirat ćemo se cijeli dan i ne misliti na ništa. Bolesna sam od razmišljanja. Onda, sutra, otići ću kod advokata i pobrinuti se za ono što treba. Ne želim da se osjećaš kao da moraš ostati. Vratit ću se u New York za nekoliko dana. Chancellor se iznenadio; pitao se je li zaboravila. Tako naglo, tako potpuno. Držao joj je ruku i nije htio da je ona povuče. Ali ta kuća u Marvlandu. Ljudi su provalili i... O, Bože! Neka prođe! On je mrtav. Učinili su što su htjeli, ma što to bilo. Kasnije ćemo o tome razgovarati rekao je.

U redu. Peter je shvatio. Alison se suočila s agonijom smrti njenog oca i s daljnjom mukom ispitivanja te smrti. Na pogrebu se sučelila s ljudima koji su ga nastojali uništiti. Služba u Arlingtonu bila joj je simbolom. Gordijski čvor je pesječen; slobodna je da nađe svoj svijet. A sada on od nje traži da se vrati. Morao je. Zato jer nije »gotovo«. On je to znao a i ona je znala. Chancellor je znao još nešto. Alison je rekla da Ramirez nije važan. Bio je. Limuzine su opet stigle do kuće u Georgetownu u različito vrijeme, krenuvši s različitih polazišta. Opet su šutljivi vozači susreli svoje putnike ne vidjevši ih. Sastanak Inver Brassa. Već tjednima je vladao neizgovoreni sporazum između starijih Bravo, Venice i Christopher da je izbor za novog Genesisa između dvojice preostalih mlađih ljudi: Banner i Pariš. Bez svake sumnje, svaki je bio kvalificiran, svaki briljantan, izvanredan na nekoliko polja. Banner je došao u Inver Brass prije šest godina. Bio je najmlađi predsjednik u povijesti velikog univerziteta na američkom istoku, ali je taj položaj ostavio i preuzeo dužnost predsjednika međunarodne Roxton Foundation. Zvao se Frederick Wells, a njegova stručnost bile su međunarodne financije. Ali ipak, usprkos svjetskim učincima njegovih odluka, Wells nije nikad iz svoje perspektive izgubio fundamentalnu ljudsku potrebu za dostojanstvom, uvažavanjem, i slobodom izbora i izražavanja. Wells je duboko vjerovao u ljudska bića, sa svim njihovim manama, a njegov su gnjev osjećali svi oni koji su htjeli potisnuti ljudska bića, oblikovati ih ili vladati njima. Kao što je to, ne znajući, osjećao John Edgar Hoover. Pariš je bio najnoviji regrut; Inver Brassu je pristupio tek prije četiri godine. Bio je učenjak. Njegovi su drevni korijeni bili u Kastilji, ali i u američkom tlu, na koje je njegova obitelj došla bježeći ispred falangista. Ime mu je bilo Carlos Monteldn. Sada je rukovodio s Mavnard Chair of International Relations1 na Harvardu, a smatrali su ga najperspektivnijim američkim analitičarem geopolitičke misli dvadesetog stoljeća. Administracije koje su se smjenjivale nastojale su punih dvanaest godina regrutirati Montelžna u State Department, ali je on to izbjegavao. Bio je naučni radnik a ne aktivist. Znao je potencijalne opasnosti koje postoje kad teoretičari krenu u brzi svijet pragmatičkih pregovora.

Pa ipak, Montelan nije prestao istraživati. Nikad nije završio svoje ispitivanje ljudi i njihovih motiva bilo osobnih ili vezanih za veće ideje. A kad bi utvrdio da su jedno ili oboje bez vrijednosti, ili da čak djeluju uništavalački, nije oklijevao donijeti aktivnu odluku. Kao što nije oklijevao u slučaju Johna Edgara Hoovera. Bravo je odložio izbor jednoga ili drugoga unatoč Christopherovu požurivanju. Christopher je bio Jacob Drevfus, bankar i posljednji od jevrejskih patrijarha, čija je kuća bila na razini Baruchove i Lehmanove1. Christopher je imao osamdeset godina i znao je da mu je vrijeme kratko; bilo mu je važno da Inver Brass ustoliči svog vođu. Kuća bez čovjeka koji joj daje usmjerenje nije nikakva kuća. A za Jacoba Drevfusa nije bilo takve kuće od takvog životnog značenja u ovoj voljenoj zemlji kao što je bila »kuća« čijem je osnivanju on pomogao Inver Brass. To je rekao i Bravou, a Munro St. Claire je znao da to nitko nije bolje izrazio od Jacoba. St. Claire je bio tamo od početka, također, a isto tako i Daniel Sutherland, crni orijaš izuzetnog uma koji ga je odveo s polja Alabame do najviših sudskih krugova u zemlj. Ali ni Bravo ni Venice nisu pronašli riječi koje bi Inver Brass tako dobro definirale kao što je to učinio Christopher. Kao što se Jacob Drevfus izrazio, Inver Brass je rođen u kaosu, u vrijeme kad je zemlji prijetio raspad, kad je Amerika bila na rubu samouništenja. Tržište je kolabiralo, poslovi su stali; tvornice su bile zatvorene, izlozi zaštićeni daskama, farme su propadale, stoka ugibala a strojevi rđali. Počele su neizbježne eksplozije nasilja. Nesposobne vođe u Washingtonu pokazivale su nesposobnost za akciju. I tako je u posljednjim mjesecima 1929. osnovan Inver Brass. Prvi Genesis je bio Škot, investicijski bankar koji je slijedio savjet Barucha i Drevfusa i maknuo se s tržišta. On je grupi dao ime po malom močvarnom jezeru u Highlandsu2, koje nije bilo na kartama. Jer Inver Brass je morao postojati u tajnosti. Djelovao je izvan vladine birokracije, jer je morao djelovati brzo, bez prepreka. Velike količine novca prebačene su u bezbrojna područja oskudice, gdje je eruptiralo nasilje rođeno u siromaštvu. Diljem zemlje je bogatstvo Inver Brassa ublažilo oštre rubove tog nasilja; vatre su ovlažene, zadržane u prihvatljivim granicama. Ali je bilo i grešaka koje su ispravljene čim se to uvidjelo. Neke se nisu mogle popraviti. Depresija je zavladala u cijelom svijetu; trebala je infuzija kapitala izvan nacionalnih obala.

Bila je Njemačka. Ekonomska opustošenja versajskog ugovora, nedostatnosti paktova u Locarnu, nepraktičnost Davvesova plana sve je to krivo shvaćeno, mislili su ljudi Inver Brassa. A to je bila njihova najkatastrofalnija greška. Greška koju je trideset pet godina kasnije svršeni student Peter Chancellor stao razumijevati kao ono što ona nije bila. Zavjera globalne politike. Tog mladog Chancellora je trebalo zaustaviti. Inver Brass je bio u sjenama njegove mašte, a on to nije znao. Ali ta je greška odvela ljude Inver Brassa na novo područje. Oni su prodrli u sferu nacionalne politike. Spočetka su time nastojali ispraviti greške koje su učinili. Ali, kasnije, ostali su na novom terenu jer su mogli intervenirati. Inver Brass je imao mudrost i sredstava. Mogao je djelovati i reagirati brzo, bez uplitanja, ne odgovarajući bilo kome osim svojoj kolektivnoj svijesti. Munro St. Claire i Daniel Sutherland su slušali Jacobov strastveni apel za brzo imenovanje novog Genesisa. Nijedan od njih dvojice nije odgovorio imalo strastveno. Svaki se složio bez uvjerenja, ne rekavši u biti ništa. St. Claire je znao da Sutherland ne može znati ono što on zna: postoji mogućnost da Inver Brass ima izdajnika u svojim redovima. Prema tome, Sutherlandove su sumnje ležale negdje na drugom mjestu. St. Claire je mislio da zna koje su to sumnje: dani Inver Brassa približavaju se kraju. Možda će završiti sa starijima, a možda je tako i bolje. Vremenski mandati se mijenjaju; oni su iz jednog drugog razdoblja. St. Claireove su sumnje bile određenije. Zbog toga nije mogao dopustiti uzdignuće novog Genesisa. Ne izmetu dvojice takmaca. Jer ako postoji izdajnik u Inver Brassu, onda su to ili Banner ili Pariš. Sjedili su oko okruglog stola, a prazna Genesisova stolica bila je podsjetnik njihove suštinske netrajnosti. Nije bilo potrebe za vatrom u franklinovoj peći. Neće se spaljivati papiri; na stolu ih nije bilo niti će ih biti. Nisu im podijeljeni šifrirani izvještaji, jer nije bilo odluka koje je trebalo donijeti. Dat će se samo neke informacije i saslušati komentari. Treba postaviti stupicu. Prvo, situaciju treba opisivati na takav način da St. Claire bude u mogućnosti promatrati reagiranje svakog čovjeka za stolom. A onda će se dati dva imena: Phvllis Maxwell, novinarka; Paul Bromlev šifra: Viper iščezli kritičar Pentagona. Iščezao, ali bi mu svaki čovjek za stolom lako ušao u trag. Večeras će naš sastanak biti kratak rekao je Bravo. Cilj sastanka je da se upoznate s najnovijom situacijom, te da kažete što mislite da treba reći u vezi s novim razvojem.

Vjerujem da to uključuje i komentar o prošlim odlukama javio se Pariš. Uključuje što god hoćete. Dobro nastavio je Pariš. Nedavno sam uzeo dvije knjige Petera Chancellora. Nisam siguran zašto ste ga izabrali. Istina je, on brzo misli i ima dara za prozu, ali bi se jedva moglo reći da je to pisac trajne vrijednosti. Nismo tražili literarne vrijednosti. Ni ja. A ja ne odbacujem popularni roman. Samo govorim o određenom piscu. Je li on sposoban poput možda tuceta drugih? Zašto on? Zato jer smo ga poznavali upleo se Christopher. Nismo poznavali tucet drugih. Oprostite? Pariš se nagnuo naprijed. Christopherovo je polazište dobro zasnovano rekao je Bravo. Mi znamo dosta o Chancelloru. Prije šest godina imali smo razloga da to saznamo. Vi obojica poznajete historiju Invera Brassa; ništa nismo sakrili od vas. Naši doprinosi, naše greške. Krajem šezdesetih godina Chancellor je napisao... Bravo je zastao pa se obratio Parisu analitičku disertaciju o vajmarskom slomu i nastajanju militantne Njemačke. Došao je vrlo blizu identificiranja Inver Brassa. Trebalo ga je zaustaviti. Nasta šutnja oko stola. St. Claire je znao da Crnac i, još dublje, Jevrejin, razmišljaju o tim danima. Svaki u svojoj muci. Ta disertacija razjasnio je Banner, gledajući u Parisa postao je roman Reichstag. Nije li to bilo opasno? upita Pariš. Bilo je pravedno odgovori mu Venice. I bilo je fikcija doda Christopher neprijatno. To odgovara na moje pitanje rekao je Pariš. To je bilo pitanje poznanstva ili poznavanja više nego išta drugo. Bolje poznati entitet sa svojim ograničenjima nego nepoznati koji više obećava. Zašto si toliko uporan u diskreditiranju Chancellora? upita ga Venice. Mi tražimo Hooverove fascikle a ne literarne zasluge. Subjektivne usporedbe odgovori mu učenjak. On je vrst pisca koji me gnjavi. Ja znam nešto o događajima u Sarajevu i okol

nostima koje su prevladavale u to vrijeme. Pročitao sam njegovu knjigu. On svoje zaključke bazira na namjerno iskrivljenim činjeni cama i pretjeranim asocijacijama. A ipak sam uvjeren da hiljade čitalaca uzimaju ono što on piše kao autentičnu historiju. Bravo se leđima naslonio na naslonjač. I ja sam pročitao tu knjigu i znam nešto o događajima koji su doveli do Sarajeva. Da li biste rekli da je Chancellorovo uključenje industrijske zavjere bilo pogrešno? Da zavjere nije bilo? Ne mislim to reći. To je utvrđeno. U tom slučaju, bez obzira na to kako je on došao do toga, bio je u pravu. Pariš se nasmiješio. Ako mi oprostiš, želim reći da osjećam olakšanje zbog toga što ti ne predaješ povijest. Ali, kao što sam rekao, na moje je pitanje odgovoreno. Koji su novi momenti? Ti momenti čine autentičan napredak; to se ne može drugačije izraziti. Bravo je nastavio opisivati Chancellorovu vožnju s Alison do aerodroma Kennedv, njihov sastanak s vojnim pratiocem, dola zak aviona koji je donio generalov lijes. Kao što je Varak predložio, St. Claire je govorio polako, tražeći svaku reakciju koja bi mogla ukazati na nekoga za stolom koji anticipira njegove riječi jer su mu događaji poznati. To će biti u očima, rekao je Varak. Kratki, zamagljeni odgovor koji je priznanje. Stanovite kemijske promjene ne mogu se sakriti; oči su mikroskop. St. Claire nije našao takvih reakcija. Takvih odgovora. Jedino potpuno upijanje sa strane svakog člana za stolom. Nastavio je opisivati ono što je čuo na traci, što je vidio na filmu. Bez Varakovih priprema mi ne bismo saznali za izuzetnu akciju koja je poduzeta protiv Chancellora. A bila je protiv Chancellora, a ne protiv MacAndrewove kćeri. Mi vjerujemo da je to pokušaj da ga se odbaci s traga; da ga se uvjeri da je MacAndrewova ostavka bila rezultat komandnih odluka donošenih^ prije toliko godina u Koreji, kod mjesta koje se zove Chasčng. Parisove se oči raširiše; vidno je reagirao. Zatim je progovorio: Ubojica u Chasčngu...

Oštra bol je prostrijelila St. Claireove grudi; izgubio je dah, koji za nekoliko trenutaka nije mogao povratiti. Borio se da se savlada dok je oštro gledao u Carlosa Montelana. Riječi koje je Pariš izgovorio sledile su ga. Ne postoji drugi način kako bi Pariš znao za njih! Nigdje na trakama nije upotrebljena ta fraza, a nije je izgovorio ni St. Claire! Što to znači? upita Venice, pomaknuvši svoje krupno tijelo na stolici. Kao što će ti reći svaki vojni povjesničar, to je bio epitet koji je katakterizirao oficire u bitki za Chasčng objasnio mu je Pariš. To je bilo samoubilačko ludilo. Vojnici su se pobunili u mnogim redo vima; mnoge su ustrijelili njihovi oficiri. To je bila katastrofalna strategija, na neki način političko okretište rata. Ako je MacAndrew bio tamo, sasvim je moguće da se. pojavila dugo uspavana žrtva. To je mogao biti njegov motiv za ostavku. St. Claire je pažljivo gledao Parisa, osjetivši olakšanje zbog učenjakova objašnjenja. Je li to moglo biti povezano s njegovom smrću na Havajima? upita Christopher, čije su čvornate ruke drhtale dok je govorio. Ne polako će Bravo. MacAndrevva je ustrijelio Longworth. Hoćeš reći Varak? s nevjericom će Wells. Ne rekao je Bravo. Pravi Longvvorth. Na Havajima. Kao daje neko glasno puknuo bičem. Pogledi su bili prikovani na St. Claireu. Kako? Zašto? Veniceov je glas nosila ljutnja. Daniel Suther land je bio ogorčen. To je bilo nepredvidivo, pa se, prema tome, nije moglo nadzirati. Kao što vam je poznato, Varak je Longvvorthovo ime upotrijebio za Chancellora. Bio je to izvor koji je mogao provjeriti, odskočna daska. Chancellor je to ime dao MacAndrevvu i rekao mu da Longvvorth ima pristup fasciklima. Kad mu je žena umrla, general je preletio preko pola svijeta da nađe Longvvortha. Našao ga je Znači da je MacAndrew pretpostavio da samo Longvvorth zna što se dogodilo kod Chasonga zamišljeno će Frederick Wells. Da je ta informacija u Hooverovoj arhivi i nigdje drugdje.

A to nas nikamo ne vodi. Osim natrag arhivi. Christopher je opet govorio s iritacijom u glasu. Pomaže dodao je Banner, gledajući u Bravoa. Potvrđuje ono što kažeš. Chasong je skretanje s traga. Zašto? upita Venice. Wells se okrenuo sucu. Zato jer nije bilo razloga za to. Zašto je to uopće upotrebljeno? Slažem se. St. Claire se nagnuo naprijed, povrativši spokoj nost. Prvi dio Varakove stupice nije ništa dao. Sad je trenutak za drugi dio, dva imena. Kao što sam vam rekao neke večeri, Chancellor je dobro zagrizao u svoj roman. Varak se uspio domoći rukopisa. Postoje dva prilično iznenađujuća momenta. Rekao bih da su dvije osobe izbile na površinu, a nijednu od njih nismo ranije razmatrali. Ne znamo zašto. Jedna je osoba slabo prikriveni lik ? u knjizi, a druga je osoba u Chancellorovim zabilješkama čovjek kojeg pokušava naći. Prva je novinarka, kolumnistica Phvllis Max! well. Drugi je knjigovođa po imenu Bromlev, Paul Bromlev. Bio je s Općim službama. Da li itko od vas ima neku posebnu informaciju o tim dvjema osobama? Nitko nije imao. Ali su imena ubačena, postavljena je druga' stupica. Ako u Varakovim zaključcima ima suštine, St. Claire se [ pitao tko će od njih biti uhvaćen. Banner ili Pariš? Frederick Wells ili Carlos Montelan?: Razgovor se vukao. Bravo je ponašanjem dao do znanja da je sastanak Inver Brassa završen. Odgurnuo je stolicu, ali ga je zaustavio Wellsov glas. Je li Varak vani u predvorju? Da, svakako odgovori mu diplomat. Kao i inače, pobrinuo se za utanačenja oko vaših odlazaka. Htio bih mu postaviti jedno pitanje. Najprije ću to reći svima vama. U kući u Rockvellu su bili mikrofoni. Opisuješ zvukove ljudi koji provaljuju i preturaju po MacAndrevvoom studiju, ali nikakve riječi ne prate te zvukove. Vani se kamera uključila, ali ne pokazuje ništa jer upadači nisu bili u vidnom polju kamere. Gotovo kao da su znali za tu opremu. Koje je tvoje pitanje? upita ga Montelan, s oštrinom u glasu.

Nisam siguran da mi se sviđaju te implikacije. Banner je gledao u Parisa. To je nepogrešivo, pomisli St. Claire. Linije su povučene. Linije? Lavovi1, možda. Mlađi su ustali protiv starih, jedni protiv drugih, režeći, u želji da se domognu položaja vođe čopora. Ja nalazim da je to čudno. Fascikle su odnijeli na takav način i u takvo vrijeme kao da su lopovi unaprijed znali vrijeme Hooverove smrti. Mjeseci intenzivne istrage nisu nikamo doveli; jedan od najboljih obavještajnih specijalista*i ovoj zemlji izvješćuje da nije napredovao. Bravo smišlja ideju da upotrijebi tog pisca Chancellora, koji će puštati sonde. Naš obavještajni specijalist požu ruje plan; pisac je programiran i počinje svoj posao. Kao što se i očekivalo, on izaziva uznemirenosti. Oni koji imaju Hooverov arhiv osjećaju razlog za uzbunu i sami se pokreću protiv njega. Pokret, držim, koji bi trebalo da bude dovoljan da ih se ulovi u stupicu. Ali mi nemamo nikoga na filmu, nemamo glasove na traci. Montelan se nagnuo naprijed na stolici. Da li zapravo želiš reći... Ja želim reći prekinu ga Banner da premda je naš specijalist poznat po svojoj temeljitosti, jučer je nje upadljivo nedostajalo. Previše! Christopher je eksplodirao. Njegove mršave crte bile su još nategnutije, dok su mu koštunjavi prsti drhtali. Imaš li ti neku predstavu o tome tko je Varak? Sto je on vidio u svom životu? Što ga pokreće? Engl. riječi "lines" (linije, crte) i "lions" (lavovi) izgovaraju se gotovo slično: »lajns« i »lajens«, a riječju »lav« može se izraziti hrabra, snažna, ili ratoborna osoba (op. prev.) Ja znam da je ispunjen mržnjom tiho mu je odgovorio Banner. A to me plaši. Za stolom je zavladao muk. Suštinska istina izjave Fredericka Wellsa imala je svoj učin. Moguće je da je Stefan Varak djelovao na drugačijoj razini od njihove, motiviran mržnjom koja je nepoznata bilo kome u sobi.

St. Claire se sjećao Varakovih riječi: Ja ću potražiti nacistu u bilo kojem obliku se pojavi i poći za njim. Ako mislite da postoji bilo kakva razlika između onoga što ti fascikli predstavljaju i ciljeva Trećeg Reicha, veoma se varate. Kad nacist bude pronađen i uništen, ima li boljeg načina nadziranja njegovih sljedbenika od nadzora nad fasciklima? Bravo je odgurnuo stolicu i ustao. Otišao je do ormarića u zidu, otključao ga i izvukao pištolj kratke cijevi kalibra 38. Zatvorio je ormarić, vratio se do stola i sjeo. Oružje mu je bilo u ruci, izvan pogleda. Hoćete li zamoliti gospodina Varaka da uđe, molim vas. Stefan Varak je stajao ispred prazne Genesisove stolice, proučavajući članove Inver Brassa. St. Claire ga je pomno promatrao sve dok im se nisu susreli pogledi. Gospodine Varak, imamo pitanje za vas. Cijenili bismo jasan odgovor. Nastavi, ako hoćeš, Banner. Wells je to učinio. G. Varak, kroz Chancellora ste anticipirali jedan događaj koji nas je mogao dovesti do Hooverove arhive. Jedna identifikacija, vizualna ili barem glas. Postavili ste stupicu, na temelju čega se pretpostavlja da ste znali njeno značenje i važnost. Pa ipak, vaša priznata temeljitost, vaš profesionalizam, nisu bili evidentni. Pitam se zašto. Bilo bi sasvim jednostavno postaviti dvije, tri, šest kamera, ako je potrebno. Da ste tako učinili, lov bi možda sada bio završen, a fascikli u našem posjedu. Zašto, gospodine Varak? Ili zašto ne? Krv je pojurila u Varakovu plavokosu glavu; bio je crven od ljutnje. Svi znakovi koje je spominjao Bravou da ih potraži bili su očiti na njemu. Da li ljutnja, poput straha, izaziva kemijske promjene koje je nemoguće savladati, a o kojima je govorio Varak? St. Claire je stavio ruku s pištoljem u krilo i stavio prst na obarač. A onda je taj trenutak prošao. Varak si je nametnuo samokontrolu. To je pravedno pitanje rekao je mirno. Odgovorit ću na njega što budem mogao jasnije. Kao što vam je poznato, ja radim sam osim u rijetkim prilikama kad zapošljavam druge koji nikako ne mogu ući u trag mom identitetu. Riječ je o šoferu taksija u New Yorku. On je pokupio Chancellora i djevojku i odvezao ih na aerodrom; njihov je razgovor bio snimljen. Vozač me potražio u Washingtonu, odnosno pustio mi je traku preko telefona. To je bilo prvo što sam čuo o njihovu boravku u Rockvilleu. Imao sam vrlo malo vremena da uzmem opremu, odvezem se do kuće i sve to instaliram. Bio sam sretan što sam uspio postaviti barem jednu kameru s infracrvenim filmom. To je moj odgovor.

Opet tišina dok su članovi Inver Brassa gledali u Varaka. Ispod stola je St. Claire povukao prst s obarača. Životni je vijek proveo učeći kako da prepozna istinu kad je čuje. Po njegovu sudu on je sad upravo čuo istinu. U Boga je položio nadu da je u pravu. Peter je uobičajio da se budi u četiri i trideset ujutru. Običaj je zahtijevao od njega da ustane iz kreveta, ode do kovčežića za spise na stolici u spavaćoj sobi, te izvuče kožnati notes. Bili su u apartmanu u HayAdamsu, pa je to za Alison bio uvod u čudne sate njegova rada. Čula ga je i odmah se uspravila. Je li vatra? Žao mi je. Nisam znao da si me čula. Ja znam da te ne mogu vidjeti. Mrak je. Što se dogodilo? Ništa se nije dogodilo. Jutro je. Vrijeme kad ja volim raditi. Spavaj dalje. Bit ću u susjednoj sobi. Alison je pala natrag na jastuk, tresući glavom. Peter se nasmijao i s notesom otišao u sobu za dnevni boravak. Do stolića za kavu i fotelje. Poslije tri sata pisanja završio je osmo poglavlje. Nije se oslanjao na skicu; to nije bilo potrebno. Znao je osjećaje koje definira za Alexandera Mereditha. Bio je zahvaćen strahom; uhvatila ga je panika. Znao je da će to biti objekt silovite trke; čuo je trčeće korake u tami. Alison se probudila nešto prije osam. Pridružio joj se i vodili su ljubav. Polako, držeći jedno drugo, sa svakim probuđenim odgovorom koji je bio, ljubavniji i uzbudljiviji od prethodnog, sve dok nisu bili zahvaćeni očajničkim ritmom svoje zajedničke gladi, ne dopuštajući jedno drugome da oslabi intenzitet ljubavi. I tako su zaspali u zagrljaju, a ugodu koju su tražili našli su jedno u drugome. Probudili su se u deset i trideset. Doručkovali su u sobi, pa stali razmišljati o ostatku dana. Peter joj je obećao dan »luksuziranja«, misleći na dan uživanja; nije odustao od toga. Ona to zaslužuje. Dok ju je gledao preko stola za doručak, bio je zatečen nečim što prije nije opazio. Unatoč napetosti i tuzi, Alison je imala u sebi kvalitet tihog humora; nikad nije bio daleko od nje. Cathy je imala tu kvalitetu. Peter je ispružio ruku preko stola da joj uzme ruku. Ona ju je prihvatila nasmijavši se, dok su njene oči tražile njegove oplahnute privrženošću.

Zazvonio je telefon. Bio je to odvjetnik njenog oca. Ima raznih papira koje treba potpisati, vladinih formulara koje treba ispuniti, zakonskih prava koje treba shvatiti. Generalova je volja bila jednostavna, ali nisu bile i vojne procedure oko smrti. Da li bi Alison bila tako ljubazna da ga posjeti u njegovoj kancelariji u dva sata? Ako ne bude komplikacija, završit će s poslom u pet. Chancellor joj je obećao da će sutra uživati. Zapravo će to oni početi u minutu poslije pet. Jer idućeg dana, Peter je razmišljao u sebi, on će iznijeti temu kuće u Rockvilleu. Alison je u jedan i trideset otišla u odvjetnikov ured. Chancellor se vratio svom kožnatom notesu. Poglavlje 9 Skica Cilj ovog poglavlja je prikazati sastanak Alexa Mereditha i senatora. Sastanak će biti održan u hotelskoj sobi nakon mučne trke za vrijeme koje Alex mora izbjeći onima što ga slijede. Na sastanku sa senatorom, Alex saznaje za postojanje grupe moćnih ljudi koji su voljni boriti se protiv Hoovera. On nije sam. To je početak njegova vraćanja natrag u duševno zdravlje. On prihvaća opasnosti s kojima će "se sada suočiti, jer postoje ljudi kojima se može obratiti; njegova je ovisnost o njima odmah uspostavljena. Dodatno olakšanje izazvalo je senatorovo otkriće svojih najbližih združenika u tom zadatku: bivši ministar i novinarka. I oni se žele sastati s Meredithom. Postoji plan. Alex ga ne zna, ali je dovoljna činjenica da plan postoji. On se obavezao a da nije u potpunosti razumio svoju obavezu. Sati su prolazili; riječi su se prisilno formirale i bile tu. Došao je do točke kad senator objašnjava preobražaj Hooverova glasnika. Chancellor čita riječi koje će gotovo netaknute upotrijebiti u aktualnom poglavlju, i zadovoljan je. »Iz razloga preživljavanja, Alan Long je uvidio greške u ranijim postupcima. Njegova prošlost više nije imuna na ispitivanje već je tome podložna kao i svakog drugog. Neka izolirana činjenica se može ovdje izvrnuti, a tamo biti izvučena iz konteksta. Samo su izvori važni, prokleti imprimatur poput slova FBI. Long će se uskoro povući iz Biroa zbog fatalne bolesti. U tom je smislu poslan izvještaj direktoru. Međutim, istini za volju, Long će raditi za nas. Premda se baš ne bi moglo reći da je okupan u jagnjećoj krvi, on jest manje sklon arhandelu tmine. Preplašen je. A strah je oružje koje dobro poznaje.« To nije bio loš posao toga dana, pomisli Peter, gledajući na sat. Uskoro će četiri i trideset. Kasno poslijepodnevno sunce je stvaralo blokove sjena na zgradama izvan

hotelskih prozora. Prosinački je vjetar bio oštar; svako malo bi neki list zaigrao izvan stakla. Alison će se uskoro vratiti. Odvest će je u mali restaurant u Georgetownu, gdje će mirno večerati, gledati jedno u drugo, dodirivati se. U njenim će očima biti smijeha, a i u njenom glasu, a on će biti zahvalan zbog njene blizine. A onda će se vratiti u hotel i voditi ljubav. Tako divno. Sa značenjem. U njegovu krevetu već dugo nije bilo značenja ni važnosti. Peter je ustao s trosjeda i rastegnuo se, okrećući vrat. To mu je bio običaj; kad mu se bol pojavi u sljepoočicama, pomaže mu da glavu okreće u krugovima. Ipak, sada nije bilo bolova. Unatoč stresa posljednjih četrdeset osam sati, bilo je samo nekoliko kratkih trenutaka kad je osjećao uzbunu. Alison MacAndrew je ušla u njegov život. Sve tako jednostavno. Zazvonio je telefon. Nasmiješio se, reagirajući kao adolescent. To mora da je Alison; nitko drugi ne zna da je on tu. Uzeo je slušalicu, očekujući da će mu ona reći svojom osobitom vrstom smijeha da je svi taksiji u Washingtonu izbjegavaju; ona je napuštena u betonskom zoološkom vrtu a životinje kese zube. To je bio ženski glas, ali ne Alisonin. Samo opori, napregnuti tonovi preplašenog ljudskog bića. Za ime Božje što si učinio? Kako si me mogao staviti u svoju knjigu? Tko ti je dao to pravo? Bila je to Phvllis Maxwell. Bio je to početak ludila. Ostavio je ceduljicu za Alison, a drugu poruku na stolu ako ne zamijeti ceduljicu. Nema vremena za objašnjavanje; u pitanju je jedna hitnost, pa ga neće biti otprilike jedan sat. Telefonirat će joj čim bude mogao. I voli je. Phyllis Maxwell. To je umobolno. Ono što je rekla je ludo. A Peter mora dati niz brzih objašnjenja. Da. Postoji lice u njegovoj knjizi za koje bi netko mogao samo mogao pomisliti da je moguće samo moguće da podsjeća na nju! Isto bi tako izdaleka moglo podsjećati na pola tuceta drugih! Ne! On je nije odlučio uništiti. Niti bilo koga, niti bilo što! Osim ugleda J. Edgara Hoovera, a što se toga tiče on ne nudi nikakvu ispriku! Za ime Krista, ne! On je radio sam! Istraživanja koja je vršio, izvori koje je upotrijebio sve to nema nikakve veze s njom! Ili... Paulom Mingus... tko god ona dovraga bila.

Nikakvo tumačenje i rezoniranje nije moglo djelovati na glas s druge strane linije; glas je nekoliko trenutaka bio slab i nečujan, a onda vriskav i histeričan. Phvllis Maxwell silazi s uma. A nekako je on za to odgovoran. Nastojao je govoriti racionalno; sasvim nekorisno. Pokušao je vikati na nju; to je bio kaos. Naposljetku joj je izvukao obećanje da će se sastati. Ona neće doći u HayAdams. Bila je s njim u HayAdamsu. Zar se on toga ne sjeća? Je li to bilo tako gadljivo? Isuse Kriste! Prestani! Ona se neće sastati s njim ni na kojem mjestu koje on odabere. Nema povjerenja u njega; za ime Božje, kako bi ga mogla imati? I ona neće da se sastanu na mjestu gdje bi ih mogli vidjeti zajedno. Ima jedna kuća u ulici Thirtyfifth Northwest, blizu ugla Wisconsina, iza Dumbarton Oaksa. Kuća pripada prijateljima koji su izvan zemlje; ona ima ključ. Nije sigurna u broj; to nije važno, jer kuća ima mali trijem s prozorom od išarana stakla iznad vrata. Bit će tamo za pola sata. Prije nego je spustila slušalicu rekla mu je: Ti stalno radiš s njima, zar ne? Mora da si jako ponosan na sebe. Taksi je skrenuo na pločnik. Chancellor je uskočio i vozaču dao adresu, pa je pokušao sabrati misli. Netko je pročitao rukopis; toliko je jasno. Ali tko? Kako? Taj kako ga je plašio jer je to značilo da se osoba koja je to učinila nije libila vraških napora da dođe do rukopisa. Znao je sve mjere opreza koje poduzimaju u uredu za prijepis; te su mjere dio usluge, jedna od njihovih najjačih preporuka. Ured za prepisivanje treba isključiti. Morgan! Niti željom niti dozvolom, već slučajno! Tony je pokazivao aristokratski neoprez. Njegov peripatetički um je lupao na sve strane, nadgledavajući tucete projekata istodobno. Sasvim je moguće da je Morgan u odsutnosti duha ostavio rukopis na nečijem stolu. Ili, ne daj Bože, u muškom toaletu. Taksi je stigao do raskršća Pennsylvania Avenue i Tvventieth Streeta. Na uglu je bila prazna telefonska govornica. Peter je pogledao na sat; bilo je deset minuta do pet. Tony će biti u svom uredu. Provucite se do telefona, molim vas rekao je šoferu. Moram telefonirati. Neću dugo. Ostanite koliko vam treba, mister. Brojilo je uključeno. Peter je zatvorio staklena vrata govornice i nazvao Morganov privatni broj.

Ovdje Peter, Tony. Moram te nešto pitati. Gdje si ti dovraga? Jutros sam razgovarao s gospođom Alcott, pa mi je rekla da si u gradu. Telefonirao sam u tvoj stan, ali sam dobio samo stroj.1 Ja sam u Washingtonu. Nemam vremena za objašnjavanje. Slušaj me. Netko je pročitao Hooverov rukopis. Tko god to bio, učinio je strašnu stvar, učinio je groznu grešku... Hej, pričekaj malo upadne mu Morgan u riječ. To je jednostavno nemoguće. Kao prvo ono što je prvo. Koja strašna stvar? Kakva greška? Netko je rekao da je ona on u knjizi. On ili ona? U čemu je razlika? Stvar je u tome da je to netko pročitao i upotrijebio kao informaciju da nekoga paklenski uplaši! Je li to ta greška? Postoji li takav lik? Ne baš. Taj bi lik mogao biti tucet raznih ljudi, ali to nije važno. Nije bilo vremena za Morganova pitanja. Htio sam samo reći da se nekoliko tvojih likova labavo zasniva na tamošnjim ljudima. Taj general, kao prvo. O, Bože... U kolutastom postupku izmišljanja likova, kolu tast je jedna od najboljih riječi za to, uzeo je jedan vid života Phvllis Maxwell njenu karijeru novinarke i izgradio novu osobu. Drugu osobu, ne nju! Ne Phvllis. Osoba koju je stvorio bila je žrtva iznude; to nije bila Phvllis! To je fikcija! Ali glas na telefonu u HayAdamsu nije bio proizvod fikcije. Jesi li nekom drugom dao rukopis na čitanje? Dakako da nisam. Misliš li da ja želim da ljudi saznaju kako su tvoje stvari neprilične za objavljivanje sve dok se moja urednička ruka ne maši posla? To je bila uobičajena šala između njih, ali se Chancellor nije nasmijao. Onda, gdje je tvoja kopija? Gdje? Zapravo je u ladici mog stola pored kreveta, a nisu nam provalili u stan već duže od šest mjeseci. Mislim da je to rekord. Kad si posljednji put bacio pogled?

Morgan je zašutio, odjednom ozbiljan, jer je očito shvatio dubinu Peterove zabrinutosti. Neku večer. A ladica je zaključana. Jesi li načinio fotokopiju za Joshuu? Ne, on će je dobiti kad bude gotova redaktura. Je li itko mogao pročitati tvoj primjerak? Ne. U mojem je koferu. Chancellor je zašutio. Kofer. Poslovni kovčežić je u kolima s putnim kovčezima! Noć u Rockvil leu! Rano izjutra, koraci koji trče; grozne, odsječene životinjske noge; okrvavljeni kofer. To se moglo tada dogoditi. Nije važno, Tony. Telefonirat ću ti za dandva. Što radiš u Washingtonu? Nisam siguran. Došao sam nešto saznati. Sada ne znam... Spustio je slušalicu prije nego je Morgan mogao uzvratiti. Ugledao je bijeli trijem i slabo svjetlo koje se probijalo kroz prozor od išarana stakla iznad ulaznih vrata. Cijeli je blok bio oivičen starim kućama, nekada dostojanstvenim, a sada izvan svog vremena. To je ta kuća rekao je šoferu. Mnogo vam hvala i zadržite ostatak. Vozač je oklijevao. Hej, mister poče© je. Možda se varam, a to se mene i ne tiče. Možda ste vi to očekivali, možda ste zbog toga telefonirali, ali ja mislim da su vas pratili do ovamo. Što? Gdje su kola? Peter se okrenuo i pogledao kroz stražnji prozor taksija. Ne morate gledati. On je čekao sve dok nismo usporili; zatim je skrenuo ulijevo kod onog ugla tamo. I on je prilično usporio. Da vidi gdje ste se zaustavili, možda. Jeste li sigurni? Kao što sam vam rekao, možda se varam. Reflektorska svjetla po noći, sva su barem malo drugačija. Igrate se igara. Znam što hoćete reći. Peter je razmišljao na trenutak. Hoćete li me ovdje čekati? Platit ću. Hej, ne hvala. Ovo me putovanje odvelo prilično daleko. Moja stara dama će vrištati zbog toga. Wisconsin je baš niz put. Mnogo taksija se vraća natrag u grad.

Chancellor je izišao i zatvorio vrata. Taksi je odjurio niz ulicu; Peter se okrenuo prema kući. Osim prigušena svjetla u hodniku nije bilo drugih upaljenih svjetala. Pa ipak, prošao je gotovo jedan sat da je razgovarao s Phyllis Maxwell. Trebalo bi da je sad tu. Pitao se je li bila dovoljno sabrana da slijedi svoje vlastite napute. Stade hodati stazom do trijema. Stao je na gornju stepenicu i čuo metalni klik brave. Ispred njega su se otvorila vrata, ali se nitko nije vidio. Phvllis? Uđi brzo bio je odgovor u šapatu. Stajala je pored zida s lijeve strane vrata, oslonivši se leđima na izblijedjelu zidnu tapetu. Na prigušenom je svjetlu izgledala mnogo starija nego nad svijećama u blagovaonici HayAdamsa. Lice joj je bilo blijedo od straha. Crte napetosti bile su naglašene na rubovima usana. Pogled joj je bio prodoran ali lišen pronicavosti koje se sjećao; u njima sada nije bilo znatiželje, samo groze. Zatvorio je vrata. Mene se ne moraš bojati. Nikad se nisi bojala. Ja to i mislim, Phyllis. Oh, mladiću, ti si od najgore vrste rekla mu je, dok joj je šapat bio ispunjen tugom i prezirom. Ti ubijaš slatko. To je obična glupost. Ja želim razgovarati s tobom. I ne stojeći da te ne mogu vidjeti. Neće biti nikakvog svjetla! Sad te barem mogu čuti. Odjednom su se Peterove misli zadržale na zbunjujućoj informaciji koju je čuo od vozača taksija. Vani su bila neka kola. Pazili su, čekali. U redu, bez svjetala. Možemo li sjesti? Njen je odgovor bio u brzom pogledu iza kojeg je uslijedio nagli pomak od zida. Hodao je iza nje kroz svodna vrata u tamnu sobu za dnevni boravak. U odsjaju svjetla iz hodnika mogao je vidjeti debelo tapecirane naslonjače i sofu. Otišla je ravno do stolice nasuprot sofi; šuškanje njene suknje bio je jedini zvuk. On je skinuo ogrtač i odbacio ga na rukohvat trosjeda, pa sjeo nasuprot nje. Lice joj je uhvatilo svjetlo iz hodnika bolje nego da je sjedila pored njega. Nešto ću ti reći počeo je. Ako to bude nespretno, onda traži razlog u tome što nikad ranije nisam imao objašnjavati nešto slično; možda ja nisam nikad analizirao ono što se sumnjivo naziva kreativ nim postupkom. Stresao je ramenima, nipodaštavajući taj izraz.

Bio sam strašno impresioniran tobom rekao je. Vrlo si ljubazan. Molim te. Ti znaš što mislim. Moj otac je novinar cijelog života. Kad smo se susreli, uvjeren sam da sam ja bio više impresio niran od tebe. Činjenica da si me htjela intervjuirati učinila mi se nekako bedastom. Htjela si mi priskočiti u pomoć na neki način, a cijelo tvoje ponašanje nema nikakve veze s mojim knjigama. Ti si dio nečega što je vrlo važno, sa značenjem kojeg ja nemam. Ja sam bio prokleto impresioniran, a večer je bila strašna. Previše sam popio ali i ti, ali što s tim? Ubijaš nježno, mladiću prošaptala je. Peter je zadržao dah, savladavajući se. Otišao sam u krevet s velikom damom. Ako je to moj zločin, kriv sam. Nastavi. Phvllis je zatvorila oči. Te sam te večeri mnogo pitao o Hooveru. Odgovarala si mi, rekla mi ono što ne znam. Tvoja je vatra bila električna. Tvoja je moralnost bila duboko povrijeđena a pokazala si mi takav bijes kakav nikad nisam pročitao u ničemu što si napisala. Kamo smjeraš? To je dio mog nespretnog objašnjenja. Bio sam u Washingtonu i sakupljao materijal za knjigu; nekoliko dana poslije, započeo sam posao. Tvoja mi je ljutnja bila vrlo na pameti. Osim toga, to je bila ljutnja jedne žene. Sređene, uspješne žene. Prema tome, bio je logičan korak izmisliti varijaciju te žene, nekoga tko posjeduje iste karakteristike. To je ono što sam učinio. To je moje objašnjenje. Ti si mi dala ideju za lik, ali ti nisi ona. Ona je fikcija. Jesi li izmislio i generala koji je jučer ukopan u Arlingtonu? Chancellor je sjedio nepokretno, zgranut. Njene mrtve oči su zurile u nj kroz prigušeno svjetlo. Ne, ja ga nisam izmislio brzo je odgovorio. Tko ti je rekao o njemu? Ti to zacijelo znaš. Strašni, ravni, visokotonski šapat preko telefona. Zastrašujuće je djelotvoran za nešto tako bazično. Ti to zacijelo znaš. Phvllis je izrekla te riječi kao da se boji čuti sebe kako ih izgovara. Ja ne znam odgovorio joj je Peter, zacijelo ne znajući, ali je počeo poimati širenje strašne šablone. Borio se da ostane miran, da

zvuči razborito, ali je znao da mu se ljutitost očituje. Ja mislim da je sve ovo otišlo već dovoljno daleko. Šapati preko telefona. Riječi oslikane na zidu, ispisane bojom krvi! Provaljene kuće. Rasječene životinje! Dosta! Ustao je i okrenuo se. To mora stati. Ugledao je ono što je tražio: veliku svjetiljku na stolu. Pošao je prema njoj, stavio ruku ispod sjenila, i potegao lanac. Upalio je svjetlo. Više neće biti skrivanja, više neće biti tamnih soba. Netko te pokušava učiniti ludom, Alison učiniti ludom, učiniti da izgubim prokleti razum! Meni je dosta. Ja neću dopustiti... Dalje nije dospio. Prsnulo je staklo na jednom od prednjih prozora. Istodobno se čulo oštro prskanje drveta; metak se zaustavio negdje u drvenoj građi. Zatim se rasprskao drugi prozor; komadići stakla su pojurili u zrak; naprsline u žbuki sjekle su zidove poput narošvanih rubova crne munje. Peter je instinktivno ispružio ruku i zbacio svjetiljku na pod. Pala je na stranu, žarulja je još sijala, avetinjski projicirajući svjetlo s poda preko sobe. Na pod! vrisnula je Phvllis. Bacivši se na pod, Chancellor je shvatio da su to meci, ali nije bilo pucnjeva! Vratile su mu se zastrašujuće slike. Zora u Cloistersu! Čovjek ubijen pred njegovim očima; krug krvi koji se naglo, bez upozorenja, pojavio na bijelom čelu. Tijelo u grčevitoj iskrivljenosti prije nego se srušilo na zemlju. M tada nije bilo pucnjeva! Jedino mučni pljucaji koji su uznemirili mir i ispunili ga smrću. Pokrenuti se! Za Kristovo ime, maknuti se! U panici se bacio na Phvllis, povukavši je na pod. Rasprsnulo se još jedno staklo, još je jedno zrno udarilo u žbuku. Pa još jedno, koje je rikošetiralo negdje na kamenu pa smrskalo staklo na fotografiji na zidu. Micati se! Tu je smrt! Mora se domoći svjetla. Dok je upaljeno oni su mete. Pogurnuo je Phvllis, držeći je uz pod, slušajući njeno stenjanje od straha. Bacio je brz pogled sebi zdesna, pa slijeva. Kamin! Tu mora da je kamin! Bio je ravno iza njega i ugledao je ono što je htio. Žarač oslonjen na ciglu. Bacio se za njim. Prsnulo je staklo; dvije rupe su se pojavile na zidu, djelomično skrivene sjenom. Phvllis je vrisnula, pa je Peter na tren pomislio da bi je napadači mogli čuti, ili prolaznici, ali se onda sjetio da je najbliža susjedna kuća udaljena najmanje trideset

metara. Noć je bila hladna; prozori i vrata bili su zatvoreni. Njen vrisak neće dovesti nikakvu pomoć. Puzao je prema svjetiljci, podigao žarač, pa ga sručio na sjenilo kao da ubija smrtonosnu životinju. U hodniku je bilo još svjetla! Činilo se da ima intenzitet reflektora; svjetlo se uvlačilo u kutove, zapljuskujući sobu blistavilom za koje ne bi nikad pomislio da je moguće. Naglo se uzdigao, potrčao do svodnog prolaza, pa bacio žarač prema svjetiljci na stropu. Žarač je pojurio kroz zrak poput prečage i pogodio svjetiljku, pretvorivši je u mirijadu rasprsnutih stakalaca. Posvuda je bio mrak. Opet se bacio na pod, pa stao puzati prema Phvllis. Gdje je telefon? prošaptao je. Osjećao je kako drhće; nije mogla odgovoriti. , Telefon? Gdje je telefon? Razumjela ga je. U tamnim sjenama izazvanim udaljenim uličnim svjetlima mogao je vidjeti kako su joj oči shvatile što je rekao. Glas joj se jedva čuo između jecaja. Ne ovdje. Utikač ovdje, nema telefona. Što? Što mu pokušava reći? Utikač? Nema telefona? Sobu je ispunila još jedna eksplozija stakla. Metak je prozviždao iznad njihovih glava, zaustavivši se u zidu iznad njih. Odjednom se izvana čuo glasan pucanj u kontrapunktu dotadašnjoj mukloj vatri; čuo se i grleni uzvik, brzo ugušen. Uslijedili su zvukovi škripe automobilskih guma i metala protiv metala. Još je jednom zagrmio ljutiti glas. Vrata automobila su se otvorila i zatvorila. Kuhinja prošaptala je Phvllis, pokazujući u mraku sebi zdesna. Telefon je u kuhinji? Gdje? Ovuda. Ostani dolje. Peter je puzao kao uspaničeni kukac po podu, kroz nadsvođeni prolaz prema vratima. Ispod sebe je osjetio kuhinj ske pločice. Telefon! Gdje je? Nastojao je prilagoditi oči novom mraku. U panici je rukama strugao po zidu. Kuhinjski su telefoni obično na zidu, a žice vise u uzvojnicama... Našao ga je! Brzo je podigao ruku, istrgao slušalicu s vilice, pa je prinio Jthu. Slobodnom rukom je stao manipulirati brojčanikom. Posljednji krug. O. Telefon je bio mrtav.

Začu se zaglušujući tresak. Na suprotnoj strani potpuno mračne kuhinje rasprsnulo se staklo. Smrskan je vrh vanjskih vrata; cigla je odskočila sa zida. Cigla je bačena kroz staklo. Cigla! Kamin! To je vidio u kutu od škriljevca, desno od rešetke kamina. Bio je siguran u to. To je bio odgovor! Jedini koji je preostao. Puzao je na sve četiri napola puzao, napola se bacakao naprijed natrag u mrak sobe za dnevni boravak. Phvllis je bila sklupčana pored sofe, ukočena od šoka. Evo ga! A sad, da li su vlasnici kuće to doista mislili kad su to postavili na to mjesto? Neki ljudi to zovu novoengleskim upaljačem vatre; na Srednjem zapadu je to poznato kao anlaser Lake Erie. Okrugli porozni kamen na kraju mjedenog štapa, umočen u kantu s kerozenom. Kad ga drže ispod cjepanica služi za potpaljivanje. Zgrabio je posudu i skinuo metalni poklopac. Unutra je bilo tekućine. Kerozen! Zaprskala je salva metaka. Tanad je šibala zrakom. Neka su razbijala nova stakla, druga su imala čist put kroz ranije razmrskana stakla. Zidovi i strop su ih upili; čuo je zvukove ping\ dok su smrtonosni projektili rikošetirali od metalnih predmeta, mijenjajući putanje. Znoj je curio niz Peterovo lice. Znao je da ima svoj odgovor, ali ga nije znao oformiti. A onda su mu se vratile riječi, ukorijenjene u njegovoj vlastitoj fikciji. Odgovor je prije izmislio. Dobrić je sa sebe zderao košulju i ubacio je u sud s benzinom. Žetva je bila završena; na poljima su bili plastovi sijena. Najbliži će nestati u vatri, a vjetar će raznijeli vatru. Uskoro će vatra zahvatiti travu, a ćete vojnika će biti skrenute od svoje potrage... Sarajevo! Događaj poput toga dogodio se nakon asasinacije nadvojvode Ferdinanda. Peter je strgao jaknu i košulju. Dopuzao je do stola gdje je bila svjetiljka. Zgrabio je stolnjak i povukao ga, pa se vratio do kamina. Raširio je košulju po podu. Na nju je stavio stolnjak, pa prosuo kerozen po obima, ostavivši samo malo zapaljive tekućine. Skoknuo je do kauča i povukao jedan od jastuka; na njega je izlio preostali kerozen. Čuli su se novi prigušeni pucnjevi izvana, bilo je još razbijena stakla. Chancellor je mislio da će povratiti od straha. Bol u sljepoočicama vratila se takvom snagom da je jedva mogao fokusirati oči. Zatvorio ih je na trenutak, pa zaželio vrisnuti, znajući da to ne smije.

Prazni željezni sud stavio je na sredinu stolnjaka, pa stao zamatati stolnjak i košulju oko njega. Vezao je zajedno rukave, tako da je posuda bila sigurno učvršćena u sredini; jedan rukav je ostao vani. Mašio se za šibice koje je imao u džepu hlača. Bio je spreman. Puzao je do prozora koji su mu bili slijeva, do zida, vukući lonac za sobom, gurajući jastuk ispred sebe. Polako je ustao na noge, izvan vidika. Jednom je rukom stezao izduženi rukav, dok je natopljeni jastuk ostavio na podu. Između ruku je nezgrapno manipulirao s kutijom šibica, izvukao šibicu i zapalio je. Plamen je bacio na natopljenu tkaninu; prsnula je vatrom. S dva pokreta zabacio je rukav iza sebe, a onda ga povukao naprijed svom svojom snagom, puštajući ga da odleti u posljednjem trenutku. Zapaljeni je sud projurio kroz preostalo staklo, pao na travnjak i stao se okretati kao vatrena kugla, što je i bio. Provala vanjskog zraka pojačala je plamen; zapalila se tekućina koja je kapala, ostavljajući za sobom trag neravnog žutila koje je odskakivalo. Peter je čuo korake, zatim nerazumljive uzvike. I još koraka, koji su sada dolazili sa strane kuće. Ljudi su pokušavali ugasiti vatrenu loptu. To je bio trenutak za drugo oružje. Zapalio je još jednu šibicu, držeći plamen u lijevoj ruci. S desnom je zgrabio jastuk do koga je prinio zapaljenu šibicu. Opet rasprsnuće vatre, koja mu je oprljila dlake na ruci. Pojurio je do krajnjeg desnog prozora, pa zapaljeni jastuk odbacio kroz prozor. Pao je tamo gdje se nadao da će pasti: na podnožje bijelog trijema. Staro drvo i kerozen dobro su se slagali. Trijem je počeo gorjeti. Opet su se čuli uzvici, riječi izvikane na nekom nepoznatom jeziku. Što je to? Koji jezik? Nikad prije ga nije čuo. Posljednji baraž prigušenih pucnjeva bio je ispaljen u prozore, besciljno ispaljen u kuću. Čuo je grmljavinu snažnog motora. Vrata automobila su bila otvorena i zatvorena, gume su škripale, brzo savlađujući ulicu. Kola su odjurila. Peter je potrčao natrag do Phvllis. Povukao ju je na noge, držao je uza se, osjećajući kako joj tijelo drhće u njegovim rukama. Gotovo je. Sve je gotovo. Sve je u redu. Moramo izići vani. Kroz stražnja vrata. Ovo će mjesto izgorjeti "kao... kao plast. O, Bože! O, moj Bože... Zakopala je lice u njegova gola prsa; suze joj nisu prestale navirati. Hajde, hajdemo! Vani ćemo pričekati na policiju. Netko će vidjeti vatru i pozvati ih. Hajdemo!

Phyllis je polako pogledala u njega; u njenim je očima bila čudna, patetična panika, koja se jasno vidjela na odrazu plamenih jezika koji su se širili izvan prozora. Ne rekla je oštrim šapatom koji je prije upotrijebila. Ne. Ne policiju! Za Kristovo ime! Neki su nas ljudi pokušali ubiti\ Bit će bolje da povjeruješ da ćemo uistinu ovdje vidjeti policiju! Odgurnula ga je. Činilo se da ju je zahvatila neka čudna pasivnost; ona pokušava, pomislio je, pronaći trenutak umnosti. Ti nemaš košulju... Imam jaknu. I kaput. Hajdemo. Da, vidim... Moja tašna. Možeš li mi donijeti moju tašnu? U hodniku je. Chancellor je pogledao prema hodniku. Kroz pukotine prednjih vrata prodirao je dim; trijem je bio u plamenu, ali vatra još nije prodrla u kuću. Svakako. Pustio ju je i sagnuo se da dohvati svoju jaknu pored kamina. Na stepeništu je, mislim. Ili sam je možda ostavila u plakaru. Nisam sigurna. U redu je. Donijet ću je. Ti iziđi vani. Kroz kuhinju. Phvllis se okrenula i pošla prema izlazu. Peter je nabacio jaknu i brzo pošao prema predvorju, pokupivši usput ogrtač s kauča. Gotovo je. Sad će uslijediti razgovori s policijom, vlastima, sa svakim tko bude htio slušati. Ali je večeras kraj svega toga. Neće biti knjige na njegov račun. Torbica nije bila na stepeništu. Prošao je pola puta po odmorištu; nigdje je nije bilo. Dim je sada bio gušći. Mora požuriti; vatra je zahvatila prednja vrata. Potrčao je niz stepenice i skrenuo lijevo na dnu stepeništa, tražeći ugrađeni ormar. Nalazio se u desnom kutu hodnika. Prišao je brzo i otvorio ga. Tu su bili kaputi, dva muška šešira, razni šalovi na knjigama i vješalicama, ali nije bilo torbice. Mora izići. Dim je postajao sve gušći. Stade kašljati; oči su ga pekle. Potrčao je kroz sobu za dnevni boravak, pa ispod svoda do blagovaonice; ušao je u kuhinju, pa izišao kroz otvorena vrata. U daljini je čuo zavijanje sirena. Phvllis? Potrčao je uza stranu kuće do prednjeg dijela. Tamo je nije bilo. Nastavio je oko kuće na drugu stranu, pa niz pristupni put natrag u dvorište. Phillvs! Phyllis!

Nigdje je nije bilo. A onda se dosjetio. Nije bilo nikakve torbice na stepeništu ili u ormaru. Ona je pobjegla. Sirene su bile glasnije, udaljene ne više od nekoliko blokova. Stara je kuća brzo nestajala. Čitav prednji dio bio je u vatri, a plamen se brzo širio u unutrašnjosti. Peter nije bio siguran zašto, ali je znao da ne može sam razgovarati s policijom. Ne sada, ne još. Potrčao je u noć. Hodao je s pogledom uperenim na prometna svjetla, na putu prema centru Washingtona. Tražio je taksi. Trebalo je da ostane u zapaljenoj kući u Thirtyfifth Streetu i nevjerojatnu priču ispriča policiji. Ali mu je dio njega govorio da bi takav postupak bez Phvllis izazvao pitanja na koja nije siguran da ima odgovore; odgovore koji bi isključili uništenje Phvllis Maxwell. Sjene odgovornosti padale su mu kroz misli; bilo je onoga što nije znao, a trebalo je da zna. Toliko joj je dugovao. Možda ne više od toga, ali barem toliko. Konačno se pojavio taksi; svijetložuto svjetlo znaka na krovu doimalo ga se poput svjetionika. Zakoračio je s ivičnjaka i zamahao rukama. Taksi je usporio; vozač je oprezno virio kroz prozor prije nego se zaustavio. Hotel HayAdams, molim vas rekao je Chancellor. Dobri Bože! Što se dogodilo? upita g^ Alison otvorivši vrata, zgranuta njegovim izgledom. U mom koferu je bočica s tabletama. Iza gornjeg krila. Dodaj mi je brzo, molim te. Peter, moj dragi! Što je to? Alison ga je držala dok se naslanjao na vrata. Pozvat ću doktora. Ne! Učini kako ti kažem. Ja točno znam što je to. Samo pilule. Brzo. Osjetio je kako se ruši. Zgrabio joj je ruke pa je uz njenu pomoć dobauljao do spavaće sobe. Legao je i kretnjom pokazao na putni kovčeg, koji se još nalazio na prečki u kutu. Ona je potrčala do kofera. Učinio je ono što je rijetko činio: uzeo je dvije tablete. Sad je utrčala u kupaonicu i već se nakon dvijetri sekunde pojavila s čašom vode. Sjela je uza nj, držeći mu glavu dok je pio. Molim te, Peter. Doktora!

Zatresao je glavom. Ne odgovorio je slabašnim glasom, pokušavajući se nasmiješiti osmijehom koji bi barem bio trag umirenja. On ne bi ništa mogao. To će proći za nekoliko minuta. Mrak je bio sve gušći, a kapci strašno otežali. Nije mogao dopustiti da padne mrak a da je ne smiri. I pripremi je za ono što bi se moglo dogoditi kad mrak bude potpun. Možda ću malo odspavati. Ne dugo, to nikad nije dugo. Možda ću govoriti, čak malo i vikati. Ne brini se. To ništa ne znači. Samo nesuvislosti, obične gluposti. Mrak mu je ispunio svijest; pala je njegova osobna noć. Bilo je ništavilo, a on je plutao kao ovješen na mirnom, blagom povjetarcu. Otvorio je oči, ne znajući koliko je proveo u krevetu. U njega je odozgo gledalo Alisonino lijepo lice; oči su joj bile još ljepše zbog suza koje su se oblikovale u njima. Hej rekao je. Ispružio je ruku da dotakne njen vlažni obraz. Sve je u redu. Uzela mu je ruku, pa je držala na svojim usnama. Ona se zvala Cathy, zar ne? Učinio je ono što se nadao da neće, rekao je što nije htio. Tu se nije moglo ništa učiniti. Kimnuo je. Da. Umrla je, zar ne? Da. O dragi. Toliko boli, toliko ljubavi... Žao mi je. Neka ti ne bude žao. To tebi ne može biti baš lijepo. Spustila je ruku i dotakla mu oči, a zatim obraze i usne. To je bio poklon rekla je. Divan poklon. Ne razumijem. Pošto si izgovorio njeno ime, pozvao si mene. Ispričao je Alison što se dogodilo u kući u Thirtyfifth Streetu. Minimalizirao je fizičku opasnost, nazivajući vatru iz oružja strategijom straha, s namjerom da zastraši, a ne povrijedi ili ubije. Bio je jasno da mu ne vjeruje, ali ona je bila kći vojnika. U jednom ili drugom obliku, i prije je slušala takva uvjeravanja. Isprano objašnjenje je prihvatila bez komentara, puštajući očima da izraze nevjericu. Kad je završio, stao je pored prozora i gledao dolje na božične ukrase na Šesnaestoj ulici; preko ulice su prigušena crkvena zvona zvonila u agonijskoj

kadenci. Božić će biti za nekoliko dana; nije ni mislio o tome. Zapravo nije ni sada mislio o tome. Misli su mu bile usredotočene jedino na to što mora učiniti: otići u Federalni istražni biro, u izvor cijele ludosti i sve učiniti da se ta ludost obustavi. No uništena je privatna imovina, pucano je iz smrtonosnog oruđa. Phyllis Maxwell mora poći s njim. Moram je pronaći rekao je tiho. Moram je natjerati da shvati da mora poći sa mnom. Ja ću ti naći njen broj. Alison je uzela telefonski imenik sa stolića pored kreveta. Peter je nastavio zuriti kroz prozor. Tu nije. Broj joj nije uveden u knjigu. Chancellor se sjetio. Ni broj Alisoninog oca nije bio uveden. Pitao se hoće li taj broj pronaći onako lako kako što je dobio MacAndrevvov. To bi bila varijacija istog mamca, novinarovo lukavstvo. Stari prijatelj reporter, koji će tu noć provesti u gradu, a tako bi rado uspostavio dodir. Ali varka nije uspjela; muškarac u gradskom desku vjerojatno je prečesto upotrebljavao istu varku. Njena redakcija ne želi dati njen broj. Da ja pokušam rekla je Alison. U Pentagonu je u svako vrijeme na dužnosti oficir za štampu. Loše vijesti i žrtve nemaju poslovne sate. Procijeđeni rang, kako kažu, još ima svoje privilegije. Ja ću znati nekoga ili će netko mene znati. Pentagon je imao dva broja za Phyllis Maxwell. Jedan je bio privatni telefon, a drugi centrala apartmanske zgrade u kojoj je živjela. Nije bilo odgovora na njenoj privatnoj liniji. Centrala zgrade nije davala informacije o svojim stanarima. Uzimaju samo poruke. Ali budući da pozivateljica nije bila sasvim sigurna u točnost adrese, telefonist ju je dao. Želim ići s tobom rekla je Alison. Ja mislim da to ne bi trebalo nato će Peter. Spomenula je tvog oca, ne po imenu, ali je govorila o jučerašnjem ukopu u Arlingtonu. Sišla je s uma od straha. Sve što ja hoću jest da je uvjerim da pođe sa mnom. Ako tebe ugleda, to bi je moglo zaustaviti. U redu. Alison je kimnula. Vojnikova je kći razumjela. Ali ja se brinem za tebe. Recimo da te uhvati novi napad? Neće. Zašutio je na trenutak, a onda je ispružio ruku i privukao je k sebi. Ima još nešto rekao je, gledajući joj u oči. Ne želim tebe upetljavati. Gotovo je, svršeno. To si sama rekla, sjećaš li se? Tada se nisam slagao s tobom. Sada se slažem.

Hvala ti za to. Držim da se ono što kažem svodi na ovo: što god je on učinio, to je učinjeno i ne može se izmijeniti. Stajao je iza nečega. Ne želim da to bude oštećeno. I ja imam nešto važno na pameti, a ni to neće biti izmijenjeno. Ili oštećeno. Nas. Lagano ju je poljubio. Kad večer prođe, možemo početi živjeti našim životom. Meni je ta zamisao vrlo uzbudljiva. Nasmiješila se i uzvratila mu poljubac. Bila sam besramna. Uhvatila sam te u trenutku slabosti i zavela te. Trebalo bi me žigosati. A onda joj je osmijeh nestao; držala mu je pogled, s ranjivošću u svome. Sve se dogodilo tako brzo. Ja ne zahtijevam predanost i obaveze, Peter. Ja zahtijevam odgovorio joj je. Da li biste sjeli u predvorju, sir? Odmah ću biti s vama rekao je vratar u apartmanskoj kući Phvllis Maxwell. Čovjek nije oklijevao ni za trenutak; čak kao da ga je očekivao. Peter je sjeo na zelenu plastičnu stolicu i čekao. Vratar je stajao izvana, ljuljajući se naprijednatrag na petama; ruke u rukavicama držao je stisnute iza svog uniformiranog ogrtača. Nešto je bilo čudno. Prošlo je pet minuta. Vratar nije ni kretnjom pokazao da kani ući u predvorje. Je li moguće da je zaboravio? Chancellor je ustao i pogledao oko sebe. Razgovarao je s nekim sa telefonske centrale; gdje je ta centrala. Na kraju predvorja bilo je malo prozorsko staklo, stisnuto između redova poštanskih sandučića i liftova. Pošao je tamo i provirio unutra. Telefonistica je razgovarala; nešto je govorila u mikrofon pridodan slušalici na jednom uhu. Govorila je brzo, naglašavajući; bio je to razgovor između prijatelja, ne između centrale i nekog pozivatelja. Peter je pokucao na staklo; telefonistica je prestala govoriti. Otvorila je prozor. Da, sir? Pokušavam doći do Phvllis Maxwell. Da li biste telefonirali u njen stan i pustili me da govorim, molim vas? Hitno je. Reagiranje telefonistice je bilo čudno kao i vratarevo. Drugačije, ali ipak čudno. Oklijevala je, zbunjena. Ne vjerujem da je gospođica Maxwell kod kuće rekla je. To nećete znati dok joj ne telefonirate, zar ne?

Jeste li provjerili kod vratara. Što je ovo dovraga? Peter je shvatio. Te dvije osobe samo slijede napute. Telefonirajte joj! Kao što je mogao i predvidjeti, nije bilo odaziva na telefonu centrale, i nije bilo svrhe trošiti vrijeme. Brzo je izišao i sučelio se s vratarem. Presijecimo gluposti, hoćemo li? Vi mi imate nešto reći. Što je to? Delikatno je. Što je to? Opisala vas je, rekla je da se zovete Chancellor. Da ste stigli, recimo, prije jedan sat, trebalo je da vam kažem da se vratite u jedanaest sati. Da je gospodjica Maxwell nazvala i rekla da će se tad vratiti. Peter je pogledao na sat. U redu. Gotovo je jedanaest. Što se sada događa? Samo malo duže, okay? Nije okay. Sad. Ili ćete reći što imate meni i policiji. Okay, okay. Što, dovraga, pa to je samo nekoliko minuta. Vratar je iz unutrašnjeg džepa ogrtača izvukao omotnicu. Predao ju je Chancelloru. Peter je najprije gledao u čovjeka, a onda u omotnicu. Na njoj je bilo ispisano njegovo ime. Pomaknuvši se prema svjetlu, otvorio je omotnicu i izvukao pismo. Moj dragi Peter, žao mi je što sam pobjegla, ali sam znala da ćeš doći za mnom. Spasio si mi život a u stanovitom stupnju i zdrav mozak pa zaslužuješ objašnjenje. Bojim se da će biti ograničeno. Kad ti ovo budeš čitao, ja ću biti u avionu. Ne pokušavaj mi ući u trag. To bi bilo nemoguće. Već nekoliko godina imam lažni pasoš, znajući da ću ga jednog dana morati upotrijebiti. Očito je da je sad nastupilo to vrijeme. ^ Danas poslije podne, nakon tog groznog poziva kad mi je rečeno da sam lik u tvojoj knjizi, obavijestila sam svoj list da ću zbog zdravstvenih razloga možda duže odsustvovati. Istini za volju, moj glavni urednik nije to puno natezao. Moj rad u toku proteklih mjeseci nije bio osobito zapažen. Odluka da odem nije naprečac. Već sam duže mislila o tome. Današnja večer je samo tu odluku učinila neopozivom. Bez obzira na moje pogreške, one ne zahtijevaju gubitak mog života. Moga, tvojeg, bilo čijeg. Niti bi trebalo da kompromitiraju moje profesionalne odgovornosti.

To posljednje je učinjeno. Moj rad jest kompromitiran. Istine su potisnute, umjesto da budu rečene. Gubitak života je izbjegnut za koliko, tko zna? zahvaljujući tebi. Hvala ti za moj život. I moje najdublje isprike zbog toga što sam mislila da si dio nečega Što nisi. Dio mene kaže, za ime Božje, ostavi se te knjige! To je uravnoteženo drugim glasom koji kaže da ne možeš. Od mene više nećeš čuti, moj dragi mladi, mladi čovječe. Ali ćeš uvijek imati dio moje ljubavi. I moje zahvalnosti. Phyllis Peter je ponovo pročitao pismo, nastojeći shvatiti značenje izvan tih riječi. Phvllis je odabrala svoje riječi s promišljenošću rođenom u izuzetnom strahu. Ali od čega? Koje su njene »pogreške«? Što je ona mogla ili nije učiniti, a što bi je navelo da odbaci sve ono što je do tada postigla? To je umobolno! Sve je to umobolno. Sve! A umobolnost mora prestati! Uputio se prema vratima. Odnekle je čuo dugo zujanje. Prestalo je kad je ruku stavio na staklenu prečku vrata. A zatim je čuo riječi koje su popratile klizanje staklene pregrade. G. Chancellorl Zvala ga je telefonistica, koja je napola gurnula glavu kroz prozor. Ima poziv za vas. Phvllis? Možda je promijenila mišljenje! Potrčao je predvorjem do telefona. To nije bila Phvllis Maxwell. Bila je Alison. Nešto strašno se dogodilo. Telefonirao ti je neki čovjek iz Indianapolisa. Bio je izvan sebe. Bio je na aerodromu, hvatao je avion za Washington... Tko je to bio? Zove se Bromlev. Rekao je da će te ubiti. Carroll Quinlan O'Brien je uzeo sigurnosni ubilježnik od stražara i zahvalio mu. Vrata u Pennsvlvania Avenue su se zatvorila; popis imena onih koji su ušli i izašli bit će obrađen i upućen na glavni desk. U svako doba se znalo za svaku osobu u kompleksu FBIa; ni u koje vrijeme nitko nije mogao napustiti zgradu a da nije predao propusnicu. Sa ubilježbama u toj knjizi započelo je sve to prije četiri mjeseca, pomisli O'Brien. Započeo je njegov brzi pad u očima Biroa. Prije četiri mjeseca na dan prvog maja našao je tri imena u upisniku: Šalter, Krepps i Longvvorth. Dva su imena pripadala terenskim pokrivačima bez trenutačne dužnosti, treće je pripadalo umirovljenom agentu koji je živio na otoku Maui na Tihom oceanu. Ta su trojica nepoznatih ljudi uspjeli te noći ući u zgradu. Idućeg je jutra Hoover bio mrtav, a nestali su svi

tragovi direktorove arhive. Sami dosjei su postali brzo zaboravljena baština iz pakla koju nitko nije htio ekshumirati ili ispitati. Zato je Quinn O'Brien postavljao pitanja, nastojeći da bude što tiši, tražeći savjet od onih za koje je znao da će slušati jer im je bilo stalo. Ljudi poput njega u ustanovi čije su ličnosti bile povrijeđene za vrijeme prošlih godina njihove više nego njegove, većinom. Barem kroz duže vrijeme. On je došao tek prije četiri i po godine, ratni heroj iz Sacramenta, kozmetika od vojnog G2, četrdesetgodišnji pravnik koji je pobjegao iz vijetkonškog zarobljeničkog logora, da bi mu poslije priređivali parade u Kaliforniji. Washington gaje pozvao. Predsednik ga je odlikovao, Hoover ga je zaposlio. To je bilo dobro za odnose s javnošću, čemu je Biro težio. On je toj ustanovi dao toliko potrebnog dostojanstva. Vjerovalo se da će to biti dobro i za Ouinna. Mogao je imati budućnost u Ministarstvu za pravdu. Mogao je. Ne više. Zato jer je postavljao pitanja. Šapat preko telefona naredio mu je da prestane. Ravni, strašni, visokotonski šapat koji mu je rekao da znaju. Oni imaju izjavu koju je napisao zarobljeni potpukovnik, koji se zbog postupka nekog majora Carrolla Quinlana O'Briena našao pred licem smrti zajedno s još sedmoricom ljudi. Major nije poslušao izravno naređenje. Zbog toga je smaknuto osam ljudi. Dakako, to je samo polovina priče. Postoji i druga polovina. Govorila je o tom istom majoru koji se brinuo za bolesne i ranjene u logoru, pokazujući u tome veću upornost i humanost nego rečeni potpukovnik. Govorila je o tome kako je major preuzimao tuđe brige i poslove, brinuo se o svemu, krao hranu i lijekove od stražara da bi ljudima pomagao da se kakotako održe, i kako je, u krajnjoj analizi, pobjegao koliko zbog drugih zarobljenika toliko i zbog sebe. Bio je pravnik, ne vojnik. Vodila ga je pravnička logika, ne vojnička strategija. Niti gotovost vojnika da prihvati neizdržive okrutnosti rata i prema tome, shvatio je, slabost svoje argumentacije. Da li je učinio ono što je učinio radi zajedničke brige za sve? Ili je učinio ono što je učinio samo radi sebe? O'Brien nije bio siguran postoji li jasno odrezani odgovor. To samo pitanje ga je moglo uništiti. Javnosti predočeni »ratni heroj« odjednom razotkriven nije li to građanin koji zaslužuje sav prezir. Ljudi su bili zavarani; doveli su ih u stanje zbunjene neugodnosti to je dio koji ih je činio bijesnim. To je ono što je razjasnio onaj strašni šapat. A samo zato jer je postavljao pitanja. Trojica nepoznatih ljudi koji na to nisu imali pravo uspjeli su se uvući u zgradu u noći prije Hooverove smrti. A idućeg jutra su Hooverovi fascikli nestali.

Ako je O'Brienu bio potreban dokaz stalnog nazadovanja u Birou, bilo mu je dovoljno da pogleda na formular svojih obaveza. Maknut je iz nekoliko odbora. Više nije primao klasificirane izvještaje o novouspostavljenim vezama između NSA i CIAe. I odjednom je počeo stalno dobijati noćne dužnosti. Noćna dužnost! To je vašingtonski ekvivalent terenskom uredu u Omahi. Prisiljavala je agenta da ponovno ocjenjuje mnogo stvari, prvenstveno svoju budućnost. Isto tako je prisilila O'Briena da se pita tko je u Birou protiv njega. Tko god to bio nema sumnje da zna nešto o trojici neidentificiranih ljudi koji su se poslužili vrlo problematičnim načinom da prodru u zgradu noć prije nego je Hoover umro. A tko je to god bio vjerojatno je znao mnogo više o stotinama i stotinama dosjea koji su bili Hooverova privatna arhiva. Quinn O'Brien je bio prisiljen razmišljati o još nečemu. To nije bilo nešto o čemu je volio razmišljati. Poslije tog šaputavog glasa preko telefona prije četiri mjeseca, napustila ga je volja da pruža otpor, da se bori. Sasvim je moguće da je sam kriv za svoje nazadovanje u Birou. Kriv je njegov rad. Zvonjenje telefona prekinulo mu je razmišljanje, vrativši ga natrag manje važnim realnostima noćne službe. Pogledao je na upaljeno dugme; bio je to poziv iz kuće, s jednog od dva ulazna deska. Ovdje je desk Tenth Streeta. Imamo problem. Ovdje je čovjek koji inzistira da razgovara s nekim od autoriteta, bez obzira tko je to. Rekli smo mu da se vrati ujutru, ali on odbija. Je li pijan? Ili pomaknut? Ne bih rekao da je jedno ili drugo. Zapravo, ja znam tko je on. Pročitao sam knjigu koju je napisao. Knjigu koja se zove Protuuda rac\ Zove se Chancellor. Peter Chancellor. Čuo sam za njega. Što hoće? Neće da kaže. Samo da se radi o hitnosti. Što ti misliš? Ja mislim da će on ostati ovdje cijelu noć sve dok ga netko ne primi. Držim da si to ti, Quinn. U redu. Pregledaj ga ima li oružja, daj mu pratioca i pošalji ga gore. Peter je ušao u sobu, kimnuvši u znak zahvalnosti uniformiranom stražaru, koji je zatvorio vrata i otišao. Iza stola ispred prozora, ustao je krupni muškarac

crvenkastosmeđe kose i pružio ruku. Chancellor se približio i rukovao; stisak je bio čudan. Bio je hladan, fizički hladan, i nagao. Ja sam stariji agent O'Brien, g. Chancellor. Siguran sam da vam ne moram kazati da je vaš dolazak ovdje u ovaj sat sasvim neuobičajan. Okolnosti su neuobičajene. Jeste li sigurni da ne želite razgovarati s policijom? Naša je jurisdikcija ograničena. Ja želim vas. Bez obzira što je to, zar nije moglo pričekati do jutra? upita ga O'Brien, još stojeći. Ne. Tako. Sjedite, molim vas. Agent je pokazao prema jednoj od dviju stolica ispred svog stola. Peter je oklijevao. Više bih volio stajati, barem sada. Istinu govoreći, vrlo sam nervozan. Kako hoćete. O'Brien se vratio svojoj stolici. Barem skinite ogrtač. U slučaju, dakako, da se ovdje kanite duže zadržati. Možda ću ovdje provesti ostatak noći rekao je Chancellor, skinuvši kaput i stavivši ga preko stolice. Ja ne bih na to računao rekao je O'Brien, djelomično uznemiren takvom perspektivom, gledajući u Chancellora. Pustit ću vama da odlučite. Je li to pravedno? Ja sam pravnik, gospodine Chancellor. Eliptički odgovori, osobito kad su frazirani kao pitanja, nemaju nikakve svrhe i iritiraju. Osim toga su mi dosadni. Peter je stao i zagledao se u čovjeka. Pravnik? Mislio sam da ste rekli da ste agent. Stariji agent. Tako sam rekao. Većina nas su pravnici. Ili računovođe. Zaboravio sam. Sad sam vas podsjetio. Ali ne mogu pretpostaviti da je to značajno. Ne, nije odgovorio mu je Chancellor, prisiljavajući se da se vrati temi. Imam vam ispričati priču, g. O'Brien. Kad završim, otići ću s vama bilo kome za koga mislite da bi trebalo da to čuje,

i ponoviti je. Ali moram početi spočetka; inače nema nikakva smisla. Prije nego to učinim, htio bih vas zamoliti da obavite jedan telefonski razgovor. Pričekajte malo prekinu ga agent. Ovamo ste došli svojom voljom i odbili naš prijedlog da se vratite ujutru i sastanete se s kim treba. Ja neću prihvatiti nikakve preduvjete i neću nikome telefoni rati. Imam jak razlog zašto sam vas to zamolio. Ako je preduvjet, nisam zainteresiran. Vratite se ujutru. Ne mogu. Između drugih razloga, ima jedan čovjek koji leti iz Indianapolisa, a kaže da će me ubiti. Odite na policiju. Je li to sve što možete reći? To i »vratite se ujutru«? Agent se naslonio na naslonjač stolice: oči su mu odražavale sve jaču sumnjičavost. Napisali ste knjigu Protuudarad, je li tako? Da, ali to nije... Sad se sjećam prekinu ga O'Brien. Izišla je lanjske godine. Mnogo je ljudi mislilo da je to istina; mnogi drugi su bili uznemireni. Rekli ste da CI A operira i na domaćem terenu. Dogodilo se da mislim da je tako. Tako nastavi agent oprezno. Prošle je godine bila Agencija. Je li FBI na redu ove godine? Vi dolazite s ulice usred noći nastojeći nas izazvati da učinimo nešto o čemu ćete pisati? Peter je stegao naslonjač stolice. Ja neću poreći da je to počelo s knjigom. S idejom knjige. Ali je otišlo daleko iza nje. Ljudi su ubijeni. Večeras su i mene zamalo ubili; kao i osobu koja je bila sa mnom. To je sve povezano. Ponavljam i naglašavam: odite policiji. Ja želim da vi pozovete policiju. Zašto? Tako ćete mi vjerovati. Zato jer se to tiče ljudi ovdje u Federal nom istražnom birou. Mislim da ste vi jedini koji to možete zaustaviti. O'Brien se nagnuo naprijed, oprezan ali zainteresiran. Zaustaviti što? Chancellor je oklijevao. Mora stvoriti dojam racionalne osobe pred tim sumnjičavcem. Ako agent pomisli da je on umobolnik čak napola umobolnik on

će ga baciti policiji. Peter nije odbacivao policiju; nju ne vole samo nadobudne i kavgadžijske političke stranke; oni su zaštita i on ih pozdravlja. Ali rješenje nije s policijom. Moguće je jedino s Biroom. Govorio je mirno što je više mogao. Zaustaviti ubojstva, to je prvo, dakako. Zatim zaustaviti tak tiku terora, iznude, ucjene. Ljude uništavaju. Tko? Drugi koji misle da oni imaju informaciju koja bi nepopravljivo naškodila FBIu. O'Brien se nije ni pomakao. Koja je narav te nepopravljive štete? Nalazi se u teoriji da je Hoover žrtva asasinacije. O'Brien se ukočio. Tako. A taj telefonski poziv policiji. Što je s tim? Jedna stara kuća u Thirtyfifth Streetu Northvvest, blizu Wis consina, iza Dumbarton Oaksa. Gorjela je kad sam ja otišao prije nekoliko sati. Ja sam je zapalio. Agentove oči se raširiše, a glas mu je odavao ton hitnosti. To je poprilično priznanje. Kao odvjetnik, ja mislim da biste vi... Ako policija potraži nastavi Peter, zanemarujući hitnost u O'Brienovem glasu pronaći će čahure na prednjem travnjaku, rupe od metaka u zidovima i drvenariji, a i u namještaju. Pronaći će i razbijen gornji dio kuhinjskih vrata. Osim Ujga, prerezane telefon ske vodove. Čovjek iz FBIa je buljio u Chancellora. Što vi to dođavola govorite? To je bila zasjeda. Pucalo se iz oružja usred stambenog okoliša? Pucnjevi su bili prigušeni prigušivačima. Nitko nije ništa čuo. Bilo je i razdoblja tišine vjerojatno kad su prolazila kola. Zato sam se sjetio vatre. Netko će primijetiti da gori kuća. Vi ste napustili to mjesto? Pobjegao sam. Sada mi je žao što sam to učinio. Zašto ste to učinili? Peter je opet oklijevao. Bio sam smeten. Zaplašen. Osoba s vama? To je dio toga, zamišljam. Chancellor je zašutio, ugledavši očito pitanje u agentovim očima. Nije je mogao štititi zbog stotine

razloga. Kao što se sama Phvllis izrazila, bez obzira ne njene propuste ili pogreške, oni ne opravdavaju gubitak života. Ona se zove Phvllis Maxwell. Novinarka? Da. Ona je prva pobjegla. Pokušao sam je naći. Nisam uspio. Kažete da se sve to dogodilo prije nekoliko sati. Znadete li gdje je sada? Da. U avionu. Peter se mašio za džep od jakne i izvukao Phvllisino pismo. Oklijevajući, ali znajući da to mora učiniti, predao ga je O'Brienu. Dok je O'Brien čitao, Peter je imao jasan osjećaj da se nešto događa u čovjeku FBIa. Za trenutak se učinilo da mu se sva boja povukla iz obraza. U jednom je trenutku podigao pogled i gledao u Petera; taj je pogled Chancellor dobro znao, ali nije mogao razumjeti da dolazi od tog stranca. Bio je to pogled straha. Kad je završio, agent je stavio pismo s licem nadolje. Uzeo je knjižicu sa stola, otvorio je na određenoj stranici, pa uzeo slušalicu. Pritisnuo je dugme i birao broj. Ovdje je FBI, jedan od noćnih dežurnih, kod hitnosti, sedam petvrabac. Gori kuća u Thirtyfifth Northwestu. Blizu Wisconsina. Imate li nekoga na mjestu?... Možete li me spojiti sa zaduženim? Hvala vam. O'Brien je pogledao u Petera. Progovorio je otresito; to nije bio zahtjev već naređenje. Sjedite. Chancellor ga je poslušao nejasno shvaćajući da je usprkos agentovu komandirajućem tonu, čudan strah koji je bio u O'Brienovim očima sada bio u njegovu glasu. Narednice, ovdje je FBI. Agent je prebacio telefon u desnu ruku. Zbunjen, Peter je vidio da je dlan O'Brienove lijeve ruke, ruke koja je maločas držala slušalicu, bio vlažan od znoja. Dobili ste moju podobnost. Želim vam postaviti nekoliko pitanja. Postoji li ikakav dokaz o tome kako je vatra započela, i ima li znakova pucanja iz vatrena oružja? Čahura ispred ili zrna unutra? Agent je slušao, s pogledom prikovanim za stol, zureći u ništa, zapravo, ali zureći napeto. Chancellor ga je gledao, opčinjen. Na O'Brienovu čelu se pojaviše graškice znoja. Odsutno, zadržana daha, čovjek FBIa je podigao lijevu ruku i obrisao znoj. Kad je napokon progovorio, glas mu se jedva čuo. Hvala vam, narednice. Ne, to nije naša košara. Mi ne znamo

ništa, samo slijedimo jedan anonimni trag. To nema nikakve veze s nama. O'Brien je spustio slušalicu. Bio je duboko uznemiren. U očima mu se odjednom pojavila tuga. Koliko se moglo ustanoviti rekao je O'Brien vatra je namjerno izazvana. Pronađeni su ostaci tkanine namočene u benzin. Na travnjaku je bilo čahura, prozori smrskani mecima; postoje svi razlozi za očekivanje da su zrna posvuda u unutrašnjosti onoga što je ostalo. Sve će biti upućeno u laboratorije. Peter se nagnuo naprijed. Nešto nije u redu. Zašto ste naredniku rekli da ništa ne znate? Agent je progutao. Zato jer želim čuti što vi imate reći. Rekli ste mi da se to tiče Biroa; nekakva luda teorija o tome da je Hoover bio ubijen. To mi je dovoljno. Ja sam čovjek od karijere. Ja to želim čuti prvo. Ja mogu u svakom trenutku uzeti telefon i opet nazvati onu stanicu. O'Brien je svoje objašnjenje dao ravnim, tihim glasom. To je na mjestu, pomisli Chancellor. Sve što je saznao o Birou ukazivalo je na činjenicu da je osnovna, donja linija odnosi s javnošću. Izbjeći neugodnosti na svaki način. Zaštititi sjedište vlade. Vratile su mu se riječi Phvllis Maxwell. Priča nije ispričana. Ne vjerujem da će ikad biti... Biro će ga zaštititi... Očiti nasljednici neće dopustiti da se slika umrlja. Boje se zaražene krvi, a prokleto tako bi trebalo i da bude. Da, razmišljao je Chancellor. O'Brien odgovara tom kalupu. Njegovo je opterećenje najteže jer je prvi čuo izuzetnu vijest. Nešto je vrlo trulo u Birou, a ovaj agent bi trebalo da vijest o toj truleži prenese svojim pretpostavljenima. Njegova je dilema razumljiva: glasnike su često smatrali krivima jer su donijeli glas o katastrofi; krvne žile je ipak moguće zaraziti. Nije nikakvo čudo da se taj čovjek od karijere znojio. Ali Petera nije ništa u njegovoj mašti pripremilo na ono što je uslijedilo. Da se vratimo na početak rekao je Chancellor. Prije četiri pet mjeseci sam bio na Zapadnoj obali, živio sam u Malibuu. Bilo je kasno poslije podne; jedan čovjek je bio na plaži i buljio u moju kuću. Izišao sam van i pitao ga zašto to radi. Znao me je; rekao je da se zove Longworth.

O'Brien je skočio na stolici kao oparen; oči mu se zadržaše na Peterovima. Usne su mu oblikovale ime, ali je izustio samo sjenu od zvuka. Longworth! Da, Longvrorth. Znači, vi znate tko je on. Nastavite agent je prošaptao. Peter je osjetio razlog O'Brienova zaprepaštenja. Alan Longworth je izdao Hoovera, pobjegao iz Biroa. Nekako je riječ izbila na javu. Ali je Hoover bio mrtav, a prebjeglica pola svijeta dalje mrlja uklonjena. Sada stariji agent O'Brien mora podnijeti vijest da je Longvvorth opet izbio na površinu. Chancellor je na čudan način osjetio sažaljenje spram toga sredovječnog čovjeka od karijere. Longvvorth je rekao da želi razgovarati sa mnom jer je pročitao moje knjige. Imao je svoju priču, pa je mislio da sam ja onaj tko treba da je napiše. Rekao sam mu da me ništa ne interesira. Onda je on iznio svoju izuzetnu tvrdnju o Hooverovoj smrti, povezujući je s nekim Hooverovim privatnim fasciklima koji su nestali. Rekao je da provjerim njegovo ime; imao sam izvore za to, a on je to znao. Znam da to zvuči glupavo, ali sam ja zagrizao. Neka mi Bog bude svjedokom da ja u to nisam vjerovao: Hoover je bio starac, a zna se da je patio od bolesti srca. Ali me ideja opčarala. A sama činjenica da se taj Longvrort izložio trudu... O'Brien je ustao. Stajao je iza stola i gledao dolje u Petera, dok su mu se oči žarile. Longvvorth. Fascikli. Tko vas je poslao k meni? Tko ste vi? Što sam ja, dovraga, vama? Što? Vi očekujete da ja povjerujem u to što govorite? Vi šećete ulicom pa usred noći dođete k meni i to mi pričate! Za Kristovo ime, što vi hoćete od mene? Što još hoćete? Ja ne znam o čemu vi govorite rekao je Chancellor, zabeze knut. Ja vas nikad prije nisam vidio u cijelom mom životu. Šalter i Krepps! Nastavite, recite to! Šalter i Krepps! I oni su tamo bili! Tko su Šalter i Krepps? Gdje su to oni bili? O'Brien se okrenuo; brzo je disao. Vi znate gdje su bili. Nedodijeljeni terenski pokrivači. Longvrort je na Havajima. On živi na Mauiu suglasio se Peter. Oni su ga tako isplatili. Ja ne znam druga dva imena. Jesu li oni radili s Longworthom?

O'Brien je stajao nepokretno, ukočena tijela. Polako se okrenuo Chancelloru, dok su mu se oči suzile. Radili s Longworthom? upita glasom koji je bio jedva više od šapata. Što mislite pod tim »radili s Longworthom«? Samo to. Longworth je premješten iz Biroa. Njegov je pokri vač bila dužnost u State Departmentu. Ali to nikad nije bila istina. To je bila samo prilagodba. Toliko sam saznao. Ono što me doista iznenađuje jest da vi i vaši ljudi uopće znate za Longwortha. Stariji agent je nastavio zuriti u tišini. Njegove zaplašene oči se raširiše. Vi ste čisti... Što? Vi ste čisti. Vi došećete s proklete ulice i vi ste čisti! Što hoćete time reći, ja sam čist? Jer mi ne biste rekli ono što ste mi sada rekli. Bili biste ludi kad biste to učinili. Prilagodba pod dubokim pokrivačem to je lažno. Sa Stateom... O, Kriste. O'Brien je bio poput čovjeka u transu, svjestan svog stanja višenja, ali nesposoban da ga strese. Oslonio se na stol, a prste obje ruke je pritisnuo u drvo. Zatvorio je oči. Peter se uzbunio. Možda bi bilo bolje da me povedete nekome drugom. Ne. Pričekajte malo. Molim vas. Ja tako ne mislim. Peter je ustao. Kao što ste rekli, to nije vaša »košara«. Htio bih razgovarati s nekim od drugih funkcionera koji su noću dežurni. Nema drugih. Preko telefona ste rekli... Znam što sam rekao! Pokušajte razumjeti. Vi morate razgova rati sa mnom. Vi mi morate reći sve što znate. Svaku pojedinost! Nikad, pomisli Peter. Alison neće ni spomenuti, ona ne smije biti ni dotaknuta; a nije ni uvjeren da želi dalje razgovarati s tim čudno uznemirenim čovjekom. Želim da drugi čuju što imam reći. O'Brien je zažmirio nekoliko puta. Trans je prestao; brzo se uputio do police na drugoj strani. Izvukao je kasetni magnetofon i vratio se stolu. Sjeo je i otvorio donju ladicu. Kad je digao ruku u njoj je bila mala plastična kutija s trakama za aparat. Pečat nije slomljen; traka nije upotrebljena. Ako hoćete, pustit ću je cijelu da čujete. Agent je otvorio kutiju, izvukao kasetu

i umetnuo je. Imate moju riječ. Drugi će čuti što imate reći. Traka nije dovoljna. Morate imati povjerenja u mene re^kao je O'Brien. Bez obzira na to što mislite o mom ponašanju tih zadnjih nekoliko minuta, morate imati povjerenja u mene. Vašu priču možete jedino ispričati na traci. I nemojte se identificirati. Opišite se kao pisca, to je sve. Upotrijebite sva druga imena koja su obuhvaćena vašom pričom, osim onih koja su povezana s vama osobno ili profesio nalno. Ako to postane nemoguće, aku su te osobe bitne za događaje, podignite ruku; ja ću zaustaviti traku, a mi ćemo razgovarati o tome. Jeste li me shvatili? Ne. Chancellor se lecnuo. Sada vi pričekajte minutu. To nije zbog čega sam došao. Došli ste ovamo da to zaustavite! Tako ste mi rekli. Da zaustavite ubijanje, da zaustavite teror, da zaustavite ucjenu. U redu, ja želim to isto! Vi niste jedini koji je odgurnut do jebenog zida! Ili ta Maxwellica ili bilo tko od vas. Kriste, ja imam ženu i obitelj! Peter je ustuknuo, uboden O'Brienovim riječima. Što ste rekli? Svjestan onoga što govori, čovjek FBIa je spustio glas. Ja imam obitelj. To nije važno, zaboravite to. Ja mislim da je to vrlo važno sada će Peter. Ne mogu vam reći koliko mi je to baš sada važno. Neka vas to ne brine prekinu ga O'Brien. Odjednom je bio potpuni profesionalac. Zato jer ću ja govoriti. Upamtite što sam vam rekao: nemojte se predstaviti, ali upotrijebite imena svih drugih koji su vam pristupili ili kojima ste upućeni ljudima koje prije toga niste poznavali. Kasnije mi dajte druga imena, ali ne na traku. Ne želim da vam uđu u trag. Govorite polako; mislite o onome što govorite. Ako imate neku sumnju, samo pogledajte na mene; ja ću znati. Sad ću početi. Dopustite mi trenutak da predstavim sebe i okolnosti. O'Brien je pritisnuo dva dugmeta na malom rikorderu i govorio odsječnim, oštrim glasom. Ovu je traku pripremio stariji agent C. Quinlan O'Brien, očna duplja podobnost sedamnaestdvanaest, u noći osamnaestog decem

bra u približno dvadeset tri stotine sati. Čovjek kojeg ćete čuti dopraćen je u ured noćne službe. Njegovo sam ime uklonio iz sigurnosnog upisnika i informirao agenta deska da me izvijesti 0svim traženjima, pod gore spomenutom kućnom podobnošću. O'Brien je zastao, uzeo olovku i nešto našvrljao na svom velikom stolnom notesu. Informaciju na ovoj traci smatram najvišim priori tetom klasifikacije a zbog razloga sigurnosti ne mogu prihvatiti nikakvo uplitanje. Ja potpuno shvaćam neregularnost metoda kojima se služim i zbog osobnih razloga preuzimam potpunu odgovornost. Agent je zaustavio stroj i pogledao u Petera. Spremni? Počnite s ljetom. Malibu i vaš susret s Longvvorthom. Pritisnuo je dugme. Traka se počela vrtjeti. Chancellor je počeo kroz izmaglicu nevjerice, govoreći polako, nastojeći slijediti napute tog čovjeka kojeg je odjednom, čudno, tako dobro znao; tog čovjeka koji je nekako bio dio njegova vlastitog izuma. C. Quinlan O'Brien. Alexander Meredith. Pravnik. Pravnik. Odvjetnik. Odvjetnik. Biro. Biro. Žena i obitelj... Žena 1obitelj... Ustrašeni ljudi. O'Brien je bio vidljivo potresen dok se priča odvijala, i osupnut i uznemiren događajima koje je Peter opisao. Kada god bi spomenuo Hooverove privatne fascikle, agent bi se napeo a ruke bi mu se stresle. Kad je Peter došao do Phvllisina opisa strašnog, ravnog, visokotonskog šapata preko telefona, O'Brien nije mogao sakriti svoje reagiranje. Hvatao je zrak, vrat je izvio natrag, zatvorenih očiju. Peter je stao; traka se nastavljala vrtjeti. Nasta tišina. O'Brien je otvorio oči, zureći u strop. Polako se okrenuo Chancelloru. Nastavite rekao mu je. Više nema mnogo. Pismo ste pročitali. Da. Da. Pročitao sam pismo. Opišite što se dogodilo. Pucnjevi, vatra. Zašto ste pobjegli. Peter ga je poslušao. A onda je bilo gotovo. Sve je rekao. Ili gotovo sve. Alison nije spomenuo. O'Brien je zaustavio traku, premotao je nekoliko sekundi, pa pustio posljednje riječi zbog jasnoće. Zadovoljan, zatvorio je stroj. U redu. Rekli ste ono što ste htjeli. Sad mi recite ostalo.

Što? Rekao sam vam da imate povjerenja u mene, ali vi niste sve rekli. Pisali ste u Pennsvlvaniji; odjednom ste došli u Washington. Zašto? Prema vašim riječima, vaše je istraživanje bilo završeno. Pobjegli ste iz zapaljene kuće u Thirtyfifth Streetu gotovo prije pet sati. Ovdje ste došli prije dva sata. Gdje ste bili ta tri sata? S kim? Ispunite praznine, Chancellore. One su važne. Ne. To nije dio našeg dogovora. Kakvog dogovora? Zaštite? O'Brien je ljutito ustao. Vi prokleta budalo, kako mogu ponuditi zaštitu kad ne znam koga treba da štitim? A nemojte se zavaravati, zaštita jest dogovor, dio našeg posla. Osim toga, trebalo bi mi ili bilo kome tko bi to doista htio jedan sat, otprilike, da uđem u tra^ svakom vašem koraku otkad ste otišli iz Pennsvlvanije. Agentova je logika bila neporeciva. Chancellor se osjećao kao da je loše opremljeni amater koji se suprotstavio okorjelom profesionalcu. Ja ne želim njen dio ovoga. Želim vašu riječ za to. Dovoljno je prepatila. Kao i svi mi odgovorio je O'Brien. Je li primila telefonski poziv? Nije. Ali vi jeste, zar ne? Ja postavljam pitanja. Agent je opet sjeo. Kažite mi o njoj. Peter je ispričao mračnu, tužnu priču o brigadnom generalu Bruce MacAndrewu, njegovoj ženi, i kćeri koja je bila prisiljena odrasti tako rano u životu. Opisao je osamljenu kuću na zabitom pokrajinskom putu u Marvlandu. I riječi koje su krvavocrvenom bojom bile ispisane na zidu: Mac the Knife. Ubojica iz Chasčnga. Quin O'Brien je zatvorio oči i rekao tiho: Han Chow. Je li to Koreja? Drugačiji rat. Isti metodi ucjene: vojni zapisnici koji nisu nikada stigli u Pentagon. Ili, ako su došli, bili su uklonjeni. A sada ih ima netko drugi. Peter je zadržao dah. Govorite li o Hooverovim fasciklima? O'Brien je buljio u njega ne govoreći ništa. Chancellor se raspao; umobolnost je bila potpuna. Oni su usitnjeni u trakice prošaptao je Peter, nesiguran u ono što govori i što misli. Oni su uništeni! Što mi dođavola hoćete reći?

Ovo je knjiga! Ništa u njoj nije realno! Vi morate zaštititi vaš prokleti Biro! Ali ne ovol Ne fasciklel O'Brien je ustao, podigavši dlanove ruke. Bila je to umirujuća kretnja; otac koji smiruje histerično dijete. Polako, ne uzrujavajte se. Ja nisam ništa rekao o Hooverovim fasciklima. Vi ste sinoć mnogo propatili, a sada ste skloni pretpostavkama. Na sekundu sam i ja bio. Ali, to je krivo. Dva izolirana događaja koji se tiču vojne personalne dokumentacije ne čine šablonu. Ti su fascikli uništeni. Mi to znamo. Što je Han Chow? Nije vezano za ovo. Prije jedne minute ste rekli da jest. Prije jedne minute je mnogo misli proletjelo mojom glavom. Ali su stvari sada jasne. Vi ste u pravu. Netko vas upotrebljava. I mene a vjerojatno i tucet drugih kao bi rašavio Biro, razbio ga. Netko tko nas poznaje, tko zna radnu strukturu. Vrlo je moguće da je to netko od nas. To ne bi bilo prvi put. Peter je gledao u čovjeka iz FBIa. Nakon Hooverove smrti bilo je glasina, a o mnogima je i pisano u novinama, o raznim frakcijama u Birou koje se bore između sebe. A Quinnova inteligencija i iskrenost bili su uvjerljivi. Žao mi je rekao je. Boga ste uplašili u meni. Imate svako pravo da budete ustrašeni. Mnogo više od mene. Na mene nitko nije pucao. O'Brien se nasmiješio, umirujući ga. Ali s tim je gotovo. Ja ću naći ljude koji će s vama biti dan i noć. Chancellor je slabašno uzvratio osmijeh. Tko god su oni, nadam se da su najbolji koje imate. Ne smeta mi da vam to kažem, ali ja nikad u životu nisam bio tako prestrašen. Osmijeh je nestao s O'Brienova lica. Tko god oni budu, neće biti iz Biroa. O? Zašto ne? Ne znam u koga bih imao povjerenja. Znači, očito je da znadete ljude u koje se ne može imati povjerenja? Nekoga posebno? Više nego jednoga. Ovdje ima krdo ekstremista. Znamo neke od njih, ne sve. Ugrubo su poznati kao Hooverova grupa. Kad je Hoover umro, mislili su da će preuzeti vlast. Nisu, pa su zbog toga ljuti. Neki su paranoidni poput samog Hoovera.

Chancellora su opet osupnule O'Brienove riječi; bile su potvrda Peterova prvobitnog razmišljanja. Sve što se dogodilo od Malibua do Rockvillea, pa do stare kuće u Thirtyfifth Streetu sve je to rezultat silovitih unutrašnjih borbi u FBIu. Imamo dogovor rekao je. Ja želim zaštitu. Za djevojku i sebe. Imat ćete je. Odakle? Tko? Spomenuli ste suca Sutherlanda. Prije nekoliko godina on je bio angažiran u popravljanju prekinute veze između Biroa i ostale obavještajne zajednice. Hoover je prekinuo tok informacija CIAi i NSCu. Ja to znam mirno ga prekinu Chancellor. Napisao sam knjigu o tome. To je bio Protuudarac! zar ne? Mislim, da će biti bolje da je pročitam. Poslat ću vam jedan primjerak. Vi šaljete zaštitu. Ponavljam: tko? odakle? Postoji jedan čovjek koji se zove Varak. Sutherlandov čovjek. Duguje mi. O'Brien se srušio na stolici. Glava mu je"*pala unazad; disao je brzo i nepravilno, kao da ne može unijeti dovoljno zraka u pluća. Rukama je prekrio lice i osjećao kako mu drhću prsti. Nije bio siguran hoće li izdržati. Za vrijeme protekla dva sata nekoliko je puta mislio da će se raspasti. Piščeva uzbunjenost je u posljednjim minutima doprla i do njega. Saznanje da Chancellora treba nadzirati; ne smije mu se omogućiti da sazna istinu. Hooverovi fascikli nisu bili uništeni, kao što je to Quinn dobro znao. To je bilo sigurno. A sada to zna i netko drugi. Koliko njih? Koliko je telefonskih razgovora bilo obavljeno? Kolikim se još osobama obratio taj strašni visoki šapat. Mrtvi general, ubijeni kongresmen, nestala novinarka koliko još toga? Stvari više nisu iste kao što su bile prije dva sata. Otkrića Petera Chancellora znače da posao treba brzo obaviti, a na svoje veliko olakšanje, O'Brien je počeo misliti da će opet biti kadar sve to učini. Uzeo je slušalicu i telefonirao u Vijeće nacionalne sigurnosti. Ali Stefana Varaka nisu mogli pronaći.

Gdje je Varak? Koja je to vrst zadatka odrezala agenta NSCa od Biroa? Osobito od njega? Varak i on su bili prijatelji. On je davao Varaku tzv. profilne podatke o pojedincima, koje je Hoover držao strogo ograničeno; to ga je moglo stajati karijere. Sada mu je Varak trebao. Od svih ljudi u obavještajnoj zajednici, Varak je bio najbolji. Dosezi njegove stručnosti i sam broj i dubina njegovih kontakata bili su izuzetni. On je bio čovjek za koga je Quinn htio da najprije čuje Chancellorovu traku. Varak će znati što treba učiniti. U međuvremenu je pisac imao privremenu zaštitu. Ime mu je skinuto iz sigurnosnih upisnika, a sva pitanja u vezi s tim treba uputiti O'Brienu. Bilo je nekoliko ljudi u CIAi koje je Quinn snabdijevao tiskanom informacijom za vrijeme Hooverova embarga. Kad im je O'Brien rekao da je subjekt kojega treba čuvati autor Protuudarca! oni su to maltene odbili. Ali, dakako, nisu. Razboriti ljudi u najnerazboritijoj od svih profesija morali su pomagati jedan drugome. Inače bi nerazboriti ljudi preuzeli vlast, a na takvom putu leži katastrofa. Možda već i jesu. Možda je katastrofa već tu. Pratnja FBIa je isporučila svoju robu u predvorje HayAdamsa. Chancellor je bio roba. Potpisan je jednim kimanjem glave i primjerenim »okay... laku noć«, što je uljudno izgovorio čovjek iz Centralne obavještajne agencije. Peter je u dizalu pokušao razgovarati s tim strancem koji je dobrovoljno pristao da ga štiti. Zovem se Chancellor rekao je bedasto. Znam odgovori mu čovjek. Čitam vaše knjige. S nama ste obavili lijep posao. To nije bio pozdrav koji je spadao među najumirljivije. Nije bila namjera da tako ispadne. Ja imam nekoliko prijatelja u CIAi. Želite se okladiti? Ni najmanje umirljivo. Neki čovjek Bromley leti iz Indianapolisa. Znamo. Ima šezdeset pet godina i lošeg je zdravlja. Na aero dromu u Indieu imao je oružje sa sobom. 4ma dozvolu, pa bi mu oružje trebalo vratiti na Nacionalnom terminalu, ali neće biti tako. Izgubit će se. Može nabaviti drugo. Nije vjerojatno. O'Brien je stavio čovjeka na njega.

Stigli su do kata; vrata su se otvorila. Čovjek iz CIAe je rukom spriječio Petera da prvi iziđe, već je to on učinio, s desnom rukom u džepu ogrtača. Bacio je pogled na jednu i drugu stranu hodnika i kimnuo Chancelloru. Što će biti ujutru? upita ga Peter, izlazeći iz dizala. Bromley može jednostavno ući u bilo koju trgovinu oružjem... S dozvolom iz Indianapolisa? Nijedan trgovac mu ne bi prodao vatreno oružje. Neki bi. Postoji način. Postoje bolji načini da se to spriječi. Bili su kod vrata apartmana. Čovjek iz CIAe je izvukao desnu ruku iz džepa ogrtača; držao je mali automatik. S lijevom rukom je otkopčao dva srednja gumba ogrtača i oružje sklonio s vidika. Peter je pokucao. Čuo je Alisonine brze korake. Otvorila je vrata i krenula da ga zagrli, ali se zaustavila ugledavši stranca. Alison, ovo je... žao mi je, ne znam vam ime. Večeras nemam imena rekao je čovjek iz CIAe, kimnuvši Alison u znak pozdrava. Dobro veče, gospođice MacAndrew. Dobro veče. Alison je bila razumljivo zbunjena. Molim vas uđite. Ne, hvala vam. Agent je pogledao na Chancellora. Stalno ću biti ovdje u hodniku. Moja smjena dolazi sutra ujutru u osam sati, što znači da ću vas morati probuditi da vas upoznam s njim. Bit ću na nogama. Dobro. Laku noć. Pričekajte malo... Peteru je pala na pamet jedna misao. Ako se Bromlev pokaže, a vi ste sigurni da nije naoružan, možda bih ja razgovarao s njim. Ja ga ne poznajem. Ja ne znam zašto mi radi o glavi. Na vama je da odlučite. Odigrajmo to kad se on pojavi. Zatvorio je vrata. Tako dugo te nije bilo! Alison je obavila ruke oko njega, licem uz lice. Gotovo sam sišla s uma! Držao ju je nježno. S tim je sada gotovo. Nitko neće sići s uma. Ne više. Jesi mu sve rekao? Da. Odmaknuo se od nje kako bi je mogao gledati u lice.

Sve. I o tvom ocu. Morao sam. Čovjek s kojim sam razgovarao znao je da nešto zadržavam. Dao mi je do znanja da oni mogu ući u trag svakom našem pokretu koji smo učinili. Ne bi trebalo da idu jako daleko; samo preko rijeke do Pentagona. Kimnula je i uzela mu ruku, odvevši ga od vrata do sobe za sjedenje. Kako se osjećaš? Dobro. Opušteno. Kako bi bilo da nešto popijemo? Moj čovjek je radio. Ja ću natočiti piće rekla je, uputivši se prema baru koji je snabdjela hotelska sobna služba. Peter je pao u naslonjač, olabavjela tijela, ispruženih nogu. Namjeravala sam te nešto upitati rekla je Alison, točeći whisky i otvarajući posudu s ledom. Da li ti uvijek napune bar kamo god došao? Ti toliko ne piješ. Prije nekoliko mjeseci sam toliko pio. Chancellor se nasmi jao; bilo je lijepo sjetiti se toga, znajući da se stanje izmijenilo. Da ti odgovorim na pitanje: to je uživanje koje je došlo s prvim velikim avansom. Sjećao sam se svih tih filmova. Pisci u hotelu uvijek su imali na raspolaganju te fantastične barove, a na sebi smoking jaknu. Ja nemam smokinga. Sad je bio red na Alison da se nasmije. Donijela mu je piće i sjela nasuprot njemu. Kupit ću ti je za Božić. Idući Božić rekao je. Ovog mi Božića daj obični zlatni prsten. Ići će mi na treći prst lijeve ruke. Kao i tebi tvoj. Alison je popila gutljaj iz svoje čaše i pogledala ustranu. Ja sam mislila ono što sam rekla prije nekoliko sati. Ja ne zahtijevam neke vezanosti. Chancellor ju je pogledao, uzbuđen. Odložio je piće i pošao k njoj. Kleknuo je pored nje i dodirnuo joj lice. Što bi trebalo da ja kažem? Hvala vam, gospođice MacAndrevv, to je bio lijep međučin? Ja to neću reći, a tako ne mogu ni misliti. Mislim da ni ti ne možeš. Gledala ga je, ranjiva u očima. Ima mnogo toga što ne znaš 0meni. Peter se nasmijao. Što? Ti si dijete regimente? Kurva bataljona dvanaest? Djevica nisi, ali ti ni drugo ne pristaje. Nisi taj tip. Ti si prokleto nezavisna. Brzo donosiš sudove. Dobro! Zadovoljan sam što tako misliš. Ja sam vrlo odlučan,

kvalitet koji je bio upadljivo odsutan već dugo vremena... prije nego sam te upoznao. Ti se oporavljaš od vrlo bolnog događaja. Ja sam bila ovdje. 1u svojim brigama. Hvala vam, madame Freud. Ali, vidite, ja se jesam oporavio i jesam odlučan. Pokušaj mi promijeniti odluku. Razumijem da brak nije ove godine u modi, ah, to je tako vezano za srednju klasu. Prišao joj je bliže Ali, vidiš, i ja sam mislio ono što sam prije rekao. Meni je potrebna vezanost. Ja vjerujem u brak i želim živjeti s tobom do kraja života. Oči joj se ispuniše suzama. Zatresla je glavom i držala mu lice. O, Peter. Gdje si bio toliko godina? U drugačijem životu. Isto i ja. Koja je ona smiješna pjesmica? »Dođi živjeti sa mnom i budi moja ljubav...« MarloNve.1 I nije tako smiješna. I ja ću doći živjeti s tobom, Peter. I biti tvoja ljubav, tako dugo koliko to bude imalo smisla za nas oboje. Ali se neću vjenčati s tobom. Odmaknuo se, opet uzbunjen. Ja želim više od toga. Ne mogu ti dati više. Žao mi je. Znam da možeš! Ja to osjećam! Tako potpuno, tako poput... Stao je. Poput nje? Poput tvoje Cathy? Da! Ja to ne mogu pokopati. Ja nikad ne bih htjela da to pokopaš. Možda mi možemo imati isto tako nešto divno. Ali ne brak. Zašto? Suze su joj se kotrljale obrazima. Zato jer brak znači... ja neću imati djece, Peter. Ona mu govori nešto prikriveno, a Chancellor je to znao. Samo nije bio siguran što je to. Ti skačeš naprijed. Ja nisam ni ovako ni onako mislio o... Odjednom mu je bilo jasno. To je tvoja majka. Njeno ludilo. Alison je zatvorila oči; lice joj je bilo izbrazdano suzama. Moj dragi, pokušaj razumjeti.

Peter se nije pomakao. Ostao je pored nje i prisilio je da gleda u njega. Slušaj me. Ja razumijem i nešto drugo. Ti nisi nikad povjerovala u ono što su ti rekli, što ti je otac rekao. Da je bolest tvoje majke iznikla onda kad se gotovo utopila. Ti to nisi nikad prihvatila kao objašnjenje. Zašto ne? Pogled njenih očiju dirao je u dušu. Nisam mogla biti sigurna. Ja ne znam zašto. To je strašna, strašna stvar. Zašto nisi mogla biti sigurna? Zašto bi ti otac lagao? Ne znam! Ja sam ga tako dobro poznavala, svaku nijansu njegova glasa, svaku kretnju. Mora da mi je tu priču ispričao pedeset puta, uvijek prisilno, kao da je želio da je ja volim kao što ju je on nekad volio. Ali je uvijek bilo nešto lažno, nešto je nedostajalo. Konačno sam shvatila. Ona je jednostavno bila luda žena. Ona je prirodno postajala ludom. Prirodno. A on nije htio da ja to znam. Da li me sada razumiješ? Chancellor joj uze ruku. Možda je skrivao i nešto drugo od tebe. Što? Zašto bi...? Zazvonio je telefon. Peter je pogledao na sat. Prošla su tri sata izjutra. Tko ga dovraga sada zove? To mora da je O'Brien. Podigao je slušalicu. Misliš da si me zaustavio, ali nisi! Vrištavi glas s one strane žice i teško disanje. Bromley? Ti životinjo. Ti pokvarena, prljava fukaro! Sad je u glasu bila dob. Histerični je glas pripadao starom čovjeku. Bromley, tko ste vi? Što sam vam ja ikad učinio? Ja vas nisam susreo nikad u životu! To nije bilo potrebno, zar ne? Ne moraš poznavati osobu da je uništiš. Njega. Ili nju. Uništiš dijete! I njenu djecu! Phyllis Maxwell je upotrijebila istu riječ! Uništiti! Je li Bromley mislio na Phyllis? Da li on govori o njoj? To ne bi moglo biti; ona nema djece. Kunem se da ne znam o čemu govorite. Netko vam je lagao. Lagali su i drugim. Nitko nije lagao. Oni su mi to pročitali! Iskopao si sudske prijepise, povjerljive prijepise, psihijatrijske izvještaje. Sve si to napisao, svaku prljavštinu! Upotrijebio si naša imena, gdje živimo, gdje ona živi!

Ništa od toga nije istina! Ja nisam upotrijebio nikakav sudski prijepis ili psihijatrijski izvještaj! Ništa slična nema u mom rukopisu! Ja nemam ni najmutniju predstavu o tome što sve ovo znači! Fukara. Lažljivac. Starac je riječi izvlačio u mržnji. Misliš li da sam ja budala? Misliš li da mi nisu dali dokaze? Ja sam bio odgovoran za štampanje hiljada pregledanih računa. Glas je eksplodirao. Dali su mi broj, a ja sam provjerio taj broj i nazvao taj broj! Štamparija Bedford! Razgovarao sam s tipografom. Pročitao mi je ono što si napisao. Ono što je on složio prije tjedan dana! Peter je bio zabezeknut. Bedford je bila štamparija koju je njegov izdavač koristio za svoje knjige. To je nemoguće! Rukopis nije kod Bedforda. Ne može ni biti. Još sam daleko od završetka! Nasta trenutačna šutnja. Chancellor se mogao samo ponadati da će njegova objašnjenja doprijeti do starca. Ali su mu Bromleyeve slijedeće riječi rekle da se prebrzo ponadao. Ti ideš tako nadugo da bi bolje slagao! Datum objavljivanja knjige određen je za april. April je uvijek mjesec kad objavljuješ svoje knjige. Ne ove godine. Tvoja je knjiga odštampana. Meni više nije stalo. Nisi bio zadovoljan što si mene uništio. Sad ideš za njom. Ali ću te ja zaustaviti, Chancellore. Ne možeš se sakriti od mene. Ja ću te pronaći i ubiti. Zato jer me nije briga. Moj život je gotov. Peter je brzo razmišljao. Slušajte me! Ono što se vama dogodilo, dogodilo se i drugima. Dopustite mi da vas upitam. Je li vas netko nazvao, šaptao vam preko telefona? Šapat u visokom tonu...? Veza je prekinuta. Chancellor je pogledao u telefon, pa se okrenuo Alison, kojoj je lice još bilo vlažno od suza. On je lud. Sezona je za to. Ja to neću slušati rekao je i mašio se za džep iz koga je izvukao papir s telefonskim brojem O'Briena. Nazvao je. Ovdje Chancellor. Telefonirao mi je Bromlev. Očajan je. Misli da knjiga izlazi iz štampe u aprilu. Poput Phvllis Maxwell, i on misli da u knjizi postoje informacije koje su štetne za njega. Ima li ih? upita O'Brien.

Nema. Nikad u životu nisam čuo za tog čovjeka. Iznenađen sam. On je računovođa GSA koji je navukao gnjev Ministarstva za obranu zbog Cčetrdeset,1 aviona za prijevoz tereta. Rekao je da postoji koluzija u prekoračenjima. Sjećam se... Peterove su se misli brzo vratile natrag, predo čavajući slike novinskih naslova i članaka. Bila su saslušanja pred Senatom. Bio je prilično usamljen momak, ako se dobro sjećam. Superpatrioti su ga obojali u blijedocrvenu boju i stavili ga u kut. To je jedan događaj. Ovdje je njegovo kodno ime bilo Viper. Moralo je biti. Sto se dogodilo s njim? Uklonili su ga od »osjetljivih« pregleda računa tako su to oni nazvali. Onda je neka prokleta budala u GSA pokušala zaraditi pohvalu administracije, pa je zadržao rejting.2 On je povukao građansku parnicu. I? Mi ne znamo. Predmet je odbačen a on je iščezao. Ali mi znamo, zar ne? rekao je Chancellor. Primio je telefonski poziv, a s druge strane žice javio se onaj šapat u visokom tonu. A netom je dobio i drugi poziv. S toliko komadića točne informacije da ga uvjeri da sluša istinu. Polako. On vas neće dotaći. Što god on misli da ste mu vi učinili... Ne njemu prekinu ga Peter. On je govorio o »njoj«, »djetetu«, »njenoj djeci«. O'Brien je zastao. Chancellor je znao o čemu razmišlja čovjek iz FBIa: ja imam ženu i obitelj. Alexander Meredith. Pokušat ću saznati konačno će agent. Uzeo je hotel u središtu. Pod prismotrom je. 1Cčetrdeset je, kako smo rekli, naziv jedne kategorije visokih plaća, a autor ovdje spominje i takav naziv vojnog aviona. Međutim, bitka u Kongresu se vodila zbog vojnog transportnog zračnog giganta C41, ali je autor možda namjerno ostavio C 40 (op. prev.) 2Klasifikacija po stupnjevanju, činu, postignutim bodovima ili po nekom drugom kriteriju (op. prev.)

Da li vaš čovjek zna zašto? Ne bi li on mogao...? Jasno da ne zna prekinu ga Quinn. Šifra Viper bila je dovoljna. Činjenica da su mu u Indianapolisu uzeli oružje bila je više nego dovoljna. On je imobiliziran. Odspavajte barem malo. O'Brien? Što? Kažite mi nešto. Zašto njega? Zašto bolesna starca? Agent je opet zašutio prije nego je odgovorio. Kad je progovorio, Peter je u trbuhu osjetio hladnu bol. Starci se slobodno kreću. Vrlo malo ljudi ih zaustavlja ili sumnja u njih; ne pridaju im mnogo važnosti. Moja je pretpostavka da bi se očajnog starca moglo programirati u ubojicu. Zato jer mu više nije stalo? To je dio toga, zamišljam. Ne brinite. Neće doći blizu vas. Chancellor je spustio slušalicu. Bio mu je potreban san. Bilo je mnogo toga o čemu je trebalo razmisliti, ali nije bio kadar razmišljati. Uhvatila ga je napetost noći; pilule su prestale djelovati. Osjetio je kako ga Alison promatra, čekajući da joj nešto kaže. Okrenuo se i oči im se susretoše. Promišljajući, otišao je k njoj, svakim korakom sigurniji u sebe. Govorio je mirno, s velikom zabrinutošću. Prihvatit ću bilo koje uvjete koje mi želiš nametnuti, bilo koji način života koji odabereš, samo da budemo zajedno. Ne želim te izgubiti. Ali ima jedan uvjet na kojemu inzistiram. Neću ti dopustiti da se mučiš oko nečega što možda ne postoji. Ja mislim da se tvojoj majci nešto dogodilo od čega je poludjela. Nikad nisam čuo za osobu koja je normalna ove minute a duševno ispražnjena iduće, ukoliko nju ili njega nisu gurnuli. Ja želim saznati što se dogodilo. Možda će ti to biti bolno, ali mislim da to moraš znati. Hoćeš li prihvatiti moj uvjet? Peter je zadržao dah. Alison je klimnula. Poluosmijeh joj se pojavio na licu. Možda oboje treba da znamo. Dobro. Peter je nastavio disati. Sad je odluka donesena, pa neko vrijeme ne želim o tome razgovarati. Ne moramo, na raspola ganju imamo svo vrijeme ovog svijeta. Istini za volju, ja ne želim da

danima govorimo o bilo čemu što je čak izdaleka neugodno. Alison je ostala na stolici, gledajući u njega. Je li tvoj roman neugodan? Najcrnji. Zašto? Hoćeš li ga prestati pisati? Zastao je. Bilo je to čudno, ali kad je jednom donio odluku, pošto je doista otišao u Biro i ispričao svoju priču, pritisak je nestao i misli su mu bile čišće. U njemu je opet nicao profesionalac. To će biti drugačija knjiga. Izvući ću ljude, umetnuti druge, promijeniti okolnosti. Ali ću i mnogo zadržati. Možeš li to učiniti? To će se dogoditi. Premisa je i dalje snažna. Naći ću načina. Neko ću se vrijeme kretati sporo; doći će mi. Alison se nasmiješila. Drago mi je. To je posljednja odluka za noćas. Bilo kako bilo, želim se vratiti prvoj. Koja je to bila? Nasmiješio se. Ti. Dođi živjeti sa mnom i budi mi ono što želim. Kroz izmaglice sna čuo je brzo kucanje. Alison se pomakla pored njega, zakopavši glavu dublje u jastuk. On je skliznuo s kreveta, zgrabio hlače sa stolice gdje ih je položio. Gol je otišao u sobu za sjedenje, pa zatvorio vrata od kupaonice iza sebe. Nespretno je navukao hlače i odskakutao do predvorja. Tko je to? upitao je. Osam je sati rekao je glas čovjeka CIAe iza vrata. Peter se sjetio. U osam sati se mijenja straža; vrijeme je za identifikaciju, njegovu i novog čuvara. To je bilo sve što je mogao učiniti da sakrije šok. Trepnuo je, ugušio zijev i protrljao oči da bi još više skrio svoje iznenađenje. Novi je čovjek bio CIAin »domaći«, koji je Peteru dao materijal za Protuudarac! Dao mu ga slobodno. U ljutnji. Duboko zabrinut zbog nezakonitosti koje je agencija bila prisiljena vršiti. Imena nisu potrebna rekao je agent koji je bio prvi pridodan Chancelloru. On preuzima od mene. Peter je kimnuo. Okay. Nema imena, nema stiska ruke. Ne bih htio da nešto uhvatite. Vi imate samo napadaje mirno će drugi čovjek; uvredljivi ton njegova glasa slagao se s glasom njegova kompanjona. Okrenuo se prvom agentu. On ostaje u hotelu, je li tako?

Tako smo se sporazumjeli. Nema vanjskog rada. Obojica su se okrenuli i pošli prema liftovima. Peter se vratio u apartman i zatvorio vrata. Slušao je iza vrata neće li čuti jedva čujno dizalo. Kad su se vrata lifta zatvorila, čekao je još deset sekundi prije nego je otvorio vrata. Čovjek iz CIAe se provukao pored Chancellora i ušao u malo predvorje apartmana. Peter je zatvorio vrata. Kriste! rekao je agent. Umalo sam dobio srčani napad kad mi je telefonirano prošle noći. Ti? Ja sam zamalo pao kad sam te vidio kako stojiš pored vrata. Izveo si to. Žao mi je. Nisam htio riskirati da ti telefoniram. Kako se to dogodilo? O'Brien. On je jedan od naših kontakata u Birou. Kad je Hoover prerezao komunikacije, O'Brien i nekoliko drugih je radilo s nama, dajući nam informacije koje smo morali imati. Ne bi bilo mudro s njegove strane da je nazvao nekog drugog; oni bi mu vjerojatno odbili. Znao je da mi nećemo. Duguješ mu rekao je Chancellor. Više nego ti možeš shvatiti. O'Brien i njegovi prijatelji stavili su na bubanj svoj vrat i karijeru radi nas. Da su ih ikad otkrili, Hoover bi sasvim poludio. Potrudio bi se da svaki bude upućen u neki odabrani zatvor na deset do dvadeset godina. Peter se trznuo od boli. On je to mogao učiniti, zar ne? Mogao i učinio. Ima nekoliko nereklamiranih strvina koje gnjiju u ćelijama Mississippija čak sada. To je bio njegov posljednji Sibir. O'Brien nas je zadužio; mi to ne možemo zaboraviti. Ali Hoover je mrtav. Možda ga netko nastoji vratiti. Nije li to razlog za sve ovo. Zbog čega bi nas O'Brien inače uveo u igru? Chancellor se pitao. I to je valjana mogućnost kao i neke druge. O'Brien je govorio o Hooverovoj grupi neki su poznati, neki nisu, u nijednog ne treba vjerovati. Imaju li oni Hooverovu arhivu? Pokušavaju li nametnuti svoju vlast nad Biroom? Ako je tako, najprije treba uništiti ljude poput O'Briena, pa onda preuzeti vlast. Možda si u pravu rekao je. Čovjek je kimnuo. Opet počinje nanovo. Time nisam rekao da je ikad i prestalo. Rade, djeluju, kopaju, profinjeno, grubo, kako kada. Čekaju valjda svoj trenutak.

Treba ih slijediti, ući im u smrdljivi trag. Kad sam sinoć čuo tvoje ime, pitao sam se što te tako dugo zadržalo. Što to znači? Peter je bio smeten. Informacija koju sam ti dao. Upotrijebio si je gotovo isključivo protiv nas. Zašto? Bilo je mnogo njih koji su bili krivi, ne samo mi. Sada ću reći ono što sam rekao prije dvije godine. Agencija je nedostatke drugih uzimala kao ispriku. Prokleto brzo i s previše oduševljenja. Mislio sam da smo se oko toga suglasili. Mislio sam da je to razlog zašto si mi dao tu informaciju. Čovjek je zatresao glavom u neslaganju. Držim da sam mislio da ćeš krivnju rasporediti malo šire, čak znatno šire. Ali, ako se to nije dogodilo, opet sam mislio, možda to čuvaš za drugu knjigu, za novu knjigu. Sve ovo što se sada događa jest zbog toga, zar ne? Ti pišeš knjigu o našoj braći u Birou. Chancellor je bio osupnut. Gdje si to čuo? Ja to nisam čuo, čitao sam to. U današnjim jutarnjim novinama. Kolumna koju piše Phvllis Maxwell. Učinila je to. Kolumna je bila kratka; zloslutna po kratkoći i sadržaju. Bila je na sredini uvodničarske stranice, uokvirena crnim rubom. Bit će naveliko čitana, postavljajući iznenađujuća pitanja i izazivajući ne manje iznenađene reakcije. Chancellor je mogao zamisliti jako uzbuđenu Phyllis Maxwell na aerodromu, kako donosi neizbježan zaključak i naziva noćni desk svog lista. Nijedan urednik ne bi kratio njen članak; ona ima siguran ugled novinara koji dokumentira svoje činjenice. Ali izvan svega toga, to je bila posljednja gesta, konačni testament, što je bilo i prepoznatljivo. Ona je to dugovala svojoj profesiji, a njena joj profesija ne bi okrenula leđa. Washington, 19. prosinca Informacija iz izvora koji je izvan svake sumnje otkriva da će Federalni istražni biro uskoro biti suočen s izuzetnim optužbama o nezakonitom postupanju, iznudi, zabašurivanju krivičnih dokaza, i ilegalnom praćenju oioba, što je flagrantna povreda ustavnih prava. Te će tvrdnje biti iznesene u romanu koji je na pomolu autora Petera Chancellora, pisca Protuudarca! i Sarajeva. Premda je djelo napisano kao fikcija, Chancellor je svoj materijal razvio iz činjenica. On je ušao u trag žrtvama i spoznao njihovu sudbinu. On je samo zbog svog osjećaja moralnosti zadržao identitete i fikcionalizirao događaje. Na ovu se knjigu predugo čekalo. Diljem ovog divnog grada sa svojim posvudašnjim simbolima jedinstvene borbe za slobodu, muškarci i žene su uplašeni. Zbog sebe,

svojih voljenih, samih svojih misli a često i duševna zdravlja. Žive sa strahom jer je ogromna hobotnica svojim krakovima dosegla u svaki kut, šireći strah. Glava tog čudovišta je negdje u FBIu. Te su taktike dodirnule i ovu novinarku. Prema tome, radi savjesti, na neodređeno ću vrijeme biti odsutna s ovih stranica. Nadam se da ću se vratiti jednog dana, i to onda kad svoj posao budem mogla obavljati onako kako vi, čitaoče, s pravom to očekujete. Posljednje riječi. Federalni istražni biro je svojim radnim metodama kompromitirao previše dobrih i moćnih ljudi u vladi. Ti napadi moraju prestati. Možda će fikcija gospodina Chancellora donijeti tu realnost. Ako to bude, dio našeg sistema bit će očišćen. To je bila eksplozija bombe; iz kratera se pušilo, a određivao ga je crni rub. Peter je pogledao na sat; dvadeset minuta poslije osam. Bio je iznenađen što mu O'Brien nije telefonirao. Nesumnjivo je vidio što piše u novinama; nesumnjivo je i da je sada kaos u FBIu. Možda je agent bio izuzetno oprezan. Telefon je odjednom postao oruđe opasnosti. A onda, kao da su mu to misli poželjele, zazvonio je telefon i O'Brien je bio s druge strane linije. Znao sam da te bude u osam rekao je. Jesi li vidio novine? Jesam. Pitao sam se kad ćeš mi telefonirati. Ja sam u telefonskoj kabini. Očevidno je da nisam htio zvati iz kuće. Otišao sam ujutru u četiri, pa se neko vrijeme vozikao razmišljajući, a onda sam uspio odspavati dva sata. Jesi li očekivao da će to ona učiniti? To je posljednje što sam očekivao. Ali mogu razumjeti. Možda je mislila da je to jedino što može učiniti. To je nepotrebna komplikacija, eto što je to. Tražit će je. Neka joj Bog pomogne ako je nađu. Jedna će strana htjeti njen život, a druga njeno svjedočenje. Peter je razmišljao na trenutak. Ona ne bi učinila što je učinila da je vjerovala da će je pronaći. Ona je mislila ono što je napisala u svom pismu: ona je to planirala već dugo. Pritajeno mrtva buba. Ja znam nešto o takvim bubama. Često završavaju više kao mrtve a manje kao pritajene. Ali to je njen problem; mi imamo dosta svojih.

Tvoja je usporedba dirljiva. Jesi li pronašao svog čovjeka, Varaka? Na njegovo sam ime stavio kod hitnosti prebjeglice. Na to mora odgovoriti. To je njegova specijalnost. Što radimo do tada? Ostani gdje jesi. Poslije ćemo te prebaciti. Varak će znati gdje. Ja znam gdje Peter će ljutito. O'Brien postupa s njima kao s bjeguncima. Moja kuća u Pennsvlvaniji. Mi ćemo tamo. Ti nas samo... Ne čvrsto ga je prekinuo čovjek iz FBIa. Zasad ćeš ostati po strani od svoje kuće i svog stana. Ideš tamo gdje ću ti ja reći da ideš. Želim te živa, Chancellore. Ti si mi vrlo važan. Riječi su imale učinka; vratila su se sjećanja na paljbu iz vatrena oružja. U redu. Mi sjedimo i čekamo. Da li itko u Pennsvlvaniji ili u New Yorku zna gdje si? Ne određeno. Znaju da sam u Washingtonu. Da li bi znali gdje da te potraže? Vjerojatno u ovom hotelu. Ovdje često odsjedam. Tamo više nisi registriran rekao je O'Brien. Iz hotela si izišao kasno sinoć; upravnik je to objasnio čelnom desku. To je na njega djelovalo kao hladan tuš. Činjenica da je to učinjeno tako lako i da je to čak po agentovu sudu bilo potrebno, prisilila je Petera da nehotice proguta. Onda se sjetio. Nazvao sam sobnu službu. Dao sam ime i broj sobe. Potpisao sam račun. Prokletstvo! eksplodirao je O'Brien. Nisam na to mislio. Drago mi je da nisi savršen. Manje sam savršen nego o tome volim misliti. To je vrst greške koja Varaku ne bi promakla. Uredit ćemo to, ipak. To je samo za nekoliko sati. Jednostavno si htio biti incognito. Koje je moje novo ime? Peters. Charles Peters. Nije jako originalno, ali nije ni važno. Samo ću ti ja telefonirati. A sada, što je prije moguće, telefoniraj svakome u New York tko zna da si u Washingtonu. Kaži im da ste ti i gospođica MacAndrew uzeli nekoliko slobodnih dana. Voziš se kroz Virginiju, ruta Fredericksburga, prema Shenandoahu. Jesi li upamtio?

Jesam, ali ne znam zašto sam upamtio. Zašto? Tamo postoji ograničeni broj hotela i motela, u kojima možeš ostati preko noći. Želim vidjeti tko će se podaviti. Chancellor je osjetio čvor u trbuhu. Za trenutak je ostao bez riječi. Dođavola, što to govoriš? prošaptao je. Ti misliš da su Tony Morgan ili Joshua Harris dio ovoga? Ti si izgubio zdrav razum! Rekao sam ti odgovori mu O'Brien. Noćas sam se vozio razmišljajući. Sve što ti se dogodilo, dogodilo se zbog knjige koju pišeš. Većina mjesta gdje si bio ne sva, ali većina bila je poznata tim ljudima jer si im ti rekao. Ja to neću slušati! To su moji prijatelji! Možda nemaju izbora rekao je O'Brien. Meni su metode regrutiranja bolje poznate nego tebi. I ja ne kažem da su oni upleteni. Samo kažem da bi mogli biti. Držim da se ono što ti sada govorim svodi samo na zaključak da u nikoga nemaš povjerenja. Ne za sada; ne dok ne saznamo više. O'Brien je spustio glas. Možda čak ni u mene. Ja kažem da sam spreman da me se iskuša, i mislim da jesam. Ali još nisam bio iskušan. Mogu samo dati riječ da ću biti paklenski ispravan. Bit ću u kontaktu s tobom. Ouinn je tako naglo spustio slušalicu kao da ne bi više mogao izdržati ni sekundu duže. Činjenica da je bio kadar izraziti sumnju u sebe svakako je jedinstvena. Bio je hrabar čovjek jer je tako očito bio uplašen, prihvaćajući svoj strah u usamljenosti o kojoj Chancellor nije trebalo da zna. Peter je sjeo da doručkuje. Samo u izmaglici svjestan da jede, »prolazio« je kroz obrok koji se sastojao od soka, jaja, slanine i tosta. Misli su mu bile na riječima koje mu je rekao O'Brien:Drž/m da se ono što ti sada govorim svodi na zaključak da u nikoga nemaš povjerenja. U tim riječima ima nerealnosti. Neke kvalitete koja je suviše okupana melodramom da bi bila dijelom života. Abnormalna, lažna. Fikcija. Mada nije razmišljao o tome, oči su mu odlutale iza lončića s kavom, do notesa na stolu ispred kauča. Ustao je, ponio kavu, pa sjeo na kauč. Otvorio je notes, zureći u riječi koje je napisao prije nego je počela ludnica. Ludnica koja ga je dovela do Quinna O'Briena.

Siljenje je bilo tu. Pritisak kojemu se nije moglo odoljeti. Prepoznao je tu težnju: potreba da ludilo koje je iskusio prevede u realnost s kojom je mogao komunicirati. Zato jer ju je doživio. Uvijek je zamišljao kako bi to bilo kad bi bio lovljen, hvatan u stupicu, plašen, smeten, i pred licem smrti kad se svako tjelesno vlakno i svaka moždana stanica napregnu u traženju bijega i preživljavanja. Nikad ranije nije živio te osjećaje, sve dosad. Promjene u knjizi može izvršiti kasnije, ali će zasad slijediti končić priče koju je razvio i sutra završiti poglavlje. On to mora staviti na papir, tu novu umobolnost iz prve ruke. Poglavlje 10 Skica Meredith je pristupio Nukleusu. On će osigurati neporecive dokaze da unutar FBIa postoji skupina određenih ljudi koji se bave veoma ozbiljnim nezakonitim aktivnostima. Ne riječi na papiru, već riječi na traci. Metod će biti hvatanje u zamku, a Alexa obučava Alan Long. Prebraćeni Hooverov revolveraš kaže Meredithu da je jedini pristup glumiti potpunu kapitulaciju fanaticima unutar Biroa. On ima motiv: više ne može podnositi uznemiravanja. Stupica će biti u obliku minijaturnog magnetofona postavljenog u džep za maramicu, a aktiviranog dodirom. Slijedi niz kratkih, emotivnih sučeljavanja u kojima se Alex tobože »predaje« Hooverovim snagama. Nije mu teško biti uvjerljiv, jer on odražava stanje svijesti kroz koje je prošao. Tu je i noćni prizor kad Meredith prisluškuje u pojedinostima plan »uklanjanja« jedinog doušnika FBIa koji je zaprijetio da će otkriti upletenost Biroa u ubojstvo petorice crnih radikala u Čikagu. Pokolj je bio izravni rezultat provokacije FBIa. Doušnik je označen za smrt; metod će biti oružje kojemu se neće moći ući u trag, a mjesto događaja prenapučena podzemna željeznica. Alex je aktivirao minijaturizirani aparat. Ima glasove na traci. Dokazi su sada neporecivi: urota radi ubojstva. Težina optužbe je takva da je dovoljna da Hoovera istjera iz ureda. To će dovesti do otkrića drugih zloupotreba i nezakonitog ponašanja, jer je to samo jedan incident u mreži urotničkog ponašanja. S Hooverom je svršeno. Alex je viđen kako odlazi, ali Hooverovi ljudi osjećaju njegovu dvostrukost. Meredith bježi iz Biroa do svojih kola. Dali su mu adresu u McLeanu, Virginia, gdje treba da se obrati u slučaju hitnosti. Nikad nije bilo ovakve hitnosti; on u svom džepu ima dokaz koji će uništiti Čovjeka i ljude koji bi državu pretvorili u svoju osobnu policijsku državu. Dok se vozi izvan parkirališta, opaža kola iza sebe,

opaža kola za koja vjeruje da pripadaju FBIu. Nastaje luda trka kroz uliceŠVashingtona. Kod prometnog svjetla, čovjek pored vozača FBIovog automobila spušta prozor i viče »tamo!« Iskače iz kola prema Meredithovim vratima. Alex vozi kroz crveno, juri niz ulicu, pritišće sirenu, izbjegava druga kola. Sjeća se taktike: izgubiti automobil, izgubiti progonjenog (ili progonitelja). Zaustavlja se ispred neke vladine zgrade, ostavlja motor u pogonu, izlazi, stepeništem trči unutra. Tamo je samo uniformirani stražar. Meredith mu pokazuje svoju identifikaciju FBIa i juri preko mramornog poda pored niza dizala, pritišćući dugmad, tražeći neki drugi izlaz. Vidi par staklenih vrata koja vode do hodnika, koji tu zgradu povezuje s drugom. Trči; iza stupa se pojavljuje jedan čovjek. To je jedan od dvojice koji ga progone. Drži pištolj u ruci. Alex dodiruje rikorder, aktivira ga. To je stari trik, Meredithu. Ti nisi u tome bogzna kako dobar. Vi ste krvnici! Vi ste Hooverovi krvnici! Alex viče u panici. Krici su dovoljni da čovjek izgubi koncentraciju; krikove mogu drugi čuti. U tom kratkom trenutku, Meredith je učinio ono što nikad nije ni pomišljao da bi mogao učiniti. Baca se na čovjeka s pištoljem. Nastaje silovita borba; ispaljena su dva metka. Prvi ranjava Alexa u rame. Drugi ubija fanatika iz FBIa. Meredith posrče po hodniku držeći se za rame. Vidi se drugi čovjek FBIa kako istrčava kroz staklena vrata s drugog kraja. On prolazi u drugu zgradu, pa na ulicu. Zaustavlja taksi i vozaču daje adresu u McLeanu. Stiže u McLean, jedva pri svijesti. Jedva savladava put do vrata i drži ruku na zvoncu. Bivši ministar odgovara; to je njegova rezidencija. Nastrijeljen sam. U mom džepu... rikorder. Sve je na njemu. Pada u nesvijest. Budi se u zamračenoj sobi; leži na kauču; ima poveze na prsima i na ramenu. Čuje glasove iza zatvorenih vrata; ustaje i polako se vuče pored zida do vrata, pa ih otvara samo centimetardva. Za stolom u blagovaonici sjede ministar, novinarka, i Alan Long. Senator nije tu. Alexov rikorder je pored bivšeg člana Predsjednikova kabineta. On govori Longu.

Jesi li ti znao za te... krvničke timove? Bilo je naklapanja, glasina oprezno je odgovorio Long. Ja nikad nisam imao s tim veze. Nije to da pokušavaš spasiti svoju glavu? Što se ima spasiti? upita ga Long. Kad bi se išta pronašlo što sam ja učinio što radim ja sam mrtav. Što nas opet vraća na te timove kaže žena. Što si čuo? Ništa određeno odgovara Long. Nema dokaza. Hoo ver sve gura u odsjeke, odjele. Svakoga. On to radi potajice; nitko zasigurno ne zna što radi čovjek u sobi do njega. Tako svi ostaju na liniji. Gestapo! kaže žena. Što jesi čuo? Ministar. Jedino da postoje konačna rješenja ako se sve sruši u nekom projektu. Žena bulji u Longa, zatim nakratko zatvara oči. Konačno1... O, moj Bože. Njem. Endlosung, konačno rješenje, likvidacija, nacistička oznaka za politiku istrebljenja Jevreja (op. prev.) Ako nam je ikad trebalo posljednje, najsnažnije opravdanje kaže ministar mislim da ga imamo. Hoover će biti ubijen dva tjedna poslije ponedjeljka, a arhiva odnesena. Ne! Alex je odgurnuo vrata takvom silinom da su prasnula o zid. Vi to ne možete učiniti! Imate sve što vam je potrebno. Dovedite ga na sud! Neka bude izložen sudovanju! Sudu cijele zemlje! Ti ne razumiješ kaže ministar. Nema suda u zemlji, nema suca, niti člana Doma ili Senata, niti Predsjednika ili nekog člana njegove vlade, koji ga može dovesti pred sud. To je izvan toga. Ne, nije! Postoje zakoni! Postoje fascikli tiho će novinarka. Oni koji moraju preživjeti opet bi došli do nevinih ljudi. Meredith vidi oči koje zure u njega. Oči su hladne, bez simpatije.

Ako je tako, onda vi niste bolji od njega kaže Alex, znajući da će opet biti lovljen ako ikad iziđe iz te kuće. Chancellor je pustio olovku da padne. Odjednom je postao svjestan Alisoninog prisustva na vratima. Stajala je u plavom kupaoničkom ogrtaču i gledala u njega. Bio joj je zahvalan zbog toplote u očima i smiješka na usnama. Da li ti znaš da ja ovdje stojim gotovo tri minute a ti me nisi opazio. Žao mi je. Neka ti ne bude. Ja sam bila očarana. Bio si tako daleko. Bio sam u McLeanu, u Virginiji. To nije tako daleko. Bilo bi bolje da jest. Peter je ustao i zagrlio je. Ti si tako divna i ja te volim i hajdemo u krevet. Upravo sam izišla iz kreveta. Dopusti mi da popijem malo kave;,to će me probuditi. Zašto probuditi? Kako bih mogla uživati u tebi. Je li to previše pohotno? Poljubila ga je. Kava je hladna rekao je. Naručit ću još. Meni je okay. Nije mi važno. U svakom slučaju, želim nešto poslati poštom. Što? Ono što sam napisao u posljednjih nekoliko dana. Moram to poslati uredu za prepisivanje. Sad? Peter je kimnuo. Trebalo bi da to ponovo pročitam, pa da fotokopiram i pošaljem po kuriru. Ali neko vrijeme ne želim baciti ni pogled na to. Jednostavno se želim toga otarasiti. Imam nekoliko velikih omotnica u koferu. Otišao je do telefona, sjetivši se O'Brienovih naputa. Centrala? Ovdje je g. Peters u petjednaest. Htio bih sobnu službu, ali bih isto tako htio nešto poslati poštom uz specijalno rukovanje. Mogu li to dati konobaru, pa da on preda na desk? Svakako, gospodine Peters. Kao da je osjetio osmijeh u glasu telefonistice. Ležali su goli jedno drugom u rukama, zagrijani trenutkom i željom koju su osjećali kako im opet raste.

Poslijepodnevno sunce se odražavalo s nevidljivih prozora izvana. Božić je zaista bio pred vratima, ali su im se nametnuli drugi događaji pa nisu imali vremena za brige drugih običnih građana. Ispred ulaza ulične trgovine dopirali su tonovi božičnih pjesama. Peter je odjednom shvatio da je većina dana već iza njih. Telefon je zazvonio. Donekle iznenađeni Chancellor najprije je ustuknuo, pa ipak uzeo slušalicu. Gospodine Peters? To je bila hotelska telefonska centrala; prepoznao je glas telefonistice. Da? Gospodine Peters. Ja znam da je ovo neprilično. Ja znam da vi ne želite da se zna da ste registrirani, a mogu vas uvjeriti da nisam rekla ništa suprotno od toga... Što je to? prekinu je Peter, kojemu je srce stalo jako lupati. Na liniji je čovjek koji kaže da je u pitanju hitan slučaj i da mora razgovarati s gospodinom Chancellorom. Zvuči prilično bole sno, sir. Tko je to? Kaže, da se zove Longvvorth. Alan Longworth. Bol u sljepoočicama natjerala je Petera da zatvori oči. Nestanite iz mog života, Longvvorth! Gotovo je! Otišao sam u Biro i sve im rekao! Vi prokleta budalo. Vi ne znate što ste učinili. Bio je to Longworthov glas, ali je ipak bio nekako grleniji nego ga je Peter upamtio, naglašeniji u srednjoevropskom akcentu. Ja točno znam što sam ja učinio, i znam što ti pokušavaš učiniti. Ti i tvoji prijatelji želite postići vlast nad FBIjem. Vi mislite da je Biro vaš po nekoj vrsti nasljedovanja. Dakle, nije tako. A sada će vas oni zaustaviti. Ti govoriš krivo, sasvim krivo. Mi to želimo zaustaviti. Uvijek mi. Longvvort se zakašljao; to je bio strašan zvuk. Ne mogu govoriti preko telefona. Moramo se sastati. Opet se začu čudna jeka akcenta. Zašto? Možeš opet postaviti streljački stroj kao što si učinio u Thirtyfifth Streetu. Bio sam tamo. Pokušavao sam to zaustaviti. Ne vjerujem ti. Slušaj me. Longwortha je uhvatio novi grč kašlja. Bili su

prigušivači. Posvuda. Oružje s prigušivačima, kao u Fort Trvonu. Sjećam se. Neću to sigurno nikad zaboraviti. Ali jedan metak sinoć nije bio ispaljen kroz prigušivač! Sjećaš li se toga? Longworthove su mu riječi izazvale sjećanje. Bio je jedan pucanj, glasna eksplozija u kontrapunktu pljucajima s prigušivačem. I uzvik bijesa. O tome tada nije mislio; previše toga se događalo. Ali sada mu se učinilo jasnim. Revolveraš je zaboravio upotrijebiti prigušivač. Sjećaš li se toga? nastavio je Longvvorth. Moraš se sjećati. Da. Zašto to naglašavaš? To sam bio ja! Opet taj ton, taj ton. I prikladna gramatika. Većina uspaničenih ljudi bi rekla: to sam bio mene.1 Ti? Da. Pratio sam te. Uvijek sam blizu tebe. Kad su se ti ljudi Na engl. "k was I me"; Me je / (ja) u akuzativnom značenju, odnosi se na govornika ili pisca, a u strahu, u naglom uzbuđenju, često se mijenjaju nominativ i akuzativ (op. prev.) pojavili, ja nisam bio spreman na ono što se dogodilo. Učinio sam što sam mogao. Iskreno rečeno, ja ne znam kako si se živ izvukao. .. Longworth se opet zakašljao. Chancellor nije nikad čuo smrtno čegrtanje, ali ga je u mašti sada čuo. Imam jedno pitanje rekao je. Možda optužbu, ne znam. Kažeš da si uvijek blizu mene. Ja znam da se voziš u srebrnom »continentalu«, koji će doći kasnije... Brzo! Ako si uvijek blizu mene, znači da si čekao na nekoga tko se imao sastati sa mnom. Da. Koga? Ne preko telefona! Osobito ne sada. Ja sam bio mamacl Ti ne bi nikad bio povrijeđen rekao je Longworth. Ali sam bio, zar nisam? Bilo je prokleto blizu da budem ubijen. Kažeš da nisi bio pripremljen. U New Yorku i ovdje. Zašto ne?

Longworth je zašutio. Zato jer je ono što se dogodilo bilo protivno svemu što smo znali, svemu što smo projicirali. Nezamislivo? Peter sarkastično upita. Da. Da se tako nešto može dogoditi... Više nema vremena. Ja sam vrlo slab, a pozivima se može ući u trag. Moraš se sastati, moraš me vidjeti radi svoje osobne sigurnosti. Zbog sigurnosti djevojke. U hodniku je čovjek CIAe. On će ostati ovdje. Ja ću doći s policijom! Učini to i ubit će te čim te ugledaju. Djevojka će biti druga na redu. Chancellor je znao da je to istina. To je bilo u Longvvorthovu glasu. U glasu umirućeg čovjeka. Što se dogodilo? Gdje si? Pobjegao sam. Slušaj me; učini kako ti kažem. Dat ću ti tri telefonska broja. Imaš li olovku? Peter se okrenuo. Papir i olovku... Nije morao završiti. Alison je ustala iz kreveta i to mu brzo donijela. Govori. Longvvorth mu je dao tri telefonska broja, ponavljajući svaki. Uzmi kovani novac sa sobom. Točno za trideset minuta nazovi svaki od tih brojeva iz telefonske kabine. Od jednoga ćeš prepoznati nešto što si napisao. Znat ćeš gdje ćeš me naći. Razumjet ćeš. Bit će pitanja. Pitanja? Nešto što sam ja napisao? Ja sam napisao tri knjige! To je kratko poglavlje, ali mislim da si duboko razmišljao kad si ga napisao.Očekuj da će te pratiti. Povedi čovjeka u hodniku sa sobom. Imaš trideset minuta. Izgubi one koji te slijede. Agent u hodniku će znati što treba učiniti. Ne čvrsto će Peter. On ostaje ovdje. S kćerkom MacAn drewa. Ukoliko ga ne zamijeni netko drugi. Nema vremena! Onda moraš jednostavno imati povjerenja u to da ja znam što radim. Ne znaš. Vidjet ćemo. Telefonirat ću za trideset minuta. Chancellor je spustio slušalicu, pa se zagledao u telefon. Alison mu je dodirnula ruku. Tko ostaje sa mnom i gdje ti ideš? Čovjek CIAe. Ja izlazim.

Zašto? Zato jer moram. To nije odgovor. Mislila sam da si rekao da je sve gotovo! Varao sam se. Ali će biti uskoro, obećavam ti. Ustao je iz kreveta i stao se oblačiti. Što kaniš učiniti? Ne možeš samo otići a da mi ne kažeš. U glasu joj se osjetila histerija. Chancellor se okrenuo, zakopčavajući košulju. Longvvorth je povrijeđen, mislim prilično ozbiljno. Sto je tebe briga? Pogledaj što ti je učiffio! Što je nama učinio. Ti ne razumiješ. To je način kako ga želim, jedini način kako ga mogu prisiliti da pođe sa mnom. Peter je iz kofera izvukao tamnosmeđi džemper i obukao ga. Pođe kamo? O'Brienu. Ja ne dajem ni marjaša za ono što Longworth kaže; ja vjerujem O'Brienu. Quinn mi ne želi sve reći, ali on zna što se događa. Čuo sam ga na traci. On riskira karijeru, možda čak i život. Ova cijela prokleta stvar je počela u Birou, a u njemu će se i okončati. Longvvorth je ključ. Ja ću ga predati O'Brienu. Neka to O'Brien sve razotkrije i rasklupča. Alison je stavila svoje ruke na njegove. Čvrsto ga je stegla. Zašto ga predati? Zašto odmah ne pozoveš O'Briena? Neka ga on nađe. To ne bi tako išlo; Longvvorth je stručnjak to sam vidio. Preuzet će mjere opreza. Kad bi i posumnjao u moje namjere, pobjegao bi. Chancellor je ostavio neizgovorenu misao da bi Longvvorth mogao umrijeti prije nego O'Brien dobije od njega odgovore, identitete. Ako se to dogodi, ludilo će se nastaviti. Zašto ti je dao tri telefonska broja? Bit će pored jednoga od njih. To je dio predostrožnosti; ne riskira. Kad si razgovarao s njim, spomenuo si svoje knjige... Više od toga prekinu je Peter, odlazeći prema ormaru da uzme jaknu. Citirat će nešto za što kaže da ću prepoznati. To će mi određeno reći gdje je on. To je još jedan razlog zašto bi O'Brien baš sada bio nekoristan.

Peter! Alison je stala ispred njega; oči su joj odavale zabrinu tost i ljutnju. On je htio da taj čovjek u hodniku pođe s tobom, zar ne? Uopće nije važno što on želi. Chancellor je ušao u sobu za sjedenje. Otišao je do stolića za kavu, istrgao nekoliko stranica čistog papira iz notesa, i uzeo olovku. Alison je došla za njim. Povedi ga sa sobom rekla je. Ne odgovorio je jednostavno. Nema vremena. Za što? Okrenuo se i pogledao je. Za daljnji razgovor. Moram poći. Nije ga pustila. Rekao si mu da ćeš pozvati policiju i dovesti je sa sobom. Zašto sada nećeš? Bilo je to pitanje za koje se nadao da ga neće postaviti. Odgovor je nađen u prijetnjama smrću, prijetnjama za koje je znao da se zasnivaju na istini. Zbog istog razloga zbog kojeg sada ne mogu telefonirati O'Brienu. Longvvorth bi pobjegao. Moram ga naći, uzeti ga, predati ga. Ne smijem ga pustiti da nestane. Držao ju je za ramena. Bit će sve dobro. Vjeruj mi. Ja znam što radim. Poljubio ju je, pa otišao u predvorje ne okrećući se. Stupio je u hodnik. Čovjek iz Agencije je trznuo glavom, iznenađen. Ja moram izaći rekao je Peter. Nikako odgovorio je čovjek iz CIAe. To nije dio pravila. Nema nikakvih pravila. Na primjer, ti i ja imamo sporazum. Prije dvije godine trebala mi je informacija, i ti si mi je dao. Zakleo sam ti se da nikad neću reći gdje sam je dobio. Ali ja to mijenjam. Ako mi ne pomogneš, otići ću natrag u sobu, uzeti telefon, nazvati Agenciju, i otkriti svaki izvor koji sam imao za Protuudarac! Jesam li dovoljno jasan? Ti pokvareni kurvin sine... Bit će bolje da mi povjeruješ. Chancellor nije povisio glas. A sada, neki ljudi paze na ovaj hotel i pokušat će me slijediti. Ako mogu izaći a da me ne vide, imam dobre izglede. Ja to želim, a ti ćeš mi reći kako ću u tom uspjeti; bit će bolje da u tome budeš dobar. Ako mene ulove, i tebe će. Ali ti nećeš otići iz ovog hodnika. Jer ako to učiniš, ako se išta dogodi toj djevojci, ti si obješen.

Čovjek iz Agencije nije ništa rekao. Umjesto toga, pritisnuo je dugme na zidu; desno je dizalo prvo stiglo, ali je u njemu bilo putnika. Pustio gaje. Drugi je lift stigao iz hotelskog predvorja; bio je prazan. Čovjek CIAe je stupio unutra i uzeo slušalicu telefona za hitne slučajeve. Kad se javila služba održavanja, predstavio se kao građevinski inspektor, ali je to učio na ležeran način, šaleći se s čovjekom na liniji. Potrebna mu je pomoć, rekao je. Hoće li njegov novi prijatelj odmah uputiti čovjeka za popravke? On je nešto spetljao s panelnom kutijom i da nema svog alata. Spustio je slušalicu i okrenuo se Chancelloru. Imaš li novaca? Nešto. Daj mi dvadeset dolara. Peter mu je dao. Što kaniš učiniti? Otići odavde. Za manje od minute otvorila su se vrata dizala s lijeve strane i izišao je čovjek za popravke. Imao je na sebi radni kombinezon i široki pojas s alatom. Čovjek Agencije ga je pozdravio, pokazao mu svoju identifikaciju CIAe, pa ga zamolio da uđe u kabinu lifta. Razgovarali su tako tiho da ih Chancellor nije mogao čuti, ali je vidio da je agent dao čovjeku dvadeset dolara. Izišao je i kretnjom pokazao Peteru da uđe.^ Učini što on kaže. On misli da je to neka vježba u okviru Agencijine obuke. Chancellor je ušao u lift. Radnik je skidao svoj kombinezon. Peter ga je iznenađeno gledao. Ispod radne odjeće, radnik je imao prljavu potkošulju i bijele gaće s velikim modrim i crvenim točkama, sasvim slične omotaču za kruh Wonder. Ne mogu vam dati pojas s alatom, to razumijete. To je osobno vlasništvo. Razumijem rekao je Chancellor. Obukao je kombinezon i stavio radnikovu kapu. Liftom su krenuli ravno u podrum. Radnik je poveo Chancellora oko ugla, pa preko nekoliko cementiranih stepenica u svlačionicu. Dvojica hotelskih službenika su bili odjeveni i spremni da odu. Radnik je s njima tiho razgovarao. Dođite, mister rakao je čovjek s desne strane. Vi praktički imate sindikalnu kartu.

Što znaš? reče mu kompanjon. Superšpijuni igraju neke svoje igre. Podrumska vrata su se otvarala na prolazu, koji je vodio do ulice. Prolaz je bio uzak i pretrpan kantama za smeće. Peter je na ulazu ulice ugledao figuru čovjeka u kišnom ogrtaču, kao siluetu na mutnožućkastom zalazu sunca. Ulice će uskoro biti mračne. On će iskoristiti tamu i gomilu ljudi, pomisli Chancellor. Ali najprije mora proći pored čovjeka u kišnom ogrtaču. Taj se čovjek nije tu nalazio slučajno. Hodao je između dvojice službenika hotela i glavom pokazao na figuru kojoj su se približavali; ljudi su ga razumjeli. Ušli su u igru, zabavljajući se. Odjednom je svaki od njih počeo govoriti, upućujući riječi Peteru dok su prolazili pored čovjeka na ulazu. Ti! rekao je čovjek u kišnom ogrtaču. Chancellor se sledio. Ruka mu je zgrabila rame. On ju je ljutito stresao. Čovjek je Petera okrenuo i skinuo mu kapu s glave. Chancellor je natrčao na čovjeka, tjerajući ga tijelom natrag u uličicu. Dvojica hotelskih službenika se zgledaše, odjednom zabrinuti. Vi se momci igrate prilično grubo rekao je čovjek s lijeve strane. Ja ne mislim da se oni igraju rekao je njegov kompanjon, odstupi vši. Peter više nije čuo. Potrčao je, uklanjajući se pješacima na pločniku. Stigao je do ugla; svjetlo je bilo crveno i promet je ispunio ulicu. Okrenuo je nadesno, svjestan figure koja trči iza njega, pa opet stade trčati niz blok kuća. Utrčao je na ulicu, izbjegavši sudar s blatobranom jednog automobila, pa stigao na drugu stranu. Ispred izloga trgovine okupila se gomila; iza stakla je bila marionetska predstava s BožićBatom i njegovim jelenima. Chancellor se kao opsjednut ugurao između tijela. Pogledao je preko glava gomile. Čovjek u kišnom ogrtaču bio je s druge strane ulice, ali se nije spremao da je pređe. Držao je četvrtastu kutiju uz lice, nakošenu od obraza prema ustima. Govorio je u radio. Peter je polako krenuo duž zgrade, dalje od gomile znatiželjnika. Prije nego je to shvatio, našao se pred izlogom juvelirske radnje. Odjedanput je staklo prsio; bio je to zvuk kakav nikad prije nije čuo. Aktivirao se alarm ispunjavajući zrak zaglušnom zvonjavom. Ljudi su se okretali i gledali u njega. On je, okamenjen, gledao u izlog. Samo nekoliko centimetara od

njega bila je prskotina, mali krug u staklu. Rupa od metka! Nevidljiva ruka puca na njega! Gomila na pločniku stade vikati. Potrčao je do ugla; čovjek je trčao za njim. Stani! Ja sam policajac! Peter se bacio u gomilu; Policajac je uperio pištolj, ali se nije usudio pucati. Provlačio se, sudarao s ljudima, izvijao se do ruba ivičnjaka i nastavljao trčati. Raskršće je bilo prepuno automobila; bilo je vrijeme najjačeg prometa i promet je bio paklenski polagan. Niz ulicu je klizio prazan taksi, na pola puta prema slijedećem uglu. Chancellor je potrčao prema tim kolima, nadajući se da će preteći sve druge interesente. Ta kola nisu bila samo prevozno sredstvo, bila su utočište. Nisam na dužnosti, drugar. Više nema vožnji. Svjetlo vam je upaljeno! Greška. Sada je ugašeno. Vozač ga je pogledao, tresući glavom od gađenja. Peter je odjednom shvatio da se radni kombinezon isparao; izgledao je neuredno, možda i gore. Ne razmišljajući, stao je skidati kombinezon nasred ulice. »Zgoddna djevojka... je poput... melodije. Pijanac na ivičnjaku je to promatrao, udarajući rukama u ritmu Chancellorova svlačenja. Automobili su krenuli; taksi se odvezao. Chancellor se otarasio kombinezona, pa ga je bacio na pijanca na ivičnjaku. Automobili su se opet naglo zaustavili. Peter je skakao između blatobrana i prtljažnika i utrčao u gomilu. Pogledao je na sat. Prošlo je dvadeset sedam minuta otkad je razgovarao s Longworthom. Mora pronaći telefon. U slijedećem bloku, dijagonalno preko ulice, vidio je odražaje obojenih svjetala sa stakla govornice. Više nije bio sumrak, bila je večer. Vašingtonsko nebo bilo je mračno. Oprezno se probijao kroz promet. Kabina je bila zauzeta. Tinejdžerka u hlačama i crvenoj košulji od flanela živo je razgovarala. Peter je pogledao na sat; prošlo je dvadeset devet minuta. Longworth mu je rekao da telefonira točno za trideset minuta. Je li to tako bitno? Znači li minutadvije ikakvu razliku? Chancellor je kucnuo na staklo. Djevojka ga je prostrijelila neprijateljskim pogledom. Gurnuo je vrata i zavikao: Ja sam policajac! Treba mi telefon! To je bilo jedino čega se mogao sjetiti.

To je bilo dovoljno. Djevojka je uspaničeno spustila slušalicu, ali nije prekinula vezu. Svakako. Stade izlaziti, ali je opet podigla slušalicu i rekla: Nazvat ću te, Jennie! Potrčala je u gomilu. Peter je stavio slušalicu na mjesto. Izvukao je papir iz džepa, podigao slušalicu i umetnuo novac u aparat. Birao je broj. Manfriedie's objavio je glas s linije. U pozadini se čula muzika; bio je to restoran. Peter Chancellor. Rečeno mi je da nazovem ovaj broj. Posredi je neki mamac, Peter je bio uvjeren u to. Čudan se događaj dogodio u Miinchenu 1923. godine. To je bio nagovještaj onoga što će doći, ali to nitko nije shvatio. Što je to bilo, opišite, kažite ime vaše knjige u kojoj je to objavljeno. Dogodilo se na Marienplatzu. Tisuće ljudi su se okupile na skupu. Bili su odjeveni u istovetne uniforme, a svaki je nosio lopatu. Nazivali su se vojskom lopatara. Schutzstaffel. To je bio početak nacizma. Knjiga se zove Reichstag! Nasta kratka tišina, a onda se glas opet vratio. Zanemarite idući telefonski broj koji ste dobili. Upotrijebite istu centralu, ali su sada četiri posljednja broja pet, jedan, sedam, sedam. Pedeset jedan, sedamdeset sedam. Imate li to? Da. Pet, jedan, sedam, sedam. Ista centrala. Čovjek je prekinuo vezu. Peter je nazvao novi broj. Umjetnost i industrija rekao je ženski glas. Zovem se Chancellor. Imate li pitanje za mene? Da, imam odgovori ugodni ženski glas. U Srbiji je postojala jedna organizacija uspostavljena u drugoj dekadi stoljeća, a na čelu jo je bio... Da vam uštedim vrijeme prekinu je Peter. Organizacija se zvala Jedinstvo smrti.1 Formirana je 1911, a vođa joj je bio Apis. Pravo mu je ime bilo Dragutin, i bio je šef srpske vojne obavještajne službe. Knjiga se zove Sarajevo. Vrlo dobro, gospodine Chancellor. Žena je zvučala kao da je u učionici, pa pohvaljuje dobro pripremljena učenika. Ovdje je novi telefonski broj za vas. Dala mu je broj; nazvao ga je. Opet je centrala bila ista. Historija i tehnologija, laboratorijski odjel. Govornik je bio muškarac. Peter se predstavio, pa mu je rečeno da pričeka na

trenutak. S druge strane linije čuo se drugi glas, sada ženski; akcenat je bio strani. Htjela bih da mi kažete što pokreće čovjeka da se odijeli od svih koje je poznavao i prihvatio, te da riskira da bude parija u očima svojih istovrsnika. Odbijanje tog rizika, nastavljanje onog što je bilo, značilo bi umrijeti u sebi. 1 Dragutin Dimitrijević Apis (18771917), generalštabni pukovnik srpske vojske, bio je glavni organizator oficirske zavjere i učesnik u ubojstvu kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage u majskom prevratu 1903; god. 1911. je s većim brojem drugova osnovao tajno udruženje Ujedinjenje ili smrt, a ne Jedinstvo smrti kako piše R. Ludlum. Isto tako nije poznato da je Apis bio na čelu srpske vojne obavještajne službe (op. prev.) Chancellor je zurio u bijelu oplatu telefona. To su bile njegove riječi iz Protuudarca! Kratki odlomak među tisućama, ali je to Peteru bio ključ cijele knjige. Ako je Longvvorth bio sposoban to uočiti, možda u tom čovjeku ima više nego je mislio. Saznanje da administracija pravde i pravednost više ništa ne znače vođama zemlje. To narodu mora biti pokazano, treba se sučeliti s vođama. Chancellor se osjećao glupavo; citirao je sebe. Hvala vam, g. Chancellor rekla je žena s akcentom. Molim vas analizirajte vaš odgovor i telefonske pozive koje ste netom obavili. Kombinacija će vam reći što želite znati. Peter je bio zbunjen. Ne govori mi ništa! Ja moram stići do Longvvortha! Sada, recite mi gdje je on! Ja ne poznajem nikakvog gospodina Longvvortha; ja samo čitam preko telefona ono što mi je rekao stari prijatelj. Začu se klik a onda tiho zujanje u slušalici. Peter je lupnuo rukom po telefonu. To je ludorija! Tri nepovezana telefonska poziva koja se tiču knjiga koje je napisao. Nepovezana? Ne, ne baš. Centrala je bila istovjetna. To je značilo lokacije... Gdje je telefonski imenik? Bio je na lancu na desnoj strani kabine. Našao je restoran Manfriedie's. Adresa je bila u Twelfth Street Northvvestu. Drugi je poziv preuzela žena koja je rekla riječi Umjetnost i industrija. Treći je bio Historija i tehnologija. Gdje je veza?

Odjednom mu je bila očita. To su zgrade u kompleksu Smithsonian!1 Manfriedie's je blizu Malla. Blizu Smithsoniana! Vjerojatno jedini restoran na tom području. Ali gdje u Smithsonianu? To je ogromno područje. Analizirajte vaš odgovor. Saznanje da administracija pravde i pravednost... Administracija! Zgrada administracije u Smithsonianu! Jedan od najpoznatijih vašingtonskih vidika. To je to! Longworth je tamo! Peter je pustio telefonski imenik da se vrati na mjesto. Okrenuo se i odgurnuo vrata. Stao je. Pred njim je stajao čovjek u kišnom ogrtaču. U mraku, osvijetljen blistavim bojama božičnih svjetala, u ruci tog čovjeka bio je pištolj, koji je Chancellor odmah opazio. Na cijevi je bila perforirana tuba prigušivača. Oružje je bilo upereno u njegov trbuh. 1 Smithsonian Institution je nacionalni muzej i institucija u Washingtonu, osnovan 1846. na temelju legata Jamesa Smithsona; zanima se prvenstveno za etnologiju, zoologiju i astrofiziku (op. prev.) Nije bilo vremena za razmišljanje. Zato je Peter vrisnuo. Toliko glasno i manijakalno koliko je smogao snage. Ruku je naglo spustio prema odvratnom izrupičanom cilindru. Čula su se dva titraja, dva srha, pucnjevi; prasnuo je komad betona. Samo koji metar dalje, muškarac i žena su histerično zavikali. Žena se uhvatila za trbuh i srušila na pločnik, svijajući se; muškarac je zateturao i pao, držeći lice, dok mu se krv cijedila kroz prste. Nastao je kaos. Čovjek u ogrtaču opet je povukao obarač. Chancellor je čuo pljucaj; ruka mu je osjećala užarenu vrućinu cilindra, a staklo se raspršio iza njega. Peter nije ispuštao smrtonosni predmet; nogama je udarao u napadačeve noge, koljenima ga je udario u prepone, i gurnuo ga na ulicu svom snagom. Automobili su bili u pokretu; čovjek se sručio na blatobran jurećeg automobila, a udarac ga je vratio na ivičnjak pločnika. Peterova je ruka bila opečena, ali su mu prsti još bili obavijeni oko cilindra, kao da su prilijepljeni za cijev. Oružje je bilo njegovo.

Sa snagom rođenom u panici čovjek u ogrtaču je uspio stati na noge; u ruci je imao nož; dugo sječivo iskočilo je iz drške. Bacio se na Chancellora. Peter je leđima udario u kabinu izbjegavši nož. Povukao je cilinder iz lijeve ruke; dio mjehuraste, spečene kože dlana ostao je na cilindru. Uperio je cijev u čovjeka u ogrtaču. Nije mogao povući obarač! Nije mogao ispaliti iz pištolja! Čovjek je zavitlao nožem sa strane namjeravajući sječivom prerezati Chancellorov vrat. Peter se odmakao navrijeme, ali mu je vrh noža prodro u džemper. Podigao je desnu nogu, uhvatio čovjeka za prsa i odbacio ga natrag. Čovjek je pao na rame. Na trenutak je ležao kao omamljen. Začuše se sirene u daljini. Čuli su se oštri zvuči policijskih zviždaljki. Chancellor je slijedio svoj fizički instinkt. Držeći pištolj u ruci, skočio je na omamljena napadača i svom snagom ga udario s cijevi u glavu. Zatim je potrčao kroz histeričnu gomilu do raskršća, pa na ulicu, nasuprot prometu. Nastavio je trčati. Skrenuo je u usku pokrajnju ulicu; kakofonija sirena i krikova polako je slabila iza njega. Ulica je bila tamnija od onih u trgovačkom dijelu; u njoj su bili mali uredi u starim dvokatnim i trokatnim kućama od cigle. Peter je pao u sjeni nekog ulaza. Boljelo ga je u prsima i sljepoočicama. Dah mu je bio tako istrošen da je mislio kako će povratiti; olabavio se i pustio da mu zrak ispuni pluća. Nekako se mora domoći Smithsoniana. Stići do Alana Longwortha. Nije htio o tome misliti, barem ne nekoliko minuta. Mora naći trenutak mira, praznine, kad će mu udaranje u glavi prestati, jer više neće... O, Isuse! Na ulazu u usku ulicu, na slabom svjetlu uličnih svjetiljki, dva su čovjeka zaustavljala pješake i nešto ih pitala. Išli su za njim. Njegov je miris bio poput mirisa bjegunca kojeg progone psi. Skočio je na noge. Nije smio trčati; lako bi ga uočili. Okrenuo se iza željeznih rešetki ograde koja se uzdizala iznad kamene podloge, pa pogledao između rešetki. Sada su ljudi međusobno razgovarali; Čovjek s desne strane držao je walkietalkie uz uho. Začu se zvuk trube. Automobil je skretao u ulicu, a dvojica su mu bila na putu. Skrenuli su nalijevo da propuste automobil; bili su izvan vidika. Ako su oni bili, bio je i on! Ali će to potrajati samo nekoliko sekunda najviše.

Chancellor je odstupio od ograde i stao trčati desnom stranom pločnika. Kad bi nekako mogao uhvatiti korak s automobilom koji se približuje: produžio bi vrijeme za koje bi bio van domašaja progoniteljskih pogleda; bile bi dovoljne još tri ili četiri sekunde. Slušao je motor iza sebe. Manevar je uspio! Bio je na uglu. Savio se iza ruba zgrade i leđima pritisnuo o kamen. Malopomalo je išao licem naprijed i pogledao iza ugla u usku ulicu. Dvojica progonitelja su oprezno išla od vrata do vrata. Njihov je oprez zbunjivao Petera. Onda je shvatio. U panici je zaboravio, ali ga je težina u džepu jakne sada podsjetila. Imao je oružje. Oružje iz kojeg nije mogao pucati. Šetači su ga pogledavali; jedan par je brzo prošao pored njega; majka i dijete su prešli preko ivičnjaka pločnika da ga izbjegnu. Chancellor je podigao pogled prema uličnom znaku. Avenija New Hampshire; dijagonalno preko bilo je raskršće Ulice T. Nalazio se u predjelu trgovina sjeverno od Trga Lafavette; pretrčao je između petnaest i dvadeset blokova, možda i više ako uzme u obzir razne prečace i poprečne prolaze. Sada se nekako mora vratiti i uputiti jugoistočno prema Mallu. Dvojica su bila udaljena ne više od pedesetak metara. S njegove desne strane, pola bloka sjeverno od mjesta na kome se sada nalazio, prometna svjetla su okrenula na zeleno. Chancellor je opet stao trčati. Stigao je do ugla, prešao ulicu, skrenuo ulijevo, pa se zaustavio. Policajac je stajao ispod prometnog signala. Gledao je u Petera. To je, pomisli Chancellor, možda jedina mogućnost koju ima. Mogao bi pristupiti policajcu, predstaviti se, i reći da ga progone neki ljudi. Policajac bi se mogao javiti radiovezom i saznati za kaos udaljen od njega nekih dvadesetak blokova, mogao bi sam čuti kako je pucano iz pištolja i kako su neke osobe ranjene. Sve bi to mogao ispričati policajcu i zamoliti ga za pomoć. Ali dok je još razmatrao tu zamisao, shvatio je da bi bilo pitanja, da bi trebalo ispuniti razne upitnike i formulare, dati izjave. Longworth ne bi toliko čekao. A u blizini su i dalje ljudi s radiom i oružjem, koji ga traže; Alison je sama u hotelu, čuva je samo jedan čovjek. Ludilo neće biti zaustavljeno ako on pođe na policiju. Bit će samo produženo. Svjetla su se promijenila. Peter je brzo prešao pored raskršća, pored policajca, u Ulicu T. Zakoračio je u sjenu i pogledao natrag. Blok i po južnije, crna limuzina usmjerena na sjever, zaustavila se na uglu uske ulice i Avenije New Hampshire. Ravno ispred automobila bila je ulična svjetiljka. Vidio je onu dvojicu kako se brzo približavaju kolima; stražnji prozor se spustio.

U New Hampshireu se pojavio taksi usmjeren prema jugu. Svjetlo je bilo crveno. Chancellor je s nekog ulaza potrčao prema taksiju. Na stražnjem sjedištu bio je stariji, dobro odjeveni muškarac. Peter je otvorio vrata. Hej! viknuo je vozač. Ja imam putnika! Chancellor se obratio putniku. Nastojao je zvučati razborito, poput čovjeka koji se trudi da bude miran u krizi. Molim vas, oprostite mi, ali imam hitan slučaj. Moram otići u središte grada. Moja moja je žena vrlo bolesna. Upravo sam čuo... Uđite, uđite rekao je stariji čovjek bez oklijevanja. Ja idem samo do Dupont Circlea. Je li vam to pogodno? Ja mogu... To je sjajno, sir. Veoma sam vam zahvalan. Peter je ušao u kola baš kad su se svjetla promijenila. Lupio je vratima; taksi je poletio. Da li je to bio udarac vratima ili vozačev glasni povik, Chancellor to nikad nije znao, ali kad su prolazili pored limuzine s druge strane ulice, Avenije New Hampshire, vidio je kako su ga ona dvojica opazila. Peter je gledao kroz stražnji prozor. Čovjek s desne strane prinio je walkietalkie k licu. Stigli su do Dupont Circlea; stariji putnik je izišao. Chancellor je naputio vozača da vozi južno do Avenije Connecticut. Promet je bio gušći, a garantirano će postati još gori kako se budu približavali središtu Washingtona. To je bila i pasiva i aktiva. Prenatrpane ulice su mu omogućavale da pažljivo gleda u svim smjerovima, da vidi nije li mu netko drugi ušao u trag. S druge strane, gusti promet je omogućavao drugima da ga pronađu, da ga uhvate pješice ako bude potrebno. Stigli su do Ulice K; zdesna je bila Sedamnaesta. Peter se trudio da zamisli mapu Washingtona, glavne poprečne trgove južno od Ellipsea. Avenija Constitution! Mogao bi reći šoferu da skrene lijevo na Constitution, pa se kroz ulaz Malla usmjeri prema Smithsonianu. Postoji li ulaz kroz te blokove? Mora postojati. Skicirajući poglavlje tog jutra, zamislio je Alexandera Mereditha kako se vozi ili juri iz Malla. Je li on to napisao? Ili je to samo... Chancellor je to vidio kroz stražnje staklo. Siva kola su se okrenula i pojurila naprijed lijevom stranom. Sada su bila paralelno s taksijem; odjednom je kroz prozor tih kola prodro snop svjetla, presijecajući guste pruge svjetala iz drugih automobila. Peter se nagnuo naprijed, skrivajući za trenutak lice; zatim je pogledao vani, prema sivim kolima. Čovjek koji je sjedio ^ored šofera spustio je prozor. Snažna svjetlost njegove baterije bila je uperena na identifikaciju taksija na vratima. Chancellor ga je čuo da govori.

Tamo! To su ta kola! To je bilo ludilo u ludilu. U svojoj mašti tog jutra, opisivao je kako su dva čovjeka u automobilu jurila vašingtonskim ulicama u potjeri za Alexanderom Meredithom. Jedna su kola stala voziti usporedo s Meredithovim kolima; spušten je prozor i glas je uzviknuo: Tamo! Sada je čovjek izišao iz svojih kola. Preskočio je uski prostor između dvaju kola, uhvativši ručku vrata taksija. Promijenila su se prometna svjetla, a Chancellor je viknuo vozaču: Krenite Sedamnaestom! Požurite! Taksi je jurnuo naprijed, a vozač je samo nejasno bio svjestan postojanja problema kojeg nikako nije htio. Iza njih su trubile sirene. Peter je pogledao kroz prozor. Čovjek je još stajao na ulici smeten, bijesan, ometajući promet. Taksi je pojurio južno niz Sedamnaestu ulicu, pa pored zgrade Izvršnog ureda do Avenije New York i Corcoran Gallerv. Prometno je svjetlo bilo crveno; taksi se zaustavio. U galeriji je još bilo svjetla; u novinama je nešto pročitao o novoj izložbi iz muzeja u Bruxellesu. Promjena svjetla predugo traje! Siva kola će svakog trena biti iza njega. Peter se mašio u džep i izvukao zakvačku s novcem. Imao je dosta novčanica od jednog i od deset dolara. Sve ih je uzeo i nagnuo se nagrijed. Želim da nešto učinite za mene. Ja moram ući u Galeriju Corcoran, ali želim da me sačekate s upaljenim motorom i s ugaše nim svjetlom na krovu. Ako se zadržim više od deset minuta, zaboravite na to, plaćeni ste. Vozač je ugledao desetice i uzeo ih. Mislio sam da vam je žena bolesna. Tko je dovraga bio onaj odostraga? Pokušavao je otvoriti vrata... Nije važno prekinu ga Chancellor. Svjetlo se mijenja; molim vas učinite kako sam vam rekao. To je vaš novac. Imate deset minuta. Deset minuta suglasio se Peter. Izišao je iz kola. Iznad kratkog niza stepenica bila su zatvorena staklena vrata; iza njih je uniformirani čuvar neusiljeno stajao pored malog stola. Chancellor je brzo prešao stepenice i otvorio vrata. Čuvar je bacio pogled na njega, ali se nije pomakao da intervenira. Mogu li vidjeti vašu pozivnicu, sir? Za izložbu?

Da, sir. Zbunjen sam, gospodine brzo će Peter, posegnuvši za lisni com. Ja sam iz The New York Timesa. Trebalo bi da pišem o izložbi za slijedeće nedjeljno izdanje. Prije nekoliko minuta sam imao prometnu nezgodu, i ne mogu naći... Molio se Bogu da to ima u lisnici. Prije godinu dana je napisao nekoliko članaka za Times Magazine; urednici su mu dali privremenu propusnicu. Pronašao ju je između kreditnih kartica. Držao ju je pred čuvarem tako da je palcem pokrio datum do kojeg iskaznica vrijedi. Ruka mu je zadrhtala; bojao se da će to čuvar opaziti. Okay, okay rekao je čuvar. Polako. Samo se potpišite u registar. Chancellor se nagnuo nad stol, uzeo kemijsku olovku pričvršćenu lancem i našvrljao svoje ime. Gdje je izložba? Uzmite jedan od liftova s desne strane, pa se vozite do drugog kata. Brzo se zaputio prema liftovima i pritisnuo dugme. Bacio je pogled na stražara. Čovjek nije obraćao pažnju na njega. Otvorila su se vrata lifta, ali Peter nije imao namjeru ući u kabinu. Htio je da zvuk pokrije njegove korake dok on bude trčao prema izlazu s druge strane zgrade. Čuo se drugi zvuk. Iza njega su se otvorila staklena vrata. Chancellor je ugledao lik čovjeka iz sivog automobila. Za njega je odluka donesena. Brzo je ušao u prazni lift i rukom pritisnuo najbliža dugmeta na ploči. Vrata su se zatvorila; dizalo je krenulo. Ušao je u gomilu koja je milila na sve strane, ispod snažnih svjetala na stropu. Konobari u crvenim jaknama nosili su srebrne poslužavnike, miješajući se s gostima. Posvuda su bile slike i skulpture, osvijetljene pojedinačnim svjetlima. Gosti su bili diplomatski kor i oni koji se druže sa sličnima, uključujući i predstavnike vašingtonske štampe. Prepoznao ih je nekolicinu. Peter je zaustavio konobara radi šampanjca. Brzo ga je ispio kako bi praznu čašu mogao držati gore i tako djelomično sakriti lice. Pogledao je oko sebe. Vi ste Peter Chancellor! Prepoznala bih vas bilo gdje! Poz dravila ga je Brunhilda; njena valkirijska kaciga bio je cvjetni aranžman postavljen iznad njenog vagnerijanskog lica. Kad će vaš roman biti objavljen?

Baš sada ne radim na ničemu. Zašto ste u Washingtonu? Peter je pogledao u zid. Obožavam flamansku umjetnost. Brunhilda je imala mali notes sa spiralom u lijevoj ruci, a olovku u desnoj. Pisala je i govorila. »Pozvan od belgijske ambasade... poznavalac flamanske umjetnosti.« Ja to nisam rekao protestirao je Chancellor. Nisam pozna valac. Kroz gomilu je vidio kako su se otvorila vrata lifta. Pojavio se čovjek koji je prije nekoliko trenutaka provalio kroz staklena vrata u predvorju. Brunhilda je nešto govorila; on je nije slušao. Bilo bi mi najdraže da imate kakvu ljubavnu avanturu s nekom ženom iz ambasade. Bilo čijom ženom. Postoje li ovdje stepenice? Što? Stepenište. Izlaz! Chancellor je uzeo njen lakat pa je njenim obilnim tijelom manevrirao između sebe i čovjeka kojeg je ugledao. Mislila sam da sam vas prepoznala! Tanki, visoki ženski glas pripadao je plavokosoj kolumnistici koju je Peter nejasno poznavao. Vi ste Paul Chancellor, pisac. Dosta blizu. Znadete li gdje je neki izlaz? Moram brzo sići. Uzmite lift rekla je novinarka. Gledajte, evo jednog. Odmakla se i pokazala rukom. Pokret je privukao pažnju progonitelja. Uputio se prema Peteru. Chancellor se odmaknuo. Čovjek se probijao kroz gomilu. U uglu sobe, iza stola s predjelom pojavio se konobar prošavši kroz vrata koja se otvaraju guranjem. Chancellor je ispustio čašu i zgrabio ruke dviju iznenađenih novinarki, gurajući ih prema vratima. Progonitelj je bio samo nekoliko metara iza njih, a vrata bez kvake odmah iza stola. Peter se nagnuo naprijed, držeći se i dalje novinarki. Kad se čovjek oslobodio gomile, Chancellor je okrenuo žene i gurnuo ih što je jače mogao na figuru koja im se brzo primicala. Muškarac je viknuo; olovka pretile žene probila mu je donju usnu. Krv mu je pojurila iz usta. Peter je zavukao ruke ispod širokog stola punog hrane i dvije ogromne zdjele za punč, pa sve to podigao, tako da je masa srebra, stakla, tekućine i hrane treskom udarila u pod. Uzvici se pretvoriše u krikove; netko je puhnuo u pištaljku. Chancellor je kroz vrata projurio u ostavu.

Na lijevom zidu je ugledao crveni znak Izlaz. Zgrabio je kolica za usluživanje i takvom ih snagom poslao iza sebe, da im je otpao kotač. Zdjele sa salatom sručile su se na pod ispred zanjihajnih vrata. Potrčao je do izlaza i tijelom otvorio vrata. Pogledao je iza sebe: kod ulaza u ostavu vladao je kaos, ali nije bilo čovjeka koji ga je progonio. Stepenište je bilo prazno. Odjednom je preskakao po tri stepenice do odmorišta, a onda bi se okrenuo u letu držeći se za ogradu. Najzad se zaustavio, udarivši lijevim koljenom u željezni stup. Ispod njega, ispred vrata predvorja, stajao je čovjek kojeg je posljednji put vidio na Aveniji Connecticut. Čovjek koji je iskočio iz kola. Sad nije bio lik iz romana; bio je realan. Kao što je bio realan i pištolj u njegovoj ruci. Ludnica! Umobolna misao rekla je Peteru da on zasigurno ima mali magnetofon u džepu za maramicu. Nehotice je podigao lijevu ruku da pritisne tkaninu. Da uključi rikorder. Nepostojeći rikorder! Što mu se to događa"? Što hoćete od mene? Zašto me slijedite? prošaptao je, više ne znajući što je činjenica. Mi samo želimo razgovarati s vama. Uvjeriti vas da razumi jete ... Ne! Svijest mu je eksplodirala. Skočio je s odmorišta jedino svjestan praznog prostora. Negdje duboko u zvučnim valovima tog prostora čuo je mučni pljucaj metka, ali se to njega nije ticalo. Njegova je nevjerica bila potpuna. Odjednom su mu se ruke sručile na kožu i kosu. Njegovo je tijelo u atakirajućem udarcu uspostavilo kontakt; čovjekovom je glavom tresnuo o metalna vrata. Čovjek s pištoljem se srušio, a kosa i lice su mu bili pokriveni krvlju. Peter je ustao i za trenutak stajao u šoku, nastojeći odijeliti zbilju od mašte. Mora bježati. Nije mu preostalo ništa drugo već da trči. Svom je silinom otvorio vrata i zaputio se preko mramornog poda. Stražar je bio kod ulaza na ulici, s rukom na futroli i walkietalkijem uz uho. Kad mu se Peter približio, stražar mu se obratio: Nekakva gužva gore, ha? Da. Nekoliko pijanaca, mislim. Jesu li vas našla ona dvojica? Rekli su mi da ste s Biroom. Peter se zaustavio, stisnuvši rukom vrata. Što? Vaši pomoćnici? Druga dvojica. Došli su odmah iza vas. Pokazali su mi svoje ID.1 I oni su u službi FBIa.

Chancellor nije čekao da čuje dalje. Ludilo je sada bilo potpuno. FBI! Pretrčao je niz stepenice, zamagljenih očiju, bez daha. Još imate vremena na taksimetru, mister. Dva i po metra od njega, uz ivičnjak, biege taksi. Potrčao je do vrata i uskočio. Vozite niz ulicu Ellipse! Za ime Božje, žurite! Vozite oko Smithsonian Parka. Reći ću vam gdje ćete me ostaviti. Taksi je ubrzao. To je još vaš novac. Peter se okrenuo i pogledao kroz stražnji prozor na Corcoran. Čovjek je u trku sišao niz stepenice na pločnik, s jednom rukom na licu, a s drugom je držao walkietalkie. To je bio čovjek s drugog kata, čovjek čiju je usnu usjeklo pero gojazne novinarke. Vidio je taksi. Drugi će čekati. Negdje. Ušli su u zaokret oko Ellipse. Prema jugu je bio Washington Monument; reflektori su svjetlom ispirali alabasterski obelisk. Usporite naputio ga je Peter blizu ruba trave. Ali nemojte stati. Ja ću iskočiti, ali ne želim... Peter je zastao; nije znao kako da to kaže. Vozač mu je pomogao. Ali vi ne želite da onaj koji možda motri na moja kola vidi kako iskačete, je li tako? Da. Vi ste u nevolji? Da. Je li to s pajkanima? Isuse, ne! To je... osobno. Vi meni zvučite okay. Bili ste fer prema meni; ja sam fer prema vama. Vozač je usporio. Oko pedeset metara ispred, na najdaljoj točki zaokreta prije nego krenem ravno, skočite. Onda ću ja pojuriti kao da sam paklenski udaren štapom za kriket, pa tako nekoliko blokova. Nitko vas neće vidjeti. Shvatili što sam rekao? Da. Shvatio. Hvala vam. Sad! Taksi je usporio. Chancellor je otvorio vrata i skočio preko ivičnjaka. Snaga skoka i zaokret ulice učinili su da je poletio na travu. Vozač je držao pritisnutu sirenu u stalnom trubljenju. Drugi su automobili prelazili na desnu stranu, omogućavajući taksiju da prođe. To je bio zvuk hitnosti; netko je u nevolji.

Peter je promatrao prizor iz svog skrivenog položaja u travi. Jedan automobil se nije zaustavio niti skrenuo nadesno poput drugih ispred i iza taksija s uključenom sirenom. Na njega nije djelovao zvuk panike. Umjesto toga, kola su stala u liniju iza taksija i jurila za njim. Bila je to crna limuzina koju je vidio na Aveniji New Hamphshire. Peter je na trenutak ležao nepokretno. Zaškripale su automobilske gume. Preko ulice Ellipse, u smjeru Continental Halla, drugi automobil se nakrivio ulazeći u cirkularni prilaz. Traže njega? Ustao je i stao trčati preko trave i zemlje. Ispod sebe je osjetio beton; bio je na ulici. Zgrade su bile ispred njega, automobili pored njega, u sporoj vožnji. On je i dalje trčao, znajući da iza tamnih zgrada i razbacanog drveća stoji Smithsonian. Odjednom je pao i skotrljao se po pločniku. Iza sebe je čuo neporecive zvukove trčećih koraka. Pronašli su ga! Nekako je ustao, gurnuo se naprijed, poput tjeskobnog trkača koji je bio brži od startera. Trčao je tamo gdje ga je instinkt upućivao, i odjednom je to ugledao! Siluete ograde prema nebu! Obrisi Smithsoniana! Trčao je što je brže mogao preko beskrajnog travnjaka, preskačući niske, ovješene lance koji su graničili sa stazama, sve dok se, bez daha, nije našao pred ogromnom zgradom. Bio je tamo, ali gdje je Longworth? Na trenutak mu se učinilo da čuje zvukove iza sebe. Okrenuo se; nije ih bilo, nije bilo nikoga. Najedanput su dvije sićušne mrlje svjetla zasjale odnekud iz mraka, iza stepenica koje su vodile do ceste ispred ulaza. Dolazile su s razine ulice, lijevo od kipa koji je stajao na vrhu stepenica. Opet su zasjale, ali kao da su uperene u njega! Brzo je hodao prema izvorištu svjetla. Bliže, bliže; deset metara, četiri metra. Hodao je prema tamnom kutu ogromnog muzeja. Ispred kamena je bilo grmlje. Chancellor! Baci se dolje! Peter se bacio na zemlju. Dva bljeska su došla iz mraka; prigušeni pucnjevi iz pištolja. Iza sebe je čuo tijelo koje je palo. U tamnom sivilu noći vidio je oružje u ruci ubijenog lika. Bilo je upereno u njega. Povucite ga ovamo! To je bila prošaptana komanda iz mraka. Potpuno umrtvljenih misli i osjećaja, Chancellor je učinio kako mu je bilo naređeno. Vukao je tijelo preko trave u sjenu, a onda je otpuzao do Alana Longwortha.

Čovjek je umirao. Leđa su mu bila oslonjena na kamen Smithsoniana. U desnoj je ruci držao pištolj koji je Peteru spasio život; lijevom je rukom držao trbuh. Prsti su mu bili pokriveni krvlju. Nisam imao vremena da vam zahvalim rekao je Chancellor, koji je jedva čuo svoj glas. Možda ne bi ni trebalo. On je bio jedan od vaših ljudi. Ja nemam nikakvih ljudi odgovori mu plavokosi ubojica. O tome ćemo razgovarati kasnije. Polaske sa mnom. Odmah. Ljutit, Peter je s mukom ustao. Ja ne idem nikamo, Chancellore. Ako budem miran i na mjestu, imam nekoliko minuta. Ne, ako se pokrenem. U Longvvorthovu se glasu opet čuo čudan, grleni zvuk. Onda ja idem pronaći nekoga! rekao je Peter, čiji je odgovor sada bio pomiješan sa strahom. Ne može pustiti Longvvortha da umre. Ne sada. Pozvat ću kola hitne pomoći! To mi ne bi pomoglo. Dajem svoju riječ za to. Ali vam drugo mora biti rečeno. Morate shvatiti. Ja sve shvaćam. Skupina fanatika nastoji rašaviti FBI kako bi oni preuzeli vlast. A vi ste jedan od njih. To nije istina. To ide izvan Biroa. Mi ih pokušavamo zausta viti; pokušao sam. A sada ste vi jedini koji to može. Vi ste najbliži srčiki; nitko drugi nema vašu prednost. Zašto? Činilo se da je Longvvorth zanemario to pitanje. Duboko je uzdahnuo. Fascikli koji su nestali. Hooverovi privatni dosjei... Nema nestalih fascikala! naglo će Peter, bijesan. Postoje samo ljudi poput vas i čovjeka kojeg ste netom ubili. Pogriješili ste, Longworth. On me je slijedio, progonio. Upotrijebio je identifikaciju; on je FBI! On je jedan od vas! Longworth je zurio u tijelo čovjeka kojeg je ubio. Tako su manijaci saznali za fascikle. Držim da je to bilo neizbježno. Njih može upotrijebiti onaj tko ih ima. To su savršene podloge; bit će okrivljeni za sve. Chancellor nije slušao. Jedino što je bilo važno jest »isporučiti« Longvvortha O'Brienu. Ja više nisam zainteresiran ni za kakva vaša opažanja. Kažete da volite onu djevojku rekao je Longworth, teško dišući. Ako je tako, slušat ćete me.

Vi kopile! Ostavite nju izvan ovoga! Njena majka, njen otac... To su oni. Nešto se dogodilo majci. Peter je kleknuo do Longvvortha. Što vi znate o majci? Ne baš dovoljno. Ali vi možete saznati. Imajte strpljenja sa mnom. Za početak, moje prezime nije Longworth. Chancellor je zurio u nevjerici, ali je ipak znao da sluša istinu. Krugovi unutar krugova. Zbilja i mašta, ali što je što? Na sivom noćnom nebu pojavila se mjesečina. Po prvi put je bio kadar jasno vidjeti Longvvorthovo lice. Umirući čovjek nije imao obrva, nije imao trepavica. Oko duplji očiju bilo je samo sirovo sastrugano meso, a posvuda mjehuri. Tukli su ga, mučili. Zovem se Stefan Varak. Ja sam specijalist za šifre u Vijeću nacionalne sigurnosti, ali također obavljam stanovite funkcije za grupu... Varak? Trebalo mu je nekoliko sekundi da registrira to ime. Vi ste čovjek kojeg je tražio O'Brien? Quinn O'Brien? upita ga Varak, trgnuvši se od boli. Da. To je čovjek s kojim sam razgovarao, onaj kojemu sam sve ispričao. Pokušavao vas je pronaći! Nisam bio u stanju primati poruke. Imali ste sreću. Quinn je jedan od najbržih i najčišćih ljudi ovdje. Imajte vjeru u njega. Varak se zakašljao; bol mu je bila vidljiva na licu. Ako se manijaci pojave na površini, O'Brien će ih zaustaviti. Što mi imate reći? Što znate o ženi generala MacAndrevva? Varak je podigao okrvavljenu ruku. Moram nešto objasniti. I što je moguće brže... Vi ste od početka programirani. Dio istine, dio laži. Morali smo vas uključiti, dati vam start, prisiliti neprijatelja da reagira, da se pokaže. Varaka je uhvatio grč. Chancellor je čekao dok grč prođe, a onda je upitao: Dio istine, dio laži. Što je bilo što? Rekao sam vam. Fascikli. Oni su nestali. Znači, nije bilo asasinacije? Nezamislivo. Varak je zurio u Petera, dišući sve brže. Ljudi koji su se borili protiv Hoovera bili su časni. Oni su Hooverove žrtve zaštićivali zakonom, a ne izvan njega. Ali su fascikli odneseni.

Da. To je djelomično istina. Dosjei sa slovima od M do Z. Upamtite to. Opet je serija grčeva potresla Varaka. Peter ga je držao za ramena; to je bilo sve što je mogao smisliti da učini. Drhtavica je išla svojim tokom; Varak je nastavio. A sada moram razraditi. Upotrebljavam vaše riječi. Njegove riječi? Varakove su oči bile staklene; opet je govorio s akcentom. Moje riječi? Na što vi mislite? U vašem četvrtom poglavlju... Mom šta? Vaš rukopis. Vi ste ga pročitali? Da. Kako? Nije važno. Nema vremena... Vaš Nukleus. Vi se koncentri rate na tri osobe. Senator, novinarka, ministar... Varakove su oči izgubile kontrolu; glas mu se gubio. Što je s njima? ustrajao je Chancellor, ne razumijevajući. Upotrebljavaju fascikle za dobro... Umirući čovjek je odje dnom udahnuo zrak. Vi ste to rekli. Peter se sjećao. Fascikli. U rukopisu je dao riječ bivšem ministru u vladi. Ako mogu biti upotrebljeni onako kako ih je Hoover upotrebljavao, onda može i obratno. Mogu biti upotrebljeni za dobro! To je bilo lažno razmišljanje koje bi dovelo do tragedije. Pa što ako jesam? O čemu vi govorite? Tako se dogodilo... Varakove su oči nakratko došle u fokus, njegova je koncentracija bila potpuna. Jedan čovjek koji se pretvorio u ubojicu. Ubojica koji unajmljuje ubojice. Što? Petorica. Jedan od četvorice... ne Bravo. Nikada Bravo... Što ste rekli? Tko je Bravo? Sjajna kušnja. Upotrijebiti fascikle za dobro. Sjajna?... Nema ništa sjajnog. To je iznuda! To je tragedija. O, Kriste! Njegove riječi! Kojih pet ljudi. Što oni znače? Venicea znate... I Bravoa, ali ne Bravo! Nikad Bravo!

Varak se borio s desnom krvavom rukom; polako, centimetar po centimetar ju je povlačio od rane na trbuhu, do džepa u jakni. Izvukao je komad papira, bijelog papira zaprljanog krvlju. Jedan od četvorice. Mislio sam da su to Banner ili Pariš. Sada više nisam siguran. Gurnuo je papir u Peterovu ruku. Kodna imena. Venice, Christopher, Banner, Pariš. To je jedan od njih. Ne Bravo. »Venice«... »Bravo«... tko su oni? Grupa. Vaš Nukleus. Varak je opet povukao ruku na ranu. Jedan od njih zna. Zna što? Značenje Chasdnga. Majka. MacAndrew? Njegova žena? Ne on! Ona! On je mamac. Mamac! Morate biti jasniji. Pokolj. Značenje iza pokolja. U Chasčngu! Peter je gledao u krvavi papir u svojoj ruci. Na njemu su ispisana imena. Jedan od ovih ljudi? upitao je umirućeg čovjeka, nesiguran u to što je htio pitati svojim pitanjem. Da. Zašto? Vi i kći. Vi! Vas! Da bi vas se udaljilo od traga. Da bi vas se navelo da mislite da je to odgovor. Nije. Koji odgovor? Chasčng. Nešto iza toga. Prestanite*. Što govorite? Ne Bravo... Varakove su oči zaplovile u dupljama. Tko je Bravo? Je li on jedan od njih? Ne. Nikad Bravo. Varak, što se dogodilo? Zašto ste tako sigurni oko Chasćnga? Postoje drugi koji će pomoći... Što je sa Chasčngom? Thirtyfifth Street. Kuća. Uhvatili su me i trakama mi zalijepili oči, lice. Nisam ih uopće vidio. Trebao im je talac. Znaju što sam učinio... Nisam ih vidio, ali sam ih čuo. Govorili su jezikom koji ne poznajem, što znači da su znali da ga ne znam. Ali su upotrebljavali

riječ Chasdng. Svaki put... fanatično. Ta riječ ima drugo značenje. Pronađite što je bilo iza ubijanja kod Chasonga. To će vas odvesti fasciklima.^ Varak je pao naprijed. Chancellor ga je zgrabio, vrativši ga natrag. Mora još biti! Vrlo malo. Varakov je šapat iščezao. Peter je morao staviti uho do agentovih usana da bi ga čuo. Vozili su me kroz grad; mislili su da sam u nesvijesti. Čuo sam automobile. Provalio sam kroz vrata s povezima na licu. Pucali su u mene, ali su se odvezli. Morao sam biti s vama nasamo. Nisam mogao govoriti preko telefona. Bio sam u pravu. Pozvali su dva lažna broja koja sam vam dao. Da sam vam preko telefona rekao ono što vam sada kažem, vas bi ubili. Zaštitite djevojku. Nađite značenje iza pokolja u Chasčngu. Chancellor je osjetio kako ga obuzima panika; osjećao je kako će mu glava svakog časa prsnuti. Varak je bio gotovo mrtav. Otići će za nekoliko trenutaka! Sekundi! Rekli ste da postoje drugi! Kome mogu otići? Tko će pomoći! O'Brien prošaptao je Varak. Zatim je stao zuriti u Petera, s čudnim osmijehom na beskrvnim usnama. Pogledajte svoj ruko pis. Postoji senator. On bi mogao biti... Otiđite k njemu. On se ne boji. Varakove su se oči zatvorile. Bio je mrtav. A Chancellorova je svijest bila ispunjena bijelim svjetlom i grmljavinom. Detonacije su tresle zemlju; nije ostalo nimalo duševnog zdravlja. Senator... On je prešao liniju koju nitko ne bi trebalo da prođe. Pustio je Varakovu glavu da se nasloni na kamen, pa je polako ustao. Odstupio je ispunjen grozničavim strahom, tako osobnim, tako apsolutnim, da nije mogao misliti. Ali je mogao trčati. Pa je tako, slijepo, potrčao. Bio je blizu vode. Odrazi svjetla ljeskali su se na površini kao tisuće minijaturnih svijeća koje trepere na bezosjećajnom vjetru. Koliko je dugo trčao, nije mogao reći. A svijest mu se počela čistiti, pa se na trenutak opet vratio u New York, u zoru, unutar skulptura u ogradi Fort Trvona, gdje mu je plavokosi čovjek, Longvvorth, spasio život. Ali on se nije zvao Longvvorth. Bio je Varak i bio je mrtav. Peter je zatvorio oči. Praznina koju je toliko dugo tražio sad ga je savladala. Polako se spustio na tlo; koljena su mu dodirnula travu; drhturio je.

Čuo je približavanje zvuka motora. Šljunak je škripao ispod kotača. Otvorio je oči i pogledao oko sebe. Motocikl je bio parkiran, a njegovo jedino prednje svjetlo bilo je dijagonalno nakošeno dolje. Pojavio se policajac. Baterijskom je svjetiljkom osvijetlio Petera. Je li sve u redu, mister? Da. Da, sve je u redu. Policajac mu se približio. Chancellor je nesigurno ustao, opazivši daje iza snopa svjetla, čovjekova ruka otkopčala futrolu od pištolja. Što radite tu dolje? Ja sam... ja nisam siguran. Da vam kažem istinu, malo sam previše popio pa sam krenuo malo u šetnju. Ja tako radim; bolje je nego sjesti u kola. To je zacijelo tako odgovori mu policajac. Vi ne mislite da biste učinili neku glupost, zar ne? Što? Na što mislite? Kao, na primjer, da pođete malo plivati, ne misleći se vratiti? Što? Policajac je stajao ispred njega, pažljivo ga gledajući. Prilično ste svakakav. Pao sam. Rekao sam vam. Ja sam... Znam. Kapljica. Čudno, ne mirišem alkohol. Votka. U depresiji? Obiteljski problemi? U nezgodama? Želite li vidjeti svećenika ili rabina? Ili odvjetnika? Peter je shvatio. Shvaćam. Vi mislite da se želim utopiti. Događalo se. Izvlačili smo tijela iz Basina. Mi smo kod Tidal Basina? upita ga Chancellor. Jugozapadna točka. Policajac je kretnjom pokazao na svoju desnu stranu. Ono tamo je Ohio Drive. Preko vode je Jeffersonov Memorijal. Peter je pogledao na sat, na radijumsku kazaljku. Bilo je nešto iza devet i trideset. Izgubio je gotovo dva sata. Dva sata je gubio u igri. A toliko toga treba učiniti. Kao prvo, treba umiriti zabrinutog policajca. Gledajte, ja sam dobro, oficiru. Zaista sam dobro. Zapravo moram do telefona. Ima li ovdje neka kabina?

Policajac je zatvorio futrolu. Tamo na Ohioa, oko stotinu metara južno, možda manje. Tamo vjerojatno možete naći i taksi. Ali ako vas opet zaustave, pripazite. Drugi pajkani bi mogli biti grublji od mene. Hvala vam na upozorenju. Peter se nasmiješio. 1 hvala vam na vašoj brizi. Dio posla. Pazite, sada. Chancellor je kimnuo i zaputio se preko travnjaka prema Ohio Driveu. Netko je stavio presret na njegov hotelski telefon; može nazvati Alison, ali joj ne može ništa reći. Cfmjesto toga, mora što prije pronaći Ouinna O'Briena. Gdje si ti dovraga? Moje je naređenje bilo da ostaneš u hotelu! Prokletstvo... Manijaci su me pokušavali ubiti Chancellor mu brzo upadne u riječ, sjetivši se Varakovog opisa. Manijaci? Kao da je O'Briena pogodila munja. Gdje si čuo taj izraz? To je ono o čemu ćemo razgovarati. O tome i o drugim stvarima. Upravo sam izišao iz Galerije Corcoran. Corcoran... Ti si bio tamo? Da. O, moj Bože! O'Brien je zvučao uplašeno. Ja sam dolje kod... Zaveži! naglo viknu čovjek FBIa. Ne govori ništa! Pričekaj malo... ostani na liniji. Peter je čuo kako O'Brien diše. Agent je razmišljao. Naš razgovor sinoć. Pažljivo misli. Rekao si mi da si tri puta telefonirao u New York iz telefonskih govornica. Upotrijebio si svoju kreditnu karticu. Ali ja... Rekao sam ti zaveži! Misli. Telefonirao si prije i poslije vatre u Thirtyfifth Streetu. Ja... Slušaj me! Bio je jedan poziv posebno ja mislim da je bio poslije, nisam siguran. Pođi u kabinu iz koje si telefonirao. Sada, da li me razumiješ? Ne odgovaraj odmah. Procijedi.

Peter je nastojao shvatiti što mu O'Brien kaže. Nisu bila tri telefonska poziva, bio je samo jedan. Telefonirao je Tonyu Morganu prije nego se svijet srušio u Thirtyfifth Streetu. Poslije nije zvao. Procijedi. Eliminiraj. To je to! Agent je spominjao taj jedini poziv, tu kabinu. Razumijem rekao je. Dobro. To je bilo poslije, zar ne? Nakon Thirtyfifth Streeta. Da rekao je Chancellor, znajući da je to laž. Negdje na Wisconsinu, mislim. Da. Opet varka. Dobro. Pođi tamo. Ja ću zvati svakih deset minuta. Uzmi neke riječi kojih ćeš se sjetiti iz našeg razgovora i kaži ih kad odgovoriš na poziv. Jesi li to utuvio? Da. Peter je objesio slušalicu i izišao iz kabine. Nastavio je hodati prema jugu, prema svjetlima mosta preko Potomaca, tražeći taksi. Hodajući, pokušao se sjetiti točnog mjesta telefonske govornice iz koje je telefonirao Morganu. Bila je blizu Sveučilišta George Washington. Došao je taksi. Lako su pronašli telefonsku govornicu. Opet je bila gomila, opet obojena svjetla i božične pjesme iz nevidljivih zvučnika. Rekao je šoferu da čeka. Jedini novac koji je imao bile su dvije novčanice od pedeset dolara, koje je imao u lisnici. Mora ih promijeniti, a trebat će mu taksi. Točno je znao što mora učiniti. Naći značenje Chasonga. Zatvorio je vrata kabine i podigao slušalicu s vilice. Prinio ju je do glave i odlučio govoriti tiho, mada nikog nije bilo ispred kabine. Prstom je pritisnuo vilicu i čekao. Zvonjava je jedva počela a on je otpustio usku i progovorio. Možda ću ovdje ostati ostatak noći... Prepuštam vama da odlučite. To su bile riječi koje je izgovorio među prvima kad se sastao s agentom. Prilično dobro rekao je O'Brien. Ja sam udaljen od tebe deset blokova, u Twentieth Streetu. Nije isključeno da su me pratili, pa se ne možemo sastati. Sada mi reci što se dogodilo. Gdje si čuo izraz manijaci! Zašto? Zar je to nešto specijalno? Nemoj se šaliti. Nemaš vremena. Ja se ne šalim. Ja sam oprezan. Ako ugledam nekoga tko

obraća posebnu pažnju prema meni, ili se zaustave kola, ja ću bježati. Ja mislim da si ti čist, O'Briene; tako mi je rečeno. Ali moram biti siguran. A sada ti kaži meni što taj izraz znači. Tko su manijaci? O'Brien je čujno ispustio dah. Petorica ili šestorica specijalnih agenata koji su radili blisko povezani s Hooverom. To su bile osobe njegova povjerenja. Oni žele stari režim natrag; oni žele vlast nad Biroom. Toliko sam ti sinoć dao do znanja. Ipak, nisam upotrijebio riječ manijaci. Ali su oni dio ovoga, zar ne? Oni nemaju fascikle koji nedo staju. O'Brien je zašutio, a Peter je preko telefona shvatio agentov šok. Znači, ti znaš? Da. Ti si rekao da su ti fascikli uništeni; da nije bilo šablone, ali si lagao. Postoji ta šablona, da tako kažem; oni nisu uništeni. Onaj tko ih ima misli da sam ja blizu tome da saznam tko je on... tko su oni. To je bila cijela ideja iza svega. Ja sam bi5 zamka. To je gotovo upalilo, ali je čovjek koji me je programirao ubijen u svojoj vlastitoj zamci. A sada mi ti reci što znaš i reci to bez okolišanja. O'Brien je odgovorio mirno, savladavajući osjećaj hitnosti. Ja mislim da manijaci imaju te fascikle. Oni su radili s njima; imali su im pristup. Zbog toga nisam mogao s tobom razgovarati iz svog ureda; stavili su presretni uređaj na moju liniju. Morali su. A sada, za ime Krista, reci mi što se dogodilo. Prilično na mjestu. Pronašao sam tvog čovjeka, Varaka. Što? Poznavao sam ga kao Longwortha. Longworth? Prvi maja... sigurnosni upisnici! On ima fasciklel O'Brien je ne htijući vikao u telefon. U tome nema nikakva smislal rekao je Peter, zbunjen. On je mrtav. Odbacio je život da pronađe te fascikle. Chancellor je ispričao agentu sve što se dogodilo od Varakova telefonskog poziva do Varakove smrti i uvjerenja umirućeg čovjeka da će O'Brien zaustaviti manijake. Ali nije spomenuo Chasong. Zasad je to pri vatna informacija.

Varak je otišao mekano će O'Brien. Ne mogu u to povjerovati. Bio je jedan od onih na koje smo računali. Nije ih mnogo ostalo. Momak iz CIAe mi se uzajamno poznajemo. Rekao je da mnogi od vas radite zajedno. U cijelom Washingtonu. Da morate tako. Moramo. Vrag je u tome što nema nekoga od koga bismo mogli potražiti pravni savjet. U Pravdi1 nema nijednog A. G.2 u koga bih imao povjerenja. Možda ima netko. Jedan senator, Varak mi je rekao. Ali ne još. Ne sada... Ti si dobar u izdavanju naređenja, O'Brien. Kakav si u slušanju naređenja? Nisam dobar. Ona moraju biti razložna, imati svrhe. Imaju li ti fascikli dovoljno svrhe? Glupo pitanje. Onda mi učini dvije stvari. Izvuci Alison MacAndrevv iz Hay Adamsa, budi uz nju, i povedi je nekamo gdje će biti sigurna. Oni hoće mene. Upotrijebit će je da dođu do mene. U redu, ja to mogu učiniti. Što je drugo? Potrebna mije adresa majora koji se zove Pablo Ramirez. Radi u Pentagonu. Pričekaj malo. Odjednom je Peter bio uzbunjen. Preko telefona je čuo šuškanje papira. Papir! Stavio je ruku na vilicu telefona, spreman prekinuti liniju i pobjeći. O'Brien! Mislio sam da si rekao da si udaljen deset blokova. U telefonskoj govornici. Jesam. Gledam u telefonski imenik. O, Kriste... Chancellor je progutao. Evo ga. Ramirez, P. Stanuje u Bethesdi. Agent je pročitao adresu; Peter ju je upamtio. Je li to sve? Nije. Htjet ću vidjeti Alison kasnije večeras, ili ujutru. Kako ću pronaći gdje ste, kamo si je odveo? Imaš li ikakvu predstavu? Šutnja. Poslije pet sekundi, O'Brien je progovorio. Znaš li Quantico? Baza marinaca? Da, ali ne kamp. U zaljevu ima jedan motel. Zove se Pines. Tamo ću je odvesti. Ja ću unajmiti kola.

Nemoj to učiniti. Agencije za iznajmljivanje lako pokrivaju. Postoji stroj koji može automatski kontrolirati svaku u gradu. Pokupili bi te. To se odnosi i na taksikompanije; nijedna se ne usteže da kaže odredišta vožnje. Znali bi kamo si otišao. Što da radim, dovraga? Da hodam? Svakog sata ili tako otprilike postoje vlakovi za Quantico. To ti je najbolji izbor. U redu. Vidjet ćemo se poslije. Pričekaj malo. O'Brienov je ton bio urgentan, ali opet kontroliran. Ti opet nešto zadržavaš, Chancellore. Riječ je o Mac Andrewu. Peter je naglo povukao glavu; zurio je u gomilu kroz staklo govornice. Ti si sklon pretpostavkama. Ti si sklon da praviš budalu iz sebe. Tu nije potrebna nikakva moć dedukcije. Ramirez radi u Pentagonu; radio je i MacAndrevv. Nemoj to gurati, O'Brien. Molim te. Zašto ne bih? Nisi mi rekao najvažnije što ti je Varak kazao: zašto se morao sastati s tobom? Rekao sam. Objasnio je svoju strategiju. Kako sam bio progra miran. On ne bi gubio vrijeme, osobito ne dok umire. On je nešto saznao i rekao ti je što je to. Chancellor je zatresao glavom. Osjetio je kako mu se na čelu skuplja znoj. O'Brienu ne može reći značenje £has6nga sve dok ne pronađe što je to. Jer što je dublje išao, to je bio uvjereniji da je u pitanju Alisonino preživljavanje. Daj mi vremena do sutra ujutru rekao je. Zašto? Zato jer je volim. Paul Bromlev je zurio u napuknuto ogledalo na vrhu stolića za oblačenje, kojemu su, na srednjim ladicama, nedostajale ručice. Ono što je ugledao rastužilo ga je: blijedo lice starca. Vidjela se strnjika sijede brade; nije se brijao četrdeset osam sati. Široki prostor između prljavog uškrobljenog okovratnika i vrata bio je daljnji dokaz njegove bolesti. Ostalo mu je još malo vremena. Ali će biti dovoljno. Mora biti.

Okrenuo se od ogledala i pošao prema krevetu. Pokrivač je bio prljav. Očima je pretražio zidove i strop. Posvuda su bile pukotine |, i ljuštila se boja. PMislili su da su ga ulovili u zamku, ali je njihova nabusitost i promašila cilj. Duguju mu usluge. Životni vijek koji je proveo u Washingtonu pregledavajući velike troškove stavio je mnoge na stranu njegovih dužnika. Sve je bilo razmjena: ti možeš ovo ako mi daš ono. Uglavnom je to dobro išlo. Sve u svemu, ponosio se svojim radom u Washingtonu; obavio je mnogo dobrog posla. Učinio je i nekoliko stvari kojima se nije ponosio. Osobito jednu stvar za hulju koji mu je dao podatke koji su mu trebali da pođe za lopovima u Obrani. To je dug za koji će sada tražiti naplatu. Ako taj čovjek odbije, telefonirat će Washington Postu. Čovjek ne može odbiti. Bromlev je uzeo jaknu s kreveta, obukao je i izišao u prljavi hodnik, pa stepenicama sišao u predvorje. Agent FBIa koji mu je bio dodijeljen nespretno je stajao u kutu: čisti i uredni maneken medu ljudskim otpacima. Taj čovjek barem nije morao čekati u gornjem hodniku. Hotelski jedini izlaz bio je kroz prednja vrata svjedočanstvo povjerenja koje je uprava hotela iskazivala spram svoje klijentele. Bromlev je otišao do telefona na zidu. Umetnuo je kovanicu i birao broj. Halo? Glas je bio nazalan i neprivlačan. Ovdje je Paul Bromlev. Tko? Prije tri godine. Detroit. Projekt. Nasta stanka prije nego je glas odgovorio. Što hoćeš? Ono što mi se duguje. Ukoliko radije ne želiš da pozovem prijatelje u Postu. Gotovo su te ščepali prije tri godine. To bi mogli sad učiniti. Ja sam pripremio i pismo. Ono će biti upućeno ako se ja ne vratim kući. Opet stanka. Kaži. Ti mi šalješ kola. Ja ti kažem kamo. A kad to učiniš, pošalji jednog od svojih grubonja s njima. Ovdje je federalac koji me prati. Hoću da mu se privremeno zaokupi pažnja na drugoj strani. To je ono što ti dobro radiš. Bromlev je čekao na pločniku ispred HayAdamsa. Čekat će cijelu noć ako bude potrebno. A kad dođe dan, mogao bi se sakriti u vratima crkve s druge strane

avenije. Prije ili kasnije pojavit će se Chancellor. Kad se pojavi, Bromlev će ga ubiti. Pištolj koji je imao u džepu koštao ga je pet stotina dolara. Sumnjao je da vrijedi više od dvadeset. Ali je on svoj kontakt u Detroitu molio za pomoć, a ne za milostinju. Bromlev je stalno dizao pogled prema desnim prednjim prozorima na petom katu hotela. To su bile Chancellorove sobe. Sinoć je upitao telefonisticu, koja nije ništa sumnjala, za broj apartmana prije nego je telefonirao piscu. Odurni pisac dobro živi. Neće dugo. Bromlev je čuo zvuk kola koja su jurila u južnom smjeru u Sixteenth Streetu. Kola su se zaustavila na hotelskom prilazu. Izišao je crvenokosi muškarac, razgovarao s vratarom, pa ušao u predvorje. Knjigovođa je prepoznao neoznačeni automobil. On je rutinski odobravao tucete takvih kupnji, kad je trebalo samo udariti pečat. Bio je to FBI; nema nikakve sumnje kola su stigla po Chancellora! Bromlev se vratio preko ulice i krenuo prilazom, ostajući u sjeni zida zgrade, s desne strane ulaza blizu kola FBIa. Vratar je sišao prilazom da zaustavi taksi. Muškarac i žena su ga slijedili do ivičnjaka, jer je prilaz bio blokiran. Sve je savršeno! Chancellor će umrijeti! On je sigurno tu! Jeste li sigurni? zabrinuto je upitala žena. On će krenuti vlakom kasno večeras rekao je crvenokosi muškarac. Ili ujutru. Ne brinite. Vlak. Bromlev je navukao okovratnik ogrtača i krenuo na dugu šetnju do Union Stationa. U taksiju koji ga je vozio Ramirezovoj kući, Peter je izvukao stranicu krvlju zamrljana papira s rukopisom mrtvog Varaka na njemu. Opet je osjetio strahopoštovanje pred tim imenima. Strahopoštovanje i strah, jer su to bili izuzetni ljudi svaki priznat, svaki blistav, svaki veoma moćan. A jedan od njih je imao Hooverove fascikle. U ime Božje, zašto? Peter je gledao u svako ime; svako mu je izazivalo sliku. Vitki muškarac oštrih crta, Frederick Wells kodno ime: Banner. Predsjednik univerziteta, čovjek koji raspodjeljuje milijune kroz veliku Fondaciju Roxton, jedan od najmudrijih arhitekata Kennedvevih godina. Čovjek koji je bio poznat po

tome što nikad ne bi prihvaćao kompromis o principu, čak i kad bi njegovo stajalište izazvalo gnjev cijelog Washingtona. Daniel Sutherland Venice vjerojatno najpoštovaniji Crnac u državi. Poštovan ne samo zbog svojih postignuća, već i zbog mudrosti njegovih sudskih odluka. Peter je osjetio sučevu suosjećajnost u svom kratkom polusatnom razgovoru s njim, prije nekoliko mjeseci. To je bilo u njegovim očima. Jacob Drevfus Christopher. Drevfusovo je lice bilo manje jasno od drugih u Peterovoj svijesti. Bankar je izbjegavao javnu pažnju, ali ga financijska zajednica nije nikako mogla zanemariti, što je značilo financijsku štampu. Njegov je utjecaj često formirao bazu nacionalne monetarne politike; Federal Reserve1 je rijetko donosio odluke a da se prije nije posavjetovao s njim. Njegova je dobrotvornost bila poznata diljem svijeta, a njegova je velikodušnost bila neograničena. Carlos Montelan Pariš bio je tutor predsjednika, moć u State , Departmentu, akademijski orijaš čije su analize globalne politike bile vrlo istaknute i smione. Montelan je bio naturalizirani Amerikanac; obitelj mu je bila španjolska, intelektualni Kastilijanci koji su se jednako borili protiv Franca i protiv crkve sklone kompromisu. Bio je superneprijatelj tlačenja u bilo kojem obliku. Jedan od te četvorice izuzetnih ljudi izdao je uvjerenja za koja je izjavio da ih poštuje. Je li to bila Varakova »sjajna kušnja«? Obavljanje strašnih djela radi idealističkih razloga i pobuda? To je bilo nemoguće prihvatiti. Od manjih ljudi možda. Ne od ovih. Ukoliko jedan od te četvorice nije osoba koja je uspjela prevariti najbližu i najstrožu okolinu. A to je ono što najviše plaši. Da bi se jedan čovjek mogao uzdići to takvih visina skrivajući temeljnu pokvarenost. Chasdng. Varak je znao da umire, pa je pažljivo birao svoje riječi. Spočetka je suzio svoje opcije na Wellsa i Montelana Bannera i Parisa a onda se preokrenuo, pa je tu mogućnost proširio i na Sutherlanda i Drevfusa Venicea i Christophera. Njegova je promjena stava bila u vezi s jezikom koji nije znao i fanatičnim ponavljanjem imena Chasčng. Ali zašto to? Što je navelo Varaka da izdvoji jedan nepoznati jezik i ponavljani krik? Kakvo je bilo njegovo rezoniranje? Nije imao vremena da objasni. Značenje iza pokolja kod Chasdnga. Pokolj! Peter se sjetio Ramirezova izražaja hladnog prezira na sprovodu MacAndrewa. Ramirez je mrzio MacAndrevva. Ali je

li to povezano sa Chasčngom? Ili su to bile strasti ljubomore koje nisu našle utjehu u smrti rivala. To je moguće, ali je u Ramirezo^u pogledu bilo nešto određenije. Ubrzo će znati; taksi je prešao u Bethesdu.1 A ako veza jest tamo, do kojeg od četvorice izuzetnih ljudi bi Chasčng mogao dovesti? I kako? Peter je presavio Varakov papirić i stavio ga u džep jakne. Postoji peti čovjek, neidentificiran, kodno ime Bravo. Tko je on? I nije li ga Varak pogrešno zaštićivao? Nije li se moglo dogoditi da nepoznati Bravo ima fascikle? Odjednom se Peter sjetio nečeg drugog. Venicea vi poznajete... Bravoa također... Kako bi on znao takvog čovjeka, pitao se Peter. Tko je Bravo? Bilo je previše pitanja, premalo odgovora. Jedino se jedan odgovor isticao: Alison MacAndrevv. Ona je njegov odgovor na toliko toga. Kuća je bila mala i sagrađena od cigle. Susjedstvo je upućivalo na jedno od onih u kojemu živi srednja klasa u takvim četvrtima koje su se načičkale na području Washingtona zemljišta iste veličine, prednje fasade istovjetne. Chancellor je vozaču rekao istinu: nema pojma koliko će se zadržati. Čak ne zna je li Ramirez kod kuće. I je li oženjen, ima li djece. Moguće je da je u Bethesdu doputovao nizašto, no da mu je najprije telefonirao, major Ramirez bi nesumnjivo odbio da se sastane s njim. Vrata su se otvorila. Na Petrovo olakšanje, Pablo Ramirez je stajao u vratima; izraz lica bio mu je blago iznenađen i znatiželjan. Major Ramirez? Da. Jesmo li se već susreli? Ne, ali smo obojica nedavno bili na groblju Arlington. Moje je ime... Bili ste s djevojkom prekinu ga major. Njegova kći. Vi ste pisac. Da. Zovem se Peter Chancellor. Htio bih razgovarati s vama. O čemu? MacAndrevv. Ramirez je zastao prije nego će odgovoriti, proučavajući Peterovo lice. Progovorio je mirno, jedva s tragom akcenta, ali se Chancellor iznenadio što u njegovu glasu nije bilo neprijateljstva. Ja zaista nemam što reći o generalu. On je mrtav. Ostavite ga na miru. To nije ono što ste imali na pameti za vrijeme ukopa. Kad bi

mrtvac mogao biti dvaput ubijen, vaš pogled bi baš to mogao postići. Ispričavam se. Je li to sve što ćete reći? Vjerujem da je dovoljno. Sad, oprostite, ali imam posla. Ramirez je odstupio, ruka mu je bila na ručki vrata. Peter je brzo govorio. Chasčng. Pokolj kod Chasčnga. Major je stao, tijelo mu se ukočilo. Veza je bila tu. To je bilo jako davno. »Pokolj«, kako vi kažete, bio je temeljito istražen sa strane Generalnog inspektora. Teški su gubici bili pripisani neočekivanoj i mnogo jačoj vatrenoj moći Chincoma od naše. A možda i prevelikoj gorljivosti u komandi brzo će Peter. Na primjer, u komandi Maca Noža, ubojice iz Chasčnga. Major je stajao nepokretan, oči zasjenjene tim čudnim neodređenim sjajom toliko karakterističnim za vojnike. Mislim da će biti bolje da uđete, gospodine Chancelloru. Peter je imao osjećaj dćja vu. Opet je stigao do strančevih vrata taj stranac je oficir i zatražio da ga prime zbog informacije za koju su pretpostavljali da je nema. Postojala je čak i podudarnost između radnih soba MacAndrewa i Ramireza. Zidovi su bili obrub ljeni fotografijama i uspomenama iz karijere. Chancellor je pogle dao kroz otvorena vrata radne sobe, dok mu je svijest na trenutak odlutala do usamljene kuće u pokrajini. Ramirez je krivo protumačio taj pogled. Nema nikoga ovdje rekao je odsječno jednako odsječno kao i kad je MacAndrew govorio prije nekoliko mjeseci. Ja nisam oženjen. Nisam to znao. Ja znam vrlo malo o vama, majore. Osim da ste pohađali West Point otprilike u isto vrijeme kad i MacAndrew. Isto tako da ste s njim služili u sjevernoj Africi i kasnije u Koreji. Uvjeren sam da ste još toga saznali. Ni toliko ne biste mogli znati da niste saznali više. Kao? Ramirez je sjeo u naslonjač nasuprot Peteru. Da sam nezadovoljnik, ako ne i ovjereni buntovnik. Izazivač neprilika iz Puerto Rica, koji osjeća da ga zaobilaze zbog njegove rase.

Čuo sam neukusnu mornaričku šalu koja mi se nije svidjela. O, ona o koktelu koji je priredila flota? Ona u kojoj mi oblače livreju kućnog momka? Mehanički osmijeh se pojavio na majorovom licu. Chancellor je kimnuo. Ta nije loša. Ja sam je sam izmislio. Što? Ja radim u vrlo specijaliziranom, izuzetno osjetljivom odjelje nju Pentagona. Ali to nema nikakve veze s .ortodoksnom špijuna žom. Zbog toga što nedostaje bolji izraz, mi to zovemo manjinskim odnosima. Majore, što to govorite?... Ja nisam major. Moj stalni čin je zapovjednik brigade. U lipnju ću nesumnjivo dobiti svoju drugu zvjezdicu. Vidite major osobito onaj mojih godina može ići na mnoga područja i imati bolju komunikaciju s ljudima nego što je ima pukovnik ili general. Vi morate ići tako daleko u svojim objašnjenjima? upita ga Peter. Danas je vojska suočena s jednim izvanrednim problemom. Nitko to ne voli spominjati, ali to nitko ne može ni pokopati, sakriti. Činovi se popunjavaju s problematičnim osobama, s odbačenicima. Znadete li kakav može biti rezultat kad se to dogodi? Svakako. Kvalitet službe se smanjuje. To je prva faza. Dobijamo My Laie1, a imamo i dislocirane, razmaknute jedinice koje trguju narkoticima kao s Cobrocima.2 A onda ima još jedan korak dalje. Kvalitet vodstva se kvari i snizuje 1My Lai je selo u južnom Vijetnamu gdje su američki vojnici 1968. ubili preko 100 seljaka neboraca; (op. prev.) 2Jedan od konzerviranih kompletnih obroka u američkoj vojsci (op. prev.) samim trošenjem, pomanjkanjem kvalitetne regrutacije, i superiornošću brojeva. Historijski, to je zastrašujuće. Zaboravite Džingiskana, pa čak i, kasnije, Kozake; njihov je okoliš bio barbarski. Ima i svježiji primjer. Kriminalci su preuzeli njemačku vojsku, pa je nacistički Wehrmacht bio rezultat. Počinjete li shvaćati?

Peter je polako zatresao glavom. Vojnikove su se ocjene doimale pretjeranima; bilo je previše kontrola. Ja ne mogu prihvatiti zamisao o nekoj vrsti crne terorističke hunte. Ne možemo ni mi. Statistika bazična demografija, zapravo potvrđuje ono na što već dugo sumnjamo. Prosječni crnac u vojsci više je motiviran od prosječnog bijelog istovrsnika. Oni koji nisu motivirani ionako trče zajedno s čoporom. To je vrlo demokratski sistem procjeđivanja: smeće privlači smeće. A manjine postoje: špa njolski Harlem, slovački Čikago, čikanski1 Los Angeles. Riječi su nezaposlenost, siromaštvo i neznanje. A vi ste armijsko rješenje? Ja sam početak. Mi pokušavamo stići do njih, podići ih, učiniti ih boljim nego što jesu. Odgojni programi, smanjivanje negodova nja, ugrađivanje samopoštovanja. Sve te ideje za koje liberali misle da ih nismo kadri provoditi u praksi. Nešto je nedostajalo, nešto tu nije imalo smisla. To je sve vrlo prosvijetljujuće rekao je Peter ali kakve to ima veze s generalom MacAndrewom? S onim što sam vidio u Arlingtonu? Koji je bio vaš razlog što ste se vratili do Chasčnga? uzvratio mu je brigadir. Peter je pogledao ustranu, na fotografije i odlikovanja, što je toliko podsjećalo na radnu sobu MacAndrewa. Ja vam to neću reći, ali je ime Chasčng izniklo pošto je MacAndrew dao ostavku. Mislim da to ima neke veze s ostavkom. Vrlo nevjerojatno. Onda sam vas vidio u Arlingtonu nastavi Chancellor, zane marujući Ramirezov komentar. Ja ne znam zašto, ali sam pomislio da možda postoji veza. Bio sam u pravu; postoji. Prije nekoliko minuta ste mi zatvarali vrata pred nosom; ja spomenem Chasčng a vi mi kažete da uđem. Bio sam znatiželjan rakao je vojnik. To je bilo vrlo zapaljivo pitanje. Ali prije nego progovorimo o tome sada će Peter, opet zanemarujući upadicu vi ste se prokleto dobro pripremili da čujem o osjetljivom odjelu u kojem radite. Vi me pripremate na nešto. Što je to? Zašto ste mrzili MacAndrewa?

U redu. Brigadir je promijenio položaj u naslonjaču. Peter je znao da on odugovlači, dopuštajući si kratki trenutak da razmisli koliko će sakriti. Djelomična istina, djelomična laž. Ili dio istine, dio laži. Peter je opisao mnoge likove koji su se ponašali na isti način. Mi najbolje funkcioniramo na onim područjima na kojima najdublje osjećamo. Mada ja nisam buntovnik, ja sam nezadovolj nik. I tako stalno za moje karijere. Bio sam gnjevan čovjek. A MacAndrevv je na mnogo načina predstavljao razlog moga gnjeva. Bio je elitist, rasist. Sasvim čudno, bio je dobar komandir jer je istinski vjerovao da je superioran a o svakom drugom je mislio da je inferioran. Sve su greške srednje komande bile rezultat inferiornih ljudskih bića kojima su date odgovornosti iznad njihovih sposobno sti. Gledao bi popise ljudstva, pa bi prezimenima pripisivao etničko porijeklo; takve su asocijacije suviše često formirale osnov za nje gove odluke. Ramirez je stao. Peter je šutio, suviše uznemiren da bi govorio. Vojnikovo je objašnjenje zvonilo i istinom i laži. Bilo je dio istina, dio laž. Znači da ste ga vrlo dobro poznavali konačno će Peter. Dovoljno dobro da bih razumio podmuklost. Jeste li poznavali njegovu ženu?.,. Evo ga opet. Ukočenost u Ramirezovu držanju. Prošla je brzo kao što se i pojavila. Ona je bila tužan slučaj. Nesretna, nestabilna. Prazna žena s previše slugu; nije imala što raditi, a previše je pila. Otišla je do dubokog dna. Nisam znao da je bila alkoholičarka. Termini nisu važni. Nije bila neka nesreća? Umalo se utopila? Ona je bila uključena u niz »nesreća«. Nekoliko prilično nedo ličnih, kako sam čuo. Ali je neaktivnost bila najveća nesreća po mom mišljenju. Ja zapravo znam vrlo malo o njoj. Opet je Peter naslutio laž u Ramirezovim riječima. Taj zapovjednik brigade, brigadni general, zna mnogo više o Alisoninoj majci, ali je odlučio da ne kaže ništa. Neka tako bude, mislio je Chancellor. Ne on. Ona! On je mamac. Varakove riječi. Nema ništa više? upita ga Peter. Ne. Dakle, ja sam bio pošten s vama. Što ste vi čuli o Cha

sčngu? Da je to bio nepotrebni pokolj i osakaćivanje hiljada ljudi. Chasčng je samo jedna od mnogih bitaka predstavljenih u velikom broju ljudi u bolnicama ratnih veterana. Da ponovim, to je bilo ispitano. Chancellor se nagnuo naprijed. Okay, generale. Ja ću biti pošten s vama. Ja ne mislim da je to uopće bilo ozbiljno istraženo, nikako dovoljno. Ili, ako je bilo rezultati su svom brzinom bili gurnuti ispod tepiha. Ima mnogo toga što je ne znam, ali slika mi postaje jasnija. Vi ste mrzili MacAndrewa; vi se smrznete pri spomenu Chasčnga; kažete mi prediku, govoreći mi kako ste vi gala momak; a onda se opet smrznete pri spominjanju MacAndrewove žene, pa mi kažete da ne znate mnogo o njoj. Laž vi ste puni laži i okolišavanja. Reći ću vam što ja mislim. Ja mislim da je Chasčng vezan za MacAndrewa, njegov otkaz, njegovo ubojstvo, prazninu u njegovoj vojnoj personalnoj arhivi, i za nestale fascikle iz Federalnog istražnog biroa. A negdje u toj zbrci je MacAndrewova žena. Koliko toga još ima, nemam ni najdalju predstavu, ali bit će bolje da mi kažete. Zato jer ću ja to saznati. U to je uključena i jedna žena, a ja je volim, a nijednom od vas više neću dopustiti da prolazite kako želite. Dosta sranja, Ramirez! Kažite mi istinu! Brigadir je reagirao kao da je odjednom bio izložen snažnoj vatri iz oružja. Tijelo mu se napelo; šapat mu je bio nategnut. Praznina u njegovoj arhivi. Kako ste za to saznali? Niste to spomenuli. Niste imali prava prevarili ste me. Stade vikati. Niste imali prava to učiniti! Vi ne možete razumjeti! Mi jesmo! Mi smo pokušavali! Što se dogodilo kod Chasčnga? Ramirez je zatvorio oči. Samo ono što vi mislite. Pokolj je bio nepotreban. Komandne odluke krive... To je bilo tako davno. Neka bude! Chancellor je ustao i pogledao u brigadira. Ne. Jer ja počinjem shvaćati. Mislim daje Chasčng bio najveće vojno pokrivanje u historiji ove zemlje, prikrivanje tragičnih komandnih zabluda. A negdje, nekako, to je u onim fasciklima. Ja mislim da MacAndrew, nakon svih tih godina, više nije mogao živjeti s tim. I konačno je on odlučio progovoriti o tome. Tako ste se okupili svi vi i krenuli za njim jer vi ne biste mogli živjeti s timl Ramirez je otvorio oči. To nije istina. Za ime Božje, ostavite to na miru. Nije istina? mirno će Peter. Ja nisam siguran da li biste htjeli istinu. Vi ste toliko krivi da ukočeno trčite. Vaša je ispravnost vrlo sumnjiva, generale. Više ste mi se sviđali u Arlingtonu; vaš je

gnjev bio iskren. Vi nešto skrivate možda od sebe, ja ne znam. Ali znam da ću saznati što Chasčng znači. Ako je tako, neka se Bog smiluje vašoj duši prošaptao je brigadni general Pablo Ramirez. Chancellor je žurio kroz stanicu Union prema izlazu Amtraka.1 Prošla su pola dva ujutru; prostor ispod kavernozne kupole bio je gotovo napušten. Starci su sjedili na dugim klupama, sakupljajući vrućinu, izbjegavajući decembarsku hladnoću vašingtonske noći. Kad je Peter pojurio prema vratima za peron, činilo se da je zaokupio pažnju jednog od njih. Usamljenički san o onome što nikad ne bi moglo biti bio je uznemiren, možda. Mora žuriti. Vlak za Quantico je poslednji do šest sati. Htio je što prije stići do Alison; mora razgovarati s njom, navesti je da se sjeti. Osim toga, mora i spavati; toliko toga ima obaviti da bi nastavak bez odmora smanjio njegove šanse da to i učini. Plan mu dolazi u žarište. Njegovi su počeci nađeni u Ramirezovoj ovlaš primjedbi. Chasčng... jedna od mnogih bitaka predstavljenih u velikom broju ljudi u bolnicama ratnih veterana. Peter je došao na sredinu napuštenog vagona i sjeo na mjesto pored prozora, opazivši svoj odraz na zamrljanom staklu. Iako mu je slika bila tamna i mutna, ipak su se dobro ocrtavale oronule, iscrpljene crte lica. Odnekle vani na platformi, kroz zvučnike, čuo se mehanički glas. Chancellor je zatvorio oči i utonuo u umor dok su kotači skupljali brzinu, uz brzi hipnotički ritam. Čuo je prigušene korake iza sebe u prolazu sredinom vagona, čuo ih je iznad zvukova metala koji se kotrljao po metalu. Uzeo je da je to kondukter, pa je oči držao zatvorene, čekajući da od njega zatraži da pokaže kartu. Nije bilo zahtjeva. Koraci su prestali. Peter je otvorio oči i okrenuo se na sjedalu. Sve se to dogodilo tako brzo. Bolesno, blijedo, manijakalno lice iza njega, prigušeni pucanj, rasprsnuće tkanine pored njega. Naslon sjedišta bio je raznesen! Čovjek koji nije bio metar dalje od njega pokušao ga je ubiti! Chancellor je iskočio sa sjedišta, nadvijena tijela u zraku, s rukama koje su strelovito potražile koštunjave bijele prste što su držali oružje. Starac je pokušavao ustati, pokušao je gurnuti cijev pištolja u Peterov trbuh. Chancellor je tanki zglavak napadača sručio na metalnu dršku sjedala; oružje je palo na pod prolaza; Peter se opet okrenuo, bacivši se između sjedišta, pokrivajući oružje, pa ga najzad i dograbio. Sad se bacio na noge; starac stade trčati prema izlazu iz vagona,

ali je Chancellor potrčao za njim i uhvatio ga jednom rukom. Prisilio ga je da stane, pritisnuvši ga o rub sjedišta uz prolaz. Bromlev! Ubojica djece! Vi ste prokleti umobolnik! Peter se okrenuo, oštro pritisnuvši Bromleva na sjedište praznog vagona. Gdje je kondukter? Konduk ter bi mogao zaustaviti vlak i pozvati policiju! Onda se Chancellor lecnuo; da li bi zaista želio policiju? Kako ste to mogli učiniti? Starac je cmizdrio, gorko izgovara jući riječi između suza. Kako vam je to on mogao reći? O čemu vi govorite? Samo je jedan čovjek znao. St. Claire... Munro St. Claire. Mislio sam da je on tako velik, tako častan. Bromlev se slomio i stao nezadrživo plakati. Peter ga je pustio, nesposoban da savlada svoj šok. Munro St. Claire. Ime iz prošlosti, ali uvijek dio sadašnjosti. Čovjek koji je odgovoran za sve to što se dogodilo od dana odbijanja i neodlučnosti u Park Forestu. Sve? O, moj Bože. Venicea znate... I Bravoa, ali ne Bravo! Nikad Bravo! Stefan Varak. Tako velik, tako častan. Paul Bromlev. Peti čovjek. Bravo. Munro St. Claire. Oblaci su se okupljali u Chancellorovoj svijesti. Vratila se i bol u sljepoočicama. Gledao je, bespomoćan, nesposoban da se pomakne, nesposoban da ga zaustavi potpuno obnemoćao i kao odsutan od sama sebe, gledao je kako se starac pridigao i kako je pojurio prema metalnim vratima između vagona, i povukao ih. A onda su zalupala druga vrata, a strašan nalet zraka tako je fijukao da je nadvladao bučno kloparanje kotača po šinama. Začu se krik očajanja ili hrabrosti što god bilo, bila je smrt. Bromlev se bacio u noć. Nije bilo mira za Petera Chancellora. Munro St. Claire. Bravo.

Taksi iz Quanticoa skrenuo je s obalne ceste pa se provezao kroz kamena ulazna vrata kompleksa motela i restorana Pines. Građevina je bila izolirana od svih drugih zgrada tog dijela obale. Nije bilo zgrada ni sa jedne strane jedino visoki zidovi od cigle a sam motel se doimao kao da je na vodi. Peter je izišao i isplatio šofera na jarkom svjetlu ulaza u motel. Posvuda su bili reflektori. Taksi je odjurio. Chancellor se okrenuo, pa se uputio prema velikim kolonijalnim vratima. Stani gdje jesi! Ne miči s rukama! Chancellor se sledio; oštre komande su došle iz mraka iza reflektora, s lijeve strane ulaza. Što hoćete? Okrenite ovuda naredio mu je čovjek u sjeni. Polako! To jeste vi. Nisam bio siguran. Tko ste vi? Ne jedan od manijaka. Uđite unutra i^upitajte za gospodina Morgana. Morgan? G. Anthonv Morgan. Povest će vas u sobu. Opet ludnica. Anthony Morgan. Tupo je slijedio nerazumljive instrukcije i ušao u predvorje. Pristupio je čelnom desku; visoki, mišićavi recepcioner gotovo je stao u stavu mirno iza deska. Zbunjen, Chancellor je upitao za gospodina Anthonva Morgana. Recepcioner je kimnuo. Iza čovjekovih jasnih očiju bilo je više od inteligencije; bila je urota. Pritisnuo je zvono na tezgi. Poslije nekoliko sekundi pojavio se uniformirani hotelski službenik; i on je bio visok i snažno građen. Povedi ovog gospodina u sobu sedam, molim te. Peter je slijedio uniformirana čovjeka preko tepiha u hodniku. Prozor na kraju hodnika gledao je na vodu zaljeva. Chancelloru se učinilo da je vidio željezne rešetke iza stakla. Stigli su do vrata na kojima je bio broj sedam; čovjek je lagano pokucao. Da? začu se glas iza vrata. Igla jedan tiho je rekao visoki hotelski momak. Četiri odgovorio je glas iza vrata. Jedanaest. Trinaest.

Deset. Svršeno rekao je nevidljivi čovjek. Kračun je skliznuo, vrata su se otvorila. Na prigušenom svjetlu udobne sobe za sjedenje vidjela se OBrienova silueta. Kimnuo je momku i kretnjom pokazao Chancelloru da ude. Peter je vidio kako je pištolj vratio u futrolu. Gdje je ona? odmah je upitao Peter. Šššš. Čovjek FBIa je zatvorio vrata i stavio prst na usne. Zaspala je tek prije dvadesetak minuta. Nije mogla spavati; bolesna je od uzrujavanja. Gdje je ona? U spavaćoj sobi. Nemoj se brinuti: na strani gdje je voda su prozori s rešetkama i neprobojnim staklom, a prozori su zaštićeni i elektronski. Nitko je ne može dodirnuti. Neka leži; razgovarajmo. Želim je vidjeti! O'Brien je kimnuo. Svakako. Odi. Samo budi miran. Chancellor je malčice otvorio vrata. Svjetiljka je bila upaljena. Alison je ležala na krevetu obavijena pokrivačem. Glava joj je bila nagnuta prema natrag; njeno snažno, lijepo lice, uhvatila je svjetlost. Duboko je disala. Spavala je dvadeset minuta. Ostavit će ju da se odmara još samo malo duže. Ono što mora učiniti najbolje će učiniti kad Alison bude blizu iscrpenosti. Zatvorio je vrata. Tamo je alkoven za doručak rekao je O'Brien. Soba za sjedenje bila je veća nego se Peteru spočetka učinilo. Na istočnom kraju, iza sobnog rebrastog podjelnika, bio je okrugli stol pored prozora okrenutog prema vodi. Peter je sad mogao jasno vidjeti željezne rešetke iza stakla. Tu je bila i čajna kuhinja. Na štednjaku je bila kava. O'Brien je uzeo dvije šalice i natočio kavu. Peter je sjeo. Nije baš običan motel, zar ne? O'Brien se nasmiješio. Međutim, tu je dobar restoran. Vrlo popularan u društvenim krugovima. Zaštićeni posjed? CIA? Da na prvo. Ne na drugo. Pripada pomorskoj obavještajnoj službi. Oni ljudi vani. Recepcioner, hotelski momak. Tko su oni? Varak ti je rekao. Nas nema mnogo, ali mi znamo tko smo. Pomažemo jedan drugome. O'Brien je srknuo iz svoje šalice. Žao mi je zbog Morganova imena. Imao sam razlog.

Koji? Ti i djevojka ujutru odlazite odavde, ali će Morgan biti i dalje registriran. Ako ti netko uhvati trag, a on ih dovede ovamo, ime Morgan u hotelskoj knjizi gostiju će nešto značiti. Oni će doći u sobu sedam. Znat ćemo tko su. Mislio sam da znaš tko su manijaci. Peter je pio kavu i pažljivo gledao u O'Briena. Samo neke od njih odgovori mu agent. Spreman za razgovor? Za minutu. Bol u glavi mu se smirivala, ali još nije iščezla. Bilo mu je potrebno nekoliko trenutaka; htio je jasno misliti. i Hvala ti što si se pobrinuo za nju. Nema na čemu. Imam nećakinju otprilike njene dobi kći moga brata. Veoma su slične. Snažna, dobra lica. Ne samo zgodna, znaš? Znam. Bol je gotovo otišla. Što su bili svi oni brojevi na vratima? Čovjek iz FBIa se nasmijao. Banalno ali djelotvorno. Nije mnogo drugačije od onoga što čitaš u špijunskim romanima: napredovanja i vrijeme, uglavnom. To je ono o čemu vi pisci, kako se čini, ne znate mnogo. Što su ti brojevi? Temeljni kod s brojem. Kao onaj tko odgovara ja dodajem broj, a kontakt je obučen da taj broj povezuje s drugom brojkom plus ili minus. Mora odgovoriti vraški brzo«^ Što se događa ako ne odgovori? Vidio si da sam pištolj imao vani. Nisam ga nikad upotrijebio na taj način, ali ne bih oklijevao. Ustrijelio bih ga kroz vrata. Chancellor je spustio šalicu na stol. Sada ćemo razgovarati. Dobro. Što se dogodilo? Bromlev me je slijedio na vlak. Pokušao me ubiti. Imao sam sreću, ali nije on. Pobjegao je od mene i bacio se s vlaka. Bromlev? To je nemoguće! Peter je posegao u džep i izvukao revolver koji je uzeo u vlaku. Ovo je ispalio kroz sjedište na sredini trećeg ili četvrtog vagona, u vlaku koji polazi u dva sata iz Washingtona. Ja nisam pucao iz

njega. O'Brien je ustao i otišao do telefona u alkovenu. Govorio je dok je birao broj. Čovjek kojeg smo odredili da pazi Bromleva bio je na službenoj dužnosti. Možemo ga odmah osloboditi dužnosti, ako nije neka nezgoda. Agent je postao funkcioner u svojoj službi. Sigurnost. Prismotra, područje D.C. dužnosni oficir O'Brien... Da, Chet, to sam ja. Hvala. Propusti me... Ovdje je O'Brien. Specijalni agent pokriva subjekta koji se zove Bromlev. Hotel Olvmpic, područje središta grada. Dignite ga s dužnosti, molim vas. Odmah. O'Brien je držao ruku preko mikrofona slušalice i obratio se Chancelloru. Jesi li navraćao u hotel? Jesi li ikome rekao Ramirezu, bilo kome da ćeš putovati vlakom? Ne. Vozačima taksija? Nakon devet i trideset vozio sam se samo u jednom taksiju. Odvezao me u Bethesdu i čekao me. Nije znao da ću poći na stanicu Union. Isuse, to nije. Da, da, što je to? Ne možeš? Agent je žmirkao dok je govorio u telefon. Nema nikakvog odgovora? Odmah pošaljite ljude u Olvmpic. Dobijte pristanak od policije D.C. i neka vam pomognu. Taj je čovjek možda u nevolji. Telefonirat ću vam kasnije. O'Brien je spustio slušalicu; bio je zbunjen i to je pokazivao. Što misliš da se dogodilo? upita ga Peter. Ne znam. Samo dvije osobe su znale. Djevojka i ja. Agent je zurio u Chancellora. Pričekaj malo. Ako si ti... Nisam O'Brien će upadicom. Ona je sa mnom cijelo vrijeme. Nije se poslužila telefonom; ovdje bi morala telefonirati preko centrale. Što je s ljudima vani? S onima koji su tako dobri s progresijom, pardon, napredovanjem? Nikako. Čekao sam do posljednjeg vlaka prije nego sam ikome rekao da ćeš se možda pojaviti. Čak ni tada nisam spomenuo tvoje prevozno sredstvo. Nemoj me krivo shvatiti, ali ja bih im povjerio naše živote. Tako je bilo lakše, manje je odgovornosti bilo raspodi

jeljeno. Agent se polako vraćao prema stolu; odjednom je ruku prinio čelu. Majko Kristova! To sam možda bio ja! Izvan Hay Adamsa, kad smo ulazili u kola. Bila je uznemirena; tada sam joj rekao. On je mogao čekati na prilazu pored zida. U sjeni. O čemu govoriš? O'Brien je sjeo umoran i ljutit. Bromlev je znao gdje si; možda te je čekao izvan hotela, nadajući se da će ti prići blizu. Ako je bio tamo, mogao me čuti. Mislim da ti se moram ispričati što si zamalo bio ubijen. To je isprika koju teško prihvaćam. Ja te ne krivim. Što je s tim Ramirezom? Zašto si ga posjetio? Prijelaz s Bromleva na Ramireza bio je prenagao za Petera. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da iščisti sliku bolesnog starca iz svoje svijesti. Ali je donio odluku. Čovjeku iz FBIa će sve reći. Iz džepa je izvukao okrvavljeni papir s imenima. Varak je bio u pravu. Je li rekao da je Chasčng ključ? To je ono što si zadržao preko telefona, zar ne? upita ga O'Brien. Zbog MacAndrewa i njegove kćeri. Ramirez je bio u Chasčngu? Chancellor je kimnuo. Uvjeren sam u to. Svi nešto skrivaju. Ja mislim da je riječ o velikom prikrivanju. Čak su poslije dvadeset dvije godine nezamislivo zaplašeni. Ali je to samo početak. Što god je iza Chasčnga dovest će do jednog od tih ljudi, do jednog od te četvorice. Chancellor je O'Brienu dao ceduljicu s imenima. A taj ima Hooverove privatne fascikle. Agent je pročitao imena; krv mu je nestala s lica. Moj Bože! Imaš li ikakvu predstavu o tome tko su ti ljudi? Dakako. Postoji i peti čovjek, ali ga Varak nije htio identifici rati. On je imao visoko mišljenje o njemu i nije htio da se tog čovjeka povrijedi. Varak je bio uvjeren da je peti čovjek bio upotrebljen, a nije bio upleten. Pitam se tko je taj. Ja znam tko je on. Ti si pun iznenađenja. Saznao sam preko Bromleva, ali on nije znao da mi je rekao. Vidiš, ja poznajem tog čovjeka. Bilo je to prije više godina. On je riješio jedno moju tešku osobnu dilemu. Mnogo mu dugujem. Ako

inzistiraš, ja ću ti reći njegovo ime, ali bih ga radije najprije posjetio. O'Brien je razmišljao. U redu. Prilično pravedno. Ali jedino ako mi dozvoliš potpornu opciju. Govori engleski. Napiši to ime i predaj ga odvjetniku koji će ga meni uručiti nakon razumno kratkog vremena. Zašto? U slučaju da te peti čovjek ubije. Chancellor se zadržao na agentovim očima. O'Brien je mislio točno to što je rekao. Prilično pravedno. Razgovarajmo o Ramirezu. Kaži mi sve što ti je rekao: opisi svako reagiranje kojeg se sjetiš. Koji je bio njegov odnos s MacAn drewom? Sa Chasongom? Kako si to znao? Kao prvo, što te odvelo k njemu? Nešto što sam vidio na groblju Arlington i nešto što je Varak rekao. Stavio sam te dvije stvari zajedno; nazovi to obrazovanim nagađanjem... ili možda pristaje nečemu što sam možda napisao. Ne znam. Jednostavno sam mislio da se možda toliko ne varam. Nisam se varao. Za manje od deset minuta Chancellor je sve ispričao. Za vrijeme pričanja Peter je vidio kako Quinn O'Brien pravi mentalne zabilješke, kao i noć prije u Washingtonu. Ostavimo Ramireza na plameniku, pa se namalo vratimo Varaku. On je izgradio svoju vezu između Chasčnga i jednog od one četvorice na popisu, jer je procurila određena informacija koja nije mogla doći iz drugog izvora već od jednoga od njih. Je li tako? Da. Radio je za njih. Davao im je informacije. I činjenica da je bilo govoreno jezikom koji nije znao. A zasigurno ih je znao nekoliko. Šest ili sedam, mislim suglasio se O'Brien. Njegova je teza da su ljudi koji su ga pokupili kod kuće u Thirtyfifth Streetu morali znati da on neće moći razumjeti što govore. Oni su njega morali znati. Opet, jedan od te četvorice. Svi su ga znali, znali su njegovu prošlost. Još jedna karika u vezi. Je li barem mogao prepoznati korijen jezika? Kao orijentalni ili srednjoistočni? Nije rekao. Samo je rekao da je ime Chasong, kad je bilo

upotrebljavano, bilo izgovarano fanatično, ponavljano fanatično. Možda je imao na umu da je Chasčng postao neka vrst kulta. Kulta? Vratimo se Ramirezu. On je potvrdio pokolj, priznao je da je tu komanda gadno zabrljala? Da. Ali ti je rekao da je generalni inspektor istraživao Chasčng, te da su gubici bili pripisani neočekivanim neprijateljskim snagama koje su bile nadmoćne i u broju i u vatrenoj moći. Lagao je. O istrazi koju je proveo G. I.? Ja u to sumnjam. O'Brien je ustao i natočio još kave. Onda o nalazima rekao je Peter. I u to sumnjam. Bilo je lako voditi istragu. Na što ciljaš? Slijed. Ja sam pravnik, sjećaš li se? Agent je lončić stavio na štednjak, pa se vratio k stolu. Ramirez ti je rekao o istrazi koju je vodio G. I. bez ikakva oklijevanja. Jednostavno je pretpostavio da ćeš prihvatiti nalaze ako ih provjeriš. A onda se, koji trenutak kasnije, preokrenuo, da tako kažem. Odjednom nije bio siguran hoćeš li ih prihvatiti; a to ga brine. On te zapravo molio da to ostaviš na miru. Morao si mu dati razlog da promijeni mišljenje. To mora da je u vezi s nečim što si rekao. Optužio sam ga. Rekao sam da prikriva činjenice. Ali optužio zbog čega? Što su oni skrivali? Ti to nisi rekao zato što ne znaš. Dođavola, takve su optužbe razlog zašto se G. I. uopće upetljava u stvar. On se njih nije bojao. Bilo je nešto drugo. Razmisli. Chancellor je nastojao. Rekao sam mu da mrzi MacAndrevva; da se smrznuo pri spomenu imena Chasčng, da je to mjesto povezano s MacAndrevvovom ostavkom, s prazninom u njegovoj osobnoj dokumentaciji, s nestalim fasciklima. Da je on mislim na Ramireza bio ispunjen lažima i okolišavanjem. Da su se on i drugi okupili jer su bili smrtno uplašeni... Chasčnga dovršio je Quinn O'Brien. Sada se vrati. Što si

određeno rekao o Chasčngu? Da se to ticalo MacAndrevva! Da je to bio razlog zašto je podnio ostavku, jer je to želio razotkriti. Da je ta informacija bila u fasciklima FBIa koji su nestali. Zbog toga su ga ubili. To je sve? To je sve što si rekao? Kriste, pokušavam. Smiri se. Stavio je svoju ruku na Peterovu. Ponekad su najrelevantniji dokazi ravno ispred nas a mkih ne vidimo. Tako teško kopamo, iskapamo pojedinosti da ne vidimo ono što je očito i pred nama. Očito. Riječi uvijek su bile riječi. Na neobičan način mogu izazvati misao, pomoći stvaranju neke slike, podstaknuti sjećanje sjećanje na kratki blijesak priznanja u generalovim očima, u njego vim preplašenim očima. Na riječi umirućeg čovjeka: Ne on. Ona! Ona je mamac. Peter je gledao kroz tanka, upletena rebra sobnog podjelnika. Oči su mu bile u žarištu na vratima Alisonine sobe. Okrenuo se O'Brienu. O, Bože, to je to mirno je rekao. Što? MacAndrevvova žena. Stariji agent CarroU Quinn O'Brien se suglasio da ode. Razumio je. Iza tih vrata čut će se riječi koje su strašno privatne. Osim toga, imao je posla. Postojala su četiri proslavljena čovjeka 0kojima je još trebalo saznati, a i skupina brežuljaka u Koreji koji su prije dva desetljeća bili poprište ubijanja. Treba pokrenuti kotače, treba iskopati činjenice. Peter je ušao u spavaću sobu, ne znajući kako će početi, znajući jedino da mora početi. Čuvši zvuk, Alison se pomakla, premjestivši glavu sjedne na drugu stranu. Otvorila je oči kao daje presenećena, pa je na trenutak zurila u strop. Zdravo Chancellor će blago. Alison je razjapila usta i ustala u krevetu. Peter! Ti si ovdje! Brzo je pošao do kreveta i sjeo na rub, zagrlivši je. Sve je u redu rekao je, pa se sjetio njenog oca i majke. Koliko je puta Alison čula svoga oca kako te riječi govori luđakinji koja je bila njena majka? Bila sam prestrašena. Alison mu je držala lice s objema

rukama. Njene velike smeđe oči pretraživale su njegove tražeći dokaz boli. Cijelo joj je lice bilo živo i zabrinuto. Nemaš se čega bojati rekao joj je, znajući da je ta laž protivna zdravu razumu, a osjećajući da to i ona zna. Još malo pa je gotovo. Moram ti još postaviti neka pitanja. Pitanja? Polako je skinula ruke s njegova lica. O tvojoj majci. Alison je trepnula. Za trenutak je osjetio njenu krivnju. Zlovolja bi se pojavila čim bi joj majka bila spomenuta. Rekla sam ti što mogu. Oboljela je kad sam bila vrlo mlada. Pa ipak je ostala u istoj kući s vama. Ti si je morala poznavati 1u njenoj bolesti. Alison se naslonila na gornji dio kreveta; bila je oprezna kao da se boji razgovora. To nije sasvim točno. Uvijek je bio netko tko se brinuo o njoj, a ja sam rano naučila da budem na distanci. A u internatima sam bila od desete godine. Kad bi mi oca uputili na novo mjesto, on bi se kao prvo pobrinuo da mi nađe školu. Za vrijeme dvogodišnjeg boravka u Njemačkoj, ja sam pohađala školu u Švicarskoj. Kad je bio u Londonu, bila sam u akademiji za djevojke Gateshead; to je na sjeveru, blizu Škotske. Kako vidiš, nisam često bila u istoj kući. Kaži mi o svojoj majci. Ne pošto je oboljela, već prije. Kako bih mogla? Bila sam dijete. Što znaš o njoj? Tvoji djed i baka, njena kuća, gdje je živjela. Kako se upoznala s tvojim ocem? Je li to potrebno? Mašila se za kutijom cigareta na stoliću pored kreveta. Chancellor ju je gledao upornim pogledom. Sinoć sam pristao na tvoje uvjete. Rekla si da ćeš pristati na moje. Sjećaš li se? Uzeo je šibice od nje i zapalio joj cigaretu; plamen je bio između njih. Uzvratila mu je pogled i kimnula. Sjećam se. U redu. Moja majka, kakva je bila prije nego sam je znala. Rodila se u Tulsi, Oklahoma. Otac joj je bio biskup u Crkvi nebeskog Krista. To je baptistička denominacija, vrlo bogata, vrlo stroga. Zapravo su joj oboje roditelja bili misionari. Dok je bila mlada putovala je mnogo kao i ja. Udaljena mjesta. Indija, Burma, Cejlon, Zaljev Po Hai. Gdje se školovala? Uglavnom u misionarskim školama. To je bio dio odgoja. Sva

su Božja djeca bila ista u Isusovim očima. To je bila laž. Išao si u školu s njima vjerojatno zato jer je to po^nagalo učiteljima ali s njima nisi nikako mogao jesti ili igrati se. Ja nešto ne razumijem. Peter se naslonio na stranu, preko njenih pokrivenih nogu, s laktom koji mu se odmarao na krevetu. Što? Ta kuhinja u Rockvilleu. Dizajn iz tridesetih godina ovog stoljeća. Čak i prokleti lonac za kavu. Rekla si da je tvoj otac tako uredio kuhinju, ne bi li je podsjećala na dane djetinjstva. Sretnije trenutke, rekla sam. Ili je trebalo da kažem. Kao dijete, majka je bila najsretnija kad bi se vratila u Tulsu, kad bi se njeni roditelji vratili zbog duhovnog R i R.1 To nije bilo često. Mrzila je Daleki istok, mrzila je putovanja. Čudno je kako je završila da se uda za vojnika. Ironično, možda ne tako čudno. Otac joj je bio biskup; njen je muž postao general. Bili su snažni, odlučni muškarci, i vrlo uvjerljivi. Alison je izbjegla njegov pogled, a on je nije gledao uporno kao prije. Kad se upoznala s tvojim ocem? Alison je potegla dim. Da razmislim. Bogu je poznato da mi je to dovoljno često govorio, ali su uvijek postojale varijacije. Kao da je stalno, svjesno, pretjerivao ili romantizirao. Ili nešto izostavljao? Gledala je preko sobe na zid. Brzo je pogled pomakla na njega. Da. I to. U svakom slučaju, upoznali su se za vrijeme drugog svjetskog rata, baš ovdje u Washingtonu. Tatu su vratili nakon kampanje u sjevernoj Africi. Premještali su ga na Tihi ocean, što je značilo upoznavanje s dužnošću i obuku u D. C. i Benningu. Upoznao ju je na jednom od tih vojnih primanja. Što je kći baptističkog biskupa radila na vojnom primanju u Washingtonu za vrijeme rata? Radila je za vojsku kao prevoditeljica. Ništa dramatično leci, brošure. »Ja sam američki pilot koji se spustio padobranom u vašoj lijepoj zemlji, i vaš sam saveznik« takve stvari. Čitala je i pisala nekoliko dalekoistočnih jezika. Mogla se čak probiti s mandarin skim.

Chancellor je sjeo. Kineski? Da. Bila je u Kini? Rekla sam ti. Provincija Zaljeva Po Hai. Tamo je provela četiri godine između Tiencina i Cingtaoa. Peter je skrenuo pogled, nastojeći sakriti svoju naglu zabrinutost. Udaren je disonantni ton čiji je oštar zvuk uznemiravao. Pustio je da taj trenutak prođe Što prije, pa se opet okrenuo Alison. Jesi li poznavala djeda i baku? Nisam. Nejasno se sjećam tatine majke, ali njegova oca... Pitam za roditelje tvoje majke. Ne. Alison je zgnječila cigaretu. Umrli su preobraćajući u novu vjeru. Gdje? Alison je još držala ugašenu cigaretu na staklu pepeljare i odgovorila tiho ne gledajući u Petera. U Kini. Šutjeli su nekoliko trenutaka. Alison se opet naslonila na uzglavlje kreveta. Chancellor je sjedio nepokretno držeći joj pogled. Ja mislim da oboje znamo što govorimo. Želiš li da govorimo o tome. O čemu? Tokio. Prije dvadeset dvije godine. Nesretan slučaj tvoje majke. Ne sjećam se. Ja mislim da se sjećaš. Bila sam tako mlada. Ne toliko mlada. Rekla si da si imala pet ili šest, ali si izmijenila nekoliko stvarčica. Imala si devet. Novine su obično točne kad su u pitanju godine; to je lako provjeriti. U tom članku o tvom ocu točno su navedene tvoje godine... Molim te... Alison, ja te volim. Želim pomoći tebi, nama. Spočetka je samo mene trebalo zaustaviti. Sada si ti uključena jer si dio istine. Chasčng je dio istine. O kakvoj to istini govoriš? O Hooverovim fasciklima. Ukrali su ih. Ne! To je u tvojoj knjizi. To nije zbilja! Da, to je zbilja, to je realno od početka. Uzeli su ih prije nego

je on umro. Sada ih upotrebljavaju. A novi su vlasnici povezani s Chasčngom. To je sve što znamo. Tvoja je majka bila upletena, a tvoj je otac zaštićivao tu vezu cijelog njenog života. A sada moramo pronaći što je to bilo. To je jedino što će nas dovesti do čovjeka koji ima te fascikle. A moramo ga pronaći. Ali to nema nikakvog smisla! Ona je bila bolesna žena, kojoj je bilo sve gore. Ona nije bila važna! Nekome je bila. Još je. Za ime Božje, prestani bježati od toga! Ti mi nisi mogla lagati, pa si preletjela preko toga, a onda si zaokružila, pa napokon izgovorila: Kina. Provincije Po Hai jesu Kina. Roditelji tvoje majke su umrli u KinhU Chasčngu smo se borili jjrotiv Kinel Sto to znači? Ja ne znam! Možda sam daleko od baze, ali ne mogu da o tome ne mislim. Tisuću devetsto pedesete... Tokio. Koreja. Kineski nacionalisti izbačeni s kopna; oni su prilično slobodno lutali, mislim. A ako jesu, moglo se upasti među njih, infiltrirati ih. Orijentalci mogu prepoznati jedan drugoga; zapadnjaci ne mogu. Je li moguće da su doprijeli do tvoje majke? Stiglo se do žene jednog od visokih komandira u Koreji i nekako se valjda uspjelo kompromitirati je zato jer ima roditelje u Kini. Sve dok nešto nije kvrcnulo. Što se dogodilo prije dvadeset dvije godine? Te su riječi bile bolne za Alison. To je počelo nekoliko mjeseci prije, mislim. Kad smo prvi put stigli u Tokio. Počela je postupno izmicati. Što misliš pod tim »izmicati«? Ja bih joj nešto rekla, a ona bi samo zurila u mene, nije me čula. Onda bi se okrenula ne odgovorivši mi i izašla iz sobe, pjevajući dijelove melodija. Čuo sam dio pjesmice u kući u Rockvilleu. Pjevala je jedan stari napjev: »Neka pada snijeg.« To je bilo poslije. Ona bi se zakvačila za pjesmicu i to bi trajalo mjesecima. Opet i opet. Je li ti majka bila alkoholičarka? Pila je, ali mislim da nije bila. Barem tada nije bila. Ti je se sasvim dobro sjećaš tiho će Peter.

Alison gaje gledala. Više nego što ju je znao moj otac, a manje nego što ti misliš. Prihvatio je prijekor. Nastavi rekao joj je nježno. Počela je izmicati. Je li to netko znao? Je li bilo što učinjeno za nju? Alison se nervozno mašila druge cigarete. Ja pretpostavljam da sam ja bila razlog što je nešto učinjeno. Vidiš, nije se moglo s nikim razgovarati. Posluga su bili Japanci. Onih nekoliko posjetitelja koje smo imali bile su žene vojnika; sa ženama vojnika ne razgovaraš 0svojoj majci. Onda si bila sama. Dijete. Bila sam sama. Nisam znala što treba da radim. Onda su kasno navečer stali dolaziti telefonski pozivi. Ona bi se obukla i izišla, ponekad s tim ošamućenim pogledom u očima, i ne sjećam se da li se uopće vraćala tokom noći. Jedne večeri je otac telefonirao iz Koreje. Bila je uvijek kod kuće kad je on zvao; napisao joj je datum 1vrijeme. Ali je te noći nije bilo, pa sam mu ja sve rekla. Držim da je sve to izletjelo iz mene. Poslije nekoliko dana doletio je u Tokio. Kako je reagirao? Ne sjećam se. Bila sam tako sretna što ga vidim. Jednostavno sam znala da će opet sve biti u redu. Je li bilo? Bilo je stabilizirano neko vrijeme; to je riječ koju bih sad upotrijebila. Jedan vojni doktor je stao dolaziti u kuću. Zatim je on doveo druge, pa bi je svakih nekoliko dana odveli na nekoliko sati. Prestali su telefonski pozivi, a ona je prestala izlaziti noću. Zašto kažeš »stabilizirano neko vrijeme«? Jesu li se stvari odlijepile? Suze joj navriješe u oči. Nije bilo upozorenja. Jednostavno je otišla, sišla s uma. To se dogodilo jednog vedrog, sunčanog dana; baš sam se vratila iz škole. Ona je vrištala. Istjerala je poslugu iz kuće; divljala je, razbijala. Onda je buljila u mene. Nikad nisam vidjela takav pogled. Kao da me u trenutku voljela, pa mrzila, a onda me se bojala. Alison je ruku stavila na usta; drhtala je. Gledala je u pokrivač, preplašena pogleda. Ostatak je prošaptala. Onda je majka došla k meni. Bilo je strašno. U ruci je imala

kuhinjski nož. Zgrabila me za vrat; pokušavala je nož zariti u moj trbuh. Nastojala me je udariti nožem. Držala sam joj zglavak i vrištala, vrištala. Htjela me ubiti! O, Božel Htjela je mene ubitil Alison je pala naprijed, u stranu; cijelo tijelo joj je bilo u konvulziji, a lice pepeljasto. Peter ju je držao i ljuljao naprijednatrag. Sad je nije mogao pustiti da stane. Molim te, pokušaj se sjetiti. Kad si došla u kuću, kad si je ugledala, što je vikala? Što je govorila? Alison se odgurnula od njega i opet naslonila na naslon kreveta. Oči je čvrsto zatvorila, a lice joj je bilo mokro od suza. Ali je plač prestao. Ne znam. Sjeti se\ Ne mogu! Ja je nisam razumjela\ Oči su joj se otvorile; zurila je u njega. Oboje su razumjeli. Zato jer je govorila stranim jezikom. To je izgovorio čvrsto, ne kao pitanje. Vriskala je na kineskom. Tvoja majka, koja je provela Četiri godine u provincijama Po Haia, koja je tečno govorila mandarinski, vikala je na tebe na kineskom. Alison je kimnula. Da. Na pravo pitanje nije odgovoreno; Chancellor je to razumio. Zašto bi majka napala kćer? Peter je pustio misli da mu lutaju na nekoliko trenutaka, sjećajući se nejasno stotina stranica koje je napisao, a u kojima su iracionalni sukobi dovodili do strašnih akata nasilja. On nije bio psiholog; morao je razmišljati na jednostavniji način. Shizofrenični infanticid, Medejin kompleks to nisu bila područja ispitivanja čak da je bio kadar upustiti se u to. Odgovor je ležao na drugom mjestu. U mnogo jasnijim opisima... Opisima? Luđakinja u bijesu, neuravnotežena, van žarišta. Van žarišta. Kasno poslijepodne. Jarko sunce. Većina kuća u Japanu bile su lagano građene i prozračne. Sunce je prodiralo kroz prozore. Dijete ulazi kroz vrata. Peter je uzeo ruku djeteta. Nastoj se na sve načine sjetiti što si imala na sebi, kako si bila odjevena? To mi nije teško. Nosili smo isto svakog dana. Haljine su smatrali nečednima. Nosile smo lagane, široke hlačice i jakne. To je bila školska uniforma. Peter je odmakao pogled. Uniforma. Vratio je pogled. Jesi li imala dugu ili kratku kosu? U tim danima?

Tog dana. Kad te majka tog poslijepodneva vidjela kako ulaziš kroz vrata. Imala sam kapu. Sve smo nosile kapu i obično imale kratku kosu. To je to! pomisli Peter. Neuravnotežena žena u nastupu bjesnila, sunce prodire kroz prozore, možda i kroz vrata; ulazi figura u uniformi. Uzeo je Alisoninu drugu ruku. Ona te nije ni vidiela. Što? Nije te vidjela. Cijeli taj Chasčng je oko toga. To objašnjava razbijeno staklo, staru spavaćicu ispod riječi na zidu radne sobe tvog oca, pogled u Ramirezovim očima kad je bila spomenuta tvoja majka. Što misliš pod tim nije me vidjela? Bila sam tamo! Ali ona nije tebe vidjela. Vidjela je uniformu. To je sve što je ona vidjela. Alison je prinijela ruku ustima; znatiželja i strah su se izmiješali. Uniforma? Ramirez? Posjetio si Ramireza? Ima mnogo toga što ti ne mogu reći jer ni ja sam to ne znam, ali se približavamo. Oficire su rotirali naprijednatrag iz korejskih ratnih poprišta do komandnih centara u Tokiju. To svi znaju. Cesto si viđala majku kako noću izlazi. Tu postoji šablona, Alison. Ti kažeš da je bila kurva. Da se kurvala da bi dobila informa cije! Ja kažem da je moguće da su je prisilili na postupanje koje ju je rastrgalo. Suprug i otac. Sjedne strane, njen suprug, blistavi koman dant na frontu; s druge strane, obožavani otac kojeg su držali kao zarobljenika u Kini. Sto je mogla učiniti? Alison je podigla pogled na strop. Opet je razumjela; to je bio sukob s kojim se mogla identificirati. Ja ne želim nastaviti. Ne želim više znati. Moramo. Što se dogodilo poslije njenog napada? Pobjegla sam iz kuće. Tamo, na ulici, bio je jedan sluga. On je pozvao policiju iz nama najbliže kuće. Odveo me tamo, a ja sam čekala... čekala dok je japanska obitelj zurila u mene kao da sam bolesna. Onda je došao jedan MP1 i odveo me u bazu. Ostala sam nekoliko dana s pukovnikovom ženom, sve dok mi se otac nije

vratio. Što je bilo onda? Jesi li vidjela majku? Otprilike tjedan dana poslije, tako mislim. Teško mi je točno se sjetiti. Kada se vratila kući, s njom je bila medicinska sestra. Više nikad nije bila bez sestre ili pratiteljice. Kakva je bila? Povučena. Stalno oštećena? 1 Skr. od Af(ilitary) P(olice), vojna policija, vojni policajac (op. prev.) To je teško reći. To je bilo više od sloma; sada mi je to očito. Ali mislim da se onda dovoljno povratila da je mogla funkcionirati. Onda? Kad se prvi put vratila iz bolnice. Sa sestrom. Ne poslije drugog puta. Reci mi o tome. O drugom slučaju. Alison je trepnula. Bilo je očito da joj je sjećanje bilo jednako bolno kao i slike nasilja za vrijeme napada koji je doživjela njena majka. Uređeno je da se ja vratim u Države, roditeljima mog oca. Kao što sam rekla, majka je bila mirna, povučena. Tri medicinske sestre su se izmjenjivale svakih osam sati; nikad nije bila sama. Mog su oca trebali natrag u Koreji. Otišao je, vjerujući da je sve pod kontrolom. Žene drugih oficira su nam dolazile u posjete da obiđu majku, da nas obe povedu na piknik, ili bi nju povele u poslijepodnevni šoping tako otprilike. Svi su bili vrlo ljubazni. Previše ljubazni, zapravo. Znaš, duševno bolesne osobe su poput alkoholičara. Ako ih dobro stegne opsjednutost tom željom i navikom, ako se žele otrgnuti od drugih, odjednom će se graditi kao da su sasvim normalni: uvjerljivo će se smiješiti, smijati i lagati. A onda, kad si to najmanje očekivao, njih više nema, odoše. Mislim da se to dogodilo. Misliš? Ne znaš? Ne. Rekli su mi da su je izvukli iz moaa; da je predugo bila ispod vode, da su mislili da je mrtva. To se učinilo logičnim. Majku su na jedan dan poveli na plažu Funabashi. Bila je nedjelja, ali sam ja bila prehlađena pa sam ostala kod kuće. Onda je negdje poslije podne stao zvoniti telefon. Je li moja majka kod kuće? Je li se

vratila? Prvih nekoliko poziva bilo je od žena koje su je povele na Funabashi, ali nisu htjele da ja to znam. Gradile su se da su neke druge osobe, kako me ne bi uzbunile, držim. Dvojica oficira su se dovezla do naše kuće. Bili su nervozni i uzbuđeni, ali ni oni nisu htjeli da znam što se dogodilo. Otišla sam u svoju sobu; znala sam da nešto nije u redu, a jedino što sam željela bilo je da vidim oca. Suze su opet nagrunule. Peter joj je držao obje ruke. Govorio joj je nježno da nastavi. Bilo je strašno. Cijelu večer, vrlo kasno. Čula sam uzvike i vrisku. Uzvike i ljude koji trče ispred kuće. Onda su bili zvukovi automobila i sirena, škripe guma na ulicama. Izišla sam iz kreveta i otišla do vrata, otvorivši ih. Moja je soba bila na odmorištu iznad predvorja. Činilo se da se donji dio kuće puni Amerikancima uglavnom vojnici, ali je bilo i civila. Vjerojatno nije bilo više od deset ljudi, ali su svi hodali brzo, telefonirajući, upotrebljavajući ručni radio. Onda su se otvorila prednja vrata i nju su unijeli. Na nosiljci. Bila je pod pokrivačem, ali je na tkanini bilo mrlja od krvi. A njeno lice bilo je bijelo. Imala je razrogačene oči, prazno je buljila kao da je mrtva. Na rubovima usana prokapljivala je krv, koja joj je niz bradu curila na vrat. Kad su nosila prolazila ispod svjetla, ona se odjednom podigla i stala vrištati. Glavom je udarila naprijednatrag, tijelo joj se kovitlalo ali su ga stezali remeni. Ja sam zaplakala i potrčala dolje po stepenicama, ali me major zgodni crni major kojeg nikad neću zaboraviti zaustavio i držao, govoreći mi da će sve biti u redu. Nije htio da tada odem k majci, ne tada. I bio je u pravu bila je u dubokoj histeriji, pa me ne bi ni prepoznala. Nosila su spustili na pod, razvezali je i držali. Doktor je otrgnuo komadić tkanine. U ruci je imao hipodermičku iglu, pa joj je dao injekciju; za nekoliko sekundi je već bila mirna. Ja sam plakala. Major me odnio u moju sobu i stavio me u krevet. Dugo je ostao sa mnom, nastojeći me smiriti. Govorio mi je da se dogodila neka nesreća, ali da će mojoj majci opet biti dobro. Ali sam znala da to neće biti, znala sam da više nikad neće biti zdrava. Odveli su me u bazu i tamo sam ostala sve dok se tata nije vratio pretposljednji put prije povratka u Ameriku. Ostalo mu je još samo nekoliko mjeseci dužnosti. Chancellor ju je privukao. Jedino što je jasno jest da nesreća nema nikakve veze s utapljanjem u moru. Jer, kao prvo, doveli su je kući a ne u bolnicu. To je bila razrađena varka za koju si se gradila da u nju vjeruješ, mada nikad nisi vjerovala. To ni sada ne vjeruješ. Zašto si se ponašala kao da u to vjeruješ sve te godine? Alison je prošaptala: Tako je bilo lakše, mislim.

Zato jer si mislila da te pokušala ubiti? Zato što je na tebe vikala na kineskom, a ti nisi htjela misliti o tome? Ti nisi htjela razmatrati alternativu. Alisonine su usne zadrhtale. Da. Ali se sada moraš s tim suočiti ti to razumiješ, zar ne? Ti više ne možeš pobjeći od toga. To je ono što je u Hooverovim fasciklima. Tvoja je majka radila za Kineze. Ona je odgovorna za pokolj u Chasčngu. O, Bože... Ona to nije učinila svojevoljno. Možda čak nije ni znala. Prije nekoliko mjeseci, kad sam bio s tvojim ocem a majka je silazila, ugledala me i stala vrištati. Ja sam se htio vratiti u radnu sobu, ali je otac vikao da donesem svjetiljku. Htio je da mi vidi lice, moje crte. Zurila je u mene, pa se smirila i samo jecala. Ja mislim da joj je tvoj otac htio pokazati da ja nisam orijentalac. Ja mislim da nesreća tog nedjeljnog poslijepodneva uopće nije bila nesreća. Ja vjerujem da su je uhvatili i mučili ljudi koji su je upotrebljavali, prisiljavajući je da radi za njih. Moguće je da ti je majka bila mnogo hrabrija žena nego je to itko i mislio. Možda je konačno stala pred njih i usprotivila se. To nije urođena umobolnost, Alison. To je osoba koju su natjerali da siđe s uma. Ostao je s njom gotovo jedan sat, sve dok je iscrpenost nije ophrvala i natjerala da zatvori oči. Bilo je pola pet; nebo izvan prozora bilo je svijetlije. Uskoro će jutro. Za nekoliko sati će ih Quinn O'Brien prebaciti na neko drugo sigurno mjesto. Peter je znao da i on mora odspavati. Prije nego si je mogao dopustiti san, mora znati je li istina ono u što vjeruje. To mora biti potvrđeno, a jedan čovjek bi to mogao učiniti. Ramirez. Telefonirao je a na poziv je gotovo istog časa odgovoreno. Da, tko je to? Glas je bio nejasan od sna. Ili je to bio alkohol? Ramirez? Tko je to? Chancellor. Ja sada imam odgovor a vi ćete mi ga potvrditi. Budete li oklijevali ili lagali, ja iz ovih stopa odlazim svom izdavaču. On će znati što treba učiniti. Rekao sam vam da se okanite toga! "^ Riječi su preskakale jedna drugu; vojnik je bio pijan.

MacAndrewova žena. Postojala je kineska veza, zar ne? Prije dvadeset i dvije godine ona je nosila informacije Kinezima. Ona je bila odgovorna za Chasčng! Ne! Da. Vi ne razumijete. Ostavite to na miru! Hoću istinu. Ramirez je na trenutak zašutio. Oboje su mrtvi. Ramirez! Držali su je pod drogama. Bila je potpuno ovisna; nije mogla dva dana bez igle. Mi smo to pronašli. Pomagali smo joj. Učinili smo za nju najbolje što smo mogli. Stvari se nisu dobro razvijale. Imalo je smisla... učiniti što smo učinili. Svi su se suglasili! Peterove se oči suziše. Disonantna nota je opet bila tu, glasnija i hrapavija nego prije. Vi ste joj pomogli jer je to imalo smisla? Stvari su pošle loše, pa je zbog toga bila neka vrst prokletog smislal Svi su se složili. Vojnikov je glas bio jedva čujan. O, moj Bože! Vi joj niste pomagali, vi ste je održavali] Vi ste je držali pod drogama kako biste preko nje mogli prenijeti drugoj strani informaciju koju ste htjeli. Situacija je pošla loše. Valu1 je bila... Pričekajte trenutak! Da li mi vi govorite daje MacAndrew bio dio toga? Da je dopustio da mu žena bude upotrebljavana na takav način? MacAndrew nije ništa znao. Chancellor osjeti mučninu. A usprkos svemu što ste joj učinili, Chasčng se ipak dogodio rekao je. A sve te godine je MacAndrew mislio da je njegova žena odgovorna. Drogirana, mučena, istučena gotovo do smrti, učinjena izdajicom od neprijatelja koji joj je roditelje držao kao zarobljenike. Vi kopilad! Ramirez je vrištao u telefon. I on je bio kopile! Nemojte to nikad zaboraviti. Bio je ubojica! Rijeka dugačka 806 km, a najvećim je dijelom granica između Sjeverne Koreje i sjeveroistočne Kine (op. prev.) On je bio kopile! Nemojte to nikad zaboraviti! Bio je ubojica! I on je bio kopile... ubojica! Pijane riječi zvonile su u Chancellorovim ušima. Promatrao je krajolik

koji se brzo mijenjao. Alison je sjedila s njim na stražnjem sjedištu vladinih kola, i pokušavala razumjeti. on je bio kopile! To nije imalo nikakva smisla. MacAndrew i njegova žena bili su žrtve. S njima su manipulirala oba protivnika žena uništena, a general je živio svoj život u strašnom strahu da će sve biti otkriveno. on je bio kopile!... Ubojica! Ako je Ramirez mislio da je MacAndrew postao iracionalan, komandant koji ne vodi brigu o cijeni uništavanja neprijatelja koji je uništio njegovu ženu, kopile jedva da je prava riječ. Mac the Knife je bacio stotine, možda tisuće u smrt, u jalovom pokušaju da se osveti. Razboritost gaje napustila; osveta je bila sve. Ako je to bila osnova na kojoj je Ramirez sfidio o MacAndrevvu kao kopiletu, neka tako bude. Ali ono što je uzbunjivalo Petera, i to duboko, bila je nejasna slika tog novog MacAndrevva, kopileta, ubojice. To je bilo u sukobu s čovjekom s kojim se Chancellor upoznao, s vojnikom koji je istinski mrzio rat jer ga je tako dobro poznavao. Ili je Alisonin otac privremeno pao nekoliko mjeseci u životnom vijeku u neko svoje ludilo. Tako je sada poznata tajna Chasčnga. Ali kamo ih vodi? Kako je MacAndrevvova izdana, manipulirana žena, mogla odvesti do jednog od četvorice ljudi na Varakovu popisu. Varak je bio uvjeren da će ih ono što je iza Chasčnga izravno odvesti do čovjeka koji ima Hooverove fascikle. Ali kako? Možda se Varak varao. Tajna je poznata, a ne vodi nikamo. Vladina su kola stigla do raskršća. Usamljena benzinska pumpa bila je s desne strane; samo jedan automobil je bio parkiran kod pumpe. Vozač pored O'Briena okrenuo je upravljač i odvezao se do tih kola. Kimnuo je O'Brienu i izišao iz kola. Čovjek iz FBIa je sjeo iza volana. Vozač je otišao do parkirana automobila. Pozdravio je čovjeka u kolima i sjeo na prednje sjedište. On će biti s nama sve dok ne dođemo do Saint Michaelsa rekao je Quinn iza upravljača. Gdje je Saint Michael's? upita Alison. Južno od Annapolisa, na Cheasepeaku. Tamo mogu upotrije* biti jednu kuću. Sterilna je. Želite li sada razgovarati? Radio nije uključen, a traka nema. Sami smo.s Peter je znao što Quinn misli. Je li snimljena traka razgovora j između Ramireza i mene? Nije. Samo stenografirani prijepis. Jedan primjerak; u mom je ;

džepu. Nisam imao vremena sve objasniti Alison, ali već nešto znai! Okrenuo joj se. Majka ti je bila ovisna o narkoticima vjerojatno heroin za što su se pobrinuli Kinezi. Postala je ovisnicom. To je, ono stanje kad je »izmaknula«, kako si se izrazila. »Počela je izmicati«, zar ne? Upotrebljavali su je da skuplja razne informacije i Kretanje vojske, borbena snaga, prometnice za snabdijevanje sto tine stvari koje je mogla čuti od oficira s kojima se noću sastajala. ; Osim droga, majku i oca su joj držali u kineskom zatvoru. Kombina cija je bila strašna, nadvladavala je sve.', Kako strašno... Alison je gledala kroz prozor. Ja sumnjam da je ona bila jedina rekao je Peter. Uvjeren sam da je bilo i drugih. Ja prokleto dobro znam da ih je bilo suglasio se O'Brien. Bojim se da to ne pomaže rekla je Alison. Je li moj otac znao? To mora da ga je ubilo... Tvoj je otac znao samo ono što je vojska htjela da zna. To je bio samo dio istine, kineski dio. Nikad mu nisu rekli sve do kraja. Alison se okrenula od prozora. Koji je bio ostatak? Peter joj uze ruku. Postojala je još jedna veza. Armijska. S njom su manipulirali kako bi Kinezima prenijela odabrane, krive informacije. Alison se ukočila dok joj je pogled čvrsto pratio njegov. Kako? upitala je. Za to postoji niz načina. Održavati joj razmak između narkotika ili joj davati kemikalije koje povlačenje čine još bolnijim. Vjerojatno je tako bilo; agonija bi je vraćala prvobitnoj vezi. S informacijama koje je vojska pripremila da ih prenese. Alison je u ljutnji povukla ruku; zatvorila je oči i duboko disala. Chancellor je nije taknuo; trenutak je bio samo njen. Onda se okrenula Peteru. Uradi da to plate rekla mu je. Mi sada znamo što znači Chasčng rekao je Quinn O'Brien s prednjeg sjedišta. Ali kamo nas to vodi? Jednome od četvorice, kako je vjerovao Varak. Chancello rova je glava odskočila, dok su mu oči potražile Quinna u retrovizoru. Rekao sam joj da postoje četvorica objasnio je. Nisam upotrijebio imena.

Zašto ne? upita ga Alison. Radi vaše osobne zaštite, gospođice MacAndrew odgovorio je čovjek iz FBIa. Ja radim na njima. Ali ne znam što treba tražiti. Nešto što ima vezu s Kinom rekao je Peter. Bilo što, što je kinesko. Spomenuo si da želiš doprijeti i do petog čovjeka. Kad? Prije kraja dana. Quinn je šutio. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego je odgovorio. Suglasio si se da ćeš imena ostaviti kod odvjetnika. Ne treba mi odvjetnik. Ostavit ću ih kod Morgana u New Yorku. Dovezi me do nekog telefona. Ovdje negdje bi morao biti neki telefon. O'Brien se namrštio. Ti nisi iskusan za takvu vrst kontakata. Ne želim da se izložiš nepotrebnim rizicima. Ti ne znaš što radiš. Ti bi se iznenadio kad bi čuo koliko sam tajnih sastanaka izmislio. Ti mi daj samo jedna neoznačena kola i daj mi nekoliko sati. I nemoj ne poštivati svoju riječ. Znat ću ako me budeš slijedio. Vjeruj u to. Prisiljen sam. Majko Božja. Pisac. Prokletstvo, gdje si ti? Tony je pitanje postavio vičući, a njegove su naredne riječi bile u gotovo istom vrištavom tonu. U hotelu su rekli da si otišao, a noćni menadžer mi je rekao da si na putu u dolinu Shenandoah! A telefonirao je i tvoj doktor, pitajući me da li te očekujem u New Yorku. Da li bi bio ljubazan da mi objasniš... Nema vremena. Osim činjenice da to nije bio noćni menadžer, već čovjek FBIa. Osim toga, sumnjam da ti je telefonirao moj doktor. To je bio netko drugi koji me tražio. Što ti radiš! Pokušavam naći čovjeka koji ima Hooverove fascikle. Prestani s tim! Ovo smo imali prije nekoliko mjeseci. Ti opet prelaziš preko crte; ti nisi netko iz tvojih bogomprokletih knjiga! Ali fascikala nema. Nema ih od početka; cijela se stvar vrti oko toga. Vratit ću se u New York, obećavam, ali najprije želim da nekoga pozoveš u moje ime. Želim da mu kažeš da se sastane sa

mnom u kolima na točnoj lokaciji koju ću ti dati. On je u Washing tonu, a do njega je vjerojatno teško doprijeti. Ali ćeš u tome uspjeti ako kažeš da se zoveš Varak. Stefan Varak. Zapisi to; ne smiješ upotrijebiti svoje ime. A držim sada će Morgan sarkastično da bi trebalo da ; telefoniram iz neke govornice. Točno. Na ulici, ne u zgradi. Hajde. Ovo je... Čovjek kome ćeš telefonirati zove se Munro St. Claire. Ime je imalo učinka; Morgan je bio zabezeknut. Ti se ne šališ, ; zar ne. To nije bilo pitanje. Ne šalim se. Kad dobiješ St. Clairea na liniji, kaži mu da si moj > kontakt. Kaži mu da je Varak mrtav. Možda on to sad već zna, ali to , nije sigurno. Imaš li pisaljku?\ Da.r Napiši. St. Claire upotrebljava ime Bravo... Peter je čekao u neoznačenim kolima na pokrajnjem putu koji je vodio do ruba Cheasepeaka; bila je to slijepa ulica koja se zaustavljala kod vode. Obale su bile močvarne, visoka divlja trstika se njihala na decembarskom vjetru. Prošla su dva sata poslije podne; nebo je bilo navučeno, zrak hladan, a vlaga je prodirala. Alison i O'Brien su bili nekoliko milja sjevernije u sterilnoj kući u Saint Michael'su. Čovjek iz FBIa je pristao da mu dade tri sata do pet sati prije nego telefonira Morganu zbog identiteta Bravoa. Ako se Chancellor do tada ne vrati, Quinn je jasno stavio do znanja da će ga smatrati mrtvim i da će poduzeti prikladne mjere. Chancellor se sjećao Varakovih riječi. Ima jedan senator. Čovjek koji se ne boji, čovjek kojemu bi se među svim ljudima u Washing ? tonu mogao obratiti za pomoć. Za Petera je to bio drugi dio ' umobolnosti. On je izmislio senatora za svoj Nukleus. Opet je usporedba bila suviše bliska; fiktivna osoba imala je kao temelj živa : čovjeka. Senatorovo je ime dao Quinnu u slučaju da se ne vrati.i Na daljini je crna limuzina savladala zaokret na cesti, pa se polako približavala. Otvorio je vrata kola i izišao. Limuzina se zaustavila šestsedam metara od njega. Soferov prozor se spustio. G. Peter Chancellor? upitao je čovjek. Da odgovorio je Peter, uzbunjen. Na stražnjem sjedištu nije

bilo nikog. Gdje je ambasador St. Claire? Ako biste ušli u kola, sir, odvest ću vas k njemu. To nije bio dio mojih uputa. Mora biti ovako. Ne, ne mora! Ambasador mi je rekao da je to radi vaše osobne zaštite. Rekao mi je da vas podsjetim vašeg razgovora prije četiri i po godine. On vas ni tada nije krivo uputio. Peter je na trenutak prestao disati. Munro St. Claire ga nije naveo na krivi put prije četiri i po godine. Dao mu je život. Chancellor je kimnuo i ušao u limuzinu. Ogromna kuća u viktorijanskom stilu stajala je na obali. Dugo molo bilo je porinuto u zaljev od sredine velikog čelnog travnjaka. Sama je kuća bila visoka četiri kata. Na prvoj razini bio je široki uvučeni trijem duž zgrade sučeljene Cheasepeaku. Šofer je pošao prije Chancellora po stepenicama koje su vodile do ulaza. Otključao je vrata i kretnjom pokazao Peteru da uđe. Skrenite nadesno, ispod nadsvođenog prolaza, pa u sobu za sjedenje. Ambasador vas čeka. Chancellor je stupio u predvorje; bio je sam. Prošao je prolazom u sobu s visokim stropom i prilagodio oči. Na kraju sobe je stajao jedan lik ispred dvostrukih francuskih vrata koja su se otvarala prema trijemu i vodama Cheasepeaka. Leđima je bio okrenut Chancelloru; promatrao je površinu Cheasepeaka koja se stalno mijenjala. Dobro došli rekao je Munro St. Claire, okrenuvši se Peteru. Ova je kuća pripadala čovjeku koji se zvao TSenesis. Bio je Bravov prijatelj. Čuo sam za Bannera i Parisa, za Venicea i Christophera. Dakako i za Bravoa. Nisam čuo za Genesisa. St. Claire ga je očito iskušavao. Savladao je iznenađenje, ali je ono bilo tu, Za vas to ne bi imalo nikakve koristi. On je mrtav. Ja nalazim nevjerojatnim da vam je Varak dao moje ime. Nije. Zapravo je to odbio. To je učinio čovjek koji se zove Bromlev, ali nije znao daje to učinio. Njegovo je kodno ime u Birou bilo Viper. B postaje V i tako jedan od nestalih fascikala. Dijelom istina, dijelom laž. Tako sam bio programiran.

St. Claire je suzio oči, udaljavajući se od staklenih vrata prema Chancelloru. »Dijelom istina, dijelom laž«; to je Varak rekao? Da. Umro je preda mnom. Ali ne prije nego mi je sve rekao. Sve? Od početka. Od Malibua do Washingtona. Kako sam bio izazvan ne bi li započeo poslom, pisanjem, traženjem; kako sam bio mamac koji će izazvati druge da se pokažu. To nije rekao izravno, ali uopće nije bilo važno hoću li ja ostati živ ili biti mrtav, zar ne? Kako ste to mogli učiniti? Sjedite. Radije bih stajao. Vrlo dobro. Jesmo li mi dvojica gladijatora koji zaobilaze jedan drugoga? Možda. Ako je tako, izgubili ste borbu. Moj šofer nas promatra s trijema. Chancellor se okrenuo prema prozorima. Šofer je nepokretno stajao, s pištoljem u ruci. Vi mislite da sam ja došao da vas ubijem? upita ga Peter. Ja ne znam što da mislim. Ja samo znam da ništa ne stoji na putu pronalaženja tih fascikala. Ja bih drage volje dao svoj život ako bi se to moglo postići. Slova od M pa do Z. Čovjek koji ih ima šapće preko telefona, prijeti svojim žrtvama. A on je jedan od četvorice: Banera, Parisa, Venicea, ili Christophora. Ili je on možda Bravo; to je moguće. Pretpostavljam. On je došao do Phvllis Maxwell, Paula Bromleva, do brigadnog generala Brucea MacAndrevva. General se pripremao da otkrije dvadeset dvije godine staro prikrivanje s kojim više nije mogao živjeti, a onda su ga pritisnuli. Do koliko drugih je dopro taj čovjek nitko ne zna. Ali ako ne bude pronađen, ako fascikli ne budu pronađeni i uništeni on će nadzirati vladine točke pritiska. Peter je govorio mirno, ravno, ali su njegove riječi požnjele efekat. Vi znadete ono što bi vas moglo stajati života rekao je St. Claire. Budući da sam ga zamalo izgubio nekoliko puta, zahvaljujući vama, to me ne iznenađuje. Samo me zastrašuje. Ja želim da s tim

bude svršeno. I ja bih htio da s tim bude svršeno. Bog mi je svjedokkoliko bih htio da s tim bude okončano, da fascikli budu pronađeni. Želim svim svojim srcem biti uvjeren da će tako i završiti. Postoji način kako da se to izvede. Da se to osigura, zapravo. Kako? Objelodaniti imena vaše grupe. Javno reći da su nestali Hoove rovi fascikli. S tim izaći pred javnost. Vi ste sišli s uma. Zašto? Pitanje je mnogo zamršenije nego ga, čini se, vi razumijete. St. Claire je krenuo prema naslonjaču. Prstima je dirao rub leđa stolica, zaustavivši ih na tkanini. Ruke su mu se tresle. Kažete da vam je Bromlev dao moje ime rekao je. Kako? Slijedio me na vlak i pokušao me ubiti. Rečeno mu je da je moj rukopis završen, i da uključuje informaciju o njegovoj obitelji. Držim da je ta informacija mogla poteći jedino od vas. Upotrijebio je vaše ime; odjednom je sve bilo jasno. Od početka, od samog početka. Natrag sve do Park Foresta. Ja sam vam dugovao, a vi ste to naplatili. Dug je vraćen. St. Claire podignu pogled. Vaš dug meni? Nikad nije bilo takvog duga. Ali bih pretpostavio da imate dug prema svojoj zemlji. Ja to prihvaćam. Želim samo da znate kako ga plaćam. Peter je podigao glas. Objavite imena svoje grupe! Kažite zemlji budući da dugove treba platiti da je nestao Hooverov privatni arhiv! Molim vas! St. Claire je podigao ruku. Pokušajte razumjeti. Mi smo se okupili pod izuzetnim okolnostima... Da zaustavite manijaka prekinu ga Chancellor. Bravo je kimnuo. Da pokušamo zaustaviti manijaka. Radeći na tome, mi smo prešli granice autoriteta na nizu područja. Savijali smo mašineriju vlade jer smo to smatrali opravdanim. Mogli smo biti uništeni, moglo je biti zgaženo sve na čemu stojimo; mi smo to znali. Naš je jedini motiv bila pravednost, a anonimnost naša jedina zaštita. Promijenite pravila! Jedan od vas je to već učinio! Onda ga treba pronaći. Ali se ne smije učiniti da drugi plate!

Ja ne dopirem do vas. Dug je izbrisan, gospodine St. Claire. Vi ste mene upotrijebili. Sa mnom ste manipulirali, držali me van ravnoteže, tako da sam gotovo pobenavio. Zbog čega! Kako biste vi, Pentagon, Federalni istražni biro, Bijela kuća, Ministarstvo za pravdu, Kongres... pola bogomproklete uprave ove zemlje nasta vili lagati? Ja ne molim; ja zahtijevam! Ili ćete vi stupiti u javnost ili ću to ja učiniti. St. Claire je mogao svladavati drhtavicu, ali je nije mogao sakriti. Duge, tanke prste, gotovo je utjerao u naslonjač. Kažite mi o Varaku rekao je tiho. Na to imam pravo; bio mi je prijatelj. Chancellor mu je rekao, ispustivši Varakov zaključak da je Chasčng ključ. Alison je bila suviše blizu tog ključa; nije imao toliko povjerenja u St. Clairea da mu kaže njeno ime. Umro je rekao je Peter uvjeren da to niste vi, već jedan od četvorice. »Nikad Bravo.« To je ponovio nekoliko puta. A što je s vama? Jeste li vi uvjereni? Ne još, ali me možete uvjeriti. Obznanite se javnosti. Tako. St. Claire se okrenuo na stolici i zagledao u vode Cheasepeaka. Varak vam je rekao da ste bili programirani dijelom istinom, dijelom laži. Je li vam to objasnio? Dakako. Nestali fascikli su bili istina; asasinacija je laž. Ja u to ionako nisam vjerovao. To je bila samo zamisao za moju knjigu... Govorili smo dovoljno dugo. Ja želim vaš odgovor. Hoćete li vi sve objaviti, ili ću to ja učiniti? St. Claire se polako okrenuo. Tjeskoba od prije nekoliko sekundi je iščezla; zamijenio ju je tako hladan pogled da se Peter prepao. Nemojte mi prijetiti. Vi niste u položaju da mi prijetite. Ne možete biti sigurni. Vi ne znate koje sam mjere opreza poduzeo. Zar vi mislite da ste lice u jednom od vaših romana? Ne budite bedasti. Bravo je pogledao kroz prozor. Šofer ih je pomno promatrao, čvrsto stežući oružje. Vi niste važni, a nisam ni ja. Chancellor se osjećao kao da je na rubu panike. U New Yorku postoji čovjek koji zna da smo se sastali. Ako mi se išta dogodi, on će vas identificirati. Zapravo ste s njim govorili.

Slušao sam ga odgovori mu St. Claire. Nisam se suglasio ni sa čim. Vi ste se dovezli kolima do mrtvog puta na obalama Cheasepeaka. U knjigama State Departmenta sam sada ubilježen da sam na sastanku s jednim podsekretarem, koji će prisegnut da sam tamo bio. Ali mi alibi nije potreban. Mogli bismo vas ubiti kada zaželimo. Večeras, sutra, idućeg tjedna, idućeg mjeseca. Ali to nitko ne želi. To nikad nije bilo dijelom plana... Prije četiri i po godine sam vas usmjerio u svijet fikcije. Vratite se tom svijetu; ovaj ostavite drugima. Peter je bio zgranut. Njihove su se uloge izmijenile. St. Claireova su strahovanja nestala u pari, kao da više nisu vitalne vijesti koje mu je donio gnjevni mladi človjek. To nije imalo smisla, to nije bilo normalno. Sto je izazvalo takvu promjenu? Oči su mu odlutale do prozora. Šofer se doimao kao da osjeća napetost u sobi; prišao je bliže staklu. St. Claire je vidio Peterovu zabrinutost, pa se nasmiješio. Rekao sam vam da možete slobodno natrag. Taj je čovjek tu jedino radi moje zaštite. Ja nisam znao stanje vašeg duha. I dalje to ne znate. Kako možete biti sigurni da ja neću otići odavde i ispričati priču? Zato jer obojica znamo da to nije pravi način. Previše bi ljudi izgubilo život; nitko od nas ne želi da se to dogodi. Trebalo bi da vam kažem da ja znam tko su Banner, Pariš, Venice i Christopher! Varak mi je napisao njihova imena. Držim da je bilo tako. A vi morate učiniti ono što morate. Prokletstvo, ja hoću ispričati priču! Ubojstva moraju prestati! Laganje mora prestati! Po mom sudu ledeno će St. Claire ako vi to učinite, Alison MacAndrevv će biti mrtva prije nego završi dan. Peter se napeo, pa zakoračio prema Bravou. Začu se prskanje stakla na jednom prozoru; kroz otvoreni prostor se pojavio šoferov pištolj. Pođite kući, g. Chancellor. Učinite ono što morate. Peter se okrenuo i istrčao iz sobe. Munro St. Claire je otvorio staklena vrata i istupio na trijem. Zrak je bio hladan, a vjetar iz zaljeva sve jači. Nebo je sada bilo mračno. Ubrzo će kiša.

To je zaista jedinstveno, razmišljao je St. Claire. Varak je čak u smrti orkestrirao događaje. On je shvatio da postoji samo jedna opcija: Peter Chancellor mora preuzeti Varakovo mjesto. Pisac je sada bio provokator. Nije imao drugog izbora već da krene za Bannerom, Parisom, Veniceom i Christopherom. Chancellor je rekao da su s njim manipulirali. Ono što nije znao jest činjenica da to manipuliranje nije prestalo. Sada treba pisca pomno pratiti, paziti svaki njegov korak, sve dok ih ne dovede do onoga tko ima arhivu. To će biti konačna tragedija, a poput asasinacije Johna Edgara Hoovera ne može se izbjeći. Dvojica će umrijeti. Izdajica Inver Brassa i, neopozivo, Peter Chancellor. Sve do posljednjeg trenutka Stefan Varak se ponašao kao profesionalac. S Chancellorovom će smrću svi putevi biti zatvoreni. A Inver Brass će biti raspušten, zauvijek nepoznat. I dalje mi nećeš reći tko je on? upita ga O'Brien, preko puta Petera, za kuhinjskim stolom. Svaki je imao ispred sebe polupraznu čašu whiskya. Ne. Varak je bio u pravu. On nema fascikle. Kako možeš biti siguran u to? Zato jer mi ne bi dozvolio da se vratim živ. U redu, onda. Ja neću ispitivati. Ja mislim da si ti luckast, ali ja neću ispitivati. Chancellor se nasmijao. Od toga ti ne bi bilo nikakve koristi. Što si našao o četvorici naših kandidata? Postoji li kineska veza? Nešto što je čak iz daljine moguće? Da. Dvije mogućnosti. Dvije uglavnom negativne. Jedna od mogućnosti je prilično dramatična. Rekao bih vjerojatna. Tko je to? Jacob Drevfus. Christopher. Kako? Novac. On je utanačio jaku financijsku podršku za nekoliko multinacionalaca1 koji djeluju iz Tajvana. Otvoreno? Da. Njegov javni stav svodio se na pomaganje u stvaranju snažne privrede na Formozi. Bilo je mnogo otpora; većina je banaka smatrala da će Tajvan propasti, ali je Drevfus bio tigar. Navodno je dobio uvjeravanja od Eisenhowera i od Kennedva. On je okupio institucije i samoinicijativno je uveo nove industrije.

Peterove su sumnje bile još jače. Čovjek poput Drevfusa ne bi se ponašao tako očito. Nije bilo ništa tajnog? Nikakvih pokrivenih poslova ili slično? Ne koliko smo mogli naći. Zašto bi bili potrebni. Novac znači angažiranje. To je ono što tražimo. Ako je novac donja crta mogućnosti, onda smo na mjestu. Ali ja nisam uvjeren da je tako. Tko je druga mogućnost? Frederick WellsBanner. Kakve su njegove veze s nacionalistima? S Kinom, ne mora biti s kineskom vladom. On je sinofil. Njegov je hobi rana orijentalna historija. On ima jednu od najvećih kineskih umjetničkih zbirki na svijetu. Njegova zbirka stalno se posuđuje muzejima. Umjetnička zbirka? Kakve to ima veze s bilo čim? Ne znam. Mi tražimo vezu. To je veza. Chancellor se namrgodio. Zapravo bi Wells mogao biti sumnjiviji od Drevfusa, razmišljao je. Čovjek koji je duboko u kulturi jedne zemlje lakše će biti uhvaćen u mistiku te kulture od nekoga tko se bavi samo novcem. Je li moguće da se iza pragmatizma Fredericka Wellsa nalazi orijentalna mistika u sukobu sa zapadnom ljuskom? Ili je to van razuma? Sve je moguće. Ništa se ne smije previdjeti. Rekao si da su ostala dvojica uglavnom negativna. Što si mislio reći? Ni za jednog se ne bi moglo reći da ima neke opipljive prokineske simpatije per se. Pa ipak, Sutherland Venice donio je odluku protiv vlade u predmetu koji su započela trojica njujorških novinara, kojima je State Department odbio pasoše za putovanje na kopno1. U suštini se njegovo mišljenje svelo na to da je zabrana njihova putovanja prekršaj Prvog amandmana2 sve dok je Peking voljan da ih pusti u zemlju. To zvuči logično.*^ Bilo je. Nije bilo žalbe. Što je s Montelžnom? Pariš je bio aktivni antinacionalist dugo vremena. On je Čang Kajšeka okrstio pokvarenim gospodarem rata3, i to još davno. Bio je vrlo glasan i jasan u svojoj podršci da se crvena Kina primi u UN.

Bilo je mnogo takvih. To je ono na što sam mislio kada sam rekao uglavnom nega tivno. I Venice i Pariš su imali stajališta koja su mogla biti nepopu larna, ali nisu bila neuobičajena. Ukoliko nije bilo drugih razloga za takve pozicije. Ukoliko bilo što. Na ovoj bi se točci opredijelio za vjerojat noću, mogućnosti. Mislim da bi trebalo da se usredotočimo na Drevfusa i Wellsa. 1Sve do 1972. Amerikanci su zabranjivali svojim građanima da putuju u NR Kinu (op. prev.) 2Prvi amandman na američki ustav nedvosmisleno govori o slobodi kretanja i puto vanja (op. prev.) 3Kineske feudalne vojne vođe koji su bili gospodari rata i mira kad je centralna vlast bila slaba (op. prev.) Oni mogu biti prvi, ali ću ja dospjeti do svih četvero. Sučelit ću , se sa svakim. Peter je popio whisky. O'Brien se naslonio na naslonjač stolice. Da li bi to mogao ponoviti? Peter je ustao i uzeo čašu, pa pošao do tezge gdje je bila boca s whiskyem. Popili su jedno piće. Chancellor je oklijevao, pa natočio i drugo. Na koliko ljudi možeš računati? Poput onih u motelu u Quanticou i onih koji su nas pratili ovamo. Rekao sam ti da mi ponoviš ono što si maloprije rekao. Nemoj se boriti protiv mene rekao je Peter. Pomozi mi, ali se nemoj tući sa mnom. Ja sam povezujuća nit između sve četvorice. Svaki od njih zna kako je sa mnom manipulirano. Jedan zna ili će misliti da zna da sam se okomio na njega. I onda? Chancellor je sebi natočio piće. On će me pokušati ubiti. To mi je palo napamet rekao mu je O'Brien. Ti misliš da ću ja biti odgovoran? Zaboravi na to. Ne možeš me zaustaviti. Možeš mi samo pomoći. Vraga te ne mogu zaustaviti! Mogu oslužbeniti tucet optužbi protiv tebe koje će te staviti u izolaciju.

Oslužbeniti? Krasan izraz, nema što. Ako ti nije jasno, to znači da ću optužbe protiv tebe formalizi rati, staviti ih u službenu formu. Jasno? A onda što? Ti se ne možeš sučeliti s njima. Zašto ne? Chancellor se vratio do stola i sjeo. Zbog toga jer su do tebe već doprli. Han Chow, sjećaš li se? O'Brien je sjedio nepokretno kao spomenik, uzvraćajući pogled Peteru. Što ti znaš o Han Chowu?! Ništa, Quinn. I ne želim znati. Ali mogu nagađati. Od prve večeri kad smo razgovarali, kad sam spomenuo Longworthovo ime, kada sam ti rekao što se dogodilo s Phvllis Maxwell... kada sam rekao riječ Chasčng. Tvoje lice, tvoje oči; bio si uplašen. Ime Han Chow si izgovorio kao da te ubija. Gledao si me kao što me sada gledaš; stao si me optuživati zbog nečega što uopće nisam mogao razumjeti. Ti ovo možda nećeš htjeti povjerovati, ali ja sam te izmislio prije nego sam te upoznao. Kakvo je ovo sranje? upita ga O'Brien, napregnutog glasa. Peter je pio samosvjesno. Udaljio je pogled s Ouinna i gledao u čašu. Ti si bio moj postupak očišćenja. Moj dobri prijatelj koji se morao suočiti sa svojim ranjivostima i nadmašiti ih. Ja te ne razumijem. Svaka priča o korupciji mora imati ukras. Osoba na strani anđela. Ja mislim da je razlika između čitljiva romana i stripa u tome da nitko u romanu ne počinje kao junak. Ako postaje junakom to je samo zato jer se prisilio da nadvlada svoj strah. Ja nisam dovoljno dobar u pisanju tragedije, pa ti taj strah ne možeš nazvati tragičnim nedostatkom. Ali ga možeš nazvati slabošću. Han Chow je bio tvoja slabost, zar ne? Ti si u fasciklima. Quinn je nevoljko progutao, s pogledom i dalje na Chancelloru. Želiš li čuti o tome? Ne. Ja to doista mislim. Ali želim znati zašto su potegli i za tobom. To mora da je bilo prije nego sam došao k tebi.

O'Brienove su riječi bile srezane, kao da ih se boji. U noći prije nego je Hoover umro, imena trojice ljudi bila su zabilježena u sigurnosnim ubilježnicima u Birou. Longworth, Krepps i Šalter. Longvvorth je bio Varakl oštro ga prekinu Peter. Je li bio? odgovori mu Quinn. Ti si mi rekao da je Varak umro nastojeći vratiti te fascikle. Čovjek se ne ubija nastojeći naći nešto što već ima. To je bio netko drugi. Nastavi. Ne postoji način kako bi pravi Longworth mogao tamo biti. Krepps i Šalter su bili pokrivači, osobe koje nitko nije odredio za neki posao u toj noći. Nisam mogao ustanoviti nijedan identitet. Drugim riječima, trojica nepoznatih ljudfMobila su podobnost, dobila su dozvolu da te noći uđu u Hooverov ured. Stao sam postavljati pitanja. Netko mi je telefonirao... Visokotonski šapat? upita ga Peter. Šapat. Vrlo ljubazan, vrlo precizan. Rečeno mi je da s tim stanem. Ili inače Han Chow. Han Chow je bio poluga. Chancellor se nagnu naprijed. Prije dvije večeri je O'Brien bio ispitivač, a sad je red na njemu. Amater vodi profesionalca. Zato jer je profesionalac uplašen. Što je to »neodređeni pokrivač«? Identitet koji je unaprijed pripremljen za hitne slučajeve. Bio grafski podaci. Roditelji, škole, prijatelji, zanimanje, personalni podaci u službi takve stvari. Za deset minuta čovjek ima osobnu povijest. Kažimo za nekoliko sati. On mora mnogo toga upamtiti. Kao prvo, što te dovelo do sigurnosnih ubilježnika? Fascikli odgovori mu O'Brien. Nekolicina nas se pitala što se dogodilo s fasciklima; razgovarali smo o tome. Tiho, samo među nama. Ali zašto sigurnosni ubilježnici? Nisam siguran. Postupak eliminacije, držim. Provjerio sam u prostorijama za sječenje papira, u pećima, provjerio sam kompju terizirani input nije bilo opterećenja vrijednog spomena. Čak sam se raspitivao za kutije osobnih stvari koje su uzete u Zastavama. Zastavama?

Hooverov ured. On nije volio taj naziv. Nikad se to nije izgovaralo u njegovoj prisutnosti. Je li bilo mnogo kutija? Ni blizu toliko da bi sadržavale fascikle. Meni je to značilo da je fascikle netko uklonio. A to je ono što me uplašilo do srži. Upamti, ja sam ih vidio u upotrebi. Alexander Meredith... ja sam ovdje već bio. Tko je taj Meredith? Netko koga bi morao upoznati. Samo on ne postoji. Tvoja knjiga? Da. Nastavi. Budući da je fizičko uklanjanje bilo moguće, počeo sam razgle davati dnevnike i službene ubilježnike. Svi su znali da Hoover umire; čak je postojao i šifrirani naziv za njegovu smrt: »otvoreni teritorij«. Mislim da je značenje jasno. Poslije direktora, tko? Ili što? Točno. Sve sam pomno pregledavao, vratio sam se unatrag nekoliko mjeseci prije nego je umro, usredotočio sam se na noćne upise, jer bi kolica ispunjena kutijama iz Zastava bilo malčice nespretno udaljavati po danu. Sve je bilo u redu provjerio sam sve i svakoga sve dok nisam opazio ubilježbe za noć prvog maja. To je bio trenutak kad sam pronašao tri imena. Dva su bila bez značenja, bez identiteta. Quinn je zastao i ispio gutljaj whiskya. Koja je onda bila tvoja teorija? Kad si shvatio da nema identiteta? Tada a djelomično i sada. O'Brien je zapalio cigaretu. Ja mislim da je Hoover umro dan prije nego su rekli. Agent je duboko uvukao dim. To je prilična tvrdnja. To je logično. Kako? Neodređeni pokrivači. Oni koji su ih upotrijebili morali su biti dobro upoznati s tajnim operacijama, morali su biti kadri izići s autentičnim ID. Agent koji je te noći bio za deskom, čovjek koji se preziva Parke, ne želi raspravljati o onome što se dogodilo. On samo

kaže da su ta trojica dobila tzv. noćnu podobnost, odnosno dozvolu da uđu u određene prostorije osobno od Hoovera, preko njegova scramblera. To je provjereno; taj je telefon bio upotrebljen. Ali ja ne mislim da je on razgovarao s Hooverom. Razgovarao je s nekim drugim u Hooverovoj kući. To mu je bilo dovoljno. Taj je telefon svet. I tako je razgovarao s nekim u Hooverovoj kući. Što onda? Razgovarao je s nekim čiji autoritet ne dovodi u sumnju. S nekim tko je Hoovera našao mrtvog i htio da ti fascikli budu uklonjeni prije nego se sazna da je Hoover umro i sve bude strogo zatvoreno. Ja mislim da su fascikli odneseni u noći prvog maja. Imaš neku ideju o tome? Do prije dva sata, da. Mislio sam da su to učinili Tolson, Hooverov drugi čovjek po komandi, i manijaci. Ali zahvaljujući tebi, to više nije realistično. Zahvaljujući meni? Da. Ti si zamalo ubio čovjeka u galeriji Corcoran. Našli su ga ispod stepeništa; to je jedan od manijaka. S njim su razgovarali u bolnici i dali mu izbor: imenuj druge u iskazu pod zakletvom i podnesi ostavku, ili se suoči s gonjenjem, gubitkom penzije i vraški dugom kaznom zatvora. Odabrao je prvo, dakako. Prije dva sata sam o tome dobio glas od jednog od naših ljudi. Svi manijaci su podnijeli ostavke. To ne bi učinili da su imali fascikle. Chancellor je pomno gledao O'Briena. Što nas vodi natrag četvorici kandidata. Banneru, Parisu, Venicea i Christopheru. I Bravou doda O'Brien. Ja želim da ga upotrijebiš. Slijedi svoj savjet: navedi ga da tjera to pitanje. Ako je on čovjek za koga misliš da jest ili je Varak tako mislio on neće odbiti. Vrati se k njemu. Chancellor je polako tresao glavom. Ti nešto propuštaš. On je umoran; on to više ne može. Varak je to znao. Zato je došao k meni. Ostali smo ti i ja, O'Briene. Ne traži nikog drugog. Onda ćemo mi tjerati naprijed! Mi ćemo ih imenovati! Zašto! Što god budemo rekli bit će poreknuto. Mene bi predstavili kao piskaralo koje promovira svoju knjigu, a što je mnogo gore, ti moraš živjeti s Han Chowom. Peter je odgurnuo

svoje piće. 1 ne bi stalo na tome. Bravo je bio vrlo jasan oko toga. Prije ili poslije dogodile bi se dvije prometne nesreće. Moramo se suočiti s tim. Mi smo potrošna roba. Prokletstvo, oni ne mogu zanijekati fascikle koji su nestali! Chancellor je gledao u ljutitog, osujećenog agenta. Alex Mere dith je živio u Quinnu O'Brienu. Peter je odlučio da mu kaže. Mislim da bi to oni mogli vrlo uspješno zanijekati. Jer nedo staje samo polovina fascikla. Od slova M do Z. Ostalo je pronađeno. O'Brien je bio zaprepašten. Pronađeno? Tko je pronašao? Varak nije znao. Quinn je zgnječio cigaretu. Ili nije htio reći! Peterf Quinn! Alison je vikala iz sobe za dnevni boravak. O'Brien je prvi stigao do vrata. Sve je bilo mračno. Alison je stajala pored prozora, s rukom na zavjesi. Što je? upita je Chancellor, prilazeći joj. Što nije u redu?: Gore cestom odgovorila je slabim glasom. Uspon između glavnih ulaznih vrata. Vidjela sam nekoga. Znam da sam vidjela. Tamo je stajao i samo gledao na kuću. Onda je nestao. Quinn je brzo prišao ploči na zidu djelomično skrivenoj zavje sama. Na ploči su bila dva reda konveksnih bijelih kolutova, jedvd prepoznatljivih u sjeni. Izgledali su poput dva stupa bezizražajnih buljećih očiju. Nitko nije prešao preko ijedne fotoelektrične ćelije rekao je.i Peter se pitao što zapravo čini kuću »sterilnom«, osim radio4 uređaja, teškog stakla, i rešetaka posvuda. Postoje li elektronski snopovi posvuda oko kuće? Držim da su to ta svjetla. Da. Svuda unaokolo, infracrvena i unakrsna. A dolje su pomoćni generatori ako nestane struje; probaju ih svakog tjedna. Znači, ova je kuća poput motela u Ouanticou? Isti arhitekt je izradio nacrt, a ista firma ju izgradila. Sve je u čeliku, čak i vrata. Prednja vrata su od drveta prekinu ga Chancellor. Ploče mirno odgovori Quinn. Je li to mogao biti susjed u šetnji? upita Alison. Moguće, ali ne i vjerojatno. Ovdje su kuće izgrađene na zemlji

štima od tri jutra. Vlasnici kuća s jedne i druge strane su osoblje Statea, ambasadorska razina, vrlo visoki funkcioneri. Rečeno im je da se drže po strani. Samo tako? To nije ništa neobično. U ovoj su kući smještali prebjeglice za vrijeme preslušavanja. Eno ga! Alison je povukla zavjesu. Između dva kamena stupa ulaza na imanje, kao silueta u daljini, vidjela se figura čovjeka u ogrtaču. Bio je na usponu ceste, orisan na noćnom nebu. On samo tamo stoji primijetio je Peter. Ne pokušava proći kroz vrata doda Quinn. On zna da su tu elektronski aktivatori. I želi da mi znamo da on zna. Gledajte prošaptala je Alison. Sada se kreće! Figura je zakoračila i podigla desnu ruku. Kao da je to neka obredna kretnja, rukom je polako sjekao zrak prema dolje. Odjednom se čuo šum na ploči. Bijeli disk postao je jarkocrven. Čovjek se okrenuo ulijevo i iščezao u mraku. O čemu se radi? upita O'Brien, više sebe nego ostale. Maločas si rekao odgovori mu Chancellor. On želi da znamo da zna da je teren ožičen. To nije baš tako impresivno. Većina ovih kuća ima alarmne sisteme. Najedanput se začuo drugi šum na ploči; drugi bijeli disk postao je crven. Onda je u brzom slijedu šum slijedio šum, crveno svjetlo je slijedilo crveno svjetlo. Kakofonija je sve nadjačavala, alarmi su bili bolni za uho. U roku od trideset sekundi svaki je disk bio jarkocrven, svaki šum aktiviran. Soba je bila isprana grimiznom bojom. O'Brien je zurio u ploču. Oni znaju svaku vektorsku točku! Svaku prokletu točku! Potrčao je preko sobe do ormara u zidu. Tu je bio radio. O'Brien je pritisnuo dugme i govorio; svakom je kretnjom odavao hitnost. Ovdje je Saint Michael's jedan, javite se, molim vas! Ponavljam, Saint Michael's jedan, hitnost. Jedini odgovor bili su kakofonični šumovi. Dođite, molim! Ovdje je Saint Michael's jedan. Hitnost! Ništa. Samo atmosferske smetnje, koje su bile sve glasnije. Peter je bacio pogled po sobi, prilagodavajući oči na crvena svjetla i sjene. Telefon! rekao je.

Ne brini. O'Brien je odstupio od radija. Ne bi ga ostavili; prerezali bi žice. Telefon je mrtav. Bio je. Što je s radijem? upita ga Alison, nastojeći govoriti mirno. Zašto ne možete prodrijeti s porukom? Quinn ih je gledao. Oni su blokirali frekvenciju, što znači da su znali koja je. Mijenja se svaki dan. Onda pokušaj s drugom frekvencijom! nato će Chancellor. Nema svrhe. Negdje vani, možda na udaljenosti od pedeset do sto metara, nalazi se kompjuterizirani scanner.1 Do vremena kad bih mogao nekog dozvati, prije nego bih uspio poslati svoju poruku, oni bi blokirali i tu frekvenciju. Prokletstvo, probaj! Ne odgovorio je O'Brien, gledajući opet na ploču. To je 1 Uređaj, obično elektronski, koji se upotrebljava za mjerenje ili distribuciju neke količine ili okolnosti u određenom sistemu, regiji ili području (op. prev.) ono što žele, točno ono što žele. Žele da se uspaničimo; oni računaju na to. Zašto se ne bismo uspaničili? U čemu je razlika? Rekao si da nam ovdje ne može nitko ući u trag. Dakle, netko nam je ušao u trag, a radio je nekoristan! Nisam sklon vjerovati u tvoje čelične konstrukcije i stakla debela pet centimetara! Da li se to može suprotstaviti acetilenskoj svjetiljci i teškom malju! Za ime Krista, učini nešto! Ja ne činim ništa, a to oni ne očekuju. Za dvije ili tri minute ću se vratiti toj frekvenciji i poslati drugu poruku. Quinn je pogledao u Alison. Hodite gore i provjerite prednje i stražnje prozore. Pozovite me ako išta vidite. Chancellor, vrati se u blagovaonicu. Učini isto to. Peter je ostao na mjestu. Što namjeravaš učiniti? Nemam vremena za objašnjavanje. Otišao je do prednjeg prozora i provirio. Peter mu se pridružio. Između ulaznih stupova, opet kao silueta na noćnom nebu, vidjela se figura čovjeka. Nepo mično je stajao deset ili petnaest sekundi, a onda se činilo da je

podigao obje ruke ispred sebe. Sad je noćnu tamu presjekao mlaz svjetla iz reflektora od nekoliko tisuća svijeća. Naprijed! Alison je vikala odozgo. Tamo je... Vidimo! zagrmio je O'Brien. Okrenuo se Chancelloru. Provjeri stražnji dio kuće! Peter je potrčao preko sobe do malog nadsvođenog prolaza koji je vodio u blagovaonicu. Drugi zasljepljujući mlaz svjetla udario je manju mrežu prozora na stražnjem zidu blagovaonice. Okrenuo je pogled, zatvorivši oči. Svjetlo mu je izazvalo bol u čelu. Ovdje je još jedan! viknuo je. I na ovoj strani! zavikao je O'Brien, čiji je glas dolazio iz alkovena na kraju sobe za dnevni boravak. Provjeri kuhinju! Sa sjeverne strane! Peter je utrčao u kuhinju. Kao što je Quinn i očekivao, četvrti je mlaz svjetla prodirao kroz prozore s rešetkama na sjevernoj strani kuće. Peter je opet zaslonio oči. To je bio košmar! Kamo god bi pogledali izvan kuće, dočekalo bi ih zasljepljujuće vruće bijelo svjetlo. Na njih vrše napad zasljepljujućim bijelim svjetlom! Chancellor! viknuo je O'Brien odnekud izvan kuhinje. Pođi gore! Uzmi Alison i stanite što dalje od prozora! Stanite u sredini kuće. Kreni! Peter nije mogao misliti, mogao je samo slušati. Došao je do stepeništa, zgrabio ogradu, pa se okrenuo u zraku. Dok se uspinjao, čuo je O'Brienov glas. Usprkos ludilu, glas je bio kontroliran, precizan. Govorio je u radio. Ako se probijem, hitnost se briše. Saint Michael's jedan. Hitnost se ukida. Podigli smo Cheasepeak na alternativnoj opremi. Oni su na putu. Ovdje će biti za tri do četiri minute. Ponavljam. Ne dolazite ovamo. Hitnost je dokinuta. Što to radiš? vikao je Chancellor. Prokletstvo, odi gore! Uzmi djevojku i stanite u sredini kuće! Na čijoj si ti strani? Ti vukodlaci nas pokušavaju nasamariti. Vuku nas na prozore, onda nas zasljepljuju! Što to govoriš?... To nam je jedina nada! grmio je agent. A sada hodi gore do Alison i učini kako sam ti rekao! Vratio se radiju i opet pritisnuo

dugme mikrofona. Peter nije sačekao da čuje O'Brienove riječi; samo je vidio agenta kako se sagnuo ispod ormarića s ladicama, kako bi bio što bliže podu. Chancellor je potrčao po stepenicama. Alison! Ovamo! U prednjoj sobi. Peter je brzo prošao gornjim hodnikom u spavaću sobu. Alison je bila uz prozor, opčinjena onim što vidi. Netko trči! Odmakni se od prozora! Odvukao ju je iz sobe u hodnik. Prvo što je čuo bio je metalni zvuk neki je predmet udario u staklo, ili u rešetke prozora spavaće sobe. A onda se to dogodilo. Eksplozija je bila poput grmljavine, a snaga vibracije ih je bacila na pod. Debelo staklo prozora spavaće sobe rasprsnulo se u svim smjerovima; komadići stakla su se ukopali u zidove i u pod. Komadi rešetaka su zvonili udarajući u tvrde predmete. Cijela kuća se stresla; malter je pucao dok su se grede krivile. Držeći Alison u rukama, Peter je shvatio da su bile još dvije ili tri eksplozije, ali vremenski tako blizu jedna drugoj da ih je bilo teško razlikovati. Da. Bile su četiri eksplozije, svaka s jedne strane kuće, sa svakog izvora zasljepljujućeg svjetla. O'Brien je imao pravo. Strategija se zasnivala na tome da ih se privuče do prozora, pa da onda bace eksploziv. Da su ostali ispred prozora ili pored njih, oštri komadići stakla zakopali bi im se u tijelo. Presjekle bi se vene i arterije; stakla bi raspilila glave kao što je njegova glava bila raspiljena prije toliko mjeseci na naplatnoj cesti Pennsvlvania. Sličnosti su suviše bolne. Čak je prašina od maltera vratila slike zemlje i blata u nagnutom automobilu; žena u njegovim rukama druga žena. Chancellor! Je li s tobom sve u redu? Odgovori mi! To je bio Quinn, koji se javljao odnekle odozdola; glas mu je bio bolan, kreštav. Peter je čuo automobile kako se brzo udaljavaju. Da. Otišli su. Sada je O'Brienov glas bio slabiji. Moramo otići odavde. Odmah! Peter je došao do ruba stepeništa i potražio prekidač za hodnik. Upalio je svjetlo. O'Brien je bio presamićen preko donje stepenice, dok je rukom stezao ogradu. Pogledao je u Chancellora. Lice mu je bilo prekriveno krvlju.3

Chancellor je vozio; Alison je O'Briena držala objema rukama na stražnjem sjedištu neoznačenih kola. Čovjek iz FBIa imao je krhotine stakla u desnoj ruci i ramenu, i brojne poderotine po licu i vratu, ali rane nisu bile teške, samo bolne. Mislim da bi trebalo da te odvezemo kući rekao je Peter, još uvijek zadihan i ustrašen. Tvojoj ženi i tvom doktoru. Učini kao što ti kažem odgovorio mu je Quinn, potiskujući bol. Moja žena misli da sam u Philadelphiji, a doktor bi postavljao pitanja. Ima drugi čovjek kojeg koristimo. Ja mislim da su pitanja već na dnevnom redu! Nitko ne bi slušao odgovore. Vi to ne možete učiniti rekla je Alison, obrisavši maramicom O'Brienovo lice. Peter je u pravu. Ne, nije. O'Brien se trznuo od bola. Sada smo bliži tim fasciklima nego smo ikad bili. Moramo ih pronaći. Uzeti ih. To je jedini odgovor. Za nas. Zašto? upita ga Peter. Kuća u Saint Michael'su je ograničeni teritorij. Imanje od četiri milijuna dolara, koje je van dosega. Nije izvan tvog Chancellor će upadicom. Čudno, ali zapravo jeste. Quinn je glasno udahnuo zrak. Bol je prošla, pa je nastavio. Ako State Department ili Biro ikad ustvrde kako sam lagao ili što sam sve razglasio, provest ću dvadeset godina u federalnom zatvoru. Ja sam prekršio svaku zakletvu koju sam dao. Peter je osjetio val naklonosti spram njega. Što se dogodilo? upita ga. Upotrijebio sam Varakovo ime u State Departmentu. On je bio specijalist za prebjeglice, a ja znam postupak davanja podobno sti za upotrebu sterilne kuće. Biro je i prije imao posla s prebjegli cama. Ja sam rekao da je to zajednička operacija između mog ureda i NSCa. Varakovo je ime osiguralo odobrenje. Moj ured bi se moglo ispitivati. Ali ne Varaka. Chancellor je savladao dugi zaokret s desne strane. Čak i u smrti Varak je bio dio svega. Nije li bilo opasno upotrijebiti Varaka? On je mrtav. Njegovo će tijelo naći. Tragovi njegova prepoznavanja su spaljeni prije dosta godina. Slike i obavezni otisci. Ja čak vjerujem da su mu zubarske radove

radili pod izmišljenim imenom. Uzevši u obzir broj ubojstava u ovom gradu i postupke koje policija mora slijediti, možda će proći tjedan dana prije nego se ustanovi njegov identitet. Što, ustvari, hoćeš reći? Ti si upotrijebio Varakovo ime da bi dobio pristup do kuće Saint Michael's. Pa što? Zašto smo sada bliže fasciklima? Ti nikad ne bi bio dobar pravnik. Bez obzira na to tko nas je večeras napao, morao je znati dvije vrlo određene stvari. Prvo: morao je dobro poznavati postupak odobravanja podobnosti za upotrebu sterilne kuće. A morao je znati još nešto, a to je da je Varak mrtav. Ta četvorica koju ćeš posjetiti: Banner, Pariš, Venice i Christopher; jedan od njih je znao jedno i drugo. Peter je stegnuo upravljač. Sjetio se riječi koje je čuo prije nekoliko sati. Ja sam u knjigama State Departmenta ubilježen da sam ovog časa na sastanku... Munro St. Claire, izvanredni ambasador s pristupom tajnama zemlje, znao je da je Varak mrtav. Ili Bravo ljutito će Chancellor. Peti čovjek. O'Brien više nije imao na raspolaganju sterilnih lokacija. Njegove su se mogućnosti iscrpile. Ne bi mu pomogao čak ni onaj njegov kolega koji na njega gleda s najvećim simpatijama. Saint Michael's je uništen; državno vlasništvo vrijedno četiri milijuna dolara dignuto je u zrak. Moglo je biti objašnjenja za tu katastrofu, objašnjenja koja bi mogla biti u O'Brienovu korist. Ali u obavještajnoj zajednici nije bilo objašnjenja koje bi pokrilo potresno otkriće stanovitog ubojstva. Varakov je leš nađen na sceni, izrešetan mecima. Izvan sterilne kuće. Treba razmotriti i izdaju. Peter je shvatio ali njegovo razumijevanje nije bilo od nikakva značaja. Varakovo su tijelo pronašli ljudi koji su jurili za njim, koji su ga naganjali preko travnjaka Smithsoniana, a dovedeno je u Saint Michael's radi podmukle komplikacije. Od nikakva značaja. Tko bi ga slušao. Glas se proširio. Stariji agent, Carroll Quinlan O'Brien, je iščezao. Urgentni zahtjev za odobravanje Saint Michail'sa jedan bio je prenesen State Departmentu iz O'Brienova ureda u Birou. Postupak odobravanja uključio je Varakovo ime i izjavu

da se radi o zajedničkoj operaciji između FBIa i NSCa. Izjava je bila lažna, a O'Briena se nije moglo pronaći. A tajni centar za saslušanja bio je uništen. Telefonski pozivi koje je O'Brien upućivao iz govornica duž autoputa i pokrajnjih cesta otkrili su da se vladina mreža zatvara alarmantnom brzinom. Quinnova je žena bila u pomami. Posjećivali su je ljudi koji su joj govorili strašne stvari ljudi koji su do prije nekoliko dana bili njihovi prijatelji. O'Brien bi mogao jedino pokušati da je smiri. Brzo. Ne može joj reći ništa suštinski. Njihovu su telefonsku liniju nesumnjivo slušali. Osim toga, on, Peter i Alison su morali brzo napuštati područje s kojeg su telefonirali, odnosno s kojeg je on telefonirao. Telefonskim se govornicama može ući u trag. Chancellor je pozvao Tonya Morgana u New York. Izdavač je bio uplašen: vladini su ljudi bili u dodiru s njim. I s Joshuom Harrisom. Iznosili su zapanjujuće optužbe. Peter je dao lažne izjave oficiru Federalnog istražnog biroa na noćnoj dužnosti, koje su rezultirale smrću pripadnika Ministarstva za pravdu. Dalje, napao je agenta FBIa u galeriji Corcoran. Čovjek je u kritičnom stanju; ako umre, optužba će glasiti: ubojstvo. Osim tih optužbi, postojali su dokazi koji ga povezuju s uništenjem visoko klasificirane vladine imovine, čija je vrijednost četiri milijuna dolara. Laži! viknuo je Peter. Čovjek kojeg sam napao pokušao me ubiti! On je manijak; prisilili su ga da podnese ostavku! Jesu li ti to rekli? Ne. Tko je to tebi rekao? Agent koji se preziva O'Brien? Da! Ne vjeruj mu. O'Brien je karijerist, nesposobnjaković. Vladini ljudi su to stavili jasno do znanja. Baš su ga se otresali kad si ti došao k njemu. Spasio mi je život! Možda je samo htio da povjeruješ u to. Vrati se, Peteru. Mi ćemo ti naći najbolje odvjetnike. Postoje zakonska objašnjenja, vladini ljudi to shvaćaju. Moj Bože, ti si pod strašnim pritiskom; prošle si godine bio jedva živ. Glava ti je bila napola rasječena; nitko ne zna posljedice ozljede. To je sranje i ti to dobro znaš.

Ja ne znam. Pokušavam naći razloge!* Morganov je glas napukao. Bio je zabrinut za Petera. Tony, slušaj me. Nemam mnogo vremena. Zar ti ne vidiš što oni rade? Ne mogu priznati istinu. Pokušat će ispraviti situaciju, ali ne mogu priznati da situacija postoji! Hooverovih fascikala nema! Odmakni se od logorske vatre! Ti se ubijaš! Morganov prasak došao je iz njegove dubine. Chancellor je shvatio. Sada Tonya upotrebljavaju, manipuliraju s njim. Jesi li spomenuo fascikle? Da... Morgan je jedva mogao govoriti. Jesu li zanijekali da fascikala više nema? Svakako. Nikad nisu iščezli, jer su uništeni. Sam Hoover je dao takve napute. Laž je bila potpuna. Phyllis Maxwell njene riječi se vratiše Peteru. Boje se zaraženih krvnih sudova. Je li to zaista rekla Phyllis? Ili ih je on izmislio? Više nije bio siguran. Fakti i fantazija su se slijevali u jedno. Jedina je sigurnost bio O'Brienov sud: Fascikle treba pronaći i pokazati. Nema drugog puta. Do tada, njih troje će biti bjegunci. Tebi su lagali, Tony. Bogu je znano kako bih htio da nije tako$ ali jest. Spustio je slušalicu i iz kabine potrčao do kola.f Našli su jedan gotovo napušteni motel na obali u Ocean Cityu. Zima, dva dana prije Božića; bila je oskudica rezervacija. Doktor se pobrinuo oko Quinna; uzeo je novac ali nije pokazao drugu zainteresiranost. Gost je prošao kroz staklena vrata. To je bilo dovoljno objašnjenje. Uoči Božića, agent skitnica bio je na rubu sloma. Quinnova žena i djeca bili su udaljeni manje od dva sata, ali su isto tako mogli biti na drugoj strani svijeta, iza ograda od bodljikave žice, pod unakrsnim svjetlima reflektora. Nije im mogao izgovoriti riječi utjehe, čak ni riječi nade. Postojala je samo odijeljenost i bol koju je ona izazivala. Peter je promatrao kako se O'Brien bori sa strahom, krivnjom i usamljenošću, znajući da će jednog dana njegove riječi i osjećaji biti stavljeni u svijest drugoga. Na papiru. Peter je promatrao čovjeka oklijevajuće hrabrosti, čija ga panika uništava a srce mu puca. To ga je diralo i mučilo. Jedan profesionalac. Dvoje amatera. Troje bjegunaca. Sve je ostalo na njima. Više nije bilo nikog drugog. Alison više nisu mogli isključiti; bila je potrebna.

Zajednički moraju riješiti zagonetku, ili će uništavanje biti nastavljeno. U procesu bi uništili sami sebe. Nepravednost situacije je sablažnjavala. Bio je to bolan Božić. Njih troje su dijelili prostor koji je upravitelj motela nazvao »gornjim južnim apartmanom«; to je bio kompleks na drugom katu s prozorima koji su se otvarali na stranu zgrade i na plažu. Ulaz je bio ispod njih i bio im je na oku. Apartman se sastojao od spavaće sobe i sobe za sjedenje sa sofom, a uz to je bila i čajna kuhinja. Dekor je bio u stilu srednje plastike.1 Čekali su, znajući daje čekanje potrebno. Radio i televizor su bili uključeni, kako bi uhvatili bilo koji nagli prekid u vijestima, bilo kakav nagovještaj da je stotinu milja dalje, u Washingtonu, netko odlučio da obznani njihov nestanak. Kupili su novine iz metalnog stroja u predvorju hotela i pomno ih čitali. Jedan članak im je zaokupio pažnju. Saint Michael's, Md.2 Eksplozija izazvana lošim funkcioniranjem plinske peći nanijela je znatnu štetu kući u predgrađu ovog ekskluzivnog dijela Cheasepeaka. Na sreću, u to vrijeme 1Površno privlačan, ali jeftin, neoriginalan ili umjetan; u SAD obično namještaj mješavine jeftinog drveta i plastike (op. prev.) 2Skr. za Marvland (op. prev.) nije nikoga bilo u kući. Vlasnici, gospodin i gospoda Chancellor O'Brien su u inozemstvu. S njima se pokušava stupiti u vezu... Što to znači? upita Peter. Žele da znamo da imaju dokaz da smo tamo bili. Suptilno, zar ne? Kako su mogli znati? Jednostavno. Otisci prstiju. Ti si bio u vojsci; moji su u nizu arhiviranih dokumenata. Ali ne znaju za Alison. Chancellor je odjednom osjetio olakšanje, ali je gotovo odmah vidio da nema razloga za to. Bojim se da znaju rekao je O'Brien. Zbog toga su upotrije bili »gospodin i gospođa«. Meni nije stalo! Alison je bila ljutita. Ja želim da to znaju. Misle da mogu zaprijetiti kome god žele! Meni neće prijetiti. Imam mnogo toga reći!

Reći će ti da i oni tebi imaju štošta kazati tiho će Quinn. Odšetao je do prozora s koga je pucao vidik na plažu i ocean. Moje je mišljenje da će ti dati izbor zbog razloga nacionalne sigurnosti. Šuti o svemu što si vidjela i čula, ili se suoči s otkrivanjem aktivnosti tvoje majke prije dvadeset dvije godine. Aktivnosti koje su nedavno otkrivene a stajale su više od tisuću američkih života u jednom jedinom danu. To će neizbježno izazvati pitanja u vezi s tvojim ocem. Mac the Knife? hladno će Peter. Ubojica iz Chasčnga? O'Brien se okrenuo od prozora. To je suviše dvosmisleno. Izdajica iz Chasčnga bi bolje pristajalo. Čija se žena ovisnica o drogama kurvala s neprijateljem prije dvadeset i dvije godine i ubijala američke vojnike. Ne bi se usudili! uzviknu Alison. To je prilično daleko dodao je Chancellor. Našli bi se na opasnom teritoriju. To bi ih moglo udariti u lice. Otkrića te prirode rekao je O'Brien s tihim uvjerenjem koje je Peter prepoznao kao duboko osobno uvijek su najdramatičnija. Objavljuju ih na prvoj stranici. Poslije, ako i uslijedi ispravak ili objašnjenje to više nije toliko važno. Šteta je učinjena; nije ju lako popraviti. Ja u to ne vjerujem Alison mu se nervozno suprotstavila. Ja u to ne želim povjerovati. Uzmi moju riječ za to. To je priča o Hooverovim fasciklima. Onda, domognimo se fascikala rekao je Peter, presavivši novine. Počet ćemo s Jacobom Drevfusom. On je Christopher, zar ne? upita ga Alison. Da. To je prikladno rekla je, okrenuvši glavu da pogleda u O'Briena. Ne mogu vjerovati da ne postoji netko kome se možemo obratiti. Postoji jedan senator reče Peter. Možemo otići k njemu. Ali će i on htjeti više od slučaja koji sam izgradio rekao je Ouinn. Možda ne prije dva dana, ali sada će htjeti. Šta hoćeš reći? Chancellor se uzbunio. One večeri je O'Brien bio tako siguran u sebe. Fascikli su nestali; Quinn ima dokaze. Sada

je situacija očajnička. Želim reći da ne možemo poći k njemu. Zašto ne? Dogodio se Saint Michael's. Uništenje vladine imovine, povrede sigurnosnih postupaka. On je zakletvom vezan da izvijesti ako uspostavimo dodir s njim. Ako to ne učini, to je ometanje pravde. Govno! Riječi. Zakon. Možda bi ponudio pomoć; ako je Varak bio u pravu, vjerojatno i hoće. Ali to će biti poslije činjenica. Inzistirat će da se predamo. Zakonski, to je jedino ponašanje koje mu preostaje. A ako to učinimo, to je ono što bi oni htjeli! Tu nema ništa dobra! Alison mu je dotakla ruku. Tko su »oni«, Peter? Chancellor je zašutio. Odgovor na njeno pitanje bio je prenerazujući kao i okolnosti u kojima su se našli. Svi. Čovjek koji ima fascikle želi nas ubiti; mi to sada znamo. Ljudi koji znaju da su fascikli nestali, odbijaju to priznati i žele da šutimo. Spremni su da nas žrtvuju da bi osigurali tu šutnju. A ipak žele isto što i mi. Peter je polako odšetao pored Quinna do prozora. Gledao je na ocean. Znaš. Bravo mi je nešto rekao. Rekao mi je da me prije četiri i po godine usmjerio u svijet o kojemu nisam razmišljao. Rekao mi je da se vratim tom svijetu, a da realni svijet ostavim drugima. Njemu i njemu sličnima. Okrenuo se od prozora. Ali oni nisu dovoljno dobri. Ja ne znam jesmo li mi, ali znam da oni nisu. Jacob Drevfus je ustao od stola za doručak, ne malo uznemiren. Komornik mu je rekao da je Bijela kuća na liniji. Prokleta budala ga vjerojatno zove da mu čestita Božić. Sretan Božić! Predsjedniku ne bi palo na pamet da telefonira na prvi dan Hanuke. To je bilo na I dvadeset peti dan Kisleva, i netočan datum kojim se proslavlja rođenje Krista1. Proširio se glas da taj čovjek mnogo pije. To ne iznenađuje. U historiji republike nije bilo administracije poput ove. Potkupljivost je nadmašila sve granice, a požuda za vlašću bila je suštinsko zlo. Dakako da je taj čovjek strašno pio. To je bio melem Gileada.2 Jacob je pomislio da ne odgovori na poziv, ali je poštovanje prema tom uredu zahtijevalo da se ipak javi. Dobro jutro, gospodine predsje...

Ja nisam Predsjednik rekao je glas. Ja sam netko drugi. Kao što ste i vi netko drugi, Christopher. Krv je nestala iz Jacobova lica. Odjednom mu je bilo teško disati. Njegove mršave noge su odjednom oslabile; mislio je da će se srušiti na pod. Tajna životnog vijeka bila je poznata. To je bilo van pameti. Sasvim nevjerojatno. Tko je to? Čovjek koji radi za vas. Zovem se Peter Chancellor, a svoj sam posao obavio suviše dobro. Saznao sam ono za što sam uvjeren da niste mislili da ću ikad saznati. A zbog toga se moramo sastati. Danas. Rano poslije podne. Danas poslije podne?... Drevfus je osjetio slabost. Peter Chancellor, pisac? Za ime Boga, kako je to pisac mogao učiniti? Ja ne dogovaram sastanke tako naglo. Ovaj hoćete nato će Chancellor. Pisac je bio nervozan; Jacob je to osjetio. Ja ne primam naređenja; niti sam ikad čuo za nekog Christophera. Poslužili ste se mudrom varkom da stignete do mene. Međutim, meni se sviđaju vaša mala zabavljanja. Ako biste pristali da ručate sa mnom jednog dana idućeg tjedna... Danas poslije podne. Bez ručka. Vi ne slušate... Ne moram. Moguće je da moja »mala zabavljanja« više nisu važna. Možda sam zainteresiran za druge stvari. Možda bismo mogli postići jedan sporazum. Ne mogu si predstaviti da je moguć sporazum između nas. Neće ga biti budete li razgovarali s drugima. S bilo kojim od njih. S drugima? Banner, Pariš, Venice i Bravo. Nemojte s njima razgovarati. Jevrejska Svečanost posvećenja; osmi dan jevrejske svečanosti svjetla, koji počinje 25. kisleva (op. prev.) Gilead je historijsko brdsko područje istočno od rijeke Jordan, a uzdiže se preko 1200m (op. prev.) Jacobovo je tijelo zadrhtalo. Što vi govorite? Ja kažem da vas oni ne razumiju. Ja tako mislim. To je posao

pisca pokušati razumjeti ljude. Zbog toga ste me vi upotrijebili, zar ne? Ja vjerujem da vas razumijem. Drugi ne mogu. O Čemu vi govorite? Drevfus nije mogao savladati trešnju u rukama. Nazovimo to sjajnom kušnjom. Svatko tko je upoznat sa Chasčngom bi shvatio logiku. Afi drugi, oni bi vas ubili zbog toga. Chasong? Mene bi ubili? Jacobove su se oči zamutile. Učinjena je strašna greška! Gdje želite da se sastanemo? Sjeverno od Ocean Citya u Marvlandu. Na plaži. To može naći svaki vozač taksija. Zato uzmite taksi i dođite sami. Uzmite olovku, Christopher. Ja ću vam dati usmjerenja. Budite tamo u jedan i trideset. Znoj je potekao niz Peterovo čelo. Naslonio se na staklo telefonske govornice. Učinio je to; zaista je to učinio. Ideja rođena u fikciji djelovala je kao činjenica! Strategija se svodila na to da se Christopheru kao što će učiniti i s ostalima pristupi s opcijama. Ako Christopher ima fascikle, izvući će samo jedan zaključak: pronašli su ga. Ako je tako, on će pristati na sastanak s jedinim ciljem da ubije čovjeka koji ga je otkrio. U tom slučaju, teško je povjerovati da bi došao sam. Ako Christopher nema fascikala, postoje dvije mogućnosti: odbiti pozivatelja, ne pristati na sastanak. Ili pristati na susret zbog strašne mogućnosti da su jedan ili svi ostali izdali svoju ideju. U tom će slučaju doći sam. Jedino srednja opcija neprihvaćanje sastanka razriješava kandidata. A Christopher to nije odabrao. Peter se pitao hoće li to ijedan od njih odabrati. Alison je kucnula na vrata. Na sekundu je samo gledao u nju kroz staklo, opet pogođen njenim ljupkim licem i inteligentnim očima koje su odražavale ljubav usred tjeskobe. Otvorio je vrata. Jedan dolje. Kako je to prošlo? Zavisi od toga kako gledaš na to. Doći će ovamo. Ljubav i tjeskoba ostali su u Alisonim očima. Ali se tome sada pridružio još jedan elemenat. Strah. Frederick Wells je podigao pogled sa stola s božičnim doručkom, iznenađen. Uopće nije bio siguran da je točno čuo riječi kućne pomoćnice kroz uzvike djece. Budite mirni! naredio je; za stolom su zašutjeli. Što ste rekli?

Bijela kuća je na telefonu, sir odgovorila je djevojka. Vriska koja je pratila tu izjavu poslužila je Wellsu samo da se podsjeti da se oženio prekasno. Prekasno da bi sada imao veću djecu. Istini za volju, on zapravo nije volio djecu; bila su fundamentalno nezanimljiva. Ustao je od stola i pogled nakratko spojio sa ženinim. Činilo se da mu čita misli. Za ime neba, zašto bi ga pozivala Bijela kuća? Uspjevši da otvoreno ne uvrijedi Predsjednika i njegov korpus nesposobnjakovića, Frederick Wells je svoju poziciju učiriib jasnom. On ne odobrava čovjeka u Bijeloj kući. Je li moguće da Predsjednik upotrebljava pretekst božićne čestitke kako bi mu ponudio maslinovu grančicu kao svom neprijatelju? Taj je čovjek bio zbunjenost zbunjenosti, ako se tako može reći. Wells je zatvorio vrata svoje radne sobe i pošao do stola, dok mu je pogled pao na red vaza dinastija Ylian i Ming, zaključanih iza stakla ormarića. Bile su prekrasne; gledajući ih ne bi se nikad umorio. Podsjećale su ga da usred ružnoće postoje mir i ljepota. Podigao je slušalicu. Gospodin Frederick Wells? Poslije šezdeset sekundi njegov je osobni svijet bio srušen. Pisac je to učinio! Kako nije bilo bitno, činjenica je sve! Inver Brass se mogao zaštititi. Hitno razortačenje, nepostojeća dokumentacija... Ako bude potrebno, neka bude i drugo opravdano ubojstvo, asasinacija, uklanjanje Petera Chancellora s ovog svijeta. Ali što će biti s njim? Banner je imao sva oružja osim jednog. A to preostalo oružje jest razotkrivanje. Otkrivanje imena nad kojim nema apsolutno nikakav nadzor. Wellsu je otkrivanje značilo isto što i uništenje. Cijeli život upropašten! Pa ipak, mogao bi se boriti. Ovog puta na provincijskoj cesti zapadno od Baltimorea. Treba postići izravnanje. Za svačije dobro. Pogled mu je opet pao na kineske vaze iza stakla. Ništa nisu učinile za njega. Carlos Montelan je sjedio na sjedalu u crkvi i sa stanovitim neprijateljstvom promatrao svećenika koji se probijao kroz inkantacije božične mise. Nije htio kleknuti; postoje granice hipokrizije na koju je pristao zbog žene i obitelji.

Boston nije Madrid, ali su uspomene još bile vrlo oštre. Španjolska je crkva bila gorljivi kompanjon političkih protagonista, usredotočujući se na svoje preživljavanje bez sučuvstva spram brutalizirane pastve. Montelan je osjetio vibraciju trenutak prije nego je čuo šum. Vjernici koji su bili u neposrednoj blizini bijahu neugodno iznenađeni; nekolicina se okrenula prema njemu, ljutitih lica. U Božju je kuću prodro neki strani pozivatelj, ali je primalac poziva bio veliki čovjek, savjetnik Predsjednicima. Božja kuća nije bila imuna na hitnosti svijeta ovog čovjeka. Carlos je gurnuo ruku u jaknu, prekinuvši zvuk. Njegova žena i djeca su se okrenuli; kimnuo im je i izišao iz klupe, pa pošao mramornim prolazom pored treptavih svijeća. Izišao je vani, našao telefonsku kabinu, pa nazvao svoju službu.1 Bijela kuća ga pokušava pronaći, ali on ne mora uzvratiti poziv. To mora biti obavljeno preko specijalnog telefona. Treba da ostavi broj gdje s njim mogu uspostaviti vezu. Urota idiotasa! pomisli Montelan. Dao je broj telefonske govornice. Telefon je zazvonio, a oštra zvonjava je oštro odjekivala u kabini. Carlos je brzo podigao slušalicu i prinio je uhu. Riječi su imale učin oštrog noža koji mu prodire u trbuh; bol je bila ledeno hladna. Pisac ga je pronašao! Sve što je učinio, sve sa čime se suglasio, sve je to eksplodiralo u optužbama koje je iznosio Peter Chancellor. Sporazum, njegov pakt, to je bilo potrebno! To je značilo konačno čuvanje integriteta Inver Brassa! Nije bilo drugog načina! Pisca treba navesti da shvati! Da, dakako, sastat će se s njim. 1 Postoje razne službe koje biperima pozivaju svoje pretplatnike (op. prev.) Igralište za golf, istočno od Annapolisa, deseto zeleno? Da, on će to naći. Vrijeme nije važno: on će biti tamo odmah iza ponoći. Drhtave ruke, Montelan je spustio slušalicu. Nekoliko je trenutaka stajao na hladnom buljeći u aparat. Nakratko se pitao da li da telefonira Jacobu Drevfusu. Ne, to ne smije učiniti, Christopher je vrlo star čovjek. Koro narka nije nemoguća. Daniel Sutherland je pio sherrv i slušao svoga sina, Aarona, kako nadugo raspreda sa svojim dvjema sestrama i njihovim muževima. Bračni su parovi doletjeli iz

Clevelanda radi Božića; djeca su bila u sunčanoj sobi s bakom zamatajući poklone. Kao i uvijek, Aaron je svoju publiku držao u hipnotiziranom stanju. Sudac je gledao u sina s duboko izmiješanim osjećajima. Ljubav je bila najvažnija, ali je blizu nje bilo neodobravanje. Novine su Aarona nazivale superenergičnim čovjekom, sjajnim odvjetnikom legitimne crnačke ljevice. Pa ipak, Daniel bi htio da Aaron nije tako vatren, tako siguran da samo on ima odgovore na rasne probleme. U očima njegova sina bilo je toliko mržnje, a mržnja nije bila način; u njoj nema suštinske snage. Njegov će sin jednog dana to naučiti. A jednog će dana također saznati da je njegova zlozamišljena mržnja spram svih bijelaca ne samo besplodna, već je i često krivo postavljena."* Njegovo je ime nešto govorilo o tome. Dao mu ga je najdraži prijatelj kojeg je Daniel ikad imao. Jacob Drevfus. Njegovo ime mora biti Aaron, rekao je Jacob. Stariji Mojsijev brat, prvi svećenik Hebreja. To je divno ime, Daniel. A on je divan sin. Zazvonio je telefon. Aaronova žena, Abby, pojavila se na vratima. Kao i uvijek, Daniel ju je gledao s ljubavlju, i ne bez stanovitog strahopoštovanja. Alberta Wright Sutherland je bila, možda, najbolja crna glumica u zemlji. Visoka, uspravna, s divnim držanjem koje je moglo, kad je bilo potrebno, obuzdati i njenog muža. Njena je publika, na žalost, bila ograničena njenim ukusom. Ne bi prihvaćala role koje su eksploatirale ili njen spol ili rasu. Pokušat ću predati liniju pravom licu, u redu?1 rekla je. U redu, draga moja. Bijela kuća je na telefonu. 1 Engl. riječi deliver the Une može značiti »predati (nekome telefonsku) liniju«, ali i »izgovoriti redak« (ili »tekst« ili »stih« i si.) (op. prev.) To je zbunjujuče, a to je najmanje što mogu reći rekao je Daniel, ustajući. Liniju ću preuzeti u blagovaonici. Bilo je zbunjujuće. Njegove su četiri posljednje odluke u apelaciji razbjesnile administraciju, a vlada je svoje neslaganje iznijela i u štampi. Ovdje sudac Sutherland.

Vi ste i Venice rekao je tupi glas preko telefona. Pisac je to učinio! Predanost čitavog životnog vijeka bila je odjednom, grozno, obustavljena. Ako je uništena, nema ničega, jer ništa nije vrijedno gubitka. Varalice će naslijediti zemlju. Daniel je slušao pažljivo, važući svaku riječ koju je pisac izgovorio, svaki naglasak. Možda ima izlaza. To je očajnička strategija, ona za koju nije bio siguran da će je preživjeti, a još manje izvršiti. Ali treba pokušati. Lukavština. Zavaravanje. Sutra ujutru, gospodine Chancellor. U zoru. Otočić istočno od Deal Islanda, sidrišta za ribarice. Naći ću to. Naći ću vas. Sutherlandove su oči odsutno bile fokusirane na telefon, kroz nadsvođeni hodnik u dalekoj sobi za dnevni boravak. Na vidiku se pojavila njegova snaha. Stajala je uspravno i ponosno. Bila je izvrsna Medeja, sjetio se Daniel. Sjećao se njenih posljedi njih riječi u zadnjem činu, krik do nebesa.i Ovdje su moja dječica, krvava i ubijena za ljubav boga Jasona! Sutherland se pitao zašto su mu se vratile te riječi. Onda je znao. Bile su u kutku njegove svijesti prije nekoliko sekundi.I Zima je došla s jakim naletima vjetra, koji je savijao divlju travu na dunama. Sunce se probijalo kroz brze oblake i jarko sjalo, ali su to bili zraci bez toplote. Bilo je rano poslije podne na dan Božića, a na obali je bilo hladno. Chancellor je gledao u otiske nogu. Koračao je naprijed i natrag unutar granica koje je odredio Quinn O'Brien. S tog prostora od deset metara imao je čist vidik do nakupina trave iznad duna s lijeve strane popločane staze koja je vodila s ceste. Tamo se nalazio O'Brien, skriven svačijem pogledu osim Peterovom. Prema O'Brienu taktika je trebala biti ovakva: on će čekati u divljim busenima kad dođe Jacob Drevfus. Uvjerit će se da li je Drevfus otpustio taksi kako mu je bilo rečeno; u slučaju da ih je Christopher izdao ili ne otpuštajući taksi ili zadržavajući svoje ljude u obližnjim automobilima Quinn će dati znak Peteru, pa će potrčati do skrivenog područja iznad obližnje plaže, gdje će Alison čekati u neoznačenim kolima. Taj vid samozaštite Quinn je nazivao »prednji front«. Neposrednija zaštita koju se moglo manje kontrolirati, prepuštena je Peteru. U džepu jakne imao je revolver

kratke cijevi kalibra 38 koji je uzeo od Paula Bromleva u vlaku. Revolver kojemu je bila namjena da ga ubije. Trebalo bi da ga upotrijebi ako bude morao. Peter je čuo kratki prodorni zvižduk: prvi signal. Taksi je na vidiku. Nije mogao reći koliko je minuta prošlo prije nego je ugledao mršavi lik. Svaka je sekunda bila beskrajna, a udaranje u grudima nepodnosivo. Gledao je kako mali, slabašni Drevfus, hoda korak po korak po pločama prema otvorenoj plaži. Bio je mnogo stariji nego ga je Peter zamišljao, stariji i bezgranično krhkiji. Udarao ga je vjetar s oceana; pijesak ga je šibao, prisiljavajući ga da se sagne i okrene glavu; štap mu se posklizavao po pločama. Došao je do kraja pločaste staze do obale i gurnuo štap u pijesak prije nego će zakoračiti u nj. Chancellor je mogao osjetiti pitanje u očima iza debelih naočala. Propalo tijelo nije htjelo nastaviti putovanje; zar mladi čovjek ne bi došao k njemu? Ali je Quinn bio decidiran. Položaj je sve; treba uzeti u obzir i potrebu brzog bijega. Peter je ostao na svom mjestu, a Drevfus je bolno nastavio hodati po vjetrovitoj plaži. Drevfus je pao. Chancellor se uputio preko pijeska, ali ga je zaustavilo mahanje O'Brienove ruke. Agent FBIa je bio čvrst, a poruka jasna. Drevfus je sada bio udaljen oko deset metara, pa mu je lice bilo vidljivo. Odjednom je bankar shvatio; izraz lica mu se promijenio u odlučnost. Posluživši se štapom, s mukom je ustao. Nesigurno, žmirkajući protiv vjetra i pijeska, pošao je prema Chancelloru;nije mu ponudio ruku. Sastali smo se jednostavno će Drevfus. Ja imam vama što reći, a vi imate meni. Koji će od nas početi? Jeste li slijedili moje napute? upita ga Peter kako je bio napućen da pita. Dakako da jesam. Mi moramo razmijeniti informacije; obojica želimo znati ono što drugi zna. Zašto dodavati komplikacije? Vas traže, znate. Da. Zbog krivih razloga. Ljudi koji vas love tako ne misle. Međutim, to nije bitno. Ako niste krivi, vaša se nevinost može dokazati. Jedino zbog čega sam kriv jest to da sam bogomprokleta budala! Osim toga, mi nismo ovdje da bismo razgovarali o meni.

Mi smo ovdje zbog toga da raspravimo stanovite događaje koji se tiču obojice. Drevfus je podigao ruku da se zaštiti od naglog naleta vjetra. Moramo se sporazumjeti. Ja se ne moram s vama ni o čemu sporazumjeti! Sa mnom se manipuliralo, lagali su mi, pucali na mene. Četiri čovjeka su ubijena četvorica za koje ja znam. Trojicu sam gledao kako umiru. Samo Bog zna koliki su sišli s uma zbog šapata preko telefona! Vi znate tko su oni. Ja ih znam nekoliko. Peter je nakratko pogledao u vodu, a onda se okrenuo Drevfusu. Ja sam sve to zabilježio. To nije ono što očekujete od mene da napišem, ali sam napisao. A sada, ili ćete se vi sporazumjeti sa mnom ili ću pustiti da cijeli svijet sazna tko ste. Drevfus ga je gledao nekoliko sekundi u tišini koju je uznemiravao samo zvuk vjetra. Oči su mu bile lišene straha. A što vi mislite tko sam ja? Što vi mislite da sam ja? Vi ste Jacob Drevfus, poznat kao Christopher. Ja to dopuštam. Ja ne znam kako ste vi to iskopali, ali je to ime kojim se ponosim. Možda ste ga zaslužili prije nego ste se okrenuli protiv njih. Okrenuo protiv koga? Drugih. Banner, Pariš, Venice, Bravo. Vi ste ih izdali. Njih izdao? Izdao Parisa? Venicea? Vi ne znate o čemu govo rite. Chasčng! Chasčng je u Hooverovoj arhivi, a vi je imate! Jacob Drevfus je stajao nepokretno; njegovo lice bilo je zrcalo šoka. Svemogući Bože, vi u to vjerujete? Vi ste radili sa State Departmentom. U nizu navrata. Vi biste lako mogli naći sterilnu lokaciju kad biste znali gdje da je tražite! Možda. Kad bih znao što je to. Znali ste da je Varak mrtav. Varak mrtav? To ne može biti! Vi lažete! Vi ste luđak. I to opasan. Što god ste zabilježili treba uništiti. Vi

ne znate što ste učinili. Preko četrdeset godina službe zemlji, beskrajni milijuni potrošeni. Vi morate razumjeti. Ja moram učiniti da razumijete! Nevjerojatno se događalo! Drevfus je rukom posegao u ogrtač, dok mu se koštunjava ruka tresla. Peter je znao da se Drevfus mašio za pištolj. Nemojte to učiniti! Za Kristovo ime, nemojte! Nemam izbora. Iza Drevfusa, na pješčanom brdu između divljeg gustiša, Chancellor je vidio kako je O'Brien odjednom ustao. Vidio je ono što je Peter vidio: starac želi izvući oružje. Došao je sam, ali je došao naoružan. Na kraju je bio spreman da ubije. Chancellor je stegnuo oružje u svom džepu, s prstom na obaraču. Nije ga mogao potegnuti! Nije mogao povući obarač! Pucanj se čuo iznad vjetra. Drevfusova je glava odskočila, a vrat mu se pretvorio u masu krvi i raznesenih kostiju. Tijelo mu se nagnulo, pa sa strane palo na pijesak. Odostraga je O'Brien spustio pištolj, pa potrčao preko pješčanih nanosa. Christopher je bio mrtav, ubijen na napuštenom dijelu plaže šibane vjetrom. A onda je Peter ugledao što mu je bilo u ruci. Bio je to presavijeni papir. Ne oružje. Pismo. Kleknuo je, savladan odbijanjem i gađenjem, pa uzeo papir. Ustao je, nepravilno dišući, dok mu je bol u sljepoočicama potisnuo misli. O'Brien je bio pored njega; čovjek FBIa uzeo je papir i otvorio ga. Chancellor je gledao u papir, pa su ga obojica čitala. To je bila fotokopija rukom ispisana pisma. Pismo je bilo adresirano samo na ime: Pariš. I. B. treba raspustiti. Venice i Bravo se slažu sa zaključkom. Ja im to vidim u očima, premda mi nismo razgovarali o tome između sebe. Mi smo istrošeni uspomenama. Ali smo stari i ostalo nam je još malo vremena. Ono što me duboko brine jest činjenica da bi kraj mogao doći za jednog od nas ili za sve nas bez pravog sredstva za raspuštanje. Ili još gore, da bi nas sposobnosti mogle napustiti a naši stari jezici začegrtati. To se nikako ne smije dopustiti. Prema tome, ja te molim, ako nam dob uništi razložnost, učini za jednoga ili za sve nas ono što ne možemo učiniti za sebe. Po glasniku su ti u posebnom omotu upućene tablete. Stavi ih u usta staraca i moli za nas. Ako je to tebi nemoguće, pokaži ovo pismo Varaku. On će razumjeti i učiniti što mora biti učinjeno.

I na kraju, u vezi s Bannerom, čija je slabost u predanosti njegovim izuzetnim sposobnostima. On će možda biti u iskušenju da nastavi s I.B. Ni to se ne smije dopustiti. Naše je vrijeme prošlo. Ako bude ustrajao, Varak će opet znati što treba učiniti. Gornje je naša pogodba. Christopher Rekao je da ne zna što je to sterilna lokacija Peter će slabim glasom. On nije znao da je Varak mrtav dodao je O'Brien tiho, ponovo čitajući pismo. On nije bio onaj kojeg tražimo. Chancellor se okrenuo i stao besciljno lutati prema vodi. Pao je na koljena u valove koji su lagano zapljuskivali i povratio. Tijelo Jacoba Drevfusa su zakopali u pijesak ispod duna. Pitanje odgovornosti nisu razmatrali; treba im vremena. Očajnički. Odgovornost će doći kasnije. Sastanak s Frederickom Wellsom neće biti na prostranstvu napuštene obale. Umjesto toga, čovjek poznat kao Banner došetat će na polje južno od dijela ceste koja se odvaja od Rute 40, zapadno od Baltimorea. O'Brien se koristio tom lokacijom za sastanak s doušnikom prije manje od šest mjeseci. Dobro je poznavao taj teren. Bio je to zaobljeni dio ceste udaljen od gostionica koje su radile cijelu noć, i benzinskih pumpi; cesta je graničila poljima koja su se noću doimala poput močvarišta. Peter je čekao u polju, stotinjak metara iza nasipa gdje će Wells parkirati svoja kola. Gledao je u putna svjetla koja su se brzo približavala cestom, čas samo treptava, čas jarka na kiši koja je natapala polje i kroz tijelo mu slala hladnu drhtavicu. O'Brien se sakrio na pola puta niz nasip. Izvukao je oružje i čekao. Opet je Chancelloru dao jasne napute: na prvi znak neočekivanog, mora svojim pištoljem imobilizirati Fredericka Wellsa. Pucati, ako bude bilo potrebno. O'Brien je imao baterijsku svjetiljku kao dodatnu mjeru opreza. Ako Wells dovede druge sa sobom, Quinn će upaliti svjetlo i leće pokriti prstima, pa će baterijom vrtjeti u krugovima. To je znak Peteru da bježi preko polja do ceste, gdje Alison čeka u kolima. Na cesti se dvaput čula nestrpljiva sirena automobila. Jedna su kola usporila i povukla se na rub ceste; druga kola su ih zaobišla i ljuti to ubrzavala. Automobil se konačno zaustavio kod nasipa, a iz kola je izišla jedna osoba. Bio je to Frederick Wells; došao je do ograde pred poljem i virio kroz kišu.

S dalekog kraja nasipa zasvijetlio je snop svjetla. To je bio O'Brienov prvi signal. Wells je bio sam; nije bilo otvorenih znakova da je naoružan. Peter se nije pomakao; bilo je na Banneru da mu priđe. Wells se prebacio preko ograde i stao spuštati. Chancellor se sagnuo u mokroj travi i izvukao 38. Izvadite ruke iz džepova! viknuo je kao što mu je bilo rečeno da vikne. Hodajte polako prema meni s rukama sa strane. Wells je stao i nepomično stajao na kiši, a onda je učinio kako mu je rečeno. Ruke je držao postrance, pa ušetao u mrak polja. Kad je bio metar i po udaljen od Petera, ovaj je ustao. Stanite na tom mjestu! Wells je razjapio usta i razrogačio oči. Chancellor? Nekoliko je puta duboko uzdahnuo, trepćući očima dok mu je kiša bubnjala po licu, ne govoreći ništa sve dok nije stao normalno disati orijentalna vježba za zatomljavanje misli i vraćanje mira. Slušajte me, Chancellor konačno će Wells. Vi ste ušli u krivu priču. Sprijateljili ste se s krivim ljudima. Ja mogu jedino apelirati na bilo koje osjećaje koje gajite za ovu zemlju da mi dadete njihova imena. Jednoga znam, dakako. Dajte mi ostala. Peter je bio osupnut. Wells je uzeo inicijativu. O čemu vi govorite? O fasciklima! Fascikli od M do Z! Oni ih imaju, a vas upotrebljavaju. Ja ne znam što su vam obećali što vam je on obećao. Ako je u pitanju vaš život, ja ću ga garantirati bolje od njega. I djevojčin. Chancellor je zurio u zasjenjeno, mokro lice Fredericka Wellsa. Vi mislite da me netko poslao. Vi mislite da sam ja glasnik. Ja vam uopće nisam spomenuo fascikle kad smo razgovarali. Mislite li da ste morali? Za ime Božje, stanite s tim! Uništenje!;; Inver Brassa nije odgovor! Ne dopustite im da to učine!') Inver Brass? Peterove su se misli vratile rukom pisanorri " pismu u rukama mrtva čovjeka, pogodbi između Christophera i Parisa. /. B. mora biti raspušten... LBInver Brass. Vi ne možete postati dio toga, Chancellor! Zar ne vidite što je učinio? Predobro vas je programirao; prebrzo ste mnogo saznali. Bili ste mu sve bliže! Sada vas ne može ubiti; on zna da bismo znali kad bi to učinio. Zato vam govori što mu drago, otkriva Inver Brass,

hrani vas lažima kako biste nas postavili jednog protiv drugoga! Tko? Čovjek koji ima fascikle. Varak! O, Kriste... Peter je osjetio čvor u stomaku. Nije bio Frederick Wells. Ja imam odgovor. Wells je govorio oštrim, nazalnim glasom; Peter ga je jedva slušao, tako mu se odjednom sve učinilo beskori snim. Ja ću vas iščupati iz toga i vratiti fascikle. Do njih se mora doći! Vi recite Varaku da nema načina kako bi Inver Brass povezao s događajima prvog svibnja. Nema ubilježaka, nema dokumentacije, ne može se ući u trag nikakvim transakcijama. Varak je bio ubojica, a ne Inver Brass. On je svoj posao predobro obavio; nema nikakvih veza. Ali ja mogu i hoću podići uznemiravajuća pitanja o svakom njegovom pokretu od desetog aprila do noći prvog maja. Učinit ću to na način koji neće ostaviti sumnje; bit će razotkriven. A mi ostajemo nepoznati. Odnesite tu poruku natrag. To je bilo previše za Petera. Istine, poluistine i laži nagomilani na apstrakcijama; datumi upleteni u tkivo optužbi. Vi mislite da je Varak izdao ostale? Ja to znam! Zbog toga morate raditi sa mnom. Zemlja me sada treba. Varak ima te fascikle! Kiša se pretvorila u pljusak. Odlazite odavde rekao je Peter. Ne dok mi ne dadete riječ. Odlazite odavde! Vi ne razumijete! Wells nije mogao otrpjeti takav razlaz, nije mogao pristati da bude tako otpravljen. Njegova se nabusitost pretvorila u očajanje. Zemlja me treba! Ja moram voditi Inver Brass. Drugi su stari, slabi! Njihovo je vrijeme prošlo. Ja ostajem! Ja se moram domoći tih fascikala. Ja sam u njima! Chancellor je podigao revolver. Nestanite odavde prije nego vas ubijem. Vi želite taj izgovor, zar ne? To je što vam jedino treba! Bannerove su riječi nadirale kao poplava, glas mu je opet bio vrištav, sada uspaničen. Varak vam je rekao da sam to bio ja, zar ne? Ja s tim nisam imao nikakve veze! To je bio on! Zamolio sam ga da posreduje kod Bravoa, to je sve što sam zatražio da učini! On je bio najbliži St. Claireu; to su svi znali. On se zakleo da će nas sve

štititi, svakog od nas... Vi ste se vraćali u Nurnberg! Nismo vam to mogli dopustiti! Varak je shvatio! Nurnberg... Peter je osjetio kišu na koži. Kišilo je i one noći kad je bio udaren njegov srebrni »Continental«, one noći kad je Cathy umrla. Sada je u daljini bio autoput, kao i onda; i nasip. I kiša. Ali dobri Bože! Ja uopće nisam htio da vas on ubije! Ili djevojku! To je bila njegova odluka; on se nikad ne boji akcije, nikad joj nije izmicao. Varak. Longvvorth. Strašna maska lica iza upravljača. Vozač u noći bešćutan spram oluje, koji gleda ravno naprijed i ubija. Varak, profesionalac, koji je vozila upotrebljavao kao oružje. Bol u sljepoočicama bila je nepodnosiva. Peter je podigao pištolj i uperio ga u Bannerovu glavu. Pritisnuo je obarač. Bannerov je život spasila neiskusnost amatera. Sigurnosni je zapor spriječio udarnu iglu da prodre u metak. Frederick Wells je trčao po kiši prema cesti. Istočno od Annapolisa, nekoliko milja iza rijeke Severn, pružali su se brežuljci Chanticlairea. To je bio patricijski golfski klub kojeg su tridesetih godina osnovali pravi aristokrati, pa je klub ostao ekskluzivan, što je, u proširenju, značilo i da je mjesto okupljanja rukovodilaca Centralne obavještajne agencije, organizacije koja gaji tradiciju stare školske kravate.1 Klupski je teren korišten i kao mjesto za razmjenu informacija između FBIa i CIAe u vrijeme kad je J. Edgar Hoover zaustavio tok informacija iz prve ustanove u drugu. O'Brien je odlično poznavao taj teren. To će biti mjesto sastanka s Carlosom Montelanom. Pariš je imao stići ne prije pola noći, ne kasnije od dvanaest i trideset. Na desetom polju. Napute su bile jasne. Quinn je sjedio za upravljačem; poznavao je sve puteve koji su vodili od Rute 40 do Chanticlairea. Alison i Peter su sjedili pozadi. Chancellor je činio najbolje što je mogao da se učini; svijest mu je još bila omamljena šokom Bannerova otkrića. On ju je ubio rekao je Peter, iscijeđen, odsutno gledajući automobilska svjetla na kiši koja je gubila snagu. Varak je ubio Cathy. Kakva je on bio vrst čovjeka? Alison mu je stezala ruku. O'Brien je govorio za upravljačem. Ja na to ne mogu odgovoriti. Ali ja ne mislim da je on to mislio

u smislu života i smrti. U stanovitim je situacijama samo razmišljao o eliminaciji problema. Nije bio čovjek. Bio je specijalist. Što je najhladnije što sam ikad čuo. O'Brien je našao pokrajinsko svratiste izvan puta. Ušli su unutra zbog topline i kave. Inver Brass rekao je O'Brien za stolom u slabo osvijetljenom restoranu. Što je to? FrederickWells je uzeo da ja to znam odgovorio mu je Peter. Kao što je i uzeo da me Varak uputio njemu. Jesi li siguran da te nije hranio lažnom informacijom, da te navede na krivi trag i da te se otrese? Uvjeren sam. Njegova je panika bila iskrena. On je u fasci klima. Ono što je u njima može ga uništiti. Inver Brass tiho je ponavljao O'Brien. Inver je škotska riječ, brass može biti što mu drago. Što ta kombinacija znači? Ja mislim da ti suviše kompliciraš rekao je Peter. To je ime koje su dali svome nukleusu. Njihovom što? Oprosti. Mom »Nukleusu«! Tvojoj knjizi? upita ga Alison. Da. Bilo bi bolje da pročitam taj prokleti rukopis rekao je O'Brien. Postoji li ikakav način upita ga Chancellor da uđemo u trag Varakovom kretanju od desetog travnja do drugog svibnja ove godine? Ne, sada ga nema odgovori O'Brien. Znamo da je Hoover umro drugog maja nastavio je Peter. Pa implikacija... Implikacija neće izdržati ispitivanje začu se O'Brienova upadica. Hoover je umro od srčane mane. To je utvrđeno.

Od koga? Medicinski nalazi. Bili su fragmentarni, ali dovoljno potpuni. I tako smo opet na početku zaključio je Peter umorno. Ne, nismo sada će Quinn, gledajući na sat. Eliminirali smo dva kandidata. Vrijeme je za trećeg. To je bila najsigurnija kontaktna lokacija koju je čovjek iz FBIa mogao smisliti, pa je zbog toga bio osobito oprezan. U Chanticlaire su stigli jedan sat prije nego se Montelan imao pojaviti; agent je istraživao područje vrlo temeljito. Kad je završio, rekao je Peteru da ode do desetog polja, dok je Alison ostala u automobilu na kraju prilaza pored ulaza, a on se sakrio u travi glatko pokošene staze. Zemlja je bila mokra, ali je kiša prestala. Mjesečina se borila da prodre kroz putujuće oblake, a svjetlo joj je postajalo sve jače. Chancellor je čekao u sjeni razgranatog stabla. Čuo je zvuk automobila koji vozi kroz otvorena vrata i pogledao na radijumom osvijetljeni brojčanik sata. Bilo je pet minuta iza pola noći; Montelan je bio tjeskoban. Pa ipak ne tjeskobniji od njega, mislio je Peter. Opipao je ručicu pištolja u džepu. Za manje od minute ugledao je figuru Carlosa Montelana kako brzo hoda oko ugla klupske zgrade. Španjolac je hodao prebrzo, razmišljao je Peter. Uplašen čovjek je oprezan čovjek, a lik koji mu se približavao nije bio oprezan.""*" Gospodin Chancellor? Pariš ga je stao zvati pedeset metara od teea.1 Stao je i stavio lijevu ruku u džep ogrtača. Peter je izvukao svoj 38 i uperio ga u njega, gledajući u tišini. Montelan je izvukao ruku iz džepa. Chancellor je spustio pištolj. Pariš je imao baterijsku svjetiljku; uključio ju je i uperio mlaz u nekoliko smjerova. Jedan je pogodio Petera. Ugasite svjetlo! viknuo je Chancellor i sagnuo se. Kako želite. Snop svjetla je iščezao. Upamtivši O'Brienove napute, Peter je potrčao nekoliko metara od svog prethodnog položaja, držeći pogled na Montelanu. Španjolac nije učinio nikakav sumnjivi pokret; nije imao oružja. Chancellor je ustao, znajući da je vidljiv na mjesečini. Ja sam ovdje rekao je.

Montelžn se okrenuo, prilagođavajući vid. Žao mi je zbog svjetla. Više to neću učiniti. Približio se Peteru. Stići ovamo nije mi predstavljalo nikakvu teškoću. Vaše su upute bile sjajne. Na blijedožutom svjetlu Peter je mogao vidjeti Montelanovo lice. Bilo je snažno, crte latinske, tamne oči znatiželjne. Peter je shvatio da u tom čovjeku nema straha. Usprkos činjenici da mu je rečeno da se sastane sa strancem koji mu je poznat samo po imenu, na igralištu za golf usred noći sa strancem za koga je mogao barem pretpostaviti da bi spram njega mogao biti nasilan Pariš se ponašao kao da je njihov sastanak samo zajednički poželjni poslovni susret. U mojim je rukama oružje rekao je Chancellor, podigavši cijev. Monteldn je zirkao. Zašto? Nakon onoga što ste mi učinili što mi je Inver Brass učinio zar me to možete uopće pitati? Ja ne znam što vam je učinjeno. Vi lažete. Kažimo to ovako. Ja znam da vam je data kriva informacija na premisi da biste mogli napisati roman zasnovan na toj lažnoj infor maciji. Postojala je nada da bi to moglo uzbuniti stanovite pojedince koji su dio zavjere i prisiliti ih da se otkriju. Govoreći vam najiskre nije, čim sam Čuo za tu vježbu posumnjao sam u njenu razboritost. To je sve što ste saznali? Držim da je bilo stanovitih neugodnosti, ali su nas uvjerili da vam neće biti nanesena nikakva šteta. Tko su »stanoviti pojedinci«? Što je »zavjera«? Pariš je zastao na trenutak kao da rješava sukob u sebi. Ako vam to nitko nije rekao, možda je vrijeme da to netko učini. Postoji zavjera. Vrlo zbiljska i opasna. Jedan čitav dio privatne arhive J. Edgara Hoovera je nestao. Iščezao je. Kako vi to znate? Montelšn je opet nakratko zašutio, a onda, donijevši odluku, nastavi. Ja vam ne mogu dati podrobnosti, ali budući da ste u svom jutrošnjem telefonskom pozivu spomenuli ime i što je još bliže govorili ste i o drugima, moram uzeti da ste saznali više nego se mislilo da ćete saznati. To nije važno; to ide kraju. Inver Brass se uspio domoći preostalog arhiva.

Kako? Ja vam to ne mogu reći. Ne možete ili ne želite? Malo obojega, mislim. To nije dovoljno dobro objašnjenje! Znadete li čovjeka koji se zove Varak? tiho ga upita Pariš, ponašajući se kao da Chancellor nije vikao. Da. Pitajte njega. Možda će vam reći, možda neće. Peter je proučavao Španjolčevo lice na svjetlu mjesečine. Montelšn nije lagao. Nije znao za Varakovu smrt. Chancellor je osjetio šupljinu u vratu; treći takmac je eliminiran. Ostala su pitanja, ali je najvitalnije pitanje bio riješeno. Pariš nema fascikla. Što ste mislili kad ste rekli da nije važno što sam saznao? Što »ide kraju«? Dani Inver Brassa su prošli. Što je točno Inver Brass? Pretpostavljao sam da ste znali. Nemojte ništa pretpostavljati! Opet je Španjolac pauzirao prije nego će nastaviti. Grupa ljudi posvećenih dobrobiti svoje zemlje. Nukleus rekao je Peter. Zamišljam da bi se moglo i tako reći odgovori mu Montel&n. Sastavljena je od istaknutih ljudi, ljudi izuzetnog karaktera i velike ljubavi spram svoje zemlje. Jeste li vi jedan od njih? Bio sam privilegiran što su mi ponudili. To je grupa koja je formirana da upozori Hooverove brojne žrtve? Imala je mnogo funkcija. Prije koliko tjedana su vam ponudili da^ im se pridružite? Ili možda mjeseci? Pariš je po prvi put izgledao zbunjeno. Tjedana? Mjeseci? Ja sam član četiri godine. Četiri godine? Opet disonantna nota. Koliko je Peteru bilo

poznato, grupa St. Claireov nukleus, taj Inver Brass bio je osnovan radi borbe protiv Hooverove konačne i najopakije taktike: eksploatacije straha kroz privatnu arhivu. To je bila taktika osmiš ljena nedugo prije dvanaest sati, rođena u potrebi. Godina, godina i po, najviše dvije godine, toliko je uopće mogla postojati, jer se prije vrlo malo ili se ništa nije znalo o Hooverovoj arhivi i njenom dosegu. A Pariš je govorio o četiri godine... A Jacob Drevfus je upotrijebio frazu »četrdeset godina službe«, a zatim je spomenuo »beskrajne utrošene milijune«. U to vrijeme, za vrijeme onih trenutaka panike na obali, Chancellor je mislio da Drevfus nekako govori o samom sebi. Ali sada... četrdeset godina... neizbrojivi milijuni. Britke riječi Frederika Wellsa odjednom se vratiše Peteru. Zemlja me treba. Ja moram voditi Inver Brass. Drugi su stari, slabi! Njihovo je vrijeme prošlo. Ja sam jedini! Četiri godine... četrdeset godina! Neizbrojivi milijuni. I Peter se konačno sjetio Drevfusova pisma Montelanu. Pogodbe između Christophera i Parisa. Mi smo istrošeni uspomenama... Uspomenama na što? Tko ste vi, ljudi? upita, gledajući u Montelana. Osim onoga što sam rekao, više neću reći. Bili ste u pravu, gospodine Chancellor. Pretpostavljao sam. U svakom slučaju, ja nisam ovdje zbog razgovora o tim pitanjima. Došao sam da vas pokušam uvjeriti da se više ne uplićete. Vaše je uključenje bila greška u sudu sjajnih ali osujećenih ljudi. Ne bi bilo nikakve velike štete sve dok vi ostanete u pozadini, dok kopate među ruševinama, ali kad biste morali izići na površinu i biti izloženi pitanjima pred javnošću, to bi bila katastrofa. Vi ste preplašeni rekao je Chancellor, iznenađen. Gradite se da ste vrlo hladni, ali ste ispod kože preplašeni kao zec. Zacijelo jesam. Bojim se i za vas i za nas ostale. Da li to »nas« znači Inver Brass? I mnoge druge. U ovoj zemlji postoji rascjep između naroda i vođa. Korupcija vlada u najvišim ešalonima vlasti; ona ide mnogo dalje od obične politike sile. Ustav je opasno napadnut. Našem načinu života je zapriječeno. Ja nisam melodramatično raspoložen: govorim vam istinu. Možda osoba koja nije ovdje rođena, ali koja je

vidjela kako se to već dogodilo, možda takva osoba jasnije razumije šta to sve znači. Koji je odgovor? Ili ima li ga? Zacijelo ga ima. To je stroga, bestrasna primjena zakonskog procesa. Ponavljam, bestrasna. Nepristrana. Narod treba probuditi i ukazati mu na prave opasnosti zloupotreba, nepravilnosti. Jasno, razborito, nedirigirano emotivnim optužbama i zahtjevima za rekri minacijom. Sistem će djelovati ako mu se dade prilika; proces je počeo. Nije vrijeme za eksplozivna otkrivanja. Vrijeme je za inten zivno ispitivanje. I razmišljanje. Tako Peter će polako. I nije vrijeme za otkrivanje Inver Brassa, zar ne? Nije čvrsto će Montelan. Možda neće nikad biti. Možda. Rekao sam vam. To je vrijeme prošlo. Jeste li zbog toga imali svoju pogodbu s Jacobom Drevfusom? S Christopherom? Izgledalo je kao da je netko Parisu opalio snažan šamar. Pitao sam se rekao je tiho. Zamalo sam ga nazvao, ali sam mislio da je možda bolje da to ne učinim. Znači, stupili ste u vezu s njim. Tako je. Uvjeren sam da vam je govorio poput mene. Njegova je odanost ovoj zemlji beskrajna. On razumije. Ja ne razumijem. Ja ne razumijem nijednog od vas. Zato što je vaše znanje ograničeno. Govorim o vašem poznava nju ove teme, dakako. A od mene nećete više ništa saznati. Mogu vas jedino zamoliti da se udaljite, napustite sve. Ako nastavite, mislim da će vas ubiti. To mi je već predloženo. Posljednje pitanje: što se dogodilo kod Chasonga? Chasong? Bitka kod Chasonga? Da. Strašan gubitak. Tisuće izgubljene zbog nevažnog dijela jalove zemlje, vjetrometine. Megalomanija koja se nametnula civilnoj vla sti. O tome se sve zna.

Peter je shvatio da još drži oružje u rukama. To nije imalo nikakva smisla; vratio ga je u džep. Vratite se u Boston rekao je. Hoćete li pažljivo razmisliti o svemu što sam vam rekao? Da. Ali je znao da mora nastaviti. Za Daniela Sutherlanda, O'Brien je izabrat* jednu dragu istočno od Deal Islanda na Cheasepeaku. Mjesto sastanka je bila komercijalna marina u kojoj su bile ukotvljene ribarice, prvenstveno plovila za ulov ostriga, koja će zbog vremenskih okolnosti ostati vezana još tjedandva. Skupine školjaka nisu čekale lovce; u ovom dijelu decembra ocean nije gostoljubiv. Valovi su se neprekidno preklapali po nabijenim stupovima ispod dokova. Škripa brodica na sidrištima pretvarala se u stalno bubnjanje dok su galebovi graktali na nebu, veseleći se najavi dana. Venice. Posljednji od kandidata, razmišljajo je Peter, sjedeći na nauljenoj ogradi ribarice na kraju mola. Posljednji, da, ako čovjek koga traži nije Bravo. Peteru se činilo gotovo sigurnim da će se opet vratiti Munrou St. Claireu. Mogućnost daje Sutherland bio izdajnik Inver Brassa, šaptajući ubojica koji je imao fascikle, bila je vrlo daleka. Ali, uostalom, ništa nije bilo onako kako se činilo da jest. Sve je zamislivo. Sutherland mu je rekao da je odbor koji je bio formiran radi borbe protiv Hooverove pokvarenosti, bio raspušten. Isto tako, Sutherland je bio uvjerenja da su fascikli uništeni. Kao član Inver Brassa znao je da je jedno i drugo čista laž. Ali zašto bi Sutherland htio fascikle? Zašto bi on ubijao? Zašto bi on ponizio zakon za koji se toliko zalagao? Peter je jedva mogao razlikovati ulaz na dok, iza podignutih koloturnika i motornih čekrka. Oni su oblikovali čudnu siluetu nadsvođenog prolaza, oštre sive linije nasuprot sivoj pozadini. Pogledao je preko kratke dužine vode sebi zdesna gdje je znao da O'Brien leži skriven na palubi lagana broda plosnata dna. Okrenuo je glavu na lijevu stranu, pokušavajući vidjeti automobil stisnut između brodica za lovljenje školjki u suhom doku, izvučenih iz vode radi popravka. Alison je bila u kolima. U ruci joj je bila kutija sa šibicama. Izvukla je šibicu i bila je spremna upaliti je. Ako netko osim suca bude u Sutherlandovu automobilu, ona će je upaliti i držati na prozoru, ali tako da joj plamen skloni rukom. Odjednom je Peter čuo niske tonove snažnog motora koji se približavao iz daljine. Nekoliko trenutaka kasnije, dva snopa reflektorskih svjetala automobila prodrla su

kroz ogradu ulaza u brodogradilište, odražavajući se na trupovima brodica u suhom doku. Automobil je nastavio vožnju, skrenuvši desno niz široki prostor između brodova prema rubu vode. Svjetla su se ugasila, ostavljajući dugotrajne ostatke svjetla u Chancellorovim očima. Sagnuo se ispod ruba ograde ribarice i gledao na bazu doka. Preklapajući valovi su udarali u stupove u neurednom ritmu; škripa brodova se neprekidno nastavljala. Vrata automobila su se otvorila i zatvorila, a poslije nekoliko trenutaka je Sutherlandova ogromna figura iznikla iz sjene i ispunila veliko područje ispod svoda od čelika i nategnutih metalnih užeta koloturnika. Hodao je po doku prema Peteru; koraci su mu bili teški i oprezni, ali bez oklijevanja. Stigao je do kraja doka i stao nepomično, gledajući preko zaljeva. Orijaški Crnac u zoru uz rub obale. Daniel Sutherland je izgledao kao da je posljednji čovjek na Zemlji, čovjek koji razmišlja o kraju svemira. Ili koji čeka da pristane brod a ljudi narede velikoj crnčugi da počne istovari vati. Peter je ustao, odgurnuvši se od ograde ribarice, s rukom u džepu, stežući pištolj. Dobro jutro suce. Ili bi trebalo da vas nazovem Venice? Sutherland se okrenuo i pogledao prema sidrištu ribarice, gdje je Chancellor stajao na uskom prolazu. Ništa nije rekao. Rekao sam dobro jutro tiho je nastavio Chancellor, čak uljudno, jer nije mogao zaboraviti poštovanje koje je osjećao spram tog čovjeka koji je toliko postigao u životu. Čuo sam vas odgovorio mu je Sutherland zvonkim glasom, koji je sam bio oružje. Nazvali ste me Venice. To je ime po kojem ste poznati. To je ime koje vam je dao Inver Brass. Napola ste u pravu. To je ime koje sam sam sebi dao. Kada? Prije četrdeset godina? Spočetka, Sutherland nije odgovorio. Činilo se kao da Peterovu izjavu upija s jednakim stupnjem ljutnje i iznenađenja, koje je jednako svladavao. Kada nije važno. A nije važno ni ime. Ja mislim da je oboje važno. Da li Venice znači ono što mislim da znači. Da. Maur.

Othello je bio ubojica. Ovaj Maur nije. Zbog toga sam ovdje, jer to želim ustvrditi. Vi ste mi lagali. To sam učinio za vaše dobro. Već spočetka nije trebalo da u to budete uključeni. Mučno mi je slušajući to. Ako je tako, zašto sam bio? Zato jer druga rješenja nisu uspjela. Činilo se da je vrijedno pokušati s vama. Suočili smo se s nacionalnom katastrofom. Hooverovi nestali fascikli? Sutherland je zastao, a pogled velikih crnih očiju bio je zabravljen s Chancellorovim. Znači, saznali ste rekao* je. To je istina. Te fascikle treba naći i uništiti, ali su propali svi pokušaji da ih se pronađe. Bravo je bio očajan i tražio je očajničke mjere. Vi ste bili jedna od njih. Onda, zašto ste mi rekli da su fascikli uništeni? Od mene je zatraženo da potvrdim stanovite aspekte priče koju su vam dali. Međutim, ja nisam htio da sve uzmete suviše ozbiljno. Vi ste romanopisac, ne povjesničar. Dopustiti vam veće širine značilo bi dovesti vas u opasnost. Ja to ne bih mogao dopustiti. Navesti me na mamac, ali ne sasvim unutra, je li tako bilo? Moglo bi se tako reći. Ne, ne bi. Ima više. Vi ste štitili grupu ljudi koji se nazivaju Inver Brass. Vi ste jedan od njih. Rekli ste mi da se nekoliko zabrinutih muškaraca i žena okupilo radi borbe protiv Hoovera, ali se grupa raspustila nakon njegove smrti. I to ste slagali. Priča, u stvari, počinje prije četrdeset godina. Vi ćete svojoj mašti dopustiti da vas odvede daleko. Sudac je teže disao. Ne, to nema veze s maštom. Razgovarao sam s drugima. Vi ste štoV. Otišlo je suzdržavanje, otišao je osjećaj sudačke ispravnosti koji je podvlačio njegovu svaku rečenicu. Sutherland je drhtao na ranom svjetlu. Što ste u ime Boga učinili? Slušao sam riječi umirućeg čovjeka. A ja mislim da vi znate tko je bio taj čovjek.i i O, Bože! Longworth! Crni gigant se ukočio., Vi ste znali! Taj je udarac izazvao Petera da izgubi dah.

Mišići su mu se napeli, noge nisu sigurno stajale. Ispravio se, ali jedva. Bio je to Sutherland. Nijedan od drugih nije to povezaoi A Sutherland jesti On to ne bi bio učinio, ne bi mogao učiniti, da nije slijedio Varaka, da nije stavio presret na telefonsku centralu HayAdamsa.i Ja to sada znam rekao je sudac, ravnim, zloslutnim monoto ' nom. Pronašli ste ga na Havajima, doveli ste ga natrag i slomili. | Možda ste izazvali lanac događaja koji bi fanatike mogao odvesti preko ruba! Poslati ih da dreče na ulicama svojim optužbama o uroti i još gore! Ono što je Longworth učinio bilo je potrebno. Bio je u pravu! O čemu vi dođavola govorite? Longworth je bio Varak, a vi to prokleto dobro znate! On je mene našao! On mi je spasio život, i ja sam ga gledao kako umire. Činilo se da je Sutherland izgubio ravnotežu. Prestao je disati, a ogromno mu se tijelo ljuljalo kao da će pasti. Govorio je tiho, u dubokoj boli. I tako je Varak bio jedan od njih. O tome sam razmišljao, ali u to nisam htio povjerovati. Radio je s drugima; mislio sam da je to jedan od njih. Ne Varak. Rane njegova djetinjstva nisu nikad zacijelile; nije se mogao othrvati napasti. Morao je imati sva oružja. Da li mi vi govorite da je on uzeo fascikle? To ne bi išlo. Nije ih imao. Predao ih je nekom drugome. On je što? Chancellor je zakoraknuo naprijed, zabezeknut Sutherlandovim riječima. Njegova je mržnja bila preduboka. Njegov je osjećaj za pravdu bio iskrivljen. Sve što je htio bila je osveta. Fascikli su mu je mogli dati. Što god vi govorite krivo je! Varak je dao život da bi pronašao te fascikle! Vi lažete! Rekao mi je istinu! Rekao je da je to bio jedan od četvorice. To je... Sutherland je pogledao preko vode. Strašnu tišinu su prekidali samo šumovi s brodskog doka. Svemogući Bože rekao je, okrenuvši se Peteru. Da je barem došao k meni, možda bih ga uvjerio da postoji bolji način. Da je samo došao k meni...

Zašto bi? Vi niste bili izvan sumnje. Razgovarao sam s gima; još niste. Vi ste jedan od četvorice! Vi nabusita mlada budalo] zagrmio je Daniel Sutherland, čiji je glas odjekivao zaljevom. Onda je govorio tiho, ali strašnim intenzitetom. Vi kažete da lažem. Kažete da ste razgovarali s drugima. Dobro, dopustite mi da vam kažem, vama je netko drugi lagao mnogo vještije. Što to znači? To znači da ja znam tko ima te fascikle! Znam već tjednima! To je doista jedan od četvorice, ali to nisam ja. Otkriće nije bilo tako teško. Bit će teško njihovo vraćanje! Uvjeriti čovjeka koji je poludio da potraži pomoć. Vi i Varak ste to vjerojatno onemogućili! Peter je zurio u crnog orijaša. Vi niste nikad i ništa rekli bilo kome... Nisam mogao! prekinu ga sudac. Situaciju je trebalo zadržati; rizici su bili preveliki. On unajmljuje ubojice. On ima tisuću talaca u tim fasciklima. Sutherland se za korak približio Chancelloru. Jeste li ikome rekli da dolazite ovamo? Jeste li pazili da li vas netko slijedi? Chancellor je zatresao glavom. Ja putujem sa svojom zaštitom. Nitko me nije pratio. Vi putujete sa čim? Ja nisam sam tiho će Peter. Drugi su 5 vama'! Sve je u redu odgovorio je Chancellor, uplašen naglom starčevom grozom. On je s nama. O'Brien? Da. O, moj Bože! Odjednom se čuo glasni pljusak vode. Taj se zvuk nije mogao zamijeniti s nekom preplašenom ribom koja je iskočila. Ispod doka je ljudsko biće. U mraku. Peter je otrčao do ruba. Iza njega su doprle dvije brze eksplozije iz vatrenog oružja. Iz smjera Cjuinnova čamca! Chancellor se sagnuo do drva, izravnavši se sa daskama. Čitavo je područje eruptiralo; pucnjevi su dolazili s površine vode, s ograda drugih brodica. Pljucaji

su prskali zrakom: meci ispaljeni iz oružja opremljenih prigušivačima zvuka. Peter se otkotrljao nalijevo, instinktivno tražeći zaštitu susjednih stupova. Drvo se razmrskavalo pred njegovim licem; prekrio je oči, otvorivši ih na vrijeme da vidi blijesak vatre sa suprotnog doka. Podigao je svoj pištolj i povukao obarač u panici. Čuo se krik, iza kojeg su slijedili zvukovi tijela koje pada, udara u nevidljive predmete, pa se preko dasaka doka kotrlja do ruba i pada u vodu. Chancellor je čuo nekakvo roktanje sebi slijeva. Okrenuo se. Čovjek u crnom mokrom odijelu uspinjao se preko ograde doka. Peter je naciljao i opalio: čovjekčudovište se savio unatrag, a onda je pao naprijed u posljednjom pokušaju da ga zahvati. Alison! Mora stići do nje! Bacio se unatrag i došao u iznenađujući dodir s ljudskim mesom. To je bilo Sutherlandovo tijelo! Lice mu je bilo pokriveno krvlju, kao što je i gornji dio ogrtača bio natopljen; posvuda su bile tamnocrvene mrlje. Crni orijaš je bio mrtav. Chancellor! O'Brien mu je vikao, a glas mu je prodirao kroz eksplozije i pljucaje oružja s prigušivačima. Zbog čega? Da ga ubije? Tko je O'Brien? Što je O'Brien? Neće mu odgovoriti; neće mu postati metom. Želja za preživljavanjem ga je natjerala da krene. Bacio se preko ubijenog Daniela Sutherlanda prema masi čelične mašinerije na podnožju doka. Oslanjao se na sve četiri, savijao se, iskrivljavao, puzao u cikcaku što je brže mogao preko prljavih dasaka. Čuo se »ping« metka koji je rikošetirao. Vidjeli su ga! Nije imao izbora: djelomično je ustao, dok su ga noge boljele od straha, pa je pojurio prema crnim željeznim predmetima. Bio je ispred njih; bacio se između nadsvođenog vodopada smotaka, pa se sakrio iza čeličnog štita sa svoje desne strane. Chancellor! Chancellor! O'Brien je i dalje vikao praćen pucnjevima iz vatrena oružja. Pa ipak, Peter ga neće poslušati. Jer postoji samo jedno objašnjenje. Čovjek kojeg je sažaljevao, divio mu se, toliko mu vjerovao, doveo ga je u stupicu! Začu se nagli rafal, a za njim eksplozija. Plamenovi su skakali s krme ribarskog broda dva doka dalje. Zatim druga detonacija: drugi je brod eruptirao vatrom. Čuli su se uzvici, naredbe; ljudi su trčali preko dokova i s ograda skakali u vodu. U općoj pometnji činilo se da vatra iz oružja jenjava. Zatim se čuo jedan glasni prasak, pa je treći brod buknuo plamenom. Uslijedio je još jedan pucanj; čovjek je vrištao. Vrištao je riječi.

Riječi nisu bile razumljive. Nijedna osim jedne: Chasong. Chasčng! Čovjek je pogođen, a posljednje su mu riječi bile rika prkosa pred smrću; nijedan drugi motiv ne bi mogao izazvati tako fanatičan zvuk. Bio je to jezik koji Varak nije razumio! Chancellor ga je sada sam čuo; taj jezik nije bio sličan nijednom koji je dotad čuo. Buka se stišala. Dvojica u ronilačkim odijelima uspela su se preko ograde kratkog mola gdje je Daniel Sutherland ležao mrtav. Preko vode sa suprotne strane doka začula su se tri pucnja u brzom slijedu. Rikošetirajući metak je oštro dodirnuo upravljačku kutiju iznad Petera i zabio se u drvo pored njega. Figura je trčala prema obali, skačući između brodica, preko ograda, na palube, oko kormilarnica. Još pucnjeva; Chancellor se sakrio ispod čeličnog štita. Figura čovjeka u trku stigla je do blatne obale i sagnula se ispod čamca na vesla izvučenog na obalu. Ostao je tamo samo nekoliko sekundi, zatim je ustao i otrčao u tamu. Bio je to O'Brien. Peter je gledao s nevjericom dok je agent iščezao u šumi koja je graničila s unutrašnjom lukom za brodice. Vatra iz oružja je prestala. S vode iza dokova začuo se zvuk motornog čamca. Chancellor više nije mogao čekati. Ispuzao je iz svog skloništa, stao na noge i između brodica potrčao prema automobilu. Alison je ležala ispružena na zemlji pored automobila. Oči su joj se caklile, tijelo drhtalo. Peter je uronio pored nje i držao je u rukama. Mislila sam da te više neću vidjeti živa! prošaptala je, dok je prstima kopala u njega, držeći mokri obraz na njegovom. Hajdemo. Brzo! Povukao ju je na noge. Pritisnuo je vrata od kola i Alison ugurao unutra. S doka je dopirala nekakva uskomešanost/Motorni čamac kojeg je čuo na udaljenosti sada je pristao uz dok. Čulo se rječkanje; ljudi su se okrenuli, a nekolicina se uputila prema obali. Bio je to trenutak za pokret. Za nekoliko će sekundi biti prekasno. Pogledao je kroz vjetrobran i okrenuo ključ motora. Motor je stenjao, ali nije startao. Jutarnja vlaga! Motor već satima nije bio u pogonu! Čuo je uzvike s podnožja doka. I Alison ih je čula; zgrabila je njegov pištolj sa sjedala gdje ga je odbacio. Automatski, s brzinom rođenom u iskustvu, izvukla je magazin. Preostala su ti još samo dva metka! Imaš li ih još?

Metaka? Nemam! Peter je opet okrenuo ključ, pa pritisnuo akcelerator. Između trupova dviju ribarica izvučenih na kopno, pojavila se figura čovjeka u ronilačkom odijelu. Uputio se prema njima. Pazi oči! viknula je Alison. Ispalila je metak, izazvavši grmljavinu eksplozije u kolima. Prozorčić sa strane je prsnuo. Motor je startao. Chancellor je motor stavio u brzinu i nogom pritisnuo papučicu. Kola su divlje poletjela. Okrenuo je upravljač na desnu stranu. Kola su se sklizala sa strane, odbacujući blato i prašinu. Ispravio je kotač i pojurio prema izlaznom zaokretu.i Iza sebe su čuli pucnjeve; stražnje je staklo eksplodiralo. Chancellor je gurnuo Alison na pod, dok je kotač usmjerio nalijevo. Ona nije dugo ostala u tom položaju, već je ustala i ispalila drugi i posljednji metak. Pucnjevi iza njih su nakratko prestali. A onda je pucnjava nastavljena, meci su divlje fijukali na sve strane, ali bez učinka. Peter je stigao do ulaza u lučicu za brodice i pojurio putem usječenim u šumu prema autocesti. Bili su sami. Prije jedan sat bila su tri bjegunca; sada samo dvoje. Vjerovali su Quinnu O'Brienu; on ih je izdao. Kome će se sad obratiti? Imaju samo jedno drugo. Kuće i uredske zgrade su pod prismotrom. Prijatelji, poznanici svi su pod paskom. Telefone slušaju, kola im znaju. Uskoro će krenuti patrole po cestama i pokrajinskim putevima. Peter je stao osjećati u sebi neobičnu i značajnu promjenu. Na trenutak se pitao je li ta promjena zbiljska ili je samo drugi aspekt njegove mašte; što god bilo, odlučio je biti zahvalan toj novoj okolnosti. Strah osjećaj potpune bespomoćnosti zamijenio je bijes. Zgrabio je upravljač i vozio, a krik smrti koji je čuo prije nekoliko minuta odjekivao mu je u ušima. Chasdng! Nakon što je sve rečeno, to je i dalje ključ. Prosječni građani nisu bili svjesni njihove muke i bijega. U radioizvještajima ih nisu opisivali; nikakve njihove fotografije se nisu pojavile u novinama ni na televiziji. A ipak su bježali, jer nisu imali nikakve i ničije zaštite; zakoni su

povrijeđeni, ubijeni su ljudi. Da se predaju značilo bi izložiti se opasnostima tuceta stupica. Oni nepoznati ljudi nalaze se svuda među vlastima. Hooverovi privatni fascikli obogaćivali su njihovu ustrajnost i bili njihova jedina nada preživljavanja. Smrt ih je dovela bliže odgovoru. Varak je rekao da je to jedan od četvorice. Peter je dodao petoga. A sada su mrtvi Sutherland i Drevfus, pa su ostala trojica. Banner, Pariš i Bravo. Frederick Wells, Carlos Montelan i Munro St. Claire. Neko vam je vrlo spretno slagao. Ali postoji ključ. Chasčng. To nije laž. Jedan od trojice preostalih članova Inver Brassa bio je nekako duboko, neporecivo povezan s gubicima kod Chasčnga prije dvadeset dvifc godine. Tko god to bio, taj ima i arhiv. Peter se sjećao Ramirezovih riječi. Chasdng je... predstavljen stotinama u bolnicama veterana. Postoji daleka mogućnost da bi se nešto moglo saznati od preživjelih. Njihova će sjećanja biti nejasna, ali je to bio jedini korak koji mu je preostao, jedino čega se mogao sjetiti. Možda i posljednji. Misli su mu skrenule na Alison. I u njoj se rodio bijes koji je bio ravan njegovu, a u toj je ljutnji bio izuzetan osjećaj inventivne odlučnosti. Generalova kći je imala raznih mogućnosti, pa ih je upotrebljavala; za vrijeme životnog vijeka svoje službe njen je otac učinio niz usluga. Ona se približila samo onima za koje je čvrsto znala da su vrlo daleko od centara pentagonskog utjecaja i kontrole. Ljudi s kojima nije godinama razgovarala primili su telefonske pozive u kojima ih se molilo za pomoć taktičnu pomoć koju je trebalo pružiti privatno, bez pitanja. A kako se potpuna slika ne bi mogla slijediti do jednog jedinog izvora, molbe su bile podijeljene. Pukovnik avijacije pridodan Opskrbnom centru NASAe prevezao ih je preko linije Delavvarea u Laurelu i dao im svoja kola. O'Brienov je automobil bio sakriven u šumi blizu obala rijeke Nanticoke. Kapetan artiljerije u Fort Benningu izvršio je rezervaciju za njih ali u svoje ime u Holidav Innu izvan Arundel Villagea. Poručnik bojnog broda I klase u Trećoj pomorskoj oblasti, svojedobno kapetan LCIa1 na Omaha Beachu2, odvezao se do Arundela i u njihovu sobu donio tri tisuće dolara. Uzeo je bez pitanja Chancellorovu poruku adresiranu na Joshuu Harrisa, u kojoj on svog literarnog agenta napućuje da isplati posuđenu svotu.

Posljednje što im je trebalo bilo je najteže nabaviti: popis žrtava kod Chasčnga. A bilo je osobito teško dobiti adrese boravišta stalno onesposobljenih preživjelih ratnika koji su upamtili Chasčng. Ako je postojala jedinstvena žarišna točka pod stalnom prismotrom dvadeset i četiri sata, onda je to bio Chasčng. Morali su djelovati na temelju pretpostavke da nevidljivi ljudi promatraju, čekaju da netko pokaže zanimanje za tu temu. Bilo je gotovo osam sati navečer. Komandant bojnog broda otišao je prije nekoliko minuta, a tri tisuće dolara je ovlaš spustio na noćni stolić. Peter se umorno oslonio na uzglavlje kreveta. Alison je bila na drugoj strani sobe za stolom. Ispred nje su bile njene zabilješke. Tuceti imena, većinom prekriženih zbog ovog ili onog razloga. Nasmiješila se. Jesi li ti uvijek tako nonšalantan kad je u pitanju novac? Jesi li ti uvijek tako vješta s pištoljem? odgovorio joj je. Bila sam s oružjem i oko njega najduži dio svog života. To ne znači da ga ja odobravam. Ja sam oko novca već tri i po godine. Ja ga veoma odobravam. Moj me otac običavao nekoliko puta mjesečno izvoditi na gadalište za pištolj i pušku. Kad nikoga ne bi bilo u blizini, dakako. Da li ti znaš da sam mogla rastaviti pušku i službeni .45 kad sam imala trinaest godina? Bože, koliko mora da je želio da sam dječak! Bože, koliko mora da je sišao s uma rekao je Chancellor, imitirajući njenu kadencu. Što ćemo učiniti s popisom žrtava? Možeš li povući još neku špagu? Možda. Ima jedan doktor u Walter Reedu. Phil Brovvn. Bio je u sanitetskoj službi kad ga je moj otac pronašao. Letio je helikopte rom do linije fronta i liječio ranjenike kad bi doktori rekli ,ne, hvala vam.' Poslije ga je tata usmjerio u pravom smjeru, uključujući 1 Specijalni brod za iskrcavanje vojnika i naoružanja (op. prev.) 1 Dio francuske obale na koju su se 1944. iskrcali Amerikanci i vodili oštre borbe s Nijemcima (op. prev.) medicinski fakultet, na teret vojske. Bio je iz siromašne obitelji: drugačije ne bi bilo moguće. To je bilo jako davno.

Da, ali su ostali u kontaktu. Mi smo bili u kontaktu. Vrijedno je pokušati. Ne mogu smisliti ništa drugo. Možeš li ga navesti da dođe ovamo? Ne želim govoriti preko telefona. Mogu ga pitati rekla je Alison. Prije nego je istekao jedan sat, vitki 43godišnji vojni liječnik pojavio se na vratima i zagrlio Alison. Taj je čovjek odisao dobrom naravi, pomisli Chancellor; sviđao mu se, premda je povjerovao daje Alison mislila baš to kad je rekla da su »bili u kontaktu«. Bili su dobri prijatelji; nekoć su bili još bolji prijatelji. Phil, tako mi je drago što te vidim! Žao mi je što nisam došao na Macov sprovod rekao je doktor, držeći Alison za ramena. Mislio sam da ćeš me ti razum jeti. Sve te licemjerne riječi od kopiladi koja mu je htjela oduzeti zvjezdice. Ti nisi izgubio svoju otvorenost, Charlie Brown.' Major ju je poljubio u čelo. To ime godinama već nisam čuo. Okrenuo se Peteru. Ona je luda za Peanutsima2, znate. Znali smo čekati nedjeljna izdanja novina... Ovo je Peter Chancellor, Phil prekirm ga Alison. Doktor se zagledao u Petera i ponudio mu ruku. Ti si svoja prijateljstva podigla na višu razinu, Ali. Impresioniran sam. Sviđaju mi se vaše knjige, Peter. Mogu li vas zvati Peter? Jedino ako vas ja mogu zvati Charlie. Ne na radnom mjestu. Pomislili bi da sam intelektualac, a na njih se mrgode... A sada, što je sve ovo? Ali je zvučala kao bjegunac iz neke policijske racije protiv narkotičara. U pravu si s prvim rekla je Alison. Mnogo je gore nego drugo. Mogu li mu reći, Peter? Chancellor je pogledao u majora, na naglu zabrinutost u njegovim očima, na snagu zastrtu ugodnostima ponašanja. Mislim da mu možeš sve reći. Mislim da će tako biti najbolje rekao je Brovvn. Ova mi djevojka mnogo znači. Njen je otac bio važnim dijelom mog života. Ispričali su mu. Sve. Alison je počela, a Peter je nadopunjavao njenu priču. Kazivanje je bilo katartično; konačno su pred nekim

1Charlie Brown je jedan od likova vrlo popularnog američkog stripa »Peanuts« (op. prev.) 2Strip u kojemu nastupaju samo dječji likovi i pas Snoopv (op. prev.) u koga mogu imati puno povjerenje. Alison je počela objašnjavati događaje u Tokiju prije dvadeset dvije godine. Stala je kad je stigla do majčinih napada na nju; nije mogla izustiti daljnje riječi. Doktor je kleknuo ispred nje. Slušaj me rekao je profesionalno. Želim sve čuti. Žao mi je, ali mi moraš sve reći. Nije ju dodirnuo, ali je u njegovu glasu bila blaga ali čvrsta komanda. Kad je završila, Brown je kimnuo Peteru i pošao si natočiti piće. Chancellor je otišao Alison i držao je dok je doktor točio piće. Kopilad rekao je Brown, okrećući čašu u ruci. Halucino gena sredstva eto, to su joj davali. Možda su je držali na derivatu morfina ili kokaina, ali su halucinogena sredstva izazivala vizualne zamjene; to je prvi simptom. Tih su dana obje strane naveliko eksperimentirale. Kopilad! Kakva je razlika u učincima pojedinih narkotika? upita Chancellor, s rukom oko Alison. Možda nikakva odgovori mu Brown. Ali je može biti. Ti su eksperimenti bili vrlo ograničeni, vrlo tajni.1 Negdje postoji doku mentacija sam Bog zna gdje ali postoji. Iz nje bi se mogla saznati strategija, mogla bi nam dati imena i datume, reći nam kako je mreža bila široka. Ja bih najradije razgovarao s ljudima koji su bili kod Chasonga rekao je Peter. S nekolicinom preživjelih, što višeg čina to bolje. S onima u bolnicama VA.2 Ali nema vremena da trčimo po cijeloj zemlji, tražeći ih. Misliš da bi tamo našao odgovor? Da. Chasčng je postao kult. Čuo sam umirućeg čovjeka kako vrišti to ime kao da je smrt doživio kao svojevoljnu žrtvu. U tome se nije moglo pogriješiti. U redu Brown je kimnuo u znak suglasnosti. Onda, zašto se žrtvovanje ne bi moglo zasnivati na osveti? Odmazda za djelovanje

Macove žene, njene majke? Doktor je pogledao u Alison; izražaj lica mu je bio kao da se opravdava. Za akcije koje ona nije mogla kontrolirati, ali onaj tko traži osvetu ne mora to znati. U tome je stvar reče Peter. Ljudi koji su uključeni u ovo su sljedbenici, spremni umrijeti ljudstvo ne komandno osoblje. Oni ne bi mogli ništa znati o njenoj majci. Upravo ste to rekli. Ramirez 1Unatoč traženjima opće i kvalificirane javnosti, ti podaci nisu ni danas objavljeni, mada je u nekoliko knjiga objavljen samo manji dio informacija o »specijalnim pokusima« s raznim narkoticima (op. prev.) 2Skr. od K(eterans) /l(dministration), Uprava za (ratne) veterane, vladina ustanova za boračka pitanja (op. prev.) je to potvrdio. Ti su eksperimenti bili vrlo ograničeni, vrlo tajni. Samo je nekolicina znala za njih. Ne postoji veza. Ti si je našao. S Ramirezom. Očekivalo se da ću je naći, očekivalo se da ću ja povjerovati što mi se kaže. Ali se još nešto dogodilo kod Chasčnga. Varak je osjetio, ali nije mogao staviti etiketu na to, pa je to nazvao vabilom. Vabilo? Mamac? Da. Ista bara, kriva patka. »Mac the Knife« nije imao ništa s manipulacijom svoje žene. Iskidana spavaćica na podu radne sobe u Rockvilleu, razbijena stakla, parfem sve su to bili miljokazi koji su pokazivali krivi smjer. Pokazivali su prema olupini žene koju je uništio neprijatelj, a trebalo je da ja skočim na to. I jesam, ali sam bio u krivu. To je nešto drugo. Kako ti znaš sve to? Kako možeš biti tako siguran? Zato jer sam, neka je bogomprokleto, tako nešto sam izmislio. U knjigama. U knjigamal Hajde, Peter, sve ovo je smrtno ozbiljno. Mogao bih odgovoriti na to, ali bi me ti vezao i odveo na promatranje. Samo mi nabavi što više možeš imena onih koji su preživjeli Chasčng.

Major Philip Brown, doktor medicine, gledao je na memorandum koji je rezultirao s jutrošnjeg sastanka.Bio je zadovoljan sa sobom. Memo1 je imao oko sebe pravi mračni prsten i zvonjavu, a da ne diže uzbune koje bi mogle biti suviše vrištave. Mračni prsten i zvonjava? Ah, to je rekao jedan pjesnik, ali može se opet upotrijebiti.2 To je ona vrst papira koju može upotrijebiti da bi dobio pristup onim tisućama mikrofilmiranih dokumenata koji specificiraju lokaciju i kratke povijesti bolesti invalida koji žive u bolnicama veterana diljem zemlje. U memorandumu se u osnovi teoretiziralo da se u znatnom broju starijih ratnih invalida stanovito unutrašnje tkivo brže troši i propada nego što je to u normalnom procesu starenja. Ti su ljudi služili u Koreji, u provinciji Chagang i oko nje. Sasvim je moguće da je neki virus zarazio njihov krvotok, a premda se činilo da je uspavan zapravo je bio molekularno aktivan. Na papiru se teoretiziralo da je to Hynobius, mikroskopski antigen kojeg nose insekti udomaćeni u provinciji Chagang. Preporučeno je daljnje istraživanje koliko prioriteti budu dopuštali. To je zapravo bila glupost. Major uopće nije imao pojma postoji li antigen Hynobius. Držao se stava: ako ga je on izmislio neće se naći nitko tko će mu proturječiti. S papirom u ruci, Brown je ušao u depozitorij mikrofilmova. Obraćajući se zaduženom naredniku, uopće nije spomenuo ime Chasčng. Umjesto toga, pustio je narednika neka sam odredi izbor materijala. Podoficir je svoj detektivski posao shvatio vrlo ozbiljno; pošao je do metalnih ormara i vratio se s mikrofilmovima. Tri sata i dvadeset pet minuta kasnije, Brown je gledao u posljednju projekciju na ekranu. Tuniku je već odavno svukao i stavio je preko stolice. Raskopčao je košulju i razvezao kravatu. Sjedio je preneražen. U stotinama metara mikrofilma nije bilo ni spomena Chasčnga; Nijednog. Kao da Chasčng nije nikad ni postojao. Na temelju stanja u depozitoriju mikrofilmova Bolnice Walter Reed, u Chasčngu se nije1 nikad ništa dogodilo. Ustao je i odnio role filmova naredniku. Brown je znao da mora biti oprezan, ali bez obzira na rizik, morao mu se izložiti. Došao j3 u slijepu ulicu. Izvukao sam mnogo onoga što nam treba rekao je ali mislim da ima više. Hynobius u podgrupama Ss pojavio se u pokretninu laboratorijima oko Pjongjanga. Jedan broj tih dokumenata odnosi |

se na okružje ili provinciju Chasčng. Pitam se imate li neki indeks. o tome. Narednik je odmah dao znak da razumije; u očima mu se pojavila;' točka poznavanja predmeta. Chasčng? Da, sir, znam to ime. Nedavno sam ga vidio. Pokušavam se sjetiti gdje. Brownovo se bilo ubrzalo. To bi moglo biti važno, narednice. Možda je to samo još jedna crta u spektrografu,ali mogla bi biti baš ona koju trebamo. Hynobius je kuja. Pokušajte se sjetiti, molim vas. Narednik je ustao i došao do tezge, namrgođen. Mislim daje to bila ubilježba druge smjene, umetak u sasvim desnom stupcu. To je uvijek donekle neobično, pa je nekako sa strane. Zašto je neobično? Taj je stupac za odnošenje. Filmovi su potpisom predani. Ljudi obično koriste opremu onako kako ste je vi koristili. Možete li mi reći kad je to bilo? Ne može biti duže od dana ili dva. Da pogledam. Narednik je izvukao s police glavnu knjigu s metalnim koricama. Evo ga. Jučer poslije podne. Dvanaest traka je odneseno i za to je potpisano. Sve je Chasčng. To uzimanje uz potpis barem ima nekog smisla. Zašto? Netko bi ovdje morao provesti dva dana pa da pregleda sav taj materijal. Iznenađen sam da je sve to bilo tako svrstano kako je bilo. Kako je bilo svrstano? Kodirani indeksi. Klasifikacija nacionalne sigurnosti. Morate imati glavni popis da locirate filmove. Iako ste vi doktor, ne biste ih mogli vidjeti. Zašto ne? Nemate dovoljno visok čin, sir. Tko ih je uzeo uz potpis? Brigadni general Ramirez. Brown je skrenuo svojim »tr6« na prilaz ogromnom centru za obradu podataka u LcLeanu, Virginia. Slijeva je bila čuvarnica. Preko puta je bila ograda s neizbježnim znakom obješenim na metalne pruge, na kojemu je pisalo »Samo za ovlašteno vladino osoblje«.

Nije trebalo mnogo pritiska pa da se štapskog narednika uvjeri da bi on mogao biti dobrano odgovoran ako ljudi umru zato što je general koji se zove Ramirez uklonio načine ulaženja u trag Hyno biusu. Osim toga, Brown je bio potpuno voljan preuzeti svu odgovornost i po činu i profesionalnu i potpisati pod svojim imenom za identifikacijske brojeve mikrofilmova. Narednik njemu ne daje filmove, jedino brojke; Reedova sigurnosna služba dat će mu podobnost za duplikate u McLeanu. Doktor je smatrao da s Ramirezom ima srediti jedan osobni račun. Brigadir je uništio generala MacAndrevva, a MacAndrevv je dao Philu Brovvnu, farmerskom dječaku iz Gandva, Nebrasca, vrlo lijepu mogućnost da uspije u životu. Ako se to Ramirezu ne sviđa, uvijek ga može optužiti. Brovvn nekako nije mislio da bi to brigadir učinio. Prodrijeti preko sigurnosnog deska u Walter Reedu nije bilo jako teško. Trebalo je samo pokazati onaj službeni papir nemedicinskom službeniku sigurnosti, pa da mu ovaj dade tzv. opću podobnost za McLean. Brovvn je pokazao dozvolu civilu iza ulaznog deska u McLeanu. Čovjek je pritisnuo dugmad kompjutera; na minijaturnom ekranu su se pojavile male zelene brojke, pa je čovjek usmjerio doktora na pravi kat. Prolazeći kroz vrata Sekcije M. Obrada podataka, a budući da ima serijske brojeve za materijal za koji je potpisao Ramirez, Brown je smatrao da mu ne treba ništa više, a to je glavno. Svaka traka mikrofilma ima svoju individualnu identifikaciju. Medicinska je podobnost prihvaćena, prepreke su pale, i poslije deset minuta sjedio je ispred vrlo kompliciranog stroja koji je, što je bilo prilično čudno, izgledao poput blistave nove verzije starinske »moviole«.1 A poslije deset minuta shvatio je da se štapski narednik u depozitoriju varao rekavši da će biti potrebna dva dana da se pregleda sva ta dokumentacija. To neće potrajati duže od jednog sata. Brovvn nije bio siguran u to što je našao, ali što god je to bilo, učinilo je da s nevjericom zuri u informaciju koja se pojavila na malom ekranu ispred njega. Od stotina ljudi koji su sudjelovali u bici oko Chasonga, preživjela su samo trideset sedmorica. Kao da to nije bilo dovoljno zapanjujuće, razmještaj te trideset sedmorice bio je preneražujući. Bio je u suprotnosti sa svakom prihvaćenom psihološkom praksom. Teško osakaćene ili obogaljene ljude iz iste borbene

operacije rijetko kad se odjeljuje. Budući da će ostatak života provesti u institucijama, njihovi su im drugovi jedino što im je ostalo; obitelji i prijatelji ih sve rjeđe posjećuju, tako da konačno postaju neugodne, nelijepe sjene u dalekim bolnicama. Pa ipak, trideset sedmorica preživjelih iz Chasčnga, pomno su razmješteni izolirano jedan od drugoga. Točnije, trideset jedan je bio odijeljen u trideset jednoj bolnici od San Diega do Bangora, u Maineu. Preostala su šestorica ostala zajedno, ali je njihova blizina gotovo beznačajna. Bili su u psihijatrijskom odjelu maksimalne sigurnosti deset milja zapadno od Richmonda. Brovvn je znao to mjesto. Pacijenti su bili dokazano umobolni svi opasni, većina ubilački nastrojena. Pa ipak su bili zajedno. To nije ugodna perspektiva, ali ako Chancellor misli da bi mogao nešto saznati, onda evo imena šestorice preživjelih kod Chasčnga. S piščeve točke gledanja, okolnosti bi mu mogle biti od koristi. Ukoliko je komunikacija moguća, ti bi ljudi, čiji su mentalni kapaciteti uništeni kod Chasčnga, ipak mogli mnogo otkriti. Možda nesvjesno, ali lišeni inhibicija koje nameće racionalna misao. Uzroci umobolnosti rijetko kad napuštaju svijest umobolnog. Doktora je smetalo nešto što nije mogao odrediti, ali je bio suviše zgranut da bi to analizirao. I njegov je mozak bio previše ispunjen neobjašnjivostima da bi mogao misliti. Osim toga, htio se što prije izmaći centru za obradu podataka i naći se na hladnom zraku. Oni ne ulaze u bolnicu, činilo se Peteru. Ulaze u zatvor. Sanitarizirana verzija koncentracionog logora. Upamti, zoveš se Conlev, i ti si M. N.1 podgrupni specijalist rekao mu je Brovvn. Ja ću govoriti. Prolazili su niz dugi bijeli hodnik oivičen metalnim vratima na objema stranama. U zidovima pored vrata bili su debeli prozorčići za promatranje, iza kojih je Chancellor vidio stanare. Odrasli ljudi ležali su sklupčani na golom podu, mnogi onečišćeni svojim izmetom. Drugi su koračali poput životinja, a kad bi u hodniku ugledali strance, pritiskali su iskrivljena lica na staklo. Drugi su stajali pored prozora i bezizražajno buljili u sunčani okoliš, izgubljeni u tihim maštanjima. Nikad se ne možeš priviknuti na to što vidiš rekao je psihijatar koji ih je pratio. Ljudska bića reducirana na najniže primate. A ipak su nekad bili ljudi. To ne smijemo nikad zaboraviti.

Peteru je trebalo trenutakdva da shvati da čovjek njemu govori. Istodobno je znao da mu lice odražava udar emocija koje se pokrenuše u njemu; u jednakim dijelovima sučuvstve, znatiželja, gađenje. Želimo razgovarati s preživjelima iz Chasčnga rekao je Brovvn, oslobađajući Chancellora potrebe da odgovori. Hoćete li to urediti, molim vas? Bolnički se doktor doimao iznenađenim ali se nije usprotivio. Rečeno mi je da hoćete uzorke krvi. I to, svakako. Ali bismo htjeli i razgovarati s njima. Dvojica ne mogu govoriti, a trojica obično ne govore. Prvi su katatoničari, ostali shizofreničari. Već godinama. To su petorica rekao je Brovvn. Što je sa šestim? Hoće li se ičega sjećati? Ničega što biste htjeli čuti. On naginje ubijanju. A sve mu može izazvati bijes kretnja vaše ruke ili svjetlo iz žarulje. On je u košulji. Chancellor je osjetio mučninu; bol mu je strijeljala kroz sliepoočice. Putovali su zbog ničega, jer ništa ne mogu saznati. Čuo je Brovvna što pita, a i doktorov je ton odražavao jednako očajanje. Gdje su? Obavimo to brzo. Svi su zajedno u jednom od laboratorija južnog krila. Priprem ljeni su za vas. Ovim putem. Stigli su do kraja hodnika, a onda su skrenuli u drugi, širi hodnik. S jedne i druge strane bili su odijeljeni pregrađeni prostori, sobičci; neki s klupama pored zidova, drugi sa stolovima za ispitivanje u sredini. Svaki sobičak imao je naprijed prozor za promatranje, od istog debelog stakla kao u hodniku iz kojeg su izišli. Psihijatar ih je odveo do posljednjeg sobička i kretnjom pokazao na staklo. Chancellor je gledao kroz staklo, prekinuta daha, širokih očiju. Unutra su bila šestorica muškaraca u zelenoj radnoj odjeći bez dugmadi. Dvojica su nepokretno sjedila na klupi, dalekih pogleda. Trojica su se na razne načine ispružila po podu, mičući tijelima u strašnim, mučeničkim pokretima orijaški kukci koji imitiraju jedan drugoga. Jedan je stajao u kutu; vrat i ramena su mu se tresli, a lice mu je bilo niz beskrajnih grčeva. Ruke su mu bile sapete snažnom tkaninom koja mu je vezivala gornji dio tijela. Ali ono što je Peteru izazvalo nagli i duboki strah nije bio samo pogled na nesretne poluljude iza stakla, već njihova koža.

Svi su bili crne puti. Svi su bili Crnci. To je to prošaptao je doktor. Slovo n. Što ono znači? upita Chancellor, čiji se glas jedva čuo toliko je bio jak njegov strah. Bilo je tamo. Posvuda tiho će major. Onda to nisam ni dobro opažao, jer sam tražio drugo. Malo slovo n iza imena. Stotine imena. Negro. Svi vojnici kod Chasonga su bili crni. Svi Crnci. Genocid tiho će Peter; strah potpun, mučnina potpuna. Šuteći su jurili autoputom prema sjeveru, svaki zaokupljen svojim mislima, svaki nagrizen užasom koji nijedan od njih dvojice nije prije doživio. A ipak su obojica točno znala što treba učiniti: identificiran je čovjek s kojim se moraju sučeliti: brigadni general Pablo Ramirez. Želim tog kurvinog sina rekao je Brown čim su izišli iz bolnice. Ništa nema smisla odgovori mu Peter, znajući da to nije odgovor. Sutherland je bio Crnac. Bio je jedina veza. Ali on je mrtav. Tišina. Ja ću mu telefonirati konačno će Brown. Ti ne možeš; on tebe više ne želi vidjeti, to je jasno. A postoji mnogo načina kako se jednog generala može odjedanput prebaciti na dužnost iza pola svijeta. Dovezli su se do jednog od onih restorana~kolonijalnog stila koji, kako se čini, niču u pejzažima Virginije. Na kraju blijedo osvijetljena hodnika bila je telefonska kabina. Chancellor je čekao pored otvorenih vrata. Doktor je ušao unutra i nazvao Pentagon. Major Brovvn? upita ga razljućeni Ramirez preko telefona. Što je tako hitno o čemu ne možete razgovarati s mojim sekre tarom? To je više nego hitno, generale. A vi jeste general prema onome što kažu u depozitoriju mikrofilmova u Walter Readu. Rekao bih da je riječ o hitnosti. Trenutačna je šutnja otkrila brigadirov šok. O čemu vi govorite? upita ga, jedva čujno. Medicinska slučajnost, ja mislim, sir. Ja sam doktor sa zadat

kom da uđem u trga virusnom soju koji ima porijeklo u Koreji. Izolirali smo dva područja; jedno od njih je Chasčng. Svi su podaci o žrtvama uklonjeni pod vašim imenom. Chasčng ima klasifikaciju nacionalne sigurnosti brzo će bri gadir. Ne medicinsku, generale protuslovio mu je Brovvn. Mi imamo kontrolirani prioritet. Dobio sam podobnost da provjerim duplikate u centru za obradu... Pustio je da mu glas polako zamire, kao da ima još toga za reći ali ne zna kako. Ramirez nije mogao izdržati napetost. Kamo vi smerate? najzad upita doktora. To je, sir. Ja ne znam, ali, govorimo kao vojnici, ja sam smrtno uplašen. Stotine ljudi je ubijeno kod Chasčnga; stotine nestalih bez poslijeratnih rješenja. Sve vojnici Crnci. Trideset sedam preživjelih, trideset jedan u trideset jednoj bolnici. Svi Crnci, svi u izolaciji. To je protiv svake prihvaćene prakse. Mene nije briga je li to bilo prije dvadeset i dvije godine, ali ako to sve iziđe vani... Tko još zna za tu dokumentaciju? začu se Ramirezova upadica. U ovoj fazi nitko osim mene. Telefonirao sam vam zato jer je vaše ime... Neka tako ostane! osorno će brigadir. To je naređenje. Sada je sedamnaest i trideset. Dođite u moju kuću u Bethesdi. Budite tamo u devetnaest stotina. Ramirez mu je dao adresu i spustio slušalicu. Brovvn je izišao iz govornice. Ovdje smo, a imamo vremena. Hajdemo nešto pojesti. Jeli su mehanički, uz minimum razgovora. Došla je kava. Brovvn se nagnuo naprijed. Kako objašnjavaš O'Briena? upita ga. Ne znam. Isto tako kao što ne mogu objasniti čovjeka poput Varaka. Uzimaju živote, riskiraju svoj život, a za što? Žive u svijetu koji ne razumijem i ne mogu razumjeti. Chancellor je zastao, sjetivši se. Možda je O'Brien to sebi objasnio. Nešto što je rekao kad sam ga upitao o Varaku. Rekao je da postoje prilike kad život i smrt nisu tema; prilike kad je najvažnija eliminacija problema. To je nevjerojatno.

To je neljudski. To još ne objašnjava O'Briena. Moglo bi nešto drugo. On je bio dio fascikala. Rekao je da je mislio da je spreman da bude iskušan, ali nije bio siguran. Sada znamo odgovor. Laki pokret uz prozor koji gleda na trijem restorana privukao je Peterov pogled. Prednja su svjetla bila uključena, jer se dan pretvorio u ranu večer. Odjednom se sledio. Ruka mu je ostala gdje je bila, čaša uz usne, a oči prikovane na prozor, na figuru čovjeka na trijemu. Za trenutak se upitao ne silazi li s uma, nije li mu svijest prsla pod teretom linije između zbiljskog i nezbiljskog koja se raspada. Onda je ipak shvatio da vidi nekoga koga je već vidio. Iza drugog prozora, dok je stajao na drugom trijemu. Čovjek s pištoljem! Isti čovjek. Kroz prozor, na dugom okruglom trijemu uz zidove stare viktorijanske kuće u zaljevu Cheasepeak. Šofer Munroa St. Clairea. Čeka na njih, provjerava jesu li još tu. Nas slijede rekao je Brovvnu. Što? Na trijemu je jedan čovjek. Pogledava unutra. Gledaj u mene!... Sada odlazi. Jesi li siguran? Sasvim. To je St. Claireov čovjek. Što znači da nas je slijedio cijelim putem ako nas je slijedio ovamo. On zna da je Alison u Arundelu! Peter je ustao, nastojeći zatomiti strah. Telefonirati ću joj. Alison je odgovorila. Hvala Bogu da si tamo rekao je. Sada me slušaj i učini kako ti kažem. Kapetan bojnog broda iz Treće oblasti, onaj koji nam je dao novac; pronađi ga i reci mu da dođe i bude s tobom. Reci mu da ponese pištolj. Dok on ne dođe, nazovi hotelsku sigurnost i reci da sam ja telefonirao i inzistirao da te povedu u blagovaonicu. Tamo je puno svijeta; ostani u blagovaonici dok on ne dođe. A sada učini kako sam ti rekao. Svakako da hoću rekla je Alison, osjetivši paniku. A sad mi reci zašto.

Prate nas. Ne znam koliko dugo. Razumijem. Je li s tobom sve u redu? Da. Što znači, kako ja mislim, da nas slijede da vide kamo ćemo ih odvesti. Ne da nam naškode. Vodiš li ih nekamo? Da. Ali to ne želim. Nemam vremena za razgovor, samo učini kako sam ti rekao. Volim te. Prekinuo je vezu i vratio se za stol. Je li tamo? upita Brown. Je li sve u redu? Da. Netko će doći i biti s njom. Drugi generalov prijatelj. Imao ih je mnogo. Osjećam se bolje. Kao što si slutio, meni je draga ta djevojka. Slutio sam. Ti si sretnik. Mene je prešla. Iznenađen sam. Ja nisam. Nije htjela imati išta stalno s uniformom. Ona ju je zamislila na tebi čak kad... Što ćemo sada? Nagli pomak bi Petera zabavio u bilo kojoj drugoj prilici. Koliko si jak? To je vražje pitanje. Što želiš pitati? Možeš li se tući? Radije ne bih. Ti me ne izazivaš, što znači da misliš na našeg prijatelja vani. Možda je više nego jedan. Ako je tako, ta mogućnost mi se manje sviđa. Što imaš na pameti? Ne želim da nas slijede do Ramireza. Ni ja ne želim nato će Brown. Hajde da utvrdimo jesu li to »oni« ili »on«. Bio je »on«. Čovjek je stajao oslonjen na limuzinu na kraju parkirališta, pod granama stabla, a pogled je usredotočio na prednji ulaz. Chancellor i Brown su izišli na pokrajna vrata; St. Claireov čovjek ih nije vidio. Okay. Brown je šaptao. Samo je jedan. Vratit ću se unutra i izići kroz prednji izlaz. Vidjet ćeš me kako zakrećem kola. Dobra sreća. Nadam se da znaš što radiš. To je bolje nego borba. Mogli bismo izgubiti. Samo se drži

čvrsto. Potrebna mi je sekunda. Peter je ostao u sjeni pored pokrajnih vrata sve dok nije vidio St. Claireova čovjeka kako se odgurnuo od kućišta motora i brzo otišao do strane gdje su bila stabla, izvan vidika. Šofer je primijetio Browna kako izlazi kroz prednja vrata. Zašto nije ušao u svoja kola? To je bilo čudnovato. Prošlo je nekoliko sekundi. Brown je neusiljeno bazao preko parkirališta prema »triumphu« pod reflektorima restorana. Peter se pokrenuo. Sagnut, probijajo se duž ruba popločana dijela, prema čovjeku St. Clairea. Zemlja iza ruba sastojala se od neodržavane trave i divljeg gustiša. Kad je bio deset metara od šofera, Chancellor je prešao preko ivice u divlje raslinstvo. Što je tiše mogao prilazio je sve bliže, računajući na zvuk »triumphova« motora koji će pokriti buku koju on možda izazove. Na parkiralištu je Brown pokrenuo svoja kola i usmjerio ih prema izlazu; onda je odjednom stavio motor u obratnu brzinu, pa je gotovo poletio unazad. »Triumph« je zadnjim dijelom jurio prema stablu. Chancellor je bio pet metara od St. Claireova šofera, skrivenog mrakom i raslinstvom. Čovjek je bio smeten, a iznenađenje mu se jasno očitavalo na licu. Sagnuo se ispod prozora svojih kola; nije imao drugog izbora. Brown je pritisnuo kočnice »triumpha« nekoliko centimetara ispred prednjeg odbojnika, i izišao iz kola. Šofer je zakoraknuo unazad, usredotočivši se isključivo na Browna. Chancellor je iskočio iz sjene, ispruživši ruke prema St. Claireovu čovjeku. Šofer je čuo zvukove iz tame sa svoje desne strane. Strelovito se okrenuo, reagirajući odmah na napad. Peter mu je zgrabio kaput, okrenuvši ga prema metalu automobila. Šofer je izbacio nogu udarivši Chancellora u koljeno. Oštri je udarac pogodio Petra u vrat. Lakat ga je udario u grudi; osjetio je nesmiljenu bol. Koljeno je udaralo u njegove prepone brzim, oštrim udarcima stapa. U nagloj agoniji bolova, Chancellora je odjednom svladala pomama. Osjetio je kako mu bijes buja u nutrini. Postoji samo nasilje, gola sila koju je mrzio, a koja je sada jedino ostala u njemu. Peter je stisnuo desnu pest; lijevu je ruku držao otvorenom; bila je to pandža koja se strelovito nadvila nad mesom. Bacio se svom težinom u čovjeka koji je mlatio nogama, srušivši ga na čelik automobila. Šakom je udarao u šoferov trbuh i niže, čekićajući mu testise. Otvorena mu je ruka pronašla šoferovo lice; prste je zakopao u čovjekove oči, a palcem mu je razdirao nosnicu. Udario je svom snagom postrance, tako da je šoferova lubanja potekla na stranu i tresnula u krov

automobila. Krv je curila iz šoferovih usta, očnih duplji i nosnica. Ipak nije htio prestalj; njegov je bijes bio ravan Chancellorovom. Peter je opet zgrabio čovjeka za glavu, uklonivši se šoferovim koljenima. Opet mu je tresnuo lubanjom u metal; ruke su mu bile klizave, okupane krvlju. Takvom je snagom tresnuo šofera u prozor da se staklo smrskalo. Za ime Krista! viknuo je Brown. Samo ga drži! Ali se Chancellor nije mogao savladati. Bijes mu je našao izlaz, okrutan i zadovoljavajući. Osvećuje se za toliko toga! Zgrabio je šoferov vrat, pa skliznuo ruku oko njega. Naglo je povukao gore, uhvativši čovjekovu bradu, pa je još jednom udario njegovom glavom o čelik; gotovo istodobno je podigao svoje koljeno i udario u tamne hlače šoferove uniforme, a zatim ga je gornjim dijelom noge udario precizno u slabine. Šofer je vrisnuo i počeo mlitaviti. Govno! prasnuo je Brovvn. Što je to? upita ga Chancellor razjapljenih usta, bez traga daha u plućima. Pukla je prokleta igla! Doktor je u ruci držao injekciju; gurnuo ju je u šoferovo rame. Odjednom se čovjek srušio prema Peteru. Brown je odstupio pa opet govorio. Kurvin sin... Ušlo je dovoljno. Gomila se počela okupljati na trijemu hotela. Netko je čuo šoferov krik, pa je pošao unutra potražiti pomoć. Hajdemo odavde! rekao je Brown, zgrabivši Chancellorovu ruku. Spočetka Peter nije odgovorio; svijest mu je bila ispunjena izmaglicom i svjetlom. Nije mogao misliti. Činilo se da je Brown to shvatio. Odvukao je Petera od kola i usmjerio ga do vrata »triumpha«. Otvorio ih je i Chancellora ugurao unutra; onda je potrčao oko kola i uspeo se iza volana. Pojurili su s parkirališta u mrak autoceste, pa se nekoliko minuta vozili u tišini. Brown se mašio odostraga i sa stražnjeg sjedišta uzeo svoju liječničku torbu. Unutra ima alkohola i sterilne gaze rekao je. Očisti se. Još ošamućen, Chancellor je učinio kako mu je rečeno. Major je opet govorio. Što si ti dovragao bio? Zelena beretka? Ništa.

Bio si nešto! Ja to ne bih nikad povjerovao. Jednostavno ne izgledaš kao taj tip. I nisam. Dakle, ako ikad podignem svoj glas pred tobom, ispričavam se unaprijed. Osim toga bih i trčao kao lud. Ti si najbolji ulični borac kojeg sam vidio. Peter je pogledao u Browna. Nemoj tako govoriti rekao je jednostavno. Opet su šutjeli. Major je usporio kad su se približili nekom križanju, a zatim je »triumph« usmjerio nalijevo, na cestu koja će ih odvesti u Bethesdu. Chancellor je dodirnuo doktorovu ruku. Čekaj malo. Nejasno pitanje koje ga je brinulo kad je Brown izišao iz restorana, sada se oblikovalo. Zašto šofer nije ušao u svoja kola? Peterove su se misli vratile gotovo dvije i po godine unazad, kad je istraživao za svoj Protuudarac! Nesklonim ljudima s kojima je razgovarao i tehnologiji koju su opisali. U čemu je stvar? upita ga Brown. Ako su nas slijedili, kako to da to uopće nismo opazili? A dragom je Bogu znano koliko smo pazili na to. O čemu ti govoriš? Zaustavi se sa strane! prekinu ga Chancellor, uzbunjena glasa. Imaš li baterijsku svjetiljku? Svakako. U ormariću za rukavice. Brown se povukao sa ceste, parkirajući sa strane. Peter je uzeo svjetiljku, iskočio iz kola i potrčao do prtljažnika, pa se spustio na zemlju. Upalio je svjetlo i stao puzati ispod šasije. Imam ih! viknuo je. Daj mi alat. Ključ sa ušicama! Brown mu je dao alat. Chancellor je ostao ispod automobila i pomamno radio sa željeznim oruđem. Reskavi, čudni zvuči dolazili su iz predjela stražnje osovine, a onda je Peter izišao, držeći dva metalna predmeta u lijevoj ruci. Odašiljači rekao je. Glavni i pomoćni! Zato nismo nikog vidjeli da nas prati. Mogli su voziti tri do pet milja iza nas a ipak nas slijediti. Gdje god smo išli, s kime god smo se susreli, oni su samo čekali na pravi trenutak. Zašutio je, mračna izraza lica. Ali sam ih ja pronašao. Sad su odrezani. Hajdemo u Bethesdu.

Promijenio sam mišljenje. Mislim, da bi trebalo da pođem s tobom rekao je Brown dok su se vozili Ramirezovom ulicom oivičenom stablima. Ne odgovorio je Peter. Pusti me da iziđem na slijedećem uglu. Ja ću hodati i vratiti se. Je li ti možda moglo pasti na pamet da bi te mogao pokušati ubiti? On čeka mene. Ja imam istu uniformujcao i on. Zato me i neće ubiti. Reći ću mu istinu. Dat ću mu jasno do znanja da me čekaš. Njegov kolega oficir. Ako ja ne izađem, ti ćeš otići nekamo drugdje, i Chasčng će im prsnuti u lice. Približili su se uglu; Brown je usporio »triumph«. To bi moglo djelovati kad je u pitanju racionalna osoba, ali Ramirez to nije. Ako je Chasčng ono što mislimo da jest... Što znamo da jest prekinu ga Chancellor. U redu, recimo da je istina. On se možda neće htjeti suočiti s posljedicama. On je Vojska, nemoj to zaboraviti. Mogao bi odlučiti da uzme tebe, pa pođe s tobom. Da se ubije? s nevjericom će Peter. Broj samoubojstava vojnika sada će doktor, zaustavivši kola nije tema o kojoj se mnogo raspravlja, ali je visok do neba. Neki kažu da to ide s terenom. Prije te nisam pitao. Imaš li oružje? Nemam. Imao sam ga, ali sam ostao bez metaka. Nisam ni pokušavao nabaviti nove. Brown je uzeo svoju torbu i nešto tražio, pa izvukao mali revolver. Evo, uzmi ga. Mi ih dobijamo zato jer nosimo droge. Dobra sreća. Ja ću čekati. Chancellor je pošao stazom popločanom pješčenjakom. Ramirez je bio pored prozora i zurio vani, a lice mu je odražavalo iznenađenje kad je ugledao Petera. Zapanjenost, ali ne i šok, ne panika. Pustio je zavjesu i iščezao. Chancellor je prešao stazu i uspinjao se stepenicama. Pozvonio je. Vrata su se otvorila. Brigadirove latinske oči strogo su gledale u Petera. Dobra večer, generale. Major Brown me šalje da vam kažem kako mu je veoma žao; dokumentacija Chasčnga ga je toliko uznemirila da nije htio razgovarati s vama. Ali me čeka niz ulicu. Mislio sam tako odgovori mu Ramirez neodređeno. Doktor ima kratku pamet, ili misli da je drugi imaju. Oficir, paramedicinar

iz Koreje kojeg je MacAndrew načinio doktorom. Čovjek koji je imao ljubavnu vezu s njegovom kćeri. Pogledao je pored Chancel lora, podigao ruku pa dvaput presijekao noćni zrak. To je bio signal. Iza sebe, na ulici, Peter je čuo start automobila. Okrenuo se. Upaljeni su reflektori kola vojne policije. Kola su krenula kao tane i dojurila do ugla, zaustavivši se blizu mlaza svjetla od ulične svjetiljke, zaškripavši gumama. Premda se taj prizor nejasno vidio, dvojica vojnika su iskočila iz kola i potrčala prema trećem liku. On se dao u trk, ali nije bio dovoljno brz. Chancellor je gledao kako su policajci uhvatili majora Philipa Browna, koji nije bio dorastao vojnoj policiji. Odveli su ga do vojnih kola i ubacili unutra. Sada vas više nitko ne čeka rekao je Ramirez. Peter se bijesno okrenuo, ispruživši ruku prema pištolju. Onda je stao. U grudi mu je bio uperen automatik 45. Vi to ne možete učiniti! Mislim da mogu rekao je Ramirez. Doktora će držati u izolaciji, bez posjetitelja, bez telefonskih poziva, bez ikakvih komunikacija s vanjskim svijetom. To je standardni postupak za oficire koji povrijede nacionalnu sigurnost. Uđite, gospodine Chancellor. Bili su u Ramirezovoj radnoj sobi. Brigadirove su oči bile sve šire, usne su mu se rastavile; polako je spustio automatik. Pogledaj na fikciju, uvijek na fikciju, pomisli Peter. U fikciji lezi zbilja, a sredstva mašte su snažnija od bilo kakvog oružja. Gjde je pismo? upita ga general. Chancellor je slagao Ramirezu, rekavši mu da je napisao pismo sa svim podrobnostima o prekrivanju istine i o rasnom karakteru Chasčnga. Pismo je upućeno u New York, a kopije će biti upućene svim velikim dnevnicima, Senatskom odboru za oružane snage, i ministru za vojsku ukoliko general ne bude surađivao. Izvan mog nadzora odgovorio mu je Peter. I izvan vašeg. To niste mogli presresti. Ukoliko se ja ne pojavim u New Yorku sutra do podne, pismo će biti otvoreno. Priču o Chasčngu će pročitati vrlo agresivni urednik. On bi vaš život zamijenio za nju oprezno će Ramirez. Prijetnja je bila šuplja; u glasu mu nije bilo uvjerenosti.

Ja tako ne mislim. On će izvagati prioritete. Mislim da bi preuzeo rizik. Postoje drugi prioriteti! Oni dosežu iza nas! Uvjeren sam da ste samog sebe uvjerili u to. Istina je! Jedan događaj u komandiranju, jedna podudarnost, slučajnost, koja se ne bi opet mogla ponoviti za hiljadu godina, to ne smije dobiti etiketu koju ne zaslužuje! A, tako. Chancellor je pogledao u pištolj. Brigadir je oklije vao, a onda je oružje stavio na stol, pored sebe. Međutim, on se nije micao od stola. Oružje je bilo na domašaju ruke. Peter je tu kretnju popratio kimnuvši glavom. Tako ponovio je. To je službeno objašnjenje. Događaj. Podudarnost, slučajnost. A dogodilo se da su svi vojnici kod Chasčnga bili Crnci. Ubijeno je preko šest stotina ljudi. Bog zna koliko ih je još nestalo a sve Crnci. Tako je onda bilo. Tako onda nije bilo! suprotstavio mu se Chancellor. Tada nije bilo segregiranih bataljona. Ramirezove su oči pokazivale uvredljivu mržnju. Tko vam je to rekao? Truman je izdao naređenje '48. Svi rodovi vojske bili su integri rani. Sa svom promišljenom brzinom sada će general ravnim monotonom. Vojne službe nisu bile brže od bilo čega drugog. Da li mi vi kažete da ste se ulovili u vašoj vlastitoj odgodi? Vaš je otpor Predsjednikovoj naredbi rezultirao općim pokoljem crnač kih trupa? Je li tako? Da. Brigadir je zakoraknuo. Otpor nemogućoj politici! Ali Kriste, možete vidjeti kako bi to radikali preokrenuli! Radikali ove zemlje! Izvan ove zemlje! Ja to mogu razumjeti. Peter je vidio tračak nade u Ramirezo vim očima. Vojnik se nastojao dokopati konopca koji mu znači život, ali mu stalno izmiče; na kratki je trenutak povjerovao da ga se ipak dočepao. Chancellor je promijenio ton glasa sasvim dovoljno da savlada posljednju brigadirovu lažnu nadu. Ostavimo žrtve na trenutak. Što je bilo s MacAndrevvom? Gdje je on u svemu tome?

Vi znadete odgovor na to. Kad ste me posjetili rekao sam vam ono što vam nikad nisam smio reći. Sve je bilo samo glađenje. Laž je bila duboko, pomisli Peter. Postojala su dva straha od razotkrivanja; jedan je Ramireza više mučio od drugoga, pa je manji problem prenošenje krivih obavještajnih informacija neprijatelju bio stavljen u igru, da bi se izbjegao štetniji, razorniji. Koji je bio drugi strah? MacAndrewova žena? General je kimnuo, krivnju je prihvatio u poniznosti. Činili smo ono što smo tada vjerovali da je pravo. Cilj je bio spašavanje američkih života. Bila je upotrebljavana radi prenošenja lažnih informacija rekao je Peter. Da. Ona je bila savršeni kanal. Kinezi su naveliko djelovali u Japanu; neki japanski fanatici su im pomagali. Za mnoge je to bilo orijentalci protiv bijelaca. To nisam čuo nikad prije. O tome se nikad nije razglabalo. To je bila stalna bodlja u MacArthurovu tijelu; to se nije spominjalo kao nešto važno. Kakvu vrst informacija ste davali MacAndrewovoj ženi? Obične. Kretanje trupa, linije snabdijevanja, koncentracija sredstava i snabdijevanja, i taktičke opcije. Uglavnom, kretanje trupa i taktičke opcije, dakako. Ona je prenijela taktičke informacije o Chasongu? Ramirez je zastao; pogled mu je odlutao na pod. U brigadirovu je reagiranju bilo nešto umjetno, nešto uvježbano. Da rekao je oklijevajući. Ali ta informacija nije bila lažna. Nije bila netočna. Rezultirala je pokoljem. Nitko ne zna kako se to dogodilo nastavio je Ramirez. Da biste shvatili, morate znati kako djeluju ti reverzni kanali. Kako se upotrebljavaju kompromitirani ljudi poput žene MacAndrewa. Njima se ne daju otvorene laži; čista bi dezinformacija bila odba čena, a kanal bi postao sumnjiv. Njima se daju varijacije istine, fine alteracije mogućeg. »Šesti inženjerski bataljon ući će u borbeni sektor Baket trećeg jula.« Samo to nije šesti inženjerski, već šesti tenkovske artiljerije, a na borbeni sektor Baket stiže petog jula, prolazeći oko neprijatelja koji je zauzeo pozicije. Kad je u pitanju

operacija kod Chasčnga, varijacija koje je data MacAndrewovoj ženi zapravo uopće nije bila varijacija. To je bila aktualna strategija. Naređenja su nekako bila pobrkana u komandi Gdva. Ona je odnijela informaciju koja je rezultirala pravim pokoljem. Vojnik je pogled prikovao na Petera, stojeći uspravno. Sada znadete istinu. Da li je znam? Imate riječ generala. Pitam se da li ta riječ išta vrijedi. Nemojte me gnječiti, Chancellore. Rekao sam vam više nego ste imali prava da saznate. Učinio sam to "Stoga da biste shvatili muku koja bi nastala kad bi tragedija Chasčnga doprla do javnosti. Činjenice bi bile krivo protumačene, a uspomena na fine ljude povlačila bi se po smeću. Pričekajte malo prekinu ga Peter. U svom licemjernom isticanju očitog, Ramirez je to rekao. Uspomena na... Alisonine uspomene. Roditelje njene majke držali su kao zarobljenike u zaljevu Po Hai; to je bila prva kineska veza, ali to nije bilo to! Radilo se o nečem drugom za što je Alison rekla da se dogodilo nakon one noći kad su joj majku doveli na nosilima. Nešto o njenom ocu... Otac joj je doletio u Tokio pretposljednji put. To je bilo to: pretposljednji put! Između kolapsa njegove žene i svog povratka u Države, MacAndrevv se vratio u Koreju! Onda se odigrala bitka kod Chasčnga; onda. Tjednima pošto je Alisonina majka bila hospi talizirana. Ona nije mogla prenijeti informaciju, točnu ili krivu. O čemu se radi? upita ga brigadir. Vi. Prokletstvo, vi! Datumi! To se nije moglo dogoditi! Što ste rekli prije nekoliko minuta? Neki bataljon, ovaj ili onaj, nije važno kako se zove, očekuju trećeg jula, ali tamo ne stiže prije petog jula; i to je neki drugi bataljon. Kako ste vi to nazvali? Neka govnasta fraza... »suptilna alteracija mogućeg«. Je li tako bilo? Dakle, generale, sad ste to zatrubili! Pokolj kod Chasčnga dogodio se tjednima nakon što je MacAndrewova žena bila hospitalizirana! Ona tu informaciju nije mogla nikome prenijeti! A sada mi, kurvin sine, recite što se dogodilo! Jer ako mi ne kažete, neće biti nikakva čekanja do sutra. To pismo koje sam poslao u New York bit će večeras pročitano!

Ramirezove su se oči ukopale u njegove, a usta su mu se iskrivila. Ne! zagrmio je. To nećete učiniti! Ne možete! Ja vam neću dopustiti! Mašio se za automatikom! Ćhancellor je jurnuo naprijed, bacivši se na generala. Ramenom je udario Ramireza u leđa, odbacivši vojnika u zid. Ramirez je stezao cijev pištolja i bijesno lamatao s njim. Ručica pištolja je zahvatila Chancellora u sljepoočicu. Strahoviti bijeli prerezi bola učinili su da su se pred njegovim očima pojavile tisuće bijelih točkica. Lijevom je rukom zgrabio Ramirezovu tuniku, pritisnuvši tkaninu na vojnikove grudi. Desnom je rukom gurao naprijednatrag, nastojeći se domoći teškog pištolja. Osjetio je dršku! Koljenom je svom snagom udario u generalov trbuh, pa ga tresnuo o zid. Držao je dršku i nije je htio ispustiti! Ramirez je histerično udarao u Peterov bubreg. Ćhancellor je mislio da će se srušiti, toliko je bol bila intenzivna. Prst mu je bio blizu okidača! U grčevitoj trešnji obiju njihovih ruku, Peter je osjetio da je još bliže mjestu okidača. Ali nije mogao dopustiti da ispali! Eksplozija bi privukla susjede! Policiju! Ako se to dogodi, ništa neće saznati! Ćhancellor je pola koraka zakoraknuo unazad, pa naglo podigao lijevu nogu, dok je istodobno svom snagom povukao dolje vojnikovu dolamicu. Koljeno mu se sručilo u Ramirezovo lice, tako da mu je glava poletjela unazad. General je silom istjerao zrak iz pluća; ruka mu je ispustila oružje; prste je ispravio u agoniji. Automatik je poletio preko sobe i sručio se u mramorni komplet za pisaljke na ploči radnog stola. Peter je pustio tuniku. Ramirez se srušio u nesvjestici, dok mu je krv curila iz nosnica. Peteru je trebalo minut pa da opet sabere svoje misli. Kleknuo je ispred vojnika i čekao da mu disanje postane pravilnije, sve dok mu bijele mrlje nisu nestale. Onda je podigao automatik. Na srebrnom poslužavniku na polici s knjigama bila je boca eviana. Otvorio je bocu i vodu natočio na skupljeni dlan, pa je pljusnuo po licu. To je pomoglo. Ostatak u boci prolio je po vojnikovu onesviještenom licu. Evian1 pomiješan s krvlju na podu izazvao je jarku ružičastu boju. Ramirez je polako povratio svijest. Peter je uzeo jastučić s naslonjača i bacio mu ga. General je s jastukom osušio lice i vrat i ustao, oslanjajući se na zid. Sjedite naredio mu je Peter, mašući s cijevi pištolja prema kožnatom naslonjaču.

Ramirez je utonuo u stolicu. Glava mu je pala odostraga. Djevojčura, kurva šaptao je. To je napredak tiho će Ćhancellor. Prije nekoliko večeri bila je nesretna, »nestabilna«. Takva je i bila. Je li bila ili ste je u takvu pretvorili? Materijal je morao biti tamo da bi se s njim radilo odgovori mu general. Ona se prodavala. Imala je oca i majku u Kini. Ja imam dva brata koji su emigrirali na Kubu. Mislite da Fidelistas2 nisu pokušali doći u vezu sa mnom. 5a mnom! Eno ih gdje još trunu u zatvoru. Ali ja neću biti kompromitiran! Vi ste snažniji nego je ona bila. Vi ste obučeni da ne budete kompromitirani. Ona je bila žena američkog oficira u borbi,! Njegova vojska bila je njena vojska. Znači da nije bila dorasla tome, zar ne? Umjesto da joj pomognete, vi ste je iskorištavali. Napunili biste je smrtonosnim smećem i poslali je ravno natrag u bitku koju nije mogla dobiti. Brovvn je to najbolje rekao. Vi kopilad! Strategija je bila optimum! Dosta s tim armijskim glupostima! Tko vam je dao to pravo? Nitko! Ja sam vidio taktiku. Ja sam stvarao strategiju. Ja sam bio kontrola izvora! Ramirez je poblijedio. Otišao je predaleko. vi? Alisonine riječi su mu se vratile; nakon sprovoda ju je upitao što je MacAndrew mislio o Ramirezu. Laka kategorija, vrućoglavac i previše emotivan. Ni najmanje osoba od povjerenja. Tata je odbio proslijediti dvije terenske promocije za njega. Bilo je mnogo takvih operacija. I drugi su bili uključeni, dakako. Ramirez se povlačio. Ne, nije ih bilo! Ne s ovom! upadnu mu Ćhancellor u riječ.

Ta je cijela bila vaša! Koji je bolji način da navališ na čovjeka koji te označio onim što jesi. Vrućoglavac! Lažac! Koji je odbio da vam dadu čin za koji niste bili kvalificirani! Osvetili ste se preko njegove žene! Ja sam dobio čin! On me nije mogao zaustaviti; ta me kurva nije mogla zaustaviti! Dakako da nije! Kroz nju ste njega imobilizirali! Kako ste počeli? Spavajući s njom? To nije bilo teško. Bila je djevojčura! A vi ste imali slatkiše! O, vi ste punokrvnik! A kad ste dobili, svoj bogomprokleti čin, niste imali želuca za nj jer ste znali kako ste ; ga dobili. Znali ste da niste bili kvalificirani za taj čin. Ne morate se graditi da ste major kako bi mogli s ljudima razgovarati. Vi ne dajete ništa za nikoga! Vi se bojite čina! Vi ste prevarant!I Ramirez je skočio sa stolice; lice mu je gorjelo. Chancellor ga je nogom udario u trbuh, pa je general pao natrag na stolicu. Vi prljavi lažljivče! vrištao je vojnik.: Pogođen živac, zar ne. To nije bilo pitanje. Odjednom je r Peter zastao. Kurva? To nije imalo smisla. Bilo je očito ogromno proturječje. Pričekajte trenutak. Vi niste mogli MacAndrevva kompromitirati na taj način. On bi vas ubio! On nije nikad pomislio da mu je žena reverzni kanal jer mu vi to niste mogli reći! Nitko od i, vas. Trebalo mu je reći nešto drugo; morao je vjerovati u nešto : drugo. On nikad nije saznao! On je znao da mu je žena kurva! To je znao! Oštra slika se pojavila pred Peterovom sviješću. Snažni ali slom j, ljeni čovjek koji nježno drži u naručju luđakinju na podu izolirane i kuće. Nježan prema njoj, govori joj kako će sve biti u redu. To je bila prevelika nesklapnost. Bez obzira na osobno očajanje žena koja f se kurva bila bi iščupana iz MacAndrewova života. Ja vam ne vjerujem rekao je Chancellor. On je to sam vidio! Morao je znati! On je nešto sam vidio. Njemu je nešto rečeno. Ili samo naba ? čeno. Ljudi poput vas su fantastični kad na nešto treba ukazati, ali ; nikad ne izlazite van i to kažete. Ja ne mislim da je MacAndrevv mislio da mu je žena kurva. Mislim da on to ne bi izdržao ni minute! i

Svi su simptomi bili tamo. Mentalitet djevojčure. Simptomi. Peter je zurio u Ramireza koji je sjedio. Približuje se, i mogao je to osjetiti. Simptomi. Prema Alisoninim riječima, njena je f majka počela šmugati, »izmicati se«, nekoliko mjeseci prije eksplo ; zije. Alisonin otac nije znao zašto, pa je to pripisao progresivnom slabljenju njenih sosobnosti, upotrebljavajući nesreću na plaži kao razlog konačnog sloma. To je upotrebljavao toliko puta da je i sam stao u to vjerovati. U skrovitostima svoje svijesti takav bi čovjek nastavio voljeti, nastavio zaštićivati, jer krivnja nije bila na njegovoj ženi. Bez obzira na to što je učinila. Konfliktne sile roditelji u rukama neprijatelja, muž koji se svakog dana bori protiv tog neprijatelja natjerali su tu ženu da šene. A cijelo to vrijeme su prijatelji u koje je vjerovao nabacivali o promiskuitetnom ponašanju kako bi pokrili svoje akcije. Ono što te kolege nisu razumjele bila je činjenica da je MacAndrevv bio mnogo bolji čovjek nego su oni mogli zamisliti. Mnogo bolji i daleko sučuvstveniji. Bez obzira na to kakve su manifestacije neke bolesti, treba odbacivati bolest, a ne ponašanje oboljele osobe. A taj crv okrvavljena lica koji se znojio na stolici, ta »kontrola izvora« koji je u ruci držao smrtonosni kolač i dok je spavao sa ženom čovjeka kojeg je mrzio, ta gnjida je jedino mogla ponavljati riječi kurva i djevojčura. Te su riječi bile platno koje je skrivalo istinu. Što je to »mentalitet djevojčure«, generale? Ramirezove su oči pokazivale oprez; bojao se stupice. Ona se vukla po Ginzi odgovorio je. Po barovima koji su nam bili zabranjeni. Pobirala je muškarce. Ti su barovi bili u jugozapadnom dijelu Ginze, zar ne? Bio sam u Tokiju; ti su barovi još radili '67. Jedan broj, da. Trgovali su narkoticima. Moguće je. Da budem precizniji, prodavali su seks. Za što su ga prodavali, generale? Za ono za što se uvijek prodaje. Novac? Prirodno. I zadovoljstva. Ne! Nije prirodno! MacAndrewovoj ženi nije bio potreban

novac. takva zadovoljstva. Tražila je droge! Učinili ste je ovisni com, a onda je ona sama tražila to smeće! A da nije išla Kinezima! To ste vi ustanovili. A takvim je svojim ponašanjem mogla cijelu vašu strategiju nabiti vam na nos! Samo jedno hapšenje, samo jedno hvatanje narkotića u Tokiju sa strane neke vanjske agencije, i vi biste bili gotovi! Razotkriveni! Vi ste morali najviše skrivati, vi mamojebu jedan! Ali su i drugi bili uključeni. Što ste ono rekli prije nekoliko minuta? »Bilo je mnogo takvih operacija.« Svi ste trčali za pokrivačem, nastojeći se zaštititi! Opet je Peter zastao, s istinom pred sobom. Što znači da ste morali nadzirati ono što se dogodilo... Dogodilo se! vrisnuo je Ramirez, prekidajući ga. Mi nismo bili odgovorni! Našli su je u jednoj uličici u Ginzi! Nismo je mi tamo stavili! Pronađena je. Umrla bi da nije. U Chancellorovu mozgu su se brzo plele slike i rečenice. Alisonine riječi su mu se navraćale poput jeke lonaca. Njenu su majku poveli u nedjelju poslije podne na plažu Funabashi. Telefon je stao zvoniti. Je li moja majka tu... Dvojica oficira su se dovezla do kuće. Bili su nervozni i uzbuđeni... Je li moja majka tu? Je li moja majka tu? U noći, prilično kasno, čula sam vrisku... Dolje su... ljudi... brzo hodali, upotrebljavajući ručni radio. Onda su se otvorila prednja vrata i nju su unijeli. Na nosiljci... Njeno lice — bilo je bijelo. Oči su joj bile razrogačene, gledala je tupo... krv joj se niz bradu cijedila na vrat. Kad su nosiljku nosili ispod svjetla, ona se odjednom podigla i zavrištala... tijelo joj se kvrčilo, ali ga je remenje držalo na mjestu. Kriste! pomisli Peter. Alisonine slijedeće riječi! Zaplakala sam i potrčala niz stepenice, ali me... crni major zaustavio... zaustavio me, podigao i držao. Crni major! Crni vojnik je morao biti na dnu stepeništa, blizu svjetla! On je bio ono što je Alisonina majka vidjela! Chancellor se sjećao drugih riječi. Oštra komanda koju mu je uputio čovjek u agoniji dvadeset dvije godine kasnije, kasno poslije podne, i dalje zaštićujući ljubljenu osobu koja je šenula zbog jednog strašnog događaja koji nikad nije mogla zaboraviti.

Dođite uz svjetlo; stavite lice iznad sjenila. To nije bilo zato da bi se pokazalo da su mu crte bile zapadnjačke a ne orijentalne. Uopće nije bilo to! To je bilo zato da bi joj pokazao da nije Crnac. Alisoninu majku nisu mučili kineski agenti šaljući svoju poruku vojnoj obavještajnoj službi. Nju su silovali! U baru zabranjenom za američku vojsku u najprljavijem dijelu Ginze, gdje je došla zbog veze, nju su drogirali i silovali! O, moj Bože s gađenjem je prošaptao Peter. To ste mu vi rekli. To je ono što ste stalno nabijali, to je ono što ste upotrijebili. Silovali su je Crnci. Pokušavala je naći vezu u baru, ali su je silovali. To je bila istina! U jednom od tih mjesta mogao je biti bilo tko! Bilo tko! Ali nije bio, pa ste to iskoristili! Optužili ste Crnce! O, Kriste! To je bilo sve što je Chancellor mogao učiniti da se suzdrži. Htio je ubiti ili osakatiti, tako mu se gadio taj čovjek. Ne morate reći ostalo. Sve je bogomprokleto jasno! To je informacija koje nema u MacAndrewovoj osobnoj dokumentaciji. To je ono što je u Hooverovim fasciklima! Pošto mu je žena stavljena u bolnicu, vi ste se pobrinuli da ga opet vrate u Koreju. Ali ne u njegovu jedinicu! U drugu! Da komandira Crncima! I nekako ste prenijeli planove bitke aktualnu strategiju Kinezima! To je bilo tako očito. Crnci su silovali ženu oficira, učinivši je umobolnom, pa on šalje vojnike Crnce u ubitačnu vatru, spreman da pogine zajedno s njima. Osveta iznad svega! Stupica koju su postavili ljudi iz njegove vojske! Stotine ljudi su ubijene, stotine su nestale, pa tako nikad neće izići na površinu istina o onom što ste učinili njegovoj ženi i vjerojatno tucetima poput nje! Vaši skriveni eksperimenti! To je ono što ste držali nad njim: silovanje i genocid! O prvome nije htio govoriti, drugo nije razumio. Ali je vidio vezu između jednog i drugog! To mora da ga je paraliziralo! Laži! Ramirezova se glava konvulzivno pomicala naprijed natrag. Nije se tako dogodilo. Vi ste izgradili strašnu laž! Peter je stajao nad brigadirom u posljednjoj krajnosti prezira. Vi izgledate kao čovjek koji je čuo laž rekao je sarkastično. Ne, generale, upravo ste čuli istinu. Od nje bježite već dvadeset dvije godine. Ramirezova se glava brže micala, a poricanje je bilo naglašenije. Nema dokaza! Postoje pitanja. Ona vode drugim pitanjima. Tako to djeluje. Ljudi na visokim mjestima izdaju nas koji smo ih tamo postavili.

Kopilad! Chancellor je izbacio lijevu ruku i zgrabio Ramireza za košulju; povukao ga je naprijed tako da je automatik bio nekoliko centimetara od generalovih očiju. Ne želim više s vama razgova rati. Gadite mi se! Mislim da bih mogao povući okidač i ubiti vas, a to me vraški plaši. Zato sada učinite točno ono što vam kažem ili nećete doživjeti da više bilo što učinite. Pođite do telefona na vašem stolu i nazovite koga trebate, gdje god ste naredili da povedu majora, i recite im da ga puste. Odmah! Ne! Samo jednim brzim pokretom, Peter je »coltom« automatikom prešao preko Ramirezova lica. Pukla je koža; potočić krvi stao je curiti niz vojnikov obraz. Chancellor nije ništa osjećao. Bilo je nešto zastrašujuće u toj odsutnosti osjećaja. Telefonirajte! Ramirez je polako ustao, s očima na oružju, dok je rukom dodirivao krv na licu. Podigao je slušalicu i nazvao. Ovdje general Ramirez. Pozvao sam specijalnu jedinicu da u osamnaest stotina bude pored moje rezidencije radi jednog hapšenja. Zatvorenik je major Brown. Pustite ga. Ramirez je slušao dok je glas na liniji govorio. Peter je pritisnuo cijev automatika u brigadirovu sljepoočicu. Učinite kao što vam kažem rekao je Ramirez. Vratite majora do njegovih kola. Spustio je slušalicu, ali je ruku još držao na aparatu. Uskoro će biti ovdje. MP je desetak minuta odavde. Netom sam vam rekao da više ne želim s vama razgovarati, ali sam promijenio mišljenje. Pričekat ćemo Browna, a vi ćete mi reći sve što znate o Hooverovim fasciklima. Ja ne znam ništa. Vraga ne znate. Takvi poput vas su u ovakvim stvarima kao u pijesku vijavcu. Vi se gušite u tome. Iz MacAndrevvove personalne dokumentacije uzeli ste materijal koji je pokrivao osam mjeseci. To je sve što smo učinili. Osam mjeseci! A datumi se poklapaju s događajima koji su vodili Chasčngu. Sav inkriminirajući materijal. A onda pokolj kad je MacAndrew slao valove vojnika Crnaca u samoubilačku vatru. Sve osim istine! Vi ste znali gdje je taj materijal završio!

Ne spočetka. Generala se jedva moglo čuti. Spočetka je to bila standardna procedura. Sve inkriminirajuće informacije o kandi datima za generalštab se uklanjaju i stavljaju u arhiv Gdva. Netko je mislio da je to opasno, pa je rutirano na PSA. Što je to? Psihijatrijske sistemske analize.1 Sve donedavno su stanoviti ljudi u Birou imali pristup. PSA se bavi prebjeglicama, mogućom ucjenom oficira visokog ranga, špijunažom. S mnogo toga. Znači da ste znali da je to u Hooverovoj arhivi! Pronašli smo. Kako? Čovjek s prezimenom Longworth. On je bio umirovljeni agent FBIa a živio je na Havajima. Vratio se samo na dan, možda dva, ne sjećam se točno i upozorio Hoovera da će ga netko ubiti. Zbog njegove arhive. Hoover je sišao s uma. Pročešljao je arhivu, tražeći bilo što što bi ga moglo navesti na identitet mogućih ubojica. Naišao je na Chasčng, pa smo primili telefonski poziv. Prisegnuli smo da mi Psihijatrijske sistemske analize obično su vršene nad svim prebjeglicama visokog ranga da se ustanovi u kojoj mjeri govore istinu i za što su dalje upotrebljivi. Isto tako, stručnjaci CIAe su pravili psihološke analize raznih protivničkih oficira visokog ranga, ne bi li im tako otkrili slabe strane i prisilili ih na špijunažu (op. prev.) nismo upetljani; ponudili smo garancije, zaštitu, sve. Hoover je samo htio da znamo što on zna. Onda su ga, dakako ubili. Peter je spustio pištolj, pustio ga je iz ruke. Udarac metala o drvo bio je glasan i strugav, ali ga on nije čuo. Samo je čuo jeku posljednjih brigadirovih riječi. Onda su ga, dakako, ubili... Onda su ga, dakako ubili... Onda su ga, dakako, ubili. Izgovorene kao da nevjerojatna informacija nije bila ni elektrizirajuća, čak ni šokantna, ni osupnjujuća niti čak, možda, izvan uobičajene. Umjesto toga, riječi su izgovorene kao da su rutina, opće poznate podaci koji su zabilježeni i prihvaćeni i tako uneseni u knjige.

Ali to nije bilo realno. Drugo je bilo realno, ali ne to. Ne asasinacija. To je bila fantazija, fikcija koja ga je gurnula u košmar, ali je to bilo ono što se nikad nije dogodilo. Što ste rekli? Ništa što niste znali rekao je Ramirez, gledajući u pištolj na podu, pored njegovih cipela. Hoover je umro od srčane mane. Doktor je to nazvao kardiova skularnom bolesti. Tako je on umro! Bio je starac! Chancellor je govorio ne dišući. Brigadir je gledao u Peterove oči. Da li se vi igrate igara? Nije bilo autopsije. Vi znadete zašto, a znam i ja. Vi mi govorite. Nemojte uzimati da ja išta znam. Zašto nije bilo autopsije? Naređenje iz Šesnaest stotina. Tko? Bijela kuća. Zašto? Oni su ga ubili. Ako nisu, oni misle da jesu. Oni misle da je to učinio netko od njih. Ili se pobrinuo da tako bude. Oni tamo izdaju vrlo prikrivena, nejasna naređenja, vrlo dvosmislena. Ili ste u timu, ili niste; učite kako treba čitati što je rečeno. On je morao biti ubijen. U čemu je razlika tko je to učinio? Zbog fascikala? Djelomično. Ali to su povjerljivi papiri, a njih je moguće spaliti, uništiti. Tu su jedinice za otpremu. Otišle su predaleko. Jedinice za otpremu? O čemu vi govorite? Za ime Božje, Chancellor! Vi znadete što ja govorim, ili inače ne biste bili ovdje! Ne biste učinili ono što ste učinili! Peter je zgrabio Ramirezovu košulju, pa mu kroz nju stegao meso. Što su jedinice za otpremu? Koje su bile Hooverove jedinice za otpremu? Generalove su oči bile prazne. Činilo se kao da mu više do ničeg nije bilo stalo. Timovi za asasinaciju rekao je. To su ljudi kojima je zadatak da smisle situaciju u kojoj će određene osobe biti ubijene. Ili izazivajući nasilje koje će rezultirati akcijom mjesne policije ili nacionalne garde, ili unajmljenjem psihopata, poznatih

ubojica ili potencijalnih ubojica da obave posao, a kad ga obave da ih se sasiječe. To je odjednom tobože bilo obustavljeno, ali je isti posao bio potajno podijeljen u Birou. Nitko ne zna koliko su daleko otišli. Koliko daleko to ide. Koje bi se asasinacije mogle pripisati Hooveru. Ili tko će slijedeći biti etiketiran kao neprijatelj. Polako, zureći u nevjerici dok mu je udaranje u sljepoočicama nezadrživo raslo, Chancellor je pustio brigadira. Ispred očiju su mu se opet pojavile i ludo zaigrale zasljepljujuće bijele točke. Jedinice za otpremu! Vodovi za likvidaciju! Vraćale su mu se njegove vlastite riječi. Vidio je stranicu strašnu bol ju je čitao okom svijesti. Jeste li znali o tim... vodovima za likvidaciju? Bilo je govorkanja. Što ste čuli? Ništa određeno: Nema dokaza... Hoover je sve sveo u odjeljenja. Svakoga. On to sve radi potajice... Na taj način svi ostaju na liniji. Gestapo? Što ste čuli? Samo da je bilo konačnih rješenja... Konačnih... O, moj Bože. Ako nam je ikad trebalo posljednje, prevladavajuće opravdanje, mislim da ga imamo. Hoover će biti ubijen za dva tjedna od ponedeljka nadalje, a fascikli odneseni. Vi to ne možete učiniti! Imate sve što vam je potrebno. Dovedite ga pred sud! Neka se suoči s odlukama suda! Zemlje! Vi ne razumijete... U zemlji nema suda, nema suca, nema člana Doma ili Senata, niti Predsjednika ili nekog člana nje gove vlade, koji ga mogu izvesti pred sud. To je izvan toga. Ne, nije! Postoje zakoni! Postoje fascikli... Do ljudi bi došli... drugi koji moraju preživjeti... Onda, vi niste bolji od njega. Sve je istina. Inver Brass je zahtijevao smrt J. Edgara Hoovera, a njihovo je naređenje izvršeno.

To se dogodilo tako brzo da je Chancellor mogao jedino odgovoriti brzim trzajem tijela, nastojeći se okrenuti na mjestu. Osjetio je ruke na svojim prsima, a onda Ramirezovo rame na svojim rebrima. Pao je, okrenuvši se nastranu da izbjegne drugi udarac, ali je opet zakasnio. Brigadir je pao na jedno koljeno, izbacivši desnu ruku za pištoljem na podu. Zgrabio ga je, čvrsto ga stegnuo. Prsti su mu se stručno ovili oko drške, a palcem je instinktivno opipao gore da provjeri je li pištolj otkočen. Podigao ga je. ^ Peter je shvatio da ako mora da umre u tom trenutku, onda je bolje da umre pokušavajući učiniti barem nešto. Skočio je na noge i bacio se na generala. Opet je zakasnio. Gromoglasna je eksplozija ispunila sobu. Krv i tkivo poprskali su obližnji zid. Dim iz cijevi valjao se u kiselom oblaku. Vojnik ispod njega bio je mrtav. Brigadni general Ramirez, kontrola izvora iz Chasčnga, razmrskao si je glavu. Sve je to bila istina. Bila je istina od početka. Bože na nebesima, to nikad nije bila fikcija! To je bila činjenica! J. Edgar Hoover nije umro prirodnom smrću bolesnog starca. Asasinirali su ga. Dakle, političko ubojstvo. Asasinacija. I s naglom jasnoćom, Peter je znao tko je naredio tu asasinaciju. To nije bila Bijela kuća. Umjesto nje, to je bila grupa besprijekornih ljudi koja je donosila odluke takve snage, da su često bili nevidljiva, neizabrana sila koja je vodila zemlju. Pucanj eksplozija bio je tako glasan, da su ga morali čuti na udaljenosti od nekoliko blokova. Netko će pozvati policiju. Ne smiju ga vidjeti da izlazi iz kuće. Mora se povući vrlo brzo, u tamu, u sjene. U slijepoj je panici protrčao kroz uski hodnik u malu kuhinju. Poskočio je preko poda s keramičkim pločicama, stigao do stražnjih vrata, oprezno ih je otvorio, pa izašao. Okrenuo se oko okvira vrata, pa leda pritisnuo na zid. Kuća s kojom se suočio bila je visokom živicom odijeljena od Ramirezove; vidio je prilaznu stazu iza garaže. Peter je s malog stražnjeg trijema skočio na travnjak, pa se kroz debele grane probijao sve dok nije bio na drugoj strani. Potrčao je prilaznim putem na ulicu, okrenuo nalijevo, pa nastavio trčati. Brownov je »triumph« bio u slijedećem bloku, stražnjom stranom okrenut Ramirezovoj ulici. Na uglu je opet skrenuo lijevo; u daljini se čuo oštar zvuk sirene, koji je bio sve bliži. Usporio je i nastojao hodati neusiljenoj policija ne bi zanemarila čovjeka koji trči, pošto je primila informai čiju o pucnjavi.

Stigao je do »triumpha« i ušao u kola. Kroz retrovizor je vidio da se mala, uzbuđena gomila okupila na Ramirezovom travnjaku. Kolu« tasta svjetla patrolnih kola pratila su sirenu koja se približavala. Čuo je zvuk drugog motora, ali ovog puta iz suprotnog smjera. Okrenuo se. To je bilo vozilo vojne policije. Kola su se zaustavila pored »triumpha«. Brown je izišao i uzeo ključeve od jednog od vojnika. Oni su salutirali majoru, ali im on nije uzvratio pozdrav. Armijska kola su otišla. Dobro. Vratio si se rekao je Brovvn, otvorivši vrata. Moramo nestati odavde! Odmah! U čemu je stvar? Što ona svjetina... Ramirez je mrtav. Brown nije ništa rekao. Uspeo se iza volana i upalio motor svog »triumpha«. Požurili su niz blok, kad se odjednom prema njima ustremila limuzina, zasljepljujućih svjetala. Imala je obrise gigantskog kita ubojice koji siječe tamnim vodama. Peter si nije mogao pomoći; zurio je u prozore automobila koji je projurio pored njih. Vozač se samo usmjerio da stigne na svoje odredište. Kroz retrovizor, Chancellor je vidio koje je to odredište: Ramirezova kuća.v Vozač je bio Crnac. Peter je zatvorio oči, nastojeći misliti. Što se dogodilo? upita ga Brown, okrenuvši »triumph« na zapad prema autocesti. Jesi li ga ubio? Ne. Mogao sam, ali nisam. Bio si u pravu; on se ustrijelio. Nije se mogao suočiti sa Chasčngom. On je bio odgovoran za pokolj. To je bilo smišljeno kako bi se sakrilo ono što su učinili MacAndrewo voj ženi. Brovvn je šutio za trenutak. Kad je progovorio, bilo je to i s gađenjem i s nevjericom. Kopilad! Da je priča o MacAndrewovoj ženi procurila u javnost nasta vio je Peter to bi dovelo do otkrivanja tuceta drugih takvih operacija. Drugih eksperimenata. Oni su znali što rade. Ramirez je to priznao? Peter je pogledao u Browna. Recimo da je to izišlo. Ostatak je ono od čega ti puca glava. Nisam čak siguran mogu li izgovoriti te riječi. To je toliko ludo. Hooverovi fascikli? Ne. Hoover. Ubijen je. To je bila asasinacija! To je uvijek bila istina. Nikad nije bila laž!

Polako. Mislio sam da ti je Varak rekao da je to laž. Lagao je! Štitio je... Peter je zašutio. Varak. Specijalist. Čovjek od stotine oružja, nekoliko tuceta lica... svih mogućih imena. Dobri Bože! To je bilo tamo cijelo vrijeme, ali on to nije vidio! Longworth. Varak je uzeo ime agenta koji se zvao Longworth u noći prvog maja. To nije bio netko drugi. Varak je pozirao kao Longworth, a bio je jedan od trojice, bez pravih ovlaštenja i bez odgovornosti prema bilo kome u Birou, koji je uspio ući u Biro one noći kad je Hoover umro što znači da su znali da je njegova smrt neminovna, odnosno da više nije živ! Ustanovili su da pola fascikala nedostaje; taj je dio istinit. A Varak je dao život da im uđe u trag, a onda je štitio Bravoa; svojim je životom štitio izuzetnog diplomatu poznatog svijetu kao Munro St. Claire. Varak je bio Hooverov asasin! Što je rekao Frederick Wells? Varak je ubojica, a ne Inver Brass... Ja mogu i hoću postaviti uznemiravajuća pitanja... od desetog aprila pa do noći prvog maja... Varak ima te fascikle! Sto znači da Munro St. Claire ima te fascikle. I samom Varaku su lagali, s njim su manipulirali! To je činio njegov mentor Bravo. A sada se kult Chasčnga sveo na Ramireza. Kult kojemu je utjecaj i moć dao Munro St. Claire, a koji je upotrebljavao Varaka kao stoje upotrebljavao sve ostale. Uključujući Petera Chancellora. Sve se to približavalo kraju. Sile su se približavale jedna drugoj, kolidirajući, kao što je Carlos Monteldn i rekao da će kolidirati. To će sve biti gotovo večeras, ovako ili onako. Sada ću ti reći sve što znam rekao je. Vozi u Arundel; ne mogu nas slijediti. Sve ću ti reći za vrijeme vožnje. Želim biti s Alison. Kad tamo stignemo, želim uzeti tvoja kola. Želim da malo počekaš, a onda da telefoniraš Munrou St. Claireu u Washington. Reci mu da ću ga čekati kod Genesisove kuće u zaljevu. Treba da dođe sam. Ja ću paziti; neće me naći ako ne bude sam. S ruba vode dopirali su zvuči valova koji su se sudarali i preklapali. Peter je ležao u mokroj travi. Zrak je bio hladan kao što je i zemlja bila ledena; vjetar iz zaljeva pojavljivao se u hladnim naletima, zviždeći kroz visoka stabla s kojima je graničio zimski travnjak. Čovjek koji ga je izdao, čovjek za kojeg je vjerovao da mu je prijatelj, koječemu ga je naučio za vrijeme te izdaje. Zbog toga je bio tu gdje je

bio, s pogledom na kamena vrata ulaza udaljena pedeset metara i na cestu iza njega. Kad ugovaraš kontakt, položaj je sve. Zaštiti se tako da si u položaju da vidiš sva vozila koja se približavaju, i da imaš stazu za brz, neopaziv bijeg. Prijatelji su bili neprijatelji, a neprijatelji te uče strategiji s kojom ćeš ih tući. To je bio dio umobolnosti koja je bila suviše zbiljska. Ugledao je putna svjetla u daljini, otprilike pola milje dalje. Peter nije bio u to siguran, ali mu se činilo da su svjetla nekako nemirna. Svako malo bi se učinilo da su stacionarna, kao da su se kola zaustavila, a onda bi se opet stala pomicati? Da su okolnosti bile drugačije, pomisli Chancellor, možda bi pomislio da promatra pijana vozača koji nastoji pronaći put do kuće. Je li moguće da je taj moćni manipulator ljudima i vladama pio? Ramirez si je metkom razmrskao glavu jer se nije mogao suočiti sa Chasčngom. Jesu li otkrića o Inver Brassu više nego što je St. Claire htio čuti u stanju stabilne svijesti? Automobil je zastajući prošao kroz kapiju. Peter je na trenutak prestao disati, dok su mu oči bile prikovane na grozan prizor. To je bio srebrni »mark IV Continental«! Činjenica da se St. Claire dovezao tim kolima na mjesto njihova sučeljavanja bila je potvrda da je taj čovjek, poput kola, čudovište. Promatrao je kako se srebrni monstrum vozi kružnim pristupnim putem do širokih stepenica pred prednjim ulazom. Onda je pogled prilagodio cesti iza ulaznih vrata. Zurio je u mrak, s potpunom koncentracijom. Na ulici nije bilo automobilskih svjetala, niti bilo kakvih crnih sjena nasuprot sivoj tami: vozilo koje vozi bez svjetala. Ostao je u travi gotovo pet minuta, gledajući St. Clairea. Diplomat je izišao iz kola, uspeo se stepeništem, pa krenuo do kraja trijema. Stajao je pored ograde i zurio u vodu. Drugi čovjek, sučuvstven čovjek, stajao je na ribarskom doku i zurio u drugu površinu vode, ali je to bilo prije dvanaest sati. U zoru. Taj je čovjek mrtav. U stupicu ga je naveo neprijatelj, a ubili su ga fanatici koji su slušali napute čudovišta. Chancellor je bilo zadovoljan: Munro St. Claire je došao sam. Peter je ustao iz trave i krenuo travnjakom prema viktorijanskom trijemu. St. Claire je ostao uz ogradu; Chancellor mu je prišao odostraga. S obim rukama mašio se džepova, pa desnom rukom izvukao Brovvnov automatik, a lijevom baterijsku svjetiljku. Kad je bio udaljen od ambasadora dva i po metra, uperio je jedno i drugo u St. Clairea, pa upalio svjetlo.

Držite desnu ruku iznad sebe naredio mu je. S lijevom izvucite iz džepa ključeve vaših kola. Ambasadoru je trebalo nekoliko sekundi da odgovori. Doimao se potresenim. Naglost Chancellorove pojave, zasljepljujući snop svjetla, osorne napute izgovorene oštrim glasom iz mraka, na trenutak su ga paralizirali. Peter je bio zahvalan što je nešto u ponašanju naučio od neprijatelja. Ja nemam ključeve, mladiću. U kolima su. Ja vam ne vjerujem ljutito će Chancellor. Dajte mi te ključeve. Predlažem da se vratimo do kola, pa ćete sami vidjeti. Držat ću obje ruke iznad sebe, ako želite. Želim. Ključevi su bili u mjestu za paljenje motora »marka IV«. Chancellor je starca držao oslonjena na kućište motora dok je pretraživao diplomatove džepove i grudi. St. Claire nije imao oružja. Ta je činjenica bila zbunjujuća, kao što je bilo zbunjujuće da su ključevi ostali u »marku IV«. Automobil je bijeg; vođa Inver Brassa to zna. Isključivši svjetiljku, Peter je gurnuo automatik u St. Clairova leđa. Uspinjali su se stepeništem i zastali na trijemu. Chancellor je okrenuo starca i naslonio ga na ogradu, pa se suočio s njim. Oprostite mi ako kasnim rekao je ambasador. Nisam vozio kola gotovo dvanaest godina. To sam pokušao objasniti vašem neidentificiranom prijatelju koji mi je telefonirao, ali on nije htio slušati. St. Claireova je tvrdnja imala smisla. Tako je bilo objašnjeno i kolebanje svjetala. A dokazivalo je i to da je St. Claire bio uplašen. On se nikad ne bi izložio takvu riziku po noći na autocesti i pokrajnim putevima da je u pitanju bilo nešto drugo. Ali ste ipak došli, zar ne? Znali ste da ne bih mogao odbiti. Pronašli ste mog čovjeka. Otkrili ste odašiljače. Zamišljam da bi ih se moglo povezati sa mnom. Zaista? Ja nisam stručnjak u takvim stvarima. Varak je bio, a ne ja. Ja čak nisam siguran kako je to nabavljeno. Ja to ne mogu prihvatiti. Čovjek koji vodi Inver Brass mora biti mnogo okretniji.

St. Claire se uspravio u mraku. Zvuk tog imena kao da mu je bio bolan. Znači, vama je rečeno. Da li vas to iznenađuje? Rekao sam vam da znam identitete Venicea, Christophera, Parisa i Bannera. I Bravoa. Zašto ne Inver Brassa? Koliko ste još saznali od onda? Dovoljno da me zastraši do smrti. Četrdeset godina, neizbro jivi milijuni. Nepoznati ljudi koji vode zemlju. Pretjerujete. Mi smo priskakali u pomoć zemlji u trenucima njene krize. To je mnogo točnije. Tko je određivao što je kriza? Vi? Krize su takve da su očite. Ne uvijek. Ne svakome. Mi smo imali pristup informacijama do kojih »svatko« nije mogao doći. I ponašali ste se na osnovu toga, a da informaciju niste predsta vili javnosti. To su u osnovi bili akti dobročinstva. U krajnjoj liniji za dobrobit »svakoga«, kako ste se izrazili. Nikad nismo nešto činili za sebe. St. Claireov se glas podigao; duboko je osjećao potrebu da brani Inver Brass. Postoje načini da se dobročinstva javno osiguraju. Zašto se niste koristili tim načinima? Takva je vrst dobročinstva uvijek privremena. Ona ne napada korijene zla. A ti korijeni ne mogu biti ostavljeni sudu onih koji su izabrani da ih razumiju, je li tako? Vi suviše pojednostavljujete svoje gledište, i vi to znate, gospo dine Chancellor. Ja samo znam da bih svoju sudbinu radije vezao za nesavršeni sistem koji mogu slijediti, nego za onaj kojeg ne mogu vidjeti. To je sofistika. Vama je sasvim jednostavno zalagati se za nauku o državi, ali dok se vi za to zalažete neumoljivo se šire prostori osujećenosti. Ako se dodirnu, doći će do erupcije nasilja

izvan vaše mašte. Kad se to dogodi, sloboda izbora bit će eliminirana radi tzv. adekvatne dijete. Ne može biti jednostavnije. Tokom godina smo pokušavali nadzirati to širenje. Da li biste vi htjeli da to obustavimo? Peter je priznao logiku St. Claireova rasuđivanja, znajući da ga ingeniozni čovjek, maskiran takvom dobrotom, tjera u defanzivu, odvlačeći ga od točke njihova sučeljavanja. Morao se podsjetiti daje St. Claire čudovište; na njegovim rukama ima krvi. Postoje drugi načini rekao je. Druga rješenja. Možda postoje, ali nisam siguran hoćemo li ih naći u toku našeg životnog vijeka. Svakako ne u mome. Možda u činu traženja rješenja postoji prevencija nasilja kojoj se nadamo. Peter je naglo napao. Vi ste našli jedno rješenje koje je bilo ukorijenjeno u nasilju, je li tako? Nakon svega, mamac je bila istina. Što? Vi ste ubili Hoovera! Inver Brass je naredio njegovu asasina ciju! Poslije tih riječi St. Claire se ukočio; iz grla mu se izvio prigušeni krik. Njegovo samouvjerenje je iščezlo. Odjednom je bio starac optužen zbog strašnog zločina. Gdje ste...?... Tko...? Nije mogao artikulirati to pitanje. Za trenutak to nije važno. Važno je da je naređenje izdano i izvršeno. Čovjeka ste smaknuli bez suđenja, bez suda i sudskog pravorijeka otvorena suda. To je ono što bi trebalo da nas odjeljuje od velikog dijela ovog svijeta, gospodine ambasadore. Od nasilja koje toliko mrzite. Postojali su razlozi! Zato jer ste vjerovali da je ubojica? Zato što ste čuli da ima timove za asasinaciju, »jedinice otpreme«? U velikoj mjeri, da! To nije dovoljno dobar odgovor. Ako ste to znali, trebalo je da kažete! Svi vi! Nije se moglo učiniti na takav način! Rekao sam vam da su postojali razlozi. Drugi razlozi, hoćete reći? Da!

Fascikli? Za Božje ime, da! Fascikli! Ne moiete to učiniti! Imate sve što vam treba. Dovedite ga pred sud! Neka se izloži sudovanju sudova! Zemlje! Postoje zakoni! Postoje fascikli... Do ljudi će doprijeti... drugi koji moraju preživjeti... Onda vi niste bolji od njih. Vi ste bolji nego je on bio tiho će Chancellor. Vjerovali smo svim našim srcem i dušom da smo bolji. St. Claire je prolazio kroz prve valove udarca, pa je već vratio dio samonadzora koji je izgubio. Ja to ne mogu povjerovati. Varaka sam čitao potpuno krivo. Ne pokušavajte s tim hladno će Peter. Ja prezirem sve što je on bio, ali je Varak dao život za vas. Istina je u tome da ste ga vi krivo vodili. Krivo! Nikad! Cijelo vrijeme! Varak je bio »Longworth«, a »Longworth« je ušao u Biro one noći kad je Hoover ubijen. Varak je uzeo te fascikle! Dao ih je vamal A do L, da! Mi to nismo nikad porekli. Ti su fascikli uništeni. Ali ne od M do Z! Njih nije bilo. Njih nema\ Ne! Varak je mislio da ih nema zato jer ste vi htjeli da tako misli! Vi ste umobolni! prošaptao je St. Claire. Te su noći s Varakom bila još dvojica! Jedan od njih možda obojica koji su zajednički radili praznio je» i premještao uložnice spisa, ili ih je kombinirao, ili je samo lagao. Ja ne znam kako, ali tako je učinjeno. Znali ste da Varak ne bi smio biti kompromitiran zbog fascikala, pa ste išli oko njega. St. Claire je zatresao glavom, izmučena izraza lica. Ne. Vi se varate. Teorija je uvjerljiva, čak domišljata, to priznajem. Ali to jednostavno nije istina] Ta su dvojica nestala! Njihova su imena bili pokrivači, njiho vim je identitetima nemoguće ući u trag! Iz drugog razloga! Hoover je morao biti uklonjen. Zemlja više ne bi mogla podnijeti ni nagovještaj još jedne asasinacije. Nastao bi

kaos; to bi značilo ulje na vatru fanaticima koji žele voditi ovu vladu kršeći svaki ustavni princip! Nismo mogli dopustiti nikakvih tra gova. Morate u to vjerovati! Vi ste lagali i lagali i lagali! Nema načina da me natjerate da vam bilo što povjerujem. St. Claire je zastao, razmišljajući. Možda ima. Objašnjavajući vam zašto, pa ću onda poći korak dalje: stavit ću u vaše ruke svoj život i sve za čim sam stajao u preko pedeset godina službe. Najprije razlog oštro će Peter. Zašto je Hoover ubijen? On je bio apsolutni vladar samostalne vlade. Nije postojao jasni komandni lanac. Njegova je vlada bila amorfna, bez strukture; htio je da tako bude. Idući svojim putem prelazio je granicu najtežih nezakonitosti. Nitko nije točno znao koliko je to otišlo daleko, ali je bilo dovoljno dokaza koji su upućivali na ubojstva o kojima ste govorili; znali smo za ucjene. To je doseglo i Ovalni ured. Sve je to samo po sebi moglo opravdati odluku, ali su postojala i druga razmatranja koja su odluku učinila neopozivom. Organiziran je amorfni komandni lanac; unutar i izvan Biroa. Zlobni neprincipi jelni ljudi cirkulirali su oko Hoovera, laskajući mu, hvaleći ga, gradeći se da ga obožavaju. Imali su jedan cilj: njegovi privatni fascikli. S njima bi mogli vladati zemljom. Trebalo ga je eliminirati prije nego budu stvoreni paktovi. St. Claire je stao. Postajao je umoran; na licu su mu se pokazale neke osobne sumnje. Ne slažem se s vama rekao je Peter ali su stvari jasnije. Kako mislite staviti pedeset godina službe u moje ruke? St. Claire je duboko udahnuo. Vjerujem u čovjekov instinkt da u stanovitim trenucima shvati istinu ma kakva bila. Mislim da je ovo jedan od tih trenutaka. Samo dvije osobe na licu zemlje znaju za svaki korak Hooverove asasinacije. Čovjek koji je stvorio taj plan i ja. Taj je čovjek mrtav; umro je ispred vas. Ja sam ostao. Taj je plan vaš konačni dokaz, jer nema savršene strategije koju može zamisliti ljudsko biće; uvijek je nešto propušteno ili nije dobro učinjeno, ako drugi znaju gdje da gledaju. Govoreći vam to, nisam samo svoj život stavio u vaše ruke, već što je mnogo važnije, ja svoj životni rad stavljam vama na raspolaganje. Sto

ćete s tim učiniti više mi znači nego vrijeme koje mi je preostalo. Hoćete li prihvatiti ovaj trenutak? Hoćete li mi dopustiti da vas pokušam uvjeriti? Nastavite. Dok je St. Claire govorio, Peter je shvatio uništavajuću prirodu onoga što mu je dato. Ambasador je imao pravo u dvije točke. Chancellor je instinktivno znao da sluša istinu, a izvan te sigurnosti, shvatio je da su okolnosti takve da će Hooverovo ubojstvo biti potvrđeno. St. Claire neće upotrijebiti imena osim Varakovog ali je razborito pretpostaviti da identiteti neće biti otkriveni. Glumica čijeg su muža uništili za vrijeme McCarthvjeva ludovanja; dvojica bivših marinskih specijalista za komunikacije, obojica iskusna u elektronici i telefonskim presretima; operativac iz britanskog MI6, za koga se zna da je za vrijeme berlinske krize blisko surađivao s Vijećem nacionalne sigurnosti; kirurg, Amerikanac, koji živi u Parizu, emigrant, socijalist, čija su žena i sin ubijeni u sudaru s vozilom FBIa, koje je sudjelovalo u ilegalnom, neopravdanom praćenju. To su bili članovi tima. Konci nisu bili presječeni; moglo ih se slijediti do njihovih izvora. Sam plan je djelo obavještajnog genija, a bio je, evo fine nadopune, i savjetnik Bijele kuće. To je bilo u skladu s Ramirezovim sudom: Nije bilo autopsije... Naređenje iz Šesnaest stotina... Bijela kuća ...ga je ubila. Ako nisu, oni misle da jesu. Oni misle da je to učinio netko tamo. Ili se pobrinuo za to. Kakav je nevjerojatan mozak imao Varak! St. Claire je završio, iscrpen. Jesam li vam rekao istinu? Da li mi sada vjerujete? Do onoga dokle smo doprli, da. Postoji korak dalje. Ako osjetim laž, sve je laž. Je li to pravedno? Više nema laži. Ne što se vas tiče. To je pravedno. Koje je značenje Chasčnga? Ja ne znam. To nije značajno? Sasvim obratno. Varak je to nazivao »vabilom«. On je mislio da je to ključ identiteta čovjeka Inver Brassa koji nas je izdao. Objasnite to. St. Claire je opet duboko udahnuo, a iscrpenost mu je bila još vidljivija. To se ticalo MacAndrewa. Nešto se dogodilo kod Chasčnga što je diskreditiralo njegovu komandu. Tako je potekla fraza »Mac the Knife, ubojica Chasčnga«. Tamo je zabilježen ogroman gubitak života; MacAndrevva su smatrali odgovornim. Čim je

jednom bila uspostavljena njegova krivnja, očekivalo se da će se tu stati. Varak je mislio da neće. Osjećao je da tu ima još nešto, nešto što uključuje ženu MacAndrewa. Jeste li ikad saznali za sastav jedinica kod Chasčnga? Sastav? Rasni sastav. Chancellor je pomno gledao St. Clairea. Ne. Ja nisam znao da postoji tako nešto kao što je »rasni sastav.«. Recimo da vam kažem da dokumentacija o žrtvama kod Cha sSnga spada među najčuvanije tajne armijskog arhiva; stotine su ubijene, a stotine su uvedene kao nestali. Preživjelo ih je samo trideset sedam, od kojih šestorica nisu sposobna za komunikaciju. Trideset jedan preživjeli nalazi se u trideset jednoj bolnici diljem zemlje. Da li vam sve to nešto znači? To bi bila dodatna potvrda paranoje koja vlada u Pentagonu. Nije prevelika razlika od Hooverova režima u Birou. To je sve? Mi govorimo o izgubljenim životima. Možda je paranoja suviše nejasan izraz. Rekao bih da je tako. Zato jer to nije bio nepotrebni gubitak života koji se može pripisati MacAndrewu. To je bila stupica koju je postavila naša vojska. To je bila urota komande. Ti vojnici do posljednjega bili su Crnci. To je bilo rasističko ubojstvo. St. Claire se držao za ogradu. Izražaj lica bio mu je sleđen. Prolazile su sekunde. Jedini zvukovi bili su valovi što su udarali o stijene i naleti vjetra s vode. Ambasador je našao glas. U ime Boga, zašto? Peter je gledao u diplomatu, osjećajući i olakšanje i zbunjenost. Starac nije lagao. Šok je bio iskren. St. Claire je bio mnogo toga što je neoprostivo, ali on nije izdajica Inver Brassa. On nije imao fascikle. Peter je pištolj vratio u džep. Da bi se pokrilo obavještajnu operaciju koja je uključivala MacAndrewovu ženu. Da bi se MacAndrevva zaustavilo da postavlja pitanja. Da je to bilo iskopano, to bi dovelo do razotkrivanja tuceta sličnih operacija. Muškarce i žene su »stavljali« na droge, na haluci nogene. To su bili eksperimenti koji bi prsnuli u lice onima koji su ih zamislili, što bi im uništilo karijere, a vjerojatno bi nekolicinu njih

ubio čovjek kojeg su doveli u stupicu: MacAndrew. I zbog tih razloga oni su žrtvovali... O, moj Bože! To je ono što znači Chasčng mirno će Peter. Sve drugo je bilo Varakovo vabilo. St. Claire je istupio. Bio je nesigurnih nogu, iskrivljenih crta lica. Shvaćate li što kažete? Inver Brass... Samo jedan član Inver Brassa je... On je mrtav. Dah je ostavio St. Claireova pluća. Za trenutak mu je cijelo tijelo bilo u grču. Chancellor je nastavio tiho. Sutherland je mrtav. Isto tako i Jacob Drevfus. A vi nemate fascikle. To ostavlja samo dvojicu. Wellsa i Montelana. Vijest o Drevfusovoj smrti bila je više nego je St. Claire mogao upiti. Činilo se da mu oči plivaju u dupljama. Držao se za ogradu, stežući je nespretno. Otišli. Oni su otišli. Tužno je prošaptao te riječi. Peter je pristupio starcu osjećajući sučuvstvo i olakšanje. Konačno jedan saveznik! Moćni čovjek koji bi mogao okončati košmar. Gospodine ambasadore? Čuvši zvuk titule, St. Claire je pogledao u Petera. U očima mu se čitao blijesak zahvalnosti. Da? Trebalo bi da vas ostavim na neko vrijeme, ali to ne mogu. Ljudi su mi ušli u trag. Mislim da su ustanovili što sam saznao. MacAndrevvova kći se sakrila; dvojica su s njom ali to nije garancija da je sigurna. Ne mogu se obratiti policiji, ne mogu dobiti zašitu. Potrebna mi je vaša pomoć. Diplomat je prikupio sve što mu je ostalo od snage. Imat ćete je, dakako započe. A vi ste sasvim u pravu, nema vremena za grižnju savjesti. Misli mogu doći kasnije. Ne sada. Što možemo učiniti? Odrezati rak uz jasno saznanje da bi pacijent mogao umrijeti. A u ovom je slučaju pacijent već mrtav. Inver Brass je otišao. Mogu li vas povesti do svojih prijatelja? Do MacAndrewove kćerke? Da, svakako. St. Claire se odgurnuo od ograde. Ne, to bi bilo gubljenje vremena. Telefon je brži. Usprkos onome što mislite, u Washingtonu ima ljudi u koje se može imati povjerenje. Velika

većina, zapravo. Imat ćete moju zaštitu. St. Claire je pokazao kretnjom prema glavnom ulazu; posegnuo je u džep za ključem. Moraju brzo koračati. Diplomat je objasnio: alarmni sistem je ključem zadržan deset sekundi dok se ulazi, a reaktivira se sa zatvaranjem vrata. Kad su ušli, St. Claire je prošao nadsvcjđenim hodnikom do velike sobe upalivši svjetla. Otišao je do telefona, uzeo ga, stao, pa ga opet spustio. Okrenuo se Chancelloru. Najbolja je zaštita rekao je zaustavljanje napadača. Wellsa ili Montelana, ili obojice. Po mom nagađanju, to je Wells. Zašto? Što vam je rekao? Da ga zemlja treba. U pravu je. Njegova nabusitost nikako ne umanjuje njegovu briljantnost. Fascikli su ga uspaničili. Rekao je da je dio njih. Bio je. Jest. Ja ne razumijem. Wells mu je srednje ime, majčino. U fasciklima je to jasno navedeno. To je prezime ozakonjeno vrlo brzo nakon razvoda njegovih roditelja. Bio je djetešce. Prezime kod rođenja bilo mu je Reisler. To je u fasciklima kojih nema, od M do Z. Da li vam to ime išta znači? Da. Peter se sjetio. Ime mu je izazvalo sliku jedne pakosne, kočoperne figure od prije tridest pet godina. Frederick Reisler. Jedan od vođa njemačkoameričkog Bunda.1 Upotrijebio sam ga kao lik u Reichstagu. Bio je burzovni mešetar. Genije u Streetu.2 Milijune dolara je poslao Hitleru. Wells cijelog života bježi od te stigme. Što je važnije, on je nesebično služio svojoj zemlji ne bi li to popravio. Boji se da bi fascikli mogli objelodaniti baštinu koja ga muči. Onda, ja mislim da je on. Nasljedstvo se poklapa. Možda, ali ja u to sumnjam. Ukoliko njegova prepredenost nije veća nego je mogu zamisliti; zašto bi se bojao otkrića ako ima fascikle? Što je hidalgo rekao? Što!

Montelan. Pariš. Mnogo privlačniji od Bannera, ali beskrajno arogantnji. Generacije kastilijanskog bogatstva, ogromni obiteljski utjecaj; opljačkani od falangista, lišeni utjecaja. Carlos nosi mržnju u sebi. On prezire sve izvore apsolutne kontrole, vlasti. Ponekad mislim da pretražuje svijet tražeći aristokrate uklonjene s vlasti. Što ste netom rekli? upadnu Chancellor. On prezire što? Apsolutiste. Fašistički mentalitet u svim oblicima. Ne. Reli ste kontrole. Izvore kontrole! Da, rekao sam. Ramirez! pomisli Peter. Kontrola izvora Chasčnga. Je li to? Je li to veza? Ramirez. Montel&n. Dvojica aristokrata iste krvi. Obojica ispunjena mržnjom. Obraćaju se upotrebljavaju iste manjine koje tako preziru? Nemam vremena za objašnjavanje rekao je Peter, odjednom siguran. Ali to je Montelžn! Možete li mu telefonirati? Dakako. Sa svakim članom Inver Brassa kontakt se može ostvariti za nekoliko minuta. Postoje kodovi koje ne može zanemariti. Montel&n bi mogao. Ambasador je nabrao obrve. On neće znati zašto zovem. Strah od otkrivanja će ga prisiliti da odgovori. Ali, dakako, otkrivanje nije dovoljno, zar ne? St. Claire je zastao; Chancellor ga nije prekidao. On mora biti ubijen. Poslednji život koji zahtijeva Inver Brass. Kako se to tragično preokrenulo. St. Claire je uzeo slušalicu. Odjednom je stao, a pepeljasto lice mu je sada bilo bijelo. Mrtva linija. Ne može biti! Nije bila prije nekoliko trenutaka. Bez upozorenja, strašan zvuk zvona ispunio je ogromnu sobu. Chancellor se okrenuo prema nadsvođu, požurivši desnom rukom u džep. Izvukao je i stezao mali automatik. Pucanj je popratio prskanje stakla s prozora trijema. Nagla, ledena bol proširila se Peterovom rukom i ramenom; krv mu se pojavila na jakni. Pištolj je bacio na pod. Iz hodnika je dopirao tresak drva o drvo. Ulazna vrata su tresnuta u zid. Dvojica vitkih muškaraca Crnci u priljubljenim hlačama i tamnim košuljama utrčala su u sobu s mačjom brzinom, i sagnula se, stežući oružje upereno u Chancellora. Iza njih je iz mraka došetala jedna ogromna figura i pojavila se na sablasnom svjetlu sobe. To je bio Daniel Sutherland.

Stajao je nepokretan i gledao u Petera, s prezirom u očima. Ispružio je veliku ruku i otvorio dlan. Na njemu je bila kapsula. Zatvorio je pest i ruku okrenuo prema dolje; prstima je stegnuo dlan. Iz stegnute šake je prsla tamna, crvena tekućina, prekrivši mu kožu i kapljući po podu. Kazalište, gospodine Chancellor. Umjetnost zavaravanja. 1Njemačko američki Bund osnovan je u SAD 1935. godine i bio nacističkom agenturom u Sjedinjenim Državama. Članovi Bunda su materijalno pomagali naciste i špijunirali u SAD (op. prev.) 2Skraćeno za Wall Street, njujoršku ulicu u kojoj je centar američkog bankarstva (op. prev.) Sve se događalo brzim odrešitim pokretima koji su bili karakteristika profesionalaca. Ušli su i drugi Crnci; kuća je bila okružena. Munroa St. Clairea su držali pored stola. Petera su odvukli, pa mu komadom tkanine čvrsto vezali ranu na ramenu. Čovjeka su uputili do glavnih prilaznih vrata s propisnim objašnjenjem zašto se oglasio alarm. Daniel Sutherland je kimnuo, okrenuo se i vratio natrag u mrak hodnika. Opet, bez upozorenja, dogodilo se nezamislivo. Čovjek koji je držao Bravoa, pustio ga je i odstupio; zvukovi eksplozija ispunili su sobu. Munro St. Claire bio je kao naboden na zid, izrešetan mecima. Njegovo je tijelo primilo rafale metaka. Sklupčao se na podu, a široke mrtve oči iskazivale su nevjericu. O, moj Bože... Chancellor je čuo prestrašene riječi, nesvje stan da su njegove. Bio je svjestan samo užasa kojemu je bio svjedokom. Za nekoliko sekundi se Sutherland vratio iz mračnog hodnika. Oči su mu bile tužne, a njegovo uspravno držanje nekako opterećeno žalošću. Govorio je tiho gledajući u mrtvog St. Clairea. Ti to nikad ne bi shvatio. Ne bi ni drugi. Ti fascikli ne smiju biti uništeni. Moraju biti upotrebljeni da bi se ispravile mnoge i mnoge nepravde. Sudac je podigao pogled i sada gledao u Petera. Mi smo Jacobu osigurali mnogo pristojniji ukop nego biste ga vi organizirali. Njegova će smrt biti objavljena na vrijeme. Kao i drugih. Sve ste ih ubili prošaptao je Chancellor.

Da odgovorio je Sutherland. Bannera prije dvije noći, a Parisa sinoć. Ulovit će vas. Gospođa Montelžn misli da je State Department uputio njenog muža na Deleki istok. Mi imamo svoje ljude u Stateu; bit će sve upisano kako treba i takva će biti dokumentacija, a za Montelšna će se javiti da su ga ubili teroristi. To nije tako neuobičajeno ovih dana. Wells je imao fatalnu prometnu nesreću sa svojim automobilom na mokrom putu nedaleko autoceste. Vi ste nam bili od velike pomoći u ovom slučaju. Njegova su kola pronađena ujutru. Sutherland je govorio činjenično, kao da su ubijanje i nasilje prirodni fenomeni, ništa neuobičajeno za razmjenu riječi i dijaloga. Vi imate ljude u State Departmentu? sada će Peter, zbunjen. Onda ste bili kadri ući u trag sterilnoj kući u Saint Michaelsu. Bili smo i jesmo. Ali niste to morali. Imali ste O'Briena. Mislim da ne bi trebalo da nas obmanjujete, gospodine Chan cellor. Mi nismo na stranicama knjige. Mi smo ovdje svi realni. Što hoćete reći? Vi točno znate što hoću reći. Nikad nismo imali O'Briena. Imali smo druge. Ne njega. Ne njega... Chancellor je mogao samo ponoviti Sutherlan dove riječi. Sposoban čovjek, O'Brien nastavio je Sutherland. Vrlo hrabar čovjek. Pucao je u tankove s benzinom, zapalio brodice, a onda je riskirao život da nas odvuče od vaših kola. Hrabrost je bila par domišljatosti, vrlo cijenjena kombinacija. Peter nije mogao suzbiti zvuk naglog uzimanja daha koji mu je pobjegao iz grla. O'Brien ih nije izdao! Sutherland je govorio, ali mu riječi nisu imale značenja. Više ništa nije imalo značenja. Što ste rekli? rekao je Peter, gledajući u dotjerana, čista lica Crnaca. Sada ih je bilo petoro, svaki s oružjem u ruci. Rekao sam što sam blaže mogao da vaša smrt ne može biti izbjegnuta.

Zašto me niste prije ubili? Spočetka smo pokušavali. Onda sam promijenio mišljenje. Počeli ste svoj rukopis. Morali smo dokazati da ste ludi. Ljudi su pročitali ono što ste napisali; ne možemo znati koliko ih je pročitalo. Došli ste nevjerojatno blizu istine. To nismo mogli dopustiti. Zemlja mora vjerovati da su ti fascikli uništeni. Vi ste pisali drugačije. Na sreću, postavilo se pitanje vašeg ponašanja, a ima ih koji misle da ste jednostavno sišli s uma. Preživjeli ste nesreću, zadobili rane na glavi, sve to u nesreći koja vas je gotovo stajala života. Izgubili ste voljenu osobu, a vaš je oporavak bio abnormalno spor. Vaš paranoidni osjećaj urote izražen je i pokazan u svakoj od vaših knjiga, progre sivno sve akutniji. Konačni dokaz vaše nestabilnosti... Konačni dokaz? prekinu ga Peter, ošamućen Sutherlandovim riječima. Da nastavio je sudac. Konačni dokaz vaše nestabilnosti bio bi onda kad biste se zakleli da sam ja mrtav. Nije potrebno reći, da bi moja reakcija na to bila zabavna. Jednom sam se susreo s vama, a sjećanje na taj susret mi je jako izblijedilo. Susret nije bio osobito upečatljiv. Vas bi svi odbacili kao manijaka. Manijak rekao je Peter. Biro je imao »manijake«. Hoove rovi nasljednici. Radili su s vama. Trojica. Oni nisu shvaćali da će to biti kratkotrajno druženje. Imali smo isti cilj: Hooverovi fascikli. Ono što oni nisu znali jest činjenica da smo mi imali polovinu fascikala, polovinu koja nije uništena. Htjeli smo imati uza se poznate fanatike koje će uhvatiti i ubiti, a njihovom bi smrću, dakako, nestali i svi fascikli. Njihova je druga dužnost bila da vas navedu do ruba. Ako vas ubiju, to će njima pasti na glavu. Vi ste bili bezopasno zabadalo, ali su vas oni uzeli ozbiljno. Vi ćete me ubiti. Ne bi mi sve to govorili da ne namjeravate. Peter je svoju primjedbu izgovorio mirno, gotovo klinički. Ja nisam bez osjećaja. Ja ne želim uzeti vaš život; iz toga ne izvlačim nikakvo zadovoljstvo. Ali moram. Najmanje što mogu učiniti jest da pokušam zadovoljiti vašu znatiželju. A imam i jednu ponudu.

Kakvu ponudu? Djevojčin život. Nema nikakva razloga da gospođica MacAn drew umre. Što god ona misli da zna reći će joj pisac koji je shvatio svoje ludilo pa se ubio. Patologija je klasična za kreativne ljude. Kad se crte zbilje zamagle, napada ih čemer i depresija. Peter se čudio svom miru. Hvala vam. Stavili ste me u društvo koje nisam siguran da zaslužujem. Što je predmet razmjene? Učinit ću sve što kažete. Gdje je O'Brien. Što?... Chancellor je zbunjeno istisnuo tu riječ. Gdje je O'Brien? Jeste li s njim razgovarali dok ste bili s Ramirezom? On ne može poći u Biro ili na policiju. Kad bi to učinio, saznali bismo. Gdje je? Peter je pažljivo gledao u Sutherlanda. Pogledaj u fikciju, pomisli. Nešto je bolje nego ništa, bez obzira na to kako su daleke mogućnosti. A postoji i mogućnost. Ako vam kažem, kakvu ću garanciju imati da ćete je ostaviti da živi. U osnovi, nikakvu. Samo moju riječ. Vašu riječi Vi ste onaj koji je lud! Prihvatiti riječ čovjeka koji je izdao svoje prijatelje, izdao Inver Brass. Nema tu nikakve nedosljednosti. Inver Brass je osnovan da bi se pružila pomoć ovoj zemlji u vrijeme očajničke potrebe svim muškarcima i ženama ove zemlje, jer je ova zemlja bila za sve svoje ljude. Ono što je ispalo na površinu jest činjenica da ova zemlja nije za sve svoje ljude. Nikad neće ni biti. Mora biti prisiljena da uključi one koje bi radije previdjela. Zemlja je izdala mene, gospodine Chancellor. I milijune poput mene. Ta činjenica ne mijenja ono što sam ja, ne moje vrijednosti. Moja riječ je jedna od njih. Imate je. Peterove su misli jurile, sjećajući se, odabirući. O'Brien je imao samo jedno mjesto kamo je mogao poći poslije marine Cheasepeakea, jedno mjesto gdje ih nisu slijedili. Motel u Ocean Cityu. On će tamo čekati barem jedan dan da Alison i Peter uspostave kontakt. Quinn više nije imao kamo otići. Pogledaj na fikciju; više ništa nije preostalo. U Protuudarcul je telefonirano zbog traženja pomoći u bijegu. Metod je bio jednostavan: data je lažna poruka, logična onima koji su je slušali sa strane, ali gotovo sasvim beznačajna onome tko je prima. U njoj je skriven ključ za određenu lokaciju. Onaj koji prima poruku treba da otkrije gdje je to.

Razmjena, dakle rekao je Peter. O'Brien za MacAndre wovu kćer. To ne uključuje majora Browna. On nije dio razmjene. On je naše vlasništvo. Znadete za njega? Dakako. Od centra za obradu podataka 4 McLeanu. Nekoliko minuta pošto su izvučeni podaci o Chasčngu, znali smo za njega. Tako. Namjeravate ga ubiti? Zavisi. Mi ga ne poznajemo. Može se jednostavno dogoditi da bude određen za službu u bolnici neke baze tisućama milja daleko. Mi ne uzimamo živote ne praveći razliku. Vi ćete ga ubiti, pomisli Chancellor. Kad ga jednom upoznate, ubit ćete ga. Vi mi govorite da znate gdje su Brovvn i Alison rekao je Peter. Znamo. U Arundel Villageu. Tamo imamo čovjeka, izvan hotela. Ja želim da je se povede u Washington gdje mogu razgovarati s njom. Zahtjevi, g. Chancellor? Ako hoćete O'Briena. Nju se neće pozlijediti. Imate moju riječ. Nazovimo to prvotnim dokazom da ćete održati riječ. Za ime Božje, nemojte me lomiti. Ja ne želim umrijeti. Ja sam preplašen. Peter je namjerno govorio tihim glasom, ali mu, uostalom, nije bilo teško zvučati uvjerljivo. Koje garancije ja imam? upita ga sudac. Kako ćete mi vi isporučiti O'Briena? Morat ćemo do telefona. Ovaj je mrtav, ali vi to znate. Ja imam samo broj i sobu. Nemam predstavu gdje su. Chancellor je podigao ruku da pogleda na sat. Taj mu je pokret izazvao oštru bol u ranjenom ramenu. O'Brien bi mogao tamo biti još dvadeset do trideset minuta. Poslije toga me mora nazvati. Koji je telefonski broj? Od toga nikakve koristi za vas; udaljen je pedeset milja. On

zna moj glas. Izradio mi je šifru i rekao mi je nekoliko mjesta gdje se možemo susresti u određeno vrijeme. Dok je govorio, Peterove su misli stizale jedna drugu. Prije nekoliko večeri O'Brien je upotrije bio fiktivni telefon na Aveniji Wisconsin da bi pokrio drugu loka ciju, drugu telefonsku govornicu, gdje je Peter imao preuzeti njegov poziv. Na benzinskoj stanici izvan Salisburva postoji telefon koji se plaća kovanicama. Quinn i Alison su bili tamo s njim kad je telefonirao Morganu u New York. O'Brien će se sjetiti te govornice. Sada su dva i petnaest. Gdje biste se mogli sastati u ovaj sat? Sutherland je nepomično stajao; u glasu mu je bio oprez. Benzinska postaja izvan Salisburva; ja to moram potvrditi. Htjet će da opišem kola koja vozim. A mislim da se neće pojaviti ako u kolima ugleda druge ljude sa mnom. Morat ćete se sakriti. To nije problem. Koje su riječi šifre? upita ga sudac. Točne riječi. One ništa ne znače. Čitao je novine i tako ih rekao. Kako glase? »Senator je u posljednji trenutak sazvao kvorum zbog troškova obrane.« Chancellor se trgnuo od boli, pa se uhvatio za ranjeno rame. Ta je kretnja umanjila svaku važnost koju je Peter mogao dati značenju šifre. To su bile samo nasumce izvučene riječi iz novina. Uzet ćemo ambasadorova kola konačno će Sutherland. Vi ćete voziti nekoliko poslednjih milja. Do tada ćete sjediti sa mnom odostraga. Pratit će nas dvojica mojih ljudi. Kad vi preuzmete volan, oni će se sakriti. Uvjeren sam da ćete u potpunosti surađivati. Ja očekujem i vašu suradnju. Ja želim da vaš čovjek napusti Arundel. Želim da ona bude odvezena u Washington. To bi mogao Brown učiniti; vi možete kasnije za njim. Koliko je daleko najbliži telefon? Na stolu, gospodine Chancellor. Ili će biti za nekoliko minuta. Sudac se okrenuo mišićavom Crncu sa svoje lijeve strane. Govorio je tiho nepoznatim jezikom.

Bio je to jezik kojim su vikali u marini Cheasepeaka. Uzvik prkosa u trenutku smrti. Jezik koji Varak nije razumio. Vitki Crnac je kimnuo i brzo otišao u hodnik, pa kroz prednja vrata. Linija će ponovno biti povezana objasnio je Sutherland. Žice nisu presječene, samo su postavljene na posredni krug koji ne prekida terminalnu liniju. Sudac je zastao, pa nastavio. Govorio sam na jeziku ašanti. To je bio jezik afričke Zlatne obale u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Nije ga lako naučiti; nema jezika poput njega. Mi možemo razgovarati bilo gdje, među bilo kim; prenositi napute, izdavati naređenja a da nas nitko ne razumije. Sutherland se okrenuo prema dvojici što su stajala preko sobe. Opet je govorio na ašantiju, jeziku čudna zvuka. Dvojica Crnaca su stavila oružje za pas i brzo pošla do mrtvog tijela St. Clairea. Uzeli su ga i iznijeli. Telefon je jednom zazvonio. Evo linije rekao je Sutherland. Nazovite O'Briena. Naš čovjek sluša na liniji. Ako kažete bilo što neprihvatljivo, veza će biti prekinuta, a žena ubijena. Peter je otišao do telefona. St. Claireova je krv oblikovala tamne mrlje i pruge na zidu blizu stola. Peter je osjećao krv ispod potplata cipela. Uzeo je slušalicu. Nazvao je broj motela u Ocean Cityu i zamolio centralu da ga spoji s Gornjim južnim apartmanom. Zazvofoio je telefon u sobi; čekanje je bilo nepodnosivo; O'Brien nije bio u sobi! Onda se čuo klik i tihi »da?« Quinn? Peter! Moj Bože, gdje si ti? Ja sam... Nema vremena! prekinu ga Chancellor, govoreći nekarakte rističnom ljutnjom u nadi da će O'Brien potražiti poruku i u tonu glasa i u riječima. Ti si tražio bogomprokletu šifru, pa ti je sada dajem. »Senator je u poslednji čas sazvao kvorum zbog troškova obrane.« Nije li tako bilo? Ako nije, sasvim je blizu. Što dovraga...? Želim se sastati što je prije moguće! Opet je prekinuo oštro, neuljudno, na rubu uvrede. Tako izvan karaktera, tako nedosljedno. To će biti između dva i tri sata izjutra. Prema onome što znamo to je benzinska stanica na putu za Salisburv. Vozit ću »Continental«

svijetle boje. Srebrni »mark IV«. Svakako budi sam! Nasta kratka šutnja. Peter je zurio u zidnu tapetu natopljenu krvlju i zatvorio oči, okrenuvši glavu od Sutherlanda. Kad je čuo Quinnove riječi, pomislio je da će zaplakati. To bi bile suze olakšanja. U redu rekao je O'Brien glasom neprijateljskim poput Chancellorova. »Mark IV«, dobro, bit ću tamo. A za tvoju informaciju, šifra nije glupa. Kad je upotrebljavaš znam da nisi pod pritiskom. A kad si ti u pitanju, kurvin sine, to je rijetko. Vidjet ćemo se za jedan sat. O'Brien je spustio slušalicu. Razumio je. Quinnove posljednje riječi su to potvrdile. I one su bile izvan uloge kao i njegove. Lažna je poruka prenijela pravo značenje. Peter se suočio sa sucem. Sad je red na vama. Nazovite Arundel. Sutherland je sjedio pored njega na stražnjem sjedištu »Continentala, a dvojica Crnaca naprijed. Jurili su na jug preko pokrajinskih puteva, preko rijeke Choptank, pored znakova koji su najavljivali gradiće Bethlehem, Preston i Hurrlock. Prema Salisburvu. Sudac je održao riječ. Alison je u Washingtonu; ona će stići u HayAdams mnogo prije nego oni stignu u Salisburv. Peter će joj telefonirati iz cestovne govornice čim uzmu O'Briena. To će biti dovidenja, oproštaj, uslijedit će njegova smrt, milostivo brza, u neočekivanom trenutku i to je bio dio dogovora. Chancellor se okrenuo sucu. Velika crna glava odražavala je užurbale blijeske svjetla i sjene. Kako ste dobili fascikle? upita ga Peter. Od M do Z, gospodine Chancellor rekao je Sutherland. To je ono što mi imamo. Od A do L je uništio Inver Brassa. Mogao sam dobiti samo polovicu. Ja ću umrijeti; nije mi to lako reći. Htio bih znati kako ste to dobili. Sudac je pogledao u Petera, a na tamnom svjetlu su mu oči bile dvostruko veće. Nema nikakve štete ako vam to kažem. To nije bilo teško. Kao što znate, Varak je uzeo Longworthovo ime. Pravi Alan Longworth je bio točno ono što sam vam rekao da je bio, kad smo prije nekoliko mjeseci razgovarali u mom uredu: jedan od Hooverovih najbližih suradnika, kojega su uvjerili da radi protiv Hoovera. Njegova se nagrada sastojala u tome da je ostatak života imao provesti na Havajskim otocima, zadovoljenih potreba, izvan dosega onih koji bi ga htjeli pokušati ubiti. Hooveru je rečeno da je umro prirodnom smrću: bolest. Zapravo je za Longwortha održana i memorijalna služba. Sam Hoover je održao govor u slavu pokojnika. Chancellor se sjetio skica za svoj roman. Fikcija je opet bila stvarnost.

Stvorena je medicinska prevara... Izvještaj je upućen Hooveru; agent je izrešetan rakom dvanaesterca. Rak se toliko raširio da je kirurški zahvat nemoguć; u najboljem slučaju proživjet će još nekoliko mjeseci. Hoover nije imao alternative. Otpustio je čovjeka, vjerujući da agent ide kući umrijeti... Hoover nije nikad postavljao pitanja u vezi s Longworthovom smrću? upita Peter. Nije bilo razloga za to odgovori mu Sutherland. Poslali su mu kirurgov izvještaj. Više nije bilo sumnje. Fikcija. Zbilja. Sudac je nastavio. Ja sam Alana Longwortha vratio natrag u život. S Havaja. Na jedan dan. To je bilo vrlo dramatično. Čovjek se vratio iz mrtvih na samo jedan dan, ali je to bio dan kad je J. Edgar Hoover gotovo zaustavio kotače vlade; bio je strašno bijesan. Isto toliko i prestrašen. Lagani je smiješak ozario Sutherlanda; to se moglo opaziti u sjenama koje se se brzo smjenjivale. Nastavio je, gledajući ravno naprijed. Longworth je Hooveru rekao istinu onoliko koliko ju je znao, onoliko koliko smo mu rekli. Bio je psihološki spreman da to učini, tako duboko je bila njegova krivnja. Hoover mu je bio mentor na neki način njegov bog a bio je prisiljen izdati ga. Postoji urota da ga se ubije, Longvvorth je rekao Hooveru. Zbog njegovih privatnih fascikala. Urotnici su nepoznati ljudi unutar i izvan Biroa. Ljudi s pristupom svakoj šifri, s pravom na otvaranje trezora u stanju hitnosti. Hoover se uspaničio. Telefoni su radili po cijelom Washingtonu, nazivalo se lijevo i desno uključujući i poziv Ramirezu, usput ali Hoover nije ništa saznao. Postojala je samo jedna osoba u koju je mogao imati povjerenja: njegov najbliži prijatelj Clyde Tolson. Stao je sistematski uklanjati fascikle, prenoseći ih u Tolsonovu kuću u podrum, da budemo precizni. Ali nije uspio učiniti sve kako je naumio; nije prenio sve fascikle. Nismo mogli vršiti pfitisak na njega; nismo se mogli izložiti riziku da to učinimo. Mogli smo ući u Tolsonovu kuću. Imali smo dovoljno. Imamo dovoljno. Fascikli od M do Z dat će nam prednost kakvu nikad nismo imali. Za što? Radi oblikovanja vladinih zadataka naglašeno će Sutherland. Što se dogodilo Longvvorthu? Vi ste ga ubili, gospodine Chancellor. MacAndrew je povukao okidač, ali vi ste ga ubili. Poslali ste MacAndrevva za njim. A vaši su ljudi ubili MacAndrevva.

Nismo imali izbora. Previše je saznao. Morao je umrijeti, u svakom slučaju. Iako nije bio odgovoran, bio je simbolom Chasčnga. Ubijene su stotine crnačkih vojnika, koje su njihovi komandiri poveli u smrt. Najstrašniji zločin koji čovjek može izvršiti. Rasističko ubojstvo Peter će mirno. Oblik genocida. Najniži oblik rekao je Sutherland, kome su se oči ispunile mržnjom. Radi pogodnosti, da tako kažem. Da bi se jednom čovjeku onemogućilo da sazna istinu jer bi istina otkrila mrežu zločina eksperimenata koje civilizirani ljudi ne bi nikad odobrili, ali ipak jesu. Chancellor je pustio da trenutak prođe. Tišina je bila elektrizirajuća. Telefonski pozivi. Ubijanje. Zašto? Što su Phillvs Maxwell, ili Bromlev, ili Ravvlins imali sa Chasčngom? Ili O'Brien što se toga tiče? Zašto ste pošli protiv njih? Sudac je brzo odgovorio. Chasčng tu nije bio upleten. Phvllis Maxwell je otkrila informaciju koju smo sami htjeli iskoristiti; vodila je do Ovalnog ureda. Bromlev nije manje zasluživao. Imao je hrabrosti da izazove Pentagon, ali je onemogućio ostvarenje jednog projekta za stambenu izgradnju u Detroitu, koji bi značio spas za tisuće bijednih stanovnika slumova i beskućnika. Crnaca, gospodine Chancellor. Prodao se kriminalnim elementima koji su ga snabdijevali informacijama što su pojačavale njegov krstaški rat protiv , vojske, koji je osvajao toliko novinskih naslova. Na račun Crnaca! Ravvlins je bio najopasniji primjer lažnog novog juga.1 On je samo pričao o nicanju »novih vrijednosti«, ali je privatno u komitetima osujećivao svaki kongresni pokušaj da zakonima dade zube. I zlostavljao je crne žene, nemojte to zaboraviti. Roditelji te djece to ne mogu zaboraviti. Sutherland je završio. Što je s O'Brienom? upita ga Peter. Zašto ga sada hoćete? Još jednom, vi ste odgovorni. On je sakupio informaciju o krađi preostale Hooverove arhive. Da je to bilo sve, mogao bi živjeti. Na njegovu bi se šutnju moglo računati; nije imao sigurnih dokaza. Međtim, više ne. On zna Veniceov identitet. Vi ste mu ga dali. Peter je pogledao nastranu. Bio je okružen smrću; on je predvjesnik smrti. Zašto vi? tiho ga upita Peter. Od svih ljudi, zašto vi? Zato jer ja mogu odgovori mu Sutherland, gledajući naprijed na cestu. To nije odgovor.

1 Teorija koju su u Kongresu zastupali bijeli južnjački kongresmeni i senatori, ali nije značila nikakav prodor građanskih prava za Crnce osim kozmetičkih promjena (op. " prev.) Uzelo mi je cijeli životni vijek da shvatim ono što mladi vide svakog dana svog života. Bio sam previše ispunjen sumnjama; možda to uopće nije zamršeno pitanje. Ova je zemlja zaboravila svoje crne građane. Crni se čovjek više ne smije uplitati. Americi je dosadno od njegovih snova;1 dostignuća crnog čovjeka su sumnjiva. Bilo je u modi pružati mu podršku dok je bio rijetka ptica postignuća u životu, ali to više nije tako otkad je crni čovjek postao izazovom, i otkad se preselio u susjedstvo bijelcu. Vi niste zaboravljeni. Izuzetni čovjek nije nikad. Ja to kažem bez osjećaja lažnog ponosa. Moji su darovi bili od Boga, a bili su izuzetni. Ali što je s običnim čovjekom? S običnom ženom, običnim djetetom, koji odrastaju da bi bili manje od običnih jer su označeni već rođenjem? Nikakva promjena imena ne može izmijeniti tu stigmu; nikakva potvrda ne može osvijetliti kožu. Ja nisam revolucionar u prihvaće nom smislu, gospodine Chancellor. Ja dobro znam da bi takav kurs rezultirao u holokaustu nepoznatom Jevrejima. Sasvim jedno stavno, brojevi i velika sredstva su protiv nas. Ja se samo služim oruđem društva u kojemu živimo. Strah. Najpoznatije oružje poznato čovjeku. Strah nema predrasuda; ne poštuje rasne ograde i pre preke. Eto, to je ono što ti fascikli znače ništa više, ništa manje. Mi možemo toliko toga učiniti s njima, omogućiti donošenje mnogih zakona, dati zube propisima koje krše svakogllana. To mogu postići ti fascikli. Ja ne tražim nasilje koje bi zacijelo izazvalo naše unište nje. Ja to ne želim. Ja tražim samo ono što nam pripada po pravu, ono što nam je onemogućeno, oduzeto. A providnost mi je dala oružje. Ja želim običnog Crnca izvesti iz te tuge i zbunjenosti. Ali se služite nasiljem. Ubijate. Samo one koji bi uzeli naše živote! Sutherlandov je glas postao poput grmljavine; ispunio je kola. Kao što su uzeli naše živote! Samo one koji se upetljavaju i ometaju nas!

Sutherlandova je eksplozija navela Petera da reagira na sličan način, svojom ljutnjom. Oko za oko? Je li to vaša politika? Je li to ono što ste naučili poslije životnog vijeka provedenih s pravom i zakonima? S pravdom? Za Kristovo ime, ne vi! Zašto? Sutherland se okrenuo na sjedištu, s bijesom u očima. Ja ću vam reći zašto. To nije rezultat suda koji donosi životni vijek. To je rezultat kratkih pola sata prije pet godina. Donio sam odluku koja nije bila jako popularna u Ministarstvu za pravdu. Zabranjivala je 1 Aluzija na čuveni govor »Vidio sam u snu« američkog crnačkog vođe Martina Luthera Kinga, koji je stalno bio na meti napada Federalnog istražnog biroa (op. prev.) daljnje zloupotrebe Mirande1 i podržala osudu dobro poznatog policijskog predstojnika. Sjećam se rekao je Peter, a tako je i bilo. To je nazvano Sutherlandovom odlukom, a bila je anatema onima koji održavaju red i mir. Da je tu odluku donio neki drugi sudac a ne Sutherland, završila bi u apelaciji pred Vrhovnim sudom. Primio sam telefonski poziv J. Edgara Hoovera, koji je htio da dođem u njegov ured. Više zbog znatiželje nego ičeg drugog, poklo nio sam se njegovoj nabusitosti i prihvatio poziv. Za vrijeme tog susreta slušao sam nevjerojatno. Na stolu najvišeg službenika zemlje za očuvanje reda, bili su rašireni dosjei svakog poznatijeg vođe za crnačka građanska prava: King, Abernathv, Wilkins, Rovvan, Far mer.2 To su bili tomovi smeća govorkanja o nećudorednosti, rekla kazala bez ikakve prave osnove, prijepisi telefonskih i elektronskih presreta; riječi izvađene iz konteksta tako da djeluju zapaljivo moralno, seksualno, zakonski, filozofski! Bio sam bijesan, osup nut! Da se to moglo dogoditi u tom uredu! Ucjena! Otvorena neprikrivena iznuda! Ali je Hoover već mnogo puta prošao kroz slično. Pustio je da ventiliram svoj bijes, a kad sam završio zlobno mi je rekalo da će ti fascikli biti upotrebljeni nastavim li i dalje biti preprekom. Ljudi i njihove obitelji uništeni! Crnački pokret oboga ćen! A sasvim na kraju mi je rekao: Mi ne želimo novi Chasčng, zar

ne, suce Sutherland? Chasčng rekao je Peter, ponavljajući to ime sasvim tiho. Tamo ste to prvi put čuli. Uzelo mi je gotovo dvije godine da saznam što se dogodilo kod Chasčnga... Kad sam saznao, donio sam odluku. Djeca su stalno bila u pravu. Ona se u svojoj jednostavnosti vidjela ono što ja nisam vidio. Kao narod mi smo potrošna roba. Kao ljudi. Ali sam onda vidio ono što mladi nisu vidjeli. Odgovor nije u nekritičnom nasilju i protestima. Odgovor je u upotrebi oružja koje je Hoover upotrije bio; učiniti da sistem djeluje iznutra. Strahom!... Više nećemo razgovarati. Treba vam tišina. Pomirite se sa svojim Bogom. Čovjek pored vozača proučavao je mapu uz pomoć baterijske svjetiljke na pisaljci. Malo je okrenuo glavu da bi sa sucem govorio na ašantiju. 1Zakonska obaveza policije da prilikom svakog hapšenja pouči zatvorenika o njego vim pravima na obranu, pravo da ne odgovara na pitanja, itd. Propis je donesen na temelju sudskog slučaja »Miranda protiv SAD« (op. prev.) 2Hoover je imao specijalne ekipe službenika FBIa u centrali i na terenu koji su pratili svaki korak spomenutih boraca za prava američkih Crnaca (op. prev.) Sutherland je kimnuo i odgovorio na čudnom afričkom jeziku. Pogledao je u Petera. Sada smo milju i po od benzinske stanice. Ovi su ljudi iskusni izvidnici. Tu su stručnost naučili za vrijeme noćnih patrola u jugoistočnoj Aziji. Takve su patrole obično povjeravali crnim vojnicima, jer je u njima bio najviši broj žrtava. Ako je O'Brien doveo nekoga sa sobom, ako postoji i samo nagovještaj stupice, oni će se vratiti, a mi ćemo se odvesti dalje. Djevojka će umrijeti pred vama. Chancellorovo se grlo osušilo. Sve je gotovo. Trebalo bi da to zna. Sutherland ne bi nikad pristao na riječi preko telefona. Peter je osudio Alison na smrt. Volio je dvije žene u životu, i obje je ubio. Razmišljao je o tome da savlada Sutherlanda kad budu bili sami. Te su ga misli sprečavale da ne viče. Kako bi O'Brien to mogao učiniti? upita Peter. Rekli ste da nije mogao nikome otići, da biste znali da je to učinio.

Već s površine gledajući, to bi bilo gotovo nemoguće. On je izoliran. Ako je tako, zašto se zaustavljamo? Zašto gubimo vrijeme? Vidio sam što je O'Brien učinio jučer izjutra u marini. Hra brost i domišljatost treba poštivati. To je jednostavna mjera opreza. Kola su se zaustavila. Sve one misli što su mu se rojile o tome da napadne Sutherlanda, sad su brzo izvjetrile^ Čovjek pored šofera iskočio je iz kola. Otvorio je vrata pored Chancellora i zgrabio mu ruku. Stavio mu je lisice preko zglavka i spojio ih s metalnom kvačicom ispod prozora. Taj pokret mu je izazvao oštru agoničnu bol u ramenu. Trgnuo se od boli i zadržao dah. Sudac je izašao iz kola. Ostavljam vas vašim mislima, gospodine Chancellor. Dvojica mladih Crnaca iščezla su u mraku. Bilo je to najdužih četrdeset pet minuta u Peterovom životu. Pokušavao je razmišljati o raznim taktikama koje je O'Brien mogao smisliti, ali što je više razmišljao o njima to su mu zaključci bili mračniji. Ako je Quinn uspio isposlovati pomoć, kao što je zacijelo i učinio, Sutherlandovi će izvidnici ugledati dodatne ljude. Smrt. Ako O'Brien zbog nekog razloga odluci doći sam, onda će on umrijeti. Ali će barem Alison živjeti. U tome je bilo stanovite utjehe. Izvidnici su se vratili, mokri od znoja. Svojski su trčali i tako savladali priličan dio terena. Crnac s lijeve strane otvorio je vrata, pa je Sutherland opet ušao u kola. Čini se da g. O'Brien poštuje rendezvous. Sjedi u automobilu s upaljenim motorom, na sredini ceste da može gledati na sve strane. Nema nikog drugog na udaljenosti od tri milje do stanice. Chancellor je suviše otupio da bi mogao jasno misliti. Njegova posljednja amaterska gesta bila je da Quinna odvede u stupicu. Sve je gotovo. »Mark IV« je startao. Približili su se raskršću; vozač je polako kočio dok nisu stali. Crnac što je sjedio pored vozača izišao je iz kola i otvorio Chancellorova vrata. Otvorio je lisice; Peter je tresao rukom nastojeći povratiti cirkulaciju. Ranjeno rame ga je opet počelo boljeti. Nije bilo važno. Sjedite iza volana, g. Chancellor. Sada ćete vi voziti. Moja dvojica prijatelja će se sagnuti iza vas na stražnjem sjedištu, s izvuče nim pištoljima. Djevojka umire ako ne budete poštovali napute. Sutherland je izišao iz kola s Peterom, pa stao pored vrata, suočivši se s njim.

Vi ste u krivu. Vi to znate, zar ne? upita ga Chancellor. Vi tražite apsolute. A kao i presedani1, i oni su prečesto nesavršeni, a u najvećem broju slučajeva ne mogu se ni primijeniti. Između nas ne postoji pravo i krivo. Mi smo proizvod dugotrajne krize za koju nijedan od nas nije odgovoran, ali smo obojica uvučeni u nju. Je li to sudačko mišljenje? Ne, gospodine Chancelloru. To je mišljenje jednog Crnca. Negro. Bio sam Negro prije nego sam postao sucem. Sutherland se okrenuo i otišao. Peter ga je gledao, pa stao iza volana i zalupio vratima. Sve je gotovo. Dragi Bože, ako postojiš, pusti da to dođe brzo, žestoko. Nemam hrabrosti Peter je na raskršću skrenuo nadesno, pa vozio dalje. Benzinska je stanica bila slijeva; jedna gola žarulja na stupu iznad pumpe. Usporite začula se tiha naredba odostraga. U Čemu je razlika? upita Chancellor. Usporite! Cijev pištolja osjetio je na bazi lubanje. Pritisnuo je kočnice »marka IV« i stao se zaustavljati, vozeći sporo do postaje. Približio se stražnjem dijelu O'Brienovih kola; to mora da su bila O'Brienova kola. Para iz ispušnika plela se u noćni zrak, a putna svjetla su osvjetljavala daleki pokrajinski put. 1 Angloameričko se pravo zasniva na presedanima, sudskim odlukama koje služe kao autoritet u odlučivanju u kasnijim slučajevima (op. prev.) Peter je bio uzbunjen. Svjetla iz »marka IV« svijetlila su ravno u stražnje staklo O'Brienovih kola. Bila su prazna. On nije tu prošaptao je Chancellor. On je ispod sjedišta čuo se tihi glas s desne strane. Izađite i pođite do tih kola naredio mu je jedan od pratilaca. Peter je ugasio motor, otvorio vrata i izišao na cestu. Nakratko je zatvorio oči, pitajući se neće li u nj biti otvorena vatra čim se pojavi Cjuinn. Nije prevaren. Sutherland će poštedjeti Alison, ali neće biti razgovora preko telefona. Sudac se ne bi izvrgao takvom riziku. Ali O'Brien nije izišao iz automobila.

Quinn! pozvao je Chancellor. Nije bilo odgovora. Što to radiš, O'Brien? Sve je svršeno! Ništa. Peter je pošao prema kolima, dok je stotine čekića udaralo u njegovim sljepooČicama, a bol u grlu bila gotovo nepodnosiva. Zvuk motora koji je radio u mjestu pomiješao se s noćnim zvucima; povjetarac se poigravao suhim lišćem preko kolnika. Quinn će se pokazati svake sekunde; uslijedit će pucnji. Hoće li ih čuti dok mu život bude završavao? Približio se vozačevu prozoru. Tu nije bilo nikoga. Chancellor! Baci se dolje! Uzvik je došao iz mraka. Nagla grmljavina snažnog motora ispunila je noć. Zasljepljujuća svjetla prodrla su slijeva, iz benzinske postaje! Iz prigušena svjetla pojavila su se jureća kola usmjerena ravno u srebrni »mark IV«. Otvorila su se vozačeva vrata, pa se kroz njih bacio čovjek, kotrljajući se po pločniku. Čuo s.e udarac; strašan sraz, oštri ugrizi metala, razbijanje stakla, krici dvojice u kolima... sve odjednom. Peter je odmah znao da je stigao posljednji bijes kojem se nadao. Uslijedili su pucnji, kao što je znao da će biti. Zatvorio je oči i ruke pritisnuo u tvrdo tlo: sad će doći prodorna, ledena bol. Doći će mrak. Pucnjava je nastavljena; Chancellor je okrenuo lice nalijevo. Pucao je Quinn O'Brien! Peter je podigao glavu. Dim i prašina dizali su se zrakom. Ispred sebe je ugledao O'Briena kako se bacio sa strane automobila s upaljenim motorom; bio je sasvim blizu Chancelloru. Agent se sagnuo, s objema rukama ispruženim preko prtljažnika, s uperenim pištoljem. Bježi tamo! zagrmio je Peteru. Chancellor se bacio naprijed; koljenima i rukama je udarao po asfaltu sve dok nije stigao do automobila. Vidio je O'Briena kako trenutak oklijeva, a onda je podigao glavu i točno naciljao. Čula se eksplozija. Prasnuo je rezervoar »continentala«. Peter je čučao ispred Quinna. Kroz plameni omotač, jedan od Sutherlandovih izvidnika je iskočio iz zapaljenih kola, pucajući u pravcu O'Brienovih pucnjeva. Čovjeka se moglo jasno vidjeti na svjetlu vatre koja se širila; vatra mu je zapalila odjeću. O'Brien je opet naciljao. Začuo se krik i izvidnik je pao na zemlju pored zapaljenih kola.

Quinn! vikao je Peter. Kako? Razumio sam te! Kad si u šifri izrekao riječ »senator«, mislio si da ti je to posljednja nada. Htio si reći da je kriza. Rekao si da moram biti sam; to je značilo da ti nisi sam. A ti si bio u jednim kolima, tim kolima, pa su meni trebala dva automobila. Jedan je bio samo mamac! O'Brien je vikao pomičući se oprezno oko Chancel lora prema kućištu motora. Mamac? Skretanje pažnje! Diverzija! Platio sam nekom prijanu da me slijedi i ostavi svoja kola. Ako uzmognem pogoditi i pobjeći, imamo šanse. Uostalom, dovraga, što je još preostalo? Podigao je pištolj preko kućišta i naciljao. Što je preostalo... Peter je ponavljao te riječi, odjednom shvativši njihovu konačnu istinu. Quinn je ispalio tri metka u brzom slijedu. Chancellorova se svijest odjednom ispraznila ali na trenutak, a onda se vratila natrag toj umobolnosti čim je čuo drugu eksploziju iz »continentala«. O'Brien se okrenuo prema Chancelloru. Ulazi u kola! vikao je. Hajdemo odavde! Peter je ustao; zgrabio je O'Brienovu jaknu, zaustavivši ga. Quinn! Quinn, čekaj! Nema drugih. Samo on! Natrag na cesti. On je sam! Tko? Sutherland. To je Daniel Sutherland. O'Brienove su oči buljile u Petera. Uđi naredio mu je. Okrenuo je kola u suprotni smjer i pojurio prema raskršću. Reflektori su u daljini otkrili ogromnu figuru Daniela Sutherlanda, koji je stajao na sredini ceste. Crni je orijaš vidio što se dogodilo. Podigao je ruku do glave. Posljednji pucanj. Sutherland je pao. Venice je mrtav. Inver Brassa više nema. EPILOG Jutro. Peter je stajao pored izrezbarena stola u svojoj radnoj sobi, držeći telefon, slušajući riječi izgovorene u tihoj ljutnji u Washingtonu. Sunce je prodiralo kroz

prozore. Vani je snijeg bio dubok; oštri odrazi sunca stalno su poskakivali po staklu. Dokaz kretanja Zemlje. Kao što je glas preko telefona bio dokaz jednog aspekta ljudskog stanja; konačno ipak ispliva osjećaj moralnosti. Pozivatelj je bio sin Daniela Sutherlanda, Aaron. Temperamentni, briljantni pravnik i zastupnik crnačkog pokreta, čovjek kojeg je Chancellor htio nazvati prijateljem, ali je znao da to nikad neće moći. Ja se neću boriti protiv vas na taj način! Ja se neću toliko spustiti pa da upotrebljavam vaše oružje. A neću dopustiti ni drugima da ga upotrebljavaju. Pronašao sam fascikle. Spalio sam ih! Morate povjerovati mojoj riječi. Bio sam spreman povjerovati riječi vašeg oca kad sam mislio da ću umrijeti. Vjerovao sam mu. Vjerujem vam. Nemate izbora. Pravnik je spustio slušalicu. Chancellor se vratio do kauča i sjeo. Kroz sjeverni prozor mogao je vidjeti Alison, zamotanu u kaput; smijala se preklopljenih ruku, tjerajući od sebe zimsku hladnoću. Bila je između gospođe Alcott i šutljivog vrtlara, Burrovvsa, koji se danas doimao sasvim blagorječivim. Gospođa Alcott se smijala Alison. Gospoda Alcott je odobravala. Dama kuće je u rezidenciji. Kući je potrebna ta dama, gospodarica. Njih troje su se okrenuli prema hambaru, pa krenuli očišćenom stazom oivičenom grmljem, kolonadom zelenog i bijelog. Iza ograde, ždrijebe je slobodno trčalo, onda se zaustavilo i izbacilo glavu prema trojci. Propelo se prema njima, razdragane, nemirne grive. Peter je gledao na stranice rukopisa. Na fikciju. Na maštu koja je bila njegova zbilja. Donio je odluku. Počet će od početka, znajući da će to sad biti mnogo bolje. To će biti izmišljeno: misli i riječi stavljene u svijest drugih. Ali samom njemu izmišljanje nije bilo potrebno. Iskustvo je bilo cjelovito i nikad neće biti zaboravljeno. Priča će biti napisana kao roman. Njegova stvarnost. Neka drugi nađu neki drugi smisao. Nagnuo se i uzeo olovku iz vrča. Stade pisati u novom žutom notesu. Tamnokosi je muškarac gledao u zid ispred sebe. Njegova stolica, poput ostalog namještaja, godila je oku ali nije bila napravljena radi udobnosti. Stil je bio ranoamerički, tema spartanska, kao da su oni kojima je podijeljena milost sastanka

s osobom koja je zauzimala unutrašnji ured mogli u tom strogom okolišu razmišljati o mogućnostima koje ih ispunjavaju strahopoštovanjem. Muškarac je bio na kraju svojih dvadesetih godina, imao je pravilno lice oštrih crta; svaka naglašena i određena kao da ju je rezbario rezbar svjesniji pojedinosti nego cjeline. Bilo je to lice u mirnom sukobu sa sobom...

O piscu:

Robert Ludlum (25. svibnja, 1927. New York City - 12. ožujka 2001., Naples, Florida) bio je američki autor 25 trilera. Postoji više od 290 milijuna primjeraka njegovih tiskanih knjiga, a prevedene su na 32 jezika. Ludlum je objavljivao knjige i pod pseudonimom Jonathan Ryder i Michael Shepherd Na osnovu mnogih Ludlumovih romana snimljeni su u filmovi i mini-serije, uključujući Ostermanov vikend, Holcroftovu pogodbu, Straža Apokalipse, Bourneov identitet, Bourneovu nadmoć i Bourneov ultimatum. Smatra se da je i knjiga i mini-serija Covert One, The Hades Factor urađena na osnovi ludlumovih

neobjavljenih zabilješki. Bourneovi filmovi s Mattom Damonom u glavnoj ulozi bili su komercijalno vrlo uspješni, iako se pojedini izvaci ili rečenice značajno razlikuju od izvorna materijala. Ludlumovi romani tipično oslikavaju jednog herojskog čovjeka ili malu grupu individualaca koji se bore protiv snažnijih protivnika čije su namjere i motivacije zle, protivnika koji su kadri upotrijebiti političke i ekonomske mehanizme na zastrašujući način. Njegova je vizija svijeta bila ona gdje su globalne korporacije, vojne sile u sjeni i vladine organizacije udružile da održe (ako je to bilo zloćudno) "status quo", ili sve to "potkopaju" ako je "status quo" bio dobar. Uz izuzeće pojedinih nepravilnosti u njegovu poznavanju vatrenog oružja, njegovi su romani pažljivo proučeni pružajući točne tehničke, geografske i biološke pojedinosti, uključujući tu i istraživanje amnezije za Bourneov identitet. Ludlumove su novele često bile inspirirane konspirativnim teorijama, i povijesnim i sadašnjim. Napisao je da je The Matarese Circle bio inspiriran govorkanjima o Trilaterarnoj komisiji, i to objavio samo nekoliko godina nakon što je komisija osnovana. Njegovi su opisi terorizma u knjigama kao što su The Holcroft Covenant i Matarese Circle odražavali teoriju kako su teroristi samo paunovi vlada ili privatnih organizacija, koje žele upotrebljavati teror kao pretekst za uspostavljanje autoritativne vlasti, a ne izolirane bande ideološki motiviranih ekstremista koje su ponekad stvarane da bi to bile.