Rizah Odžečkić - Zavidovići i okolina

Odžečkić Rizah, profesor

ZAVIDOVIĆI I OKOLINA

Zavidovići, 1963. 1

Stručni recenzent Dr S. Bakaršić Crteže uradila Odžečkić Mladenka Naslovnu stranu izradio: Dimitrijević Dragan

ŠTAMPA Štamparija »Naša riječ« Zenica 2

OVAJ RAD POSVEĆUJEM 18-GODIŠNJICI OSLOBOĐENJA ZAVIDOVIĆA

3

PREDGOVOR Dolazeći u svakidašnji dodir sa građanima Zavidovića i njegove okoline, posmatrajući njihov život i rad te mnoga zbivanja u kojima sam i sam učestvovao u meni se pojavila težnja da, u zavisnosti od mojih sposobnosti i skromnih mogućnosti pokušam dati bar približnu sliku toga života i zbivanja, da zabilježim najvažnije događaje koji su se na ovome tlu dogodili u prošlosti i one koji se događaju sada u vrijeme najintezivnijeg razvitka čitavog ovog kraja. Prihvatio sam se teškog posla koji je bio posebno otežan time što do sada o Zavidovićima niti njegovoj okolini nije pisan nikakav veći rad koji bi mi mogao poslužiti kao oslonac u izučavanju i obrađivanju prošlosti, čak ni najnovije, o kojoj se inače drugdje više pisalo. Materijal sam prikup1jao iz opšte literature, kratkih napisa koji se odnose na ovaj kraj, te iz dokumentacije ustanova i privrednih organizacija. Međutim, sve je to bilo samo mali dio onoga što sam morao prikupiti i obraditi. Najveći dio moga rada se ipak temelji na vlastitim zapažanjima, istraživanjima i prikupljanju poataka koje su mi mogli dati samo živi svjedoci novijih zbivanja. U želji da ovaj rad bude pristupačan što širem krugu čitalaca različitog uzrasta i nivoa obrazovanja, nastojao sam ga obraditi na popularan način kako bi i djeci i odraslim omogućio što šire upoznavanje njihovog zavičaja. Radi toga sam u prvom dijelu rada vodio čitaoca da u mislima proputuje čitav zavičaj da bi što temeljitije upoznao njegova prirodna svojstva, a govorio sam o njima onako kako sam ih ja doživljavao. Istorijska zbivanja sam iznio na osnovu literature hronološki, dakle onim redom kako su se i događala, a današnju stvarnost uglavnom na osnovu vlastitih promatranja, nastojeći da pri tom budem što objektivniji. Koliko sam u svemu tome uspio, koliko sam uspio da ovu knjižicu i sve ono što je u njoj napisano približim čitaocu prosudiće sam čitalac. Koristim ovu priliku da zahvalim svim onim ikoji su mi pomogli da prikupim potreban materijal i dokumenta. Vjerujem da nisam prikupio sve ono što je moglo poslužiti pri pisanju ovoga rada pa ću biti zahvalan svakome na eventualnim sugestijama i upozorenjima. Zavidovići, aprila 1963. godine 4

Rizah Odžečkić

5

GEOGRAFSKE OSOBINE GEOGRAFSKI POLOŽAJ Zavidovići se nalaze na 44,27◦ sjeverne geografske širine i 18,10◦ istočne geografske dužine, odnosno u centralnom dijelu Bosne, a samim tim i u središtu Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Njegovu okolinu čine 4 manje prirodne cjeline, svaka sa svojim specifičnim obilježjima koje zajedno, ipak, predstavljaju jednu veću geografsku cjelinu koja je upućena na Zavidoviće kao svoje gravitaciono središte. Prva od navedenih prirodnih cjelina leži na sjeverozapadu u zavoju rijeke Bosne. Njena administrativna granica prema žepačkoj komuni ide zapadno od sela Viništa i dijela Osove, a prema maglajskoj komuni sjeverno od Gornjeg i Donjeg Luga i Brankovića koja kod sela Doline izbija na rijeku Bosnu. Do Brankovića ide prema sjeveru i zatim, povijajući na jug, pravi oštar zavoj i zauzima pravac zapad-istok. Druga prirodna cjelina nalazi se na sjeveroistoku i istoku Zavidovića između rijeke Bosne i Krivaje. Administrativna granica na ovom prostoru ide uglavnom preko brda i planinskih kosa. Prema maglajskoj komuni povučena je sjeverno od naselja Dolac i brda Blizne, zatim preko Kotline i pored naselja Karačići uglavnom pravcem zapad-istok. Odavde ide granica prema opštini Lukavac i sa malim odstupanjima ka jugu iza Čevaljuše i preko Podsjelova, Međa prema opštini Banovići povija ka jugoistoku i ide iza sela Svinjašnice, Kamenice, Vukovina, Crnjeva, Osječana, Ribnice i Maoče, a na Konjuhu povija u pravcu zapada. Kod željezničkog mosta na rijeci Krivaji nastaje granica prema opštini Vareš gdje se dodirujemo sa trećom prirodnom cjelinom, koja se prostire između rijeke Krivaje i Gostovića, odnosno rječice Sadjevice. Na ovom području granica ide od mosta iza naselja Dištica pa izbija na planinske vrhove Oble Glavice, Romanovca i Ravne planine. Ovdje nastaje četvrta prirodna cjelina koja leži izmedu Gostovića sa Sadjevicom i rijeke Bosne. Tu se granica provlači preko Draškovca, Melića, Velike Glave, Crnog Vrha, Rakoša. Sklopa i Tvrtkovca gdje nastaje međa s opštinorn Zenica. Ovdje granica naglo povija prema sjeveru i ide preko Tisovca, a odavde prema žepačkoj komuni preko Debele Kose Mačkove Kose, Mračajskog Brda i Raskršća, pa dalje malo zapadnije od potoka Ljeskovca 6

i Lovničke Rijeke izbija na rijeku Bosnu. Administrativna granica našeg zavičaja uglavnom se poklapa sa prirodnim linijama. Prema sjeverozapadu ide pobrđem, prema sjeveroistoku planinskim kosama koje čine vododjelnicu Krivaje i Spreče, a prema jugu se stalno drži planinskih vrhova i kosa koje su vododjelnica Gostovića i gornjeg toka Bosne. Podudarnost administrativnih međa sa prirodnim granicama, na prvom mjestu grebenima planina i uzvišenja, odnosno vododjelnicama, daje zavidovačkoj komuni obilježje jedne izraženije prirodne cjeline. OPIS RELJEFA, GEOLOSKE GRAĐE I VODA Da bi što bolje upoznali prirodne odlike našeg zavičaja krenimo na putovanje po njegovim planinama i poljima, dolinama njegovih brzih rječica, divljim nepreglednim šumama i pitomim krajolicima, na. putovanje koje će nam otkriti mnogo interesantnog i nepoznatog i pokazati da je naše poznavanje zavičaja ipak bilo oskudno. SIgurno je da ćemo na tom putovanju vidjeti i doživjeti mnogo lijepog i zammljivog i da će upravo tim ugodnim doživljajima biti nagrađen trud i napori toga putovanja. Najprije pođimo na kratak izlet prema sjeverozapadu. Put će nas odvesti preko brdovitog zemljišta blagih strana na Debelo Brdo, (452m), Hudut (548 m) i Džigero Brdo (524 m). To su ujedno najveća uzvišenja u ovom području koja, kao što vidimo, ne prelaze nadmorsku visinu od 550 m. Ona čine jedan hrbat sa koga se zemljište blago spušta na jugoistok u dolinu Bosne, a na sjeverozapadu u dolinu Liješnice. Putovanje po drugom, mnogo prostranijem kraju između Bosne i desnih obala Krivaja u kome se zemljište' postepeno, diže od 200 m nadmorske visine u dolini Bosne pa do planinskih vrhova visokih i do 1100 m, počećemo sa Bliznom koja se diže do 645 m visine. To je najistaknutije uzvišenje u bližoj okolini Zavidovića, a do njenog vrha nam je potrebno nešto više od 2 sata hoda. Veoma je lijep pogled sa Blizne na njenu bližu daljnju okolinu, a naročito na Zavidoviće i Maglaj. Od davnina je okružena naseljima, a selo Blizna se čak popelo u jedno malo zaravnjeno udubljenje odmah u podnožju njenog vrha. U potrazi za ziratnim zemljištem i drvetom, ljudi su ovo uzvišenje najvećim dijelom i krčili. Prorijeđeni šumski pokrivač se očuvao samo na njenim strmim padinama. Jake proljetne i jesenje kiše spiraju rahlo zemljište koje se mjestimično obrađuje i daje veoma male prinose jer je ono jako plitko. 7

Kada se nađe na vrhu posmatrač će odmah zapaziti da Blizna ima oblik sedla u čijem se podnožju, na strani okrenutoj prema selu Docu, nalazi jedno udubljenje koje je stalno ispunjeno vodom. To je, ustvari, bara obrasla barskom vegetacijom (šaš i šiblje), a mještani je zovu »Jezero«. Na toj strani koja je vrlo strma, u jednom odsjeku voda je izdubila udubljenja - pećinu do kojeg je veoma teško doći. Za tu pećinu su vezane i neke legende. Spomenućemo samo jednu. U starom manastiru Vozuća bio je zlatan razboj. Kada je došlo do propasti manastira kaluđeri su taj razboj donijeli u ovu pećinu i tu ga sakrili. Njena dva vrha, gledana iz Zavidovića, slična su jedan drugome kao blizanci pa upravo otuda i potiče njeno ime. Ako se odavde uputimo prema istoku put će nas voditi šumovitom kosom na kojoj se, više svojim oblikom nego virmom, ističu uzvišenja Tanka Kosa, Kotlina, Radlovo i Nikolino Brdo. Južnim padinama ove kose, od istoka prema zapadu, teče rječica Rujnica sa pritokom Dedićkom Rijekom. Njihove su se vode duboko usjekle u brdovite zemljište i na taj način obrazovale doline blagih strana. Pored dna doline Bosne i Krivaje ovdje se nalazi jedino ravničarsko zemljište na čitavom području između Bosne i Krivaje. Lijeve obale Rujnice i Dedića Rijeke se, sa malim izuzecima, blago dižu u brdovito zemljište koje je takođe većinom iskrčeno i dosta gusto naseljeno. Na ovom prostoru samo su se mjestimično očuvali manji kompleksi šuma hrasta, bukve, graba, cera i drugih listopadnih drveća. Šumski pokrivač se bolje očuvao na višim dijelovima koji su za obrađivanje manje prikladni od dolova i pristranaka ovih uzvišenja. U svojoj okolici jače se ističe Dubrava Kosa izdužena između donjeg toka Rujnice i potoka Mednika, koja je inače veoma strma prema rijeci Bosni. Oko Mednika i s jedne i s druge strane zemljišta se blago uzdiže i uglavnom je obrađeno. Prema jugu je Davulica, a odmah iznad grada je Sabitovo Brdo. U veoma oštrom zavoju Krivaje, 9 km uzvodno od njenog ušća, diže se strmi Hum sav u zelenom šumskom ruhu, a nešto dalje od njega u pravcu sjevera nalazi se vrlo oštri i stjenoviti Vis obrastao šikarom i niskim podmlatkom listopadne šume. Treba odšetati četrdesetak minuta od željezničkog pristaništa Brezik i popeti se na ovaj vrh odakle je vrlo lijepo pogledati na njegovu okolinu. Istražujući dalje prirodne osobine našeg zavičaja put će nas dovesti preko Rudače na Glavicu, visoku 559 m. Neće biti nimalo naporno produžiti put prema Podsjelovu - najprostranijoj planini ovog područja. Odmarajući se u hladovini bujnog šumskog pokrivača na njenom najvišem vrhu visokom 781 m, pogled će nam se zaustaviti na drugom, 70 m nižem vrhu. U daljini prema 8

jugoistoku zapazićemo prostrano pobrđe oko potoka Rijeke, a u njemu Malovan (556 m) i Prolom (676 m). Naše putovanje će dalje biti puno prijatnije jer se polako spuštamo ka dolini rječice Kamenice u pitomi kraj Hrga gdje ćemo, nakon ovog našeg dosta napornog putovanja i zanoćiti. Mještani će nam rado ukazati gostoprimstvo. Ispričaće nam da u njihovom kraju ima mnogo starina i da je prije više od 100 godina upravo na ovome području otvorena prva škola našeg zavičaja.

Slika 1: Maoča

Novi dan će nam donijeti i nove napore jer se treba popeti na prostrani i ogoljeli Kablovac. Na jednom od njegovih vrhova ćemo se ugodno odmoriti. Jedan od njih je visok 729, a drugi je svega 2 metra niži. Sada će pred nama iskrsnuti nešto drukčija slika jer napuštamo divljinu a ulazimo u prostrani brdoviti i pitomi kraj Gara Vukovina i Vasovina, koji je skoro potpuno iskrčen. Veći dio zemljišta je obrađen ili služi za ispašu stoke. S lijeve strane ostaće nam: Glavica (604 m), ogoljeli Kik (657 m) i šumovito Crnjevo (806 m) sto je najveća visina na. koju smo naišli na našem dosadašnjem putovanju. Iznenada ćemo izbiti na kameniti Krš koji se strmo obrušava prema rijeci Krivaji i prešavši rijeku Ribnicu ubrzo ćemo izbiti u istoimeno naselje. Tu će 9

nas zateći mrak pa ćemo ovdje i zanoćiti. U Mujićima, lijepom selu iznad željezničke stanice Ribnica, ugodno ćemo se osjećati pri električnoj sijalici i uz radioaparat. I ako nismo ljubitelji dobre kapljice teško ćemo se oduprijeti domaćinu jer će smatrati da nas nije ni pogostio, ako mu takvu čast odbijemo, Kada mu kažemo kakav je naš sutrašnji program, upozoriće nas da nas čelka naporno penjanje po obroncima Konjuha, ali da će nam njegova gusta šuma praviti hladovinu koja će, ne samo olakšati naše putovanje već će ga učiniti i ugodnim. I zaista, sutradan je tako i bilo. Čitav dan smo, vijugavim planinskim stazama, išli kroz hladovinu guste šume i vidjeli nekoliko vrhova: Jedin (704 m), Papratnicu (831 m), Pirovu Kosu (1050 m) i nakon stalnog penjanja konačno stigli na visinu od 1119 m na Poslanama. Popeli smo se na taj način na najvišu tačku onog dijela našeg zavičaja koji leži na desnoj strani rijeke Krivaje. Ako želimo zakonačiti u Maoči - znači stići prije mraka - do koje nema nikakvih naselja u ovom šumovitom planinskom kraju, učinićemo samo kratak odmor i krenuti dalje da bi nastavili ovo naporno putovanje. Bido bi zaista ugodno kad bismo mogli, ovako umorni, u gustoj hladovini vitih jela i visokih borova, dugo uživati udišući čist i oštar planinski vazduh pun mirisa koji opaja i ul pavljude. Rado bismo dugo posmatrali prekrasne pejsaže ovog kraja koji ni po čemu ne zaostaje za sličnim krajolicima naše lijepe Slovenije. Planina nas je ovdje dočekala u svom pravom kićenom ruhu u svojoj punoj divljini. Stotinama godina se odupirala nasrtanju čovjeka da u nju prodre i naruši njen vjekovni mir i spokojstvo. Njeni jedini pravi gospodari su hitri srndaći, njihovi iskonski neprijatelji krvoločni vukovi, tromi medvjedi i divlje svinje. Dakle, pravi raj za naše lovce. U novije vrijeme u cilju iskorištavanja šumskih bogatstava ovog kraja, čovjek sve dublje prodire u srce padina Konjuha. Drvo se izvlači do stovarišta po cestama, koje su nedavno izgrađene duž doline Velike i Male Maoče, sve do u podnožje Konjuha. Konjuh je slavom ovjenčana planina iz naše narodnooslobodilačke borbe. Sama se od sebe javlja sjetna i melodična pjesma mrtvih proletera koju spjevaše husinjski rudari svome drugu proleteru - što hrabro pogibe braneći svoju rodnu grudu. A sada da ispričamo kako se to zbilo: Braneći ovaj kraj od neprijatelja koji je udarao iz pravca Živinica, u prvim danima mjeseca novembra one slavne 1941. godine, ranjen je borac Ozrenskog partizanskog odreda Pejo Marković - rudar. Povlačeći se prema Konjuhu, pred mnogo jačim neprijateljem borci nisu htjeli ostaviti svog ranjenog druga već ga umotaše u ćebad i na nosilima od granja, kroz snijeg i mećavu, ponesoše bespućima ove divljine. Nakon napornog penjanja 10

koje potraja cijelu noć u praskozorje idućeg dana, ispod strmog vrha Konjuha, spustiše nosila da se odmore. Kada otkriše ranjenika da vide kako mu je, iznenađeni ustanoviše da je on već odavno umro i da su ga dugo mrtvoga nosili. Iskopaše raku i sahraniše ga na najvišem vrhu Konjuha. Sredinom 1942. godine ovuda je prolazila VI Istočno-bosanska brigada u kojoj su se nalazili i drugovi poginulog husinjskog rudara. U znak sjećanja na svog druga razviše iznad groba crvenu partizansku zastavu a jedan od njih, Miloš Popović - Đurin, spjeva tom prilikom onu divnu pjesmu koja, nošena i pjevana preko svih bosanskih vrleti, kroz buru i oganj kasnijih bitaka, posta pjesma borbe i slobode naših slavnih partizana. A sada krenimo dadje i spustimo se preko Lipika u dolinu Male Maoče. To je plahovita planinska rječica, puna brzaka i pregiba, vrlo strmih i visokih strana. Njena duboko usječena i uska dolina čuva buku i šum brze i plahovite vode. Nastaje ispod samog Konjuha od većeg broja izvora i po svim svojim osobinama nas podsjeća na Malu Ribnicu, pritoku Ribnice koju smo posmatrali putujući kosom Papratnice. S druge strane Male Maoče oko će nam se zaustaviti na zelenim vrhovima Kljunovice (977 m), Lepotina Krša (951 m) i Karaule (808 m) i na kraju na Privaji koja se kao piramida diže tik iznad naselja Maoče u kome ćemo zanoćiti. U Maoči su vrlo lijepa jutra, puna pjesme i cvrkuta ptica, puna buke Krivajinih brzaka. Inače Maoča ima prekrasnu okolinu koja je sva u zelenilu bora, jela, hrasta i bukve. To je, uz Kamenicu, svakako najljepši kutak našeg zavičaja i najprikladnije mjesto za ugodan odmor i osvježenje. I Krivaja je upravo ovdje, sa čitavim nizom dubokih i zelenih virova, ljepša nego u bilo kom drugom dijelu svoga toka od Olova do Zavidovića. Krivaja je po dužini i količini vode druga rijeka našeg zavičaja. Nastaje kod Olova od Stupčanice koja izvire u području Han Pijeska i Bioštice koja dolazi s juga iz predjela Knežine. Dužina Krivaje iznosi 82 km. Duboko se usjekla u nizu planinskih masiva praveći velike zavoje, pa je po tome krivudanju, vjerovatno, dobila i ime. Probija se uskom dolinom proširenom samo na nekoliko mjesta, Jedno od takvih proširenja, istovremeno i najveće u čitavom njenom toku, je polje oko Vozuće. Prije nego što uđe u ovo polje Krivaja protiče kroz dugačku sutjesku između Maoče i Ribnice. Napuštajući ovo prošnrenje rijeka ponovo ulazi u kraću sutjesku, prije naselja Stog gdje joj se dolina opet proširuje, da bi ubrzo ponovo ušla u dugačku sutjesku strmih strana. U svom toku kroz naš zavičaj prima s desne strane, pored Male Maoče, i Riječicu Ribnicu čije je izvorište na padinama Konjuha. Ribnica ima vrlo veliki pad i teče kroz mekše stijene. Zbog toga, kao i zbog 11

velikog broja bujica i plahovitih potoka kao što su Mala Ribnica, Željova, Borovac i Tatašnica i nakon kratkotrajnih kiša, jako se zamuti i donosi crvenkastu vodu u potupno bistru Krivaju. Nizvodn odavde ulijevaju se u Krivaju potoci Kamenica i Rijeka koji izviru ispod Kablovca, odnosno, Podsjelova i Biotić potok. S lijeve strane vode joj donose planinski potoci - Dištica, Gosovica, Džinića Rijeka, Lipovac, Vozućica, Stošnica, Uševak, Velika Rasječenica i Mošnica. Niže ušća potoka Rijeke Krivaja pravi veliki zavoj i teče dalje dolinom blagih strana i tek na svom ušću, ispod sela Skroza pravi veće proširenje.

Slika 2: Dolinsko proširenje na ušću Krivaje

Pad rijeke iznosi 4.1 promil jer visinska razlika, od sastavaka Stupčanice i Bioštice do njenog ušća u Zavidovićima, iznosi 335 metara. Krivaja sa svojim pritokama ima najviši vodostaj u poznu jesen u vrijeme jakih jesenskih Iklilša i u rano proljeće kada se otapa debeli sniježni pokrivač sa planinskog područja njenog sliva. Visina snijega često prelazi jedan metar. Najniži vodostaj nastupa u drugoj polovini ljeta, u augustu i septembru dakle, u vrijeme sušnog godišnjeg perioda. U vrijeme visokog 12

vodostaja rijeka plavi okolno nisko zemljište u proširenim dijelovima svoje doline, nanoseći ozbiljne štete. poljoprivrednim kulturama, a poglavito ozimoj pšenici. Zanimljiv je jedan detalj sa ovom rijekom koji se, prema pričanju seljaka iz Mustajbašića, zbio u pozno proljeće 1907. godine. Jednog sunčanog dana, upravo u vrijeme velike suše, počelo se odronjavati brdo Klanac i zemlja kliziti u korito Krivaje. Tlo se treslo i tutnjalo, a iznad Klanca se digao ogroman taman oblak prašine pa su prestravljeni seljaci mislili da je proradio vulkan. U velikoj panici stanovnici Mustajbašića i Krajnića, pa čak i seljaci iz sela s druge strane Krivaje, bježali su glavom bez obzira vjerujući kako sami kažu, “da je došao smak svijeta”. Ubrzo je korito rijeke bilo zatrpano, a voda zaustavljena ogromnim masama zemlje i kamena tako da je daleko uzvodno poplavila sve niže zemljište, a nizvodno je korito ostalo prazno. Kada je snaga ujezerene i ukrućene rijeke, zahvaljujući ogromnim vodenim masama narasla nastali zagat nije mogao odoljeti njenoj snazi i voda je krenula svojim starim koritom. Pričaju da je u bezvodnom dijelu korita, na njegovom dnu, u izobilju bilo ribe i raznih vrsta i veličina, ali niko nije imao hrabrosti da ju uzima. Od davnih vremena ljudi su iskorištavali vodenu snagu ove rijeke. Na njenim obalama sagrađen je čitav niz mlinova - vodenica. Prema ostacima mlinskih brana, koje su nekada na mnogo mjesta pregrađivale njeno korito, tih je vodenica bilo ranije mnogo više nego danas. To je i razumljivo jer je u ranija vremena kupovina gotovog brašna, bar u selima, bila potpuno nepoznata, a svako ili skoro svako domaćinstvo je uzgajalo žitarice koje su se mljele u tim vodenicama. Smanjivanje broja ovih vodenica uslijedilo je zbog veće upotrebe kupljenog brašna, ali istovremeno i kao rezultat stalnog smanjivanja sjetvenih površina pod žitaricama, pa samim tim i smanjenjem ukupnog prinosa žitarica. Kada je počela eksploatacija šumskih bogatstava u ovom dijelu Bosne prije dovršenja pruge Zavidovići - Olovo - Kasuče, a i kasnije usljed preopterećenosti te pruge, velike količine oblovine, za vrijeme visokog vodostaja Krivaje, spuštale su se splavovima do Zavidovića, a često i dalje Bosnom do Save. Krivaja je bogatija raznim vrstama ribe od bilo koje druge rijeke Srednje Bosne. Najveća poslastica za ribolovce, koji su stalni posjetioci njenih obala je hitra mladica nastanjena u skoro svakom većem brzacu i viru od Olova do Stoga, iako se dešava - istina mnogo rjeđe - da se na mamac zakači i nizvodno od Stoga. Pojedini primjerci ove plemenite ribe dostižu težinu i do 15 kg. Njen stalni susjed je lipljen koji živi u istim vodama kao i mladica. Dobar ribolovac koji lovi “na mušicu” sigurno se neće vratiti prazne 13

torbe, pogotovo ako ode uzvodno od Ribnice. Međutim, najbolje će proći onaj, pa makar i bio manje vješt, koji se zadovoljava i manje plemenitim stanovnicima ove, zaista, bogate riblje naseobine. To su škobalji, koji u jatima gmižu po dnu korita rijeke na čitavoj njenoj dužini. Pored njih kao najmasovnijih Krivajinih stanovnika, i zajedno sa njima, česta su jata plotica, a nizvodno od Maoče ima dosta mrena i klenova. Dakle, Krivaja je pravi raj za sportske ribolovce. Tim omiljenim sportom iz godine u godinu se bavi sve veći broj prvenstveno radnika jer u njemu nalaze ugodan odmor i lijepu zabavu. Draž ovog sporta je upotpunjena divljinom rijeke i ljepotama priobalnih pejsaža kojima je ovu rijeku priroda bogato obdarila. Ako, idući uz obale Krivaje, skrenemo desno uz Veliku ili Malu Maoču i rječicu Ribnicu ili lijevo uz Triblju (koja je nešto dalje uzvodno), Džinića Rijeku, Stošnicu ili Veliku Rasječenicu, našem oku neće izmaći brza i plašljiva pastrmka, nesumnjivo najdivljiji ali najplemenitiji stanovnik ovih gorskih i planinskih potoka. Nakon izleta dolinom Krivaje i njenih pritoka i nakon upoznavanja bujnog života u njihovim vodama, nastavimo naše putovanje uskim stazama po planinskim vrletima onog dijela našeg zavičaja što se prostire između Krivaje i Gostovića. Uz manji napor izlazimo na Goli Brijeg odakle se strmo spuštamo u dolinu Dištice iz koje se ponovo penjemo i izbijamo na Giru, visokm 734 m. Ovdje zaokrećemo prema zapadu i preko Osoja, dolazimo na Crveno Blato, jedan od vrhova planine Runeš, visok 1022 m. Kroz guste šume nastavljamo put preko Konjuha do Bjelobučja čija visina doseže 1270 m. Dakle, ponovo se nalazimo u pravom planinskom kraju gdje, pored rijetke bjelogorice, zapažamo velika prostranstva obrasla četinjarima. Sjetimo se šumskih vrsta na dosadašnjem našem putovanju pa ćemo lako zapaziti da do visine od 1000 m glavni šumski pokrivač predstavljaju lišćari, koji su tek iznad 500 m izmiješani ga četinjarima, dok na visinama preko 1000 m prevladavaju četinjari. Ovo je zbog toga što je na nižem području blaža zima koja pogoduje bukvi, hrastu i ostalim listačama. Naprotiv, na visinama iznad 1.000 m zime su oštre pa ne omogućavaju rast i razvitak ovih šumskih vrsta radi čega ih tu i nema, ili se sasvim rijetko javljaju. Ovdje gospodare jela i bor koji mogu, svojim igličastim lišćem, da se odupru jakim vjetrovima i oštroj zimi. Tišinu koja vlada pod krošnjama jela i borova narušiće, s vremena na vrijeme, samo iznenadni šum i pucketanje suhog igličastog lišća preko koga gaze hitre srne ili pak težak hod medvjeda. Spuštajući se, isto tako šumovitom kosom. između Sadjevice s lijeve i 14

Džinića Rijeke s desne strane proći ćemo preko Prijevora (927 m) i popeti se na Krvavac (1.110 m) Sa koga nas, preko Sastavačke Kose, put dovodi u planinsko selo Džine, gdje ćemo se odmoriti i zanoćiti, Ovo selo leži u maloj kotlini okruženoj nizom zelenih šumovitih vrhova, među kojima se naročito ističu Rujevac (853 m), Mrko Trnje (820 m), Katranica (584 m), Gosova (593 m), Bradinj (657 m) i Papratanj (871 m).

Slika 3: Kod spomenika na Žednom Vrhu

Ujutro smo preko Carine (707 m), Mravinca (1.047 m) i Lukovog Brda (995 m) nastavili put i izbili na ogoljeli Žedni Vrh visok 1.089 metara. Na ovoj vrleti, u srcu prostrane šume i planine, pred spomenikom naše slavne prošlosti odaćemo poštu uspomeni na borce V Krajiške divizije, koje ranjene poklaše četnički zlikovci, a kasnije ih njihovi drugovi sahraniše ovdje na samom vrhu gdjeće riječi, ispisane na spomeniku iznad njihove zajedničke grobnice, ispričati da su pali za slobodu svoga naroda, za svjetliju budućnost onih koji ostaju. Te nas riječi pozivaju da čuvamo sve tekovine naše revolucije, a prije svega bratstvo i jedinstvo naših naroda, za koje su se ovi mladi i hrabri sinovi naše zemlje i ovdje, u sjeni vitih jela i borova, borili i žrtvovali ono što im je najdraže - svoju mladost i svoje živote.

15

Na čitavom putu od Carine do Žednog Vrha pratila nas je vrlo uska dolina, duboko usječene i plahovite rječice Sadjevice čije, ponegdje skoro okomite strane, se mjestimično dižu i do 400 m visoko iznad riječnog korita. Koliko je brz tok i velik pad ove rječice, govori podatak da se njen izvor nalazi na visini od 900 m, a kod Suhe, u svojoj najnižoj tački, njeno korito leži na visini od 400 m što znači da visinska razlika između izvora i ušća iznosi ravno 500 m. Zahvaljujući udaljenosti od naselja kao i neprtstupačnosti i divljini, u njenim pjenušavim brzacima očuvalo se veliko bogatstvo potočne pastrmke, pa se po količini i veličini pojedinih primjeraka pastrmke s pravom smatra najbogatijim vodenim tokom u cijelom našem zavičaju, izuzev Suhe, koja je pod stalnom zabranom. Sa Žednog Vrha koji je, usput rečeno, sasvim bezvodan po čemu je i ime dobio, put nas vodi kroz šume Dugog Rata i Debele Rudine na Ljeskovac visok 956 m, od koga se zrakasto, na sve strane, pruža nekoliko planinskih grebenova. Na dijelu ovog našeg, danas zaista napornog puta koji je vijugao kroz debelu hladovinu gustih šuma, između Žednog Vrha i Ljeskovca, na lijevoj strani smo zapazili nekoliko prostranih planinskih kosa kao što su: DugaKosa (958 m), Vidin Kraj (854 m), Kriban Kosa (909 m) i Debelo Brdo (1.003 m) pa oštri izdvojeni vrhovi Čauševca (1.129 m) koji leži na sastavcima ovih triju kosa. Sjeverno od njega je Grahorača, visoka 1.021 m. Ove su kose međusobno oštro odvojene dubokim dolinama brzih i bujičastih potoka koji u drugoj polovini ljeta skoro presuše da bi u kišnom periodu, ujesen i za vrijeme topljenja debelog snježnog pokrivača u proljeće, toliko nabujali da snagom svoje mutne vode valjaju ogromne stjenovite blokove teške i po nekoliko hiljada kilograma. Između Duge Kose i Vidin Kraja je potok Kozjak, dok potok Runjavica razdvaja Vidin Kraj i Kriban Kosu, a Uljep Potok Kriban Kosu i Debelo Brdo. Između rječice Kamenice i Borovnice leži šumoviti Velež, nesumnjivo najprostranija planina ovog dijela našeg zavičaja. Najveću visinu od 913 m doseže nedaleko od vrela Diklina Voda. S desne strane našeg puta ostali su Visovi (749 m), Voštan (908 m) i Kik (688 m). Za razliku od Veleža i ostalih planinskih kosa koje smo maločas nabrojali, šuma na ovim uzvišenjima je skoro potpuno iskrčena kao što je iskrčena i na ostalom zemljištu što se, od ovih vrhova, spušta prema dolini Krivaje. Upravo na ovom primjeru vidimo kako je čovjek, u potrazi za obradivim površinama, snažno mijenjao izgled prirodne sredine. 16

Sa Ljeskovca ćemo napraviti kratak izlet na Stog koji ima oblik oštre piramide, visok 935 m i koji nadvisuje svoju okolinu. Naš pogled obuhvata prostranu ravnicu oko Vozuće i zaustavlja se na planinama s desne strane rijeke Krivaje na Kablovcu, Podsjelovu i Bliznoj. Reklo bi se da je ovaj planinski vrh vješta ruka prirode postavila ovdje da čuva pitomu dolinu Krivaje i divljinu svoga planinskog zaleđa i da tako gospodari čitavim ovim krajem. Ljudi su taj njegov prikladan položaj iskoristili pa su davno, prije nekoliko stotina godina, na njegovom vrhu sagradili grad - veliku tvrđavu od kamena. Bilo bi vrlo zanimljivo razgledati njene ruševine, ali je dan na izmaku i treba se vratiti. To ćemo učiniti kasnije, kada budemo upoznavali život ljudi i djela njihovih ruku u ovom dijelu našeg zavičaja. Puni raznih utisaka i ugodnih doživljaja, ali i umorni današnjim napornim putovanjem, sa Ljeskovca se oštrim planinskim hrbatom spuštamo prema malom selu Oštriću koje ima samo tri kuće. Prije nego što uđemo u selo zaustavljamo se pored Gradića, jedne oštre glavice vrlo strmih strana na kojima primjećujemo gomile kamena i žbuke, što vjerovatno predstavlja ostatke neke veće građevine iz minulih vremena, a koju ćemo posjetiti i upoznati kasnije kada se ponovo budemo penjali na Stog. Iz Oštrića smo sutradan preko Gradca, visokog 845 m izbili u selo Žuber i u kratkom razgovoru sa domaćinima saznali smo neke zanimljivosti i predanja, vezana za Čukuru planinu koja se proteže istočno od ovog sela. Da bi zadovoljili svoju radoznalost, krenimo da je posjetimo. Kada smo ponovo skrenuli s puta kojim smo došli od Oštrića, vodi nas uska i strma staza po padinama Čukure do jedne pećine čiji će ulaz neupućen posmatrać, ma kako ga tražio, vrlo teško naći. Pužući uvlaćimo se u dubinu pećine, čije je dno zasuto sitnim stijenjem, a tavanica je u obliku kupole. Stiče se utisak da je tavanica klesana ljudskom rukom i da je stijenje po kome gazimo upravo otpadak prdlikom klesanja. Dužina dna iznosi 8, a širina 6 m. Visina je samo mestimično iznad ljudskoga rasta. Da bi ustanovili da li je to njeno dno ili je samo patos, ispod koga su šupljine i pravo dno, udaramo štapom po tlu. I zaista, šum koji proizvodi svaki udarac upućuje da se ispod nas nalazi šupljina - donji dio ove pećine. Remzo Muhić, koji nas je ovdje doveo, priča da je neki lugar, prije posljednjeg rata, u ovoj pećini našao jedan otvor i ustanovio da je sadašnje njeno dno, ustvari, tavanica ispod koje se nalazi prava pećina i u njoj veća količina starog zemljanog posuđa. Taj je otvor kasmije zatrpan i mi ga nismo mogli pronaći. Ako je to zaista tako, onda ovu pećinu treba smatrati kao vjerovatmo skrovište hajduka kojih je u ovom kraju, za vrijeme turske vladavine, i bilo. 17

Među njima su najpoznatiji Plamenica i Žeravica koji su hajdukovali između Gostovića i Krivaje i za čija je imena vezano narodno predanje o propasti manastira Vozuće, o čemu će kasnije biti više govora. Osim toga, na to da se hajdukovalo po ovim šumama ukazuje i samo ime »Hajdukovac« kako se naziva šuma na padinama Ljeskovca.

Slika 4: Ulaz u špilju na Čukuri

Ovdje saznajemo za legende po kojima je u Čukuri nađeno veliko blago. Jedna legenda govori da je neki domaćin u Žuberu, sjedeći jedne večeri u svojoj kući, primjetio da na padinama Čukure izbija nekakav plamen. Odmah je uzeo pušku i prislonivši je na prozor, nanišanio u pravcu plamena, te učvrstivši je u tom položaju napunio barutom bez olova. Zatim je poslao dvojicu od svojih devetsinova rekavši im da ponesu upaljene lučeve baklje i da pođu u pravcu odakle se plamen pojavljivao, te da ih bace kad čuju pucanj njegove puške. Sinovi su pošli, a on je čekao i kada se svjetlo baklje pojavilo tačno na puščanom nišanu, on je opalio, a sinovi su baklju spustili i ugasili je. Ujutro su krenuli u potragu za ugašenim lučem i lako ga našli. Odmah su počeli kopati i ubrzo je pijuk zagrebao po »jasprama« (novci). Ovo se desilo na vrhu brda Stolića koji je po tome i dobio ime »Jasprice«. Po toj legendi, iskopali su 4 tovara blaga, ali ga nisu potrošili jer je, ubrzo poslije toga, kuga pomorila svih devet sinova i obadvije kćeri. Drugo predanje pokazuje da je neki Beganović iz Gara, pod jednim stablom u Čukuri, pronašao čitav snop zlatnih šipki. Zatim se udružio sa jednim svojim prijateljem i počeo splavariti. Nije mu bio cilj da tim splavarenjem zarađuje, već da iste šipke u Beogradu mijenja za gotov novac. To splavarenje ne potraja dugo jer on napusti svoga druga i silno se obogati. 18

Ova dva predanja bi se mogla povezati sa pomenutom pećinom, odnosno sa hajdučijorn. Naime, realno je predpostavljati da su hajduci svoju pljačku, koja se često sastojala od novaca i zlata, zakopavali u gustim i teško pristupačnim šumama Čukure. Po povratku sa Čukure, u Žuberu ostavljamo svog domaćina i, preko ostalih mahojskih sela izlazimo na Klanac - najviši vrh izdužene planine Kleka (764 m), čije se sjeverne padine strmo spuštaju u dolinu Krivaje, a južne mnogo blaže u dolinu Gostovića. Desno od Klanca, prema istoku, leži osamljeno uzvišenje Bun (694 m). Na njegovim strmim padinama vodio se 1943. godine žestok okršaj između naših boraca i Nijemaca, na što nas potsjeća spomen-česma podignuta u selu Podvolujku, posvećena uspomeni na poginule borce u tom okršaju. Od Klanca nas, skoro pravolinijski, put vodi hrbatom Kleka prema zapadu. Ugodno je putovati ovim krajem jer nas od žestokog sunca stalno štite guste krošnje bukve i ostalih listača. Na kraju ove planinske grede, tamo gdje se ona počinje da spušta prema gradu, zaustavljamo se kraj jedne vrlo male građevine sa visokim metalnim stubom. To je mali prenosni relej koji je našim sugrađanima, preko televizijskih ekrana, široko otvorio prozor u svijet. Sa Kleka je zaista lijep pogled na sve strane njegove bliže i dalje okoline. Po lijepom vremenu lako zapažamo sve veće građevine u Zavidovićima, niz sela na njegovoj sjevernoj strani, a u daljini Novi Šeher, a zatim visoko iznad njega Crni Vrh. Pogledom obuhvatamo najveći dio Žepačkog polja, a samo Žepče je vidljivo kao na dlanu. Unaokolo se redaju Udrim, iza njega Rapte, a još dalje vrhovi Tajana, Dedovog Brda i Žednog Vrha. Iz krivudave doline Gostovića, koja nam je blizu, diže se zelena kosa Veleža. Takođe uočavamo vrh Stoga i daleko pratimo dolinu Krivaje, a preko nje Podsjelovo, mnogobrojna sela s desne strane Krivaje, brdo Bliznu, a dalje iza nje Maglajsko polje. Zbog toga i zbog male udaljenosti od Zavidovića Klek je najprikladnije i najprivlačnije izletište za sve one koji vole prirodu i njene ljepote. Kada se njegove padine preko zime zaodjenu debelim bijelim pokrivačem, predstavljaju idealne smučarske terene. Naziv Klek najvjerovatnije potiče od »klekovine«, jedne vrste niskog šumskog podrašća koje se ovdje često susreće. U upoznavanju našeg zavičaja preostalo nam je samo još jedno putovanje koje će nam omogućiti, ne samo da upoznamo lijepe krajeve, već nam pružiti i užitak da prokrstarimo i kroz najveću divljinu, što će predstavljati krunu svih naših dosadašnjih napora. Sa ušća Gostovića penjemo se uskom stazom na Stražicu (444 m) i dalje blagim usponom na Bukovac (533 m), odakle se postepeno spuštamo 19

u potok Cibaba. Iz te doline, strmim obrorukom Vergovca, penjemo se na njegov vrh, visok 700 m. Potrebno je da se ovdje malo odmorimo i da pogledamo okolinu sa ove najisturenije tačke. Lijevo nam je ostala dolina Gostovića, a desno dolina Lovnica koja je u svom gornjem dijelu uska i strmih strana. Lovnica izvire ispod ogoljele Lipove Glave, visoke 673 m. Ispod sela Petrušića, s lijeve strane, prima vode potoka Ljeskovice koji se probija dolinom između Gladovače (594 m) i Varde, Nešto dalje od Gladovače, takođe gole bez šumskog pokrivača, proteže se zeleni šumoviti pojas Vozničke Glave (782 m). Neposredno oko nas su šume Ječmište i Repište, a nešto dalje ogoljelo Konjsko Brodo. Da bi sa Vergovca izašli na Udrim, silazimo u dolinu Otežnje koja je cijelom svojom dužinom uska sa mjestimično neznatnim proširenjima. Otežnja izvire ispod Tvrtkovca visokog 1.304 m jednog od tri najviša vrha između gornjeg toka Bosne i Krivaje i probija se između visokih planinskih kosa. Zbog toga je njena dolina u gornjem toku, od izvora pa sve do prilučkih sela, duboko usječena i ima veoma strme strane s kojih se sliva veliki broj bujica i planinskih potoka. Oni joj, za vrijeme jakih kiša i topljenja snijega na okolnim planinama, donose velike količine mutne vode. Zbog toga kao i zbog ogoljelosti zemljišta na pristrancima u srednjem toku, Otežnja ima često mutnu vodu i onda kada je Gostović potpuno bistar. Čitav ovaj kraj je bio od najstarijih vremena dobro naseljen o čemu svjedoče mnogobrojni ostaci. Među njima se ističu ruševine manastira Udrim koji leži na maloj Luci, što se uklještila između padina Udrim planine, neposredno iznad ušća Otežnje, Međutim, interesantniji su ostaci iz starijeg perioda. Evo šta o tome piše M. Filipović u Svom radu »Manastir Udrim ili Gostović u Bosni«: »U bližoj okolini ima na više mjesta starina iz raznog doba. Izgleda da ima tragova preistorijskih naselja ... Mnogo je više starina i predanja koja se odnose na Srednji vijek i na ranije tursko doba. Priča se da su na Udrimu iznad manastira bili Kauri, i završetak kose baš nad crkvom zove se Kaursko Gumno. Poznato je da se u Bosni Kaurima ili Grcima pripisuju po pravilu srednjevjekovne starine, te bi u ovom predanju i nazivu bila uspomena na srednjevjekovna naselja. I u ovom kraju se priča, kao i drugdje po Bosni, da su ti Grci ili Kauri izbjegli iz Bosne zbog zime, pošto se je snijeg držao punih sedam godina .... Priča se da je sve od mosta Stipovića do manastira bila čaršija »grad« Odrim; manastir je bio nešto sklonjen«. I dalje: »Na km. 23. pomennnte šumske pruge, dakle, na 11. km uzvodno od manastira, su Popova Luka i Popov Grad. Prema gradu bila je, po predanju, čaršija. U gradu su bili i popovi ili kaluđeri, a bila je i kraljica, i to Marija Terezija! Inače to 20

su bili Kauri. Iznad Popove Luke, a u dolini Sađevice ili Sajavice je Bogatna Luka i tu je po predanju, bio veliki grad. Tu se nalazilo gvožđarije, cigle i kovačine. Još naviše je Hajdučka Luka«. Iz napred Izloženog može se pouzdano smatrati da je ovaj kraj ranije bio dobro naseljen. Kod sela Slavića u prilučkom kraju nalazi se groblje sa više grobova koje se takođe pripisuje »Grcima«. Međutim, iako sam najsavjesnije pretražio ovaj kraj, nisam našao nikakvih materijalnih ostataka koji bi navodili na zaključak da su nekada postojale dvije čaršije. Najvjerovatnije će biti da je priča o postojanju tih čaršija vezana za, relativno kratkotrajnu, upotrebu trgovačkog puta iz turskog vremena koji je iz kakanjskog kraja vodio u Žepče. Ona ujedno može biti i težnja da se obogati narodno predanje o većoj istorijskoj ulozi ovoga kraja, koje je kasnije prihvaćeno kao istinito i prenosile se s koljena na koljeno. Interesantno je narodno tumačenje postanika imena Krvavac, koje nosi potok iznad manastirskih razvalina. U spomenutom radu M. Filipović u podtekstu piše: »Prvi potok više manastirskih ruševina zove se Krvavac. Neki vele da se je potok tako prozvao stoga što su se tu nabijali na borove »kvrge« (na kladama) i ginuli u bežanju Kauri ili Grci, koje su gonili neki lopovi. Drugi vele da mu je ime po tome što je bio krvav od silne krvi posle nekog boja u isto vreme kada je grad Bobovac »oduziman«. Treći vele da se je potok prozvao po tome što je Marko Kraljević uz potok isterao konja i, kad su izašli gore, u konja udarila krvava pena«. Sasvim je razumljivo da neka predanja o kojima smo do sada govorili ili koja ćemo ubuduće još spominjati, treba uzeti isključivo kao plod narodne mašte, dok druga treba primati sa velikom rezervom. Jer, istina i ranija stvarnost leži u pisanim ili materijalnim spomenicima prošlosti. Tamo gdje tih spomenika nema, narodno predanje može nas samo da dovede do pretpostavki, za koje opet treba tražiti dokaze i činjenice. Ako tih dokaza ili činjenica nema, sve to ostaje samo pretpostavka i ništa više. Dolinom Otežnje u kojoj smo se, malo duže zadržali u ovim razmišljanjima, gradi se cesta koja će sa glavnim šumskim putom, što vijuga dolinom Gostovića, povezivati Prilug i ona će omogućiti da se što dublje prodre u bogate šumske komplekse, odakle će se oblovinom snabdjevati dio pilanskih kapaciteta u Zavidovićima. Ranije je ovuda, kao i dolinom Gostovića, vodila šumska pruga uskog kolosjeka. Kao dotrajala i neekonomična za šumski transport ova pruga je prije izvjesnog vremena demontirana. Put nas dalje vodi uz strme obronke Udrim planine i nakon napornog 21

penjanja izlazimo na njen vrh Stojanov Stan, visok 797 m. Istom takvom strminom spuštamo se u dolinu Trbušice ka školi u Mitrovićima u kojoj ćemo prenoćiti i pripremiti se za predposlednji, vjerovatno najnaporniji dio našeg kratkog planinskog pohoda. Trbušica nastaje od Mašice i Rječice, dva bistra i bučna planinska potoka koji se sastaju u podnožju planine Tikve, vdsoke 858 m. Po broju pritoka Trbušica je najsiromašnija rijeka našeg zavičaja jer ih slijeve strane uopšte nema, a s desne strane samo Rujnicu. To na prvi pogled izgleda čudno, pogotovo što ima veći sliv od bilo koje druge rječice njene veličine. Međutim, ako malo bolje pogledamo tlo po kome se krećemo, vidjećemo da se njegova podloga sastoji od krečnjaka koji je propustljiva stijena, odakle potiče siromaštvo površinskih voda ovog pravog planinskog područja. Naime, veliki dio kišnice, a naročito snježnice, krečnjak propušta u dubinu. Ta se voda, tekući po zakonu sile teže uskim pukotinama i kanalićima kroz krečnjak, skuplja u nižim slojevima, a najčešće tamo gdje podlogu krečnjaka grade nepropusne stijene, da bi se zatim na površini javila u vidu jačih vrela. Takva su vrela Mašice i Rječice i mnogobrojna manja vrela, pored toka Trbušice. To znači da Trbušica, kao i Suha koju ćemo kasnije posjetiti, prima veće količine bistrih podzemnih voda, pa su i ove dvije rijeke, skoro uvijek bistre. Izuzetno, poslije jakih planinskih pljuskova njihova se voda za kratko vrijeme zamuti da bi se, nakon svega nekoliko sati, potpuno izbistrila. Vrleti i bespuća Rapte i Mašice su negostoljubivi jer su obrasli gustim šumama i ispresijecani, kao paukovom mrežom, spletom vrtača i dolova. Ne usuđujemo se poći sami kroz ovaj divlji kraj. Našoj molbi, da nam se pridruži, rado se odaziva Luka Pejić, dobar poznavalac ovog kraja čija kuća leži nekoliko stotina metara iznad ušća Rujnice, s njene lijeve strane i predstavlja posljednju naseobinu na putu u neizvjesnost dvljine koja nas očekuje. Odmah iznad Lukine kuće put nas vodi pored ogoljele planinske grede, Ljevičkog Kamena (825 m), koja se u obliku oštrog, kao nožem odrezanog odsjeka, okomito spušta prema nama. To je ogromna kompaktna masa bijelog krečnjaka sa čijeg se vrha pruža prostran vidik po čitavoj njenoj okolini. Radi toga je na njoj postavljena osmatračnica sa koje, naročito za vrijeme ljetnih žega, budno oko čuvara posmatra nepregledna šumska bogatstva ovog kraja da bi na vrijeme alarmirao eventualni požar koji je do sada, u nekoliko navrata, harao i iza sebe ostavljao pravu pustoš. Zaista je tužno posmatrati Ljevički Kamen koji je žrtva jednog od tih požara, te vrh Paljeg (964 m) preko koga upravo prolazimo. Ove se rane na našim šumama, prouzrokovane požarima, neće moći same zaliječiti. Njih liječi i obnavlja 22

Slika 5: Mlada šuma poslije požara u Trnjačku u kojoj se vidi i 15 srna.

čovjek, sijući ili sadeći crnogoricu i biće potrebno nekoliko decenija da ovaj krajolik ponovo poprimi svoj nekadašnji prirodni izgled. Materijalne štete koje prouzrokuju ovi požari teško je procjeniti i one su najčešće nenadoknadive, Tek sada shvatamo koliku opasnost predstavlja i najmanja iskra nepogašene vatre izletnika ili čobana, ili neugašen ostatak cigarete neopreznog putnika, Duboko osjećamo da niko od nas nebi samom sebi mogao nikada oprostiti, ako bi svojom nesmotrenošću, na bilo koji način, prouzrokovao uništavajuće divljanje plamene stihije. U šumi iznad Ljevičkog Kamena, na više mjesta, nalaze se veće gomile skupljenog kamena, iz čega zaključujemo da je ovo zemljište, iako je danas obraslo gustom šumom, nekada obrađivano. Uzgred napominjemo da je Lukin djed pripovjedao da je ovdje, na Rapte planine, povezivala, Žepče i Brnjic u kakanjskom kraju, Dok Zaustavljamo se pored jednog izvora, u čijoj je neposrednoj blizini, do prije 30 godina, virio panj debelog stabla ispod koga je, kako pripovjeda naš saputnik, noćivalo i po 60 turskih kiridžija, čija ih je krošnja štitila od eventualne kiše, I zaista i mi, s vremena na vrijeme, izbijamo na, još uvijek dobro očuvanu tursku kaldrmu i po njoj idemo, Nesumnjivo je da je ovo dio turske kaldrme koja je, preko Rapte planine, povezivala, Žepče i Brnjic u kakanjskom kraju, Dok pijemo hladnu, 23

izvorsku vodu, saputnik nam priča da je u ovim šumama do prije 100 godina bilo i divokoza pored ostale divljači. Desno od Paljega, oko 50 m pored našeg puta, leži stijena Rust koja se 300 m visoko i veoma strmo diže iznad korita potoka Rujnice. Jeza nas hvata dok posmatramo ovu strminu i duboku provaliju ispod nas. Pogled unaokolo obuhvata šumovitu Mašicu, goli Rakoš (1214 m), zelenu i bujnu šumu Ravne Gore, a u njenom podnožju selo Stojanoviće, nešto kuća u Prilugu, zatim dolinu Otežnje, a iznad nje tamni Udrim. Nešto dalje je strmi Velež, a daleko u njegovoj pozadini, kao bije tačke leže kuće naselja Gostović i Bajvati. Na drugoj strani našeg puta, tik pored njega, u gustoj šumi nalazi se jama načijem dubokom dnu i sada, u junu mjesecu, nalazi snijeg zaštićen debelom hladovinom. Strane su joj tako strme a je bez planinarske opreme nemoguće sići na njeno dno. Nakon dvocasovnog hoda skrećemo lijevo sa puta i poslije dvadesetak metara pred nama se ukazuje široko grotlo najdublje jame u našem zavičaju. Teško je opisati osjećanje koje nas je obuzelo kada smo stali na rub ove bezdani. Nesumnjivo ovo nam je najljepša nagrada za dosadašnje napore. Prva nam je briga bila da ustanovimo njenu dubinu. Topokušavamo na taj način što ćemo baciti kamen u tamu njenih dubina i

Slika 6: Turska kaldrma na Rapti

24

mjeriti vrijeme, od momenta bacanja kamena do momenta kada će odjeknuti njegov posljednji udarac. Međutim, u krugu od 50 i više metara nismo mogli pronaći ni jedan. Jedini kamen koji bi nam u tu svrhu poslužio, iako je sva okolina jame golo stijenje sa kojeg je odneseno sve što se odnijeti moglo i bačeno u ovu jamu. I kada smo podalje pokupili nekoliko kamenica baclli smo ih i mjerili vrijeme. Posljednji udarac smo čuli pošto je prošlo 5 sekundi nakon bacanja. Ta stijena sigurno nije pala na dno pećine, već na masu drugog stijenja koje su njeni posjetioci bacali stotmama godina ranije o čemu uostalom svjedoči i apsolutna nestašica sitnog kamenja u njenoj okolini. Osim toga ta je okolina očišćena i od srušenih stabala kojih inače na našem putu i na cijeloj površini Rapte, ima u izobilju i na svakom koraku. To znači, da su i ta stabla u jamu pobacana. Sam Luka nam veli da su radnici, koji su prija dvadesetak godina ovdje sjekli šumu, bacili u jamu jednu jeliku dugačku 16 m i da se sručila kao u bezdan. Iako smo se veoma oprezno nadvirivali nad ponorom, naš pogled usljed tmine nije duboko dopirao. Dakle, nismo u stanju ni približno odrediti dubinu ove jame, čiji otvor ima oblik lijevka sa prečnikom od oko 15 m. Seljaci su u nju bacali proseno sjeme i laneni otpadak koji su se kasnije pojavili na izronu Suhe, koji je odavde udaljen oko 3 km. Ako je to tačno, što je vrlo vjerovatno, obzirom da se ovdje radi o krečnjačkim terenima, onda je dno jame duboki podzemni tok čija voda izbija u koritu Suhe. Da bi posjetili Mašicu - planinu koja leži zapadno od Rapte s onu stranu potoka rujnice, skrećemo desno padinama Rapte i kroz pravu prašmu krećemo se veoma sporo jer moramo preskakati napola istrula, izvaljena stoljetna stabla. Reklo bi se da ovuda nije nikada ranije kročila ljudska noga. Prolazimo pored duboke i prostrane Fejzine jame u koju se takođe skoro nemoguće spustiti pa se zato tu i ne zadržavamo. Najzad se mokri od znoja spustamo na sastavke potoka Rujnice i osvježavamo njenom hladnom vodom. Pored potoka je trasa šumske željeznice koja je oporena prije 12 godina. Stotinjak metara niže, Rujnica ponire da bi se, poslije podzemnog oticanja u dužini od 2 kilometra opet pojavila na površini. Iz doline Rujnice penjemo se na vrh Mašice širokim putem koji služi za izvlačenje oblovin i ogrevnog drveta. Kada smo izbili na rub prostrane visoravni Mašice napuštamo taj put i opet krećemo bespućem, u njen središnji dio, i tražimo pećinu koja se tu negdje nalazi. Tražeći razilazimo se svak na svoju stranu, a stalnim dozivanjem održavamo međusobnu vezu jer se ovdje vrlo lako može zalutati. Ako bi nam se to desilo sigurno bi nas noć zatekla u traženju izlaza iz prašume stoljetnih stabala i spleta ogromnih 25

karnenih gromada, vrtača i uvala koji čini kretanje vrlo teškim, a mjestimično i nemogućim. Nakon neuspjelog pokušaja da nađemo pećinu svi se vraćamo na mjesto gdje smo se predhodno rastali, da bi je ponovo potražili, ali sada u drugim pravcima. Ovoga puta nismo dugo lutali, jer smo se svi, skoro u isti čas, našli na rubu jedne vrtače u čijem smo dnu, s južne strane, primjetili tamnu okomitu pukotinu i odmah predpostavili da je to ulaz u pećinu. Hitro se spuštamo u taj otvor koji je visok 2,5, a širok 0,8 do 1 metar. Kada smo zakoračili u nju ispred nas se, iznenada prepriječi ogroman stjenoviti blok, koji kao da je tu da čuva vjekovni mir i duboku tminu ovog prirodnog zdanja. Zaobilazimo ta »vrata« i đepnom svjetiljkom tražimo put kroz gusti mrak. Gazimo po raskvašenoj mekanoj crvenici u kojoj, iza nas ostaju duboki tragovi u raskvašenom tlu. Sloj ove crvenice, po dnu pećine, je debeo do 30 cm, a ispod njega je čvrsta krečnjačka podloga. Odmah primjećujemo da tu nema nikakvih ni ljudskih ni životinjskih tragova, iz čega zaključujemo da je dugo vremena prije nas, nije niko posjetio. Svjetlost naše svjetiljke pada po pećinskom stropu i ortkriva nam prekrasne oblike pećinskog nakita - stalaktita, koji vise sa tavanice i sa kojih polako i jednolično padaju hladne vodene kapIjice. Stojimo zadivljeni šarenilom i beskrajnom raznovrsnošću oblika što ih je priroda izvajala, a koje vječita tmina pećine čuva od oka radoznalog posmatrača. To što smo o njoj rekli predstavlja samo vrlo šturi opis jer je nemoguće ispričati i opisati te utiske. Raznovrsni oblici pećinskog nakita, koji krase strop ove i drugih sličnih pećina, postali su na slijedeći način: u krečnjačkom terenu voda se skuplja u malim pukotinama koje sama stvara i neprekidno, pomoću ugljen dioksida, nagrizajući trošni krečnjak proširuje ih i tako stvara podzemne šupljine - pećine. Sa stropa pećine isparavaju se i1i padaju vodene kapljice, pri čemu se na tavanici taloži pećinski bigar od koga se sastoje pomenuti stalaktiti. Na dnu pećine obično se nalazi po jedan ili više odvodnih kanala koji su ovdje, u našem slučaju, zatrpani slojem crvenice. Mjerenjem pećine konstatujemo da je duga oko 18 metara sa skoro istom širinom. Najveća visina tavanice iznosi 8 metara, a ima oblik kupole, čiji se svod uglavnom pravilno spušta ka njenim rubovima. Još prije smo saznali da se nedaleko od ove pećine nalazi još jedna i to u strmom odsjeku Mašice koji skoro okomito pada u ambis, dubok preko 300 metara. Usput napomenimo da se ovaj odsjek od bijele stijene, za lijepog vremena, sasvim dobro vidi i iz Zavidovića. Ulaz u ovu pećinu leži na samom 26

odsjeku, pa je bez planinarske opreme do njega nemoguće doprijeti. Zato i ne pokušavamo da do nje dođemo nego se, savlađujući velike napore, vraćamo tamo gdje smo skrenuli s našeg puta. Srndaći nas izdaleka primjećuju i na vrijeme hitro odmiču. Međutim, u jednom momentu doživljavamo i neprijatan susret sa medvjedom koji nam, stotinjak metara ispred nas, presijeca put. Pod njegovim teškim šapama lomi se suho granje po čemu možemo pratiti njegovo kretanje. Naše prisustvo medvjed je sigurno osjetio, što smo zaključili po njegovom ubrzanom hodu preko lomljivog granja. Mirno smo nastavili svoj put i ubrzo izbili na Babin Grob, visok 1.042 metra. U Mitrovićima su nam pričali da je ovuda neka baba gonila jariće i upravo, kada je bila na vrhu planine razbjesnila se sniježna mećava u kojoj se smrzoše i baba i jarići. Kada su je našli sahraniše je na ovom mjestu, po čemu ovaj vis i dobi ime. I zaista, tu se nalazi jedna mala izbočina koja bi mogla da bude grob. Bez zadržavanja spuštamo se jednom strminom u dolinu Suhe kod istoimenog sela. Za kratko vrijeme spustili smo se sa visine od 1.042 metra na 573 metra. To znači da smo za 45 minuta savladali strminu od 469 m, na putu koji nije duži od 2 km. Suha je malo selo sa svega 7 kuća, koje se duboko uvuklo u rubni planinski pojas i uklještilo u duboku i strmu dolinu istoimene rječice, između obronaka Rapte i Tajana. U prvi mah ne shvatamo šta je čovjeka primoralo da se naseli u ovoj dolini, daleko od puteva i drugih naselja. To je bilo prvo pitanje koje smo uputili domaćinima kada smo sjeli s njima i, uz slabi tračak lojanice, započeli razgovor. Ispričali su nam da su njihovi stari, nekad davno, krenuli sa svojim stadima iz Glamoča i prije nego što su stigli ovdje, jedanaest puta su se zaustavljali i gradili svoja naselja, gdje su se kratko zadržavali i ubrzo nastavlja svoje kretanje. Na kraju, prije 130 dio 140 godina, pradjedovi sadašnjih malobrojnih stanovnika Suhe zaustaviše se na ovom mjestu, gdje su našli dovoljno paše za svoju stoku, Međutim, ovdje se nisu svi dugo zadržali nego su odselili dalje, a u Suhoj ostade samo rod Lukića. Sutradan krenusmo na naš posljednji uspon koji neće potrajati dugo, ali će zato biti prilično naporan. Bilo nam je dovoljno dva sata hoda uz strme planinske obronke, pa da se nađemo na Tajanu (1.296), najvišoj planini našeg zavičaja. Pogled sa Tajana je zaista veličanstven. Na istočnoj strani je visoko planinsko zemljište na kome se, svojom visinom naročito ističu Botanj (1.223 m), dalje preko Lužnice Crni Vrh (991 m) Debelo Brdo sa Paradijevim Visom (1.278 m) i Romanovac (1.239 m). Južno od Tajana leži kosa Debelo Brdo (1.185 m), a prema zapadu Grohot (1.223 m). Dalje, pogled dopire čak i do 27

dalekih, najviših bosanski planina, radi čega ga često posjećuju, pored planinara, i veće grupe đaka i omladine. U podnožju njegovog vrha nalazi se malo planinsko jezero koje predstavlja poseban doživljaj za svakog posjetioca. Trebalo bi da ovdje planinari podignu svoj dom, kako bi Tajan, sa svim svojim ljepotama postao još privlačniji za sve one koji, u ljepotama prirode, traže odmor i osvježenje. Posjetom Tajanu završili smo naše putovanje po planinama i vrletima našeg zavičaja pri čemu smo upoznali samo mali dio njegovih čari i ljepota. Još nam je preostalo da se dolinom Suhe i Gostovića spustimo u ravan oko rijeke Bosne, čime ćemo zaokružiti upoznavanje prirodnih svojstava čitavog našeg zavičaja. Kako i sve ostale pritoke Gostovića naročito u njegovom gornjem toku, tako je i Suha bistra planinska rječica sa mnogo brzaka i malih slapova. Izvire ispod visokih obronaka Tajana, na nadmorskoj visini od 1.100 m, a ušće joj leži 1 km uzvodno od Kamenice, na visini od 400 m. To znači da se u svom, relativno kratkom toku spušta sa oko 700 m, zbog čega veoma brzo protiče i stalno izdubljuje svoje korito u krečnjačkom zemljištu, stvarajući strmu i usku dolinu. To je najbistrija rijeka u našem kraju, budući da čitavom dužinom svoga toka teče kroz krečnjačko zemljište, koje je obraslo gustim šumskim pokrivačem, gdje je spiranje rastresitog površinskog zemljišta, i za vrijeme jakih kiša veoma slabo. Niža naselja Suhe rječica ponire i podzemno otiče da bi se, oko 3,5 km uzvodno od ušća, ponovo pojavila na površini, izlazeći iz pećine »Izrona«. Na »Izronu« je voda uvijek bistra i ljeti vrlo hladna, a bogata je vrlo lijepim primjercima pastrmke, kao uostalom i cijeli tok Suhe, pastrmkama najbogatije rijeke našeg zavičaja. Sađevica, o kojoj je ranije bilo govora, s lijeve strane prima Tajančicu koja izvire ispod istočnih obronaka Tajana, na visini od 1.000 m. Dalje prema istoku u Sađevicu se ulijeva Lužnica čiji se izvor nalazi na južnim padinama Tajana, na visini od blizu 1.100 m. S desne strane Lužnica prima veći broj manjih pritoka, među kojima je vodom najbogatija Sajavica. Već smo ranije spomenuli da su Kozjak, Runjavica i Uljep potok desne pritoke Sađevice. Hidrografska svojstva ovih rječica su slična onima Trbušice, o kojoj smo maločas nešto više rekli. Sve su to prave planinske rječice s vrlo velikim padom i brzim oticanjem. Izviru na velikim visinama od oko 1.000 m pa snagom svoje vode, odnosno stjenovitim materijalom koga nose, intenzivno dube svoja korita, tako da su duboko usječena između visokih planinskih kosa. Doline su im vrlo uske a dolinske strane takođe strme i visoke. To su zapravo mali kanjoni.koji su ovaj kraj ispresjecali i rasčlanili u više 28

izdvojenih cjelina i učinili ga složenim i obogatili ga raznovrsnim oblicima. Ove rječice se probijaju kroz područja nepreglednih i gustih šuma bogatih srnama, divljim svinjama, medvjediima, vukovima i drugim predstavnicima šumske divljači. Koliko god je veliko bogatstvo životinjskog svijeta u tim šumama, toliko su im i vode bogate pastrmkama. Najvećim dijelom godine to su bistre i hladne vode. I pored njihovih sličnosti uvidjećemo, kada ih posjetimo, da je svaka od ovih rječica nešto posebno, da svaka od njih ima svoje draži i ljepote da svaka živi svojim životom. Stotinjak metara uzvodno od ušća Kamenice, u jednom malom proširenju , na temeljima starog planinarskog doma sagradiće se novi, velik i lijep ugostiteljski objekat kaji će moći pružiti sve usluge brojnim pasjetiocima Kamenice. Izletničko mjesto Kamenica i stari planinarski dom ranije su bili slabo posjećeni jer je vožnja šumskom željeznicom dugo trajala, a i sam prevoz nije bio dobro organizovan. Izgradnjom nove ceste situacija se potpuno izmjenila. Cesta je dovršena i puštena u saobraćaj sredinom 1962. godine, a građena je, .uglavnom, po trasi stare pruge. Na taj način Kamenica je, kao izletište postala veoma pristupačna jer se cestom dugačkom 17 km brzo može stići, ne samo motornim vozilom nego i biciklom. Sada se izvode radovi na produženju te ceste dolinom Suhe prema Kaknju, koja će prolaziti kroz vrlo živopisne krajeve. Dolina Gostovića sastoji se od dva dijela. Od Kamenice do Čardaka dolina je uska jer se rijeka probija između Udrim planine s lijeva i Veleža s desne strane. Strane su joj strme i šumovite. Drugi dio njene doline, od Čardaka pa do ušća, predstavlja široku dolinu blagih strana sa čestim proširenjima, u oblilku manjih polja, koja se stalno obrađuju. Pobrđe, i s jedne i s druge strane rijeke je načičkano čitavim nizom sela, izuzev najviše zone. Gostović, kao i sve njegove pritoke, ima nestalan i vrlo promjenljiv vodostaj u toku godine. Najviši je u proljetnim mjesecima kada se sa okolnog planinskog područja, a poglavito oko Sađevice i njenih pritoka, otapa debeli sniježni pokrivač. Ako je to otapanje postepeno, nivo vode polako raste. Međutim, ako naglo »odjuži« i rijeka brzo nabuja, a voda joj postane mutna. Poplave su, međutim, skoro nepoznata pojava, jer je, zahvaljujući velikom padu, proticaj vode veoma brz, a korito rijeke duboko. Jesen je drugi period visokog vodostaja kada nastupe obilne i dugotrajne kiše ali je obično jesenski vodostaj niži od proljetnog. Na desnoj obali Gostovića, iznad njegovog ušća, podignuta je crpna stanica koja preko rezervoara kod Podklečja, snabdijeva vodom Zavidoviće. Inače se voda Gostovdća koristi za napajanje stoke i za pokretanje nekoliko 29

mlinova vodenica. Ribolovci su stalni posjetioci njegovih obala, jer je Gostović u donjem toku, nizvodno od Čardaka, bogat košljivom ribom: klen, škobalj, plotica, pri ušću mrena, a uzvodno je bogat potočnom i kalifornijskom pastrmkom, Evo nas konačno u dolini rijeke Bosne najvažnije rijeke našeg zavičaja, koja potokom Lovnicom, Gostovićem, Krivajom, Mednikom i Rujnicorn s desne, te Fojnicom s lijeve strane sakuplja sve vode svoga područja. Bosna ulazi u naš zavičaj niže Osove, gdje joj je dolina proširena. To je Viniško polje koje se postepeno sužava i završava između Stražica i pobrđa iznad sela Kneževići. Ovdje rijeka pravi veliki zavoj, tekući sjevernim rubom Potklečkog polja. Kod željezničkog mosta se njena dolina ponovo sužava, da bi se ubrzo opet proširila u prilično prostranu ravnicu na kojoj se smjestio grad Zavidovići. Zadržavajući pravac od jugozapada prema sjeveroistoku do sela Alića, Bosna teče suženom dolinom. Niže Alića nastaje Dolinsko polje, gdje je rijeka izgradila najveće proširenje u cijelom svom toku kroz ovaj kraj. Niže sela Doline, napuštajući Dolinsko polje, uskom dolinom rijeka povija prema zapadu, ponovo praveći veliki zavoj. Kad sela Doca dolina je široka, a u njoj se nalazi Dolačko polje. Nizvodno od polja rijeka ponovo teče uskom dolinom kojom ulazi u maglajski kraj. U našem zavičaju na dužini od oko 21 km, dolina Bosne se sastoji od pet proširenja - polja i to: Viniško, Poklečko, Zavidovićko, Dolinsko i Dolačko polje, međusobno odvojenih niskim brežuljkastim zemljištem. Korito Bosne je široko 80 do 120 m i neregulisano je. Riječni pad Iznosi 1 promil, a dubina u vrijeme normalnog vodostaja varira od 1 do 12 metara. Tokom godine količina vode, pa tako i njen vodostaj su nestalni i mijenjaju se u zavisnosti od količine padavina. Najviši vodostaj je u proljeća kao što je slučaj i sa njenim pritokama o kojima smo ranije govorili i napomenuli da je vodostaj posljedica otapanja sniježnog pokrivača, koji na planinama obično prelazi debljinu od 1 metra. Dugotrajne jesenske kiše takođe uzrokuju visok vodostaj u tom godišnjem dobu. U toku ljeta vodostaj je nizak, pa se na više mjesta rijeka može i pregaziti. Međutim, i u ovom godišnjem dobu voda ponekad naraste kada, u okolnim planinskim područjima, a naročito u slivu njenih pritoka Krivaje i Gostovića, dođe do provale oblaka, što je česta pojava. Istina, ni tada vodostaj nije tako visak da bi se rijeka izlila i pričinila ozbiljnije štete poljorprivrednim površinama. To, međutim, ne znači da se i takve poplave nisu dešavale. Tako je naprimjer, sredinom decembra 1869. godine voda narasla i izlila se iz korita, poplavivši sve okolno nisko zemljište. Tom prilikom voda je odnijela džamiju i han koji 30

su se nalazili na obali, pored današnje željezničke stanice ZOK, jedine dvije građevine koje su tada u ovom dolinskom proširenju postojale. Prije nekoliko godina pričali su mi neki stariji ljudi koji su bili svjedoci divljanja vodene stihije, da su vidjeli kako noću, na ogromnim vodenim valovima, plovi kuća brvnara sa osvjetljenim prozorima, ili da pijetao pjeva na krovu kokošinjca, koji se njiše na valovima nabujale rijeke. To znači da je do poplave došlo iznenada i da su ljudi, bježeći sa obala, spasavali gole živote. Drugi put Bosna se izlila 1915. godine kada je dubina vode u poplavljenom gradu iznosila oko 1 metar, što je jednom crvenom linijom označeno na temeljnim zidovima zgrade u kojoj je sada uprava pilane. Pored onoga što smo već rekli o značaju rijeka u životu stanovništva našeg zavičaja, ovdje treba istaći da doline tih rijeka imaju najveći uticaj na izgradnju saobraćajnica, drumova i željeznica kada budemo govorili o postanku Zavidovića vidjećemo da ovo gradsko naselje, za svoj postanak i kasniji razvitak, ima da zahvali upravo činjenici što se tu sa dolinom Bosne, magistralom naše republike, sastaju doline Krivaje i Gostovića duž kojih su krajem prošlog, odnosno početkom ovog stoljeća izrađene željezničke pruge kojima se dovlačila oblovina iz bogatih šumskih područja za pilane u Zavidovićima. Kao što smo spomenuli, Bosna je u ovom dijelu toka svojim nanosima izgradila pet aluvijalnih ravni, odnosno polja. To su ujedno i najvrednije obradive površine na čitavom području zavidovićke komune. Njena voda može da se koristi za navodnjavanje tih polja, a još od davnina njena se snaga koristi za pogon vodenica. U prošlom stoljeću rijekom Bosnom su plovile male lađe »bosanke«, a poslije, sve do II svjetskog rata splavovima se otpremala velika količina oblovine za pilane u Srbiji, Bosna dakle, u ovom dijelu svoga toka, ima važan značaj za svoju okolinu u saobraćajnom i privrednom pogledu. Voda u koritu Bosne je stalno zagađena otpadnim vodama rudnika u Brezi, Kaknju i Željezari - Zenica, što je pored ostalog, dovelo do opšteg osiromašenja njenog ribljeg fonda. Međutim, u posljednje vrijeme taj riblji fond se obnavlja jer su se sve vrste riba, koje su u njoj živjele prije zagađenja, prilagodile izmjenjenim životnim uslovima i pojavljuju se u sve većim količinama. Najvrijednije među njima su somovi teški do 28 kg zatim mrene, klenovi, škobalji i plotice. Na kraju ćemo sumirati ono što smo do sada vidjeli i pokušati da izvučemo zaključak o reljefnim i hidrografekim osobinama našeg zavičaja, a još ćemo koju reći i o geološkoj građi. 31

Između žepačkog polja na jugozapadu i Maglajskog polja na sjeverozapadu, rijeka Bosna se usjekla u višem zemljištu, pored glavica visokih od 515 tlo 548 m na zapadu i uzvisenja do 745 m na istoku. Naročito oštrih oblika u reljefu ovog područja nema već su uzvišenja uglavnom blago zaobljena. Nagib zemljišta prema rijeci Bosni s njene lijeve strane, je veoma blag, dok se zemljište podno samog Zavidovića s desne strane spušta nešto strmije, a mjestimično i veoma strmo. Ova su uzvišenja međusobno odvojena velikim brijem potoka i vododerina što daje šarolik izgled okolnom pejsažu. Jače istaknuta uzvišenja koja dominiraju nad svojom okolinom su Klek, koji se diže iznad samog Zavidovića i proteže kao dobro izražena vododjelnica između slivova Krivaje i Gostovića, te Blizna na sjeveroistoku. Oko rijeke Bosne se sasvim lijepo zapažaju riječne terase i to s obje strane rijeke. Tako se s desne strane najviše ističu terase od 10, 20 i 40 m relativne visine. Na lijevoj strani je bilo jače spiranje radi toga što se tlo sastoji od mekog i rastresitog materijala, pa se tu primjećuju samo ostaci najniže terase, dok su više skoro sasvim razorene. Najstrmije se zemljište diže s jedne i s druge strane Gostovića te s obje strane doline Krivaje. Kao što smo ranije vidjeli u ovom južnom i jugoistočnom dijelu našeg kraja, dižu se velika uzvišenja koja mu daju planinski karakter. Ako izuzmemo ovo visoko planinsko zemljište većina naše komune je brdovita. Relativno blage forme reljefa, naročito oko doline Bosne, posljedica su geološkog sastava zemljišta. Naime, stijene od kojih se sastoji ovo niže brdovito zemljište su trošne i neotporne prema vanjskim uticajima pa jako podliježu raspadanju i spiranju, što stvara blage forme u reljefu i dovodi do taloženja raspadnutog materijala u udubljenjima. Geološku osnovu čine serpentini (stijene zelenkaste boje) koji su dio prostrane serpentinske zone Centralne Bosne. Na njih naliježu pješčari (stijene koje se sastoje od pijeska i vezivne mase pomoću koje je taj pijesak pretvoren u čvrstu stjenovitu masu), zatim glineni škriljci (po boji su to najčešće sive i crne stijene prilično neotporne), te lopari (stijene koje se upotrebljavaju za proizvodnju cementa i opeke), sve kredne starosti. Čisti krečnjak se javlja samo u višem planinskom zemljištu. Dno doline rijeke Bosne čija širina ovdje ne prelazi 700 m, izgrađeno je od riječnih nanosa debelih i do 9 m. Ovi nanosni materijal je s desne strane manje-više jednoličan dok je s lijeve strane nešto složeniji. Desnu stranu sačinjava isključivo nanosni materijal rijeke Bosne, dok se u sastavu tla lijeve strane često pojavljuju raspadnute stijene sa okolnog pobrđa, odakle su ih nanijele bujice. Površinski sloj ove ravni uglavnom čini ilovača, mjestimično 32

pomješana sa muljem, pijeskom i šljunkom, a debljina joj se kreće od 1 do 3 m. Ispod ilovače pa do čvrste stjenovite podloge leže naslage pijeska različite debljine. Kroz ovo područje rijeka Bosna teče jednim velikim zavojem koji znatno odstupa od glavnog smjera rijeke na njenom putu od Žepča do Zavidovića. Ovim je završeno naše prvo putovanje čiji je cilj bio upoznavanje prirodnih odlika zavičaja. Na kraju, sređujući utiske, moramo konstatovati da je naš zavičaj priroda obdarila mnogim 1jepotama, raznolikim oblicima reljefa i nizom planinskim vodenih tokova, koji su mu dali veoma složen pejsaž. Da bismo dobili potpuniju sliku prirodnih odlika zavičaja, ukratko ćemo se upoznati i sa njegovim klimatskim svojstvima: tlom, rudnim bogatstvima, te biljnim i životinjskim svijetom.

K L I MA

Klimatske prilike našeg kraja objašnjavaju se prije svega opštim položajem, a posebno reljefnim karakteristikama, jer je on sa svih strana omeđen blagim i relativno niskim uzvišenjima, izuzimajući visoki planinski okvir na njegovom jugu i jugoistoku. Zahvaljujući toj otvorenosti ovdje se osjećaju uticaji svih klimatskih elemenata, karakterističnih za područje umjereno-kontinentalne klime kao i uticaj planinske klime koja vlada u višem planinskom pojasu. Opšte odlike podneblja ovog područja su topla ljeta i umjereno hladne zime. Evo kako su se kretale temperature u dosadašnjem periodu, od 1949. do 1958. godime (koristimo se podacima za Zenicu jer se u Zavidovićima u tom periodu nisu vršila nikakva mjerenja meteoroloških pojava).

33

Srednja godiš. temperat ura

Srednje mjesečne temperature M j e s e c i

God.

I

II

III

IV

V

VI

VII

VIII

IX

X

XI

XII

1949

1,0

0,3

1,6

12,3

15,0

16,0

18,7

17,6

16,0

11,3

8,2

1,2

9,9

1950

-2,6

3,1

6,6

11,6

15,9

19,8

22,5

21,6

17,6

9,0

6,4

4,3

11,3

1951

3,4

6,1

7,0

10,6

15,8

19,8

19,3

20,4

17,7

9,4

8,2

2,7

11,7

1952

-1,0

0,9

5,5

13,3

14,4

19,2

21,6

22,6

16,3

11,0

4,8

2,0

10,9

1953

0,0

-0,2

4,2

12,1

14,2

19,0

21,4

18,3

16,4

12,9

3,0

6,6

10,7

1954

-5,4

-4,4

8,0

9,0

13,9

20,0

19,5

20,1

17,6

9,8

5,3

3,0

9,7

1955

2,3

4,4

4,7

7,9

14,6

18,1

19,3

17,8

15,2

11,1

3,9

4,0

10,3

1956

1,1

-7,9

3,2

10,9

14,5

16,1

20,3

21,0

17,6

10,1

3,6

1,7

9,4

1957

-2,6

5,0

7,9

10,4

12,4

20,8

20,6

19,2

15,4

10,9

6,0

0,7

10,5

1958

0,2

4,8

1,9

8,6

18,7

18,8

21,9

21,3

15,3

11,2

7,3

4,9

11,2

Prosjek

-0,4

1,2

5,1

10,7

14,9

18,8

20,5

20,0

16,5

10,7

5,7

3,1

10,6

Ovi podaci pokazuju da je prosjek srednjih mjesečnih temperatura najniži u januaru (-0,4°) da ravnomjerno raste do mjeseca jula koji ima najviši prosjek srednjih mjesečnih temperatura (20,5°). U augustu je temperatura niža samo za 0,5°, a narednih mjeseci opada mnogo brže. Srednja godišnja temperatura iznosi 10,6°. Tabela nam takođe pokazuje da je najniža srednja mjesečna temperatura u ovom periodu bila u mjesecu januaru 1954. godine (5,4°), a najviša u augustu 1952. godine (22,6°). Najtoplija godina bila je 1951. kada je srednja godišnja temperatura iznosila 11,7°, a najhladnija 1956. sa srednjom godišnjom temperaturom od 9,4°. Interesantno je spomenuti da je u ovoj godini februar bio mnogo hladniji od januara, jer je srednja temperatura toga mjeseca iznosila čak -7,9°, dok je srednja jauarska bila iznad 0 i to 1,1°. Prednja tabela nam svjedoči da je ovdje klima ugodna, izuzimajući izvanredno niske temperature u pojedinim zimskim danima, kada živa u termometru padne i na 20° ispod nule pa i više i izuzimajući ljetne žege kada se opet penje i na 30° iznad nule. Međutim,

34

ovo su samo izuzetne i vremenski veoma kratkotrajne pojave, pa ne predstavljaju neku bitniju klimatsku karakteristiku. Osunčavanje je u toku godine veoma različito, a njegovo prosječno trajanje po mjesecima, na osnovu desetogodišnjeg posmatranja izgleda ovako: Mjesec

I

II

III

IV

V

VI

VII

VIII

IX

X

XI

XII

Broj sati

37,5

71,5

131,5

145,3

179,5

208,5

253,5

244

185,5

106,4

36,1

31,6

Godišnji prosjek iznosi 1.631,4 sata. Najjače osunčavanje je u julu, a najslabije u decembru - u tom mjesecu je 8 puta manje sunčanih sati nego u julu. Rosa se najčešće pojavljuje u. Ijetnoj polovini godine, Broj dana s rosom raste do augusta kada je najjača, Kako u tom mjesecu ima najmanje kiša, to rosa dobro dođe poljoprivrednim kulturama. Prosječno je u toku augusta 21,5 dana sa rosom dok ih u toku godine ima ukupna 127,3. Iako se mraz javlja krajem jeseni, u toku zime, te početkom proljeća, ponekad se dešava da i majska jutra osvanu pod mrazom što predstavlja ozbiljnu opasnost za poljoprivredne kulture a naročito za voćnjake. Tako su u maju mjesecu 1952. godine bila dva a 1953. godine tri dana sa mrazom, što je voću i povrću nanijelo velike štete. Raspored padavina, čija se prosječna količina u toku godine kreće oko 818 milimetara, nije po godišnjim dobima ravnomjerno raspoređena. Tako su proljeće (maj) i jesen (oktobar i novembar) periodi sa najvećim količinama padavina. Iznad 60 milimetara padavina ima u mjesecima junu, julu, oktobru i decembru. U toku posljednjih10 godina najveća ko1ičina kiše, u toku jednog dana, zabilježena je 11. novembra 1957. godine (58,1 milimetara) i 23. juna 1955. godine kada je palo 57,3 milimetra kiše. Najviše snijega (47 milimetara) palo je prvag januara 1956. godine. Količina padavina u toku jedne godine je dovoljna za rast svih kultura kojo su ovdje zastupljene. Dovoljna je količina kiša i u toku ljeta (19 kišnih dana prosječno) samo kada bi te padavine bile uvijek ravnomjerno raspoređene. Međutim, nije rijetka pojava da u toku ljeta kiša ne padne i po nekoliko sedmica pa čak i preko mjesec dana. Uništavanje usjeva naročito na brdskim zemljištima neminovna je posljedica tih suša, pogotovo ako do njih dođe u prvoj polovini ljeta, u vrijeme kada su usjevima i najpotrebnije. Poslije

35

ovakvih sušnih i toplih perioda uslijede grmljavinski pljuskovi, često praćeni gradom, dakle nepogodom koja takođe nanosi ozbiljne štete poljoprivredi. Najjače nevrijeme, praćeno krupnim gradom, zahvatilo je naš kraj 26. jula 1957. godine oko 16 sati i trajalo je 10 minuta. Tom prilikom su potpuno uništene ratarska kulture, naročito u dolini Krivaje, a vjetar je čupao stabla i nosio ih nekoliko desetina metara daleko (kod željezničke stanice Krivaja). Srećna je okolnost što su ove pojave povremene i relativna rijetke. Snijeg počinje da pada obično u drugoj polovini mjeseca novembra, ali se tlo tek u decembru zaodjene debljim sniježnim pokrivačem (i do 40 cm). U planinskim krajevima gdje visina snijega dostiže 1 metar redovito se zadrži do februara mjeseca. U nižim područjma najmanja količina snijega u posljednjih 12 godina i to svega 1 cm, pala je 1951. godine, a najveća u februaru 1956. i februaru 1961. godine. Inače prosječna debljina sniježnog pokrivača, prema desetogodišnjem prosjeku, iznosi: u januaru 7,4, februaru 11,9, martu 0,2 novembru 0,8 i decembru 5,4 cm. Prosječno u roku jedne godine ima 147 kišnih dana, sniježnih 34, a susnježice 3,9 dana. S obzirom na to da su Zavidovići u dolini, magloviti dani su vrlo česta pojava, a naročito u jesen i u toku zime. U ova dva godišnja doba ima 64 dana s maglom, a u toku godine prosječno 100 dana. Objašnjenje za ovu pojavu možemo tražiti, prije svega, u tome što je ovo područje bogato velikim brojem riječnih tokova i što su njihove doline podvodne i vlažne. Vjetrovi koji na ovom području vladaju su sjeverac za vrijeme zime i južnjak (jugovina) u proljeće i jesen. Brzina im je rijetko veća od 40 km na sat. Međutim, nije rijedak ni sjeveroistočni vjetar, te zapadnjak, ali i po jačini i po učestalosti zaostaju iza sjeverca i južnjaka. Sjeverac obično donosi vedro vrijeme i javlja se za visokog vazdušnog pritiska, a južnjak naoblaku i obilne kiše za niskog vazdušnog pritiska. Sasvim je razumljivo da na krajnjem jugu i jugoistoku našeg kraja dolazi da jačeg izražaja uticaji oštrije planinske klime, jer se tu prostiru uzvišenja preko 1.000 metara nadmorske visine. Ovdje su ljetne temperature niže, a zima oštrije i duže za više od mjesec dana. Na kraju se može izvuči zaključak da kolebanja temperature vazduha nisu naročito velika i da zahvaljujući tome područje Zavidovići li njegova šira okoldna ima sve odlike umjereno-kontinentalne klime. Kao i u drugim oblastima umjereno-kontinentalne klime i ovdje su sva četiri godišnja doba dobro naglašena. Prelaz između zime i proljeća je dosta brz, dok je na pr. 36

prelaz iz ljeta u jesen veoma polagan kao i prelaz iz jeseni u zimu. U dolinskirn predjelima jesen je ugodna sa mnogo lijepih, toplih i sunčanih dana što, pored ostalog pogoduje razvijanju ozimih usjeva. Prema izloženom, naš zavičaj ima odlike župne klime. T L O U zavisnosti od geološkog sastava i topografskih prilika raspoređene su i vrste tla u našem zavičaju. Ravna zemljišta u dolini rijeke Bosne i Krivaje sastoji se od riječnih nanosa. Tu su rasprostranjene zemlje pjeskulje. Pobrđa se sastoje od degradiranih smeđih tala poznatih pod imenom »prahulje« te »sijonice« koje se mogu obrađivati samo kad su suhe, izuzev »sijonice s kamenkom« koja se obrađuje dok je vlažna. Tlo višeg planinskog područja sastoji se od podzola koji se ubrajaju u red kiselih zemljišta siromašnih hranljivim sastojcima jer ih jake kiše spiraju i odnose njihove hranljive sastojke. Ekonomski najvrijednija tla su u poljima i uopšte na nižim ravnim terenima. Na pobrđima su slabija tla, ali još uvijek podesna za obrađivanje, a naročito za gajenje voća. BILJNI I ZIVOTINJSKI SVIJET U tolou našeg putovanja upoznali smo neke vrste i rasprostranjenost drvolikih biljaka i divljači po pojedinim krajevim pa se na tome ovdje nećemo dugo zadržavati nego ćemo navesti samo glavne i najčešće vrste biljnog i životinjskog svijeta. Skoro čitav ovaj kraj, usljed povoljnih peirodnih uslova (umjerene klime, reljefa i tla) bio je, prije70 godina pokriven bujnim pokrivačem listopadnih i četinarskih šuma, Međutim, danas je u tom pogledu stanje mnogo drukčije, jer je čovjek, u potrazi za obradivim i građevinskim površinama, građevinskim materijalom i ogrevom iskrčio ogromna šumska prostranstva, a naročito u ravnicama i brdskom području. Razvoj naselja odvijao se na štetu šumskog pokrivača, jer su se šume krčile na širokom pojasu oko naseljenih mjesta. Naročito je gajenje stoke odnosn potreba za pašnjačkim površinama, mnogo doprinjelo uništavanju šumskog pokrivača, posebno u brdskim i nekim planinskim krajevima. Danas se u ravnici i oko naselja jedva primjećuju ostaci nekadašnjih šumskih lugova. U posljednje vrijeme poduzimaju se opsežne mjere da se 37

pošumi što veći dio površina, a naročito oko grada i duž obale Bosne, u čemu su već postignuti lijepi rezultati. U okolnom brdskom području šume su sječom prorjeđene, a neke i degradirane. Međutim, šume u planinskim i od naselja udaljenim predjelima kao i one u dolini Krivaje i Gostovići, manje su uništene, a mjestimično i potpuno očuvane. Da su u užem području oko Zavidovića nekada rasle bujne šuma ima više dokaza. Pored nekoliko osamljenim, veoma starih, hrastova o tome nam svjedoče i imena nekih naselja kao što su Dubravica (dubrava - šuma), Krčevine, Grabovica (grab), Lug (lug - šuma) itd. Pogledajmo današnju sliku biljnog svijeta, polazeći, od najnižeg zemljišta, odnosno od riječnih dolina. Dolina Bosne u našem zavičaju danas je ug1avnom bez šuma. Zemljište je tu naseljeno, obrađeno i zasijano uglavnom žitaricama, a u manjoj mjeri povrtlarsktim kulturama. Pobrđe na lijevoj prisojnoj strani rijeke je u širokom pojasu, potpuno iskrčeno i obrađeno. Međutim, na drugoj - osojnoj strani nijeke Bosne šumski pokrivač je prilično očuvan (to su pretežno mlade šume), a obrađene krčevine se samo mjestimično pojavljuju. Inače tu su većinom pašnjaci i sjenokosi. Ovo je razumljivo jer je ta strana strma i slabije osvjetljena pa je kao takva bila nepodesna za naseljavanje i obrađivanje. Kao ilustraciju, navešćemo da se na toj strani nalaze samo tri sela, dok ih na lijevoj ima osam. Kako biljni svijet prvenstveno zavisi od klime, a ona opet od nadmorske visine zemljišta, u našem zavičaju možemo izdvojiti tri biljne zone. Prva zona leži do 500 m nadmorske visine gdje se prirodni biljni pokrivač sastoji isključivo od listopadnih vrsta: bukve, lijeska, topole, vrbe, lipe, graba, javora, jasena, cera i bagrema. Podrašće im sačinjavaju- žbunje, mahovina, paprati, kupine, maline, jagode, trn, šipak, glog, zova, vrijesak, borovnice, mrtva kopriva i samoniklih trava. Među kulturnim biljkama ove zone najvažnije su žitarice (kukuruz, pšenica, zob, ječam, raž), povrće (krompir, pasulj, kupus, paradajz, paprika, luk, salata, tikva i repa), voće (šljive, jabuke, kruške, orasi, trešnje, višnje, dunje, dudovi, breskve i kajisije), trave (djetelina i travica) i industrijsko bilje (lan i konoplja). Usput da spomenemo da u ovoj zoni, uglavnom u gradu rastu i neke vrste donesenih drvolikih biljaka, obično u obliku drvoreda kao što su: platani, kanadske topole, divlji kesten i dr. Druga zona prostire se od 500 do 1000 m nadmorske visine. Nju čine pomješane četinarske i listopadne šume. Listopadnih šuma je na višim područjima sve manje da bi na visini od 1000 metara potpuno prevladali četinari. Od kulturnih biljaka i podrašća susreće se većina onih vrsta koje smo 38

nabrojali u prvoj zoni, a koje su ovdje znatno manje rasprostranjene. Treća zona zahvata područja preko 1000 m nadmorske visine a sastoji se samo od četinara: jele, bijelog i crnog bora, smreke i omorike. Zbog oporih klimatskih prilika podrašća je malo a takođe je malo i kulturnog bilja. Proplanci ove, bujnim šumama pokrivene zone, obrasli su sočnom travom. Česti. požari i vjetrovi su uništavali velika šumska prostranstva, naročito u višem brdovitrom i planinskom području nakon čega je ono bilo izloženo jakom spiranju. Da bi se obuzdala rušilačka snaga bujica i vododerina, pristupilo se pošumljavanju paljika. Na ovom radi uzgojna služba šumskog privrednog preduzeća “Gostović” u čemu su joj pružile veliku pomoć škole čiji su đaci do sada pošumili mnoge goleti. Vjerovatno da nema plemenitijeg odnosa prema prirodnom izgledu svoga kraja nego što je upravo ovo, aktivna pomoć u uzgoju novih šuma i njihovom njegovanju. Nema sumne da će naši đaci i omladina i ubuduće sve učiniti da se preostale goleti ponovo zaodjenu zelenim ruhom. Ovakav biljni pokrivač je veoma pogodan za razvitak raznovrsnog životinjskog svijeta, koji je i pored masovnog uništavanja u toku II svjetskog rata još uvijek brojan i zastupljen raznom divljači. Od zaštićene divljači najviše ima: srna, manje zečeva, lještarki,. kamenjarki i tetrebova. Među nezaštićenom divljači je najviše lisica, divljih svinja, kuna, jazavaca, tvorova, medvjeda, divljih mačaka i vukova. U našem zavičaju postoje dakle, veoma povoljni uslovi za razvoj lovnog turizma i lovne privrede. Zbog toga se prije dvije godine pristupilo osnivanju i uređenju uzgojnog Iovtišta »Gostović« koje zahvata slivno područje Gornjeg Gostovića u površini od 14.066,5 ha. RUDNA BOGATSTVA U našem kraju ima u izvjesnoj mjeri i nekih ruda. Ispitivanjima, vršenim u posljednjih pet godina ustanovljene su naslage bakarne rude sjeverno od sela Kamenice (Hrge). Još ranije, godine 1913, 1914. i 1915. ovdje su vršena otkopavanja i drugi istražni radovi, ali su krajem 1915. godine (vjerovatno radi ratnih prilika) potpuno obustavljeni. Sa ležištem ove rude možda bi mogli dovesti u vezu pojavu starina u ovom kraju, koje nam svjedoče o tome da je još u preistorijskom (balkarnom) dobu bio dobro naseljen. Pored bakra pronađen je i mangan istočno od sela Hrga te barit veoma dobrog kvaliteta na padinama brda Prolom oko 500metara daleko od Hrga. 39

Kod zaseoka Potok u ataru sela Junuzovića našlo se bakra u manjim količinama, a sjeverno od Vozuće u području Vukovina i Gara naslaga hrizostil azbesta. U dolini Gostovića 2,5 km od Kamenice javljaju se velike količine gabra veoma podesnog za proizvodnju kocke i ivičnjaka. Kod sela Stipovića pronađen je mrki ugalj veoma dobrog kvaliteta. Međutim, izgleda da je u našem kraju najznačajnije rudno ležište u Bajvatima. Magnezit se najviše javlja na prostoru između škole i sela, zatim u samom selu, te nekih 500 m sjevernije. Sada se ovdje obavljaju radovi na ispitivanju veličine ležišta i zaliha korisne rude od čega će zavisiti otvaranje rudnika Područje Rapte i Mašice sastoji se od kvalitetnog krečnjaka, pogodnog za upotrebu u metalurgiji. Već su izrađeni planovi za njegovu eksploataciju čije se zalihe cijene na oko 60 mi1iona tona. Ukoliko bi se pristupilo eksploataciji onda bi se izgradila žičara za njegov transport od Mašice do Željezare u Zenici, u dužini od preko 24 km. Dakle u samom početku sistematskih istražnih radova, rudnih ležišta u okolini Zavidovića, konstatovana je pojava nekoliko vrsta korisnih metala i nemetala. Istina, neke se rude javljaju u malim količinama i njihova se eksploatacija ne bi isplatila. Međutim, nekih ruda ima u većim količinama (gabro, krečnjak, magnezit i ugalj) i svi su izgledi da će daljna ispitivanja pokazati da u našem zavičaju ima još rudnih ležišta koja će, ako budu znatna, predstavljati novu osnovu za daljni razvitak privrede.

40

Slika 7: Šume gornjeg Gostovića

Slika 8: Ribolov na Gostoviću

41

ISTORIJSKI PREGLED PREISTORIJSKO DOBA Najstariji tragovi ljudskih naselja na području Bosne pripadaju starijem (paleolit) i mlađem (neolit) kamenom dobu. Tragova neolitskog doba ima na više mjesta u Bosni: Butmir kod Sarajeva, Nebo blizu Travnika, Donji Klakar kod Bosanskog Broda te u nesrednoj blizini našeg kraja u Kraljevinama kod Novog Šehera. Starost ovih nalaza cijeni se na 5 do 7000 godina. Malobrojnih predmeta iz ovog doba našlo se i u samim Zavidovićima, na Tuku (ispod Novog Naselja) pa onda u Čardaku i na Gradini kod sela Grabovice. Sve to pokazuje da su naš zavičaj u to davno doba naseljavale ljudske zajednice našto nas upućuju i neki drugi nalazi u našem kraju kao što su staro oruđe, dijelovi posuđa, nakita i nekih drugih predmeta nađenih na oraničnim površinama. U ataru sela Jukići, Dubravica, Džebe, Sinanovići, Ribnica i u mnogim drugim seljaci su prilikom oranja ili kopajući temelje za kuće nailazili na dijelove grnčarije (zemljanog posuđa) i predmete u obliku bodeža ili sječiva. U neposrednoj blizini škole u Čardaku nalazi se malo uzvišenje koje se zove Dub. Prema predanju na njemu je bila neka preistorijska gradina. Isto tako su seljaci orući njive na brijegu Rid u selu Čardaku, veoma često nailazili na dijelove zemljanog posuđa. U ataru sela Gostović kod škole u Grbavici takođe se nalazi jedna gradina oko koje se nalazilo raznih predmeta iz starijeg doba. Brojni nazivi “gradina” sa svoje strane govore o naseljenosti u preistorijskom periodu. Tako se jedna uzvišena zaravan, sat hoda daleko od Zavidovića prema sjeveru, i druga još bliža kod sela Ridžali naziva »Gradina«. Taj naziv susrećemo i blizu Seone na granici našeg zavičaja prema opštini Banovići. U nauci se smatra da nazivi gradina obilježavaju preistorijska naselja. Župna klima, plodno tlo, bogatstvo ribe u brojnim rijekama i riječicama, bogatstvo životinja u prostranim obližnjim šumama učinili su da je naš kraj u to davno doba bio relativno gusto naseljen. Činjenica da ostataka iz neolitskog doba nema u tolikom broju, kao napr. iz kasnijih doba, posljedica je načina života ljudi u tom periodu. Naime, neolitski stanovnici stanovali su u zemunicama. U njima su ljudi samo spavali, a sve ostalo vrijeme su provodili na otvorenom prostoru, pa su i njihovi ostaci razbacani na velikom prostranstvu. 42

Ostaci iz ovog davnog doba ljudske prošlosti svjedoče da su se tadašnji stanovnicbavili zemljoradnjom dok mnoštvo nađenih kostiju domaćih životinja, kao svlinja koza i goveda, pokazuje da je stočarstvo bilo još važnija grana zanimanja. Kako su živjeli u blizini rijeka, oko čijih je dolina zemljište bilo obraslov gustim šumama, razumljivo je da su im lov i ribolov takođe bili važno ako ne i najvažnije zanimanje o čemu svjedoče pronađene kosti divljih svinja i srna. Iza kamenog slijedi bakarno, zatim bronzano i na kraju željezno doba preistorije. Sva su ova doba nazvana prema glavnoj vrsti materijala od koga se pravilo oružje i oruđe. Kao što vidimo, čovjek je ta sredstva stalno usavršavao u želji da rad učini što lakšim i da obezbijedi što više dobara potrebnih za podmirenje svojih svakidašnjih životnih potreba. Prema ostacima iz ovih posljednjih perioda izgleda da je najnaseljeniji predio našeg zavičaja bilo pobrđe između Krivaje i njene lijeve pritoke Kamenice, tamo gdje danas leže sela Hrge, Kamenica i Potpaljenak. Tu su pronađeni jedno koplje, jedne bakarne i jedne bronzane narukvice, a ti predmeti se danas nalaze u Sarajevskom muzeju. Pored toga, u ovom kraju, a naročito na brijegu Glavici nalazi se mnogo i drugih preistorijskih ostataka. U jednoj pećini u šumi blizu sela Stipin Han prije dvije godine pronađen je jedan šuplji željezni vršak strijele koji vjerovatno potiče iz preistorijskog perioda. Prema istorijskim izvorima područje srednje Bosne pa tako i naš kraj naseljavali su krajem bronzanog i u željzno doba ilirska plemena Dositajati i Mezi. Upravo u našem kraju nalazio se granični pojas između Desitijata koji su živjeli u Južnoj i Meza koji su naseljavali Sjevernu Bosnu. Godine 1934 prije naše ere Dositijati vode borbu protiv Rimljana koji nastoje zaposjesti Bosnu i pokoriti ilirska plemena, što im je nakon dugotrajnog otpora ovih plemena i pošlo za rukom. RIMSKO DOBA Iako je način života Rimljana, a naročito njihov način građenja većih i čvršćih najčešće kamenih građevina, te grobnica, ostavio vidne tragove svuda dokle su oni dopirali, u našem kraju je dosada pronađeno veoma malo njihovih ostataka. To ne znači da naš kraj nije bio i ovo dioba nastanjen, pogotovo kad se ima u vidu da je u rimskom periodu naseljenom bila znatno veća. Naziv »gradac« koji susrećemo u ataru sela Vukovine, Mahoje i u izvorišnom dijelu potoka Borovnice, upućuje na to da je naš kraj bio naseljen 43

u doba Rimljana. Uostalom, ako smo pokazali činjenicama da je ovaj kraj bio naseljen u preistorisko doba, onda je prirodno da je bio naseljen i u doba Rimljana. Ilirska plemena koja su naseljavala Bosnu u rimsko doba postepeno su se romanizirala, ali nikada potpuno. Proces romanizacije bio je naročito slab ili ga nikako nije bilo u planinskim područjima kakvo je i naše. Glavno zanimanje stanovništva u rimsko doba bilo je stočarstvo i zemljoradnja. Obrada zemlje bila je na višem stupnju jer se od I stoljeća naše ere upotrebljava plug. Osim toga u ovo doba naročito se razvilo rudarstvo. Rimljani gospodare Bosnom sve do kraja III stoljeća. Tada u naše zemlje prodiru Germani, a kasnije krajem IV stoljeća Huni, Goti i Avari. Od kraja V do sredine VI stoljeća ispočetka zajedno sa Hunima i Avarima naseljavaju se Sloveni na cijelom Balkanskom poluostrvu. S R E D N J I

V I J E K

Osnovu društvenog uređenja Slovena u našim krajevima u srednjem vijeku čini plemenska organizacija na čijem su čelu stajale plemenske starješine. Plemenske teritorije su se nazivale župe, a župu su sačinjavale opštine u čiji sastav je ulazilo po više sela. Sve do kraja XI stoljeća Bosna nije bila politički samostalna nego je pripadala hrvatskoj ,i srpskoj državi. To je upravo period kada su Sloveni, odrekavši se poganske vjere primili kršćanstvo (Ćirilo i Metodije). Pored Srba i Hrvata koji su naseljavali tadašnje područje Zavidovića i njegove okoline ovdje su živjeli, istina u mnogo manjem broju i Vlasi, starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Vlasi su se brzo slovenizirali pa ih kasnije kao posebne etničke grupe uopšte nema. Iz ovog perioda ima na više mjesta ostataka koji nam svjedoče da je u našem zavičaju bilo brojnih naselja. Naročito su dobro bile naseljene doline Krivaje i Gostovića. Tako se jedan dio planinske kose iznad Luke 12 km uzvodno od ušća Gostovića zove »Kaursko gumno«, a predanje govori da su ovdje bihi naseljeni “Kauri” što potvrđuje i to, što se u neposrednoj blizini susreću i srednjevjekovni nadgrobni spomenici. Naše je mišljenje da se “Kaurima” i “Grcima” naziva srednjevjekovno stanovništvo koje je tim imenima nazvano tek poslije dolaska Turaka u naše krajeve. U narodu postoji predanje da je između Luke i sela Stipovića bio grad Udrim, a u selu Kučicama još su se sačuvali grobovi koji narod pripisuje »divovima«. Isto tako postoji predanje, da su sela Bajvate, Beše, Žioke i Mahoje ranije 44

naseljavali »Kauri«. Vrlo vjerovatno da su »Kauri« naseljavali i neka područja koja su dublje uvučena u južni šumoviti pojas. Na to nas upućuju imena Popova Luka i Popov Grad u dolini Lužnice 25 km od Zavidovića. Prema legendi ovdje je postojala i čaršija, a tu su pronađeni i metalni predmeti i cigle. Naziv »kaursko gumno« susreće se i na drugim mjestima, a naročito u dolini Krivaje. Neposredno ispod sela Stog jedna manja zaravan nosi to ime, zatim i njiva u Žuberu, Gradcu kod Mahoja, te njive u Bajvatima, kod Golog Brda (dolina Gostovića) i šuma u Čauševcu, Čitavo naše područje je najvjerovatnije pripadalo Boredskoj župi čije je središte prema V. Skariću bilo u Bilinom Polju u današnjoj Zenici. Već smo ranije istakli da do kraja XI stoljeća Bosna nije bila politički samostalna. Od XII stoljeća ona priznaje vrhovnu vlast mađarskog kralja, a kao predstavnici domaće vlasti javljaju se banovi. Od njih je u narodnom sjećanju najduže ostao ban Kulin. Kasnije se bosanska država sve više osamostaljuje. Sijela njenih vladara - banova, a kasnije kraljeva nalazila su se u visočkom kraju - u Visokom, Moštrima, Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci povremeno i u blizini našeg zavičaja, u Vranduku i Maglaju. Najznačajniji period u životu srednjevjekovne Bosne je doba vladavine Tvrtka I (13531391. godine), kada je postala kraljevina. U vrijeme Tvrtkovog vladanja Bosna je najveća i najjača južnoslovenska država. Od Kulinovog doba širi se u Bosni hrišćanska jeres čije su pripadnike nazivali bogumilima ili patarenima. Na čelu bogumilske, ili kako su je još zvali »bosanske crkve« stajao je djed, a ostali sveštanici su gosti i starci, te učitelji i strojnici, Sa mnogo pouzdanja možemo dovesti u vezu ime rijeke Gostović sa nazivom »gost« i predpostavitd da su se »gosti« zadržavali ili pak stalno boravili negdje u srednjem toku Gostovića pogotovo ako imamo u vidu da je sjedište bogumilske crkve bilo u selu Janjićima desetak kilometara od Zenice. Na više mjesta u našem zavičaju nalaze se ogromna kameni nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka poznati pod imenom, stečci ili »mravorovi«. Iako su mnogi do sada undšteni jer su kao klesani kamen bili veoma upotrebljivi za gradnju kuća i drugih objekata još uvijek ih nalazimo na više mjesta u našem zavičaju. Mislimo da neće biti suvišno da neke od

45

njih navedemo. Čitava grupa »mramorova« leži pored puta Zavidovići Hajderovići, na mjestu gdje je nekada bilo naselje Mramorje koje je ranije bilo veća naseobina kako se to može zaključiti po temeljima nekih starijih građevina. Kod Pašinog Konaka je jedna veća nekropola, a po jedan stečak leži ispod stanice Kovači i kod mosta na 14-om km pruge Zavidovići - Olovo - Kasuče. Po nekoliko »mramorova« nalazi se u blizini sela Bratanovići, zatim u Avdaginom gaju kod sela Dragovića, te ispod Podsjelova kod sela Čevaljuše. U zaseoku Brdu (Mahoje) na njivi »Mramorje« nađena su dva stečka, a između škole i uzvišenja Gradine u Grabovici nalaze se tri. Najznačajnija je međutim skupina ovih stečaka na njivi »Igralište« ispod sela Beša, To je grupa od sedam stečaka među kojima se nalazi jedan od veoma lijepo klesanih krečnjaka. I sada ima bijelu boju kao da je tek isklesan. Po veličini i vještoj obradi to je jedinstven primjerak u čitavom kraju. Pored toga »mramorova« ima kod škole u Čardaku (blizu kuće Marka Tripića), u Stojanovićima gdje sačinjavaju cijelo groblje, u Slavićima, Kućicama, Huremima, Stipovićima, Vrbici i na nekim drugim mjestima. U selu Maričićima (Vozuća) pričali su mi, da je tu za turskog doba bilo veliko »grčko groblje«, kako narod naziva groblja sa stećcima. Ono je, poslije austrougarske okupacije, uništeno jer su svi nadgrobni spomenici iskorišteni za gradnju žandarmerijske kasarne podignute na tom mjestu. Nesumnjivo najznačajniji sradnjevjekovni spomenici u našem zavičaju su ruševine gradova na planini Stogu i na brdu Gradić udaljenom pola sata hoda od Stoga, u pravcu zapada. Najlakši pristup Stogu vodi od željezničke stanice Stog preko sela Janjila i Hadžića. Do Hadžića put ne traje ni pola sata. Od Hadžića koji leže u podnožju Stoga, put se penje veoma strmom stazom koja vijuga kroz šumu. Nakon napornog penjanja koje traje sat i po (treba savladati visinsku razliku od nekih 570 m) ugledaćemo krševit vrh planine. Drugi podesan put vodi od željezničkog stajališta Stošnica preko kose koja se izdiže iznad rječice Stošnice na njenoj ilijevoj strani. Ovaj put je nešto duži od prethodnog, ali je uspon nešto blaži. Kojim god putem išli, naići ćemo u podnožju vrha na jedan usjek - rov dubok 1-1,5 a širok 2 m. Rov je sigurno bio mnogo dublji, ali je naknadno zatrpan kamenjem, kojim obiluje vrh ove planine. Odmah iza rova vide se kameni temelji u obliku kružnice čijj je promjer (između unutrašnjih strana zidova) 3,2 m. Vrlo je vjerovatno da je to bila visoka kula kao predstraža tvrđave. To je i razumljivo ako se ima u vidu da je od Stošnice vodio srednjevjekovni put što se i danas lako uočava. Oko 120 m iznad temelja kule naziru se ruševine srednjevjekovnog grada - tvrđave podignutog na samom vrhu Stog planine. Njegove zidine su skoro sasvim 46

porušene, a po ostacima temelja može se zaključiti da je to bio veliki grad. Grad je imao eliptičan oblik, čija je duža osa orijentisana u pravcu sjeverozapad - jugoistok. Dužina tvrđave iznosila je 62, a širina 15 m. Debljina zidova je oko 1 m. Sa južne strane vide se ostaci neke pobočne građevine koja je bila naslonjena na vanjsku stranu zidina. Čitav teren u tvrđavi i oko nje prekriven je ogromnom količinom kamena izmješanog sa žbukom. To je uglavnom serpentin kojim obiluje Stog. Zahvaljujući tom kamenom kršu u prostoru unutar zidina ne mogu se ustanoviti temelju bilo kakvdh pregradnih zidova u tvrđavi niti podzemnlih prostorija kojih je sigurno bilo. Bilo bi veoma korsno da se očiste ruševine, da bi se mogla dobiti jasnija slika o dimenzijama i arhitekturi te građevine koja je gospodarila velikim prostranstvom svoje okoline. Pogled sa Stoga u pravcu zapada zaustaviće nam se na vrlo oštrom uzvišenju kupastog oblika, koje se diže neposredno iznad sela Oštrić. Tu kupu riazivaju »Gradić«. Udaljena je pola sata hoda od Stoga. Predpostavljajući na osnovu naziva »Gradić« da se radi o srednjevjekovnoj utvrdi, raspitivao sam se kod mještana za poreklo toga imena. Od njih sam saznao samo to da su tu bili ostaci nekakve manje građevine, ali da su za vrijeme bivše Jugoslavije došla na »Gradić« trojica nepoznatih ljudi i dinamitom razbili zidine, računajući valjda da će u njima pronaći blago. Uputio sam se na »Gradić« jer sam pretpostavljao da se radi o ostacima srednjevjekovne utvrde, tim prrije što je ovo visoko sedlo između dolina Krivaje i Gostovića. I, zaista, nisam se prevario. Obilazeći uzvišenje u samom podnožju na njegovoj jugozapadnoj strani naišao sam na rov, širok oko 3 metra, čiju dubinu nisam mogao odrediti, jer je djelomično zatrpana velikom količinom kamena koji se obrušava s te građevine. Kada sam sa rova, koji se pruža od jugoistoka prema sjeverozapadu, u dužini od 80 m, pogledao prema vrhu uzvišenja, primjetio sam da je taj prostor prekriven velikom količinom kamena i krečne žbuke, a na samom vrhu su se ukazali temelji pravog zida dugačkog 53 m širokog oko 1, a visokog do 1,5 m. Kada sam se popeo na sam vrh ustanovio sam da, pored ovog pravolinijskog zida postoji i drug u obliku luka koji se svodi na krajeve prvog što znači da kupa »Gradića« leži u sredini ovih zidina. U njihovoj unutrašnjosti bila je četvrtasta građevina čiji se ostaci lijepo zapažaju. Duža strana ove građevine naslonjena na pravolinijski zid tvrđave iznosi 19 m, a njena širina iznosi oko 10 m. Isto tako na jugoistočnom uglu unutar kruga zidina vide se temelji građevine u obliku polukruga. Prema tome, ovdje se radi o ruševinama srednjevjekovne tvrđave koja se sastojala od vanjskog zida i dviju unutrašnjih građevina. Teško je reći da li je u krugu 47

zidina bilo i drugih građevina jer nema tragova po kojima bi to mog1i zaključiti. Vjerovatno da tih građevina i nije bilo jer je teren u krugu zidina vrlo strm izuzev ono malo ravnog prostora na kojem se vide temelji pomenutih dviju građevina. Najvjerovatnije da je veća centralna građevina bila namjenjena za smještaj posade, a da temelji bočne građevine predstavljaju ostatke kule. Prilaz tvrđavi je sa svih strana bio vrlo težak, skoro nemoguć, izuzev sa jugozapada gdje je strmina nešto blaža. Na toj strani je bio iskopan rov ikoji je štitio prilaz tvrđavi. Sjedeći na ovim ruševinama koje predstavljaju još jedno svjedočanstvo burne prošlosti naroda ovoga kraja ne htijući se nameću pitanja: kada su tvrđave sagrađene? Zašto su baš ovdje podignute? Ko ih je podigao? Kakva im je bila funkcija? Koliko su dugo služile svojoj namjeni? Kakva im je bila funkcija? Koliko su do temelja razorene? Kada bi se odgovorilo na svako ovo pitanje trebalo bi mnogo li vremena i prostora. Postojanje ovih ruševina nije naznačeno na topografskim kartama niti su one bile predmet ispitivanja naših istoričara i arheologa. Osim napomene, da je na jednom od vrhova Stoga grad ili gradina koju daje M. Filipović, ovi se gradovi u stručnoj 1iteraturi nigdje ne spominju. Radi toga ovdje mogu da iznesem samo svoje subjektivno mišljenje u pokušaju da bar djelomično odgovorim na gore postavljena pitanja. Prije svega treba poći od toga da su utvrđenja podignuta u srednjem vijeku, ali u svakom slučaju prije dolaska Turaka u ove krajeve koji u njima nisu gradili utvrđenja i gradove. To znači da ova utvrđenja, vremenski treba postaviti u period samostalnosti Bosne odnosno njenih pokrajina u srednjem vijeku. Poslije smrti bosanskog bana Tvrtka za čije je vladavine srednjevjekovna bosanska država dostilgla vrhunac svoje moći nastaju za nju teški dani. Njegovi nasljednici su bili nesposobni da očuvaju veličinu i jedinstvo države. I Dabiša koji ga je naslijedio i Jelena Gruba (1395 - 1398 godine) nisu mogli spriječiti osiljene velikaše da se proglase apsolutnim gospodarima u svojim pokrajnama. Jedan od takvih bio je Pavle Radenović koji je imao u posjedu Jugoistočnu Bosnu i jedan dio Krivaje i to njen gornji i srednji tok tj. negdje do našeg Stoga. Sjeverozapadna granica njegovog posjeda išla je ovim krajem i presjecala je Krivaju ispod Stoga. Zbog toga je vrlo vjerovatno da je Pavle Radenović ili neko od njegovih nasljednika Pavlovića podigao i grad na Stogu i grad na Gradiću, a to je bilo krajem XIV ili početkom XV stoljeća. Prvi grad je čuvao ulaz u dolinu Krivaje, a drugi je dominirao dolinom Gostovića. Položaj tvrđava je veoma podesan za ovakvu funkciju, a građevinski su postavljene tako da 48

jedna kontroliše prtstup iz doline Krivaje, a druga iz doline Gostovića. Možemo smatrati pouzdanim da je grad na Stogu bio značajniji od onoga na »Gradiću«, na što nas već i samo ime Gradić upućuje. Taj je naziv vjerovatno dobio po tome što je po dimenzijama bio manji od grada na Stogu.

Slika 9: Ruševine grada na Stogu

Iznoseći ove predpostavke o vremenu postanka pomenutih gradova, o njihovom razaranju veoma je teško bilo šta odredeđnije reći. Uzimajući u obzir dugotrajne opsade u vrijeme bojeva među velikašima ili za vrijeme prodiranja Turaka u ove krajeve, ukoliko je takvih opsada i bojeva uopšte i bilo, tadašnja primitivna oružja nisu mogla debelim zidovima nanijeti velike štete. Pošto u njihovoj blizini nema naselja izuzev 3 kuće u Oštriću može se predpostaviti da ni stanovnici okolnih udaljenih sela nisu imali nikakva razloga da ih ruše (da bi napr. kamen iz njihovih zidova upotrebljavali za gradnju kuća). Njihovi jedini posjetioci su bili, a i danas su rijetki čobani koji ovuda tragaju za odbjeglim i zalutalim stadom. Prema tome ostalo je samo vrijeme kao rušilački faktor koji je u toku više od 5 stoljeća od nekadašnjih tvrdih gradova ostavilo samo ruševine. Bio sam svjedok prave oluje upravo na »Gradiću« koja me je prosto uz tlo prikovala. Osim toga i zimske hladnoće su na ovim visinama od preko 900 metara veoma jake. Eto u tome čini mi se treba tražiti objašnjenje današnjeg stanja ovih ruševina. Ako bi se očistile dobili bismo još jedan prilog izučavanju prošlosti ovog dijela Bosne koja je inače, vrlo slabo izučena.

49

TURSKO DOBA Tursko osvajanje Bosne trajalo je punih 75 godina, od 1388. kada su prvi put napali Bosnu i kod Bileće bili potpuno razbijeni pa do 1463. godine do njenog konačnog pada. Iako nismo sasvim sigurni kada su Turci prodrli u područje Zavidovića i njegove okoline sasvim je vjerovatno da je to bilo 1415. godine kada su u bici kod Doboja razbili ugarsku vojsku. Sigurno je da je naš kraj pao pod tursku vlast mnogo prije 1463. godine. Ova se tvrdnja temelji na pouzdanom podatku po kome je od 1436. godine turski namjesnik imao sjedište u Vrhbosni, današnjem Sarajevu, a već 3 godine kasnije bosanski kralj Tvrtko II postaje turski vazal priznavajući tursku vrhovnu vlast. Dolaskom Turaka uslijedile su velike promjene u životu naših zemalja i naroda, a naročito u Bosni. Te promjene ogledaju se između ostalog u naseljavanju i iseljavanju stanovništva. Bogumili koji sačinjavaju veći dio bosanskog stanovništva pojedinačno i postepeno prelaze na islam kao povlaštenu i vladajuću religiju koja im je obezbjeđivala materijalne i društvene povlastice. Zahvaljujući upravo tome bogumili i bosanska crkva se više i ne spominje. Veoma uočljive promjene zbile su se i u rasporedu i položaju naselja. Da bi obezbjedili ličnu sigurnost i sigurnost svoje imovine, hrišćansko stanovništvo sve više naseljava brdske i šumovite predjele oko rijeke Krivaje i Gostovića. Posljedice toga naseljavanja su danas veoma uočljive. Pogledajmo najprije naselja smještena neposredno oko Zavidovića. Od 15 sela njih 14 je naseljeno muslimanskim stanovništvom, a samo u Biljačiću i zaseoku Šimići u Dolini živi katoličko stanovništvo koje se ovdje doselilo tek polovinom XIX stoljeća. Isti je slučaj i u porječju Krivaje. Osim manjeg broja pravoslavnth kuća u Vozućoj koje su sagrađene u novije doba i nekoliko kuća oko Stoga u užoj dolini Krivaje do Stipina Hana nalaze se samo muslimanska sela. Pravoslavno stanovništvo iz razloga koji su naprijed izneseni povuklo se još davno u više, nepristupačnije predjele gdje mu je život bio koliko toliko bezbjedniji. Veoma su slične prilike i u porječju Gostovića gdje takođe većinu stanovništva u njegovoj dolini čine muslimani. Pravoslavno stanovništvo je u nekim selima naseljeno poslije kuga koje su ovdje harale u XVIII stoljeću kada su neka sela u dolini Gostovića potpuno stradala. Da ne bi ova zemlja ostala neobrađena, begovi su naseljavali pravoslavno stanovništvo. Kada govorimo o promjenama u stanovništvu i naseljima, treba istaći jednu interesantnu pojavu u pogledu rasporeda katoličkog i pravoslavnog stanovništva, Naime, prostor s lijeve strane rijeke Bosne naseljava katoličko 50

stanovništvo koje je ovdje došlo najvjerovatnije u XVIII stoljeću, a s desne strane rijeke pravoslavni živalj izuzev sela Predražić, Stipin Han i Dišticu. U ovom periodu, iako dosta kasno, javljaju se i Cigani - muslimani kao posebna etnička skupina. U ataru sela Rujnice formirali su svoje posebno naselje Hajdaroviće te Dragovac u podnožju Kleka u blizini Zavidovića. Za razliku od ostalih grupa Cigani su isključivo radili »o zanatu«. Izrađivali su i popravljali baikarno posuđe koje se u to doba (dok nije bilo industrijskih proizvoda te vrste) upotrebljavalo. O svome porijeklu ne znaju ništa, ali je najvjerovatnije da su se doselili iz Srbije sa nekim muslimanskim porodicama ravno prije 100 godina. Iz turskog perdoda su se očuvali neki spomenici materijalne kulture. Među njima su najznačajnije ruševine manastira Udrima i Vozuće. Manastir Udrim (Sv. Pantelej, kako su na sekciji Zenica označene njegove ruševine) nalazio se u jednoj zaklonjenoj uvali zvanoj Luka oko 500 metara udaljenoj od ušća riječice Otežnje u Gostović, odnosno 12 km od Zavidovića. Iako je bio u dolini Gostovića, dobro je zaklonjen pa se njegove ruševine koje se nalaze svega 80 m od ceste veoma teško primjećuju. Zahvaljujući upravo toj okolnosti mještani našeg područja, osim onih iz Gostovića i Vozuće, i ne znaju da postoje te ruševine iako su još prilično očuvane. Manastirska crkva bila je sagrađena od kamena pretežno od oblutaka i sedre iz rijeke Gostović. Zidovi su debeli 60 - 80 cm. Veoma je teško reći koliko su zidovi bili visoki jer su prilično uništeni. Međutim, još su uvijek u temeljima očuvani pa se već na prvi pogled zapaža oblik građevine. Crkva je duga oko 15 m u pravcu istok - zapad, a široka 7,8 m. Ima oblik krsta, a sastoji se iz četiri dijela. Veoma je slična i po obliku i po dimenzijama manastirima u Ozrenu i Vozućoj. Od detalja potpuno je očuvano jedino pročelje i trpeza. Najviše je oštećen ulazni dio građevine oko koje se nalazi velika količina razasutog kamena. Sa Udrimske kose, koja je na ovom mjesnu veoma strma obrušava se stijenje čime se zatrpava njen prednji dio pa se dobija utisak da je građevina priljubljena uz tu kosu i u nju uzidana, što nije nimalo vjerovatno. Na livadi iza ruševine ima nekoliko stabala krušaka i jabuka. Stotinjak metara dalje u podnožju pomenuta kose leži dosta jak izvor, koga zovu Kaluđerska Voda. Među ruševinama nisu nađeni nikakvi natpisi iz kojih bi se moglo ustanoviti vrijeme gradnje manastirske crlkve ili nešto drugo. Po M. S: Filipoviću crkva manastira Udrima sagrađena je krajem XVI stoljeća, a ne isključuje se mogućnost da je ranije na tom mjestu postojala neka crkva, Prema istom izvoru manastirska crkva je porušena iza 51

1716. godine. U periodu do 1824: godine sagrađena je nova, ali ovoga puta u selu Čardaku. Propala je 1911. godine kada je sagrađena današnja. U dolini Vozučice ispod kose Stolovaš sagrađen je drugi manastir u ovom kraju. To je manastir Vozuća koji je u osnovama isti kao i Udrim samo nešto većih dimenzija. Po mišljenju M. Filipovaća nastao je krajem XVI ili početkom XVII stoljeća jer se prvi put u pisanim spomenicima javlja 1617. godine. Smješten je u jednom manjem riječnom proširenju pored starog srednjevjekovnog druma. Pored manastira su bile manje zgrade u kojima su živjeli kaluđeri. Oko njega je groblje, a nešto dalje su bile podignute drvene kolibe koje su služile kao sklonište u slučaju nevremena. Propao je prema istom izvoru u prvoj polovini XVIII stoljeća, a obnovljen između 1856. i 1859. godine. AUSTROUGARSKI PERIOD Posljednje decenije turske viladavine u Bosni obilježene su čestim nemirima u kojima je nesumnjivo učestvovao ovaj kraj. Na Berlinskom kongresu je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu i da u tim krajevima »zavede red«. Protiv okupacije ustade muslimansko plemstvo koje organizova otpor austro-ugarskoj vosci. Ova vojska je nastupala drumom dolinom Bosne gdje je naišla na jak otpor na više mjesta. Tako se početkom augusta 1878. godine vodila borba kod Maglaja, Vrbice i Žepča. Maglaj je pao petog, a Žepče sedmog augusta. Okupatorski vojnici su mrcvarili ubijene branitelje pa su prema pričanju očevidaca njihovu utrobu vješali na granje i stabla na brdu Džigere po čemu je ono i dobilo ime. Austrougarskoj vojsci je trebalo oko tri mjeseca da okupaciju privede kraju. Poslije okupacije društvene i privredne prilike u Bosni se uveliko mijenjaju. To je period prodiranja stranog kapitala u ove krajeve i pojave industrije kojoj osnovu čine velika rudna i šumska bogatstva te jeftina radna snaga. O tim zbivanjima koja su osobito u našem kraju dovela do korjenitih promjena, prvenstveno u privrednom pogledu, opširnije ćemo govoriti u poglavljima o stanovništvu naseljima i privredi.

52

53

S T A N O V N I Š T V O OPŠTI PODACI O STANOVNIŠTVU Iz pregleda prošlosti našeg zavičaja saznali smo ponešto o tome kako je teklo naseljavanje i kakve su se sve promjene događale u sastavu stanovništva. O broju stanovništva vrlo malo ili ništa ne znamo za cijelo vrijeme do austro-ugarske okupacije kada su se počeli vršiti sistematski popisi stanovništva. Praćenje brojčanih odnosa stanovništva našeg zavičaja u novije vrijeme otežano je neujednačenim kriterijumima pri popisivanju kao i čestim promjenama veličine teritorije koju je obuhvatala naša komuna. Teritorija sadašnje zavidovačke komune se nekoliko puta mijenjala, a njeni pojedini dijelovi pripadaju sad jednoj sad drugoj opštini odnosno srezu. Jedino se za Zavidoviće mogu dati brojčani podaci za nekoliko decenija unazad. Prema popisu od 31. marta 1961. godine čiji konačni rezultati nisu još objavljeni, na zavidovačkoj komuni je bilo 36.250 stanovnika od čega 17.963 muških i 18.287 ženskih. Kako veličina njene teritorije iznosi 59.993 ha ili okruglo 540 km2 to gustina naseljenosti iznosi 67 stanovnika na 1 km2 što znači da je veća od prosječne gustine naseljenosti u Bosni i Hercegovini (64), a manja od jugoslovenskog prosjeka (74). Prosječna gustina naseljenosti ne daje pravu sliku stvarne naseljenosti pojedinih dijelova komune. Tako su pojedine manje površine kao što su grad, riječne doline i rubna pobrđa oko njih gusto naseljene dok su drugi krajevi malo ili potpuno nenaseljeni kao što su viša brdska područja i cio planinski pojas na jugu i jugoistoku (vidi kartu naselja). PRIRAŠTAJ I STAROSNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA Prirodni priraštaj stanovništva je veoma velik što se može vidjeti iz slijedećeg pregleda. (prema podacima matične službe NOO-e Zavidovići): Godina

1958.

1959.

1960.

novorođenih

1.510

1.725

1.835

umrlih

409

505

465

razlika

1.101

1.220

1.370

54

Ovi podaci rječito govore da je u navedene tri godine prirodni priraštaj stanovrrištva u stalnom porastu i izražen u promilima za 1960. godinu aznosi čak 38 promila, (38 novih na svakih 1000 stanovnika) prema 15 promila u FNRJ. Ovako visok prirodni priraštaj proističe iz činjenice da 80 % našeg stanovništva živi na selu gdje je broj novorođene djece po jednom stanovniku preko 2 puta veći nego u gradu što je redovita pojava u svim seoskim područjima Bosne i Hercegovina u kojoj je inače prirodni priraštaj visok. Prednji podaci takođe govore da je smrtnost velika. Ona je najveća kod djece ispod jedne godine starosti. Tako je napr. u 1960-oj godini od ukupno 465 umrlih na djecu do jedne godine starosti otpada 271. smrtni slučaj ili 58%. Ovo je sasvim razumljivo jer u jednoj bračnoj zajednici sa većim brojem djece roditelji nisu u stanju svakome od njih pružiti odgovarajuću njegu. I pored toga se širenjem mreže zdravstvenih ustanova i sve većom zdravstvenom zaštitom novorođenčadi i djece uopšte, uspjelo uveliko smanjiti smrtnost djece kao i ostalih građana, a naročito poslije zavođenja zdravstvenog osiguranja za poljoprivrednike i članove njihovih porodica. Prema popisu stanovništva od 1961. godine starosna struktura stanovništva opštine Zavidovići izgleda ovako: muških

ženskih

svega

Do 4 godine

3.446

3.269

6.715

Od 5 do 14 godina

4.844

4.617

9.461

Od 15 do 19 godina

1.364

1.362

2.726

Od 20 do 64 godine

7.988

8.696

16.684

Preko 65 godina i nepoznato UKUPNO:

321

343

664

17.963

18.287

36.250

NACIONALNI SASTAV U pogledu nacionalnog sastava stanovništva na području komune susreću se sve naše nacionalnosti kako se vidi iz ovih podataka: muslimani (etnička pripad.) 17.758 ili 48,89% srbi 11.119 ili 30,67% hrvati 6.528 ili 18,01% ostali (ulključujući neopredjeljene jugoslovene) 845 ili 2,33% 55

Nacionalni sastav stanovništva po pojedinim naseljima je različit. Iako je većina sela formirana uglavnom po nacionalnoj pripadnosti veći broj je i takvih koja su naseljena mješanim stanovništvom (Dolina, Alići, Ridžali, Džebe, Dubravica, Lug, Lovnica, Vozuća, Maoča i neka druga). To naročito vrijedi za grad Zavidoviće.

Crtež 1: Grafikon 1 i 2

Srpsko stanovništvo naseljava udaljenija sela po strani od dolina Gostovića i Krivaje, a vrlo rijetko same doline što se objašnjava posebnim istorijskim uslovima o kojima je ranije bilo govora. Hrvati žive u selima s lijeve strane Bosne te oko Maoče. Muslimanska sela su smještena bliže riječnim dolinama, a ima ih i na čitavom području komune. Dakle, nije bilo stvaranja kompaktnih nacionalnih cjelina nego se stanovništvo stalno miješalo što je imalo pozitivnog uticaja na razvitak svih oblika društvenog života.

56

PORIJEKLO STANOVNIŠTVA Među današnjim stanovništvom zavidovačke komune vrlo je malo starosjeddlaca, a uzrok tome su česti ratovi, epidemije kuge i glad. Ratovi su bili česti jer je ovo područje bilo blizu granice koja je dijelila turske posjede od Slavonije odnosno Ugarske što je moralo imati težih posljedica i za naselja i za stanovništvo. Kuga je harala u XVIII stoljeću u nekoliko navrata i to od 1731. do 1732. zatim u toku 1737. pa 1741. i 1742., 1762. i od 1782. do 1784. godine. Bilo je slučajeva da su stradali svi stanovnici pojedinih sela pa ih nije imao ko sahranjivati. Ipak su se sačuvala neka »kužna groblja«, Jedno od njih se nalazi zapadno od sela Dubravice, za koju se zna da je hametice stradala od kuge pa se do danas očuvala izreka »šukadar, bukadar u Dubravicu više nikada«. Priča se da su to govorili Dubravčani kada su ispred ove pošasti bježali na drugu stranu Bosne u Podkleče i tamo se naseljavali u nadi da bolest preko vode neće preći. I prije ovih stradanja starijeg srpskog stanovništva je u ovim krajevima bilo malo. Prema podacima koje iznosi M. Filipović u radu »Ozrenjci i Maglajci« godine 1673. bilo ih je svega 4.678 u Maglajskoj parohiji koja je u to vrijeme obuhvatala kasniji maglajski, zavidovački i teslički srez. Današnje srpsko stanovništvo prema tome vodi porijeklo od kasnijih doseljenika iz pasivnih krajeva prvenstveno iz Hercegovine. Hrvatskog stanovništva je bilo skoro potpuno nestalo u ovim krajevima jer se je iselilo 1697. godine kada se povlačila vojska Eugena Savajskog poslije njenog pohoda na Sarajevo. Kasnije su se u neka sela doselili Hrvati uglavnom iz Hercegovilne i Dalmacije. Muslimansko stanovništvo je ili starosjedilačko tj. od početka turske vladavine ili je doseljeno kasnije, prije nekih 250 godina i to nakon iseljavanja hrvatskog stanovništva. Druga struja naseljavanja muslimanskog stanovništva je tekla iz Slavonije i Ugarske poslije protjerivanja Turaka iz tih krajeva. U razgovoru sa najstarijim stanovnicima nekih sela nastojao sam da nešto više saznam o porijeklu pojedinih rodova, ali u tome nisam imao ozbiljnijeg uspjeha. Prema izloženim činjenicama današnje stanovništvo ovog područja vodi porijeklo uglavnom od doseljenika iz perioda druge polovine turske vladavine. SOCIJALNI SASTAV STANOVNISTVA Od ukupno 36.250 stanovnika zavidovačke komune, u Zavidovićima 57

je bilo 1961. godine 7.304, a u sellima 28.946 stanovnika ili 20,14% prema 79,86%. Domaćinstava je bilo 7.936. U privredi i javnim službama prema stanju u decembru mjesecu 1962. godine bilo je zaposleno 6.952 radnika i službenika od čega 830 žena. To znači da je skoro svaki peti stanovnik zaposlen. Na jednog zaposlenog dolazi 3,3 izdržavana člana domaćinstva. Isključivo poljoprivrednog stanovništva ima svega 6.629. Kvalifikaciona struktura stanovništva izgleda ovako: Radnici nekvalifikovani 2.219 ili 37,7% polukvalifikovani 1.975 ili 33,6% kvalifikovani 1.432 ili 24,3% visokokvalifikovani 255 ili 4,4% UKUPNO: 5.881

Crtež 2: Grafikon 3 i 4

Službenici: niža stručna sprema srednja stručna sprema viša stručna sprema visoka stručna sprema UKUPNO:

58

610 ili 56,6% 341 ili 31,8% 65 ili 6,1% 55 ili 5,5% 1.071

Crtež 3: Grafikon 5 i 6

Zaposlenost po djelatnostima: Industrija 3.089 ili 44,5% Šumarstvo 1.459 ili 21,0% Poljoprivreda 32 ili 0,5% Saobraćaj 655 ili 9,4% Trgovina 236 ili 3,4% Ugostiteljstvo 198 ili 2,9% Zanastvo 459 ili 6,6% Prosvjeta i kultura 221 ili 3,2% Zdravstvo 106 ili 1,5% Stambeno komunalna djelatnost 33 ili 0,6% Državni organi i ustanove 146 ili 2,1% Ostalo 298 ili 4,3%

59

Slika 10: Istovar balvana u "Krivaji".

Kvalifikaciona struktura zaposlenih na prvi pogled izgleda dosta povoljna. Međutim, veći broj radnika razvrstan je u kvalifikovane ili polukvalifikovane samo zato što duže vremena rade na radnim mjestima za koja su potrebne stručne kvalifikacije, Oni tih kvalifikacija nemaju. Ako se tome doda i velik broj nekvalifikovanih radnika onda izlazi da je preko polovine zaposlenih radnika bez potrebnih kvalifikacija što svakako negativno utiče na produktivnost rada i na postizanje još većih rezultata u privrednim organizacijama. Slična je situacija i sa službeničkim kadrom, a naročito je nedovoljan broj službenika sa srednjom stručnom spremom. M I G R A C I J A Govoreći o prošlosti ovoga kraja dotakli smo se i kretanja stanovništva, pa ćemo ovom prilikom spomenuti samo one promjene koje su se desile poslije oslobođenja. Ovaj period je karakterističan po stalnom prilivu seoskog stanovništva u Zavidoviće, bilo iz njegove okoline ili sa drugih područja i stalnim napuštanjem udaljenih brdskih sela i spuštanjem u riječne do1ine i blizinu komunikacija. Iako se ne mogu navesti precizni podaci, veliki broj seljaka iz okoline Zavidovića kao i izvjestan broj iz Olovskog kraja, 60

deselio se u Zavidoviće. Proces napuštanja sela i odlazak u grad odvija se uglavnom na taj način što seljak proda svoje imanje i sagradi kuću u Zavidovićima. Međutim, nije malen broj ni onih koji su dobili stanove u društvenoj svojini. Najveći broj doseljenika je iz najbližih sela Potkleča, Dubravice, Ridžala i Majdana. Oni su sagradili kuće po gradskoj periferiji pa je na taj način, naročito na zapadnoj i sjevernoj strani, stvoren čitav pojas novih stambenih zgrada i naselja tako da je danas teško odrediti granicu gradskog područja. Uzrok ovom kretanju treba tražiti u neprekidnom procesu raslojavanja seoskih domaćinstava i usitnjavanja posjeda što dovodi i do smanjenja njihovih ekonomskih mogućnosti. Domaćini tih porodica sve se više orijentišu na gradsku privredu i potpuno napuštaju poljoprivrednu djelatnost, a time i raniji način života prilagođavajući se novim uslovima. Jednom rječju naseljavaju se tamo gdje su zaposleni. Osim ovih migracija u pravcu grada bilo je i iseljavanja iz ovog kraja. Tako je nekoliko porodica iz brdskih sela odselilo u Vojvodinu, a manji broj se naselio u Sjevernoj Bosni (Modriča i dr). U Zagreb je odselio izvjestan broj Cigana iz Dragovca i Novog Naselja. PROSVJETNE PRILIKE Prvi začeci školstva na ovom području datiraju iz polovine prošlog stoljeća, a u vezi su sa manastirom Vozuća. U svome radu »Manastir Vozuća u Bosni« M. Filipović navodi da je prvu školu otvorio sveštenik Serafijan Stakić u svojoj kući u Vasovinama 1851. god. Nakon 7 godina sagrađena je posebna zgrada uz manastir Vozuću koja je služila za školu sve do 1882. godine kada je škola ponovo preseljena u Vasovine gdje je 1893. godine prestala sa radom. Već naredne godine dolazi do otvaranja državne škole u kući Mulahalilović Mustafe u Garama. Prve školske godine škola je imala 96 polaznika. Radila je u ovom selu punih 20 godina poslije čega je preseljena u novu školsku zgradu u Vozućoj. Odmah poslije osnutka Zavidovića svaka od dviju firmi koje su ovdje radile otvara svoju školu. U njima su se školovala djeca doseljenih stranaca uglavnom iz Austrije, Češke i Mađarske. Te škole su naši ljudi nazivali »njemačke«, jer se nastava u njima održavala na njemačkom jeziku. Prva državna osnovna škola u Zavidovićima otvorena je 1912. godine i radila je u zgradi gdje sada stanuje Hasan Hotić. Pored ovih u predratnom periodu su otvorene i skole u Hajderovićima, 61

Stogu i Čardaku. To znači da je na čitavom ovom području pred II svjetski rat bilo svega pet škola koje je pohađalo 326 učenika. Nastavu je izvodilo svega 10 učitelja. Upravo u školstvu, za posljednjih 18 godina prilike su se temeljito izmjenile i postignut je vrlo veliki napredak. U tom periodu su izgrađene 22 nove škoske zgrade i otvoreno isto toliko novih škola. GodiIne 1961. izvršena je reorganizacija školstva na području komune u tom smislu što su osnovane tzv. centralne škole u čiji sastav su ušle manje škole kao njihova isturena odjeljenja, tako da sadašnja školska mreža izgleda ovako: Broj učenika 15. I 1963. g.

Centralna škola

Isturena odjeljenja

“29. novembar” u Zavidovićima

Lovnica i Vinište

935

779

1.714

“Sutjeska” u Zavidovićima

Dolina

687

478

1.165

“Hasan Kikić” u Hajderovićima

Karačić i Svinjašnica

458

339

797

“Prvi maj” u Kovačima

Krivaja i Mahoje

337

283

620

“Bratstvo-Jedinstvo” u Gostoviću

Grabovica, Bajvati, Prilug i Mitrovići

500

335

835

muških

ženskih

ukupno

“4. juli” u Vozućoj

Stog, Kalijaši i Slivići

586

369

955

“22 decembar” u Ribnici

Maoča

283

219

502

“Petar Kočić” u Junuzovićima

Rujnica i Dolac

139

152

291

Škole “29. rnovembar” i “Sutjeska” u Zavidovićima, “4. juli” u Vozućoj, “Hasan Kikić” u Hajderovićima su potpune osmogodišnje škole, a one u Kovačima, Gostoviću i Ribnici postepeno prerastaju u osmogodišnje. Osnovna škola u Lugu nije mogla ući u sastav bilo koje centralne škole zbog udaljenosti pa je pripojena šloli u Ozimici s tim što sredstva za njen rad obezbjeđuje NOO-e Zavidovići. Pored toga u Zavidovićima radi gimnazija i pri njoj odjeljenja učiteljska škola sa tri razreda. Niža gimnazija je otvorena l. decembra 1945., a 1954. godine prerasla u nepotpunu. Prvog septembra 1959. godine otvorena je puna gimnazija kroja je do sada dala tri generacije svršenih maturanata. Sada se u njoj školuje 221 učenik 1(154 muških i 67 ženskih), a u odjeljenjima učiteljske škole pri gimnaziji 142 učenika (75 muških i 67 ženskih) dakle 62

ukupno 363 učenika i učenice. Odmah poslije oslobođenja otvorena je Škola učenika u privredi koja sprema kvalifikovane kadrove za zanatstvo i industriju. Sada je pohađa 143 polaznika od kojih 5 ženskih. Pri preduzeću drvne industrje »Krivaja« 1961. godine otvorena je Tehnička škola za odrasle, koju pohađa 23 polaznika kao i fakultetski centar šumarskog fakulteta iz Beograda koji sprema visokostručne kadrove za potrebe drvne industrije i šumarstva. Odmah poslije oslobođenja otvorena je bila i Industrijska škola drvarskog smjera koja je dala nekolliko generacija kvalifikovanih radnika za drvnu industriju i zanastvo, ali je kasnije ukinuta. Iz ovih podataka se vidi da su u razvoju školstva pootignuti impozantni rezultati iako još uvijek nije svugdje ostvareno osnovno školovanje u osmogodišnjem trajanju. Tome smeta niz objektivnih teškoća kao što su nedovoljan školski prostor, naročito u Hajderovićima, Kovačima, Gostoviću i Junuzovićima; nedostatak nastavnog kadra, ali i ograničene materijalne mogućnosti zajednice. Problem školskog prostora u navedenim školama biće uskoro riješen, jer će već u. 1963. godini početi izgradnja novih školskih zgrada sa po 8 učionica u Hajderovićima i Gostoviću, a u Kovačima će se izvršiti adaptacija i proširenje postojeće školske zgrade. Međutim, teže će biti sa izdvajanjem većih sredstava za osnovnu djelatnost škola koja su vec sada veoma velika. Samo u 1962. godini na školstvo je dato preko 57% budžetskih sredstava ne računajući ona sredstva koja su utrošena na Školu učenika u privredi, Tehničku školu i fakultetski centar. I pored ovako krupnih rezultata koji su postignuti u razvitku školstva i dalje ostaje akutan problem nepismenosti na komuni. Prema jednom popisu koji je izvršen u privrednim organizacijama u decembru 1962. godine među zaposlenim ima 340 nepismenih 364 samoukih i 454 lica sa nedovršenom četvororazrednom osnovnom školom. Ove podatke treba primiti sa izvjesnom rezervom jer se prilikom popisa nisu tražila školska svjedočanstva pa je vjerovatno da je broj nepismenih i polupismenih još i veći. Ako je takvo stanje među zaposlenim dijelom stanovništva, onda je ono sigurno mnogo teže i ozbiljnije na selu u redovima nezaposlenih članova porodica a naročito zena. Sagledavajući svu ozbiljnost ovog problema društveno-politički organi komune i samoupravni organi u privrednim organizacijama prrstupili su pripremama za organizovanje školovanja svih onih koji su bez školske spreme, a u drugoj fazi će se pristupiti i školovanju na nivou osmagodišnje škole. Ista tako, a u skladu sa materijalnim i kadrovskim mogućnostima, pristupiće se postepenom rješavanju ovog problema i kod seoskog 63

stanovništva. Posebno nerješeno pitanje u oblasti osnovnog školstva predstavlja školovanje ženske djece naročito seoske, što se jasno vidi iz podataka da je u svakoj školi mnogo veći broj učenIika nego učenica. Dd ukupno 7.408 učenika u opštini muških je 4.315, a ženskih 3.093 tj. za 1.222 manje. Ovo dolazi i zbog toga što u više razrede osmogodišnjih škola iz udaljenih sela (preko 6 km.) dolaze pretežno muškarci. Međutim, ta činjenica ne može umanjiti svu ozbiljnost ovog, za čitava društva veoma značajnog pitanja tim prije, što ima izvjestan broj ženske djece koja ne pohađaju ni niže razrede osnovne škole. Najveću odgovornost za takve pojave snose sami roditelji djece koji bi svoja zastarjela shvatanja da djevojčicama škola nije potrebna, trebali da mijenjaju. Punim zalaganjem svih društvenih faktora, a prije svega promjenom stava jednog manjeg broja roditelja prema svojoj ženskoj djeci, ove pojave će se moći otkloniti. ZDRAVSTVENE PRILIKE Organizacija zdravstvene službe na području komune je postavljena tako da može pružiti zdravstvenu zaštitu stanovništvu. Objedinjena je u okviru Doma zdravlja u Zavidovićima kao jedinstvenoj ustanovi u čijem se sastavu nalaze: ambulanta u Domu zdravlja, ambulanta u preduzeću drvne industrije »Krivaja«, ambulanta za željezrničare, zubna ambulanta, dječiji dispanzer, školska ambulanta, stacionar sa 50 i porodilište sa 10 postelja, stanica za hitnu pomoć, antituberkulozni dispanzer, higijenska stanica, laboratorij i savjetovalište za žene. Pored toga u Vozućoj u novoj zgradi radi opšta ambulanta za sve osiguranike i članove mjihovih porodica i ambulante u Hajderovićima i Gostoviću gdje ljekari odlaze u određene dane. Ove ambulante imaju stalne bolničare koji ukazuju prvu pomoć i vrše ostale zdravstvene usluge za koje su osposobljeni. Pored potrebnog broja ljekara opšte prakse zdravstvena služba ima i 2 ljekara - specijalista, i to: specijalistu za tuberkulozu i za dječije bolesti, dok ostale specijalističke usluge vrše ljekari specijalisti sa strane. Pored toga ima ozbiljnih teškoća u pružanju zdravstvene zaštite stanovništvu u udaljenijim seoskim područjima, naročito u hitnim slučajevima, prvenstveno zbog nerazvijene saobraćajne mreže. Povezivanje tih područja sa glavnimsaobraćajnicama u komuni omogućiće i efikasnije djelovanje zdravstvene službe i njeno daljnje približavanje građanima, što je nužan uvjet poboljšanja zdravstvenih prilika u komuni. 64

Najveći dio bolesti koje dovode do smrtnosti posljedica su jednolične upotrebe hrane koja nema dovoljno potrebnih hranljivih sastojaka, naročito u saoskim domaćinstvima. O tome svjedoči i podatak da se godišnje potroši daleko više sredstava na kupovinu alkoholnih pića nego na kupovinu povrća. Ili godišnje se na području naše komune potroši na duhan dva puta više sredstava nego na povrće. U toku 1960. gođine bilo je 110 smrtnih slučajeva od bolesti koje su posljedica nepravilne ishrane, odnosno pomanjkanja vitaminskih sastojaka u hrani. Nekada je bila velika smrtnost i od tuberkuloze. Ova bolet je sada u stalnom opadanju zahvaljujući napretku i razvoju zdravstvene službe. Međutim, broj oboljelih od te bolesti je još uvijek velik. Najčešći uzroci ovom oboljenju leže u alkoholizmu, slaboj ličnoj higijeni i u načinu ishrane. Naime dosadašnji podaci pokazuju da je među oboljelim većina alkoholičara. Razumljivo je da su izdaci na alkoholna pića morali imati uticaja na kupovnu moć tih ljudi što se moralo odraziti i na kvalitetu ishrane. Po vrstama bolesui na prvom mjestu su oboljenja organa za disanje, na drugom oboljenja kostiju i zglobova, reumatizam; a zatim bolesti srca, organa za varenje i ostale bolesti; unutrašnjih organa, te razne tjelesne povrede. Tako je u 1960. godini bilo 2.701 povreda od čega 2.216 van rada. U manjoj mjeri su rasprostranjena oboljenja kože, živčanog sistema itd. Među značajne faktore, od kojih zavisi zdravstveno stanje stanovntštva, spadaju i uslovi stanovanja te kvalitet pitke vode. Iako je od oslobođenja izgrađen veliki broj stambenih zgrada, o čemu će kasnije biti govora, stambeni problem još uvijek nije riješen. Mnoge zgrade, i u gradu i na selu su u trošnom stanju i bez osnovnih higijenskih uređaja, a bunarske vode po selima, u većina slučajeva, nisu dobre za piće. Rješavanje ovih i drugih problema pozitivno će uticati na poboljšanje zdravstvenih prilika, ali uz uviet da se i zdravstveno prosvjećivanje stanovništva poboljšava. Na zdravstvenu zaštitu zajednica svake godine daje ogromna sredstva. Tako je na području naše komune u periodu od 1958. do 1961. godine stanje prihoda i rashoda zdravstvenog osiguranja izgledalo ovako: 1958.

1959.

1960.

1961.

Prihodi

164.640.699

235.925.146

292.839.175

279.353.012

Rashodi

181.570.470

250.767.749

332.335.130

453.024.179

Višak rashoda nad prihodima

15.929.771

14.842.603

39.495.955

173.671.167

Podaci za prve tri godine odnose se na opštinu Zavidovići i Žepče, a za 65

1961. godinu samo na opštanu Zavidovići što znači da je porast troškova zdravstvene zaštite u toj godini mnogo veći nego prethodnih godina. Naročito je povećana razlika između rashoda i prihoda. Do sličnih zaključaka dolazimo i analizom podataka o ostvarenim prihodima i rashodima po jednom aktivnom osiguraniku za isti period. Evo kako to izgleda: 1958.

1959.

1960.

1961.

Prihodi po jednom osiguraniku

19.417

26.249

30.577

35.952

Rashodi po jednom osiguraniku

21.308

27.890

34.703

58.296

Prema tome svake godine se trošilo više nego što su iznosili prihodi, a naročito 1961. godine. Ako rashode naše komune iz 1961. godine uporedimo sa rashodima bivšeg zeničkog sreza (44.322 dinara) i rashodima Republike (40.013 dinara) zapazićemo velike razlike. Ovo je veoma ozbiljan problem koji opterećuje našu privredu. Taj problem će se, u naročito oštroj formi, pojaviti 1963. godine kada će privredne organizacije same snositi troškove svojih radnika za bolovanja do mjesec dana trajanja. Zbog toga je potrebno da se poduzmu sve mjere kako bi se smanjili ti izdaci na taj način što će se prije svega zavesti stroga štednja i racionalno trošenje tih sredstava. To će biti moguće ako se izmijeni stav većeg broja osiguranika prema zdrevstvenoi zaštiti uopšte u tom smislu što bi osiguranici tu zaštitu tražili samo onda kada je ona zaista potrebna.

66

N A S E L J A ZAVIDOVIĆI - POSTANAK I RAZVITAK Zavidovići su nastali koncem XIX stoljeća u vrijeme intenzivnog prodiranja stranog kapitala u ove krajeve u svrhu eksploatacije šumskih bogatstava. Do tada je prostor na kome leži današnji grad bio pod žitaricama i sjenokosima. Na rubu tog prostora u podnožju susjednih pristranaka nalazile su se samo tri kuće. Grad se razvio u srednjem toku rijeke Bosne, tamo gdje se u nju ulijevaju desne pritoke Gostović i Krivaja. Napuštajući Žepačko polje rijeka Bosna teče između Osove i Stražica relativno uskom dolinom koja je najšira između ušća Gostovića i Krivaje. Upravo na tom najširem prostoru, kao najpogodnijem, razvilo se ovo gradsko naselje. Stari dio grada i objekti drvne industrije su smješteni uzduž rijeke Bosne na relativno ravnom terenu omeđenom bregovima. Cijelo područje grada je podvodno pa se prije podizanja današnjeg naselja i nazivalo »Bare«. O postanku imena Zavidovići ne postoje pouzdani podaci. Zna se da su na sjevernoj strani današnjeg gradskog područja bile kuće Vidovića pa su seljaci iz okolnih sela, koji su bili vlasnici zemljišta u »Barama«, pri odlasku na ta imanja govorili da idu u »Bare« ili »za Vidoviće«, pa se drži da je spajanjem ovih dviju riječi nastalo ime Zavidovići, Teško je reći koliko takvo mišljenje odgovara stvarnosti, ali je ono jedino u narodu rasprostranjeno. Zavidovići su svojim smještajem i položajem usko povezani sa prostranim zaleđem kojega čini šumovito gorje Istočne Bosne. Što se tiče veza sa ovim gorjem grad ima veoma povoljan položaj, jer se smjestio na ušćima Krivaje i Gostovića čije doline omogućavaju zgodan pristup iz doline Bosne u ovo, šumom veoma bogato, planinsko područje. Međutim, ovaj prirodom predodređon položaj Zavidovića prilično je umanjen okolnošću da ovuda ne prolazi glavni put Centralne Bosne koji vodi dolinom Bosne. Naime, rijeka Bosna ovdje čini zavoj, najveći u svom toku. Osim toga treba imati u vidu da u vrijeme gradnje ovoga puta Zavidovići nisu ni postojali. Ta će se situacija, vjerovatno, izmijeniti jer predviđena rekonstrukcija toga puta neće slijediti staru trasu preko Karaule nego dolinu Bosne preko Zavidovića. 67

Postavlja se pitanje zašto ranije nije nastalo neko veće naselje na mjestu današnjeg Zavidovića, tim prije što je u sličnim prirodnim uslovima a u skladu sa određenim društvenim potrebama nastao čitav niz gradova u dolini rijeke Bosne, od kojih su neki imali i raznovrsne funkcije. Dovoljno je baciti samo letimičan pogled na tok rijeke Bosne pa ćemo vidjeti da Visoko leži na ušću Fojnice niže kojeg se prostire plodno polje, Zenica na rubu kotline, Vranduk u sutjesci Bosne, Zepče i Maglaj na rubu polja, a Doboj kod ušća Spreče i Usore. Zavidovići nisu nastali ranije, vjerovatno, zbog podvodnog zemljišta i što je to zemljište bi1o po strani i daleko od glavnog druma koji je išao preko Karaule, Istina Ime Zavidovići datira još od ranije jer je to bilo zajedničko ime za sela na sjeveru (Aliće, Dolinu, Gornje Selo, Majdan, Ridžale, Džebe, Biljačić i Debelo Brdo). Prvi stanovnici Zavidovića bili su njemački kolonisti. Pored male zgrade željezničke stanice koja je postojala od 1879. godine podižu se još dvije zgrade u kojima su smještene trgovina i kafana. Tako prvi začeci Zavidovića stoje u vezi sa saobraćajem, odnosno u vezi s tranzitnopretovarnom stanicom za prevoz drvnih proizvoda, da bi se kasnije razvili u industrijsko naselje. Od većih objekata prvo su izgrađeni mostovi na rijeci Bosni preko kojih je prelazila šumska pruga za Gostović, odnosno za Carevu Ćupriju. Poslije su podignuta pilanska postrojenja najprije firme »Gregerzon«, a ubrzo zatim i firme »Eisler i Ortlieb«. Zanimljiva je jedna okolnost kojoj možda treba zahvaliti da je baš ovdje podignuta pilana firme »Eisler i Ort1ieb«. Naime, prvobitna zamisao ovih industrijalaca je bila da pilanu sagrade u Maglajskom polju. Međutim, maglajski begovi nisu htjeli za to ni da čuju, jer više ne bi imali gdje priređivati konjske trke. Uporedo sa podizanjem ovih pilanskih postrojenja dolazi i do izgradnje stambenog prostora za službenike i kvalifikovane radnike jedne i druge pilane. Firma »Gregerzon« podiže koloniju s desne strane, a »Eisler i Ortlieb« sa lijeve strane rijeke Bosne. Između pilana doseljenici grade poslovne i stambene zgrade, pa se na taj način formira čaršija sa nizom trgovačkih i ugostiteljskih radnji, a na mjestu prve male željezničke stanice podiže se današnja stanična zgrada. U ovaj period pada i izgradnja Švapskog Sela na ušću Krivaje, tamo gdje danas leži Novo Naselje. S desne strane Krivaje, pri njenom ušću, izrasta naselje »Krivaja« koje ima funkciju »male čaršije« za donji dio Zavidovića. Na donjem kraju »Nove kolone«, današnje Radničke ulice sagrađena je željeznička stanica za prugu Zavidovići - Olovo - Kusače (ZOK). Ispod te 68

stanice sagrađene su drvene barake u kojima su stanovali radnici iz udaljenijih sela. Redovito svake subote su odlazili kućama, a vraćali se u nedelju uveče, radi čega su ih nazivald »subotari«. Uslovi njihovog stanovanja su bili vrlo nepovoljni, a naročito zbog toga što su te barake bile namijenjene i za povremeni smještaj razne robe. Kad bi stigla ta roba smještana je u barake, a radnici su se snalazili kako su znali. U neposrednoj blizini podignuta je i zgrada za bolnicu koja je kasnije služila i u druge svrhe (škola, bolnica, zatim dom učenika u privredi a danas služi za smještaj radnika). Istovremeno sa razvojem ovih glavnih dijelova grada, koji su se kasnijim širenjem međusobno spajali stvorivši jednu prilično povezanu cjelinu, na padinama iznad čaršije podignute su i tri crkve: katolička, pravoslavna i protestantska, a neposredno ispod njlih i jevrejska. Iz toga zaključujemo da je u to vrijeme živio u Zavidovićima veliki broj protestanata i Jevreja. Protestanti su se u toku drugog svjetskog rata uglavnom iselili i danas ovdje živi samo jedan od njih, dok su Jevreji stradali od fašističkog terora za vrijeme posljednjeg rata i danas ovdje živi svega 6. Nijemci su za vrijeme rata u njihovim crkvama držali konje i potpuno ih demolirali radi čega su kasnije srušene. Kao što vidimo Zavidovići se od samog početka teritorijalno razvijali stihijski bez nekog sistema i plana, a uz odsustvo bilo kakvih urbanističkih principa. To je, nesumnjivo, posljedica veoma brzog razvitka industrije, a još više pomanjkanja svake brige o uslovima stanovanja, kao i nesagledavanja budućeg razvitka grada što je uostalom, logičan odraz ondašnjih društvenih prilika. Radnici koji su sačinjavali ogromnu većinu stanovništva živjeli su pod vrlo teškim uslovima. To je izazvalo štrajk u maju 1906. godine koji na žalost, nije doveo do ispunjenja radničkih zahtjeva. Trebalo je da štrajk izbije 1. maja te godine, ali su direktori pilana uz pomoć vlasti doveli iz drugih mjesta velika broj žandarma što je onemogućilo podizanje štrajka. U štrajku su učestvovali svi radnici obije pilame. Radnici su demonstrirali gradskim ulicama poslije čega je jedna grupa, na čelu sa Stipom Sinanovićem, izašla na brdo iznad Biljačića i pobola crvenu zastavu, što je učinila i druga grupa na Sabitovom Brdu koju je predvodio Ramo Tubić. Ovim štrajkom koji je ugušen nakon 14 dana nisu postignuti zahtjevi radnika, ali je svijest radnika o potrebi kolektivne borbe za njihova prava učvršćena i otvorene perspektive za još uporniju borbu protiv izrabljivanja i teških radnih i životnih uslova. Dvije godane kasnije dolazi do drugog štrajka koji traje dva dana. Njegovi, istina, minimalni rezultati bili su izvjesno povećanje radničkih plata. Štrajkovi su imali za posljedicu oštre represalije poslodavaca nad radnicima 69

kolonistima. Veliki broj porodica,tih radnika, koji su odmah otpušteni sa posla, jednostavno je raseljen. U vezi sa formiranjem Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Zavidovićima je osnovana Sindikalna organizacija, a iste, 1919. godine pod uticajem rukovodstva Ujedinjenog sindikalnog pokreta, radnici u zavidovaćkim pilanama su izvojevali osmočasovni radni dan. Tom prilikom su organizovane velike manifestacije. Povorka radnika je krenula od ulaza u Pilanu prema drvenom mostu u gradu. Na čelu povorke, uz zvuke posmrtnog marša, nošen je mrtvački sanduk na kome je pisalo: »Dvanaestočasovno radno vrijeme koga danas sahranjujemo svečano umrlo za nas«. Iza sanduka išla su trojica radnika u crnini i sa crnim šeširima sa plačnim izrazom lica, a simbolizovali su Eislera, Ortlijeba i njihovog direktora Frtitza Regenstreifa. Poslije prigodnih govora sanduk je s mosta bačen u rijeku. Godine 1923. uprkos diktature i vrlo teških, ilegalnih uslova za djelovanje sindikata dolazi do ponovnog štrajka. Tom prilikom radnici su izvojevali povišenje plata za oko 15%. Poslije toga su uslijedile represalije kada je izbačeno iz stanova pedesetak uglavnom kvalifikovanih radnika i njihovih porodica koje su preseljene u Slavoniju. Godine 1927. buknuo je novi štrajk koji je trajao šest sedmica. Rezultati ovog štrajka su bili pozitivni. Postignuto je povećanje plata, zaključeni kolektivni ugovori i isplaćene plate za sve vrijeme trajanja štrajka. Teški uslovi rada i života, a naročito u periodu šestojanuarske diktature, izazivaju ogorčenje i otpor među radnicima. Upravo u to vrijeme na pomolu je svjetska ekonomska kriza koja pomalo zahvata i industriju Zavidovića. Da bi našli povod za obustavu rada poslodavci potkupljuju rukovodioce Opšteg radničkog saveza (ORS), Hrvatskog radničkog saveza (HRS-a)) i nekoliko rukovodilaca Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza (URSS-a) koji podižu novi štrajk 29. oktobra 1930. godine. To je poslodavcima bilo dovoljno da potpuno obustave rad preduzeća. Preduzeća nisu radila sve do 1936. godine kada firmu »Eisler i Orrtllieb« preuzima preduzeće »Šipad«, a firmu »Gregerzon« preduzeće »Našička«. Do novog štrajka dolazi 1939. godine kojeg je inscenirala nekolicina vlasnika zemljišta, a koji su dali na korištenje svoje zemljište za istovar trupaca za Simovićevu pilanu u Obrenovcu. Razumljivo je da takav štrajk nije bio potreban pa kao takav nije mogao imati ni rezultata. Početkom 1940. godine dolazi do štrajka kojim su radnici zahtijevali poboljšanje kvaliteta brašna i drugih namirnica u konzumu Milana Pavića. U toj istoj godini, a zbog stalnog povećavanja životnih troškova dolazi i do 70

drugog štrajka. Na zahtjev direktora »Šipadove« pilane, Radančevića žandarmi su intervenisali i štrajk je bio ugušen. Radnici su se vratili na posao, ali su četiri dana samo sjedili na svojim radnim mjestima. Povedeni su pregovoni između predstavnika preduzeća i sindikalnih organizacija Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza i Hrvatskog radničkog saveza. Predstavnici Hrvatskog radničkog saveza su zauzeli oportunistički stav, dok su predstavnici Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza uporno zahtjevali da se udovolji svim radničkim zahtjevima. Zahvaljujući njihovoj upornosti došlo je do povećanja plata za oko 15%. Poslije zabrane rada Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza 1940 godine, nastupili su teški dani za napredni radnički pokret u Zavidovićima. Njegova se daljna djelatnost odvijala prvenstveno kroz Radničko kulturnoumjetničko društvo »Rad« koje je osnovano 1938. godine. Posljednji štrajk pilanskih radnika u Zavidovićima izbio je 19. februara 1941. godine, ali nije donio nikakvih rezultata. Kao što vidimo nizom štrajkova čeličala se kolektivna snaga radničke klase u našem mjestu i stvarano borbeno jedinstvo svih radnika. Bez obzdra na rezultate tih štrajkova sama činjenica da je do njih dolazilo svdjedoči da je i radništvo Zavidovića, kao i čitava radnička klasa naše zemlje, izrastalo u veliku snagu i pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije stupalo u otvorenu borbu protiv režima stare Jugoslavije. Pored vlasnika firmi na grbači radnika živjeli su i mnogobrojni trgovci i gostiomčari o čemu nam govore neki podaci iz 1939. godine. Te godine je u Zavidovićima bilo 28 gostionica (a 4 od njih su služile i kao javne kuće) i 22 kafane. Pored toga bilo je 5 kuglana, 9 aščinica, 3 poslastičarnice, 37 trgovina; 2 prodavnice duhana; jedna piljarnica i jedna apoteka. Bio je veliki broj i zanatskih radnji. Tako je bilo 7 pekara, 5 mesnica, 5 stolarija, 7 brijačnica; 4 obućarnice, 4 krojačnice, 2 kovačnice, 2 sajdžiske radnje i po jedna sodara, limarska i lončarska radnja. Prema tome bilo je 148 raznih javnih lokala, trgovina i zanatskih radnji sve u privatnom vlasništvu a grad je brojao svega oko 2.500 stanovnika. To znači da je oko 148 porodica u tako malom gradu živjelo samo od ovih djelatnosti. Većina trgovaca poslovala je bez većeg kapitala. Oni su na kredit dobivali robu od sarajevskih trgovaca i plaćali je tek nakon prodaje. Gostionice su bile najposjećenije i tu su radnici, da bi bar na momenat zaboravili bijedu u kojoj su živjeli, ostavljali veliki dio svoje zarade koju su primali svake druge subote. Upravo je to inspirisalo Hasana Kikića, učitelja iz Hajderovića da napiše poznati roman “Ho-ruk” u kome je tako vjerno opisao 71

Slika 11: Radnička ulica prije 60 godina

položaj radnika i društvene parazite u ondašnjim Zavidovićima koji su živjeli i bogatili se na račun radnika. Kao i drugdje tako i ovdje ratne prilike donose materijalnu bijedu, ličnu nesigurnost i propadanje privrede koja je bila u rukama okupatora. Nijemci i ustaše su shvatili kako ekonomski tako i strateški značaj Zavidovića pa su ga odmah poslije pojave prvih oružanih borbi u njegovoj okolini 1941. godine utvrdili na taj način što su ga opasali sa dva reda bodljikavih žica, između kojih su bila tri uporedna pojasa nagaznih mina. Prolazi su se nalazili samo na dva mosta, na ulazu i izlazu željezničke pruge i na dvije ceste. Na svakom prolazu bio je bunker sa stalnom posadom i mitraljeskim gnijezdom. Na prostoru sadašnjeg novog igrališta DTV “Partizana” i željezničkih kuća bio je čitav blok baraka u kojima se smjestio vrlo jak vojni garnizon, pojačan artiljerijom. Sve je to trebalo da obezbijedi nesmetan rad pilana koje su preuzeli Nijemci. One su proizvodile barake za istočni front. U tome je i bio za okupatora veliki značaj Zavidovića zbog čega su ga tako dobro čuvali. To je i uzrok da su Zavidovići jedino mjesto na pruzi Sarajevo - Brod koje su neprekidno držali Nijemci i koje nije bilo oslobađano u toku narodnooslobodilačkog rata. I pored veoma teških uslova koji su vladali u Zavidovićima narodnooslobodilački pokret je i ovdje u toku čitavog rata imao svoje uporište. Jedan od prvih njegovih organizatora bio je Petar Dokić, narodni heroj, čije ime sada nosi jedna ulica u Zavidovićima. Okolina Zavidovića je bila često poprište oštrih borbi u kojima su u 72

prvo vrijeme učestvovale jedinice Ozrenskog partizanskog odreda, uglavnom između vijeke Bosne i Krivaje, zatim Zeničkog partizanskog odreda koji je djelovao u dolini Gostovića. Listajući knjigu Todora Vujasinovića »Ozrenski pantizanski odred« saznajemo niz pojedinosti o borbama koje je ova partizanska jedinica vodila u našem kraju. Do ustanka je došlo već polovinom 1941. godine u kome učestvuje veći dio srpskih sela na području Hajderovića, Stoga i Vozuće. Pored seljaka u odred su stupali i radnici iz ovih sela koji su inače radili u Zavidovićima. Tako je između 22. i 23. avgusta 1941. godine odredu pristupila grupa od 80 radnika iz zavidovićkih pilana koji su već sutradan učestvovali u borbama. Prva krupnija, akcija Ozrenskog partizanskog odreda u dolini Krivaje izvršena je u mjesecu decembru 1941. godine kada je zauzeta Vozuća, Stog i Krivaja. Tom prilikom pobijen je veći broj ustaša i žandarma i zarobljeno 100 domobrana sa nekoliko oficira i podoficira. Poslije toga odred je skoro neprekidno držao ovu teritoriju sve dio proljeća 1942. godine kada je došlo do četničke izdaje. Na drugoj strani, na području Gostovića u isto vrijeme dešavali su se burni događaji. Već prvih dana okupacije počele su izlaziti njemačke patrole i obilaziti gostovićka sela, ali bez većih represalija nad srpskim stanovništvom. Međutim, ustaške patrolo su počele kupiti najuglednije ljude i tjerati ih tamo odakle više nije bilo povratka. Ista sudbina je zadesila i srpsko stanovništvo u gradu kao i skoro sve Jevreje. Dizanje ustanka na Ozrenu pod rukovodstvom drugova Toše Vujasinovića i Pašage Mandžića imalo je velikog uticaja i na dizanje ustanka u gostovićkom kraju, a naročito poslije zauzeća Maglaja i Doboja od strane Ozrenskog partlizanskog odreda. Po jednom kuriru sa Ozrena poručeno je u Gostović da će Ozrenjaci napasti na Zavidoviće iz pravca željezničke stanice Dolina i da bi trebalo podići ustanak u gostovićkom kraju i krenuti na Zavidoviće prema gradskom mostu. U Prvi mah u ovom kraju se diglo oko 40 ustanika, ali do napada na Zavidoviće nije došlo zbog toga što su Nijemci i ustaše u Zavidovića dobili pojačanje iz Sarajeva. Kad je u gostovićki kraj stigla patrola Ozrenskog odreda, koja je prethodno likvidirala žandarmerijsku stanicu u Krivaji, pridružila joj se grupa ustanika iz Gostovića i krenula prema Kamenici. Iznenada je naišao voz iz Kamenice sa domobranima koji su se povlačili poslije njihovog poraza kod Careve Ćuprije. Ustanici su se tog momenta naši na jednoj čistini iznad škole na 9-om km pruge. Nije bilo druge nego prihvatiti neravnu borbu u kojoj su 73

domobrani počeli bježati. Međutim, kada im je neka žena doviknula da je partizana malo, da ih nema više od desetak, domobrani su se ohrabrili i jurnuli na ustanike od kojih su se samo dvojica spasla, dok su ostali izginuli. Poslije toga je, uz pomoć Ozrenskog odreda formirana Partizanska četa u Gostoviću koja se smjestila u školskoj zgradi u Čardaku, To je bila prva organizovana jedinica u ovom kraju, koja niže akcije jednu za drugom, ometajući prije svega željeznički saobraćaj i prevoz oblovine do Zavidovića. Osmog januara 1942. godine Nijemci iz Zavidovića vrše napad na Gostović. Iako malobrojni, partizani Ih dočekali i u žestokom okršaju razbili. U toj borbi poginulo je nekoliko Nijemaca, koji su sahranjeni u zajedničku jamu na 10 km pruge. U jednoj kasnijoj akciji Nijemci su na tom istom mjestu postrijeljali grupu seljaka koji su radili na čišćenju snijega. Prethodno su ih natjerali da iz jame iskopaju leševe njemačkih vojnika, a zatim su njih nad jamom postrijeljali. Veliku pustoš u gostovičkim selima. izvršila je ustaška »Crna legija« koja je nakon zvjerstava i pokolja, izvršenog u Vozućkim selima, pljačkala i palila sva srpska sela u Gostovićkom kraju. Pod izgovorom da će izdavati propusnice za slobodno kretanje na prevaru su uhvatili 23 najuglednija domaćina i strijeljali ih na trećem km pruge uz Gostović. U mjesecu aprilu ustaše su ponovo prodrle u gostovićka sela i počinili velike zločine. To im je bilo moguce, jer partizanska četa nije bila na okupu pa nisu naišli na veći otpor. Izuzimajući navedene akcije Nijemaca i ustaša kao i druge manje, partizani su cijelo vrijeme bili stvarni gospodari čitavog ovog kraja sve do aprila 1942. godine. Kao što je poznato do četničke izdaje u Istočnoj Bosni došlo je u proljeće 1942. godine kada su se partizanske jedinice, pred nadmoćnim četničkim snagama, uputile prema zapadu. Te su jedinice izbile u gostovićki i ozrenski kraj upravo u vrijeme kada je tu došlo do četničkog puča. Borci, koji su ostali vjerni narodnooslobodilačkom pokretu, pristupili su bataljonima proletera, a u ovim krajevima su ostali četnici. U toku tri naredne godine narodnooslobodi1ačke borbe ovuda su se vodile bitke u kojima su učestvovale veće jedinice narodnooslobodilačke vojske. Najžešće bitke su se vodlle na 15-om km pruge uz Krivaju, isipod sela Podvolujak. Tu je 19. decembra 1943. godine prelazila Krivaju Šesnaesta muslimanska, Petnaesta majevička i Šesta istočnobosanska brigada sa štabom Trećeg korpusa. Nijemci su iznenada napali na kolonu Petnaeste majevičke brigade. U borbi je poginulo nekoliko njenih boraca kojima je podignuta spomen-česma u selu Podvolujku. Spomenici i spomen-ploče poginulim partizanima nalaze se još u Hajderovićima, Vozućoj; Žednom Vrhu, na 74

trećem, sedmom i desetom km uz Gostović, u Kamenici; Stojanovićima i Mahojul. Na desetom km i u Podvolujku svake godine se održavaju narodni zborovi na kojima se evociraju uspomene na te događaje. Isto tako se u Vozućoj, masovnim narodnim zborom proslavlja »4. juli«, a u Hajderovićima »7. juli«. Jedna od krupnijih akcija narodnooslobodilačke vojske, koja je u neposrednoj vezi sa Zavidovićima, je planirani napad na Zavidoviće u jesen 1942. godine. Napad je trebalo izvesti iz Hajderovića preko Doline. Stanica u Dolini je zapaljena, ali do većeg napada na Zavidoviće nije došlo. Neprijateljske sluge u Zavidovićima i njegovoj okolini su stvarali kvislinške vojne organizacije kao što su bile ustaše, četnici i zeleni kadar, s namjerom da razbuktaju bratoubilačku borbu među stanovništvom ovoga kraja, u čemu nisu imali uspjeha. Svjesne snage su ih u tome spriječile i onemogućile uništavanje sela i međusobna trvenja. Zavidovići su konačno oslobođeni 14. aprlla 1945. godine. U borbama za oslobođenje mjesta učestvovale su jedinice 27. divizije pod komandom generala Miloša Zekića. U opštem gonjenju neprijatelja ove jedinice su krenule od Sarajeva i izbile na Ribnicu odakle su, dolinom Krivaje, produžile prema Zavidovićima - u pokretu koji je trajao tri dana. Napad na Zavidoviće otpočeo je 11. aprila u 2 sata ujutro. Grad je branio jedan bataljon Nijemaca sa artiljerijom, kome su se pridružile i one njemačke snage koje su se povukle iz Žepča. Vodila se žestoka borba, jer su Nijemci namjeravali da, braneći Zavidoviće, omoguće odstupanje svojim jedinicama koje su se povlačile dolinom Bosne. Napad je bez prekida trajao tri dana. Naročito je jak otpor bio na području sadašnjeg Novog Naselja i Potklečja. Na poprištima borbe izgunuo je veliki broj boraca 27. divizije. Otpor je slomljen tek u zoru 14. aprila. Nijemci su imali veoma velike gubitke jer je ubijeno, ranjeno ili zarobljeno preko 600 njihovih vojnika. I tako je, nakon četverogodišnjeg robovanja, našem gradu konačno došla sloboda. Poginulim borcima podignuti su spomenici u Novom Naselju i ispred mosta kod garaže na mjestu gdje su poginula braća Kosorići i veća grupa njihovih drugova. Za jednička kosturnica sa spomerrikom nalazi se u ulici maršala Tita, a na spomeniku se nalaze Šantićevi stihovi: »I ikad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama«, U toku narodnoosloboddlačkog rata poginulo je sa naše teritorije 68 boraca, a 1.003 stanovnika su bili žrtve fašističkog terora. Poslije oslobođenja grad se, iz neugledne palanke kaja je imala mala obilježja gradskog naselja, razvija u moderan industrijski centar. Pored 75

izgradnje novih industrijskih postrojenja podižu se i novi stambeni blokovi na mjestu nekadašnjih potleušica i baraka koje su davale pečat ranijem izgledu grada. Treba istaći da je 1945. godine stambeni fond bio veoma slab, da nije bilo vodovoda i kanalizacije, solidne električna mreže, da nije bilo ni jedne asfaltirane ulice. Grad je tištio i čitav niz drugih neriješenih problema kao što su bolnica i druge zdravstvene ustanove, škole, zgrade za javne službe itd. Trebalo je uložiti ogromne materijalne i radne napore da se stvori ono što danas ima. U Zavidovićima se danas oštro izdvaja stari i novi dio grada. Stari dio leži na lijevoj obali Bosne, a sačinjavaju ga industrijski objekti i stambeni dijelovi. I taj stari dio je izmijenio svoj raniji izgled do te mjere da sve staro leži u sjeni novoga i postepno, ali stalno nestaje.

Slika 12: Male krčme i dućani kod "rampe", 1939. godine.

Od industrijskih i ostalih privrednih objekata u starom dijelu najznačajnija je Pilana u kojoj je najveći dio pogona izgrađen poslije rata. Zatim dolazi potpuno nova Tvornica montažnih kuća, Zanatsko građevinsko preduzeće, Magacin trgovačkog preduzeća »Centar« i Magacin preduzeća »Žitokombinat«. Najimpozantnija građevina u ovom dijelu grada je Dom kulture koji predstavlja centar 76

Slika 13: Centar starog grada

sveukupnog društvenog i političkog života naših građana. I sve druge veće građevine kao što su osnovna škola »Sutjeska«, stanica »ZOK«, zgrada Filijale socijalnog osiguranja, Ambulanta preduzeća drvne industrije »Krivaja«, velika stambena zgrada kod zgrade stare pošte, stambena zgrada kod magacina »Žitokombinata«, dvije veće stambene zgrade u Radićevoj ulici, te niz montažnih kuća u ulici Maršala Tita i Radničkom naselju, niže stanice »ZOK«. Pored toga pojednci su izgradili velikih broj manjih stambenih zgrada. Jedino je Radnička ulica, nekadašnja »Nova kolona«, koja je ranije bila najljepši dio grada, uglavnom zadržala svoj, raniji izgled. To je i danas najljepša ulica koju krasi drvored platana zasađenih još u doba izgradnje stambenih zgrada. Nekad su ti platani bili mnogo gušći, ali su ih 1943. godine Nijemci proredili i ostavili svako treće stablo. Imeđu njih su nedavno zasađene nove sadnice.

77

Slika 14: Panorama starog grada, a u pozadini Sabitovo Brdo

Slika 15: Dom kulture u Zavidovićima

78

Na desnoj strani je nikao potpuno novi grad. Pored nove zgrade bolnice, banke, pošte, suda, osnovne škole »29. novembar« i upravne zgrade šumskog privrednog preduzeća »Gostović« podignuti su moderni stambeni blokovi tako da je skoro potpuno nestalo predratnih građevima. Preko rijeke Krivaje izgrađen je novi most, a u toku 1963. godine, na mjestu sadašnjeg drvenog mosta u centru grada, izgradiće se novi betonski most.

Slika 16: Novi dio grada sa višekatnicama okruženim bujnim zelenilom

Vodovodna mreža i kanalizacija provedena je glavnim ulicama od kojih je jedan dio pokockan, odnosno asfaltiran. I pored učinjenog ostaje još niz komunalnih problema koje treba riješiti kao što su: proširenje vodovodne mreže i kanalizacije, izgradnja ulica, a naročito izgradnja stanova, jer još uvijek ima veliki broj domaćinstava koja čekaju useljenje u nove stanove. Rješenje ovih problema otežano je i time što je veći dio stanova, koji su izgrađeni prije rata, u dotrajalom stanju i što je veliki priliv seoskog stanovništva u grad. Od ukupno 1.777 stanova u Zavidovićima veliki je broj onih koji su izgrađeni prije rata što se vidi iz slijedeće tabele:

79

Godina izgradnje

do 1900

od 1901 do 1918

od 1919 do 1930

Broj stanova

337

148

116

od 1931 do 1940 od 1941 do 1945 99

9

Svega: 709

Posljeratna izgradnja po godinama izgleda ovako: Godina izgradnje 1946 1947 1948 1949 1950 1951 1952 1953 1954 1955 Broj stanova

69

215

53

25

34

3

46

25

36

2

Godina izgradnje 1956 1957 1958 1959 1960 1961 nepoznato Svega Broj stanova

28

48

72

93

106

114

80

1068

Kao što se vidi najveći dio stanova iz predratnog perioda sagrađen je do 1918. godine tj. prije više od 45 godina. Sasvim je razumljivo da još dugo neće služiti svojoj namjeni. Sva ova pitanja o kojima je bilo riječi posljedica su stalnog povećanja gradskog stanovništva, a naročito poslije oslobođenja. Da bi slika tih promjena bila preglednija iznijećemo neke podatke o kretanju broja stanovništva u Zavidovićima. Godina 1921

Broj stanovnika m.

š. 1.247

Povećanje

svega 1.233

2.480

Smanjenje -

0

1931

883

856

1.739

-

752

1948

1.690

1.702

3.392

1.654

-

1953

2.634

2.766

5.400

2.008

-

1961

-

-

7.304

1.904

-

Gornji podaci pokazuju da je bilo znatnih promjena u brojčanim odnosima stanovništva. Do smanjenja u 1931. godini došlo je zbog iseljavanja što je bilo posljedica obustave rada u pilanama. Povećanje u poslijeratnim godinama je u skladu sa opštim kretanjem stanovništva u čitavoj našoj zemlji, kao posljedica intenzivnog razvitka privtrede. Čitav razvitak grada tekao je u skladu sa narastanjem potreba stanovništva zavidovićke komune. U njemu kao centru komune morale su se pored privrede razvijati i sve druge službe (zdravstvo, školstvo i dr.) od zajedničkog interesa za svo stanovništvo koje živi na ovom području. Prema tome Zavidovići se razvijaju ikao centar komune pa i šireg područja što će se vidjeti iz daljnjeg izlaganja.

80

DRUŠTVENI ZIVOT Društveni život u gradu i na selima pored političkih odvija se i preko niza raznih društvenih organizacija i kulturnih institucija. U oblasti sporta najmasovnija organizacija je DTV »Partizan« koja okuplja preko 400 članova raznog uzrasta, a raspolaže svojim Domom sa potrebnim sportskim rekvizitima. U svojoj dosadašnjoj aktivnosti ovo je društvo postizalo vidne rezultate naročito u atletici, a u posljednje dvije godine i u malom rukometu. Najstarije sportsko društvo i jedno od najstarijih u Bosni i Hercegovini je radnički fudbalski klub »Krivaja« koji je osnovan 1920. godine. Njegova se aktivnost odvija u nogometu u čemu su naročito u posljednje vrijeme postignuti vrlo dobri rezultati. U okviru radničkih sportskih igara, koje su postale stalna forma sportskog života radnika, njeguje se više vrsta sportova, koji imaju masovan karakter. Svake godine se među ekipama pojedinih pogona organizuju razna takmičenja u kojima učestvuje veliki broj radnika - sportista, Kuglaški sport ima ovdje dugu i bogatu tradiciju još iz predratnog perioda. Kuglaški klub danas raspolaže solidnim prostorijama u kojima je smještena i Kuglana. Zahvaljujući povoljnim uslovima zavidovićki kuglaši postižu dobre rezultate i u republičkim okvirima. Pri Gimnaziji radi sportsko društvo »Gimnazijalac« koje njeguje sve vrste sportova, a naročito atletiku i mali rukomet. Nedavno je osnovan šahovski klub koji broji oko 200 aktivnih članova. Šah je inače veoma popularan kako u gradu tako i na selu. Svi navedeni oblici sporta, uglavnom su zastupljeni i na selu, a naročito u većim seoskim naseljima gdje postoje neki sportski tereni i drugi uslovi. Lov i ribolov su veoma popularni sportovi kojima se aktivno bavi veliki broj građana, a naročito radnika. Za ove sportove postoje i naročito povoljni uslovi jer su okolne šume bogate raznim vrstama divljači, a rijeke mnoštvom raznovrsnih riba. Sportska društva »Lovac« i »Ribolovac« u svojim redovima okupljaju kako mještane Zavidovića tako i veliki broj članova sa područja komune. Oba društva su aktivna, naročito na poboljšanju ribljeg fonda i fonda divljači, u čemu su do sada postignuti vidni rezultati. U red najmasovnijih sportskih organizacija spadaju i društva planinara, smučara i Ferijalni savez opštine. U okviru opštinske organizacije »Narodna tehnika« djeluje nekoliko posebnih klubova kao što su: Foto-klub, Aero-klub, Radio klub i Auto-moto 81

društvo. Sada je u završnoj fazi izgradnja Doma narodne tehnike u koji će biti smješteni svi ogranci ove organizacije. T'ime će se ostvariti vrlo povoljni uslovi za njihov uspješniji rad. Dobrovoljno vatrogasno društvo je jedna od najstarijih organizacija ove vrste u Bosni i Hercegovini. Ono okuplja veći broj veoma odanih članova različitog uzrasta koji, žrtvujući veliki dio svog slobodnog vremena, pomažu u čuvanju društvene i lične imovine od požara. Ovo je društvo odigralo značajn ulogu jer je požar najveća prijetnja privredi Zavidovića koja se zasniva na drvnoj industriji. Centar kulturno-prosvjetnog i zabavnog života je Dom kulture u Zavidovićima, a u većim seoskim područjima zadružni domovi čije su dvorane u tu svrhu osposobljene ili se osposobljavaju. Pored većeg broja društvenih prostorija, Dom kulture u Zavidovićima raspolaže i lijepom bioskopskom dvoranom, sa preko 500 sjedišta, u kojoj se pored svakodnevnih bioskopskth predstava, daju i predstave pozorišnih ansambla prvenstveno iz Zenice, a ređe iz ostalih naših kulturnlh centara. Radnički univerzitet, koji je takođe smješten u Domu kulture, raspolaže sa bibliotekom (5.354 knjige), čitaonicom i pokretnom kino-aparaturom s kojom se obilazi većina sela i daju bioskopske predstave. Bioskop je prošle godine otvoren i u Vozućoj. Kulturno-umjetničko društvo »Rad«, osnovano još 1938. godine odigralo je značajnu ulogu. Ono je u predratnom periodu bilo centar u kome je djelovao i razvijao se napredni radnički pokret, a dugo godina to je društvo bilo glavni nosilac kulturno-zabavnog života u gradu. U seoskim područjima su glavni nosioci kulturno-zabavnog života kultrurno-prosvjetna društva čija je aktivnost ograničena, jer su njihove mogućnosti skromne. Izgradnjom malog prenosnog televizijskog releja na Kleku omogućen je prijem televizijskog programa u Zavidovićima i bližoj okolini. Danas uZavidovićima ima više televizijskih prijemnika nego što je 1939. godine bilo radio-aparata. Radio-aparata na području zavidovićke komune sada ima preko 1.500 osim tranzistorskih prijemnika kojih ima oko 80. Društva i društvene organizacije o kojima smo govorili trebalo bi da svoju aktivnost usmjere više u pravcu pomaganja svojih ogranaka i sličnih organizacija na terenu komune. Ovo se naročito odnosi na sportska društva, jer je interes omladine za razne vrste sporta veoma velik pa bi ga, stalnom pomoći iz centra trebalo održavati i dalje razvijati.

82

GRAVITACIONE ZONE S obzirom na značajnu funkciju Zavidovića u relativno širem području možemo izdvojiti tri gravitacione zone. Te ćemo zone posmatrati prvenstveno sa aspekta zaposlenja, socijalne i zdravstvene zaštite, školstva i snabdijevanja. U prvu zonu spadaju sela: Vinište, Dubravica, Biljačić; Debelo Brdo; Džebe; Ridžali; Majdan, Gornje Selo, Alići; Dolina; Mećevići; Krčevine; Grab; Skroze; Dragovac i Podklečje. Ova su sela dala najviše radne snage drvnoj industriji još u prvim počecima njenog rada a daju i sada. Iz ovih sela radnici svakodnevno odlaze pješice na posao u Zavidoviće. To su pretežno nekvalifikovani radnici koji se, pored toga što rade u industriji ili kao pomoćni službenici u javnim službama, u većem broju bave i zemljoradnjom kao dopunskom granom zanimanja. Međutim, u posljednje vrijeme sve je veći broj onih koji dopunskim školovanjem i stručnim osposobljavanjem stiču kvalifikacije, pa se isključivo posvećuju radu u industriji ili drugim djelatnostima. Taj proces prati stalno seljenje radnika iz sela u grad, koji se nastanjuju uglavnom u novim stambenim djelovima na periferiji grada. Navedena sela snabdjevaju se isključivo u Zavidovićima, a viškove svojih proljoprivrednih proizvoda iznose na zavidovićku pijacu. Zanimlljivo je napomenuti da mlijeko i mliječni proizvodi, jaja i perad dolaze uglavnom iz Biljačića, Debelog Brda i Viništa, dok ostala sela ove zone daju pretežno voće i povrće. Inače su stanovnici ovih sela potpuno upućeni na grad, kako u pogledu zdravstvene zaštite, tako i u pogledu školovanja svoje djece, jer izuzev Viništa, Doline i Mećevića, gdje postoje niži razredi osnovne škole, iz svih ostalih sela ove zone djeca dolaze u osnovne škole u Zavidovićima, a u više razrede djeca iz svih ovih sela. U drugu gravitacionu zonu spadaju udaljenija sela zavidovićke komune kao i neka sa područja komune Zepče, Maglaj i Olovo. Iz ove zone radnici, koji su zaposleni u Zavidovićima, svakodnevno dolaze na posao pješice ili prevoznim sredstvima - autobusima i vozovima. Veliki broj stanovnika ove zone iznosi svoje poljoprivredne proizvode na zavidovićku pijacu, jer su Zavidovići kao industrijsko mjesto dobar potrošački centar tih proizvoda. S druge strane stanovnici ove zone podmiruju ovdje najveći dio svojih potreba, a naročito oni koji su ovdje i zaposleni. Iz čitavog područja zavidovićke komune i Žepča, a djelimično Maglaja, Olova i Vareša, odlaze djeca u zavidovićku Gimnaziju. Ova zona se takođe koristi zdravstvenim uslugama u Zavidovićima. Stanovnici ove zone bave se i poljoprivredom 83

ponekad i kao glavnom granom zanimanja. U ljetnom periodu kada jenjavaju poljoprivredni radovi, kada upravo nastaje sezona intenzivnije sječe šume, mnogi stanovnici te zone se zapošljavaju po radilištima šumskog privrednog preduzeća »Gostović« kao sezonski radnici, pored onih koji su stalno zaposleni na šumskim radovima. Treću zonu čine udaljenija naselja kao što su: Tešanj, Teslić, Kakanj, Puračić, Banovići pa i Modriča i Derventa. Radnici iz ovih mjesta, koji su zaposleni na području Zavidovića, stanuju u samačkim zgradama, a svake subote, u ogromnoj većini odlaze kućama da bi se u nedelju naveče ili u ponedeljak ujutro ponovo vratili na posao. Ovi podaci jasno ukazuju na značaj Zavidovića kao gravitacionog centra kako za njegovu bližu okolinu tako i za šire područje ovog dijela centralne Bosne. SEOSKA NASELJA Većina sela ovog područja nastala je i razvijala se mnogo prije postanka Zavidovića. Najveća sela su se razvila po rubovima prostranih dolinskih proširenja. Sela na brdskom području su redovito manja, jer je glavno zanimanje njihovog stanovništva u ranije doba bilo stočarstvo. Većina sela je zbijenog tipa, bilo da su smještena pored polja, bilo da su na brdovitom zemljištu, Starog, karakterističnog tipa kuće u seoskim naseljima sve više nestaje zbog intenzivne poslijeratne izgradnje. Najrasprostranjeniji tip kuće bio je prizemna kuća sa drvenim krovom na četiri vode. Ta kuća je obično građena »na magazu« (jedna vrsta podruma), a ta prizemna prostorija je često služila i za smještaj stoke. Kuća se sastojala obično od tri prostorije od kojih je jedna zauzimala polovinu zgrade, a nazivala se »kuća«. Druga polovina zgrade bila je pregrađena na dvije prostorije sobe u koje se ulazilo iz »kuće«. Između ulaznih vrata i sobe, a prema unutrašnjem pregradnom zidu, u »kući« je bilo ognjište sa verigama. »Kuća« nije imala stropa da bi dim mogao nesmetano izlaziti kroz »komijen« (otvor na krovu). Krov je bio od hrastove šindre. Sobe su obično imale drveni pod, a u »kući« se pod sastojao od dobro nabijene illovače. Takvih kuća je skoro potpuno nestalo, a zamijenjene su boljim, savremenijim i udobnijim. To su kuće posve drugog oblika, a građene su i od boljeg građevinskog materijala. Podrumi se zidaju kamenom, a zidovi ciglom, rjeđe ćerpićem (nepečenom ciglom). Nove kuće obično imaju krovove na dvije vode. Kuće se nigdje više ne pokrivaju šindrom nego samo crijepom. Unutrašnje prostorije su veće i bolje osvjetljene (prave se veći prozori), a njihov raspored je u skladu sa stvarnim potrebama domaćinstva. Sve više se upotrebljava savremeni namještaj u kućama da bi boravak u njima bio ljepši i ugodniji. To je posljedica

84

zaposlenosti seoskog stvanovništva u vanpoljoprivrednim djelatnostima što im omogućava, kako izgradnju boljih kuća tako i nabavku raznog namještaja. To unosi velike promjene u način života koje susrećemo, takoreći na svakom koraku. Uz stambene svako domaćinstvo ima skoro dva puta više gospodarskih zgrada koje stoje nedaleko od stambenih. Da bi se obezbijedilo održavanje čistoće i higijene donesena je odluka da se ubuduće gospodarske zgrade podižu na odgovarajućem rastojanju od stambenih zgrada, putova i bunara. U elektrificiranju sela do sada su postignuti značajni rezultati. Električna struja je uvedena u 22 sela, a sada se radi projekat visokonaponske i niskonaponske mreže kako bi se elektrificirala sva sela na području komnune. Neka od njih već sada vrše ozbiljne pripreme da bi se odmah priključila na električnu mrežu. U pogledu elektrifikacije sela veliku poteškoću predstavlja raštrkanost i udaljenost perifernih sela, što iziskuje velike napore i materijalna sredstva. To istovremeno otežava i izgradnju puteva čiji nedostatak čini posebnu teškoću u povezivanju sela sa glavnim saobraćajnicama u komuni. Da bi upoznali pojedina sela iznijećemo neke brojčane podatke o njima kao i rodove koji u njima žive. Iako se ovi podaci, zbog velikih teškoća oko njihovog prikupljanja, ne mogu smatrati sasvim tačni, ipak mislimo da ih je korisno iznijeti, jer će se tako dobiti potpunija slika o broju, rodovima li zanimanju njihovog stanovništva, Najprije ćemo se upoznati sa naseljima koja se nalaze u sjevernom dijelu našeg zavičaja. Dolina: 73 kuće, 87 domaćinstava, 441 stanovnik, od kojih: 79 radnika, 22 penzionera i 106 đaka. Rodovi su: Starčevići 31, Bajrići i Simići po 11, Mačak 10, Burić 7, Ivandići i Hrvići po 5, Ilići 2, Nikolić, Skejić, Vrabac, Žižak i Latifović po 1 domaćinstvo. Zanimljivo je da u ovom selu, ima veliki broj penzionera. To dolazi otuda što su se stanovnici ovog sela zapošljavali pretežno na željeznici koja je ovdje i najstarija oblast zapošljavanja. Alići: 28 kuća, 42 domaćinstva i 245 stanovnika od kojih: 38 radnika, 11 penzionera i 56 đaka. Rodovi su: Huskići 8, Kneževići i Mehići po 6, Didovići, Fejzići i Smajići po 3, Starčevići. Maglajkići, Karajbići i Bašići po 2, Karavdić, Kadić, Travančić, Smajlović i Mešić po jedno domaćinsvo. Gornje Selo: 23 kuće, 26 domaćinstava i 127 stanovnilka, od kojih: 37 radnika, 7 penzionera i 35 đaka. Rodovi su: Mehići 9, Starčevići 5, Ćosići i Memiševići po 3, Šabići i Ljakići po 2, Aličković i Muhić po jedno domaćinstvo. Majdan: 48 kuća, 53 domaćinstva i 231 stanovnik, od kojih: 54 radnika, 14 penzionera i 63 đaka. Rodovi su: Mehanovići i Imširevići po 11, Slipići, Starčevići i Muhići po 3, Zahirovići, Smajlovići po 2, Kupusović, Mustafić,

85

Meškić, Musaefendić, Salkičević, Sejmenović, Antolović, Kahmić, Memišević, Filipović, Ferhatović, Ahmičević, Dedić, Bašić, Đonlić, Fejzić, Hasanić i Džakmić, po jedno domaćinstvo. Ridžali: 31 kuća, 33 domaćinstva i 189 stanovnika, od kojih 37 radnika, 7 penzionera i 44 đaka. Rodovi su: Ridžali 13, Horovski 2, Mujić, Gluhić, Halilović, Isić; Miočević, Osmić, Kovačević, Banović, Dokuz, Dizdarević, Spahić, Selimović, Antunović, Bečić, Bešlagić, Marušić, Muhić i Odžečkić po jedno domaćinstvo. Džebe: 20 kuća, 23 domaćinstva i 126 stanovnika, od kojih: 23 radnika i 27 đaka. Rodovi su: Džebići 6, Starčevići i Ivešići po 3; Mustafići i Ćosići po 2, Tubić, Dragić, Horovski, Hamidović, Jusić, Kajići po jedno domaćinstvo. Biljačić: 31 kuća, 38 domaćinstava i 244 stanovnika, od čega: 39 radnika i 41 đak. Rodovi su: Vrbići 25, Duvančići 8, Antolović, Ivandić, Mandura, Zelenika i Tadić po jedno domaćinstvo. Debelo Brdo: 36 kuća, 38 domaćinstava i 213 stanovnika, od kojih: 46 radnika i 49 djece. Rodovi su: Šimići, Dunđeri i Šošići po 7, Ivešići 6, Ilići 4, Jozići 3, Jelinići i Jurakovići po 2 i Vilići jedno domaćinstvo. Dubravica: spada u red najvećih sela. Ima 108 kuća, 132 domaćinstva i 629 stanovnika, od kojih su: 100 radnika, 22 penzionera i 99 đaka. Rodovi su: Taletovići i Kremenjaši po 14, Muratovići 11, Prijići, Bećiragići i Antunovići po 8, Imširovići i Zvekići po 7, Borasi i Jašarevići po 6, Ribići, Merdići i Latifovići po 4, Hadžići, Grlići i Krdžalići po 3, Hasičevići, Kaharovići, Novalići, Omerovići i Sejdović po 2, Hadžić, Hamurović, Bertović, Bešić, Budim, Ćehaić, Dendić, Karahasanović, Medžić; Mrđanović, Salkić i Šehović po jedno domaćinstvo. Vinište: 89 kuća, 120 domaćinstava i 658 stanovnika. Po broju stanovnika je veće selo od Dubravice. Ima 103 radnika, 19 penzionera i 132 đaka. Rodovi su: Tadići 24, Kneževići 15, Tomići 9, Međugorci 8, Markovići 5, Križanovići, Bandići, Jukići i Maričići po 4, Josipovići, Jurići, Širići, Lučići i Lupići po 3, Gašići, Ivandići, Marušići, Milardići, Kikići, Mostarci i Marjanovići po 2, Antunović, Blek, Šimić, Šimičić, Vrbić, Zvijerac, Šumić, Vilić, Bekavac, Kopić, Mihajlović, Ivešić, Marinović i Đuzel po jedno domaćinstvo. Osova: 56 kuća, 77 domaćinstava i 525 stanovnika, od kojih: 85 radnika, 10 penzionera i 87 đaka. Rodovi su: Jukići 17, Tadići 13; Šimići 9, Jurkići 6, Sarajlići i Tomasi po 5, Maričići i Šišići po 4; Šimičići, Antunovići i Karatovići po 2, Antolović, Boras, Perić, Slišković; Širić, Topić, Zlatić i Dragičević po jedno domaćinstvo. Vrbica se sastoji od 2 zaseoka. Ima 60 kuća, 80 domaćinstava i 440 stanovnika, od kojih: 61 radnik, 14 penzionera i 78 đaka. Rodovi su: Markanovići 15, Tadići i Hodžići po 8, Herići 7, Antunovići 6, Jukići 5, Bakule i Muharemovići

86

po 4; Ridžali, Lukići, Travančići i Tomasi po 3, Zvijerac i Kožuh po 2, Bečić, Hadžić, Mijatović, Antolović, Latifović, Bebek i Popović po jedno domaćinstvo. Donji Lug: 65 kuća, 71 domaćinstvo i 451 stanovnik, od kojih: 41 radnik, 10 penzionera i 70 đaka. Rodovi su: Kajići 14, Filipovići 10, Radići 9, Sliškovići 7, Budimi 5, Markovići 4, Čadušići, Pranjići i Antukići po 3, Martinovići i Vrbići po 2, Zelenika, Lovrić, Jozinović, Mihaljević, Žutić, Duspara, Jukić, Martić i Čoruša po jedno domaćinstvo. Gornji Lug: 28 kuća, 31 domaćinstvo i 160 stanovnika, od kojih: 22 radnika i 30 đaka. Rodovi su: Halilovići 13, Ahmetovići 7, Kovačevići 5, Hasičevići 4, Jusufović i Delić po jedno domaćinstvo. Brankovići: predstavljaju skup nekoliko zaseoka. Selo ima 61 kuću, 75 domaćinstava i 481 stanovnik, od kojih: 44 radnika, 22 penzionera i 80 đaka. Rodovi su: Pavlovići 21, Marjanovići 15, Sliškovići 13, Jukići 11, Gavići 9, Markovići 2, Antukić, Antolović, Antunović i Markanović po jedno domaćinstvo. U drugoj oblasti koja se prostire između Bosne i Krivaje na sjeverostoku i istoku od Zavidovića, ima nekoliko većih seoskih područja sa po više sela. Na području Junuzovića su: Grab: 24 kuće, 30 domaćinstava i 138 stanovnika, od kojih: 27 radnika i 25 đaka. Rodovi su: Ikanovići 12, Šabanovići 5, Bobić, Mujanović, Mukić, Mujkić, Sendić, Pekmić, Avdić, Čamdžić, Ćatić, Hodžić, Frkatović i Kalabić po jedno domaćinstvo. Mećevići: 35 kuća, 53 domaćinstva i 248 stanovnika, od kojih: 22 radnika i 54 đaka. Rodovi su: Ahmići i Hadžići po 8, Beganovići 9, Sendići 4, Mujići, Ahmići i Halilovići po 3, Suljić i Okanović po 2, Husić, Frkatović, Karajbić, Kalabić, Lisičić, Mukić, Međić i Tomić po jedno domaćinstvo. Krčevine: 35 kuća, 49 domaćinstava i 243 stanovnika, od kojih: 38 radnika i 63 đaka. Rodovi su: Čamdžići 14, Šabići 11, Mukići 6, Mujići, Softići i Pekmići po 5, Mujkići 4, Šabići i Ajakovićipo jedno domaćinstvo. Dolac. 62 kuće, 80 domaćinstava i 348 stanovnika, od kojih: 55 radnika i 74 đaka. Rodovi su: Ilići 27, Arsenovići 14, Nedeljkovići 9, Božići 6, Lazići i Bližnjakovići po 5; Petrovići 4; Kikići 3; Mališanovići 2, Petrušić, Ranković, Savić, Stanković i Galić, po jedno domaćinstvo. U dolini Rujnice su: Luke: 15 kuća, 22 domaćinstva i 100 stanovnika, od kojih: 7 radnika i 19 đaka. Rodovi su: Frkatovići i Omerovići sa po 9, te Hodžići sa 4 domaćinstva. Kazići. 33 kuće, 47 domaćinstava i 222 stanovnika, od kojih: 23 radnika i

87

25 đaka. Rodovi su: Hodžići 20, Ahmetovići 9, Mujanovići, Hasanovići i Ahmići po 5, te Frkatovići sa 3 domaćinstva. Blizna se sastoji od 3 zaseoka u kojima ima: 51 kuća, 70 domaćinstava i 297 stanovnika. Zaposleno je njih 39, a školu pohađa 48 djece. Rodovi su: Jovići 15, Maksimovići i Kalabići po 9, Arsenovići 7, Sušići i Blagojevići po 5, Jovanovići, Miloševići; Ilići, Čivići i Hodžić po 3, Močići 2, Josić, Duranović i Lukić po jedno domaćinstvo, Jolde: 40 kuća, 45 domaćinetava i 211 stanovnika, od kojih: 26 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Joldići 14; Kalabići 13, Sušići 9, Heldovci 3, Babići 2 i Kovačević i Kuletić po jedno domaćinstvo. Hadrovići: 16 kuća. 22 domaćinstva i 93 stanovnika, od kojih: 7 radnika i 25 đaka. Rodovi su: Turkovići 7, Adilovići 4, Mujanovići i Salkići po 3, Joldići 2, te Husić, Ikanović i Omerašević po jedno domaćinstvo. Mednik: 16 kuća, 23 domaćinstva i 110 stanovnika, od kojih: 22 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Avdići 10, Joldići 6, Imamovići 4, Sušići 2 i Mahovac jedno domaćinstvo. Husići: 35 kuća, 45 domaćinstava i 197 stanovnika, od kojih: 28 radnika i 21 đak. Rodovi su: Mustići 13, Mehići 8, Husići i Hodžići po 5, Bešići i Pašići po 4, Selmovići 3 i Mahmić, Mujanović i Bašić po jedno domaćinstvo. U naselju Horozovići su: Horozovići: 35 kuća, 40 domaćinstava i 232 stanovnika, od kojih: 38 radnika i 56 đaka. Rodovi su: Horozovići 26, Iisići 5, Muminovići 4 Parlići i Avdušinovići po 2, te Bečić jedno domaćinstvo. Tursići: 30 kuća, 34 domaćinstva i 180 stanovnika od kojih: 20 radnika i 35 đaka. Rodovi su: Tursići 28, Šibonjići 3, te Merdanović, Mahmić i Kalabić po jedno domaćinstvo. Potok: 14 kuća, 17 domaćinstava i 112 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 20 đaka. Rodovi su: Muharemović 9, Mahmutović 3; Bašići i Begovići po 2 i Avdušinović jedno domaćinstvo. Činovići su veliko naseljeno mjesto u kome su sela: Stavci: 74 kuće, 83 domaćinstva i 378 stanovnika, od kojih: 61 radnik i 60 đaka. Rodovi su: Mušići 18, Marušići 15, Mahovci i Hajderi po 11, Fehrići 6, Joldići 4, Bašići i Avdičevići po 3, Hajderovci i Mehmedovići po 2 i Ahmetović, Curanović, Sušić, Karahasanović, Kovačević, Džinić, Okanović i Razić po jedno domaćinstvo. Idrizovina: 13 kuća, 18 domaćinstava i 86 stanovnika, od čega: 13 radnika i 24 đaka. Rodovi su: Džinići 15, Bećirovići 2 i Keserović jedno

88

dornaćinstvo, Brijeg: 20 kuća, 21 domaćinstvo i 110 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 19 đaka. Rodovi su: Karahasanović 18, Dinići 2 i Kovačević jedno domaćinstvo. Dragovići: 11 kuća, 12 domaćinstava i 47 stanovnika, od kojih: 8 radnilka i 5 đaka. Rodovi su: Karahasanovići 5, Mušići i Halilovići po 2, te Kovačević, Ahmetović i Džinić po jedno domaćinstvo. Kovači: 72 kuće, 80 domaćinstava i 373 stanovnika, od kojih: 66 radnika, 13 penzionera i 99 đaka. Rodovi su: Ibrići 24, Halilovići 20; Dubravci 13, Bošnjakovići 9, Hrkići 7, te Begović, Karahasanović, Mešić, Džinić, Hadžiefendić, Kovačević i Ahmić po jedno domaćinstvo. Hrkići: 22 kuće, 26 domaćinstava i 122 stanovnika, od kojih: 18 radnika i 28 đaka. Rodovi su: Hrkići 18, Ramići 4, te Hodžići, Bratanović, Ahmić i Bešić po jedno domaćinstvo. Zišci: 16 kuća, 20 domaćinstava i 112 stanovnika, od kojih: 13 radnika i 26 đaka. Rodovi su: Omerčići 8, Žišci 5, Hadžiefendići 4, te Kalabić, Sojkić i Radžo po jedno domaćinstvo. Karalići: 39 kuća, 46 domaćinstava i 270 stanovnika, od kojih: 24 radnika i 52 đaka. Rodovi su: Mrkaljevići 13, Avdići i Avdušinovići po 8, Bektići, Džinići i Karalići po 3, Kalabići i Kovačevići po 2, te Mustić, Mušić i Razić po jedno domaćinstvo. Na području Hajderovića su slijedeća sela: Humkići: 18 kuća, 20 domaćinstava i 131 stanovnik, od kojih: 19 radnika i 25 đaka. Rodovi su: Humkići 7, Kuljanovići 6, Bašići 4, Bećirovići 2 i Mujanović jedno domaćinstvo. Kuljani: 16 kuća, 22 domaćinstva i 121 stanovnik, od kojih: 24 radnika i 15 đaka. Rodovi su: Momkovići 8, Kadrići 7, Bjelići 6, i Džafić jedno domaćinstvo. Keseri: 23 kuće, 33 domaćinetva i 175 stanovnika, od kojih: 26 radnika , 36 đaka. Rodovi su: Keserovići 30, te po jedno domaćinstvo Džafića, Mujanovića i Bešlagića. Huskići: 6 kuća, 8 domaćinstava i 42 stanovnika, od kojih: 8 radnika i 9 đaka. Ovdje živi samo rod Huskića. Laz: 26 kuća 41 domaćinstvo i 199 stanovnika, od kojih: 26 radnika i 40 đaka. Rodovi su: Omerovići 26, Muharemovići 16 i Husići 3 domaćinstva. Delići: 17 kuća, 18 domaćinstava i 110 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 21 đak. Rodovi su: Osmanovići 12, Muratovići 4, i Sojkići 2 domaćinstva. Hasanovići: 7 kuća, 9 domaćinstava i 38 stanovnika, od kojih: 2 radnika i 7 đaka. Rodovi su: Alimanovići 4, Džinići 3, te Šibonjić i Ibrić po jedno

89

domaćinstvo. Borik: 27 kuća, 30 domaćinstva i 171 stanovnik. od kojih: 26 radnika i 28 đaka. Rodovi su: Kurtalići 16, Parlići 7, Šibonjići 6 i Osmanović jedno domaćinstvo. Pašin Konak: 24 kuće, 27 domaćinstva i 127 stanovnika, od kojih: 28 radnika i 26 đaka. Rodovi su: Šibonjići i Imamovići po 5, Omerefendić i Mujezinović po 2, te Muratović, Mešić, Keserović, Selimović, Ibrić, Buzejka, Solaković, Šero, Stefanović, Jovanov, Veličković, Bojić i Đorđević po jedno domaćinstvo. Sadići: 29 kuća, 36 domaćinstava i 193 stanovnika od kojih: 22 radnika i 31 đak. Rodovi su: Mujići 17, Hasičići 9, Begići 6, Sojkići 3, te Isić jedno domaćinstvo. Smailbašići: 18 kuća, 30 domaćinstava i 147 stanovnika, od kojih: 15 radnika i 21 đak. Rodovi su: Saletovići i Hodžići po 7, Mehići i Sočići po 6, te Momković, Burdić, Sejkanović i Muratović po jedno domaćinstvo. Bratanovići: 5 kuća, 7 domaćinstava i 37 stanovnika od kojih: 5 radnika i 9 đaka. Sva domaćinstva pripadaju rodu Bratanovića. Na području Perovića su: Dedići: 13 kuća, 15 domaćimsćava i 77 stanovnIka, od kojih: 5 radnika i 13 đaka. Rodovi su: Mešići 4, Hodžići i Selimovići po 3, Osmanović 2, te Ćosić, Slatina i Džafić po jedno domaćinstvo. Suljići: 10 kuća, 11 domaćinstava i 50 stanovnika, od kojih: 4 radnika i 7 đaka. Rodovi su: Imširovići 8, Salihovići 2, Bašić jedno domaćinstvo. Osmići: 12 kuća, 12 domaćinstava i 67 stanovnika, od kojih: 4 radnika i isto toliko đaka. Rodovi su: Osmići 6, Husanovići 3, te Šehalić, Bećić i Babičkić po jedno domaćinstvo. Livade: 21 kuća, 26 domaćinstava i 137 stanovnika, od kojih: 23 radnika i 30 đaka. Rodovi su: Mehići 7, Salkići 6, Merdanovići i Hasančići po 4, Rahmanovići i Imamovići po 2, te Abidović jedno domaćinstvo. Lišići: 15 kuća, 16 domaćinstava i 93 stanovnika, od kojih: 10 radnika i 11 đaka. Rodovi su: Mustafići 9 i Lišići 7 domaćinstava. Imamovići: 17 kuća, 23 domaćinstva i 125 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 18 đaka. Sva domaćinstva pripadaju rodu Imamovića. Brdo: 8 kuća, 8 domaćinstava i 44 stanovnika, od kojih: 5 radnika i 9 đaka. Rodovi su: Bjelkići 6 i Mujići 2 domaćinstva. Garići: 6 kuća, 6 domaćinstava i 36 stanovnika, od kojih: 4 radnika i 7 đaka. Rodovi su: Garići 5 i Muminović 1 domaćinstvo. Merdanovići: 10 kuća, 12 domaćinstava i 57 stanovnika, od kojih: 2

90

radnika i 8 đaka. Rodovi su: Merdanovići 11 i Omić jedno domaćinstvo. Pluževine: 6 kuća, 6 domaćinstava i 39 stanovnika, od kojih: 11 đaka. Sva domaćenstva pripadaju rodu Mujkića. Omar: 15 kuća, 16 domaćinstava i 95 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 21 đak. Rodovi su: Skejići 9 i Omići 7 domaćinstava. Mujkići: 32 kuće, 37 domaćinstava i 166 stanovnika, od kojih: 25 radnika i 36 đaka. Rodovi su: Mujkići 25, Bećići 9 i Halčevići 3 domaćinstva. U sastavu Karačića su: Karačić: 37 kuća, 40 domaćinstava i 256 stanovnika, do kojih: 29 radnika i 46 đaka. Rodovi su: Nikići 10, Ivanovići 5, Bajići 11, Todorovići 4, Kovačevići, Petrušići i Markovići po 2, te Močić, Pijunović; Stevanović i Simić po jedno domaćinstvo. Riječani: 38 kuća, 41 domaćinstvo i 241 stanovnik, od kojih: 32 radnika i 49 đaka. Rodovi su: Marjanovići 10, Stevanovići 9, Arsići 8; Mijatovići 6, Erići 5, te Perić, Ognjanović i Jovanović po jedno domaćinstvo. Brezici: 13 kuća 14 domaćinstava i 92 stanovnika, od kojih: 14 radnika i 16 đaka. Rodovi su: Petkovići 8, Petrušići i Erići po 2, te Reljić i Perić po jedno domaćnstvo. Čevaljuša: 21 kuća, 26 domaćinstava i 202 stanovnika, od kojih: 21 radnik i 39 đaka. Rodovi su: Makrići 7, Savići i Lazići po 4, Cvijanovići, Đurići, Tripići, Jovići i Malovići po 2, te Nedić jedno domaćinstvo, Na području naselja Svinjašnica su: Svinjašnica: 12 kuća, 14 domaćinstava i 64 stanovnika, od kojih: 5 radnika i 10 đaka. Rodovi su: Begovići 5, Abidovići 3, Mešići 2, te Alimanović, Omerović, Hasić i Rahmanović po jedno domaćinstvo. Tunjik: 26 kuća, 28 domaćinstava i 133 stanovnika, od kojih: 20 radnika i 24 đaka. Rodovi su: Božanovići 13, Ristići 4, Đurići 3, Lazići; Ivanovići i Jovići po 2, te Božić i Vidaković po jedno domaćanstvo. Sjenokos: 12 kuća, 12 domaćinstava i 63 stanovnika, od kojih: 6 radnika i 9 đaka. Rodovi su: Petrovići 7 i Smiljići 5 domaćinstava. Lazendići: 15 kuća, 20 domaćinstava i 97 stanovnika, od kojih: 15 radnika i 18 đaka. Rodovi su: Lazendići 18, te Marjanović i Božanović po jedno domaćinstvo. Podmalovan: 20 kuća, 20 domaćinstava i 111 stanovnika, od kojih: 13 radnika i 26 đaka. Rodovi su: Blagojevići 7, Petrovići 6, Ivanovići 3, Grabovičkići 2, te Nikolić i Marković po jedno domaćinstvo. Božići: 5 kuća, 6 domaćinstava i 36 stanovnika, od kojih: 6 radnika i 7

91

đaka. Svi su Božići. U sastav Hrga ulaze: . Tripunovići: 14 kuća, 15 domaćinstava i 70 stanovnika, od kojih: 15 radnika i 14 đaka. Rodovi su: Tripunovići 7, Stankovići 5; te Simić, Ilić i Mijatović po jedno domaćinstvo. Ravan: 15 kuća, 16 domaćinstava i 87 stanovnika, od kojih: 11 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Stankovići 5, Prokopići 4, Markovići, Tešanovići, Stefanovići po 2 i Simić jedno domaćinstvo. Medići: 5 kuća, 6 domaćinstava i 20 stanovnika, od kojih 4 radnika i 4 đaka. Rodovi su: Miličevići 3, te Matičić, Ristić i Lukić po jedno domaćinstvo. Stog: 15 kuća, 18 domaćinstava i 72 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 18 đaka. Rodovi su: Lukići 3, Blaškovići, Stakići i Savići po 2, te po jedno domaćinstvo Smiljić , Kožulj, Tripunović, Božić, Stojić, Stanković, Blagojević, Lazarević i Ilić. Hrge: 22 kuće, 22 domaćinstva i 101 stanovnik, od kojih: 19 radnika i 25 đaka. Rodovi su: Stevanovići 6, Lukići 5, Jovanovići 4, Smiljići i Duranovići po 2, te Simić, Lazić i Ilić po jedno domaćinstvo. Kamenica: 32 kuće, 36 domaćinstava i 178 stanovnika, od ko jih: 23 radnika i 45 đaka. Rodovi su: Smiljići 8, Stojići 6, Jovići, Petrovići i Lukići po 4, Đorđevići, Jerkovići, Nikolići i Đorđić po 2, te Đurić i Duranović po jedno domaćinstvo. Vasovine: 30 kuća, 30 domaćinstava i 126 stanovnika od kojih: 17 radnika i 40 đaka. Rodovi su: Markovići 8, Đurići 5, Petrovići, Stakići, Stjepanovići i Lazarevići po 3, Stankovići 2, te Njegomirović, Ilić i Jović po jedno domaćinstvo. Stošnica: 10 kuća, 10 domaćinstava i 31 stanovnik, od kojih: 6 radnika, 7 penzionera i 7 đaka. Rodovi su: Božići 8, te Stakić i Lukić po jedno domaćinstvo. Na području Gara su sljedeća sela: Gare: 44 kuće, 45 domaćinetva i 237 stanovnika, od kojih: 36 radnika i 67 đaka. Rodovi su: Đerzići 17, Mulahalilovići 10, Mujići 5; Hadžići 4, Softići i Džuvići po 3, te Husić, Moštrić i Obralić po jedno domaćinstvo. Turčinovići: 21 kuća, 23 domaćinstva i 99 stanovnika, od kojih: 14 radnika, 9 penzionera i 21 đak. Rodovi su: Njegomirovići 9, Markovići i Todorovići po 3, Blagojevići 2, te Vračević, Stakić, Sofrić; Jovanović i Petrović, po jedno domaćinstvo. Delići: 10 kuća, 12 domaćinstava i 50 stanovnika, od kojih: 7 radnika i 13 đaka. Rodovi su: Čamdžići 5, Kapetanovići i Muharemovići po 3, te Krdžalić

92

jedno domaćinstvo. Zabrdo: 18 kuća, 18 domaćinstava i 87 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Husići 7, Mujčinovići i Sinkovići po 5; te Hrnjić jedno domaćinstvo. Brdo: 28 kuća, 29 domaćinstava i 136 stanovnika, od kojih: 22 radnika i 28 đaka. Rodovi su: Softići 18, Saletovići i Hamdići po 5; te Vračević jedno domaćinstvo. Šiktari: 24 kuće, 24 domaćinstva i 104 stanovnika, od kojih: 20 radnika i 18 đaka. Rodovi su: Tripići 9; Jelići i Pavlovići po 4, Vračevići 3, te Petrović, Drobić, Popović i Njegomirović po jedno domaćinstvo. Bukvići: 4 kuće, 4 domaćinstva i 20 stanovnika roda Huskanović. Dva su zaposlena, a dvoje djece ide u školu. Vozuća - stanica: 91 domaćinstvo i 361 stanovnik, od kojih: 83 radnika i službenika, 10 penzionera i 87 đaka. Rodovi se sastoje uglavnom iz po jednog domaćinstva, od kojih se većina doselila u novije doba. Stakići: 13 kuća, 13 domaćinstava i 65 stanovnika, od kojih: 14 radnika i 22 đaka. Rodovi su: Stakići 11, te Pejanović i Pavlović po jedno domaćinstvo. Na području Osječana se smjestio veći broj sela i zaseoka: Osječani: 37 kuća, 38 domaćinstava i 190 stanovnika, od kojih: 23 radnika i 38 đaka. Rodovi su: Imamovići 15, Durići 9, Karavdići 3, Bašići i Turbići po 2, te po jedno domaćinstvo Hamidića i Mulahalilovića. Hadžići: 5 kuća, 5 domaćinstava i 29 stanovnika, od kojih: 4 radnika i 8 đaka. Rodovi su: Kovačevići 4 i Đedović jedno domaćinstvo. Crnjevo: 51 kuća, 67 domaćinstva i 376 stanovnika, od kojih: 45 radnika i 73 đaka. Rodovi su: Čebići 22, Lisičići 14, Čamdžići 11, Kantići 5, Demirovići i Ružići po 4, Mostarlići 3, Mušić 2 i po jedno domaćinstvo Karahodžića i Sprečakovića. Vildani: 8 kuća, 10 domaćinstava i 61 stanovnik, od kojih: 2 radnika i 11 đaka. Rodovi su: Kapetanovići 4, Omerovići i Zrnići po 2, te Pejić i Čebić po jedno domaćinstvo. Podobala: 11 kuća, 12 domaćinstava i 66 stanovnika, od kojih: 8 radnika i 11 đaka. Rodovi su: Bjelići 9, Hadžići 2 i Herić jedno domaćinstvo. Krš: 4 kuće, 5 domaćinstava i 30 stanovnika, od kojih: 2 radnika i 7 đaka. Rodovi su: Hadžići 4 i Jusufović jedno domaćinstvo, Slivići: 30 kuća, 34 domaćinstva i 154 stanovnika, od kojih: 24 radnika i 30 đaka. Rodovi su: Alihodžići 20, Demirovići 7, Herići 4, te Omerčević, Ljumović i Hodžić po jedno domaćinstvo.

93

Vukovine: 20 kuća, 22 domaćinstva i 133 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 32 đaka, Rodovi su: Jovanovići i Krdžalići po 4, Njegomirovići i Smiljići po 3, Gligorići i Skejići po 2, te Blagojević, Čoralić, Pante1ić i Stakić po jedno domaćinstvo, Ribnica se prostire na obije strane doline Krivaje. Na desnoj strani su sela: Ribnica: 14 kuća, 26 domaćinstava i 84 stanovnika, od kojih: 21 radnik i 16 đaka. Rodovi su: Mujerići, Spasojevići i Mostarlići po 5, te Hasić, Kvesić, Šimunović, Marković, Ivanović, Pejić, Pejinović, Dobričić, Babić, Janković i Mulahalilović po jedno domaćinstvo. Mujići: 36 kuća, 43 domaćinstva i 212 stanovnika, od kojih: 18 radnika i 46 đaka. Rodovi su: Mujerići 18, Numanovići 10, Omerčevići 8, Softići 6 i Herić jedno domaćinstvo. Čizme: 8 kuća, 8 domaćinstava i 39 stanovnika, od kojih: 8 radnika i 9 đaka. Rodovi su: Mostarlići 4 te Karanovići i Avdići po dva domaćinstva. Vračevac: 23 kuće, 23 domaćinstva i 109 stanovnika, od kojih 11 radnika i 28 đaka. U ovom selu su se naselidi Karavlasi, a došli su iz Hercegovine. Ranije su se bavili isključivo izradom drvenih čanaka, kašika, vretena i »brda« za tkalačke razboje, dok to danas rade samo njihove žene a muškarci vrlo rijetko. Njima pripadaju slijedeći rodovi: Stankovići i Jovanovići po 3, Marinkovići 2 i po jedno domaćinstvo roda Mihajlović; Stevanović; Đorđević, Kalinović i Kostić. Ostali rodovi su: Blagojevići i Asentići po 3, te po jedno domaćinstvo roda Dostanić, Đokić i Savić. Predražić: 44 kuće, 43 domaćinstva i 219 stanovmika, od kojih: 28 radnika i 8 penzionera, te 58 đaka. Rodovi su: Markovići 10, Todorovići i Stojanovići po 6, Ostojići 5, Pejkanovići, Cetići , Mitrovići i Grgići po 2; te po jedno domaćinstvo roda Đokić, Pendić, Pranjić i Radić. Na lijevoj strani Krivaje su: Donja Gosovica: 25 kuća, 29 domaćinstava i 153 stanovnika, od kojih: 13 radnika i 31 đak. Rodovi su: Zukići 7, Selimovići, Žunići, Mujidžići i Jalmanovići po 4, Redžići 2, te po jedno domaćinstvo roda Milovanović, Pašalić, Numanović i Kapetanović. Gornja Gosovica: 26 kuća, 25 domaćinstava i 138 stanovnika, od kojih: 9 radnika i 35 đaka. Rodovi su: Huskići 10, Risovići 3, Mostarlići i Karanovići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Selimović, Zukić, Žunić, Imširović, Mujerić, Javrić, Mašić i Džinić. Prisjeka: 27 kuća, 28 domaćinstava i 150 stanovnika, od kojih: 12

94

radnika i 37 đaka. Rodovi su: Spasojevići 15, Cvjetkovići 3, Simići, Markovići i Savići po 2, te po jedno domaćnstvo roda Jovanović, Ilinčić, Jelisić i Petković. Džine: 11 kuća, 13 domaćinstava i 81 stanovnik, od kojih: 6 radnika i 21 đak. Rodovi su: Džinići 8, Hadžići 2, te po jedno domaćinstvo roda Huskić, Marković i Mehmedanović, Maoča se takođe prostire na obje strane Krivaje. Na desnoj strani je: Maoča: 31 domaćinstvo sa 130 stanovnika, od kojih: 33 radnika i isto toliko đaka. Rodovi su: Pendići 3, Burazerovići i Husići po 2 domaćinstva, a svi ostali rodovi imaju samo po jedno domaćinstvo. To su: Divković, Đurić Hodžić, Imamović, Kamenjašević, Marković, Maras, Miličević, Marić; Mujerić, Nenadić, Pejanović, Pavlović, Popović, Pejić, Softić, Telban, Todorović, Vidović, Zorić, Pavić, Vulinović, Dostanić i Gurda. Stipin Han: 13 kuća, 14 domaćinstava i 81 stanovnik, od kojih: 14 radnika i 21 đak. 13 domaćinstava pripada rodu Pendić, a jedno domaćimstvo rodu Bartolović. Na lijevoj strani Krivaje su: Ivanovići: 18 kuća, 21 domaćinstvo i 98 stanovnika, od kojih: 18 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Pendići 12, Antunovići 5, te po jedno domaćinstvo roda Pandžić, Mišević, Marković i Divković. Dištica: 20 kuća, 22 domaćinstva i 106 stanovnika, od kojih: 18 radnika i 23 đaka. Rodovi su: Pendići 12, Antunovići 5, te po jedpo 5, Pendići 3, Markovići 2 i jedno domaćinstvo roda Jakovljević. Borkovica: 7 kuća, 8 domaćinstava i 37 stanovnika, od kojih: 6 radnika i toliko đaka. Rodovi su: Divkovići 6 i Jakovljevići 2 domaćinstva. Nizvodno od ovih sela, na lijevoj strani Krivaje, leže sela Ribnice koja smo nabrojali, a niže od njih su Vozućka sela. Dakle, već se nalazimo u trećoj oblasti zavičaja, Tu su sela: Mrkaljevići: 7 kuća, 7 domaćinstava i 40 stanovnika, od kojih 4 radnika i 15 đaka. Osim Mrkaljevića ima i jedno domaćinstvo roda Tripunović. Kočarin: 14 kuća, 14 domaćinstava i 80 stanovnika, od kojih: 10 radnika i 20 đaka. Rodovi su: Dobrići i Božičkovići po 5, Gligorići 3 i jedno domaćinstvo Dostanića. Bare: 39 kuća, 41 domaćnstvo i 233 stanovnika, od kojih: 30 radnika i 48 đaka. Rodovi su: Simići 11, Todorovići 7, Panići 6, Milotići 4, Gligorići i Pejići po 3, Cvjetkovići i Lazići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Radić, Jovanović i Bjelić.

95

Pašalići: 19 kuća 20 domaćinstava i 95 stanovnika, od kojih: 17 radnika i 21 đak. Osim Pašalića ima i jedno domaćinstvo roda Todorović. Pejići: 13 kuća, 14 domaćinstava i 120. stanovnika, od kojih: 17 radnika i 28 đaka. Svi stanovinici pripadaju rodu Pejići. Kalaiši: se sastoje od više zaseoka. Selo ima 44 kuće, 45 domaćinstava i 276 stanovnika, od kojih: 23 radnika i 76 đaka. Rodovi su: Stanići 11, Dostanići 8, Pavlovići , Jovanovići i Trifkovići po 4, Mrkaljevići i Dabići po 3, Lazići 2, te po jedno domaćinstvo roda Popović, Blagojević, Vidaković; Ilić; Todorovic i Panić. Maričići: 10 kuća, 15 domaćinstava i 58 stanovnika, od kojih: 4 radnika i 14 đaka. Rodovi su: Blagojevići 14 i Pejići jedno domaćinstvo. Jeličići: 29 kuća, 37 domaćinstava i 173 stanovnika, od kojih: 25 radnika i 31 đak. Rodovi su: Blagojevići 8, Popovići i Đokići po 7, Savići 6, Todorovići i Trifkovići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Gajić, Pašalić, Jelisić, Pavlović i Radojčić. Bučje: 22 kuće, 23 domaćinstva i 142 stanovnika, od kojih: 19 radnika i 35 đaka. Rodovi su: Markovići 11, Gavrići 4, Dostanići i Blagojevići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Ignjić, Mrkaljević, Savić i Trifković. Na području Miljevića su: Miljevići: 49 kuća, 54 domaćinstva. i 308 stanovmka, od kojih 47 radnika i 64 đaka. Rodovi su: Lukići i Jovići po 9, Cetići, Ivanovići i Savići po 7, Đurić 4, Jelisići, Stankovići i Matičići po 3, te Đokići dva domaćinstva. Pedrazi: 31 kuća 31 domaćinstvo i 181 stanovnik, od kojih: 23 radnika i 41 đak. Rodovi su: Ilići 11, Lukići 7, Lazići 5, te Živkovići i Petkovići po 4 domaćinstva. Janjila: 11 kuća, 14 domaćinstava i 86 stanovnika, od kojih: 10 radnika i 12 đaka. Rodovi su: Božići 7, Matičići 3, te po jedno domaćinstvo roda Stanković, Panić, Lukić i Blagojević. Hadžići: 14 kuća, 16 domaćinstava i 79 stanovnika, od kojih: 23 radnika i 17 đaka. Rodovi su: Hadžići 12, Mehanovići 2, te po jedno domaćinstvo roda Nevesinjac i Đuvić. Trnići: 16 kuća, 17 domaćinstava i 93 stanovnika, od kojih 13 radnika i 19 đaka. Rodovi su: Cvjetkovići 5, Nikići i Pavlovići po 4, te po jedno domaćinstvo roda Stakić, Đurić; Simić i Vasić. U sastavu Krivaje su slijedeća sela i zaseoci: Podvolujak: 8 kuća, 11 domaćinstava i 49 stanovnika, od kojih: 9 radnika i 12 đaka. Rodovi su: Kenjići 6, Nikići 2, te po jedno domaćinstvo roda Marić, Prokopić i Jović.

96

Memići: 35 kuća, 38 domaćinstava i 189 stanovnika, od kojih: 40 radnika i 47 đaka. Rodovi su: Mujanovići 20, Aličići 9, Bošnjakovići 8 i Bećirović jedno domaćinstvo. Brezik: 24 kuće, 25 domaćinstava i 118 stanovnika, od kojih: 18 radnika i 26 đaka. Rodovi su: Sojkići 21 i Mahmutovići 4 domaćinstva. Lug: 15 kuća, 21 domaćinstvo i 86 stanovnika, od kojih: 15 radnika i 16 đaka. Rodovi su: Džaferović 16, Halilović 2, te po jedno domaćinstvo roda Humkić, Huskanović i Mulalić. Brašljevine: 50 kuća, 56 domaćinstava i 289 stanovnika od kojih: 44 radnika i 47 đaka. Rodovi su: Mrkonjići 14, Pašići 9, Osmići i Bajrići po 8, Omerčevići 7, Muratovići 5, Hadžići 2, te po jedno domaćinstvo roda Prstojević, Buljubašić i Sušić. Krajnići: 22 kuće, 27 domaćinstava i 154 stanovnika, od kojih: 14 radnika i 23 đaka. Osim 26 domaćinstava roda Krajnić, ovdje živi i jedno domaćinstvo roda Bošnjaković. U naselju Mustajbašići leže sela: Mustajbašići: 63 kuće, 66 domaćinstava i 370 stanovnika, od kojih: 45 radnika i 67 đaka. Rodovi su: Hasići 23, Vukovići 11 Karajbići 9; Mejrići 6, Srganovići 5, Prijići 4, Sadičkići, Mešići i Adilovići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Mujanović i Ćatić. Vikovići: 60 kuća, 63 domaćinstva i 341 stanovnik, od kojih: 54 radnika i 78 đaka. Rodovi su: Parići 20, Kovačevići 12, Jusići 9, Sinanovići 7, Vikovići i Bećirovići po 6, Suljići 2, te jedno domaćinstvo roda Gradinović. Skroze: 44 kuće, 49 domaćinstava i 288 stanovnika, od kojih: 48 radnika i 71 đak. Rodovi su: Čahtarevići 14, Hamidovići, Huskanovići i Jarčevići po 5, Hasančevići i Skrozići po 3, Kupusovići i Šabanovići po 2; te po jedno domaćinstvo roda Ahmić, Dedić Džafić, Gradinović, Halilčević, Imamović, Šibonjić, Marušić, Kundak i Međić. Dragovac: leži iznad Zavidovića, a u podnožju Kleka. To je prije rata bilo veće selo naseljeno Ciganima ali su u toku II svetskog rata stradali, pa je tu ostalo svega 12 malih kuća. Domaćinstava ima 16 sa 43 stanovnika, od kojih veći dio radi »o zanatu«. a svega dvojica su zaposleni u privredi. Rodovi su: Hasanovići 11, Bajrići 3, te po jedno domaćinstvo roda Bjelić i Delić. Južno od Mustajbašića je naselje Mahoje sa zaseocima. Volujak: 11 kuća, 14 domaćinstava i 80 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 19 đaka. Bukvića je 13, a Mešića jedno domaćinstvo. Brdo: 12 kuća, 14 domaćinstava i 73 stanovnika, od kojih: 10 radnika i 8

97

đaka. Rodovi su: Mulahasići 5, Bukvići 4, Custići 3 i Balići dva domaćinstva. Potok: 21 kuća, 31 domaćinstvo i 161 stanovnik, od kojih: 26 radnika i 24 đaka. Rodovi su: Muhići 13, Gluhići 9, Mulahusići 6, te po jedno domaćinstvo roda Kahrić, Delić i Sinanović. Zuber: 10 kuća, 19 domaćinstava i 98 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 15 đaka. Rodovi su: Muhići i Klinčevići po 6, Herići 3, te po jedno domaćinstvo roda Bukvić, Mulahusić, Gluhić i Sinanović. Oštrić: 3 kuće, 3 domaćinstva i 21 stanovnik, od kojih: 3 radnika i 5 đaka. Svi pripadaju rodu Tadić. U upoznavanju naselja u dolini Gostovića najprije ćemo krenuti uzvodno, desnom stranom njegove doline. Potklečje: 89 kuća, 102 domaćinstva i 520 stanovnika, od kojih: 88 radnika, 22 penzionera i 114 đaka. Rodovi su: Polići 15, Mehići 10, Mahmutovići 9, Husanovići i Ćosići po 8, Gradinovići, Avdići i Šabanovići po 7, Kadići 5, Zilkići 4, Mehanovići i Kovačići po 3, Razići i Balići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Čatić, Halilović, Momković, Mulasmajić, Mahalbašić, Rizvić, Parić, Kovačević, Sinanović, Nikolić, Falić i Džemić. Petković: 22 kuće, 36 domaćinstava i 160 stanovnika, od kojih: 29 radnika i 37 đaka. Rodovi su: Nikolići 12, Ristići 6, Kostići i Momkovići po 4, Đurići 3, Lazarevići i Nedakovići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Stanković, Demonjić i Petković. Prnjavor: 19 kuća, 23 domaćinstva i 136 stanovnika, od kojih: 25 radnika: 7 penzionera i 24 đaka. Rodovi su: Jusupovići 10, Avdići 5, Menzulovići 3, Bećirovići 2, te po jedno domaćinstvo roda Handžić, Mehić i Mulahalilović. Paravci: 42 kuće, 52 domaćinstva i 269 stanovnika, od kojih: 44 radnika i 48 đaka. Rodovi su: Ćatići 35, Zilkići 9, Sejdići 6 i po jedno domaćinstvo roda Suljić i Mulahalilović. Marušići: 29 kuća, 36 domaćinstava i 211 stanovnika, od kojih: 36 radnika i 42 đaka. Rodovi su: Ahmići 13, Fojnice 9, Skejići 6, te Suljići i Mrđanovići po 4 domaćinstva. Dedići: 18 kuća, 22 domaćinstva i 158 stanovnika, od kojih: 26 radnika i 37 đaka. Rodovi su: Jankovići i Čupeljići po 5, Zilkići 3; Sejdići 2 i po jedno domaćinstvo roda Milošević, Suljić i Čatić. Tribići: 24 kuće, 30 domaćinstava i 182 stanovnika od kojih: 32 radnika i 42 đaka. Rodovi su: Jovanovići 7, Ristići 6; Nedići 5, Simići 4, Cvjetkovići 2, i po jedno domaćinstvo roda Živković, Lazić, Pašalić, Nikić, Lazarujko i Milošević. Sinanovići: 45 kuća, 61 domaćinstvo i 358 stanovnika, od kojih 55 radnika i 65 đaka. Rodovi su: Sinanovići 49 domaćinstava sa 274 člana

98

domaćinstva, Mahovci 8 i Zambakovići 4 domaćinstva. Lug: 13 kuća, 17 domaćinstava i 84 stanovnika, od kojih: 15 radnika i isto toliko đaka. Rodovi su: Miloševići 11, Rakići 3, Simići 2 i Petković jedno domaćinstvo. Grabovica: 18 kuća, 20 domaćinstava i 114 stanovnika, od kojih: 17 radnika i 24 đaka. Rodovi su: Ilići 7, Ćirkovići 5, Đurići i Ristići po 3, te po jedno domaćnstvo roda Božić i Panić. Mrđani: 13 kuća, 14 domaćinstava i 88 stanovnika, od kojih: 16 radnika i 16 đaka. Rodovi su: Nedakovići 7, Đurići 3, Lazarevići 2; te Vasić i Nikolić po jedno domaćinstvo. Beše: 14 kuća, 20 domaćinstava i 95 stanovnika, od kojih: 20 radnika i 11 đaka. Rodovi su: Garankići 10, Aličkovići 6, Mišković, Mujkić, Zambaković i Bijelić po jedno domaćinstvo. Žioke: 18 kuća, 19 domaćinstava i 118 stanovnika, od kojih: 19 radnika i 17 đaka. Rodovi su: Stojanovići 13, Tadići 5 i Mišić jedno domaćinstvo. Bajvati: 52 kuće, 78 domaćinstva i 400 stanovnika, od kojih: 55 radnika, 9 penzionera i 57 đaka. Rodovi su: Fazlići 27, Buljubašići 23, Polići 15, Brkovići 6; Bijelići 5 i Mujanovići 2 domaćinstva. Lijevča: 35 kuća, 46 domaćinstava i 327 stanovnika, od kojih: 46 radnika i 69 đaka. Rodovi su: Omeraševići 16, Halilčevići i Dendići po 7; Šijerkići 5, Džinovići i Husanovići po 4, Ristići 3, Omerčići i Mujakovići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Tanović, Rahimić, Mrđen, Mandžuka, Grabovac i Bukvić. Šehići: 24 kuće, 38 domaćinstava i 196 stanovnika, od kojih: 36 radnika i 36 đaka. Rodovi su: Šehići 32, Buljubašići 4, te po jedno domaćinstvo roda Hamzić i Avdurahmanović. Borovnica: 26 kuća, 34 domaćinstva i 197 stanovnika, od kojih: 38 radnika, 9 penzonera i 36 đaka. Rodovi su: Delići 9; Hamzići 7, Avdurahmamovići 6, Redžići 4, Huremovići 3, te po jedno domaćinstvo roda Buljubašić, Madžuka, Šehić, Omerašević i Mujić. Kamenica: 7 kuća, 10 domaćinstava i 61 stanovnik, od kojih: 17 radnika i 9 đaka. Rodovi su: Ilići 3, Nedići i Slavnići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Cvetković, Božićković i Marić. Sada ćemo preći na lijevu stranu doline Gostovića i spuštati se ka ušću Lovnice. Najzabačenije selo na području čitavog Gostovića je Suha: sa svega 7 kuća i isto toliko domaćinstava. Svih 36 stanovnika pripadaju rodu Lukić. Bave se uglavnom stočarstvom, a svega trojica članova njihovih domaćinstava su zaposlena u šumskom privrednom preduzeću

99

»Gostović«. Mitrovići: 24 kuće, 28 domaćinstava i 226 stanovnika, od kojih 31 radnik i 64 đaka. Rodovi su: Pejići 7, Đurići 6, Nikići 5, Mišanovići i Jovići po 4; te po jedno domaćinstvo Milošević i Žugić. Stojanovići: 18 kuća, 20 domaćinstava i 161 stanovnik, od kojih: 31 radnik i 64 đaka. Rodovi su: Pejići 7, Đurići 6, Nikići 5, Minovići dva domaćinstva. Na području Priluga su: Veselinovići: 24 kuće, 28 domaćinstava i 268 stanovnika, od kojih: 35 radnika, 8 penzionera i 36 đaka. Rodovi su: Veselinovići 13, Planinci i Đuričići po 5, Demonjići 3 i Božičkovići 2 domaćinstva. Slavići: sa zaseokom Lazići: 26 kuća, 30 domaćinstava i 224 stanovnika, od kojih: 36 radnika i 34 đaka. Rodovi su: Blagojevići i Lazići po 6, Maksimovići 5, Mionići i Ignjatovići po 4, Tijanići 3, te po jedno domaćinstvo roda Spasojević i Ivić. Dabići: 8 kuća, 11 domaćinstava i 71 stanovnik, od kojih: 9 radnika i 16 đaka. Rodovi su: Dabići 8 i Božićkovići 3 domaćinstva. Poslije prilučkih sela koja su duboko uvučena u planinsko područje, ponovo se vraćamo u dolinu Gostovića. Otežnja leži s obje strane Gostovića. To je malo seoce sa 6 kuća, 9 domaćinstava i 52 stanovnika, od kojih: 12 radnika i 11 đaka. Rodovi su: Ristići 3, Mišanovići 2 i po jedno domaćinstvo roda Dobrić, Lučić, Jokić i Blagojević. Drakulići: 27 kuća, 31 domaćinstvo i 244 stanovnika, od kojih: 35 radnika i 39 đaka. Rodovi su: Stojanovići 10, Tripići 7, Ristići 5, Pejići, Nikići, Lukić i i Gajići po 2, te jedno domaćinstvo roda Dabić. Vukmanovići: 38 kuća, 41 domaćinstvo i 253 stanovnika, od kojih: 41 radnik i 34 đaka. Rodovi su: Kojići 14, Milovanovići 6, Nikići 5, Lazići 4, Tripunovići 3, Pejakovići, Jankovići i Božići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Vidaković, Nedić i Čupeljić, Pejići: 18 kuća, 20 domaćinstava i 133 stanovnika, od kojih: 24 radnika i 35 đaka. Rodovi su: Ilići 6, Mišanovići 5, Pejakovići 4, Stankovići 3 i Savići 2 domaćinstva. Čardak: 16 kuća, 17 domaćinstava i 137 stanovnika, od kojih: 20 radnika i 27 đaka. Rodovi su: Stojanovići 7, Lazići 4, Ristići i Gajići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Lukić i Đurić. Kučiće: 40 kuća, 47 domaćinstava i 296 stanovnika, od kojih: 43 radnika i 56 đaka. Rodovi su: Husanovići 16; Cvjetkovići 11, Ristići 9, Kostadinovići 3,

100

Stankovići, Ilići i Čupeljići po 2, te po jedno domaćinstvo roda Nekić i Burkić.

Slika 17: Sa otvaranja nove škole u Dolini

Stipovići: 41 kuća, 47 domaćinstava i 194 stanovnika, od kojih: 39 radnika i 40 đaka. Rodovi su: Ćehajići 11, Burkići 10, Bošnjakovići 8, Bećirovići 7, Zambakovići 4, te po jedno domaćinstvo roda Husanović, Saletović, Ahmić, Osmanović, Mehić, Fejzić i Faljić. U dolini Lovnice su: Lovnica sa raštrkanim zasiocima: Martići, Vidovići, Ljeskovica i Polje na drugom kilometru od Zavidovića. Ima 88 kuća, 107 domaćinstava i 648 stanovnika, od kojih: 90 radnika i 168 đaka. Rodovi su: Tadići 15, Vidovići 10, Jurići i Martići po 9, Jukanovići i Blagojevići po 7, Petrušići 6, Budimi 4, Marjanovići i Pejići po 3, Antunovići, Tadići; Jozići, Pašalići, Božići; Bajramovići i Dabići po 2, te po jedno domaćnstvo roda lvandić; Lukić; Ravnjak; Jukić; Markanović; Cvjetković; Antolović, Rahmanović, Kalabić: Ilić, Đuričić; Ignjatović; Veselinović; Ubiparipović; Stanković; Božičković i Dragičević. Huremi: 57 kuća, 69 domaćinstava i 401 stanovnik, od kojih: 69 radnika i 71 đak. Rodovi su: Šogolji 17; Faljići 15; Bajramovići 10, Husići 7, Dohranovići i Fejzlići po 5, Mahovci 4, Bajrići 2 i po jedno domaćinstvo roda Bešić, Silajdžić, Spahić i Saletović. Napomena: Pored podataka koji su za pojedina sela i zaseoke izneseni,

101

nije se moglo detaljnije ulaziti u opisivanje njihovog položaja, izgleda i drugih karakteristika, jer nam to prostor ne dozvoljava. Iz istog razloga morali smo se ograničiti samo na iznošenje brojčanih podataka i nabrajanje rodova. Pod nazivom radnika treba podrazumijevati sve radnike i službenike, koji su zaposleni u nepoljoprivrednim djelatnostima. Navedeni podaci su prikupljani u toku juna, jula, avgusta, septembra i oktobra mjeseca 1962. godine.

PRIVREDA Još od najstarijih vremena stanovništvo našeg zavičaja bavilo se poljoprivredrom i do pojave industrije, to je bila glavna grana privređivanja koja je davala skoro sva materijalna dobra potrebna za podmirivanje svakidašnjih životnih potreba. Oko rijeka i u dolinama krčeno je šumsko zemljište i pretvarano u obradive površine na kojima su se sijale sve vrste žitarica, od pšenice do prosa. Brdsko područje je takođe djelimično iskrčeno i na njemu su uzgajane sve vrste srednjeevropskog voća, a okolni šumski pojas služio je za ispašu stoke i kao neiscrpan izvor ogrijevnog i građevinskog drveta. U ranija vremena skoro svako seosko domaćinstvo, a naročito veće porodične zadruge, samo je stvaralo i proizvodilo sva sredstva, koja su mu bila potrebna, kako za ishranu tako i odjeću i obuću. Zemljoradnja je prije svega davala žitarice i povrće, a stočarstvo meso, mlijeko, mliječne proizvede, kožu i vunu. Od jabuka i šljiva spravljan je pekmez koji je služio umjesto šećera, a bavili su se i pčelarstvom. Lan se mnogo više uzgajao nego danas. Ovčarstvo je davalo vunu što je omogućilo intenzivan razvoj kućne radinosti. Malo je bilo domaćinstava na primjer, bez tkalačkog razboja na kome se tkalo platno i sukno od čega se pravila odjeća, lanena za ljeto, a suknena za zimu. Goveđa koža se štavila i od nje su pravljeni opanci putravci. To je period primitivne naturalne privrede u okviru koje je svako domaćinstvo nastojalo da proizvede sve što mu je bilo potrebno za život. Jedino se nabavljala so i to pretežno iz Tuzle po koju se putovalo konjima, ili od dubrovačkih trgovaca. Razumljivo je da je takav način privređivanja bio moguć samo u velikim porodičnim zajednicama sa dovoljno radne snage koja je mogla obaviti čitav niz različitih poslova. Da bi se osigurala takva snažna zajednica svi su ukućani ostajali u istom domaćinstvu i onda kada se muški članovi požene. Porodicu su napuštala samo ženska čeljad prilikom udaje. Međutim, 102

nije bio rijedak slučaj da su mladoženje ulazile u kuću svoje izabranice. To su »domazeti« koji su često u novu zajednicu unosili i svoju imovinu. Tu zajednicu predstavlja stara patrijarhalna zadruga koja je brojala po nekoliko desetina članova, potčinjenih starješini zadruge čija je naređenja izvršavao svaki član bez pogovora. Neko će se upitati kako je bilo moguće živjeti samo od poljoprivrede i to onda kada je obrada zemlje bila veoma primitivna, kada se oralo isključivo drvenom ralicom. Između ostalog to je bilo moguće i zbog toga što je ranije bilo znatno manje stanovnika nego danas. Evo nekih primjera: Prije stotinjak godina u Biljačiću su bile samo četiri kuće, a danas 31, u Džebama 2, a sada 20; u Majdanu 3, a sada 48 itd. Slična je situacija bila i u drugim područjima našeg zavicaja. To znači da je agrarna gustoća bila mnogo manja. Industrija i druge privredne grane, razvijaju se u našem zavičaju još od austrougarske okupacije. Međutim, do punog njihovog razvoja dolazi tek poslije oslobođenja tako da danas u tim oblastima privrede radi skoro svaki peti stanovnik naše komune. Pojava industrije dovodi do korjenitih promjena kako u zanimanjima ljudi tako i u načinu života. Stara patrijarhalna porodica se raspada jer se postepeno gubi međuzavisnost njenih članova, a prvenstveno njene sposobne muške radne snage. Naime, odrasli muški članovi zapošljavaju se na šumskim radovima ili u drvnoj industriji. Time se oni postepeno ekonomski osamostaljuju i sasvim napuštaju, porodičnu zaiednicu, stvarajući svoja posebna domaćinstva. To dovodi do izmijenjenog odnosa i prema poljoprivredi. Poljoprivreda vise nije glavni izvor prihoda. Zemlja se postepeno napušta, a čitava domaćinstva se preseljavaju u grad. INDUSTRIJA I ŠUMARSTVO Godine 1887. na poljanama gdje danas leži Tvornica montažnih kuća tršćanska firma »Marburgo-Perente« počinje da gradi pilanu, a istovremeno i željezničku prugu do Gostovića čija je dolina kao i dolina Krivaje bila netaknuta prašuma koja je krila neprocjenjiva šumska bogatstva. Vlasnici stranog kapitala su vidjeli da nepregledne i do tada nedirnute šume i velika rudna ležišta Bosne predstavljaju lak izvor bogaćenja, tim prije što uz neiscrpna prirodna bogatstva ova zemlja istovremeno raspolaže i izvorom jeftine radne snage. U prvo vrijeme u dolini Gostovića se sjekla rastova düga koja se na konjima dovozila na malu željezničku stanicu u Zavidovićima, odakle se dalje 103

otpremala. Interesantno je napomenuti da u to vrijeme, na toj pruzi nisu upotrebljavane lokomotive već su kloceve-vagone uz prugu do Čardaka vukli konji, a natovareni vagoni su se jednostavno spuštali jer je pruga imala povoljan pad. Sjekla se najbolja šuma, a prvenstveno ona koja je bila bliže pruge. To je ubrzo dovelo do potpunog ogolićavanja donjeg dijela doline Go stovića. Tri godine kasnije, tj. 1890. godine firma »Gregerzon i sinovi« iz Budimpešte otkupila je pilanu i sve pomoćne pogone kao i željeznicu. Nova firma proširuje i usavršava pilanske kapacitete, a na željeznici uvodi lokomotivsku vuču. I u pilani i u »Staroj koloni« uvodi se električno osvjetljenje. Tako je pilana u vlasništvu firme »Gregerzon i sinovi«, postepeno se proširujući, izrasla u veliku tvornicu za preradu drveta. Zahvaćena opštom privrednom krizom, koja tridesetih godina ovog stoljeća poprima svjetske razmjere, firma »Gregerzon i sinovi« prestaje sa radom 1930. godine, a nasljeđuje je »Našička« koja 1936. godine otpočinje rad punim kapacitetom. U toku rata pilana je radila za okupatora sa smanjenim kapacitetom jer su partizanske jedinice često kidale prugu uz Gostović sprečavajući eksploataciju šumskih bogatstava ovog kraja. Odmah poslije oslobođenja pilana je sa svojih 6 gatera otpočela rad i imala veliki značaj za obnavljanje pilane »Krivaje«. Radila je do 1947. godine kada je demontirana i na njenim temeljima podignuta Tvornica montažnih kuća. Glavni značaj za privredni razvitak Zavidovića i okoline imala je, međutim, druga veća pilana smještena u donjem dijelu grada. Temelji su joj udareni 1899. godine kada braća Eisler iz Čehoslovačke i njemački industrijalac Richard Von Ortlieb osnivaju u Zavidovićima preduzeće firme »Bosanska šumska industrija Eisler i Ortlieb«. Firma je pristupila izgradnji ogromnih pilanskih kapaciteta sa 26 gatera (od čega 21 punih i 5 gatera za paranje), a dolinom Krivaje otpočela je izgradnja uskotračne željezničke pruge kojom će se, nakon njezinog završetka, 1902. godine izvoziti godišnje i do 500.000 m3 oblovine. Dolina Krivaje je u to vrijeme bila obrasla gustim šumama koje su omogućavale dugogodišnju eksploataciju i velike zarade vlasnicima firme »Eisler i Ortlieb«. Prugu je gradila država, jer je 5. maja 1899. godine između zemaljske vlade Bosne i Hercegovine i »Bosanske šumske industrije Eisler i Ortlieb« sklopljen ugovor po kome je pomenutoj firmi dato pravo sječe svih šuma u području gospodarske jedinice Donja i Gornja Krivaja, te Žep planina, a država se obavezala da će izgraditi prugu Zavidovići - Olovo - Kasuče, s tim što će firma održavati prugu i plaćati odgovarajuću godišnju zakupninu za njeno iskorištavanje. 104

Pored pruge Zavidovići - Olovo - Kusače duge 118,4 km kojom je raspolagala, firma je izgradila još i 115 km. sporednih šumskih pruga, a u samoj pilani 18 km industrijskog kolosjeka. Vlasnici pomenute firme bili su strani državljani: braća Eisler iz Čehoslovačke sa 50% udjela, Nijemac Richard Von Ortlieb sa 25% i Austrijanac Fritz Regenstreif, takođe sa 25% udjela u akcijama firme. Glavni proizvod firme bila je rezana građa četinjara (ostale vrste šuma iskorištavale su se samo kao slučajni užitci, prouzrokovani vremenskim nepogodama) i sva se izvozila u strane zemlje, a prvenstveno: Italiju, Francusku, Veliku Britaniju, Južnu Ameriku i Sjevernu Afriku. Već u prvoj godini rada ove firme došlo je do požara u kome je pilana izgorila, ali je odmah obnovljena. Neposredno poslije izbijanja I svjetskog rata firma je, 14. Jula 1914. godine obustavila rad, jer su vojne vlasti rekvirirale njenu šumsku željeznicu, a osim toga pilane i šuma su ostale bez radne snage. Kada je rat završen firma nastavlja sa radom ali već u martu 1919. godine država je stavtlja pod sekvestar, zbg toga što je jedan od njenih suvlasnika, Richard Von Ortlieb bio državljanin neprijateljske drzave. Njegove akcije preuzima država i firma nastavlja sa radom sve do 1925. godine kada je i likvidirana. Četvrtog maja iste godme osniva se novo akcionarsko društvo pod imenom »Krivaja« u kome država učestvujs sa 26% udjela. Pojavom svjetske ekonomske krize ovo društvo zapada u teškoće i prestaje sa radom 1. novembra 1930. godine, a 1936. pada pod stečaj. Iduće godine sva njegova imovina je stavljena na javnu licitaciju. Tu imovinu je kupilo akcionarsko društvo »Šipad«. Pilana je počela sa radom u novembru mjesecu 1937. godine. Neposredno poslije okupacije naše zemlje pilanu preuzima njemačka vojna uprava. U toku rata radila je smanjenim kapacitetom jer je veći dio šumskog područja, sa koga se snabdjevala oblovinom, najčešće bio pod kontrolom narodnooslobodilačke vojske, a željeznička pruga je bila stalno pod udarom naših jedinica. Pri kraju 1944. godine, prilikom jednog bombardovanja Zavidovića, pilana je izgorjela. Odmah poslije oslobođenja pristupilo se obnovi »Krivajine« pilane i ona ponovo počinje sa radom u novembru mjesecu 1945. godine. Nakon rušenja postrojenja bivše »Našičke«, podiže se Tvornica montažnih kuća koja ulazi u sastav »Krivaje« kao drvnog kombminata u čijem se sklopu obavljaju sve faze proizvodnje, od uzgoja preko sječe i transporta šumskih proizvoda do njihove prerade na pilani, tj. do proizvodnje finalnih proizvoda. Tako 105

Tvornica montažnih kuća iz pogona za proizvodnju kuća prerasta u tvornicu čitavog niza raznovrsnih gotovih proizvoda, od štipalica i vješalica do kompletnih garnitura namještaja i montažnih kuća. Podizanje objekata u Tvornici montažnih kuća otpočelo je 1948. godine, a završeno 8. februara 1950. godine kada je tvornica puštena u pogon. Njene prostrane hale, duge i do 280 m i drugi objekiti, zauzimaju površinu od 15.128 m2. Ova je godina u prošlosti »Krivaje« posebno značajna jer je 28. januara izabran i prvi Radnički savjet, kao organ samoupravljanja neposrednih proizvođača. Ovaj organ preuzima preduzeće na upravljanje 26. novembra iste godine. U posljeratrnom periodu preduzeće »Krivaja« doživljava nekoliko reorganizacija, naročito kada je u pitanju šumska privreda i njena organizacija. Uvođenjem komunalnog sistema, a u cilju ekonomskog osamostaljenja svake komune, na eksploatacionom području bivše »Krivaje« osnovano je nekoliko preduzeća za uzgoj i eksploataciju šume te preradu drveta. Na području zavidovačke komune osnovano je u januaru 1962. godine šumsko privredno preduzeće »Gostović«. To preduzeće se bavi uzgojem, zaštitom i eksploatacijom šuma, a »Krivaja« kao industrijsko preduzeće vrši preradu šumskih proizvoda. Ta dva preduzeća čine osnovu privrede naše komune i zapošljavaju 5.892 radnika i službenika. U nastojanju da ispuni sve radne zadatke koje mu je postavljala zajednica, radni kolektiv »Krivaje« ulagao je velike napore jer je bio svjestan uloge ovog preduzeća u našoj sveukupnoj privredi. Veliki broj radnika proglašen je udarnicima (neki i po 20 puta), od kojih su mnogi i odilikovani. Cio kolektiv je, za rezultate postignute u takmičenjima preduzeća drvne industrije dobio nekoliko vidnih priznanja. Tako je u maju mjesecu 1950. godine dobio prelaznu zastavu Vlade NR BiH, kao najbolje preduzeće drvne industrije u Bosni i Hercegovini u toku 1949. godine. U septernbru iste godine prima prelaznu zastavu Savezne vlade te nagradu od 1,550.000 dinara. Eksploatacija šuma koja se u to vrijeme nalazila u sastavu »Krivaje«, 18. marta 1951. godine prima prelaznu zastavu Savezne vlade kao »najbolji radni kolektiv šumske proizvodnje u zemlji«. Uz zastavu je primljena i nagrada od 900.000 dinara. 30. septembra 1951. godine ovom kolektivu je i po treći put dodjeljena prelazna zastava i nagrada od 817.000 dinara. Zahvaljujući takvim uspjesima, preduzeće se iz godine u godinu sve brže razvijalo i osvajalo nove proizvode tako da je ubrzo preraslo u jedan od najvećih kombinata te vrste u zemlji. 106

Slika 18: "Krivaja" - gater u pogonu.

Kada se, u cilju bolje zaštite i obnavljanja šumskog fonda, pristupilo ograničavanju sječe, »Krivaja« se našla u situaciji da svoju proizvodnju sve više orijentiše na gotove proizvode, a manje na rezanu građu kaopoluproizvod. U vezi s tim postavilo se i pitanje rekonstrukcije njenih pogona i njihove preorijerntacije na savremenu proizvodnju. Upravo je radi toga period od 1957. godine do danas i najznačajnije razdoblje u čitavom posljeratnom razvitku ovog preduzeća. U tim se godinama preduzeće prilagođavalo novim uslovima i osposobljavalo da se uklopi u opšta privredna kretanja u našoj zemlji i prilagodi zahtjevima stranog tržišta. Na stranom tržištu »Krivaja« se u poslijeratnom periodu pojavljuje kao ozbiljan izvoznk u čemu je stekla lijep ugled. Ovo preduzeće je u toku 1962. godine učestvovalo sa 30% u cijelokupnam izvozu drvne industrije Bosne Hercegovine, a sa 12% u izvozu drvne industrije Jugoslavije.

Slika 19: "Krivaja" - Stovarište rezane građe

107

Organizacija preduzeća postavljena je u skladu sa zadacima njegove proizvodnje. Pored pilana za jelovinu i bukovu građu te sandučare, koji su ranije bili osnova ovog preduzeća, razvili su se i novi pogoni kao: parketara. furnirnica, tvornica iverastih ploča, pogon za proizvodnju stolica, pogon za proizvodnju komadnog na mještaja, pogon za proivodnju panel ploča, pogon za proizvodnju montažnih kuća, te tvornica za izradu razne drvne galanterije i pilana u Zepču. Osnivanje ovih pogona dovelo je do veće proizvodnje gotovih proizvoda što se vidi iz slijedećih podataka: Proizvod

Jed. mj.

1956

1961

%

heraklit ploče

m2

41.353

121.892

300

parket

“

58.467

171.831

293

montažne kuće

“

6.984

11.665

171

furnir

m3

-

3.784

-

iverice

“

-

3.137

-

nekompletni sitni namještaj

kom

50.386

141.406

282

Pored ovih glavnih proizvoda »Krivaja« u svojim pogonima proizvodi u većim količinama još i: panel ploče, šper ploče, lesonit ploče, građevinsku stolariju, ambalažu itd.

Slika 20: Montažna kuća i stol na rasklapanje - proizvodi "Krivaje"

108

Slika 21: Namještaj - Proizvodi "Krivaje"

Od ukupno 3.039 radnika i službenika, koliko je bilo zaposleno u ovom preduzeću u decembru 1962. godine, nekvalifikovanih radnika je bilo 556, polukvalifikovanih ili priučenih za određene poslove 1.349, kvalifikovanih 741 i visokokvalifikovanih 107. Na prvi pogled kvalifikaciona struktura izgleda povoljna. Međutim, većina polukvalifikovanih i kvalifikovanih radnika nije sticala stručna znanja školovanjem već samo praksom. Od 276 zaposlenih službenika njih 18 ima visoku, 10 višu, 41 srednju a 207 nižu stručnu spremu. Pri preduzeću postoji Centar za uzdizanje kadrova u čijem sastavu radi i fakultetski centar za školovanje visokostručnih kadrova. Time su stvoreni uslovi za osposobljavanje kadrova prijeko potrebnih u savremenoj proizvodnji. Budući razvitak »Krivaje« kretaće se i dalje u pravcu sve veće mehanizacije njenih postrojenja, a u proizvodnji putem zamašnije preorijentacije na gotove proizvode, za kojima se osjeća potražnja, kako na domaćem tako i na stranom tržištu. Savremenija postrojenja će omogućiti bržu, jeftiniju i kvalitetniju proizvodnju, ali samo pod uslovom da se ozbiljno mijenja i kvalifikaciona struktura radne snage. U tom pogledu ovo preduzeće stoji pred veoma krupnim zadacima. Ono je izašlo iz perioda zastarjele, klasične pilanske proizvodnje koja je zahtjevala, prije svega, fizičke napore proizvođača. Danas se od proizvođača traži više znanja i stručnosti. Zato se oni moraju ozbiljno osposobljavati, jer su istovremeno i neposredni upravljači koji, bilo direktno ili preko svojih predstavnika u organima samoupravljanja, radničkim savjetima i upravnim odborima, - odlučuju o svim pitanjima, kako u procesu proizvodnje tako i u raspodjeli dohotka. Drugo veliko preduzeće u našoj kornuni je ŠPP »Gostović«. To je 109

preduzeće za uzgoj, zaštitu i eksploataciju šuma čiji su glavni proizvodi oblovina lišćara i četinjara, trupci za ljuštenje furnira, celulozno drvo, a kao sporedni: ogrevno drvo lišćara, destilaciono drvo, jelovi i borovi piloti, jamsko drvo; šel trupci; telefonski stubovi. smola, drveni ugalj i dr. Oblovina i trupci za ljuštenje furnira uglavnom se otpremaju u »Krivaju«, a celulozno drvo pretežno na strano tržište. Najveći dio šuma do kojih su doprle saobraćajnice - šumske željezničke pruge, kamionski putevi i žičare, - uglavnom je posječen te se odmah po osnivanju »Gostovića« pristupilo izgradnji puteva prema šumama koje se ranije nisu sjekle. Stare industrijske pruge se dižu, a po njihovoj trasi se grade putevi, jer je kamionski prevoz jeftiniji, brži i praktičniji. Radi lakše organizacije poslova preduzeće je podijeljeno na četiri pogona šumskih radova koji se nalaze u Zavidovićima, za područje gostovićkog bazena, u Vozućoj za krivajsko područje te u Žepču i Nemiloj. Prevoz šumskih proizvoda sa stovarišta vrši pogon šumskog transporta sa svojim kamionima i šumskom željeznicom u Gornjem Gostoviću. Preduzeće »Gostović« zapošljava 2.853 radnika i službenika čija kvalifikaciona struktura izgleda ovako: nekvalifikovanih 1920, polukvalifikovanih 428, kvalifikovanih 251 i visokokvalifikovanih 29. Od 225 službenika visoku stručnu spremu ima njih 12, višu 3, srednju 47, a 163 nižu stručnu spremu. Iako je priroda posla u ovom preduzeću drukčija nego u »Krivaji« (jer zahtjeva veće fizičke napore) uvođenje mehanizacije koje je u toku, zahtjeva veću stručnost radnika, zbog čega se nameće prijeka potreba njihovog stručnog osposobljavanja. U Vozućoj je podignut pogon »Terpentin« u sastavu preduzeća za proizvodnju hemijskih proizvoda »Terpentin« iz Dobruna. Borovi panjevi su njegova glavna sirovina. U specijalnim pećima pale se panjevi da bi se dobio katran, terpentin, smolno ulje i drveni ugalj. U tom pogonu zaposleno je svega 9 radnika. Z A N A T S T V O Zanatstvo je u društvenom sektoru prilično. razvijeno. Većinu zanatskih radova obavlja Zanatsko preduzeće koje pored zanatskih usluga izvodi i obimnije građevinske radove kao što je izgradnja stambenih i poslovnih zgrada. Ovo preduzeće zapošljava 358 radnika od čega polovinu čine nekvalifikovani. 110

U svrhu proširenja svoje djelatnosti ovo preduzeće je izgradilo nove objekte u kojima se proizvodi kompletni sobni, kuhinjski i kancelarijski namještaj. Postoje svi uslovi da se preduzeće i dalje uspješno razvija. Zanatsko preduzeće »14. april« ima u svome sastavu radionice za izradu konfekcije, krojačku i obućarsku radionicu i brijačko-frizerske radnje. Zapošljava 77 radnika i službenika. Najbolje perspektive daljeg razvitka ovog preduzeća leže u proizvodnji konfekcije, pa se u tom pravcu ulažu ozbiljni napori. Preduzeće »Žitokombinat« iz Doboja ima svoj pogon u Zavidovićima, koji se sastoji od magacina za smještaj brašna i pekare, čiji kapaciteti zadovoljavaju potrebe građana. Zapošljava 35 radnika i službenika. Prije dvije godine izdvojila se Željeznička radionica iz sastava ŠIP »Krivaja«, u samostalno preduzeće »Metalac« sa 46, uglavnom kvalifikovanih radnika. Od nekadašnjih radova na opravci voznog parka »Krivaje«, preduzeće je preonijentisalo svoju djelatnost na vršenje usluga lokalnoj industriji i na izradu nekih mašina i dijelova za mašine. Stupanjem u kooperaciju sa većim preduzećima metalske struke i preuzimanja izrade pojedinih dijelova, tj. specijalizacijom svoje proizvodnje, ovo će se preduzeće moći uspješno razvijati. Kada je riječ o zanatstvu treba spomenuti da ono u ovom kraju nema dužu tradiciju. Ovdje se nisu razvijali specijalni zanati već samo oni koji su dopunjavali industriju. U selima našeg kraja od davnina je kućna radinost bila važna privredna grana koja je podmirivala mnoge potrebe domaćinstava. Tkalo se platno (bez) sukno i ćilimi, a od štavljene kože pravljeni su opanci. Prerađivanje voća u pekmez i rakiju i danas je veoma rašireno. I neki drugi oblici kućne radinosti su se održali do danas, iako u manjoj mjeri. Kućna radinost je u opadanju, jer njene proizvode potiskuje industrijska roba. Bez obzira što industrija daje sve više proizvoda koji su se nekada zanatski proizvodili, moraće se i dalje posvećivati ozbiljna briga onim vrstama zanata koje industrija ne može zamjeniti. To su zanati koji vrše svakodnevne usluge građanima. Ovo naročito treba istaći kada je riječ o zanatstvu na selu i o potrebama seoskog stanovništva koje ne može za svaku, i onu najsitniju, potrebu silaziti u grad. To se u prvom redu odnosi na brijačke, kovačke i obućarske radnje. T R G O V I N A 111

Trgovinsku djelatnost obavlja trgovačko preduzeće »Centar«, zemljoradnička zadruga »Sloga« i zemljoradnička zadnuga »Vozuća« preko svojih prodavnica u većim selima. Osim toga u Zavidovićima postoje prodavnice obuće tvornice »Borovo«, »Bosna«, »Derventa«, »Planika«, tvornice tekstila i konfekcije »Varteks«, »Niš«, »Alija Hodžić« i »Partizan«. Preduzeće »Žitokombinat« ima svoje prodavnice kruha, a preduzeće »Zmajevac« iz Zenice prodavnice mesa i mesnih prerađevina. Trgovačko preduzeće »Centar« ima najvažniju ulogu u snabdijevanju građana Zavidovića svim vrstama robe, počev od živežnih namirnica pa do namještaja i građevinskog materijala. U ukupnom prometu u trgovini zavidovačke komune u toku 1962. godine ovo preduzeće je učestvovalo sa 55%, »Žitokombinat« sa, 14%, zadružne prodavnice sa 23%, a sva ostala sa 8%. Mreža zadružnih prodavnica organizovana je isključivo na selu. U trgovačkom preduzeću »Centar« zaposleno je 131 radnik i službenik. Izgradnja magacina i otvaranje prodavnice za samoposluživanje predstavljaju krupan napredak u razvoju trgovine, a posebno preduzeća »Centar«. U G O S T I T E L J S T V O Pored restorana društvene ishrane preduzeća drvne industrije »Krivaja« i društvene ishrane šumskog privrednog preduzeća »Gostović« ugostiteljske usluge obavlja ugostiteljsko preduzeće »Tajan« u kome je zaposleno 92 radnika i službenika. Osim ugostiteljskih radnji u Zavidovićima, koje su smještene uglavnom u dotrajalim zgradama, ovo preduzeće ima nekoliko radnji i na području komune. Ovo je preduzeće u toku 1962. godine ostvarilo promet u vrijednosti od 150 rniliona dinara, uglavnom prodajom alkoholnih pića. Da bi se poboljšale ugostiteljske usluge, a naročito smještaj gostiju sa strane, nameće se potreba izgradnje nove zgrade hotela. Od sadašnjih ugostiteljskih objekata svojoj namjeni odgovara samo kafana u Domu kulture i Kuglana. U cilju razvoja turizma za koji postoje izvanredni uslovi (prirodne ljepote, naročito oko Kamenice i Maoče, te obilje divljači u šumama i raznovrsne ribe u rijekama) pristupiće se izgradnji novog ugostiteljskog objekta sa svim potrebnim uređajima u Kamenici kao i izgradnji manjih sportskih terena pored toga objekta. Isto tako postoji potreba za izgradnjom jednog objekta u Maoči čije se turističke prednosti do sada nisu koristile. Pored navedenih privrednih organizacija na području komune djeluje i 112

nekoliko manjih kao npr. komunalno preduzeće »Gostović« koje pored ostalog održava vodovodnu mrežu i ulice, zatim »Elektrifikacija« koja vrši distribuciju električne energije i održava vanjske električne linije. U tim preduzećima je zaposleno ukupno 74 radnika i službnika. S A O B R A Ć A J Sve do izgradnje željezničke pruge uskog kolosjeka Sarajevo - Brod u našem kraju nije bilo solidnih puteva. Istakli smo da je stari karavanski put Sarajevo - Bosanski Brod, a isto tako i kasnije sagrađeni glavni put zaobilazio zavidovački kraj. Da bi ubrzala eksploataciju prirodnih bogatstava Bosne Austrougarska je odmah po okupaciji naših krajeva izgradila željezničku prugu uskog kolosjeka od Bosanskog Broda do Žepča koja je predana saobraćaju 8. juna 1879. godine. 10. septembra iste godine predat je prometu dio pruge od Žepča do Zenice, a dvije godine kasnije i dio do Sarajeva. Ova željenička pruga slijedila je dolinu Bosne od Kotorskog prema Sarajevu. To znači da je ona bila prva saobraćajnica koja je povezala naš kraj s drugim dijelovima naše zemlje. Kao što je poznato na tu prugu su se nadovezivale šumske pruge iz doline Gostovića i Krivaje. Prva je sagrađena (u dužini od 9 km), 1887 godine; a druga 1902 godine (u dužini od 118,4 km). Kasnije su ove šumske pruge dograđivane protežući se u dubinu šuma. Tek poslije podizanja industrije u Zavidovićima sagrađena je 1900. godine cesta, desnom stranom Bosne od Žepča do Maglaja, koja je prošla kroz Zavidoviće. Od grada prema selima nije bilo nikakvih puteva pa se skoro sav saobraćaj obavljao konjima. Dolinom Krivaje, od željezničke stanice Krivaja pa do Maoče, nekoljko puta su, još za vrijeme austrougarske vlasti otpočinjali radovi, ali se od trasiranja nije dalje otišlo. Takvo stanje ostalo je sve do oslobođenja. Godine 1947. izgrađena je omladinska pruga normalnog kolosjeka Šamac Sarajevo, čime Zavidovići postaju pretovarna stanica, gdje se vrši pretovar tereta između nove i uzane krivajske željeznice. Tako je ovo područje, normalnom željezničkom prugom i cestom, vezano sa Sarajevom na jugu i sa Šamcom na sjeveru. Prošle godine završena je i cesta dolinom Gostovića koja se sada produžuje prema kakanjskom području dolinom riječice Suhe od koje se odvaja jedan krak prema Prilugu. Na taj način su cestama povezana sva sela gostovičkog bazena izuzev Mitrovića i Stojanovića do kojih, od 16 km pomenute ceste, vodi šumska željeznica dolinom rijeke Trbušice. Sa gradom su takođe dobrom cestom povezana sela lovničkog područja. Dolinom 113

Rujnice sagrađena je bila kraća cesta, a prema Hajdarovićima je u planu izgradnja ceste na kojoj su već obavljeni manji početni radovi. I pored toga mnoga sela zavidovačke okoline su bez dobrih puteva što predstavlja ozbiljne teškoće u životu njihovih stanovnika, a naročito u brdskim krajevima. Skoro sve ceste o kojima smo govorili prvenstveno služe za potrebe šumskog privrednog preduzeća »Gostović«, dok redovni saobraćaj za prevoz putnika na njima još nije uveden jer u Zavidovićima ne postoji preduzeće za automobilski saobraćaj. Međutim, u saradnji sa zeničkim transportnim preduzećem »Zenicatrans« nastoji se da se riješi ovo veoma važno pitanje, jer velik broj radnika i seoskog stanovništva svakodnvno odlazi u Zavidoviće i istog dana se vraća svojim kućama. Na poslovima saobraćaja radi još i Preduzeće za održavanje pruge i željeznička ložionica. Ukupno je na željezničkom saobraćaju zaposleno 628 radnika i službenika. Pruga uskog kolosjeka Zavidovići - Olovo - Kasuče služi prvenstveno za transport oblovine za pilanu u Zavidovićima. Na njoj se obavlja i putnički saobraćaj mješovitim vozovima, ali je putovanje prilično neprijatno. Pošto je pruga veoma stara, a vozni park u trošnorn stanju, brzina vožnje dostiže jedva 20 km na sat. To predstavlja ozbiljnu teškoću velikom broju radnika koji svakodnevno putuju na posao u Zavidoviće i vraćaju se kućama. Istina, većina ih putuje sa bližih stanica Kovači, Brezik i Krivaja, ali jedan broj radnika i đaka putuje i iz udaljene Vozuće. Preko 13.000 stanovnika u dolini Krivaje upućeno je na ovu željeznicu. Nužna je potreba da se ta pruga rekonstruiše, ili da se po njenoj trasi izgradi cesta, jer sadašnje stanje ne zadovoljava potrebe ni privrede ni stanovništva. P O L J O P R I V R E D A Ranije smo vidjeli da se prije osnutka drvne industrije skoro cjelokupno stanovništvo našeg zavičaja bavilo poljoprivredom. Međutim, izgradnjom željezničke pruge, a naročito otvaranjem šumskih radova i osnutkom drvne industrije, situacija se iz temelja izmijenila. Tako je broj zaposlenih u nepoljoprivrednim djelatnostima iz godine u godinu stalno rastao izuzimajući period od 1930 do 1936 godine. Do naglog povećanja broja zaposlenih u industriji, šumarstvu, saobraćaju, građevinarstvu i drugim privrednim granama i javnim službama dolazi tek poslije oslobođenja kada je nastupio period snažnog razvitka privrede u našoj komuni, koja je neprestano tražila 114

novu radnu snagu. Zahvaljujući tome razvitku veliki broj seoskog stanovništva, a prvenstveno muška radna snaga napušta poljoprivredu i odlazi u industriju i druge javne službe. Sada isključivo od poljoprivrede živi svega 6.629 ili 18,26% stanovnika, iako na selu živi 28.946 stanovnika ili 79,86%. a )

Z e m l j o r a d n j a

Najbolje vrste tla nalaze se u riječnim dolinama. To su poljska zemljišta podesna za uzgajanje žitarica i povrtlarskih kultura. To su: Viniško, Potklečko, Dolinsko i Dolačko polje u dolini rijeke Bosne, polje kod Vozuće u Dolini Krivaje, te manja proširenja riječnih dolina. Drugu oblast predstavljaju pobrđa oko riječnih dolina. To su lošija tla, degradirane smeđe zemlje tzv. prahuIje i sijonice. I pored toga što daju male prinose na njima se siju žitarice, uglavnom pšenica i kukuruz na smjenu. Veće površine ove oblasti zasađene su i voćnjacima. Treća oblast je više planinsko zemljište koje je obraslo šumom, a tamo gdje je iskrečeno što je čest slučaj, služi za ispašu stoke ili se kosi. Ponekad su i takva zemljišta obrađivana i zasijana kukuruzom »brzakom«, ali se susreće i ječam i proso. Od ukupne površine naše komune koja iznosi 53.993 ha (prema stanju u 1961. godini), otpada na: obradivo tlo pašnjaka šume neplodno tlo

15.570 ha ili 28,8% 3.111 ha ili 5,8% 34.173 ha ili 63,3% 1.139 ha ili 2,1%

Prema tome najveći dio upupne povrsme zauzimaju šume, a samo nešto više od 1/4 obradivo zemljište. Struktura obradivih površina (stanje 1962. godine) izgleda ovako: oranice i bašče voćnjaci livade

14.389 ha ili 92,4% 689 ha ili 4,4% 492 ha ili 3%

Ako se ova struktura sjetvenih površina uporedi sa onom iz 1959. godine kada je iznosila 15.954 ha zapazićemo da su oranične površine smanjene za 395 ha, a za isto toliku površinu povećane su livade i voćnjaci. 115

Crtež 4: Grafikon 7 i 8

Pojedine kulture zauzimaju slijedeće površine: vrsta

Prosječan prinos po 1 ha za poslednje 3 g.

Površina u ha

kukuruz

3.541

13 mtc

pšenica

2.126

10 mtc

zob

1.993

11 mtc

ječam

34

9 mtc

raž

39

10 mtc

Ukupno pod žitaricama se dakle nalazi 7.733 ha. Ukupan prosječan godišnji prinos glavnih vrsta žitarica iznosi: kukuruza 46.033 mtc. a pšenice 21.260 mtc. Iz ovog pregleda vidimo da su najveće površine pod kukuruzom koji služi uglavnom za ljudsku, a manje za stočnu ishranu. Najbolje vrste (hibridni) koje daju najveće prinose, gaje se u niskim naplavnim područjima i poljima. Prinos kukuruza je najmanji u višim planinskim krajevima. Poslije kukuruza najveće površine zauzima pšenica. U posljednje vrijeme na ravničarskim terenima sve se više siju talijanske sorte pšenice koje, uz 116

odgovarajuću obradu, daju mnogo veće prinose od domaćih vrsta koje su se doskora isključivo sijale. Idući prema rubnom planinskom području pšenica se sve manje sije, a i kvalitet joj sa visinom reljefa takođe opada. Od povrća se najviše uzgaja krompir, pasulj, kupus i luk. Tako je u 1961. godini bilo zasijano povrća: vrsta

površina u ha

Prinos u mtc po 1 ha

krompir

419

56

pasulj

52

12

kupus i kelj

25

72

luk crveni

30

42

luk bijeli

12

33

paradajz

18

35

paprika

14

27

ostalo povrće

25

34

Ukupno je te godine pod povrtlarskim kulturama bilo 595 ha. U ovo nisu uračunati pasulj i tikve koji se siju sa kukuruzom kao međuusjev. Većina od ukupne površine zasijane povrćem nalazi se u obližnjim prigradskim selima, jer je grad veliki potrošač povrća koga često nema u dovoljnim količinama. To utiče na održavanje relativno vlsokih cijena, naročito u proljetnim mjesecima. Postoje, međutim, znaci da se sve veći broj seoskih domaćinstava, naročito onih koji imaju zemljište u poljima, u posljednje vrijeme orijentiše na intenzivan uzgoj nekih povrtlarskih kultura, prvenstveno rane salate, luka, kupusa i paradajiza, Zemljoradnička zadruga »Sloga« takođe je pristupila intenzivnijem povrtlarstvu što će, uz sve razvijenije povrtlarstvo kod individualnih gazdanstava, omogućiti solidno snabdjevanje grada svim vrstama povrtlarskih kultura. To će ujedno povećati i potrošnju povrća u seoskim domaćinstvima. proizvođača, koji do sada nisu stupali u kooperaciju sa zadružnim i sačme ni izdaleka ne zadovaljava potrebe stočarstva. To se najbolje vidi iz podataka da je u posljednjim godinama pod ovim kulturama bilo prosječno svega po 90 ha zemljišta. Uzgoj krmnih biljaka je od prvostepenog značaja za razvoj stočarstva, jer se iz godine u godinu stalno smanjuju slobodni odjeli šuma za napasanje stoke. To je nužna. mjera za pravilan uzgoj šuma, jer od šumskih proizvoda i drvne industrije živi ogromna većina stanovništva naše komune. Na toj privrednoj grani počiva život cijelog našeg zavičaja, Od 117

njenog daljeg napretka zavisi napredak svakog našeg domaćinstva i pojedinca. To nam, upravo nameće potrebu stalne brige za očuvanje naših šuma i za njihovo obnavljanje. To se može postići, pored ostalog, intenzivnijim uzgojem krrnnih biljaka, poglavito djeteline. Tako bi se obezbjedila solidna prehrana stoke i prestala potreba njenog napasanja u šumama. Zahvaljujući sve većoj upotrebi tvorničkih tkanina uzgoj lana i konoplje, koji su se ranije sijali na velikim površinama, sada je u opadanju. Tako se ove industrijske biljke posljednjih godina siju na svega 20 ha i to uglavnom u selima sjeverno od Zavidovića gdje je, još uvijek, znatna izrada odjeće od domaćih tkanina. Prema podacima koje smo iznijeli pod žitaricama se nalazi 7.733, povrćem 595, krmnim biljem 90 i industrijskim biljkama 20 ha, ukupno 8.438 ha. Svake godine ostavlja se pad ugar ili se privremeno pretvara u pašnjake blizu 6.000 ha što je za ovdašnje prilike veoma značajna površina. To znači da se 41,3% oranica i bašča ne obrađuje svake godine, što predstavlja najveću slabost naše poljoprivrede. Ako bi se te površine zasijale na primjer kukuruzom, godišnji prinos bi se povećao za novih 387 vagona, pod predpostavkom da prinos po jednom ha iznosi 13 mtc. U tom slučaju bi jednogodišnja žetva dala oko 440 kg po jednom stanovniku. Bilo bi sasvim suvišno govoriti šta bi to značilo za podizanje životnog standarda, naročito seoskog stanvništva, jer bi imali kukuruza i pšenice više nego što je potrebno za ishranu cjelokupnog stanovništva naše komune. Posebno treba istaći da su prosječni prinosi kaje smo naveli veoma niski i da nisu u skladu sa dosta povoljnim prirodnim uslovima. Zemljoradnička zadruga »Sloga« i »Vozuća« na svojim zemljištima kao i na zemljištima svojih kooperanata postižu mnogo bolje rezultate. Prinosi na tim parcelama dostižu i 40 mtc po 1 ha za pšenicu, a do 55 mtc za kukuruz. Izvjestan broj drugih individualnih proizvođača, koji do sada nisu stupili u kooperaciju sa zadružnim organizacijama, sve više prilaze savremenoj obradi zemlje - zaoravanju strnjika, dubokom oranju, mašinskoj obradi i upotrebi vještačkog gnojiva i sortnih sjemena. U daljem unapređenju ratarstva i povrtlarstva potrebno je da se postepeno zahvate veća područja na kojima će se primjenjivati minimalne agrotehničke mjere. Prije toga nužno je jačanje naših zadružnih organizacija, povećanje mašinskog parka, obrtnih sredstava kao i magacinskog prostora za smještaj većih količina vještačkog gnojiva sjemena i otkupljenih poljoprivrednih proizvoda. 118

b )

V o ć a r s t v o

Voćarstvo je na ovom području još odavno bilo jedna od važnih privrednih grana, jer za to ovdje postoje vrlo dobri uslovi. Voće, u ekonomiji seoskog stanovništva, igra važnu ulogu; naročito u brdskim selima gdje se nedostatak žitarica dobrim dijelom nadoknađuje proizvodnjom voća. Voćnjaci se obično nalaze oko sela, ali ih ima i na pristrancima pobrđa, podalje od naselja. Dovoljno je da se u proljeće, kada voćke procvjetaju, baci pogled na brdski pojas oko Zavidovića pa da se odmah uoči bogatstvo ovih sela raznim vrstama voća. Kao što smo vidjeli, ukuna površina pod voćnjacima iznosi 689 ha. Iste godine broj stabala pojedinih vrsta bio je slijedeći: vrsta

broj stabala

od toga rodnih

šljive

148.380

111.789

jabuke

20.875

14.971

kruške

11.756

9.687

orasi

13.672

7.618

trešnje

10.765

8.758

dunje

732

546

višnje

342

104

breskve

352

226

kajsije

48

24

310

250

dudovi i zerdelije

Prema tome ukupan broj stabala iznosi 207.232 od čega rodnih 153.973. U pojedinim godinama prinosi su vrlo različiti, što zavisi prije svega od vremenskih prilika. Ako je proljeće bez mrazeva, a ljeto bez jačih suša, rod je obilan. Međutim, ako dođe do mraza poslija cvjetanja, ili ako nastupe trajnije ljetne žege, rod obično bude uništen, a naročito kod manje otpornih voćaka (trešanja i oraha). Rod međutim, ni u najboljim godinama ne zadovoljava, jer se voćnjaci slabo obnavljaju, a njihovoj njezi i zaštiti od biljnih štetočina i bolesti ne posvećuje se dovoljna pažnja. Pobrđa u našem kraju su veoma pogodna za uzgoj raznovrsnog voća. Uz savremeniji način sadnje i njege voćarstvo bi moglo davati mnogo veće prinose i bolji kvalitet roda nego što ih daje sada i pod najpovoljnijim vremenskim prilikama. Ako se već navedene površine ne obrađuju svakako bi ih trebalo zasađivati jer postoje svi uslovi da voćarstvo u našoj komuni postane jedna od najvažnijih oblasti 119

poljoprivrede, čak važnije od zemljoradnje. Naše zadružne organizacije su, upravo u ovoj grani, pristupile ozbiljnim zahvatima. Tako je zem1joradnička zadruga »Sloga« podigla 3 plantažna voćnjaka (Davule, Vučjak, i Bare). To su bile loše ledine na kojima se danas vrlo 1ijepo razvijaju mlade sadnice, od kojih se uskoro očekuju bogati prinosi. To je dokaz da se i najlošija tla mogu učiniti korisnim, pa bi tim putem trebalo da pođu i individualni zemljoradnici, odnosno svi oni koji jedan dio svoga imanja ostavljaju neobrađenim. Najveći dio voća konzumira se u sirovom stanju, bilo da se troši u domaćinstvu ili se iznosi na tržište. Veći dio šljiva prerađuje se u rakiju, a manji u pekmez. Dobar dio šljiva se i suši. Od jabuka i krušaka, koje se ne potroše u sirovom stanju, takođe se spravlja pekmez a manji dio se suši. Pojačanim otkupom šljiva i izgradnjom savremenih sušnica mogla bi se ova vrsta voća bolje i racionalnije iskoristiti. c )

S t o č a r s t v o

Stočarstvo je ona grana poljoprivrede koja ovdje ima povoljne uslove za razvitak. Ranije je jednom dijelu stanovništva stočarstvo donosilo najveći dio prihoda. U čitavom nizu sela ono je predstavljalo ekonomsku osnovu kao što su: Stojanovići. Mitrovići, Suha, Prilug itd. Međutim, sadašnje stanje stočnog fonda ni izdaleka ne stoji u skladu sa stvarnim mogućnostima za njegov razvoj. Stočarstvo je još uvijek ekstenzivno i zasniva se na vanjskoj ispaši, neposredno zaviseći od veličine površina pod pašnjacima. Istakli smo da se šumske površine za ispašu stalno smanjuju i da se ne posvećuje dovoljna briga osiguranju stočne hrane, posebno putem gajenja krmnog bilja. U ovome nailazimo jedno od objašnjenja što se velike površine obradivog zemljišta ne obrađuju nego ostavljaju za ispašu stoke. Prema podacima za 1961. godinu stanje stočnog fonda po pojedinim vrstama stoke izgleda ovako: vrsta goveda

10.552

3

konji

985

34

ovce

9.994

3

svinje

3.083

12

perad

18.461

2

542

67

košnice pčela

120

Broj stanovnika na koje otpada po jedno grlo

broj grla

Zanimljivo je da je broj ovaca manji od broja goveda, iako najveći dio našeg zavičaja čini brdsko zemljište naročito podesno za uzgoj ovaca, što se vidi iz činjnice da je ranije ovčarstvo bila najvažnija grana stočarstva. Općenito, broj stoke ni izdaleka ne zadovoljava, kako po mogućnostima tako i po potrebama stanovništva. Posebno treba istaći da je broj konja kao i radne stoke uopšte (konja i volova ima ukupno 3.018 grla) nezadovoljavajući s obzirom na vlike površine brdovitcg i strmog zemljišta na kome nije moguće primjeniti mhanizaciju. Pored toga ratarstvo je u direktnoj zavisnosti od stačarstva koje daje stajsko gnojivo. Prema podacima za posljednje četiri godine vidi se da broj stoke sporo raste. U cilju uvođenja boljih pasmina ovaca i goveda veterinarska služba je organizovala vještačko osjemenjavanje krava i ovaca. Te akcije su dale dobre rezultate. Uspjesi nisu izostali u onim poljoprivrednim domaćinstvima gdje se uzgoju stoke posvetila veća pažnja. Daleko bi nas dovelo nabrajanje uzroka nezadovoljavajućeg stanja u stočarstvau Međutim, treba ipak istaći one najvažnije. Nema sumnje uzrok leži u zastarjelom načinu uzgoja, a to je ekstenzivno stočarenje. Naime, stoka se u toku proljeća, ljeta i jeseni napasa po pašnjacima, strništima i šumama, a preko zime drži u stajama i hrani se sijenom, otavom, slamom i kukuruzovinom. Staje su primitivne i građene od lošeg materijala pa stoka nije zaštićena od zimskih hladnoća. Pored ostalog to znatno smanjuje mliječnost krava i ovaca. Sve dotle dok se ozbiljnije ne pristupi savremenijem - stajskom stočarenju, kome osnovu neće predstavljati pašnjaci nego ishrana djetelinom i ostalim krmnim biljkama, ne može se očekivati osjetnije povećanje stočnog fonda niti poboljšanje kvaliteta stoke i njene produktivnosti (bolje meso, više mlijeka, vune itd.). Zato se nameće prijeka potreba da svako poljoprivredno domaćinstvo mnogo više pažnje posveti stočarstvu. Završavajući ova izlaganja o poljoprivrednoj djelatnosti na našoj komuni nameće se sam po sebi slijedeći zaključak: poljoprivredu treba orjentisati na voćarstvo, povrtlarstvo i intenzivno savremeno stočarstvo, jer za to postoje i vrlo povoljni uslovi. Osim toga Zavidovići kao gradsko i posebno industrijsko naselje veliki su potrošač voća i povrća, te svih stočarskih proizvoda. Da bi dobili cjelovitu sliku o privredi naše komune poslužićemo se podacima o učešću pojedinih privrednih grana u nacionalnom dohotku 121

komune. Industrija učestvuje sa 46,8%, šumarstvo sa 16,4%; saobraćaj sa 9,3%; poljoprivreda Sa 7,5%; građevinarstvo sa 6,3%; trgovina sa 5,6%; zanatstvo sa 4,0%; ugostiteljstvo sa 2,4% i ostale privredne grane sa 1,7%. (Podaci za 1961 godinu). Prednji podaci najrečitije govore da privredu naše komune prvenstveno obilježava industrija, zasnovana isključivo na iskorištavanju šumskih bogatstava. Drvna industrija i šumarstvo, prema podacima za 1961. godinu, daju 61,2% nacionalnog dohotka naše komune. Poljoprivreda je u tom pogledu tek na četvrtom mjestu. U skladu sa ovim je i zaposlenost u privrednim granama. Od ukupno 6.952 zaposlenih u komuni samo na šumarstvo i drvnu industriju otpada 4.846 ili 69,7%. Ako ovome dodamo ranije navedeni podatak da isključivo od poljoprivrede živi svega 6.629 stanovnika, upotpunićemo sliku privrednih prilika i potkrijepiti konstataciju da su industrija i druge nepoljoprivredne djelatnosti osnova privrednog života ovog kraja.

122

123

D a s

R e s ü m e e

Zavidovići liegt in dem Bosniens Zentralteil, damit auch im Mitteljugoslawien. Die Stadt befindet sich in der Flussausdehnung des Flusstales auf der Hohe von 200 M über die Meeresfläche. Das ist eine kleine Siedlung, die sich im Jahre 1887 entwickeln begann. Dieses Jahres wurde von dem Unternehmen »Marburgo Perente« ein Sägewerk erbaut und zwei Jahre spater baute Firma »Eilsler-Ortlieb« in dem niedrigen Teil der Stadt grossere Sägewerke. Gleichzeitig mit der Entwicklung der Industrie die auf einer unbarmherzigen Exploitation der unübersichtlichen Waldreichtümer in dem Tal des Gostovićs, der Krivaja und auf einern grosseren Teil Mittelbosniens ihren Grund hatte, wurden auch in der Stadt Wohnkolonien erbaut, so dass unter den Sagewerken ein Handelteil der Stadt enstand. So entwickelt sich die Stadt Zavidovići ohne irgendeinen Plan. Dabei sorgte man um keine urbanistischen Prinzipien, weder um Perspektive ihrer ferneren Entwicklung. Das Leben der Stadt entwickelte sich im Zusammenhang mit dem Tempo der Industrieproduktion. Wenn diese Herstellung normal war, das Leben in der Stadt war auch ohne einer grosseren Zerrütung. Aber, wenn die Industrie in eine Krise fiel, was der Fall in der Periode von 1930-1936 war, erlebte auch Zavidovići seine schweren Tage. Bis zu einem vollen Schwung in der Entwicklung Zavidovićis und siener Umgebung kommt erst nach der Befreiung des Landes, in dem sozialistischen Jugoslawien. In ersten Jahren nach dem Krieg, in der Periode der Erneuerung in dem Krieg zerstorten Landes, spielte die Holzindustrie in Zavidovići ertklassige Rolle und gab einen grossen Beitrag der Bemühungen in der Erneung dessen, was in dem Krieg zerstort war und einen Beitrag der Erbauung Neues, was die Gründe, auf welchen sich mit einem ungesehen Tempo jugoslawische Wirtschft entwickelte, vorstellte. Aus dem ehemaligen Sagewerk »Našička« wurden moderne Werke der Fabrik der Montagehauser erbaut die der Holzindustrie »Krivaja« gehoren. Auf diese Weise wird »Krivaja« ein der grossten Kombinate der Holzindustrie in Zavidovići aber auch in den europeischen Rahmen. Sie gibt jedes Jahr immer mehr Erzeugnisse fur den Innenmarkt als auch für die Ausfuhr nach Ausland. Dersoliden Verfertigung und einen hohem Kvalitet ihrer Erzeugnisse dankend, erwarb »Krivaja« eine grosse Reputation auf dem internationalen Markt, so dass heute einen der grossten und der wichtigsten Exporteure der 124

Holzindustrieerzeugnisse vorstellt. Auser dem fertig gesagten der Nadel-und Laubbaume erzeugt dieses Unternehmen eine ganze Reihe der Finalerzeugnisse wie utischlereierezeugnisse, z. B: Heraklithplatten, das Parkett, das Furnier; Spanuplatten; Zimmer- und Büromobel, Montagehauser, Tischlerplatten, Speerholz, Lesonitplatten, Bautischlereierzeugnisse, Holzambalage und sw. Waldwirtschaftsunternehmen »Gostović« befasst sich mit der Auferziehung, dem Schutz und mit der Exploitation der Walder. Der grosste Teil seiner Erzeugnisse wurd in dem Holzindustrieunternehmen »Krivaja« umgearbeitet aber einen gewsssen Teil liefert er auch an Inn-und Ausmarkt, Seine Haupterzeugnisse sind Stammholz der Nadel-und Laubbaume, Schalklotze, Zellulose-und Heizholz. Ausser erwahnten Wirtschaftsorganisationen ist in Zavidovići auch Handwerk und Handel entwickelt. Hier bestehen auch gute Bedienungs-und Bewirtungsobjekte. Auf dem Teritorium des Gemeinde befassen sich auch viele Bewohner mit der Ackerbau und Landwirtschaft. Es wurde vor allem Getreide erzogen, dann Obst und Gemuse aber auch die Viehzucht stellt einen wichtigen Zweig der Landwirtschaft. Das heisst, Zavidovići ist mit seiner Umgebung ein sehr starkes Wirtschaftsgebiet, in dem eine Wirtschaftsgrundlage die Holzindustrie und das Forstwesen ist. Zavidovićis Umgebung ist mit grossen Waldern bewachsen. Niedrigere Gegende sind mit den Laubbaumen, meist mit den Eichen und Buchen bewachsen und auf den hocher gelegenen Gegenden, etwa 1000 M uber die Meeresflachs sind die dichten Tannen-und Kieferwalder und andere Nadelbaumwalder. Auf dem Gebiet Gemeinde Zavidovići gibt es viele Flusse. Die Walder als auch Flusse sind an dem Tierwelt reich. Diese Tierwelt, obwohl sie in dem zweiten Weltkrieg vernichted wurde, ist sehr reich und mit einer grossen Zahl des verschiedenen Wildes vorgestellt. Meist gibt es Rehgeisten, Hasen, Wildschweine; Fuchse; Wolfe und Baren. Deswegen wurde auch immerfort Jagerei und Tourismus entwickelt und bevor zwei Jahre wurde auch Erziehungsjagdrevier »Gostović« gegrundet, das eine grosse Weitleufigkeit im Gebiet des oberen Gostovićs umfasst. Alle grosseren Flüsse, die Zavidovićis Gebiet durchstromen sind an Fischen reich. Am niedrigen Krivajaslauf gibt es Brachsen, Zarthen, Dobel und Barken und am Mittellauf, Vozuća flussaufwarts gibt es in fast allen Wirbeln Lachse auch 15 Kg sehwer. Hier gibt es auch eine ganze Menge der Adelfische. Ihre Nebenflusse, die kleine Maoča und die Ribnica bewohnen die Forellen. Aber Forellen gibt es meist in dem Gostović und seinen 125

Nebenflüssen: der Sadjevica, der Sajavica, der Lužnica, der Tajančica, der Suha und in der Trbušica. Ausser Bachforellen wurden auch bevor vier Jahre auch Kalifornienforellen vermehrt, so dass der obere Lauf des Gostovićs mit den erwahnten Nebenflüssen ein wirkliches Paradies fur die Fischfanger vorstellen, besonders wenn man, herrliche Naturschonheiten, welche diese Bergflüsse mit ihren Strom-und Wasserfallen durchstromen, kennt. In 17 KM von Zavidovići entferntem Kamenica wird bald modernes touristisches Objekt erbaut, mit vollem Komfor, was eine schnelle Entwncklung des Tourismus ermoglichen wird, der hier beconders gunstige Moglichkeiten und Prspektive hat. Es wurde auch eine gute Strasse von Zavidovići uber Kamenica nach den Suhatal erbaut. Ein Schenkel dieser Strase trennt am 12 KM durch den Otežnjatal ab und der andere setzt von der Siedlung Suha in das mit dem Wald bewachsene Berggebiet nach Kakanj fort. Durch den Tal der Krivaja fahrt eine schmalspurige Strecke fon Zavidovići nach Han Pijesak. Am 38 KM liegt Maoča, populares Zavidovićis Ausflugsort. Seine Umgebung ist mit einem dichten Kiefer-und Eichenwald bewachsen. Von Moača fuhrt durch die dichten Nadelbaumwaldar eine gute Strase bis den Konjuhsfuss. Davon streckt sich zum Tal der Spreča und grosser Weitlaufigkeit Ostbosniens ein prachtiger Aussicht. In diesem ganzem Gebiet gibt es viele klaren Bergflusse, und der Boden ist mit dichten Waldern bewachsen, so dass es eine erstklassige Atraktion vorstellt. Zavidovići ist mit der Bahnstrecke und der Strasse mit Sarajevo, Belgrad und Zagreb verbunden, bis welchen alle Zuge zu benutzen sind, denn alle sie am Zavidovićis Bahnhof halten. Zavidovići ist eine sehr bedeutende Industriesiedlung, dessen Umgebung Naturschonheiten und grosse Moglichkeiten fur die Entwicklung des: Tourismus im Uberflusse hat, dem Reichtum verschiedener Fisch-und Wildarten dankend. Diese Stadt wird sich als auch ihre Wirtschaft auch weiterhin in einem schnellen Tempo entwickeln, gerade so wie sieh auch sozialistisches Jugoslawien entwickeln wird.

126

127

Literatura Truhelka dr. Ćiro, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1906. Starobosanski pisani spomenici, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1884. Naši gradovi, Sarajevo, 1904. Osvrt na srednjevjekovne kulturne spomenike Bosne, - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1914. Milojević Ž. Borivoje, Glavne doline u Jugoslaviji. Srpska akademija nauka, Beograd, 1951. Misilo fra Krunislav, Rimski spomenici u Jugoslaviji, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1936 Sarajevo. Klajić V., Povijest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882. godine. Patch dr. Karlo. Pojedini nalazi iz rimskog doba, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1902. Sarajevo. Prelog dr. Milan, Povijest Bosne. I dio, Sarajevo. Petranović dr. Božidar, Bogomili, crkva bosanska i kršćani, Zadar, 1867. Rački dr. Franjo. Borba južnih Slavena za državnu neovisnost Bogomili i Patareni. Izdanje Srpske akademije nauka, knjiga 38, II izdanje, Beograd, 1931. Vasa Stakić, O manastiru Vozućoj, Dabrobosanski istočnik, 1889. Dr. M. Filipović, Manastir Vozuća u Bosni, Skopje. 1940 Manastir Udrim ili Gostović u Bosni, Skoplje, 1940. Ozrenjaci i Maglajci - Etnološki prikaz. Glasnik Zemaljskog muzeja, Nova serija 1952, Sv. VII Sarajevo. Varošica Olovo s okolinom, Beograd 1934. H. Kreševjaković, kapetanije i kapetani u BiH Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1950. Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo NRBiH, Djela, knjiga VIII; Sarajevo 1957. Tomo Dragičević. Nalazište iz neolitskog doba na Kraljevinama kod Novog Šehera, Glasnik Zemaljskog muzeja 1897 (IX) Sarajevo. Nekoji neolitski nalazi iz kotara Žepče. Glasnik Zemaljskog muzeja 1910, Sarajevo. Mandić dr. Mihovil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878 128

godine, Zagreb 1910. Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić, Vojnogeografski opis Bosne pred Dubički rat od 1875 godine, Naučno društvo NRBiH, građa,? Knjiga VII, Sarajevo 1957. Todor Vujasinović, Ozrenski partizanski odred, Sarajevo 1950. Lapčevič Dragiša, Iz bosanske privrede, Sarajevo 1926. ne, Zagreb 1924. Vučo dr. Nikola, Privredna istorija naroda FNRJ, Beograd 1948. godine. Vaso Ristić, »Krivaja«, Sarajevo 1937. Adem Sušić, Štrajkovi pilanskih radnika u Zavidovićima, Zavidovići 1955. Desanka Kovačević, Bosna i Hercegovina u Srednjem vijeku, Sarajevo 1954. Arhiva NOO Zavidovići - Arhiva PDI »Krivaja« Zavidovići - Službeni rezultati popisa stanovništva.

129

Sadržaj PREDGOVOR...................................................................................................5 GEOGRAFSKI POLOŽAJ...............................................................................7 OPIS RELJEFA, GEOLOSKE GRAĐE I VODA............................................8 K L I MA.........................................................................................................34 TLO.................................................................................................................38 BILJNI I ZIVOTINJSKI SVIJET....................................................................38 RUDNA BOGATSTVA...................................................................................40 PREISTORIJSKO DOBA...............................................................................43 RIMSKO DOBA.............................................................................................44 SREDNJI VIJEK.............................................................................................45 TURSKO DOBA.............................................................................................51 AUSTROUGARSKI PERIOD........................................................................53 OPŠTI PODACI O STANOVNIŠTVU...........................................................55 PRIRAŠTAJ I STAROSNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA.....................55 NACIONALNI SASTAV................................................................................56 PORIJEKLO STANOVNIŠTVA.....................................................................58 SOCIJALNI SASTAV STANOVNISTVA......................................................58 MIGRACIJA...................................................................................................61 PROSVJETNE PRILIKE................................................................................62 ZDRAVSTVENE PRILIKE............................................................................65 ZAVIDOVIĆI - POSTANAK I RAZVITAK..................................................68 DRUŠTVENI ZIVOT......................................................................................82 GRAVITACIONE ZONE................................................................................84 SEOSKA NASELJA.......................................................................................85 PRIVREDA...................................................................................................103 INDUSTRIJA I ŠUMARSTVO....................................................................104 ZANATSTVO................................................................................................111 TRGOVINA..................................................................................................112 UGOSTITELJSTVO.....................................................................................113 SAOBRAĆAJ................................................................................................114 POLJOPRIVREDA.......................................................................................115 a) Zemljoradnja..............................................................................................116 b) Voćarstvo...................................................................................................120 c) Stočarstvo..................................................................................................121 Das Resümee.................................................................................................125 Literatura.......................................................................................................129 130

IZDAVAČ: Narodni odbor opštine Zavidovići

131