Rituali i Obicaji

1

2

S Tupkom po Papui Novoj Gvineji

3

Posveta Ovu knjigu posvećujem Tupku, suputniku koji me je pratio na dijelu putovanja. Ostaje upitno bi li pošla na ovo putovanje da nije bilo Tupka. Ime Tupko nisam ja izmislila. Tako ga je navodno na Madagaskaru prozvalo domaće stanovništvo. Spremno se hvalio da to malagachy znači mudar i oštrouman stariji čovjek. Na putovanje u Madagaskar na kojem je zaradio ime Tupko nije išao sam nego u društvu s nekolicinom mladih inteligentnih ljudi iz Hrvatske. Pa sam tako doznala da si je to ime udjelio sam neznajuci da tupko na malagachy znaci - mnogo.

4

Put kroz Melaneziju

5

Konačno krećemo Na zajedničko putovanje odlučila sam se samo zato što nisam željela putovati sama. Činilo mi se nepoznato i daleko. Preko Interneta sam upoznala cobijeka koji je čini se, već putovao svugdje po svijetu. Iskusan pri organizaciji i spretan u realizaciji putovanja bio bi mi velika podrška. On je već rezervirao kartu za PNG koja se meni čini preskupom. Pretražujem po Internetu i gle: ima ponuda za kružno putovanje po otočnim državama Melanezije po skoro istoj cijeni kao i izravno za Papuu. Osim toga, kada već i onako slijećemo u Cairnsu, zašto se ne bi zaustavili na tjedan dana i iskoristili priliku da vidimo Barrier Reef i tropske šume Queensland-a. Predlažem da na tjedan dana iznajmimo kamper i obiñemo jedan dio Australije. Prihvaćeno, njegova stara rezervacija se poništava a nove tražimo preko njemačkih agencija. Tu sam našla najpovoljniju ponudu. Iz nje proizlazi da najprije idemo u Singapur, Cairns, Papuu Novu Gvineju, na Salomonske otoke, Vanuatu i Novu Kaledoniju. Predviñamo da bi takvo putovanje moglo potrajati nekih 75 dana. Nakon toga ja se vraćam kući, a moj suputnik bi ostao još mjesec dana u Australiji. Polazimo avionom iz Frankfurta i zato tražim kako najjeftinije doći do tamošnje zračne luke. Tu uskače moj partner. Za samo 100 eura našao je let Ljubljana - Frankfurt i natrag. Naravno, to je povoljno. To nam on odmah rezervira ali kad hoću platiti karticom ispadne 200 eura. Zovem mog partnera koji komentira sa: pa tako ti je to! Dobro, mislim, može se desiti da nešto krivo razumijem. Prije putovanja susreli smo se samo jednom. Nisam ga mogla dobro procijeniti. Činio mi se blage ćudi i spreman za druženje takve vrste. Neke sam indicije, zbog velike želje da naše druženje bude uspješno. i previdjela. Dogovor je da ja doñem jedan dan ranije u njegov grad a onda ćemo njegovim autom do Ljubljane. Auto će ostaviti kod kćeri koja živi u Ljubljani.

6 Učinjeno. Ja sam kod njega. U jutro prije odlaska on još mora dovršiti pakiranje, pa u banku, pa još ovo i ono ali ima vremena za popiti kavu u pješačkoj zoni. Na stolu leže novine i kao prvo vidim članak o djevojčici koja je nakon niza godina konačno osloboñena ropstva jednog manijaka koji ju je seksualno zlostavljao. Glasno se užasavam. On me gleda sa smiješkom. -Čuj, ja stvarno ne znam što da na to kažem. Uopće to ne razumijem. U drugim kulturama je to normalno da stariji muškarci imaju daleko mlañe žene. Izbjegavam komentar u nadi da sam to možda krivo razumjela. -Evo vidiš, ja bih bio sretan da je moja kćer svoju prvu ljubavnu noć provela sa nekim starijim iskusnim muškarcem. Mene su moji prijatelji proglasili ludim kad sam to rekao. Gledam ga bez razumijevanja i potajno se slazem sa njegovim prijateljima. Pomalo me nagriza sumnja. E sada, njegov auto treba prije polaska odvesti njegovoj ženi u ured, a mi krećemo za Ljubljanu drugim koji vozi neki prijatelj. Stari plan se više ne spominje. Ja sam pomalo nervozna jer beskrajno čekamo, sad ovo sad ono, a petak je popodne. Ceste su dupkom pune. Na moje opomene odmahuje. -Pa je li ti misliš da ja ne znam koliko mi treba do Ljubljane. Naravno da to ne mislim ali sam sve nervoznija. I s pravom, ceste su zakrčene i na granici i na naplati cestarine, a i inače. Pomalo me hvata panika. Pred Ljubljanom još samo stop and go. Jedan sat prije našeg leta mi smo tek pred Ljubljanom. Ako ne uspijemo doći na vrijeme propuštamo let za Australiju. Nagovorimo vozača da vozi trakom za nuždu i jedva stignemo na aerodrom pola sata prije polaska aviona. Krenuli smo iz Hrvatske pod velikim nazivom- ekspedicija kroz Melanziju. Dobro je počelo.

Prva stanica - Singapur Nije baš grad mojih snova, ali sam radoznala. Singapur je izuzetno čist, ljudi su tihi, govore kineski, malezijski i engleski kao i brojne druge jezike. Grad je smješten na otoku koji je kompletno grad. To znači da nema nikakve proizvodnje hrane u Singapuru. Sve se uvozi. Zaštitni znak Singapura je Merlion, pola riba pola lav. Nalazi se na samoj obali a ujedno je i vodoskok koji iz lavljih usta riga veliki mlaz vode izravno u more. Oko njega je uvijek hrpa turista, posebice japanskih. A ispred njega na moru krstari brod - smetlar iz kojeg čistači odmah pokupe sve što se baci ili pak donese more. To potvrñuje poslovičnu čistoću grada, ali isto tako sam vidjela da je obala pripadajuceg otoka na kojem je nacionalni park puna plastičnih boca i drugih otpadaka..

7

Merlion, fotografiranje Merliona spada u obavezu svakog turiste

8

Umjetni otočići ne mogu sakriti činjenicu da je to jedan od najjače frekventiranih plovnih kanala

Siesta izpred indijskog hrama u indijskoj četvrti

9

Staro i novo stoje bez konkurencije jedno uz drugo

Hramovi i neboderi su ravnopravini u slici grada

10

Šarolikost odjeće domaćeg stanovništva prevladava slikom grada iako gradomšeta bezbroj unikatno obučenih turista iz cijelog svijeta

11

Kava „to go“ pije se u Singapuru iz plastičnih vrečica na slamku Šetajući ulicama promatram svako malo Tupka kao gleda na sat i glasno računa da bi me na kraju pitao koliko je sati. Pitam ga zašto svoj sat ne postavi na lokalno vrijeme. To ne može, jer mora znati kada mora nazvati ženu. - Pa koliko često zoveš ženu? - Najmanje svaka tri dana. K tom otoku-gradu-državi pripada i nekoliko otočića. Jedan od većih, Santosa, ureñen je kao rekreativni centar s plažama i spojen s gradom jednim dugim mostom. Ispred plaže na otočiću je

12 glavni put ulaska prekooceanskih brodova u luku Singapura. Da bi kupačima uljepšali pogled, ispred plaže sagrañeni su umjetni otočići od betona i zasañeni drvećem i grmljem. Podsjećaju na velike „lonce“ za cvijeće. A i inače cvijeće i cvjetajuće grmlje dominira u slici grada. Posebice je upadljiva aleja koja vodi kroz grad do aerodroma. U slici grada izmjenjuje se tradicionalna sa modernom gradnjom te tako zatičemo nebodere uz različite crkve s budističkim i hinduističkim hramovima. Ispred budističkih hramova ordiniraju na otvorenom liječnici kineske medicine kao i čitači budućnosti iz prastarih knjiga. Tu su i kineska i indijska četvrt. Kineska djeluje više kao komercijalni centar ulične prodaje i samo nekim elementima podsjeća na kinesku kulturu dok se u indijskoj četvrti stječe dojam da se nalazimo negdje u Indiji. Za kupnju su naravno najzanimljiviji optika i elektronika ali sam stekla dojam da je to isplativo samo kod nekih proizvoda. Na putu za Santoso, na velikom križanju je dug pothodnik. Mjesto je daleko van naselja i djeluje napušteno, a ja već izvana vidim da je pothodnik nastanjen osobama čiji je socijalni status nejasno definiran. Nećkam se ući jer znam koliko je opasno na takvom mjestu sresti drogeraše koji su spremni i zbog mnogo manje koristi, nego što bi imali od nas, orobiti čovjeka. Moj suputnik ismijava moju nelagodu objašnjavajući mi da su to neki koji su samo pobjegli s posla pa se ovdje sakrivaju. Ne mogu vjerovati da je toliko naivan, jer hrabar nije. Kada smo boravili u selima Simbaia nije se micao bez vodiča, tamo mu ni moja nazočnost nije bila dovoljna. A to su daleko manje opasna mjesta. Za normalnu, socijalno orijentiranu osobu siromaštvo nije razlog da nekoga orobi. Da bi svojim posjetiteljima pružili uvid u floru u faunu u gradu je više zooloških i botaničkih vrtova. Posebno su mi bili zanimljivi vrt sa bezbroj vrsta orhideja kao i zoološki vrt gdje u velikim mrežama zatvorenom prostoru drže leptire u skoro prirodnom ambijentu. Nacionalni park smješten je na Tekongu, najvećem od otoka, na koji se može doći samo brodićem. U nacionalnom parku prvi puta se na našem putovanju susrećemo s gušćom vegetacijom, ali više u formi malo zapuštenijeg parka. Hodajući po asfaltnoj cesti moj mi suputnik svojim monotonim glasom drži predavanje o kretanju i vladanju po šumi te se gura da ide prvi (cesta je u svojoj širini koncipirana za motorna vozila svakog tipa) da ne bi ja poplašila moguće objekte za fotografiju. Pokušala sam ga uvjeriti da sam isto toliko putovala (iako sam putovala mnogo više) koliko i on, ali on ostaje pritom da ide prvi. Pa naravno, lakše mu je prvom dobiti nešto pred kameru. jer u većini slučajeva samo onaj prvi može snimati. a onda se objekti rasprše. Zastanem, jer sam ugledala zmiju, ali moj ju suputnik svojim tapkanjem potjera. Sumnja da sam loše izabrala suputnika nagriza me sve jače, pogotovo što mi njegova beskrajna hvalisanja uspjesima kod žena idu posebno na živce. Izrazito mi su nepodnošljivi komentari kao: On ne zna kojim bi se redoslijedom odlučio za dvije ženske osoba eugodan njegov interes za žensku djecu koja su tek na pragu ženstvenosti. za susjednim stolom. A očito su majka i kćer, i to kćer kod koje se jedva nazire da je u pubertetu,(a i koje mu nitko ne nudi).

13

Orhideje svih bnoja i forma

14

Čarobne orhideje

15

U Singapuru u pod mrežom zatvorenom prostoru žive leptiri pod prirodnim uvijetima

Nisam mogla skinuti oči sa kaskada boja cvijeća i leptira

16

Boje su inspiracija za svakog slikara

Čak i zmije konkuriraju leptirima

17 Te stalna sjećanja na mladu ženu sa Madagaskara koju je upoznao na jednom od svojih putovanja.. Na moje pitanje kolika je dami bila tarifa on s ponosnim licem odgovara - ja nisam platio ništa. Da nije let tako skup najradije bi je odmah doveo kući. Dok on dalje sanja, ja se potajno pitam što li bi u tom slučaju učinio s majkom svoga sina. Nakon tri takva dana u Singapura pukne mi nakon slijedeće pričice konačno film: -Znaš mene nazove neka žena i kaže da je za mene čula od svojih prijateljica. Kaže da bi se htjela sa mnom sastati. Ja je pozovem doma k meni. To je najpraktičnije. Nakon dva sata ona ode sretna i zadovoljna... E ovo je previše, uvreda moje inteligencije, a i uvreda za sve žene. Pogledam u te naborane oči jednog pedesetosmogodišnjaka i pitam se zašto sam taj povremeni sjaj u njegovim očima u prvi mah držala za znak inteligencije. Strogim glasom zabranim mu zbog nepoznavanja ženskog roda i zbog pubertetskog prilaza, svaki dalji komentar o ženama. To ga ne pogaña baš nešto previše, komentira samo sa: -Dobro, ali o čemu ćemo se onda razgovarati. Naš hostel je više nego skroman. Doručak je u prolazu prema sanitarnom čvoru. Nema konobara, treba se sam poslužiti. Tu je topla voda za čaj ili kavu, mlijeko, tost, maslac i marmelada. Soba je samo s jednim dvostrukim krevetom i jednim zajedničkim pokrivačem. Vrlo neugodna situacija. Na sreću imam svoj pokrivač. Pokušavam se maksimalno izdužiti uz sam rub kreveta. Ipak ima i i nekih prednosti. Hostel je na središnjem mjestu i ima pristup Internetu, a na ulici oko hostela bezbroj je malih brzih kineskih restorana. Otvoreni su cijelu noć. Hrana je uglavnom jeftina ali su i porcije male. Zbog velike vrućine pokušavam izbjegavati meso. Ali jedina hrana bez mesa je neko zeleno povrće koje nalikuje blitvi ali je ukusom vrlo različito. U blagovaonici hostela na čijem je zidu prikovan šal nekog navijača Partizana i u kojoj su već odsjeli globtroteri svih nacija, sjede svi šutke i gledaju u svoje jelo.. Naš Tupko kuha sebi kavu i pri tome mi drži govorancije o dehidraciji i zbog velikog znojenja pomanjkanju soli u organizmu, problem koji je vrlo lako riješiti. Ja mažem svoj toast i ne obraćam pažnju na njega. -Vidi kako ja ovo rješavam. Bacim pogled i vidim Tupka kako sav napuhan stoji uza stol, u ruci drži čajnu žličicu punu soli te je uz pobjedonosne poglede naokolo gurne u usta. Ali kako nitko nije obratio pažnju pojede sol ispusti zrak i okrene se ponovno prema svojim radnjama. Život je okrutan!

18

U Singapuru su tradicija, različite nacije i vjere stopljene u jedan grad pun kontrasta. Tako nikoga ne smetaju male kućice direktno ispred modernističkih nebodera.

Put za Australiju Naš put nastavljamo prema Australiji. Slijećemo prvo u Darwinu pa onda u Cairnsu. Na oba aerodroma avion slijeće malo nagnut na desno. Mene to zabavlja. Radi se očito o istom pilotu, primjećujem glasno. Dok čekamo na carini moj se suputnik nagne prema meni, što mi je (ne samo zbog zadaha) izuzetno neugodno, i započne nevjerojatnu priču.

19 -Ti se ne razumiješ u letenje i ne znaš da je uzrok nagibu aviona prije slijetanja blizina mora. To ti nisam htio reći u avionu jer nikada ne znaš gdje sve ima Hrvata. Njegove riječi se čuju nadaleko jer u prostoru u kojem čekamo u repu do carine vlada apsolutna tišina. I nastavi, kako se on razumije u letenje jer je već letio Cessnom snimajući fotografije iz zraka pa su ga dečki ne samo uputili u umijeće letenja nego mu u zraku i prepustili komande. Tako da bi on takav avion, kao što je ovaj s kojim smo upravo došli spustio bez problema. U to vrijeme još samo sumnjam u njegov zdrav razum pa mu pokušam pojasniti da i iskusni profesionalni piloti kada mijenjaju mašinu kojom uobičajeno lete idu prvo na doškolovanje jer ih bez toga ni jedna kompanija ne bi pustila u kokpit. On samo odmahuje, tvrdeći kako ja po običaju pričam stvari o kojima nemam pojma. Kasnije ću shvatili da su takve tvrdnje samo oruñe kinjenja kad misli da sam ja kriva za nešto što on nije dobio, nešto što mu pripada ili što sam rekla ili učinila nešto, po njegovom mišljenju upereno protiv njega . U ovom slučaju to je doručak. U avionu je bilo izobilje mjesta pa sam se ja nakon polijetanja preselila. Njegova mi je blizina iznimno neugodna, ne samo zbog mirisa. Ujutro me je stjuard probudio i servirao mi doručak. Ja meñutim nisam vodila računa je li moj mali papao, što mi je sav očajan spočitavao nakon što sam se prije slijetanja vratila na svoje mjesto. Njega stjuard nije probudio a ne znam ni zašto bi to trebao učiniti. Večer prije polijetanja vodio je beskrajne monologe podcrtane sa bezbroj primjera kako on na putovanju nikada ne spava, pogotovu ne u avionu. Nakon te izjave mi doduše nije bilo jasno zašto onda prije lijeganja u krevet zaključava svoj kofer i ruksak, od kojeg se skoro nije nikada odvajao, i liježe sa hlačama pod jastukom. Valjda se boji da ću ga ja orobiti dok on tako NE spava. Tek sam kasnije shvatila da nikada nije išao spavati prije mene. Možda slučajnost.

Australija Za boravak u Australiji imamo tjedan dana. Moj prijedlog je bio da se iznajmi kamper. Tako bi to relativno kratko vrijeme maksimalno iskoristili. On je istog mišljenja i sav ponosan pošalje mi mail. Našao je kamper na Internetu za samo 100 dolara dnevno. Meni se to čini skupo, pa čačkam po Internetu, i vidi ima kampera i za 50 dolara. Pošaljem mu mail sa adresom. Njemu se ne sviña taj kamper navodno su mu kotači premali pa je njime zabranjeno voziti po pješčanoj pisti, on bi taj za 100 dolara jer je ljepši i moderniji. Ja sam se brinula za internacionalne letove a on se treba brinuti za interne letove i hotele. Pa si mislim, baš me briga. Moramo se nekako dogovarati pa neka mu bude.

20 Konačno smo u Cairnsu prošli kroz carinu. Teški poroñaj. Pretresli su nam stvari i konfiscirali njegov spray sa paprom. Ali uspjeli smo. Doduše nasmijavalo me što su i carinici patili. Morali su slušati po kojim je državama slavni istraživač već putovao te buljiti u članak o delfinima iz časopisa Meridijani, koji je naravno na hrvatskom, a koji mu je uvijek bio spremno pri ruci, te za koji će navodno pisati seriju sa putovanja po Papui. Listao mi je to ispred nosa upirući prstom u svoje ime. Procedura koju sam već dotad nekoliko puta vidjela i koja će mi i ubuduće ne samo ići na živce nego me postidjeti, uvijek ponovno. Napolju pitam što je sa kamperom. On nema pojma. Naravno, nije naručio, ali nema niti jednu adresu sa sobom. „Idi na Internet pa pogledaj koji je to kamper bio“, savjetuje mi. Ostajem bez riječi. Poslije toga će tvrditi da nikada nije bila riječ o kamperu za Cairns. Nego navodno samo za vrijeme koje je on želio provesti u Australiji nakon mog odlaska kući. Da ne bi. To bi značilo da će mjesec dana provesti u kamperu za 100 dolara dnevno a suma novaca koju nosi sa sobom za cijelo putovanje ne pokriva ni troškove samog putovanje po Melaneziji a kamo li za kamper. A sva ona pošta na mom računalu su Fata Morgana. Čačkam ljuta i premorena, nakon noćnog leta, u hali aerodroma po Internetu ali ne mogu naći taj kamper. Odlazimo u hostel. Kasnije smo iznajmili auto na jedan dan. Na kraju mi je to bilo draže jer sam mogla biti više sama a i zbog ptica koje sam u uspjela snimiti samome gradu Cairns-u. Hodam svaki dan ujutro i navečer uz obalu koja je puna ptica i snimam.

Na obali je drvena šetnica. S nje se mogu snimati ptica

21

Na domaku ruke uz šetnicu bezbroj ptica, ovdije pelikani ibisi.

Vodena kornjača uživa u sunčanju

22

Direktno uz obalu u samom centru interesantan, nama nepoznat način ribolova

Ptice na svakom koraku, na travnjaka, uz obale i u svakom vrtu

23

Da je kupanje u moru zbog krokodila preopasno, grad Cairns postavi je veliki bazen na samu obalu mora. Kupanje i uparaba ormarič za garderobu se ne plača. Na okolnoj travi se može roštiljat.

24

Nycticorax caledonicus

25

Australska pčelarica (Merops ornatus) Moj se suputnik više drži svog laptopa. Na njemu ima komplicirane igre koje traju satima. Ipak je, naravno ponekad i izlazio ali uvijek samo u mom društvu. Zajedno bi prošetali gradom ili parkom. Ipak, jedan izlet mi je ostao posebno u sjećanju. Naime, jedna od mojih pogrešaka kojima me je stalno kinjio bila je da ostavljam svoje stvari svugdje i ne pazim na njih. Ja nemam fobiju proganjanja i ako nigdje nikoga nema ili smo na takvom mjestu u selu gdje smo gosti, ne zaključavam svoju prtljagu i ne vučem poput njega je stalno sa sobom. Sve u svemu procijenim situaciju i vladam se prema procjeni. Ali da se vratim na naš izlet. U jednom parku otkrili smo šišmiše na stablu i stali da ih slikamo. Nigdje nije bilo nikoga. Odložim svoje stvari na klupu i slikam.

26

Nama u Europi nepoznato cviječe

27

Plodovi palme nisu jestivi za ljude

28 On baci pogled na moj ruksak i predbaci mi da opet ostavljam sve naokolo. Ljuta i bez komentara zgrabim svoj ruksak i stavim ga u travu pokraj nogu. Ne želim diskusije. U hotelu nakon nekoliko sati priča ide dalje. Sjedim na terasi i čitam, kad evo nasmiješenog Tupka. Mirnim glasom pojašnjava mi kako on tako nešto ne bi uradio. Hoće reći, on ne bi nikada svoje stvari ostavljao van dohvata ruku. -A onda uzmeš ruksak a ostaviš dalekozor na klupi. Protrnem. Stvarno, stavila sam ga iza ruksaka onda pokupila samo ruksak. Po vlastitom nahoñenju ruksak bi pokupila tek pri polasku, stavila na leña i primijetila dalekozor. Ali što je, tu je. Trčim natrag, a naravno dalekozoru koji sam upravo za 600 € kupila u Singapuru i to nakon što sam se satima predomišljala jer zapravo nisam imala novac za takvu nabavku, ni traga ni glasa.

Izuzetno skupa fotografija šišmiša

A uzrok svemu.. Jedan od većih tehničkih problema na našem putovanju je punjenje bezbrojnih akumulatora. Ja imam sve u svemu za napuniti 6 akumulatora, on ima isto nekoliko i laptop. Muku mučimo, jer razvodna kutija koju je ponio i kojom mi se već u mailu hvalio kao veliko tehničko dostignuće ne služi zapravo svrsi. Sklepana je u domaćoj radinosti i ne funkcionira baš kako treba. Mene to ne uzrujava posebno, jer baterije možemo puniti i jedan za drugim. Ali Tupko se neprestano živcira oko toga, psujući na sav glas, a repertoar mu je bezkraja. Kako ne bi pomislio da se ne zanimam, dajem neki prijedlog. Njega spopadne bijes.

29 -Ja ću tebe isključiti iz ekspedicije zbog nesposobnosti. -U čemu se to očitava moja nesposobnost -To si isto predložila i Singapuru pa nije funkcioniralo. -A oprosti o kakvoj ekspediciji ti to govoriš. Misliš li na vrijeme koje provodiš igrajući se na laptopu ili na ono vrijeme koje se na terenu držiš za moj skut. Drugi dan me je ta primjedba koštala 600 eura. Kaznio me je time što mi nije rekao da sam ostavila dalekozor iako je to primijetio. I još kako to nisam odmah uočila, morao mi je ispričati da se nasladi. Poslije tog nemilog dogañaja jasno mi je da su moje sumnje opravdane. S njim nešto nije u redu. Sad sam već ozbiljno zabrinuta. Što sada? Ja nemam nikakvog iskustva sa psihičkim problemima te vrste. Pitam se jesam li u opasnosti. S druge strane nisam baš plašljiva, a on je velika kukavica.. Razmišljam o vraćanju kući ili daljnjem putovanju bez njega? Mi putujemo u Papuu, kako ću tamo sama? Odlučim ipak pokušati izići na kraj s tim problemom i držati jezik za zubima. Idemo dalje uz minimalnu moguću konverzaciju. Par dana kasnije tuži se da mu nedostaje razgovora. Ispričam se, ja živim sama pa sam navikla šutjeti. To ga ohrabruje i tako počinju beskrajne tirade podučavanja na pubertetskoj razini. Najgori su kvizovi. Sa pobjedonosnim smiješkom pita me znam li ovo ili ono. Uvijek neka apsolutno beznačajna i pučkoškolska znanja. Ali to je s kvakom. Ako kažem da znam, kontrolira moje znanje pa me važnim glasom korigira po sistemu - ako kažem bijelo, on kaže crno. Da ne dolijevam ulje na vatru priznajem da je u pravu.. -Evo vidiš da ne znaš, pa što onda kažeš da znaš. Ali ako kažem da ne znam, moram slušati gluposti koje nepotrebno duži, potkrepljujući ih beskrajnim primjerima svojih doživljaja sa putovanja. Uglavnom izaberem ovu drugu inačicu, nekako je lakše podnosim a njemu mnogo znači i dobro je raspoložen. Samo ne znam koliko dugo to još mogu trpjeti. Počinjem voditi protokol gluposti, zapisujući bisere. Nešto sumnja, jer me stalno ispituje što zapisujem. Za svaki slučaj prijeñem na njemački jezik. Zapisivanje me zabavlja pa mi to nedobrovoljno druženje pada nešto lakše. Spočitava mi vladanje, oblačenje, kretanje, sve u svemu sve želi kontrolu nad svim i svačim. Ponaša se prema meni kao da sam mu žena, kćer i majka u jednoj osobi. On je odrastao u jednostavnim prilikama a i nema nikakvog obrazovanja, pa se ponaša tako kako si mali Ivica zamišlja ponašanje meñu svjetskim i obrazovanim ljudima. Uglavnom naivno manipulirajući priča i ponaša se na način za koji misli da ga prikazuje u boljem svjetlu. Po njegovom bih ja trebala samo pobožno slušati dok on tako pametno govori i svakome dosañuje. Ali nije uvijek bilo tako. Ako bi mi se naš sugovornik ili sugovornici činili zanimljivim, ja bih prekinula te glupave samohvale moga suputnika, postavljajući pitanje o zemlji ili neko osobno

30 pitanje na koje koje bi mi spremno odgovorili obraćajući se u daljem razgovoru gotovo u pravilu samo meni. Našem Tupku, s obzirom da je on bolje govorio engleski to nikako nije bilo jasno. Ali takve intervencije sam uvijek platila neumjesnim primjedbama na račun mog izgleda ili odjeće, te kao obično, izduženim licem durenja. Za ostale u društvu bila je to redovito neugodna situacija. Od djetinjstva nisam vidjela osobu koja se tako duri. Uvijek malo nagnute glave, obješenih uglova usana i na neki način praznog, ukočenog pogleda. Zapravo mislim da nisam nikada vidjela tako nešto ako izuzmem karikature ili crtiće. Sve je skuplje nego smo predvidjeli. Novac teče kroz prste. Tupko paničari da neće imati dovoljno novca ni za putovanje po Melaneziji. Što je manje novca, to su češći njegovi napadaji histerije i depresije te tako i napadaji na mene. Ideja mog suputnika da ostane još mjesec dana u Australiji već je na početku putovanja napuštena, ali ga to nimalo ne smeta da se i dalje svakome turistu iz Australije hvali kako će putovati kamperom mjesec dana kroz Australiju i pita za savjet. Dobronamjerni mu ljudi uvijek ponovno objašnjavaju kamo bi bilo najbolje ići i što bi se isplatilo vidjeti. Cairns je malen gradić smješten uz obalu mora ali kupanja u moru nema, opasnost od krokodila je prevelika. Da bi se njegovi grañani ipak mogli kupati, napravljen je ogroman bazen u centru na samoj obali. Javno kupalište u sklopu parka u kojemu nema ulaznica. Naokolo su mjesta sa zidanim roštiljima i priključkom za vodu.

Prekrasne plaže su zbog krokodila prazne.

31

Krokodili su u ovom djelu Australije uobičajeni

Queensland je samo uz obalu tropski. Vrlo brzo u smijeru unutrašnjosti mjenja klima je suhija. Termiti preferiraju suhu klimu.

32

33

Jackfruit, plodovi mogu težiti i do 20 kg. Zato ne rastu na tankim granama nego najradije na deblu. U nezrelom stanju kuha se kao povrče a zrele se jede kao voće.

Cvijet tropskog drveta

34

Tropska šuma u Queenland-uNajzanimljivije u Cairnsu i okolici je mnoštvo ptica na močvarnoj obali kao i na svakom koraku u gradu. Na svakoj zelenoj površini parka ili cvjetnjaka može se vidjeti nekoliko vrsta ptica. Ujutro i predvečer srela sam brojune promatrače ptica koji su svoju durbine postavili na samo šetalište uz more i s knjigom u ruci prebrojavaju ptice. Uvjete kakve bih samo mogla poželjeti u Neretvi. U Cairnsu mom suputniku i slavnom istraživaču padne na pamet da nije ponio turistički vodič „Papua Nova Gvineja i Salomonski otoci“. Zaboravio. Haleluja. Tražimo ga po knjižarama i na veliku sreću i nañemo. Naravno nismo propustili jednodnevni izlet katamaranom u Great Barrier Reef i to dan nakon što je raža ubodom u srce usmrtila Steve Irwina skoro na istom mjestu gdje ću se ja drugi dan kupati. Na putu do Reefa catamaran ne jedri nego se kreće na motorni pogon pa toduže traje. Ali putovanje je zanimljivo.

Caerns gledan sa mora

35

Katamaran za jedno- ili višednevne izlete Berrier Reef-om

Predivne boje Koraljnog mora su nezaboravne.

36

Svadbeni poklon svojoj izabranici (Sterna bergii)

Koraljni otoci unutar Brrier Reefa su stanište i gnjezdilište morskih ptica (Sterna fuscata)

37

Stojim na ogradi i promatram čudesne boje mora,. Tupko koji stoji nedaleko od mene zaustavi skipera i počinje sa: te bio ovdje, bio ondje, uobičajeno hvalisanje. Mene poznata scena zabavlja, i baš se pitam kako će se skiper izvući kad se on okrene prema meni i pita me odakle sam. Prije no što sam mogla bilo što izustiti uskoči Tupko. - I ona je iz Hrvatske, a onda se malo nagne prema skiperu pa mu šapne: Ali ona ne zna engleski, nastavljajući u svom tekstu. Dobar pokušaj, ali uzaludan. Uključeno u cijenu jednodnevnog izleta na dnevnom redu stoji, ronjenje, gledanje koraljnih Reefova iz čamca sa staklenim dnom i jednosatno iskrcavanje na otočić pun ptica. Roniti se može na bocu i s maskom. Tu su na raspolaganju ronilačka odijela za sve uzraste i veličine. Odlučim se za masku i peraje. Pri pomisli da moram obući ronilačko odijelo, osjećam tjeskobu. Već nakon prvih zamaha u vodi ponestalo mi je daha. Guši me maska. Nisam od djetinjstva imala masku na očima, pa mi nedostaje vježbe, a lagana klaustrofobija dokrajčila mi je ostatak volje za takvim eksperimentima. Zato se samo kupam, jednostavno plivam uživajući pri pomisli da sam na Koraljnomu moru, mjestu koje je mi je tako poznato iz filmova. Voda je prohladna ali ne zabrinjavajuće hladna.. Zato mi do danas nije jasno kako sam se mogla tako prehladiti da poslije toga kupanja hripam skoro mjesec dana. Na kraju se odlučim uzeti antibiotik iz moje putne apoteke. Kasnije ću se prehladiti još jednom i ponovo biti prisiljena uzeti antibiotik. Nije isključeno da su mi te dvije doze antibiotika nakon što sam na jednom osamljenom otočiću u Salomonskom arhipelagu oboljela od malarije spasile život.

Na brodu je u cijeni izleta i uporaba ronilacke odjece koje ima u svim brojevima

38 Nakon ronjenja, odnosno u mom slučaju kupanja, na rasporedu je iskrcavanje na obalu. Turisti se dijele u dvije grupe. Dok jedni gledaju Reefove, drugi borave na otoku. Imala sam namjeru ostati samo jedan sat na otoku ali sam promijenila plan premda sam platila dodatnih 10 dolara za gledanje Reefova iz čamca. Otok mi je iznimno svidio. Zapravo je to bio pješčani prud od bijelog pijeska koji je samo na svom najvišem mjestu obrastao travom i pun morskih ptica. Bila je to jedinstvena prilika za snimanje morskih ptica s tako male razdaljine. Osim toga, uz je obalu bilo dovoljno Reefova. Tako ostajem i vraćam se posljednjim čamcem. Bijeli pijesak u kombinaciji sa tirkiznim do duboko plavim bojama kristalno čistog mora bio je poseban vizualni doživljaj. More takvih boja još nikada nisam vidjela. Oko koraljnog mora sve su plaže i prudovi potpuno bijeli. Pijesak je zapravo smrvljeni koralj koji je na suncu potpuno izblijedio.

Rifovi od koralje koji usetnjeno cine pijesak obala

39

Venus školjka duga najmanje 1.20 m.

Lopoč

40

Great Berrier Reef

Papua Nova Gvineja

41 Papua Nova Gvineja, samostalna demokratska država je skup od nekoloko Arhipelaga. Naravno da je demokracija relativan pojam ali tako je i kod nas. Oko deset puta je veća od Hrvatske a ima po prilici isti broj stanovnika. K državnom teritoriju Papue nove Gvineje spada osim polovice velikog otoka i Bismarck i dio Salomonskog arhipelaga. Glavni otok je otkriven već 16. stoljeću. Ali tek početkom 19. stoljeća su prvi kolonizatori, Nijemci, zauzeli Novu Gvineju. Nova Gvineja su sjeverne provincije dok je Papua južni i istočni dio otoka. Po prilici istodobno su Papua-u, zauzeli Englezi. Zapadna strana otoka bila je kao i veliki dio otočja današnje Indonezije kolonija Nizozemske. Poslije povlačenja Nizozemske osnovana je nezavisna država Indonezija pa je tako zapadni dio otoka teritorij Indonezije a naziva se Irijan Jaja. Englezi su iz Nove Gvineje vrlo brzo potisnuli Nijemce. Nakon proglašenja neovisnosti Australije 1902. Papua i Nove Gvineja ostaju protektorat Australije. U drugom svjetskom ratu i Papuu i Novu Gvineju zauzeli su Japanci. Australija je vodila krvavi rat protiv Japana pod motom boriti ćemo se do zadnjeg Papuanca. 1949., nakon kapitulacije Japanaca preuzela je Australija, odlukom Ujedinjenih naroda, sada ujedinjenu Papuau i Novu Gvineju kao protektorat. Tek je 1975. Papua Nova Gvineja dobila samostalnost. Sve to vodi k tome da ljudi iz Australije nisu baš omiljeni. Papua Nova Gvineja zajedno sa Salomonskim otocima, Fiñijem, Vanuatom i Novom Kaledonijom spada u Melanezijsko otočje. Papua Nova Gvineja nije siromašna. Ima nafte i različitih ruda, pogotovo zlata. Izvozi niz poljoprivrednih proizvoda kao što su kava, kakao, vanilija, palmino ulje i slično. Ali bez obzira na prirodna bogatstva, njezin napredak je upitan. Podmitljivost, loše gospodarenje resursima, nezainteresiranost stanovništva za poslovnost samo su neki od razloga. Plemena današnje Papue Nove Gvineje su prije dolaska bijelog čovjeka živjela u prvobitnim zajednicama kamenog doba. Ali da se ne zavaravamo, nedostatak tehnologije ne znači i nedostatak kulture, ona je naime u tom predjelu svijeta stara možda i 40.000 tisuća godina i u bitnom se nije promijenila skoro ni do danas. Moja je pretpostavka da povoljna klima i obilje hrane osiguravaju čovjekovu egzistenciju, čini se zauvijek. Tako nema potrebe razmišljati o budućnosti. Nitko ne brine kako će preživjeti teške i duge zime i kako će namaknuti hranu za sebe i svoje životinje kroz tako dug period. Nikada nije bilo potrebe da se posjeduje više od najnužnijeg, samo za taj dan. Tako se nije razvila potreba nečega što bi bilo ambicija i ponos posjedovanja. Skromnost i ljupkost su bile na cijeni a tako je još i danas. Kultura se razvijala u miru, bez velikih stresova i utjecaja drugih naroda, naravno ako izostavimo čarke sa susjedima koje su još ojačale socijalnu zajednicu. Te plemenske zajednice živjele su na velikim područjima ograñene prirodnim preprekama, primjerice velikim rijekaqma ili brdskim lancima. U trokutu izmeñu dva ili tri susjedna plemena često se našao teritorij ograñen prirodnim preprekama ali koji nije pripadao ni jednom plemenu.

42 Takvi ničiji teritoriji bili su razlozi beskrajnih ratova meñu plemenima a i danas su kamen spoticanja. Te prvobitne zajednice bile su izričito zatvorenog tipa. Tako se na današnjem području Papue Nove Gvineje razvilo oko 800 jezika koja se svrstavaju u 9 govornih skupina. Ime svakog jezika je u isto vrijeme i ime plemena koje se može sastojati od više klanova. Plemena nisu meñusobno komunicirala osim ako nisu ratovali. Pod ratovanjem se nije razumijevalo istrebljenje i krvožedno barbarstvo, kakvo je uobičajeno u našim krajevima, nego otvoreni sukob dviju grupa koje su jedna drugoj prijetile kopljima uz gromoglasnu viku i ratničko bubnjanje. Ako je došlo do prolijevanja krvi, što nije uvijek bio slučaj, rat je bio završen. U rijetkim slučajevima, ako je tko želio prijeći preko područja nekog plemena, najavio bi to postavljajući znakovlje na granicu. Poglavica i savjet starih ratnika odlučili bi je li to moguće ili nije. Putnik je, ako je bilo dozvoljeno, nosio sa sobom pera neke ptice, primjerice orla, koja je na svom putu zabadao u stabla označavajući time put mira, a pri povratku bi ih pokupio. Takav zatvoreni tip zajednice imao je naravno svoje zakone i rituale. Rituali i običaji u Papui i Novoj Gvineji su vrlo slični i razlikuju se samo u detaljima izvedbe. Za dobrobit i sigurnost plemena bili su neophodni ratnici i izuzetno blizak socijalni odnos unutar zajednice. Moto mušketira svi za jednoga, jedan za sve nije bila isprazna parola, nego način preživljavanja. Za krañu ili neki delikt unutar plemena, bez obzira na težinu čina postojala je samo jedna kazna- izgon iz plemena, izgon sa teritorija što je s obzirom sa stalno ratno stanje i beskrajne meñuplemenske vendete bilo ravno smrti. Pod krañom se smatrala i kraña jedne banane. Sok te otkinute banane tretira se kao krv porodice u čijem je ona vlasništvu. Samo za silovanje djevojke ili žene postojala je izravna smrtna kazna. Otac ili muž silovane žene ili djevojke imao je pravo ubiti silovatelja odnosno s njime postupiti kao sa neprijateljem. Kazne su bile vrlo rigorozne, ali s obzirom na stalne prijetnje izvan zajednice, plemena si nisu mogla dozvoliti unutrašnje nesuglasice. Nakon što su Nijemci i Englezi zauzeli Papuau, odnosno Novu Gvineju riješili su meñuplemenske neprijateljske odnose na neobičan način. Jednostavno su raselili zaraćena plemena, krvavo se osvećujući neposlušnima. Svaki sukob meñu plemenima regulirali su, nemilice ubijajući oba krivca. Na taj način neprijateljska plemena ili nisu više bila u dodiru ili pak potpuno paralizirana. Tako je nestao je profil poznatog neprijatelja. Sa novim susjedima nije se vodila prastara vendeta. Osvajači su probili ceste, odnosno putove koje su osiguravali. Baza društva koja se osnivala na snažnim ratnicima nestala je pomanjkanjem neprijatelja odnosno njegovom premoći. Novi ratnici osvajača bili su daleko moćniji a i plaćali bi dobrovoljcima ratničke usluge. Nagli raspad kulture otvorio je vrata kršćanstvu. Ali nije sve prošlo jednostavno. Neka su se plemena bunila protiv misionara tako

43 da su ih jednostavno tretirali kao neprijatelje. Osvajači su se osvećivali genocidom takvih plemena. Na drugim mjestima kristijanizacija išla je bez problema. Raseljavanje i time nastalo miješanje ljudi različitih plemena dovelo je u prvi plan potrebu za zajedničkim jezikom. Tako se iz različitih lokalnih jezika i engleskog razvio u Papui (jug otoka) jezik Motu a u Gvineji (Sjever otoka) na istoj bazi jezik Pidgi. S vremenom kada su se ljudi počeli ženiti po crkvenoj pripadnosti, a ne više po plemenskoj, imamo često situaciju da je mlada nevjesta iz drugog plemena. To podrazumijeva da govori jedan drugi jezik koji naravno prenese na djecu. Djeca u početku uče majčin jezik pa onda očev, jer tako govori pleme. E sad, majka i otac se mogu samo sporazumijevati na Motu ili Pidgi. Naravno djeca uče i to. Tako se mogu sporazumijevati i sa djecom iz susjednog sela. Sve je to još kako tako, ali službeni je jezik u školi engleski. I što sada. Prvo treba učiti djecu engleski. Tako im osnovna škola počinje tek sa 3. razredom. Prva dva zovu elementarna škola i u njoj uče samo engleski jezik. Prvo mjesto u PNG-u koje ćemo posjetiti poslije glavnog grada Port Moresby-a je Goroka. Ali prije nešto o Port Moresbyu. Došavši na aerodrom Tupko naumi ponajprije promijeniti novac. Stojimo u repu pred mjenjačnicom. Ja sa razrogačenim očima gledam lica, prvi puta vidim Papuance. Pogled mi padne na stražara koji stoji nalakćen pokraj šaltera i koji me pozorno promatra očito zabavljen mojim čuñenjem. Zbog nelagode se nasmiješim, a on mi priñe i pruži ruke predstavljajući se kao Leonardo. Ta neobična gesta me tako zbuni da sam jedva promucala svoje ime. Raspitivao se odakle sam, jesam li prvi puta u njegovoj zemlji itd. Kasnije ću takvo nešto doživljavati često. Sjećam se kada sam jednom 3,5 km. po prašnjavom putu od Kokode do Johnove kuće po jakom suncu išla pješice da me je sustigla jedna grupa žena. Nekoliko njih nosilo je rastvoreni kišobran kao obranu od sunca. Sve su se redom predstavile i rukovale samnom. Nastavivši dalje u mom tempu postavljale su mi uobičajena pitanja i kada sam rekla da sam oduševljena svojim domaćinima jer su krasan, otvoren narod, žena do mene svoj je kišobran pružila prema meni, idući tako sama po suncu. Sva uvjeravanja da meni kišobran jer je moja kosa svijetla i gusta nije potreban nisu mi koristila i tako su me pod kišobranom dopratile do kućnog praga. Bila sam sretna kada sam se riješila te dobronamjerne ali meni neugodne situacije. Pot Moresby je malen gradić od nekih 200 - 300 tisuća stanovnika, veoma raštrkan u svojoj strukturi. Ima na neki način dva centra. To su Town i Boroko. Službene zgrade, kao primjerice Parlament sagrañene su na trećem mjestu, takoreći na livadi. Neobično na Port Moresbyu su naselja koja su izgrañena na vodi. Sojenice na stupovima i to ne baš siromašne. Posjetili smo jedno takvo mjesto ali moj suputnik nema hrabrosti prošetati malo dublje u naselje tako da fotografiramo s odstojanjem. Šteta. Kasnije, kada sam malo bolje upoznala ljude žalila sam što nisam otišla sama. Port Moresby je poznat po uličnim banditima zvanim raskol. Meñutim, nigdje nikada nisam vidjela

44 nešto što bi ličilo na incident. Svi hoteli su ograñeni i imaju na vratima zaštitare. Svugdje je osiguranje, u bankama kao i u običnim dućanima.

Kišobran se nosi kao obrana od sunca. Moje pratilje od Kokode do Johnovog sela sa bilumom na glavi. Prašnjava cesta sagradila je kompanija koja eksploatira plantaže uljenih palma. Ceste su u Papui rijetkost. Jedina ozbiljna cesta je ona koja spaja Madang sa Gorokom. Jedino Boroko i Town slove kao sigurni. Ali osiguranja kao uostalom ni policija nisu naoružani. Pa se pitam kolika je opasnost stvarno realna. Vjerojatno je podjednako opasno šetati odreñenim dijelovima New Yorka, Pariza ili Londona, mjestima gdje je socijalna kontrola uništena a vlada alkohol, droga i zakon ulice. Osiguranja su iznimno ljubazna. Kada sam htjela napustiti hotel da nešto kupim u dućanu na drugoj strani ulice stražar sa ulaznih vrata inzistirao je da me prati. Možda je u pitanju bila samo napojnica ili je opasnost stvarna, nisam uspjela saznati. U kasnijim razgovorima sa bijelcima koji žive u Port Moresbyu saznajem da ni oni nemaju neugodnih doživljaja. Ne znam gdje je tu istina. Odsjeli smo u jeftinom hostelu ali soba ima svoju kupaonicu što je nakon sobe u Singapuru i Cairnsu pravi luksus. Tu ćemo ostati samo tri dana, ali nakon dva dana moramo mijenjati hostel jer nema više slobodnih soba a naš let za Goroku je tek slijedeći dan. Osiguranje nas je pješice otpratilo do slijedećeg hostela. Ovaj je sve u svemu bolji, ali je kupaonica opet zajednička. Mijenjanje hostela pokazala se kao sretna okolnost. Tu smo upoznali vrhovnog poglavicu iz Kokode kao i neke druge ljude iz mjesta Kokode, a meñu njima i Alfreda, voditelja Udruge ujedinjenih turističkih agencija. Kokoda Track je tradicionalna trekking ruta koja se odavno koristi da bi se

45 pješke došlo s južne na sjevernu obalu. Put uzbrdo i nizbrdo dug je 95 kilometara. U Drugom svjetskom ratu bio je poprište krvavih borbi izmeñu australskih vojnika i Japanaca. U zadnje vrijeme koristi se u turističke svrhe. Ta se ruta može prijeći za otprilike devet dana. Braća Alfred i John ujedinili su sve domaće agencije i nastupaju zajedno kao jedinstvena agencija pod imenom Kokoda Track Authority. Rutom se koriste uglavnom turisti iz Australije i Novog Zelanda. Europljani dolaze samo pojedinačno. Dok sam čekala avion u Kokodi upoznala sam Australce koji su upravo stigli pješice preko brda. Čudom su se čudili što radim tamo a nisam došla preko Tracka, što i nisam ako izostavim kratak izlet od dva dana, jedan tamo a jedan natrag prenoćivši kod Johnovih roñaka. A i ja sam se čudom čudila što Australci slete u Port Morebyu, prijeñu preko brda do Kokode i vrate se kući, bez da su nešto vidjeli ili doživjeli. Poglavica svih poglavica ili Chief of Kokoda iznimno mi se svidio. Moderna je osoba tipa poslovnog čovjeka. Akademski je obrazovan. Radio je kao knjižničar u Leeu i predavao na fakultetu u Goroki. Osim toga, deset je godina bio predstavnik Kokode u Parlamentu. Napisao mi je svoju adresu i broj telefona u knjižicu i pozvao nas pogledamo i Kokodu. Provincija Ori osim već spomenutih trekkin turista i nešto ronilačkog sporta na obalama nema nikakvih turističkih posjeta. Naše gore list je prvo tvrdio da smo na odmoru, a onda je spremno vadio svoje delfine i obećavao fotografije jednog pravog fotografa te promociju kraja u ne znam kojim razmjerima. Meni je dodao kako ovi ovdje takve fotografije profesionalca kao što su njegove još nisu nikada vidjeli. Poglavica nam je obećao da će netko doći po nas u Poponettu samo neka se najavimo dva dana ranije. Mali Ivica se radovao tome kao malo dijete. Konačno ga je netko uzeo zaozbiljno, a još ćemo se besplatno provesti. Meni se nije činilo da je poziv da posjetimo taj kraj istodobno i poziv u goste. Pogotovo, jer je gospodin koji je bio iz Tufia nadodao da njegov zet drži mali hotel u Tufiu. Ali možda se i varam. Prvi puta susreli smo te ljude oko podne, da bi ih onda pred večer ponovo sreli u restoranu hotela. U meñuvremenu me je mali Ivica ili Tupko podučavao vladanju. -Kako bi trebalo s tim ljudima? Naime u rukavicama, kao s Mesićem. - Samo malo, ja sam predsjednika srela i nisam stekla dojam da s njim treba u rukavicama. -Dobro, izabrao sam loš primjer. Bolje kao s Bandićem. -Ja ne znam kako treba s Badićem, ne poznajem ga. Ali ja ću se ponašati normalno, pristojno i otvoreno. A tebi predlažem da ne pričaš gluposti. -Ali ja ovdje vodim glavnu riječ! -Nemoj me nasmijavati! Što mi je sad to trebalo. Omaklo mi, tko zna što će me to koštati?

46 Za večerom uobičajena hvalisanja i bez konteksta pripovijedanje omiljene priče o indijanskom djetetu iz neke prašume koje je onda završilo na univerzitetu u Cambridgeu. Priča, koju je pun ponosnog saznanja pričao svakome navodeći u beskraj detalje puta tog djeteta kroz misionarske škole. Priča koja nije nerealna, premda mislim da ju izmislio. Nisam nikada razumjela čemu ta priča služi kada domorodce titulira malo boljim životinjama. Ja sam je morala slušati bezbroj puta. Prekinula sam gluposti, postavljajući Oriu, bivšem gradonačelniku Kokode pitanje o plemenima o njihovom životu i običajima. Vrlo rado mi je ispričao peripetije koje je imao svojom ženom i djecom. Žena mu je naime iz drugog plemena i tako je naučila djecu najprije svoj plemenski jezik. Ori je morao pitati ženu na pidji jeziku što kaže njegovo dijete koje mu se obraća. Ori je to pričao vrlo zabavno i svi su se smijali osim malog Ivice kojemu je situacija izmakla kontroli, pa je odlučio otići spavati pod motom, ja sam star čovjek i treba mi odmora, misleći valjda da će svi skočiti i tvrditi obrnuto. Što naravno nisu jer je stvarno od muškaraca bio najstariji a i starost nikome nije bila važna. Ipak je ostao.Večer je onda završila još jednom malom neugodnošću, ako izostavim primjedbe na moj izgled ili ismijavanje ako nešto ne razumijem ili englesku riječ kažem iskrivljeno ili apsolutno neoprostivo kada mi promakne njemačka riječ. Kada smo svi ustali Tupko isprsivši se pita važnim glasom: -Dobro, tko je ovdje najstariji. Zavladala je tišina. Očito su Ori i Benjamin bili oko 50 a Alfred nije mogao imati više od 40 godina. Ori se snašao, prvi prekinuvši neugodnu tišinu, uz napomenu da je to vjerojatno Benjamin. Tada je Tupko njemu kao prvome pružio ruku za oproštaj. Demonstracija ponašanja kulturnog svjetskog čovjeka! Drugi dan je, da bi proslavio svoj uspjeh, izrazio želju da jede steak. Taksi nas odveo u kineski restoran u Boroko. Ništa od steaka, samo sjeckana mesa ali zato ima piva, jedine tekućine koju je trošio dobrovoljno, ako izuzmemo tu i tamo neke kemijski pobojane slatke vodice. Zanimljivo mi je bilo da sam jednom kasnije čula fragmente telefonskog razgovora koji je vodio sa svojom ženom u kojem priča da su nas ljudi iz Kokode pozvali na u restoran na steak što naravno nije bila istina. Dapače, za večerom u restoranu hotela, gdje je svako platio svoju večeru, ja sam na svoj račun za cijelo društvo sa recepcije donijela piće. U hotelskom restoranu se piće nije serviralo. Voda je Tupku inače bila odbojna tako da je nije koristio ni za pranje, hvaleći se kako se je na drugim putovanjima prao tek kada su se drugi bunili ne podnoseći smrad. Na svaki izlet išao je bez vode, da bi se onda skrušeno iz nužde grebao kod mene. Na putovanju koje smo proveli zajedno nije

47 ni jedan puta ponio vodu na izlet.

Kokoda Track je samo jedan uski puteljak preko kojeg se valjaju bezbrojne touren tourista uglavnom iz Australije

Lijevo: Track prolazi kroz potok koje kako je to uobičajeno izvor vode za pranje i piće

48

Nosači i vodiči su organizirani u udruzi Kokoda Track Authority. Udruga posjeduje vlastiti avion koji stalno leti izmedju Kokode Port Moresbi-a. Avion ima samo 11 mjesta pa mora letjeti cijeli dan a ponekada i 2 dana da bi prevezao sve touriste i nosač do Port Moresbia. Problem nastaje kad padne kiša. Travnata livada koja služi kao pista je pre mekana. Letovi se onda odgadjaju do daljnjega. U mjestu Kokodi ima vrlo jednostavnih mjesta za prenočište, a svi touristi imaju vreču za spavanje. Pitam se za kakvo se putovanje taj pripremio. Nije imao ni kremu za sunčanje a kapu je redovito zaboravio tako da mu se povišeno čelo u nekoliko maha oparilo od sunca, a alternativno je trošio moju kremu. Komarci su bili posebna tema. Kada bi ušli u gušću šumu parka ili slično odmah me je podučavao kako je ovdje posebice opasno od komaraca uz obavezno pitanje - gdje ti je ona krema protiv komaraca koju bi onda nemilice trošio. A da ne govorimo o tome da nje imao ni vreću za spavanje, ni mrežu za komarce. U hotelskoj sobi je lov na komarce ličio lovu na vještice. Skakao bi po svim krevetima i namještaju loveći komarce i psovao im cijeli repertoar kojim naš, tako time bogat jezik, obiluje. Ja sam rijetko vidjela komarca. Bilo je više malih sitnih mušica koje ne prenose nikakvu bolest ali su neugodne zbog uboda. Sve u svemu odlučili smo da poslije Simai-a odemo u Kokodu. Veselila sam se ponovnom susretu sa poglavicom Bejaminom Ijumom, ličnosti koja me je iznimno zanimala. Pogriješila sam što sam to rekla i glasno. Tupko je odmah iznio svoje gledanje kao i obično iz perspektive svojih niskih pubertetskih poriva.

49 Krećemo za Goroku Cijeli smo dan čekali na aerodromu. Spojili su zbog pomanjkanja putnika naš jutarnji let, s večernjim. Ja sam opet bila, zbog upropaštene večeri ili tko zna čega, u nemilosti pa je Tupko sjeo, dureći se, na sasvim drugi kraj sale. Meni to nije nimalo smetalo. U Cairnsu u hotelu sam našla tri knjige. Turisti kada pročitaju putnu literaturu jednostavno ostave u hotelu. Na taj se način stvara mala knjižnica na nekoliko jezika. Tu se donijeta i pročitana literatura može i zamijeniti. Tako sam se dočepala triju svježih knjiga. To skraćuje vrijeme čekanja na aerodromima i vrijeme na nebrojenim letovima. Ali nakon nekog vremena malom Ivici je ipak nedostajala mama pa je na moju žalost došao k meni. Uopće svaki od njegovih napadaja bio je popraćen durenjem. Po neki puta i izjavama: -Ja s tobom više ne razgovaram ili bolje -Ja s tobom nikada više ne razgovaram Pri tome je uvijek naginjao glavu lijevo i razvukao usnice prema dolje. Koja šaka jada. Durenje se još intenziviralo kada bi vidio da ja to ignoriram i da se nikako ne upuštam u raspravu što je i redovito bio slučaj. U takvom stanju nije odgovarao na pitanja ili bi ih protiskivao kroz zube ako su odgovori bili potrebni za daljnji tok dogañanja vezan uz putovanje. U takvim, čestim situacijama kaskao bi iza mene gledajući, uvijek malo nagnute glave demonstrativno u stranu ili žurio ispred mene dugim koracima, da ga nisam mogla stići. Ipak, to me nije omelo u svom tempu jer me je na kraju morao čekati. Inače rado je išao tri koraka ispred mene. Balkanci su tako navikli. U tom slučaju bila sam prisiljena gledati u njegove prekratke dječačke hlače do iznad koljena i tanke nožice u trekking cipelama sa do pola listova podignutim soknama. Nasmijavalo me to cijelim putovanjem. U nekoliko pokušaja, počevši u Singapuru, pokušala sam mu pojasniti da mi samo zajedno putujemo i da nas nikakva emotivna veza ne veže te se prema tome možemo samo drugarski ophoditi. Nikako mi nije jasno da to nije razumio. Najviše ga je ljutilo što ne prihvaćam informacije i mišljenja koje uvijek želi nametnuti. Ja inače ništa ne uzimam zdravo za gotovo, čak ni onda kada se radi o osobama čije mišljenje cijenim, zabuna je uvijek moguća. Prema Tupku iz već doživljenih iskustava imam posebno nepovjerenje jer primjećujem da sve što sazna olako uzima kao jedino moguće rješenje i još k tome sve interpretira iz svog uskogrudnog iskustva. Pa tako informacije dobivene od njega provjeravam posebice. Tek kasnije, s vremenom, shvatit ću da su svi napori koje poduzima zapravo borba za moju pažnju i divljenje ali svaki je takav napor bio ujedno i hitac unazad i za njega novo razočaranje. Predvidjeli smo cijeli tjedan za boravak u Goroku, s tim da nakon Goroka Show, koja traje dva dana letimo za Madang i dalje za Simbai gdje je inicijacija dječaka iz gorskog plemena Kalam.

50 Goroka Show je manifestacija slična našim smotrama folklora. Uvježbane plesne grupe pokazuju svoje programe plesa, pjesme ili barem toga što oni pod time podrazumijevaju. su Članovi jedne grupe podjednako su obučeni i našminkani. Način odijevanja pojedinih grupa proteže se od suknjica od lika preko oskudnih krpica preko bokova do obilnih haljetaka od različitog materijala uključujući i listove trava i cvijeće. Pokrivala za glavu mogu biti šubare, perjanice, trava, cvijeće, maske od gline koje se nataknu na glavu itd. Šarenilo, gužva i buka su nezamislivi. Većinu grupa činili su samo muškarci ili samo žene, dok su miješane bile u manjini. Godine 2006. bila je proslava 50. godina postojanja i nastupalo je po izjavama domaćih više sing sing group nego obično- njih 75. iz nekoliko provincija. U Goroki smo se smjestili u jednom malom pansionu koji nam je preporučila dama iz Ministarstva turizma.. Tupko je imao zamisao da odemo u Ministarstvo. Iznimno dobra ideja. Pansioni su za to vrijeme popunjeni, a kako nam je ljubazna gospoña odmah našla i rezervirala smještaj, išli smo na sigurno. U Goroki nema taksija i traženje hotela sa svom prtljagom moglo bi se razviti u torturu. K tome bio je to jedan novi pansion i najluksuznije što sam na cijelom tom putovanju vidjela. Ne da nema boljih hotela, ali nema za tu cijenu koju smo bili spremni i mogli platiti. Goroka je mnogo egzotičnija od Port Moresbya. Tržnica u središtu nudi razne vrste ručnih radova i artefakte. Ljudi su ljubazni i zato je i izvan centra trebalo svakoga pozdraviti sa smiješkom i pozdravom. Napor koji me je nakon pola sata umorio. Tu i tamo prišao bi netko, pružio ruku, predstavio se, pitao odakle sam, jesam li po prvi puta u Papui i kako mi se sviña. Iznimno dragi i radoznali ljudi. Regija Goroke koja broji oko 25.000 stanovnika živi od rudnika zlata i kave, koja je zbog kvalitete na visokoj cijeni. Klima je, jer se nalazi na oko 1600 metara nadmorske visine, vječito proljeće. Goroka je univerzitetski grad, ima muzej koji je po svojoj veličini drugi po redu u PNG-u. Posebna atrakcija je zdanje u tradicionalnom stilu kombinirano sa individualnom arhitekturom koje služi kao kazalište. Gradski prijevoz za publiku odvija se u malim autobusima, uvijek dupkom punih. Cijena prijevoza je pola kine bez obzira na udaljenost. Tako je to uostalom bilo u svim malo većim gradovima. Pola kine odgovara po prilici jednoj kuni. Otišli smo i na nekoliko izleta u okolicu. Vodio nas je mladić koji je stanovao u susjedstvu. Neobično mi je bilo da se je zvao Junior. Ali kasnije sam to ime srela i na drugim mjestima u PNGu. Jedan od izleta bio je i u nacionalni park na Mt Gahavisuka. Tu su nas pratila dva vodiča; već spomenuti Junior i Thobias, brat naše domaćice. Krenuli smo po suhom vremenu. Ja sam donijela krivu odluku i obula tenisice umjesto treking sandala sa snažno izraženim profilom. Zatvorene tenisice od čvrstog platna sigurnije su zbog zmija. To mi se na veliko veselje mog suputnika osvetilo. Počela je padati kiša, pa su bosim nogama utabani putovi od ilovače bili glatki poput leda.

51 A morali smo po njima sići 1000 metara nizbrdo. Iako me je Thobias držao za ruku okliznula sam se nekoliko puta. Moj je suputnik zbog toga bio izuzetno dobre volje. Ali izlet se isplatio. Na nadmorskoj visini od oko 2500 metara vidjela sam prekrasnu prašumu u izmaglici. Nažalost nije se moglo napraviti dobrih fotografija. Od životinjskog svijeta nisam uspjela vidjeti ni mrava a kamoli pticu. Tom prilikom sam se susrela sa običajem žvakanja oraha jedne palme. Običaj koji je rasprostranjen i u drugim regijama dalekog istoka, posebice u Indiji. U Melaneziji se orah žvače uz mahunu koja je ličila na mahunu senfa. Ta se mahuna moči u ugašeni kreč. Kada smo se vraćali s izleta Junior i Thobias kupili su oraščiće kod uličnog prodavača i demonstrirali način jedenja mahune na licu mjesta. Zubi i slina pri žvakanju poprime snažnu crvenu boju i djeluju odbojno kada se osoba koja žvače nasmije. Za razliku od Indije i Sri Lanke u Papui Novoj Gvineji orah ponegdje žvaču i žene. Nije isključeno da se radi o afrodizijaku. Zahvaljujući Junioru posjetili smo i lokalne sing sing group koje su se tek pripremale za plesni dan, ali se nisu plasirale za veliki festival pa su održale dan ranije jedan mali, nazovimo ga usputni festivalom. Tu smo upoznali Amerikanca i njegovu francusku pratilju koji će kasnije letjeti s nama u Simbai. Amerikanac je profesionalni fotograf koji je na festivalu snimao plesače postavljajući ih ispred jednog bijelog platna. Statistima, koji su ukočeno stajali ispred tog platna, plaćao je honorar od 10 kina. Amerikanci su izmislili instant kavu, instant juhu pa i sada instant fotografiju. Festival ili bolje rečeno smotra folklora je bila doista zanimljiva. Velika ograñena livada s odijeljenim mjestom sa štandovima, ako se to može tako nazvati, sa suvenirima i veoma jeftinim pravim originalnim suvenirima. Tupko je ponio stare majice i košulje pa ih je mijenjao za suvenire. Udaljila sam se da me ne dovedu u vezu s njim, jer se kao obično stidim njegovog ponašanja.. Oko deset sati ulaze plesne grupe ovdje zvane sing sing grup, uz pjesmu i ples u taj prostor veličine jednog ovećeg nogometnog igrališta. Osim turista prvi dan nije bilo nikoga. Moglo se izvrsno fotografirati. Smotra je trajala dva dana. Već prvi dan Tupko je sreo Davora Rostuhara kojem se užasno veselio. Danima prije toga ga je spominjao i kao konkurenciju. „To je prava osoba i jedan drugi kalibar nego mi“, bile su mu omiljene izjave. Izuzetno se čudio da ne znam tko je to. U tom kontekstu se je izdao da za Meridijane o PNG, piše Rostuhar, a ne on, kako se meni i svima drugima cijelo vrijeme hvalio. Ja sam na naprtnjaču objesila malenu hrvatsku zastavu. Na nju su mi se lijepili, Nijemci, Austrijanci i jedan Slovenac, samo Rostuhar ne. Jednostavno ju je ignorirao. Kada se u Melaneziji sretnu dva bijelca na cesti, pozdravljaju se. A kada se sretnu dvoje Europljana padaju si oko vrata, kao zemljaci. Na tu daljinu čini ti se da je jedan Slovak ili Grk tvoj prvi susjed. A da ne govorimo o

52 Austrijancima koji se osjećaju vezani sa Hrvatskom. Prvog dana po podne Tupko mi ga pokaže. Vidim visinom upadljivog mladića kojega sam nekoliko puta srela na poljani. U društvu drugog mladića čučao je s bocom u ruci. Činilo mi normalnim da se predstavim zemljaku. Tupko vikne za mnom „Nemoj ići tamo“. Odem i predstavim se. Rostuhar mi nasmiješen pruži ruku, ali ne ustane. Pitam ga koliko dugo ostaje. Sutra, poslije zatvaranja festivala se vraća kući. Pita me s kim sam. Kažem mu. Više ne diže pogled nego se šutke bavi bocom vode u koju sipa neki prah. Vidim da je spominjanje Tupka imalo kontraproduktivni učinak, pa se oprostim. Tupko me dočeka ljutit. -Što si išla tamo, on je veliki čovjek, što ti imaš s njim? Odgovaram da nije veliki čovjek nego mali neodgojeni balavac. To ga razljuti još više. -Mene je dočekao izuzetno srdačno. Prepoznali smo se već izdaleka. Pitam se odakle mu zamisao da mene nije pozdravio srdačno, bio je udaljen najmanje 100 metara od nas, a izmeñu se vrzmalo mnoštvo ljudi.. Ostajem pri tome da je mali neodgojeni klinac. -Pa što si očekivala, pogledaj se u ogledalo-kaže Tupko Drugi dan vidim Rostuhara još jednom samo iz daljine. Bosonogog s velikom naprtnjačom na leñima. Zadnji je dan festivala. Poslije podne, nakon službenog zatvaranja ulazi mnoštvo domaćih ljudi. Mjesto je dupkom puno. Tupka nigdje. Zadnji kontakt je bio kada je rekao da više ne može stajati i da će tamo u hladu drveća sjesti u travu. Pogledam oko drveća- ništa. Odem na tribinu ne bih li ga ugledala.. Vidim samo perjanice izmeñu šarenih razapetih kišobrana. Prekrasna slika. U toj vrevi ne mogu pronaći malog Ivicu. Obilazim poljanicu. Pogledam na oba ulaza. Ništa. Odem ponovno na tribinu i ugledam na jednom mjestu žutu majicu. Požurim tamo, sva oznojena nañem to mjesto, ali njega nema. Sad mi je dosta. Izvan ograde stoji još najmanje nekoliko tisuća ljudi. Ako i oni još uñu neće se nitko moći maknuti. Odlučim da je bolje otići u pansion i nazvati malog Ivicu na mobitel. Odem na jedan ulaz i pitam policajca za put do autobusa. Policajac malo razmisli pa me povede do grupe zaštitara i odredi trojicu da me otprate do autobusa. Trojicu, moj bože! Kada sam došla do autobusne stanice pokušavam se oprostiti, ali bezuspješno. Insistirali su da čekaju autobus. Kada je autobus stigao, blokirali su ulaz da bih ja mogla ući prva. Bože, kako neugodna situacija. Vratim se u pansion i mobitelom nazovem malog Ivicu. On se javi. Kažem mu da sam u hotelu, sjednem vani i čekam. Nekih pola sata kasnije, evo ga. Lice mu se vuče po podu. Prolazi pokraj mene naduren do daske. U prolazu mi dobaci uobičajeno: -S tobom više ne razgovaram -A zašto? Vrag mi ne da mira, pa pitam, a znam da samo na to čeka.

53 -Ti si mene ostavila pa sam morao ići sam. -A ja sam te dva sata svuda tražio. A tražili su te i drugi. -Pa i ja sam tebe tražila. I nisam mogla naći. A koji drugi su me to tražili. -Pa oni koje sam upoznao i koji su nas pozval,i pa su onda odustali. -Pa što nisi išao sam, ako su te pozvali. -Da, ali tamo se pucalo, glupačo jedna. Za glupaču mu prijetim šakom. Bit će to i posljednji puta da se je okomio na mene. Od tog vremena njegova se agresija usmjerava na okolinu što je još gore i krajnje neugodno. On ode u sobu, a ja ostanem sjediti i odlučim da ću prvom prilikom pogledati na Internetu simptome pojedinih psihičkih bolesti. Možda sam stvarno u opasnosti. Nakon dva sata durenja nije mogao izdržati da mi se ne pohvali kako je ponovno sreo mladu ženu koju smo već jednom vidjeli, ali više u prolazu. Doista je bila izuzetna ljepotica. On ju je sada fotografirao i dapače, još ga je netko fotografirao s njom. Tom prigodom primila ga je za ruku. Sav je pritom drhtao i drhće još uvijek... Stavio si je njezinu fotografiju na monitor i stalno zaljubljeno gledao. Počinje opet priču o pucanju. Pitam iz kakvog se to oružja pucalo. On to ne zna. Jedino oružje koje sam ja vidjela bila je neka čudna automatska puška koju je na ulaznim vratima u ruci držao policajac. Pitam da li se pucalo iz automatske puške. Opet ne zna. Kažem mu da su na cijelom mjestu od oružja postojale samo dvije puške. Na svakom ulazu po jedan policajac s puškom, kako se meni učinilo, vrlo staromodnim oružjem. Pita me kako je izgledala ta puška. Opišem je ovlaš, jer je uopće nisam zagledala. On odmah zna koja je to vrsta, spominje marku i kalibar. No, nije bilo iz tog oružja pucano. Sada malo modificira priču. Bacalo se samo kamenje. Da bi ovu novu priču vjerodostojno potkrijepio, dodaje da je jedan vrlo visok turist dobio kamen izravno u lice. Svi su mu prednji zubi bili izbijeni. Nesretnik, sav krvav, pitao je baš Tupka zna li gdje će naći bolnicu. A ono zamisli, bolnička kola baš iza njegovih leña a budala ih ne vidi. Pozli mi od tolikih laži. K tome još treba dodati da, kada sam ga nazvala, on uopće nije bio na mjestu gdje je bio festival. Naime u mobitelu se nije čula ni nepodnošljiva buka bubnjeva i pjesme sa festivala a ni drndanje autobusa. Samo apsolutna tišina. U tom trenutku on je već bio na putu pješice od autobusa do pansiona. Taj put traje nekih 20-25 minuta. To znači da je mjesto dogañanja napustio odmah nakon mene. Uz put saznam da je na festivalu taj dan upoznao učiteljicu iz Australije koja je neko vrijeme živjela i radila u Simbaiu, mjestu koje želimo posjetiti nakon Goroke. S njom se je taj dan vraćao sa festivala. Tako je ipak imao pratnju jer se kukavica nije sam usudio izaći na ulicu. Od učiteljice je navodno saznao da u Simbaiu nema što za jesti. Nakupovali smo bezbroj konzervi, da bi se onda uspostavilo da u Simbaiu u Guesthouse ima tri obroka. Učiteljica koja je kasnije takoñer sa svojom

54 pratiteljicom, mladom Njemicom, na svom putu u Sepik svratila u Simbai nije nosila namirnice. Što je to Tupku sve značilo, nije mi do danas jasno. Hvali mi se da večeras ima spoj sa svojom ljepoticom. Brižno se brije, tušira, presvlači, čak je i zube oprao. Na kraju će još potrošiti maleni ostatak paste za zube koji je ponio od kuće a već smo mjesec dana na putovanju. Pitam ga gdje mu je spoj. Nešto mrmlja, kao knjižnica. Vodit će ga Junior. Junior doñe i oni odu. Vratio se oko 11 sati, ne baš raspoložen. Pitam kako je bilo? Odgovor je bio kratak – lijepo. Odmah se nakon toga bacio na krevet praveći se da je zaspao. Ja sam već odspavala nekoliko sati i sada, da ne ležim budna u mraku izañem u vrt. Vani sretnem Thobias-a. Vidim da je pripit. Pitam što se desilo. Odmahuje rukom. Išao je sa Juniorom i Tupkom na pivu u kuglanu. Opet Tupkove izmišljotine. Kasnije će Tupko pričati kako ga je Rostuhar, i to samo njega, ne mene, to zadnje veče pozvao na pivo u kuglanu, ne znajući da je Rostuhar već to popodne otputovao u Hrvatsku. Da je to veče navodno imao spoj sa ljepoticom očito je zaboravio! Drugi dan putujemo za Madang. Ujutro dolazi sestra naše domaćice s jednim CD-om i molbom Juniora da mu Tupko snimi nekoliko fotografija bake i djeda koje smo fotografirali pri jednom izletu. Siñem platiti svoj dio troškova u pansionu. U susjednom dvorištu se mota Thobias. Kad me ugleda, doñe se oprostiti i ispričati za sinoćnje ponašanje, premda za to nema razloga jer je bio sasvim normalno učtiv. Pravim se da nisam primijetila da je bio pripit. Malo kasnije silazi i Tupko. Thobias je i dalje u susjednom vrtu ali ne prilazi da se oprosti. Pitam ga preko ograde gdje je Junior da i njemu kažem zbogom, ali on samo odmahuje rukom. Što se desilo te večeri, vjerojatno neću nikada saznati. Dogovor je bio da se u različitim situacijama snimimo obostrano. Mali Ivica me u više navrata pita kako će doći do fotografija na kojima je on. Zamislila sam da nakon putovanja izmijenimo CD-ove. Ja sam nosila eksterni disk od 40 GB i jedan ureñaj za izravan prijenos fotografija od takoñer 40 GB. Mali Ivica nosio je laptop pa je pekao DVD. Za eksterni disk trebao mi je kompjutor i kada nisam imala prilaza nekom Internet servisu prenosila sam ih na izravni ureñaj ili mi ih je prenosio Tupko preko laptopa. Jednom pogledam na njegov monitor i vidim ga na fotografiji s dvije osobe iz jedne sing sing group iz Goroke. Pitam tko je ovo snimio. Odgovor je „naravno ti“. E sad se pitam kako su te fotografije dospjele u njegov laptop i koliko je još mojih fotografija, osim te koju vidim. Kasnije, na letu iz Morbiya za Poponettu pružim mu još jednu šansu. Molim ga na aerodromu da mi prenese moje fotografije na eksterni disk, da si uzme te na kojima sam ga snimila ali da mi za uzvrat prenese i sve svoje na kojima je snimao mene. Za tu uslugu pošalje me na internacionalni aerodrom da mu na mjenjačnici promijenim novac. Kada sam se vratila, prijenos je gotov i on se pravi da spava. Kasnije

55 kada sam na Internetu pogledala disk – nema fotografija. Odlučim da ću mu pri povratku pismeno zabraniti svako objavljivanje mojih fotografija. Domaćini našeg pansiona voze nas na aerodrom. Naša domaćica, koju sam nažalost zaboravila pitati za ime, iznimno je draga osoba. Za oproštaj me ljubi i pita hoćemo li se ikada ponovno vidjeti. Kasnije sam imala priliku iz Port Moresby-a po nekome tko je putovao u Goroku poslati joj jedan mali srebreni lančić. Iskreno se nadam da ga je primila. Beskrajno mi je žao što se nje nisam sjetila na licu mjesta dok sam njezinoj maloj sestri poklonila ogrlicu i prsten. U PNG sam ponijela prekobrojni nakit i poklanjala ga ženama koje su mi bile simpatične. A ovu dragu i skromnu ženu, koje ću se zbog njezine dobrote uvijek sjećati, sam jednostavno previdjela. Let je opet čudesan. Ima prekobrojnih putnika i mi ne uspijevamo ubaciti se na prvi let. A kada je avion došao, ponovo letimo za Lea a ne za Madang. Tu nas dočekuju Amerikanac i Francuskinja koji su letjeli prvim avionom i onda konačno letimo svi zajedno za Madang. Cijelo vrijeme pokušavamo telefonirati kompaniji koja leti za Simbai. Konačno saznajemo da sljedeći dan imamo avion za Simbai i dobivamo poruku da se javimo kompaniji kada stignemo na aerodrom u Madang. Jako lijepo, prostor kompanije koji se nalazi u nekom hangaru na samom aerodromu je zaključan. Nigdje nikoga. Drugo jutro već u sedam molim Tupka da nazove. Bolje govori engleski. On se nećka. Kao, rano je. U devet nazove, a avion je otišao u osam. Ali neka doñemo rano popodne na aerodrom. Došli smo, ali aviona nema do sutra ujutro.

Ulična scena u Goroki

56

Bilum je torba koja se plete jednom velikom iglom za šivanje i jednim koncem koji je taman toliko dug da se može izplesti jedan red. Bilum se nosi na čelu tako da teret leži na leñima. U bilumu se nose podjenako djeca kao i ljetina ili prase. Mali bilum služi kao torbica.

Za meñugradsku vožnje služi Track. Lijevo i desno sjede putnici na drvenoj klupi a u sredini se poreda roba za tržnicu. Nema stanica, tko stoji na cesti njega povezu.

57

Provincija Madang Prvi bijeli čovjek koji u Provinciji Madang došao na kopno bio je ukrajinski istraživač i učenjak Nikola Nikojavić Mikluho-Maklaj. Voljela bi da sam za njega čula i čitala njegove dnevnike prije tog putovanja. On pristao u zaljevu koji se već onda zvao Astrolabia. Danas je oko djela tog zaljeva grad Madang. Maklaj je u Astrolabiju pristao 19. rujna 1871. Dojmilo me da sam ja slijetala takoñer 19. rujna ali 135 godina kasnije. Maklaj je prvi puta živio u regiji godinu i pol godinu ali se u dva navrata ponovno vraćao i svaki puta bio iznimno ljubazno primljen. Maklaj je veliki humanista i ne gleda na domaće stanovništvo kao na divljake, nego se divi njihovoj spretnosti u radu s jednostavnim alatima, njihovoj razboritosti i dosjetljivosti. Opisuje ih kao blage, dobre i pametne. Ja se s njegovom ocjenom potpuno slažem, osim što bi toj listi dodala još i otvorenost i radoznalost. Posebno ga je kao i mene dojmilo ophoñenje sa djecom, sa kojom se postupa blago i s razumijevanjem. U svojim dnevnicima spominje svoje domaćine kao uredne i čiste ljude koji ispred svojih kućica sade cvijeće. Do današnjeg dana se tu nije ništa promijenilo. Grad Madang nije uzbudljiv. Domaćem stanovništvu on je nešto kao ekskluzivno ljetovalište, jer posjeduje skromni predio s drvenim vilama okruženim cvijećem. Samo središte je zapušteno. Uglavnom nema asfalta, pa po kiši treba preskakati lokve. Kuće su naizgled neplanski grañene i neugledne vanjštine a pomanjkanje cestovne infrastrukture daje gradu neuredan izgled. Uz vlažnu tropsku klimu sve u svemu neugodan doživljaj.Zanimljivi su mi samo šišmiši koji krase sva stabla a u večernje sate u velikim jatima lete u šumu. Madang ima i Shop sa priključkom za Internet. Poslije Goroke prvi puta koristim priliku da pogledam poštu. Tupko je zasjeo za pokrajnje računalo i već vrlo brzo počinje psovati. Ide mu presporo. Oni to namjerno rade, uspore vezu samo da se više plati itd. Kraj priče je da skače sa stolice i na sav glas psuje sve po redu. Ja se pravim da nismo zajedno. Na kraju odlazi, glasno psujući, k pultu. Mlada djevojka za pultom je bespomoćna i ne želi nikakav novac. Ja ostajem pregledati mailove. Kasnije se tužim kako je bilo skupo a nisam uspjela poslati ni jedan mail. - Pa što hoćeš, vidjela si kako se to radi. Ja sam poslao što sam htio. Hotel u kojem smo odsjeli vrlo je pristojan i zanimljivo ureñen, a ima i soba svih kategorija, tako da je dostupan i našim džepovima.

58

Papuanska porodica sa troje djece

Selo u blizini Goroke

59

Unutrašnjost Pauanske kuć koja se sastoji od jedne prostorije. Uz ognjište su prostrti gunjevi. U Papui po selima ljudi uobičajeno spavaju na podu bez madrace.

Hrana je vrlo jednostavna, ovdije .. i jackfruit

60

U Goroki je uvijek pijačni dan. Prodaju se uglavnom antikviteti. Ovdje ukrasi koji su muškarci nosili kao ukras ali i umjesto donjeg veša.

Porodica sa prasetom. Prasad su važno plativno sredstvo pa se i posebno tretiraju. U nuždi će žena na svojim grudima dojiti prase.

61

Tobias uz divovsku biljku.

62

Raznolikost bujne vegetacije

Plesač na folkrornoj smotri.

63

Plesne grupe se mogle biti mješane, samo ženske ili samo muške, sve ovisi koliko su velika sela. Neka plemena su predstavila više muških i više ženskih grupa. Poneke su imale i djecu sa sobom pa se vjerojatno radilo o cijelim porodicama.

64

Na prsima su vidljivi tragovi iniciacije. Rez se vrši naoštrenom školjkom a u ranu se sipa pepeo da bi ožiljak bio vidljiviji. Moguće da se ovdje radi o pripadniku plemena Amerle.

65

Mlada plesačica namazana uljem i pepelom

66

Plesač koji se stalno zadržavao u blizini reportera i stranaca i plesao sam bez grupe. Papuanci se izričito vole slikati. Dogašalo mi se da su me ljudi na ulici zaustavili, započeli razgovor da bi me na kraju molili da ih slikam. Dugo bi onda promatrali svoju fotografiju. Nikada me nisi pitali da im pošaljem slike.

67

I starije generacije učestvuju na smotri folklore

68

Ppuanska ljepotica

69

Plemena koja svoje kuće grade na stablima, nemaju plesove. Oni sjedeći pjevaju, ritmički plješću i niñu se u taktu

Svako pleme ima svoju „narodnu nošnju“.

70

Narodi koji žive u šumama koriste materijal koji nalaze u svojoj okolici

71

U nekim plemenima su žene vrlo emancipirane, Toliko su sigurne i samouvijerene da se ponekiputa mora u starijoj dobi dobro zagledati da bi se sa sigurnošću moglo reči da se stvarno radi o ženi.

72

Predpostavljam da je taj namaz od ulja i pepela neugodan za kožu. Mužkarci su u Papui izričito atletski grañeni.

73

Cijela odječa sastoji se samo od listova jedne vrste palme, koja očito nije baš nešto jako pričvščena

74

Festival traje 2 dana. Dva dana neprestalnog plesa, pjevanja i muziciranja na najrazličitijim instrumentima uključulući i zviždaljke. Za djecu je to vrlo naporno.

75

Muškarci nekih plemena izgledali su kao da su klonirani. Iste visine, omjera zjela i isti broj cipele. Svi su odostraga izgledali mladalački. Tek kada bi se okrenuli vidjelo se da su meñu njima i mučkarci poodmaklih godina.

Ženska grupa koja plesala, pjevala i istovremeno bubnjala. Upadljivo je bilo da su pripadnice večine ženskih grupa bile najmanje u petesetim godinama starosti.

76

Plesna grupa sa otočja. Njihovi plesovi bili su mimika veslanja, potezanja i krpljeja mreža

Tradicionalni puhački instrument od bambusa

77

Crvena boja usta i jezik nakon žvakanja betel oraščića može se zadržati i 24 sata

78

Mali plesač sa festivala u Goroki

79

Plesač sa festivala u Goroki

80

Plesač sa festivala u Goroki s kamenom sjekorom

Lako je predočiti kako su se prvi istraživaći osječali kada bi negdje u šumi sreli spodobe poput ovih plesača.

81

Neke plesačice su bile u poodmaklim godinama a neke još mala djeca. Očito godine ne igraju nikakvu ulogu

82

Let za Simbai/Dolazak u Simbai Mi naravno u Simbai letimo avionom ili time što takvim deklariralo. A nije bilo lako organizirati taj let. Tako smo dva dana bili zakovani za Madang. Kad je konačno krenulo, čekamo zajedno sa američko-francuskim parom let. Naše gore list ne može odoljeti prilici da plasira nekoliko od svojih uobičajenih bisera za publiku, a meñu njima već poznatu pripovijest: „Ja ću pitati pilota mogu li sjediti kao kopilot, pa ću onda u zraku preuzeti kormilo. Znate ja sam već letio Cessnom kad sam nešto snimao iz zraka pa su mi dali da vozim“. Priča priču detalji koje su mi već dobro poznati. I stvarno je pitao može li sjediti kao kopilot. Paul, naš pilot ga je u čudu pogledao. Naravno da može. U Cessni je sjedište pokraj pilota sasvim obično sjedište za putnike. Ali nije pitao smije li preuzeti kormilo. Kad smo se spustili, opet beskrajna objašnjenja za publiku kako je sjedio pokraj pilota, jer da se pilotu nešto desilo on bi preuzeo kormilo. Paul, naš pilot male Cessne činio mi se jednim od najhrabrijih ljudi na svijetu. Cijeli je dan letio u toj letjelici koja mi se činila nedostatna i za vožnju na cesti. Ali na kraju sve funkcionira. Pista u Simbaiu je inače prekratka da bi avion poletio sa pet putnika. Pri povratku smo letjeli sa TV-ekipom a njih je bilo troje sa kompletnom opremom. Problem je riješen tako da je avion prvo odletio sa TVekipom do sljedeće najbliže piste. Nas je pokupio na slijedećem letu a onda sa svima zajedno jedva poletio i sa te, duže piste. Paul je glasno odahnuo kad je postigao kakvu takvu visinu. U pokrajini Simbaj-u u selu Njugund dočekao nas je Simone u nošnji svog kraja te nosači u pratnji Ronalda, domara našeg nazovimo hotela zvanog Kalam Guesthouse. Put do sela odnosno do našeg boravišta dug je možda oko jednog kilometra. Na pola puta uz bubnjeve i pjesmu presrela nas je Sing sing group u nošnjama koja nas je pratila do sela plešući u špaliru lijevo i desno oko nas. Moj suputnik koji je išao iza mene nagne se u jednom trenutku i prošapne mi, valjda da ostali Hrvati to ne razumiju: -

Sad znaš kako su se osjećali prvi bijelci koji stigli ovamo.

Bez obzira što mi takvi izljevi superiornosti, koji proizlaze samo iz činjenice da je Tupkova koža bijele boje, kvare raspoloženje, bio mi je to nezaboravan doživljaj. Posebno me zabavljalo jedno malo dijete od možda najviše 3-4 godine, koje se stalno motalo oko svoje majke koja je plesala a da nije bilo jasno pleše li to dijete ili se samo pokušava uhvatiti za skut majke. Ja sam ga onda uzela za ruku i ono je išlo mirno uz mene ali gledajući neprestano u moju ruku. Pretpostavljam da na tu razdaljinu nije nikada vidjelo neuglednu blijedu kožu. Svaki puta kada sam ga pogledala pogledalo je s velikim upitnim očima i ono mene. Kada smo stigli u selo izvuklo je ruku i nestalo poput vihora

83 u grupi. Na ulazu sela ukrašenom slavolukom od cvijeća i granja dočekale su nas žene ukrašene perjanicama u tradicionalnoj nošnji. Svakome su objesile kao dobrodošlicu jednu ogrlicu od bambusa i jednu od nanizanih cvijetova hibiskusa dok je plesna grupa i dalje plesala. Tu sam se već čudila kako su samo izdržljivi. Kasnije sam vidjela da oni ovako plešu, bubnjaju i pjevaju dan i noć, cijelo vrijeme inicijacije. Samo tu i tamo netko padne u dubok san a odmah ga zamijeni svježi plesač. Naše gore list je naravno imao objašnjenje za taj doček. Naime, on je na molbu jednog čovjeka ponio iz Madanga pismo koje je trebao predati u Simbai-u. To pismo uputio je jedan bivši učitelj iz Simbai-a nekom svom prijatelju. Na aerodromu u Madangu učitelj je neko vrijeme sjedio uz našeg sunarodnjaka koji je naravno iskoristio priliku da mu pojasni kako je on veliki istraživač dodajući repertoaru i pripadajući Meridijan. Time je tog seoskog učitelja toliko dojmio, da je ovaj radiovezom dojavio u selo da stiže važna ličnost, pa su ovi dojmljeni tolikom veličinom priredili velikom bijelom čovjeku adekvatan doček. Ali imala sam dojam da mu Amerikanac, koji je u špaliru išao iza Tupka, i kome je sve to pričao nije baš jako vjerovao. Možda je već bio oparen pripovijesti o pilotskim sposobnostima našeg velikog Hrvata. Naravno da je učitelj rekao da će prijatelju dojaviti radiovezom da Tupko stiže, ali zbog pisma. Nema tu zgrade i informacija gdje bi se pismo moglo ostaviti. Kasnije se uspostavilo da svakog gosta dočekuje Simone u nošnji i sa lukom i strijelom kao i domar sa nosačima ali da je plesna grupa poslana zabunom. Za taj dan najavila se radiovezom TV ekipa koja je kasnila i došla tek drugi dan. Nakon tih i takvih izjava a i već prije toga možete mi vjerovati da sam svakome koga smo upoznali na tome putu ponajprije ispričala, i to bez upita, da mi suputnik nije ni muž, ni prijatelj, nego samo jedno slučajno poznanstvo s Interneta. Ali doček je bio, bez obzira na zabunu lijep i dojmljiv iako nije bio nama namijenjen.

84 Prednost malog auviona je što leti na visini koja je pogodna za snimanje iako su prozori prljavi.

85 Simone nas je u punoj ratnoj spremi dočekao na vratima aviona

86 Plesna pratnja od aerodroma do sela

Komitet za doček ispred sela

Pleme Kalam je vrlo uredno i voli cvijeće. Iako je specijalno za incijaciju selo očišćeno temiljitije nego obično, vidi se da se ulazak u kuće ograñujem cviječem. U pozasini Boyshous gdje se vrši ritualno bušenje nosa.

87

Kućica sa verandom i ispred ulaza popločenim djelom dvorišta.

88

Moja soba. Moram priznati da je to bio najjednostavniji smeštaj na mojim putovanjima.

„Kamin“ i mjesto za ugodno druženje

89

Kuhinja u Kalam Guesthouse

90

U Simbaiu se ide pješice. Četiri puna dana pješačenja, dva puta prelaziti veliku rijeku i pregaziti bezbroj potoka treba stanovnicima Simbaia da doñu u Madang, glavni grad svoje provincije.

Noću je u brdima Simbai hladno. Kuće nemaju ni vrata ni prozora a i inać su zidovi kao kod vile „propuh“. Djeci je hladno pa se pokušavaju maksimalno približiti vatri koja gori cijelu noć. Tako su opeketine kod djece vrlo česta pojav

91

Pleme Kalam Želim vam opisati i upoznati s nekim običajima i ritualima dvaju plemena u Novoj Gvineji. Prvo je Kalam koje živi u pokrajini Simai u brdima na krajnje rubu provincije Madang, a drugo pleme Amerle takoñer iz iste provincije ali nastanjeno u nizini oko rijeke Ramo. Ima i nekih običaja koji su kod svih plemena isti, samo se razlikuju u izvedbi. Tako je primjerice svaka ženidba i udaja u Papui Novoj Gvineji vezana uz plaćanje ili Bride price ili miraza. Samo visina i vrijeme kada se to plaća je različita, već prema pokrajini. Na sjevernom otočju PNG uobičajen je miraz kojeg plaćaju roditelji djevojke, dok je na kopnu uobičajen Bride price kojeg plaćaju roditelji mladića. Naravno da sam piupitala što se dešava ako se mladić sa kopna ženi sa djevojkom sa otoka. E u tom slučaju djevojka ima prednost pa se plaća miraz. Obrnuto ako mladić sa kopna oženi djevojku sa otoka nema ni Bride price ni miraza. Ali brakovi su uvijek ugovoreni. Ti običaji su se u cijeloj Melaneziji zadržali do danas. Pleme Kalam čijoj sam inicijaciji muške djece učestvovala obavlja plaćanje Bride price najkasnije na svečanosti inicijacije dječaka. Za slučaj da porodica nema muške djece roditelji mladića plate Bride price bez ceremonije. Inicijacija u pojedinim selima plemena Kalam dogaña se svakih sedam godina. Najviše tri sela imaju tu svečanost istodobno. Tako se taj obred vrši nad mladićima u dobi od 7-14 godina. Inicijacija se sastoji od bušenja nosa. Istodobno se inicira samo nekoliko djece, pa obred može trajati i dva tjedana, već prema broju dječaka. Svečanosti inicijacije u plemenu Kalam ove su godine po drugi puta otvorene i za turiste. Ali prošle godine nije došao nitko. Nije ih bilo mnogo ni ove godine. Dvoje Austrijanaca srela sam pri dolasku, na travnatoj pisti zvanoj aerodrom. Upravo su odlazili. Jedna obitelj iz Škotske, dvoje troje Australaca, jedna mlada Njemica, jedan Amerikanac sa svojom francuskom pratiljom i mi iz Hrvatske. Tako sam imala sreće učestvovati meñu prvima na toj svečanosti i vidjeti svečanost u originalu, jer kada nahrupe turisti vrlo brzo će se komercijalizirati i izgubiti svoju izvornost i originalnost.. Za tu mogućnost prisustvanja tom dogañaju Tupku sam iznimno zahvalna. On ju je pronašao na Internetu. Inicijacija se vrši u zatvorenom prostoru Boys house odnosno kuća za dječake nije bila dostupna ni turistima ni ženama. Tek kada je šokirani mladić izašao voñen za ruke od svojih roditelja moglo ga se fotografirati. Rupa u nosu buši mu se naoštrenim bambusom a nakon bušenja stavi se komadić oguljene šećerne trske u nos dok rana ne zaraste. Inicijacija u provinciji Madang nije kod svih plemena ista ali uvijek je krvava kao uostalom u cijeloj Papui Novoj Gvineji. To mogu biti osim bušenja nosa i ušiju i zarezi na vratu ili prsima ili rez oštrim bambusom u ždrijelu. U potonjem slučaju mladiću se gurne tanki naoštreni bambus što dublje u usta dok ne poteče krv.

92 Danas su sva plemena u Papui Novoj Gvineji kristijanizirana. Prilikom krštenja crkva odreñuje ime djeteta. Već prema svojoj pripadnosti to mogu biti imena njemačkog, australskog, engleskog ili tko zna kojeg podrijetla. Pomalo je smiješno upoznati Jeffersona ili Alfreda crne boje kože u brdskim bespućima. Ali stanovnici daju svojoj djeci još i u plemenu uobičajeno ime. U novije vrijeme sve je češći slučaj da pojedinci svoje crkvom nametnuto ime odbace. Trend ide općenito prema samospoznaji korijena. Inače lako je upoznati domaće stanovništvo. Ljudi su izuzetno otvoreni i radoznali. Potpuno je normalno da ti netko priñe, pruži ruke, predstavi se i upita odakle si. To se podjednako dogaña na selu kao i u gradu. Radoznalo će se raspitivati za zemlju iz koje dolaziš pogotovu za jednu poput Hrvatske čije im je ime poznato samo preko nogometa. Nikada nisam vidjela i doživjela na svojim putovanjima pitomije i draže ljude. A upravo sam za ovo putovanje u svrhu samoobrane kupila nožinu koju sam naumila nositi oko pasa. Naravno, nisam je nosila i kad sam se nakon Simbai-a vratila u Madang ostavila sam je postiñena u hotelskom ormaru. Tu se pokazalo da se moje mišljenje o domaćem stanovništvu izričito razilazi sa mišljenjem mog suputnika koji u njima vidio samo malo bolje životinje. Tupko je bio apsolutno siguran u svoju intelektualnu premoć koja se bazirala samo na činjenici da je bijelac. Pleme Kalam živi u pokrajini Simbai i može ih se posjetiti samo avionom. Alternativa je četiri dana pješačenja uzbrdo, nizbrdo pa onda velik dio moćnom rijekom Ramo i na kraju autobusom do grada Madang. Simbai je na nadmorskoj visini negdje oko 1500 metara i noći su osjetljivo hladne. Nema struje, nema telefona ni mobitel signala, voda samo iz potoka. Komunikacija u Simaiu obavlja se samo putem radija. S takvim životom imam svojih iskustva. U pokrajini Kokoda živjela sam 9 dana kod jedne porodice bez struje i vode. Jela s njima s poda, išla u njihovu subotarsku crkvu gdje propovijeda nekoliko govornika. Ali svaki je zahvalio bogu na engleskom što im poslao jednu novu sestru, naime mene. Ali najljepše je bilo kupanje. Već oko pola šest ujutro uputila bi se malom stazicom nekih 200 metara kroz džunglu do potoka. Rosna visoka trava smočila bi me već i prije no što bih se dočepala vode. Potočić je bio širok najviše oko 2 metra i zapravo plitak ali na jednom mjestu voda mi je kad sam sjedila dosizala do pola leña. Tu bi se ukotvila, privukla noge i na njih presavila ruke i tako do izlaska sunca prisluškivala buñenje prašume. Toliko me je to kupanje dojmilo da sam si iz tog potoka kući ponijela malu bočicu vode tegleći je kroz pola Melanezije. Ali to je dio jedne kasnije pripovijesti. Pripadnici plemena Kalam su Gvinejci i najveće su pleme u Papui Novoj Gvineji. Pleme broji oko 30.000 ljudi podijeljeno u 9 klanova. Regija živi od kave. Kava se može transportirati u Madang samo teretnim helikopterom. Tako u blizini piste stoji kontejner i kad se napuni kavom dolazi teretni helikopter prenoseći potrepštine za život stanovništva u obrnutom smjeru. Manje količine preveze i

93 Cessna kad nije puna putnika. Stanovnici moraju sami platiti prijevoz pa je cijena koju dobiju za svoj proizvod izuzetno loša. Ali živi se. Spava se na hasuri na podu. Cijele noći gori vatra, jer je noću hladno, a nema pokrivača. Nema vrata ni prozora na njihovim kućama. Spava se u onome u čemu se hoda i vani. Tako je to uostalom u cijeloj Papui Novoj Gvineji. Samo što oni koji si to mogu priuštiti nakon jutarnjeg kupanja oblače novu čistu garnituru. Velika potrošnja ogrijeva ogolila je brda oko naselja. Problem raste kao što raste i stanovništvo. Prije dolaska medicine u Papua Novu Gvineju nitko od žitelja nije umro od starosti. Bolesti, posebice malarija, ujedi zmija, otrovanja i slično bila su na dnevnom redu. Djeca su umirala od dječjih bolesti i samo ih je mali broj preživio. Prirast stanovništva držao se do tada u odreñenim granicama. Danas i u najzabitije selo dolazi medicinska služba, pa su sva djeca cijepljena. Hrana im se sastoji od slatkih krumpira koji su u PNG donošeni tek prije tristo godina i koji su veoma poboljšali kakvoću života stanovništva, posebice onog brdskog. Slatki krumpir raste i na većim visinama od korijena jamb i taro koji su inače bili osnovica preživljavanja. Osim korijena biljaka jamb i taro jede se i zeleni dio tara te različito lisnato povrće ali i neke sitnije vrsta rajčica i paprike. Banane za kuhanje i kokosov orah kao i različiti orasi takoñer su sastavni dio kuhinje. Jede se dva puta dnevno - ujutro i kasno popodne. Meso se jede rijetko. Uglavnom pri svečanostima i to onda svinjsko. Ribu i plodove mora jedu samo stanovnici obala. Nisam nigdje vidjela riječnu ribu.

Inicijacija Za vrijeme inicijacije mladića muški dio obitelji zadržava se u zatvorenom prostoru Boys house i tamo pleše ritualne i meditativne plesove ponavljajući uvijek iste riječi u pjesmi uz pratnju bubnjeva. Ispred Boys house pleše ženski dio obitelji takoñer uz bubnjeve pjevajući duhovne pjesme. Taj ples više je ritmičko hodanje. Ostali članovi klana plešu na seoskom trgu, uglavnom odvojeno žene i muškarci, ali primijetila sam da u nekim muškim plesnim grupama ima i žena. Svi su ukrašeni sa za taj klan specifičnim pokrivalom za glavu. Dešava se da i iz drugih klanova doñu plesne grupe kako bi uveličale svečanost. Sve u svemu i dan i noć uz velike vatre pleše se, bubnja i pjeva. Inicijacija pojedinih mladića ne traje duže od nekih 24 sata. Za njegovo pokrivalo na glavi koje je kod mlañih učesnika veće od njega samoga brine se ujak. Ujak je istovremeno i kum djeteta. Svečanost je popraćena velikim klanjem prasadi i njihove pripreme u zemljanim rupama obloženim vrelim kamenjem. Polutke praseta slažu se na listove povrća i sve se pokriva vrelim kamenjem. Treba nahraniti bezbrojne posjetioce i rodbinu koja dolazi iz daleka, pješice često i po cijeli dan. Svi članovi klana oblače svoje tradicionalne nošnje ali gledaoci iz susjednih sela i klanova kvare idilu i kadar za fotografiju jer su obučeni u svakodnevnu odjeću.

94

Kuhanje „ručka“. Plutkama prasadi na povrču u jami obloženoj vrelim kamenjem i palminim listovima treba 24 sata da se upare. Cijeli niz jama je potreban da nahrani sve posjetioce.

95

Nakon inicijacije roditelji izvode dječaka. Djeca izgledaju šokirana i premorena. Pokrivako na glavi je poklon ujaka a sastoji se od krzna jedne vrste divlje mačke zvane Cas cas i perja.

Žene iz porodice djeteta koje se iniciira plešu dok god se dječak ne izvede ispred Boyshous

96

Na dječakovom se licu očitava kako je proveo zadnjih 24 sata.

97

Nauža muška rodbina uz dječaka u Boyshous dok ostali suseljanji i plešu na trgu sela

Dvije grupe plesača ispred Boyshous

98

Vatre gore cijele noći i žene koje ne učestvuju u plese sjede oko vatra. Bio mi je to intensivan doživljaj noću sjediti s njima s nekim usnilim djetezom na krilu. Noć na ekvatoru traje od 6 uveče do 6 ujutro. I što da se radi gdje nema struje? Možeš u polumraku jedine neonske lampe na solarnu energiju sjediti u dnevnom boravku i slušati po deseti puta iste priče našeg Tupka. Nazočni su već dali brojeve pripovijestima pa bi se zafrkavali na njegov račun, jer svatko tko je novi došao morao je slušati njegova beskonačna hvalisanja, primjerice gdje je naše gore list već sve putovao, te listati u Meridijanima u kojima je bio jedan članak o delfinima, navodno, vlastoručno napisan i oslikan. Drugi pak sudionici koji su pripovijesti čuli po nekoliko puta, kolutali bi očima. Alternativa je bila otići spavati i probuditi se u 3 ili 4 potpuno naspavan. Ali, što raditi u tri u noći... Jedino riješenje, a meni ionako najdraže bilo je odbatrljati po mrklom mraku u selo- vatre su bile orijentir, i sjesti tamo na zemlju sa ženama obučenima u minimalnu odjeću, bolje reći golima i milovati njihovu u naručju zaspalu djecu i izmijeniti nekoliko riječi sa tim iznimno dragim ljudima. Uvijek sam bila dobrodošla. Pozdravili bi me uz glasne uzvike i tutnuli mi nekog mališana u krilo. Vjerojatno kao znak dobrodošlice i povjerenja. Najavljena televizijska ekipa državne televizije EMTV stigla je tek dan kasnije. To su bili moderator Justin Tkatchenko, producent Glen Amstrong te domaći kameraman Joe Sabath. Justinovi roditelji rodom su iz Ukrajine ali on je roñen u Australiji i već deset godina živi sa svojom ženom sa otoka

99 Tuma i četvoro djece u Port Moresbiy-u. Glen rodom iz Australije oženjen je ženom iz pokrajine Chimbu. Justin je klaun koji se otvoreno zabavlja na tuñi račun. Mene je zvao Mama Croatia a našeg Tupka Tragikomiks. Tako smo otkrili zajedničku ljubav prema crtiću Asterix i Obelix i proveli jednu krasnu, zabavnu večer u hotelu u Madangu na pacifičkouj obali. Za večerom na koju je Justin pozvao goste, pojavio i mali Ivica i sjeo za stol koji je bio serviran za osam pozvanih osoba i za kojim je tih osam osoba već sjedilo. Jednostavno je ugurao stolicu. Večer je završila odlaskom u diskoteku. Justin se je onima koje je želio povesti obratio poimence. Mene je zagrlio i pritom malo okrenuo upitavši ili bolje reći tvrdeći da i ja idem s njima. Kako je mali Ivica stajao pokraj mene, shvatila sam da je to jedna ograñujuća gesta prema malom Ivici. U diskoteci je nastao nemir kada smo stigli. Svi su buljili u Justina. Nekoliko puta me je pozvao na ples, a onda bi se inače poluprazni podij odmah dupkom napunio. Svatko je htio plesati uz Justina. Tek sam onda shvatila koliko je taj mlad i atraktivan muškarac popularan u PNG-iu, Selo Njugund u kojemu stoji naš pansion kao i okolna sela nemaju ceste, nego samo vrlo ureñene putove. Naš Kalem Guesthouse je sklop od dvaju zdanja. Jedno u kojemu su sobe i drugo s pomoćnim prostorijama poput kuhinje, blagovaonice i ureda našeg neoženjenog domara Ronalda. Oba zdanja su na stupovima i kompletno od pletenog prešanog bambusovog šiblja. Treba pažljivo hodati jer se pod ljulja. Nigdje nema staklenih prozora. Samo od bambusa pleteni zatvori za okna. Nužnik je posebna kućica s plastičnom nadogradnjom iznad crne jame, konstrukcija kakva se viña po cijeloj Papui Novoj Gvineji. Tekuća voda sprovedena je bambusovom cijevi izravno sa izvora i teče dan i noć. Postoji još jedna kućica za pranje, a od kuharice se može dobiti kanta tople vode. U sobi je jednostavan drveni krevet sa spužvom, jednom dekom i plahtom čiji je status čistoće bio upitan.. Bila sam sretna da sam imala svoju plahtu i pokrivač. Naš domar je vrlo brižan. Pokušava svakome udovoljiti. Nije se ženio i ne želi odati zašto. Tupko ga, ne poznavajući običaje, uvjerava da bi trebao uzeti nešto mlado. Ronaldo se smješka „Što bi mogao pružiti mladoj curi? Pa ja imam već 40 godina“. Tupko je uporan: „Ti bi joj donio iskustvo!. Promisli koliko ti imaš više iskustva sa ženama sa tvojih 40 godina.“ Razgovor postaje groteskni. Ronaldo naravno nema iskustva, jer ako se nije ženio, nije iz blizine ni vidio ni želio vidjeti ženu. To mu ne dozvoljava njegov odgoj, pa mu nikako nije jasno o čemu Tupko priča. Tupko mi se kasnije opet pohvalio kako mu je otvorio oči. Iako sam taj razgovor čula i lijepo se zabavila. Ronaldo je inače vrlo diskretan i skroman. Jednom me sretne i pita me nekoliko puta zaredom kako se osjećam i jesam li zadovoljna. Steknem dojam da mi želi nešto reći. Na kraju ispriča da ga je Tupko molio da mu nabavi pola kile marihuane. On ne zna je li to u redu. Bila sam šokirana. Savjetujem ga da ni u kom slučaju ne učini. Bojim se već zbog sebe. Kako ću ja dokazati da s tim

100 nemam ništa? Ne pada mi na pamet da trunem negdje u zatvoru Papue Nove Gvineje zbog budale. Sretna sam što me je Ronaldo pitao. Tupko je često kao nepušač davao primjedbe kako bi bilo pametnije pušiti marihuanu, ali ja to nisam ozbiljno shvaćala. Kasnije mi se žalio kako mu je Ronaldo marihuanu prvo obećao a onda rekao da je nema. U blagovaonici ispod krova živio je udomaćeni Cas cas. Kuharica ga je svako veće hranila i jedino zbog toga je u sumrak i sišao. Njegovo krzno je dragocjeno i upotrebljava se za izradu obrednih šubara, Cas cas je veličine mačke a rado jede trešnje kave. Neprobavljiva i na svom prolazu kroz crijeva fermentirana zrna kave stanovnici sakupljaju. Na tržištu kilogram takve kave košta navodno 1000 US $. Ostale kuće su mala četvrtasta zdanja pokrivena pletenim palminim listovima. Većina kuća nije na stupovima pa njihovi stanovnici spavaju na hasuri izravno na zemlji. Kuhinja je odvojeni prostor u kojem je, ako je kuća na stupovima, ognjište ozidano. Ako ne, samo je kamenjem odvojeno od ostalog prostora. Noći su hladne pa vatra neprekidno gori. Djeca se pokušavaju maksimalno približiti vatri, pa lako mogu zadobiti opekotine. Vidjela sam više male djece sa opekotinama. Svaki klan u centru sela ima veliki zajednički Wind house koji se sastoji od više prostorija kao i jednog neograñenog dijela. Unutar Wind house u zatvorenom dijelu je Boys house. Tu se odvija inicijacija dječaka, tu je prostor gdje se pleše, sastaje i slavi. Women house je posebna kuća za žene i djevojčice i nalazi se malo van sela, Wind house u pokrajini Simbai jezanimljivo zdanje. Izgleda kao obrnuta plitka piroga na visokim nogama. Arhitektura, koja se jako dobro uklapa u pejzaž. Putevi izmeñu sela i oko kuća su uredni i uvijek je pokraj puta iskopan kanal za odvod vode. Pleme Kalam, kao i uostalom sva plemena u PNG-u, ima izuzetnu sklonost prema cvijeću. Vrtovi povrća uvijek na rubu imaju cvjetnjak kao što su u selu uz puteljke uvijek cvjetnjaci. Začudilo me da su putevi izmeñu sela toliko široki da bi se ondje bez problema mogla mimoići dva vozila. A nikada tamo nije prošlo ni jedno vozilo jer ide se samo pješice. Bez obzira na prilike u kojima žive ovi su ljudi na mene djelovali izuznimno kultivirano. Primjedba mog suputnika koji ih je nazivao malo boljim životinjama bila je više nego neumjesna i govori više o njemu nego o stanovnicima. Za prijenos tereta nema konja ili magaraca, nose ga ljudi na svojim leñima u bilumu vezanom za čelo. Tu tehniku nošenja vidjela sam takoñer kod plemena Maja u Meksiku. Bilum se nosi tako da se glava malo sagne, a ručke biluma se stave na čelo tako da teret visi preko leña. Na taj se način teret rasporedi na glavu i leña. U Papui novoj Gvineji bilum je svugdje u uporabi. Viñala sam kako ga nose podjednako i žene i muškarci.. Ima ih malih poput ručne torbice i velikih poput vreće. Uvijek su lijepo ukrašeni a pleteni su u jednoj tehnici koju dosada nisam nikada vidjela. Oni su zapravo sašiveni velikom iglom za šivanje i dugim koncem koji je uvijek dovoljno dug za jedan red pletenja. Onda se dovezuje slijedeći. Vezovi na kraju reda su ukrasne resice. Potrebnu dužinu konca ili vune

101 žene odreñuju iz iskustva motajući je oko svoje ruke sa ispruženim palcem. Rezultat takvog pletenja je vrlo sličan našem kačkanju. U ostalim krajevima Melanezije nisam vidjela tu tehniku iako im je bilum iz PNG-a poznat i uvijek bi se divili mom, kojeg sam nosila u kupnju.

Dojenje djeteta u javnosti je na selima PNG-a uobičajeno

102

103

Žena puna snage i samopoudanja

104

Dok „divlji ratnici“ mogu djelovati ljupko i skromno

105

Dvije ljupke dame plemenitih lica s kojima sam se najviše sprijateljila

106

Samopuzdanost žena u PNG me je fascinirala

107

108 Na plemenitom licu djeluje i stara vreča od cementa elegantno

Sjekira od kamena vezana umjetnički isprepletenim likom za držalo upotrebljava se još i danas

Ratnik u odjeći od lišča

109

Pepelom namazane ruke i lice su znak da je tek nedavno postala udovica

110

Ne samo muškarci i žene su atletski grañene.

111

Neobično je što ova žena ima probušeni nos (iniciacijua se vrši samo kod dječaka) i nosi šubaru što inače nose samo ratnici. To sam tek primjetila nakon povratka kući pa nisam imala koga pitati.

112

Zelene bobice na šubari su prirodan materijal dobiven od ploda jednog grma.

113

Skupocijeni pokrov od perja rajske ptice.

Pleme Amerle Pleme živi u nizini na rijeci Ramo. Broji 19.000 tisuća ljudi u sedam klanova. Informacije o njihovim običajima i ritualima sam dobila iz izravnog kontakta sa ljudima. Primjerice od direktora kulturnog centra u Madangu, Tabah Silau. Tabah iz klana Amab (sunce) rodio se i odrastao uz takve običaje kojima ga je djed u Boys house podučavao. Neobično je da je taj mali dječak sa lukom i strijelom kasnije studirao umjetnost i postao jedan od poznatijih slikara PNG-a. Odgoj djece je u svim zajednica vrlo sličan i razlikuje se samo u detaljima. Dječak izmeñu 9 i 10 godina odlazi u Boys house, kuću za dječake. To je prostor unutar velike zajedničke kuće u kojem dječaci žive u uglavnom u društvu djedova i stričeva. Prije dolaska kršćanstva živjeli su ovdje svi muškarci osim ratnika. Kršćanstvo je spojilo obitelji.. Dječaci iz Boys house provode život učeći kako se gradi luk, kako se pripremaju strijele, zatim kako se obrañuje zemlje i sadi za život potrebno povrće, učeći sve o lovu ali i seksualnom životu, te ophoñenju s obitelji. U Papui Novoj Gvineji svaki mladić ulazi u brak podučen. Nezamislivo je da je prema ženi agresivan ili je seksualno napastuje. Naravno to vrijedi samo za socijalno stabilna okružja. Prije svega uče biti strpljivi. Tabah mi je pripovijedao kako je idući u lov kroz prašumu, naravno gol, u pola koraka dobio komandu da

114 stane. Svi su stali i tako nepomično stajali i tri sata. Nikome od djece nije palo na pamet da ne posluša. Pričajući mi o tome proživljavao je još jednom te trenutke kada mu se uz golu nogu počela penjati gusjenica ili mrav, a on je ostao mirno stajati moleći sve duhove da siñe. Hranu djeci u Boys house bi majka doturivala kroz jedan otvor, tako da do ženidbe nisu više imali kontakta s njom. Iz te kuće idu danas i u školu, jer se običaj zadržao. Izmeñu 14. i 16. godine njihovo školovanje za praktični život potrebnog znanja bilo je završeno. Tada prelaze u Security association - tajno društvo ratnika. Kuća tajnog društva daleko je u džungli i nije pristupačna svakome, a pogotovo ne ženama i djeci. U tajnom društvu mladići ostaju do ženidbe. Prehranjuju se lovom i ribolovom te proizvodima iz vrta, u PNG zvani kau kau. Tu stari ratnici podučavaju omladinu ratovanju a vračevi tajnim ritualima i njihovom značenju. To je vrijeme kada se pije kava. Kava u provinciji Madang zvana i konjak, opojno je piće od korijena biljke čije ime mi nije poznato. Kava je neka vrsta droge ali navodno ne vodi u ovisnost. Kava se pila nakon ratnih pohoda. Ima uspavljujuće i umirujuće svojstvo, ali izaziva i halucinacije. Jedan me Papuanac pitao ima li kod nas konjaka. I čudio se da ima. Pitao me je od čega ga pravimo itd. Očito, bio je to nesporazum. Svi predjeli Melanezije poznaju to piće a koristi se i medicinske svrhe kao umirujuće sredstvo. PNG izvozi kavu u neke države Melanezije u kojima ta biljka ne raste. U državi Vanuatu je njezino pijenje tako rasprostranjeno da u restoranima i hotelima na zidu visi znak zabrane pijenja kave. Prije dolaska bijelog čovjeka u Melaneziju bila je upotreba alkohola i drugih droga nepoznata. Jedino su se konzumirali orasi. Jedna od najvećih tajni ratnika u Security association je vezana uz srce protivnika. Ako se ubije ratnik nekog drugog plemena, izvadi mu se srce i onaj sretnik koji ga je ubio smije piti svježu srčanu krv protivnika. Srce se je potajno nosilo u kuću tajnog društva gdje ga pobjednik kuhao ili pekao. Dio srca bi uz zavidne poglede ostalih, ne toliko sretnih ratnika, pojeo a ostatak osušio na dimu i usitnio u prah. Taj bi se prah pomno čuvao te se upotrijebio pri slijedećim ratnim pohodima kao namaz. Naime i Papuanci i Gvinejci vjeruju da je srce kod muškaraca središte snage i da u njemu stanuje duša. Vjerovali su, da je snaga protivnika činom pijenja krvi, jedenja srca i prosipanje njegovim prahom prešla na njih. Meñu zadnjima u klanu Amab koji su provodili takvu vrstu rituala bio je Tabhov pradjed. Ratnik kojem je izvañeno srca nije mogao ući u onaj drugi, bolji svijet. Njegova bi duša nemirno lutala šumama sve dok ga porodica ili pleme ne osveti. Jasno je da to vodi ka osveti bez kraja i konca. Glavu ubijenog protivnika nosio je pobjednik javno na koplju i vješao, svakome na vidjelo, na trijemu svoje kuće gdje se je tropskom suncu raspadala, naravno uz nemogući smrad. Krvna osveta zbog ubijenog ratnika dovodila je obitelj i klan ubijenog u situaciju da moraju upasti u tuñi teritorij i

115 u tom ratnom pohodu ubiti sljedeću osobu čija će duša onda lutati šumama dok ne bude osvećena. Takvi ratni pohodi nisu bili brutalni, krvožedni i istrebljujući ratovi kao što su uobičajeni u našim prostorima nego ratnički pohod koji se je bubnjevima najavljivao već izdaleka kao bi protivnici imali vremena da se okupe. Ratnički pohod nije nužno značio i prolijevanje krvi. Mogao se je završiti i samo sa mjerenjem snage. Ali vendeta je mogla imati i druge razloge. Primjerice na ratničkom putu ukradena žena, koja je kao trofej odvedena u selo gdje je bila ropkinja. Mala šansa da takvu ženu netko oženi nije je spasila od moguće okrutne smrti koja je primjerice prijetila kod inicijacije vlastitog sina. Dogañalo se da se vlastiti sin prije inicijacije prikrade noću i svojoj majci izvadi srce, pije svježu krv, a sa srcem postupa isto kao sa srcem protivnika ali u ovom slučaju ne za snagu nego za zaštitu. Ukradena nevjesta ne vrijedi ništa jer za nju nije plaćen Bride price. Ako je plemenu ukradena žena ono će se truditi da vrati jednu ženu u svoje redove. Pri tome je svejedno radi li se o ukradenoj ženi iz svog plemena ili o nekoj drugoj. Još je jedan običaj , doduše malo izmijenjen, ali još uvijek vrijedi. Ako se djevojka iz jednog plemena ili klana uda u drugi, sljedeća svadba izmeñu tih grupa moguća je samo ako se druga nevjesta vrati klanu ili plemenu. Osim već spomenutih ratova oko neutralnih teritorija, razlog ratovanju i neprijateljstvima izmeñu plemena su bile takoñer odbjegle ili ukradene svinje. Inicijacija, odnosno svečanosti u sklopu inicijacije nisu samo trenutak kada se plaćao Bride price, to je i vrijeme kada se eventualno posvañene obitelji ili klanovi pomire i kada se vraćaju dugovi. Nakon svečanosti inicijacije u selima vlada mir, sve su nesuglasice zaboravljene. U isto vrijeme kada dječaci odlaze u kuću dječaka, napuštaju i djevojčice svoje roditelje i sele u kuću za žene. To je kruna našeg istraživačkog svijeta odmah primijetila. Kako se je zanimao samo za djevojčice, takoreći tek propupale cvijetove Papue Nove Gvineje, primijetio je da ih nema na ulici. U takvoj kući žive za vrijeme mjesečnice i sve žene jednog klana. Običaj je da žene u to vrijeme ne rade nikakve poslove. Za vrijeme svog boravka u toj kući djevojčice izlaze samo noću na kupanje i vršenje nužde. Djevojčicama bake ispletu pojas, u neku ruku pojas nevinosti, kojim je opasuju i koji ona nikada više ne skida. Tek kada se pojas raspadne, djevojčica je zrela za udaju. A to je uglavnom oko 18-19 godine. Kako se djevojčice i dječaci zaručuju već pri roñenju i to kao bebe iste starosti, mora se čekati da i dječak naraste i ima zrelost muškarca. Taj pojas je naravno farsa. Kada sam jednu baku pitala kako to da taj pojas koji se opasuje djetetu od 9 godina može držati deset godina dok djevojka ne odraste i ima sasvim druge dimenzije, ona se sam nasmijala i pogledala me dugim pogledom. Očito muškarci ne postavljaju takva pitanja. U vrijeme boravka u toj kući djevojčice uče od baka i

116 tetaka sve što moraju znati kao žene. Od seksualnog vladanja do pletenja biluma- torbe koja služi za prenošenje povrća iz vrta, do nošenja bebe.

Nakon što bi taj pojas nevinosti pukao ili kada su zapravo svi u familiji odlučili da mu je vrijeme da pukne, ili su vremena dobra jer su se svinje dobro okotile i jer je dobra godina pa ima dovoljno zeleni i krumpira, roditelji djevojčice koja je do sada samo bila zaručena odu k roditeljima mladića i dojave sretan dogañaj. Prvo se utanačuje Bride price, koju roditelji mladića moraju platiti kad-tad, kao i vrijeme za svadbu. To može biti odmah ili za nekoliko mjeseci. Bride price je u Simbai 400 – 1000 kina, u Madang-u oko 4000 kina a u u Port Moresby -u i više od 10.000,00 kina. Prije se cijena plaćala u prasadima ili kauri školjkama koje se zovu kina. Odakle potječe ime papuanskom novcu. Bride price za jednu vrijednu i ljubaznu djevojku iznosio je deset do dvadeset prasadi. Izgled djevojke ne igra nikakvu ulogu. Naravno, nitko nema 20 svinja odjedanput. Za takve prilike one bi se „posudile“ kod rodbine i prijatelja pa bi se i vraćale pred inicijaciju njihove djece ili sličan dogañaj. Sada je i vrijeme da se dojavi tajnom društvu da će otac mladića doći po njega, jer se ženi. Iz Tabahove obitelji zadnji koji se tako ženio bio je njegov otac. Tabah sam ima isto aranžiran brak ali nije išao u Security association nego u gimnaziju u Rabaulu. Roditelji mladića i djevojke bili su nakon zaruka u stalnom kontaktu i smatraju se već nakon dogovora o zarukama obitelji. Zaručena djeca u plemenu Amerle su uvijek jednako stara. Najkasnije mjesec dana nakon roñenja sina roditelji traže nevjestu koja je takoñer upravo roñena ili pod istim uvjetima. To može biti na primjer stanje mjesečeve mijene. Vjeruje se, da će djeca roñena pod istim znakom imati dobar i zadovoljan život. A samo u zadovoljnim brakovima raña se puno djece. Sreća i ljubav nisu termini kojima barataju stanovnici Papue Nove Gvineje. Zaruke nisu bile vezane samo riječju nego i poklonom koji se sastojao od jedne kolajne od školjaka i zubiju vepra ili psa. Poklon bi donijeli roditelji dječaka nakon dogovora o zarukama u jednom malom koritu kakvo se i kod nas u Dalmaciji kao i u Hercegovini koristi za „miješenje“ kruha. Tamo takoñer postoje svadbeni običaji. Mlada dolazi okićena u pratnji prijateljica i rodbine u svoje novo selo. Sa sobom nosi svoju opremu, oruñe za obradu vrta, te biljke za sadnju u svom budućem vrtu. Mlada prvi puta vidi svoj novi dom. Priprema se hrana za sve svatove. Uobičajeno je da se na vrućem kamenu kao i kod inicijacije peku svinjske polovice sa povrćem. Samo za mladence kuha se posebno jelo s piletinom koje se servira samo njima. Prijateljice i prijatelji nevjeste i mladoženje posjedaju u krug u koji prvo dovedu mladu, a zatim mladoženju, oboje okićene perjanicama i svime što nalažu običaji. Mlada i mladoženja se vide prvi puta. Servira se njihova hrana i činom jedenja iz iste posude oni se smatraju oženjenima. Padaju čestitke, predaju se pokloni. Samo ono što svaki

117 mladoženja najviše očekuje ovdje otpada. Nema prve bračne noći. Mlada je samo na probi, što može trajati i do dvije godine. Mladoženja seli nanovo u Boys house i ne smije ni primirisati doma. Svoju ženu može promatrati samo iz daleka. Nekoliko mi je ljudi, što žena što muškaraca, potvrdilo da se je u to vrijeme zaljubilo u svog bračnog druga. Za vrijeme probe gradi se kuća, rade ograde za svinje, kultivira zemlja i sve što je potrebno za život mladoga para. Nije isključeno da taj običaj ima i dublji razlog. Kultura koja se je razvijala toliko tisuća godina nesmetano, bez većih utjecaja i stresova ima riješenje za sve nepogode života. Roditelji mladića odlučuju o tome kako će se dalje odvijati brak. Ako nisu zadovoljni mladom, smatraju je lijenom ili arogantnom, mogu je sa svim što je donijela poslati kući. Za provedeno vrijeme u svojoj kući moraju doduše platiti odštetu. Ali postoji i inačica da se mladić zaljubio i da je nesretan je zbog odluke svojih roditelja. U tom slučaju pobjeći će od kuće i smjestiti se kod rodbine. Njemu za ljubav njegovi će roditelji prije ili kasnije ponovo prositi mladu. Meñutim sada je to daleko skuplje, Bride price je može i utrostručiti. Nazovimo to odštetom za pretrpljenu psihičku bol. A i inače dogovoreni Bride price nije fiksna veličina. Recimo ako je mlada nevjesta izuzetno vrijedna i brine se požrtvovno za svoje nove roditelje može se desiti da roditelji mladića odluče da će povisiti cijenu koju su spremni za nju platiti. Ili mlada sama ode k svojim roditeljima i kaže: „Moji novi roditelji su meni jako dobri, snizite im cijenu iz ljubavi.“ Njezini roditelji mogu reći: „Mi nećemo ništa ali trebaju platiti ona dva praseta koje spadaju po običaju tvojim kumovima“. Idemo pod pretpostavkom da su svi zadovoljni pa kada roditelji mladića jednoga dana odluče da je probno vrijeme završeno, zovu svog sina i mladi se presele u novu kuću bez daljnjih ceremonija. Bride price mora biti plaćen najkasnije pri inicijaciji njihovog prvog sina. I tako uvijek, u krug tisuće godina.

Pogrebni rituali plemena Amerle u provinciji Madang

Smrt je naravno takoñer ritual koji je vrijedno zabilježiti. Pogotovo zato što se kao jedini u selima skoro u svim detaljima zadržao do danas. Rituali oko smrti jedne osobe u svim su dijelovima provincije Madang vrlo slični. Najbliža obitelj u znak žalosti posipa se pepelom po licu i rukama te se zatvara u svoju kuću ili kolibu. Slijedećih 15 dana napuštaju stambeni prostor samo noću. Ne peru se, a hranu im donosi rodbina. Nakon 15 dana brat udovice ili brat udovca pripremi korito vode sa mirisnim biljem u kojem ožalošćeni prvo peru ruke. Nakon tog ritualnog pranja mogu se ići okupati na rijeku i žalost je završena. Nakon dvije godine udovica se može ponovno udati. Za slučaj da se ponovno uda, mora ostaviti svoju djecu u porodici muža. Ako su djeca jako mala može ih povesti, ali

118 samo ako njen novi muž to dopusti. U dobi od oko 9 godina mora ih vrati na odgoj u porodicu njihovog oca. Za udovce je teže naći ženu, pa oni obično ostaju sami, a djecu im pomaže odgojiti ženski dio porodice. Ako su umrla oba roditelja za djecu se brine brat oca ili u krajnjem slučaju brat majke s time da djecu mora vratiti u porodicu oca nakon završene devete godine. Smrt u selima brdskih provincija dojavljuje se udaljenoj rodbini garamuntom. Garamunt je izdubljeno stablo koje služi kao telefon i muzički instrument. Bliža rodbina umrlog priprema hranu koja se uvijek sastoji od plodova vrta i u vrućem kamenju pečenog praseta. Nakon nekih 24 sata koja su potrebna da bi se okupili i oni iz udaljenih sela i oprostilod umrlog , ratnici iz tajnog društva odnose tijelo u brda. Ostavljaju ga se na mjestu koje nije lako dostupno, primjerice poput hridi.. Kao plaću duhovima koji će dušu pokojnika prenijeti u bolji svijet prilažu kuhanu hranu, voće i vodu. Papuanci vjeruju u raj ali u svom vjerovanju nemaju pakao. Kod prenošenja tijelo se veže u sjedeći ili polučučeći položaj u jednu vrstu nosila. To može biti primjerice duboka sjedalica od drveta sa pletenim pokrovom od palminog lista. U tom slučaju ruke i glava vežu se za koljena pa mrtvac na neki način čuči. Upotrebljava se i izdubljeni kolut debelog stabla u koji se tijelo pohranjuje u formi izdubljenosti. U nekim dijelovima upotrebljava se rašlja sa tri grane okrenuta rašljama u vis. U rašlje se mrtvac veže tako da mu je jedna rašlja izmeñu nogu koje vise, a druge dvije služe kao oslonac. Ruke su vezane za granu izmeñu nogu i na njih je naslonjena glava. Kao pokrivalo služi kamen koji se nasadi na vrh grana. Žene ni djeca ne znaju gdje je to groblje. To je tajna ratnika. Za slučaj da je umrla osoba veliki ratnik, vadi mu se tekućina iz srca. Naime, nakon nekoliko dana kada je tijelo u poluraspadnutom stanju, ratnici ponovo odlaze na groblje. Jednim bambusom koji je u tu svrhu prepariran tako da je s jedne strane koso rezan, odnosno zašiljen a sa druge strane zatvoren, ubodu ga odozdo izravno u srce. Tekućina tijela u raspadanju sakuplja se u bambusu. Taj bambus nosi se u kuću tajnog društva gdje se vješa na zid. Tekućinu upotrebljavaju mladi, još neiskusni ratnici kao namaz prije ratnog pohoda, vjerujući da snaga i hrabrost umrlog ratnika prelaze na njih. Taj običaj zadržao se do danas. Samo navodno nema više tajnih kuća pa se tekućina čuva u Boys house-u bez daljnje uporabe. Opisani pogrebni rituali vrijede samo za kopneni dio provincije Madang. Na otočju ili drugim dijelovima PNG način sahrane je veoma različit i seže od potapanja tijela u more do ukopa u zemlju.

119

Na putu za Tufi Pleme Abuari Prvo u Kokodu, pa onda u Tufi. John Beleni Place, gdje me je devet dana ugostila jedna papuanska obitelj leži na cesti 3,5 km ispred Kokode gdje završava cesta koja vodi iz Poponette. U tom zaseoku ima samo nekoliko kuća. Svi su obitelj. John posjeduje malu turističku agenciju koja je jedna od ujedinjenih agencija unutar organizacije Kokoda Track Authorithy a čiji je predsjednik Johnov brat Alfred. Alfred živi u istom seocetu iako većinu vremena provodi u glavnom gradu. Tu je i sestra Margret koja je udana za jednog lokalnog političara i još jedan Johnov brat. Postoji i Boys house ali u njemu žive dva neoženjena postarija mladića. Oni su iz plemena Abuari i potječu iz jednog sela na Kokoda tracku. Johnov otac doselio je ovamo i osnovao zaselak nakon što je vlada podijelila dio nenastanjenog područja oko Kokode u blokove. Svaka porodica dobila je u zakup oko 6 hektara koje se obvezala obrañivati. John je najstariji i u stvari poglavica, ali to ne želi čuti. Draže mu je samo veliki brat. Mi smo slijetali u Poponetti. Dva dana ranije nazvala sam Alfreda i on je rekao da će John doći u Poponettu i dočekati nas. Naravno da smo kasnili i kada smo stigli saznali smo od Johna da je zadnji Track za Kokodu već otišao. Nije mi apsolutno bilo jasno što to znači. Na aerodromu nas je John dočekao s malim autobusom uobičajenim za promet unutar gradova i preveo nas s njim do grada. Nakon dugih diskusija ostati li u Poponetti ili ići za Kokodu John je pitao hoćemo li spavati u Poponetti ili s ovim vozilom ići kući. Odluka je pala. Idemo kući. Kuća je mjesto kamo se je trebalo voziti po mraku 60 km po drndavoj cesti. Onda nisam ni slutila koliko će to meni biti stvarno kuća.. Put mi se beskrajno odužio. Vidjevši rep jedne zmije koja je upravo na vrijeme nestala u gustišu vozač nas pita ima li u Hrvatskoj otrovnica. Tupko spremo izbifla dva latinska naziva ispričavajući se što ne zna treći. Naravno, nije mogao izdržati a da ne pita vozača zna li što je latinski. Naravno da ovaj ne zna. Sada su slijedila beskonačna objašnjenja koja vozač naravno nije razumio. Ali kada je shvatio da se Tupka neće riješiti, u jednom je trenutku rekao nešto kao a da, da. Stigli smo po mrklom mraku. Posada autobusa, muž jedne Johnove sestre udate u Poponettu, njegov sin i brat ostali su takoñer spavati u seocetu ali udrugoj kući. Dočekala nas Judith, Johnova žena, s večerom. Ali prvo smo morali u mraku upoznati cijelu porodicu sakupljenu pod Alfredovom kućom. Prostor je bio osvijetljen samo jednom petrolejskom lampom. Činilo mi se da ondje ima najmanje dvadesetero djece čija imena nisam mogla ni u snu upamtiti, a da ne govorim da tamna lica u polumraku nisam uspjela raspoznati. I večerali smo uz svijetlo petrolejke. Svi su bili ljubazni i nasmijani. Za vrijeme večere, djevojke i djeca pjevali su

120 ispod Alfredove kuće gospel pjesme. Jelo se za stolom u Wind house. To nije stambeni prostor već se u takvoj kući dočekuju gosti i prireñuju slavlja. To je zapravo samo balustradom ograñen natkriven prostor na stupovima, poput neke ogromne verande. Svaka kuća u provinciji Oro ima Wind house koji može biti u produžetku stambene kuće ili zasebno. Stambene kuće u provinciji Oro drvena su četvrtasta zdanja manje, više sklepana od dasaka i uvijek na stupovima s verandom. Pokrivene su pletenim palminim listovima ili limom. Johnova je najskromnija. On je naslijedio kuću svojih roditelja koja je na ovom mjestu bila prva sagrañena. Tri sobice, bez vrata meñu njima. Prozor je imala samo moja soba. Ali to nije ni potrebno. Kuća je uvijek provjetrena jer se izmeñu dasaka vanjskog zida mogao gurnuti prst a danju se tamo nitko ne zadržava. Spava se na podu od dasaka, na hasurama ili tankim madracima od spužve. Kreveti bi se svaki dan pokupili i postavili uza zid ili odnijeli van na sunce. Ali u kući je postojao i jedan željezni krevet sa spužvom kao madracem. Bila sam Johnu zahvalna kada ga je dodijelio meni, tako sam imala zasebnu sobu. Nevjerojatno kako u tu malu kućici svi stanu. Ali nema struje, frižidera, signala za mobilni telefon ili ičega što bi bio ukazivalo na 21. stoljeće. Tako mi se barem u prvi mah činilo. Kuhinja je posebno ograñeno mjesto s otvorenom vatrom uz koju uvijek stoji veliki lonac sa vodom. Ostava se nalazi izmeñu mjesta za kuhanje i Wind house. I to je sve. Zahod je posebno zdanje sa plastičnom konstrukcijom za sjedenje s poklopcem iznad crne jame. Kuće u selu su raspršene na ogromnom travnjaku koji je bio uredno podšišan. Sveznajući Tupko odmah objašnjava da je trava takve vrste koja ne raste, a na kraju lista je četvrtasta, baš kao odrezana. Dan prije mog odlaska šišali su travu sa dvije motorne kosilice! John nam je rekao da ćemo ovu prvu noć spavati kod njega a da će nas sljedeći dan odvesti da nam pokaže jedan Guesthouse u blizini. Tu noć proveli smo u Wind house zajedno sa domaćinom. Naravno da je moj suputnik, mali Ivica poslije večere vadio Meridijane i pokazivao ih upirući za svakog vidljivo prst na mjesto na kojemu je pisalo njegovo ime. Na laptopu je pokazivao fotografije sa festivala u Goroki. Ali kako za to nije baš postojao interes, prešao je na fotografije ptica. To je imalo bolji efekt. Tek sam kasnije shvatila da se ova porodica distancira od svojih starih običaja sing singa sa perjanicama i da je u potpunosti priklonjena crkvi. Drugi dan nakon doručka od pečenih banana, slatkog krumpira i drugog povrća doñe John i pita možemo li platiti autobus, jer bi ljudi išli kući. Mali Ivica je pao skoro u nesvijest. S time nije računao. Platimo po 150 kina (300 kuna). Mali Ivica je van sebe, prijetio je da im neće dati nijednu fotografiju. Ali oni ih nisu ni tražili. Nisam znala što reći.. Mali Ivica sjedi na podu u Wind house i uvrijeñeno pilji u kut. Scena je nevjerojatna. I meni se cijena za vožnju čini visokom, ali mogli smo i pitati da li vožnja košta i ako da, koliko. Što je, tu je. Dogovor je, da idemo pogledati taj Guesthouse. John pita da želimo li prvo vidjeti Kokodu. Autobus ionako ide tamo pa imamo priliku da ne

121 moramo ići pješke jer ima više od tri kilometra. Složno ulazimo u autobus. Pregledavajući malo mjesto Kokodu pokušavam izbjeći svaki dodir s malim Ivicom. Ne duri se ovog puta na mene pa moram slušati kako on ovo razgledanje neće platiti,jer to John radi samo da bi nas mogao opljačkati itd. Uobičajeni repertoar povrijeñenog i progonjenog djeteta. Pred jednim restoranom vidimo grupu turista iz Australije. Naravno Tupko se odmah zaustavi. Ja stojim sa Johnom malo dalje i ne mogu, a da ne čujem razgovor. Turisti pitaju što radimo ovdje ako nismo išli na Kokoda track. Odgovor malog Ivice: „Ja sam ovdje jer sam pozvan da promoviram Kokodu“ i vadi Meridijane. Vučem Johna za rukav i mi odlazimo dalje. Pri povratku mali Ivica se žuri. John je s njim. Ja se u pratnji dvije djevojčice iz porodice zabavljam pričajući s njima i loveći teleobjektivom leptire po cesti. Jedno pola kilometra prije našeg sela ugledam na cesti nešto u žutoj majici. U tom momentu proñe kamion i podigne prašinu. Kad se prašina smiri izroni iz nje pogrbljeni, mršavi stas našeg malog Ivice sa koferom u ruci i ruksakom na leñima. Približavam mu se bez riječi. On spusti kofer i pobjedonosnim glasom reče:“ Rekoh i ne porekoh“. Ne sjećam se što je to rekao, a što nije porekao, ali se iskreno nadam da je ovo posljednji puta da slušam takve gluposti. Slegnem ramenima, produžim put u nadi da ga nikada više neću vidjeti. Okrenem se još jednom i već u daljini vidim na prašnjavoj cesti pogrbljenu spodobu sa koferom koji jedva nosi. Šaka jada. Na klupi ispred kuće nañem potištene Johna i Judith. Sjede bez riječi i gledaju ispred sebe. Pitam što se desilo. Ne znaju, nešto su uradili naopako, a ne znaju što. Tupko je otišao bez pozdrava. John je krenuo u četiri sata u jutro drndavim kamionom sjedeći na drvenoj klupi, kojim se vozio tri i pol sata do Poponette. Tu je čekao cijeli dan na nas. Pružio nam je prenoćište, častio večerom, vodio po Kokodi a što je najvažnije, sve otvorenog srca. Mali Ivica ode drugo jutro, ni hvala ni zbogom, samo naduren nos. Sjajno da smo prvi Hrvati u regiji! Odmah su dobili jasan dojam o Hrvatskoj. Objasnim im da nisu ništa loše učinili, nego da su krasni ljudi a Mali Ivica psihički bolestan. Premda to nije bilo planirano spontano pitam mogu li ja ostati. John skoči sa klupe i zagrli me. „Ti si nam dobrodošla“. I tako zapravo moram Tupku zahvaliti što sam devet dana provela u toj krasnoj porodici čiji me je dobar duh okrijepio. Na žalost Tupka sam srela još u nekoliko prigoda. Svaki puta jedan neugodan doživljaj pogotovu što je s vremenom izgledao sve jadnije i nadurenije, uvijek sa ruksakom na leñima, poput neke prastare kornjače. Kasnije sam pomaknula vrijeme mojih letova tako da se više nismo sretali. Ali sam mu tu i tamo namirisala trag čim bi rekla da sam iz Hrvatske. Moja nova porodica je skromna, iznimno čista, srdačna i tiha. Način ophoñenja meñu ukućanima je uvijek srdačan i miran. Samohvala i zavist su im potpuno nezamislivi. Svatko ima, koliko ima. Kuću koju je John naslijedio nije ni na jedan način promijenio. Ako je bila dobra za njegovog oca, dobra je

122 i za njega. Kuća se gradi prema potrebi obitelji, a ako se ona poveća, onda se stisnu. Društveni status u Kokodi očito nije vezan uz imetak. U jednom nevažnom kontekstu Judith je spomenula život u Port Moresby-u. I da nisam upitala ne bih saznala da su dvadeset godina živjeli u Port Moresby-u gdje su im se rodile dvije starije kćeri. Prije osam godina, nakon smrti oca vratili su se iz osjećaja obaveze u selo. John je najstariji brat i Big Daddy te mu je mjesto u obitelji. Gurnuli su televiziju pod stol i prešli na tradicionalni način života. Napustili su život sa svim prednostima 21 stoljeća i vratili se u prošlost. Kada sam Judith pitala kako to podnosi, činilo mi se da joj pitanje nije najjasnije. Nesigurno je rekla, dobro. Da nisam upitala kakvi su ti pokali pod stolom ne bih ni saznala da je John za vrijeme studija bio papuanski reprezentativac u rugby-u. A ne bih saznala ni da je studirao na višoj ekonomskoj školi. Radio je dvadeset godina u Air Niugini na Kargu. Nikome od njih nije palo na pamet da se pohvali svojim prijašnjim životom ili da se tuži zbog sadašnjeg. Očito je i jedno i drugo samo po sebi razumljivo. Djeca ovog sela ponašaju se neusporedivo bolje od naše. I oni su tihi i ako su glasniji nije to onaj prodoran ton nego samo glasnije veselje. Doduše, nikada nisam vidjela da na djecu netko viče. Djeca su i meñusobno ljubazna. Od neke užadi koju sam ponijela iz Hrvatske napravim djeci ljuljačku. Oko te ljuljačke sakupljalo se mnogo djece. Nikada nisam primijetila da je netko od starije djece potjerao mlañu ili uzurpiralo ljuljačku. Sve se odvijalo bez stresa. Djeca su sjedila na travi i čekala na svoj red. Oni koji su se ljuljali sami su odreñivali svoje vrijeme. Bilo mi je u prvi mah teško pamtiti imena i lica djece. Bilo ih je stalno više od dvadeset. Judith su svi zvali mammy a Johna daddy. Bilo mi je jasno da nisu svi njihovi. Radi se o običaju ovog plemena. Svi odrasli muškarci jedne obitelji nazivaju se daddy. S tim da bi najstarijeg brata trebalo zvati big daddy a little daddy najmlañeg. Ostala braća su daddy poimence. To isto važi za njihove žene koje su sve mammy. Ali djeca kao djeca skrate to pa su svi mammy ili daddy bez pridjeva. Tri dana kasnije djeca nestanu i tada saznam da su to uglavnom djeca rodbine iz Poponette koja su ovdje bila na školskim praznicima. U našoj kući živi troje djece. Vilan, najmlañe dijete Johna i Judith. Jedna neobično živa svojeglava djevojčica od osam godina. Na njezine nestašluke Judith samo odmahuje glavom. Nije ju nikada opomenula. Zatim je tu i Julija. Tiha djevojčica od oko trinaest godina, dijete neke roñakinje koja se preudala a djecu je morala ostaviti kod porodice oca. Julijina sestra živi kod Alfreda. I na kraju tu je Wholly, mali Johnov brat. Osim toga tu je i Ann najstarija kćer s bebom starom tek sedam dana. Ona se udala na jedan otok, tamo nema bolnice, pa joj je bilo zgodnije roditi kod roditelja gdje je bolnica samo oko tri kilometra udaljena od sela. Tako mi je to ispričala Ann. Judith meñutim kaže da je običaj da se nevjesta vrati roditeljima dok ne rodi. Tek kada dijete doživi nekih četiri mjeseca vraća se mužu i predstavlja dijete. Tko zna što je tu istina. Vjerojatno oboje. Treća kćer studira van

123 regije i nisam je upoznala. Sva trojica na ovom mjestu živuće Johnove braće imaju samo po jednu kćer. Time cijeli narastaj u ovom selu broji samo 6 kćeri. Da riješi problem budućih naraštaja Johnov mlañi brat posvojio je dva sina. Oba dječaka danas imaju oko 11 godina. Nakon dvije noći u Wind house inzistiraju da preselim u jedan sobičak u kojem je krevet i Johnov pisaći stol. Sve drugo se odvija na podu. Na podu se i jede. To je za mene izričito problematično. Ne mogu dugo sjediti prekriženih nogu. Sreća za mene da Judith ima probleme sa lijevim zglobom na stopalu pa se nas dvije nekako složimo, svaka sa jednom ispruženom nogom. Voda se pije iz potoka malo uzvodnije od mjesta gdje se kupa, pere suñe i roba. Kupanje je svima u porodice na repertoaru u jutro i na večer. Meni je taj potok prirastao k srcu. Bio mi je izričiti užitak ujutro, još u sumrak i po velikoj rosi odlaziti do potoka. Sjela bih u vodu, koja mi je sizala do trbuha, privukla noge i na njih naslonila ruke. Tako bih sjedila, čekajući da grane sunce. Zvukovi prirode su u polumraku iznimno uzbudljivi, ali nikada se nisam osjećala u opasnosti. Na kraju sam iz potoka i ponijela te vode u jednoj bočici. Sada je držim u svom uredu, promatrajući s vremena na vrijeme.

„Žensko kupalište“, potok koji sluzio za pranje kao i izvor pitke vode. Još i danas imam bočicu vode iz njega

Mrak na ekvatoru pada u šest sati, a tako i sviće, a kako nema struje odlazi se spavati već oko sedam sati. Pretpostavljam da su djeca na ekvatoru najnaspavanija djeca na svijetu. Hrana se u Kokodi priprema samo dva puta dnevno i uvijek topla. Doručak prije odlaska djece u školu i obrok oko pet sati popodne. Hrana je prilično raznolika ali skoro isključivo iz vlastitog vrta.

124

125

Iako zapravo van sezone kada su leptiri učestali snimila sam oko 20 različitih leptira.

Sela u Kokodi kao uostalom i u rugim područjima PNG su izuzetno uredna

126

Korijen i listovi biljke taro, korijen jamba, slatki krumpir, različite banane za kuhanje, različite vrste lisnatoga, nama nepoznatoga povrća, mrkva, male rajčice. To se priprema ili pečeno ili kuhano. Kulinarske delicije su im nepoznate. Meso jedu samo kada se nešto slavi. Tu i tamo otvore konzervu tune ili govedine pa pomiješaju sa tijestom. S vremena na vrijeme za doručak je bilo uštipaka. Kad sam rekla da ih jako volim, učestali su. Inače kruha nema. Jedini kruh bio je subotom, ali samo ako je netko išao u Poponettu. Nepečeni kruh za tost namazan margarinom i maslacem od kikirikija. Subotom nije bilo doručka. Već prije devet ide se u Kokodu, u crkvu. Moja obitelj kao i svi iz plemena Abuari posjećuje adventističku crkvu. Već u petak u jutro pričao mi je John da se u subotu idu u crkvu. Stekla sam dojam da bi me želio pitati idem li s njima pa sam se ponudila. A onda me i Judith popodne pitala to isto. Odahnula je kad sam rekla da idem. Iz nekog razloga im je to bilo vrlo važno. U petak uvečer pod Alfredovom kućom sakupila se obitelj na molitvu. Ja sam naravno prisustvovala. Molitvu je vodila Margret a zborom dirigirala Alfredova žena. Margret je govorila na jeziku pidji, a ja sam se udubila u svoje misli hineći veliku pažnju. Ionako ne razumijem ništa. U jednom trenutku me Judith gurne i kaže „to kaže tebi“. Ja se prenem i nasmiješim se, protiskujući nešto kroz zube. Pojma nisam imala što se dogaña. I inače se u ovom selu govorilo pidji. Nevjeste su bile iz drugih plemena. To je šteta jer će jezik abuari s vremenom nestati. U Papui Novoj Gvineju jezici plemena uvijek se zovu po imenu plemena. Dakle u subotu krenem pješke sa mojom obitelji tri kilometra do crkve. Malo me čudi da su svi natrpani stvarima. Iako nosimo bebu, čini mi se da je naša prtljaga više nego je jednoj bebi potrebno. Kad smo stigli, misa je već bila u tijeku. Ali tu se očito nitko zbog toga ne uzrujava. Judith me je povukla u prednje klupe. Redali su se govornici i svaki je na engleskom prvo pozdravio mene, novu sestru. Kod prvog sam to čula slučajno ali sam poslije toga počela strogo pratiti dogañanja. Jedan od govornika bio je i John. Bilo je izričito puno sadržaja. Djeca su prikazivala igrokaz Pjevalo se, molilo, propovjednik je održao misu u koju su stalno upadali sugovornici sa primjedbama. Njega to nije ni malo iritiralo, nego se zahvalio za prilog i upustio u diskusiju. Djeci je dojadilo da budu mirni pa su se natjeravali u zadnjem dijelu crkve a da ih nitko nije opomenuo. Djevojke su takoñer prijevremeno otišle iz klupa. Posjedavši po podu, pjevale su. Sve u svemu, svatko se vladao po svom nahoñenju. Sve je trajalo oko tri sata. Poslije su svi izašli u veliko dvorište i posjedali po travi. Žene su otvorile svoje torbe u kojima su bile deke, hrana, voće i voda. Najmlañi su se otišli kupati na rijeku koja je graničila sa dvorištem, tu je naravno prednjačila nestašna Vilan praćena zabrinutim pogledom majke. Pravi piknik. Ann, čija je beba išla od ruke do ruke i Judith namazale su bezbroj sendvića s margarinom i maslacem od kikirikija. Jedna velika papaja bila je završnica obroku. Ja ne volim sendvić, pa sam jela samo papaju. To je bila greška.

127

Johnova kućica. Desno jedini prozor koji je na mojoj sobi, lijevo terasa gdje se jelo sjedeči na podu.

128 Desno Julija, u sredini djevojka iz Popnette, desno Johnova kčer Vilan

Bubu Judith sa svojom prvom unukom

129 Doručak od uštipaka i pečenih banana Subotom se ne radi ništa, pa se ni ne kuha. Jedini obrok tog dana bio je taj na pikniku. Judith mi je na večer diskretno tutnula tri keksa u ruku. Očito je bio post. Ali tako je to kad ne poznaš prilike. Vraćali smo se kroz sela, a ne cestom. Zbog guste vegetacije koja raste uz cestu nisam ni primijetila da iza ceste ima sela.

Ispred crkve, lijevo Judith u sredini u prednjem planu John Kokoda leži na 500 metara nadmorske visine i zbog toga ima iznimno povoljnu klimu. Kako je malo niže ekvatora, temperature su uvijek približno iste. Nema godišnjih doba u našem smislu, samo kišni i suhi period. Zemlja je izuzetno plodna. Može se koristiti i nekoliko godina bez gnojenja. Način obrade je tradicionalan. Ruše se stabla i sagorijevaju. Time se gnoji zemlja. U Kokodi meñutim živi malo stanovništva a ne treba im ogrjev. Priroda je toliko ekspanzivna da nema ogoljelih mjesta. Svaki napušteni vrt preraste u kratkom vremenu u džunglu. Temperature su noću toliko niske, da mi je trebala deka. Danju su više od 30 stupnjeva. Najugodnije je u Kokodi što nema komaraca. To znači da nema ni malarije. Regija živi u prvom redu od uljane palme. Oko mjesta Kokode ogromne su plantaže. Plodovi uljane palme prevoze se velikim kamionima do uljare u Poponetti. Kada naiñe takav kamion najbolje se je skloniti u šumu. Prašina

130 koju podiže seže i pedeset metara naokolo. Osim uljane palme komercijalno se proizvodi kakao, kaučuk i vanilija. U zadnje vrijeme uvoze hibridne sadnice vanilije sa jako velikim mahunama koje

Bezbroj rijeka i potoka presjecaju terirotij Kokode. Sve su tako čiste da se voda samoposebi razumljivo pije direktno it potoka

131

Subotom se ne kuha, Judith priprema na livadi papaju za ručak koji mi je za taj dan bio jedina hrana.

132 po lijani donesu dvostruko veći prihod od starih vrsta. Kako nema kolibrića, cvjetove vanilije oprašuju ručno. Značajan je i prihod od kopre, suhog mesa kokosovog oraha iz koje se preša ulje. Kava se sadi samo za vlastite potrebe. Ne odgovara joj klima, pa nema velikog prinosa. U provinciji Oro gdje leži Kokoda ide se pješice. Osim policijskog vozila nisam vidjela nijedno privatno osobno vozilo. Uobičajen je kamion do tri tone. Iz Kokode vozi svakog jutra sedam kamiona zvanih Track u Poponettu i natrag. Prvi ide u jedan sat poslije ponoći a zadnji u četiri u jutro. Vraćaju se izmeñu dva i pet poslije podne. Karta u jednom smjeru za 60 kilometara košta 10 kina (oko 20 kuna).

Cvijet i nezreo plod lijane vanilije

Ako kamion stane ispred sela svi se onda zatrče na cestu. Netko dolazi, obično je to iznenañenje jer nema telefona. Teret i malu djecu nose u bilumu na glavi žene i muškarci podjednako idući žurnim korakom po prašnjavom makadamu. Ali uvijek imaju dovol jno vremena da zastanu i popričaju sa poznanicima ili da priupitaju jedinu bijelu ženu (withe Marie) koja idući sama po toj cesti svoju foto opremu nosi takoñer u bilumu na glavi, odakle je. Radoznalo bi se raspitivali za Hrvatsku i nikada im nije bilo dosta informacija. Srdačni su to susreti. Često sam promatrala kako grupice idu žustrim korakom dok me ne dostignu a onda prilagode tempo mojemu, prateći me do sela ili mjesta boravka. Uobičajeno u cijeloj Papui Novoj Gvineji je nositi kišobran kao zaštitu od sunca. Meni je to bilo opterećenje jer sam htjela imati slobodne ruke za eventualnu uporabu fotoaparata. Često mi se

133 dogañalo da me na putu netko uzme pod svoj kišobran. Podjednako su to činili muškarci i žene. Izuzetno im je bilo drago kad bi im rekla kako cijenim srdačnost, blagost i otvorenost njihovog naroda. To sam i mislila iz sveg srca.

Fotografiranje u PNG je problematično. Ili je bilo tmurno ili je svijetlo blještilo. Na 1000 metara nadmorske visine oblaci leže na vrhovima brda.

Sa Johnom ili Judith išla sam svakoga dana na neki izlet. U susjednim selima upoznavali bi me sa bezbroj osoba čija bih imena zaboravila već nakon deset minuta, ali puno dragih lica mi je ostalo u sjećanju. Srdačni i radoznali raspitivali su se odakle sam. Većinu muškaraca koje smo sretali John je pozdravljao na pidji sa „ho bro“ što odgovara našem „hej brate“. Pitala sam ga jeli mu je to netko od rodbine, ali on je odmahnuo bez objašnjenja. Došla sam do zaključka da se možda radi o vjeroispovijesti do koje je moja papuanska obitelj jako držala, pridržavajući se u svemu njezinih načela. Središte oko kojeg se u kući sve okreće je Annina beba. Kupanje, presvlačenje i dojenje su poslovi kojima se Judith i Ann zabavljaju dobar dio dana. Ann često doji svoju bebu na verandi stambene kuće. Razniježeni djed John sjedi pokraj nje i kako je sputan u pokazivanju tjelesne nježnosti sakupljao bi zamišljene končiće sa njezinog rukava i otresao nježno svako malo nevidljivu prašinu sa njenih leña. Atmosfera je nabijena smirenom nježnošću. Rado sam gledala tu scenu ali ako bi me John pritom uhvatio, ustao je naglo i otišao za nekim navodnim poslom mrmljajuću nešto u bradu.

134

Svakih nekoliko kilometara presjeca cestu mala riječica ili potočić sa kristalno čistom vodom. Pravi je užitak uroniti od sunca ugrijano lice u vodu i piti samo otvarajuči usta. Kao dijete pili smo tako vodu sa potoka koji su se sljevali sa sljemena.

135 Tako sam ubuduće pazila da ne uhvati moj pogled, praveći se da gledam zamišljeno u daljinu škiljeći krajičkom oka . Ispraznili su mi se akumulatori na fotoaparatima. Više ne fotografiram. To je prvi primijetio John, Objasnim mu problem. On se iščuñava. „Pa što nisi prije rekla. Upaliti ćemo generator.“ Nije mi jasno. Gdje li im je samo taj generator. Dogovorimo punjenje za istu večer. Svi se vesele. Gledat će filmove. Sad se ja čudim, jer nemaju prijam za televiziju. Ali oni imaju DVD-player a došao je Alfred i donio nove filmove. Čim je pao mrak svi se sakupljaju pod Alfredovom kućom. Klupe su već postavljene. Alfred ima bezbroj utičnica i ja punim sve moje sprave odjedanput. Gledamo neki video clip sa muzikom. Pomalo mi sijeva zašto nigdje nisam mogla kupiti CD s njihovom muzikom koji nije bio istovremeno i video. Počinje kiša, pada sve jače i jače. Bez obzira na to naša sala je sve punija. Ponajprije djece je sve više i više. Kao mali duhovi izranjaju onako tamni iz mraka. Pitam Judith odakle su ta djeca. „Iz susjedstva“, Judith pokaže rukom u smjeru džungle. Ne mogu vjerovati. Prema tamo, kamo ona pokazuje nisam vidjela ni puta ni puteljka, samo vegetaciju kroz koju mi se činilo ne može proći ni koza. Čuli su muziku i došli po mraku i kiši kroz džunglu. Kiša je sve jača. Pomalo se počinju praviti lokvice i ispod kuće. Djeca koja sjede na zemlji povlače se ne skidajući oči sa ekrana na prvo krilo na dohvatu ruke. Gledali smo dva filma. Moj je plan je bio da poslije Kokode letim za Tufi. Avion za Tufi leti samo srijedom. Danima pokušavam dobiti informaciju o tom letu. Dva puta sam zbog toga pješačila u Kokodu. U utorak navečer još nema informacije. John predlaže da on ode k agentici kući, pa da se raspita. Ona ne stanuje daleko. Zinem. Pitam se zašto sam onda ja išla pješke sedam kilometara i to dva puta po tropskom suncu. Ali, onda se John predomisli. Idem ja nju zvati radiovezom. Tek sada ne razumijem ništa. Oni svi imaju radio vezu a ja pješačim. Aviona za Tufi u srijedu neće biti. Leti tek u subotu. Dobro, čekam subotu. U srijedu popodne sjedimo zavaljeni na podu s djetetom na verandi kad Ann pokaže na avion iznad glave. Gle, to je avion za Tufi. John se navečer vraća sa posla i već zna. Avion za Tufi je otišao, ali u subotu ide još jedan. U petak po povrtku s posla- ima iznenañenje. Nema u subotu aviona za Tufi, ali ako želim mogu letjeti njihovim čarterom za Port Moresby. Nema problema. Pitam koliko košta čarter. Naravno, ništa. Ako želim mogu dati pilotu 100 kina pa će me on odbaciti za Tufi. U subotu veliko opraštanje. Judith i ja se rasplačemo. Ona misli da me ne će više nikada vidjeti ali kad god želim mogu doći, jer sam sada dio porodice. Obećavam da ću ponovno doći. Pitam što sam dužna za moj boravak, a ona samo odmahuje rukom. Ja joj uguram u džep 300 kina. Samo avion bi platila više. John uprti moj veliki ruksak, ja mali i foto opremu i mi krenemo pet kilometara pješice do aerodroma. Aerodrom je zapravo travnata pista s jednom malom nadstrešnicom kao čekaonicom. John mi je pojasnio da prvo lete gosti, grupa iz Australije i njihovi nosači koji su upravo stigli sa

136 Kokoda Tracka. Ali avion leti tamo i ovamo dok ne odu svi. Nema problema. Prvi avion ode i vrati se, pa drugi, treći, četvrti. Svakome treba sat tamo i sat natrag. Pri svakom povratku doveze nekoliko putnika i bezbrojne pakete i vreće. Već je kasno poslije podne. John je propustio odlazak u crkvu. Stalno je uz mene. Počinje kiša. Ja sjedim na vrećama, a John šutke pokraj mene. Odjednom kaže John da ne razumije zašto nema tog kamiona. Ma kojeg kamiona, ja sam mislila da mi čekamo avion. Ne lete više. Travnata pista ne dozvoljava slijetanje po kiši. Čekamo još jedan sat. Evo kamiona. Utrpavamo po kiši stvari za Margrit i evo nas opet u selu. Za večeru ima nešto novo. Noklice u sosu od kokosovog oraha. Drugi dan ista scena, pješke pet kilometara do aerodroma. Drugi avion me je konačno povezao. Mala mašina sa jedanaest putnika i pilotom. Sjedim iza pilota. Na pola puta avion naglo skrene na desno. Vidim da letimo u drugom smjeru. Pilot mi pojasni. U Tufi pada kiša. I evo me u Pot Moresby-u. Odmah odem na šalter Airling PNG i pitam kada lete za Tufi. Gospoña telefonira i kaže da je kiša stala i da će letjeti po podne oko 16 sati. Sjajno. Ali samo malo, da telefoniram. Zovem prijatelja u Madangu koji namjerava doći u srijedu u Port Moresby. On odluči svoj let prebaciti na sutra. I tako nikada ne vidjoh Tufi.

Pleme Authembo Kari (Benjamin) Ijumi, vrhovni poglavica Kokode Ako vas vrhovni poglavica svih poglavica pozove u goste i najavi da će doći po vas, raspitajte se diskretno što to znači. To spominjem, jer ja se nisam raspitala. Došao je jedno jutro bez najave sa dva nosača. Ali mene nije bilo kući jer sam upravo, opet po Kokodi ganjala svoj let za Tufi. Pokupio je mog suputnika Tupka koji se smjestio u susjednom Guesthouse a meni ostavio dva mladića kao nosače da me čekaju. Nisam mogla vjerovati da je došao dvanaest kilometara pješice po nas. Ja sam to jutro već prevalila sedam i nije mi bilo lako hodati slijedećih 12 kilometara po tropskom suncu. Dva mladića, Kevin i Vincent, koja su me pratila bila su vrlo zabavna ali ni to nije puno pomagalo jer je podnevno sunce nemilice peklo. Kevin je mladi učitelj iz Mount Hagena, mjesta u brdima na jedinoj cesti Papue nove Gvineje koja vodi od Madanga do Mendia. Kevin je slomio ključnu kost pa je bio na liječenju u Port Moresbyu gdje ga je upoznao Benjamin i poveo k sebi kući. Kevin je snažne grañe, tipične za gorštake. Vincent, mladić nježne grañe je iz sela Kebara gdje živi Benjamin i s njim je u srodstvu. Bez obzira na udaljenost ne bih propustila ovaj izlet ni da je dvostruko dalje. Na putu me počelo boljeti lijevo stopalo. Moram priznati da me boli još i danas, nekoliko godina kasnije. Na kraju sam šepajući ipak uspjela doći do sela. Kari nas nije dočekao, bio je upravo na obilasku sela sa Tupkom. Selo je vrlo prostrano i ima u sredini veliki travnati trg. Anglikanska crkva sagrañena je na rubu tog

137 trga na najnižoj koti, što je velika sreća. Tako se karakter sela nije promijenio. Sredinom sela teče rijeka pa ga dijeli u dvije polovice. Kao most služi oveće stablo prevaljeno s jedne obale na drugu. Dočekala me je Karijeva žena Vivien, njegovih četiri kćeri i mali unuk.

Vivien sa dvije kčeri i unukom na trijemu

njihovog Wind house

Vivien je učiteljica u selu. Ima dva razreda različitog uzrasta. Pitam kako to uspijeva uraditi. Priča mi da sjede u istoj prostoriji i da ona stalno mora jednu grupu zaposliti rješavanjem nekih zadataka, da bi drugoj mogla održati predavanje. Škola traje od 9 sati u jutro do 4 ili 5 poslije podne. Petkom je slobodan, takozvani učiteljski dan. Taj dan imaju djeca slobodno a učitelji moraju pripremiti nastavu i pregledati bilježnice i radove. U krajevima gdje nema struje nije moguće ispravljati dječje radove pri svijetlu petrolejske lampe čije je posjedovanje zapravo čisti luksus. Benjamin sa svojom porodicom stanuje u skromnoj kući koja je učiteljima na raspolaganju. Njegovu porodičnu kuća u selu Manegari, centru plemena Authembo srušio je ciklon 1997. godine kao uostalom i sva okolna sela, ali on je nije nikada obnovio. Kako je stalno na putu izmeñu grada i svog doma, odnosno izmeñu tradicije i globalno orijentirane kulture 21. stoljeća više mu odgovara stanovati u selu Kebara udaljenom samo jedan kilometar od ceste. Tako je i Kari, kako je Benjaminu plemensko ime, zanimljiva osoba koja je stalno na putu izmeñu tradicije i modernog života sa snažnim pečatom bijelog čovjeka. Začuñujuće je s kolikom mirnoćom živi na tradicionalan način u drvenoj kućici bez vode i struje, bez vijesti i ikakvog prilaza tehnici da bi onda avionom odletio u grad i u hotelu vodio život kao moderan menadžer sa svim prednostima tehnike takozvane

138 civilizacije. U svom šarolikom životu bio je knjižničar u Lea-u, profesor na fakultetu u Goroki te jedanaest godina predstavnik Kokode u parlamentu.

Desno Benjamin (Kari) sa 3 daljnih poglavica Juniora, kako ih zove Benjamin. Pokraj Benjamina lokalni zubar.

Naravno da smo sjedili u Wind house. Tu se primaju gosti. Pred večer došlo još nekoliko muškaraca. Sve poglavice susjednih sela. Jedan od njih je lokalni zubar. Pleme se sastoji od 16 sela ali ima samo devet poglavica koje Benjamin zove svojim poglavicama juniorima. Pleme broji oko 3600 osoba. Pleme Authembo spada u plemena koja su Nijemci nakon zauzeća Nove Gvineje raselili. Prije toga su živjeli u Warasawasusu. Nakon raseljavanja osnovano je mjesto vrhovnog poglavice. To je na neki način bila jedina osoba koja kontaktirala sa vlastima, odnosno u ovom slučaju s njemačkim osvajačima. Prvi vrhovni poglavica plemena bio je Karijev pradjed Mogori. Naslijedio ga je sin Burari Ijumi koji je za pleme bio poglavica ili je službeno nosio čin jednog constable-a. Naime Novu Gvineju preuzeli su Englezi koji su zadržali sustav, ali su promijenili nazivlje titula. Kada su pali pod Australiju vratile su i titule vrhovnih poglavica pa je Karijev otac Sajo opet nosio tu titulu i naslijedioju je Kari, a od njega će je naslijediti sin Purari koji živi u Port Moresbyu i samo je po sebi razumljivo da će se vratiti u selo tradicionalnom životu kada na njega doñe red. Roñen je već i budući vrhovni poglavica Sobo. Meni se čini, da kada ljudi svojom sve vrtoglavijom gramzljivošću dovedu ovaj svijet do kolapsa, u Kokodi to neće ni primijetiti. Njihov svijet je uvijek takav kakav je

139 sada i čini se da će unedogled ostati isti. Svako pomanjkanje zavisti i nevjerojatna, upravo stoička skromnost u načinu života čini ih imunim i neovisnima. Počastili su nas večerom koja se je sastojala pečenih banana, slatkog krumpira i uobičajenog sezonskog povrća. Prije večere Kari se pomolio. Nisam sigurna koliko je to bilo iz potrebe a koliko mali show za bijele goste jer kada je za večeru sjela Vivien, koja je kasnila, nije se pomolila. Spavanje za goste u Papuanskim kućama uobičajeno je pripremljeno u Wind house u kojem iz pristojnosti s gostima spavaju i ukućani. Pod je bio potpuno ispunjen spavačima. Tupko naravno nema svoje deke pa mora pitati domaćine koji to ne nude. Nudi se samo hrana i mjesto prenoćišta. Drugo jutro, kupanje na rijeci koje je bila mnogo hladnija od mog potoka. Poslije kupanja prošetala sam još u polumraku po velikom trgu u sredini sela. Zastala sam u sredini i meditirajući pokušala osjetiti duh tog sela ali nije mi uspjelo. Osjećala samo duh velike bijele čizme. Nakon doručka, opet od pečenih banana, slatkog krumpira i uštipaka krećemo u selo Kamodo. Zapravo se je prireñeno slavlje sa lokalnom sing sing group trebalo odvijati i u selu Tumu ali je zbog smrtnog slučaja otpalo. Pješice, u pratnji poglavice sela Tumu i nekoliko mladića krenemo oko tri kilometra za Kamodo. Priroda je prekrasna. Prelazimo dvije rijeke u kojima se kupaju djeca i peru odrasli. Uz put do sela Komodo kad nas ugledaju dotrče stanovnici okolnih kuća pozdravljajući nas sa oro oro! Uobičajeni pozdrav dobrodošli po kojem je provincija dobila ime.

Brza rijeka u selu Komodo je puno hladnija ali se kupanje odnosno pranje u plitkoj vodi isplatilo

140

Glavni poglavica Kokode Benjamin priprema jutarlji čaj ne štedjeći šečer

141 U selu Komodo sakupili su se svi stanovnici oko središnje smještenog Wind house. Ovaj je malo drugačije grañen od onih koje sam već vidjela. Samo jedna polovica je povisena na stupovima. U dijelu bez stupova postavljene su tri stolice. Tupko se odmah uvalio u srednju. Potjeram ga. Ta je sigurno predviñeno mjesto za vrhovnog poglavicu. Poglavica sela održi govor. Vjerojatno govor dobrodošlice, a zatim se digne i Benjamin. Beskrajno sam zahvalna Tupku da je i on nešto rekao, doduše ne dižući se. Ja se u tom trenutku nisam snašla. Specijalno za nas su pripremili sing sing. Dok čekamo, priñe mi jedno malo dijete i pruži pola u pepelu pečenog slatkog krumpira. Taj krumpir bio je sav umazan pepelom ali sam ga pojela. Imao je okus pečenog kestena. Ples i pjesma lokalne grupe uz pratnju bubnjeva trajali su oko jedanoga sata. Uspjeli smo napraviti niz fotografija. Najsmješnije je što je Tupko prvi dio nastupa fotografirao noseći svoj ruksak na leñima. Valjda mu je dosadilo ili se ohrabrio pa ga je ostavio u Wind house zaključavajući ga naočigled sviju. Meni je scena bila iznimno neugodna pa sam svoju maprtnjaču namjerno ostavila ne samo otvorenu nego sam i dio stvari, pod izlikom da nešto tražim, izvadila i stavila pokraj nje. Nakon plesa bila je pripremljena gozba. Uobičajena hrana od kuhanih različitih vrsta krumpira i lisnatoga povrća. Ovdje sam se prvi puta srela s engleskim krumpirom. To je vrsta krumpira koja je i u Europi uobičajena. Nevični pripremi kuhali su ga zajedno s ostalim vrstama krumpira kojima očito treba više vremena, pa im se raspao. Kari opet moli prije ručka i svi su udubljeni u molitvu dok ja zbog pomanjkanja kršćanskog odgoja gledam naokolo pa ugledam dvojicu mladih poglavica sela Tumu i Komodo. Obojica stoje veoma uspravno podignute glave i gledaju se. Kada su i mene ugledali u istom položaju, gledanje se razvilo u trokut. Ta scena mi se duboko usjekla u sjećanje. Prvi misionar došao je u Kokodu 1941. i ne mogu vjerovati da od starih tradicija u tako kratkom roku nije ostalo ništa. Malo me to zabrinjava, jer je narod koji je izgubio svoj identitet izgubljen. S druge strane, ova dvojica mladih poglavica daju povod za nadu. Oprostili smo se od ljubaznih domaćina i krenuli ponovno pješice do sela Tumu gdje smo se ukrcali na jedan od kamiona. Velika sreća za moje povrijeñeno stopalo. Daljnjih dvanaest kilometara pješaćenja bio bi mi stvaran problem. Prijevoz do mog sela koštao je 2 kine (4 kune). Doduše, sjediti u drndavom kamionu na drvenoj klupi i gutati prašinu nije bio neki užitak. Slijedeće jutro pita me Judith zašto Tupko nije platio prijevoz. Samo je izišao iz kamiona a vozaču je bilo neugodno da ga pita. To je već slijedeće jutro znala cijela pokrajina. Rituali i običaji plemena Athembo slični su ritualima plemena Amerle. Razlikuju se u detaljima. Inicijacija se vrši i na djevojčicama i na dječacima i za oba spola se sastoji od bušenja ušiju kao kod

142 nas za naušnice. Smrt se dojavljuje conchellom, velikom školjkom u koju se puše kao u neku trubu, a mrtvaci se pokapaju u zemlju.

Mladi poglavica sela Komodo u svom plesnom kostimu

143

Plesna grupa sela Komodo, mladi poglavica u prednjem planu desno

Kasnije ću sresti Kari-Benjamina još jednom u Port Moresby-u. Nazvala sam ga prije odlaska na njegov mobilni telefon i on je obećao doći tu istu večer, ali malo kasnije. To me je dovelo u nepriliku. On ne posjeduje auto, a ja sam bila njegov gost pa je sada red na meni da ga ugostim. Moram ga ostaviti na spavanju. Odem odmah na recepciju ali zbog vikenda nema ni jedne slobodne sobe. Moja je soba jednokrevetna. On je navikao spavati na podu, ali meni je predodžba spavanja u istoj sobi neugodna. Na moju sreću nije došao tu večer nego drugi dan već u šest sati u jutro. Doručkovali smo zajedno i pratio me je na aerodrom. Neobično mi je bilo da me nije pitao za Tupka.

144

145

Sredinom sela glavnog poglavice teče potok i jedina mogučnost prelaza je preko potoka prebačeno drvo

Stanovnici Kokode su vrlo ponosni ne samo na svoju pokrajinu tako se na njihovoj odječi može nači riječ, Oro, Kokoda i PNG

146

Grupna Fotka plesača

Vanilija je glavni prihod zemljoradnika Kokode

147

Kao i sva sela lei Komodo na jednoj rijeci

148

Doprativši me na aerodrom pri odlasku iz Papue Nove Gvineje crta Benjamin-Kari kartu Kokode u moju teku

149

Karta Kokode koju mi je nacrtao glavni poglavica Kokode

150 U Port Morebiju je završilo moje putovanje po Papui Novoj Gvineji. Članke koje sam napisal za dva hrvatska magazina kao i cijeli niz fotografija poslala sam u Simbai i Kokodu ali nisam nikada saznala dali su ih dobili. Za mene je to putovanja bilo jedno od najčudesnijih i sa sigurnošču nezaboravno. Iz Papue Nove Gvieje produžila sam na Solomonsko otočje i Vanuatu. Ovdje nekoliko fotografija tih interesantnih zemalja.

Salomonski otoci

151

Plaže od usitnjenih koralja su opasne za bose noge.

152

Traditionalni šamac izrañen od jednog stabla još je svugdje u upotrebi

153

Oruña kojima se dube stabla pri izradi čamaca su vrlo jednostavna ali efektna

Kokosov orah se ljušti tako da ga se nabija na jedno našiljeno drvo. Plava kosa je meñu stanovnicima bez obzira na tamnu kožu čestapojava i ne radi se pri tome o mješancima

154

Totem isped tradicionalne kuće

155

Iako Solomonsko otočje nije brdovito rijeke su pune vode

U prednjem planu praonica vozila, u pozadini mjesto za osobnu higienu i pranje robe

156

Nisam uspijela saznati u koju svrhu ovaj mladić u sred šume šilji ovo drvo. Na moje pitanje su se ovo troje samo smijali. Upadljivo je da je moj šofer (lijevo u slici) vozio taksi bos. U glavnom gradu Honiari (oko 55 tisuča stanovnika) mnogi su ljudi hodali bosi. Pri tom mislim da se ne radi uvik o siromaštvu. Vidjela sam poslovnog čovijeka koji je stanovao u mom hotelu i u jurtarnjim satima išao nekuda u odijelu sa leptopom u ruci alo bos.

157

Seoska kuća

Tržnica u Honiari na otoku Guadalcanal. Honiara ima oko 54 tisuće stanovnika i samo dvije duge paralelne ulice i nekoliko poprečnih. Bez problema se može preči pješice. Dučani kao i sva trgovina su uglavnom u kineskim rukama. Prije nekoliko godina bila pobuna u kojoj je spaljeno više kineskih dučana i lagera. Otoci su vrlo sigurni. Kada sam prolazila pored banke upravo su utovarali novac u blindirano vozilo. Prenos novca osiguravao je samo jedan policajac koji je bio naoružan palicom.

158

Na malim otocima/selima žene ne pokrivaju prsa. Neke, ako vide strance, koji su ovdje rijetki povuku svoju suknju koja je na lastiku preko prsa. Ljudi su srdačni ali ne tako susretljivi kao u PNG.

159

Neki otočići su tako maleni da na njima živi samo jedna porodica

Polja i plantaže im se nalaze na nekom drugomm otoku pa u berbu ili obradu veslaju ponekada i nekoliko sati.

160

Rabljen baterije su česta igračka i pravo blago. Opasnost od kiseline očito nije poznata

161

Od Honiare do Danisavo Island, jedne od mojih destinacija na putu po Salomonima, ima 2 sata brzim čamcem. To putovanje je vrlo naporno. Čamac trvrdo udara u valove i svatko je sretan kada je tortura završena. Osim skipera na čamcu je jedan promatrač koji u kontinuitetu promatra pučinu i rukom zadaje smijer vožnje. Vjerojatno kao posljedica Hurrikana plivaju po vodi daske. Djelovi kuća koje su svugdje na otočićima od drveta.

Kao i PNG prevozno sredstvo za putnike je kamion, i ovdje ve večina putnika bosa iako plastične natikaće koštaju samo nekoliko centa

162

Winhous nečega što je u širem smislu hotel. Ovdje su se servirali obroci. Sve osim ribe. Vlasnica mi je objasnila da je predaleko ići na tržnicu u Honiaru.

Hodajući po plaži treba paziti kuda se staje. Velike rupe u pijesku su tako velike da se bez problema može uganuti noga.

163

Školski brod. Brod stoji u sredini lagune, roditelji djecu dovedu u malim brodicama na vesla. Kada su kompletni brod kreće u školu. Popodne isti ritual samo obrnuto.

Voda i mnogo sunca kao i ujednačena topla klima vode ka ekspanziju prirode.

164

Vanuatu

Port Vila je glavni grad male države Vanuatu koja se proteže preko 83 otoki od kojih je 67 naselje i ima isto toliko plemena i jezika. Sve u svemu Vanuatu ima oko 250 tisuča stanovnika od koji nekih 12 tisuča živi u glavnom gradu. U Port Vila na otoku Efate (Shfa) živi preko 3 tisuče stranaca uglavnom iz Australije i Novog Zelanda. Oficielni jezik je Bislama, Engleski (radio) i Fanzuski (televizija). Zbog velike kolonije bjelaca dučani su opremljeni i nama europljanima poznatim produktima. Tako sam nakon dugog vremena opet kupila jogurt i maslinovo ulje.

Na novu haljinu se može prićekati na klupi uz more.

165

Port Vila je grañen planski. Pojas uz more je večim djelom grada park. Desno otok u sredini zaljeva na kojem je skupi hotel van kategorije.

Pogled na zaljev.

166

Rekreacija uz more

Francuzi su osim jezika donijeli i boču

167

U skupim hotelima dočekuju se gosti u nošnji

168

Na pijaci u Port Vila kupci nisu učestali

169

Vanuatu izvozi goveñe meso dobre kvalitete.

Tradicionalna kućica u regiji hurrikana. Njezini nosivi djelovi ukopani su najmanje pola metra u zemlju

170

Izlet čamcem, mladić u tradicionalnoj odjeći

171

Od valova podlokane stijene redovito imaju zeleni pokrov

Tradicionalni ribarski čamac

172

Asure koje plete ovaj bračni par su dio zidova i krova njihove buduće kuće.

Oko cijelog otoka su plaže

173

Izlet čamcem po ne baš bistroj rijeci u smjeru mora. Vožnja na vesla trajala je 4 sata.

174

Za sve to vrijeme puta po rijeci nisam vidjela ni jednu pticu.

175

Na pramcu je veslao dječak od nekih 12 godina. Kada smo šli na otvoreno more digao se vjetar koji nam je puhao u lice.

176

Otac je sjedio na krmi. Vidjela sam da je dječak premoren i nudila mu u nekoliko navrata da preuzmem veslo. On je to uvijek odbio. Ponosno je zagrizao zube i veslao dalje. Tek kada sem se obratila ocu koji mu je naredio da preda veslo bacio mi ga je pred noge i nije me više ni pogledao. Oca je to to zabavljalo. Ali se strašno čudio da ja znam veslati.

Na jednom izletu ubrao mi je vodič na ovom mjestu divlji grep. Izeretno aromatičan, sočan i sladak grep bio je razlog čto sam moje progresivne naočale koje su istovremeno i sunčane objesila o granu. Tu vise još i danas. Dalje sam letjela pipajući moj tiket.

177

Nalon dolaska čamcem na more, čekala sam moj busić koji me je trebao pokupiti. Da se osviježim plivala sam malo uz obalu. Nakon što mi je to dosadilo prošetam se malo dalje i vidi..vidi.

Priroda ije tolika ekspanzivna da je sva ze,lja i sve stijene presvučene debelim zelenim tepihom

178

179

180

Pripreme za jednu priredbu, muzičar sa svojim instrumentom.

U selo treba ući kroz špalir ratnika. Iako znam da je igra podvuče mise neugodan osječaj pod srce.

181

Ratnici Vanuatua uz tradicionalni čamac

Pjesme ratnika Vanuatu su melodičnije nego u PNG

182

U plesnoj grupi bilo je dječaka ali nije ni žena ni djevojčica

183

Vatreni, zavodnički pogled jednog plesača. Umislila sam si da je važio meni.

184

Pjesme i plesovi su vatreniji i ritmički različitiji nego u PNG.

185

Iako sam to pokušala nisam se uspijela sprijateljiti s malim plesačom

186

Ratne igre i plesovi sastavni su dio svakog izleta oko otoka koje se u Port Vila nude na svakom koraku.

187

Za razliku od Salomona djeca Vanuatua su opčenito više na odstojanju i ne reagiraju na smiješak

Pri jednom izletu upoznala sam šefa jedne plesne grupe Jonsona Kawu sa otoka Futuna. Jedan od najjužnijih otoka arhipelaga na kojem živi oko 1000 stanovnika iz plemena Veroma. Veromi su pripadnici polinezijskog govornog područja. Pozvala sam Jonsona na ručak. Interesirali su me običaji njegovoh otoka ali se pokazalo da to nije jednostavno. Jonson je roñen 1967 i 2006 je već 15 godina živio u Port Vila zajedno sa svojom suprugom i dvoje djece. Nikada se više nije vratio na svoj otok a nikada to neće moći učiniti jer je povrijedio zakone običaja. U Vanuatu su, kao u cijeloj Melaneziji brakovi aranžirani. Tako su i Jonsonovi roditelji za njega odmah nakon što se rodio ugovorili brak. Jonson je došao na školovanje u Port Vila i tu upoznao jednu djevojku slučajno sa istog otoka. Njih su se dvoje vjenčali a naravno da je u svom selu svatko od njh bio obečan. To je bacilo sramotu na obe porodice. K tome nisu poslali svoje drugo dijete ka porodice žene. Najme u Vanuatu nema ni miraza ni Brautprise. Mladi par plača danak u krvi. Jedno od dijece, uobičajeno druga djevojčica daje se još kao beba u porodicu žene. To je način da se kod brojčano malih pleme održi ravnoteža. Jonson nije poštovao ni taj običaj, tako su mu vrata njegove kao i ženine familije za uvijek zatvorena. Jonson mi je ispričao da su običaju da se djeca nakon sedme godine daju u Manshous ili Womenhaus slična običajima u PNG. Razlika je što je otac sa dječakom cijelo vrijeme, on mu i kuha.

188 Kada sam Jonsona pitala kako izgleda iniciacija ispričao mi je da svi stanovnici sela stoje u špaliru sa bodljikavim žibama. Djevojčice moraju protrčati kroz taj špalir. Kada sam ga upitala kakva je inicijacija za dječake ponovio je priču sa djevojčicama. Na pitanje dali su i inicijacije dječaka javne odmahnuo je glavom. Znači tajne. Onda mi sine. Pitam ga dali je to nešto što on nemože povjeriti jednoj stranoj ženi. On klimne. Na tome je ostalo. Moguče da se radi o obredu obrezivanja ili tetovaže na intimnim mjestima. Tajna društva u Vanuatu tovu se Tubua. Ratnicima je najstrože zabranjeno piti opojno piče kavu. Kavu u PNG zovu i konjak. Ratnici ako zarobe ili ubiji neku važnu protivničku ličnost ili jekog slavnog ratnika vade mu mozak u odnose ga u Tubua-u. Mozak će vračevi žrtvovati bogovima. Tijelo skupa sa glavom odnijeti će na neko od sela udaljeno mjesto ili čak na drugi otok. Tu će ga ispeči u komadu i ritualno pojesti. Očito je to Daniel Defoe-u bilo poznato. Robinsonov susret sa Petkom bazira očito na toj činjenicama. S obzirom da su otočje mrtvaci se ne pokapaju nego sa utezima od kamena bace u duboku vodu. Svatko tko je dirao mrtvaca ne smije 15 dana dirati hranu. Poslije 15 dana mora ritualno oprati ruke u kokosovom ulju. Ako je umrla žena njen muž će u znak žalosti pustiti bradu. Kada bradu obrije prestala je žalost i ako uspije naći neku udovicu može se ponovo oženiti. Žena u slučaju smrti muža zaključava se u kuću i ne češlja kosu. Kada počešlja kosu žalost je završila i ona je slobodna. Tim činom gubi pravo na zaštitu muževe porodice i mora otići ili se preudati. Djeca ostaju u porodici muža. U cijeloj Melaneziji nevijesta dolazi u kuću muževe porodice i postaje njihov član. Nakon smrti muža može ostati kod muževe porodice i svoje djece ili se preudati. Ako ostaje mora biti nepočešljana. Ali i tome se može izbjeći. Češljanje je definirano. Provlačenje tradicionalnog češlja kroz kosu i pletenje kose. Žene koje se ne žele preudati ili nemogu naći udovca češljaju kosu nekim pomočnim češljevima.