Risorgimento

SADRŽAJ

1. OTVARANJE ITALIJE………………………….………………………………………..2 2. REFORME U GRADOVIMA……………………..……………………………………...2 3. REVOLUCIJA I NAPOLEON……………………………………………………………3 4. UTJECAJ SRPANJSKE REVOLUCIJE U ITALIJI…………………………………......4 5. RISORGIMENTO…………………………………………………………………………4 6. UMJERENI………………………………………………………………………………...5 7. TALIJANSKA 1848……………………………………………………………………….6 8. POBJEDA TALIJANSKOG RISORGIMENTA……………………………..…………..7 9. EKSPEDICIJA TISUĆU DOBROVOLJACA………………………………………......8 10. JEDINSTVO………………………………………………………………………….......9 11. ZAKLJUĈAK………………………………………………………………………...…10 12. POPIS LITERATURE…………………………………………………………………..11

1

OTVARANJE ITALIJE

Ulaskom u doba prosvjetiteljstva, Europa a tako i Italija ulaze u korjenite promjene. Najvažnije za Italiju je spomenuti da je tijekom 18. stoljeća došlo do mnogo preokreta koji se nije samo sastojali u teritorijalnim ili dinastiĉkim promjenama, niti sužavanju podruĉja vlasti tuĊinskih zemalja već ĉinjenica da je prekinuta izolacija koja je trajala pod španjolskom vlašću gotovo dva stoljeća, a to pogotovo vrijedi za Lombardiju, koju sada drže Austrijanci, dok su Papinska država, Venecija i Genova nastavile živjeti u izolaciji. Za to vrijeme jaĉa i ekonomska povezanost Italije s Europom, stvaranjem novih slobodnih luka, kao Trst i Ancona. S oĉitim prikljuĉivanjem europskim tokovima, kao što su bili tadašnja poljoprivredna revolucija, Italija je svaki dan sve više bila dio Europe, uživajući u napretku, kao dio novog vala graĊanske Europe.

REFFORME U GRADOVIMA Potaknuti novim europskim zbivanjima, talijanski gradovi se mijenjanju, reformiraju, i dok neki napreduju ostali stagniraju. Napredak je vidljiv u Lombardiji, Modeni, Toskani, koju drže habsburgovci, naroĉito u poljoprivredi, te još gradovi Napulj, Sicilija i Parma kojima su na ĉelu Bourbonci, cvatu, a gradovi poput Genove, Venecije, Papinske države stagniraju i može se reći doživljavaju krizu. Ovdje treba izdvojiti sluĉaj savojskog Pijemonta koji se jedini na talijanskom tlu ozbiljnije ukljuĉio u vojna i diplomatska zbivanja tadašnje Europe. Usporedo s tim vršila se i modernizacija unutrašnjih struktura, ureĊenih po uzoru na Francusku. Ali Pijemont već tada zapada u apsolutistiĉku vlast, pretvarajući se krajem stojeća u konzervativnu sredinu, zatvorenu za prosvjetiteljstvo te su mnogi htjeli pobjeći iz tog zatvora. Pijemont je s politiĉkog i intelektualnog stajališta bio zaostala sredina te je teško tada bilo pomisliti kakvu će ulogu odigrati u povijesnim zbivanjima za apeninski poluotok par desetljeća kasnije. Ipak od svih država on je bio najstariji i najzreliji, mjesto gdje staro plemstvo oduvijek živi, te kao takav bez diskontinuiteta plemićke vlasti kao u ostalim državama. U ovome trebamo naći razloge za njihovu važnu ulogu kasnije.

2

REVOLUCIJA I NAPOLEON Kada je završila francuska revolucija, u Italiji se mogla osjetiti sliĉna atmosfera, a plodno tlo za revolucionare naišli su kod mladih ljudi zanesenih francuskim uspjehom. Krajem 18. stoljeća bilo je revolucionarnih kretanja ali su brzo bili ugušeni, jer Italija jednostavno nije bila spremna. S druge strane, Francuska se sve više približavala teritoriju Italije, pogotovo nakon kupnje Nice i Savoje i osvajanja Korzike. Direktorij se usmjerio na druge fronte a za zapovjednika u Italiji postavio mladog Napoleona Bonapartea. On je u manje od godinu dana osvojio cijelu sjevernu Italiju. Napoleon je intuitivno shvatio da Francuska neće ostvariti utjecaj u Italiji ako ne dopuste djelomiĉnu nezavisnost talijanskih gradova,dao im je nadu koju je gajila većina stanovništva. Tako je roĊena ideja o nezavisnosti, no put je bio duži i teži no što su svi predviĊali. Znaĉajno za ovo razdoblje je osnivanje Cisalpinske države 1797. sa središtem u Milanu. To je bila ĉvrsta država sa vlastitom vojskom i zastavom (trobojnica). No pod jakim francuskim utjecajem, unatoĉ svojoj formalnoj nezavisnosti stalno je bila podruĉje vojnog okupacijskog režima, te je plaćala visoke namete Francuskoj. Važnost cisalpinske države za modernu Italiju leži u ĉinjenici da je po prvi puta u jednom gradu, Milanu, da su se Talijani iz raznih pokrajina našli na zajedniĉkim skupštinama i sjednicama vladajućih tijela a Milano kao prijestolnica gdje se skupljala tadašnja talijanska inteligencija. Nakon samo dvije godine Cisalpinska država propada a na njezinu mjesto sada nastaje Talijanska republika, proglašena 1802. a Napoleon biva proglašen za predsjednika, te je bila ureĊena po francuskom uzoru. No kao i Cisalpinska država, nikad nije postala ništa više od satelitske države. Države koje su bile izvan Talijanske republike bile su Pijemont, Liguria, Tosakana, Lacija, Parmsko vojvodstvo, te su ubrzo nizom aneksija pripojeni Francuskoj a jedine dvije pokrajine izvan Francuskog utjecaja bile su Sicilija i Sardinija. Napoleonovim padom, u Italiji rastu i težnje za nezavisnošću, pogotovo u meĊu narodom. Umjesto nezavisnosti u Italiji, voĊene suradnjom vladine i talijanske patriotske linije pobijedila je restauracija austrijske vlasti na sjeveru. Talijanska republika je podijeljena na ĉetiri države: Lombardsko-venetsku, Papinsku država, Modena i Parma. Uz politiĉku na djelu je bila i ekonomska restauracija.

3

UTJECAJ SRPANJSKE REVOLUCIJE U ITALIJI Pobjeda srpanjske revolucije u Francuskoj imala je snažan odjek na poluotoku. Nevjerojatnom brzinom ustaniĉki pokret je prevladao. Najvažniju ulogu pokreta imali su Papinska država te vojvodstva. Prvo je ustala Bologna, zatim Modena, Parma te pokrajina Lazio. No brzom austrijskom intervencijom, unatoĉ obećavajućim poĉecima, pokret je brzo pao. Razlozi su ograniĉenja i unutrašnje slabosti pokreta te prije svega njegova heterogenost i unutrašnje podjele. Promjena stanja ravnoteža u Europi, povratak sukoba i nesuglasica meĊu silama, za Italiju je ponovno izgledala realistiĉna teritorijalna promjena poretka na poluotoku u smislu veće nezavisnosti od Austrije i svoga većeg jedinstva. Italija se nadala da bi se Austrija zadovoljila svojim teritorijima na

Balkanu te prepustila posjede i utjecaj na poluotoku

rješenjem istoĉnog pitanja. Posebno se izdvaja ideja ujedinjene Italije u sklopu preureĊene Europe.

RISORGIMENTO Prije svega treba izdvojiti jednu važnu liĉnost, Giuseppea Mazzinia. RoĊen u Genovi poĉetkom 19-og stoljeća, kao mlad bavi se pisanjem za razne novine te tako šalje pijemontskom kralju Carlu Albertu pismo u kojem ga poziva da se stavi na ĉelo pokreta za nezavisnost Italije. Njegovi stavovi kako u pismu tako i ostatku politiĉke karijere odišu moralnim angažmanom, nepopustljivošću, gotovo romantiĉnim poimanjem politiĉke borbe, gdje su misao i djelo jedno te isto, te je upravo Mazzini imao presudan utjecaj na talijanski risorgimento. Ispoĉetka, risorgimento je bio poistovjećivan s Mladom Italijom, pokretom koji je Mazzini osnovao 1831. a ĉiji je krajnji cilj bio ustanak, za razliku od prijašnjih sliĉnih pokušaja, utjecaj je širio kroz tisak i javnu rijeĉ, dopirući do najširih slojeva puĉanstva. Njihov cilj je bio jedinstvena republika, do koje će se doći narodnom inicijativom i ustankom. Ono što je važno istaknuti kod Mazzinijeva pokreta bilo je da za njega nije bilo druge alternative. On kaže ''ako nacija posjeduje vjeru, jezik, obiĉaje i svoj genij, ne može, a da ne bude jedinstven organizam''. Za njega je narod kljuĉni protagonist, nositelj jedinstva. Za razliku od prijašnjih pokušaja, ovu revoluciju će pokrenuti sam narod, izaći će iz društva. No ubrzo je društvo Mlade Italije raspršeno progonima po cijeloj Europi, najviše ih se sklonilo u 4

Francusku, ĉak je i Mazzini morao pobjeći u London. Ubrzo Mazzini okuplja sve više pristaša meĊu imigrantima. Za njega nije bilo razlike meĊu klasama, te se mnogima nije sviĊao njegov radikalizam te je uslijedio pad popularnosti.

UMJERENI Formiranje umjerene stranke koja će se suprotstaviti Mazziniu, zbivao se postupno, tokom godina. Na ĉelu su mu bili intelektualci okupljeni oko ĉasopisa ''Antologia''. U to vrijeme objavljena je knjiga pijemontskog opata Vincenza Gioberta ''Moralni i graĊanski primat talijana'' u kojoj on predlaže konfederaciju talijanskih vladara pod predsjedništvom pape, Rimom kao prijestolnicom a Pijemontom kao ratniĉkom pokrajinom. Ova je knjiga izazvala veliko zanimanje kod talijanske publike, koja se pitala je li konfederacija vladara ostvariva, uzimajući u obzir predvidivo suprotstavljanje Austrije. Gioberti nije ni želio izbaciti Austriju iz Italije već s njima pregovarati. Ĉisto iz oportunistiĉkih razloga, to nije spomenuo u knjizi. MeĊutim i ovo je bio korak naprijed ujedinjenja Italije, jer se spominje savez a ne jedinstvo svih vladara. No kako bi papinska država imala primat kada ima najgoru vladu i najveću represiju od svih država? Gioberti je imao odgovor i na ovo pitanje, reformacije, što je takoĊer prešutio u svom djelu, te ubrzo izdaje djelo ''Prologomena za Primat'' u kojem napada loše vodstvo papinske države

i isusovce, te kritizira neodluĉnost pijemontske

monarhije. Na ovaj naĉin uĉinjen je još jedan korak u izgradnji umjerenog talijanskog programa, sada ostaje još samo uĉiniti konkretniji korak. To je uĉinio Massimo d'Azeglio djelom ''Program za talijansko nacionalno javno mnijenje'', u kojem predlaže reforme zakona, uvoĊenja porote, ukidanja carinskih prepreka. Nije želio ishitreno žuriti u borbu za nezavisnost, propagirajući strpljenje. D' Azeglio je stekao mnogo pristaša, primjerice toskanski liberali, bolonjski domoljubi, no jezgra je bila pijemontska skupina koju su ĉinili sam D'azeglio, Gioberti, mladi Cavour i Balbo koji su imali izraziti državniĉki smisao, sklonost zapovijedanju i upravljanju. Te je tako Pijemont, kroz stranku umjerenih istaknuo kandidaturu za vodstvo talijanskog Risorgimenta. U Italiji za to vrijeme vlada velika politiĉka napetost, predrevolucionarno raspoloženje. Te je tako dogaĊaj izbora pape, poraza liberalnog kandidata, te proglašenje amnestije za sve osuĊenike bo znak koji se ĉekalo. Pokret se širi te Mazzini i pristaše vrše pritisak ne bi li ubrzali stvari, i ubrzo se pod pritiskom smanjiva cenzuru tiska i raĊa slobodno 5

novinarstvo. Ubrzo se sklapa carinski savez papinske države, Toskane i Pijemonta, te se ĉinilo da je Giobertijev program formiranje konfederacije pred pobjedom. Ni Austrija ne miruje te pokušava organizirati proteste na što odgovaraju demonstracijama u Milanu, te sve otvoreniji pozivi Mazzinia. Nastaje jako antihabsburško raspoloženje, i svi sudionici željno išĉekuju rasplet dogaĊaja.

TALIJANSKA 1848. Jedino se Napulj i njegov vladar Fedinand II. odupro obnoviteljskom valu te je ubrzo platio cijenu svoje nepopustljivosti. Pobuna je poĉela u Palermu i prevladala cijelom Sicilijom. Te je ubrzo većina poluotoĉkih pokrajina morala izglasati novi ustav. Nemiri u Beĉi i MaĊarskoj samo su ubrzale talijansku revoluciju. Milano se oslobodio 23. ožujka, a ubrzo i Venecija. Pijemontske trupe na ĉelu s Carlom Albertom zajedno s Toskancima i vojnicima s papinskih posjeda pokrenuli su prvi rat za nezavisnost. MeĊutim papa Pio IX. koji je nedavno blagoslovljivao Italiju, sada se distancirao od sukoba. Ubrzo nakon toga Ferdinand II. zadaje udarac liberalnom pokretu uspostavljajući ponovno vlast u Napulju. Težina rata za osloboĊenje pala je na leĊa pijemontskih trupa i privremene vlade u Milanu. Njihovi vojni pokušaji propadaju te Mazzini aktualizira demokratsku alternativu opće talijanske ustavotvorne skupštine, koja bi povela borbu protiv Austrije i ubrzali tempo ujedinjenja. U Toskani u listopadu 1848. osniva se nova vlada. Pijemont na ĉelu s Carlom Albertom prekida primirje s Austrijim i otvoreno ratuje, no nakon poraza kod Novarre, Carlo Alberto se povlaĉi u korist sina Vittoria Emmanuela II. koji sklapa primirje s Austrijancima te odustaje od revolucionarnih pokreta. 1849. situacija izgleda nepopravljivo loša za Italiju. Pijemont je poražen, Austrijanci su okupirali Lombardiju, Bourboni su povratili vlast na Siciliji a jedine slobodne talijanske utvrde bile su Rim i Venecija. Glavni branitelji ovih utvrda bili su Garibaldi i Mazzini koji su se neuspješno branili od francuskih upada ali važno je istaknuti donošenja najnaprednijeg ustava dotad, donesenog prvog srpnja, ustav senzibilan za socijalne probleme. Iako poraženi, pokret ĉetrdesetosme je bio veliki korak naprijed, te je pokrenuo lavinu koja se više nije mogla zaustaviti.

6

POBJEDA TALIJANSKOG RISORGIMENTA

Unatoĉ porazu 1848. politiĉka stajališta Giuseppea Mazzinia se nisu promijenila. Vjerovao je da je revolucionarni pokret i njegov krajnji cilj neizbježan. Smatrao je da se samo trebaju uskladiti revolucionarni pokreti više europskih zemalja te tako 1850. u Londonu osniva Srednjoeuropski demokratski komitet. Za Mazzinia Italija je imala inicijativu pokrenuti dogaĊaje u Europi, što su mnogi odbacili. MeĊutim, jak Mazzinijev utjecaj, popularnost i veliki broj pristaša, uspio je izgraditi važnu organizacijsku mrežu preko papinske države, Toskane, Ligurije te Lombardje. Slabiji je utjecaj jedino imao na jugu. Opet je pokrenuo ustanak, 1853. u Milanu, ali je odaziva na ustanak bio slab te je raspršen. No Mazzini nije odustajao. U Genovi, gdje se skrivao, osniva Stranku akcije, sastavljena od profesionalnih revolucionara. S njim je suraĊivao Pisacane. Najveća Mazzinieva pogreška bila je što je mislio da snaga revolucije leži u srednjem sloju sjeverne Italije, dok je prava snaga bila zapravo na jugu, gladnom i potlaĉenom. Trebala se dogoditi revolucija sa juga, i socijalna i zemljopisna. Tada svjedoĉimo i posljednjem Mazzinijevom revolucionarnom pokušaju, ekspediciji iz Saprija 1857. godine. Umjesto podrške seljaštva Piscane je naišao na otpor te je ubijen a Mazzini se našao sam, te su ga napustile mnoge pristaše, priklonivši se nekim umjerenijim strujama. No tada se budi poljuljani Pijemont i daje novu nadu. Za razliku od ostalih država Pijemont je krenuo putem ustavne monarhije. U to vrijeme na politiĉkoj sceni izdvaja se jedno ime, Camillo Benso di Cavour, dotadašnji ministar poljoprivrede. Bio je aristokrata, umjerenih politiĉkih stajališta. Ubrzo si je osigurao većinu u parlamentu a cilj mu je bio liberalizacija i modernizacija pijemontskog društva. Slijedi ubrzan razvoj pijemontskog gospodarstva. Cavour teži slobodnom razvoju graĊanskog gospodarstva. Te je Pijemont jedini bio u stanju pratiti vrtoglavi razvoj europskog kapitalistiĉkog gospodarstva. Cavour nastavlja

borbu oslobaĊanje države od crkve. Za

vrijeme njegove vladavine Pijemont je jedina država u kojoj se politiĉki i parlamentarni život odvija po ustavu, cvala je sloboda tiska, sloboda nauĉavanja i politiĉko udruživanje. Takav Pijemont u Torino privlaĉi sve više politiĉkih emigranata, te nakon Mazzinijevog neuspješnog pokušaja sve ih sve više slagalo s Cavourijevim stajalištima. Ubrzo je uspostavljeno Nacionalno društvo ĉija je namjera okupiti

pod monarhijskom zastavom sve elemente 7

talijanskog patriotizma. Pridružio im se i Giuseppe Garibaldi, te je Društvo postalo glavni instrument Cavourove vanjske politike. Njegova vješta diplomacija i strpljenje su kasnije ostvarile konaĉan cilj, jedinstvo i nezavisnost ali put nije bio lagan. Neuspjehom diplomacije na Pariškom kongresu, Cavour uviĊa da će uskoro trebati vojna intervencija za ostvarenje svojih ciljeva. Nameće se pitanje saveznika u borbi za neovisnost. Ubrzo se pojavio Napoleon III. kao saveznik, potaknut pismom svog atentatora Orsinija koji poziva na osloboĊenje Italije, te su Cavour i Napoleon u Plombieresu dogovorili ustrojstvo Italije. U zamjenu za Nicu i Savoju, Cavour dobiva sjevernu Italiju. Središnja Italija će biti Kraljevstvo srednje Italije, a jug će zadržati svoje jedinstvo. Ugovor je potpisan u sijeĉnju 1859. godine. Austrija pokreće rat protiv francusko pijemontske vojske, te gubi u bici kod Magente, Solferina i San Martina. U meĊuvremenu u srednjoj Italiji izbijaju krvavi sukobi protiv lokalnih vladara te se traži ujedinjenje s Pijemontom. Cavour odstupa s vlasti nakon Napoleonovog pregovora s Austrijancima ali se ubrzo vraća te anketira Toskanu i Emiliju. Tek sada slijede znaĉajna zbivanja za ujedinjenje

EKSPEDICIJA TISUĆU DOBROVOLJACA

Ekspedicija tisuću dobrovoljaca na ĉelu s Garibaldijem, isplovila je 6. lipnja 1860. s slabim naoružanjem iskrcavaju se na Siciliji. Ubrzo se u bitci kod Calatafimija sukobljavaju s bourboncima. Nakon teške pobjede Garibaldi osvaja i Palermo te postaje gospodar Sicilije. Uzima ime Dikatator Sicilije u ime Vittoria Emanuela, ĉime pokazuje odanost monarhiji. Cavoura za to vrijeme brine, ako doĊe do mogućeg ujedinjenja kako će izgledati Italija,sa siromašnim jugom i bogatim sjeverom. Zapoĉinje sukob Cavoura i Garibaldija, koji ne pristaje na trenutnu aneksiju Sicilije Italiji. Sukob doživljava vrhunac ulaskom garibaldinaca u Napulj. Garibaldi traži od Vittoria Emanuela Cavourevu ostavku no ovaj je to predvidio te u dogovoru s kraljem uspio dogovoriti pripajanje Sicilije Italiji. Garibaldi poražen sve prepušta u ruke kralju koji s pijemontskom vojskom krši sve otpore u papinskoj državi. No uzroke Garibaldijevom porazu ne treba samo tražiti u Cavourevoj vještoj diplomatici. U vrijeme njegovih pohoda na Siciliju, izibijaju ustanci te nakon što su krvavo ugušeni, narod razoĉaran sve manje vjeruje Garibladiju. Općenito bilo je mišljenje da će bolje upravljati državom legitimni kralj sa stalnom vojskom nego improvizirani general i demagog. Sicilija je s 8

oduševljenjem doĉekala Cavourovo rješenje o ujedinjenju. Ukljuĉivanjem juga u državu, Italija je dobila teško i složeno ''južnjaĉko pitanje''

JEDINSTVO Konaĉno 1861. godine 4. Ožujka Subalpinski paarlament je sveĉano proglasio jedinstvo Italije. Do ujedinjenja se došlo pripajanjem niza postojećih talijanskih država Pijemontu. Njena unutrašnja struktura sliĉila je pijemontskom ureĊenju samo sada proširenom. Prijestolnica je i dalje bila u Torinu, kralj se i dalje krunio kao Vittorio Emanule II, te je uspostavljen centralizam. Od samih poĉetaka postojao je veliki razlaz podanika i vladara. U gradovima na jugu naroĉito vlada narodni gnjev, te su prvih par godina postojanja kraljevstva bile jako burne, popraćene mnogim ustancima. Ubrzo umire vodeći državnik, Cavour, ostavljajući prazno mjesto voĊe države. Na njegovo mjesto dolaze desniĉari, njegujući politiku svojeg prethodnika, umjerenost, poštivanje države i osjećaj za državu. Najvažnije pitanje prvog desetljeća osloboĊene Italije bilo je pripojenje Veneta i Rima. Desnica na ĉelu se pokazala sposobnim za ovaj zadatak, te nakon osvajanja Rima, osvajaju i simpatije stanovništva, te se zadržavaju na vlasti sljedećih petnaest godina, razdoblje koje je obilježeno napretkom cijele države.

9

ZAKLJUČAK

Stoljećima podijeljen na mnoštvo malih država Apeninski poluotok uvijek je bio poprište mnoštvo bitki te tako razjedinjene ĉesto su bile lak plijen za jaĉe europske sile. Tako na primjer imamo Lombardiju koja je austrijska, napulj je španjolski a sicilija bourbonska. Mjesto gdje je nastao humanizam i renesansa, prijestolnica europske kulture s odmakom stoljeća gubi na svojoj važnosti i polako zaostaju za ostatkom tadašnje Europe. I sve do pojave Napoleona i njegova osvajanja sjeverne Italije krajem 18-og stoljeća u Italiji nisu postojale jaĉe tendencije ujedinjenja. Tek osnivanjem Talijanske republike talijani se polako poĉinju približavati jedni drugima, stvarajući jednu naciju. Sam proces ujedinjenja bio je užasno dug i težak. Mnoštvo neuspjelih pokušaja, uvijek oviseći o drugima,bilo je obilježje borbe za ujedinjenje no Talijani nisu odustajali. Vješti pojedinci kao Mazzini ili kasnije Cavour bili su potrebni da pokrenu stvari. Nastajanjem pokreta risorgimento šire mase su ukljuĉene i sada se ozbiljnije razmišlja o konaĉnom spajanju. Kad nisu uspjeli diplomatskim putem, okrenuli su se vojsci. Pijemont kao najmoćnija država tada preuzima primat u procesu ujedinjena. I tek kasnijim Garibaldijevim maršem na jugu Italije te kraljevim sa sjevera stvoreni su uvjeti za jedinstvenu Italiju. Konaĉno,1861.god formirana je Kraljevina Italija kao ustavna monarhija, država gdje se stvara talijanska nacija.

10

POPIS LITERATURE:

1. Procacci, Giuliano, Povijest Talijana,Zagreb, Barbat, 1996.

2.Povijest 2008: Povijest 13. Napoleon,restauracija i revolucionarna kretanja (1800.1848.) ur. E. Cavetto, ur. hrv. izdanja I. Goldstein, Zagreb: Europapressholding 2008.

11