December 2, 2017 | Author: Dalmatino | Category: N/A
Otok s blagom Robert Louis Stevenson s engleskog preveo Zvonimir Bulaja
Sadržaj I. dio: Stari gusar Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje Poglavlje 3. Crna točka Poglavlje 4. Morski kovčeg Poglavlje 5. Slijepčev kraj Poglavlje 6. Kapetanovi papiri II. dio: Brodski kuhar Poglavlje 7. Idem u Bristol Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« Poglavlje 9. Barut i oružje Poglavlje 10. Putovanje Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke Poglavlje 12. Ratno vijeće III. dio: Moja pustolovina na kopnu Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela Poglavlje 14. Prvi udarac Poglavlje 15. Čovjek s otoka IV. dio: Utvrda Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod
napušten Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo Poglavlje 21. Napad V. dio: Moja pustolovina na moru Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela Poglavlje 23. Oseka traje Poglavlje 24. Krstarenje čuna Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera Poglavlje 26. Israel Hands Poglavlje 27. »Osmaci« VI. dio: Kapetan Silver Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru Poglavlje 29. Opet crna točka Poglavlje 30. Na časnu riječ Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume Poglavlje 33. Pad jednoga vođe Poglavlje 34. i posljednje
Bilješke Impressum
I. dio Stari gusar
Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« Squire[1] Trelawney, dr. Livesey i ostala ona gospoda zamolili su me neka napišem sve potankosti o Otoku s blagom, od početka do kraja, ne izostavivši ništa, osim položaja otoka, a to samo zbog toga što još uvijek nije podignuto blago. Zato se laćam pera ljeta Gospodnjeg 17..., i vraćam se u doba kad je moj otac vodio gostionicu Admiral Benbow, i kada se opaljeni stari pomorac, s ožiljkom od sablje prvi put nastanio pod našim krovom. Sjećam ga se, kao da je to bilo jučer, kako je naporno hodajući došao do vrata gostionice, a njegov ga je mornarski kovčeg slijedio u ručnim kolicima. Bio je to visok, snažan, nezgrapan čovjek, smeđ poput oraha. Katranasti perčin padao mu je niz pleća na prljavi modri kaput; ruke mu bile hrapave i pune brazgotina, s crnim, pokidanim noktima, a ožiljak od sablje preko jednog obraza bio je prljavo sivobijel. Sjećam se kako se ogledavao po zaljevu i uz to za se zviždukao, i kako je onda iznenada prešao na onu staru mornarsku pjesmu:
»Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — jo-ho-ho, i boca ruma!«
koju je kasnije tako često pjevao visokim, staračkim, nesigurnim
glasom, te se činilo da mu je glas ugođen i skršen na pralici brodskoga vitla. Tada je udario po vratima komadom batine sličnim brodskoj poluzi, što ga je nosio u ruci, a kad se pojavio moj otac, osorno je zatražio čašu ruma. Kad mu je bila donesena, polagano ju je ispijao, kao sladokusac, polako kušajući i još uvijek ogledavajući se prema klisurama i prema našoj natpisnoj ploči. — Ovo je zgodan zaljev — reče otežući. — I ugodno smještena krčma. Mnogo gostiju, prijane? Moj mu otac reče da ih nema, da je na žalost veoma malo gostiju. — Dobro, dakle — dočeka onaj — to je sidrište za mene. Ovamo, druže — vikne čovjeku koji je kotrljao kolica — usidrite se uza me i iskrcajte moj kovčeg. Ostat ću malo ovdje — nastavi. Ja sam priprost čovjek; rum, dimljena slanina i jaja, to je sve što mi treba, i onaj koš tamo gore, da motrim brodove. Kako biste me mogli nazivati? Možete me zvati kapetanom. Oh, znam, što hoćete, evo — i on baci na pod tri-četiri zlatnika. — Kad ovo iscrpim, samo mi recite — reče gledajući ponosno poput zapovjednika. I doista, kako god mu je odjeća bila poderana, i kako god je surovo govorio, nipošto se nije činio čovjekom koji je plovio na brodu ispred jarbola[2]; činio se poput kapetana ili vođe broda koji je navikao da mu se pokoravaju ili da udari. Čovjek koji je došao s kolicima rekao nam je da ga je pošta iskrcala jutros kod Royal Georgea. Tamo se on propitkivao kakve su gostionice uzduž obale, pa je, držim, čuvši da se o našoj lijepo govori i da leži na osami, nju izabrao između ostalih za svoje mjesto stanovanja. I to je bilo sve što smo mogli saznati o našem gostu. Bio je obično čovjek veoma šutljiv. Čitav bi se dan s mjedenim dalekozorom vrzao oko zaljeva i po klisurama; čitavu bi večer prosjedio u kutu gostinjske sobe nedaleko od vatre i pio veoma jaki rum s vodom. Kad bi mu tkogod što rekao, ponajviše mu ne bi odgovorio, samo bi naglo i bijesno šinuo pogledom i dunuo kroz nos
poput brodskog roga za maglu, tako da smo se, mi i ljudi koji bi dolazili u našu kuću, naskoro navikli ne dirati ga. Svakoga dana, kad bi se vratio sa šetnje, pitao bi nisu li kakvi pomorci prošli cestom. Iz početka smo mislili da je tome njegovu pitanju uzrokom želja za društvom sebi ravnim, ali napokon smo počeli razumijevati da im se želi ukloniti. Kad bi se neki pomorac uputio prema Admiralu Benbowu (a to se tu i tamo događalo kad bi koji išao obalnom cestom prema Bristolu), on bi ga promatrao kroz zastor na vratima prije negoli bi ušao u gostinjsku sobu; i kad bi tkogod od tih bio nazočan, bio je sigurno uvijek šutljiv poput miša. Za mene, napokon, nije bilo u toj stvari tajne jer sam bio, u neku ruku, sudionikom u njegovoj strepnji. Jednoga dana pozvao me na stranu i obećao mi srebrnjak od četiri penija svakog prvog u mjesecu ako samo budem pazio »pozorna oka na nekog pomorca s jednom nogom« i ako ga odmah obavijestim čim se pojavi. Dosta često, kad bi došao prvi u mjesecu, a ja zapitao za nagradu, on bi samo dunuo kroz nos prema meni i odozgo se zagledao u mene, ali prije negoli bi prošao tjedan, on bi zacijelo bolje promislio o tom, donio bi mi moj komad od četiri penija i ponovio svoje naloge, neka pripazim na »pomorca s jednom nogom«. Jedva držim potrebnim reći kako me ta osoba uznemirivala u snu. Za olujnih noći, kad bi vjetar tresao sva četiri ugla kuće i kad bi valovi tutnjili udarajući uzduž zaljeva i po klisurama, vidio bih ga u tisućama oblika i s tisuću đavoljih lica. Sad bi noga bila odrezana u koljenu, sad u kuku; sad bi to bio neki strašan stvor koji nikad nije imao više od jedne noge, i to u sredini tijela. Najgora bi mora bila kad bih ga vidio gdje skače, trči i progoni me živicom i jarkom. I uopće, prilično sam skupo plaćao, u obliku tih odvratnih snova, svoja mjesečna četiri penija. Ali premda sam uvijek bio tako uplašen pri pomisli na pomorca s jednom nogom, bojao sam se samoga kapetana mnogo manje negoli bilo tko drugi tko ga je poznao. Bilo je noći kad bi potegao mnogo više ruma i vode negoli bi njegova glava mogla podnijeti; i tada bi
kadšto sjedio i pjevao svoje bezbožne, stare, divlje mornarske pjesme, ne obazirući se ni na koga. No kadšto bi naručio čaše za sve i silio cijelo zastrašeno društvo da sluša njegove priče ili da prihvati pripjev njegovih pjesama. Često sam čuo gdje se kuća trese od »jo-ho-ho, i boca ruma«; svi bi se susjedi pridružili da spase dragi život, od straha pred smrću, i svaki bi pjevao glasnije od drugoga da bi se uklonio prigovoru. Jer u tim je napadajima bio najbezobzirniji drug što se uopće može zamisliti. Udario bi rukom po stolu da svi zašute. U žaru srdžbe poskočio bi kadšto zato što ga je netko nešto pitao, a kadšto opet zato što nitko ne bi ništa pitao, jer bi tada držao da društvo nije pozorno slušalo njegova pripovijedanja. Jednako ne bi nikome dopustio da napusti gostionicu dok ne bi on sam zadrijemao od pića i oteturao u postelju. Najviše od svega plašile su ljude njegove priče. Bile su to jezovite priče; o vješanju, o kazni hodanja zavezanih očiju po dasci[3], i o buri na moru, i o Suhim Tortugama[4], i o divljim djelima i krajevima na španjolskom kopnu.[5] Prema njegovu pripovijedanju, proveo je život, čini se, među nekim najopakijim ljudima što ih je bog ikada pustio na more; a jezik kojim je pričao te priče uzbuđivao bi naše priproste seljake gotovo toliko koliko i zločini koje je opisivao. Moj je otac uvijek govorio da će to upropastiti gostionicu jer će se ljudi nje naskoro kloniti da ne budu mučeni i gnjeteni, a zatim da dršćući idu u postelju; ali ja vjerujem da nam je njegova prisutnost koristila. Ljude je doduše isprva hvatala groza, ali kad su o tom razmišljali, prilično im se svidjelo. Bilo je to divno uzbuđenje u pitomom seoskom životu; a bio je tu i skup mlađih ljudi koji su se gradili kao da mu se dive; nazivali su ga »pravim morskim vukom« i »pravom starom usoljenom ribom«, i sličnim imenima; govorili su da je baš to ona vrsta ljudi koja je Englesku učinila tako strašnom na moru. Doista je, na neki način, prijetila opasnost da će nas on upropastiti. Boravio je kod nas tjedne i tjedne, a napokon i mjesece, te je sav novac već davno bio iscrpen, a ipak moj otac nije nikada smogao
hrabrosti da zahtijeva zaostali novac. Kad bi to i spomenuo, kapetan bi dunuo kroz nos tako glasno, te se moglo reći da je riknuo, i buljio bi u moga jadnog oca dok ne bi izišao iz sobe. Vidio sam ga kako nakon takva otklona lamata rukama, i siguran sam da su srdžba i strah, u kojem je neprestano živio, uvelike pospješili njegovu ranu i nesretnu smrt. Za sve vrijeme što je živio kod nas kapetan nije uopće mijenjao svoga odijela, osim što je od nekoga kućarca kupio nešto čarapa. Kad je jedan od kljunova njegova trorogog šešira spao, pustio ga je da visi premda mu je veoma smetao kad je puhalo. Sjećam se vanjštine njegova kaputa što ga je sam krpao gore u svojoj sobi; napokon je tu bila samo krpa na krpi. Nikad nije pisao ni primio pisma i nikad nije razgovarao ni s kim, osim sa susjedima, a i s njima, većinom, samo kad je pio rum. Veliki mornarski kovčeg nije nikad nitko od nas vidio otvoren. Samo mu se jednom netko usprotivio. Bilo je to onda kad se moj siromašni otac već dobrano primakao svršetku koji ga je odnio. Dr. Livesey došao je kasno jednog poslijepodneva da vidi bolesnika, uzeo je zalogaj večere od moje majke i pošao u gostinjsku sobu da popuši lulu dok dovedu njegova konja iz sela, jer mi u starom Benbowu nismo imali staje. Ušao sam za njim, i sjećam se da sam promatrao koliko odskače uredni liječnik — s naprašenom vlasuljom, bijelom poput snijega, s bistrim, crnim očima i s ugodnim vladanjem — od nezgrapnih seljaka, a osobito od toga prljavog, neotesanog, tajanstvenog našeg strašila, toga gusara koji je već bio pijan od ruma te je sjedio poduprt rukama o stol. Iznenada se on — to jest kapetan — oglasio svojom vječnom pjesmom:
Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — jo-ho-ho, i boca ruma! Piće i davo napuniše i nju —
jo-ho-ho, i boca ruma!
Isprva sam mislio da je »mrtvačka škrinja« istovjetna s njegovim velikim kovčegom gore u prednjoj sobi, i ta je misao prodrla u moje snove o onome jednonogom pomorcu. Ali s vremenom smo svi prestali posebno mariti za tu pjesmu; te je noći ona bila nova samo dr. Liveseyu, i opazio sam na njemu da ga se baš nije ugodno dojmila, jer je on načas digao prilično ljutit pogled prije negoli je nastavio svoj razgovor sa starim Taylorom, vrtlarom, o nekom novom liječenju reumatizma. Međutim se kapetan pomalo razveselio vlastitom glazbom te je napokon udario rukom po stolu ispred sebe na način kojemu smo svi znali značenje — tišina. Glasovi su odmah zamukli; samo je dr. Livesey i dalje, kao i prije, govorio jasno i prijazno, potežući tu i tamo živahno iz svoje lule. Kapetan se načas zagledao u nj, opet udario rukom, zagledao se još strože, a onda napokon viknuo, uz neku gadnu, prostačku kletvu: — Tišina tamo u potpalublju! — Jeste li to rekli meni, gospodine? — upita liječnik; a kad mu je razbijač, uz ponovnu kletvu, kazao da je tako, liječnik odgovori: — Mogu vam tek jedno reći, gospodine: budete li i dalje tako pili rum, svijet će se naskoro riješiti veoma prljavoga lupeža! Starčev je gnjev bio strašan. Skočio je na noge, izvukao i otvorio mornarski rasklopni nož; važući taj otvoreni nož na dlanu svoje ruke, prijetio je da će liječnika pribiti o zid. Liječnik se uopće nije ni maknuo. Govorio mu je, kao prije, preko ramena, i jednakom bojom glasa, prilično glasno, tako da je sva soba mogla čuti, ali posve mirno i čvrsto: — Ako odmah ne spremite taj nož u džep, jamčim vam svojom časti da ćete prilikom idućeg zasjedanja porote biti obješeni. Tada je između njih počela bitka pogledima; ali kapetan naskoro
popusti, spremi svoje oružje i ponovo sjedne režeći poput izudaranoga psa. — A sada, gospodine — nastavi liječnik — budući da znam da je u mojem kotaru takav stvor, možete računati da ću vas i dan i noć držati na oku. Ja nisam samo liječnik, ja sam i sudac; osjetim li samo dašak pritužbe protiv vas, ma i samo zbog neke nepristojnosti poput ove večeras, poduzet ću uspješne mjere da vas natjeram u tjesnac i istjeram odavle. Neka vam to bude dosta. Naskoro zatim stiže konj dr. Liveseya pred vrata, i on odjaha. Ali kapetan je te večeri, i još mnogo večeri poslije, ostao miran.
Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje Nedugo zatim zbio se prvi od tajanstvenih događaja koji su nas napokon oslobodili kapetana, ali ne, kao što ćete vidjeti, i njegovih poslova. Bila je veoma hladna zima s dugim, oštrim mrazovima i jakim burama, i bilo je odmah jasno da ima malo nade da će moj bijedni otac ugledati proljeće. Danomice je propadao, te smo majka i ja morali sami voditi gostionicu; bili smo toliko zaposleni, te nismo mogli poklanjati mnogo pažnje svome neugodnom gostu. Bilo je to veoma rano, jednoga jutra u siječnju — tmurnog, ledenog jutra. Zaljev je sav posivio od inja, valići su blago oplakivali kamenje, sunce bilo još uvijek nisko, jedva je dodirivalo vrhove brežuljka i sjalo daleko na more. Kapetan je ustao ranije nego obično i pošao dolje k obali. Njegova se mornarska sablja ljuljala ispod širokoga skuta starog modrog kaputa, mjedeni dalekozor bio mu pod pazuhom, šešir nakrivljen unatrag prema zatiljku. Sjećam se kako je, kad je kročio, iza njega lebdio njegov dah poput dima, a posljednji zvuk što sam ga od njega čuo kad je skrenuo prema velikoj klisuri, bio je glasan, ljutiti dahtaj, kao da mu se misli još uvijek bave dr. Liveseyem. Majka je bila gore s ocem, a ja sam spremao zajutrak za kapetana kad se vrati. Najednom se otvore vrata gostinjske sobe, i uđe neki čovjek kojega nikad prije nisam vidio. Bio je to stvor blijed poput voska, kojemu su na lijevoj ruci nedostajala dva prsta; premda je nosio mornarsku sablju, nije bio baš mnogo nalik na borca. Uvijek sam pozorno motrio pomorce, bili oni s jednom nogom ili sa dvije; sjećam se, ovaj me smeo. Nije bio odjeven kao mornar, a ipak se oko njega osjećao neki zadah mora.
Upitao sam ga čime mu mogu poslužiti, a on reče da bi htio ruma; ali kad sam pošao iz sobe da donesem rum, on sjedne za stol i pozva me kretnjom neka stupim bliže. Stao sam ondje gdje sam bio, držeći ubrus u ruci. — Dođi ovamo, sinko — reče on. — Dođi bliže ovamo. Priđoh korak bliže. — Je li to stol moga druga Billa? — upita nekako zlobno. Odgovorih mu da ne poznajem njegova druga Billa, a stol da je za nekoga čovjeka koji stanuje u našoj kući i kojega nazivamo kapetanom. — Tako — dočeka on — moj drug Bill bit će taj kapetan. Ima ožiljak na jednom obrazu. Silno je ugodan taj moj drug Bill, osobito u piću. Reći ćemo, dakle, da vaš kapetan ima ožiljak na jednom obrazu, i reći ćemo, ako želiš, da je to desni obraz. No dakle! Ta rekao sam ja! Dakle, je li moj drug Bill ovdje, u ovoj kući? Odgovorih mu da je izašao u šetnju. — Kojim putem, sinko? Kojim je putem pošao? A kad sam mu pokazao klisuru i rekao mu kojim se putem kapetan obično vraća, i u koje doba, te mu odgovorio na još neka pitanja, reče: — Ah, ovo će mojem drugu Billu biti drago poput pića. Kad je izrekao te riječi, izražaj njegova lica nije bio nimalo ugodan, te sam imao razloga pomisliti da se stranac vara, pa makar doista i mislio ono što govori. Pomislio sam, međutim, da me se to ne tiče; a osim toga, teško mi je bilo znati što da učinim. Stranac je stao s unutarnje strane vrata, vrebajući iz kuta poput mačke koja vreba na miša. Jednom sam izašao na cestu, ali on me odmah pozvao natrag. Kako ga, po njegovu mišljenju, nisam dosta brzo poslušao, blijedo mu se lice strahovito izmijeni, i on mi, uz neku psovku, zbog koje sam poskočio, zapovjedi neka uđem. Čim sam ušao, on je opet počeo na prijašnji način, napol laskajući, napol rugajući se, tapšao me po
ramenu, govorio mi da sam dobar dječak i da mu se prilično sviđam. — Imam sina — reče — navlas slična tebi. On je ponos mojega srca. Ali najvažnija je za dječaka stega, sinko, stega. Eto, da si plovio s Billom, ne bi bio ondje stajao čekajući da ti se dvaput kaže. To nikad nije bio Billov običaj, ni običaj onih koji su plovili s njime. A ono je, posve sigurno, moj drug Bill, s dalekozorom pod rukom, moj dobri, stari drug. Sad ćemo se ti i ja, sinko, vratiti u gostinjsku sobu i stat ćemo iza vrata, pa ćemo malo iznenaditi Billa, mojega dobrog, starog druga. Stranac se, govoreći tako, vrati sa mnom u gostinjsku sobu i smjesti me iza sebe u kut tako da smo obojica bili sakriveni iza otvorenih vrata. Bio sam veoma nemiran i uplašen, kao što možete i zamisliti, a moj strah povećavalo je i to što sam opažao da je i stranac očito uplašen. Odriješio je držak svoje mornarske sablje i izvukao oštricu iz korica; i za sve vrijeme što smo čekali, on je nešto gutao, kao da osjeća u grlu ono što nazivamo valjušak. Napokon stupi kapetan u gostionicu, tresne vratima iza sebe i, ne ogledavši se ni desno ni lijevo, pođe ravno sobom do stola gdje ga je čekao doručak. — Bille! — reče stranac glasom kojemu je, kako sam mislio, htio dati smionosti i jakosti. Kapetan se naglo okrene na peti i pogleda nas; s lica mu je nestala sva smeđa boja, pa i nos mu je pomodrio; pogled mu je bio sličan pogledu čovjeka koji je ugledao sablast ili đavla, ili nešto još gore ako je to moguće; i, riječi mi, bilo mi ga je žao, kako je u tom trenutku ostario i oslabio. — Hajde, Bille, ta poznaješ me; zacijelo poznaješ staroga mornarskog druga, Bille — reče stranac. Kapetan nekako kratko dahne. — Crno Pseto! — protisnu kapetan. — A tko bi drugi bio? — odvrati stranac, osjećajući se lagodnije.
— Crno Pseto, i nitko drugi, došlo je u gostionicu Admiral Benbow da pohodi svoga starog mornarskog druga Billyja. Ah, Bille, Bille, nas se dvojica nismo vidjeli prilično vremena, otkako sam izgubio ova dva čaporka — i digne svoju osakaćenu ruku. — Dobro, eto — reče kapetan — otkrili ste me; ovdje sam; pa dobro, govori: što je? — Da, to je stari Bill — odvrati Crno Pseto. — Pravo imaš, Billy. Htio bih da mi ovaj dragi dječak, kojega sam tako zavolio, dâ čašu ruma; a mi ćemo, ako ti je pravo, sjesti i lijepo razgovarati kao stari mornarski drugovi. Kad sam se vratio s rumom, oni su već sjedili svaki s jedne strane kapetanova stola — Crno Pseto bliže k vratima i sjedeći postrance tako da je mogao jednim okom promatrati svog starog pomorskog druga, a drugim, kako sam mislio, put za svoj uzmak. On me otjera i naloži mi neka ostavim vrata širom otvorena. — Ne volim da me tko promatra kroz ključanicu, sinko — reče; a ja ih ostavih zajedno, te se povukoh u točionicu. Dugo nisam mogao čuti ništa do tihog žamora, premda sam se svakako trudio da prisluškujem; ali napokon počnu glasovi bivati čujniji te sam mogao uhvatiti gdjekoju kapetanovu riječ, većinom kletve. — Ne, ne, ne, ne! I dosta je toga! — viknu on najednom. I onda opet: — A ako dođe do vješanja, kažem, svi ćete visjeti! Tada posve iznenada dođe do strahovite provale kletava i druge buke — stolac i stol razbiše se u komade, nasta zveket čelika, a zatim odjeknu bolni krik. U idućem trenutku ugledah Crno Pseto u punom trku; kapetan je žestoko nagnuo za njim; obojica isukanih mornarskih sabalja; prvome je s lijevog ramena tekla krv. Upravo na vratima kapetan zamahne da bjeguncu zada posljednji strašan udarac, kojim bi mu zacijelo rasjekao hrptenjaču da ga nije zaustavio Admiral
Benbow, naša velika natpisna ploča. Još i danas možete vidjeti zarez na donjem kraju okvira. Taj je udarac bio posljednji u borbi. Domogavši se ceste, Crno je Pseto pokazao, unatoč svojoj rani, neobično blistavi par peta, i za pol časa nestade ga preko sljemena brežuljka. A kapetan je stajao poput kakva smetena čovjeka, buljeći u natpisnu ploču. Tada prođe nekoliko puta rukom preko očiju i napokon krenu natrag u kuću. — Jime, ruma! — povika mi kapetan. I dok je govorio, malo je zateturao te se jednom rukom podupro o zid. — Jeste li ranjeni? — viknuh ja. — Ruma — ponovi on. — Moram odavle! Ruma! Ruma! Potrčah da mu ga donesem; ali bio sam prilično zbunjen zbog svega što se dogodilo te sam razbio čašu i zapeo o slavinu, a dok sam još bio zabavljen svojim poslom, začuh u gostinjskoj sobi neki teški pad. Utrčavši ugledah kapetana gdje leži ispružen na podu. U isti trenutak moja majka, uplašena krikovima i borbom, dotrča niza stube da mi pomogne. Zajedno mu dignemo glavu. Disao je veoma glasno i teško, ali oči su mu bile zatvorene, a lice mu bilo strašne boje. — Gospode bože! — povika moja majka. — Kakve li nesreće za našu kuću! A tvoj je bijedni otac bolestan! Međutim, nije nam padalo na pamet kako da pomognemo kapetanu, a ni bilo što drugo; znali smo samo to da je u tučnjavi sa strancem smrtno ranjen. Pouzdano znam da sam mu donio rum i kušao da mu ga ulijem u grlo; ali zubi su mu bili čvrsto stisnuti, a njegove čeljusti bijahu snažne poput željeza. Bilo je za nas sretno olakšanje kad su se otvorila vrata i kad je ušao dr. Livesey, koji je došao da posjeti moga oca. — Oh, doktore — povikasmo — što da učinimo? Gdje je ranjen? — Ranjen? Gluposti! — dočeka liječnik. — Nije ranjen više nego vi ili ja. Čovjeka je udarila kap, kao što sam ga upozorio. Sad, gospođo
Hawkins, potrčite k svojem mužu i, ako je moguće, ne recite mu ništa o ovom. Ja se pak moram potruditi da spasim trostruko bezvrijedan život ovoga čovjeka; a Jim će mi dati neku zdjelu. Kad sam se vratio sa zdjelom, liječnik je već trljao kapetanove sljepoočice i razotkrio njegovu veliku, žilavu ruku. Bila je tetovirana na više mjesta. Riječi »Sretno«, »Povoljan vjetar« i »Ljubav Billyja Bonesa« bile su izrađene spretno i jasno na podlaktici; a gore, nedaleko od ramena, bio je crtež vješala i nekoga čovjeka obješena na njima, izrađen, držim, s mnogo duhovitosti. — Proročki — reče liječnik dirnuvši prstom tu sliku. — A sad, gospodine Billy Bones, ako vam je to ime, pogledat ćemo boju vaše krvi. Jime — reče — bojiš li se krvi? — Ne, gospodine — uzvratih ja. — Dobro, dakle, drži zdjelu. I on uze svoju lancetu, te otvori venu. Mnogo je krvi isteklo prije negoli je kapetan otvorio oči i ogledao se mutna pogleda. Najprije je mrko pogledao liječnika; tada mu pogled padne na mene; čini se da mu je odlanulo. Ali iznenada se promijeni njegova boja, i on pokuša ustati povikavši: — Gdje je Crno Pseto? — Nema tu nikakva crnog psa — reče liječnik — osim ako vam možda ne sjedi na vratu. Pili ste rum; udarila vas kap, točno onako kako sam vam bio rekao; i upravo sam vas, iako posve protiv svoje volje, naglavce izvukao iz groba. Sad, gospodine Bonese... — To nije moje ime — prekide ga kapetan. — Svejedno — odvrati liječnik. — To je ime nekoga gusara što sam ga poznavao, a vas zovem tim imenom zbog kratkoće. Želim vam reći ovo: jedna čaša ruma neće vas ubiti, ali ako iskapite jednu, ispit ćete drugu, pa opet jednu, i kladim se u svoju vlasulju, ako odmah ne prekinete, umrijet ćete, jeste li razumjeli? Umrijet ćete i poći na svoje
pravo mjesto, u pakao. Hajde, saberite se. Pomoći ću vam do vaše postelje. Vodeći ga između sebe, uspjelo nam je s mnogo muke dovući ga uza stube i poleći u postelju, gdje mu je glava pala na jastuk kao da se onesvijestio. — Sad pazite — reče liječnik — umirujem svoju savjest: rum vam je smrt. I nato ode da posjeti mojeg oca, vodeći me sa sobom za ruku. — Nije to ništa — reče čim je zatvorio vrata. — Ispustio sam mu dosta krvi da bude neko vrijeme miran; mora nedjelju dana ležati u miru; to je najbolje za nj i za vas. Ali još jedan udarac kapi, i on je gotov!
Poglavlje 3. Crna točka Oko podne stao sam na kapetanovim vratima s nekim osvježujućim napicima i lijekovima. On je ležao gotovo jednako onako kako smo ga ostavili, tek malo više uzdignut, i činio se i slab i uzbuđen. — Jime — reče — ti si ovdje jedini koji nešto vrijediš; znaš da sam ti uvijek bio dobar. Nikad nije prošlo mjesec dana a da ti nisam dao četiri srebrna penija. A sad, vidiš, druže, ja sam prilično propao i svi su me ostavili. Jime, ti ćeš mi sada donijeti vrčić ruma, zar ne, druže? — Liječnik... — počnem. Ali on stane, slabim glasom doduše, ali od srca, proklinjati liječnika. — Liječnici su neznalice — reče — a ovaj liječnik ovdje, ta što on zna o pomorcima? Bio sam na mjestima što su vruća poput smole, i drugovi su se rušili od Žutog Jacka,[6] a prokleto se kopno ljuljalo od potresa poput mora... Što zna liječnik o takvu kopnu... I živio sam od ruma, kažem ti. To mi je bila hrana i piće, i muž i žena; ako sad ne dobijem svoj rum, ja sam bijedna, stara trupina broda na obali u zavjetrini, moja će krv pasti na tebe, Jime, i na onog liječnika neznalicu — i on opet stane proklinjati. — Gle, Jime, kako su mi prsti nemirni — reče moleći. — Nikako ih ne mogu umiriti. Čitav božji dan nisam okusio ni kapljice. Taj je liječnik luđak, kažem ti. Ako ne dobijem čašicu ruma, Jime, dobit ću napadaj priviđenja, kakva sam već jednom vidio. Tamo u kutu, iza tebe, vidio sam staroga Flinta; vidio sam ga jasno kao da je natiskan; a ako dobijem napadaj priviđenja, uskrsnut ću Kaina, jer ja sam čovjek koji je provodio surov život. Vaš je liječnik sam rekao da mi jedna čaša neće nauditi. Dat ću ti, Jime, zlatnu gvineju[7] za vrčić.
On se sve više i više uzbuđivao, i to me zabrinulo zbog oca, kojemu je toga dana bilo veoma loše, i bio mu je potreban mir; osim toga umirile su me liječnikove riječi, koje mi je kapetan sada ponovio, a prilično me uvrijedila ponuda mita. — Ne treba mi vaš novac — rekoh — već samo ono što dugujete mojem ocu. Donijet ću vam jednu čašu, ali ništa više. Kad sam mu je donio, on je pohlepno zgrabi i iskapi. — Da, da — reče — to je svakako nešto bolje. A sad, druže, je li liječnik rekao koliko moram ležati ovdje u ovom starom sidrištu? — Najmanje tjedan dana — rekoh. — Groma mu! — poviče. — Tjedan dana! To ne mogu; dotle će mi poslati crnu točku. Lupeži su me nanjušili u ovaj prokleti čas; lupeži koji nisu mogli zadržati ono što su dobili pa hoće pograbiti ono što je tuđe. Htio bih znati, eto, je li to dostojno mornara? Ali ja sam štedljiva duša. Nikad nisam rasipao svoj lijepi novac, a niti ga gubio; i ja ću ih opet nadmudriti. Odriješit ću drugi krat na jedru,[8] druže, pa ću im opet izmaknuti. Dok je govorio tako, s velikim je naporom ustao s postelje, obuhvatio moje rame da sam gotovo kriknuo od boli, a noge je micao kao da su mrtvi teret. Njegove su riječi, ma kako smiono zvučale, bile posvema oprečne slabosti glasa s kojom ih je izgovorio. Kad je sjeo na rub postelje, zamuknu. — Taj me liječnik upropastio — promrmlja. — Uši mi šume. Polegni me natrag. Prije nego što sam mu mogao pomoći, on se opet sruši na svoje prijašnje mjesto, gdje je neko vrijeme šuteći ležao. — Jime — reče napokon — jesi li danas vidio onoga pomorca? — Crno Pseto? — upitam. — Ah! Crno Pseto — reče. — On je zao; ali ima i gorih, koji su ga naputili. Sad, ako nipošto ne uzmognem umaći, i ako mi oni gurnu
crnu točku, upamti: oni hoće moj stari mornarski kovčeg; zajaši konja... znaš jahati, zar ne? Dobro dakle, zajaši konja i pođi... dobro, jest, tako hoću!... onom neznalici liječniku i reci mu neka skupi sve ljude... suce i slične... i neka sve one polove u Admiralu Benbowu... svu momčad staroga Flinta... mornare i sluge, sve koji su još preostali. Ja sam bio prvi časnik, da, prvi časnik starog Flinta, i ja sam jedini koji zna mjesto. Odao mi ga je Savannahu[9] kad je umirao, kao ja sada, znaš. Ali nećeš poći javiti, osim ako mi pošalju crnu točku, ili ako opet vidiš ono Crno Pseto ili pomorca s jednom nogom, Jime, osobito njega. — A što vam je to crna točka, kapetane? — upitah ja. — To je pismena opomena, druže. Reći ću ti kad dođe. Ali ti dobro pripazi, Jime, a ja ću s tobom podijeliti na jednake dijelove, poštenja mi. On je još malo buncao, glas mu je slabio; ali, pošto sam mu dao lijek, koji je uzeo poput djeteta uz napomenu: »Ako je ikada nekom mornaru trebalo lijeka, to treba meni«, naskoro zaspi teškim snom sličnim nesvjestici. Ostavih ga. Ne znam što sam imao učiniti da bi sve prošlo kako treba. Možda sam svu priču trebao ispripovjediti liječniku; ali smrtno sam se bojao da se kapetan ne bi pokajao zbog svoje ispovijedi te me ubio. Dogodilo se, međutim, da je moj bijedni otac te noći gotovo iznenada umro, a to je bacilo u zaborav sve druge događaje. Naša prirodna bol, pohodi susjeda, pripreme za ukop i sav posao koji je trebalo međutim izvršiti u gostionici, tako me zaokupio da sam jedva imao vremena i misliti o kapetanu, a kamoli da ga se bojim. On je, dakako, sutradan sišao niza stube i jeo kao obično, malo doduše, ali je, bojim se, pio ruma više negoli je bio njegov uobičajeni obrok, jer se sâm posluživao u točionici mrgodeći se i pušući kroz nos, a nitko se nije usudio da mu se usprotivi. Navečer uoči pokopa bio je pijan kao obično; a bilo je grozno slušati ga gdje u kući žalosti urla svoju ružnu, staru mornarsku pjesmu; ali kako god bio slab, svi smo pred njim bili u smrtnom strahu, a liječnik je zbog nekog slučaja
iznenada otputovao više milja daleko i nije se poslije smrti moga oca nikad ni približio kući. Rekao sam da je kapetan bio slab; i doista se više činilo da slabi negoli da se oporavlja. Mučno se penjao uza stube i niz njih, hodao je iz gostinjske sobe u točionicu i opet se vraćao, a kadšto bi turio nos kroz vrata da pomiriše more, podupirući se u hodu o zidove i dišući teško i brzo poput čovjeka koji se penje uzbrdo. Meni nije nikad posebno oslovio, te vjerujem da je posve zaboravio svoju ispovijed; ali njegovo raspoloženje bilo je sve nepostojanije i, koliko mu je dopuštala tjelesna slabost, naprasitije nego ikada prije. Kad bi se sada opio, uzbudljivo bi izvlačio svoju mornarsku sablju iz korica i stavljao je na stol preda se. Ali uza sve to, manje se brinuo za ljude, te se činilo da je utonuo u svoje misli i da je prilično rastresen. Jednom je, primjerice, na naše najveće začuđenje, stao zviždukati neki drugi napjev, neku vrstu seoske ljubavne pjesme koju je valjda naučio u svojoj mladosti prije negoli je počeo ploviti morem. Tako su se odvijale stvari sve do dana nakon pokopa. Bilo je oštro, maglovito, hladno poslijepodne. Oko tri sata stajao sam na trenutak na vratima, pun tužnih misli o ocu, kad opazih gdje se neki čovjek polagano primiče cestom. Bio je očito slijep, jer je pred sobom kuckao batinom, a nosio velik zelen štitnik nad očima i nosom. Bio je pogrbljen kao od starosti ili slabosti, i nosio je neki golemi, stari, poderani mornarski ogrtač s kukuljicom, zbog koje se činio osobito izobličen. Nikad u životu nisam vidio strašnije pojave. Začas stane pred gostionicom i progovori preda se u zrak, glasom nalik na neko neobično jednolično pjevanje: — Hoće li neki ljubazni prijatelj obavijestiti siromašnoga slijepca, koji je izgubio dragocjeni vid svojih očiju u dragovoljnoj obrani svoje rodne zemlje Engleske? Neka bog blagoslovi kralja Georgea! Gdje je? U kojem se dijelu zemlje sada nalazi? — Vi ste kod Admirala Benbowa, u Zaljevu Crnog Brežuljka, dobri čovječe — rekoh ja.
— Čujem neki glas — prihvati on — neki mladi glas. Hoćeš li mi pružiti ruku, ljubazni mladi prijatelju, i uvesti me u gostionicu? Ispružih svoju ruku, a strašno, miloglasno, slijepo stvorenje stisnu je u isti trenutak kao škripom. Tako sam se zaprepastio da sam je pokušao izvući; ali slijepac me jednim pokretom svoje ruke privuče bliže k sebi. — Sad me, dječače — proslijedi on — vodi kapetanu. — Gospodine — rekoh — riječi mi, ne usuđujem se. — Oh — zlobno se podsmjehnu — zar tako? Vodi me odmah u gostionicu, ili ću ti slomiti ruku. I govoreći to, on mi je iskrivi tako da sam kriknuo. — Gospodine — rekoh — držao sam zbog vas. Kapetan nije ono što je bio. On sjedi s isukanom mornarskom sabljom. Neki drugi gospodin... — Hajde sad, naprijed — prekine me; i nikada nisam čuo tako okrutan glas, i hladan i ružan, kao što je bio u toga slijepca. To me uplaši više nego sve ostalo; i odmah sam ga poslušao; išao sam ravno prema vratima i gostinjskoj sobi, gdje je sjedio naš bolesni, stari gusar, omamljen od ruma. Slijepac se privinuo tijesno uza me, držeći me željeznom šakom, i naslanjajući se svom težinom na me više negoli sam mogao podnijeti. — Vodi me ravno k njemu, a kad budem nadomak, vikni: »Evo vam nekog prijatelja, Bille.« Ako to ne učiniš, ja ću ovako — i on me tako stisne te sam pomislio da ću se onesvijestiti. Ukratko, tako sam se bojao slijepoga prosjaka da sam zaboravio svoj strah pred kapetanom, i kad sam otvorio vrata gostinjske sobe, viknuo sam dršćućim glasom riječi koje mi je on zapovjedio. Bijedni kapetan digne pogled, i u trenutku nestane iz njega ruma, te se otrijezni. Izražaj njegova lica nije toliko odavao strah koliko smrtnu slabost. On pokuša ustati, ali ne vjerujem da je u njegovu tijelu bilo još dovoljno snage.
— No, Bille, sjedi gdje jesi — reče prosjak. — Ako i ne mogu vidjeti, mogu čuti svaki pokret prsta. Posao je posao. Ispruži desnicu. Dječače, uhvati njegovu desnicu za zapešće i prinesi je mojoj desnici. Obojica smo doslovce poslušali, a ja sam vidio kako je iz šake, kojom je držao svoju batinu, spustio nešto na dlan kapetanove ruke, koja se odmah sklopila. — Dakle, svršeno — reče slijepac; i izrekavši to iznenada me pusti, te nevjerojatno točno i okretno odskakuta iz gostinjske sobe na cestu, odakle sam, stojeći još uvijek nepomično, čuo kako se udaljuje tuckanje njegove batine. Prošlo je neko vrijeme prije negoli smo se ja i kapetan osvijestili; ali napokon, i nekako u isti trenutak, ispustio sam njegovo zapešće, koje sam još uvijek držao, i on povuče ruku i oštro se zagleda u dlan. — Deset sati! — krikne. — Dakle još šest sati. Još ćemo im doskočiti — i on skoči na noge. Upravo kad je to učinio, on zatetura, podigne ruku do grla; stajao je trenutak teturajući, a tada, uz neobičan zvuk, padne svom težinom na pod. Pritrčao sam odmah k njemu, dozivajući majku. Ali žurba je bila posve uzaludna. Kapetana je smrtno udarila kap, baš kao da ga je grom ošinuo. Teško je razumjeti tu stvar, jer zacijelo nisam nikada volio tog čovjeka, premda sam ga u posljednje vrijeme počeo sažalijevati, ali čim sam vidio da je mrtav, briznuo sam u plač. Bila je to druga smrt koju sam doživio, a bol zbog prve bila je u mojem srcu još svježa.
Poglavlje 4. Morski kovčeg Nisam, dakako, gubio vremena te sam ispripovjedio majci sve što sam znao, a što sam joj možda davno prije morao reći. Najednom smo se našli u teškom i opasnom položaju. Imali smo svakako pravo na dio mornarova novca — ako ga je uopće imao, ali nije se činilo da će mornarski drugovi našeg kapetana, osobito ona dva primjera koje sam vidio, Crno Pseto i slijepi prosjak, biti skloni da se odreknu svojega plijena u svrhu plaćanja mrtvačevih dugova. Izvršenje kapetanove zapovijedi neka odmah zajašem konja i odjašem do dr. Liveseya ostavilo bi moju majku samu i nezaštićenu, o čemu se nije moglo ni misliti. Doista, činilo se nemoguće da bilo tko od nas dulje ostane u kući; padanje ugljena na rešetku ognjišta u kuhinji i samo kucanje ure ispunjalo nas je strahom. Pričinjalo nam se da u okolini čujemo korake koji se približuju; i zbog kapetanova mrtvog tijela na podu gostinjske sobe, i zbog pomisli da onaj odvratni slijepi prosjak obilazi u blizini i da se sprema vratiti se, bilo je trenutaka kad mi se činilo da ću, kako se kaže, od straha iskočiti iz kože. Nešto je trebalo brzo odlučiti; i napokon nam padne na um da oboje pođemo i potražimo pomoć u susjednom zaselku. Rečeno, učinjeno. Onako gologlavi istrčimo u sve gušći mrak i hladnu maglu. Zaselak je bio, iako izvan dohvata pogleda, udaljen nekoliko stotina jarda,[10] na drugoj strani susjednog zaljeva; a veoma me ohrabrilo to što je bilo u protivnom smjeru od onoga odakle se bio pojavio slijepac i odakle se vjerojatno imao vratiti. Nismo hodali dugo, premda smo se kadšto zaustavljali i, hvatajući se za ruke, napeto slušali. Ali nije bilo neobičnih zvukova, nije bilo ničega, osim tihog pljeskanja valova i graktanja vrana u šumi.
Kad smo stigli u zaselak, već su bile upaljene svijeće, i nikad neću zaboraviti kako sam se obradovao ugledavši na vratima i prozorima žuto svjetlo; ali to je bila, kako se pokazalo, jedina pomoć koju smo u tom predjelu mogli dobiti. Premda bi čovjek pomislio da će se ti ljudi stidjeti sami sebe, nitko nije htio vratiti se s nama u gostionicu Admiral Benbow. Što smo više pripovijedali o svojim neprilikama, to su više — muškarci, žene i djeca — tražili utočište u svojim kućama. Mnogi od tih ljudi poznavali su dosta dobro ime kapetana Flinta, premda je meni bilo nepoznato, i ono ih je ispunjalo velikim strahom. Neki od ljudi, koji su radili na polju s onu stranu Admirala Benbowa, sjećali su se osim toga da su na cesti vidjeli nekoliko stranaca, pred kojima su pobjegli smatrajući ih krijumčarima. Jedan je od njih, napokon, vidio neki loger[11] u takozvanoj Kittovoj Dragi. Zapravo ih je svatko tko je bio kapetanov drug mogao smrtno uplašiti. Ukratko, dok smo našli nekoliko ljudi koji su pristali na to da odjašu dr. Liveseyu, koji je stanovao u drugom smjeru, nitko nam nije htio pomoći braniti gostionicu. Kažu da je kukavičluk zarazan; ali zato dokazivanje veoma ohrabruje; i tako im je majka, kad je svaki rekao svoje, održala propovijed. Rekla je da ne želi izgubiti novac koji pripada njezinu sinu, koji je ostao bez oca. — Ako se nitko od vas ne usuđuje — reče — Jim i ja se usuđujemo. Mi ćemo natrag istim putem kojim smo došli, a od vas, plećatih, jakih ljudi pilećega srca, malo je koristi. Mi ćemo otvoriti onaj kovčeg makar to platili i glavom. I zahvalit ću vam za tu torbu, gospođo Crosley, da u njoj odnesem novac koji nam pripada punim pravom. Ja sam, razumije se, rekao da ću s majkom; a oni su svi, dakako, kriknuli zbog naše nepromišljene smjelosti; ali ni tada nije nijedan muškarac htio poći s nama. Jedino su mi dali nabijenu pištolju da se branimo budemo li napadnuti; obećali su k tome da će imati u pripremi osedlane konje za slučaj da nas na povratku tkogod stane progoniti. Neki će momak, osim toga, odjahati k liječniku i poći po
oružanu pomoć. Srce mi je snažno lupalo kad smo nas dvoje krenuli u hladnu noć na taj opasni pothvat. Pun mjesec počeo je izlaziti. Provirio je, crvenkast kroz gornji rub magle, a to je povećalo našu žurbu jer je bilo jasno da će prije negoli opet uznapredujemo, sve biti jasno kao po danu, a naš će odlazak udariti svakome u oči. Šuljali smo se uza živicu, tiho i brzo, nismo vidjeli ni čuli ništa što bi povećalo naš strah, sve dok se na naše golemo olakšanje nisu iza nas zatvorila vrata Admirala Benbowa. Odmah sam turnuo zasun, i trenutak smo stajali i teško disali u mraku, sami u kući s tijelom mrtvoga kapetana. Tada majka uzme u točionici svijeću te, držeći se za ruke, pođemo u gostinjsku sobu. On je ležao kako smo ga i ostavili, na leđima, otvorenih očiju i ispružene jedne ruke. — Povuci zastor, Jime — šapne majka — mogli bi doći i gledati izvana. A sad — reče kad sam tako učinio — moramo onomu uzeti ključ; htjela bih samo znati tko će ga dodirnuti! — i ona nekako zajeca izgovarajući te riječi. Odmah sam se spustio na koljena. Na podu, tik uz njegovu ruku, bio je mali okrugli papir, crn s jedne strane. Nisam posumnjao da je to bila crna točka; i dignuvši je, pronašao sam s druge strane ovu kratku poruku, napisanu veoma dobrim, jasnim rukopisom: »Imaš vremena večeras do deset.« — Imao je rok do deset, majko — rekoh; i upravo kad sam to rekao, počela je udarati naša stara ura. Ona nenadana buka nemilo nas uplaši; ali vijest je bila dobra jer je bilo tek šest. — Sad, Jime — reče — onaj ključ. Pretražim mu džepove, jedan za drugim. Nešto sitnoga novca, naprstak i nešto konca i velikih igala, komad duhana za žvakanje nagrižen s kraja, njegov široki nož sa svinutim drškom, džepni kompas i kutija s kresivom bilo je sve što sam našao u džepovima, i ja
sam počeo očajavati. — Možda mu je oko vrata — dobaci majka. Svladavajući snažnu odvratnost, širom razderem njegovu košulju oko vrata, i ondje, dakako, na komadiću katranastog konopca, koji sam prerezao njegovim nožem, pronađemo ključ. Taj nas uspjeh ispuni nadom te se bez otezanja požurismo uza stube u malu sobu, u kojoj je tako dugo spavao i u kojoj je od njegova dolaska stajao njegov kovčeg. Izvana je bio poput svakoga drugog mornarskog kovčega; na poklopcu je usijanim željezom bilo ispaljeno slovo »B«, a uglovi bijahu, kao od duge i surove upotrebe, nekako skrhani i odlomljeni. — Daj mi ključ — reče moja majka; i premda je brava bila veoma kruta, ona okrene ključ i u trenutku prebaci poklopac. Oštar miris duhana i katrana podigne se iz unutrašnjosti, ali na vrhu se nije vidjelo ništa osim nekoga veoma dobrog odijela što je bilo brižno iščetkano i složeno. Moja majka je rekla da nikad nije bilo nošeno. Ispod tog odijela počela je zbirka svega i svačega — kvadran, [12]
mala limenka, nekoliko gruda duhana, dva para veoma lijepih pištolja, komad srebrne šipke, stara španjolska ura i još nekoliko komada sitnoga nakita male vrijednosti i većinom stranoga podrijetla, nekoliko kompasa okovanih mjeđu te pet ili šest neobičnih školjaka iz Zapadne Indije. Često sam poslije mislio o tim školjkama, koje je valjda nosio sa sobom u svojem životu punom lutanja, zlodjela i proganjanja. Nismo, međutim, našli ništa vrijedno osim srebra i sitna nakita, a ništa od toga nismo htjeli. Odozdo je ležao stari mornarski ogrtač, izblijedio od morske soli u mnogim lukama. Moja ga majka nestrpljivo povuče, i pred nama su ležale posljednje stvari u kovčegu: zamotak omotan navoštenim platnom koji je, činilo se, sadržavao papire, i platnena torba koja je pri dodiru zveknula zveketom zlata. — Pokazat ću tim lupežima da sam poštena žena — reče moja majka. — Uzet ću ono što mi pripada po pravu, ni novčića više. Pridrži torbu
gospođe Crosley. I ona počne odbrojavati svotu kapetanova duga iz mornarove torbe u torbu koju sam ja držao. Bio je to dug, težak posao jer je novac potjecao iz različitih zemalja, a bio je različite vrijednosti: dubloni[13] i ludori[14], i gvineje i osmaci,[15] i ne znam koji još, svi izmiješani bez odabiranja. Gvineje su bile i najrjeđe, a moja majka znala je samo s njima izračunati koliko iznosi njezin račun. Kad smo bili nekako u pol posla, iznenada položim svoju ruku na njezinu; začuo sam naime u tihom, studenom zraku neki zvuk od kojega mi je srce poskočilo do usta — kuckanje slijepčeve batine po smrznutoj cesti. Dolazilo je sve bliže i bliže, i mi smo sjedili bez daha. Tada batina udari čvrsto o vrata gostionice; zatim smo začuli micanje kvake i zveket zasuna: ona propalica pokušavala je ući; zatim je dugo vladala tišina i izvana i iznutra. Napokon ponovo počne kuckanje batine, ali na našu neopisivu radost i sreću polako opet zamre i prestane. — Majko, uzmi sve i pođimo — rekoh jer sam bio siguran da zakračunana vrata moraju pobuditi sumnju i da će oko naših ušiju zazujiti čitavo stršljenovo gnijezdo; tko nije nikada sreo toga strašnog slijepca, ne može znati kako sam ipak bio sretan što sam bio zakračunao vrata. Ali moja majka, kako god bila uplašena, nije htjela uzeti ni mrve više nego što joj pripada po pravu; u svojoj tvrdoglavosti nije se htjela zadovoljiti ni s manjim. Još je daleko do sedam, govorila je; ona zna svoje pravo i hoće da ga ima. Još je raspravljala sa mnom kad se prilično daleko s brežuljka oglasi tihi zvižduk. To je bilo dosta, i znatno više nego dosta za nas oboje. — Uzet ću što imam — reče ona skočivši na noge. — A ja ću uzeti ovo za izravnanje računa — rekoh uzevši zamotak u navoštenom platnu.
Idući trenutak oboje smo u mraku tapali niza stupe, ostavivši svijeću kraj praznoga kovčega, a zatim smo otvorili vrata i dali se u bijeg. Nismo pošli ni trenutak prerano. Magla se brzo dizala; mjesec je već gotovo jasno obasjavao visoravni s obje strane; tek je na kraju dolinice i oko vrata gostionice upravo još visio lagani, neprekinuti veo magle da sakrije prve korake našega bijega. Mnogo manje nego na pol puta do zaseoka, a veoma malo iza podnožja brežuljka, trebali smo izići na mjesečinu. Ali to nije bilo sve; već je do naših ušiju dopirao topot mnogih koraka, a kad smo pogledali u njihovu smjeru, neko se svjetlo njihalo amo-tamo, brzo se približujući, i pokazivalo nam da jedan od došljaka nosi svjetiljku. — Moj dragi — reče iznenada majka — uzmi novac i potrči. Ja ću se onesvijestiti. To nam je svakako kraj, pomislim. Kako li sam proklinjao kukavičluk susjeda; kako li sam kudio svoju bijednu majku zbog njezina poštenja i njezine pohlepe, zbog njezine nedavne tvrdoglavosti i sadanje slabosti! Bili smo, srećom, upravo kod maloga mosta; i ja joj pomognem, onako nesigurnoj, do ruba obale, gdje je, sjećam se, tek zajecala i pala na moje rame. Ne znam kako sam uopće smogao snage sve to učiniti, i bojim se da sam to učinio surovo; ali uspjelo mi je povući je niz obalu i dovući je još malo ispod luka mosta. Dalje je nisam mogao ni maknuti jer je most bio prenizak pa sam mogao tek puzati. Tako smo ondje morali ostati — moja majka gotovo posve nesakrivena, a oboje nadomak glasova iz krčme.
Poglavlje 5. Slijepčev kraj Moja je radoznalost u neku ruku bila jača od mojega straha; nisam mogao ostati gdje sam bio, već sam opet otpuzao natrag na obalu, odakle sam, sakrivši glavu iza grma žutilovke, mogao pregledati cestu ispred naših vrata. Jedva sam se smjestio kad su počeli dolaziti moji neprijatelji: sedmorica ili osmorica njih, trčeći što su brže mogli. Noge su im nejednoliko udarale cestom, a nekoliko koraka ispred njih išao je čovjek sa svjetiljkom. Tri su čovjeka trčala usporedo, rukom o ruku; i unatoč magli otkrio sam da je srednji od te trojice bio slijepi prosjak. Već u idućem trenutku uvjerio me njegov glas da sam bio u pravu. — Razbijte vrata! — povikao je. — Da, da, gospodine! — odgovore dvojica ili trojica; i nasrnu na Admirala Benbowa, a nosač svjetiljke za njima; i tada sam vidio kako su zastali i čuo sam kako razgovaraju tišim glasom, kao da su se iznenadili našavši otvorena vrata. Ali stanka je bila kratka jer je slijepac opet izdao svoje zapovijedi. Njegov je glas bio glasniji i viši, kao da je beskrajno nestrpljiv i gnjevan. — Ulazite, ulazite, ulazite! — vikao je i psovao ih zbog njihova oklijevanja. Četvorica ili petorica odmah poslušaju, dvojica ostanu sa strašnim slijepcem na cesti. Opet stanka, zatim krik iznenađenja, a tada vikne neki glas iz kuće: — Bill je mrtav! Ali slijepac ih opet opsuje zbog njihova oklijevanja. — Neka ga netko od vas, kukavički klipani, pretraži, a ostali gore i
donesite kovčeg — poviče on. Čuo sam gdje im noge topoću uz naše stare stepenice da se sva kuća morala potresti. Brzo zatim odjeknu novi glasovi začuđenja. Prozor kapetanove sobe otvori se uz tresak i zveket razbitog stakla; neki čovjek ispruži glavu i ramena na mjesečinu i poviče prosjaku na cesti ispod prozora. — Pew — poviče — pretekli su nas. Netko je prerovao kovčeg. — Je li ono tamo? — rikne Pew. — Novac je tu. Slijepac opsuje novac. — Mislim ono što je Flint nadrljao — vikne. — To nigdje ne vidim — odvrati čovjek. — Ej vi, tamo dolje, je li kod Billa? — poviče opet slijepac. Nato dođe na vrata krčme neki drugi čovjek, vjerojatno onaj isti koji je ostao da pretraži kapetanovo tijelo. — Billa su već pomno pretražili — reče — ništa nije ostalo. — To su oni ljudi iz krčme... to je onaj dječak. Da sam mu bar iskopao oči! — poviče slijepac Pew. — Oni su još nedavno bili tu... oni su zakračunali vrata kad sam kušao ući. Raspršite se, momci, i pronađite ih. — Pravo kažeš, ostavili su svoju svijeću — reče čovjek s prozora. — Razletite se i pronađite ih! Isprevrnite cijelu kuću! — ponovi Pew udarajući svojom batinom po cesti. Zatim odjekne po cijeloj našoj krčmi paklenska graja, posvuda topot teških nogu, rušenje pokućstva, razbijanje vrata, da su odjekivale čak i klisure. Konačno su pojedince opet izašli na cestu i izjavili da nas ne mogu nigdje pronaći. I upravo tada opet se začuje u noći navlas jednak zvižduk kakav je uzbudio moju majku i mene nad novcem mrtvog kapetana; ali sada se ponovio dvaput zaredom. Ja sam mislio da je to slijepčeva zviždaljka kojom poziva svoju momčad, tako reći,
na juriš; ali sad sam ustanovio da je to znak s obronka brežuljka nedaleko od zaselka, koji ih je trebao upozoriti da se približuje opasnost. — To je opet Dirk — reče netko. — Po drugi put! Moramo se maknuti, drugovi. — Maknuti, kukavice! — krikne Pew. — Dirk je uvijek bio luda i kukavica, nećete se valjda obazirati na nj. Oni su zacijelo negdje u blizini; ne mogu biti daleko; pod rukama su vam. Raspršite se i tražite ih, psi! Oh, duša mi trepti — vikne — samo da imam oči! Taj poziv, čini se, nije ostao bez učinka jer su dvojica počela tražiti među ropotarijom, ali, držim, gotovo bez volje, i cijelo vrijeme više misleći na opasnost, dok su ostali neodlučno stajali na cesti. — Tisuće su vam pred nosom, vi budale, a vi stojite kao ukopani! Kad biste našli ono, bili biste bogati kao kraljevi; znate da je ono ovdje, a vi stojite kao da vam se neće. Među vama nije bilo nikoga koji bi se usudio stati licem u lice pred Billa, a ja, slijepac, učinio sam to! I sad moram zbog vas promašiti svoju sreću! Moram kao siromašni prosjak naokolo puzati i moljakati čašicu ruma, a mogao bih se voziti u gospodskoj kočiji! Da imate srčanosti koliko žižak u kolačiću, mogli biste ih još uhvatiti. — Ostavi to, Pew, našli smo dublone — promrmlja jedan. — Možda su sakrili onu prokletu stvar — reče drugi. — Uzmi Jurje[16] i ne dreči tu. Drečanje je bio pravi izraz za to jer je Pewova srdžba na te napomene neobično porasla; napokon je njegov gnjev tako prevladao da je u svojoj sljepoći počeo udarati desno i lijevo, i njegova je batina snažno odjeknula na mnogima od njih. Oni su opet psovali slijepoga lupeža, prijetili mu se strahovitim izrazima i uzalud kušali da zgrabe batinu i da mu je iščupaju iz šake. Ta je svađa bila naš spas; dok je, naime, još bješnjela, začuje se s vrha
brežuljka, sa strane zaseoka, drugi zvuk — topot konja u trku. Gotovo u isto doba prasne i odjekne sa strane živice hitac iz pištolja. To je očito, bio posljednji znak opasnosti jer su se gusari odmah okrenuli i potrčali; raspršili se u svim smjerovima, netko prema moru uzduž zaljeva, netko kosinom preko brežuljka, razišli se kojekuda tako da im za tren oka nije više bilo ni traga. Ostao je samo Pew. Njega su ostavili, ne znam da li samo od straha ili da mu se osvete za njegove ružne riječi i udarce; ali on je zaostao tamo tuckajući bijesno cestom gore-dolje i tapajući i dozivajući svoje drugove. Napokon se pogrešno uputi i protrči nekoliko koračaja pokraj mene prema zaseoku, vičući: — Johnny, Crno Pseto, Dirk — i druga imena — ta nećete valjda ostaviti staroga Pewa, drugovi, staroga Pewa! Baš se u taj tren začuje s vrha brežuljka konjski topot, i četiri ili pet jahača pojave se na mjesečini te u punom trku polete niz obronak. Uto Pew shvati svoju pogrešku, okrene se s vriskom i potrči ravno prema jarku, u koji se skotrlja. Ali za trenutak bio je opet na nogama i opet je jurnuo, sada posve smeten, točno pod najbližeg konja. Jahač ga pokuša spasiti, ali uzalud. Pew padne kriknuvši, što silno odjekne u noći; a četiri ga kopita zgaze i odrinu te prođu dalje. On se najprije sruši na bok, zatim se polako okrenu na lice i više se nije maknuo. Skočio sam na noge i doviknuo jahačima. Oni su se ionako zaustavljali, zaprepašteni nesrećom. Naskoro sam ih prepoznao. Jedan od njih, koji je bio daleko iza ostalih, bio je momak koji je pošao iz zaseoka k dr. Liveseyu; ostalo su bili carinski službenici koje je sreo putem i sklonio ih da se odmah s njime vrate. Neke vijesti o logeru u Kittovoj Dragi stigle su i do nadzornika Dancea i zbog njih je te noći pošao prema nama, pa toj okolnosti moja majka i ja dugujemo svoj spas od smrti. Pew je bio mrtav, baš mrtav. Što se tiče moje majke, malo hladne vode i mirisave soli brzo ju je osvijestilo kad smo je prenijeli u zaselak. Ni pretrpljeni strah nije joj mnogo naudio, premda je
neprekidno oplakivala neubrani novac. Međutim je nadzornik odjahao što je brže mogao prema Kittovoj Dragi; ali njegovi su ljudi morali sjahati i tapati u tami dolinom, vodeći, a djelomice i podržavajući svoje konje, neprestano u strahu od zasjede. Tako se nisu ni mnogo iznenadili kad su sišavši u Dragu vidjeli da je loger već na putu premda je još bio blizu obale. Nadzornik vikne za njim. Neki mu glas odgovori neka se makne s mjesečine ili će dobiti nešto olova, a u isti tren prozviždi jedno tane tik uz njegovu ruku. Malo zatim loger zađe za rt i nestane. Gospodin Dance stajao je ondje, kako je rekao, »poput ribe na suhu« i mogao je jedino poslati nekoga čovjeka u B... da obavijesti carinski kuter.[17] — A i to je — reče — beskorisno. Oni su umaknuli i gotovo. Tek mi je drago što sam malo očepio majstora Pewa. Međutim je već doznao što se meni dogodilo. Pošao sam s njim natrag u krčmu Admiral Benbow. Ne možete zamisliti kuću koja bi bila tako rastreskana. Ti su momci u svojem bijesnom lovu za mojom majkom i za mnom bacili i uru na tlo; premda zapravo nisu uzeli ništa, osim kapetanove torbe i malo srebra iz našeg pretinca, odmah mi je bilo jasno da smo upropašteni. Gospodin Dance nije mogao razumjeti taj prizor. — Kažeš da su našli novac? Dobro, Hawkinse, a kakvo su blago tražili? Valjda još više novaca? — Ne, gospodine, držim da nisu tražili novac — odgovorim. — Zapravo, gospodine, držim da su tražili predmet koji je u mojem džepu na grudima; i ja bih ga, da po istini kažem, rado spremio na sigurno mjesto. — Svakako, dječače, posve pravo — reče. — Ako želiš, ja ću ga uzeti. — Mislio sam da bi možda dr. Livesey... — počeh. — Posve pravo — prekinu me veoma radosno — posve pravo... gospodin i sudac. I upravo mi pada na pamet, mogao bih ja odjahati i javiti njemu ili squireu. Napokon, majstor Pew je mrtav; ne mogu reći
da mi je to žao, ali on je mrtav, a ljudi će to izvrnuti protiv carinskog službenika njegova veličanstva, ako to uopće mogu izvrnuti. Nešto ću ti reći, Hawkinse: ako hoćeš, povest ću te sa sobom. Srdačno se zahvalim na ponudi i mi pođemo zajedno pješice do zaseoka, gdje su bili konji. Dok sam majci rekao svoju namjeru, oni su već bili u sedlima. — Doggere — reče gospodin Dance — vi imate valjana konja; posadite ovoga momka iza sebe. Kad sam uzjahao i primio se za Doggerov pas, nadzornik dade znak i skup oštrim kasom krene cestom prema kući dr. Liveseya.
Poglavlje 6. Kapetanovi papiri Dobro smo jahali cijelim putem dok se nismo zaustavili pred vratima dr. Liveseya. Cijelo pročelje kuće bilo je u mraku. Gospodin mi Dance reče neka sjašem i pokucam, a Dogger mi dade svoj stremen da siđem. Gotovo odmah otvorila je sluškinja vrata. — Je li dr. Livesey kod kuće? — upitah. — Nije — uzvrati ona — bio je poslije podne kod kuće, ali otišao je na večeru u dvorac i provest će večer sa squireom. — Onda hajdemo onamo, momci — odluči gospodin Dance. Taj put, budući da je udaljenost bila malena, nisam jahao, već sam, držeći se za remen Doggerova stremena, trčao do vrata perivoja, pa dugim, mjesečinom obasjanim drvoredom golih stabala do bijelog obrisa zgrada dvorca, koje su pročeljem i začeljem bile okrenute u veliki stari vrt. Tu gospodin Dance sjaše te njega i mene odmah puste u kuću. Sluga nas povede nekim hodnikom, po kojem su bili prostrti prostirači, i na kraju nas uvede u veliku knjižnicu, svu punu ormara za knjige, na kojima su bila poprsja. Tu su squire i dr. Livesey sjedili svaki s jedne strane vatre, s lulama u ruci. Nikad nisam tako izbliza vidio squirea. Bio je to čovjek visok više od šest stopa i skladno širok, a imao je prostodušno, prilično grubo lice, od dugih putovanja hrapavo, opaljeno i naborano. Obrve su mu bile veoma crne i brzo se micale, a to je odavalo ne baš zao, ali, moglo bi se reći, živahan i nabusit karakter. — Uđite, gospodine Dance — reče dostojanstveno i milostivo.
— Dobra večer, Dance — pozdravi liječnik kimnuvši glavom. — I dobra večer, dragi Jime. Koje vas dobro nosi ovamo? Nadzornik stane uspravno i ukočeno te ispriča cijelu priču poput školske zadaće. Sada ste trebali vidjeti kako su se oba gospodina naginjala naprijed i pogledavala se. U svom iznenađenju i kraj svoga zanimanja zaboravili su pušiti. Kad su čuli kako se moja majka vratila u gostionicu, dr. Livesey se prilično jako lupio po bedrima, a squire je uzviknuo »bravo!« i razbio svoju dugu lulu o rešetku kamina. Dugo prije svršetka gospodin je Trelawney (to je, ako se sjećate, bilo squireovo ime) ustao sa svojega sjedala i počeo koračati sobom, a liječnik je, kao da želi bolje čuti, sjeo na njegovo mjesto. Skinuo je svoju naprašenu vlasulju i bio je doista veoma neobičan s vlastitom kratko ošišanom, crnom kosom. Gospodin Dance napokon svrši priču. — Gospodine Dance — reče squire — vi ste veoma plemenit čovjek. A što ste pregazili ono mračno, opako stvorenje, držim to, gospodine, dobrim djelom kao da ste zgazili žohara. Ovaj pak Hawkins momak je odoka, kako vidim Hawkinse, hoćeš li pozvoniti? Gospodin Dance mora popiti malo piva. — I tako ti, Jime — reče liječnik — imaš ono što su oni tražili, zar ne? — Tu je, gospodine — rekoh i pružih mu zamotak u navoštanom platnu. Liječnik ga cijeloga obuhvati pogledom, kao da ga svrbe prsti da ga otvori; ali umjesto toga on ga mirno spremi u džep svoga kaputa. — Squire — reče — kada Dance popije pivo, mora, dakako, opet poći na svoju službu njegova veličanstva. Jima Hawkinsa mislim zadržati da prenoći u mojoj kući; s vašim dopuštenjem, predlažem da se donese hladna pašteta da bi on večerao. — Kako želite, Livesey — reče squire. — Hawkins je zaslužio bolje od hladne paštete. Donijeli su veliku paštetu od goluba i stavili je na neki stol što je
stajao postrance, a ja sam obilno večerao jer sam bio gladan kao vuk, dok je gospodin Dance, primivši još nekoliko pohvala, napokon bio otpušten. — A sad, squire? — upita liječnik. — A sad, Livesey? — progovori u isti tren squire. — Redom, jedan za drugim — nasmija se dr. Livesey. — Držim da ste već čuli o tom Flintu. — Čuo?! — usklikne squire. — Čuo, kažete? To je bio najkrvoločniji gusar koji je ikada plovio morem. »Crnobradi« bio je prema Flintu dijete. Španjolci su ga se tako neobično bojali da sam, kažem vam, gospodine, kadšto bio ponosan što je Englez. Ovim sam svojim očima vidio u visini obale Trinidada njegova vršna jedra, ali je onaj kukavni ispičutura, s kojim sam jedrio, okrenuo... okrenuo natrag, gospodine, u Port of Spain.[18] — Da, i ja sam čuo o njemu u Engleskoj — potvrdi liječnik. — Ali pitanje je je li imao novaca? — Novaca! — klikne squire. — Zar niste čuli priču? Ta i što bi oni lupeži tražili drugo nego novac? Do čega im je stalo negoli do novca? Zbog čega bi stavljali na kocku svoju lupešku kožu ako ne zbog novca? — To ćemo naskoro znati — odvrati liječnik. — Ali vi ste tako neugodno vatreni i uzvikujete da ne mogu doći do riječi. Evo, što hoću znati: pretpostavivši da u džepu imam neki ključ zagonetke gdje je Flint zakopao svoje blago, bi li to blago moglo biti veliko? — Veliko, gospodine! — uzvikne squire. — Može iznositi toliko da ću ja, ako imamo ključ zagonetke o kojoj vi govorite, opremiti brod u bristolskoj luci, uzeti vas i Hawkinsa sa sobom i pronaći to blago, makar ga tražio godinu dana. — Veoma dobro — dočeka liječnik. — Sad ćemo, eto, ako je Jimu pravo, otvoriti zamotak.
I on ga stavi preda se na stol. Zamotak je bio sašiven, i liječnik je morao uzeti svoju kutiju s instrumentima i svojim liječničkim škarama prerezati šavove. Sadržavao je dvije stvari — neku knjigu i neki zapečaćeni papir. — Najprije ćemo pokušati s knjigom — reče liječnik. Dok ju je otvarao, gledali smo squire i ja preko njegovih ramena, jer me dr. Livesey prijazno pozvao neka od pokrajnog stola, gdje sam jeo, priđem i sudjelujem u zabavi pregledavanja. Na prvoj strani bilo je samo nekoliko nesuvislih zapisa i poteza, koje kao da je potegao neki čovjek s perom u ruci u dokolici ili zbog vježbe. Jedno je bilo jednako pisano kao tetovirani znak »Ljubav Billyja Bonesa«, zatim je tu bio »Gospodin W Bones, prvi časnik«, »Ne više ruma«, »U visini obale Palm Keya dobio je svoje«, i još nekoliko drugih, većinom pojedinačnih, nadrljanih i nerazumljivih riječi. Morao sam se u čudu pitati tko je bio onaj koji je »dobio svoje« i što je bilo to »svoje« koje je onaj dobio. Zacijelo, nož u leđa. — Tu se ne može baš mnogo naći — reče dr. Livesey prelazeći dalje. Idućih deset ili dvanaest strana bilo je ispunjeno neobičnim nizom zapisa. Na jednom kraju retka bila je oznaka dana, a na drugom svota novca, kao u običnim računskim knjigama; a između te dvije oznake, umjesto napisanih podataka u svrhu tumačenja, bio je različiti broj križića. Tako je primjerice 12. lipnja 1745. uvedena svota dugovanja nekome od 70 funta, a nije bilo ništa drugo do šest križića u svrhu tumačenja uzroka dugovanja. U malo slučajeva, svakako, bilo je dodano ime mjesta, kao »u visini obale Caracasa«[19], ili je tek bila označena geografska širina i duljina, kao »62° 17' 20", 19° 2' 46"«. Zabilješke su se odnosile na gotovo više od dvadeset godina, svote pojedinačnih zapisa bivale su s vremenom veće, a na kraju je bila napisana ukupna svota, nakon pet ili šest pogrešnih zbrojeva, i bile su dodane riječi: »Bonesova hrpa«. — Ovdje ne mpgu razabrati ni glave ni repa — reče dr. Livesey.
— Stvar je jasna kao sunce — usklikne squire. — Ovo je računska knjiga okorjele hulje. Ovi križići zamjenjuju imena brodova koje su potopili, ili gradova koje su opljačkali. Svote su lupeški udjeli, a gdje se bojao nejasnoće, vidite, dodao je nešto jasnije. Eto, »u visini Caracasa«; vidite, ovdje je u visini te obale zauzet neki nesretni brod. Neka se bog smiluje bijednim dušama koje su bile mornari na njemu... već su odavno postali koralji. — Tako je! — reče liječnik. — Eto što znači biti putnik. Baš tako! Vidite, svote rastu kako on raste u činu. Drugog čega bilo je u svesku malo; jedino je na bijelim stranicama prema kraju bilo zabilježeno nekoliko geografskih širina i dužina. Tu je bila i neka križaljka za preračunavanje francuskog, engleskog i španjolskog novca u zajedničku vrijednost. — Lukavac! — klikne liječnik. — Toga nije bilo lako prevariti. — A sad — reče squire — prijeđimo na drugo! Papir je na nekoliko mjesta bio zapečaćen nekim napršnjakom umjesto pečatnjakom; možda baš onim napršnjakom što sam ga našao u kapetanovu džepu. Liječnik veoma oprezno skine pečate; ispao je zemljovid nekog otoka, s geografskom širinom i duljinom, dubinama, imenima brežuljaka, i zaljevima i dražicama, i sa svim potankostima potrebnima da se brod uvede u sigurno sidrište na njegovoj obali. Bio je dug oko devet milja, a pet milja širok, po obliku nalik, moglo bi se reći, na golema zmaja što se diže; imao je dvije lijepe luke zatvorene kopnom, a u srednjem dijelu neki brežuljak označen imenom »Dalekozor«. Bilo je tu i nekoliko kasnijih dodataka, a osim toga bila su tu tri križića unesena crvenom tintom — dva na sjevernom dijelu otoka, jedan na jugozapadnom; i uz to su, istom crvenom tintom i sitnim, spretnim rukopisom, veoma različitim od kapetanovih nesigurnih slova, bile upisane ove riječi: »Glavni dio blaga ovdje.« Na naleđu je ista ruka napisala ove potanje upute:
»Visoko stablo, obronak Dalekozora, smjer jedna zraka od sjevera prema sjevero-sjeveroistoku. Otok Kostura zraka istočno-jugoistočno prema istoku. Deset stopa. Srebrne su šipke u sjevernom skrovištu; možete ih pronaći na istočnom, obraslom obronku deset hvati južno od crne litice licem prema njoj. Oružje se može lako pronaći na pješčanom brežuljku, sjeverno od rta sjeverne dražice, u smjeru prema istoku i četvrt prema sjeveru. J. F.« To je bilo sve; ali kako god bilo kratko i meni nerazumljivo, obradovalo je squirea i dr. Liveseya. — Livesey — reče squire — vi ćete odmah napustiti to svoje jadno zanimanje. Sutra polazim u Bristol. Za tri tjedna... tri tjedna... dva tjedna... deset dana... imat ćemo najbolji brod, gospodine, i najodabraniju momčad u Engleskoj. Hawkins će s nama kao mali. Ti ćeš biti sjajan mali, Hawkinse. Vi ste, Livesey, brodski liječnik; ja sam admiral. Uzet ćemo sa sobom Redrutha, Joycea i Huntera. Imat ćemo povoljne vjetrove, brzo ćemo putovati i nipošto neće biti teško pronaći mjesto, a novca će biti napretek... da se provaljamo u novcu, da ga doživotno bacamo kao žabice po vodi. — Trelawney — prihvati liječnik — idem s vama; i jamčim, a tako i Jim, da ćemo biti pothvatu na čast. Samo se jednog čovjeka bojim. — A tko je to? — usklikne squire. — Recite ime toga psa, gospodine! — Vi — odgovori liječnik — jer ne možete zavezati svoj jezik. Mi smo jedini ljudi koji znamo za taj papir. Oni momci što su noćas navalili na gostionicu... svakako smione, vratolomne ljudine... i ostali koji su bili na onom logeru i, mogu reći, još više njih, ovdje u blizini, svi su kao jedan, po svaku cijenu, odlučili dočepati se toga novca. Nitko od nas ne smije ići sam dok se ne otisnemo na more. Jim i ja ostat ćemo
međutim vjerno zajedno; vi ćete, kad se odvezete u Bristol, uzeti sa sobom Joycea i Huntera, i nitko od nas ne smije od početka do kraja ni pisnuti o tome što smo našli. — Livesey — odvrati squire — vi ste uvijek u pravu; šutjet ću kao grob.
II. dio Brodski kuhar
Poglavlje 7. Idem u Bristol Potrajalo je dulje nego što je zamišljao squire dok smo se spremili za more, i nijedna od naših prvih osnova — ni osnova dr. Liveseya da me zadrži uza se nije se mogla izvršiti kako smo je zamislili. Liječnik je morao poći u London po liječnika koji bi ga zamijenio u izvršivanju njegove dužnosti; squire je zdušno radio u Bristolu, a ja sam boravio u dvorcu, gotovo kao zarobljenik, pod paskom staroga lugara Redrutha, ali pun snova o moru i najdivnijih maštanja o nepoznatim otocima i pustolovinama. Sate i sate sjedio bih nad zemljovidom, čije sam potankosti dobro upamtio. Sjedeći uz vatru, u upraviteljevoj sobi, u mašti sam se približavao onom otoku sa svih mogućih strana, istraživao sam svaku stopu njegove površine; tisuću puta popeo sam se na onaj visoki brežuljak što ga zovu Dalekozor i s vrhunca uživao u najdivnijem i promjenljivom vidiku. Kadšto je otok bio pun divljaka s kojima smo se borili; kadšto je bio pun opasnih zvijeri koje su nas progonile; ali u svem mojem maštanju nije mi se dogodilo ništa neobično i kobno kao u našoj stvarnoj pustolovini. Tako su prolazili tjedni dok nekoga lijepog dana nije stiglo pismo, upravljeno dr. Liveseyu, s napomenom: »U slučaju njegove odsutnosti neka ga otvori Tom Redruth ili mladi Hawkins.« Prema toj zapovijedi našli smo, ili bolje našao sam — jer je lugar slabo bio vješt u čitanju bilo čega, osim tiskanoga — ovu važnu vijest: Gostionica »Staro Sidro« Bristol, 1. ožujka 17...
Dragi Liveseyu! Kako ne znam jeste li u dvorcu ili ste još u Londonu, to vam ovo šaljem u prijepisu u oba mjesta. Brod je kupljen i opremljen. Leži usidren, spreman za plovidbu. Nikad ne biste mogli zamisliti dražesniju škunu[20] — i dijete bi moglo upravljati njome — od 200 tona; ime: Hispaniola. Kupio sam je posredovanjem staroga prijatelja Blandlyja, koji se od početka do kraja pokazao najdivnijim poštenjakom. Taj se divni momak upravo iskidao za mene, a tako su se brinuli, mogu reći, i svi ostali u Bristolu čim su saznali u koju luku kanimo ploviti — to jest čim su saznali za pripovijest o blagu. — Redruthe — rekoh prekinuvši čitanje pisma — to se neće svidjeti dr. Liveseyu. Squire je ipak pripovijedao. — Pa tko ima više prava? — progunđa lugar. — Držim da bi bilo prilično neobično kad squire ne bi smio pripovijedati zbog dr. Liveseya. Nato sam napustio svaki pokušaj tumačenja i nastavio čitati: Blandly je sam našao Hispaniolu i svojom predivnom vještinom dobio ju je za puku malenkost. Ima u Bristolu neka skupina ljudi koji su pristrani s obzirom na Blandlyja. Oni neprestano tvrde da bi taj poštenjak učinio sve za novac, da je Hispaniola bila njegova i da ju je meni prodao neobično skupo — najprozirnije klevete. Ipak nitko od njih ne može poreći vrijednost broda. Dosad nije bilo nikakvih zapreka. Radnici koji su opremali brod i drugo bili su, dakako, strašno spori; ali vrijeme je to popravilo. Momčad mi je zadavala brige. Želio sam dvadesetak ljudi zbog urođenika, gusara ili omraženih Francuza — i imao sam vražje muke da ih pronađem jedva nekih
šest-sedam, kad mi neobična sreća dovede pravoga čovjeka kakav mi je trebao. Stajao sam u luci, kad se pukim slučajem upustim s njim u razgovor. Saznao sam da je stari mornar, da ima točionicu, da poznaje sve pomorce u Bristolu, da je izgubio zdravlje na kopnu i da želi dobru službu kuhara kako bi opet pošao na more. Dohramao je toga jutra dolje, rekao je, da primiriše sol. To me strašno dirnulo — a dirnulo bi i vas — i bez obzira na samo milosrđe, odmah sam ga uzeo u službu kao brodskog kuhara. Zove se Dugi John Silver i nema jedne noge, ali to držim nekom preporukom budući da ju je izgubio u službi domovini pod zapovjedništvom besmrtnog Hawkea.[21] Nema mirovine, Liveseyu! Zamislite, u kakvo odvratno doba živimo! Eto, gospodine, držao sam da sam našao samo kuhara, ali otkrio sam i momčad. Silver i ja našli smo u nekoliko dana skupinu starih mornara kakve se jedva može zamisliti. Nisu baš zgodne vanjštine, ali momci kojih lica odaju neslomljivi duh. Tvrdim da bismo se mogli boriti i s fregatom.[22] Dugi John se štoviše otresao dvojice od šestorice ili sedmorice koje sam ja već uzeo u službu. On mi je u trenutku dokazao da su ti ljudi neka vrsta slatkovodnih nespretnjakovića koji bi nam u nekom važnijem pothvatu zadavali brige. Izvrsna sam zdravlja i raspoloženja, jedem kao vuk, spavam kao klada, ali neću biti miran dok ne začujem svoje stare mornare gdje toptaju oko brodskoga vitla. Na more, hura! Do đavola i blago! Pomorska slava zavrtjela mi je glavom. A sad, Liveseyu, dođite žurno; ne gubite ni sata ako me poštujete. Neka mladi Hawkins pod Redruthovom paskom odmah ode u posjet svojoj majci, a zatim neka obojica dođu što brže u Bristol. John Trelawney
P. S. Nisam vam rekao da je Blandley, koji će, usput rečeno, poslati za nama pomoćni brod ako se ne vratimo do kraja kolovoza, našao nekoga divnog momka za prvoga kormilara. Tvrdoglav je to čovjek, što mi je žao, ali inače zlata vrijedan. Dugi John Silver iskopao je nekoga veoma vrsnog prvog časnika, nekoga čovjeka imenom Arrow. Imam božmana[23] koji zviždi, Liveseyu: tako će se život na palubi dobroga broda Hispaniole odvijati kao na ratnom brodu. Zaboravio sam vam reći da je Silver imućan čovjek; koliko znam, ima u banci račun koji nikad nije bio prekoračen. Vođenje gostionice povjerit će ženi; a kako je ona crnkinja, može se oprostiti nama dvojici starih neženja ako naslućujemo da je ta žena, jednako kao i zdravlje, uzrokom što on opet polazi na lutanje morem. J. T. P. P. S. Hawkins smije jednu noć ostati sa svojom majkom. J. T. Možete zamisliti kako me uzbudilo to pismo. Bio sam napol izvan sebe od radosti; i ako sam ikada prezirao nekoga čovjeka, to je bio Tom Redruth, koji je znao samo gunđati i jadikovati. Svaki od podlugara rado bi s njim zamijenio mjesto; ali to nije bila volja squireova, a squireova volja njima bijaše zakon. Nijedan, osim staroga Redrutha, ne bi se usudio ni gunđati. Idućega jutra krenuli smo on i ja pješice prema Admiralu Benbowu. Tamo sam našao majku zdravu i čilu. Kapetan, koji je tako dugo bio uzrokom tolike tjeskobe, otišao je onamo gdje grešnik prestaje zadavati neprilike. Squire je dao sve popraviti, naredio je da se nanovo oliči gostinjska soba i natpisna ploča, dodao je nešto pokućstva, osobito lijep naslonjač za majku u točionici. Našao joj je i nekoga dječaka kao naučnika tako da joj neće biti potrebna pomoć dok budem na putu.
Kad sam vidio toga dječaka, prvi sam put razumio svoj položaj. Do toga trenutka mislio sam na pustolovine koje su me očekivale, a ne na dom što ću ga ostaviti; a sad videći toga nespretnog stranca, koji će biti na mojem mjestu kraj moje majke, prvi put su mi navalile suze na oči. Bojim se da sam tom dječaku priredio pasji život; kako je bio nevješt u poslu, imao sam u stotinu navrata priliku da ga popravljam i korim, i nisam se ustručavao da ih iskoristim. Prošla je noć. Sutradan, nakon objeda, krenusmo Redruth i ja opet pješice na put. Oprostio sam se s majkom i sa zaljevom u kojem sam živio od rođenja, i s dragim starim Admiralom Benbowom, koji mi nije više bio tako drag otkako je bio ponovo oličen. Jedna od mojih posljednjih misli bila je posvećena kapetanu, koji je tako često koračao uzduž obale sa svojim naherenim šeširom, s ožiljkom od sablje na obrazu i sa svojim starim, mjedenim dalekozorom. U idućem trenutku zakrenuli smo iza nekoga zavoja, i moj je dom nestao s vidika. Poštanska su nas kola primila u sumrak na pustopoljini kod Royal Georgea. Utisnuše me između Redrutha i nekoga debelog, starog gospodina. Unatoč brzom kretanju i hladnom noćnom zraku, ja sam ispočetka prilično dremuckao, a zatim sam spavao poput klade vozeći se uz brežuljke i kroz doline, od postaje do postaje; kad sam se od udaraca u rebra napokon probudio i kad sam otvorio oči, ustanovio sam da već stojimo pred nekom velikom zgradom u nekoj gradskoj ulici i da je već odavno svanulo. — Gdje smo? — upitah. — U Bristolu — reče Tom. — Siđite! Gospodin Trelawney nastanio se u nekoj gostionici daleko dolje u luci da bi mogao nadzirati radove na škuni. Pošli smo pješice onamo. Na moju veliku radost naš je put vodio uz pristan i pokraj mnogo brodova svih veličina, jarbola i narodnosti. Na jednom su mornari radili pjevajući; na drugom bili ljudi na jarbolu, visoko iznad moje glave, viseći na konopcima, koji se nisu činili deblji od paučine.
Premda sam sav život proveo uz obalu, činilo mi se da nikad nisam bio bliže moru negoli tada. Miris smole i soli bio je nešto novo. Vidio sam najdivnije izrezbarene likove na pramcu, koji su plovili dalekim oceanima. Osim toga vidio sam mnogo starih mornara s kolutima u ušima, sa zaliscima kovrčavih vitica, s katranastim perčinima, gegava, nespretna mornarska hoda; i ne bih bio radosniji da sam vidio toliko kraljeva i nadbiskupa. I ja ću na more; na more u škuni, s božmanom što zviždi, i s raspjevanim mornarima s perčinima; na more, prema nepoznatom otoku i u potragu za zakopanim blagom! Dok sam se još zanosio tim divnim snom, iznenada smo stigli pred neku veliku gostionicu i susreli squirea Trelawneya. Nosio je, poput pomorskog časnika, čvrsto, modro odijelo. Vidjeh ga gdje dolazi kroz vrata smiješeći se i sjajno oponašajući mornarski hod. — Eto vas — poviče — a liječnik je stigao prošle noći iz Londona. Bravo! Brodska je družba na broju! — Oh, gospodine — kliknem. — Kad ćemo isploviti? — Isploviti? — reče. — Sutra ćemo isploviti!
Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« Dok sam doručkovao, squire mi pruži pisamce naslovljeno na Johna Silvera kod Dalekozora i reče mu da ću lako naći to mjesto idući uz pristan i pozorno tražeći malu krčmu s velikim, mjedenim dalekozorom kao znakom. Krenem ushićen tom prilikom da vidim još više brodova i mornara. Protiskivao sam se kroz veliko mnoštvo ljudi, teretnih kola i zamotaka (jer je pristanište u to doba bilo najprometnije), dok nisam našao traženu krčmu. Bilo je to lijepo, prilično malo zabavište. Natpisna ploča bijaše novoispisana, prozori zastrti urednim crvenim zastorima, a pod posut čistim pijeskom. S obje strane krčme bila po jedna ulica, a otvorena vrata vodila u obje ulice, zbog čega je prostrana, niska prostorija bila prilično otvorena pogledu izvana unatoč oblaku duhanskog dima. Gosti su većinom bili pomorci, a govorili su tako glasno da sam zastao na vratima; gotovo sam se bojao ući. Dok sam čekao, dođe iz pokrajne sobe neki čovjek, i ja sam na prvi pogled bio siguran da to mora biti Dugi John. Lijeva mu je noga bila odrezana blizu kuka, a ispod lijevoga ramena nosio je štaku kojom se služio s divnom okretnošću, skakućući poput ptice. Bio je veoma visok i snažan, lica široka poput butine — jednostavna i blijeda, ali umna i nasmijana. Doista, činilo se da je neobično dobre volje; zviždao je obilazeći stolove, pozdravljajući veselim riječima najmilije od gostiju ili tapšajući ih po ramenu. Da vam kažem istinu, već sam se nakon pisma squirea Trelawneya, u kojem je bio spomenut Dugi John, u mislima zabrinuo da bi to mogao biti baš onaj jednonogi mornar kojega sam tako dugo vrebao u starom
Benbovou. Ali jedan pogled bio mi je dovoljan. Vidio sam i kapetana, i Crno Pseto i slijepoga Pewa, i držao sam da znam čemu je sličan koji gusar — on je, po mojem mišljenju, posve drukčije stvorenje od ovog urednog i dobroćudnog krčmara. Odmah se ohrabrim, prekoračim prag i pristupim ravno čovjeku koji je stajao naslonjen na štaku, razgovarajući s nekim gostom. — Gospodine, jeste li vi gospodin Silver? — upitah pruživši pisamce. — Da, momče — reče — to mi je svakako ime. A tko si ti? I tad mi se učini da se, ugledavši squireovo pismo, nekako gotovo trgnuo. — Oh! — reče prilično glasno pruživši mi ruku. — Znam! Ti si naš novi mali; drago mi je što te vidim. I snažnim stiskom uhvati moju ruku svojom. Upravo tada na drugom kraju iznenada ustane jedan od gostiju i uputi se k vratima. Vrata su mu bila blizu i začas je bio na ulici. Ali njegova žurba privukla je moju pozornost te ga na prvi pogled prepoznah. Bio je to čovjek lica blijeda poput voska, čovjek bez dva prsta, čovjek koji je prvi bio došao u gostionicu Admiral Benbow. — Oh — kriknem — drž'te ga! To je Crno Pseto. — Baš me briga tko je — vikne Silver. — Ali nije platio svoj potrošak. Harry, potrči i uhvati ga. Jedan od onih koji su bili najbliže vratima skoči i pođe u potjeru. — Kad bi to bio i sam admiral Hawke, morao bi platiti svoj potrošak — klikne Silver; a tada, ispustivši moju ruku, upita: — Što si rekao, tko je to bio? Crno... što? — Pseto, gospodine — rekoh. — Zar vam gospodin Trelawney nije pripovijedao o gusarima? To je bio jedan od njih. — Tako? — krikne Silver. — U mojoj kući! Ben, potrči i pomozi Harryju! Zar jedan od one družbe! Jesi li ti, Morgane, pio s njim? Dođi ovamo.
Čovjek kojega je zvao Morgan — neki stari, sijedi mornar, lica boje mahagonija — pristupi prilično smeteno, žvačući duhan. — Dakle, Morgane — reče Dugi John veoma strogo — ti nisi nikad prije vidio to Crno... Crno Pseto, zar ne? — Nisam, gospodine — reče Morgan uz pozdrav. — Ti nisi znao njegovo ime, zar ne? — Nisam, gospodine! — Tako mi svega, Tome Morgane, to je dobro po te! — usklikne krčmar. — Da si se družio s takvima kao što je ovaj, nikad više ne bi, možeš mi vjerovati, zakoračio u moju kuću. A što ti je govorio? — Ne znam baš točno, gospodine — odgovori Morgan. — Zar ti ovo na svojim ramenima zoveš glavom ili je to neka prokleta šupljoglavka?[24] — krikne Dugi John. — Ne znaš točno! Možda ne znaš pravo ni to s kim si razgovarao? Ali hajde, o čemu je glagoljao... o putovanjima, o kapetanima, o brodovima? Zapjevaj! O čemu? — Razgovarali smo o kazni provlačenja pod kobilicom broda[25] — odgovori Morgan. — O kazni provlačenja pod kobilicom? To je veoma zgodna stvar i to mi možeš vjerovati: Pođi na svoje mjesto za klipana, Tome. A tada, kad se Morgan odgegao na svoje sjedalo, Silver doda povjerljivim šaptom, što mi se učinilo veoma laskavo: — Tom Morgan posve je pošten čovjek, samo je glup. A sad — reče opet glasno — da vidimo... Crno Pseto? Ne, ne znam to ime. Ipak, nekako mi se čini da sam... da, vidio sam tog nespretnjakovića. Obično je dolazio ovamo s nekim slijepim prosjakom. Zacijelo je tako — rekoh. — Znao sam i toga slijepca. Ime mu je bilo Pew. — Jest! — prilično uzbuđeno usklikne Silver. — Pew! To mu je svakako bilo ime. Ah, zacijelo je to bio neki morski pas. Ako
uhvatimo to Crno Pseto, to će biti vijest za kapetana Trelawneya. Ben je dobar trkač; malo ima mornara koji trče bolje od Bena. On ga mora dostići, tako mi svega, stopu po stopu! Govorio je o kazni provlačenja pod kobilicom broda, zar ne? Ja ću njega provući pod kobilicom broda! Cijelo vrijeme dok je izgovarao te prazne riječi on je toptao na svojoj štaki gore-dolje po krčmi udarajući rukom po stolovima i očitujući tako uzbuđenost, kao dà želi uvjeriti nekoga suca Old Baileya[26] ili nekoga redarstvenika iz Bow Streeta.[27] Moje sumnje temeljito su se probudile kad sam našao Crno Pseto u Dalekozoru, pa sam pozorno motrio kuhara. Ali on je bio odviše lukav, odviše rječit i previše mudar za mene, a kako su se za to vrijeme vratila zadihana ona dvojica i ispripovjedila da su u mnoštvu izgubila trag, i da su ih tamo izgrdili kao kradljivce, ja sam već bio spreman jamčiti za nedužnost Dugog Johna Silvera. — Eto, Hawkinse — reče — nije li to prokleto teška stvar za čovjeka kao što sam ja, zar ne? Tu je kapetan Trelawney... Što li će on misliti? Tu sjedi u mojoj kući taj kleti đavolji sin i pije moj rum! Ti mi, eto, dolaziš i pripovijedaš mi sve o njemu, a ja mu dopuštam da umakne pred svima nama, da mi umakne pred nosom. Ali, zar ne, Hawkinse, opravdat ćeš me pred kapetanom. Ti si dječak, ali ti si oštrouman, kako treba. To sam opazio čim si ušao ovamo. Ali, eto, stvar je u tom: što sam mogao s tim svojim drvom na kojem šepesam? Eh, da sam još vođa brodara na trgovačkom brodu, zgrabio bih ga začas i zabio bih ga čvrsto u spone, svakako; ali sada... A tada, posve iznenada, prestane, i njegova se vilica spusti, kao da se nečega sjetio. — Potrošak! — vikne. — Tri ruma! Doista, neka mi se slome jarboli ako nisam zaboravio taj potrošak! I sjedne na neku klupu te se počne smijati, dok mu nisu niz obraze potekle suze. Nisam mogao a da mu se ne pridružim; i smijali smo se
zajedno; smijeh je rastao u grohot, dok se nije sve orilo u krčmi. — Eh, kakvo li sam veliko, staro morsko tele! — reče napokon otirući sebi obraze. — Ti i ja slagat ćemo se dobro, Hawkinse, jer, kunem se, mene je trebalo izabrati za malog. Ali dođi sad, pomozi mi. Ovo ne koristi. Dužnost je dužnost, drugovi. Stavit ću na glavu svoj trorogi šešir i zbog tebe ću poći kapetanu Trelawneyu; izvijestit ću ga o ovoj stvari. Znaš stvar je ipak ozbiljna, mladi Hawkinse; a ni ti, ni ja nismo iz nje izašli tako da bih se usudio da to nazovem časnim. Ni ti, kažeš, nisi bio spretan... nitko od nas nije bio spretan. Ali, neka mi popuca dugmad, ono s potroškom bila je dobra stvar. I on se opet počne smijati, i to tako srdačno da sam se i ja morao pridružiti njegovu veselju premda nisam u tom osjetio šale kao što je osjetio on. On je na našoj maloj šetnji uzduž pristana bio veoma zanimljiv drug, pripovijedao mi je o različitim brodovima pokraj kojih smo prolazili, o njihovu jarbolu, o nosivosti i o narodnosti, tumačio mi poslove koji su se odvijali: kako onaj brod istovaruju, drugi tovare, a treći pripremaju za plovidbu, od vremena do vremena ispričao bi mi kakvu malu priču o brodovima ili o mornarima, ili bi ponavljao neki brodski izraz dok ga ne bih potpuno naučio. Počeo sam se uvjeravati da je to jedan od najboljih pomorskih drugova. Kad smo stigli u gostionicu, squire i dr. Livesey sjedili su zajedno; ispili su po kvart[28] piva i pojeli po krišku pržena kruha prije nego što pođu na škunu da je pregledaju. Dugi John veoma je duhovito ispričao priču od početka do kraja, ali posve istinito. — Eto, tako je bilo, zar ne, Hawkinse? — govorio bi od vremena do vremena, a ja sam morao samo potvrditi. Obojici gospode bilo je žao što je Crno Pseto umaklo, ali svi smo se slagali u tom da se ništa ne može učiniti, te Dugi John, pošto su ga pohvalili, uze svoju štaku i pođe. — Sva posada neka bude u četiri poslije podne na brodu — vikne za
njim squire. — Da, da, gospodine — klikne kuhar odlazeći. — Dakle, squire — reče dr. Livesey — općenito ne vjerujem mnogo u vaša otkrića, ali želim reći da mi se John Silver sviđa. — Taj je čovjek pravi poštenjak — izjavi squire. — A sad bi — doda liječnik — Jim mogao s nama na brod, zar ne? — Svakako — dočeka squire. — Uzmi šešir, Hawkinse, pa ćemo posjetiti brod.
Poglavlje 9. Barut i oružje Hispaniola je ležaja malo izvan pristaništa, i mi smo prošli ispod lukova na pramcima i oko krma mnogih drugih brodova, pri čemu su njihovi konopi često strugali ispod kobilice našega čamca, a često su se njihali i iznad nas. Napokon ipak pristadosmo uz brod, a kad smo stupili na palubu, dočeka nas i pozdravi poručnik gospodin Arrow, opaljeni mornar s naušnicama u ušima i razrok. On i squire bili su u veoma prijateljskom odnosu, ali naskoro sam opazio da nije jednak odnos između gospodina Trelawneya i kapetana. Kapetan, čovjek mrka pogleda, bio je, činilo se, ljutit na sve na brodu. Doskora smo doznali zašto, tek što smo, naime, stupili u kabinu, uđe za nama neki mornar i reče: — Gospodine, kapetan Smollett želi razgovarati s vama. — Uvijek sam kapetanu na raspolaganju. Uvedite ga — odredi squire. Kapetan, koji je bio tik iza svojega glasnika, odmah uđe i zatvori iza sebe vrata. — Dakle, što želite reći, kapetane Smollette? Nadam se da je sve u redu, sve skladno i spremno za plovidbu. — Ne, gospodine — prozbori kapetan — bolje je, držim, govoriti iskreno, makar se i uvrijedili. Ne sviđa mi se ovo putovanje, ne sviđaju mi se ljudi, i ne sviđa mi se moj časnik. To je kratko i jezgrovito. — Možda vam se, gospodine, ne sviđa brod? — upita squire, kao što sam vidio, veoma ljutit. — O tom ne mogu govoriti, gospodine, dok ga nisam iskušao — reče
kapetan. — čini se da je brod sposoban. — Možda vam se, gospodine, ne sviđa ni vaš poslodavac? — reče squire. Ali sad se umiješa dr. Livesey. — Stanite malo — reče — stanite malo. Ovakva pitanja nemaju nikakve druge svrhe već da stvore neraspoloženje. Kapetan je rekao previše ili je rekao premalo, i moram kazati da želim neko razjašnjenje njegovih riječi. Kažete da vam se ne sviđa ovo putovanje. A zašto? — Bio sam uzet u službu, gospodine, kako bismo rekli, uz zapečaćenu zapovijed da odvezem ovaj brod kamo će mi zapovijedati ovaj gospodin — reče kapetan. — Dotle je u redu. Ali sada sam ustanovio da svaki obični mornar zna više od mene. To ne držim poštenim, eto, a vi? — Ne — reče dr. Livesey — ni ja. — Dalje — reče kapetan — saznao sam da polazimo u lov za blagom... To sam čuo, da znate, od vlastitih mornara. A blago je škakljiva stvar; nipošto mi se ne sviđaju putovanja za blagom; a osobito ih ne volim kad su tajna, i kad je (oprostite, gospodine Trelawneyu) tajna povjerena papigi. — Silverovoj papigi? — upita squire. — Tako se govori — reče kapetan. — Mislim, brblja se. Držim da nitko od vas, gospodo, ne zna na što se spremate; ali reći ću vam kako ja mislim o tom: život ili smrt, i to zatvorena trka. — To je jasno i, usuđujem se reći, prilično istinito — odgovori dr. Livesey. — Izlažemo se opasnosti; ali nismo tolike neznalice kakvima nas držite. Zatim, kažete da vam se ne sviđa posada. Nisu li to dobri pomorci? — Ne sviđaju mi se, gospodine — odvrati kapetan Smollett. — I držim da je trebalo izbor momčadi prepustiti meni ako se radi o tom.
— Možda je tako — odgovori liječnik. — Možda vas je moj prijatelj trebao uzeti sa sobom; ali ovo omalovažavanje, ako je to uopće bilo, nije bilo namjerno. I ne sviđa vam se gospodin Arrow? — Ne, gospodine. Vjerujem da je on dobar pomorac; ali on je odviše prijateljski raspoložen prema momčadi a da bude dobar časnik. Poručnik mora neprestano biti poručnik... Ne smije piti s običnim mornarima! — Zar želite reći da pije? — vikne squire. — Ne, gospodine — odgovori kapetan — tek da je previše prijateljski raspoložen. — Dobro, kapetane; ukratko — upita liječnik — recite nam što želite? — Dakle, gospodo, vi ste čvrsto odlučili poći na to putovanje? — Čvrsto poput željeza — odgovori squire. — Veoma dobro — reče kapetan. — Tada, budući da ste me veoma strpljivo saslušali gdje govorim stvari koje ne mogu dokazati, čujte još nekoliko riječi. Oni unose barut i oružje u prednje spremište broda. Eto, imate dobro mjesto ispod časničkog prostora; zašto ga ne biste ondje smjestili?... To je prvo. Zatim, sa sobom vodite četvoricu svojih ljudi, i oni su mi rekli da će spavati pod pramcem. Zašto im ne biste dali ležajeve ovdje pokraj časničkog prostora?... To je drugo. — Još štogod? — upita gospodin Trelawney. — Samo još jedno — reče kapetan. — Već je bilo previše brbljanja. — Zaista previše — potvrdi liječnik. — Reći ću vam što sam čuo — nastavi kapetan Smollett. — Čuo sam da imate zemljovid nekog otoka; da su na zemljovidu križići koji označuju gdje je blago; i da taj otok leži... — i zatim reče točnu geografsku širinu i duljinu. — To nisam nikad rekao ni živoj duši! — usklikne squire. — Posada to zna, gospodine — odvrati kapetan. — To ste morali biti vi, Liveseyu, ili Hawkins — vikne squire.
— Nije važno tko je bio — odvrati liječnik. Opazio sam da se ni on ni kapetan ne obaziru mnogo na uvjeravanje gospodina Trelawneya. Nisam se, dakako, obazirao ni ja jer je on bio brbljavac; ipak, vjerujem da je u tom slučaju doista bio u pravu i da nitko nije pripovijedao o položaju otoka. — Dobro, gospodo — nastavi kapetan. — Ne znam tko ima taj zemljovid, ali zahtijevam da bude zadržan u tajnosti i preda mnom i pred gospodinom Arrowom. Inače ću morati zahtijevati da me otpustite. — Razumijem — reče liječnik. — Želite da tu stvar zadržimo u tajnosti i da krmu broda učinimo tvrđavom, s posadom od ljudi moga prijatelja, te da je opskrbimo svim oružjem i barutom na brodu. Drugim riječima, bojite se pobune. — Gospodine — preuze kapetan Smollett — nije mi namjera da ovo shvatim kao uvredu, ali poričem vam pravo da mi podmećete takve riječi. Nema kapetana, gospodine, koji bi smio isploviti kad bi imao dovoljno razloga da ovo kaže. Što se tiče gospodina Arrowa, držim da je posve pošten; tako su i neki od ljudi; možda su i svi, ja ne znam, ali ja sam odgovoran za sigurnost broda i za život svakoga pojedinog čovjeka na njemu. Opažam da se stvari, po mojem mišljenju, ne odvijaju kako treba. I molim vas da poduzmete mjere opreza ili da mi dopustite da napustim svoju službu. I to je sve. — Kapetane Smollette — počne liječnik smiješeći se. — Jeste li već čuli priču o brdu i o mišu? Oprostit ćete što se usuđujem reći, ali vi me sjećate na tu priču. Kladim se o svoju vlasulju da ste namjeravali, kad ste ušli ovamo, reći nešto više od ovoga. — Doktore — dočeka kapetan — vi ste oštroumni. Kad sam ušao ovamo, namjeravao sam zahtijevati otpust. Nisam držao da će gospodin Trelawney htjeti poslušati i jednu riječ. — I ne bih nipošto! — vikne squire. — Da nije ovdje bilo Liveseya, poslao bih vas do đavola. Ovako, saslušao sam vas. Učinit ću kako
želite; ali moje je mišljenje o vama veoma loše. — Kako želite, gospodine — uzvrati kapetan. — Vidjet ćete da vršim svoju dužnost. I nato ode. — Trelawneyu — reče liječnik — vjerujem, protivno svemu što inače držim, da vam je uspjelo ukrcati na brod dva poštena čovjeka: ovoga i Johna Silvera. — Silvera, to da — usklikne squire — ali što se tiče ovoga nepodnošljivog zanovijetala, izjavljujem da je njegovo vladanje nedostojno čovjeka, mornara, i da je posve neenglesko. — Dobro — reče liječnik — vidjet ćemo. Kad smo došli na palubu, ljudi su već počeli unositi oružje i barut, uzvikujući pri poslu jo-ho, dok su kapetan i gospodin Arrow stajali kraj njih i nadzirali. Novi raspored bio mi je posve po volji. Cijela škuna bila je pomno pregledana na krmi, izvan stražnjeg dijela glavnoga spremišta bilo je postavljeno šest ležajeva; a taj niz ležajeva bio je spojen s brodskom kuhinjom i pramcem samo rešetkastim prolazom s lijeve strane. Najprije je bilo zamišljeno da će kapetan, gospodin Arrow, Hunter, Joyce, liječnik i squire zapremiti tih šest ležajeva. Ali Redruth i ja dobili smo dva od njih, a gospodin Arrow i kapetan imali su spavati na palubi, kod silaza koji je bio proširen sa strane tako da bi se gotovo mogao nazvati tvrđavom. Bio je, dakako, ipak veoma nizak, ali bilo je mjesta da se objese dvije postelje, pa se činilo da je i poručnik zadovoljan tim rasporedom. Možda je i on sumnjao u momčad, ali to je bilo tek nagađanje; kako ćemo, naime, vidjeti, nismo imali sreću da čujemo njegovo mišljenje. Svi smo zdušno radili, premještali barut i ležajeve, kad je zajedno s posljednjim čovjekom ili s dvojicom njih došao na brod na nekom čamcu i Dugi John. Kuhar se popeo preko ograde okretno poput majmuna i čim je opazio
što radimo, reče: — Hej, kako, drugovi? Što je to? — Premještamo barut, Jack! — odgovori netko. — Zašto tako? — vikne Dugi John. — Ako to budemo radili, promašit ćemo jutarnju plimu! — Moja odredba! — reče kratko kapetan. — Možete sići dolje, čovječe. Momci će htjeti večeru. — Da, da, kapetane — odgovori kuhar; i dodirnuvši svoj uvojak na čelu, odmah nestane u smjeru kuhinje. — To je dobar čovjek, kapetane — kaza liječnik. — Veoma vjerojatno, gospodine — odvrati kapetan Smollett. — Polagano s tim, ljudi... polagano — reče okrenuvši se prema momcima koji su premještali barut; a tada, iznenada, opazivši mene gdje pregledavam top, neki dugocjevi mjedeni devetak,[29] koji smo nosili u sredinu broda, vikne: — Ovamo, ti mali, ostavi to! Hajde kuharu i prihvati se nekoga posla. A tada, dok sam se odatle žurio, začujem ga gdje posve glasno govori liječniku: — Na svojem brodu ne trebam nikakvih ljubimaca. Uvjeravam vas da sam mislio posve kao squire i duboko sam zamrzio kapetana.
Poglavlje 10. Putovanje Cijelu tu noć veoma smo užurbano smještali predmete na svoja mjesta, a puni čamci squireovih prijatelja, gospodin Blandly i drugi, dolazili su zaželjeti nam sretan put i siguran povratak. Nikad nije u Admiralu Benbowu bilo noći u kojoj bih imao i polovicu toliko posla; bio sam umoran poput psa kad je božman malo prije zore zazviždao zviždaljkom i kad je posada počela prilaziti pralicama vitla. Ne bih bio napustio palubu ni da sam bio i dvostruko umoran; sve mi je bilo tako novo i zanimljivo: kratke zapovijedi, oštar zvuk zviždaljke, ljudi što se uz treperenje brodskih svjetiljaka žure na svoja mjesta. — Sad nam, Ražnju, zapjevaj kakvu kiticu! — vikne neki glas. — Onu staru — javi se drugi. — Da, da, drugovi — reče Dugi John, koji je sa štakom ispod pazuha pomagao; i najednom se zrakom razlegnu riječi koje sam tako dobro poznavao:
Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju...
A zatim sva momčad zapjeva pripjev:
Jo-ho-ho, i boca ruma!
A pri trećem »ho!« pred njima snažno udare pralice vitla. Čak i u tom uzbudljivom času ovo me za trenutak prenijelo u staru gostionicu Admiral Benbow. Učinilo mi se da čujem kapetanov glas gdje krešti u zboru. Ali ubrzo je sidro bilo dignuto iz vode, naskoro je cijedeći se visilo na pramcu; jedra se počela nadimati, a kopno i brodovi proletjeli s obje strane; i prije negoli sam mogao leći da jedan sat prodrijemam, Hispaniola je počela svoje putovanje prema Otoku s blagom. Neću pripovijedati potankosti toga putovanja. Bilo je prilično uspješno. Brod je dokazao da je dobar, posada da je sastavljena od sposobnih pomoraca, a kapetan da savršeno razumije svoj posao. Ali prije negoli smo stigli do Otoka s blagom, dogodiše se dvije ili tri stvari koje treba znati. Najprije se gospodin Arrow pokazao još gori nego što se bojao kapetan. Nije imao nikakve vlasti nad ljudima i ljudi su radili s njim što im se svidjelo. Ali to nipošto nije bilo najgore; nakon dan-dva plovidbe pojavio se na palubi mutnih očiju, crvenih obraza, mucava jezika, pokazujući i druge znakove pijanstva. Svakoga dana sramotno ga tjerahu s palube. Kadšto bi pao i ozlijedio se; kadšto bi cijeli dan ležao na svojem malom ležaju na jednoj strani silaza; kadšto bi dandva bio gotovo trijezan i prilično bi dobro vršio svoju dužnost. Međutim, nikad nismo mogli otkriti odakle je dobivao piće. To je bila brodska tajna. Koliko god smo pazili, ništa nismo mogli otkriti; a kad bi ga otvoreno zapitali, on bi se samo smijao ako je bio pijan, a ako je bio trijezan, svečano bi poricao da je ikada okusio bilo što drugo osim vode. On nije samo kao časnik loše utjecao na ljude i bio beskoristan, već je bilo jasno i to da na taj način mora sebe naskoro ubiti; stoga se nitko nije mnogo iznenadio, a niti se mnogo žalostio, kad je neke mrke noći na zapjenjenom moru posve nestao, i više ga nitko nije vidio. — Pao je u more! — reče kapetan. — Dobro, gospodo, to mi je uštedjelo neugodnost da ga bacim u okove.
Ali tako smo ostali bez prvog časnika i trebalo je, dakako, unaprijediti kojega od mornara. Božman Job Anderson bio je najzgodniji čovjek na brodu, i premda je zadržao svoj stari naziv, služio je u neku ruku kao prvi časnik. Gospodin Trelawney je prije putovao morem i njegovo nam je znanje uvelike koristilo jer je često za lijepa vremena stražario. A kormilar Israel Hands bio je oprezni, lukavi, stari, iskusni pomorac, kojemu se moglo u nuždi povjeriti gotovo sve. On je bio veliki pouzdanik Dugog Johna Silvera. Kad sam, dakle, spomenuo njegovo ime, treba nešto reći i o našem brodskom kuharu Ražnju, kako su ga zvali momci. Na brodu je nosio svoju štaku obješenu na konopcu oko vrata kako bi mu po mogućnosti obje ruke bile slobodne. Bilo je vrijedno vidjeti kako je štaku zatisnuo u neku pregradu i kako se, poduprt o nju, predaje svakom pokretu broda i kuha dalje spretno kao da je na kopnu. Još je bilo neobičnije promatrati ga gdje za najburnijega vremena prolazi palubom. Objesio je jedan ili dva konopca da mu pomažu pri prelaženju preko najširih prostora. Te su konopce nazivali »naušnice Dugog Johna«; i on bi se prebacivao s jednog mjesta na drugo jednako brzo kao čovjek koji može hodati, sad upotrebljavajući štaku, sad vukući je za sobom na konopcu. Ipak su ga neki od momaka, koji su već prije s njim plovili, žalili videći ga ovako kljasta. — Ražanj nije običan čovjek — rekao mi je kormilar. — U mladosti je prošao dobro školovanje, i kad hoće, može govoriti poput knjige; a hrabar je... lav nije ništa prema Dugom Johnu! Vidio sam ga gdje se nenaoružan hvata ukoštac sa četvoricom i lupa im glavu jednu o drugu. Sva ga je momčad poštovala, čak mu se i pokoravala. Znao je govoriti sa svakim i svakomu je znao učiniti neku osobitu uslugu. Prema meni bijaše neumorno prijazan; i uvijek se radovao videći me u kuhinji, koju je držao čistu poput nove pribadače; posuđe je visilo osvjetlano, a u jednom kutu bila je u krleci njegova papiga.
— Dođi, Hawkinse — govorio bi — dođi i popričaj s Johnom. Nitko nije tako dobrodošao kao ti, moj sine. Sjedni i čuj novosti. Ovo je Flint... svoju papigu zovem kapetan Flint, po slavnom gusaru... evo, kapetan Flint proriče uspjeh našega putovanja. Zar ne, kapetane? A papiga bi veoma brzo govorila: »Osmaci! osmaci! osmaci!« — sve dok John ne bi prebacio preko krletke svoj rupčić. — Eto, ovoj je ptici — rekao bih — možda dvije stotine godina, Hawkinse... one žive većinom vječno; i samo je đavo možda vidio više opakosti nego ona. Plovila je s Englandom, sa slavnim gusarom kapetanom Englandom. Bila je na Madagaskaru, i u Malabaru, i u Surinamu i Providenci, i u Portobellu.[30] Bila je pri vađenju potopljenih galija. Tamo je naučila svoje »osmaci«, a nije ni čudo; bilo ih je trista i pedeset tisuća, Hawkinse! Bila je kod osvajanja broda Potkralj Indije nedaleko od Goe;[31] a kad je pogledaš, pomislio bi da je neko djetešce. Ali namirisala si se baruta... zar ne, kapetane? — Spremni za prelet — zakreštala bi papiga. — Ah, zgodan je ona stvor — rekao bi kuhar i dao joj iz džepa šećera, a ptica bi kljuvala žice krletke i svojski klela i pružala tako dokaz svoje opakosti. — Eto — dodao bi tada John — ne možeš dirnuti smolu a da se ne zaprljaš, momče. Evo, ova moja bijedna, stara, nedužna ptica kune kao vatromet, a možeš biti siguran da nema ni pojma o tom. Ona bi jednako klela, da tako kažem, i pred kapelanom. I John bi dodirnuo svoj uvojak na čelu na onaj svečani način, zbog čega mi se činio najboljim čovjekom. Međutim squire i kapetan Smollett bijahu još uvijek u prilično napetim odnosima. Squireu to nije smetalo; on je prezirao kapetana, a kapetan je govorio samo kad bi ga tkogod oslovio, pa i onda oštro, kratko i suho, ne trateći riječi. Priznavao je, kad bi ga stjerali u škripac, da mu se čini da se prevario u posadi, da su neki baš tako žustri kao što on hoće i da se svi vladaju prilično dobro. Što se tiče
broda, otvoreno je pokazao svoju sklonost. — On će prileći zraku bliže uzvjetar, baš toliko koliko muž ima pravo očekivati od svoje žene, gospodine. Ali — dodao bi — moram reći da još nismo kod kuće i da ne volim ovo krstarenje. Nato bi se squire okrenuo te bi, podigavši podbradak, koračao goredolje po palubi. — Još malo — rekao bi — pa ću se rasprsnuti zbog toga čovjeka. Bilo je i bure, koja je samo dokazala odlike Hispaniole. Svaki čovjek na brodu činio se veoma zadovoljan, a teško da bi im se svidjelo da im je bilo drugačije; mislim, naime, da nikad nijedna brodska družba, otkako je Noa zaplovio, nije bila tako razmažena. Zbog najmanjega razloga dobivali su dvostruki grog;[32] na obične dane bilo je kolača, na primjer, kad bi squire saznao da je rođendan bilo kojega od ljudi; a bačva s jabukama stajala bi uvijek otvorena u sredini palube broda za svakoga kome bi se prohtjelo uzeti. — Nikad dosada nisam znao da je to dobro — reče kapetan dr. Liveseyu. — Pokvariti mornare, stvoriti đavola. To je moje mišljenje. Ali ipak je bačva s jabukama, kao što ćete čuti, dobro poslužila; da, naime, nije bilo nje, mi ne bismo dobili znak opomene i možda bismo svi poginuli od izdajničke ruke. Dogodilo se to ovako. Morali smo ploviti prema pasatnim vjetrovima[33] da uhvatimo vjetar otoka koji smo tražili — nije mi dopušteno da budem jasniji — i sad smo plovili nizvjetar, uz pozorno promatranje danju i noću. Bio je to, prema najopćenitijem proračunu, nekako posljednji dan našega putovanja onamo; u neko vrijeme te noći, ili najkasnije ujutro, trebali smo ugledati i Otok s blagom. Plovili smo jugo-jugozapadno, a imali smo stalni povjetarac u bok i mirno more. Hispaniola se postojano valjala, uronjujući od vremena do vremena kosnik, uz sitni škropac vode. Gornja i donja jedra bila su napeta, svi su bili vedro raspoloženi jer smo sad bili tako blizu kraju prvoga dijela naše pustolovine.
Tada, upravo nakon zalaza sunca, kad sam svršio sav svoj posao i pošao prema svojem ležaju, dogodi se da sam zaželio jabuku. Potrčao sam na palubu. Straža je bila posve sprijeda, pazeći na otok. Čovjek kod kormila pazio je na prednji porubnik jedra i sam je za se tiho zviždao; i to je bio jedini zvuk osim udaranja mora o kljun i oko bokova broda. Ja sam posve ušao u bačvu za jabuke i ustanovio da je ostala jedva koja jabuka; ali sjedeći ondje u tami, nešto od šuma vode i ljuljanja broda, ja sam ili zaspao ili sam bio baš zapadao u san kad neki teški čovjek sjedne sasvim uz bačvu. Bačva se strese kad se taj čovjek naslonio leđima o nju i ja sam upravo htio skočiti, kad čovjek počne govoriti. Bio je to Silverov glas, i tek što sam čuo dvanaestak riječi, ne bih se pokazao ni za što na svijetu, već sam ondje ležao dršćući i prisluškujući, u najvećem strahu i radoznalosti; iz tih sam, naime, dvanaestak riječi razabrao da o meni ovise životi svih poštenih ljudi na brodu.
Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke — Ne, nisam ja — reče Silver — Flint je bio kapetan; ja sam bio vođa odjeljka unatoč svojoj drvenoj nozi. Pri istom plotunu iz topova ja sam izgubio nogu, a stari Pew svoje oči. Neki majstor ranarnik odrezao mi ju je... tek je bio izašao iz škole i... latinski je znao kao piti vodu i svašta drugo; ali bio je u Corso Castleu obješen poput psa i osušen na suncu kao i drugi. Bili su to Robertsovi ljudi, a dogodilo se zbog mijenjanja imena njihovih brodova... Kraljevska Sreća i tako dalje. Eto, kažem, kako je brod kršten, tako mora ostati. Tako je bilo s Kasandrom kad nas je sve zdrave donijela kući iz Malabara pošto je England zarobio Potkralja Indije; tako je bilo sa starim Moržom, starim Flintovim brodom, koji sam vidio gdje se cijedi od crvene krvi i gotovo tone od težine zlata. — Ah! — vikne neki drugi glas, glas najmlađega momka na brodu, i očito pun udivljenja — Flint je bio cvijet družbe. — I Davis je, svakako, bio čovjek — reče Silver. — Nikad nisam plovio s njim, najprije s Englandom, zatim s Flintom, to je moja povijest, a sad ovdje, da tako kažem, na vlastiti račun. S Englandom sam uštedio devet stotina, a dvije tisuće nakon Flinta. To nije loše za obična mornara... sve je dobro spremljeno! Nije dosta samo zaraditi, treba i uštedjeti, vjeruj mi. Gdje su sada svi Englandovi ljudi? Ne znam. Gdje su Flintovi? Doista, većina ih je ovdje na brodu i raduju se kad dobiju kolač... Neki su od njih prije prosjačili. Stari Pew, kad je izgubio vid... zamisli tu sramotu... trošio je u godinu dana dvanaest stotina funta, poput lorda u parlamentu. A gdje je sada? Eto, sad je mrtav i pod zemljom, ali dvije godine prije toga, neka mi se slome jarboli, taj je čovjek skapavao od gladi.
Prosjačio je, krao i krao, i uza sve to skapao, tako mi svega! — Pa, onda nije vrijedno muke — reče mladi mornar. — Nije vrijedno muke za glupane, vjeruj mi... ni to, ni bilo što drugo — vikne Silver. — Ali sad, gle: ti si mlad, dakako, ali ti si pametan, kako treba. Vidio sam to čim sam te ugledao, i razgovarat ću s tobom kao s čovjekom. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam čuo toga odvratnog starog lupeža gdje drugome govori istim laskavim riječima, koje je govorio meni. Držim da sam bio sposoban ubiti ga kroz bačvu. Međutim, on je nastavio ne sumnjajući da bi tko mogao prisluškivati. — Evo, vitezovi sreće. Oni žive surovo i izlažu se opasnosti da budu obješeni, ali oni jedu i piju poput pijetlova boraca, a kad se krstarenje svrši, jest, u njihovim džepovima ima stotine funta, umjesto stotine novčića. Eto, najviše ode za rum i dobar užitak, pa opet na more u samim košuljama. Ali to nije moj način. Ja sve spremim, nešto ovdje, nešto ondje, a nigdje previše, da ne pobudim sumnje. Meni je pedeset godina, upamti; kad se jednom vratim s ovog krstarenja, smirit ću se kao pravi gospodin. I vrijeme je, kažeš. Ah, međutim sam lijepo živio; nikad nisam sebi ništa uskratio što bi mi srce zaželjelo, i spavao sam na mekanu i jeo poslastice svakog dana, osim kad sam bio na moru. A kako sam počeo? Kao običan mornar, poput tebe! — Dobro — reče drugi — ali sad vam je propao sav drugi novac, zar ne? Nakon ovoga nećete se usuditi pokazati se u Bristolu. — A što misliš gdje je sada? — upita Silver podrugljivo. — U Bristolu, u štedionicama i na različitim mjestima — odgovori njegov drug. — Bio je — reče kuhar — bio je kad smo dizali sidro. Ali moja stara gospođa sada ima već sav novac. I Dalekozor je prodan, i zakup, i gosti, i oprema; a stara je djevojka krenula da se sastane sa mnom. Rekao bih ti kamo, jer ti vjerujem; ali to bi izazvalo ljubomoru među drugovima.
— A možete li se pouzdati u svoju gospođu? — upita drugi. — Vitezovi sreće — odvrati kuhar — obično imaju malo povjerenja jedan u drugoga, a vjeruj mi, i u pravu su. Ali ja imam neki svoj način. Kad me koji drug nasadi... svatko tko me poznaje zna, bar držim tako, da neće više dugo ostati sa starim Johnom zajedno na svijetu. Bilo ih je koji su se bojali Pewa, a neki su se bojali Flinta; ali baš Flintovi su se bojali mene. Bojali su se, i ponosan sam zbog toga. Flintova momčad bila je najsurovija na moru; i sam bi se đavo bojao ploviti s njima. Dakle, eto, kažem ti, ja nisam neki hvalisavac, i vidio si sam kako lako držim družbu na uzdi; ali kad sam bio vođa odjeljka, janjad nije bila prava riječ za stare Flintove gusare. Ah, na brodu staroga Johna možeš biti siguran. — Dobro, sad vam moram reći — odvrati momak — da mi se posao nije ni za četvrtinu sviđao dok nisam porazgovarao s vama, Johne; ali sad evo moje ruke. — Ti si hrabar momak, a i razuman — odgovori Silver rukujući se tako srdačno da se bačva sva tresla — i ljepšeg lika za viteza sreće nikad još nisam vidio. Međutim sam počeo razumijevati značenje njihovih izraza. »Vitezom sreće« očito su mislili ni više ni manje nego običnog gusara, a mali prizor koji sam prisluškivao bio je posljednji čin mićenja jednog od poštenih mornara — možda posljednjeg koji je preostao na brodu. Ali tada mi je naskoro imalo odlanuti jer je Silver tiho zazviždao, i treći se čovjek pojavi i sjedne uz društvo. — Dick je pristao — reče Silver. — Oh, znao sam da će Dick pristati — odvrati glas kormilara Israela Handsa. — Dick nije glup. I on premetne u ustima duhan za žvakanje te pljune. — Ali, gle — nastavi — ovo bih htio znati, Ražnju: kako ćemo dugo neodlučno ploviti kao na nekom prokletom brodiću za živež? Meni je već gotovo dosta kapetana Smolletta; već me dosta dugo muči, groma
mu! Hoću da pođem u tu kabinu! Hoću njihove zalihe i piće i ostalo. — Israele — reče Silver — tvoja glava ne zna baš računati, a nikad i nije znala. Ali držim da možeš slušati; barem su ti uši dosta velike. Eto, kažem ti: ti ćeš spavati sprijeda, i živjet ćeš teško, i govorit ćeš tiho, i bit ćeš trijezan, dok ja ne kažem; a to mi vjeruj, sine moj. — Dobro, ne kažem da neću, zar ne? — progunđa kormilar. — Ja samo pitam dokle. To samo kažem. — Dokle! Snage mi! — krikne Silver. — Dobro, eto, ako hoćeš znati, reći ću ti dokle. Odgađat ću što dalje, i tada će to biti. Ovdje je prvorazredni pomorac kapetan Smollett, koji za nas upravlja ovim prokletim brodom. Ovdje su squire i liječnik sa zemljovidom i ostalim... Ja ne znam gdje je zemljovid, zar ne? Kažeš da ne znaš ni ti. Dobro. Držim neka taj squire i liječnik nađu stvar i neka nam je pomognu donijeti na brod, svega mu. A onda ćemo vidjeti. Da sam siguran za sve vas, sinovi dvostrukog đavla, ja bih dopustio kapetanu Smollettu da nas doveze opet do pol puta natrag prije negoli bih udario. — Pa, držim da smo svi ovdje na brodu pomorci — reče momak Dick. — Mi smo svi posada s prednje palube, hoćeš reći — zareži Silver. — Mi možemo držati brod u smjeru, ali tko će odrediti smjer? To je u čemu se razilazite, gospodo, svi, od prvog do zadnjeg. Da je na moje, ja bih dao kapetanu Smollettu da nas dovede natrag barem do pasatnih vjetrova, tad ne bi bilo prokletih pogrešnih računa i po jednu žlicu vode dnevno. Ali ja znam kakvi ste. Ja ću svršiti s njima na otoku, čim bude novac na brodu, a to je šteta. Ali vi nikad niste sretni dok niste pijani. Nosite se, mučno mi je ploviti s takvima kakvi ste vi! — Polako, Dugi Johne — vikne Israel. — Tko ti se protivi? — Da, što misliš koliko sam, eto, vidio lijepih brodova gdje leže natovareni jedan uz drugi? I koliko žustrih momaka gdje se suše na suncu na Krvničkom pristaništu?[34] — vikne Silver. — I sve zbog
jednake takve žurbe, i žurbe, i žurbe. Čuješ li me? Vidio sam i jednu ili dvije stvari na moru. Kad biste se samo držali svojega smjera i zrake prema vjetru, vozili biste se u kočijama. Ali vi nećete! Poznajem ja vas! Sutra će vam usta biti puna ruma i odvisit ćete. — Svatko zna, Johne, da si ti neka vrsta propovjednika; ali ima ih koji bi mogli pomoći kormilariti dobro kao i ti — reče Israel. — Oni su voljeli malo šale. Nisu nipošto bili tako uzvišeni i otresiti, već su uživali poput veselih drugova. — Tako? — preuze Silver. — Dobro, a gdje su sada? Pew je bio te vrste, i umro je kao prosjak. Flint je bio takav, i umro je od ruma u Savannahu. Ah, bili su sjajna momčad! Samo, gdje su? — Ali kad se napokon oborimo na njih, što ćemo s njima? — upita Dick. — To je čovjek za mene! — vikne kuhar zadivljen. — To zovem poslom. Dakle, što misliš? Da ih ostavimo na kopnu kao marune?[35] Takav je bio Englandov običaj. Ili da ih zakoljemo kao svinje? To je bio način Flintov ili način Billyja Bonesa. — Billy je bio čovjek za takvu stvar — reče Israel. — »Mrtvi ljudi ne grizu«, govorio je. Ali sad je i on mrtav; i sad zna sve to potanko; i ako je ikada koji surovi mornar stigao u luku, bio je to Billy. — Tako je — dočeka Silver — bio je surov i brz. Ali upamti ovo: ja sam popustljiv čovjek... ja sam gotovo gospodin, kažeš; ali ovaj put je ozbiljno. Dužnost je dužnost, drugovi. Ja glasam... smrt. Kad budem u parlamentu i kad se budem vozio u svojoj kočiji, neću da mi se bilo koji od tih morskih zagrižljivaca iz kabine pojavi nepozvan kod kuće, poput đavla u molitvi. Ali kažem, treba čekati; a kad dođe vrijeme, tada ih treba razredati! — Johne — klikne kormilar — ti si čovjek! — Reći ćeš tako, Israele, ikad vidiš — napomenu Silver. — Samo zahtijevam jednu stvar... zahtijevam Trelawneya. Ja ću ovim rukama
skrhati njegovu teleću glavu. Dick! — doda prekidajući — skoči poput dobrog momka i daj mi jednu jabuku da ovlažim svoje grlo. Možete zamisliti kako sam se prestrašio! Da sam smogao snage, skočio bih iz bačve i odjurio; ali moji udovi i srce jednako su slutili na zlo. Čuo sam Dicka gdje se počeo dizati, a zatim ga je, čini se, netko zaustavio, i Handsov glas klikne: — Oh, ostavi to! Ta nećeš, Johne, sisati iz te bačve. Daj, da pođem po rum! — Dick — reče Silver — tebi vjerujem. Imam znak na bačvi. Evo ključ, napuni jednu limenu zdjelicu i donesi je. Kako god sam bio uplašen, nisam mogao da ne pomislim da je tako i gospodin Arrow morao dobivati rakiju koja ga je ubila. Tek što je Dick otišao, i za sve vrijeme njegove odsutnosti, Israel je šaptao kuharu ravno u uho. Mogao sam uhvatiti samo pokoju riječ, ali ipak sam doznao neke važne vijesti, osim drugih odlomaka, naime, koji su imali jednak sadržaj, cijela je ova rečenica bila jasna: »Nijedan se drugi momak više neće pridružiti.« Prema tomu bilo je još vjernih ljudi na brodu. Kad se Dick vratio, ta su trojica jedan za drugim uzimali zdjelicu i pili — jedan uz poklik »Za sreću«, drugi s »Ova je za starog Flinta!«, a Silver je rekao, nekako u stilu pjesme: »Ova je za nas, u smjeru je pramac, obilno plijena i mnogo kolača.« Upravo tada padne neko svjetlo na me u bačvi. Pogledam i ustanovim da je izašao mjesec i da je posrebrio vrh krmene košnjače i obasjao napeto prednje jedro. Gotovo u isto vrijeme zaori glas iz koša: »Hej kopno!«
Poglavlje 12. Ratno vijeće Začuo sam snažni topot nogu po palubi. Čuo sam ljude kako hrle iz kabine i ispod pramca. U tren oka ispuznuo sam iz bačve, smuknuo iza prednjeg jedra, pojurio prema krmi te izašao na otvorenu palubu upravo na vrijeme da se pridružim Hunteru i dr. Liveseyu, koji su srnuli prema pramcu u privjetrinu. Tamo je bila sakupljena već cijela momčad. Magleni veo digao se gotovo u isto doba kad se pojavio mjesec. Od nas prema jugozapadu vidjeli smo dva oniska brežuljka nekoliko milja udaljena jedan od drugoga, a iza jednog od njih dizao se treći, viši brežuljak, kojega je vrh još uvijek bio zastrt maglom. Činilo se da su sva tri brežuljka oštra i čunjasta. Toliko sam vidio, gotovo kao u snu, jer se još uvijek nisam oporavio od silnoga straha koji me držao prije nekoliko časaka. A tada sam začuo glas kapetana Smolletta gdje izdaje zapovijedi. Hispaniola skrene nekoliko zraka uvjetar i sad je plovila smjerom kojim će joj otok biti s istoka. — A sad, ljudi — reče kapetan kad su bila sva jedra oštro zategnuta — je li tkogod od vas ikada vidio ovo kopno što je pred nama? — Ja, gospodine — reče Silver. — Ondje sam uzimao vodu s nekim trgovačkim brodom, na kojem sam bio kuhar. — Sidrište je, držim, na jugu, iza nekog otočića? — upita kapetan. — Da, gospodine; zovu ga Otok Kostura. To je nekad bilo glavno mjesto gusara, a neki mornar što je bio s nama na brodu znao je sva njihova imena. Onaj brežuljak prema sjeveru zovu Prednji Jarbol; ima tri brežuljka što leže u jednom redu prema jugu... prednji, glavni i
krmeni jarbol, gospodine. Ali glavni... to je onaj veliki, s oblakom na njemu... Obično ga nazivaju Dalekozor zbog toga što su s njega stražarili dok su čistili u sidrištu; ondje su, naime, oprostite, uvijek čistili svoje brodove, gospodine. — Imam ovdje neki zemljovid — reče kapetan Smollett. — Pogledajte, je li to ovo mjesto. Oči Dugog Johna zažariše se kad je uzeo zemljovid; ali znao sam da će se razočarati jer je papir bio nov. To nije bio zemljovid koji smo bili našli u kovčegu Billyja Bonesa, već točna kopija sa svim podacima — imenima, visinama i dubinama — samo bez crvenih križića i bilježaka. Kako god bila jaka njegova zlovolja, Silver je imao jaku volju da je sakrije. — Da, gospodine — reče — zacijelo je to ovo mjesto; i veoma je dobro nacrtano. Radoznao sam tko je to mogao učiniti? Gusari su, držim, odviše velike neznalice. Da, tu je »Sidrište kapetana Kidda«[36]... baš ime kojim ga je zvao moj drug. Ovdje, uzduž južne obale, prolazi jaka struja, a zatim skreće natrag prema sjeveru do zapadne obale. Bili ste u pravu, gospodine — reče — što ste brod okrenuli vjetru i izvrgnuli se vjetru otoka. Barem ako namjeravate uploviti i povaliti brod na bok zbog čišćenja dna, jer ondje, u tim vodama, nema za to boljega mjesta. — Hvala vam, prijatelju — reče kapetan Smollett. — Zamolit ću vas i kasnije da nam pomognete. Možete poći. Iznenadila me hladnokrvnost s kojom je John priznao da poznaje otok, i, priznajem, bio sam napol uplašen kad sam ga vidio gdje mi se približuje. On zacijelo nije znao da sam iz bačve za jabuke prisluškivao vijeću, a ipak sam tada osjećao takvu stravu zbog njegove okrutnosti, dvoličnosti i snage da sam jedva mogao sakriti jezu kad je položio svoju ruku na moju nadlakticu. — Ah — reče — ovo je zgodno mjesto, taj otok... zgodno mjesto da se neki dječak ondje iskrca. Kupat ćeš se i penjat ćeš se na stabla, i lovit
ćeš koze do mile volje, i penjat ćeš se poput koze po onim brežuljcima. Doista, to me opet pomlađuje. Zaboravit ću svoju drvenu nogu. Ugodna je stvar biti mlad i imati deset prstiju na nogama, i to mi možeš vjerovati. Ako zaželiš poći na malo istraživanje, zamoli samo staroga Johna i on će za te spremiti neki zalogaj da ga uzmeš sa sobom. I potapšavši me najprijateljskije po ramenu, on odšepesa dalje i siđe pod palubu. Kapetan Smollett, squire i dr. Livesey razgovarali su na krmenoj palubi, i premda sam im želio ispripovijedati svoju priču, nisam se usudio otvoreno ih prekinuti. Dok sam u mislima tražio neki vjerojatni razlog, dr. Livesey me pozove k sebi. On je ostavio svoju lulu dolje, a kako je bio strastven pušač, htio je da mu je donesem; ali čim sam mu se toliko približio da sam mogao govoriti a da me drugi ne čuju, odmah sam izgovorio u jednom dahu: — Doktore, dopustite mi govoriti. Neka kapetan i squire siđu u kabinu, a tada pošaljite po mene bilo pod kojom izlikom. Imam strašnih vijesti. Liječnik malo promijeni držanje, ali u idućem se času svlada. — Hvala ti, Jime, to je sve što sam htio znati — reče glasno kao da me nešto bio upitao. I nato se okrenuo na peti i pristupio onoj dvojici. Neko su vrijeme razgovarali, i premda se nitko od njih nije trznuo, niti je on povisio svoj glas, niti zazviždao, bilo je posve jasno da im je dr. Livesey priopćio moju molbu; odmah sam, naime, čuo kako je kapetan izdao neku zapovijed Jabu Andersonu, a zatim je sva momčad zviždukom pozvana na palubu. — Momci — reče kapetan Smollett — htio bih vam reći koju riječ. Ovo kopno koje smo ugledali mjesto je kamo smo plovili. Gospodin Trelawney, koji je, kao što znate, veoma darežljiv gospodin, upravo me upitao nekoliko riječi, i kako sam mu mogao odgovoriti da je
svaki čovjek na brodu, i na palubi i na jarbolu, vršio svoju dužnost tako da ne bih mogao željeti bolje, eto, on i ja i liječnik idemo dolje u kabinu popiti u vaše zdravlje i sreću, a vi ćete dobiti grog da pijete u naše zdravlje i sreću. Reći ću vam što mislim o tom: mislim da je to velikodušno. Pa ako i vi mislite poput mene, kliknut ćete mornarski u čast gospodina koji to čini. Zaori, dakako, klicanje; ali zaorilo je tako gromko i srdačno da sam, priznajem, jedva mogao vjerovati da ti isti ljudi žeđaju za našom krvi. — Još jedno klicanje za kapetana Smolletta — vikne Dugi John kad se stišalo prvo. I ovo je oduševljeno zaorilo. Kad je klicanje bilo na vrhuncu, trojica gospode pođu dolje, a nedugo zatim stigne poruka da Jima Hawkinsa zovu u kabinu. Našao sam ih svu trojicu gdje sjede oko stola. Pred njima bijaše boca španjolskoga vina i nešto grožđica. Liječnik je pušio držeći na krilu svoju vlasulju, a to je, znao sam, bio znak da je uzbuđen. Okno na krmi bilo je otvoreno jer je bila topla noć, pa sam mogao vidjeti gdje mjesec obasjava brazdu broda. — Dakle, Hawkinse — reče squire — ti nam imaš nešto reći. Govori! Odazvao sam se pozivu i, što sam mogao kraće, ispripovjedio sve potankosti Silverova razgovora. Nitko me nije prekidao dok nisam svršio, niti se itko od njih trojice maknuo, već su cijelo vrijeme gledali u moje lice. — Jime — reče dr. Livesey — sjedni! I posjeli me za stol između sebe, natočili mi čašu vina, napunili mi ruke grožđicama, i sva su trojica, jedan za drugim, i svaki uz naklon, ispili u moje zdravlje i čestitali mi na sreći i hrabrosti. — Evo, kapetane — reče squire — vi ste bili u pravu, a ja sam pogriješio. Priznajem da sam glupan i očekujem vaše zapovijedi. — Niste veći glupan od mene, gospodine — odvrati kapetan. —
Nikad nisam čuo da bi se neka posada namjeravala pobuniti a da ne bi to prije odala nekim znakom, te bi svaki čovjek, koji ima oko u glavi, mogao opaziti zlo koje se sprema i poduzeti potrebne mjere. Ali ova me posada — doda — nadmudrila. — Kapetane, s vašim dopuštenjem — reče liječnik — to je učinio Silver. Veoma osobit čovjek. — On će se doista činiti osobit na okrajku križa, gospodine — odvrati kapetan. — Ali to je tek razgovor; to ne vodi ničemu. Vidim tri ili četiri odlučne točke, i ja ću ih s dopuštenjem gospodina Trelawneya navesti. — Vi ste, gospodine, kapetan. Na vama je da govorite — reče squire dostojanstveno. — Prvo — poče gospodin Smollett — moramo ići dalje naprijed jer više ne možemo natrag. Kad bih izdao zapovijed da se vratimo, oni bi odmah skočili. Drugo, imamo vremena... barem dok ne pronađemo ono blago. Treće, ima i vjernih mornara. Eto, gospodine, prije ili kasnije doći će do udarca. Predlažem da sami, kako se kaže, pograbimo vrijeme za čupe i da udarimo jednoga lijepog dana, kad oni najmanje budu očekivali. Držim da možemo računati s vašim slugama, gospodine Trelawneyu? — Kao sa mnom samim — izjavi squire. — Trojica — izračuna kapetan; — s nama ovdje, računajući Hawkinsa, sedam. Sad, što mislite o poštenim mornarima? — Najvjerojatnije su to Trelawneyevi ljudi — reče liječnik; — oni koje je on sam izabrao prije negoli se oslonio na Silvera. — Ne — odvrati squire. — Hands je bio jedan od mojih. — Držao sam da Handsu mogu vjerovati — doda kapetan. — I kad se pomisli da su svi oni Englezi! — prasne squire. — Gospodine, bio bih sklon brod dignuti u zrak. — Dakle, gospodo — reče kapetan — na žalost ne mogu mnogo
dobra proreći. Moramo pričekati, ako vam je pravo, i biti pozorni. Znam da je to muškarcu teško. Bilo bi veselije udariti. Ali to nema svrhe dok ne upoznamo svoje ljude. Leći i čekati povoljan vjetar, to je moje mišljenje. — Jim nam može pomoći više nego bilo tko — reče liječnik. — Ljudi nisu prema njemu sumnjičavi, a Jim je pozoran momak. — Hawkinse, ja u te polažem golemu nadu — doda squire. Zbog toga sam se počeo osjećati prilično očajno, jer nisam znao kako da pomognem; a ipak je, nekim neobičnim stjecajem prilika, došao spas doista po meni. Međutim, koliko god mi govorili, bilo nas je od dvadeset šest samo sedam za koje smo znali da se možemo pouzdati u njih; a od tih sedam bio je jedan dječak, tako da je na našoj strani bilo šest odraslih ljudi prema njihovih devetnaest.
III. dio Moja pustolovina na kopnu
Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela Kad sam sutradan ujutro došao na palubu, izgled otoka bio je sasvim izmijenjen. Premda je sada povjetarac posve bio prestao, ipak smo u noći prevalili veliki dio puta i sad smo mirno ležali oko pol milje jugoistočno od niske istočne obale. Sive šume pokrivale su širok dio površine. Ta je boja, doduše, u nizini bila prekidana prugama žutih pješčanih čistina i mnogim visokim stablima crnogorice koja su nadvisivala ostala stabla — sad pojedince, sad u skupini, ali općeniti dojam boje bio je jednolik i tužan. Brežuljci se dizali iznad vegetacije u obliku golih čunjastih klisura. Svi su bili neobična oblika, a Dalekozor, koji je bio tristo ili četiri stotine stopa viši od ostalih na otoku, bio je osim toga najneobičniji po obliku, dižući se gotovo sa svih strana posve strmo, dok je pri vrhu najednom bio odrezan poput nekog podnožja, na koje bi bilo moguće postaviti kip. Hispaniola je uronjavala palubne odljevnice u uzbibani ocean. Deblenjaci su trgali koloturnike, kormilo treskalo amo-tamo, a cijeli brod škripao, jecao i tresao se poput kakve tvornice. Morao sam se privinuti tik uza stražnje zaputke,[37] a svijet mi se vrtoglavo okretao pred očima; premda sam, naime, za vrijeme plovidbe bio dosta izdržljiv prema morskoj bolesti, ovo mirovanje i valjanje kao u nekoj boci bijaše nešto što nikad nisam naučio podnositi bez neke mučnine, osobito ujutro natašte. Možda je razlogom bilo to, a možda izgled otoka s onim sivim, tužnim šumama i divljim kamenim čunjevima, pa napokon i oni valovi što su udarali o obalu — a mi smo ih mogli i vidjeti i čuti gdje
se pjene i grme o strmu obalu; doista, premda je sunce sjalo jarko i toplo, premda su uz obalu ptice hvatale ribe i kreštale oko nas, i premda se moglo očekivati da svatko mora biti radostan što je stigao na kopno nakon tako dugoga putovanja morem, ipak mi je srce, kako se kaže, palo u hlače te sam na prvi pogled zamrzio i samu pomisao na Otok s blagom. Čekao nas je težak jutarnji posao: kako nije bilo ni traga nikakvu vjetru, trebalo je spustiti čamce s ljudima te brod odvući tri ili četiri milje oko rta otoka, a zatim kroz uski prolaz u luku iza Otoka Kostura. Javio sam se dragovoljno u jedan od čamaca, u kojemu, dakako, nije za mene bilo posla. Od žege smo se kupali u znoju, a ljudi su bijesno gunđali zbog tog posla. Mojim čamcem zapovijedao je Anderson. Umjesto da ljude drži u stegi, on je gunđao najglasnije i najžešće. — Dobro — reče uz kletvu — nije ni to vječno. Pomislio sam da je to veoma loš znak; ljudi su, naime, do tog dana žustro i spremno radili svoj posao; ali čim su ugledali otok, stega je popustila. Cijelim putem do luke stajao je Dugi John uz kormilara i upravljao brodom. On je poznavao prolaz kao dlan svoje ruke; i premda su mjerenja pokazala da svagdje ima više vode nego što je bilo označeno u zemljovidu, John nije nijedanput oklijevao. — Ovdje oseka jako ispire — reče. — Ovaj je prolaz iskopala kao da je, da tako kažem, iskopan lopatom. Brod smo doveli točno onamo gdje je na zemljovidu bilo nacrtano sidro, oko trećine milje od obje obale, od obale glavnog otoka s jedne strane i od obale Otoka Kostura s druge. Na dnu je bio čisti pijesak. Pljusak našega sidra u vodu uzbunio je jata ptica, koje su počele letjeti i kreštati iznad šume; ali nije prošao ni čas, one su se opet spustile i sve je opet bilo tiho. Mjesto je bilo posve zatvoreno kopnom, utonulo u šumu jer se granje
spuštalo tik do vode; obala je većinom bila ravna, a vrhovi brežuljaka dizali su se naokolo razdaleko, nalik na neki amfiteatar, jedan ovdje, drugi ondje. Dvije male rijeke, ili bolje, dvije bare, slijevale su se u taj ribnjak, kako bismo ga mogli nazvati. Lišće oko toga dijela obale bilo je nekako otrovno sjajno. S broda nismo mogli opaziti ni kuću ni utvrdu jer je oboje bilo gotovo utonulo među stabla; i da moji pratioci nisu imali zemljovid, pomislili bismo da smo se mi prvi usidrili ovdje otkako je otok izronio iz mora. Nije bilo ni daha vjetra ni zvuka, samo su valovi tutnjili pol milje daleko uz obalu; vani su udarali o klisure. Neki neobični, teški miris lebdio je iznad sidrišta — miris raskvašena lišća i trulih debala. Opazio sam kako liječnik njuška i njuška, poput čovjeka koji kuša pokvareno jaje. — Ne znam ima li blaga — reče — ali kladim se o svoju vlasulju da ovdje ima groznice. Ako je vladanje ljudi u čamcu i bilo sumnjivo, doista je postalo opasno kad su se vratili na brod. Ljenčarili su po palubi i gunđali razgovarajući jedan s drugim. Najneznatniju zapovijed primali su mrka pogleda i nerado se i nemarno pokoravali. I najpošteniji mornari morali su se zaraziti, jer na brodu nije bilo nikoga tko bi opominjao svojega druga. Bilo je jasno da nad nama lebdi pobuna poput olujnog oblaka. A nismo opazili opasnost samo mi iz kabine. Dugi John čvrsto se prihvatio posla, obilazio je skup za skupom, trudio se nagovarajući, i nitko im nije mogao pružiti bolji primjer od njega. On je sam sebe prilično nadmašio u dobroj volji i pristojnosti; sav se, prema svakome, pretvorio u smiješak. Kad bi bila izdana koja zapovijed, John bi na svojoj štaki odmah najradosnije uskliknuo: »Da, da, gospodine!« A ako ne bi bilo nikakva posla, on bi pjevao pjesmu za pjesmom, kao da želi sakriti nezadovoljstvo ostalih. Od svih tmurnih značajki toga tmurnog poslijepodneva činila se najgorom upravo toliko isticana spremnost Dugoga Johna.
Mi smo vijećali u kabini. — Gospodine — reče kapetan — ako se usudim izdati još jednu zapovijed, cijeli će brod zazujati oko naših ušiju. Eto, gospodine, stvar je u tome: meni će grubo odgovoriti, zar ne? Dakle, ako uzvratim, doći će do loma; ako ne uzvratim, Silver će opaziti da se iza toga nešto krije i igra je izgubljena. Tu je, dakle, samo jedan čovjek na kojega se možemo osloniti. — A tko je to? — upita squire. — Silver, gospodine — odgovori kapetan; — on se poput vas i mene trudi da bude sve mirno. Nezadovoljstvo postoji, ali on će im to uskoro izbiti iz glave, čim mu se pruži prilika, pa predlažem da mu tu priliku pružimo. Dopustimo ljudima da jedno poslijepodne pođu na kopno. Ako svi odu, onda ćemo mi braniti brod. Ako ne ode nitko, dobro, tad ćemo braniti kabinu, i bog neka pomogne onima koji su u pravu. Ako pak samo neki odu, Silver će ih, upamtite moje riječi, gospodine, opet dovesti na brod pitome poput janjadi. Tako je bilo odlučeno; svim pouzdanim ljudima predane su nabijene pištolje; Hunteru, Joyceu i Redruthu povjerili smo sve, a oni su vijest primili s manje iznenađenja i s više odvažnosti nego što smo očekivali; a tada kapetan pođe na palubu i progovori momčadi. — Momci — reče — imali smo vruć dan i svi smo umorni i neraspoloženi. Šetnja na kopnu neće nauditi nikome... Čamci su još uvijek u vodi; možete uzeti gigove,[38] i tko god želi, može ostati poslije podne na kopnu. Ja ću pol sata prije zapada sunca ispaliti top. Držim da su ti glupani zacijelo pomislili da će se spoticati o blago čim se iskrcaju; sve ih je, naime, za tren prošla zlovolja i njihovo je klicanje odjeknulo od nekoga dalekog brežuljka te je opet natjeralo ptice da lete i krešte oko sidrišta. Kapetan je bio prepametan da bi im stao na put. Prepustio je Silveru da uredi družbu, a zatim ga u trenu nestade. Držim da je bilo dobro što je učinio tako. Da je ostao na palubi, on se ne bi mogao dulje
graditi kao da ne razumije stanje. To je bilo jasno kao dan. Silver je bio kapetan i zapovijedao je snažnom buntovničkom momčadi. Najpošteniji mornari — a naskoro sam se mogao uvjeriti da je i takvih bilo na brodu — bili su, čini se, veoma glupi momci. Ili, točnije, držim da je istina bila u tom da su svi ljudi koje je zarazio primjer kolovođe bili nezadovoljni — tek neki više, a neki manje; a malo njih, uglavnom dobri momci, nisu se dali ni primjerom zavesti ni silom natjerati da pođu dalje. Jedno je naime biti besposlen i izmicati od rada, a posve je drugo zauzeti i oteti brod i poubijati nekoliko nedužnih ljudi. Napokon se družba ipak složila. Šest momaka imalo je ostati na brodu, a preostala trinaestorica, među njima i Silver, počeše se ukrcavati. I tada mi padne na um prva od ludih zamisli koje su toliko pridonijele spašavanju naših života. Ako Silver ostavlja šest ljudi, jasno je da naša družba može zaposjesti i braniti brod; a budući da ih ostavlja samo šest, jednako je jasno da družba iz kabine za sada ne treba moju pomoć. Iznenada mi padne na um da odem na kopno. Za tren se prebacim preko ograde i smotam se na pramcu najbližega čamca, koji se gotovo u isti čas otisne. Nitko se ne osvrnu na mene; tek pramčani veslač reče: — Zar si to ti, Jime? Samo sagni glavu. Ali Silver s drugog čamca oštro pogleda i vikne pitajući jesam li to ja; i od tog sam trena počeo žaliti što sam to učinio. Momčad se utrkivala prema obali; ali čamac u kojem sam bio ja imao je od početka neku prednost, a kako je bio lakši i imao bolju posadu, odmakao je daleko naprijed pred drugim čamcem, i pramac se zabije među stabla na obali, a ja se uhvatim za neku granu i vinem se iz čamca, te jurnem u najbliži guštik, dok su Silver i drugi bili još neku stotinu jarda iza nas. — Jime, Jime! — čuo sam kako viče.
Ali možete zamisliti da se nisam obazirao; skakao sam, prigibao se i probijao, trčao sam ravno za svojim nosom, sve dok više nisam mogao trčati.
Poglavlje 14. Prvi udarac Tako sam se radovao što sam umakao Dugom Johnu da sam opet postao veseo i s nekim zanimanjem promatrao neobičnu zemlju u kojoj sam bio. Prešao sam neki močvarni predjel pun vrba, šaša i neobičnih, nepoznatih močvarnih stabala. Sad sam došao na rub neke čistine valovitog, pjeskovitog kraja, duge oko jednu milju, s nekoliko borova i s velikim brojem grbavih stabala sličnih mladim hrastovima, samo što je lišće na njima bilo blijedo kao lišće na vrbi. Na drugom kraju čistine dizao se jedan od brežuljaka, s dva neobična, strma vrha što su se živahno blistala na suncu. Sada sam prvi put osjetio radost istraživanja. Otok je bio nenapučen; svoje brodske drugove ostavio sam daleko iza sebe, i preda mnom nije bilo ništa živo osim nijemih životinja i ptica. Prolazio sam ovamo-onamo među stablima. Gdjegdje je bilo rascvjetalih biljaka koje nisam poznavao; gdjegdje bih ugledao zmije; jedna je digla glavu s ruba neke klisure i prema meni zasiktala nekim zvukom veoma nalik na zujanje zvrka. Nisam pomislio da je to smrtonosni neprijatelj i da onaj zvuk potječe od zloglasne čegrtuše. Tada dođem do neke prostrane guštare sa stablima nalik na hrastove. Kasnije sam saznao da ih treba nazivati vazda živim ili zimzelenim hrastovima. Rasli su uzduž pijeska, nisko poput kupinova grma, s neobično isprepletenim granama zbijena lišća, koje su činile nešto kao krov. Guštara se protezala od vrha jednog od pješčanih humaka, širila se i bivala sve viša, dok nije dohvatila rub širokog, šašom obraslog močvarnog tla, kroz koje je najbliža od onih malih rijeka probijala svoj put u sidrište. Močvara se isparivala na jakom suncu, a
obris Dalekozora titrao je kroz maglicu. Najednom nasta u rogozu nekakvo komešanje; jedna divlja patka uzleti uz gakanje, druga za njom, i naskoro se iznad cijele površine močvare nadvio velik oblak ptica koje su kreštale i kružile u zraku. Odmah zaključim da se uz rub močvare primiču neki od mojih brodskih drugova. I nisam se prevario, jer naskoro začujem veoma udaljene i tihe zvukove ljudskih glasova koji su, što sam dalje slušao, bivali sve glasniji i bliži. To me veoma uplaši i ja otpužem pod pokrov najbližeg zimzelenog hrasta te ondje čučnem, prisluškujući, tiho poput miša. Neki je drugi glas odgovarao; a tada prvi glas, u kojem sam prepoznao Silverov, još jedanput počne govoriti. Govorio je neprekidno i dugo; drugi ga je prekidao tek od vremena do vremena. Sudeći po zvuku, mora da su govorili ozbiljno i malone gnjevno, ali do mojih ušiju nije doprla nijedna razgovijetna riječ. Napokon se učini da su govornici prestali i možda sjeli, jer ne samo da se nisu više primicali, već su se umirile i ptice i opet se vraćale na svoja mjesta u močvari. Sad sam počeo osjećati da zanemarujem svoj posao; kad sam već bio tako nerazumno smion i s tim očajnicima pošao na obalu, mogao sam barem prisluškivati o čemu vijećaju; i osjetio sam da je moja očita i jasna dužnost da se pod zaštitom niskih stabala prišuljam što bliže. Mogao sam prilično točno odrediti gdje su govornici ne samo po zvuku njihovih glasova, već i po vladanju nekih ptica, koje su još uvijek uznemireno lepršale iznad glava nepozvanih ljudi. Pužući četveronoške neprestano sam se, makar i polagano, približavao njima. Kad sam, napokon, pružio glavu kroz neki otvor u lišću, jasno sam vidio kako u nekoj maloj, zelenoj dolinici, gusto obrasloj stablima, tamo dolje pokraj močvare, razgovaraju Dugi John Silver i jedan član posade. Stajali su jedan prema drugome licem u lice.
Sunce ih je posve obasjalo. Silver je bacio šešir na zemlju pokraj sebe, a njegovo veliko, ugojeno, svijetlo lice, uznojeno od vrućine, bilo je okrenuto prema licu drugoga čovjeka kao da ga moli. — Druže — govorio je — to je samo zato što te cijenim kao zlato... da, zlato, i to mi vjeruj! Da mi nisi srcu prirastao poput smole, držiš li da bih te ovdje opominjao? Sve je gotovo... ti ne možeš ništa promijeniti ni popraviti; to ti govorim da spasim tvoju glavu, i kad bi to tkogod od onih divljaka znao, gdje bih ja bio, Tome... reci, gdje? — Silvere — reče onaj drugi (opazio sam da je ne samo crven u licu, već i da govori promuklo poput vrane, a i glas mu titra poput napeta konopa) — Silvere — reče — ti si star i pošten si, ili si bar na takvu glasu; ti imaš i novaca, koje mnogi siromašni mornari nemaju; i hrabar si ako se ne varam. I ti mi kažeš da ćeš dati da te vodi takva rulja nespretnjakovića? Nećeš! Ja bih sigurno, kao što me vidi bog, prije dao ruku. Ako prekršim svoju dužnost... A tada ga posve iznenada prekine neka buka. Ja sam, eto, pronašao jednog od poštenih mornara — da, ovdje, a u isti mah je doprla do mene vijest i o drugomu. Tamo daleko u močvari posve iznenada začuje se neki glas kao neki ljutiti krik, zatim još jedan za njim; a zatim strahovit, otegnut vrisak. Klisure Dalekozora odjeknu nekoliko puta; cijelo se jato močvarnih ptica opet digne, zastre nebo i istodobno zašušti. Kad je opet zavladala tišina, u mojem je mozgu još dugo odzvanjao smrtni krik. Samo je šuštanje ptica koje su se spuštale i šum udaljenih valova remetio poslijepodnevnu omaru. Tom je, začuvši krik, skočio poput podbodena konja, ali Silver nije ni okom trepnuo. Stajao je na mjestu, oslanjajući se lako o svoju štaku, i promatrao svojeg druga poput zmije spremne na skok. — Johne! — reče mornar pruživši svoju ruku. — Ruke k sebi! — krikne Silver skočivši natraške jedan jard, brzinom i sigurnošću, kako mi se učinilo, izvježbana vježbača. — Ruke k sebi, ako hoćeš, Johne Silvere — reče drugi. — Mene se
možeš bojati samo ako ti je nečista savjest. Ali, tako ti neba, reci, što je to bilo? — To? — odvrati Silver smiješeći se, ali opreznije negoli ikada, a njegove oči, slične pravim glavicama pribadače, blistale su u njegovu velikom licu poput mrvica stakla. — To? Ah, držim da je to bio Alan. Nato je bijedni Tom usplamtio poput junaka. — Alan! — krikne. — Tada neka počiva njegova duša poštenog mornara! A što se tiče tebe, Johne Silvere, dugo si bio moj drug, ali više to nisi. Ako i poginem poput psa, umrijet ću vjeran svojoj dužnosti. Ti si ubio Alana, zar ne? Ubij i mene ako možeš. Eto, ja te izazivam. I nato taj hrabri momak okrene kuharu leđa i pođe prema obali. Ali nije mu bilo suđeno daleko poći. John krikne, uhvati se za granu nekoga stabla, izvuče ispod pazuha štaku i baci to nezgrapno oružje zavitlavši ga zrakom. Štaka udari bijednoga Toma šiljastim krajem izvanrednom snagom točno u sredinu leđa između lopatica. On raširi ruke, nekako teško dahne i padne. Nitko neće nikad moći reći je li bio ranjen teško ili lako. Čini se, sudeći po zvuku, da je njegova kralježnica odmah bila prelomljena. Ali nije mu bilo dano vremena da se osvijesti. Silver je, okretan poput majmuna, iako bez noge i štake, u idućem času bio uza nj te je dvaput zarinuo svoj nož do drška u to bespomoćno tijelo. Sa svojega sam ga mjesta u zasjedi čuo kako glasno dašće udarajući. Ne znam zapravo što znači onesvijestiti se, ali znam da se u idućim trenucima čitav svijet zavrtio oko mene u vrtoglavoj magli. Silver i ptice i visoki vrh brežuljka Dalekozora, sve se to vrtjelo pred mojim očima naokolo i naglavce, a u mojim ušima zvonile su sve vrste zvona, odjekivali su daleki glasovi. Kad sam se opet osvijestio, ona se neman pribrala, stavila je svoju štaku pod pazuh, a šešir na glavu. Točno pred njim nepomično je ležao na tratini Tom, ali ubojicu to nije nimalo smetalo; on je o
rukoveti trave čistio svoj nož okaljan krvlju. Sve ostalo bilo je nepromijenjeno: sunce je još uvijek nemilosrdno pritiskalo močvaru koja se isparivala i visoki vršak brijega te sam jedva mogao pojmiti da je doista izvršeno umorstvo i da je pred mojim očima prije jednog trenutka okrutno bio prekinut ljudski život. Ali sada John stavi ruku u džep, izvadi zviždaljku, zazviždi nekoliko puta isprekidanim zviždukom, koji je daleko odjeknuo kroz užareni zrak. Nisam, dakako, znao značenje toga znaka, ali odmah se probudi moj strah. Doći će više ljudi. Mogli bi me pronaći. Oni su već ubili dvojicu poštenih ljudi; ne bih li ja, nakon Toma i Alana, mogao biti na redu? Odmah sam se počeo, što sam brže i tiše mogao, izvlačiti i puzati opet natrag prema otvorenijem dijelu šume. Dok sam to radio, čuo sam dozivanje između staroga gusara i njegovih drugova, i taj glas opasnosti dao mi je krila. Čim sam bio izvan guštare, potrčim kao što nikad prije nisam trčao, što sam mogao dalje od ubojica, jedva pazeći na smjer bijega; i kako sam trčao, moj je strah sve više rastao, dok se nije izrodio u neku vrstu mahnitosti. Doista, zar bi itko mogao biti više izgubljen od mene? Kako bih se usudio, kad bude ispaljen top, poći k čamcima među one zlotvore, koji se još isparuju od svojih zločina? Zar mi ne bi prvi od njih koji bi me ugledao zavrnuo vratom kao šljuki? Zar im neće sama moja odsutnost biti dokazom mojega straha, a prema tome i mojega sudbonosnog znanja? Svemu je kraj, pomislim. Zbogom Hispaniola; zbogom squire, doktore i kapetane! Preostaje mi samo smrt od gladi ili smrt od ruku pobunjenika. Kao što sam rekao, sve sam to vrijeme trčao i ne obazirući se ni na što primicao se podnožju maloga brežuljka s dva vrha. Stigao sam u neki predjel otoka gdje su zimzeleni hrastovi rasli udaljeniji jedan od drugoga. Svojim smještajem i veličinom bijahu više nalik na šumska stabla. S njima je bilo izmiješano nekoliko raštrkanih borova, neki
visoki pedeset stopa, neki blizu sedamdeset. I zrak je bio svježiji negoli dolje uz močvaru. A tu me, dok mi je srce jako lupalo, zaustavi nova uzbuna.
Poglavlje 15. Čovjek s otoka S obronka brežuljka, koji je ovdje bio strm i kamenit, maknula se hrpica šljunka i pala sa štropotom i kotrljajući se među stablima. Oči su mi nehotice pogledale u tom smjeru te ugledam neki lik koji je skočio velikom brzinom iza debla nekog bora. Nikako nisam mogao reći što je to bilo, da li medvjed ili čovjek ili majmun. Učinio mi se taman i dlakav; više nisam znao. Ali od straha pred tom novom prikazom zaustavim se. Sad sam, činilo se, bio odrezan s obje strane; iza mene ubojice, preda mnom ovo neopisivo što stoji u zasjedi. I odmah sam počeo smatrati opasnost koju znam manjom od ove koju ne poznajem. Sam Silver činio mi se manje strašan u usporedbi s ovim šumskim stvorom, i ja se okrenem na peti; oštro promatrajući preko ramena iza sebe, počnem uzmicati u smjeru čamaca. Onaj se lik odmah opet pojavi i, daleko me obišavši, počne me prestizati. Bio sam, svakako, umoran; ali da sam i bio svjež kao kad ustajem, ne bih se mogao, spoznao sam, natjecati u brzini s takvim protivnikom. Stvorenje je letjelo od debla od debla poput zvijeri, trčeći poput čovjeka dvonoške, ali sagibljući se u trku gotovo napola te nije bilo slično nijednom čovjeku kojega sam ikada vidio. Ali dulje nisam mogao sumnjati u to da je to ipak čovjek. Počeo sam se sjećati onoga što sam čuo o ljudožderima. Malo pa bih bio zvao u pomoć. Ali sama činjenica da je to bio čovjek, makar i divlji, nekako me ohrabrila i moj je strah pred Silverom u istom razmjeru počeo jačati. Stoga sam stao i ogledao se za nekom mogućnosti bijega; dok sam tako razmišljao, sijevne mi u pameti sjećanje na moju pištolju. Čim sam spoznao da nisam goloruk, opet
mi zaplamsa u srcu hrabrost i ja odlučno okrenem lice prema tom čovjeku s otoka i žustro pođem prema njemu. On se za to vrijeme sakrio za neko drugo deblo; ali čini se da me pozorno promatrao, jer čim sam se počeo kretati prema njemu, on se opet pojavio i koraknuo prema meni. Zatim je oklijevao, povukao se natrag, opet pošao naprijed, i napokon, na moje čuđenje i smetenost, bacio se na koljena i ispružio sklopljene ruke, kao da moli. Nato se opet zaustavim. — Tko ste vi? — upitam. — Ben Gunn[39] — odgovori, a njegov je glas zvučio promuklo i neugodno, poput rđave brave. — Ja sam bijedni Ben Gunn; i cijele ove tri godine nisam razgovarao ni s jednim kršćaninom. Sad sam vidio da je to bijelac kao i ja, i da su mu crte lica gotovo ugodne. Koža mu je bila opaljena gdje god je bila izložena suncu; štoviše i usnice su mu bile crne, a vedre oči gledale su prilično uplašeno iz toga tankog lica. Od svih prosjaka koje sam vidio ili zamišljao, ovaj je bio najodrpaniji. Bio je odjeven u krpe starih brodskih jedara i stare mornarske tkanine; ta neobična krparija držala se zajedno sustavom najrazličitijih i najneskladnijih sveza, mjedenih dugmeta, komadića štapića i uzlova katranastih konopaca. Oko struka nosio je stari kožnati pojas s mjedenim kopčama, koji je u cijeloj njegovoj opremi bio jedina čitava stvar. — Tri godine! — kliknem. — Jeste li brodolomac? — Ne, druže — reče — marun. Tu sam riječ već čuo i znao sam da znači strašnu vrstu kazne, dosta česte među gusarima, pri kojoj se krivac s malo baruta i olova iskrca na obalu i napušta na nekom pustom i udaljenom otoku. — Silom sam iskrcan prije tri godine — reče — i otada sam živio od kozetine, od bobica i ostriga. Gdje god čovjek bio, kažem, on se može snaći. Ali, druže, srce mi čezne za kršćanskom hranom. Možda imaš
uza se komadić sira? Ne? Eto, mnoge sam duge noći sanjao o siru... najčešće o prženom siru... a kad bih se probudio, vidio bih da sam opet ovdje. — Ako ikada opet uzmognem doći na brod — rekoh — dobit ćete sira na kilograme. Sve to vrijeme on je pipao tkaninu mojeg kaputa, gladio moje ruke, gledao moje cipele, i uopće, u stankama u svojem govoru, pokazivao djetinjastu radost zbog prisutnosti stvorenja jednakoga sebi. Ali pri mojim posljednjim riječima on se nekako uplašeno lukavo ukoči. — Kažeš, ako ikada opet uzmogneš doći na brod — ponovi. — Pa, tko ti priječi? — Ne vi, znam — bio je moj odgovor. — I to je točno — klikne. — Sad... kako se zoveš, druže? — Jim — rekoh. — Jim, Jim — ponovi, očito posve zadovoljan. — Dobro, dakle, Jime, ja sam živio tako surovo da bi tebe bilo stid i slušati o tom. Eto, na primjer, kad me pogledaš, ne bi pomislio da sam imao pobožnu majku, zar ne? — Pa ne bih, ne bih osobito — odgovorim. — Ah, eto — reče — ali imao sam... veoma pobožnu majku. I ja sam bio pristojan, pobožan dječak i znao sam klopotati svoj katekizam tako brzo da ne bi mogao razlikovati jednu riječ od druge. A eto dokle sam dotjerao, Jime, a počelo je s igrom bacanja novčića na prokletom grobnom kamenju! S tim sam počeo, ali pošao sam i dalje od toga; i tako mi je govorila majka i prorekla sve, doista, ta pobožna žena! Ali providnost me dovela ovamo. Ja sam ovdje na tom pustom otoku sve to promislio i opet sam se vratio pobožnosti. Nećeš me više uhvatiti da bih pio ruma, ni toliko; tek za sreću, koliko je u naprstku, kad mi se, dakako, dade prva prilika. Obvezao sam se da ću biti dobar, i znam kako. I onda, Jime — on se ogleda oko sebe i spusti glas do šapta — ja sam bogat.
Sad sam bio siguran da je bijednik u svojoj samoći poludio. Držim da mi se taj osjećaj pokazao na licu jer on vatreno ponovi izjavu: — Bogat! Bogat! — reče. — I nešto ću ti reći: ja ću od tebe, Jime, načiniti čovjeka. Ah, Jime, ti ćeš blagoslivljati svoje zvijezde, hoćeš, što si bio prvi koji si me našao. Tada mu lice iznenada zastre mračna sjena. On čvrsto stisne moju ruku i prijeteći digne svoj kažiprst pred moje oči. — Sad, Jime, reci mi istinu: ono nije Flintov brod? — upita. To mi je dalo sretnu zamisao. Počeo sam vjerovati da sam našao saveznika, i odmah mu odgovorim. — To nije Flintov brod, i Flint je mrtav; ali reći ću vam istinu, kako me pitate... na brodu ima nekoliko Flintovih mornara; na našu nesreću. — Da nije neki čovjek... s jednom... nogom? — promuca. — Silver? — upitam. — Ah, Silver! — reče; — to mu je bilo ime. — On je kuhar; a i kolovođa. On me još uvijek držao za zapešće, a nato mi je gotovo zavrnuo zglob. — Ako te poslao Dugi John — reče — onda sam vrijedan koliko je vrijedna svinja, i to znam. Ali, što misliš, što će biti s tobom? Ja sam u trenutku promislio cijelu stvar i umjesto odgovora ispripovjedio mu cijelu priču o našem putovanju i neugodnom položaju u kojemu smo se našli. On me posluša s najvećim zanimanjem, a kad sam svršio, potapša me po glavi. — Ti si dobar dječak, Jime — reče — a vi ste svi u škripcu, zar ne? Dobro, vi se samo pouzdajte u Bena Gunna... Ben Gunn je čovjek koji će to urediti. Sad, držiš li da je moguće da će tvoj squire, u slučaju da vam pomognem, htjeti dokazati svoju velikodušnost, jer... jer je i on u škripcu, kao što si rekao? Rekoh mu da je squire najvelikodušniji čovjek.
— Dobro, ali znaš — odvrati Ben Gunn — ja ne mislim da bi mi dao vratarsku službu i livriranu odjeću ili nešto slično; to nije moj cilj, Jime. Ja mislim bi li on htio platiti nešto; recimo tisuću funta od novca koji je gotovo već moj? — Siguran sam da bi — rekoh. — Uopće, svi bi mornari imali sudjelovati. — I put kući? — doda gledajući veoma lukavo. — Dakako — uskliknem — squire je pravi vitez. A osim toga, ako se otresemo onih drugih, trebat će nam pomoći da brod dovedemo kući. — Ah — reče — tako je. Činilo se da mu je veoma odlanulo. — Sad ću ti nešto reći — progovori opet. — Toliko ću ti reći i ništa više. Ja sam bio na Flintovu brodu kad je on zakopao blago; on i još šestorica... šestorica snažnih pomoraca. Bili su na kopnu gotovo tjedan dana, a mi na starom Moržu. Jednoga lijepog dana bude dan znak, i eto Flinta u malom čamcu sama, a glave omotane modrim rupcem. Sunce je upravo izlazilo, a on se, mrtvački blijed, ogledavao po vodi oko pramca. Ali, zamisli, on je bio ovdje sam, a sva ostala šestorica mrtvi... mrtvi i pokopani! Nitko na brodu nije mogao rastumačiti kako je to učinio. Da li u borbi, umorstvom iznenadnom smrću, svakako... on sam protiv šestorice. Billy Bones bio je tada prvi časnik; Dugi John bio je vođa odjeljka; i oni su ga upitali gdje je blago. »Ah — reče — možete poći na kopno ako hoćete, i ostati ondje — reče; — ali što se tiče broda, on će u boj za još više blaga, groma mi!« To je rekao. Dakle, prije tri godine bio sam na nekom drugom brodu, i ugledali smo ovaj otok. »Dječaci — rekao sam — ovdje je Flintovo blago; iskrcajmo se i pronađimo ga.« Kapetanu se to nije svidjelo; ali svi moji drugovi složili su se sa mnom, pa smo se iskrcali. Dvanaest dana tražili smo blago, a svakoga dana obasipali su me sve ružnijim riječima, dok nisu jednoga lijepog jutra svi pošli na brod. »Što se tiče tebe, Benjamine Gunne — rekli su — evo ti puška — rekli su — i
lopata i trnokop. Ti možeš ostati ovdje i za se naći Flintov novac« — rekli su. Eto, Jime, tu sam tri godine i ni zalogaja kršćanske hrane otada do danas. Ali sad, gle; pogledaj me. Jesam li sličan mornaru? Ne, kažeš. Nikada nisam ni bio, kažem ti. I pri tom namigne i čvrsto me uštine. — Ti svojem squireu samo spomeni ove riječi, Jime — nastavi — »Nikada nije ni bio«... tako reci! »Tri godine je čovjek bio na ovom otoku, danju i noću, po sucu i kiši; i kadšto je možda mislio o nekoj molitvi (reći ćeš), i kadšto je možda mislio o svojoj staroj majci, kao da je živa (reći ćeš); ali najveći dio Gunnova vremena (to ćeš reći)... najveći dio njegova vremena bio je posvećen drugoj stvari.« I tad ćeš ga uštinuti kao ja sada tebe. I on me opet veoma povjerljivo uštine. — Tada ćeš — nastavi — svršiti i reći ćeš ovo: »Gunn je dobar čovjek (reći ćeš), i on ima znatno više povjerenja... znatno više«, upamti to... »u viteza po rodu, nego u te vitezove sreće budući da je i sam to bio.« — Dobro — rekoh — ali ne razumijem ni riječi od svega što ste govorili. Međutim to je svejedno; nego kako ću doći na brod? — Ah — reče — tu stvar zapinje, dakako. Eto, ovdje je moj čamac koji sam načinio svojim rukama. Držim ga ispod bijele klisure. Ako baš bude najgore, možemo to pokušati kad se smrači. Hi! — uzvikne — što je to? U taj čas, premda je do zalaza sunca bilo još sat ili dva, probude se sve jeke otoka i zariknu od grmljavine topa. — Počeli su borbu! — kriknem. — Za mnom! I zaboravivši svoj strah, počnem trčati prema sidrištu, dok je tik uza me lako i mirno kasao marun u svojem kozjem krznu. — Lijevo, lijevo — reče — drži se lijevo, druže Jime! Pod stabla! Ovamo, gdje sam ubio prvu kozu. Sad više ne dolaze ovamo; sve su one od straha pred Benjaminom Gunnom sada na vrhu bregova. Ah!
A ovdje je broglje — valjda je htio reći groblje. — Vidiš li humke? Kadšto dolazim ovamo i molim se kad mislim da bi mogla biti nedjelja. Tu baš nema kapele, ali ipak se čini svečanije; a tada reci: »Ben Gunn je sam... nema propovjednika, a ni Biblije, ni zastave«, reci. Tako je, dok sam trčao, govorio dalje i ne očekujući odgovora. Nije ga ni dobivao. Nakon topovskog hica, u priličnom razmaku, odjekne pucnjava iz maloga oružja. Opet stanka, a tada opazim ni četvrt milje ispred sebe gdje iznad šume leprša u zraku Union Jack.
IV. dio Utvrda
Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod napušten Bilo je sat i po — tri zvona u pomorskom rječniku — kad su se dva čamca otisnula od Hispaniole prema kopnu. Kapetan, squire i ja raspravljali srno u kabini o događajima. Da je bilo i daška vjetra, napali bismo onu šestoricu pobunjenika koji su ostali s nama na brodu, odbacili bismo konop našeg sidra, i opet na more. Ali trebalo nam je vjetra; i da se poveća naša bespomoćnost, Hunter dođe s viješću da se Jim Hawkins uvukao u jedan od čamaca i pošao s ostalima na kopno... Nikad nam nije palo na um posumnjati u Jima Hawkinsa, ali zabrinuli smo se zbog njegove sigurnosti. Činilo se da pored tako razdraženih ljudi ima jedva vjerojatnosti da ćemo opet vidjeti dječaka. Potrčali smo na palubu. Smola je nabubrila u brazdama između mosnica; smuči mi se od ogavnoga smrada s obale; ako je ikada itko namirisao groznicu i srdobolju, to je bilo u tom odvratnom sidrištu. Onih šest lupeža sjedilo je mrmljajući pod jedrom na pramcu. Vidjeli smo na obali čamce, privezane tik kraj ušća rijeke. U svakom je sjedio po jedan čovjek. Jedan od njih zviždao je Lillibullero. [40]
Čekanje je bilo naporno. Odlučismo da ćemo Hunter i ja u šajki poći na kopno u potragu za vijestima. Gigovi su krenuli desno; međutim Hunter i ja zaveslasmo ravno u smjeru utvrde na zemljovidu. Činilo se da su se ona dvojica koji su čuvali njihove čamce uskomešali zbog našega dolaska. Lillibullero prestade. Vidio sam gdje ona dvojica raspravljaju o tom što bi trebalo
učiniti. Da su pošli i javili Silveru, sve bi se svršilo drugačije; ali oni su se, mislim, držali svojih zapovijedi i odlučili mirno sjediti gdje su, pa su nastavili Lillibullero. Na jednom mjestu obale bio je laki zavoj i ja upravim čamac tako da je zavoj bio između nas i onih ljudi u čamcima; i tako smo prije negoli smo pristali, izgubili gigove s vida. Skočim iz šajke i potrčim koliko sam se usudio, s velikim svilenim rupčićem ispod šešira da se zaštitim od sunca, i s jednim parom spremnih, nabijenih pištolja zbog sigurnosti. Nisam prešao ni stotinu jarda, kad stignem do utvrde. Evo kakva je bila: gotovo na vrhu nekog humka bilo je vrelo bistre vode. Baš na humku bila je zbijena čvrsta brvnara, koja je ograđivala i taj izvor. Ona je u nuždi mogla primiti četrdesetak ljudi, a imala je i puškarnice sa svake strane. Oko nje je bio iskrčen širok prostor, ograđen šest stopa visokom ogradom od kolja, bez vrata i otvora. Ta je ograda bila prejaka da bi se u kratko vrijeme i bez napora mogla srušiti, a previše otkrivena da bi štitila opsjedača. Ljudi u brvnari bili bi dobro zaštićeni, mirno bi mogli stajati u zaklonu i pucati na one izvana kao na jarebice. Jedino bi morali imati dobru stražu i hrane; mogli bi, naime, osim u slučaju nenadanog napadaja, držati ovo mjesto protiv cijele pukovnije. Moju je pozornost osobito privukao izvor. Premda smo, naime, u kabini Hispaniole imali dosta dobar položaj, dovoljno oružja, streljiva, hrane i izvrsnih vina, jedna je stvar bila umakla našoj pažnji — nismo imali vode. Upravo sam razmišljao o tom, kad otokom zaori smrtni krik nekoga čovjeka. Nasilna smrt nije mi bila ništa novo — služio sam pod njegovom kraljevskom visošću vojvodom od Cumberlanda, [41]
a i sâm sam bio ranjen kod Fontenoya[42] — ali znam da je moje bilo doseglo vrhunac. »Jim Hawkins je propao«, bila mi je prva pomisao. Nešto vrijedi biti stari vojnik, ali još više vrijedi biti liječnik. U našem zvanju nema vremena za oklijevanje. I tako sam tada odmah odlučio.
Ne gubeći vremena, pošao sam na obalu i skočio u šajku. Srećom je Hunter bio dobar veslač. Proletjeli smo vodom i čamac je naskoro pristao uz brod. Uspeo sam se na škunu. Zatekao sam ih, kao što je prirodno, sve potresene. Squire, dobra duša, sjedio je blijed poput krpe, razmišljajući o zlu u koje nas je doveo, a činilo se da je jedan od one šestorice mornara gotovo jednako blijed. — Ovaj je čovjek — reče kapetan Smollett kimnuvši glavom prema njemu — novak u tom poslu. Kad je čuo krik, gotovo se onesvijestio, doktore. Još jedan poticaj i taj bi nam se čovjek pridružio. Ispripovjedio sam svoju osnovu kapetanu te smo zajednički utvrdili potankosti izvršenja. Staroga Redrutha postavili smo u hodniku između kabine i pramca, s tri ili četiri nabijene puške i s jednom strunjačom u svrhu zaklona. Hunter je doveo čamac pod otvor na krmi, a Joyce i ja dali smo se na posao. Ukrcali smo u čamac limenke s barutom, puške, vreće dvopeka, bačvice sa svinjetinom, jednu bačvu konjaka i moj neprocjenljivi kovčeg s lijekovima. Međutim su squire i kapetan bili na palubi, te kapetan dozove kormilara, koji je bio glavni na brodu. — Gospodine Handse — reče — ovdje smo nas dvojica, svaki s jednim parom nabijenih pištolja. Ako itko od vas šestorice da bilo kakav znak, mrtav je. Oni su se prilično iznenadili, a nakon kratkog vijećanja svi su srnuli k prednjem silazu, namjeravajući, bez sumnje, napasti nas iza leđa. Ali ugledavši Redrutha gdje ih čeka u rešetkastom hodniku, odmah su se okrenuli i jedna je glava opet provirila na palubu. — Dolje, pseto! — krikne kapetan. I glava opet nestane; i neko vrijeme nismo ništa čuli o ovoj šestorici bojažljivih pomoraca.
Za to vrijeme, bacajući stvari bez reda u šajku, nakrcali smo je koliko smo se god usudili. Joyce i ja izađosmo kroz otvor na krmi i opet se uputismo prema kopnu koliko su nas god mogla ponijeti vesla. Ovo drugo putovanje prilično uzbuni stražare uzduž obale, Lillibullero opet prestane; i tren prije negoli smo ih izgubili s vida iza malog rta, jedan od njih brzo skoči na obalu i nestane. Gotovo sam pomislio promijeniti svoju osnovu i uništiti njihove čamce, ali bojao sam se da bi Silver i ostali mogli biti u blizini pa bi moja prevelika odvažnost lako mogla sve upropastiti. Naskoro smo pristali na istom mjestu kao i prije da prenesemo zalihe u brvnaru. Sva smo trojica pošli prvi put teško natovareni i prebacili smo svoje zalihe preko ograde. Zatim smo se, ostavivši Joycea da ih čuva — doduše samo jedan čovjek, ali s nekih šest-sedam pušaka — Hunter i ja vratili k šajki i još smo jednom uzeli tovar. Tako smo radili bez odmora, sve dok nije bio prenesen čitav tovar, pa su tada oba sluge zauzeli svoje položaje u brvnari, a ja sam svim silama odveslao natrag prema Hispanioli. Staviti na kocku još jedan čamac tovara činilo nam se opasnije negoli je uistinu bilo. Oni su, dakako, bili brojem jači, ali mi smo imali prednost u oružju. Nijedan od ljudi na kopnu nije imao puške i vjerovali smo da bismo ih najmanje pet-šest stavili izvan borbe prije negoli bismo došli na domet njihovih pištolja. Squire me čekao kod okna na krmi, sva njegova slaboća je nestala. On zgrabi konop čamca i pričvrsti ga. Dadosmo se zdušno na krcanje čamca. Svinjetina, barut i dvopek bio je tovar, osim toga po jedna puška i po jedna mornarska sablja za squirea, mene, Redrutha i kapetana. Ostatak oružja i baruta bacili smo s palube u vodu duboku dva i pol hvata, tako da smo vidjeli gdje duboko ispod nas na čistom, pješčanom dnu na suncu odsijeva sjajni čelik. Uto je počela oseka i brod se okretao oko svojega sidra. Začuli se nejasni glasovi koji su dolazili s ona dva giga i dozivali. Premda nas je to umirilo u pogledu Joycea i Huntera, koji su bili mnogo istočnije,
ipak je opomenulo našu družbu da treba krenuti. Redruth se povuče sa svojega mjesta u hodniku i spusti se u čamac, koji smo zatim doveli do vrha krme da bi bilo kapetanu Smollettu zgodnije ukrcati se. — Hej, ljudi — reče — čujete li me? S pramca nije bilo odgovora. — To govorim vama, Abrahame Grayu... vama govorim. Još uvijek nikakva odgovora. — Grayu — nastavi gospodin Smollett malo glasnije — ja napuštam ovaj brod i zapovijedam vam da pođete sa svojim kapetanom. Znam da ste u duši dobar čovjek i rekao bih da nitko od većine vas nije tako zao kako se prikazuje. U ruci držim svoj sat, dajem vam trideset sekunda da pođete sa mnom. Nastane stanka. — Dođi, moj krasni momče — nastavi kapetan — ne odgađaj tako dugo. Ja svakoga trenutka stavljam na kocku svoj život i živote ove dobre gospode. Najednom se odatle začuje rvanje, zvuk udaraca i Abraham Gray, s ranom od noža na jednoj strani obraza, provali vani i dotrči kapetanu poput psa koji je dozvan zviždukom. — Evo me, gospodine — reče. I idući trenutak spustili su se k nama s palube on i kapetan pa smo se otisnuli i zaplovili. Doprli smo daleko od broda, ali još nismo bili na obali u našoj utvrdi.
Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke Ovo, peto putovanje bilo je posve drugačije od svih ostalih. Prvo, čamac u kojem smo plovili, malen poput lončića, bio je previše natovaren. Pet odraslih ljudi, a trojica od njih — Trelawney, Redruth i kapetan — visoki više od šest stopa, bilo je već više nego što je čamac mogao nositi. K tomu treba dodati barut, svinjetinu i vreće s dvopekom. Rub čamca na krmi bio je u razini vode. Nekoliko puta zahvatili smo malo vode i prije negoli smo prevalili nekih stotinu jarda, moje su hlače, dokoljenice i krajevi kaputa bili posve promočeni. Kapetan nam zapovjedi da teret bolje podijelimo i nama uspije malo bolje izjednačiti ravnotežu čamca. Ipak smo se bojali i disati. Drugo, dolazila je oseka — jaka, oštra struja tekla je kroz prolaz prema zapadu, a zatim kroz tjesnac kojim smo ujutro bili uplovili prema jugu i prema otvorenom moru. Našem pretovarenom čamcu bili su opasni i valići, ali najgore od svega bilo je to što je struja promijenila naš pravi smjer i odalečila nas od našeg određenog mjesta iskrcavanja iza rta. Da smo se prepustili struji, pristali bismo na obali uz gigove, gdje su se svakog trenutka mogli pojaviti gusari. — Ne mogu održati smjer prema utvrdi, gospodine — rekoh kapetanu. Ja sam kormilario, a on i Redruth, obojica odmoreni, veslali su. — Oseka neprestano vuče čamac niže. Možete li zaveslati malo jače? — Ne možemo a da ne potopimo čamac — reče. — Morate se strpjeti, gospodine, ako vam je pravo... strpjeti se dok ne vidite da vam je
uspjelo. Pokušam i ustanovim pokusom da nas oseka neprestano vuče prema zapadu, dok nisam okrenuo pramac čamca u smjeru istoka, odnosno točno u pravom kutu prema smjeru kojim smo trebali ploviti. — Tako nećemo nikad stići na kopno — rekoh. — Ako je to jedini smjer kojim možemo ploviti, gospodine, onda moramo ploviti upravo njim — odvrati kapetan. — Moramo ploviti protiv struje. Vidite, gospodine, kad bi nas jednom odvukla prema zavjetrini mjesta za iskrcavanje, teško je reći gdje bismo stigli na kopno, a da ne govorim o mogućnosti da nas napadnu čamci; a ovako, struja mora popustiti i tada možemo izmaknuti natrag uzduž obale. — Struja je već slabija, gospodine — reče mornar Gray, koji je sjedio sprijeda; — sad biste mogli skrenuti malo od nje. — Hvala, momče — rekoh kao da se nije baš ništa dogodilo; svi smo naime šutke bili odlučili postupati s njim kao bilo s kojim od naših. — Top! — reče. — Mislio sam o tom — rekoh jer sam bio siguran da on misli na bombardiranje utvrde. — Oni nipošto ne mogu iznijeti top na obalu, a ako bi im to uspjelo, nipošto ga ne bi mogli vući kroza šumu. — Pogledajte prema krmi, doktore — odgovori kapetan. Posve smo bili zaboravili na dugi top devetak; a ondje je, na naše zaprepaštenje, bilo pet lupeža zaposleno oko topa; skidali su mu haljetak, kako zovu omot od kruta, nepromočiva platna kojim je bio pokriven za vrijeme plovidbe. Ne samo to! U istom mi trenu sine u glavi da smo na brodu ostavili taneta i barut za top i da sve to može jednim udarcem sjekire doći u ruke zlikovcima na brodu. — Israel je bio Flintov topnik — reče Gray promuklo. Stavljajući sve na kocku, upravili smo pramac čamca ravno prema mjestu iskrcavanja. Za to vrijeme izašli smo toliko izvan toka struje da
smo održali smjer premda smo morali polagano veslati, a ja sam mogao odrediti cilj čamcu. Ali najgore je bilo što smo držeći se ovoga smjera, umjesto krme okrenuli prema Hispanioli bok čamca te smo pružali cilj širok poput vrata štaglja. Nisam samo vidio, već sam i dobro čuo kako onaj lupež pijana lica, Israel Hands, bučno valja okruglo tane po palubi. — Tko je najbolji strijelac? — upita kapetan. — Svakako gospodin Trelawney — rekoh. — Gospodine Trelawneyu, hoćete, molim vas, izabrati jednog od onih ljudi, gospodine? Ako je moguće, Handsa — reče kapetan. Trelawney je bio hladan poput čelika. On pogleda luntu[43] svoje puške. — Samo — klikne kapetan — polagano s tom puškom, gospodine, jer ćete čamac napuniti vodom. Neka svi pomognu umiriti čamac kad on nacilja. Squire podigne pušku, veslanje prestane, a mi se nagnemo na drugu stranu da održimo ravnotežu. Sve je bilo izvedeno tako oprezno da ni kapljica nije ušla u čamac. Oni su za to vrijeme okrenuli top oko osi, a Hands, koji je s drvenim batom stajao pri otvoru cijevi, bio je prema tome najviše izložen. Ipak nismo imali sreće; baš kad je Trelawney opalio, Hands se sagnuo, tane je prozviždalo iznad njega, a pao je jedan od ostale četvorice. Krik što ga je ispustio, ponove ne samo njegovi drugovi na brodu, već i mnogo glasova na kopnu, te sam gledajući u tom smjeru vidio ostale gusare gdje se jate, dolazeći između stabala, i skaču na svoja mjesta u čamce. — Evo dolaze gigovi, gospodine — rekoh. — Tad krenimo — vikne kapetan. — Ne smeta ako sada zagrabimo vode. Ako se ne dočepamo obale, sve je svršeno. — Ukrcavaju se samo u jedan gig, gospodine — dodam; — posada
drugoga čamca, vjerojatno, ide obalom da nam presiječe put. — Bit će im vruće, gospodine — odvrati kapetan. — Znate kako je mornaru na kopnu. Ali ne smetaju meni oni, već topovsko tane. Kao na kuglani! Ni djevojka moje gazdarice ne bi promašila. Recite nam, squire, kad opazite sjaj lunte, pa ćemo nešto pokušati. Međutim smo napredovali priličnom brzinom, premda je čamac bio tako pretovaren, putem smo zagrabili tek malo vode. Sad smo već bili tik uz obalu; trideset ili četrdeset udaraca veslom i pristat ćemo; oseka je, naime, već otkrila uski pojas pijeska ispod skupine stabala. Više se nismo trebali bojati giga; mali ga je rt već sakrio našim očima. Oseka, koja nas je prije tako okrutno priječila, sad nam se odužila jer je priječila naše napadače. Jedini izvor opasnosti bio je top. — Kad bih se usudio — reče kapetan — zaustavio bih se i nanišanio bih još u jednog od njih. Ali bilo je jasno da oni misle kako ništa ne može odgoditi njihov hitac. Nisu se uopće mnogo osvrtali na svoga palog druga premda nije bio mrtav i premda je pokušavao, vidio sam, otpuzati natrag. — Spremni su! — vikne squire. — Stoj — vikne kapetan brzo poput jeke. I on i Redruth zaveslaju natraške velikom snagom te gurnu krmu posve pod vodu. U isti tren odjekne prasak. To je bio prvi prasak koji je čuo Jim; zvuk squireova hica nije dopro do njega. Nitko od nas nije mogao točno odrediti kamo je palo tane; ali držim da je moralo proći iznad naših glava i da je tlak zraka pridonio našoj nezgodi. Tu se nije dalo pomoći; čamac posve polagano potone krmom u vodu duboku tri stope, u kojoj smo kapetan i ja ostali na nogama jedan prema drugomu. Ostala trojica posve potonu i opet izrone pljuskajući po vodi i komešajući se. Utoliko nije zlo bilo veliko. Nijedan život nije bio izgubljen, i mogli smo mirno pregaziti do obale. Ali sve naše zalihe bile su na dnu i, što je još gore, samo dvije puške od njih sedam mogle su nam poslužiti.
Ja sam svoju nekako nagonski ščepao s koljena i držao je iznad glave. Što se tiče kapetana, on je svoju nosio na ramenu vezanu pojasom s nabojima, i to kao mudar čovjek, s otponcem okrenutim prema gore. Ostale tri potonule su s čamcem. Da bi se još povećale naše brige, začuli smo glasove gdje nam se već približuju šumom uzduž obale; i ne samo da smo bili u opasnosti da nam, napol onesposobljenima, odrežu put prema utvrdi, već smo se bojali hoće li Hunter i Joyce, ako ih napadne pol tuceta ljudi, imati razuma i hrabrosti i odlučnosti. Hunter je bio, znali smo, pouzdan, Joyce je bio sumnjiv — ugodan, pristojan sluga, dobar za četkanje odijela, ali ne baš posve zgodan za ratnika. Razmišljajući o svemu tome, gazili smo prema obali kako smo mogli, ostavivši iza sebe bijednu šajku i dobru polovinu svega našeg baruta i zaliha.
Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana Žurili smo se što smo više mogli kroz šumski pojas koji nas je sada dijelio od utvrde. Pri svakom su koraku sve bliže dopirali glasovi gusara. Naskoro smo začuli i topot njihovih nogu dok su trčali i pucketanje grana dok su se probijali kroz neku malu guštaru. Počeo sam spoznavati da ćemo se doista sukobiti s njima te sam pregledao svoju luntu. — Kapetane — rekoh — Trelawney je nepogrešivi strijelac. Dajte mu svoju pušku; njegova je neupotrebljiva. Oni izmijene puške, i Trelawney, šutljiv i hladan kakav je bio od početka vreve, zaustavi se za tren na peti da se uvjeri je li puška sasvim u redu. U isti čas, opazivši da je Gray nenaoružan, dadoh mu svoju mornarsku sablju. Svima nam je bilo drago kad smo vidjeli kako je pljunuo u šaku; namrštio obrve i zazujao oštricom kroz zrak. Svaki pokret njegova tijela jasno je dokazivao da će naš novak biti čovjek na mjestu. Nakon četrdeset koraka došli smo na rub šume i pred sobom smo ugledali utvrdu. Krenuli smo prema sredini ograde s južne strane, a gotovo u isto vrijeme pojavi se, derući se iz svega glasa, sedam pobunjenika — s božmanom Jobom Andersonom na čelu. Oni stanu kao da su se iznenadili, i prije negoli su se snašli, imali smo vremena opaliti ne samo squire i ja, već i Hunter i Joyce iz brvnare. Ispaljena su četiri hica u prilično raštrkanoj paljbi; ali ipak su djelovali: doista je pao jedan od neprijatelja, a ostali su se bez oklijevanja okrenuli i pojurili među stabla.
Pošto smo ponovo nabili puške, sišli smo niz prostor izvan ograde da pogledamo paloga neprijatelja. Bio je mrtav — prostrijeljen kroz srce. Počeli smo se veseliti svome uspjehu, kad baš u taj tren prasne u šikari pištolj. Tane zazviždi tik uz moje uho, a bijedni Tom Redruth posrne i sruši se svom dužinom na tlo. Squire i ja uzvratili smo hitac, ali kako nismo nišanili ni na što određeno, vjerojatno smo tek potratili barut. Tada opet nabijemo i okrenemo se bijednom Tomu. Kapetan i Gray već su ga pregledavali; a ja sam na prvi pogled vidio da je svemu kraj. Vjerujem da je naše brzo uzvraćanje paljbe još jednom raspršilo pobunjenike jer nam je bez novog uznemiravanja bilo dopušteno da bijednoga starog lugara, koji je jecao i krvario, dignemo preko ograde i prenesemo u brvnaru. Od samoga početka naših neprilika do sada, kad smo ga položili u brvnari da umre, bijedni starac nije izustio ni jedne riječi iznenađenja, pritužbe, straha, a ni malodušnosti. Ležao je u rešetkastom hodniku iza svoje strunjače poput junačkoga Trojanca; pokoravao se šutke, poslušno i dobro svakoj zapovijedi; bio je najstariji u našoj družbi, dvadesetak godina stariji od svakoga; a sad je umirao baš on, mrki, stari, vrijedni sluga. Squire se spusti na koljena pokraj njega i plačući poput djeteta poljubi mu ruku. — Jesam li na odlasku? — upita. — Tome, momče — rekoh — vraćaš se kući. — Žao mi je što ih nisam prije izbio puškom — odvrati. — Tome — reče squire — reci da mi opraštaš. — Bi li to bilo pristojno prema vama, squire? — odgovori. — Bilo kako mu drago, neka bude tako, amen! Nakon kratke šutnje reče kako drži da bi netko mogao izgovoriti molitvu.
— To je običaj, gospodine — doda kao da se ispričava. I nedugo zatim umre bez ijedne riječi. Međutim je kapetan, koji mi se činio neobično nabreknutim oko prsiju i džepova, izvadio veoma mnogo različitih predmeta — britanske zastave, Bibliju, smotak debelog konopa, pero, tintu, brodski dnevnik i nekoliko funta duhana. Unutar ograde našao je dugo borovo deblo što je ležalo srušeno i okresano pa ga uz pomoć Hunterovu uspravi uz ugao brvnare, gdje su grede bile ukrštene i sastajale se u kut. Zatim je, popevši se na krov, vlastitim rukama svezao i objesio zastavu. Čini se da mu je nakon toga bilo mnogo lakše. On se vrati u brvnaru i stane brojiti zalihe, kao da nije bilo ničega drugog na svijetu. Ali unatoč tome, promatrao je jednim okom Tomovo umiranje; i čim je sve prošlo, pristupi s drugom zastavom kojom s mnogo poštovanja pokrije mrtvo tijelo. — Ne žalostite se, gospodine — reče rukujući se sa squireom. — Njemu je dobro; ne treba žaliti mornara koji je ustrijeljen vršeći svoju dužnost prema kapetanu i brodovlasniku. To možda nije prava teologija, ali to je činjenica. Tada me povuče u stranu. — Doktore Liveseyu — reče — za koliko tjedana vi i squire očekujete pomoćni brod? Rekao sam mu da to nije pitanje tjedana, već mjeseci; da će Blandly poslati brod u potragu za nama ako se ne vratimo do kraja kolovoza; ali ni ranije ni kasnije. — Sami možete izračunati — rekoh. — Jest, doista — odvrati kapetan češući se po glavi — ali i onda ako ogledamo sve dobro što bi nam možda mogla dati providnost, ipak, gospodine, mogu reći da smo prilično nasjeli. — Kako to mislite? — upitam.
— Šteta je, gospodine, što smo izgubili onaj drugi tovar. To je što mislim — odvrati kapetan. — Što se tiče baruta i olova, izaći ćemo na kraj. Ali namirnica je malo, veoma malo... tako malo, doktore Liveseyu, da je možda i bolje ako su koja usta manje. I on pokaže na mrtvo tijelo pod zastavom. Upravo tada proleti topovsko tane uz šum i zviždanje visoko iznad krova brvnare i tresne daleko iza nas u šumi. — Oho! — reče kapetan. — Samo palite! Ionako imate već malo baruta, momci. Pri drugom pokušaju hitac je bio bolji, i kugla padne unutar ograde. Podigla je oblak pijeska, ali nije učinila nikakve štete. — Kapetane — reče squire — s broda se kuća uopće ne vidi. Bit će da oni nišane prema zastavi. Ne bi li bilo pametnije skinuti je? — Skinuti moju zastavu! — vikne kapetan. — Ne, gospodine, ja neću! I držim da smo se svi složili s njim kad je izrekao te riječi. To, naime, nije bio samo neki tvrdoglavi pomorski osjećaj; to je osim toga bila i dobra politika i dokazivala našem neprijatelju da preziremo njegovu topovsku paljbu. Oni su grmjeli cijelu večer. Kugla za kuglom prelijetala je ili padala tik uz utvrdu, ili je udarala u pijesak unutar ograde; ali oni su morali pucati tako visoko da je hitac padao mrtav i ukapao se u mekani pijesak. Nismo se morali bojati nikakva odskakivanja taneta; premda je jedna kugla banula u brvnaru kroz krov i opet izašla kroz pod, naskoro smo se navikli na ovu vrstu neslanih šala te nas nisu smetale više od lopte kriketa. — U svemu tomu ima i nešto dobro — zamijeti kapetan. — Suma je ispred nas, čini se, čista. Oseka je trajala dosta dugo; naše su zalihe valjda izvan vode. Neka netko dragovoljno pođe i donese svinjetinu. Gray i Hunter su istupili prvi. Oni se, dobro naoružani, išuljaše iz utvrde; ali njihovo se poslanstvo pokaza beskorisno. Pobunjenici su
bili smjeliji negoli smo mislili, ili su se više pouzdali u Israelovu topničku vještinu. Četvorica ili petorica njih bili su, naime, zaposleni vađenjem naših zaliha i s njima su gazili do jednog od gigova koji je bio blizu i veslao jednim veslom da bi se održao protiv struje. Silver je zapovijedao na krmi, a svaki je čovjek bio sada naoružan puškom iz nekoga njihova tajnog spremišta. Kapetan je sjeo k svojem brodskom dnevniku. Evo početka upisa: »Aleksandar Smollett, kapetan; David Livesey, brodski liječnik; Abraham Gray, tesarski pomoćnik — mornar; John Trelawney, brodovlasnik; John Hunter i Richard Joyce, sluge brodovlasnika — nemornari — jedini koji su od brodske družbe ostali vjerni — stigli su na kopno sa zalihama za deset dana ograničenih obroka te su na brvnari na Otoku s blagom izvjesili britansku zastavu. Thomasa Redrutha, slugu brodovlasnikova — nemornara, ustrijelili su pobunjenici; James Hawkins, mali... I ja sam baš u taj čas razmišljao o sudbini bijednoga Jima Hawkinsa. Uto — dozivanje s kopna. — Netko nas doziva — reče Hunter, koji je bio na straži. — Doktore! Squire! Kapetane! Hej, Hunteru, jeste li vi to? — začuju se povici. I potrčim prema vratima baš na vrijeme da ugledam Jima Hawkinsa živa i zdrava gdje dolazi penjući se preko ograde.
Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi Čim je Ben Gunn ugledao zastavu, zaustavi se, uhvati me za ruku i sjedne. — Sad — reče — eto posve sigurno tvojih prijatelja. — Mnogo je vjerojatnije da su to buntovnici — odgovorim. — Jest! — vikne. Ta na mjestu poput ovoga, gdje ne pristaje nitko osim vitezova sreće, Silver bi, ne sumnjaj u to, istaknuo Jolly Rogera.[44] Ne, to su tvoji prijatelji. Bilo je i borbe, i držim da su tvoji prijatelji bili u boljem položaju, oni su na kopnu u staroj utvrdi, koju je prije mnogo godina podigao Flint. Ah, Flint, to je bila glava! Osim ruma, nitko mu nije bio dorastao. On se nije bojao nikoga; samo Silvera... Silver je imao tu čast. — Dobro — rekoh — možda je tako i neka bude; to je razložnije da se požurim i pridružim svojim prijateljima. — Ne, druže — odvrati Ben — ne. Ti si dobar dječak ako se ne varam; ali ti si ipak samo dječak. A Ben Gunn je lukav poput muhe. Ni rum me ne bi odvukao onamo kamo ti ideš... ni rum, dok ne vidim tvojega viteza po rodu i dok ne dobijem njegovu poštenu riječ. I nećeš zaboraviti moje riječi: »Znatno više (to je ono što ćeš reći), znatno više povjerenja«... i tada ga uštini. I on me po treći put uštine s onim istim izrazom lukavosti. — A kad vam zatreba Ben Gunn, znaš gdje ga možete naći, Jime. Upravo ondje gdje si ga našao danas. A onaj koji će doći, mora u ruci imati neki bijeli predmet; mora doći sam. Oh! reći ćeš ovo: »Ben
Gunn« — reći ćeš — »ima svoje razloge.« — Dobro — uzvratih — držim da razumijem. Vi želite nešto predložiti i želite se sastati sa squireom ili s liječnikom; i mogu vas naći gdje sam vas ja našao. Je li to sve? — A kada? — doda. — Eto, po prilici od podneva do šest zvona. — Dobro — rekoh — a mogu li sada poći? — Nećeš zaboraviti? — upita zabrinuto. — »Znatno više«, i »svoje razloge«, reći ćeš. »Svoje razloge«; to je glavno; i »među poštenim ljudima«. Dobro, dakle — reče još uvijek držeći me — držim da možeš poći, Jime. I, Jime, ako sretneš Silvera, nećeš li izdati Bena Gunna? Ni divlji konji ne bi to izvukli iz tebe? Nećeš, kažeš? I ako gusari taboruju na kopnu, što bi rekao, Jime, kad bi ujutro bilo nekoliko udovica više? Tu ga prekine glasni prasak, a topovska kugla jurne između stabala i zabije se u pijesak, ni stotinu jarda od mjesta gdje smo razgovarali nas dvojica. U idućem trenutku obojica smo, svaki u drugom smjeru, podbrusili pete. Dobar sat nakon toga često bi prasak potresao otok, a kugle su udarale kroza šumu. Kretao sam se od zaklona do zaklona uz stalnu pratnju, ili mi se činilo tako, tih strahovitih kugala. Međutim kako se bombardiranje primicalo kraju, počeo sam — premda se još nisam usudio poći u smjeru utvrde, kamo su najčešće padale kugle — na neki način opet dobivati hrabrosti; i nakon mnogo skretanja prema istoku počeo sam puzati između stabala na obali. Sunce je upravo zapadalo, morski je povjetarac šuštao, poigravao šumom i mreškao sivu površinu sidrišta; i oseka je bila na vrhuncu te su velike pjeskovite površine bile nepokrivene vodom; zrak me, nakon danje žege, hladio kroz kaput. Hispaniola je još uvijek ležala gdje je bila usidrena, ali s njena se vrha, svakako, vijao Jolly Roger — crna gusarska zastava. Upravo kad sam pogledao onamo, ugledam s broda crveni blijesak. Novi prasak zaječi
i još jedno tane prozviždi zrakom. To je bilo posljednje u topničkoj vatri. Ležao sam neko vrijeme promatrajući užurbanost koja je nastala nakon napadaja. Ljudi su na žalu nedaleko od utvrde nešto razbijali sjekirama; poslije sam ustanovio da je to bila šajka. Dalje, blizu ušća rijeke, plamsala je kroza stabla velika vatra, a između te točke i broda plovio je u oba smjera jedan od gigova; ljudi koje sam prije vidio tako potištene, sada su klicali uz vesla poput djece. Ali u njihovim glasovima bio je neki prizvuk koji je budio pomisao na rum. Pomislim da bih napokon mogao poći prema utvrdi. Bio sam prilično daleko u niskoj, pjeskovitoj ravnici što opkoljuje sidrište s istoka, a za niska vodostaja spaja se s Otokom Kostura; i kad sam sada ustao, vidio sam nešto dalje niže u ravnici, između niskoga grmlja, neku osamljenu, prilično visoku klisuru, neobično bijele boje. Padne mi na um da bi to mogla biti bijela stijena o kojoj je govorio Ben Gunn, i kod koje ću, kad nam jednom zatreba neki čamac, znati da ga potražim. Tada sam obilazio šumom dok nisam ponovo došao do stražnje strane ili kopnene strane utvrde, i naskoro me vjerna družba pozdravi toplom dobrodošlicom. Brzo sam ispripovjedio svoju priču, pa sam se stao ogledavati naokolo. Brvnara je bila sagrađena od netesanih borovih trupaca — krov, zidovi i pod. Pod je na nekim mjestima bio jedva stopu ili stopu i pol iznad površine pijeska. Nad vratima bila je streha, a ispod te strehe izvirivalo je malo vrelo u neki umjetni bazen prilično neobične vrste — bio je to samo neki veliki brodski željezni kotao s izbijenim dnom; bio je ukopan u pijesak »dokle se dalo«, kako je rekao kapetan. Malo je čega bilo osim golih zidova kuće; ali u jednom kutu ležala je na podu, umjesto ognjišta, neka kamena ploča te neka stara hrđava željezna košara za vatru. Obronci humka i cijela unutrašnjost utvrde bijahu iskrčeni, a drvo upotrijebljeno za gradnju kuće. Vidjelo se po panjevima da je tu bio
uništen lijep gaj s visokim stablima. Kako su stabla bila posječena, veći je dio zemlje isprala voda ili ju je odnio vjetar; tek se ondje gdje je iz kotla tekao potočić zelenjela u pijesku debela gredica mahovine, neka paprat i mali puzavi grmečci. Posve blizu izvan ograde — rekli su da je preblizu za obranu — zelenjela se visoka i gusta šuma, prema unutrašnjosti kopna čisti borik, a prema moru s gustom primjesom zimzelenog hrasta. Hladni večernji povjetarac, o kojem sam govorio, zviždao je kroz svaku pukotinu grubo izrađene kuće i sipao po podu neprekidnu kišu sitnoga pijeska. Bilo je pijeska u našim očima, bilo je pijeska u našim ustima, bilo je pijeska u našem jelu, pijesak se vrtio u izvoru na dnu kotla upravo poput zobene kaše koja počinje kipjeti. Naš dimnjak bila je četverokutna rupa u krovu; ali samo je mali dio dima nalazio svoj izlaz; ostatak se vijao po kući te smo neprestano kašljali, a oči nam suzile. Tome treba dodati da je novaku Grayu lice bilo povezano zavojem zbog rane, koju je zadobio pri raskidu s pobunjenicima, i da je bijedni stari Tom Redruth, još uvijek nepokopan, ležao uza zid ispružen i ukočen pod engleskom zastavom. Da smo smjeli biti besposleni, svi bismo zapali u neku potištenost, ali kapetan Smollett nije to nipošto dopuštao. Sve nas je pozvao preda se i podijelio nas u straže. Liječnika, Graya i mene u jednu, squirea, Huntera i Joycea u drugu. Premda smo svi bili umorni, dvojica su bila poslana po ogrjevno drvo, a druga dvojica da iskopaju grob za Redrutha. Liječnik je bio određen za kuhara, ja sam bio određen za stražara na vratima, a kapetan je obilazio od jednoga do drugoga, bodrio nas i pomagao gdje je god trebalo. Od vremena do vremena došao bi liječnik na vrata da udahne malo zraka i da odmori svoje oči, koje su mu od dima gotovo iscurile iz glave; i kad god bi došao, on bi porazgovorio sa mnom. — Taj momak, Smollett — reče jednom — bolji je čovjek od mene. A kad ja to kažem, to mnogo znači, Jime.
Došavši drugi put, neko je vrijeme šutio. Tada je nakrivio glavu i pogledao me. — Valja li taj Ben Gunn? — upita. — Ne znam, gospodine — rekoh. — Nisam posve siguran je li pri pameti. — Ako se o tom može i malo sumnjati, tad je pri pameti — odvrati liječnik. — Čovjek koji je na pustom otoku, Jime, tri godine grizao nokte, ne može se činiti tako pri pameti kao što si ti ili ja. To nije u ljudskoj prirodi. Jesi li rekao da je maštao o siru? — Da, gospodine, o siru — odgovorim. — Eto, Jime — reče — vidiš li prednost u tom kad si izbirljiv u hrani? Jesi li vidio moju burmuticu? A nikad me nisi vidio da šmrčem burmut; razlog je u tom što u svojoj burmutici umjesto burmuta nosim komad sira parmezana... veoma hranjivoga sira koji se pravi u Italiji. Eto, to je za Bena Gunna! Prije večere pokopali smo u pijesku staroga Toma i neko smo vrijeme stajali oko njega gologlavi na povjetarcu. Prilična količina ogrjevnoga drveta bila je unesena, ali po kapetanovu mišljenju nije bilo dosta; on je kimao glavom i rekao nam da se »sutra moramo prihvatiti posla mnogo živahnije«. Kad smo zatim pojeli svinjetinu i kad je svaki dobio dobru čašicu groga od konjaka, tri poglavara pođu zajedno u jedan kut da raspravljaju o našoj budućnosti. Činilo se da im je bila najveća briga što su naše zalihe bile tako skučene da bi mogla zaprijetiti opasnost predaje od gladi prije negoli bi došla pomoć. Ali bilo je zaključeno da je naša jedina nada u tom da ubijamo gusare tako dugo dok ili ne spuste svoju zastavu ili ne pobjegnu s Hispaniolom. Već su od devetnaest spali na petnaest, dvojica su ranjena, a najmanje jedan — čovjek koji je nastrijeljen uz top — teško ranjen, ako ne i mrtav. Moramo svakoga časa, kada god nam se pruži prilika, uz krajnji oprez pucati na njih da spasimo svoje živote. A osim toga, imali smo dva dobra saveznika — rum i klimu.
Što se tiče prvoga, čuli smo, premda smo bili udaljeni pol milje, kako urlaju i pjevaju do kasno u noć; a što se tiče drugoga, liječnik se kladio o svoju vlasulju da će ih prije izmaka tjedna polovica biti ispružena na leđima budući da taboruju ondje u močvari i da nemaju lijekova. — I tako — doda — ako nas sve prije ne postrijeljaju, bit će sretni ako im uspije ukrcati se na škunu. Ipak je to brod i držim da mogu opet početi gusariti. — To je prvi brod koji sam izgubio — reče kapetan Smollett. Kao što možete zamisliti, bio sam smrtno umoran. Premda sam se, pošavši na počinak, još dugo prevrtao, zaspao sam poput klade. Ostali su već davno bili ustali i već su pojeli zajutrak i povećali hrpu ogrjevnog drveta za polovicu kad me probudila neka buka i neki glasovi. — Zastava za pregovore! — čuo sam nekoga; a tada, odmah zatim, uz usklik iznenađenja: — Sâm Silver! I na to sam skočio te sam, trljajući oči, potrčao do puškarnice u zidu.
Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo Doista, dva su čovjeka stajala pred ogradom. Jedan od njih mahao je nekom bijelom tkaninom; drugi, koji je spokojno stajao uza nj, nije bio nitko manje nego sam Silver. Bilo je još prilično rano, a jutro je bilo najhladnije od svih što sam ih, držim, proveo u tuđini; studen je prodirala do srži. Nebo nad nama bilo je vedro i bez oblaka, a vršci stabala ružičasto su sjali na suncu. Ali mjesto gdje je stajao Silver sa svojim pratiocem bilo je još posve u sjeni. Gazili su do koljena u niskoj, bijeloj pari koja je za vrijeme noći ispuzala iz močvare. Studen i para zajedno su pričale tužnu priču o otoku. To je očito bilo neko vlažno grozničavo, nezdravo mjesto. — Ostajte u kući, ljudi — reče kapetan. — Kladim se sa deset prema jedan da je to neka varka. Tada dovikne gusaru: — Tko je? Stoj ili pucamo! — Zastava za pregovore — vikne Silver. Kapetan je bio pod strehom i brižno se zaklanjao pred možda kakvim izdajničkim hicem. On se okrene i reče nam: — Liječnikova straža na mjesta. Doktore Liveseyu, molim, na sjevernu stranu; Jime, na istočnu; Gray, na zapadnu. Iduća straža neka napuni puške. Živahno, ljudi, i oprezno. A tada se opet okrene pobunjenicima. — A što hoćete sa zastavom za pregovore? — vikne. Ovaj put odgovori onaj drugi čovjek. — Kapetan Silver dolazi i želi se sporazumjeti, gospodine — vikne
došljak. — Kapetan Silver! Ne poznajem ga! Tko je to? — vikne kapetan. I čuli smo, kako je dodao za se: — Zar kapetan? Duše mi, eto brzog promaknuća! Dugi John odgovori sam. — Ja, gospodine. Ovi bijedni momci izabrali su me kapetanom nakon vašeg dezertiranja, gospodine. (On je osobito naglasio riječ »dezertiranje«.) Kad bismo se mogli sporazumjeti, bili bismo pripravni pokoriti se bez oklijevanja. Sve što molim, vaša je riječ, kapetane Smollette, da ćete me pustiti živa i zdrava iz ove ograde i da ću imati čas vremena da izmaknem hicu prije nego što bude ispaljen iz puške. — Momče — reče kapetan Smollett — ja nipošto ne želim razgovarati s vama. Želite li vi razgovarati sa mnom, možete doći; to je sve. Ako bi pak bilo neke izdaje, može je biti samo s vaše strane, i neka vam tada bog pomogne. — To je dovoljno, kapetane — vikne radosno Dugi John. — Dovoljna je vaša riječ. Znam, vjerujte mi, da ste pravi poštenjak. Vidjeli smo kako čovjek, koji je nosio zastavu, pokušava zaustaviti Silvera. A to nije ni bilo čudno s obzirom na osorni kapetanov odgovor. Ali Silver mu se glasno nasmije i potapša ga po plećima kao da je svaka pomisao na strah besmislena. Zatim se približi ogradi, prebaci svoju štaku, podigne uvis nogu, veoma se snažno i spretno uspne na ogradu te se spusti sigurno na drugu stranu. Moram priznati da sam bio previše zauzet onim što se događalo a da bih bio i najmanje koristan kao stražar; ja sam štoviše posve napustio svoju istočnu puškarnicu te sam se došuljao iza kapetana, koji je sada sjeo na prag, s laktima na koljenima, s glavom na rukama, i s očima uprtim u vodu koja je previrala iz staroga željeznog kotla u pijesak. Zviždao je za se pjesmicu »Dođite, djevojke i momci«. Silver se strašno namučio dok se uspeo na humak. Nešto zbog strma
nagiba, a nešto zbog mnogih panjeva i mekana pijeska, on i njegova štaka bili su bespomoćni poput privezana broda. Ali on je šuteći ustrajao i napokon stigao pred kapetana, kojega pozdravi na najljepši način. Bio je uređen što je najbolje mogao; golemi modri kaput, nagusto krcat mjedenim pucetima, visio mu do koljena, a lijepi šešir s resama gurnuo je na zatiljak. — Eto vas, momče — reče kapetan podigavši glavu. — Bit će bolje da sjednete. — Nećete li mi dopustiti ući, kapetane? — prituži se Dugi John. — Doista je odviše hladno jutro, gospodine, a da bih sjedio vani na pijesku. — Pa, Silvere — reče kapetan — da vam se svidjelo da budete pošten čovjek, mogli ste sjediti u svojoj brodskoj kuhinji. Sami ste to htjeli. Ili ste moj brodski kuhar... a dok ste to bili, postupalo se s vama lijepo... ili kapetan Silver, prosti buntovnik i gusar, a u tom slučaju možete do đavola. — Dobro, dobro, kapetane — odvrati brodski kuhar te sjedne na pijesak, kako mu je bilo ponuđeno — tek ćete mi morati pružiti ruku da ustanem; to je sve. Baš vam je zgodno ovo mjesto. Ah, eto Jima! Dobro jutro, Jime. Doktore, na vašu službu. Doista, ovdje ste svi zajedno, poput neke sretne obitelji, kako se kaže. — Ako želite štogod kazati, bolje je da odmah kažete, momče — reče kapetan. — Pravo imate, kapetane Smollette — odvrati Silver. — Svakako, dužnost je dužnost. Dobro, znate, ono noćas dobro vam je uspjelo. Ne poričem, uspjelo vam je. Netko od vas je veoma vješt u udaranju šiljkom poluge. I ne poričem da su neki moji ljudi zadrhtali... možda su svi zadrhtali; možda sam i sam zadrhtao; možda sam zbog toga i ovdje na pregovaranju. Ali, upamtite, kapetane, groma mu, to se neće ponoviti! Mi ćemo postaviti straže i malo smanjiti obrok ruma. Možda držite da smo svi bili puni poput jedara na vjetru. Ali ja sam,
kažem vam, bio trijezan; tek sam bio umoran poput psa; i da sam se probudio trenutak prije, bio bih vas uhvatio na djelu. Moj drug još nije bio mrtav kad sam došao k njemu. — Dakle? — reče kapetan Smollett posve hladnokrvno. Sve što je rekao Silver bila mu je zagonetka, ali to ne biste nipošto pogodili po njegovu glasu. Što se tiče mene, ja sam počeo naslućivati. Sjetio sam se posljednjih riječi Bena Gunna. Počeo sam pretpostavljati da je on pohodio gusare dok su svi pijani ležali okolo vatre, i radosno sam izračunao da imamo posla samo s četrnaest neprijatelja. — Dakle, eto — reče Silver. — Mi hoćemo blago i dobit ćemo ga... to je naša točka. Vi biste, držim, htjeli što prije spasiti svoje živote; i to je vaša točka. Vi imate neki zemljovid, zar ne? — To bi moglo biti — odvrati kapetan. — Oh, znam dobro, imate — odgovori Dugi John. — Ne morate biti prema meni tako osorni; to vam nipošto neće pomoći, vjerujte mi. Mislim tek, mi hoćemo zemljovid. Ali ja osobno nisam s vama namjeravao ništa zlo. — S tim nećete kod mene uspjeti, momče — prekine ga kapetan. — Mi točno znamo što ste namjeravali, i nije nam stalo do toga; sad, naime, vidite da to ne možete učiniti. I kapetan ga mirno pogleda puneći dalje lulu. — Ako je Abe Gray... — upadne Silver. — Dosta! — vikne gospodin Smollett. — Gray mi nije ništa rekao, niti sam ga ja išta pitao; štoviše, radije bih vidio da vi i on i cijeli taj otok posve nestanete u vodi. Tako, to je moje mišljenje o tom, momče. Čini se da je taj mali dašak gnjeva ohladio Silvera. Prije se bio počeo žestiti, ali sad se sabrao. — Može biti — reče. — Ja ne bih htio gospodi određivati što imaju držati skladnim, a što opet ne. A budući da vidim da ćete zapaliti lulu, gospodine, bit ću tako slobodan pa ću i ja zapaliti svoju.
I on napuni lulu i pripali je. Obojica su prilično dugo šuteći sjedili i pušili. Čas su se promatrali licem u lice, čas su pritiskivali duhan, čas se nagibali naprijed da pljunu. Bio je to zanimljiv prizor — kao u nekom kazališnom komadu. — Dakle — ponovi Silver — tako je. Vi ćete nam dati zemljovid da možemo naći blago, nećete više strijeljati bijedne pomorce, nećete im probijati rupe u glavama dok spavaju. Ako to učinite, dajemo vam na volju: vi ćete s nama doći na brod kad bude pronađeno blago i tada ću vam dati svoje obećanje, poštene mi riječi, da ću vas negdje iskrcati na kopno; ili, ako vam to nije po volji, budući da su neki od mojih ljudi surovi i imaju nekih starih računa zbog mučenja nepotrebnim poslom, možete ostati ovdje. Mi ćemo s vama podijeliti zalihe prema broju ljudi; i dat ću vam svoje obećanje, kao i prije, da ću prvi brod koji ugledam zaustaviti i poslati ga da vas uzme. Eto, priznat ćete da je to prava riječ. Bolje se ne biste mogli nadati. I nadam se — on povisi svoj glas — da će moje riječi doprijeti do svakoga od posade u ovoj brvnari, jer što je rečeno jednomu, rečeno je svima. Kapetan Smollett ustane i istrese pepeo iz lule u dlan svoje lijeve ruke. — Je li to sve? — upita. — Groma mi, to je posljednja riječ! — odgovori John. — Odbijete li to, vidjeli ste me posljednji put, ali vidjet ćete taneta naših pušaka. — Veoma dobro — reče kapetan. — Sad ćete čuti mene. Ako dođete ovamo pojedince, bez oružja, obavezujem se da ću vas sve baciti u okove i povesti kući u Englesku pred pravedni sud. Ako ne dođete, sve ću vas poslati do Davyja Jonesa[45] tako sigurno kao što mi je ime Aleksandar Smollett i kao što sam ovdje istakao zastavu svojega vladara. Vi ne možete naći blago. Vi ne možete upravljati brodom... nema među vama čovjeka koji bi bio sposoban upravljati brodom. Vi se ne možete boriti s nama... eto, Gray je umakao petorici od vas. Vaš brod je nasukan, majstore Silvere; vi ste u zavjetrini, i to ćete sami
ustanoviti. Kako tu stojim i vama govorim, to su posljednje lijepe riječi koje čujete od mene jer, tako mi neba, kad vas opet sretnem, ispalit ću vam tane u leđa. Nosite se, momče. Pokupite se, molim, žurno odavle, dvostrukom brzinom. Silverovo lice bilo je poput neke slike; oči su mu htjele iskočiti iz glave od gnjeva. On istrese žeravicu iz svoje lule. — Pružite mi ruku da ustanem! — krikne. — Ja ne — odvrati kapetan. — Tko će mi pružiti ruku da ustanem? — rikne. Od nas se nitko ne maknu. Mumljajući najopakije kletve puzao je pijeskom dok nije stigao do uporišta strehe i sam se opet podigao na svoju štaku. Tada pljune u izvor. — Eto! — vikne. — To držim o vama. Prije negoli prođe jedan sat, razbit ću vas u vašoj staroj brvnari poput bačve za rum. Smijte se, groma vam, smijte se! Prije negoli prođe jedan sat, smijat ćete se s druge strane. Sretni će biti oni koji umru. I uz gadnu kletvu krene posrćući i upadajući u pijesak te nakon četiri ili pet neuspjelih pokušaja prijeđe, uz pomoć čovjeka sa zastavom za pregovore, preko ograde. Malo zatim nestane među stablima.
Poglavlje 21. Napad Čim je Silver nestao, okrene se kapetan, koji ga je pozorno promatrao, prema unutrašnjosti kuće, ali nikoga od nas, osim Graya, ne nađe na svojem mjestu. To je bilo prvi put što smo ga vidjeli ljutita. — Na mjesta! — zaurla. A tada, kad smo se svi odšuljali na svoja mjesta, reče: — Grayu, vaše ću ime zapisati u brodski dnevnik; vi ste ostali na svojoj dužnosti kao pravi pomorac. Gospodine Trelawneyu, vama se čudim. Gospodine doktore, držao sam da ste nosili kraljevu odoru! Ako ste se tako držali kod Fontenoya, gospodine, bolje bi bilo da ste ostali u svojoj postelji. Liječnikova se straža vratila sva k svojim puškarnicama; ostali su bili zaposleni punjenjem pričuvnih pušaka, a svaki je, vjerujte, bio crven u licu i smeten zbog onoga prigovora. Kapetan je neko vrijeme šuteći gledao. Tada progovori: — Momci — reče — Silvera sam pogodio u živac. Namjerno sam ga razgnjevio; i, kao što je rekao, prije negoli prođe sat oni će navaliti na nas. Ne moram vam govoriti da smo brojčano slabiji, ali mi se borimo iz zaklona; prije jednoga časa bio bih rekao da se borimo disciplinirano. Nemam razloga sumnji da ih možemo potući ako vam se prohtije. Tada je izvršio obilazak i vidio, kako reče, da je sve u redu. S obje uže strane kuće, s istoka i zapada, bile su samo dvije puškarnice; s južne strane, gdje je bila streha, opet dvije, a sa zapadne strane pet. Bilo je ravno dvadeset pušaka za nas sedmoricu; ogrjevno drvo bilo je složeno u četiri hrpe — mogli biste reći, četiri stola — po
jedan nekako u sredini svake strane. Na svakom od tih stolova bilo je nešto streljiva, a četiri nabijene puške ležale su spremne nadohvat ruku branitelja. U sredini ležale su poredane mornarske sablje. — Istresite vatru — reče kapetan. — Studen je popustila, a našim očima ne smije smetati dim. Gospodin Trelawney je vlastoručno iznio željeznu košaru s vatrom, i žeravica se zadimila na pijesku. — Hawkins još nije dobio zajutrak. Hawkinse, uzmi ga sam, pa natrag na mjesto i tamo ga pojedi — nastavi kapetan Smollett. — Žustro, hajde, momče; trebat će ti prije nego što se svrši. Huntere, posluži sve redom jednim konjakom. I dok se to događalo, kapetan je u pameti dovršio osnovu obrane. — Doktore, vi ćete stati uz vrata — reče ukratko. — Pazite i ne izlažite se; ostajte iznutra i pucajte u zaklonu strehe. Huntere, stanite ovdje na istočnoj strani. Vi ćete, Joyce, moj momče, stajati na zapadu. Gospodine Trelawneyu, vi ste najbolji strijelac... vi i Gray stajat ćete na onoj dugoj sjevernoj strani s pet puškarnica; ovdje je opasno. Kad bi oni mogli doći do nje i pucati u nas kroz naša vrata, stvar bi mogla biti gadna. Hawkinse, ni ti ni ja ne dolazimo mnogo u obzir pri pucanju; mi ćemo pomagati puneći puške i dodavati ih. Kao što je kapetan rekao, studen je popustila. Čim se sunce uspelo iznad našeg pojasa stabala, počelo je svom snagom sijati na čistinu i nadušak ispijati paru. Naskoro je pijesak bio pečen, a s greda brvnare topila se smola. Odbacili smo haljetke i kapute; košulje smo razgalili, a rukave zavrnuli do ramena; i tako smo stajali, svaki na svojem mjestu, u nekoj groznici od vrućine i tjeskobe. Prođe jedan sat. — Do đavola! — reče kapetan. — To je dosadno kao ekvatorska tišina. Gray, zazviždite vjetru. I baš u taj tren stigne prva vijest o napadaju.
— Molim, gospodine — reče Joyce — moram li pucati ako opazim koga? — To sam vam već rekao! — vikne kapetan. — Hvala, gospodine — odvrati Joyce jednako mirno i pristojno. Neko se vrijeme ništa ne dogodi; ali ona nas je napomena sve uzbunila. Napeli smo uši i oči — strijelci sa svojim spremnim puškama u rukama, kapetan čvrsto stisnutih usana i namrgođena lica u sredini brvnare. Tako prođe nekoliko časaka, kad Joyce iznenada trgne svoju pušku i opali. Jedva je jeka utihnula, kad se odasvud izvana ponovi pucnjava u raštrkanoj paljbi, hitac za hicem poput jata gusaka, sa svih strana oko ograde. Nekoliko metaka udari u brvnaru, ali nijedan ne prodre; a kad se dim razišao i nestao, utvrda i okolišna šuma činile su se mirne i prazne kao prije. Nijedna se grana nije micala, nikakav blijesak puščane cijevi nije odavao prisutnost naših protivnika. — Jeste li pogodili svojega čovjeka? — upita kapetan. — Ne, gospodine — odvrati Joyce. — Držim da nisam, gospodine. — Gotovo je najbolje govoriti istinu — promrmlja kapetan Smollett. — Napuni mu pušku, Hawkinse. Što držite, doktore, koliko ih je moglo biti s vaše strane? — Točno znam — reče dr. Livesey. — S ove strane bila su ispaljena tri hica. Vidio sam tri bljeska... dva, jedan uz drugi... jedan dalje prema zapadu. — Tri! — ponovi kapetan. — A koliko s vaše strane, gospodine Trelawneyu. Međutim na ovo nije bilo tako lako odgovoriti. Prema squireovu računu, sa sjevera ih je došlo mnogo — sedmorica; prema Grayevu, osmorica ili devetorica. S istoka i zapada bio je ispaljen samo po jedan hitac. Prema tomu bilo je jasno da se navala imala razviti sa sjevera, a s ostale tri strane imali smo biti uznemirivani nekim prividnim
ratovanjem. Ali kapetan Smollett nije nipošto promijenio svoj raspored. Ako pobunjenicima, tvrdio je, uspije prijeći ogradu, oni će zaposjesti bilo koju nezaštićenu puškarnicu i postrijeljati nas poput štakora u našoj tvrđavi. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje. Iznenada, uz glasno klicanje, mali skup gusara skoči sa sjeverne strane iz šume i potrči ravno prema ogradi. U isti trenutak opet započne pucnjava iz šume; neki puščani metak zazvižda kroz ulaz u brvnaru i razmrska liječnikovu pušku u komadiće. Napadači navale preko ograde poput majmuna. Squire i Gray neprestano su pucali; tri čovjeka padnu, jedan naprijed u ogradu, dvojica natraške s vanjske strane. Ali od ovih je jedan očito bio više uplašen negoli ranjen jer je za tren opet bio na nogama i odmah nestao među stablima. Dvojica su zagrizli u prašinu, jedan je pobjegao, četvorici je uspjelo ući unutar naše utvrde, a u zaklonu šume sedmorica su ili osmorica, očito svaki opskrbljen s nekoliko pušaka, održavali oštru, iako beskorisnu vatru na brvnaru. Četvorica koji su bili prešli ogradu pojurili su ravno prema zgradi, vičući u trku, a ljudi iz šume uzvraćali su viku da ih ohrabre. Ispaljeno je nekoliko hitaca; ali žurba strijelaca bila je takva da nijedan od hitaca nije, čini se, pogodio metu. Za tren su se četiri gusara uspela na humak. Navališe na nas. Glava božmana Joba Andersona pojavi se uza srednju puškarnicu. — Na njih, svi... svi! — zaurla gromkim glasom. U isti čas drugi neki gusar zgrabi Hunterovu pušku za cijev, istrgne mu je iz ruke, gurne je kroz puškarnicu i jednim izvanrednim udarcem sruši bijednoga momka onesviještena na pod. Međutim se treći, potrčavši neozlijeđen oko kuće, iznenada pojavi na ulazu i mornarskom sabljom napadne liječnika. Naš je položaj bio posve promijenjen. Čas prije pucali smo iz zaklona
na nezaštićenoga neprijatelja; sad smo mi bili nezaštićeni i nismo mogli uzvratiti nijedan udarac. Brvnara je bila puna dima, i to je djelomice bio naš spas. Krikovi i zbrka, blijesak i prasak pištolja, i k tome neki glasni jecaj odzvanjao mi je u ušima. — Van, momci, van, i tucite ih na otvorenom prostoru! Amo sablje! — krikne kapetan. Pograbim s hrpe mornarsku sablju, a netko u isti tren zgrabi drugu i posiječe me po zglobu, ali ja sam to jedva osjetio. Pojurim kroz vrata na sjajno sunčano svjetlo. Netko je bio tik iza mene, ali nisam znao tko. Ravno preda mnom liječnik je jurio niz brežuljak za svojim napadačem, i upravo kad sam ga pogledao, on skrši obranu onoga i izvali ga na leđa, ranivši ga teško po licu. — Oko kuće, momci! Oko kuće! — vikne kapetan; a ja sam unatoč komešanju opazio neku promjenu u njegovu glasu. Nesvjesno sam poslušao — okrenuo sam se prema istoku i s podignutom sabljom potrčao oko ugla kuće. U idućem času našao sam se licem u lice s Andersonom. On glasno zaurla, a njegova se sablja, bljesnuvši na suncu, digne iznad moje glave. Nisam imao vremena ni da se uplašim. Dok je njegov udarac još prijeteći lebdio, u trenutku skočim u stranu i, izgubivši ravnotežu u mekanom pijesku, skotrljam se naglavce niz obronak. Kad sam prije bio izjurio kroz vrata, već su ostali pobunjenici vrvjeli oko ograde da nas unište. Neki čovjek u crvenoj noćnoj kapi, s mornarskom sabljom u ustima, već se bio uspeo na ogradu i već je bio prebacio jednu nogu. Eto, tako je kratak bio razmak, jer kad sam se opet uspravio, sve je bilo u istom položaju: čovjek s crvenom noćnom kapom još je bio napol preko ograde, drugome je upravo tek provirivala glava iznad ruba ograde. A ipak je u ovom dašku vremena bitka bila svršena i pobjeda je bila naša. Gray, koji je bio tik iza mene, posjekao je golemog božmana prije
negoli se mogao oporaviti od svojeg promašenog udarca. Drugi je bio ustrijeljen kod puškarnice baš u času kad je htio opaliti u kuću, i sad je ležao u smrtnoj muci, dok mu se u ruci dimila pištolja. Trećega se, kako sam vidio, liječnik riješio jednim udarcem. Od one četvorice što su se uspeli na ogradu, samo je jedan izmakao, i on se sada mučno penjao preko ograde. — Pucaj... pucaj iz kuće! — krikne liječnik. — A vi, momci, natrag u zaklon. Ali nitko se nije obazirao na njegove riječi, nijedan hitac nije bio opaljen. Posljednjem napadaču uspije umaknuti te ga nestane s ostalima u šumi. Za tri časka nije od napadačke družbe ostao nitko osim petorice koji su pali — četvorica s ovu stranu ograde, a jedan izvana. Liječnik, Gray i ja potrčali smo najvećom brzinom u zaklon. Preživjeli bi naskoro mogli biti ovdje, gdje su ostavili svoje puške, i svakog bi časa mogla opet početi pucnjava. Kuća se za to vrijeme nekako očistila od dima te smo na prvi pogled vidjeli kojom smo cijenom platili pobjedu. Hunter je omamljen ležao kraj svoje puškarnice; kraj svoje bio je Joyce, prostrijeljene glave; on se neće nikad više maknuti; a baš u sredini squire je podupirao kapetana; obojica bijahu jednako blijedi. — Kapetan je ranjen — reče gospodin Trelawney. — Jesu li pobjegli? — upita gospodin Smollett. — Svaki, vjerujte, koji je mogao — odvrati liječnik; — ali petorica od njih neće nikad više bježati. — Pet! — klikne kapetan. — Hajde, to je bolje. Pet prema tri, ostaje nas četiri prema devet. To je bolja razlika nego što smo je imali u početku. Tada nas je bilo sedam prema devetnaest, ili smo bar držali da je tako, a to je jednako teško podnijeti. (Pobunjenika je naskoro bilo samo osam na broju jer je čovjek kojega je na palubi škune pogodio gospodin Trelawney umro od rane iste
večeri. Ali to je vjerna družba, dakako, saznala tek poslije.)
V. dio Moja pustolovina na moru
Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela Pobunjenici se nisu više vratili. Ni iz šume nije više pao nijedan hitac. Oni su »dobili svoj obrok za taj dan«, kako je rekao kapetan, i mjesto je bilo prepušteno nama te smo imali vremena u miru pregledati ranjenike i objedovati. Squire i ja skuhali smo, unatoč opasnosti, jelo vani, ali od jeze zbog glasnoga stenjanja liječnikovih bolesnika, koje je dopiralo do nas, i vani smo jedva znali što radimo. Od osmorice ljudi koji su pali u kreševu, disala su samo još trojica — onaj gusar što je bio pogođen kod puškarnice, Hunter i kapetan Smollett; a od ovih su prva dvojica bila gotovo mrtva; pobunjenik je doista umro pod liječnikovim nožem, a Hunter se uopće nije više osvijestio premda smo učinili sve što smo mogli. Umirao je cijeli dan dišući glasno poput onog starog gusara kod kuće prilikom napadaja kapi; ali kosti njegova prsnog koša bile su zdrobljene od udarca, a lubanja mu je bila napukla od pada te je u neko doba noći, bez ikakva znaka ili glasa, otišao svojem Stvoritelju. Što se tiče kapetana, njegove su rane doista bile bolne, ali nisu bile opasne. Nijedan organ nije bio kobno ozlijeđen. Andersonovo tane — Job ga je naime prvi pogodio — prebilo mu je lopaticu i okrznulo pluća, ali ne opasno; drugo mu je tek razderalo i pomaknulo neke mišiće u listu noge. — On će svakako ozdraviti — reče liječnik — međutim on ne smije nekoliko tjedana hodati, ni micati rukom, ni mnogo govoriti ako baš ne mora. Moj slučajni zasjek po zglobu bio je tek ugriz muhe. Dr. Livesey ga je
zavio melemom i uz to me povukao za uši. Squire i liječnik sjedili su nakon objeda neko vrijeme uz kapetana i vijećali; a kad su se narazgovarali do mile volje — bilo je to nešto malo poslije podneva — liječnik uzme svoj šešir i pištolje, pripaše mornarsku sablju, u džep stavi zemljovid i s puškom na ramenu prijeđe na sjevernoj strani preko ograde te se žurno uputi kroz šumu. Gray i ja sjedili smo zajedno na drugom kraju brvnare da ne slušamo dok naši vođe vijećaju; i Gray izvadi lulu iz usta te ju je, kako je bio iznenađen tim događajem kao da ga je udario grom, posve zaboravio opet staviti u usta. — Hej, do bijesa — reče — zar je doktor Livesey lud? — Nipošto nije — rekoh. — On je, držim, posljednji od posade koji bi to bio. — Dobro, druže — reče Gray — možda nije lud; ali ako nije on, upamti moje riječi, onda sam to ja. — Držim — odvratim — da liječnik nešto namjerava; ako se ne varam, on je sada pošao naći Bena Gunna. Kako se poslije pokazalo, imao sam pravo; međutim, kako je u kući bilo zagušljivo vruće i kako je mali pješčani prostor unutar ograde užarilo podnevno sunce, počeo sam u glavi proučavati neku drugu misao, koja nipošto nije bila baš tako poštena. Počeo sam zavidjeti liječniku što hoda svježom hladovinom šume, okružen pticama i ugodnim mirisom borova, dok ja sjedim pržeći se, s odjećom što se lijepi o vruću smolu, i s toliko krvi oko sebe, pa još okružen tolikim bijednim lešinama da sam osjetio prema tom mjestu neku odvratnost, koja je bila gotovo jednako snažna kao i strah. Za cijelo vrijeme dok sam prao brvnaru, a zatim ispirao posuđe od objeda. ta je odvratnost i zavist rasla sve više i više. Napokon sam, približivši se nekoj vreći s dvopekom, učinio prvi korak svoje vragolije. Napunio sam dvopekom oba džepa svoga kaputa. Bio sam, ako hoćete, lud, i zacijelo sam se spremao izvršiti neki ludi,
vratolomni čin, ali uza sve mjere opreza koje su bile u mojoj moći. Taj dvopek će me očuvati ako mi se bilo što dogodi da ne skapam od gladi barem jedan dan. Drugo što sam pograbio bio je par pištolja, a kako sam već imao rog s barutom i taneta, osjećao sam se posve opskrbljen oružjem. Što se tiče osnove koju sam nosio u glavi, nije sama za se bila loša; kanio sam spustiti se niz pješčani humak što s istoka dijeli sidrište od otvorenog mora kako bih pronašao bijelu klisuru koju sam vidio prošle večeri i uvjerio se je li tamo skriven Gunnov čamac ili nije; vjerovao sam da je to bilo vrijedno truda. Ali kako sam bio siguran da mi ne bi dopustili otići iz utvrde, moja je jedina osnova bila u tome da neopazice odem i odšuljam se kad nitko ne bude pazio; to baš nije bio tako pristojan način rada i kvario je samu stvar. Ali ja sam bio tek dječak, pa sam to sebi utuvio u glavu. Dakle, kako su se stvari napokon odvijale, našao sam divnu priliku. Squire i Gray su zaposleni stavljajući ovoj kapetanu; strmina je bila prazna; skočih preko ograde, jurnuh među najgušća stabla, i prije negoli je opažena moja odsutnost, bio sam izvan dosega dozivanja svojih drugova. To je bila moja druga ludost, mnogo gora od prve budući da sam ostavio samo dva zdrava čovjeka da čuvaju kuću; ali kao i prva, i ova je pomogla spašavanju sviju nas. Uputih se ravno prema istočnoj obali otoka jer sam odlučio stići na morsku stranu humka kako bih se uklonio svakoj mogućnosti da me opaze sa sidrišta. Već je bilo kasno poslije podne, ali još je bilo toplo i sunčano. Provlačeći se dalje kroz visoku šumu, čuo sam ne samo daleko ispred sebe grmljavinu valova što su udarali o obalu, već i neko šuštanje lišća i škripanje grana, što mi je kazivalo da je morski povjetarac jači negoli obično. Naskoro me zahvati hladna struja zraka, a nekoliko koraka dalje dođoh na otvoreni rub gaja i ugledah modro obasjano more što se prostrlo sve do obzorja i valove koji su udarali uzduž obale valjajući se i pjeneći.
Nikad nisam vidio da bi more Otoka s blagom bilo mirno. Premda bi sunce sjalo i zrak bio bez ikakva povjetarca, a površina glatka i modra, ipak bi uvijek ti golemi valovi udarali uzduž cijele vanjske obale, neprestano bi tutnjili. danju i noću; i gotovo ne vjerujem da ima na otoku mjesto gdje njihov šum ne bi čovjeku dopro do ušiju. Hodao sam, silno uživajući, uzduž obale. Pomislivši da sam dopro dosta daleko prema jugu, skrenuh u zaklon za neko gusto grmlje i otpuzah oprezno sve do hrpta humka. Iza mene bijaše more, ispred mene sidrište. Morski je povjetarac bio gotovo prestao, kao da se zbog neobične jakosti brže ispuhao. Zamijeniše ga lake, promjenljive zračne struje s juga i jugoistoka noseći velike gomile magle; a u zavjetrini Otoka Kostura ležalo je sidrište, tiho i sivo poput olova, kao i onda kad smo prvi put uplovili. Hispaniola se u tom neprekinutom ogledalu odrazila cijela, od jabuke na vrhu jarbola do vodene crte, zajedno s Jolly Rogerom koji je visio s njezina kljuna. Uz nju je ležao jedan od gigova, na krmi giga sjedio je Silver, kojega sam uvijek mogao prepoznati, a na brodu su se preko krmene ograde naginjala dva čovjeka. Jedan od njih, s crvenom kapom, bio je onaj isti lupež kojega sam vidio prije nekoliko sati kako prekoračuje ogradu utvrde. Očito su razgovarali i smijali se premda s te udaljenosti — više od jedne milje — nisam, dakako, mogao čuti ni riječi njihova razgovora. Najednom se odanle začuje strašan, nezemaljski vrisak, koji me u prvi čas veoma uplaši. Naskoro sam se sjetio da je to glas kapetana Flinta; razabrao sam, štoviše, pticu, po njezinu šarenu perju, gdje sjedi na zapešću svojega gospodara. Malo zatim otisne se čamac i zavesla prema obali, a čovjek s crvenom kapom i njegov drug siđu niza silaz u kabinu. Nekako baš u isto vrijeme sunce zađe iza Dalekozora, a kako je magla brzo bivala sve gušća, počne se doista mračiti. Postade mi jasno da ne smijem gubiti vremena ako želim te večeri pronaći čamac.
Bijela klisura, dovoljno vidljiva iznad grmlja, bila je još oko osmine milje dalje niz humak, i trebalo je dosta dok sam stigao do nje, često pužući četveronoške kroz šikaru. Već je gotovo bila noć kad sam položio ruku na hrapavi bok klisure. Baš ispod nje bila je neka veoma mala uvala zelene tratine, zaklonjena prudinom i gustim grmljem visokim do koljena što je tu raslo veoma obilno; u sredini dolinice bio je mali šator od kozjih koža, nalik na šatore što ih sa sobom nose Cigani u Engleskoj. Spustim se u uvalu, podignem stranicu šatora i ondje ugledam čamac Bena Gunna — izrađen priprosto da nije moguće priprostije: surova, mala okosnica od tvrda drva, a preko nje napeta kozja koža s dlakom okrenutom prema unutrašnjoj strani. Stvar je bila veoma mala, čak i za me, pa nisam mogao zamisliti da bi u tom mogao ploviti neki odrasli čovjek. Poprečno sjedalo bilo je smješteno što je moguće niže. Zatim je tu bila neka upora za noge na pramcu, a bila su i dva vesla za pokretanje. Tada još nisam bio vidio čun od šiblja, kakav su izradili stari Britanci, ali vidio sam takav čun poslije, i ne mogu vam dati bolji opis Gunnova čamčića a da ne kažem da je ovaj bio sličan prvom i najlošijem čunu što ga je ikada izradio čovjek. Ali čun je svakako imao veliku prednost jer je bio neobično lagan i prenošljiv. Eto, sad kad sam našao čamac, pomislit ćete da mi je zasada bilo dosta skitnje; međutim, smislio sam nešto drugo i time sam se tvrdoglavo oduševio da bih to, držim, izveo i pred samim kapetanom Smollettom. Naumio sam prišuljati se pod zaštitom noći, prerezati konop Hispaniole i pustiti je neka se nasuče gdje joj se svidi. Bilo mi je posve jasno da će pobunjenicima nakon jutarnjega poraza biti najdraže dići sidro i poći natrag na more; a ovo će, pomislio sam, biti dobra stvar da se to spriječi; i kako sam sada vidio da su svoje stražare ostavili bez čamca, pomislio sam da bi se to moglo izvršiti s malo opasnosti. Sjeo sam čekajući mrak i dobro se najeo dvopeka. To je bila noć
prikladna za moju namjeru, noć kakva bi se jedva našla između tisuća noći. Magla je sad zastrla cijelo nebo. Kad su se posljednje zrake danjega svjetla izgubile, potpuni je mrak zavladao Otokom s blagom. A kad sam, napokon, natovario na ramena čun i tapajući i posrćući tražio put iz uvale u kojoj sam večerao, na cijelom su se sidrištu vidjele samo dvije točke. Jedna je bila velika vatra na obali, uz koju su u močvari ležali poraženi gusari i pijančevali. Druga je bila neka mrlja svjetla u mraku koja je odavala položaj usidrenoga broda. Brod se okretao prema oseci. Njegov je bok bio sada okrenut prema meni. Jedino svjetlo na brodu bilo je u kabini, a ono što sam vidio, bio je na magli samo odraz jakih zraka koje su izvirale kroz okno na krmi. Oseka je trajala već neko vrijeme te sam mogao pregaziti dugi pojas naplavljena pijeska, u koji sam nekoliko puta utonuo preko gležanja, dok nisam stigao do ruba vode što je uzmicala. Gazio sam još malo pa mi je, kraj nešto snage i spretnosti, uspjelo položiti čun na površinu vode.
Poglavlje 23. Oseka traje Čun je bio — kao što sam se, s mnogo razloga, mogao uvjeriti prije negoli sam se rastao s njim — veoma sigurno sredstvo za osobu moje visine i težine. Dobro se držao na vodi i bio je okretan; ali što se tiče upravljanja njime, bio je to najnepokorniji čamac: neprestano se naginjao na stranu. Što god ja radio, čun bi uvijek klizio prema zavjetrini, a neprekidno okretanje bio je način kretanja za koji je bio kao stvoren. I Ben Gunn je bio priznao da je »teško upravljati njim dok mu se ne upozna način«. Svakako, ja mu nisam znao način. Okretao se u svim smjerovima, samo ne u onom kojim sam morao poći; veći dio vremena napredovali smo na bok, i posve sam siguran da se nikad ne bih približio brodu da nije bilo oseke. Srećom, kako god sam veslao, oseka me svejedno vukla; a ravno preda mnom ležala je Hispaniola te je bilo teško promašiti je. Ispočetka se pomaljala preda mnom poput neke mrlje, tamnije od tame, zatim su njezini križevi jarbola i trup dobili oštrije obrise, a tada sam se odmah, kao što se činilo (jer što sam dalje napredovao, struja oseke bivala je jača), našao uz njezin konop te sam se zaustavio. Konop je bio napet poput tetive luka — tako je snažno brod potezao sidro. Valići struje bubrili su i žuborili u mraku naokolo trupa, poput maloga gorskog potoka. Jedan rez mojim širokim nožem i Hispaniola bi zazujala niz oseku. Dotle je bilo dobro; ali tada mi padne na um da je jednako opasan iznenada prerezani napeti konop kao što je opasan i konj koji se trgne. Deset prema jedan da bih bio zajedno s čunom odbačen s vode
kad bih bio tako nerazumno smion i odrezao Hispaniolu od njezina sidra. To me zadrži, i da mi sreća opet nije bila osobito sklona, bio bih morao odustati od svoje namjere. Ali lagane struje zraka, koje su počele puhati s jugoistoka i istoka, okrenule su se kad se spustio mrak i stale su puhati s jugozapada. I upravo dok sam razmišljao, jedan čuh vjetra zahvati Hispaniolu i gurne je u struju; na svoju veliku radost osjetih kako je konop u mojoj ruci omlitavio, a ruka kojom sam držao konop uroni za časak pod vodu. Nato se odlučim; izvadim svoj nož, otvorim ga zubima, prerežem suk za sukom, i dok se brod nije ljuljao samo na dva suka. Tada sam prestao. Čekao sam da napetost bude dahom vjetra još više smanjena pa da prerežem i te posljednje niti. Za sve to vrijeme dopirali su do mene bučni glasovi iz kabine; ali da kažem po istini, toliko sam bio zauzet drugim mislima da sam jedva i slušao. Sad, dakako, kad nisam bio zaposlen ničim drugim, počeo sam više paziti. Jedan sam glas prepoznao: bio je to glas kormilara Israela Handsa, koji je nekada bio Flintov topnik. Drugi je, dakako, bio glas mojega prijatelja s crvenom kapom. Obojica su očito bili strašno pijani i još su uvijek pili; dok sam naime još slušao, jedan je od njih uz pijani krik otvorio okno na krmi i izbacio nešto što sam nagađao da bi mogla biti prazna boca. Ali oni nisu bili samo pijani; bilo je očito da su do bjesnila ljuti. Psovke su padale poput tuče, i svakog bi časa tako planuli te sam držao da će svađa zacijelo svršiti tučnjavom. Ali svađa bi svaki put prestala; oni bi načas tiho gunđali, dok ne bi došlo do nove krize, koja bi opet prošla bez posljedica. Na obali između stabala vidio sam sjaj velike taborske vatre što je toplo plamsala. Netko je pjevao neku dosadnu, staru, jednoličnu mornarsku pjesmu; na kraju svakog stiha glas bi se spuštao i drhtao. Činilo se da toj pjesmi uopće nema kraja ako je pjevač strpljiv. Čuo sam je više nego jedanput za vrijeme putovanja i upamtio ove riječi:
Samo jedan od posade osta živ, a na put je pošlo sedamdeset i pet njih.
I pomislim da ta prilično žalosna pjesmica pristaje družbi koju su ujutro zadesili tako okrutni gubici. Međutim, doista, prema onom što sam vidio, svi su ti gusari jednako bešćutni kao i more kojim plove. Napokon odahne povjetarac; škuna se pomakne i približi u tami; osjetim kako je konop opet omlitavio pa uz čvrst, žilav napor prerežem posljednja vlakna. Povjetarac je tek malo djelovao na čamčić i gotovo sam odmah bio gurnut prema boku Hispaniole. U isti čas počela se škuna okretati na svojem stražnjem kraju, vrteći se polagano, sad jednim krajem, sad drugim poprijeko u struji. Koprcao sam se poput đavla jer sam svakog časa očekivao da ću biti potopljen; a budući da sam ustanovio da ne mogu izravno otisnuti čun, sad sam se rinuo ravno prema krmi. Napokon sam se maknuo od svoga opasnog susjeda; i baš kad sam se posljednji put odgurnuo, moje ruke dodirnu neki tanki konop što je visio s palubne ograde kod krme. Odmah ga zgrabim. Ne bih znao reći zašto sam to učinio. Bilo je to u prvi mah sasvim nesvjesno; ali kad sam ga imao u ruci i ustanovio da je čvrst, radoznalost počne prevladavati te odlučim zaviriti kroz okno kabine. Privlačio sam se po konopu, i kad sam držao da sam dosta blizu, podigao sam se uz krajnju opasnost do oko polovice svoje visine i tako pregledao strop i dio unutrašnjosti kabine. Za to su vrijeme škuna i njezin mali pratilac odmicali vodom prilično brzo; doista, već smo dosegli ravninu taborske vatre. Brod je, kako kažu mornari, glasno čavrljao, gazeći bezbrojne valiće i valjajući se
neprekidno uz pljuskanje, i dok nisam očima dosegao iznad daske okna, nisam mogao razumjeti zašto se stražari nisu uznemirili. Tek jedan pogled bio je dovoljan; a to je bio i jedini pogled koji sam se usudio baciti s onog nesigurnog čuna. Ugledam Handsa i njegova druga kako su se uhvatili ukoštac nasmrt, svaki s rukom na grlu drugoga. Opet se spustim na klupu u čunu, ni trenutak prerano, jer sam gotovo pao u more. Za čas nisam ništa vidio, osim ona dva bijesna, grimizna lica što su se zajedno ljuljala pod zadimljenom svjetiljkom; i zatvorim oči da ih opet priviknem na tamu. Beskrajna je pjesma napokon bila svršena, i cijela je ona smanjena družba oko taborske vatre zapjevala pripjev koji sam tako često bio čuo:
Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — Jo-ho-ho, i boca ruma! Piće i đavo napuniše i nju — Jo-ho-ho, i boca ruma!
Upravo sam razmišljao kako su piće i đavao baš u taj čas zaposleni u kabini Hispaniole kad me iznenadi nagli nagib čuna. U isti tren čun se oštro okrene, i kao da se promijenio njegov smjer. Međutim mu je neobično porasla brzina. Odmah sam otvorio oči. Oko mene bili su svuda mali valići; šumili su jasnim, oštrim zvukom i neznatno svjetlucali. Hispaniola, u brazdi koje sam se još uvijek vrtio, udaljena nekoliko jarda, kao da se kolebala u svojoj putanji, i vidio sam kako se njezini križevi jarbola malo trzaju u noćnoj tami; ali, što sam dulje gledao, bio sam siguran da se i ona valja prema jugu.
Pogledam preko ramena iza sebe, a srce da mi iskoči. Tamo, točno iza mene, vidio se sjaj taborske vatre. Struja se okrenula u pravom kutu; nosila je sa sobom visoku škunu i mali skakutavi čun; sve su brže hitjeli kroz tjesnac prema otvorenom moru, na sve višim i glasnijim valovima. Škuna najednom oštro zakrene preda mnom, okrenuvši se možda za dvadeset stupnjeva; i gotovo u isti mah odjekne s broda nekoliko krikova, jedan za drugim. Začuh udaranje nogu o stepenice. Znao sam da su napokon oba pijanca prekinula svoju svađu jer su osjetili nesreću. Legnem potrbuške na dno jadnoga čuna i pobožno preporučim svoju dušu Stvoritelju. Bio sam siguran da moramo na kraju tjesnaca upasti u neki pojas bijesnih valova, u kojima će brzo biti kraj svim mojim mukama; i premda sam možda mogao podnijeti smrt, nisam mogao podnijeti da gledam kako se primiče moj udes. Tako sam valjda ležao sate i sate, dok su me sa svih strana udarali veliki valovi, kvasili me neprestano pjenom te uopće nisam prestao očekivati smrt pri svakoj navali valova. Pomalo me svlada umor; neka ukočenost, neka trenutačna omama svlada moju misao usred straha. Napokon me nadvladao san, i ja sam ležao u svojem čunu što ga je more bacalo, sanjajući o domu i o starom Admiralu Benbowu.
Poglavlje 24. Krstarenje čuna Kad sam se probudio, bio je bijeli dan. Ustanovio sam da plovim nedaleko od jugozapadnog dijela Otoka s blagom. Sunce je već izašlo, ali meni ga je još skrivao golemi vrh Dalekozora, koji se s ove strane spuštao sa svojim strahovitim klisurama gotovo do mora. Predbrežje Teglja i Brežuljak Krmenog Jarbola bili su mi nadohvat ruke; brežuljak je bio gol i taman, predbrežje je bilo povezano klisurama visokim četrdeset ili pedeset stopa i okićeno velikim gromadama srušenoga kamenja. Bio sam jedva četvrt milje od obale i prva mi je pomisao bila da zaveslam i da se iskrcam. Naskoro odustanem od te misli. Između srušenog kamenja siktali su i tutnjeli valovi uz glasno odjekivanje, a teški mlazovi vode svakoga su se trenutka uzastopce dizali i padali. Uvidio sam da ću se, ako se približim, razbiti o oštro kamenje ili da ću uzalud trošiti svoju snagu pri pokušaju da se uspnem uz te strme klisure. Ali to nije bilo sve; opazio sam, naime, neke goleme, sluzave nemani — neke mekane puževe nevjerojatne veličine, kako se činilo, puževe koji su — njih četrdeset ili šezdeset — zajedno puzali po ravnoj plohi klisure ili se uz glasni pljusak bacali u more, a klisure su odjekivale od njihova laveža. Poslije sam doznao da su to bili tuljani i da su posve neopasni. Ali pogled na njih, pa vrletna obala i visoki valovi, sve je to bilo više nego dovoljno da mi se zgadi iskrcavanje na tom mjestu. Osjetio sam da bih radije skapao od gladi na moru negoli se ogledao s takvim opasnostima. Ujedno mi se učinilo da ću tamo dalje biti bolje sreće. Sjeverno od
predbrežja Teglja spušta se kopno u dugoj kosini, ostavljajući za jake oseke velik prostor žutog pijeska. A sjeverno odanle ima još jedan rt — šumski rt, kako je označen u zemljovidu — obrastao visokim zelenim borovima što su dopirali do ruba mora. Sjetio sam se što je rekao Silver o struji, koja teče prema sjeveru uzduž cijele zapadne obale Otoka s blagom; i opazivši po svojem položaju da sam već pod njezinim utjecajem, radije sam ostavio Predbrežje Teglja iza sebe i sačuvao snagu za pokušaj iskrcavanja kod Šumskog rta, koji mi se činio pitomiji. Na moru su bili veliki, blagi valovi. Vjetar je neprekidno i umjereno puhao s juga, nije bilo oprečnosti između njega i struje, i jednolični su se valovi dizali i spuštali. Da je bilo drugačije, već bih davno bio propao; međutim, ovako bilo je pravo čudo kako se lako i sigurno kretao moj mali i lagani čamac. Dok sam još ležao na dnu i pogledavajući tek jednim okom preko ruba čamca, često sam vidio kako bi se golemi, modri vršak vala digao iznad mene; ali čun bi tek malo poskočio, zaplesao kao na peru i spustio se lagano poput ptice na drugu stranu vala. Naskoro sam postao veoma smion i sjeo sam da iskušam svoju vještinu u veslanju. Ali svaka bi i najmanja promjena u rasporedu težine uzrokovala žestoku promjenu u vladanju čuna, i jedva bih se maknuo, već bi nestalo njegovih blagih pokreta; on bi pojurio ravno uza strminu vala tako naglo da bi mi se smutilo, i zabio bi svoj kljun u mlaz pjene duboko u bok novoga vala. Bio sam sav mokar i uplašen te sam odmah legao u svoj stari položaj, na što kao da se čun opet snašao te me vodio kroz valove blago kao prije. Bilo je jasno da mi se ne valja miješati u njegov posao. Ali kako sam se pak mogao nadati da ću se dohvatiti kopna ne budem li nimalo upravljao njegovim smjerom? Počeo sam se strašno bojati, ali ipak nisam gubio glave. Najprije sam, mičući se najopreznije, izbacio svojom mornarskom kapom vodu iz
čuna; zatim sam, izvirujući preko ruba čamca, počeo proučavati kako se čun tako mirno skliže preko valova. Ustanovio sam da valovi nisu velike, glatke i sjajne gore, kakvima se pričinjaju kad ih gledamo s obale ili s palube nekoga broda, već da su slični nekom gorskom lancu na kopnu te da su puni vrhova, dolina i ravnina. Kad je dakle čun prepušten sam sebi, on se baca s boka na bok, provlači se, tako reći, kroz te nizine i kloni se strmih bokova i vrhova valova što se ruše okomito dolje. — Dobro, dakle — pomislim — jasno je da moram ležati gdje jesam i da ne smijem kvariti ravnotežu; ali isto je tako jasno da mogu preko ruba prebaciti veslo i od vremena do vremena na ravnim mjestima jednom ili dvaput zaveslati prema kopnu. Rečeno, učinjeno. Ležao sam naslonjen na laktove, u najneudobnijem stavu, te sam na mahove jedanput ili dvaput slabo zaveslao da skrenem pramac čuna prema kopnu. To je bio veoma zamoran i polagan pasao, ali sam očito napredovao; i kad smo plovili nedaleko od Šumskog rta, premda sam vidio da ću svakako promašiti tu točku, ipak sam mu se primakao nekih stotinu jarda istočno. Bio sam svakako blizu njega. Vidio sam gdje se svježi, zeleni vrhovi stabala njišu na hladnom povjetarcu i bio sam uvjeren da neću promašiti iduće predbrežje. Bilo je krajnje vrijeme jer me sada počela mučiti žeđ. Zar sunca odozgo, njegov tisućustruki odsjev s valova, morska voda koja me kvasila i sušila se na meni, taložeći na mojim usnama sol, sve je to djelovalo tako da me počelo peći u grlu i da sam osjetio bol u glavi. Pogled na tako bliza stabla činio me bolesnim od čežnje, ali struja me naskoro pronijela mimo rta, i kad je preda mnom pukao najbliži zaljev, ugledao sam nešto što je sasvim promijenilo smjer mojih misli. Točno pred sobom, ni pol milje daleko, ugledah Hispaniolu s razvitim jedrima. Bio sam siguran, dakako, da mogu biti uhvaćen; ali bio sam tako izmoren žeđi da sam jedva znao bih li se pri toj pomisli radovao
ili žalostio. I davno prije negoli sam nešto odlučio, tako me obuzelo iznenađenje da sam mogao samo buljiti i čuditi se. Hispaniola je plovila s glavnim jedrom i s dvije prečke, a divno bijelo platno odsijevalo je na suncu poput snijega ili srebra. Kad sam je ugledao prvi put, sva su joj jedra bila naduta. Plovila je nekako prema sjeverozapadu. Pomislio sam da se ljudi na brodu vraćaju u sidrište oko otoka. Ali sad je počela sve više skretati prema zapadu, tako te sam pomislio da su me opazili i da polaze za mnom da me uhvate. Napokon brod krene ravno protiv vjetra i stane kao ukopan. Neko je vrijeme tako bespomoćno stajao, a jedra mu lepršala. — Nespretni momci — rekoh; — mora da su još uvijek pijani kao duge. I pomislim kako bi ih kapetan Smollett natjerao da poskoče. Međutim je škuna pomalo otpala od vjetra i opet zajedrila drugim oglavima. Jedan je čas plovila brzo, a zatim je opet stala protiv vjetra kao ukopana. To se neprestano ponavljalo. Hispaniola je plovila jureći na mahove ovamo-onamo, gore-dolje, prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu, i svako ponavljanje svršilo bi onako kako je počelo, s mlitavo obješenim platnom. Sad mi je bilo jasno da nitko ne upravlja brodom. Ako je tako, gdje su ljudi? Ili su mrtvi ili pijani, ili su napustili brod, pomislim, i možda bih se mogao uspeti na brod, možda bih ga mogao vratiti njegovu kapetanu. Struja je nosila čun i škunu jednakom brzinom prema jugu. Što se tiče jedrenja škune, ono je bilo tako divlje i prekidano i ona je svakoga časa tako dugo stajala kao okovana da nipošto nije napredovala, ako nije možda i zaostajala. Kad bih se samo usudio sjesti i zaveslati, zacijelo bih je mogao dostići. Ta osnova imala je u sebi nešto pustolovno, što me oduševilo, a pomisao na bačvicu s vodom pokraj prednjih stuba podvostručila je moju hrabrost. Čim sam ustao, dočekao me dobrodošlicom oblak vodenih kapljica, ali taj put ostao sam pri svojoj namjeri i zaveslao svom snagom i
oprezom prema Hispanioli, kojom nitko nije upravljao. Jedanput sam zagrabio tako mnogo vode da sam morao stati i izbacivati vodu, dok mi je srce drhtalo kao u ptice; ali pomalo sam se privikao te sam upravljao svojim čunom po valovima tako da je samo kadšto koji udarac pogodio njegove bokove, pri čemu bi mi pjena poprskala lice. Sad sam brzo dostizao škunu; vidio sam gdje na rudu kormila, dok se treskom okreće, blista mjed; na njezinoj palubi nije se još uvijek pojavila ni živa duša. Nisam mogao a da ne pomislim da su je napustili. Ako nisu, ljudi leže pijani dolje, gdje bih ih možda mogao zatvoriti, a s brodom učiniti što mi se prohtije. Brod je neko vrijeme stajao mirno, a to je za me bila najgora stvar. Pramac mu je bio okrenut gotovo prema jugu, odmičući, dakako, cijelo vrijeme. Svaki put kad bi krenuo, jedra bi mu se djelomice nadula, a to bi ga za tren dovelo opet pod vjetar. Rekao sam da je to za me bila najgora stvar; kako god se, naime, u tom položaju činio bespomoćan, s jedrima što su pucala kao top i s koloturnicima što su se kotrljali i treskali palubom, brod bi uvijek odmicao od mene ne samo zbog brzine struje, već i zato što se zbog svoje velike težine, po zakonu ustrajnosti, nije dao lako zaustaviti. Ali napokon je došao moj čas. Povjetarac je za kratko vrijeme veoma popustio, a struja je pomalo okretala Hispaniolu te mi ona vrteći se polagano oko svoje osi napokon okrene svoju krmu s oknom kabine koje je još uvijek zjapilo otvoreno, dok je iznad stola još uvijek sjala svjetiljka pri danjem svjetlu. Glavno jedro visjelo je mlohavo poput zastave. Brod bi stajao nepomičan da ga nije nosila struja. U ovo nekoliko posljednjih časaka ja sam bio čak zaostao, ali sada sam podvostručio napore i počeo više napredovati u proganjanju. Nisam bio udaljen od broda ni stotinu jarda kad ga opet zahvati vjetar; brodu se nadmu jedra s lijeve strane i on opet zaplovi spuštajući se i klizeći poput lastavice. Moj prvi osjećaj bio je očaj, ali drugi je bio, naprotiv, radost. Brod se
okretao dok nije prema meni okrenuo bok. Još se uvijek okretao dok nije prevalio polovicu, a tada dvije trećine i onda tri četvrtine udaljenosti koja nas je dijelila. Vidio sam kako pjenušavi valovi bjesne ispod njegova prednjeg dijela. Činio mi se beskrajno visok s moga niskog mjesta u čunu. A tada sam iznenada počeo razumijevati. Jedva sam imao vremena da mislim — jedva sam imao vremena da radim i da se spasim. Bio sam upravo na vršku jednog vala kad se škuna spusti s drugog. Kosnik mi je bio iznad glave. Skočim na noge i poskočim, gurnuvši čamčić pod vodu. Jednom rukom uhvatim deblenjak prečke, a noga mi je stala između leta i posrtnjaka; i dok sam ondje dašćući visio, neki mi mukli udarac javi da je škuna naišla na čun i razbila ga, a ja da sam ostao na Hispanioli i da mi nema uzmaka.
Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera Jedva sam se smjestio na kosniku, kad se letka objesi i opet nadme na drugoj strani, uz prasak kao iz topa. Škuna se potrese do kobilice; ali u idućem času, dok su ostala jedra još uvijek bila puna, letka opet zaleprša i mlohavo se objesi. To me gotovo bacilo u more; ali sad nisam gubio vrijeme, vratio sam se pužući uz kosnik i naglavice se srušio na palubu. Bio sam u zavjetrini prednje palube, a glavno jedro, koje je još uvijek bilo napeto, sakrivalo mi je dio stražnje palube. Nije bilo ni žive duše. Paluba, koja nije bila oprana od početka pobune, nosila je otiske mnogih nogu, a prazna boca s razbijenim grlom valjala se poput neke žive stvari u palubnom žlijebu. Najednom Hispaniolu zahvati vjetar. Iza mene glasno zapucketaju prečke; kormilo tresne; cijeli brod bolno uzdahne i zadršće, a u isti se čas glavni deblenjak okrene unutra, zateg zajeca u koloturniku, a meni se pokaza zavjetrina stražnje palube. Ondje su svakako bila oba stražara: crvenokapi je ležao na leđima, ukočen kao poluga, s rukama ispruženim u stranu, kao da je razapet, na križu, a kroz otvorene usnice pokazivao je zube. Israel Hands se naslonio na ogradu, s bradom na prsima i s rukama raširenim na palubi. Lice mu je, ispod preplanule kože, bilo bijelo poput lojanice. Brod se neko vrijeme propinjao i gurao poput nepokorna konja, jedra se nadimala sad s jedne strane, sad s druge, deblenjak se njihao ovamo-onamo, a jarbol je glasno stenjao pod pritiskom. Od vremena do vremena pojavio bi se preko ograde oblak laganih kapljica, a bokovi broda teško bi udarili o val; koliko se znatno opasnije činilo
more s ovoga velikog opremljenog broda, negoli s mojega jednostavno izrađenog, neuravnoteženog čuna, koji je sada bio na dnu mora! Pri svakom trzaju škune crvenokapi je klizio amo-tama; ali bilo je to sablasno promatrati — ti surovi pokreti nisu smetali ni njegovu držanju ni njegovu neprekidnom cerenju. Pri svakom trzaju činilo se da i Hands sve više upada u sebe i spušta se na palubu; noge mu se klizale sve dalje, a cijelo se tijelo naginjalo prema krmi tako da muse lice malo-pomalo okrenulo od mene; i napokon nisam vidio više ništa osim njegova uha i raščupanog uvojka jednog zaliska. U isto doba opazih na podu oko obojice mrlje tamne krvi te počeh i sa sigurnošću osjećati da su u pijanom gnjevu ubili jedan drugoga. Dok sam tako gledao i čudio se, Israel Hands se, u trenutku kad je brod bio miran, malo okrene i uz tiho stenjanje opet se skupi u položaj u kojem sam ga najprije vidio. Stenjanje, koje je kazivalo muku i smrtnu slabost, pa način na koji je visjela njegova vilica, dirnuše me u srce. Ali kad sam se sjetio razgovora koji sam prisluškivao iz bačve s jabukama, nestane iz mene samilosti. Pođem naprijed, dok ne stignem do glavnoga jarbola. — Došao sam na brod, gospodine Handse — rekoh podrugljivo. On teško prevrne oči; ali bio je previše slab a da bi odao iznenađenje. Mogao je promucati samo jednu riječ: » Konjaka.« Učinilo mi se da ne smijem gubiti vrijeme. Izmičući deblenjaku, koji se opet nagnuo preko palube, brzo pođem naprijed i spustim se niza silaz u kabinu. Teško biste mogli zamisliti takav prizor zbrke. Svako zaključano mjesto bilo je provaljeno u potrazi za zemljovidom. Na podu, gdje su lupeži sjedili i pili ili vijećali nakon gacanja po močvari oko njihova tabora, bio je debeli sloj blata. Pregrade na brodu, sve oličene sjajnim bjelilom i ukrašene pozlatom, nosile su otiske prljavih ruku. Tuceti praznih boca zveketali su i jedna je boca udarala o drugu u kutovima
broda koji se ljuljao. Jedna od liječnikovih medicinskih knjiga ležala je otvorena na stolu, a polovica listova bila je istrgana. Držim da je služila za paljenje lula. Usred svega toga svjetiljka je još uvijek bacala zadimljeni sjaj, nejasan i smeđ poput umbre.[46] Siđem u podrum. I bačve su bile nestale, a neobično veliki broj boca bio je ispijen i bačen. Očito, otkako je počela pobuna, nijedan čovjek nije uopće bio trijezan. Pretražujući tako, nađem neku bocu s nešto preostaloga konjaka. To je za Handsa. Za sebe iščeprkam nešto dvopeka, malo suhoga voća, veliki grozd i komad sira. S tim dođem na palubu, stavim svoju zalihu iza glavine kormila i izvan kormilarova dohvata te pođem prema bačvici za vodu i dobro se napijem vode, a zatim, nipošto prije, pružim Handsu konjak. Sigurno je ispio gill[47] prije negoli je maknuo bocu s usta. — Aj — reče — grama mu, baš mi je trebalo malo! Ja sam sjeo u svoj kut i počeo jesti. — Teško ranjeni? — upitam ga. On zarokće, ili bolje, mogao bih reći, zalaje. — Kad bi onaj liječnik bio na brodu — reče — bio bih naskoro kako treba; ali nemam, vidiš, te sreće, i u tom je stvar. Što se tiče ovoga nespretnjakovića, njemu je dobro i mrtvu — doda pokazavši na čovjeka s crvenom kapom. — On i nije bio pomorac. A odakle si ti došao? — Eto — rekoh — došao sam da zauzmem brod, gospodine Handse; i molim vas da me do nove objave smatrate svojim kapetanom. On me pogleda dosta zlovoljno, ali ne reče ništa. U njegove se obraze vratilo malo boje, premda se još uvijek činio veoma bolestan, i još se uvijek klizao i namještao kako je brod treskao. — Uz to — nastavim — ne podnosim onu zastavu, gospodine Handse; i, s vašim dopuštenjem, ja ću je skinuti. Bolje nikakva negoli
ova. I opet izmaknuvši deblenjaku, potrčim do zastavne uzice, skinem njihovu prokletu zastavu i bacim je u more. — Bože, čuvaj kralja![48] — rekoh zavitlavši svojom kapom; — i to je kraj kapetana Silvera! On me promatrao ljutito i podmuklo; cijelo mu je vrijeme brada počivala na prsima. — Držim — reče napokon — držim, kapetane Hawkinse, da biste sad htjeli uz kraj. Držim da bismo mogli porazgovarati. — Svakako, da — rekoh — od svega srca rado, gospodine Handse. Govorite. I nastavim s dobrim tekom jesti svoje jelo. — Ovaj čovjek — počne slabo kimnuvši prema lešini — O'Brien bilo mu je ime... neki smrdljivi Irac... ovaj čovjek i ja razvili smo jedra; htjeli smo odjedriti natrag. Eto, on je sada mrtav... mrtav poput ribine, i ne znam tko će upravljati ovim brodom. Mogu ti reći da ti nisi čovjek koji bi to mogao a da ti ja ne pokažem. Sad, gle, ti ćeš mi dati hrane i pića, i neki stari rubac ili rupčić da zavežem svoju ranu; a ja ću ti reći kako se plovi brodom; i to je, držim, pravo i pošteno. — Reći ću vam jedno — preuzeh ja. — Neću se vratiti u Sidrište kapetana Kidda. Namjeravam poći u Sjevernu Dražicu i ondje mirno nasukati brod. — To ćeš svakako učiniti — uzvikne on. — Doista, nisam ja napokon takav paklenski klipan. Razumijem, zar ne? Pokušao sam i izgubio sam igru, a sad si ti na redu. Sjeverna Dražica? Eto, nemam izbora! Pomogao bih ti otploviti i do Krvničkog pristaništa, groma mu! Eto, kako mi se činilo, u tom je bilo nešto smisla. Odmah smo se nagodili. Za tri časa Hispaniola je lako plovila vjetrom u krmu uzduž obale Otoka s blagom, s čvrstom nadom da će skrenuti oko sjeverne točke prije podneva i opet udariti dolje do Sjeverne Dražice prije
plime, kad bismo je mogli sigurnije nasukati i čekati dok nam iduća oseka dopusti da se iskrcamo. Tada svežem rudo kormila i siđem do svojega kovčega, iz kojeg uzmem mekani svileni rupčić svoje majke. Mojom pomoću poveže Hands njime veliki krvavi ubod što ga je dobio u bedro. Pošto je malo jeo i popio gutljaj ili dva konjaka, počeo se vidljivo oporavljati; sjeo je uspravnije, govorio je glasnije i razgovjetnije, i uopće, činio se posve drugim čovjekom. Povjetarac nam je divno služio. Klizili smo poput ptice, obala otoka letjela je mimo nas, a prizor se mijenjao svakoga časa. Naskoro smo prošli visoku obalu i valjali se kraj niskog, pjeskovitog predjela s narijetko izraslim zakržljalim borovima. Brzo smo opet prošli i mimo tog predjela i zakrenuli iza rta kamenoga brežuljka, kojim završava otok na sjeveru. Bio sam veoma oduševljen svojim novim položajem. Svidjelo mi se i vedro, sunčano vrijeme i ti različiti pogledi na obalu. Sad sam imao dosta vode i dobrih stvari za jelo, a moja savjest, koja me veoma mučila zbog bijega, umirila se mojom velikom pobjedom. Držim da ništa više ne bih mogao poželjeti da nije bilo kormilarovih očiju koje su me na palubi podrugljivo promatrale, i onog neobičnog smiješka koji se neprestano javljao na njegovu licu. Bio je to smiješak u kojemu je bilo i nešto bola i slabosti — neki patnički, starački smiješak; ali on me lukavo promatrao pri poslu, neprestano me promatrao i promatrao, a u tom je pogledu bio trun podrugljivosti, neka sjena izdaje.
Poglavlje 26. Israel Hands Vjetar koji nam je služio po želji sada je okrenuo na zapad. Tako smo lakše mogli ploviti od sjeveroistočnog rta otoka prema ušću Sjeverne Dražice. Ali kako nismo imali sidra, a nismo se usudili ni nasukati brod dok plima još više ne poraste, čekali smo dok bude vrijeme za to. Kormilar mi je rekao kako ću brod primaknuti k obali; nakon prilično mnogo pokušaja to mi je uspjelo i obojica smo šutke sjeli i jeli. — Kapetane — reče on napokon uz onaj isti neugodni smiješak — evo mojega starog brodskog druga, O'Briena; držim da biste ga mogli baciti preko ograde. Ja doista nisam osjetljiv i nije mi krivo što sam mu pospješio konac, ali ipak ne mogu reći da nam krasi brod, zar ne? — Nisam dovoljno jak i ne sviđa mi se taj posao. Što se tiče mene, neka leži — rekoh. — To je neki nesretni brod... ta Hispaniola, Jime — reče žmirkajući. — Koliko je ljudi ubijeno na toj Hispanioli... koliko je bijednih pomoraca umrlo i nestalo otkako smo ti i ja isplovili iz Bristola! Nikad nisam vidio takve prljave sreće. Eto, tu je taj O'Brien, sad je... mrtav, zar ne? Doista, eto, nisam neki učenjak, a ti si momak, koji zna čitati i računati; i reci iskreno, držiš li da je mrtav čovjek mrtav i gotovo, ili on opet oživi? — Vi možete ubiti tijelo, gospodine Handse, ali ne i dušu; to biste ipak morala znati — odvratim. — O'Brien je na drugom svijetu i možda nas promatra. — Ah! — reče. — Eto, to je nezgodno... Čini se da je zabava ubijanja samo gubitak vremena. Ipak, po onom što sam vidio, ne držim mnogo do duhova. Svršio bih ja s duhovima, Jime. A sad, kad bi sišao
onamo u onu kabinu i donio mi jednu... eto, jednu... potresli mi se jarboli!... ne mogu se sjetiti imena; da, donesi mi bocu vina, Jime... ovaj je konjak prejak za moju glavu. Ali kormilarevo mucanje učinilo mi se nenaravno; a što se tiče izjave da više voli vino negoli konjak, u to nipošto nisam vjerovao. Cijela priča bila je neka izlika. Htio je da odem s palube — toliko je bilo jasno; ali nipošto nisam mogao zamisliti zbog čega. Njegove se oči uopće nisu susrele s mojima: neprestano su lutale ovamo-onamo, gore-dolje, sad su gledale prema nebu, sad pogledavale mrtvog O'Briena. Cijelo se vrijeme smiješio i nekako je zbunjeno, poput krivca, plazio jezik tako te bi i svako dijete moglo reći da sprema neku prijevaru. Ipak sam odmah poslušao jer sam opazio u čemu je moja prednost; a tako glupom momku mogao sam lako do kraja skrivati svoju sumnju. — Malo vina? — priupitah. — To je mnogo bolje. Hoćete li bijelo ili crno? — Eto, držim da mi je to prokleto svejedno, druže — odvrati; — samo da je jako i da ga je dosta, za drugo ne marim. — Dobro — odgovorih ja. — Donijet ću vam portskog vina,[49] gospodine Handse. Ali morat ću ga negdje iskopati. Nato potrčim niza silaz koliko sam god mogao bučno; izujem svoje cipele, potrčim tiho kroz rešetkasti hodnik, uspnem se po ljestvama prema gornjoj palubi i provirim kroz prednji dio. Znao sam da me ondje neće očekivati; ipak sam bio oprezan koliko sam god mogao; i, dakako, ustanovio sam da su moje najgore sumnje bile i previše opravdane. On se iz svojega položaja podigao na ruke i na koljena; i, premda ga je noga očito prilično jako boljela, kad se micao — čuo sam ga, naime, kako je prigušeno zajecao — ipak se nekako dosta brzo odvukao preko palube. Za nekih pol sata stigao je do lijevoga palubnog žlijeba i izvukao iz jednoga svitka užeta neki dugi nož ili, bolje, neki kratki
bodež zamrljan krvlju do drška. On ga je za tren pogledao, ispruživši najprije svoju donju vilicu, okušao je šiljak na ruci, a zatim se, sakrivši ga brzo u njedra svojega haljetka, opet otkotrljao natrag na svoje staro mjesto uz ogradu. To je bilo sve što sam htio znati. Israel se može kretati; sad je bio naoružan; i ako se dao na takav napor da me se riješi, jasno je da sam određen za žrtvu. Što kani nakon toga, hoće li pokušati otpuzati preko otoka do Sjeverne Dražice, do tabora u močvari, ili će opaliti Dugog Toma vjerujući da bi njegovi drugovi mogli doći prvi da mu pomognu, to, dakako, nisam mogao znati. Ipak sam sigurno osjećao da mu mogu vjerovati u jednoj stvari — jer nam je obojici bilo do nje jednako stalo — u stvari postupanja sa škunom. Obojica smo željeli da je sigurno nasučemo na skrovitom mjestu, i to tako da je sa što manje muke i opasnosti bude moguće opet izvući kad dođe vrijeme za to. Dok to nije učinjeno, držao sam da će moj život sigurno biti pošteđen. Dok sam tako promišljao o toj stvari, nisu ma ni noge bile lijene. Odšuljao sam se natrag u kabinu, opet sam navukao cipele, na sreću sam pograbio bocu vina i sad sam se s njom, kao za opravdanje, opet pojavio na palubi. Hands je ležao, kako sam ga ostavio, sav skutren i spuštenih kapaka, kao da je preslab da podnese svjetlo. On ipak pogleda kad sam došao, odbije grlo boce poput čovjeka koji je to često puta radio i dobro potegne uza svoju omiljelu zdravicu »Za, sreću!«. Zatim je malo ležao, a tada izvadi šipku duhana i zamoli me da mu odrežem komadić. — Odreži mi komadić ovoga — reče — jer nemam noža, a i jedva sam toliko jak da bih to mogao učiniti kad bih i imao nož. Ah, Jime, Jime, držim da je sa mnom svršeno! Odreži mi komadić, koji će mi, čini se, biti posljednji, momče; neću, naime, dugo, i u tom se ne varam. — Dobro — rekoh — odrezat ću vam malo duhana; ali da sam na
vašem mjestu i da se osjećam tako loše, ja bih se pomolio kao kršćanin. — Zašto? — upita on. — Ta reci mi, zašto? — Zašto? — kliknem. — Baš malo prije pitali ste me o mrtvima. Prekršili ste svoju prisegu vjernosti; živjeli ste u grijehu i laži i krvi; ovdje, eto, leži do vaših nogu čovjek kojega ste ubili; i vi još pitate zašto! Za milost božju, gospodine Handse, eto zato. Govorio sam s nekim žarom misleći na krvavi bodež što ga je sakrio u džep i kojim me u svojim bolesnim mislima odlučio ubiti. On je potegao jaki gutljaj vina. Razgovarao je sa mnom veoma svečano. — Trideset godina — reče — plovio sam morem i vidio sam dobro i zlo, bolje i gore, lijepo vrijeme i nevrijeme. Nestajalo je hrane, noževi su bljeskali, i ne znam što sve ne. Eto, sad ti kažem, nikad nisam vidio da bi ništa dobro izašlo iz dobroga. Ljubim onoga koji udari prvi. Mrtvaci ne grizu. To su moji nazori... amen, neka je tako. A sad, gle — doda promijenivši nenadano glas. — Dosta je bilo te gluposti. Sad je plima dosta nabujala. Ti samo slušaj moje zapovijedi, kapetane Hawkinse, i mi ćemo točno uploviti i svršiti s tim. U svemu, trebali smo ploviti jedva dvije milje, ali plovidba je morala biti pažljiva, jer ulaz u sjeverno sidrište ne samo da je bio uzak i pun pličina, već je ležao od istoka prema zapadu, tako da je škunu trebalo oprezno uvesti. Držim da sam bio dobar, poslušan podređeni, a posve sam siguran da je Hands bio izvrstan peljar. Neprestano smo, naime, obilazili i izmicali tik uz obalu s nekom sigurnošću i točnošću da je bila milina promatrati. Jedva što smo prošli predbrežje, suzilo se oko nas kopno. Obale Sjeverne Dražice bile su jednako šumovite kao obale u južnom sidrištu, ali prostor je bio duži i uži i više nalik na ušće neke rijeke, što zapravo i bijaše. Ravno pred nama, na južnom kraju, ugledali smo razvaline nekoga broda u posljednjem stupnju raspadanja. To je bio neki veliki brod s tri jarbola, ali bio je tako dugo izložen nevremenu
da su s njega visjele velike mreže morske trave što se cijedila, a na palubi je uhvatilo korijena grmlje s obale pa je sad bila iskićena cvjetovima. To je bio tužan prizor, ali pokazivao nam je da je sidrište mirno. — Sad — reče Hands — gle, to je divno mjestance da nasučemo brod. Krasan, gladak pijesak, nikad ni povjetarca, svagdje naokolo stabla, a cvijeće cvate na tom starom brodu kao u nekom vrtu. — A kako ćemo ga opet izvući — upitam — kad bude nasukan. — Eto, tako — odvrati. — Za vrijeme oseke bacit ćeš neki konop s one strane na obalu, obavit ćeš ga jedanput oko jednog od onih velikih borova, vratit ćeš ga natrag, obavit ćeš ga jedanput oko brodskog motovila i čekat ćeš plimu. Kad dođe visoka voda, svi moraju povući za konop, i brod će izaći lako, kao sam od sebe. A sad, dječače, stani bliže. Sad smo blizu mjesta, i brod ide prebrzo. Malo nadesno tako... ravno... nadesno... malo nalijevo... ravno... ravno! Tako je zapovijedao, a ja sam bez daha izvršavao, kad posve nenadano krikne: — Sad, moj dragi, uvjetar! I ja čvrsto zaokrenem kolo kormila, a Hispaniola naglo zakrene i pojuri pramcem prema niskoj, šumom obrasloj obali. Uzbuđenje zbog tih posljednjih manevara nekako je uspavalo pozornost kojom sam dotada prilično budno promatrao kormilara. Još i sada sam s najvećim zanimanjem očekivao čas kad će brod sjesti pa sam posve zaboravio na opasnost koja mi je prijetila. Ispruživši vrat preko desne ograde, stajao sam i promatrao valove kako se šire pred pramcem. Mogao sam pasti bez borbe za život da me nije obuzela neka nenadana tjeskoba te sam okrenuo glavu. Možda sam čuo neku škripu, ili sam krajem oka opazio njegovu sjenu gdje se miče; možda je to bio neki nagon kao u mačke; doista, kad sam se ogledao, Hands je već bio na pol puta prema meni s bodežom u desnoj ruci.
Zacijelo smo obojica glasno kriknuli kad su nam se oči srele; ali dok sam ja vrisnuo od strave, on je bijesno riknuo kao što rikne bik kad navaljuje. U isti mah on se baci naprijed, a ja skočim u stranu prema pramcu. Pritom ispustim rudo točka kormila, koje naglo odskoči prema zavjetrini. Držim da mi je to spasilo život jer je udarilo Hansa u prsa i začas ga posve zaustavilo. Prije negoli se snašao, ja sam izmakao sretno iz kuta u kojem bi me uhvatio, a preda mnom je bila cijela paluba. Zaustavim se baš pred glavnim jarbolom, izvučem iz džepa pištolju, hladnokrvno nanišanim, premda se on već bio okrenuo te je opet dolazio ravno prema meni, i potegnem otponac. Kokot udari, ali nije bilo ni bljeska ni praska: morska je voda bila ovlažila luntu. Proklinjao sam se zbog svoje nepažnje. Zašto nisam, davno prije, ponovo nasuo barut i nabio svoje jedino oružje? Ne bih sada bio nalik na slabu ovcu koja bježi pred svojim mesarom. Bilo je neobično kako se mogao, iako ranjen, brzo kretati, dok mu je prosjeda kosa padala preko lica; lice mu od žurbe i bijesa bijaše crveno poput crvene zastave. Nisam imao vremena iskušati svoju drugu pištolju, a nisam, doista, imao ni volje za to jer sam bio uvjeren da bi i taj pokušaj bio beskoristan. Jedno mi je bilo jasno: nisam smio samo uzmicati pred njim jer će me brzo uhvatiti na pramcu, kao što me malo prije gotovo uhvatio na krmi. Ako me jednom tako uhvati, moj posljednji doživljaj s ovu stranu vječnosti bit će devet ili deset palaca krvlju zamrljanog bodeža. Prislonim svoje dlanove o glavni jarbol, koji je bio prilično velik, i počekam dok su mi svi živci bili napeti. Videći da želim izmaći, stane i on; i prođu čas ili dva: on me varao pokretima tijela, a ja sam odgovarao prikladnim protupokretima. To je bila igra kakvu sam često igrao kod kuće oko klisure u Zaljevu Crnoga Brežuljka; ali nikad je još nisam igrao, uvjeravam vas, uz tako divlje kucanje srca kao sada. Pa ipak je to, kao što sam rekao, bila tek dječačka igra, i držao sam da bih mogao biti premoćan protiv
starijega pomorca s ranjenim bedrom. Doista, moja je hrabrost toliko porasla da sam se usudio malo razmisliti o ishodu toga sukoba; i premda sam bio uvjeren da bih mogao stvar otegnuti, nisam se nadao konačnom spasu. Tako je, eto, stajala stvar. Najednom Hispaniolu potrese udarac. Ona zatetura, strugne za tren po pijesku, a tada se brzo poput blijeska nagne na lijevu stranu. Paluba je stajala u kutu od četrdeset pet stupnjeva. Prilična količina vode pljusne u žljebove i skupi se u neko jezerce između palube i ograde. Obojica smo se u trenutku prevrnuli i obojica smo se gotovo zajedno dovaljali u žljebove; crvenokapi mrtvac, s ispruženim rukama, dovalja se tik iza nas. Bili smo, doista, toliko blizu da mi je glava udarila o kormilarevu nogu tako da su mi zvocnuli zubi. Unatoč udarcu i ostalom, ja sam prvi bio opet na nogama. Hands se, naime, zapleo o mrtvo tijelo. Kako se brod silno nagnuo, nije se više moglo trčati palubom. Morao sam naći neki novi način izmicanja, i to odmah, jer me moj protivnik gotovo već dodirivao. Skočim brz poput misli na krmene pripone, počnem se brzo uspinjati i nisam ni dahnuo dok nisam sjeo na križnjak. Bio sam spašen zbog brzine; bodež je udario ni pol stope ispod mene kad sam bježao gore; a ondje je stajao Israel Hands otvorenih usta i lica okrenuta prema meni, pravi kip iznenađenja i razočaranja. Sad sam se mogao za trenutak posvetiti sebi. Ne gubeći vrijeme promijenim barut svoje pištolje, a zatim, kad je jedna bila spremna za upotrebu, ispraznim — da se osiguram dvostruko — drugu i ponovo je nabijem. Hands zanijemi videći moj novi posao; počeo je razumijevati da se kocka okreće od njega; i nakon očita oklijevanja, on se također teško potegne uz pripone i s bodežom u ustima počne se polagano i mučno uspinjati. Napredovao je veoma sporo i stenjao je vukući za sobom
svoju ranjenu nogu; a ja sam mirno dovršio svoje pripreme prije negoli je on prevalio jednu trećinu puta prema meni. Tada ga, držeći u svakoj ruci pištolju, oslovim. — Još jedan korak, gospodine Handse — rekoh — i raspršit ću vam mozak! Mrtvaci ne grizu, znate — dodam smijući se u sebi. On odmah stane. Vidio sam po trzaju njegova lica da pokušava misliti, a taj je posao bio tako polagan i mučan da sam se u svojoj novostečenoj sigurnosti glasno nasmijao. Napokon, pošto je jedanput ili dvaput progutao pljuvačku, on progovori, a lice mu je još uvijek odavalo isti izražaj krajnje zbunjenosti. Da bi mogao govoriti, morao je izvaditi bodež, ali inače ne učini nikakav pokret. — Jime — reče — priznajem da smo se ti i ja zapleli i bolje da sklopimo nagodbu. Bio bih te uhvatio da nije bilo onoga nagibanja broda; ali ja nemam sreću i, priznajem, moram se predati, a to je, vidiš, teško starom mornaru prema brodskom malom, kao što si ti, Jime. Gutao sam njegove riječi i smješkao se, umišljen poput pijevca na zidu, kad on u trenutku zamahne svojom desnicom preko ramena. Nešto zazuji kroz zrak poput strelice. Osjetim neki udarac, a zatim oštru bol. Bio sam ramenom pribijen o jarbol. U trenutku strahovite boli i iznenađenja — jedva bih mogao reći da je to bilo mojom voljom, a siguran sam da nisam svjesno nišanio — opale obje moje pištolje i obje mi izmaknu iz ruku. One nisu pale same; uz prigušeni krik kormilar ispusti pripone i padne naglavce u vodu.
Poglavlje 27. »Osmaci« Zbog nagiba broda jarboli su visjeli daleko iznad vode, a ispod mojega križnjaka nije bilo ništa osim površine zaljeva. Hands, koji nije bio tako visoko, bio je prema tome bliže brodu i pao je bliže ogradi broda. Još se jedanput podigao na površinu u nekoj pjeni vode i krvi, a zatim je opet, ovaj put zauvijek, potonuo. Kad se voda smirila, vidio sam ga gdje leži zguren na čistom, sjajnom pijesku u sjeni brodskoga boka. Jedna ili dvije ribe projure pokraj njegova tijela. Kadšto, kad bi zatreperila voda, činilo bi se kao da se malo miče, kao da kuša ustati. Ali unatoč tome bio je zaista mrtav; i ustrijeljen i utopljen. Bio je hrana ribama baš na onom mjestu na kojem je namjeravao zaklati mene. Ali nisam u to vjerovao dok nisam osjetio bol, slabost i strah. Vruća krv tekla mi je po, leđima i prsima. Na mjestu gdje mi je bodež pribio rame o jarbol, činilo mi se da me peče poput usijana željeza. Ipak me nije toliko iscrpla ta zbiljska bol, jer mi se činilo da je mogu podnositi bez jecaja, koliko strah pri pomisli da ću pasti s križnjaka u tu mirnu, zelenu vodu, pokraj kormilarova tijela. Prihvatio sam se objema rukama, dok me nisu zaboljeli nokti, i zatvorio sam oči kao da sam htio sakriti opasnost. Pomalo mi se opet vrati razum, bilo mi se smiri do gotovo redovitog udaranja, i opet sam mogao vladati sam sobom. Prva mi je bila pomisao da iščupam bodež; ali ili je bio preduboko zaboden ili su me iznevjerili živci, i ja odustanem uz žestok drhtaj. Prilično je neobično, ali baš taj drhtaj svrši posao. Nož zapravo tek što me nije i promašio; zahvatio mi je neznatni komadić kože, a tu je kožu poderao onaj drhtaj. Krv je, svakako, potekla brže, ali ja sam
opet vladao samim sobom, i samo su mi kaput i košulja bili pričvršćeni o jarbol. Njih sam poderao naglim trzajem, a zatim sam se spustio na palubu niz desne pripone. Ni za što na svijetu, naime, ne bih se, onako uzbuđen, bio usudio spustiti se niz lijeve pripone, s kojih je malo prije onako pao Israel. Siđem u potpalublje i uredim ranu kako sam mogao. Prilično me boljela, i još je uvijek dosta krvarila, ali nije bila ni duboka ni opasna, a nije mi ni mnogo smetala kad sam kretao rukom. Tada se ogledam naokolo, i kako je sada brod u nekom smislu bio samo moj, počnem razmišljati o tome kako da ga očistim od njegova posljednjeg putnika — od mrtvaca O'Briena. On je pao, kao što sam rekao, uz ogradu, gdje je ležao poput neke strašne, ružne lutke. Nije bilo ni traga životnoj boji i ljepoti! U tom položaju mogao sam lako svršiti s njim; a kako su tragični doživljaji izbrisali gotovo sav moj strah pred mrtvacima, zgrabio sam ga za struk kao da je neka vreća posija, dobro sam zamahnuo i bacio ga s broda. On padne u vodu uz glasan pljusak; crvena mu kapa spade i zapliva na površini; i čim se voda umirila, ugledah njega i Israela gdje leže jedan uz drugoga, obojica talasajući se pri drhtavom micanju vode. Premda je bio prilično mlad čovjek, O'Brien je bio veoma ćelav. Ležao je ondje položivši tu ćelavu glavu na koljena čovjeka koji ga je ubio, a brze su ribe prelijetale amo-tamo iznad obojice. Sad na brodu bijah sam. Upravo je počela oseka. Sunce je bilo još samo nekoliko stupnjeva iznad zapada; sjena borova na zapadnoj obali već je počela zahvaćati preko sidrišta te je, u različitim uzorcima, padala na palubu. Podigao se večernji povjetarac, i premda je brod bio dobro zaštićen s istoka brežuljkom s dva vrha, konopi su počeli tiho pjevušiti, a mlohava su jedra stala kloparati. Počnem razumijevati da bi brodu ipak mogla prijetiti opasnost. Brzo spustim prečke i bacim ih na palubu, ali teško je bilo s glavnim jedrom. Kad se nagnula škuna, deblenjak se, dakako, zakrenuo preko
boka, a njegov vršak i jedna ili dvije stope jedara visjele su, štoviše, i kvasile se u vodi. Držao sam da je to još opasnije; ipak, napon je bio tako jak da sam se bojao i dirati. Napokon uzmem nož i prerežem podigače. Rogalj jedra odmah padne i veliki trbuh odriješenoga platna zapliva vodom. Nakon toga nisam ga mogao povući gore premda sam vukao koliko sam god mogao. To je bilo sve što sam mogao učiniti. Uostalom, Hispaniola se morala, poput mene, prepustiti sreći. Za to vrijeme već je cijelo sidrište bilo u sjeni. Sjećam se posljednjih zraka što su pale kroz prosjek šume i zasjale blistavo poput dragulja na cvjetnom plaštu onoga razbijenog broda. Počelo je bivati studeno; oseka je brzo napredovala, a škuna je sve više i više sjedala na bok. Popnem se na pramac i ogledam se. Činilo mi se da je more dosta plitko, i ja se, držeći se za svaki slučaj objema rukama za odrezani konop, oprezno spustim s palube. Voda mi je dosezala jedva do pasa. Pijesak je bio čvrst i izbrazdan valićima. Dobro raspoložen, pregazim do obale, ostavivši Hispaniolu na boku, s glavnim jedrom što je rašireno plovilo po površini zaljeva. Nekako u isto doba sunce posve zađe, a povjetarac nisko zazviždi u sumraku kroz nemirne borove. Barem sam se riješio mora, a nisam se odanle ni vraćao praznoruk. Tamo je ležala škuna, očišćena napokon od gusara i spremna primiti na palubu naše ljude i opet zaploviti morem. Ništa mi nije u pameti bilo preče negoli vratiti se u utvrdu i pohvaliti se svojim velikim djelima. Možda će me malo pokuditi zbog moje skitnje, ali ponovno osvajanje Hispaniole bio je dostojan odgovor, pa sam se nadao da će i kapetan Smollett priznati da nisam gubio vrijeme. Tako razmišljajući i veoma raspoložen počnem hodati prema brvnari i svojim drugovima. Sjetio sam se da najistočnija od rijeka koje utječu u Sidrište kapetana Kidda teče s onoga brežuljka s dva vrha, koji mi je bio slijeva, i ja okrenem u tom smjeru da bih mogao prijeći rijeku dok je još malena. Suma je bila prilično rijetka. Hodajući uz niske obronke naskoro zakrenem oko ugla toga brežuljka, a nedugo zatim pregazim
rijeku duboku do sredine listova nogu. Ovako sam se primakao mjestu gdje sam susreo maruna Bena Gunna. Hodao sam opreznije, ogledavajući se na sve strane. Mrak se gotovo posve spustio i, kad sam izišao iz usjeka između dva vrhunca, opazih prema nebu neki titravi sjaj na mjestu gdje je, prema mojem sudu, stanovnik otoka kuhao svoju večeru na nekoj sjajnoj vatri. A ipak sam se u srcu začudio da bi on bio tako neoprezan. Ako, naime, ja mogu vidjeti taj odsjev, zar ne bi mogao doprijeti i do očiju Silverovih, koji taboruje na obali u močvarama? Noć je pomalo bivala tamnija; sve što sam mogao bilo je da se makar i po prilici držim svojega smjera; sve nejasnije dizao se dvostruki brežuljak iza mene, a Dalekozor zdesna; zvijezda je bilo malo i bile su blijede, a na tlu kojim sam išao spoticao sam se o grmlje i upadao u pješčane jame. Iznenada pade na me neko svjetlo. Pogledam uvis: blijedi sjaj mjesečine rasvijetlio je vrh Dalekozora, a malo zatim vidjeh gdje se nešto golemo i srebrnasto miče iza stabala. Znao sam da je izašao mjesec. Uz tu pomoć brzo sam prešao ostatak puta. Malo hodajući, malo trčeći, nestrpljivo sam se približavao utvrdi. Ipak, kad sam se počeo provlačiti kroz gaj, koji je bio pred utvrdom, nisam bio tako lakouman te sam usporio korak i pošao opreznije. Bio bi to bijedan kraj moje pustolovine da me vlastita družba zabunom ustrijeli. Mjesec se dizao sve više i više. Njegovo svjetlo počelo je gušće padati kroz šire predjele šume. Uto se preda mnom pojavi između stabala neko svjetlo druge boje. Bilo je crveno i žarko, a od vremena do vremena malo bi potamnjelo — kao da tinja žeravica nekoga krijesa. Nisam ni za živu glavu mogao zamisliti što bi to moglo biti. Napokon stignem na rub čistine. Zapadni kraj bio je već obasjan mjesečinom. Ostalo, i sama brvnara, bilo je još u tamnoj sjeni, prošaranoj dugim, srebrnim zrakama svjetla. S druge strane kuće
dogorjela je golema vatra do žarke žeravice te je širila oko sebe stalni, crveni odsjev, koji se veoma isticao prema blagoj bljedoći mjeseca. Nigdje nije bilo žive duše, nikakva zvuka, osim šuštanja povjetarca. Zaustavim se veoma začuđen, a možda malo i uplašen. Nije bio naš običaj da ložimo velike vatre; mi smo, štoviše, prema kapetanovim nalozima, nekako štedjeli ogrjevnim drvom; i počnem se bojati da se nije štogod dogodilo u mojoj odsutnosti. Prišuljam se do istočnoga kraja, držeći sé sjene, i na zgodnom mjestu, gdje je tama bila najgušća, prijeđem preko ograde. Da se što bolje osiguram, spustim se na ruke i koljena i počnem puzati prema uglu kuće, ne odavajući ni šuma. Kad sam se približio, srcu mi iznenada veoma odlane. Zvuk što sam ga čuo nije sam po sebi bio neki radostan zvuk i često sam se nekada tužio na nj; ali tada mi je bio sličan glazbi: čuo sam svoje prijatelje gdje tako glasno i mirno hrču u snu. Ni pomorski uzvik straže, ono divno »Sve je u redu«, nije mi nikad tako umirujući odjeknuo u uhu. Međutim, jedno je bilo nesumnjivo; straža im je bila sramotno loša. Da su se to Silver i njegovi momci sada šuljali k njima, ni živa duša ne bi ugledala zoru. Eto, pomislim, što znači imati ranjena kapetana! I opet sam sâm sebe pokudio što sam ih ostavio u toj opasnosti, a tako je malo među njima onih koji mogu držati stražu! Za to sam vrijeme stigao do vrata i ustao. Unutra je bilo sve u tami, tako da nisam ništa mogao razabrati. Što se tiče zvukova, čuo sam jednolično hrkanje ljudi koji su spavali, a na mahove i neki neznatni šum, neko treperenje ili kljuvanje, koje nipošto nisam mogao razumjeti. Polagano sam ušao ispruživši preda se ruke. Leći ću na svoje mjesto (mislio sam, tiho se smijući) i uživati u njihovim licima kad me ujutro nađu. Moja noga udari o nešto mekano — bila je to noga jednog od spavača; i on se okrene i zagunđa a da se nije probudio.
A tada, posve iznenada, razlegne se iz mraka neki kreštavi glas: — Osmaci! osmaci! osmaci! osmaci! osmaci! — i tako neprestano, bez prekida i promjene, nalik na klopotanje kakva sićušnog mlina. Silverova zelena papiga, kapetan Flint! Nju sam ja čuo gdje kljuca komadić kore drveta; to je ona stražarila bolje od ikojega ljudskoga bića i tako je svojim dosadnim pripjevom najavila moj dolazak. Nisam imao vremena da se snađem. Na oštar, reski glas papigin probudiše se spavači i poskočiše; a uz neku sočnu kletvu poviče Silver: — Tko je? Okrenem se da potrčim, snažno udarim o neku osobu, odskočim, i potrčim ravno u ruke drugoga, koji me uhvati i čvrsto zgrabi. — Donesi zublju, Dick — reče Silver kad je moje zarobljavanje bilo ovako osigurano. I jedan od ljudi izađe iz brvnare i odmah se vrati s upaljenim ugarkom.
VI. dio Kapetan Silver
Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru Crveni sjaj zublje rasvijetli unutrašnjost brvnare i pokaže mi da su ostvarene moje najgore bojazni. Gusari su osvojili kuću i zalihe: tu je bila bačvica s konjakom, tu je bila, kao i prije, svinjetina i kruh; a, što je deseterostruko pojačalo moj užas, nije bilo ni traga nikakvu zarobljeniku. Mogao sam tek misliti da su svi poginuli, i srce me zaboli od tuge što nisam bio ovdje da poginem s njima. Tu je bilo u svemu šest gusara; od ostalih nitko nije više bio živ. Petorica su bili na nogama, rumeni i nabrekli, nenadano probuđeni iz prvoga sna nakon pijančevanja. Sesti se tek pridigao na lakat: bio je smrtno blijed, a krvavi ovoj oko glave govorio je da je nedavno bio ranjen i još svježe previjen. Sjetio sam se čovjeka koji je u velikom napadaju bio nastrijeljen te je pobjegao u šumu, i nisam sumnjao da je to baš ovaj. Papiga je sjedila na ramenu Dugoga Johna i kljunom čistila svoje perje. Sam Silver, držim, bio je nekako bljeđi i mrkiji negoli obično. Još je uvijek nosio ono lijepo odijelo od crne tkanine, u kojem je izvršio svoje poslanstvo, ali sada je odijelo bilo veoma otrcano, zaprljano blatom i poderano od oštroga trnja u šumi. — Tako — reče — eto. Jim Hawkins je — potresli mi se jarboli! — upao ovamo, zar ne? Dobro, eto, držim to prijateljskim činom. A zatim sjedne na bačvu s konjakom i počne puniti lulu. — Daj mi zublju, Dick — reče; a zatim, kad je pripalio lulu, doda: — Dobro je, momče, zatakni luč u hrpu drva; a vi, gospodo, ne uzbuđujte se!... Ne morate stajati pred gospodinom Hawkinsom. On će vam, budite sigurni, oprostiti. I tako si, Jime — opet prignječi
duhan — ovdje, a to je prilično ugodno iznenađenje za staroga Johna. Znam otkako sam te vidio prvi put da si bio razuman, ali ovo nipošto ne razumijem. Na sve to, kao što se može s pravom i misliti, nisam uopće odgovorio. Postavili su me leđima o zid i ondje sam stajao gledajući Silveru u lice, nadam se, naoko prilično odvažno, ali s ornim očajem u srcu. Silver veoma hladnokrvno povuče jedan ili dva dima iz svoje lule, a zatim opet počne: — Eto, Jime, neka bude kad si već ovdje, pa ću ti nešto reći. Uvijek sam te volio, doista, jer si hrabar momak i moja si slika kad sam još bio mlad i zgodan. Uvijek sam htio da nam se pridružiš i da dobiješ svoj udio, i da umreš kao gospodin, a sada, moj pjetliću, ipak moraš s nama. Kapetan Smollett dobar je pomorac, i to ću uvijek priznati, ali je strog. »Dužnost je dužnost«, kaže i u pravu je. Samo ne prilazi kapetanu. A liječnik se strašno ljuti na te... »Nezahvalna ništarija«, kaže. Ukratko, cijela je priča nekako u ovom: više se ne možeš vratiti u svoju družbu jer te oni neće; ako posve sam ne osnuješ treću brodsku družbu, koja bi bila prilično osamljena, moraš se pridružiti kapetanu Silveru. Što se tiče toga, dobro je. Moji su, dakle, prijatelji još uvijek živi! Premda sam djelomice vjerovao u istinitost Silverovih tvrdnja da se družba iz kabine ljuti na me zbog moga bijega, to što sam čuo, više me obradovalo negoli ražalostilo. — Ne kažem ništa o tom da si u našim rukama — nastavi Silver — premda jesi, i to možeš vjerovati. Ja volim uvjeravanja. Nikad nisam vidio ništa dobro u prijetnji. Ako voliš službu, eto, pridružit ćeš se nama, a ako ne, Jime, doista, slobodno ti je odgovoriti »ne«... slobodno i u dobar čas, druže. Potresli mi se jarboli ako bi ikoji smrtni pomorac mogao poštenije govoriti. — Moram li, dakle, odgovoriti? — upitam veoma drhtava glasa. U cijelom onom podrugljivom govoru osjetio sam prijetnju smrću, koja
je lebdjela nada mnom. Obrazi su mi se užarili, a srce mi je mučno udaralo u grudima. — Momče — reče Silver — nitko te ne sili. Razmisli. Nitko te od nas neće tjerati, druže. Znaš, nama je tako ugodno u tvojem društvu. — Dobro — rekoh ohrabrivši se malo — ako moram birati, izjavljujem da imam pravo znati kako i zašto ste vi ovdje, i gdje su moji prijatelji. — Kako i zašto? — ponovi jedan od gusara uz duboko gunđanje. — Ah, sretan bi bio onaj koji bi to znao! — Ti bi, moj prijatelju, svakako mogao zatvoriti svoje labrde dok te nitko ne pita — vikne surovo Silver tom govorniku. A zatim odgovori meni svojim prvotnim milostivim glasom: — Jučer ujutro, gospodine Hawkinse — reče — došao je za pasje straže[50] doktor Livesey sa zastavom primirja. »Kapetane Silvere«, rekao je, »vi ste izdani. Brod je nestao.« Eto, možda smo popili koju čašu i zapjevali koju pjesmu. Neću poricati. Barem nitko od nas nije pazio. Kad smo pogledali, groma mu, stari je brod nestao. Nikad nisam vidio rulju glupana koja bi gledala gluplje. »Eto«, reče liječnik, »nagodimo se.« Nagodili smo se, on i ja, i mi smo tu: zalihe, konjak, brvnara, ogrjevno drvo koje ste prilično brižno posjekli i, tako reći, sav prokleti čamac, od križnjaka do pasma. A što se njih tiče, oni su se odskitali. Ne znam gdje su. On opet mirno povuče dim iz svoje lule. — A da ti ne bi zabio u svoju glavu — nastavi — da si i ti uvršten u ovaj ugovor, čuj, ovo su posljednje riječi koje su izgovorene: »Koliko vas ima«, rekoh, »koji ćete otići?« »Četiri«, reče, »četiri, a jedan od nas je ranjen. A što se tiče dječaka, ne znam gdje je, do bijesa«, reče, »a nije mi ni stalo. Već nam ga je dosta.« To su bile njegove riječi. — Je li to sve? — Eto, sve što možeš čuti, moj sine — odvrati Silver.
— I sad moram izabrati? — I sad moraš izabrati, u to se možeš pouzdati — reče Silver. — Dobro — rekoh — nisam ja takva luda, i prilično dobro znam što me čeka. Neka bude makar i najgore, malo mi je stalo. Otkako sam susreo vas, vidio sam mnoge kako umiru. Ali ima nešto što vam moram reći — rekoh, i bio sam prilično uzbuđen; — prvo je ovo: evo, vaše je stanje loše, brod vam je propao, propalo vam je blago, propali su vam ljudi: vaš je cijeli posao upropašten; i ako hoćete znati tko je to učinio... to sam bio ja! Ja sam bio u bačvi s jabukama one noći kad smo ugledali kopno i čuo sam vas, Johne, i vas, Dick Johansone, i Handsa, koji sada leži na dnu mora, i svaku riječ koju ste izgovorili ispripovjedio sam svojima prije negoli je prošao jedan sat. A što se tiče škune, ja sam prerezao njezin konop, ja sam poubijao ljude koje ste ostavili na brodu, ja sam odveo brod onamo gdje ga nećete nikada više vidjeti: nitko od vas. Smijati se mogu ja, a ne vi. Od samoga početka stvar je bila u mojim rukama. Ne bojim vas se više negoli se bojim neke muhe. Ubijte me ako hoćete, ili me poštedite. Ali vam kažem jedno, i ništa više: ako me poštedite, zaboravimo ono što je bilo, a kad budete odgovarali zbog gusarstva, ja ću vam pomoći koliko god budem mogao. Sad je na vama da birate. Ubijete li još jednoga, sebi nećete nipošto pomoći, poštedite li me, sačuvat ćete svjedoka koji će vas spasiti od vješala. Prestao sam jer sam, kažem vam, ostao bez daha, i na moje začuđenje nitko od njih nije se ni maknuo, već su svi sjedili buljeći u mene kao telad. I dok su još uvijek buljili u mene, ja nastavih: — A sad, gospodine Silvere, vjerujem da ste vi ovdje najbolji čovjek te ako stvari za mene pođu po zlu, bilo bi lijepo kad biste rekli liječniku kako sam se držao. — Imat ću to na umu — reče Silver uz tako neobičan naglasak, da nipošto nisam, života mi, mogao razabrati izruguje li se mojoj molbi ili ga je moja hrabrost prijateljski dirnula.
— Dodat ću tomu nešto — vikne stari pomorac lica boje mahagonija, imenom Morgan, kojega sam vidio u točionici Dugoga Johna u bristolskoj luci. — On je prepoznao Crno Pseto. — Dobro, i na — doda brodski kuhar. — I ja ću još nešto tomu dodati, groma mu, jer baš je to bio onaj dječak koji je od Billyja Bonesa izvukao zemljovid. Spoticali smo se od početka do kraja o Jima Hawkinsa! — Pa, eto mu onda! — reče Morgan uz psovku. I izvukavši svoj bodež, skoči kao da mu je dvadeset godina. — Stani! — krikne Silver. — Tko si ti, Tome Morgane? Zar držiš da si možda ti ovdje kapetan? Tako mi svega, ja ću te naučiti redu! Ako me ne poslušaš, otići ćeš onamo kamo je unatrag ovih trideset godina pošao mnogi dobričina prije tebe... netko na okrajak križa, potresli mi se bokovi, a netko preko palube, ali svi ribama za hranu. Nikad me još nitko nije pogledao poprijeko a da bi poslije dočekao nešto dobro, Tome Morgane, i to mi možeš vjerovati. Morgan stane, ali drugi promuklo zagunđaju. — Tom je u pravu — reče jedan. — Dosta sam dugo podnosio da me jedan muči — doda drugi. — Neka me objese ako dopustim da me mučiš ti, Johne Silvere. — Želi li tkogod od vas, gospodo, raspravljati o ovome sa mnom? — zareži Silver nagnuvši se naprijed sa svojeg položaja na bačvi, dok mu je lula još uvijek tinjala u desnoj ruci. — Recite, što hoćete, držim da niste nijemi. Svaki će dobiti ono što želi. Zar sam živio toliko godina pa da na kraju svega neki ispičutura počne zapovijedati? Znate kako se radi. Vi ste svi vitezovi sreće. Eto, ja sam spreman. Tko se usuđuje, neka uzme svoju mornarsku sablju, a ja ću, unatoč štaci i svemu, pogledati boju njegove nutrine prije negoli se isprazni ova lula. Nitko se ne mače, nitko ne odgovori. — Takvi ste, zar ne? — doda stavljajući lulu opet u usta. — Eto,
svakako vas je veselo pogledati. Za borbu ne vrijedite mnogo. Možda ćete razumjeti kad vam progovorim najobičnijim engleskim jezikom. Mene ste izabrali kapetanom. Kapetan sam jer sam najbolji uokrug jedne duge morske milje. Ne želite se boriti kako bi se morali boriti vitezovi sreće, tada ćete se, groma mu, morati pokoriti, i to mi možete vjerovati! Meni se, eto, sviđa ovaj dječak; nikada još nisam vidio boljega dječaka od ovoga. On je više čovjek negoli itko od vas štakora u ovoj kući, i evo što kažem: ako opazim da bi itko na nj položio ruku... to vam kažem i to mi možete vjerovati. Nakon toga zavlada duga stanka. Stajao sam uspravno uza zid, a srce mi je još uvijek lupalo kao kovački bat, ali u grudima mi je sada zasjala zraka nade. Silver se opet naslonio o zid, prekrižio je ruke. Držeći lulu u kutu usta, bio je miran kao da je u crkvi. Ipak su mu oči, kriomice promatrajući, gledale svoje nepokorne pristaše. A oni su se pomalo povukli u najdalji kut brvnare i tiho siktanje njihova šaptanja neprekidno je, poput rječice, šumilo u mojim ušima. Jedan za drugim dizali bi pogled, a crveno bi svjetlo zublje padalo na trenutak na njihova uzbuđena lica. Pogledi im, međutim, nisu bili upereni prema meni, već prema Silveru. — Čini se da imate mnogo toga reći — doda Silver pljunuvši daleko u zrak. — Otpjevajte da čujem, ili se pokorite. — Oprostite, gospodine — odvrati jedan od ljudi — vi ste prilično slobodni u objašnjavanju nekih pravila; možda biste mogli lijepo pogledati i ostale propise. Ova je momčad nezadovoljna, ova momčad ne želi strahovati pred čavlom za konop, ova momčad ima ista prava kao i ostale momčadi. Toliko sam htio reći: a prema vašim pravilima, držim da možemo razgovarati. Oprostite stoga, gospodine, budući da vas za sada priznajemo kapetanom, ali služim se svojim pravom i izlazim vani zbog vijećanja. I taj momak — neki visoki čovjek od kojih trideset i pet godina, bolesna izgleda, žutih očiju, pozdravi kao pravi pomorac, pođe hladnokrvno prema vratima te izađe iz kuće. Ostali se, jedan za
drugim, povedu za njegovim primjerom. Svaki je prolazeći pozdravio, svaki je dodao neku ispriku. — Prema pravilima — reče jedan. — Vijeće mornara — kaza Morgan. I svi su tako, svaki uz neku napomenu, izašli, a Silvera i mene ostavili same sa zubljom. Brodski kuhar odmah izvadi lulu. — Eto, gle, Jime Hawkinse — reče svejednako šapćući da se jedva čulo — ti si gotovo na dasci smrti, a što je mnogo gore, pred mučenjem. Oni će me svrgnuti. Ali upamti, ja sam u svakom slučaju uz tebe. Prije nisam mislio tako; ne, sve dok nisi progovorio. Bio sam očajan zbog onolikog gubitka, i što ću još k tomu možda biti obješen. Ali vidim da si ti pravi momak. Rekao sam sebi: pomogni Hawkinsu, Johne, a on će pomoći tebi! Ti si njegova posljednja karta i, groma mu, Johne, on je tvoja! Rame uz rame, kažem. Spasi svoga svjedoka, a on će spasiti tvoj vrat! Počeo sam nejasno shvaćati. — Držite li da je sve propalo? — upitam. — Da, smole mi, držim! — odgovori. — Propao brod, propao vrat... u tom je stvar. Kad sam pogledao u zaljev, Jime Hawkinse, i nisam ugledao škunu... eto, ja sam žilav, ali napustio sam nadu. A što se tiče one rulje i njihova vijećanja, upamti, to su pravi glupani i kukavice. Ja ću ti spasiti život, obranit ću te od njih... ako uzmognem. Ali gle, Jime,... milo za drago... ti ćeš spasiti Dugoga Johna od vješanja. Bio sam zbunjen; tako se beznadnom činila stvar koju je zahtijevao on... on, stari gusar, kolovođa svega. — Učinit ću što mogu — rekoh. — Dobro! — klikne Dugi John. — Progovori srčano, i groma mu, stvar nije za me beznadna. On odšepesa do zublje koja je bila zataknuta među drvima i ponovo
zapali svoju lulu. — Razumij me, Jime — reče vrativši se. Imam ja na ramenu glavu. Sad sam na strani squireovoj. Znam da si negdje spremio onaj brod. Kako si to učinio, ne znam, ali na sigurnu je mjestu. Držim da su Hands i O'Brien zakazali. Nikad nisam mnogo vjerovao ni u jednoga od njih. Sad upamti. Ne pitam ništa, a neću ni drugima dopustiti da pitaju. Znam kad je neka igra doigrana, a znam i za nekoga momka koji je pouzdan. Ah, ti, koji si mlad... ti i ja mogli smo zajedno učiniti jako mnogo. On natoči u neku limenku malo konjaka iz bačve. — Hoćeš li gucnuti, druže? — upita, a kad sam odbio, reče: — Dobro, onda ću sam gutnuti, Jime. Treba mi neko brtvilo jer su neprilike na vidiku. A, govoreći o neprilikama, zašto mi je liječnik dao onaj zemljovid, Jime? Na mojem se licu tako iskreno odrazi čuđenje, da je on razumio da je suvišno dalje ispitivati. — Ah, dobro, ipak je dao — reče. — A ima nešto u tom, nema sumnje... nešto je u tom, Jime, sigurno... loše ili dobro. I on opet gutne konjaka kimajući svojom velikom, lijepom glavom poput čovjeka koji očekuje najgore.
Poglavlje 29. Opet crna točka Vijeće gusara trajalo je neko vrijeme, kad jedan od njih uđe u kuću i uz ponovni pozdrav, koji mi se učinio nekako podrugljiv, zamoli da im za trenutak pozajmimo zublju. Silver osorno dopusti i onaj izaslanik opet iziđe, ostavivši nas obojicu mraku. — Počeo je povjetarac, Jime — reče Silver, koji je međutim počeo razgovarati posve prijateljski i neprisiljeno. Okrenem se i pogledam kroz najbližu puškarnicu. Žeravica velike vatre gotovo je dogorjela i sada je tinjala tako slabo i sumorno da sam razumio zašto su urotnici zaželjeli zublju. Oni su se skupili u hrpu nekako na pol puta prema ogradi, na obronku. Jedan je od njih držao zublju, drugi je klečao u sredini, i vidio sam gdje mu u ruci, na mjesečini i u svjetlu zublje, raznobojno odsijeva otvoreni nož. Ostali su se nekako sagnuli kao da promatraju rad onoga prvog. Mogao sam samo ustanoviti da onaj čovjek, osim noža, drži u ruci i neku knjigu. I dok sam se još čudio odakle im ovako neobična stvar, onaj lik što je klečao opet ustane i cijela se družba počne primicati kući. — Evo ih, dolaze — rekoh; i opet zauzeh svoj prijašnji položaj jer bih se bio stidio da su opazili da sam ih promatrao. — Dobro, neka dođu, momče... neka dođu — reče veselo Silver. — Imam ja još nešto u svojem kovčegu. Vrata se otvore i petorica ljudi stanu na vrata, zbiti u hrpu. Jednoga između sebe gurnuše naprijed. U svakoj bi drugoj prilici bilo smiješno gledati onakvo polagano napredovanje: onaj je čovjek koračao oklijevajući, korak po korak, pružajući preda se stisnutu desnicu. — Dođi, momče — vikne Silver. — Neću te pojesti. Predaj mi to,
klipane. Znam ja pravila, neću povrijediti izaslanika. Gusar, ovako ohrabren, zakroči malo živahnije i, pošto je Silveru predao nešto iz ruke u ruku, umakne još brže natrag k svojim drugovima. Brodski kuhar pogleda ono što je dobio. — Crna točka! Držao sam tako — reče. — Gdje ste samo uzeli papir? Doista, hej, gle, eto: to neće biti sretno! Uzeli ste i izrezali iz neke Biblije. Koja je luda izrezala Bibliju? — Ah, eto! — reče Morgan — eto! Što li sam bio rekao? Rekao sam da od toga neće biti ništa dobro. — Dobro, sad ste to udesili među sobom — nastavi Silver. — Držim da ćete sad svi visiti. Koji je slaboumni klipan imao Bibliju? — Dick — reče jedan. — Zar Dick? Onda se Dick može pomoliti — reče Silver. — On je proigrao svoju krišku sreće, može mi vjerovati. Ali tu upadne onaj visoki čovjek žutih očiju: — Ostavi to brbljanje, Johne Silvere. Ova ti je momčad, po svim pravilima, u potpunom vijeću izglasala crnu točku. Okreni je samo kako je pravilo i pogledaj što je ondje napisano. Tada možeš brbljati. — Hvala, George — odvrati brodski kuhar. — Ti si uvijek bio žustar u poslu, i radujem se, George, što napamet znaš pravila. Dobro, ali što je to? Ah! »Svrgnut!«... tako je, zar ne? Svakako, veoma je zgodno napisano; kunem se, kao natiskano. Tvojom je rukom napisano, George, zar ne? Doista, ti postaješ gotovo neki vođa u ovoj momčadi. Neću se začuditi ako sada ti budeš kapetan. Tek učini mi uslugu i pruži mi tu zublju, hoćeš li? Lula ne vuče. — Hajde, sad — reče George — ne izruguj se više ovoj momčadi. Ti si, misliš, zabavan čovjek, ali sad je kraj tomu, mogao bi sići s te bačve i pomoći kod glasanja. — Rekao si, držim, da znaš pravila — odvrati prezirno Silver. — Ali
ako ih znaš ti, znam ih i ja; i ja ovdje čekam... još sam uvijek, ako vam je pravo, vaš kapetan... i sve dok ne iznesete svoje žalbe i dok ja ne odgovorim, dotle vaša crna točka ne vrijedi ni dvopeka. A poslije, vidjet ćemo. — Oh — odvrati George — ne trebaš se nipošto bojati; mi smo pošteni. Prvo, pokvario si ovo putovanje... nećeš biti drzak i reći da nisi. Drugo, pustio si ni za što neprijatelja da izađe iz ove stupice. Zašto su htjeli vani? Ne znam, ali prilično je jasno da su to htjeli. Treće, nisi nam dao da navalimo na njih dok su odlazili. Oh, mi smo te progledali, Johne Silvere! Ti nas hoćeš izdati, i ti si kriv. A zatim, četvrto, evo, ovaj dječak ovdje. — Je li to sve? — upita mirno Silver. — I dosta je — ujedljivo odgovori George. — Zbog tvojega prtljanja svi ćemo visiti i sušit ćemo se na suncu. — Dobro, gle, sad ću odgovoriti na te četiri točke; odgovorit ću na jednu za drugom. Pokvario sam ovo putovanje, zar ne? Dobro, eto, svi vi znate što sam htio; svi znate da bismo noćas i uvijek bili na palubi Hispaniole da je ono bilo učinjeno; da, svaki bi od nas bio živ i zdrav i pun dobrog kolača od grožđica, a blago bi bilo u brodskom spremištu, groma mu! A tko me spriječio? Tko je tjerao mene, zakonitoga kapetana, neka požurim? Tko mi je izglasao crnu točku onoga dana kad smo se iskrcali i kad je počeo ovaj ples? Ah, lijep je to ples... tu se slažem s vama... i prilično je nalik na živahni ples na kraju konopa na Krvničkom pristaništu kraj Londona. Ali tko je to učinio? Jest, to je bio Anderson, i Hands, i ti, George Merry! Ti si ovdje posljednji baš od te skupine koja je to umijesila, i još si drzak poput Davyja Jonesa i hoćeš mjesto mene biti kapetan... ti koji si upropastio našu sudbinu! Sto mu gromova, to nadmašuje i najnevjerojatniju priču. Silver stane, i vidio sam na licima Georgea i njegovih prijašnjih drugova da te riječi nisu bile izgovorene uzalud.
— To je, što se tiče broja jedan — vikne optuženi otirući znoj s čela jer je govorio tako žestoko da se potresala kuća. — Eto, dajem vam riječ da mi se gadi govoriti vam. Vi nemate ni razuma ni pamćenja, i ne mogu zamisliti kako su vas majke mogle pustiti na more. More! Vitezovi sreće! Držim da ste krojači. — Nastavi, Johne — reče Morgan. — Govori o ostalim točkama. — Ah, ostale! — odvrati John. — Tu ima dosta toga, zar ne? Kažete da je ovo putovanje pokvareno. Ah, smole mi, kad biste mogli razumjeti kako je pokvareno, znali biste još nešto! Mi smo tako blizu vješala da mi se ukoči šija kad samo pomislim na to. Možda ste ih vidjeli kako vise okovani, oko njih ptice, a mornari koji plove niz vodu pokazuju na njih. »Tko je to?« kaže jedan. »To! Pa to je John Silver. Poznavao sam ga veoma dobro«, kaže drugi. I čujete zveket lanaca kad prolazite, i sve dok ne stignete do druge plutače. Eto, tu smo, svaki majčin sin među nama, hvala njemu, i Handsu, i Andersonu, i ostalim luđacima koji su sve pokvarili. A ako hoćete čuti o broju četiri i o ovom dječaku, eto, neka mi zadršću jarboli, zar on nije talac? Hoćemo li beskorisno izgubiti taoca? Ne, nećemo. On nam je posljednja prilika, i to nije čudnovato. Ubiti ovog dječaka? Ja neću, drugovi! A broj tri? A, dobro, mnogo treba reći o broju tri. Možda vam ne vrijedi ništa što imate pravog, učenog liječnika, koji vas pohađa svakoga dana... tebe, Johne, s tvojom razbijenom glavom... ili tebe, George Merry, kojega je groznica tresla još prije nepunih šest sati i kojemu su oči još i sada žute poput limunove kore? A možda niste znali ni to da dolazi pomoćni brod? Ali eto; i nije više tako dugo dotle; i vidjet ćemo kome će biti drago što ima taoca kad dođe do toga. A što se tiče broja dva, i zašto sam sklopio nagodbu... pa, vi ste puzali na koljenima i molili me neka je sklopim... na koljenima ste došli, toliko ste bili očajni... i skapali biste od gladi da nisam... ali to je sitnica! Pogledajte... evo zašto! I on baci na pod neki papir, koji sam odmah prepoznao — ništa drugo nego zemljovid na žutom papiru, s tri crvena križića, koji sam
našao u voštanom platnu na dnu kapetanova kovčega. Zašto mu je to liječnik dao, bilo je više negoli sam mogao zamisliti. Ali ako to nije bilo jasno meni, preživjelim buntovnicima bila je pojava zemljovida nevjerojatna. Skočili su na nj poput mačke na miša. Prolazio je iz ruke u ruku, jedan ga je čupao drugome. I po kletvama i krikovima i djetinjem smijehu kojima su pratili svoje pregledavanje, pomislili biste da u rukama drže ne samo pravo zlato, već da su osim toga s njim na moru i u sigurnosti. — Da — reče jedan — to je posve sigurno Flintov. »J. F.«, a ispod ovoga zarez sa zadjenutom viticom; tako je uvijek radio. — Prilično zgodno — reče George. — Ali kako ćemo otići s tim, a nemamo broda? Silver iznenada skoči i, poduprvši se rukom o zid, krikne: — Sad te opominjem, George. Još jedna riječ tvoje drskosti i ja ću te izazvati i boriti se s tobom. Kako? Doista, kako bih znao? To bi mi ti morao reći... ti i ostali zbog kojih sam izgubio svoju škunu, zbog tvojeg upletanja, spalio te...! Ali ne ti, ti ne možeš; ti nemaš ni žoharove domišljatosti. Ali pristojno govoriti možeš i govorit ćeš pristojno, George Merry, to mi vjeruj! — To je dosta pošteno — reče stari Morgan. — Pošteno! Držim da i jest tako — reče brodski kuhar. — Vi ste izgubili brod, a ja sam našao blago. Tko je prema tomu bolji? A sad, groma mu, odstupam! Sad izaberite svojim kapetanom koga hoćete, meni je toga dosta. — Silver! — poviču. — Uvijek Ražanj! Ražanj kapetan! — To je, dakle, pjesma? — vikne kuhar. — George, držim da moraš čekati do iduće prilike, prijatelju. Sreća za tebe što nisam osvetljiv čovjek. Nikad to nisam bio. A sad, drugovi, što je s tom crnom točkom! Sad ne vrijedi, mnogo, zar ne? Dick je upropastio svoju sreću i pokvario Bibliju, i to je sve.
— Još će uvijek poslužiti za zaklinjanje, zar ne? — promrmlja Dick, koji je očito bio zabrinut zbog prokletstva koje je navukao na se. — Biblija iz koje je komadić izrezan! — odvrati podrugljivo Silver. — Nipošto. Ta knjiga ne obvezuje više negoli svaka druga pjesmarica. — Misliš? — vikne Dick, nekako radostan. — Pa, držim, i to nešto vrijedi. — Evo, Jime... evo tebi za uspomenu — reče Silver; i dobaci mi papir. Bio je to okrugao papir veličine krune. Jedna je strana bila prazna jer je to bio zadnji list; na drugoj strani bio je jedan ili dva stiha iz Otkrivenja[51] — među ostalima ove riječi koje su mi se oštro usjekle u pamet: »Vani su psi i ubojice.« Tiskana strana bila je pocrnjena drvenim ugljenom, koji je već počeo otpadati te mi je uprljao prste. Na praznoj strani bila je istim sredstvom napisana riječ: »Svrgrnut«. Ovu uspomenu imam uza se u ovaj čas; ali sada više nema ni traga slovima, osim jedne ogrebine, koju kao da je neki čovjek učinio noktom svoga palca. To je bio svršetak noćnoga posla. Naskoro zatim, pošto su svi ispili po jednu čašu, legli smo spavati, a Silver je za osvetu odredio Georgea Merryja vani za stražu i zaprijetio mu smrću bude li nesavjestan. Dugo je trebalo dok sam mogao sklopiti oči i nebo zna da sam mnogo morao razmišljati o čovjeku kojega sam ubio ovoga poslijepodneva, o svojem veoma opasnom položaju i osobito o neobičnoj igri u koju se sada, kako sam vidio, upustio Silver; jednom je rukom držao pobunjenike na okupu, a drugom se hvatao o svaku moguću i nemoguću priliku da nađe svoj mir i da spasi svoj bijedni život. On je mirno spavao i glasno hrkao. Makar kako on bio pokvaren, bilo mi ga je u srcu žao jer sam mislio na mračnu opasnost koja ga je okružila i na sramotna vješala koja ga čekaju.
Poglavlje 30. Na časnu riječ Probudio me — zapravo nas je sve probudio jer sam vidio i stražara gdje se klima uz dovratak na koji se bio naslonio — jasni, srdačni glas koji nas je dozivao s ruba šume: — Hej, brvnaro! Evo liječnika. I doista, bio je liječnik. Premda mi je bilo drago čuti taj glas, ipak radost nije bila bez neke primjese. Zbunjeno sam se sjetio svoga neposlušnog i neiskrenog ponašanja; a kad sam vidio kamo me to dovelo — u kakvo društvo i kakvim me okružilo opasnostima — stid me bijaše pogledati mu u lice. Morao je ustati za mraka jer je jedva svanulo. Kad sam potrčao do puškarnice i pogledao vani, vidio sam ga gdje stoji; kao nekoć Silver, do polovice nogu u pari što se polagano dizala. — Vi, doktore! Dobro vam jutro, gospodine! — vikne Silver, posve budan i u taj čas sjajući od dobroćudnosti. — Svakako lijepo i rano; i tko rano rani, dvije sreće grabi. George, prodrmaj svoje jarbole, sinko, i pomozi doktoru Liveseyu preko brodskoga boka. Svim je vašim bolesnicima dobro... svima je dobro i veseli su. Tako je brbljao stojeći na vrhu brežuljka, sa štakom pod laktom, a jednom rukom poduprt o zid brvnare — baš pravi stari John, i po glasu i po držanju i po izražaju. — Imamo za vas i prilično iznenađenje, gospodine — nastavi. — Imamo ovdje nekoga malog stranca... he, he! Novi podstanar na cijeloj opskrbi, gospodine, zdrav i žustar poput vidre; spavao je svu noć poput nadzirača brodskoga tovara, baš pokraj Johna... bok uz bok. Dr. Livesey je za to vrijeme prešao preko ograde i prilično se približio
kuharu. Opazio sam promjenu u glasu kad je rekao: — Da nije Jim? — Baš pravi Jim — reče Silver. Liječnik, zašutjevši, najednom stane i prošlo je nekoliko časaka prije negoli se činilo da se može maknuti. — Dobro, dobro — kaza napokon — najprije dužnost, a onda zabava, kao što biste vi rekli, Silvere. Da vidimo te vaše bolesnike. Čas kasnije ušao je u brvnaru i, uz mrki mig prema meni, nastavio je sa svojim poslom oko bolesnika. Nije se činio uplašen, premda je morao znati da njegov život među ovim izdajničkim đavolima visi o jednoj vlasi; i razgovarao je sa svojim bolesnicima kao da je plaćen za redoviti službeni posjet kod neke mirne engleske obitelji. Njegovo je držanje, mislim, utjecalo na ljude; oni su se, naime, vladali prema njemu kao da se ništa nije dogodilo, kao da je on još uvijek brodski liječnik, a oni kao da su još uvijek vjerni mornari. — Vi se oporavljate, prijatelju — reče momku s povezanom glavom — i ako je itko izmakao za vlas, to ste bili vi; mora da vam je glava tvrda kao željezo. Ali, George, kako je vama? Još ste svakako lijepo obojeni; ali vaša su jetra, čovječe, posve poremećena. Uzimate li ovaj lijek? Je li uzeo lijek, ljudi? — Da, da, gospodine, uzeo ga je, zacijelo — odvrati Morgan. — Znate, naime, otkako sam buntovnički liječnik, ili tamnički liječnik, kako to radije zovem — reče dr. Livesey svojim zabavnim načinom — držim pitanjem časti da ne izgubim nijednoga čovjeka za kralja Georgea (bog ga blagoslovio!), ni za vješala. Lupeži su pogledali jedan drugoga, ali su šutke progutali taj ubod. — Dick se ne osjeća dobro, gospodine — javi se jedan. — Tako? — odvrati liječnik. — Hajde, Dick, dođi ovamo i pokaži mi svoj jezik. Dakako, bilo bi i čudnovato kad bi se osjećao dobro! Jezik mu je takav da bi ga se i đavo uplašio. Još jedna groznica.
— Ah, eto — reče Morgan — to je zbog kvarenja Biblije. — To je zbog toga... kako kažete... što ste potpuni glupani, koji ne znaju razlikovati pošten zrak od otrovnog, i suho tlo od gadne, kužne bare. Držim... premda je to, dakako, samo moje mišljenje... da ćete veoma vjerojatno svi vi prilično platiti đavlu prije negoli iz vaših tijela nestane malarije. Taborovati u močvari! Silvere, ja se čudim vama. Vi ste, kakav jeste, manje ludi od ostalih, ali čini mi se da nemate ni najosnovnijega pojma o zdravstvenim propisima. On im je svima dao lijek, a oni su se pokoravali njegovim propisima doista smiješno ponizno, više slični školskoj djeci iz sirotišta negoli krvoločnim pobunjenicima i gusarima. Zatim doda: — Eto, za danas smo gotovi. A sad bih želio razgovarati s ovim dječakom. I on nemarno kimne glavom prema meni. George Merry bio je kod vrata; pljuvao je i psovao zbog nekoga lijeka lošeg okusa, ali pri prvim riječima liječnikova prijedloga on se okrene, žestoko se zarumeni, vikne »ne!« i opsuje. Silver udari dlanom po bačvi. — Mir! — rikne i pogleda naokolo doista poput lava. — Doktore — nastavi svojim običnim glasom — mislio sam o tom jer sam znao kako volite toga dječaka. Mi vam ponizno zahvaljujemo za dobrotu i, kao što vidite, vjerujemo u vas i gutamo praške kao da su barem grog. I držim da sam našao način koji će biti po volji svima. Hawkinse, hoćeš li mi dati svoju poštenu riječ kao mladi gospodin... jer ti jesi mladi gospodin premda si siromah... svoju poštenu riječ da nećeš umaći? Spremno sam dao obećanje što ga je zahtijevao. — Onda, doktore — reče Silver — iziđite izvan ograde, a kad budete izvana, dovest ću dječaka s unutrašnje strane. Držim da ćete se moći dovoljno napripovijedati kroz grede. Doviđenja, gospodine, i naš poklon squieru i kapetanu Smollettu.
Čim je liječnik izišao iz kuće, izbije silno negodovanje što ga je dosad obuzdavao jedino Silverov mrki pogled. Silvera otvoreno optuže zbog dvoličnosti — zbog pokušaja da sam za sebe sklopi posebni mir — da je spreman izdati probitke svojih sudionika i žrtava; ukratko, zamjerili su mu upravo ono što je radio. To se i meni činilo tako očito da nisam mogao zamisliti kako će odvratiti njihovu srdžbu. Ali on je vrijedio dvostruko više od njih, a zbog sinoćnje pobjede nije mu nitko više bio ravan. On ih je sve nazvao luđacima i glupanima kakve možeš samo zamisliti; rekao je da je moj razgovor s liječnikom potreban, mahao im je pred licem zemljovidom i upitao ih bi li htjeli prekinuti ugovor baš toga dana kad kane poći u lov za blagom. — Ne, groma mu! — viknuo je — mi moramo prekinuti ugovor tek kad za to bude vrijeme; a dotle ću toga liječnika vući za nos, pa makar mu morao konjakom mazati cipele. Nato im zapovjedi da upale vatru, a zatim, poduprt o štaku, s rukom na mojem ramenu, dostojanstveno iziđe. Oni su ostali zlovoljni, većma poraženi njegovim govorom negoli uvjereni. — Polagano, momče, polagano — upozori me Silver. — Oni bi za tren oka mogli jurnuti na nas opaze li da se žurimo. išli smo, dakle, veoma promišljeno preko pijeska do mjesta gdje nas je s druge strane čekao liječnik. Čim smo se približili tako da nas je lako mogao čuti, Silver stane. — Upamtite dobro i to, doktore — reče — što će vam ovaj dječak ispričati, kako sam mu spasio život i kako sam zbog toga bio svrgnut. Doista, doktore; kad netko plovi uz vjetar poput mene... i kad se do posljednjega daha bori za glavu... valjda nećete držati da bi bilo suvišno za nj uložiti koju dobru riječ? Molim vas da imate na umu da se sad ne radi samo o mojem životu... i dječakov je u igri. Zato mi prijateljski odgovorite, doktore, i dajte mi makar trunak nade za budućnost, pa bilo to i samo iz milosrđa. Otkako je tamo stao i okrenuo leđa svojim prijateljima i brvnari,
Silver je bio drugi čovjek. Činilo se da su mu obrazi upali, glas mu je drhtao, u njemu je zaista obamrla sva snaga. — Hej, Johne, valjda se nećete bojati? — kaza dr. Livesey. — Doktore, ja nisam kukavica, ne, nisam... ni ovoliko! — i zapucketa prstima. — Da sam kukavica, ne bih to rekao. Ali pošteno ću priznati, dršćem zbog vješala. Vi ste dobar i iskren čovjek. Nikad nisam susreo boljega i znam da nećete zaboraviti koje sam dobro učinio, kao što nećete zaboraviti ni zlo. Ja ću se ukloniti... vidite... i ostaviti vas i Jima same. A i to ćete mi upisati u dobro, jer i to mnogo vrijedi! Rekavši tako on pođe malo natrag, dok nije bio tako daleko da nas nije mogao čuti. Tada sjedne na neki panj i počne zviždati. Vrtio se sad amo, sad tamo na svojem sjedalu, kao da pogledom nadzire kadšto mene i liječnika, a kadšto svoje nepokorene drugove. Ti su ljudi hodali amo-tamo po pijesku, između vatre — koju su marljivo raspaljivali — i kuće, odakle su neprekidno iznosili svinjetinu i kruh. Pripremali su doručak. — Tako, Jime — prozbori tužno liječnik — ti si tu. Što si udrobio, to ćeš i pokusati, moj dječače. Nebo zna da nemam srca da te korim, ali jedno ti moram reći, makar bilo i okrutno: ni da je kapetan Smollett bio i zdrav, ti ne bi smio otići; ali kako je bio bolestan, pa to nije mogao spriječiti, to je bilo, tako mi Jurja, upravo kukavički. Moram priznati da sam počeo plakati. — Doktore — rekoh — poštedite me. Dosta sam sâm sebe korio. Moj je život ionako proigran. Da, ja bih već sada bio mrtav da me Silver nije zaštitio; i vjerujte, doktore, ja mogu umrijeti... i usuđujem se reći da to zaslužujem... jedino se bojim mučenja. Ako me počnu mučiti... — Jime — prekine me liječnik, a njegov je glas bio promijenjen — Jime, ne mogu to slušati. Preskoči ogradu pa ćemo pobjeći. — Doktore — rekoh — dao sam svoju riječ. — Znam, znam — klikne. — Tome nema pomoći, Jime. Ja ću sve to uzeti na svoja leđa, i prijekor i sramotu, moj dječače; ali ne mogu te
ostaviti ovdje. Skoči! Jedan skok i ti si vani, pa ćemo potrčati kao antilope. — Ne — odvratim — vi sami dobro znate da ne biste ni vi to učinili; ni vi, ni squire, ni kapetan, a neću ni ja. Silver mi je povjerovao, dao sam mu riječ i vratit ću se. Ali, doktore, niste mi dali da svršim. Kad bi me mučili, mogla bi mi izmaći koja riječ o tom gdje je brod. Ja sam, naime, osvojio brod, nešto srećom, a nešto svojom odvažnošću. On leži u Sjevernoj Dražici, na južnom žalu, gdje počinje duboka voda. Za nepotpune oseke on je uzdignut i suh. — Brod! — klikne liječnik. Brzo mu opišem svoje pustolovine, a on me šuteći slušao. — U tome ima i nešto sudbine — reče on kad sam svršio. — Ti spašavaš naše živote na svakom koraku; i zar držiš da bismo te mi u bilo kojoj prilici prepustili tvome udesu? Slaba bi to bila zahvalnost, moj dječače. Ti si otkrio urotu, ti si našao Bena Gunna... to je najbolje djelo koje si ikada učinio ili ćeš učiniti, pa makar doživio i devedesetu. Ah, Jupitera mi, kad govorimo o Benu Gunnu! Doista, to je vražji momak. Silvere! — vikne — Silvere!... Dat ću vam dobar savjet — nastavi kad se kuhar opet približio — ne žurite se odviše u potragu za onim blagom. — Da, gospodine, poslušat ću vas u svemu, samo ne u tomu — reče Silver. — Znajte... samo molim da mi ne uzmete u zlo... moj život i dječakov mogu se spasiti samo ako se nađe to blago; to mi možete vjerovati. — Dobro, Silvere — odvrati liječnik — ako je tako, poći ću korak dalje; čuvajte se oluje kad ga nađete! — Gospodine — reče Silver — to je, da pravo kažem, ili previše ili premalo. Ni sada ne znam što kanite, zašto ste napustili brvnaru i meni dali onaj zemljovid. Pa ipak sam slijepo prihvatio vašu ponudu i bez ijedne riječi nade! Recite mi, ako mi ne želite otvoreno kazati, što mislite i ja dižem ruke.
— Ne — reče liječnik promišljeno — nemam prava da više kažem. To nije, znate, Silvere, moja tajna, i dajem vam riječ da bih vam je inače kazao. Ali poći ću i za korak dalje negoli smijem. Kapetan će mi, naime, oprati glavu, u tom se ne varam! A najprije ću vam dati malo nade: Silvere, ako obojica izađemo živi iz ove mišolovke, učinit ću sve što budem mogao da vas spasim, osim krivokletstva. — Više, svakako, ne biste mogli reći, gospodine, ni da sam vam majka — klikne. — Dobro, to je moj prvi ustupak — doda liječnik. — Drugi je mali savjet: držite dječaka tik uza se i ako ustrebate pomoć, zovite. Ja odlazim da vam je potražim, i to će vam pokazati govorim li u vjetar. Zbogom, Jime. I dr. Livesey se porukuje sa mnom preko ograde, kimne Silveru te žustrim korakom ode u šumu.
Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz — Jime — reče Silver kad smo bili sami — ako sam ja spasio život tebi, ti si ga spasio meni; i to neću zaboraviti. Vidio sam kako ti liječnik namiguje da bježiš... Vidio sam to rubom oka; a vidio sam i to da si rekao da nećeš; vidio sam to jasno kao da sam čuo. Vidiš Jime, to ti služi na čast. To mi je bio prvi blijesak nade otkako je propao napadaj. To zahvaljujem tebi. A sad, Jime, moramo poći u taj lov za blagom, i to sa zapečaćenim zapovijedima, a to ne volim. I ti i ja moramo biti zajedno, rame uz rame; tako ćemo spasiti svoje vratove usprkos sudbini i sreći. Baš nam u taj čas vikne neki čovjek uz vatru da je doručak gotov. Naskoro smo ondje sjedili na pijesku, uz dvopek i pečeno usoljeno meso. Oni su bili zapalili toliku vatru da bi na njoj mogli vola ispeći. Sad je bilo tako vruće da su joj se mogli približiti samo sa strane vjetra, a i odanle samo uz neku opreznost. Jednako su rasipno priredili, držim, triput više jela negoli smo mogli pojesti. Jedan je od njih, uz glupi smijeh, preostalo jelo bacio u vatru, koja je zaplamsala i zašumila nad tim neobičnim gorivom. Nikad u životu nisam vidio ljude koji bi tako malo mislili na sutrašnjicu. Lakoumnost je jedina riječ koja može označiti njihov način rada; i premda su možda bili prilično smioni i brzi u nekom okršaju, po tom rasipanju hrane i spavanju stražara na straži vidio sam da su posve nesposobni za bilo kakvo dulje vojevanje. Pa ni Silver, koji je, s kapetanom Flintom na ramenu, jeo, nije ih pokudio zbog njihove nepromišljenosti. Tomu sam se čudio to više što sam držao da se nikad nije pokazao tako lukavim kao upravo tada.
— Hej, drugovi — reče — sreća vaša što Ražanj svojom glavom misli za vas. Dobio sam što nam je trebalo. Brod, doduše, imaju oni. Gdje im je, još ne znam, ali kad jednom otkrijemo blago, mi ćemo poskočiti i pronaći ćemo ga. A tada, drugovi, držim da ćemo biti jači jer imamo čamce. Tako je govorio dalje s ustima punim vruće slanine. Na taj je način obnavljao njihovu nadu i povjerenje, a više je nego sigurno da je u isto doba obnavljao i svoju. — Što se tiče našega taoca — nastavi — to mu je, držim, bio posljednji razgovor s njegovim najmilijima. Ja sam doznao neke potrebne novosti, i zato mu hvala. Ali s tim je svršeno. Međutim, kad pođemo u lov za blagom, ja ću ga uzeti sa sobom vezana o konopac. Čuvat ćemo ga kao zlato, znate, za slučaj kakve nezgode. Kad dobijemo i brod i blago, i kad se kao vesela družba otisnemo na more, doista, tada ćemo razgovarati o gospodinu Hawkinsu i dat ćemo mu svakako njegov dio zbog njegove dobrote. Nisam se čudio što su sada ljudi bili dobre volje. Što se mene tiče, ja sam bio strašno utučen. Kad bi se osnova koju je upravo ocrtao dala izvesti, ne bi Silver, taj dvostruki izdajica, oklijevao da se njom okoristi. On je još uvijek sjedio na dva stolca, i nema sumnje da bi on volio bogatstvo i slobodu s gusarima negoli puki bijeg ispod vješala koji mu je na našoj strani bio jedina nada. Štoviše, ako i sve svrši tako da bude prisiljen da održi riječ zadanu dr. Liveseyu, koliko li nas opasnosti još čeka? Kakav bi to bio trenutak kad bi se sumnje njegovih pristaša pretvorile u stvarnost te bismo se i on i ja morali boriti za svoje živote — on sakat, a ja dječak — protiv petorice snažnih i žustrih pomoraca! Dodajte toj dvostrukoj bojazni još i tajanstvenost, koja je još uvijek obavijala vladanje mojih prijatelja: njihovo nerazjašnjeno napuštanje utvrde, njihovu neprotumačivu predaju zemljovida ili, što je još teže razumjeti, liječnikovu posljednju opomenu Silveru: »Čuvajte se oluje kad ga nađete« — i tad ćete mi rado vjerovati kako mi je malo prijao
doručak i kako sam nelagodna srca pošao iza svoga čuvara u potragu za blagom. Čudna bismo slika bili da nas je tkogod tako vidio; svi u prljavoj, mornarskoj odjeći, i svi, osim mene, naoružani do zuba. Silver je na se objesio dvije puške — jednu sprijeda, a jednu straga. Za pasom mu bila velika mornarska sablja, a u svakom od džepova širokoga kaputa nosio je po jednu pištolju. Njegovu neobičnu pojavu nadopunjavao je kapetan Flint sjedeći zgrbljeno na njegovu ramenu i blebećući svakojake besmislene mornarske uzrečice. Meni je oko pasa bio svezan konopac. Poslušno sam hodao iza brodskoga kuhara, koji je kraj konopca lagano držao čas u slobodnoj ruci, čas među svojim snažnim zubima. Svakako, vodili su me kao cirkuskog medvjeda. Ostali su bili različito natovareni. Neki su nosili trnokope i lopate — prve potrepštine koje su donijeli na kopno s Hispaniole — drugi su bili natovareni svinjetinom, kruhom i konjakom za podnevni obrok. Opazio sam da su sve zalihe potjecale iz našega skladišta, uvidio sam da su sinoćnje Silverove riječi istinite. Da nije sklopio s liječnikom nagodbu, on bi i njegovi pobunjenici, ostavši bez broda, bili natjerani da žive od same vode i onoga što ulove. Voda im ne bi baš prijala. Mornar obično nije dobar strijelac; ako su tako oskudijevali i u hrani, nije baš vjerojatno da imaju baruta u izobilju. Eto, tako opremljeni mi smo krenuli — pa i onaj momak s razbijenom glavom, kojemu bi svakako bilo bolje da je ostao u hladovini — bez reda, jedan za drugim; došli smo do žala, gdje su nas čekala ona dva giga. I oni su nosili tragove pijanog ludovanja gusara: jedna je naime klupa bila razbijena, a blata je i vode u oba čamca bilo dovoljno. Oba nam je, za svaki slučaj, trebalo povesti sa sobom; i tako smo, pošto smo se podijelili u dvije skupine, zaplovili sredinom sidrišta. Dok smo tako veslali sidrištem, došlo je do prepirke zbog zemljovida. Crveni je križić, dakako, bio prevelik da bi bio vodič, a sastav riječi u bilješci na zaleđu dopuštao je, kao što ćete čuti, neku dvosmislenost. Glasio je, kao što se čitalac možda sjeća, ovako:
»Visoko stablo, obronak Dalekozora, smjer jedna zraka od sjevera prema sjever-sjeveroistoku. Otok Kostura istočno-jugoistočno zraka prema istoku. Deset stopa.« Visoko stablo bilo je glavni znak. Sada je, točno pred nama nad sidrištem, bila neka visoravan visoka dvjesta do trista stopa. Na sjeveru se spajala s obronkom južnoga hrpta Dalekozora i opet se dalje uzdizala prema jugu u divlju, kamenu uzvisinu, nazvanu Brežuljak Krmenoga Jarbola. Vrh visoravni bio je gusto obrastao borovim stablima različite visine. Sad tu, sad tamo, uzdizalo se, četrdeset ili pedeset stopa iznad svojih susjeda, po jedno stablo različite vrste, ali koje je od njih baš ono »visoko stablo« kapetana Flinta, moglo se utvrditi tek na samom mjestu i uz pomoć kompasa. Premda je slučaj bio takav, ipak je prije negoli smo prešli pola puta svaki čovjek u čamcu izabrao svoje stablo. Jedini je Dugi John slegao ramenima i pozvao ih neka čekaju dok ne stignu onamo. Po Silverovim uputama veslali smo polagano da se momčad ne bi prerano umorila. Nakon prilično dugog puta iskrcali smo se na ušću druge rijeke, one rijeke koja je tekla kroz šumoviti prosjek s Dalekozora. Tu smo zakrenuli nalijevo i počeli se uspinjati uz obronak na visoravan. Ispočetka je strmo, blatno tlo i gusto, močvarno biljno carstvo uvelike priječilo naše napredovanje, ali malo po malo brežuljak je postao strmiji i kamenitiji, a šuma je promijenila oblik: rasla je u većem redu i rjeđe. Sad smo se približavali doista najljepšem dijelu otoka. Neka žutilovka sumorna mirisa i mnogo grmlja u cvatu gotovo zamijeniše travu. Tu su guštare zelenih nutmega[52] bile gdjegdje pomiješane s crvenim deblima i širokom sjenom borova. Aromatičan miris nutmega miješao se s miomirisom borova. Osim toga zrak je bio svjež, a bilo je i vjetrovito. Sve nas je to, unatoč okomitim sunčanim
zrakama, divno osvježivalo. Družba se raštrkala u obliku lepeze. Ljudi su poskakivali i dozivali se. Nekako u sredini, i prilično iza ostalih, išli smo Silver i ja — ja vezan konopcem, a on teško dišući i spotičući se o sipko sitno kamenje. Od vremena do vremena morao sam mu, dakako, pružiti ruku jer bi inače izgubio uporište i skotrljao se niz brežuljak. Tako smo išli oko pol milje i približili se vrhu visoravni, kad neki čovjek, koji je bio najdalje nalijevo, počne glasno vikati kao da se uplašio. Čuo se krik za krikom, te ostali potrče prema njemu. — Nije mogao naći blago — reče stari Morgan žureći se zdesna pokraj nas — jer je ono baš na vrhu. Doista, kao što smo ustanovili kad smo stigli na mjesto, radilo se o nečem sasvim drugom. Na tlu, pri podnožju nekoga veoma visokog bora, ležao je ljudski kostur s nekoliko krpa odjeće, opleten nekom zelenom puzavom biljkom, koja je već bila poremetila gdjekoju manju kost. Vjerujem da je za trenutak jeza obuzela svačije srce. — Bio je pomorac — reče George Merry, koji je, smjeliji od ostalih, prišao posve blizu i promotrio komadiće odjeće. — Barem je to dobro mornarsko sukno. — Da, da — reče Silver — posve vjerojatno. Držim da se ne nadate da ćete ovdje naći nekoga biskupa. Ali kako to leže te kosti? To nije naravan položaj. Doista, na drugi pogled činilo se nemoguće zamisliti da bi tijelo bilo u naravnom položaju. Ne uzmemo li u obzir neke poremećaje (možda djelo ptica koje su se hranile njim, ili djelo puzave biljke što je polagano rasla i pomalo otkrila njegove ostatke), možemo reći da je čovjek ležao posve ispružen — noge su mu u jednom smjeru, a ruke ispružene iznad glave kao u ronioca pokazivale su posve protivan smjer. — Nešto mi sviće u staroj tikvi — reče Silver. — Ovo je kompas. Ondje je glavni rt Otoka Kostura, što strši kao zub. Odredite samo
položaj po smjeru ovih kostiju. Tako učine. Tijelo je ležalo ravno u smjeru otoka, a kompas je pokazivao točno istočno-jugoistočno i prema istoku. — Mislio sam tako — klikne kuhar; — ovo je putokaz. Baš ondje je naš smjer prema sjevernjači i veselim dolarima. Ali, groma mu! Sav se ohladim kad se sjetim Flinta. To je jedna od njegovih šala, i u tom se ne varam. On i ona šestorica bili su tu sami. On ih je sve poubijao, a ovoga je dovukao ovamo i položio ga prema kompasu, potresli mi se jarboli! To su duge kosti, a kosa je bila žuta. Da, to bi mogao biti Allardyce. Vidiš Allardycea, Tome Morgane? — Da, da — odvrati Morgan. — Vidim ga. Dugovao mi je novaca, jest, a na obalu je uzeo sa sobom moj nož. — Kad govorimo o noževima — reče drugi — kako to da tu nema njegova? Flint nije bio čovjek koji bi ispraznio džep nekoga pomorca, a držim da bi ga ostavile i ptice. — Snage mi, i to je istina! — vikne Silver. — Tu nema ničega — reče Merry, još uvijek pipajući oko kostiju — ni bakrena novčića, ni duhanske kutije. To mi se ne čini naravno. — Ne, smole mi, ne čini se — povladi Silver; — nije naravno, a nije, kako kažeš, ni lijepo. Topova mi, drugovi, da je Flint živ, bilo bi tu vruće i vama i meni. Šest ih je bilo tu, a šest je i nas; a sad su od njih tek kosti. — Ja sam ga vidio mrtva ovim očima — reče Morgan. — Billy me odveo unutra. Ležao je ondje s dva penija na očima. — Mrtav... da, on je svakako mrtav i otišao je dolje — reče momak s ovojem; — ali ako duhovi uopće obilaze, onda obilazi Flintov. Srce moje, no gadno je umro taj Flint. — Da, tako je — oglasi se drugi. — Čas je bjesnio, čas je vriskao zahtijevajući rum, a čas je pjevao. »Petnaest ljudi« bila mu je, drugovi, jedina pjesma; i kažem vam istinu, nikad je poslije nisam baš volio
slušati. Bila je strašno vruće, i okno je bilo otvoreno, a ja sam čuo tu staru pjesmu posve jasno... i uz to odlazak u smrt. — Hajde, hajde — reče Silver — prestani s tom pričom. On je mrtav i ne obilazi, koliko znam; barem ne obilazi danju, a to možete vjerovati. Što se uzbuđujete zbog mrtve točke. Hajde, dalje po zlatnike. Opet smo krenuli; ali unatoč žarkom suncu i sjajnom danjem svjetlu, gusari više nisu trčali pojedince, nisu više dovikivali kroza šumu, već su išli jedan uz drugog i šapatom su razgovarali. Strah pred mrtvim gusarom pritisnuo je njihove duše.
Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume Djelomice zbog jezovitoga dojma, a djelomice i zato da se Silver i bolesnici odmore, cijela družba sjedne čim je doprla na vrh uspona. Kako je visoravan bila nekako nagnuta prema zapadu, s toga se mjesta, na kojem smo se zaustavili, širio pogled na obje strane. Pred sobom smo, iznad vršaka stabala, vidjeli Šumski rt okićen zapjenjenim valovima; iza sebe vidjeli smo ne samo sidrište i Otok Kostura, već smo — točno preko rta i istočne nizine — vidjeli prema istoku i veliku površinu otvorenog mora. Okomito iznad nas dizao se Dalekozor, mjestimice obrastao osamljenim borovima, mjestimice taman i pun raspuklina. Nije se čuo nikakav glas, osim udaljene tutnjave valova, što je dopirala sa svih strana, i cvrčanja bezbrojnih kukaca u guštari. Na moru ni broda ni jedra; sama širina pogleda pojačavala je osjećaj osamljenosti. Silver, sjedeći, izmjeri svojim kompasom neke položaje. — Tri su »visoka stabla« — reče — u ravnoj crti od Otoka Kostura. »Obronak Dalekozora« znači, držim, onu nižu točku tamo. Sad je dječja igrarija pronaći tu stvar. Gotovo držim da bismo najprije mogli jesti. — Nisam gladan — promrmlja Morgan. — Misleći o Flintu... držim da je to uzrok... prošla me glad. — Ah, doista, moj sine, zahvali svojim zvijezdama što je mrtav — reče Silver. — Bio je on i neki nakazni đavo — klikne jedan od gusara stresavši se — s onim modrim licem! — Tako ga je izobličio rum — doda Merry. — Modar! Jest, držim da je
bio modar. To je prava riječ. Otkako su našli kostur i misli im potekle ovim tokom, govorili su sve tiše, a sad su gotovo počeli šaptati tako da je zvuk njihova glasa jedva remetio tišinu šume. Posve iznenada, nekako iz sredine šume, što je bila pred nama, neki slabi, visoki, drhtavi glas zapjeva dobro poznati napjev i riječi:
Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — Jo-ho-ho, i boca ruma!
Nikad nisam vidio ljude koji bi se uplašili više od tih gusara. S njihovih lica iščezne boja kao čarolijom; neki su skočili na noge, neki su se kao pandžama uhvatili za druge; Morgan je puzao po tlu. — To je Flint, tako mi... — krikne Merry. Pjesma iznenada prestane kao što je i počela — prekinuta, rekli biste, u sredini jedne note kao da je netko položio ruku na pjevačeva usta. Dopirući tako daleko kroz čisti, sunčani zrak preko zelenih vrhova stabala, ta pjesma kao da je zvučala veselo i milo; njezin učinak na moje drugove bijaše zbog toga još neobičniji. — Hajde — reče Silver trudeći se da svojim posivjelim usnicama izgovori riječi — nije to ništa. Saberite se. To je neki neobičan početak, i ne mogu prepoznati taj glas; ali netko se šali... netko od mesa i krvi, a to možete vjerovati. Dok je govorio, njemu se vratila hrabrost, a s njom i nešto boje u lice. Ostali su već počeli pomalo vjerovati tome hrabrenju, i malo su se sabrali kad se opet začuje isti glas — ovaj put ne s pjesmom, već s nekim slabim, udaljenim dozivanjem, koje je još slabije odjekivalo između klisura Dalekozora.
— Darby M'Graw — jecao je taj glas; tom se, naime, riječju može najbolje opisati taj zvuk. — Darby M'Graw! Darby M'Graw — i opet, i opet nanovo; a tada malo višim glasom i uz psovku, koju ispuštam: — Donesi na krmu ruma, Darby! Gusari ostanu prikovani o tlo, oči da im iskoče iz glava. Još su dugo, pošto je glas zamro, šuteći strašno buljili preda se. — Sad je sigurno! — dahne jedan. — Hajdemo! — To su bile njegove posljednje riječi — zastenje Morgan — njegove posljednje riječi na brodu. Dick je izvadio svoju Bibliju i glasno je molio. Dick je bio dobro odgojen, ali kad je pošao na more, zapao je u loše društvo. Silver, ipak, bijaše nepobijeđen. Čuo sam kako mu zubi cvokoću u ustima, ali se nije predavao. — Nitko na tom otoku nije nikad čuo o Darbyju — promuca; — nitko osim nas koji smo tu. A tada, uz veliki napor, poviče: — Drugovi, ja sam tu da donesem onu stvar i neću dopustiti ni čovjeku ni đavlu da me pobijedi. Nikad se nisam bojao ni živa Flinta, a tako mi svega, ja ću mu i mrtvu pogledati u lice. Ni četvrt milje odavle sakriveno je sedam stotina tisuća funta. Zar je ikad koji vitez sreće okrenuo krmu tolikim dolarima zbog nekoga pijanog starog pomorca s modrim licem... i još k tome mrtvog? Ali kod njegovih pristaša nije bilo nikakva znaka da se u njima ponovo budi hrabrost; zbog njegovih je riječi punih nepoštovanja strah, štoviše, porastao. — Prestani, Johne! — reče Merry. — Ne prkosi duhu! Ostali su bili previše uplašeni a da bi odgovorili. Oni bi svi pobjegli da su se usudili; ali strah ih je držao na okupu uz Johna, kao da im pomaže njegova smionost. A on je prilično svladao svoju slabost. — Duh? Dobro, možda — reče. — Ali jedno mi nije jasno. Čula se
jeka. A nitko još nije vidio duha koji bi bacao sjenu; eto, dakle, htio bih znati kako je to s njegovom jekom? To nipošto nije naravno, zar ne? Ovaj zaključak bio je, čini mi se, prilično slab, ali nikad se ne može znati što će utjecati na praznovjerje i, na moje začuđenje, Georgeu Merryju veoma odlanu. — Da, tako je to — potvrdi on. — Ti imaš pameti u glavi, Johne, i tu nema sumnje. Naprijed, drugovi! Ova je momčad, držim, na krivom putu. I kad promislim, to je bio, dopuštam, glas sličan Flintovu, ali ipak nije bio baš posve tako sličan. Više je, eto, bio sličan glasu nekoga drugoga... bio je više sličan... — Svega mi, Ben Gunnovu! — zareža Silver. — Da, tako i jest! — klikne Morgan pridigavši se na koljena. — Bio je Ben Gunnov glas! — Zar je sad u tom mnogo razlike? — upita Dick. — Tu nema Bena Gunna, kao ni Flinta. Ali stariji mornari dočekaju tu napomenu s prezirom. — Dakako, za Bena Gunna ne mari nitko — vikne Merry; — bio mrtav ili živ, za nas je svejedno. Bilo je neobično kako im se vratila hrabrost, i kako je naravna boja oživjela na njihovim licima. Naskoro su čavrljali. Čak su prisluškivali, a odmah zatim — kako nisu više čuli nikakav zvuk — natovariše alat i krenuše opet. Merry je išao sprijeda sa Silverovim kompasom da ne bi skrenuli s pravoga smjera napredujući prema Otoku Kostura. On je rekao istinu: ili mrtav ili živ, za Bena Gunna nitko ne mari. Jedino je Dick još držao Bibliju i bojažljivo se ogledavao u hodu, ali nije nalazio nikakve sućuti: i Silver se rugao njegovu oprezu. — Rekao sam ti — primijeti — rekao sam ti da si pokvario svoju Bibliju. Ako ne valja za zaklinjanje, što misliš, koliko bi za nju dao neki duh? Ni toliko! — i zaustavivši se za tren na svojoj štaci,
zapucketa svojim velikim prstima. Ali Dicka nije bilo moguće utješiti; doista, naskoro mi je bilo jasno da je taj momak sve bolesniji; groznica, koju je prorekao dr. Livesey, pospješena vrućinom, umorom i potresom zbog straha, očito je brzo ojačala. Tu, na otvorenu vrhuncu, bilo je ugodno hodati; naš je put vodio malo nizbrdo jer je visoravan, kao što sam rekao, bila nagnuta prema zapadu. Borovi, veliki i mali, rasli su široko udaljeni jedan od drugoga, a i između hrpa stabala nutmega i azaleje pekli su se široki, otvoreni prostori na žarkim sunčanim zrakama. Kako smo prošli gotovo u sjeverozapadnom smjeru preko otoka, s jedne smo strane dolazili sve bliže pod hrbat Dalekozora, a s druge smo vidjeli sve širi zapadni zaljev, u kojem sam nekoć skakutao i drhtao na čunu. Stigli smo do prvog od visokih stabala i mjerenjem ustanovili da to nije pravo stablo. Tako je bilo i s drugim. Treće, udaljeno nekih dvjesta stopa, dizalo se uvis iznad neke hrpe grmlja. Divovska biljka s crvenim deblom, golemim poput neke kućice, bacala je oko sebe tako široku sjenu da bi u njoj mogla vježbati cijela četa. Očito se stablo vidjelo daleko na moru, i s istoka i sa zapada: moglo bi dakle biti ucrtano u zemljovidu kao neki pomorski znamen. Ali mojih se drugova sada nije toliko doimala veličina bora, koliko sigurnost da negdje ispod njegove široke sjene leži zakopano sedam stotina tisuća funta u zlatu. Što su se više primicali, to je više pomisao na novac gutala njihov prijašnji strah. Oči su im plamtjele u glavi, a noge im bivale brže i lakše. Sva im duša bijaše vezana uz to blago, uz taj život rasipnosti i radosti, koji je tu ležao i čekao na svakoga od njih. Silver je gunđajući šepesao na svojoj štaci. Njegove su se nosnice širile i treperile su. Kleo je poput luđaka kad bi mu muhe sjedale na užarene i sjajne obraze. Gnjevno je trzao konopac, kojim sam bio pričvršćen, a od vremena do vremena pogledavao me nekim smrtonosnim pogledom. On se nije nipošto trudio sakriti svoje misli:
to sam čitao u njegovim očima jasno kao da je natiskano. U neposrednoj blizini zlata sve je drugo bilo zaboravljeno. Njegovo obećanje i liječnikov savjet bile su stvari prošlosti, i ja nisam sumnjao da se on nada da će zgrabiti blago, da će naći Hispaniolu, da će se noću ukrcati, da će prerezati grlo svakom poštenom čovjeku na otoku i odjedriti, kako je najprije bio namjeravao, natovaren zločinom i blagom. Kako sam bio uzbuđen tim strepnjama, teško mi je bilo održati brzi korak s lovcima blaga. Svaki čas bih posrnuo, i tada bi Silver surovo potegao konopac i obasuo me svojim ubojničkim pogledom. Dick, koji je zaostao iza nas te je sada bio posljednji, tepao je i molitve i kletve, a rasla mu je groznica. I to je povećavalo moju nevolju. A povrh svega progonila me pomisao na tragediju koja se jednom bila odigrala na toj visoravni, kad je onaj bezbožni gusar modra lica — onaj koji je umro u Savannahu pjevajući i vičući za pićem — vlastitom rukom tu poubijao svojih šest sukrivaca. Držim da je taj gaj, koji je sada tako miran, tada odjekivao krikovima, i držim da sam pri samoj pomisli čuo gdje se još uvijek razliježu. Sad smo bili na rubu guštare. — Hura, drugovi, svi zajedno! — klikne Merry; i oni prednji počnu trčati. Nisu bili odmakli ni deset jarda, kadli iznenada stadoše. Začu se tihi krik. Silver podvostruči svoje korake zabadajući u stranu vršak svoje štake kao opsjednut. U idućem trenutku stadosmo i on i ja kao ukopani. Pred nama je bila neka velika jama, ne posve svježa jer su joj se obronci odronili, a na dnu je niknula trava. U njoj je bio na dvoje prebijeni držak nekoga trnokopa a naokolo su bile razbacane daske nekolikih škrinja. Na jednoj od tih dasaka ugledah užarenim željezom upaljeno ime Morž — ime Flintova broda. Sve je bilo posve jasno. Skrovište je bilo pronađeno i opljačkano:
sedam stotina tisuća funta je nestalo.
Poglavlje 33. Pad jednoga vođe Nikad nije na svijetu bilo takva preokreta. Svaki od te šestorice ljudi bio je kao gromom ošinut. Ali kod Silvera je taj udarac prošao gotovo za tren. Svaka misao njegove duše bila je usmjerena prema tom novcu, kao što trkaći konj misli samo na cilj, i sve je to, eto, u jednom trenu zamrlo. Ali on nije izgubio glavu, svladao je gnjev i promijenio svoju osnovu prije negoli su ostali imali vremena da postanu svjesni svoga razočaranja. — Jime — prošapće — uzmi ovo i odupri se u slučaju potrebe. I on mi pruži dvocijevnu pištolju. Odmah počne mirno hodati prema sjeveru. Nakon nekoliko koraka nalazila se jama između nas dvojice i ostale petorice. Tada me pogleda i kimne kao da želi reći: »Sad smo u škripcu«, kao što smo doista i bili. Njegovi su pogledi bili posve prijateljski, a mene je ta stalna promjena toliko uzbunila da nisam mogao a da ne šapnem: — Dakle ste i opet promijenili mišljenje. Ali nije imao vremena da odgovori. Gusari počeše, uz kletve i krikove, jedan za drugim skakati u jamu i prstima prekapati, bacajući daske u stranu. Morgan nađe zlatnik. Digne ga i pokaže ga uz bujicu kletvi. Bio je to komad od dvije gvineje. Začas je kolao među njima od ruke do ruke. — Dvije gvineje! — zareži Merry mašući njime pred Silverom. — To je tvojih sedam stotina tisuća funta, je li? Ti se znaš pogađati, zar ne? Ti si onaj koji nikad nije ništa sprtljao, ti drvenoglavi klipane! — Kopajte dalje, dječaci — reče Silver posve hladnokrvno i drsko; — možda ćete naći koju gljivu. Ja se tome ne bih začudio.
— Gljivu! — ponovi Merry krešteći. — Čujete li to, momci? Kažem vam, eto, taj je čovjek sve to već odavna znao. Pogledajte mu lice i sve ćete to vidjeti ondje napisano. — Ah, Merry — reče Silver — zar bi opet htio biti kapetan? Ti si, zacijelo, momak koji se zna gurati. Ali u taj su čas očito svi bili na Merryjevoj strani. Oni počnu puzati iz jame bacajući iza sebe bijesne poglede. Opazio sam međutim nešto što je bilo u našu korist: svi su oni izlazili iz jame na stranu suprotnoj Silveru. Eto, tako smo stajali, dvojica na jednoj strani, petorica na drugoj, jama između nas, a nitko nije bio dovoljno hrabar da zada prvi udarac. Silver se nije maknuo. On ih je promatrao stojeći posve uspravno, poduprt o svoju štaku, a činio se tako hladnokrvan, kakva ga nikad nisam vidio. I nema sumnje, bio je hrabar. Čini se da je Merry napokon pomislio da će neki govor možda pomoći razvoju stvari. — Drugovi — reče — njih su dvojica ondje sami. Jedan je stari bogalj, koji nas je doveo ovamo i zavaravao nas, drugi je ono derište, kojemu kanim izvaditi srce. Sad, drugovi... On je digao ruku i glas: očito je namjeravao izvesti juriš. Ali baš tada — dum! dum! dum! — tri puščana hica zapljesnu iz guštare. Merry se naglavce prevrne u jamu. Čovjek s ovojem zavrti se poput zvrka i svojom dužinom padne na bok, gdje ostane ležeći kao mrtav, ali još uvijek u trzajima. Preostala trojica se okrenu i pojure koliko su god mogli. Za tren oka Dugi je John ispraznio dvije cijevi svoje pištolje u Merryja, koji je sebi probijao put iz jame; i kad je taj čovjek u posljednjem času prevrnuo oči prema njemu, reče: — George, držim da smo obračunali. U istom trenu dođu k nama između stabala nutmega liječnik, Gray i Ben Gunn s puškama što su se dimile.
— Naprijed! — vikne liječnik. — Dvostrukom brzinom, moji momci! Moramo im presjeći put k čamcima. I mi krenemo velikim koracima, često upadajući do prsiju u grmlje. Kažem vam da se Silver trudio održati s nama korak. Napor što ga je izdržao taj čovjek skačući na svojoj štaci, dok su mu prsni mišići gotovo prskali, ne bi podnio ni zdrav čovjek, a tako je držao i liječnik. Bilo kako bilo, on je bio gotovo trideset jarda iza nas i gotovo se gušio kad smo stigli na vrh obronka. — Doktore — poviče — pogledajte onamo! Ne trebamo se žuriti! Doista, nije bilo potrebno žuriti se. Na otvorenijem dijelu visoravni vidjeli smo svu trojicu preživjelih gdje trče još uvijek u istom smjeru kako su počeli, ravno prema Brežuljku Krmenoga Jarbola. Mi smo već bili između njih i čamaca, i tako nas četvorica sjednemo da odahnemo, dok je Dugi John, otirući lice, polagano dolazio k nama. — Najljepša vam hvala, doktore — reče. — Došli ste u pravi čas, držim, za mene i za Hawkinsa. Dakle, ti si to, Bene Gunne! — doda. — Doista, ti si svakako zgodan momak. — Jest, ja sam Ben Gunn — odvrati marun koprcajući se u neprilici kao jegulja. — A — doda nakon duge stanke — kako ste, gospodine Silvere? Već znam što ćete mi reći: hvala, prilično dobro. — Ben, Ben — promrmlja Silver — kad pomislim kako si me nasamario. Liječnik pošalje Graya natrag po jedan od trnokopa što su ih pobunjenici ostavili na svojem bijegu. Kad smo se zatim bez žurbe spuštali niz brežuljak do mjesta gdje su ležali čamci, on nam ispriča u nekoliko riječi što se dogodilo. Ta je priča osobito zanimala Silvera. Ben Gunn, poluslaboumni marun, bio je junak priče od početka do kraja. Ben je na svojim dugim, samotnim lutanjima po otoku našao kostur i opljačkao ga. On je našao blago, on ga je iskopao (držak njegova trnokopa ležao je slomljen u jami); on ga je odnio na svojim plećima u
mnogo zamornih putovanja od podnožja visoka bora do neke spilje što ju je našao u brežuljku s dva vrha u sjeveroistočnom kutu otoka, i tamo ga spremio na sigurno mjesto dva mjeseca prije dolaska Hispaniole. Kad je liječnik onoga poslijepodneva nakon napadaja iz njega izmamio tu tajnu, i kad je idućeg jutra ugledao pusto sidrište, pošao je k Silveru i dao mu zemljovid koji je tada bio beskoristan. Dao mu je i zalihe jer je spilja Bena Gunna bila dobro opskrbljena kozjim mesom što ga je usolio za sebe. Dao mu je sve i sva da se na taj način presele iz utvrde na sigurno mjesto na brežuljku s dva vrha, gdje bi bili sigurni od malarije i gdje bi mogli paziti na novac. — Što se tiče tebe, Jime — reče — boljelo me srce, ali učinio sam što sam držao najboljim za one koji su ostali vjerni svojoj dužnosti; a čija je bila krivica što ti nisi bio jedan od njih? Ustanovivši toga jutra da ću i ja biti uključen u strahovito razočaranje što ga je priredio pobunjenicima, otrčao je do spilje, prepustio squireu da čuva kapetana i poveo Graya i maruna uzduž otoka kako bi nam bio pri ruci kod bora. Ali naskoro je opazio da bi ga naša družba pretekla pa je poslao Bena Gunna, koji je bio brzonog, naprijed da sam pomogne kako bude najbolje mogao. Benu je tada palo na pamet da se posluži praznovjerjem svojih bivših brodskih drugova; i to mu je uspjelo toliko da su Gray i liječnik mogli stići i smjestiti se u zasjedu prije dolaska lovaca na blago. — Ah — reče Silver — bila je sreća za me što je Hawkins bio sa mnom. Vi biste, doktore, dali da starog Johna izrežu u komadiće, i zbog toga vas ne bi zaboljela glava. — Ne bi me zaboljela glava — veselo odvrati liječnik. Međutim smo stigli do gigova. Liječnik trnokopom razbije jedan od njih, našto se svi ukrcasmo i zaplovismo prema Sjevernoj Dražici. To je bio put od osam ili devet milja. Silver je, premda je bio gotovo već mrtav od umora, sjeo uz jedno veslo, poput nas ostalih, te smo
naskoro brzo kliznuli po mirnom moru. Brzo smo izašli iz tjesnaca i obišli jugoistočni rt, oko kojega smo prije četiri dana vukli Hispaniolu. Ploveći pokraj brežuljka s dva vrha, vidjeli smo crni otvor Ben Gunnove spilje i neki lik što se pokraj otvora naslonio na pušku. To je bio squire. Mahnuli smo mu rupčićima i triput smo kliknuli. Silverov nam se glas srdačno pridružio. Tri milje dalje, točno na ušću Sjeverne Dražice, susreli smo Hispaniolu gdje sama krstari. Posljednja ju je plima podignula, i da je ondje bilo više vjetra ili jaka struja oseke kao u južnom sidrištu, nikad je više ne bismo bili našli, ili bismo je našli bespomoćno nasukanu. Ali tako je bilo malo zla. Samo je glavno jedro bilo oštećeno. Naskoro je bilo novo sidro spremno i spušteno u vodu od hvat i pol dubine. Svi smo opet zaveslali prema Zaljevu Ruma, najbližoj točki do Ben Gunnove riznice; a tada se Gray sam vratio gigom k Hispanioli, gdje je imao provesti noć na straži. Blaga strmina vodila je od žala do ulaza u spilju. Na vrhu nas dočeka squire. Bio je prema meni srdačan i ljubazan. Moj bijeg nije spomenuo ni ukorom ni pohvalom. Na Silverov uglađeni pozdrav on nekako usplamti. — Johne Silvere — reče — vi ste neobična hulja i varalica... nečuvena varalica, gospodine. Rekli su mi neka vas sudbeno ne progonim. Dobro, dakle, neću. Ali o vratu vam, gospodine, vise mrtvaci, poput mlinskoga kamenja. — Najljepša vam hvala, gospodine — odvrati Dugi John pozdravivši ponovo. — Zabranjujem vam da mi zahvaljujete — vikne squire. — To je krupan propust moje dužnosti. Idite. A zatim svi uđemo u spilju. To je bio širok, zračan prostor, a u njemu malen izvor i jezerce bistre vode, obraslo paprati. Tlo je bilo pjeskovito. Kraj velike vatre ležao je kapetan Smollett. U udaljenom kutu zagasitim su sjajem titrale pri žaru vatre velike hrpe novca i
šipke zlata složene u četverobridne naslage. To je bilo Flintovo blago, radi kojega smo iz tolike daljine došli i koje je već stajalo života sedamnaestoricu ljudi s Hispaniole. Koliko je života stajalo dok je bilo zgrnuto, koliko krvi i tuge, koliko je potopljenih dobrih brodova, koliko je hrabrih ljudi pošlo u smrt zavezanih očiju po dasci, koliko topovskih hitaca, koliko sramote, laži i okrutnosti — to možda nitko živ ne bi mogao reći. Ipak su bila na otoku još trojica — Silver, stari Morgan i Benn Gunn — koji su i sami sudjelovali u tim zločinima, a svaki se od njih uzalud nadao da će dobiti dio nagrade. — Uđi, Jime — reče kapetan. — Ti si na svoj način dobar dječak, Jime; ali ne mislim da ćemo ti i ja zajedno opet na more. Previše sam mekan prema tebi. Jeste li to vi, Johne Silvere? Što vas dovodi ovamo, čovječe? — Vraćam se na svoju dužnost, gospodine — odvrati Silver. — Ah! — reče kapetan; i to je bilo sve što je rekao. Kako li mi je slasna bila večera toga dana kad su svi moji prijatelji bili uza me! Kako smo se sladili Ben Gunnovom usoljenom kozetinom, nekim poslasticama i bocom staroga vina s Hispaniole! Siguran sam da nikad nije bilo veselijih ni sretnijih ljudi. A tamo je sjedio Silver, gotovo izvan dohvata svjetla s vatre. Jeo je radosno, spreman da poskoči čim ustreba, a isto tako spreman da tiho sudjeluje u našem smijehu. Bio je to isto onako umiljati, uglađeni, uslužni pomorac kakav je bio na početku putovanja.
Poglavlje 34. i posljednje Idućeg jutra dali smo se rano na posao jer je prenošenje te velike količine zlata gotovo jednu milju kopnom do žala, a zatim tri milje čamcem do Hispaniole, bio priličan zadatak za tako malen broj radnika. Ona tri momka što su još uvijek bila na otoku nisu nas odviše smetala. Jedna je straža na hrptu brežuljka bila dovoljna da nas osigura od nekoga nenadanog napadaja, a bili smo osim toga uvjereni da im je borbe više nego dosta. Posao je stoga živahno napredovao. Gray i Ben Gunn prevozili su blago čamcem, a ostali su za njihove odsutnosti blago gomilali na žalu. Dvije šipke, privezane o krajeve konopa, bile su priličan tovar za odrasla čovjeka i s tim bi tovarom jedva mogao polagano hodati. Kako nisam bio baš osobito koristan pri nošenju, bio sam cijeli dan zaposlen u spilji, gdje sam kovani novac trpao u vreće za kruh. Bila je to neobična zbirka, po raznolikosti komada nalik na onu hrpu Billyja Bonesa, ali znatno veća i toliko raznolikija da nisam, držim, nikad uživao više negoli pri izabiranju istovrsnih komada. Engleski, francuski, španjolski, portugalski zlatnici, pa zlatnici iz doba Georgea i Louisa, dubloni i dvostruke gvineje, pa maidori[53] i cekini[54], likovi svih europskih kraljeva za posljednjih stotinu godina, neobični istočnjački komadi sa znakovima, koji su bili slični čupercima strune ili komadićima paučine, okrugli i četverouglasti komadi, komadi s izbušenom rupom u sredini da bi ih mogli nanizane nositi oko vrata — gotovo sve vrste novca svijeta bile su, držim, u toj zbirci; a što se broja tiče, siguran sam da ih je bilo kao jesenskoga lišća, te su me leđa boljela od sagibanja, a prsti od prebiranja. Posao se odvijao dan za danom. Svake je večeri bio otpremljen cijeli imutak, ali novi je imutak čekao za sutrašnji dan; a za sve to vrijeme
nismo ništa čuli o trojici preživjelih pobunjenika. Napokon, držim da je to bilo treće noći, šetali smo liječnik i ja hrptom brežuljka, s kojega smo mogli pregledati cijelu nizinu otoka, kad nam iz guste tame ispod nas vjetar donese neki zvuk, sličan nečemu između vriske i pjevanja. Do naših je ušiju dopro samo jedan odlomak, a zatim je zavladala tišina, kao prije. — Neka im oprosti nebo — reče liječnik; — to su pobunjenici. — Svi su pijani, gospodine — upadne iza nas Silverov glas. Silveru je, moram reći, bila dana potpuna sloboda. Premda su svaki dan odbijali njegovu pomoć, on se opet pokazivao kao posve poslušan i privržen namještenik. Doista, bilo je značajno kako je lako podnosio onaj prezir i kako se neumornom uglađenošću pokušavao svima ulagivati. Ipak, držim, nitko nije s njim postupao bolje nego sa psom. Samo se Ben Gunn još uvijek bojao svoga starog vođe odjeljka; a ja sam mu doista morao biti zahvalan zbog nekih stvari, premda sam upravo zbog toga, držim, imao razloga o njemu misliti i gore negoli itko drugi jer sam ga vidio gdje na visoravni snuje novu izdaju. Stoga mu je liječnik odgovorio prilično osorno. — Pijani su ili luduju — reče. — Pravo imate, gospodine — odvrati Silver; — a to je i vama i meni vraški malo važno. — Držim da jedva i očekujete da vas nazovem čovječnim — odgovori podrugljivo liječnik. — Stoga bi vas moji osjećaji mogli iznenaditi, majstore Silvere. Ali kad bih bio siguran da luduju... kao što sam moralno siguran da je bar jedan od njih svladan groznicom... ja bih ostavio ovaj tabor i pošao bih, bez obzira na pogibao za svoj kostur, pomoći im svojom vještinom. — Oprostite, gospodine, ali silno biste pogriješili — reče Silver. — Izgubili biste svoj dragocjeni život, to mi možete vjerovati. Ja sam sada dušom i tijelom na vašoj strani, i ne bih htio vidjeti da nam družba oslabi, osobito što se vas tiče jer znam što vam dugujem. Ali
oni ljudi tamo dolje ne bi održali riječ... ne, i ne mislim da bi oni to i željeli; štoviše, oni to ne bi mogli ni vjerovati. — Ne — reče liječnik. — Mi znamo da ste vi jedini čovjek od riječi. Eto, to su nam bile posljednje vijesti o onoj trojici gusara. Samo smo jednom čuli veoma udaljeni hitac. Držali smo da su u lovu. Održano je vijeće i odlučeno je da ih moramo ostaviti na otoku, i to, moram reći, na golemo veselje Bena Gunna, i uz žestoko odobravanje Grayevo. Ostavili smo priličnu zalihu baruta i olova, veliku količinu usoljene kozetine, malo lijekova i nešto drugih potrepština, alata, odjeće, suvišno jedro, hvat ili dva konopa i, na osobitu želju liječnikovu, lijepu količinu duhana na dar. To je bilo posljednje što smo učinili na otoku. Prije toga utovarili smo blago, a ukrcali smo i dovoljno vode i ostatak kozjega mesa za slučaj nužde. Napokon smo jednoga lijepog jutra digli sidro. Isplovili smo iz Sjeverne Dražice, izvjesivši zastavu koju je kapetan bio istaknuo i pod kojom smo se borili u utvrdi. Čini se da su nas ona tri momka motrila bolje negoli smo to držali. To se naskoro i dokazalo. Kad smo, naime, izašli iz tjesnaca, morali smo ploviti veoma blizu južnog rta. Ondje smo ugledali svu trojicu gdje zajedno kleče na nekom pješčanom rtu, s rukama podignutim kao da mole. Sve nas je, držim, dirnulo što ih ostavljamo u tom jadnom stanju, ali nismo se mogli izložiti opasnosti nove pobune, a povesti ih kući na vješala bilo bi okrutno dobročinstvo. Liječnik im dovikne da smo ostavili zalihe i označi im mjesto gdje će ih naći. Ali oni su nas i dalje dozivali imenima i molili nas u ime boga neka budemo milosrdni i neka ih ne pustimo da umru na takvu mjestu. Napokon, videći da brod neprestano plovi svojim smjerom i da će naskoro biti izvan dosega glasa, jedan od njih — ne znam koji je bio — skoči na noge uz neki promukli vrisak, prinese naglo pušku k ramenu i odapne hitac, koji zazvižda iznad Silverove glave i probije glavno jedro. Nakon toga mi se zaklonismo iza brodske ograde. Kad sam opet
pogledao, oni su nestali s rta, a i sam je rt u sve većoj udaljenosti gotovo nestao s vidika. Napokon je barem to bilo svršeno. Prije podneva je, na moju neopisivu radost, i najviši vrh Otoka s blagom potonuo iza modrog obzorja. Imali smo tako malo ljudi da je svatko na brodu morao raditi određeni posao. Samo je kapetan ležao na strunjači na krmi i davao naloge; premda se, naime, veoma oporavio, morao je još uvijek mirovati. Krenuli smo prema najbližoj luci u španjolskoj Americi jer se nismo mogli usuditi da krenemo na putovanje kući bez novih mornara; a ionako su sve nas iscrpli promjenljivi vjetrovi i nekoliko oštrih oluja prije negoli smo stigli u luku. Sunce je bilo upravo na zapadu kad smo spustili sidro u nekom prekrasnom zaljevu. Odmah nas je okružilo dvadesetak čamaca punih crnaca, meksičkih Indijanaca i mješanaca, koji su prodavali voće i povrće i nudili da će roniti za novčić. Pogled na tolika dobroćudna lica (osobito lica crnaca), okus tropskoga voća, a nadasve svjetla koja su se počela paliti u gradu, bila su najčarobnija suprotnost našemu mračnom i krvavom boravku na otoku. Liječnik i squire, uzevši me sa sobom, pođoše na obalu da provedu večer. Tu su susreli kapetana nekoga engleskoga ratnog broda. Upustiše se u razgovor s njime i pođoše na njegov brod. Ukratko, tako se ugodno pozabaviše da je već bila svanula zora kad smo se vratili na Hispaniolu. Ben Gunn bijaše sam na palubi. Čim smo došli na brod, počeo nam se divnim kreveljenjem ispovijedati: Silver je nestao. Marun je malo zažmirio kad je Silver prije nekoliko sati pobjegao u čamcu, i sad nas je uvjeravao da je učinio tako kako bi zaštitio naše živote, koji bi svakako bili izgubljeni da je »onaj čovjek s jednom nogom ostao na brodu«. Ali to nije bilo sve. Brodski kuhar nije otišao praznih ruku. On je neopaženo provalio kroz pregradu broda i izvukao jednu vreću s novcem, vrijednu možda tri ili četiri stotine gvineja, da mu posluži na njegovu lutanju. Držim da smo svi bili radosni što smo ga se tako jeftino otresli.
Eto, da skratim dugu priču, dobili smo na brod nekoliko mornara i sretno smo doplovili kući. Hispaniola je stigla u Bristol upravo u času kad je gospodin Blandly počeo razmišljati o opremanju našega pomoćnog broda. Vratilo se samo pet ljudi od onih koji su pošli na put. »Piće i đavo« poubijali su ostale. Ipak nismo prošli onako loše kao što pjeva druga brodska pjesma:
Samo jedan od posade osta živ, a na put je pošlo sedamdeset i pet njih.
Svaki je od nas dobio obilan dio blaga da ga upotrijebimo prema svojoj naravi, mudro ili ludo. Kapetan Smollett se sada povukao s mora. Gray ne samo da je štedio svoj novac, već je, zaželjevši najednom povećati ga, počeo učiti svoj zanat, i sad je kapetan i suvlasnik lijepoga broda križnjaka; osim toga on se oženio i ima obitelj. Što se tiče Bena Gunna, on je dobio tisuću funta, koje je potrošio ili izgubio u tri tjedna, točnije, u devetnaest dana, jer se dvadesetog dana vratio kao prosjak. Tada je postao vratar, upravo kako se toga bojao na otoku. Još uvijek živi. Veoma ga vole iako je predmet bockanja seoskih dječaka. Postao je znamenit pjevač u crkvi nedjeljom i blagdanom. O Silveru nismo više ništa čuli. Taj strahoviti pomorac s jednom nogom napokon je posve nestao iz mojega života, ali držim da se susreo sa svojom starom crnkinjom, pa možda još uvijek živi s njome i s kapetanom Flintom. Treba se nadati tomu jer su njegove nade da će steći udobnost na drugome svijetu, držim, veoma malene. Srebro u šipkama i oružje, koliko znam, leži još uvijek tamo gdje ga je zakopao Flint; i zacijelo će ležati tamo što se tiče mene. Na taj prokleti otok ne bi me ponovo dovukli ni volovi ni kola; a najružniji je san koji sam ikada sanjao kad čujem valove kako grme oko obale, ili
kad se uspravim u postelji, a u ušima mi još uvijek odjekuje kreštavi glas kapetana Flinta: »Osmaci! osmaci!«
Bilješke [1] Plemićka titula u Engleskoj, vitez. [2] Obični mornari borave u prednjem dijelu broda, ispred jarbola. [3] Uobičajena gusarska kazna, hodanje zavezanih očiju po dasci koja strši nad morem; pad bi značio utapanje. [4] Dry Tortugas, skupina od 10 otočića (keys) na ulazu u Meksički zaljev u Floridi. [5]
Spanish Main, sjeverna obala Južne Amerike, primorje nekadašnjih španjolskih kolonija na karipskom moru. Naziv se ponekad koristi i za Karipsko more u cjelini.
[6] Žuta groznica, tropska bolest. [7] Stari engleski zlatni novac, nazvan tako jer se kovao od zlata s gvinejske obale u Africi. [8]
Pri jakom vjetru jedro se krati; uzima se prvi, drugi ili treći krat. »Odriješiti drugi krat« znači otpustiti kratice i povećati jedro za jedan krat.
[9] Grad i luka u saveznoj državi Georgiji, na atlantskoj obali SAD-a. [10] Engleska mjera za duljinu, 0,914 metra. [11] Brodić sa dva jarbola sa sošnim jedrima i četiri prečke. [12] Starinski navigacijski instrument za određivanje kutova zvijezda. [13] Doubloon, stari španjolski zlatni novac.
[14] Iskvareno prema Louis d'or, francuski zlatni novac do 1795. godine. [15] Piece of eight, engleski naziv za stari španjolski zlatni novac real. [16] Zlatnici s likom engleskog kralja Georgea (Jurja). [17] Engl. cutter, brod s jednim jarbolom. [18] Glavni grad Trinidada. [19] Glavni grad Venezuele [20] Engl. schooner, jedrenjak na dva jarbola sa sošnim jedrima. [21]
Sir Edward Lord Hawke of Towton (1705-1781), britanski admiral, pobijedio Francuze u pomorskim bitkama za vrijeme Rata za austrijsko nasljedstvo (1740-1748).
[22] Ratni jedrenjak naoružan topovima. [23]
Božman ili bocman (od holandskoga bootsman), niži zapovjednik, nadzornik, nadglednik koji se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu; vođa posade na brodu, brodici ili na čamcu, itd
[24]
Šupljoglavka — drvena provlaka, služi za pritezanje pripona jarbola i drugih konopa.
[25]
Engl. Keelhaul, vući nekoga pod kobilicom broda, kazna kojom su kažnjavali neposlušne mornare tako što su ih svezane na konope provlačili poprijeko ispod broda.
[26] Londonski centralni kazneni sud smješten u starom gradskom bedemu (bailey), odakle mu i ime. [27]
Londonska ulica nedaleko od Covent Gardena, s glavnim gradskim sudom za redarstvene prekršaje.
[28] Engl. quart — mjera za tekućinu, oko 1,1 litre. [29] Top s kalibrom od 9 inča. [30]
Malabar – jugozapadna obala Indije; Surinam – Nizozemska Gvajana, zemlja na sjeveru Južne Amerike; Providence – grad i luka u državi
Rhode Island u SAD-u; Portobello – luka škotskog glavnog grada Edinburgha. [31] Nekadašnja portugalska kolonija na zapadnoj obali Indije. [32] Alkoholno piće od ruma, šećera i vode. [33]
Oko 30 stupnjeva južno i sjeverno od ekvatora vjetrovi pušu uvijek u istom smjeru. Zovu se pasati jer olakšavaju putovanje (španj. passata – put).
[34]
Execution Dock, pristanište na Temzi u Wappingu, u Londonu, gdje su se izvršavale smrtne kazne nad mornarima zločincima.
[35]
Maroons su odbjegli crni robovi na Karibima koji su se po planinama i prašumama skrivali od svojih gospodara. Kasnije su se tako nazivali i mornari koje bi njihovi kapetani zbog pobune ili nekog drugog razloga kaznili tako da ih ostave same na nekom pustom otoku ili hridi, s malo hrane, i prepuste sudbini (marooning), a onda i "prokletnici" gusari općenito.
[36]
William Kidd, rođen oko 1645. u Škotskoj, najprije je na strani vlade ratovao protiv gusara, a zatim se i sam odmetnuo u gusare. Uhvaćen je na američkoj obali kod Bostona i odveden u Englesku, gdje je nakon sudskog postupka osuđen na smrt i obješen u Londonu g. 1701.
[37] Zaputke – konopi koji pripinju jarbol prema krmi. [38] Gig – lagani časnički čamac s pet veslača. [39]
Glavni lik romana Doživljaji Bena Gunna R. F. Delderfielda (1912-1972), nastavka Otoka s blagom, koji opisuje događaje koji su prethodili radnji u ovom romanu.
[40] Popularna politička balada. Napisao ju je Lord Wharton 1686. godine, a glazbu je skladao Henry Purcell. [41]
William Augustus Duke of Cumberland (1721-1765), drugi sin kralja Georga II, vojskovođa engleske vojske u Ratu za austrijsko nasljedstvo; ugušio Jakobitski ustanak u bitki kod Cullodena.
[42] Fontenoy, gradić u Belgiji pokraj kojega su 1745. godine. Francuzi u Ratu
za austrijsko nasljedstvo pobijedili saveznike Engleze, Nizozemce i Hanoverce pod zapovjedništvom vojvode od Cumberlanda. [43] Fitilj za paljenje kod starinskih pušaka. [44]
Veseli Roger, naziv za gusarsku zastavu s mrtvačkom glavom i dvjema ukrštenim kostima.
[45]
Davy Jones – dno mora; morski grob, nazvan prema liku iz pomorskog folklora, duhu utopljenog mornara koji živi na dnu mora.
[46] Umbra (lat.) – vrsta tamnosmeđe boje, oker, zemljana boja. [47] Mjera za tekućinu, 1,41 dl. [48] Britanska himna (Good save the King / Queen). [49] Glasovito kvalitetno vino iz grada Porta u Portugalu. [50] Dog-watch (engl.), straža na brodu od pola noći do četiri ujutro. [51] Apokalipsa ili Otkrivenje sv. Ivana, posljednja knjiga u Novom zavjetu. [52]
Nutmeg, zimzeleno stablo s mirisnim plodom sličnim orahu. Upotrebljava se kao začin i u ljekarništvu.
[53] Stari portugalski i brazilski zlatni novac (od portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac). [54] Engl. sequin, naziv za mletački zlatnik (tal. zecchino).
Impressum Nakladnik: Bulaja naklada d.o.o Radnički dol 8 10000 Zagreb tel:01/4822154
[email protected] www.bulaja.com Preveo: Zvonimir Bulaja Urednik: Zvonimir Bulaja Dizajn i prijelom: Bulaja naklada d.o.o. Tehnička realizacija: Bulaja naklada d.o.o. Oblikovanje naslovnice: Zvonimir Koščak Za nakladnika: Zvonimir Bulaja
Autorska prava za prijevod Zvonimira Bulaje, kao i sva autorska prava na opremu knjige (napomene, bilješka o piscu...) su pridržana.
ISBN: 978-953-328-321-0
© 2015. Bulaja naklada d.o.o. Za prijevod: © 2015. Zvonimir Bulaja
Садржај Otok s blagom Sadržaj I. dio: Stari gusar Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje Poglavlje 3. Crna točka Poglavlje 4. Morski kovčeg Poglavlje 5. Slijepčev kraj Poglavlje 6. Kapetanovi papiri
II. dio: Brodski kuhar Poglavlje 7. Idem u Bristol Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« Poglavlje 9. Barut i oružje Poglavlje 10. Putovanje Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke Poglavlje 12. Ratno vijeće
III. dio: Moja pustolovina na kopnu Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela Poglavlje 14. Prvi udarac Poglavlje 15. Čovjek s otoka
IV. dio: Utvrda Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod napušten Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo
2 3 6 7 14 21 27 33 39
46 47 53 59 65 71 77
83 84 90 96
103 104 109 114 119 125
Poglavlje 21. Napad
V. dio: Moja pustolovina na moru Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela Poglavlje 23. Oseka traje Poglavlje 24. Krstarenje čuna Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera Poglavlje 26. Israel Hands Poglavlje 27. »Osmaci«
VI. dio: Kapetan Silver Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru Poglavlje 29. Opet crna točka Poglavlje 30. Na časnu riječ Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume Poglavlje 33. Pad jednoga vođe Poglavlje 34. i posljednje
Bilješke Impressum
131
138 139 145 150 156 161 169
175 176 184 191 198 205 212 218
224 228
