RIMSKO PRAVO

TREĆI KOLOKVIJUM POSEBAN DIO OBLIGACIJA 122. Kontrakt – Pojam i zaključenje: Pojam: 1.- Contractus: U postklasičnom i Justinijanovom pravu, contractus je saglasnost volja dvije stranke iz koje je između njih nastao obligacioni odnos, zaštićen posebnom tužbom. 2.- Saglasnost volja stranaka ( conventio ): Da bi nastao kontrakt potrebna je saradnja obije stranke. Potrebno je da jedna stranka izvrši ponudu, a druga stranka da tu ponudu u potpunosti prihvati. U momentu kada je jedna stranka u potpunosti prihvatila ponudu druge strane, smatra se da je postignuta saglasnost volja. Kod konsensualnih kontrakta i pakta, to je istovremeno i momenat u kome se smatra da je ugovor zaključen. Kod ostalih kontrakta koji su vezani za neku formu, saglasnost volja nije dovoljna nego je ona samo preduslov za pristupanje formalnostima, pa se kao momenat zaključenja ne smatra momenat saglasnosti volja, nego momenat u kome su izvršene formalnosti. Svako ograničeno prihvatanje ponude, predstavlja novu ponudu, koju druga stranka treba da prihvati da bi nastala obligacija. Sama izjava jedne stranke da će dati ili učiniti nešto drugome, ne stvara nikakav obligacioni odnos, niti ga pravno obavezuje da obećanje ispuni. Izuzetno je u postklasičnom pravu nastajao obligacioni odnos iz jednostrane izjave municipalnih službenika date pri stupanju na dužnost da će sazidati neku javnu građevinu. U Justinijanovom pravu je svako jednostrano obećanje u korist države rađalo obligaciju. Da bi saglasnost volja proizvela kontrakt, potrebno je: da je postignuta između lica koja imaju poslovnu sposobnost i da je učinjena ozbiljno i sa namjerom da se zaključi obligacioni odnos. Zato neće nastati obligacioni odnos ako dva lica u šali ili u pozorišnoj predstavi postignu saglasnost volja. 3.- Zabluda ( error ): Iz postignute saglasnosti volja neće nastati obligacija ako je neka od stranaka bila u zabludi o nekom bitnom elementu kontrakta koji se želi zaključiti. U takvom slučaju govori se o nedostacima saglasnosti volja – saglasnost

je samo formalno (spolja) postignuta, u stvari nje nema, jer stranke govoreći isto, misle na dve razne stvari. Stranka se nalazi u zabludi onda kada ima pogrešne predstave o nekom elementu kontrakta koji želi da zaključi. Ali svaka zabluda nije povlačila ništavost kontrakta, već samo sledeća četiri slučaja: 1) Error in negotio – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o pravnom poslu koji zaključuje; 2) Error in personam – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o ličnosti sa kojom zaključuje posao, ako misli da posao zaključuje sa jednim licem a to je u stvari neko drugo lice. Usled nje neće nastupiti kontrakt ako se radi o takvim obavezama kod kojih su važni lični kvaliteti dužnika ( npr. kod ortakluka, ugovora sa umetnicima i sl. ). 3) Error in corpore – ako jedna stranka ima pogrešnu predstavu o predmetu pravnog posla; 4) Error in substantia ili materia – ako je stranka bila u zabludi o kvalitetu stvari ili materiji od koje je napravljena; Od zablude treba razlikovati tzv. mentalnu rezervaciju i simulaciju. Mentalna rezervacija postoji onda kada jedna od stranaka pri zaključenju kontrakta, svjesno izjavljuje suprotno od onoga što zaista želi. Mentalna rezervacija nema nikakvog uticaja na valjanost zaključenog kontrakta, jer pravo vodi računa samo o izjavljenoj volji bez obzira na to da li je izjava saglasna sa stvarnom voljom. Simulacija postoji onda kada obe stranke, zaključujući kontrakt, svjesno i saglasno izjavljuju jedno a misle na drugo. One u stvari prikrivaju pravu sadržinu kontrakta zaklanjajući je nekom drugom, fiktivnom. Zaključujući simulovani kontrakt, one zaklanjaju prikriveni ( disimulovani ) posao. Samo izuzetno, ako se time ne vređaju zakonske zabrane, pravo proglašuje simulovane poslove za valjane.

123. Klasifikacija kontrakata: Gajus je prema načinu na koji se zaključio podijelio kontrakte na četiri grupe i to: realne koji se zaključuju podjelom stvari, verbalne koji se zaključuju izgovaranjem

svečanih riječi, literalne koji se zaključuju u pismenoj formi i konsesualne koji se zaključuju prostom saglasnošću volja.

124. Neksum: Nexum je jedan od najstarijih kontrakta rimskog prava, poznat Zakonu dvanaest tablica. Nexum je zaključivan u formi per es et libram pri čemu je, vjerovatno, izgovarana i neka svečana formula. Dužnici iz neksuma nazivani su nexi. U izvorima se kao nexi pominju isključivo plebejci, iz čega se zaključuje da je nexum služio za zaključenje zajma između patricija i plebejca. Dužnik iz neksuma koji ne isplati dug, dolazio je u isti položaj kao i drugi dužnici dodeljeni povjeriocu na osnovu legis actio per manus iniectionem. Samo je on u taj položaj dolazio po isteku roka obligacije bez intervencije suda. Zato je nexum bio vrlo povljan za povjerioce. Krajnja posledica neksuma bilo je ropstvo ili smrt za dužnika, ali najčešće nexusje ostajao u kući povjerioca da radom otplati dug. Najvjerovatnije da je suština neksuma u tome što je dužnik (plebejac) putem mancipacije prodavao povjeriocu (patriciju) svoju ličnost za određenu sumu novca ili drugih zamenljivih stvari ( najčešće hrane ), s tim da dejstvo prodaje nastupi tek ako dužnik u ugovoreno vrijeme ne vrati povjeriocu novac ili stvari koje je primio. Jedan zakon donijet oko 326. god. p . n . e . zabranio je odvoženje dužnika u ropstvo. Time je nexum bio u stvari ukinut.

125. Verbalni ugovori – pojam i vrste: Verbalnim kontraktima Rimljani su nazivali grupu kontrakta koji su zaključivani izgovaranjem određenih svečanih riječi. Izgovaranje određenih riječi je tu zahtjev forme, bez čijeg ispunjenja nema kontrakta, bez obzira što su se stranke sporazumjele o svim bitnim elementima pravnog posla koji žele da zaključe. Verbalni kontrakti su: stipulatio, prediatura, dotis dictio i iunsirandum liberti, adstipulatio.

126. Stipulatio: 1.- Prvobitni oblik: Stipulacija se sastojala u tome što je povjerilac postavljao određenim ritualnim riječima pitanje dužniku da li se obavezuje da mu da ili učini ono što je predmet obaveze, a dužnik je, isto tako svečanim riječima, odgovarao da se obavezuje. Poverilac iz stipulacije se nazivao stipulator, a dužnik promissor. U

starom pravu pri tom se morao upotrijebiti glagol spondere- pitanje i odgovor spondeo. Zato se prvobitni oblik stipulacije naziva sponsio. U svim ovim slučajevima upotreba riječi spondeo ( obećavam ) značila je da se dužnik obavezuje bogovima da će isplatiti bogovima ono što je obećao. Samoj riječi pri tome pridavano je magijsko dejstvo. U magijskom dejstvu riječi sponsio ležala je obavezna snaga stipulacije. Dužnik koji je izgovorio vjerovao je da će ga bogovi kazniti ako ne ispuni ono što je time obećao. Time se objašnjava činjenica da je stipulacija bio jedini posao u starom rimskom pravu koji se obavljao bez obaveznog prisustva svjedoka ili nekog službenog lica, a ipak je imao najjače pravno dejstvo. Da bi sponsio bio valjan, bilo je potrebno da ispunjava još nekoliko uslova: 1. morale su obe stranke biti prisutne; 2. dužnik je na postavljeno pitanje morao odgovoriti odmah, neposredno posle pitanja; 3. Morao je dužnik odgovoriti samo spondeo ( obećavam ), što znači da je obaveza nastala samo ako je dužnik prihvatio bez ograničenja sve ono što ga je povjerilac pitao; 2.- Sadržina: Možda je sponsio u početku služio samo za stvaranje obaveze na određenu sumu novca. Ali on je vrlo rano postao postupak kojim su se zaključivali poslovi najrazličitije vrste. To je omogućila apstraktnost njegove forme: povjerilac postavljajući pitanje i dužnik odgovarajući, nisu navodili osnov dužnikove obaveze. Osnov je bila stvar bez značaja- dužnik je obavezan zato što je izgovorio riječi i ispunio ritual zaštićen religijom. Zbog te svoje osobine, stipulacija u stvari ni bila neki poseban kontrakt sa određenom i uvjek istom sadržinom, nego način da se neko obaveže, koji je sam sobom donosio pravo na tužbu, bez obzira na sadržinu obligacionog odnosa. Zato je stipulacija bila zgodna da se pomoću nje pribavi zaštita svim onim pravnim odnosima koji nisu bili zaštićeni posebnim tužbama. 3.- Promjene u klasičnom i postklasičnom pravu: Stipulacija je pretrpjela tokom vremena niz promjena koje su ublažavale strogost njene forme. Ona se vrlo rano odvojila od neposredne vezanosti za religiju. Otuda su stranke počele sve više u formuli koja je izgovorena gledati formalizam a ne ritual. Justinijan je propisao da će se istinitost stipulacije konstatovane pismeno moći oboriti samo onda ako se dokaže da se jedna od stranaka nije cijelog dana nalazila u mjestu gde je pismeno

sastavljeno. Time je u stvari priznato da za valjanost stipulacije nije potrebno izgovaranje ma kakvih formula, pa ni istovremeno prisustvo stranaka sastavljanju pismena. Tako je u stvari stipulacija prestala da bude verbalni kontrakt i postala literalni. 4.- Apstraktnost stipulacije: Pošto je stipulacija apstraktna obaveza, dužnik je u početku bio obavezan da izvrši činidbu doslovno onako kako je rekao i bez obzira što je osnov zbog koga se obavezao nevaljan. Nizom imperatorskih konstitucija počevši od Karakale, položaj dužnika koji nije od povjerioca primio novac zbog koga je zaključio stipulaciju, je znatno popravljen. On je sada mogao: 1) ako ga je povjerilac već tužio upotrijebiti exceptio non numeratea pecuniae; 2) ako ga nije tužio, mogao je ili na osnovu pravno neosnovanog bogaćenja tražiti od povjerioca povraćaj pisane isprave o stipulaciji; ili specijalnim postupkom nazvanim querela non numeratae pecuniae nametnuti povjeriocu obavezu da dokaže da je novac koji je predmet stipulacije zaista dao dužniku. Postupak se sastoji u tome što je dužnik pred nadležnim magistratom izjavio da novac nije dobio. Ako je povjerilac dokazao da su dužnikovi navodi netačni, dužnik je bio osuđen in duplum. Justinijan je najzad propisao da je povjerilac koji ima pisanu ispravu o izvršenoj stipulaciji u kojoj nije naveden pravni osnov obaveze, uvjek obavezan dokazati njegovo postojanje. Time je stipulacija praktično prestala da bude apstraktna i postala kauzalna obaveza. 5.- Tužbe: Povjerilac je za zaštitu svoga potraživanja iz stipulacije imao na raspolaganju u starom pravu legis actio sacramento in personam i iudicis postupatio. Od ІІ veka pre n. e. pravi se razlika između stipulatio certa čiji predmet je određena stvar i stipulatio incerta čiji tačan predmet (iznos) treba tek sudija da utvrdi, pa je u prvom slučaju povjerilac imao na raspolaganju legis actio per condictionem. U klasičnom pravu kod stipulatio certa upotrebljava se actio certae creditae pecuniae (za novac) i actio certae rei ( za stvar ). Kod stipulatio incerta upotrebljavala se actio ex stipulatu.

OSTALI VERBALNI KONTRAKTI Za razliku od stipulacije, ostali verbalni kontrakti nisu bili samo apstraktne forme, nego kontrakti sa određenom sadržinom, a mogli su se zaključiti samo između određenih stranaka i uz upotrebu posebnih svečanih riječi. 1.- Predijatura: Predijatura je kontrakt kojim se jemac ( praes) obavezuje prema državnom magistratu, bilo u toku postupka legis actio sacramento, bilo povodom nekog ugovora sklopljenog sa državom. Praes je bio samostalni dužnik. 2.- Dotis dictio: je ugovor o mirazu, zaključen svečanom izjavom datom budućem mužu. 3.- Iusiurandum liberti: je kontrakt kojim se rob prilikom oslobođenja obavezivao svom gospodaru da će mu svake godine raditi izvjestan broj dana besplatno. 4.- Adstipulatio: Još od vremena republike postojala je praksa da dužnik, pored toga što stipulacijom obeća nešto povjeriocu, obeća to isto još jednom licu ( adstipulatoru ) da bi ono, ako je glavni povjerilac odsutan ili umro, moglo naplatiti potraživanje. Usled toga je nastajao sledeći odnos: adstipulirana obligacije je samostalna obligacija, koja rađa ista prava i obaveze kao i glavna – adstipulator ima ista prava i obaveze kao i povjerilac, ali je dužnik obavezan samo jednom od njih platiti, jer su prava adstipulatora akcesorna, zavisna od prava glavnog povjerioca. Adstipulatio se gasi ako su se, ma iz kojih razloga, prava glavnog povjerioca ugasila. Ali ako glavni glavni povjerilac umre, adstipulatorova prava se ne gase. Iz toga se razvila praksa da se adstipulatio upotrebljava da bi se postigla dejstva stipulacije u korist naslednika ( dužnik se obavezuje stipulatoru da će dati ili učiniti nešto njegovim naslednicima ).

127. Pisani ugovori ( literalni kontrakti )- pojam i vrste: Literalni kontrakti se zaključuju u pismenoj formi- pismeno je kod njih formalni zahtjev za nastajanje kontrakta. Dok se pismeno ne sačini nema ugovora, iako su se stranke sporazumjele o svim njegovim elementima. Jedini literalni kontrakt koji je poznavalo rimsko pravo, bio je expensilatio. Široku primjenu, međutim, literalni kontrakti su imali u grčkom pravu odakle su, tek u Justinijanovo doba, prodrla u rimsko pravo dva literalna kontrakta: chirographum i syngraphae.

128. Expensilatio: Expensilatio je kontrakt koji je nastajao na taj način što je povjerilac upisivao u svoju računsku knjigu ime dužnika i iznos duga upotrebljavajući pri tom posebne formule. Upisivanje je tu forma, bez čijeg ispunjenja nema kontrakta. Kao kod stipulacije izgovaranje svečanih riječi, kod expensilatio upisivanje u knjigu ima apstraktno dejstvo: obligacija nastaje neopozivo bez obzira na postojanje i valjanost osnova upisa. Tužba koja je povjeriocu iz ovakvog kontrakta stajala na raspolaganju zvala se actio certae creditae pecuniae. Expensilatio je nastao iz jednog vjerovanja, da izvjesne riječi ili izvjesni znakovi napisani pod određenim uslovima imaju magijsko dejstvo. U Rimu je jedno od takvih vjerovanja bilo devotio. Naime, vjerovalo se da izvjesne riječi napisane, u početku na olovnim pločicama, a kasnije na drvenim ili papirusu, prisiljavaju bogove da delaju u određenom pravcu. Zato ako povjerilac upotrebljavajući riječi devocija, napiše ime svog dužnika i iznos njegovog duga, bogovi će se osvetiti dužniku ako on dug ne vrati. Ali da bi se takvo dejstvo postiglo, treba pisac devocije da ima pravo da zahtjeva od dužnika ono što je upisao, da je njegov zahtjev osnovan i pravičan. Zbog toga je povjerilac, pored upisa u knjige počeo sve češće tražiti, a kasnije i morao imati, pismenu izjavu dužnika o predmetu obligacije koji je primio od povjerioca i o uslovima vraćanja. Ta pisana izjava je trebalo, u slučaju spora, da dokaže postojanje i sadržinu obligacije. Ona je bila samo dokaz, a obligacija je nastajala, pravo na tužbu se rađalo, samo formalnim upisom obligacije u povjeriočevu knjigu uz upotrebu starih magijskih riječi. Expensilatio je u postklasičnom pravu bio potpuno zamenjen grčkim literalnim kontraktima chirographa i syngraphae.

Chirographum i syngraphae ( hirografa i singrafa ): Expensilatio je bio jedini literalni kontrakt koji je poznavao rimsko pravo. Međutim, u istočnm provincijama bila se raširila upotreba dva literalna kontrakta grčkog prava: chirographum ( hirografa ) i syngrapha ( singrafa ). Gajus podvlači da su se takvim literalnim kontraktima služili samo peregrini.

Chirographum ( hirografa ) je pismeno u kome dužnik, u formi pisma, izjavljuje da priznaje da je dužan povjeriocu nešto dati ili učiniti. Syngraphae (singrafa) je pismeno koje je sastavljao obično bankar ili notarius pred svjedocima u kome se u formi zapisnika ( u trećem licu ) konstatuje da je X.Y. dužan dati ili učiniti nešto Y.Z. Syngraphae (singrafa) rađa apstraktne obaveze dužnika: obaveza se rađa od momenta sastavljanja pismena i samo na osnovu njega, bez obzira na osnov duga. Dužnik je obavezan da plati čim je pismeno sastavljeno, bez obzira da li se ispunio osnov njegove obaveze. Kada je posle Karakaline konstitucije od 212. god. rimsko pravo prošireno na sve peregrine hirografa i singrafa su se spojile sa stipulacijom i postale instrumentum stipulationis. Naime, pri njihovom sastavljanju unešena je klauzula da je obligacija o kojoj je tu riječ nastala stipulacijom. U postklasičnom pravu se i na njih mogla primjeniti querela non numeratae pecuniae pa su izgubile svoje apstraktno dejstvo. U Justinijanovom pravu im se u jednom slučaju priznaje apstraktno dejstvo, tj. dužnik će morati platiti dug bez obzira da li je ispunjena causa ako su hirografa ili singrafa formulisane apstraktno ( bez navođenja osnova ), a dužnik ne iskoristi dvomesečni rok za querela non numeratae pecuniae.

129. Realni kontrakti – pojam i vrste: Po shvatanju usvojenom u Justinijanovoj kodifikaciji, realni kontrakti se zaključuju na taj način što jedna stranka da ili učini drugoj stranci nešto, a ona se obaveže da vrati istu ili drugu stvar, ili protivčinidbu. Prema tome, predaja stvari je ovde formalni uslov za nastanak kontrakta; sve dotle dok jedna od stranaka ne izvrši svoju činidbu, nema kontrakta, bez obzira što su se stranke sporazumjele o svim elementima kontrakta. Prema tome i realni kontrakti su formalni kontrakti, jer za njihov postanak nije dovoljna prosta saglasnost volja. Samo oni za razliku neksuma, stipulacije i literalnih kontrakta, nisu svečani- dovoljna je prosta predaja stvari bez izgovaranja formula i svečanih gestova. U Gajusovo vrijeme realni kontrakti su shvatani znatno uže: oni nastaju samo u onim slučajevima u kojima se predajom stvari prenosi svojina na drugu stranku, a ona se obavezuje da tu stvar vrati povjeriocu. Iz tih razloga Gajus među realne kontrakte ubraja samo mutuum ( zajam ) iako su i ostali kontrakti, koji su docnije svrstani u realne ( commodatum, depositum ), bili poznati u njegovo vrijeme. Gajus

ne pominje među realnim kontraktima ni fiduciju iako je ona bila realni kontrakt pri kome se prenosila svojina. U kasnom klasičnom i postklasičnom pravu među realne kontrakte uvršćena su još tri: commodatum, depositum i pignus. Time je, pojam realnih kontrakta proširen, jer se kod ova tri kontrakta ne prenosi svojina, nego kod prva dva samo detencija a kod trećeg državina. Zajedničko im je sa mutumom što se zaključuju predajom stvari. Za pojam realnih kontrakta nije više važan prenos svojine, nego samo predaja stvari. Ovakvo shvatanje je prešlo i u Justinijanovo pravo. Zato ono poznaje četiri realna kontrakta: mutuum ( zajam ), commodatum ( posluga ), depositum ( ostava ) i pignus ( zaloga).

134. Ugovor o zalozi i fiducia: a.- Fiducia: Rimljani vrlo dugo nisu shvatili svojinu kao pravo koje se može odvojiti od držanja stvari. Iz tih razloga u starom pravu uvjek kada je trebalo omogućiti nekom da se koristi tuđom stvari, prenošena je svojina na njega. Isto tako ako je neko hteo da da neku stvar na poslugu, čuvanje ili u zalogu, morao je prenijeti svojinu i to u formi u kojoj se svojina na toj stvari mogla prenositi ( za res mancipi mancipacija i in iure cessio, za res nec mancipi i tradicija ). Tom prilikom pribavilac se obavezivao prenosiocu da će mu stvar, po ispunjenju uslova ili isteku roka, vratiti u svojinu. Takvo prenošenje svojine uz obavezu pribavioca da je kasnije vrati, nazivalo se fiducia. Svoje ime fiducia je dobila otuda što u prvo vrijeme obaveza na vraćanje stvari nije rađala obligacioni odnos – nije bila pravom zaštićena – nego je počivala na moralnim normama – na građanskoj savjesti ( fides ). Tada je ona zaključivana samo između prijatelja ( fiducia cim amico contracta ). Njena primjena se, međutim, brzo raširila i na druge ljude, pa i na odnose između povjerioca i dužnika ( fiducia cum creditore contracta ). U klasičnom pravu fiducija je bila podvrgnuta sledećim pravilima: 1) Fiducija se zaključivala na taj način što je jedna stranka (fiducijant) davala drugoj stranci ( fiducijaru ) neku stvar, a ona se obavezivala da je po ispunjenju roka ili ispujenju uslova vrati. Ona je, dakle, prenos svojine pod uslovom da se ta svojina kasnije vrati prenosiocu. Pošto je uslov za nastanak obaveze iz fiducije

predaja stvari, ona je realni kontrakt. Fiducijarni prenos svojine mogao se izvršiti samo putem mancipatio i in iure cessio, a ne putem traditio. 2) Iz fiducije se rađa u momentu zaključenja samo jedna obaveza – za fiducijara da po proteku roka, odnosno ispunjenju uslova, vrati fiducijantu stvar. On je dužan da vrati istu stvar. Zato je nije smeo otuđiti pre ispunjenja uslova odnosno proteka roka, niti je ostaviti nekom testamentom, a u međuvremenu ju je morao čuvati kao i svoje stvari. Ako se radi o fiducia cum creditore, povjerilac je, po isteku roka za isplatu duga, mogao prodati stvar, ali pošto je fiducija kontrakt bonae fidei i pošto se fiducijar obavezao na savjesno poslovanje, bio je dužan da prethodno obavjesti fiducijanta. Međutim, u toku trajanja obligacionog odnosa mogla je nastati i za fiducijanta obaveza prema fiducijaru da mu naknadi nužne troškove oko izdržavanja stvari ili naknadi štetu koju mu je nekom svojom doloznom radnjom pričinio. Zato je fiducija contractus bilateralis inaequalis, i kao i svi ovakvi kontrakti zaštićena je sa dvije tužbe: actio fiduciae directa, kojom je fiducijant mogao tražiti od fiducijara da mu vrati stvar, da prenese na njega svojinu, i actio fiduciae contraria, kojom se koristio fiducijar za naplatu svojih eventualnih potraživanja prema fiducijantu.

130. Zajam ( mutuum): 1.-Istorija: Već Zakon ХІІ tablica propisuje visinu interesne stope i sadrži nekoliko odredbi koje regulišu zajam. Tada se on zaključivao u formi nexum, sponsio i expensilatio. Obavezno je sadržao u sebi pravo naplate interesa, davao pravo na tužbu i dovodio do teških posledica po dužnika ( manus iniectio). Ovakav zajam se nazivao fenus. Paralelno sa ovakvim zajmom bio je u upotrebi vrlo rano i zajam između prijatelja, susjeda i članova istog gensa. Takav zajam se nazivao mutuum. Za razliku od fenusa, mutuum se zasnivao na susjedskom, prijateljskom ili građanskom povjerenju – bona fides – a ne na pravnim propisima. Zato je bio moralna obaveza i nije davao pravo na tužbu. Međutim, već sa prvim širenjem države u prvim vjekovima republike, počelo se sve češće dešavati da očekivanja povjerioca budu iznevjerena, da dužnik, iako je

primio zajam kao prijateljsku uslugu i za njegovo vraćanje angažovao svoju fides, izbjegava vraćanje zajma. Zato se počeo tražiti način da se zaštiti mutuum. Izlaz je nađen u ideji o pravno neosnovanom obogaćenju, čija posledica je bio legis actio per condictionem. Naime, pošto mutuum, nije priznavan za pravni posao, smatralo se da je ono što je dužnik dobio od povjerioca na osnovu njega, kod njega nalazi bez pravnog osnova, pa prema tome treba da ga vrati povjeriocu. Jedino što je povjerilac mogao, to je da upotrijebi condcitio tj. pokrene legis actio per condictionem i putem izdejstvovane presude dovede takvog dužnika u položaj dužnika iz stipulacije i ekspensilacije, koji ga obavezuje na plaćanje interesa i dovodi pod manus iniectio. Pravo povjerioca da pokrene postupak nije se, dakle, zasnivalo na zaključenom ugovoru o zajmu, niti je bilo upravljeno na to da prisili dužnika da ispuni obavezu koju je tim ugovorom primio. Ono se zasnivalo na shvatanju da mutuum nije valjan pravni posao, pa da se, prema tome, ono što je na osnovu njega dato kod dužnika nalazi bez pravnog osnova, da se on time obogatio bez pravnog osnova. Zato je condictio bio upravljen samo na vraćanje onolike sume novca za koju se dužnik obogatio zajmom tj. koja je kao tuđa ušla u imovinu dužnika. Mutuum je sada dobio potpunu zaštitu i potpunu snagu kontrakta. Od tada imamo paralelno dvije ustanove zajma: 1. Fenus – kontrakt koji se zaključuje u formi stipulacije, neksuma i ekspensilacije, povlači pravo na naplatu interesa, zaštićen je tužbom upravljenom na ispunjenje obligacionog odnosa i pristupačan je samo onima koji imaju commercium; 2. Mutuum koji je zaključivan predajom stvari, nije davao pravo na interes, bio je u osnovi besplatan i bio je pristupačan svakome , pa i peregrinima. Mutuum je imao prednosti nad fenusom. On nije zahtjevao svečanu formu, nego je mogao biti zaključen svuda i u svako doba i to prostom predajom stvari. On nije bio apstraktna obaveza: obligacioni odnos je nastajao samo onda kada je novac zaista i bio predat dužniku, što je povjerilac, u slučaju spora, morao i dokazati. Ove prednosti koje je imao mutuum, doprinela su da se on naglo širio i potiskivao fenus. 2.- Elementi: Klasični pravnici su definisali mutuum kao realni kontrakt kojim jedna stranka daje u svojinu drugoj stranci besplatno izvjesnu količinu zamenljivih stvari, a ona se obavezuje da će u određenom roku vratiti povjeriocu istu količinu

iste vrste stvari. Iz ove definicije proizilazi da je mutuum u rimskom pravu bio regulisan na sledeći način: a.- Da mutuum nastane potrebna je predaja stvari u svojinu dužnika. Prema tome, kao zajmodavac se može pojaviti samo sopstvenik stvari. Da bi iz predaje nastao mutuum, potrebno je da je ona izvršena uz sporazum da dužnik vrati istu količinu i istu vrstu stvari. b.- Predmet mutuuma mogu biti samo res quae numero, pondere, mensurave consistunt ( zamenljive stvari ), a to su npr. novac, žito, ulje itd. c.- Stranke mogu biti sva lica koja imaju poslovnu sposobnost. d.- Mutuum je u principu besplatan. Na osnovu njega povjerilac ne može tražiti kamate ni išta više od onog što je dao. 3.- Prava i dužnosti stranaka: Mutuum je čist jednostrani kontrakt, jer u momentu zaključenja kontrakta nastaje samo jedna obaveza: za dužnika da plati dug, tj. da vrati istu količinu iste vrste primljenih stvari; i jedno pravo: za povjerioca da traži isplatu. Povjerilac ni u momentu zaključenja, niti u toku trajanja obligacionog odnosa ne može imati nikakve obaveze prema dužniku. Za zaštitu svog potraživanja povjerilac je imao na raspolaganju condictio certe creditae pecuniae, ako je predmet zajma bio novac i condictio triticaria, ako je predmet zajma bila neka druga stvar.

133. Ostava ( depositum): 1.- Istorija: Povjeravanje stvari drugome na čuvanje je praksa poznata Rimljanima još pre Zakona dvanaest tablica. Zakon je propisivao kaznu in duplum za onoga koji ne vrati stvar primljenu na čuvanje. Ali poveravanje stvari na čuvanje Rimljani nisu tada smatrali kontraktom, nego su nevraćanje stvari primljene na čuvanje smatrali krađom. Za zaključivanje ovakvog posla upotrebljavane su sve apstraktne forme, a naročito fiducija. Preko fiducije se i došlo do shvatanja da je obaveza na vraćanje stvari primljene na čuvanje kontraktnog karaktera. Pretor je prvi povjeravanju stvari dao posebno ime depositum i počeo ga štititi svojom actio in factum.

2.- Prava i obaveze stranaka: U klasičnom pravu depositum je realni kontrakt bonae fidei kojim jedna stranka (deponent) povjerava drugoj (depozitaru) pokretnu stvar, a ona se obavezuje da je besplatno čuva i na zahtjev deponenta vrati. Predmet ostave može biti samo pokretna stvar. Za čuvanje nepokretne stvari morale su se stranke i dalje služiti fiducijom. Pri zaključenju ostave javlja se obaveza samo za jednu stranku ( depozitara ) – da stvar čuva i na zahtjev vrati. Depozitar je dužan da vrati istu stvar koju je i primio na čuvanje, čak i ako se radi o zamenljivim stvarima. Izuzetno ako su predmet depozita zamenljive stvari, a stranke su ugovorile povraćaj ne iste stvari nego iste količine iste vrste stvari, postojaće tzv. depositum irregulare. Čuvanje stvari je cilj i suština depozita. Ipak depozitar nije dužan da posvećuje čuvanju stvari specijalnu pažnju: pošto je depositum besplatan pa od čuvanja nije imao nikakve koristi, odgovarao je samo za dolozno oštećenje stvari. U Justinijanovom pravu odgovarao je i za culpa lata ( grubi nehat, koji je izjednačen sa dolusom). Depozitar ne smije upotrebljavati stvar, niti koristiti njene plodove. Deponent je obavezan da naknadi depozitaru sve nužne i korisne troškove koje je imao oko čuvanja stvari, da mu naknadi svaku štetu koju mu je stvar koja je načuvanju pričinila. Depositum je besplatan – zato depozitar nije mogao tražiti i nagradu za čuvanje. 3.- Zaštita: Depositum je contractus bilateralis inaequalis. Zato su strankama stajale na raspolaganju dve naspramne tužbe. Protiv depozitara koji dolozno nanese štetu stvari ili plodovima, ili ne vrati stvari na njegov zahtjev deponent je imao na raspolaganju actio depositi directa. Za eventualna svoja potraživanja prema deponentu, depozitar je imao na raspolaganju actio depositi contraria. 4.- Posebni slučajevi depozita: Neki posebni slučajevi ostave bili su regulisani nešto drugačije od redovnih slučajeva. To su: depositum miserabile, depositum irregulare i sequestratio. a.- Depositum miserable- Ako je neko prilikom teških nepogoda ili nesreća bio prinuđen da ostavi stvar na čuvanje nemajući vremena ni mogućnosti da bira depozitara, pretor mu je stavljao na raspolaganje tužbu in duplum, povećavajući time odgovornost depozitara. Justinijan je davao actio in duplum samo ako depozitar poriče depozit.

b.- Depositum irregulare- sastoji se u tome što se depozitaru poverava na čuvanje zamenljiva stvar ( npr. žito, vino, najčešće novac ), a on se obavezuje da vrati ne istu stvar, nego istu količinu iste vrste stvari. Za razliku od običnog depozita, depozitar ovdje postaje sopstvenik stvari, može se njome služiti i otuđiti je, a dužan je vratiti istu količinu iste vrste stvari. c.- Sequestratio postoji onda kada dva ili više lica povere trećem stvar na čuvanje s tim da je on vrati onome od njih koji ispuni uslove. Za razliku od depozita, predmet sekvestracije može biti i nepokretna stvar. Osim toga sekvestar se smatra držaocem i može samostalno upotrebljavati sredstva za državinsku zaštitu. Deponent koji je stekao pravo da traži stvar time što se uslov ispunio u njegovu korist, imao je na raspolaganju posebnu tužbu actio depositi sequestraria.

132. Posluga ( commodatum-ugovor o posluzi ): 1.- Istorija: Commodatum je, kao i depositum, ustanova koja je svoje prve dane provela kao nesankcionisana prijateljska usluga bazirana na bona fides. Pretor mu je dao ime commodatum i štitio ga sa actio in factum. Tek Gajus ga pominje kao kontrakt sa posebnom tužbom actio commodati. 2.- Prava i obaveze stranaka: Commodatum je realni kontrakt koji se sastoji u tome što jedna stranka ( komodant – poslugodavac ) stavlja na raspolaganje drugoj stranci ( komodataru – poslugoprimcu ) nepotrošnu stvar na besplatnu upotrebu, a ona se obavezuje da po oputrebi vrati komodantu istu stvar. Osnovni cilj commodatuma je da se poslugoprimcu prijateljski omogući upotreba stvari. On ima pravo da je upotrebljava u granicama koje su predviđene ugovorom. Ukoliko je drugačije upotrebljava, ili preko ovlašćenja, čini furtum usus ( krađu upotrebe ) pa je deliktno odgovoran. Pošto se commodatum zaključuje isključivo u interesu poslugoprimca, on stvar mora čuvati kao bonus pater familias, što znači da odgovara za omnis culpa(svaki nehat). U klasičnom pravu on je odgovarao i za custodia ali ne i za casus maior. Commodatum se može zaključiti i uz obostranu korist u kom slučaju predstavlja dve uzajamne prijateljske besplatne usluge. To će, na primer, biti slučaj ako poslugodavac, odlazeći na duži put, preda poslugoprimcu stvari na upotrebu radi čuvanja. Ovakav ugovor je sličan depozitu, ali se od njega razlikuje po pravu upotrebe koje ima čuvar. Kod ovakve posluge odgovornost poslugoprimca se umanjuje pa on odgovara samo za culpa levis in concreto, što

znači da nije obavezan da predmetu obligacije posvećuje veću pažnju od one koju posvećuje svojim sopstvenim stvarima. Pri zaključenju commodatuma rađa se samo jedna obaveza – za komodatara da vrati stvar. Poslugoprimac je obavezan da vrati poslugodavcu istu stvar ( in speciae). Zato predmet posluge mogu biti samo nepotrošne stvari. Izuzetno mogu biti predmet posluge i potrošne stvari ako se daju radi prikazivanja drugima, a ne radi njihove obične upotrebe. U postklasičnom pravu predmet posluge su mogle biti i nepokretne stvari. Poslugoprimac je obavezan da vrsti stvar u stanju u kome ju je primio sa svim plodovima koje je ona u međuvremenu donela a koji nisu bili predmet njene upotrebe. Troškove koji prelaze granicu redovnog održavanja dužan je snositi poslugodavac. Štete nastale zbog prekoračenja ugovorene ili normalne upotrebe, dužan je snositi poslugoprimac. 3.- Zaštita: Commodatum je contractus bilateralis inaequalis. Zato je poslugodavac, čije potraživanje je obavezno nastajalo zaključenjem ugovora imao na raspolaganju actio commodati directa. Poslugoprimac je imao na raspolaganju actio commodati contraria za svoja eventualna potraživanja prema poslugodavcu.

134. Ugovor o zalozi ( pignus ) i fiducia: Pignus ( ugovor o zalozi ): 1.- Istorija: Pignus u užem značenju označava ugovor u kome dužnik u već postojećem ( ranije nastalom ) obligacionom odnosu ( založni dužnik – zalogodavac ) predaje svome povjeriocu ( založnom povjeriocu – zalogoprimcu ) neku stvar za osiguranje isplate duga, a on se obavezuje da će mu istu stvar vratiti kad dug bude isplaćen. U tom obligacionom odnosu založni povjerilac je dužnik, a založni dužnik je povjerilac. 2.- Prava i obaveze stranaka: Predmet zaloge može biti svaka stvar koja se može vratiti in speciae. Založni povjerilac je dužan založenu stvar čuvati kao bonus pater familias, pa odgovara za omnis culpa (svaki nehat), a vjerovatno i za custodia. On ne sme stvar upotrebljavati, jer tada čini furtum usus. Dužan je pribirati plodove stvari i njihovu vrednost uračunavati u isplatu duga. Međutim, u vreme dominata uvedena je praksa da posebnim sporazumom poverlac stekne

pravo da stvar upotrebljava i pribira plodove umjesto interesa za dug. Takav sporazum se naziva antihreza i služio je prikrivanju visine interesne stope. U Justinijanovom pravu se, uvjek kada je predmet zaloge stvar koja donosi plodove, pretpostavljalo da postoji antihreza, iako nije posebno ugovorena. Krajem republike se u praksi pojavio tzv. lex commissoria – sporazum da povjerilac zadrži založenu stvar mjesto isplate. To je davalo široke mogućnosti zloupotreba. Konstantin je ovu praksu zabranio. Zalogodavac je obavezan da naknadi zalogoprimcu sve troškove za održavanje stvari i štetu koju mu je pričinio svojim doloznim i kulpoznim radnjama. 3.- Zaštita: Dugo se za zaštitu prava obe stranke mogla upotrijebiti samo pretorova actio in factum. U postklasičnom pravu je stvorena posebna tužba actio pigneraticiae, ali je nju sve do Justinijana mogao upotrebiti samo zalogodavac, da bi dobio nazad predmet zaloge. Zalogoprimac se za svoja eventualna potraživanja mogao služiti sa actio in factum ili actio doli. Pignus je contractus bilateralis inaequalis. Zalogodavac je imao na raspolaganju actio pigneraticiae directa, ako je upotrijebi za povraćaj predmeta zaloge, a zalogoprimac actio pigneraticiae contraria ako je upotrijebi za svoja eventualna potraživanja.

135. Konsensualni ugovori – pojam i vrste: Za zaključivanje četiri vrlo značajna kontrakta- emptio-venditio, locatio-conductio, societas i mandatum – bila je počev od kraja republike dovoljna prosta saglasnost volja ( consensus ) saugovarača o bitnim elementima kontrakta. Prema tome konsensualnim kontraktima nazivamo četiti kontrakta za čije zaključenje je bila dovoljna prosta saglasnost volja o bitnim elementima kontrakta, koja se može postići na ma koji način usmeno, pismeno, između prisutnih i odsutnih, preko glasnika, izričito, konkludentnim radnjama itd. Oni predstavljaju izuzetak, jer rimsko pravo nije postavilo nikad generalno pravilo da je consensus dovoljan za nastanak kontrakta, pa je kod svih drugih kontrakta, da bi obligacioni odnos nastao, bilo potrebno, pored postignute saglasnosti volja učiniti još nešto: izgovoriti svečane riječi, upisati u codex, predati stvar ili izvršiti činidbu ili u postklasičnom i Justinijanovom pravu, sastaviti pismenu ispravu. Za konsensualne kontrakte su bitna tri činioca: 1) da su ti ugovori, svaki iz posebnog razloga, uvjek zaključivani prostom saglasnošću volja pa im je, u slučaju

da to stranka želi, zaštita obezbeđivana ugovaranjem posebnih stipulacija ili postupkom per aes et libram; 2) da je, zbog važnosti ovih poslova i zbog manjka povjerenja među strankama, pojavila se potreba da se njima omogući neposredna, a ne posebno ugovorena zaštita; i 3) da su pretor i pravnici imali za uzor ius gentium, koje nije upotrebljavalo svečane formule ius civile; Sem forme zaključenja, konsensualni kontrakti imaju i neke druge zajedničke karakteristike. Svi oni spadaju u contractus bonae fidei i svi su, izuzev mandata, contractus bilateralis aequalis. To znači da su stranke bile obavezne da se uzdržavaju od svih nepoštenih postupaka i da se jedna prema drugoj ponašaju savesno i pošteno kako to bona fides zahtjeva, o čemu su pretor i sudija u slučaju spora vodili računa po službenoj dužnosti.

136. Kupoprodaja- nastanak i razvoj ( emptio-venditio ugovor o kupoprodaji ): 1.- Istorija: Ugovor o kupoprodaji je nesumnjivo najvažniji obligacioni odnos. Njegovi prvi počeci nalaze se u trampi: u vrijeme kada Rimljani nisu poznavali novac, razmjena se vršila zamjenom stvari za stvar. U istorijskom periodu zatičemo kod Rimljana već stoku kao sredstvo razmjene – stoka vrši ulogu novca. Vrlo brzo zatim, sa razvitkom razmjene, uloga mjerila vrednosti uzima bakar u šipkama. Bakar se svaki put morao izmjeriti. Zato su stranke, pošto su se sporazumjele o kupoprodaji, odnosno pri njenom izvršenju pribegavale mancipaciji. Kada je sa pojavom novca mancipacija postala svečana forma za prenos svojine, kupoprodaja se utapa i gubi u mancipaciji i izjednačuje se sa njom. Ona se sada nužno neposredno izvršuje: u aktu mancipacije sadržano je zaključenje ugovora i prenos svojine i priznanje prodavca da je primio isplatu cene. Ali istovremeno, zbog pojave novca, učešće libripensa prestaje da bude nužno u svakom slučaju kupoprodaje, jer nije bilo potrebno mjeriti bakar. Promet res nec mancipi je postao sve češća, skoro svakodnevna pojava, a privatna svojina na njima se potpuno učvrstila, pa nije više bilo nužno da svakoj kupoprodaji ovakvih stvari prisustvuju svjedoci koji treba da je odobre. Zato se češće dešava da ljudi ne pribjegavaju mancipaciji pri kupoprodaju res nec mancipi nego je obavljaju uz prostu saglasnost volja i prostu predaju ( traditio ) stvari. Pri tom su se stranke oslanjale na bona fides i u slučaju spora povjeravale ga sudu časti.

Samo u slučaju da je predmet kupoprodaje res mancipi, stranke su i dalje morale koristiti mancipaciju ili in iure cessio. U svim ovim slučajevima kupoprodaja nije smatrana za kontrakt, jer nema specijalnog sredstva zaštite. Tek sa razvitkom trgovine i prodiranjem bona fides u ius civile i shvatanjem da je moguća civilna zaštitac i prostih neformalnih sporazuma stranaka, zajedno sa ostalim konsensualnim kontraktima, pojavljuju se i posebne tužbe iz kupoprodaje, a sredinom ІІ v. pre n. e. imamo potpuno formiran konsensualni kontrakt bona fidei – emptio –venditio. 2.- Bitni elementi: U klasičnom pravu emptio-venditio je kontrakt kojim se jedna stranka (prodavac, venditor) obavezuje da preda drugoj stranci (kupcu, emptoru) određenu stvar ( merx ), a ona se obavezuje da će za stvar platiti određenu cenu ( pretium ). Prema tome njegovi bitni elementi su: predmet i cena. a.- Predmet konsensualne kupoprodaje mogle su u starom pravu biti samo res nec mancipi, jer je za pribavljanje res mancipi bila potrebna mancipacija, a Rimljani još nisu u mancipaciji videli samo izvršenje kupoprodaje, nego i zaključenje. Od vremena kada su počeli izvršenje kontrakta odvajati od njegovog zaključenja i smatrali ih kao dva odvojena posla, predmet konsensualne kupoprodaje može biti svaka res in commercio, pa i bestjelesna stvar: potraživanja i nasledstvo. Pošto samo zaključenje ugovora o kupoprodaji nema nikakvog stvarnopravnog dejstva nego samo rađa obligacioni odnos, to predmet ugovora može biti i tuđa stvar, koja u momentu zaključenja ugovora pripada nekom drugom a ne povjeriocu. U tom slučaju prodavac se u stvari obavezuje da će u međuvremenu između zaključenja i roka za izvršenje ugovora nabaviti stvar i predati je kupcu, odnosno, ako u tome ne uspe, naknaditi mu štetu. Predmet ugovora može biti i stvar koja u momentu zaključenja ugovora ne postoji. Tu se pravi razlika između tzv. emptio spei i tzv. emptio rei speratae. Emptio spei je ugovor na sreću ( aleatorni ). Njegov predmet je nada i punovažan je od momenta zaključenja. Emptio rei speratae je uslovni ugovor- smatra se punovažnim tek kada stvari budu napravljene. b.- Cena mora biti izražena u novcu ili bar pretežno u novcu. Klasično pravo nije tražilo da cena bude pravična, ali se zahtjevalo da cijena nije fiktivna ili simulovana. Justinijan je postavio pravilo da u slučaju kupoprodaje zemljišta cena

ne smije biti manja od polovine vrednosti stvari, pa je prodavcu, koji nije primio ni polovinu vrednosti zemljišta davao pravo da traži raskid ugovora i povraćaj u pređašnje stanje. Postojala je praksa da kupac pri zaključenju ugovora da prodavcu malu sumu novca koja se nazivala arrha ( kapara ). U Justinijanovom pravu se u slučaju izvršenja ugovora uračunavala u cijenu, a u slučaju da odustane kupac, prodavac zadržava kaparu, a u slučaju da odustan prodavac koji je primio kaparu, mora vratiti dvostruki iznos. 3.- Dejstva ugovora: Ugovor o kupoprodaji zasniva između prodavca i kupca obligaciju koja im nameće uzajamna prava i obaveze. Zato je on contractus bilateralis aequalis. Za razliku od svih drugih ugovora, ugovor o kupoprodaji je u rimskom pravu od momenta zaključenja davao kupcu i prodavcu izvjesna ovlašćenja prema predmetu i ceni i nametao im izvjesne obaveze kao da je predaja već izvršena. Tako prodavac je morao čuvati stvar kao bonus pater familias ( kao da drži tuđu stvar ), pa prema tome odgovara kupcu za svaku štetu koja na stvari nastane u međuvremenu između zaključenja i izvršenja ugovora, izuzev za štetu nastalu usled slučaja i više sile. Sa druge strane kupac je morao platiti prodavcu kamatu na cenu ukoliko je nije isplatio odmah po zaključenju ugovora.

I.P. 137. Kupoprodaja-prava i obaveze: 4.- Obaveze prodavca - predaja stvari: Prodavčeva je osnovna obaveza da stvar preda kupcu. Međutim, on nije obavezan da učini kupca sopstvenikom stvari nego samo predati stvar kupcu i obezbjediti mu mirnu državinu, tj. državinu koje ga niko ne može lišiti upotrebom nekog pravnog sredstva. Zato će se smatrati da je prodavac ispunio svoju obavezu iako je predao kupcu tuđu stvar, pa će kupac, u slučaju da mu stvar bude oduzeta, imati pravo samo da traži naknadu pretrpljene štete. Prodavčeva obaveza se, dakle, ne satoji u dare nego u facere. Pošto je emptiovenditio kontrakt bonae fidei, on obavezuje prodavca da učini najviše što može za obezbjeđenje kupca. 5.- Obaveze prodavca- odgovornost za evikciju: Druga osnovna obaveza prodavca je da, po predaji stvari, odgovara za evikciju stvari, tj. da odgovara kupcu ako mu je neko tužbom ili interdiktom oduzeo stvar. Odgovornost za evikciju je poznavao još Zakon dvanaest tablica. On je propisivao da je kupac res mancipi koja mu je

preneta putem mancipacije dužan da, u slučaju da neko pokrene protiv njega rei vindicatio zbog kupljene stvari, obavjesti o tome prodavca koji je obavezan bilo da preuzme parnicu kao kupčev prokurator ( u tom slučaju je osuda glasila protiv njega ), bilo da mu u sporu pomaže kao intervenient ( u tom slučaju je osuda glasila protiv kupca ). Ako se prodavac nije upustio u spor, ili ako je i porednjegove pomoći spor izgubljen, kupac je posebnom tužbom ( actio auctoritatis) mogao tražiti od prodavca povraćaj dvostruke cene ( duplum). 6.- Obaveze prodavca- odgovornost za fizičke nedostatke stvari: Još Zakon dvanaest tablica je kupcu koji je pribavio mancipacijom zemljište pa naknadno ustanovi da je njegova površina manja nego što je prodavac rekao, ili je opterećno službenostima a prodavac je tvrdio da je slobodno, davao tužbu de inodo agri, kojom je tražio dvostruku vrednost pričinjene štete. Van ovog slučaja prodavac načelno nije odgovarao za fizičke nedostatke stvari, pa se kupac obično obezbeđivao putem stipulacije. Kada je kupoprodaja postala konsensualni kontrakt bonae fidei, počelo se priznavati kupcu pravo, da, iako nije bila o tome zaključena stipulacija, tužbom actio empti traži naknadu štete koju je pretrpeo usled toga što mu je prodavac dolozno ( što je morao dokazati ) sakrio nedostatke stvari ili lažno predstavio da stvar ima neko svojstvo koje ona nema. Posebna pravila ustanovio je kurulski edil za slučajeve kupoprodaje robova i stoke na trgovima. Tako je prodavac bio dužan da javno istekne sve nedostatke roba i životinje na tabli koju im obesi o vrat. Osim toga, prodavac je bio dužan da stipulacijom garantuje kupcu da su svi njegovi navodi o kvalitetima roba tačni i da rob nema drugih ndostataka. Edili su ustanovili dva sredstva za zaštitu kupca. Jedno je actio redhibitoria, koju je kupac mogao podići u roku od dva meseca ako prodavac neće da zaključi stipulaciju, a u roku od šest mjeseci ako je stipulacija zaključena. Njeno dejstvo u klasičnom pravu bilo je vrlo blisko dejstvu restitutio in integrum – dovodilo je ili do raskinuća ugovora i povratka u pređašnje stanje ili do naknade štete in simplum. Drugo sredstvo koje je stvorio edil jeste actio quanti minoris ( ili actio aestimatoria ), kojom je kupac u roku od šest mjeseci ako prodavac odbije da zaključi stipulaciju, a u roku od godine dana ako je stipulacija zaključena, mogao

tražiti smanjenje cijene srazmjerno umanjenoj vrijednosti roba ili životinje zbog prikrivenih nedostataka. U Justinijanovom pravu propisi edila se primjenjuju na sve slučajeve kupoprodaje, a ne samo kod prodaje robova i stoke na trgu. Pritom edilova pravila su pretrpela izvjesnu izmjenu: prodavac više nije obavezan da zaključi stipulaciju kojom garantuje ispravnost stvari, jer je i bez nje imao sve iste obaveze, a osuda na osnovu actio redhibitoria je glasila in duplum. Kupac sada može da bira između raskinuća ugovora odnosno osude in duplum ( actio redhibitoria ), nadopune cene ( actio quanti minoris) i naknade štete ( actio empti ). 7.- Obaveze kupca: Kupčeva je osnovna obaveza da plati cijenu za stvar i to, ukoliko nije ugovoren rok, odmah po prijemu stvari. Ako cijenu nije isplatio odmah po zaključenju ugovora, kupac je dužan platiti prodavcu kamatu na iznos cijene za vrijeme između zaključenja ugovora i isplate cijene. Ako ne preuzme predmet ili ga ne preuzme na vrijeme, dužan je naknaditi prodavcu štetu koju je usled toga pretrpio. Najzad, kupac je dužan naknaditi prodavcu nužne troškove učinjene za održavanje stvari od momenta zaključenja kontrakta. Za svoja potraživanja prema kupcu prodavac ima na raspolaganju actio venditi. U Varonovo vreme mogao ju je upotrebiti samo ako je već predao stvar. Sredinom drugog vijeka n.e. uloge su se izmenile: prodavac je mogao zadržati stvar sve dok mu kupac ne isplati cijenu. Po jednom pravilu Justinijanovih Institucija, kupac nije postajao sopstvenik kupljene stvari, iako mu je predata, sve dok ne isplati prodavcu cenu. 8.- Modifikacije ugovora o kupoprodaji: Stranke mogu sporazumima pridodatim ugovoru o kupoprodaji primiti i druge, sporedne obaveze koje, iako su zaključene posebnim paktom, postaju sastavni dio kontrakta, zaštićen istim sredstvima kojima i sve ostale obaveze koje proizilaze iz nje. Važniji među ovakvim paktima su: - pactum displicentiae, na osnovu koga kupac stiče pravo da u određenom roku po prijemu stvari odustane od ugovora ako mu se stvar ne sviđa – to je kupovina na probu. - lex commissoria, na osnovu koga prodavac dobija pravo da raskine ugovor ( sa dejstvom povratka u pređašnje stanje ) ako mu kupac ne isplati na vrijeme cijenu;

- in diem addictio, po kome će ugovor o kupoprodaji biti poništen ako prodavac ne nađe u određenom roku povoljnijeg kupca; - pactum de retrovendendo i pactum retroemendo, na osnovu kojih kupac stiče pravo da jednostranom voljom preproda stvar prodavcu, odnosno prodavac stiče pravo da jednostranom voljom prekupi stvar od kupca, po ceni po kojoj je kupljena; - pactum protimiseos, na osnovu koga je kupac, ako bi hteo prodati kupljenu stvar, morao prvo ponuditi prodavca da je kupi pod istim uslovima kao i ostali interesenti;

LOCATIO-CONDUCTIO Rimljani su ovim imenom nazivali tri kontrakta kojima je zajednička karakteristika u tome što jednac stranka ( locator ) stavlja na raspolaganje stvar ili radnu snagu drugoj stranci ( conductor ), a ona je uzima i koristi uz novčanu naknadu. Ta tri kontrakta su: locatio conductio rei ( ugovor o zakupu stvari ), locatio conductio operis ( ugovor o djelu ) i locatio conductio opererum ( ugovor o službi – najmu radne snage ). 1.- Locatio conductio rei ( ugovor o zakupu stvari ):

138. Zakup stvari: Ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna stranka ( zakupodavac, locator ) obavezuje drugoj stranci ( zakupcu, conductoru ) da mu stavi na raspolaganje radi upotrebe ili uživanja određenu stvar, a druga stranka se obavezuje da za to plati ugovorenu cijenu. Predmet obaveze može biti svaka pokretna i nepokretna stvar ( zemlja, zgrada, stan, radnja, stoka, rob itd. ). Predmet zakupa je mogla biti samo nepotrošna stvar. Uzimanje u zakup potrošne stvari je zajam. Predmet zakupa može biti i ususfructus koji je tada tretiran kao bestjelesna stvar. a.- Obaveze zakupodavca: Lokator ( zakupodavac ) je dužan da omogući da conductor ( zakupac ) koristi stvar u ugovorenim granicama. U tom cilju on je dužan da mu preda predmet zakupa u detenciju i da ga održava u upotrebljivom stanju ( da vrši opravke, plaća porez itd.). Stvar data u zakup ne mora biti u svojini lokatora, pa će se smatrati da je on ispunio svoju obavezu i ako je zakupcu predao tuđu stvar. U tom slučaju on je dužan braniti zakupca od svih uznemiravanja pri

korišćenju stvari. Conductor ( zakupac ) pošto je samo detentor, nema nikakvu stvarnopravnu zaštitu nego samo obligacionu. Zato ako mu neko oduzme stvar ili ga uznemirava u korišćenju, ne može ga on tužiti, nego se samo može obratiti lokatoru i tražiti od njega zaštitu i eventualnu naknadu štete. Za ostvarenje svih svojih zahtjeva conductor ima na raspolaganju actio conducti. b.- Obaveze zakupca: Conductor ( zakupac ) je obavezan: da plati zakupninu, da stvar upotrebljava kao bonus pater familias i da je na vreme vrati. Conductor je dužan platiti cijenu samo ako je stvar mogao koristiti. Tu je važio princip da sve rizike, pa i rizik za neuspjeh žetve usled nepovoljnih prirodnih uslova, snosi locator ( zakupodavac ). Conductor je dužan stvar koristiti kao domar domaćin. Zato odgovara za omnis culpa. Za sva svoja potraživanja prema konduktoru, locator je imao actio locati. c.- Rok trajanja: Locatio conductio rei se normalno gasi po proteku ugovorenog roka. Ako po proteku roka stvar ostane kod zakupca a zakupodavac ne protestuje, smatra se da je rok prećutno obnovljen. Još u klasičnom pravu locator ( zakupodavac ) i pre roka otkazati ugovor, ako zakupac ne plaća zakupninu ili ako ne koristi stvar kao dobar domaćin. Conductor ( zakupac ) je mogao otkazati ugovor pre roka ako lokator ne opravlja stvar ili ne obezbjeđuje dovoljno njeno korišćenje.

139. Ugovor o djelu i najmu: 2.- Locatio conductio operarum ( ugovor o najmu radne snage): Locatio conductio operarum je kontrakt kojim se jedna stranka obavezuje da će drugoj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu za određeno vrijeme, a ona se obavezuje da za to plati određenu cijenu. Pošto ovdje radnik plasira svoju radnu snagu, on je locator ( zakupodavac ). Poslodavac koristi radnu snagu radnika, zato je on conductor ( zakupac ). Prava i obaveze iz ovog kontrakta mjere se vremenom a ne djelom, ne rezultatom rada. Zato je locator dužan raditi ugovorene poslove u toku ugovorenog vremena savjesno i prema uputstvima poslodavca. Conductor je dužan platiti radniku nagradu, koja je obično određena globalno za celo ugovoreno vrijeme. On je dužan platiti nagradu i u slučaju ako radnik njegovom krivicom radnik nije imao posla u ugovorenom vremenu.

3.- Locatio conductio operis ( ugovor o djelu): je kontrakt kojim jedna stranka poverava drugoj stranci neku stvar, a ona se obavezuje da na njoj izvrši određeni rad za određeni rad za određenu cijenu. Ovdje je naručitelj onaj koji plasira stvar da bi se na njoj izvršio neki posao.- zato je on lokator ( zakupodavac). Radnik, pak, uzima stvar da bi na njoj izvršio neki posao – zato je on conductor ( zakupac). a.- Obaveze naručitelja: Glavna obaveza naručitelja je da stavi na raspolaganje radniku stvar, materijal, na kojoj treba posao da se obavi. Druga obaveza lokatora je da plati cijenu za izvršeni posao. Najzad lokator je dužan da preuzme izrađenu stvar. b.- Obaveze preduzimača: Preduzimač ( conductor ) je obavezan da izvrši naručeni posao. Predmet njegove obaveze je ne radna snaga ili rad nego delo – rezultat rada. Dužan je poslu i čuvanju poverenog materijala posvetiti najveću profesionalnu pažnju. Zato odgovara ne samo za omnis culpa nego i za stručnost svoju i svojih pomoćnika, a u nekim slučajevima i za custodia u pogledu poverenih stvari. Za ostvarivanje svih svojih prava prema naručitelju, radnik je imao na raspolaganju actio conducti, a naručitelj je, za ostvarenje svih svojih prava prema radniku imao actio locati.

140. Societas ( ugovor o ortakluku ): 1.- Elementi i vrste ortakluka: Societas je kontrakt kojim se dva ili više lica (ortaci) obavezuju da zajedničkim sredstvima postignu imovinsku korist (zaradu). On se razlikuje od svih ostalih kontrakta po tome što u njemu može učestvovat više subjekata koji nisu ni u solidarnom ni u podijeljenom dugovinskom odnosu. Njihov odnos je takav da izgleda da svaki od njih predstavlja samostalnu stranku pa da, prema tome, u ovom obligacionom odnosu ima više stranaka. I societas, kao i svi drugi obligacioni odnosi, je odnos između dve stranke: dužnika i povjerioca. Samo, ovde je svaki ortak za svoje obaveze dužnik prema svim ostalim ortacima, a zajedno sa drugim ortacima poverilac prema svakom pojedinom ortaku. Ortakluk nije pravno lice, jer ne predstavlja poseban subjekt prava sa posebnom imovinom različitom od imovine pojedinih ortaka. Udeli, delovi imovine koje unesu pojedini ortaci u zajednicu, ostaju u njihovoj svojini i dalje i oni njima mogu slobodno raspolagati, ukoliko time ne štete interese drugih ortaka. Iz istih razloga,

obaveze primljene poslovanjem ortakluka obavezuju ne ortakluk kao cjelinu nego ortake pojedinačno. Ortakluk mora imati za cilj obavljanje izvjesnih poslova radi postizanja zarade – inače će biti susvojina. 2.- Prava i obaveze ortaka: Svaki ortak je obavezan da unese svoj udeo u ortakluk. Ortaci mogu uložiti u zajednicu cjelokupnu svoju sadašnju i buduću imovinu ili samo buduću imovinu stečenu aktivnošću ortakluka. Svaki ortak je ovlašćen da obavlja poslove ortakluka, ako ugovorom nije drukčije regulisano. Pritom on to radi u svoje ime. Svaki ortak ima pravo na dio dobiti. U slučaju da nije ništa ugovoreno, dobit ( kao i gubitak ) deli se na ravne delove bez obzira na visinu uloga. Stanke mogu isključiti učešće u dobiti koje nije u srazmjeri sa udelom, mogu isključiti učešće u gubitku, ali ne mogu ugovoriti isključenje nekog člana u podeli dobiti ( to bi bio tzv. lavovski ortakluk ). Ortakluk je tijesno vezan za ličnost ortaka. Zato se gasi usled smrti ili capitis deminutio. Ako naslednici umrlog ortaka ostanu u ortakluku, smatra se da se stari ortakluk ugasio i nastao novi. Ortakluk se gasi, zatim, kada se ispuni ili postane nemoguć cilj ortakluka, kada protekne vrijeme za koje je ortakluk zaključen, kada propadne ortačka imovina ili sporazumom stranaka. Svaka stranka ga je mogla raskinuti jednostranom izjavom. 3.- Zaštita: Za sva svoja potraživanja prema svakom ortaku, kao i za raskidanje ortakluka, svi ortaci imaju tužbu actio pro socio. Osuda po ovoj tužbi povlačila je infamiju. Po ovoj tužbi je ortak mogao biti osuđen samo na onoliko koliko može platiti a da ne ostane bez nužnih sredstava za život. Ortaci su mogli upotrijebiti i actio communi dividundo da bi raskinuli susvojinu na imovini koju su unijeli u ortakluk.

141. Ugovor o zastupništvu ( mandatum ): U vrijeme kada je zastupanje u pravnim poslovima bilo vrlo česta pojava u Rimu zastupnik ( mandator ) je te poslove preuzimao za račun vlastodavca ( mandanta) ali uvjek u svoje ime – on je postajao dužnik, odnosno povjerilac u zaključenom pravnom poslu sa obavezom da samo njegov efekat prenese na mandanta. 1.- Prava i obaveze stranaka: Pri zaključenju kontrakta nastaje samo jedna obaveza: za mandatara da izvrši povjereni mu posao. Taj posao može biti neki materijalni akt

ili obaveza mandatara da obavi neki pravni posao. Posao ne mora biti od isključivog interesa za mandanta, nego može biti i takve prirode da je za njegovo izvršenje zainteresovan i mandatar ili neko treći. Mandatum će postojati i onda ako mandant nema nikakve koristi od izvršenja mandata, ali neće postojati ako od izvršenja ima korist jedino mandatar. Mandatar je dužan posao izvršiti u granicama ovlašćenja. Sabinijanci su smatrali da prekoračenje ovlašćenja oslobađa mandanta obaveze da primi posao. Prokuleanci, čije je mišljenje usvojio Justinijan, su smatrali da je mandant obavezan da primi posao ukoliko mandatar primi na sebe razliku između ovlašćenja i ostvarenja cijene. On je morao posao obaviti bona fide i, po završenom poslu, podneti račun mandantu. Pošto je mandatum contractus bilateralis inaequalis, mogu se u toku trajanja obligacionog odnosa pojaviti i za mandanta obaveze prema mandataru. To će se desiti ako je mandatar imao troškove oko izvršenja posla, ako je izvršujući posao primio neke obaveze na sebe, ili ako je pretrpeo neku štetu krivicom mandanta. U tom slučaju mandant je obavezan da mu naknadi sve učinjene troškove, da ga oslobodi primljenih obaveza i naknadi mu štetu koju je eventualno pretrpeo njegovom krivicom. 2.- Besplatnost mandata: Bitni element mandata je besplatnost – u tome je osnovna razlika uzmeđu njega i locatio conductio operis. Rimljani su to objašnjavali time što se mandatum zaključuje sa prijateljem ili sa licem koje duguje poverenje ( npr. oslobođeni rob ) a za ovakva lica je neprimjereno da naplaćuju svoje usluge. Zato se vrlo brzo našao način za nagrađivanje mandatara. Najčešće se to vršilo u vidu salariuma ( to su periodične nagrade prokuratoru ) i honora ( prijateljskim poklonima mandataru ). 3.- Gašenje mandata: Mandatum počiva na odnosu ličnog poverenja mandanta i mandatara, zato se smrću ma koga od njih ovlašćenja data mandataru gase. Zbog karaktera mandata, on se gasi uvjek onda kada jedna od stranaka to zaželijednostranim otkazom. 4.- Zaštita: Za ostvarenje svih svojih prava prema mandataru, mandant je imao na raspolaganju actio mandati directa, a mandatar je za ostvarenje svih svojih prava prema mandantu imao actio mandati contraria.

142. Bezimeni kontrakti: Od konsensualnih kontrakta bezimeni kontrakti se razlikuju time što za njihovo zaključenje nije dovoljna prosta saglasnost volja, nego je potrebna i predaja stvari, odnosno ispunjenje činidbe od strane jedne stranke. Rimski pravnici ih nisu nikada svrstali u realne kontrakte, jer je za realne kontrakte karakteristično davanje stvari s tim da se vrati ista stvar ili ista količina iste stvari, a kod bezimenih kontrakta ne vraća se stvar nego daje protivčinidba ili se vraća stvar pod specifičnim uslovima. Osim toga predmet bezimenih kontrakta može biti ne samo stvar nego i razne usluge. 1.- Definicija: Bezimeni kontrakt će postojati uvjek onda kada su stranke zaključile nudum pactum ma kakve dozvoljene sadržine i jedna stranka je svoju obavezu iz njega ispunila. Bezimeni kontrakti obuhvataju veliki broj slučajeva koje je Bejrutska škola svrstala u četiri kategorije: - slučajevi u kojima su obe stranke obavezna na uzajamna davanja ( do ut des ); - slučajevi u kojima jedna stranka daje nešto da bi joj druga stranka nešto učinila ( do ut facias ); - slučajevi u kojima jedna stranka čini nešto drugoj, s tim da joj ona nešto da ( facio ut des ); - slučajevi u kojima se obaveze obe stranke sastoje u činjenju ( facio ut facias ); 2.- Neki posebni slučajevi: Neki od bezimenih kontrakta koji su bili više u upotrebi dobili su vremenom i ime, ali su i dalje ostali bezimeni kontrakti, jer su im karakteristike zajedničke i nisu imali posebnu tužbu, nego su zaštićeni tužbama zajedničkim za sve bezimene kontrakte. Među njima najvažniji su: permutatio, aestimatum, precarium, poravnanje ( transactio ) i davanje na probu. a.- Permutatio ( trampa, promjena): je ugovor kojim jedna stranka prenosi svojinu na nekoj stvari, a druga stranka se obavezuje da će za uzvrat preneti na prvu svojinu na nekoj drugoj stvari. b.- Aestimatum je kontrakt kojim trgovac ili proizvođač na veliko daje trgovcu na malo ili preprodavcu robu da je proda, a on se obavezuje da će, po proteku roka, neprodatu robu vratiti a za prodatu platiti određenu cijenu, bez obzira na to po kojoj cijeni je robu prodao.

c.- Precarium: Sastoji se u tome što patron daje klijentu ili oslobođeniku komad zemlje ili stado na korišćenje, ali s tim da ga u svako doba može uzeti nazad. d.- Poravnanje ( transactio ) je sporazum stranaka kojim, uz uzajamne ustupke, rešavaju neke svoje neraščišćene imovinske odnose. Nužno je da to bude neraščišćeni sporni odnos. Zato se ne može zaključiti poravnanje o sporu koji je već presuđen. Poravnanje ima isto dejstvo kao i presuda. To znači da je time raniji spor raščišćen i time uništen i ne može se ponovo pokretati. e.- Davanje na probu se sastoji u tome što jedna stranka daje drugoj neku stvar da bi ispitala njena svojstva i, eventualno, odlučila se da je kupi, da zaključiugovor o kupoprodaji. 3.- Zaštita: Bezimeni kontrakti u klasičnom pravu su bili zaštićeni sa condictio ob rem dati, actio doli i pretorskom actio in factum. Justinijan je uveo još jedno sredstvo condictio ex poenitentia ( kondikcija zbog kajanja ) – kojim je stranka koja je izvršila svoju činidbu mogla, i pre dospeća obaveze druge stranke, tražiti povraćaj date stvari i time raskinuti jednostrano ugovor, iako je dužnik spreman da ispuni svoju obavezu.

143. Pacta – pojam i vrste: U najužem značenju pactum je sporazum stranaka koji ima zaštitu, a nije kontrakt. Ovakvih zaštićenih pakata ima tri grupe: jedni dopunjavaju neki već postojeći obligacioni odnos ( dodatna pakta – pacta adiecta ); drugima je pretor dao zaštitu ( pretorska pakta – pacta praetoria ); treća grupa su zakonski pakti ( pacta legitima – jer im je zaštita data preko imperatorskih konstitucija – leges.

145. Pacta adiecta: Pacta adiecta su sporazumi stranaka koje se već nalaze u kontraktnom obligacionom odnosu, koji imaju za cilj da u izvjesnom mjeri dopune ili izmjene obaveze dužnika; i to: ili da ih umanje, ili da ih uvećaju. Pacta adiecta se zaključuju ili istovremeno sa kontraktom kome su pridodani ( in continenti ) ili kasnije ( ex intervallo ). Pakti koji imaju za cilj da prošire dužnikovu obavezu, ukoliko su zaključeni ex intervallo, nisu bili zaštićeni ( spadali su u pacta nuda ). Ukoliko su zaključeni in

continenti uz kontrakt bonae fidei zaštićeni su počevši od kraja ІІ v. na taj način što su smatrani sastavnim djelom kontrakta. Ukoliko su zaključivani in continenti uz kontrakt stricti iuris, u principu nisu zaštićeni. Primera radi navodimo dodatne pakte zaključene uz ugovor o kupoprodaji, koji, ako su zaključeni istovremeno sa ugovorom ili neposredno posle njega ( in continenti ), postaju sastavni deo kontrakta i zaštićeni su istim sredstvima kojima i sva ostala potraživanja koja proističu iz njega: - pactum displicientiae ( kupovina na probu ) na osnovu koga kupac stiče pravo da u određenom roku po prijemu stvari odustane od dogovora ako mu se stvar ne sviđa; - lex commissoria, na osnovu koga prodavac dobija pravo da raskine ugovor ( sa dejstvom povratka u pređašnje stanje ) ako mu kupac ne isplati na vrijeme cenu; - in diem addictio, po kojem će ugovor o kupoprodaji biti poništen ako prodavac nađe u određenom roku povoljnijeg kupca; - pactum de retrovendendo i pactum de retroemendo, na osnovu kojih kupac stiče pravo da jednostranom izjavom volje preproda stvar prodavcu, odnosno prodavac stiče pravo da jednostranom izjavom volje prekupi stvar od kupca, po ceni po kojoj je kupljena; - pactum protimiseos, na osnovu koga je kupac, ako bi hteo prodati kupljenu stvar, morao prvo ponuditi prodavca da je kupi pod istim uslovima kao i ostali interesenti;

144. Pretorski i zakonski paktovi: 1. Pacta praetoria ( pretorski pakti ): Imenom pretorska pakta nazivamo grupu od pet pakta koje je pretor štitio svojom actio in factum. Oni su samostalni ugovori i po dejstvu se ne razlikuju od kontrakta. To su: a) Receptum arbitrii je sporazum kojim se jedna stranka obavezuje da kao izabrani sudija presudi spor između dva lica. Stranke koje su u sporu, pojavljuju se kao druga stranka u paktu. Zaključenju ovog pakta uvjek je prethodio sporazum između stranaka koje su u sporu da rešavanjes spora povjere izabranom sudiji a ne redovnom sudu.

b) Receptum nautarum, cauponum et stabulariorum je ugovor kojim se kapetan broda, gostioničar ili vlasnik štale u kojoj su se putnici sa robom i konjima odmarali, obavezuje da primljene putnikove stvari, robu i konje vrati neoštećene. Na osnovu ovog pakta on je odgovarao za svaku štetu koju bi poverene stvari pretrpele, bez obzira ko ju je pričinio i da li je on za to kriv. Jedino nije kriv za štetu nastalu usled više sile. Putnik je imao na raspolaganju actio in factum koja je nazivana i actio de recepto. c) Receptum agrentarii je ugovor kojim se bankar ( agrentarius ) obavezuje svome klijentu da će platiti neki njegov dug prema trećem licu, koji već postoji ili će tek biti zaključen. Bankar je obavezan samo prema klijentu a ne i prema njegovom povjeriocu. Zato, ako odbije da isplati obećani dug, samo klijent može podići protiv njega tužbu. Tužba koja je strankama stajala na raspolaganju bila je ista kao i kod svih drugih recepata: actio in factum, odnosno actio de recepto. d) Constitutum debiti je ugovor kojim se jedna stranka obavezuje da će drugoj stranci isplatiti u određenom roku neki već postojeći svoj ili tuđi dug. Prvobitno je constitutum bio sredstvo da se dužniku, iz milosti, odloži do određenog roka plaćanje duga. Ako dužnik ni u tom roku ne isplati dug, pretor je davao povjeriocu actio de pecunia constituta, koja je imala za cilj da kazni dužnika koji, pored odgađanja roka, ne plati dug. e) Pactum iusiurandi nastaje na taj način što se dvije stranke, koje se spore oko postojanja neke obligacije, ili oko svojine na nekoj stvari, ili imaju ma kakav drugi spor, sporazumeju da spor likvidiraju zakletvom. Poverilac izjavi dužniku da će odustati od svog zahtjeva ako se on zakune da nije dužan, ili da je on sopstvenik sporne stvari, ili titular spornog prava. Ako on na to pristane i zakletvu položi, sklopljen je pakt kojim je spor između njih likvidiran. Ako povjerilac ipak podigne tužbu, dužnik će moći da istakne prigovor da je položio zakletvu, na osnovu koga će tužba biti odbijena. 2. Pacta legitima ( zakonski, imperatorski pakti ): U vrijeme dominata imperatori su svojim konstitucijama ustanovili zaštitu za još tri pakta: ugovor o izbornom sudu ( compromissum ), obećanje poklona od 500 solida i obećanje miraza. Ova tri pakta srednjovjekovni pravnici su nazivali pacta legitima. Tužbu koju su za njihovu zaštitu imperatori stvorili, Justinijan je nazvao condictio ex lege.

a) Compromissum je sporazum stranaka koje imaju da reše neki međusobni spor, da njegovo rešavanje povjere nekom izabranom sudiji a ne redovnom sudu. Na osnovu ovakvog sporazuma oni zatim zaključuju sa izabranim sudijom pakt receptum arbitrii. b) Obećanje miraza. Konstitucijom Teodosija ІІ i Valentinijana ІІІ priznato je pravo mužu da tužbom ostvari i neformalno usmeno obećani miraz. c) Obećanje poklona. Poklon ( donatio ) postoji uvjek onda kada se neki pravni posao obavi uz isključivu namjeru da se poveća imovina jedne stranke – poklonoprimca, na račun imovine druge stranke – poklonodavca. To se pak, može, postici različitim pravnim poslovima: faktičkim prenošenjem svojine, stipulacijom, otpisom duga itd. U osnovi svakog poklona leži pakt, koji sve do Justinijana nije imao posebnu zaštitu nego je, ako se želela obezbjediti zaštita, morao biti zaodenut u neku od zaštićenih formi.U Justinijanovom pravu, svi pokloni ispod 500 solida ne moraju biti registrovani. Za njihovu utuživost dovoljna je prosta saglasnost volja.

Obligacije koje nastaju iz nedozvoljenih radnji - delicta 149. Deliktne obligacije – pojam i vrste: Delicta su nedozvoljene radnje. Vrlo rano su Rimljani pravili razliku između delicta publica i delicta privata. Delicta publica su nedozvoljene radnje za koje se smatralo da predstavljaju napad na osnove društvenog poretka, pa su izazivale javnu represiju u vidu smrtne kazne, progonstva, batinanja ili novčane kazne u korist države. Delicta privata su nedozvoljene radnje koje su smatrane manje opasnim, pa nisu izazivale javnu represiju, nego obavezu za delikventa da plati nešto oštećenom licu. Iz ovih delikata se, dakle, rađaju obligacije, koje se nazivaju deliktnim obligacijama ili, prosto, deliktima. Cela istorija delikta u rimskom pravu se kreće u dva pravca: širenje kruga delicta publica i razvitak pojma naknade štete kao redovne posledice delicta privata.

150. Deliktne obligacije- karakteristike: Deliktne obligacije su uvjek u rimskom pravu bile u mnogim pitanjima regulisane drugačije kontraktnih. Ukazaćemo ovde na neke od tih razlika:

a) Krug licakoja su deliktno odgovorna, čije radnje mogu stvoriti deliktnu obligaciju, uvjek je bio širi od kruga lica koja imaju poslovnu sposobnost. Pošto je sankcija za izvršeni delikt bila vezana za fizičku ličnost delikventa, deliktno odgovorna su sva lica koja imaju fizičku ličnost bez obzira na njihov status libertatis, status civitatis i status familiae i bez obzira na uzrast. Zato su po Zakonu dvanaest tablica deliktno odgovorni u robovi i deca. Kada je osveta na fizičkoj ličnosti delikventa bila vremenom potisnuta i zamenjena novčanom naknadom, to nije ukinulo deliktnu odgovornost robova i lica alieni iuris, koji nemaju svoju imovinu niti su poslovno sposobni, nego je stvorio ustanovu noksalne odgovornosti paterfamilijasa. b) Pitanje dejstva smrti i capitis deminutio stranaka u deliktnoj obligaciji bilo je regulisano na način potpuno suprotan načinu na koji je to pitanje bilo regulisano kod kontraktnih obligacija. Deliktne obligacije su uvjek bile strogo intuitu personae. Zato su se gasile smrću jedne od stranaka. U početku su one bile aktivno i pasivno nenasledive. U klasičnom pravu su naslednici oštećenog mogli, jednim složenim mehanizmom, tražiti izvršenje deliktne obligacije. Ali naslednici delikventa nisu nikada bili obavezni da ispune deliktnu obligaciju. U Justinijanovom pravu su bili obavezni jedino da vrate predmete koje je delikvent pribavio deliktom i nalazili su se u njegovoj zaostavštini. Capitis deminutio stranke imao je za posledicu gašenje svih njenih kontraktnih obaveza. Potpuno suprotno dejstvo imao je capitis deminutio na deliktne obligacije. Pošto je delikvent i dalje imao fizičku ličnost on je i dalje bio odgovoran i nosio je tu svoju odgovornost sa sobom ma gdje bio: svaki njegov pater familijas ili gospodar biće noksalno odgovoran. Capitis deminutio oštećenog, međutim, gasi obligaciju, jer oštećeni tada nema više sposobnosti da sam putem tužbe ostvari potraživanje. c) Neke karakteristike deliktne odgovornosti u klasičnom pravu bile su ostatak nekadašnjeg shvatanja da je ona osveta a ne naknada pričinjene štete. To je, prije svega, kumulativna odgovornost sadelikventa: ako je delikt izvršilo više lica, rađalo se toliko samostalnih obligacija koliko je bilo saizvršilaca i svaki od njih je bio obavezan da naknadi ceo iznos štete. Klasično pravo: U klasičnom pravu bila je izgrađena teorija delikata, koja je dodala neke nove karakteristike deliktne odgovornosti. Njihova posledica je bila da se

suzio krug nedozvoljenih radnji koje su smatrane deliktima i da se iz njih izdvojila grupa slučajeva koji su u postklasičnom pravu nazivani zajedničkim imenom kvazidelikti. Smatalo se da će postojati delikt samo onda ako je šteta nastupila djelatnošću, aktivnom radnjom, činjenjem delikventa. Osim toga, za deliktnu odgovornost se tražilo da je šteta nastupila i da je nastupila direktno iz radnje delikventa. Klasifikacija delikata: Staro ius civile poznavalo je dva važnija delikta: iniuria i furtum. U toku republike ius civile je dobilo dva nova delikta: damnum iniuria datum i rapina. Početkom principata, pretor je ustanovio nekoliko delikata koji se zato nazivaju pretorski delikti. Među njima najvažniji su: dlus malus, metus i fraus creditorum.

DELICTI STAROG IUS CIVILE ( iniuria, furtum, damnum iniurua datum i rapina ) 151. Iniuria: 1. Zakon dvanaest tablica: Zakon dvanaest tablica nazivao je iniuria lake tjelesne povrede ( npr. šamar, tuča ) koje nisu povlačile osakaćenje niti drugo lečenje. On je propisivao da je u takvom slučaju delikvent dužan platiti povređenom 25 asa.Zakon dvanaest tablica je poznavao još dva slučaja tjelesne povrede: trajno osakaćenje ili onesposobljavanje ma kog dela tela, i prelom kosti koji nije imao za posledice trajno osakaćenje. U prvom slučaju, Zakon je propisivao da će se, ukoliko se delikvent i povređeni ne sporazumeju drugačije, primjeniti talion tj. delikventu će biti osakaćen isti deo tela koji je i on osakatio povređenom. Talion će se, znači, primenjivati samo onda ako se stranke ne izmire tj. sporazumeju da na drugi način riješe svoj spor. U drugom slučaju Zakon je propisivao da je delikvent dužan platiti 300 asa ako je povređeni slobodan čovjek, a ako je rok 150. 2.- Pretorsko pravo: U drugoj polovini republike, iniuria je počela trpjeti krupne promjene. Dalje učvršćenje i obrazovanje državnog aparata i pooštrena borba za klasnu i ličnu bezbjednost robovlasnika, s jedne strane, i sve češći neredi i češći manji i veći napadi na pojedine pripadnike vladajuće klase, s druge, učinili su da su teške tjelesne povrede izdvojene iz injurije i pretvorene u delicta publica. Surovija

eksploatacija robova izdvojila je tjelesnu povredu roba iz injurije i premjestila u damnum iniuria datum ( oštećenje stvari ). Umjesto unaprijed određenih novčanih sankcija za svaki pojedini slučaj uvedena je jedinstvena tužba koja se upotrebljavala u svim slučajevima injurije, actio iniuriarum eastimatoria. Ona je stavljala u dužnost rekuperatorima u postupku in iudicio da, prema okolnostima, odrede visinu naknade. Visina naknade nije se određivala visinom pričinjene štete nego opasnošću djela. Zato ova naknada nema karakter naknade štete, nego kazne. Ona je imala i druge osobine penalne tužbe: mogla se upotrijebiti samo u roku od godinu dana, nije naslediva ni aktivno ni pasivno, mogla se kumulativno tražiti kazna od svih učesnika u izvršenju injurije, povlačila je infamiju za osuđenoga, povlačila jeniksalnu odgovornost itd. Posebnim ediktima pretor je proglasio za injuriju: javno vređanje pogrdnim izrazima učinjeno od više lica ( convivium – zajedničko vikanje, mačja serenada), napad na čast poštenje žene i maloletnika pogrdnim dobacivanjima, ponudama, odvođenjem pratioca ( jer se poštene žene i maloletnici nisu smeli pojavljivati na javnom mjestu bez njih ) itd., i svaki drugi napad na ugled građanina učinjen sa namjerom da se umanji njegova čast. Time je iniuria umjesto nekadašnje tjelesne povrede dobila karakter uvrede. Pravnici su, počev od kraja republike, počeli upotrebljavati actio iniuriae u svim onim slučajevima u kojima se napad na imovinu ili uživanjem neke stvari, može smatrati povredom časti. Npr. ako neko baca đubre u susjedno dvorište i tome sl. 3.- Klasično i postklasično pravo: Klasični pravnici su pod injuriju podveli mnoge druge radnje kojima se neko vređa ili omalovažava, na pr. sprečavanje nekoga da prolazi ulicom. U vreme Konstantina, tome su pridodati napadi na staleške privilegije i uznemiravanje drugoga zato što je hrišćanin. Još u Sulino vreme bili su neki teži slučajevi injurije povereni posebnoj kvestiji – krivičnom sudu. U vreme dominata su svi teži slučajevi injurije mogli biti gonjeni i po krivičnom postupku i kažnjeni javnom kaznom. Justinijanovo pravo dozvoljava povređenome da u svim slučajevima bira između privatne i javne kazne.

152. Furtum:

1.- Zakon dvanaest tablica: Furtum je delikt protiv imovine nekog, koji je najbliži savremenom krivičnom djelu krađa, ali se nikad nije poklapao sa savremenim pojmom krađe, nego je uvjek bio širi. Pre Zakona dvanaest tablica furtum je postojao samo onda kada je lopov uhvaćen na delu, ili je ukradena stvar pronađena kod njega, na osnovu specijalnog religijskog ceremonijala, koji se sastojao u tome što je pokradeni go, opasan samo keceljom, sa zdjelom u ruci i praćen od rođaka i prijatelja, vršio pretres stana onoga kome vode ostavljeni tragovi krađe. Nesumljivo je da je njegovm osnov u nastojanju da se otkloni mogućnost podmetanja krađe ( zato pokradeni dolazi go i sa zauzetim rukama). Zakon dvanaest tablica je proširio furtum, smatrajući za lopova ( fur ) i onoga koji nije ni uhvaćen na delu, ni na osnovu specijalnog religijskog ceremonijala, nego je na drugi način utvrđeno da je on ukrao. Ovakav lopov nazvan je fur nec manifestus ( neuhvaćeni lopov ), za razliku od fur manifestus ( lopov uhvaćen na delu ili na osnovu specijalnog religijskog ceremonijala ). Kao specijalne teže vrste lopova, Zakon smatra noćnoga lopova i lopova koji se pri krađi branio oružjem. Tako sada imamo tri vrste furtuma: a) Noćna krađa i krađa sa upotrebom oružja. Pokradeni je imao pravo ovakvog lopova, ako ga je uhvatio na delu, ubiti na licu mesta, ne čekajući intervenciju magistrata, ali je prethodno morao sazvati vikom susjede. Prema tome u ovom slučaju se ne rađa nikakav obligacioni odnos. b) Furtum manifestum. Pokradeni u tom slučaju nije smeo sam kazniti uhvaćenog lopova, nego ga je morao odvesti kod magistrata, koji ga je osuđivao na batinanje, a zatim, ako je rob, na smrt, a ako je slobodan čovjek, dosuđivao ga je pokradenom u dugovinsko ropstvo. c) Ako lopov nije uhvaćen na djelu niti je kod njega nađena ukradena stvar prilikom pretresa, krađa se nazivala furtum nec manifestum. Protiv takvog lopova pokradeni je mogao pokrenuti samo redovan postupak na osnovu koga je on osuđivan da plati pokradenom dvostruku vrijednost pokradene stvari. 2.- Pretorsko i klasično pravo: Aktivnošću pretora pojam furtumaje znatno proširen. Furtumom se sada smatra svaka povreda tuđe imovine koja nije obuhvaćena

drugim deliktima, a ne samo oduzimanje stvari kako je to Zakon dvanaest tablica uzimao. Furtum je sada šire shvaćen utoliko, što se smatra da postoji ne samo kada lopov stvar uzme i odnose od sopstvenika, nego u svim onim slučajevima u kojima neko, ma kakvom prevarnom radnjom, liši sopstvenika stvari ili je prisvoji, bez obzira na koji način je došao do nje. Osim toga smatrala se krađom i nedozvoljena upotreba poverene stvari (kod posluge, zaloge ), bez namere da se oduzme svojina sopstveniku. Takva krađa se nazivala krađa upotrebe ( furtum usus ). Smatralo se da i sopstvenik može da izvrši krađu sopstvene stvari, ako je prevarno uzme od lica koje ima pravo da je drži ( npr. zakupca). Takav slučaj se zvao furtum possessionis (krađa državine). U klasičnom pravu bila je ukinuta telesna kazna svake vrste za sve slučajeve furtum manifestum i zamenjena četvorostrukom naknadom vrednosti stvari, koja se ostvaruje sa actio furti manifesti. Pretor je istovremeno stvorio još dve tužbe: actio furti prohibiti, protiv onoga ko se odupre kućnom pretresu, i actio furti nec exibiti protiv lica koje odbija da preda odmah stvar koja je pri pretresu pronađena. Da bi se uzimanje ili korišćenje tuđe stvari smatralo krađom, bilo je potrebno: a) da je učinjeno sa namjerom da se izvrši krađa; b) da je izvršeno u cilju pribavljanja koristi; c) da je ukradena stvar tuđa. 3.Postklasično i Justinijanovo pravo: Razlika između furtum manifestum i nec manifestum zadržala se i u Justinijanovom pravu. Specijalni religijski pretres je zamenjen neformalnim pretresom. Izgrađen je pojam saučesnika u krađi, koji je obuhvatao sva lica koja su pomagala ili prikrivala ukradene stvari.

4.- Zaštita: Tužbu protiv lopova mogao je u početku podići samo sopstvenik ukradene stvari. U klasičnom i Justinijanovom pravu moglo ih je podići svako lice koje ima interesa da stvar bude sačuvana. Actio furti nec manifesti se mogla podići ne samo protivkradljivca nego i protiv njegovih saučesnika i pomagača i to sa kumulativnim dejstvom.

Iako penalna tužba, actio furti je bila trajna što znači da njena upotreba nije bila vremenski ograničena. Osuda po njoj povlačila je uvjek infamiju. Zbog ove njene posledice, ona se nije mogla upotrijebiti u svim onim slučajevima u kojima tužilac ne bi trebalo da dopusti da dođe do infamije osuđenog. Zato se ova tužba nije mogla upotrijebiti između roditelja i djece, bračnih drugova i oslobođenika i njegovog patrona. Sve tužbe o kojima smo do sada govorili upravljene su samo na to da lopov plati kaznu, a ne i na povraćaj ukradene stvari. Zato je pokradeni morao, ukoliko nije pri hvatanju lopova oduzeo stvar, pokrenuti poseban paralelni postupak da bi dobio nazad ukradenu stvar ili njenu vrednost. Osim toga, pokradeni se mogao poslužiti i jednom kondikcijom ( condictio furtiva ) kojom je, smatrajući da se nalazi u kvazikontraktnom odnosu sa lopovom, tražio da lopov prenese svojinu stvari na njega ili mu plati njenu vrijednost. Ova kondikcija je anomalija: pokradeni nije izgubio krađom svojinu, pa zato nema potrebe da se ona prenosi na njega. Ali ona je uvedena, po Gajusovim riječima na štetu lopova, jer se time pokradeni oslobađa obaveze da dokazuje svoju svojinu što bi morao raditi ako upotrijebi svojinsku tužbu, već samo dokazuje postojanje krađe.

153. Damnum iniuria datum: 1.- Zakon dvanaest tablica: Damnum iniuria datum je oštećenje tuđe stvari bez namjere pribavljanja koristi za sebe. Zakon dvanaest tablica je predviđao više takvih slučajeva, ali ih nije smatrao jedinstvenim deliktom već samostalnim deliktima i predviđao za svaki od njih posebno sredstvo zaštite. To su bili, na primer, sledeći slučajevi: 1. namerno paljenje tuđe kuće ili sena koje se nalazi u blizini kuće. Ovakva radnja smatrana je jednim od najtežih delikata pa je kažnjavana i smrtom kaznom uz prethodno šibanje; 2. Isto tako teškim deliktom smatralo se namerno preoravanje tuđih useva ili njihovo uništenje drugim načinom. I on je kažnjavan smrtnom kaznom; 3. Nehatna, nenamjerna paljevina kuće, koja je kažnjavana naknadom štete ili šibanjem; 4. sečenje tuđeg drveta, koje je kažnjavano novčanom kaznom od 25 asa; 5. štete koje pričine tuđe životinje kažnjavane su time što je na osnovu actio de pauperiae životinja predavana oštećenome.

2.- Lex Aquilia: Jedinstveni delikt čija sadržina je oštećenje tuđe imovine stvoren je u ІІІ veku pre n. e. jednim plebicitom, koji je kasnije dobio naziv ley Aquilia de damno. Lex Aquilia je sadržao tri poglavlja. U prvom poglavlju je propisivao da će lice koje ubije tuđeg roba ili životinju, biti obavezno da nadoknadi štetu u iznosu najveće vrijednosti koju su taj rob ili životinja imali u toku prethodne godine. U drugom poglavlju je predviđena odgovornost sapovjerioca ( adstipulatora ) koji oprosti dug na štetu ostalih sapovjerilaca. U trećem poglavlju propisano je da će u svim drugim slučajevima oštećenja tuđe stvari delikvent biti dužan da naknadi štetu u visini najveće vrijednosti stvari za prethodnoh 30 dana. Za ostvarenje svih prava prema delikventu oštećeni je dobio jedinstvenu tužbu ( legis actio Aquiliae ) koja mu je, u slučaju da tuženi neosnovano poriče da je izvršio delikt, davala pravo da zahtjeva dvostruku vrijednost oštećene stvari. Da bi postojao delikt damnum iniuria datum potrebno je: a) da je radnja izvršena protivpravno; b) da je šteta materijalne prirode; c) da je prouzrokovana neposrednim dejstvom delikventove pozitivne radnje; d) delikvent se smatrao krivim ako je štetu pričinio i usled najmanje nepažnje; Sankcija koju je predvideo lex Aquilia sastoji se u naknadi štete čiji iznos se meri isključivo visinom pričinjene štete. Ipak je actio legis Aquiliae zadržala neke karakteristike penalne tužbe: povlačila je kumulativnu odgovornost više izvršilaca delikta i u nekim slučajevima ( ako delikvent neosnovano poriče pred sudom da je izvršio delikt ) može dovesti do plaćanja dvostruke vrednosti pričinjene štete. 3.- Klasično i postklasično pravo: U klasičnom i postklasičnom pravu delikt damnum iniuria datum je pretrpio izvjesne promjene. Najznačajnija je ta što se počelo voditi računa o krivici izvršioca delikta. Nije više bilo dovoljno da je radnja protivpravna, nego i da je učinjena krivicom delikventa. Pri tom je dovoljan i najmanji nehat. Druga promjena je u tome što se pri odmjeravanju naknade štete počela uzimati za osnovicu ne pojačana vrednost stvari nego i sva šteta, koju je vlasnik pretrpeo, a koja je često većaod tržišne vrednosti stvari.

154. Razbojništvo – rapina:

Pred kraj republike nametala se potreba za pooštrenom zaštitom ličnosti i imovine robovlasnika, naročito protiv napada i pljačke od strane odmetnutih naoružanih robova i plebsa. Takvi slučajevi su po Zakonu dvanaest tablica smatrani za furtum manifestum i povlačili pravo, pokradenog da ubije lopova, ili naplati od njega četvorostruku vrednost stvari. Ali za to je bili potrebno da pokradeni uhvati lopova. To je, međutim, postalo nemoguće ako je napad na imovinu izvršila naoružana grupa koju pokradeni ne može savladati sopstvenim snagama. Pretor je za ovakve slučajeve ustanovio posebnu tužbu actio vi bonorum raptorum ( tužba zbog silom otetih stvari ) na osnovu koje je delikvent osuđivan da plati oštećenom četvorostruku vrijednost otete stvari, ako je tužba podignuta u roku od godine dana po izvršenom djelu. Ako oštećeni ne podigne tužbu u roku od godine dana, ona prestaje da bude penalna i daje pravo samo na prostu ( jednostruku ) naknadu štete. Pošto je rapina samo kvalifikovani teži slučaj furtuma oštećeni je uvjek mogao upotrijebiti actio furti, ali ne kumulativno sa actio vi bonorum raptorum, nego jednu ili drugu. Tak u Justinijanovom pravu mogao je oštećeni, koji je koristio actio furti i dobio dvostruku naknadu, tražiti pomoću actio vi bonorum raptorum dopunu do četvorostruke vrijednosti.

PRETORSKI DELIKTI 155. Prinuda – metus : 1.- Pojam: Metus ( strah ) postoji onda kada jedna stranka upotrebom sile ili pretnjom da će joj pričiniti neko zlo, prisili drugu stranku da se osluči da zaključi pravni posao usled koga pretrpi neku štetu. 2.- Zaštita: Za zaštitu lica koja su zaključila štetne ugovore pod dejstvom straha postojala su tri sredstva: actio quod metus causa ( ili kraće actio metus ), restitutio in integrum ob metum i exceptio metus. a) Actio quod metus causa – Ova tužba tretira metus kao delikt i daje oštećenom pravo na četvorostruku naknadu štete ako je podigne u toku prve godine po zaključenju pravnog posla pod dejstvom metusa, odnosno na jednostruku naknadu posle ovog roka. U početku ona se mogla podići samo ako je metus imao za posledicu nasilno odnošenje stvari. Kasnije je pretor postavio pravilo da neće smatrati valjanim ono što je učinjeno zbog straha. Time je tužba metus proširena na sve pravne poslove zaključene pod dejstvom pretnje i sile.

b) Restitutio in integrum ob metum – je potpuno poništavao dejstvo pravnog posla učinjenog pod dejstvom straha. Oštećeni se njime služio uvjek ako mu je ono davalo povoljniji položaj nego actio metus. To će biti npr. slučaj: ako je prošao jednogodišnji rok za actio metus, pa i tako dobija jednostruku naknadu – upotrebom restitutio in integrum ubrzava i uprošćuje sebi postupak. c) Exeptio metus – U slučaju da ga povjerilac iz kontrakta zaključenog pod dejstvom straha tuži za ispunjenje kontrakta, on je mogao isticanjem ovoga prigovora odbiti njegovu žalbu i time se osloboditi svih posledica. U svim ovim slučajevima da bi postojao delikt metus potrebno je da je pretnja protivpravna, ozbiljna i takve prirode da može izazvati strah kod vrlo hrabrog čovjeka, jer pretor ne štiti plašljivce.

156. Prevara – dolus malus : Dolus malus je delikt koji obuhvata sve radnje učinjene sa namjerom da navedu drugu stranku da učini neki materijalni ili pravni akt koji će mu naneti štetu, a koji ne bi učinio da nije bilo te dolozne radnje. Najčešće se radi o dovođenju u zabludu ili održavanju u zabludi o momentima odlučujućim za jegovu odluku da preuzme neki posao. U svim slučajevima za postojanje dolusa tražilo se da je delikvent izvršio doloznu radnju svjesno i namjerno, i da je postojala neka aktivnost sa njegove strane u tom pravcu, tj. da je on predložio i savjetovao oštećenom da izvrši akt koji mu je nanio štetu. Justinijan je još više proširio pojam ovog delikta. On je u Justinijanovom pravu obuhvatio sve slučajeve namjernog oštećenja imovinskih interesa jedne stranke u obligaciji, izvršene od strane druge stranke a tužba actio de dolo je dobila karakter generalne tužbe za naknadu štete. 1.- Zaštita: U klasičnom i postklasičnom pravu za otklanjanje posledica doloznih radnji postojala su tri sredstva: exceptio doli, actio doli i in integrum restitutio ob dolum. a.- Exceptio doli je prigovor na tužbu zasnovan na doloznim radnjama tužioca. Ako se tuženi poziva na tužiočeve dolozne radnje pri zaključenju kontrakta, prigovor se naziva exceptio doli specialis. Ako se pozivao na dolozne radnje

izvršene u toku trajanja obligacionog odnosa ili samim podizanjem tužbe, prigovor se naziva exceptio doli generalis. b.- Actio doli ( ili actio de dolo ) nije bila upravljena na poništaj pravnog posla preduzetog pod dejstvom dolozne radnje, nego na obeštećenje tužioca i kaznu tuženoga. Zato se ona mogla podići samo ako je iz posla zaključenog pod dejstvom dolozne radnje već nastupila šteta na tužiočevoj imovini. Oštećeni nije mogao podići actio doli ako je delikvent dobrovoljno otklonio štetne posledice svoga delikta. Po svim svojim karakteristikama actio doli je penalna tužba. Ona se mogla upotrijebiti samo u roku od godinu dana od izvršenog delikta i povlačila je osudu na sumu koja je nezavisna ( obično veća ) od koristi koju je delikvent imao od posla zaključenog pod dejstvom njegovog dolusa. Actio doli se mogla upotrijebiti samo protiv delikventa, a ne i protiv drugih lica koja su imala koristi od delikta. Ona je aktivno i pasivno nenaslediva i povlači noksalnu odgovornost. Međutim, za razliku od drugih penalnih tužbi ona nije povlačila višestruku nego jednostruku naknadu štete i nije povlačila kumulativnu nego solidarnu odgovornost, ako je dolus izvršen od više lica. Osuda na osnovu actio doli povlačila je infamiju. Zato je nju pretor dozvoljavao samo posle ispitivanja okolnosti i samo ako ne postoji nikakvo drugo sredstvo da se otklone štetne posledice delikta. Najčešće je pretor pokušavao prvo da pitanje reši putem in integrum restitutio, tj. naređujući strankama da jedna drugoj vrate ono što su pri izvršenju posla primile. Na taj način su bile otklonjene štetne posledice delikta na imovinu tužioca i time nestala pretpostavka za podizanje actio doli. Često je i sam oštećeni, umesto da upotrebi actio doli tražio in integrum restitutio. Ovakav in integrum zvao se ob dolum. U Justinijanovom pravu actio de dolo nema penalni karakter niti povlači infamiju. Njen jedini cilj je obeštećenje oštećenog.

157. Izigravanje povjerilaca – fraus creditorum: Delikt fraus creditorum nastaje onda kada dužnik umanji svoju imovinu da bi onemogućio povjerioce da iz nje naplate svoja potraživanja. Kada je zabranjen manus iniectio dužnika ( nemogućnost naplate duga iz imovine, ubijanje i prodaja dužnika u ropstvo ) i kada je ustanovljen venditio bonorum

način zajedničke naplate svih povjerilaca insolventnog dužnika iz njegove imovine, neki dužnici su počeli, videći da će doći do stečaja, na razne načine spašavati delove svoje imovine. Oni su ih poklanjali ili prodavali fiktivno prijateljima, ili su omogućavali pojedinim povjeriocima da pre stečaja naplate cjelokupna svoja potraživanja. Time su ili štetili interese svih povjerilaca ili su neke od njh stavljali u povoljniji položaj u odnosu na druge povjerioce. Da bi ovo spriječio što više zaštitio interese povjerilaca, pretor je, uvodeći jedan interdikt i jednu tužbu omogućio da se svi ovakvi pravni poslovi ponište, i time stvorio poseban delikt koji je nazivan fraus creditorum. Prvo sredstvo koje je pretor stvorio u tom cilju bio je interdictum fraudatorium. Njime je pretor, na zahtjev nekog povjerioca ili curatora bonorum, naređivao povjeriocu da vrati ono što je, znajući za insolventnost dužnika, primio od njega, na štetu ostalih povjerilaca. Ukoliko on ne postupi po, interdiktu, pretor je davao protiv njega actio in factum kojom je osuđivan da plati kaznu u visini primljene vrednosti i plodova. Na početku principata pretor je počeo davati restitutio in integrum ob fraudem kojim su na zahtjev curatora bonorum, vraćena u pređašnje stanje sva dužnikova fraudolozna otuđenja. Ali ova sredstva nisu bila dovoljna zaštita povjerilaca, jer su se mogla upotrijebiti samo u slučaju otuđenja stvari. Dužnik je međutim, mogao fraudolozno oštetiti interese svojih povjerilaca, i drugim aktima u korist trećih lica ( npr. opraštajući svoja potraživanja ili ih prenoseći na drugoga ). Da bi kompletirao zaštitu povjerilaca i obuhvatio sve moguće fraudolozne akte dužnika, pretor je stvorio jednu tužbu, koja je nazvana actio Pauliana. U Justinijanovom pravu su interdictum fraudatorium i in integrum restitutio ob fraudem ukinuti, a njihova dejstva su preneta na actio Pauliana.

158. Actio Pauliana: U Justinijanovom pravu actio Pauliana se mogla upotrijebiti protiv svih fraudozolnih radnji dužnika, koje se mogu sastojati ili u otuđenju nekog dela imovine ( prodajom , poklonom ) ili u propuštanju neke radnje ( ako namjerno propusti neke rokove pa se zato ugasi neko njegovo pravo i sl.). Nužno je da je usled toga nastalo umanjenje dužnikove imovine. Tužbu je mogao podići svaki

povjerilac, pod uslovom da je usled napadnute dužnikove radnje nastala šteta za povjerioce, što se utvrđuje nemogućnošću da se iz preostale dužnikove imovine naplate njihovi dugovi. Ona se mogla podići kako protiv dužnika tako i protiv trećih lica koja su od pobijanog dužnikovog akta imala ma kakve koristi. Ako je podignuta protiv dužnika, njen jedini cilj je bio da dovede dužnika u zatvor i onemogući njegova eventualna dalja raspolaganja. Da bi actio Pauliana imala uspjeha, tražilo se da je dužnik radnju koja se pobija izvršio znajući da time povećava svoju insolventnost. Nije se, dakle, tražila dužnikova namjera da ošteti povjerioce: dovoljno je da je znao za svoju insolventnost. Iako je u osnovi penalna tužba, actio Pauliana je bila i aktivno i pasivno naslediva i nije povlačila infamiju za osuđenoga. U slučaju da actio Pauliana uspe, tuženi je dužan da vrati primljene stvari ili druge vrednosti, odnosno naknadi njihovu jednostruku vrednost. OSTALI PRETORSKI DELIKTI Oskrnavljenje groba obuhvata svaku povredu ili oštećenje groba. Alienatio iudicii mutandi causa facta postoji onda kada neko namjerno otuđi stvar ili pravo koji su predmet spora na način koji će protivnoj strani znatno otežati položaj ( npr. otuđi je licu koji pripada povlašćenom sloju društva ). Kvarenje roba postoji kada neko nagovori roba na bjekstvo ili mu pomaže u tome ili ga nagovori da učini neko drugo robovima zabranjeno delo. Nesavjesnost mjerača postoji kada mjerač zemlje neasvjesnim mjerenjem ošteti nečija svojinska ili neka druga prava. Zloupotreba poreznika postoji kada poreznik neosnovano oduzme poreskom obvezniku neku stvar radi naplate poreza.

146. Kvazikontrakti – pojam i vrste: Kvazikontrakti su obligacije zaštićene, kao i kontrakti, posebnom tužbom, nastale iz izvjesnih dozvoljenih radnji, ali bez saglasnosti volja stranaka. Oni nisu kontrakti ni pakti, jer nemaju njihovu osnovnu karakteristiku – saglasnost volja. Ali oni su slični sa kontraktima po tome što nastaju iz dozvoljenih radnji i što su regulisani po istim principima po kojima i kontrakti. Justinijanove Institucije nabrajaju pet

kvazikontrakta: pravno neosnovano obogaćenje ( condictiones sine causa ), preduzimanje tuđih poslova bez ovlašćenja ( negotiorum gestio ), obaveze iz tutorstva ( tutela ), obaveze naslednika prema legataru postavljenom per damnationem, i obaveze koje proizilaze iz imovinske zajednice nastale bez ugovora ( communio incidens ).

147. Condictiones sine causa – pravno neosnovano bogaćenje: Pod zajedničkim imenom pravno neosnovano obogaćenje obuhvaćeno je nekoliko slučajeva u kojima se u imovini jednog lica nalaze tuđe stvari ili vrednosti na osnovu nekih nepostojećih ili ništavih pravnih poslova, pa je ono zbog toga obavezno da ih vrati. Ovi obligacioni odnosi se nazivaju pravno neosnovano obogaćenje zato što se stvari nalaze kod dužnika bez pravnog osnova, a zadržavajući ih on se bogati. Pretor je dozvoljavao upotrebu kondikcija u svim onim slučajevima kada tužilac nema nikakvo drugo sredstvo da dođe do svoje imovine koja se nalazi kod drugoga, a pretor nalazi da bi bilo pravično da mu ta imovina bude vraćena. Zato su tokom druge polovine republike i principata kondikcije imale vrlo široku i raznovrsnu primjenu, ali samo u slučajevima kada se radilo o neosnovanom prenošenju svojine ( dare ). U postklasičnom pravu je stvorena condictio incerti koja se mogla upotrijebiti i u drugim slučajevima. U Justinijanovom pravu upotreba kondikcija se svela samo na pet slučajeva. Za svaki od ovih slučajeva postojala je posebna kondikcija, sa posebnim nazivom, a sve su nazvane zajedničkim imenom condictiones sine causa. 1.- Condictio indebiti : Condictio indebiti upotrebljava lice koje je u zabludi ( misleći da je dužno ) platilo nešto što nije dužno platiti. Potrebno je da obligacija bude ma iz kojih razloga npostojeća ili ništava. Dovoljno je da je takva da se njeno ostvarenje može odbiti trajnim prigovorom. 2.- Condictio causa data causa non secuta : Ovu kondikciju upotrebljava lice koje je dalo ili učinilo drugome nešto nadajući se nekim posledicama koje, međutim, nisu nastupile.

3.- Condictio ob turpem vel iniustam causam : Ova kondikcija upotrebljava se protiv lica koje je primilo nešto po nemoralnom ( turpis causa ) ili protivpravnom osnovu ( iniusta causa ). Potrebno je da je osnov nemoralan samo za accipiensa ( lice koje je primilo ). U tom slučaju se može tražiti povraćaj iako je on izvršio očekivanu protivčinidbu. Tako npr. ako je neko dao novac drugome da bi ga nagovorio da ne izvrši neki zločin, prijem je nemoralan ali davanje nije. U ovom slučaju može se tražiti povraćaj kondikcijom, iako je bio postignut cilj radi koga je stvar data. Ako je posao za obe strane nemoralan ili zabranjen, ne može se tražiti kondikcijom povraćaj. Npr. neko daje drugome nešto da bi izvršio zločin. 4.- Condictio ob causam finitam : Ova kondikcija se mogla upotrijebiti onda kada je u momentu davanja stvari prenos imao pravni osnov, ali je on naknadno nestao, kad je, dakle, neosnovanost pridošla naknadno. 5.- Condictio sine causa : Ova kondikcija se upotrebljava u slučajevima kada postoji pravno neosnovano bogaćenje, ali se ne može upotrijebiti ni jedna druga kondikcija. Tako npr. ona se upotrebljava ako je neko dao drugome novac na zajam, a on misli da je dobio na poklon.

148. Negotiorum gestio – obavljanje tuđih poslova bez ovlašćenja: 1.- Istorija: Imenom negotiorum gestor nazivao se u početku čovjek kome je neki građanin, koji je, zbog službenog posla morao biti odsutan, poverio na upravu cijelu svoju imovinu. 2.- Pojam: U klasičnom pravu negoriorum gestio je obligacioni odnos koji je nastao usled toga što je jedna stranka ( koja se zove negotiorum gestor ) obavila ma kakve fizičke i pravne poslove druge stranke ( koja se zove dominus negotii ) iako zato od njega nije dobila ovlašćenje. Potrebno je, dakle, da negotiorum gestor preduzima tuđe poslove. Potrebno je da negotiorum gestor radi sa namjerom da traži od vlasnika naknadu troškova koje je oko obavljanja posla imao. U klasičnom pravu se nije tražilo da dominus ne zna da je gestor preuzeo poslove. Dovoljno je da se nije protivio. U postklasičnom pravu je negotiorum gestio nastajao samo ako dominus nije znao da je gestor preuzeo poslove. Ako je znao, a nije se protivio, nastajao je mandatum.

3.- Prava i obaveze stranaka: Iz ovako preduzetog posla rađa se obligacioni odnos koji se sastoji u sledećem: negotiorum gestor je dužan da započete poslove radi savjesno, da ih dovede do kraja, da podnese dominusu račun o obavljenom poslu i prenese na njega sve ono što je pribavio obavljajući ga. Pri tom je on odgovoran za culpa levis. Za ostvarenje svojih prava prema njemu, dominus negotii ima actio negotiorum gestorum directa. Dominus negotii je dužan da naknadi troškove negotiorum gestoru i da preuzme na sebe obaveze koje je on svršavajući posao, primio. Pri tom, obavezan je da snosi samo one troškove koji mu su bili korisni i nužni. Za ostvarenje svojih prava prema dominusu, negotiorum gestor ima actio negotiorum gestorum contraria.

SLUČAJNA ZAJEDNICA ( communio incidens ): Slučajna zajednica ( communio incidens ) postoji kada dva ili više lica postanu suvlasnici na jednoj stvari ili imovini bez svoje volje. Do ovakve zajednice najčešće dolazi na taj način što više lica naslede jednog ostavioca. Pošto je taj obligacioni odnos nastao bez saglasnosti volja stranaka, a iz dozvoljene radnje, svrstan je među kvazikontrakte. Za raskinuće ovakvih zajednica rimsko pravo je imalo tri tužbe: a) actio familiae erciscundae, koja se mogla upotrijebiti ako je do zajednice došlo tako što je više lica nasledilo jednog ostavioca; b) action finium regundorum, koja se mogla upotrijebiti ako se radi o suvlasništvu na međi od pet stopa, koja se izgubila tako da se ne može raspoznati; c) action communi dividundo, koja se mogla upotrijebiti za sve druge slučajeve; Njihova zajednička karakteristika je u tome što kod njih nema osuđenog i pobjednika nego presuda podjednako tretira i tužioca i tuženoga: svaki dobija svoj dio i svaki biva osuđen na odgovarajuća davanja. Ako je stvar koja je predmet spora nedjeljiva sud može postupiti na dva načina: ili odrediti da se stvar proda i dobijena cijena podijeli, ili dosuditi stvar jednoj stranci uz obavezu da ostalim suvlasnicima da odgovarajuću novčanu naknadu.

OBAVEZE IZ TUTORSTVA (tutela ):

Kad tutorstvo prestane, nastaje između tutora i pupile obligacioni odnos. On se sastoji u sledećem: tutor je dužan da vrati pupili njegovu imovinu, da mu podnese račun o cjelokupnom poslovanju, da prenese na njega potraživanja koja je za njega stekao i da mu naknadi štetu koju mu je pričinio eventualnim rđavim vođenjem poslova . Za svoja potraživanja prema tutoru, pupila je imao actio tutelae directa. Pupila je obavezan da naknadi tutoru troškove koje je imao oko upravljanja njegovom imovinom id a preuzme na sebe obaveze koje je tutor primio za njega. Za svoja potraživanja prema pupili, tutor je imao actio tutelae contrarai.

159. Kvazidelikti : U Justinijanovom pravu bila su poznata četiri kvazidelikta i svaki od njih nije mogao biti svrstan među delikte iz posebnih razloga. Kod nesavjesnosti sudije razlog je u tome što se od njega nije tražila naknada štete, što je neophodan uslov za deliktnu odgovornost, nego preuzimanje spora na sebe. Kod ugrožavanja prolaznika razlog je u tome što se kazna tražila iako šteta nije nastupila ( što je za delikte neophodan uslov ). Kod povrede prolaznika razlog je u tome što se naknada tražila od vlasnika, odnosno stanara i kada šteta nije posledica njihove radnje, što je neophodan uslov za deliktnu odgovornost. Kod odgovornosti gostioničara razlog je u tome što se od njega traži odgovornost za tuđe radnje što je, inače, kod delikata nemoguće. 1.- Nesavjesnost sudije: Ako sudija namjerno ili iz nehata ne donese presudu u predviđenom roku, pa usled toga tužilac, zbog novacionog dejstva litis contestation i nepostojanja pravnih ljekova, izgubi mogućnost da ostvari svoje pravo na tužbu, ili ako sudija zlnamjerno donese rđavu presudu kojom ošteti interese stranaka, oštećena stranka je mogla, podići protiv sudije tužbu i od njega tražiti predmet spora i naknadu štete. 2.- Ugrožavanje prolaznika: Ako neko obesi ili postavi nešto na ulični zid kuće tako da može past ii povrediti nekog prolaznika, mogao je vlasnik po tužbi prolaznika, biti osuđen da plati tužiocu kaznu.

3.- Povreda prolaznika: Ako neko izbaci ili izlije nešto kroz prozor kuće na prolaznike, pretor je oštećenom davao pravo na tužbu na osnovu koje je stanar sobe osuđivan da plati: ako je prolaznik ubijen- punu naknadu štete i izgubljene dobiti prema ocjeni sudije, a ako je ranjen- dvostruki iznos štete ako je oštećena stvar. Stanar je bio osuđivan bez obzira da li je on izvršio radnju koja je pričinila štetu i dali je za nju kriv. 4.- Odgovornost gostioničara i brodara: Vlasnici brodova, gostionica i štala u kojima se odmaraju putnici sa stokom i robom, odgovarali su na osnovu pretpostavljenog pakta za svaku krađu ili štetu koja im je pričinjena na stvarima unetim u brod, gostionicu ili štalu.